Život, proročanstva i "čitanja"
najčuvenijeg američkog mističara
1
Usnuli čudotvorac
7
2
Cayce kao čovjek
21
3
Cayceov vremenski sat
37
4
Provjeravanje
5
Kalifornijski potresi
65
6
Svjetska proročanstva
80
7
Liječnici i Cayce
97
8
Dvadeset godina kasnije
116
9
Liječnici se priključuju
134
10
Neizlječive bolesti
152
11
Cayceovi kućni pripravci
172
12
Svijet iz snova
189
13
I naposljetku, Atlantida
210
14
Reinkarnacija
226
15
Cayceova djeca
244
16
Razmišljanje
257
. .50
5
Bog nam je zaklon i utvrda,
Pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojimo se kad se ljulja zemlja,
Kad se bregovi ruše u more.
Psalam 46
Za Edgara Caycea to je bio dan kao i svaki drugi. Otišao je na spava­
nje tako što je jednostavno legao i sklopio oči, a tada je počeo govo­
riti u snu. Ali kad se otprilike pola sata kasnije probudio, po licima onih
oko sebe shvatio je da je morao reći nešto sasvim izuzetno. A uistinu
i jest. Toga vrućeg, sparnog dana u kolovozu 1941. godine, u transu,
onim istim glasom kojim bi prehlađenom čovjeku propisao kakvu ne­
vinu biljku, predvidio je razaranje najvećeg dijela Los Angelesa, San
Francisca i New Yorka.
Najveći mistik kojega je Amerika ikada upoznala, filozofski je rea­
girao na svoje proročanstvo nalik Kasandrinom. U prošlosti je predvi­
dio velike ratove i uništenja, i to se dogodilo. Na osnovi svojih vlasti­
tih »čitanja«, koja su pomogla tisućama ljudi, počeo je vjerovati u bes­
konačan ciklus života, pa iako je svjesno žalio one koji su upoznali
tugu ili patnju u svome životnom vijeku, osjećao je da je sve to dio bo­
žanskog plana. Stoga je, odmahnuvši glavom i slegnuvši ramenima,
otpustio to proročanstvo. »Što mislite o tome?« upitao je, češkajući se
po glavi. »Nadam se da nije točno, ali do sada još nikada nije pogri­
ješilo.« »To što nije pogriješilo«, bile su podsvjesne obavijesti, koje su
očigledno izvirale iz sveopćeg uma, koji je kroz Caycea strujao već če­
trdeset godina, a te obavijesti su, pomalo neusuglašeno, nazivane či­
tanjima.
Cayceovo je predviđanje došlo sasvim nenamjerno, stvorilo se iz
istog onog ničega koje je stvaralo i njegove zapanjujuće točne dijag­
noze bolesnih ljudi koje nikada nije ni vidio, kao i sredstva za njihovo
iscjeljivanje. Kao i kod drugih Cayceovih proročanstava, od kojih su se
mnoga već, na opće zaprepaštenje, počela ostvarivati, ovo je predvi­
đanje bilo odgovor na pitanje koje zapravo nije bilo ni na koji način
povezano s izvornim zahtjevom za čitanjem. Poslovni čovjek iz New
Yorka, zabrinut ne samo zbog neprestane napetosti života u velikom
gradu, nego i zbog opasnosti od ratnog bombardiranja, bio je rekao
Cayceu: »Već dugo vremena osjećam da bih se trebao odseliti iz New
Yorka.«
»To bi bilo dobro, kao što je i naznačeno«, primijetio je usnuli Cayce. »Ondje vlada preveliki nemir; i dalje će biti vibracija koje će
7
uznemirivati tijelo, a konačno i te razorne sile, iako će se one pojaviti
u sljedećem naraštaju.«
Poslovni čovjek je upitao: »Hoće li Los Angeles biti sigurno mjesto?«
Odgovor je došao jasan, izravan, bez dvosmislenosti: »Los Ange­
les, San Francisco, najveći dijelovi tih gradova bit će uništeni čak i pri­
je New Yorka.«
Čovjek nije zapitao za mehanizam toga razaranja, a Cayce nije ni
rekao. Međutim, u skladu s drugim Cayceovim predviđanjima, moglo
bi se reći da će do toga razaranja - ako se ostvari - doći putem djelo­
vanja prirode, a ne atomske bombe, osim ako, naravno, bomba ne
potakne prirodnu katastrofu.
Predviđeno razaranje u ovoj zemlji, kao dio općeg Cayceovog
proročanstva o sveopćim potresima širom svijeta, pripisano je razdob­
lju koje počinje 1958. godine i proteže se sve do kraja stoljeća, kad će
novo tisućljeće započeti s nadom. Neke od ovih prvih promjena su se
već očigledno počele odvijati, u Sredozemlju i južnom dijelu Tihog
oceana, kao i na Aljasci, a Connecticut, Nova Engleska, Alabama,
Georgija, Japan i sjeverna Europa su među onim područjima koja će
teško osjetiti te udare. Ali mnogima može utjeha biti to što je više geo­
loga zabilježilo da je glavnina kataklizmičkih događaja koje je Cayce
predvidio u neskladu sa standardnim geološkim shvaćanjima o poste­
penim promjenama. S druge strane, barem je jedan vodeći geolog,
nekadašnji pročelnik odjela za geologiju na nekom koledžu, provjerio
Cayceova čitanja, i smatra da je u najvećoj mjeri moguće da drastične
promjene na Zemlji imaju svoj uzrok u onome što je Cayce naveo kao
uzrok - naginjanje Zemljine rotacijske osi, do kojeg je došlo duboko
dolje u Zemljinoj jezgri, 1936. godine.
Cayce je imao smisla za proročanstva, a neki čak čitanje iz 1939.
godine, uskoro nakon izbijanja Drugog svjetskog rata u Europi,
tumače kao predviđanje rata u Vijetnamu. »Prije toga otkrivamo da je
biće (zajedništvo tijela, duše i duha) bilo u zemlji koja je sada pozna­
ta ili se naziva Indokina... Ondje otkrivamo da je biće bilo na vlasti,
imalo je moć u tome gradu koji se mora otkriti našim mislima, ako se
zbog njega ne vodi veći rat.« To je nepovezani izvadak iz čitanja proš­
log života, što je bila Cayceova osobitost, i mogao se shvatiti ako se
smatra da je rat između Francuske i Indokine, kojeg su Francuzi izgu­
bili, bio manji rat. Ali najčešće nije bilo potrebno tako mučno tragati
za potvrdom Cayceovih predviđanja. On je točno predvidio doslovce
svaku veliku svjetsku krizu, od prije Prvog svjetskog rata, tijekom ne­
mirnih godina Lige naroda i poslije njih, za vrijeme trajanja Drugog
svjetskog rata, čiji je kraj smjestio u 1945. godinu, koja je bila i godina
njegove vlastite smrti. Povremeno je i slučajno, dok bi dobivao podat­
ke za pojedince, nailazio i na potrese, oluje, vulkanske erupcije. Ne sa8
mo da je vidio na velike udaljenosti, nego i na mnogo bliže područje,
gdje su se njegova proročanstva prilično brzo ostvarila, a odnosila su
se na to da će luka Norfolk-Newport News postati važnija čak i od sa­
mog New Yorka, i to zbog lokalnog procvata trgovine nekretninama,
a točno je odredio i godinu početka toga procvata, gotovo petnaest
godina nakon svoje vlastite smrti.
Kroz nezapriječene kanale svoje podsvijesti zavirio je niz prolaze
vremena u nemirnu međudržavnu situaciju, opisujući budućnost Ru­
sije, Kine, Japana, Engleske i Sjedinjenih Država. Predvidio je da će
Engleska izgubiti Indiju, kad to nikome drugome nije bilo na umu; vi­
dio je slobodnu, ali nevoljenu Indiju, jer je i bila takva, i povezao je
kraj komunizma s jednim još nevjerojatnijim predviđanjem o slobod­
noj i bogobojaznoj Rusiji. Ono što je on vidio u odnosu na Kinu, a to
je konačna demokratizacija, sigurno da nitko nigdje nije predvidio, a
u odnosu na Ameriku, nepobjedivu osim kad se radi o unutrašnjim su­
kobima, predvidio je da će zadobiti vodeće mjesto u svijetu, zajedno
s još jednom silom, i da će postati središte civilizacije koja se postepe­
no pomiče prema Zapadu.
Za mene Cayce nije bio nova pojava. »Otkrio sam« ga već prije
pet godina, pripremajući svoju knjigu, The Door to the Future (Vrata u
budućnost). Upoznao sam se s mnogim njegovim proročanstvima,
njegovim izuzetnim načinom očiglednog putovanja kroz vrijeme i pro­
stor da bi iscjeljivao bolesne; s njegovim shvaćanjem reinkarnacije,
shvaćanjem o mnogim životima iste duše i duha. Činilo se da je Cayce
obdaren sveopćim umom, koji je očigledno obuhvaćao podsvjesne
podatke o svemu što se ikada dogodilo ili što će se ikada dogoditi.
Činilo se da je to nešto nevjerojatno, ali proučavajući Caycea kao što
bih proučavao i bilo kojeg drugog pojedinca, posao ili pojavu, prov­
jeravajući, koliko se može, dostupne dokaze, postajalo je očigledno da
je na neki način Cayce u stanju »vidjeti« sve što pripada carstvu nje­
govog nesvjesnog - ljudsko tijelo i dušu, Zemlju, pa i sam Svemir. Bio
je to čovjek s rendgenskim očima.
Ponovo proučavajući Caycea, uskoro sam postao svjestan da je
njegov utjecaj snažniji sada, nego tijekom njegova života. Gotovo kao
da ovaj svijet, koji sam sebe ograničava, ublažen letovima na Mjesec,
laserskim zrakama i televizijom, pokušava nakon Cayceove smrti
nadoknaditi ono što nije prihvatio d o k je mudrac bio živ, mudrac koji
je u snu govorio o zaboravljenoj civilizaciji, tehnološki usporedivoj s
našom vlastitom - o izgubljenom kontinentu Atlantide, što je bilo
vizionarsko iskustvo koje je dijelio s uzvišenim likom antičkoga svijeta,
filozofom Platonom.
Dvadeset godina nakon njegove smrti, životno djelo toga mističara i dalje traje, polagano i mukotrpno skupljano iz tisuća čitanja i
9
pohranjeno kao njegova baština u arhivima Association for Research
and Enlightenment (Udruga za istraživanje i prosvjetljenje) u Virginia
Beachu. Dok ga je za vrijeme života medicinska profesija prezirala,
mrtvi je Cayce, zajedno sa svojim čitanjima o bolesti, postao magnet
koji privlači znatiželjne umove istaknutih medicinskih istraživača.
»Cayce je bio«, izvještava jedan medicinski stručnjak, »u medicinskom
smislu stotinama godina ispred svoga vremena, i možda ćemo jedno­
ga dana ponovo napisati udžbenik o fiziologiji i anatomiji u skladu s
njegovom idejom o zdravlju koje izvire iz savršenog sklada krvi, limfe,
žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem i živaca.« Godinama prije pojave
psihosomatske medicine, Cayce je naglasio da su napetosti i opte­
rećenje odgovorni za pojavu čira na želucu. Samu je dobrostivu pri­
rodu smatrao lijekom za sve poremećaje zdravlja ili za sve bolesti koji­
ma je čovjek sklon, iako je istovremeno shvatio da se ne može pomoći
svakom čovjeku kojemu se približio smrtni čas. Trideset godina prije
nego što se otkriće zečjeg seruma kao »lijeka« za rak 1966. godine
pojavilo na naslovnicama novina širom zemlje, Cayce je već bio pro­
pisao takav serum u slučajevima raka, i opisao kako ga treba primije­
niti. Međutim, budući da ga je preporučio samo u pet od sedamdeset
i osam slučajeva koje je dijagnosticirao kao rak, u njegovom je susta­
vu taj serum pomagao samo za određene vrste raka.
U godinama koje su uslijedile nakon njegove smrti, pet stotina is­
cjelitelja svih vrsta - liječnika, osteopata, kiropraktičara, fizioterapeu­
ta - upoznalo se s njegovim postupcima, a u tako različitim područ­
jima kao što su Virginija, New York, Michigan, Arizona, Connecticut i
Kalifornija, ljudi koji više nigdje nisu mogli pronaći pomoć, bili su us­
pješno izliječeni na temelju njegovih čitanja. Jednu je ženu od tumo­
ra rodnice uspješno izliječio terapeut koji je dobro proučio Cayceove
spise; saznao sam i da je jedan čovjek dramatično iscijeljen od ne­
izlječive psorijaze, i to, gotovo bi se moglo reći, glasom iz groba. Sje­
dio sam i čudio se promatrajući istaknutog američkog skladatelja, koji
je još nedavno bio napola bogalj i kotrljao se u kolicima, kako izvodi
vježbe utemeljene na Cayceovom pristupu, koje su ga na čaroban
način oslobodile artritisa u zglobovima ramena, šaka i prstiju. Za­
hvalno mi je rekao da je postao novi čovjek, i to zahvaljujući umrlome Cayceu.
Nije se moglo sumnjati u Cayceovu iscjeliteljsku snagu, jer sam to
uspio provjeriti kod onih koji su bili neizlječivo bolesni, a kojima je
Cayce pomogao. Razgovarao sam s terapeutima, osobito osteopatima, kojima je Cayce za vrijeme svoga života upućivao bolesnike, iako
te liječnike nije svjesno poznavao. Jednoj majci sa Staten Islanda, čije
je dijete bilo bolesno, rekao je-. »Pronađite Dobbinsa«, što ju je ko­
načno i odvelo mladom osteopatu, dr. Franku Dobbinsu, koji je tek sti10
gao u Staten Island, pa mu ime još nije bilo ni u telefonskom imeniku
New Yorka. I upravo kao što Cayce nikada osobno nije upoznao Dobbinsa, tako ni Dobbins nikada nije ni čuo za Caycea. Recepti koje je
preporučivao često su bili podjednako nerazumljivi. Neki su obuhva­
ćali desetak različitih sastojaka za većinu kojih prosječan ljekarnik ni­
kada nije ni čuo, a sam je Cayce pak bio potpuno neobrazovan, jer u
svom rodnom Hopkinsvilleu, u Kentuckyju, nije otišao dalje od šestog
razreda. Često su pripravci bili sasvim nepoznati. Na primjer, jednom
je čovjeku kojeg je mučio reumatizam preporučio clary water. Niti je­
dan ljekarnik za to nikada nije čuo. Stoga je čovjek objavio oglas u
trgovačkom časopisu, raspitujući se kako bi mogao doći do takvog pri­
pravka ili ga sam napraviti. Vidjevši oglas, iz Pariza mu se javio jedan
čovjek čiji je otac proizvodio taj pripravak, ali ga je prestao proizvodi­
ti prije gotovo pedeset godina. Priložio je prijepis izvornog recepta.
»Možete ga i umnožiti, ako želite.« U međuvremenu je Cayce provje­
ravao svoje čitanje i u transu si postavio pitanje kako bi se mogla
napraviti clary water. Njegovi su se podaci u potpunosti slagali s re­
ceptom iz Pariza.
Kako je to uspijevao? Dr. Wesley H. Ketchum, liječnik s tradicio­
nalnim medicinskim obrazovanjem, ali raznovrsnim pristupom, ne­
koliko je godina koristio Caycea kao pomoć u svojoj praksi, davši mu
naziv vidovitog dijagnostičara, a znatiželjnim je liječnicima pričao ka­
ko Cayce djeluje, i to prema Cayceovom vlastitom opisu svojih moći.
»Um Edgara Caycea«, rekao je Ketchum sumnjičavoj bostonskoj
liječničkoj skupini, »prijemčiv je na sugestiju, kao i svaki drugi pod­
svjesni um, ali osim toga on ima moć tumačenja onoga što prima od
nesvjesnog uma drugih ljudi. Podsvjesni um ništa ne zaboravlja.
Svjesni um prima dojam izvana i sve misli prenosi u podsvijest, gdje
one ostaju čak i u slučaju uništenja svijesti.« Mnogo prije nego je
humanist Jung iznio svoju zamisao o kolektivnom nesvjesnom, Cayce
je očigledno provodio ono što je Jung samo ustvrdio. »Cayceova je
podsvijest«, tumačio je Ketchum, »u izravnoj komunikaciji sa svima
ostalim podsvjesnim umovima, i u stanju je svojim objektivnim umom
tumačiti i priopćavati drugima dojmove koje je primio od drugih
objektivnih umova, tako prikupljajući sveukupno znanje koje posje­
duju beskonačni milijuni ostalih podsvjesnih umova.«
Ketchuma se, koji je još živ i prebiva u Kaliforniji, osobito dojmi­
lo to što mu je Cayce ispravno rekao da nema upalu slijepog crijeva,
iako je sedam liječnika uporno tvrdilo da ima, preporučujući operaci­
ju. Cayce je napadaje pripisivao uganutoj kralježnici koja je uzrokova­
la prignječenje živca i perifernu bol, i preporučio mu tretman kod
osteopata. Uz Cayceov tretman stanje se poboljšalo, i Ketchuma »slije­
po crijevo« više ga nikada nije mučilo. S liječnicima nije došao u su11
kob, jer je i sam svoj poremećaj dijagnosticirao kao upalu slijepoga
crijeva.
Onome koji odluči istraživati njegovo djelo, u Cayceu će prepoz­
nati ne samo iscjelitelja, nego i savjetnika i filozofa. Mnogo prije svoga
vremena bio je svjestan da najveći dio tjelesnih bolesti izrasta iz uma,
iz osjećajnih razočarenja, mržnje, bijesa. Jednoj je ženi savjetovao da
se pročisti i tjelesno i mentalno. »Održavajte duh u pozitivnom stavu.
U svakom pojedincu prepoznajte ono što pruža nadu, što može po­
moći. Ne tražite tuđe pogreške, nego otkrijte njihove vrline, i time će
se te vrline uvećati. Jer mi postajemo ono o čemu razmišljamo.« Jed­
noj drugoj ženi, koju su mučile kronične prehlade, rekao je: »Umjesto
da osjećate mržnju, vi ljubite; umjesto da prigušeno dišete, dišite
snažno.« I djelovalo je. Godinama se nije razboljela od prehlade - da­
nas je vedrog raspoloženja, a put joj je ružičasta kao u mlade djevoj­
ke, iako je već zašla u šezdesete.
Istu je filozofiju primjenjivao na narode, naglašavajući da su i oni,
kao i ljudska tijela, u zavadi sami sa sobom, i da se hrane ljubomorom,
zlom i mržnjom. Kad su ga jednom upitali što bi američki narod mo­
gao učiniti da ostvari trajan mir, odgovorio je: »Ovdje (pri čitanju)
nema nikakvog američkog naroda. Stvar je u tome da počnete od se­
be. Ako u sebi ne možete ostvariti ono što biste htjeli imati na razini
naroda ili bilo koje pojedinačne zemlje, nemojte to ni nuditi drugima.«
Koliko god bio pouzdan na području medicine, to je bio samo dio
njegovih moći. Bilo je onih koji su mislili da je Cayce nepogrešiv i u
svemu ostalome, ako je nepogrešiv kad se radilo o njegovoj vlastitoj
podsvijesti, budući da je izvor u svakom slučaju isti. »Zašto bi«, upitao
je sjedokosi stari morski vuk, kome je Cayce na daljinu od tisuću i šesto
kilometara točno postavio dijagnozu, »bio potpuno u pravu u pogle­
du lijeka za moja bolesna leđa, a griješio u nečemu drugome?« Bilo je
to pitanje koje sam si neprestano morao ponavljati, dok sam
proučavao mnoga od drugih čudesa o kojima je govorio u snu: točna
proročanstva kojima je potresao cijelu Zemlju, predviđanja svjetskih
događanja, Atlantida, reinkarnacija, potanki opis geoloških promjena
u prošlosti zbog kojih su nestajali cijeli kontinenti. Bila je tu i još jedna
zanimljivost. Zašto se, ako je posjedovao neograničene moći prori­
canja, on sam nije obogatio, tragajući za naftom ili zlatom, kladeći se
na utrkama ili burzi, umjesto što je najveći dio svoga života bio tako
jako siromašan?
Ironija je u tome što su se drugi obogatili na temelju njegovih
iskaza o kretanju na burzi; drugi su pronašli naftu, ondje gdje je on
rekao da će je biti, a treći su, koliko se zna, pobjeđivali na konjskim
utrkama. Ali sam Cayce nikada nije ostvario nikakvu dobit. Možda se
odgovor krije u samim njegovim čitanjima, koja neprestano nagla12
šavaju da ih se ne treba koristiti za materijalni dobitak. Činilo se da ne
dobiva nitko od onih kojima je dobit bila glavni pokretač. Jedan je
burzovni mešetar izgubio svoje bogatstvo koje je dobio uz Cayceovu
pomoć, kad je uporno igrao na burzi, što se protivilo Cayceovom sav­
jetu; muškarac koji je dobio na konjskim utrkama, završio je u zatvoru
zbog toga što je zloupotrebljavao Cayceov dar. Cayce je pak bio nat­
prirodno točan, predvidjevši slom burze 1929. godine gotovo na dan,
govoreći kako u Floridi, u okrugu Dade, ima nafte kad su svi raz­
mišljali samo o narančama i grejpu, a ujedno je točno označio zavr­
šetak depresije. Razmatrajući svoj vlastiti rad, Cayce je osjećao da je
naglašavanje materijalističkih pitanja negativna sila, koja uništava od
Boga poklonjen smisao toga rada. Kad god bi u nesvjesnom stanju ra­
dio na području dobitka, svoga vlastitoga ili nečijega tuđega, uvijek bi
patio od snažne glavobolje, ili, u najtežim slučajevima, od afonije, od­
nosno gubitka glasa. Za to postoji upadljiv primjer. Na početku dvade­
setog stoljeća, podvrgnuvši se ispitivanju, liječnicima u Bowling Greenu u Kentuckyju opisivao je do u potankosti kretanje jednog posred­
nika za nekretnine u New Yorku, kako se uspinje u svoj ured, pušeći
cigaru i zviždeći »Annie Laurie«. Budući da se izvješće u potpunosti
slagalo sa stvarnim kretanjima toga čovjeka, posrednik je u tome
odmah uočio različite mogućnosti. Sjeo je na prvi vlak za Bowling
Green. Njegov je prijedlog bio jednostavan. »Vodim vas sa sobom«, re­
kao je, »i nas ćemo se dvojica obogatiti na Wall Streetu.«
Tek oženjeni Cayce raspravljao je o tome sa svojom suprugom,
Gertrude, koja je bila pokretačka snaga njegova života, a ona je vjero­
vala da bi to bila zloupotreba njegove moći, zbog koje bi mogao pati­
ti. »Kad jednom prestaneš pomagati ljudima«, rekla mu je značajno, »i
sam ćeš se razboljeti.«
Kad ga je Cayce odbio, Njujorčanin je zatražio još jedno ponov­
ljeno čitanje. Budući da je čovjek proputovao veliku udaljenost,
Cayce se suglasio. Pao je u trans, a kad se probudio, muškarac je već
bio otišao s hrpom bilješki. Te se noći Cayce vrtio i preokretao po kre­
vetu, jer nije mogao spavati. Glava ga je jako boljela. Nakon nekoliko
dana pokazalo se i objašnjenje. Posrednik za nekretnine iskoristio je
Cayceovo nesvjesno stanje i njegov podsvjesni um. Svojim se prijate­
ljima radosno povjerio da je p o m o ć u podataka koje je dobio od
Caycea, koji ništa nije posumnjao, u jednom jedinom hitrom potezu
prigrabio dvadeset tisuća dolara.
Nakon još jedne zgode kad su liječnici s njim izvodili pokuse, za­
badajući u njega igle kako bi ispitali je li zaista u transu, Cayce je od­
lučio da više nikada neće obavljati niti jedno čitanje ako ne bude pri­
sutan netko kome može bezuvjetno vjerovati. Takva je osoba bila nje­
gova supruga, Gertrude, koja je od tada nadgledala tisuće čitanja.
13
Uza sve svoje nametljive moći, Cayce je bio skroman, religiozan i
bogobojazan čovjek koji je svakoga dana svoga života čitao Bibliju.
Primao je svakoga i to u bilo koje doba, iako je za njega bio napor oba­
vljati više od dva čitanja dnevno. Bio je uhićen dva puta, jednom zbog
bavljenja medicinom bez dozvole, a drugi put zbog proricanja buduć­
nosti. Pa ipak, nikada nije čitao o zdravlju, ako nije bilo izričitog zahtje­
va, niti je ikada ikoga odbio zbog toga što mu čovjek nije mogao pla­
titi. Kad je bio u najvećoj novčanoj nestašici, tijekom depresije, dok su
se gomilali neplaćeni računi, njegovi su pokrovitelji, The Cayce Foun­
dation (Zaklada Cayce), osjećali da klijenti koji nemaju novčanih po­
teškoća ipak pokušavaju izbjeći uplaćivanje uobičajenog iznosa za
jedno čitanje u blagajnu Udruge za istraživanje i prosvjećivanje. Taj je
iznos obično iznosio dvadeset dolara. Stoga je novčarski odbor koji je
bio pod pritiskom zaželio odbiti prevarante, postavivši pitanje usnulom Cayceu: »Onima koji ne mogu platiti, bit će pružena besplatna po­
moć. Onima koji mogu platiti, a ipak odbiju makar nešto pridonijeti,
bilo putem svojih usluga ili novaca, zar ćemo uskratiti svaku buduću
pomoć? Zar bismo na taj način slijedili ispravan put?«
Mora da je takav odgovor uvelike razočarao upravitelje njegove
sve siromašnije riznice, ali to je bilo tipično za Caycea: »Kiša pada pod­
jednako i po pravednima i po nepravednima. Od odbijanja makar i sa­
mo jedne osobe, zbog bilo kojeg razloga, ne stvarajte željezno pravilo.«
Bio budan ili usnuo, Cayce ni u kojem smislu nije bio običan
čovjek. Kraj njega su se ljudi odmah osjećali ugodno, a inače stidljivi
i povučeni stranci prišli bi tome tankom, pogurenom čovjeku prija­
teljskog pogleda i rukovali se s njim. Često bi mu za radnim stolom
iznosili svoje najosobnije poteškoće, ili bi mu pisali iz svakog ugla svi­
jeta, a on bi im uvijek odgovarao preciznim rukopisom koji je pokazi­
vao jasnoću mišljenja, čak i ako bi krivo napisao koju riječ. Bio je
živahno duhovit, i uživao je u šalama na vlastiti račun. »Biste li željeli
o nečemu razgovarati sa mnom?« jednom je upitao neku ženu. »Da«,
odgovorila je, »ali ja želim čuti što ćete mi reći dok spavate, gospodi­
ne Cayce, a ne dok ste budni.«
Prilazila bi mu i najstidljivija djeca, a Cayce nije pridavao mnogo
važnosti njihovom prijateljskom ponašanju. S osmjehom je razmišljao
da bi lako moglo biti da su se već i prije upoznali. Na primjer, jedno­
ga dana, kad je navratio u brijačnicu u Virginia Beachu, jedan mu se
mali dječak smireno popeo na krilo. Otac, kojega su šišali, pogledao
ga je. »Ne smetaj čovjeku«, rekao mu je. »Ti ga ne poznaješ.«
Dječakove su se ruke čvršće stisnule oko Cayceova vrata. »Ali ja
ga poznajem«, rekao je. »Zajedno smo gladovali na rijeci.«
To je zapanjilo čak i Caycea. Jer je u jednom čitanju, za koje je
znala samo njegova obitelj, vidio sebe u prethodnom životu kako se
14
na splavi spušta niz rijeku Ohio, bježeći od skupine ratobornih Indi­
janaca. Indijanci su ih konačno ipak dostigli i ubili, što je vjerojatno bi­
lo svejedno, jer su ionako polagano umirali od gladi.
Godine 1923. došlo je do zapanjujućeg preokreta. Do tada je Cay­
ce radio samo na tjelesnoj ili zdravstvenoj strani čitanja. Ali te godine,
potaknut oštrim ispitivanjem Arthura Lammersa, tiskara iz Daytona u
Ohiou kojeg je zanimala religijska filozofija, Cayce je počeo obavljati
životna čitanja, prateći iskustva iz prethodnih života. To bijaše Cayceov uvod u reinkarnaciju, povratak duše na Zemlju u drukčijem tije­
lu - što je bila zamisao koju on, ironično, još nije bio pripravan prih­
vatiti. Lammers je, zaokupljen propitivanjem čovjekove svrhe u sve­
miru, vidovnjaka obasuo najrazličitijim pitanjima iz svoje očigledno
beskrajne riznice znanja. Lammers je pitao ono što su pitali svakog os­
jećajnog čovjeka od samih početaka vremena:
»Što je ljudska duša?«
»Odakle dolazi i kamo odlazi?«
»Je li čovjek samo još jedan stvor prirode, kojem je dosuđen kra­
tak život na Zemlji, a zatim se kao i opalo lišće pretvara u prašinu?«
Na ta je pitanja Cayce pri punoj svijesti mogao samo slegnuti ra­
menima. »Pokušajte s Biblijom«, rekao je, »u njoj se kriju odgovori na
sva pitanja.«
Lammers je iskrivio lice. »Pročitao sam Bibliju, a ipak pitam vas.«
Cayceu nikada nije palo na pamet da razmišlja o područjima živo­
ta nakon smrti, a kao rođeni fundamentalist, odbijao je filozofiju koju
nije prihvaćalo ortodoksno kršćanstvo.
»Reinkarnacija«, tvrdio je Lammers, »jednostavno obuhvaća uv­
jerenje da je duša vječna, da se povremeno ponovno pojavljuje u dru­
gim fizičkim tijelima, tako da neprestano traje kao instrument svoga
vlastitoga razvoja.« Istakao je nekoliko biblijskih navoda koji očigled­
no prikazuju prihvaćanje reinkarnacije. »Oni Židovi koji Isusa nisu
prepoznali kao Krista«, primijetio je Lammers, »zapitali su ga je li on
Ilija koji je došao pozdraviti dolazak Mesije, a on je odgovorio da je Ili­
ja već došao, a oni ga nisu prepoznali.« Navodio je iz Biblije: »Tada učenici shvatiše da im govori o Ivanu Krstitelju.«
Cayce nije bio uvjeren, ali pod blagim poticanjem Lammersa i
njegovih prijatelja, njegova je podsvijest počela prizivati iskustva proš­
lih života. To ih je odvodilo ne samo u takve egzotične poznate zem­
lje kao što su drevna Indija, Kina, Perzija i Egipat, nego i u legendarna
mjesta kao što su izgubljena Atlantida i potopljena Lemurija u Tihom
Oceanu. Kako se pojavljivalo više takvih čitanja, povremeno su uzi­
mala oblik tumačenja, a ne pričanja. Cayce bi ocrtavao kako je iskust­
vo iz prošlog života utjecalo na sadašnjost, i što pojedinac mora nad15
vladati da bi ispunio svrhu svoga života. Za razliku od mnogih reinkarnacijskih terapeuta, koji se bave maštarijama o čuvenim prijašnjim
utjelovljenjima, Cayce je uporno tvrdio da čovjek u određenom tre­
nutku može živjeti samo jednim životom. »Život je ono što se zbiva
danas«, često je tvrdio.
Kako se sve više upuštao u čitanja prošlih života, često je u transu
govorio stranim jezicima, najčešće poznatim romanskim jezicima. Ali
kad ga je jednom jedan grčki učenjak zatražio da govori grčkim, pro­
govorio je homerskim grčkim jezikom, kao da je živio u tome razdob­
lju. Naravno, iz njegovih izleta u reinkarnaciju izronila je Atlantida, bu­
dući da su toliki mnogi ljudi nekada davno ondje »živjeli.« U svojim
raspravama o Atlantidi, opisujući njezin napredak i propast, rekao je
da su posljednji otoci nestali u području Kariba, prije otprilike deset ti­
suća godina. Predvidio je da će ta zemlja ponovo, i to uskoro, izroniti
na tome istom mjestu. Međutim, uzdizanje će biti postupno, a ta zem­
lja možda se neko vrijeme neće pokazati. Priča o Atlantidi bila je tajan­
stvena, ali očaravajuća. Pri drevnom raspadu Atlantide Cayce je vidio
širenje njezine nadmoćne kulture širom Sredozemlja, Srednje i Južne
Amerike, pa čak i u nekim dijelovima Sjedinjenih Država. Arheolozi
koji su pošli Cayceovim tragom sada se pojavljuju s podacima o »do­
maćim« civilizacijama u Peruu, Meksiku, Novom Meksiku, gdje je kul­
tura postojala i prije nekih deset do dvanaest tisuća godina - u vrije­
me nestanka Atlantide.
S vremenom je, proučavajući svoja vlastita čitanja, vjerujući u
svoje podatke, Cayce počeo vjerovati u reinkarnaciju i - Atlantidu. Za
prvu se činilo da fundamentalistički uređenome Svemiru, pa čak i
njegovom prividnom kaosu, pruža smisao, a druga je bila uvjerljiva s
obzirom na katastrofe koje je viđao u prošlosti i predviđao za
budućnost. Osim toga, bila je tu i Biblija. Nije li Jošua, u ime Gos­
podina Boga, rekao ljudima Izraela: »Nekoć su oci vaši, Terah, otac
Abrahamov i Nahorov, živjeli s onu stranu Rijeke i služili drugim bogo­
vima. A ja sam uzeo oca vašega Abrahama s one strane Rijeke i pro­
veo ga kroza svu zemlju kanaansku.«
Budući da je sumnjao, povremeno je bilo prilično zanimljivo vid­
jeti kako Cayce podsvjesno primjenjuje prošla čovjekova iskustva na
razumijevanje vrlo opipljivih poteškoća u ovome životu. Kad mu je po
savjet došla dvadesetpetogodišnja žena, s karmom - ili dugom - na­
puštanja drugih ljudi, Cayce joj je savjetovao: »Ono što je posijano
jednoga dana mora biti i požnjeveno. Donosili ste razočarenje drugi­
ma. Danas se iz svojih vlastitih razočarenja možete učiti strpljivosti,
najljepšoj od sviju krijeposti i najslabije shvaćenoj od sviju.«
Žena ga je nestrpljivo zapitala kako bi se mogla udati za muškarca
kojega želi. »Što bih ja mogla pripomoći u tome?«
16
»Kako iskustvo pokazuje«, rekao je usnuli Cayce, »nemojte činiti
previše. Radije se postavite u položaj pomagača kad budete potrebni.
Ne požurujte i ne savjetujte, nego slušajte.«
»S. i ja neprestano se svađamo i nesretni smo jedno s drugim naj­
veći dio vremena...«
(Cayce ju je prekinuo): »Nije li se to moglo i očekivati, s obzirom
na situaciju?«
»Pristajemo li jedno drugome? Bismo li trebali nastaviti svoj odnos
kao ljubavnici, pripremajući se za vjenčanje, ili bi bilo bolje da raski­
nemo?«
Cayce joj je ponovo, nakon kratke šutnje, pružio savjet, očigled­
no parafraziran iz knjige Frances Anne Kemble, Faith (Vjera). »Bolje je
vjerovati i samo jednom srcu, makar ono bilo lažno, nego sumnjati u
jedno srce koje je vjerno, i to će blagosloviti vaš život i pružiti vam pra­
vo razumijevanje.«
Mlada je žena bila uporna. »Postoje li naznake da bih se tijekom
ove inkarnacije trebala udati? Ako je tako, kad i gdje ću susresti tu oso­
bu?«
»Ne prije vašeg tridesetog rođendana.« Trebala je čekati još pet
godina.
Nepokolebljiva, prihvatila se drugih načina: »Kakva je svrha mo­
ga života, živim li u skladu s Bogom tako da Ga odražavam i da svima
donosim radost?«
Teško da je takav odgovor zahtijevao mističara. »Pročitajte ono
što smo dobili ovdje. Mnogo je toga postignuto, a mnogo tek treba po­
stići. Ne žurite u svojim odabirima, nego znajte da ništa ne dolazi
silom, nego potpunim predavanjem Njemu.«
Bio je to jednostavan, čvrst savjet, i u skladu sa čovjekom koji ga
je dao. Na prvi pogled nitko Caycea ne bi smatrao mističarom. Kako
je stario, njegova je smeđa kosa postajala rjeđom. Imao je oštro, du­
hovno lice, uvučenu bradu i svjetlucave plavosive oči iza naočala bez
okvira. Mogao je biti učitelj, seoski liječnik, prodavač, bilo što, samo
ne čovjek koji se bavi tajnim znanostima. Kad bi mu ljudi došli zbog
čitanja, umjesto da svaki sjedi u svom vlastitom odjeljku dok on »pro­
nalazi« njihova tijela, skromno bi ih pozdravljao, obećavajući samo da
će dati sve od sebe. Ponekad podaci ne bi dolazili. »To nije u mojoj
moći«, ispričavao se.
Držao se uobičajenog obreda. Da ne bi došlo do zastoja u krvoto­
ku, skidao bi kaput i kravatu, otkopčavao okovratnik i dugmad na ru­
kavima, razvezivao cipele. Tada bi legao na leđa na ležaj u svojoj rad­
noj sobi, stavljajući ruke na čelo. Povremeno bi se ugodno nasmijao
prije nego bi odgovorio na uputu da se prepusti snu. Kao znak, Ger17
trude bi se nagnula i dodirnula mu obraz. Sklopio bi oči, prekrstio ru­
ke na prsima i počeo duboko disati. Gospođa Cayce i Cayceova tajni­
ca i povjerljiva pomoćnica, Gladys Davis, sklopile bi oči na molitvu.
Kad bi Cayce uzdahnuo, ravnomjerno dišući, kao svaki čovjek dok
spava, Gertrude bi počela tiho govoriti, dajući mu uputu koja je
omogućivala čitanje. »Ispred tebe je tijelo M. L.-a , koji se nalazi u Chicagu (navela bi ulicu i adresu). Brižljivo ćeš pregledati to tijelo, pod­
robno ga ispitati, i reći mi u kakvom se stanju sada nalazi, pronalazeći
uzroke postojećeg stanja, a i lijek za iscjeljenje i ublažavanje stanja
toga tijela. Govorit ćeš razumljivo, uobičajeno sporo, odgovarajući mi
na pitanja dok ti ih postavljam.«
Očigledno da Cayce nije samo vizualizirao zdravlje određenog
čovjeka, gdje god se on nalazio, nego i njegovu okolinu. Njegova bi
podsvijest katkad navodila imena ulica dok bi se kretao naokolo, ime­
nujući ih čak i kad ne bi bila označena pločama s natpisom. Povre­
meno bi oklijevao, govoreći da je dotični čovjek napustio svoju kuću.
Jednom je potpuno prekinuo čitanje, a sljedećeg se dana saznalo da
je upravo u tome trenutku bolesnik umro. Drugi put je, dok ga je ispi­
tivao medicinski odbor kojeg je predvodio dr. John Blackburn iz Bow­
ling Greena, opisao udaljenu sobu u kojoj je ležao bolesnik. Opisao je
tapete, ukrase, namještaj, pa čak i noćni stolić u uglu; opisao je krevet
i posteljinu, imenujući i proizvođača. Sljedećeg je dana sve bilo prov­
jereno. U nekoj drugoj prilici, bolesni je pomorski kapetan, zaboravivši
na dogovor, u vrijeme određeno za čitanje napustio svoj brod, ali je
Cayce ipak uspio doći do njega. »Vidite«, rekao je kapetan, »Cayce je
već i prije čitao za mene, i poznavao je moje navike.«
Kad se radilo o zdravlju, Cayceov je uspjeh bio doslovno nepo­
grešiv ako su ljudi slijedili njegove preporuke. Bez obzira na to, često
su odbacivali njegove savjete, bilo stoga što je tretman zahtijevao pre­
više vremena ili napora, ili stoga što bolesnik nije mogao pronaći tak­
vog terapeuta koji bi mogao provesti Cayceove upute. Povremeno bi
nestrpljenje čak i najdraže Cayceove obožavatelje uputilo prema tera­
piji koja je obećavala brže iscjeljenje. Cayceov prijatelj i biograf, Tho­
mas Sugrue, iskušavajući Cayceovo tegobno iscjeljivanje očigledno
artritisnog stanja, počeo se žaliti zbog sporog oporavka. Naglašavajući
da će oporavak biti polagan, Cayce mu je preporučio tegobnu gal­
vansku kupku s otopinom zlatnoga klorida. Umjesto toga, Sugrue se
naglo okrenuo čudotvornim lijekovima, koji su štetno djelovali na nje­
gov sustav, tako da je nekoliko mjeseci kasnije, nakon operacije, umro.
Teško da je postojalo bilo što zemaljsko ili nebesko, što Cayceova
sveopća svjesnost nije istražila. Usnulog je Caycea privlačila dugovječ­
nost, odnosno njezin nedostatak. Dugačak je život za Caycea bio pos­
ljedica nesebičnosti, pa je isticao da će se životni vijek s vremenom
18
najviše povećati kod onih naroda koji su najčovječniji. »Otkrijte kod
kojeg se naroda životni vijek povećao sa šezdeset na osamdeset i četiri
godine, i otkrit ćete tko služi Bogu.« Iznenađuje što je u Rusiji, nakon
što je predvidio propast komunizma, uočio i izričito produženje život­
nog vijeka. Očekivan životni vijek u Rusiji, navodno odmah iza Engle­
ske, iznosi šezdeset i osam godina, s tim što je u obzir uzeta samo pri­
rodna smrt, a ne i nenadana smrt uzrokovana političkim čimbenicima.
Cayce se često miješao i u znanstvena područja. Jednom je iza­
zovno govorio o smrtonosnoj zraci koju su stvorili Atlantiđani da bi
uništavali opasne životinje. U jednom je čitanju 1933. godine predvi­
dio da će i ovdje biti do 1958. godine otkrivena slična zraka, pa je opi­
sao i kako je nekoć djelovala: »A taj (postupak djelovanja prema oko­
lini) primjenjivao se uvelike na isti način ili oblik kao i odašiljanje iz
različitih nuklearnih pogona ono što sada nazivamo smrtonosnom zra­
kom - ili nadkozmičkom zrakom - ono za čim mnogi tragaju, a što će
dobiti iz stratosfere - ili kozmičkih zraka - koje će biti otkrivene tije­
kom sljedećih dvadeset i pet godina.«
Kako se besmisleno to moralo činiti u ono doba, a kako bi se bes­
misleno činilo i danas da nema novinskih izvješća, kao što je ono ob­
javljeno u Denveru, u prosincu 1961. godine: »Znanstvenici razvijaju
smrtonosnu zraku koja bi sve na što se usmjeri trebala pretvoriti u
loptu plinovite pare. Dr. Carl L. Kober iz nuklearne elektrane Martin
otkrio je da će to oružje biti djelomično na nuklearni pogon. Svoju će
razornu silu postizati izbacivanjem nevjerojatno vruće zrake na odre­
đeni cilj... Razarajuća zraka, koja zvuči kao da je izašla iz znanstvene
fantastike, bit će namijenjena za upotrebu u kopnenom ratovanju.«
Kako znanost poboljšava svoje metode istraživanja pretpovijesti,
neprestano će se pojavljivati nove mogućnosti iskušavanja Cayceove
podsvijesti. Dok su Sjedinjene Države i Rusija uključeni u javnosti
malo poznatoj utrci u »unutarnjem svemiru«, dotle američki brodovi
za nadzor oceana, odnosno doslovce nepoznata Mala flota, obilaze
zemaljsku kuglu, pokušavajući istražiti tajanstvene dvije trećine svijeta
prekrivenog morima. U ogromnom su prolazu između Havaja i Aljas­
ke otkrili planinski lanac dugačak oko tisuću i osamsto kilometara, čiji
se vrhunci uzdižu otprilike tisuću osamsto metara od oceanskog dna a još su gotovo tri i pol tisuće metara ispod površine. U Tihom ocea­
nu drugi su oceanografi otkrili rijeku koja teče otprilike šest tisuća petsto kilometara duž Ekvatora. Možda su, kao što to tvrdi Cayceova pod­
svijest, veliki kontinenti uistinu nekoć bili nagomilani u Sjevernom
Atlantiku i Južnom Tihom oceanu, gdje su ih na kraju progutale kata­
klizme, kao što bi se moglo dogoditi i drugim kopnima, ako su Cayce­
ova proročanstva točna. Bez obzira na to, usprkos svim ovim sjenkama budućih smrti i razaranja, Cayceova je poruka poruka nade i
19
vjere: »Znaj i spoznaj da je Zemlja Gospodinova, sa svim svojim pre­
vratima i razdorima, sa svom svojom mržnjom i ljubomorom, sa svim
svojim političkim i gospodarskim poremećajima. A Njegovi putevi
nisu s ovu stranu spoznaje. Živeći ih u malim stvarima, iz dana u dan,
neka ti pripadne ta sigurnost u samoga sebe, ta sigurnost u Njega. Jer
Njegova obećanja bijahu i jesu pouzdana. 'Neka ti srce ne bude uzne­
mireno - u Boga vjerujte.' Vjerujte isto tako i u Krista, koji je rekao:
'Ako me volite, održat ćete moje zapovijedi, pa ćemo ja i Otac doći i
prebivati s vama iz dana u dan'.«
20
Iako mnogo puta upozoren na Drugi svjetski rat, predviđajući njegov
početak i kraj, Edgar Cayce bio je zaprepašten kao i svi ostali kad su
na Pearl Harbor bačene bombe. Tugovao je zbog rata, ne samo zbog
svoja dva sina koji su mobilizirani, ne samo zbog svih onih mladića
koji su se borili i umirali širom sedam mora, nego zbog dubokog osje­
ćaja da čovjek nije naučio živjeti sa sobom, a niti sa svojim Bogom.
Deset dana nakon što je Amerika ušla u rat, svojoj je voljenoj sestri na­
pisao: »Nadam se da ti neću dosađivati sa svim ovim teretom kojeg sa­
da nosim u srcu, ali ovaj rat me nagriza. Naravno da sam osjećao što
se sprema, ali sam se i u beznađu nadao da do toga neće doći. Ali ne­
prestano nas opominju da se 's Bogom nije rugati, i da što god čovjek
posije, to mora i požnjeti'.«
Svojom je uobičajenom otvorenošću priznao da nije imao nikak­
vog vidovitog nagovještaja o kukavičkom napadu. »Da, dobili smo
mnogo podataka i viđenja o onome što se sprema, ali nikada ništa
nismo dobili u svezi sa sedmim prosincem.« Istovremeno je izrazio
svoju zabrinutost za mornaričko osoblje koje je isplovilo iz susjedne
mornaričke vojarne u Norfolku. »Imao sam, a nadam se da ih još
imam, nekoliko dobrih prijatelja na Havajima, ništa od njih nisam čuo
od tada, iako sam poslao nekoliko pisama samo dan ili dva prije nego
se to dogodilo. Neki su od njih u mornarici, ali nitko nije bio niti na
jednom od brodova za koje se izvještava da su izgubljeni, ti dječaci za
koje se činilo da su mnogo toga dobili iz svog dodira s mojim radom;
obraćaju mi se kao ocu, kao i moji vlastiti dječaci - i rekli su mi da sam
upravo ona vrsta oca koju bi rado imali. Stoga ti je vjerojatno jasno
koliko sam ovih dana zabrinut.«
Iako je bio okružen ljudima koji su ga voljeli, bio je osamljen. Na­
lik Lincolnu i Leeju, kojima se divio, svoja je uvjerenja nosio u srcu, a
ta su uvjerenja bila sveobuhvatnija čak i od njihovih - a to je potreba
da čovjek shvati Božju svrhu za čovjeka na Zemlji. Sve što je govorio
ili činio u svojim zrelim godinama bilo je tome podređeno. Samo mu
je to pomoglo da izdrži godine sumnji, sramote i neimaštine onih koje
je ponajviše volio. »Da sam makar i na trenutak pomislio da je moj rad
bezvrijedan, istoga bih ga se trenutka odrekao.«
21
U jednom od težih razdoblja svojega života, nakon što je bio uhi­
ćen kao pogadač sudbine u New Yorku, vratio se kući u Virginia
Beach obuzet krajnjim očajanjem, pitajući se zašto bi, ako je njegov
rad vrijedan, on i njegova obitelj trebali patiti od neprestanih udara­
ca. Tome se gorljivom učeniku Biblije, u njegovom očajanju, pouka o
Jobu koji je bio izložen dugotrajnoj patnji, učinila beskorisnom. I tako
je odlučio napraviti čitanje za sebe samoga, s tim što je njegova supru­
ga, Gertrude, postavila pitanje zašto ga njegova moć, ako uopće
postoji, nije upozorila na zamku koju mu je postavila policija. Odgovor
nije bio onakav kakvog je očekivao. Kad se probudio, njegova supru­
ga i njezina pomoćnica, Gladys Davis, rekle su mu kako je glasila poru­
ka: »Određena je količina patnje neophodna za bolji razvoj duše.« Vi­
dovnjak koji je pretrpio mnoga iskušenja, protresao je glavom i teško
uzdahnuo. »Čini se da mogu pomoći svima osim sebi.«
Tako je bilo i u potrazi za naftom, s ulaganjima, s jednostavnim
poslovima s nekretninama, sve dok Cayce nije dobio osjećaj da mu
nije suđeno da se ikada susretne s obiljem. Istovremeno je Cayce rijet­
ko brinuo o novcu. Njegov stav prema novcu bijaše gotovo djetinjast.
Kao i jedan prijašnji mistik, Bronson Alcott, transcendentalist iz Concorda, osjećao je da će se Gospod pobrinuti za njega. I činilo se da je
bio u pravu, iako za njegovu djecu nije bilo neobično da imaju zakr­
pe na odjeći, a Cayce rupe na cipelama. Jedne je oštre zime obitelj os­
tala bez grijanja. Djeca, zamotana u kapute, podigla su pogled s bijed­
nog objeda, i čula kako njihov otac smireno moli od dobrog Gospoda
da im pošalje drva za vatru.
Nekoliko sati kasnije začuo se kucaj na vratima. Bio je to nadgled­
nik tvrtke koja je distribuirala električnu struju. Njegovi su se radnici
spremali srušiti stari stup za svjetiljku ispred Cayceove kuće, a da bi
dobili nužno odobrenje bili su voljni ispiliti stup u drva za vatru i složiti
ih na tratinu. Jednom drugom zgodom, obližnja je trgovina mješovi­
tom robom ukinula kredit Cayceovoj obitelji - sve dok ne plate račun
od osamdeset i sedam dolara i pedeset centi. Izmučena gospoda Cay­
ce prijeteći je zahtijevala od supruga da na neki način prikupi novce.
»Ne brini o tome, majko«, smireno je rekao, »novac će se pojaviti.« I
spokojno je otišao u ribolov.
Toga se jutra pojavio poštar s pismom. Unutra je bio ček koji je
glasio na svotu upravo dovoljnu da isplate račun. Gospoda Cayce za­
hvalno je uzdahnula. »Edgare, sada to odnesi u trgovinu«, radosno je
rekla.
»Dobro, majko«, rekao je dobroćudno.
Vratio se nakon sat vremena s novim štapom za pecanje i mnoš­
tvom pribora. Gospoda Cayce pogledala ga je s očajanjem u srcu.
»Edgare«, rekla je, »nisi valjda...?«
22
»Ne brini o tome, majko«, rekao je potpuno smireno. »Novac će
već stići.«
Jednom, kad nije bilo novaca za osnovne potrebe obitelji, kao niti
za plaću tajnici, njegova ga je žena zapitala da objasni zašto bolje ne
zarađuje. »S obzirom na činjenicu da Edgar Cayce cijelo svoje vrijeme
posvećuje svome radu, što je razlog zbog kojeg nije u stanju zaraditi
dovoljno novaca da bi uzdržavao sebe i svoju obitelj, i na koji način
može on, Edgar Cayce, popraviti ovakvo stanje?«
Gospoda Cayce u očekivanju je promatrala Edgarove usne kad su
se počele pomicati: »Živi bliže Njemu, koji poklanja sva dobra i savr­
šene darove, i traži i dobit ćeš; kucaj i otvorit će ti se. Daj i četverostru­
ko će ti se vratiti. Nikada se nije dogodilo da ono najnužnije nedosta­
je, niti će se to ikada dogoditi, sve dok prije svega i najviše od svega
prianja uz Gospodinove riječi.«
Prorokova obitelj ne bi pripadala ljudskom rodu da svi nisu podi­
gli ruke u zrak. Ali, kako će budućnost pokazati, Cayce je opet izrekao
proročanstvo. U svakom bi se teškom razdoblju vrata otvorila, a Gos­
pod bi ih nadario.
Suprotno prevladavajućem dojmu, Cayce je i budan bio vidovit,
upravo kao i u snu. Neprestano je oko glava ljudi viđao polja svjetlosti
- aure - koje su mu govorile o stanju njihovih osjećaja i zdravlja. Jed­
nom je u njegovu radnu sobu stupila neka žena koja se tek posvađala
sa svojom susjedom. Podigao je svoj blagi pogled s Biblije. »Oko tebe
vidim crvenu auru. Vrati se sljedeći tjedan kad više ne budeš ljuta.«
Drugi put se zabrinuo za jednu ženu koja nije imala aure. Dva
dana kasnije bila je mrtva.
Budući da je toliko snažno bio svjestan svega oko sebe, bilo mu je
teško opustiti se kao obična osoba. Morao je ulagati trajan napor da
se zatvori. Postojalo je nekoliko načina na koje se mogao udaljiti od doj­
mova. Volio je igrati karte, ali je jednom, a da čak nije ni pogledao kar­
te, ispravno pročitao pedeset i dvije karte u nizu, kako bi pokazao da će
ta partija bridža biti dosadna. Osim Biblije, jedino što ga je opuštalo bilo
je pecanje i vrtlarenje. Satima je volio sjediti na malom pristaništu iza
kuće, zabacujući udice u svježu vodu jezera. Djeca bi dolazila k njemu
i razgovarala s njim dok je pecao, a on bi im pričao priče, koje je pam­
tio iz svoga vlastitog maštovitog djetinjstva. Pecao je kad je kišilo, kad
je puhao vjetar ili sniježilo, jer je u pecanju pronalazio utočište.
Najsumornije bi dane provodio u svome vrtu, smirujuće se obra­
ćajući biljkama. Njemu je cvijeće raslo ondje gdje se nikada prije nije
pojavljivalo, jer ga je nježno njegovao, kao da je svaki cvijet čovjek.
Oštro je bio svjestan svega što je postojalo vani, a okom punim pošto­
vanja promatrao je sve što je živjelo. Jednog osobito radosnog pro23
ljetnog jutra je zabilježio: »Krasan dan - oglasila se nova ptica - čini se
kao da se pojavio neuobičajen broj ptica, ili sam ja tek postao svjestan
njihove prisutnosti? Ranojutarnji cvrkut sjenice, modrovoljke, ševe,
drozda, crvendaća, ptice rugalice, a neke cvrkuću kao kanarinci, ali
su crveno-smeđe, a ženke su žuto-crne, to su prekrasne ptice - prije
smo ih nazivali tkalcima, ali već ih godinama nisam vidio. O, ne smi­
jem zaboraviti kosa, tako je zgodan.«
U Cayceu je bilo svojevrsne dječačke nespretnosti koja kao da ni­
je pripadala mistiku. Kad je bio mlad, pipničari mu nisu htjeli posluži­
vati piće, a povremeno mu nije bilo dopušteno igrati bilijar.
Kad je jednom tražio posao, ušao je u trgovinu cipela, i počeo po­
služivati nekog kupca. Poslovođa, vidjevši ga kako radi, rastreseno je
mladog stranca poslao u banku da promijeni novac, pa je Cayce nas­
tavio raditi i cijeli taj dan. Te ga je noći zbunjeni poslovođa upitao
kako se sve to dogodilo. »Netko me zamolio da mu nešto dodam, a ja
sam to i učinio«, jednostavno je odgovorio Cayce. Na tom je poslu os­
tao osamnaest mjeseci.
Pisci koji su pisali o njemu, a koji ga nikada nisu vidjeli, nepresta­
no su ga opisivali kao nepismenog, ali to je očigledno bilo pogrešno.
Jer kako su godine prolazile, mladić koji je u šestom razredu napustio
školovanje, mnogo je naučio u svijetu. Političari, poslovni ljudi, profe­
sori i znanstvenici s njim su raspravljali o svojim problemima. Po­
sjećivao je njihove domove, družio se s velikim i malo manje velikim
ljudima, a i oni su njega posjećivali, privučeni znatiželjom i potrebom.
Čitao je novine, ali je samo ponekad otvorio koju knjigu, osim Biblije,
koju je čitao cijelu godinu, neprestano u njoj pronalazeći novi izvor
nadahnuća. Kao i kod Lincolna, to je čitanje utjecalo na njegovo pi­
sanje u svjesnom stanju, tako da mu je pisanje bilo sažeto i suvislo, ia­
ko je njegov nesvjestan govor uvijek ostao kićen i zanesen. U školi je
doživio neuspjeh i napustio je u petnaestoj godini, jer više nije mogao
upregnuti svoj um, koji je već i tada pokazivao znake podsvjesnog
razvoja, u relativno primitivan proces učenja, koji je bio očigledno
besmislen u odnosu na njegov vlastiti kanal otvoren prema sveopćem
umu. Kasnije u životu brižljivo je pregledavao svoja vlastita čitanja, i o
njima ravnodušno govorio kao o podacima; iz njih je mnogo toga cr­
pio, na tako raznolikim područjima kao što su zdravlje, homoseksual­
nost, astrologija i politika.
Sveukupnost njegove vjere premošćivala je sve religijske granice.
Podjednako je bio kod kuće s katolicima, protestantima, Židovima,
hinduistima i budistima. Jednako je reagirao na zanimanje koje je u
svima njima osjećao. Često je s ocem Brennanom, župnikom katoličke
crkve Zvijezda mora, vodio razgovore o traganju duše, ali ispred kuće.
Dobri se otac nikada nije osmjelio popeti stubama u Cayceov dom, ali
24
je inače na mnoge druge načine izražavao svoje ekumensko pošto­
vanje prema njemu. Jednoga dana, dok je Cayce boravio izvan grada,
kroz Virginia Beach projurio je uragan, plaveći ulice i kuće. Vrativši se
sljedećega dana, Cayce je sišao u podrum da procijeni štetu. Ondje je
zatekao dvojicu svećenika - i katoličkog i prezbiterijanskog, koji je ži­
vio niže u istoj ulici, kako do gležnja u vodi izbacuju vodu iz podruma
kao da im njihove besmrtne duše o tome ovise.
Za mnoge ljude koji su bili mnogo obrazovaniji i čuveniji, Cayce
je bio autoritativan lik. Neki su ga s poštovanjem nazivali sucem, drugi
kapetanom, mnogi su ga nazivali »doktorom.« Njegov prvi biograf,
Sugrue, jednostavno ga je nazivao šefom.
Kao i mistični Lincoln, Cayce je lako sklapao prijateljstva, a posje­
dovao je i onaj isti, priprosti, način pričanja priča. Ali za razliku od Lincolna, zbog one pretjerano osjetljive strane svoje prirode, bilo je odje­
ljaka njegova uma koje ni s kim nije mogao dijeliti. Kad bi ga prepla­
vile stravične vizije, kao što se često događalo, svi bi postajali
izopćenici. Na primjer, jednog svijetlog i sunčanog lipanjskog dana
1936. godine, dok je kopao u vrtu, čuo je zvuk koji je nalikovao zujan­
ju roja pčela. Podigao je pogled, zaprepašten, i na nebu ugledao
kočiju koju su vukla četiri bijela konja. Pokušao je sam sebe uvjeriti da
je to puka mašta, kad je začuo glas koji je govorio: »Osvrni se iza
sebe.« Okrenuo se i ugledao muškarca sa štitom i kacigom, štitnicima
za koljena i ogrtačem, ali potpuno nenaoružanog. Lice mu je bilo svi­
jetlo, oklop od blistavog srebra. Podigao je ruku na pozdrav i rekao:
»Kočije Gospodnje i u njima tvoji jahači.« Tada je nestao.
Potresen ovom pojavom noćne more usred bijela dana, Cayce je
ispustio motiku i potrčao u kuću. Projurio je pored svoga sina, Hugha
Lynna, i zaključao se u radnoj sobi. Kad je konačno, nakon nekoliko
sati, izašao, izjavio je da je vidio približavanje Drugog svjetskog rata,
sa svim onim milijunima mrtvih. Bio je to udarac njegovom svjesnom
umu.
Kad bi na prvi pogled sklopio prijateljstvo, Cayce je vjerovao da
toga prijatelja poznaje otprije. Zbog svoga je vjerovanja u reinkarna­
ciju, uz dodatak karmičke prošlosti, postao snošljiviji u odnosu prema
drugima, i oslobođen taštine. Ipak, sve je više poštovao svoje vlastito
poslanstvo, i to s razlogom. Jednom ga je u radnoj sobi iznenadio
svećenik koji je došao ispitati njegovu moć. Dok je svećenik neopaženo ulazio, Cayce je nešto ispod glasa mrmljao. »Hvala ti, hvala ti, o,
Gospode, za još jedan život.« Samo nekoliko trenutaka prije uzbuđena
je majka telefonirala Cayceu da mu se zahvali što joj je spasio djetešce.
Pokušavao je pronaći vremena za svakog čovjeka koji je imao
kakvih poteškoća. Iako su njegova vlastita čitanja govorila da treba
čitati samo dva puta dnevno, ili na kocku stavlja svoj život, taj je broj
25
povećao na sedam ili osam čitanja dnevno tijekom Drugog svjetskog
rata, zbog zahtjeva ne samo bolesnika, nego i roditelja koji su, kao i on
sam, bili zabrinuti za svoje sinove koji su otišli u rat. Koliko se god is­
crpljivao, pošta se gomilala. Vidovitost mu je donekle pomagala. Jed­
nom, dok su njegovi pomoćnici bespomoćno promatrali veliku vreću
s pismima, ne znajući odakle bi počeli, rekao je: »Uzmite telegram, tu
se osjeća hitna potreba.« Pri samom dnu vreće nalazio se telegram s
molbom za čitanje, koji je ondje bio pogreškom stavljen.
Cayce je posjedovao uobičajene instinkte. Volio je društvo lijepih
žena, kao i inteligentnih muškaraca. Povremeno bi nešto popio, i to
uglavnom vino koje je sam radio. Grožđe je smatrao hranom. Ironič­
no je to što je bio strastveni pušač. Kad bi se njegovi obožavatelji tome
čudili, on bi se toplo nasmijao i pokazao na nebesa: »Ondje kamo ja
idem nema nikakvih cigareta.«
Rijetko se zabrinjavao zbog svoga vlastitog zdravlja. Jedne je ve­
čeri za stolom obožavateljica zbunjeno primijetila da Cayce sa zado­
voljstvom jede svinjetinu, iako ju je u svojim čitanjima zabranjivao.
»Ali, gospodine Cayce«, rekla je, »svinjetina nije dobra za vas.«
Mistik se vedro osmjehnuo. »Kad ne bih mogao podići vibracije
ovoga jadnog komadića mesa, stvarno ne bih mnogo vrijedio.« Bio je
nalik liječniku koji savjetuje sve osim sebe.
Bio je i hirovit; lako ga se moglo povrijediti ili uznemiriti, ali tada
bi prevladao njegov osjećaj za ravnotežu. Iako se bezuvjetno oslanjao
na sveprisutnu Gladys Davis, katkad bi se naljutio, osjećajući da ona
previše toga pretpostavlja dok tumači čitanje. Desetak ju je puta otpu­
stio u naletu nesavladivog bijesa. Sat ili dva kasnije bi je potražio, nas­
mijao se i prijateljski je potapšao po leđima. Ponovo su radili zajedno
- do sljedećeg puta.
Gertrude je bila partnerica koja ga je u trenucima kolebanja vra­
ćala u ravnotežu, Gladys Davis otpusni ventil za sitne frustracije koje
su ga pratile tijekom dana. Kao što muškarac nema tajni pred svojim
sobarom, tako ih ni Cayce nije imao pred svojom tajnicom. Za njega
je počela raditi u osamnaestoj godini, živjela je u istoj kući, i od rujna
1923. godine do njegove smrti u siječnju 1945. zapisivala je gotovo
svako čitanje. Usprkos bliskom odnosu i svakodnevnim okolnostima,
on je za nju uvijek ostao junak. Rad, kako su zvali čitanja, potpuno je
vladao njezinim životom, tako da se nije udala sve do njegove smrti,
znajući da ne može služiti dvojici gospodara. Pa ipak, to nikada nije
smatrala žrtvom, usmjeravajući svoj majčinski instinkt prema njegovoj
obitelji i svojim rođacima. Cayce joj je dopustio da u kuću dovede svo­
ga malog nećaka, i prema oboma je postupao kao da su dio obitelji.
Onako kako je za njega bilo uobičajeno, bdio je nad tim dječakom i
dok je bio u snu. Jednoga dana, tijekom čitanja, Gladys je pogledala
26
kroz prozor radne sobe i ugledala dječaka kako nesigurno obilazi oko
jezera. Znajući da dijete još ne zna plivati, ipak nije mogla ostaviti
Caycea dok je u snu. Cayce je ležao na ležaju i govorio, ali iznenada
se zaustavio, ne trepnuvši okom, i odlučno rekao: »Izađi i dovedi dije­
te.« Gladys je ispustila blok u koji je bilježila i izjurila na obalu jezera,
vrativši se sa smirenim dječakom. Čitanje se nastavilo kao da prekida
nije ni bilo.
Cayce je pomalo nalikovao starom obiteljskom liječniku čiji je bo­
lesnik uznemiren. »Mogao vas je navesti da se osjećate kao da ste naj­
važnija osoba na svijetu«, prisjeća se Gladys Davis. »Poklanjao bi vam
svu svoju pažnju, o čemu god prije toga razmišljao.«
Kad su se tek upoznali, Gladys je doživjela dramatično otkrivenje
Cayceove izuzetne nadarenosti. To je promijenilo cijeli njezin stav pre­
ma poslu. Prije toga radilo se samo o ugodnim zadacima koje je obav­
ljala za jednog neuobičajeno ljubaznog muškarca. Nakon toga je pos­
lu posvetila cijeli svoj život. Za Caycea je radila otprilike dva mjeseca,
a povremeno bi je mučila tupa glavobolja. Iako je nosila naočale za
čitanje i pisanje, činilo se da joj one ne olakšavaju boli. Očajna, jed­
noga je dana zamolila Caycea da za nju obavi čitanje. Tijekom čitanja
se pokazalo da je izvor glavobolja napetost u očima kao posljedica
slabe cirkulacije, do koje je došlo zbog lošeg držanja. Preporučene su
joj jednostavne vježbe - istezanje vrata prema gore i prema dolje, na
jednu i na drugu stranu tri ili četiri puta, a zatim polagano pokretanje
glave u oba smjera nekoliko puta. To su bile tradicionalne joga vježbe,
iako Cayce toga nije bio svjestan. Isto joj je tako savjetovao da tri puta
tjedno ide na zračenje ultraljubičastim zrakama, i da prestane nositi
naočale. Učinak je bio trenutačan. »Naočale sam ponovo stavila na
oči trideset godina poslije«, prisjeća se, »kad nisam mogla pročitati
broj u telefonskom imeniku. Ali nikada više nisam osjećala napetost u
očima, kao ni glavobolju.«
Cayce je doslovce bio sanjar, i osjećao je da bi ljudi mogli nešto
naučiti o sebi, a svijet o njima, kad bi proučavali svoje vlastite snove.
»Čovjeku je svijest potrebna samo za njegovu vlastitu razonodu. U snu
duša traga za pravom razonodom, ili za svojom stvarnom djelat­
nošću.« Kad ne bi razumio neki san, legao bi na ležaj i protumačio ga
u snu. Jednom je sanjao da se uspinje u nebesku kapelicu gdje se želio
pomoliti. Nebeski mu je čuvar pokazao veliku prostoriju natrpanu pre­
krasno omotanim paketima, na kojima su bile adrese različitih ljudi. Ti
paketi nisu bili isporučeni, a čuvar mu je tužno objasnio zašto je tako.
»To su pokloni za koje su se ljudi molili, ali su izgubili vjeru upravo uoči
datuma isporuke.« Ti pokloni bijahu skrivene nadarenosti i sposobno­
sti, koje su njihovi vlasnici tako rijetko uočavali. Je li to bila poruka za
Caycea da nastavi sa svojim radom? On ju je tako shvatio.
27
U Cayceovom je životu bilo razdoblja kada se činilo da ništa ne
djeluje kako treba. Uz pomoć Mortona Blumenthala, njujorškog bur­
zovnog mešetara kojemu je pomogao u poslovima na burzi, konačno
je uspio ostvariti svoja dva davnašnja sna, Cayceovu bolnicu i Atlantic
University (Sveučilište Atlantic), oba smještena u Virginia Beachu. Ko­
ledž, za čije je utemeljenje odobrenje dala vlada države Virginije, tre­
bao se baviti i istraživanjem parapsihologije i okultnog, a ujedno bi
pružao i opće obrazovanje i redovite diplome. Bolnica, kojom je
upravljao doktor medicine, Thomas B. House, daljnji Cayceov rođak,
trebala je bolesnike liječiti na temelju čitanja. Međutim, propast burze,
koju je Cayce predvidio za 1929. godinu, uništila je i Blumenthala, koji
je zbog nekog neobjašnjivog razloga zanemario Cayceov savjet. Bez
Blumenthalove podrške došlo je do zatvaranja bolnice. Koledž zapra­
vo nikada i nije počeo djelovati. Dvadeset i osmog veljače 1931. godi­
ne i posljednji su bolesnici napustili bolnicu, a Cayce je šerifu tužno
predao ključeve. Uskoro nakon toga izgubio je i svoju kuću, iako se
najteži udarac tek spremao. Nekoliko mjeseci kasnije, u New Yorku,
tražeći pomoć za ponovno otvaranje bolnice, Cayce je obavio nekoli­
ko čitanja za Njujorčane koji su ih zatražili, a medu njima je bila i gos­
poda Bertha Gorman.
Kad se probudio iz čitanja za gospođu Gorman, ona ga je strogo
promatrala. Gospođa Cayce i Gladys tiho su jecale. Cayce se naglo us­
pravio. »Jesam li rekao nešto što vas je uznemirilo, gospodo Gorman?«
upitao je.
Izvadila je iskaznicu s brojem. »Moje je ime Conwell, Bertha Conwell. Ja sam policajka, a vi ste svi uhićeni.«
Žuta je štampa dočekala svoj sretan dan, prepuna skrivenih aluzi­
ja o pedesetčetverogodišnjem Cayceu i njegovoj dvadesetšestogodišnjoj plavokosoj tajnici. Jedne su novine donijele fotografiju Caycea i
njegove »plavokose tajnice«, s koje su vješto izrezali lik gospode Cay­
ce. Neka su izvješća bila podjednako krivotvorena kao i slika. Jedan
je novinar izjavio da Cayce zahtijeva sedamdeset dolara za svoje či­
tanje, i to u označenim novčanicama. Cayce je bio oslobođen, ali se
Arthur Brisbane, vodeći kolumnist toga razdoblja, svejedno obrušio
na njega: »U riječima se krije čarolija, pa i u imenu, usprkos onome što
Shakespeare kaže o ruži. Edgaru Cayceu, njegovoj supruzi Gertrude i
njihovoj tajnici, koji su uhićeni pod optužbom gatanja, rečeno je: 'Ne
smijete se pretvarati da proričete sudbinu, jer to nije moguće'. Činilo
se da nema pomoći, ali je Edgar Cayce, vješt riječima, rekao sucu: 'Ja
nisam gatalac, nego postavljam dijagnoze pomoću vidovitosti'. Istoga
su trena i on, i njegova supruga Gertrude i njihova tajnica pušteni
kako bi mogli vidovitošću postavljati dijagnoze do mile volje. Kad ga
je jedna gospoda upitala: 'Je li ovo pravo vrijeme da napravim
28
određena ulaganja?', vidovnjak joj je dao vidoviti odgovor. Sud tome
nije imao što prigovoriti.«
Zapravo se nije odigralo na takav način. Sudac je već od svojih
prijatelja čuo za Caycea i njegov rad. Na sudu su istaknuti građani
svjedočili o onome što je Cayce učinio za njih. A Cayce nije proricao
sudbinu. Sudac je pažljivo slušao toga jednostavnog čovjeka kako
jednostavno priča o svom radu, i kako iskreno priznaje da ni sam nije
siguran kako sve to funkcionira, niti koliko dobra može time učiniti. A
sudac se, kao i Brisbane, isto tako prisjetio Shakespeareovog stiha:
»Mnogo je više toga na nebesima i na Zemlji, Horacije, nego što tvoja
filozofija sanja.« Nije ni došlo do suđenja, jer je optužnica odbačena.
Ali su ti događaji ostavili traga - Cayce se ponovo pitao je li bio kaž­
njen zbog čitanja potaknutog željom za materijalnim dobitkom. U po­
četku je sam sebi objašnjavao da su njegova proricanja o kretanju na
burzi potaknuta čistim porivima, jer je želio utemeljiti svoju školu i bol­
nicu. Sada više nije bilo ni jednog ni drugog. Njegovo se ime provla­
čilo kroz blato, a on je bio umoran i obeshrabren. Možda je bio na kri­
vom putu? Možda bi se trebao vratiti običnom poslu, kao svi ostali?
Nekoliko puta ranije, sumnjajući u višu svrhu svoje nadarenosti,
odricao se čitanja i vraćao fotografskom poslu. Ali ga je Gertrude, koja
je u njega vjerovala, ohrabrivala da se vrati radu, jer je osjećala da mu
je suđeno to raditi. Uvijek bi ga utješila, ističući da su čitanja spasila i
nju, i njihovoga sina, Hugh Lynna. O n a je patila od krvarenja u plu­
ćima, a liječnici su joj rekli da neće preživjeti još jedan napadaj. »Ako
ima ikakve istine u tim vašim glupostima, bilo bi najbolje da to primi­
jenite na svojoj ženi«, rekao je jedan liječnik. Bilo je to prvo čitanje za
Cayceovu vlastitu obitelj. U transu je propisao pripravak koji je trebao
zaustaviti krvarenje. Prisutnog se liječnika specijalista to dojmilo, ali je
bio pesimističan. »Ovo je bila najbolja rasprava o tuberkulozi koju sam
ikada čuo, ali ne shvaćam kako bi joj to moglo pomoći.« Ljekarnik se
pitao hoće li ikada uspjeti sastaviti sastojke za taj recept. Ali uspio je, i
kod Gertrude se pokazalo trenutno poboljšanje. Više nije bilo krva­
renja. Dok se oporavljala, davao joj je da udiše zrak iz prazne boce
jabukovače, što ju je dodatno umirivalo i olakšavalo joj tegobe. Mje­
secima se oporavljala, ali joj pluća nikada više nisu stvarala poteškoće.
S njegovim sinom, Hugh Lynnom, priča je bila gotovo istovjetna. Kao
dijete, dok se igrao očevom ručnom svjetiljkom, prah iz baterije dos­
pio mu je u oči. Liječnici su očajavali n a d njegovim vidom, predlažući
operaciju. Dijete, čuvši njihovo savjetovanje, uspravilo se na lakat i
uzviknulo: »Doktore, nemojte mi izvaditi moje oči. Moj je tatica, kad
spava, najbolji liječnik na svijetu. On će v a m reći što treba učiniti.«
Specijalisti su odmahivali glavom. » J e d n o je oko toliko oštećeno
da ga odmah moramo odstraniti kako b i s m o mu spasili život.«
29
Cayce je tmurno rekao: »Ništa nećete učiniti dok ja ne obavim
čitanje.«
Gertrude je nadzirala Cayceov govor u snu. »Stavi dječaka na
petnaest dana u potpuno mračnu sobu, stavljaj mu obloge namočene
u jaku otopinu taninske kiseline na oči, i često ih mijenjaj. Tako će vid
biti spašen i obnovljen.«
Iako su liječnici smatrali da će ostati potpuno slijep na jedno oko,
a da drugo treba odstraniti, prosvjedovali su tvrdeći da će takva oto­
pina nepopravljivo oštetiti tanano tkivo oka.
»Kojeg oka«, zapitao je Cayce, »oka kojeg ne možete spasiti, ili
onog kojeg želite izvaditi?«
Nastupila je neugodna tišina, a tada je jedan od liječnika počeo
pisati propisani pripravak. Dvanaest dana kasnije skinuti su posljednji
zavoji. Dječakove oči bijahu jasne i bistre. »Dobro vidim«, izjavio je ra­
dosno.
Dok je sada promatrao svoju ženu i svoga sina, Cayce je znao da
se u njegovoj nadarenosti nešto skriva. To su dvoje, koji mu bijahu dra­
ži od svega, bili dramatično svjedočanstvo njegovoga rada. Osjećao je
da mora nastaviti sve do onoga dana kad legne na vječni počinak.
U Cayceovom je naslijeđu bilo malo toga što je moglo objasniti tu
čudnu nadarenost. Činilo se kao da je istrgnut iz anonimnosti da bi
očitovao neograničene mogućnosti čovjeka i stvaranja. Cayceovi su
bili stara, konzervativna obitelj iz Kentuckyja. Edgar se rodio osamna­
estog ožujka 1877- godine, na imanju pored Hopkinsvillea, u okrugu
Christian. Njegov je otac, Leslie, sudac, u okolici bio poznat kao zem­
ljoposjednik. Njegov djed, poljoprivrednik, možda je i bio vidovit. Na­
vodno je rašljama od jedne vrste sjevernoameričke lijeske uspješno
tragao za vodom. Usprkos tako običnom podrijetlu, Cayce se očigled­
no razlikovao od ostalih dječaka. Zanimala ga je Biblija, uživao je u
odlascima u kršćansku crkvu, ogranak prezbiterijanske, a igre ga nisu
pretjerano privlačile. Imao je sedam ili osam godina kada je doživio is­
kustvo vidovitosti koje je konačno oblikovalo smjer njegova života. Va­
ni, potpuno sam, u zaklonjenom skrovištu, čitao je iz Biblije viziju Manoaha, jer je jako volio priče o Samsonu. Iznenada je začuo brujanje
i blistava je svjetlost ispunila proplanak na kojem se obično skrivao da
bi mogao čitati prekrasne priče. Kad je podigao pogled, ugledao je lik
u bijelom, svijetao kao podnevna svjetlost, i začuo je glas:
»Čuo sam tvoje molitve. Što bi zatražio od mene, a što bih ti ja
mogao ispuniti?«
Dječak se nije uplašio. Čak i tada mu je bilo prirodno da doživlja­
va vizije. »Samo da budem od pomoći drugima«, odgovorio je, »oso­
bito bolesnoj djeci, i da volim svoje bližnje.«
30
Činilo se kao da to govori netko drugi, pored njega.
Lik je bez riječi nestao.
Edgar nije bio znanstvenik. Sljedećega dana, razmišljajući o viziji,
loše je napisao test u školi, i morao je ostati poslije škole kako bi pet
stotina puta napisao riječ »koliba« na ploči, što je bila kazna jer je tu
riječ pogrešno napisao.
Te noći, i više nego obično, činilo mu se da se uopće ne može us­
redotočiti na svoju zadaću. Između njega i knjige kao da se podigla
nevidljiva prepreka. Ali mu je otac rekao da ne može ići na spavanje
dok ne završi zadaću. U jedanaest navečer, kad je već odavno morao
biti u krevetu, dok mu se glava pospano spuštala, u sebi je začuo glas,
kao u snu. Bijaše to glas kojeg je čuo i prethodnog poslijepodneva.
Neprestano je ponavljao: »Spavaj, a mi ćemo ti pomoći.«
Za nekoliko je minuta zaspao. A kad se probudio, koliko god se to
moglo činiti čudnim, znao je svaku riječ iz toga udžbenika napamet.
Spavao je na njemu. To je Cayceova vlastita priča o tome kako mu je
prišao sveopći um. Bila je to čudna priča i teško je u nju bilo vjerova­
ti, ali nimalo čudnija, nimalo nevjerojatnija od svih onih poduhvata
koje će izvoditi u sljedećim godinama.
Nevjerojatni počeci nevjerojatne karijere su se nastavili. Uskoro
nakon toga, slučajno ozlijeđen loptom za bejzbol, rekao je roditeljima
da mu pripreme poseban oblog i stavljaju na potiljak. Vidjevši ga tak­
vog napola ukočenog, poslušali su ga dvoumeći se, a njemu je već
ujutro bilo posve dobro. Bilo je to njegovo prvo čitanje u pogledu
zdravlja. Kako je vrijeme prolazilo, došla su i druga spontana čitanja
za prijatelje. Činilo se da je davao dobre savjete. Ali u to doba nije bio
svjestan o čemu se radi, niti što bi s time trebao napraviti. Kad je na­
pustio školu, počeo je raditi na imanju, zatim u trgovini cipela, a kasni­
je i u knjižari. Zaljubio se u djevojku iz susjedstva, Gertrude Evans.
Znala ga je smiriti, ohrabrivati njegov rad s Biblijom i njegovo pouča­
vanje u nedjeljnoj školi. Želio je biti svećenik, ali nije imao ni novaca
ni sklonosti prema višem obrazovanju. Kad je svoje želje povjerio veli­
kom putujućem propovjedniku Dwightu Moodyju, on je rekao: »Bogu
možeš služiti gdje god se nalazio, i to upravo onime što posjeduješ.«
Moodyjev je savjet zapamtio zauvijek.
Kao i Edgarova majka, koja se nježno brinula za svog neobičnog
sina, i Gertrude je osjećala da bi svoje probuđene sposobnosti trebao
koristiti za pomoć drugim ljudima. Čak i prije braka je otkrila da kad
se usredotoči na to da zaradi novce, umjesto da koristi svoj dar, nešto
pode po zlu: ili zasljepljujuća glavobolja, bolan želudac ili gubitak
glasa. Kad je, zaposlivši se kao prodavač, počeo govoriti samo šapa­
tom, morao je dati otkaz, a zatim se zaposlio u mračnoj komori foto31
grafskog studija gdje nije bilo važno može li govoriti. Zbog svoga sta­
nja rano je postao poznat. Profesionalni su se hipnotizeri i liječnici okupljali oko njega da izliječe taj zbunjujući gubitak glasa hipnozom. Ali
pomoći mu nitko nije mogao dok se nije pojavio Al Layne. Layne je
bio iscjelitelj. Želio je biti liječnik, ali umjesto toga okolnosti su ga pri­
morale da završi dopisni tečaj osteopatije i hipnoze. Layne je malo
promijenio tradicionalni hipnotički postupak. Uspavao je Caycea kao
i svi ostali, a tada mu je dopustio da sam sebi daje hipnotičke sugesti­
je, umjesto da mu ih daje on. »Tvoj nesvjesni um promatra tvoje tije­
lo«, rekao je. »On promatra tvoje grlo. Reći će nam što ne valja s tvo­
jim grlom, i što možemo učiniti da bismo ga iscijelili.«
Kad je dobio i sugestiju da sam sebi kaže da govori normalno,
Cayceov se glas vratio kristalno čist. »Da, vidimo tijelo. Ovdje se radi
o djelomičnoj oduzetosti glasnica, do koje je došlo zbog živčane nape­
tosti. Kako bi se otklonilo to stanje, nužno je da tijelo pojača cirkulaci­
ju na tome području, barem na kratko vrijeme.«
Layne se nagnuo prema naprijed: »Reci cirkulaciji da se pojača u
oboljelom području i da otkloni takvo stanje.«
Dok su roditelji mladoga Caycea promatrali u nevjerici, grlo nji­
hova sina počelo je postajati tamno crveno. Krv je naglo potekla u
oboljelo područje, odgovorivši na Cayceovu hipnotičku sugestiju. Bio
je to uistinu zapanjujući podvig samohipnoze.
Tada je Cayce u potpunosti preuzeo stvar u svoje ruke. Istim jas­
nim glasom obratio se Layneu: »Sada daj uputu da se cirkulacija vrati
u svoje uobičajeno stanje i da se tijelo probudi.« To se i dogodilo, pa
se Cayce nakon nekoliko trenutaka uspravio, trljajući oči. Počeo je
ispitivati što se dogodilo, a tada je shvatio da govori sasvim normalno.
Bio je presretan. Layne, podjednako sretan, bio je zaprepašten lako­
ćom kojom je Cayce stručno raspravljao o svojoj vlastitoj bolesti.
Obratio se nasmijanom Cayceu.
»Dok si bio u transu«, rekao je, »govorio si kao liječnik koji pregle­
dava grlo svoga bolesnika. Možda bi to mogao učiniti i s tijelom neko­
ga drugog čovjeka, upravo kao što si zavirivao u one zatvorene knjige
o kojima mi je pričao tvoj otac.«
Cayce ga je znatiželjno pogledao. Zar je to ono što mu je nagovi­
jestila vizija u bijelom? Ali on o medicini ništa nije znao, ništa ni o hip­
nozi - zapravo, ni školu nije završio.
»Što bi mogla biti svrha svega toga, čak i kad bih mogao reći što
se nalazi u nečijem tijelu?« upitao je.
»Možda bi«, rekao je Layne, »možda bi mogao odrediti bolesti,
povrede, izvore zaraze koje ne mogu odrediti uobičajena medicinska
ispitivanja.« Malo se namrštio. »Ja sam godinama bolestan«, rekao je,
32
»a liječnici mi pak ne znaju reći što nije u redu. Možda bi ti mogao
pomoći ljudima kao što sam ja.«
Uzeo je mladog čovjeka za ruku. »Možda neće uspjeti, Edgar, ali ako uspije, kakva bi to prekrasna mogućnost bila za iscjeljivanje bolesnih.«
Cayce se hitro odlučio. »Dobro, pristajem.«
Sljedećega je dana počeo veliki pokus. Nakon što je uspavao Caycea, Layne mu je dao dodatnu sugestiju: »U ovoj je prostoriji tijelo Ala
Laynea. Brižljivo promotri njegovo tijelo, zamijeti stanje toga tijela, a
osobito bolesne dijelove. Iznijet ćeš o kojim se bolestima radi i predlo­
žiti pripravke koji će dovesti do iscjeljenja.«
Činilo se da je Cayce u snu utonuo u misli. A tada je iznenada pro­
govorio. »Da, to je tijelo ovdje. Brižljivo smo ga pregledali. A sada, evo
kakvo je stanje toga tijela kakvo smo ga zatekli...«
Layneova je olovka letjela po bijelim stranicama papira.
Konačno je Cayce otvorio oči. »Jesam li bilo što rekao?«
Layne se nasmijao. »Jesi li bilo što rekao? Moje si simptome opi­
sao bolje od mene samog, a rekao si mi i što trebam jesti, i kakve lijeko­
ve uzimati.« Pokazao je na listove koji su se rasuli po podu. »Sve je tu.«
Cayce je trepnuo pogledavši ispisane listove i nepoznate pojmo­
ve. Donja mu se vilica malo opustila. »Kako je to moglo izaći iz
mene?« Ponovio je neke stručne riječi, krivo ih izgovarajući. »Te riječi
nikada prije nisam vidio, a otkud bih tek znao što znače.«
Ali je dopisni student osteopatije znao dovoljno o medicini da bi
shvatio kako je Cayce na pravom putu: »Lijekovi i biljke koje si prepo­
ručio dobro su poznati. Niti u jednom od njih nema nikakva štetnog
sastojka.«
Cayce je sjedio bez riječi, razmišljajući, napola uplašen tom
ogromnom mogućnošću koja se pred njim otvarala. Tada je imao dva­
deset i četiri godine, i od života je želio samo da mu dopusti da se
oženi Gertrudom i da zaradi dovoljno novaca kako bi mogao osnova­
ti obitelj. Bio je prilično normalan mladi čovjek.
Kao i obično, o tome je razgovarao s Gertrude. »Zašto bi Bog oda­
brao nekoga poput mene, i podario mu tu čudesnu moć?«, pitao je.
Gertrude se osmjehnula. »Isus je bio drvodjelja, a apostoli neuki,
nepoznati ribari i orači.«
To Caycea ipak nije uvjerilo. Iako se opće Layneovo stanje zam­
jetljivo poboljšalo nakon tjedan dana, ipak je izbjegavao Laynea, kao
da je zarazan. Ali su ga njegova majka i Gertrude nastavile ohrabriva­
ti. Majka ga je podsjetila na viziju iz djetinjstva, a Gertrude smirivala
strah da bi i nehotice nekome mogao nanijeti zlo. »Mislim da Bog ne
bi dao nekome takav dar, a onda mu dopustio da ga zloupotrijebi.«
33
Ali je odgovornost prekapanja po onome što ne razumije i nadzi­
ranja života i zdravlja drugih ljudi bila prevelika za mladog Caycea.
Usprkos majci, Gertrudi i Layneu, odlučio je da još neće raditi za Laynea.
Ali dogodilo se da se, dok je razočaranom Layneu saopćavao
svoju odluku, njegov glas spustio do tankog i slabog šapata.
Ni to ga nije uvjerilo. »Ako je Bog želio da budem iscjelitelj, kako
ti kažeš«, šapnuo je Gertrudi, »zašto mi onda nije dopustio da nasta­
vim svoje obrazovanje i postanem liječnik?«
Gertrude je u njegovim razmišljanjima otkrila slabu točku. »Da si
liječnik, ograničen granicama onoga što je poznato u medicini, ne bi
bio u nimalo boljem položaju da pružiš pomoć od onih sjajnih
liječnika koji su već doživjeli neuspjeh s toliko mnogo bolesnih ljudi, i
to zbog svojih ograničenja.«
To je bio prilično uvjerljiv argument. A posljednje su se Cayceove
bojazni raspršile kad je Layne naglasio da dovoljno poznaje medicinu
i da može odrediti jesu li čitanja u skladu s uspostavljenim medicin­
skim pravilima, i jesu li lijekovi barem bezopasni. Osim toga, želi li
Edgar da mu se glas nikada ne vrati? To je bio konačni dokaz.
Cayce je odlučio da ne želi vidjeti prvih nekoliko ljudi koji su k
njemu došli po pomoć, niti je želio znati tko su oni. Na taj se način
radilo o jednom neosobnom radu, u koji on nije želio uključivati svoje
osjećaje. U početku je obavljao dva čitanja na dan, u deset ujutro i
dva poslijepodne. Naplaćivao nije ništa. Svaki bi se put probudio
osvježen i gladan. Očigledno je sagorijevao velike količine energije, ali
se nije iscrpljivao.
Ali iako su ti klijenti općenito govorili da je došlo da poboljšanja,
Cayce je i dalje, nakon nekoliko tjedana rada, sumnjao u sebe. Tada
je jednoga dana u Layneov ured naglo ušla jedna žena, muškarac koji
je posrtao za njom, s malom djevojčicom na rukama. Djevojčica se
očigledno gušila. Grčevito je kašljala i nije mogla udahnuti. Cayce je
na brzinu provjerio njezino stanje. Liječnici su smatrali da je došlo do
zapriječenja dišnih putova. Ali rendgenske zrake nisu pokazale nikak­
vo zapriječenje. Prvi, a možda i jedini put, Edgar Cayce je potrčao do
svoga ležaja. Brzo je zapao u trans na Layneovu sugestiju, a kad se
probudio, dvoje je ljudi s djetetom već otišlo. Ali se otac vratio za sat
vremena. Dok su mu se suze slijevale niz obraze, zahvalno je stiskao
Cayceovu ruku.
Djevojčica je bila progutala celuloidno dugme s ovratnika, a
Cayce je rekao točno na kojem se mjestu nalazi. »Bilo je upravo ondje
gdje ste rekli da će biti«, rekao je otac. Zavukao je ruku u džep, ali u
tom je razdoblju Cayce čvrsto odbijao primiti naknadu bilo koje vrste.
34
»Ako mi je Bog dao poseban dar, to je stoga da pomognem drugima,
a ne da sam zarađujem«, uporno je tvrdio.
Cayceovo prvo očitavanje zdravstvenog stanja dogodilo se 1901.
godine. U međuvremenu, Cayce se vratio na posao u Bowling Greenu, čitanja obavljajući samo povremeno, kad bi mu se javio Layne.
Međutim, u ljeto 1902. godine, dobio je telefonski poziv koji će mu na
kraju promijeniti život. C. H. Dietrich, upravitelj škole u Hopkinsvilleu,
molio ga je putem telefona da pomogne njegovoj petogodišnjoj kćerki
Aime. Bolest do koje je došlo prije tri godine izazvala je mentalnu zao­
stalost. Cayce tada još nije znao da čitanje može obavljati i na daljinu.
Vratio se u Hopkinsville tijekom vikenda i otišao ravno u dom obitelji
Dietrich. Ondje ga je čekao Layne. Cayce je uskoro zaspao. »Problem
je u kralježnici«, rekao je. »Nekoliko dana prije nego se razboljela, dje­
vojčica se, izlazeći iz kočije, pokliznula i donjim dijelom kralježnice
udarila u stepenicu kočije. Ta je povreda oslabila cijelo to područje,
što je dovelo do sadašnjeg mentalnog stanja.«
Dietrichove su se oči raširile. Nije znao je li Cayceova dijagnoza
točna, ali je znao da je Cayce uočio gotovo potpuno zaboravljen do­
gađaj, taj pad iz kočije, za kojeg se u to doba činilo da nije važan.
Neki su kralješci bili iščašeni, i pritiskali su živce. Layne ih je nam­
jestio prema Cayceovim uputama. To je napravio tri puta, i za pet da­
na djetetovo se stanje zamjetno poboljšalo. Za tri mjeseca krenula je
u školu sa svojim vršnjakinjama. Izlječenje je bilo potpuno. Zahvalni
Dietrich nije mogao dovoljno uzvratiti Cayceu, i baš zbog njegovog
svjedočanstva je dr. Wesley H. Ketchum kasnije koristio Caycea kao vidovnjaka-dijagnostičara, usmjerivši ga profesionalnoj karijeri koja je
trajala do smrti.
Bez obzira na to, cijeloga je života skromni mistik sumnjao u sebe
i plašio se, a Gertrudin posao bijaše da ublaži njegov nemir. Poz­
navajući um svoga supruga, često je predlagala čitanje koje se odno­
silo na njega samoga, a koje su mogli zajedno proučavati. Cayce je vi­
še poštovao podatke koje je dobio iz svoje podsvijesti, nego svoju vla­
stitu svijest sklonu pogreškama. Budući da se Cayce sklanjao od istra­
živača, Gertrude bi sama postavljala ključno pitanje svome suprugu.
»Jesu li ovi podaci uvijek točni?« pitala bi.
»Do sada su bili«, glasio je odgovor, »kad je sugestija u pravom ka­
nalu ili u skladu s djelovanjem podsvijesti ili duše.«
Brižna supruga ubacila bi i svoje vlastito pitanje: »Hoće li ovaj rad
nanijeti zlo tijelu?«
»Ovim se tijelom upravlja u njegovom radu«, počeo je Cayce, »na
području vidovitosti, ili mističnosti ili duhovnosti. Njime upravlja život
kojeg vodi osoba koja upravlja podsvjesnim kad je u tome stanju. Kad
35
su zamisli pružene podsvijesti da bi ona dobila svoje podatke, tijelo
postaje bolje.« Vrijedilo je obrnuto, ako su porivi iskvareni ili zli. »Ovo
tijelo treba biti u bliskom dodiru s duhovnom stranom života ako želi
biti mentalno, fizički, psihički i financijski uspješno.«
Kad je pročitao to što je izgovorio u snu, Cayce je mogao samo
uzdahnuti. U tome i jest uvijek bila poteškoća, kako ostati duhovan
dok se pokušava nositi sa svijetom materijalnosti.
36
Kad je Aljaska postala četrdeset i deveta država SAD-a 1959. godine,
to je postavilo pozornicu za ostvarenje jedne od Cayceovih ranih ze­
maljskih promjena, za koju je pretpostavio da će se dogoditi između
1958. i 1998. godine. »Prvi će dio promjene«, rekao je Cayce, »biti
promjena u fizičkom obliku zapadne obale Amerike« - a to se zaista i
dogodilo tijekom 1964. godine, kad je došlo do najgoreg potresa do
tada. Posljedice toga udara još se uvijek osjećaju jer, kako je Current
Science, (Suvremena znanost), tjedni časopis za znanstvena izvješća
naglasio, potres je u prosjeku pomakao planine za petnaest metara,
podigao dno mora čak stotinu i pedesetak metara, i cijeli kontinent
Sjeverne Amerike podigao za jedan centimetar. Posljedice toga udara
bile su veće čak i od onoga što je Cayce predvidio. »Plimni su se valo­
vi uzdizali otprilike dva i pol metra više nego što je to uobičajeno, i to
duž obale udaljene i do pet i pol tisuća kilometara. U Iranu se čvrsto
tlo uzdiglo i spustilo kao val, dok su valovi potresa prolazili tim pod­
ručjem.«
Zapravo, aljaski potres bio je samo najdramatičniji u nizu snažnih
promjena Zemljine površine koji su prethodili daleko razornijem uniš­
tenju predviđenom za kraj toga stoljeća. Cayce je isto tako vidio dra­
matična uzdizanja i potonuća Sredozemlja, što bi trebalo biti predigra
za razaranja u drugim dijelovima svijeta, a istočni je bazen Sre­
dozemlja nakratko potonuo, dok se dno mora uz Maroko spektakularsno i naglo uzdiglo za više od tisuću metara.
I u Atlantskom i u Tihom oceanu već se pokazalo novo kopno,
kao što je Cayce predvidio prije više od dvadeset godina, a najosobitije predviđanje na njegovom vremenskom satu - dramatično uzdi­
zanje zemlje za koju se pretpostavlja da je nekada na njoj postojala
Atlantida - moglo bi biti odmah iza ugla, ako Cayceov vremenski sat
dobro otkucava vrijeme. Vidovnjaci već tradicionalno imaju mutne
predodžbe o vremenu, čak i u inače točnim predviđanjima, ali je
Cayce definitivno odredio to pojavljivanje novog kopna u Karibima za
1968. ili 1969. godinu.
Veliko zanimanje pobuđuju predviđena razaranja u smjeru kazalj­
ke na satu Los Angelesa, San Francisca, New Yorka, a Cayce predviđa
37
da bi se to počelo događati u drugom dijelu razdoblja između 1958. i
1998. godine. Iako je odredio da će se kalifornijska kataklizma dogoditi
prije razaranja Manhattana i obalnih područja Connecticuta i Nove En­
gleske, nije naglasio nikakvu razliku između Los Angelesa i njegovog
bratskog grada na sjeveru, koji je bio razoren u potresu iz 1906. godine.
Čini se da u Tihom oceanu ritam podmorskih potresanja prati
Vatreni prsten, u širokom luku od Istoka prema zapadnoj polutci,
upravo kao što je Cayce i rekao da će se dogoditi prije većeg razara­
nja. A u sredozemnom području, kao prethodnica sveopćeg pustoše­
nja, Etna je dramatično oživjela.
U tih je živopisnih četrdeset godina Cayce isto tako predvidio da
će neki dijelovi Japana kliznuti u more, kao i kataklizmičke promjene
u Sjevernoj Europi, što bi se moglo ostvariti ako sadašnji geološki tren­
dovi počnu dobivati ubrzanje. Kad se radi o uranjanju Japana u more,
istaknuti je geolog izvijestio da je »jedno vulkansko područje u Honshu
doživjelo osamdeset sedam tisuća zabilježenih potresa u šestomje­
sečnom razdoblju na prijelazu iz 1965. u 1966. godinu., a osam tisuća
tih potresa bilo je dovoljno snažno da ih se osjeti.« A japanski geolog,
Nobichiko Obara, tvrdi da japanski arhipelag postojano tone u more.
Cayce je predvidio i da će se Velika jezera jednoga dana isprazni­
ti u Meksički zaljev, prije nego rijeka St. Lawrencea, a isti je stručnjak
za geologiju, proučavajući Caycea, povezao poremećaje na Bliskom
istoku s predviđenim poplavama u objema Carolinama i Georgiji. Na
Srednjem zapadu, u Missouriju, već je jednom prije došlo do oštrog
kidanja zemljine kore, 1811. godine, koje se može ponoviti sedamde­
setih godina dvadesetoga stoljeća, zajedno s uzdizanjem sjevernog
dijela Velikih jezera. »To se područje ionako polagano ljulja«, ustvrdio
je isti čuveni geolog, »i potrebno mu je samo ubrzanje da preusmjeri
tok od St. Lawrencea do Mississippija preko rijeke Chicago.«
Čudno je što Cayce 1958. godinu, pa čak ni 1978. ili 1998. nije is­
taknuo kao najkritičnije datume u svome kalendaru. Izdvojio je 1936.
godinu kao ključnu u svjetskoj borbi za moć, i kao godinu u kojoj će
nezapaženo započeti velike promjene u zemljinom središtu, zajedno s
mijenjanjem polarnih osi. Kad su ga u veljači 1932. godine zamolili da
»predvidi glavne događaje u sljedećih pedeset godina koje će utjeca­
ti na dobrobit ljudske rase«, on je odgovorio: »To će se najbolje vidje­
ti nakon velike katastrofe koja će svijet pogoditi 1936. godine u obliku
razdvajanja mnogih sila koje sada postoje kao ključni čimbenici u
svjetskim odnosima.«
Više je govorio o međunarodnim zbivanjima. »Hoće li Italija u bli­
skoj budućnosti usvojiti liberalniji oblik vladavine?« postavljeno mu je
pitanje.
38
»I Italiju će razoriti«, odgovorio je, »ono što se sada čini nevaž­
nom ili manjom silom medu onima koje su veće ili koje su trenutno
veće. Međutim, do toga neće doći prije katastrofe koju će vanjske sile
izazvati na Zemlji 1936. godine, od promjene ravnoteže same Zemlje
u Svemiru, do posljedica te promjene na različite dijelove svijeta.«
»Kakve će vrste i dosega biti prevrati u 1936. godini?« upitali su
Caycea.
»Ratovi, potresi u unutrašnjosti Zemlje, promjene na Zemlji usli­
jed pomicanja osi u odnosu na polarno središte.«
Osvrnuvši se unazad, 1936. godina uistinu je bila kritična - raspa­
danje Lige naroda i kolektivne sigurnosti, građanski rat u Španjolskoj,
koji je bio samo generalna proba za još krvaviji sukob; Italija se uz­
nemiruje zbog Etiopije; Hitler zloslutno stupa u Rajnsku oblast.
Ali Cayceovo naglašavanje fizičke promjene u unutrašnjosti same
Zemlje uvelike zasjenjuje bilo koje drugo proročanstvo. Hoće li to biti
sredstvo razaranja pretkazano za nagoviješteni udar - trenutno raza­
ranje gotovo cijelog New Yorka, Los Angelesa, San Francisca, kao i
nestanak priobalnog dijela Japana i Sjeverne Europe? Kao što bi se
ponovno moglo dogoditi, moglo se dogoditi već i prije na Planeti koja
je već milijune godina podložna kataklizmičkim promjenama. Francuz
Georges Cuvier, otac suvremene paleontologije, pretpostavlja da su
dinosauri iz davne prošlosti nestali zbog spontanih katastrofa, budući
da su pronađena gotovo savršeno očuvana tijela dlakavih mamuta,
koji su se očigledno smrznuli u izuzetno kratkom vremenu, s posljed­
njim obrokom u ustima.
