UDK 08HR
ISSN 0350-3372
uz
M
PODRAVSKI
ZBORNIK
2008.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
PODRAVSKI ZBORNIK
34/2008.
NAKLADNIK
MUZEJ GRADA KOPRIVNICE
UPRAVNO VIJEĆE MUZEJA GRADA KOPRIVNICE
Enerika BIJAČ
Nada MATIJAŠKO
Marija MESARIĆ
uz
M
da
ra
g
ej
UREDNIŠTVO
Božica ANIĆ
Dubravko BILIĆ
Venija BOBNJARIĆ VUČKOVIĆ
Branka CUKI
Robert ČIMIN
Dražen ERNEČIĆ
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL
Zvonko HITREC
Mladen MATICA
Vladimir MIHOLEK
Vesna PERŠIĆ KOVAČ
Sandra PETAK SAMARDŽIĆ
Slavica VITKOVIĆ
Dalibor VUGRINEC
UREDNIK
Dražen ERNEČIĆ
UREDNIK ZA KNJIŽEVNOST
Dubravko BILIĆ
GRAFIČKI UREDNIK
I LIKOVNA OPREMA
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
iv
pr
Ko
LEKTURA
Dubravko BILIĆ
KOREKTURA
Dražen ERNEČIĆ
PRIJEVOD SAŽETAKA
Tatjana KOLARIĆ
SLOG, PRIJELOM
Dalibor VUGRINEC
NASLOVNICA
Mijo KOVAČIĆ, SVAKI ČOVJEK NOSI SVOJ KRIŽ,
detalj, ulje na staklu, (1975.), Galerija KOVAČIĆ, Gornja Šuma
Naklada 1000 primjeraka
Za iznesene podatke i tvrdnje odgovaraju autori
UREDNIŠTVO
ce
ILUSTRACIJE KNJIŽEVNIH PRILOGA
Mijo KOVAČIĆ
ni
TISAK
Baltazar, Koprivnica
RIJEČ UREDNIKA
NOVI PRILOG PODRAVSKOJ KULTURI
uz
M
Pred Vama je poštovani čitatelji novi godišnji prilog podravskoj kulturi, Podravski zbornik broj 34 za 2008. godinu. Uredništvo ga posvećuje 40. obljetnici
Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama*, 40. obljetnici Legende o Picokima te
80. obljetnici rođenja podravskog i hrvatskog književnika Mladena Kerstnera.
Tekstove koji ih prate naći ćete unutar korica i vjerujemo da će pobuditi Vaš čitateljski interes te da nam se i Vi pridružujete u memoriji na bitne čimbenike podravskog
identiteta.
Zbornik je i ove godine nastao iz pera brojnih suradnika i autora, ukupno
njih 34, a čiji su naslovi po već uobičajenoj klasifikaciji i strukturi svrstani u tematske cjeline kojima uredništvo nastoji u totalitetu obraditi prostor ludbreške,
koprivničke, đurđevačke i pitomačke Podravine. Dakle, i ovogodišnje naslove
naći ćete u Suvremenim temama, Zaštiti spomenika kulture, Hrvatskoj naivnoj umjetnosti
/ Hlebinskoj slikarskoj školi, Povijesti umjetnosti, Povijesti i kulturnoj povijesti, Etnografiji
& etnologiji & kulturnoj antropologiji, Arheologiji, Prirodoslovlju, Knjižničarstvu i Književnosti.
Tijekom ove godine zatekla nas je tužna vijest, jedna za drugom. Zauvijek su
nas napustili vrijedni suradnici – Mladen Trnski i Franjo Vrtulek. A toliko je bilo
planova, dogovora što bi još trebalo uraditi…Otišli su prerano.
Hvala im.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Dražen Ernečić
ce
ni
* Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama svečano je otvorena 12. svibnja 1968. godine, od
koje godine djeluje u nacionalnim i europskim i svjetskim relacijama kao izdvojena organizacijska jedinica Muzeja grada Koprivnice
Podravski zbornik 2008.
3
uz
M
da
ra
g
ej
Scena iz jubilarne 40. Picokijade pod zidinama Starog grada, Đurđevac, 2008.
4
Kristalna statua EDEN
ce
ni
iv
pr
Ko
Izaslanstvo grada Đurđevca i Koprivničko križevačke županije u Bordeauxu u Francuskoj
prima nagradu EDEN, 17 - 19. rujna 2008.
Podravski zbornik 2008.
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL
Galerija Stari grad, Đurđevac
Legenda o Picokima – nematerijalno kulturno
M
dobro Republike Hrvatske
uz
Legenda se prikazuje u Đurđevcu od 1968. godine kao pučka igra za koju su na
inicijativu đurđevačkog prosvjetnog djelatnika Ante Perokovića, prof. Vlasta Tompak i
Martin Mihaldinec napisali scenarij inspirirani dječjom igrom "Napad na Stari grad", a
Pavle Mihajlović, amater redatelj, režirao spomenutu igru.
Opstavši među narodom, priča o napadu na Stari grad Đurđevac, postala je legenda. Zbog originalnosti i zanimljivosti scenska je igra postala središnja priredba trodnevne kulturne, zabavne i sportske manifestacije "Legenda o Picokima" koja se tradicionalno održava svake godine posljednjeg vikenda u mjesecu lipnju. Na taj način
očuvanju takve kulturne baštine pridonose i programi unutar turističkih ponuda te se uz
prezentaciju kulturne raznolikosti i zanimljivosti Podravine takav spoj kulture i turizma
može učiniti obostrano korisnim.
S censki prikaz "Legende o Picokima" izvodi se na otvorenoj pozornici ispred zapadne strane utvrde Stari grad, uz koji je i vezana svojim sadržajem. Srednjovjekovna utvrda
Stari grad smještena je u ravnici, nekad okružena močvarom, pripada tipu Wasserburga. Fortifikacijski je sklop građen u fazama, najvjerojatnije s početkom gradnje u 14.
stoljeću. U vrijeme turskih osvajanja u 16. stoljeću utvrda je imala osobitu važnost jer
je nakon pada Virovitice 1552. godine postala prva utvrda uz tursku granicu. Povijesni
podaci govore kako su Turci više puta pokušali osvojiti utvrdu, ali bezuspješno. Utvrda
je danas spomenik kulture I. kategorije.
Uz to vrijeme vezana je pučka predaja koja govori kako su branitelji grada odvažnošću, ali i lukavstvom nadmudrili neprijatelja. Ulama-beg je naumio branitelje utvrde
glađu prisiliti na predaju jer je u utvrdi ostao samo jedan pijetao, picok. Jedna starica dosjetila se kako bi bilo mudro zavarati Turke ispalivši picoka iz topa kako bi oni mislili da
branitelji grada imaju hrane na pretek. I doista, nakon što su ga ispalili na Turke, Ulama
beg i turska vojska, nasamareni, odustaju od opsade misleći kako će "nepotrebno gubiti
vrijeme jer ti prokleti kauri imaju hrane i za bacanje." Nadmudreni Turci odlaze na dalje pohode, a Đurđevčanima ostaje nadimak Picoki (u đurđevačkom govoru pijetao se
naziva picok, picek, pevec).
Legenda se od nastanka dopunjavala i scenski usavršavala što je najvećim dijelom
ovisilo o inovacijama redatelja i materijalnim mogućnostima organizatora. Današnju legendu oblikovao je pokojni zagrebački glumac Drago Bahun, koji je režirao pet predsta-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
5
uz
M
va. U scenskom uprizorenju legende sudjelovali su brojni profesionalni dramski umjetnici kojima su pripale glavne uloge. Sporedne uloge povjeravane su lokalnim glumcima
amaterima, statistima, među kojima je bilo najviše osnovnoškolaca, srednjoškolaca i
pripadnika Hrvatske vojske, kulturno-umjetničkih društava, izviđača i dr. U izvođenju
legende sudjeluje 300-400 glumaca i statista, uz tehničko osoblje, konjanike i zapregu.
S vremenom se Legenda obogaćivala tonskim, svjetlosnim i pirotehničkim efektima
prema zamisli redatelja. Za izvođače se iznajmljuju posebni kostimi iz kazališnih kuća, a
izrađuju se i vlastiti, kao i potrebni rekviziti i kulise. Legenda o Picokima bila je inspiracija
mnogim piscima, glazbenicima i likovnim umjetnicima. Na temu legende nastala su
brojna likovna djela i ilustrirane slikovnice. Korištenje različitih medija u njenoj prezentaciji zasigurno pridonosi njenoj boljoj turističkoj promidžbi.
g
ej
Prijava za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra
da
ra
Gradonačelnik grada Đurđevca, Mladen Roštan, 20.siječnja 2003.godine, podnio je
Ministarstvu kulture Republike Hrvatske Prijavu za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra sa slijedećim sadržajem: Sukladno članku 4. stavku 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine"br.69/99), predlažemo da se utvrdi svojstvo nematerijalnog kulturnog
dobra scenskoj vizijii "Legende o Picokima" koja se tradicionalno održava u Gradu Đurđevcu od
1968. godine. U privitku dopisa dostavljamo Vam dokumentaciju predviđenu člankom 6. Pravilnika
o registru kulturnih dobara Republike Hrvatske za nematerijalna kulturna dobra 2
iv
pr
Ko
Na temelju podnijete prijave. Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu, izdalo je Rješenje s obrazloženjem3:
"Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Zagrebu, na temelju članka 10., a u svezi s člankom
6. stavak 1. točka 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine" br. 69/99.)
rješavajući po službenoj dužnosti, donosi
rješenje
Stavlja se pod preventivnu zaštitu
ce
ni
1. Pučka predaja "Legenda o Picokima" nastala u Đurđevcu iz vremena turskih osvajanja u 16. stoljeću, do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra sukladno članku 12. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih
dobara, a najduže 3 godine od dana donošenja ovog rješenja,
2. Ovom rješenju prileži i njegov sastavni dio "Legenda o Picokima", scenska, pučka igra koju je po narodnoj predaji
napisao Drago Bahun 1977. godine.
6
Podravski zbornik 2008.
3. Na predmetno dobro primjenjuje se Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i drugi propisi koji se odnose na
kulturna dobra.
4. Predmetno dobro upisat će se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu preventivno zaštićenih
dobara.
5. Žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja. "
uz
M
Nadalje, u spomenutom Rješenju nalazi se i Obrazloženje gdje se navodi prvi spomen Đurđevca u ispravi kralja
Bele IV. iz 1267. godine, nekadašnji Wasserburg, utvrda Staru grad, zaštićeno kulturno dobro, gdje je smještena
Galerija Stari grad s izložbenim salonima, bogatom Donacijom umjetnina Ivana Lackovića Croate, sadržaj Legende,
prvi scenaristi scenskog uprizorenja kao i njeno prikazivanje i kroz likovne i literarne radove.
"Sukladno članku 11 stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara na predmetno dobro kao tradicionalnu pučku vrednotu primjenjuje se citirani Zakon kao i svi drugi propisi koji se odnose na kulturna dobra.
Sukladno članku 11. stavak 2, Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, točkom 4. izreke ovog rješenja,
određuje se obveza upisa predmetnog kulturnog dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu
preventivno zaštićenih kulturnih dobara.
Sukladno članku 10. stavak 6. Zakona o Zaštiti i očuvanju kulturnih dobara žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje
da
ra
g
ej
Iz navedenih razloga riješeno je kao u izreci. "
iv
pr
Ko
Dana 20. lipnja 2007. " Ministarstvo kulture na temelju članka 12. stavka 1. Zakona
o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ("Narodne novine" br. 69/99, 151/03 i 157/03) i
članka 9. stavka 1. Pravilnika o registru kulturnih dobara Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 37/01), donosi
Rješenje
ce
ni
1. U
tvrđuje se da Legenda o Picokima – usmena predaja temeljena na legendi iz vremena turskih osvajanja u
16. st. – ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu članka 9. stavka 1. alineja 2. Zakona o zaštiti i
očuvanju kulturnih dobara.
2. Za kulturno dobro iz točke 1. ovog rješenja utvrđuje se slijedeći sustav mjera zaštite:
promicati funkciju i značaj dobra u društvu, te uključiti zaštitu dobra u programe planiranja; osigurati održivost dobra kroz edukaciju, identificiranje, dokumentiranje, znanstveno istraživanje, očuvanje, zaštitu, promicanje, povećanje
vrijednosti, mogušćnost prenošenja tradicije nasljednicima putem formalnog i neformalnog obrazovanja, te revitalizaciju napuštenih segmenata dobara; senzibilizirati javnost i podupirati zaštitu i očuvanje dobara identifikacijom procesa
globalizacije i društvene transformacije kako bi se izbjegla opasnost nestajanja, uništenja ili komercijalizacije dobra,
a potaklo zbližavanje i tolerantnost među ljudima.
Nositelj dobra dužan je provoditi mjere zaštite radi njegovog očuvanja, sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju
kulturnih dobara i svim propisima koji se odnose na kulturna dobra, pridržavajući se njegove povijesno-tradicijske
matrice i pojavnosti.
Podravski zbornik 2008.
7
3. Predmetno kulturno dobro upisat će se u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih
kulturnih dobara, a upis će se objaviti u "Narodnim novinama".
4. Žalba ne odgađa izvršenje ovog rješenja."4
Stavljanje na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Legenda o Picokima uz
M
proglašena je ove godine nacionalnim pobjednikom za Europsku destinaciju turističke
izvrsnosti, te je tako ušla u turističku mrežu 20 europskih destinacija izvrsnosti koje
njeguju nematerijalnu kulturnu baštinu. To joj je omogućilo predstavljanje u Francuskoj, gradu Bordeauxu 17.-19. rujna 2008. gdje je održan Europski turistički forum
kojeg organizira Europska komisija u suradnji sa zemljom koja u tom razdoblju predsjedava Europskom unijom. Tijekom ETF-a održano je i svečano uručivanje priznanja
predstavnicima 20 destinacija koje su izabrane na osnovu projekta EK, kao pobjednici
EDEN natjecanja.
Plaketu i kristalnu statuu EDEN, prestižno europsko turističko priznanje potpredsjednik Europske komisije Gunter Verheugen, predao je na završnoj svečanosti Mladenu
Roštanu, gradonačelniku Đurđevca. Službeno izaslanstvo Koprivničko-križevačke županije i grada Đurđevca sačinjavali su Darko Koren, župan, Mladen Roštan, gradonačelnik Đurđevca, Zdravko Mihevc, direktor Turističkog ureda TZ Koprivničko-križevačke, Marijan Ružman, predsjednik TZ Đurđevca i Anđela Lenhard Antolin, članica
Turističkog vijeća TZ Đurđevca i glasnogovornica "Picokijade". Službeno izaslanstvo
Hrvatske u Bordeaux sačinjavali su: Želimir Kramarić, pomoćnik ministra turizma, kao
šef delegacije, Blanka Belošević, načelnica Odjela za međunarodnju suradnju Ministarstva turizma, Vlasta Klarić, predstavnica Hrvatske komore, te Jasna Mileta, ministar
savjetnik iz hrvatskog veleposlanstva u Parizu.
Ovim prestižnim priznanjem Đurđevac se odužio svima koji su dosad sudjelovali u
osmišljavanju, organizaciji i izvođenju Legendi, te je još jednom dokazao da je i ovaj dio
Hrvatske dio europske kulturne baštine.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Bilješke:
ce
ni
1. Edita Janković Hapavel. U: Informatica muzeoloigica 35 (3-4)2004, str.105 - 106)
2. Dopis Grada Đurđevca Ministarstvu kulture od 20.siječnja 2003.; Klasa 612-01/03-01/02; Urbroj: 2137/03-03-1; dopis Zdravka Šabarića vezano uz Legendu
3. Dopis Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u
Zagrebu: Klasa UP/I-612-08/02-01/19; Urbr.532-10-2/2-03-01, Zagreb, 23. lipnja 2003.
4. Dopis Minstarstva kulture , Klasa:UP/I-612-08/07-06/0192; Urbr. 532-04-02/1-07-2, Zagreb, 2 0.06.2007.
8
Podravski zbornik 2008.
Aleksandra POSAVEC
G. K. P. Komunalac d.o.o., Koprivnica
KUĆNI VRT KOPRIVNIČKE OBITELJI MALANČEC
M
uz
Kuća obitelji Malančec datira s početka 20. stoljeća, točnije 1902. godine kada zagrebački graditelj Gjuro Carnelluti izrađuje projekt stambeno-poslovne jednokatnice
za odvjetnika i tadašnjeg gradonačelnika Koprivnice dr. Matiju Malančeca. Objekt ima
stilska obilježja kasnog historicizma s elementima rane secesije, nalazi se u staroj jezgri grada i dio je tog urbanog prostora. Površina posjeda obitelji Malančec u cijelosti
je nepravilnog pravokutnog oblika i iznosi oko 1.490m2, a obuhvaća kuću i okućnicu
(vrt). Krajem 90-ih godina prošlog stoljeća počeli su istraživački radovi na objektu,
izrađene su brojne studije sanacija kuće, a tijekom 2002. pokrenut je postupak zaštite
pri Ministarstvu kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u
Zagrebu, te se od 2005. godine stavlja pod preventivnu zaštitu. Početkom 2007. godine
u suradnji Muzeja grada Koprivnice i GKP "Komunalac" d.o.o. pristupilo se inventarizaciji biljnog fonda kućnog vrta s ciljem restauracije njegova izvornog oblika, kojem
stilskom razdoblju pripada i koje metode obnove bi trebalo odabrati da mu se vrati
njegov izvorni sjaj.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Istraživanje i rezultati
ce
ni
U siječnju 2007. počela je sustavna opservacija vrta radi evidencije biljnih vrsta koje
se danas ondje nalaze. Istraživački rad se nastavio proučavanjem muzejske fototeke, pisane arhivske i suvremene građe, razgovorima s kazivačima (susjedima, srodnicima...) na
temelju čega se pokušala sagledati cjelovita slika nekadašnjeg vrta. Rezultati su pokazali
da je vrt kao i objekt nastao u prvoj polovici 20. st. i nalazi se u jugozapadnom dijelu parcele. Budući da je sa svih strana na neki način ograđen, može se konstatirati da se radi o
zatvorenom tipu vrta. U sjeveroistočnom uglu parcele smještena je kuća, prema zapadu
nastavlja se visoka zidana ograda od pune opeke koja završava kapijom (sporednim ulazom) s pripadajućim bočnim stupovima. Istočna strana vrta ograđena je niskim zidom
od pune opeke visine oko 50 cm i željeznim stupovima koji su postavljeni u pravilnim
repeticijama te povezani žičanim pletivom. S južne strane posjed je omeđen improviziranom i ruiniranom pletenom žicom pričvršćenom na ukopane pojedinačne betonske
stupove. Unutar istočne i južne strane ograde nalazi se mješovita skupina grmolikog
bilja koja čini šišanu živicu. Isti način ograđivanja posjeda do 2008. bio je i sa zapadne
strane, no prilikom rekonstrukcije ulice Matije Gupca živa i žičana ograda su uklonjene.
Podravski zbornik 2008.
9
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija1, bogatstvo vegetacije uz stepenište
Fotografija 2, utabane staze uz cvjetne lijehe i
bujna raznovrsna vegetacija
Arhitektonski elementi
iv
pr
Ko
ce
ni
Osim samog stambenog, od arhitektonskih objekata unutar parcele nalazimo i pomoćni dvorišni gospodarski objekt koji je nekada imao funkciju spremišta, praonice
rublja i slično. Uz već spomenute parkovne objekte (ograda, zidovi, živica) u vrtu još
nalazimo stepenice i staze koje su poveznica kuće i vrta u jedinstvenu cjelinu. Staze su
nekada bile utabane, podijeljene u dvije kategorije te shodno tome imale dvije funkcije.
Jedne su se protezale od stražnjeg uličnog ulaza (kapije) prema stražnjem, sporednom
ulazu u kuću, spajale su kuću sa utilitarnim dijelom vrta te shodno tome imale gospodarsku funkciju. Druge su imale funkciju šetnice, nastavljajući se na kameno stepenište
koje vodi iz kuće i drvene verande u vrtni dio za opuštanje i odmor, protezale su se
rubnim dijelovima, vodile oko cvjetnih lijeha, međusobno se spajale i prilikom obilaska
ukrasnog vrta odavale dojam zaokružene cjeline (Fotografija 4.). Nakon drugog svjetskog rata staze su opločene dvostrukim redom kulir ploča što je bilo mnogo praktičnije
i urednije za šetača, a položaj im je pojednostavljen i linearniji, no još uvijek dovoljno
ležeran i prirodan (Fotografija 7.).
O
d parkovne plastike u vrtu nalazimo kamene posude na krajevima kamenog stubišta, na drvenoj verandi su drvene žardinjere u kojima su bile posađene jednogodišnje
10
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija 3, mladi nasadi s maćuhicom kao
pokazivačem cvjetnih lijeha
Fotografija 4, cvijetne lijehe obrubljene
kamenom, utabane staze
iv
pr
Ko
cvatuće biljne vrste ili niske trajnice koje cijele godine svojim izgledom i bojom izazivaju pažnju (Fotografije 5., 9. ).
V
rtni namještaj sačinjavao je drveni stol sa stolicama na metalnoj armaturi i drvena
klupa u istom stilu koji su bili smješteni odmah podno kamenih stuba gdje je obitelj
provodila najviše vremena opuštajući se i uživajući u ljepoti vrta. Stol i stolice danas se
nalaze kod obitelji Dubravec, najbližih rođaka i susjeda, očuvani su i u znatnoj mjeri
izvornog izgleda (Fotografije 3., 6.).
Vrtna kompozicija i stilske osobitosti
ni
ce
Sama površina vrta iznosi oko 1.170m2, nalazi se na prostoru starih bedema i fizički je (skupinom bilja) i visinski (bedemi) podijeljen u dva dijela: Korisni ili utilitarni
(povrtnjak i voćnjak) - oko 51% ukupne površine vrta. Estetski (prostor za opuštanje i
odmor) - oko 49 % ukupne površine vrta
Upravo ovakva podjela vrtnog prostora i činjenica da su oba dijela podjednako zastupljena, šišana živa ograda koja vrt zatvara od pogleda iz okoline kao i floristički
sastav ustanovljen u vrtu ukazuje na tipične osnovne značajke tradicijskog odnosno
Podravski zbornik 2008.
11
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija 5, agava u kamenoj posudi i juka
pored stepeništa
Fotografija 6, mjesto za odmor i pogled na
epifilum
iv
pr
Ko
ce
ni
ladanjskog stila uređenja koji je okarakterizirao kraj 19. i početak 20. stoljeća. Ipak, secesijska kovana ograda na zidanim temeljima sa istočne (javne) strane sugerira na utjecaj
urbanog, odnosno čini spoj ruralnog i urbanog, tradicionalnog i modernog.
Tradicijski stil uređenja karakterističan je za određenu regiju i razlikuje se s obzirom
na podneblje u kojem nastaje, u izboru vegetacije i načinu sadnje, ali ono što je tipično
kod svih tradicijskih vrtova je cjelogodišnja atraktivnost i korisnost, postizanje vizualnih doživljaja na osnovi estetskog ideala. Važno je postizanje raznolikosti u cvatnji i
dospijeću različitih autohtonih biljnih vrsta, prirodni sklad boja i oblika, tipično je korištenje cvjetnih lijeha za sadnju trajnica, dvogodišnjeg i jednogodišnjeg cvijeća, uzgoj
korisnog bilja poput začinskog, aromatičnog, povrća i voća, živica, ukrasnog i cvatućeg
grmlja.
Iako možda na prvi pogled današnji osiromašen izgled vrta obitelji Malančec ne
odaje sliku ladanjskog stila na temelju starih fotografija može se ustanoviti da je tijekom
20. stoljeća, u vrijeme najvećih uspjeha obitelji vrt bio pravo malo carstvo botaničke
raznolikosti, organoleptičkih užitaka, da je bio njegovan s ljubavlju i ispunjavao sve
potrebe vlasnika za ležernim i pomalo hedonističkim životom.
12
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija 7
Fotografija 8, današnje uništeno stanje
stepeništa uslijed rasta pajsena
Inventarizacija florističkog sustava
iv
pr
Ko
ce
ni
Inventarizacija je nužnost i osnova na temelju koje se pristupa zaštiti povijesnih vrtova. Radi što kvalitetnijih rezultata sustavno je praćena vegetacija kućnog vrta obitelji
Malančec u svim godišnjim dobima tijekom 2007. i dijelom 2008. godine. Gledajući
prema tipu vegetacije u vrtu nalaze crnogorična i bjelogorična stabla, ukrasno zimzeleno i listopadno grmlje, trajnice, geofiti i penjačice. Prema namjeni i porijeklu nalazimo
dekorativne, korisne, kultivirane, samonikle biljne vrste, egzote, korove i parazite, te
stoga možemo pretpostaviti da su neke od njih unešene u prostor namjerno, ljudskom
rukom, a neke slučajnim vanjskim čimbenicima (vjetrom, životinjama i sl.).
T
ijekom procesa opservacije ustanovljeno je i determinirano 6 vrsta bjelogoričnih
stabala: pitomi orah svijetle i crvene jezgre (Juglans regia), trešnja (Prunus avium) i kruška
(Pyrus communis) nalaze se u utilitarnom dijelu vrta, a magnolija (Magnolia liliflora), javor
negundovac (Acer negundo) i obični bagrem (Robinia pseudoacacia) u živici i području estetskog dijela. Pretpostavlja se da su javor i bagrem zbog svog načina razmnožavanja vrlo
vjerojatno samonikli, odnosno njihovo sjeme je donijeto vjetrom ili pticama iz obližnje
ulice, a zbog godina nedovoljnog održavanja uspjeli su se razviti u stablašice. Uz kameno stepenište kojim se iz drvene verande spušta u vrt nalazi se pajasen (Ailanthus
Podravski zbornik 2008.
13
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija 9, bergenije u podnožju, bidens u
kamenim posudama i drvenim žardinjerama na
terasi
ce
ni
iv
pr
Ko
altissima), a na starim fotografijama primjećuju se ovakva dva visoka stabla na približno
istom području gdje danas izbijaju mladice čije poprilično agresivno i teško uništivo
korjenje ulazi u podrumske prostorije, uništava temelje čime već duže vrijeme narušava
statiku objekta, dok je kameno stepenište danas već u ruševnom stanju (Fotografija 8.).
Od crnogoričnih stabala nalazimo tri vrste i to običnu smreku (Picea abies), američku
tuju (Thuja occidentalis) koja je posađena uz stupove stražnje kapije, te crni bor (Pinus
nigra) u ukrasnom dijelu. Prema opsegu debla može se zaključiti da su i smreka i tuje
sađene naknadno, dok je bor vrlo vjerojatno iz vremena osnivanja vrta. Listopadno
cvatuće grmlje poput japanske dunje (Chaenomeles japonica), vrtne mirte (Deutzia gracilis),
europske forzicije (Forsythia europaea), hortenzije (Hydrangea macrophylla), običnog pajasmina (Philadelphus coronarius), bijelog biserka (Symphoricarpos albus) i običnog jorgovana
(Syringa vulgaris) najvećim dijelom nalazi se u ukrasnom dijelu i estetske je funkcije, ali
neke vrste nalazimo i u utilitarnom poput crvenog ribiza (Ribes rubrum) čija skupina u
linearnom nizu predstavlja granicu korisnog i dekorativnog dijela te zaklanja pogled
prema povrtnjaku. Obična lijeska (Corylus avellana) i crna bazga (Sambucus nigra) su vrste
za koje se pretpostavlja da nisu posađene od strane vlasnika već su se razmnožile okol
nim utjecajima.
Lijeska se nalazi u jednom dijelu živice no nije bila šišana pa je stvorila stablo. Dio
istočne i zapadne ograde te cijela južna strana posjeda ograđena je živicom koja se šiša.
14
Podravski zbornik 2008.
Tablica 1. Floristički sastav vrta danas
rb
LATINSKO IME
PORODICA
NARODNO IME
KOLIČINA
kom/m2
TIP
M
1.
Acer negundo (L.)
Aceraceae
Negundovac, Pajavac
bjelogorično stablo
1
2.
Ailanthus altissima (Mill.) Swingle
Simaroubaceae
Pajasen
bjelogorično stablo
5m2
3.
Anemone nemorosa (L.)
Ranunculaceae
Bijela šumarica
geofit
4.
Chaenomeles japonica (Thunb.)
Rosaceae
Japanska dunja
listopadni grm
1 + nešto u živici
5.
Corylus avellana (L.)
Betulaceae
Obična lijeska
listopadni grm
7
6.
Deutzia gracilis (Thunb.)
Hydrangeaceae
Dojcija, Vrtna mirta
listopadni grm
1
7.
Forsythia europaea (Degen et. Bald)
Oleaceae
Europska forzicija
listopadni grm
8.
Galanthus nivalis (L.)
Amaryllidaceae
Visibaba
geofit
9.
1,8m2
1
2m2
Araliaceae
Bršljan
penjačica
Hosta plantaginea (Lam.)
Liliaceae
Hosta, Funkija
trajnica
5m2
11.
Hyacinthus orientalis (L.)
Liliaceae
Zumbul
geofit
oko 2,5 m2
12.
Hydrangea macrophylla (Thunb.)
Hydrangeaceae
Hortenzija
listopadni grm
13.
Juglans regia (L.)
Juglandaceae
Pitomi orah
bjelogorično stablo
14.
Leucojum vernum (L.)
Amaryllidaceae
Drijemovac
geofit
1m2
15.
Ligustrum vulgare (L.)
Oleaceae
Obična kalina
listopadni grm
81m'
16.
Magnolia liliflora (L.)
Magnoliaceae
Magnolija
bjelogorično stablo
17.
Mahonia aquifolium (Pursh.) Nutt.
Berberidaceae
Mahonija
zimzeleni grm
uz
Hedera helix (L.)
10.
g
ej
Potočnica
4
2
2
2 + nešto u živici
18.
Myosotis sylvatica (Lehrh. ex .offm.)
19.
Narcissus poeticus (L.)
Amaryllidaceae
Obični sunovrat, narcisa
geofit
oko 10 m2
20.
Paeonia sp.
Paeoniaceae
Božur
trajnica
2
21.
Parthenocissus tricuspidata (Planch.)
Vitaceae
Trokrpasta lozika
penjačica
5
22.
Philadelphus coronarius (L.)
Hydrangeaceae
Obični pajasmin
listopadni grm
1
23.
Picea abies (L.)
Pinaceae
Obična smreka
crnogorično stablo
1
24.
Pinus nigra (Arnold)
Pinaceae
Crni bor
crnogorično stablo
25.
Primula acaulis (L.)
Primulaceae
Jaglac
trajnica
26.
Prunus avium (L.)
Rosaceae
Trešnja
bjelogorično stablo
1
27.
Pyrus communis (L.)
Rosaceae
Kruška
bjelogorično stablo
1
28.
Ribes rubrum (L.)
Grossulariaceae
Crveni ribiz
listopadni grm
6
29.
Robinia pseudoacacia (L.)
Fabaceae
Obični bagrem
bjelogorično stablo
2
30.
Sambucus nigra (L.)
Caprifoliaceae
Crna bazga
listopadni grm
2
31.
Symphoricarpos albus (L.)
Caprifoliaceae
Bijeli biserak
listopadni grm
4 + nešto u živici
32.
Syringa vulgaris (L.)
Oleaceae
Obični jorgovan
listopadni grm
2
33.
Thuja occidentalis (L.)
Cupressaceae
Američka tuja
crnogorično stablo
34.
Viola sylvestris (L.)
Violaceae
Šumska ljubica
trajnica
35.
Viscum album (L.)
Loranthaceae
Bijela imela
zimzeleni grm
Boraginaceae
trajnica
1
1m2
da
ra
1
oko 10m2
iv
pr
Ko
3
1,5m2
2 u živici
ce
ni
Živica nije sačinjena od jedne vrste iako prevladava obična kalina (Ligustrum vulgare),
već je spoj mješovitog listopadnog i zimzelenog grmlja poput japanske dunje (Chaenomeles japonica), bijelog biserka (Symphoricarpos albus), mahonije (Mahonia aquifolium), bijele imele (Viscum album) i bršljana (Hedera helix). Ovakva ograda cijele godine ostaje u
pravom smislu riječi živa i zanimljiva što zbog svojih fenofaza rasta i razvoja, što zbog
činjenice da predstavlja izvor hrane i sklonište brojnim životinjama.
Podravski zbornik 2008.
15
Tablica 2.: Nestali taksoni
rb
LATINSKO IME
PORODICA
NARODNO IME
KOLIČINA
kom/m2
TIP
1. Agave sp.
Agavaceae
Agava
trajnica - sukulent
najmanje 2
2. Ailanthus altissima (Mill.) Swingle
Simaroubaceae
Pajasen
bjelogorično stablo
najmanje 2
3. Asparagus setaceus (Kunth) Jessop
Asparagaceae
Ukrasna šparoga
sobno bilje
najmanje 2
4. Bergenia cordifolia (Haw.) Sternb.
Saxyfragaceae
Bergenija
trajnica
5. Bidens ferulifolia (Jacq.) DC.
Bidens, Dvozub
jednoljetnica
Asteraceae
Lijepa kata
jednoljetnica
7. Campsis radicans (L.)
Bignoniaceae
Crvena tekoma
penjačica
8. Convalaria majalis (L.)
Liliaceae
Đurđica
geofit
M
Asteraceae
6. Calistephus chinensis (L.) Ness
9. Cyclamen hederifolium (Aiton.)
Ciklama
trajnica
Cactaceae
Epifilum, Lisnati kaktus
sobno bilje
11. Hemerocallis fulva (L.)
Hemerocallidaceae
Graničica, Ljetni ljiljan
trajnica
uz
Primulaceae
10. Epiphyllum sp. (Dex) How.
najmanje 1
najmanje 1
Liliaceae
Bijeli ljiljan, Madonin ljiljan
geofit
Rosaceae
Jabuka
bjelogorično stablo
g
ej
12. Lilium candidum (L.)
13. Malus domestica (Borkh.)
14. Prunus armeniaca (L.)
Rosaceae
Marelica
bjelogorično stablo
15. Prunus cerasus (L.)
Rosaceae
Višnja
bjelogorično stablo
16. Prunus laurocerasus (L.)
Rosaceae
Lovorvišnja
zimzeleni grm
17. Punica granatum (L.)
Punicaceae
Nar, Šipak
listopadni grm
18. Ribes grossularia (L.)
Grossulariaceae
Ogrozd
listopadni grm
Rosaceae
Ruže
listopadni grm
Violaceae
Ljubičica
trajnica
21. Vitis vinifera (L.)
da
ra
19. Rosa sp. (floribubde, čajevke, penjačice)
20. Viola sp.
najmanje 1
najmanje 50
Vitaceae
Vinova loza
penjačica
22. Wisteria sinensis (Sims) DC.
Papilionaceae
Visterija, Glicinija
penjačica
najmanje 1
23. Yucca filamentosa (L.)
Agavaceae
Juka
zimzeleni grm
najmanje 2
ce
ni
iv
pr
Ko
U rano proljeće blijedoružičastim cvjetovima procvate japanska dunja, tijekom ljeta
sitnim roznim cvjetićima bijeli biserak i zlatnožutim cvatovima mahonija koja nakon
cvatnje počinje stvarati plavocrne plodove, a u jesen se javljaju prave palete boja od
zlatno žute do brončane. Život ne prestaje ni zimi kada ostaju samo tamnozeleni bršljan, zimzeleni sjajni listovi mahonije poprimaju purpurnocrvene nijanse, a snježnobijeli plodovi bijeloga biserka na takvoj pozadini izgledaju kao prava niska bisera. Bijela
imela u ovoj živici našla se sasvim slučajno, iz obližnjeg parka donijele su je ptice. Bršljan koji raste u živici, penje se i po stablu trešnje, a uz trokrpastu loziku (Parthenocissus
tricuspidata) nalazi se na istočnom pročelju kuće i pomoćnom gospodarskom objektu.
Trajnice i geofiti nezaobilazan su dio vrta, pridonose dinamičnosti i glavni su izv
boja, mirisa, oblika i tekstura tijekom cijele godine. Još i danas većina vrsta nalazi se u
dijelu za odmor, no neke su rasprostranjene po cijeloj površini vrta. U rano proljeće
počinje cvasti potočnica (Myosotis sylvatica), jaglac (Primula acaulis), šumska ljubica (Viola
sylvestris), bijela šumarica (Anemone nemorosa), visibaba (Galanthus nivalis), zumbul (Hyacinthus orientalis), drijemovac (Leucojum vernum), mala presličica (Muscari armeniacum), bijeli
sunovrat (Narcisus poeticus). Tijekom kasnog proljeća i ljeti cvate hosta (Hosta plantaginea)
i božur (Paeonia sp.).
16
Podravski zbornik 2008.
Većina ovih biljnih vrsta dokazuju osnovne karakteristike tradicijskog stila uređenja
i izvanredno se uklapa u ostatak prostora.
Nekadašnji izgled vrta i floristički sustav
uz
M
Na temelju arhivske građe iz fototeke muzeja i sjećanja kazivača determinirano je i
locirano još 20-ak biljnih vrsta koje su obitavale u vrtu i uz gore navedene tvorile cjelinu, a zbog prestanka življenja u kući i neadekvatnog održavanja su nestale. Mješovite
cvjetne lijehe nalazile su se uz južno pročelje kuće, uz živicu i šetnicu, bile su obrubljene
većim komadima kamena a vrste koje smo uspjeli determinirati su: bergenija (Bergenija
cordifolia), đurđice (Convallaria majalis), ciklame (Cyclamen hederifolium), ljetni ljiljan (Hemerocalis fulva), bijeli ljiljan (Lilium candidum), te mnoštvo ruža (Rosa sp.) od grmolikih
floribunda koje cvatu tijekom cijele godine, preko čajevki koje su uzgajane za rez do
penjačica koje su bile smještene podno drvene verande i penjale se do balkona na katu
(Fotografije 2., 8.). Neki kazivači sjećaju se da je u vrtnom dijelu za odmor uz cijelu
šetnicu bilo posađeno više od 50 različitih ruža jer je upravo ruža gospođi Malančec bila
omiljena biljka. Na žalost, danas nema niti jedne. Bijele ljubičice (Viola sp.) bile su podrast mnogim biljkama, u proljeće bi cvale a tijekom godine lisnom masom sprječavale
rast korova i tako pomagale vlasnici oko održavanja. Uz jugozapadni vanjski ugao kuće
penjala se glicinija (Wisteria sinensis), bočna ograda stepeništa je obrastala bršljanom, a
na donjim stepenišnim stupovima su se nalazile dvije kamene posude u kojima se sadilo različito atraktivno bilje. Na fotografiji 5. se vidi agava (Agave sp.), a na fotografiji 9.
balkonska cvjetnica žutih cvjetova bidens ili dvozub (Bidens ferulifolia). Podno stepeničnih stupova simetrično su posađene dvije juke (Yucca filamentosa) - Fotografija 1. Nakon
hladnih zima obično se sobno bilje iznosilo u vrt pa se tako na vrhu stepenišne ograde
sa svake strane ispod ruža penjačica mogu vidjeti lončanice ukrasne šparoge (Asparagus
setaceus) ili u samom ukrasnom dijelu vrta položeni su primjerci lisnatog kaktusa (Epiphyllum sp.) koji su tijekom proljeća procvali (Fotografija 3.). Navodno su u ovom dijelu
još rasli nar (Punica granatum), penjačica crvena tekoma (Campsis radicans) i lovorvišnja
(Prunus laurocerasus), a krećući se prema i u samom utilitarnom dijelu bilo je nekoliko
jabuka (Malus domestica), marelica (Prunus armeniaca), višnja (Prunus cerasus), ogrozd (Ribes
grossularia), te kao zaštitna barijera od stražnjeg dvorišnog ulaza uz povrtnjak a prema
ukrasnom vrtu pergola od vinove loze (Vitis vinifera). Tako je prostor povrtnjaka bio
ograđen i zaštićen gotovo sa svih strana biljem. Sa južne i zapadne to je bila živica, sa
istočne prema vrtu za odmor crveni ribiz, a sa sjeverne vinova loza. Kada bi povrtne
kulture i sezonsko, jednogodišnje cvijeće za koje možemo pretpostaviti da ih gotovo
svaki vrt sačinjava uključili u popis biljnih vrsta vrta Malančec, broj bi se povećao za još
30-ak vrsta.
U tablici 1 abecednim redom naveden je floristički sastav koji je tijekom procesa
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
17
uz
M
da
ra
g
ej
Nacrt 1, plan vrtnog oblikovanja danas
iv
pr
Ko
opservacije uočen i determiniran u vrtu danas, dok je u tablici 2. popis biljnih vrsta koje
su nekada bile na cijelom području a danas ih na žalost više nema.
Zaključak
ce
ni
Obzirom da je obitelj Malančec bila ugledna i relativno imućna građanska obitelj,
danas kućni vrt na prvi pogled djeluje vrlo oskudno. Nekadašnja velika dendrološka
raznolikost i iznimna estetska vrijednost vrta osiromašena je za brojne biljne vrste.
Nakon što je posjed iz privatnog prešao u društveno vlasništvo prekinut je kontinuitet
u održavanju vrtne arhitekture, što je najvažnije za njezin opstanak. Tijekom 2000.
godine pokušalo se zapušteni i korovom obrasli vrt sanirati i koliko toliko redovno
održavati, ali ipak nedovoljno intenzivno.
Danas ovaj prostor nema adekvatnu namjenu, napušten je, neiskorišten i relativno
uništen, a stanje očuvanosti vegetacije narušeno je u znatnoj mjeri. Ukoliko se želi cijeli
kompleks obnoviti i dati mu adekvatna funkcija koja bi odražavala način života i ugođaj
s početka 20. stoljeća potrebno je odabrati prave metode obnove. Taj proces je dosta
zahtjevan, svaka intervencija u vrtu mora se temeljiti na znanstvenim istraživanjima
18
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Nacrt 2, povijesna kompozicija vrta
ce
ni
iv
pr
Ko
uz veliki financijski izdatak za kvalitetno održavanje i očuvanje jer u suprotnom nema
smisla bilo što započinjati. Biljke su živa bića, za njihov rast i razvoj potrebno je mnogo
više od same nabave i sadnje slične ili iste vrste na mjesto gdje je nekad bila.
Evidencija je početak svakog istraživačkog rada u kojem se utvrđuje i popisuje trenutno stanje u nekom prostoru, inventarizacijom ga detaljnije upoznajemo i pokušavamo sagledati cjelovitu sliku uz pomoć povijesnih izvora, stilskih obilježja, arhitektonskih
posebnosti. G.K.P. Komunalac d.o.o. u suradnji s Muzejom grada Koprivnice priveo je
kraju ova dva procesa, a sada bi se trebalo pristupiti valorizaciji i kategorizaciji, utvrđivanju pravog stupnja zaštite vrtnog prostora i u konačnosti ga kao takvog i registrirati.
Važno je prepoznati činjenicu da je vrt obitelji Malančec zajedno s kućom sastavni dio
kulturne baštine našeg grada i zaslužuje obnovu i očuvanje.
Predivno bi bilo sjesti za starinski stol na platou ispod kamenih stuba koje se spuštaju s drvene verande, u proljeće ponovno doživjeti miris procvalih đurđica, ljubičica,
ciklama, narcisa, zumbula uz tople gutljaje nekog napitka, diviti se raskošnim bojama
cvijeća i cvrkutu ptica, promatranju šarenog leptira koji je sletio na obližnji cvijet bijelog ljiljana dok ga već polako mami miris susjedne ruže, osvježiti se pićem u hladovini
pokojeg stabalca, ujesen kušati plodove grožđa sa pergole ili pokojeg ploda voćke koja
ih nudi na tanašnim grančicama uz pogled na razlivenu paletu boja trokrpaste lozike od
Podravski zbornik 2008.
19
zlatno žute do purpurno crvene.
Predivno bi bilo kada bi se uspjelo naći volje i sluha, vremena i novaca da se vrati
stari sjaj nekadašnjoj riznici života a da ujedno imamo priliku osjećati se kao na početku
20. stoljeća. Prvi koraci u ovoj nakani su učinjeni. Želimo li to nastaviti realizirati, doživjeti?
M
LITERATURA:
uz
1. BRICKELL, Christopher (2000.), The Royal Horticultural Society, Die neue Enzyklopädie der G
arten und Zimmerpflanzen, München, Dorling Kindersley Verlag GmbH.
2. JALŠIĆ ERNEČIĆ, Draženka (2002.), Muzejska zbirka dr. Vladimir Malančec, Podravski
zbornik br. 28, Koprivnica, Muzej grada Koprivnice, str. 62-90. 3. LASZLO, Želimir (2007.), Pledoaje za obnovu građanske kuće Malančec u Koprivnici,
Podravski zbornik br. 33, Koprivnica, Muzej grada Koprivnice, str. 23-27.
4. LEOPOLD, Emilija (2008.), O pejzažnoj umjetnosti, Građenje i opremanje, br. 3
5. OBAD ŠĆITAROCI, Mladen (1992.), Hrvatska parkovna baština - zaštita i obnova, Zagreb: Š kolska knjiga.
6. OBAD ŠĆITAROCI, Mladen (2002.), Perivojna arhitektura, Skripta za kolegij Parkovna
arhitektura, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
7. ŽIODOVEC, Vesna, VRŠEK, Ines, ANIČIĆ, Branka, GRZUNOV, Silvija (2006.), Tradicijski seoski vrtovi sjeverozapadne Hrvatske, Izvorni znanstveni rad, Agronomski fakultet sveučilišta u Zagrebu.
da
ra
g
ej
Fototeka Muzeja grada Koprivnice
ce
ni
iv
pr
Ko
IZVORI:
20
Podravski zbornik 2008.
Želimir LASZLO
Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb
Spomen područje logora Danica
uz
M
Da bismo mogli mirno i trezveno bez strasti, bez ideoloških ili bilo kojih drugih
predrasuda, raspraviti slučaj Spomen područja logora Danica pokušati ćemo promotriti
stvar s konzervatorskog i muzeološkog aspekta. Ipak memorijalna mjesta nisu samo
stvar spomenutih struka već i legitimacija vremena u kojem živimo. U neku ruku naše
ogledalo u odnosu na prošlost. Zato nije moguće neutralno hladne glave s odmakom
promatrati sudbinu takvih mjesta, pa to neće biti moguće ni u ovom tekstu. Ali nastojati
ćemo.
Ono što nam na početku može pomoći je utvrđivanje stanja samog područja i objekata na njemu kao i utvrđivanje našeg odnosa prema značenjima koja za nas danas ovo
mjesto ima ili bi trebalo imati.
Prvo, o stanju fizičkom.
Spomen područje Danica prostire se na relativno velikoj površini na kojoj se nalaze
pojedini objekti od kojih neki prilično udaljeni jedni od drugih. Duljina parcele je oko
180 m a širina od 50 do 100 m. Dio nekadašnjeg zemljišta (sjeverno od Konjušnice –
Spomen muzeja) danas koristi Podravka kao parkirno mjesto za kamione. To je potpuno neprimjereno pa i skandalozno i taj dio se svakako treba vratiti spomen području.
Cijeli teren prilično je zapušten unatoč hvale vrijednim naporima Muzeja grada Koprivnice oko košnje i raščišćavanja. Takvo stanje je, otvoreno ću to reći, sramota za sve
nas i ono pokazuje koliko smo ostali tvrdi i nemušti na poruke koje nam memorijalna
mjesta šalju i na minule patnje velikog broja ljudi. Situacija je ironična. Oni koji misle da
se ne bi trebalo mnogo brinuti oko ovakvih mjesta koja svjedoče o ustaškim zločinima,
možda, vidjeti ćemo to kasnije, istovremeno ne znajući, zatiru i uspomenu na stradalnike komunističkog režima. Svaka nevina žrtva je vrijedna poštovanja, pijeteta i dostojnog
obilježja. I to bi nam trebao biti putokaz.
Stanje pojedinačnih objekata je sljedeće:
• Ulazni objekt - portal je novija gradnja od betona i nije ugrožena. S nešto kozmetičkih zahvata može se ponovo privesti prvotnom izgledu i svrsi.
• Vodotoranj je obnavljan i konstruktivno je vjerojatno u dobrom stanju, ali je posve
zapušten. U njemu caruju golubovi i ono što oni svakodnevno proizvedu. Trenutačno nema namjene.
• Konjušnica je svojevremeno preinačena za potrebe Spomen muzeja koji se u njoj
nalazio. Izvana je zadržala stari izgled ali je iznutra posve preuređena. Zgrada je u
dobrom stanju.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
21
uz
M
• Cijeli kompleks Spomen područja je svojedobno bio zamišljen kao parkovni kompleks, pa je u skladu s time bilo terasa, šetnica, plitkih stubišta… koje su danas posve zapuštene i izložene propadanju. Dijelovi ove parterne arhitekture se raspadaju,
a dio se devastira vandalskim namjernim oštećivanjem.
• Stari zid tvorničkog kompleksa je u relativno dobrom stanju kao i njemu paralelan
noviji memorijalni zid. Dio mramornih ploča s imenima i drugim podacima je sa memorijalnog zida nestao, a neke ploče su išarane i tako devastirane. Eto nismo uspjeli
sačuvati ni spomen na imena žrtava.
• Spomenik - skulptura autora Ivana Sabolića koja prikazuje partizana, zahvaljujući
tome što je izlivena u bronci, nije teže oštećena, nego je samo mjestimice ukrašena
grafitima. Spomenik izvorno ne pripada kompleksu nego je ovamo preseljen s trga
u Koprivnici.
• Tri stambene zgrade su prazne i nemaju namjenu. Prepuštene su posvemašnjem
propadanju zbog čega su potpuno oronule. Krov uvelike prokišnjava, dimnjaci se
raspadaju, na prozorima nedostaju krila, fasade su se gotovo u cijelosti oljuštile, a
podne konstrukcije popuštaju ili ih već mjestimice ni nema. Sve u svemu sve će tri
zgrade, ukoliko se uskoro nešto ozbiljno ne poduzme, vrlo brzo postati ruševine.
Bez obzira na buduću namjenu cijelog kompleksa valja hitno poduzeti mjere da se
ove zgrade sačuvaju i zaštite od daljeg propadanja. Prva mjera je sanacija krova i
odvodnje i ona se mora što prije primijeniti.
• Stara lokomotiva koja je pripadala Spomen području je obnovljena i izložena uz
Glavni kolodvor u Zagrebu. Kako je Danica bila tranzicijski koncentracioni logor
simbolička vrijednost lokomotive i vagona je velika i trebalo bi nastojati da se barem lokomotiva vrati kada za to dozriju uvjeti.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
ce
ni
U relativno dobrom stanju su dakle: ulazni objekt (portal), spomenik partizanu, stari
zid tvornice i zgrada konjušnice (kasnije Spomen muzej). Koliko toliko drži se i stari
vodotoranj unatoč posvemašnjoj zapuštenosti, a sve ostalo izloženo je ubrzanom propadanju ili devastaciji.
Kompleksom upravlja Muzej grada Koprivnice. Kako bi to mogao činiti neophodno
je odrediti granice Spomen područja i raščistiti vlasničke odnose. To se posebno odnosi
na sadašnje parkiralište Podravke. Osim toga potrebno je uočiti koje sve vrijednosti ili
nevrijednosti kompleks sadrži, jer jedino to može biti temelj za bilo koje konzervatorske i muzeološke postavke.
Na jednom te istom mjestu imamo naslagano, nataloženo tri bitne odrednice, tri
značenja kompleksa, tri sloja od kojih se svaki mora uzeti u obzir:
1. Ovdje je prvo bila kemijska tvornica Danica. Tu su još uvijek zgrada konjušnice, vodotoranj, stari zid tvorničkog kompleksa, tri stambene zgrade, nekoliko malih
pomoćnih objekata i betonski ostatak jednog zida tvorničke hale. Kompleks je zbog
ovih objekata prepoznat kao vrijedan spomenik industrijske arhitekture pa zato imaju
22
Podravski zbornik 2008.
uz
M
svojstva kulturnog dobra. Njih valja očuvati. Kritične su tri stambene zgrade i trebalo
bi odmah reagirati i obnoviti i sanirati barem krov kako bismo zaustavili propadanje.
S te tri zgrade nitko ne zna što bi počeo. Neki su za posve nove sadržaje, primjerice s tari obrti, neki su za to da se ovdje smjeste neki dijelovi ili funkcije Muzeja koji
nema dovoljno prostora, neki bi ovamo doveli umjetnike… Moje je mišljenje da se
namjena može odrediti tek po izradi konzervatorske analize cijelog projekta i izrade
i donošenja muzeološkog programa za cijeli memorijalni kompleks. Svaki sadržaj u
zgradama mora biti kompatibilan s memorijalnim značenjem mjesta. Ne smije mu biti suprotstavljen. Od memorije se ne smije raditi cirkus.
Imajući sve to u vidu ipak treba reći da se svi objekti koji imaju svojstva kulturnog dobra kao spomenici industrijske arhitekture trebaju kao i sva druga kulturna dobra štititi i očuvati. Da li će oni poprimiti i neka druga značenja koja su vezana za m e moriju drugo je pitanje. Oni prvo fizički moraju opstati i moraju biti konzervatorski interpretirani. Tu ne bi trebalo biti spora.
2. Područje je istovremeno i memorija kojom se čuva spomen (ili bi to na dostojan
način trebala činiti) na stradanja ljudi u sabirnom tranzicijskom logoru Nezavisne Države Hrvatske. Prvom takvom u nas (D. Ernečić u Nacionalu od 9. lipnja 2005. navodi 17.
travnja 1941. kao datum osnivanja logora). Ovdje je stradalo (ili su odavde u druge logore u kojima su uglavnom stradali) nekoliko tisuća ljudi - Židova, Srba, Roma (Cigana
kako su tada govorili)… i sve to u relativno kratkom vremenu jer je logor Danica ukinut
u jesen 1942. godine. Svi ti stradalnici zaslužuju dostojan spomen. Muzeološki gledano
potrebno je uz pijetet i spomen žrtvama pokazati i zločinačku namjeru ustaša (koji su
iz emigracije došli 14. travnja a već nakon tri dana vlasti osnovali prvi logor) i pokušati
objasniti kako je to bilo moguće. U ove svrhe treba koristiti sačuvanu dokumentaciju,
obilježiti i objasniti funkcioniranje logora, iz muzeoloških razloga individualizirati žrtve
i prikazati njihove sudbine (izložbe, multimedija, interpretacija in situ…). Tek sve to
zajedno može dostojno obilježiti mjesto. Na raspolaganju su i drugi postupci kao što su
rekonstrukcije sudbina i funkcioniranja logora, satovi povijesti…
S druge strane po nekima (http://hakave.org/ - Portal Hrvatskog kulturnog vijeća
- Zaboravljeni - Logor "Danica"1945./46. - postaja križnog puta) Logor Danica je komunističkoj vlasti služio kao tranzitni logor budući da je Koprivnica bila jedna od postaja
Križnog puta. Ako se ova tvrdnja potvrdi kao istinita, onda je jasno da i ove žrtve zaslužuju spomen i pijetet, ali ne zato da se izjednači krivnja i relativizira cijela stvar nego
obrnuto da se utvrdi krivnja i pokaže teroristički karakter totalitarnih država.
Sud o svemu ovome ne donose muzealci ili konzervatori nego bi ga trebali donijeti
povjesničari. Ali ako u svemu ima istine nju niti jedan niti drugi u svojim koncepcijama
ne smiju zaobilaziti.
3. Kompleks je dokument i djelo koje svjedoči o tome kako je socijalističko razdoblje tretiralo spomen na stradanja logoraša. Ova koncepcija je po meni upitna. U postavu u konjušnici bilo je mnogo manje eksponata i podataka o stradanjima logoraša, ali
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
23
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Muzej grada Koprivnice, Spomen područje logora Danica kod Koprivnice, zatečeno stanje 2004.
godine – bujno raslinje, oronuli zidovi, otpala opeka, grafiti... (Snimio Ž. Laszlo). O stanju 2007.
vidi pod napomena urednika.
24
Podravski zbornik 2008.
uz
M
zato mnogo više o NOB-u i radničkom pokretu, kojima ovdje po mom mišljenju nije
bilo mjesto. I to je na neki način bio neprimjeren sadržaj za jednu memoriju. U sličnu
grešku ne bi trebalo još jednom upasti.
No ostaje činjenica da je u Danici bio izgrađen memorijalni kompleks. Od njega je preostalo: ulazna građevina od betona (portal), zid u koji su uzidane spomen
ploče s imenima stradalih i teško oštećena parkovna arhitektura. Autor projekta uređenja memorijalnog kompleksa bio je arhitekt Lenko Pleština koji je za njega 1979.
dobio nagradu 14. zagrebačkog salona. Je li to dovoljna preporuka da se i to proglasi kulturnim dobrom? Na pitanje trebaju odgovoriti konzervatori, ali mislim da sve
te n
aknadne intervencije u industrijski kompleks nemaju mnogo veze s logorom is tradanjima i da im arhitektonska (unatoč nagradi na salonu) vrijednost ili osobitost nije bog zna
kakva. Kad bih kojim slučajem pisao rješenje o registraciji memorijalnog područja kao kulturnom dobru ovaj sloj bi bio izostavljen. Nisam uvjeren da djelo P
leštine treba sačuvati za buduće generacije. No, dopuštam da je to ipak stvar za raspravu i da drugi o tome
mogu imati sasvim drukčija pa i oprečna mišljenja. Bilo kako bilo odluka se mora donijeti, jer bez nje nije moguće sačiniti niti konzervatorsku, n
iti muzeološku koncepciju.
Prve dvije značajke (industrijska arhitektura i memorija) su neupitne vrijednosti i
Muzej grada Koprivnice (koji upravlja kompleksom) ih je dužan štititi. Prema trećoj
tek se treba odrediti. Hoćemo li čuvati i ono što je projektirao Pleština ili ćemo taj sloj
zanemariti i ići na neku sasvim novu koncepciju memoriranja, čuvanja i prezentiranja?
No tu odluku ne mogu donijeti sami konzervatori i muzealci nego je tu potreban širi
krug ljudi koji će o tome odlučivati. U tome treba sudjelovati vlast, koja god bila, povjesničari, udruge preživjelih logoraša i njihovo potomstvo…
Ima naravno onih koji način na koji je mjesto obilježeno smatraju nepriličnim,
uvredljivim, nekvalitetnim… Po njima trebalo bi raditi sve iznova te uz poštovanje
i reinterpretaciju izvornih objekata, dostojno obilježiti mjesto novim sadržajima. Po
drugima bilo je i previše rušenja socijalističkih spomenika pa ne treba rušiti još jedan.
Sigurno je da Pleštinino djelo nema onu neupitnu simboličku snagu što ga ima Bogdanovićev cvijet u Jasenovcu. Što je takvoj situaciji pametno činiti nisam siguran osim
da je potrebno otvoriti raspravu u kojoj bi sudjelovali kompetentni stručnjaci koji bi
svoje zaključke podastrli javnosti na ocjenu. Konačno pitanje Logora Danice i ne može
biti samo koprivničko pitanje, a još manje samo muzejsko ili konzervatorsko rutinsko
djelo.
No to nikako ne znači da sada treba prekrižiti ruke i čekati konačni mudri sud. Nipošto. Kako god bilo danas je stanje logora sramotno i ne bi smjelo takvo ostati. U bilo
kojoj koncepciji treba urediti vodotoranj, tri napola srušene stambene zgrade, maknuti
Partizana iz kompleksa ili ga barem staviti ukraj, potjerati parkirane kamione Podravke,
uspostaviti prugu i barem do neke mjere održavati raslinje, a bilo bi dobro i vratiti lokomotivu…
Vodotoranj je atraktivna građevina i nakon uređenja može biti vidikovac, mogu biti
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
25
uz
M
postavljene interpretativne table ili bi se barem moglo upozoriti svakog namjernika da
je na tlu stradalnika koji zahtjeva određeno ponašanje i pijetet. Kada danas dođete u
Danicu uopće nema nikakvih znakova, podataka, signalizacije, obavijesti ili bilo čega
sličnoga o tome da ste u jednom organiziranom logoru smrti. Zar to nije strašno?
P
osla, dakle, ima preko glave, a sa mnogima od njih može se odmah započeti.
Nije dovoljno prisjetiti se svake godine 8. svibnja, na dan pobjede nad fašizmom, logora Danice kao što to čine naši političari. Održati govore i prepustiti da objekti poslije
i dalje uredno propadaju. Treba zasukati rukave početi raditi i sprati sramotu koja nas
prati debelo preko desetljeća.
Izvori:
g
ej
1. Želimir Laszlo, Muzej grada Koprivnice – Spomen područje logora Danica u Koprivnici, Mišljenje o stanju spomen područja, te stanju zaštite i preventivne zaštite muzejske građe i prijedlozi za
poboljšanje zaštite, Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb, 2004.
da
ra
Napomena urednika:
ce
ni
iv
pr
Ko
Ovaj naslov sadrži podatke na temelju zatečenog stanja i obilaska Spomen područja logora 2004.
godine kada je autor Ž. Laszlo izradio niz elaborata s konzevatorskim i muzeološkim natuknicama i
smjernicama za objekte u sklopu Muzeja grada Koprivnice – zgradi Starog magistrata, Galeriji Koprivnica, Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, Muzejske zbirke Malančec i naposljetku o logoru
Danica. Isti su kao naslovi objavljivani u Podravskim zbornicima od 2005., 2006. i 2007. godine u
sklopu cjeline Zaštita spomenika kulture.
Temeljem uputa sadržanih u elaboratu u međuvremenu nastojanjem Muzeja grada Koprivnice i
Grada Koprivnice uvelike se izmijenila slika Spomen područja logora Danica - odstranjeni su grafiti
sa spomenika akademskog kipara I. Sabolića "Izvidnica" i sa spomen ploča logorašima, djelomično
je, zbog nedostatka sredstava, iznova bojom osvježen novi spomen zid logora kao i ulazni portal u
logor "Vješala", redovito se kroz godinu kosi cijelo područje Spomen područja te je izvršeno mehaničko odstranjenje krupnog korova, dovozom zemlje izvršena je nivelacija spomen područja, uređeni su katastarski podaci spomen područja u gruntovnici Općinskog suda u Koprivnici, izvršeno je
čišćenje dvorišta uz zgradu "konjušnice" te očišćen vodotoranj i postavljena je informativna tabla na
ulazu u spomen područje.
26
Podravski zbornik 2008.