Cayce i Cuvier bijahu dramatično slični. »Sudeći prema Cuvieru«,
rekao je onaj čuveni geolog, »jedan od glavnih uzroka katastrofe je
naginjanje Zemlje, odnosno drastični pomaci koji dovode do stvara­
nja oceana ondje gdje je nekoć bilo suho tlo, a suhog tla ondje gdje je
nekoć bilo more.« Prema toj zamisli, suprotstavljenoj teoriji polagane
promjene, prve napukline pojavit će se ondje gdje je Zemljina kora
najslabija, odnosno u takozvanom Vatrenom prstenu u Tihom ocea­
nu, a to je luk vulkana koji obuhvaća Novi Zeland, Filipine, Japan,
Aleutsko otočje, Meksiko i Čile. Znanstvenici kažu da se tako nešto već
prije dogodilo. »U najdubljim udubinama oceana voda je zbog zem­
ljotresa pritisnuta prema dolje, i tako stvara promjene u pritisku koje
dovode do divljih erupcija. Čovjek je očigledno preživio neke takve
potrese, što je dovelo do klimatskih promjena, ali ne od onda otkad je
pismom počeo bilježiti ono što se događalo.« Kako vrijeme prolazi,
naginjanje osi će uzrokovati lagano kolebanje u okretanju Zemlje, ka­
ko tvrdi geolog, a promjena momenta sile natjerat će zemaljsku kuglu
da promijeni svoj oblik dok se prilagođava novom kutu nagiba.
39
A koji će dio Zemlje ponajprije popustiti? Očigledno, ako je Cayce
bio u pravu, vruće središte Zemlje, koje je bilo sposobno kretati se
stotinama kilometara ispod Zemljine kore.
Geologova je karta pokazala različite razine kore, ogrtača i izuzet­
no vrućeg unutarnjeg središta. »Čak i mali pomak Zemljine osi doveo
bi do ozbiljnih posljedica na zemaljskoj kori«, ozbiljno je rekao. »Raz­
mislite što bi se dogodilo kad bi se obala Atlantskoga oceana spustila
samo devet metara - što je u relativnom smislu prava sitnica, ako buji­
ca koja se kreće prema središtu zahvati plastičnu jezgru. Najveći dio
istočnih luka bio bi potopljen, a velika bi područja obiju Carolina,
Georgije i Floride bila pod vodom.«
Ako se Zemljina os pomakla 1936. godine, zašto se kataklizmičke
promjene nisu pokazale još ni trideset godina nakon toga?
Geolog se kiselo nasmijao. »Neke su možda i započele u središtu
Zemlje. U osnovi, do posljedica Zemljine neravnoteže dolazi s prirod­
nim zakašnjenjem. Poremećaji će u omotaču početi polagano, ali će
se postepeno nakupljati, sve dok ne dovedu do stvarne promjene po­
lova.«
Koliko su stvarno potresna Cayceova proročanstva o potresima?
Svakako su mnogo uvjerljivija od jednog naraštaja udaljenog H. G.
Wellsa i njegovih priča o smrtonosnim zrakama, atomskom ratu i lju­
dima u Svemiru, a svakako ne čudnija od priča koje se u svjetskim no­
vinama nazivaju vijestima.
Čudnovato, jedan od najizazovnijih naslova u novinama pripada
članku iz svibnja 1958. godine, a to je godina za koju je Cayce predvi­
dio početak sveobuhvatne, svjetske katastrofe: OCEANI BI MOGLI
PROGUTATI NEW YORK I LONDON. Priča koju je napisao David
Dietz, znanstveni urednik, ovako teče: »New York, London, Pariz i još
neki veliki gradovi na kraju bi krajeva mogli nestati s lica Zemlje, čak
iako su ti narodi uspjeli izbjeći uništenju Drugog svjetskog rata. Može
se dogoditi da će se jednoga dana naći potopljeni ispod površine
svjetskih oceana.«
Pisac ovo prilično zapanjujuće izvješće pripisuje, ne nekom usnulom vidovnjaku, nego tvrdoglavim znanstvenicima koji su tijekom
Međunarodne geofizičke godine radili zajedno kako bi ušli u trag
stvarnoj prošlosti i budućnosti svijeta. Do toga bi moglo dovesti nagi­
njanje osi, što bi uzrokovalo preokretanje godišnjih doba. »Razina
oceana narasla bi dovoljno da potopi mnoge priobalne gradove i
veća područja čija nadmorska visina nije velika, ako se otopi ledeni
pokrov Antarktika, Grenlanda i Islanda. Do takvog bi otapanja došlo s
vremenom, a izazvalo bi ga povećanje temperature u klimi cijeloga
svijeta. Stoga je pravo pitanje mijenja li se svjetska klima ili ne.«
40
Iako se unutrašnje središte Zemlje potresa još od 1936. godine,
sve do 1958. ne bi trebalo biti znakova nekakvih ozbiljnijih promjena.
Jedno od prvih Cayceovih proročanstava koje ukazuje na ovo raz­
doblje izronilo je u siječnju 1934. godine i obuhvatilo nekoliko konti­
nenata:
»Ponavljam, ono što se odnosi na fizičke promjene: Zemlja će se
raspucati u zapadnom dijelu Amerike.
Veći dio Japana mora nestati pod morem.
Gornji dio Europe promijenit će se za treptaj oka.
Pojavit će se kopno uz istočnu obalu Amerike.«
Cayce je govorio o poremećajima u Arktiku i Antarktiku, i o vul­
kanskim erupcijama u vrućem pojasu, koje su predigra polarnom
pomaku koji bi mogao dovesti do velikog preokreta u globalnoj klimi.
Geolog je već zabilježio snažno povećanje vulkanske djelatnosti u
vatrenom pojasu. »Vulkani na Havajima od 1958. godine prikupljaju
snagu. Na Baliju je 1963. godine došlo do snažne erupcije, kad se na
razbacanim ostacima Krakataua (raznesenog 1883.), uzdignuo novi
vulkan, a vulkan Mount Irazu, pored San Josea u Kostarici, djeluje ne­
prestano već više od godinu dana.«
Cayceov predviđeni kontrolni sat od četrdeset godina obuhvaća i
proročanstvo koje su neki nemarno tumačili kao slutnju Drugog dola­
ska. »A te će (promjene) započeti u razdoblju od 1958. do 1998. godi­
ne, tada će biti proglašene razdobljem kad će se u oblacima ponovo
nazrijeti Njegova svjetlost.«
U međuvremenu, doslovno čitanje Cayceovih proročanstava, ko­
je se uvijek može preporučiti, ne predviđa završetak tih promjena u
ovom četrdesetogodišnjem razdoblju - nego tek njihov početak! Ali,
kao što je rečeno, već je došlo do početka svih početaka. Zemlja se
raspukla u zapadnoj Americi, što službeni geolozi pripisuju potresu na
Aljasci na Veliki petak 1964. godine, koji je bio do tada najveći u Sje­
vernoj Americi, jačine od 8,4 prema Richterovoj ljestvici, za razliku od
8,2 koji je razorio San Francisco prije šezdeset godina. Na sreću, naj­
veći dio udara pogodio je široka nenaseljena područja te zemlje. Čak
i tako, mnoga su sela izbrisana s karte, dijelovi Anchoragea uništeni,
veliki dijelovi tla potonuli, a drugi se uzdigli. Posljedice su osjetile čak
i rijeke i jezera. Rijeka Copper preokrenula je svoj tok i počela teći
unazad, uzvodno. Nenaseljeni otok Montague u morskom tjesnacu
Prince William, dugačkom oko devedeset i dva, a širokom oko dva­
deset i sedam kilometara, uzdignut je otprilike tisuću metara, zajedno
s drugim kopnenim dijelovima Aljaske, prema Cordovi i otoku Middleton, i prema grebenu jugoistočno od otoka Kodiak. Na otoku Mon­
tague službena je ekipa geologa mogla normalno hodati ondje gdje je
41
čak i za oseke more bilo duboko gotovo sedam metara. Daleko od sa­
mog središta potresa, pedeset i pet tisuća četvornih kilometara tla
potonulo je na dubinu od stotinu i osamdeset centimetara, za razliku
od otprilike devedeset i dvije tisuće četvornih kilometara koje se uzdiglo za nevjerojatnih devet do petnaest metara.
Od Cayceove smrti, njegova je slika preokrenute Zemlje zbog za­
mjene polova dobila iznenađujuću podršku. Neki znanstvenici tvrde
da se svakih nekoliko milijuna godina Zemljino magnetsko polje, pod
utjecajem svoje tekuće, metalne jezgre, preokreće, i to tijekom krat­
kog geološkog međurazdoblja od deset tisuća godina. Već citirani geo­
log ističe da bismo upravo sada mogli biti u takvom trenutku povije­
sti. Godine 1963. američka je ekipa za geološka mjerenja procijenila
da je posljednji takav preokret završio prije otprilike devet stotina
osamdeset tisuća godina. »Proučavajući naslage lave, čiji magnetizira­
ni minerali s tragovima željeza odgovaraju Zemljinom magnetskom
polju, bili su u stanju odrediti«, bilježi geolog, »gdje se sjeverni
magnetski pol u to vrijeme nalazio, ispitujući ujedno i naslage stijena
u pretpovijesnom toku lave s Etne i na Havajima.«
Geolog je uradio gotovo to isto. Proučavajući Caycea, postalo mu
je očigledno da u predviđenim promjenama postoji određeni obra­
zac. Cayce je često spominjao potrese, vulkanske erupcije, poplave.
Iako nikada nije govorio o nuklearnom uništenju, rekao je da bi čov­
jek mogao uništiti samoga sebe, kao što je to učinio na Atlantidi. Čov­
jek bi mogao započeti, a priroda bi učinila ostalo.
Caycea su često ispitivali da točno odredi kad će doći do različitih
udara, ali je on rijetko davao nešto više od nagovještaja, osim što je
povremeno spominjao razdoblje od 1958. do 1998. godine kao ključ­
no razdoblje, kad će se pomaci osi osjećati posvuda u svijetu. Kad bi
ga ispitivali, umjesto datuma je davao nagovještaje, kao 1932. godine:
»Kad će promjene Zemljine djelatnosti postati očigledne?«
»Kad dođe do prvog uništenja nekih okolnosti u Južnome moru
(a to je, da bismo bili sigurni, južni dio Tihog oceana), i onih koji su
tako očigledni, kao što je to potonuće ili uzdizanje, ili na Sredozemlju,
ili u području Etne, i tada ćemo znati da je počelo.«
»Koliko nam je još vremena ostalo do početka?« i dalje je ispitivao
novinar.
»Postoje naznake da su neke od tih promjena već počele, iako bi
drugi rekli da je to samo privremeno. Mi bismo rekli da je počelo.«
I tako su Cayceovi sljedbenici s dvojakim osjećajima tragali za
znacima nekakvih djelatnosti na području Sredozemlja, osobito u bli­
zini Etne, nakon 1958. godine. I pronašli su ih. U srpnju 1960. godine
Associated Press je izvijestio o ponovnom buđenju vulkana. »Seljaci
42
koji žive u podnožju vulkana govore da je silina udara jača od svega
čega se oni sjećaju, a ljudi koji žive pedesetak kilometara dalje kažu da
je erupcija nalikovala udaru atomske bombe.« A iz Etne i dalje izviru
erupcije sve veće snage. U veljači 1964. novine su ponovo izvijestile:
»Najsnažnija erupcija vulkana Etne u posljednjih nekoliko godina izaz­
vala je rijeku lave, koja je u bujici potekla niz strminu okrenutu prema
moru.«
Godine 1959. zapažena su prva potonuća u Sredozemlju, koja u
blizini Grčke iznose nekoliko metara. Godine 1960. u Sredozemlju je
došlo do uistinu značajnog »potonuća i uzdizanja«, kad je razorni
potres uništio najveći dio Agadira, najjužnije marokanske luke, usmr­
tivši dvanaest tisuća ljudi. U grad se izlio divovski plimni val, a morsko
se dno uzdiglo za nevjerojatnih tisuću metara na nekim mjestima.
Geolog Tillosson zapazio je drastične promjene u vodenim dubinama.
»U jednom se slučaju otkrilo«, izvijestio je, »da je dubina trinaest meta­
ra, a nekada je na tome mjestu iznosila tisuću tristo metara.« U sredo­
zemnom bazenu došlo je i do drugih potresa. Manji su potresi zanji­
hali južnu Italiju, Jugoslaviju, Tursku. Grad Skopje u Jugoslaviji ostao
je ležati u ruševinama. U međuvremenu, na drugoj strani zemaljske
kugle, potresi su potresli Japan, Havaje, Filipine i Aleutski jarak. Činilo
se da se nešto uistinu događa. U pogledu uzdizanja, u New York
Timesu se pojavila naknadna bilješka: »Sovjetska Akademija znanosti
prijavila je istraživanje koje ukazuje da su talijanski znanstvenici otkri­
li da se od posljednje erupcije vulkan Etna uzdigao za otprilike sedam
i pol metara.«
Kad se Vezuv nedavno protresao, neki su osjetili da je ključno raz­
doblje promjena na Zemlji koje je Cayce predvidio uistinu započelo.
»Ako na Vezuvu ili Peleeu dođe do značajnijih djelatnosti«, rekao je
Cayce, »tada južna obala Kalifornije - i područja između Slanog jeze­
ra i južnih dijelova Nevade - mogu u okviru tri mjeseca očekivati iste
događaje - poplave nakon potresa. Ali to će se više osjetiti u južnoj,
nego u sjevernoj polutci.«
Cayceovi su sljedbenici zabrinuto čekali. Ali da su pomno čitali
Caycea, shvatili bi da su njihove slutnje uzaludne. Cayce je prilično
jasno ukazao, kao što su istraživači već u to doba zamijetili, da bi tre­
balo doći do drugih, snažnijih erupcija Vezuva, prije nego se postavi
pozornica za odvijanje ostatka proročanstva.
»Cayce je događaje sagledavao u obrascima«, objasnio je geolog.
»Da bi se mogla uspostaviti veza s predviđenim događajima, Vezuv bi
sada, u razdoblju od 1958. godine nadalje, u krajnjem slučaju morao
doživjeti izuzetno snažnu erupciju. A vulkan Pelee na Martiniqueu nije
se oglasio od 1902. godine.«
43
Čini se da je Cayce u nekim stvarima bio čudnovato suzdržan.
Jer, kako su geolozi isticali još slobodnije od Caycea, jedno od njego­
vih najizazovnijih predviđanja može se ostvariti u bilo kojem trenutku:
odnosno, veliko razaranje u Kaliforniji - San Francisco, Los Angeles i
ostalo. Nedavno je na televizijskom programu nastupao član Ame­
ričkog društva za geološka ispitivanja i, raspravljajući o potresima u
Kaliforniji, opisao veliki rasjed u području San Andreasa, i naselja iz­
građena duž njegovih nesigurnih rubova. Rekao je da bi do sljedećeg
kalifornijskog razornog potresa moglo doći za dvadeset, pedeset ili
stotinu godina, pa čak i u trenutku dok o tome govori. To bi moglo biti
razaranje golemih razmjera. Sa svoje strane, Cayce je kalifornijsku ne­
sreću smjestio u »drugi dio« razdoblja od 1958. do 1998. godine, vje­
rojatno ne prije 1978. ili 1980. godine. Vrijeme će pokazati.
Geolog, školovan u Kaliforniji, bio je svjestan da napetost u kalifornijskom tlu neprestano raste. Proučavanje geoloških istraživanja na
kalifornijskom Institute of Technology (Institutu za tehnologiju) potica­
lo je njegovu vjeru u geologiju i - Caycea. »Najveći dio geologa«, us­
tvrdio je stručnjak Clarence R. Allen 1961. godine, »ne bi se iznena­
dio kad bi duž središnjeg ili južnog dijela toga rasjeda došlo do veli­
kog potresa tijekom sljedećih dvadeset i pet godina. Svakako, dio ras­
jeda u blizini Hollistera i San Bernardina sada se čini mnogo opas­
nijim, nego dio uz San Francisco, u kojem je i došlo do potresa 1906.
godine.«
Čini se da su Kaliforniji potresi urođeni, budući da je u okviru jed­
nog naraštaja došlo do tri snažna podrhtavanja koja su protresla Long
Beach, Arvin i El Centro. Teže je bilo procijeniti Cayceova predviđanja
razaranja u drugim područjima. Na primjer: »Veće promjene, kao one
u Americi, dogodit će se na obalama sjevernog Atlantika. Bdijte nad
New Yorkom, Connecticutom i sličnim mjestima.«
»Kad će se to dogoditi?« pitali su Caycea.
»U ovom razdoblju (1958.-1998. godine). A kad točno...«, Cayceov je glas utihnuo.
Iako se u tome području potresi čine prilično nevjerojatni, geolog
tvrdi da su, geološki, sasvim mogući. »Ono što se općenito ne zna jest
da postoji rasjed koji se pruža od Mainea, kroz područje Bostona, do
New Yorka i Philadelphije. Pa ipak, do potresa može doći i ondje gdje
nema niti jednog poznatog rasjeda.« Uzeo je časopis Life i njegovo iz­
vješće o potresu na Aljasci, pa ga je ozbiljno pročitao: »Potresi nisu
ograničeni samo na ona područja za koja se zna da su sklona potresi­
ma. Mogu se pojaviti bilo gdje. Seizmolog L. Don Leet s Harvarda,
osobito je zabrinut zbog seizmičke budućnosti istočnog dijela Sjeverne
Amerike. U istočnoj Kanadi, Novoj Engleskoj i u New Yorku posljed­
njih se godina pojačava seizmička djelatnost. Iako se najveći dio seiz-
44
mologa ne brine oko toga, prema Leetovom shvaćanju, još prije kraja
stoljeća veliki bi potres mogao pogoditi neko neodređeno mjesto toga
područja.«
Možda pukom slučajnošću, 1958. godina kao da je pokrenula la­
nac neobičnih događaja koji su se odvijali ispod Zemljine kore. Godi­
ne 1959., kako izvještava U. S. Coast and Geodetic Survey (Američki
pregled za obalna i geodetska istraživanja), na sjevernom dijelu
Magellanova prolaza, pored najjužnije točke Južne Amerike, došlo je
do potresa, ondje gdje nikada prije potresa nije bilo. Tijekom šezde­
setih godina, južni je dio Čilea potresao niz snažnih zemljotresa, koji su
se kretali prema sjeveru, do Kolumbije i Perua. Nedavno je u peruan­
skim Andama zabilježeno dvije stotine podrhtavanja mjesečno.
Čileanski je potres bio osobito zlokoban, ističe geolog. Prvoga su se
dana osjetila četiri oštra udara, a zatim i udar velike jakosti - 8,5 - koji
je bio snažniji čak i od onoga na Aljasci, koji je iznosio 8,4. Prema
izvješću Earthquake Engineering Research Institute (Tehnološkog insti­
tuta za istraživanje potresa), »niz potresa u Čileu bio je jednako snažan
kao svi razorni potresi u Kaliforniji tijekom proteklih šezdeset godina.«
Posljedice plimnog vala osjetile su se u cijelom Tihom oceanu, a
smrtnih je slučajeva bilo čak i u Japanu, i to zbog naknadnih poplava.
Neke su se promjene dogodile i na području Grenlanda, a poja­
vila su se i izvješća u kojima se tvrdi da je u tome dijelu svijeta uistinu
došlo do zatopljavanja. »Nedavna mjerenja uzdizanja Zemljine kore u
kanadskom dijelu Arktika, Spitzenberga i Grenlanda«, primjećuje geo­
log, »pokazuju relativno ubrzanu stopu podizanja, do koje dolazi zbog
toga što otopljeni ledenjaci smanjuju pritisak na tlo. Tijekom proteklih
šest tisuća godina, zbog tih su se topljenja ledenjaka, oceani uzdigli
otprilike šest metara, prema Francisu Shepardu iz Scripps Institution of
Oceanography (Scrippsovog oceanografskog instituta). Nije potrebno
veliko ubrzanje toga procesa topljenja da dođe do poplavljivanja nis­
kih dijelova jugoistočnog obalnog područja Sjedinjenih Država; taj je
proces već doveo do uzdizanja tla u Atlantskom oceanu, gdje dijelovi
Skandinavije, Labradora i Newfoundlanda, koje su ledenjaci nekada
pridržavali na mjestu, izranjaju kao pojas za spašavanje oslobođenog
pritiska neke snažne ruke.«
Osim Cayceovog nagovještaja, čini se da nema mnogo naznaka u
pogledu točnog određivanja vremena u kojem bi moglo doći do pred­
viđenih razaranja u Kaliforniji i New Yorku. Ako je Cayce u pravu kad
se radi o Los Angelesu i Kaliforniji, Njujorčani se mogu ravnati prema
njegovim proročanstvima, osobito ako žive na Manhattanu.
Cayce je nagovijestio da bi do promjena moglo doći postepeno,
iako očigledno nema ničeg postepenog u proročanstvu da bi se gor­
nji dio Europe mogao promijeniti »za treptaj oka.« Kao što je više nego
45
jednom rekao: »Do poremećaja će doći u mnogim dijelovima Istočne
obale, kao i u mnogim dijelovima Zapadne obale, a i u središnjem
dijelu Sjedinjenih Država.« Ali to se neće dogoditi sve odjednom.
»Tijekom nekoliko sljedećih godina«, rekao je 1941. godine, »i u At­
lantskom i u Tihom oceanu pojavit će se nova kopna. A ono što je
sada obalni dio mnogih zemalja, postat će dno oceana. Čak će i mno­
ge sadašnje bojišnice postati ocean, rnora, zaljevi, kopna na kojima će
ljudi novog poretka provoditi jedinstvenu trgovinu. Dijelovi sadašnje
Istočne obale New Yorka ili sam grad New York, najvećim će dijelom
nestati. Ipak, to će se dogoditi tek u sljedećem naraštaju, dok će južni
dijelovi Caroline i Georgije nestati mnogo prije.«
Jednom Cayceovom proročanstvu nije dugo trebalo da se ostva­
ri. U otočju Galapagos, u Tihom oceanu, zapadno od Ekvadora, 1944.
godine došlo je do nenadanog uzdizanja područja od otprilike sedam
i pol kilometara morskog dna, stvorivši tako novo kopno. Godine
1957. jedan se vulkanski otok uzdigao pored Azora, a zatim ponovo
potonuo, kao što je vjerojatno potonula i Atlantida, a uzdignuće jed­
nog atlantskog otoka pored Islanda 1963. godine podsjetnik je da se
jedno manje Cayceovo proročanstvo ispunilo. Godine 1960. u Tihom
je oceanu ponovno došlo do uzdizanja novog kopna. »Otok malo
kraći od dva kilometra, stotinjak metara širok i trideset i osam metara
visok na nekim dijelovima, izronio je iz Tihog oceana u blizini Ekva­
dora«, izvijestio je New York Times. »Dva svjedoka koji su prisustvova­
li rođenju otoka, govore da je bilo najavljeno podrhtavanjem tla i pod­
zemnom tutnjavom.«
Cayce je izdvojio neka područja koja će ostati sigurna, uključujući
i mjesto koje je pomoću vidovitosti odabrao da na njemu živi sa svo­
jom obitelji. »Tada će područje gdje je sada smješteno biće (subjekt),
u Virginia Beachu, biti među sigurnim područjima, kao i dijelovi
onoga što se sada naziva Ohiom, Indianom i Illinoisom, kao i najveći
dio južne i istočne Kanade; dok će veliki dio zapadnog područja
osjećati udare, kao i, naravno, velik dio drugih zemalja.«
Očigledno, velike promjene na zemaljskoj kugli nisu ništa novo.
Kao što je geolog istakao, planine su se uzdizale i spuštale s velikim
ledenjacima, pa čak i u pisanoj povijesti dolazilo je do velikih promje­
na zemaljske kore. Cayce je nekoliko puta govorio o razaranju obiju
obala, gotovo kao da upozorava. U rujnu 1942. godine njujorški mu
je poslovni čovjek, zabrinut zbog mogućeg neprijateljskog bombardi­
ranja, postavio pitanje koje u svakom slučaju zvuči kao izraz obuzetosti samim sobom: »Je li mjesto na kojem je trenutno smješten moj
posao sigurno sve do isteka zakupa (u siječnju 1943. godine)?«
Cayce nije vidio nikakve skore poremećaje. »Nakon tog razdoblja
preselite se na neko drugo mjesto, i to na kopnu, a ne na Manhattan
46
Islandu.« Njegov bi se savjet mogao protumačiti kao obična napome­
na kojom je želio čovjeka osloboditi napetosti velikoga grada, da nije
zagonetnih riječi o kopnu.
»Bih li u donošenju te odluke trebao u obzir uzeti opasnost od
bombardiranja ili nekakvih drugih nesreća?« upitao ga je brižni tr­
govac.
»Za sada ne«, odgovorio je Cayce.
Ni tada nije ni nagovijestio mogućnost razaranja. Jedini snažniji
potres u području New Yorka dogodio se na Long Islandu još 1884.
godine, prouzročivši određenu štetu, ali ništa što bi bilo značajno pred
okom usnulog proroka.
Njegovo će proročanstvo o uzdizanju Atlantide biti, naravno, nje­
gov prvi veliki ispit, ali je obećao da će još govoriti o Atlantidi. »Kad
se pak približi vrijeme ostvarenja tih promjena, mogu se pojaviti ona
tri mjesta na kojima su skupljeni prastari zapisi, za one koji su inicirani
u znanje o jednome Bogu. Hram (na Atlantidi) ponovo će se uzdići;
isto će se tako otvoriti hram prastarih zapisa u Egiptu, a oni zapisi koji
su pohranjeni u samom srcu Atlantide, moći će se ondje pronaći. Ti
su zapisi jedno.«
Geolog nije pronalazio nikakvih nedosljednosti u Cayceovim
predviđanjima o uzdizanjima tla. »Vjerojatno će takvo uzdizanje u At­
lantskom oceanu«, primijetio je, »biti nadoknada za spuštanje susjed­
nih područja (kao što su dijelovi Caroline i Georgije).« Geodetska su
istraživanja pokazala spuštanje od deset centimetara u području Savannaha, u Georgiji, i to uglavnom od 1933. godine, koje je samo za
sebe nevažna, ukoliko se ne ubrza.
U području Tihog oceana nazvanog Vatreni prsten, gdje je
Zemljina kora najosjetljivija, djelatnosti koje se odvijaju ispod površine
kao da dosežu zlokobni vrhunac. U skupini Kermadec otoka, više od
tisuću kilometara sjeverno od Novog Zelanda, otok Sunday doživio je
neobično geološko iskustvo nakon što ga je u studenom 1964. godine
pogodio niz potresa. U erupciji vulkana, para, kamenje i blato odlet­
jeli su sedam stotina pedeset metara u zrak. Razina slatkovodnog jeze­
ra uzdigla se petnaest metara, a temperatura vode skočila je od uobi­
čajenih pet stupnjeva na preko devedeset stupnjeva. Razina vode u
obližnjem zaljevu Denham uzdigla se za trideset metara, a na površini
su kipjeli plinoviti mjehurići.
Cayceova su potresna predviđanja najčešće pristizala tijekom či­
tanja za ljude koji su se bavili samo svojim vlastitim, trenutnim po­
teškoćama. Obično bi svoja predviđanja uskladio s pitaocem, ali čak i
tako mu je bilo teško točno obraditi kronologiju koju je imao na umu.
Čitajući jednoj dvadeset i sedmogodišnjoj ženi, na početku 1944.
godine, rekao je: »Tijekom privremenog boravka bića na Zemlji doći
47
će do promjena.« Zatim je jednoj drugoj ženi, staroj pedeset i jednu
godinu, godine 1943. prorekao skorašnja razaranja u sljedećem na­
raštaju, uspoređujući ih s razornom snagom pustošenja na Atlantidi.
»Prije ovog života, biće je bilo na Atlantidi, u razdoblju prvih pore­
mećaja i razaranja koja su zahvatila tu zemlju, kao što će u sljedećem
naraštaju zahvatiti i druge zemlje.« U čitanju iz kolovoza 1936. godine
Cayce je ukazao da će do 2000. godine novi krug biti u punom za­
mahu.
Očigledno zabrinut da će u razdoblju od 1958. do 1998. godine
doći do razaranja civilizacije kakvu poznajemo, jedan je čovjek, raz­
mišljajući o novom tisućljeću, upitao: »Kakve će se velike promjene,
ili počeci promjena, dogoditi na Zemlji tijekom 2000. i 2001. godine,
ako uopće bude ikakvih promjena?«
Cayce je već predvidio da će do promjene Zemljine osi doći za ot­
prilike šezdeset godina od tada; na ovo je pitanje kao odgovor ugledao
posljedicu te promjene - zamjenjivanje polova. »Kad dođe do zamje­
njivanja polova, počinje novi krug.« To se odnosilo na 2000. godinu.
Pretpostavivši da su Cayceova predviđanja ispravna, geolog je
istakao svoj vlastiti proročki obrazac. Cayce je barem dvaput upozorio
na gladne dane koji slijede. »Sretan je svaki onaj čovjek koji uspije
kupiti imanje«, rekao je, »a neka svatko kupi imanje ako ne želi ostati
gladan u danima koji dolaze.« To je ponovio 1943. godine-. »Kad se
radi o zalihama i hrani, tegobe ove zemlje još nisu ni počele.«
Budući da ova predviđanja, koja se još uvijek nisu ispunila, nisu
nosila oznaku vremena, geolog je ta proročanstva povezao s nekim
drugim proročanstvima koja su mogla utjecati na Cayceova. »Ako se
južni dijelovi obiju Carolina i Georgije spuste ispod mora«, nagađao je
geolog, »to će prekinuti željeznički i kamionski promet prema Floridi;
u međuvremenu, potresi u Kaliforniji, koja proizvodi trideset posto
svježeg povrća, prekinut će prijevoz hrane u ostale dijelove Sjedinje­
nih Država. Te dvije države zajedno nadziru tržište južnog voća, a k to­
me Florida je druga po proizvodnji govedine.«
Kao nepopravljiv čitatelj Biblije, Cayce je iz te knjige crpio svoja
proročanska nadahnuća, ali su njegova na Bibliji utemeljena pretkazanja bila podjednako zagonetna kao i ona u knjizi Danijelovoj i Knjizi
otkrivenja: »Te će promjene na Zemlji proći, jer su takva razdoblja
došla svome kraju, a počinju razdoblja ponovnog prilagođavanja. Jer
kako On daruje? 'Pravednici (krotki) naslijedit će Zemlju.' Posjedujete
li vi, braćo moja, nasljedstva na Zemlji?«
Često su ga pitali: »Kako bismo trebali promatrati te promjene
koje dolaze?« Njegov odgovor opet nalikuje biblijskim. »Što je danas
na Zemlji najpotrebnije? Da sinovi čovjeka dobiju upozorenje da je
48
dan Gospodnji blizu, i da se nevjernici moraju pronaći u onome što se
događa u njihovom iskustvu.«
A što je značilo da je »dan Gospodnji blizu«?
»To znači da je, kao što su obećavali proroci i mudraci iz starine,
vrijeme bilo i dovršilo se u ovom danu i ovom naraštaju, i da će se
uskoro ponovo na Zemlji pojaviti onaj Jedan kroz kojega će mnogi biti
pozvani da susretnu one koji pripremaju put Njemu na Zemlji.« A kad
bi trebalo doći do tog Drugog dolaska?
»Kad oni koji Mu pripadaju raščiste put za Njega. Nemojte ni
pomisliti da neće biti nikakvih poteškoća, ali onima koji se potpuno
prepuste Gospodu ništa neće nedostajati, nego će na neki način imati
mnogo toga za što će biti zahvalni.«
Da bi se čovjek uskladio sa Cayceom - i njegovim shvaćanjem
vremena - očigledno mora biti podjednako optimističan kao i on sam.
Svakako bi bilo neprikladno seliti se naokolo, kao što bi neki mogli
učiniti, da izbjegnu dugačku ruku sudbine. A ako su Cayce i Biblija u
pravu - kako i mi sami ispovijedamo - život ionako pripada duhu.
Nema nimalo sumnje u Cayceov optimizam. Godine 1943. navijestio
je zoru novoga doba - atomskog, svemirskog ili duhovnog - koje za­
počinje s mijenjanjem osi. »Kad budu uništeni oni koji su postepeno
ogrezli u potpun zaborav Boga, tada će, pri kraju te sljedeće godine,
doći razdoblje kad više niti neće biti niti jednog dijela kugle zemaljske
na kojem čovjek nije imao priliku čuti riječi: 'Gospod, Bog', i kad to
razdoblje dođe svome kraju (kad zavlada Božja riječ), tada će
započeti novo razdoblje, novo doba.«
Da parafraziramo Winstona Churchilla, svijet je ili na kraju po­
četka ili na početku kraja. Prema Cayceu, izbor pripada samo njemu.
49
»Besmisleno je kad neki geolozi«, rekao je čuveni geolog, »uporno tvr­
de da se u prošlosti nije dogodilo ništa osim onog što je dio procesa
kojeg izravno možemo promatrati.« Iskrivio je lice. »Drugim riječima,
budući da u ovom trenutku ne promatramo kontinent kako naglo to­
ne u more, tada ne možemo pretpostaviti da je bilo koji kontinent po­
tonuo u prošlosti.« Oštro me pogledao. »Kakve gluposti.«
U geološkom je smislu bio odgojen u svijetu u kojem je vladala
teorija jednolične promjene, koja je očigledno previdjela činjenicu da
je i u pretpovijesnoj prošlosti mogao postojati obrazac katastrofe. Kao
pročelnik geološkog odjela u najvažnijim sveučilištima, i sam je vjero­
vao teoriji jednolične promjene i podučavao je, sve dok nije počeo
provjeravati promjene na Zemlji o kojima je govorio mističar Cayce, a
one su naprosto vapile za provjeravanjem. Što je dublje zaranjao u
Caycea, to se više suprotstavljao zamisli koja nije vidjela dalje od svog
geološkog nosa. I tako se tiho povukao sa svoga sveučilišnog položaja,
jer više nije mogao podučavati ono za što mu se činilo da se ne slaže
s novim dokazima koje je prikupljao. Drugi geolozi, ne znajući ništa o
Cayceu, počeli su prihvaćati slične poglede o katastrofičnoj povijesti
svijeta, kao i o mogućoj katastrofičnoj budućnosti, ali budući da se on
sada okrenuo Cayceu, držao se svoje anonimnosti, misleći kako bi nje­
gov profesionalni položaj - i utjecaj - bio doveden u opasnost kad bi
se otvoreno preobratio na kejsizam.
Ono što ga je kod Caycea privlačilo bila je njegova univerzalnost,
njegova zamisao o Svemiru kao o mjestu beskonačnih mogućnosti, a
ne o besmislenom sustavu plutajućih nakupina materije. Čak i kad bi
predviđao propast, Cayce se nije prepuštao toj propasti. »Za vrijeme
njegove vizualizacije razaranja Atlantide, vrlo je jasno rekao da je čov­
jekova zloupotreba prirodnih sila uzrokovala prvu katastrofu, i da
čovjek koji se suprotstavlja božanskom zakonu ima utjecaja na pri­
rodne procese. Zapravo, to je bila poruka nade, budući da se suprot­
stavljala pukom materijalističkom tumačenju Svemira.«
To je pomoglo geologu u njegovom vlastitom pristupu životu.
»Cayce je sve povezivao u cjelinu, i duhovno i materijalno, a to je bilo
osobito značajno jer mi je sedam godina koledža i osnovne škole goto50
vo ispralo mozak utoliko da sam počeo vjerovati u mehanicističko tu­
mačenje života - odnosno da izviremo iz materije, živimo određeno
vrijeme, a zatim umiremo, potpuno se rastvarajući u smrti.«
U početku su ga privukla Cayceova čitanja, i spoznaja da je Cayce
veliki povijesni potop pripisao potonuću jednog od većih ostataka
Atlantide, a ne samo topljenju ledenih kapa na smrznutom Sjeveru. Tu
je mogućnost već razmatrao na temelju opipljivijeg dokaza o talože­
njima drevnih oceana. Stoga ga je Cayceovo čitanje o Atlantidi dove­
lo u tek blagu nedoumicu.
Ali čak i dok je proučavao Atlantidu, znanstvenik je polako shva­
tio da će Caycea morati provjeriti u nečemu što mu je pri ruci i što je
malo opipljivije. Došao je u posjed dva čitanja koja je mogao potvrdi­
ti u starim zabilješkama. U oba su čitanja bila predviđeni snažniji po­
tresi, dok je jedno k tome opisivalo neuobičajene oluje koje će izbiti
kroz nekoliko mjeseci. Iako je u tome trenutku već bilo proteklo mno­
go godina od tih čitanja, geolog je naglo otputovao u Washington, u
Seizmološki odjel Američkog instituta za obalna i geodetska istraživa­
nja, da bi dokazao ono što je Cayce bio prorekao. Prvo je čitanje bilo
namijenjeno jednom muškarcu koji se zabrinuo zbog mogućnosti
potresa u svom rodnom gradu. »Hoće li San Francisco ove godine po­
goditi takvo razaranje? Ako hoće, dajte mi datum, vrijeme i podatke
za vodstvo ovoga tijela, koje posjeduje osobno vlasništvo, zapise i že­
nu, a sve njih želi premjestiti u sigurnost.« To je uistinu bio dobar poriv.
To je pitanje postavljeno dvadeset i prvog siječnja 1936. godine,
tri godine nakon što se u području zaljeva San Francisca osjetio
potres. Geolog je uredno zabilježio Cayceov odgovor: »Nismo otkrili
da će ova određena pokrajina (San Francisco) ove godine doživjeti
neka veća materijalna oštećenja, koja su se ondje već događala. Iako
će dijelovi ove zemlje osjetiti potres, mi smatramo da će se to događati
na istoku od San Francisca, ili južnije, gdje još do sada nije bilo većih
poremećaja.«
Mladić koji je radio u Seizmološkom uredu rado mu je pomogao.
Pronašao je knjižicu s naslovom Stronger Earthquakes of California and
Western Nevada (Snažniji potresi u Kaliforniji i zapadnoj Nevadi).
Geolog je žustro listao, pronašavši samo jedan potres u 1936. godini, i
to desetoga svibnja u Bishopu, u Kaliforniji. Potres se osjetio u istočnoj
i središnjoj Kaliforniji i Nevadi. »Bishop je bio«, shvatio je geolog uz­
buđeno, »istočno od San Francisca, i malo na jugu.«
Ohrabren ovim provjeravanjem, geolog se vratio u U. S. Weather
Bureau (Američki ured za vrijeme), da provjeri bi li se i složenija čita­
nja mogla dokazati. Može li Cayce predvidjeti i olujne vjetrove, kao i
potrese? U kolovozu 1926. godine jedan je čovjek, kojeg je zanimao
uzgoj pšenice, postavio pitanje o vremenskim prilikama tijekom na51
dolazećih mjeseci. Cayceov je odgovor uključivao planetarne utjeca­
je na oluje i potrese. »Jupiterov i Uranov utjecaj na svjetovne poslove
čini se da je najsnažniji oko petnaestoga ili dvadesetoga listopada«,
rekao je Cayce, »kad se mogu očekivati snažni olujni vjetrovi - za
kojima slijede plimni valovi, jedan kod južnog dijela otočja u blizini Ja­
pana.« Pogledao je u svoje seizmološke bilješke. »Dvadeset i drugog
listopada Kaliforniju su potresla tri udara, potresi su se devetnaestog i
dvadesetog listopada dogodili u Japanu.« Cayce je bio više nego u
pravu.
Geolog se zainteresirao. Proučavajući Caycea, mučio ga je nago­
vještaj koji je govorio da su u početku Zemlju nastanjivale duše u tije­
lima nalik ljudskima. Cayce je smatrao da se to događalo prije više od
deset milijuna godina, što je u svjetlu prevladavajućeg znanstvenog
mišljenja bila desetorostruko prevelika brojka. Međutim, geolog se su­
sreo s učenim radom profesora de Terra o fosilnim ostacima u Toskani,
u Italiji, čiji je zaključak glasio da su čovjekolika bića (hominidi) živje­
la ondje već u »ranom pliocenu ili miocenu«, odnosno prije deset do
jedanaest milijuna godina. Cayce se ponovo našao u dobrom društvu.
Rasprava o pomicanju polova, što je bio čimbenik u snažnim pro­
mjenama u prošlosti Zemlje, dobivala je podršku u geološkim krugovi­
ma, i to dvadeset godina nakon Cayceovog predviđanja o postepe­
nom pomicanju osi. Cayceova izjava da su se »polarna područja ne­
koć nalazila ondje gdje su obuhvaćala veći dio tropskih i polutropskih
pojaseva«, pokrenula je vlastita geologova proučavanja o »magnets­
kim česticama« u drevnim stijenama, otkrivši na svoje zadovoljstvo da
teorija jednolične promjene »može biti što god želite da bude, kata­
strofalna ili postepena promjena.«
Geologa je osobito zanimala Atlantida, budući da je tako očigled­
no sjedinjavala prošlost, sadašnjost i budućnost. Tlo se kontinentalnog
grebena istočnog dijela Sjedinjenih Država godinama uzdiže, istakao
je geolog, a dodatno bi uzdizanje od otprilike šest do deset metara izr­
onilo stotine kvadratnih kilometara novoga kopna samo u Karipskom
moru. »S izuzetkom nekih dijelova Bahama«, zabilježio je, »čitanja
smještaju potopljeno carstvo na obronke okrenute prema moru, na
one strme oblike Zemljine morfologije koji predstavljaju granicu izme­
đu kontinenata i oceana.« Kako znanost može odbacivati Atlantidu
zbog toga što oceansko dno razotkriva tek malo ostataka izgubljene
kulture, kad je očigledno nemoguće da bi značajni dokazi mogli
preživjeti djelovanje mulja i korozije tijekom stoljeća? »Svakako, ako je
Atlantida propala prije sedamnaest tisuća godina, a zatim ponovo
prije deset, kao što nagovještavaju Cayceova čitanja, podizanje koje bi
bilo posljedica toga potonuća prekrilo bi površinu drevnog tla novim
naslagama i nanosima. Relativno kratke sonde, koje su koristili geolo-
52
zi u istraživanju morskog dna, teško da bi mogle prodrijeti do prepoz­
natljivih ostataka Izgubljenog kontinenta. A kad su u pitanju planinski
vrhunci Atlantide u području Bahama - Cayceovi »najviši dijelovi koji
su ostali iznad valova nekoć velikog kontinenta« - ti bi bili u potpu­
nosti prekriveni koraljnim naslagama koje su se staložile tijekom deset
tisuća godina uzdizanja razine mora, do čega je dovelo neprestano
otapanje ledenjaka.«
Na svoj je osobit način geolog pokušao provjeriti veličinu Atlan­
tide, za koju se u čitanjima kaže da je jednaka veličini »Europe, uk­
ljučujući i azijski dio Europe - ne Aziju, nego europski dio Azije.« Na­
crtao je jedno područje slično onome koje je opisao Cayce, i umetnuo
ga u sjeverni dio Atlantskog oceana. Istočni se dio dobro uklapao pre­
ko Azorskih otoka, a sjeverozapadna granica nalazila 'se na rubu
Grand Banksa, dok je jugoistočna bila otprilike usporedna s atlantskim
grebenom. Bermudski su se otoci nalazili u umetnutom kopnu. To je
bilo zagonetno, jer je postojao geološki dokaz da su Bermudi prilično
drevno kopno. Ali je prvo potonuće prije sedamnaest tisuća godina
bilo tako snažno da bi, kako je geolog smatrao, bilo razumno očekivati
da se nekoliko vulkanskih planina probilo na površinu u to doba. To bi
mogli biti Bermudski otoci. Postojalo je jedno »vodeće znanstveno
tumačenje, koje je nagovještavalo da je drevno tlo Bermudskih otoka
moglo biti oblikovano u okviru razdoblja u kojem je došlo do raza­
ranja Atlantide.« Atlantida je izazivala mnoštvo poteškoća. Da bi prih­
vatio Atlantidu, morao bi prihvatiti i cijelo tkanje Cayceove priče,
tkanje o tehnološki nadmoćnoj rasi koja je postepeno izazvala svoje
vlastito uništenje, putem pohlepe i nećudorednosti.
Meni se činilo da je geologovo zanimanje za mitski kontinent pri­
lično neobično. »Samo zbog toga što je Cayce bio u pravu u svojim
proricanjima o zdravlju, to ne znači da je bio u pravu i kad se radi o
Atlantidi«, istaknuo sam. »Da bi uspješno djelovao, bio mu je potreban
netko tko je želio nešto saznati - inače je imao poteškoća s čitanjima.«
»Tako je bilo samo na početku«, nadovezao se geolog, »prije nego
je Cayce shvatio svoje vlastite mogućnosti. Međutim, ja ni u kom
slučaju ne bih prihvatio Caycea da je Atlantida bila moj jedini temelj.«
Nekakvo je ohrabrenje pronašao i u otkrićima do kojih se došlo tije­
kom International Geophysical Year (Međunarodne geofizičke godine),
tijekom koje su se okupljali seizmolozi, meteorolozi, geolozi i drugi
znanstvenici da bi predstavili svoju sliku Zemlje s njezinim nepresta­
nim promjenama. S velikim je profesionalnim zanimanjem proučio
članak u časopisu Life, iz studenoga 1960. godine, pod naslovom »The
New Portrait of Our Planet« (Nova slika naše planete). Za Cayceovog
je obožavatelja to bila tek stara priča. Ali ipak, kao znanstvenik, geo­
log je uvijek tragao za potvrdom onoga za što je već osjećao da je isti-
53
na. S određenim je zanimanjem zamijetio veliki natpis u Lifeu:
»Znanstvenici ocrtavaju ustrojstvo naše ne baš toliko čvrste Zemlje.«
Zatim: »Dobro poznati krajevi, očigledno ukorijenjeni i udobno čvrsti,
sada kao da su se suočili s nesigurnom budućnošću. Na primjer,
Kalifornija se možda postepeno razdvaja od ostatka kontinentalnog
dijela Sjedinjenih Država, što je možda dio velikog pomicanja tla
Tihog oceana. Havajski otoci, okruženi dubokim jarkom, kao da pola­
gano tonu u ocean. Znanstvenici promatraju Havaje kojima snažno
podrhtavanje izaziva bolove, jer se tijekom dana za desetak centi­
metara uzdižu i spuštaju, pod utjecajem sile teže Mjeseca. Čini se da
se iz Crvenoga mora, u Karibima i u Kalifornijskoj struji uzdiže novo
kopno.«
Dok je čitao izvješće, geolog je shvatio da je već prije tako nešto
pročitao, a sjetio se točno i gdje. Potražio je čitanje koje je Cayce na­
pravio 1934. godine. U njemu se govorilo o određenim promjenama
koje je preminuli mistik predvidio za razdoblje od 1958. do 1998. go­
dine. Nikakvo znanstveno izvješće ne bi moglo biti izričitije: »Zemlja
će biti razlomljena na mnogim mjestima. U ranom dijelu (četrdeseto­
godišnjeg razdoblja) doći do promjene u fizičkom obliku zapadnoameričke obale. U sjevernim područjima Grenlanda pojavit će se
otvorene vode. U Karipskome moru uzdići će se nova kopna, i poja­
vit će se suho tlo... Južna će Amerika podrhtavati od vrha do dna; na
Antarktiku će se pokazati kopno, u blizini Ognjene zemlje, kao i tjes­
nac kroz kojeg će juriti bujice.«
Geolog je istaknuo da već postoje znaci takvog podrhtavanja
Zemlje kakvo prati izranjanje novog kopna, koje potiče erupcije pod­
vodnih vulkana, dovoljno snažnih da stvaraju otoke. Iz svojih je bilješ­
ki geolog izdvojio seizmološko izvješće Science Service, (Znanstvena
služba), u kojem se govori o zbivanjima na južnom vrhu Južne Ame­
rike. »Zabilježen je potres ondje gdje nikada prije nije bilo potresa«,
pročitao sam. »Nedavno je (1959.) došlo do snažnog potresa u sjever­
nom dijelu Magellanovog tjesnaca.« Američki institut za obalna i geo­
detska istraživanja izjavio je da je dvanaest postaja zabilježilo potres.
Bio je to dubok i vrlo snažan potres, snažniji od sedam stupnjeva seizmološke ljestvice - dakle, vrlo značajan potres, ako se uzme u obzir da
je potres od 8,2 stupnja 1906. godine doslovce razorio San Francisco.
Izvješće iz Lifea bilo je ukrašeno navodima iz Cayceovih davnaš­
njih čitanja. Na primjer, u tekstu uz kartu sjevernog dijela Tihog oce­
ana, geolog je sa zadovoljstvom pročitao: »Oblik sličan srednjeatlantskom (podmorskom) grebenu je tek nedavno zabilježeno uzdignuće u
istočnom dijelu Tihog oceana, koje se pruža uz zapadnu obalu obiju
Amerika i možda djelomično leži ispod Kalifornije.« Geolog je ovdje
uočio zapanjujuću potvrdu Cayceovih čitanja koja se odnose na iz-
54
gubljeni kontinent Lemurije, što je neka vrsta tihooceanske inačice Atlantide, koja je prema Cayceu bila smještena u jugoistočnom dijelu
središta Tihog oceana. Cayceovo je čitanje iz 1934. godine vrlo odre­
đeno. »A kad su doprle glasine koje su govorile da su otkriveni dije­
lovi onoga što je ostalo od Lemurije, ondje gdje je sada niži dio Kalifornije i dijelovi Doline smrti, biće je putovalo onamo da vidi i da
sazna.«
Uporni geolog je u opisnom izvješću o dnu južnog dijela Tihog
oceana vidio još više dokaza o postojanju Lemurije, pa i Atlantide,
iako znanstvenici nisu bili toliko maštoviti: »U južnom dijelu Tihog
oceana pet i pol tisuća kilometara široko uzdignuće istočnog dijela Ti­
hog oceana zaokružuje Južnu Ameriku i Australiju, krećući se prema
Indijskom oceanu, da bi se pridružilo srednjoatlantskom grebenu, tvo­
reći sedamdeset četiri tisuće kilometara dugačak podmorski greben
koji zaokružuje jedan dio svijeta. Vrhunci toga uzdignuća leže tri tisu­
će metara ispod površine, osim ondje gdje se uzdižu u otoke Galapa­
gos i Uskršnji otok. Znanstvenici su tijekom Međunarodne geofizičke
godine otkrili da je toplina koja zrači s površine uzdignuća u blizini Us­
kršnjih otoka sedam puta veća od toplinskog isijavanja u drugim pod­
ručjima Zemljine površine, što vodi do pretpostavke da se ispod uzdi­
gnuća odvija vulkanska djelatnost, koja izbacuje rastaljene stijene iz
dubina planete, tako da će uzdignuće jednoga dana biti suho tlo.«
Za geologa usmjerenog na Cayceova proročanstva to je bilo više
od pretpostavke, i gotovo bi se moglo učiniti da je stručnjak za Cay­
ceova predviđanja promjena na Zemlji radosno pozdravio znakove
koji su potvrđivali dolazak razaranja, iako ni u kojem slučaju nije zabo­
ravio na živote, uključujući i svoj vlastiti, koji bi mogli biti izgubljeni.
Jer lice mu se zamračilo kad se ponovo osvrnuo na izvješće iz Lifea o
zaključcima znanstvenika do kojih su došli tijekom Međunarodne geo­
fizičke godine: »Ti su pomaci, pucanja, uzdizanja i vulkanske erupcije
gotovo uvijek popraćeni izuzetno opsežnim pomicanjima Zemljine
kore koja stvaraju planine. Tijekom najvećeg dijela svoje povijesti,
Zemlja je bila prilično mirna. Ali u otprilike desetak relativno kratkih
zbivanja došlo je do nasilnog uzdizanja planina. Cijelo vrijeme koje je
čovjek proveo na Zemlji pripada u jedno takvo razdoblje, koje još uvi­
jek traje. Prema nekim nedavno izraženim mišljenjima, upravo sada
nastupa takva nemirna djelatnost.«
Kao dio tih uzburkanih promjena koje je ugledao, Cayce je 1934.
godine predvidio uzdizanja Zemljine kore u blizini dviju polarnih toč­
ki, što će biti upozorenje na još veća uzdizanja u opasnom razdoblju
od 1958. do 1998. godine: »Na Arktiku i na Antarktiku doći će do uz­
dizanja koja će pridonijeti erupciji vulkana u vrućem pojasu; a tada će
doći do zamjene polova, tako da će ondje gdje je dosada bila hladna
55
ili polutropska klima, biti još izraženija tropska klima, i rast će mahovi­
na i paprat.«
Geolog je prelistao svoje bilješke, konačno izvukavši članak dob­
rog, starog New York Timesa. Objavljen je trećeg siječnja 1961. godi­
ne, pod naslovom »Drugi vulkan na Antarktiku.« Vijest je stigla s druge
strane zemaljske kugle, iz Christchurcha na Novom Zelandu i mogla
bi biti, smatra geolog, preteča mnogo većih zbivanja. S užitkom je pro­
čitao jedan dio. »Prema kratkovalnom radijskom izvješću koje smo pri­
mili, čini se da Antarktik ima dva aktivna vulkana, a ne samo jedan.
Navodno su se vidjeli čuperci pare kako izlaze iz kratera koji se nalazi
na vrhu tri tisuće metara visoke planine Terror, pedesetak kilometara
zračne linije od glavne američke baze na Antarktiku, smještene kod
zaljeva McMurdo. Do sada je jedini aktivni vulkan za kojeg se znalo na
antarktičkom kontinentu bio Erebus, koji se isto tako nalazi na otoku
Ross, otprilike tridesetak kilometara od planine Terror.« A na Arktiku
se 1963. godine naglo pojavio vulkanski otok nedaleko od Islanda, u
Westermanovoj skupini otoka.
Kao dio geološkog ubrzanja, usnuli je Cayce predvidio određene
karakteristične djelatnosti ne samo u južnom dijelu Tihog oceana,
nego i u Sredozemlju - uzdizanja, potonuća, vulkanske erupcije, po­
trese. Sredozemlje je oživjelo čak i jače od južnog dijela Tihog ocea­
na, gotovo kao da želi privući pažnju kao preteča Cayceovih pred­
viđanja za druga područja. U lipnju 1959. godine geologa su privukla
izvješća o neobjašnjivim potonućima u Sredozemlju. Dok je čitao
isječak iz Globe-Democrata, novina grada St. Louisa, zasjale su mu oči.
»Odnedavno se razina mora u grčkim lukama počela spuštati«,
započeo je geolog, »ali znanstvenici nisu u stanju objasniti zašto se to
događa.« Bilo je to ozbiljno spuštanje, koje je dovelo do izranjanja
nekoliko grebena velikog unutrašnjeg mora, što je zamjetno utjecalo
na priobalni trgovački promet. »Spuštanje mora, koje je na mnogim
mjestima doseglo metar dubine, zamijećeno je prvi put nakon snažnih
sjevernih vjetrova i pada temperature. U luci Nafplion, u južnoj
Grčkoj, mali su brodovi 'sjeli' na dno, nakon što se razina mora spu­
stila za metar. Ta je niska razina mora trajala tjedan dana. U Tolosu, u
blizini Nafpliona, ribarski brodovi imali su poteškoća kad su pokušali
uploviti u luku. Dno stare venecijanske luke, kod Herakliona na Kreti,
na mnogim je mjestima izronilo. Slične su pojave opažene na Rodosu
u jugoistočnom Sredozemlju, i na otoku Lefkasu uz zapadnu obalu
Grčke.« To je spuštanje mora bilo tako neobične prirode da su hidrografske službe od svih sredozemnih luka zahtijevale izvješća o razini
mora. Da je to čudna pojava, složio se i geolog. »Neki znanstvenici
spuštanje mora prirodno pripisuju snažnim vjetrovima ili podmor­
skom potresu. Ali je razina mora ostala niska čak i kad više nije bilo
56
snažnih vjetrova, a seizmografi nisu uspjeli zabilježiti čak niti najslabi­
je podrhtavanje duž grčke obale.« Geolog je zaključio da je to spuš­
tanje razine mora »tek privremeno«, što je upravo isti izraz kojim se
poslužio Cayce kad je to spuštanje opisao prije mnogo godina.
Bilo je čudno kako je Etna nenadano postala aktivna. Godinama
je bila neobično mirna. Ali je geolog godinu dana kasnije, u dokolici
razmišljajući o Cayceovim napomenama o pojačanoj podmorskoj ak­
tivnosti u području Sredozemlja, uzeo najnoviji primjerak Bulletina
(Biltena) koje je objavljivalo Seismological Society of America (Seizmološko društvo Amerike). Osamnaestoga i dvadeset i prvoga srpnja
1960. godine, čitao je, tri su potresa uzdrmala područje Terni, deve­
deset kilometara sjeverno od Rima, i šest stotina pedeset kilometara
od Etne. Tada: »Dan ranije vulkan Etna probudio se sa silinom kojoj
nije bilo ravne u modernom dobu.«
Je li to bila aktivnost Etne koju je Cayce predvidio? Svakako, bilo
je i nagovještaja da se mijenja vrijeme. Na primjer, u New Yorku i u
dijelovima Kanade, zime su postajale neuobičajeno blage. Zar se po­
navljala klimatska povijest?
Očigledno potvrđujući tmurnu prošlost, znanstvenici koji su sud­
jelovali na Međunarodnoj geofizičkoj godini potvrdili su Cayceova pod­
svjesna prisjećanja na klimatske promjene do kojih je došlo zbog mije­
njanja polova. »Kao i Cayce«, istaknuo je geolog, »znanstvenici su na
dubini od osam stotina kilometara otkrili relativno slab sloj Zemljine
kore. A na toj razini, 'čvršća kora Zemlje može kliznuti preko unutar­
njeg dijela, kao što kora grejpa može kliznuti preko mekane unutraš­
njosti'.«
Kako obalno klizanje potiče klimatske promjene?
Geolog se vratio članku. »'Neki geofizičari vjeruju da se cijeli gor­
nji dio Zemlje povremeno u prošlosti klizao. Pronašli su dokaz da su
kopna i mora koja se sada nalaze na sjevernom i južnom polu nekada
bila na sasvim drugim mjestima. Tijekom Međunarodne geofizičke go­
dine na Antarktiku je pronađen ugljen, koji predstavlja ostatke biljaka
umjerene klime. Jedan bi uzrok mogao biti i globalno klizanje gornjih
kamenih slojeva.'«
Cayceova je zamisao o pomicanju polova bila u skladu s najnovi­
jim znanstvenim istraživanjima, naglasio je geolog. »Istraživanja smje­
ra u kojem se nalaze komadići magnetskih minerala u stijenama, daju
naslutiti položaj magnetskog sjevernog i južnog pola u vrijeme kad su
te stijene nastale. Svaka je magnetska čestica mala igla kompasa koja
vjerno pokazuje prema magnetskom sjeveru u vrijeme kad je u toj sti­
jeni došlo do zgušnjavanja. Znanstvenici su tako u stanju ocrtati kre­
tanje lutajućeg sjevernog pola, mjereći 'magnetsko tkanje' uzoraka sti­
jena iz različitih razdoblja. Da je magnetski sjeverni pol uvijek ležao u
57
blizini zemljopisnog sjevernog pola, kao što vjeruju tradicionalni geo­
lozi, tada bi se značajno kretanje sjevernog magnetskog pola moglo
tumačiti u smislu velikih pomaka zemljopisnog pola.«
Budući da nitko ne zna zašto je došlo do pomicanja polova, kako
bi onda ozbiljno mogli tvrditi kada ili kako bi do toga moglo doći? »Na
početku ledenog doba, prije otprilike milijun godina«, rekao je geolog,
»sjeverni je magnetski pol bio na Antarktiku. Neki znanstvenici sma­
traju da je, iz nekog nepoznatog razloga, cijelo Zemljino magnetsko
polje jednostavno 'promijenilo polaritet' (napravilo zamjenu) tijekom
toga razdoblja.«
Istaknuo je da je Cayce vidio pomicanje zemljopisnog pola u
sasvim nedavnom razdoblju, prije pedeset do osamnaest tisuća godi­
na. »To je pomicanje moglo biti prilično polagano, ali se čini da je bilo
odgovorno za konačno razaranje Lemurije u Tihom oceanu i najve­
ćeg dijela velikih životinja koje su tada lutale Zemljom. Cayce kaže da
su te životinje bile uzrokom velike brige tadašnjih zajednica.«
Ništa od onoga što je Cayce rekao - a to se odnosilo i na geologi­
ju - geolog nije uzimao zdravo za gotovo. Sam je provjeravao mag­
netske tragove u naslagama iz pleistocena, da provjeri Cayceov po­
mak polova. Njegova su mjerenja pokazala da se tijekom jednoga od
posljednjih velikih ledenih doba pleistocena (otprilike od šest stotina
tisuća godina do deset tisuća godina pr. Kr.) sjeverni magnetski pol
nalazio u južnoj Kanadi. Ali je geolog otkrio da mu najveći dio njego­
vih kolega nije vjerovao, nimalo više nego Cayceu. »Jednostavno su
odbili raskrstiti s tradicijom i logički prihvatiti da je zemljopisni sjever­
ni pol, krećući se s magnetskim polom, u to doba isto tako lutao pre­
ma jugu.«
Bilo je i drugih dokaza za Cayceov nagovještaj da su »Arktik ili
područja sjevernog Arktika bila u području tropa.« U tom pretpo­
stavljenom pomicanju polova, Aljaska se vjerojatno od 230 000. godi­
ne pr. Kr. do možda 50 000. godine pr. Kr. nalazila u području tropa.
Istraživač J. W. Gidiey otkrio je na Aljasci ostatke deva, slonova i dru­
gih životinja, i vjerovao je da ti fosilni ostaci pružaju »dokaz koji po­
država pretpostavku da su na Aljasci vladali blaži klimatski uvjeti« tije­
kom najvećeg dijela pleistocena.
Cayce je govorio o jednom međunarodnom skupu na Atlantidi
koji je bio sazvan da bi se pronašli načini i sredstva kojima bi se mogli
osloboditi »ogromnih životinja koje su preplavile Zemlju« tijekom plei­
stocena, za vrijeme kojega su područja Kanade, Europe, sjevernog
dijela Sjedinjenih Država i sjeverna Azija bila povremeno prekrivena
ogromnim prekrivačima leda. C. O. Dunbar, povijesni geolog, sada
ističe: »Za vrijeme cijelog razdoblja pleistocena, i Sjeverna Amerika i
Europa bile su naseljene velikom divljači, koja je bila isto toliko raz58
nolika i dojmljiva kao što je divljač suvremene Istočne Afrike.« To je obuhvaćalo divovske slonove, visoke i dugonoge kraljevske mamute
južnih Velikih ravnica, čija je visina u ramenima dosezala do četiri i po
metra. Bilo je sedam vrsta bivola, a jedna od njih, bizon, bio je »gole­
ma zvijer čiji je razmak između rogova iznosio gotovo dva metra.«
Povremeno bi se učinilo da geolog pomalo rasteže Cayceova
predviđanja. U neobičnom je obliku vremenom nagriženog kamenja
u Stonehengeu u Engleskoj vidio dokaze drevnog prenošenja bliskois­
točne kulture, kako je to opisao Cayce. U siječnju 1944. godine Cayce
je zabilježio: »U Svetoj zemlji, kad je dolazilo do tih pobuna u razdob­
lju dok su zemlju pustošili Kaldejci i Perzijanci... među onim skupi­
nama koje su pobjegle brodovima i naselile se u područjima engleskih
zemalja pored današnjeg Salisburyja; i ondje izgradile te oltare koji su
trebali predstavljati posvećivanje pojedinaca službi živome Bogu.«
U Encyclopaedia Britannica (Britanska enciklopedija) geolog je
pronašao potporu onome što je Cayce opisivao kao iseljavanje s Blis­
kog istoka prije četiri tisuće godina. Pozabavio se drevnim Feničanima, pomorskom plemenu Semita koji su osnovali Kartagu, a možda
su se osmjelili i do Engleske. »Tijekom dvadesetog stoljeća pr. Kr«, iz­
vještava Enciklopedija, »činilo se da su gradovi, koji su još preostali u
Jordanu nakon mnogih naraštaja nomadskih upada, sada razoreni. Ta
faza razaranja blisko se poklapa s prvim uspješnim valom sjeveroza­
padnim semitskim (i kaldejskim) osvajanjima. Upadi pustinjskih noma­
da u zapadnu Palestinu doveli su do uništenja područja zapadno od
Jordana. Do 1900. godine pr. Kr. stanovništvo Palestine vjerojatno je
doseglo jednu od najnižih razina u svojoj povijesti.«
Stonehenge je sam po sebi prilično stvaran, iako još uvijek pred­
stavlja tajnu, kao što ističe Enciklopedija: »Stonehenge, kružno pos­
tavljeno veliko i uspravno kamenje okruženo zemljanim nasipom,
smješteno otprilike četrnaest kilometara sjeverno od Salisburyja, u po­
krajini Wiltshire u Engleskoj... pripada kasnom neolitskom razdoblju.
Taj datum je potvrdilo ispitivanje radioaktivnim ugljikom (1848. godi­
na pr. Kr., s tolerancijom od 275 godina). Takva ustrojstva nisu pozna­
ta nigdje u pretpovijesnoj sjevernoj Europi, i ukazuju na utjecaj su­
vremene mikenske i minojske arhitekture Sredozemlja. Vjerojatnost
takvog utjecaja zapanjujuće je potvrđena 1953. godine otkrićem rezbarija oružja iz brončanog doba na tri kamena pješčenjaka.« Jedna od
tih rezbarija predstavljala je »bodež s drškom koji se može identificira­
ti kao vrsta bodeža koja se koristila u mikenskoj kulturi između 1600. i
1500. godine pr. Kr., ali koja se ne može pronaći nigdje drugdje u sje­
verozapadnoj Europi.«
Ljudi koji su izgradili Stonehenge očito su bili prilično dosjetljivi.
Znanstvenici su istakli da je veličanstveni raspored kamenova pored
59
Salisburyja, od kojih neki teže do stotinu tona, povezan, u astronom­
skom smislu, s ključnim položajima Sunca i Mjeseca, čineći tako
instrument rijetke preciznosti za određivanje promjene godišnjih doba
- pružajući tako pomoć u sadnji, žetvi, itd. Proučavajući crte urezane
na najvećem kamenju i uspoređujući ih s računalom, profesor Gerald
Hawkins s Harvard-Smithsonian Observatory (Zvjezdarnice HarvardSmithsonian) otkrio je da je drevna mreža udubina i crta služila kao
prirodno računalo, predviđajući položaje Sunca i Mjeseca i njihovo
djelovanje, i to tri stotine godina prerano. Iz obrasca koji se pokazao,
profesor je zaključio da se pomračenja Sunca i Mjeseca neminovno
pojavljuju kad se Mjesec za vrijeme zimskog suncostaja uzdiže iznad
najvišeg kamena. Čak i samo pomicanje toga ogromnog kamenja
odražava naprednu tehnologiju. Najteži kameni doneseni su iz kame­
noloma u Marlborough Downsu, udaljenom četrdesetak kilometara, a
neki iz Walesa, više od dvjesto pedeset kilometara na zapadu. Čini se
nemogućim da se kamenje teško devedeset tona može premještati
bez moderne tehnologije, ali mora da su se s istim poteškoćama suoči­
li drevni Egipćani kad su gradili svoje piramide. Geolog je imao neke
svoje zamisli u svezi s tim. »Nije li logično pretpostaviti povezanost
između dviju kultura koje mogu pokretati kamenje s možda zajed­
ničkim izvorom kulture, Atlantidom, čiji su se stanovnici proširili Blis­
kim istokom i Egiptom, kako je i Platon nagovijestio, nakon što je nji­
hov otok potonuo?«
Cayce je bacio malo svjetlosti na pokretanje divovskih stijena koji­
ma su se gradile piramide. Prema Cayceu, to nije bila nikakva poteš­
koća. Egipćani su u mehaničkom smislu jednostavno bili napredniji od
nas. U srpnju 1932. godine mistika su pitali kako je sagrađena velika
piramida u Gizi. On je odgovorio: »Upotrebom onih prirodnih sila koje
željezu omogućuju da pliva. Kamen na isti način lebdi u zraku. To će
biti otkriveno 1958. godine.«
To je objašnjenje sasvim pogodovalo geologovim znanstvenim
pretpostavkama, pa je on uredno zabilježio: »Weber izvještava o poslu
obavljenom 1958. godine u svezi s otkrivanjem i stvaranjem gravita­
cijskih valova, izjavivši: 'Predloženi su postupci (za stvaranje gravita­
cijskih valova), koji električnim putem izazivaju pritisak u kristalima'.
Isto tako, Furth izvještava o nedavnim pokusima provedenim s mag­
netskim tlakom, koji može za inženjera premještati planine od metala
ili plazme, a za fizičara atome.«
Bilo je nemoguće zanimati se za Caycea, a ne zanimati se za sve
ostalo, od vitamina ili vode u koljenu, do Einsteinove teorije relativiteta. »Mnogo prije nego se Cayce pojavio«, istakao je geolog, »u medi­
cini i biokemiji postojale su teorije da negdje u dobronamjernoj priro­
di postoji lijek za svaku ljudsku boljku. Samo ga treba otkriti i izdvoji-
60
ti.« I takva se zamisao skrivala iza Cayceovih čitanja, da u uređenoj
prirodi postoji protuteža svakom poremećaju.
»Sifilis i gonoreja, primjerice, bili su muka za čovječanstvo, sve
dok slučajno otkriće gljivica plijesni nije razotkrilo čudesa penicilina.
Penicilin je bio podjednako zapanjujući kao i neki Cayceovi pripravci,
ali je posjedovao podršku medicinskih krugova, dok je samo nekoliko
smionih pionira medicine i osteopatije slijedilo Cayceove zamisli tije­
kom njegovoga života. Međutim, od njegove smrti, redovito su pristizala izvješća koja su potvrđivala tretmane koje je on zastupao za odre­
đene poremećaje, i to mnogo godina prije.« Prije pedeset godina Cayce je za mnoštvo bolesti prepisivao zlatni klorid. Kad su ga jednom za­
pitali što će zlatni klorid izliječiti, ako uopće ičemu pomogne, on je
odgovorio na svoj uobičajeni način: »Zlatni klorid - za bilo koje stanje
koje graniči s reumatizmom ili kojemu je potrebno pomlađivanje bilo
kojeg organa sustava koji je oslabio u svome djelovanju.«
Izvješće o pomlađujućim moćima zlata, koje je potvrđivalo sve
ono što je i Cayce smatrao, pa i više od toga, pojavio se u vašingtonskim novinama Star, petoga rujna 1965. godine. »Ovdašnji liječnici od
zlatnih listića oblikuju najmaštovitije značke«, počinjao je članak.
»'Nitko ne zna zašto', rekao je jedan od njih, 'ali, k vragu, djeluje. Čini
se da ublažuje bol, te zaustavlja vlaženje teških opekotina, kožnih čireva i rana. Što je najbolje od svega, očigledno ubrzava zacjeljivanje
rana.' Bolesnici koji bi inače iscjeljenje dočekali tek nakon nekoliko
tjedana provedenih u bolnici, kako izvješćuju liječnici, tako brzo na­
preduju da su katkad čak u stanju nastaviti sa svojim poslom, dok zlato
obavlja svoj iscjeljujući posao.« Pokuse su obavili liječnici John. P. Gal­
lagher i Charles F. Geschickter - a njihovo je izvješće odmah objavlje­
no u Journal of the American Medical Association (Vjesnik američke
medicinske udruge).
Zlato se isto tako uspješno koristilo u liječenju bolesnika u židov­
skom Domu za stare osobe u Washingtonu. Kao što je štampa izvijes­
tila: »Tanki listići zlata daju nevjerojatne rezultate kad se primjenjuju
na velikim i otvorenim ranama i ozljedama. Dr. Naomi M. Kanof, der­
matolog, stavljala je zlato na dugotrajne, duboke i otvorene kožne čireve koji su se javljali kao posljedica ozljeda, šećerne bolesti i poteš­
koća s venama, kao i u slučaju pogoršanja onoga što se ublaženo nazi­
va ranama od ležanja.«
»Ovdje se u privatnoj praksi«, nastavljao je članak, »zlatni listići
koriste čak i u slučajevima gangrenoznih čireva i, u barem jednom slu­
čaju, kod otvorenih rana koje su izazvane rendgenskim zračenjem tije­
kom liječenja nekih drugih bolesti.«
Cayce je preporučivao »tri badema dnevno«, kao zaštitu od raka.
Nije objasnio zbog čega je to potrebno, budući da nitko nije upitao us61
nulog vidovnjaka zašto su bademi tako korisni. Ali dobro je poznato
da bademi sadrže tvar nazvanu laetril, kao i marelice i lima grah. Ne­
davno je Glenn D. Kittler objavio knjigu pod nazivom, Laetrile, Control
for Cancer (Laetril, zaštita od raka). Gospođa Alice Howell iz Ojaija u
Kaliforniji poslala je jedan primjerak Cayceovoj zakladi, zajedno s pis­
mom u kojem tvrdi da je njezina prijateljica, koja je umirala od raka,
koristila laetril, i uspjela se izliječiti.
Općenito su Cayceove izjave o zdravlju zanimale geologa. Mistik
je, na opće zaprepaštenje, tvrdio da »je prevelika lužnatost organizma
štetnija od blage sklonosti kiselosti.« U prosincu 1962. godine, Natio­
nal Health Federation Bulletin (Bilten nacionalnog zdravstvenog save­
za) objavio je izvješće o istraživanju koje je na tom području obavio
dr. George A. Wilson. »Dr. Wilson je, obavivši nizove pokusa na stoti­
nama bolesnika tijekom četrnaest godina, otkrio da je za najveći broj
bolesnih osoba karakteristična pretjerana lužnatost, a ne pretjerana
kiselost, kao što se općenito smatralo. To još više vrijedi, kako on tvrdi,
za kronično bolesne osobe, koje su sve, s vrlo malo iznimaka, izuzet­
no lužnate.«
Mnogo prije nego su endokrinolozi počeli izazivati zaprepaštenje
kod svojih kolega, provodeći pokuse koji su dokazivali važnost žlijezda
s unutrašnjim izlučivanjem, osobito epifize, Cayce je u svojim čitanjima
objavio: »Otkrili smo da se ono što povezuje hipofizu i epifizu može
uistinu nazvati srebrnom vrpcom, koja predstavlja stvaralačku suštinu
fizičkog, mentalnog i duhovnog života; jer bi potpuno uništenje bilo
kojeg vida života dovelo do odvajanja duše od njezine kuće od gline.«
Godinama kasnije je Medical Center Memo (Medicinski centar
Memo) pri Stanfordskoj medicinskoj školi, izvijestio o nagradi koju je
dobio anatom dr. Philip E. Smith, za svoja pionirska istraživanja o je­
dinstvenom djelovanju hipofize. Njegova su otkrića smatrali toliko
važnim da je primljen u National Academy of Sciences (Nacionalna
znanstvena akademija), proglašen vitezom francuske Legije časti, a
postao je i prvi Amerikanac koji je osvojio medalju Sir Henryja Dalea
za vrhunska medicinska dostignuća. A on je otkrio tek ono što je neo­
brazovani Cayce objavio prije mnogo godina. Medicinsko je glasilo
izvijestilo: »Dr. Smith je uvjerljivo dokazao da se spolne žlijezde, štit­
njača i nadbubrežne žlijezde ne mogu razvijati niti djelovati bez hipo­
fize, koja je smještena u bazi mozga. Kad se odstrani hipofiza (kod po­
kusnih životinja), sve te tri žlijezde propadaju. Kad ju je ponovo usa­
dio u te životinje, otkrio je da te žlijezde mogu povratiti svoje uobiča­
jene funkcije.«
Hipofizu nitko nije cijenio više od Caycea. »Hipofiza predstavlja
vrata kojima sve refleksne akcije fizički prodiru kroz različite sile živ­
čanog sustava. Ona upravlja mentalnim aktivnostima koje utječu na
62
imaginativni sustav, kao i na prevladavajuće rasne karakteristike, pa i
na samu snagu krvi. Ta žlijezda pruža moć prosudbe i razumijevanja,
snošljivost, kao i odnos prema odlučujućim čimbenicima čovjekova
života.«
Neki su ljudi neko vrijeme, zbog osobitog načina ponašanja Edgara Caycea u djetinjstvu, pogrešno pomislili da bi mogao bolovati od
padavice. To bi moglo objasniti to što se kao dječak verao po stablima
i valjao u blatu. Ali taj je razvojni stupanj brzo prošao, bez karakteri­
stičnih grčevitih napada padavice. Pa ipak, Caycea je taj poremećaj
snažno i trajno zanimao, i rado je svojim proricanjem pomagao ljudi­
ma koji su patili od njega. Isticao je da je padavica po svojoj prirodi
univerzalna, i da može pogoditi gotovo svakoga, bez obzira na rasnu
ili društvenu pripadnost. Naglašavao je da je za njezino iscjeljivanje
važan uravnoteženi pristup, kao i proširivanje aktivnosti pojedinca, a
ne njihovo ograničavanje. Preporučivao je aktivnosti na otvorenom šetnje, plivanje, tjelovježbu, igre i sportove.
Jednog se liječnika, dok je pregledavao Cayceove zapise o padavici, duboko dojmila Cayceova procjena te bolesti. Nakon što je sam
istražio zapise u Cayceovoj zakladi, pronašao je izvješće o toj bolesti
koje je sastavio čuveni liječnik, a koje je bilo u skladu sa Cayceovim
vlastitim zaključcima. »Većina ljudi koji pate od grčevitih poremećaja,
uz pravilnu njegu mogu živjeti zapravo uobičajenim životom«, pisao je
taj čuveni stručnjak. »Stav prema onima koji pate od takvih grčeva
uvelike se promijenio. Sada u slučaju padavice preporučujemo slabo
ili nikakvo smanjenje aktivnosti.«
Kad su u početku vitamini postali pomodni hir, Cayce je upozora­
vao da oni ne mogu nadomjestiti vitamine u hrani, niti će biti od bilo
kakve pomoći, osim kod osobitih nedostataka. Trajna bi upotreba, čak
i u onim slučajevima kad su u početku bili učinkoviti, smanjila njiho­
vu djelotvornost: »Ne uzimajte koncentrirani oblik vitamina, nego ih uzimajte iz hrane. Krvotok posjeduje takve elemente ili vitamine koji su
nužni za asimilaciju u svakom organu.« On naglašava: »Sve takve tvari
kao što su vitamini koji se unose u sustav, djelotvorniji su ako se uzimaju tijekom određenog razdoblja, zatim se neko vrijeme ne uzima­
ju, a nakon toga se ponovo počinje s uzimanjem. Jer ako se sustav poč­
ne u potpunosti oslanjati na takav dodatak, on prestaje proizvoditi vita­
mine, iako vrijednost uzete hrane ostaje jednaka. Mnogo je bolje da se
ti vitamini proizvode u tijelu putem normalnog razvoja, nego da ih se
uzima mehanički, jer je priroda još uvijek mnogo bolja od znanosti.«
Cayce je ponovo bio ispred svoga vremena. Newsweek je 1960.
godine, kako je otkrio geolog, objavljivao upozorenja American Medi­
cal Association, odnosno, AMA (Američka medicinska udruga) upu­
ćena ovisnicima o vitaminskim tabletama: »Ne žvačite ih previše.« Pos-
63
toji široko rasprostranjeno uvjerenje, tvrdi Journal (Glasilo) AMA-e, da
ljudi moraju uzimati multivitaminske tablete ako žele održati svoje
zdravlje. »Sasvim suprotno, uzimanje vitamina nužno je samo kad
vitamini nedostaju, ili kad se pretpostavlja da će nedostajati.« Pre­
velika količina vitamina, dodaje Journal, može uzrokovati gubitak te­
ka, razdražljivost, promjene na koži i povećanje jetre.
Iz svoga se vlastitog iskustva geolog prisjetio dosadnog svrbeža
koji je bio izazvan velikom količinom vitamina B-kompleksa izuzetno
visoke koncentracije. Njegov je liječnik samo mudro odmahnuo:
»To se jednostavno nije moglo dogoditi«, rekao je, »niti u milijun
godina.«
Cayce je duboko vjerovao u laboratorijska istraživanja, i predvi­
dio je mnoga znanstvena postignuća. Raspravljajući o krvi kao baro­
metru tijela, ustvrdio je: »Možda će ipak doći dan kad će liječnik moći
uzeti kap krvi i dijagnosticirati stanje bilo kojeg fizičkog tijela.«
Nije bio daleko od istine. U veljači 1960. godine novine su doni­
jele izvješća o novim, nevjerojatnim laboratorijskim istraživanjima o
običnoj kapi krvi ili malom djeliću tkiva. »Liječnici R. L. Hunter i C. L.
Markest«, piše vašingtonski Daily News, »uz financijsku podršku Ame­
rican Cancer Society (Američkog društva za borbu protiv raka), nada­
ju se da će promatranjem i analiziranjem enzima uspjeti pratiti prom­
jene koje se događaju u procesu rasta od faze embrija do starosti.« Na
taj način, tvrdi članak, liječnici se nadaju da će uspjeti proučavati ke­
mijske promjene koje prate različite bolesti i da će uspjeti »omogućiti
dijagnozu nekih bolesti, a među njima je možda i rak, i prije nego se
pojave klinički simptomi.«
Cayce je i u tome bio prvi.
64
Cayce nije bio jedini koji je izricao proročanstva o Kaliforniji. To
su činili i znanstvenici, a ta su proročanstva bila slična Cayceovima.
Na California Institute of Technology (Kalifornijskom tehnološkom insti­
tutu), čuvenom po svojim dobitnicima Nobelove nagrade za znanost,
profesor Hugo Benioff je istaknuo da bi Los Angeles i njegove pre­
krasne nove i visoke zgrade - relativno novi oblik gradnje - mogao u
bilo kojem trenutku biti razoren snažnim potresom. Njegov kolega sa
sveučilišta California Technology (Kalifornijsko tehnološko sveučilište),
profesor D. E. Hudson, stručnjak za mehaniku potresa, još je više na­
glasio njegovo mišljenje, primijetivši da svaki od sedamnaest milijuna
ljudi u Kaliforniji živi pored ili na području potencijalnog zemljotresa.
»Više će ljudi poginuti u budućnosti, nego što ih je stradalo u proš­
losti«, predvidio je Hudson, »i više će zgrada biti oštećeno i uništeno,
jednostavno zbog toga što je Zemlja prepuna ljudi i njihovih zgrada.
Prije nekoliko godina je potres do kojeg je došlo na Aljasci na Veliki
petak napravio relativno malu štetu i ubio nekoliko ljudi. Ondje nije
bilo ničega što bi mogao uništiti, a ni mnogo ljudi koje bi mogao
ubiti.«
Naravno, glavni je krivac rasjed San Andreas, koji se proteže kroz
gotovo cijelu Kaliforniju, sve do kontinentalnog grebena iznad San
Francisca. Pomaže mu i rasjed Hayward, za kojeg se nedavno otkrilo
da ima svoj ogranak ispod koledža u San Franciscu. Stotinama kilo­
metara rasjed San Andreas obrubljen je naseljima. Dovoljan je i manji
potres od onoga s Aljaske da izazove pustoš u gusto naseljenim sre­
dištima. »Mali bi potresi«, istaknuo je geolog, »mogli učiniti znatno ve­
ću štetu u područjima s velikim brojem loše sagrađenih zgrada.« Kao
primjer potresa manje jakosti koji su izazvali nerazmjerno veliku štetu,
Hudson navodi potres u Santa Barbari iz 1924. godine, potres na Long
Beachu iz 1933. godine i potrese u Tehachapi i Bakersfieldu iz 1952.
godine, u okrugu Kern. Zapravo, otkad je preuzeta od Španjolaca, Kalifornija je doživjela samo tri zaista snažna potresa, jedan 1857. godi­
ne, kad je rasjed San Andreas bio stotinama kilometara razoren, sve
do San Bernardina. Drugi potres iz 1872. godine, u Owens Valley, i
potres u San Franciscu 1906. godine, koji je ponovo kilometrima
65
uništio rasjed. Mirovanje je zloslutno, a ne ohrabrujuće, jer pokazuje
da se negdje dolje, u Zemlji, gomila napetost, i to sve od posljednjih
pravih potresa, koji su se dogodili u središnjoj Kaliforniji prije šezdeset
godina, a prije više od stotinu u južnoj. »To svakako nagovještava«, pri­
mijetio je profesor Hudson, »da se u donjem dijelu rasjeda priprema
nešto veliko.«
Geological Survey (Centar za geološka istraživanja) američkog
Ministarstva unutrašnjih poslova, opisuje San Andreas kao »glavni«
rasjed u složenoj mreži koja se probija kroz stijene kalifornijskog obal­
nog područja. Osim rasjeda Hayward u zapadnom dijelu središnje
Kalifornije, nekoliko ih se na jugu grana iz glavnog rasjeda. To su ras­
jedi Garloc, White Wolf, Elsinore, San Gabriel, San Jacinto i Death
Valley. »Rasjed San Andreas«, izvještava Centar, »pukotina je koja se
proteže od sjevera Kalifornije prema jugu, do Cajon Passa. Od Cajon
Passa dalje prema jugu postaje teško pratiti identitet rasjeda, jer neko­
liko ogranaka, kao što su San Jacinto, Mission Creek i Banning, imaju
slične osobine. Bez obzira na to, rasjed tipa San Andreas neprekinuto
se nastavlja prema jugu, do Kalifornijskog zaljeva i ispod njega.«
Centar predstavlja živopisnu površinsku sliku San Andreasa: »Naj­
većim dijelom njegove dužine pravocrtni jarak otkriva prisutnost ras­
jeda, a ako se promatra iz zrakoplova, pravocrtno ustrojstvo jezera, za­
ljeva i dolina doima se potresno. Međutim, sigurno je da mnogi ljudi
koji se dovezu do umjetnog jezera Crystal Springs, duž zaljeva Tomales, koji prolaze kroz Cajon ili Tejon Pass, ne shvaćaju da su zašli na
područje rasjeda San Andreas. S tla se područje rasjeda može prepoz­
nati po dugačkim i ravnim strminama, uskim grebenima i malim je­
zerima, koji su nastali taloženjem manjih stijena na području rasjeda.«
Kretanje rasjeda je predvidivo. »U suštini, stijene na suprotnoj
strani rasjeda San Andreas kreću se vodoravno; kad bi čovjek stajao
na jednoj strani rasjeda i gledao na drugu stranu, činilo bi mu se da se
stijena na suprotnoj strani kreće nadesno. Geolozi to nazivaju bočni
desni pomak-klizanje, ili iskrivljeni rasjed. Tijekom potresa u San Franciscu 1906. godine, ceste, ograde, nizovi drveća i grmlja koji su prela­
zili na drugu stranu rasjeda bili su odneseni na stranu nekoliko meta­
ra, a cesta na gornjem dijelu zaljeva Tomales bila je odnesena na
drugu stranu čak sedam metara, što je najveće razdvajanje do sada
zabilježeno. U svim se slučajevima tlo zapadno od rasjeda kretalo
prema sjeveru.«
Geolozi Centra ne znaju kad bi moglo doći do sljedećeg potresa.
»Ali u svakom slučaju vjerujemo da će rasjed i dalje biti aktivan, kao
što je to bio milijunima godina. Onako snažan potres do kakvog je
došlo 1906. godine mogao bi se dogoditi u bilo kojem trenutku.«
66
Geolog je mnogo puta šetao duž rasjeda, očaran neravnim tlom
- i onim što se u njemu krije. »Rasjed je moguće pratiti već i samo
prema njegovoj topografiji, gotovo tisuću kilometara prema jugoisto­
ku, od Point Arene na sjeveru San Francisca«, primijetio je. »Cijelom
tom dužinom označen je gotovo uspravnim dolinama, koje se naj­
češće nalaze u podnožju podjednako uspravnih planina. Na mnogim
mjestima dolina koja teče usporedno s rasjedom nastala je kao pos­
ljedica erozije duž pojasa koji je uvelike razrušen i oslabljen brojnim
rasjedanjima. Sjeverno od San Francisca to je tlo, niže od razine mo­
ra, pomoglo pri oblikovanju zaljeva Tomales i lagune Bolinas, koji dje­
lomično odvajaju poluotok Point Reyes od kopna.«
Nekoliko rasjeda, koji se pružaju usporedno s rasjedom San Andreasa, presijecaju San Francisco, ali rasjed San Andreas prosijeca tlo
nekih deset kilometara južno od gradskih granica. Široka riječna doli­
na, široka od pedesetak do stotinu i pedeset metara, označava rasjed
ondje gdje on teče usporedno sa zapadnom stranom autoceste br. 35
(Skyline Drive). Otprilike pet kilometara jugoistočno od San Bruna
(sasvim južno od San Francisca), u velikoj raspuklini koja tvori dolinu,
zagrađen je tok rijeke, pa je tako nastalo jezero San Andreas. Uzduž i
poprijeko te raspukline, s oba kraja uskog, gotovo četiri kilometra du­
gačkog jezera, može se uočiti kako građevinski poduzetnici iskoriš­
tavaju nekoć šumom obrasle obronke. Ovdje je drveće raščišćeno, a
strmi su obronci buldožerima preuređeni u terase za gradnju pojedi­
načnih domova, kao i malih naselja. Takva se djelatnost nastavlja,
usprkos činjenice da je tijekom potresa iz 1906. godine ovdje došlo do
brojnih klizanja zemljišta, kao i tijekom nekoliko manjih udara tjedan
dana kasnije, i to na obroncima brežuljaka koji su bili mnogo čvršći od
ovakvih koje je oblikovao buldožer.
Na tom se području već pojavljuju naznake povećane aktivnosti.
»Trenutno je jedno od seizmološki najnemirnijih područja u Kaliforniji
Hollister«, ističe geolog, »koji je smješten upravo na kraju onog dijela
rasjeda kojeg je razorio potres iz 1906. godine. Tko zna kad će se
usnulo čudovište s trzajem probuditi?« Cayce je očigledno znao za ras­
jed San Andreas, jer se već bavio »čitanjem« kad je priča o razaranju
San Francisca osvojila naslovne stranice, ali nikada nije podsvjesno
istraživao mehanizme uništenja koje je nekih trideset i pet godina
kasnije stvorilo temelj njegovog proročanstva, jer je rijetko proricao
nevolju ako ga to ne bi ponajprije zamolili drugi ljudi.
Zapravo, čovjek ne mora biti Cayce da bi prorekao razorne po­
trese ondje gdje su se oni već događali. Više se radilo o pitanjima ka­
ko, zašto i kad. Neprestano, nemilosrdno - ponegdje gotovo vidljivo nevolja se gomila duž rasjeda San Andreas, duboko negdje u kori i jez-
67
gri Zemlje, na mjestu za koje znanstvenici mogu samo nagađati što se
događa.
Sam je rasjed najpoznatiji izvor potresa na svijetu. To je čvrsta na­
puklina na Zemljinoj površini, dugačka tri tisuće sedam stotina kilome­
tara, a duboka tridesetak kilometara. Na jednoj strani rasjedne linije
kora se kreće prema sjeveru pet centimetara godišnje, a na drugoj
strani se kreće prema jugu. U dubini su veliki zemljani blokovi zbijeni
su čvrsto jedan uz drugi. Nema kretanja, nema otpuštanja pritiska, sve
dok nenadano ne dođe do popuštanja napetosti, pa se dvije ogromne
kopnene mase odvoje jedna od druge s tutnjavom koju osjeti pola svi­
jeta.
Kao što se jasno može vidjeti s autoceste, rasjed ponegdje izaziva
nezdravu znatiželju kod ljudi koji bi zbog njega mogli najviše stradati.
»To je slučaj«, primijetio je geolog, »male ribe koju je hipnotizirao mor­
ski pas koji je namjerava progutati.« Zbog svoje snažne kohezivne sile,
rasjed izaziva još jednu poteškoću. »Manja podrhtavanja do kojih do­
lazi njegovom dužinom, pa čak ni veća koja nemaju pravu snagu raza­
ranja«, istaknuo je geolog, »ne dovode do zadovoljavajućeg otpušta­
nja napetosti u cijelom rasjedu. Konačno se nakupljena napetost mo­
ra osloboditi nevjerojatno snažnim udarcem koji će ponovo razoriti ci­
jeli rasjed.«
Geolog je brižljivo razmatrao uvjerljivost Cayceovih predviđanja
o Kaliforniji. I sam je godinama ondje živio, studirajući geologiju u
školi San Francisco Bay, koja se nadnosi nad područje San Andreasa,
i bio je do kraja svjestan da su neki dalekovidni geolozi sebi, u očeki­
vanju Sudnjeg dana, izgradili čelikom pojačane kuće. Kao i mnogi
drugi znanstvenici, osjećao je da u bilo kojem trenutku državu može
potresti izuzetno snažan potres. Nakon koledža odselio se iz Kalifornije, jer se nije želio hvatati u koštac s nesigurnim životom na vječitom
»minskom polju«, iako tada Caycea još nije ni poznavao. Od tada je
proučavao kartu koju je 1958. objavio seizmolog s kalifornijskog
Tehnološkog sveučilišta, Charles F. Richter, koji je dao opći prikaz ja­
čine potresa koji bi se mogli očekivati u Kaliforniji na temelju pret­
hodnih potresa. Tamno zasjenjena područja prikazivala su potrese
najveće snage. Linija rasjeda kreće se od iznad San Francisca prema
jugu, do zapadnog dijela Kalifornije, gdje se u blizini Los Angelesa, od­
mah poslije San Bernardina grana, ali i nastavlja do El Centra na mek­
sičkoj granici. Osim Los Angelesa i San Francisca, obilje je gradova
smješteno na ili pored aktivnih linija rasjeda na Richterovoj karti:
Berkley i Oakland, San Mateo, Palo Alto, San Jose, Santa Clara, Sali­
nas, Santa Cruz, Pasadena, Palm Springs, Indio, Riverside. Mnogo je
ljudi i zgrada sada smješteno u okviru područja potresa visoke snage,
gdje ih je u prošlom stoljeću bilo malo, ili nimalo.
68
Geolog usprkos svoje znanstvene izdvojenosti, nije mogao smi­
reno promatrati takvu budućnost. »U bilo kojem trenutku bi aktivnost
u tim rasjedima, kao reakcija na kretanja ispod Zemljine kore, mogla
biti smrtonosna za mnoštvo ljudi.« Cayce je spominjao poplave kao
posljedice potresa i tsunamije, morske valove koje stvaraju podmorski
potresi, a koji su u prošlosti razorili čitave gradove. Neki su se dogodili
i nedavno, u Čileu, u Južnoj Americi, gdje je Cayce predvidio konač­
na razaranja koja će biti snažnija od svih na sjeveru. »Tsunamiji koji su
nastali kao reakcija na čileanski potres u svibnju 1960. godine imali su
ogromnu razornu moć«, primijetio je geolog. »Teretni brod nosivosti
jedanaest tisuća tona, nošen plimnim valom, zapravo je plutao iznad
grada Corrala, prije nego ga je val odnio nazad u more.«
Upravo kao što je bilo upozorenja o nesigurnom tlu na Aljasci,
bilo je sličnih upozorenja i o opasnim temeljima zemlje u drugim kra­
jevima - oko Bostona, u području Puget Sound u državi Washington,
ali Kalifornija ostaje najopasnije područje. »Kad god je to bilo mogu­
će«, prisjeća se geolog, »moji su profesori kuće gradili na čvrstim sti­
jenama.« Međutim, na svim stranama svih rasjeda u području Bay do­
lazilo je do velikog razvoja graditeljstva koje je izazivalo budućnost jer gotovo su svi, uključujući i kućevlasnike, znali o čemu se radi. Prve
naznake kalifornijskog nojevog stava prema mogućnosti izbijanja pot­
resa doprli su do geologa dok je na koledžu pripremao seminarski rad
o učincima velikog potresa u San Franciscu. »Jasno se sjećam da je
mnoštvo izvješća napisanih nekoliko godina nakon potresa dokazalo
problem nepostojanog tla i rasjeda u području San Francisca. A ipak,
tijekom svoga istraživanja otkrio sam da je upravo ispod brežuljka
Telegraph u San Franciscu, na tlu koje je u potencijalnoj opasnosti da
se odroni sa sljedećim većim potresom, izgrađeno otmjeno stambeno
naselje. I druga su naselja nicala kao gljive poslije kiše u priobalnim
područjima, buldožerima oblikovanim brežuljcima i drugim nestabil­
nim područjima, što je predstavljalo veliku opasnost za budućnost.«
To se događalo sredinom pedesetih godina, u državi s najstrožijim
građevinskim zakonima. Ali pod pritiskom naglog rasta stanovništva u
cijeloj državi, što je dovelo do ogromnog procvata posla s nekretni­
nama, izvorni razlozi za oštre propise očigledno su bili zanemareni. Ali
našeg geologa je čekao još jedan, još veći šok. Desetak godina kasni­
je se kao priznati profesor geologije vratio u Kaliforniju, kako bi pri­
sustvovao nizu znanstvenih skupova. Bio je zaprepašten onim sa čim
se suočio. »Suočena s još većim i boljim procvatom izgradnje, obična
je razboritost potpuno zanemarena. Zanemarene su čak i najosnovnije mjere zaštite.« U području rasjeda San Andreas, nekoliko kilometa­
ra jugozapadno od San Francisca, građevinski je poduzetnik dovezao
tešku opremu i ispunio dio doline koji označava tok rasjeda. »Ondje je
69
sagradio veliko naselje smješteno uglavnom preko velike napukline.
To bi naselje lako moglo biti uništeno kad se San Andreas sljedeći put
otvori.«
Dok je promatrao tisuće kuća sagrađenih oko divovskog rasjeda,
geolog se prisjetio kako je Cayce propast Atlantide pripisao preziranju
ili iskrivljavanju zakonitosti prirode, što je pratilo opadanje morala.
»Nakon što sam se upoznao sa Cayceovim čitanjima«, rekao je,
»razmišljao sam o pohlepi i neznanju koji djeluju u Kaliforniji, i kako
oni odražavaju ono za što pretpostavljamo da su bili posljednji dani
Atlantide.« Kamo god bi se okrenuo, susretao se s tim istim lakomisle­
nim prezirom i nepoštovanjem prirode. Upravo preko puta zaljeva
San Francisco, prema istoku, naselja su se širila iz jasno ocrtanog ras­
jeda Hayward - u zloslutnom području stijena koje pritišću jedna dru­
gu u blizini brežuljaka koji graniče s istočnom stranom zaljeva San
Francisca.
Bilo je mnogo razloga za uzbunu. »Područje rasjeda, širine od sto­
tinu i pedeset dva metra do tri kilometra, može se pratiti prema zlos­
lutnoj šteti koju nanosi kućama, prugama i cjevovodima«, istaknuo je
geolog. »Godine 1966. Američki je centar za geološka istraživanja izvi­
jestio o napuknuću kanala za podzemni električni kabel ispod stadio­
na Kalifornijskog sveučilišta, o napuknućima u tunelu za vodu Claremont u Berkeleyu, kao i u Fremontu, pomicanje željezničkih tračnica
i o pukotini u betonskim zidovima skladišta.«
Geolog je smatrao da je područje zaljeva u velikoj opasnosti.
»Ako je Cayce bio u pravu kad je rekao da će se postepene promjene
ubrzati nakon 1958. godine, tada će takvo jedno područje biti prvo na
udaru ubrzanja. Područje zaljeva San Francisca, sa San Andreasom
na zapadu i Haywardom na istoku, sada predstavlja početnu točku.«
Poteškoće južne Kalifornije podjednako su ozbiljne, k tome oteža­
ne neprestanim iscrpljivanjem velikih podzemnih spremišta nafte, što
izravno uzrokuje vidljivo spuštanje površinskog tla i pojavljivanje ras­
jeda na površini Zemlje. Čini se nevjerojatno da je iscrpljivanje nafte
dopušteno i u područjima gdje bi moglo dovesti do razornih potresa.
Geolog se osmjehnuo više nego tmurno. »Tridesetih godina, nakon što
su izvučene milijarde barela nafte, došlo je do potresa u području
Long Beacha, a nafta se i dalje vadi.« Slegnuo je ramenima. »Uka­
zujući na tananu ravnotežu u područjima rasjeda, nedavno je izazvan
niz potresa u Coloradu, kad je došlo do odlaganja smeća u dubokoj
pukotini u vojnom skladištu u Stjenjaku, pored Denvera. Prodrijevši u
duboko skriveno područje rascjepa, otpadne su vode razmočile tkivo
rasjeda u tolikoj mjeri, da je došlo do slabljenja napetosti i poticanja
potresa.«
70
Nedavni potresi u okrugu Long Beach bili su manji i površinski, a
do njih je došlo kad je, nakon što je izvlačenje nafte u području otoka
Terminal stvorilo prazne džepove ispod Zemljine kore, utonula velika
površina tla. »To se podrhtavanje nastavlja«, naglasio je geolog, »i po­
vremeno uništava naftne bušotine, iako se o tome vrlo malo govori.«
Prilično se neveselo osmjehnuo. »U prosincu 1963. godine došlo
je do popuštanja brane koja je u umjetnom jezeru Baldwin Hills držala
milijune litara vode, pa se razorna bujica izlila preko kuća i cesta u
dolini. Popuštanje brane izazvalo je kretanje u rasjedu do kojeg je
došlo ispod jezera i brane. To je kretanje sa svoje strane bilo izazvano
dramatičnim potonućem površinskog tla u obližnjim naftnim poljima
Baldwin Hillsa.«
Na sjeveru, oko Bakersfielda, slijeganje tla do kojeg je došlo zbog
izvlačenja nafte, dovelo je do postepenog odronjavanja duž rasjeda u
brdima Buena Viste, istočno od Tafta. »Pred kraj 1949. godine«, izja­
vio je geolog, »otprilike dvadeset i pet kilometara sjeverno od Ba­
kersfielda, došlo je do površinskog napuknuća dugačkog više od tri
kilometra. Međutim, očigledno je da zbog toga nije došlo do prirodne
posljedice - potresa - barem ne još.«
U Kaliforniji, kao i u ostalim područjima potresa, stanovnici se
imaju zbog čega plašiti površinskih naknadnih udara velikog potresa,
kao i samoga toga glavnog potresa. »Na primjer, ograničeni je nak­
nadni udar, izazvan potresom iz 1952. godine, do kojeg je došlo u
okrugu Kern, zahvatio mnogo šire područje, i izazvao mnogo više
štete u Bakersfieldu, udaljenom četrdesetak kilometara, nego što je
izazvao glavni potres koji se dogodio mjesec dana prije.«
Budući da se rasjedi ne povlače, potresima je navika da se vraća­
ju. Potres u Owens Valleyju, stotinu i pedesetak kilometara istočno od
Fresna, općenito se smatra najvećim potresom u kalifornijskoj povije­
sti. Noviji veliki zemljotresi bili su: razoran potres u Long Beachu 1933.
godine, potres u Imperial Valley 1940. godine i potres iz 1952. godine
u okrugu Kern, poznat i pod nazivom Arvin-Tehachapi.
U svjetlu tih podataka bilo bi zanimljivo saznati što se čini da bi se
što više smanjila mogućnost budućih potresa.
Geolog se slabašno osmjehnuo. »Poduzeti su određeni napori da
se područja gradnje udalje od rasjeda, kao i propis o određenim vrsta­
ma građevinskog pojačavanja kuća, ali to nije dovoljno. Isto tako pos­
toje planovi za proučavanje načina na koji dolazi do potresa, tako da
ih se pokuša predvidjeti. Ali to uvelike nalikuje pokušaju da se uhvati
vjetar.« U San Franciscu je 1964. godine održana konferencija o opas­
nostima od potresa, a nju geolog smatra korakom u pravom smjeru,
ali nije siguran koliko je dobra to donijelo. Na konferenciji se Hugo
71
Fisher, iz Resources Agency of California (Kalifornijski ured za prirodna
bogatstva), obratio geolozima, geofizičarima i inženjerima kojih je bilo
otprilike tri stotine, naglasivši da, budući da nitko ne zna kad bi moglo
doći do sljedećeg potresa, njegov Ured smatra da bi takav potres
mogao nanijeti veliku štetu životima i vlasništvu. Clarence Allen, s kalifornijskog Tehnološkog sveučilišta, nezadovoljno je govorio o pro­
cvatu izgradnje: »Previše ljudi kupuje kuće i živi u njima, iako se one
nalaze na takvom tlu na kakvom geolozi nikada ne bi smjestili svoju
vlastitu obitelj.« Na konferenciji je doneseno tek nekoliko preporuka o
reguliranju gradnje. »Budući da gotovo svi u ovoj Zlatnoj zemlji rade
i dobro zarađuju«, zlobno je primijetio geologov kalifornijski kolega,
»tko bi bio toliko smion da ograniči procvat izgradnje?«
Geolog je ipak uočio nekoliko svjetlijih točaka. »Los Angeles je
shvatio opasnost, pa je 1964. godine donio odredbu kojom zahtijeva
da sve velike nove zgrade moraju imati ugrađene snažne seizmografe
koji bi pratili pomicanje zgrade pod utjecajem podrhtavanja i koji bi
prikupljali podatke za poboljšanje budućih gradnji. Međutim, još mno­
go toga treba učiniti u odnosu na gradnju zgrada koje bi bile otporne
na potres, osim ugrađivanja bočnih spojeva i ojačanih zidova koji su
zakonom propisani u najvećem dijelu područja zemljotresa. Zgrade
ne bi trebalo graditi previše blizu jednu drugoj, ako arhitekti žele na
najmanju moguću mjeru svesti rizik vodoravne štete, do koje je došlo
u potresu na Aljasci.«
Na trenutak se zamislio. »Šteta se ne može izbjeći u potpunosti,
što god vi učinili. Može se izbjeći nepretrpavanjem očigledno opasnih
područja, zaštitom od takvog rušenja zgrade koje bi uzrokovalo smrt
ili povrede.« Zagledao se u daljinu. »Znate, ako je Cayce u pravu, Los
Angeles bi trebao pružiti velike količine podataka svojim snažnim seizmografima. To bi trebalo biti jedno zanimljivo istraživanje.«
Činilo se da Cayce razumije potrese. Kad su ga 1936. godine zapi­
tali za njihove uzroke, odgovorio je kao grčko proročište: »Naravno,
uzrok potresa je pomicanje do kojeg dolazi u Zemlji, zajedno s koz­
mičkom djelatnošću drugih planetarnih sila i zvijezda. Njihov odnos
stvara ili dovodi do aktivnosti Zemljinih elemenata - zemlje, zraka,
vatre, vode - a ti međuodnosi dovode do različitih aktivnosti.«
Geologa se prilično dojmio taj sažetak, budući da je nedavno
počeo sumnjati da, upravo kao što Mjesec utječe na plimu i čovjeka,
tako i drugi planeti uzrokuju promjene na Zemlji. »Ono što je Cayce
rekao sasvim je točno: međuodnos stijena, plinova, topline i tekućine,
na koje utječu gravitacijske i magnetske sile Sunčevog sustava, dovo­
di do podzemnih pomicanja, koja sa svoje strane uzrokuju potrese.«
Geolog je istaknuo da se potresi ponavljaju ondje gdje je Zemljina
kora najkrhkija. »U ovom je geološkom razdoblju kora najslabija oko
72
rubova Tihog oceana, u velikom polukrugu koji se proteže od Novog
Zelanda na jugozapadu, do rta Horn na jugoistoku, šireći se sjeverno
prema Japanu i Aljasci. U velikom području okruženom tim Vatrenim
prstenom, u najdubljim oceanskim jarcima, voda je, kroz rasjede nas­
tale od potresa, potisnuta duboko u Zemljinu koru, u područja velike
podzemne topline, što dovodi do erupcija.« To je pojas potresa, a uk­
ljučuje i Kaliforniju. »Potresi do kojih dolazi u ovome području obu­
hvaćaju osamdeset posto energije potresa koja se oslobađa širom svi­
jeta, a to je područje prepuno napuklina koje ukazuju da je tijekom
povijesti ondje dolazilo do velikih potresa. Između Havaja i Aleutskog
otočja postoje tri velike napukline na oceanskom dnu - Molokai,
Murray i Mendocino - a sada je na sjeveru otkrivena napuklina
dugačka gotovo tisuću i pet stotina kilometara, na mjestima široka i do
dvadeset i sedam kilometara, toliko nedavno, da još nije dobila ni svoj
naziv.«
Ti su divovski jarci stvoreni velikim podmorskim potresima koji su
doveli do pomicanja ogromnih područja. »Prema Cayceu«, primijetio
je geolog, »u južnom je Tihom oceanu nekoć postojao veliki konti­
nent, pod nazivom Lemurija. Pretpostavlja se da je taj kontinent
nestao pod morem kad se Zemljin sjeverni pol premjestio na svoje
sadašnje mjesto (s tadašnjeg mjesta u Južnoj Africi). Kao što to Cayce
opisuje, jedna je strana Lemurije obuhvaćala dio Anda i zapadnu
obalu Južne Amerike. Zemljina je kora pukla dužinom onoga što se
sada naziva Čileansko-peruanski jarak, a ožiljak duž obale Južne
Amerike i dalje je aktivan. Potresi u tom jarku redovito podižu ogrom­
ne plimne valove i vulkanske erupcije, a potresi koji se događaju od
Ekvadora do najjužnije točke Južne Amerike redovito izazivaju
pustošenje na kopnu.«
A Lemurija?
Geolog je slegnuo ramenima. »Sasvim ju je lako poistovjetiti s
uzdignućem u južnom dijelu Tihog oceana.«
Potresi su bili jedna od grubih životnih činjenica. Dogodilo bi ih
se milijun godišnje, od kojih je stotinu tisuća potresa bilo dovoljno
snažno da ih osjete ljudi, a možda ih je stotinu bilo dovoljno snažno
da ošteti kuće. »Zapravo«, primijetio je geolog, »svake godine se
događa samo otprilike desetak potresa bilo koje jakosti. Ali, naravno,
mi ih sada više zamjećujemo, jer su naša naselja raširena preko nekoć
pustog tla. Da je do aljaskog ili čileanskog potresa - od kojih su oba
bila snažnija od potresa u San Franciscu - umjesto toga došlo na
području San Francisca ili Los Angelesa, Cayceova predviđanja o kalifornijskom razaranju možda bi se već ostvarila.«
Potres na Aljasci obuhvatio je područje od devet stotina tisuća
kvadratnih kilometara. Izvješće Američkog instituta za obalna i geo-
73
detska istraživanja predočilo je grubu sliku sirove prirode na djelu. »U
mjestima kao što su Illinois, New Jersey i Florida«, bilježi to izvješće,
»razina se vode u bunarima naglo spustila od sedamdesetak centime­
tara do tri metra. U području glavnog udara, smještenom otprilike sto­
tinu i četrdeset kilometara istočno od Anchoragea, podzemna stijena
dugačka sedam stotina četrdeset kilometara, koja se pružala duž obale
i prema južnom vrhu otoka Kodiak, razorena je na dva dijela. Na jed­
noj strani ove goleme pukotine tlo se - uključujući i dio planinskog
lanca - spustilo čak od dva i pol do tri metra; s druge strane, obala i jedan od priobalnih otoka - uzdigli su se čak od devet do petnaest
metara. Kasnija su mjerenja pokazala da je rascjep trajno premjestio
Zemljinu koru na zapad sve do Havaja.«
To su bile najdramatičnije i najdalekosežnije posljedice, koje su
otkrile ne samo veličinu potresa, nego i kohezionu silu Zemlje.
Geologa je zainteresirao taj izvještaj. »Sada samo na kratko pogle­
dajte što je potres izazvao tome kraju, koji je još sasvim divlji, i pomis­
lite što bi izazvao sličan takav potres kad bi pogodio srce Los Angelesa
ili San Francisca. U području glavnog udara snažne su bujice, odroni
zemlje, rascjepi i blatne erupcije onesposobile komunalne službe, ces­
te, prijevoz i komunikacije. Divovski, devet metara visok morski val ili
tsunami, kojeg je izazvao glavni udar, kao i mnogo kratkotrajnijih, ali
viših valova, obrušilo se na obalu, izbrisavši ribarsku industriju, kao i
industriju konzervi na Aljasci, opustošivši zemlju prema jugu sve do
Kalifornije. Mali su obalni gradovi, kao što su Chenega i Valdez, jedno­
stavno nestali. Izbrisano je cijelo priobalno područje poluotoka Sewarda, a Anchorage je pretrpio najveću štetu, ostavši u potpunosti
bez škola, ureda i domova. U Anchorageu su dva mala dječaka, koji
su se igrali u svome dvorištu, nenadano nestali u razjapljenoj pukoti­
ni. U jednoj noći toga praiskonskog užasa izgubljeno je stotinu i petna­
est života, a nastala je šteta procijenjena na više od tri stotine i pede­
set milijuna dolara.«
A sve se dogodilo tijekom dvije ili tri minute.
Očigledno, učinak kojeg bi takav potres imao na bilo koji veliko
gradsko središte bio bi koban. »Da«, suglasio se geolog, »to bi svakako
bilo jako loše za posao, osobito za posao s nekretninama.«
Bila mu je poznata povijest najsmrtonosnijih potresa, i osjećao je
da niti jedan nije veći od čileanskog ili aljaskog potresa - ili od onoga
koji se sada vjerojatno negdje priprema. Žrtve su u prošlosti dosegle
ogromne brojeve. »U potresu koji je zadesio Tokio i Yokohamu 1923.
godine nestalo je više od stotinu i četrdeset tisuća ljudi. U Lisabonu je
1755. godine nestalo šezdeset tisuća ljudi; na Martiniqueu, Cayceovom Peleeu, 1902. godine umrlo je otprilike četrdeset tisuća ljudi.«
74
Što je naselje veće, to je veći i rizik. »Najgori potres koji je ikada potre­
sao Kinu dogodio se 1556. godine, u kojem je stradalo otprilike osamsto trideset tisuća ljudi.«
Teško je uopće shvatiti kako su u takvoj strahoti uopće uspjeli pre­
brojiti ljude.
Geolog je to objasnio sa svojim znanstvenim odmakom. »Pa, znali
su koliko ljudi živi u gradovima, a kad su gradovi u potpunosti izbrisa­
ni, pretpostavljam da su jednostavno uzeli brojke iz popisa stanov­
ništva.«
U Sjedinjenim Državama bilo je područja koja su se, prema svo­
jim zapisima, činila sigurna da u njima neće biti potresa - Louisiana,
Michigan i Minnesota. Ali je jedan od većih potresa pogodio relativno
siguran Missouri, na području New Madrida, proširivši se na sjever sve
do Kanade, a na jug sve do Meksičkog zaljeva. Sedamsto četrdeset
kilometara dalje, u Cincinnatiju, dimnjaci su se rušili s krovova. Među­
tim, najveća je geologova briga bila Kalifornija, ne samo zbog Cayceovih čitanja i divovskog rasjeda, nego i zbog širine nemirnog uzdignuća u istočnom dijelu Tihog oceana, koji zalazi pod zapadnu obalu.
»Kalifornijski zaljev, odvojen od donjeg dijela Kalifornije«, rekao je,
»očigledan je primjer prethodnog razaranja Zapadnog kontinenta.
Protezanje osi Zaljeva prema sjeveru označeno je linijom geološki
mladih, ali trenutno neaktivnih vulkanskih kratera, koji ukazuju na
negdašnju podzemnu aktivnost duž cijele te linije.«
U nedavno objavljenom radu istaknutog europskog geologa, R.
W. Van Bemmelena, geolog je uočio zapanjujuću potvrdu Cayceovog
prikaza Zemlje koja se mijenja. »Van Bemmelen uočio je jedan dio
ogromne bujice u nižem dijelu Zemljine jezgre koji se uzdiže ispod
Sjeveroatlantskog bazena, od ekvatora do Islanda. Prema Van Bemmelenovoj pretpostavci, lagani bi pritisak prema gore u blizini Baha­
ma i Azora stvorio tisuće kilometara novog kopna. Zbog tih bujica,
Van Bemmelen tvrdi da se kopno Sjeverne Amerike kreće prema za­
padu, uzrokujući ogromne rasjede i jarke, i neminovno nabiranje
Zemljine kore u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike, uz greben u juž­
nom dijelu Tihog oceana, koji se pruža ispod zapadne obale.«
Čini se da su Van Bemmelen i Cayce dijelili u osnovi isti nazor,
smatra geolog. »Dakle, ako, kao što tvrdi Cayce, ta uzdizanja u Zemljinoj unutrašnjosti dobiju ubrzanje, počevši od 1936. godine, tada
možemo očekivati ponovno uzdizanje u sjeveroatlantskom bazenu
(uzdizanje Atlantide), razaranja u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike,
i još veća spuštanja velikih površina Zemljine kore duž Istočne ame­
ričke obale, od Nove Engleske prema Carolinama i Georgiji. Tako su,
zapravo, Van Bemmelen i Cayce vrlo bliski, jedino što Cayce sve ubr75
zava i otkriva nam uzrok iz kojeg izvire sva energija koja uzrokuje 'zbrsku u oceanu' - pomicanje osi.«
Kad su ga jednom zapitali za razmjere promjena do kojih bi tre­
balo doći 1936. godine, Cayce je odgovorio: »Rat, uzdizanja u unu­
trašnjosti Zemlje, i pomicanje te unutrašnjosti zbog pomicanja osi u
odnosu na polove.« Kao što je mnogo puta naglašavao, promjene će
obuhvatiti cijeli svijet, pa bi mogle probuditi ljude u tolikoj mjeri da
prihvate sveobuhvatnost božanstva. »Kažeš da su od mora potekli.
Da, jer doći će do razdvajanja, sve dok u svakoj zemlji ne bude ljudi
koji će reći da je ovo ili ono djelo božanske ruke - ili da je djelo ruku
prirode - ili da je prirodna posljedica dobre prosudbe. U svim tim raz­
dobljima, neka svatko od vas objavi kome će služiti: narodu, čovjeku,
državi ili svome Bogu.«
Kao što je Cayce uočavao bolest i slabost unutar ljudskoga tijela,
tako su njegove rendgenske oči očigledno zamjećivale promjene u
Zemlji kroz tri tisuće i tristo kilometara tla, sve do duboke unutarnje
jezgre. Ono što je on vidio nije se moralo pokazati na površini još
mnogo godina, upravo kao što bolest određeno vrijeme raste u orga­
nizmu prije nego se očituje izvana. U tome smislu je 1932. godine
Cayce vodio zanimljiv razgovor, u kojem se govorilo o predviđenim
promjenama topografije u Alabami.
»Hoće li se u Alabami očitovati fizičke promjene na Zemljinoj po­
vršini?« upitao je Caycea znatiželjni Južnjak.
»Još neko vrijeme neće«, odgovorio je mistik.
»Kad će se početi odvijati te promjene?«
»Od 1936. do 1938. godine.«
»Koji će dio države zahvatiti?«
»Sjeverozapadni dio i krajnji jugozapad.«
»Hoće li promjene biti postepene ili nagle?«
»Postepene.«
»Kakvog će biti oblika?«
Cayce je, nakon što se pozabavio svojim omiljenim predmetom kako se čovjekovo ponašanje odražava u njegovoj okolini - predvidio
da će dijelovi Alabame potonuti pod vodu. »Kao što je pitalac shvatio
ili je trebao shvatiti«, rekao je, »postoje uvjeti koji kroz djelatnost poje­
dinaca, u smislu razmišljanja i rada, često očuva mnoge gradove i
mnoge zemlje nedirnute, jer primjenjuju duhovne zakone u zajedni­
štvu s drugim pojedincima.« Ali Alabama očigledno nije pravilno raz­
mišljala. »Promjene će se ovdje dogoditi u obliku potonuća određenih
dijelova, nakon čega će uslijediti poplave.«
76
Dvije godine kasnije, 1934., iznio je svoje dalekosežno pred­
viđanje o promjenama na Zemlji, uključujući i propadanje u zapad­
nom dijelu Sjedinjenih Država, kao i klizanje najvećeg dijela Japana u
more. Kao što je to primijetio geolog, već se pripremao udarac koji će
pogoditi Japan. Kao predigra za jednu možda još veću predstavu,
grad Matsushiro, otprilike dvjesto trideset kilometara sjeverno od
Tokija, doživio je 1965. godine potres, za vrijeme kojega je bilo i više
od pet stotina podrhtavanja u jednome danu. Većina udara bila je
slaba toliko da su se jedva osjetili, ali jednoga dana, u proljeće 1966.
godine, kako su se potresi ubrzavali, lokalni je Ured za bilježenje pot­
resa primio stotinu izvješća o šteti. Jedan je udar na ulici napravio ras­
cjep širok četrdeset metara, prevrnuo buldožer, presjekao električne
vodove i vodovod; drugi su izmijenili navike zaplašenog stanovništva.
Umjesto da žive u zgradama koje bi im se mogle srušiti na glavu,
mnogi su se pripadnici zajednice od dvadeset i dvije tisuće ljudi od­
lučili da će noći provoditi u šatorima, noseći zaštitne kacige. Čini se da
se nedavno područje potresa proširilo i do susjednog grada Naganoa,
koji broji stotinu i sedamdeset tisuća stanovnika. Ali na sreću, niti
jedan od potresa - do sada - nije bio snažan. Japanske su vlasti u po­
četku potres koji je protresao grad pripisali podzemnoj vulkanskoj dje­
latnosti, ali su ih kasnije pripisali iskrivljenju unutar Zemljine kugle, što
se očigledno slaže sa Cayceovom pričom o naginjanju osi.
Geolog je u najboljem slučaju smatrao da Japan leži na prilično
klizavim temeljima, i da je osobito osjetljiv na duboke potrese koji se
odnedavna češće i redovito javljaju. To što je gusto naseljen nimalo ne
pomaže. »Četiri glavna otoka - Hokaido, Honšu, Šikoku i Kjušu - za­
jedno s brojnim manjim otocima toliko su povezani da tvore lagano
nagnuti luk koji se pruža od istočnog ruba Azijskog kontinenta«, istak­
nuo je geolog. »Relativno visoke planine smještene su u središtu svih
otoka, s uskim obalnim ravnicama koje održavaju milijune stanovnika.
Japansko se gospodarstvo jako oslanja na poljoprivredu i ribarstvo,
što zahtijeva osvajanje tla oko zaljeva i riječnih ušća, a sva su ta tla ne­
postojana. Ako Japan snažno protrese niz većih potresa, veći dio tih
područja oduzetih moru vjerojatno će kliznuti natrag u more. Kako
stvari stoje, Japan je na rubu propasti, mučen tajfunima zapadnog Ti­
hog oceana, i morskim valovima koji se od potresa stvaraju na obala­
ma Čilea, Aljaske ili pak samog Japana. Čini se da se tlo neprestano
pomiče. Nakon što je potres uništio velik dio Jokohame i Tokija, pod­
morska su mjerenja u zaljevu Sagani prije i poslije potresa, pokazala
promjene dubine mora koje iznose i do tri stotine metara, do kojih je
došlo zbog podvodnog klizanja tla. Veliki su se komadi Zemljine kore
pomicali šest metara u dubinu, a četiri vodoravno. Duž stotinu i šezde­
set kilometara sjeveroistočnog dijela obale otoka Honšu, površina tla
77
tone; ako se to potonuće ubrza, pojavit će se razorni potresi sa tsunamijima koji pustoše, jer Japan tako reagira na pomicanje tla uslijed
neprestanog naginjanja osi.«
I tako će doći do velikih zemljotresa, kao i prije, u južnom dijelu
Tihog oceana, u Južnoj Americi, Kaliforniji i Japanu. Pa ipak, čini se
nevjerojatnim da bi to isto razaranje moglo djelovati i na »New York,
Connecticut i okolne krajeve«.
Njujorčanima se Cayceovi potresi čine prilično nestvarnima. »Šte­
ta«, smireno je primijetio moj izdavač, »šteta što Cayce nije rekao kako
će sva ta mjesta biti razorena. Naravno, mogu si predočiti Kaliforniju
i nizove potresa, a zatim plimne valove.« Podigao je pogled zbunjeno
se namrštivši. »Ali što bi se moglo dogoditi gradu New Yorku - Manhattanu, ako sam dobro shvatio?« Sumnjičavo je protresao glavom.
Složio sam se s njim. »Hidrogenska bi bomba svakako razorila
mnogo veće područje nego što je Manhattan - Staten Island, New
Jersey, Bronx, a i Brooklyn.«
S nerazjašnjenim sam problemom požurio na sastanak s umirov­
ljenim upraviteljem njujorške divovske komunalne službe, Consolida­
ted Edison, da nešto saznam o nedavnom nestanku električne struje.
Inženjer David Williams, stručnjak Con-Eda za podzemne elektri­
čne vodove, objasnio mi je što se dogodilo devetog studenog 1965.
godine, kad je velik dio sjeveroistočnog dijela grada ostao bez električ­
ne struje, a istovremeno je pokazao živo zanimanje za proročanstva
Edgara Caycea o potresima.
»Možda je Cayce nešto i znao«, rekao je Williams, ispitivački me
promatrajući. »Vi, naravno, znate o rasjedu u Četrnaestoj ulici?«
»Ako mislite na Manhattan«, rekoh, »mislio sam da je sagrađen na
čvrstoj kamenoj podlozi, zbog čega je i bilo moguće sagraditi one og­
romne nebodere.«
Odgovorio mi je smirenim glasom: »U slučaju velikog potresa u
ovom području, lako bi se moglo dogoditi da cijeli Manhattan, od Čet­
rnaeste ulice prema jugu, potone u zaljev.«
Za sve vrijeme koje sam proveo kao izvjestitelj, nikada nisam čuo
ni šapat o takvom rasjedu, iako sam nejasno čuo za pukotinu u Zemlji
koja prolazi ispod East Rivera, usporedno s otokom Manhattanom.
Ali to nije bilo ni čudo, jer je rasjed u Četrnaestoj ulici čuvan kao
tajna. Ponovo je otkriven, sasvim nenamjerno, 1962. godine, kad je
Con-Ed planirao sagraditi u svijetu najveće postrojenje, pored svojih
već postojećih električnih postrojenja na Manhattanu, u Četrnaestoj
ulici i na East Riveru. Da bi iskušali snagu temelja, teške su bušilice is­
traživale tlo otprilike šest metara u dubinu, sve dok nisu naišle na ka­
menu podlogu. Raspisan je natječaj za izgradnju čeličnih stupova koji
78
su se morali zabiti u tlo prije početka gradnje. Neki su inženjeri, pris­
jetivši se rasjeda, predložili da se pokuša još bušiti u dubinu, zbog još
boljeg osiguranja, sa snažnijom opremom. Rezultat je sve zaprepastio.
»Na otprilike šest metara«, prisjeća se Williams, »teške su bušilice zaro­
nile u ogromnu podzemnu provaliju. Pružala se dijagonalno od Četr­
naeste ulice prema sjeverozapadu, granajući se ispod rijeke, sve do
Petnaeste ili Šesnaeste ulice, gdje je završavalo područje Con-Eda.«
Naravno, rascjep se nastavljao i dalje.
Planovi izgradnje velikog generatora u Četrnaestoj ulici sasvim su
tiho napušteni. Umjesto toga je postavljen preko rijeke, na Long
Islandu, a tvrtka je na prvom mjestu izgradila igralište, kao izraz dobre
volje prema svojim klijentima, ljudima grada New Yorka. »Izravni su
protivnici zagađivanja, koji su se od samoga početka protivili toj iz­
gradnji«, suho je primijetio Williams, »vjerovali da su postigli značajnu
pobjedu.«
Na neki način možda i jesu.
Kao i obično, ondje gdje se radilo o potresima, geolog je imao
posljednju riječ. Izvadio je knjigu pod nazivom Geomorphology,
(Geomorfologija), koju je napisao profesor A. K. Lobeck iz Columbije,
a koja je sadržavala kartu na kojoj se vidjelo da rasjed ispod Četrnae­
ste ulice uistinu postoji i da u Četrnaestoj ulici jednostavno zasijeca na
Manhattan, prelazeći Brooklyn Navy Yard, ispod East Rivera, ukoso se
spuštajući prema sjeverozapadu, ispod otoka do rijeke Hudson negdje
u Osamdeset i šestoj ulici. Na sjevernom kraju otoka bilo je još rasje­
da. »Najsjevernijeg«, tvrdio je profesor Lobeck, »slijedi zapadni dio
rijeke Harlem. Drugi rasjed prati dolinu Dyckman Street. Treći se
nalazi na sjecištu Stote i Dvadeset i pete ulice, gdje uzrokuje, u Manhattanvilleu, tlo spušteno ispod morske razine, a preko njega podzem­
na željeznica i Riverside Drive prelaze na vijaduktima.«
I New York ima nešto o čemu mora razmišljati.
79
Osim što je viđao razaranja, Cayce je viđao i protok svjetskih
događaja. Viđao je ratove i mir, depresije, rasne sukobe, radničke
borbe, pa čak i Veliko društvo, za koje je znao da je osuđeno na
neuspjeh. Čitao je sudbinu pojedincima, kao i narodima, predviđajući
prvima da će se oženiti, razvesti, imati djecu, postati odvjetnici, liječ­
nici, arhitekti, mornari i pomorci. Najveći dio njegovih proročanstava
izvirao je tijekom čitanja u snu, ali je i u budnom stanju bio spontani
vidovnjak, a jednom je pobjegao iz prostorije pune mladića, jer je
odmah vidio da će svi otići u rat, a trojica se nikada neće vratiti.
Njegov je prosjek točnih predviđanja bio nevjerojatno visok,
gotovo punih stotinu posto. Katkad je mogao pogriješiti, kao u slučaju
s Hitlerovim porivima, za koje je u početku mislio da su u suštini dobri,
ili u slučaju konačne demokratizacije Kine, ali se toliko toga što je
rekao ostvarilo na tako čudesan način, da čak i u ovakvim slučajevi­
ma ima ljudi koji mu ostavljaju mogućnost sumnje - kao i da će vrije­
me možda to promijeniti.
Ne samo da je predvidio dva svjetska rata, nego je i odredio go­
dine u kojima će početi i završiti. Ne samo da je predvidio veliku svjet­
sku depresiju 1929. godine, ocrtavši raspad burze do u najsitnije potan­
kosti, nego je predvidio i kad će ta depresija doći svome kraju, a to je
bila 1933. godina.
Jedno od njegovih najslavnijih proročanstava koje se tek treba os­
tvariti, odnosi se na sovjetsku Rusiju*. To je bilo gotovo jedno od nje­
govih posljednjih velikih proročanstava, jer ga je iznio samo nekoliko
mjeseci prije svoje smrti. Ne samo da je vidio kraj komunizma u Rusiji,
nego je vidio i da se ta država pojavljuje kao nada cijeloga svijeta:
»Rusija će biti nada svijeta. Ne u smislu onoga što se katkad naziva ko­
munizmom ili boljševizmom. Ne. Nego sloboda, sloboda! Da će svaki
čovjek živjeti za svoga bližnjega. To se načelo i rodilo u Rusiji. Trebat
će mu mnoge godine da se kristalizira. Pa ipak, iz Rusije ponovo dola­
zi nada za cijeli svijet.«
* Knjiga je pisana 1966.-67. godine, dakle prije pada Berlinskoga zida i prije
pada komunizma u SSSR-u; prim. ur.
80
Kao što su mnogi uvjerljivo počeli nagađati, u svjetlu rastuće
opasnosti koju za Zapad predstavlja Kina, Cayce je Rusiju vidio kako
se na kraju stapa u prijateljstvu sa Sjedinjenim Državama. »Kojom će
voljom (Rusija) biti vođena? Prijateljstvom s narodom koji je čak i na
svoje novčanice napisao U Boga vjerujemo.«
Cayce je vjerojatno bio prvi koji je shvatio da se približavaju rasni
sukobi, ponovivši svoje prvo upozorenje iz dvadesetih godina. Isto je
tako 1939. godine predvidio smrt dvojice predsjednika, povezujući te
smrti s dodatnim proročanstvom o rasnim i radničkim sukobima i po­
bunama.
Sve se dogodilo kako je prorekao između travnja 1945. godine,
kad je umro Franklin D. Roosevelt, i studenog 1963. godine, kad je
ubijen John. F. Kennedy. Pobune u Little Rocku, Birminghamu, Chicagu i New Yorku pokazale su samo da je Cayce bio u pravu. A njego­
va proročanstva, koja su pohranjena u arhivima Udruge za istraživa­
nje i prosvjetljenje, gdje ih se može uvijek provjeriti, nose slutnju o da­
nima koji dolaze: »Tada će tvoja vlastita zemlja vidjeti krv kako teče,
kao u onim razdobljima kad se brat borio protiv brata.«
Cayce nije bio prorok u uobičajenom smislu. Nije uživao u prori­
canju, niti u tome da na sebe privlači pažnju. Često je odbijao reći lju­
dima što je vidio, jer nije želio utjecati na njihov slobodan izbor. U od­
lukama koje je pojedinac donosio za sebe, Cayce je prepoznavao nje­
govu mogućnost rasta, čak iako bi rezultat te odluke mogao biti od­
ređen sudbinom.
Možda zbog toga što mu dobitak nije bio poriv, Cayce nikada nije
uspijevao za sebe zaraditi novaca. Ali drugima je priskrbio svojim
proročanstvima bogatstva, pa su čak i nakon njegove smrti, ljudi zara­
đivali tisuće dolara u poslu s nekretninama, kojeg je prorekao za pod­
ručje Norfolk-Newport Newsa.
Oni koji su odavali počast proroku u njegovom rodnom gradu bili
su u stanju na njemu zaraditi još dva puta, počevši prije četrdeset go­
dina, kad je predvidio da će se vrijednosti zemljišta u Virginia Beachu
kretati prema sjevernim zemljištima, i 1966. godine, kad je rekao da će
taj rast prestati, a da će se izgraditi južna plaža, što se događalo pred
mojim očima.
Oni koji su uz Cayceovu pomoć zaradili novac, izgubili su ga kad
su prestali slijediti njegove savjete. Otprilike šest mjeseci prije sloma
burze 1929. godine, Cayce je upozorio prijatelje na Wall Streetu da
prodaju svaku dionicu koju posjeduju. Ali toliko su dugo vremena us­
pijevali, da su dio svoga uspjeha pripisivali svojim vlastitim prosudba­
ma. Nisu željeli slušati, i propali su.
Druga su se proročanstva razjasnila samo kad bi ih se pogledalo
unazad. Godine 1925., obavljajući čitanje za jednog mladića, Cayce je
81
rekao: »U sadašnjem će se krugu (životu) morati brinuti za ogromne
svote novca. Kad naiđu protivničke sile 1929. godine, trebalo bi se
pobrinuti da taj novac, ako više ne bude razboritosti u malim stvari­
ma, ne bude oduzet biću.«
Upravo kao što je predvidio depresiju, tako je u 1931. godini
predvidio potpuni obrat situacije. »U proljeće 1933. godine doći će do
pravih i konačnih poboljšanja.« Kao što se prisjeća najveći broj ožiljcima obilježenih veterana depresije, Franklin Roosevelt, postavljen na
mjesto predsjednika četvrtoga travnja 1933. godine, širom zemlje je
razbudio povjerenje - i poslove - uz poklič da se »strašiti trebamo sa­
mo samog straha.«
Spekulanti su dobro zaradili s Cayceom. Kad su ga zapitali koji će
se dijelovi zemlje prvi gospodarski oporaviti, spomenuo je Pennsylvaniju, Ohio i Srednji zapad, pripisavši uspon »prilagodbama u rela­
tivnoj vrijednosti dionica i obveznica automobilske i čelične industri­
je« - a da se željeznice i ne spominju.
Kao prorok, Cayce je bio jedinstven. Gotovo svi vidovnjaci s pre­
zirom odbijaju odrediti točno vrijeme svojih proročanstava, objašnja­
vajući da vrijeme kao takvo ne postoji. Cayce je bio usnuli kalendar, iz
njega su izvirali datumi puni slutnji, koji su vapili za potvrdom. Mnogo
prije Drugog svjetskog rata Cayce je odredio 1936. godinu kao godi­
nu u kojoj će doći do ključnog odvraćanja od mira, a da je sam pisao
povijesnu knjigu, teško da bi mogao odabrati bolji datum. Jer ne samo
da je te godine Hitler objavio svoje namjere, stupivši u Rajnsku oblast,
nego je i Italija zauzela Etiopiju, velike sile opredijelile su se za svoju
stranu u Španjolskom građanskom ratu, a Liga naroda je propala,
dokrajčivši san kojeg su ljudi sanjali nakon Prvog svjetskog rata, san o
kolektivnoj sigurnosti.
Nitko nije više proricao o velikim zbivanjima toga vremena. Prije
nego su ministarstva vanjskih poslova u svijetu i počela sumnjati, on je
1935. godine prorekao savezništvo Austrije i Njemačke, s time da će
se kasnije i »Japan pridružiti njihovom savezu.« U to su vrijeme Japan­
ci izjavljivali ljubav Sjedinjenim Državama.
Često bi, čitajući za pojedince, »pročitao« prizvuk velikih doga­
đaja koji su imali utjecaja na milijune ljudi. Primjerice, u kolovozu
1941. godine, četiri mjeseca prije Pearl Harbora, jedan je mladić, ras­
pravljajući o tome bi li se trebao prijaviti u kopnenu vojsku ili morna­
ricu, želio saznati koliko će dugo morati ostati u vojsci. »Koliko će go­
dina trajati ovakvo (ratno) stanje?«
»Barem do četrdeset i pete godine (1945.)«, rekao mu je Cayce.
Cayce je isto tako prorekao kad će doći do prekretnice u ratnim
zbivanjima, još i prije nego je rat i počeo, jer je u studenom 1939. go82
dine zabilježio, govoreći o američkom ulasku u rat: »Ova će zemlja
tijekom četrdeset i druge i četrdeset i treće godine (1942. i 1943.)
doživjeti tužno iskustvo.«
Čitajući jednom drugom čovjeku, Cayce je opet pravilno predvi­
dio kraj rata, još prije nego je i počeo. U kolovozu 1941. godine jedan
mu je poslovni čovjek postavio pitanje o poslu, a Cayce je vidio da će
njegovi civilni poslovi biti zapriječeni neko vrijeme, ali da će. se kasni­
je nastaviti. »Jer naporom bića mnogo se toga može postići kad izme­
đu četrdeset pete i četrdeset šeste ponovo na Zemlji zavlada mir.« Mir
je uspostavljen sredinom 1945. godine.
Ulazak Amerike u rat otkriven je u jednom čitanju u srpnju 1939.
godine, koje je Cayce obavljao za umirovljenog mornaričkog zapov­
jednika, koji je upitao: »Je li vjerojatno da će me pozvati u aktivnu
službu u okviru dvije ili tri godine?«
Cayce je vidio sukob, ali je na svu sreću potražio i izlaz. »Jedina
se mogućnost pokazuje četrdeset i prve godine. I to će, ako se ljudi
mole, i ako budu živjeli kako se mole, i to će proći.«
Je li mislio na vjerojatnost pozivanja u službu, ili rat?
Cayceova je najdramatičnija vizija o Drugom svjetskom ratu vje­
rojatno bio »san o konju.« Živim je bojama pretkazao smrt milijuna u
najkrvavijem od sviju ratova. Pojavivši se u doba naoko nadmoćnijeg
nacističkog osvajanja Rusije toga ljeta 1941. godine, iznenađujuće je
predvidio uspješan protunapad crvenih hordi komunizma protiv »bije­
lih vitezova« Njemačke. San je Cayceu došao, kako se to povremeno
događalo, tijekom čitanja, i prisjetio ga se poslije buđenja. Svojim je
bogatim simbolizmom san podsjećao na Knjigu otkrivenja: »Vidio sam
da je taj čovjek gospodin R. (onaj kojem je čitao). Tada sam vidio da
prilazi još jedan konj, jako crveni konj. Kad se približio, shvatio sam da
je jahač gospodin R., ali na sebi je imao bijelo-plavi oklop, a slijedile
su ga gomile ljudi. Kad su se dva konja približila jedan drugome, činilo
se kao da je gospodin R. nestao, a dvije su se skupine ljudi sukobile.
Sljedbenici prvog konja bijahu dobro naoružani, a oni drugi slabo. Pa
ipak, crvenog su konja slijedile takve gomile ljudi, da se činilo da stu­
paju ravno kroz redove one dobro naoružane gomile, iako su milijuni
ostajali na tlu.«
Činilo se da je Cayce gotovo opsjednut sudbinom Rusije, kao da
je očekivao da će se svjetski mir na kraju vrtjeti oko toga nepredvidivog smeđeg medvjeda. »Kroz religijski će se razvoj Rusije«, rekao je na
vrhuncu Staljinove tiranije, »roditi veća nada za svijet. Tada će onaj,
ili neka skupina, koja je po svom odnosu bliskija Rusiji, bolje proći u
postepenim promjenama i konačnom dogovoru oko uvjeta i vladanja
svijetom.«
83
Nekoliko godina kasnije, uoči Drugog svjetskog rata, i dalje je
vidio da će se Rusija uzdići, ali tek kad spozna slobodu u svome domu.
»Napaćenim će ljudima svanuti novo razumijevanje. Ovdje je zbog
jarma ugnjetavanja (za vrijeme careva) došlo do razvijanja druge kraj­
nosti. Sve dok ne zavlada sloboda govora, pravo slobodne vjeroispo­
vijesti prema vlastitoj savjesti, i dalje će dolaziti do pobuna.«
Cayce je često naglašavao kako se duhovni život pojedinaca od­
ražava u vrijednostima zajednice ili naroda. »Svaka nacija, svaki na­
rod«, rekao je jednom u doba mirovnih pregovora u Munchenu, »pre­
ma svom vlastitom duhu gradi svoj smisleni položaj u zbivanjima ne
samo Zemlje, nego i Svemira. Francuski je narod izgradio ovisnost, ali
i neovisnost koja dovodi do uživanja u ljepoti, do poštovanja prema
svetosti tijela.« Možda je time želio reći da su Francuzi svoj naglasak
stavili na senzualna zadovoljstva, što je bila skupocjena sklonost dok
su se nacisti približavali njihovim granicama. Posvuda je cjelina sači­
njena od svojih dijelova. »To je isto posljedica u Engleskoj, tako je isto
skupna snaga u Americi. Isto je tako i s vladajućim silama u Japanu i
Kini. Isto tako i u Rusiji dolazi do novog rođenja, iz kojeg će proizaći
novo razumijevanje. Italija - prodaje se za zdjelicu gulaša. Njemačka
- mrlja na savjesti svoga naroda zbog porobljavanja svoje braće, pija­
vica koja se prihvatila za svemir da bi se sama održala na životu.«
Cayce nije uvijek vidio Hitlerovu Njemačku u tako nepovoljnom
svjetlu. Tek nakon što je 1933. Hitler došao na vlast, Caycea je jedna
skupina njemačko-američkih simpatizera Trećega Reicha pitala za
Fuhrera: »Hoće li Hitler biti u stanju preuzeti vlast nad njemačkim
bankarstvom iz ruku Židova?«
»Sada svi njegovi postupci tome vode.«
»Hoćete li nam dati bilo kakav drugi podatak o Hitleru i njegovoj
politici koji bi nas mogao zanimati i koji bi nam mogao biti od pomoći?«
»Proučavajte ono što pokreće toga čovjeka i njegov um otkad je
stupio na vlast. Jer samo je malo onih koje moć ne uništi.«
Da se tu zaustavio, Cayce bi svakako bio u prednosti. Ali je nasta­
vio: »Pa ipak, ovaj će čovjek, ako ne dođe do nekakvih materijalnih
promjena, preživjeti čak i to.« Oni koji vjeruju da je Cayce nepogrešiv,
uporno tvrde da se sigurno Hitler promijenio.
Međutim, Cayce kao prorok nije bio dugo zaokupljen Hitlerom i
ostalim diktatorima. U lipnju 1938. godine, upozoravajući Francuze
na blagost, Cayce je isto tako predvidio kraj nacizma, fašizma i komu­
nizma. Smatrao je da svi ti oblici vladavine ugnjetavaju narod, kao u
Španjolskoj, Kini i Japanu. Ruski društveni eksperiment nije mogao
preživjeti. Pokušaj upravljanja »ne samo gospodarskim, nego i men­
talnim i duhovnim životom« običnog Rusa, nije bio samo opak, nego,
84
na sreću, i osuđen na propast. »To izaziva i stvara nevolje ondje gdje
ih ne bi trebalo biti. A isto se to događa i u drugim zemljama, bez obzi­
ra vladaju li u njima komunisti, fašisti ili nacisti. Kad se između skupi­
na počnu postavljati razlike, tada postoji samo klasna razlika, a ne izre­
ka 'Ljubi bližnjeg svoga'. Bog ne pravi razlike medu ljudima (diktato­
rima), i te situacije ne mogu dugo opstati.«
Prije rata je Cayceova podsvijest naciste jasno vidjela kao pod­
mukle rušitelje mira i ukazala na sve veći otpor prema Hitleru. »Tako
jedna nevidljiva sila koja postepeno postaje sve snažnija, na kraju
postaje izravna opozicija pričama o nacizmu ili arijcima. To će poste­
peno dovesti do rasta netrpeljivosti. A ako ne dođe do posredništva
nadnaravnih sila ili utjecaja, koji se upuštaju u ljudske poslove, milita­
rističke će skupine i ljudi koji se zalažu za moć i širenje zapaliti cijeli
svijet.«
Čovjek koji na vratima ima dva portreta, jednog uz drugog, Abrahama Lincolna i Roberta E. Leeja, svojoj je Americi savjetovao širok,
umjeren srednji put. Predvidio je da u toj zemlji nikada neće biti usp­
jeha s discipliniranjem, bez obzira na objavljeni cilj. »Trebalo bi uspo­
staviti takav sklad u kojem bi sama zemlja mogla odrediti što je slobo­
da, pri čemu će svaka duša u okviru svojih djelatnosti dobiti moguć­
nost za izražavanje, za rad, za proizvodnju. Pojedincima ne treba reći
ni gdje ni što, nego trebaju tragati za svojim vlastitim sposobnostima i
svojim vlastitim djelatnostima, dajući pri tome sve od sebe.«
Čak je i prije Drugog svjetskog rata, u lipnju 1938. godine, Cayce
dao nacrt sretne države budućnosti, obuhvaćajući i naše vlastito veli­
ko društvo. »Pojavit će se novi poredak. Više se brige mora voditi o
pojedincu, tako da svaka duša postane čuvar svoga brata. Tada će se
pojaviti određene okolnosti u političkim, gospodarskim i sveukupnim
(ljudskim) odnosima, u kojima će doći do izjednačavanja ili do većeg
razumijevanja potrebe za izjednačavanjem. Na pomolu je vrijeme ili
razdoblje takvih promjena. Ono obavezuje svakoga tko posjeduje ne­
kakav ideal - pojedince, skupine, društva - da odano provodi primje­
nu toga ideala.« Ali je upozorio: »Ako ljudi neće htjeti raditi, mora se
uspostaviti novi poredak za njihove vlastite odnose i aktivnosti.«
Cayce je suosjećao s radnicima, ali je 1939. godine predvidio
gotovo neprestani sukob između rada i kapitala, u kojem će najprije
rad, a zatim kapital, postavljati zahtjeve koji će pothranjivati vatru. Go­
tovo je izravno komentirao postupke sindikata koji su zapošljavali ne­
potrebne radnike kako bi se smanjila nezaposlenost: »Moralo bi biti
sve više i više ljudi koji se vraćaju da rade na zemlji, a manje onih koji
rade u specijaliziranim područjima. Ako do toga ne dođe, pojavit će
se raskoli, prevrati i sukobi.«
85
Ali ni kapital nije bio nedužan. »Ako ne bude više obostranog po­
puštanja, brige za one koji proizvode, ako ne dođe do bolje podjele
viška profita nastalog od rada, u zemlji će doći do većih nemira.«
Kao Južnjak iz granične države, Cayce je bio jasno svjestan inte­
gracijskog problema koji se približavao. Vjerujući u bratstvo ljudi, bio
je svjestan da se nadolazeći sukob može razriješiti samo uz mnogo
dobre volje, ali mu je njegova podsvijest rekla da će se tom situacijom
loše upravljati. U jednom od najdramatičnijih predviđanja vizualizirao
je sektaški sukob koji se pojavio u mnogim područjima zemlje oko ras­
nog pitanja: »Imat ćete nemire, imat ćete sukob između kapitala i
rada. Imat ćete podjelu u svojoj vlastitoj zemlji, i to prije nego na vlast
dođe drugi od dvojice predsjednika koji neće dočekati kraj svoje vla­
davine. Vladavina rulje.«
Čak je i tada predvidio oportunizam političara, koji se više brinu
za svoje glasove, nego za nejednakosti koje su dovele do tako velikog
razdora. Istinska jednakost, isticao je Cayce, nije slijepo izjednačava­
nje skupina, niti lažno, na umjetan način postignuto sjedinjenje, nego
prosuđivanje pojedinca prema zaslugama, bez obzira na boju kože.
»Kakav bi trebao biti naš stav prema crncima?« često je glasilo
pitanje.
On bi odgovorio: »Oni koji su uzrokovali ili doveli crnce u ropst­
vo, ne razmišljajući i bez ikakve svrhe, stvorili su ono sa čim se mora­
ju suočiti u okviru svojih vlastitih načela i bića. Prema njima (crncima)
trebalo bi zauzeti stav prema njihovoj vlastitoj pojedinačnoj sposob­
nosti, kao i u svakom drugom obliku odnosa.«
Cayce je crnce neprestano nazivao »braćom.« A u svom najiza­
zovnijem predviđanju rasnih sukoba, posegnuvši za Građanskim ra­
tom za usporedbu, previdio je ono što se do sada još, očigledno, nije
obistinilo. Proročanstvo odzvanja gotovo biblijski u svojoj uzvišenoj
hitnosti: »Kad mnogi morski otoci i mnoge zemlje potpadnu pod vlast
onih koji se ne plaše ni čovjeka ni vraga; koji se radije združuju s onom
silom pomoću koje mogu proglasiti da su moć i snaga u pravu, kao
kod natčovjeka koji će biti uzor naraštaju koji nastupa; tada će vaša
vlastita zemlja promatrati potoke krvi, kao u onim razdobljima kad se
brat borio protiv brata.«
Cayceova su predviđanja imala određen obrazac. Svaka riječ ili
izraz nosili su osobito značenje. Brat protiv brata značilo je upravo to
- građanin protiv građanina, građanski rat. U vrijeme kad je izgovorio
to proročanstvo, tijekom jedne od konferencija Udruge za istraživanje
i prosvjetljenje, u Norfolku, 1940. godine, sudionici konferencije nima­
lo nisu sumnjali u značenje te izjave. Sumnji je bilo samo u pogledu
vremena i određivanja te zle moći s kojom je proročanstvo bilo pove86
zano. Mogla bi to biti Rusija, Kina ili neka nepoznata zemlja, koja u
potaji čeka da objavi da joj »moć daje i pravo.«
Ali crnci moraju dobiti svoju priliku. Cayce je i sam mislio da je
tumačenje jasno. On je bio i u budnom stanju dovoljno dobar prorok
da je mogao zamisliti godine rasnih nemira. »Budući da sam čuvar
svoga brata, to ne znači da mu trebam govoriti što treba činiti, ili da
mora učiniti ovo ili ono, bez obzira na sve. Nego, to znači da smo svi
slobodni pred zakonom i pred Bogom.«
Nije bilo nikakvog laganog puta do integracije ili rasnog sklada.
»Izbit će još mnogo nemira iznutra.« Neprestano je napadao iskrenost
nekih ljudi koji, pokušavaju razriješiti rasni problem. »U srcima nekih
koji upravljaju poslovima određenih skupina nedostaje poštovanja
prema Bogu.«
Usred najvećeg svjetskog rata, upitali su ga o miru, a on je upozo­
rio da bi se gubitnici - Njemačka i Japan - uskoro ponovo mogli uzdi­
ći ako njihove zemlje ne budu zauzete i podvrgnute procesu demokra­
tizacije.
»Kako možemo sudjelovati u postavljanju jedne međunarodne
policijske sile, tako da se naši nedavni neprijatelji ne osjete ugroženi­
ma?«, upitali su ga.
»Oni to očekuju. Ako ne dođe do stvaranja nečega sličnoga tome,
uvijek će osjećati da su pobijedili u ovome ratu - bez obzira koliko
često objavljuju da su ga voljni prekinuti!«
»Može li se provesti dodatno obrazovanje njemačkoga naroda o
načelima demokracije, i to tako da će i sami ponuditi svoju suradnju?«
»Tko bi mogao postaviti mjerilo demokratskog obrazovanja za
jednu Njemačku, koja već i sada samu sebe smatra mudrijomi od svih
demokratskih država? Nijemce radije podučavajte o Bogu, kako tra­
gati za Njim i kako Ga pronaći, kako primijeniti Njegove zakone u od­
nosima sa svojim bližnjima.«
U proljeće 1966. godine ovo je, promatrano s uobičajenog staja­
lišta, bila prilično iznenađujuća primjedba o Njemačkoj koja se nije
kajala. Dok sam jednoga dana lijeno prelistavao novine, naišao sam
na članak u kojem se govorilo o sve češćem oskvrnjivanju židovskih
grobova u slobodnoj Njemačkoj. Budući da nisu mogli doći do živih
Židova, ponovo uskrsli nacisti oslobađali su se svojih frustracija i
mržnje na nezaboravljenim i mrtvim Židovima. Kao što je Cayce shva­
tio, Njemačka je mnogo toga mogla naučiti od Boga.
Ali Cayce nije uvijek bio tmuran ili sumoran, čak niti kad su od
njega tražili da pretkazuje nesreće. U siječnju 1942. godine, primjeri­
ce, zaplašeni ga je i zbog rata prestravljeni Njujorčanin upitao: »Bih li
87
se u New Yorku trebao osjećati sigurnim od bombardiranja i neprija­
teljskih napada?«
Cayce mu je suhoparno, neosobno odgovorio: »A zašto ne biste,
ako živite ispravnim životom?«
Često se Cayceovim proročanstvima pridavalo značenje koje ona
nisu imala. Kao što je on sam jednom rekao o Bibliji, komentirajući
sporno pitanje reinkarnacije, duhovit kao negdašnji predsjednik
Lincoln: »Ja sam je pročitao, a vi je tumačite.« Možda zbog toga raz­
loga, proročanstva usnulog proroka kao da se nisu uvijek slagala s
događajima. Godine 1943., obavljajući čitanje za jednog izdavača koji
se spremao na put u Kinu, s prosvjetiteljskim zadatkom, Cayce je pro­
rekao da će »u sljedećih dvadeset i pet godina« Kina usmjeriti prema
kršćanskoj vjeri. To se činilo prilično nevjerojatnim, s obzirom na pre­
vlast komunizma u crvenoj Kini. Međutim, Cayce je dodao dvije ublažavajuće rečenice. Prva je glasila: »Nekima se sada može učiniti da za
to nema mogućnosti«, a druga: »Vjerojatnije je da će do toga doći tije­
kom posljednjih pet, nego prvih deset godina.«
Kina se sve do 1968. može odlučiti za demokraciju. Cayce je na­
glasio da će Kina doživjeti sjedinjenje svojih različitih kasti i sekti, s tim
da će se »one sjediniti u smjeru demokracije. Oni koji pripadaju krš­
ćanskoj vjeri«, dodao je, »sve će u većem broju dolaziti na političke
položaje, a to će u Kini značiti da će određene skupine dobiti veću
vlast, prema tome kako se te skupine očituju. A takve će skupine na­
predovati. Jer se civilizacija kreće u smjeru Zapada.« To je bila stara
Cayceova pretpostavka, da se prevladavajuća kultura kreće prema
Zapadu, s tim da će se na kraju zaustaviti u Sjedinjenim Državama,
ako duhovno tome budu dorasle.
Vrativši se iz Kine, izdavač je obavijestio Caycea da je točno pred­
vidio način na koji su ga u inozemstvu dočekali. Međutim, na global­
noj razini, Cayce je očigledno pogriješio. Mao i Čou En-laj ni u kojem
slučaju nisu bili kršćanske vođe demokratskog naroda. Ali neki Cayceovi sljedbenici stvari nisu promatrali na taj način. Odnekud su izvu­
kli demokratske naznake. Veliko kinesko kopno bilo je sjedinjeno, Ja­
panci su bili izbačeni, a Kina je imala »demokratsku« vladu slobodnog
naroda, s takozvanim parlamentom. »To možda nije ona vrsta demo­
kratske države s kojom bismo mi mogli živjeti«, smireno je rekao jedan
obožavatelj, »ali svakako je više demokratska nego bilo što od onoga
što je bilo prije. A postoje izvješća koja govore da se u podzemlju i Ki­
ne i Rusije polagano priprema prokršćanska stranka. Tko zna što se
može dogoditi za nekoliko godina?«
Na Formozi (Tajvanu), koja se nalazi s druge strane tjesnaca koji
je dijeli od Kine, izvijestio je Reader's Digest, dvanaest milijuna ljudi
uživa u ponovnom rađanju slobode pod vodstvom Čang Kaj-šeka. Ali
88
veliku masu Kineza, već po tradiciji, nije se moglo požurivati. »Kineski
grijeh?« razmišljao je Cayce. »Da, ondje postoji svojevrsna smirenost
koja se ne da skrenuti sa svoga puta, koja se čuva svojim sporim
rastom, kao potok koji teče tlom dugi niz godina, tražeći samo da ga
ostave na miru, da bude zadovoljan s onim što je u njemu.« Ali nije li
svetog perčina nestalo s dolaskom kršćanstva? »Probudio se jednoga
dana i odsjekao svoju kosu! Da, u Kini će jednoga dana prebivati koli­
jevka kršćanstva, onakvoga kakvo se primjenjuje u životima ljudi.
Daleko je taj dan prema računanju čovjekovom, ali to je samo jedan
dan u Božjem srcu. Jer sutra će se Kina probuditi.«
Cayce je mogao biti nemoguće rječit, ili pak sažet kao i Biblija
koju je volio. Na vrhuncu Drugog svjetskog rata, kad je Hitler posvu­
da pobjeđivao, Caycea su upitali: »Kakva je Hitlerova sudbina?«
U jednom je dahu odgovorio: »Smrt.«
Povremeno bi Cayce izjavio da je savršeno točno proročanstvo
nemoguće, budući da u obzir nije uzimalo slobodnu volju i snagu
molitve, u što je Cayce vjerovao na svjesnoj razini. Tada bi naglašavao
da ništa nije predodređeno, osim kao mogućnost. Ponegdje bi pak, u
apsolutnosti pretkazanja koja bi iznosio iz svoje podsvijesti, shvaćao
da pojedinac ima tek male osobne mogućnosti, kao tijekom rata ili
pokolja, osim u smislu vlastitih vedrih ili tmurnih reakcija na udarce
sudbine.
U budnom je stanju rijetko proricao, kao da je osjećao da bi takvi
nagovještaji mogli pretjerano utjecati na pitaoca. Međutim, bilo je i
iznimaka, kao onda kad je jednu prolaznicu upozorio da se toga
određenog dana ne vozi u automobilu; nekoliko sati kasnije, automo­
bil je smrskan u nesreći. »Njegova su proročanstva«, primijetio je bli­
ski prijatelj, »izricana kao mogućnosti ili pomoćna upozorenja, a ne da
bi koga uznemirio ili izazvao dubok dojam, niti da bi se dokazao kao
prorok.« Ipak je dovoljno vrednovao svoj dar, pa se zapanjio kad je
vidio rat koji će ubiti njegova tri mlada prijatelja. Nikada, niti na tre­
nutak, nije se tješio postojanjem slobodne volje, niti je sumnjao u svoj
trenutak prosvjetljenja.
S praktičkog stajališta, proročanstva su besmislena ako se na njih
ne može računati, a budući da odvode u krivom smjeru, mogu čak i
povrijediti one koji proroku pružaju svoje povjerenje. Dvadesetih
godina, kao što je već istaknuto, kad su vrijednosti nekretnina u
Virginia Beachu bile najviše u cijelom tom području, Cayce je savje­
tovao da se kupuje na sjeveru, iako ništa nije znao o poslu s nekretni­
nama. I sjedište njegove zaklade kupljeno je u skladu s tim savjetom,
a oni koji su vjerovali u Caycea kupili su zemlju u tom području.
Uskoro su se obogatili. Napredovali su čak i vlasnici malih komada
zemlje. »Prije dvadeset godina kupila sam komad zemlje na sjeveru za
89
pet stotina dolara«, rekla nam je jedna domaćica iz Virginia Beacha,
»a sada vrijedi gotovo dvadeset tisuća dolara.«
Da je Cayce griješio, oni koji su mu bili najbliži mogli su biti jako
povrijeđeni. U međuvremenu, bez ikakvog očitovanja slobodne volje,
jedan je drugi čovjek odan Cayceu dobro zaradio na temelju Cayceovog dugoročnog proročanstva o procvatu posla s nekretninama u
Tidewateru. Godine 1958., otprilike u vrijeme kad je trebalo doći do
predviđenog procvata, jedan je poslovni čovjek iz Virginia Beacha
kupio osamdeset jutara zemlje za obrađivanje na Cape Henryju, koju
nitko nije želio, i to po stotinu dvadeset pet dolara po jutru. Godine
1965. dobio je ponudu za tisuću dvjesto pedeset dolara po jutru, tako
da je uloživši deset tisuća dolara zaradio osamdeset tisuća. »Samo sam
slušao Caycea«, skromno je rekao.
Godine 1932. Caycea su upitali do kakvih će, i hoće li uopće, pro­
mjena doći u području Norfolk-Virginia Beach. Rekao je da će negdje
oko 1958. godine doći do promjena zbog kojih će to mjesto postati
»još pogodnije kao luka.« Predvidio je da će Norfolk i njegova okolica
- Newport News, Hampton - za trideset godina postati »najvažnija lu­
ka na Istočnoj obali, ne izuzimajući ni Philadelphiju ni New York«.
Američke statistike pokazuju da je Norfolk 1964. godine uvelike nad­
mašio bilo kojeg takmaca, sa svojim brodskim prometom ugljena i
pšenice i druge robe u količini od šezdeset milijuna tona, za razliku od
četrdeset osam milijuna tona u New Yorku, a dvadeset i jedan milijun
tona u Philadelphiji.
Bilo je zanimljivo pratiti zbivanja koja su se godinama kasnije do­
godila jednom čovjeku koji je vjerovao u Caycea. Godine 1957., neg­
dje u vrijeme koje je Cayce predvidio, otvoren je tunel Hampton
Roads Bridge, predviđen za promet automobilima i kamionima;
dopuštena je gradnja tunela Chesapeake Bay Bridge, najdužeg mostatunela u svijetu, koja je stajala dvije stotine milijuna dolara. Ta je pro­
metnica otklonila zamorno putovanje trajektom i povezala cijelo
područje, a ujedno je i potaknula procvat izgradnje. Procvat trgovine
nekretninama bio je podjednako nevjerojatan. Jedan je drugi lokalni
poduzetnik, poslušavši Caycea, 1960. godine kupio šesnaest jutara
zemlje Virginije Beacha, na kojoj je završavao jedan kraj mosta-tunela, iako je već u to vrijeme most bio u izgradnji. Cijena: pet tisuća
dolara. Godine 1965., kad je tunel dovršen, a cijelo okolno područje
se razvilo, za svoju je zemlju dobio stotinu tisuća dolara.
Sretni ulagači možda neće biti dugo zahvalni pokojnom proroku,
ali će se svakako razočarati ako vrijednost zemlje opadne, umjesto da
naraste. Neće ih utješiti nikakvo predavanje o slobodnoj volji. Me­
đutim, neki sada možda smatraju da je slobodna volja snažan čimbe­
nik njihova dobitka. »Sretan me splet okolnosti naveo da kupim tu
90
zemlju«, rekao mi je jedan sretni špekulant. »Cayceovo ukazivanje na
1958. godinu, zajedno s njegovim predviđanjem od prije tridesetak
godina o rastu vrijednosti, natjeralo me da se priberem kad sam vidio
planove za izgradnju novih tunela i mostova koji povezuju ovo pod­
ručje. Ali ipak sam morao uskladiti Cayceove podatke s onim što se
uistinu događalo, a onda sam se prepustio svojoj intuiciji. To je slobod­
na volja.«
Ali koliko je slobodna volja bila uključena u ono što se događalo?
Bilo je to teško pitanje, i da bi se dobio odgovor, bio je potreban
netko sličan Cayceu.
Nakon mnogo godina, tragajući za razlozima svoje jedinstvene
sposobnosti, Cayce je usvojio zdravo poštovanje prema onome što je
nazivao »podacima.« Sam ih nije iskrivljavao, a nije želio niti da ih dru­
gi preoblikuju prema svojim sklonostima. Pisao je jasno, sažeto, s toč­
nošću koja je podsjećala na Lincolna, preuzetom iz Biblije, ali nije
želio objaviti niti pojednostavniti svoje neizravne izričaje koji su izroni­
li iz očigledne nepogrešivosti njegove podsvijesti. Zbog toga su mnogi
bili zbunjeni zamršenim ustrojstvom prorokovih rečenica. Ali odgovor
se skrivao u tome ustrojstvu, ako je tumač za njega bio spreman. Pro­
bijajući se kroz Cayceove zbunjujuće participe, jedan ga je čovjek pi­
tao kako bi se moglo oblikovati čitanje da pruži potpunost značenja.
»Bolje da oblikujete razumijevanje«, suho mu je odgovorio Cayce.
Proučavajući čitanja, osobito proročanstva, otkrio sam da poste­
peno zapažam obrazac kojeg nisam na prvi pogled mogao zapaziti.
Čak i tako, neka pretkazanja prividno se nisu mogla potvrditi.
Pretražujući knjižnicu Udruge za istraživanje i prosvjetljenje, na­
basao sam na Cayceovo čitanje o svjetskim zbivanjima od dvadesetog
lipnja 1943. godine, na vrhuncu Drugog svjetskog rata. Taj je zapis, što
je za Caycea neuobičajeno, ukazivao na iznimno važan događaj koji
se trebao dogoditi nekoliko dana nakon čitanja. Općenito govoreći o
miru, Cayce je iznenada prešao na pojedinosti: »Sljedećeg će se petka
dogoditi čudne stvari, i one će pokazati koliko je dugo, koliko mnogo
i što neophodno.«
Bi li to mogao biti znamen rata? A što drugo? Ali je rat, dobro se
sjećam, trajao još dvije godine.
Tada su Caycea upitali: »Postoji li bilo kakva naznaka kad će se sma­
njiti neprijateljstvo između ove zemlje i Italije, Njemačke i Japana?«
Ponovo je spomenuo razdoblje u kasnom lipnju, kao moguću
prekretnicu.
»To se skriva u mislima i načelima ljudi. Do dvadeset i petog lip­
nja moći će se mnogo toga odrediti u odnosu na više nego jednu od
ovih zemalja.«
91
Cayce je očigledno govorio o nekakvoj akciji koja je izvirala iz
već postojećih zamisli; a za tumačenje je vjerojatno bio potreban uvid
u te zamisli. Listao sam znatiželjno godišnjake i enciklopedije, ali za
kraj lipnja 1943. godine nisam pronašao ništa značajno.
Toga sam dana dugo radio u knjižnici Udruge za istraživanje i prosvjetljenje, utonuvši u Cayceove zapise, i u svoj sam se hotel vratio
poslije ponoći. Usprkos kasnom satu, odlučio sam se opustiti nad pri­
mjerkom Barbarosse, ozbiljnim prikazom rusko-njemačkog sukoba,
kojeg je napisao Englez Alan Clark. Barbarossa je bilo njemačko tajno
ime za napad na Rusiju, s kojim je Hitler tako optimistički započeo
dvadeset i drugog lipnja 1941. godine.
Uskoro sam došao do poglavlja »Najveća tenkovska borba u povi­
jesti«, u kojem se opisuje titanska borba, s ogromnim brojem ljudi i
strojeva koji su se postrojili jedni prema drugima na širokom frontu u
okolici Kurska. Ovdje se nalazio odabrani dio njemačke vojske, kojim
je upravljao sam Hitler: Keitel, von Kluge, Manstein, Model, Hoth,
Guderian. Kao što to kaže sam Hoth, »Hothova je Četvrta pancirna
postrojba bila najsnažnija sila koja je ikada postavljena pod zapovjed­
ništvo jednog čovjeka u njemačkoj vojsci.« I Rusi su ondje okupili svo­
je najsposobnije postrojbe: bio je tu maršal Žukov, sovjetski junak, koji
nikada nije izgubio niti jednu borbu; Vasiljevski, Sokolovski, Konjev,
Popov. Njemačka je operacija bila toliko obuhvatna da je dobila i svo­
je vlastito tajno ime: Citadela. Činilo mi se da je to dobro štivo za prije
spavanja, kad mi se pogled odjednom ukočio. »Svakako, ako se pro­
matra bilo kakvim mjerilima, osim mjerilima ruskih postrojbi koje su
im se suprotstavile«, pisao je Clark, »njemačka je strategija te bitke,
kad je konačno dobila svoj završni oblik u posljednjim danima lipnja
1943. godine, djelovala sasvim nevjerojatno.«
Uz kralježnicu mi je prošao drhtaj, a onda sam nastavio čitati: »U
posljednjim danima prije napada, njemačke je tenkovske postrojbe
prožeo čudan osjećaj, ne toliko pouzdanja, koliko fatalizma - ako ova
snaga, ova ogromna sila koja ih je odasvud okruživala, ne može slo­
miti Ruse, onda ih ništa neće moći slomiti.«
1 pisac i Cayce, što me se dojmilo, čak su upotrijebili istu riječ da
bi opisali raspoloženje koje je okruživalo posljednje dane te bitke. Ta
je riječ bila »čudno.«
Ta je akcija bila dovoljno važna da bi izazvala Fuhrerovu poruku:
»Vojnici Reicha! Danas ćete sudjelovati u ofenzivi koja je toliko važna
da bi o njezinom ishodu mogla ovisiti cijela budućnost ovoga rata. Vi­
še od bilo čega, vaša će pobjeda cijelome svijetu pokazati da je odupi­
ranje moćima njemačke vojske beznadno.«
Ali je i za drugu stranu vrijedilo to isto, a Rusi su bili više nego
spremni. Posvuda su odbijali Nijemce. U međuvremenu, na jednoj
92
drugoj pozornici, »druge će misli i načela« utjecati na borbe u Rusiji.
Saveznici su započeli svoju invaziju na Italiju. Njemačka akcija, koja je
već ionako dovedena u pitanje, sada se suočila s diverzijom svojih
najvažnijih udarnih snaga. »Hitler je«, prenosio je Clark, »poslao po
Mansteina i Klugea i rekao im da bi operaciju trebalo odmah otkaza­
ti. Saveznici su se spustili na Siciliju, pa je postojala opasnost da osvo­
je Italiju. Kluge se suglasio da bi bilo nemoguće nastaviti.«
Caycea su ispitivali o Italiji, Njemačkoj i Japanu, a on je govorio
da će se više saznati »u odnosu na više nego jednu od tih zemalja, i to
do dvadeset i petog lipnja.« Napad na Italiju bio je planiran i uvježba­
van, a i datum je određen upravo za kraj lipnja, iako do stvarnog po­
četka iz Sjeverne Afrike nije došlo do početka srpnja.
Koliko je Citadela bila odlučna za konačni ishod rata - presudna,
prema najoštroumnijem od svih nacista, zapovjedniku Gestapoa,
Heinrichu Himmleru. »Barem jedan pripadnik nacističke hijerarhije
nije bio u zabludi«, primijetio je Clark. »Heinrich Himmler je shvatio
da neuspjeh Citadele znači da je rat izgubljen. Sada ga je mučilo pita­
nje kako ublažiti poraz i spasiti vlastitu kožu.«
Cayce je primijetio: »U tome nema ničega novog i ničega
čudnog.« Očigledno je sve bilo dio sveopćeg poretka u kojem nema
ničega takvog kao što je slučajnost, što obuhvaća čak i to što sam Barbarossu pronašao na policama trgovine u Virginija Beachu.
Cayce je u svojim zdravstvenim čitanjima uistinu bio pravi prorok,
jer ne samo da je postavljao dijagnoze, nego i prognoze, predviđajući
hoće li se pitalac oporaviti, kada i kako. Jednom je svome biografu,
Tomu Sugrueu, rekao da bi se oporavio od bolnog artritisa samo kad
bi bio strpljiv, i upozorio ga da prekine s uzimanjem čudotvornih lije­
kova, od kojih je konačno ostao nepokretan. Nakon toga, prije nego
se Sugrue poduhvatio pisanja Cayceove biografije, vidovnjak je pro­
rekao da će se u njegovom osakaćenom tijelu razviti blistav um - »um
koji djeluje kroz tijelo koje uopće nije pokretno.« Kad je Sugrue, u svo­
joj nestrpljivosti da se što prije oporavi, odbacio Cayceov savjet i do­
šao u lipnju 1939. godine u Virginia Beach, godinu dana nakon čita­
nja, već je bio potpuno nepokretan, i morali su ga nositi. Nije mogao
pomicati noge, sjediti, niti pomicati ruke. Kad je dvije godine nakon
toga napustio Virginia Beach, naknadno poslušavši Cayceove savjete,
bio je napisao dvije knjige, uključujući i knjigu There Is a River (Ima
jedna rijeka), mogao je koristiti šake i ruke i tipkati na stroju, i vježbao
je hodanje na štakama. Čitanja su mu otkrila da bi mogao ponovo
početi koristiti i ruke i noge kad bi nastavio slijediti upute, ali je tvrdo­
glavi Irac bio nestrpljiv, nagao i slobodan duh, koji je i živio i umro u
skladu sa svojim vlastitim nemirnim pravilima. Prije Sugrueove smrti,
Cayce, koji ga je volio kao sina, obavio je za njega mnoga čitanja, uk-
93
ljučujući i jedno značajno, gdje mu nagovještava naslov za knjigu ko­
ju je pisao u suradnji s veteranom Tajne službe, pukovnikom Starlingom, Starling of the White House (Starling od Bijele kuće), a nakon to­
ga je naveo imena izdavača, Simon and Schuster, i prorekao da će
knjiga postati nacionalnom uspješnicom, kako se i dogodilo.
Jedno od najosobitijih Cayceovih pretkazanja izronilo je tijekom
zdravstvenog čitanja koje je obavljeno previše kasno da bi pomoglo
osobi kojoj je bilo namijenjeno. Čitanje je izvedeno 1919. godine, ali
je i danas živi dokaz Cayceove moći. U ovom je slučaju Cayce radio
čitanje za trudnu majku, koja je ležala na samrti i, u suprotnosti s liječ­
ničkim predviđanjima, izjavio da će se djetešce roditi živo, iako se su­
glasio da će majka umrijeti. »Kad smo se obratili Cayceu«, prisjećala
se sestra umrle žene, »više nismo imali nikakve nade niti za majku, niti
za dijete. Edgar Cayce bio je u Selmi, u Alabami, a moja sestra u Kentuckyju. Ništa mu nismo rekli o tome slučaju.«
Bez obzira na to, Cayce je u snu odmah shvatio situaciju. »Dvoje
je živih koje treba uzeti u obzir. Prekasno je da bi se spasilo majku, ali
će ona živjeti sve dok ne podari život djetetu. Dijete će preživjeti, i ne­
ka se za tu djevojčicu nitko ne zabrinjava. Stanje u kojem je njezina
majka živjela tijekom trudnoće neće utjecati na dijete, pa će živjeti
normalnim i sretnim životom.«
Takva je prognoza bila suprotna jednoglasnoj tvrdnji trojice uva­
ženih liječnika. »Na konzultaciju smo pozvali najčuvenijeg kirurga Ju­
ga«, rekla je sestra, »i on je, uz pomoć našeg lokalnog kirurga, obavio
dvije operacije, ali prekasno, a da bi moglo koristiti mojoj sestri. Tri su
liječnika - dr. Haggard iz Nashvillea u Tennesseeju, dr. Gant Gaither
(koji je kasnije postao predsjednik Medical Society (Medicinskog druš­
tva) u Kentuckyju), i dr. Ed Stone - složno ustvrdili da dijete ne može
preživjeti.«
Bila je sredina srpnja, a dijete se nije trebalo roditi sve do kolovo­
za. Bilo je očigledno da majka neće moći još dugo živjeti. Bez obzira
na to, očajna je obitelj učinila ono što je Cayce predložio kao lijek, na­
dajući se da će na neki način spasiti dijete. »Propisao je neki napitak
za kojeg nikada nismo čuli, sastavljen od jednostavnih sastojaka, a te­
melj mu je bio čaj od kore sjevernoameričkog brijesta«, rekla je sestra.
»Otišli smo u šumu, ogulili koru brijesta, pripremili napitak i dali ga
mojoj sestri kao što je Cayce rekao.« Umirućoj je ženi odmah postalo
bolje. Nekoliko dana kasnije, osamnaestoga srpnja, uz prvi udarac po­
noćnog sata, dijete je prerano stiglo na svijet. »Nakon što je djetetu
dala ime, moja je sestra lako umrla. Dijete je bilo nevjerojatno slabo i
tako sićušno da su nam liječnici savjetovali da joj ni ne dajemo ime
koje joj je namijenila majka. Rekli su da bismo tako uzalud potrošili
jedno obiteljsko ime.«
94
Ostatak je priče sretan. Dijete se na neki način pribralo, a stigla je
i pomoć. »Jedna je dobra kršćanska majka čula za našu nevolju i po­
nudila se da će dojiti dijete zajedno sa svojim vlastitim djetetom. Na­
kon otprilike šest tjedana djevojčici smo priredili onaj isti napitak, pa
je velikom brzinom počela dobivati na težini.« Odrasla je, udala se, i
rodile dvije kćeri. Godine 1961., u četrdeset i prvoj godini, postala je
članom Udruge za istraživanje i prosvjetljenje. Cayce je ponovo bio u
pravu.
Povremeno, osobito kad bi bio u napetom razdoblju, Cayce je
mogao predvidjeti i ono što se odnosilo na njega, makar to morao sa­
njati. Tijekom kasnijih godina, iako u besparici, rijetko se zabrinjavao
zbog novca, uvjeren jednim svojim vlastitim čitanjem da će se Bog
uvijek pobrinuti za njega kad se nađe u krajnje teškoj situaciji. Među­
tim, ostali članovi njegove obitelji u bijedi nisu uvijek posjedovali tako
uzvišeno povjerenje. Tijekom depresije, kad su osiromašili Cayceovi
najvažniji pokrovitelji, a bolnica i koledž se zatvorili, Cayceova obitelj
nije imala gdje živjeti. Hugh Lynn predložio je da naprave čitanje.
Čak i pod utjecajem podsvijesti, Cayce se nije uznemirivao. »Zaš­
to nešto ne učiniš u vezi s tim?« upitao je.
Hugh Lynn je suho zamolio upute.
»Zašto ne kupiš kuću?«
»Ali kako ćemo bez novaca?«
»Kupi kuću na drugoj obali jezera; novac će stići.«
Probudivši se i provjerivši svoje vlastito čitanje, Cayce je obišao
kuću za koju je sam rekao da je na prodaju i kupio je. Složio se da će
prvi dio otplate platiti u roku od trideset dana, i obitelj se uselila. Tride­
setoga dana nije bilo nikakve mogućnosti da daju potreban novac. A
tada je stigla neočekivana odgoda. Prodavač je telefonirao u petak i
rekao da po svojih pet stotina dolara ne može doći sve od ponedjelj­
ka. Rekao je da će doći u podne.
U deset sati toga ponedjeljka ujutro, Cayce je pogledao u poštan­
ski sandučić i izvadio kuvertu. U njoj je bilo pet stotina dolara - ček od
nekoga kome je Cayce nekoć čitao.
Nekoliko godina kasnije, pojavila se nova poteškoća, ovaj put u
svezi s otplatom hipoteke, pa se činilo da će Cayce izgubiti svoju kuću.
Opet se nije imao kamo okrenuti - osim Bogu. Kao što se često do­
gađalo tijekom osobnih kriza, tijekom noći bi sanjao san, a ovaj je san
bio drukčiji od svih, jer je sanjao Isusa Krista, s kojim je Cayce odr­
žavao dugotrajno zajedništvo. U tome snu, kojeg je zabilježio u svib­
nju 1937. godine, dok je svijet lakomo čekao nastavak ljubavi vojvode
od Windsora i Amerikanke Wally Simpson, Cayce je otišao na kon­
cert. Nakon izvedbe je zamijetio da mu se približavaju vojvoda i Wally.
95
U tome trenutku, Cayceu se približio lik nalik na utvaru i osmjehnuo
se. Lik je bio Isusov. Tada su svi četvero zastali u restoranu na pločniku
- u Parizu. Račun je iznosio trinaest dolara i sedamdeset i pet centi, ali
je Cayce, pretraživši džepove, pronašao samo tri centa. »Ja ne mogu
platiti ovaj račun«, očajnički je izjavio. Vojvoda i Wally su već nestali.
»Ne brini«, rekao je Isus, »evo, ovdje imaš trinaest dolara i sedam­
deset i pet centi. Ne brini. Na dan vjenčanja ovo dvoje koji su nas
upravo ostavili, sve će tvoje nevolje biti dovršene.«
Trećega lipnja u Cayceov je ured ušla jedna žena i pružila mu za­
pečaćenu omotnicu. U Parizu ju je dobila od jedne žene koja joj je pri­
čala da joj je Cayceovo čitanje pomoglo. Cayce je otvorio omotnicu.
U njoj je pronašao tisuću dolara i tristo sedamdeset i pet centi, upra­
vo iznos kojeg je dugovao za kuću.
Toga su se istoga dana vjenčali bivši kralj Engleske i Wally Simpson.
96
Na ploči je pisalo WESLEY H. KETCHUM, liječnik. Ali isto je tako mog­
lo pisati i »Dr. Ketchum - i Cayce.« Wesley Ketchum, još uvijek zdrav i
snažan, bio je prvi medu priznatim liječnicima s medicinskim fakulte­
tom koji je Edgara Caycea koristio kao pomoćnika u svojoj profesio­
nalnoj karijeri. Tiho ga je zaposlio, zatajivši najvećem broju bolesnika
tko zapravo postavlja dijagnoze i liječi njihove boljke, a tada, jednoga
dana, u skupini liječnika počeo je priču o svome najneobičnijem
slučaju - Cayceu. Umjesto prihvaćanja, naišao je samo na zamjerke.
»Zašto trošiti godine na studiranje medicine«, upitao je jedan liječnik
bijesno, »ako neki neuki momak koji leži na ležaju zatvorenih očiju
postavlja dijagnoze i propisuje lijekove bolje od bilo kojeg liječnika?«
Čak i kad su se osobno uvjerili u Cayceova čuda, i kad su vidjeli
ono što se doimalo kao čudo, tradicionalno usmjereni doktori medicisne s nevjericom su trepnuli i okrenuli glave. Naravno, bilo je i izuze­
taka, a jedan od njih bio je i Ketchum, koji je Caycea koristio u više od
dvije stotine slučajeva, na zgražanje svojih kolega. Možda zbog toga
općeg neprihvaćanja koje je pokazivala medicinska struka, usnuli se
Cayce sa svojom podsvijesti okrenuo osteopatima, psihoterapeutima i
kiropraktičarima, koji su bili otvoreniji njegovim postupcima. Cayce je
bio empiričar, koji se služio svime što djeluje, a kad je bio budan, sam
je sa sobom razgovarao o svojim pripravcima, često spominjući da se
u milosrdnoj prirodi skriva lijek za svaki poremećaj, uključujući i rak,
samo ako se liječenju pristupi na vrijeme.
S osobama mladoga duha, koliko god godina imale, postojala je
veća vjerojatnost da će ga povoljno prihvatiti, budući da mladi ljudi
po svojoj prirodi nisu ukorijenjeni u tradiciju. Na samom početku sto­
ljeća, kad se smjestio u Hopkinsvilleu, Ketchum je imao otprilike dva­
deset i pet godina, i bio je željan da krene svojim putem. Kao »prokleti
Yenki« s krive strane rijeke Ohio, u zajednici koja je još vodila
Građanski rat, malo je toga mogao izgubiti s Cayceom, budući da je
ionako bio izopćenik u toj zajednici koja je poštovala korijene.
Za Caycea je čuo od jednog je stanovnika Ohioa, mjesnog škol­
skog nadzornika, C. H Dietricha, čijoj je kćerki Cayce čudotvorno
pomogao. Ketchuma se dojmilo što je čovjek na Dietrichovu položaju
97
tako bezuvjetno prihvatio neprihvatljivo. Čak i tako, još cijelu iduću
godinu nije potražio Caycea. A tada je naišao jedan vrlo neobičan
slučaj, koji je predstavljao priliku da probije čvrsto utvrđenu granicu,
koju je do tada autoritativno postavljala »elita.« Bolesnik je bio student
koledža iz bogate, aristokratske obitelji. Tijekom treninga ragbija od­
jednom se srušio i pao u nesvijest. Kad se povratio, činilo se da je izgu­
bio razum. Mogao je promrmljati samo nekoliko nejasnih riječi. Oči su
mu lutale. Imao je snažne napadaje, i satima bi sjedio u stolici, bez
riječi zureći preda se. Obitelj se savjetovala sa specijalistima iz cijele
zemlje. Taj su slučaj odložili kao beznadan slučaj mladalačkog ludila.
Razgovarali su sa svakim liječnikom u Hopkinsvilleu, a Ketchum još je­
dini nije bio na razgovoru.
Ketchum je dva sata proveo ispitujući mladog čovjeka. Tjelesno
je bio normalan, ali uopće nije reagirao, kao da je komad sira. »Nije
bio sposoban odgovoriti niti na najjednostavnija pitanja«, prisjećao se
Ketchum. »Ako biste ga pogledali, rekao bi da ili ne, bez obzira na
pitanje, a onda bi se zatvorio kao školjka.« Dva su pazitelja na njega
pazila bez prekida. Ali je najčešće sjedio kao biljka, bez ikakvog zani­
manja za bilo što. Ketchum nije imao pojma što kod mladića nije u
redu, ali se složio da će preuzeti slučaj, ako mu obitelj obeća da se
godinu dana neće miješati u liječenje. Budući da nisu imali drugog
izlaza, pristali su. Novac nije bio u pitanju. Tada se Ketchum još uvijek
držao tradicionalnog pristupa. Odveo je mladića u New York da ga
pregleda specijalist za mozak. Smjestili su ga u bolnicu i četrnaest su
ga dana držali u obloženoj prostoriji, ispitujući ga i promatrajući. Na
kraju su mudro odmahnuli glavama i suglasili se s dosadašnjom dija­
gnozom: »Beznadan slučaj dementie praecox.« Zatim je uslijedio put
u Cleveland i savjetovanje s vrhovnim neurologom, jednim od
Ketchumovih prijašnjih učitelja. Ponovo su čuli dijagnozu »dementia
praecox«, ali ovaj put je uslijedio i savjet: »U vlaku ga držite na oku snažan je to mladić.« Vraćajući se vlakom u Hopkinsville, Ketchum je
iznenada pomislio: »A kako bi bilo da pokušamo s Dietrichovim prija­
teljem, onim čudakom Edgarom Cavceom?«
Umjesto da odmah telefonira Cayceu, Ketchum je nazvao jednog
drugog liječnika, dr. T. B. Housea, za kojeg je znao da je na neki način
povezan sa Cayceovom obitelji. House ne samo da ga nije ohrabri­
vao, nego ga je upozorio da ne naziva Caycea: »Što manje imate s
njim posla, to bolje za vas. Kao »prokleti Yenki« već ste gotovo isklju­
čeni, ali ako se povežete s Cayceom, bit ćete u nevolji.«
Ali Ketchuma, koji se sjećao Dietricha i razmišljao o svome boles­
niku u vegetativnom stanju, nije bilo lako razuvjeriti. Na kraju se dr.
House složio da će ga predstaviti Cayceu, a zatim ga je odveo u Bow98
ling Green, u Kentuckyju, gdje je Cayce imao fotografski studio. Ketchuma je predstavio kao Dietrichova prijatelja, i rekao da Ketchum za
njega ima jedan slučaj. Cayce je odmah skinuo svoj čvrsti, uštirkani
bijeli okovratnik i legao na ležaj. Prilično sumnjičavo Ketchum je napi­
sao bolesnikovo ime i adresu na komadić papira i predao ga Houseu.
Dojam koji je ostavilo to prvo čitanje Ketchum je zapamtio kroz
svih šezdeset godina, čak i kad je svoju mirovinu uživao u južnoj
Kaliforniji, gdje se sada približava devedesetoj godini. Dok je Cayce
ležao u površnom transu, lagano dišući, House je uobičajenim glasom
rekao: »Ispred tebe je tijelo M... iz Hopkinsvillea u Kentuckyju. Pregle­
daj to tijelo i reci nam što si pronašao.«
Cayce je tako ležao neko vrijeme, a tada progovori, kao da se
spotaknuo na nešto: »O, da, da, evo ga ovdje.« Trenutak je oklijevao,
a tada, iako nije dobio nikakvih naznaka o bolesnikovom stanju, nasta­
vi: »Mozak mu je upaljen. Moždane su mu vijuge crvene, crvene kao
plamen. Um mu je izopačen. Za vrlo će kratko vrijeme, ako mu se ne
pomogne, postati razbješnjeli manijak. Sve se to u njemu već poo­
davno priprema.«
Ketcuma se dojmila ne samo dijagnoza mentalnog poremećaja,
nego i prognoza, a to je naglo pogoršanje, kakvu su dali i specijalisti iz
Rochestera u Minnesoti, i iz New Yorka i Clevelanda.
House je Ketchumu dao znak da i sam može postaviti pitanje
usnulom čovjeku.
»Kakvo liječenje predlažete?« upitao je.
Odgovor je stigao jasan i glasan. »Posebnu vrstu liječenja, u naj­
većim mogućim količinama.« Spomenuo je malo poznati lijek.
»Još nešto?«
»To će biti dovoljno.«
Ketchum je znao da je dovoljno, jer je točno poznavao primjenu
toga lijeka.
Ipak, očarano je promatrao kako je House na kraju čitanja usnu­
lom muškarcu dao sugestiju za buđenje, ne samo da bi izašao iz tran­
sa, nego i da bi ga odvojio od mladića za kojeg je obavljao čitanje.
»Sada više ne vidiš toga čovjeka«, rekao je House. »Probudit ćeš se s
osjećajem savršenog mira.«
Cayce je za nekoliko minuta sjedio trljajući oči. Ketchum ga je
preplavio s pitanjima. »Koristili ste nekakav jako zanimljiv jezik«, rekao
je, »ali recite mi sada što znate o moždanim vijugama?«
Cayce se skrušeno osmjehnuo: »Baš ništa.«
Ketchum je oštro odmjerio Cayceovu tanku priliku koja se lagano
povijala. »Ili ste najzanimljiviji čovjek u Kentuckyju, ili najveći lažac«,
rekao je.
99
Cayce se dobroćudno osmjehnuo. Sve je to već i prije čuo. »Ja
ništa ne zahtijevam«, rekao je blago.
Dvojica su se muškaraca rukovali. »Javit ću vam se«, rekao je Ketchum.
Svoj posjet Cayceu nije u početku nikome spomenuo, pa niti
mladićevoj obitelji. A nije morao brinuti da će House nekome nešto
reći. Cayce je u medicinskom svijetu bio izopćenik.
S vlaka se Ketchum uputio ravno u ljekarnu u Hopkinsvilleu i na­
bavio predloženi preparat. Odmah ga je dao svome bolesniku. Deset
kapi ujutro, jedanaest u podne, dvanaest navečer, s time što se koli­
čina postepeno trebala povećavati, sve dok ne dosegne dvadeset ka­
pi. Prva je boca bila potrošena, a da se na bolesniku nije mogao zami­
jetiti nikakav vidljivi napredak.
Kad je počeo bolesniku davati drugu bocu, količina lijeka popela
se na četrdeset kapi. U uobičajenim slučajevima, veće su količine iza­
zivale simptome prehlade, otjecanje osjetljivih membrana očiju i nosa.
U ovom slučaju bolesnik nije pokazivao nikakvih reakcija. Ketchum je
počeo kupovati veće boce, utrostručujući količine čak i iznad razine
sigurnosti. Tada se vratio na sam početak, počevši sve iznova. I dalje
nije bilo nikakve reakcije, pa čak ni najmanjeg zapaljenja očiju. Pro­
teklo je tri ili četiri tjedna, a bolesnika je liječio kod kuće ili u uredu. A
tada je jednoga jutra zazvonio telefon. Bila je to dječakova majka, a u
njezinom se glasu osjećala nekakva nova vrsta hitnosti. Ketchum je
ostao bez daha.
»Dr. Ketchum?«
»Da.«
A tada je njezin glas zaplovio kroz žicu. »Dobro jutro, čudot­
vorče«, rekla je.
Prije samo nekoliko trenutaka njezin se sin spustio niza stube i prvi
put u posljednjih godinu dana progovorio razumljivim jezikom. Kao
da je s njegovog uma podignuta koprena. »Dobro jutro, mama, što
ima za doručak?« Samo je to rekao, ali samo je to i morao reći. Vratio
se onamo gdje se nalazio prije nego je pao na terenu za ragbi.
Ketchum je pokupio sve zasluge, jer se tada još nije usuđivao spo­
menuti Caycea, a svakako da je zavrijedio priznanje zbog toga što se
osmjelio posavjetovati s Cayceom i provesti njegov način liječenja.
Nakon toga, kad god Ketchum nije odmah mogao postaviti dijagnozu
nekom bolesniku, ili kad bi se činilo da se radi o neobičnom pore­
mećaju, obratio bi se Cayceu u Bowling Greenu i zapitao ga bi li htio
»odspavati« neki slučaj.
Jednoga se dana radnik imenom Homer Jenkins, rušeći zid od
cigli, spotaknuo i onesvijestio. Smjestili su ga u vagon, na slamu i pos100
lali njegovoj kući. Ketchum nikako nije mogao odgonetnuti što nije u
redu. Cayce je rekao da je u pitanju ozbiljan slučaj neishranjenosti.
»Previše kukuruzne i zobene kaše.« Predložio je dobro uravnoteženu
prehranu s mnogo zelenog povrća.
Bio je to prvi slučaj pelagre 1 kojeg je Ketchum ikada vidio, a po­
mogao mu je dijagnosticirati i liječiti druge slučajeve s kojima su se
mjesni liječnici već godinu dana borili, ne mogavši postaviti dijagno­
zu. »Prije ovog slučaja«, prisjeća se Ketchum, »jedina pelagra za koju
sam ikada čuo dogodila se u Italiji. Ali tada su liječnici počeli otkriva­
ti slučajeve pelagre odasvud gdje ljudi nisu jeli ništa osim svinjetine i
kukuruzne kaše.«
Cayce opet nije dobio priznanje. Jedan od liječnika iz Hopkinsvillea, čiji je bolesnik bio izliječen od pelagre, pročitao je svoj rad o
svome dijagnosticiranju pelagre pred Medical Society (Medicinskim
društvom) Kentuckyja, ali nije spomenuo Caycea a, uostalom, ni Ketchuma.
Bez obzira na to, Cayce je tiho, ali sigurno povećavao Ketchumov
ugled. Pet južnjačkih liječnika, već ostarjelih, i novak Ketchum, bili su
pozvani zbog savjetovanja kad je bogati poduzetnik, George Dalton,
pri padu slomio nogu. Dok su liječnici mudro vijećali, gospoda Dalton
je izašla iz bolesnikove sobe i objavila: »Gospodin Dalton voljan je svoj
slučaj povjeriti momku Yenkiju.«
Za Ketchuma je to bila teška odgovornost - a i za Caycea. Nije
bilo bolnice, i bolesnici su se liječili kod kuće ili u liječnikovu uredu. A
Ketchum nikada prije nije liječio tako složen prijelom. Na brzinu se
posavjetovao s Cayceom. A Cayce je predložio prilično radikalan pos­
tupak za to doba: izbušiti rupu u čašici koljena, spojiti kosti zavrtnjem,
a tada nogu istegnuti pomoću utega.
Ketchum je imao svojih sumnji. Nikada prije nije čuo nešto slično
tome. »Tada su koristili udlage«, rekao je, »ali su metalni zavrtnji još uvijek pripadali budućnosti. Međutim, otišao sam do najbližeg kovača i
on je napravio željezni čavao sličan velikom krovnom čavlu, s velikom
glavom.« Tada je, uz pomoć još jednog liječnika i dvije medicinske
sestre, izbušio rupu u koljenu bolesnika i prikovao kosti, a zatim nogu
stavio u utege, koje je držao kolotur pri dnu kreveta.
Kad se pročulo da je Jenki liječnik zabio čavle u Daltonovu nogu,
Ketcham je postao neugodno svjestan zlobnih pogleda sa strana i blePelagra, lat., kožna bolest do koje dolazi zbog nedostatka vitamina B2 kod
ljudi koji se hrane uglavnom kukuruznim proizvodima; očituje se ljuštenjem
i opadanjem kože, probavnim smetnjama, te duševnim poremećajima; prim.
prev.
101
betavih jezika koji su govorili: »Taj »prokleti Yenki.« Ubit će starog Daltona prije nego mu je vrijeme.« Ketchum je Cayceu otišao po utjehu,
i dobio ju je. U međuvremenu je u svojoj kočiji posvuda nosio dvocjevku. Shvatio je da njegov opstanak, barem kao mjesnog liječnika,
ovisi o Daltonovom oporavku. Trebalo je proći nekoliko mjeseci, ali je
bio osvećen. Noga je bila čvrsta kao i prije, željezni je čavao ostao u
njoj, a Dalton ga je odnio u grob trideset godina kasnije.
Ipak, još uvijek nitko nije znao da mu Cayce pomaže. Ni sam se
Ketchum nije mogao priviknuti na zamisao da taj neuki spavač, koji
nije završio više od šestog razreda, zna više o medicini, anatomiji i ke­
miji, nego ugledni, diplomirani liječnik kao što je bio on, i bilo koji od
njegovih istaknutih kolega ili profesora. Čak i dok je gledao kako se to
odvija, činilo mu se nevjerojatno. Neprestano je iskušavao Caycea.
Jednom ga je, usnulog, zapitao koji je najkraći mišić u tijelu. Nepis­
meni je mladić bez oklijevanja odgovorio: »Levator labii superioris
alaeque nasi - u gornjoj usni.« Zapitao je Caycea za naziv najdužeg mi­
šića, a usnuli mu je čudotvorac istom brzinom odgovorio: »Sartorius«,
a to je mišić koji savija zglobove kuka i koljena. Katkad bi iz Caycea
pokuljale riječi, sa svom njihovom složenom tehničkom terminologi­
jom; katkad bi se činilo da traga za njima, kao lovački pas na tragu, a
onda bi se brzo pribrao, kao da je pronašao svježi trag. U takvim se
trenucima, prisjećao se Ketchum, doimao kao da zuri u unutrašnjost
pitaoca, i sve mu se činilo vrlo jasnim.
Cayce je samo rijetko preporučivao operacije, ukazujući da nje­
gova podsvijest smatra da su operacije previše popularne. Pomoću
vidovitosti, iz njega su izvirali načini koji bi bili prikladni za određeni
slučaj. »Zastupao je novi način iscjeljivanja osteopatijom, koja se tada
tek bila pojavila«, zabilježio je Ketchum. »Preporučivao ju je za sluča­
jeve koji su uglavnom bili povezani s ispravljanjem ili namještanjem
kralježnice. Često bismo ga pitali je li operacija nužna, a on bi odgovo­
rio: 'Niti jedna operacija nije nužna'. Umjesto toga, uputio bi bolesni­
ka najbližem osteopatu.« Tada nije bilo mnogo osteopata, a Cayce bi
katkada pribavio ime i adresu takvog liječnika, a tada bi do u potan­
kosti opisao postupak.
Pa ipak, bio je sklon i lijekovima, kad su mogli poslužiti svrsi. Ket­
chum bi se često zaprepastio nad Cayceovom jedinstvenom sposob­
nošću odabiranja lijekova koji nisu bili općenito poznati, koji još nisu
ni bili na tržištu, ili ih se prestalo upotrebljavati. »Jednoga dana«, sjeća
se Ketchum, »u Cayceovom su se studiju našla dva liječnika i ljekarni­
ka zbog jednog teškog slučaja, za koji je Cayce propisao sumpornu
mast. Počeli su se češkati po glavi. Nitko nikada za tako nešto nije čuo.
Jedan od ljekarnika, stariji čovjek imenom Gaither, bio je uvjeren da
takav preparat ne postoji. Listali su ljekarničku knjigu, nabrajajući sve
102
postojeće lijekove. Nigdje nije bilo sumporne masti. Tada su u jednom
potkrovlju naišli na jedan stari, odbačeni katalog, sastavljen prije pe­
deset godina. Očistili su ga od prašine, otvorili i u njemu pronašli sum­
pornu mast.«
U godinama koje su proveli zajedno, Ketchum je proučio gotovo
svaki vid Cayceovog umijeća. Ali svako bi ga novo čudo zapanjilo kao
i ono prije njega. Nakon nekog vremena počeo je vjerovati da Cayceov um putuje prostorom, smještajući se u neposrednu blizinu osobe za
koju je obavljao čitanje. Dokaz se pojavio jedne noći kad je Cayce u
Hopkinsvilleu čitao za jednog bolesnika u Clevelandu. Iznenada, us­
red čitanja, Cayce je prestao govoriti. »Umro je«, jedva je izgovorio.
Činilo se da besciljno traga naokolo.
Ketchum ga je probudio.
Kasnije je Ketchum primio pismo od svoga prijatelja liječnika iz
Clevelanda. Njegov je bolesnik umro u osam sati i dvadeset minuta
navečer, upravo u onome trenutku u kojem ga je Cayce izgubio.
Ketchum je bio samouvjereni mladi čovjek sa snažnim osjećajem
za ravnotežu. To mu je dobro poslužilo. Postepeno, iako on sam nika­
da o tome nije govorio, proširio se glas da se povezao s vidovnjakom
koji posjeduje izvanredne iscjeliteljske sposobnosti. Čak i tako, ljudi ko­
ji bi potražili Caycea najčešće su već bili iscrpili sve ostale mogućnosti.
Bilo je svih vrsta telefonskih poziva, od bogatih, siromašnih, onih s po­
vjerenjem, podrugljivih. Ketchum se pomalo osjećao kao Sherlock
Holmes iz ulice Baker, jer je mogao odabirati najzanimljivije slučajeve
koji su dolazili pred njega. Jednoga je dana zazvonio telefon, i neki je
muškarac objavio da bi rado unajmio usluge čudotvorca Caycea. Bio
je milijunaš, živio je u jednom gradu na Srednjem zapadu, a bio je
spreman bogato platiti, kao i dodati posebnu nagradu ako se Cayceovo liječenje pokaže uspješnim. Ketchumu se činilo da je to uobičajen
slučaj gdje Caycea traže kao posljednju mogućnost, ali je taj slučaj
Cayceovo očigledno sveznanje prikazao na takav način da je čak i
Ketchum mogao samo odmahivati glavom. Kao i ponajbolji od Holmesovih slučajeva, i ovaj je počeo sasvim uobičajeno. Bolesnik je bila
žena koja je očigledno patila od paralysis agitans s ukočenim trzajima.
Odani ju je suprug vodio po klinikama, bolnicama i kupkama cijeloga
svijeta, a naposljetku ju je doveo kući, nadajući se da će se uz pažnju
i odmor osjećati barem ugodno. Kad je nekako dočuo za Caycea,
pomislio je da vrijedi pokušati. »Sve što tražim«, rekao je preko telefo­
na, »jest da Caycea dovedete u naš grad da joj postavi dijagnozu.«
Ketchum mu nije odmah odgovorio. »Dajte mi ime vaše supruge
i adresu«, rekao je, »i ja ću vam se javiti.« Koliko god puta Cayce bio
uspješan, Ketchum se ipak svaki put ispočetka morao uvjeravati da je
njegova izvedba stvarna - i da je uvijek može ponoviti. Stoga je s mu103
ževim zahtjevom i ženinim podacima zamolio Caycea za početno čita­
nje, predstavivši taj slučaj mistiku kao i svaki drugi. Dok je stenograf
sjedio pored njega hvatajući bilješke, Cayce je iznio cijelu povijest že­
nina problema, kojeg su uvelike izazvali živci. Ketchum je proučio to
izvješće, a zatim nazvao muškarca i rekao mu da će doći. Odlučio je
da neće povesti Caycea, jer je u javnosti još uvijek tajio njihovu pove­
zanost.
Kad je stigao, prijavio se u hotel i telefonirao suprugu.
»Jeste li doveli i čovjeka sa sobom?« upitao je.
»Nisam«, odgovorio je Ketchum.
Čovjekov se glas slomio. »Pa što ćete vi sami učiniti?«
»Donio sam sa sobom natipkan opis vašeg slučaja.« Objasnio mu
je da su to riječi koje je izgovorio Cayce.
Na drugoj strani linije nastala je nelagodna tišina. »Dobro«, napos­
ljetku je rekao muškarac. »Kad ste već ovdje, možete i doći k nama.«
Stotinama kilometara udaljen, u transu, Cayce je bio opisao ne­
poznatu bolesnicu koja se kreće u kolicima, a za njezino je stanje re­
kao: »Kruta je kao komad mramora. Ne može se osvrnuti ni desno ni
lijevo. Za nju se brinu dvije izučene bolničarke u bijelim kapama.« Ko­
liko se god već navikao na Caycea, Ketchumova se vilica opustila kad
je stigao do bolesničine kuće. »Bolesnica je sjedila u kolicima na pred­
njem trijemu, na vrhu stuba. Sa svake strane stajala je po jedna bol­
ničarka s bijelom kapom.«
Zbog prirode izvješća kojeg je nosio u džepu, da bi mogao nasta­
viti s pouzdanjem, Ketchumu je bio potreban dokaz kojeg je upravo i
dobio. Smjestili su se u dnevnoj sobi, bolničarke su se povukle, a sup­
rug je mračno pogledao Ketchuma. »Što mislite napraviti bez čovjeka
čudotvorca?« upitao je.
Ketchum si je dopustio osmijeh. »Čudotvorni je čovjek upravo ov­
dje sa mnom«, rekao je, izvadivši natipkano izvješće. Nije se želio upuš­
tati u opis Cayceovog djelovanja, budući da ga ni sam nije razumio.