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL
Galerija Stari grad, Đurđevac
UVOD U ZAŠTITNE RADOVE NA UTVRDI STARI GRAD
U ĐURĐEVCU
M
uz
Utvrda Stari grad, spomenik kulture I. kategorije, jedinstveni je fortifikacijski objekt
ne samo na području kontinentalne Hrvatske. Nekad okružen močvarom, koja mu je
bila prirodni oblik zaštite, pripada tipu Wasserburga. Početak gradnje seže u 14. st.,
a nastavlja se kasnijim dogradnjama. Nepravilnog je centralnog oblika, poligonalan.
Branič kula, nastala kasnije, u 16. stoljeću, nosi na sebi zanimljive gotičke kruškolike
profilacije dovratnika i kamene klupčice pri samom ulazu u vežu. Dodatnu zaštitu činili su bedemi ne istog vremenskog postanka formirajući tzv. vanjsko dvorište s dvije
kružne ugaone kule. Danas je na njihovim temeljima uzdignut zid oko 50 cm kako bi se naznačilo mjesto gdje su bili sve do pedesetih godina kada mještani istu opeku koriste za gradnju novih stambenih jedinica. U budućnosti rekonstrukcija bedema s kružnim
ugaonim kulama mogla bi uz atraktivan izgled poslužiti za dodatne sadržaje.
Utvrda je bila osobito značajna u vrijeme prodora Osmanlija, nakon pada grada
Virovitice pod njihovu vlast 1552. godine. Tada ja bila najizbočenija i prva do turske
granice. Kao takva štitila je jače utvrde Koprivnicu, Križevce, Ivanić grad i Varaždin. O
njenom značenju, te izgledu govore i brojni planovi, nacrti koji se čuvaju u arhivima u
Beču, Grazu, Karslruheu, Dresdenu.
Gledajući kroz povijest zanimljivo je da je oduvijek bio prisutan problem održavanja
utvrde. U Hrvatskom saboru često se isticala potreba osiguranja novčanih sredstava i
radne snage za održavanje. I sam Domenico del' Allio (1544.-1563.), talijanski graditelj
fortifikacija, koji ima funkciju vrhovnog graditeljskog majstora slovensko-hrvatske granice, daje pismeni izvještaj o stanju utvrde i potrebne građevinske zahvate radi sigurnosti (prvi poznati detaljan opis spomenute utvrde).
Utvrda više nije imala obrambenu zadaću nakon povlačenja Osmanlija iz Europe.
Đurđevac 1746. godine postaje središte krajiške pukovnije. Utvrda je postala jednom
od vojarni Austrijske monarhije, te je pod austrijskom vlašću ostala do 1873. godine i
sjedinjenja krajiškog teritorija Hrvatskoj 1881. godine.
Godine 1952. Konzervatorski zavod iz Zagreba izrađuje potrebnu dokumentaciju za
preventivne radove do kojih nije došlo, a 1958. inicijator je Stambena uprava narodnog
odbora Đurđevac koja traži novčana sredstva, ali bez ponuđene stručne pomoći. Dvije
godine kasnije provedeni su najnužniji sanacijski radovi i uređenje dvorišta, te su srušeni preostali svodovi na katu, sanirani oni u prizemlju, postavljeni novi drveni podovi,
sanirani neki potpornjaci, srušeni pojedini pregradni zidovi, otvoreni poneki zazidani
otvori, dok su drugi pak zazidani, uređeni sanitarni čvorovi, a pod u dvorištu pokriven
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
27
uz
M
da
ra
g
ej
Utvrda Stari grad, Đurđevac 2007.
iv
pr
Ko
ni
Gotički prozor u atriju,
sjeverno od ulaza u dvorište
Otkriveni kamin ispod
žbuke, I kat
ce
je betonskim pločama (D.Miletić). Objekt je bio ispunjen neadekvatnim sadržajima, te je
trebalo dosta inicijative i podrške, od lokalne zajednice do stručnih institucija.
Osamdesete godine čine ipak prekretnicu u smislu pokretanja inicijative za uređenje
i prenamjenu Starog grada. Danas je utvrda svojim najvećim dijelom stavljena u funkci28
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Detalj ulaznih vratiju
Rasvjeta atrija i veže
da
ra
g
ej
Proboj zida u veži ispod stepeništa
iv
pr
Ko
ce
ni
ju, nameće se isti problem prisutan kroz stoljeća, a to je financiranje. Sustavnija, ali ne i
cjelovita istraživanja utvrde počela su 1985. godine. U razdoblju od 1985. pa do 1993.
radilo se najviše na građevinskim sanacijama. Arheološkim istraživanjima obuhvaćeno je prizemlje poligonalne tvrđave, unutarnje dvorište, te prostor ispred četvrtaste
kule. Zbog postojanja kuglane i ugostiteljskog objekta u istočnom dijelu tzv. vanjskog
dvorišta, arheološka istraživanja u tom dijelu nisu provedena. Tada su izrađene Konzervatorska studija I i II Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.
Projektna dokumentacija izrađena je u lipnju 1985., a arheološka istraživanja od strane
Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika iz Zagreba trajala su od 2. lipnja 1985. do 24.
rujna 1985. s prekidima od 5.-19. kolovoza. Do danas kontinuirano kroz tri desetljeća
nastavilo se s revitalizacijom utvrde. Uređenjem prizemlja krenulo se 1988. godine,
nakon provedenih arheoloških istraživanja.
Danas, nakon 20 godina, što zbog samog tipa spomenika /wasserburg/, što zbog
korištenih materijala u žbukanju /akvatrilna žbuka/ koji su tada bili inovacija na tržištu,
prostor se ponovno mora adaptirati. Prizemni dio najvećim dijelom činili su ugostiteljPodravski zbornik 2008.
29
uz
M
ski prostori do jeseni 2005.godine kada su zatvoreni zbog stečajnog postupka nad unajmljivačem. Na žalost, do zatvaranja vrata pivnice i restorana došlo je u najnezgodnije
doba godine što je još više pogodovalo propadanju interijera. Nezagrijavanje prostora
i vlaga činili su svoje. Isto tako sve te godine u prostor se nije odviše ulagalo od strane
tadašnjeg korisnika, niti se radilo na sanaciji postojećih problema. U tu svrhu, a prema
preporuci Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine – Konzervatorskog
odjela iz Bjelovara, 2007. godine izrađen je projekt uređenja pivnice i restorana koji je
financirao Grad Đurđevac koji je bio i inicijator uređenja prostora (projekt je izradila
firma Omega enginering, glavna projektantica Jelica Peković).
Prije izrade glavnog projekta, a u suradnji Centra za kulturu, Grada Đurđevca sa Ministarstvom kulture – Upravom za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskim odjelom
u Bjelovaru, te projektanticom, pristupilo se građevinskim zahvatima koji su se odnosili
na ručno skidanje trule i dotrajale žbuke s ravnih površina unutarnjih zidova restorana, pivnice i sanitarija, rušenju pojedinih pregradnih zidova, te otvaranju zidnih sondi.
S obzirom na veliku koncentraciju vlage bilo je potrebito da se neko vrijeme zidovi
posuše prije nastavka radova koji slijede. Zasigurno da je od najboljih načina očuvanja
takvog objekta njegovo kontinuirano održavanje. Atraktivni prostor moći će nakon
uređenja spojiti kulturne, ugostiteljske i turističke sadržaje zanimljive ne samo za grad
Đurđevac.
Drugi projekt uređenja utvrde vezan je uz uređenje veže i atrija. Projekt je izrađen
2007/08., a financirao ga je Grad Đurđevac. Njime je obuhvaćeno uz nužnu izmjenu
elektroinstalacija, rasvjete unutrašnjosti atrija i veže, hodna ploha, izrada glavnih ulaznih vrata na branič kuli, te rekonstrukcija bunara u središtu atrija. Šteta što su prilikom
žbukanja dvorišnih fasada atrija početkom devedesetih prežbukane neke zanimljive
spolije u zidovima dvorišnih pročelja (spolija u zidu sjeveroistočnog pročelja palasa s
ucrtanom profilacijom). One bi zasigurno bile zanimljiv detalj u prezentaciji spomenutih pročelja.
S obzirom na naknadno sagrađeno stepenište koje vodi na prvi kat vanjske galerije
tijekom izrade projekta morala se ispitati statika i stabilnost postojećeg, s obzirom da je
sve ukazivalo na postojanje prolaza u prostor ispod stepeništa. Istom prostoru pripada
i gotički prozorski otvor s obnovljenim šprljcima, a koji se nalazi u prizemlju sjeverno
od ulaza u dvorište. Iz tog razloga, u rujnu 2007. izvršen je proboj zida koji je potvrdio
postojanje prostora u kojem se pri otvaranju naišlo na zemlju, dijelove cigle, te ostatke
keramike.
Projekt uređenja atrija i veže prijavljen je od strane Centra za kulturu na natječaj kao
poseban program Ministarstvu kulture kao oblik sufinanciranja Ministarstva kulture
RH, Koprivničko-križevačke županije i grada Đurđevca kao i program nastavka adaptacije za potrebe muzejskog postava unutar dijela prostorija I. kata utvrde koji se trenutno
adaptira. Valja spomenuti da bi muzejskim postavom bilo obuhvaćeno razdoblje od
srednjovjekovnog Đurđevca do 19. stoljeća. Prezentacija muzejskog sadržaja temeljila
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
30
Podravski zbornik 2008.
uz
M
bi se na multimedijalnom prikazu, te interaktivnom pristupu posjetitelja.
Projektnom dokumentacijom, što se tiče izgleda unutrašnjih prostorija I. kata, predviđeno je rušenje naknadnih pregradnji koje su nastale za potrebe bivšeg korisnika prostora, Radio stanice. U nastavku građevinskih radova stvorit će se jedinstveni prostor
spojen s mogućnošću cirkuliranja uokrug, s prekidom na mjestu stepeništa. Prilikom
radova građevinari su u jednoj od spomenutih prostora naišli na zanimljiv nalaz kamina
koji je bio zažbukan, ali i niše koje će biti prezentirane u postavi.
U jednoj od prostorija, u stropni dio bile su ugrađene grede, nevidljive pod trskom
i žbukom, koje su djelomično napadnute crvotočinom. Pri tom je došlo do dvojbi da li
ih konzervirati i ostaviti ili ih ipak zbog nesigurnosti ukloniti. Nakon nekoliko sastanaka
od strane nadzora, te konzervatora iz Bjelovara i Zagreba, odlučeno je da se grede ipak
demontiraju, s obzirom na narušenu statiku, a i napadnutost crvotočinom.
Ovaj projekt podržan je 2007/2008. od strane Ministarstva kulture RH i Grada Đurđevca koji su prepoznali vrijednosti ovog segmenta kulturne baštine. Zbog nedostatnih
financijskih sredstava za završetak, radovi će se nastaviti ovisno o njihovom prilivu i u
slijedećoj godini.
S obzirom na značaj utvrde, te njezin kulturni i turističku važnost u gradu Đurđevcu, kao takva iziskuje i adekvatnu rasvjetu. O potrebitosti osvjetljenja vanjskih fasada
utvrde isticalo se puno puta, a 2000. godine, predložen je projekt osvjetljenja Konzervatorskom odjelu koji takav nije prihvatio, te je sugeriran drugačiji način. Grad Đurđevac u proračunu za 2008. izdvojio je sredstva za njegovu izradu. Iz tog razloga projekt
rasvjete vanjskih fasada također je prijavljen od strane Centra za kulturu na natječaj
za oblik sufinanciranja Ministarstva kulture, Koprivničko-križevačke županije i Grada
Đurđevca za 2009. godinu.
Pozitivan stav grada u valoriziranju vrijednosti ove utvrde sa podržavanim projektima, potrebnim i nužnim ulaganjem, zasigurno će se odraziti u budućnosti na sam život
utvrde. Na ovo obvezuje i činjenica da i sama Legenda o Picokima, vezana uz utvrdu,
ima status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske i zajedno sa
sadržajem utvrde kroz povijesni slijed događaja i samim njenim značenjem čini sastavni
dio srednjoeuropskog kulturnog kruga. da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Literatura:
Fotografije: Edita Janković Hapavel
Podravski zbornik 2008.
ce
1. Konzervatorska studija I i II Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb, 1985.
2. Miletić, D. Neki problemi izvođenja konzervatorsko-restauratorskih radova prigodom obnove Starog grada u Đurđevcu. U: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 14/1988-15/1989
31
uz
M
da
ra
g
ej
Oltar sv. Ane prije demontaže u kapeli.
Oltar sv. Ane nakon završenih radova u
izložbenoj dvorani RCL-a.
32
ce
ni
iv
pr
Ko
Detalj lijevog anđela s vijenca, prije radova.
Detalj lijevog anđela s vijenca nakon radova
Podravski zbornik 2008.
Jelena SPEVEC
Hrvatski restauratorski zavod Zagreb
Restauratorski centar Ludbreg
OLTAR SV. ANE
IZ KAPELE SV. BENEDIKTA U HRASTOVLJANU
M
uz
Kapela sv. Benedikta javlja se u kanonskim vizitacijama tijekom 17. i 18. stoljeća kao
filijala župne crkve sv. Martina u Martijancu, a sam titular i kasniji pisani izvori svjedoče
o još većoj starosti i nekadašnjem značenju te osebujne, danas historicističke sakralne
građevine. Prema župnoj spomenici iz 1789. godine kapela je bila benediktinska samostanska crkva, a kasnije pavlinska, do 1786. godine, kada car Franjo Josip ukida pavlinski red1.
U svom današnjem obliku, crkva sv. Benedikta rezultat je radikalne adaptacije započete 1880. godine, koju je prema zamisli župnika Ivana Likevića izveo talijanski graditelj
Giovanni Venchiarutti.
Od drvenog baroknog inventara crkve sačuvan je ispod kora crkve oltar sv. Ane iz
oko 1700. godine2, dva bočna oltara, sv. Florijana i sv. Vida iz oko 1758. te propovjedaonica iz 1760. godine, koja je u kasnijim preinakama izgubila baroknu ornamentiku
i skulpturalni ukras3. Barokni glavni oltar iz 1716. godine4 1895. godine zamijenjen je
novim glavnim oltarom, kvalitetnim djelom historicizma. Sa starog su oltara sačuvane
skulpture sv. Antuna Padovanskog i sv. Benedikta, koje na današnjem oltaru flankiraju
oltarnu palu sv. Benedikta (ulje na platnu, 153x71 cm) rad Pavla Šubića iz 1894. godine.
U sakristiji crkve nalaze se ormar i klecalo, tipološki karakteristični za ludbreško područje. U lađi crkve nalaze se klupe baroknih odlika.
P
rilikom obilaska kapele Sv. Benedikta, uočeno je izuzetno loše stanje oltara sv. Ane,
te je on po hitnom postupku u svibnju 2006. godine preventivno podljepljen, demontiran i prevezen u Rc Ludbreg, čime su počeli konzervatorsko – restauratorski radovi na
umjetnini.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
ce
ni
Oltar sv. Ane
Oltar sv. Ane, najstariji je dio inventara kapele sv. Benedikta. Stajao je ispod kora lijevo od ulaza crkve na kamenoj menzi. Izvoran smještaj, kao ni izvoran izgled nemoguće
mu je odrediti5.
Prema plošno i linearno koncipiranim arhitektonskim elementima, koji ne izlaze
duboko u prostor, a i po stilskim karakteristikama, oltar je rađen u duhu renesanse, iako
vremenski spada u razdoblje baroka. Oltar se tektonski logično gradi od niske predele,
Podravski zbornik 2008.
33
uz
M
preko retabla, do atike zaključene polukružnim lukom vijenca.
Predela oltara ima istaknute postamente i volutne bočne završetke. Iznad postamenata uzdižu se stupovi kojima je flankirana oltarna slika s prikazom sv. Ane, Joakima
i Marije. Na stupove se nadovezuju segmenti vijenca na kojima sa svake strane sjedi
anđeo. Vijenac se iznad oltarne pale u donjoj strani profilacije prekida, a gornjom profilacijom formira polukružni luk u središnjem dijelu. U međuprostoru je Marijin monogram ukrašen zrakama i oblacima. Oltar flankiraju dekorativna, rezbarena oltarna krila
od akantusovog lišća.
Zatečeno stanje
da
ra
g
ej
Krovište kapele Sv. Benedikta na nekim je mjestima prokišnjavalo, što je djelomično
sanirano, ali su u kapeli još uvijek polomljena stakla na prozorima. Zbog toga mikroklimatski uvjeti u crkvi nisu stabilni, te u unutrašnjosti kapele dolazi do velikih promjena
u vlazi i temperaturi. Previsoka vlaga uzrokuje propadanje umjetnina, a česte oscilacije
vrijednosti mikroklime uzrok su dodatnih oštećenja. Visoka vlaga i odgovarajuća temperatura pogodovale su stvaranju bioloških uzročnika propadanja - bakterija, gljiva i
insekata. Bakterije razgrađuju prirodna veziva, posebno tutkalo ili glutein. Drveni nosioc oltara bio je napadnut suhom truleži koja uzrokuje promjene karakteristika drva na
kojem živi. Napadnuto drvo može drastično izgubiti na težini i čvrstoći, mijenja boju,
povećava mu se poroznost i osjetljivost na vlagu zbog truljenja celuloze, gubi strukturu
i mrvi se u prah.
C
ijeli oltar bio je infestiran i rastočen crvotočinom. Štetu drvenoj građi nanose ličinke insekata, koje rade kanale u drvo i hrane se njime. Drvo kao higroskopni organski
materijal upija i otpušta vlagu, što uzrokuje promjene volumena drvne materije. Zbog
čestih oscilacija vlage drveni nosioc se širio i skupljao, uzrokujući nadizanje, pucanje
i otpadanje kredne podloge i slikanog sloja. Na arhitekturi oltara nedostajali su neki
dekorativni dijelovi (npr. na postamentima stupova, kapiteli, aplikacija s predele, zrake
s atike, dijelovi vijenca atike).
Polikromija je u donjoj zoni bila posebno oštećena. Vidljive su bile lakune na kojima
je slikani sloj s podlogom u potpunosti otpao s drvenog nosioca. Dekorativna krila bila
su samo djelomično sačuvana (gornji dio desnog krila, dok je od lijevog bio sačuvan
tek manji fragment iz zone predele). Pozlata na dekorativnim krilima je bila nadignuta i
otpadala je zajedno s krediranim slojem.
S kulpture anđela bile su u lošem stanju što je dokazivala popucala i otpala polikromija, te oštećenja pozlaćenih dijelova. Krila lijevog anđela bila su teže oštećena crvotočinom i vlagom zbog koje su se slomila na nekoliko dijelova, a sloj pozlate na njima
gotovo je u potpunosti izgubljen. Na lijevoj nozi anđela vidljivo je bilo pougljenjeno
oštećenje izazvanom djelovanjem vatre (vjerojatno svijeće).
ce
ni
iv
pr
Ko
34
Podravski zbornik 2008.
Slika je bila prljava i zaprašena te je poprimila tamniji ton zbog dotrajalog zaštitnog
sloja laka. U donjem dijelu odvojila se od okvira što je prouzročilo njezino krivljenje. N
a tom je mjestu bila i pokidana. Slikani sloj je mjestimično popucao i otpao, međutim oštećenja nisu narušavala cjelinu prikaza. Ukrasni okvir se rasušio i razlijepio, a
pozlata je bila preslikana broncom te je otpadala..
M
Istraživanja arhitekture i slike oltara sv. Ane
uz
Zbog loših mikroklimatskih uvjeta u kojima se oltar nalazio istraživanja su se, zbog
njegovog mogućeg prebrzog isušivanja te dodatnog pucanja nosioca i polikromije, provodila u prostoru s trajno povišenim postotkom vlage (80%), koja se iz dana u dan
postepeno smanjivala te nakon par tjedana postigla svoj optimum (55-60%).
N
akon vizualnog pregleda umjetnine istraženi su slojevi oslika, boje i pozlate sondiranjem, te uzeti uzorci za izradu mikropresjeka i laboratorijsku analizu. Na slici je
nakon sondiranja izvršeno rendgensko snimanje. Sondiranjima je otkriven dvostruki
sloj kredne preparacije, na kojem je izvedena nova pozlata i nova mramorizacija uljanim
bojama. Nova pozlata izvedena je polaganjem zlatnih listića na crveni (sjajna pozlata) i
žuti bolus (mat pozlata). Ispod novijeg sloja, fragmentarno je očuvana izvorna polikromija i pozlata. Na oltarnoj pali je sondiranjem i rendgenskim snimanjem ustanovljeno
postojanje ranije slike, gotovo identične kompozicije, koja je prilikom obnove preslikana.
Istraživanja slikanog sloja, podloge i nosioca oltara i slike pokazala su da je izvoran
sloj sačuvan tek u zoni predele. U zoni retabla i atike nisu nađeni dovoljno sačuvani
ostaci izvornog slikanog sloja te za njegovu rekonstrukciju nije bilo dovoljno podataka.
Izvorna pozlata na aplikacijama i kapitelima stupova sačuvana je u premaloj mjeri, pa je
odlučeno konzervaciju i restauraciju izvesti na zatečeno stanje.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Konzervatrosko – restauratorski radovi
ce
ni
Nakon dugotrajne konsolidacije drvenog nosioca te podljepljivanja kredne podloge na oltaru je izvršena stolarska sanacija. Rasklimani i olabavljeni spojevi arhitekture
(spojevi konstruktivnih elemenata, profilacija, kapitela, aplikacija) su rastavljeni, povađeni su korodirani čavli, a na mjestima iz kojih ih nije bilo moguće izvaditi izolirani su
zaštitnim sredstvom. Uklonjen je dodatak predeli, izrađeni su novi elementi profilacije.
Izrezbareni su nedostajući dijelovi ukrasnih krila, aplikacija, te je izvedena rekonstrukcija nedostajućeg lijevog krila. Oštećenja podloge restituirana su kitom i novom krednom
preparacijom, koja je nakon finalne obrade ili retuširana ili je na nju postavljen sloj nove
pozlate. Oltar je zaštitno prelakiran. Slika je skinuta s podokvira, postepeno je izravnaPodravski zbornik 2008.
35
M
na, zakrpana su oštećenja i razderotine, napravljena je restitucija kredne preparacije i
retuš.
Sve su konzervatorsko – restauratorske radove izveli djelatnici RC Ludbreg: Jelena
Spevec, Daša Suhić, Kirić Stanko, Antonio Horvatić, Vesnica Abramović, Dijana Črepinko, Dana Buljan Cyprin, Zlatko Kapusta, Roko Cypryn Buljan.
Zbog neadekvatnih uvjeta u kapeli Sv. Benedikta, dogovoreno je da se oltar do sanacije
kapele čuva u prostorima RC Ludbrega.
uz
literatura:
da
ra
g
ej
1. Baričević, Doris, Kiparstvo od XVII. do XIX. stoljeća, u: Ludbreg, Ludbreška Podravina, u:
Umjetnička topografija Hrvatske, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 1997.
2. Horvat, Anđela, O baroku u srednjoj Podravini, Podravski zbornik, Koprivnica, 1977., str. 203
–227.
3. Mirković, Marija, Graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo Ludbrega i okolice, u: Ludbreg-monografija,
Ludbreg, 1984., str.174 – 83.
4. Ludbreg, Ludbreška Podravina, u: Umjetnička topografija Hrvatske, Zagreb: Institut za povijest
umjetnosti, 1997.
5. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990.
6. Tusun, Marija, Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja: Ludbreška Podravina:Analize i studije odjel
za prostorno – planske mjere zaštite, Zagreb, Ministarstvo kulture: Uprava za zaštitu kulturne
i prirodne baštine, 1997., str. 35.
7. Winter, Marija, Iz povijesti Ludbrega i okolice, Koprivnica, 2000.
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
ce
ni
1. Usp. Tusun, Marija, Katalog dokumentiranosti ruralnih naselja: Ludbreška Podravina: Analize i studije
odjel za prostorno – planske mjere zaštite, Zagreb, Ministarstvo kulture: Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, 1997., str. 35.
2. Oltar je nakon obnove crkve prenesen pod kor, ali od njegovog prvotnog izgleda sačuvani su
samo neki elementi nedovoljni za precizniju analizu njegove stilske pripadnosti. Usp. Mirković,
Marija, Graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo Ludbrega i okolice, u: Ludbreg-monografija, Ludbreg,
1984., str.177.
3. Usp. Horvat Levaj, Mirković, Baričević, Repanić- Braun, Katalog naselja-Hrastovljan, u:
Umjetnička topografija Hrvatske, Ludbreg, Ludbreška Podravina, Zagreb, 1997., str. 262.-263.
4. Isto, str. 261.
5. Usp. Baričević, Doris, Kiparstvo od XVII. do XIX. stoljeća, u: Ludbreg, Ludbreška Podravina, u:
Umjetnička topografija Hrvatske, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 1997., str.143.
36
Podravski zbornik 2008.
Maja VRTULEK
Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb
Restauratorski centar Ludbreg
Kazula, kataloški broj 3.7.
uz
M
KONZERVATORSKO - RESTAURATORSKI RADOVI
NA MISNOM RUHU
da
ra
g
ej
U Restauratorskom centru Ludbreg, Odsjeku za tekstil, kontinuirano se provodi
konzervatorsko-restauratorski postupak na obnovi misnog ruha iz stalnog postava
zbirke sakralne umjetnosti. Zbirka je smještana u kapeli Sv. Križa u dvorcu Batthyany
u Ludbregu, a na obnovi se radi od 2003. godine. Kazula kataloški broj 3.7., tako je
već peta kazula restaurirana u našoj radionici. U tijeku je postupak na sljedećoj kazuli,
kataloški broj 3.1., čiji se završetak planira za 2009. godinu.
Opis predmeta
ce
ni
iv
pr
Ko
Kazula datira iz zadnje četvrtine 19. stoljeća, a potječe iz Austrije ili Njemačke. Njene dimenzije su približno 114,4 x 69,3 cm. RKT župa Sv. Jurja u Svetom Đurđu vlasnik
je kazule. Korisnik je POU ''D. Novak'' iz Ludbrega za stalni postav zbirke sakralne
umjetnosti smještene u kapeli Sv. Križa u dvorcu Batthyany u Ludbregu.
Kazula je izrađena iz bijelog (pamučno/svilenog) damasta s florealnim uzorkom
koji teče dijagonalno, dok je središnji umetak izrađen od bijele svilene tkanine na kojoj
je strojno izrađen vez raznobojnim svilenim nitima (zlatna, žuta, smeđa, crvena, zelena,
i ljubičasta) tvoreći stilizirane motive koji izviru i spajaju se u motivu krune. U središtu
motiva dominira razvedeni list akantusa i stilizirane granate jabuke, naizmjenično u
crvenoj i ljubičastoj boji. Cijeli motiv dodatno je ukrašen bordurom u zlatno-smeđem
i ljubičastom tonu. Na stražnjoj strani kazule, bočni dijelovi su načinjeni iz istog materijala kao i na prednjem dijelu, dok je središnji dio u obliku križa. Na sjecištu krakova
križa u četverolisnom motivu nalazi se motiv križa i monogram IHS.
Duž vanjskog ruba kazule nalazi se ukrasna pozamenterijska traka, kakva se nalazi i
na vratnom izrezu te na spojevima središnjih (križa i središnjeg umetka) i bočnih dijelova kazule. Podstava je izrađena iz žute pamučne tkanine. Na podstavu prednjeg dijela
kazule našivena je bijela pamučna traka (služila je za vezanje prednjeg dijela kazule na
leđima).
Podravski zbornik 2008.
37
Zatečeno stanje
uz
M
Svi bočni dijelovi dobro su očuvani, bez vidljivih oštećenja tekstilnog nosioca, no
površinski su onečišćeni prašinom i prljavštinom. Središnji umetak s prednjeg dijela
kazule oštećen je u središnjem i gornjem dijelu prema vratnom izrezu (potpuno ili
djelomično nečitak raport tkanja) dok je na leđnom križu raport tkanja čitljiv, a veća
oštećenja uočena su na gornjem i donjem rubnom dijelu. Tkanina je prašnjava.
Pozamenterijske trake mjestimično su oksidirale, no uočena su i oštećenja niti na
rubnom dijelu, posebno na traci koja spaja prednju i stražnju stranu kazule. Podstava je
vidno zaprljana i prašnjava, uz sami rub vratnog izreza uočena su oštećenja. Na podstavi stražnjeg dijela kazule, uz rub vratnog otvora nalazi se štambilj župne crkve: ŽUPNI
URED, 42233 SVETI ĐURĐ, B. Radića 4, (042) 677-359.
g
ej
Opis provedenog konzervatorsko - restauratorskog zahvata
da
ra
Prije početka konzervatorsko-restauratorskih radova načinjena je fotografska i grafička dokumentacija. Uzeti su uzorci za kvalitativnu analizu materijala svih tekstilnih i
metalnih niti te poslani na analizu u Prirodoslovni laboratorij Hrvatskog restauratorskog zavoda. Uslijedio je suhi postupak čišćenja usisavanjem površinske prašine i prljavštine preko mreže na okviru. S obzirom da su na središnjim dijelovima uočena veća
oštećenja tekstilnog nosioca i ukrasnog motiva, nije bilo moguće provesti parcijalnu
konsolidaciju. Na gornjoj tkanini, markirani su rubovi pozamenterijskih traka, nakon
čega je uslijedilo njihovo odvajanje.
Nakon odvajanja pozamenterijskih traka ispod tkanine na bočnim dijelovima pronađena je tkanina boje bjelokosti čiji uzorak tvore križevi koji teku dijagonalno tvoreći
rombove u čijem sjecištu je kružnica u kojoj je upisan monogram IHS. Ovo otkriće
dalo je naslutiti kako se radi o izvornoj tkanini od koje je bila izrađena kazula kat. br.3.
7. . Novo otkriveni sloj znatno je oštećen, najviše u gornjem vratnom i ramenom dijelu
što je iziskivalo osiguranje dodatnog vremena i financijskih sredstava kako bi se u cijelosti mogao provesti konzervatorsko- restauratorski zahvat.
Novi sloj je fotografiran nakon čega je proveden suhi postupak čišćenja. Desni bočni
dio s prednjeg dijela kazule cijelom dužinom izrezan je uz rub vanjske pozamenterijske
trake. Uslijedio je mokri postupak čišćenja svih bočnih dijelova (i zatečeni i originalni
sloj) kao i podstave s prednje i stražnje strane kazule. Postupak uklanjanja nečistoća u
otopini neutralnog deterdženta (Hostapon T) i mlake destilirane vode proveden je u
kadi s nagibom , nakon čega je slijedilo dugotrajno ispiranje, prvo tekućom vodom, a
zatim nekoliko puta i u destiliranoj vodi. Nakon toga svi dijelovi su prosušeni, izravnate
su oštećene niti, te je uslijedio postupak sušenja i to pod opterećenjem sa staklenim utezima. U međuvremenu, obojana je nova svilena tkanina u lokalni ton za bočne dijelove
ce
ni
iv
pr
Ko
38
Podravski zbornik 2008.
uz
M
boje bjelokosti kao i za žutu podstavu.
Bočni dijelovi položeni su na novi sloj tkanine cijelom dimenzijom, dok su na podstavi parcijalno podložena oštećenja (vratni i rukavni izrez). Dodatno učvršćivanje oštećenih niti provedeno je ručnim šivanjem konzervatorskim bodom, na ravnoj podlozi
(stakleni stol), pomoću polukružne igle i svilenog filamenta obojana u lokalni ton. U
toku postupka također je napravljena fotografska i grafička dokumentacija .
Središnji dio s prednjeg dijela kazule kao i križ sa stražnjeg dijela nije bilo moguće
tretirati mokrim postupkom zbog raznobojnih niti na naličju tkanine koje u doticaju s
kapilarnom vlagom puštaju obojenje na okolnu tkaninu. Zbog toga, su ti dijelovi relaksirani na Simpatex-u, nakon čega je bilo moguće izravnati oštećene niti. Leđni križ
sastavljen je iz tri dijela, no tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata tretiran je
kao cjelina s obzirom da ga nije bilo potrebno rastavljati radi sanacije oštećenja. I ovi
su dijelovi također konsolidirani novom svilenom tkaninom obojanom u lokalnom
tonu. Oštećenja su dodatno učvršćena konzervatorskim bodom, svilenim filamentom.
U dijelu na kojem nije bio čitljiv raport tkanja, posebno na prednjoj strani kazule, oštećene niti su učvršćene bez izvedbe rekonstrukcije motiva. Međupodstava s prednjeg i
stražnjeg dijela kazule relaksirana je, na već opisani postupak, nakon čega su izravnati
nabori koji su stvoreni na tkanini tijekom dužeg vremenskog perioda.
Na pozamenterijskim trakama, posebno na traci sa spoja prednje i stražnje strane
kazule , oštećenja su konsolidirana tankim ripsom obojanim u lokalni ton, nakon čega
su popucale i oštećene niti dodatno učvršćene za novi sloj tkanine. Uslijedilo je spajanje
kazule u cjelinu, pri čemu treba napomenuti da je na bočnim dijelovima vraćena i prezentirana pronađena originalna tkanina.
Kao i za prethodne kazule, i za ovu je postojeći stalak na kojem je kazula bila izložena nadograđen prema njenim dimenzijama. Na postojeću armaturu učvršćen je dvostruki sloj Crejcat-a, koji je izmodeliran prema kosini i obliku ramenog dijela. Dodatna
voluminoznost postignuta je s nekoliko slojeva vatelina, a završni sloj je od jerseja koji
ujedno zadovoljava i estetsku funkciju (s obzirom da je u neutralnom tonu). Na ovako
prilagođenom postolju postignuti je prirodni pad tkanine i spriječena je napetost tkanine u ramenom dijelu.
Nakon završenog kompletnog konzervatorsko-restauratorskog postupka kazula kataloški broj 3.7. vraćena je u stalni postav zbirke sakralne umjetnosti smještene u kapeli
Sv. Križa u dvorcu Batthyany u Ludbregu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Zaključak
Konzervatorsko-restauratorski postupak na tekstilnim predmetima zahtjevan je i
složen posao. Iziskuje multidisciplinaran pristup za svaki pojedini predmet, a od restauratora zahtijeva što točnije predviđanje svih faza rada na temelju pregleda objekta. Podravski zbornik 2008.
39
uz
M
da
ra
g
ej
Prednja strana kazule kat.br.3.7. prije Stražnja strana kazule kat. br.3.7. prije
zahvata
zahvata
40
ce
ni
iv
pr
Ko
Detalj oštećenja na središnjem Detalj središnjeg dijela kazule,
dijelu kazule, prije zahvata
nakon zahvata
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Kazula kat. br. 3.7. nakon zahvata, prezentirana u sklopu izložbe '' Aktivnosti u RC Ludbreg
2005.-2007.'', Ludbreg dvorac Batthyany (29. svibnja- 29. lipnja 2008.)
BILJEŠKE:
iv
pr
Ko
U tome mu uvelike pomaže iskustvo, znanje kao i dostupna literatura. S obzirom
na slojevitost tekstilnih predmeta kao što je i kazula kataloški broj 3.7. (gornja tkanina,
međupodstava, podstava, ukrasne trake, i dr.) ponekad se može doći i do novih otkrića
kako je bio slučaj i s opisanom kazulom, otkrivanjem originalnog sloja. Restauratori na
osnovu novih podataka mogu rekonstruirati tijek promjena na predmetu što je važno
za poznavanje i očuvanje naše prošlosti za buduće naraštaje.
ce
ni
1. Sazvana je komisija koja je utvrdila da se radi o orginalnoj tkanini, odlučeno je da će se ista
prezentirati u okviru cjeline kazule, a noviji sloj adekvatno dokumentirati i deponirati.
2. Plitka kada- može se podešavati kut nagiba tako da nečistoće izlaze kroz donji otvor .
3. Stakleni utezi sprećavaju brzo sušenje, tkanina postupno gubi vlagu, a time se potpuno izravnavaju oštećenja na tkanini
4. Svi dijelovi kazule zasebno su izmjereni i u punoj dimenziji ucrtani na Hostaphan foliju
5. Relaksacija: sloj bugačice natopljene vodom, sloj Simpatex-a na čiju glatku stranu nalježe
objekt, n
akon čega se sve prekrije hostaphan folijom
6. Kompletan konzervatorsko- restauratorski zahvat provele su djelatnice Odsjeka za tekstil
Podravski zbornik 2008.
41
RCL-a: A
da Vrtulek Gerić, viši restaurator tehničar i Maja Vrtulek, viši restaurator tehničarvoditelj r adova, u nekim fazama sudjelovale su i Venija Bobnjarić-Vučković, voditeljica centra i
Vesnica A
bramović, suradnik restauratora tehničara
Literatura:
M
uz
1. Dokumentacija konzervatorsko-restauratorskih radova Restauratorskog centra Ludbreg
2. Katalog izložbe '' Stalnog postava zbirke sakralne umjetnosti'' u kapeli Sv. Križa u dvorcu Batthyany u Ludbregu. Ludbreg, 1998.
3. Leksikon ikonografije,liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Zagreb, 1979.
4. M. Andrassy,'' Vlakna II'', Zrinski ,Čakovec, 2005.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
42
Podravski zbornik 2008.
Ada VRTULEK GERIĆ
Hrvatski restauratorski zavod
Restauratorski centar Ludbreg
Stola, kataloški broj 3.2.
uz
M
KONZERVATORSKO – RESTAURATORSKI
RADOVI NA STOLI
da
ra
g
ej
Zbirka sakralne umjetnosti dio je stalnog postava smještenog u kapeli Sv. Križa
dvorca Batthyany u Ludbregu. Ovu zbirku sačinjavaju liturgijsko posuđe, misna ruha
kao i dvije zastave. U Restauratorskom centru Ludbreg do sada su provedeni kompletni
konzervatorsko-restauratorski radovi na pet kazula iz ove zbirke, kao i na stoli , koja
predstavlja dio kompleta uz kazulu kataloški broj 3.2.
Opis predmeta
iv
pr
Ko
Stola je dio kompleta uz kazulu kataloški broj 3.2. i načinjena je iz njoj istovjetnih
materijala tehnikom tkanja i šivanja. Načinjena je iz raznobojno broširanog svilenog
ripsa na krajevima, koji uokviruju pozamenterijske trake srma – srebro. Središnji dio
načinjen je od žutog moariranog ripsa. Stola datira iz druge polovice 18. stoljeća iz
Francuske dimenzija 192 cm X 7- 22 cm.
Vlasnik ovog predmeta je RKT župa Sv. Martina u Donjem Martijancu, a stola je iz
kapele Sv. Križa iz Križovljana. Korisnik predmeta je POU " D. Novak" Ludbreg, za
stalni postav Zbirke sakralne umjetnosti u kapeli Sv. Križa u dvorcu Batthyany u Ludbregu. Zatečeno stanje
ni
ce
Gornja, glavna tkanina je žuti moariani rips na kojem je vidljivo nekoliko većih
oštećenja gdje tkanina u potpunosti nedostaje. Uslijed upotrebe tkanina je uzduž ruba
oslabljela te joj je boja izblijedjela. Na krajevima stole nalazi se raznobojno broširana
svilena tkanina. Ova tkanina dobro je očuvana, a niti koje tvore uzorak tek su mjestimice pokidane ili opuštene. Tkaninu na krajevima stole uokviruje pozamenterijska traka
koja je u dobrom stanju. Na stražnjem djelu stole nalazi se tkanina načinjena iz više
dijelova, prljava je i izgužvana, no bez vidljivih oštećenja.
Podravski zbornik 2008.
43
uz
M
Slika stola kataloški broj
3.2. prije radova
da
ra
g
ej
Slika stola kataloški broj
3.2.nakon radova
Provedeni konzervatorsko – restauratorski radovi
ce
ni
iv
pr
Ko
Konzervatorsko-restauratorski postupak proveden je u nekoliko faza, što je popraćeno izradom fotografske, grafičke i pisane dokumentacije prije, u toku i nakon radova.
Prva faza rada odnosi se na suhi postupak čišćenja u toku kojega je sa stole uklonjena
površinska prašina i prljavština. Markiran je položaj pozamenterijskih traka nakon čega
je uslijedilo razdvajanje slojeva tkanina od kojih je stola načinjena. Gornja tkanina žute
boje sa moare efektom, raznobojno broširani rips sa krajeva stole kao i međupodstava
položene su na Simpateks te se na taj način tkanina navlažila što nam je omogućilo
njeno izravnavanje, kao i izravnavanje niti na oštećenim mjestima. Nakon što se tkanina
kao i niti na oštećenim djelovima izravnaju, tkanina se prosuši kratko optereti staklenim
utezima te do kraja posuši.
M
okri postupak čišćenja primijenjen je samo na podstavi. Podstava je bijele boje, a
mokri postupak čišćenja, proveden je u kadi u otopini neutralnog deterdženta u deioniziranoj vodi. Mokri postupak čišćenja završava dugotrajnim ispiranjem pod mlazom
tekuće vode kako bi se u potpunosti uklonio deterdžent s tkanine kao i sve nećistoće.
Podstava je nakon mokrog postupka čišćenja uz pomoć staklenih utega prosušena i
poravnana.
Isti postupak primjenjen je i na pozamenterijskim trakama koje uokviruju raznobojno broširani rips na krajevima stole kao i trake koje tvore križ na vratnom dijelu.
Nakon ovih faza , suhog i mokrog čišćenja, pristupilo se sanaciji oštećenja na mjestima
gdje je to potrebno. Primjenjena je reverzibilna metoda, a sva oštećenja na podstavi i
44
Podravski zbornik 2008.
uz
M
međupodstavi parcijalno su konsolidirana novom svilenom tkaninom obojenom u lokalni ton originalne tkanine, te su nakon toga sva oštećenja učvršćena konzervatorskim
bodom.
Na gornjoj tkanini na mjestima gdje ona u potpunosti nedostaje izrađene su popune.
Upotrebljena je svilena rips tkanina obojana u žuti ton originalne tkanine, nakon čega je
gornja tkanina u potpunosti konsolidirana te su sva oštećenja dodatno učvršćena šivanjem svilenim filamentom konzervatorskim bodom. Nakon faze sanacije oštećenja na
svim sastavnim dijelovima stole, pristupilo se spajanju istih u cjelinu. Stola je sastavljena
ručno, šivanjem ravnim bodom u razmaku od 2 milimetra žutim pamučnim koncem.
Kompletni konzervatorsko-restauratorski radovi provedeni su tijekom 2007. godine
u radionici za tekstil u Restauratorskom centru Ludbreg, Hrvatskog restauratorskog
zavoda . Nakon provedenog konzervatorsko-restauratorskog postupka stola kataloški
broj 3.2. vraćena je u stalni postav Zbirke sakralne umjetnosti u kapeli Sv. Križa dvorca
Batthyany u Ludbregu.
g
ej
BILJEŠKE:
da
ra
Literatura:
ce
ni
iv
pr
Ko
1. Stola, lat.stola "gornja haljina". Stola je uzak, izvezen dio odjeće koji se nosi preko ramena,
kada se n
osi kao misna odjeća, nosi se prekrižena na prsima i učvršćuje se pasom. Po boji se
slaže s misnicom i naručnikom. Redovito je ukrašena s tri križa; jedan na vratu, a po jedan na
svakom kraju. Stola ja znak svećeničkog dostojanstva i vlasti.
2. Ispod Simpateksa nalazi se bugačica navlažena u destiliranoj vodi, a sve je prekrito Hostaphan
folijom. Na taj način se materijal položen na Simpateks vlaži bez direktnog doticaja s vodom,
što je poželjno za materijale čije obojenje nije postojano, kao u ovom slučaju žuto moariranog
svilenog ripsa ili kada se radi o metalnim nitima koje tvore uzorak kao na primjeru raznobojno
broširane tkanine koja se nalazi na krajevima stole.
3. Pripremljena je 5 %-tna otopina deterdženta Hostapon T u deioniziranoj vodi. Mokri postupak čišćenja proveden je pri temperaturi od 30 °C u trajanju od 20 minuta.
4. Konzervatorski bod je jedan od načina na koji se vrši sanacija oštećenja na tkanini. To je reverzibilna metoda, a šivanje se izvodi svilenim filamentom obojadisanim u odgovarajući ton.
5. U realizaciji programa sudjelovale su: Venija Bobnjarić – Vučković, voditelj RCLudbreg, Maja
Vrtulek, viši restaurator tehničar i Ada Vrtulek Gerić, viši restaurator tehničar, voditelj radova.
1. Arhiva radova Hrvatskog restauratorskog zavoda, Restauratorski centar Ludbreg
2. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979.
3. Katalog izložbe ''Stalni postav zbirke sakralne umjetnosti'' u kapeli Sv. Križa u dvorcu
Batthyany u Ludbregu. Ludbreg, 1998.
Podravski zbornik 2008.
45
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
S udionici pripremnog sastanka Europsko-mediteranskog kongresa o očuvanju i promidžba
drevnih mozaika održanog u RC Ludbreg organiziranog od UNESCO-ovog ureda za Istočnu
Europu u Veneciji (2008.)
46
Podravski zbornik 2008.
Venija BOBNJARIĆ - VUČKOVIĆ
Hrvatski restauratorski zavod Zagreb
Restauratorski centar Ludbreg
M
AKTIVNOSTI U RESTAURATORSKOM CENTRU
LUDBREG 2004. – 2008.
uz
U periodu od 2004.-2008., kao i ranijih godina, u Restauratorskom centru Ludbreg1
provodile su se aktivnosti utvrđene programom rada Hrvatskog restauratorskog zavoda2 u cjelini, ali i RCL-a, kao jedne od zavodskih dislociranih radionica. Aktivnosti su
bile vrlo raznolike, a mogu se svrstati u nekoliko grupa: konzervatorsko - restauratorski
radovi, dezinsekcija i deponiranje umjetnina, organizacija znanstvenih skupova, seminara i radionica te povremene vanprogramske aktivnosti poput suorganizacije izložaba,
koncerata i promocija.
Prva, najvažnija i najopsežnija aktivnost odnosi se na konzervatorsko-restauratorske
radove na pokretnim spomenicima kulture gotovo s cijelog područja Hrvatske. Većim
dijelom na tim su programima angažirani restauratori RC Ludbreg3. U RC Ludbreg realizirani su i neki od programa ostalih odjela HRZ-a: Radionice za papir i kožu,4 Odjela
za tekstil5 te Odjela za polikromiranu skulpturu iz Zagreba6. Restauratori navedenih
odjela iz Zagreba radili su na svojim programima u radionicama RCL-a zbog većeg
raspoloživog prostora potrebnog za rad na umjetninama velikih dimenzija. Na nekima
od tih programa surađivali su ili još uvijek rade ludbreški restauratori.7
Programi na kojima se radi većim dijelom su financirani od strane Ministarstva kulture RH i to sredstvima namijenjenim za zaštitne radove na pokretnim spomenicima
kulture. Osim MK neke od programa djelomično ili u potpunosti financijski su podržale županije, zajednica lokalne samouprave te kulturne institucije.8
U proteklih pet godina RC Ludbreg realizirao je sljedeće programe - I. Radionica
za polikromnu skulpturu i slikarstvo: Stara Drenčina, kapela sv. Ivana krstitelja:
radovi na sanaciji tabulata i drvenih klupa (18.st.), Osijek, Kapela sv. Roka: konzervatorsko-restauratorski radovi na skulpturama sv. Roka i sv. Sebastijana (18.st.), Sveti
Petar Mrežnički, RKT župa sv. Petra, župna zbirka: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na skulpturama anđela, sv. Florijana i sv. Nikole (18.st.), Brest
Pokupski, kapela sv. Barbare: nastavak započetih radova do dovršenja na bočnim oltarima Kristova krštenja i Uznesenja Bogorodice (17/18.st.), kao i transport te montaža
sve tri obnovljene oltarne cjeline u crkvi, Varaždin, Gradski muzej: djelomičan konzervatorsko-restauratorski postupak na pozitivu (17.st.) iz kulturno-historijske zbirke muzeja, Tomaš, kapela sv. Tome: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na
bočnom oltaru sv. Barbare (18.st.); konstruktivna dorada glavnog oltara sv. Tome; tran-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
47
uz
M
g
ej
Unutrašnjost kapele sv. Ivana Krstitelja u Staroj Drenčini (okolica Siska),
nakon obnove oltara, tabulata, klupa i arhitekture drvene kapele
(Foto: Vid Barac, 2006.)
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
sport i montaža tri obnovljene oltarne cjeline u crkvi, Varaždin, privatno vlasništvo:
kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na stilskom namještaju – komodi,
trosjedu, dvije fotelje i stoliću (19.st.), Slavonski Brod, crkva sv. Trojstva: kompletan
konzervatorsko-restauratorski postupak na 4 skulpture crkvenih otaca, postamentima
i zidnoj oblozi te menzi s tabernakulom glavnog oltara sv. Trojstva (18.st.); početak
kompletnog konzervatorsko-restauratorskog postupka na bočnom oltaru sv. Križa (18.
st.), Dubočac, kapela sv. Mihovila: demontaža, transport, dezinsekcija, istraživanja na
dva bočna oltara; kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak i montaža in situ bočnog oltara sv. Lucije (18.st.); početak radova na bočnom oltaru Majke Božje, Donja
Voća, kapela sv. Tome: demontaža, preventivna zaštita, transport, dezinsekcija, istraživanja slikanog sloja i početak kompletnog konzervatorsko-restauratorskog postupka
na glavnom oltaru sv. Tome (18.st.); preventivna zaštita, in situ, dva bočna oltara (18.
st.), Nova Gradiška, kapela sv. Terezije: demontaža, preventivna zaštita, transport,
dezinsekcija, istraživanja na glavnom oltaru i propovjedaonici; kompletni konzervatorsko-restauratorski radovi na glavnom oltaru (druga pol. 18.st.) te njegova montaža u
crkvi, Jamničko Podgorje, kapela sv. Vida: nastavak radova do dovršenja na dva bočna oltara sv. Stjepana i sv. Petra (18.st.) te njihova montaža u župnoj crkvi sv. Antuna
Padovanskog u Lasinji koja je u domovinskom ratu ostala bez dijela inventara; kompletan konzervatorsko restauratorski postupak na dvjema skulpturama, dvjema slikama
i 6 svijećnjaka s glavnog oltara sv. Vida (18.st.); transport i smještaj u župnom dvoru,
Stari Farkašić, crkva Pohođenja BDM: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na oltarnoj slici sv. Mihovila u ukrasnom okviru (19.st.), Hrastovljan, kapela
48
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Detalj papirnatih tapeta
"Francuski vrtovi" iz palače
Katić u Dubrovniku u tijeku
radova na sanaciji oštećenja.
Međunarodno savjetovanje o
konzervatorsko-restauratorskoj
djelatnosti ICOR (2006.), RC
Ludbreg
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
sv. Benedikta: preventivna zaštita, demontaža, dezinsekcija, istraživanja te kompletan
konzervatorsko-restauratorski postupak na oltaru sv. Ane (18.st.) pod korom; dezinsekcija i istraživanja na dvije skulpture sa glavnog oltara, Kuzminec, crkva sv. Kuzme i
Damjana: preventivna zaštita, demontaža i dezinsekcija, istraživanja i izrada prijedloga
radova za tri oltarne cjeline; kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na tabernakulu glavnog oltara sv. Kuzme i Damjana (18.st.), Mursko Središće, crkva Marije
Kraljice i sv. Ladislava: preventivna zaštita donjeg dijela glavnog oltara sv. Stjepana i sv.
Ladislava do zone vijenca (druga pol. 18.st.), Goričan, crkva sv. Leonarda: demontaža,
dezinsekcija, istraživanja slikanog sloja i izrada prijedloga radova na glavnom oltaru sv.
Leonarda (druga pol. 18.st.); preventivna zaštita i demontaža propovjedaonice, Sveta
Marija, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, oltar Muke Kristove (pod korom)
(druga pol.18.st.): preventivna zaštita, demontaža, dezinsekcija i istraživanja. Zatim II.
Radionica za tekstil: Koprivnica, Muzej grada – etnografska zbirka: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na lajbecu iz Jagnjedovca (poč. 20.st.), Koprivnica,
Muzej grada – etnografska zbirka: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak
na torbici i rupcu iz Koprivničkog Ivanca (poč. 20.st.), Koprivnica, Muzej grada –
zbirka cehalija: kompletan konzervatorsko-restauratorski postupak na cehovskoj zastavi (druga pol. 19.st.), Požega, kripta sv. Terezije Avilske: djelomičan konzervatorskorestauratorski postupak na grobnoj marami pok. Ane Slavetić (poč. 19.st.), Ludbreg,
kapela sv. Križa, Zbirka sakralne umjetnosti: kompletan konzervatorsko-restauratorski
postupak na liturgijskom ruhu – pet misnica ( kat.br. 3.3, 3.4., 3.2., 3.6., 3.7.) te štoli
(kat.br.3.2.), Križovljan, kapela sv. Križa: dezinsekcija i preventivna zaštita kompleta
Podravski zbornik 2008.
49
uz
M
starog misnog ruha (6 kompleta 9 + 2 pojedinačna predmeta), Hrastovljan, kapela sv.
Benedikta: dezinsekcija i preventivna zaštita kompleta starog misnog ruha (6 kompleta
+ 3 pojedinačna komada). Svi radovi popraćeni su obimnom pisanom, grafičkom i foto
dokumentacijom.9
Druga aktivnost, koja se također provodi kontinuirano tijekom godine, odnosi se na
dezinsekciju umjetnina od drvenog i tekstilnog nosioca u specijalno izrađenoj komori
za dezinsekciju. Uglavnom se radi na dezinsekciji umjetnina koje dolaze u RC radi daljnje obrade tj. konzervatorsko-restauratorskih radova, ali se tretiraju i umjetnine na kojima slijedi isti postupak u drugim radionicama HRZ-a iz Zagreba i Splita, ali i ostalih
institucija koje surađuju na zaštiti svoje građe (Galerija Ružić Sl. Brod, Gradski muzej
Varaždin, Muzej grada Koprivnice, Zavičajna zbirka Ludbreg). Dezinsekcija se provodi
i privatnim zbirkama stilskog i seoskog namještaja.
O
d ostalih planiranih povremenih aktivnosti valja spomenuti organizaciju znanstvenih skupova, seminara i radionica. Nositelj tih programa je Odjel za školovanje,
usavršavanje i međunarodnu suradnju iz Zagreba10 zajedno s ostalim odjelima HRZa11. U razdoblju od 2004.-2008. godine organizirani su slijedeće seminari i radionice:
Radionica "Tkanje i vezenje II", 2004., Radionica "Tradicijske tehnike tekstilnog
rukotvorstva", 2005., Seminar i radionica "Primjena tehnika starih majstora u konzervatorsko-restauratorskoj praksi – povijesne žbuke", Ludbreg-Križovljan, 2005.,
Međunarodno savjetovanje o konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti – organizacija, obrazovanje i razvoj održavala se zbog velikog broja sudionika u Velikoj svečanoj dvorani dvorca (ICOR - International Conference of Restorers), 2006., Seminar
i radionica "Povijesni tipovi mramorizacije i mogućnosti njihove konzervacije i
restauracije", 2007., Dvodnevni radni sastanak dislociranih radionica HRZ-a o konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji, 2007., Pripremna radionica tečaja "Komunikacija baštine" u organizaciji UNESCO-vog ureda za istočnu Europi sa sjedištem u Veneciji, 2007., Pripremni sastanak za organizaciju Europsko-mediteranskog
kongresa o očuvanju i promidžba drevnih mozaika u organizaciji UNESCO-vog
ureda za istočnu Europi, 2008. Na pripremama svih seminara, radionica i sastanaka bilo
je angažirano tehničko i administrativno osoblje i svi ostali djelatnici Centra.12
Konzervatori i restauratori RCL-a i sami su bili sudionici nekih znanstvenih skupova, seminara i radionica održanih u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Najznačajniji su:
Stručni skup "I.Kukuljević Sakcinski, prvi hrvatski konzervator", Varaždinske
Toplice, 2004. aktivno sudjelovali s dva izlaganja, Znanstveno stručni skup "Učiteljice, dizajnerice, čipkarice", Lepoglava, 2004. s tri sudionika, Međunarodni simpozij
"Znanost za umetnost", Ljubljana, 2004. sa šest sudionika, Znanstveno-stručni skup
"Festivali čipke i kulturni turizam", Lepoglava, 2005. sa tri sudionika, Primjena
lasera u sanaciji spomenika kulture, Zagreb, 2005. sa šest sudionika, Workshop
"Use of Lasers in Conservation and Conservation Science". Ljubljana, 2005. s
dva sudionika, Znanstveno-stručni skup "Zaštita, konzervacija i restauracija čipki"
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
50
Podravski zbornik 2008.
uz
M
i radionica "Prepoznavanje flamanske čipke", Lepoglava, 2006. aktivno sudjelovali
s jednim izlaganjem te tri sudionika, 10. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji. Konzervatorsko-restauratorska radionica, Poreč, 2006. aktivno sudjelovali s dva izlaganja,
11. međunarodni festival čipke, Predavanja "Podučavanje u čipkarstvu" i "Čipka na
stolu", Lepoglava, 2007. s jednim sudionikom, Prvi stručni skup restauratora i konzervatora tekstila Hrvatske, Zagreb, 2007. aktivno sudjelovali s jednim izlaganjem i
dva sudionika, 7. strukovno druženje slovenskih konzervatora-restauratora, Ljubljana, 2008. aktivno sudjelovali na izložbi sa tri plakata i pet sudionika, Intenzivni specijalistički kurs "Savremene metode konzervacije slika", Beograd, 2008. s jednim
sudionikom.
Konzervatori i restauratori RCL-a objavljuju svoje stručne radove u periodičnim
glasilima poput Podravskog zbornika, Zbornika radova sa znanstveno-stručnog skupa "Kukuljevićevi dani", Zbornika radova sa znanstveno-stručnog skupa "Lepoglavski
dani", Zbornika radova AKM-a, pa čak i u nekim inozemnim stručnim časopisima
poput španjolskog "El Husaño".
R
estauratorski centar u Ludbregu vrlo je privlačan studentima radi obavljanja njihove obvezne studentske prakse. Suradnja na tom polju uspostavljena je s Akademijom
likovnih umjetnosti iz Zagreba, Umjetničkom akademijom iz Splita, Tehničkim fakultetom u Münchenu (Technische Universität München) te Visokom stručnom školom
iz Potsdama (Fachhochschule Potsdam) u Njemačkoj. U proteklih pet godina svoju je
studentsku praksu obavljalo desetak domaćih i stranih studenata.13
Uspostavljena je i suradnja na međunarodnoj razmjeni iskustava među restauratorima pa je u okviru tog programa, a posredstvom i u organizaciji Ministarstva kulture
RH, RC Ludbreg na desetak dana tijekom svibnja 2008. godine ugostio dvoje stručnjaka iz Mongolije14 koji su detaljno upoznati s metodama i načinom rada.
Restauratorski centar je surađivao i s gradskim i županijskim institucijama na suorganizaciji i realizaciji nekih vanprogramskih aktivnosti kao što su izložbe, koncerti ili
promocije knjiga. Te aktivnosti su se organizirale u maloj dvorani za predavanja na drugom katu dvorca ili u velikoj svečanoj dvorani na prvom katu. U suradnji s Muzejom
grada Koprivnice organizirane su promocije Podravskog zbornika br. 29 (2004.) i br. 33
(2008.). Upriličene su promocije knjiga "Zavičajni sentimenti" autora Stjepana Belovića
i "Ludbreške ulice" autora Dragutina Novaka (2008.). U suradnji s Koncertnom direkcijom Varaždin u sklopu Baroknih večeri 2007. godine organiziran je koncert ansambla
"Book Street Band"a iz Londona. U proljeće 2008. godine u povodu 45. Goranovog
proljeća u gostima, a u suradnji s Varaždinskom županijom i gradskom knjižnicom i
čitaonicom "M. Kerstner" iz Ludbrega, organizirano je večer čitanja pjesnika. Konačno
u ljeto iste godine održana je Charter ceremonija Rotary Cluba Ludbreg.
U svečanoj dvorani dvorca, a od 2006. godine i novouređenoj izložbenoj dvorani
u prizemlju RCL-a održano je do sada nekoliko izložbi: Izložba radova nastalih na
radionici "Tkanje i vezenje II" u suorganizaciji s POU "D. Novak" Ludbreg, 2004.,
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
51
uz
M
ogled s druge etaže na Veliku
P
svečanu dvoranu u dvorcu
Batthyany tijekom održavanja
seminara / radionice "Povijesni
tipovi mramorizacije i
mogućnosti njihove konzervacije
i restauracije" održane 2007.
godine.
g
ej
da
ra
Izložba radova nastalih na radionici "Tradicijske tehnike tekstilnog rukotvorstva" u
suorganizaciji s POU "D. Novak" iz Ludbrega, 2005., Izložba kamenih ulomaka i fotografija "Arhitektonsko-građevni kamen u Hrvatskoj" u suradnji s Rudarsko-geološko-naftnim fakultetom iz Zagreba15, 2007., Izložba crteža autora Tomislava Kljaića
Grge iz Varaždina u organizaciji POU "D. Novak" Ludbreg, 2007., Izložba fotografija
"Aktivnosti u Restauratorskom centru Ludbreg 2005.-2008.", 2008.
Tijekom cijele godine RC Ludbreg ugostio je mnoge posjetitelje kojima je omogućeno razgledavanje unutrašnjosti dvorca i kapelice. U iznimnim slučajevima dozvoljen
je i ulazak u radionice što se posebno odnosi na mnogobrojne delegacije i goste koje
dolaze u službene, poslovne posjete gradu Ludbregu, Turističkoj zajednici, ludbreškim
gospodarstvenicima, ustanovama, udrugama, kulturnim i obrazovnim institucijama.
Tako je u proteklih pet godina zabilježeno više stotina posjetitelja.
iv
pr
Ko
Venija Bobnjarić Vučković
Croatian Conservation Center – Conservation Center Ludbreg
ACTIVITIES IN THE LUDBREG CONVSERVATION CENTER from 2004 to 2008
ce
ni
Within the period from 2004 to 2008 there have been various activities going on in the Ludbreg
Conservation Centre (LCC), following the Programme of Activities of the Croatian Conservaton
Institute, as well as the one of LCC, as one of the Institute's branches.