Žena je hrabro sjedila, drhtavih ruku, pogleda uperena ispred se­
be. Suprug je sjedio pored nje, ne puštajući posjetitelja s oka. Dok je
čitao Cayceove riječi, Ketchum je sjedio blizu žene. Bolesnica je imala
živčani poremećaj, ali ne onaj koji je bio dijagnosticiran. Dok je Ket­
chum čitao, činilo se da mu postaje sve neugodnije, što je za njega bila
rijetkost. »Kao mlada žena«, rekao je, »bolesnica je imala tajni grijeh.«
Žena je malo pomaknula glavu, pokazujući prvi znak zanimanja. Pri­
silio se da nastavi. »Taj je tajni grijeh bilo samozadovoljavanje.«
Bolesnica se zarumenjela od vrata do čela. Njezinom se suprugu
to činilo dosadnim. Nikada nije čuo ni za što toliko smiješno. Ali je Ket­
chum uhvatio ženin zaprepašteni pogled. Hrabro je nastavio. Zbog
104
toga je grijeha koji ju je opterećivao krivnjom, žena odlagala brak sve
dok nije navršila trideset i devetu godinu. Tada se sretno udala, barem
se tako činilo, imala je dvoje djece, a zatim se razboljela. Kad je to
čuo, muževo se zanimanje malo pojačalo, budući da je Cayce pogo­
dio najširi okvir njihovog zajedničkog života.
Kad je Ketchum završio sa čitanjem Cayceovog izvješća, žena se
obratila svome suprugu. »Molim te, bi li malo izašao iz sobe? Željela
bih nasamo porazgovarati s liječnikom.«
Kad su se za njim zatvorila vrata, ona je uperila pogled u mladog
liječnika. »Dr. Ketchum«, rekla je, »kakav je čovjek taj Cayce? Istina je
da sam imala tajni grijeh, od osamnaeste do trideset i devete godine.
Ali samo ja i moj Bog za to znamo. Kako vam je, za ime Boga, taj čov­
jek to uspio reći?«
Neko su vrijeme razgovarali, pa joj je Ketchum objasnio da je
Cayce vidovnjak koji se na neki način uključuje u svoju podsvijest.
Očigledno je pronašao potisnutu krivnju koja se svih tih godina nakup­
ljala u ženinoj unutrašnjosti, odražavajući se u njezinom tjelesnom sta­
nju. Kao što je Cayce tako često govorio, um i tijelo su sjedinjeni, pa
jedno ne može patiti, a da drugo isto tako ne pati.
Cayce je preporučio određene lijekove koji su joj trebali pomoći;
razgovor o problemu trebao je učiniti ostalo. Postepeno se
oporavljajući, žena je nekoliko godina normalno živjela. Međutim,
suprug nije bio previše oduševljen. Nikako nije mogao zaboraviti
priču o tajnom grijehu.
Ketchum se nikada nije prestao diviti Cayceovom očigledno sve­
općem znanju. Bilo je to jedno skladište kojim se često služio za svoju
vlastitu znatiželju, kao i pomažući drugima. S Cayceom u pozadini,
bolesnicima je bilo teško nešto sakriti od svoga liječnika. Istovremeno,
svojim je sveznanjem mladom liječniku pružao osjećaj autoriteta i
moći nad svojim bolesnicima, čak i kad bi ih samo površno poznavao.
O čemu god da se radilo, osjećao je da Cayce zna najbolje. Pa je stoga
koristio njegove savjete. Jednom je negdje oko Božića jedna majka za­
kazala sastanak za svoju kćerku, koja se vratila kući s koledža u depre­
sivnom stanju. Sastanak je bio zakazan za devet sati ujutro.
Te večeri Ketchum se savjetovao s Cayceom, davši mu djevojči­
no ime i adresu. Cayce je nekoliko minuta bio vrlo tih, kao da je u
transu pokušavao procijeniti podatke koje dobiva, a tada je, gotovo s
uzdahom, rekao: »Nevolja ovoga tijela nalazi se upravo ovdje, upravo
ovdje. Ovdje, u zdjelici, razvija se novi život. Posljedica toga je mučni­
na, povraćanje, ono što je poznato kao jutarnje mučnine.«
Ketchum se namrštio. »Kakav slučaj«, pomislio je.
Ali budući da je ispitivao Caycea, mogao je posao obaviti do kraja.
105
»Kakav tretman preporučuješ?« To je bilo teško pitanje, jer djevoj­
ka vjerojatno nije bila udana.
»Nikakav tretman«, odgovorio je Cayce. »Tu se radi samo o fizio­
logiji. Za takve se stvari brine priroda.«
Prije nego što je Caycea probudio, Ketchum je izbrisao djevojku
iz svjesnog uma usnulog mistika. »Jako dobro«, rekao je, »više je nećeš
vidjeti.«
Majka i kćerka stigle su točno u devet. Djevojka je bila blijeda i iz­
mučena, ali prekrasna, pravilnih crta lica i otmjena. Ako se nekome
predala, osjetio je Ketchum, to je moglo biti samo iz ljubavi. Okrenuo
se majci: »Mogu li nasamo porazgovarati s vašom kćerkom?«
U privatnosti svoga ureda blago ju je upitao: »A sada mi recite sve
o sebi.«
Djevojka se zacrvenjela, nekoliko puta pokušala progutati čvor u
grlu, a zatim tiho rekla: »Nitko to još ne zna, ali već dva mjeseca nisam
imala menstruaciju.« To ni u kom slučaju nije bila neobična priča, čak
ni za to vrijeme. Godinu i pol dana sastajala se s jednim mladićem iz
koledža, pa su se zaljubili. Sada je zatrudnjela.
Ketchum je samo nekoliko godina bio stariji od djevojke, ali je
mudrost mogao posuditi od Caycea. A Cayce je predložio da se za taj
problem pobrine priroda.
Ketchum je želio pomoći prirodi. »Ponajprije moramo reći vašoj
majci«, rekao je.
Djevojka se užasnula. »Molim vas, nemojte to učiniti.«
»Naravno da se to mora, vaša će majka znati što je najbolje.«
Majka je bila iznenađujuće mirna. Okrenula se svojoj kćeri i zapi­
tala je što osjeća za toga mladog čovjeka. Djevojka je zajecala i rekla
da ga voli, ali da se previše stidi da bi mu rekla što se dogodilo. »Ne
želim da pomisli da se sa mnom mora oženiti.«
Majka je upitno pogledala mladog liječnika koji je s takvom lako­
ćom upravljao teškom situacijom.
Ketchum je i dalje išao prirodnim putem. »Prihvatite moj savjet i
odmah se javite tome mladom čovjeku, i zamolite ga da dođe ovamo
na razgovor.« Uzeo je u obzir i njezin ženski ponos. »Ja ni od kojeg
mladog čovjeka ne bih tražio da se oženi nekom djevojkom ako ona
nije stvorena za njega. Ako se volite, tada otiđite u drugu državu, vjen­
čajte se i vijest raširite po svim novinama u ovome gradu. Ako to ču­
vate kao tajnu, ljudi će tek onda postati znatiželjni.« Za četrdeset i osam sati sve je bilo uređeno. Njih su dvoje pobjegli, vjenčali se, a zatim
se oboje vratili na koledž, diplomiravši u lipnju; dijete je stiglo istovre­
meno s promocijom.
106
Kako je Ketchum i dalje koristio Caycea, drugi su liječnici u okru­
gu Christian počeli zauzimati sve negativniji stav prema njemu i
»čudaku.« Sa svoje je strane drski Ketchum osjećao sve veću ljutnju
prema medicinskom bratstvu koje ga je sumnjičavo promatralo. Isto je
tako bio svjestan da su neki, koji su ga na brzinu odali mjesnim medi­
cinskim društvima, i sami potajno koristili Caycea.
Cayceov je stav prema liječnicima oštro graničio sa suzdržanošću.
Njegov ga je daleki rođak, Thomas House, koji je kasnije postao upra­
vitelj Cayceove bolnice, koristio, i ne pokušavajući shvatiti kako djelu­
je njegova moć. Ali je on barem priznavao da Cayceovi savjeti djelu­
ju i bez uobičajenih medicinskih postupaka. Mnogo prije nego što se
pojavio Ketchum, doktori medicine spriječili su Ala Laynea, koji nije
imao dozvolu, u njegovom liječničkom radu. Caycea je pogodilo što
su prekinuli njegov i Layneov zajednički rad, kad se činilo da pomažu
ljudima. Ipak, suglasio se da radi s odborom mladih liječnika, kojima
je na čelu stajao dr. John Blackburn, kojeg se dojmio Cayceov rad s
Dietrichovim djetetom. Blackburn, koji je istisnuo Laynea, čak je jed­
nom i pomogao Cayceu kad se iznenada vratila njegova afonija, ili gu­
bitak glasa, navevši Caycea da sam sebi sugerira da mu je krvotok pra­
vilan. Glas mu se odmah povratio.
Ali čak i uza sve to, liječnički je odbor, koji je neprestano provo­
dio ispitivanja, unosio napetost u zanesenog mistika, budući da je u toj
neodlučnoj fazi svoga života tražio potvrde, a ne bojazni ili sumnje, ka­
ko bi opravdao to što se i dalje bavi tim poslom. Neki su ga liječnici
ubadali iglama dok je spavao, kako bi se uvjerili da ne vara, drugi su
se trudili da dokažu kako su njegovi savjeti potpuno pogrešni. Jednom
je odbor povjerovao da su ga napokon uhvatili. Naizgled se radilo o
slučaju za operaciju. Specijalisti su kod žene s bolovima u trbuhu i
unutrašnjim krvarenjem tražili hitnu operaciju. Ona se obratila Cay­
ceu. Cayce joj je rekao da se kod nje radi samo o ljuštenju želučane
stjenke. Preporučio joj je duge, svakodnevne šetnje i sirov, posoljen
limun. Bilo je to tako očigledno besmisleno, da su liječnici odlučili
upotrijebiti taj slučaj da bi raskrinkali Caycea kao varalicu. Odgodili su
operaciju, iako su je smatrali neminovnom. Tri tjedna kasnije, žena je
hodala šesnaest kilometara dnevno, a želučani su bolovi nestali. Bila
je potpuno izliječena.
Nedugo prije nego što je susreo Ketchuma, Cayce je odlučio da
će njegova nadarenost, ako je uistinu bila nadarenost, morati stajati
sama na svojim vlastitim nogama. Više nitko neće provoditi pokuse s
njim umjesto zamorca. Dok su se on i Ketchum prema temperamen­
tu razlikovali kao nebo i zemlja, Cayce je u Ketchumu prepoznao
pragmatično priznavanje onoga što uistinu djeluje, i to mu je pružilo
mogućnost da, pravilno nadgledan, pomogne ljudima. Naravno da je
107
Ketchum bolje prošao. Tijekom tri ili četiri godine za vrijeme kojih ga
je podržavao Cayce, Ketchum je postigao zavidan ugled kao liječnik
koji može pomoći kad nitko drugi ne može. Ali nije imao ništa protiv
da mu Cayce postane partner, ako bi to Cayce želio, jer je shvatio da
bi jedine primjedbe mogle doći sa strane liječnika, a ne i bolesnika,
koje je zanimalo samo poboljšanje vlastitog stanja. Stoga je u zrak
pustio probni balon, sa svojim smislom za dramatično odabravši naj­
prikladniju pozornicu - liječničku konvenciju. Radilo se o sastanku
National Society of Homeopathic Physicians (Nacionalnog društva homeopatskih liječnika), koji se održavao u Pasadeni, u Kaliforniji. Dok
je slušao kako njegovi kolege raspravljaju o svojim najneobičnijim
slučajevima, Ketchum je jednoga dana dokono ustao i ispričao im svoj
najneobičniji slučaj. To se događalo u lipnju 1910. godine.
Naravno, najveći dio njegovih slušatelja se zaprepastio. Ali je Ketchumu prišao jedan od njih, dr. Krauss iz Bostona, i zamolio ga da o
Cayceu napiše izvješće za sastanak American Association for Clinical
Research (Američku udrugu za klinička istraživanja), koja se u rujnu
trebala održati u Bostonu.
Bez mnogo priča, Ketchum je sjeo i iznio svoj opis Caycea, pa ga
predao liječniku. Više o tome nije ni mislio, sve dok kasnije nije dobio
primjerak programa tog sastanka, i svoje ime našao pored naslova
»Moj neobični slučaj.«
Nije ni namjeravao ići sam, a nije ni pokušao nagovoriti Caycea
da ode, jer je znao da medicinska struka - kao ni laička publika - nije
spremna prihvatiti ono što bi on sam trebao reći. A da je imao nekak­
vih primisli, vjerojatno bi povukao svoj rad. Kako su stvari tada staja­
le, rad je pročitao Henry E. Harrower, diplomirani liječnik iz Chicaga,
koji je često pisao za Vjesnik američke medicinske udruge, o čemu je
u sljedećem broju New York Timesa izašao veliki članak. Times je sma­
trao umjesnim da navede preporuke koje se odnose na dr. Ketchuma.
»Dovoljno će biti ako dodamo da je dr. Wesley H. Ketchum uvaženi
liječnik visokog položaja i uspješne prakse u okviru homeopatske ško­
le. Ima klasično obrazovanje, a po prirodi je sklon znanosti, diplomi­
rao je na jednoj od vodećih medicinskih ustanova u zemlji. Za njega
jamče tradicionalni liječnici iz Kentuckyja i Ohioa, a u obje je te drža­
ve jako dobro poznat. U Hopkinsvilleu niti jedan liječnik bilo koje ško­
le nema viši položaj od njega, iako je još uvijek vrlo mlad.«
Liječnički je skup podvojenih osjećaja slušao kako dr. Harrower
čita umjesto odsutnoga Ketchuma. Njegovo se ime izgovaralo vrlo
slično izgovoru Cayceovog imena. »Prije četiri godine«, glasio je tekst,
»upoznao sam se s mladim, dvadesetosmogodišnjim čovjekom, kojeg
je pratio glas da je 'čudak'. Rekli su mi da u snu iznosi prekrasne isti­
ne. Budući da me je zainteresirao, odmah sam se dao na istraživanje
108
i, budući da sam iz Missourija, morao sam se iskazati. Uistinu, kad se
radi o bilo čemu psihičkom, svaki laik već od samoga početka ni u što
ne vjeruje, a najveći dio naše odabrane struke ne želi prihvatiti ništa
što na bilo koji način pripada vidovitosti, bila to hipnoza, mesmerizam
ili štogod drugo, osim ako za to ne jamči kakav doktor medicine, koji
je uspješan u svome radu i čiji je tradicionalni položaj neupitan.«
Nakon toga je Ketchum spomenuo kako je uveo Caycea u trans.
»Dok je u snu, koji je potpuno prirodan, njegov je objektivni um pot­
puno neaktivan, a djeluje samo njegov subjektivni um. Nakon suges­
tije on postaje nesvjestan bilo koje vrste bola a, čudno je to da najbolji
posao obavlja dok je naizgled potpuno mrtav za ovaj svijet.«
Naglasio je Cayceovo iznošenje kliničkih potankosti i njegov is­
pravan pojmovnik. »Njegovi bi fiziološki pojmovi i opisi anatomije živ­
čanog sustava služili na čast bilo kojem profesoru neurologije. U nje­
govom govoru nema oklijevanja, a sve su mu izjave jasne i sažete. I
najsloženije pojmove, koji izazivaju poteškoće pri izgovaranju, izgova­
ra s podjednakom lakoćom kao i bilo koji bostonski liječnik, što ja
smatram predivnim, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da je taj
čovjek u svome uobičajenom stanju gotovo nepismen, osobito u smis­
lu medicine, kirurgije ili farmacije, o kojima ne zna baš ništa. Budi ga
sugestija da više neće vidjeti tu osobu koja je u pitanju, i za nekoliko
će se minuta uistinu probuditi. Kad ga upitate, savršeno ništa neće
znati o onome što je rekao, kao ni ime osobe o kojoj se radilo.«
Koliko je Ketchum znao, Cayce nikada nije pogriješio u dijagno­
sticiranju, iako je jednom opisao pogrešnu osobu koja je živjela u istoj
kući s osobom koju je zapravo trebao pregledati. »U slučajevima u
kojima sam ga ja koristio uglavnom se radilo o ljudima koji su već
obišli mnoge liječnike prije nego su došli do mene, a u šest je važnih
slučajeva, za koje je postojala naznaka o hitnoj operaciji, Cayce izjavio
da operacija nije potrebna, nego je odredio tretman kojeg je trebalo
slijediti, i u svakom od tih slučajeva došlo je do iscjeljenja.«
Budući da je i sam bio tradicionalno obrazovan, Ketchum je smi­
ono predvidio reakciju na svoje izjave. »Uobičajen prezir kojeg struka
pokazuje prema ovakvoj vrsti izvora dolazi odatle što je većina pri­
padnika medicinske struke zapala u kolotečinu i nikada se nije poza­
bavila ničim što nije strogo tradicionalno. Mogli biste se zapitati, zašto
čovjek obdaren ovakvim moćima nije predstavljen javnosti i zašto nije
primio potvrdu od strane struke, bez bojazni ili pristranosti? Iskreno
vam mogu odgovoriti da struka za to još nije spremna. Čak je i sam
Krist bio odbačen. 'Dok ne vide znakove i čuda, neće vjerovati.'«
Nedugo nakon bostonskog izvješća, koje je dovelo do toga da su
znatiželjni novinari počeli opsjedati inače pospani Hopkinsville, organi­
zirana su medicinska društva u okrugu Christian odlučila da je krajnje
109
vrijeme da poduzmu nešto protiv buntovnika koji je naizgled ohrabri­
vao nadriliječništvo i rad bez dozvole, na račun konvencionalnih doz­
vola medicinske struke. Izvanredni sastanak, o kojem Ketchum nije bio
obaviješten, održan je u sudnici Hopkinsvillea. Ondje su se okupili go­
tovo svi doktori medicine iz okruga Christian, vapeći za Ketchumovim
skalpom. »Tebe i tvoga čudaka kleli su i o vama raspravljali«, rekao mu
je kasnije jedan prijatelj, »što je dovelo do toga da su u glavni grad dr­
žave poslali odbor koji će zatražiti poništenje tvoje dozvole, jer se niti
jedan razuman liječnik ne bi zauzimao za takvu ludoriju.«
U zakonskom je roku Ketchum službeno obaviješten o datumu
održavanja drugoga sastanka, na kojem će se protiv njega javno po­
dići optužnica. Brižni je Ketchum pažljivo razradio svoj plan. U okru­
gu je bilo četrdeset ili četrdeset i pet liječnika, a oni će se čvrsto posta­
viti protiv njega. Nije mogao očekivati niti jednu jedinu riječ podrške,
a kamoli jedan glas. Ujutro na dan sastanka - bio je utorak - otišao je
u nacionalnu banku Hopkinsvillea, gdje je imao otvoren račun, i izne­
nađenom blagajniku rekao: »Želim podići tisuću dolara u dva odvoje­
na svežnja, po pet stotina u svakom. Novog novca.« Kasnije toga dana
stavio je oba svežnja u džep i odšetao do sudnice, gdje je sjeo u pos­
ljednji red. Dr. Frank Steitz, čiji je ured bio smješten točno preko puta
Ketchumovog, pozvao je prisutne da se umire. Pročitali su zapisnik s
prošlog sastanka, u kojem se nalazila optužba i imenovali su odbor koji
bi trebao otići u Frankfort, glavni grad, da izbrišu Ketchuma s popisa
liječnika koji imaju dozvolu za privatnu praksu. Istaknuto je da je jav­
no surađivao sa Cayceom, čudakom, dobro poznatim varalicom, i da
je tako osramotio cijelu medicinsku zajednicu. Što ga brže izbrišu s po­
pisa, to bolje.
Na zapisnik nije bilo nikakvih komentara, pa je došao red i na Ket­
chuma da govori u svoju obranu. Ustao je, visok i autoritativan i, dok
su sve oči bile uperene u njega, odšetao se u prednji dio sudnice, zau­
zevši mjesto pored Steitza. Lukavi je mladi liječnik dobro isplanirao
svoju strategiju. Počeo je jednoličnim i umirujućim glasom, upravo
kao što je to učinio Marko Antonije kad se obratio urotnicima na Cezarevu grobu. »Gospodo«, rekao je pomirljivim glasom, »jako mi je
žao što sam liječnicima okruga Christian priredio ovako nešto. Vi ste,
najveći dio vas, rođeni i odgojeni ovdje. Ja nisam. Ja sam odrastao
sjeverno od rijeke (Ohio), i ovamo sam stigao prije nekoliko godina,
potaknut većim brojem vaših vodećih građana, a jedan od njih, pro­
fesor Dietrich, otac vašeg izvanrednog školskog sustava, pričao mi je
o tome Cayceu. Ja sam njega samo proučavao, i to još uvijek radim.«
Istim svilenkastim glasom zamolio ih je da mu pomognu odlučiti
je li Cayce varalica ili nije. »Imam jedan prijedlog«, rekao je. »Želio bih
da odaberete šestoricu između sebe, da svaki odabere svoj najteži
110
slučaj, a da tada Cayce pokuša postaviti dijagnozu za svaki od tih slu­
čajeva, s time da dva stenografa bilježe sve njegove riječi.«
Ogledao se naokolo po prostoriji, a lice mu je izražavalo samo
dobru volju. Liječnici su napeto pratili njegove riječi. Dramatično je
posegnuo u džep i bacio dva svežnja novih novčanica na stol ispred
sebe. »Ovdje je tisuću dolara dobrog američkog novca«, rekao je.
»Nakon što Cayce postavi dijagnoze i pregleda bolesnike, ako dijagno­
ze nisu apsolutno točne, ja ću ovaj novac predati bilo kojem dobrot­
vornom društvu okruga Christian koje vi odaberete, izdvojivši narav­
no novac koji se potroši za vaše pokuse.«
Zavladala je tišina puna zaprepaštenja. Ketchumove su oči lutale
prostorijom, a on je uživao u svakom trenutku drame, u svakom dje­
liću zaprepaštenja koje je izazvao njegov hrabar govor. Tada, dok je
promatrao lica svojih tužitelja, Ketchumovo se ponašanje naglo pro­
mijenilo; izbila je sva pravedna osveta povrijeđenog lava. »Ovo je mo­
jih tisuću dolara«, rekao je, ponovo udarivši svežnjima po stolu. »A sa­
da, ili recite da pristajete, ili umuknite.«
Bilo je tako tiho da je Ketchum mogao čuti disanje liječnika u pr­
vih nekoliko redova. A tada je dugačku tišinu prekinuo jedan glas, iz­
rekavši riječi s duhovitošću koju nitko osim Ketchuma nije zamijetio:
»Gospodine predsjedniče, pozivam subjekta da legne na stol2.«
Ketchum se osmjehnuo. Cayce bi znao cijeniti te riječi. Zapravo,
mogao se rastreseno popeti na stol i zapasti u trans.
To je bilo posljednji put da je Ketchum čuo nešto od organizirane
medicine u okrugu Christian. Međutim, ono što se nisu usudili učiniti
liječnici, učinili su odvjetnici. Mjesecima nakon prekinutog medicin­
skog sastanka, Ketchum je Caycea predstavio odvjetnicima triju dr­
žava - iz Kentuckyja, Tennesseeja i Indiane. Počasni je gost bio državni
tužitelj Kentuckyja. Bio je to jednostavan prikaz Cayceove moći sveo­
buhvatnog znanja. Nekoliko je odvjetnika napisalo pitanja osobne pri­
rode, a Cayce je na njih odgovarao, zaprepastivši sve do jednog svo­
jim točnim znanjem njihovih osobnih poslova. Nevjerica na njihovim
licima odražavala je njegovu točnost.
Najviši je državni zakonski autoritet s osobitim zanimanjem pro­
matrao sve što se događa, znajući da je postupak protiv Ketchuma go­
tovo završio na njegovom stolu. Ketchum je oštro pogledao državnog
odvjetnika, i svidjelo mu se to što je ugledao. »Što vi o tome mislite,
gospodine?« upitao je pokazavši glavom prema Cayceu koji je sada
»Mister Chairman, I make a motion that the subject be laid on the table« igra riječi - radi se o pozivu na raspravu o predmetu o kojem se radi, a dos­
lovno značenje je - pozivam subjekta da legne na stol; prim. prev.
111
stajao, zauzet objašnjavanjima da baš ništa ne zna o onome što je go­
vorio u snu.
Državni je odvjetnik zurio nekoliko trenutaka u liječnika, a zatim
podigao pogled prema nebu i rekao: »Znate, nije jako dalek put odav­
de do onkraja, a Cayce na neki način uspijeva prijeći taj put.«
Ketchum je u sebi ponavljao te riječi. Cayce je uistinu prelazio taj
put, odlazio u potpuno različito područje, o kojem obični smrtnik mo­
že samo razmišljati, ako može i to.
S Cayceom je opet bio problem u tome što su mu ti ljudi morali
povjerovati, upravo kao što se nekada i Ketchum morao uvjeriti, pa je
sam Cayce, iscrpljen svojim vlastitim darom, postao pomalo umoran
od toga da ga nazivaju »čudakom.« Nepovjerenje i sumnjičavost su ga
iscrpljivali, upravo kao što su djelovali i na onoga koji je prije dvije
tisuće godina radio još veća čuda. Čak i kad je postavljao čudesne
dijagnoze i nagovještavao iscjeljenja, bilo je medicinara koji su se
rugali i tvrdili da je to očigledna varka. Jer ono što je Cayce radio bilo
je nemoguće, iako je Krist jednom rekao da i drugi ljudi mogu iscjeljivati, upravo kao i on sam, ako vjeruju u njegova Oca. A Cayce je sva­
kako vjerovao. .
I Ketchumova je vjera bila na kušnji. Ali on je bio sasvim različita
osobnost od introvertiranog čitatelja Biblije, s njegovim neprestanim
dvojbama u samoga sebe i svoju moć. Ketchum je bio nagao čovjek,
ekstrovertiran, koji je uzvraćao udarac udarcem.
I vjerovao je u Caycea.
Godinu dana prije Ketchumova velikog udara, Cayce je zatvorio
svoj fotografski studio u Bowling Greenu, i radio je kao fotograf u Alabami; tada ga je liječnik nagovorio da se vrati u Hopkinsville, da uredi
svoj vlastiti studio i da se zajedno dogovore da svakoga dana obavlja
čitanja kao vidoviti dijagnostičar. Albert Noe, vlasnik hotela, bio je je­
dan od pokrovitelja toga poduhvata. Prvi je put Cayce trebao raditi
profesionalno kao vidovnjak, i dobivati honorar.
Novi je posao cvjetao. Svakoga su dana stizale pune vreće pošte,
pisma u kojima su ljudi tražili čitanja, prilažući različite svote novca.
Zajedno s poštom stigao je i Ketchumov otac, trgovac konjima iz Pittsburgha. U novinama je vidio slike svoga sina zajedno sa čudakovim sli­
kama, pa se zapitao u što se to njegov sin upustio nakon svoga skupog
medicinskog obrazovanja. Dok je pokušavao uvjeriti svoga oca, Ket­
chum je bio uobičajeno dramatičan. Pokazao je na vreću s poštom ko­
ja je bila teška osamnaest do dvadeset kilograma. »Pokazat ću ti da
ovaj čovjek nije varalica«, rekao je. »Gurni ruku u vreću i izvadi bilo
koje pismo.«
'
Ketchum stariji izvukao je omotnicu iz Cincinnatija. Otvorio ju je.
Unutra je bila novčanica od dvadeset dolara, zajedno s bilješkom:
112
Prije trideset pet godina, u proljeće 1967. godine objavljena je knjiga
Edgar Cayce - The Sleeping Prophet, (Spavajući prorok), koju je napisao
Jess Stearn, a koja je pridonijela skretanju pažnje javnosti na rad Edgara
Caycea i Association for Research and Enlightenment, Inc. (A. R. E.)
(Udruge za istraživanje i prosvjetljenje). Na slici je primjerak ožujskog broja
iz 1967. godine A. R. E. News (Novosti A. R. E.-a), koje su navijestile
objavljivanje knjige. Na slici su i primjerci liste uspješnica New York Timesa,
koji pokazuju da se The Sleeping Prophet p o p e o na prvo mjesto.
Rana fotografija Edgara Caycea, u devetnaestoj godini, kako
ga je slikao fotograf W. R. Bowles
iz Hopkinsvillea, u Kentuckyju, dok je
mladi Cayce bio šegrt kod Bowlesa. Upravo su ga dani koje je pro­
veo kod Bowlesa odveli u uspješ­
nu karijeru poslovnog fotografa.
Cayce, koji je tajanstveno izgubio
glas, m o r a o se odreći trgovačkog
posla. Nedugo zatim, mladom se
Cayceu glas vratio kad je sam se­
bi pod hipnozom propisao svoj
vlastiti pripravak, čime je započe­
lo životno poslanstvo korisnih sa­
vjeta onima koji su bili bolesni ili
slabi.
Gospodin i gospoda Edgar
Cayce, tek vjenčani, prikazani su
na ovoj službenoj fotografiji iz
1903. godine koja je možda bila i
autoportret. Već na njihovom pr­
vom sastanku, u knjižari u Hopkinsvilleu, Gertrude Evans je osje­
tila naklonost prema Cayceu - slu­
čajno ili prema Božjem naumu.
Ostala je uz njega i kad je izgubio
glas. Vjenčali su se sedamnaestog
lipnja 1903. godine, i započeli za­
jedno živjeti u Bowling Greenu, u
Kentuckyju, gdje je prešao raditi
u jednu drugu knjižaru.
David Kahn (lijevo) i Edgar
Cayce susreli su se ujesen 1915.
godine, dok je Edgar boravio u
Lexingtonu, u državi Kentucky,
gdje je održavao jedno čitanje.
Kahna su se izuzetno dojmili i
Cayce i njegove sposobnosti, tako
da je svojoj majci obećao da će
dio svoga života posvetiti širenju
Edgarova rada. Nakon toga je
Cayceu predstavio Mortona Blumenthala (dolje desno). Kasnije
će Edgar upoznati i Mortonovog
brata Edwina (dolje lijevo). Dva
su brata postala glavni financijski
pokrovitelji Cayceove Bolnice i
Atlantic University (Sveučilište
Atlantic) u Virginia Beachu, ali su
kasnije povukli svoju podršku,
prisiljavajući ustanove koje su tek
započele radom da se zatvore.
Dvije Cayceove omiljene zabave bile su obrađivanje vrta i pecanje.
Na svome se imanju u Virginia Beachu, smještenom na malom jezeru Ho­
lly, mogao prepuštati obama zadovoljstvima. Na gornjoj slici brine za vrt s
povrćem koji se nalazi pored jezera. Iako je i pecao u tome jezeru i kući
donosio male slatkovodne ribe, na donjoj je slici fotografiran s velikim pri­
mjercima iz mora, koje je ulovio sa svojim prijateljima dok su zajedno pe­
cali s brodice, pored Miamija na Floridi.
Cayce (gornja slika) stoji ispred Cayceove bolnice, koja se gradila na
sjevernom dijelu grada Virginije Beacha, u državi Virginiji 1928. godine, a
za izgradnju je bilo potrebno dvjesto tisuća dolara. Dva su muškarca igra­
la značajne uloge u Cayceovom radu. Wesley H. Ketchum, liječnik (dolje
lijevo), iako je ponekad pogrešno postupao prema Cayceovoj nadarenosti,
privukao je na Cayceove sposobnosti pažnju profesionalnih medicinara.
Harold Reilly (dolje desno), fizioterapeut s ambulantama na Manhattanu,
liječio je bolesnike koje mu je slao Cayce - mnogo ranije nego što su se njih
dvojica upoznali - i pomogao je pri uspostavi zdravstvenih službi u sjedištu
Udruge za istraživanje i prosvjetljenje, u Virginiji Beachu.
Gornja fotografija prikazuje zgradu Cayceove bolnice (dolje desno) a
četvrtasti je komad zemlje ponovo preuzela Udruga za istraživanje i prosvjetljenje, nakon što je Cayceova bolnica zatvorena. Ova slika iz 1971.
godine isto tako prikazuje i zgradu (dolje lijevo) koja je služila kao zgrada
za sastanke i kao mjesto na kojem su tiskane publikacije Udruge. Donja
fotografija prikazuje sklop zgrada novog sjedišta Udruge, sa sadašnjom
zgradom za sastanke i knjižnicom u desnom prednjem dijelu.
Gornja slika prikazuje kongres Udruge za istraživanje i prosvjetljenje iz
1943. godine, godišnje okupljanje članova Udruge u Virginija Beachu. Fo­
tografija je snimljena izvan Cayceove kuće u Virginija Beachu, koja je godi­
nama služila kao upravno središte organizacije. Da bi pokazala rast Udruge
dok nastavlja istraživati i širiti djelo Edgara Caycea, donja fotografija prika­
zuje sudionike jedne konferencije Udruge za istraživanje i prosvjedjenje, u
sjedištu Udruge u Virginija Beachu. Takve konferencije koje se cijele godi­
ne održavaju u Virginija Beachu i drugim gradovima širom Sjedinjenih Dr­
žava, neprestano privlače tisuće posjetitelja.
Edgar Cayce na fotografiji s dvije žene (gore lijevo), koje su bile naj­
važnije u njegovu životu. Njegova supruga Gertrude (u sredini), koja je
kroz mnoga teška razdoblja zadržala obitelj na okupu i koja je nadzirala či­
tanja kroz dugi niz godina, i Gladys Davis Turner, koja je postala Cayceova
odana tajnica i zapisničar njegovih čitanja. Tri naraštaja upravitelja Udruge
(gore desno) - fotografija prikazuje Edgara (desno) i njegovog sina Hugha
Lynna koji drži svoga sina, Charlesa Thomasa. Na donjoj fotografiji je ploča
za sjećanje na Edgara Caycea, koju je podigla vlada države Kentuckyja.
»Dragi doktore Ketchum, čitali smo o vama i vašem čudotvorcu iz
Hopkinsvillea u Kentuckyju. Molim vas, priložio sam dvadeset dolara,
a vi mi pošaljite dijagnozu.« Tu su bili još samo ime i adresa. Nije bilo
nikakvog opisa tjelesnog stanja, budući da je članak iz Timesa tvrdio
da je Cayceu potrebna samo pismeni zahtjev za dijagnosticiranjem i
honorar.
Ketchum se okrenuo ocu. »Ima li u ovom pismu bilo čega što bi
ti moglo reći kakvo je tjelesno stanje ovog čovjeka?«
Stariji je čovjek odmahnuo glavom. »Nema ničega.«
Cayce se nalazio u svome studiju malo niže u istoj ulici. Brzo je
odgovorio na poziv. Ketchuma starijeg nije se osobito dojmio mršav i
visok mladić s naočalama, ali je, s druge strane, bio ugodno iznena­
đen što barem nije izgledao kao čudak. Pomalo je sumnjičavo proma­
trao Caycea dok je on otkopčavao okovratnik i manšete, skidao cipe­
le i udobno se ispružio na ležaju u Ketchumovu uredu. Liječnik mu je
jednostavno dao ime i adresu pošiljaoca, i zapitao što bi se za njega
moglo učiniti. Nakon što je neko vrijeme jednostavno ležao i ravno­
mjerno disao sklopljenih očiju, Cayce reče: »O, da, našli smo ga. Cijela
nevolja ovoga čovjeka je u očima. Središnja vidna os njegovih očiju je
zamućena. On se služi samo perifernim vidom, i to putem vlakana oko
rubova. Čini se da je vidni živac aktivan samo oko rubova. Središnji je
dio njegovog optičkog živca mrtav.«
Tada je ukratko iznio čovjekovu povijest bolesti, rekavši da je pos­
jetio velik broj liječnika i klinika, a da nigdje nije dobio nikakvu pomoć.
»Hoćeš li predložiti kakav tretman?« upitao je Ketchum.
Dok je stenografkinja žurno zapisivala Cayceove riječi, usnuli je
prorok dao potanki opis onoga što bi trebalo učiniti.
»Jako dobro«, rekao je Ketchum, izvodeći Caycea iz transa, »pro­
budit ćeš se i više ga nećeš vidjeti.«
Dok je stariji Ketchum sjedio u blizini, tajnica je natipkala čitanje
i primjerak poslala čovjeku u Cincinnati.
Željan da dokaže kako se nije upustio ni u što mutno, Ketchum je
pozvao mjesnog okulista, koji se upravo vratio s trogodišnjeg studira­
nja u Europi, da se njemu i njegovom ocu pridruži za vrijeme ručka.
»Mislim da je on pravi čovjek koji bi mogao pregledati ovu dijagnozu.«
Nakon što je posuđe od ručka odneseno, Ketchum je izvadio pri­
mjerak Cayceove dijagnoze. Dr. Edwards pažljivo ju je pročitao, a za­
tim ju je još jednom, pažljivije, ponovo pročitao, da bi se na kraju ok­
renuo Ketchumovom ocu. »A sada me dobro slušajte, gospodine Ket­
chum. Vaš sin se ovdje nalazi relativno kratko vrijeme. Posjeduje dob­
ru sposobnost razlučivanja. Prošao je dobro medicinsko obrazovanje
i rad u bolnici. Stoga, što prije zaboravi cijelu ovu prokletu stvar, to
113
bolje za njega! Ovo je najveća lakrdija za koju sam ikada čuo. I kad sa­
mo pomislim da on uistinu vjeruje u to! To ne mogu shvatiti.«
Ketchum otac bio je uvjeren, ali ne onako kako je njegov sin nau­
mio. Kad su se vratili u ured, ljutito je viknuo: »Upravo kao što sam i
očekivao! Ni ja ne vjerujem u sve to!«
Ketchum mlađi prilično se blijedo osmjehnuo. »Pričekajmo, pa
ćemo vidjeti - bolesnik nam se još nije javio.«
Trećega dana na Ketchumovim se vratima začuo tihi kucaj. Bio je
to čovjek kojeg liječnik nikada prije nije vidio. Glava mu je bila zakrenuta, kao da pokušava vidjeti uglovima očiju. »Vi ste iz Cincinnatija,
zar ne?« upitao je Ketchum.
Opet je pogodio. Čovjek je bio previše uzbuđen da bi pisao ili te­
lefonirao; odlučio se sam pojaviti. Krenuo je na put gotovo čim je pri­
mio čitanje u pismu. »Ovo je nešto prekrasno«, rekao je. »Imam pro­
blema s očima, ali mi još nitko nikada nije postavio dijagnozu.«
Pozvali su dr. Edwardsa. Pristao je pregledati posjetitelja. Dva sata
kasnije njegov je pregled bio završen. Ovoga je puta on pozvao Ketchumove na ručak. Ponovo su se sastali, zajedno s bolesnikom. Ed­
wards se okrenuo Ketchumu s osmijehom isprike. »Povlačim sve što
sam rekao. Nisam čak ni znao da bi takvo stanje moglo postojati. Sre­
dišnji dio vidnog živca je mrtav, kao što ste rekli.«
Ketchumova je pobjeda bila vrlo lagana. »Ali ipak vidi vanjskim
dijelom očiju.«
»Naravno da vidi. Ali ne kroz središte. Svaka riječ koju je Cayce
rekao apsolutno je točna.« Ispružio je ruku tom »prokletom Yenkiju«
preko cijele široke rijeke Ohio. »Ako vam bilo koji liječnik nešto pri­
govori i pokuša zatražiti dokaze za toga momka, pošaljite ih k meni, i
ja ću im reći što mislim o njima.«
Bolesniku to nije mnogo pomoglo, budući da se gotovo ništa nije
moglo učiniti. Ali je mnogo pomoglo jednoj osobi, a to je bio Ketchumov otac. Vratio se u Pittsburg, uvjeren da mu sin ipak nije budala.
Tijekom toga razdoblja koje je provodio s Ketchumom, činjenica
da zarađuje novac na svome čitanju, i to prvi put trajno, mučila je Caycea. Ali ta će čitanja nekome pomoći, a to je opet Caycea uvjerilo da
je ono što čine vrijedno. U međuvremenu, njegova se slava širila. U lis­
topadu 1911. godine Ketchuma su uvjerili da se obrati American Asso­
ciation for Clinical Research (Američkom udruženju za klinička is­
traživanja) u Bostonu. Liječnici su željeli saznati nešto o Cayceu. Ra­
deći sa Cayceom svaki dan, Ketchum je pokušao odrediti kako taj rad
djeluje. »Budući da se čini da čvrsti zakoni upravljaju svim pojavama
u prirodi«, rekao je na skupu, »prirodno je pretpostaviti da se to isto od­
nosi i na djelovanje psihe. Tijekom svojih istraživanja otkrio sam neš114
to što se čini da je apsolutno - da bi bolesnik na neki način trebao za­
moliti za pomoć. Inače su rezultati bijedni. U nekoliko slučajeva kad je
moj neuobičajeni slučaj pokušao pomoći bolesnicima koji nisu imali
prethodnog znanja da će se tako nešto učiniti za njih, mogao ih je pre­
gledati samo površno, samo ona najizrazitija mjesta, da tako kažem.«
U svakom slučaju, Ketchum je bio godinama ispred svoga vre­
mena, ne samo zbog toga što je prihvatio pojavu koju nije razumio,
nego i u shvaćanju da Cayce na neki način predstavlja načelo priro­
de, koje je, kao i elektricitet ili let, bilo dio šireg, sveobuhvatnog obra­
sca kojeg ljudi mogu primijeniti kad za to budu spremni. »Nakon što
sam sa svojim subjektom nekoliko godina provodio pokuse«, rekao je,
»parapsihologiju mogu usporediti samo sa zrakoplovstvom, koje upra­
vo sada privlači pozornost stručnjaka za mehaniku cijeloga svijeta; a
ishod može biti samo jedan - konačni uspjeh. Isto to vrijedi i za vido­
vitost. Prirodni uvjeti uvijek su, kao i sada, podržavali letenje, ali su
ljudi govorili: 'To je nemoguće', pa se, naravno, ništa nije događalo.
Do sada je i medicinska struka imala isti stav. Jedva da su se mogli po­
miriti s time da podučavaju one koji su pripadali različitim školama
medicine; stoga iz toga prirodno proizlazi da, budući da nisu vjerova­
li čak niti jedan u drugoga, da ni u kom slučaju neće svoje povjerenje
pokloniti nečemu što pripada parapsihologiji.«
S vremenom se odnos između Ketchuma i Noe prekinuo. Cayce,
pretjerano zabrinut da je postao stroj za proizvodnju novca, privreme­
no je prekinuo sa čitanjima, i vratio se fotografiji. Tijekom toga razdob­
lja patio je od glavobolja koje su se vraćale, kao i kad je posjetio Chi­
cago da bi ondje novinarima dokazao da nije varalica. Morao je biti
svoj vlastiti gospodar, i raditi na svoj način, ili uopće ne raditi. Ket­
chum je naposljetku napustio Hopkinsville, i otišao na Harvard, a za­
tim na Havaje, gdje je otvorio privatnu praksu. Prije nego se vratio
natrag u Kaliforniju imao je dugotrajnu i uspješnu karijeru.
Iako je ljude slao osteopatima, kiropraktičarima i fizioterapeuti­
ma, Cayce nije smatrao da su oni bolji od liječnika. Jednostavno je os­
jećao da i oni imaju svoje mjesto u umijeća iscjeljivanja. Njega su, u
različitim prigodama, svi oni liječili. Zapravo, njegov je omiljeni liječ­
nik bio dekan medicinskog sveučilišta u Virginia Beachu, Robert
Woodhouse, koji je i danas, u osamdeset i trećoj, živ i zdrav. On se
Caycea sjeća kao inteligentnog bolesnika, koji je tvrdio da u svjesnom
stanju zna malo ili ništa o medicini. Uživao je u njihovim čavrljanjima
tijekom konzultacija, i nije smatrao da ima nečeg ironičnog u tome da
čovjek koji je odlazio u san zbog drugih, k njemu dolazi zbog svojih
osobnih zdravstvenih poteškoća. »U našoj struci postoji izreka«, mudri
je stari liječnik s osmijehom primijetio, »da je čovjeku koji liječi samo­
ga sebe ili pacijent idiot, ili liječnik budala.«
115
U ožujku 1966. godine, dok sam na televizijskom prijemniku slušao
dirljivu glazbu iz emisije »Nehru i Indija«, nisam mogao, a da ne po­
mislim da bi ta glazba bila uskraćena milijunima da nije bilo Edgara
Caycea. Iako je tada već bio mrtav više od dvadeset godina, Edgar
Cayce i dalje je spašavao ljudske živote, a na svu sreću, plodan je i na­
daren američki skladatelj i dirigent, Alan Hovhaness, bio jedan od
njih. Djelomično obogaljen, nemoćan i slab, mučen hemoroidima, taj
je čudesni glazbenik gotovo digao ruke od svega. Tada je jednoga da­
na, dok je zajedno sa svojom suprugom slušao radio, čuo kako mističarev sin, u intervjuu s Long Johnom Nebelom, tvrdi kako njegov otac i dalje živi u iscjeliteljima koji koriste njegove pripravke da bi po­
mogli ljudima. »Ovdje, u New Yorku«, rekao je Hugh Lynn, »fiziotera­
peut Harold J. Reilly koristi istu vrstu tretmana zbog kojih mu je moj
otac nekada slao bolesnike.«
Na te su riječi oči Nare Hovhaness bljesnule, i ona se žustro obra­
tila svome suprugu. »Alane«, rekla je, »možda ti on može pomoći.«
Skladatelj joj se blijedo osmjehnuo. Bio je znatno stariji od svoje
supruge - imao je otprilike pedeset i pet godina - i ništa ga nije baš la­
ko diralo. Pogledao je svoje ruke i protresao glavom. Bilo mu je napor­
no napraviti čak i tako malen pokret, pa se trgnuo od boli. Tijelo mu
3
je bilo razoreno bursitisom i artritisom, a ukočenost koja ga je pretva­
rala u bogalja spuštala se niz ruke, nagovještavajući kraj njegove kari­
jere. Godinama je obilazio jednog stručnjaka za drugim, ali mu nitko
nije mogao pomoći.
Žena ga je molećivo pogledala. »Gospodin Cayce je rekao da pos­
toje osobite vježbe koje je preporučio njegov otac, a koje Reilly godi­
nama propisuje s velikim uspjehom.«
Skladatelj je slegnuo ramenima. »Ne moram ići Reillyju da bih
vježbao«, rekao je.
Ali je Alan Hovhaness toga ljeta, 1964. godine, popustio, i poku­
šao ugoditi svojoj ženi plivajući u bazenu na Manhattanu. Međutim, to
3 Bursitis, Jat., akutna ili kronična upala sluznih vrećica; prim. prev.
116
je bio koban neuspjeh. »Nije imao dovoljno snage u rukama da bi se
držao za rub bazena ili kretao kroz vodu«, prisjeća se ona.
Pet mjeseci kasnije počeo je očajavati. Morao je prestati dirigira­
ti, jer više nije mogao podići ruke iznad struka. Noću je mogao ležati
samo na jednoj strani, pa mu je čak i tako bilo bolno. Budući da je
došlo čak i do ograničenja kretanja prstiju, skladanje mu je postalo na­
por, a zatim i nešto što više ne može raditi.
»Alane«, rekla mu je supruga, »postojao je neki razlog zbog kojeg
smo one večeri imali uključen radio; dopusti mi da zakažem sastanak
s Reillyjem.«
U to je vrijeme bilo očigledno da nemaju što izgubiti. Skladatelj je
uzdahnuo: »Kako želiš.«
Nekoliko tjedana kasnije, Alan Hovhaness je bio nova osoba. Mo­
gao je obje ruke podići do stropa, prvi put nakon nekoliko godina
mogao se udobno odmarati, i počeo je shvaćati što znači osjećati se
dobro.
Kakvo je čudo izveo sedamdesetogodišnji Reilly?
Zapravo, ništa drugo, osim onoga što je radio već četrdeset godi­
na. »Sve je to bilo jako jednostavno«, rekao je mladenački svjež sedamdesetogodišnjak. »Poravnao sam mu kralježnicu i udove, odstranivši pritisak iz živaca; masirao sam ga da pokrenem na rad krv, limfu
i žlijezde; ulje bora stavljao je u parne kupelji; radio je ispiranje crije­
va za uklanjanje otrova; i nekoliko jednostavnih vježbi.«
Bilo je teško vjerovati da bi lijek mogao biti tako jednostavan.
Reilly je slegnuo ramenima. »Morao se toga pridržavati mjeseci­
ma, ali danas je mnogo bolje i uživa u vježbama.«
U Reillyjev sam ured došao na razgovor o Cayceovom radu opće­
nito, ali sam se osobito počeo zanimati za Hovhanessa.
Tijekom Cayceovog života, Reilly je liječio desetine bolesnika koje
mu je Cayce slao; prvi su stigli još 1931. godine, dok Reilly još nije bio
ni čuo za Caycea, pa čak i prije nego je budni Cayce bio čuo za Reillyja. Došli su s papirićima u rukama, na kojem je bio opis tretmana, i
Reilly im je dao taj tretman. Nije znao niti za jedan slučaj u kojem je
bolesnik slijedio tretman, a da nije došlo do poboljšanja. Sada, kad
Caycea više nije bilo, davao je tretmane naznačene za očiglede pore­
mećaje, za one koji su pravilno dijagnosticirani, budući da više nije
bilo dijagnostičara. Ali Hovhanessa nije bilo teško dijagnosticirati - bio
je na rubu potpunog sloma.
Radovao sam se susretu sa skladateljem čijem sam se radu dugo
divio.
Reilly je pogledao na sat. »Svakoga bi se trenutka trebao pojaviti,
pa ćete vidjeti i sami.«
117
Za nekoliko trenutaka skladatelj je ušao na vrata. Korak mu je bio
lak, oči budne, ruke su se slobodno njihale niz tijelo. Izgledao je kao
čovjek koji uživa u životu. Najprije se rukovao s Reillyjem, a zatim sa
mnom. Stisak mu je bio snažan i čvrst.
»Tako sam sretan zbog toga što se osjećam dobro«, rekao je, »da
mi ne smeta ako i svi ljudi za to saznaju.« Nasmijao se. »To je čudo, i
to zahvaljujući gospodinu Reillyju i Cayceu.«
Prošla je godina dana od njegovoga prvoga posjeta Reillyju. U to­
me je razdoblju bio u Rusiji, zastupajući vladu, slušajući glazbu te
zemlje, i mnogo je putovao kao dirigent. Upravo se prethodnoga dana
vratio s izvedbe Simfonijskog orkestra u Rochesteru u New Yorku, a
već sutradan putovao je u Seattle, u Washington, da bi dirigirao slje­
dećim koncertom. Skladao je deset, dvanaest sati dnevno, tako da je
postao najsvestraniji i najplodniji skladatelj.
Kako je Reilly to uspio izvesti?
Fizioterapeut se povukao u unutrašnji ured da bi pregledao neko­
ga drugog bolesnika, pa smo ostali sami. »Namjestio mi je kralježnicu
i masirao me«, rekao je Hovhaness, »ali, očigledno, ono što mi je naj­
više pomoglo bilo je savijanje i istezanje. To je donijelo novi život u
moje ruke i noge.« Njegove su svakodnevne vježbe bilo vrlo jedno­
stavne. Radio je kružne pokrete vratom, odnosno jednostavne jogavježbe, koje je Cayce često preporučivao; saginjao se prema naprijed,
puštajući ruke da se ljuljaju naprijed-nazad kao visak, što je osobito
dobra vježba za bursitis, i istezao se prema stropu, vizualizirajući nebo.
Te vježbe, zajedno s namještanjem, dovodile su svježu krv u njegove
ruke, i omogućile su mu da ruke podiže iznad struka - a od toga je tre­
nutka njegov napredak bio sve brži.
U početku mnogo toga nije mogao izvesti. Namještanje kraljež­
nice i parne kupke pomogle su mu da se oslobodi ukočenosti, a ispira­
nje crijeva oslobodilo ga je otrova. Svakoga je dana nekoliko minuta
vježbao na stolu za masažu, savijajući ruke i noge, pružajući ruke
iznad glave i do prstiju na nogama, podižući noge do brade i preko
glave. Svakoga dana sve je više napredovao, naprežući se do točke
napora, ali nikada i do iscrpljenosti. Njegovi su se mišići i zglobovi po­
čeli otvarati i oživljavati, krv je strujala u svakome dijelu njegovoga
tijela. Počeo je prerastati zamisao da je bogalj, usmjeravajući se na
sposobnosti, a ne ograničenja, svoga tijela. Svaka je vježba postajala
otkrivenje. Prve je stidljive pokušaje zamijenio sigurnim, samopouz­
danim pokretima. Sada mu se sve činilo mogućim. Bio je na pravom
putu.
Iako je uobičajeno bio stidljiv i povučen, Hovhaness uopće nije
bio suzdržan kad se radilo o njegovoj preobrazbi. »Toliko sam vječno
118
zahvalan, da sam spreman pomoći svakome tko si sam želi pomoći.«
I dalje je odano vježbao.
»Vježbe ne bih propustio ni za cijeli svijet. Neki sam dan u Rochesteru imao jedan sat slobodnog vremena između pokusa i koncerta, pa
sam požurio u hotelsku sobu i vježbao.«
»Koje su vam vježbe, prema vašem mišljenju, najviše pomogle?«
upitao sam ga.
Spustio se potrbuške na pod, oslonio na stopala i ispravio se kao
da će raditi sklekove. Umjesto toga je, oslanjajući se na ruke, počeo
kružiti bokovima, najprije na jednu, a zatim i na drugu stranu. »Ne sa­
mo što se od ove vježbe općenito osjećam bolje, nego mi se jačaju i ra­
mena, a uz to sam se oslobodio i hemoroida koje mi liječnici već dva­
deset godina žele operirati.« Skladatelj se zadovoljno nasmijao. »Ras­
tezanje mi je ojačalo gornji dio tijela, a kruženje bokovima donji dio.«
Uspravio se s ljupkošću i lakoćom mnogo mlađeg čovjeka. »Sada
sam siguran da sam sposoban ozdraviti i ostati zdrav. Kao što Reilly i
Cayce naglašavaju, tijelo je organizam koji sam sebe iscjeljuje. Potreb­
no mu je samo da krene, uz dobar poticaj, pravilna prehrana i dobar
krvotok.« Govorio je kao Cayce u snu.
Nakon toga susreta vidio sam skladatelja još nekoliko puta, i na­
dasve me se dojmio njegov krepak odnos prema životu. Imao je pede­
set i sedam godina, ali je izgledao kao dječak - žustar, pun očekivanja,
prihvaćajući svako novo iskustvo kao dio velike pustolovine. »Osje­
ćam se kao da me Edgar Cayce poveo do ovoga čovjeka koji mi je
mogao pomoći, iako mi je trebalo dosta vremena da ga poslušam.«
Kao Cayceov učenik, Reilly je nakon Cayceove smrti preporuči­
vao mnoge njegove tretmane. Jedno od najnevjerojatnijih iscjeljenja
vezano je uz bogatu ženu iz Connecticuta, koja je o Cayceu čitala u
mojoj knjizi, The Door to the Future (Vrata u budućnost), i tragala za li­
ječnicima koji bi nešto mogli znati o Cayceovim postupcima. Uporna
ju je potraga konačno odvela do jednog liječnika u njezinom vlastitom
okrugu Fairfield, koji je istraživao Cayceova čitanja i potvrdio joj da
boluje od vaginalnog tumora, prisjetivši se da je u sličnim slučajevima
Cayce s uspjehom preporučivao zračenje ultraljubičastim zracima vi­
soke frekvencije. Poslao ju je fizioterapeutu Reillyju, uz opasku da se
ovakav tretman mora brižljivo provoditi. »Bila joj je očigledno potreb­
na operacija, ali je čitala o Edgaru Cayceu«, rekao je liječnik. »Željela
je postupak u skladu sa čitanjima. Nekoliko je liječnika odbilo to isku­
šati, pa je došla k meni. Ispričao sam joj kakav bi trebao biti tijek iscje­
ljivanja prema Cayceovim podacima, i poslao je Reillyju u New York.«
Bolesnica je potjecala iz čuvene obitelji, koja je sudjelovala u radu
ratnog kabineta Franklina D. Roosevelta. Obilazila je uzaludno mnoge
119
liječnike, i stoga poželjela da joj pomogne mrtvi vidovnjak. Reilly je
počeo s liječenjem prema Cayceovim uputama. Nakon nekoliko tret­
mana tumor se počeo zamjetno smanjivati. A za nekoliko je tjedana u
potpunosti nestao. Zahvalna, bolesnica je darovala veliku svotu novca
za medicinska istraživanja Cayceovih čitanja.
Harold Reilly dobro je proučio Caycea. »Nakon nekog vremena«,
rekao je, »shvatio sam da iscjelitelj ima samo jedan zadatak - pokre­
nuti tijelo da se iscijeli samo. Kad jednom krv, limfa i živčani impulsi
poteku sustavom, kad se jednom uspostavi pravilna cirkulacija, prera­
da hrane i njezino izbacivanje, tada će tijelo uspostaviti ravnotežu
ondje gdje su njegove obrane oslabljene.«
Razmišljajući o Cayceovim načelima, jednoga sam dana naveo
Reillyjeve riječi gospođi Louisse Ansberry, nekadašnjoj dami iz visokog
vašingtonskog društva i savjetnici za odnose s javnošću. Činilo se da se
zainteresirala. »Pitam se«, rekla je, »bi li to moglo pomoći mojoj kćerki.«
Desetogodišnja Hale Ansberry, kako se pokazalo, patila je od sla­
bo poznate kožne bolesti i posjetila je tri njujorška specijalista. Derma­
tolog je čuo za samo dva ili tri slična slučaja. Bili su uvjereni da se radi
o lišajnoj sklerozi i ustvrdili da je neizlječiva.
Poremećaj je počeo utjecati na osobnost djevojčice, kao i na nje­
zino općenito zdravstveno stanje. Bila je učenica Spenceove škole, i
postala izuzetno osjetljiva na poglede svojih suučenika i njihove nevi­
ne primjedbe o bolesti, koja je razorila kožu njezinih nogu, tako da je
djelovala kao da je pokrivena ljuskama i bijela. I tijelo joj je bilo zah­
vaćeno na sličan način, kao i ruke. Nije bila ljepotica, ali je bila pristala
djevojka na početku puberteta, a kronična ju je bolest ovakve vrste
mogla uništiti. Već je postala turobna, suzdržana, što je bila zamjetljiv
va promjena od nasmijanog i otvorenog djeteta u kojem sam uživao.
Kad je djevojčica hodajući postrance krenula, uz naklon i tiho
otišla u krevet, oči gospođe Ansberiy slijedile su je zabrinuto. »Reilly
joj ni u kojem slučaju neće nanijeti zla«, rekla je'
Toga smo se vikenda odvezli do Reillyja koji je živio na selu. Reilly
se prijateljski osmjehnuo Hale, i odveo je u prostoriju opremljenu apa­
ratima za kratkovalnu dijatermiju, parnu kupelj i stol za masažu. Ot­
prilike četrdeset i pet minuta kasnije zajedno su izašli. Lice joj se zarumenjelo i djelovala je svježe i živahno, ali pomalo i plaho. Nikada prije
nije bila na stolu za masažu.
Reilly se obratio majci: »Možete je dovesti na još nekoliko tret­
mana.«
Prošlo je pet ili šest tjedana. Gospođa Ansberry otputovala je u
Japan i Indiju i telefonirala mi kad se vratila. »Kako je vaša kćerka?«
upitao sam je.
120
U njezinom se glasu osjetilo uzbuđenje. »Zar vam nisam rekla«,
uzviknula je, »koža joj je gotovo čista. Ostalo je samo nekoliko blijedih
crvenih ožiljaka, a čini se da i oni nestaju.«
Nazvao sam Reillyja da čujem kakvo je to čudo izveo.
»Čak se ne mogu ni sjetiti što sam učinio«, rekao je, »ovdje na selu
ne držim svoje papire. Zašto je ponovo ne dovedete? To će mi osvje­
žiti pamćenje.«
Prije nego smo krenuli pregledao sam Haleine ruke i noge. Otvori
na koži i ona bijela boja potpuno su nestali. Da mi nije obratila pažnju
na nekoliko blijedo-ružičastih točkica, nikada ih ne bih zamijetio. Hale
je opet bila ona »stara«, opuštena, prijateljski raspoložena, i zadirkiva­
la me je kao da sam njezin vršnjak.
Nas dvoje smo se u ugodnom raspoloženju dovezli do Reillyja,
koji nas je čekao. »Sada se sjećam«, rekao je vodeći Hale u ordinaci­
ju, »namjestio sam joj kralježnicu.«
Stavio ju je na stol za masažu, umješno prešao rukama preko kra­
lježnice i rekao joj da se opusti. »Još uvijek nije potpuno namještena«,
rekao je dok su njegove snažne ruke blago savijale kralježnicu. »Vje­
rojatno je došlo do nekakvog pritiska ili prignječenja živca, koje je iz­
mijenilo normalnu vibraciju tijela.« Ruke su mu se kretale uz i niz nje­
zinu kralježnicu. U dorsalnom (srednji dio leđa) i u lumbalnom (donji
dio leđa) dijelu čula su se tri tiha škljocaja. Reilly je zadovoljno zagunđao. »To bi sada trebalo biti u redu«, rekao je.
Dva tjedna kasnije, i posljednji su znaci rijetkog kožnog oboljenja
nestali, pa smo bili spremni za završetak. Gospođa Ansberry je nazva­
la da mi kaže da je o iscjeljenju pričala jednom od ona tri dermatolo­
ga, spomenuvši da se koža u potpunosti očistila nakon dva namješta­
nja kralježnice.
»To je nemoguće«, rekao je učeni doktor medicine, čija je nakna­
da iznosila sedamdeset i pet dolara. »Takvo je stanje neizlječivo.«
»Ali je izliječeno«, suprotstavila mu se majka.
Glas specijalista postao je hladan. »Znači da je dijagnoza bila po­
grešna.«
»Ali ostali su se liječnici složili s dijagnozom«, podsjetila je, »a vi
ste uzeli dio kože i ispitivali je.«
»Takvo je stanje neizlječivo«, ponovio je liječnik s konačnošću u
glasu.
Tada je majka nazvala telefonom liječnika koji je prvi postavio di­
jagnozu. Njegova reakcija nije bila toliko nerazumna. »Možda je došlo
do spontane remisije«, rekao je, »takve se stvari događaju.«
Gospođa Ansberry svoje je razgovore s liječnicima prenijela iscje­
litelju Reillyju. Širok osmijeh obasjao je njegovo lice. »Čudno je to«,
121
rekao je, »do tih spontanih iscjeljenja uvijek dolazi u nečijim drugim
slučajevima, nikada u njihovim.«
Iako su mnogi od Cayceovih bolesnika pokazali dramatičan opo­
ravak, nije bilo niti jednog neobičnijeg od onoga koji je iznesen pred
mojim očima na sastanku u starom hotelu McAlpin u New Yorku. Za
govornicom su bili Reilly, osteopat Frank Dobbins sa Staten Islanda,
Cayceov stari prijatelj, David Kahn i sam Cayce; Kahn, poslovni čov­
jek rođen u Kentuckyju, na čiji su cijeli život utjecala Cayceova čita­
nja, ustao je da bi ispričao priču o jednom čudu koje je izveo Cayce
za čovjeka smještenog u ustanovu za mentalne bolesti. Kahn je izjavio
da je zbog Caycea taj čovjek sada slobodan, jer je on ispravno dijag­
nosticirao bolest i propisao tretman, a da nije znao ništa osim njego­
voga imena i teškoga položaja. Nikada ga nije vidio, niti saznao ijed­
nu od dijagnoza njegovoga stanja. Zapravo, kad je Cayce čitao za
njega u Virginia Beachu, taj se čovjek još uvijek nalazio u umobolnici.
Jedna mu je medicinska sestra, koja je nekada radila za Davida
Kahna, pomogla da Cayceu pošalje molbu za pomoć. Sestra te medi­
cinske sestre bila je udana za toga muškarca, koji je imao četrdeset i
sedam godina, bio otac troje djece i nadglednik u pošti.
»Imam vrlo zanimljiv slučaj i želio bih da mi pomogneš«, napisao
je Kahn. »Taj je čovjek imao živčani slom dok je radio u pošti, i to od
pretjeranog rada, ili su tako barem liječnici izjavili. Kažu mi da će ga
iz State Hospital otpustiti za dva tjedna i vratiti u New York. Obitelj bi
željela znati hoće li muškarac biti u stanju preuzeti nove dužnosti, od­
nosno što bi trebali učiniti pod takvim okolnostima?« Uznemirena sup­
ruga i djeca postavili su brojna pitanja:
Bi li za bolesnika bilo najbolje da se odmah po povratku iz sanatori­
ja vrati na posao u pošti?
Postoji li opasnost da bi se bolovi u glavi mogli vratiti?
Postoje li nekakve nužne prilagodbe u kući za koje bi žena i djeca tre­
bali znati, tako da mogu uvesti koje god su promjene neophodne prije
nego se otac vrati?
Na koji bi način mogli razgovarati o njegovoj bolesti, tako da otac
ne osjeti kompleks manje vrijednosti?
Što bi mu pomoglo da povrati fizičko zdravlje?
Može li se do kraja izliječiti?
Taj je muškarac već tri godine proveo u zatvorenoj ustanovi i, kao
što je dobro znao, njegov je povratak bio samo uvjetan, budući da će
ga brižno proučavati, tražeći znakove bilo kakvog povratka bolesti.
122
S Kahnovim pismom stigao je i pismeni zahtjev za čitanjem, koji
je napisala supruga. »Moj se suprug nalazi u Rockland State Hospital,
u Orangeburgu, u New Yorku; smješten je u zgradi X, na odjelu Z, koji
se nalazi u prizemlju zgrade. Nije zatvoren u jednoj sobi, nego se kre­
će po odjelu.«
Kao i obično, Gertrude Cayce dala je svome suprugu hipnotičku
sugestiju, a Gladys Davis bila je spremna bilježiti ono što će Cayce go­
voriti. Gertrudina je sugestija bila sasvim obična: »Sada pred sobom
imaš tijelo..., koje se nalazi u Orangeburgu, u New Yorku. Brižljivo ćeš
pregledati ovo tijelo, potpuno ga ispitati, i reći mi stanje toga tijela u
sadašnjem trenutku, a ujedno ćeš mi dati i uzrok postojećeg stanja,
kao i tretman za liječenje i ublažavanje problema toga tijela. Govorit
ćeš jasno i razgovijetno, uobičajenom brzinom, i odgovarat ćeš mi na
pitanja kad ti ih postavim.«
Dok je Cayce zapadao u plitki trans koji je prethodio dubokom
snu, Gertrude je blagim i tihim, glasom ponavljala sugestiju. Smireno­
ga lica, dok su mu se usne polagano pokretale, Cayce je odgovarao
jasnim riječima. »Da, imamo tijelo«, rekao je kao i mnogo puta do ta­
da. A zatim je, iz svega onoga što će Cayce reći, postalo očigledno da
je cjelokupna dijagnoza složenih uzroka čovjekovog stanja bila po­
grešna, ili je, možda, pogriješio Cayce. Jer je, odmah, upozorivši da bi
moglo doći do povratka bolesti ako se ne iscijeli uzrok, Cayce izravno
ukazao na tijelo kao izvor mentalnog poremećaja. »Ako se ne upotri­
jebe druga sredstva da bi se održao sklad, ili da bi se pokretale ener­
gije živčanog sustava, smatramo da je nevjerojatno da bi ga se vratilo
na radno mjesto (u pošti), jer će mu se stanje ponovo jako pogoršati.«
Nakon toga je došao do neposrednog uzroka, iako će tek kasnije
na izvanredan način iznijeti što je pokrenulo i taj neposredni uzrok.
Poteškoće su se javile u području donjeg dijela kralježnice. »Jer je
zbog pritiska na energiju živaca u repnoj kosti i ilium pleksusu, kao i
pritisak na lumbalnu os, došlo je do skretanja (poremećenosti) koor­
dinacije između simpatičkog i moždano-kralježničkog živčanog susta­
va. Smatramo da su poticaji za aktivnost na taj način uvelike pretjera­
ni. Sredstva za umirenje koja je dobio smirila su takvo stanje i dovela
do prilične pokornosti tih impulsa, uz pomoć sugestija koje su isto tako
utjecale na tijelo, kao i na aktivnosti kojima se tijelo odavalo.« Drugim
riječima, stanje je bilo samo maska.
Cayce je tada preporučio namještanje kralježnice u repnim i lumbalnim središtima, i primjenu zlata niskih električnih vibracija koje bi
»oživjele energije, tako što će u žlijezdama tijela stvoriti elemente
nužne za nadopunjavanje impulsa, tako da bi posljedice mogle biti
obnova mentalnih sila i bolja koordinacija.«
123
Cayce je uistinu bio vrlo određen. Namještanje kralježnice treba­
lo bi provoditi deset dana svakoga dana, a zatim svakog trećeg dana.
Trebalo bi primijeniti zlatni klorid putem vlažnog obloga, tri graina4 na
svakih trideset i jedan gram destilirane vode, pola sata dnevno, s time
da se otopinu treba mijenjati barem svakih petnaest dana. Čak je od­
redio i to kako otopinu treba stavljati na tijelo. »Malu anodu ili cjev­
čicu treba staviti ponajprije na četvrti lumbalni kralježak, dok veću
cjevčicu, kroz koju prolazi zlatna otopina, treba postaviti posljednju,
na područje pupka, odnosno četiri prsta od pupčanog središta prema
desno, u ravnoj crti.«
Ni najpedantniji patolog ili anatom ne bi tako precizno koristio
ovakve tehničke pojmove. I namještanje kralježnice i primjena po­
stupka sa zlatnim kloridom zahtijevaju blagonaklonog liječnika, što je
upućivalo na osteopata, budući da bi se gotovo svaki liječnik nasmi­
jao kad bi mu tako nešto predložili.
Tada su Cayceu postavljena dodatna pitanja, zbog kojih je njego­
vo čitanje postalo još nevjerojatnije.
P: Što je bio izvorni uzrok, ili što je izazvalo ovakvo stanje?
O: Pad na ledu, što je dovelo do povrede repnog dijela kraljež­
nice.
P: Što je izazvalo bolove u glavi?
O: Refleks od tih povreda na pritisak do kojeg je došlo na epifizi.
P: Koji bi liječnik u New Yorku bio najpogodniji da pomogne tome
čovjeku vratiti mentalnu ravnotežu?
O: Bilo koji liječnik koji bi bio blagonaklon prema tretmanu kojeg
treba provesti. Ali i namještanje bi trebao provesti isti liječnik.
P: Koliko će vremena trebati dok se ne bude mogao vratiti na posao
nakon što izađe iz ustanove?
O: Barem šezdeset do devedeset dana.
P: Bi li mu trebalo reći da ga je poštanski ured stavio na popis za mi­
rovinu i da će morati podnijeti molbu da bi ga ponovo vratili na redovno
radno mjesto, odnosno, što bi trebalo uraditi s obzirom na njegovo
sadašnje mentalno stanje?
O: Ako taj čovjek stekne dojam da je potpuno odbačen, a da se
prije ne provedu određene prilagodbe i pokušaj za poboljšanje njego­
va stanja, to će dovesti do još većeg poremećaja mentalnih nesposob­
nosti, i uzrokovat će nasilje.
Prema Cayceu, bilo je nužno postepeno pomagati tijelu da stek­
ne ravnotežu koja je potrebna za aktivnu službu u pošti.
4 Grain, ljekarnička mjera za težinu, iznosi 0,06 grama; prim. prev.
124
Tada su ga zapitali: »Kakva bi vrsta tjelesnih vježbi bila najbolja?«
»Što duži boravak na otvorenom, ali nikada bez pratnje, sve dok
se ne pojavi barem mogućnost za postizanje bolje ravnoteže otpušta­
njem napetosti i jačanjem snage žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem i
aktivnosti električnih sila putem zlatnog klorida.«
Nakon toga, u skladu sa Cayceovim čitanjem, čovjeka je liječio dr.
Dobbins, počevši od dvadeset i šestog ožujka 1938. godine. Do tada
je muškarac izašao iz sanatorija, i suočio se sa zadatkom prikupljanja
niti svoga života. Kahn ga je susreo u Dobbinsovoj ambulanti, i tužno
je razmišljao o vremenu koje je čovjek proveo u mentalnoj ustanovi.
»Želio bih da možeš vidjeti kako je dobro građen taj muškarac«, pisao
je Cayceu, koji ga je već vidio svojim rendgenskim očima. »Viši je od
stotinu i osamdeset centimetara, snažniji i zgodniji od mnogih muška­
raca koje sam vidio, a čini se da mu um djeluje bolje od moga. Pa
ipak, liječnici su ga smjestili u ludnicu i jedva je uspio izaći, iako bi ga,
prema čitanju, namještanje donjeg dijela kralježnice vratilo medu sa­
vršeno normalne ljude. To je svakako izuzetan slučaj, i šteta je da toli­
ko malo ljudi zna za ovo čudo.«
Ne pokazavši mu Cayceovo čitanje, poštanskog su nadglednika upitali je li ikada pao na ledu. Prisjetio se jednog takvog događaja; ne­
koliko ga je dana bolio donji dio kralježnice, a tada mu se činilo da je
prestalo. Cayce je sve to vidio. Sve se to dogodilo osam ili devet mje­
seci prije, i Kahn je bio sretan što je mogao reći pred skupom u hote­
lu McAlpin da se taj muškarac, koji je postao slučaj br. 1513, da bi nje­
gov identitet bio zaštićen, sretno vratio svojoj obitelji i svome poslu.
Tada, kad se pokrenuo da predstavi Caycea, iz posljednjeg je reda
ustao visok muškarac četvrtastih ramena i krenuo niz prolaz prema
govornici. Činilo se da uporno promatra ne Kahna, koji ga je ugledao,
nego Caycea koji je sjedio u blizini, spreman da i sam održi govor.
Nastala je tišina, kad je gledateljstvo osjetilo odlučnost u koraci­
ma muškarca koji se približavao govornici. Konačno se našao u pred­
njem dijelu dvorane, okrenuo se prema gledateljima i tihim je, prigu­
šenim glasom rekao: »Svaka riječ koju je gospodin Kahn izgovorio isti­
nita je, a ja sam večeras došao ovamo da stisnem ruku čovjeku koji mi
je vratio moj život.«
Bio je to poštanski nadglednik. Sa suzama u očima, okrenuo se i
pružio ruku podjednako dirnutom Cayceu. U gledalištu jedva da je
koje oko ostalo suho, uključujući i inače pribranog Reillyja. Cayce je
nespretno ustao da primi priznanje za pomoć koju je pružio.
»Osjećam se kao izložbeni predmet A«, rekao je, »jer ja sam ništa ni­
sam učinio. Ja sam samo kanal ove veličanstvene nadarenosti, i osje­
ćam da sam vam korisniji dok spavam, nego dok sam budan.«
125
Tijekom godina Reilly je postao pokretno skladište Cayceove
praktične terapije. Nije uvijek bio siguran kako točno djeluje Cayceov
tretman, ali je bio zadovoljan što djeluje. Tijekom Cayceovog života
svi koji su dolazili Reillyju, čak i samo zbog jednostavne masaže ili ispi­
ranja crijeva, donosili su potanko ispisani recept. Masaže su se razliko­
vale prema tjelesnim poteškoćama. Primjerice, kod padavice je za
masiranje preporučivao ulje od kikirikija i maslinovo ulje, s još nekim
potankostima: »Masirati od baze mozga do kraja kralježnice. Masirati
kružnim pokretima obje strane kralježnice. To činiti redovito, jednom
tjedno, uz obloge od ricinusova ulja.«
Masaža za oboljele od šećerne bolesti, isključivo s uljem od kikiri­
kija, malo se razlikovala. »Masirati križa, sakralni dio, kukove, čak i duž
išijatičnog područja.« Uz tu je masažu pripadao i kratki sažetak o uzro­
ku. »Neuravnotežena cirkulacija i nedostatak pravilne reakcije u guš­
terači. Povišeni šećer.« Bolesnik koji je bolovao od teške anemije tre­
bao se podvrgnuti jačoj masaži s uljem od kikirikija. »Svakog jutra na­
kon ustajanja masirati trbuh, želudac, kralježnicu, križa.« Za psorijazu
su isto tako postojale potanke upute. »Uzeti sredstvo za čišćenje, ali
najprije saunu. Osteopatsko namještanje. Parne kupke (borovo ulje ili
ulje zimzelena). Masaža. Posebna prehrana.« I opet opaska o uzroku.
»Otrovi u limfi i krvi koji se javljaju zbog slabe probave. Oblik strepto­
koka u kojima se gnoj stvara čak i na površini.«
Možda su najneobičnije Cayceove kupelji za pročišćavanje uklju­
čivale Epsomove soli za ukočene, artritične zglobove, osobito kupelj
od vruće kave. »Umorne noge kupajte u vrućoj kavi skuhanoj od sta­
rog kavenog taloga da bi se potakla cirkulacija i izbacivanje otrova iz
cijelog sustava. Trljajte dobro stopala i udove i kiselina će poboljšati
optok krvi.« Odražavajući svoje vlastito uvjerenje u suštinsko jedinst­
vo tijela, Cayce je savjetovao: »To će otkloniti težinu u grlu i poreme­
ćaje u glavi.«
Čak je i vrsta masaže bila važna. Na primjer, Reillyju je došao dob­
ro poznati reklamni menadžer s receptom za blagu, umirujuću masa­
žu. »Inače«, kazivalo je čitanje, »raspast će se.« Taj je čovjek bio očigle­
dan slučaj visokog tlaka, i Reilly ni u kojem slučaju ne bi dopustio žus­
tru ili duboku masažu. Međutim, magnat i milijunaš koji je navikao da
sve bude po njegovom, odbio je takvu masažu. »Ja volim masažu koju
mogu osjetiti«, rekao je.
Reilly je uporno tražio da slijede Cayceove upute, pa je muškarac
otišao nekome drugome gdje je dobio ono što je želio. »Nije prošlo ni
mjesec dana«, prisjećao se Reilly, »kad je umro. Raspao se.«
Dok je Reilly radio s različitim uljima koje mu je Cayce preporu­
čio, zamijetio je da neka ulja, kao što su kikirikijevo i kamforovo, imaju
izuzetne iscjeljujuće sposobnosti, što je značilo da ih koža upija, a da
126
nisu jednostavno emulzije. Nakon Cayceove smrti, Reillyja je njegovo
proučavanje dovelo u Virginia Beach da prelista njegova čitanja, i da
s ljudima koji su ih koristili raspravlja o Cayceovim tretmanima.
Uskoro sam otkrio da ga u Virginia Beachu poštuju zbog toga što
je ponovo uveo rad sa Cayceovim pripravcima, kao što su ga zbog to­
ga poštovali i u New Yorku.
Ipak, uza sve to, nisam mogao potisnuti osjećaj da je Cayceov do­
prinos vidovnjaštvu izgubljen kad je preminuo. »Šteta što je toliko toga
izgubljeno«, primijetio sam jednoga dana razgovarajući s Marjorie
Bonney, starijom gospodom iz Virginia Beacha, majkom dvoje djece.
Gospođa Bonney, privlačna žena četrdesetih godina, ispitivački
me pogledala. »Važno je«, rekla je, »da je toliko toga ostalo.«
Upitno sam je pogledao.
»Poznate li Harolda Reillyja?«
Kimnuo sam glavom.
Oklijevala je. »Ovo je prilično osobna priča, ali pretpostavljam da
su sve takve priče osobne, inače o njima ne bismo razgovarali.«
Čekao sam bez riječi.
»Radi se o mojoj kćerki, a to se dogodilo prije dosta vremena, ia­
ko je Cayce onda već bio mrtav, i teško da biste od njega očekivali
pomoć. Doživjeli smo užasnu automobilsku nesreću, moja kćerka i ja;
bilo je to 1948. godine. Emily je imala tri godine. Obje su nas odveli u
bolnicu. Nakon nekoliko tjedana provedenih u bolnici, Emilyno su lice
i tijelo i dalje bili prekriveni ružnim ožiljcima, a činilo se da joj se jedna
noga prestala razvijati. Postala je kao štap, a stopalo joj je podrhtava­
lo pri hodanju. Usprkos operaciji to se nije promijenilo. Bilo je očigled­
no da će tako i ostati i još se s vremenom pogoršavati.«
U tome razdoblju Reilly je posjetio Virginia Beach, i našao se u bli­
zini zgrade Udruge za istraživanje i prosvjetljenje, promatrajući djecu
kako se igraju. Osobito je zamijetio malu djevojčicu koja je šepesala za
loptom. Profesionalno ju je pogledao, zamijetivši i malu mršavu nogu.
Namrštivši se, okrenuo se privlačnoj ženi koja je stajala u blizini. Bila
je to Marjorie Bonney, iako on to tada nije znao.
»Znate li čije je to dijete?« upitao je.
Marjorie je kimnula. »Moje.«
»Slušajte, ako nešto ne uradite s tom nogom, i to brzo«, rekao je,
»mišić će u potpunosti atrofirati i bit će bogalj cijeloga života.«
Marjorie Bonney osjetila je mučninu. »Bili smo kod najboljih liječ­
nika, i čak ni kirurzi više ništa ne mogu učiniti«, rekla je.
Reilly ju je blago promotrio. »Zašto ne porazgovarate s Gladys
Davis, tajnicom Edgara Caycea«, predložio je, »ona bi se mogla pris­
jetiti nekoliko Cayceovih čitanja koja se odnose na slabe mišiće.«
127
Budući da joj je Cayceov rad bio poznat, gospođa Bonney žurno
se sastala s tajnicom. Pronašle su tri ili četiri čitanja koja su se odnosi­
la na očigledno slične povrede ruke ili noge. Predlagala su masažu s
uljem kikirikija i kamfora, s time da se ulja naizmjence koriste, trljanje
mišića od prstiju prema zglobu, bedru i preponi.
Svake večeri prije spavanja mala je Emily dobivala svoju masažu.
»Jedne bih joj večeri masirala nogu pola sata, a sljedeće bi to činio
moj suprug.« Dvije su vrste ulja imale još jednu svrhu. Natrljali bi malo
ulja u njezine dlanove, a tada je ona sama trljala lice prepuno ožilja­
ka. U čitanjima je pisalo da ulje od kikirikija potiče rast novoga tkiva.
Masaža se nastavljala tijekom dviju godina. Tijekom prve godine
napredak je bio postepen. Mišići su se širili i razvijali sve dok oba glež­
nja nisu bila iste veličine i oblika, i gležanj se čvrsto držao stopala, drh­
tanje je prestalo, a s njim i šepanje. Istovremeno su ožiljci na licu poče­
li nestajati, i mali i veliki. Edgar Cayce se ponovno oglasio iz groba ka­
ko bi pomogao svome najmilijem molitelju - malome djetetu.
Marjorie Bonney nije to promatrala na sasvim isti način, iako je
njezina kćerka, koja se udala i postala gospoda E. F. Friedrich i živjela u
Buffalou, u New Yorku, odrasla normalo i sretno. »Jednostavno mislim«,
rekla je gospoda Bonney, »da nas Edgar Cayce nikada nije napustio.«
Iako Reilly sada slobodno govori o Cayceu, bilo je jedno razdob­
lje dok je Cayce još bio živ, kad je Reilly rijetko spominjao rad s Cayceovim bolesnicima. »Osjećao sam se glupo govoreći ljudima da mi
neki usnuli Jehudi, kako sam onda razmišljao o Cayceu, govori kako
da radim svoj posao. Oni bi se samo nasmijali, a nikome se ne sviđa
da mu se rugaju.«
Danas Reillyja više ne zanima što drugi misle, sve dok terapija dje­
luje. »Sada mnogo više znam o Cayceu, jer razumijem načelo koje se
skriva iza njegovoga rada. Kad navedete i tijelo i um da dobro rade,
tada bolest jednostavno nema nikakvu priliku.«
Čak i sada, dok razmišlja o tome, Reilly je zapanjen nizom ne­
običnih događaja koji su Edgara Caycea i njegove bolesnike doveli u
njegov život. Nikada prije nije bio čuo za Caycea, a ni budni Cayce,
kako je zabilježeno, nikada nije čuo za Reillyja. Pa ipak, jednoga je da­
na sredovječni muškarac, koji je izgledao pomalo boležljivo, ušao u
Reillyjev zdravstveni centar, koji je tada bio smješten u New Yorku, na
raskrižju Šezdeset i treće ulice i Broadwaya, i predao mu komadić pa­
pira. Zgodni ga je Irac znatiželjno pogledao. Nije djelovao previše raz­
ličito od mnoštva drugih recepata koji su dolazili do njega od drugih
liječnika, osteopata i naturopata. Na njemu je pisala dijagnoza koja se
odnosila na žučni mjehur, i preporuka za određenu vrstu kupke i nam­
ještanja. Budući da je njegov centar bio specijaliziran za hidroterapiju, elektroterapiju i terapiju namještanja, Reilly nije mnogo razmišljao
128
o tome receptu. Pretpostavljao je da je Cayce neki osteopat za kojega
još nikada nije čuo.
Ali, Reillyju su nastavili dolaziti ljudi sa Cayceovim receptima, pa
je Reilly postao znatiželjan. Činilo se da taj »dr.« poznaje svoj posao.
Što god da je preporučivao, bez obzira je li se radilo o oboljelima od
bursitisa, artritisa, živčane napetosti, astme ili nečeg drugog - rezulta­
ti su uvijek bili isti. Bolesnici bi se oporavili i ozdravili.
Napokon je Reilly jednoga od bolesnika pozvao na stranu i upitao
ga za dr. Caycea. Bolesnik je odmahnuo glavom. On nikada nije vidio
»liječnika.« Reilly ga je pogledao kao da je poremećen. Tada je muš­
karac objasnio. »Moja mu je supruga poslala zahtjev da za mene obavi
čitanje, i napisala mu što sa mnom nije u redu. Bili smo kod svih vrsta
liječnika, i nitko mi od njih nije pomogao.«
Teško je bilo Reillyju da svojim praktičnim umom prihvati proces
čitanja. Ali je konačno prihvatio da ga nitko ne izvrgava ruglu. Ipak, i
dalje je postojalo nekoliko očiglednih tajni. Kako je Cayce došao do
njegova, Reillyjeva imena? Kako je znao koje vrste tretmana Reilly
obavlja? Gdje je stekao razumijevanje terapija za ljude koji su bolova­
li od različitih bolesti? Uza sve Reillyjevo iskustvo, nije mu bilo moguće
bilo što poboljšati u Cayceovim uputama. Činilo se nevjerojatnim da
Cayce jednostavno može zapasti u trans i dobiti podatak koji mu je
potreban. Čak i nakon dvije godine, prihvaćajući rijeku Cayceovih
bolesnika, Reilly nije imao ni najmanjih naznaka o metodi čovjeka koji
mu je priskrbljivao sav taj posao. »Ne mogu razumjeti«, povjerio se
prijateljima, »kako čovjek može zaspati i u snu davati savjete koji su
dobri kao i moji, ili još bolji od mojih koje dajem sasvim budan, i to na
svome specijaliziranom području.«
Stoga je Reilly odlučio da će se upoznati sa čarobnjakom. Dogo­
vorio je sastanak s Cayceom kad Cayce ponovo doputuje u New York,
ali ga je čekalo još jedno iznenađenje. Bio je zamišljao osobu zapov­
jedničkog izgleda, prodornih očiju i dostojanstvenih pokreta, koja
možda oko glave nosi omotan turban. Ali jedini mistik kojeg je ugle­
dao bio je visok, lagano poguren, učenjački tip muškarca, blagih očiju,
nježna lica i tihog otezanja u govoru. »Podsjećao me na svećenika ne­
kakve tihe seoske crkve«, kasnije je rekao Reilly.
Čavrljali su i zajedno ručali, dok je mudri Reilly promatrao svaki
pokret kojeg je napravio mistik. Kad je Cayce naručio svoj objed, ne­
marno predavši narudžbu konobaru, Reilly je primijetio da njegov
gost ne obraća previše pažnje pravilima prehrane, kad je u pitanju
čovjek koji je toliko strog s prehranom drugih. Zamijetivši na Cayceovom tanjuru neumjerenu količinu škrobnih namirnica koje debljaju,
Reilly je spomenuo očigledan raskorak. Cayce je odgovorio da on u
svome svakodnevnom budnom životu ne posjeduje osobito znanje o
129
prehrani ili bilo kakvim drugim zdravstvenim načelima, niti osobito
brine za svoje osobno zdravlje. Ipak, kroz njega je u njegovom transu,
kako je to Reilly već otkrio, protjecala mudrost mnogih stoljeća. S
jedne strane, predlagao je pripravke stare tisućama godina; s druge,
neki bijahu toliko suvremeni da još nisu izvađeni iz celofana. Dok su
dvojica muškaraca sjedila zajedno, Reilly je shvatio da u mislima pre­
gledava recepte koje mu je Cayce slao - sve su to bili iscjeliteljski
postupci bez lijekova, koji su obuhvaćali upotrebu kupki, ulja, topline,
svjetlosti, ispiranje crijeva, masaža i drugi oblici terapije namješta­
njem, prehrana i vježbe. Reillyju je bilo očigledno da Cayceova čita­
nja nisu pomogla samo kod prevladavanja bolesti i nesposobnosti,
nego da bi, prihvaćena kao šire načelo, mogla sprečavati bolesti.
Dok se ručak nastavljao, Reilly je svoga posjetitelja zasipao pita­
njima, a Cayce je, na Reillyjevo zaprepaštenje, pušio kao dimnjak.
Fizioterapeutu je postalo očigledno da Cayceova tjelesna terapija
obuhvaća četiri široka obrasca: pojačavanje optoka krvi, otklanjanje
otpadnih tvari, upijanje hranjivih tvari, uz pravilan pristup prehrani.
»Bolje je uopće ne jesti, nego jesti kad ste uznemireni«, naučio je
Reilly. »Mnogo prije nego je to bilo kome drugome palo na pamet,
Cayce je govorio da um, a ne želudac, izaziva čir na želucu.«
Činilo se da budni Cayce o svojim tretmanima ne zna nimalo više
od Reillyja. I tako se, nakon sastanka, Reilly vratio u svoju ambulantu
da raščlanjuje slučajeve bolesnika koji su ga posjetili, i razvrstava ih,
tako da je danas, nekih tridesetak godina kasnije, u stanju učinkovito
primjenjivati Cayceov pristup fizikalnoj terapiji. Odstranjivanje otpad­
nih tvari prema Cayceu je potpun proces, kroz pojačanu djelatnost
bubrega, crijeva, kože i pluća. »Da biste potakli na rad bubrege i kožu,
što vrijedi za ljude s mnogo otrova, uglavnom za reumatične i artritične«, izjavio je Reilly, »Cayce je preporučivao tople obloge, i to uglav­
nom od ricinusova ulja.« Komad pamuka, širok dvadesetak centime­
tara, trebalo je natopiti u ugrijano ulje, i staviti ga preko žučnog mje­
hura, jetre ili bubrega, gdje god bilo sjedište poteškoće. Oblozi od
vruće Epsomove soli primjenjivali su se preko kukova i leđa, u slučaju
lumbaga. Oblozi od Glyco-Thymolina, koji je bio malo poznat dok ga
Cayce nije počeo zastupati, isto su tako bili propisivani u određenim
slučajevima, jer povećavaju djelatnost kože, tako smanjujući teret pos­
la preopterećenih bubrega.
Čitanja su preporučivala parne kupelji i povremeno trljanje. Par­
ne kupke otvaraju pore i poboljšavaju otklanjanje otpadnih tvari kroz
dišni sustav. Reilly je koristio umirujuće pare raznih ulja - eukaliptusa,
bora, Atomidina (još jedan od osobitih Cayceovih pripravaka). Re­
cepti su se razlikovali prema pojedinačnim poremećajima, ali je, opće­
nito govoreći, Reilly koristio otprilike pola do cijele žlice otopine ili ulja
130
na litru do dvije kipuće vode. »Ako netko ne može doći u ambulantu
na parnu kupelj, sasvim ju je jednostavno prirediti i kod kuće.« Davao
je i upute: »Zašijte četiri plahte, ili uzmite velik komad platna i zašijte
ga s otvorom za glavu, a na taj otvor pokrivalo - prilagodljiva i nezapaljiva plastika mogla bi biti najbolja. Zatim uzmite stolicu i stavite je
iznad električne peći na kojoj se nalazi lonac kipuće vode. Savijte
ručnike na sjedalo, a jedan objesite ispred stolice da noge zaštitite od
vrućine. Što je voda toplija, to će parenje brže imati učinka. Zatim
sjednite na stolicu, omotajte se prekrivačem preko ramena i pričvrsti­
te ga oko vrata, nakon što ste, naravno, skinuli odjeću. Prehlađena
osoba može pročistiti nosne ili bronhijalne kanale od začepljenosti ako
s prednje strane ostavi mali otvor kroz koji može gurnuti glavu i udisa­
ti paru, zatvarajući otvor kad para postane prejaka.«
Reilly je propisivao vježbe, podupirući gimnastičke dvorane tije­
kom četrdeset i pet godina, pa su Cayceove jednostavne terapeutske
vježbe privukle njegovu pažnju. Zamijetio je da je mistik, koji je tek
rijetko i sam vježbao, za jutarnje doba preporučivao vježbe u kojima
čovjek ustaje iz vodoravnog položaja u sjedeći, a vježbe na podu kas­
nije tijekom dana. »Na taj je način«, objašnjavao je Reilly, »Cayce utje­
cao na tijek limfe i krvi, navodeći osobu koja je cijele noći ležala da
ustane na noge kako bi započela novi dan.« Isto je tako preporučivao
duboko disanje, pogotovo kod otvorenog prozora, da bi se izbacio us­
tajali zrak iz pluća i u tijelo doveo kisik, da čovjek u novi dan može kre­
nuti punom parom.
»Cayce je«, istaknuo je Reilly, »osobito spominjao jogijske vježbe
disanja - naizmjenično disanje.« Zatvorenih ustiju, disati se počinje
udisanjem kroz lijevu nosnicu, dok palac zatvara desnu; udisaj traje
dok se nabroji do četiri, zadržavanje daha traje do osam, a zatim izdi­
saj kroz desnu nosnicu traje isto tako dok se nabroji do osam, što je
popraćeno zatvaranjem suprotne nosnice. Tada se dah uzima kroz
desnu nosnicu, a vježba se ponavlja tri ili četiri puta.
Prikazujući Cayceove vježbe na tlu, savitljivi se sedamdesetogodišnjak hitro spustio na sve četiri i svoje mišićavo tijelo počeo-pokretati prema naprijed kao velika mačka. »To je puzanje mačke«, izjavio je.
»Pet koraka naprijed, pet nazad, istežući svaki mišić u tijelu, pokrećući
vitalne točke i okrugle zglobove.«
Kad je dovršio puzanje, Reilly je uz osmijeh sjeo. Lice mu je bilo
crveno od položaja u kojem se nalazio, ali su mu plave oči blistale.
»Vraćanje prirodi iz sinusa izvlači sluz. Nije prošlo previše milijuna go­
dina, a i čovjek je sasvim normalno hodao na taj način.«
Zatim je slijedilo Cayceovo kotrljanje. Sjedeći na podu, skupljenih
koljena, Reilly se počeo ljuljati na stranu, odguravajući se pri tome laktovima na koje se tek lagano naslanjao. »Ova vježba rasteže postra131
nične mišiće na rebrima, savija zglobove kukova, skida naslage sa be­
dara.« Odmahnuo je glavom. »Zapanjuje što čovjek koji svjesno ništa
nije znao o vježbanju uspio otkriti ovu jednostavnu, pa ipak djelotvor­
nu vježbu.«
Reilly je nakon toga prikazao Cayceovu omiljenu staru vježbu, ho­
danje na stražnjici. Sjeo je, noge raširio prema van, ruke podigao pre­
ma stropu - i počeo se kretati tako što je najprije podigao jednu stra­
nu stražnjice, a zatim drugu. »Mnoge sam ženske bokove stanjio na
ovaj način«, rekao je, prelazeći širinu sobe na stražnjem dijelu svojih
hlača. »Ja je nazivam stanjivanje greda.«
Iz položaja za sklekove, Reilly je ponovio istezanje trupa kojeg mi
je i Hovhaness prije njega pokazao, kružeći bokovima najprije u jed­
nom, a onda u drugom smjeru.
Nakon toga slijedio je medvjeđi hod, koji je po položaju sličan
mačjem puzanju. Reilly se opet spustio na sve četiri, izravnao stopala,
ukočenih koljena, bokova visoko u zraku, s petama i dlanovima ravno
na podu.
U čemu se ta vježba razlikuje od mačjeg puzanja?
»Ukočeniji hod«, objasnio je Reilly. »Istežu se tetive na nogama,
tetive koljena, kao i područje išijatičnog živca, a ujedno se razvijaju ru­
ke i ramena.«
I dalje mi pokazujući vježbe, Reilly se upustio u svakodnevne ju­
tarnje vježbe. Nakon što je nekoliko puta duboko udahnuo i napravio
nekoliko puta izmjenično disanje, počeo je kružiti jednom rukom pre­
ma naprijed, pet ili šest puta, nalik postraničnom kotaču na riječnom
brodu Mississippija, a zatim unazad, ponovivši pokret s drugom ru­
kom. »Ovaj okomiti položaj čovjeka bolje potiče, nakon cijele noći vo­
doravnog mirovanja«, naglasio je.
Nakon mahanja rukama, Reilly je iz kuka počeo kružiti najprije
lijevom, a zatim desnom nogom, kratkim kružnim pokretima, pet ili
šest puta u oba smjera. Tada je ustao i protegnuo se, na vrhovima prs­
tiju, ruku podignutih visoko iznad glave, dok je u međuvremenu zate­
zao bedra, a onda se sagnuo s rukama do poda, ukočenih koljena.
»Ova je vježba«, rekao je, »pomogla Hovhanessu s njegovim hemoroidima, zajedno s kruženjem trupa.«
Prikazivanje se nastavljalo. Ponovo ispruživši ruke iznad glave,
Reilly je glavu polagano spustio na prsa, a zatim je polagano spustio unazad. To je bio početak vježbe glave i vrata. I dalje stojeći na vrhovi­
ma prstiju, polagano je kružio glavom tri ili četiri puta u oba smjera, a
zatim je, opuštajući se, počeo trljati glavu. Iznenada sam zamijetio ne­
koliko novih paperjastih pramenova srebrno sijede kose na prednjem
dijelu glave, gdje prije kose nije bilo. Primijetio je moje iznenađenje.
132
»Ne znam što je potaklo taj rast«, osmjehnuo se, »ali posljednjih
nekoliko tjedana raste mi kosa na ćelavim mjestima. Ili se radi o Cayceovim vježbama glave i vrata, koje odnedavno radim, ili o ricinusovom ulju koje utrljavam u kožu glave. Svakako se ništa drugo ne može
događati nakon sedamdesete godine.«
Neka od Cayceovih čitanja koja propisuju iscjeljivanje bez lijeko­
va pojavila su se mnogo prije nego što se fizioterapija počela redovito
primjenjivati, kad još nije bilo nikakve mogućnosti da se Cayce na neki
drugi način upozna s takvom terapijom. Pa ipak, njegova su čitanja
savjetovala elektroterapiju, s kratkim i ultrakratkim valovima. »Koliko
se god to moglo učiniti čudnim«, prisjeća se Reilly, »stroj za tu poseb­
nu vrstu terapije bio je tek usavršen, a Reillyjev ga je Zdravstveni cen­
tar dobio upravo tri tjedna prije nego su ga Cayceova čitanja počela
spominjati.«
133
»Iz Cayceovih je čitanja o zdravlju proizašlo jedno zapanjujuće nače­
lo«, rekao je dr. William A. McGarey, »načelo da svaka stanica posje­
duje svoju vlastitu svijest. Očigledno, Cayce se na vidovit način uspio
poistovjetiti sa sviješću svake stanice, mogao je pregledati svaku žlijez­
du, organ, krvnu žilu, živac i tkivo u unutrašnjosti tijela. Činilo se da
njegova podsvijest komunicira s autonomnim živčanim sustavom, i da
putuje kroz simpatički i parasimpatički sustav, koje taj živčani sustav
nadzire, u svaku pojedinu stanicu.«
Liječnikovo mršavo, osjetljivo lice obasjalo je zanimanje kad je is­
pružio tanak prst. »Bolesna stanica u ovome prstu mogla je reći Cayceovoj podsvijesti da u njemu postoji pritisak, a podsvijest bi preporu­
čila ulje koje će ublažiti pritisak i donijeti olakšanje. Stanice iz cijeloga
tijela očigledno su prenosile svoje poruke ovoj nevjerojatnoj podsvije­
sti - jer kao što između naroda postoje ratovi, tako i stanice ratuju iz­
među sebe.« A u takvom se sukobu javlja nelagoda ili bolest.
Kao i mnogi drugi liječnici koji su proučavali Cayceova čitanja, dr.
McGarey ih je počeo primjenjivati na bolesnike, a rezultati su mu do­
nijeli nagradu. »Katkad to zahtijeva jedno gotovo intuitivno znanje«,
primijetio je, »jer liječnik treba osjetiti koji od svih ovih postupaka
može biti najdjelotvorniji.« Ali se čini da mnogi pripravci imaju široko
područje primjene.
McGarey se s Cayceom upoznao samo čitajući o njemu. Smatrali
su ga dobrim liječnikom, koji je bio kirurg na klinici u Phoenixu, u Arizoni, zajedno sa svojom suprugom, Gladys, koja je isto tako bila liječ­
nik. Kao i druge liječnike, i McGareya je ljutilo i rastuživalo kad orto­
doksna medicina ne bi bila učinkovita, jer se osjećao bespomoćan.
Mnogo je toga u liječenju bilo tajnovito. Shvaćajući svoje vlastite
nedostatke, liječnik je u svoj rat protiv bolesti unio određenu skrom­
nost. Nije odbacivao ono što je naučio na Medicinskom fakultetu u
Cincinnatiju, ili na praksi koja je uslijedila, ali je njegov um bio otvo­
ren. I kad se pojavilo njegovo zanimanje za Caycea, on je nešto i po­
duzeo. Prelistavao je neka od Cayceovih čitanja o zdravlju, prouča­
vajući njihove rezultate, i na osnovu zdravstvenih čitanja neobrazova­
nog mistika, nastala je uspješna prilagodba nekih od Cayceovih tret134
mana. McGarey je najviše uspjeha imao s oblozima od ricinusova ulja,
koji su pomagali u iscjeljivanju različitih trbušnih poteškoća: želučanih
čireva, upale slijepog crijeva, katara debelog crijeva, poteškoća sa
žučnim mjehurom. Konvencionalno obrazovan, obloge je primjenji­
vao samo nakon što konvencionalni lijekovi ne bi pomogli. Najneobičnije iscjeljenje a la Cayce, doživjela je jedna osamdesetogodišnja
žena sa zatvorom crijeva. Zbog preosjetljivosti crijeva plašio se gan­
grene. Operacija se nije mogla preporučiti zbog stanja bolesnice. Sto­
ga je, kao posljednje utočište, počeo primjenjivati obloge na području
trbuha, koje je bilo zamjetljivo povećano i bolno. Kao čarolijom, za
dvadeset i četiri sata, zatvora je nestalo; za nekoliko dana bolesnicin
je želudac bio ravan kao želudac mlade djevojke, napuhnutost i nape­
tost su nestali prvi put u nekoliko godina.
Kao što je Cayce preporučivao, u slučajevima povišenog tlaka, ot­
krio je da, u određenim slučajevima, oblozi imaju smirujuće djelova­
nje na autonomni živčani sustav. »Očigledno tako što ubrzava protok
limfe«, primijetio je, »oblozi opuštaju napetost simpatičkog sustava,
koji izravno reagira kad se ljudi uzbude ili naljute, što liječnici naziva­
ju simptomom borbe-bijega.«
Cayceov postupak iscjeljivanja najčešće obuhvaća cijeli sustav, a
ne samo određena manja područja. Nakon obloga daje se maslinovo
ulje da bi pročistilo žučni mjehur i potaklo na djelovanje jetru, poti­
čući sigurno otjecanje otrova kroz jetru, bubrege, kožu i pluća. Poka­
zalo se da ricinusovo ulje smanjuje zatrovanost nekih područja, da
smiruje ukočene artritične zglobove i otklanja čireve.
McGarejeva teorija o djelovanju obloga razrađena je i na jednom
drugom mjestu. Dr. George O'Malley iz Galiena u Michiganu, koji se
uspješno koristio čitanjima, ustvrdio je da oblozi od ricinusova ulja us­
pješno potiču sitne limfne žile u tankom crijevu. »Neki stručnjaci«, re­
kao je, »smatraju da se u tim stanicama stvara životvorna sila ljudsko­
ga organizma.«
O'Malley, osteopat, primjenjivao je pripravke koje je Cayce izno­
sio iz svojih snova, sve od trenutka kad mu je prijatelj u šali dao prim­
jerak knjige Toma Sugruea, Ima jedna rijeka, koja predstavlja Cayceove lijekove. Zainteresiran, O'Malley je pribavio zapise Cayceovih či­
tanja o bolestima koje je osobito teško liječiti. Zamijetio je da je Cayce
najčešće propisivao obloge od ricinusova ulja, kao i atomidin, derivat
joda. Za razliku od jednog očnog stručnjaka koji nije uspio, O'Malley
je izvijestio da je pomoću dvije kapi atomidina dnevno izliječio čir rož­
nice, upravo kako je to preporučio Cayce. Ali je najnevjerojatniji usp­
jeh postigao s oblozima od ricinusova ulja. U jednom znamenitom
slučaju, čak i dok su kirurzi planirali operirati neku pedesetčetverogodišnju bolesnicu zbog trbušnog začepljenja, O'Malley je vjerno prim135
jenjivao svoje obloge od ricinusova ulja. Kad je električna oluja odgo­
dila operaciju, nastavio je češće stavljati obloge, i jedan sat prije pono­
vo zakazane operacije, začepljenje je dramatično nestalo, a operacija
je postala nepotrebna. O'Malley je izvijestio o sličnom uspjehu kod
kroničnog zapaljenja žučnog mjehura, kroničnih poremećaja želuca,
čireva i upale debelog crijeva, kronične upale slijepog crijeva, pa čak
i kod otjecanja nogu - sve su te slučajeve oblozi podjednako učinko­
vito iscjeljivali, kao i u slučaju začepljenja.
Iz Cayceovih je čitanja O'Malley zaključio da oblozi od ricinusova
ulja, koje tijelo upija kroz kožu, služe za olakšanje kod trbušnog zatvo­
ra, do kojeg dolazi zbog slabog optoka limfe. Široko rasprostranjeno
kao sredstvo za čišćenje kad se uzima iznutra, ricinusovo se ulje kat­
kad naziva Palma Christi - Kristova ruka. »Djelovanje ricinusova ulja
na kožu je dvojako«, otkrio je liječnik. »To ulje izravno potiče protok
limfe kroz površinske i dubinske limfne žile, i jača neke dubinske orga­
ne trbušne šupljine.«
O'Malley je te obloge primjenjivao onako kako je to preporučivao
Cayce. »Tri sloja mekanog pamuka namočenog u toplo ricinusovo ulje
primjenjuju se na trbuhu na području jetre i žučnog mjehura, zatim
dolje preko slijepog crijeva (desni donji kvadrant trbuha). Preko oblo­
ga stavlja se vrući ručnik ili toplinska svjetiljka da bi se zadržala topli­
na, a oblozi se stavljaju tri uzastopna dana svakoga tjedna, od sat i pol
do tri sata dnevno. Nakon toga se iznutra uzima maslinovo ulje slje­
deća tri dana. »Očigledno je«, priča liječnik, »da maslinovo ulje potiče
povećano stvaranje limfe, što dovodi do smanjivanja poremećaja kr­
votoka u najvećem broju trbušnih problema. Istovremeno, to ulje po­
tiče stvaranje limfocita, predvodnika tjelesnog obrambenog sustava.«
Što god da se događalo, iscjeljenja bolesti koje su godinama mu­
čile ljude, često su bila jednostavno čarobna.
Jednoga je dana O'Malley dobio hitan poziv - radilo se o sredo­
vječnoj učiteljici koju je očito uhvatio srčani napad za večerom. Usko­
ro je liječnik otkrio da bolesnica ima povijest kroničnih bolova oteža­
nu nerazboritim uzimanjem masne hrane. Rendgenski je pregled ot­
krio zapaljenje i neučinkovito djelovanje žučnog mjehura. Srce joj je
bilo zdravo. Jako se željela vratiti u školu, jer je ostalo još samo dva
tjedna nastave. »Doktore«, rekla je, »i ja i moj razred bili bismo jako
zadovoljni da ovu godinu zajedno završimo.«
U to su doba oblozi od ricinusova ulja bili relativno novi O'Malleyev alat. Ispričao je učiteljici nešto o tim oblozima, a ona se suglasi­
la da pokušaju. »Rekao sam joj da mi istoga trenutka javi ako bi došlo
do bilo kakvih nepovoljnih simptoma«, rekao je liječnik, »i da dobro
prati svoje napredovanje.« Tjedan dana kasnije njezin je suprug tele­
fonirao liječniku da ga izvijesti kako se njegova supruga osjeća bolje
136
nego proteklih nekoliko godina. Težina u prsima, zbog koje je i liječnik
vjerovao da se radi o srčanom napadu, doslovno je nestala. Još je tje­
dan dana trebala nastaviti s oblozima. Nekoliko tjedana kasnije stigao
je poziv od mjesnog školskog nadglednika, u kojem je spomenuo kako
učiteljica sada dobro izgleda, na početku nove školske godine. U tri
mjeseca bolest se nije ponovo javila.
Ulcerozni kolitis predstavljao je mučenje za većinu liječnika, jer
ga je bilo teško dijagnosticirati, kao i liječiti. Jedna je šezdesetšestogodišnja žena, nakon što je povrijeđena u automobilskoj nesreći, došla
na kliniku; dijagnoza je bila ulcerozni kolitis, uzrokovan povredom i
šokom. Nakon šestomjesečne terapije uvelike je smršavila, jer se boja­
la jesti, budući da je hrana loše djelovala na njezina crijeva. Kad se po­
žalila na ubrzano lupanje srca, njezina se obitelj uplašila da ima sr­
čanih poteškoća, pa su pozvali O'Malleya. On je odmah propisao ob­
loge od ricinusova ulja. »Pojavila se reakcija već pri prvom tretmanu«,
zabilježio je. »Nakon tri tjedna bolova je u njezinom trbuhu nestalo.
Počela je spavati bez lijekova.«
Jedno od najuspješnijih i najneočekivanijih iscjeljenja doživjela je
osmogodišnja djevojčica koju su neprestano mučili bolovi u trbuhu,
kao posljedica ospica. Operirali su je zbog kronične upale slijepoga
crijeva, a za vrijeme operacije otkriveno je i prsnuće slijepog crijeva,
otežano akutnom gnojnom upalom. Zbog srašćivanja tkiva teško je
bilo odstraniti slijepo crijevo, pa je djetetovo stanje postalo kritično.
Trbuh joj je bio napuhnut, neprestano je povraćala i imala visoku tem­
peraturu. Antibiotici nisu djelovali. Konačno, počela je primjena
obloga od ricinusova ulja, po jedan sat, tri puta dnevno. »Tijekom
prva dvadeset i četiri sata«, zabilježio je O'Malley, »došlo je do laga­
nog poboljšanja, ali trećega se dana napuhnutost počela povlačiti, a
temperatura se spustila.« Nastavili su joj stavljati obloge još dvanaest
dana njezina oporavka. »Uvjeren sam«, zabilježio je liječnik, »da oblo­
zi od ricinusova ulja potiču tjelesni obrambeni sustav, a uz to što
poboljšava optok krvi, taj lijek pomaže pri uspostavi homeostaze (rav­
noteže između stanica). Zanimljivo je zabilježiti da anemija, koju je
bolesnica usput dobila, mnogo bolje odgovara na terapiju željezom za
vrijeme primjene obloga od ricinusova ulja.«
Budući da pomažu pri začepljenosti, oblozi od ricinusova ulja isto
tako smanjuju izrasline kao što su madeži, bradavice i ciste, kao i kod
psorijaze, gihta i bubrežnih kamenaca. Kao i McGarey ni O'Malley
nije imao koristi samo pri iscjeljivanju pojedinačnih slučajeva, nego je
dobio širi uvid u uzroke određenih bolesti. Činilo se da oblozi od rici­
nusova ulja pomažu kod poremećaja u kojima oslabjeli protok limfe
proizlazi iz nepravilnog otklanjanja »otrova iz tijela ili tijekom bolesti.«
Iz toga bi se moglo zaključiti da ti oblozi možda imaju i širu primjenu.
137
»U nekim (ljuskavim) slučajevima psorijaze, raka i artritisa«, primijetio
je O'Malley, »čitanja ukazuju na slabi protok limfe kroz probavni trakt.«
Mnogi su iscjelitelji prelistavali Cayceove pripravke za takve tajno­
vite bolesti kao što su artritis i rak, tražeći nagovještaje koji bi im po­
mogli u njihovim postupcima. U Cayceovim su zapisima navedeni
mnogi »lijekovi« za artritis, sa svjedočanstvima onih kojima se stanje
popravilo. Cayce je artritisu pristupao na otvoren način, shvaćajući
ono što su mnogi liječnici tek nedavno počeli prihvaćati: da je artritis
odgovor tijela - i uma - na mnoštvo pogrešnih postupaka i zloupotre­
ba. Desetke je čitanja o ovom teškom poremećaju brižljivo ispitao dr.
Henry George III. iz Wilmingtona, u državi Delaware, potomak čuve­
nog ekonomista. U četrdeset i devet od pedeset i devet proučavanih
slučajeva, Cayce je preporučio masažu maslinovim ili kikirikijevim
uljem, opći tretman osteopatije s posebnim naglaskom na namještanje
vratnih kralježaka i donjeg dijela leđa u trideset i osam slučajeva. Zlat­
ni klorid ili atomidin koristio se u kombinaciji s tim terapijama čak je­
danaest puta; ispiranje crijeva, čišćenje sustava - četrnaest puta. U de­
vet slučajeva poticao je bolesnike da poboljšaju svoj mentalni i duhov­
ni stav. Strogo je zahtijevao uravnoteženu prehranu, zabranjujući veli­
ke količine mesa u polovici svih slučajeva, a svinjetinu u doslovce sva­
kom slučaju. Mnogima je rekao da izbjegavaju bijeli kruh, krumpire,
masnu hranu i masnoće, a poticao ih je da jedu korijensko povrće.
Izvještaji o napretku bili su zanimljivi. Dvadeset i tri bolesnika do­
živjeli su iscjeljenje ili poboljšanje, jedanaest bolesnika smatralo je da
je takav raznolik tretman previše težak da bi ga se moglo provoditi, a
dvoje je umrlo prije nego su uspjeli i započeti s tretmanom.
Bilo je prilično zanimljivo pratiti pitanja i odgovore kojima je Cay­
ce dolazio do dramatičnih iscjeljenja. U jednom sličnom slučaju, radi­
lo se o sredovječnoj medicinskoj sestri, koja je obišla mnoge liječnike
i konačno se obratila Cayceu.
Odmah je postavila izravno pitanje. »Što je uzrok tvrdih nakupina
koje se stvaraju na zglobovima mojih prstiju i oko njih?« upitala je.
»Nedostatak pravilnog otklanjanja otpadnih tvari u cijelom susta­
vu«, rekao je Cayce, »a poticanje optoka krvi u gornjem dijelu leđa i
u području vrata (osteopatskim namještanjem) uspostavilo bi bolje
odstranjivanje otpadnih tvari kroz probavni trakt.« Uputa za prehranu:
»U prehranu uvedite veće količine potočarke i repe.«
Bila je uporna kao i svaka medicinska sestra. »Bi li trebalo uraditi
nešto posebno za otvrdnuće na zglobu moga malog prsta koje me po­
čelo boljeti?«
»Oblog od Epsomovih soli donijet će olakšanje tome području, ali
će pojačano izlučivanje (klistiranje svakih deset dana) ublažiti simpto­
me u cijelom sustavu.«
138
Budući da se vodio rat, a ona je bila poduzetna, upitala je: »Bi li
bilo sigurno za moje zdravlje da dam krv Crvenom križu?«
»Pod sadašnjim uvjetima ne bi bilo štetno.«
Ubacila je još jedno pitanje.
»Koji je najbolji postupak u slučaju rana od ležanja - to pitam za
svoga bolesnika.«
Cayceu očigledno nije smetalo da obavi dva slučaja za cijenu jed­
noga. »Najbolje sredstvo za takav slučaj je upotreba ihtiol masti.«
Medicinska je sestra vjerno slijedila njegove upute, i djelovalo je.
Namještanje je napravio dr. Andre Aillaud, osteopat iz Charlottesvillea, u Virginiji, a bolesnica je obavila ostalo. Nekih deset godina kas­
nije, u studenom 1952. godine, poletno je izvijestila i o sebi i o usput­
nom slučaju rana od ležanja. »Otvrdnuća na mojim prstima su nesta­
la; šest sam puta tijekom ratnih godina davala krv. Pripravak za rane
od ležanja bio je izvanredan - moj bolesnik nikada više nije od njih pa­
tio.« U prosincu 1965. godine, kad se javila posljednji put, žena se pri­
bližavala sedamdesetoj. Opisali su je kao »sliku zdravlja.«
Cayce često svojom filozofijom zbunjuje znanstvenike koji ga ko­
riste. »Mogao bih vam pokazati dvadeset ili trideset slučajeva artritisa
koje sam liječio prema Cayceovim uputama«, rekao je M. L. Hotten,
osteopat iz Arvina u Kaliforniji, »a koji pokazuju dobre rezultate. Ali
kad čovjek počne koristiti ta čitanja, ne može, a da si ne postavlja pita­
nja o nekim nedostacima u tim podacima. U tome materijalu postoji
izazov na kojeg ne možete ne obratiti pozornost. Na primjer, teško da
možemo prihvatiti zdravstvena čitanja, a odbaciti duhovni i psihološki
prizvuk. Ne smijemo jednostavno koristiti ono što želimo, a sve ostalo
odbaciti.«
Hotten se prema Cayceovim čitanjima, kao i prema određivanju
najboljeg tretmana za nekog bolesnika, držao istog kliničkog stava;
preporučivao je da i drugi liječnici tako rade. Mnoga su se Cayceova
čitanja bavila artritisom, a pregled preporučenih načina iscjeljivanja
otkrio je dovoljno sličnosti na temelju kojih je Hotten stvorio terapeutski obrazac. »Pojednostavnjenje«, istaknuo je, »pokazuje četiri osnov­
na koraka:
1. Poboljšana cirkulacija putem slanih obloga i kupki.
2. Posebna masaža s određenim uljima i smolastim ekstraktima,
kao što su mirha, odnosno mirisna smola i ulje od kikirikija.
3. Promjena načina prehrane kako bi se izmijenila kemijska
ravnoteža i smanjilo uzimanje određenih minerala.
4. Osteopatsko namještanje trećeg vratnog kralješka, devetog
leđnog i četvrtog kralješka donjeg dijela leđa; ova se posljednja tri
područja najčešće spominju.«
139
Kao i McGarey, i Hotten je bio uvjeren da je tijelo sasvim svjesno
svoga vlastitog stanja. »Znamo da u čovjeku postoji 'svjesnost', koju
najčešće nazivamo podsviješću ili nesvjesnim. To se obično odnosi na
mentalnu aktivnost, ali na dubljoj razini može postojati još jedna vrsta
svjesnosti koja je osjetljiva na stanje ravnoteže koje postoji u simpatičkom i parasimpatičkom živčanom sustavu.«
Budući da nitko drugi, očigledno, nije mogao istraživati ovu svi­
jest, Cayceova su čitanja, zajedno s popratnom filozofijom, postala
dvostruko važna. I tako je dr. Hotten žustro proučavao Cayceovu za­
misao o tome što uzrokuje bolest, i što dovodi do iscjeljivanja. »Je li
moguće«, upitali su jednom Caycea, »putem vidovitosti dobiti podat­
ke koji će nas odvesti do lijeka za trenutno neizlječive bolesti?«
On je odgovorio: »Otkrili smo da sva stanja koja postoje u fizičkim
tijelima stvara ono što možemo otkriti. Uistinu, nema nikakvih neizlje­
čivih poremećaja. Jer svaka je bolest posljedica kršenja zakona. Do
iscjeljivanja će doći kad se pokorimo drugim zakonima koji ispunjava­
ju naše potrebe. Iscjeljenje ne može biti potpuno bez primjene neke
duhovne sile. U odnosu na iscjeljivanje bilo koje vrste, sila koja se su­
protstavlja, bilo kirurška ili medicinska ili vlastita, nije ništa više niti ma­
nje nego aktivna sila koja se izražava putem duhovne sile.«
Očigledno, u tome se krio razlog zbog kojeg je Cayce više volio
da mu zahtjev za zdravstvenim čitanjem postavi pojedinac. Želio je
ljude čiji je um već pripremljen da primi pomoć.
Upravo kao što se mnogo sumnjičavih preobratilo kad su se upoz­
nali sa Cayceovim čitanjima, Hotten smatra da bi znanost mogla više
naučiti o iscjeljivanju ako bi samo razmislila o zamislima koje su stra­
ne ortodoksnim medicinskim načelima. »Uistinu je vrlo neznanstveno
i dogmatično«, primijetio je, »optužiti bilo koji postupak, pojam ili za­
misao samo zbog toga što netko misli da to nema nikakve vrijednosti.«
Ako se može pomoći oboljelome od artritisa, možda se može pomoći
i oboljelome od raka. A ako je kikirikijevo ulje od pomoći u slučaju ar­
tritisa, kakva je uloga badema, koje Cayce često spominje u razgovo­
ru o iscjeljivanju raka. Cayce često naglašava vibracije različitih tvari,
a Hotten se pita: »Iscjeljuje li u slučajevima artritisa vibracija ulja od ki­
kirikija, koje se primjenjuje jednom ili dva puta na tjedan? Kakva je vibracijska priroda badema koja može toliko izmijeniti fiziologiju tijela
da će kod barem jednog pojedinca, jedan ili dva badema dnevno po­
moći u sprečavanju raka?«
Hotten nije tvrdio da bademi mogu spriječiti ili iscijeliti rak. Samo
je predlagao da se ta mogućnost znanstveno istraži. »Sada, kad se sta­
nice raka mogu uzgajati na umjetnim kulturama, možda bi se kemijski
sastojci badema mogli isto tako istraživati: Ili je to možda«, dodao je s
tananom ironijom, »previše jednostavna zamisao da bi se svidjela lju140
dima koji tragaju za lijekom koji bi iscijelio rak, umjesto da razmisle
kako je istančana kemijska ravnoteža vjerojatno suštinska za spreča­
vanje poremećaja u fiziologiji.«
Vrata prema očigledno sveobuhvatnom znanju nisu zatvorena
onima s otvorenim duhom. »Jedan je čovjek u našem dobu, Edgar
Cayce, s dubokom unutrašnjom željom i tijelom kao savršenim sredst­
vom, bio u hipnotičkom stanju sposoban djelovati kao savršeni kanal.
Pokušajmo ne zatvoriti vrata koja vode prema tom kanalu.«
Lako je shvatiti zašto Cayce zbunjuje čak i najotvorenije liječnike.
Njegovo poznavanje anatomije, bolesti i lijekova bilo je enciklopedij­
sko. Bio je stručnjak za prehranu, sve do posljednje kalorije i vitamina,
i davao je dugačke popise obroka za svoje klijente. Ne samo da je pro­
pisivao lijekove, nego je govorio i kako ih treba pripraviti, baš kao što
je jednom rekao kako bi čašu soka od naranče trebalo ispijati deset
minuta. Njegovi su postupci bili mnogostrani. Nije preporučivao samo
prehranu i lijekove, nego i masažu i namještanje kralježnice i terapij­
ske kupke, a sve to za jednog te istog bolesnika - sve što može pomoći.
Potpuno dokumentirano izvješće o jednom od njegovih najneobičnijih slučajeva pravo je čudo potankosti. Čitajući ga, čovjek se pita
kako bi čak i najrječitiji liječnik mogao biti toliko izričit u dijagnozama
i liječenju, a da se i ne spominje onoga koji nikada nije završio osnov­
nu školu.
Za usnulog je Caycea tijelo povezana mreža krvi, mišića, živaca i
kostiju, pa kad dođe do neravnoteže u jednom od tih dijelova, cijelo
je biće, kako je on opisivao čovjeka, u neravnoteži. U jednom slučaju,
klijent je patio od uzetosti udova, i savjetovao se, bezuspješno, s mno­
gim liječnicima. Imao je trideset i pet godina, a bio je osuđen na pot­
punu nepokretnost. Cayce je, čitajući za toga čovjeka udaljenog pet
stotina kilometara, kojega nikada nije vidio, rekao da taj bolesnik pati
od poremećaja u donjem dijelu križa, što ugrožava koordinaciju simpatičkog i moždano-kralježničkog živčanog sustava. Uz mnogo je
potankosti preporučio namještanje kralježnice, izdvajajući leđne i
vratne kralješke, i izjavio da će posljedica obnovljene vibracije tijela
pomoći u povećanju opskrbe krvlju i ubrzati proces iscjeljivanja. Kao
dodatnu pomoć predložio je napitak od biljaka i rekao kako ih treba
pripraviti. To nitko ne bi mogao svjesno zapamtiti:
»Ponajprije, uzet ćemo 226 gr prokuhane vode. Tome dodati 14 gr
kadulje, lišća ambrozije - ne mnogo stabljike, nego lišće - 7 gr.« Zatim:
»Bodljikavi jasen i žablje trave5, 7 gr, i divljeg ginsenga, 14 gr.« Upute
su se nastavljale: »Smanjit ćemo vatru da lagano vrije, ali ne prejako,
5
Žablja trava, Anthemis Cotula; prim. prev.
141
i da polovica vode ispari. Procijedit ćemo i još toplotne dodati 14 gr
osamdeset postotnog alkohola, malo tolu balzama6, koji se nareže u
tu smjesu. Tada ćemo dodati tri kapljice tinkture od paprike. Četiri
puta dnevno, petnaest do dvadeset minuta prije obroka, treba uzima­
ti pola žlice.«
Tada je potanko opisao svaki obrok. Doručak bi se trebao sastoja­
ti uglavnom od naranči i grejpa, iako se može dodati i zobena kaša
»osobito kaša cijeloga zobenog zrna, ili onakva u kojoj je pomiješan
gluten iz riže i iz pšenice.« Čak je dao upute i kako treba postupati
prema bolesniku. »Pozitivne sugestije na blag, tih i jednostavan način.
Naprasitost bi bolesnika samo naljutila. Prekoravanje ili pokušaj zapo­
vijedanja moglo bi uništiti ono što se možda gradi u tijelu.« Dodao je
čak i pouku, koja je došla godinama prije svoga vremena: »Vježbajte
ili učite tijelo da bude ne samo dobro, nego dobro za nešto.«
Prvo je čitanje za paraliziranu osobu obavio u rujnu 1930. godine.
Da bi bio siguran da se tretman točno provodi, bolesnik je šestoga lis­
topada premješten u tada otvorenu Cayceovu bolnicu. U bolnici je os­
tao do dvadeset i četvrtog, a tada se, pokazujući značajan napredak,
vratio svojoj kući da i dalje nastavi s istim tretmanom. Osoba koja ga
je poslala Cayceu zadovoljno je napisala: »Liječnici su priznali da mu
ne mogu pomoći, a do njegovog će iscjeljenja pak doći relativno brzo.«
Tek mu se vraćao, dobivao je na težini, i počeo je pokretati noge,
pa je čak napravio i nekoliko nesigurnih koraka. U studenome je ho­
dao. Cayceovoj je Zakladi sedamnaestoga studenoga poslao pismo
zahvalnosti. »Drago mi je što vam mogu reći da i dalje dobivam na
težini. Imam sedamdeset i pet kilograma (što znači da je dobio trinaest
kilograma). Mogu hodati više od kilometar i pol dnevno, ali dakako da
se grozno umaram.«
Njegovo je iscjeljivanje nadzirao dr. Theodore J. Berger, njujorški
osteopat. Prvoga je prosinca dobio još jedno čitanje, a zbog bolesni­
kovog se napretka tretman promijenio. Cayce je naglašavao masažu
za poticanje optoka krvi. »Tretman ćemo sada promijeniti na jedan
općeniti osteopatski tretman tjedno, i jednu masažu s balzamom od
sumpora u donjem dijelu leđa; još treba čvrsto trljati noge, koljena i
gležnjeve, slijedeći pružanje mišića, a ne živaca. Na ovaj način tijelo
će postići veću snagu.« To može napraviti bilo koji maser, ili netko kod
kuće, ako je temeljit. Sumporni balzam koji nije previše suh, treba
temeljito utrljati u »donji dio leđa, duž mišića nogu, sve do gležnjeva
i stopala, i dalje prema gore do bokova.« Trebalo se držati općenitih
6 Tolu balzam, smola iz južnoameričkog drveta Myroxylon toluifera, upotreb­
ljava se u kozmetici, prim. prev.
142
preporuka o prehrani, zajedno s vježbama na otvorenom. A tada je
Cayce prorekao: »Otkrit će se da je tijelo, prije nego se pretpostavlja,
spremno vratiti se svakodnevnim poslovima.«
Nešto se zanimljivo otkrilo kad je čovjek pitao mora li prestati
pušiti.
»Ako se to čini u umjerenim količinama«, odgovorio je Cayce,
»neće biti štetno za tijelo.«
U veljači 1931. godine, nekoliko mjeseci nakon prvoga čitanja,
bolesnik se mnogo bolje osjećao, pa je zamolio za životno čitanje, os­
jećajući da ako je Cayce tako u potpunosti u pravu u onome što se od­
nosi na fiziologiju, vjerojatno će biti u pravu i s obzirom na sve ostalo.
Cayce se u početku držao fizičkog dijela. Promijenio je prehranu,
budući da je bolesnik postao pretežak. »Izostavite prevelike količine
škroba tijekom sljedećih trideset do četrdeset dana. Od mesa samo jaretinu i janjetinu; jedite meso koje pomaže pri izgradnji živaca, bez
slatkiša i maslaca; svu hranu uzimajte u koliko je god to moguće pri­
rodnijem obliku, bez šećera. Nikakvih krumpira.« Smanjio mu je koli­
čine lijekova. »Kad ih ponovo trebate nabaviti, odustanite. Smanjujte
količinu sve dok ih ne prestanete trošiti.« Tada je uslijedio savjet o
poslu: odmah se vratiti na posao, u prijateljsku okolinu.
»Kakva vrsta posla?« upitao je čovjek.
»Ona vrsta koju ste i prije radili, ili za koju otkrijete da je više u
skladu s vašom prirodom i tjelesnim sklonostima.«
Zatim jedno važno pitanje. »Ima li bilo kakvih savjeta s obzirom
na mentalno ili duhovno tijelo?«
Bio je ugodno iznenađen. Tijekom iscjeljivanja kod toga su se
čovjeka razvili i duh i um. »Kad je tijelo prikupilo dovoljno mental­
ne snage, započeo je oporavak. Zamislite si uzor i ravnajte se prema
njemu.«
U svibnju 1931. godine bolesnik se u potpunosti oporavio. Udru­
ga za istraživanje i prosvjetljivanje objavila je pismo zahvalnosti koje je
Cayceu napisala bolesnikova šurjakinja. »Skinuli ste mi ogromnu od­
govornost s ramena. Dobro se osjeća, i svakoga dana neprestano pri­
ča o vama.« Šest mjeseci kasnije bolesnik je dodao svoje vlastito svje­
dočanstvo. Njegovo ime nije bilo spomenuto, iako je bilo slobodno to
učiniti, zajedno s ovim ljubaznim pismom: »Pišem vam ovo pismo u
znak poštovanja prema svemu onome što ste učinili za mene. Kad sam
se prepustio vašoj brizi nisam mogao pisati svojim rukama, a noge su
mi bile djelomično oduzete, pa ih nisam mogao ispraviti. Imao sam sa­
mo šezdeset i tri kilograma. U takvom sam stanju bio već i prethodnih
šest mjeseci, a neprestano mi je bilo sve lošije. U Cayceovoj sam bol­
nici proveo tek tjedan dana, i počeo sam pisati pisma kući, noge su mi
143
se izravnale, i sve od tada postepeno dobivam na težini. Sada imam
osamdeset i dva kilograma. Liječnici su mi rekli da mojoj bolesti ne
mogu pomoći. Petoga sam svibnja 1931. godine bio u stanju otići na
posao, osam mjeseci nakon što sam počeo s vašim tretmanom, kojeg
nisam preskočio niti jednoga dana. Kad sam se vratio kući svi su bili
više nego iznenađeni kad su vidjeli da hodam jednako dobro kao i
prije. Ne mogu pronaći riječi kojima bih izrazio svoje poštovanje i zah­
valnost. Kao što znate, kad ljudi prvi put čuju za čitanje, ne mogu vje­
rovati u to. Ni ja u početku nisam vjerovao, i nadam se da će vam i
drugi ljudi koji su bolesni dopustiti da im pomognete prije nego što bu­
de prekasno.«
Cayceovi su napici izazivali zaprepaštenje kod ljekarnika, koji ni­
kada prije nisu vidjeli takvo što. Kao mladi ljekarnik koji je tek izašao
s koledža u Richmondu, u Virginiji, Milton H. Snyder mrštio se nad re­
ceptima sastavljenima od ljekovitih trava i korijenja koje je Cayce slao
u ljekarnu Virginije Beacha, gdje je Snyder radio. Na primjer, u jed­
nom je receptu čovjek koji nikada nije ni pogledao u medicinsku knji­
gu ili ljekarničko glasilo za svoga bolesnika naručio 56 gr vrcanog me­
da, kojeg treba dovesti do kuhanja u 113 gr prokuhane vode, a tada
- prije nego se do kraja ohladi, ali nakon što se prestalo pariti - doda­
ti: ekstrakt divljeg ginsenga, tinkturu stilingije, ekstrakt divlje bijele re­
pe, ekstrakt divljeg đumbira (napravljenog od same biljke) i ekstrakt
od kore kininovca. Upute bijahu izričite: »Otopinu protresite prije ne­
go uzmete propisanu količinu, koja iznosi pola čajne žličice dva puta
dnevno, po mogućnosti prije jutarnjeg objeda, i prije spavanja nave­
čer. Potrošite cijelu količinu.«
S vremenom se Snyder premjestio iz ljekarne u posao s nakitom,
otvorivši trgovinu u Portsmouthu, u Virginiji. Međutim, misli su mu se
često vraćale onom čudaku Cayceu. Koliko se prisjećao, nitko nije po­
kazivao više brižnosti za bolesnika, uključujući i neumjereno zanima­
nje za mješavine koje je određivao u svojim čitanjima, a o kojima je
neprestano govorio. »U početku je stajao iznad mene«, prisjeća se
Snyder, »da bi se uvjerio da sam pripravak zagrijao u emajliranom, a
ne metalnom loncu, tako da se ne pojavi opasnost od otrovanja.«
Snyder je smatrao da sve od srednjovjekovnih alkemičara nije bilo tak­
vih pripravaka kakvi su bili Cayceovi, ali su i korijenje i biljke bile u
svakom slučaju bezopasne, ako već ne i korisne, i nije se predomišljao
hoće li ih napraviti ili neće. »Nije bilo sumnje u Cayceovu iskrenost«,
otezao je Snyder riječi, »želio je da sve bude napravljeno upravo ona­
ko kako je naredio.«
Je li se Snyder ikada upustio u čitanje?
Sjeća se jednoga čitanja, još u siječnju 1931. godine, nedugo na­
kon što je Cayceova bolnica zatvorena. Mučio ga je mokraćni mjehur
144
i glavobolje, a njegov je poslodavac, S. J. Benstock za njega ugovorio
čitanje. Snydera se čitanje nije dojmilo. »Mislim da mi nije pomogao«,
zamišljeno je rekao, »ali bio je drag čovjek, sasvim neuobičajen.«
»Shvatio sam«, rekoh, »da njegove upute pomažu gotovo svima
koji učine upravo ono što je Cayce predložio.«
»Pa, sada se ne sjećam što mi je rekao«, odgovori Snyder, »jer je
to bilo prilično davno, ali sam konačno otišao u Charlottesville, do
jednog liječnika, i on me je izliječio.«
»Mogu li pogledati vaše čitanje?« upitao sam.
Snyder se nasmijao. »I sam bih bio znatiželjan kad bih znao gdje
se nalazi.«
Nije bilo nimalo teško pronaći to čitanje. Snyderu je u to doba bi­
lo dvadeset i četiri godine. U njegovom pisamcu nije bilo nikakvih ob­
jašnjenja, nikakvog nagovještaja o poteškoćama, samo zahtjev za
čitanjem.
Cayceovo je čitanje bilo prilično kratko. Uglavnom, rekao je Cay­
ce, klijent je u dobrom stanju, organski zdrav, iako nepravilno funk­
cionira. Neke je svoje poteškoće pripisivao probavnom i živčanom
sustavu, što je povremeno izazivalo glavobolje, kao i poteškoće s oči­
ma i grlom.
U svakom slučaju, Cayce je pronašao glavobolje.
K tome, nastavljalo se čitanje, zbog takvih stanja otrovi su se po­
čeli širiti tijelom, i stvarali su pritisak u različitim dijelovima tijela. Cayceov je recept bio jednostavan, možda i previše. Predložio je prehra­
nu koja bi se borila s »kiselim silama u tijelu« i osteopatsko namještanje
vratnog dijela kralježnice, kao i gornjeg dijela leđa, tako da živčani im­
pulsi, koji su sada pod pritiskom koji ih oslabljuje, počnu normalno
djelovati.
To je bilo cijelo čitanje, ali je Snyder imao nekoliko pitanja. »Što
je dovelo do ovoga određenog oboljenja?«
»Stvaranjem ravnoteže u probavnom sustavu i sustavu asimilaci­
je«, odgovorio je Cayce, »prevladat ćemo te poremećaje. A prevladat
ćemo ujedno i pritisak koji se javlja u donjem dijelu sustava, jer taj pri­
tisak kao da utječe i na same žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem.«
Prisjetio sam se da mi je Snyder rekao da ima poteškoća s mo­
kraćnim mjehurom.
»Jesu li bubrezi u dobrom stanju?« uslijedilo je pitanje.
»U njima postoji simpatički poremećaj, koji proizlazi iz prevelikog
pritiska kojeg uzrokuju otrovi. Otklonite pritisak koji stvara otrove i to
će se stanje normalizirati.«
Snyder je zatim upitao koliko često treba raditi namještanje kra­
lježnice.
145
»Barem dva puta tjedno, sve dok se mišićne sile i živčana središta
ne usklade kroz moždano-kralježnički sustav.«
Snyder koji se prije toga bio obratio liječniku, sada upita: »Je li na­
čin liječenja koji mi je preporučen ispravan?«
Cayce je suho odgovorio: »Da je ispravan, mi ga ne bismo mijen­
jali.«
Pročitavši čitanje, učinilo mi se da je Cayce ipak napola bio u pra­
vu. Njegova je dijagnoza bila ispravna - glavobolje i pritisak u donjem
dijelu svakako se mogao primijeniti na bubrege. Kako bi se moglo do­
goditi da je pogriješio?
Ponovo sam se vratio Snyderu. Bio je podjednako ljubazan kao i
prije.
Iznenada mi je nešto palo na pamet. »Što vam je učinio osteopat?« upitao sam ga.
»Koji osteopat?« upitao je Snyder.
»Onaj koji vam je radio namještanje koje je propisao Cayce.«
Snyderov je glas i dalje bio ugodan. »Nikada nisam mnogo u to
vjerovao.«
»Pa«, rekoh, »to je ono što vam je Cayce preporučio.«
»Zbilja - pa, sada se prisjećam da je bilo nešto slično. Nisam tome
pridavao mnogo pažnje.«
»Znači da se niste držali njegovih uputa?«
»Pretpostavljam da nisam, jer nisam otišao niti jednom osteopatu,
i nisam dobio namještanje. Tada mi se to jednostavno nije sviđalo.«
Snyderov je glas postao gotovo sjetan. »Rado bih saznao što bi je­
dan od osteopata sada rekao o onome što je Cayce ispričao za mene
- javite mi ako saznate.«
Tjedan dana kasnije, Snyderovo sam čitanje pokazao Haroldu J.
Reillyju. On ga je stručno procijenio. »Namještanje o kojem Cayce ov­
dje govori«, rekao je, »vjerojatno bi otklonilo pritisak s bubrega. To je
područje bilo zahvaćeno.«
Cayceov sveobuhvatni um istraživao je i javno, kao i pojedinačno
zdravlje. U svjetlu nedavnih protuslovlja u odnosu na stavljanje fluora
u vodu gradskog vodovoda, čini mi se vrijednim zabilježiti da se Cay­
ce protivio nekritičnom stavljanju fluora u vodu, upozoravajući da bi
fluor mogao napraviti opasne spojeve s mineralima koji već postoje u
vodi.
Cayce se prvi put pozabavio tim problemom u rujnu 1943. godi­
ne, kad je jedan stomatolog-istraživač upitao: »Je li točno da uzimanje
određenog oblika i količine fluora u vodi za piće može uzrokovati iz­
bijanje mrlja na zubima?«
146
»To je svakako istina«, odgovorio je Cayce. »Ali isto tako i nije isti­
na, ako se ne provjere druge tvari s kojima se fluor može miješati u vo­
di za piće.« Počeo je objašnjavati: »Ako se određeni postotak fluora po­
miješa sa slobodnim vapnencem, smatrat ćemo da je to korisno. Ako
postoje određeni postotci magnezija, sumpora i sličnih elemenata, ta­
da ćemo imati, pod jedan, mrlje na zubima: pod dva, truljenje desni.«
Stomatolog je upitao: »Uzrokuju li prevelike količine fluora trulje­
nje zubi, i gdje je granica?«
»Obratite pozornost na ono što je upravo rečeno«, rekao je Cay­
ce. »To ovisi o kombinacijama više nego što ovisi o samoj količini fluo­
ra.« Ipak bi prevelike količine fluora mogle dovesti do štetne kemijske
reakcije u tijelu, koja bi se uglavnom očitovala na zubima. »Ali, važno
je naglasiti, da se prevelika količina fluora u vodi ne bi toliko očitova­
la na zubima, kao što bi se očitovala u drugim procesima koji bi se
mogli odražavati na zubima; ne bi bila uzrok propadanja zubi, nego bi
stvarala poremećaj koji bi mogao dovesti do propadanja zubi.«
Cayce je ponovio svoje upozorenje o magneziju i sumporu u
kombinaciji s fluorom, dodavši opomenu o pretjeranim zalihama že­
ljeza. »Kad god se radi o željezu ili sumporu ili magneziju, budi opre­
zan!«
U prilično neobičnom zapisu, kad se uzme u obzir da Cayce nije
imao nikakvog svjesnog znanja o poteškoćama s fluorom, ukratko je
iznio neke podatke o pojavi fluora u vodi, istaknuvši da u svom koris­
nom obliku može služiti kao sigurnosni nadzor u umjetnom dodava­
nju fluora u vodu za piće. »Ima određenih područja u Sjedinjenim Dr­
žavama«, rekao je, »kao što su dijelovi Texasa, Arizone, Wyominga,
gdje rijetko dolazi do kvarenja zubi. (I gdje se fluor pojavljuje u koris­
nim količinama). Proučite vodu iz tih područja - pokazat će se da ne­
ma željeza ili sumpora, ili nema prevelikih količina sumpora.«
Cayce je istaknuo da uspjeh bilo kakvog pokusa s fluorom u vodi
za piće u potpunosti ovisi o osobinama vode u koju ga se želi dodati.
»Ima mnogo područja u kojima bi se dodavanje fluora u vodu, uz
mnoštvo drugih kemijskih elemenata, pokazalo izuzetno korisnim. Ima
pak i drugih područja gdje bi čak i mala količina dodanog fluora bila
vrlo štetna jer se ne može točno odrediti koja bi se količina trebala
dodati u vodu, osim u određenom stupnju postojanja drugih kemijskih
elemenata (koji tvore korisne mješavine) s kojima bi se fluor miješao
u vodi za piće.« Izdvojio je područja u središnjem Texasu, sjeveroza­
padnoj Arizoni i oko grada Cheyenne u Wyomingu, gdje bi fluor
pomiješan s drugim prirodnim elementima zaustavio propadanje zubi.
Međutim, dodatna bi voda, dopremljena iz drugih područja, mogla
izmijeniti ovu prirodnu terapiju. »Ondje gdje bi se dopremila voda iz
drugih krajeva, pronašle bi se razlike u količinama magnezija i drugih
147
kemikalija - kao što su arsen i slične njemu - a to bi uzrokovalo uniš­
tenje zubi.«
Kad su ga zapitali koji je najbolji način zaštite zubi, Cayce je odgo­
vorio da je ravnoteža željeza najznačajnija. »Održavati najbolje fizičko
zdravlje tijela i štititi ga od željeza ili željeznih proizvoda koji mogu pos­
tati dio tijela na ovaj ili onaj način. One (zalihe željeza) su potrebne,
ali kad njihov postotak prijeđe normalan postotak, zubi prestaju biti
zdravi.«
»Koji su drugi čimbenici«, raspitivao se stomatolog, »koji upravlja­
ju i utječu na pojavljivanje mrlja na zubnoj caklini i na truljenje zubi?«
Praktični Cayce je odgovorio: »Općenito zdravlje tijela i kemijski
procesi koji su dio probavnog sustava, proces probave, kemijski pro­
cesi u probavi i krvotok.«
Stomatolog se vratio pitanju fluora. »Bi li bilo potrebno vodu za
piće na određenim mjestima obogatiti određenim postotkom fluora
da bi se zubi zaštitili od propadanja i da bi se spriječila pojava mrlja na
zubima? Ako bi trebalo, kako i gdje?«
Cayce je ponovo naglasio da vrijednost dodavanja fluora u vodu
za piće u potpunosti ovisi o vrsti vode. »To bi se trebalo ispitati u raz­
ličitim područjima, uglavnom kako je već rečeno. U Ohiou jedva da
ima i jedno mjesto u kojem to ne bi bilo korisno napraviti, jer bi to
izazvalo bolje djelovanje štitne žlijezde; dok bi za opću upotrebu u
takvim područjima kao što je Illinois (recimo na krajnjem sjeveru) tako
nešto bilo štetno. Dodavanje fluora nužno bi zahtijevalo pokuse, pre­
ma količinama drugih minerala ili elemenata u vodi.«
Koliko god Cayce bio izuzetan, nisu svi njegovi bolesnici bili
zadovoljni. Ja sam susreo jednoga od njih, koji se bavio istraživanjima
vidovitosti, i koji je bio sasvim razočaran tretmanom kojeg je dobio.
Čak i sada, dvadeset i pet godina kasnije, uporno je tvrdio da je Cayce
bio varalica. »Tretman samo što me nije stajao života«, rekao mi je, s
vatrom u očima. »Cayce nije uopće znao što radi.«
Budući da sam već razgovarao s velikim brojem ljudi kojima je
Cayce na čudesan način pomogao, natuknuo sam da je možda nešto
slučajno pošlo po zlu. »Možda niste«, rekao sam, »učinili sve ono što
ste trebali učiniti.«
Moj prijatelj koji je imao probavne smetnje dobio je i čir. »Učinio
sam ono što mi je rekao da učinim«, zarežao je. »Cayce me s mojim
čirom poslao kiropraktičaru, a on me gotovo ubio.«
»Možda kiropraktičar nije napravio ono što je trebao učiniti«, na­
govijestio sam. Upute su često bile vrlo složene, pa se pogreška lako
mogla potkrasti. To se više puta dogodilo. Osim toga, uvijek je posto­
jala jedna dopuštena količina pogreški, jer se ustanovilo da je Cayce
148
bio u pravu barem u devedeset i sedam posto svojih čitanja, što je izu­
zetan prosjek.
Istraživač me mračno pogledao. »Nemojte nasjesti toj ludoriji«,
rekao je. »Da nije bilo liječnika, ja danas ne bih bio ovdje.«
Nakon toga sam saznao da je taj čovjek kritizirao Caycea pred no­
vinarkom, koja je iznijela i svoje negativno mišljenje, i to o honorari­
ma koje je Cayce zahtijevao od svojih klijenata. Ta je posljednja optuž­
ba bila očigledno besmislena, jer se danas u Cayceovoj zakladi ništa
ne naplaćuje, budući da nema ni čitanja!
S obzirom na takvu optužbu, odlučio sam provjeriti to čitanje. Sva
su se čitanja nalazila u dosjeima Udruge za istraživanje i prosvjetljenje
u Virginija Beachu. To je čitanje obavljeno drugog studenog 1938. go­
dine. Cayce je otkrio da kod tada četrdesetogodišnjeg istraživača
postoji »jak poremećaj u želucu, dvanaesniku i u cijelom probavnom
sustavu«. Tada se još nije bio pojavio čir, nego se tek pripremao za izbi­
janje. To je bila prilično dobra dijagnoza, pomislio sam, budući da je
Cayce imao samo ime i adresu. »Još nema znakova pojave oštećenja
ili čireva na pilorusu, donjem dijelu želuca«, zloslutno je izjavio Cayce,
»ali već postoje naznake katara na dvanaesniku i pilorusu.«
Preporučio je uravnoteženu prehranu: »Ne previše bijeloga kru­
ha, ne previše mesa, a nikada ne jesti prženu hranu.« Moj je prijatelj,
kao i ja, koleričnog7 temperamenta, što je, kako se čini, sindrom istra­
žitelja, pa je Cayce preporučio: »Kad god biće osjeća veliku tjeskobu
ili napetost, ne smije jesti, osobito sirove jabuke ili banane, a niti bilo
kakvo voće koje po svojoj prirodi stvara kiselinu.« K tome je preporu­
čio hidroterapiju, ispiranje crijeva i tretman elektroterapije, »za potica­
nje na djelovanje sustava, osobito u dijelu želuca, ošita i središta u
moždano-kralježničkom sustavu iz kojeg organi za asimilaciju i proba­
vu primaju svoje impulse.«
Nastavio sam istraživati taj dosje. Četiri dana nakon prvog čitanja
moj je prijatelj, zahvalno, napisao Cayceu da je čitanje bilo »izuzetno
i da se u svim pojedinostima slaže s dijagnozom moga liječnika.« Pri­
mijetio je: »Nekoliko sam tjedana patio od jakih bolova, kao što ste vi
izjavili, koji su se pojavili zbog djelomičnog zatvaranja zalistaka na
pilorusu, do čega je došlo zbog živčane napetosti.« S nadom se upus­
tio u izvršavanje tretmana. Primijetio sam, prelistavajući dosje, da ni
nakon mjesec dana nije izvijestio o većem ublažavanju simptoma.
Poslao je zahtjev za dodatnim čitanjem, zamolivši Cayce da bude od­
ređeniji: »Koliko česte elektroterapije - i koje vrste?«
7 Kolerik, od grč. chole - žuč; energična osoba koja se lako uzbuđuje; naprasit
čovjek nagle ćudi, lako plane, ali brzo i zaboravlja: primj. prev.
149
Dvadeset i trećeg prosinca 1938. godine Cayce je obavio i drugo
čitanje, ističući da »postoji određeno obrnuto strujanje iz dvanaesnika
i pilorusa u želudac.« Preporučio je više hidroterapije, ali je upozorio
čovjeka na elektroterapiju. »Primjenjivale su se previše jake električne
sile. Donekle preoštre. Koristite istu vrstu, ali ne tako snažnu i ne toli­
ko mnogo.« Tri tjedna kasnije, sedamnaestoga siječnja 1939. godine,
moj je prijatelj ponovo pisao Cayceu, tražeći još jedno čitanje. »Vi ste
mi svakako bili izvanredni i mnogo ste mi pomogli.« Postavio je pitanje:
»Trebam li se još uvijek držati tretmana kojeg ste mi prije predložili?«
Cayce je, ne slažući se s elektroterapijom kakvu je bolesnik dobi­
vao, naredio da se s njom prekine. »Reakcije koje bi gotovo mogle do­
vesti do dodatnog izljeva krvi, ili krvarenja«, rekao je, »javljaju se zbog
prevelike količine električnih sila.« Međutim, preporučio je osteopatski tretman i novog terapeuta.
Moga se prijatelja ponovo Cayce duboko dojmio. Gotovo je nev­
jerojatno, ali pravilno je uočio što se dogodilo, iako se u tome razdob­
lju nije susretao s bolesnikom, koji je tijekom cijele ove izmjene poru­
ka boravio u New Yorku.
»Vaše je čitanje bilo izvrsno«, priznao je. »Prije dva tjedna došlo je
do krvarenja, a prije toga bilo je još jedno krvarenje, i to na stolu dok
sam dobivao previše snažan električni tretman.« Sada se vratio svome
vlastitom liječniku, koji je bio blagonaklono raspoložen prema čitanji­
ma, pa je i sam želio jedno pokusno čitanje.
»Vaša su čitanja«, nastavljao je moj prijatelj, »zadivljujuće točna i
potanka - nadasve otvorena - čak i kad se radi o ispravljanju onih uputa koje ste mi s dobrom namjerom dali prije. Ujedno su mi i jako
mnogo pomogla.«
Tada je moj prijatelj zatražio životno čitanje, i zakazan je sastanak.
Dva tjedna kasnije, ponovo je izvijestio o svome stanju. »Mnogo se bo­
lje osjećam. Bio sam na nekoliko rendgenskih pregleda koji su potvr­
dili ono što ste vi izjavili u svojim čitanjima. Isto su. tako potvrdila vašu
izjavu da je krvarenje izazvano preoštrim električnim tretmanom.«
Moj je prijatelj bio ogorčen na terapeuta, ali je za Caycea imao samo
pohvalne riječi. »Otkriveno je i stanje neposredno prije pojave čira
(još jedna potvrda), ali uz pravilan postupak krvarenje se moglo otklo­
niti, kako vaša čitanja i ukazuju.«
Sljedećih nekoliko godina razvijala se prijateljska prepiska između
Cayceovih i moga prijatelja, a 1952. godine, sedam godina nakon
mistikove smrti, pojavile su se prve naznake zamjerki. »U ono doba ni­
sam krivio Edgara Caycea«, pisao je. »Krivio sam sebe što sam slijepo
slijedio čitanje, a da ga nisam ponovo provjerio.«
Ako je bilo što pošlo po zlu - što očigledno jest - bilo je jasno da
se to dogodilo u primjeni terapije, što uvijek postoji kao mogućnost,
150
na bilo kojoj klinici, bolnici ili ambulanti, gdje se u obzir mora uzeti
ljudska slabost.
Zanimale su me zamjerke upućene onamo gdje su stizale samo
pohvale.
»Poznajete li moga prijatelja?« upitao sam jednog Cayceovog pri­
jatelja.
Kimnuo je. »Poznajem ga i sviđa mi se.«
»Sjećate li se njegovog slučaja?«
Na trenutak je oklijevao. »Sjećam se da mu je Cayce preporučio
elektroterapiju, a da je terapeut možda primijenio previše jaku terapi­
ju.« Pogledao me je s osmjehom. »Ali nisam znao da zbog toga krivi
Caycea, budući da je kasnije jako želio napisati knjigu o njemu, ali ju
je umjesto njega napisao Tom Sugrue.«
151
Cayceovi zapisi o raku dobro su proučeni, a različite su terapije za čiš­
ćenje organizma privukle poveliku pažnju. Međutim, nad jednim su se
postupkom kojega je Cayce predlagao čudili čak i oni koji su mu bili
najvjerniji. Jer je Cayce zastupao upotrebu seruma pripremljenu od
zečje krvi. Istina, to je učinio u samo pet od sedamdeset i osam sluča­
jeva u kojima je dijagnosticirao rak, ali ipak je taj postupak bio prilično
čudan. Zečju je krv preporučivao očigledno u slučajevima raka žlijez­
da s unutrašnjim lučenjem, odnosno raka štitne žlijezde. U dva ili tri
slučaja je izjavio da zecu treba oderati kožu i unutrašnju stranu, još
uvijek toplu od krvi, prisloniti na ugroženo područje, u ovom slučaju
na ženska prsa.
U jednom čitanju koje je dao još 1926. godine, za nekog čovjeka
iz New Yorka, oboljelog od raka, sasvim je izričito preporučio zeca, i
za vanjsku i za unutarnju upotrebu. Upitali su ga: »Treba li i krzno sta­
viti na tijelo, kao i unutrašnju stranu?«, a on je odgovorio: »Ako krzno
ostane okrenuto prema van, tada pomaže toplina životinje.«
A tada je opisao kako treba napraviti serum protiv raka, »ili se
može pripraviti serum od gnoja koji se izvuče iz toga tijela, a zatim taj
gnoj treba uštrcati zecu između plećki, a kad to izazove upalu, to se
uštrca ili stavi preko rane i dovest će do iscjeljenja. Ili treba uzgojiti kul­
turu od toga i uštrcati je u krv ovoga tijela.«
Četiri je godine kasnije radio čitanje za ženu oboljelu od raka, pre­
poručio zečji serum, i dao upute za njegovu pripravu. Odmah nakon
glavnog čitanja žena ga je upitala: »Gdje mogu nabaviti taj serum?«
A on je odgovorio: »Još nije pripravljen.«
»Kako ga mogu napraviti?«
U ovome je odgovoru kao mogućnost uz zeca naveo još i gove­
do. »To treba izvući potkožnom iglom. Kad se to izvuče, tada se napra­
vi kultura u tkivu iste životinje iz koje je izvučeno, bilo to govedo ili
zec. Tada se ta kultura primijeni na ljudsko tijelo, ili se izvuče krv i kul­
tura se napravi za ljudsko tijelo, a zatim se na njega i primijeni. Moraju
se svakako provoditi pokusi, da bi se otkrila prava toplina, moraju se
poduzeti mjere predostrožnosti u smislu karaktera stanice koju će
uništiti napravljena kultura, a zatim i aktivnost životinje i čovjeka kad
152
se to primijeni. Ali za ovakvu bolest (očigledno se radi o raku dojke)
ovakav će pripravak biti učinkovit u barem pedeset posto takvih obo­
ljenja.«
Cayce je bio mrtav više od dvadeset godina kad su u travnju
1966. godine prve stranice američkih novina preplavili zapanjujući
naslovi: skupina liječnika s državnog sveučilišta Wayne, u Detroitu, iz­
vijestila o lijeku protiv raka, odnosno o serumu pripravljenom od krvi
zeca i stanica raka samog bolesnika.
To je očigledno bilo upravo ono što je Cayce predviđao; osobito
njegovo pažnje vrijedno upozorenje da se »poduzmu prave mjere
predostrožnosti s obzirom na karakter stanica.«
Do tada je zečjim serumom liječeno samo dvadeset bolesnika, ta­
ko da je Američko društvo za borbu protiv raka mudro upozorilo sta­
novništvo da ne gaji lažne nade. Svi liječeni tim serumom bili su slu­
čajevi kojima više nije bilo pomoći. Ipak, istraživačka je ekipa, koju su
predvodili liječnici Paul L. Wolf i Norbert Czajkowski, izvijestila da su
se dva slučaja u potpunosti izliječila, a da je u osam slučajeva došlo do
»stabilizacije ili smanjivanja rasta tumora.« Ostalih je deset umrlo. Do
potpunog je iscjeljenja došlo u slučaju raka dojke i raka kože čeljusti.
Zaustavljen je rast tumora kože, pluća i gušterače.
Liječnici iz Detroita svoj su istraživački projekt započeli prije četiri
godine. »Postupak se sastoji u tome«, izvijestio je New York Times, »da
se tijelo oboljeloga od raka navede da svoj rak prepozna kao stranu
tvar, i da se time pokrene obrambeni sustav na djelovanje.« Proces je
bio sličan onome kojeg je propisao Cayce. »Otkloni se bolesnikov tu­
mor. Tada se stanice tumora kemijski miješaju sa stranim bjelančevina­
ma i gamaglobulinom iz seruma pripravljenog od zečje krvi. Ta mje­
šavina gamaglobulina i stanica tumora uštrcava se u bolesnika u raz­
macima od nekoliko tjedana.«
New York Herald Tribune izvijestio je da se »dr. Wolf dao na pove­
zivanje bolesnikovih vlastitih stanica raka sa zečjom krvi. Odrezao bi
dio bolesnikovog bolesnog tkiva i razdvojio ga na pojedinačne stani­
ce. Nakon što bi stanice tretirao sa zečjom krvlju i kemijski ih povezao,
cijelu bi mješavinu uštrcao u bolesnikovo tijelo.« A tako je Cayce i pre­
poručio.
U krvi tako liječenih bolesnika medicinska je ekipa pronašla antiti­
jela koja su se borila protiv upravo toga oblika raka. »Dr. Wolf se na­
dao da bi, ako uspije izazvati alergiju na rak, odnosno, antitijela koja
bi se borila protiv raka, kao što se tijelo katkad bori protiv penicilina,
mogao imati priliku uništiti rak. Isto je tako znao da je stvaranje antiti­
jela moguće potaknuti nekom 'nevinom' kemikalijom koju bi povezao
s bjelančevinom potpuno stranom čovjekovom tijelu.«
153
Jedna od poteškoća, koju je Cayce iznio u drugim čitanjima o ra­
ku, sastoji se u tome što je rak nekontrolirani rast stanica koje su slične
normalnim stanicama; stanice raka navode tjelesni obrambeni sustav
da pomisli kako te stanice imaju pravo biti ondje. »Kod takvih bolesni­
ka«, izvijestio je Times, »tjelesni obrambeni sustav ne prepoznaje tkivo
tumora kao nešto strano i ne stvara antitijela za borbu protiv njega.«
S još sam se većim zanimanjem okrenuo Cayceovim zapisima o
raku. Što je još Cayce preporučio i koliko se to činilo nevjerojatnim?
Hoće li znanosti trebati još dvadeset, trideset ili pedeset godina da
mukotrpno otkrije ono što je Cayce mogao saznati čim bi zaspao?
Na zapisima o raku stajalo je upozorenje da ekstrakte nestručnjaci
»ne smiju koristiti kao recepte za liječenje bolesti.« Sve u svemu, Cay­
ce je o raku obavio tristo šezdeset čitanja, za sedamdeset i osam boles­
nika, a nakon njegove smrti ta su čitanja sažeta da bi pružila cjelovitu
sliku smrtonosne bolesti. Cayce je tvrdio da ima mnogo vrsta raka, de­
vetnaest varijacija, vanjskih i unutrašnjih, do kojih dolazi zbog pore­
mećaja žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem ili organskih poremećaja,
ili zbog zaraznih sila koje se stvaraju u modricama.
Davno prije nego je definiran suvremeni pojam raka, Cayce je
opisao razliku između dobroćudnog i zloćudnog rasta. »Čir je rast div­
ljeg ili zaraženog mesa, dok je rak rast koji se hrani staničnom sna­
gom.« »Strašni sarkom«, rekao je Cayce, »uzrokuje unutrašnje kidanje
tkiva koje nije bilo dovoljno zaštićeno leukocitima (bijelim tjelešcima
koja uništavaju klice), zbog slabe vitalnosti sustava.« Iako rak nije nuž­
no nasljedan, sklonosti se prenose, a krv potomaka trebala bi izgradi­
ti svoju krvnu plazmu.
Kod nekih je oblika raka preporučivao ultraljubičaste zrake, koje
se lome kroz zeleno staklo; što se često kombiniralo s jednom tvari
pod nazivom životinjski ugljen, koji se uzima s vodom. Isto je tako pre­
poručivao uzimanje pedeset i šest grama soka od repe, tako da se repa
kuha u satapar papiru, kako bi se sačuvali soli i sok.
Ovom je terapijom Cayce razjasnio cijeli opsežni pojam podrijet­
la raka, koji se veže uz prevelike količine otrova u sustavu. Ultra­
ljubičaste zrake, koje se primjenjuju od gornjeg do donjeg dijela leđa,
»dovest će u krvotoku do stvaranja nečega što djeluje kao cjedilo ili izbacivač ostataka iskorištenog tkiva.«
Objasnio je što podrazumijeva pod iskorištenim tkivom: »Svaki
djelić sustava koristi jako mnogo životne energije; to (postaje) kao
istrošeno tkivo, upravo kao što se i u krvotoku mogu naći iskorištena
tjelešca.« Najčešće se takvo tkivo pronalazi u modricama, ali se ili od­
stranjuje ili ga bijele krvne stanice tako ograde, da ne može nanijeti ni­
kakvu štetu tijelu.
154
Mnogima je bilo zanimljivo ono što je Cayce govorio o terapiji
zračenjem. Otkrio je da je najbolje izlagati se ultraljubičastim zracima
koji prolaze kroz zeleno staklo, zbog toga što »zeleno posjeduje iscjeliteljsku vibraciju«, još djelotvorniju od prodornih rendgenskih zraka
koje »uništavaju tkivo, ali ga nisu u stanju obnoviti.« Drugim riječima,
uništeno tkivo postaje štetno, »iskorišteno tkivo.«
Cayce je bio vječni pionir. Godine 1929. prvi je put jednoj ženi
koja je bolovala od raka preporučio životinjski pepeo. Jednom je nje­
zinom prijatelju, kad ga je zapitao -kako da ga pripravi, rekao: »Kad se
ugljik koristi u gotovo zrakopraznom prostoru, ako se talog koji se
dobiva izgaranjem (u živinoj kvarcnoj svjetiljci) sačuva, pokazat će se
da je, kad ga se uzima iznutra, korisniji od vode tretirane radijem.«
Prijatelj je pravio pokuse s takvim pepelom, proizvodeći ga sve do
svoje smrti deset godina kasnije. »Taj je proizvod«, izvijestio je, »uči­
njen sigurnim uzimanjem bambusovih vlakana i provođenjem snaž­
ne električne struje kroz njega, da bi se dobilo djelomično izgaranje.
Vrijednost tako dobivenog proizvoda očigledno je u vibraciji koja je
na neki način slična aktiviranoj hrani koju proizvode njemački znan­
stvenici.«
Vibracije o kojima se radi uglavnom su električne vibracije; one
odražavaju zdravlje i životnu energiju pojedinca. A Cayce je ponovo
bio desecima godina ispred svoga vremena, jer su učeni profesori tek
nedavno otkrili da je ljudsko tijelo jedno veliko magnetsko polje.
»Život je, po svome izrazu u ljudskome tijelu«, rekao je, »električne
prirode. Vibracije niskih električnih sila, a ne vibracije visokih sila
(koje su uništile tkivo u ovom slučaju) stvaraju životvorne učinke.«
I kod sarkoma i kod melanoma, Cayce je savjetovao osobitu hra­
nu za pročišćavanje, u skladu sa svojim shvaćanjem raka kao usput­
nog proizvoda nakupljenih otpadnih tvari u organizmu. Jednom je
oboljelome rekao: »Neko vrijeme živite uglavnom od lubenica, mrkvi
i repe, i uzimajte ih svakoga dana.« To je ovako objasnio: »Lubenica je
za aktivnost jetre i bubrega, repa i mrkva za pročišćavanje krvi, osobi­
to kad se uzima sa čajem i melemom od trpuca8.«
I čaj i melem radi se od nježnih vrhova listova biljke trpuca; me­
lem isušuje »bradavice i madeže koji su se upalili i bole i iz kojih curi«,
a čaj pročišćuje iznutra.
Jedan gram prevencije, sasvim jasno, vrijedi više od kilograma
lijeka. Cayce je često navodio badem kao preventivu. »Jedan oblik
vitamina može se dobiti iz nekih orašastih plodova - kao što je badem
Trputac, Plantago lanceolata; prim. prev.
155
- a koristan je i kao preventiva.« Na nekim je drugim mjestima bio
određeniji. »A ako se svakoga dana uzima po jedan badem, i ako se
to neprestano radi, u tijelu se nikada neće nakupiti tumori ili slične
takve nakupine. Jedan badem dnevno mnogo će lakše držati liječnike
na udaljenosti, nego jabuke.« Badem ga je poticao na pjesničke izra­
ze: »Jer zbog jabuke je došlo do Pada, a ne zbog badema; badem
cvjeta kad je sve drugo mrtvo.«
Bademi su se, kao predmet čitanja, neprestano vraćali. Netko ga
je jednom pitao bi li trebao nastaviti masažom s uljem kikirikija. Cayce je odgovorio: »Nema ničeg boljeg od toga. Takva masaža tijelo ops­
krbljuje energijom. A upravo kao što se osoba koja dnevno pojede
dva ili tri badema nikada ne treba plašiti raka, tako i ona osoba koju
netko jednom tjedno izmasira uljem od kikirikija, nikada se ne mora
plašiti artritisa.« Na sličan je način izgovoren još jedan dragulj: »U jaje­
tu kornjače mogu se pronaći tvari za dugovječnost koje se stvaraju u
nekim staničnim silama tijela.«
Budući da su Cayceove dijagnoze često bile bez medicinskih pot­
vrda, sumnjičavci su tvrdili da se Cayceovi »lijekovi« za rak mogu uzi­
mati za sve - od histerije do štucanja. Međutim, k njemu su, od liječ­
nika, dolazili pravi slučajevi raka i dobili su pomoć, prema istraživa­
njima koja je Udruga za istraživanje i prosvjetljenje godinama provo­
dila. Za jednu je takvu bolesnicu, sredovječnu ženu, njezina liječnica
smatrala da bi velika operacija, kakvu su preporučivali drugi liječnici,
bila pogubna. U prosincu 1937. godine, kao i obično, Cayce je obavio
čitanje, a da bolesnicu nije ni vidio. »Dok je stanje jako dobro shva­
ćeno, uzroci, i sve ono što će djelovati na njih, nisu.« Identificirao je
rak i njegovu prirodu. »Otkrili smo da se radi o sarkomu, o teškom sta­
nju, koje se hrani limfom i krvotokom.« Opisao je neku vrstu nateza­
nja između raka i prirodnog otpora tijela.
Pratio je podrijetlo ovog osobitog slučaja raka. »On (rak) pojavio
se najprije i prvenstveno zbog prevelikih količina mesa koje su u sebi
nosile zaraznu silu i koje su, radeći zajedno s prsnim žlijezdama, kroz
nadraženost i kroz razaranje staničnih sila, stvorile početak stvrdnjavanja u tim žlijezdama u prsima.« S toga se mjesta rak uvukao u sustav
različitim kvržicama, ili malim grudicama, koje su se pojavljivale tije­
kom raspada određenih staničnih sila u limfi, a utjecale su i na krv. Uza
sve to došlo je i do slabljenja organa.
Cayce je za ovaj osobiti slučaj raka preporučio niz postupaka koji
bi potakli prirodne obrambene snage limfe, i poboljšale i cirkulaciju i
odstranjivanje otpadnih tvari. »Potaknite ona središta u moždano-kralježničkom sustavu na kojima se vrši drenaža limfe kroz otklanjanje
otpadnih tvari.« To je trebalo učiniti putem električne terapije slabe
vibracijske sile. Zatim: »Barem jednom tjedno uzimati maksimalnu do156
zu atropina9, i to kroz električne anode (vlažna baterija), pričvršćene
uz deveti leđni kralježak i uz mliječni kanal (mjesto gdje se stvara
limfa) i na pupak. Kroz to područje struja u početku ne bi trebala pro­
laziti duže od minute. Atropin koji se na ovaj način unosi vibracijama
u organizam potaknut će obrambene sposobnosti limfe, iz čega proiz­
lazi (to je sam Cayce naglasio) to poticanje razbijanja stanica u tijelu,
čime se uništava njihova učinkovita aktivnost u njima samima.«
Postupak je bio prilično istančan. »Uzima se maksimalna doza atropi­
na, iako se u anodama može početi s najmanjim količinama. Neka se
koristi njegova vibracija, a ne putem injekcija, jer zbog dobi ili uvjeta
injekcije ne bi bile djelotvorne u limfi.« Poremećaj su napali i na dru­
gim područjima. Cayce je predložio jednostavnu prehranu s malo ugljikohidrata, kakvu je već i propisao posljednji liječnik. Ponovo je
naglasio važnost izbacivanja otpadnih tvari. »To bi trebalo uvelike po­
praviti stanje, i uz pravilne mjere predostrožnosti, bez zaraze ili pre­
hlade ili začepljenja ili sličnih stanja, takvi bi postupci trebali donijeti
olakšanje.« Drugim riječima, rak je bolest povezana s općim tjelesnim
stanjem.
»Kad bi moglo doći do poboljšanja?« upitali su ga.
»Tijekom prvog kruga, u okviru dvadeset i sedam dana.«
Tjedan dana kasnije Cayce je u pismu kojeg je uputio dotičnoj
liječnici izrazio poniznost koju je osjećao u pogledu svoje nadarenosti.
»Malo je koristi u pokušaju objašnjavanja mojih podataka«, rekao je
budni Cayce. »Ti podaci govore sami za sebe. Nadam se da ćete otkri­
ti da su na neki način barem u skladu sa zdravim razumom.«
Za šest tjedana usnuli je div primio izvješće od te liječnice. »Čim
sam uspjela pokrenuti stroj (za primjenu sredstva električnim anoda­
ma), provela sam vaše upute. Bolesnica je gotovo odmah osjetila da
joj taj postupak pomaže. Mi uistinu osjećamo da ovaj slučaj nevjero­
jatno dobro napreduje i nadamo se potpunom iscjeljenju.« Dodala je
i izraze zahvalnosti. »Presretna sam što osjećam da na neki način s
vama surađujem.«
Šest mjeseci nakon prvoga čitanja bolesnica je zatražila provjeru
čitanja. Na čudesan se način osjećala bolje nego godinama prije.
»Sada se osjećam daleko bolje«, pisala je, »i zahvalna sam vam za vaše
upute liječnici koju ne mogu dovoljno pohvaliti i izraziti joj poštovanje
zbog njezinih vjernih i neumornih pokušaja da mi pribavi najveličanstveniji tretman u ovom potencijalno neizlječivom slučaju.«
9 Atropin, od grč. atropos - nepromjenjiv, neotklonjiv; alkaloid biljke velebilja,
Atropa belladonna; snažan otrov koji u vrlo malim količinama smanjuje
grčeve, a u većim uzrokuje prolazne smetnje vida; prim. prev.
157
Za Caycea je imala bezbroj pitanja: »Koliko je stanica raka ostalo
u krvotoku? Preporučujete li daljnju primjenu atropina? Je li bolest oš­
tetila bilo koji organ ili dio unutrašnjosti? Ako jest, kakav postupak pre­
poručujete? Hoće li se bolest jednom vratiti? Ako se vrati, kako će se
očitovati?«
Cayceovo je ponovljeno čitanje bilo vrlo potanko. »Došlo je do
velikog napretka u smislu općih fizičkih sila tijela. Otklonjene su zaraz­
ne sile. Međutim, još uvijek postoje sklonosti. Sustavu koji se bori pro­
tiv njih trebat će više vibracijskih sila koje su pripomogle u otklanjanju
tih uzroka poremećaja.« Električne tretmane može se postepeno sma­
njivati, a zatim i izostaviti. I s atropinom se može prestati, osim ako
postoji osjećaj nadraženosti u optoku limfe. Ali sve dok se bolesnica u
potpunosti ne oporavi, ne smije se fizički naprezati niti se izlagati men­
talnoj napetosti.
Cayce nije izričito govorio o pitanju koje se odnosilo na povratak
bolesti. Bolesnica mu ga je ponovo postavila. Odgovor je bio prilično
uvjetovan. »To u potpunosti ovisi o stupnju nadraženosti, ili o tome ko­
liko je potpuno izvršena eliminacija prije nego dođe do ponovnog
oživljavanja stanja.« Sklonost je ostala, ali kad je jednom bolest odstra­
njena, i izgrađene sile zdravlja, tako da se u sustavu uspostavila pri­
rodna ravnoteža, bolesnica će biti izvan opasnosti. Činilo se da se sve
dobro razvija. Četiri godine su prošle, a rak se još uvijek nije vratio, i
bolesnica se, očigledno u potpunosti oporavljena, preselila u sunčanu
Kaliforniju.
Cayce je često ponavljao da nema niti jedne neizlječive bolesti,
pod uvjetom da čovjek shvati njezin prvobitni uzrok. Besmisleno je li­
ječiti simptome. O Cayceovoj sam filozofiji iscjeljivanja razgovarao sa
svojim bliskim prijateljem iz Los Angelesa, koji je bio učitelj pjevanja,
a najveći dio svoga života patio je od psorijaze koja mu je unakazila
kožu. Taj je poremećaj nagrdio njegovu osobnost, izazvavši kompleks
manje vrijednosti, popraćen obrambenim ponašanjem i nesigurnošću. Katkad bi čak i usred ljeta nosio košulje s dugačkim rukavima,
kako bi prikrio nadražene crvene tragove na rukama; katkad bi - kad
bi njegova ljutnja izazvala ono najbolje u njemu - nosio odjeću koja
je otkrivala upaljene rane. Na taj je način pokazivao da mu zapravo
nije stalo. Ali ovako ili onako, bilo je očigledno da se osjećajno gotovo
nikada ne udaljava od svoje bolesti. »Zapravo nije važno«, rekao je
zajedljivo. »Ja sam debeo i star, pa me ionako nitko nikada ne bi za­
volio.«
Psorijaza je bila jedan od prvih poremećaja koje sam potražio u
Cayceovim čitanjima. Pronašao sam tanak dosje o kožnim oboljenji­
ma, kad mi je netko napomenuo da je mjesni osteopat uspješno liječio
psorijazu prema čitanjima mrtvoga vidovnjaka.
158
Naumio sam posjetiti osteopata, dr. Olisa M. Wakefielda, poštova­
nog liječnika, koji mi je pomogao s nekoliko jednostavnih namještanja,
kad sam prije tri godine imao poteškoća s išijasom.
U međuvremenu, vratio sam se Cayceovim čitanjima o psorijazi.
Jedno je čitanje obavljeno za dvadeset i petogodišnju ženu, koju je
psorijaza mučila godinama. Njezina majka, koja se bavila naturopatskim liječenjem, upitala je Caycea: »Koji je uzrok psorijaze? Koji će je
pripravci izliječiti, ili koja vrsta tretmana? Koliko će trebati vremena za
potpuno iscjeljenje (moje kćeri)?«
Majka je došla do očiglednog zaključka: »Ako možete napraviti
ovo čitanje, ono će pomoći ne samo našoj kćerki, nego i mnogima
drugima koji boluju od iste bolesti, za koju medicinska znanost oči­
gledno nije pronašla lijeka.«
Kao i obično kad se radilo o zdravstvenim čitanjima, Cayce je br­
zo prešao na stvar, utvrdivši da je bolest složene prirode i da vodi od
neusklađenosti u probavnom sustavu. »Došlo je do stanjivanja stijenki
tankog crijeva; kroz sustav se uvlače otrovi koje sustav pokušava od­
straniti površnom cirkulacijom, a ujedno na šestom i sedmom kralješku postoji pritisak koji dovodi do poremećaja cirkulacije kroz bubrege
i jetru. To pridonosi postojećem stanju, uzrokujući raspukline koje se
pojavljuju kao crvene mrlje ili točkice.«
Predložio je osteopatsko namještanje dva puta tjedno, tijekom tri
tjedna, s postepenim povećavanjem učestalosti. »Bit će potrebno sa­
mo dvanaest namještanja, ako se pravilno izvedu, koja će koordinira­
ti mišićne sile u područjima na kojima se simpatički i moždano-kraIježnički sustav u većoj mjeri usklađuju.«
Nakon šest osteopatskih tretmana preporučio je mješavinu pri­
premljenu od jednakog broja žlica sumpora, Rochelleovih soli i soli
vinske kiseline. »Uzimajte jednu čajnu žličicu svakoga jutra, ili s vodom
ili suho stavite na jezik, sve dok ne potrošite cijelu količinu.« Uslijedile
su i druge upute: »Tada neka počne piti čaj od žutog šafrana - prsto­
hvat u šalicu vrele vode, treba odstajati trideset minuta, zatim procije­
diti i piti svake večeri kad je bolesnik spreman za spavanje. Povre­
meno, dva ili tri puta tjedno, vodu brijesta - prstohvat brijesta (između
palca i kažiprsta) staviti u šalicu, preliti vrućom vodom (ne kipućom).
Dobro promiješati i pustiti da odstoji trideset minuta. Piti najbolje uju­
tro, a ne u vrijeme kad se pije čaj od šafrana.« Bilo je i prehrambenih
savjeta. »Izbaciti masnoće, slatkiše i tijesto. Mnogo voća i povrća.«
Majka se raspitivala ima li psorijaza uvijek isti uzrok.
»Nema«, odgovorio je Cayce, »najčešći je uzrok nedostatak pra­
vog sklada u sustavu izbacivanja otpadnih tvari. Povremeno se pritisak
može pojaviti u onim područjima koja narušavaju ravnotežu srca i
159
jetre, ili srca i pluća. Ali uvijek je uzrokuje nedostatak limfne cirkulaci­
je u probavnom sustavu i to što tijelo zatim upija te tvari.«
To je čitanje obavljeno u travnju 1944. godine, a ja sam hitro čitao
da bih vidio kako je bolesnica napredovala. Na nesreću, djevojka se
nikada nije podvrgla Cayceovom tretmanu. Godinama kasnije, majka
je odgovorila na upitnik koji su joj poslali iz Udruge za istraživanje i
prosvjetljenje: »Nikada nismo postupali prema čitanju. Moja je kćerka
otišla kod dva osteopata, a oni su obojica izvrgnuli ruglu tretman, pa
je odustala.«
Cayce je bio sretnije ruke sa svojom drugom, dvadesetosmogodišnjom bolesnicom, oboljelom od psorijaze. Dijagnoza je bila prilično
slična. »Poremećaj koji se javlja kao stanjivanje stijenki crijeva omogu­
ćuje otrovima da prodru do limfe, što dovodi do nadraženosti same
kože. Za toplog vremena javlja se sklonost snažnijoj aktivnosti znojenja, što dovodi do još veće nadraženosti tkiva.«
Cayce je ponovo propisao čaj od žutog šafrana, ali je uz taj čaj tre­
balo povremeno uzimati i čaj od svježe skupljene divizme. »Uzeti dva­
deset i osam grama cvijeta i lišća divizme na litru uzavrele vode. Neka
se namače kao običan čaj, a može ga se čuvati i do tjedan dana, ako
je spremljen u ledani ili na jako hladnom mjestu.« Preporučio je i neke
vanjske postupke. »Navečer, nakon kupanja, primijeniti Cuticura
mast, a nakon nje Resinol, dakle jedno za drugim. Primijenite te pri­
pravke osobito na područjima gdje se guli koža. Ne stavljajte na kosu,
nego oko rubova, i na svim ostalim područjima gdje je koža nadražena.«
Savjet po pitanju prehrane bio je malo složeniji nego prethodni,
jer se tu radilo i o problemu težine. »Smanjite uzimanje hrane koja po­
sjeduje veću količinu kalorija, a povećajte unos hrane s većim sadržaj­
em vitamina, osobito B1 i B4, kao što je sva hrana žute boje. Žuti
kukuruz u kruhu, kolačima, kaši i slično; mrkve i sirove i kuhane; žute
breskve, i neka to budu gotovo jedini slatkiši koji se uzimaju.« Preporu­
čio je često uzimanje soka od grožđa, a zabranio sva gazirana pića i
šećer. Nakon uzimanja čajeva od šafrana i divizme tijekom tri tjedna,
predložio je primjenu ultraljubičastih zraka na obje ruke po tri minu­
te, da bi se ubrzale električne vibracije. Uza sve to i »strpljivost, upor­
nost, kao i pravilan način razmišljanja.«
Žena je odmah počela sa svojim tretmanom. Za tjedan se dana
javila s radosnim svjedočanstvom. »Jednostavno vam ne mogu opisa­
ti koliko se bolje osjećam, i duhom i tijelom. Bolesna mjesta na mome
se tijelu oporavljaju, a u šest dana sam izgubila tri kilograma.« Pet mje­
seci kasnije stiglo je još jedno izvješće o napretku: »Psorijaze je potpu­
no nestalo, osim na koži glave; pojavila se upala kad nisam pazila na
prehranu.«
160
Sada sam bio spreman za dr. Wakefielda. Sjećao sam se da je
Wakefield realističan liječnik, s jednom od najprometnijih ambulanti
na obali Virginije. Bio je visok, mršav, ali i snažno građeni muškarac,
koji me podsjećao na sredovječnog Garyja Coopera. Upravo se bio
vratio sa sastanka Rotary kluba, a bio je zaokupljen i poslom kojeg je
obavljao kao predsjednik Virginia Osteopathic Medical Association
(Medicinska udruga osteopata Virginije).
Uskoro mi je otvoreno iznio svoje stavove. »Ako bolesniku nešto
može pomoći, čak i ako takav postupak nije medicinski utvrđen, ja ću
ga primijeniti. Napokon, moja je glavna briga pomoći ljudima, a ne
uspostavljati nadmoćnost jednog medicinskog načela nad drugim.«
Nedavno je i sam imao sreće s psorijazom, očistivši ljuštenje kože
dvadesetdvogodišnjem studentu koledža, sinu istaknutog odvjetnika iz
Virginija Beacha, koji se uzalud savjetovao sa specijalistima širom
zemlje. Njegov je postupak proizašao iz Cayceovih čitanja, i to, kako
je Wakefield pričao, na prilično čudan način. U travnju 1962. godine
k njemu je došao bolesnik s jako izraženim crvenim oštećenjima na
koljenima i laktu. Bio je to nedvojben slučaj psorijaze, i prema svome
smještaju i prema izgledu. Bolesnikovo je ime bilo Lewis Love, a bio
je inženjer. Dr. Wakefield mu je rekao da pati od psorijaze, namjestio
mu je kralježnicu i propisao živinu mast. Namještanja su mu pomogla,
ali su mu donijela samo privremeno olakšanje. U cijeloj svojoj praksi
Wakefield nikada prije nije izliječio neki slučaj psorijaze. Love je
otišao, i više ništa nije čuo o njemu. Osam mjeseci kasnije, u siječnju
1963. godine, taj se bolesnik vratio u ambulantu, ovoga puta zbog
iščašenja ramenog zgloba. Dok ga je pregledavao, blago ga dodiruju­
ći, Wakefield se odjednom zaprepastio. Iznenada je shvatio da su čov­
jekova koljena i lakat potpuno čisti. Na njima nije bilo nikakvih trago­
va. »Što se dogodilo s vašom psorijazom?« upitao je liječnik.
Love se zagonetno nasmiješio. »Izliječena je.«
Wakefield je zasjao. »Hoćete reći da vam je moj tretman pomo­
gao?«
Love je odmahnuo glavom. »Nikada nisam ni iskušao vaš tret­
man.«
Umjesto toga je otišao u knjižnicu Udruge za istraživanje i prosvjetljenje i proučavao slučajeve psorijaze. Nakon toga je počeo kori­
stiti Cuticura sapun i Resinol za kožu, a ujedno je pio čaj od žutog šaf­
rana i divizme. Oštećenja na koži počela su gotovo odmah nestajali.
Sljedećega dana slobodoumni je osteopat i sam prelistao Cayceove zapise o psorijazi. I uskoro je sa zapanjujućim rezultatima počeo
primjenjivati Cayceov tretman. Kad su bolesnici pažljivo slijedili upu­
te, ublaženje je gotovo uvijek bilo trenutno i potpuno.
161
Budući da su i osteopatska namještanja bila korisna, osteopat je u
međuvremenu zamijetio da Cayce često preporučuje namještanje tre­
ćeg vratnog i devetog leđnog kralješka, a na tim se točkama živci kra­
lježnice granaju prema glavnim žlijezdama. »Očigledno je da je za
Cayceovu terapiju jedna od najvažnijih stvari poticanje žlijezda na
rad«, rekao je Wakefield.
To je bilo prije četiri godine, a sada sam se ja pitao kako se održala
Cayceova terapija. I tako sam telefonirao Lewisu Loveu. Javila se nje­
gova supruga. »O, da«, rekla je, »Lewis više nema poteškoća, osim po­
vremene pojave crvenila. Pretpostavljam da se radilo o nagomilava­
nju prevelike količine otrova koji su kroz stanjene stijenke crijeva
prodrli na kožu, kao što je to Cayce i rekao, a koža mu je očigledno
slabiji organ.« Nasmijala se. »Ali on je smiren, budući da sada zna što
je dobro za njega.«
Što je ono Cayce rekao? Pravilan način razmišljanja. Čini se da je
to protuotrov za mnoštvo ljudskih poremećaja.
Iako nikada nije izumio ništa što bi bilo nalik na Salkovo cjepivo
(barem koliko se zna), Cayce je i u slučaju dječje uzetosti bio ispred
svog vremena, zastupajući načelo okrepljivanja krvi pomoću gamaglobulina, a ujedno i masažu za vrijeme oporavka od bolesti.
U svibnju 1934. godine obavio je hitno čitanje za desetogodišnju
djevojčicu koja se nalazila u bolnici Mount Sinai u New Yorku. Ništa
ne znajući o njezinu stanju, dijagnosticirao je slučaj dječje uzetosti, go­
voreći o »trošenju onih središta proširene žlijezde ili spleta sila duž kra­
lježnice, što prvenstveno napada lokomotorna središta10.« Kao dio te­
rapije preporučio je »transfuziju iz tijela koje je izliječeno od te bolesti
poznate kao dječja uzetost.« Drugim riječima, godinama prije nego se
u medicini pojavio taj postupak, zastupao je gamaglobulin za pobolj­
šanje tjelesne otpornosti prema toj bolesti.
Zbog vrlo ozbiljnog stanja djevojčice, poslao je telegram s uputa­
ma. Preporučio je i unutrašnje i vanjske pripravke. »Davati tri do pet
kapi atomidina tri puta dnevno«, savjetovao je. »Odmah početi s ma­
sažom, ne previše žustrom, ali da se zacrveni koža od baze mozga pre­
ma dolje, ne prema gore, čak i na donjim udovima, mješavinom koja
slijedi, dodajući sastojke prema redu navođenja: bijelo rusko ulje, pe­
deset i šest grama; ulje od cedra, četrnaest grama; ulje gorušice, dva­
deset kapi; tinktura benzoina, dvadeset osam grama, ulje sasafrase,
odnosno jedne vrste lovora, tri kapi.«
10 Lokomotorni sustav, tjelesni sustav za kretanje - kosti, mišići, vezivna tkiva:
prim. prev.
162
Upute su bile izričite: »Svaki put dobro protresite, i masirajte s ko­
ličinom koja će se upiti u kožu, jednom dnevno ili češće, ako se tego­
be nastave.« U slučaju da groznica i dalje traje, preporučio je transfu­
zije krvi ojačane gamaglobulinom.
Liječnici u New Yorku u međuvremenu su bolest toga djeteta di­
jagnosticirali kao meningitis kralježnice, čiji su simptomi često slični
simptomima dječje uzetosti. Cayceove su preporuke odbačene, iako
je dijete ležalo na samrti, jer niotkud nije stizala nikakva druga pomoć.
Tužan je kraj ispričao obiteljski prijatelj, koji je i postavio zahtjev
za čitanjem. Ironično, transfuzija je napravljena, ali transfuzija obične
krvi. »U bolnicu sam stigao u tri poslijepodne«, rekao je prijatelj. »Tre­
balo mi je pet sati da nagovorim liječnike da joj daju atomidin i da do­
puste masažu, ali dali su joj samo transfuziju 'čiste krvi'. Preminula je
u devet i petnaest navečer, jedan sat kasnije. Žao mi je što čitanje za
malu djevojčicu nije ranije napravljeno. Bila je prekrasna; stara deset
godina, bolesna devet tjedana, a izgledala je poput Alice u Zemlji ču­
da. Obitelj je zahvalna za vašu (Cayceovu) volju i pomoć, ali bilo je
gotovo nemoguće uspjeti kad su liječnici bili toliko svojevoljni.«
Zapravo, djevojčica i nije imala velike šanse, jer je Cayce odmah
izjavio da će trebati dvadeset i četiri do trideset šest sati da se javi reak­
cija na tretman. Sve se dogodilo prekasno - što je poznata priča.
Odnedavno su liječnici počeli posvećivati više pozornosti Cayceu
nego dok je bio živ. Mnogi su se liječnici tiho udubljivali u njegove za­
pise, u potrazi za natuknicama u onim slučajevima koji su se opirali or­
todoksnoj terapiji. Upravo je nedavno jedan poduzetni mladi liječnik,
povezan s Harvardskim sveučilištem, proučavao izvatke iz Cayceovih
zapisa o takvim neizlječivim bolestima kao što su padavica, leukemija
i multipla skleroza, pa je sažeo Cayceove uzročne čimbenike i pro­
gram liječenja. Njegovi radovi ni u kom slučaju ne obuhvaćaju poh­
valu Cayceovu pristupu, ali predstavljaju pokušaj da se ustanovi bi li
se mogao uspostaviti obrazac koji bi bio dostupan opsežnijem medi­
cinskom istraživanju.
Liječnik je pregledao devedeset i pet slučajeva padavice. Uglav­
nom je kao temeljni uzrok otkrio ozljede (koje oštećuju) mliječnog ka­
nala (koji opskrbljuje limfne žile) i kralježnice. »Ozljede u području
kralježnice i ozljede mliječnog kanala«, primijetio je, »stvaraju ono što
se može opisati kao nesklad između moždano-kralježničkog i auto­
nomnog živčanog sustava. Na osnovu toga može se pretpostaviti da je
došlo do neke vrste uzajamnog djelovanja između ozljeda u području
kralježnice i mliječnog kanala.«
Žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem obuhvaćene su u nekih dva­
deset i pet posto slučajeva. »Zbog poremećaja u području mliječnog
kanala i kralježnice, doći će do oštećenje nadbubrežnih i spolnih žli163
jezdi. Te će žlijezde sa svoje strane uzrokovati reakciju u epifizi i hipo­
fizi, u mozgu. Krajnji rezultat tih poremećaja je prejak izljev živčanih
stanica kroz središnji živčani sustav u slučaju pravog napada padavice, ili privremeni gubitak svijesti u slučaju slabog napada.« Liječnik-istraživač naglasio je da su objašnjenja nepotpuna, i da ih tadašnje
medicinsko znanje nije potvrdilo. »Čitanja su se više bavila tretmanom
nego uzrokom«, objasnio je, »a obuhvaćaju samo dio teorije koji je
neophodan da bi se razumjeli i proveli tretmani.« Bez obzira na to,
Cayceova su čitanja pokušavala raspršiti zamisao da je padavica nuž­
no povezana sa slabim djelovanjem mozga. Iz jednoga je čitanja liječ­
nik kratko naveo nekoliko pitanja i odgovora:
P: Jesre li u mozgu pronašli bilo kakau poremećaj?
O: Ono što se nagomilalo u mozgu samo su reakcije do kojih je
došlo poremećajem u području mliječnog kanala (trbušnom pod­
ručju).
P: Kakve je prirode bila povreda koja je izazvala taj poremećaj u
mliječnom kanalu?
O: Bio je to pritisak ili udarci.
U jednom drugom slučaju Cayce je bio zamjetno izričitiji kad se
radilo o pozadini: »Uzroci potječu od ozljede zadobivene prije nekoli­
ko godina u području repne kosti (donji dio kralježnice), a ima i do­
datnih uzroka koji su se pojavili kasnije, u križima. To je dovelo do spo­
rijeg protjecanja krvi kroz područje mliječnog kanala, tako da je to
područje postalo hladno i došlo je do djelomičnog razdvajanja tkiva.
Kad u probavnom sustavu postoji slabost, suradnja između simpatičkog i moždano-kralježničkog sustava je poremećena, što uzrokuje
pojačanja moždanih impulsa, ili do jednog oblika grčevite reakcije ko­
ja se po svojoj prirodi može nazvati epileptičnom.« Upozorio je da bi
uobičajeni tretman samo mogao pogoršati stvari, pojačavajući napa­
de koji se »pojavljuju zbog ovoga skretanja impulsa.«
Kad su ga zapitali za prvobitnu ozljedu, njegov je sveobuhvatni
um odmah odgovorio: »Udarac donjim dijelom kralježnice u stalak.«
U manjem dijelu slučajeva kao uzrok je navedeno oštećenje moz­
ga; kod još manjeg broja - mentalni poremećaj. Ondje gdje je kao
glavni čimbenik naveden nesklad između autonomnog i moždano-kralježničkog živčanog sustava, liječnik je otkrio da je Cayce najčešće
preporučivao obloge od ricinusova ulja, zajedno s još nekim postup­
cima. »Da bi se otklonile ozljede u području mliječnog kanala«, zabi­
lježio je liječnik, »tretman je obuhvaćao tople obloge od ricinusovog
ulja, masažu, maslinovo ulje iznutra i namještanje kralježnice. K tome,
164
pravilno izbacivanje otpadnih tvari i pravilna prehrana isto su tako tre­
bali pozitivno djelovati na područje mliječnog kanala. Oblozi od top­
log ricinusova ulja najčešće su se trebali stavljati u nizu od tri dana, a
držali bi se od jedan do tri sata preko cijelog desnog dijela trbuha.« Li­
ječnik, koji je pola svoga života proveo u školama, bio je podjednako
detaljan kao i neobrazovani Cayce kad se radilo o opisivanju primje­
ne obloga: »I sprijeda i straga desnog rebrenog ruba, do vrha ileuma 1 1 , tako da prekrije područje slijepog crijeva i pupka.« Objasnio je
vjerojatno djelovanje: »Opisano je da su ti vrući oblozi u stanju rastvo­
riti ozljede mliječnog kanala i sraslo tkivo. Već bi i sama toplina dove­
la do snažnijeg optoka krvi u tome području. Isto se tako navodi da sa­
mo ricinusovo ulje dovodi do poboljšanja zbog upijanja ulja kroz ko­
žu. U nekim slučajevima, preporučuje se gnječenje desne strane trbu­
ha odmah nakon skidanja obloga, da bi se pospješilo rastvaranje ozlje­
da i sraslog tkiva. Ta se masaža radi ili s uljem kikirikija, ili s mješavi­
nom maslinovog ulja i mirhe, a katkad s mješavinom sva ta tri pri­
pravka.«
Liječnik je sažeo uravnoteženost takvog tretmana koji je u nekim
slučajevima bio vrlo uspješan: »Maslinovo ulje koje se uzima iznutra
(najčešće dvije žlice) treba uzimati prije spavanja, posljednjeg dana u
nizu kojih se stavljaju oblozi. Maslinovo ulje kao masnoća doći će do
mliječnih kanala i moglo bi pomoći na taj način što će povećati pro­
tok u njima. Osteopatska masaža i namještanje kralježnice slijedi jedan
dan nakon što su se prestali stavljati oblozi od ricinusova ulja. Na­
mještanje bi trebalo ispraviti bilo kakve mehaničke poremećaje u pod­
ručju kralježnice, a ujedno bi i potaklo autonomni živčani sustav da
pripomogne u otklanjanju neravnoteže između autonomnog i moždano-kralježničkog živčanog sustava, i to pojačavanjem optoka krvi i
otpuštanjem živčane napetosti. Čini se da su topli oblozi najvažniji pri­
premni korak, tako da namještanje može imati što bolji učinak.«
Cayceov je tretman obuhvaćao prehranu, otklanjanje otpadnih
tvari, biljke, vježbe. Maslinovo je ulje opisano kao prirodno sredstvo
za čišćenje crijeva. Takva se sredstva preporučuju za one koji imaju
teških problema. Prehrana bi se trebala sastojati od lako probavljivih
namirnica, što pridonosi čišćenju crijeva. »Prehrana je po svojoj priro­
di bez masnoća«, izjavio je čovjek s Harvarda, »u kojoj je strogo zabra­
njena pržena hrana, svinjetina, masno meso i slatko mlijeko. Prepo­
ručuju se namirnice i povrće koji pojačavaju lužnatost organizma, ali
je izbačen velik dio gomoljastog povrća. Treba izbjegavati hranu koja
11 Ileum, lat., zadnji dio tankog crijeva, u desnom donjem uglu trbuha ulazi u
debelo crijevo; prim. prev.
165
stvara kiselinu, kao što je meso, šećeri, škrob i začini.« S jedne strane,
takav je tretman neobičan. Cayce je, u zamjenu za uobičajene lijeko­
ve za smirenje, preporučivao kuhani koncentrat pasiflore12. »Iako na
različitim mjestima u čitanjima Cayce dopušta privremeno uzimanje
sredstava za umirenje, kao što su Dilantin ili Phenobarbitol«, primije­
tio je liječnik, »krajnji je cilj uspješnog tretmana otklanjanje potrebe za
takvim lijekovima koji u sustavu djeluju kao otrovi.« O pasiflori je re­
kao: »Taj cvijet je opisan kao biljka koja ne stvara ovisnost i koja sama
po sebi nije sredstvo za umirenje, iako bi trebala imati smirujući uči­
nak na živčani sustav i mogla bi pripomoći kod otklanjanja otpadnih
tvari, kao i kod stezanja ukočenih mišića.«
Vježbe na otvorenom Cayce je preporučivao i kao izbacivanje
viška energije i kao postupak koji će u stanju odmaranja dovesti do
najdubljeg opuštanja. Liječnik je naveo Cayceove riječi: »Tijelo bi tre­
balo vježbati na otvorenome koliko god može, svakoga dana, ali se ne
bi smjelo previše naprezati. Preporuča se tjelovježba ili bilo kakve
vježbe povezane s pokretanjem tijela na otvorenom. Šetnja je jedna
od najboljih vježbi, plivanje, tenis, rukomet, badminton, bilo koja od
tih djelatnosti.«
Cilj takvih tretmana bilo je potpuno izlječenje, zabilježio je liječ­
nik. »Stoga je trebalo odstraniti sve temeljne poteškoće, kao i čimbeni­
ke koji bi doveli do stvaranja novih sklonosti poteškoćama. U najve­
ćem broju slučajeva tretman je trajao barem šest mjeseci.«
Nije bilo jednostavno doći do iscjeljenja - ali ni sama padavica ni­
je jednostavna.
Leukemija je harvardskog liječnika još više zanimala. U Cayceovim čitanjima je bilo samo jedanaest pravih slučajeva raka krvi, i mno­
gi od tih slučajeva bili su smrtonosni, ali je Cayce ipak ukazao na uzrok
i predložio liječenje. »Uzrok leukemije nije potanko objasnio«, primije­
tio je liječnik, »ali je zabilježio poremećaj tjelesnog katabolizma (uobi­
čajeno rastvaranje otpadnih tvari), zajedno s gubitkom energije anabolizma (uobičajena izmjena hrane u živom tkivu). Poremećaj do ko­
jeg bi došlo u slezeni bio bi povezan s viškom razornih sila limfe.« Sle­
zena ima funkciju mijenjanja ustrojstva krvi, i to je možda prvi put da
je slezena označena kao krivac za leukemiju. »Medicinska je činjeni­
ca«, istaknuo je liječnik, »da u leukemiji dolazi do smanjivanja broja
crvenih krvnih zrnaca i povećanja broja bijelih krvnih zrnaca. U čita­
njima se taj razorni proces, koji se odnosi uglavnom na crvena kivna
zrnca, povezuje s pretjeranom aktivnošću i poremećajem slezene.«
12 Pasiflora, Passiflora incarnata; prim. prev.
166
Liječnik je zabilježio nešto neobično - u jednom od četiri slučaja
Hodgkinove bolesti 1 3 (koju je potvrdila autopsija), opisani je uzrok i
tretman bio nalik onima u čitanjima o leukemiji. »Te sličnosti«, na­
govijestio je liječnik, »ukazuju da možda postoji sličan temeljni bioke­
mijski mehanizam povezan sa žlijezdama s unutrašnjim izlučivanjem i
slezenom u različitim bolestima krvi.«
Svi su se bolesnici Cayceu prekasno obratili - ako im je uopće bilo
moguće pomoći. Ovakav je, sažeto, bio tretman: ultraljubičasto svjet­
lo (živina kvarcna svjetiljka) trebalo je koristiti s metra udaljenosti od
tijela, kroz zelenu staklenu ploču (udaljenu barem dvadeset i pet do
trideset centimetara), koja je obješena između izvora svjetlosti i tijela.
Svjetlo je trebalo uperiti na jednu do jednu i pol minutu, ne više, na
bilo koje mjesto na tijelu, a osobito na područje slezene i rebara, a sve
zajedno nije smjelo trajati više od pet minuta. Infracrveno svjetlo (ko­
rištenje trideset do četrdeset minuta) trebalo se primjenjivati svakog
drugog dana na moždano-kralježničkom području, osobito duž reba­
ra. Cayce je preporučivao i masažu, osteopatska namještanja, atomi­
din, kao nadopuna prehrani sirovi sok od teleće jetre, velike količine
svježeg soka od naranči. Tretman je bio barem usmjeren na ona pod­
ručja za koja je Cayce tvrdio da se u njima nalazi uzrok bolesti. »Cijeli
proces bolesti«, ukazao je liječnik, »uzrokovan je poremećajem žlijez­
da s unutrašnjim izlučivanjem do kojeg je došlo zbog neuravnoteženih
kemijskih reakcija u tijelu. To bi moglo upućivati na biokemijski uzrok
bolesti. Osobito se u jednom čitanju spominje nedostatak joda. Možda
je zbog toga Cayce predlagao atomidin, jodov triklorid, kao tvar koja
žlijezde potiče na rad. U jednom je slučaju osobito bila spomenuta štit­
njača. Nedostatak pravilne aktivnosti određenih strukturalnih dijelova
tijela mogla bi se odnositi na crvena krvna zrnca koja stvaraju kosnu
srž, i osobito na rebra (koja se poimence i spominju). Na te dijelove ti­
jela pak mogu utjecati žlijezde. Isto je tako spomenuta aktivnost centa­
ra moždano-kralježničkog sustava koji nadziru srž, a ta je aktivnost po­
stala statična. Očigledno je napravljen pokušaj da se ti centri potaknu
na rad pomoću ultraljubičastog i infracrvenog svjetla, kao i masažom.«
Isti je istaknuti liječnik istraživao i Cayceov postupak u slučaju
multiple skleroze. Međutim, bio je podjednako suzdržan kao i kod dru­
gih svojih radova o Cayceu, kad se radilo o prijedlogu da se provede
13 Hodgkinova bolest, prema engl. liječniku Thomasu Hodgkinu, koji je 1832.
god. opisao do tada nepoznatu bolest limfogranulomatozu - maligno obo­
ljenje limfatičnog sustava - otjecanje limfnih čvorova, slabost, znojenje, svrbež, otekline slezene i jetre, a uzrok te bolesti još nije određen; prim. prev.