The major and most comprehensive activity is related to conservation/restoration works on
movable cultural goods throughout the Republic of Croatia. Programmes in progress are mainly
financed by the Ministry of Culture of the Republic of Croatia, while some programmes are financially supported by counties, local communities and cultural institutions. Another activity, in continual progress all year round, is desinsection of wooden and textile objects in an especially designed
52
Podravski zbornik 2008.
uz
M
U vrijeme održavanja radionice
o mramorizaciji organizirana
je i izložbe "Arhitektonskograđevni kamen u Hrvatskoj"
g
ej
da
ra
desinsection chamber, where inert nitrogen is applied.
Of other planned on and off activities, it is worthwhile mentioning the organization of scientific
conferences, seminars and workshops on the Center's especially reconstructed premises. Conservationists and restorators of the LCC have themselves attended some scientific conferences, seminars
and workshops held in Croatia or abroad, and have been publishing their expert works in numerous
periodicals. The LCC is very attractive to Croatian and foreign students since they are offered a
possibility to complete their obligatory student traineeship there with contacts and co-operation in
international exchange of restorator's experiences.
The Centre's co-operation with city and county institutions is inevitable in order to realize some
extra activities, such as exhibitions, concerts and promotions of published books. The Ceremonial
Hall of the mansion, as well as the newly redecorated Exhibition Hall on the ground floor of the
LCC mansion, have hosted several exhibitons since 2006. Last year many visitors could see the interior of the mansion as well as the chapel nearby. In exceptional cases, entrance was also allowed into
the workshops – very often to numerous groups of representatives, official and business visitors
to the Town of Ludbreg, the Tourist Association, companies, institutions, clubs and cultural and
educational institutions.
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
ce
ni
1. U daljnjem tekstu "RCL".
2. U daljnjem tekstu "HRZ".
3. Konzervator savjetnik Venija Bobnjarić-Vučković (voditeljica Centra); konzervatori restauratori: Zlatko Kapusta, Jelena Spevec i Daša Suhić; restauratori viši tehničari Ada Vrtulek Gerić i
Maja Vrtulek; restauratori tehničari: Davor Bešvir, Dana Buljan-Cypryn, Roko Cypryn Buljan
(drvo rezbar), Stako Kirić (stolar), Monika Petrač; suradnici restauratori tehničari Vesnica
Abramović i Dijana Črepinko; volonteri: Antonio Horvatić, Dražen Katalenić, Zrinka Matijević, Vladimir Šestan.
Podravski zbornik 2008.
53
uz
M
4. Konzervator-restaurator Andreja Dragojević (voditeljica odjela); konzervatori restauratori
Marko Tišljar, Lara Žufić, Daniela Ratkajec Pedišić, Sandra Juranić i suradnik konzervatora
restauratora Marinko Prlić.
5. Konzervator restaurator savjetnik Bernarda Rundek Franić (voditeljica odjela); restauratorice
Gordana Car, Lana Čačić i Branka Regović; restaurator tehničar Blaženka Beatović.
6. Odsjek I: konzervator restaurator savjetnik Vesna Šimičić (voditeljica odsjeka); konzervatori
restauratori Edo Anušić, Iva Koci, Snježana Hodak, Tomislav Jakopaš; Odsjek III: konzervator restaurator savjetnik Josip Turk (voditelj odsjeka); viši konzervatori restauratori Sonja
Črešnjak i Mladena Đurić; konzervator restaurator Anđelko Pedišić; viši restaurator tehničar
Maja Kolar; restaurator tehničar Miljenko Zvonar; Odsjek IV: konzervator restaurator savjetnik Romana Jagić (voditeljica odsjeka), konzervatori restauratori Aleksandar Bezinović i Lana
Lalić, restaurator tehničar Ana Marija Franić.
7. Programi ostalih odjela na kojima su bili angažirani ludbreški restauratori su:
a) Dubrovnik, Palača Katić- papirne tapete "Dama s jezera", "Vidici Škotske" i "Francuski
vrtovi" proizvedene u Rixheimu u Francuskoj (19.st.).
b) Stara Drenčina, Kapela sv. Ivana Krstitelja – oslikani tabulat (18.st.).
c)Varaždin, kapela sv. Florijana – glavni oltar sv. Florijana.
8. Neki od ostalih investitora: Varaždinska županija, Koprivničko-križevačka županija, Grad
Koprivnica, Poglavarstvo grada Ludbrega, Muzej grada Koprivnice, Gradski muzej Varaždin,
POU "D. Novak" Ludbreg, RKT župa Kuzminec, RKT župa Goričan, Franjevački samostan
Slavonski Brod, Galerija Ružić Slavonski Brod.
9. Na dokumentaciji su radili: Davor Bešvir, Venija Bobnjarić-Vučković, Roko Cypryn-Buljan,
Dana Buljan-Cypryn, Sandra Planko Kos, Jelena Spevec, Natalija Vasić, Maja Vrtulek.
10. Voditeljica programa Iskra Karniš i suradnice: Mihaela Bišćan, Janja Ferić, Dijana Požar, Andreja Šimunić.
11. Odsjek IV iz Zagreba voditeljice Romane Jagić te njenih suradnika Aleksandra Bezinovića,
Tihe Dabac, Ane-Marija Franić i Lane Lalić.
12. Venija Bobnjarić-Vučković, Štefanija Havaić, Božica Kirić, Željko Moslavac, Sandra Planko
Kos, Rosana Vucković.
13. Neki od studenata koji su obavljali praksu: Birgitt Spiess, Dagmar Dammar (D - Potsdam)
Lana Lalić, Nevena Krstulović, (Split); (Zagreb).
14. Restauratoricu tekstila Myagmarsuren Butemj i stručnjaka za digitalizaciju spomeničke baštine
Altansukh Badam iz Centra za zaštitu spomeničke baštine Mongolije iz Ulaanbaatora, R Mongolija (Cultural Heritage Center of Mongolia).
15. Izložba je organizirana u suradnji s Dr.sc. Josipom Tišljarom koji za izložbu ustupio dio fakultetske i privatne zbirke.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Izvori i literatura:
Dokumentacija HRZ-RCL-a 2004-2008.
54
Podravski zbornik 2008.
Vladimir CRNKOVIĆ
Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
PORTRET ZEMLJE
uz
M
Bravurozan karikaturalni crtež Joze Kljakovića nakon 75 godina ponovno u
domovini
da
ra
g
ej
P
otkraj srpnja 2007. prispio je u Hrvatski muzej naivne umjetnosti iz Pariza relativno
velik crtež Joze Kljakovića (1889.-1969.), nastao najvjerojatnije 1932., rađen olovkom
na kartonu. Riječ je o kompoziciji s više ljudskih figura u pejzažu, očitoga groteskno-karikaturalnog karaktera. Dominira nekoliko krupnih likova, ponajprije upečatljiva muška
figura, smještena desno od središnjeg dijela crteža, koja je rukama uprta o plug kojim
ore zemlju. Umjesto uobičajenih životinja, plug vuku dva muškarca. U lijevom donjem
kutu četvrti je muški lik zabavljen vađenjem brojnih kobasica iz velike posude. Iznad
njega lebdi neka krava, obješena vjerojatno o grane drveta. S desne strane sjedi mlada i
elegantna žena okružena guskama. Iza nje, uz veliko strašilo za ptice, još su dvije muške
figure.
C
ijela se scena odvija u ravničarskom pejzažu, gdje su u udaljenijim planovima kuće
smještene uz cestu; vidimo također kola s kravama, sijenom i seljacima što se vraćaju
kući, te zonu neba. U gornjem lijevom kutu, ispred kuća, nekoliko je šatora ispred kojih
se naziru ljudske figurine, najvjerojatnije Cigani.
Usprkos karikiranosti i grotesknosti, zahvaljujući karakterističnoj i markantnoj fizionomiji te jakim obrvama u liku muškarca s plugom prepoznajemo Krstu Hegedušića. Iz
izorane brazde, iza pluga, niču mlade stabljike kukuruzovine i, odmah do njih, fragmenti nekih malih slika. Pozornijom analizom otkrivamo da su to pojednostavnjeni dijelovi
ranih Generalićevih akvarela Husovci u snijegu (1930.), Zima u Hlebinama (1931.) i Sajam u
Novigradu Podravskom (1932.). Upravo pouzdana datacija tih djela omogućuje datiranje
ovog crteža u razdoblje oko 1932. godine. Riječ je očito o aluziji na Hegedušićev "hlebinski eksperiment", otkriće seljaka-slikara Ivana Generalića. Stoga i mjesto događanja
možemo dešifrirati kao podravski, hlebinski krajolik.
Ispred Hegedušića, velika je muška figura, okrenuta licem prema gledateljima, koja
vuče plug dok joj iz džepa hlača ispadaju igrače karte. Osim po fizionomiji, upravo ti
rekviziti pomažu nedvojbenu identifikaciju: to je Antun Augustinčić, čija je strast prema
kartama bila opće znana i koja ga je pratila cijeli život.
Šćućurena figura u lijevom donjem kutu predstavlja Otona Postružnika. Osim po
karakterističnoj fizionomiji, i on je definiran prepoznatljivim atributima: kobasice simboliziraju zemaljske užitke, kojima je ovaj umjetnik bio poslovično sklon, a okomito
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
55
uz
M
iznad postavljena krava aluzija je na njegovu znamenitu sliku Klek iz 1929. godine.
Između Postružnika i Augustinčića smještena je još jedna figura, mlad i naočit muškarac, također upregnut u plug. Riječ je o Ivanu Tabakoviću. Dalekozor, koji ima ovješen oko vrata, višeslojnog je značenja: to nije samo instrument za promatranje dalekih
predmeta, kojim se može prodrijeti i u zonu nevidljivog, nego i aluzija na njegov rad
na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu (gdje se koristio mikroskopom); istodobno to je gotovo proročanski nagovještaj njegovih scijentističkih pikturalnih ostvarenja što su zaredala dvadesetak godina kasnije. Čemu služi velika lepeza, nije
jasno.
Crtež prikazuje dakle četiri ključna umjetnika udruženja umjetnika Zemlja (1929.1935.). U desnom je dijelu, kao što rekosmo, mlađahan ženski lik u elegantnoj i mondenoj ljetnoj haljini bez rukava te u čizmicama; u rukama drži veliku svesku i dugačku
olovku, a okružena je sa tri bijele guske. Prepoznatljiva fizionomija, a osobito karakterističan razroki pogled, pomažu identifikaciju: riječ je o Irini Kunjini Aleksander, uvaženoj ruskoj književnici, supruzi Božidara Aleksandera, uglednoga zagrebačkog odvjetnika i člana jedne od najbogatijih hrvatskih porodica između dva svjetska rata, meceni
brojnih umjetnika, osobito lijeve inteligencije, među njima i članova grupe Zemlja.
D
vije muške figure u udaljenijem planu, uz strašilo, teže je prepoznati, no čini se da
je lik s naočalama Omer Mujadžić, također jedan od prvih sudionika grupe Zemlja, a
fizionomija do njega asocira na Željka Hegedušića, također člana ove znamenite umjetničke udruge. Osim groteskno-karikaturalnih značajki, otkrivamo i stanovite ironične
naboje. To se očituje ponajprije u lijevoj grupaciji, gdje je Irina Aleksander, umjesto kao
Leda s labudovima, prikazana u okružju gusaka (ili gusana?).
Po predanju, crtež nosi naziv Irina Aleksander i grupa Zemlja, a objavljen je (reproduciran) prvi put u knjizi ove spisateljice Svi životi jedne ljubavi (Zagreb, 2003.). Kao što je
poznato, Irina Aleksander potpomagala je sve ove umjetnike, kao što ih je podržavao i
Raymond Warnier, utemeljitelj i dugogodišnji direktor Francuskog instituta u Zagrebu.
Svima njima on je bio ishodio stipendije francuske vlade za duži ili kraći boravak u
Parizu. Upravo stoga ne začuđuje da se ovaj crtež našao u zbirci Warnir. Zašto je Joza
Kljaković sve prikazao tako groteskno i šaljivo, u nekim detaljima sarkastično i ironično,
nije znano. Podsjetimo tek da je crtež nastao u vrijeme oštrih sukobljavanja na hrvatskoj
likovnoj sceni – između zemljaša, meštrovićevaca (kojima je pripadao Kljaković) te članova Grupe trojice. Djelo se odlikuje svim tipičnim kljakovićevskim značajkama: velikim,
voluminozno oblikovanim i monumentalnim figurama, usredotočenjem na bitno, te
bravuroznošću izvedbe.
Serge Warnier, sin Raymonda, donirao je ovu umjetninu Hrvatskom muzeju naivne
umjetnosti u znak sjećanja na svog oca i sa željom da ona bude dostupna hrvatskoj javnosti. Interesantno da je on tu donaciju dogovarao još s Irinom Aleksander, koja ga je
na taj plemeniti čin i poticala. U ime institucije koja je sliku dobila, kao i cijele hrvatske
kulturne javnosti, najdublje mu zahvaljujemo na poklonu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
56
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Joza Kljaković: Irina Aleksander i grupa Zemlja, oko 1932., crtež olovkom na kartonu, 540x690 mm, vl.
Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
1. Objavljeno pod naslovom: Vladimir Crnković, Portret Zemlje / Bravurozan karikaturalni crtež
Joze Kljakovića nakon 75 godina ponovno u domovini. Vijenac, Zagreb, 8.11. 2007, str. 14.
ce
ni
Podravski zbornik 2008.
57
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Ivan Generalić: Autoportret, 1963., olovka na papiru, 600x450 mm, vl. Hrvatski muzej naivne
umjetnosti, Zagreb
58
Podravski zbornik 2008.
Vladimir CRNKOVIĆ
Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
EKSPERTIZA CRTEŽA IVANA GENERALIĆA
AUTOPORTRET
M
uz
Ivan Generalić (1914.-1992.) rodonačelnik je hrvatske naive i Hlebinske škole, jedan
među našim najznamenitijim slikarima 20. stoljeća, uvaženi predstavnik figurativnih
tendencija u doba prevlasti astratizma, te klasik svjetske naive. Sustavno slika od 1930.,
a izlaže od 1931. godine.
Ponuđeni crtež Autoportret, iz 1963., vrhunsko je djelo hrvatske moderne crtačke
umjetnosti, u kojem je ostvarena fascinantna sličnost i, ujedno, duboka psihološka,
karakterna i socijalna determiniranost. Težište je dano ovalu lica, ponajprije prodornim
očima te stisnutim usnama, naglašenom nosu i uhu, što je sve riješeno vrlo plastično,
sjenčanjem. Kao kontrapunkt skulptorski oblikovanoj glavi u gornjem dijelu, dolje su
naznačene teške i velike šake, koje odaju i naglašavaju seljačko podrijetlo autora. To
su ruke o kojima je zanosno pisala pariška kritika u povodu umjetnikove samostalne
izložbe u francuskoj metropoli – ruke velike, nespretne, ali genijalne, kako se tada tvrdilo – ruke koje na ovom crtežu nisu tek obični detalj kompozicije nego bitno sudjeluju
u određenju predočenog. Generalić je, naime, bio i ostao cijelog života slikar-seljak,
nikada se nije odmaknuo od svoje podravske grude, koja ga je zauzvrat antejski hranila,
ne samo zemaljskim plodovima nego mu bijaše polazište i osnova njegove duhovne
nadgradnje, njegova začudnog likovnog svijeta u cijelosti.
Sve je u ovom crtežu statično, ukočeno, reprezentativno i – monumentalno. Stanovite disproporcije glave i tijela nisu disonantne; dapače, pomišljamo da su nastale namjerno ne bi li se pospješila što veća ekspresivnost. Mala ptica na glavi, na kapi, dodatni je
znakoviti element kojim autor narušava uobičajene (auto)portretne sheme. Riječ je u
biti o dvostrukom autoportretu, jer umjetnik ne samo da predočuje sama sebe nego se
vidi i kako se slika.
Crtež je sredinom šezdesetih godina otkupio od umjetnika galerist Bruno Bischofberger, koji ga je potom reproducirao u katalogu Generalićeve samostalne izložbe
u Galerie für naive Kunst, u Zürichu 1967. godine. Potom je godinama bio u nekoj
njemačkoj privatnoj zbirci, a sada je u Galeriji Hell. O njegovoj iznimnoj vrijednosti
svjedoči činjenica da je reproduciran na naslovnici Generalićeve monografije crteža,
u izdanju Muzeja grada Koprivnice i Galerija grada Zagreba, 1984., kao što je bio
detaljno interpretiran u monografskom katalogu Crteži i grafike hrvatske naive, izdanje
Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Zagreb 2003. Za ovaj posljednji projekt bijaše
posuđen iz inozemstva i izložen na istoimenoj izložbi u Galeriji Klovićevi dvori, kada
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
59
smo se ponovno mogli uvjeriti u njegovu iznimnost i umjetničku vehementnost. Riječ
je neprijeporno o jednom od najvažnijih Generalićevih crtačkih rješenja, pa bi ga se,
primjereno tomu, moralo otkupiti za HMNU. Na poleđini, na kartonu, napisano je Generalićevom rukom: "Za familiju dr. Haas.
Ivan Generalić 24.9.1987."
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
60
Podravski zbornik 2008.
Vladimir CRNKOVIĆ
Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
O SLICI MIJE KOVAČIĆA ZIMSKI PEJZAŽ SA ŽENOM
M
uz
Mijo Kovačić (1935.) jedan je među najznamenitijim slikarima Hlebinske škole i
klasik hrvatske naive. Počeo je slikati 1953., a izlaže od 1954. godine. Njegova paradigmatska djela osebujnog stila i kromatike, s jakim stilizacijama raslinja i grotesknim
likovima, nastaju početkom šezdesetih godina. Upravo to desetljeće rezultiralo je i brojnim umjetnikovim vrhunskim radovima.
Zimski pejzaž sa ženom, iz 1965. godine, jedan je od ponajboljih i najkarakterističnijih
primjera tipične Kovačićeve pejzažne vedute u kombinaciji s velikom ljudskom figu-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Mijo Kovačić: Zimski pejzaž sa ženom, 1965, ulje/staklo, 910x1150 mm, vl. Hrvatski muzej naivne
umjetnosti, Zagreb
Podravski zbornik 2008.
61
uz
M
rom smještenom u najbližem planu te s potentnim, monumentalnim stablima u desnoj
udaljenoj zoni prvog plana. Prostore slika umjetnik svagda isprepleće brojnim dijagonalnim silnicama: gotovo se uvijek može odčitati nekoliko paralelnih i suprotstavljenih
smjerova, pri čemu sjecišta suprotnih dijagonala oformljuju trokutne zone kojima autor
ostvaruje jaku dubinsku iluziju. To je karakteristično i za ovu sliku. Izvanredno izbalansirana kompozicija inverznog trokuta – čiji su čvrsti punktovi ženski lik u donjem
središnjem dijelu, gornji dijelovi velikoga i razgranatog stabla desno, te puste i zašiljene,
trokutaste planine gore lijevo – rezultiraju evidentnim stabilitetom te pospješuju harmoniju svega predočenog.
U taj veliki trokut moguće je upisati jedan manji, koji započinje na najvišem i pustom
planinskom vrhuncu u središnjem gornjem dijelu slike, nastavlja se bregovitim dijelom
koji je napučen malim arhaičnim seoskim kućercima, te se spušta prema kućama, stajama, kokošinjcima i bunaru u lijevom donjem dijelu, odnosno, prema korijenu najvećega
i najbližeg stabla u donjem desnom dijelu kompozicije.
Slikajući ljudske figure, umjetnik svagda naglašeno stilizira i deformira, do karikaturalnosti, grotesknosti i burlesknosti. Pritom narušava egzaktnost proporcija, pa su
glave, ruke i noge njegovih spodoba uvijek hipertrofirane. Na mnogim su djelima iz
tog razdoblja prisutni gubavci, gušavci i bogalji. Međutim, Kovačić ne slika nakazno
samo ljudsko tijelo, nego i odjeću: ona je uvijek arhaična i dotrajala, puna zakrpa i rupa.
Grgo Gamulin pisao je svojedobno o specifičnom odnosu grubosti i ljepote, surovosti
figura i idile krajolika koji se isprepleću u djelima ovog majstora, a što je prisutno i u
slici Zimski pejzaž sa ženom. Taj uvaženi kritik ističe također kako je u Kovačića u tom
desetljeću na djelu "sudar suprotnosti", jer se radost života dodiruje sa stravom, lirika
s dramatikom, ljepota s ružnoćom. Očito je pritom radost sadržana u Prirodi, a strava
proistječe iz Čovjeka – što je ideja romantičarskog nasljeđa. Naposljetku, zaključuje da
su to razlozi što su Kovačićeve slike u biti prikazi naše seljačke, bogečke i kerempuhovske zbilje.
Sâm umjetnik tumačio je izgled svojih figura karakteristikama podneblja iz kojeg one
proizlaze i gdje prebivaju – pritom spominje vjekovno siromaštvo, glad, brojne nepogode, poplave, snijegom zametene i ledom okovane predjele, ratove i pandemije raznih
bolesti koji su tu ostavili duboke tragove itd. Stoga su to scene zaostaloga i primitivnog
života, prikazi patrijarhalnih odnosa, starih, arhaičnih običaja i nošnji, u biti prikazi našega još donedavnoga srednjovjekovlja.
U ovom se djelu, rečeno je, uzdižu umjetnikova karakteristična, golema i "herojska"
stabla, ogoljelih grana i bezbrojnih grančica, vidljiva zorno u bliskim zonama desnog
dijela slike. Ta su stabla dijelom pokrivena naslagama smrznutoga snijega, kada kombinacija isprepletenoga, čvorastog raslinja, podjednako korijenja i grana, te kontrasta
tamnih dijelova kore drveća i bjeline snijega, pripomažu formiranju mističnoga, tajnovitog, zastrašujućeg dojma. Time ova slika poprima i atribute bajkovitosti.
Bajkovitost prizora pojačava i upitnost: kuda i zašto kroči ovaj samotni lik kroz snjež-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
62
Podravski zbornik 2008.
uz
M
nu i zaleđenu pustoš, ide li ova žena u selo ili iz sela, i kojim povodom?
U gornjem lijevom dijelu krajnje je pojednostavljen i pusti krajolik, s razlivenim vodama i šiljastim planinama, gdje odlučujuću ulogu ima sama prostornost. I to je tipična umjetnikova invencija, koja dodatno pospješuje irealnost i bajkovitost prizora. U
pozadini je prigušeno modro nebo, koje u desnom dijelu prelazi u zamračenu, gotovo
zacrnjenu zonu. Cijela se slika odlikuje profinjenim kolorističkim odnosima, sva je u
zagasitim gamama bijelo-plavo-zelenkastog kolorita, rađena gotovo monokromno.
Ovo djelo možemo povezati – po tematici, kompozicijskim i kolorističkim značajkama – s fascinantnim Velikim stablom iz 1966. (svojedobno u Galeriji Susi Brunner u
Zürichu), a srodnosti ima i sa Svinjarom (Kanas, 1967.) iz vlasništva Hrvatskog muzeja
naivne umjetnosti. U sva tri primjera riječ je o zimskim pejzažima gdje dominiraju golema, razgranata stabla, puna energije, dinamike i gotovo dramatskih naboja. Upravo i
putem tih stabala umjetnik kao da likovno interpretira znanu Chateaubriandovu maksimu da je samo tajanstveno lijepo.
Najveću sličnost otkrivamo sa slikom Čišćenje snijega, iz 1966., što je reproducirana
u katalogu izložbe Meister der naiven Kunst aus Jugoslawien / Ivan Generalić, Josip Generalić,
Mijo Kovačić, koja je održana u Kunstmuseumu u St. Gallenu, u kolovozu i rujnu 1967,
u organizaciji Brune Bischofbergera. Ovaj uvaženi ciriški galerist u tom se desetljeću
bavio podjednako avangardnom umjetnošću, osobito pop artom te promocijom naive,
ponajviše majstorima Hlebinske škole te je sredinom šezdesetih imao s Kovačićem
ekskluzivni ugovor. U svakom slučaju, to je jedno među ponajboljim umjetnikovim
djelima iz sredine šezdesetih godina.
U čemu je osnovna razlika između ove dvije tematski i kompozicijski tako srodne te
gotovo istodobne slike? Zimski pejzaž sa ženom tri je puta veći od Čišćenja snijega, no to je,
dakako, manje važno, iako veličina neprijeporno pripomaže dojmu monumentalnosti
prvog djela. Osnovna je razlika u kromatici. Prva je slika, kao što je kazano, gotovo
monokromna i jedino u ženskom liku ima više kolora, premda je i tu sve zagasito. Druga je izrazito polikromna, što se očituje ponajprije u otvorenim bojama odjeće ženske
spodobe, u sutonskom nebu, te u odsjajima neba na golemim površinama razlivene
vode. Slika iz 1966. godine stoga je kudikamo kontrastnija; nije riječ samo o suprotnosti
između jednostavne bjeline snijega i na njoj naslikanih različitih elemenata – ženskog
lika, kuća, bilja, drveća, stogova kukuruzovine – nego i u odnosima svjetlijih i tamnijih
partija neba i vode. Upravo i ti odnosi sutonskog neba, toplo obojene svjetlosti, formiraju jak romantični ugođaj manje slike. Pritom goleme površine razlivene vode potpomažu i jak irealni dojam, odnosno, dodatno pospješuju dojam bajkovitosti.
Najposlije, razlika je i u dojmu prostornosti; iako su oba prizora predstavljena s
ponešto povišenog motrišta, u manjoj je slici dojam prostornosti znatno veći jer je prikazan ravničarski pejzaž, pa oko nesmetano stiže do linije horizonta, dok je na većem
staklu, u središnjem dijelu, veliki brijeg koji zaustavlja prodor u daljinu.
Odmah po dovršenju, Bruno Bischofberger otkupio je sliku Zimski pejzaž sa ženom
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
63
uz
M
od umjetnika, a potom je ona godinama bila u Baselu, u kolekciji uglednog liječnika dr.
Arthura Wedera (gdje sam ju vidio prvi put, 1969. godine). Potkraj sedamdesetih slika
je bila u Galerie Susi Brunner, potom joj se gubi trag, da bi se osamdesetih pojavila u
Galerie Charlotte u Münchenu. Godine 2002. ponuđena je na nekoj aukciji u Njemačkoj, i otada je u vlasništvu Galerie Hell iz Münchena.
Prijedlog za otkup umjetnine usvojilo je Stručno i Upravno vijeće HMNU-a. U srpnju 2003. godine upoznao sam Ministarstvo kulture, gospođu Branku Šulc, zamjenicu
ministra kulture, kada je bila u posjetu našoj ustanovi, s namjerom da sliku otkupimo.
* Proširena verzija ekspertize iz rujna 2003.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
64
Podravski zbornik 2008.
Vladimir CRNKOVIĆ
Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
Pledoaje za Lackovićeve epistole
M
uz
U gotovo svim prigodama kada se raspravlja o Lackovićevoj umjetnosti, spominju
se osebujan lirizam, romantični ustroj djela te umjetnikova iskonska melankoličnost.
Svi koji su pisali o tom slikarstvu, pronalazili su niz argumenata za te teze, no u samo
nekoliko prigoda, i to tek u naznakama, spominjani su, i u tom kontekstu analizirani,
Lackovićevi tekstovi koji se javljaju već od samog početka njegova javnog umjetničkog
djelovanja. Riječ je ponajprije o autobiografskim zapisima i brojnim intervjuima za
novine i časopise, kao i o nizu prigodnih zapisa. Podsjetio bih da je Lacković intervjue
prakticirao i preferirao u pismenom obliku, jer je jedino tako bio siguran da će ono, što
doista želi kazati, biti formulirano primjereno njegovim intencijama.
Za potrebe komemoracije, u trenutku umjetnikove iznenadne smrti, koja je održana
1. rujna prošle godine u Hrvatskom narodnom kazalištu, priredio sam kraći izbor iz
Lackovićevih epistola. Izgovorene u iznimno sugestivnoj interpretaciji Vanje Dracha,
ukazale su zorno na svo bogatstvo i važnost te građe te kako taj korpus iskazuje autorov
neprijeporan literarni talent.
Rekosmo da je osebujan lirizam jedna od najvažnijih značajki Lackovićeva likovnog
opusa. Prema njegovu uvjerenju, šume i livade, drveće, trava i cvjetovi prebivališta su
božanskog, u čemu se ogleda i njegov osebujni panteizam. On upozorava na ljepotu
i značaj običnog, svakodnevnog, malog, neznatnog. Otkriva smisao i bît svega postojećeg u latici cvijeta, vlati trave, paukovoj mreži, grančici, sićušnom plodu. U tom mikrosvijetu Lacković nagoviješta čitav Svemir. Predočava ono što gleda u sebi, a ne pred
sobom, što se vidi iza zatvorena oka. Njegove su slike stoga psihogrami njegove duše.
Sve ovo spominjem, jer jednake značajke otkrivamo i u brojnim umjetnikovim epistolama. Citiram: "Ostavio sam mladost u krošnjama drveća. Sve sam ostavio vjetrovima i mjesečini. Nigdje nije tako lijep sjaj mjeseca kao nad našim konakom, nigdje takvo
proljeće kakvo je u Lomovskom jarku. Nigdje ne cvatu tako plave potočnice, kakve
cvatu uz kanal prema selu Batinske. Takve zime nigdje na svijetu nema, ni dječjih igara
kakve su bile nedjeljom u Živkovom jarku. Sjećam se dobro i ljeta, uz lagani vjetar i valovito talasanje žita, kao nepreglednog mora, ponegdje s kukoljem i plavim različkom,
ili crvenim makom koji je Miškina opjevao."
"Tiho koračam uz stari potok i staru šumu, ne uznemirujem ni cvijet, ni pticu, pogledom tražim, u kasno predvečerje, u smiraj dana, list hrasta koji voda nosi."
Željko Sabol prvi je ukazao, 1966. godine, na srodnost pojedinih Lackovićevih slika
i crteža s kajkavskim ciklusom pjesama Frana Galovića. Četiri godine potom Mladen
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
65
uz
M
da
ra
g
ej
Ivan Lacković Croata: Selo, 1968, tuš na papiru, 292x416 mm, vl. Hrvatski muzej naivne umjetnosti,
Zagreb
ce
ni
iv
pr
Ko
Kuzmanović utvrdio je kako na likovnom planu postoje začudne podudarnosti između
dijalektalne kajkavske lirike i naivnog slikarstva. Ta poezija, prema njegovu mišljenju,
krije cijelu galeriju nenaslikanih, a izgovorenih, tj. napisanih slika – gotovo da nema
pjesme u koju ne proviruje pejzaž, koja nema svoju osebujnu paletu. Citira Kuzmanović potom niz Galovićevih stihova koji ga podsjećaju na Lackovićeve slike, govori
o Galovićevoj suptilnosti nijansiranja, sugeriranju boja i ugođaja, jesenskoj paleti, piše
o suncu, maglama, suhom lišću, travi, zelenim oblacima, krvavom mjesecu iznad gole
šume, itd.
Ne spominjem sve to samo kao jednu uspješnu pjesničko-slikarsku usporedbu; riječ
je o mnogo dubljim dodirima, o snažnim duhovnim srodnostima, sličnim ishodištima i
habitusima dvoje umjetnika. Primjerice, Lackovićevo stalno naglašavanje osamljenoga
i golog suhog stabla, šume bez lišća, pustog krajolika zavijenog u snijeg i usud, nije
samo crtački odnosno opće pikturalno zanimljiv motiv, nego su to istinski proživljene,
melankolične i romantične transpozicije duboko srodne Galovićevoj lirici.
U tekstu monografije o umjetnikovim ranim crtežima, što je objavljena 1997. godine,
ukazivao sam na srodnosti Lackovićeve tematike i poetike s nekim literarnim djelima,
te sam, među inim, spominjao Đuru Sudetu i njegovu fantastičnu prozu Mor. Sudeta je
66
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Ivan Lacković Croata: Stara šuma II, 1970, tuš na papiru, 292x414 mm, vl. Hrvatski muzej naivne
umjetnosti, Zagreb
ce
ni
iv
pr
Ko
Lackoviću blizak i po mjestu prebivanja: Mor je pisan u Virju, koje je samo nekoliko desetaka kilometara udaljeno od Batinske. U toj fascinantnoj lirskoj priči razotkrivamo također vitalističko i panteističko, istodobno melankolično nadahnuće, kakvo otkrivamo i
u Lackovića – i to ne samo u njegovim likovnim djelima nego i u epistolama. Navodim,
tomu u prilog, još nekoliko karakterističnih Lackovićevih citata: "Moje selo nema ni
prave ulice, niti prave staze, sve je šumom okruženo, osamdesetak je kuća razbacano,
hrastove se grane spuštaju sve do dvorišnih ograda. Eto, tu sam se rodio, odrastao, tu
sam gledao kako se bude proljeća, kad bi prvi cvjetovi procvali u šumi; tu sam gledao
prekrasne zime, kad sam išao uz potok Čivičevac u Kalinovac u školu. Tu sam gledao
tugaljive jeseni, kad su otpali posljednji listovi s visokih hrastova i kad su ptice pjevale
svoju posljednju pjesmu, prije nego snježne pahulje pokriju zemlju."
"Selo u kojem sam se rodio, Batinske, bilo je moja prva i, rekao bih, jedina inspiracija.
Visok snijeg, kroz koji smo se kao djeca probijali na putu za školu, krovovi kuća, koji
pod snijegom postaju sasvim okomiti i kao da pritišću i ljude i krajolik, baklje seoskih
praznika, sve je to ostalo u meni, sazrijevalo i s vremenom dobilo određene oblike i
dimenzije. Upravo te Batinske sadrže u sebi sve ono što sam u svojim slikama pokušao
izraziti."
Podravski zbornik 2008.
67
uz
M
"Često hodam u kasne noćne sate s kistom u ruci kao mjesečar, dodirujem vrhom
kista napušteno selo, stari štagalj, vrbe uz put. Zamišljam zelene livade, jesen posutu
lišćem i bablje ljeto. U mislima putujem u snježnu zimu. Kroz granje drveća gledam
mjesec i snijeg kako paluca. Redaju mi se u mislima rascvjetane livade, mirisna polja i
žute jeseni posute šuštavim lišćem."
"U mislima se vraćam svom zavičaju, koračam između starih hrastova i slušam, u
maglovito jutro, zov prestrašene ptice. Vidim razbacane žute tikve i staru strehu svog
doma."
I Sudeta i Lacković eminentni su pjesnici sutonskih ugođaja, jesenskih boja, starih
stabala, jata crnih ptica, mistične tišine. Kao što je djetinjstvo jedno od nepresušnih
vrela Sudetine inspiracije, tako je i s Lackovićem, i to podjednako u njegovu slikarskom
opusu i u epistolama. I u jednog i u drugog umjetnika razotkrivamo rousseauovski povratak izvorima, jednostavnosti i čistoći. Slično kao u Sudete, i u Lackovića se talenat
razotkriva ponajprije u njegovoj – lirskoj osjećajnosti.
Mogli bismo, dakako, nizati još ovakvih fragmenata, i svagda bismo iznova otkrivali sličnu lirsku i melankoličnu atmosferu, slične romantične i krepuskularne naboje.
Osim sa Sudetom, mogli bismo tražiti paralele i s nekim drugim literarnim opusima
gdje dominiraju takve značajke. Pomišljam ponajprije na Ivu Kozarčanina, na njegove
novele, osobito na Rujan i knjigu Tihi putovi, te pjesme iz zbirke Mrtve oči, gdje otkrivamo
također srodan lirizam doveden do paroksizma, duboku kontemplativnost, te brojne
neoromantične naboje. I tako dalje.
Na kraju, podsjetio bih kako je Raffaele Carrieri ustvrdio svojedobno, aludirajući na
Rabuzinove zapise, kako je taj umjetnik zapravo najbolji tumač svojeg slikarskog opusa.
Za Lackovića to ne bismo mogli ustvrditi, jer je on rezolutno odbijao komentirati i tumačiti svoj likovni svijet, ali je neprijeporno da se njegov iznimni senzibilitet i njegova
kontemplativna priroda razotkrivaju ne samo u slikama i brojnim crtežima nego jednako tako u pisanoj riječi. Upravo stoga i plediram da se pokušaju okupiti svi umjetnikovi
tekstovi – od autobiografskih, refleksivnih, prigodnih itd. – jer nam oni mogu pomoći
u potpunijem sagledavanju i spoznavanju cjelokupne duhovnosti tog umjetnika, dakle
i Lackovićeva iznimnog likovnog opusa. Plediram za ovakav interdisciplinarni pristup
i zato što se njime mogu polučiti daleko slojevitije spoznaje nego uobičajenim stilskomorfološkim i ikonološkim analizama, kakvim uobičajeno pristupamo likovnim ostvarenjima.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
Izgovoreno u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti 29. studenog 2005. godine u prigodi obilježavanja prve godišnjice umjetnikove smrti, koja je održana pod nazivom Hommage à Lacković. – U programu su sudjelovali: Viktor Kyryk, veleposlanik Ukrajine u Republici Hrvatskoj; gospođa Branka Šulc,
68
Podravski zbornik 2008.
pomoćnica ministra kulture, koja je skup pozdravila u ime Ministarstva kulture Republike Hrvatske
i osobno ministra, gospodina Bože Biškupića, koji se, nažalost, morao ispričati zbog obveza u vladi;
zatim umjetnikovi dugogodišnji poštovaoci i prijatelji, interpreti i pratitelji njegova djela: dr. Jevgenij
Paščenko, predsjednik Udruge Hrvatsko-ukrajinske suradnje i inicijator skupa, akademik dr. Josip
Bratulić, dr. Ivan Golub, kojega s Lackovićem veže iskreno prijateljstvo i uvažavanje još iz najranijeg
djetinjstva, te akademik dr. Tonko Maroević.
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
69
uz
M
da
ra
g
ej
Galerija Hlebine na dan otvorenja 12. svibnja 1968. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
Kulturni program i nastup instrumentalnog sastava Martina Hegedušića, u sredini s violinom, a
pjeva naivna slikarica Tereza Posavec Dolenec
70
Podravski zbornik 2008.
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ
Muzej grada Koprivnice
M
KRONOLOGIJA PLANIRANJA IZGRADNJE I OTVORENJE
GALERIJE NAIVNE UMJETNOSTI HLEBINE
1962. – 1968. GODINE
uz
Razdoblje 1962. – 1964. godine
da
ra
g
ej
U smjernicama privrednih aktivnosti Skupštine općine Koprivnica još je 1963. godine naglašeno kako je ''uz sve veću afirmaciju slikara naivaca u zemlji i svijetu potrebno
prići izgradnji ''galerije naivaca'' u centru tog slikarstva u mjestu Hlebine.'' U muzeološkom smislu koncepcija muzejske izgradnje ''in situ'' bila je u skladu s najsuvremenijim
europskim muzejskim koncepcijama. U srpnju 1963. na plenumu Općinskog komiteta
SKH Koprivnica na kojem se raspravljalo o problemima privrednog razvoja komune,
donesena je, između ostalog, i odluka o financiranju izgradnje Galerije seljaka slikara u
Hlebinama.
Lutajući reporter ''Vjesnika u srijedu'' Gerhard Ledić iz Samobora iste je godine organizirao pet izložbi naivnih umjetnika, a sav prihod kako je obećao, poklonio je u fond
za izgradnju galerije u Hlebinama. Već u svibnju 1963. na žiro-račun je stiglo 50.000
dinara, a očekivanja su predviđala da će se taj iznos udvostručiti. Novinar i kolekcionar, Gerhard Ledić sve je izložbe organizirao u spomen na 20. obljetnicu smrti Mirka
Viriusa, a slike "naivnih" iz njegove kolekcije mogle su se razgledati u Sisku, Zagrebu,
Slovenj Gradecu, Koprivnici i Zemunu.
Godine 1964. komuna Koprivnica namijenila je u društvenom planu 10 milijuna
dinara za izgradnju galerije, dok će selo Hlebine dati vrijednosti u radovima i izdvojiti
oko 5 milijuna dinara. Na sjednici Općinske skupštine Koprivnica odbornici su donijeli
zaključak prema kojem će ''jedan od osnovnih zadataka u toku 1964. godine biti izgradnja galerije u Hlebinama''. U Hlebinama su dobrovoljnim radnim akcijama nastavljeni
radovi iz 1963. godine, seljaci su vozili građevinski materijal i pripremali prostor za
gradnju galerije.
ce
ni
iv
pr
Ko
Usvajanje idejnog projekta Galerije Hlebine 1964. godine
Na sjednici Savjeta za kulturu općine Koprivnica održanoj 7. veljače 1964. godine,
na kojoj su prisustvovali prof. Krsto Hegedušić i idejni projektant buduće galerije u
Hlebinama inženjer arhitekture Miroslav Begović iz Zagreba, usvojen je idejni proPodravski zbornik 2008.
71
uz
M
da
ra
g
ej
S lijeva na desno: Rudolf Filipčić, Josip Generalić, iza njega Drago Maltarić, Pavle Gaži, iza njega
Josip Gaži, Ivan Generalić, arhitekt Galerije Hlebine Miroslav Begović, iza njega Ivica Gaži,
Miroslav Perković, Rade Bulat, iza njega direktor Vjesnika Božo Novak
ce
ni
iv
pr
Ko
jekt galerije u Hlebinama, a članovi Savjeta i svi prisutni, nakon razmatanja i usvajanja
idejnog projekta buduće Galerije primitivne umjetnosti u Hlebinama zaključili su da bi
glavni projekt trebao biti gotov najkasnije do 5. ožujka iste godine kako bi radovi na
izgradnji Galerije mogli što prije otpočeti.
I dejni projekt buduće galerije osmišljen je na principu paviljonskog sistema muzejske gradnje, a buduća Galerija primitivne umjetnosti u Hlebinama trebala je imati
natkriveni ulazni trijem, galeriju, prostoriju za kustosa, depo, ulazni hol, garderobu, blagajnu, službeničke prostorije, prostoriju za kino-operatera, veliku društvenu dvoranu za
210 osoba s pozornicom, predvorje ispred društvenih prostorija, društvenu prostoriju
s bifeom, čajnu kuhinju, čitaonicu, biblioteku i terasu. Između paviljona predviđeno je
malo dvorište jednim dijelom natkrito malim raslinjem, zamišljeno tako da može služiti
za povremene izložbe skulptura.
Rasprava o društvenom planu i proračunu za 1964. godinu naglasak je stavila na
problem nedostatka školskog prostora na području koprivničke općine te nedostatak
sredstava za radove pa je, između ostalog, predloženo i da se odgodi gradnja galerije u
Hlebinama, a sredstva za gradnju Galerije prebace u fond za školstvo, za izgradnju školskih zgrada u Drnju, Novigradu ili Koprivnici. Na Sjednici Skupštine općine Koprivnica u travnju 1964. godine donijeta je Odluka o uvođenju samodoprinosa za izgradnju
galerije slikara seljaka, dok su na Sjednici Savjeta za kulturu, prosvjetu i fizički odgoj
72
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Direktor Muzeja grada Koprivnice, prof. Franjo Horvatić na svečanom otvorenju Galerije Hlebine
iv
pr
Ko
Skupštine općine Koprivnica upoznati prisutni članovi s problemima koji su nastali oko
izgradnje Galerije primitivne umjetnosti u Hlebinama te kako je u srpnju sklopljen ugovor s građevinskim poduzećem ''Tehnogradnja'' iz Bjelovara i kako će gradnja temelja
Galerije u Hlebinama uskoro biti započeta.
Djelovanje odbora za izgradnju Galerije Hlebine
ce
ni
U povodu početka gradnje Galerije u Hlebinama, Glas Podravine je 29. kolovoza
1964. godine objavio razgovor s Miroslavom Perkovićem, predsjednikom Odbora za
gradnju Galerije, koji se osvrnuo na čitav niz predradnji i priprema koje su prethodile
početku izgradnje Galerije, od 17. studenog 1962. godine kada su se u Hlebinama prvi
put sastali svi zainteresirani za izgradnju galerije – od mještana, seljaka slikara, pa sve
do predstavnika republičkih organa. Tog je datuma dogovoreno da se pristupi izgradnji
Galerije, a dogovorena je i pomoć seljaka od pet radnih dana čime su se uštedjela sredstva u iznosu od 3 milijuna dinara.
Godine 1963. pokrenuta je rasprava o 10 milijuna dinara odobrenih od Skupštine
općine Koprivnica za izgradnju Galerije, odnosno o prenamijeni dodijeljenih sredstava
za izgradnju škole u Koprivnici, Drnju ili Novigradu. Naposljetku je ipak usvojen priPodravski zbornik 2008.
73
uz
M
jedlog da se priđe izgradnji Galerije. Osim sredstava koja su osigurali Savezni i Republički organi i Skupština općine Koprivnica, pristizala su i sredstva pojedinaca. Tako je
Franjo Gaži prvi poklonio za galeriju 50.000.000 dinara, a Gerhard Ledić sav prihod od
izložbe slika naivnih umjetnika iz svoje privatne zbirke.
U srpnju 1964. godine usvojen je glavni projekt Miroslava Begovića, a na gradilište
je navezen šljunak zaprežnim kolima seljaka i traktorima Zadruge, čime je izgradnja galerije praktički počela. Dana 25. srpnja 1964. postavljene su barake za radnike i upravnu
zgradu. Seljaci su se angažirali i činili jednu cjelinu zajedno s radnicima ''Tehnogradnje''
iz Bjelovara. S geodetskim mjerenjima i kolčenjem gradilišta nastavljeno je 28. srpnja,
a već 5. kolovoza 1964. izvršena je lokacija objekta. Tom prilikom došlo je do nesporazuma između investitora i vlasnika štaglja kojeg je trebalo maknuti za 6 metara. Kako
je vlasnik štaglja tražio previsoku svotu, mjerenja su ponovljena i izvršena tako da se
štagalj nije trebao rušiti. Dovoz građevinskog materijala mještani su obavili 11. kolovoza dok je sljedeći dan omladinskom radnom akcijom na kojoj su sudjelovali i stariji
Hlebinčani očišćen prostor gradilišta. Dana 17. kolovoza iskopana je jama za vapno
i postavljene su bandere za električnu rasvjetu. Već 19. kolovoza završeno je čišćenje
humusa, postavljena je pumpa za vodu i organizirana prehrana radnika. Gradilište je
bilo puno mještana i dobrovoljaca koji su se odazivali na radne akcije, a optimistično
je predviđen i dan svečanog otvorenja Galerije za Dan Republike 29. studenoga 1965.
godine.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Početak ostvarenja Hegedušićevog sna i novi temelji Galerije Hlebine
1964. godine
ce
ni
U listopadu 1964. godine bjelovarsko poduzeće ''Tehnogradnja'' postavilo je nove
temelje buduće Galerije, a gradilište su obišli savezni poslanik ing. Branko Pavlek i
sekretar Općinskog komiteta SKH Koprivnica Miljenko Sestrić. Oni su u pratnji Miroslava Perkovića, predsjednika Odbora za gradnju Galerije, razgledali gradilište te se
interesirali za neke pojedinosti oko izgradnje Galerije. Najveći dio sredstava osigurala je
SR Hrvatska u iznosu od 11,5 milijuna dinara, Općina Koprivnica 10 milijuna dinara,
Federacija 7,5 milijuna dinara, a Hlebine 2 milijuna dinara. S istih se strana pomoć očekuje i u toku iduće godine, a vjeruje se da će pomoć dati i oblast Kotara Koprivnica.
Iste godine dopisnik Glasa Podravine Martin Mihaldinec objavio je novinski članak
''Krsto Hegedušić – patron Hlebinske slikarske škole'' u kojem se osvrnuo na približavanje termina predviđenog za otvaranje Hlebinske galerije, kulturnog događaja koji je
nadrastao lokalne razmjere. Pritom je podsjetio ''da nije bilo Krste Hegedušića ne bi
bilo ni hlebinskih naivaca, a ni galerije. Bilo bi suvišno isticati Hegedušićeve zasluge u
konkretnoj akciji oko gradnje hlebinske galerije, no ni one nisu ništa manje od onih s
radom i podučavanjem naivaca. S nestrpljenjem očekujemo otvaranje galerije da vidimo
74
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Galeriju je presijecanjem vrpce svečano otvorio Miko Tripalo
ni
iv
pr
Ko
koliko će priznanja i kakvo mjesto dobiti Krsto Hegedušić jer je upravo Hegedušićeva
ideja i ova galerija kojom želi svoje rodne Hlebine podići na pijedestal svjetskih razmjera.'' Mihaldinec je pritom citirao i kritičara naive: ''Njegov je san da priredi kermes
flandrijskih razmjera u selu Hlebinama. Sajam naivne umjetnosti sveta …''' (Oto Bihalji
Merin, 1964.)
U razgovoru s predsjednikom Skupštine općine Koprivnica Rudolfom Filipčićem o
kulturnom razvoju Koprivnice i komune i razvoju kulturnog života na ovom području,
naglašeno je značajno mjesto izgradnje Galerije u Hlebinama i rekonstrukcija zgrade
Muzeja u Koprivnici (koja preusmjeravanjem financijskih sredstava na izgradnju Galerije u Hlebinama prema projektima zagrebačkog arhitekte Vjenceslava Richtera nikada
nije do kraja provedena op.a.).
Galerija Hlebine pod krovom i najava izbora 1965. godine
ce
Već 1. siječnja 1965. novinarka Glasa Podravine Vesna Švec kao važan trenutak iz
kulturnog života u prošloj 1964. godini izdvojila je usvajanje idejnog projekta Galerije
u Hlebinama. Također u siječnju, Anka Berus i Jelica Radojčević posjetile su gradilište
Galerije Hlebine, a Anka Berus je naglasila kako ''bi galeriju trebalo što prije dovršiti i da
Podravski zbornik 2008.
75
uz
M
bi ona trebala biti centar naivne umjetnosti naše Republike.'' Nakon gradilišta, posjetila
je sve naivne umjetnike, zanimala se za njihov rad s kojim je bila vrlo zadovoljna.
Na sjednici Skupštine općine Koprivnica predsjednik Rudolf Filipčić obavijestio
je odbornike kako će se u 1965. godini ''nastaviti sufinanciranje galerije u Hlebinama,
obzirom na to što je od republičkih foruma predloženo da se ona ove godine otvori.''
Blaga zima bila je naklonjena graditeljima i izvođačima radova koji su uz dragovoljni rad
stotinjak seljaka i omladine, starijih učenika i članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva zajedničkim snagama radili na pokrivanju krova Galerije, a što je i dovršeno već krajem veljače. Na svim razinama, sve do vijeća Savezne skupštine i Sabora SR Hrvatske,
među razvojnim projektima iz oblasti društvenog standarda uvijek je bila spomenuta
i izgradnja Galerije naivaca u Hlebinama, kao veliko postignuće između dvogodišnjeg
mandatnog razdoblja, čime su posredno nagoviješteni i novi izbori 1965. godine.
Nakon londonske izložbe naivaca Hlebinske slikarske škole u novinskim je napisima kulminirao sukob Generalić – Hegedušić, a 3. travnja 1965. godine dopisnik Glasa
Podravine Martin Mihaldinec kritički se osvrnuo na neslaganja u naivnom slikarstvu:
''… Mislim da bi baš hlebinska galerija morala izvršiti prekretnicu i okupiti sve naivne
slikare u jedinstvenu frontu. Prije ili kasnije ova neslaganja i lični sukobi nanijet će štete
naivnom slikarstvu, a dobrom voljom i razumijevanjem sve bi se to moglo izbjeći. Hlebinska galerija bit će ponos ne samo za to selo, već za čitavu našu kulturnu javnost, te
joj kao takvoj moramo pružiti punu podršku …''
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Dobrovoljne radne akcije "Hlebine '65" i planiranje kulturnog turizma u
1965. godini
ce
ni
Rudolf Filipčić, poslanik Republičkog vijeća Sabora SR Hrvatske 1. svibnja 1965.
godine istaknuo je kako bi turizam trebalo vezati uz Galeriju primitivnih umjetnika u
Hlebinama i Muzej u Koprivnici. Na sjednici vijeća Skupštine općine Koprivnica donesen je zaključak o otkupu zgrade u privatnom vlasništvu u svrhu uređenja prostora
ispred Galerije u Hlebinama, odnosno o zamjeni zgrade i zemljišta u društvenom vlasništvu za zgradu i zemljište u privatnom vlasništvu.
U
Glasu Podravine od 7. kolovoza 1965. godine Miroslav Perković je putem novina
podsjetio na obaveze dogovorene na zajedničkom savjetovanju u Hlebinama 17. studenog 1962. godine na kojem su bili prisutni gotovo svi slikari naivci našega kraja, među
kojima Ivan Generalić, Franjo Filipović, Dragan Gaži, Mijo Kovačić, Ivan Večenaj i
drugi, ali i drugarica Anica Magašić s društveno-političkim predstavnicima Koprivnice.
Perković je podsjetio na usvojeni prijedlog prema kojem je dana obaveza da će svaki
slikar naivac dati po jednu sliku u korist izgradnje Galerije u Hlebinama. Prvi je svoju
obavezu izvršio još 1962. godine pokojni Franjo Gaži. Kako je Galerija primitivne
umjetnosti u Hlebinama pod krovom, i kako su za izgradnju utrošena velika financijska
76
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Razgledavanje galerije, s lijeva na desno akademski slikar Krsto Hegedušić, Miko Tripalo i Ivan
Generalić
iv
pr
Ko
sredstva, Perković je podsjetio one slikare koji do sad nisu ispunili svoje obećanje da
isto uskoro ispune kako bi se Galerija što prije mogla otvoriti. U tom se trenutku po
prvi put postavilo pitanje postava i fundusa buduće Galerije. Perković je također objavio precizne podatke o financiranju građevinskih radova, prema kojima je u razdoblju
od 1963. do 1965. za izgradnju Galeriju u Hlebinama izdvojeno:
30.000.000 (30 milijuna) dinara koje je dala Koprivnica,
21.500.000 (21,5 milijuna) dinara koje je dala Republika Hrvatska,
7.500.000 (7,5 milijuna) dinara koje je dala Federacija, te
7.000.000 (7 milijuna) dinara koje su dali sami mještani Hlebina u vidu dobrovoljnih
radnih akcija.
ce
ni
Zastoj u izgradnji Galerije Hlebine
Sredinom kolovoza 1965. godine radovi na Galeriji Hlebine obustavljeni su radi
pomanjkanja materijalnih sredstava čime je doveden u pitanje datum svečanog otvaranja predviđen za 29. studenoga iste godine. Miroslav Perković, predsjednik fonda
za izgradnju Galerije, javnost je izvijestio o pomanjkanju sredstava za stolarske, elekPodravski zbornik 2008.
77
uz
M
tričarske i staklarske radove za koje je bilo potrebno osigurati dodatnih 30.000.000 (30
milijuna) dinara. Fond za kulturu SR Hrvatske je za izgradnju Galerije prebacio u fond
za izgradnju galerije 10.000.000 dinara, s tim da Skupština općine Koprivnica sudjeluje
sa 7.000.000 dinara što je bilo predviđeno proračunom općine za 1965. godinu. Preostala potrebna sredstva zatražena su s dokinutog fonda za kulturu općine u visini od
12.500,000 dinara. Spomenuta sredstva nakon dokinuća fonda prebačena su u Savezni
fond za kulturu. Tom fondu upućen je pismeni zahtjev za dostavu sredstava, a investitorima je zajedno s M. Perkovićem preostala samo nada da će sredstva biti prebačena u
najskorije vrijeme kako bi Galerija do predviđenog roka bila dovršena.
U rujnu te godine ruski pjesnik Jevgenij Aleksandrović Jevtušenko posjetio je Hlebine i Koprivnicu, gdje je u društvu Ivana Generalića, Slavka Mihalića i Franje Horvatića
posjetio koprivnički muzej i razgledao eksponate slikara – seljaka prve i druge generacije.
Kako je dovršenje Galerije postalo upitno, a materijalna sredstva utrošena, pojavila
se kritika projekta i oprečna mišljena koja su se osvrnula na više činjenica: od toga da
Galerija neće u potpunosti služiti svrsi za koju je podizana, preko premalog izložbenog
prostora, pa sve do pomanjkanja fonda slika koji bi bio izložen u stalnom postavu.
Predsjedniku Općinskog odbora SSRN Valentu Ambrošiću postavljeno je pitanje o
tome da li će Galerija ispunjavati onu ulogu koja joj je bila namijenjena i kako napreduje
izgradnja. Opetovano je istaknut problem nedostatka sredstava iako su za Galeriju osigurana republička sredstva i sredstva Skupštine općine Koprivnica, a trebalo bi osigurati
dodatnih 7 milijuna dinara. Kako je izgradnja i uređenje objekta pri kraju, Ambrošić je
predvidio da bi se objekt galerije mogao djelomično staviti na korištenje početkom iduće 1966. godine, što ovisi o tome kako će se doći do potrebnih financijskih sredstava.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Virovski apel naivnim slikarima
(umjesto planiranog otvorenja Galerije Hlebine)
ce
ni
Izložba seljaka slikara hlebinskog kruga otvorena je 8. studenog 1965. godine u čast
Dana Republike u Narodnom sveučilištu u Virju, a izloženi su radovi Mirka Viriusa,
Branka Viriusa, Ivana Lackovića, Franje Filipovića, Dragana Gažija, Tereze Posavec,
Marije Matina, Petra Grgeca, Josipa Horvata Ždalskog, Željka Korošeca, Branka Lovaka, Martina Mehkeka, Stjepana Večenaja, Franje Vujčeca i Milana Generalića. Od kipara
su nastupili Martin Hegedušić, Branko Gaži, Matija Generalić i Josip Horvat Hlebinski.
Narodno sveučilište u Virju pokrenulo je akciju skupljanja poklonjenih slika naivnih
slikara iz cijele bivše Jugoslavije, s plemenitom idejom organiziranja prodajne izložbe
čiju će ukupni prihod biti priložen u fond za dovršenje Galerije u Hlebinama, o čemu je
javnost na stranicama Glasa Podravine izvijestio likovni pedagog i slikar Josip Turković.
Nakon ''Apela Naivnim slikarima'' Narodnog sveučilišta u Virju, tokom siječnja i velja78
Podravski zbornik 2008.
uz
M
če 1966. godine stiglo je preko trideset radova za prodajnu izložbu u korist dovršetka
gradnje Hlebinske galerije, čime je uspjela akcija solidarnosti umjetnika, odnosno Apel
Narodnog sveučilišta u Virju. Pritom je naglašena ideja kako ''Hlebinska galerija nije
samo stvar nekih uskih osjećaja, već je to stvar cjelokupne kulturne javnosti…''.
Apelu virovskog Narodnog sveučilišta i akciji solidarnosti umjetnika koju je predložio Martin Mihaldinec, odazvali su se: Ivan Lacković, Stjepan Večenaj, Dragan i Branko
Gaži, Tereza Posavec, Martin Hegedušić, Milan Horvat, Željko Korošec, Joža Horvat
Ždalski, Petar Grgec, Đuro Zvonar, Ivka Špoljar, Josip Horvat, ali i grupa samoukih slikarica ''Uzdinske grupe'' iz Uzdina u Banatu (Anjuka Maran, Florika Kec, Marija Balan,
Mariora Motoružesku i Florika Chet), izvorni slikari ''Kovačičke škole'' iz Kovačice u
Banatu (braća Ondrej i Jan Venjarski), Udruženja naivnih likovnih umjetnika Hrvatske
(Matija Skurjeni, Ivan Rabuzin, Antun Bahunek, Eugen Buktenica, Đuro Jančić), te
slikari ''Oparičke škole'' kod Svetozareva (Janko Brašić, Milosav Jovanović, Miroslav
Marinković, Krsto Savić).
g
ej
da
ra
Kriza i analiza 1966. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
Već krajem travnja 1966. godine zaključeno je kako Galerija Hlebine ni 1966. godine
neće biti završena jer ne postoje sredstva za njenu daljnju izgradnju. Sredstvima koja
su bila dobivena za Galeriju, objekt je postavljen pod krov i u stanje konzervacije, u
kojoj se čekalo na daljnja sredstva kojima će Galerija i društvene prostorije uz Galeriju biti završene. Istovremeno, u javnosti su se počela postavljati pitanja da li Hlebine
nisu mogle dobiti samo društveni dom, te da bi se Galerija koja bi zbog infrastrukture
stajala daleko manje nije mogla sagraditi u Koprivnici, s obzirom da su se osim utrošenih sredstava počela s pravom postavljati i pitanja koja će postati više nego aktualna
s danom otvorenja Galerije Hlebine: stvaranje fonda slika i sredstva koja će za to biti
potrebna, sredstva koja će biti potrebna za izložbe i muzejsko-galerijsku djelatnost,
ali i pitanje ulaganja u ljudske potencijale i kadrove, infrastrukturu sela i loše ceste do
Hlebina, nemogućnost sela da pruži ugostiteljske usluge jednom većem dijelu turista za
koje se smatralo da će upravo zbog Galerije posjećivati Hlebine. Čini se kako su neka
od navedenih problema i pitanja iz 1966. godine ostala otvorena i nakon više od četiri
desetljeća postojanja Galerije Hlebine.
Predsjednik Skupštine općine Koprivnica Miloš Dobrinić izjavio je kako Općina
Koprivnica u 1966. godini nije u mogućnosti osigurati sredstva za izgradnju Galerije
u Hlebinama, s obzirom na ogromna sredstva koja su bila potrebna za gradnju ceste
Koprivnica – Križevci, ali i za uređenje infrastrukture i ulica u samom gradu Koprivnici. Skupština općine Koprivnica posebno se založila pa su joj obećana Savezna i Republička sredstva i iznosu od 25 milijuna starih dinara koja bi se utrošila isključivo na
dovršenje galerijskog prostora, dok bi za dovršenje prostorija društvenog doma mjesna
Podravski zbornik 2008.
79
zajednica morala samodoprinosom prikupiti vlastita sredstva. Također, javnu raspravu
izazvala je i razlika između stvarnih troškova i predračunske vrijednosti koja je 1963.
godine iznosila 45.222.000 starih dinara, što je zbog visine iznosa podijeljeno u dvije
faze financiranja, pri čemu su u prvoj fazi financiranja trebala biti osigurana 35.291.000
starih dinara. Do 1966. godine za izvođenje građevinski radova na objektu Galerije
Hlebine osigurana su i utrošena sljedeća sredstva:
7.498.000 starih dinara
11.500.000 starih dinara
9.781.162 starih dinara
1.353.686 starih dinara
30.669.848 starih dinara
1965.
Republički fond za kulturu
Općinski fond za kulturu
Sredstva samodoprinosa sela
Ukupno:
10.000.000 starih dinara
10.688.574 starih dinara
1.902.820 starih dinara
22.591.194 starih dinara
uz
M
1964.
Savezni fond za kulturu
Republički fond za kulturu
Općinski fond za kulturu
Sredstva samodoprinosa sela
Ukupno:
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
D
o 1966. godine za prvu etapu gradnje Galerije Hlebine osigurano je i utrošeno
52.661.242 starih dinara, iako su ukupni troškovi trebali iznositi 45.222.000 starih dinara. Iste je godine procijenjeno kako je za dovršenje čitavog objekta potrebno još
oko 50.000.000 starih dinara, računajući cijene građevinskog materijala iz travnja 1966.
godine.
Referendum, samodoprinos, susret prijateljstva Hlebine '66
i uloga ing. Pavla Gažija
ce
ni
Sredinom svibnja 1966. godine u Hlebinama je održan referendum za dovršenje
Galerije primitivne umjetnosti i društvenog doma u selu, kao i za popravak seoskih
putova i nogostupa. Od 1.198 upisanih birača glasovanju je pristupilo njih 896 (75 %).
Za uvođenje samodoprinosa glasalo je 811 birača (68 % svih upisanih) dok je protiv
samodoprinosa bilo 82 glasa. U vremenima u kojima su referendum i izbori bili ''neotuđivi i sastavni dio samoupravljanja'' nije se uvijek vodila briga o isplativosti, stručnim
i ekonomskim analizama i procjenama procesa buduće muzejsko-galerijske djelatnosti
i nove kulturne industrije u razvoju, što je otvorenje Galerije Hlebine odgodilo za još
pune dvije godine.
U Hlebinama je iste godine održan Susret prijateljstva i radosti ''Hlebine 66'', velika
80
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Razgovor uz prvi postav galerije, Miko Tripalo, Ivan Generalić, Pavle Gaži i Josip Generalić
ni
iv
pr
Ko
kulturna manifestacija sarajevskih ''Malih novina'', a pod pokroviteljstvom prehrambene industrije ''Podravka'' čiji je tadašnji direktor ing. Pavle Gaži kao pionir suvremenog
industrijskog marketinga prepoznao važnost ulaganja sredstava u kulturu Podravine.
Šezdesetak najboljih učenika u Hlebinama se družilo s Ivanom Generalićem, Franjom
Filipovićem i slikarima naivcima podravskog kraja, ali i velikim književnicima kao što
su Branko Ćopić, Gustav Krklec, Enes Čengić i Anđelko Ristić. U završnoj nedjeljnoj
svečanosti sudjelovao je i ing. Pavle Gaži koji je u to vrijeme obnašao dužnost člana CK
SKH. Izložba dječjih crteža održana je u budućem izložbenom prostoru nedovršene
Galerije primitivne umjetnosti, a veliki broj sudionika i posjetitelja nagovijestio je budućnost hlebinske Galerije.
Preispitivanje mogućnosti i nova organizacijska rješenja
u 1967. godini
ce
Na samom početku 1967. godine Krsto Hegedušić, akademski slikar i profesor, primio je nagradu Skupštine općine i grada Koprivnice ''7. studenog 1943.'' za nesebičan
rad na razvijanju kulture na području Koprivnice i koprivničke Podravine, a posebno
za osnivanje Hlebinske škole naivnog slikarstva. Nagradu je primio u prisutnosti drušPodravski zbornik 2008.
81
uz
M
tveno-političkih radnika među kojima su bili ing. Pavle Gaži, Miljenko Sestrić i Valent
Ambrošić. Nakon uručenja nagrade razgovaralo se o djelovanju Pododbora Matice hrvatske Koprivnica, a u razgovoru je rođena ideja da upravo Pododbor Matice hrvatske
u Koprivnici preuzme akciju oko dovršenja Galerije naivnih umjetnika u Hlebinama.
U to vrijeme u koprivničkom ogranku Matice hrvatske aktivni su bili, između ostalih,
istaknuti kulturni radnici i intelektualci Koprivnice: Milan Krmpotić, Nevenka Komatina, Đurđica Pigac, Milan Ostović, Vesna Švec, Petar Prpić, Božena Loborec, Đurđa
Knežević, Juraj Vučetić, Marijan Horvat, Marica Kadija, Zdenka Vrančić, Žarko Marjanović, Vera Škorjane, Radmila Brlečić i Franjo Horvatić, tadašnji direktor Muzeja
grada Koprivnice. Društveni, kulturni i intelektualni krugovi Koprivnice nastojali su
pronaći najbolji oblik za uspješno dovršenje projekta koji je svojim troškovima uvelike nadmašio svoje idejne začetnike. Tek su se uspostavljanjem profesionalne suradnje
prof. Krste Hegedušića, prof. Franje Horvatića i ing. Pavla Gažija, kao nezaobilaznog
kulturnog mecene, postavile smjernice budućeg upravljanja Galerijom Hlebine u kojoj
je odlučujuću ulogu odigrao upravo Muzej grada Koprivnice kao muzejska ustanova
koja je svojim ljudskim potencijalima i kadrovima, znanjem i profesionalnim odnosom
uspješno postavila okvire muzejsko-galerijskog djelovanja, misiju i poslanje Galerije
Hlebine kao svog izdvojenog odjela.
da
ra
g
ej
Prehrambena industrija Podravka kao mecena i pionirski dani ulaganja u
kulturu Podravine 1967. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
Na prvoj sjednici Skupštine općine Koprivnica raspravljalo se o proračunu za 1967.
godinu, između ostalog i o proračunu za dovršenje hlebinske galerije. O istoj se temi
raspravljalo i na zboru birača u Hlebinama, gdje je traženo da se osiguraju sredstva za
dovršenje Galerije. Proračunom za 1967. godinu nisu osigurana sredstva za dovršenje
Galerije. Istovremeno, sekretar Skupštine općine Koprivnica Stjepan Kapusta vršio je
pregovore s prehrambenom industrijom ''Podravka'' koja će nakon tog vremena prema
svojim mogućnostima osiguravati znatna sredstva za razvoj kulturnog života društvene
zajednice. Među prvim ''Podravkinim'' ulaganjima u razvoj kulture lokalne zajednice
bila su upravo sredstva namijenjena za dovršenje Galerije Hlebine.
U travnju 1967. godine kulturni radnici Koprivnice po prvi su se put ''razumljivim
jezikom'' obratili privredi, čime je kulturna kriza Galerije Hlebine riješena konkretnom
akcijom u kojoj je ''Podravka'' odlučila pružiti pomoć razvoju kulture u Podravini. Odluka prema kojoj se na račun za financiranje i izgradnju kulturnih objekata ovoga kraja
uplatio iznos od 200.000 novih dinara, pokrenuo je općinska, republička i savezna sredstva. O povijesnoj važnosti spomenute sjednice radničkog savjeta ''Podravke'' na kojoj
je bio prisutan i Petar Prpić, predsjednik ogranka Matice hrvatske Koprivnica, u Glasu
Podravine od 1. travnja 1967. godine pisao je doajen koprivničkog novinarstva Jovo
82
Podravski zbornik 2008.
Općina Koprivnica iz proračuna
Prehrambena industrija Podravka
Savezni fond za kulturu
Republički fond za kulturu
Samodoprinos sela Hlebine
uz
M
Rojčević, pri čemu je tekst ''Podravkin prilog kulturi'' posvećen prvoj iz niza podravkinih kulturnih akcija, donacija i sponzorstava temeljenih na pionirskom marketinškom
pristupu ing. Pavla Gažija. Spomenutih 200.000 novih dinara bilo je namijenjeno dovršenju Galeriji naivnih umjetnika u Hlebinama, što je nakon pet godina investiranja u
građevinu konačno omogućilo otvorenje Galerije 12. svibnja 1968. godine.
Između 1963. i 1967. godine u financiranje izgradnje objekta Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama uloženo je više od 100 milijuna starih dinara od čega su sredstva
najvećim dijelom osigurali:
g
ej
44.000.000. starih dinara
20.000.000. starih dinara
10.000.000. starih dinara
20.000.000. starih dinara
6.000.000. starih dinara
da
ra
Ovdje nisu uključeni prilozi pojedinaca, radnih organizacija, društveno-političkih,
kulturnih i javnih radnika lokalne zajednice i republike niti dobrovoljnih radnih akcija
na kojima su sudjelovali mještani sela Hlebine i omladinci Koprivnice i koprivničke
Podravine.
iv
pr
Ko
Sedam godina vjernosti ideji Galerije naivne umjetnosti Hlebine
1968. godine
ce
ni
U nedjelju 12. svibnja 1968. godine, nakon gotovo sedam godina, svečano je otvorena Galerija naivnih umjetnosti u Hlebinama pod pokroviteljstvom Mike Tripala,
predsjednika Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske. U programu u povodu otvorenja
Galerije nastupala je folklorna grupa škole Hlebine, pjevačko društvo iz tog mjesta,
instrumentalni sastav Martina Hegedušića, a na svečanosti su podijeljene i nagrade natječaja Hlebine 68. Na velikoj i svečanoj manifestaciji u Hlebinama prisustvovali su svi
važniji predstavnici društvenog, političkog i kulturnog životu lokalne zajednice, regije
i republike, slikari, kipari, predstavnici medija te više od dvije tisuće građana koji su s
ponosom čekali simbolično presijecanje plave vrpce.
Među ostalima istaknutim gostima otvorenju Galerije Hlebine bili su prisutni akademski slikar prof. Krsto Hegedušić, književnici Gustav Krklec, Branko Ćopić, Dragan
Kulidžan i Anđelko Ristić, dramski pisac i direktor Mladinske knjige Ivan Potrča, urednik lista Ciciban Branko Jurac, direktor Galerije suvremene umjetnosti grada Zagreba
Božo Bek, general-potpukovnik Rade Bulat, general-major Bruno Vuletić, predsjednica
Fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti Anica Magašić, članica IK CK SKH Jelica
Podravski zbornik 2008.
83
uz
M
Radojčević, članovi CK SKH ing. Pavle Gaži, Božidar Novak i Ivan Bojanić, predsjednik Skupštine općine Koprivnica Miloš Dobrinić, predsjednik Općinske konferencije
SSRN Koprivnica Valent Ambrošić, predsjednik SUBNOR-a Koprivnica Drago Maltarić, direktor Muzeja grada Koprivnice prof. Franjo Horvatić, te brojni predstavnici
kulturnog i javnog života. Svečanost je započela u 10 sati pozdravnim govorima nakon
čega je u 11 dati Mika Tripalo, pokrovitelj svečanosti, presijecanjem vrpce otvorio Galeriju. U izložbenom prostoru Galerije Hlebine bili su izloženi radovi četrnaestorice naivnih umjetnika Hlebinske škole: Franje Filipovića, Branka Gažija, Dragana Gažija, Ivana
Generalića, Josipa Generalića, Mate Generalića, Mije Gradečaka, Martina Hegedušića,
Mije Kovačića, Ivana Lackovića, Martina Mehkeka, Franje Mraza, Ivana i Stjepana Večenaja. Izložene radove sredinom travnja 1968. godine odabrala je prosudbena komisija
u sastavu: Božo Bek, direktor Galerije grada Zagreba, Željko Grum, direktor Moderne
galerije JAZU i dr. Boris Kelemen, direktor Galerije primitivne umjetnosti u Zagrebu.
g
ej
da
ra
Prvi izložbeni postav u Galeriji naivne umjetnosti Hlebine
1968. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
Između sedamdesetak pristiglih radova odabrani su najuspjeliji radovi dvadesetak
naivnih umjetnika Podravine koji su kao najznačajniji predstavnici Hlebinske škole po
prvi put ispunili izložbeni prostor nove Galerije. U povodu otvorenja Galerije Hlebine
Muzej grada Koprivnice objavio je katalog s reprodukcijama svih autora koji su izlagali
na središnjoj izložbi. Predgovor kataloga napisao je dr. Boris Kelemen, a izdavač je
bio prof. Franjo Horvatić, direktor Muzeja grada Koprivnice. Istovremeno, na Drugi
susret dječjih radova u organizaciji Podravke i sarajevskog dječjeg lista ''Male novine'' u
Muzej grada Koprivnice pristiglo je pet tisuća crteža od kojih je šezdesetak odabranih
radova bilo izloženo u prostoru društvenog doma, u kojem su izvan kataloga Galerije
i središnje izložbe, u prostoru koji se danas koristi isključivo kao društveni dom, bili
su izloženi radovi Vilme Dorešić, Marije Dugina, Milana Generalića, Josipa Kovačića,
Branka Lovaka, Tereze Posavec i Franje Vujčeca.
U predgovoru kataloga istaknuti povjesničar umjetnosti 20. stoljeća dr. Boris Kelemen piše: ''Jedno selo van komunikacija, van turističkih atrakcija, ima svoju galeriju sa
slikama na zidovima i skulpturom na postamentima. Zar ova činjenica, izdvojena i u
prvi mah, ne djeluje apsurdno?
Odgovor je jednostavan: Riječ je o Hlebinama. Na čudesno plodnom tlu Podravine,
u jedinstvenom geografskom i kulturnom ambijentu, već oko četrdeset godina postoji
jedno selo s toliko i toliko stotina ili kojom tisućom stanovnika kao svojevrsno žarište
koje zrači na bližu okolicu svoju vlastitu umjetnost, danas daleko po svijetu poznatu
kao ''hlebinska škola'' naivne umjetnosti.
O
vdje je, dakle, riječ o Hlebinama, jednom selu nedaleko Koprivnice koje sa svojom
84
Podravski zbornik 2008.
okolicom stvara svoju školu naivne umjetnosti. Ali ta činjenica opet ukazuje na jedan
apsurd: kako može postojati škola naivne umjetnosti? Odgovor traži šire objašnjenje.''
Boris Kelemen, vizija i temeljno poslanje Galerije naivne umjetnosti Hlebine
uz
M
Boris Kelemen je već u predgovoru prve izložbe Galerije Hlebine 1968. godine
naglasio:
''Hlebine nikada nisu imale organizirani pedagoški zavod sa dekanom, prodekanom, tajništvom,
nastavničkim vijećem, studentima, modelima i učionicama, te sa staklenim stijenama na sjevernu
stranu. Ali ipak, ovdje se razvila škola, u pravom smislu koja nije formirala samo dvojicu, trojicu
značajnih umjetnika, već je proizvela nekoliko generacija umjetnika i svi oni njeguju vlastiti i tipičan
likovni izraz, koji se uzdigao među prve redove onog umjetničkog pravca svjetske suvremenosti, što je
poznat kao naivna umjetnost.
Osnovni preduslovi za stvaranje takva fenomena su dvojaki: s jedne strane neophodna je nadarenost, ali nadarenost bez odgovarajućeg ambijenta nikada ne može izbiti na svijetlo dana. Što zapravo čini taj upravo spomenuti ambijent? Jednako kao i kod profesionalnih, akademski naobraženih
umjetnika i naivni umjetnici moraju imati uza se one korisne prijatelje, kolege, kritičare, s kojima će
saobraćati u njihovom radnom prostoru, u ateljeu, u kuhinji u kojoj slikaju i razgovarati o cijelom
mnoštvu likovnih, zanatskih i nizu drugih problema. Ti ljudi važan su faktor pri formiranju, rastu ili
utvrđivanju fizionomije svakog umjetnika, a kod naivnih oni su to potrebniji, jer naivnim umjetnicima
nije osnovni problem kako će naslikati pijevca (to je problem akademskih umjetnika), već što je pijetao, njih zanima suština stvari koju slikaju, a ne formalna strana djela, zbog čega često zanemaruju
kriterije estetskog vrednovanja, na koje ga uvijek ponovo mora podsjetiti upravo taj njegov krug ljudi
koji ga okružuju, bez obzira bili to iskusniji kolege, njegovi stariji suseljani ili bilo tko drugi.
Tako je hlebinska škola jedna cjelina, toliko koherentna da se mogu očitati i njene morfološke karakteristike. Ove osobine ne proizlaze samo iz same tehnike slikanja na staklu, koja je ostala takoreći
znak hlebinske škole. Jednako i jedinstveni geografski i kulturni nivo tog kraja diktira one toliko
česte daleke ravničarske pejzaže s razbacanim zaseocima i kućicama, po kojim drvetom i brežuljcima
u dnu slike ili uvijek jednakim oblicima kuća, štaglja, drveta, konja ili ljudi koji ovdje žive. Zasebna
aditivna metoda u gradnji slike možda je osnovno vanjsko obilježje ovog slikarskog kruga, koja se
u najnovije vrijeme proteže i na kiparstvo. Ona se prije svega sastoji u nabrajanju detalja koji su na
svoj način pojednostavljeni i reducirani do znaka, do pojma o slikanom predmetu, zbog čega nužno
moramo pri promatranju djela zapitati što je ovo drvo, kakovo je značenje tih grana što se svijaju,
previjaju, isprepliću i raščlanjuju kao dušnice ili žilice nekog lista, ili ove krave koje upregnute vuku
drva ili saonice, ili jedan bijeli jelen uzdignute glave i desne prednje noge, drugi bijeli jelen, treći jednak
i četvrti, iza njih četiri velika bijela stabla s bijelim granama i grančicama, svako zasebno, na vrhu
modro nebo, a sasvim u prvom planu žbunj, pa žbunj, pa žbunj ... bez početka, bez kraja, u stalnom
tajanstvenom kretanju koračaju jedan za drugim u jednakim razmacima "Jelenski svati". Tako se
redaju detalji i zbrajaju u linearnom kretanju. A perspektiva? Ona kao da ne prodire u dubinu,
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
85
uz
M
kao da ne poznaje očišta. Ona se gradi sastavljanjem planova, s velikim, manjim, malim i najmanjim
oblicima. Ona ponekad mjesto u dubinu ide u širinu: od centralnog ''znaka'' koji je najveći, prema
svim rubovima slike sve se postepeno smanjuje, što inicira kružno kretanje kompozicije, kretanje poput
nekog seljačkog plesa. Sve u neklasičnim odnosima današnjeg disonantnog likovnog govora.
Tako su mnogi počeli slikati, ali su slikari postali tek nekolicina, jer značaj, težina pojedinca u
okvirima hlebinske škole ovisna je o stepenu ličnosti, o onome po čemu se izdvajaju od svojih velikih
prethodnika i vrijednih kolega, po čemu su svoji.
Prvenstveno, zbog sveg ovdje navedenog, Hlebine danas imaju svoju vlastitu galeriju sa svojom
vlastitom umjetnosti, što će postati kao svojevrsna činjenica ne samo u našoj povijesti.''
g
ej
Svečano otvorenje Galerije naivne umjetnosti Hlebine 12. svibnja 1968. godine i
nova hlebinska jutra
da
ra
''Hlebinsko jutro osvanulo je u znaku iščekivanja'' pisala je koprivnička novinarka
Zita Bešenić. Došao je trenutak otvaranja Galerije – priznanje Hlebinskoj školi – koja
nije formirala samo dvojicu, trojicu značajnih umjetnika, već nekoliko generacija umjetnika koji njeguju vlastiti i tipični likovni izraz koji se uzdignuo među prve redove onog
umjetničkog pravca svjetske umjetnosti 20. stoljeća, poznate kao naivna umjetnost.
I rečeno je: ovo je jedan od najvećih doprinosa našoj nacionalnoj kulturi. Izgrađena
na temeljima bivšeg zadružnog doma, Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama otvorena je kao hram narodne umjetnosti, a gotovo 40 godina postojanja jedne koherentne
cjeline Hlebinske škole, 12. svibnja 1968. godine dobila je svoje potpuno priznanje na
čudesno plodnom tlu Podravine, u jedinstvenom geografskom i kulturnom ambijentu.
Zabilježili smo: hlebinska Galerija djelo je ruku naroda ovog kraja.
U listopadu 1968. godine, samo pet mjeseci nakon svečanog otvorenja Galerije Hlebine, na sjednici Savjeta za prosvjetu, kulturu i fizički odgoj Skupštine općine Koprivnica, održana je rasprava koja se odnosila na daljnji rad Galerije u Hlebinama, kojom ni
nakon pet mjeseci postojanja i devet tisuća posjetitelja još uvijek nitko nije upravljao, pa
se postavljalo pitanje njezinog kontinuiranog rada i održavanja.
Direktor Muzeja grada Koprivnice prof. Franjo Horvatić naglasio je kako Muzej
tijekom proteklih pet mjeseci još uvijek nije zaprimio službenu obavijest o pripadnosti
Galerije Muzeju, tako da je pitanje daljnjeg rada Umjetničke galerije u Hlebinama otvoreni problem o kojem je potrebno ozbiljno raspraviti na sljedećoj sjednici Savjeta.
Na tu sjednicu bili su pozvani i neki od društveno-političkih faktora lokalne zajednice: predsjednik i sekretar Općinske skupštine Koprivnica, direktor Prehrambene
industrije Podravka ing. Pavle Gaži, sekretar Općinskog komiteta SK Koprivnica Rade
Radišić i predstavnici sela Hlebine.
Stanje Galerije Hlebine krajem 1968. godine je bilo krajnje neizvjesno i sramotno
i tek je ozbiljnost i profesionalizam Muzeja grada Koprivnice kao javne ustanove u
ce
ni
iv
pr
Ko
86
Podravski zbornik 2008.
kulturi predstavljalo ozbiljno rješenje koje je Galeriji Hlebine osiguralo kontinuitet profesionalnog muzejsko-galerijskog djelovanja tijekom protekla četiri desetljeća.
Počeci muzejsko-galerijskog djelovanja Galerije naivne umjetnosti Hlebine –
izdvojene organizacijske jedinice Muzej grada Koprivnice
M
uz
Već krajem 1968. godine iznova su ponavljane ideje i prijedlozi iz 1966. godine o
osamostaljivanju Galerije Hlebine kao organizacije (ustanove) kojom bi samoupravljali
članovi Udruženja naivnih umjetnika u Hlebinama koje je tek trebalo osnovati. Ovu
ideju u javnosti je zastupao kipar amater ing. Juraj Vučetić Zorko, koji je promovirao
ideju prema kojoj je Galerija trebala biti predana na samoupravljanje naivnim umjetnicima. Na sreću, ova je nedorečena ideja odbačena na samom početku djelovanja Galerije
Hlebine, no u protekla četiri desetljeća pojedine ''interesne skupine'' s vremena na vrijeme reciklirale su ideju i u javnosti poticale pravno neosnovanu raspravu o izdvajanju
i osamostaljivanju najpoznatijeg i najznačajnijeg odjela Muzeja grada Koprivnice – Galerije naivne umjetnosti Hlebine.
Fond za kulturu je krajem 1968. godine odobrilo financijski plan za sljedeću 1969.
godinu kojim je Muzeju grada Koprivnice odobreno 1.200.000 dinara, dok su Galeriji
Hlebine na ime nepredviđenih troškova i nadoknadu prekoračenja izvođačkih radova
odobreno 7.000.000 dinara. Sa zadnjim danima 1968. godine prof. Franjo Horvatić
imenovan je prvim direktorom Galerije naivne umjetnosti Hlebine koja je predajom na
upravljanje Muzeju grada Koprivnice postala izdvojeni muzejski odjel s profesionalnim
muzejskim osobljem (upravljačkim, administrativnim, stručnim i tehničkim), jasnom
misijom i muzejskim poslanjem koje je uspješno provodila puna četiri desetljeća, mijenjajući tokom vremena način upravljanja i vođenja muzejsko-galerijskog prostora u
skladu s promjenama muzejskih standarda, muzejskih zakona i zakona o zaštiti kulturne
i prirodne baštine, ali i promjenama pojedinih voditelja i kustosa.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Umjesto zaključka
ni
40 godina institucionalnog djelovanja Galerije Hlebine kao odjela Muzeja
grada Koprivnice dio su povijesti Muzeja i nacionalne povijesti 20. stoljeća
ce
Kako se ideja o stvaranju Hlebinske škole seljaka-slikara smješta u vrijeme kada je
u Zagrebu 1929. godine utemeljeno Umjetničko udruženje ''Zemlja'' koje je okupljalo
lijevo orijentirane likovne umjetnike na čelu kojeg je bio akademski slikar i prof. Krsto Hegedušić koji je u Hlebinama u tajne slikarskog zanata počinjao upućivati Ivana
Generalića i Franju Mraza. Također, potaknut radom hlebinskih seljaka-slikara Mirko
Podravski zbornik 2008.
87
uz
M
Virius, seljak iz Đelekovca ponovno je počeo slikati, dok se ime Hlebinske škole prvi
put pojavilo u novinskim najavama III. Izložbe grupe ''Zemlja'' održane u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931. godine. Od prvih godina rađanja Hlebinske škole do otvorenja Galerije naivne umjetnosti Hlebine prošla su gotovo četiri desetljeća, upravo
onoliko koliko je prošlo od svečanog otvorenja 1968. godine do danas. Poslije međuratnog razdoblja Prve generacije (Ivan Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virius), prošao
je i Drugi svjetski rat, a u prvom poslijeratnom razdoblju pojavili su se slikari Druge
generacije (Dragan Gaži, Franjo Filipović, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić, Martin Mehkek,
Franjo Vujčec, Željko Korošec, Marija Matina, Tereza Posavec, Branko Lovak, Franjo
Radmanić, te drvorezbari Branko Gaži, Martin Hegedušić i Mato Generalić).
Prva međunarodna afirmacija Hlebinske škole ostvarena je na Biennalu u Sao Paolu 1955. godine, vrhunce i medijsku pozornost šezdesetih i sedamdesetih, stagnaciju
osamdesetih, Domovinski rat devedesetih i obnavljanje nacionalne svijesti, pojavljivanje novih imena i novih generacija učenika, sljedbenika i epigona, koji su upravo kroz
masovnost održali vitalizam Hlebinske škole koja je na svojim staklima i platnima zadržala bitne karakteristike pučke narodne umjetnosti, pri čemu je cijeli pokret poklon
naroda naivnom slikarstvu, upravo u onom smislu u kojem je prof. Krsto Hegedušić
već 1968. godine pod pojmom ''narodska'' galerija smatrao primjerenim nazivom za
Galeriju Hlebine. Slijed događaja u 20. stoljeću, ali i proteklih četrdeset godina doista
predstavlja čudo: da slike započete nevještom rukom seljaka postanu fenomen koji je
nadrastao nacionalne okvire i danas nosi naziv Hlebinska škola, činjenica je koja nije
ograničena samo na nacionalnu povijest umjetnosti. Pritom valja voditi brigu o tome
kako je veliki doprinos ostvaren i djelovanjem Muzeja grada Koprivnice i Galerije naivne umjetnosti Hlebine u vremenskom razdoblju od 1968. do 2008. godine.
da
ra
g
ej
FOTOGRAFIJE:
ce
Arhiv Muzeja grada Koprivnice – Fond Galerija Hlebine
Katalozi izložbi Galerije Hlebine 1968. – 2008.
Dokumentacija Muzeja grada Koprivnice
Hemeroteka Muzeja grada Koprivnice
Urudžbeni zapisnici Muzeja grada Koprivnice
Matična knjiga službenika Muzeja grada Koprivnice 1963. – 1980.
Matična knjiga službenika Muzeja grada Koprivnice 1980. – 2008.
Glas Podravine 1968. – 2008.
ni
iv
pr
Ko
Izvori i literatura:
Fototeka Muzeja grada Koprivnice, snimio Ivan Šef, Koprivnica
88
Podravski zbornik 2008.
Zdravko ŠABARIĆ
Galerija Stari grad, Đurđevac
KINESKO SLIKARSTVO IZ DONACIJE ILC
(TRADICIJSKO SLIKARSTVO – NAIVA – MODERNIZAM)
M
uz
Raznolikost skupljenih umjetničkih predmeta osnovna je prepoznatljivost Donacije
ILC u Galeriji Stari grad u Đurđevcu. Ta višeznačna disperzivnost ni najmanje ne utječe na vrijednost zbirke, čak što više – stvara nove spoznaje i obzore gledajući u svim
smjerovima. Zahvaljujući velikom broju darovanih umjetnina (preko dvije tisuće slika,
crteža, grafika, skulptura, etnografskih predmeta, plakata), blizu 600 autora iz tridesetak
zemalja svijeta, nastalih u petstoljetnom vremenskom rasponu od renesanse do suvremenosti, ova galerija organizirala je od 1994. godine do danas četrnaest različitih postava iz Donacije. To su Rembrandt, Dürer, Istočni prostor, Krajolik, Krsto Hegedušić,
Tekstilno rukotvorstvo, Portreti, Popularna grafika, itd. Godišnjim planom izlaganja
gotovo u pravilu predviđen je uvijek jedan metodički postav kako bi se prezentirala
spomenuta raznolikost zbirke.
Prethodna izložba iz tog ciklusa imala je nakanu prikazati prostornu, odnosno geografsku rasprostranjenost. Riječ je o međunarodnoj izložbi 55 autora iz 28 zemalja svijeta pod naslovom Šareni svijet koja je održana u prosincu 2005. i siječnju 2006. godine.
Nastavak ovog niza bila je izložba – Kinesko slikarstvo – iz Donacije ILC.
Ivan Lacković Croata, kao svjetski poznati i priznati slikar, a u Hrvatskoj i uvaženi
kolekcionar, imao je izrazito tolerantan stav prema svim mogućim likovnim promišljanjima na svim razinama – od narodnog rukotvorja do suvremenih tendencija u umjetnosti, od amaterizma do akademizma. Sav taj interes bio je prožet snažnom, gotovo
dječačkom znatiželjom, koja ga je u više navrata dovela i do osobnog iskušenja kao
praktičara. Ovdje mislim na neke njegove crteže, koji su bili neka vrsta intimnih reminiscencija i koje je rijetko pokazivao.
Čudesan svijet kineske umjetnosti bio je svakako izazov i za Lackovića. Poticaj tome
bila je najvjerojatnije jedna slika nepoznatog kineskog slikara u tehnici ulja na staklu
Na potoku. Sliku je kupio njegov rođak prof. dr. sc. Zdravko Lacković u jednom antikvarijatu u Pekingu. Nakon povratka s putovanja, ovaj zanimljivi rad darovao je Ivanu. Croata je pak u ovoj slici prepoznao određene tehnološke sličnosti s hrvatskom naivom, što je bio poticaj za proširenjem interesa za tradicijsku, ali i za suvremenu kinesku umjetnost. Tom interesu nedvojbeno su pridonijele i izložbe Jugoslavenske naivne
umjetnosti u Pekingu i Šangaju 1985. godine, kao i uzvratna izložba Kineska naivna
umjetnost u Muzeju naivne umjetnosti u Zagrebu, 1990. godine.
Spomenuta izložba u Zagrebu, na kojoj je sudjelovao 91 autor iz tzv. "doma slikar-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
89
uz
M
stva" u pokrajini Beijiao pokraj Pekinga, pokazala je niz poveznica s hrvatskom naivom,
naročito s "hlebinskom naivom". Ta poveznica ogleda se u naglašenom koloritu, ruralnim motivima i lirskom ozračju. Autori su pretežito anonimni stvaratelji kod kojih nema posebnih izdvajanja i naglašavanja umjetničkih ličnosti. Svi oni osnove slikarskog zanata stječu slikarskim radionicama, odnosno u seljačkim domovima slikarstva.
Na prvi pogled stječe se dojam o stilskoj ujednačenosti, dijelom i šabloniziranju
detalja, tako da možemo govoriti o čisto dekorativnom slikarstvu. Međutim, pažljivijim
promatranjem uočit ćemo određene individualnosti, kako između pojedinačnih autora,
tako i njihovih domova slikarstva. Kao i u hrvatskoj naivnoj umjetnosti, i u kineskoj
naivi prevladavaju genre teme - prizori sa sela, običaji vezani uz tradiciju kineskog seljaka, veselja i proslave proljeća, igre sa zmajem, dječje igre općenito, poslovi u polju,
dvorištu i oko kuće, cvijeće, životinje… a sve to skupa u pravom vatrometu boja. Zanimljivo je da su polaznice škola slikanja pretežito žene i to srednje i starije dobi.
Nizanje slikovitih ornamenata i šara pomoću kojih stvaraju priče iz života ili bajki
nekako se čini primjerenijim mlađem uzrastu. Otkud onda ta vještina čistoća ploha,
čiste linije i skladna kompozicija na krhkom rižinom papiru? Odgovor leži u duboko
usađenoj sklonosti kineskih slikara prema estetskoj usklađenosti s motivom, a koja je
pak temeljena i genetski potkrijepljena s tradicijskim kineskim poimanjem umjetnosti.
Izložbe s ovakvom poetikom organizirane su u nekoliko navrata i u Hrvatskoj: spomenuta izložba kineske naive u Zagrebu (1990.), Sv. Ivanu Zelini, (2002.) te u Požegi
(2007.). Ovom prigodom izdvojit ćemo izložbu u Sv. Ivanu Zelini gdje su izložene slike
dviju kineskih slikarica iz privatne kolekcije Vilka Žiljka. To su Chao Chengtang i Pan
Xiaoling, zastupljene i u Lackovićevoj zbirci. O njima piše Josip Škunca: "…slikarice
Chao Chengtang i Pan Xiaoling nisu drugo do živopisan apogej veličanja seoskog načina života u
kojemu nema boli i sukoba.
Slike prikazuju neočekivanu idilu. U bezazlenoj interpretaciji tih umjetnica život na selu teče u nepomućenoj individualnoj ispunjenosti i pomirbi s okolinom. Njihovi ostvaraji govore o vidicima sretne
egzistencije koja se otkriva u uzbuđenju i divljenju i nad najobičnijim iskazima ruralne svakodnevnice. Invencije su izrazito dekorativne, a prikazuju djecu u igri, ukućane u kuhinji, jato kokoši ili
pataka, žetvu, terasu seoskog restorana, glazbenike, neku paradu s lampionima, mjesno raslinje,
zimski prizor i drugo."…Bez obzira na prostornu udaljenost pa i samu enigmu kineske
umjetnosti, danas hrvatskoj javnosti ova umjetnost nije nepoznanica i nekako zbližuje
narode. Stvaranju takvog dojma nedvojbeno je pridonijela i zbirka kineskog slikarstva
udomljena u đurđevačkoj Galeriji Stari grad.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Tradicija i suvremenost
Nevjerojatna je snaga duha tradicijskog kineskog slikarstva. Taj "svemirski duh"
uočljiv je i danas u djelima suvremenika. Ova velika zemlja sve se više otvara prema
90
Podravski zbornik 2008.
uz
M
svijetu u svim pravcima, pa tako i u umjetnosti. Međutim, mladi kineski umjetnici niti
danas ne zanemaruju niti se udaljavaju od svoje civilizacijske prošlosti. Bez obzira
na znatni vremenski odmak, ona ima stalni filozofski i materijalistički prizvuk svojih
predaka i u najradikalnijim djelima. Ovdje ne mislimo na vezanost s umjetnošću socijalističkog realizma temeljenog na poznatoj "kulturnoj revoluciji", nego na povijesna
razdoblja koje su određivale glasovite carske dinastije.
Aktualna kretanja u kineskoj umjetnost bila su nedavno promovirana i kod nas, na
izložbi "Zlatna žetva" na Zagrebačkom velesajmu 2002. godine na kojoj je izloženo
150 umjetničkih radova 40 renomiranih umjetnika mlađe generacije najviše iz Pekinga i
Šangaja. Izloženi radovi djelovali su na posjetitelje pomalo šokantno, zbunjujuće, stvorivši pritom likovnu senzaciju i kulturni događaj na ovim prostorima. Posebno za one
koje su manje upoznati s današnjim društvenim kretanjima u Kini i otvaranju prema
svjetskim trendovima.
Prateći suvremenu kinesku umjetnost na širim europskim pa i svjetskim razmjerima, iznenadit će i nazočnost u gotovo svim artističkim tendencijama. Dakako, na originalni,
kineski način. To možemo u manjoj ili većoj mjeri uočiti već duži niz godina na pojedinim velikim umjetničkim premijerama, poput nama najbližeg Venecijanskog bijenala.
Prethodnica koja je ušla na vrata suvremenih svjetskih zbivanja bili su zapravo radovi disidenata, da bi potom slijedio val slikara povratnika i mladih slikara koji više
nisu imali obvezu veličanja gospodarskog razvitka i socijalističkog čovjeka. U procesu
stvaranja suvremene kineske umjetnosti vidljiva je afirmacija posebnosti u spoju tradicionalnog i modernog. Takvom ustrojstvu pridonosi i sporija evolucija, nego recimo,
u europskoj umjetnosti. Na izložbi u Zagrebu moglo se tako vidjeti niz satiričnih instalacija, ambijenata, videa, fotografija, ali i senzibilnih radova protkanih kaligrafijom na
rižinom papiru.
Spoj tradicionalnog i suvremenog nalazimo i u Donaciji ILC. Dva rada umjetnika
Kwong Yeu Tinga, Opera slice i Reflection from mirror, u svojim formama jasno naznačuju kinesku tradicionalnu kulturu s kaligrafskim dodacima.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Naiva kao poveznica
ce
ni
Da nije bilo naive i slikara poput Ivana Lackovića Croate koji nisu bili samo puki
"slikači", pa i njihovih promotora, tko zna kada bismo bili (barem u ovom prostoru) u
neposrednom dodiru s umjetnošću Dalekog istoka. Svaka umjetnost, pa tako i naivna,
govori jedinstvenim jezikom, makar koliko bila nepoznata. Ona je produkt kreativnosti
univerzalnog ljudskog uma. Onog koji egzistira negdje u planinskim selima neke od
kineskih pokrajina ili onog u zabačenom podravskom zaselku. Snažan kolorit i folklorni motivi skladno se šire cijelom površinom. Vještim nizanjem stiliziranih detalja kompozicije u oblicima zečeva, psića, pilića, kokoši, riba i
Podravski zbornik 2008.
91
uz
M
da
ra
g
ej
Kwong Yeu Ting, REFLECTION FROM Nepoznati autor, NA POTOKU,
ulje na staklu, 50 x 35
MIRROR 85 I, tuš i kreda, 58
Tradicijsko slikarstvo
ce
ni
iv
pr
Ko
drugih životinja, ove slikarice stvorile su zanimljive dekorativne uratke za koje bismo
se zakleli da smo ih već negdje vidjeli, samo se ne možemo prisjetiti gdje. Nije li to
možda negdje na ovim našim prostorima ili možda negdje na indonežanskom otočju?
Da nema detalja s prepoznatljivom tradicijskom arhitekturom, lampionima, odjećom ili
scenskih prikaza igara sa zmajem, geografski bismo ih teško locirali. Očito je da naivna
umjetnost u svijetu ima srodan likovni govor, bez obzira na brojne različitosti. Na tom
tragu, a u prostoru tradicijskog i suvremenog, stoji i slikarstvo kakvo njeguje i poznata
slikarica Pan Xiaoling. Među kolekcionarima ovo ime nije nepoznanica. Pouzdano se
zna da u Zagrebu postoje najmanje tri manje zbirke njezinih radova. Jedna od tih je i
ova Lackovićeva koji, usput rečeno, spada među najzaslužnije Hrvate za razvijenu kulturnu suradnju dviju zemalja.
U Donaciji ILC čuva se tridesetak radova prepoznatljive kineske poetike, stilske
prepoznatljivosti i materijala. Većinu radova Lacković je kupio na putovanju po Kini
(Šangaj, Peking, Shaanxi) ili primio kao dar prijatelja u znak zahvale za dobrotu. Lacković ih nije prikupljao s namjerom podizanja materijalne vrijednosti svoje zbirke, nego,
92
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Mei Shi, MLADA KINESKINJA, tuš,
68,5 x 68,8
Nepoznati autor, LASTAVICE, tuš, papir,
63,4 x 64,7
da
ra
iv
pr
Ko
Nepoznati autor, SELO UZ RIJEKU, komb.
tehnika, 65,6 x 66,7
ce
ni
Pan Xiaoling, BIJELI ORKESTAR,
tempera, 39 x 55
kako je već ranije rečeno, zbog širenja obzora kulturnih spoznaja u domovini. Nama
koji smo imali čast prezentirati tematske postave njegove zbirke, često je obećavao da
će za Đurđevac donirati i "Kineze". Nažalost, naš Donator nije doživio izložbu koja je
priređena u Galeriji Stari grad u Đurđevcu od 10. travnja do 1. svibnja 2008. godine.
Podravski zbornik 2008.
93
uz
M
Dvadesetak tradicijskih kineskih radova u Donaciji možemo prihvatiti kao uzorke za
poimanje tipičnog kineskog slikarstva koje je nastajalo kroz tisuće godina, uvijek snažno vezano uz promišljanja istočnjačkih mudrih ljudi. Pojednostavljeno, ovo slikarstvo
tematski se može svrstati u tri skupine: krajolici, ljudski lik te kineska flora i fauna (s
naglaskom na cvijeće i ptice).
I mpresionira i sam tehnološki postupak. Za nastanak slike potrebna je izuzetna
koncentracija i uvježbana ruka, jer za potez kistom na posebnoj svili ili finom papiru od
sandalovine, ispravaka nema. Laički gledano, motivi se čine jednostavnim, možda i nedorečenim, neatraktivnim. Kao da se osjeća neka tajnovitost u zamagljenim dolinama,
riječnom toku ili rasporedu stabala. Standardni vizualni pristup ovakvom umjetničkom
izričaju bio bi površan i lako bi pozornost usmjerio na nebitne činjenice, a time umjetnički rad doveo najmanje do prosječnosti ili bi mogao biti protumačen tek kao obična
likovna dekoracija u fazi krokija. U tradicijskom kineskom slikarstvu važnije su sasvim
druge odrednice.
Tako npr. potezi kistom presudni su kao sastavni detalj, pomno se studiraju, a pristup ostavljenom tragu tušem važniji je od same prirode. Stoga je i kopiranje velikih
učitelja vrlo popularno, kako bi se određenim korelacijama mogla što jasnije valorizirati
vrijednost poteza i tona. Slikari zen-budisti često su sliku izveli u nekoliko poteza i
mrlja, danas bismo rekli nešto poput krokija. Naime, oni smatraju da se prosvjetljenje
ne može postići dugotrajnom analizom predmeta, već trenutnom spoznajom. Za takvu
vrstu slikarstva jasno je da su monokromatske slike najbolje rješenje. U prikazima
krajolika (a to su pretežito planine i rijeke) nastoji se (prema budističkom shvaćanju)
postići jedinstvenost svih živih oblika, izraziti u većoj mjeri unutrašnji intenzitet života,
a ne vizualizirati samu prirodu.
Pravi kineski tradicijski slikar je i pjesnik, i filozof. On se najčešće služi istim materijalima i priborom kao i kaligraf - tušem, a kao podlogu koristi posebno prepariranu
svilu ili papir. Pritom, da bi se postigla istinska vrijednost tona i poteza, važan je i položaj kista u ruci. U svemu tome od presudne je važnosti sam čin stvaranja slike, koji,
naravno, uvjetuje snaga nadahnuća. Iako se često spominje imitativna umjetnost, prije
svega u slikarstvu, u bogatoj kineskoj kulturnoj povijesti nailazimo i na nešto drugačija
shvaćanja i tumačenja, ali jedno je sigurno – kineska umjetnost, bez obzira iz kojeg je
vremena i prostora, ima svoju prepoznatljivost, koju uvijek treba razumijevati u životnom kontekstu kineskog čovjeka.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
94
Podravski zbornik 2008.
Vladimir Miholek
DRUŠTVO HRVATSKOG SOKOLA
U ĐURĐEVCU 1908. – 1929.
M
U povodu stote godišnjice osnutka
uz
Ideja sokolstva proistekla je iz gimnastičkog pokreta Švedske i Njemačke sredinom
19. stoljeća, koji se počeo širiti cijelom Europom. Pokret je potom zahvatio Čehe, koji
su u to vrijeme slovili kao najaktivniji u kulturnom preporodu nacije. Sama ideja javila
se kao izraz borbe protiv njemačke prevlasti i kao odgovor njemačkom gimnastičkom
društvu Turner. Simbol sokola prihvaćen je u Pragu na prijedlog prof. Emanuela Tonera, koji je ime uzeo iz narodnih pjesama u kojima sokol predstavlja junaštvo i svjetlost.
Dakako da je i naš narod cijenio značenje sokola, što također možemo potvrditi mnogim narodnim pjesmama, prezimenima, i raznim toponimima. Prvo sokolsko društvo
pojavilo se u Pragu 1862. godine a osnovala su ga dva češka rodoljuba; Hinko Fünger
i Miroslav Tyrš. Oni u sokolskom društvu nisu vidjeli samo društvo za tjelovježbu, već
su ga smatrali i sredstvom za buđenje narodne svijesti, podizanje tjelesne i moralne
snage naroda, a cilj im je bio slobodan narod u slobodnoj domovini. Pokret je ubrzo zahvatio i ostale narode austrougarskog carstva, pogotovo slavenske zemlje. Prema pisanju sokolskih glasila, sokol je čovjek koji nastoji biti tjelesno i duševno što savršeniji, da
budu zdrava, jaka, samosvjesna, slobodoumna, trijezna i moralna osoba koja se osjeća
i radi bratski, rodoljubivo, demokratski i čovječanski. Točnije, traži od sokola da bude
dobar čovjek, prije svega da priznaje svoje vlastite pogreške i da ih se nastoji riješiti; da
bude svjestan moralne odgovornosti; da voli rad i ne zavidi nikome, već da se veseli
uspjehu drugih. On ne smije mrziti, već ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Shodno tome, zadatak hrvatskoga Sokola bio je promicati razvoj hrvatske narodne snage i
svijesti, braniti hrvatski narodni ponos i čast, te sudjelovati u sveopćem narodnom radu
i napretku. U sva hrvatska društva trebao se uvesti duh bratske ljubavi, međusobnoga
štovanja, sokolske sloge i požrtvovnog rada.1
Prvu gimnastičku školu u Zagrebu otvorio je Nijemac Miroslav Singer 1859. godine
a gimnastika je u škole uvedena 1874. godine, kada je u Zagrebu pod vodstvom dr. Josipa Fona osnovano prvo hrvatsko sokolsko društvo. Ubrzo se osnivaju i druga društva
diljem hrvatskih zemalja. Nakon toga se 27 hrvatskih društava 6. studenoga 1904. godine udružilo u Hrvatski sokolski savez, koji je 1906. godine primljen u međunarodnu
gimnastičku federaciju. Svojom je reprezentacijom Savez sudjelovao na međunarodnim
natjecanjima u Pragu (1907.), Luksemburgu (1909.), Torinu (1911.) i Parizu (1913.). Od
1907. godine društva pojedinih regija okupljaju se u sokolskim župama koje su nazvane
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
95
uz
M
po imenima zaslužnih Hrvata: Župa Fonova (Zagreb, 1907.), Župa Ljudevita Posavskog (Sisak, 1907.), Župa Preradovićeva (Bjelovar, 1907.), Župa Strossmayerova (Osijek, 1907.), Župa Zrinskoga (Karlovac, 1907.), Župa dr. Ante Starčevića (Senj, 1909.) i
Župa dr. Pere Magdića (Varaždin, 1929.). Svako društvo trebalo je održati barem jednu
javnu vježbu godišnje, odlaziti na vježbe drugih društava, priređivati izlete, zabave i razna poučna predavanja. Osim tjelovježba, trebalo se posvetiti pozornosti i prosvjetnom
radu održavanjem predavanja i osnivanjem sokolskih knjižnica. Savez je izdavao glasnik
Hrvatski Sokol i Hrvatski sokolski kalendar.
Svi sokoli morali su nositi točno propisana odijela. Za muške članove bila je predviđena crna kapa s crnim 6 cm visokim rubom i crvenom tjemenicom. Na kapi nad
lijevim okom imao je stajati znak sa hrvatskom trobojnicom, sokolskim monogramom
i sokolskim perom položenim ukoso prema gore, ne duljim od 30 cm. Surka je bila
od smeđega sukna s pletenim vrpcama debelim 4 mm a dugačkim 60 cm. Na surci su
smjela biti dva džepa, i to iznutra na prsima. Hlače su bile od istoga materijala običnoga
francuskog kroja, dolje sa sponama za cipele a gore s 4 spone za provlačenje remena
oko pojasa. Košulja je šivana od tankoga svijetloplavog platna a kopčala se s tri dugmeta
od crvene kosti. Cipele su bile od crne nelakirane kože. Starješine, vođe i zastavnici nosili su šerpu preko ramena, s desnoga na lijevo ispod lijeve ruke. Starješine i zastavnici
nosili su još trobojku, a vođe modru. Muški podmladak imao je crvene dalmatinske
kapice, crvene košuljice, hlače dokoljenice od smeđega ruskog platna, pojas hrvatsku
trobojnicu i crne cipele. Članice su za vježbu nosile crveni rubac, bluzu od bijeloga
platna, tamnomodru suknju, gaćice od crne tkanine, čarape i crne papuče. Za svečane
prigode nosile su sportski šeširić boje odijela, bluzu od svijetlocrvenoga platna, suknju
ravnog kroja, haljetak dugačak oko 70 cm s naramenicama, crne čarape i crne visoke
cipele. Ženski pomladak je imao haljinicu od smeđega ruskog platna, gaćice od istoga
platna, crne čarape i kratke crne papuče.2
Prvo sokolsko društvo u Podravini osnovano je 5. kolovoza 1906. godine u Koprivnici, a od iduće godine društva su osnivana i u drugim mjestima; Pitomači (1907.),
Virju (1920.), Drnju (1924.), Novigradu (1925.), Subotici (1925.), Goli, Hlebinama,
Kloštru Podravskom, Kutnjaku, Peterancu i Torčecu. Župa Preradovićeva formirana je
19. svibnja 1907. godine sa sjedištem u Bjelovaru, u čijem su sastavu, osim spomenutih
podravskih društava, bila i ona iz šire okolice Bjelovara (Daruvar, Križevci, Virovitica,
Garešnica, Grubišno Polje, Slatina, Suhopolje, Sv. Ivan Žabno, Veliki Grđevac, Veliki
Zdenci, Hercegovac, Badljevina, Cirkvena, Daruvarski Brestovac, Gradec i Sirač). Na
čelo župe izabran je starješina Rudolf Žličar a za prvoga zamjenika Milan Pintar3 iz
Đurđevca.
P
rvi Đurđevčani koji su pokazali interes za sokolstvo bili su odvjetnik dr. Iso Lichtenberg i dr. Ivan Sahan, u to vrijeme ravnatelj Brennerovoga paromlina Podravina d.d. u
Đurđevcu. Oba su sa po 50 kruna dobrovoljnog priloga, kao članovi utemeljitelji, pomogli Pitomačanima u osnivanju tamošnjega Sokola.4 Namjeravali su djelovati u njiho-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
96
Podravski zbornik 2008.
uz
M
vu društvu, no do sokolske inicijative ubrzo je došlo i u Đurđevcu, gdje su se aktivirali.
Hrvatski Sokol u Đurđevcu osnovan je 15. kolovoza 1908. godine na poticaj dr. Luje
Harazima5 (1850. – 1916.) koji se sa sokolstvom upoznao još krajem 19. stoljeća u Beču
za vrijeme školovanja na medicinskom fakultetu. Tijekom njegova prvog službovanja u
Karlovcu došlo je do osnivanja Pokupskog Sokola (1885.) kojem je bio jedan od osnivača
i prvi starješina (1885. – 1887.). Kasnije je službovao u Ludbregu, Slunju i Virju a 1905.
godine došao je u Đurđevac za kotarskog liječnika. Kao osoba sa sokolskim iskustvom
okupio je nekolicinu istomišljenika s kojima je osnovao takovo društvo i u Đurđevcu.6
Za prvoga starostu (starješinu) izabran je Harazim, podstarješinu Josip Petričec i tajnika
učitelj Stjepko Pirnath. Članovi odbora bili su Rok Maričić, kotarski veterinar Koloman
Bijelić (Weiss), Mijo Marić, Luka Jendrašić, mjernik Josip Hegedić, Ivan Živko i Ivan
Beluhan. Na osnivačkoj skupštini upisalo se 40 članova a odlučeno je da će se pobrinuti
da dobiju učitelja tjelovježbe iz Praga.7
Pravila društva odobrena su 11. listopada od strane kraljevske vlade.8 U njima stoji
da je svrha društva odgoj i promicanje tjelovježbe. Članovi društva dijelili su se na začasne, utemeljiteljne, izvršujuće i podupirajuće. Utemeljiteljni članovi plaćali su najmanje 50 kruna članarine zauvijek, s rokom uplate od godinu dana. Ako takav član ne bi
članarinu uplatio u predviđenom roku prestao bi biti utemeljiteljem, a dotad uplaćena
svota smatrala se darom. Podupirajući su plaćali 5 kruna godišnje, izvršujući 1 krunu
mjesečno a učenici 3 krune godišnje. U društvo je mogao biti primljen svatko koji je
navršio 18 godina te ako nije bio kažnjavan. Ime prijavljenog člana stavljalo se na oglasnu ploču u društvenim prostorijama tako da je svatko mogao dati eventualan prigovor.
Osam dana nakon prijave upravni odbor je odlučivao o primitku novoga člana. Svaki
član je mogao biti isključen ako nije platio članarinu, ako je prekršio pravila društva ili
ako se nepristojno i nedolično vladao. Svečana odijela nosili su samo začasni i izvršujući
članovi i samo su oni mogli sudjelovati na javnim vježbama.
Upravni odbor upravljao je društvenom imovinom, odlučivao o primanju i isključivanju članova, izrađivao kućni red za tjelovježbu, ubirao novčane prinose, organizirao
zabave, sastanke i izlete, predlagao skupštini zaslužne osobe za začasne članove, te
imenovao vođu i učitelje tjelovježbe. Stručnom stranom upravljao je vođa i prednjački
zbor koji se sastojao od vođe, njegovoga zamjenika, prednjaka, prednjačkih zamjenika,
prednjačkih pripravnika i začasnih članova. Članovi zbora nisu plaćali članarinu u društvenu, već u prednjačku blagajnu iz koje su se plaćali putni troškovi zbora. Članovi su
bili dužni polaziti prednjačke satove i sjednice, iskušati sve prednjačke vježbe i pokoravati se opomenama učitelja, te preuzeti vodstvo odjela ako je to vođa naredio. Vodstvo
odjela ili čete povjeravalo se prednjaku. Članovi zbora održavali su razna predavanja
pripravnicima koji su se nakon 6 mjeseci morali podvrći teoretskom i praktičnom ispitu. Pripravnik je morao opetovati jednom godišnje. Za začasnog člana mogao je biti
izabran onaj koji je najmanje 10 godina bio u zboru, i to dvotrećinskim glasovima, dok
je konačnu odluku donosio upravni odbor. Začasni član nije morao polaziti prednjačke
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
97
uz
M
satove, skupne vježbe, kao ni sudjelovati na natjecanjima. Vođenje odjela povjeravalo se
prednjacima a po potrebi i prednjačkim zamjenicima. Ako u roku od 60 dana član ne bi
došao dva puta na vježbu prestao bi biti članom. O valjanosti njegove isprike odlučivao
je zbor. Kod javnih nastupa vođa je nosio svjetlomodru vunenu vrpcu preko desnog
ramena, a svi ostali prednjaci i zamjenici nosili su dvostruku. Samo su pripravnici bili
bez vrpce. Zbor je godimice između sebe birao tajnika, blagajnika i knjižničara. Spomenute zabave društvo je organiziralo za pribavljanje novca za svoj rad, ali i za humanitarne svrhe. Izleti su se pak organizirali zbog: uvježbavanja vježba u koracanju, trku,
bijegu te savladavanju poteškoća i zapreka skakanjem, penjanjem, bijegom na juriš; ali
i zbog privikavanja tijela na vrućinu, kišu i vjetar. Svako društvo imalo je svoju zastavu
– hrvatsku trobojnicu. Na jednoj strani zastave na bijelom je crvenim izvezeno mjesto
iz kojega je društvo, a na drugoj crvenim i plavim izvezen je sokolski monogram. Sokolski pozdrav je bio isti kao i vojnički. Svi sokoli držali su se gesla: U desnici snaga, u srcu
odvažnost, u mislima domovina!
Đurđevečki sokoli zdušno su krenuli s raznim aktivnostima u društvu te su zasigurno privukli pozornost Đurđevčana, osobito mladih. Tako je mladež, 2. veljače u 20
sati, u dvorani Preradović priredila građansku zabavu s predstavom i plesom uz domaću
glazbu. Predstavili su igrokaze Soba br. 13 i Seljaci u gradu. Ulaznina je bila jednu krunu,
dok je obitelj plaćala dvije. Nazočni su bili ravnatelj paromlina Lujo Harazim ml. sa suprugom, kotarski pristavi Dill i Stilinović i kotarski veterinar Plehaty, svi sa suprugama.
Dill je dražbovao jednu krafnu koja je po američkom sustavu nadmetanja donijela 7,02
krune, a povratak izgubljene igle jedne gospođice 1,30 krune. Zajedno s ulazninom
prikupljeno je 247 kruna, uz čistu zaradu od 130 kruna. Sokolašima je za gimnastičke
sprave predano 70 kruna a siromašnoj mladeži 40 kruna. Ostatak od 20 kruna položili
su u štedionicu kao fond za buduće priredbe.9 Rad Sokola pratio je i županijski tisak u
kojem je naznačeno da će se sokolsko društvo 25. travnja po prvi put javno predstaviti
svojim Đurđevčanima običnim atletskim vježbama. Trebala je to biti predvježba za
prvi javni nastup koji je planiran za kraj svibnja ili početak lipnja.10 Ponukana najavom
svojega prvog nastupa đurđevečka mladež je s istom nakanom održala još jednu plesnu zabavu (16. svibnja) na kojoj je uz zaradu prikupljeno i 23,60 kruna dobrovoljnih
priloga: Lujo Harazim ml. (10 kruna), Josip Hegedić, odvjetnik dr. Iso Lichtenberg, dr.
Petar Mayer11, Wilhelm Singer (svi po 2 krune), trgovac Josip Kohn (1,20 krune), Ivan
Beluhan i Rudolf Singer po jednu krunu a Petar Janković, Vatroslav Kovačić, Tomislav
Švedek i N Mrkobrad po 40 filira.12 Prvi službeni nastup priređen je 25. svibnja na mjesnom sajmištu na Ledinama, kojeg nije omeo ni jak vjetar koji je puhao taj dan. Nastup
je privukao mnoge znatiželjnike koji su došli pogledati, za njih dotad neviđeno takmičenje. Izvođenje prostih vježbi povjereno je bilo Josipu Hegediću uz pratnju domaće
glazbe. Bile su zastupljene slijedeće discipline: trčanje (91,4 m), skok u vis zaletom i s
mjesta, skok u dalj zaletom, skok iz mjesta, trčanje (201,1 m), bacanje kamena i potezanje užeta. U trčanju u obje discipline pobijedio je Lujo Harazim ml., u skoku u vis
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
98
Podravski zbornik 2008.
uz
M
zaletom M. Bakić (160 cm), u skoku u dalj zaletom Josip Zlatec, te J. Janković u skoku u
vis s mjesta (120 cm), skoku u dalj s mjesta (4,20 m) i u bacanju kamena. U povlačenju
užeta bolja je bila momčad u kojoj je bio snažni Mirović. Na kraju su prikazane još neke
proste vježbe i održan počasni mimohod starješini Harazimu u čast.13
Svoju prvu zabavu Sokol je priredio 12. lipnja te godine u svratištu Preradović. Prije
zabave đurđevečki diletanti (glumci amateri) priredili su svoju predstavu odglumivši
pred velikim brojem mještana Graničare od Freudenreicha. Glumili su Rudolf Singer,
gospođica T. Radošević, M. Katulić, trgovac Đuro Matoničkin, učiteljica Milka Stazić,
Lav Neuhaus, Luka Jendrašić, gospođica M. Sever, Stjepan Filipović, V. Kovačević,
gospođica Anka Puškaš, M. Trbuljak, T. Kolar, A. Južnić, Bakić, F. Kovačić, P. Balatinec
i djevojčice Glad i Babić. Glumci su dobro odigrali svoje uloge a istakle su se gospođica
Stazić kao Karolina, Matoničkin kao Grga i Singer kao Andrija. Originalne kostime pribavio je starješina Harazim a redateljski posao odradili su šumar Ivan Milković i učitelj
Stjepko Pirnath. Poslije je uslijedio ples do jutra. Obiteljska ulaznina iznosila je 3 krune,
a pojedinačna 1,5 kruna. Prikupljeni novac predviđen je za sokolske sprave.14
Te godine mladi sokolaši prvi put su sudjelovali u svojim novim uniformama, i to
u tijelovskoj procesiji zajedno s ostalim đurđevečkim društvima (obrtničke zadruge,
vatrogasci, crkvena društva).15 Nekad se tim i sličnim procesijama pridavala velika važnost, pa se čak i gledalo koje će društvo prvo biti u povorci. Na taj način su se svečano predstavili Đurđevčanima. Spomen-medalje sokolašima koji su pobijedili na prvoj
športskoj utakmici u Đurđevcu svečano su podijeljene 17. srpnja od strane starješine.