167
nadzirani klinički pokus. »Sažetak tretmana ne treba uzeti kao potvr­
du«, upozorio je, »vrijednost ovih podataka može odrediti samo
brižljivo istraživanje koje bi uzelo oblik nadziranih pokusa stručnih
liječnika. Etiološke (uzročne) mehanizme koji su ovdje opisani trebalo
bi smatrati teorijama koje tek treba dokazati.«
Liječnik je pregledao stotinu čitanja za šezdeset i devetero ljudi,
ali ga se osobito dojmilo čitanje obavljeno na zahtjev jednog liječnika,
dr. Charlesa Goodmana Taylora, budući da je postojala znanstvena
potvrda da se uistinu radilo o slučaju multiple skleroze. Pokušavajući
odrediti kako se ta bolest oblikuje, sažeo je materijal iz drugih čitanja
s materijalom toga pojedinačnog čitanja. »Temeljni biokemijski meha­
nizam o kojem se u čitanju govorilo sastojao se u tome da je multipla
skleroza posljedica nedostatka zlata, što dovodi do neravnoteže žlijez­
da s unutrašnjim izlučivanjem, što sa svoje strane dovodi do nedostat­
ka ili neravnoteže hormona. Tvrdi se da je taj određeni hormon nužan
za pravilno djelovanje živaca.«
Uobičajena ravnoteža metala u sustavu bila je narušena prvenst­
veno nedostatkom zlata. U četrdeset se slučajeva spominje zlato kao
onaj čimbenik kojeg sustavu treba pridodati. »Razlog zbog kojeg je doš­
lo do nedostatka zlata«, primijetio je liječnik, »povezan je s nedostat­
kom u sustavu asimiliranja (time se vjerojatno misli na probavni su­
stav), čije pravilno djelovanje nadzire pravilna hormonalna ravnoteža
žlijezda.« Sve je to dio tananog odnosa o kojem ovisi dobrobit tijela.
»Budući da su žlijezde sa svoje strane ovisne o pravoj količini zlata u
sustavu, to očigledno dovodi do kružnog uzajamnog odnosa između
zlata, žlijezda i probavnog sustava. Iako to nije izričito navedeno, mo­
že se pretpostaviti da bolest nije uzrokovao jednostavno nedostatak zla­
ta u prehrani, nego možda nesposobnost probavnog sustava da asimi­
lira zlato, ili možda nesposobnost tijela da koristi asimilirano zlato. U
ovom je slučaju nagoviješteno da je genetski čimbenik onaj temeljni
uzrok neravnoteže između ta tri čimbenika: zlata, žlijezda i asimilacije.«
To se moglo i provjeriti. »Povezanost normalne ravnoteže metala u
sustavu može se otkriti kod muškarca u poremećaju sperme (odnosno,
u nekim stupnjevima steriliteta). Međutim, ovdje nije bilo jasno radi li
se jednostavno o smanjenoj količini sperme ili o nedostatku sposobno­
sti sperme do koje je moglo doći zbog nedostatka metala, ponajprije
zlata, u njoj.« Liječnik je tada primijetio: »Nema medicinskih podataka
koji bi potvrdili teoriju da je sterilnost rezultat multiple skleroze.«
Međutim, kao što je istaknuo, u tome se slučaju radilo i o impotenciji.
U brojnim se slučajevima spominje neka vrsta poremećaja žlijez­
da. U ovom slučaju, na upit: »Koje su žlijezde uključene?«, Cayce je
odgovorio:
»Žlijezde oko jetre i žučnog kanala.«
168
Jetru je neprestano opisivao kao izravno povezanu sa slabim dje­
lovanjem živčanog sustava kod multiple skleroze. Postojao je i nedo­
statak hormona, ali nije bio imenovan. Smatra se da ta tvar koje nema
u žlijezdama hrani živčano tkivo, a za živce je Cayce više puta rekao
da im nedostaje pravilna ravnoteža živčane energije ili snage. Tada je
zabilježen očigledni poremećaj. »U čitanju se tvrdi da je taj nedosta­
tak živčane energije u nekim živčanim stanicama uzrokovao pojavu
otrova, a tada su otrovane i druge, okolne stanice. Govorio je o razd­
vajanju i istezanju prvobitno okruglih stanica. Možda je to bio onaj isti
proces o kojem se govorilo u jednom slučaju, u kojem je Cayce tvrdio
da nedostatak hormona uzrokuje kidanje staničnih sila u stjenkama
živaca, što dovodi do zapaljenja i nadraženosti zbog aktivnosti u
živčanim središtima i stanicama između središnjeg i autonomnog
živčanog sustava.« To se slagalo s onime što je od tada medicina saz­
nala o tom poremećaju. »Taj raspad stijenki živaca, udružen s propa­
danjem ili rastvaranjem živaca može se uzeti kao opis patološkog gu­
bitka mijelinske ovojnice ili bijele tvari u multiploj sklerozi. S patološ­
kog stajališta, u ovoj bolesti postoji poremećaj i 'bijele' mijelinske ovoj­
nice i 'sive' tvari.« Cayce je izvanredno spomenuo nedostatak »sive«
tvari.
Liječnik je analizirao tri pristupa tretmanima: dodatak atomskog
učinka zlata putem električne anode, odnosno vlažne baterije, masažu
i prehranu. »Za atomski učinak zlata tvrdio je da je nužan za stvaranje
hormona u žlijezdama, što održava pravilno strukturalno stanje i dje­
lovanje živaca. Međutim, zlato u sustav ne treba dodavati izravno,
kroz usta ili injekcijom, nego vibracijski, putem korištenja električne
anode.« Električna anoda je slaba baterija sastavljena od dva pola, sa
žicom koja kreće od jednog pola uronjenog u otopinu zlatnog klorida,
a zatim pričvršćenu na tijelo. Čitanja ukazuju da će se vibracija otopi­
ne zlata električkim putem prenijeti u tijelo i da će proizvesti (potre­
ban) učinak na žlijezde. Vibracija ne djeluje izravno, nego samo omo­
gućuje drugim elementima (možda zlatu koje već u tijelu postoji u ne­
aktivnom obliku) da postane aktivno i da izazove željeni učinak. Tu
vlažnu bateriju treba ponovo puniti (dodavati novu otopinu) svakih
mjesec dana, i koristiti je svakoga dana, po mogućnosti prije spavanja,
trideset do šezdeset minuta.
Važan dio Cayceovog tretmana bila je i masaža hranjivim uljima.
Zanimljivo je da je godinama nakon prvih Cayceovih čitanja masaža
postala uobičajeni medicinski postupak (kao dodatna terapija) za multiplu sklerozu. Kao što je liječnik istaknuo: »Svakako je korisno održati
napetost mišića koji su izgubili svoju normalnu aktivnu živčanu mrežu,
a prednost je u tome što kad se i ako funkcija vrati, mišić neće odum­
rijeti niti se skratiti.«
169
Međutim, između medicinske i Cayceove zamisli o djelovanju ulja
postojala je jedna temeljna razlika. Ondje gdje medicina uljima pripi­
suje uglavnom učinak podmazivanja, Cayce tvrdi da ulja hrane oslab­
ljeno tkivo, kao što je potvrđeno u njegovim vlastitim slučajevima, a
isto su potvrdili i Hotten iz Kalifornije, McGarey iz Arizone i Reilly iz
New Yorka.
Postoje dvije temeljne mješavine. »Jednostavna mješavina«, zabi­
lježio je liječnik, »najčešće je mješavina istih dijelova maslinovog i kikirikijevog ulja, uz dodatak otopljenog lanolina 14 , u ovom omjeru: pe­
deset i šest grama maslinovog ulja, pedeset i šest grama ulja od kikiri­
kija, sedam grama lanolina. Složenoj je mješavini temelj maslinovo
ulje i ulje kikirikija, a zatim se dodaju različite kombinacije ruskog bije­
log ulja, ulja od cedrovine, lovora, borovih iglica, lanolin, ulje zimzele­
na, tinktura benzoina, mirhe, kamfora i terpentina, zatim loj i/ili ulje
od gorušice.«
Upute su se međusobno razlikovale. »U najvećem broju slučaje­
va, Cayce je predlagao masažu od kralježnice prema distalnim (udalje­
nim) dijelovima udova, a u nekim drugim od vrhova udova prema kra­
lježnici. Iako se najčešće spominju kralježnica i udovi, povremeno go­
vori i o prsima i trbuhu. Za masažu je preporučivao kružne pokrete.«
Budući da je Cayce mrtav, nije bilo moguće razjasniti kakve bi
tretmane, čak i ako jesu općenito djelotvorni, trebalo primjenjivati za
neki određeni slučaj. Kao što je rekao dr. McGarey komentirajući
svoje vlastito istraživanje, potreban je gotovo intuitivan odnos sa Cayceovom podsviješću da bi se saznalo kada i što kome učiniti u Cayceovom stilu.
Preporučena je prehrana bila u skladu sa Cayceovom uobičaje­
nom prehranom za bolesne a, uostalom, i za zdrave ljude - s malo
masnoća i koja ne izaziva zatvor. »Naglašavao je namirnice koje sadr­
že B vitamine«, otkrio je liječnik, »a katkad je preporučivao i pivski
kvasac ili pšenične klice. Kao meso preporučivao je morsku hranu, jet­
ru, divljač i divlje ptice, ali pečene na roštilju, a ne pržene. Smatrao je
da treba žvakati pileće i riblje kosti. Pržena je hrana općenito bila zab­
ranjena. Preporučivao je osobito sirovo povrće, kao što je potočarka,
mrkva, celer, repa i salata sa želatinom. Povrće, voće i žitarice trebalo
je jesti mnogo više od mesa. Niti jedna od ovih namirnica nije ni u
kom obliku sadržavala zlato. Morske je plodove osobito spominjao
kao izuzetno važne zbog sadržaja joda - Cayceova su čitanja tvrdila da
jod ima osobit učinak na sve žlijezde s unutrašnjim izlučivanje, a ne sa­
mo na štitnu žlijezdu.«
14 Lanolin, masna tvar koja se dobiva iz ovčje vune; prim. prev.
170
Iskusni je Cayceov čitatelj mogao nešto naučiti iz činjenice da nig­
dje nije spomenuto zlato. Očigledno, poteškoća nije toliko u nedo­
statku unosa zlata, nego u poticanju toga zlata na djelovanje, a do to­
ga očigledno dovodi upotreba vlažne baterije. Istraživač s Harvarda
istaknuo je da su Cayceovi tretmani povezani, jer masaža slijedi od­
mah iza tretmana s vlažnom baterijom, kad je tijelo izuzetno osjetljivo
na vanjske podražaje. Ali, u znanstvenom smislu, dodao je gotovo sa
žaljenjem liječnik, moglo se samo nadati da će Cayceova čitanja pru­
žiti »nagovještaje i usmjeriti daljnja istraživanja koja će možda otkriti
do sada još nepoznate stvari u etiologiji i liječenju multiple skleroze.«
Na kraju krajeva, njegova su čitanja samo liječila ljude, ništa
drugo.
171
Jedne sam nedjelje ručao s prijateljima u New Jerseyu, otprilike sat
vremena vožnje od New Yorka.
Za stolom nas je bilo nekoliko, a netko je pričao o putovanju u
Europu.
»Svakako sa sobom ponesi bočicu Cayceovih kapljica protiv muč­
nine«, rekao je jedan sredovječni muškarac. Njegova je supruga žus­
tro kimnula glavom. »Mi nikada ne putujemo bez njih«, rekla je. »Čak
su korisnije nego je to i sam Cayce tvrdio.« Okrenula se suprugu: »Al
je nedavno u New Orleansu osjetio neke poteškoće zbog toga što je
previše jeo, i kad je pomislio da takav mora letjeti zrakoplovom, goto­
vo da je otkazao let. Ali uzeo je kapljice, i mučnine je nestalo.«
Pristojno sam upitao: »Gdje nabavljate te kapljice?«
»Sami ih radimo, prema Cayceovom receptu«, rekla je Barbara
Anton. »Već smo ih podijelili dvadesetorici naših prijatelja.« Nasmijala
se. »Oni koji pozelene čim vide brod otkrili su da te kapljice znače kraj
svim njihovim mukama pri putovanju brodom, a isto vrijedi i za muč­
ninu u zrakoplovu ili automobilu.«
Kapljice bijahu prva pomoć. Ali postojala je još jedna tvar bez ko­
je nikada nisu putovali. To je bilo blago raskužno sredstvo pod ime­
nom Glyco-Thymoline. Cayce ga je preporučivao za sve vrste obloga,
kupki i za grgljanje. Suprug, Al Anton, draguljar, protrljao je oči ruka­
ma. »Katkad sam osjećao kao da mi oči izlaze iz duplji. Tri dijela pro­
kuhane vode s jednim dijelom Glyco-Thymolina, kad se nakapa na pa­
mučnu tkaninu, i pet do deset minuta drži kao oblog na očima, i svaka
bol, ubodi i pečenje nestaju. Nevjerojatno je.«
Ostatak društva slušao je sa zanimanjem. Čovjek koji je sjedio u
mojoj blizini reče: »I ne zaboravite sjevernoameričku lijesku za atletsko
stopalo. Nema ničeg boljeg; Cayce je svakako znao o čemu govori.«
Kako je moguće da se toliko mnogo kućnih pripravaka koristi još
toliko godina nakon Cayceove smrti?
»To je najlakše od svega«, progovorio je naš domaćin. »Zar niste
čuli za čuvenu crnu knjigu? Sve je u njoj, pojašnjeno, svrstano i oz­
načeno, za svakoga tko je želi čitati.«
172
Crna je knjiga obuhvaćala izvode iz različitih čitanja. U njoj se na­
lazilo sve - od ćelavosti do mucanja, s uputama kako se može pomoći
u tim poremećajima. Izvadili su knjigu, i ja sam je s dužnim poštova­
njem listao, pronašavši Glyco-Thymoline i njegove različite upotrebe.
»Što bih trebao učiniti da bi mi oči bile zdravije?« upitao je netko
Caycea prije trideset godina.
A Cayce je odgovorio: »Kupajte ih u slabom rastvoru Glyco-Thymolina. Uzmite malu posudu, stavite dva dijela po mogućnosti proku­
hane vode, i jedan dio Glyco-Thymolina. Ta nadraženost dio je pore­
mećaja bubrega do kojeg je došlo od problema u probavi.«
Razgovoru su se svi priključili, pa je jedna žena progovorila s plahim osmijehom. »Ne znam bih li to trebala spominjati u miješanom
društvu«, rekla je, »ali malo Coca-Cole nakon menstruacije pomaže mi
da se mnogo bolje osjećam.«
Iznenada sam se nečega prisjetio. »Ali mislio sam da se Cayce
protivi uzimanju gaziranih napitaka.«
Osmjehnula se. »Sirup Coca-Cole treba pomiješati s običnom vo­
dom.«
Listao sam veliku crnu knjigu, i pronašao dobru staru Coca-Colu.
Cayce je to piće preporučivao i muškarcima i ženama za pročišćava­
nje tijela. Očigledno je pomagalo pri otklanjanju otrova iz tijela.
»Povremeno uzmite Coca-Colu kao napitak, za poticanje bubrega na
rad«, rekao je jednoj dvadesetdevetogodišnjoj ženi, »ali ne gaziranu.
Kupite ili napravite sami sirup i dodajte običnu vodu. Uzmite otprilike
četrnaest ili dvadeset i osam grama sirupa i dodajte običnu vodu. To
uzimajte svaki drugi dan, sa ili bez leda. To će pomoći pročišćavanju
bubrega i mokraćnog mjehura i tijelo će se bolje osjećati.«
Cayce zapravo nije Coca-Colu preporučio za stalnu upotrebu.
Sada su se svi počeli prisjećati nekih čudesnih stvari koje su neko­
me pomogle. »Jedan je čovjek kojeg sam poznavala«, rekla je jedna
žena, »nakon što je radio vježbe razgibavanja glave i vrata odbacio
naočale.«
Začuli su se uzvici zanimanja, pa je nastavila. »Patio je od očnog
tlaka, i netko mu je spomenuo da bi trebao raditi jednostavne vježbe
razgibavanja vrata, nekoliko puta dnevno. Vid mu se toliko popravio
da su glavobolje prestale, pa je za tjedan dana odbacio naočale.«
Sve se to dogodilo prije dvije godine, dvadeset godina nakon
Cayceove smrti.
Prisjetio sam se kako mi je Gladys Davis rekla da joj je nekoliko
jednostavnih kružnih kretnji vratom, koje joj je Cayce kao mladoj ženi
savjetovao u čitanju, pomoglo da se oslobodi naočala, kojima se nije
vratila sve do pedesete godine, iako je neprestano čitala i pisala.
173
Ponovo sam prelistao crnu knjigu.
»Može li se moj vid popraviti?« pedesetčetverogodišnja je žena
zapitala Caycea.
»Vježbe glave i vrata najviše će vam pomoći«, rekao je. »Radite ih
redovito, svakoga jutra i svake večeri, šest mjeseci, i napredak će biti
velik.«
Tada je opisao ono što je jednom starom jogiju, kao što sam bio
ja, nalikovalo jednostavnim joga vježbama.
»Sjednite uspravno, nagnite glavu prema naprijed tri puta, una­
zad tri puta, na desnu stranu tri puta i na lijevu stranu tri puta, a zatim
kružite glavom na svaku stranu po tri puta. Ne žurite s tim vježbama,
nego si uzmite dovoljno vremena. Doći će do napretka.«
U nekim je slučajevima Cayce predlagao inačice ove vježbe, za­
jedno sa žustrom šetnjom. »Vježbe glave i vrata radite na otvorenom,
dok hodate svakoga jutra dvadeset do trideset minuta. A onda jedno­
ga jutra nemojte otići u šetnju i recite: 'Kišilo je i nisam mogao izaći',
ili 'Morao sam učiniti nešto drugo'.«
Odložio sam knjigu. Stol je bio teško opterećen razgovorom i hra­
nom. Domaćini su u pogledu hrane bili hiroviti, pa sam bio napola si­
guran da su vegetarijanci, i to da jedu organski uzgojeno povrće. Ali,
na moje zadovoljstvo, na stolu se pojavio debeo, mirisan odrezak, ok­
ružen mnoštvom povrća. Dok se objed bližio kraju, spomenuo sam
svoje iznenađenje zbog toga što jedu meso.
Domaćin se nasmijao. »Zapravo«, rekao je, »mi slijedimo ono što
bi se moglo nazvati Cayceovom normalnom prehranom. Svinjetina
je jedino meso kojemu se jako protivio. Zastupao je umjeren stav
prema svemu, stavljajući naglasak na dobro uravnoteženu prehranu
punu prirodnih vitamina. Nije mnogo vjerovao u sintetičke. Bio je pre­
pun iznenađenja. Na primjer, osjećao je da je kava, bez mlijeka ili
vrhnja, vrsta hrane i da sama po sebi nije štetna. S mlijekom, rekao je,
u želucu stvara tvar nalik na kožu, i bolje ju je piti samu, nego uz
obrok.«
Uzeo je crnu knjigu i potražio zapis o kavi. »Kava«, rekao je Cay­
ce, »potiče na djelovanje živčani sustav. Kaveni talog je kofein koji nije
probavljiv za naš sustav. Kad kofein ostane u debelom crijevu, iz njega
izlaze otrovi. Ako je odstranjen, kao što je to u slučaju ovoga čovjeka,
kava je hrana i bolja je od mnogih stimulativnih sredstava.«
Moj je domaćin istraživao Cayceove prehrambene savjete. »Ne
radi se samo o onome što je propisivao, nego i o onome što je osjećao
da treba jesti. Za stolom bi čovjek uvijek trebao biti opušten, inače će
obrok gotovo odmah postati otrovan. Kao pomoć probavi, prepo­
ručio je čašu tople vode pri ustajanju. Ne toliko vruće da pali usta, niti
174
toliko mlaku da izaziva mučninu, nego toplu vodu koja će očistiti sus­
tav od otrova. Povremeno u tu vodu treba dodati malo soli.«
Činilo mi se da smo malo skrenuli s predmeta razgovora. Što je sa
savršenom prehranom?
Domaćin je slegnuo ramenima. »Čak ju je i Cayce mijenjao s obzi­
rom na pojedinca i njegove pojedinačne potrebe. Preporučivao je
školjke zbog toga što sadrže prirodni jod, a smatrao je da jod uspostav­
lja ravnotežu u štitnjači, i preporučivao je laganije vrste mesa, kao što
su riba, perad, janjetina, zatim svježe voće i povrće.« Takva prehrana
nije nimalo neobična u okviru suvremene svijesti o zdravoj prehrani,
ali Cayce je takvo stajalište zastupao prije pedeset godina, kad je na
Jugu, zbog svinjetine, kukuruzne i zobene kaše, dolazilo do epidemi­
ja pelagre.
Povremeno bi Cayce opisao savršenu prehranu, kao što je to uči­
nio za jednu šestogodišnju djevojčicu. »Ujutro: pahuljice od cijeloga
zrna, ili južno voće, ali nikada u istom obroku; bolje je naizmjence uzi­
mati - jednoga dana žitarice, drugoga voće. Bilo koji oblik kolačića od
riže ili nešto slično tome, žumanjak. U podne: salata od svježeg siro­
vog povrća. Juhe sa crnim kruhom, guste juhe ili slično. Navečer:
dobro uravnotežen obrok od povrća - tri vrste nadzemnog povrća,
jedna vrsta podzemnog. Morska hrana, perad ili janjetina; nikakve
druge vrste mesa. Od bilo koje vrste povrća može se prirediti želatina,
kao za salate za podnevni obrok, ili s mlijekom i jelima od vrhnja.«
Cayce je izbacio prženu hranu, dajući prednost pečenoj u pećnici
ili na žaru, ili kuhanoj. Za odrasle nije mnogo odstupao od temeljne
vrste prehrane, ali je naglašavao da dva puta tjedno treba jesti morske
plodove, osobito školjke, ostrige, morske rakove ili jastoga. »Ostrige ili
školjke treba uzimati sirove, ako je to moguće, a druge pripremiti pe­
čenjem ili kuhanjem, uz uporabu margarina.« Zastupao je zamisao da
»jednom ili dva puta na tjedan treba uzimati hranu koja poboljšava
krv - svinjske nožice, tripice i teleću jetru, ili mozak tih životinja i sličnu
hranu.« Ni u kojem slučaju nije bio vegetarijanac, jer je, izdvajajući
određeno povrće i voće, naglasio: »Ovakva će hrana, osobito ako se
povremeno uzme i dovoljno mesa koje daje snagu, predstavljati dob­
ro uravnoteženu prehranu.«
Smatrao sam da su sve te priče o prehrani prilično zamorne, ali
je moj domaćin rekao: »Cayce nikada nije vjerovao da je čovjek ono
što jede, nego da je ono što njegovo tijelo uradi s onim što pojede, i
ono što on sam uradi sa svojim tijelom i umom.«
Domaćin, koji je bio prilično krupan čovjek, iskušao je jednu od
Cayceovih posebnih dijeta, koja se sastojala samo od svježih jabuka,
da bi izgubio na težini. Nakon tri dana tijekom kojih je jeo koliko je
175
god jabuka želio, izgubio je gotovo šest kilograma, pa je izgledalo da
će uskoro sasvim sigurno izgubiti onoliko koliko je želio - deset
kilograma. »Ima nešto u jabukama što otklanja tekućinu iz tijela«,
rekao je. Svake je večeri uzimao dvije žlice maslinova ulja, za čišćenje.
Pitao sam ga koje je jabuke jeo.
»Žute, crvene, grimizne, McIntosh, delišes, Baldwin, Northern
Spy. Jeo sam ih naizmjence, ali sve su to ipak bile jabuke.«
Zar nije osjećao slabost ili glad?
»Kad bih to osjetio, samo sam trebao pojesti još jednu jabuku.«
Cayce je imao odgovor i na noćne more proizvođača cigareta,
koje su se odnosile na pojavu raka. Tvrdio je da umjereno pušenje pet ili šest cigareta dnevno - još nikada nikome nije naudilo, a i sam
je bio nepopravljivi pušač. Cigarete su ga opuštale.
Nije vidio ništa zla niti u povremenom piću, ali je rekao da je vino
jedino alkoholno piće koje uistinu pomaže zdravlju. »Vino je dobro za
svakoga, ako se uzima samo, ili sa crnim ili smeđim kruhom. Ne s me­
som, nego s kruhom. Može se uzimati između obroka, ili kao poseban
obrok, ali ne previše, i samo jednom dnevno. Uz to, piti treba samo cr­
no vino.«
Konačno se društvo za stolom razišlo, složivši se da Cayce sada,
kad je mrtav, više djeluje na zdravlje ljudi, nego dok je bio živ.
Dok su drugi otišli u šetnju, ja sam se povukao u svoju sobu s dra­
gocjenom crnom knjigom. Pretraživao sam sadržaj, zaustavivši se kod
astme. Jedan je moj bliski prijatelj imao dijete koje je patilo od te bole­
sti. Što bi Cayce mogao za njega učiniti?
U knjizi se radilo o trinaestogodišnjoj djevojčici, čija je majka pisa­
la Cayceu: »Astma je muči već dvije i pol godine.«
Cayce je bio vrlo određen. »Za astmu ove sastojke treba smiješati
u sredstvo za inhaliranje. U osamdeset grama čistog alkohola (ne
osamdeset i pet postotnog, nego potpuno čistog) dodati: dvadeset ka­
pi ulja od eukaliptusa, deset kapi benzola 15 , pet kapi terpentine; četr­
16
deset kapi otopine tolu balzama; pet kapi tinkture benzoja . Čuvati u
posudi barem dvostruko većoj od potrebne, ili u boci od osam unci
(dvije stotine trideset sedam cm3), sa staklenim čepom. Protresti pri­
pravak i duboko udahnuti u pluća i bronhije, dva ili tri puta dnevno.«
Nakon toga sam se pozabavio stavovima i osjećajima - Cayce je
cijeli tečaj psihosomatske medicine sažeo u nekoliko jednostavnih
15 Benzol, ugljikovodik, bezbojna, lako zapaljiva tekućina; prim. prev.
16 Benzoj, smola ugodna mirisa iz benzojeva drveta koje raste na Sundajskim
otocima; prim. prev.
176
odlomaka. Moj je domaćin, koji je i sam bio poznati iscjelitelj, na rubu
stranice zapisao: »Ovdje se krije korijen gotovo svih bolesti - Cayce je
bio stotinu godina ispred svoga doba.«
Pročitao sam kako je Cayce rekao čovjeku čija je sve veća mržnja
utjecala i na njegovo zdravlje: »Stavovi često utječu na fizičko stanje
tijela. Nitko ne može mrziti susjeda i ostati pošteđen poteškoća sa želu­
cem ili jetrom. Nitko ne može biti ljubomoran i bijesan i ostati pošte­
đen poteškoća s probavom ili sa srcem. Kod vas nema takvih pore­
mećaja, pa ipak vaši stavovi su povezani s postepenim nakupljanjem
sklonosti prema neuritisu 17 i artritisu.« Sve su to neželjene osjećajne
reakcije koje zaustavljaju zdravo djelovanje žlijezda, krvi, limfe i živa­
ca. »Katkad u tjelesnom sustavu za kretanje dolazi do ukočenosti; do­
lazi i do mučnine ili poremećaja probavnog sustava; glavobolje kao da
proizlaze iz poremećaja između jetre i bubrega, iako najčešće dobra
probava dovodi do prestanka takvih stanja.« Ali sve su to simptomi, a
ne i uzroci. Nakon toga slijedi srž sveukupnog Cayceovog iscjeliteljstva: »U vlastitom 'ja' kriju se sva iscjeljenja koja tijelu mogu biti po­
trebna. Jer sveukupno iscjeljivanje mora doći od božanskog. Jer tko
liječi tvoje bolesti? Izvor preobilja.« Cayce sve temelji na pojedincu i
njegovim stavovima. »Koliko dobro se želite osjećati? Jeste li voljni su­
rađivati s božanskim utjecajima koji mogu djelovati u vama i kroz vas,
prirodnim djelatnostima potičući pasivna središta? Jer sve te snage
moraju proizaći iz onoga jednog izvora, a primjene jednostavno ozna­
čavaju poticanje atoma tijela na rad. Jer svaka stanica sama po sebi
predstavlja svemir.«
Iz svoga sam vlastitog bavljenja jogom prilično dobro znao o če­
mu to Cayce govori. S jogom čovjek dolazi do novog, pozitivnog sta­
nja uma, do slobode od bolesti, do oslanjanja na snagu. Bolovi, tego­
be i prehlade nestaju. Vježbe kružnog kretanja glave i vrata, slične
onima koje je preporučivao Cayce, rastvorile su artritisnu ukočenost
moga vrata do koje je došlo zbog jedne stare ozljede. Budući da sam
postao smireniji, bio sam i trpeljiviji, manje kritičan, sposobniji i ener­
gičniji. Približavajući se pedesetoj godini, bio sam oštro svjestan
dobrog osjećaja u tijelu kojega nikada prije nisam poznavao. Činilo se
da je svaka stanica moga bića ponosna i sigurna u svoju sposobnost
da će održati svoju cjelovitost. Jedan je liječnik iz Virginia Beacha,
pogledavši nekog jogija kako izvodi niz kratkih joga vježbi, primijetio:
»Možete odgađati neminovno, ali će vam na kraju biti potreban
liječnik.« A jogi je odgovorio s podjednakim uvjerenjem: »Liječnik će
mi biti potreban samo da mi izda smrtovnicu.« Bio je siguran u svoje
znanje, jer je bio priključen na sveobuhvatni izvor.
17
Neuritis, od neuron, grč. živac; upala živaca; prim. prev.
177
I dalje listajući crnu knjigu, naišao sam na problem ćelavosti. Či­
nilo mi se da bi Cayce, ako je bio sposoban izliječiti ćelavost, mogao
odrediti svoju vlastitu cijenu i nikada ne ostati bez klijenata. Pa ipak,
bilo je nekih koji su tvrdili da čitanja sprečavaju prerani gubitak kose.
Cayceov savjet u svezi s njegom kose uglavnom je pomogao onima
čiji je gubitak kose bio iznenadan, što ukazuje na nekakav nagli nedo­
statak u kemijskim procesima tijela. J e d a n se dvadesetšestogodišnjak,
sav očajan, obratio Cayceu. »Postoji li ikakva mogućnost da mi se kosa
obnovi? Ja sam jedini od šestero braće koji će postati ćelav.«
»Postoji«, odgovorio je Cayce. »U štitnoj žlijezdi zamjećuje se sla­
bo djelovanje. To uzrokuje slabost rasta noktiju i kose.« Tretman je bio
vrlo temeljit. »Uzet ćemo malu količinu atomidina da bi se poboljšala
djelatnost štitne žlijezde. Svakoga jutra, tijekom pet uzastopnih dana,
uzimajte jednu kap atomidina. Tada pet dana ne uzimajte lijek. Tije­
kom toga razdoblja temeljito masirajte kožu glave sirovim uljem kori­
steći električni aparat za masažu s dodatkom za usisavanje. Tu bi ma­
sažu trebalo raditi vrlo temeljito, ne žureći se, tako da traje barem tri­
deset do četrdeset minuta, a zatim kožu mazati bijelim vazelinom i po­
novo je masirati aparatom. Prvi dan sljedećeg tjedna počnite uzimati
atomidin, kap svakog jutra, tijekom pet dana. Tijekom sljedećih pet
dana (koji sada padaju usred tjedna) ponovno masirajte sirovim uljem
i aparatom, a nakon toga namažite bijelim vazelinom i ponovo masi­
rajte aparatom. Zatim prestanite cijela dva tjedna. Tada ponovite cije­
li niz dva puta, ali između ta dva niza ostavite razmak od dva tjedna.
Čineći tako, vidjet ćete da će takav postupak za šest ili osam mjeseci
potaknuti rast kose na koži glave i na tijelu.
Koristite namirnice koje sadrže jod u prirodnom obliku. Uzimajte
samo slane alge ili sol iz dubokoga mora i mnogo morskih proizvoda.
Ne previše slatkiša. Žumanjak, ali ne i bjelanjak. To će uvelike pripo­
moći tijelu.«
Nekom je drugom čovjeku koji je imao suhu kožu glave i prerano
počeo gubiti kosu preporučio masiranje kože na glavi jednom svakih
dvanaest dana svinjskom mašću; nakon masaže trebalo je ostaviti
mast na kosi dvadesetak minuta, a zatim je isprati s mlakom vodom i
šamponom protiv peruti. Preporučio je i određenu prehranu: »Jesti
juhu od ljusaka irskih krumpira, sirovo povrće kao što su salata, celer,
potočarka, radič, luk, gorušicu i sve ostalo povrće koje se može pripre­
miti kao salata. Kad se uz to povrće jede i mrkva, oči će dobiti sjaj, a
i vid će se popraviti.«
»Od čega će se zgusnuti kosa?« upitao je netko.
»Masirajte glavu sirovim uljem«, odgovorio je, »a onda je očistite
s dvadeset postotnim alkoholom. To će zgusnuti kosu i poboljšati kožu
glave..«
178
Cayce nikada nije u potpunosti izgubio smisao za duhovitost.
»Što bi čovjek trebao učiniti«, upitali su ga, »da bi kosa rasla na
prednjem dijelu glave iznad čela?«
»Na tom području nemate mnogo ni mozga ni kose«, odgovorio
je suho, ali je zatim ozbiljno dodao: »Tome bi se moglo pomoći upotre­
bom parenja bilo koje vrste, ili upotrebom listerina koji će kosi dati
zdravlje.«
Ista ga je osoba ponovo upitala: »Od čega se pojavljuje svrbež na
glavi?«
»Nadraženost koja je izazvana nakupljanjem određenih tvari u su­
stavu. Probava je loša, a živci su slabi. Mažite kosu dva puta tjedno listerinom.«
Pročitao sam veći dio crne knjige, kad se pojavio moj domaćin da
bismo popričali prije spavanja. »Ne želim pretjerati«, rekao je, »ali da je
bilo više ljudi sličnih Cayceu, mnogi bi liječnici ostali bez posla. Uzmite
samo običnu prehladu - ništa
ne uzrokuje više muka i poremećaja od
prehlada i gripe, pa ipak, ja već trideset godina nisam bio prehlađen.«
S poštovanjem sam ga odmjerio. »Možda ste otporniji od većine
ljudi.«
Nasmijao se. »Naravno, ali ja izbjegavam situacije za koje mi je
Cayce preporučio da izbjegavam, i održavam lužnato stanje u tijelu.
Cayce je jednom predložio da ljudi sami sebi rade ispitivanje lakmus-papirom. Ako papir poplavi, znači da je sve u redu. Ako postane ruži­
čast, znači da je stanje organizma kiselo, što je najčešće preteča preh­
lade.« Uzeo je crnu knjigu i pronašao poglavlje pod nazivom Prehla­
da. Prst mu se zaustavio na pojmu »prijemljivost.«
»Kad postoji višak kiseline, tijelo je osjetljivije na prehladu. Lužnatost razara klice prehlade. Dodatno iscrpljivanje životnih energija
stvara sklonost pretjeranoj kiselosti. Ako čovjek u takvim razdobljima
dođe u dodir s nekim tko kiše ili je prehlađen, lakše će se zaraziti.«
Istražio je cijeli mehanizam uzroka prehlade. Cayce je govorio o
oštrim promjenama temperature, neuobičajenim promjenama u odi­
jevanju, o mokrim nogama. »Sve to utječe na optok krvi, jer iscrplju­
je tjelesnu ravnotežu i temperaturu. Zatim, ako je tijelo umorno, pre­
moreno, pretjerano kiselo - ili, što je rjeđe, pretjerano lužnato - skloni­
je je zaraziti se prehladom, kao i kad se nalazi u toploj, pregrijanoj pro­
storiji. Kad je prostorija pregrijana, premalo je kisika, što oslabljuje
protok životodajnih sila koje razaraju bilo kakvu klicu ili. zarazu.«
Moj me domaćin izazovno pogledao. »Moje su prostorije uvijek
prohladne, klonim se naglih promjena, tijekom zime lagano se obla­
čim i ne pretjerujem ni s hranom ni s pićima od kojih bi moj želudac
postao pretjerano kiseo. I nikakvih slatkiša - oni su najgori.«
179
Nisam mogao, a da se ne nasmijem. »Vjerojatno ne stignete raz­
mišljati ni o čemu drugome.«
Zagunđao je. »Nemam se vremena razboljeti.«
Raspoloženje mu se promijenilo. »Znate, ja sam Caycea prilično
dobro upoznao. Više puta je čitao za mene. Općenito, dao bi mi život­
no čitanje, ili bi me savjetovao o poslu. Rijetko sam bio bolestan, jer
sam se držao njegovih propisa.«
Dok smo tako čavrljali, prisjetio sam se učenog liječnika, moga
prijatelja, koji je govorio o novijoj teoriji da je ono što sprečava prehla­
du izjednačavanje temperature tijela. Pa ipak, Cayce je to isto rekao
cijeli jedan naraštaj prije: »Mnogo toga ovisi i o tome da tijelo posta­
ne otporno na nenadane promjene temperature, korištenjem odjeće
koja će izjednačiti pritisak na tijelo. Čovjek koji je često na otvorenom
i odijeva se prema općenitim vremenskim uvjetima ili temperaturama,
bit će manje prijemčiv od onoga koji se pretjerano toplo odijeva.«
Rekao je da tijekom zime vitamine treba razborito koristiti kao
sredstvo za sprečavanje prehlade, a ne nakon što se razbolimo. »Jer
ono što je korisno može isto tako biti i štetno ako se krivo koristi, bez
obzira radi li se o svjesnom postupanju s tijelom ili nesvjesnim djelat­
nostima sila u sustavu.«
Razmatrajući otpornost tijela, Cayce je naglasio da sustav djeluje
kao cjelina, uzimajući s jednog područja da bi dalo drugome; na taj
način stvara prirodno skladište vitamina i minerala koje može koristiti
kad je potrebno.
Moj je domaćin to ovako objasnio: »Često se događa da ljudi prebole prehladu, ali da se brzo ponovo razbole, jer su se iscrpili. Zbog
toga je Cayce naglašavao odmor u prvim danima prehlade.« Da bi
prikazao kako djeluje obnavljanje tijela, Cayce je upotrijebio ovu pri­
spodobu: »Ako je došlo do loma kosti, samo tijelo stvara onaj element
koji je potreban da bi se prelomljeno mjesto spojilo. Ali kad do prijelo­
ma nije došlo, tijelo ne stvara mnogo toga elementa, niti stvara njego­
ve zalihe. Stoga, kad dođe do prijeloma, ako nema dovoljnih zaliha
toga što je potrebno ili onih tvari iz kojih tijelo može izvući taj element,
drugi će dijelovi tijela patiti.«
Kad se radi o liječenju prehlade, treba primijeniti cjelovit pristup.
»Čovjek može smočiti noge, a prehlada će se očitovati u predjelu gla­
ve. Čovjek isto tako može smočiti glavu, a prehlada će se i pokazati na
glavi.«
Cayceov bi pristup prehladi i danas bio općenito prihvaćen. »Ne
pokušavajte se i dalje prisiljavati da radite, nego se odmorite. Jer pre­
hlada je pokazatelj da je negdje u tijelu došlo do iscrpljenosti, inače
tijelo ne bi bilo tako prijemčivo na prehladu.« Istražio je i bolesnikovu
osjetljivost na drugo pojavljivanje prehlade. »Tada i upala sluznice mo180
že oslabiti tijelo, tako da se pojavi veća osjetljivost u oslabljenim dijelo­
vima tijela, u onim područjima kojima teče limfa i u glavi, grlu, plući­
ma i probavnom sustavu. Ako postoji kakva ozljeda u bilo kojem od
strukturalnih dijelova tijela, koja uzrokuje slabost, doći će do osjetljivo­
sti na štetne učinke prehlade.«
Prema različitim se prehladama različito postupa. »Kad se radi o
liječenju prehlade, istražite gdje se krije osjetljivost. Je li do prehlade
došlo zbog slabosti probavnog sustava, što dovodi do mnogih pore­
mećaja? Budući da tekućina, kao sredstvo koje dovodi do lužnatosti u
organizmu i kao sredstvo koje potiče izbacivanje otpadnih tvari, stva­
ra ravnotežu u organizmu, dovoljne količine tekućine pripomoći će u
oslobađanju od prehlade i njezinih posljedica.«
Cayce zapravo i nije rekao mnogo toga o prehladi što ne bi rekao
i običan razuman liječnik.
Moj se domaćin nasmijao. »Cayce je samo znao govoriti o lijeko­
vima, kad je nešto bilo moguće izliječiti. Prehlađeni organizam je or­
ganizam koji je iscrpljen; prehlada, šmrcanje, bolovi u grlu ili što god
hoćete, to su samo simptomi, općenito simptomi upozorenja.«
»Hoćete reći da je Cayce bio nalik liječniku koji pušta da se preh­
lada razvije u upalu pluća kako bi je mogao liječiti?«
»O, Cayce je znao brzo izliječiti prehladu, kad je temeljna otpor­
nost tijela bila snažna.« Pronašao je Cayceovo čitanje za čovjeka koji
je prije trideset godina patio od teške prehlade. Radilo se o njujorškom
poduzetniku, koji se ničemu nije lako prepuštao. Njegova je tajnica za­
tražila čitanje, rekavši da je grlo njezinoga šefa toliko zatvoreno da
može samo šaptati.
Cayce je odmah počeo govoriti o postupku izlječenja. »Najprije uzeti sredstvo za čišćenje crijeva, otprilike tisuću osamsto kapi (dvije
bočice) Castorije, ali ne odjednom. Uzimati u malim količinama, pola
čajne žličice svakih pola sata. Nakon što je prva bočica potrošena u ta­
ko malim količinama, pripraviti tursku kupelj; najprije se oznojiti, za­
tim trljati sa solima, nakon toga s uljem, a onda s alkoholom. Jesti lužnate namirnice. Nikako ne uzimati bijeli kruh. Uglavnom uzimati voć­
ne sokove, i to od naranče i limuna. Kao sredstvo za poticanje uzima­
ti malo kave bez mlijeka, ili malo viskija i sode kasnije navečer. Do jut­
ra bi tijelo trebalo biti zdravo.«
Takvo je liječenje očigledno djelovalo. Jer je u knjizi bilo navede­
no i izvješće čovjeka za kojega je čitanje obavljeno. »Bijedno sam se
osjećao, ali nakon jednodnevnog odmora i jedne bočice Castorije i trljanja, sljedećeg sam jutra mogao govoriti i cijeloga sam dana radio.«
Trljati je trebalo donji dio leđa, iako se prehlada očitovala u nosu
i grlu. Bilo je to ipak isto tijelo.
181
Moj je domaćin listao knjigu. »Cayce je ljudima govorio kako da
budu lijepi, kako da postupaju da im naraste kosa, da očiste bubrege,
da se oslobode migrena. Ali ljudi mrze bilo što činiti sami za sebe. Na
primjer, žene jednostavno žele sjesti i pustiti da ih netko drugi uređuje
i šminka, iako ljepota u suštini izvire iz dobrog zdravlja.«
Jedan je kratki odlomak ocrtavao Cayceov stav prema taštini.
»Kako ljudi mogu izbjeći tjelesno starenje?« netko ga je upitao.
»Umom«, suho je odgovorio.
Radilo se o tridesetdvogodišnjoj ženi, koja je bila uporna: »Kako
mogu izbjeći opuštanje mišića na licu? Kako to mogu ispraviti?«
Cayce je popustio. »Masažom i upotrebom onih krema o kojima
smo govorili (Black and White Genuine) na bradi i vratu, oko očiju i
na područjima na kojima se mišići opuštaju. Povremena upotreba
Boncille ili blatnih obloga bila bi vrlo korisna.« Jednoj je tridesetogo­
dišnjoj ženi rekao: »Otprilike dva puta mjesečno oblozi od blata, na
licu i vratu, preko ramena i prema zadnjoj strani vrata; a osobito na
području štitne žlijezde, jer takvi oblozi stežu tkivo i krvne žile i djelu­
ju kao poticaj optoku krvi kroz cijelo tijelo.«
Za djevojačku put imao je osobit pripravak, a jednoj je trideset­
dvogodišnjoj ženi, čija je koža postala suha, rekao kako ga treba pri­
praviti i koristiti. To je sredstvo zabavljalo moga domaćina. »Poznajem
desetak žena koje su zbog toga pripravka izgledale kao da su deset go­
dina mlađe, kao i zbog vježbi koje su činile dok bi ga utrljavale u ko­
žu«, rekao je, osmjehujući se.
»Za lijepu kožu lica, ruku i cijeloga tijela«, rekao je Cayce, »napra­
vite pripravak kojim se treba masirati barem jednom ili dvaput tjedno.
U stotinu sedamdeset grama ulja od kikirikija dodati pedeset šest
grama maslinovog ulja, isto toliko grama ružine vodice i jednu žlicu
rastopljenog lanolina. Masirati treba nakon tople kupke u kojoj je tije­
lo ostalo barem petnaest do dvadeset minuta, a tijekom kupke treba
se dobro istrljati bilo kojim dobrim sapunom, da bi se potakle na dje­
lovanje tjelesne sile. Može se koristiti bilo koji dobar sapun.
Nakon toga dobro protresti pripravak i masirati se; ta će količina
biti dovoljna za veći broj masaža. Izliti malo ulja na plitki tanjur i u ulje
umočiti prste. Početi s licem, vratom, ramenima, rukama, a zatim te­
meljito izmasirati cijelo tijelo, osobito udove, bokove i ošit. Takva ma­
saža ne samo da ima poticajan učinak, i slaže se s drugim tretmanima
(hidroterapijom i osteopatijom), jer potiče površinsku cirkulaciju, ne­
go će pomoći tijelu da ostane lijepo, i da nema nikakvih mrlja bilo kak­
ve prirode.«
Osim toga, tkivo lica može se i lupkati, što prema Cayceu, djeluje
mnogo učinkovitije od bilo kakvih vježbi za lice.
182
Domaćin se opet usredotočio na knjigu. »Imate li možda prijate­
lja koji boluje od neugodnog zadaha iz ustiju?« upitao me je. »Ja sam
se te poteškoće riješio uz Cayceovu pomoć.«
Kad sam u knjizi počeo tražiti poglavlje o zadahu iz ustiju, domaćin
mi je konačno poželio laku noć. »Nemojte dugo spavati«, vedro je re­
kao. »Cayce je rekao da um i tijelo razvija njihova svjesna stimulacija.«
Pitao sam se što je Cayce govorio o problemu o kojem vam ni naj­
bolji prijatelji ne žele pričati. »Neugodni zadah iz ustiju«, rekao je,
»nastaje u želucu i grlu i jednjaku. Putem krvotoka pluća i ostali dijelo­
vi tijela ne primaju dovoljne količine ugljika. Zbog toga je povremeno
cijelo tijelo pod pritiskom i to utječe na opskrbu organa krvlju, što im
pomaže u njihovom djelovanju i u održavanju pravilne razine koagu­
lacije u sustavu, u kojem organi koriste svoju snagu i energiju za pra­
vilno djelovanje. Stoga se često javlja slaba probava i pokazuje se uve­
like kroz neugodni zadah iz ustiju, što samo govori o poteškoćama u
utrobi i želucu.«
O tom neugodnom zadahu razmišljao sam uvijek da se stvara u
ustima, a Cayce, eto, ponovo tvrdi da tijelo djeluje kao cjelina, i da po­
kazuje poremećaje ondje gdje su se vanjske okolnosti i unutarnja sta­
nja združili i izazvali slabost.
Lijek je bio u skladu sa Cayceovim vjerovanjem o jačanju cjeline.
»Ponajprije treba uzeti ono što će putem probavnih organa i mental­
nih reakcija u sustavu potaknuti iscjeljivanje u tijelu.« Ali bilo je još to­
ga. »Ako tijelo ne želi ozdraviti, tada će i dalje ostati slaboga zdravlja.«
Čovjek o kome se radilo bio je dugogodišnji hipohondar.
Na nekim je drugim mjestima bio određeniji. »Lošeg se daha mo­
žete osloboditi ako popravite stanje svojih probavnih organa. Kao unutrašnji antiseptik uzimajte Glyco-Thymolin, dva ili tri puta dnevno
po šest kapi Glyco-Thymolina u čaši vode.
To je stanje u kojem se u pluća ubacuju otrovi, do čega dolazi
zbog promjena u staničnoj djelatnosti limfe koja je postala preoptere­
ćena otrovima.«
Cayce se često bavio hipohondrijom, ali nikome nije preporu­
čivao tehniku placeba 1 8 , niti je ikome ugađao. I iako su neki liječnici
koji nisu poznavali njegov rad, uporno tvrdili da mnoga njegova izlje­
čenja proizlaze iz moći njegovih sugestija, sami su priznali da su rijet­
ko, a možda i nikada, nekoga izliječili sličnim sugestijama.
18 Placebo, od lat. placere, sviđati se; naziv za nedjelotvornu tvar koja se bole­
snicima daje da bi izazvala autosugestivni učinak i dovela do izlječenja; prim,
prev.
183
Cayce je smatrao da neizlječive bolesti ne postoje; jedino što bo­
lesnik treba biti spreman, a terapeut učen. Bile su mu poznate neizlje­
čive migrene, a iako su mnogi mislili da one proizlaze iz živčanog, na­
petog stava, Cayce je primijetio da je to ponovo samo simptom, a ne
uzrok.
Ali čak ni Cayce nije mnogo mogao učiniti za dugogodišnje boles­
nike koji su se očajno držali svoje bolesti, zamišljene ili stvarne. Ranije
toga istoga dana dugo sam razgovarao s pedesetpetogodišnjom prija­
teljicom koja se, čini mi se, ponosno požalila da već godinama pati od
migrena. Otkad sam je upoznao, koristila je migrenu kao izgovor za
dugotrajna razdoblja odmaranja u krevetu, s telefonskom slušalicom
stavljenom pored aparata, i s mnoštvom kutijica s lijekovima na noć­
nom ormariću.
Povremeno se oporavljajući od napada glavobolje, sklopila bi oči
i rekla: »Zbilja ne shvaćam kako ću uopće preživjeti još jedan ovakav
napadaj.« Tada bi podigla pogled i vedro rekla: »Neizlječive su, te mi­
grene, znaš, i nitko ne zna što ih uzrokuje - nitko.«
Sudeći prema crnoj knjizi, moja prijateljica opterećena migrena­
ma nije bila u pravu. Činilo se da Cayce zna sve o migrenama, tako da
je čak dao i mudar savjet: »Psihički, zadržite optimističan stav, čak i
kad sve krene naopako.«
U knjizi je bilo nekoliko slučajeva migrena, a sve su, kako sam za­
mijetio, izvirale ne iz pritiska u glavi, nego iz trbušnog područja.
»Najveći dio migrena, kao što je i u ovom slučaju«, rekao je Cayce,
»počinje od začepljenja u debelom crijevu. Ti otrovi izazivaju pritisak
na simpatička živčana središta i na moždano-kralježnički sustav. Takvi
pritisci uzrokuju snažne glavobolje, a ponekad i gotovo iracionalne
postupke. Takva bi stanja trebala reagirati na ispiranje debelog crije­
va. Ali najprije treba rendgenski snimiti debelo crijevo i pronaći pod­
ručja toga organa gdje su zaostale stvrdnute nakupine otpadnih tvari.«
Pitao sam se odnosi li se to i na moju prijateljicu, i bi li joj Cayceov
savjet pomogao.
»Bit će potrebno nekoliko cjelovitih ispiranja debelog crijeva, uz
upotrebu soli i sode u smislu pročišćavanja crijeva; i otkrit ćemo da je
došlo do olakšavanja tih tegoba. U prvu otopinu za čišćenje treba sta­
viti dvije ravne čajne žličice soli i jednu ravnu žličicu sode u tri i pol
litre vode tjelesne temperature. A u vodu za ispiranje, isto tako zagrija­
ne do tjelesne temperature, staviti barem dvije žlice Glyco-Thymolina
u litru i pol vode.«
K tome, neprestano se suprotstavljajući bolesti, Cayce je prepo­
ručivao i upotrebu radioaktivnosti, kao i sat vremena koji treba pro­
vesti u meditaciji zbog samoanalize. »Neka pločice za primjenu radio184
aktivnosti budu jako čiste - treba ih uglačati svaki put prije nego ih se
pričvrsti na gležanj ili zglob ruke, kao i svaki put kad ih se skida.«
Isto je tako preporučivao osteopatsko namještanje da bi se opusti­
lo područje vrata, kao i namještanje šestog leđnog kralješka; a i na­
mještanje donjeg dijela leđa. »Činite tako«, rekao je Cayce, »i to bi ovom tijelu trebalo donijeti olakšanje.«
Ova me žena koja je patila od migrene podsjetila na moju prijatelji­
cu. Jednostavno nije željela prihvatiti da postoji mogućnost iscjeljenja.
»Proizlazi li ta migrena iz alergije?« upitala je.
Gotovo da sam mogao vidjeti Caycea kako u snu sliježe rameni­
ma. »Dio uzroka migrene krije se i u alergiji, ali što je alergija? To je
učinak mašte na bilo koji utjecaj koji se javlja u nosu ili u simpatičkim
živcima. Ako očistimo sustav, izazvat ćemo bolje stanje.«
Osoba kojoj se čitalo očigledno nije mogla vjerovati da ti strašni
razarajući bolovi u glavi dolaze iz nekog drugog dijela anatomije.
»Koji je mentalni čimbenik«, uporno je ispitivala, »odgovoran za pore­
mećaj u glavi?«
Cayce je bio nepopustljiv. »Taj pritisak, kao što je rečeno, javlja se
u simpatičkom i moždano-kralježničkom sustavu, a stvara se u de­
belom crijevu. Pregledajte crijevo rendgenskim aparatom, i pronaći
ćete ga.«
Odlučio sam preslikati stranice o migreni i dati ih mojoj prijatelji­
ci kad sljedeći put ponosno spomene svoje neizlječive migrene. To bi
je barem moglo utišati.
Namjeravao sam zaklopiti knjigu, kad mi je nešto privuklo pažnju.
Mjesečnica. Kao čovjek koji se dva puta ženio, imao sam iskustvo o
ponavljanim agonijama ženskih mjesečnih grčeva i glavobolja, tako
da sam se na neki način osjećao krivim što i ja ne patim od sličnih mu­
ka. Stoga sam s neuobičajenom znatiželjom pročitao što je Cayce o to­
me rekao.
»Molim vas da mi u potpunosti objasnite uzrok grčeva pri mjeseč­
nici«, pitala je jedna žena.
»Grčenje maternice«, odgovorio je sažeto Cayce. »A to grčenje iza­
zivaju mišićne sile koje omogućuju dovođenje hrane u jajnike i jajo­
vode. Stoga otiđite na osteopatski tretman za opuštanje i općenito po­
pravite stanje vašega tijela, što je nužno za poboljšanje takvoga stanja.«
Činilo se da to uopće nije teško, kad jednom žena uzme vitamine
i nadomjestak željeza koji je potreban da bi se uravnotežili nedostaci
u prehrani.
Nakon toga je govorio o drugom čudovištu - o glavoboljama
povezanima s mjesečnicom. Koliko je mnogo nesretnih muškaraca
patilo zbog tih glavobolja!
185
»Zašto se tijekom mjesečnice javljaju glavobolje?« upitala je četr­
desetogodišnja žena.
Cayce je uzrok tih glavobolja usporedio s uzrokom migrene. »Te
su glavobolje dio začepljenja do kojega dolazi u sveukupnom probavnom sustavu. Postoje kanali ili odušci za odstranjivanje otrova, odno­
sno, iskorištenih energija, u kojima se očituje učinak aktivnosti cirkula­
cije na strane sile unijete dahom, prašinom, djelićima hrane ili sličnim
postupcima - iz mirisa i tome slično. Sve to, razdvajanjem unutar isto­
ga sustava, stvara sile koje je nužno odstraniti. Mi ih odstranjujemo ug­
lavnom kroz djelatnost pluća, naravno i kroz znojenje, probavni kanal
i bubrege. Tada, kao u ovom slučaju, otkrivamo da takva razdoblja
mjesečnice stvaraju začepljenje u određenim područjima sve dok
mjesečnica ne krene, ili dok ne počne prestajati. Mjesečnica, dakle,
dovodi do začepljenja u nekim područjima sustava. Glavobolje su
znaci ili upozorenja da je odstranjivanje otpadnih tvari nepotpuno.
Najveći dio poteškoća u ovom slučaju proizlazi iz probavnog kanala i
uvjeta koji postoje u nekim dijelovima samog debelog crijeva, jer to
stvara pritisak na ona središta koja su u tom razdoblju osjetljivija. Zbog
toga i uputa za osteopatsko namještanje, koje pomaže, ali koje neće
odstraniti sve te uvjete koji se očituju kao nakupljanje tvari u dijelovi­
ma debelog crijeva. Shodno tome, nužno je povremeno ispiranje de­
belog crijeva, kao i općenita hidroterapija i masaža.«
Cayce je očigledno osjetio da je toj ženi potrebno nešto više od
savjeta koji se odnosi na njezino tijelo, jer je nastavio: »Održavajte
mentalni stav korisnog, svrhovitog života, koristeći svoje sposobnosti
na korist drugima.« Drugim riječima, prestanite se žaliti!
Sa žaljenjem sam odložio crnu knjigu. Ali nisam je zaboravio, ne
sasvim. Mjesec dana kasnije, telefonirala mi je moja prijateljica koju su
mučile glavobolje, da mi se požali na svoje neobjašnjive, neizlječive
glavobolje. Upitao sam je bi li je možda zanimalo da pročita ono što
je Cayce rekao o iscjeljivanju migrena.
Ona je već čitala o Cayceu i dojmili su je se izvještaji o njegovoj čudotvornosti. Ali sada mi se učinila čudnovato suzdržana i sumnjičava.
»Cayce je tvrdio da se migrena može izliječiti«, bio sam uporan,
»ako čovjek pročisti crijeva, ode na osteopatsko namještanje kraljež­
nice i popravi svoj općeniti mentalni stav. Bi li željela vidjeti što piše o
tome?«
Dugogodišnja patnica oštro je udahnula.
»Kako je to smiješno«, uzviknula je. »Nitko ne može izliječiti mi­
grene, baš nitko.«
Kad je spustila slušalicu, prisjetio sam se jednog retka iz crne knji­
ge. Što je ono Cayce rekao? A, da, evo što: »Jer ono što se izgradilo,
ono što se čuva u mentalnom sklopu čovjeka, to postaje poremećaj.«
186
Tako je i bilo.
U Cayceovom kraljevstvu, odnosno u Virginija Beachu, njegovi
su kućni pripravci bili uobičajeni kao i dobar dan. Neki su bili pozna­
ti čak i geologu, između svih njegovih bavljenja zemljinim promjena­
ma. »Svaki put kad djeca dobiju gliste, moja supruga nariba sirov ku­
pus i hrani ih time, za doručak, ručak i večeru. Do večeri, ili sljedećeg
jutra, gliste su nestale.« Toga dana djeca jedu samo kupus, osim čaja,
koji se isto tako preporučuje.
»Cayce je rekao«, primjećuje geolog, »da jedan list kupusa uništa­
va stotinu tisuća glista.«
Kermes ili vinobojka 19 bila je još jedna omiljena Cayceova biljka,
i ljudi koji su vjerovali Cayceu redovito su je upotrebljavali kao sredst­
vo za čišćenje. »Skuhajte je«, rekao je jedan Cayceov sljedbenik, »i
okus joj je bolji od okusa špinata i kelja, a obavlja posao i sumpora i
šećernog sirupa.« Nasmijao se. »Smiješno je, ali na nedavnom sastan­
ku poljodjelskog udruženja Virginije, rekli su nam da ćemo dobivati
veći prinos kukuruza ako uništimo vinobojku koja raste naokolo, a
vinobojka će nam više koristiti nego što bi to kukuruz ikada mogao.«
Kad god bih se pojavio u Cayceovom kraljevstvu, činilo mi se da
netko slijedi Cayceove upute. U jednom sam kućanstvu primijetio da
je na pari kuhan list salate i narezana sirova rajčica gotovo jedini i
glavni sastojak večere. Domaćica mi je rekla da su rajčice povrće naj­
bogatije vitaminima. Tako je rekao Edgar Cayce. U pogledu salate, tre­
balo ju je poslužiti samo navečer, i za to je postojao vrlo dobar razlog.
»Smirujući je učinak toliko trenutan da moj suprug zaspi za stolom.«
Bio sam sklon to olako prihvatiti, sve dok negdje nisam pročitao
da su liječnici iz inozemstva upravo otkrili da salata posjeduje opojni
učinak, ako se uzmu dovoljno velike količine.
Mnogim su kućedomaćinima u Tidewateru, u blizini Virginija
Beacha, poznate Cayceove upute u pogledu hrane. »Ako želite izgubi­
ti kilograme na jednostavan način«, rekla mi je jedna žena koja je i sa­
ma tako smršavila, »jednostavno uzmite pola čaše Welchovog prirod­
nog soka od grožđa pola sata prije svakog obroka. Taj će sok zadovo­
ljiti potrebu tijela za slatkišima, i prekinut će naviku uzimanja slastica
koje debljaju.«
Toj su se domaćici isto tako sviđale želatinozne salate, od sirovog
povrća, kao što je potočarka, celer, salata, rajčice i mrkve. »Želatina«,
istaknula je, »djeluje kao katalizator koji povećava prirodnu sposob­
nost uzimanja vitamina iz povrća. Cayce je rekao da je iskorištavanje
19
Kermes ili vinobojka, Phytolacca americana; prim. prev.
187
vitamina iz povrća uz pomoć Knox-želatine sedam puta veće od
uobičajenog.« Kao i moji prijatelji iz New Jerseya, domaćica je listala
Cayceovu crnu knjigu da bi pronašla objašnjenje. »Ne radi se o sadr­
žaju vitamina u želatini«, objasnio je Cayce, »nego o njezinoj sposob­
nosti da pojača djelatnost žlijezda, navodeći žlijezde da uzimaju one
vitamine koji su uzeti s hranom ili probavljeni, a koji ne bi bili aktivni
da nema dovoljne količine želatine u sustavu.«
Čudno, ali sam čak i među starijim ljudima, koji nisu rado vježbali,
pronašao povelik broj njih koji su radili vježbe za glavu i vrat. A i mla­
dima su te vježbe podjednako koristile. Tom Hungerford, sredovječni
poslovni čovjek iz Chicaga, iskušao je te jednostavne vježbe zbog toga
što je bio nezadovoljan svojim naočalama s dvije različite dioptrije,
koje su mu upravo bile propisane. Njegovo je iskustvo bilo toliko ču­
desno da mu se još uvijek divi. »Iako mi se činilo prilično neobičnim
da bi takva vježba mogla imati bilo kakav utjecaj na oči«, rekao je,
»odlučio sam da ću radije učiniti bilo što nego nositi naočale s dvo­
strukom dioptrijom. Stoga sam ih skinuo i počeo vježbati.« Uslijedilo
je šestomjesečno razdoblje u kojem je čovjek bio u stanju jedva nešto
vidjeti bez naočala, ali je Hungerford vjerovao Cayceu i bio je uporan.
»Tada, postepeno«, dok je nastavljao s vježbama dva puta tjedno,
»došlo je do poboljšanja, a onda i do vida boljeg nego što sam ga imao
i u mladosti.« Njegovo je svjedočanstvo uistinu bilo blistavo. »To se do­
gađalo prije pet godina, i od tada nisam nosio naočale. Više nemam
ni ograničenje na svojoj vozačkoj dozvoli.«
Ponesen zanosom, vježbe je preporučio gotovo stotini ljudi. »Neki
su rekli da ne djeluju (i nisu djelovale); ali pomogle su jednoj stjuarde­
si s Havaja i njezinoj majci. I djelovale su sedamdesetdevetogodišnjem
starcu iz Las Vegasa koji je upravo trebao izgubiti svoju vozačku dozvo­
lu, a nakon vježbi mogao je, prema posljednjem izvješću, čitati jutarnje
novine bez naočala.« Ne samo da su pomogle u poteškoćama s vidom,
rekao je oduševljeni Hungerford, nego su otklonile i kroničnu upalu
sinusa jednom njegovom prijatelju, a zaustavile migrene drugoga.
Kao i Cayce, i njegov je učenik Hungerford otkrio da »ono što
postoji u nečijem mentalnom stavu, postaje poremećaj.« Jer je na kra­
ju zaključio: »Čini se da se sve svodi na činjenicu da je djelotvorno oni­
ma koji vjeruju u to i vježbe obavljaju redovito - što se odnosi i na po­
teškoće s vidom, a isto tako i na druge stvari.«
188
Mnogima svijet snova otkriva mnogo više toga od očigledne stvarno­
sti. »U svakom čovjeku«, jednom je rekao Hugh Lynn Cayce, »postoji
ogromno prostranstvo, nepoznato i neistraženo, koje se katkad prika­
zuje u obličju anđela, a katkad kao čudovište. To je čovjekov nesvje­
sni um, a njegov jezik nazivamo snovima.«
Iako je bilo očigledno da se tek mali dio psihičke moći Edgara
Caycea prenio na njegova sina, Hugh Lynn je, kao da mu upute daje
njegov usnuli otac, marljivo nastavio radom u Udruzi za istraživanje i
prosvjetljenje, osnovavši u Virginia Beachu seminar o snovima, gdje
psihijatri i psiholozi analiziraju snove koje je stariji Cayce tako ležerno
tumačio u snu.
Tijekom svoga života, Cayce je obavio šest stotina čitanja o sno­
vima, a neki od tih snova bili su njegovi vlastiti. Cayceovo se čitanje o
snovima bavilo uglavnom tumačenjem pojedinačnih snova, ali se sim­
boli i upute koje je koristio za tumačenje snova i dalje primjenjuju.
Mlađi je Cayce iz iskustva otkrio da su te dveri još uvijek pristu­
pačne svakoj prosječnoj osobi, kao i olovka i bilježnica na noćnom
stoliću. U početku se čovjek nakon buđenja možda ne može sjetiti niti
sasvim jednostavnog sna, ali s vremenom će njegova podsvijest dobi­
ti poticaj od olovke i papira, koji će mu pomoći otvarajući mu širom
mogućnosti potpuno novog područja samoistraživanja. »Kroz svoje
vlastite snove«, naglasio je Edgar Cayce, »čovjek može zadobiti dublje
razumijevanje sila sna koje tvore stvarno postojanje - o čemu se opće­
nito radi i čemu što služi - samo kad bi pojedinac uspio shvatiti stanje
koje se očituje.«
Naravno, snovi su popratna pojava spavanja, a Cayceov opis sna
pruža mnoštvo nagovještaja da je ta praznina u budnom životu poje­
dinca smišljena za nešto više od pukog odmora uma i mišića. U snu
podsvjesni um, snažniji od svjesnog, kao što je to pokazao hipnotizam,
pravi pregled svega onoga što je prošlo kroz svjesni um, i u snove pro­
pušta sva ona upozorenja ili poruke za koje smatra da su nužne.
»Spavanje je«, primijetio je usnuli Cayce, »ono razdoblje kad duša
razmatra sve ono što se dogodilo od jednog razdoblja spavanja do
drugog; pravi usporedbe koje pridonose skladu, spokojstvu, radosti,
ljubavi, strpljivosti, bratskoj ljubavi i srdačnosti - a sve su to plodovi
189
duha; ili mržnji, grubim riječima, nemilim mislima i ugnjetavanju, što
su Sotonini plodovi. Duša koja sanja ili se grozi onoga kroz što je proš­
la, ili zalazi u radost Gospodnju.«
Edgar Cayce mogao bi biti jedini živi stvor koji je svoju vlastitu
podsvijest svjesno koristio da bi protumačio snove koji su mu stigli kroz
tu istu podsvijest. Kroz želju da shvati svoje vlastite snove koji su živo
ostali u njegovom sjećanju, počeo se zanimati i za snove drugih ljudi.
U nekim je snovima otkrivao neposredni simbolizam, a to je činio
godinama prije nego je simbolizam općenito prihvaćen u psihijatriji. U
siječnju 1925. godine, u možda najranijem snu za kojeg je tražio tuma­
čenje, Cayce je vidio sebe i svog bliskog suradnika kako zajedno stoje
u stjenovitom krajoliku. Oko njih je bilo više skupina ljudi, ali su sve te
skupine od njega bile razdvojene bujicama tekuće vode. Nepove­
zano, kao što snovi često djeluju, iz vode je iskočila riba. Pokušao ju je
uhvatiti, ali pri tom se pokušaju riba raspala na djeliće, a on se dao na
sastavljanje dijelova.
Cijelog toga i sljedećeg dana san je pratio Caycea. Nejasno ga je
mučio, i izazivao nelagodu. Ali kako god razmišljao o njemu, činilo mu
se da mu ne poručuje ništa što bi bilo smisleno. Konačno je utonuo u
san, a supruga mu je dala sugestiju da analizira i protumači taj san.
Uvijek nazočna Gladys Davis bila je ondje i pribilježila tumačenje za
budućnost. Iz toga su sna proizašla tumačenja simbola kojima se kori­
ste svi oni koji sanjaju slične slike.
Kao što je Cayce rekao: »U snu o vodi i odvajanju ljudi i ovoga ti­
jela, mi smatramo da se radilo o očitovanju podsvjesnih sila, jer voda
predstavlja život, živu stazu koja razdvaja one koji pripadaju različitim
životnim stazama i ujedno okružuje svako biće ili skupinu, gradeći ono
što zrači u duhovno područje, djela koja obavlja ovo tijelo.«
Njegovo se objašnjenje, sa simbolikom koja je sada općenito
prihvaćena, nastavlja: »Riba predstavlja Njega koji je postao živi put,
voda života, pružen za iscjeljivanje cijelih naroda; raspadanje, razdva­
janje ribe pokazuje da će se pronaći sila koja će od toga ponovo
načiniti živi put, savršeno predočenje sile koja nužno svima mora
pružiti život.«
Kako ga je Cayce shvatio, ovaj je san govorio o duhovnom vodst­
vu. Naravno, riba je simbolizirala Krista, što je gotovo sveobuhvatni
simbol, a voda - život. Iz rata će proizaći mir - ali i do rata mora doći.
Snovi se mogu podijeliti na četiri općenite skupine. Neki se bave
poteškoćama fizičkoga tijela, drugi samopromatranjem, vidovitom
zamjedbom i duhovnim vođstvom.
Najuobičajeniji snovi, čini se, izviru iz samoga tijela, kad je san
odgovor na neprikladnu prehranu, nedostatak vježbi, pogrešan način
190
života - kad tijelo u nesvjesnom umu, uz pomoć sna, bilježi svoje pro­
svjede. J e d a n od takvih, prilično uobičajenih vrsta snova, nakon bu­
đenja zapisao je jedan od dva brata kojima je Cayce savjetovao da
proučavaju svoje snove. Pri ruci je imao i olovku i bilježnicu, pa je san,
nakon što ga je zapisao, odnio Cayceu.
»Sanjao sam da smo moj brat i ja i naše supruge na zabavi s B. B.
Zaspao sam za stolom. Kući smo došli jako kasno. Moj je brat ostavio
automobil i kući otišao pješice. Zaustavili smo se da pogledamo bocu
mlijeka na kojoj je pisalo 'nepročišćeno mlijeko'.«
Za Caycea je ta poruka bila vrlo jednostavna. San je protumačio
gotovo doslovce. Bilo je to upozorenje sanjaču, rekao je Cayce, da
njegovo tijelo pati od kasnog odlaska na spavanje (zaspao za stolom)
i nepravilne prehrane - nepročišćeno mlijeko očigledno govori o ne­
čistom mlijeku.
Činilo se da je brat pažljiviji - ostavio je automobil i otišao prvi,
radije nego da se poveze s nekim tko je previše popio. Boca mlijeka je
isto tako bila upozorenje da promijene dostavljača mlijeka. Jer je na
pitanje o tome dijelu sna koji se odnosi na mlijeko, Cayce ustvrdio:
»Promijeniti sadašnjeg dostavljača, jer ovaj dio sna ukazuje na to da
njegovo mlijeko više neće biti dobro.«
Mnogi se snovi, istaknuo je Cayce, bave proučavanjem samoga
sanjača. Oni obuhvaćaju i snove ispunjenja želja, snove o potiskiva­
nju, o simboličnom sukobu između naših dobrih i loših strana, snove
o poslu ili obiteljskim poteškoćama. Takvi snovi često imaju
proročansku vrijednost, a izražavaju se u strašnim slikama da bi nagla­
sili ozbiljnost upozorenja. Cayce je povremeno razmrsivao zapletene
niti snova, vidovito tumačeći situacije koje su nakon toga pronalazile
svoju potvrdu u razvoju događaja.
Jedan od najizazovnijih snova bio je san poslovnog čovjeka iz
Floride, kojeg je uznemirila živa stvarnost njegova sna i nemirna savjest.
Za Caycea je čuo od svoga susjeda, čijem je zdravlju pomoglo
jedno od Cayceovih čitanja na daljinu, i oduševio se kad je shvatio da
ništa neće morati poduzeti da bi dobio pomoć - samo poslati napisa­
ni san zajedno sa zahtjevom za njegovo tumačenje.
Sanjač, oženjeni muškarac s dvoje djece, brižno je opisao svoju
noćnu moru: »Stojim u dvorištu svoje kuće - na sebi imam kaput.
Osjetio sam nešto s unutarnje strane platna na manžeti lijevoga ruka­
va. Pokušavam to izvaditi, ali je pričvršćeno uz platno i platno se potr­
galo kad je to izašlo, a dio je ostao unutra. Pokaže se da je to čahura,
a na mjestu gdje se rastvorila izlazi mali crni pauk. Čahura je crna, a
na mome rukavu ostaje veliki broj jajašaca - malih - koje počinjem
skidati. Pauk brzo naraste i pobjegne, a dok trči, govori pravim engle191
skim jezikom, ali ne sjećam se što je rekao, osim da je govorio nešto o
svojoj majci. Sljedeći put kad ga ugledam, to je veliki crni pauk, a čini
mi se da znam da je to onaj isti pauk koji je narastao, velik gotovo kao
moja šaka - na leđima ima crvenu mrlju, inače je potpuno crn.
U tome trenutku ulazi u moju kuću i gradi mrežu preko cijelog
stražnjeg zida kuće i promatra me. Uzeo sam metlu, srušio ga na pod
i izbacio iz kuće; mislio sam da sam ga ubio, ali i ovaj put mi nešto go­
vori. Kad sam ga nakon toga vidio, izgradio je dugačku mrežu s onog
mjesta u dvorištu gdje sam ga prvi put izvadio iz rukava - a kad me je
ugledao, brzo počne raditi mrežu prema strehi. Nisam ga mogao do­
segnuti, ali sam pred njega bacio svoj slamnati šešir i pokidao mu mre­
žu, a pauk je pao na tlo i ponovo počeo govoriti, ali sam ga ovaj put
nožem sasjekao na komadiće.«
Možda zbog moga vlastitog dječačkog gađenja prema paucima,
ali ovaj me san privukao. Naišao sam na taj san uskoro nakon što sam
počeo čitati Cayceova čitanja, i zapitao sam se što bi psihoanaliza rek­
la o tome snu, i bi li se složila sa Cayceovim tumačenjem.
Preslikao sam taj san i odnio ga čuvenom psihoanalitičaru, koji je
studirao s prvim od velikih trgovaca snovima - Sigmundom Freudom.
O samom mu snu ništa nisam rekao. Mogao je biti sanjan prethodno­
ga dana ili prije dva dana, koliko je on znao. Nisam mu rekao ni da je
Cayce već protumačio taj san - zapravo, da je to učinio još prije tride­
set i pet godina.
Učeni je psihoanalitičar pažljivo proučavao tekst sna, a zatim iz­
nio svoju analizu. Rekao je da je sanjač destruktivno opsjednut mišlju o
razaranju svoga doma. Njegovi su se stavovi o ženama, uključujući i
njegovu suprugu, stvarali na temelju dječje odbojnosti prema majci, a
taj se prijenos skriva iza kidanja - mreža ili čahura predstavljaju gnijez­
do ili dom, a pauk, koji očigledno razara dom, predstavlja njega samog.
Kad je dovršio, pokazao sam mu Cayceovo čitanje. Negdje je već
bio čuo za Caycea, pa je sa zanimanjem pročitao njegovo tumačenje,
budući da je vidovnjaka prihvaćao kao znanstvenika. »U mome radu
s dr. Freudom«, rekao je, »bilo je mnogo primjera vidovnjaka i proro­
čanskih snova. Takvi su snovi čak i Freuda uspjeli uvjeriti.«
Bilo je zanimljivo to što se Cayceovo tumačenje slagalo s tuma­
čenjem psihoanalitičara, samo se Cayce mnogo potanje - i to proročki
- upustio u tumačenje obiteljske situacije. Jasno je vidio da je sanjač
zastranio u smislu svojih bračnih zavjeta i upozorio da će nastavak taj­
nog odnosa uništiti i njegov dom i posao.
Cayceovo je objašnjenje sna bilo podjednako jasno kao što je san
bio tajnovit: »U ovom snu vidimo simboličke uvjete onih sila koje dje­
luju u životu ovoga tijela. I, kao što se vidi, i pauk i karakter toga pauka
upozorenja su tijelu u smislu odnosa s drugima koji će na ovakav pota192
jan način tijelu oduzeti ono što okružuje njegov dom ako ne zauzme
drukčiji stav. Jer, kao što se vidi, ovdje je simbolički prikazano stanje,
odnosno, odnosi ovoga tijela s onim drugim tijelom (ženom); u počet­
ku su ti odnosi bili samo ležerni odnosi koji su mogli postati i sasvim
dobri, u društvenom i financijskom smislu; pa ipak, kao što se vidi, na
biće se vrši trajan pritisak, ne samo materijalan, nego i u smislu njego­
voga srca, a sada takvi odnosi prijete i samim temeljima njegovoga
doma; i, kao što se vidi, prijete da će odvojiti tijelo od kuće i njezine
okoline; i ako se biće ne suprotstavi takvom stanju, ako te odnose ne
izbaci iz svojih misli, i tijelo i odnosi i stanje, sve će završiti nezadovo­
ljavajuće.«
Cayce svjesno nije mogao znati da se poslovni čovjek financijski
upleo u odnose sa svojom tajnicom, koja je u njegov posao donijela
nekakvu sumnjivu materijalnu potporu. U početku, kao što se poka­
zalo, njihov se odnos svodio na posao, ali nakon toga se razvijao sve
dok čovjek nije počeo razmišljati da napusti ženu i obitelj. U tome je
trenutku, kako je to Cayce vidio, još uvijek bilo vremena da se povuče.
I tako je Cayce taj san svrstao među snove upozoravajuće prirode, i
tako je upozorio sanjača:
»Pripremite se. Sa stanjem se suočite kao muškarac, a ne kao slabić - i prisjetite se onih dužnosti koje tijelo duguje ponajprije onima
kojima je zadalo zavjet, i kome to biće i tijelo duguju svoj položaj u
svakom smislu; prisjetiti se treba i dužnosti koja je za to tijelo obavez­
na, kao i onih prema kojima to tijelo treba djelovati u smislu onoga ko­
ji štiti, a ne da zbog takvih odnosa omogućuje postojanje onih mrač­
nih, potajnih ogovaranja, koje prenose oni koji bi željeli potkopati nje­
gove izvorne odnose; a oni za koje biće misli da ništa ne znaju o tome
ipak znaju; pa ipak, ogovaranja su narasla do takvog stupnja da mogu
predstavljati opasnost i za samo srce i dušu tijela ovoga bića.« Drugim
riječima, i supruga je bila svjesna situacije. Čitanje je završilo ozbilj­
nom opomenom što je za Caycea bilo izuzetno rijetko: »Treba se ču­
vati! Treba se čuvati!«
Kao što se gotovo i moglo očekivati od osobe koja si je dopustila
da se nađe u takvom škripcu, čovjek se nije obazirao na upozorenje.
Nastavio je održavati odnos sa svojom tajnicom, i izgubio je ženu,
dom, obitelj i posao.
Međutim, nakon razvoda oženio se tom drugom ženom. Cayceov
ga se uvid toliko dojmio da je sa svojom novom suprugom doputovao
u Virginia Beach, da bi se stavio na raspolaganje mistiku. Cayce mu
nije mogao dati nikakav savjet, osim da nešto nauči na pogreškama
svoga prvoga braka. Taj je čovjek na sjeveru započeo novi posao,
redovito se obraćao Cayceu za savjet, pa je imao uspješan i brak i po­
sao, sve do svoje nedavne smrti.
193
Davno prije psihoanalitičara, Cayce je otkrio psihički sadržaj sno­
va, koji je po svom proročanskom uvidu sličan faraonovom snu o se­
dam debelih i sedam mršavih krava, kojeg mu je protumačio Josip, a
ujedno sličan i pojašnjenju o rukopisu na zidu kojeg je iznio prorok
Danijel.
Proročanski se san može baviti svjetovnim stvarima. Zapravo,
Cayce je, tumačeći jedan takav san, upozorio sanjača da se ostavi bur­
ze i predvidio još neviđenu propast burze do koje je trebalo doći za
nekoliko mjeseci.
To je tumačenje Cayce obavio u travnju 1929. godine; šest mjese­
ci kasnije - crnoga petka, dvadeset i devetog listopada 1929. godine,
uistinu je došlo do propasti burze.
Sanjač, burzovni mešetar na Wall Streetu, svakoga je dana bilje­
žio svoje snove, u skladu sa Cayceovim savjetom. Svakoga je jutra
Cayce tumačio snove koje je čovjek sanjao prethodne noći. Sanjač je
brižno slušao, kao po pravilu, jer je ostvario bogatstvo kupujući i pro­
dajući dionice sa Cayceom.
Petoga ožujka 1929. godine, burzovni je mešetar sanjao svoj prvi
san u kojem se radilo o slutnji koja se odnosila na tržište dionica. Pribilježio je svoj san u bilježnici koja je stajala na njegovom noćnom or­
mariću i telefonski ga ispričao Cayceu. »Sanjao sam da bismo trebali
prodati sve naše dionice, uključujući i one koje se smatraju jako čvr­
stima. Vidio sam kako bik slijedi moju suprugu, koja je na sebi imala
crvenu haljinu.«
Cayce je toga bika uhvatio pravo za rogove. »To je dojam o stanju
koje će doći, kretanje prema dolje koje će jako dugo trajati, koje ti
neće dopustiti prodaju onih dionica koje smatraš sigurnima. Riješi se
svega, pa čak i najsigurnijih dionica, jer dolazi velika promjena.«
Podsvjesni kanali sanjača očigledno su postajali sve osjetljiviji i ot­
voreniji prema proročanskim snovima, čemu je pomogao svjestan na­
por sanjača da ih se svakoga jutra prisjeti. Šestoga travnja, mjesec da­
na nakon prvoga sna o burzi, mešetar je sanjao još jedan izazovan san.
Ovaj je bio kraći, ali mnogo složeniji od prvoga. »Sanjao sam da
me neki mladić okrivljuje za ubojstvo čovjeka. Pripadnici nekakve
bande su me upitali: 'Ima li još koga na svijetu tko za to zna?' Ja sam
odgovorio: 'K. Cornell'. Ugledao sam mrtvoga čovjeka. Mladić je po­
čeo pripremati otrovnu injekciju koju su dali i mrtvome čovjeku. Osje­
tio sam iglu i očekivao smrt.«
Sanjač se naglo trgnuo oda sna. Nakon toga je utonuo u nemiran
san. Do tada je već mehanizam snivanja bio toliko povezan s njego­
vom sviješću, da je sanjao svoje vlastito tumačenje sna. »To je pred­
stavljalo bitku koja se vodi u Odboru za rezerve - stimulacija dionica.«
194
Toga istoga dana Cayce je proročanski pojasnio san: »Sasvim je
sigurno da mora doći do rasula i da će se u novčarskim središtima po­
javiti panika, ne samo u smislu djelatnosti Wall Streeta, nego će doći i
do zatvaranja odbora u mnogim drugim središtima i do ponovnog prilagodavanja toga posla - viša i niža središta još će se nekoliko mjeseci
nastaviti mijenjati - a nakon toga slijedi rasap.«
Ono što je uslijedilo pripada povijesti. Nakon listopadskog sloma,
i u Wall Streetu i drugdje zatvoreni su uredi. U samom poslu došlo je
do velikih promjena - u Sjedinjenim Državama, ali i u brojnim drugim
zemljama, koje su sve odstupile od zlatnih pravila.
Cayceovo tumačenje simbolizma prvoga sna danas bi bilo opće­
nito prihvaćeno. Crvena haljina očigledno je bilo upozorenje na opas­
nost, bik predstavlja »bull-market«, odnosno špekuliranje na burzi, ko­
je dolazi svome kraju. Ironično je da je i supruga bila na putu prema
izlazu, jer se uskoro nakon toga razvela od sanjača.
U drugom snu Cayce je »bandu« poistovjetio s Fondom za savez­
ne zalihe. Injekcija je označavala nešto što zalazi ispod, odnosno, tr­
žište koje tone. Napad se odnosio na sanjačevu financijsku sigurnost,
a označavao je njegovu financijsku smrt. Dio sna koji se odnosi na ču­
venu glumicu, Katharine Cornell, prošao je bez objašnjenja. Ali Cayce
je svakako pogodio u metu.
Mnoge ljude osobito uznemiruju snovi o smrti. Ali za Caycea je to
često bio povoljan simbol. Dvadeset i trećeg lipnja 1925. godine jedan
je čovjek bio toliko potresen svojim snom da je mogao napisati samo:
»Sanjao sam da sam umro.«
Cayce ga je ohrabrio. »To je očitovanje rađanja misli i mentalnog
razvoja koji se budi u pojedincu. Označava, dakle, buđenje podsvije­
sti, koja se očituje u smrti fizičkih sila.«
Moram priznati da nisam uvijek bio zadovoljan Cayceovim tuma­
čenjima. Jedna žena iz Virginije, anglosaksonskog podrijetla, dobila je
čitanje za zdravlje zbog debljine, hemoroida i poremećaja rada bubre­
ga, a onda je zatražila čitanje u svrhu tumačenja sna. Sanjala ga je
1932. godine, prije Hitlerovog uspona, i to u trenutku kad su se stvari
na međunarodnoj pozornici prilično smirile. Gledajući unazad, činilo
mi se da san prilično očigledno govori o tegobama koje će uskoro za­
desiti Britance.
Evo i sna: »Čini se da se moj suprug i ja nalazimo u velikoj kući, i
dok promatramo nebo, vidimo velike crne krugove koji plutaju kroz
zrak. Pomislili smo da je to jako čudno, i uskoro otkrijemo da krugovi
izgledaju kao crne automobilske gume ili velike gume za kamion.
Iznenada se s neba spušta veliki crni stroj, koji podsjeća na velike gusjeničare koji su se koristili tijekom Svjetskog rata, i spušta se na zemlju.
195
Kažemo da bi bilo bolje da odemo odavde, jer shvaćamo da je namje­
ra toga stroja da zgazi ljude. Isto smo tako shvatili da to označava teška
vremena, pa smo pokušali što je brže moguće skloniti se s puta tom
stroju. Krenuli smo nizbrdo, prema rijeci, a ondje smo ugledali britan­
ski brod usidren uz obalu. Netko je rekao da je brod ispalio hitac na
osamljenog čuvara dok se on nalazio u svome uredu na pristaništu, ali
smo kasnije otkrili da je to zapravo čuvar ispalio hitac na britanski
brod - a to nas, čini se, jako raduje. Shvatili smo da se spremaju teška
vremena, i ja sam se jako uplašila. Krenuli smo dalje niz pristanište, i
vidjeli još mnogo britanskih brodova.«
Meni se čini, kad se osvrnem unazad na ono što se događalo tije­
kom Drugog svjetskog rata, da je ovaj san bio jednostavno upozore­
nje na razdor u Engleskoj prije rata, gdje osamljeni čuvar predstavlja
Winstona Churchilla, koji se prepucava sa svojim britanskim kolegama
svrstanim u bojne redove. Ili bi san možda mogao označavati Britaniju
kako stoji sama, odupirući se razaranju s neba, koje obuhvaća i ogro­
man broj raketnih projektila i bombardera, sve dok se taj osamljeni
brod, Britanija, ne pretvori u mnogo britanskih brodova - mnogo sa­
veznika?
Cayce je taj san protumačio u smislu poteškoća koje će zahvatiti
Britaniju, ali je njegovo objašnjenje bilo prilično općenito. »Ovaj se
proročanski san odnosi na onaj narod koji je i prikazan (britanski), u
smislu tegoba koje će ti ljudi proći. Strah koji se osjećao u snu prirod­
na je sklonost, jer je ta zemlja (Britanija) povezana sa cijelim svijetom,
a te se spoznaje i osjećaji povezuju i sa samim sanjačem.
Ono što je u snu prikazano, kao ono odakle stiže pomoć ili moć,
s visine, u obliku krugova koji se povećavaju dok lebde zrakom, obav­
ljajući svoj posao na nebesima, označavaju način ili karakter na koji će
ovaj narod sam sebi pomoći, obraćajući se duhovnome više nego mo­
ći sile, koju izražava čin osamljenog čuvara.«
Kad se dobro razmisli, svakako bi se moglo reći da su Churchill i
Britanija svoju vjeru poklonili Bogu, ali se meni čini da bi proročanst­
vo o ratu, koje tumači ovako detaljan san, trebalo biti mnogo određe­
nije u pogledu posljedica koje će sve to imati na Zemlji.
Svoje sam nezadovoljstvo ili razočarenje spomenuo jednom od
stručnjaka za san koji je pripadao Udruzi za istraživanje i prosvjetljenje, Everettu Irionu. On me pogledao s očiglednim iznenađenjem.
»Zar ne shvaćate? Cayce je promatrao širi kontekst događaja. Jer,
u krajnjem, duh Engleza pomogao im je da izdrže, kad su se gotovo
svi ostali slomili pred Nijemcima.«
»Ali«, upitao sam, »zašto su ovi ljudi, očigledno engleskog podri­
jetla, zadovoljni kad u snu vide da se puca na britanski brod?«
196
Irion je slegnuo ramenima. »Morao bih znati više o njihovim sta­
vovima, kao i to što ti simboli znače za njih. Lako bi moglo biti da pu­
canje na taj brod, recimo da je pucao Churchill, osamljeni čuvar, pre­
nosi osjećaj da je Britanska mornarica, koju su u to doba oslabili oni
koji su se zalagali za mirno rješenje, tim 'napadom' probuđena iz sna
i da će time prepoznati stvarno stanje. To bi svakako zadovoljilo bilo
kojeg ljubitelja Engleza.« Nasmijao se. »Ja taj san pokušavam shvatiti
na razumskoj osnovi; Cayce je, naravno, takve stvari shvaćao intuitiv­
no, a intuicija bi svakako trebala bolje razumjeti izraz podsvijesti.«
Ako je san bio proročanski, je li predviđeni događaj dakle bio
stvaran? Nakon jednog sna za kojeg je bilo očigledno da je proro­
čanski, jer se godinu dana kasnije ostvario, kad je ušla u jednu prosto­
riju i vidjela iste ljude i namještaj koji je vidjela i u snu, Gladys Davis je
zapitala Caycea da joj objasni kako se to snovi ispunjavaju. »Postoje li
ti uvjeti u trenutku kad se sanja«, upitala je, »i zašto bi čovjek sanjao
bilo kakvo stanje?«
Cayce je odgovorio da je zakon uzroka i posljedice nepromjenjiv,
i budući da »um stavlja u pokret misao, svrhu, cilj i želju«, posljedica
je sigurna i stvarna, pa dakle i predvidiva. »Iz tog je razloga određeno
tako da On, Onaj koji daruje i nebesa i Zemlju i sve što je njima obuh­
vaćeno, u zakonu uzroka i posljedice ima postavljenu svoju svrhu.«
Cayce je nagovijestio da se sanjačica uskladila s osobitim krugom
aktivnosti, i to zbog svog zanimanja za te ljude. »San je tek usklađiva­
nje pojedinačnog uma s onim pojedinačnim spremištima iskustva koji
su pokrenuti. Povremeno se može ostvariti savršena povezanost, a po­
nekad može doći do smetnji zbog nesposobnosti usklađivanja svoje
vlastite misli s iskustvom ili stvarnošću ili činjenicom koja je pokrenu­
ta na djelovanje.« Različiti snovi imaju različite uzroke. »Ta iskustva ko­
ja se dožive u snu nisu poslana samo nekim ljudima da bi postali tuma­
či onoga što je nevidljivo, nego i drugima - kao proročanstva, kao po­
moć u iscjeljivanju i kao opomena, a sva ta iskustva pripadaju istome
duhu.«
Cayce je u svojim čitanjima naglašavao parapsihološki sadržaj na­
ših snova. Zapravo, kao što je Hugh Lynn Cayce otkrio u svom istraži­
vanju, stanje sna može biti za najveći dio ljudi najsigurniji i najbrži put
da postanu svjesni izvanosjetilnih zamjedbi, odnosno djelovanja svoje
podsvijesti. Telepatija, vidovitost, proricanje - u svijetu sna sve te dje­
latnosti izgledaju uobičajene; sve što je potrebno je pravilno tumače­
nje. A Edgar Cayce bio je tumač.
U prosincu 1926. Caycea je posjetila jedna žena koja je sanjala uz­
nemirujući san, o prijateljici koju godinama nije vidjela. U snu je nje­
zina prijateljica Emmie počinila samoubojstvo.
197
Cayce je zapao u trans i objasnio da je san prije telepatski nego
proročanski ili doslovan. »Takvo je razmišljanje prošlo kroz taj um - ili
je um razmatrao tako nešto. Te su misli prošle.«
Sanjačica se javila prijateljici Emmie, i pokazalo se da je u to doba
ozbiljno razmišljala o samoubojstvu. Ali te su tegobe prošle.
Bio je to čudan san, budući da se sanjačica očigledno »uključila«
u misao koja je postojala, ali je odbačena i pokopana, i koja više nije
postojala u svjesnom strujnom krugu toga uma. Kako je, dakle, sanja­
čica izvukla taj podatak? Bila je to prava zagonetka, čak ako se i uzme
da je I O Z 2 0 stvarnost. Od Caycea su zatražili da pokaže odakle je proizašla ova telepatska poruka. Njegovo se objašnjenje može primijeniti
na sve parapsihološke snove: »Postoje i druge vrste snova, kao uza­
jamna ovisnost između duša ili podsvjesnih dijelova, pri čemu se pos­
tiže, tjelesno ili mentalno, uzajamna ovisnost pojedinačnih zamisli ili
mentalnih izraza, koji od jedne podsvijesti u drugu prenose stvarna i
postojeća stanja, bilo izravno ili neizravno, da se prema njima djeluje,
ili da jednostavno budu prisutni.« Kao što je Cayce istaknuo, vrijeme
je u najboljem slučaju tek varka. »Stoga pronalazimo vizije o prošlosti,
o sadašnjosti i o budućnosti. Za podsvjesni um ne postoji ni prošlost ni
budućnost - sve je sadašnjost. To bi bilo dobro zapamtiti, jer se mnogo
podataka dobiva pomoću sila kao što su te.«
U uobičajenom sklopu razmišljanja teško je procijeniti izvor nekih
telepatskih snova. Međutim, ako je Cayce bio nepogrešiv, kao što neki
smatraju, tada se svakako može navesti dokaz za opstanak ne samo
duše, nego duše koja se zanima za one prijatelje i obitelj koje je osta­
vila na ovoj zemaljskoj razini.
U rujnu 1926. godine jedan je sanjač rekao usnulom Cayceu: »U
snu mi se prikazala moja majka. Rekla mi je: 'Živa sam'.«
Cayce je, i dalje uspavan, ubacio: »Živa je.«
Činilo se da je sanjača više potresla ta rečenica, nego sam san, ali
je hrabro nastavio. Njegova je majka u snu dalje rekla: »Nešto nije u
redu s nogom ili ramenom tvoje sestre. Trebala bi posjetiti liječnika.«
Parapsihološka istraživanja, koja pridaju vrijednost parapsihološkoj kvaliteti toga sna, mogu ga prihvatiti kao izraz sanjačeve podsvije­
sti, a odbaciti ga kao dokaz da duh preživljuje smrt. Ali to nije bio slu­
čaj sa Cayceom. Savjetujući sanjaču da posluša upozorenje sna, na­
glasio je: »Majka iz sna putem vlastitog uma sanjača, predstavlja majku
svima u njegovom kućanstvu. Zbog toga upozorava na stanje koje se
20 IOZ, izvanosjetilna zamjedba, prijevod engl. kratice ESP, extra sensory per­
ception; prim. prev.
198
može pojaviti, kao i na ono koje već postoji. Zbog toga, treba upozo­
riti sestru da na to obrati pažnju.«
Brat nije znao ima li njegova sestra bilo kakvih tjelesnih poteško­
ća. Razgovarao je s njom, ne govoreći joj ništa o Cayceovu čitanju, a
ona je, prilično iznenađena, spomenula da osjeća bolove u nozi i ra­
menu.
Majka - ili možda podsvjesno »ja«, usklađeno sa sestrinom podsviješću - sasvim je dobro znala o čemu govori. A to je znao i Cayce.
Stanje spavanja, kad su i tijelo i um relativno smireni, očigledno
je najbolji kanal za parapsihološke poruke. Neki ljudi koji u budnom
stanju ne posjeduju nikakvih očiglednih parapsiholoških sposobnosti,
postaju iznenađujuće usklađeni tijekom sna. U jednom je razdoblju
dom Cayceovih u Virginia Beachu postao doslovce laboratorij za sno­
ve, gdje su se i najveći sumnjičavci mogli uvjeriti u postojanje proro­
čanskih snova.
Samo je jedna mlada žena tijekom četiri godine dobila osam čita­
nja, tijekom kojih je protumačeno više od tri stotine snova, što je velik
broj takvih proročanskih iskustava, koja su k tome bila i izvanredno
točna.
Šestoga lipnja 1925. godine ta je udana dvadesetjednogodišnja
žena sanjala nepoznatu prijateljicu (koja očigledno predstavlja nju sa­
mu) kako na stolu strastveno vodi ljubav sa starim prijateljem. Cayce
ju je upozorio da bi joj se mogao vratiti stari obožavatelj, a istraživa­
nje je kasnije pokazalo da je nakon nekoliko godina sanjačica napu­
stila brak da bi se udala za svoga obožavatelja. Ali obožavatelj ju je
nakon toga napustio, tako da je upozorenje bilo sasvim prikladno.
Prema Cayceu, doslovce se o svemu sanja prije nego se dogodi,
stoga teško da se iznenadio što je bio u stanju putem njezinih snova
predvidjeti gotovo sve važne događaje koji su joj se trebali dogoditi
tijekom sljedećih trideset godina.
Sedmoga lipnja 1925. godine sanjala je vrlo težak san. Sanjala je
mentalno zaostalo dijete, iako u to doba nije imala djece.
Cayce nikada nije bio više u pravu u pogledu budućnosti, a niti
tankoćutniji. »O svakom se stanju«, ustvrdio je, »sanja prije nego pos­
tane stvarnost.«
Tome je snu trebalo neko vrijeme da bi se ostvario, i žena ga je
vrlo vjerojatno zaboravila. A onda je jednoga dana, nekih dvadeset i
pet godina kasnije, jedno od njezine već odrasle djece, postalo men­
talni bolesnik.
U njezinim je snovima postojao svojevrstan red. Pored kreveta je
držala olovku i papir, a snovi su joj sve više ostajali u sjećanju nakon
buđenja. Osamnaestoga je lipnja 1925. godine sanjala da se njezin
199
suprug više neće vratiti kući. Teško da joj je bio potreban Cayce da bi
shvatila nevolju koju je san prenosio. Pet godina kasnije suprug joj je
prestao dolaziti kući - u svakom slučaju, njezinoj kući. Razveli su se.
Sve je češće bilježila snove, i snovi su joj sve jasnije govorili o bu­
dućim događajima. Dvadeset sedmog prosinca 1925. godine sanjala
je da se ona i njezina sestra nalaze pored majčine postelje. Majka je bi­
la u komi, a i sanjačica i sestra su jecale: »Nemoj nas ostaviti.«
Taj je san ponovo sadržavao gotovo doslovno upozorenje, ovoga
puta o majčinoj smrti.
Iako se na površini činilo da je njezin brak skladan, očigledno je
postojalo dovoljno potisnutog materijala o kojem je govorila podsvi­
jest. Jer je sedamnaestog srpnja 1926. godine sanjala snažan san o
svome odnosu sa suprugom. Zajedno su plovili na brodu. Padala je ki­
ša, i grom je udario brod. Eksplodirao je grijač za vodu.
Cayce je ponovo smatrao da se radi o jasnom upozorenju na ne­
minovnu eksploziju braka.
Do toga je vremena mlada žena postala tako vidovita u svojim
snovima da su se Cayceovi sljedbenici pitali nisu li u mladoj gospodi
pronašli potencijalnog učenika. Sedamnaestoga studenoga 1926. go­
dine, na primjer, sanjala je da se udaje njezina rođakinja. San je uisti­
nu bio doslovan. Cayce je protumačio san kao proročanski. Rođakinja
se udala nekoliko mjeseci kasnije.
Cayce je smatrao da se svi ljudi mogu baviti sanjanjem. Kao usm­
jerenje ljudima koje zanima tumačenje njihovih vlastitih snova, govo­
rio je da se san može odrediti prema svojoj vlastitoj prirodi. Jednom
ga je neki čovjek upitao: »Govore li moji snovi ikada o duhovnom bu­
đenju?«, a Cayce je odgovorio jezikom koji je bio još nejasniji nego
inače:
»Kako ih biće doživljava, postoje snovi, vizije i iskustva. Kad su to
samo snovi (bez ikakvih duhovnih poruka), i onda su značajni, ali uglavnom u smislu fizičkog zdravlja. U vizijama se govori o duhovnom
buđenju, češće u simbolima ili znacima. Kad se biće vježba tumačenju
svojih vizija, izraze očiju, ruke, ustiju, stava ili sličnog mora shvatiti u
svom vlastitom jeziku. Kad su takve stvari simboličke, znajte da je bu­
đenje (duha) na dohvat ruke.«
Naravno, poteškoća sa simbolima sna je u tome što se razlikuju
prema svom izgledu. Stoga, kako je to vrlo prikladno istaknuo Hugh
Lynn Cayce, svaki pojedinac, da bi tumačio svoje vlastite snove - kad
pri ruci nema nekakvog Caycea - mora shvatiti da ono što je simbol
za jednog čovjeka, ne mora uvijek biti simbol i drugome.
Ipak, na temelju Cayceovog tumačenja snova određeni uobičaje­
ni simboli kao da imaju gotovo stalno značenje:
200
Voda - izvor života, duha, nesvjesnog; čamac - životno putova­
nje; vatra - osveta, čišćenje, razaranje; suho lišće - tjelesni izmet ili ot­
pad; blato, glib, isprepletena trava - potrebno je pročišćenje ili čišće­
nje; slika nagog čovjeka - izloženost, otvorenost kritici; i riba - gotovo
sveobuhvatan simbol Krista, kršćanina ili duhovne hrane.
Osoba, poznata ili nepoznata, često predstavlja ono što sanjač os­
jeća prema toj osobi; a odjeća način na koji se jedna osoba doima
drugoj osobi, najčešće sanjaču.