Poslije je u Jankovićevoj gostionici u Kolodvorskoj ulici održana zabava na kojoj je prikupljen novac za sokolašku zastavu i Društvo Ćirila i Metoda.16 Đurđevečki Sokol prvi
put se sa svojim vježbačima izvan Đurđevca predstavio u nedjelju 13. lipnja na javnoj
vježbi u Pitomači na kojoj su sudjelovali i sokoli iz Suhopolja, Virovitice i Daruvara.17
Slijedeći nastup imali su 4. srpnja na sletu Župe u Bjelovaru. Javne vježbe održane su
prije podne u bjelovarskoj sokolani a poslije podne vani. Za župsko prvenstvo natjecalo se po pet vježbača u slijedećim disciplinama: na preči, ručama, konju s hvataljkama,
konju uzduž, u trčanju, bacanju kocke, dizanju utega, skoku u dalj, s motkom te prostim vježbama. Đurđevčana nije bilo među prvoplasiranima jer se nisu mogli mjeriti s
ostalima, pogotovo Bjelovarčanima, koji su bili brojniji i uvježbaniji, a i njihova društva
su bila starija od đurđevečkog koje se ustrojilo tek prije nekoliko mjeseci. Svečanosti i
takmičenjima bili su nazočni starješina Hrvatskoga sokolskog saveza dr. Lazar Car i tajnik dr. Dragan Janeček. Sokole su pozdravili gradonačelnik Blaževac te starješina Župe
Preradovićeve dr. Strižić.18 Jedan neplanirani nastup imali su 13. srpnja prilikom dočeka
vojvode Leopolda Salvatorea u Đurđevcu, koji je došao u nadzor vojne vježbe koja
se održavala u okolici. Tom je prilikom bio svečano dočekan ispred Harazimove kuće
od strane lokalne vlasti, školske mladeži i vatrogasaca, uz pozdravni govor Radićevca
Tome Jalžabetića. Vidjevši sokole vojvoda je nagovorio starostu Harazima da pred njim
pokažu svoje vježbe. Vojvoda se u Đurđevcu zadržao skoro tjedan dana a noćio je kod
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
99
uz
M
Harazimovih.19
Prvu javnu vježbu đurđevečki Sokol je priredio 15. kolovoza, na godišnjicu osnutka
društva. Na crkvenom trgu ispred šetališta, na takozvanom Bentu, uredili su poseban
prostor za vježbanje, ograđen i okićen hrvatskim trobojnicama i sokolskim grbovima. Kao gosti stigli su vježbači bjelovarskog Sokola na čelu s vođom Jankovićem i u
pratnji vojne glazbe 16. pješačke pukovnije20 iz Bjelovara. Vježbalo se ovim redom:
proste vježbe (Đurđevac), vježbe na ručama (Bjelovar), vježbe s batinama (Đurđevac),
vježbe na preći (Bjelovar), trčanje na 91 m, skok u vis i dalj, bacanje kamena, i na kraju
zajednički nastup svih natjecatelja. Najzapaženiji je bio Bjelovarčanin Fischer koji je
pobijedio u skoku u vis (1,60 cm), skoku u dalj (466 cm) i trčanju na 91 m (12 sek.). Kamen je najdalje bacio Vajda iz Bjelovara (7,89 m). Svečanosti je bio prisutan i gospodin
Jilk, vođa iz Koprivnice. Oko 18 sati na šetalištu je priređena pučka svečanost kakve
dotad nije bilo u Đurđevcu. Podignuta su četiri šatora okićena trobojnicama, domaćim
tepisima i fenjerima. U jednom su šatoru gospođe Lichtenberg i Harazim točile šampanjac a dvije strane gospođice prodavale cigarete. Bio je tu i vrutak sreće pored kojeg
su gospođice Kohn, Harazim, Lausch, Šušković i Devčić prodavale cvijeće. Gospođe
Vojnić i Bažulić nudile su pak slastice. Uvečer se prikupilo podosta ljudi i znatiželjnika,
pogotovo kad je otvoren ples. Utrženo je 1.000 kruna što je za takve priredbe bilo puno
u to vrijeme.21 Otprilike tih dana starješina Harazim je slavio imendan pa su ga članovi
iznenadili bakljadom i podoknicom. Nakon pozdravnog govora vođe Jankovića, starješina ih je sve pozvao u kuću na vino.22 Te godine je Sokol priredio još jednu zabavu s
diletantskom predstavom i plesom koja je održana 21. studenoga u Preradoviću.23
Iz lokalnih novina doznajemo da su sokolaši u 1910. godini također bili aktivni. Godina je počela plesnom zabavom (21. siječnja), na koju su gosti došli u narodnim nošnjama, i kostimiranom zabavom (31. siječnja) koja se održala u gostionici kod Maitza
na kojoj su bili i gosti iz Bjelovara.24 Međutim, u lipnju virovske Hrvatske novine bilježe
da je rad u Sokolu posustao zbog nekih nesuglasica, a isto se dogodilo i u tamburaškom
društvu Preradović, pa se tražilo više društvenoga i demokratskog života u Đurđevcu.25
Na sreću, sokolaši su ovaj članak pobili jer su 26. lipnja sudjelovali na javnoj vježbi u
Koprivnici s deset članova. Vježbali su i sokoli iz Bjelovara (12 članova) i Križevaca (7
članova).26 Drugu po redu javnu vježbu održali su u nedjelju 14. kolovoza u dvorištu
gostionice Janković. Iz Bjelovara je stigao starješina Župe dr. Strižić s 20 sokolaša i
fanfarom, Pitomačani na čelu s vođom Götzom, te nekolicina iz Koprivnice. Vježba
je započela u 17 sati svirkom bjelovarske vojne glazbe, dok su vježbači prikazali proste
vježbe s kojima su kasnije nastupali na II. svesokolskom sletu u Zagrebu. Vježbali su
točno i skladno a na molbu svih nazočnih morali su i ponavljati. Tom prilikom se istaknuo Katulić na ručama, a lijepo su izvedene i vježbe s batinama. U skoku u vis prvo
mjesto je osvojio Janković a u skoku u dalj Seleš. Vježba je završila oko 19 sati nakon
čega je Harazim pohvalio vođu Marića na dobro uvježbanoj ekipi. Sve je na kraju, kao
i obično, završilo zabavom. Unatoč lijepoj svečanosti bjelovarska Nezavisnost je, iz pera
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
100
Podravski zbornik 2008.
uz
M
nepoznatog Đurđevčana, iznesla opravdanu kritiku Đurđevčanima:
"Kako su društvene prilike u našem mjestu još uvijek ispod svake kritike, tako je i
ovaj put stanoviti dio pučanstva svojom odsutnošću htio da dokumentira na sav glas
razvikanu svoju hrvatsku svijest i žarko domoljublje, a kad treba da se to pokaže činom
onda ih nema."27
Krajem godine (26. studenoga) diletanti su opet u Preradoviću održali svoju priredbu.
Prikazana je predstava Zulejka Milana Hanžeka a poslije su bili zabava i ples.28 U glasilu
Hrvatski Sokol za protekle godine nije bilo nekih zapisa o radu Sokola u Đurđevcu, osim
što sam pronašao podatak u iskazu dugova Savezu u kojem stoji da su sva društva Župe
Preradovićeve imala određena dugovanja prema Savezu, osim đurđevečkoga koje je sve
namirilo za 1909. i 1910. godinu. Treba spomenuti i sastanak središnjeg odbora Župe
održanog 13. studenoga u Bjelovaru na kojem je zaključeno da se u društvo ne smije
primiti niti jednog člana drugoga društva ako ne preda pravovaljanu otpusnicu jer su
se događale razne nepravilnosti, pogotovo što se te odredbe nijedno društvo nije pridržavalo. Za primjer je naveden đurđevečki Sokol koji je u svoje redove primio jednog
sokola kojeg je kasnije morao isključiti iz članstva jer se doznalo da je sudbeno gonjen
i kažnjen poslije istupa iz prijašnjeg društva.29
Hrvatski sokolski savez izdavao je mjesečnik Hrvatski Sokol i godimice Hrvatski sokolski kalendar koji je, između ostalih članaka, objavljivao i statističke podatke svojih
društava. Prvi podaci o đurđevečkom Sokolu objavljeni su u kalendaru za 1911. godinu,
tako da za par prijašnjih godina nema podataka jer društvo vjerojatno nije slalo svoje
podatke Savezu. Spomenute godine zabilježena su 64 člana, jedan začasni, pet utemeljitelja, 25 podupirajućih i 33 izvršujuća, odnosno aktivnih članova. Za starješinu je 1911.
godine ponovno izabran Lujo Harazim koji je na čelu Sokola bio od samoga osnutka.
Zamjenik mu je bio Rok Maričić, tajnik Luka Jendrašić, blagajnik Mijo Marić; odbornici Ivan Beluhan, Josip Hegedić, Franjo Janaček, Dragutin Ređep, Martin Ružman i
trgovac Miroslav Vojnić, a njihovi zamjenici Đuro Ferenčić, Stjepan Filipović i Franjo
Topolčić. Vođa je bio Josip Hegedić sa zamjenikom Jendrašićem. I te godine priređena je zabava sa šaljivim predstavama (obiteljska ulaznica 1,2 krune, osobna 69 filira),
uz neizostavnu vojnu glazbu iz Bjelovara, kao i javna vježba na blagdan Petra i Pavla
29. lipnja. U vježbama su se ovaj put istakli mali sokolići pod Marićevim vodstvom a
posebno je kao najbolji vježbač pohvaljen urar Hubalek koji bi, kako primjećuje autor
članka, mogao vježbati i u puno većim društvima.30 Na svesokolskom sletu u Zagrebu
(12. – 16. kolovoza) sudjelovala su mnogobrojna hrvatska sokolska društva a među
njima su bili i malobrojni đurđevečki predstavnici kojih, sudeći prema rezultatima takmičenja, nije bilo među zapaženima.31 Te su godine zabilježena i dva izleta, jedan u
Kloštar a drugi u Sirovu Katalenu.
Za 1912. godinu statistika bilježi 54 člana, starješinu Harazima, zamjenika mu Miju
Marića, tajnika Stjepana Filipovića, blagajnika Đure Ferenčića, vođu Miju Marića i zamjenika Ivana Hubaleka. Odbornici su bili Ivan Beluhan, Luka Jendrašić, Franjo Ja-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
101
uz
M
naček, Dragutin Ređep, Martin Ružman, Franjo Topolčić i Miroslav Vojnić, a njihovi
zamjenici Martin Katulić, Ignac Zlatec, Vilhelm Singer i Ignac Tomica. Te su godine,
uzvrativši posjet Bjelovarčanima, sudjelovali na svečanosti posvete novoga sokolskog
doma (sokolane) u Bjelovaru 2. lipnja.32 O redovitoj godišnjoj vježbi u lokalnom tisku,
kao i u sokolskom mjesečniku, nije objavljen nikakav članak. Isto tako je izostala i statistika za 1913. godinu a sokolski kalendar nije ju zabilježio sve do 1925. godine. Po
svemu sudeći, sve podatke Savezu, kao i članke lokalnom tisku o aktivnostima društva
slao je Lujo Harazim, no on je početkom prvoga svjetskog rata otišao na službu u vojnu
bolnicu u Čakovec, što je razlog zašto su ta izvješća izostala. Nažalost, Harazim je tamo
obolio na živce te završio u bolnici u Stenjevcu gdje je 1916. godine i umro. Bio je to
veliki gubitak za Đurđevec jer je time izgubio dobrog liječnika, a isto tako i za Sokol koji
je ostao bez svojega osnivača i starješine.
Petu godišnju vježbu sokolaši su održali u nedjelju 27. srpnja u 17 sati na gradilištu
zgrade Prve podravske štedionice. Kako je prihod od večernje zabave bio namijenjen
za izgradnju sokolane, možemo zaključiti da je bila pokrenuta inicijativa za gradnju,
za koju je zasigurno bio zaslužan Harazim, no vjerujem da je njegovim odlaskom u
Čakovec ta akcija propala jer, koliko mi je poznato, ona nikad nije sagrađena. Stoga su
za vježbanje i nastupe koristili sajmište, crkveni trg i otvoreni prostor uz Jankovićevu
gostionicu33. Budući da su Jankovićevi podupirali društvo i bili aktivni članovi, očito su
društvu ustupili svoje prostorije u kojima su se sastajali.
Program pete vježbe bio je slijedeći; prvo su đurđevečki sokoli pokazali proste vježbe, zatim su nastupale koprivničke sokolice s ukrašenim obručima, potom Đurđevčani
na konju s hvataljkama, slijedili su Koprivničanci s veslima, domaći na preči, i na zadnje,
sokolice iz Koprivnice s čunjevima. Navečer je, kao što sam već spomenuo, upriličena
pučka svečanost s šaljivim igrama na šetalištu pokraj crkve. Ulaznina za prvo mjesto
iznosila je 2 krune, za drugo mjesto 1,5 krunu a za stajanje 80 filira. Članovi Sokola, đaci
i vojnici plaćali su polovicu.34
Slijedeće su godine bjelovarske novine zabilježile sastanak središnjega odbora Župe
25. ožujka u Sokolskom domu u Bjelovaru. Odbor je zaključio da će se glavna skupština
održati 19. travnja u Đurđevcu. Ona je i održana, ali 26. travnja u (10 sati), i to, kako stoji u članku, u sokolani. Ta činjenica ipak ne stoji jer u Đurđevcu sokolana nije izgrađena.
Autor je po svemu sudeći mislio na prostorije gostionice Janković u kojoj se đurđevečki
Sokol sastajao i djelovao. Na ručku, koji je priređen poslije skupštine, prikupljene su 24
krune za hrvatske škole u Trstu.35
Nastupajući rat negativno se odrazio, kako u političkom i gospodarskom tako i u
društvenom pogledu, pa je i rad sokolskih društava očito stagnirao. Mnoštvo muškoga članstva otišlo je u rat a dobar dio ostavio svoje živote na europskim bojišnicama
ili završio kao invalidi. Nakon rata došlo je do prekrajanja karte Europe, nestala je
Austro-ugarska monarhija, nakratko je uspostavljena Država SHS na čelu s Narodnim
vijećem a potom i Kraljevina SHS. Upravo za vrijeme kratkotrajne vladavine Narodnog
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
102
Podravski zbornik 2008.
uz
M
vijeća, a na prijedlog suca Petra Zrelca, đurđevečki je Sokol odigrao nebičnu ulogu. Bio
je zadužen da se, kao općinska narodna straža, brine za javni red i mir u Đurđevcu na
čelu s natporučnikom Ormušem. Tako su sokolaši silom prilika morali nositi oružje
(podijeljeno im je 26 pušaka) našavši se u specifičnoj situaciji koja nije imala veze sa
športskim aktivnostima. No, ne treba zaboraviti da im je zadaća bila i domoljubna, pa
je takva njihova uloga u neku ruku i opravdana.36
Novonastale promjene zadesile su i sokolstvo. Na sokolskom saboru u Novom Sadu
28. lipnja 1919. godine došlo je do sjedinjenja hrvatskih, slovenskih i srpskih sokolskih
društava u novi Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Ljubljani, koji je
od 1920. godine preuzeo naziv Jugoslavenski sokolski savez. Hrvatski sokolaši razočarali su se u novom Savezu pa je došlo do sukoba između Saveza i zagrebačkog Sokola.
Nije ni čudo jer su narod i članstvo imali odbojnost prema jugoslavenskim ustanovama
i srpskoj politici, a novi Savez smatrali su jugoslavenskom, odnosno srpskom institucijom. Također je došlo i do nepodudaranja dotadašnjih sokolskih načela s novima.
Naredne godine zagrebački je Sokol istupio iz jugoslavenskoga saveza te uzeo staro
ime – Hrvatski Sokol. Njegovim stopama krenula su i hrvatska društva. Dobar dio njih
imao je velikih poteškoća jer im je vlada oduzela cijelu dotadašnju imovinu (zgrade,
sprave i sl.) i predala ih na korištenje malobrojnim sokolašima Srbima koji su ostali
vjerni Jugosokolu. Ubrzo su hrvatska sokolska društva odlučila ponovno osnovati svoj
savez. To se dogodilo 18. siječnja 1922. godine izdanjem proglasa o istupanju iz Jugoslavenskoga sokolskog saveza, a na osnivačkoj skupštini 5. ožujka u Zagrebu Hrvatski
sokolski savez je i obnovljen. Isto je učinila 25. travnja i Župa Preradovićeva. To se nije
svidjelo vladajućem režimu koji je na sve moguće načine pravio neprilike hrvatskom savezu. Osjetili su to i Virovci koji su formalno osnovali svoje društvo (21. veljače 1920.),
da bi im pravila bila odobrena tek 1924. godine. Stoga je novouspostavljeno sokolstvo,
osim tjelovježbe uvelo novu zadaću; nacionalni rad, buđenje i širenje hrvatske svijesti.
Radi toga su društvima pristupali i stariji Hrvati vidjevši u njima kule za obranu od sve
više rastućeg jugosrpstva. Jedan od takvih bio je i seljak političar Tomo Jalžabetić37 koji
je pristupio društvu iako je tada imao pune 74 godine. S tim ciljem bilo je određeno da
svako društvo mora imati pročelnika za kulturno-prosvjetni rad koji je trebao potaknuti
osnivanje diletantskog zbora, knjižnice, tamburaša i drugih sekcija.
J e li Sokol u Đurđevcu djelovao tih poslijeratnih godina i u kojoj mjeri nije nam poznato. Slijedeći podatak o aktivnosti Sokola odnosi se na 1924. godinu kada je 30 siječnja održana glavna skupština na kojoj je za starostu izabran Milan Pintar a za zamjenika
i vođu Stjepan Filipović. Očito da je došlo do promjena u članstvu a najveći je gubitak
bio nedostatak dr. Luje Harazima. Aktivnost društva proširena je i na kulturnu sekciju
koju je vodio Ivan Repač. On je u Đurđevcu pokrenuo tečaj međunarodnog jezika esperanta koji je započeo 17. veljače u prostorijama stare škole. Tijekom tečaja održano
je predavanje D. Maruzzija, predsjednika Saveza esperantskih društava u Zagrebu, o
razvitku i važnosti tog jezika. Upisi za polaznike su se vršili kod Židovca i Matije Kroga.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
103
uz
M
Za dvomjesečni tečaj plaćalo se 25 dinara, naučnici su imali 50% popusta, dok su sokolaši imali besplatan tečaj.38 Istovremeno je pri đurđevečkom Sokolu djelovala i teniska
sekcija što potvrđuje poslovna knjiga trgovine Roberta Brennera u kojoj stoji podatak
da je sekcija kupila pocinčanu žicu i čavle za izradu ograde oko teniskog terena.39 Prema odluci Hrvatskoga sokolskog saveza donešene na glavnoj skupštini 28. lipnja 1922.
godine svako je društvo imalo 30. travnja slaviti mučeničku smrt hrvatskih junaka Petra
Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Te je godine proslava održana 29. travnja u 20
sati okupljanjem đurđevečkih društava u dvorištu vatrogasnog spremišta; Hrvatskog
Sokola, Prosvjetnog društva Zrinski, Vatrogasnog društva, ogranka Saveza hrvatskih
obrtnika kao i ostalih građana. Potom se svečana povorka uputila do kuće odvjetnika
Petra Sabolića gdje je povjerenik općine Filip Martinčić s prozora pozdravio povorku.
Na kraju se govorom pridružio i Viktor Pogačnik40 viknuvši na kraju: Živila nam naša
hrvatska domovina a mučenicima vječna slava! Nakon toga je puhački orkestar odsvirao Lijepu
našu uputivši se s povorkom po glavnim ulicama.41 Sokol iz Virja priredio je te godine
dvije vježbe na kojima su sudjelovali i sokolaši iz Đurđevca.42
Iduće godine održan je III svesokolski slet u Zagrebu (14. – 16. kolovoza) u povodu
proslave tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Tom prilikom je u Maksimiru podignuta mogila43 od "svete hrvatske zemlje" što su je iz svih hrvatskih krajeva donijeli predstavnici sokolskih društava. Iz Virja je vrečicu s 5 kg zemlje donio starješina Stjepan
Kucel te položivši zemlju rekao: Donosim ovu historijsku zemlju iz središta naše ravne Podravine, natopljene krvlju protiv najezde Tatara, Turaka i Mađara. Ovaj amanet polažem kao dokument
neoborive gorde hrvatske svijesti!44 Šteta što nema zapisa o dolasku đurđevečkog Sokola jer
su svi predstavnici pristupili kraćim govorom. Prema Sokolskom kalendaru rukovodstvo
đurđevečkog Sokola je slijedeće: starješina Milan Pintar, zamjenik starješine i vođa Stjepan Filipović, tajnik soboslikar Ladislav Lovrenčić, blagajnik Martin Katulić; odbornici
Tomo Jalžabetić, trgovac Ivan Plazek, Ferdo Kovačić, stolar Vjekoslav Hloušek, Petar
Balatinec i brijač Matija Valek; zamjenici Stjepan Dolenčić, postolar Dragutin Vrhovski,
Stjepan Hodalić i revizori računa Lujo Holler, trgovac Robert Brenner i urar Oskar Šestak. Društvo je brojilo 116 članova, više nego početnih godina, no treba imati u vidu
da je uloga sokolskog društva prerasla sportsko djelovanje s početka stoljeća i pretvorila
se u lučonošu hrvatskog duha i hrvatske državnosti. Zato je članstvo i bilo brojnije jer
su se mnogi učlanili u društvo i ne misleći previše o nekakvom vježbanju. Sokol je tako
postao samo jedan od vidova borbe protiv velikosrpske politike.
Rukovodstvo je 1926. godine ostalo isto, osim što su se promijenili odbornici. Odbor je izabran u sastavu: Tomo Jalžabetić, Stjepan Fuček, Ivan Pazek i Stjepan Koren.
Broj članova u kalendaru nije iznesen. Milan Pintar je ujedno imao čast biti zamjenikom
starješine Župe. Međutim, istovremeno je djelovao i Hrvatski seljački Sokol kojeg je
podržavao HSS, a naročito udruga Seljačka sloga. Znamo to po tome što je seljački Sokol
vježbao 20 lipnja na kulturnoj priredbi Seljačke sloge u dvorištu Staroga grada u Đurđevcu. Tada je izveden jedan igrokaz, pjevalo je nekoliko zborova (Molve, Kalinovac), a
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
104
Podravski zbornik 2008.
uz
M
svirala je i vatrogasna glazba. Vođa sokola je bio Luka Matkov Jančijev koji je ujedno
bio i tajnik ogranka Seljačke sloge te predsjednik Hrvatske seljačke mladeži u Đurđevcu. On
je u stvari bio glavni pokretač osnivanja ogranka Seljačke sloge u Đurđevcu 1920. godine,
ali je tada morao otići u vojsku pa je ogranak prestao djelovati. Nakon povratka oživio
je rad ogranka i okupio seljačke sokole. Nažalost, umro je vrlo mlad (1927.) u 28. godini
života. Vježbači tog Sokola nastupali su 18. srpnja i u Kalinovcu na sličnoj priredbi koju
je organizirao tamošnji ogranak.45
Društvom je 1927. godine predsjedao Stjepan Filipović, vođa je bio Tomo Orešković a tajnik Matija Valek. Društvo je brojilo 84 člana, 78 muških i 6 ženskih. Spominje se
i konjanička sekcija sa 7 članova na čelu s Matijom Balatincem. Milan Pintar je i te godine obnašao dužnost zamjenika starješine Župe.46 Posljednje podatke o đurđevečkom
društvu donosi Hrvatski sokolski kalendar za 1928. godinu: 107 članova, 97 muških, 10
ženskih i 12 mladih; starješina i sada Pintar, vođa Valek i tajnik Filipović. Od aktivnosti
su zabilježena tri predavanja Josipa Lovašena, učitelja na Građanskoj školi u Đurđevcu.
Spomenuti Orešković (Ličko Lešće, 1899. – Đurđevac, 1978.) doselio je u Đurđevac
1924. godine iz Bjelovara te se odmah uključio u rad društva kao iskusan član koji je
Sokolu pristupio još 1908. godine u Križevcima gdje je radio kao trgovački pomoćnik.
Nakon što se vratio iz prvoga svjetskog rata odlazi trbuhom za kruhom u Bjelovar. Odmah je prišao tamošnjim sokolašima te postao prednjak a kasnije i zamjenik vođe. Kao
vrlo dobar vježbač aktivno se bavio gimnastikom na ručama, prečama, trapezu i konju.
U Bjelovaru je radio kod braće Steiner, s kojima je kasnije bio i suvlasnik, a samostalnu
trgovinu manufakture, pletene i kratke robe otvorio je u Đurđevcu 1925. godine.47
Politika se opet umiješala u rad Sokolskog saveza. Kralj Aleksandar Karađorđević
proglasio je 1929. godine šestosiječanjsku diktaturu koja je zahvatila sve segmente društva. Ukinut je ustav te zabranjen rad svim političkim strankama i društvima s izrazito nacionalnim obilježjima. Potom je kralj 5. prosinca proglasio i Zakon o osnivanju
Sokola Kraljevine Jugoslavije. Prema tom zakonu upravu tog saveza imali su pravo
imenovati ministar prosvjete i ministar vojske i mornarice uz suglasnost predsjednika
ministarskog savjeta. Savez je bio ovlašten imenovati upravu svake pojedine župe a
uprave društava uprave župa. U roku od tri tjedna sva su se društva morala ujediniti u
novi Sokol, u suprotnom se ukidaju. Članovi društva mogli su biti samo učenici građanskih, srednjih, učiteljskih i stručnih škola. Takva pravila nije prihvatilo nijedno hrvatsko
sokolsko društvo pa su radije pristupili svojoj likvidaciji nego pristupanju. Posljednja
izvanredna skupština Hrvatskog sokolskog saveza održana je 15. prosinca 1929. godine
u Zagreb na kojoj su sudjelovali predstavnici svih društava. Kako vlast potencijalnim
govornicima nije dala pravo govora, starješina Saveza Milan pl. Praunsperger proglasio je prestanak rada Saveza, nakon čega su svi zapjevali hrvatsku himnu. Donesen je
zaključak da je Savez raspušten i da se sva društva sa svom svojom imovinom imaju
likvidirati jer hrvatska sokolska društva kao takva, ne mogu biti učlanjena u novoosnovani Sokol Kraljevine Jugoslavije kao jedinstvene sokolske organizacije s naglašenim
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
105
uz
M
jugoslavenskim predznakom. Zato je još više porasla mržnja prema beogradskom režimu i diktaturi koji su htjeli satrti hrvatsko ime. Dokaz tome je bila dozvola za normalan
rad židovskih gimnastičkih društava.48 Umjesto hrvatskih sokolskih društava osnovana
su društva Sokola Kraljevine Jugoslavije koja su bila projugoslavenski orijentirana, kao
i članstvo. Takva su društva osnovana u Đurđevcu i u Virju, no izgubila su naklonost
naroda i nisu bila podržavana. U Đurđevcu je taj novi Sokol djelovao pod vodstvom liječnika dr. Frana Rajskog koji je 1932. godine pokrenuo tečaj za sokolske voditelje jer se
dotadašnji vjerojatno nisu uključili u rad novih društava. To je društvo te godine sudjelovalo na javnoj vježbi u Novigradu na kojoj su bili i predstavnici društava iz Sokolovca,
Virja, Gotalova i Gole. Rajski je tom prilikom bio nazočan u ime Župe.49 Naravno da
je kotarsko načelništvo primijetilo potištenost u masama radi ukidanja Hrvatskog Sokola. To se pokazalo 1. prosinca 1932. godine kad je Sokol slavio ujedinjenje Kraljevine
Srbije s Državom SHS u jedinstvenu Kraljevinu SHS kojim je Hrvatska izgubila svoju
državnost. Slavlju su nazočili samo malobrojni poklonici jugoslavenske Vlade na čelu s
ministrom šuma i ruda Viktorom Pogačnikom, inače rodom iz Đurđevca.50
Od ostavštine Hrvatskoga sokolskog društva u Đurđevcu pronašao sam jedino službeni pečat51 koji je relativno dobro sačuvan. Njegovu starost teško je odrediti a pronađen je među osobnim stvarima Andrije Ožure, profesora Više građanske škole, koji je u
Đurđevcu počeo službovati od 1920. godine. Kako je od 1922. godine bio predsjednik
ogranka Hrvatskoga Radiše u Đurđevcu, pretpostavljam da je bio i član Sokola, odnosno, možda je vodio društvenu dokumentaciju, budući da je pečat pronađen među
njegovim predmetima. 52
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
SAŽETAK
ce
ni
Početkom prošloga stoljeća val osnivanja sokolskih društava diljem hrvatskih krajeva pokrenuo je osnivanje sokolskog društva i u Đurđevcu 1908. godine. U nedostatku
izvorne dokumentacije rad je nastao uglavnom na osnovi ondašnjega sokolskog i županijskog tiska te je donekle rekonstruirao djelovanje društva. Članstvo đurđevečkoga
Sokola nije bilo brojno i toliko rezultatski uspješno na vježbalištima kao ono iz većih
društava, ali se može reći da je društvo svojevremeno bilo veoma značajno u samome
Đurđevcu. Iako je aktivnost društva varirala, ono je tijekom svih godina djelovanja
uvijek bilo na braniku hrvatstva, kako za vrijeme Monarhije tako i Karađorđevićeve
Jugoslavije. Zdravim vježbanjem razvijalo se tijelo a druženjem nacionalni duh, što i je
bio glavni cilj društva. Osnivanje Sokola u Đurđevcu potaknuo je liječnik Lujo Harazim
koji je sokolsku ideju donio iz Beča, gdje se školovao. Prije toga je bio jedan od osnivača
i prvi starješina sokolskog društva u Karlovcu. Na čelu đurđevečkog društva je bio sve
do smrti 1916. godine. Šestosiječanjskom diktaturom 1929. godine đurđevečkom Sokolu je, kao i Hrvatskom sokolskom savezu, zabranjen rad, da bi krajem godine prestali
106
Podravski zbornik 2008.
djelovati pritisnuti zakonskim odredbama koje su ih tjerale u jugoslavenski Sokol.
BILJEŠKE:
uz
M
1. Hrvatski sokolski kalendar za 1925.; Nezavisnost, 50, 11. XI. 1911.
2. Stjepan KRČMAR, Hrvatski sokol u Virju, Virje na razmeđu stoljeća, zbornik II, Virje 1984.,
78.
3. Milan Pintar (1878. – 1947.), krojač; član upravnog odbora Saveza hrvatskih obrtnika u Đurđevcu od 1907. i predsjednik NK Graničar od 1921. do 1925. (Spomenspis Saveza hrvatskih
obrtnika 1908. – 1933., Zagreb 1933.; Naš list, br. 4, 16. II. 1924.; Ivan Hodalić i suradnici,
Graničar 1919. – 1999., Đurđevac 2000., 10. i 12.)
4. Tjednik bjelovarsko-križevački, 50, 6. X. 1906.; (dalje Tjednik).
5. dr. Ljudevit (Lujo) Harazim (Ludbreg, 1850. – Zagreb, 2. V. 1916.) liječnik; od 1865. do 1968.
u Osijeku učio ljekarništvo kod Josipa Gürtha, magistra farmacije, a za doktora medicine
promoviran 1884. na Medicinskom fakultetu u Grazu. U Karlovcu je radio u gradskoj bolnici i
besplatno obnašao službu zatvorskog liječnika, te bio gimnazijski odbornik i novinski kotarski izvjestitelj. Kao liječnik službovao je u Ludbregu, Slunju, Virju (6. IV. 1890. – 1893.), a u
Đurđevcu kao kotarski liječnik od 1893. do 1898. Potom odlazi na službu u Slunj. Ponovno
se vraća u Đurđevac te službuje od 1905. do 1915., a početkom prvoga svjetskog rata odlazi
u vojnu bolnicu u Čakovec gdje je obolio na živce. Liječio se i umro u bolnici u Stenjevcu.
Pokopan je u Đurđevcu. Od 1909. obavljao je dužnost općinskoga školskog nadzornika. Bavio
se i prosvjetiteljsko-književnim radom. Stručne pedagoške članke objavljivao je u časopisima
Hrvatski svjetonazor (1887.), Balkan (1886.), Liečnički vjesnik (1886.), Prosvjeta (1905.), Roditeljski list (1908.) i Agramer zeitung (1910.). Također je skupljao narodno blago i bio dobrotvor.
Školama u Đurđevcu i pučkoj knjižnici poklonio na stotine matičinih knjiga. Imao je mnogo
socijalne savjesti i ljubavi za dobro naroda. Član Matice hrvatske. Sa suprugom Alisom (Ally)
Wilhelminom Hunger iz Beča imao sina, također Ljudevita. (Hrvatski biografski leksikon, sv.
V., Zagreb 2002., 444.; Blaž MAĐER, Časti i dobru zavičaja, pretisak, Zagreb 1992., 176.-177.;
Spomenica Niže pučke škole u Đurđevcu 1880.-1915., Osnovna škola Grgura Karlovčana u
Đurđevcu; Izvještaj Više i Niže pučke škole u Gjurgjevcu te nižih pučkih škola u Čepelovcu,
Budrovcu i Sirovoj Kataleni, Gjurgjevac 1915.; Rudolf STROHAL, Grad Karlovac – opisan i
orisan, Karlovac 1906., pretisak, 307.; Nezavisnost, br. 17, 27. III. i br. 22, 1. V. 1909.; Podravac, br. 6, 1894.; br. 17, 25. IV. 1896.; Hrvatske novine, br. 16, 19. IV. 1906.)
6. Hrvatski biografski leksikon, sv. V, Zagreb 2000., 444.
7. S. KRČMAR, Hrvatski sokol…, 77.; Hrvatske novine, 44, 29. X. 1908.
8. Pravila Hrvatskog sokola u Đurđevcu, UOZV SP 1780/1908, kut. 5177/15, HDA
9. Hrvatske novine, 8, 18. II. 1909.; Nezavisnost, 8, 23. I. 1909. i 13. 27. II. 1909.
10. Nezavisnost, 20, 7. IV. 1909.
11.dr. Petar Mayer (13. III. 1878. – 4. V. 1939.), doktor prava (od 1907.), odvjetnik i javni bilježnik;
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
107
uz
M
od 1902. službuje u Đurđevcu kao sudbeni pristav. Odvjetnički ured otvorio je 1905. godine.
Kasnije postaje općinski načelnik (1911. – 1916.) i saborski zastupnik. Predsjednik mjesnog
i kotarskog odbora Narodnog vijeća (1911. – 1918.). Zaslužan za otvaranje Više pučke škole
u Đurđevcu 1914.; nadvojvoda (1923.) i predsjednik (1928.) Vatrogasnog društva. Voditelj
Samostalne demokratske stranke u Đurđevcu 1928. (Spomenica Više pučke škole realnog
smjera u Gjurgjevcu 1914.-1916.; Božidar ŠKURDIJA, Kratka povjesnica puhačkoga orkestra Dobrovoljnoga vatrogasnog društva iz Đurđevca, Đurđevečki zbornik 1996., Đurđevec 1996.,
str. 202.; Nezavisnost, br. 16, 17. III. 1907.; Hrvatske novine, br. 48, 25. XI. 1905.; Tjednik
bjelovarsko-križevački, br. 10, 4. I. 1902.; Mato KUDUMIJA, Đurđevac u svijetu i vremenu,
Đurđevac 1968., str. 113. i 117.; Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Trnovit životni put đurđevečkog političara Tome Jalžabetića; Đurđevečki zbornik, Đurđevec 1996., str. 257.; Izvještaj
Više i Niže pučke škole u Gjurgjevcu, te nižih pučkih škola u Čepelovcu, Budrovcu i Sirovoj
Kataleni, Gjurgjevac 1915.)
12. Nezavisnost, 25, 22. V. 1909.
13. Isto, 22, 1. V. 1909.
14. Isto, 29, 19. VI. 1909.; Hrvatske novine, 24, 10. VI. i 25, 17. VI. 1909.
15. Nezavisnost, 28, 12. VI. 1909.
16. Isto, 34, 24. VII. 1909.
17. Isto, 29, 19. VI. 1909.
18. Hrvatski sokol, 10, listopad 1909.
19. Tjednik, 43, 14. VIII. 1909.; Hrvatske novine, 32, 4. VIII. 1909. i 33, 12. VIII. 1909.
20. Spomenuta vojna glazba često je nastupala u Đurđevcu, kako na raznim svečanostima tako i na
brojnim zabava i priredbama koje su priređivali čitaonica, sokolaši, vatrogasci i drugi. Glazbi
je bila čast nastupati u Đurđevcu jer je pripadala spomenutoj pukovniji koja je bila slijednica
slavne đurđevečke šeste krajiške pukovnije.
21. Hrvatske novine, 33, 19. VIII. 1909.; Nezavisnost, 37, 14. VIII. 1909. i 38, 21. VIII. 1909.
22. Nezavisnost, 40, 4. IX. 1909.
23. Hrvatske novine, 47, 18. XI. 1909.
24. Nezavisnost, 7, 15. I. 1910. i 10, 15. II. 1910.
25. Hrvatske novine, 22, 2. VI. 1910.
26. Nezavisnost, 31, 2. VII. 1910.
27. Isto, 38, 20. VIII. 1910.
28. Hrvatske novine, 46, 24. XI. 1910.
29. Hrvatski sokol, 11, studeni 1910. i 12, prosinac 1910.
30. Hrvatske novine, 8, 23. II. 1911. i 27, 6. VII. 1911.
31. Hrvatski sokol, 9-10, rujan-listopad 1911.
32. Nezavisnost, 28, 8. VI. 1912.
33. U to vrijeme, kao i krajem 19. st., djelovala su razna društva, udruge, zadruge i sl., koje nisu
imale svoje prostorije, već su se sastajala po gostionicama. Te su gostionice, barem one veće,
obavezno imale veće prostorije ili manje sale u kojima se moglo okupiti više ljudi. Stoga su u
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
108
Podravski zbornik 2008.
uz
M
njima održavane i razne zabave, koncerti, godišnje skupštine, svečani objedi i liječnički pregledi
mladića za novečenje. Tako je bilo opće poznato u kojoj gostionici je bilo sjedište koje udruge,
a ponajviše je to ovisilo o tome kojem društvu je vlasnik pripadao.
34. Nezavisnost, 34, 19. VII. 1913.
35. Isto, 18, 28. III. 1914. i 23, V. 1914.
36. Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Trnovit životni put đurđevačkoga političara Tome Jalžabetića,
Đurđevečki zbornik, Đurđevec 1996., 257-258.
37. Jalžabetić je 1926. bio član nadzornog odbora Đurđevečkog Sokola. Hrvatski sokolski kalendar za 1926., Zagreb.
38. Naš list, 4, 16. II. 1924.
39. Pomoćna knjiga (Salda-Ceonti) 1930. – 1932., Trgovina Robert Brenner u Đurđevcu; knjiga je
u vlasništvu Josipa Cugovčana iz Podravskih Sesveta.
40. prof. Viktor Pogačnik (Đurđevac, 2. XII. 1874. – Đurđevac, 1945.) Gimnaziju je polazio u
Zagrebu i Požegi, a fililogiju svršio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor predavao je od kraja 1899. latinski i grčki na Velikoj gimnaziji u Mostaru te bio aktivan u hrvatskom
kulturnom društvu Napredak. Potom 1908. odlazi u Sarajevo za upravitelja Više djevojačke
škole, a 1911. postaje upravitelj Muške učiteljske škole. Od 1913. do 1915. Pogačnik je inspektor narodnih, trgovačkih i učiteljskih škola u Bosni i Hercegovini. Organizacijske sposobnosti
dovele su ga 1916. u zemaljsku vladu na mjesto referenta zaduženog za socijalnu politiku gdje
je preko Đure Basaričeka organizirao zbrinjavanje siromašne hercegovačke djece u sjevernu
Hrvatsku a naročito u Podravinu. Zbog političkih razloga 1921. odlazi vrlo rano u mirovinu,
s tek 22 godine radnog staža. Do 1927. je živio u Đurđevcu, kada se posvećuje politici. Na
listi Hrvatske seljačke stranke izabran je u skupštinu osječke oblasti, a u Đurđevac se ponovno
vraća nakon Basaričekovog ubojstva u beogradskoj skupštini jer je postao skrbnik njegove
udovice Jelke i njene djece Borisa (28. VI. 1920. – 1942.; ubijen od strane partizana nedaleko
Javorovca) i Ljubice (26. X. 1908.–1962.; pokopana u Đurđevcu) koja nije bila sposobna za
privređivanje. U proljeće 1932. preuzima dužnost ministra šuma i ruda Kraljevine Jugoslavije, a uskoro se veže uz Jugoslavensku radikalno-seljačku demokratsku stranku, te kao takav
ne biva dobro primljen u Podravini gdje je za nju agitirao. Nakon razrješenja dužnosti 1934.
odlazi u stvarnu mirovinu. Odlikovan je Ordenom jugoslavenske krune prvog reda. Oženio je
Anku rođ. Basariček, sestru dra. Đure Basaričeka, kod kojeg je stanovao za vrijeme školovanja.
(Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Život i rad profesora Viktora Pogačnika, Podravski zbornik
1991., Koprivnica 1991., 131.)
41. Naš list, 9, 3. V. 1924.
42. Podravec, 16, 2. VIII. 1924. i 18, 5. X. 1924.
43. Uzdignuti humak u čast kakva događaja, obljetnice i sl.
44. S. KRČMAR, Hrvatski sokol…, 78.
45. Suzana LEČEK, Djelovanje Seljačke sloge u Podravini (1925. – 1941.), Podravina, vol. V, 9,
Koprivnica svibanj 2006., 66-69.
46. Sokolski kalendar za 1927.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
109
uz
M
47. Podatke o Tomi Oreškoviću ustupio mi je njegov sin Božidar, umirovljeni dr. med. u Zagrebu,
na čemu mu se iskreno zahvaljujem.
48. S. KRČMAR, Hrvatski sokol…, 79.; Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, pretisak, Zagreb 1992., 140-142.
49. Podravske novine, 33, 15. VIII. 1931.
50. Vladimir ŠADEK, Prilozi za povijest kotara Đurđevac u vrijeme šestosiječanjeske diktature od
1929. do 1934.. Podravina, vol. IV, 8, Koprivnica prosinac 2005., 62, 63, i 69.
51. Pečat mi je ustupio Marijan Slunjski iz Đurđevca kojem se ovim putem zahvaljujem.
52. Mira KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Hrvatski Radiša 1903. – 1945., Zagreb 2004., str. 334.; Spomenica Više pučke škole realnog smjera u Gjurgjevcu 1914. – 1916., Osnovna škola Grgura
Karlovčana u Đurđevcu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
110
Podravski zbornik 2008.
Branko PLEŠE
OBITELJ FRIEDRICH – OSNIVAČI HRVATSKOG
ŠPORTSKOG KLUBA SLAVEN KOPRIVNICA
M
" Zahvalnost je stup kulture " !
uz
Naša zahvalnost pripada velikoj i slavnoj hrvatskoj obitelji Friedrich – koja je ovom
lijepom kraju podarila instituciju kojom se svi ponosimo – "Naš SLAVEN". Slaveći sto
godina postojanja kluba i izdavanje monografije o klubu, ipak nije dozvolilo ni vrijeme
niti prostor da se o toj obitelji više kaže i napiše, pa to činimo sada.
O
tac obitelji Franjo rođen je 1856. u Mlady Smolivecu, češkim Sudetima stigao je
slučajno u K
oprivnicu i tu zauvijek ostao. Kada je upoznao lijepu i pametnu kćerku koprivničkog veleposjednika Nikole Dobrovića, Sofiju (1865.), i njome se oženio – velika
i sretna obitelj je bila neminovnost. Gotovo svake godine rodilo se jedno od četiri lijepe
kćeri i pet kršnih sinova, koji su ostali na životu. Otac Franjo bio je pripadnik Češkog
Sokola (1862.) i taj sokolski duh je donio u Koprivnicu, i prenosio na cijelu obitelj i
okolinu, pa ne čudi da je bio aktivan član Podravskog Sokola (1893.), koji je 1906. ponovo preimenovan u Hrvatski Sokol. Hrvatski Sokol je bio nositelj ideje sveslavenstva,
a sokolsko geslo je bilo: "U desnici snaga, u srcu odvažnost u misli Domovina" !
Prihvaćali su Radićevu borbu, za socijalnu i narodnu pravicu, dajući na korištenje
i svoje prostorije, u poznatoj kući Friedrichovih na uglu Frankopanske i Vijećničke
ulice (iza znamenite apoteke Derenčin). Svi glazbeno nadareni, imali su kućni pjevački zbor i orkestar, a sudjelovali su u svim gradskim kulturnim i pjevačkim društvima,
kojih je Koprivnica tada imala puno. Kao izrazito športska obitelj izražavali su stalno
nezadovoljstvo što je u Koprivnici postojao Đački nogometni klub "Koprivnica" čiji
su članovi mogli biti samo đaci i studenti i što je klub imao samo nogometnu sekciju.
Kako u tom klubu nisu mogli ostvariti svoje namjere, cijela obitelj je pokrenula akciju
osnivanja kluba sa više sekcija i hrvatskim predznakom po uzoru na Hrvatski Sokol i
posebno na zagrebački HAŠK (Hrvatski akademski športski klub) koji je bio nositelj
svih najnaprednijih hrvatskih ideja.
Sveslavenski orijentirani, klubu su dali ime "Slaven" tim više što je 5. srpnja i dan slavenskih apostola Svetog Ćirila i Metoda, koji su Hrvatima donijeli kršćanstvo, slavensko
bogoslužje i pismo, i tada se slavio kao veliki narodni blagdan. Hrvatski športski klub
"Slaven" je zadovoljavao sve zahtjeve obitelji Friedrich. Sada je imao čak pet sekcija:
nogomet, laku atletiku, lawn tenis, zimske sportove i turistiku, a članovi su mogli postati
svi, bez obzira na zanimanje. Uskoro su svi članovi đačkog kluba prešli u novi klub, koji
se vrlo brzo afirmirao u hrvatskim okvirima a 1920. čak osvojio pokrajinsko prvenstvo
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
111
uz
M
da
ra
g
ej
Obitelj Friedrich, 1902. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
Hrvatske. Od tada pa do današnjih dana klub je postao prepoznatljivi simbol i grada i
kraja a probija se i u europske okvire, proživjevši sedam državnih uređenja i tri rata.
Iako je cijela obitelj bila uključena u rad kluba – potrebno je ipak reći nešto o svakome od njih. Majka Sofija je umrla 1916., posebno ju je pogodila smrt sina Franje na bojištu, a pokopana je u Koprivnici. Otac Franjo je doživio veliku starost, umro je 1947. i pokopan je u Koprivnici. Doživio je sve velike uspjehe, posebno sinova ali i unuka. Imali
su kćeri: - Veru (Koprivnica, 1885.- Opatija, 1971.). Bila je udata za sudskog pristava dr.
Fritza Sertića. Kao najstarija, bila je stalna podrška mlađoj braći i sestrama; - Jozefinu:
(Koprivnica,1891.- Zagreb, 1984.). Bila je udata za Dušana Troboza, dr. matematike i
fizike, predavača na srednjim školama u Zagrebu; - Francisku (Koprivnica, 1892.- Zagreb, 1977.). Bila je udata za Jakoba Dolinara, suca apelacijskog suda, vijećnika Banskog
stola. Svršila je pedagošku preparandiju, a bila je tajnica HŠK "Slaven". Majka je Borisa
i Žarka koji su također ostavili duboke tragove u hrvatskom sportu; - Zoricu (Koprivnica, 1905.- Zagreb, 1984.). Bila je udata za Ignacija Barčanca koji je bio vojno lice. Također su imali sinove: - Viktora (Koprivnica, 1888.- Koprivnica, 1965.). Bio je oženjen
Marijom Cesarec. Zanimanjem je bio krojač, naslijedio je oca i živio je u Koprivnici. Bio
je na raznim funkcijama u HŠK "Slaven". Sašio je prve istovrsne dresove klubu; - Ferdinanda (Koprivnica, 1894.- Zagreb, 1978.). Bio je oženjen Marijanom Šimić. Završio
je učiteljsku školu (preparandiju) u Zagrebu. Radio je kao viši financijski inspektor u
ministarstvu financija. Posebno je bio aktivan pri osnivanju kluba. Igrao je u Đačkom
klubu i kasnije u "Slavenu". Bio je predsjednik, tajnik, blagajnik i dugogodišnji član
112
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Obitelj Friedrich, 1912. godine nakon osnivanja Hrvatskog športskog kluba "Slaven".
U prvom redu Zorica, majka Sofija i otac Franjo, u drugom redu Krešimir, Jozefina,
Dragutin, Franjo, Vera, Ferdo, Fanika i Viktor
ce
ni
iv
pr
Ko
uprave kluba. Tenis je igrao u Koprivnici, Gospiću i Karlovcu, ali nije želio ići na turnire, radi čega su posebno bili ljuti braća Dragutin i Krešimir, koji su tvrdili da je on bio bolji od njih koji su postigli odlične rezultate. U Gospiću je osnovao NK"Hajduk",
a u Karlovcu je njegovom zaslugom izgrađeno je igralište NK "Olimpije"; - Franju
(Koprivnica, 1895.- Piava, 1916.). Kao student medicine poginuo je u I. svjetskom ratu
na Piavi (Italija). Bio je izvrstan vježbač u Hrvatskom Sokolu (proste vježbe i sprave).
Tjelesno najljepše razvijen od sve braće, bio je oduševljeni sljedbenik vježbanja prema
Műllerovom sistemu. Zajedno s ostalom braćom bio je aktivni igrač HŠK "Slavena",
a nakon osnivanja kluba i njegov tajnik. Bio je vrlo dobar klizač (umjetničko klizanje)
i jednako dobar tenisač; - Krešimir (Koprivnica, 30. srpnja 1898.- Zagreb, 3. ožujka
1985.). Oženjen je bio Ljubicom Hršak. Diplomirani pravnik, direktor pošte u Novom
Sadu, a pred II. svjetski rat načelnik ministarstva pošta u Zagrebu. Iako su sva braća
vježbala u Hrvatskom Sokolu, on je u prostim vježbama bio prednjak. Skijanjem se bavio čitav život a prve korake je napravio u Koprivnici. Sa starijim bratom Dragutinom
bio je vezan za nogomet i tenis. Nogomet je počeo igrati u HŠK"Slavenu", a nastavio
u zagrebačkom HAŠK-u. Bio je jedan od najboljih igrača momčadi "Slavena" koja
je 1920. osvojila pokrajinsko prvenstvo Hrvatske i HAŠK-a kada je ovaj 1921. osvojio državno prvenstvo. Bio je član uprave HŠK"Slavena" te dugogodišnji član uprave
Podravski zbornik 2008.
113
uz
M
da
ra
g
ej
Dragutin Friedrich - Karlek
Krešimir Friedrich
ce
ni
iv
pr
Ko
HAŠK-a. Najbolji je ipak bio u tenisu. Igrati je započeo u Koprivnici, gdje su mu prvi
učitelji bili starija braća. Nastavio je u HAŠK-u, gdje mu je učitelj bio poznati češki
trener František Koželuh (1887.- 1969.). Osvojio je niz prvenstava HAŠK-a, Zagreba
i Hrvatske a pojedinačno prvenstvo Jugoslavije osvojio je 1928., a u paru s bratom
Dragutinom 1928. i 1931. godine. Godine 1929. osvojio je međunarodno prvenstvo
Austrije na Semeringu. Četiri puta je bio član Davis cup reprezentacije. Njegova supruga Ljubica također je igrala tenis i nastupala na mnogim turnirima. Njegov sin, također
Krešimir, diplomirani ekonomista, bio je licencirani teniski trener i radio je u Švedskoj i
Njemačkoj; - Dragutin (Koprivnica, 5. siječnja 1897. – Zagreb, 26. ožujka 1980.). Ipak
najveće ime u slavnoj obitelji i najpoznatiji je posebno pod nadimkom Karlek, tako
da se u mnogim bilješkama o njemu piše pod imenom Karlo. Pučku školu i gimnaziju
završio je u Koprivnici. Nakon toga je radio kod Državnih željeznica ali kao vrsni sportaš je pozvan raditi u ispostavi Ministarstva financija u Zagrebu. Uz rad je studirao na
Filozofskom fakultetu, smjer biologija (mineralogija, zoologija, botanika) i zemljopis
(s astronomijom). Iako je bio sportski vrlo aktivan, diplomirao je 1924. a profesorski
ispit je položio 1928. godine. Kao predmetni učitelj je radio u Virovitici (1925.-1928.),
a kao profesor u Gospiću (1928.-1929.), Sisku (1929.-1932.), Negotinu (1932.-1933.),
Varaždinu (1933.-1939.) i na kraju u Zagrebu: Prvoj realnoj gimnaziji (1939.-1945.),
Učiteljskoj školi (1945.-1947.) te Petoj i Trećoj realnoj gimnaziji (1947.-1953.). Svagdje
114
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Ferdinand Friedrich s prvom značkom Slavena
Fanika Friedrich
ce
ni
iv
pr
Ko
gdje je radio bio je vrlo omiljen jer je iako popularan kao sportaš, ostao jednostavan i
pristupačan. Profesor Vinko Dorčić je otvoreno priznao da su mu mnogi kolege bili
zavidni, jer su samo njega đaci na satu dočekivali pljeskom. Bio je oženjen Zlatom
Keglević iz Koprivnice a kasnije Kamilom Richtman iz Siska. Već kao dijete odlazio je
sa starijom braćom na vježbe Hrvatskog Sokola, a prve klizaljke je dobio sa samo pet
godina i također s braćom odlazio na klizanje na Varošku grabu. Kasnije je nastavio
klizanjem u HAŠK-u, a često ga se moglo vidjeti na maksimirskim jezerima do 1971.,
dok mu je to zdravlje dozvoljavalo. Redovito je nastupao na klizačkim natjecanjima,
pa je tako 1924. na prvenstvu Zagreba osvojio drugo mjesto u brzom klizanju na 500
i 1500 metara, braneći boje HAŠK-a. Kao dobar klizač i vrlo snažan ubrzo je postao
meta već starih hokejaša HAŠK-a. Posebno se istakao kao napadač i uskoro postao
i trener ekipe. Prilikom svojeg boravka u Varaždinu osnovao je hokejsku sekciju pri
Sportskom klubu Slavija, a u Sisku je bio trener tamošnjim hokejašima. Kao svestrani
športaš upravo u Sisku je počeo i skijati, a nastavio u Varaždinu. U dresu HAŠK-a čak
je osvojio treće mjesto na prvenstvu Jugoslavije u skijaškom trčanju.
K
oliko je ozbiljno prihvaćao sve sportove govori da je položio i trenerski ispit 1934.
na Sljemenu a kojeg je potvrdio 1959. u Zavodu za fizički odgoj u Zagrebu, s pune 62
godine života. Iako uspješan i u zimskim sportovima oni su mu ipak služili za održavanje sportske forme za ljetne sportove u kojima je bio još uspješniji. U godinama kada
Podravski zbornik 2008.
115
uz
M
da
ra
g
ej
Karlek uoči Olimpijade 1924. u Parizu s prvim
značkama Slavina i HAŠK-a
Prof. Dragutin Friedrich - Karlek
ce
ni
iv
pr
Ko
je prestao službeno nastupati, njegovi nekadašnji učenici su ga vrlo često pozivali da
održava sportske razgovore po školama diljem Hrvatske. Na tim razgovorima je uvijek
je isticao da je bio uspješan u sportu, jer se bavio tjelovježbom među sokolašima, jer se
od rana bavio atletikom – kraljicom sportova, te zimskim sportovima. Zagovarao je u
sportu čisti amaterizam, naglašavao je da se u svakom sportskom klubu mora njegovati
disciplina, drugarstvo i potpuna jednakost među igračima. Već u Koprivnici se počeo
baviti atletikom – trčanjem, skokovima u vis i dalj te bacao koplje (koje je sam izradio).
Kasnije u HAŠK-u nastavio je s gornjim disciplinama, kojima je dodao i bacanje diska, kugle te nastupao u petoboju (disk, skok motkom, skok u vis, trčanje na 100 i
200 metara sa zaprekama). Na prvenstvu Jugoslavije 1922. u skoku motkom osvojio je
drugo mjesto. Na atletskim natjecanjima je osvojio 21 nagradu.
Ispit za atletskog trenera je položio 1959. u Zagrebu. Tenis koji se smatrao sportom
privilegiranih je započeo igrati u Koprivnici, s reketom izrađenim od drveta, i lopticama
koje više nisu imale vanjski sloj a koje su dobivali od bogatijih koprivničkih obrtnika,
koji su malo znali o tenisu, ali im treba zahvaliti što su pomogli da i Koprivnica dobije
tenisko igralište. Dolaskom u HAŠK dobio je i tada već kvalitetnije rekete sa žicama,
koje su se premazivale lakom koji se nabavljao kod Mautnera u Preradovićevoj ulici. No
prije toga kada su rekli da su igrali tenis u Koprivnici, umišljeni zagrebački "purgeri" su
116
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Braća Krešimir i Dragutin, prvaci
Jugoslavije u tenisu, 1931. godine
ce
ni
iv
pr
Ko
ih ismijavali, ali već nakon prvih mečeva smijeh im se zaledio na licima jer još mnogo
kasnije su im koprivnička braća Friedrich držali lekcije iz tenisa, posebno kada im se
priključio i treći koprivnički teniski as Fedor Malančec, koji im je i u nogometu bio
suigrač. Iako je mlađi brat Krešimir bio uspješniji tenisač, i Karlek je stalno bio u vrhu
tenisa te države. Bio je i član državne reprezentacije. Osim sjajnih rezultata posebno je
značajno što je bio veliki propagator sporta, kvalificirani učitelj mnogima te organizator
i graditelj sportskih objekata. Ispit za teniskog trenera je položio u Zagrebu. Kao gimnazijski profesor u Virovitici, osnovao je teniski klub. Tu mu je učenica bila Hela Kovač, kasnije prvakinja Jugoslavije. U Varaždinu je uz pomoć tvornice TIVAR (Tekstilna
industrija Varaždin – kasnije VARTEKS), izgradio igralište za tenis i bio učitelj tenisa.
Odatle su izašli kasnije poznati tenisači Hrvatske i Jugoslavije: Predrag Brixi, Ladislav
Legenstein, Milan Branović, Vladimir Petrović i Kamilo Keretić.
Kada je za direktora 3. realne gimnazije u Zagrebu, 1947., došao prof. Vladimir Blašković, dugogodišnji sportaš Koprivnice, odmah je Karlek dobio zeleno svijetlo da
s učenicima izgradi igrališta za mali nogomet i tenis. Igrališta su izgrađena u rekordnom
roku uz veliko oduševljenje gimnazijalaca. Tu su prve teniske korake napravile kasnije
prvakinje Nena Rudnički, Melanka Riboli Flander i Božica Martinec Šerfezi. Kao priznatog teniskog pedagoga čak su ga pozvali i u Split. Iz te škole su izašli Nikola Pilić,
te Kokeza, Ercegović i Jelić. Radio je kao teniski trener u Austriji i Njemačkoj. I za
njega sudbonosne 1971. vodio jesensku školu tenisa u Zagrebu, koju je polazilo preko
Podravski zbornik 2008.
117
uz
M
da
ra
g
ej
Fanika Friedrich - Dolinar i Jakob Dolinar,
roditelji Borisa i Žarka
Boris i Žarko Dolinar
ce
ni
iv
pr
Ko
200 učenika. Do te godine je redovito nastupao na svim turnirima veterana, i redovito
pobjeđivao u svojim kategorijama. Iako je u svim sportovima kojima se bavio postigao
odlične rezultate, ipak je preko nogometa postigao najveću popularnost. Prvi dodir s
jedinom nogometnom loptom u Koprivnici imao je u Đačkom klubu. Iako srednjoškolac, sa sjajnim fizičkim izgledom mogao se nositi sa starijim suigračima. Posebno
značajnu ulogu je odigrao pri stvaranju Hrvatskog športskog kluba "Slaven". U klubu
je bio osnovni pokretač svih akcija kluba, i vršio sve funkcije u klubu. Bio je osnivač,
igrač, kapetan, trener, oružar a obavljao je i veliki broj funkcija u upravi kluba. Cijeli
život je ostao vezan za klub i Koprivnicu. Igrao je na svim mjestima u ekipi, ali je radi
urođene visine i sokolske spretnosti najviše za ekipe vrijedio kao vratar. U Hrvatskom
športskom klubu "Slaven" pružao je nezaboravne igre, koje su dovele i do osvajanja
pokrajinskog prvenstva Hrvatske (1920.). Na tim utakmicama je zapažen od strane tada
najpopularnijeg hrvatskog kluba HAŠK-a, koji ga je pod svaku cijenu želio dovesti u
svoje redove. Bila je to i njegova velika želja, kao i želja cijele obitelji ali i svih Koprivničanaca.
U već slavni HAŠK Dragutin-Karlek je otišao zajedno s bratom Krešimirom, s kojim je bio najviše vezan. Braća su u HAŠK-u ostavili veliki trag, svojim sportskim ali i
ljudskim kvalitetama. Kao član HAŠK-a devet puta je nastupio za reprezentaciju Jugo118
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Dragutin Friedrich - Karlek, izvodi
početni udarac, 15. veljače 1970., prije
cup utakmice Slaven - Hajduk, pod
budnim okom suca Ivana Frankovića
i igrača Slavena Slavka Kovačića,
Stjepana Sabola i Josipa Barčanca
g
ej
da
ra
Krešimir Friedrich prima diplomu NK
"Slavena", 1982., iz ruku predsjednika
kluba dr. Marijana Vreša
ce
ni
iv
pr
Ko
slavije, u sastavu koje je nastupio i na Olimpijskim igrama 1924. u Parizu, što potvrđuje
i povelja koju mu je potpisao Pierre de Coubertin, predsjednik Međunarodnog Olimpijskog komiteta – pokretač modernih Olimpijskih igara. Kao stalni reprezentativac primio je posebnu diplomu Jugoslavenskog nogometnog saveza, 1929. Za reprezentaciju
Zagreba je nastupio 16 puta. S HAŠK-om je sudjelovao u osvajanju svih prvenstava od
1920. do 1932. godine. Za vrijeme odsluženja vojnog roka je igrao u Vukovaru, a kao
gost u Sarajevu, Splitu, Beogradu, Ljubljani i Novom Sadu. Bio je naš prvi nogometni
vratar koji je istrčavao s vratiju. Često je igrao i u polju, a kao napadač je postigao čak
77 golova u Koprivnici i Zagrebu. Ispit za nogometnog trenera je položio 1959. u
Zagrebu. Uživao je veliku popularnost svagdje gdje se pojavio. Nakon utakmice BSK
– HAŠK u Beogradu, oduševljeni gledatelji su rukama gurali automobil u kojem je sjedio naš K a r l e k! Na međunarodnoj utakmici Jugoslavija – Čehoslovačka u Zagrebu,
nastupili su svi igrači Hajduka samo je na vratima stajao Karlek !
U Zagrebu je živio u Jakićevoj 26, podno današnje istočne tribine maksimirskog stadiona i kada se gradila ograda stadiona u njegovom vrtu su ostavljena vrata, kako bi
slavni Karlek i brat Krešo mogli ući na stadion kada su željeli. Tijekom cijele karijere je
vodio dnevnik, kojeg čini četrdeset bilježnica sa po 150 stranica te veliki album fotografija kao i veliki broj trofeja koji se nalaze u Hrvatskom sportskom muzeju u Zagrebu, s
namjerom da se jednog dana nađu u rodnoj Koprivnici. Počasni je član NK "Slavena"
i HAŠK-a. Od 1912. je na reveru kaputa nosio najdražu značku HŠK"Slavena" a 1920.
je uz nju stavio i onu HAŠK i nikada ih nije skidao.
Podravski zbornik 2008.
119
uz
M
g
ej
Krešimir Friedrich, sin Krešimira
Friedricha st., posljednji živi potomak
slavne koprivničke obitelji
da
ra
Odgojen je u obitelji koja je živjela po sokolskim načelima, u kojoj je domoljublje
bila najcjenjenija vrlina, u kojoj su svi bili "Uspravni Hrvati", u kojoj su se "popevale
stare horvacke popevke" i radi čega su članovi obitelji imali i velikih neugodnosti. Jedna
od tih se dogodila i našem Karleku, 1. listopada 1971., u zbornici 3. realne gimnazije, u
Kušlanovoj ulici u Zagrebu, njemu najdraže škole u koju je, posebno omiljen, redovito
dolazio i u kojoj je prostački napadnut radi njegovog hrvatstva - "Hrvatsko proljeće".
Doživio je moždani udar! Nakon dva mjeseca se prilično oporavio te je vidio i čuo, ali je
do kraja života vrlo teško govorio, čitao i pisao. Devet godina kasnije (26. ožujka 1980.)
je umro u Zagrebu. Na posljednje putovanje ga je pratilo oko deset tisuća prijatelja i
obožavatelja, među njima i veliki broj iz rodne mu Koprivnice.
Kada se slavnoj obitelji Friedrich, dodaju njezini direktni potomci Žarko Dolinar,
najveći sportaš Hrvatske svih vremena, njegov brat Boris i njihov bratić Krešimir Friedrich, može se sa sigurnošću tvrditi da slične nema u Hrvatskoj, a prema mnogim
kroničarima niti u svijetu. Treba spomenuti da se članovi ove sjajne koprivničke obitelji
nalaze u gotovo svim enciklopedijama koje su do sada izdane na području Hrvatske i
bivše Jugoslavije. U monografiji HAŠK-a (1903.- 1993.) među 15 najvećih imena tog
kluba spominju se posebno braća Friedrich, braća Dolinar te Ferdo Vedriš iz Đurđevca.
Nema dovoljno mjesta da se nabroje sva priznanja koja su članovi ove velike obitelji
dobili po cijelom svijetu.
Koprivnica je ponosna što su iz njene sredine ovako velika imena i veliki ljudi, pa
iako im je NK "Slaven" u povodu proslave 95 godina postojanja na rodnu kuću postavio spomen ploču, uvjeren sam da zaslužuju i nešto više.
ce
ni
iv
pr
Ko
120
Podravski zbornik 2008.
Martin MIHALDINEC
IZ POVIJESTI VODOVODA BILOGORSKIH SELA
uz
M
Česta je uzrečica da bez vode nema života. Da je tome tako svjedoči i podatak da
čovjek bez hrane može poživjeti dulji period, ali bez vode ni nekoliko dana. Čovjek se
nažalost prema pitkoj vodi odnosi kao prema zdravlju. Naime, kad je čovjek zdrav ne
zna cijeniti to zdravlje; izlaže se svim mogućim porocima, alkoholu, pušenju, obilatoj
konzumaciji masnih i slatkih jela, a kad zdravlje izgubi, kasno je za izgubljenim plakati.
Isto tako neracionalno koristimo vodu, ne vodeći brigu o zagađenju izvora, rijeka i jezera, jer ne osjećamo bojazan od pomanjkanja pitke vode.
Naša se zemlja, na sreću, ubraja među one koje još uvijek obiluju čistom vodom,
iako stručnjaci upozoravaju da bi problem pitke vode u globalnim razmjerima mogao
vrlo brzo biti itekako značajan. Iako našoj zemlji ne prijeti opasnost od pomanjkanja
pitke vode, njezina raspoređenost po čitavoj zemlji uvijek je bila upitna. Tu nije izuzetak
ni Podravina, koja na pridravskim terenima obiluje vodom i bunari su mjestimično tako
plitki da se voda može rukom kantom grabiti iz bunara.
No takva situacija nije u bilogorskim selima, kojima je voda oduvijek bila veliki problem. Bunari su se kopali na dubini od preko 40 metara i još se uvijek nije moglo doći
do vode. U selu bi bila dva ili tri bunara koja su morala zadovoljiti potrebe čitavog sela.
Voda se vozila u specijalnim tačkama s ugrađenim posudama za vodu i to na udaljenost
od nekoliko stotina metara. Naravno da je osim vode za piće trebalo osigurati i vodu za
stoku, a i za pranje rublja. Stanovnici sela koji su stanovali na rubu šuma odlazili su po
vodu na prirodne izvore u šumi. O jednom takvom događaju pričala se i šaljiva anegdota. Nekad su kosci odlazili na košnju trave rano ujutro, kad je još bio mrak. S izlaskom
sunca domaćica bi im donijela zajutrak pa bi oni poslije toga nastavili košnju. Da bi
stigla pripremiti doručak domaćica je također morala ustati još po mraku. Najprije je
otišla u šumu na izvor zagrabiti vode kako bi im spremila žgance. Još u mraku stavila
je lonac sa vodom na peć i kad je voda zakipila sipala je brašno u vrelu vodu. Onako u
hodu posvršavala je kućanske poslove, hranila stoku, probudila dijete kako bi se spremilo za školu. Stavila mu je žgance u tanjur i onako u prolazu ga tjerala da jede. Mališan
je zurio u tanjur i na majčino požurivanje odgovarao bi: "Gledi me!" Kako je mališan
uporno odbijao jesti i majci odgovarao gledi me, majka ljutitio poviče na dijete: "A koj
te vrag gledi?" Nadvije se nad tanjur i opazi kako iz žganaca bulje oči kuhanog žapca.
Donijela ga je s vodom još u mraku s izvora i onako snena i užurbana nije ni primijetila
da je žabac u loncu. Da li je priča istinita ili ne zapravo nije važno, ali govori kako je bilo
teško bez vode.
Najugroženija su bila sela: Miholjanec, Hampovica, Šemovci, Budrovac i Čepelo-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
121
M
uz
Opskrba vodom u Hampovici, oko 1937.
Zvirišće u Hampovici
da
ra
g
ej
vac. Glavna preokupacija još početkom prošlog stoljeća bila je kako doći do vode. U
nizinskim dijelovima Podravine vodovodi su postali aktualni šezdesetih godina prošlog
stoljeća. Bili su to ulični vodovodi kao posljedica standarda da domaćinstva ne moraju
više vući vodu iz bunara. Voda je na taj način ušla u kuće, a i uređivale su se kupaonice.
No za bilogorska sela to nije bio luksuz, nego nasušna potreba kako doći do vode pa se
o vodovodima daleko prije razmišljalo.
Hampovica1
ce
ni
iv
pr
Ko
Selo Hampovica nalazi se na cesti Đurđevac Bjelovar. Polovicom 15. stoljeća u vrijeme vladavine kralja Matijaša, selo dolazi u posjed svinjskom trgovcu, pokrštenom
švedskom židovu Ivanu Ernuštu De Hampo, po kojem je Hampovica najvjerojatnije
dobila ime. Grb grada Đurđevca bio je grb obitelji De Hampo, a dao ga je isklesati
sin Ivana De Hampo, Sigismund Ernušt, biskup iz Pećuha, i posvetiti svojoj utvrdi,
starom gradu Đurđevcu. Dvadesetak Hampovačkih gospodara, na čelu sa starješinom
Šimunom Vukresom, 1907. godine piše "Slavnoj kr. kotarskoj oblasti u Đurđevcu" i
Rezervar vode iz vodovoda punjenog
prirodnim padom u Hampovici
122
Dvorišni vodni priključak u
domaćinstvima u Hampovici
Podravski zbornik 2008.
moli pomoć oko izgradnje vodovoda. 28. lipnja 1909. godine održana je u Hampovici
"dozvolbena i doprinosbena" rasprava, gdje se javilo 50 interesenata koji bi trošak od
9000 Kruna, raspodijelili međusobno, kako bi se prišlo izgradnji vodovoda s prirodnim
padom. Na osnovu tog zaključka donesena je Odluka o izgradnji vodovoda. Ovdje se
donosi prijepis te Odluke:
M
KRALJEVSKA KOTARSKA OBLAST U GJURGJEVCU
BR:11.487/1909.
Predmet: Hampovica, izgradnja vodovoda
uz
Dne, 1. rujna 1909.
da
ra
g
ej
ODLUKA
Na temelju dopisa iz kr. Županijske oblasti u Belovaru od 7. kolovoza 1909. broj: 17.808 u predmetu gradnje
vodovoda iz "Vrela" u selu Hampovica, te izvršivanja prava i služnosti na taj vodovod se odnosećih, izdat će se čim
nazočna odluka pravomoćna postane, sliedeća:
ce
ni
iv
pr
Ko
DOZVOLBENA ISPRA VA
1.
Upravna općina Virje, kotara Gjurgjevac u zastupanju sela Hampovica dobiva uz obvezu točnog izpunjavanja
sliedećih ustanova temeljem $ 163. i 178. Zakona o vodnom pravu od 31. prosinca 1891. dozvolu za uporabu vode
iz izvora zvanog "Vrelo" i to tako da smije voda iz tog izvora voditi željeznim lijevanim cijevima duž zemaljske ceste
kroz selo Hampovica u duljini 1060 metara.
2.
Koncesija ta podijeljuje se na vrijeme od 50 godina.
3.
Koncesionirane radnje i gradjevina su sljedeće: 1. Uzidanje i uređenje izvora od prof. 0/0, te gradnja vodosprema sa napajalištem za javnu porabu.; 2. Polaganje željeznih cijevi svjetlog promjera 50 mm u duljini od 1060
metara; .3. Gradnja dviju izljeva u selu Hampovica.
4.
Nadopunbeni dio ove osnove sačinjavaju slijedeći nacrti: 1. Uzdužni presjek 1: 6000; 2. Položajni nacrt 1 :
2880.; 3. Popriečni presjeci.
5.
Koncesionirana množina vode iznosi 0,3 litre.
6.
Dozvola za provod vodovoda kraj zemaljske ceste Belovar Gjurgjevac na površini koja pripada cesti, te provod
preko i ispod zemaljske ceste dozvoljen jest po kr.hrv.slav.dalm.zemaljskoj vladi.
7.
Izvor "Vrelo" nalazi se na pašnjaku u p.o. Hampovica na kat.čestici broj... koji je u vlasništvu zemljišne zajednice Hampovica.
Podravski zbornik 2008.
123
8.
uz
M
Upravna općina Virje kao koncesionar dužna je :
a) u točki 3. ove dozvolbene izprave navedenu vodogradjevinu u dobrom stanju uzdržavati;
b) ovu dozvolbenu izpravu u izvoru ili ovjerovljenom prijepisu pri sebi čuvati i na poziv oblasnih organa pokazati;
c) nositi troškove promjena, koje bi bile potrebite na vodovodu usljed eventualnog kasnijeg preinačenja zem.cestovnog poteza ili njegovih pripadaka, a naročito mostovah.
9.
U svrhu nadzora vodovoda ima upravna općina Virje na račun sela Hampovica postaviti jednog čuvara vodovoda, koji će biti podređen kr. kotarskom tehničkom izvjestitelju.
10.
Namaknuće troška za izvedbu ovog vodovoda imade usljediti razporedom na 28 ineteresiranih kućevlasnika
sela Hampovica doprinosom od po 200 K., te već podijeljenom zemaljskom pripomoći od 3400 K.
RAZLOZI
Ova dozvolbena izprava podijeljuje se, jer je podnescima interesiranih žitelja, strukovnim izvidom i razpravom na
licu mjesta ustanovljeno, da postoji potreba gradnje vodovoda, te jer će se potrebit trošak od 9000 Kruna osigurati
doprinosom interesiranih 28 žitelja po 200 Kr. Dakle sa ukupnim doprinosom u iznosu od 3400 Kr.
O tome se obaviješćuje općinsko poglavarstvo u Virju kao koncesionar uz priklop ovih isprava pod $5. dozvolbene
izprave označenih, zatim kr. županijske oblasti u Belovaru kao zastupnik zemaljskog cestovnog erara ove Odluke
na uručenje interesiranim žiteljima:
Kr.kotarski predstojnik:
Vuksan
Žig Kraljevska oblast Gjurgjevac
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Kada su Hampovčani, nakon dugotrajne i mukotrpne prijepiske s vlašću, konačno
ishodile naprijed navedenu Odluku, ispriječili su se novi problemi. Općina Virje i zemljišna zajednica Hampovica nisu htjeli prihvatiti koncesiju iz nekih bizarnih razloga
bojeći se eventualnih nepredviđenih troškova nakon izgradnje vodovoda. Tek kad je
kr. kotarska oblast priprijetila općini kaznom, prihvaćena je koncesija. No očito da je
namjera općine Virje bila da stvar minira. Prišlo se drastičnom utjerivanju obveze od
tih 200 Kruna, što je u priličnoj mjeri oneraspoložilo zainteresirane žitelje. Na kraju je
bilo upitno 400 Kr., odnosno dvojica interesanata su odustali od vodovoda. Kad su namaknuta i ta sredstva uslijedila je zapisnička molba "Veleslavnoj kr. Županijskoj oblasti
u Belovaru". Hamopovečka "sirotinja" u prilično nepismenoj molbi traži prestanak
akcije, jer ih bogataši prisiljavaju da plate njima nedostupnu svotu novaca. Ova molba
je prihvaćena i nažalost u proljeće 1911. godine novac se vraća interesentima i doprinos
banovine pada u vodu. Tako izgradnja vodovoda pada u zaborav, jer za 4 godine počinje 1. svjetski rat. Hampovica je imala jedno izvorište vode na samom izlasku iz mjesta. Prema nekim
podacima to izvorište je izgrađeno još u vrijeme Vojne krajine. Nalazi se tik uz cestu
124
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Hampovica Bjelovar, a služila je za piće putnicima namjernicima, napajanje konja, ali i
za potrebe mještana. I danas je u funkciji, a mještani ga zovu "Štubelj".
Trebala su proći čak skoro dva desetljeća da bi se ideja o vodovodu ponovo aktivirala. 1936. godine akciju pokreće Šimun Pandur. Prikupili su 80.000 dinara, ponudili
besplatnu radnu snagu, podvoz te opskrbu i stan za stručno osoblje Škole narodnog
zdravlja, kojoj su se obratili za realizaciju projekta. Hampovica u to vrijeme broj 160
kućnih brojeva i oko 870 stanovnika. Za taj broj žitelja i oko 400 do 500 komada rogate
marve i oko 600 komada svinja, potrebite su bile znatnije količine vode nego što su
ih postojeći bunari i izvori mogli zadovoljiti. Inženjeri sanitetsko tehničkog odjeljenja
Škole narodnog zdravlja prišli su izviđanju, mjerenju i određivanju lokacije budućeg vodovoda. Pristupilo se osposobljavanju vrela "Delice" i vrela u "Lukačevom jarku". Vrela
je trebalo osposobiti i disperzivne izvore u podvodnom terenu moralo se kaptažom i
malim betonskim kanalčićima dovesti u tzv. vrelišnu komoru, gdje se pročišćavala od
mulja i pijeska, a zatim cijevima vodila do sabirališta, odnosno rezervoara, lociranog na
obronku usred sela.
Sve to nije bilo jednostavno. Treba znati da su se svi radovi vršili ručno, jer u to
vrijeme nije bilo nikakve mehanizacije. Uz to, vremenske nepogode otežavale su izvođenje radova (zarušavanje jarka uslijed kiša). Konačno je izbetoniran rezervoar sa sadržajem od 116 m3 ili 116.000 litara vode. Iz rezervoara se, prirodnim padom, pitkom
vodom opskrbljivalo oko 70 kućanstava Hampovice. Većina se zadovoljila tek jednom
slavinom u dvorišu ili vrtu s kopanjom, gdje se mogla napajati stoka i koristiti voda za
kućanstvo. O uvođenju vode u kuće nije bilo ni govora. Vodilo se računa i o otpadnim
vodama, odvodnji u vrtove, potok Hotovu ili u jame za gnojnicu. Ukupni trošak vodovodnog materijala, materijala za odvod i zidara za ove poslove
iznosi poprečno po interesentu oko 1500 dinara ili ukupno 115.000 dinara. Čitav vodovod, tj. zahvat vrela, rezervoar od 116 m3, cjevovod u ukupnoj duljini 2790 metara, navrtanje glavne cijevi za priključke u domaćinstva iznosio je oko 320 do 330.000 dinara.
Od toga su žitelji Hampovice dali oko 80.000 dinara u gotovom, bivša Kr. banska uprava Savske banovine, odjeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje 130.400 dinara i
Higijenski zavod u cijevima, kojih vrijednost iznosi oko 70.000 dinara. Hampovčani su,
osim novca, dali radnu snagu, podvoz i stan i hranu stručnom osoblju u vrijednosti oko
50.000 dinara.
Materijalna ulaganja i nadljudski napori u realizaciji ovog vrijednog projekta su se
isplatili i u proljeće 1939. godine Hampovica je dobila vodovod za svojih 76 mještana. Vodovod funkcionira i danas uz neke male poteškoće. Naime sve je više staračkih
domaćinstava koja nisu u mogućnosti osigurati radnu snagu za čišćenje i održavanje
kaptaža.
Inače, voda se nije plaćala, jer zapravo nije ni bilo nikakvih troškova s obzirom na
prirodni pad te se za dobivanje vode nije trošila nikakva energija. Upravni odbor društva nije uspio dogovoriti naknadu koja je potrebna da bi se platilo čišćenje kaptaža.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
125
Vodu koriste i učenici osnovne škole pa mora biti pod stalnim nadzorom higijenske
službe. Momentalno je u izgradnji mreža regionalnog vodovoda iz Đurđevca, koji će
trajno riješiti opskrbu Hampovice vodom, ukoliko bi došlo do nekih poteškoća.
Budrovac - Čepelovac
M
uz
Selo Čepelovac nalazi se u sastavu grada Đurđevca, a leži na obroncima Bilogore,
jugoistočno od Đurđevca. Budrovac je također u sastavu grada Đurđevca, nešto istočnije od Čepelovca, od kojeg je udaljen manje od kilometra, na pravcu ceste Đurđevac
Sirova Katalena.
Vijest o uspjehu hampovečkog vodovoda brzo se proširila selima bilogorske Podravine. Sela koja su oskudijevala vodom uvjerila su se da pitanje vodovoda nije utopija,
već stvarnost koja bi i njima mogla osigurati blagodat snabdijevanja vodom. Znatno su
tome doprinijeli Higijenski zavod iz Zagreba i Škola narodnog zdravlja, koji su osim
propagande vršili i pomoć u tehničkom smislu i osiguranju inženjerskog kadra koji je
vršio ispitivanja, mjerenja i izradu dokumentacije budućih vodovoda. Tako je, između
ostalog 19. svibnja 1931. godine, Higijenski zavod uputio dopis apsolventu Seljačkog
sveučilišta pri Školi narodnog zdravlja, Tomi Stoprdu gdje ga moli da provede propagandu oko izgradnje Podravskih vodovoda.
Akcija je zapravo počela još 19. studenoga 1930. godine, kada je upućen dopis Školi
narodnog zdravlja, za izgradnju zajedničkog vodovoda Budrovac Čepelovac. U prvoj
varijanti 1939. godine u Budrovcu se javilo 45 domaćinstva, koja su trebala uplatiti
60.000 dinara. U konačnici, kad se prišlo izgradnji vodovoda, Budrovac je imao 60 interesenata, a Čepelovac 120. To je bio i ključ za raspored obveza 1:2, u svim akcijama, od
novčanih do radnih dana, podvoza, stana i prehrane stručnog osoblja iz Zagreba. Lokacija izvorišta bile su "Gradine", predjel u šumi na budrovačkom terenu, gdje su izvršene
kaptaže i izgrađen rezervoar za prikupljanje vode. Izgradnja tog rezervoara bila je više
nego teška. Građen je na nedostupnom terenu, bez ceste, a na mjesto izgradnje trebalo
je dopremiti šljunak i cement. Inače, sama izgradnja vodovoda predstavljala je izuzetno
težak zahvat. Pored novčanih obveza, koje uzgred rečeno, nisu bile male, trebalo je
dati 150 radnih dana po domaćinstvu, kao i prijevoz materijala za izgradnju. Pri tome
valja napomenuti da u to vrijeme nije bilo nikakve mehanizacije i sve se radilo ručno.
Trebalo je iskopati jarke za polaganje cijevi, a to je bilo na nekim mjestima prekapanje
brda, znači kopanje na dubini od 5 metara. Sve se to događalo u ratno vrijeme, kad je
radna snaga bilo na bojišnici. Osim toga 150 radnih dana u godini nije malo, a trebalo
je obrađivati i zemlju, kao jedini prihod seljačkih domaćinstava.
Drugi rezervoar bio je u mjestu Budrovac, odakle je voda prirodnim padom, bez ikakvih mehaničkih pomagala odlazila u domaćinstva. Takav vodovod nije mogao zadovoljiti potrebe cijelog mjesta Budrovca. Gornji dio sela nije obuhvaćen vodoopskrbom iz
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
126
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Upravni odbor vodovodnog društva
Čepelovac
da
ra
g
ej
Rezervar punjen prirodnim
padom vode u Budrovcu
Vodovodna pumpa u
Čepelovcu
iv
pr
Ko
ce
ni
jednostavnog razloga što visinska razlika to nije dopuštala. Kad su radovi bili pri kraju,
došlo je do spora između sela Budrovca i Čepelovca. Koji su bili pravi razlozi teško je
reći, iako prema dokumentaciji kojom raspolažemo, Budrovac je bio u pravu. No ne
smije se smetnuti s uma da su stanovnici Budrovca u neku ruku čudnog ponašanja. To
je sigurno jedino selo u Hrvatskoj koje ima dvije crkve. Naime, u jednom momentu je
došlo do sukoba između donjeg kraja sela, gdje je locirana crkva, i gornjeg kraja. Nezadovoljni stanovnici gornjeg kraja izgradili su novu crkvu. Tako da selo danas ima dvije
crkve, ali nema župnika. Dakle, prema dostupnoj dokumentaciji po izgradnji vodovoda,
Čepelovac je Budrovcu uskratio vodu, s obrazloženjem da izvorište nije dovoljno izdašno i da vode nema dovoljno za oba sela. Takovo je bilo i mišljenje glavnog inženjera
izgradnje Šimunića iz Higijenskog zavoda iz Zagreba. Uslijedile su pritužbe i protesti
mještana Budrovca koji, između ostalog navode, da su vodovod gradili zajednički, da se
izvorište nalazi na budrovačkom hataru i da cjevovod prolazi ispod budrovačkih vrtova
i odlazi u udaljeniji Čepelovac. Nadalje, da je Budrovac u daleko većoj oskudici s vodom
nego Čepelovac pa je i između ostalog i škola bez vode, gdje su uzaludno kopao bunar
preko 50 metara i još se nije došlo do vode. Protestno pismo upućeno je predsjedniku
Podravski zbornik 2008.
127
HSS-a dr. Vlatku Mačeki i hrvatskom ban:.
"svijetli bane"
uz
M
olimo za pravedno rješenje spora između Vodovodnog društva Budrovac i Vodovodnog društva
M
Čepelovac. Radnje izvađamo pod vodstvom Higijenskog zavoda u Zagrebu.
Spor je nastao jer Vodovodno društvo u Čepelovcu sada kad smo gotovo završili kaptažu vrela, želi
izvor i vodovod samo u svoje selo.
Mi želimo da zajednički uživamo plodove našeg rada te molimo da se ova stvar riješi na zadovoljstvo
obiju strana.
Za Vodovodno društvo Budrovac
U Budrovcu, dne, 5.prosinca 1940.
Predsjednik:
Poslovođa:
g
ej
da
ra
Predstavka dr.Vlatku Mačeku je nešto poduža pa je na ovom mjestu samo prepričan sadržaj. Budući da su i ove krajeve zahvatila ratna zbivanja, otvorenje vodovoda
odgođeno je za 1946. godinu, odnosno do sloma Nezavisne države Hrvatske, iako je
vodovod bio pušten u pogon 1942. godine. Nije na odmet spomenuti da se tijekom
izgradnje javilo niz poteškoća: pomanjkanje materijala, gubljenje robe (cijevi) uslijed
ratnih zbivanja i sl. Svim akcijama rukovodio je Upravni odbor Vodovodnog društva
i od strane Budrovca najčešće se kao aktivisti spominju Luka Biškup, Tomo Đuka,
Stjepan Kokotić, Stjepan Biškup, Mato Peti, Mato Mesarov i Ivan Kokotić. Od strane
Vodovodnog društva Čepelovac najčešće se spominju: Marko Martonja, Martin Fuček,
Tomo Fuk, Dragutin Koprec, Luka Kovač, Luka Babec, Josip Prelec i Antun Babec.
Društva su imala i svoja Pravila, a kasnije i Statute. Interesantno je da su od prikupljenih
sredstava članova, koji su kasnije ušli kao korisnici vodovoda, starim članovima davali
kredite ili su sredstva međusobno dijelili.
Veliki problemi u društvima nastaju pedesetih godina 20. stoljeća. Za sušnih godina,
pogotovo u ljetu, nastaje pomanjkanje vode. To je i razlog velikih sukoba između dva
društva. Vodovodno društvo Čepelovac poduzima akciju kopanja bunara s mehaničkom pumpom na sajmištu. Tome se oštro protivi Vodovodno društvo Budrovac. Član
Upravnog odbora Čepelovca, Bartolić, navodno nelegalno provodi fuziju oba društva,
čemu se Budrovac suprostavlja. Nastaju beskrajne tužbe kotarskom i Okružnom sudu
u Bjelovaru i konačno 25. ožujka 1954. godine predstavka predsjedniku Savezne skupštine Moši Pijade. Vodovodno društvo Čepelovac potražuje od tobožnjeg fuzioniranog
društva, da snosi troškove izgradnje novog vodovoda. Budrovac traži da se otvore nova
izvorišta u "Gradini", a zajednička mreža da se prekine na granici Budrovac - Čepe-
ce
ni
iv
pr
Ko
128
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Rezervar vodovoda u Šemovcima
da
ra
g
ej
Novo izvorište u Šemovcima
Rezervar vodovoda u Šemovcima
iv
pr
Ko
lovac. Unatoč dugogodišnjem sporu, u konačnici Vodovodno društvo Budrovac gubi
parnicu, iako se poziva na, pravnim rječnikom rečeno, "aktivnu legitimaciju", smatrajući
da Vodovodno društvo Budrovac - Čepelovac nije nikada postojalo, već dva samostalna, odvojena društva.
Danas se Budrovac snabdijeva vodom iz izvorišta "Gradina" i regionalnog vodovoda iz Đurđevca, a Čepelovac iz bunara na sajmištu. Do takvog razgraničenja došlo je
1994. godine dok su prije toga oba sela koristila vodu iz izvorišta i bunara.
Šemovci2
ni
ce
Š emovci su selo u sastavu općine Virje, udaljeni u smjeru jugoistoka od Virja oko 2
km na pravcu ceste za Bjelovar.
Dva su ključna razloga što su i Šemovci prišli izgradnji vodovoda. Blagodat koju je
uživala Hampovica izgradnjom vodovoda bila je dovoljno primamljiva i za Šemovce.
Vode naravno ni oni nisu imali. Dva, tri bunara nisu mogli zadovoljiti potrebe sela, a
izgradnjom vodovoda u Hampovici, potok Hotova, gdje se napajala stoka i pralo rublje,
praktički je presušio. U sredini sela postojalo je "Zvirišće", izvor ispod Generalskog
Podravski zbornik 2008.
129
uz
M
brijega, čiju je vodu kao "ljekovitu" pio Ferdo Rusan, koji se radi čistog zraka i ljekovite
vode doselio u Šemovce. Na tom izvoru, kojeg su mještani sela nazivali "Repnjak",
uzimala se voda za gornji kraj sela. Na manjem jezeru napajala se stoka, a nešto dalje
prema ušću u Hotovu, nalazila se mlaka u kojoj su se praćakale guske i patke. Osim
toga, svako domaćinstvo imalo je iza kuće iskopanu grabu u kojoj se sakupljala kišnica
i koristila se u domaćinstvu za sve potrebe, osim pića.
I u Šemovcima se zdušno angažirao Centralni higijenski zavod za rješavanje postojećeg problema. Za prvu ruku osposobljen je izvor na "Zvirišću". Izvedene su betonske
cijevi i izvršena kaptaža, tako da je napušteno staro izvorište, a voda je dovedena do
samog puta na obali Hotove. Tu je rezervoar na kojem se nalaze slavine iz kojih mogu
svi mještani, bez naknade, mogu uzimati vodu za svoje potrebe. Višak vode otiće u
potok Hotovu. Naravno da se na tome nije stalo. Osnovan je vodovodni odbor koji
je funkcionirao sve do oformljenja Mjesnih zajednica. Pored stručne pomoći oko projektiranja i izvođenja radova, Centralni higijenski zavod poklanja Šemovcima pumpe,
koje su ugrađene na bunaru pored crkve. Na istočnoj strani sela, na brdu je izgrađen
rezervoar iz kojeg se prirodnim padom napaja čitavo selo. Svečano otvorenje vodovoda
bilo je 1. svibnja 1959. godine i na vodovod je bilo priključen dio sela ili 53 domaćinstva. Oko izgradnje vodovoda najviše su se angažirali Đuro Počepan, kao predsjednik
odbora, Franjo Kurtić i Ana Sočec. Plaćanje vode je paušalno, po članu domaćinstva,
broju krupne stoke i kasnije, mehanizacije (traktori, automobili). Sredstva za izgradnju
vodovoda vraćana su općini Virje, putem samodoprinosa. da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Miholjanec3
ce
ni
Selo Miholjanec nalazi se jugozapadno od Virja, u čiji sastav općine i pripada. Selo
je prošlo kroz brojne teškoće kako bi došlo do vode. Poteškoće s pomanjkanjem vode
bile su prisutne kao i kod svih bilogorskih sela. Još 1920. godine, nadomak sela, u šumi
na izvorištu, postavljen je kip franjevca, djelo virovskog nesvršenog bogoslova Grge
Kurtaka. Lokacija je prozvana "Fratrovac", a bilo je kultno mjesto za okupljanje virovske inteligencije i školske omladine. Na tom mjestu su se preko ljeta često održavale
priredbe i druga kulturna zbivanja. Danas je to mjesto, nažalost, prilično zapušteno, pa
osim kipa fratra i hladne izvorske vode, nema ničega.
Iz uredno vođene Spomenice Vodovodnog društva Miholjanec mogu se iščitati slijedeći podaci. Još prije 2. svjetskog rata u Miholjancu bila je prisutna nestašica vode.
Nekoliko bunara, dubokih preko 45 metara, nisu mogli zadovoljiti potrebe sela, jer su
često presahnjivali. Mještani su vodu vozili u buradima iz, 3 km udaljenog, "Sočecovog
jarka".
Kako je u Hampovici bila u tijeku izgradnja vododvoda, 1937. godine predstavnici
mjesta kontaktirali su s ing. Stjepanom Šimunovićem i Hinkom Kolarićem iz Central130
Podravski zbornik 2008.
M
uz
Proslava vodovoda u Miholjancu
da
ra
g
ej
nog higijenskog zavoda Zagreb. Ideja je bila da se iz vrelišta "Sočecov jarek" koristi
voda za Miholjanec i susjedno selo Virje. Ti dogovori nisu baš tekli glatko tako da ih
je prekinuo 2. svjetski rat i sve je ostalo na mrtvoj točki do 1945. godine. Tada je u Čepelovcu bilo svečano otvorenje vodovoda i iz Miholjanca je krenula delegacija u sastavu: Martin Ivorek, Tomo Pintar, Mijo Kuštrak i Franjo Bermanec. Delegacija je imala
zadatak uspostaviti kontakte s ing. Iz CHZ iz Zagreba. Nažalost, oni nisu bili nazočni
svečanosti, osim ing. Eršova iz Osijeka, koji im je dao instrukcije za dalje postupanje.
Formirali su inicijativni odbor koji je SHZ uputio molbu za pomoć oko izgradnje vodovoda. Molba je prihvaćena i u Miholjanec je upućena komisija koja je izvršila izvid u selu
i izvorištu u Sočecovom jarku. U proljeće 1946. godine odbor je počeo prikupljati članstvo u koje se upisalo 95 mještana. O toj akciji obaviješten je Kotarski narodni odbor
Đurđevac, koji je savjetovao odbor za gradnju da izradi Pravila vodovodnog društva.
S Higijenskim zavodom iz Zagreba je dogovoreno i u svezi toga načinjen je ugovor
da će Higijenski zavod osigurati sav materijal za gradnju vodovoda i stručno osoblje,
a mjesto Miholjanec će dati radnu snagu, podvoz za sav materijal i prehranu za stručnjake. Neka domaćinstva nisu mogla dati radnu snagu pa su umjesto toga uplaćivali
po 10.000 dinara u fond za gradnju vodovoda. Iz tih sredstava plaćali su se troškovi
željezničkog prijevoza za cement, šljunak, cijevi i ostali materijal, koji je dolazio željeznicom do postaje u Virju. Nakon svih tih predradnji, mjerenja i snimanja, došlo se do
zaključka da izvorište u Sočecovom jarku ne odgovara jer zbog visinske razlike jedan
dio sela ne bi mogao dobivati vodu priprodnim padom. Jedino prihvatljivo rješenje koje
su nudili inženjeri Higijenskog zavoda je bio postojeći bunar na sajmištu, no vodovod
s prirodnim padom više nije dolazio u obzir. Izvršena su mjerenja kapaciteta bunara
i ustanovljeno je da je kapacitet bunara 2 litre i 1 decilitar u sekundi. Prema mišljenju
stručnjaka to je bila dovoljna količina vode za potrebe sela. Prilikom pumpanja vode, s
pumpom koja se nalazila u bunaru, tik iznad razine vode, gotovo je došlo do tragedije.
Naime, u bunaru pokraj pumpe koja je radila na motorni pogon, nalazili su se članovi
odbora Martin Ivorek, Franjo Bermanec i Martin Sočec. Zbog izgaranja benzina došlo
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
131
M
uz
Posjet američkih studenata Vodovodnom društvu Pogonski traktor za vodovodnu pumpu
Miholjanec
da
ra
g
ej
je do trovanja plinom i u zadnji čas su uspjeli izvući ošamućene odbornike. Daljnja je
akcije bila izgradnja rezervoara. Higijenski zavod je donirao dva vagona cementa, a selo
Miholjanec je osiguralo tri vagona šljunka iz Botova. Za oplatu je trebala specijalna daska koju se nije moglo pronaći nigdje u okolici. Opet je u pomoć priskočio Higijenski
zavod koji je u Varaždinu pronašao odgovarajuću dasku i betoniranje je moglo početi.
Radovi su započeli 12. prosinca 1946. godine i trajali neprekidno dan i noć, 36 sati, jer
se nije smjelo prekidati. Nakon završetka radova nastupila je oštra zima pa se u rezervoaru i oko njega nekoliko dana morala ložiti vatra, kako ne bi došlo do smrzavanja
betona. Tijekom 1947. godine radilo se vrlo aktivno na izgradnji vodovoda. Saniran je
bunar i izgrađena je kućica za postrojenje. Betonirani su šahtovi u cijelom selu i kopani
jarci te postavljane cijevi. Kopanje jaraka bilo je prilično naporno jer je pravac prema
rezervoaru iziskivao dubinu od 5 metara. Kad su radovi već poprilično poodmakli
dolazi do zastoja. Čitave 1948., 1949. i 1950. godine ne radi se ništa, jer je došlo do
reorganizacije u Centralnom higijenskom zavodu.
Nakon te stagnacije Upravni odbor vodovoda obraća se Kotarskom narodnom odboru u Đurđevcu, od kojeg dobiva pomoć u iznosu od 118.000 dinara. Tu se prilično
angažirao predsjednik kotara Martin Berta, inače Virovac. On je angažirao Stjepana
Debeljaka Bila, narodnog poslanika, koji im je, preko Izvršnog vijeća sabora, dao pomoć od 400.000 dinara. Tijekom 1952. godine Miholjanec još jednom dobiva pomoć
od 400.000 dinara. Ta su sredstva bila dostatna da se podmire neplaćeni računi i da se
posjeti CHZ u Zagrebu. Nažalost, stručnjaci su utvrdili da postojeća kućica za postrojenje, ne zadovoljava potrebama pa se mora graditi nova, a pumpa se mora ugraditi ispod
površine vode u bunaru. Da bi se mogla betonirati platforma bunar je trebalo zatrpati
šljunkom, u što je utrošeno oko 10 m3 šljunka.
Nakon betoniranja platforme šljunak se svrdlom vadio iz bunara, kako bi se ponovo
došlo do vode. Sljedeći korak u realizaciji vodovoda bila je montaža uličnih slavina, kojih je u cijelom selu postavljeno 15. No sve to nije bilo dovoljno da se realizira vodovod.
Bila je potrebna električna energija, a nje u to vrijeme u selu nije bilo. Trebalo je izgraditi
ce
ni
iv
pr
Ko
132
Podravski zbornik 2008.
M
uz
Bunar vodovoda u Miholjancu
Izvor vode u Miholjancu "Fratrovec"
da
ra
g
ej
električnu mrežu i praktički elektrificirati cijelo selo. Elektrifikaciju je u cijelom selu
provodio vodovodni odbor, što je naišlo na znatan otpor onog dijela sela koji nisu bili
pristaše izgradnje vodovoda. Nezadovoljnici su uputili žalbu Izvršnom vijeću Sabora te
je Kotarski narodni odbor Đurđevac morao smirivati duhove da ne bi bilo većih problema. Naredni korak vodovodnog društva bila je potraga za odgovarajućim motorom
koji bi bio pogon za proizvodnju električne energije. Ništa manji problem nije bio ni
izgradnja električne mreže, jer u to vrijeme u čitavoj okolici nije bilo majstora te struke.
U toj potrazi pojavili su se i neki prevaranti koji su društvo "opelješili" za znatnu sumu
novaca. Konačno je ugovor sklopljen s električarem iz Virja, Franjom Zadravec, koji se
nalazio na radu u Božjakovini. On je, sa svojim suradnikom Antunom Čopom, izveo
sve električarske radove, od mreže do razvodne ploče u centrali, montiranja generatora
i elektromotora u bunaru.
Ni nabavka generatora nije bila jednostavna. Tek u Ljubljani je pronađen odgovarajući generator, koji je mogao zadovoljiti potrebe sela. Još 1947. godine selo je od
Ministarstva zdravlja dobilo elektromotor i dubinsku pumpu, što je znatno smanjilo
troškove vodovoda. Nakon izgradnje električne mreže pozvani su stručnjaci iz Higijenskog zavoda da stave postrojenje u pogon. Nažalost motor je bio preslab i nije mogao
natlačiti vodu u rezervoar. To je bio veliki udarac za Vodovodni odbor, jer su se odmah
javili kritičari koji su tvrdili da nikakav motor vodu ne može podići na visinu od 50
metara. Nakon niza peripetija i potraga za odgovarajućim motorom, konačno je kod
mehaničara Juratovića iz Globočeca, pronađen motor od 25 KS, koji je bio dostatan
za pokretanje generatora. I tako je konačno 20. rujna 1954. godine prvi put potekla
voda iz rezervoara u sva miholjanska domaćinstva. Oduševljanju nije bilo kraja, jer je
konačno sedmogodišnji uporni rad na izgradnji vodovoda okrunjen uspjehom. Svečano otvorenje upriličeno je 13. studenoga, a kojom su prisustvovali, osim uzvanika iz
Općine Virje, potpredsjednik NOK Petar Borko, predstavnici CHZ iz Zagreba dr. Ivo
Brodarec, ing. Hinko Kolarić, ing. Stjepan Šimunović, ing. Ljubomir Pepić i dr. Dragutin Pleše. Svi oni su bili aktivni učesnici izgradnje vodovoda. Članovi upravnog odbora
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
133
uz
M
bili su: Martin Ivorek, Ivan Mihoković, Martin Kuštrak, Stjepan Drljanovčan, Stjepan
Ivorek, Tomo Pintar, Matrin Sočec i Mijo Kuštrak.
Rad postrojenja bio je dosta kompliciran, tako da su za vrijeme rada morala stalno
biti angažirana dva čovjeka. Jedan kod motora, a drugi kod pumpe na bunaru. Održavanje uređaja bilo je povjereno radio mehaničaru iz Virja, Ivici Čižmešinkinu, koji taj
posao obavlja do danas. Rad postrojenja nažalost nije bio dugog vijeka. Već u siječnju
1955. godine došlo je do velikog kvara na motoru, tako da je vodovod stavljen izvan
funkcije. Privremeno rješenje pronađeno je u angažmanu Pavla Kosa, koji je svojim
traktorom tjerao generator za naknadu od 200 dinara po satu. Naravno da to nije bilo
nikakvo rješenje i moralo se pristupiti popravku motora. Motor je popravio mehaničar
Juratović, za iznos od 100.000 dinara. Novac je namaknut od pristojbi naplaćenih od
novih korisnika vodovoda.
Priključenjem sela Miholjanec na električni dalekovod riješeni su svi problemi opskrbe strujom pa izgrađeni vodovod i danas radi i zadovoljava potrebe sela.
da
ra
g
ej
Donje Zdjelice
Zaključak
ni
iv
pr
Ko
Selo je na krajnjem jugozapadu općine Virje, zadnje selo općine Virje i granica s
Bjelovarsko-bilogorskom županijom. Po veličini i broju stanovnika najmanje je selo u
virovskoj općini i leži, kao i Miholjanec, na sjevernim padinama Bilogore.
Donje Zdjelice su među posljednjima izgradile vodovod. Izgrađen je 1976. godine.
Vrijedan je spomena jer funkcionira na prirodni pad vode, bez ikakvih tehničkih pomagala. Zanimljiv je i detalj da ga nisu projektirali stručanjci, već domaći ljudi, članovi
Upravnog odbora vodovoda i to: Ivan Botinčan, Slavko Ivorek, Blaž Došlinec, Ivan
Kečkeš i Josip Kirin. Kapacitet rezervoara je 25.000 litara, s protokom od 12 litara u
minuti. Pritisak je zadovoljavajući od 2,5 Ba, a priključena su 22 domaćinstva. Vodovodna mreža kroz cijelo sela stajala je 97.650 dinara, a ugrađene su PVC cijevi. Svako
domaćinstvo je za vodovod uplatilo 4.777 dinara, što i nisu bili tako veliki troškovi,
obzirom na korist koju mještani imaju od vodovoda.
ce
Za svaku pohvalu su neimari bilogorskih vodovoda, koji su uložili maksimum napora
da zajedno sa svojim mještanima provedu tako opširnu i hvalevrijednu akciju. Uz sav
rad i zalaganje akciju je pratila i određena pravna regulativa. Tako su sva društva imala
pravilnike ili statute, koji su regulirali prava i obveze članstva. Sva društva imaju upravni
odbor, koji je i izvršni organ. Najmanje jednom godišnje sastaje se skupština koja usvaja
plan i program rada za narednu godinu. Prema statutima i pravilnicima, vodu mogu
134
Podravski zbornik 2008.
uz
M
koristiti samo članovi društva za osobne potrebe (voda za piće), higijenske potrebe
članova domaćinstva, vodu za potrebe krupne i sitne stoke te pranje poljoprivrednih
strojeva, ukoliko to ne ugrožava vodoopskrbu članstva. Plaćanje vode regulirano je
putem vodomjera, a kod vodovoda s prirodnim padom paušalno. Financiranje raznih
popravaka i zamjena dotrajalih dijelova vrši se ravnomjernim zaduživanjem članstva,
ukoliko nema dovoljno sredstava u blagajni društva. Predviđene su i sankcije za bilo
kakvu zloporabu i nepoštivanje društvenih odluka.
Tijekom čitavog perioda nisu isključeni i sukobi i svađe u pojedinim društvima. Bilo je
i uzurpacije vlasti u pojedinim slučajevima, tako da su morale intervenirati i općinske
inspekcije.
No, sve u svemu, akcija oko izgradnje bilogorskih vodovoda zaslužila je svaku pažnju i divljenje tom ogromnom poslu koji je izvršen za dobrobit mnogobrojnih generacija unaprijed. Nažalost većina aktera ovih pothvata je priminulo pa se za koju godinu
neće moći pronaći baš nikakvi podaci o tom herojskom pothvatu.
g
ej
da
ra
BILJEŠKE:
ce
ni
iv
pr
Ko
1. Otvorenje vodovoda u Hampovici zabilježio je tadašnji virovski list "Podravec" na naslovnici
od 30.svibnja 1939.godine. Također je poveći članak o tom događaju objavio "Narodni napredak" u broju 11-12 od 31.prosinca 1939.godine. O povijesti Hampovečkog vodovoda prilično
građe čuva gospođa Mirjana Čavić iz Hampovice.
2. O otvaranju vodovoda pisao je Vladimir Kopas u "Glasu Podravine" od 16. svibnja 1959.
godine.
3. Na kraju, zahvaljujem na informacijama, povijesnim dokumentima i fotografijama gđi. Mirjani
Čavić iz Hampovice, obitelji Zlate i Vladimira Kopasa iz Šemovaca, g. Branku Kovaču iz
Čepelovca, g. Ivanu Botinčan iz Donjih Zdjelica te članovima Upravnog odbora Vodovodnog
društva Miholjanec.
Podravski zbornik 2008.
135
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija Marka Šeparovića i njegova posveta knjige "Hrvatska povijest djedova unuku" 28.
lipnja 1936. Trumbiću. (OREB, Marko Šeparović, str. 103).
ce
ni
iv
pr
Ko
Prof. Ivo Marinović za vrijeme nastave u
koprivničkoj gimnaziji. (Đ. ZATEZALO, T.
MAJETIĆ, Ivo Marinović, str. 40).
136
Podravski zbornik 2008.
Dr. sc. Mira KOLAR
Sveuč. prof. u mirovini, Zagreb
M
POLITIZACIJA ĐAKA NA KOPRIVNIČKOJ GIMNAZIJI OD
1931. DO 1935 GODINE I PROFESORI IZ DALMACIJE
MARKO ŠEPAROVIĆ I IVO MARINOVIĆ
uz
1.
da
ra
g
ej
Poznato je da su Dalmatinci pri kraju 19. stoljeća preuzeli političko vodstvo u političkom životu Hrvatske. To su potvrdili tijekom Prvog svjetskog rata kada je dr. Ante
Trumbić bio vodeća ličnost u Jugoslavenskom odboru te prvi ministar vanjskih poslova
nakon što je stvoreno ujedinjeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvati su mu
vjerovali sve do Rapallskog ugovora. Međutim, svojim potpisom kojim se prepušta
Talijanima grad Zadar te nekoliko dalmatinskih otoka Dalmatinci su postali najveća
opozicija režimu i prvotno oduševljenje što je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca zamijenjeno je dubokim razočaranjem koju su izazvali Srbi svojom centralizacijskom politikom i svojom težnjom da budu vodeći narod u državi. Velikosrbi su na svaki
način htjeli dokazati da su i prečanske krajeve "oslobodili" odnosno "osvojili" puškom,
što je dakako bilo daleko od stvarnosti, jer su i mnogi Hrvati i Slovenci sudjelovali u
srpskim vojnim jedinicama, želeći da se ostvari ideja koja je nastala u krugu biskupa
Jurja Štrossmayera i dr. Franje Račkog koji su i stvorili Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti kao zajedničku ustanovu za sve južnoslavenske narode na osnovama
ravnopravnosti i jednakosti na polju kulture, a možda i šire..
Ante Trumbić, Fran Supilo, Dalmatinci i mnogi Hrvati koji su dugo podržavali jugoslavensku ideju doživjeli su razočaranje već prvih godina nakon rata. Među takvim
Dalmatincima možemo pronaći mnoge koji su ostavili Dalmaciju i došli u sjeverne
krajeve gdje nisu bili kompromitirani zbog pravaštva ili hrvatskog radikalizma te su tu
razvijali svoje ideje. Dalmatinci su u pravilu "žestoki" Hrvati i oni su sa sobom donosili
svoj burni temperament, dobru komunikaciju i dijalog. Bilo je nekoliko takvih i u Koprivnici ali nisu svi bili povjesničari. Svakako treba spomenuti izvanrednog muzičara i
skladatelja Vladimira Dominisa iz Makarske koji se sklonio u Koprivnicu 1939. i mnoge
druge. Svi ti Dalmatinci nisu bili politički istomišljenici, ali svakako su ovdje našli - barem jedno vrijeme - utočište bez obzira da li su bili radikalni nacionalisti kao Marko
Šeparović ili ljevičari hrvatske orijentacije kao što je to bio Ivo Marinović.
Koprivnicu je otvaranje ličke pruge 1925. približilo Dalmaciji, jer se sada moglo doći
iz srednje Dalmacije do Zagreba za dvanaest sati, a od Zagreba do Koprivnice vozili
su vlakovi dosta često, savladavajući tu udaljenost od 95 kilometara za dva i pol sata. U
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
137
uz
M
Koprivnici se sada moglo uvijek kupiti kvalitetno dalmatinsko crno vino a sve češće se
je čuo dalmatinski prepoznatljivi dijalekt, osobito u redovima državnih činovnika, pa i
među nastavnim kadrom.
K
oprivnička gimnazija ubrajala se među mlade gimnazije. Godine 1908. otvorena
su četiri niža razreda, a 1918. su se počeli otvarati i više razredi.1 Budući da je učenika
bilo mnogo interes za profesorskim kadrom bio je veliki i oni su dolazili iz svih dijelova
nove države. Na toj su gimnaziji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izbile dvije afere koje
su ozbiljno uzdrmale život gimnazije i zaprijetile njenom opstanku. Prva se je dogodila
1929. a druga 1935. godine. U oba slučaja su voditelji tih afera bili Dalmatinci. O tim
aferama se malo zna ili se zna nedovoljno, iskrivljeno i dakle netočno. Prva afera izbila
je u vrijeme prve godine diktature i vlasti su sve riješile vrlo jednostavno, premještajem
svih profesora koji su bili imalo sumnjivi, zatvaranjem gimnazije i ponovnim otvaranjem nakon što su koprivnički zastupnici izmolili kod kralja Aleksandra ponovno
otvaranje gimnazije uz obećanje da će biti odani kraljevskom dvoru. Druga afera izbila
je 1935. godine kada je Hrvatska seljačka stranka (HSS) s osloncem na glasove radnika
nastojala pobijediti na izborima u svibnju 1935. godine.
Vrlo je zanimljivo usporediti ove dvije afere, ali i istražiti njene uzroke i posljedice.
U stvari trganje slike kralja Aleksandra u osmom razredu dovelo je ne samo đake, već
i nastavnike a možda i cijelo stanovništvo Koprivnice u nezavidan položaj, pogotovo
stoga što su se Koprivničani trudili da dokažu svoju lojalnost vladaru, želeći zaustaviti
dalju gospodarsku propast grada Koprivnice, koja joj je prijetila zbog graničnog položaja prema Mađarskoj u vremenu nakon Prvoga svjetskog rata.
Iskazivanje netrpeljivosti prema kraljevskom vladaru 1932. i ponovno 1936. nije
imalo iste uzroke, ali su posljedice bile jednake. Prvu su aferu izazvali đaci hrvatske
orijentacije predvođeni profesorom Markom Šeparovićem, a drugu đaci komunističke
orijentacije predvođeni prof. Ivom Marinovićem i iz njihovih redova potječu prof. Ivan
Paprika ali i mnogi mladi ljudi koji su otišli u partizane direktno iz gimnazijskih klupa
1943. godine.
Osvrnut ćemo se na obje ove afere i njihove protagoniste jer mislim da je proteklo
dovoljno vremena da se oba slučaja prikažu i ocijene objektivno, potvrđujući da je
Koprivnica u određenim momentima bila snažno pravaški orijentirana, ali i socijalno
osjetljiva te da je ovo drugo dovelo do jačanja marksističkih ideja dakle i komunizma
među omladinom.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
2.
Marko Šeparović, rođen je u Veloj Luci na Korčuli 9. lipnja 1891.2 Završio je klasičnu gimnaziju u Dubrovniku 14. srpnja 1911. i onda je upisao u jesen 1911. Visoku
školu za kulturu tla tj. agronomski fakultet u Beču. Međutim već u ljetnom semestru te
godine on je slušač povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prima138
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Naslovnica Hrvatskog Radiše iz 1935. u kojem su
objavljeni Šeparovićevi radovi "Večer" i "Sol".
ce
ni
iv
pr
Ko
jući stipendiju iz zaklade Šandora Bresztynskog 3 te sluša predavanja Vjekoslava Klaića,
stari vijek kod prof. Gavre Manojlovića, stari vijek, hrvatsku povijest kod dr. Ferde
Šišića, arheologiju kod Josipa Brunšmida, zemljopis kod Hinka Hranilovića i Branka Šenoe, srednjovjekovnu književnost kod Đure Šurmina i talijanski jezik kod Bare
Poparića. Slijedeće godine sluša iste profesore ali još i Grubera koji predaje najstariju
povijest Hrvata, te francuski kod Adamića, geografiju kod Gavazzia te i književnost
kod Đure Arnolda. Slijedeće godine sluša povjesnicu najnovijeg vremena kod V. Klaića,
zatim paleografske vježbe kod Karla Horvata koji je više godina boravio u Rimu kao
upravitelj Zavoda sv. Jeronima, te dakako dr. Ferdu Šišića. Prve ratne godine upisuje
vježbe Chronicon Slavorum kod V. Klaića. Sluša historijsku metodu kod dr. Karla Horvata, trgovačku i prometnu geografiju kod B. Šenoe, i velika oceanska putovanja kod dr.
Frana Barca, povijest filozofije kod Alberta Bazale i književnost kod dr. Đure Arnolda.
U drugoj godini balkanskih ratova 1913. bio je unovačen no čini se da povremeno sluša predavanja te je uspio 1915. apsolvirati povijest i zemljopis, ali je ispit za profesora
položio 1925. u Beogradu. U vojsci je bio do 1918., ali je zbog ranjavanja u rujnu 1917.
i proglašenja tridesetpostotnim invalidom dobio jednogodišnje bolovanje. Nije objašnjivo kako se je 16. srpnja 1917. uspio oženiti Olgom Piškulić iz Sušaka u crkvi sv. Jurja na Trsatu.4 No u vrijeme ženidbe boravio je u Otočcu pa se može pretpostaviti da je bio
u tamošnjoj kasarni.
Š eparović je bio imenovan 14. listopada 1917. za suplenta na Nautičkoj školi u Kotoru te je vjerojatno doživio pobunu bokeljskih mornara 1918. koja je ugušena u krvi.
Podravski zbornik 2008.
139
uz
M
Zemaljski poglavar za Bosnu i Hercegovinu Sarkotić, istovremeno i vojni komandant
čitavog područja, postavio ga je 12. rujna 1918. za suplenta na Velikoj gimnaziji u Sarajevu pod uvjetom da za tri godine stekne potpuno osposobljenje za učitelja srednjih
škola i da položi administrativni ispit. Šeparović to nije uspio do 1925 godine. Napušta
Sarajevo. Izvršni odbor Narodnog odbora u Podgorici imenovao ga je 26. ožujka 1919.
za profesora podgoričke gimnazije, te je to i potvrđeno 3. kolovoza 1920. godine. Međutim na izborima 28. studenog 1920. očito nije glasao kako treba, te je 21. rujna 1921.
premješten u Kosovsku Mitrovicu a točno godinu dana kasnije po službenoj potrebi
bacaju ga u Gnjilane na Metohiji te 8. studenog 1922. na gimnaziju u Prištini, u veljači
1923. na gimnaziju u Užice, u rujnu iste godine na gimnaziju u Srpsku Požegu kraj Kragujevca, a 1924. na gimnaziju u Pirot. Očito se je deklarirao politički na krivoj liniji pa je
bilo zaboravljeno njegova podrška ujedinjenju 1918. godine. I radikalski i demokratski
ministri u Beogradu prečestim premještanjima mu otežavaju život. Svake godine mu se
rađalo po jedno dijete, te ih je na kraju svog profesorskog vijeka imao petoro.5 Osobito
se ta tendencija zapaža u vrijeme radikalskog ministra prosvjete Marka N. Trifkovića
do kraja 1920. i demokrate Svetozara Pribićevića od siječnja 1921. ali i radikala Miloša
Trifunovića od 16. prosinca 1922. godine.6 Očito je da je Marko Šeparović bio već prepoznat kao hrvatski povjesničar te mu izlaganja baš nisu bila uvijek u skladu sa školskim
programom koji je promovirao zajedničku hrvatsko-srpsku povijest i jedan ekaviziran
jezik. Zato su ga i držali u krajevima gdje i nije bilo Hrvata. Iako je u početku bio sklon
mišljenjima Frana Supila i Milana Marjanovića.7 koji su do Prvoga svjetskog rata smatrali ideju jugoslavenstva najbolju za narode na području koje se je tek krajem 19. stoljeća počelo nazivati Balkanom, ipak je tragična smrt Frana Supila a onda i odbacivanje
dra Ante Trumbića iz vlade 1921. moralo utjecati na emotivnog Marka Šeparovića te je
on svoju ogradu od Beča i od Budimpešte pomalo pretvarao i u ogradu od Beograda.
Šeparović se pomalo od puškaša sve više približavao stranci Stjepana Radića te je na
kraju i postao pristaša Hrvatske seljačke stranke. Položivši profesorski ispit u Beogradu 1925. Šeparović je dobio mjesto na Pomorskoj akademiji u Bakru gdje je bio ravnatelj Rajmund Peručić kojeg je upoznao još u
Crnoj Gori. Ovdje je počeo proučavati razne sprave koje su upotrebljavali pomorski
kapetani, te je mislim ovdje i osmislio svoju spravu s prikazom kretanja planeta oko
sunca. U Bakru je i dočekao i Radićevo priznanje Vidovdanskog ustava i monarhije i
njegovo imenovanje 17. studenog 1925. ministrom prosvjete. Stjepan Radić je i imenovao Marka Šeparovića profesorom u Slavonskom Brodu 16. srpnja 1926. godine i tu
Šeparović radi do 16. listopada 1929. godine. U vremenu diktature nastavljaju se Šeparovićeva premještanja. Prvo je 16. listopada 1929. premješten na gimnaziju u Bihać, i
onda 11. listopada 1931. na veliku gimnaziju u Koprivnicu. Ovdje je radio do 2. lipnja
1932. kada je ukazom ministra prosvjete br. 17325 bio otpušten iz državne službe.
Šeparovićevo imenovanje za profesora u Koprivnici glasi: "Njegovo veličanstvo Aleksandar
I. po milosti Božjoj i volji narodnoj kralj Jugoslavije na predlog g. Ministra prosvete blagovoleo je
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
140
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ukazom Svojim od današnjeg dana postaviti: u realnu gimnaziju u Koprivnici Šeparović Marka, profesora realne gimnazije u Bihaču, činovnika VI. položajne grupe - po službenoj potrebi. U Beogradu
11. oktobra 1931. Br. 36891. Po naredbi Ministra prosvjete načelnik Kosta Sretenović."
No slično glasi i otkaz Šeparoviću s koprivničke gimnazije prije kraja školske godine
1931/1932. On glasi: "Njegovo Veličanstvo Aleksandar I. po milosti Božjoj i volji Narodnoj
Kralj Jugoslavije na predlog Gospo. Ministra Presvetog blagovoleo je ukazom svojim od današnjeg dana
penzionisati Šeparović Marka, profesora realne gimnazije u Koprivnici, činovnika VI. položajne
grupe sa jednom periodskom povišicom. U Beogradu 2. Juna 1932. S.N. Br. 17325. Po naredbi
ministra prosvete načelnik K. Sretenović."
Nema obrazloženja, nema podataka, nema ničega. Iz ovih se dokumenata ne vidi ni
razlog premještanja ni razlog otkaza. Ništa.
Što nije bilo u redu s Profesorom Markom Šeparovićem? Što se tiče struke Marko
Šeparović bio je dobar student i dobar nastavnik kojega su učili dubrovački i zagrebački
profesori. Bio je sklon mehanici a ponešto i maštanju. Gdje god je radio uređivao je
fizikalni laboratorij a izmislio je upravo tijekom rada u Koprivnici i aparat Eklyptikon.
Zbog ovog izuma bio je pohvaljen 1933. i 1934. od jednog stručnog lista čehoslovačkih
profesora, a da se radilo o nečem vrijednom potvrđuje se još u proljeće 1941. kada
se pomišljalo da se ta sprava koja je zorno prikazivala kretanje svemirskih tijela obavezno nabavi za školske laboratorije.8 Prof. Marko Šeparović je ovaj izum realizirao u
Koprivnici i to nije prošlo nezapaženo. O tome piše Dušan Ožegović, urednik Podravskih novina, 1932. slijedeće: "Profesor naše gimnazije gosp. Marko Šeparović, izumitelj
ekliptičke sprave za zornu obuku matematičkog zemljopisa, dobio je ovih dana čekove
iz Dortmunda da pošalje oko 10.000 dinara za patentiranje njegovog izuma u Poljskoj,
Belgiji, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Naš izumitelj poveo je sam akciju, da okupi desetak prijatelja i mecena, koji bi ovu stvar novčano omogućili, ali je do sada uspio samo
djelomično, pa se ovim naše uredništvo obraća na inteligentne patriote s apelom, da
svoje doprinose u tu svrhu pošalju na našu adresu, koji će s obilnom dobiti biti povraćeni istim putem, čim prije dođe do prodaje ovog patenta. Svaki doprinos u tu svrhu bit
će istaknut u našem listu, a u današnjim prilikama i najskromnije više nas može mnogo.
Tko ne riskira ne napreduje, a mi moramo dokazati, da smo kadri i plasirati u kulturnom savjetu ne samo svoje materijalne, nego također i duhovne produkte!"9 Dakako
svota nije skupljena. Bilo je to vrijeme velike krize kada je bilo teško zaraditi novac, a još
ga teže dati. Šeparović nije našao na pomoć odnosno nije ju stigao skupiti, jer je postao
politički nepoćudan, angažiravši se u obrani učenika koji su uništili kraljevi sliku. Koprivničko područje bilo je vrlo osjetljivo područje u političkom smislu. Od pravaške i Zagorčeve, Koprivnica prolazi fazu Hrvatske zajednice i Hrvatske pučke stranke i sve se više približava stranci Stjepana Radića, pa zajedno s njim mora prolaziti kroz
turbulencije stranačkog i političkog života u Hrvatskoj. Koprivnički listovi osobito list
Žličara Koprivnički hrvat bio je opozicioni list u kojem je bilo mnogo kritičkih članaka
na račun politike, uprave, zatvorenosti granice i propadanja gospodarstva u gradu. De-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
141
uz
M
mokrati i radikali u Beogradu su smatrali da su Koprivnici učinili veliku uslugu kada su
joj dozvolili produženje četverogodišnje gimnazije u osmogodišnju neposredno poslije
Prvog svjetskog rata. Zbog radikalizacije svog političkog života Koprivnica i koprivnička gimnazija bili su trn u oku Ministarstvu prosvjete u Beogradu koji su nevoljko gledali
kako ova škola guta velika sredstva iz državnog proračuna kroz plaće profesora, pa su
se već 1924. počele širiti glasine o njenom zatvaranje, tj. da će se ukinuti viši razredi
gimnazije zbog premalog broja učenika.10 To se je doista pokazalo istinitim, pa je 22.
rujna 1927. u gradskoj vijećnici održana protestna skupština građana zbog najave njene redukcije.11 U obranu gimnazije, izgrađene velikim žrtvama samih građana i ponos
Koprivnice, ustala je čitava Koprivnica, pa su vlasti u tom momentu i odustale od zatvaranja. a tu je akciju predvodio prof. Ivo Klučka, rođeni Iločanin, koji se 1927/1928.
nalazio u časnom sudu Hrvatskih učiteljskih društava za Koprivnicu.12 Međutim smrću
Žličara Koprivnica ostaje bez opozicijskih novina. Koprivnica se smiruje, a vlada tome
doprinosi premještanjem koprivničkih intelektualaca u razna mjesta udaljena od Podravine.