Različite životinje odražavaju određene stupnjeve vlastitoga »ja«,
kao i ono što sanjač osjeća prema toj životinji. Ako smatra da je lisica
lukava, a onda sanja o lisici, duboko u sebi može sebe smatrati prilič­
no sumnjivom osobom, a to može ukazivati na velike unutrašnje suko­
be o kojima njegov svjesni um ništa ne zna. Različite rase, skupine,
društva imaju svoje shvaćanje o različitim životinjama. Za Hindusa, ili
one ljude koji se bave jogom ili istočnjačkim kulturama, zmija u snu
može predstavljati i simbol mudrosti i simbol seksa. Nekim ljudima bik
može predstavljati seksualne žlijezde, i prema tome seksualni čin.
Cayceova »sanjarica« ne zaustavlja se ovdje. Samootkrivajući
snovi, koji izviru iz neispunjenih želja, potisnutih čežnji i drugih briga i
sukoba, obiluju simbolizmom. Gorila može predstavljati čovjekovu ni­
žu, životinjsku prirodu; luđak, nesputani bijes; kapetan broda ili posto­
jani kormilar - više »ja«, čvrsta načela; kuća u kojoj je sanjač nekada
živio, može predstavljati traumatična iskustva koja su se ondje dogo­
dila; neravna cesta, iskustvo teških muka.
Često nismo sposobni izravno se suočiti s ružnom stranom naše
prirode, i odatle izvire zaštitni simbolizam koji omogućuje snovima da
budu neugodni, ali da nas ne uplaše i ne pretvore se u noćne more od
kojih se ledi krv u žilama.
Sljedeći san, po svojoj prirodi samootkrivajući, bio je značajno
nejasan. Sanjačica ga je brižljivo zapisala, ne ispuštajući niti najmanju
potankost na putu od jastuka do bilježnice: »Policajac vodi muškarca
kojemu su obje ruke svezane na prsima. Policajac ga vodi do vješala,
pod kojima se skupila velika gomila ljudi. Upravo kad su mu htjeli
namaknuti omču preko glave, on se spustio na tlo i počeo puzati, dok
ga je policajac pokušao zadržati. Muškarac je očajnički i brzo puzao na
trbuhu, kroz stisnutu gomilu, pobjegavši tako policajcu.«
Sanjačica je govorila o zatvoreniku: »Dobro sam vidjela njegovo
crno i nago tijelo dok je hitro puzio po tlu. Konačno se našao u dvo­
rištu kuće od cigle, i dalje brzo puzeći na trbuhu. Nastavio je puzati
sve dok glavom nije udario o zid od cigle. Udarac ga je bacio na leđa
i zaprepastio. Dok je tako ležao na leđima, iz kuće je izašla jedna stari­
ca i pogledala ga. Krenula je prema njemu i dok mu je prilazila, muš201
karac je ustao, i njegova su mi se leđa iznenada ukazala kao leđa na­
gog Crnca, s pričvršćenim životinjskim repom. Podsjećao je i na Crnca
i na životinju.«
Sanjačica je imala četrdeset i osam godina, a njezin se sin spre­
mao oženiti Južnjakinjom. Osjećala je da ona sama nema nikakvih
predrasuda protiv Crnaca, ali je nesvjesno razmišljala, u svjetlu namjeravanog braka, o problemu linča na Jugu, do kojeg je došlo prije ne­
kih tridesetak godina.
U Cayceovom je tumačenju sna taj tamni lik, Crnac, koji istovre­
meno izgleda i kao životinja, postao simbol okrenut prema unutra, koji
označava istraživanje vlastitoga »ja« - zapravo, središte gotovo svakog
zapamćenog sna. Ono što je Crnac predstavljao za tu ženu bilo je sim­
bolično samo s obzirom na njezine skrivene stavove, koji dramatično
otkrivaju predrasude koje je skrivala i od sebe i od drugih.
»Uzimajući životinjski oblik«, objasnio je Cayce, »biće u sebi otkri­
va još strašniju situaciju. U početnom dijelu sna biće vidi tamni lik kao
nekoga tko je sam sebi donio nevolju svojim vlastitim postupcima. Ta
istina uspije pobjeći od kritike gomile, a onda je zaustavi zid. Dok usta­
je, biće prepoznaje »ja« - ili nižu prirodu svoga »ja«. Ženu (san) opo­
minje da istražuje 'sve elemente istine': čak i istinu o »ja« koja je posta­
la 'uznemirujuća' i 'pogubna'.«
Kako se pokazalo, žena je priznala da je iznutra jako uznemiruje
pomisao na seksualne odnose između crnaca i bijelaca, pa ipak se tak­
vog osjećaja duboko stidjela, tako da je u mudrosti sna postala Crnac
kojeg se grozila. Kad je jednom priznala istinu, činilo se da je taj pro­
blem više ne uznemiruje tako snažno, barem o njemu više nije sanjala.
Cayceova čitanja otkrila su određenu dosljednost u unutrašnjem
simbolizmu snova budući da. u prevladavajućoj bijeloj i anglosakson­
skoj kulturi, prosječna osoba pripada glavnoj struji društva - na poslu,
u školi ili u igri - pa je tako uvelike izložena društvenim stavovima i
gledištima, bez obzira prihvaća li ih ili ne.
Simbolizam mračnog životinjskog lika, koji prenosi dojam zlokob­
ne i neobuzdane moći, začuđujuće se često pojavljivao u snovima ko­
je je tumačio Cayce, i prema njemu - a psihoanalitičari nam danas tvr­
de da je takvo tumačenje točno - ti likovi otkrivaju nepovoljnu stranu
pojedinca, koju je svijest odbacila, a nesvjesni dio osobnosti zatamnio.
Toj bi strani mogle pripadati očigledne predrasude, kao u snu že­
ne koja je sanjala Crnca, ili potisnuti životinjski seksualni nagoni, poh­
lepa, zla ćud, zavist, sve očigledno negativno što narušava čovjekovo
mišljenje o samome sebi. Jedna je sredovječna žena Cayceu donijela
svoj tipični san u obliku noćne more. Bila je prilično uznemirena, jer
je san bio nasilan, a možda i proročanski: »Moj suprug, njegova majka
202
i ja živimo zajedno u jednoj kući u New Jerseyu. Čujem pucanje i ga­
lamu. Svi prozori naše kuće su otvoreni, a vani pada kiša i digla se olu­
ja. Trčimo i zatvaramo prozore. Čini se da kroz grad juri nekakav uža­
san divlji čovjek, koji puca i izaziva velike nevolje, a policija ga hvata.«
Cayce je bio u stanju ohrabriti tu ženu. Nije morala brinuti o oluji,
vatrometu, ili pucnjavi. Sve se to uzbuđenje i zatomljena oluja skriva­
li su se u njoj. Narav joj je bila loša, i ako je ne nauči obuzdavati, upast
će u nevolje. Ili, kao što je to izrekao Cayce: »Veliki čovjek, strašilo, koji
prilazi biću u ovim simboličkim zbivanjima koja su ovdje predočena, i
kakvim ga vide drugi, nalazi se u osobnosti bića. Shvaćate?«
Shvatila je.
Budući da se simbole mora promatrati s vlastitog stajališta sanjačevog, sam ih sanjač može protumačiti najbolje od svih, ako razumije
simbolizam. Naravno, neki su simboli opći. Kao što je u ovom Cayceovom čitanju o snu kuća predstavlja tijelo, tako kuća u plamenu može
biti bijes, ili kraj braka, ako je kuća izgorjela. Jedan san može izraziti
mnogo različitih stvari. Kućanica iz Norfolka, zainteresirana za rad Ud­
ruge za istraživanje i prosvjetljenje, sanjala je da gori njezin dom. Sve
što je ostalo bio je broj, 912. I prije je sanjala proročanske snove koji
su se ostvarili - razvod prijateljice, rođak koji je zapao u nevolje s poli­
cijom.
Dan nakon toga sna ušla je u trgovinu da podigne haljinu i, zbu­
njena značenjem brojeva, ispričala što je sanjala.
Vlasnika je privukao broj. »Koji je to bio broj?«
»Devetsto dvanaest.«
Pogledao je nekakve papire, a oči mu se raširiše. »Zašto mi to nis­
te jučer rekli?« ljutilo je upitao.
Žena je slegnula ramenima. »Čemu bi to bilo važno?«
»Važno? Dobio bih dvije tisuće dolara, jer to je pobjednički broj.«
Objasnila mu je da ništa o tome ne zna.
»Po tu ste haljinu jučer trebali doći«, optuživao ju je prodavač.
Paket s haljinom dobacio joj je preko pulta. »Sljedeći put kad sa­
njate tri broja, ispričajte to nekome.«
Tjednima kasnije, proučavajući svoje snove, žena se pitala je li i
ostatak sna proročanski. Njezin vlastiti brak upravo je burno završio.
Kako ih Cayce tumači, mnogi su simboli očigledni, i lako ih je pri­
lagoditi snovima općenito. Zakasniti na vlak ili autobus - požurite se i
dovedite svoj život u red; zapetljana žica ili neravna cesta - teškoće na
putu; jedna cipela - slabi temelji; skrenuti nadesno - pravilan smjer;
skrenuti nalijevo - pogrešan smjer; dabar - vrijedna osoba ili dobar
posao; blato - sablazan ili prljavo rublje; zec - plašljivost ili seks; zid prepreka novim zamislima, nedostatak otvorenosti. Na isti način,
203
popravljanje stare kuće označava promjenu načela, prelazak potoka
ili rijeke - početak novog poduhvata.
Djetešce ili malo dijete općenito označava novi početak, ili, ako
je u sanjačevoj svijesti dijete povezano s poteškoćama, moglo bi ozna­
čavati i manje poteškoće. U Norfolku je, u gostionici pod nazivom
Gigi, vlasnica, gospoda Sally Coty, sanjala proročanske snove sve
otkad pamti. Ali kad bi u snu ugledala djecu, to nije značilo ništa dob­
roga, nego poteškoće, male probleme, jer su joj njezina djeca uvijek
predstavljala male probleme.
»Sanjam dijete, i znam da ću sljedećega dana imati poteškoća, ali
manjih - sanitetsku ili Financijsku inspekciju koji će mi se doći požaliti
zbog nečega.«
Pokušavala se osloboditi svojih snova, ali nije uspjela.
1 ona je jednom sanjala o broju, ali to je bilo u New Yorku, dok je
imala trgovinu u Mulberry Streetu, i znala je što treba poduzeti. Kad
je sanjala taj san, bila je u stanju emocionalne napetosti. Spremala se
u bolnicu, i trebala se podvrgnuti velikoj operaciji, a rekli su joj da nje­
zino zdravstveno osiguranje ne plaća troškove takve operacije. Bilo joj
je potrebno više od tisuću dolara, a nije se kome imala obratiti za po­
moć. Te noći je sanjala jedan broj - 4-11-66 - i razmišljala o njemu,
kad je pogledala kroz prozor svoje trgovine na ulicu. Ondje je lijeno,
gdje ga nikada prije nije vidjela, stajao muškarac imenom Charlie, koji
je prodavao talijansku lutriju, vrlo omiljenu u susjedstvu.
Izašla je. »Što radiš ovdje, Charlie?«
»Imam slobodan dan«, rekao je.
Izvadila je tri novčanice od po jednog dolara. »Evo«, rekla je, »ov­
dje su tri broja, hoćeš li na te brojeve igrati lutriju u moje ime?« Njego­
vu je pojavu shvatila kao »znak.«
Izvlačenje je bilo krajem tjedna, a to se događalo u ponedjeljak.
»Vratit ću se u četvrtak«, rekao je Charlie.
Nije joj se dalo objašnjavati da se sprema u bolnicu. »Uzmi te nov­
ce sada«, uporno ga je nagovarala.
Konačno se suglasio.
»Toga me vikenda«, prisjeća se sanjačica, »u bolnicu telefonski
nazvao moj brat i rekao: 'Charlie te posvuda traži - dobio je tisuću i
petsto dolara za tebe na lutriji'. Moji su brojevi izašli..«
Iako je Cayce otišao, snovi i dalje žive u Udruzi za istraživanje i
prosvjetljenje. Nakon što je u Virginia Beachu pohađao seminar o sno­
vima, jedan je mladić počeo bilježiti svoje snove, tumačeći ih prema
svom vlastitom svjetonazoru, kao i prema općenitom simbolizmu ko­
jeg je postavio Cayce. Ono što je učinio s jednim snom, očigledno bi i
svatko drugi mogao učiniti sa svojim vlastitim snom, a možda se radi i
204
o otvaranju novog carstva uvida u svome životu. Sljedeći je san protu­
mačen nekoliko mjeseci nakon seminara. Mladić, na početku dvade­
setih, vidio je sebe kako stoji pored oceana i peca. More je prozirno,
ali uznemireno. Pored njega na pijesku stoji mali lik, njegov odraz, i
plače. Njegovo veće »ja« uhvati ribu, narančastog iverka, i da je manj­
em »ja«, koje je odmah prestalo plakati. Ali je iverak iskočio iz ruku
manjeg lika i nestao u grmlju, a malo je »ja« ponovo počelo plakati.
Veće »ja« pretražilo je grmlje da bi našlo ribu, ali kad je razmaknuo liš­
će otkrio je da su ribu pojele dvije životinje, bijeli zec i dabar. Dabar
je pobjegao i nestao; zec je skočio u ocean, neko vrijeme plivao, a zatim se vratio na obalu, iscrpljen i promočen.
Nakon što je zapisao san, mladić je zasebno proučio svaki simbol,
preskačući one čije mu značenje nije bilo do kraja jasno, a zatim se
vraćajući k njima nakon dan ili dva. Nakon dva dana povremenog
proučavanja, sastavio je popis simbola, iznoseći uz svaki simbol svoje
vlastite osjećaje u odnosu na njega, nadajući se da će na taj način ot­
kriti što se to burka u njegovom podsvjesnom umu.
Počeo je s oceanom. »Pročitao sam da voda označava duh ili iz­
vor života, ili nesvjesno.« Znači:
Pecanje - čin traganja za duhovnim kraljevstvom.
Riba - nešto što je izašlo iz duhovnog kraljevstva.
»Ja« (veće) - ja onakav kakav sam sada, u tjelesnom obliku.
Manje »ja« - bi li to moglo biti moje djetinjstvo? Jesam li u djetinj­
stvu gladovao? (Plač zbog toga što nije dobio ribu.)
Plač - želja za nečim, prestaje plakati kad dobije ribu.
Nestanak ribe - izgubljeno je nešto zbog čega manje »ja« ponovo
zaplače.
Dabar - marljivi dabar.
Zec - plašljiv.
To je bio prvi popis. Ponovo se vraćajući snu, mladić je počeo tka­
ti uočljiv obrazac:
Ocean - što god da taj ocean zamjenjuje - duhovni izvor života ili
nesvjesno - prekrasno bistar, ali uznemiren.
Riba - riba je simbol kojeg su koristili rani kršćani; bi li mogla zna­
čiti Krista, ili duhovnu hranu?
»Ja« (veće) - čini se da tražim, ili pecam, kao što i radim u stvar­
nom životu, tražim smjer kojim trebam krenuti u životu i rješenje mo­
jih poteškoća.
205
»Ja« (manje) - to nije dijete. To je moj pravi dvojnik. Bi li to mo­
gao biti onaj dio mene kojemu je potrebna duhovna hrana, malen,
nerazvijen, dio mene koji plače naglas i zadovoljan je kad dobije ribu?
Možda to nije moje djetinjstvo (kako sam najprije pomislio), nego dio
mene ovakvog kakav sam sada, kojemu je potrebna pomoć.
Nestanak ribe - moja duhovna hrana na neki je način nestala.
Dabar - kad pomislim na dabra, pomislim na rad. Možda je to
moj posao.
San nije moguće pravilno analizirati bez još nekih podataka o si­
tuaciji mladoga čovjeka. U to je vrijeme radio u tvornici, izrađujući di­
jelove za projektile, i bojao se da će ta municija jednoga dana biti raz­
orna, i počeo je izlaziti s lošim društvom, nemarno se ponašajući i opi­
jajući se nakon posla u baru. Shodno tome, kod kuće se počeo svađati
sa svojom mladom ženom.
U jednom vrlo stvarnom smislu postaje očigledno i onim tumači­
ma sna koji nisu vidoviti, da dabar (njegov posao) jede njegovu du­
hovnu hranu.
Kao i mnogi drugi u suštini idealistički, puritanski odgojeni mladi
Amerikanci, odbacio je seksualni simbolizam - a taj je simbolizam bio
prilično očigledan u bijelom zecu. Kasnije je zapisao da je zečeve uz­
gajao još kao dječak. »Katkad sam ih volio. A često mi je bilo teško bri­
nuti se za njih.«
Ono što je očigledno mislio, pokazalo se u njegovom ispitivanju,
bilo je to da su ga zanimali zečji seksualni običaji, i očigledno je nešto
bio i naučio promatrajući ih. Njegov seksualni stav - zec - mogao bi
progutati njegovu duhovnu hranu - ribu.
Ponovo istražujući ovaj san, kao i misaoni proces povezan s nje­
govim tumačenjem, moglo bi se na prvi pogled učiniti da se previše ba­
vimo jednim jedinim snom. Međutim, ovaj san i njegovo tumačenje,
povezani su s preoblikovanjem života toga mladog čovjeka. Taj ga je
san naveo da razmišlja o sebi, o upozorenju koje je očigledno primio,
i da djeluje na osnovi toga. Napustio je posao (dabar je pobjegao), i
pronašao novi za kojeg je smatrao da je više stvaralački usmjeren.
Dobro je odvagnuo pitanje svoga braka, seksualne navike koje su
ga ugrožavale (zec je neko vrijeme plivao po moru), i poduzeo je ko­
rake da ga popravi. Snovi su ga probudili, a možda čak i spasili njegov
brak.
Tek nedavno - 1965. godine - Udruga za istraživanje i prosvjetljenje održala je svoj prvi seminar o snovima. Nadgledao ga je dr. W.
Lindsay Jacob, psihijatar iz Pittsburgha, koji je polaznicima pomagao
tumačeći njihove snove; i dr. Herbert B. Puryear, klinički psiholog sa
206
sveučilišta Trinity u San Antoniju. Obojica su proučavala Cayceova či­
tanja o snovima, i obojica su smatrala da su snovi neprocjenjivo vrije­
dan kanal za razrješavanje unutarnjih osjećajnih sukoba. Upravo kao
što je Cayce istaknuo značenje svih snova, i dr. Puryear je isto tako pri­
mijetio: »Niti jedan san ne dolazi ni iz čega.« Emocionalno uznemire­
ni ljudi često sanjaju da se dave u vodi, ili sanjaju o teškim nesrećama,
pa čak i o atomskom napadu; ta posljednja slika sna često označava
depresiju popraćenu mračnim mislima, pri kojoj se bolesnik često na­
lazi na rubu samoubojstva.
Ono što je Cayce rekao o snovima prije četrdeset ili pedeset godi­
na, znanost - i k tome napredna znanost - danas sigurno tvrdi.
»Fizičko, psihičko i duhovno odražavaju se u različitim vrstama sno­
va«, istaknuo je dr. Jacob. Na primjer, leteći bi tanjuri mogli označa­
vati nešto izvan našeg razumijevanja, kotač bi mogao biti izraz duhov­
nosti, deva podsvijesti, automobil - sanjačevo vlastito tijelo; njegovo
bi više »ja« mogli utjelovljivati svećenik, sudac, ili star čovjek s bijelom
bradom. Svi su oni značajni za one koji proučavaju snove.
Seminaru o snovima pridružilo se otprilike tridesetero ljudi raz­
ličitih dobi. Činilo se da mladi i žustri ljudi osobito zdušno sudjeluju.
Neki od studenata koledža, koji su autostopom proputovali cijelu
zemlju da bi prisustvovali tečaju, pjesnički su govorili o nizu snova u
snovima. To je sredstvo, tumačio je stručnjak Everett Irion, kojim se
podsvijest služi da bi prenijela podatke, koji obično govore o buduć­
nosti. Drugi snovi, koje su iznosili studenti, bavili su se sukobima za
razrješavanje poteškoća s egom, i pomagali su sanjačima da bolje ra­
zumiju sebe. Bio je to novi naraštaj, koji je parapsihološko prihvaćao
jednako spremno kao i putovanje na Mjesec, a njihova je oduševljena
otvorenost očigledno izazivala značajne snove.
Na tome se seminaru mnogo toga moglo naučiti o sanjanju. Kad
je san neugodan, podsvijest često zaustavlja cjelokupno sanjanje. Mla­
dolika baka, koja je inače redovito sanjala, iznenada se nije mogla sje­
titi niti jednog novog sna, bez obzira kakve je sugestije svjesno davala
sama sebi, bez obzira koliko je uporno pored kreveta stavljala olovku
i papir. Dok su drugi vedro sjedili u krugu i pričali svoje snove, ona nije
imala o čemu pričati. Bez obzira na to, tijekom noći, kad je svaki usnu­
li polaznik seminara bio pod nadzorom, uočeno je da se njezine očne
jabučice pomiču ispod sklopljenih kapaka, što je izdajnički znak da
ipak sanja. Tek što su se oči prestale pokretati, probudili su je, tako da
joj snovi ostanu svježi u pamćenju, ali mogla je samo odmahnuti gla­
vom. Ničega se nije mogla prisjetiti. Polaznici su joj dobronamjerno
rekli da zaustavlja svoje snove. Everett Irion, koji je vodio seminar, po­
kušao ju je navesti da se prisjeti posljednjih snova koje je sanjala, mis­
leći da bi u njima mogao pronaći ključ ovakvog ponašanja. Pretra207
žujući sjećanje, konačno se prisjetila djelića sna kojeg je sanjala uoči
početka seminara, prije tjedan dana. A tada se prisjetila još jednog
sna. Očigledno, počela je sprečavati svoje snove tek što je seminar ot­
počeo s radom, jer nije željela o svojim snovima raspravljati ni s kim,
niti je željela doprijeti do nekakve situacije koja bi mogla uznemiriti
njezinu podsvijest. Povjerila je skupini da je tek nedavno prošla kroz
emocionalnu krizu. Neko je vrijeme s njom živjela njezina unučica, a
nedavno ju je njezina majka uzela k sebi, pa je bakino srce ostalo bol­
no i osamljeno. Čeznula je za djetetom, i to tako mnogo da se raspla­
kala pričajući o tome.
Ta je sanjačica bila gospoda Belva Hardy, mladolika gospođa u
srednjim godinama, poznati učitelj glazbe. Zanimali su je snovi opće­
nito, i bila je sasvim voljna da svoje snove istražuje zajedno sa mnom.
Sada se dobro sjećala obaju snova. Najznačajnija se vizija pojavila one
noći kad se kod Udruge za istraživanje i prosvjetljenje prijavila na semi­
nar o snovima. Taj je san nazivala San o dupinu. Dva su se dupina ig­
rala u vodi, u okružju sličnom Marine Land na Tihom oceanu. Skakali
su, poskakivali i pričali međusobno; bili su neizmjerno sretni. U među­
vremenu je Belva stajala na obali mora i promatrala ih. Iznenada je
došao netko tko je imao slamnati šešir okrenut naopako - pružio je
šešir pred nju i zatražio da unutra stavi malo hrane za dupine. Spustila
je tri zrna žita u taj šešir i rekla: »Svakako to vrati nazad, jer ih nemam
puno.«
Čak i početniku značenje može biti očigledno. Sigurno je da je
Belvina podsvijest, potaknuta skorim seminarom o snovima, izvukla
taj problem kroz san. Bilo je očigledno tko su dupini, a ona, Belva, stoji
sa strane.
Zatim, Belva se prisjetila dijelova jednog sna: »Nedaleko od sebe
vidim obrise mladoga para. Djevojka je u plavom. San kaže: 'Ne muči
se sa zapisivanjem ovoga sna - bit će ih još'.« Već je počela zaustavlja­
ti snove.
Nakon toga sna, Belva je četiri noći ostala bez snova. Everett Irion
je istaknuo da ako se na materijal snova ne obraća pažnja ili ga se po­
tiskuje, pojedinac često neko vrijeme ne sanja.
Irion je donekle svrstao simbolizam sna o dupinima. Tihi ocean
označava smirenje; žito je vrhovna duhovna hrana, a tri zrna pred­
stavljaju Oca, Sina i Duha svetoga, a kad je Belva rekla: »Svakako mi
ih vrati«, to je sasvim jasno značilo da želi da joj se vrati dijete.
Pogodilo ju je to očigledno objašnjenje. Dva dupina bila su njezi­
na kćerka i njezina unuka. Njihov je ponovni susret bio izuzetno sre­
tan, i uživale su jedna u drugoj. Belva je trebala presjeći niti koje su je
vezale i blagosloviti takvu situaciju. To bi oslobodilo njezin um,
208
uključujući i uznemirenu podsvijest, i pripremilo je za ono što je za nju
u tom trenutku najbolje.
Belva je shvatila poruku. Sjela je i počela se moliti, a njezine su joj
molitve pokazale što je najbolje za dijete. Prožeta dobrom voljom,
nakon toga je posjetila svoju kćerku i unuku u Kaliforniji. Kćerka ju je
dočekala sličnom toplinom i razumijevanjem. Kad su se u razgovoru
dotakle djetetovog školovanja, kćerka je, na majčino iznenađenje,
predložila da bi djevojčici bilo bolje u nekoj školi u istočnom dijelu
države. »Otpustila sam svoj stisak u pogledu toga djeteta«, primijetila
je Belva, »a tada sam otkrila da mi se vraća - ovaj put zbog njezinog
vlastitog dobra, a ne da bi ispunila moje vlastite sitne potrebe.« Kad se
posljednji put javila, dijete je već ponovo bilo s njom, a Belva je svake
noći sanjala dobre snove. Nije bilo ničega što bi morala tajiti od same
sebe.
209
Upravo kao što čovjek očarano promatra more, prodirući poput svo­
jih predaka u njegovu prošlost, jednako se tako upustio u nemirnu po­
tragu za Atlantidom. Prirodnjakinja Rachel Carson rekla je da je čov­
jek u oceanu pronašao mjesto odakle je potekao, a u Atlantidi san o
nadmoćnoj kulturi, koja prethodi onom kratkom razdoblju od nekoli­
ko tisuća godina zabilježene povijesti s kojima čovjek mjeri svoj osku­
dan napredak.
Otkad je Platon prvi opisao izgubljeni kontinent Atlantide prije
dvije i pol tisuće godina, o legendarnoj zemlji koju nitko nikada nije vi­
dio, napisano je više od dvije tisuće knjiga. Neke su knjige pokušavale
dokazati da Atlantida postoji, druge da ne postoji. Neke su napisali
učeni znanstvenici, a druge sanjari u potrazi za Shangri-La.
Dok oceanografi, geolozi i obični ronioci stoljećima pretražuju At­
lantski ocean u svojoj podmorskoj potrazi, Edgar Cayce je jednostav­
no otišao na spavanje i ugledao viziju čarobnog kontinenta koja se
protezala kroz tri razdoblja propasti, a do posljednje je došlo prije je­
danaest ili dvanaest tisuća godina.
Budan, Cayce ništa nije znao o Izgubljenom kontinentu, i kad je
prvi put spomenuo Atlantidu, ukazali su mu na to, a on je protrljao oči
i rekao na svoj blagi način: »Pitam se ima li ičega u toj priči, i otkud li
je samo došla?«
U različitim razdobljima Cayceova se Atlantida mogla, baš kao i
Platonova, pohvaliti tehnički naprednom kulturom, koja se na kraju
spala do točke gdje su posljednji stanovnici postali žrtve vlastitog raza­
ranja.
Cayceova su čitanja o Atlantidi obuhvaćala razdoblje od otprilike
dvadeset godina, a obavljena su prije nego što je bačena prva atom­
ska bomba, prije nego je postalo jasno da čovjek konačno posjeduje
moć da svoj svijet raznese do kraja i vrati se u mračni srednji vijek, ili
da okrene nazad kazaljke sata i da se nade u kamenom dobu, živeći u
pećini pored slabe vatre. Zar je moguće da se sve to već jednom
dogodilo?
»Ako vjerujemo u evoluciju«, istaknuo je geolog, »tada m o r a m o
vjerovati i u neku vrstu nadmoćnijeg društva koje je postojalo prije
210
naše škrto zabilježene povijesti, budući da očigledno nismo dospjeli
daleko od vremena Mojsija, Platona, Aristotela i Krista.«
U antropologiji postoji svojevrsna praznina, u razdoblju od otpri­
like sedam do trideset tisuća godina prije, za vrijeme koje je sve
moguće, koliko mi znamo. Cijeli gradovi i nizovi gradova već su zatr­
pani, kao što su otkopani i mnogi različiti slojevi Troje - stoga zašto ne
bi mogla biti zatrpana cijela zemlja ili kontinent? Od magnetskih česti­
ca, od fosilnih ostataka, od slojeva Zemljine kore saznali smo da Zem­
lja postoji već milijune godina, pa ipak ne posjedujemo sigurno zna­
nje o onome što se u geološkom smislu dogodilo jučer. Je li nekakva
kataklizma, koja je uništila najveći dio ili čak cjelokupno čovječanstvo,
isto tako razorila i zapise toga čovječanstva? Ta zar se to ne bi moglo
ponovo dogoditi, u bilo kojem trenutku, sada kad čovjek posjeduje
oružje svoje vlastite propasti? Ili će možda biti dovoljno naginjanje
Zemljine osi, zbog kojeg će se na nas obrušiti tone otopljenog ledenjačkog leda?
Cayceova i Platonova Atlantida odgovaraju jedna drugoj u mno­
gim potankostima, iako Cayce nikada nije pročitao ta dva dijaloga, u
kojima najveći um Antike priča priču o otočnom carstvu s onu stranu
Heraklovih stupova.
Cayce je uočio tri razdoblja propasti, prva dva otprilike negdje
15 600. godine pr. Kr., kad je veliko kopno razdvojeno u manje otoke,
a posljednje oko 10 000. godine pr. Kr., kad je more preko noći progu­
talo skupinu od tri velika otoka i nekoliko manjih, kako tvrdi i Platon.
Iako Cayce u svojim čitanjima nikada nije govorio o točnom obli­
ku Atlantide prije njezinog raspada na otoke koje spominje Platon,
ukazao je da se to kopno širilo od onoga što je danas poznato kao Sargaško more na zapadu, do Azora na istoku, a njezinu je veličinu uspo­
redio s veličinom »Europe, uključujući i europski dio Azije; ne Azija,
nego Azija u Europi.«
Prije posljednjeg razaranja, prema Cayceu, Atlantiđani su se u va­
lovima raspršili u svim pravcima, čime se može protumačiti postojanje
nadmoćnih, i često čudnovato bliskih kultura, u tako različitim pod­
ručjima kao što su Egipat, Peru, Meksiko, Središnja Amerika i naš Novi
Meksiko i Colorado, gdje su vjerojatno osnovali naseobinu stanovnika
brežuljaka.
Prije konačnog razaranja, čije je središte bilo u blizini Bahama,
kultura toga visoko razvijenog naroda, nagrizena pohlepom i lakomošću, raspala se do točke, kako tvrdi Cayce, kad je njihova propast,
kao i propast Sodome i Gomore nakon njih, postala neminovna.
Cayce nam čak daje i sliku toga razaranja, što Platon ne čini.
»Zbog neprestanog zanemarivanja onih koji su čuvali sve one zakone
211
koje je trebalo primjenjivati na Sinove Boga, čovjek je stvorio razorne
sile koje su se združile s prirodnim izvorima plinova i električnih sila,
što je dovelo do prve erupcije koja se probudila iz dubina Zemlje koje
su se sporo hladile, a onaj dio koji se nalazi u blizini onoga što ćemo
nazvati Sargaškim morem, prvi je nestao u dubinama.«
Cayce zagonetno tvrdi da će zapisi koji se odnose na život na Atlantidi, skriveni u tri područja svijeta, na kraju biti razotkriveni; jedno
od tih područja je Egipat, u kojem su drevni egipatski svećenici uvje­
ravali grčkog zakonodavca Solona, koji je poslužio kao izvor Plato­
nove priče, da oni posjeduju te zapise, i to u potpunosti očuvane.
Naravno, budući da su ljudi kroz stoljeća odbacivali Platonovu
priču, pa su čak i njegove nagovještaje o kontinentu - a jasno je da se
radi o Sjevernoj Americi - onkraj Atlantide odbacivali kao dio alego­
rijskog mita, teško da bi se ta ista vrsta povjesničara i znanstvenika
obazirala na nepismenog vidovnjaka koji je zaranjao u svoju podsvi­
jest da bi protumačio jednu od najprivlačnijih priča ikada ispričanih.
Čak je i geologu, koji se postepeno predavao Cayceu i njegovim
čudesima, u početku bilo teško progutati priču o Atlantidi. Ali nakon
što se upustio u znanstveno istraživanje drugih, počeo je sa svojim vla­
stitim istraživanjem, koje ga je u jednom trenutku odvelo do mora oko
Biminija, a za to je područje Cayce predvidio da će se na njemu dra­
matično ponovo pojaviti prvi od potopljenih ostataka Atlantide. Dok
je geolog istraživao, znanstveni dokazi počeli su se gomilati. Ako je
Cayce bio u pravu u pogledu svojih zdravstvenih čitanja, zašto ne bi
bio u pravu kad se radi i o drugim stvarima? Podaci su svakako proiz­
lazili iz iste boce, da tako kažemo.
Cayce je ustvrdio da su nizine kontinenta Atlantide, prije onoga
pretpostavljenog raspada na otoke, bile usporedne sa sadašnjom at­
lantskom obalom, a geolog je istaknuo da oceanski jarci, koji se prote­
žu usporedno s Novom Engleskom, stotinu trideset do stotinu osam­
deset kilometara daleko od obale, u svojim drevnim slojevima poka­
zuju da su se nekoć nalazili iznad površine. A što je sa srednjoatlantskim podmorskim grebenom, koji se na mjestima spektakularno uzdi­
že, kao što se možda nekoć spustio? »Nataloženi materijal iz dubine od
gotovo četiri tisuće metara u području grebena«, zabilježio je geolog,
»otkrio je prisustvo biljaka koje rastu u slatkoj vodi, što je dokaz da se
taj dio grebena nekada nalazio iznad morske razine.«
Zanimljivo je što je 1966. godine potvrđeno da se blago nagnuta
zaravan spušta u sjeverni dio Atlantskog oceana, a znanstvenici pri
Oceanographic Institute (Oceanografski institut), u Woods Holeu, u
Massachusettsu, pretpostavljaju da je ta zaravan vjerojatno bila prebi­
valište najranijih ljudi u ovom kontinentalnom području, prije nekih
dvadeset tisuća godina. Međutim, usmjereni tako kako su bili, tu su za212
ravan zamislili kao najistočniji dio Sjeverne Amerike, a ne kao najza­
padniji dio Atlantide.
Za neke, Azori, koji se nalaze otprilike tisuću četiri stotine kilome­
tara zapadno od Portugala, predstavljaju istočno pogranično područje
posljednjeg od Atlantidinih otoka. A nedavno su postali aktivni, kao
što su to možda nekada bili otoci Atlantide.
Nedavno probuđena djelatnost devet azorskih otoka zapanjujući
je odraz nepostojanosti zbog koje je možda Atlantida potonula u At­
lantski ocean prije nekoliko tisuća godina. Stoljećima mirni, Azori su
se počeli buditi 1957. godine, što je zanimljivo blizu 1958. godini, koju
je Cayce vidio kao početak četrdesetogodišnjeg razdoblja velikih raza­
ranja po cijeloj zemaljskoj kugli.
Kao što se to možda dogodilo i s Atlantidom, potresi i vulkanske
erupcije iz 1957. godine dovele su do velikih valova, koji su razorili
otoke i tisuće domova. U veljači 1964. godine, potresi su divljali četiri
dana nalik na noćne more, a tisuće su izbjeglica pobjegli s otoka Sao
Jorge, kojeg je teško pogodilo tisuću udara.
Potres iz 1957. godine podsjetio je na rane prizore koje je opisao
Cayce. Geolog je pronašao izvješće jedne od izbjeglica, Bernadette
Vieira, koja je sa svojom obitelji pobjegla s otoka Sao Jorge i smjesti­
la se u Santa Clari u Kaliforniji.
Bernadettino iskustvo bilo je sasvim živopisno: »Vrišteći je trčala
niza seosku ulicu kad je između otoka Sao Jorge i obližnjeg Fayala iz
mora izronio vulkanski otok.
Toga se dana Zemlja potresla, a kamene su se kuće rušile. Stotine
ljudi našlo je smrt. Vrući pepeo padao je poput kiše. Ljetina je bila
uništena, a životinje pobijene.
Vulkanski je otok potonuo nazad u more isto tako hitro kao što se
uzdigao.«
U potresu iz 1964. godine, uspaničeni su se stanovnici plašili da bi
potresi mogli probuditi dva usnula vulkana koji su se nalazili na oba
kraja otoka Sao Jorge. »Tlo gotovo neprestano podrhtava«, izvijestila
je portugalska novinska agencija, »stanovnici Sao Jorgea osjećaju se
kao brodolomci na splavi.« U zajednici od nekoliko tisuća kuća, samo
su tri kuće ostale čitave. Telefonske su žice presječene. Zrak je odisao
sumpornim parama. Na brzinu prikupljena flota na pogođeni je otok
dovozila liječnike, medicinsku opremu i krvnu plazmu, odgovarajući
na SOS poslan s otoka:
»Velika oštećenja. Mnogo ruševina. Tražimo da svi brodovi u blizi­
ni plove prema južnoj obali ovoga otoka kojemu treba pomoć.«
Ali, to nije bilo sve: »Ako dođe do erupcije vulkana«, naglas je či­
tao geolog, »mogli bi rascijepiti otok, tako da potone u more.« Geolog
213
je izvadio kartu, pokazujući kako je azorsko otočje neobično rasuto u
središnjem dijelu oceana - pruža se sedam stotina četrdeset kilometa­
ra, s lancem vrletnih obala, vulkanskih planina, kristalno bistrih vul­
kanskih jezera i bujne suptropske vegetacije.
Sve što kopno posjeduje u smislu svježe vode, faune i flore, ti oto­
ci, okruženi morem, isto su tako imali, a osim toga još i nasljedstvo vul­
kanske nesigurnosti.
»Zar bi zaista moglo biti«, upitao sam, sumnjičavo pokazujući pet­
lju stjenovitih otočića, »da je ovo nekada bila Atlantida?«
Geolog je slegnuo ramenima. »A zašto ne bi moglo biti? Ono što
je ostalo nalazi se zapadno od Heraklovih stupova, gdje je Platon i
smjestio Atlantidu. Geološki, gdje god se neka pojava događa u sadaš­
njosti, isto se tako događala i u prošlosti, kao dio uobičajenih evolucij­
skih promjena. Jedina je razlika u stupnju promjene. Nepostojanost je
očigledna osobina toga područja.«
Azori su privukli čak i pozornost Rusa. »Godine 1963.«, istaknuo
je geolog, »vodeći ruski geolog, dr. Maria Klionova, izvijestila je pred
Akademijom znanosti u Sovjetskom Savezu da su iz dubina od dva
kilometra, stotinjak kilometara sjeverno od Azora, iskopane stijene u
kojima su pronađeni dokazi da su bile izložene atmosferi približno
15 000-te godine pr. Kr. - upravo u ono doba koje je Cayce odredio
kao vrijeme raspada cijelog kopna Atlantide.«
Slični su se dokazi pronašli i mnogo prije toga. »Godine 1898.«,
ozbiljno je izjavio geolog, »posada broda koja je u blizini Azora pola­
gala podvodni kabel pokušavala je to izvesti u vodi dubokoj tri tisuće
sedamsto metara. Dok su kuke za postavljanje kabela strugale po dnu
oceana, izvukle su nepoznate komade lave, koji su se, sudeći prema
njihovoj osobitoj staklastom ustrojstvu stvrdnuti mogle samo na otvo­
renom zraku.«
Što se tiče nepostojanosti oceanskog tla u tome području, na pri­
jelazu stoljeća jedan je britanski teretni brod izvijestio da je južno od
Azora ugledao vulkanski otok iz kojeg se dimilo, ali je otok nestao prije
nego što su geolozi uspjeli doći do njega. U manjem obimu nego u slu­
čaju Atlantide, otoci su dramatično nestajali u različitim dijelovima
svijeta. »Godine 1883.«, zabilježio je geolog, »otok Krakatau, u blizini
Sumatre, odletio je u zrak zajedno s tisućama ljudi. Godine 1916. otok
Falcon, istočno od Australije, nestao je bez traga, zatim se ponovo
pojavio 1923. godine, a potom opet nestao 1949.«
Oceansko dno često se silovito uzdiže. »Nakon što je potres iz
1960. godine sravnio sa Zemljom marokanski grad Agadir«, ističe geo­
log, »ispitivanje tla je pokazalo da se šesnaest kilometara daleko od
obale morsko dno samo u jednom ogromnom grčevitom naletu uzdi214
glo stotinu metara.« U kolovozu 1923. godine Western Union Com­
pany, tražeći izgubljeni kabel, otkrila je da se na jednom mjestu dno
Atlantskog oceana uzdiglo tri tisuće sedamsto metara od posljednjeg
ispitivanja tla prije dvadeset i pet godina.
Cayceova se Atlantida raspala na pet otoka, od kojih su tri naj­
veća bili Posejdonija, Aryan i Og. Najčudesnije Cayceovo proroštvo
odnosi se na Posejdoniju. U lipnju 1940. godine, kao što je zabilježio
geolog, Cayce je iznio proročanstvo koje bi se uskoro trebalo ostvari­
ti, ako je vidovnjak bio u pravu.
»A Posejdonija će«, rekao je, »biti među prvim dijelovima Atlantide koji će se ponovo uzdići. Očekuje se da će do toga doći šezdeset
osme i šezdeset devete godine (1968. i 1969.). Ne tako daleko u bu­
dućnosti.«
A gdje je očekivati? Geolog je pronašao ključ u jednom drugom
Cayceovom čitanju. »Postoji nekoliko isturenih dijelova koji su nekada
morali biti dio ogromnog kontinenta Atlantide. Britanska Zapadna In­
dija ili Bahami, i dio Atlantide koji se i u sadašnjosti može vidjeti, ako
se obave geološka istraživanja, prvenstveno u području Golfske struje,
ti bi se (dijelovi) tek mogli otkriti.«
Geolog je sa žarom pročešljao znanstvenu geološku literaturu o
području ispod Golfske struje. Širom otvorenih očiju čitao je o pod­
vodnoj dolini sedamdesetak metara ispod valova koji spajaju Floridu
i Bahame, o divovskim rupama potopljenim stotinu osamdeset do dvi­
je stotine sedamdeset metara od vrha Floride, o tajanstvenim uzdignućima koje su otkrile dubinske sonde u Floridskom tjesnacu.
Uzdignuća su, čini se, veličine kuće; samo što se te »kuće«, ako ih tako
možemo nazvati, nalaze šest stotina metara ispod površine oceana.
Činilo se da se geologija priprema za Atlantidu. »Prije Cayceove smrti
1945. godine«, rekao je geolog, »znanstvenici su pretpostavljali da su
oceanski bazeni ogromne kade u koje su se tijekom beskrajnih vre­
menskih razdoblja ispirali nanosi (talog od raspadnutih stijena). Među­
tim, s pojavom novog instrumenta, podvodnog dubinskog profilera,
otkriveno je da je na ogromnim područjima, osobito na grebenima,
nakupljanje taloga izuzetno slabo, što bi se dogodilo ako su kontinen­
ti vrlo nedavno bili ondje gdje je sada oceansko dno.«
Suvremena istraživanja potvrđuju relativno nedavna potonuća
ogromnih površina kopna u blizini Floride i Bahama. National Fisher­
man (Nacionalni ribolovac) donio je članak, »Južno od Keysa otkriven
ogroman potonuli dio Floride«, a odnosi se na dvije tisuće četiristo
kvadratnih kilometara veliku zaravan koja je potonula južno od Keysa
na Floridi. Geolog L. S. Kornicker opisao je potonuli lanac otoka i ba­
zen nalik laguni osamnaest kilometara južno od Biminija na Bahamskom otočju, na dubini od dvanaest do petnaest metara. Što god da
215
se tu dogodilo, dogodilo se u približno doba razaranja Atlantide. »Kornicker nagovještava«, zbunjeno je rekao geolog, »da su oblici toga
potopljenog područja oblikovani prije više od osam tisuća godina, kad
je razina mora bila petnaestak metara ispod svoje sadašnje razine.«
Geolog je osjetio uzbuđenje kad je naišao na jedno nejasno Cayceovo čitanje u kojem govori kako su Atlantiđani napravili ogromne
kristale nalik laserima, za svoje elektrane. »Zapisi o načinu izgradnje
tih kristala«, čitao je, »nalaze se u potopljenim dijelovima Atlantide,
gdje se još uvijek mogu otkriti dijelovi hramova, ispod muljevitih
naslaga morske trave koja se skupljala stoljećima, u blizini onoga što
je poznato kao Bimini, podalje od obale Floride.«
Da je Kolumbo mogao nešto saznati o kontinentu s onu stranu
Heraklovih stupova, ne bi bio uzbuđeniji od geologa dok je čitao o
Biminiju, koji je vjerojatno ostatak zapadnog dijela Atlantide. Više nije
bilo odmora sve dok geolog nije uspio organizirati podvodnu zabavu
- sondiranje pored Biminija. Nakon opsežnih priprema, našao se u
hidroavionu, prelazeći udaljenost od stotinjak kilometara između Miamija i Biminija. Pilot hidroaviona, kad je saznao o kakvom se poslu ra­
di, uzbuđeno mu je pričao o skupinama stijena koje pod određenim
uglom može vidjeti na svome svakodnevnom putu. Od pilota ekspedi­
cija je dobila podatke o općem položaju dvaju ili više nakupina vidlji­
vih stijena. Dubinski roneći u kristalnim, azurnoplavim vodama sje­
verno od Biminija, pronašli su razbacanu skupinu granitnih litica, od
kojih je svaka bila teška od pet do petnaest tona, u kojima je nešto bilo
urezano vapnom. Duhovi su se uzbudili, ali su opet potonuli. Stijene
su bile grubo otesane, i kao da su stigle iz kamenoloma. A tako je i
bilo. Brod koji je prevozio granit nasukao se u pličini i doživio brodo­
lom prije trideset godina.
Ali naše znanstvenike nije bilo tako lako obeshrabriti. Promijenili
su smjer, upustivši se u desetmetarske dubine jugoistočno od Biminija,
a nakon dva uzaludna dana, u koraljnom su moru ugledali prekrasan
bijeli stup dugačak otprilike četiri i pol metra, prevrnut na stranu. Bi li
to mogao biti jedan od stupova potopljenih hramova Atlantide, izne­
nada izložen u relativno plitkim vodama nekakvim nenadanim uzdi­
zanjem morskoga dna? Istraživanje dijela stupa otkrilo je da je od
najčišćeg mramora. Ali ipak je mogao bio otplavljen s palube nekog
teretnog broda. Geolog je shvatio - oklijevajući - da će biti potrebna
druga ekspedicija, opremljena opremom za dizanje predmeta s mor­
skog dna, da bi se stup podigao i da bi se utvrdilo njegovo podrijetlo.
Ipak, obavljali, su dubinska istraživanja, o kojima geolog odbija ras­
pravljati sve dok njihove rezultate ne bude mogao razjasniti, možda i
u vrlo bliskoj budućnosti, kad Posejdonija, ili neki njezin dio, ponovo
izroni - kejsovske nade.
216
U međuvremenu, kakvo svjedočanstvo postoji da je prije sedam i
pol tisuća godina do 30 tisuća godina postojao visoko civilizirani čov­
jek, i to na širokim područjima, daleko od središnje baze? U dolini
Pueblo, jugoistočno od grada Mexica, meksički je antropolog Juan Ar­
menia Camacho otkopao komade kosti ukrašene izrezbarenim likovi­
ma, čija se starost procjenjuje na tridesetak tisuća godina. »Ti dijelovi
kosti«, naglasio je geolog, »ukazuju da je civilizirani čovjek živio u No­
vom svijetu mnogo prije nego što je itko vjerovao, osim Caycea, koji
je uz Camachove kosti dodao i meso.«
Meksiko je prepun priča o drevnim posjetima nadarenih ljudi s
Istoka; to je dovelo do Asteka koji su gradili piramide, kako bi mogli
bdjeti nad povratkom Bijeloga boga, i zbog čega su prihvatili licemjer­
nu naklonost španjolskog konkvistadora Hernanda Corteza i njegove
grabežljive horde.
Gotovo je svaka domorodačka skupina u Središnjoj i Sjevernoj
Americi naslijedila priče o drevnim poplavama, zajedno s pričama o
strašnom prizemljivanju posjetitelja koji stižu s Istoka. U meksičkoj pre­
daji, ističe geolog, »postoji zabilješka o jednom davnom posjetu iz
zemlje nazvane Aztlan, što je očigledno drevna inačica Atlantide. Majanska Knjiga Chilan Balan, koja sadrži zapise te napredne kulture, da­
je detaljan opis ogromne katastrofe do koje je došlo na Istoku. Indijan­
ska plemena Delaware, Sijuksa i Irokeza u svome nasljeđu posjeduju
priču o velikoj poplavi, a gotovo izumrli Mandan Indijanci iz Missourija održavali su posebne obrede sjećanja na veliki ratni kanu, koji sim­
bolizira arku koja je, prema tradiciji, donijela njihove pretke s Istoka,
tijekom Velike poplave.«
Posjeti su uvijek dolazili iz smjera Istoka. »Zanimljivo je«, rekao je
geolog, »niti jedan od tih posjetitelja ili napadača nije došao sa Zapa­
da, nego uvijek s Istoka, uvijek se radilo o Atlantskom oceanu.« Nevi­
no me pogledao. »Jeste li čuli za velšku legendu o maloj ptici koja sje­
di na leđima veće ptice dok se ona uzdiže u sve više predjele, a onda
odleti još više kad se veća ptica umori?«
Odmahnuo sam glavom.
»Pa, Irokezi imaju potpuno istu narodnu priču.« Geolog je priku­
pio mnogo nagovještaja o središnjem izvoru civilizacije s obje strane
Atlantika - i Atlantide. »Svi smo mi čuli za velike egipatske piramide«,
rekao je, »ali koliko ljudi zna da arheolozi iskapaju čak i veće pirami­
de slične izrade, i to u Meksiku?«
Iz svojih je obimnih zapisa izvadio komentar o drevnim civilizaci­
jama u obje Amerike, objavljen u New York Timesu, u prosincu 1961.
godine, čiji autor William Luce piše: »Šezdesetak kilometara od grada
Mexica nalazi se arheološko nalazište koje je tako staro da čak ni Aste217
ci doslovno ništa nisu znali o njemu. To je Teotihuacan, gdje se nalazi
Piramida Sunca. Ruševina već petsto godina prije Cortezovog do­
laska, piramida je rekonstruirana u građevinu koja je visoka kao ne­
boder od dvadeset katova. Šezdeset i pet metara visok uspon do njezi­
noga vrha dobar je način da bi se dovršio obilazak drevnog Meksika...
U Meksiku stanovnike Teotihuanaca nitko nikada nije natkrilio kao ar­
hitekte i inženjere, a bili su i vrsni kipari i slikari.«
Autor je postavio veliku zagonetku. »Ruševine potiču mnoga pita­
nja. Tko su bili ljudi koji su ih izgradili, odakle su stigli, zašto su ih izgra­
dili i što im se dogodilo - pitanja su koja će i učenjake i turiste dugo
vremena privlačiti.«
Geolog je svrstao njegove dokaze. Na obje strane Atlantika posto­
jali su gotovo istovjetni kalendari, mnogo točniji od onih koji su se u Eu­
ropi razvijali stotinama godina. »Točnost matematičkih proračuna, ko­
ja se odražava i u arhitekturi i u astronomiji«, istaknuo je geolog, »pod­
jednako je zapanjujuća i u Egiptu i u ranim majanskim civilizacijama.«
Na Jukatanu, u južnom Meksiku, u Peruu postoje ostaci kulture
koja je već bila drevna kad su španjolski konkvistadori došli u te kra­
jeve. »Pizarro i njegovi ljudi pronašli su u Peruu tri tisuće i sedamsto
metara dugačku popločanu cestu, duž koje su se nalazili ostaci većeg
broja dobrih svratišta. Odakle li su se samo stvorili?«
Postoji zapanjujuća sličnost u imenima mjesta; na primjer, ovdje
je samo pet naziva gradova u Maloj Aziji negdje iz Kristova doba, i pet
gradova u Središnjoj Americi:
Mala Azija
Choul
Colua
Zuivana
Cholima
Zalissa
Središnja Amerika
Chol-ula
Colua-can
Zuivan
Golima
Xalisco
Geolog se namrštio dok sam uspoređivao nazive s tog kratkog
popisa. »Važno je zapamtiti da su naselja u Novome svijetu već imala
imena kad su pristigli prvi europski istraživači.«
Proučavajući Cayceova čitanja, geolog je shvatio da u njima ne­
ma ničega što ne bi bilo u skladu s onime što se navodi kao dokaz o
oceanskom dnu, uobičajenim otkrićima s obje strane Atlantskog oce­
ana i s Platonovom pričom. »Prema Cayceu, Atlantida je bila jedno
od najstarijih područja, a isto tako i jedno od mjesta na kojima se čov­
jek prvi put pojavio. Taj je kontinent obuhvaćao velik dio onoga što
je sada Sjeverni Atlantik, a naša je sadašnja Istočna obala tada bila
218
obalno područje, kao i dijelovi Europe. U doba kad su polovi zamije­
nili svoja mjesta, a Lemurija potonula u Tihom oceanu, Atlantiđani su
dosegnuli velik tehnološki napredak. Nekoliko tisuća godina kasnije,
zloupotreba prirodnih zakona dovela je do ogromnog uzdizanja tla ko­
je je rascijepilo kontinent na pet otoka. Najveći dio kopna Atlantide
potonuo je pri toj prvoj kataklizmi u Sargaško more. Preživjeli dio sta­
novništva nastavio je propadati sve dok se konačno, prije nekih jeda­
naest tisuća godina, priroda nije suprotstavila njihovoj izopačenosti, pa
je ocean progutao preostale otoke u posljednjoj divovskoj kataklizmi.«
Cayce je Atlantidu prvi put spomenuo u studenom 1923. godine,
u jednom od ranih životnih čitanja koje se prvenstveno bavilo pret­
hodnim utjelovljenjem klijenta. »Prije toga«, rekao je, »biće je živjelo
u toj prekrasnoj zemlji Alta, odnosno u Posejdoniji, i tada je to biće
(klijent) pripadalo onoj snazi koja je razvila najvišu civilizaciju i znanje
koje je ikada bilo poznato na ovoj zemaljskoj razini. To je bilo gotovo
deset tisuća godina prije nego je došao Princ mira.« Cayceov se opis
posljednje katastrofe u jednome razlikovao od Platonovog - radilo se
o razlogu zbog kojeg je došlo do ogromnih seoba. Platonov izvor mi­
gracije stanovništva Atlantide shvaća kao dio velike invazije, koju je
suzbila atenska vojska, koja se teško mogla nositi s tom velikom silom.
Cayceov je prikaz uvjerljiviji, jer nagovještava da su Grci odbacili sku­
pinu lutalica, koja je bila samo jedna od mnogih skupina beskućnika
koji su preplavili otok u potrazi za novim domovima.
Prvi val migracija, do kojeg je došlo nakon druge katastrofe, mo­
gao bi objasniti pojavu Baska, čvrste rase nepoznatoga podrijetla i ne­
poznatoga jezika, koji živi u planinama sjeverne Španjolske. »U to je
vrijeme«, rekao je Cayce, »došlo do prvog dolaska ljudi u Pireneje.«
Bilo je to toliko davno da su sve veze s majčinskim kopnom postepe­
no izbrisane. »Kasnije, otkrivamo narode koji su postali crni, ili mije­
šane narode, ondje gdje se kasnije razvija egipatska dinastija; isto tako
i ljude koji su kasnije postali preci Inka, i koji su izgradili zid preko pla­
nina, a i pretke stanovnika brežuljaka.«
U poljodjelski Egipat došljaci su mogli donijeti umijeće medicine,
balzamiranja i arhitekture, a krećući se u suprotnom pravcu, ponijeli
su plodove svoje kulture u Središnju Ameriku i Peru, gdje su domoro­
ci, kao i prvi poznati Egipćani, mumificirali svoje mrtve.
Do prvih je poremećaja na Atlantidi, odnosno do prvih uzdizanja
tla došlo prije dvadeset i osam tisuća godina, ali prije 17 600. godine
pr. Kr. kontinent se nije rascijepio. »Ondje gdje je prije prvih erupcija
bio jedan ogroman kontinent«, rekao je Cayce, »za vrijeme tih promje­
na došlo je do stvaranja većeg broja velikih otoka, a između njih su se
pojavili kanali ili tjesnaci, zaljevi i struje.«
219
Kad se radi o strukturi kontinenta, nije bilo teško izmijeniti dno At­
lantskog oceana. Već bi i blago nabiranje Zemljine kore moglo dove­
sti do uzdizanja velikih dijelova oceanskog dna do same površine, dok
bi isto tako veliki dijelovi potonuli.
Uzdizanje koje je dovelo do propasti kontinenta smatra se nesret­
nim spojem razornih sila koje su probudili ljudi sa razornim silama pri­
rode, što se može dogoditi ako snažna nuklearna eksplozija uznemiri
ravnotežu Zemlje u području eksplozije. Prema današnjim mjerilima,
to je uistinu morala biti razvijena civilizacija, koja je samu sebe mogla
uništiti. Ako je čovjek sklon vjerovati Cayceu, do propasti je dovela
zloupotreba sunčane energije. A postoji i dokaz, kako tvrdi geolog,
koji podržava zamisao da je čovjek tada bio tehnički dovoljno napre­
dan da koristi eteričke ili kozmičke zrake Sunca kao glavni izvor ener­
gije. »Pronađene su drevne karte Grenlanda i Antarktika, na kojima su
ta područja prikazana bez ledenjaka«, istaknuo je geolog, »a
stručnjaci, na temelju blagog uzdizanja i spuštanja planina, smatraju
da su drevni kartografi to područje mogli nacrtati gledano iz zraka«.
Čimbenik kojim su uspjeli zloupotrijebiti moć Sunca, tvrdi Cayce,
je kremen, čija čarobna moć očigledno podsjeća na lasersku zraku,
koja je otkrivena tek tridesetak godina nakon ove Cayceove izjave.
Način na koji je usnuli Cayce opisao taj kamen podsjetio je geologa na
silu koja se stvara filtriranjem Sunčevih zraka kroz rubin. Ta je zamisao
tek nedavno prihvaćena. »Sunčeve su zrake probudile moć toga
kamena«, rekao je Cayce. »Koncentriranje zraka kroz prizme ili staklo
djelovalo je na instrumente koji su bili povezani s različitim načinima
putovanja (vlakovi, brodovi, itd.), kao što bi to danas bila daljinska
kontrola pomoću radiovibracija ili uputa.«
Kremen, ili rubin, bio je smješten u zgradi s kupolom. Moćne
zrake kamena ili rubina mogle su prodrijeti posvuda; upravo kao i kod
laserskih zraka, to je moglo biti smrtonosno, ili konstruktivan izvor
energije. Teško je bilo shvatiti ono što je Cayce izgovorio: »Utjecaji
radijacije koja se pojavila u obliku zraka bili su nevidljivi oku, ali su
djelovali na kamenje i pretvarali se u pokretačku energiju, bez obzira
je li se radilo o zrakoplovima koji su se kretali pomoću plina, ili o
upravljanju naprava za zabavu koje su mogle letjeti blizu Zemlje, ili o
vozilima koja su se kretala po površini mora ili ispod nje.«
Posvuda širom Atlantide bile su postavljene postaje koje su proiz­
vodile tu snagu, a tada je nešto nepovratno pošlo po zlu i došlo je do
rascjepa. »Te su postaje nenamjerno bile pogrešno postavljene i dove­
le su do drugog razdoblja razaranja, u kojem se kontinent raspao na
otoke, na kojima je kasnije došlo do daljnjih razaranja.« Cayce je po­
tanko opisao kamen koji je bio izvor te sveukupne energije: »Veliko
220
cilindrično staklo, s facetama, da bi se kroz kamen centralizirala moć
koja se stvarala između jednog kraja cilindra i samog kamena.«
Kao što je Platon nagovijestio, do propasti je došlo s nestankom
ćudoređa. Cayce opisuje posljednje dane: »Kako su podizani gradovi,
sve su rjeđima postajale sposobnosti prizivanja sila prirode da zado­
volje potrebe ukrašavanja tijela, ili da pribave hranu kad bi se pojavi­
la glad. Došlo je do 'rasipanja' u planinama, dolinama, a zatim i u
samome moru, a nakon toga i do brzog raspadanja kontinenta, pa i
smrti, a spasili su se samo oni koji su pobjegli u udaljene zemlje.«
Činilo se nevjerojatnim da bi tako uznapredovao narod mogao
postati gladan i ostati bez odjeće.
Geolog se iskrivljeno osmjehnuo. »Pomislite samo na milijune
onih koji gladuju danas u svijetu - Indija, Kina, Rusija.« Zamislio se. »A
ako broj stanovnika nastavi rasti sadašnjom brzinom, za sljedećih
pedeset godina i mi bismo mogli imati poteškoća s hranom. Kako
danas stvari stoje, naš je jedini izlaz u donošenju programa protiv siro­
maštva, i bit ćemo najbogatija zemlja na svijetu.«
Za jedno od Cayceovih čitanja, geolog nije smatrao da otkriva
samo podatke o Atlantidi, nego i Cayceovu proročansku nadarenost.
Cayce je slikovito opisao sastanak većeg broja naroda na Atlantidi,
koji se održao oko 50 000. godine pr. Kr., a na kojem se govorilo o veli­
kim čoporima ogromnih zvijeri koje su tada preplavljivale Zemlju. Tih
su se zvijeri, tvrdi Cayce, na kraju oslobodili »šaljući nadkozmičke
zrake iz različitih energetskih postrojenja«.
Zvuči kao puka maštarija. Ali jedna je Cayceova izjava podložna
pomnom ispitivanju, a dao ju je 1932. godine: »Te će zrake biti otkri­
vene tijekom sljedećih dvadeset i pet godina.«
Pazeći na vrijeme, 1958. godine geolog je otvorio Encayclopaediu
Britannicu i pronašao dva podatka koja se odnose na nedavna otkrića
potencijalno smrtonosnih zraka. Samo godinu dana prije toga, ekspe­
rimentalni su fizičari s Kalifornijskog sveučilišta izvijestili o uspješnom
naporu pri stvaranju antineutrona. »S otkrićem antineutrona«, piše
Encyclopaedia, »javlja se i teorijska mogućnost izvora energije koji bi
stotinama puta bio snažniji od bilo kojeg do sada postojećeg. U suštini,
antineutrone bilo bi moguće združiti s antiprotonima da bi se dobila
'antimaterija'. Kad antimaterija stupi u dodir s običnom materijom,
sveukupna bi se njezina masa pretvorila u energiju, a ne samo jedan
njezin dio, kao u slučaju nuklearne fizije i fuzije.«
Činilo se krajnje složenim.
»Uopće nije«, rekao je geolog s osmijehom. »Antineutronska zra­
ka prijeđe preko vas, i vi postanete masa nevidljive energije.« Taj pro­
ces nije bio reverzibilan.
221
Ali postojala je još jedna zraka, koja je bila sličnija kremenu kojeg
je opisao Cayce. Sila zračenja »postiže se pohranjivanjem energije u
mali izolirani kristal koji posjeduje osobita magnetska svojstva, tako da
kristal stvara više energije nego što je prima.« Drugim riječima, radi se
o laseru. A kao što je to nagovijestio Cayce, već se kao kristal, da bi
preobrazio materiju u bezgraničnu energiju, koristi rubin, i to pojača­
vanjem svjetlosnih zraka Sunca.
Usprkos »dokazu«, materijal o Atlantidi bio je previše maštovit da
bi mogao biti istinit. Budući da je Cayce bio uključen na kolektivno ne­
svjesno, možda se na neki način uključio u neku zanosnu bajku koju
je smislio stvaralački ili hirovit um.
»Ta je priča bila stvarna u nečijem umu, pa je stoga postala pod­
jednako stvarna i u Cayceovoj podsvijesti«, pokušao sam dati objaš­
njenje.
Geolog je odmahnuo glavom. »To neće ići. Inače bi Cayce bio
podjednako kriv za ponavljanje svake pogrešne medicinske dijagnoze
koju je donio neki zbrkani liječnik; dijagnoza, kakva god bila, svakako
je bila stvarna u umu liječnika.«
Čak i kad se radi o klimi, čini se da je Cayce znao o čemu govori
kad se osvrnuo na onih »deset tisuća šesto godina prije nego se na
Zemlji pojavio Princ mira.« Yukatan, utočište odbjeglih Atlantiđana,
tada je imao drugačiju klimu. »Umjesto tropskog, to je tada bilo više
umjereno područje, a od današnjeg prilično se razlikovalo po uvjeti­
ma i izgledu.« Takve su izjave mogle uvjeriti geologa da je Cayce pos­
jedovao nesvjestan uvid. »Glavna klimatska promjena koja je hladnu
ledenjačku klimu dovela do sadašnje zemaljske klime dogodila se prije
otprilike jedanaest tisuća godina«, samozadovoljno je primijetio geo­
log. »Proučavanje cvjetnog praha pronađenog u fosilnim ostacima na
području grada Mexica, južnije od Yukatana, pokazalo je da je to pod­
ručje nekada bilo hladnije i suše nego što je sada.«
Vratio se Cayceovom opisu fizičkih promjena u tome području.
»U posljednjem uništenju Atlantide, velik dio tla u Središnjoj Americi
i Meksiku promijenio se u oblik sličan današnjem.«
Geolog je i za to imao objašnjenje. »To znači da otkad je došlo do
migracija, prije konačnog razaranja koje je promijenilo Meksički zaljev
u njegov sadašnji oblik, mora da su te migracije završavale na područ­
jima koja su sada pod morem Zaljeva.« Ponovo se vratio Cayceu. »Prvi
hramovi koje su podigli Altar i njegovi sljedbenici uništeni su u raz­
doblju mijenjanja obrisa tla, a oni koji su uslijedili za njima otkriveni su
na Yukatanu, ali nisu otvoreni.«
Teško da je to bila istina. Ali geolog nije bio siguran. Gotovo usput
je rekao: »Možda bismo mogli dobiti dokaz o Atlantidi, samo kad bis222
mo uspjeli shvatiti značenje onog osobitog kamenja koje je 1933. godi­
ne otkriveno na Yukatanu.«
Cayce je očigledno predvidio arheološku djelatnost koja će pro­
naći neke ostatke divovskih kremenih kamenova koje su Atlantiđani
koristili kao očigledno beskonačan izvor energije. »Na Yukatanu po­
stoji znak te civilizacije«, rekao je Cayce tijekom sna. 1 kao da poku­
šavao odvesti arheologe do toga kamenja, upozorio je: »Pojasnimo
ovo, jer će tako obrazac biti mnogo jednostavnije pronađen. Jer to će
kamenje biti odneseno u Sjedinjene Države. Dio će biti prenijet u dr­
žavni muzej Pennsylvanije. Dio će biti prenijet u vašingtonski muzej ili
u Chicago.«
To može biti i puka slučajnost, ali časopis Fate u studenom 1962.
godine objavio je: »Tri su zapečaćene majanske grobnice, više od dvi­
je tisuće godina stare, pronađene na poluotoku Yucatanu, a iskapanja
su vodili arheolozi s University of Pennsylvania (Pensilvanijsko sveuči­
lište).«
Atlantida očigledno nije predstavljala legendu za čovjeka koji ju
je i stavio na karte - za Platona. »Blistavi i istančani um koji je zamis­
lio dijaloge i Državu«, primijetio je geolog, »bio je onaj isti um koji je
u Timeju jasno govorio o silnoj moći koja će se dići protiv Europe i Azi­
je.« Pišući četiri stoljeća prije Krista, Platon je razmišljao o stvarnosti
koja nije bila nimalo nejasna, o bezimenom strahu od Atlantika, koji
se protezao onkraj zaštitničkog gibraltarskog tjesnaca. Govorio je o ne­
pristupačnom Atlantskom oceanu kojim se ni najhrabriji pomorci ne
usuđuju zaploviti, od straha da ne zalutaju, sve dok prije dvije tisuće
godina skupine neustrašivih pomoraca nisu isplovile prema Indiji.
Nije samo Solon pričao priču o Atlantidi. I Sokrat je, prema Plato­
novom sjećanju, dao slično izvješće, »koje se ne može objasniti nekak­
vom slučajnošću.«
Očigledno, Platon je smatrao da je to nešto više od slučajnosti.
U Timeju, Platon spominje odbijanje navale Atlantiđana. U Kritiji,
dijalogu koji je naziv dobio prema Platonovom djedu, kojem je Solon
i ispričao svoju priču, opisuje legendarnog Atlasa, prvog kralja Atlantide. Priča o Atlantidi, tvrde egipatski svećenici, zapisana je »u našim
svetim zapisima kao priča stara osam tisuća godina.« Budući da je So­
lon živio oko 600. godine pr. Kr., to bi značilo da je do konačnog raza­
ranja došlo prije deset i jedanaest tisuća godina. Kao i drugi narodi, i
drevni su Grci posjedovali legendu o razornom potopu nalik onom
Noinom. Na temelju nekih drugih zapisa, koji su možda sigurno pohra­
njeni u nekoj piramidi, Egipćani se sjećaju mnogih takvih razaranja.
Atlantski ocean i samim svojim nazivom ukazuje na grčki utjecaj,
a Atlanticus je na latinski preveden grčki izraz Atlas. Platon je ponovo
223
ležerno otkrio nešto što je potvrdilo njegovu vjerodostojnost, a to je
nagovještaj o kontinentu onkraj otoka Atlantide. »Očigledno«, istak­
nuo je geolog, »govorio je o kontinentu kojeg svi mi vrlo dobro pozna­
jemo - o Sjevernoj Americi.«
Možda je, čitajući Platona, Kolumbo dobio ideju da će onkraj Heraklovih stupova, onkraj Platonove Atlantide, pronaći pravi kontinent,
koji može biti samo Indija, jer koji drugi kontinent uopće i postoji?
Moglo bi biti umjesno ukratko pogledati Platonovu priču, koja po­
činje kad egipatski svećenik savjetuje Solona: »A s obzirom na one ge­
nealogije o kojima si nam pripovijedao, Solone, to su dječje priče. Vi
se sjećate samo jednog potopa, a bilo ih je mnogo. Vi ne znate da je
u vašoj zemlji prebivala najplemenitija rasa ljudi koji su ikada živjeli, a
vi i cijeli vaš grad samo ste njihov ostatak. To je vama nepoznato, jer
su oni koji su preživjeli to razaranje umrli i nisu ostavili nikakva zapi­
sa. Jer nekada, Solone, prije najvećeg od sviju potopa, grad koji je sa­
da Atena, bio je prvi u ratu i jako slavan zbog svojih zakona, a govori­
lo se da su njezini građani činili najplemenitija djela i da su imali naj­
pravedniji ustav od sviju gradova.
Mnoga su blistava djela vašega grada zabilježena u našim zapisi­
ma. Ali jedno djelo nadmašuje sva ostala. Jer ti zapisi govore o moć­
noj sili koja se ustremila protiv cijele Europe i Azije. Ta je sila dolazila
s Atlantskog oceana, jer se u tim vremenima Atlantskim oceanom
moglo ploviti; a iza tjesnaca kojeg vi nazivate Heraklovim stupovima,
nalazio se jedan otok. Otok je bio veći od Libije i Azije (Male Azije)
zajedno, i preko njega je vodio put na druge otoke, a preko tih otoka
mogao si proći na nasuprotni kontinent (Amerika), koji je okruživao
ocean. Jer ovo more (Sredozemno), koje se nalazi unutar Heraklovih
stupova, samo je luka, budući da ima uzak ulaz, a s njegove je druge
strane pravo more, a kopno (Amerika) koje okružuje taj ocean, moglo
bi se uistinu nazvati kontinentom.
Na Atlantidi je postojalo ogromno carstvo koje je vladalo cijelim
tim otokom i nekolicinom drugih, kao i dijelom kontinenta (Amerike),
a osim svega toga, pokorili su dijelove Libije, sve do Egipta, i dijelove
Europe, sve do Tirenskog mora. Ta se ogromna moć okupila u jednom
naporu da podvrgne sebi i vašu i našu državu, pa i sve one zemlje koje
su se nalazile unutar tjesnaca; a tada, Solone, tvoja je zemlja veličanst­
veno bljesnula, jer bijaše prva po hrabrosti i vojnoj vještini, i bila je
vođa sviju Helena. A kad su svi drugi pokleknuli, prisiljena uspraviti se
sama, nakon što je proživjela najstrašnije opasnosti, pobjednički se
22
21 Stadij, starogrčka mjera za dužinu, 173 m; prim. prev.
Trirema, lat. triremis, lađa s tri reda veslačkih klupa; prim. prev.
224
uzdignula nad osvajačima i očuvala od propasti one koji još nisu bili
pokoreni, i oslobodila sve ostale koji su prebivali unutar granica Heraklovih stupova. Ali nakon toga pojaviše se strašni potresi i bujice. I
za samo jedan dan i jednu noć kiše, svi su vaši ratnici potonuli u Zem­
lju, a otok Atlantida na isti je način nestao ispod površine mora. I stoga
je more u onom području nepristupačno, jer na dnu mora blatne su
pličine koje je izazvalo potonuće otoka.«
U jednom drugom dijalogu, Platon daje slikovit opis Atlantide:
»Bijaše ondje hramova podignutih i posvećenih mnogim bogovima, i
vrtova i vježbališta, od kojih neka bijahu za ljude, a neka za konje.
Bijaše ondje i trkalište, cijeli stadij 2 1 široko, a u dužinu se protezalo
preko cijelog otoka, da bi se u njemu mogli konji utrkivati. Bijaše on­
dje i stražarskih kućica postavljenih na pravilnim razmacima za čuva­
re, dok su oni najvećeg povjerenja dostojni imali kuće unutar tvrđave,
i u blizini kraljeva. Pristaništa su bila prepuna trirema 2 2 i skladišta op­
reme, a sve bijaše spremno za upotrebu.
Tijekom mnogih naraštaja, sve dok je u njima prebivala božanska
priroda, ti su se ljudi pokoravali zakonima, bili su blagi i mudri u svo­
jim međusobnim odnosima. Prezirahu sve osim vrline, a na zlato i pos­
jedovanje malo su mislili, jer im se to pričinjavalo samo kao teret. Ni
raskoš ih nije opijala, niti im je bogatstvo slabilo samonadzor. Jasno su
uviđali da se zemaljska dobra povećavaju kroz međusobno prijateljst­
vo, da nestaju kad ih se previše žudi, dok prijateljstvo propada. Takvim
razmatranjima božanske prirode sve ono što smo opisali u njima je
raslo. Ali tada je taj božanski dio počeo blijedjeti, a oni su, nesposob­
ni podnijeti svoju dobru sreću, postali nepristojni i počeli postajati sve
lošiji. Onima pak koji nisu znali prepoznati pravu radost, i dalje su iz­
gledali blagoslovljeni i u ono doba kad su bili ispunjeni nepravednom
škrtošću i moći.«
S izjavom da je takva zloća očigledno razljutila bogove, Platonov
izvadak se prekida, vjerojatno izgubljen negdje tijekom godina. Ne­
sumnjivo, najveći filozof toga doba nije mogao znati što će potaknuti
svojom pričom o Izgubljenom kontinentu, ali Cayce je bio nešto dru­
go. Nakon uzdizanja nekih dijelova Atlantide, rekao je Cayce, nastupa
razdoblje uzdizanja koja »u sljedećem naraštaju moraju doći i do dru­
gih zemalja.« To je čitanje obavio u prosincu 1943. godine, a Websterov rječnik naraštaj definira kao razdoblje u kojem »oca nasljeđuje di­
jete, što se obično uzima kao razdoblje od trideset i tri godine.« Tako
da za sljedećih deset godina Atlantida možda više neće biti tajna. A
geolog? On želi biti u blizini Biminija kad izroni novo tlo - ili će se to
dogoditi u Azorima? Vrijeme - i Cayce - još uvijek mogu razriješiti jed­
nu od najtajnovitijih zagonetaka čovjekove prošlosti.
225
Izraz »prizeman« skovan je za Eulu Allen. Ona dolazi iz države Wa­
shington, gdje je nekada uzgajala i odgajala konje. Bila je udana i po­
digla je obitelj, a imala je i nekoliko unučadi. Živjela je u velikoj i udobnoj kući sa svojim suprugom, umirovljenim mornaričkim zapov­
jednikom, Haroldom Allenom, obrađivala polja oko svoje kuće, savje­
tovala prijatelje i pisala o onome što je Edgar Cayce nekada zasijao u
njezinoj svijesti.
Čim smo se susreli osjetio sam lakoću, osjećaj opuštenosti koji
proizlazi iz spoznaje, možda i intuitivne, da ste upoznali čestito ljudsko
biće. Njezine su plave oči blistale kroz stakla naočala, na usnama joj
je lebdio prijateljski smiješak, a kad mi je pružila ruku, stisak joj je bio
suh i čvrst kao stisak muškarca.
Dok me vodila prema udobno podstavljenoj stolici, kradom sam
se ogledao po prostoriji. Bila je prevelika, ali ipak topla, a toplina joj je
izvirala iz nekoliko izvora - vrčevi i boce sviju boja i opisa, koji su bli­
stali na suncu koje je ukoso obasjavalo sobu, uglačani drveni predme­
ti koji su se doimali kao živi, knjige i časopisi razbacani po stolovima i
stolicama. Bila je to dnevna soba ljudi koji su očigledno uživali u životu.
Eula je, kako sam pretpostavljao, imala šezdesetak godina, ali bila
je bezvremeni tip žene, koja će i za deset godina biti podjednako ži­
vahna i umom i duhom, kao što je to bila i prije deset godina. Bila je
visoka, uspravnih leđa, i izravnog ponašanja. Činilo mi se nevjerojat­
nim da bi takva prizemljena osoba mogla vjerovati u ezoterično.
»Je li vas Edgar Cayce uvjerio u postojanje reinkarnacije?« upitao
sam je.
Glasno se nasmijala. »Edgar Cayce mi je spasio život«, naglasila je.
»Jeste li zbog toga prihvatili vjerovanje u reinkarnaciju?«
»Uopće nisam«, rekla je jednostavno, »gospodin Cayce nikada ni­
kome nije nametao svoja uvjerenja.«
Pitao sam je kako se susrela sa Cayceom.
Nasmijala se. »Kao i većina drugih ljudi, pretpostavljam: bila sam
umorna, iscrpljena, prava vreća kostiju, i jedva da sam se mogla kre­
tati. Tada sam imala četrdeset i dvije godine, nedavno sam bila rodila
dijete, muž mi je bio na moru, a ja sam završila s akutnom upalom
226
bubrega. Liječnici u mornaričkoj bolnici u Norfolku rekli su mi da je­
dan bubreg moraju odstraniti, a kad sam odbila operaciju, rekli su mi
da ne mogu preuzeti odgovornost za ono što će se dogoditi.«
U to je doba živjela u namještenoj sobi, a prijateljski nastrojena
nadstojnica upoznala ju je sa ženom kojoj se zdravlje popravilo zahva­
ljujući Cayceovom čitanju. Ta žena, Mignon Helms iz Virginia Beacha,
od tada nikada niti jednog dana nije patila od bilo kakve bolesti.
Eula je bila pustolovna, i privukla ju je zamisao o iscjeljujućoj sna­
zi koja djeluje kroz nesvjesni um nekakvog stranca. »Dovoljno sam
poznavala život da bih znala kako nema granica moći uma, i možda
sam upravo zbog tog razloga i odbila operaciju, osjećajući da me ne
bi oslobodila suštine problema, a nakon nje bih ostala osakaćena.«
Sa svojim je sinom Bruceom prije toga bila doživjela jedno ne­
obično iskustvo, zbog kojeg je bila spremna povjerovati u bilo kakav
oblik mentalnog iscjeljivanja. Prije petnaest godina Bruce, koji je tada
imao dvanaest, ozbiljno se razbolio od reumatske groznice. Udarci
njegova srca mogli su se čuti po cijeloj sobi. Eula nikada sebe nije sma­
trala religioznom osobom. Njezina je obitelj bila medu prvim bijelim
naseljenicima između Walla Walle (u Washingtonu) i Lewistona (u
Idahou), pa stoga u njihovim životima crkva nije bila prisutna. Ali dok
je dječak ležao na stolu, molila se. Vizualizirala je Boga, i vizualizirala
je savršeno srce, održavajući sliku toga savršenog srca u svojim misli­
ma cijelo vrijeme trajanja bolesti. Došlo je do krize, i dok je liječnik
sumnjičavo promatrao, dječakovo je disanje iznenada postalo lagani­
je, temperatura se spustila i, zadrijemavši, opustio se. Liječnik je ustao
s umornim uzdahom. »Ne znam kako se to dogodilo«, rekao je, »ali oz­
dravit će.«
Eula je oklijevala. »Doktore, ja sam se molila. Mislite li da je to
možda djelovalo?«
Znatiželjno ju je pogledao. »Ne mogu se sjetiti ničega drugoga što
je moglo pomoći«, rekao je. »Vi ste spasili život svoga sina.«
I stoga je priča o Cayceu Euli Allen bila sasvim prihvatljiva.
Nakon što joj je gospoda Helms opisala kako joj je Cayce pomo­
gao kad liječnici u tome nisu uspjeli, Eula je upitala: »Kad bih mogla
vidjeti tog čovjeka?«
»Morate zakazati sastanak«, odgovorila je gospoda Helms, »ali ne
morate ga vidjeti. Samo recite gdje ćete biti u određeno vrijeme.«
Eula Allen je trepnula. »Ali ja bih željela otići k njemu«, konačno
je rekla.
Čitanje je zakazano za osamnaestoga veljače 1941. godine, a bila
je prisutna i gospoda Helms, kao i Gertrude Cayce i neizbježna Gladys
Davis.
227
Usnuli Cayce niti jednom nije spomenuo upalu bubrega. Rekao je
da je Eula anemična, da djeluje samo energijom svojih živaca, i opi­
sao napetost i tegobe u donjem dijelu leđa, u području bubrega, bol
koji se širi do sredine leda. »U tim područjima živčanog sustava živčane
su stanice (živčana središta iz kojih se prenose impulsi) začepljene ili
povećane, prilično su bolne na dodir i šire se u mišićna područja tijela.«
Sami organi bili su zdravi, osim što nisu imali dovoljno poticaja za
rad, zbog slabog optoka krvi, do kojeg je došlo zbog oslabljenih impul­
sa središnjeg živčanog sustava. »Dakle, organi nisu zahvaćeni nikak­
vom bolešću, samo se povremeno loše osjećaju.«
Predložio je male količine maslinovog ulja iznutra, tri tablete Adirona svakoga dana, uza svaki obrok, i pola sata upotrebe električnog
aparata za masažu prije spavanja, osobito na području glave i vrata,
između ramena i preko devetog leđnog kralješka, kao i preko donjeg
dijela leda.
Iako je takav tretman djelovao prilično šturo, Eula Allen je otkrila
da ima čudnovato povjerenje u čovjeka koji ju je s ljubaznim osmje­
hom i toplim stiskom ruke uveo kroz vrata. »I prije smo se poznavali«,
rekao je, blago joj stežući ruku.
Kad se vratila u svoju sobu, Eula je ponovo pregledala svoje pos­
ljednje medicinsko izvješće. Bubreg joj je otekao do veličine omanje
dinje, a općenito zdravlje joj se pogoršalo. Takvo je stanje bilo kronič­
no već petnaest godina, povremeno bi se pogoršavalo, ali u tome joj
je razdoblju već šest tjedana bilo mnogo lošije. Bolovi u leđima su se
pojačavali, temperatura je bila visoka. Preporučena operacija.
Ali ona je vjerovala u Caycea i u električni aparat za masažu. Za
tri dana otečeni bubreg bio je sveden na normalnu veličinu, a bolovi
su prestali. Nastavila je s tretmanom, i za šest mjeseci dobila osamna­
est kilograma. Tako se dobro nije osjećala sve od vremena kad je ima­
la dvadeset i pet godina. A zapamtila je i onu čudnu rečenicu koju je
Cayce izgovorio: »I prije smo se poznavali.«
S vremenom, njezina je znatiželja pobijedila, i željela je saznati što
je time mislio reći. Bilo je to čudno, ali i sama je imala isti osjećaj. I ta­
ko je po prvi put, čavrljajući sa Cayceom, čula za reinkarnaciju. »Znači
li to«, upitala je, zabrinuto se namrštivši, »da bih se na Zemlju mogla
vratiti kao životinja?«
Cayce se nasmijao. »Naravno da ne, jer je to seljenje duša, a mož­
da se čak i ne morate više ovamo vraćati, ako se u ovom životu savr­
šeno razvijete.« I uza sve povjerenje koje je osjećala prema ovom nev­
jerojatnom iscjelitelju, bilo joj se teško priviknuti na zamisao o reinkar­
naciji. Cayce nije navaljivao. Pohađala je njegova predavanja o Bibliji
i pozorno slušala. »Duša je vječna«, govorio je, »a Božja ruka nije krat228
ka. Vi odlazite i ponovo se vraćate.« Reinkarnacija obuhvaća samo vi­
soko razvijene ljudske duše, a ne i životinje.
O tome je razmišljala više od godinu dana, a tada odlučila da od
Caycea zatraži životno čitanje. Takva su čitanja razotkrivala prošle
živote, one koji su najviše utjecali na sadašnji život, otkrivali stavove,
naklonosti i osobine koje su vjerojatno preuzete iz prethodnih života u
različitim tijelima. Iako ju je Cayceovo zdravstveno čitanje uvjerilo da
je njegova podsvijest povezana sa sveopćim umom, reinkarnacija je i
dalje predstavljala poteškoću, čak i za čovjeka koji je vjerovao da duša
nadživljava tijelo poslije smrti, u što ona nije bila do kraja sigurna.
Dok je Cayce govorio, Eula je otkrila da je već živjela u Irskoj, Ri­
mu, Siriji, Peruu, Atlantidi (gdje su toliki mnogi živjeli), i na Divljem za­
padu prije Građanskog rata. Ali ono što ju je u to doba ponajviše zani­
malo, budući da je bila praktična, bio je uvid u vlastitu narav tijekom
svih tih inkarnacija.
»Fizički su tijela bila vrlo različita«, rekao je Cayce, »ali je osoba
bila vrlo iskrena, vrlo stroga u mnogim poslovima. Tako je ovo biće os­
posobljeno za tumačenje bilo kojeg stupnja pojedinačnog iskustva, a
drugi će je slušati.«
Uz skriveni osmijeh, shvatio sam da sam Eulu odabrao kao tuma­
ča Cayceovih zapisa, i pažljivo sam je slušao, iako pomalo zbunjeno,
već satima. Duboko me se dojmila njezina otvorenost i čestitost, za­
bavljali su me njezini zanimljivi opisi nekih od staratelja Cayceovog
nasljeđa. Njima se vjerojatno ne bi tako svidjeli.
Cayce je na vrlo zanimljiv način opomenuo Eulu. »Biće bi treba­
lo paziti ne što će reći, ili hoće li to reći, nego što i kako i kad će reći.
Neka zapamti da drugi slušaju i pamte, 'Morat ćete polagati račune za
svaku riječ koju ste izgovorili'. Jer u izgovaranju riječi skriva se moć.«
Mogao sam jamčiti da je Eula rječita, ali to očigledno nije bio od­
raz reinkarnacije. Ali imala je još nekih posebnosti. »Od bića se može
očekivati da će biti povezano s mnogima koji su bili, ili će biti jako po­
vezani s mijenjanjem politike, mjesne, državne, nacionalne i međuna­
rodne.«
To se činilo prilično napornim za jednu baku, čak i tako praktičnu
kakva je bila Eula.
Podigao sam pogled sa životnog čitanja koje je Eula stavila pred
mene. »Mislim da shvaćam kako vi upravljate svojim vlastitim mini­
starstvom unutrašnjih poslova.«
Prilično me oštro pogledala, ali ništa nije rekla.
»Zar uistinu savjetujete velike državne sile o tekućim problemi­
ma?« osmjehnuo sam se.
229
»U moj dom dolaze ljudi sa svih strana svijeta - iz Indije, Kine, Washingtona, ali tko su oni i što su, to je osobna stvar.«
Nešto mi je palo na um. »Ako su ljudi živjeli već i prije, zašto se
ničega ne sjećaju iz tih života?«
»Ali sjećaju se«, rekla je. »Samo se ponekad ne mogu sjetiti da se
sjećaju. Isus je rekao, 'Sve ću stvari vratiti u vaše sjećanje', ali nije re­
kao na koji način.« Usprkos predmetu razgovora, i dalje je odavala do­
jam praktične osobe.
»Čega se vi sjećate?« upitao sam.
»Pa, gospodin Cayce je spomenuo da sam u svom irskom životu
bila Rosa O'Deshea, koja je rano došla u Novi svijet.« Smireno me po­
gledala. »Iako sada nemam nikakvih irskih gena, uvijek sam osjećala
duboku naklonost prema irskoj glazbi, pjesništvu i narodnim pričama.
Isto tako, oskudica kroz koju sam prošla kad sam došla u ovu zemlju
pomogla mi je pri teškom rančerskom radu u državi Washington u ovom životu.«
I meni se sviđa irska glazba, osobito pjesma »When Irish Eyes Are
Smiling« (Kad se irske oči smiju), ali ne osjećam nikakvu opipljivu ve­
zu sa Starim krajem.
»Morat ćete se bolje potruditi«, rekao sam.
Euline su oči bljesnule, pa je pomalo osorno rekla. »Ja vas ni u što
ne moram uvjeravati.«
Zagledao sam se u čitanje. »Ovdje piše da se 'biće treba paziti ne
što će reći i hoće li to reći, nego što i kako i kad će reći'.«
»Točno«, odgovorila je Eula.
»Ali kakva korist od svega toga, od životnog čitanja i od uvjerenja
u reinkarnaciju, osim što je to ugodan način da se kaže kako smrt nije
kraj?«
U uobičajeno prijateljskom Eulinom stavu ponovo se javio tračak
ljutnje. »Sjećanje, makar i podsvjesno, pruža nam pouke; pruža nam
mogućnosti da idemo dalje i da učimo.«
Govoreći o životu koji je biće - tako smo i Cayce i ja razmišljali o
Euli - nosio od Palestine, gdje je učila sjedeći do nogu Apostolima, do
ropstva u Perziji, mistik je rekao: »Iz toga su života ostali veliki prikrive­
ni talenti učitelja, vođe, instruktora, direktora. Sve su te sposobnosti
dio sadašnjeg iskustva bića. Pa ipak, u tom je životu bilo malo obitelj­
skog iskustva. Zbog toga se biće vratilo u sadašnje iskustvo.«
Svakako, Eula je bila dobra kućanica, dva puta se dobro udala,
imala je četvero djece, a posljednje joj se rodilo kad je imala četrde­
set godina. Djeca su joj odrasla, dvije su se kćerke udale, jedan je sin
bio odvjetnik, drugi inženjer. Kao kućanici, njezina se čaša prelijevala.
230
Je li se uopće bavila poučavanjem?
Uza sve svoje obiteljske poslove, nikada nije prestala poučavati, i
u školi i izvan nje.
Ipak se sve to činilo vrlo slabom osnovom za dokazivanje reinkar­
nacije. »Kad je zdravstveno čitanje Edgara Caycea dovelo do vašeg iz­
lječenja, jeste li bili spremni prihvatiti načelo reinkarnacije?«
»Zbog toga sam svakako bila spremnija. Ako je njegova podsvijest
bila u pravu ondje gdje su profesionalni i svjesni liječnici toliko pogri­
ješili, zašto ta ista podsvijest ne bi bila podjednako točna, a profesio­
nalni teolozi u krivu?«
Ali uporno je tvrdila da joj je to samo pripomoglo da pošteno i
objektivno razmišlja o reinkarnaciji. »Kakvog bi smisla sve to imalo«,
rekla je, »ako nismo ovdje zbog učenja?«
Slegnuo sam ramenima. »Mnogi bi rekli da nema nikakvog smisla.«
»Sve je smisleno«, uzvratila mi je, »sveukupan život posjeduje ri­
tam i plan, godišnja doba, biljke, kretanje plime i oseke i planeta. U
svemu postoji određeni poredak, pa zašto ga ne bi bilo samo u slučaju
čovjeka? A svakako da suštinski dio čovjeka nije njegovo tijelo, nego
duh.«
Spomenuo sam anatoma, koji je rastvorio truplo, i zatražio od stu­
denata da izvade dušu.
Eula je puhnula. »Taj je čovjek bio budala. Ja bih mogla pokazati
na to isto tijelo i upitati: 'Je li to onaj čovjek kojeg smo poznavali?' Bez
duha i uma to je samo komad mesa, pa čak i liječnik mora priznati da
je čovjek nešto više od toga.«
Da, Eula je bila sigurna da se sjeća, a sjećajući se napredovala je.
Za vrijeme svoga životnog čitanja bila je upitala: »Kakvo značenje
imaju neugodni osjećaji u mojim prstima i rukama?«
»To bi moglo dolaziti«, odgovorio je Cayce, »iz sklonosti koje su
dio iskustva, iz pisanja, vidite?«
O, Eula bi trebala biti pisac!
»Uvijek sam osjećala sklonost prema pisanju, a Cayce mi je rekao
da bih trebala objavljivati ono što pišem.«
Čak i u slučaju priznatog pisca, to je češće lakše reći nego učiniti.
Ali Cayce je bio odlučan.
»Kako svoje razumijevanje mogu upotrijebiti na najbolji način za
dobrobit drugih ljudi?« upitala ga je.
»Stavite to na papir i objavite.«
A što je objavila?
Dvije knjige je do sada objavila, koje se temelje na znanju o
Svemiru koje je dobila iz Cayceovih čitanja. Jednoj je knjizi naslov
231
Before the Beginning (Prije početka), a predstavlja sažetak duhovnog
stvaranja; druga, The River of Time (Rijeka vremena), sažetak o
fizičkom stvaranju kako ga je shvaćao Cayce.
Knjige su tada površno prihvatile samo Cayceove novine. Ali, na
opće iznenađenje, sada su postale toliko omiljene da ih nikada nije
moglo biti dovoljno na zalihama.
Ipak, pitao sam se koliko duboko seže to vjerovanje u reinkarna­
ciju.
»Bojite li se umrijeti?« upitao sam.
Odmahnula je glavom. »Smrt je kao kad izađete iz starog auto­
mobila i uđete u novi.«
»A zašto ste onda toliko brinuli o tome da bi vam sin mogao umri­
jeti od reumatske groznice?«
»Tada nisam vjerovala u reinkarnaciju, a osim toga, čak i sada bi
me duboko zaboljela patnja osobe do koje mi je stalo, a ne nužno nje­
zina smrt, ako bih mislila da je u ovom životu nešto i naučila prije
smrti.«
»A što je s nevinima - s djecom - koje su i Staljin i Hitler dali ubiti?
Zašto su ta djeca morala patiti?«
»Ta patnja nema nikakvog smisla ako ne prihvatite reinkarnaciju,
jer s njom prihvaćate i zakon izravnanja, karme, koji se prenosi iz jed­
noga u drugi život. Edgar Cayce je često govorio o ljudima koji u
ovom životu plaćaju ono što su učinili u prethodnom, a istovremeno
imaju korist od dobra koje su tada učinili. U jednom od mojih pret­
hodnih života, kad sam živjela kao Rimljanin, Cayce je rekao da sam
upravljala flotom galija s robovima. Čak i prije toga čitanja, kad god
bih ugledala sliku robova, preokrenuo bi mi se želudac. Sada to ima
smisla.«
»Još uvijek ne razumijem je li ta sveukupna patnja dio Božje
volje?«
Oštro me pogledala. »Bog postavlja određene zakone, definiraju­
ći poredak Svemira, a njih se ne može mijenjati.«
»Ali svakako da je Bog milosrdniji od pukog grešnika, koji ni sam
ne bi želio da netko pati.«
»Božje je zakone nemoguće mijenjati«, rekla je.
»Pa zašto ste se onda molili za vašega sina?«
»Mi imamo pristup Božjem zakonu, a ishod stvari ovisi i o našem
stavu koji bi trebao biti u skladu s tim zakonom.«
Ironično je da je za pristalicu reinkarnacije kao što je Eula, Božji
zakon predstavljen na doslovce isti način kao i za objektivnog znanst­
venika, kao beskonačni krug materije i energije, koji je do u nedogled
u stanju ulaziti u beskrajnu raznolikost fizičkih kombinacija. »Svi smo
232
mi dio Boga«, rekla je, »a Bog je dio nas. Nema nikakvih sukoba, nema
kažnjavanja, samo prilike za razvoj.« Pogledala me s razoružavajućim
osmjehom. »Zašto bi nam netko oduzeo sve ono zbog čega smo prošli
kroz tolike nevolje, kad je priroda toliko štedljiva u svemu ostalome?«
Nije bilo nikakve sumnje u Eulinu iskrenost, pa ako joj je njezina
vjera u reinkarnaciju pomogla da postane bolja i plodnija osoba, to je
uistinu još jedan pozitivan bod u korist reinkarnacije.
»Zašto vam je toliko važno vjerovanje u reinkarnaciju - zar ne bi
bilo dovoljno da budete samo dobra kršćanka, i da vjerujete kako
vam je poruka koju je Bog poslao po Kristu dovoljna da dođete u raj?«
Pogledala me gotovo sa sažaljenjem. »Zar vi ne znate da je krš­
ćanstvo vjerovalo u reinkarnaciju gotovo tri stotine godina, sve dok je
rimski utjecaj nije ukinuo nakon što je car Konstantin priznao Crkvu?
Što mislite, zašto su rani kršćani pitali Krista je li on Ilija, koji je već pri­
je bio ondje? Mislili su na reinkarnaciju, eto zašto.«
Njezino se raspoloženje naglo promijenilo, i pomalo me zabrinu­
to pogledala. »Ako o reinkarnaciji razmišljate kao o ponovnom rođe­
nju, mislim da ćete je bolje razumjeti. Upravo kao što se Zemlja nepre­
stano ponovo rađa, tako se događa i s duhom. Zar se ne sjećate da je
Krist rekao: 'Ako se čovjek ponovo ne rodi, neće moći ući u Kraljev­
stvo nebesko'?«
»Zar tada nije govorio o krštenju?«
Eula je podigla ruke u zrak. »Krista nije zanimao vanjski čin, nego
unutrašnji, a to je u središtu svega što je rekao ili učinio.«
Činilo mi se da je vrijeme da se vratimo na Zemlju. »U jednom ste
životu«, rekao sam, »živjeli u dobrim starim Sjedinjenim Državama, i
to sasvim nedavno, što je priličan pomak od svih onih sjajnih života u
Perziji, Indiji, Palestini, Rimu, Grčkoj, Egiptu i Atlantidi, jer te živote ni
na koji način ne možemo provjeriti.«
»Ponajprije«, rekla je Eula, »hajde da nešto raščistimo. Kako se
duša razvija, veća je vjerojatnost da će razvoj biti brži u naprednijim
kulturama, a budući da se Cayce bavio samo značajnim prošlim živo­
tima, uočavao je živote u civilizacijama koje su poticale razvoj.«
»Pa što ste, dakle, naučili na Divljem zapadu?« upitao sam je.
Otpuhnula je. »Pogledajte sami.« Pokazala mi je otrcanu presliku
životnog čitanja koja je bila raširena pred nama. »Tada, u danima zlat­
ne groznice, na Barbary Coastu, bila sam plesačica, a možda čak i pro­
stitutka.«
To joj je pojasnilo neke stvari koje nikada prije nije mogla shvati­
ti. Kao dijete, uznemirena kockanjem pomoćnih radnika na djedovu
imanju, hrabro bi prekidala igru, napadajući igrače i uništavajući svaki
svežanj karata kojih bi se mogla dokopati. Sada je shvaćala razloge
233
takvog ponašanja. Bila je to reakcija na prethodni život u ulozi ple­
sačice. Sjećala ga se, barem podsvjesno, i pokušavala je nešto učiniti
u svezi s tim.
Cayce joj je taj život opisao prilično slikovito. »Biće je živjelo na
Zemlji kad su ljudi putovali s Istoka na Zapad - zlato! Četrdeset deve­
te godine biće je sa svojim prijateljima otputovalo u zapadne zemlje.
Putem je iskusilo tegobe, pa ipak je biće bilo povezano s onima koji su
bili nasilni, pijanci, rastrošni. Pa ipak, to je biće bilo takvo da su mu
mnogi, mnogi dolazili po savjet.«
Kao i u irskom životnom iskustvu, Eula je i u tome životu imala
određen identitet. »Ime mi je bilo Etta Tetlow. Bilješke o tome mogu
se pronaći u nekima od mjesta gdje sam živjela, u nekim dijelovima
Kalifornije, čak i danas.« Slijedio je izazovan zaključak. »U svojim je
aktivnostima biće bilo povezano sa svim vrstama muškaraca koje su u
to rano doba živjele u toj zemlji.«
Na Euli nisam mogao otkriti nikakve naznake iskustva kao plesa­
čice, prostitutke, pa niti utjecaj Barbary Coasta.
Eula se nasmijala. »Pa, moglo bi se reći da ta posljednja primjed­
ba govori sama za sebe. Kakva to vrsta žene ima posla sa svim vrsta­
ma muškaraca?«
»Možda Etta Tetlow - plesačica u baru?«
Eula se lukavo osmjehnula.
»Prije tri godine, 1963., bila sam u Kaliforniji, gdje sam održavala
predavanja o Cayceu - na Pacific Groveu, čini mi se - kad mi se pribli­
žila jedna žena i rekla, 'Bog, Etta'.«
Eula se trgnula. Nikada nije mogla podnijeti to ime - Etta.
Na neki je način, u knjizi o reinkarnaciji, ta žena pročitala ime Euline inkarnacije, ime Etta Tetlow. Dok je jednoga dana listala raznoboj­
ne stare fotografije, pronašla je neke iz neobuzdanih dana Barbary
Coasta u San Franciscu. Fotografije su prikazivale zabavne trenutke u
jednom od lokala s plesačicama. Pogled joj je privuklo jedno ime Tetlow.
Eula nije olako shvaćala tu inkarnaciju. Čak i prije nego je čula za
tu fotografiju Ette Tetlow u Kaliforniji, brinula ju je zloglasnost njezino­
ga prethodnoga života. Uznemirena, potražila je utjehu u budnome
Cayceu. »Ako sam bila prostitutka«, rekla je, »kako bih se i u snu mogla
nadati da ću dodirnuti Gospodinove skute?«
Palo mi je na pamet da Gospodinu, koji je toliko velikodušan pre­
ma grešnicima, to sigurno ne bi smetalo. Ali Eula je očigledno mislila
da bi mu moglo smetati.