Marko Šeparović se našao u Koprivnici u najnezgodnijem trenutku. Šestosiječanjska diktatura je 1931. već je počela slabiti, pokazujući se pod utjecajem velike svjetske
krize nesposobnom da izvuče zemlju iz krize. No upravo u takvim režimima koriste
se kojekakve metode kako bi se pažnja javnosti skrenula od svakodnevnih problema
na kojekakve afere. Vlast je još uvijek pokušala učvrstiti vlast Jugoslavenske radikalne
stranke i unitarizam, ali je bilo sve očitije da vlast u državi žele radikali zadržati samo za
sebe i da ju ne namjeravaju ni s kim dijeliti. Svako vješanje hrvatske zastave ili nevješanje državne prigodom državnih blagdana smatrano je političkim prestupom, pa je bilo
malo građana koji nisu na ovaj ili onaj način došli u sukob s vlastima koje su nastojale
u koprivničku sredinu unijeti srpske propise i prije unifikacije zakona za čitavu zemlju.
Gimnazijalci su bili u osobito nezavidnom položaju. Kod kuće su od svojih seljačkih
roditelja slušali drugo nego što su slušali od direktora gimnazije Dragutina Galijana13
odnosno oglasnih knjiga koje su čitale u svakom razredu i koje su propisivale život škole u duhu centralistički uređene države u kojoj sva vlast pripada kralju.
Nepoćudnih i nepodobnih bilo je i među profesorima kako je to iskazano u jednom
nedatiranom izvještaju Okružnog inspektora iz Varaždina koji je vjerojatno nastao poslije uništavanja kraljeve slike na koprivničkoj gimnaziji.14 Među nepouzdanima našli
su se prof. Lujo Javor, Franjo Dolenec, među manje pouzdanima prof. Bogdan Babić,
Marko Šeparović, prof. Stjepan Malenica, dr. Julio Makanec, prof. Alojzije Čudovan,
Ljubica Branković, Ivan Medved i prof. Ivo Klučka koji je bio samo honorarni nastavnik hrvatskosrpskog jezika i latinskog i grčkog.15 Kao izraziti separatisti iskazani su
prof. Ivan Kocijan, prof. dr. Mijo Selec. Iako ova ocjena Okružnog inspektora i nije baš
bila posve točna, ipak se može zaključiti da od 29 nastavnika prosvjetni inspektor iz
Varaždina nije imao nikakvo povjerenje u čak devet koprivničkih nastavnika na gimnaziji. Dakle trećina nastavnog zbora bila je sumnjiva, a daljim istragama među sumnjivce
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
142
Podravski zbornik 2008.
uz
M
je uvršten i Vladimir Blašković. Ono što se kasnije dešavalo gurnulo je neke profesore
jače ulijevo, a neke jače udesno. No činjenica je da među njima nije bilo niti jednog komuniste.
Zapravo ne bi se moglo reći da profesori koprivničke gimnazije nisu bili uključeni u
politiku. Gotovo su svi bili pristaše Seljačko demokratske koalicije kada je u listopadu
1927. sklopljen sporazum S. Radić - Svetozar Pribićević i kada su ova dva - tada obadvojica opozicioni političari - osmislili zajedničko djelovanje preko oblasnih odbora na
poboljšanju cjelokupnog života naroda u Hrvatskoj.16 Ovakvu politiku prihvatila je i
većina Dalmatinaca, otriježnjena radikalskom politikom koja je sve prečanske krajeve
smatrala svojim ratnim plijenom iz kojih je bezdušno izvlačila profit radi svog bogaćenja.17
Kada je umro Stjepan Radić 11. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja u Narodnoj
skupštini veleluški Odbor Hrvatske seljačke stranke (HSS) je u dogovoru sa Samostalnom demokratskom strankom (SDS) 12. kolovoza održao žalobnu sjednicu i poslije
povorke i mise prof. Marko Šeparović je govorio o Stjepanu Radiću u ime HSS-a, a
Ljubo Vučetić u ime Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića. Tom su
prilikom okrenuti prema Zagrebu svi prisutni Velelučani otpjevali "Lijepu našu" što
je tada bio politički prestup.18 Dakako progoni istaknutih članova HSS-a i SDS nakon
proglašenja diktature nisu mogli mimoići ni Šeparovića koji je 1931. dobio premještaj
u Koprivnicu za koju se smatralo, zahvaljujući politici dr. Vladimira Malančeca, da je
odana kralju.19 Naime Šeparović je te godine objavio članak o imenu Bihaća, osvrnuvši
se na studiju Radoslava Lopašića "Bihać i bihaćka krajina"20
Godine 1932. bila je crna godina za koprivničku gimnaziju koju su "dobro osjetili
i građani i profesori i đaci"21 Oktroirani ustav proglašen u jesen 1931. nije donio veću
slobodu građanima. Izbori su i dalje bili kontrolirani a vlast je pazila da niti jedan opozicioni političar ne bude izabran u Parlament, a osobito ne u Senat koji je bio neke vrsti
savjetodavno tijelo beogradskim vlastima.
Raspoloženje u koprivničkoj gimnaziji školske godine 1931/1932. bilo je HSS-ovsko i došlo je do uništavanja slike kralja Aleksandra Karađorđevića u jednom razredu. Predstojništvo gradske policije u Koprivnici provelo je istragu i 16. travnja 1932. podnijelo prijavu protiv Franje Borića zbog trganja slika u zgradi državne realne gimnazije
u Koprivnici.22 Istraga se proširila i na profesore i oni su proglašeni krivima što se
đaci ne ponašaju državotvorno. Okružni inspektor u Varaždinu dobio je naređenje od
bana da izvidi što se desilo na koprivničkoj gimnaziji. Ispitivanje je trajalo od 6. do 9.
travnja duboko u noć. Uz pomoć predstojnika gradske policije izvršeno je saslušanje
direktora gimnazije Dragutina Galijana, te profesora Hermenegilda Juričića, đaka 8-og
razreda Slavka Borića, đaka 7. b razreda Tome Cupana i Emanuela Simunića, te đaka
Franje Borića i njegovog oca Borić Franje. Saslušani su također i studenti zagrebačkog
univerziteta Josip Korošec,23 Ivan Paprika24 i Mihalj Pavlović, a iz preventive je uhapšen
"poznati terorist" Mijo Bzik, trgovački pomoćnik bez mjesta.25
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
143
uz
M
Inspektor je uhapsio Korošca, Slavka Borića, Cupana, Simunića ali je prvi bio uhapšen Franjo Borić koji je već 21. prosinca 1931. bio isključen odlukom ministra prosvjete
iz svih srednjih škola u Kraljevini radi isticanja protiv državnih ideja, ali je imao pravo
polaganja privatnih ispita, te se je radi toga pojavio u Koprivnici. Tragovi njegovih stopala otkriveni su na katedri 7 b. razreda i cipela u dvorištu. Poslije istrage u zatvoru je
zadržan samo on i student Josip Korošec. Inspektor je povezao ovaj slučaj s uništenjem
slike kralja u osnovnoj školi u Kuzmincu u noći od 9/10. travnja 1932. uz mišljenje da
se u ovoj akciji radi o "dobro organiziranom društvu iz redova separatista i vjerojatno
i komunista" Inspektor smatra da s tog razloga treba biti pojačan žandarmerijski vod
u Koprivnici s barem šest žandara a s isto toliko žandara treba biti pojačan žandarmerijska četa u Varaždinu. Navodi se slabost predstojništva gradske policije u Koprivnici
koje ima samo 16 redara, ali ti nemaju stalnost a neredovito su i plaćani, a pored toga
nema niti jednog policijskog agenta te očito koprivnička policija i nije sposobna reagirati kako treba, iako željeznički i pogranični komesarijat u Koprivnici ima 18 službenika
pa bi trebalo barem osmoricu premjestiti u gradsku policiju ili spojiti obje ustanove.
Inspektor završava svoj izvještaj ovako "... moram napomenuti da sadašnji šef željezničkog i pograničnog komesarijata Tanasijević Sava uz najbolju volju ne može uspešno
raditi u Koprivnici, jer ni izdaleka ne pozna tamošnje prilike. Istog mišljenja je i odličan
komandant pograničnog otseka u Koprivnici g. potpukovnik Milošević Svetozar. Čast
mi je napokon predložiti, da izvoli naslov gos. Ministru Prosvete skrenuti pažnju na
činjenicu da ima na zračnoj crti od nepotpunih 80 km tri potpune gimnazije: Varaždin,
Koprivnica i Bjelovar. Dok su političke (prilike) na Bjelovarskoj gimnaziji odlične, u
Varaždinu povoljne, iste su u Koprivnici upravo očajne te se u Koprivnici s državnim
novcem odgaja antidržavni element. Potpuna redukcija ove gimnazije bila bi potrebna
ne samo u interesu državnog budžeta, nego je potreban u eminentnom državnom i
političkom interesu. U slučaju redukcije ove gimnazije bilo bi od velike važnosti da se
u pograničnoj Koprivnici namesti jedan ili dva bataljona vojske, koja bi imala najpodesnije prostorije u velikoj zgradi gde stoji sada gimnazija i koja ima ogromno dvorište sa
vrtom."26 Traženje ukidanja koprivničke gimnazije i pretvaranje iste u kasarnu diglo je
na noge sve Koprivničance.
Policija je ispitala i učesnike sastanka učenika u Mučnoj Reci kada je Vlado Šavor,
kasniji profesor na gimnaziji, rekao da nije zadovoljan "uređenjem države", a slično su
izjavili i Željko Sajvert, Anita Kolar i Ivka Muhvić, te Vladimir Šmit, Franjo Jembrek,
Nedeljka i Zorko Katić.27
Još prije završetka školske godine 1932. koprivnički profesori Ivan Medved, dr. Julije Makanec i Vladimir Blašković hitno su premješteni u najudaljenije dijelove kraljevine
Jugoslavije i to Makanec28 u Leskovac a Blašković u Plevlje.29 "Ukazom Njeg. Vel.
kralja S.n. br. 17325 od 2. juna 1932. penzionisani su sa danom 1. jula 1932: Kocijan
Ivan, profesor; Babić Bogdan, profesor; Šeparović Marko, profesor; Malenica Stjepan,
profesor i Selec dr. Mijo, profesor."30 Činjenica da je prof. Marko Šeparović bio među
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
144
Podravski zbornik 2008.
uz
M
otpuštenima a ne premještenima potvrđuje da je njegova krivnja bila veća nego kod
drugih.
A onda je ukinuta i gimnazija. To je zabilježena u gimnazijskom izvještaju za školsku
godinu 1931/1932. ovako: "Pri koncu štampanja ovoga izvještaja stigla je odluka Ministarstva prosvjete, odjeljenja za srednju nastavu S.n. br. 18294 od 22. juna 1932. god.
ovoga sadržaja: Ministarski savjet na svojoj sjednici od 17. juna ove godine, a na osnovi
paragrafa 22. Financijskog Zakona za 1932-33. ukinuo je realnu gimnaziju u Koprivnici.31 U Koprivničkom Hrvatu objavljen je 2. srpnja 1932. članak "Nakon ukinuća koprivničke gimnazije" s viješću da su državne vlasti zbog poznatih događaja na gimnaziji, tj.
kidanja kraljevih slika ukinule koprivničku gimnaziju i da nastave na jesen neće biti. To
se velikom brzinom pronijelo čitavim koprivničkim krajem i uzrujalo mnoge duhove
koji su se prisjetili s kakvim su poteškoćama u vrijeme gradskog načelnika Vargovića
sagradili zgradu gimnazije i kako su se veselili kad je otvoren peti razred. Kao razlog
ukidanja navedena je ušteda u državnom proračunu i "nestašica prostorija", ali očito ne
za školu već za vojsku. Klučka koji je autor članka napada ovu odluku jer da događaji u
gimnaziji ne mogu biti razlog ukidanja gimnazije, Budući da "...omladina ostaje uvijek
omladina manje više u svakom narodu jednaka i ona ne može biti odgovorna za takove
čine, jer ideali se kod omladine radjaju pod uplivom prilika u kojima omladina živi, a
poznato je takodjer da na duševni razvoj omladine utječu svi dogadjaji koji se u to doba
zbivaju u svijetu."32
Zanimljivo je da se kao razlog zatvaranja gimnazije spominju samo "...poznati događaji" na gimnaziji, a nitko konkretno ne opisuje, pa nam je tek prof. Ante Neimarević u
svojem rukopisu o povijesti gimnazije zapisao da je 14. i 17. svibnja 1932. na nastavnom
savjetu povedeni disciplinski prekršaji protiv dvojice učenika IV. razreda koji su uništili
sliku kralja Karađorđevića i da je došao 21. lipnja i izaslanik ministarstva Miloš Zečević
i da je već 17. lipnja 1932. Ministarski savjet na prijedlog ministra prosvjete dr. Dragutina Kojića donio rješenje o ukidanju gimnazije.33 Ta vijest je objavljena u zagrebačkom
Jutarnjem listu 8. srpnja i tu je navedeno da je "Gimnazija u Koprivnici ukinuta radi primjera ostalim gimnazijama" a da je otvorena puna gimnazija u Virovitici kao nagrada
za uzorno ponašanje profesora. Dakle Koprivnica je kažnjena a Virovitica nagrađena
radi ponašanja svih profesora i nepoznati autor je upozorio da je ono što se desilo
koprivničkoj gimnaziji upozorenje da će tako proći "... svaka škola u kojoj se dešavaju
stvari koje se ne mogu trpiti u jednoj državnoj ustanovi."34
Čitav koprivnički kraj se je sada aktivirao u obranu svoje gimnazije od trgovaca,
obrtnika, seljaka, namještenika, radnika i činovnika. To je izazvalo silnu boru negodovanja. Ukazivalo se da koprivnički kraj spada mjeđu gospodarski najnaprednije krajeve
Kraljevine Jugoslavije, a zgrada realne gimnazije da je podignuta troškom gradske općine te da je ovaj zavod otvoren kao nepotpuni još za vrijeme neprijateljske vladavine te
je plod mnogogodišnje borbe sa neprijateljskom vlasti i predstavlja prema tomu jednu
teškom borbom postignutu kulturnu tečevinu našeg naroda.35
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
145
uz
M
Gradonačelnik dr. Branko Švarc poslao je ministru prosvjete dr. Drag. Kojiću predstavku u kojoj navodi razloge radi čega ne treba ukinuti gimnaziju te da je za nedostatak
nacionalnog, odnosno odgoja u jedinstvu kriv samo nastani kadar. No dr. Švarc kao
odvjetnik brani i sebe i Koprivnicu: "Ponovno ističem, da je ovo sasvim principijelno
jer mi konkretni primjeri nijesu poznati, niti sam ja kompetentan, da prosuđujem rad
nastavnika, već samo konstatujem općenite pojave i izrazujem o istima svoje mišljenje".
Opširno su obrazloženi događaji na gimnaziji i očito su bili tako dobri da je ukinuće
gimnazije došlo u pitanje ali još se čekalo i predstavka od 1. kolovoza 1932. nije dovela
do promjena iako se u njoj ukazivalo da nije pravedno da se zatvori cijela gimnazija radi
uništenja jedne slike te da je ovo uništenje osudila i cijela Škola, i nastavnici i đaci i roditelji prigodom sastanka "zajednice doma" koja je i osnovana da rješava nesporazume
između roditelja, djece i škole, a da je paljenje slike osudio i Sokol i cijelo građanstvo.
Ovu je predstavku očito sastavio Klučka a potpisao gradonačelnik dr. Milan Švarc i u
apelu za ponovno otvaranje gimnazije je navedeno da bi to bilo ne samo od interesa za
cijeli kraj već i radi eminentno državnog interesa.36 Predstavka je proslijeđena banu, a
ovaj uvažavajući razloge nije mogao drugo do li da podrži ponovno otvaranja gimnazije.
Ukidanje gimnazije je stornirano nakon što je delegacija sastavljena od Tome Jalžabetića, narodnog poslanika dra Vlade Malančeca, gradskog načelnika dra Branka Švarca, vlasnika virovskog mlina i trgovine brašna u Koprivnici Matije Peršića, komorskog
vijećnika Mihovila Tomca i trgovca Milana Šheyera bila primljena kod kralja 26. kolovoza. Posebna delegacija sastavljena od narodnog poslanika i senatora dr. Vlade Malančeca, narodnog poslanika i senatora Tome Jalžabetića iz Đurđevca, načelnika grada
Koprivnice dr. Branka Švarca, vijećnika Trgovačke komore Mihovila Tomca, virovskog
mlinara i koprivničkog zastupnika Matije Peršića te koprivničkog trgovca Milana Sheyera je otišla iz Koprivnice kralju na Bled te su mu obrazložili da bi bila nanesena velika
politička šteta stanovništvu cijelog kraja da gimnazija ostane zatvorena jer se djeca ne
bi mogla drugdje školovati. Obećavajući mu poslušnost nagovorili su kralja da ukazom
br. 27397 ponovno naredi otvaranje gimnazija 1. rujna 1932. ali su učenici umiješani u
provalu u školu bili su primjereno kažnjeni.37 Kralj je saslušao uglednike Koprivnice i
odobrio da se gimnazija može nastaviti rad kao osmorazredna, što je izazvalo ogromnu
buru oduševljenja u gradu i svečan doček delegacije po povratku s Bleda jer se vijest
munjevitom brzinom raširila po gradu.38
Naravno gimnazije je ostala i dalje pod strogom paskom policije i teško je bilo njegovati bilo koju hrvatsku disciplinu u povijesti ili književnosti. Radi nepažnje maknut je
čak i ravnatelj prof. Dragutin Galijan,39 koji je još 1907. položio profesorski ispit, i na
njegovo mjesto dolazi Matej Potočnjak 5. listopada 1932. Sve se dakle izmijenilo.
Što se dešavalo dalje sa Šeparovićem? Ukazom br. 17325 od 2. siječnja 1932. Ministarstva prosvjete Šeparović je umirovljen te devet i pol godina nije nigdje radio. Bavio
se novinarstvom te je napisao više feljtonskih članaka u novinama. Napisao je i rad
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
146
Podravski zbornik 2008.
uz
M
"Hrvatski narodni život i običaji u Veloj Luci na Korčuli" koji je rad bio prihvaćen od
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ali nisam vidjela da je ikada tiskan.40
Što je radio Šeparović poslije odlaska iz Koprivnice. Možemo tvrditi da se nikako nije
snašao poslije odlaska iz Koprivnice. Diktatura, apsolutna vladavina radikala do 1938.
tjeraju ga da živi kao trgovački putnik, da luta zemljom da prodaje knjige i agitira za
Hrvatskog Radišu. Mnogo toga iz ovog vremena Šeparovićevog života ne znamo jer je ostavio malo
pisanog traga. No činjenica je da je uvijek isticao hrvatstvo te mu je očito bila ideja i
geslo "Bog i Hrvati" bliska. Ostavši bez namještenja Marko Šeparović luta zemljom i
Europom.
Objavio je 1934. zbirku pjesama Ljubav i domovina. Mornar i grlica. Razvoj
jedne velike ljubavi, Tisak Kuzme Rožmanića, Zagreb, 1934. Ovu zbirku pjesama
posjeduje Nacionalna i Sveučilišna biblioteka u Zagrebu. Osim toga sačuvana je i jedna
Šeparovićeva prigodnica pisana povodom imendana Luku Gavraniću na veleluškom
posebnom dijalektu.41 U 1935. je objavio je prikaz rasprave Dinka Tomašića.42 Možda
bi se tu i tamo još pronašao neki Šeparovićev prikaz ili pjesma, no to bi trebalo dobro
istražiti.
Po svemu se čini da je svoj rad vezao uz rad društva Hrvatskog radiše koje je posredovalo kod namještanja siromašne hrvatske djece u obrt i trgovinu, što se može zaključiti po predgovoru knjige Povijest Hrvata djedova unuku jer spominje da je na poticaj
slaviste Stjepana Ivšića, prof. dr. Eugena Sladovića tajnika Hrvatskog Radiše, dr. Stjepana Bosanca, nadzornika srednjih školama u Savskoj banovini te dr. Rudolfa Horvata
koji je ostavši bez službe također surađivao s Hrvatskim Radišom ustrajao na pisanju
Hrvatska povijest djedova unuku u desetercu.43 Ovo je djelo zbir Šeparovićeve spoznaje sveukupne povijesti hrvatskog naroda, političke, crkvene, kulturne i gospodarske.
Iskoristio je tu svoje povijesno znanje odnosno spoznaje tadanje historiografije, a u
izboru tema osjeća se jako utjecaj prof. Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića koji su mu bili
profesora dok je studirao. Utjecaj Klaića osjeća se u tome što se spominju i europski i
svjetski povijesni događaji, premda je težište ipak na nacionalnoj povijesti. Ovu povijesnu pjesmaricu Šeparović je pisao 8 i pol godina, a prvi puta se za nju čulo u časopisu
Hrvatski Radiša gdje je objavio neka pjevanja već 1935 godine.44
Čitav ep Šeparović je objavio 1935. u vlastitoj nakladi i pod vlastitim imenom Marko
Šeparović Velelučanin, iako je u Veloj Luci imao i nadimak Bogomoja a zbor zbirke
pjesama Mornar i golubica zvali su ga i Mornar. Taj nadimak govori o njegovom karakteru. Šeparovićev "hrvatski poučno-junački narodnjački odnosno didaktično-herojski
nacionalni ep bio je golem i imao je 302 stranice, 74 pjevanja i 8167 stihova, a djelo
je bilo ilustrirano sa 68 crteža i slika od akademskog slikara Josipa Horvata. Crteži
prikazuju pojedine ličnosti iz hrvatske povijesti kao i slike starih hrvatskih utvrda i
očito se u izboru tog materijala Šeparović konzultirao s dr. Rudolfom Horvatom koji
je 1928. objavio drugo izdanje svojih Slika iz hrvatske povijesti, zapravo prve slikovni-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
147
uz
M
ce kroz hrvatsku povijest. Ovaj knjiga koju je objavila Hrvatska pučka tiskara, bila je
okosnica pisanja pjevanja Marku Šeparoviću koji je očito simpatizirao s Hrvatskom
pučkom strankom do njenog ukinuća. Pjesmarica je prožeta domoljubnim duhom i
profesor slavistike Matija Murko pohvalio je djelo ističući u svojem osvrtu da se vidi da
je Šeparović htio ispjevati novi Kačićev Razgovor ugodni naroda Slovinskoga što svakako
može biti poticajno.45 Čini se da je djelo bilo doista dobro prihvaćeno jer je Šeparović
uspio prodati 5.650 primjeraka.46 Međutim usprkos tog relativno visokog tiraža i pojave
dva izdanja te knjige danas nigdje nema a nema joj ni traga u Nacionalnoj i sveučilišnoj
biblioteci u Zagrebu ili Gradskoj knjižnici. Poput knjige Ive Pilara "Južnoslavensko pitanje" i ona je nestala kao i mnoge "politički nepoćudne knjige". Ja znam za tri očuvana
primjerka od kojih se jedan nalazi u Sveučilišnoj biblioteci u Splitu kuda je knjiga došla
iz biblioteke dr. Ante Trumbića kojemu je Šeparović ovu knjigu poklonio s posvetom.47
Drugi primjerak se nalazi u Gradskoj knjižnici u Čakovcu. Naime poslije mađarske
okupacije Međimurja 1941.-1944. od svih knjiga čakovačke Matičine knjižnice ostala je
samo jedna jedina knjiga. Bila je to knjiga Marka Šeparovića Hrvatska povijest djedov unuku koja je nosila kataloški broj 219.48 Treći primjerak za koji znam je u posjedu jednog
umirovljenog sveučilišnog profesora čiji otac ju je kupio u Vinkovcima.
Šeparovićeva knjiga trebala je biti modernizirana Miočićeva knjiga koja je objavljena prvi puta 26. ožujka 1750. godine49, i koja je postala narodni spomenar pjevana
od narodnih guslača. Šeparovićeva knjiga je potonula u zaborav a poslije 1945. prvi ju
je spomenuo korčulanski publicist i arheolog Marinko Gjivoje u svojoj monografiji o
otoku Korčuli u poglavlju "Korčulanski književnici".50 Dr. Goran Kalogjera spomenuo
je 1994. Šeparovića u knjizi Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli ističući da Šeparovićevo
djelo ima niz nedostataka počevši od isprazne retorike, tekstualne nesuvislosti, patetične i neiskrene domoljubnosti do nemaštovite simbolike i metaforike."51 Ova ocjena bi
mogla stajati ako se ne pomišlja na vrijeme kada je knjiga objavljena. Bilo je to vrijeme
vladavine Milana Stojadinovića koji je u metode koje su se počele primjenjivati u vrijeme diktature uključio i nove metode fašističke cenzure. Pored toga ne treba zaboraviti
kakvo je životno iskustvo stekao Šeparović bacan kao profesor iz jednog dijela zemlje
u drugi i onda kroz godine nezaposlenosti i stradanja.
Marko Šeparoivć je objavio još jednu knjigu. To su Pisma neviđene ljubavi, (Zagreb, 1940. Tipografija d.d.) pisana od 1937. do 1939. iz kojih se vidi Šeparovićevo
lutanje po bosanskim rudnicima, po Hrvatskom Primorju, ali isto tako se vidi da je
1938. bio opet kod hrvatskih radnika u Belgiji kojih je tada bilo tamo 3-4.000 i kod kojih
je vjerojatno prodavao i svoje knjige, iako su ti radnici u 80 % nepismeni. U 1939. ga
nalazimo u Dubrovniku, odnosno Biogradu na moru. Ovaj rad je zanimljiv samo po
onome što se može iščitati između redova, njegove patnje, dileme.
Supruga sa sinom i dvije kćeri živjele u Splitu, ali je sin rano umro. Kada je došla
Banovine Hrvatska Marko Šeparović je kritizirao sporazumašku politiku dr. Vladka
Mačeka s Beogradom i nije bio ponovno uključen u prosvjetni sustav iako je po svom
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
148
Podravski zbornik 2008.
uz
M
uvjerenju bio najbliži ideologiji Hrvatske seljačke stranke. Počela mu se raspadati i obitelj. Obje kćerke bile su simpatizerke komunista i Šeparović ih je prijavio vlastima, ljutit
zbog njihovog pristajanja uz komunizam. No preživjele su progon.52
Š eparović je pak 22. studenog 1941. naredbom dr. Mirka Puka, ministra pravosuđa
a u ime ministra nastave postavljen za profesora na dubrovačkoj realnoj gimnaziji u
šestoj grupi a na temelju Zakona o činovnicima i Zakona o srednjim škola naredbom.53
Dakako to nije trajalo dugo i već 1943. Šeparović je opet ostao bez mjesta, te radi u
poljoprivredi. Prema podatku koje je prikupio dr. Franko Mirošević u Veloj Luci od
neimenovane osobe 1946. je radio u Župi dubrovačkoj u vinogradu te je pao s ljestava
i smrtno stradao.54 Prof. Marko Šeparović nije bio veliki pjesnik ni publicista ni veliki
izumitelj ali je ipak svojim radom podržavao domoljublje kao najvišu kategoriju svijesti
jednog naroda koristeći se pri tome spoznajama povjesničara. No mislim da smo tek
uklapanjem koprivničke priče došli do pune biografije Marka Šeparovića. Do pune
spoznaje nisu došli ni veleluški ni koprivnički povjesničari. Uvijek je nešto nedostajalo,
bilo prikrito i nedorečeno.
g
ej
da
ra
3.
Prof. Ivo Marinović. Za razliku od prof. Marka Šeparovića za kojeg danas zna
malo Koprivničanaca prof. Ivo Marinović je svima poznat. Njegova bista je stajala pred
osnovnom školom "Ivo Marinović", a pored toga Đuro Zatezalo i Tomislav Majetić
objavili su o Marinoviću knjigu iz koje si uzimamo gotovo sve činjenice.55 U knjizi je
obrađen čitav život Marinovića i osobito njegovo suđenje nakon događanja u Koprivnici.
Koprivnička je gimnazija poslije događanja 1932. bila i nakon premještanja i otpuštanja profesora pod posebnom paskom prosvjetnih inspektora. Međutim profesori
koji su imenovani profesorima koprivničke gimnazije u jesen 1932. bili su nepoznanica.
To je i omogućilo da na koprivničku gimnaziju došao u jesen 1932. Bračanin Ivo Marinović i Ličanin prof. Ivo Serdar iz Gospića. 56 Obojica su bili odlični nastavnici i uskoro
su uspjeli osvojiti učenike svojim izlaganjima koja su govorila o pravednom društvu.
Međutim Ivo Marinović, profesor latinskog i grčkog jezika bio je otvoreniji propagator
marksističke ideologije te je koristio primjere vezane uz život Julija Cezara ili braće Grakho za antidiktatorsku propagandu. A vrlo poučnih primjera iz antike bilo je mnogo.
Išao je s đacima na izlete i koristio ova okupljanja za propagiranje komunizma. Budući
da se to djelovanje odvijalo pod vidom društvenog rada vlasti dugo vrijeme nisu prepoznale Marinovićevo djelovanje. Bio je vrlo mlad, simpatičan, društven a pored toga
imao je obitelj i radi toga dvije godine nije upadao oči dosta liberalnom društvu koje se
je u to vrijeme oformilo u Koprivnici pod vodstvom gradonačelnika dr. Branka Švarca.
Ivo Marinović rođen je u Sutivanu na Braču 1905. godine. Djetinjstvo je proveo
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
149
uz
M
g
ej
Prof. Ivo Marinović sa đacima pred paviljonom u koprivničkom parku 1934. (Đ.
ZATEZALO, MAJETIĆ, Ivo Marinović, str. 40).
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
u Šepurini na otoku Prviću gdje je pokopan veliki izumitelj Vrančić. Osnovnu školu
polazio je u Sutivanu, a od 1916. do 1924. polazi splitsku klasičnu gimnaziju. Upisao je
1924. medicinu, ali 1926. prelazi na klasičnu filologiju. G. 1928. oženio se Splićankom
Dinkom Delić te je želio emigrirati u Ameriku ali su zbog novaca zapeli u Parizu te se
odatle vratili u Jugoslaviju i Marinović se od kolovoza 1928. do početka listopada 1929.
našao u školi za rezervne oficire u Sarajevu i Mostaru. Dakako da je proglašenje diktature bilo za Marinovića spoznaja da se monarhistička Jugoslavija ne može federalizirati
niti liberalizirati, pa napušta vojsku i zapošljava se početkom siječnja u Sinj, pripremajući se pomalo za ispite na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i diplomirao 9.
veljače 1931., te je osposobljen za profesora latinskog i grčkog jezika. Odmah dobiva
premještaj u Požarevac, gdje je bila najveća kaznionica Srbije. Tu mu se rađa sin Josip
koji umire već 13. rujna 1931. Traži premještaj i u studenom 1931. radi na valjevskoj
gimnaziji gdje je ravnatelj Miloje A. Pavlović, komunist, koji je Marinovića i priveo komunistima, te je Marinović na ljetovanju u Sutivanu 1932. organizirao partijsku ćeliju.57
Odlukom ministarstva prosvjete 16. rujna 1932. Marinović je premješten za suplenta na
koprivničku gimnaziju koja je ostala bez polovice profesora te je počeo raditi 6. listopada 1932. U Koprivnici se zaposlila i Ivina sestra Marica ali se zbog "teške klime" vratila
u Split zajedno sa sinom Dragojem.
Ivo je svojim znanjem povijesti, književnosti i filozofije te prirodnih znanosti uskoro
osvojio koprivničku omladinu. Bio je vedar i duhovit. Bio je od nastavničkog savjeta zadužen za rad s mladima te je osnovao literarno društvo "Osvit", čiji je naziv uzet prema
150
Podravski zbornik 2008.
uz
M
naslovu istoimenog romana Šandora Ksavera Đalskog. S učenicima je sređivao knjige
koprivničke gimnazije i uvijek koristio taj rad za proučavanje dubioznih pitanja koja su
razdirala tadanje jugoslavensko društvo. Priređivao izlete u Zagreb radi posjećivanja kazališta i muzeja, ali i tvornica, ali novigradske i kalničke vinograde. Grafit "Dolje Jeftić",
napisan na zidu željezničke stanice u Koprivnici 11. travnja 1934. doveo je do prijave
komesarijata željezničke i pogranične policije u Koprivnici upravi koprivničke gimnazije,
te je pojačana kontrola nad učenicima - vlakašima iz Podravine i Prigorja među kojima
je Marinović osobito rado djelovao. Zna se da je prijateljevao s Mihovilom Pavlekom
Miškinom koji upravi u to vrijeme piše svoju knjigu "Za svojom zvijezdom".58 Povezao se preko đaka i s nekim Peterančanima i Hlebinčanima, osobito s otpuštenim učiteljem Josipom Mađerićem iz Hlebina te su se je na sastancima u Mađerićevoj
klijeti u Plavšincu raspravljalo o mogućnostima Hrvatske seljačke stranke da pobijedi
na izborima 5. svibnja 1935. uz uvjet da radnici i seljaci zajednički glasaju za Miškinu i
Franju Gažija.59 Krug njegovih simpatizera se svakodnevno širio ali je to širenje nosilo
u sebi i opasnost da se konspirativan rad pretvori u javan politički rad koji je profesorima bio zabranjen. Pridobio Guida Ledinskog iz Novigrada Podravskog, Vladimira
Valeša, Stjepana Grgaca iz Virja, i Ljudevita Gerovca i uskoro je imao vrlo velikog
uspjeha u širenju teze da treba izmijeniti društveni i socijalni poredak u Jugoslaviji. Dijelio je omladini brošure koje su propagirale komunizam ali i hrvatstvo, pa je na pr. 1935.
Koprivnicom kružio list Hrvatski put koji je izdavan u Baselu i u kojem je surađivao
poznati hercegovački i zagrebački komunista Ivan Krndelj60, a koji je širen među hrvatskim emigrantima u zapadnoj Europi.61 Marinovićev krug u Koprivnici se neprestano
širio pri čemu je Marinović bio povezan s komunistima iz Zagreba. U toj vezi znatnu je
ulogu imao student prava Stjepan Cimbrišak.62 Usprkos velike konspiracije Marinovićev
rad u Koprivnici privukao je pažnju koprivničke policije. Uoči Jeftićevih izbora 1935.
policija je pretresla stanove sumnjivih pa je pronađena ilegalna štampa a uhapšeni Josip
Belčić, Josip Mađerić, Stjepan Cimbrišak, Franjo Tropšek i Stjepan Betlehem. Bio je
uhapšen i Ivo Marinović 25. travnja 1935.63 Marinović je odmah sproveden u Zagreb, a
komunistički tisak među kojima je bila i Seljačka borba i Proleter jako su teretili zatvorene
koji se baš i nisu slavno držali na policiji pa je čitava aktivnost Marinovića otkrivena,
iako je Marinović negirao komunističku aktivnost tvrdeći da je djelovao kao antifašista
i da je govorio o političkoj situaciji u zemlji i o potrebi da savez radnika i seljaka pobijedi na izborima u svibnju 1935. godine. Iako je predizborna aktivnost bila dozvoljena
ipak je Marinović bio po nalogu bana Savske banovine dr. Ivana Kostrenčića odmah
udaljen s gimnazije a odlukom br. 18825 od 31. svibnja 1935. i otpušten iz državne
službe. Tadanji direktor gimnazije prof. Niko Milačić ispitao je mnoge učenike o Marinovićevom radu.64 Učenici sedmog razreda Ljudevit Gerovac, Stjepan Grgac i Gvido
Ledinski bili su izbačeni iz škole i izgubili su pravo polaganja ispita privatno, što znači
da im je definitivno bilo onemogućeno dalje školovanje. Marinović, Bethelem, Belčić,
Mađerić i Cimbrišak premješteni su 21. svibnja iz policijske uprave u Zagrebu a onda u
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
151
uz
M
zatvor okružnog suda u Zagrebu, a suđenje je provedeno na bjelovarskom okružnom
sudu kuda su svi zatvoreni prebačeni 24. svibnja 1935.65 Već 8. srpnja 1935. podignuta
je optužnica i na javnom suđenju u kolovozu 1935. prof. Marinović nije negirao svoje
marksističko opredjeljenje.66 Marinović je pri tome rekao da je sve činio samo zato
kako bi pobijedila Mačekova lista kojoj su se pridružili i komunisti. Nije negirao svoj
komunizam i radi toga je bio osuđen 9. kolovoza po Zakonu o zaštiti javne bezbednosti
i poretka u državi na kaznu strogog zatvora od 7 mjeseci, na gubitak državne službe
i na gubitak časnih prava građanina kroz dvije godine.67 Na žalbu okružnog državnog
tužioca u Bjelovaru kazna mu je povišena od Stola sedmorice na tri godina robije i
četiri godine gubitaka časnih prava, a i Betlehemu je kazna udvostručena. Marinović
je kaznu počeo izdržavati u Lepoglavi, gdje je zimi bilo strahovito hladno i na molbu
gotovo svih Sutivanjana premješten je u Sremsku Mitrovicu gdje je već bila formiran
"komunistički univerzitet" i gdje je položaj političkih zatvorenika bio znatno bolji nego
u drugim kaznionicama jer su mogli, pa je Marinović s robije izašao marksistički bolje
potkovan nego što je bio prije. Izdržavanje kazne završio je u Mariboru. Ukupno je u
kaznionicama proveo 815 dana, a u istražnom pritvoru i zatvoru još 81 dan. Izašao je iz
kaznionice 23. travnja 1938. kao izgrađeni komunistički funkcioner ali i potpuno sijed i
bez zubiju koje su mu izbili žandari. Uglavnom živi u Sutivanu na Prviću i u Splitu gdje
daje instrukcije.68 Nije se mogao odreći ni političke aktivnosti pa surađuje s Veselinom
Maslešom i organizira prve demonstracije u Supetru na Braču protiv mačekovca dr.
Ivana Pernara.69, zalažući se sada za beskompromisno rušenje postojećeg poretka. U
1941. uz pomoć Lee Goldsteina dobiva mjesto u karlovačkoj tvornici Podvinec. Bio
je tu 1941. izabran za sekretara Okružnog komiteta KPH za Karlovac, te je surađivao
s Vecom Holjevcem. Godine 1943. imenovan je tajnikom Povjerenstva CK KPH za
Zagreb i sjevernu Hrvatsku, te je slan na opasan teren te je na jednom takvom jednom
zadatku70.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
4.
ce
ni
Istina i zakašnjelo sjećanje. O događajima 1932. i 1936. na koprivničkoj gimnaziji
nije se nigdje javno pisalo do 1940. godine iako su ti događaji morali ostaviti mučan dojam o nesigurnosti postojanja gimnazije koju je grad gradio vlastitim sredstvima i koju
je smatrao svojim najvećim postignućem u ostvarenju boljeg života. "Slučaj koprivničke
gimnazije" kako se nazivaju događaji koji su 1932. zadesili Koprivnicu nije prešao lokalne podravske granice, jer je tisak bio pod velikom kontrolom "...budno se pazilo da se
nigdje u javnosti o tome ne čuje ni jedna jedina objektivna i pravedna riječ."
O događanjima na koprivničkoj gimnaziji se šutjelo iako su svi za njih znali. Tek
1940. u Podravskim novinama 27. siječnja 1940. navode se profesori koji su bili progonjeni
1932., jer se nisu povinovali diktatorskom direktoru Galijanu već su stali na strani učenika. Bili su to profesori: Ivo Kocijan, Ivo Klučka, Josipa Krušec, dr. Mijo Selec, Bog152
Podravski zbornik 2008.
uz
M
dan Babić,71 Marko Šeparović i Stjepan Malenica. Napisano je da su svi penzionirani,
a najteže da je bio pogođen prof. Malenica koji je sa 10 godina i 8 mjeseci službe umirovljen iako je imao troje male djece, pa je dobio mirovinu od koje nije mogao živjeti.
Neki su bili premješteni. Prvi je bio premješten Ivan Medved u Smederevsku Palanku.
U svibnju su slična premještanja pod istim brojem dobili dr. Julije Makanec i prof. Vladimir Blašković.72 Dr. Makanec bio je premješten u Leskovac u Vardarskoj banovini,
industrijski grad s jakom tekstilnom industrijom. Blašković je bio premješten u Plevlje
u Zetskoj banovini t.j. Crnoj Gori, a onda mu je kasnije bila ograničena i sloboda na
"školsko zavičajno područje", što je zapravo značilo da je bio interniran u Plevlju. Prilikom odlaska Blaškovića iz Koprivnice bila mu je pregledana i pretražena sva prtljaga.
Dr. Julije Makanec morao je napustiti Koprivnicu usred održavanja mature, što je bilo
krajnje neuobičajeno.73 Nepoznati autor članka koji je objavljen 1940. u Podravskim novinama, a možda je to baš prof. Ante Neimarović, kaže da "...je tako to sve bilo. I kad se
danas svašta voli da pripovjeda, a pomalo i laže, eto ovih nekoliko konstatacija, onako
usput, kao mali prilog historijatu nedavne prošlosti i dokumenat prilika koje su srećom
već iza nas", jer je autor očito mislio da je stvaranje Banovine Hrvatske riješilo ovako
ružne stvari. Međutim stvari su se čudno razvijale i ličnosti iz 1932. imale su čudnu sudbinu. G.1940. dr. Julije Makanec je imenovan za vršioca dužnosti ravnatelja gimnazije u
Bjelovaru, a umirovljeni profesor Malenica vraćen je kao profesor na gimnaziju u Sisak.
Marko Šeparović udaljio se je od politike i nije iskoristio Banovinu Hrvatsku da se vrati
na posao u neku gimnaziju. To je učinio tek krajem 1941. kada ga je na to natjerala
situacija u obitelji koju je trebalo prehraniti. Poslije rata o događaju na gimnaziji prvi je
pisao 1972. koprivnički novinar Vladimir Kuzel kojemu je prof. Ivan Dujnić, zamjenik
direktora dao na uvid zapisnike nastavničkog savjeta.74 A onda ponovno prof. Ante
Neimarević i Dragutin Feletar. No oni ne navode Marka Šeparovića kao ideološkog
voditelja ove akcije iako je to svakako bilo, što pokazuje da nije mogao dobiti službu
niti na jednoj gimnaziji za vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije bez obzira tko bio na
vlasti.
Ivo Marinović bio je u socijalističkoj Jugoslaviji proglašen za narodnog heroja a onda
je 27. srpnja 1950. postavljena na Trgu slobode u Koprivnici njegova bista i osnovna
škola prozvana njegovim imenom.75 Bio je omiljena tema učenika, novinara i povjesničara. Međutim nitko nije rekao da je Ivu Marinovića, nakon što je proživio užase robije
i istražnog zatvora, trebalo štedjeti tijekom ustanka i da ga nije trebalo 1943. slati na
najteže terene. Ivo Marinović bio je član Centralnog komiteta KPH i kao takav možda
nije bio poćudan komunistima jugoslavenske orijentacije, jer Marinović je bio hrvatski
komunista i poginuo je poput Augusta Cesarca, Ivana Krndelja, Ivana Gorana Kovačića možda upravo radi takvog opredjeljenja. Ivo Marinović bio je komunist kojemu je na
srcu ležala Hrvatska a 1943. je već bilo jasno da ne postoji apsolutno slaganje između
hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Hrvatski komunisti su željeli federativnu Hrvatsku, a jugoslavenski centraliziranu Jugoslaviju. Ovo razmimoilaženje došlo je do punog
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
153
izraza na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a.
Loše je prošla i Koprivnica. Zbog komunizma koprivnička je gimnazija bila zatvorena i otvorena tek nakon godine dana i nakon dugog moljakanja koprivničkih političara.
M
BILJEŠKE:
uz
1. Ante NEIMAREVIĆ, Koprivnička gimnazija, rukopis u posjedu obitelji dr. Hrvoja Neimarevića. ; Dragutin FELETAR, "Prilozi za povijest koprivničke gimnazije od 1906. do 1945.
godine, Podravski zbornik, 5, Koprivnica 1979., str. 70-97.
2. Otac mu je bio Nikola, a mati Palma Petković. Krstio ga je u Vela Luci don F. Cetinić 16.
lipnja 1891., a krsni kumovi su mu bili Ivo Sardelić Ivanov i Prosper Vučetić Dinkov. (Hrvatski
državni arhiv, Ministarstvo Prosvjeta, kut. 368. - službeni dosije Šeparović Marko). Marko je
imao nadimak Bogomoja jer je bio pobožan, Musa iz nerazjašnjenih razloga. Nadimak Mornar je dobo nakon što je 1934. objavio zbirku pjesama "Mornar i grlica".
3. Tihana LUETIĆ, "Studenti iz Vele Luke na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
1874.-1914.," Vela Luka 1874.-1914.str. 63-65.
4. Olga Šeparović rođena je 1893. na Sušaku od oca Stipe i majke Ljube Mažuran. Vjenčao ih
je opat Tito Horvat, a svjedoci su bili Nikola Bašić, gruntovničar i Mirko Franelić, pomoćni
kapelan.
5. Kći Jelena, rođena 22. srpnja 1918. u općini dobroti krštena je u župnoj crkvi Sv. Mateja u
Dobroti od don Josipa Malića, a kumovi su bili Marija Piskulić i Mirko Franelić. Studirala je
1941. Ekonomsko komercijalnu visoku školu u Zagrebu, Sin Krešimir, rođen 7. ožujka 1920.
kršten je također u župnoj crkvi sv. Mateja a kumovali su Ilija Šoić, pomoćni kapelan i dr.
Henrik Grbavčić, profesor. Studirao je medicinu. Sin Ivan, rođen 11. X. 1921. na Sušaku bio
je kršten u crkvi Sv. Jurja na Sušaku i kumovi su mu bili Bogumil Grkinić i Franka Franelić,
a krstio ga je poznati župnik Andrija Rački koji je pisao povijest Sušaka. Zna se da je Ivan
polazio gimnaziju. Kći Nada, rođena 7. XI. 1922. u Srpskoj Požegi je završila šest razreda Prve
ženske realne gimnazije u Zagrebu pa je nakon rada u Tržnom nadzorništvu završila krajem
1941. školu narodnog zdravlja u Zagrebu, te je radila 1945. kao laborant na Medicinskom
fakultetu u Zagrebu, odnosno poslije 1945. kao medicinski tehničar. Kakva je bila sudbina
petog nezakonitog djeteta rođeno 1. srpnja 1938. i krštenog pod imenom Berigaj Vlaho nisam
uspjela ustanoviti. 6. Očuvano je rješenje ministra prosvjete Svetozara Pribićevića od 11. svibnja 1925. koji Šeparoviće prevodi u sedmu grupu prve kategorije s 5.400 dinara položajne što znači da je u Bakru
bio relativno dobro plaćen.. (Osobnik)
7. Čini se da je Marko Šeparoivć dobro proučio knjigu Savremena Hrvatska Milana Marjanovića
koja je tiskana u Beogradu krajem studenog 1913. godine te je kao i on bio u početku Slaven
i Jugoslaven ali je sve više počeo cijeniti povijesnu individualnost hrvatskog naroda. Uočivši
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
154
Podravski zbornik 2008.
uz
M
zapreke koje su se pojavljivale poslije ujedinjenja u stvaranju narodnog jedinstva Šeparović se
odlučio udaljiti od potpunog jedinstva i zastupati hrvatstvo.
8. Osobnik.
9. O(žegović)., "Ostvarenje izuma našeg srednjoškolskog profesora", Podravske novine, 17, 30. IV
1932, str. 3
10. Hrvatski narod, (Koprivnica), 32, 3. VIII. 1924, str. 4. - Glasine o našoj gimnaziji.
11. Koprivničke novine, 5, 25. IX . 1927. i 20, 7. I. 1928.
12. Hrvatski učiteljski dom, 1927, str. 119. Ovaj list uređuje Ivan Tomašić i radi se o Savezu hrvatskih učiteljskih društava koji se nisu htjeli integrirati u Jugoslavensko učiteljsko društvo.
13. Galijan je 1930. objavio Izvještaju Državne realne gimnazije u Koprivnici za 1930. godinu povijest
Državne realne gimnazije od 1919. do 1930. godine.
14. KRUŠELJ, U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma, Koprivnica 2001., str. 108.-110. Tu su
navedeni svi profesori i profesorice Koprivnice kojih je bilo 24. Iskazano je da su prije diktature HSS-u pripadali Marko Šeparović i dr. Julio Makanec. Demokratskoj stranci dakle i potpuno pouzdani ocijenjeni su Vilko Marković i Hermenegildo Juričić. Samostalnoj demokratskoj
stranci pripadao je prije diktature Dragutin Galijan, Vjekoslav Ajhler, Tadija Bijić, Adam
Marin, Alojzije Čudovan, dr. Vladimir Mošin, Vladimir Blašković, Ladislav Vučetić i Františćek
Nejedli učitelj gimnastike i većina s ove liste ocijenjeni su kao potpuno pouzdani. Hrvatskoj
federalnoj stranci koja se navodi kao separatistička pripadao je prof. Ivan Kocijan, Lujo Šavor,
prof. Ivo Klučka i Ljubica Branković. Kao nepouzdani su iskazani pripadnici Hrvatske pučke
stranke prof,. Bogdan Babić, dr .,Mijo Selec, prof. Stjepan Malenica, Franjo Dolenec. Van
stranaka iskazani su prof. Josipa Krušec koja je predavala njemački i hrvatski, Marija Baj, Ivan
Medved , Nada Dolenec, Ilija Krutikov, Olga Mošin i Branko Jagar. Stanje na gimnaziji bilo je
s gledišta države alarmantno jer uopće nije bilo deklariranih srpskih radikala iako su se mnogi sakrivali u okviru Demokratske i Samostalne demokratske stranke kao što je pokazalo kasnije
vrijeme.
15. Klučka je rođen u Iloku 30. IX. 1882. Održao se u Koprivnici do smrti a stradao je kao
gradonačelnik u jednoj automobilskoj nesreći vraćajući se s jedne vatrogasne manifestacije.
Pokopan je na koprivničkom groblju. Budući da nije nikog imao tko bi plaćao grobarinu,
njegov je grob 70-iz godina dvadesetog stoljeća prekopan i iznajmljen drugome, a Klučkin križ
od kovanog željeza dugo je vremena stajao naslonjen na zid grobne crkve sa stražnje strane da
bi onda ipak Klučkino ime i prezime bilo upisano na nadgrobnu ploču s kojim je morao dijeliti
grobno mjesto
16. M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Elementi županijskog sustava u samoupravama oblasti 19271929.godine. Hrvatske županije kroz stoljeća, Zagreb 1996, 113-122. ;Ista Stjepan Radić i Podravina u
vrijeme oblasnih samouprava od 1927. do 1928., Podravina, 7, 2005., 48-80.
17. Franko MIROŠEVIĆ, "Počelo je 1918..., Južna Dalmacija od 1918. - 1929. Izd. Školske knjige, ,Zagreb 1992.
18. Narodni val, 210, 12. IX. 1928., str. 5. - Vela Luka. Pismo od 4. IX.
19. M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, - Grad Koprivnica i njegovi ljudi u vrijeme velike svjetske gos-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
155
uz
M
podarske krize, Podravina, br. 11, Koprivnica 2007., 138-156. Prividnim priklanjanjem politici
kralja grad Koprivnica uspješnije nego druga mjesta proživljava vrijeme velike svjetske krize.
20. M. ŠEPAROVIĆ, "O imenu Bihać", Obzor, 1931., br. 179, str. 2-3. Lopašićeva knjiga izašla je
1890. pa je to vjerojatno Šeparovićev rad iz studentskih dana koji je nadopunio i dotjerao za
tisak.
21. Podravske novine, 27. I 1940. br......
22. KRUŠELJ, str, 115.-119. Borić je bio izagnan iz svih srednjih zavoda u zemlji.
23. Josip Korošec bio je Slovenac i u socijalističkoj Jugoslaviji je bio ugledni profesor arheologije u
Ljubljani.
24. Ivan Paprika je uzeo učešće u antifašističkom pokretu te je opisao mnoga događanja u Koprivnici, prisjetivši se i svojih profesora.
25. Mijo Bzik, (Mučna Rijeka, 13. IX. 1907.- Zagreb, 21. VI. 1945.) bio je osumnjičen i radi umorstva direktora Jugoštampe Toni Šlegela. Bio je visoki dužnosnik NDH i Vojni sud Komande
grada Zagreba osudio ga je na smrt.
26. Željko KRUŠELJ, ., str. 106-107. - Izvještaj Okružnog inspektora u Varaždinu Odjeljenju za
državnu zaštitu.
27. Prema zapisniku Slavko Borić, Franjo Jembrek i Vladimir Šavor kažnjeni su ukorom nastavničkog savjeta, dok su drugi dobili ukor direktora. (V.KUZELE, "Kralj na katedri", Glas Podravine,
31. III. 1972., str. 8.) Neki od ovih kasnije su se uključili u sustav NDH.
28. Dr. Julije Makanec (Sarajevo, 19. IX. 1904. - Zagreb, 7. VI. 1945.) Predavao filozofiju i njemački. Sudjelovao u bjelovarskoj pobuni kao gradonačelnik Bjelovara i proglasio već 8. IV.
1941. uskrsnuće hrvatske države. Kao visoki dužnosnik NDH bio je osuđen od Vojnog suda
Druge armije i strijeljan.
29. Koprivnički Hrvat, 21. V. 1932., (citirano prema Ž. KRUŠELJ, str. 119. )
30. D. FELETAR, Prilozi za ...str., 79-81.
31. Isto.
32. KRUŠELJ, str. 130-131.
33. A. NEIMAREVIĆ, Povijest koprivničke gimnazije, rukopis. (Citirano prema bilj. 42 koju navodi D.
Feletar. (D.FELETAR, Prilozi, str. 80)
34. KRUŠELJ, str. 134.
35. Podravske novine, 25, 25. lipnja 1932. - Naš narod i naša gimnazija.
36. KRUŠELJ, str. 136.
37. Podravske novine, 35, 3. IX 1932. Povodom uspostave naše gimnazije.; KRUŠELJ, str. 143. ; FELETAR, Prilozi..., bilj. 44.
38. Podravske novine, 25, 25, lipnja 1932., uvodnik.
39. Prof. Dragutin Galijan, rođen 20. III: 1882., bio je profesor prirodopisa i zemljopisa i bio je
prije 1929. član Samostalne demokratske stranke.
40. Podatak iz osobnika.
41. KALODJERA, n.dj., str. 103.
42. M. ŠEPAROVIĆ, "Teorija o formaciji hrvatskog naroda". Prikaz rasprave Dinka Tomašića
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
156
Podravski zbornik 2008.
uz
M
'Formiranje vladajućih skupina (Cirkulacija elita) u ranijem društvenom razvitku Hrvata i
Srba,), Mjesečnik, 1935, br. 8-9, str. 337-357.
43. M. ŠEPAROVIĆ, Povijest djedova unuku, Zagreb 1936., Predgovor.
44. M. ŠEPAROVIĆ, "Povjest Hrvata", Hrvatski radiša, br. 1, 16. I. 1935. , str. 6-7; br. 2, 6.II.
1935., str. 15. U to je vrijeme urednik lista bio dr. Juraj Veselić. I Viktor Živić objavio je odmah
poslije ŠeparoviĆeve pjesme članak "Stare slave djedovina", gdje opisuje starohrvatske crkve
(br. 1, 16. I. 1935, str. 8-9, a objavljena je i Gundulićeva pjesma "Slobodi" (Hrvatski Radiša, br.
9, 17. IX. 1935., str. 107. ) U broju 4 objavljena je Šeparovićeva pjesma "Večer " i članak "Sol".
45. Obzor, br. 232, 8. X. 1936. djelo je pohvalio i slavist u Grazu Josef Matl.
46. Osobnik.
47. Franko OREB, Prof. Makro Šeparović-Bogomoja, (1891.-1946.), Luško Libro, 4, 1996., 102103.
48. Zvonimir BARTOLIĆ, 70.OBLJETNICA Matice hrvatske u Čakovcu., Hrvatski kajkavski
kolendar 2007, Čakovec 2007., 25.
49. Kačić je svoje djelo napisao u srpskom desetercu a doživjelo je velik broj izdanja. Šime Vučetić, također Velelučanin, napisao je u narodnim stihovima Dva svijeta. No za razliku od Kačića
i Šeparovića koji njeguju narodnu povijest Vučetić ima sklonosti prema socijalnoj diferencijaciji. Andrija Kačić Miošić ima tri spomenika: u Bristu Meštrovićev, te jedan u Makarskoj i
repliku istog na početku Mesničke ulice u Zagrebu. Šeparovićevo djelo je zaboravljeno.
50. Marinko GJIVOJE , Otok Korčula, Zagreb 1969., str. 274.
51. G. KALOGJERA, Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli, Rijeka 1994., str. 37.
52. Podatak dobiven od dr. Franka Miroševića kojemu se za to srdačno zahvaljujem.
53. Osobnik. Rješenje br. 7731-22. XI. 1941. Ministarstva nastave - odjela za srednje škole NDH. Vjerojatno je kod ovog ostavljenja pomogao prof. dr. Julijo Makanec koji je kao i Šeparović
bio žrtva paljenja jedne slike kralja u jednoj učionici a koji je postao visoki ustaški dužnosnik..
54. Telefonska informacija dr. Franka Miroševića 13. studenog 2006. Obećao mi je donijeti Veleluško libro br. 4.
55. Đuro ZATEZALO, Tomislav MAJETIĆ, Profesor Ivo Marinović. Monografija o revoluconaru, Izd.
Historijskog arhiva Karlovac, sv. 3., Karlovac 1975.
56. Podravske novine, 38, 24. IV 1932. i 38, 24. IX 1932.
57. Bio je antifašista i Nijemci su ga strijeljali u studenom 1941. u Kragujevcu.
58. Đ. ZATEZALO, T. MAJETIĆ, n.dj., 31.
59. Isto, str. 33.
60. Isto, str. 172.
61. M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Ivan Krndelj, radnički tribun, Čitluk - Zagreb, 1988., Krndelj je
poslije odlaska iz Sovjetskog saveza uređivao Hrvatski put u Švicarskoj. 62. Cimbrišak je bio šezdesetih godina koprivnički odvjetnik.
63. Đ. ZATEZALO, T. MAJETIĆ, n.dj., 35.
64. D. FELETAR, Prilozi...,, str. 89.
65. Đ. ZATEZALO, T. MAJETIĆ, str. 39. Suočeni s mučenjima cijeli je Marinovićev rad razgo-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
157
uz
M
ljen.
66. Isto, str. 43-44. Rasprava je bila javna izuzev onog dijela kada je predočivan ilegalni materijal koji je bio po količini i značaju impresivan. Suđenje nije bilo pošteno jer su izjave đaka
iznuđene prisilno a i sam Marinović je toliko mučen da si je već htio prerezati žile na ruci.
Branitelji su mu bili Drago Gervais, Ivan Lebović i Miško Derkos. Zahvaljujući Đ. Zatezalu i
T. Majetiću svi materijali sudskog postupka su objavljeni. (str. 157-193) Iz ovih materijala možemo analizirati i političku situaciju tadanje Koprivnice i zaključiti zašto je došlo do stvaranja
lijevo orijentiranog HSS-a upravo na ovom području. Vidi se da su Marinović i đaci proučavali
i djelo Ferdinanda Lasala "O suštini ustava" i Henri Barbussa "Intelektualcima", ali isto tako i
brošure koje su stizale iz Sovjetskog saveza. (str. 161-162.) Marinović je očito bio marksistički
orijentirani intelektualac.
67. Isto, str. 46. Cimbrišak, Belić i Mađerić bili su oslobođeni, a Stjepan Betlehem je dobio kaznu
strogogg zatvora od četiri mjeseca.
68. Đ. ZATEZALO, T. MAJETIĆ, n.dj., 57.
69. Isto, str. 57.
70. Isto, str. 57-58.
71. Bogdan Baić došao na koprivničku gimnaziju iz Tuzle i možemo pretpostaviti utjecaj dr. Ive
Pilara i njegove knjige "Južnoslavensko pitanje". (Koprivničke novine, 32, 15. VIII 1926. ) Baić je
kandidat Hrvatske pučke stranke pokrenuo polovicom 1927. u Koprivnici list Hrvatska Podravina (Koprivničke novine, 50, 6. VIII 1927).
72. Blašković se godinama vrlo vješto poslije toga pritajio, pa je poslije rata bio čak i direktor Treće muške gimnazije u Zagrebu, gdje je bio nastavnik i prof. Tvrtko Ćubelić. Blašković je prema
sjećanju Zlatka Crnkovića uvijek nosio leptir-mašnu koju u to vrijeme rigidnog socijalizma nije
nitko nosio a vjerojatno je to bio znak njegovog neslaganja s postojećim sistemom, što je ipak
izbilo na javu kada je kao prof. na Ekonomskom fakultetu surađivao u Hrvatskom tjedniku te je
bio i on žrtva "Hrvatskog proljeća". Dakle ipak je bio nacionalist iako je to vrlo vješto prikrivao dugo godina. (Zlatko CRNKOVIĆ, Prošla baba s kolačima, Rijeka 2002, 201-202. Crnković
baš nema najljepše mišljenje o Blaškoviću navodeći da je svakako bio karijerist. No da li su svi
baš morali ići u emigraciju?) 73. Ž. KRUŠELJ, U žrvnju ..., str. 348-349. - objavljen je pod br. 223 čitav članak iz Podravskih
novina od 27. siječnja 1940. bez komentara.