Cayce ju je blago primio. »Zašto si toliko zabrinuta? Sada više to
ne bi radila, zar ne?« Stisnuo joj je ruku. »Neka ti to bude odskočna
234
daska, a ne prepreka na koju ćeš se spotaknuti. Vraćamo se ovamo da
bismo učili.«
Osnovni smisao Eulinog života, kako je to Cayce rekao, bilo je po­
dizanje obitelji, i ona je s ponosom razmišljala o svojih trinaestero unu­
čadi raštrkanih po cijeloj zemlji. Jedan je unuk postao vođa skupine u
Air Forceu, američkim zračnim snagama, drugi je postao čuveni bro­
darski arhitekt, a treći prvak u plivanju. Sin koji je bolovao od reumatske groznice izdržao je cijeli Drugi svjetski rat. I on je zauzeo sum­
njičav stav prema reinkarnaciji, a možda je i dalje tako, koliko je Eula
znala. Kad je navršio dvadeset i dvije godine, prije nego je otišao u rat,
njegove su ga sumnje ipak dovele do životnog čitanja. Cayce je pra­
vilno predvidio da će biti odvjetnik, ali je rekao da je njegov posao u
ovome životu, zbog njegove karmičke prošlosti, da sprečava ljude od
upadanja u neprilike, a ne da im sudi. Postupio je suprotno toj uputi,
i postao državni tužitelj u sjevernoj Kaliforniji, a tada je sve u njego­
vom životu krenulo naopako.
Eula je bila pomalo neodređena u tom pogledu. »To je njegov ži­
vot«, rekla je, »i ja ne bih željela o tome govoriti previše osobno.«
»Zar se javnosti nije svidio kao javni tužitelj?« upitao sam je.
»O, da, svidio im se, čak su ga željeli postaviti i za suca.«
»Pa što je onda pošlo naopako i kako se to odnosi prema njego­
vom poslu?« Znatiželjno sam je pogledao. »Napokon, netko treba biti
i tužitelj, stoga to ne može biti sasvim pogrešno.«
Nasmijala se. »Da, ali netko bi drugi u tome poslu mogao doseg­
nuti drukčiji napredak na temelju prošlih iskustava.«
U svakom slučaju, prisjetila se kako je podsjetila sina na Cayceovo
čitanje dok je razmišljao bi li prihvatio sudačko mjesto. »Znaš«, rekla
mu je tmurno, »rečeno ti je da nikada ne postaneš sudac.«
Zamišljeno ju je pogledao. »Znam«, rekao je.
»Tada znaš i što trebaš činiti.«
Odbio je tu ponudu.
A što se od tada događalo u njegovu životu?
»I na osobnoj i na profesionalnoj razini njegov se život počeo vra­
ćati ondje gdje je bio prije. Počeo se uvažavati zakon, božanski zakon,
kojeg mu je Cayce protumačio.«
Upravo kao što su ona i Cayce imali uzajaman osjećaj da su se
poznavali u nekakvoj mutnoj prošlosti, Eula je osjetila da je poznava­
la i mene. »Nekada sam vas ja u nešto upućivala.«
»Pa i sada je tako«, rekao sam.
Osmjehnula se. »Zar niste osjetili lakoću, kao da smo zajedno pro­
šli kroz nekakvo iskustvo?«
235
Zapravo, čim sam je ugledao, privukla me je, ali ja sam to pripi­
sao neobičnom osjećaju koji se u ljudima katkad na prvi pogled jave
prema nekom drugom čovjeku.
»Ali što je to«, rekla je, »ako ne nejasno pamćenje iz prošlosti?«
Ipak, tu za mene nije bilo nikakvih dokaza. »Zar ne mislite da je
život kojeg sada živimo onaj život koji je uistinu važan, čak i ako posto­
ji reinkarnacija?« U knjizi Life Is for Living (Život treba živjeti), koju je
napisao Eric Butterworth, pronašao sam ovu rečenicu: »Život kojim
ste nekada živjeli možete pronaći samo u životu kojeg živite sada.«
»Sasvim prirodno«, suglasila se Eula, »ali ako u blizini imate kak­
voga Caycea, koji će vam ukazati na prepreke koje vas očekuju, utoli­
ko bolje.«
Na prvi pogled, reinkarnacija se doima kao prazna maštarija onih
koji se plaše očiglednog zaborava kojeg donosi smrt. Prije slave po­
novnog uskrsnuća, načelo reinkarnacije nije predstavljalo tegoban za­
okret na duhovnoj stazi koja vodi u vječni život. Moja je vlastita vjera
u moralnu pouku Kristovu implicitna; pa ipak, kao i drugi, shvatio sam
da me odbija neizravna poruka reinkarnacije. Ipak, nije li sveti Ivan
navodio Kristove riječi, kad je govorio o tome da raspeće sve ljude na
Zemlji oslobađa od grijeha? »Stoga me Otac moj ljubi, jer ja polažem
svoj život, da bih ga mogao ponovo uzeti. Ne oduzima mi ga čovjek,
nego ga ja sam dajem. Ja imam moć da položim svoj život, i imam moć
da ga ponovo uzmem. Takvu sam zapovijed dobio od Oca svojega.«
On ima moć da ga ponovo uzme. A ono što je On učinio, mogu
učiniti i drugi ljudi uz Očevu pomoć. Nije li to Kristova poruka - to i
vapaj za sveopćom ljubavlju, kojoj se mnogi već stoljećima rugaju?
Nije li i Edgar Cayce, kao što to nagovještavaju njegova čitanja,
koračao tegobnom stazom sa svojim Gospodom, upijajući poruku
koja je omogućila očitovanje i njegovoga vlastitoga dara, kao što sve
nadarenosti postaju moguće uz Božje odobrenje?
Je li Cayceova jedinstvena nadarenost, kojoj su se ljudi podrugivali kao što su se i Njemu podrugivali, samo jedna stepenica u konač­
nom otkrivenju smisla života? Je li se istina o njegovim čudotvornim
iscjeljenjima očitovala stoga da bi izazvala povjerenje u širu duhovnu
istinu o smislenom životu? Nije li se Cayceova podsvijest, koja se sta­
pala sa sveopćom svjesnošću koja je bila Otac, Stvaranje i Stvoreno,
pojavila upravo u ono vrijeme kad je uznemireni svijet, gušeći se u
ograničenim obzorjima materijalnosti, bio spreman, pa čak i željan da
dobije znak koji će mu ukazati kamo pripada u sveopćem naumu.
U velikom naumu Stvoritelja nema ničega slučajnog, ničega što bi
ostalo prepušteno slučajnosti; u to je Cayce vjerovao dok je opisivao
reinkarnaciju kao instrument, a ne cilj sam po sebi. »Svaki pojedinac«,
236
jednom je rekao, »slijedi onu nit razvoja na sadašnjoj zemaljskoj razi­
ni koju je preuzeo iz prethodnih uvjetovanosti, a svaka je misao ili sta­
nje posljedica drugih stanja koje je »ja« stvorilo.«
Meni je, kao i mnogima drugima, teško bilo zamisliti duh s vlasti­
tom voljom. Kako duh pronalazi put do drugoga tijela, gdje se odma­
ra i oporavlja, zašto se neprestano vraća? »Mora li se svaka duša rein­
karnirati na Zemlji sve dok ne dosegne stanje savršenstva, ili neke du­
še bivaju izgubljene?« Bila je to zagonetka postavljena Cayceu.
Ali Cayce je imao spreman odgovor. »Duša nikada nije izgublje­
na; gubi se samo pojedinačnost duše koja se odvaja. Reinkarnacija ili
mogućnosti trajne su sve dok duša sama od sebe ne postane biće u
svoj svojoj cjelini, ili dok se ne utopi u cjelinu.«
»Ako duša ne uspije napredovati, što se s njom događa?«
»Zbog toga i postoji reinkarnacija - zbog toga se duša i reinkarnira; da bi mogla dobiti priliku. Može li se čovjekova volja neprestano
suprotstavljati svome Tvorcu?«
Cayce je neprestano umanjivao ego, svjestan da se mnogi ljudi
skloni krajnostima prepuštaju veličajnim prethodnim životima na ra­
čun ovog sadašnjeg života. Kao i Butterworth, osjećao je da se proš­
lost može izraziti samo u životu kojim sada živimo, inače niti jedan ži­
vot neće postati važan.
»Prava je svrha, i to treba biti svrha svake duše, poruka ljubavi ko­
ju je Spasitelj uputio ljudskoj djeci. U tu fazu kršćanskog iskustva (rein­
karnaciju) mnogi sumnjaju, pa ipak, postoji razdoblje kad je potrebno
naglasiti činjenicu da bi se odgovorilo na pitanja mnogih ljudi. Ali ako
se postavi pitanje - treba li reinkarnacija biti najvažnija činjenica - od­
govor glasi da ne treba. To je jednostavno dio Njegovoga nauma.«
Vjerujući u Caycea - i u reinkarnaciju - njegovi su ga sljedbenici
neprestano ispitivali hoće li se on sam vratiti, u kakvom obliku i kad.
Jedan je odvjetnik, koji je zaradio pravo bogatstvo oštroumno slijede­
ći Cayceova čitanja u svezi s nekretninama i novčanim poslovima, po­
kušao napraviti nekakav sporazum kojim bi Cayce, kad se nakon smrti
vrati u neko drugo tijelo, mogao imati koristi od onoga bogatstva koje
je vidovnjak osigurao odvjetniku u ovome životu. Činilo se da je usnu­
li Cayce prilično hladan prema takvoj vrsti tajnih sporazuma. Nakon
što su pročitali novinski članak o jednom pristalici reinkarnacije koji je
pokušao ostaviti svoj novac samome sebi, drugi su ljudi ispitivali
Caycea o njegovoj budućoj inkarnaciji. Taj je članak razotkrio velike
poteškoće koje su se ispriječile na putu takvom planu, što je neobično
podsjećalo na prizor iz brodvejskog glazbenog komada, On a Clear
Day You Can See Forever (Kad je jasan dan možeš vidjeti zauvijek):
»Arthur M. Hanks, koji je zaradio bogatstvo prodavajući cvijeće u pos237
lovnom dijelu Los Angelesa, nije ostavio nikakvu oporuku, jer je vjero­
vao da bi se ponovnim utjelovljivanjem mogao vratiti u život i zahtije­
vati svoju ušteđevinu iz ovoga života. Sada je mrtav već sedam mjese­
ci, i danas je sudac Joseph P. Sproul rođacima omogućio da razdijele
imanje prodavača cvijeća koje vrijedi stotinu tisuća dolara.«
Na osnovi toga članka Cayceovi su prijatelji sveobuhvatnoj svije­
sti postavili ovakvo pitanje: »Sada ćeš nam dati podatke koji će nam
pomoći da shvatimo zakone koji upravljaju odabirom vremena, mje­
sta, rase, boje, seksa i roditelja prilikom rođenja na zemaljskoj razini, a
osobito ćeš nam odgovoriti na pitanje je li moguće za Edgara Caycea,
koji je prisutan u ovoj sobi, da u sljedeći svoj život ponese sjećanje na
ovaj.« Tada je uslijedilo najvažnije pitanje. »Ako je moguće, rado bis­
mo da nas posavjetuješ kako bi se mogao utvrditi dokaz za takvo sje­
ćanje, u slučaju oporučnog ostavljanja nasljedstva ili novca kojeg bis­
mo u sljedećem životu mogli zahtijevati prema zakonu.«
Cayce se pozabavio svim dijelovima ovog pitanja. Vrijeme za koje
dolazi do reinkarnacije - ili ponovnog rođenja - vrlo je različito, pre­
ma razvoju bića i »prema karakteru ili načinu odlaska iz ovog materi­
jalnog iskustva. U pogledu rase, boje ili seksa, to ovisi o iskustvu koje
je nužno za dovršenje, za zaključivanje svrhe koju svaka pojedina duša
očituje u ovom materijalnom iskustvu. Jedna se inkarnacija prirodno
stapa s drugom. 'Kako drvo padne, tako i leži', rekao je Tvorac i dava­
telj života. Isto je tako i sa svjetlošću, i s pojedincem. Jer se početak
sljedećeg iskustva uvijek određuje prema iskrenosti svrhe koju je biće
posjedovalo u prethodnom iskustvu. Jer, uistinu, kao što je i rečeno,
kako šijete, tako ćete i žeti.«
Upravo kao što list može otpasti prije vremena, tako i ljudski život
može biti presječen. »Oni koji su nenadano pogriješili, oni koji su na­
predni, oni koji su prihvatili cjelokupni izražaj svoga života, oni mogu oti­
ći nenadano, prema vašem računanju vremena.«
Bio sam prilično razočaran, kao što su vjerojatno bili i Cayceovi
sljedbenici, jer nije odredio svoju vlastitu budućnost. Ako je mogao
vidjeti za druge, zašto nije mogao to isto učiniti i za sebe? »U pogledu
bića Edgara Caycea«, naposljetku sam pročitao, »to ovisi o tome kad
će dosegnuti to iskustvo u kojem će jedinstvo svrha bića u materijal­
nom svijetu stvoriti taj izraz duše, taj stupanj do kojeg može dosegnu­
ti razvoj bića da bi pronašao izraz u tom istom razvoju.« S obzirom na
vrijeme svoga povratka, Cayce je bio nejasan. »Do toga će doći za
možda stotinu, dvije stotine, tri stotine godina, a možda i tisuću godi­
na prema vašem računanju vremena. Jer kako On daje? Nitko ne zna
kojeg dana, samo Otac na nebesima zna, a potrebno je da živite, kako
je rekao, da 'ja sjedim s desne, a brat moj s lijeve strane'.«
238
Očigledno je da rezultat ovoga čitanja nije bio pretjerano kori­
stan. Gotovo da sam mogao osjetiti razočarenje Cayceovih prijatelja
kad je dao odgovor na sljedeće pitanje. »Bi li mogao predložiti bilo ko­
ji način na koji bi neko biće moglo ostaviti svoj zapis?«
Cayce je ovdje dodirnuo samo srce stvari, rekavši: »Samo vrijed­
nim životom«, naglasio je. Jer ako čovjek duboko proživljava svoj ži­
vot, ako se duhovno razvija, tada razvija i sposobnost sjećanja. »Jer
kad je život bića u većem skladu s onim razlogom zbog kojega je biće
došlo u život, tada duša-biće u sjećanje može vratiti što je bila, kad,
gdje i kako. Mislite li da je zrno žita zaboravilo kakav mu je oblik po­
klonjen. Mislite li da je bilo što u prirodi što vidite oko sebe - žir, hrast,
brijest, ili loza ili bilo što drugo - zaboravilo kakav mu je oblik poda­
ren? Samo čovjek zaboravlja.«
A zašto samo čovjek?
»To se moglo postići samo po Njegovoj milosti. Već za vrijeme
Adama zaboravili su kakva su vrsta ljudi. Jer 'Božju knjigu sjećanja'
mogu čitati samo oni koji su u sjenci Njegove ljubavi.«
Kao i na svjesnoj razini, Cayce ni u podsvijesti nije pokazivao ni­
kakvo zanimanje za novac u ovom ili budućem životu, i hladno ga je
odbijao prihvatiti kao poticaj za sjećanje. »Gotovo kao da je odbijao
sudjelovati«, rekao je jedan svjedok, »u bilo kakvoj maloj igri vidovi­
tosti, kao što se nekada odbio podvrgnuti ispitivanjima istraživača vi­
dovitosti koji su njegovu nadarenost uporno željeli svesti na svoje vla­
stite oskudne instrumente.«
Cayceovo je vlastito sjećanje bilo izuzetno. Njegove izjave o Atlantidi, Lemuriji i drugim izgubljenim civilizacijama mogle bi se odba­
citi kao nagađanja, ali druge stvari nije se moglo tako lako s prezirom
odbiti. Često je progovarao jezicima koje se jasno moglo razumjeti francuskim, talijanskim, španjolskim, njemačkim, kao i nekim drugima
koji nisu bili prepoznatljivi. Te su pohode u jezike o kojima u svjesnom
stanju ništa nije znao poticali predmet razgovora ili klijent. Jednom je
čitao za jednoga čovjeka u Italiji, koji je poslao svoga prijatelja da bu­
de prisutan za vrijeme čitanja. Prijatelj talijanskoga podrijetla postavio
je pitanje, a odgovor je stigao na tečnom talijanskom jeziku. Drugi put,
dok je čitao za jednoga Nijemca, progovorio je dijalektalnim njemač­
kim, otkrivajući dobro poznavanje njemačkog jezika.
Jasno je da Cayce svojim odgovorom o svom budućem povratku
nije zadovoljio prijatelje. Međutim, u snu kojeg je sanjao nedavno pri­
je tog čitanja, vidio je sebe kako se ponovo rađa, i spomenuo je vrije­
me i mjesto. Kao što se to često događa, značajan se san pojavio za
vrijeme velike osjećajne krize. Bili su ga uhitili u Detroitu zbog »obav­
ljanja liječničkih poslova bez dozvole«, pa je bio izložen nečasnom
239
javnom suđenju kao šarlatan. Kad se vlakom vraćao u Virginia Beach,
sanjao je jedan od svojih jedinstvenih snova. Ponovno se rodio 2100.
godine u Nebraski. »More je očigledno prekrivalo cijeli zapadni dio
zemlje«, sjeća se Cayce sna, »jer grad u kojem sam ja živio bio je
smješten na obali. Obiteljsko je ime neobično. U ranoj dobi, kao dije­
te, objavio sam sam sebi da sam Edgar Cayce koji je živio prije dvije
stotine godina. Pozvani su znanstvenici, muškarci s dugim bradama, s
malo kose i debelim naočalama, da me promatraju. Odlučili su da će
posjetiti mjesta za koja sam im rekao da sam u njima živio i radio, u
Kentuckyju, Alabami, New Yorku, Michiganu i Virginiji. Povevši me sa
sobom, skupina je znanstvenika posjetila te gradove u dugačkom, me­
talnom letećem brodu u obliku cigare, koji se kretao velikom brzinom.
Voda je prekrivala jedan dio Alabame; Norfolk je postao ogrom­
na luka. New York je bio uništen ili ratom ili potresom, i sada se pono­
vo gradio. Industrija je razbacana širom zemlje, ali izvan gradova. Naj­
veći dio kuća bile su staklene. Otkriveni su i objavljeni mnogi zapisi o
mome radu kao Edgara Caycea. Skupina znanstvenika se vratila u Nebrasku, a sa sobom je ponijela te zapise da ih prouči.«
Bilo je i nekih drugih potankosti. U jednom gradu, koji je bio dos­
lovno potpuno uništen, Cayce se zaustavio i pitao radnike koji je to
grad. Oni su ga iznenađeno pogledali, a onda mu, na njegovo zapre­
paštenje, odgovorili: »New York.«
Na osnovi toga sna mnogi su izvukli tmurno proročanstvo krajnje
propasti, ističući da je Cayceovo proročanstvo o razaranju u razdobl­
ju od 1958. do 1998. godine samo »početak« uništenja koja će se nas­
tavljati neodređeno dugo vremena.
Međutim, Cayce nije bio baš toliko pesimističan. Tumačeći svoj
vlastiti san, svoje je razdoblje osobnih tegoba usporedio s iskušenjima
s kojima će se drugi ljudi morati suočiti, pogađani sumnjama u krajnju
svrhu Stvoriteljevu. »A vizija je govorila o tome da bi mogla postojati
snaga, da bi moglo postojati razumijevanje, iako se ovaj trenutak
može učiniti mračnim, iako može biti razdoblja u kojima će se svrha
krivo tumačiti.« A lako bi se moglo dogoditi, ukazao je Cayce, da će
čovječanstvo doživjeti teška razdoblja. Ali na kraju se javljalo obeća­
nje zapisano u Bibliji. »Makar se i nebesa srušila«, parafrazirao je Cay­
ce, »makar se i Zemlja promijenila, Njegova su obećanja sigurna i čvr­
sta - kao u nadolazećim danima - kao dokaz tvoga djelovanja u životi­
ma i srcima tvojih bližnjih.«
Sam je Cayce, u svjesnom stanju, potvrdu za reinkarnaciju prona­
lazio u Bibliji, iako se suvremeni teolozi tome izruguju. »Reinkarnaciju
se toliko dugo smatra dijelom istočnjačkih religija«, jednom je izjavio
Cayce, »da smo doveli do toga da je smatramo stranom kršćanstvu.
240
Međutim, sumnjam da bi itko, tko je uistinu proučavao Bibliju, mogao
reći da u Bibliji nema ni spomena o reinkarnaciji. Pitanje, 'Ako čovjek
umre, hoće li ponovo živjeti?' postavljalo se kroz stoljeća.«
Neškolovani vidovnjak, koji je čitanje Biblije volio protkati jedno­
stavnom poezijom, primijetio je: »Jedan od pjesnika je rekao: 'Prah si
i u prah ćeš se pretvoriti, nije se odnosilo na dušu'. Općenito se sma­
tra da ako će čovjek ponovno živjeti, da će to živjeti njegova duša.«
Cayce je ukazao da je Biblija prepuna naznaka o ponovnom rođenju.
»Mnogo je primjera u kojima Učitelj govori 'Moramo se ponovo rodi­
ti'.« Tako je rekao i Nikodemu: »Vjetar puše ondje gdje želi, a ti čuješ
taj zvuk, ali ne možeš reći odakle dolazi i kamo odlazi. Tako je sa sva­
kim tko je rođen od Duha.«
Vlastita su čitanja Cayceu pomogla da razumije mnogo toga što
prije nije mogao razumjeti. »Mi možemo pripisivati različita značenja
onome što pročitamo, ali je li On i mislio ono što je rekao, kad je Niko­
demu rekao da se 'moramo ponovo roditi'? Je li i mislio ono što je re­
kao kad je književnicima i farizejima rekao, "I prije Abrahama ja sam
postojao'. Je li i mislio kad je rekao da je Ivan Krstitelj duhovna inkar­
nacija Ilije? Tako je rekao.«
Cayce se osvrnuo na odjeljak u kojem učenici pitaju Isusa: »Tko je
zgriješio, ovaj čovjek ili njegovi roditelji, da se morao roditi slijep?« A
Isus je odgovorio: »Niti je zgriješio ovaj čovjek, niti njegovi roditelji;
nego stoga da se u njemu očituje Božje djelo.«
Cayce je smatrao da te riječi jasno odražavaju vjerovanje u rein­
karnaciju. »Ne bi bilo moguće da je taj čovjek zgriješio u ovom svije­
tu, kakvog ga mi poznajemo, samo time što se rodio slijep. Mora da su
učenici vjerovali da je čovjek i prije već živio, inače ne bi ni postavili
takvo pitanje.« U jednoj su drugoj zgodi, prema Cayceovom sjećanju,
dok su se spuštali s gore, Petar i Ivan zapitali su Učitelja: »Zašto dakle
književnici govore da Ilija mora doći prvi?« A Isus je odgovorio: »Ilija
je već došao, a oni ga nisu prepoznali, nego su s njim učinili što god
su htjeli. Isto će tako i Sin čovječji patiti zbog njih.« Tada su učenici
shvatili da im govori o Ivanu Krstitelju.
Cayce ponovo navodi: »Jer svi su proroci i zakon proricali Ivanov
dolazak. ...«
Nakon toga se pozabavio Pavlom: »Prvi je Adam na svijet donio
grijeh, ali je posljednji Adam donio život.« Cayce nije nametao svoje
vlastito tumačenje. »Bez obzira govori li u prenesenom smislu ili ne, to
mi trebamo odlučiti na temelju svoga vlastitoga iskustva.«
Reinkarnaciju Cayce nije prihvatio odmah nakon svojih prvih ži­
votnih čitanja; smatrao ju je stranom kršćanstvu. »Učili su me krš­
ćanskom načinu razmišljanja, da čovjek ima samo jedan život, i da taj
život umire zajedno sa čovjekom.«
241
Ali kad je Bibliju počeo promatrati drugim očima, tada je počeo
drukčije gledati i oko sebe i u svoju unutrašnjost. »U meni je uvijek
postojao osjećaj kojeg nikada nisam do kraja razumio. Kako je mo­
guće da za neke ljude koje tek susretnemo osjećamo kao da smo ih
poznavali cijeloga života, a za druge ljude, koje u ovom životu pozna­
jemo godinama, ne osjećamo bliskost, niti ih razumijemo. Ne vjeru­
jem da se na to pitanje može odgovoriti ako ne prihvatimo postavku
da postoji više života. Ništa ne može ponovno oživjeti ako ne umre, pa
čak i zrno žita mora umrijeti da bi istjeralo izdanak koji će razmnožiti
njezino vlastito ja.«
Cayce je smatrao da njegova vlastita čitanja dokazuju reinkarna­
ciju. U jednom je čitanju rekao ženi da je prije deset tisuća godina živ­
jela u području koje se danas naziva Novi Meksiko, i ustvrdio je da se
u tom području još uvijek mogu pronaći određeni hijeroglifi. »Kasnije
mi je ta žena pisala da je otišla onamo sa svojim prijateljima«, rekao je
Cayce, »i da je pronašla upravo one znakove o kojima sam joj ja govo­
rio.« Cayce nikada nije bio u Novom Meksiku, a nije ni ta žena - ba­
rem ne u ovom životu. »Kad je vidjela te znakove, nešto se probudilo
u njoj, tako da je postala svjesna da je živjela ondje i da je sama ureza­
la te znakove.«
Upravo kao što neki ljudi znaju da su nekoga i prije poznavali,
tako i obrazac odnosa u ovom životu često odražava prijašnju poveza­
nost. »Ako nam podaci (iz čitanja) ukazuju na to da smo s određenim
ljudima bili povezani tijekom određenih razdoblja na ovoj zemaljskoj
razini, a u sadašnjosti vidimo istovjetni odraz opisa tih prijašnjih odno­
sa, jednostavno moramo uočiti dosljednost zbivanja.«
Na crkvenom je sastanku Cayce jednom pristao da odgovara na
pitanja o reinkarnaciji. »Mislite li da duša, kad uđe na zemaljsku razi­
nu«, netko ga je upitao, »zna u kakvu vrstu okoline dolazi, i je li svjes­
na okolnosti s kojima će se morati suočiti?«
Cayce se poslužio svojim podsvjesnim znanjem. »Duša mora znati
da ulazi u okolinu koja je nužna za njezin vlastiti razvoj. Duša zna da joj
je to prilika da prođe kroz iskustva koja su neophodna za njezin razvoj.«
Ne ugađaju li ta čitanja prošlih života ponajviše egu?
O tome je Cayce vrlo često razmišljao. »Često mi ljudi postavljaju
pitanje, 'Od kakve mi je to koristi ako saznam da sam kao John Smith
živio tijekom revolucije, ili da sam bio prvi naseljenik, ili da sam sud­
jelovao u Francuskoj revoluciji, ili da sam bio prodavač vina u odre­
đenom razdoblju?' Zapravo, naša duša, naše biće danas je ovakvo
kakvo jest zbog toga što je na određen način reagirala na različita is­
kustva na zemaljskoj razini.«
»Kako duh pronalazi tijelo?« netko ga je upitao.
242
»Ne vjerujem da duša ulazi u tijelo dok se ne udahne dah života.
Duša ne ulazi u tijelo tijekom začeća.«
Za pristalice reinkarnacije, sljedeći je razgovor bio izuzetno važan:
»Šalje li netko dušu ovamo, ili ona dolazi potaknuta svojom vlasti­
tom čežnjom?«
»Dolazi potaknuta svojom vlastitom čežnjom«, rekao je Cayce,
»jer želja postoji tijekom sveukupnog razvoja čovjeka, odnosno duše,
bez obzira govorimo li o materijalnom, mentalnom ili duševnom dije­
lu. Želja sve prožima, i vjerojatno je pokretačka sila duše, jer bez želje
da se nešto učini, ne može se mnogo učiniti.«
»Ako duša toliko mnogo zna, zašto sve to mora ponovo,
ispočetka, uraditi?«
»To uvelike nalikuje školovanju u školi. Zadatke iz matematike po­
navljamo neprestano, sve dok ih potpuno ne savladamo, i dok ne
shvatimo da postoji točan način na koji možemo doći do rješenja. Mo­
ramo spoznati načelo, temelj. Čovjek neprestano ponavlja svoje po­
uke, i to pod različitim okolnostima, tako da nadogradi ono što mu još
nedostaje, ono što ga je sprečavalo da shvati svoj odnos prema svome
Stvoritelju.«
»Vjerujete li da svako ljudsko biće posjeduje dušu?«
Cayce je tada izložio jedinstvenu zamisao o ljudskom odnosu pre­
ma Bogu. »Vjerujem da svako ljudsko biće posjeduje dušu, zbog koje
je sličan Stvoritelju, da je duša poklonjena čovjeku da bi mogao posta­
ti drug Tvorcu. Kao što to vidimo posvuda oko sebe, i sama priroda
čezne za društvom. Isti je slučaj i s Bogom. On nam, poklanjajući nam
dušu, daje priliku da postanemo njegovi prijatelji, i zbog te duše mi
možemo postati Njegovi družbenici, ali na tome moramo raditi.«
243
Lijepa je plavuša šetala kroz knjižnicu, povremeno izdvajajući poneku
knjigu i listajući je. Bila je zgodna i dovoljno gipka da bi mogla nastu­
pati kao plesačica u nekoj brodvejskoj predstavi, a kretala se čedno,
pa ipak i senzualno, pokazujući svoje izvanredno sašivene hlače.
Tajnica u Udruženju za istraživanje i prosvjetljenje uhvatila je moj
upitan pogled.
»Ona je Cayceovo dijete«, rekla je, »Rae Denny Horton.«
Djevojka je pogledala prema nama i osmjehnula se. »Cayceovo
dijete?«
»Da, za nju je Edgar Cayce čitao dok je još bila dijete.«
Djevojčin je osmijeh postao još topliji. »Dva puta mi je čitao«, rek­
la je, »prvi put kad sam imala samo dvije godine.«
»Jeste li sami zatražili čitanje?« upitao sam je.
Činilo se da je dobronamjeran osmijeh dio njezine osobnosti. »Ja
čak nisam ni bila ondje. Moja je majka poslala zahtjev. Vjerovala je u Edgara Caycea jer joj je pomogao kad je bila bolesna, a liječnici joj nisu
uspjeli pomoći, stoga je zatražila životna čitanja za mene i moju sestru.«
»Znači da vjerujete u reinkarnaciju?« upitao sam.
Djevojka se iznenadila. »Naravno«, rekla je, »to objašnjava goto­
vo sve što mi se dogodilo, a Edgar Cayce mi je to objasnio.« Kad je
imala dvije godine, Cayce je rekao da će biti nadarena za ples, glazbu
i kazalište. Krenula je na satove baleta kad je imala tri godine, prije
nego je mogla saznati za njegovo čitanje i, suprotstavivši se majčinom
utjecaju, u svom se rodnom gradu Norfolku prijavila se za natjecanje
u plesu; pobjeda na tome natjecanju omogućila joj je da se školuje u
New Yorku. Teško bi se moglo reći da ju je na to navela majka.
U dvanaestoj godini dobila je neuobičajeno priznanje za svoje
plesanje. Nakon pohađanja satova baleta u njujorškoj školi, predložili
su joj da se počne profesionalno baviti plesom. Obitelj je tada objas­
nila da je djevojčici samo dvanaest godina. »Mislili smo da je starija«,
razočarano je odgovorio agent. »Dok ne navrši četrnaestu godinu,
morali bismo obaviti previše administrativnih poslova da bi mogla ple­
sati profesionalno.«
244
Kako je Cayce uočio njezinu osobitu sklonost plesu?
Gospoda Horton zatražila je da joj iz arhive izvade njezina čitanja.
Preletjela je očima tiskane stranice. »Trajna sklonost prema glumi na­
vest će je da vježba slične vještine, osobito glasovne, kao i sposobnost
plesanja.«
Nije učila svirati niti na jednom instrumentu, a tek nakon braka
počela je odlaziti na satove pjevanja. Sada je bila rastavljena, imala je
troje djece, i vjerovala je da bi mogla profesionalno pjevati. Još je bila
dovoljno mlada - nije navršila ni tridesetu - da bi mogla započeti kari­
jeru pjevačice, budući da je imala profesionalnog iskustva, jer je studi­
rala na Pasadena Playhouse (Pasadenskoj umjetničkoj akademiji), i ra­
dila je u jednom velikom klubu u Brooklynu.
Dok sam listao njezino čitanje, za oko mi je zapela jedna rečenica.
»Između dvanaeste i četrnaeste godine brinut će se za obitelj, ako tako
bude nužno.«
Zar se Rae zaposlila u četrnaestoj godini?
Odmahnula je glavom. »Čudno, nikada prije nisam obratila paž­
nju na tu rečenicu.« Njezina je obitelj bila dobrostojeća, i Rae nikada
nije imala potrebe da pronađe posao, iako je u četrnaestoj godini mo­
gla dobiti posao koji je odbila u dvanaestoj.
Koliko su na nju utjecala njezina životna čitanja?
»Sve donedavno nisam ni razmišljala o njima, pa ipak, kad se os­
vrnem unazad, shvaćam da su ta čitanja unaprijed predvidjela cjelo­
kupni obrazac moga života, uključujući i moj brak.«
»Osobnost uvelike utječe na oblikovanje naših života«, rekoh, pri­
sjećajući se grčkog načela da je karakter sudbina.
Ona se osmjehnula. »Edgar Cayce je svakako opisao moju osob­
nost.« Vratih se čitanjima. »Vrlo čedno i blago biće; a katkad izuzetno
divlje, kad odluči nešto uraditi po svojoj volji.« Cayce je čak i u snu na­
glasio riječ divlje.
Odmjerio sam vitak i smiren lik, vedrog lica. »Istina?«
Kimnula je glavom. »Plašim se da je povremeno tako.«
Prstom je označila jedan odjeljak u čitanju. »S obzirom na pojave
bića na Zemlji, kao što pokazuju čak i osobine njegove naravi, mnogo
je bilo tih pojava. Ovdje se ukazuje na one osobine koje se odnose na
snažan poriv bića prema ranom razvoju, u sadašnjem životu.«
Pogledala me je. »Znate li što to znači?«
Neodređeno sam slegnuo ramenima.
Kako se njezin život razvijao, Rae se kao tinejdžerka osjećala po­
malo zbrkano. Bila je zgodna i sasvim se dobro osjećala kao djevojka,
barem je tako mislila, ali povremeno bi se javio osjećaj da bi bila sret­
nija da je dječak.
245
Zar je to bio taj »snažan poriv« kojega spominje Cayce? Teško.
Objektivno sam promotrio njezin gipki i skladan lik. »Bili biste neobi­
čan dječak«, rekao sam.
»Čini mi se da imam povelik broj muških osobina. Na primjer, bila
sam manje osjećajna od moga supruga, i sada shvaćam da sam odbi­
jala njegove pokušaje da on upravlja stvarima u našem braku.«
»To je ta nova vrsta žena - nasilne, dominantne, sveznajuće.«
»Isto tako imam praktičan, muški um. U školi ništa nisam učila
napamet, čak niti geometriju. Za sve sam morala znati razloge.«
A kakve sve to ima veze s reinkarnacijom?
»Evo«, rekla je, pokazavši mi odlomak u čitanju, »evo, tu piše da
sam u jednoj inkarnaciji bila Francuz, i da sam zabavljala kralja i nje­
gov dvor.« U tom joj je životu, pročitao sam, ime bilo Cheveaux i, na­
ravno, bila je muškarac.
To je bilo nešto što me je zbunjivalo: način kako bića mijenjaju
spol. Sasvim je lako zamisliti da bi to moglo odvesti u homoseksual­
nost, ako postoji pretjerani osjećaj spola iz prošlog života. Međutim, to
očigledno nije bio problem koji je mučio Rae Horton. Ali Cayce je
spomenuo nešto o muškom utjecaju. »A u sadašnjem će se životu ta
iskustva i izrazi smatrati dijelom razvoja toga bića, utoliko što će muški
razum biti očitovanje ranog dijela tih iskustava, želja da se spoznaju
razlozi za sve u životu.«
Pogledao sam Rae. »Ovo ste čitanje prvi put vidjeli u osmoj godi­
ni, a pročitali ste ga stotinama puta.«
»Primijetit ćete«, rekla je odlučno, »da sam živjela i u Grčkoj, da
sam u tom iskustvu bila pjevač i plesač.« Zbog tog je iskustva Cayce
izjavio: »A u sadašnjem će životu, u njegovom ranom dijelu, biće ot­
kriti zanimanje za aktivnosti koje tijelo održavaju u savršenoj kondici­
ji i djelovanju.«
Sudeći prema njezinu izgledu, Rae još nije došla do kraja toga ži­
votnog razdoblja.
»Uvijek sam se voljela zamatati u široke grčke haljine, upravo kao
što volim francuske parfeme.«
»To je zajednička slabost mnogih žena«, rekao sam.
»Možda zato što postoji zajednički razlog.«
Ali ponajviše ju je zanimala Atlantida. »Uvijek sam prema Atlantidi osjećala snažnu privlačnost. Pročitala sam sve što sam pronašla o
tom predmetu, i Cayceova čitanja, i članke i knjige.«
»Pretpostavljam«, rekao sam suho, »da ste živjeli i na Atlantidi.«
Nije, ali su njezini preci došli s Atlantide. »Biće je živjelo u egipat­
skoj zemlji, potomak Atlantidana i ekstremista«, rekao je Cayce. »Pa
ipak, u tim razdobljima usavršavanja tijela za posebnu službu, biće je
246
- medu poznanicima i prijateljima čak i u sadašnjosti - pomagalo
mnogima u smislu što je tumačilo tijelo i um u odnosu na duhovne vi­
dove života. Ime je biću tada bilo Is-So-El.«
»Pa, Is-So-El«, rekao sam, »što biste vi rekli, što to znači - 'pozna­
nici i prijatelji čak i u sadašnjosti'?«
Is-So-El se nasmijala. »Zar vi nikada niste osjetili trenutnu sklonost
prema nekim ljudima, kao da s njima imate osobit razlog zbog kojeg
osjećate bliskost, ili, uostalom, nešto sasvim suprotno, osjećaj od kojeg
ste se naježili?«
»Za takve sam osjećaje uvijek krivio pretjeranu aktivnost štitne žli­
jezde.«
»Ali ostaje činjenica«, osmjehnula se, »da je Cayce bio u pravu u
pogledu gotovo svega drugoga što je rekao o meni.«
U dobi od pet godina dobila je životno čitanje. Bila je blijeda i boležljiva, a kosa joj je ispadala. Cayce joj je propisao kalcij, u obliku ko­
jeg je uzimala s kruhom ili krekerima, i za dva tjedna kosa joj je pono­
vo počela rasti. Sada ni u kojem slučaju nije imala takvih poteškoća,
jer su joj plavi uvojci gusto prekrivali ramena.
Prijateljski me pogledala. »Cayce je bio u pravu u pogledu moga
zdravlja. Zašto bi, dakle, bio u pravu u nekim stvarima, a ne i u drugi­
ma, budući da sve to proizlazi iz jednog istog nepoznatog izvora?«
Mogao sam samo slegnuti ramenima. »Možda je Cayce bio nepo­
grešiv samo kad su porivi bili potpuno ispravni, kad je ljudima očaj­
nički trebala pomoć, a nigdje je drugdje nisu mogli dobiti.«
»Ali, životna su čitanja isto toliko pomagala kao i zdravstvena, jer
su se odnosila na slabosti osobnosti, i davala su upute za ponašanje u
budućnosti.«
»Ta su životna čitanja vrlo sugestivna. Bilo tko bi mogao postati
plesač takvim čitanjem, ili djevojka koja uvijek za sve mora znati i raz­
loge.«
Dok je listala stranice čitanja, pogled joj se zaustavio na dodatku.
Nikada ga prije nije vidjela. Upravo su ga izvadili iz dosjea Udruge za
istraživanje i prosvjetljenje. Kad joj je bilo deset godina, učiteljica plesa
je u svome izvješću navela da je Rae jedina u plesnoj školi koja akrobatske vježbe izvodi na vrhovima prstiju. Istovremeno je dobila na­
gradu za ples u jednoj televizijskoj emisiji, a učiteljica je primijetila: »Vrlo
je rijetko da dobra balerina istovremeno može biti i dobar akrobat.«
Rae je s osmijehom dovršila čitanje. »Pitam se je li bilo zabavnije
plesati u drevnoj Grčkoj, nego danas u Brooklynu«, rekla je. »Ali ni u
kojem slučaju nije moglo biti teže.«
Činilo se da čitanje za Rae Denny Horton nije ocrtalo njezin život
u previše potankosti. Ipak, druga su čitanja klijentima tvrdila da će po247
stati arhitekti, krojači i liječnici, i to zbog utjecaja koji su se prenosili iz
prethodnih života, pa su ti ljudi i postajali arhitekti, krojači i liječnici.
Arhitekt je, prema Cayceu, u prethodnim životima bio graditelj, tesar
ili arhitekt, a prirodne sklonosti prenijele su se u ovaj život; a svakako
da je glavni razlog uvijek bio razvoj. Cayce je rekao da je najbolji na­
čin da stignete u raj taj da vas na rukama odnese netko kome ste po­
mogli.
Zanimljivo je pomisliti da postoji mogućnost da su ljudi mehanič­
ki skloni postati pisci, glazbenici i iscjelitelji, zbog toga što se podsvjes­
no sjećaju da poznaju ta područja. Radeći nešto što njihova podsvi­
jest prepoznaje, često bi osjetili da su dodirnuli nekakvu strunu koja
se nemirno pomakla u pozadini njihove svijesti. Vojnik iz Drugog
svjetskog rata, kad se zaustavio u Bavarskoj, iznenada je vidio sebe
kao križara na tome istom mjestu na kojem je sada uživao u pivu, a
onda se sa zaprepaštenjem prisjetio da ga je Cayce jednom smjestio
medu križare.
Kako god promatrali ovako nešto, to je svakako složena stvar, jer
podrazumijeva širok, općeniti naum koji obuhvaća svako pojedino
tijelo i svaki pojedini um u Svemiru, s njihovim osobitostima. Samo bi
Bog u svome sveznanju mogao upravljati takvim programom. Kao što
je čak i ateist Einstein shvatio, u svijetu pak postoji određeni poredak,
kako ga god željeli nazvati, a čovjek, kao i sva ostala priroda - plane­
te, komete, godišnja doba - ima svoje mjesto u tome poretku. Život je
uređen, čak ako čovjekov život to nije. Kao što su zapisali Hindusi,
život katkad podsjeća na stablo. Pupoljci umiru, prerano otrgnuti vje­
trom ili kišom, prije nego su se mogli razviti u listove. Drugi pupoljci
prerastaju u lišće, i otpadaju svaki u svoje vrijeme. Treći najduže osta­
ju na stablu, ali zatim i oni neminovno otpadaju, i tako se završava to
iskustvo - samo da bi ponovo započelo sljedećeg proljeća, to isto sta­
blo s različitim listovima, s možda različitim porivima, a svi ponovo ne­
minovno umiru.
Ipak, u kakvoj su vezi stabla i ljudi, osim kao oblik izazovne analo­
gije? Kako je bilo moguće da je Mozart u petoj godini stvorio glazbu
zrelog genija; ili kako je Josef Hoffman s dvije i pol godine uspio svira­
ti glasovir? Govoreći o djeci genijima, nadareni je autor Brigadoona,
My Fair Lady (Moja krasna gospa) i Camelota, Alan Jay Lerner, izrazio
da su ti geniji, budući su tako talentirani, vjerojatno već i prije živjeli.
»Oni se prisjećaju kroz svoju podsvijest«, rekao je Lerner, »a to je izvor
sveukupnog nadahnuća.«
Moju je pažnju privukao novinski članak o šestogodišnjem dječa­
ku iz Turske, čijim su se platnima već četiri godine oduševljavale eu­
ropske umjetničke galerije. »Bedri (Baykam) počeo je slikati kad je
imao samo dvije godine« pisalo je u članku Christian Science Monitora.
248
»Naslikao je više od tisuću akvarela i više od petsto crteža, ali nikada
u svom životu nije prisustvovao niti jednom satu slikanja.«
A što je Bedri slikao? Turske prizore, Saracene, pastele Srednjeg
istoka i Svete zemlje? Bedri, koji nikada nikamo nije putovao, neobra­
zovan i nepismen, nevješto je slikao zanosne prikaze američkog
Divljeg zapada. »Jedna od Bedrijevih najdražih tema«, pisalo je dalje
u članku, »su kauboji. U nizu od nekoliko crteža, na kojima su pokreti
izvanredno prikazani, u stanju je ispričati cijelu priču.«
Bilo bi zanimljivo znati što bi Edgar Cayce rekao o Bedriju. Za jed­
no drugo dijete Cayce je jednom rekao: »Postoji prirodno zanimanje
prema stvarima umjetničke prirode i temperamenta. Postoji sposob­
nost korištenja glasa, kao i sviranja gotovo bilo kojeg glazbenog instru­
menta.«
To dijete je, odrastajući, izrazilo te sposobnosti, ali s njima nije
mnogo postiglo, iako je u prethodnom životu, tvrdi Cayce, bio uspješ­
niji od skladatelja Franza Liszta.
Nije nužno da iz takvih sposobnosti mora slijediti uspjeh; glazbe­
ni je napredak podvrgnut opsežnijoj potrebi učenja poniznosti i služe­
nja. To je vrlo utješan pojam, ta reinkarnacija.
Vrlo je malo ljudi koji su primili Cayceovo životno čitanje, a koji
su pokazali prirodne sklonosti koje je on uočio kao dio njihove osob­
nosti, ali nisu svi ni prihvatili načelo koje se skrivalo u pozadini. Jedna
je domaćica, nakon što je Cayce napravio životno čitanje njezinu sup­
rugu, rekla: »Najveći dio onoga što ste rekli o mome suprugu je istina
- njegov karakter, sposobnosti, gotovo sve što se odnosi na njegovo
tjelesno stanje, ali sam se pitala u čemu je stvar, a onda sam shvatila reinkarnacija!«
Bilo je mnogo »Cayceove djece«, i bilo je zanimljivo pratiti neke
od njih u svjetlu Cayceovih pretkazanja. Jednoga sam dana sjedio za
stolom s mladićem koji je dobio životno čitanje kad je bio star samo
četiri sata. Tik nakon rođenja djeteta, usnuli je mistik dobio uputu: »Iz­
nijet ćete odnos ovoga bića i Svemira i svemirskih sila, s obzirom na
okolnosti kao što su osobine, skrivene i izražene, u ovom životu; isto
tako i prethodne pojave na zemaljskoj razini, dajući vrijeme, mjesto i
ime, i ono što je u svakom životu poticalo ili usporavalo razvoj bića;
isto tako i sposobnosti sadašnjega bića, i ono što će postići i kako.«
To je bilo prije dvadeset i tri godine, a roditelji su čitanje brižljivo
tajili od dječaka, da ne utječe na njega. Sve do druge godine na ko­
ledžu mladić nije ni znao da postoji. Sada je radio diplomski ispit na
jednom sveučilištu na Zapadu, a naumio je postati liječnik. Bio je to
mladić smirenog ponašanja, ali očigledno odlučan. Potekao je iz obi­
telji dobrog materijalnog stanja, ali je već pokazao izvanrednu spo249
sobnost zarađivanja na burzi, putem podataka do kojih je došao slu­
čajno ili uz pomoć prijatelja. Neprestano je na burzi nešto kupovao i
prodavao, i nekoliko mu je banaka dalo kredit. Neka su mu se ulaga­
nja već udeseterostmčila. Uz to, obrađivao je komad zemlje u blizini
koledža, na kojem je uredio vrt. Sve u svemu, činilo se da je neuobiča­
jeno plodan, svestran mladić. Na prvi bih pogled rekao da mu je su­
đeno da uspije.
Ipak, što je Cayce uopće mogao reći o djetetu starom tek četiri sa­
ta? Mladić i ja zajedno smo proradili njegovo čitanje. »Vrlo odlučno bi­
će«, tvrdio je Cayce, »iako nije plahovit, želi da bude po njegovom.«
To je bio i moj dojam.
»U iskustvu koje je prethodilo ovome«, nastavljalo se pitanje, »bio
je poljodjelac, pažljiv i obziran.«
Mladić se nasmijao. »Mislim da je to čudno, jer sam u početku,
prije nego sam odlučio da ću postati liječnik, želio biti farmer, i volio
sam raditi na ujakovom imanju, a da i ne spominjem svoj sadašnji ma­
li vrt.«
Ali bilo je dobro što je promijenio odluku, jer je Cayce jasno ustvr­
dio: »U ovom iskustvu biće bi trebalo biti liječnik i trebao bi mnogo
putovati, a to će i činiti.« Predvidio je »neobičnu karijeru« koju će biće
ostvariti kao liječnik.
Mladić je odlučio postati liječnikom prije nego je saznao za čita­
nje; već je bio i u Europi. Cayce je bio u pravu.
»Zamjećivat će male stvari«, rekao je Cayce. »Bit će bogat, a bo­
gatstvo će ostvariti na temelju slušanja i iskorištavanja prilika.« Kao
dječak od trinaest godina, dok je raznosio novine, čuo je jednog sus­
jeda kako putem telefona govori svome prijatelju da kupi dionice tvrt­
ke za proizvodnju umjetnog gnojiva. To mu je dobro zvučalo, pa je od
oca dobio dozvolu da dvije stotine i pedeset dolara svoje ušteđevine
uloži u tu tvrtku. Za nekoliko godina, taj se ulog popeo na svotu veću
od tri tisuće dolara, a dječakove su se sveukupne dionice popele do
vrijednosti od deset tisuća dolara, nakon što je sam platio svoje školo­
vanje tijekom koledža.
Bio sam siguran da će se obogatiti, samo ako to poželi.
»U ovom iskustvu isto je tako moguće i učenje. Tako postoji neu­
običajena prilika za učenje, putovanjem, kao i u društvu, i na pod­
ručju pedagogije.« Mladić je već održavao satove poduke, dok je isto­
vremeno radio na svome doktoratu iz psihologije, i dobivao je punu
školarinu, tako da je imao materijalnih sredstava i za diplomu, koju je
već postigao, i za doktorat.
Bilo je tu još jedno pretkazanje, koje još nije provjereno, budući
da će samo vrijeme moći pokazati je li točno ili nije: »Budući da je na
250
Zemlju došao (rođen je u listopadu 1942. godine) u ovom određenom
razdoblju, u poslovima na zemaljskoj razini bit će takvih aktivnosti ko­
je nalikuju aktivnostima kralja Švedske, u smislu očuvanja mira na
Zemlji.«
Zapitao sam mladića zna li o čemu se tu radi. Slegnuo je rameni­
ma, zadržavši »smirenu prirodu« o kojoj se u čitanju govori. »To je vrlo
laskavo«, skromno je izjavio, »ali pretpostavljam da ću morati pričekati
da vidim što to znači.«
Nisam se mogao prisjetiti kakav je bio kralj od Švedske, ali on se,
vječito neutralan, tiho zanimao za rasprave koje su se vodile u cilju
okončanja sukoba koji je bjesnio 1942. godine.
Bilo je još toga. »Biće će imati snažno tijelo, i trebalo bi mu dopu­
stiti da se bavi različitim sportovima, ne kao sredstvo zarađivanja, ne­
go za razvijanje tijela i duha.«
Mladić se osmjehnuo. Bio je previše zauzet da se posveti sportu,
ali je na koledžu bio u hrvačkom klubu. »Nikada nisam bio u bolnici«,
tiho je rekao, »i nikada u životu nisam se ozbiljno razbolio.«
Pogledao sam stranice njegovog čitanja. »Čuvati se treba aktivno­
sti koje su povezane s probavom i grlom. To su slabije točke u karmičkom sklopu koji utječe na tijelo.«
Činilo se da uživa u obroku, a glas mu je bio jasan. »Možda će se
to tek dogoditi«, rekao sam.
Opet se smireno osmjehnuo. »Jednostavno ću morati pripaziti na
to.«
Bila je tu uputa i za roditelje koji su poslali zahtjev za čitanjem.
»Obrazujte ga, upoznajte biće sa svim onim što je povezano sa svakim
oblikom tih aktivnosti - duhovnih, mentalnih i materijalnih - koje mu
mogu pomoći da na materijalnu razinu privuče svijest iscjeliteljske sile
u iskustvo onih koji pate.«
Jesu li roditelji davali istančane sugestije o izboru karijere tijekom
mladih godina rasta i oblikovanja? »Nikada me nisu savjetovali, ni na
koji način«, rekao je mladić, »a ja to sada mogu razumjeti; željeli su
vidjeti kako će sve to skupa ispasti.«
U samom je čitanju bilo malo savjeta, osim što mu je rečeno da
bi, budući da se rodio pod znakom Vage (listopad) za ženu trebao iza­
brati djevojku rođenu u siječnju ili listopadu. Još nije došao do trenut­
ka u kojem će morati donositi takvu odluku, a budući da je bio prilič­
no smiren mladić, nije djevojke ispitivao kojeg su se dana rodile.
I, posljednji savjet. »Čuvati se od politike; iako će biti prilike za
bavljenje politikom.«
Mladić je slegnuo ramenima i skrenuo pogled. »Nisam siguran da
znam što to znači.«
251
Proživio je povelik broj prethodnih života, jedan u okviru svoje
vlastite obitelji, drugi kao liječnik u doba Krista, a zatim kao farmer. Ži­
vio je u Švedskoj, Kini, Egiptu, i doživio značajna iskustva.
I to je bilo to.
Mladi se čovjek smireno osmjehnuo. »Čini se da je čitanje prilično
istinito do sadašnjeg trenutka, ali ja još uvijek nisam odlučio što bih
mislio o reinkarnaciji. Gotovo da je previše prikladan način objašnje­
nja svega što ne razumijemo. Postoji potreba, a zamisao reinkarnacije
je podržava.«
»Znači da na tebe nisu utjecale tvoje prethodne inkarnacije kao
liječnika i farmera?«
»Jednostavno ne znam. Jednoga dana i ja mogu dobiti poticaj da
povjerujem u reinkarnaciju, baš kao što ga je dobio i moj otac. Ali to
ću morati sam istražiti.«
»A kako je Cayce uspio ukazati na tvoje jake i slabe točke?«
Namrštio se. »Ni to ne znam, osim što mogu nagađati da je pomo­
ću svoje vidovitosti bio u stanju zaviriti u budućnost.«
Rukovali smo se, a ja sam i bez Caycea znao da je tome mladom
čovjeku suđeno da uspije. Posjedovao je unutrašnju smirenost i odluč­
nost koja je bila starija od njegovih godina.
Sljedećeg dana nazvao je njegov otac. »Kako je bilo?« upitao je.
»Znate«, rekao sam, »on ne vjeruje u reinkarnaciju.«
»Mi mu nikada nismo nametali svoja uvjerenja. On je vrlo odlu­
čan mladi čovjek.« Nasmijao se. »Kad je bio dječak, star jedanaest ili
dvanaest godina, jedan drugi dječak uzeo mu je bicikl bez pitanja, a
vratio ga je bez lanca. Slučajno sam pogledao kroz prozor i vidio sam
ga kako s lancem u ruci stoji iznad dječaka i pukom ga voljom prisilja­
va da vrati lanac na bicikl. Nije se ni usplahirio ni razljutio, ali ga je taj
dječak bez riječi poslušao.«
Prisjetio sam se kako je mladić oklijevao kad sam mu spomenuo
upozorenje u svezi s političkom djelatnošću.
Otac se zasmijuljio. »Ne krivim ga«, rekao je. »Znate, u školi se
uviek bavio školskom politikom. U srednjoj školi izabrali su ga za pred­
sjednika učeničkog udruženja, koje je demonstriralo po cijelome gra­
du, i izazvalo čak i određene kritike. U koledžu je bio predsjednik svo­
ga razreda, ali je njegov način rada ponovo uznemirio opoziciju, pa
su mu čak i prijatelji okrenuli leda. Prije nego je sve to završilo, izgu­
bio je iluzije, i počeo je razmišljati o krhkosti ljudskoga prijateljstva. Od
tada se nikada više nije kandidirao ni za kakvu ulogu na koledžu.«
Ali kakve je to veze imalo s reinkarnacijom?
»Postoje sjećanja na neke prirodne sklonosti, kao što je njegova
žarka želja da se bavi poljodjelstvom, kao žudnja da postane liječnik,
252
a i neke druge osobine iz prošlosti; sposobnost slušanja i procjenjiva­
nja svakako su kod njega jasno izražene. Sam sebe uzdržava sve otka­
ko je postao tinejdžer.«
Sve mi se to i dalje činilo nedovoljnim dokazom za postojanje re­
inkarnacije.
»U jednom od njegovih prethodnih života koje je Cayce spome­
nuo«, rekao je otac mladog čovjeka, »kao četverogodišnji dječak vidio
je kako je njegovog djeda ubio konj. Konj se spotaknuo i pao, a jahač,
koji je odbacio dječaka od sebe da bi ga spasio, našao se zgnječen is­
pod životinje. To je bilo nezaboravno iskustvo.«
Ponovo se rodio u istoj obitelji, što je očito dopušteno u okviru re­
inkarnacije. A postojalo je i sjećanje, sjećanje o kojem njegova svijest
ništa nije znala. »Kad je mome dječaku bilo četiri godine, jednom smo
izašli u šetnju, i ugledao je djevojku na konju koji se propinjao. Nije to
bilo ništa ozbiljno, ali moj je sin, koji je inače čvrst dječak, stao kao
ukopan, oblio ga je znoj, kao da se našao u noćnoj mori. Konj se usko­
ro smirio, ali je dječak i dalje ostao nepomičan, ukočen od straha. Ta­
da se sabrao i odlučno krenuo prema konju, pa je objema rukama po­
milovao konja po glavi, milujući ga kao da se pokušava osloboditi svo­
je opsjednutosti.« Otac nikada ni prije ni poslije nije vidio svoga sina
da se plaši. »Ja nimalo ne sumnjam da se ta pradavna uspomena vra­
tila, a da se onda svjesno pokušao osloboditi svoga straha.«
U slučaju reinkarnacije, nagovještaji su očigledno sve što se jedan
neovisni istraživač može nadati da će pronaći, osim ako nije izravno
povezan sa sveopćim znanjem. Sjećanje je, naravno, jedan od tih zna­
kova, ali i za tako nešto potreban je netko sličan Cayceu. Jedna mlada
žena, nezdravo očarana cirkusima, svaki je put u panici bježala kad
god bi pomagači izvukli čelične kaveze s lavovima i tigrovima. Ne
znajući za takvo njezino ponašanje, usnuli joj je Cayce rekao da je u
jednom od svojih prethodnih života bila kršćanka u Rimu, i da su je
bacili lavovima. Nije ni čudo da se plašila! Jednoj je drugoj djevojci,
koja se rodila šepava, baš kao što se biblijsko dijete rodilo slijepo, Cay­
ce objasnio da je tijekom vladavine cara Nerona često sjedila u Koloseumu i rugala se dok su divlje zvijeri ubijale i sakatile kršćanske mu­
čenike. Negdje sam kod Caycea čitao o ljudima koji su se u nekom ži­
votu okrutno koristili mačem, a u ovom ih životu progoni neobjašnjivi
strah od svih oštrih predmeta, uključujući i bezopasni nož za rezanje
kruha. I sjećam se da je Eula Allen rekla da su milijuni onih koji su po­
ginuli u ratu vjerojatno ubijali druge ljude u nekom prethodnom ratu.
Iznenada sam se sjetio riječi iz Otkrivenja: »Onaj koji zarobljava, bit će
zarobljen. Onaj koji se mača laća, od mača će i poginuti.« Uvijek sam
mislio da se te riječi odnose na tijek jednog jedinog života, ali čini mi
253
se da to ipak ne djeluje tako; zloća često prolazi nezapaženo, pa čak
dobiva i nagrade. Takav je ovo svijet.«
Ali je karma, koja zbraja i oduzima dobra i loša djela, i u koju vje­
ruju pristalice reinkarnacije, sve to izmijenila. To je teret kojeg nosimo
iz jednog života u drugi. »Karma je nedostatak onoga za što znate da
biste trebali učiniti«, rekao je Cayce. »Ako želite da vam se oprosti,
tada oprostite i vi drugima. To je način na koji se oslobađate karme.«
Tu može pomoći i pozitivan stav. Ženi koja je ostala šepava nakon reumatske groznice u djetinjstvu, rekao je: »Stavovi koje je tijelo prihvati­
lo prije su pomagali, a pomažu još uvijek, pa ipak, budući da je takvo
stanje karmičko, tijelo mu se mora prepustiti, tako da i biće i duša u
tome tijelu moraju u sebi pronaći strpljivost, blagost, bratsku ljubav,
podnošenje boli bez prigovora i slične osobine.«
Čak i uz mogućnost da odradimo karmu, čini se protuslovnim da
bi milosrdni Bog svoja stvorenja podvrgnuo očigledno beskonačnom
krugu kažnjavanja. »Učili su nas da okrenemo i drugi obraz i da opro­
stimo«, rekao sam jednom pristalici reinkarnacije, »i to u Božje ime.
Bih li trebao pretpostaviti da smo mi tu pouku usvojili bolje i od samog
našeg Tvorca?«
On se osmjehnuo. »Ako ne prihvatite reinkarnaciju, zar će ne­
pravda i prolijevanje krvi tada nestati? U okviru reinkarnacije barem
postoji svrha, cilj, nada da je razvoj moguć. Život koji se danas ugasi
u beskonačnoj sutrašnjici ima svoju priliku.« Pogledao me prilično
podrugljivo. »Čini mi se da je Stvoritelj koji svojim stvorenjima pruža i
drugu priliku milosrdniji od onoga koji dopušta da se svijet vrti ukrug
kao zvrk.«
Uza sve to, ja reinkarnaciju nisam ni odbacio ni prihvatio. Razmiš­
ljajući o svim onim neobjašnjivim pojavama s kojima sam se upoznao
tijekom godina, o ljudima koji predviđaju budućnost, o vidovitosti,
telepatiji, shvatio sam da bi bilo smiješno da takve stvari odbacujem
bilo zbog slabosti svoga razumijevanja, bilo zbog slabosti dokaza. Ne
razumijem ni djelovanje elektriciteta, kao ni većina drugih ljudi, a
elektricitet ipak djeluje. Cayceova bi se čitanja teško mogla uzeti kao
dokaz za reinkarnaciju, budući da su kao dokaz bezvrijedna, osim ako
bi se na temelju njih moglo dokazati nešto opipljivo. Na primjer, Cay­
ce je jednom mladom čovjeku od trideset i tri godine, koji je bio ops­
jednut željom za putovanjem, objasnio da je ta želja ostatak iz pret­
hodnog života, kojeg je proživio u Peruu, u razdoblju prije Inka. »U toj
zemlji, sada poznatoj kao Peru, biće je živjelo među onima koji su vla­
dali zemljom, a savladali su ih Inke koji su oteli zemlju od onih koji su
do tada vladali.« Još je nešto rekao, prateći lutajući duh. »Biće se u
tom iskustvu izgubilo, jer je svojom željom za vladanjem donijelo pro-
254
past i usmjerilo razorne sile i prema drugima i prema sebi. U opsjednu­
tosti lutanjem, kad je se sagleda na temelju ovoga iskustva, biće je po­
čelo lutati i tijelom i umom i u svojim željama.« Drugim riječima, taj je
čovjek bio neka vrsta Odiseja. Sve je to jako lijepo, ali kad Cayce civi­
lizaciju Inka stavlja u ranije razdoblje od onog službeno priznatog, po­
novo se gubi u svom podsvjesnom, sanjarskom vlastitom svijetu. »Ka­
ko se bilo što toliko ezoterijsko kao što je reinkarnacija, može dokazati
na temelju nečega tako nesigurnog kao što je civilizacija o kojoj za­
pravo ništa ne znamo?« upitao sam Gladys Davis, koja je slagala Cayceova čitanja.
Tajnica Edgara Caycea, pretražujući svoj stol, pokazala mi je izda­
nje časopisa Science News (Znanstvene vijesti) od devetog travnja
1966. godine, pod nazivom The Weekly Summary of Current Science
(Tjedni pregled suvremene znanosti). Na naslovnici su bile dva sjenovita lika, a pored njih naslov »Podvodni stupovi.« Znatiželjno sam po­
čeo čitati članak, a Gladys je smireno rekla: »U članku su navedeni ne­
ki podaci o Inkama koji bi mogli biti značajni.«
Članak se bavio podacima koji kao da su proizašli iz Cayceovih či­
tanja: »Neobično izrezbareni kameni stupovi, prikazani na ovotjednoj
naslovnoj stranici, i sa nepoznatim pismom, uhvaćeni su kamerom ti­
suću osamsto metara ispod mora, nedaleko od obale Perua. (Fotogra­
fije: Duke University).«
»Ova nepoznata Atlantida Tihog oceana leži preduboko da bi se
mogla istraživati s površinskog broda«, rekao je dr. Robert j. Menzies,
direktor Laboratorija za oceanska istraživanja pri Sveučilištu Duke, u
Beaufortu, u Sjevernoj Carolini. »Za precizno istraživanje potrebno je
pokretno ronilačko vozilo. Dva uspravna stupa, oko šezdesetak ili više
centimetara u promjeru, opaženi su kako izviruju pet stopa iz blata.
Još dva su pala i djelomično su zakopana, a uočen je još jedan četvr­
tasti kamen«, rekao je dr. Menzies. Ti su komadi zapaženi s površin­
skog broda koji je bio opskrbljen aparatima za spuštanje kamera na
dubinu od nekoliko metara od oceanskog dna. Krstarenje istraživač­
kog plovila Anton Brunn trajalo je šest tjedana, a obuhvaćalo je obal­
ne dijelove Perua i Ekvadora u vodama Milne-Edward Deep - dubo­
ki jarak koji se na nekim mjestima spušta na dubinu od gotovo šest ti­
suća metara. Pokrovitelj toga krstarenja bio je National Science Foun­
dation (Nacionalna zaklada za znanost).«
Članak je bio opširan, i ukazivao je, kao i Cayce, da je lako mogu­
će da je u Tihom oceanu postojala Lemurija, kao Atlantida u Atlant­
skom. »Potopljeni stupovi«, pisalo je dalje u članku, »pronađeni su sto­
tinjak kilometara od grada Callaoa, luke u blizini Lime, glavnog grada
Perua. To je područje u blizini Vatrenog prstena, područja potresa i
255
aktivnih vulkana koje okružuje Tihi ocean. Cijelo je to područje neka­
da, prije otprilike jedanaest tisuća godina, u vrijeme velikih ledenjaka
ledenoga doba, bilo prekriveno barem osamnaest metara nižom razi­
nom mora, kako tvrdi dr. Menzies. To se područje danas postepeno
spušta sve niže.«
I tako Lemurija, ili kako god je nazvali, i dalje tone. Oceanograf,
dr. Menzies, te je tajanstvene podmorske stupove pronašao slučajno,
dok je tragao za uzorcima sitnih školjkaša. Njegova je ekspedicija pro­
našla šezdeset tisuća primjeraka morskih životinja i snimila tisuću pod­
morskih fotografija, prije nego je naišla na potopljene ruševine.
»Nigdje drugdje nismo pronašli takve strukture«, izvijestio je. »Nikada
prije ništa slično tome nisam vidio.«
Ali što je s našim prijateljem koji je u Peruu živio prije Inka? Osim
stupova, bilo je i drugih otkrića. »U tom su području pronađene stare
inkaske ruševine, i sada se vjeruje da je u blizini toga područja neka­
da prebivala civilizacija mnogo godina starija od Inka.« Ovo nije izja­
vio Cayce, nego Science News. A ipak, ta je naznaka o predinkaskoj
civilizaciji samo znak. S druge strane, možda je jedino to i potrebno.
Jer nije li u Bibliji, u priči o Jobu, koja je sasvim sigurno priča o čovje­
čanstvu i njegovim patnjama, zapisano: »Od jučer mi smo i ništa ne
znamo, poput sjene su na Zemlji nam dani.«
256
Edgar Cayce svoje je posljednjsse čitanje napravio sedamnaestoga
rujna 1944. godine, i to za samoga sebe. Bio je umoran, iznemogao,
iscrpljen. Kao što je Gladys Davis rekla, više ništa nije bilo kako treba.
Vlastita su ga čitanja neprestano upozoravala da će se raspasti ako
»čita« više od dva puta dnevno. Ali, bio je rat, i tisuće su ga ljudi moli­
le za pomoć, pa nije mogao odbiti, i radio je koliko god mu je dopuš­
talo vrijeme i njegova sve manja snaga. Mjesecima prije njegove smrti
gomilale su se tisuće zahtjeva za čitanje, tako da je dnevno stizalo i do
tisuću petsto pisama. Ljudi su brinuli ne samo za svoje vlastito zdrav­
lje, nego i za dobrobit svojih voljenih koji su se nalazili u udaljenim
dijelovima zemaljske kugle. Cayceova vlastita dva sina - Hugh Lynn i
Edgar Evans - bili su na ratištu, a samilosni Cayce nikoga nije mogao
odbiti. Dok se njegova slava širila knjigama i novinskim člancima, on
je obavljao sedam ili osam čitanja dnevno, ali čak i na taj način, zaht­
jevi su obrađivani s pet ili šest mjeseci zakašnjenja. Često bi se boles­
nima stanje pogoršalo, pa su čak i umirali prije nego bi Cayce uspio
stići do njih, a ta ga je spoznaja, kao i sam rad, iscrpljivala. Osjećao je
da je slab i nesposoban. Radeći od jutra do mraka, tri ili četiri godine
nije uspijevao riješiti svu poštu. Dok je bespomoćno promatrao og­
romnu torbu s poštom, i svakodnevne nove pošiljke zahtjeva, legao bi
s uzdahom, i molio se da nešto uspije napraviti. S vremenom, čovjek
za kojeg se činilo da dok spava sve zna, više nije mogao zaspati. Nje­
govo iscrpljeno tijelo i um više nisu reagirali na sugestije, i stoga je na
neko vrijeme morao odgoditi čitanja, i nadati se da će mu se snage
obnoviti. Nedugo prije posljednjeg čitanja, posjetio je svoga biografa
Toma Sugruea u Clearwater Beachu, na Floridi, jer su mu to mjesto
čitanja preporučila kao savršeno za oporavak. Sugrue ga je zamolio
da mu pomogne oko jednog članka o ljudskoj auri, i Cayce to nije mo­
gao odbiti, iako je njegova vlastita aura brzo nestajala. Isto se tako na­
dao da bi se mogao dovoljno dobro odmoriti i nastaviti s radom. »Niš­
ta mi nije mogao odbiti«, kasnije je izjavio Sugrue, »kao što nikada ni­
kome ništa nije mogao odbiti.«
Kao što se pokazalo, bio je previše nemiran da bi se mogao opu­
stiti, čak i uz Sugruea, kojega je volio. Sa sobom je ponio svoju poštu,
257
savjetujući ljude u pismima da imaju strpljenja i da zadrže dobro ras­
položenje, nadoknađujući na taj način to što nije obavljao čitanja. Sugrueu se učinilo da Cayce na taj način ubrzava svoj vlastiti kraj. »Pred­
ložio sam mu da vrijeme provodi u ribolovu i vrtu, osim onih razdob­
lja u kojima je obavljao čitanja, ali pisma koja je primao bila su prepu­
na nevolja i patnji. Svako je pismo bilo poziv u pomoć, i da je ostalo
bez odgovora, on bi taj poziv čuo i među cvijećem i na obali rijeke.
Srce mu je bilo teško, a um otupio od tereta bespomoćnosti. Iako je u
početku spavao duže nego ikada, prisiljavajući se da odgovori na što
više pisama, hrpa pisama nije se nikako smanjivala. To ga je slomilo vi­
še od bilo čega drugog.«
Večer prije nego se pozdravio sa Sugrueom, sanjao je jedan san
za kojeg se pokazalo da je proročanski. »Nalazio sam se u vlaku koji je
vozio na Floridu«, rekao je Sugrueu. »Upravo sam otišao u mirovinu,
i namjeravao sam živjeti na Floridi.« Upravo je prethodne večeri, pro­
matrajući more, primijetio kako je to prekrasno mjesto za odmor. Ali
kao što su i Cayce i Sugrue znali, samo je smrt mogla umiroviti toga
čovjeka koji je u snu govorio; »Um je graditelj. Znanje koje se ne pro­
življava, postaje grijeh.«
Čak i da nije obavio posljednje čitanje, znao je značenje sna. Bli­
žio se kraj, ali on je osjećao samo žaljenje što će njegov život biti preki­
nut kad je tako jako potreban. Nazvao je svoga prijatelja, dr. Woodhousea, u Virginia Beachu, i liječnik mu je rekao: »Ti i sam dobro znaš
što kod tebe ne valja.« Bilo je jasno da se raspada, upravo kao što su
ga čitanja upozoravala.
Gospođa Cayce je uobličila pitanja za to posljednje čitanje. »Kako
se tijelo najbolje može osloboditi brige i tjeskobe koja se odnosi na jed­
noličnost uredskog posla?«
»Neka izađe iz ureda«, odgovorio je Cayce.
U brdima pored Roanokea, u Virginiji, postojalo je odmaralište u
koje je Cayce, putem čitanja, katkad slao bolesnike. »To je mjesto bolje
od bilo kojeg drugog gdje bi se osjetila uznemirenost drugih ljudi izva­
na. Otiđite onamo što prije.« »Koliko dugo trebam ostati ondje?« glasi­
lo je sljedeće pitanje.
Odgovor je bio vrlo izravan. »Sve dok ne osjetite da vam je bolje
ili dok ne umrete.«
Kao i ortodoksniji terapeuti, ni Cayce nikada nije slijedio svoje
vlastite savjete, a tada je bilo prekasno da počne. Ali, dok je kod kuće
postajao sve nemirniji, a vreća s pismima optužujuće zurila u njega,
ipak je otišao u Roanoke. Više nije mogao ni spavati, niti raditi čitanja,
niti se odmarati. Životne su energije otjecale. U travnju 1926. godine,
prije gotovo dvadeset godina, sanjao je san koji je na simbolički način
258
govorio kako će umrijeti. U tome je snu vidio samoga sebe uronjenog
u kadu punu vruće vode, kako umire od gušenja. U sljedećem je
čitanju protumačio taj san. Odupirući se jednoga dana tjelesnim bolo­
vima, tijelo će mu biti uronjeno u vodu, da bi se bolovi olakšali, i tada
će uslijediti smrt. Kad umre, liječnici će kao uzrok smrti odrediti vodu
u plućima. Dva tjedna prije kraja, jedan ga je liječnik upozorio: »Mo­
gao bi se zadaviti.«
Na kraju studenoga, mršav kao utvara, ali uvijek nasmijan, vratio
se kući da ondje provede svoje posljednje dane, promatrajući jezero
na kojem je tako često pecao. Na Novu godinu 1945., posjetiteljima je
vedro rekao: »Sve je sređeno. Bit ću iscijeljen u petak, petoga siječ­
nja.« Njegovi su prijatelji shvatili što je time htio reći, kad su u petak
stigli na njegov sprovod. On je bio negdje drugdje, tamo, gdje je došlo
do njegova iscjeljenja. Prethodne noći, kad se njegova supruga sagnula da ga poljubi za laku noć, taj je čovjek, čija je nadarenost uvijek bila
njegova opsjednutost, zamišljeno pogledao u nju i nježno rekao: »Ti
znaš da te volim, zar ne?«
U grlu žene koja je u njemu pronašla cijeli svoj svijet tijekom četr­
deset godina braka, napravio se čvor. Bez riječi je kimnula glavom, jer
se nije usudila progovoriti.
Blago se osmjehnuo. »Kako si znala?«
»Jednostavno sam znala«, uspjela je izgovoriti.
»Ne znam kako si mogla znati - ali te uistinu volim.« Razmišljao je
o godinama kad mu je njegov posao bio najveća strast u životu.
»Znaš«, rekao je, »kad nekoga voliš, onda se za njega i žrtvuješ, a što
sam ja ikada žrtvovao zbog svoje ljubavi prema tebi?«
Utišala ga je kao da je dijete, sklopila mu oči i, nježno ga poljubivši, izašla iz sobe. Umro je sljedeće noći, trećega siječnja. Imao je šezde­
set i sedam godina.
Gertrude je počela naglo slabiti. Svojoj je prijateljici, Lydiji J.
Schrader Gray, rekla da se osjeća kao da joj je odstranjen jedan od
najvažnijih organa u tijelu. Imala je dva sina i rat, i zbog njih je mogla
živjeti, ali je osjećala da je Cayce blago privlači k sebi. Tri mjeseca na­
kon Cayceove smrti, prvoga travnja 1945. godine, prekrasnog
uskršnjeg, nedjeljnog, jutra, Gertrude Evans Cayce krenula je za svo­
jim mužem, u vjeri da će se ponovno sastati. Cayceova je obitelj živje­
la onako kako je i vjerovala. Tridesetoga ožujka, dan prije majčine
smrti, Hugh Lynn pisao joj je iz Njemačke, gdje je bio u vojnoj službi:
»Duboko me sretnim čini spoznaja da si spremna proći kroz ona druga
vrata. U tvome je životu toliko ljepote, da ne mogu biti tužan pri po­
misli da ćeš se pridružiti ocu. Ti si ovdje pridržavala njegovu desnu
ruku - a katkad i obje - stoga me ne bi iznenadilo kad bi mu i sada bi259
la potrebna.« A sin kojeg su predvidjeli da nastavi posao kojeg je radio
otac, pokazao je za to spremnost. »Majko«, započinjalo je pismo, »kar­
mu smo počeli shvaćati onako kako smo je dugo vremena objašnja­
vali drugima, i ja spoznajem da tvoj život predstavlja nešto toliko istan­
čano i prekrasno da si ne mogu dopustiti sebičnih želja, niti ovo raz­
doblje očekivanja i čuđenja mogu umrljati njima. Moje su molitve is­
punjene samo jednom željom - da ne patiš. Znam da si svjesna koliko
sam te uvijek volio, i koliko ću te voljeti zauvijek.«
Kad je umro, u Virginia Beachu, Edgara Caycea nije se počelo uz­
dizati kao boga. Mnogo prije Staljinovih nasljednika, Cayce je umanjio
vrijednost kulta osobnosti. Vrhovni je zakon glasio: »Ljubi Gospoda
Boga svoga svom snagom svojom, a bližnjega svoga kao samoga
sebe.« Ali Cayceovom Udrugom za istraživanje i prosvjetljenje, A. R. E.om, još uvijek upravlja glas iz zemlje mrtvih - Cayceov glas. Prije više
od četrdeset godina, kad izvanosjetilna zamjedba nigdje nije bila priz­
nata, niti u kojem obliku, usnuli je Cayce ocrtao razvoj rada s kojim se
i sam bavio. »Jer takav rad nužno se ponajprije mora obratiti po­
jedincu, a putem pojedinaca - skupinama, klasama, a zatim svima za­
jedno, jer tako stječe povjerenje koje je nužno da bi dobilo priznanje
sveukupne javnosti.«
Upravo kao što je to Cayce predvidio, rad Udruge za istraživanje
i prosvjetljenje nakon njegove smrti započeo je popisivanjem njegovih
čitanja, koja su bila smještena u knjižnici Udruge da bi bila na raspola­
ganju onima koji traže pomoć. Cayce je napravio nacrt: »Ustanovu
treba izgraditi oko onog mjesta gdje se čuvaju zapisi o onome što je
već postignuto putem ovakvih izvora (Cayceove vidovitosti).« Glavni
cilj, naglasio je, nije razotkrivanje parapsiholoških pojava, nego »bolje
razumijevanje svrhe života.« Bio je vrlo određen. »Ponajprije, podatke
posložite po određenom redu, tako da se na temelju onoga što već
postoji može obraditi svaki stupanj ljudskoga iskustva.« Predlažući
kako bi podatke trebalo pružiti vanjskom svijetu, spomenuo je odre­
đen broj osoba koje bi jednoga dana trebale primiti podatke. U tri se
navrata pojavilo i moje vlastito ime. »Odaberite između onih«,
upućivao je Cayce, »koji su nadareni za prenošenje tako dobivenih
podataka u znanstveni oblik, u oblik priče, stiha ili romana, i neka se
takvi radovi onda pokažu svijetu stotinama kanala ili načina.«
Kao što je jednom savjetovao Tomu Sugrueu kako da napiše svo­
ju uspješnicu, Starling of the White House, tako je sada savjetovao dru­
gima: »Neka se zna da oslobođenje od bolesti dolazi iz ovakvih izvo­
ra, kao što potvrđuju oni koji su u tim izvorima pronašli odgovor na
svoje poteškoće - i takva svjedočanstva postaju još važnija čitateljima,
bez obzira čitaju li priče strave i užasa ili pouke nedjeljne škole.«
260
Godine 1956., zahvaljujući jednom neočekivanom daru, onoj vr­
sti dara koju bi usnuli Cayce razumio, Udruga za istraživanje i prosvjetIjenje bila je u stanju ponovo otkupiti Cayceovu staru bolnicu u Virgi­
nia Beachu - poznatiju pod nazivom Bijeli slon - otvoriti njezine arhi­
ve i početi analizu nekih četrnaest tisuća čitanja koja se danas primje­
njuju više nego ikada, zbog svoga širokog razumijevanja prirode
Svemira. Danas, u Udruzi, dosjei su napornim radom klasificirani po
kategorijama - rak, artritis, homoseksualnost, reinkarnacija, Atlantida,
itd., kao što je usnuli vidovnjak predložio. Liječnici, arheolozi, znanst­
venici, oceanografi i vidovnjaci otkrili su da je time njihov posao
postao jednostavniji - jer je Cayce naglašavao jednostavnost. »Budite
spremni na prvi pogled odrediti, na kojem se god stupnju ljudskoga
iskustva nalazili, i shvatiti podatke onako kako su prikazani tome poje­
dincu. Bez obzira odnose li se podaci na bračne odnose, na odvajan­
je žita od kukolja, ili na dodavanje vibracije koja je nužna da bi se pro­
mijenile prirodne vatre koje plamte u samom pojedincu.« Međutim,
bilo je teško, možda i nemoguće, pomoći onima čiji intelektualni raz­
voj ne dopušta shvatiti ono što se intelektualno ne može shvatiti. »Ne
pokušavajte bacati biserje pred svinje«, rekao je mistik koji je volio
Sveto pismo, »niti pred one koji čitaju samo suvremene romane.«
Naravno, mnogi su priče o reinkarnaciji smatrali ugodnom zaba­
vom. Taj je pojam bio vrlo zanimljiv, iako uopće nisam bio siguran je
li život postao jednostavniji zbog toga što razmišljamo o još jednom ži­
votu na ovoj razini. Reinkarnacija unaprijed zahtijeva neku vrstu po­
retka u svijetu koji je očigledno predviđen za nered. Ipak, bilo je teško
prihvatiti Boga i vjerovati, zajedno s hedonistima, da nema ničega
drugog osim trajnog zadovoljstva i ispunjavanja senzualnih želja u
vječnoj sadašnjosti. Hedonistički svijet bio je svijet bez plana, organi­
zacije, bez poretka bilo koje vrste. Pa ipak, čak je i najmanji admini­
strator, u najsitnijem od svojih zadataka, svojom sitnom djelatnošću
upravljao na temelju nekakve organizacije. Jesmo li na osnovi toga
trebali pretpostaviti da je Bog manje sposoban?
Usprkos samome sebi, zainteresirao me mali dječak koji se popeo
Cayceu na krilo, i spomenuo da su bili zajedno na rijeci Ohio tijekom
indijanskog napada. Taj je dječak, koji je već odrastao, bio potpuno
nesvjestan onoga što je rekao toga dana. Kad bi se podvrgnuo regresi­
ji, bi li pod hipnozom njegova podsvijest izvukla neki prethodni život,
koji bi se podudarao sa Cayceovim čitanjem o samome sebi? I bi li to
bio dokaz za postojanje reinkarnacije? Nisam znao, ali pretpostavljao
sam da bi neki ljudi mogli tako pomisliti.
Činilo se da je nerazdvojan dio Cayceove vrijednosti u shvaćanju
da njegov uvid u božansku svrhu Svemira mogu dijeliti svi koji su
261
spremni sebe prihvatiti kao beskonačan dio beskonačnog Svemira.
Cayce se bavio i svjetovnim i čudnovatim, i nevažnim i sveopćim stva­
rima. U svojim je proročanstvima naglašavao pouku hrabrosti i odluč­
nosti u nedaćama, tako da je čovjeku koji je sjedinjen s prirodom čak
i nevolja očitovanje Božje uzvišenije, iako često nerazotkrivene, svrhe.
Predviđajući obuhvatno razaranje New Yorka i Kalifornije, ipak nije
pesimistički promatrao predviđeno uništenje, niti je mislio da bi bilo
kome koristilo da se preseli iz toga područja. Jedan je zabrinuti vjer­
nik postavio pitanje koje bi svatko mogao postaviti pod sličnim okol­
nostima: »Bih li uopće trebao razmišljati o Kalifoniiji ili Virginia Beachu, odnosno, koje je to pravo mjesto koje mi je Bog odredio da u nje­
mu živim?«
Cayce je tome čovjeku predložio da se zagleda u svoju nutrinu
kako bi pronašao tu dobrobit zbog koje je s pravom bio uznemiren.
»Kao što je već rečeno, te bi se odluke trebale donositi u vlastitoj unu­
trašnjosti. Virginia Beach mnogo je sigurnije područje od mnogih dru­
gih. Ali bi propovjednički rad ovoga bića trebao obuhvaćati najveći
dio područja od Istočne do Zapadne obale, i to ne u smislu da širi po­
ruku propasti - nego poruku ljubavi i upozorenja svim skupinama, klu­
bovima, umjetničkim skupinama, svim vrstama udruženja, da postoji
potreba da u svojim aktivnostima obavljaju i rad koji donosi spoznaju
moći Sina Božjega i njegove prisutnosti u ljudskim poslovima.«
U suštini, kao što se osobito očituje u njegovim iscjeljivanjima,
Cayceova je poruka poruka vjere, vjere i u sebe i u Boga. Bog nije ne­
kakvo nejasno, udaljeno i neopisivo biće. On je prijatelj i drug. Cayce
je radio kroz Boga, a Bog je radio kroz Caycea. Njegova je volja bila
prisutna u svakom čudu koje je Cayce izveo. Usnuli je Cayce tijelo, um
i duh shvaćao ne samo kao tekuću, električnu i vibracijsku struju krvi,
limfe i živčanih impulsa, nego i kao biće vjere, nade i milosrđa. Kad
um postane negativan, stvara se nelagoda koja, zanemarena, prerasta
u bolest.
Cayce nikome ništa nije nametao. Reinkarnacija, Atlantida i Lemurija nisu bile nimalo čudnije od njegovih putovanja kroz prostor na
kojima je mogao ugledati staklenku na polici u nekoj ljekarni udalje­
noj stotinama kilometara, kao ni od njegovog opisa pripreme zečjeg
seruma protiv raka, godinama prije nego su medicinski istraživači ot­
krili sličan pripravak. Ne pretjerano različit od onoga koji je prije dvije
tisuće godina hodao ovom Zemljom, primjenjivao je mudrost
Svemira na doslovno svaki vid ljudskog mišljenja i ponašanja. Tijekom
rata, kao i toliki drugi, jedna ga je zabrinuta majka, zbog tjeskobe u
pogledu svoga jedinoga sina koji je bio u ratu, zapitala hoće li joj sin
poginuti ili biti ranjen u borbi. Ta majka, kojoj je Cayce već pomogao
svojim zdravstvenim čitanjem, izrazila je svoju zabrinutost za sigurnost
262
sina, koji je tada još bio u Sjedinjenim Državama. »Molim vas, pružite
savjet, vodstvo i pomoć ovom zbunjenom umu, i odgovorite mi na
postavljena pitanja.«
Cayce je njezin problem uzdignuo na duhovnu razinu, ukazujući
da u procjenjivanju majčine osobne zabrinutosti treba u obzir uzeti i
sveopći kontekst. »Svakako, u svjesnosti ovoga bića (majke) prisutna
je odbojnost prema borbama, ratu i svim ostalim oblicima vojnih dje­
latnosti. Ali u trenutku iskušenja, kad u inozemstvu vladaju utjecaji koji
bi promijenili ili oduzeli onu slobodu koja predstavlja dar stvaralačkih
sila predan čovjeku, da bi čovjek prema svojoj vlastitoj urođenoj težnji
mogao postati jedno s Bogom, trebala bi postojati određena voljnost
s obzirom na sveukupni obrazac života, s obzirom na hitne slučajeve,
na nuždu koja se može pojaviti, upravo kao što je Učitelj smatrao da
svaka i pojedina duša treba postupiti. Prema obrascu života kakvog je
predočio Isus, čovjek bi uvijek trebao biti u stanju i biti voljan položiti
čak i svoj vlastiti život, da ta načela koja je On prikazao mogu živjeti, ne
samo načelo slobode od straha i ropstva, nego i sloboda da cijela Zem­
lja bude bolje mjesto za svakog pojedinca, za one koji u njoj prebivaju.«
U priči o Kristu, Cayce je jasno zapazio patnje koje mora proći
svaki čovječji sin na ovoj zemaljskoj razini, a čiji je vrhunac raspeće.
»Kad On nije izuzeo svoga vlastitoga sina, kako od Njega možete zahti­
jevati da izuzme vašega.« Majci je dao i praktičan savjet. Predložio joj
je da ponovo razmotri svoj stav tako da se njezina hrabrost i odlučnost
i njezina vjera prenesu na njezina sina, i da ga ohrabruju, a ne dovo­
de do očajanja. »Tako živite, tako razmišljajte, tako se ponašajte u svo­
jim susretima sa svojima bližnjima da i drugi shvate da Gospod hoda
uz vas. Usadite tu nadu i to ohrabrenje u um i srce svoga sina, tako da
i on uspije u Bogu tražiti snagu za svoju svrhu i svoju sigurnost; i da
bude svjestan da će u miru koji će zavladati postojati potreba i za nje­
govim djelima među čovječjom djecom, da bi Gospodinova načela
bila sigurna na Zemlji.« Zemlja je dom Gospodinov, a i Krist je poka­
zao bijes kad je taj dom postao »jazbina onih koji varaju svoje bližnje.«
Naglasio je kako bi Kristove muke mogle osnažiti vlastitu majčinu sna­
gu. »On je tu spoznaju donio onima koji traže Njegovo lice, spoznaju
da On poznaje boli razočarenja, boli straha, jer se i sam molio: ako je
moguće, neka me mine ovaj kalež - ali ne zbog moje volje, o Bože,
nego ako je volja Tvoja.«
Nakon što je pročitala tu poruku, majka, koja je očigledno previd­
jela proročanske riječi o poslijeratnim djelatnostima svoga sina, vrlo je
ljudski zapitala: »Postoji li bilo kakva druga vrsta službe u kojoj bi moj
sin mogao služiti, a koja bi bila manje opasna?«
Usnuli je Cayce shvatio da ona nije razumjela poruku. »Niti jedna
vrsta službe nije opasna«, naglasio je, »ako se vaš sin predao u Božje
263
ruke. Njegovo stanje koje vas uznemiruje promatrajte - ne s materijal­
nog stajališta - nego sa stajališta mentalnog i duhovnog blagoslova
drugima u toj pruženoj mogućnosti.«
Vjerojatno nema nikoga tko bi bio zabrinutiji, nego što je to majka
za svoga jedinoga sina. »Bi li ga se moglo premjestiti na neko mjesto
gdje bi bio bliže domu?«
»Moglo bi ga se premjestiti, ali, je li to najbolje? Umjesto što stva­
rate ozračje sumnji i strahova, nije li bolje sve položiti u ruke i u srce
vašega Starijega Brata, u ruke vašega Boga?«
»Je li za njega najbolje ondje gdje jest?« uporno je ispitivala majka.
»Dobro razmislite o Učiteljevom odgovoru, da se niti jedan čov­
jek ne nalazi u određenom položaju drugačije, nego milošću Božjom.«
»Bi li bilo bolje da služi u nekom pozadinskom poslu, izvan vojne
službe?«
Nakratko se učinilo da je usnuli Cayce izgubio strpljenje. »Da je to
bolje, zar bi bio na ovom mjestu? Ako proučite ono što je rečeno,
dobit ćete odgovor na ta pitanja.« A tada je oštro ubacio: »Bolje ispu­
nite ono mjesto na kojem se nalazite, i Bog će vam otvoriti pute.« Sam
je Cayce naglasio te riječi. »Tek kad budemo sposobni svjesno shvatiti
da živimo i da se krećemo i da svoju suštinu imamo u Njemu, tek tada
sve možemo prepustiti u Njegove ruke, i obavljati svoju dužnost ona­
ko kako nam se pokazuje iz dana u dan.«
Njezin je sin naposljetku otišao preko mora, i bez ikakvih je ozlje­
da sudjelovao u borbama. Međutim, u obitelji je ipak došlo do gubit­
ka. Otac, za kojega majka nije pokazala zabrinutost, nenadano je um­
ro godinu dana kasnije, kad je rat bio na svome vrhuncu. Možda je
Cayce predvidio taj događaj kad je ženi savjetovao: »Bolje ispunite
ono mjesto na kojem se nalazite.«
Najveći od sviju američkih vidovnjaka vrlo je mudro ostavio vodič
o parapsihološkom razvoju za one koji posjeduju tu sposobnost, kao i
za istraživače koje zanima taj razvoj. Jednom je u transu istaknuo da
ta sila, putujući kroz podsvijest, djeluje kroz određene žlijezde s unu­
trašnjim lučenjem. »U tijelu postoji nešto što povezuje epifizu i hipofi­
zu, a to se uistinu može nazvati srebrnom vrpcom.« Ta je sila djelotvor­
nija u ženama, čije svjesne moći možda nisu toliko visoko razvijene,
što dopušta veći razvoj podsvijesti. Više razine podsvijesti mogu se do­
segnuti samo putem duhovnoga stava, izbjegavanjem materijalnoga što je pouka koju bi trebali poslušati vidovnjaci koji teže slavi. »Onaj ko­
ji se hrani samo materijalnim, postat će Frankenstein, koji ne posjedu­
je nikakav drugi utjecaj osim materijalnog ili mentalnog«, upozorio je.
U parapsihološkim silama nije vidio ništa neuobičajeno, istaknuv­
ši da je i to dio prirodne nadarenosti, kao i snage koje dovode do čov264
jekove sposobnosti letenja; nalikuju nadahnuću za velika umjetnička
djela, pjesništvo i matematiku, kao što je Einsteinova teorija relativiteta, koja je velikom matematičaru došla na »mističan« način.
Ne bi svi trebali težiti tome da razviju vidovitost, nego samo oni
koji su sposobni dublje shvatiti odnos pojedinca sa stvaralačkim sila­
ma. Mogućnost da i drugi ljudi budu nadareni kao Cayce je beskonač­
na. Cayce je mnogo puta istaknuo da je Krist, izvodeći svoja čuda, re­
kao da bi i drugi, uz Božju pomoć, mogli učiniti to isto. Cayce je u svo­
joj poniznosti osjećao da je on puki odraz neograničenog opsega ljud­
skih mogućnosti, u neprestanoj borbi da se uskladi sa Svemirom u ko­
jem živi - neograničeni čovjek koji pokušava pronaći samoga sebe u
neograničenom Svemiru.
U njegovoj očiglednoj neograničenosti, činilo se da ne postoje
granice Cayceovom služenju, i u praktičnim i u duhovnim područji­
ma. Kako je sve više i više liječnika ispitivalo njegova čitanja, i kako ih
je istraživalo sve više i više zainteresiranih istraživača, postajalo je sve
vjerojatnijim da će se Cayceova borba protiv zaraze i bolesti tijekom
godina sve više širiti. I ja sam sam imao dramatično iskustvo sa čudesi­
ma Cayceove terapije. Na rubu vanjskog dijela uha razvilo mi se otvrdnuće koje mi je jako smetalo, izraslina veličine zrna graška. Sve mi
je više smetala i u snu i tijekom dana, tako da sam otišao liječniku. Pre­
gledao je to područje povećalom, i rekao: »To je početak raka kože.
Nije ništa ozbiljno, jer je najčešće lokalizirano i može se odstraniti. Me­
đutim, možete se posavjetovati i s dermatologom.« Do te je pojave
došlo od pretjeranog izlaganja suncu.
Umjesto da se javim dermatologu, obratio sam se Gladys Davis.
»Što bi Cayce propisao?« upitao sam je.
Nije nimalo oklijevala. »Ricinusovo ulje. Utrljajte malo ulja svako­
ga jutra i svake večeri, a ako želite, možete povremeno mazati i kamforovim uljem.«
Budući da sam želio napraviti pokus, učinio sam kako mi je savje­
tovala, a u pozadini sam čuvao ime dermatologa.
U početku sam sve pripisao mašti, ali nakon dvadeset i četiri sata
pojavio se ugodan osjećaj olakšanja. Nakon što sam tri dana nanosio
ricinusovo ulje, prsti kojima sam opipavao uho rekli su mi da je zadeb­
ljanje na koži uvelike smanjeno. Na kraju prvog tjedna, otvrdnuća je
nestalo i više nije bilo boli. Stanje koje prethodi raku kože, tretirano
kamforovim uljem ujutro, a ricinusovim navečer, povuklo se za šest
tjedana.
Ono što je Cayce kao mistik napravio, jednoga bi dana mogao
ponoviti i netko drugi, iako je postojao samo jedan Shakespeare, je­
dan Nostradamus, Leonardo da Vinci i jedan Platon, kao da su jedno265
stavno trebali pokazati za što je sve čovjek sposoban. Bez obzira na to,
Cayce je ukazivao na potencijal vidovitosti na mnogo načina. Primje­
rice, jednom je održao demonstraciju na satu psihologije na jednom
koledžu u Kentuckyju. Jedan od studenata, iskoristivši priliku takve
besplatne mogućnosti, zapitao je sveopći um o tajanstvenoj krađi do
koje je došlo u tvrtki njegova oca u Mississippiju. Cayce je opisao lo­
pova, pa čak i to kako je krađa izvedena. Uskoro mu se javio studen­
tov otac. Na temelju Cayceovih podataka, uhvatili su lopova i spasili
posao. Bio je to sitan slučaj ali, ne sastoji li se život od sitnica? A uosta­
lom, činilo se da je postojanje vidovitosti lakše prihvatiti na toj razini.
Kad god bi došlo do nekog neobičnog potresa, osobito u Kaliforniji, ja bih se prisjetio Caycea. Dvadeset i sedmog lipnja 1966. godine,
umjereni je potres - 5.6 na Richterovoj ljestvici - pogodio područje
Paso Roblesa, otprilike tri stotine kilometara južno od San Francisca, a
za sobom je ostavio vidljive raspukline u Zemljinom tlu u dužini od tri­
deset sedam kilometara u području rasjeda San Andreas. Zapadna se
strana rasjeda pomakla desetak centimetara prema sjeveru. A pojavi­
la se i jedna neuobičajena karakteristika - za kalifornijski potres - da
su se raspukline širile čak i nakon potresa. »Moram naglasiti«, rekao je
Louis Pakiser iz National Center for Earthquake Research (Nacionalno
središte za istraživanje potresa), »da je ovo zaista jako brzo kretanje.«
Mnogi, uključujući i geologa kojega je to osobito zanimalo, Caycessovo predviđanje nadolazećih promjena na Zemlji smatraju njego­
vim najvećim otkrićem. Međutim, samo će nam budućnost moći reći
koliko je prorok, sa svojim rendgenskim prodiranjem u središte Zemlje
i sa svojim predviđanjem o naginjanju polova, bio u pravu. Čak i sada
se malo zna o osi oko koje se Zemlja okreće. Ali neki geolozi, izazov­
no, podupirući Caycea, izjavljuju da su polovi milijunima godina luta­
li, neprestano mijenjajući topografiju i klimu na ovom malom komadi­
ću Svemira nazivanom Zemlja. Na temelju bušenja Zemlje, na teme­
lju nalaza u jezgri i naslagama, znanstvenici su otkrili povijest planina,
jezera, pustinja i drugih područja zemaljske kugle. Zapanjujuća otkri­
ća do kojih je došlo tijekom istraživanja dubokog mora i paleomagnetskih istraživanja, danas omogućuju ponovno stvaranje proteklih raz­
doblja, čak i onih prije nekoliko milijuna godina, za koja se pretpostav­
lja da je život bio sličan našem sadašnjem životu. Još više zapanjuje to
što su Cayceova čitanja o pretpovijesnom životu obavljena tijekom
dvadesetih i tridesetih godina. I sva su ta čitanja, dostupna i prije nje­
gove smrti, prethodila znanstvenim otkrićima koja su potvrdila glavne
vidove pretpovijesne slike Zemlje koja se mijenja, a koju je prikazao
sam Cayce. Ono što se geologa osobito dojmilo je činjenica da su no­
vija istraživanja ondje gdje često mijenjaju ili odbacuju tradicionalne
266
geološke stavove, sklona podupirati Cayceova vidovnjačka čitanja, a
čini se da se takva sklonost s vremenom sve više pojačava.
Cayceova je ključna, 1958. godina, protekla, kao uvod u neke ve­
like promjene koje je predvidio, a uskoro stižu 1968. i 1969. godina, u
kojoj ćemo vidjeti hoće li se pojaviti Atlantida, iako je Cayce u svim
čitanjima tumačio da će to uzdizanje biti postupno, i da možda neće
odmah izbiti na površinu. A nakon toga - tko zna? Možda bi molitve
mogle otkloniti uzdizanja kopna, kao što je to Cayce često nago­
vještavao, i to tako da do njih nikada ne dođe. A čak i dok izvor raza­
ranja možda prikuplja snagu u Zemljinoj jezgri, pod samim njegovim
nogama, čovjek pak može s nadom očekivati vječno spasenje. Jer,
kao što je Cayce često čitao u Evanđelju po Mateju: »Odmah poslije
nevolje tih dana Sunce će pomrčati, Mjesec neće sjati, s neba će zvi­
jezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na
nebesima znak - Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zem­
lji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s veli­
kom moći i slavom.«
Sve što je čovjeku potrebno je vjera - vjera da je Cayce došao da
bi nas podržao u nevolji.
267
The Association for Research and Enlightenment, Inc. (Udruga za istra­
živanje i prosvjetljenje), odnosno A.R.E.®, utemeljio je 1931. godine
Edgar Cayce. Njezino se međunarodno sjedište nalazi u Virginia Beachu, u državi Virginiji, gdje cijele godine dolaze tisuće posjetitelja.
Još mnogo većem broju ljudi pomažu mjesni uredi A.R.E.-a, pružajući
i nadahnuće, kao i odgovore putem pošte (a sada i putem Interneta!).
Ljudi koji koračaju različitim životnim stazama, ljudi iz svih dijelo­
va svijeta, u materijalima i programima Udruge otkrili su značajne uvi­
de koji preobražavaju život, a ti su zapisi podijeljeni na različita pod­
ručja - cjelovit pristup zdravlju, snovi, obiteljski život, pronalaženje
vlastitog poziva, reinkarnacija, IOZ, meditacija, osobna duhovnost i
rast duše. Nazovite nas već danas na besplatan telefonski broj
1-800-333-4499
ili
Istražite naš elektronički centar za posjetitelje na INTERNETU:
http://www.are-cayce.com
Rado ćemo vam objasniti kako vam može pomoći rad naše Udruge za
istraživanje i prosvjetljenje!
A.R.E.
67th Street and Atlantic Avenue
P.O. Box 595
Virginia Beach, VA 23451-0595
U.S.A.
268

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

Studeni

Mrvica... prvo je izvukao transkript sa talijanskog

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Andrej Ivanuša

Inovacijom do profita i uštede - AutoZubak Poslovni klub održao

Zašto je važno čitati djeci?

.” Čuo sam te riječi i ranije, premda se osoba koja ih je