74. Vladimir KUZELE, "Kralj na katedri", Glas Podravine, 31. ožujka 1972. , str.8.
75. Jovo ROJČEVIĆ, Ivo Marinković u sjećanjima svojih učenika, Podravski zbornik 1976, str. 3540.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
158
Podravski zbornik 2008.
Dr. sc. ZDRAVKO DIZDAR
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
ŽENE U LOGORU "DANICA", KRAJ KOPRIVNICE
1941.-1942. GODINE
M
uz
Autor na osnovu izvorne građe te literature daje prikaz osnivanja ustaškog logora
"Danica", kraj Koprivnice, kriterije prema kojima su u logoru bile zatočene žene, njihov
dolazak, broj i život u logoru te daljnja sudbina.
g
ej
Uvod
da
ra
Logor "Danica" bio je prvi logor osnovan u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH).
Smješten je u mjestu Drnje, udaljenom od Koprivnice tri kilometra, u objektima prijeratne Tvornice kemijskih proizvoda "Danica", po čemu je i dobio ime (u početku se
po mjestu nazivao i logor "Drnje"). Postojao je od 15. travnja 1941. do 1. rujna 1942.
godine. U logor "Danicu" upućivani su od travnja 1941. mnogi "nepoćudni elementi"
prema različitim kriterijima. Dolazili su iz više od polovice kotareva NDH, prva dva
mjeseca samo muškarci, a zatim i žene s djecom. Nakon kraćeg zadržavanja upućivani
su u druge logore gdje su većinom izgubili život. Procjenjuje se da je kroz logor "Danicu" prošlo do 5.600 logoraša, medu kojima je bilo oko 80 % muškaraca i oko 20 %
žena. Najviše je bilo Srba, njih nešto više od 3.000, zatim slijede Hrvati njih oko 1.000,
te Romi oko 930 i Židovi njih više od 600. Od ukupnog broja više od 4.000 interniraca
je stradalo, većina u drugim logorima, prvenstveno u Jadovnu, Jasenovcu i Staroj Gradiški te u Auschwitzu dok ih je oko 500 pušteno na slobodu. No, do sada sam uspio
utvrditi osobne podatke tek za 3.283 logoraša.
O logoru "Danica", kao uostalom i o drugim većim ustaškim logorima, pisalo se
neobično mnogo, s različitih aspekata i s raznim namjerama, pa od tuda i proturječnosti, netočnosti pa i neistine. Tako su historiografija, publicistika i memoarska literatura
obradile tek osnovne podatke i pokazatelje o logoru, dok su mnoge tematske cjeline
ostale neobrađene ili tek naznačene, između ostalih i tema o ženama zatočenicama u
logoru "Danica". Navodili su se različiti, često proizvoljni i netočni podatci o osnivaču i vremenu osnivanja logora (zadnjih dana travnja i početkom svibnja 1941.), broju
pristiglih i stradalih logoraša u logoru i izvan njega (koji je rastao od 3.000 do 30.000
logoraša), te njihovom nacionalnom i vjerskom sastavu (uglavnom su navođeni Srbi,
komunisti i dijelom Židovi), životu i postupcima u logoru s logorašima (uz svakakve
oblike uništavanja navodi se i izmišljeni krematorij u logoru), zatim otpremi logoraša
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
159
u druge logore (primjerice, podaci o upućivanju u druge ustaške logore, koji u to vrijeme više nisu postojali), te vremena trajanja logora (najčešće se navode kolovoz 1941. i
početak 1942. godine). Nedovoljnu istraženost ove osjetljive teme iskorištavali su pojedinci i za političke manipulacije, posebice one velikosrpske provenijencije (primjerice,
tvrdnje da je samo u tome logoru boravilo i život izgubilo 30.000 Srba).1
M
Osnivanje i ustroj uprave logora "Danica"
uz
Početak osnivanja logora "Danica" prema dokumentima možemo datirati s 15. travnjem 1941. tj. peti dan nakon proglašenja NDH. Naime, toga dana stigao je u Zagreb
poglavnik NDH dr. Ante Pavelić s glavnom skupinom ustaša iz Italije, ustrojio Poglavnikovu tjelesnu bojnu i odmah izvršio "udjelbu službovanja" njezinim članovima. Tako
je ustaškog satnika Stjepana Pižetu odredio za "političkog logornika" u "sabiralištu logora Danica" kod Koprivnice. Od srpnja do kraja rujna 1941. bio je istovremeno ustaški logornik u Koprivnici i zapovjednik logora "Danica", nakon čega odlazi u Bjelovar za
ustaškog stožernika.2 S njim je 15. travnja u Koprivnicu "na dužnost" bilo "udijeljeno"
još sedam ustaša-emigranata na čelu s ustaškim poručnikom Martinom Nemecom.3
Nakon slobodnih dana u kojima su imali priliku nakon dužeg vremena vidjeti rodbinu,
vratili su se 18. travnja 1941. u Zagreb i dobili pismene zapovijedi sa zadacima koje
trebaju izvršiti. M. Nemec je postavljen na dužnost povjerenika Povjerenstva Glavnog
ustaškog stana za grad i kotar Koprivnicu, a time i za zapovjednika logora "Danica".4
Odmah su se uputili u Koprivnicu i u logor "Danicu", gdje je Nemec izvršio ustroj
logora zauzimanjem prostora i objekata bivše kemijske tvornice "Danica" (koja je imala
željeznički spoj s prugom Zagreb-Koprivnica-Budimpešta), imenovanjem Pavla Gažija zapovjednikom ustaške logorske straže, smještajem u logor prve skupine logoraša
pojedinca uhićenih u gradu i okolici te osiguranjem prehrane za ustaške stražare u
koprivničkoj bolnici.5 Od 28. travnja 1941. u logor stižu i prve veće skupine logoraša.
Logor je stalno bio pod nadzorom ustaške straže, a nešto kasnije bio je ograđen žicom.
U međuvremenu je bilo ustrojeno Ministarstvo unutarnjih poslova NDH (MUP NDH)
na čelu s dr. Andrijom Artukovićem, koje je od tada pa do kraja 1941. preuzelo plaćanje
logorske straže i nadzor nad logorom. Nemec je na temelju odluke MUP-a NDH od
23. travnja 1941. primio u službu 67 stražara, tako da je 1. svibnja, prema njegovom
izvještaju, u stražarskoj službi bilo 70 ustaša, kojima je pridodano i pet ustaša prebjeglih
iz Gole koju su okupirali Mađari. U Koprivnici je tada bilo svega deset, a u općinama
Hlebine i Novigrad Podravski po pet ustaša.6 Grad Koprivnica brojao je prema popisu
iz 1931. godine 9.472 stanovnika, od kojih je 8.705 bilo rimokatolika, a svega 10 ljudi se
upisalo u ustaše, ako se izuzmu stražari u logoru Danica, što dovoljno govori za sebe.
Tako je bio ustrojen prvi ustaški logor u NDH, o čijem osnivanju je, prema M. Nemecu, ustaško vodstvo bilo odlučilo još u Italiji. Nemec je morao otkloniti opasnost za
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
160
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ustaše od Hrvatske seljačke zaštite i Alojza Sabadija, koji se također nazivao ustaškim
povjerenikom. Uz to u logoru "Danica" kao jedan od glavnih problema postavio se
odmah problem prehrane logoraša. Zbog svega toga službeno je "po nalogu" Pavelića
Koprivnicu i logor "Danicu" obišao prof. Aleksandar Seitz, tajnik Predsjedništva Vlade
NDH i povjerenik GUS-a. i 4. svibnja 1941. izvijestio o zatečenom stanju.7 On je presudio u korist Nemeca, koji je već 5. svibnja 1941. bio rješenjem MUP-a NDH i službeno
postavljen za ustaškog povjerenika Povjerenstva GUS-a za grad i kotar Koprivnicu.
Nemec odmah izdaje oglase kojima poziva sve pripadnike Zaštite i građanstvo da predaju oružje i svu opremu.8 Tih dana u svezi daljnjeg organiziranja logora "Danica",
Koprivnicu i logor "Danicu" posjetio je i dr. A. Artuković, ministar unutarnjih poslova
NDH, nakon čega je uslijedio daljnji ustroj uprave logora (imenovanjem ustaša: Đure
Šajatovića za zapovjednika, Pavla Gažija za zamjenika logorske straže i Josipa Nemeca
za voditelja logorske pisarne) te zapošljavanje novih stražara i vozača.9 S Nemecom
su 17. svibnja 1941. dogovarali Eugen Kvaternik "Dido", ravnatelj RAVSIGUR-a te
major Pelec i njemački predstavnik Schreiber "o koncentracijskom logoru Židova" na
prostoru bivših baraka rudnika u Glogovcu. Nemec je obišao taj prostor izvijestivši
18. svibnja o tome E. Kvaternika.10 U izvještaju on konstatira kako su tamošnje barake
u tako lošem stanju da se moraju ponovo izgraditi kako bi se u njih mogli smjestiti
planirani logoraši Židovi, na što mu je Schreiber u razgovoru "predložio da se izgrade
barake za 3000 Židova". Nemec navodi kako je takav prijedlog neprihvatljiv, jer bi se u
tom slučaju morali otpustiti domaći rudari kojima je to jedina zarada. Te predlaže da "se
ove Židove koncentrira negdje na jugu i to u bilo kakvom kamenolomu". Nakon što se
odustalo od osnivanja tog logora, u "Danicu" je 31. svibnja 1941. upućeno na "radnu
službu" u trajanju osam tjedana (kako im je bilo rečeno) 168 zagrebačkih židovskih
omladinaca (od 18 do 21 godine). No, nakon toga su umjesto kući bili otpremljeni u
Gospić te logor Jadovno, gdje su stradali svi, osim trojice.11
S povećanjem broja logoraša povećavao se i broj stražara "u službi na straži nad
koncentracionim logorom u 'Danici'" sve do 14. srpnja (na njih 112), od kada se taj broj
postupno smanjuje sukladno smanjenju broja logoraša.12 Naime, iako su već od kraja
lipnja počeli odlaziti iz logora transporti zatočenika u Gospić i od tuda u druge logore
(Jadovno i Pag), njih su u početku nadomještali novi logoraši koji su transportima stizali
iz raznih mjesta NDH. Tako je već 4. svibnja 1941. u logoru "Danica" bilo 763 logoraša (muškaraca, od kojih je bio 21 katolik), 18. svibnja 1.007 (sve muškaraca), 30. lipnja
2.175 te 15. srpnja ukupno 2.656 logoraša (muškaraca i žena).13 Već od sredine svibnja
1941. nastaju promjene u strukturi logoraša "Danice". Tada u logor "Danicu", pored
Srba (kojih je bilo oko 98 %, uglavnom seljaka, većinom pripadnika režimskih srpskih
i jugoslavenskih stranaka), počinju pristizati veće skupine Hrvata, Židova i Roma, kako
muškaraca tako i žena te djece, najviše iz grada Zagreba i s područja grada Koprivnice
i koprivničkog kotara, čime se mijenja nacionalni, vjerski, socijalni i politički sastav logoraša. Prve žene stižu u logor "Danicu" u lipnju, a većina u srpnju 1941., ali se velika
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
161
uz
M
većina u logoru zadržava kratko vrijeme, jer se upućuju u druge logore.
I u samom logoru "Danica" nastale su personalno-upravne promjene. Tako je 4.
lipnja 1941. Martina Nemeca na dužnosti logornika ustaškog logora Koprivnica i zapovjednika logora "Danica" zamijenio Nikola Herman.14 Herman je najprije 21. lipnja
razriješio dužnosti osoblje Povjereništva i razmjestio ih na nove dužnosti. Istodobno je
izvršio novi raspored u logoru "Danica". I dok su zapovjednik logora i logorske straže
D. Šajatović i podzapovjednik P. Gaži ostali na dužnosti, za upravitelja logora "Danica" bio je imenovan Ivan Horvat, a za njegovog zamjenika Branislav Krnjak. Tada je
ustrojeno tzv. "Upraviteljstvo i zapovjedništvo Koncentracionog logora 'Danica' koje
je pismeno imenovalo magazinere, vodnike, rojnike i ustaške stražare, s točnim obvezama, dužnostima i odnosom osoblja logora prema logorašima, te organiziralo administrativnu službu i dežurstva u logoru. Potom je 24. lipnja 1941. izdana i "Odredba"
kojom se organizirala administrativna služba i dežurstva u logoru "Danica" (s točnim
obvezama i poimeničnim dežurstvima za slijedeći tjedan).15 U Hermanovu razmještaju
i imenovanju rukovodstva logora "Danica" za svakoga su u desetak točaka taksativno
navedene i njegove dužnosti u logoru. Tu se određuje i odnos osoblja logora prema
pritvorenicima tj. logorašima. Tako je zapovjednik logora i straže dužan vršiti "najstroži
nadzor nad pritvorenicima", "nad cijelom okolinom logora 'Danica' /.../ da se spriječi
svaki pokušaj bijega pritvorenika, svaki doticaj pa i svaki razgovor, koji nije dozvoljen po svom povjereniku logorniku, - svako sakupljanje civilnih osoba u blizini logora
'Danica' i svako krijumčarenje pismenih ili usmenih vijesti po bilo kome iz logora ili
u logor, - što sve odmah suzbiti u slučaju potrebe, ma i upotrebom oružja" te "svom
strogošću suzbiti /.../ svako sastajanje pritvorenika i dogovaranje". Ostali "dužnosnici
logora ovlašteni su svim raspoloživim mjerama suzbiti i ugušiti svaki nered koji bi nastao među pritvorenicima, a bez propusnice ovog povjereništva, nitko ne može biti
pušten u koncentrac. logor ni po kakvom poslu".16 Herman je slijedećih dana uputio i upozorenja rukovodstvu logora u vezi s upućivanjem logoraša na razne radove i
zloupotrebe oko toga, zatim u vezi s pregledom paketa upućenih logorašima, pljačkom
novca i stvari od logoraša koje vrše stražari i njihove starješine, uz prijetnje kaznama.
Neke od ovih kazni, kao primjerice otpuštanje iz službe, primjenjivao je i M. Nemec
protiv pojedinih stražara koji su se ponovo ogriješili o propisanu disciplinu "te piju po
gostionicama sa četničkim ženama i sa četničkim internircima, te dobivaju od njih i
novaca i piju po gostionicama, dozvoljavaju i vode, bez znanja zapovjedništva, ženama
razgovor sa njihovim muževima, te oduzimlju razne stvari ... kao rakije, cigareta i inih
drugih predmeta". Herman je tražio da ga se stalno izvještava o brojnom stanju straže
i logoraša i svim drugim osobitostima u logoru.17
Jedan od glavnih problema od samog osnivanja logora "Danica" bio je prehrana
logoraša te financiranje logorske straže i logora u cjelini. Njegov prvi zapovjednik M.
Nemec je isplatu plaća ustaškim stražarima i dužnosnicima u logoru "Danica" riješio
spomenutim dogovorom s dr. Andrijom Artukovićem i Eugenom Kvaternikom Di-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
162
Podravski zbornik 2008.
uz
M
dom, što je i pismeno potvrdio MUP NDH, a potpisom ministar ili njegov zamjenik,
ne pozivajući se ni na kakvu posebnu odluku o osnivanju logora.18 Mnogo je teže bilo
s prehranom sve većeg broja logoraša "Danice". O tome je spomenuti A. Seitz, u svojoj misiji "po nalogu Poglavnika" u Koprivnici 4. svibnja 1941. razgovarao s ustaškim
povjerenicima — Sabadijem i Nemecom, i nakon obilaska logora "Danica" izdao zapovijedi da se stanje prevlada. Naime, Sabadij je posebno istaknuo taj problem ističući da
"već za nekoliko dana neće biti hrane za njih", da u Koprivnici nema dovoljno zaliha
hrane ni za pučanstvo, a kamoli za internirce, da su "Nijemci za vrijeme svojeg kratkog
boravka pokupili sve", opustošivši židovske radnje i hotele, zato internirce treba preslušati i dati im da "jedu jednom na dan". Nemec je bio drukčijeg mišljenja i tvrdio "da
u Koprivnici imade dovoljno zaliha (hrane) za prvo vrijeme". Pošto je Seitz presudio
u korist Nemeca zapovjedio mu je "da na jedan legalan način rekvirira sve zalihe kod
Židova i Srba, ali sve odjednom kako nebi došlo do sakrivanja istih", te da "uzme za
potrebe prehrane puka i 'Danice'" četiri i pol vagona nesamljevene pšenice pronađene u skladištima tvornice "Danica". Nemec je to i učinio što mu je kasnije odobrilo i
Ministarstvo narodnoga gospodarstva NDH - Odjel za obrt, industriju i trgovinu, iz
Zagreba.19 Istodobno je 7. svibnja 1941. Nemec dobio zapovijed od MUP-a NDH
za "zapljenu novca i dragocjenosti" od interniraca u logoru "Danica", što je trebao
poslužiti za njihovo izdržavanje. Tu zapovijed Nemec je izvršio, no MUP-u NDH nije
dostavio popise oduzetog novca i dragocjenosti kao ni izvješća na što su isti utrošeni,
zbog čega je smijenjen Ivan Horvat, upravitelj logora "Danica". Po svemu sudeći čini
se da je najveći dio tog logoraškog zaplijenjenog novca i dragocjenosti završio kod
pojedinih koprivničkih ustaških dužnosnika i rukovodstva logora "Danica".20 Kako su
novi internirci u logor "Danicu" uglavnom stizali preko Zagreba ili iz drugih logora i
zatvora, gdje su većinom već bili opljačkani, ubrzo je ovaj izvor za prehranu interniraca
presahnuo. N. Herman bio je 30. lipnja 1941. pozvan na razgovor u Zagreb, najprije u
GUS, a potom u MUP, gdje je zaključeno o upućivanju zatočenika iz logora "Danice"
u druge logore te je već toga dana pošao prvi transport u Gospić, a za njim su slijedili
drugi. Potom je MUP NDH 8. srpnja 1941. izdao zapovijed svim područnim policijskim vlastima da više ne upućuju uhićenike u logor "Danicu" već jedino u logor u
Gospiću.
Od sredine srpnja 1941. iz logora "Danica" odlaze mnogi transporti zatočenika u
druge logore, posebice u logor Gospić gdje je prema službenim dokumentima tijekom
srpnja 1941. bilo internirano 1.960 logoraša "Danice", a 76 ih je bilo pušteno. Krajem
srpnja 1941. u logoru "Danica" više nije bilo Srba (osim nekoliko izuzetaka), Židova
i Roma, ali ni žena (osim nekoliko njih) ni djece. No, kako su logor u Gospiću, logor
Jadovno i logori Slana i Matejna na otoku Pagu morali biti potkraj kolovoza 1941. napušteni uslijed talijanske reokupacije, preostali su logoraši premješteni u druge logore. Dio
preživjelih logoraša je, nakon kraćeg zadržavanja u logoru Jastrebarsko, u rujnu stigao u
logor "Danicu". Među njima je bilo i žena. Stizali su i drugi uhićenici, muškarci i žene iz
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
163
uz
M
raznih mjesta NDH, ali i pojedini logoraši iz drugih logora. Od prosinca 1941. logoraši
muškarci upućuju se iz logora "Danica" uglavnom u logor Jasenovac, a žene i djeca u
logor Staru Gradišku, dok se tek pojedinci i manje skupine puštaju na slobodu. Od
ožujka pa do rujna 1942., kada je logor "Danica" bio rasformiran, u njemu su uglavnom
bili zatvoreni logoraši kriminalci te poneki uhićeni pripadnik NOP-a.
Do sada nije utvrđen točan broj osoba koje su bile internirane u logoru "Danica", te
se s brojem često manipuliralo. Prema iskazu logorskog blagajnika Martina Kokora danom nakon rata, kroz logor "Danicu" prošlo je oko 5.600 osoba, što se držalo najbližim
stvarnom stanju. No, dosadašnja istraživanja poimeničnom osobnom identifikacijom
dala su određene podatke tek za oko 3.300 logoraša (i za dio njih, prvenstveno Roma,
osim broja i spola nedostaju drugi podaci). Postupak s logorašima u logoru "Danica"
bio je vrlo okrutan, većina ih je na razne načine terorizirana, tjerani su na rad (samo
muškarci), izvjestan broj logoraša je ubijen u samom logoru "Danica" i okolici. Prema tome, taj je logor, osim glavnog obilježja sabirnog logora, imao i manjim dijelom
u pojedinim razdobljima obilježja radnog i koncentracijskog logora, što nalazimo i u
mnogim dokumentima. No, svi logoraši koji su preživjeli slažu se da je režim u logoru
"Danica" bio znatno blaži od onoga u drugim logorima te da u njemu nije bilo masovnih likvidacija zatočenika. To pokazuju i prikupljeni podaci prema kojima je više od
4.000 logoraša "Danice" stradalo uglavnom u drugim logorima, prvenstveno u Jadovnu, Jasenovcu, Staroj Gradiški te Auschwitzu, dok je više od 500 logoraša bilo pušteno
ili pobjeglo, što iz logora "Danica", što iz drugih logora i dočekalo kraj rata.
Prema socijalnom sastavu većinu logoraša su činili zemljoradnici te kućanice, a bio
je i znatan broj namještenika, đaka, studenata i radnika. Prema političkoj pripadnosti
najbrojniji su bili pripadnici raznih režimskih stranaka i organizacija (npr. JNS, JRZ,
jugosokola, četnika) za koje su ustaše, iz promidžbenih razloga, najčešće upotrebljavali
naziv "četnici", premda su pripadnici četničkih organizacija predstavljali tek mali dio
logoraša (a neki dokumenti upućuju da je četnička organizacija djelovala i u logoru).21
Bio je tu i manji broj članova SDS-a i HSS-a, te nekoliko stotina komunista i njihovih
simpatizera, među kojima je bilo i više značajnih osoba iz radničkog pokreta i nekoliko
članova CK KPH, zatim okružnih, kotarskih i mjesnih komiteta KPH i SKOJ-a, koji
su bili najorganiziraniji te su imali svoj logorski komitet, partijske ćelije i ekonomske
zajednice kao i veze izvan logora s partijskim rukovodstvima i organizacijama Narodne
pomoći. Oko 20 ljudi iz logora "Danica" spasilo se pojedinačnim ili skupnim bijegom,
a među njima su bile i Anka Butorac (član CK KPH) i Maca Gržetić (član MK KPH
Zagreb), koje su pobjegle 26. prosinca 1941. pomoću organiziranih veza KPH. Inače
žene logorašice "Danice" većinom su bile domaćice i uglavnom nisu bile članovi nikakvih političkih stranaka, osim skupine članova KPH i SKOJ-a.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
164
Podravski zbornik 2008.
Zatočenice logora "Danica"
uz
M
Logor "Danica" bio je do početka lipnja 1941. samo muški logor, a nakon toga počinju pojedinačno, a zatim i u skupinama stizati žene. Prva žena logorašica "Danice"
bila je Hedviga Tudover, Židovka iz Beča, koja je u logor dospjela iz Zagreba sa skupinom uhićenih austrijskih Židova. Nakon početka njemačkog napada na SSSR (22.
lipnja 1941.) i u sklopu šire protukomunističke akcije vlasti na području NDH, u logor
"Danicu" pristižu pojedine skupine uhićenih žena različitih nacionalnosti osumnjičenih
za komunističku djelatnost. Neke u logor stižu izravno nakon uhićenja, a neke nešto
kasnije iz drugih logora (npr. logora Jastrebarsko) ili zatvora (Bjelovar, Zagreb) iz različitih mjesta širom NDH. Najviše je žena bilo iz Zagreba. Nekoliko je žena, uglavnom
Srpkinja, dospjelo u logor "Danicu", nakon što ih je ustaška straža ulovila da prenose
vijesti svojim zatočenim muževima ili rodbini. U logor počinju pristizati i žene osuđene
zbog raznih kaznenih prekršaja (npr. krađa, pijanstva, prostitucije i sl.). U srpnju 1941.
u sklopu šire protužidovske i proturomske akcije vlasti NDH na koprivničkom području (nakon što su ih popisali uslijedilo je njihovo masovno uhićenje), stigao je veći
broj muškaraca, žena i djece. Internirani su u logor "Danicu" i potom upućeni u druge
logore, gdje su uglavnom svi, osim nekoliko izuzetaka, stradali. Ova akcija obuhvatila je
i dio Židova i Roma sa susjednog đurđevačkog kotara. Potkraj 1941. i početkom 1942.
gotovo sve žene su iz logora "Danica" bile upućene u druge logore. U logor "Danicu"
od tada pa do njegovog raspuštanja u rujnu 1942. dospijeva tek poneka žena uhićena
uglavnom pri akcijama protiv NOP-a na okolnim područjima, ali se i one tu zadržavaju
tek kratko vrijeme. Prema dosad prikupljenim podacima može se konstatirati kako su
zatočenice logora "Danica" bile uglavnom s područja NDH, gotovo sve s područja
današnje Republike Hrvatske, a tek je nekolicina bila iz Bosne i Hercegovine te iz drugih država (osobe koje su se neposredno po okupaciji i proglašenju NDH zatekle na
njezinom području). Bile su različitih nacionalnih, političkih i vjerskih opredjeljenja kao
i različitog socijalnog sastava. Uhićivane su i upućivane u logor "Danicu", a isto tako i
iz njega u druge ustaške i nacističke logore, gdje su uglavnom stradale, prema zapovijedima najviših ustaških predstavnika MUP-a NDH.
D
a bismo dobili uvid odakle su bile i zbog čega su dospjele u logor "Danicu'', donosimo sumarne podatke prema (ondašnjim) mjestima i kotarevima (abecednim redom).
Među 206 Bjelovarčana koji su bili u logoru "Danica" bilo je i pet žena. Iz grada
Bjelovara u logoru "Danica" bile su četiri žene, dvije Hrvatice i dvije Srpkinje i to: Marija Ecker, tada studentica medicine (nakon rata udana Manolić), dr. Ema Holik, liječnica,
Desanka Milojević, k. pravnica i Stojanka Milojević, bankarska namještenica. One su bile
uhićene 25. VI. 1941. prema političkom kriteriju kao komunistkinje i propagatorke
komunizma u sklopu šire ustaške akcije protiv komunista u NDH nakon početka njemačkog napada na SSSR i prvih akcija Sisačkog partizanskog odreda (čime započinje
antifašistička borba u Hrvatskoj pod vodstvom komunista). Stojanka Milojević, doista
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
165
uz
M
je bila aktivna s još sedam žena članova u ćeliji KPH bjelovarskog Higijenskog zavoda,
ali i kao član Gradskog (Kotarskog) komiteta KPH Bjelovar. Desanka Milojević je bila
članica ćelije KPH u bjelovarskoj bolnici, te član Gradskog (Kotarskog) i Okružnog komiteta SKOJ-a Bjelovar. Dr. Ema Holik bila je simpatizer KPH. Sve tri su bile aktivne
i u radu Društva za prosvjetu žena u Bjelovaru, kojem je dr. Ema Holik bila predsjednica. Sve tri su nakon saslušanja u logoru i izvješća iz Bjelovara u kolovozu 1941. bile
puštene iz logora "Danica". Desanka i Stojanka su iselile iz NDH u Srbiju i preživjele
rat, dok je dr. Ema Holik, otkrivena u ilegalnom radu za NOP u bjelovarskoj bolnici,
ponovo uhićena i osuđena po Pokretnom prijekom sudu NDH u Bjelovaru na smrt te
strijeljana 13. listopada 1942. na Vojnoviću.22 Marija Ecker, čija je politička aktivnost
bila više vezana za Zagreb i čiji je otac Julius, tada logoraš "Danice", bio poznati bjelovarski komunista (od 1937. član Okružnog komiteta KPH Bjelovar, pušten u kolovozu
1941. u sklopu puštanja članova HSS-a) zadržana je u logoru "Danica". Iz njega je
preko Zagreba 17. prosinca 1941. prebačena u logor Jasenovac, a nakon deset dana u
logor Stara Gradiška. Krajem siječnja 1943. vraćena je na policiju u Bjelovar, koja joj
nije dala dozvolu boravka već je prisilno otpremljena u Njemačku na rad, odakle se po
završetku rata u svibnju 1945. vratila u Bjelovar. Peta žena bila je Milka Munjas, 70 godina stara, Srpkinja, kućanica, iz Gornjih Plavnica, kod Bjelovara, uhićena 1941. (u okviru
akcije "čišćenja" suradnika prvih bjelovarskih partizana) i odvedena u logor "Danicu",
gdje je prema nekim podacima 1942. stradala. Tako su dvije logorašice "Danice" iz
Bjelovara stradale, a tri preživjele (preživjelo je još deset Bjelovarčana, bivših logoraša
"Danice").23
U logoru "Danica" bilo je 26 Dubrovčana među kojima su bile i tri žene Hrvatice
koje su bile uhićene prema političkom kriteriju i to zbog jugoslavenstva te "kao veliki
srbofili i neprijatelji Hrvatske i hrvatskoga naroda, a Ustaškog pokreta pogotovo". To
su bile domaćica Katica Korčulanin (r. 1899.) i učenica Anatea Korčulanin (r. 1923.), majka
i kći iz Dubrovnika te općinska babica Kata Kaiš (r. 1899.) iz Grbovca,. Kata je uhićena
28. srpnja u Grbovcu i prepraćena u Dubrovnik, a Katica i Anatea (i otac Ante) bile su
uhićene noću 31. srpnja na 1. kolovoza 1941. u Dubrovniku te s još petnaest uhićenika
kamionom preko Ploča, Metkovića i Mostara prevezene u logor Jablanica. Od tuda
su, nakon njemačke intervencije, upućeni vlakom preko Sarajeva i Broda u Gospić, pa
dalje na Ovčaru, i natrag preko Gospića u Jastrebarsko (kolovoz) te u logor "Danicu"
(u rujnu). Kasnije su Katica i Antea 6. prosinca 1941. bile upućene u Zagreb. Nakon
osam dana provedenih u zatvoru na Savskoj cesti te 27 dana u zatvoru u Petrinjskoj bile
su transportirane u logor Stara Gradiška gdje su ostale do 22. prosinca 1943. kada su
puštene. I Kata Kaiš je bila upućena u Zagreb i potom krajem 1941. u logor Jasenovac
te početkom 1942. u logor Staru Gradišku, odakle je na ponovno zauzimanje talijanskih
okupacijskih vlasti, bila 1942. puštena.24
S područja Dvora na Uni bili su u logoru "Danica" jedna žena i 31 muškarac, pod
optužbom da su "četnici". Bila je to Čakija Milka (r. 1902.), Srpkinja, zemljoradnica, iz
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
166
Podravski zbornik 2008.
uz
M
mjesta Rogulja, uhićena 1941. iz političkih razloga, odvedena u logor "Danicu", gdje je
prema nekim podacima ubijena 1941.25
S područja Đurđevca u logoru "Danica" bilo je 18 žena i to: 11 Židovki i 5 Romkinja uhićenih prema rasnom kriteriju te dvije Srpkinje uhićene prema političkom kriteriju. Riječ je prvenstveno o mjestima đurđevačkog kotara Ždala, Molve i Virje, koji
su najbliži logoru "Danica" i u kojima su uhićenja vršena istodobno kada i na području
koprivničkog kotara. Tako su kao Židovke sa ostalim članovima svojih obitelji bile u
srpnju 1941. uhićene i internirale u logor "Danicu" iz Virja Regina (Karla) Braun (1921.1942.), Katica Fišer (? -1941.), Valerija Furman (1891.-1943.), Regina (Ferdinanda) Kern
(1921.-1942.) i Ella (Huge) Schramajer (1920.-1942.), iz Molva Ernestina (Filipa) Ebenspunger (1881.-1942.) i Fani (Filipa) Ebenspunger (r. 1881.) i iz Ždale Marija Pichler r. Berger (r. 1895.), Ružica (Pavla) Pichler (r. 1925.), Ivana (Alberta) Werner (r. 1901.) i Mariška
(Adama) Werner (r. 1940.). U logoru Jasenovac stradale su Regina Braun, Katica Fišer,
Valerija Furman, Regina Kern i Ella Schramajer, a ostale su stradale u nacističkom
logoru Auscwitz, gdje su bile 1942. prebačene iz logora Loborgrad. Od Romkinja ("Ciganki") bile su u logoru "Danica" iz Ždale Manda Bogdan (1875.-1942.), Mara Kišingrac
(? - 1942.) i Roza (Mate) Kišlingnac (? -1942.), iz Molva Anđela (Mije) Oršoš (1941.-1942.) i
iz Virja Kata (Miloša) Đurđević (1907.-1942.) koje su poslije sve stradale u logoru Jasenovac. Nadalje, tu su bile Ljuba Kordić (1881.-1942.) i Jagica Trbojević (1860.-1942.), Srpkinje
iz Velike Trešnjevice, odakle je bila i skupina Srba pod optužbom da su "četnici" (i gdje
je između dva rata postojala četnička organizacija), te je njihovo uhićenje najvjerojatnije
u vezi s tim. Stradale su u logoru Jasenovac prema nekim podacima krajem 1941., a
prema drugim početkom 1942. godine.26
Iz Gline je u logoru "Danica" bilo 39 osoba, od toga 35 Srba i 4 Hrvata, među njima je bila i jedna žena. To je bila Jelena Sarapa, Srpkinja, uhićena 9. svibnja 1941. i sa
skupinom uhićenih Glinjana (većinom pod inkriminacijom da su "četnici", a nekoliko i
zbog "komunizma') dovedena u Zagreb, odakle je 9. lipnja 1941. upućena u logor "Danicu" (Drnje). Tako je bila druga žena koja je dospjela u taj logor. Pretpostavlja se da je
puštena iz logora i preživjela.27
U logoru "Danica" s područja Gospića bile su tri žene, kućanice-ratarke, Hrvatice,
uhićene prema političkom kriteriju. To su bile: Lemaić (Filipa) Pepa (r. 1899.), Lemaić (Šimuna) Pepa ml. (r. 1915.) i Lemaić (Dane) Masa (r. 1889.) sve iz Smiljana, uhićene u ljeto
1941. i odvedene potom u logor "Danicu", odakle su u studenom 1941. bile puštene
kući i preživjele rat.28
S područja Grubišnog Polja bilo je čak 574 ljudi, svi srpske nacionalnosti, od kojih
su bile i četiri žene te jedno žensko dijete. Njih više od 500 bilo je uhićeno pod optužbom da su "četnici" (iako je medu njima bilo članova KPH i SDS-a) i da pripremaju
"ustanak" protiv NDH. Oni su preko Zagreba bili dovedeni 29. travnja 1941. u logor
"Danicu" gdje su predstavljali prvu veću skupinu logoraša. Žene su uhićene i dospjele
oko tri mjeseca kasnije. Svega 13 logoraša bilo je pušteno iz logora "Danica", većinom
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
167
uz
M
starijih ljudi, te ljudi kojima su žene ili neki od roditelja bili Hrvati kao i oni za koje su
intervenirali njihovi susjedi Hrvati te Nijemci, a 14 ih ukupno preživjelo, dok su svi
ostali, uključujući i žene i dijete, izgubili život, a najviše u logoru Jadovno, kod Gospića
i logoru Slana na otoku Pagu. Žene Mara Krajnović (r. 1879.) i Manda Dražić iz Treglave,
Kata Petrović (r.1881.) iz Velike Barne, i Ljubica (Jacima) Krajčinović, (r.1889.) ratarke - kućanice, stradale su prema nekim podacima u logoru "Danica" prve dvije 1941., a druge
dvije 1942., dok je djevojčica Ankica Basarić, godinu dana stara, koja je s ocem Tanasijem iz Gornje Rašenica dospjela u logor "Danicu", umrla početkom 1942. od tifusa.29
Iz Karlovca u logoru "Danica" bila je jedna žena i to: Vukosava Radeka (r. 1902.),
Srpkinja, sestra prof. Milana Radeke, također logoraša "Danice", učiteljica sa službom
u Gospiću 1929.-1941., sa stanom u Karlovcu, uhićena i zatvorena 25. srpnja 1941.
kao Srpkinja te 11. kolovoza 1941. upućena u Gospić i logor "Ovčaru", gdje ostaje do
22. kolovoza kada je sa skupinom logoraša upućena na Pag, ali su zadržani u Baškim
Oštarijama na Velebitu i vraćeni natrag u Gospić, a zatim su sa cjelokupnom kolonom
odvedeni u logor Jastrebarsko. U Jastrebarskom ostaje do 13. studenog 1941. kada je sa
skupinom logoraša upućena u logor "Danicu". Tu ostaje do 21. travnja 1942. kada je u
zadnjoj skupini otpremljena u logor Stara Gradiška, gdje je ostala do 25. prosinca 1943.
kada je puštena. Preživjela je rat.30
Kako se logor "Danica" nalazio svega 3 km od Koprivnice to je s koprivničkog područja u njemu bio i najveći broj logoraša, njih oko 1.250. Na žalost za polovicu njih ni
do sada nisu se mogla utvrditi imena i prezimena, kao ni ostali podaci. Prvenstveno se
to odnosi na koprivničke Rome. Koprivničke ustaše su iskoristile pogodnost postojanja
logora te su već od 18. travnja 1941., u njega počele zatvarati i upućivati prema političkom načelu "nepoćudne" pojedince muškarce, a potom od potkraj lipnja 1941. i prema
rasnom kriteriju cijele skupine Židova i Roma. Do sada sam uspio prikupiti podatke za
626 osoba (329 muškaraca i 297 žena) koje su kraće ili duže vrijeme boravili u logoru
"Danica". Od njih je 597 stradalo u ustaškim i nacističkim logorima. Prema nacionalnoj
pripadnosti bilo je 431 Židov, 95 Srba, 84 Roma, 16 Hrvata i 1 Slovenac. Od 297 žena
prema nacionalnoj strukturi njih 258 bilo je židovske, 37 romske, a 2 srpske nacionalnosti. Stradalo ih je 288, dok je samo 9 logorašica Židovki "Danice" ostalo živo (Vidi
popis u prilogu).
Navedeni podaci ilustrativno pokazuju kako je najdrastičniji teror, koji je prerastao
u genocid, izvršen nad koprivničkim Židovima. Ustaše su se trudile da ne zaostanu za
drugim mjestima, vjerojatno i zato što su Židovi u Koprivnici, bez obzira na (malo)
brojnost bili gospodarski najjača nacionalna grupa. Prve odredbe, naređenja i zabrane
koje donosi Martin Nemec odnose se upravo na Židove, sukladno ustaškim rasnim
odredbama.31 Uslijedile su zabrane odlaska u javne lokale i kina, isticanja nacionalnih
zastava na židovske kuće, pohađanja škola i fakulteta učenicima i studentima židovske vjeroispovijesti, odredbe o kupovanju do određenog vremena na tržnici, te obveza
nošenja žutih traka i označavanja židovskih trgovina. Istovremeno je postavljanjem
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
168
Podravski zbornik 2008.
uz
M
posebnih povjerenika u trgovine Židova istima oduzeto pravo slobodnog raspolaganja svojom imovinom. Skupina od 75 trgovaca Židova bila je najbrojnija i gospodarski najjača skupina medu koprivničkim Židovima. U Koprivničkim novinama 7. lipnja
1941. objavljen je popis koprivničkih židovskih trgovina i njihovih povjerenika.32 Među
povjerenicima bili su zapovjednici i pojedini članovi uprave logora "Danica". Tako je
npr. Martin Nemec bio povjerenik u trgovini zemaljskih plodina i mješovite robe Lea
Hirschla, Nikola Herman povjerenik u trgovini Fride Wortman, a Ivan Horvat povjerenik u trgovini Judite Fischer. U trgovini mješovite robe Loti Weiler povjerenik je bio
Dragutin Kos, a u trgovini Side Hirschl povjerenik Stjepan Vincek. Židovi su morali
nositi posebno označene značke te iz dokumenata saznajemo da je takvih u Koprivnici
tada u lipnju 1941. bilo 208 te je tamošnja Židovska općina otkupila toliko komada
"židovskih znački".33 Po zapovjedi N. Her-mana u Koprivnici je ustrojena "židovska
opća radna služba" te su Židovi radili na čišćenju i uređenju gradskih ulica i šetališta.34
Pojedini Židovi, muškarci, uhićeni su i internirani u logor "Danica" prema političkorasnim kriterijima, a medu prvima liječnik dr. Željko Selinger, koji je zatvoren već 25.
travnja 1941. "zbog komunizma". Pavelićevu izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed od 26. lipnja 1941. kojom se kolektivno proglašava Židove odgovornim za širenje
lažnih uznemiravajućih vijesti i za ometanje opskrbe pučanstva pa se stoga zapovijeda,
pored kaznenopravne odgovornosti, i upućivanje istih u "zatočenička zbirališta pod
vedrim nebom".35 To je ujedno bila zapovijed i koprivničkim ustašama po kojoj su
morali postupati. Tako je, nakon određenih priprema, noću 23. na 24. srpnja 1941. pod
vodstvom novog ustaškog logornika Stjepana Pižete, koji je istodobno bio i stvarni
zapovjednik logora "Danica", izvršeno masovno uhićenje koprivničkih Židova, muškaraca, žena i djece u gradu i okolici (nekih i u naredna 24 sata). Uhićeno ih je 431 i svi
su upućeni u logor "Danicu". Oni koji su tada bili pošteđeni, uhićeni su 1942., a neki
upućeni u logore (npr. liječnici dr. Srećko Milić i žena mu dr. Blanka Milić, koji su stradali u logoru), dok su ustaše inženjera Ljudevita Schontaga oslobodili iz logora i vratili
u Koprivnicu jer im je bio potreban na električnoj centrali. Svega 14 Židova je izbjeglo
uhićenje i odvođenje u logor, uglavnom starijih osoba, onih iz miješanih brakova te
onih koji nisu bili u ustaškoj evidenciji ili u gradu.36 Židovi internirani u logor "Danicu"
su prvo opljačkani (oduzete su ime sve vrjednije stvari i novac), a potom su drugi dan
navečer posebnim vlakom upućeni u Zagreb. Smješteni su privremeno u prostorijama
Zagrebačkog zbora na Savskoj cesti i nakon nekoliko dana upućeni su u Gospić. Dio
njih upućen je dalje na otok Pag u tamošnje logore Slana i Matejna (ženski logor), a dio
u logor Jadovno, nedaleko od Gospića, gdje ih je nekolicina stradala. Svi preživjeli potom su potkraj kolovoza 1941., zbog talijanske reokupacije II. zone u NDH, prebačeni
u logor Jastrebarsko, te dalje dio u logor Jasenovac, a dio u logor Kruščicu. Iz Kruščice
su potom muškarci bili upućeni u logor Jasenovac, a žene i djeca u logor Loborgrad i
Gornju Rijeku u Hrvatskom zagorju. I skupina žena Židovki iz logora "Danica" bila je
premještena tamo 18. prosinca 1941. Iz Loborgrada su 8. srpnja 1942. svi transporti-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
169
uz
M
rani u logor Auschwitz, gdje ih 143 stradalo, a svega je šest žena preživjelo i vratilo se
nakon rata. Pojedine žene su stigle i u druge ustaške i njemačke logore. Najviše Židovki
stradalo je u logoru Jasenovac (njih 71), zatim u logorima Loborgrad 32, Stara Gradiška 7 i Đakovo 4. Socijalna struktura koprivničkih Židovki bila je različita: najviše je
bilo domaćica (njih 78), slijedile su trgovkinje, učenice, liječnice, činovnice, studentice,
frizerke, krojačke, profesorice, zubotehničarke i namještenice. Od svih koprivničkih Židova koji su bili u logoru "Danica" vratilo se iz logora ili spasilo svega njih 19 i to devet
žena (Marta Hirschl, Jelka Lowy, Erna Taras r. Wolfensohn, Eugenija Reich, Malvina
Schwartz, Zlata Hirsch r. Pavleković, Zora Weiss r. Goldberger, Silvija Steiner i Ana
Reich) i deset muškaraca.37 Potrebno je istaći da je od 431 koprivničkog Židova za koje
postoje osobni podatci njih 258 bilo je ženskog, a 173 muškog spola. Među njima bilo
je i 39 djece od jedne do petnaest godina starosti. Ne treba posebno isticati da je poslije
njihovog odvođenja u logor "Danicu" i potom u druge logore, njihova pokretna imovina bila opljačkana, a nepokretna uglavnom rasprodana ustašama i suradnicima režima
u bescjenje. Prema procjeni iz 1945. ta imovina je iznosila 40 milijuna dinara vrijednosti
iz 1939. godine. Treba kazati da je bilo pojedinih Hrvata Koprivnice koji su intervenirali
kod ustaških vlasti u Zagrebu za pojedine koprivničke židovske obitelji. Tako je npr.
Anka Crnić (op. ur. ispravno je Anka Crndić) nekoliko puta pismeno intervenirala za
dr. Rikarda Steinera, odvjetnika iz Koprivnice, njegovu ženu Silviju rođ. Stern te sinove
Marijana/Maria (9 godina) i Smiljana (12 godina) koji su bili internirani u logor "Danicu", a zatim upućeni u druge ustaške logore, moleći da se svi puste na slobodu, te su oni
bili pušteni iz Auschwitza i spasili se, osim R. Steinera koji je ubijen na putu od logora
Krapje za logor Jasenovac 14. studenog 1941. godine.38
Između 95 Srba s koprivničkog područja, koji su bili u logoru "Danica", nalazile
su se i dvije žene. To su bile Ljubica Krajčinović rodom iz Botinovca (odakle su u logoru
"Danica" bili i Milan i Milovan Krajčinović,39 pa je ona vjerojatno s njima dospjela u
logor), te Marija (Jure) Toljević (r. 1880.). Obadvije su prema nekim podacima stradale u
logoru Jasenovac 1941.-1942. godine.40 I za uhićene i internirane Srbe u logoru "Danica" intervenirali su susjedi i tražili njihovo puštanje na slobodu, izlažući se time i sami
ustaškim progonima. Tako je, primjerice, 18. lipnja 1941. jedanaest Hrvata iz Javorovca
i Novigrada potpisalo izjavu uz molbu Anke Usorac da se njezin muž Stevo Usorac iz
Javorovca iz logora "Danica" pusti na slobodu, a isto su 5. srpnja 1941. učinila i trojica
Hrvata iz Plavšinca uz molbu za mještanina, logoraša "Danice" Milutina Petrovića.
Ustaške vlasti su se malo obazirale na ove zahtjeve (obojica su stradala u logoru Jadovno), ali su zato zakonom zabranile ovakve intervencije prijeteći logorima i smrću onima
koji to budu činili.41
S područja Koprivnice dovedeno je u logor "Danica" i 16 Hrvata (medu kojima i
Mihovil Pavlek Miškina, književnik i narodni zastupnik HSS-a), ali nije bila niti jedna
žena. Tu se nalazio i jedan Slovenac.42
Ovdje je potrebno istaći da su se rasni zakoni ustaške NDH odnosili pored Židova
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
170
Podravski zbornik 2008.
uz
M
i na Rome ("Cigane") te je i nad njima izvršen genocid. Najprije je na osnovu odredbe
MUP-a NDH iz sredine srpnja 1941. izvršen popis svih Roma, koji nije sačuvan. Zatim
je potkraj srpnja započelo masovno uhićenje koprivničkih Roma i upućivanje u logor
"Danicu", a potom dalje uglavnom u logor Jasenovac, gdje su svi, osim nekoliko izuzetaka, stradali tijekom 1941. i 1942. Neki su bili uhićeni krajem 1941., a drugi u prvoj
polovici 1942., a uz rasne tu su mogući dijelom i politički razlozi nastali s partizanskom
aktivnošću na tom području. Prvi su pod udar ustaša došli, uz Židove, Romi iz Prekodravja, prvenstveno iz Novačke, vjerojatno uslijed smještaja toga područja, a i radi
toga što se radilo o pokretnim Romima. Prema iskazu nekolicine preživjelih, njihovo
uhićenje zbilo se "u ljeto 1941.", a "sve ove Cigane i Židove ustaše su deportirali u logor 'Danicu' u Koprivnici". Zatim su bili uhićeni Romi iz Reke te okolnih koprivničkih
mjesta. Svi su oni odvedeni iz logora "Danica", najviše u logor Jasenovac, gdje su svi,
izuzev trojice, stradali tijekom 1941. i 1942. godine. Iz popisa 1964. saznajemo daje
stradalo 679 koprivničkih Roma, od toga 420 žena i 259 muškaraca. No, osnovni osobni podaci utvrđeni su samo za njih 84 (37 žena i 47 muškaraca). Uz njih su još i podaci
za trojicu Roma koji su prošli ove logore i preživjeli. Samo s područja Novačke logore
je prošlo 366 Roma. No, za njih čak 362 (122 muškaraca i 240 žena) nema podataka pa
znamo ime samo jednom stradalom i trojici preživjelih Roma. Od tih 363 stradalih, njih
317 (122 muškog i 195 ženskog spola) ubijeno je u logoru Jasenovac 1942. godine. S
područja Reke naveden je 241 Rom (149 žena i 92 muškarca), a podatke nemamo čak
za njih 232 (143 žena i 89 muškaraca), dok znamo za njih 9 (6 žena i 3 muškarca). Svi
su stradali u logoru Jasenovac 1941. godine. Potrebno je istaknuti kako su neki Romi
ostali tj. izbjegli uhićenja i upućivanja u logore, kao npr. oni Romi kod Sokolovca zahvaljujući tome što Jakob Pirjavec, tamošnji zapovjednik oružničke postaje, nije izvršio
zapovijed.43
Iz Krapine su u logoru "Danica" bile dvije žene i to domaćica Herta Bubanj (r.
1913. u Zagrebu) i činovnica Vera / Veronika Gregurević, obje rimokatoličke vjeroispovjesti, a Židovke porijeklom. Uhićene su u sklopu šire akcije protiv Židova 4. kolovoza
1941., iako im je bilo priznato arijevsko pravo, te radi "jugoslavenstva" i "komunizma",
zajedno sa svojim muževima liječnikom dr. Remigijem Bubnjem i namještenikom Dragutinom Gregurevićem. Nakon dva dana zajedno su odvedeni u Gospić, zatim 21.
kolovoza u logor Jastrebarsko, a onda u rujnu (kao katolici i Hrvati), u logor "Danicu".
U studenome 1941. žene su upućene u Zagreb. Herta je bila vraćena u "Danicu" i s
mužem je 5. veljače 1942. odvedena u logor Jasenovac i potom u logor Staru Gradišku,
odakle je puštena 1943. godine. Vera je bila prebačena na UNS te presuđena na tri godine logora i u svibnju 1942. upućena u logor Staru Gradišku (gdje joj je bio muž) pa
u logor Jasenovac, odakle je zamijenjena 25. veljače 1945. godine. Muževi su iz logora
Stara Gradiška bili pušteni 1942. (Bubanj) i 1944. godine (Gregurević). Svi su preživjeli
logore i rat.44
S područja Križevaca u logoru "Danica" su bile na kratko zatočene tri žene, iz
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
171
uz
M
Vojakovca, sve tri kućanice i Srpkinje, čiji su muževi bili također u logoru. Bile su to
Danica (Vladimira) Vujić (r. 1912. u Velikim Grabičanima), muž Bogdan Vujić; Darinka
Vujić (r. 1921.), muž Radovan Vujić i Savka Letina (r. 1914.), muž Jovo Letina. One su
uhićene 14. lipnja 1941. ujutro, jer su bile "zatečene iza logora pokraj ograde" i jer je
kod njih "pronađen list kojim upućuju svoje muževe u logoru na bjegstvo". Na saslušanju u pisarni Ustaške straže "Danice" izjavile su "da su to napisale s razloga jer da su
doznale da im muževi odlaze na neki otok na more i da ih više nebudu vidile, pa su to
pisale od straha".45 Isti su dan odvedene Ustaškom povjerenstvu za grad i kotar Koprivnicu i zapisnički preslušane te vraćene u logor "Danicu". Ustaško povjerenstvo je
pokrenulo istragu kojom je nastojalo utvrditi da li se radilo o organiziranoj akciji bijega
te skupine logoraša i je li u to bio umiješan tko od ustaških stražara. Istraga je pokazala
da je "bijeg" logoraša bio samo spontani čin ovih žena, bez bilo kakve umiješanosti
stražara, pa je ostalo i bez posljedica po sudionice. Sve tri su bile puštene na slobodu.46
U međuvremenu su njihovi muževi bili upućeni u Gospić, te je Jovo Letina stradao u
logoru Jadovno. Bogdan i Radovan Vujić bili su prebačeni u logor Jasenovac, gdje su
stradali, i to Radovan 1941., a Bogdan 1943. godine.47
Iz Livna je u logoru "Danica" bila jedna žena i to Ivanka (Ivana) Erceg (r. 1909. u
Livnu), rimokatolkinja, Hrvatica, domaćica, neudata. Uhićena je bila u srpnju 1941. od
livanjskih ustaša jer "nije normalna" pošto je "prikazivala znakove ludila" i odvedena u
logor Gospić, a zatim preko logora Jastrebarsko upućena i u logor "Danicu." Krajem
1941. bila je prebačena u logor Jasenovac i potom u logor Staru Gradišku gdje je ubijena u srpnju 1943. godine.48
Iz Ludbrega u logoru "Danica" bilo je deset muškaraca i jedna žena. Bila je to
Elza Scheyer (r. 1896.), Židovka, uhićena 15. srpnja 1941., nakon sabotaže na željezničkoj
pruzi Koprivnica-Varaždin koju je izvela jedna komunistička udarna grupa. Na kratko
je internirana u logoru "Danici", a zatim je prebačena u logor Jasenovac. Iz toga logora
bila je 6. srpnja 1944. poslana u logor Lepoglavu gdje je stradala 15. travnja 1945.49
Iz Mostara su u logoru "Danica" bile tri žene i tri muškarca, uglavnom prema
političkom kriteriju. Bile su to Sofija (Slavka) Bakarić "Buca" (r. 1924. u Beogradu), tipografska radnica, Hrvatica, Katica (Ivana) Čalija (r. 1906. u Posuškom Gracu), kućanica,
Hrvatica i Danica (Riste) Miličević (r. 1916. u Hrantu, kod Berkovića), kućanica, Srpkinja.
Sve tri su politički bile aktivne u Mostaru, posebice medu radništvom. Tako je Danica
bila član KPJ, a Sofija član SKOJ-a. Uhićene su bile 28. srpnja 1941. u okviru šire akcije
ustaške policije protiv komunista. Zatim su bili odvedeni u logor Jablanicu, gdje su stigle skupine uhićenika iz Dubrovnika i drugih mjesta, te su nakon intervencije Nijemaca,
preko Sarajeva bile upućene najprije u Gospić, pa u kolovozu u logor Jastrebarsko. Tu
su se upoznali s drugim ženama na čelu s Ankom Butorac, članicom CK KPH, te su se
Danica i Sofija uključile u ilegalni partijski "kolektiv", što su nastavile i u logoru "Danica" kamo su prebačene u rujnu 1941. Tu su se uključile u organizaciju bijega iz logora
"Danica" Anke Butorac i Mace Gržetić 26. prosinca 1941. Nakon toga su bile 5. siječnja
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
172
Podravski zbornik 2008.
uz
M
1942. upućene u logor Jasenovac, odakle su nakon nekoliko dana boravka u samici bile
prebačene u logor Stara Gradiška. Tu je stigla i Katica. U srpnju 1943. Katica je stradala, a Sofija u studenom 1943. dok je Danica 1944. prebačena u logor Lepoglavu i 15.
siječnja 1945. zamijenjena u Pisarovini.50
S područja Pakraca u logoru "Danica" bilo je zatočeno 222 ljudi, medu kojima je
bilo i šest žena, pet Srpkinja i jedna Hrvatica (Sofija Lakuš) sve kućanice i ratarke.51
To su bile: Ljuba Galić (r. 1911.), Stanka (Boška) Jović (r. 1907.) iz Kusonja, Jela Milosavljević (r. 1897) iz Donje Šumetlice, Vasa (Jovana) Nježić (r. 1897.) iz Kričaka Donjih,
Ljuba Vojnović (r. 1907.) te Sofija (Andrije) Lakuš. Sve one su uhićene od ustaša prema
političko-nacionalnom kriteriju. Optužene su za političku aktivnost, ako ne njihovu,
onda njihovih bližnjih koji su uglavnom uhićeni pod inkriminacijom da su "četnici".
Na intervencije su puštene iz logora Ljuba Galić i Ljuba Vojnović. U "Danici" je prema nekim podacima stradala Jela Milosavljević (u travnju 1942.), dok su ostale stradale
najvjerojatnije u kolovozu 1941.u logoru Jadovno kod Gospića, gdje su bile prebačene
zajedno s muškarcima iz Pakraca.52
Iz Siska su u logoru "Danica" bile 74 osobe, medu kojima dvije žene i jedna djevojčica.53 Rozalija Rukavina (r. 1891.) Hrvatica, uhićena je u Sisku radi pijanstva i prostitucije i nakon presude upućena na 3 mjeseca prisilnog rada u logor "Danicu" ("Drnje").
Nakon izdržane kazne puštena je na slobodu. Uz nju su još bile dvije Srpkinje, majka
i kćerka iz Starog Sela kod Sunje, Sava (Nikole) Balog (r. 1902.) i Nada (Jovana) Balog (r.
1932.). Uhićene su početkom 1942. i upućene u logor "Danicu" te im se gubi trag.54
S područja Splita dovedeno je u "Danicu" 14 osoba, medu kojima i jedna žena.55 Bila
je to Ružica Markotić, radnica, Hrvatica, poznata aktivistica KPH. Za vrijeme Kraljevine
Jugoslavije nekoliko je puta bila uhićena zbog ilegalnog komunističkog rada. God. 1939.
postaje član Pokrajinske ženske komisije za Dalmaciju, a 1940. član Mjesnog komiteta
KPH Split. U veljači 1941. bila je ponovno uhićena i zatočena u logoru Lepoglava gdje
ju je zateklo proglašenje i uspostava NDH. Krajem srpnja 1941. sa skupinom zatočenih
komunista prebačena je u Gospić, a zatim krajem kolovoza u logor Jastrebarsko i potom
u rujnu 1941. u logor "Danicu". Tu je bila uključena u rad članica KPH. Krajem 1941.
preko Zagreba upućena je u logor Jasenovac, odakle je nakon izvjesnog vremena prebačena u logor Stara Gradiška. U siječnju 1943. je bila zamijenjena i ubrzo potom odlazi u
partizane gdje postaje član Oblasnog komiteta AFZ za Dalmaciju. Godine 1944. odlazi
u zbjeg El Shatt, gdje je bila predsjednica Centralnog odbora AFZ zbjega.
Iz Varaždina je u logoru "Danica" bilo šest osoba, medu kojima i jedna žena.56 Bila je
to Marija Blass r. Müler, kućanica, porijeklom Židovka, kojoj je najvjerojatnije priznato
arijevsko pravo. Naime, ona je nakon uhićenja u Varaždinu bila upućena u Gospić i potkraj kolovoza 1941. u logor Jastrebarsko, a potom u rujnu 1941. u logor "Danicu" gdje
je ostala do 10. prosinca 1941. kada je iz Zagreba od Ravnateljstva ustaškog redarstva
— Židovski odsjek došla zapovijed da se pusti na slobodu.57
S područja Vinkovaca u logoru "Danica" bila je 51 osoba medu kojima i jedna
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
173
uz
M
žena. Bila je to Jeremija Hamburger (r. 1891.), trgovkinja iz Privlake, Židovka uhićena
zbog rasnih razloga sredinom 1941. i upućena u logor "Danicu", te je potom stradala,
ne zna se točno gdje.58
Nakon Koprivnice i Grubišnog polja najviše je logoraša došlo iz grada Zagreba,
ukupno 503 osobe, od kojih su 22 bile žene. Prema nacionalnoj strukturi medu njima
je bilo 13 Hrvatica, 6 Židovki i 3 Srpkinje. Uglavnom su poslane u "Danicu" zbog političkih razloga, a tek njih nekoliko (Židovki) i zbog rasnih razloga. Prva je medu njima
bila Hedviga Tudiover iz Beča, koja je bila uhićena u Zagrebu kao Židovka i početkom
lipnja 1941., zajedno sa skupinom uhićenih Židova emigranata, internirana u logor
"Danicu" (kao prva žena uopće). U logoru "Danica" je ostala do 18. prosinca 1941.
kada je prebačena u logor Loborgrad. Nešto kasnije iste godine iz istih je razloga bila
uhićena trgovkinja Hermina Aüsenstein (r. 1895.) i iz Zagreba internirana u logor "Danicu". Obadvije su 1942. dospjele u nacistički KL Auschwitz i tamo stradale. Zatim
imamo dvije skupine žena koje su dospjele u logor "Danicu" prema političkom kriteriju, uglavnom zbog svog ilegalnog komunističkog rada za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Prva je bila skupina aktivnih članica Komunističke partije i SKOJ-a, koje su "zbog komunizma" uhitile još vlasti Banovine Hrvatske i internirale ih u Lepoglavi ili zadržale na
zagrebačkoj policiji gdje ih je zatekao rat. Ustaše su ih iz Zagreba prebacili u Lepoglavu,
zajedno sa skupinom koju su sami uhitili iz istih razloga. To su bile: Anka (Dragutina)
Butorac-Parović (r. 1903. u Podstrani kod Pazarišta — Kostajnica 22. I. 1942.), tvornička
radnica, Hrvatica, politički aktivna od 1926. kao član KPJ. i od 1937. član CK KPH,
zbog čega je do početka rata 1941. bila uhićivana sedam puta. Na robiji je bila 1929., od
1930. do 1936., kada ilegalno odlazi u SSSR. Nakon povratka rukovodi štrajkovima u
Varaždinu, te je početak rata zatiče na robiji u Lepoglavi. Marija / Maca (Simuna) Gržetić r. Kovačić (r. 1910.), tekstilna radnica, Hrvatica, politički aktivna kao član KPJ i potom Mjesnog komiteta KPH Zagreb, bila je uhićivana sedam puta. Proglašenje NDH
zateklo je u zagrebačkom zatvoru te su je ustaške vlasti 30. svibnja 1941. internirale u
Lepoglavu. Elza — Beška Pelcl r. Turković (r. 1911. u Zagrebu), namještenica, Hrvatica,
politički je bila aktivna kao član KPJ u ženskoj sekciji SBOTIČ-a i u ilegalnoj tiskari
KPJ radi čega je bila na robiji 1935./1936., a u ožujku 1941. uhićena je i internirana u
Lepoglavi. Ljubica (Tome) Sagi r. Dobrinović (r. 1899. u Zagrebu), privatna činovnica,
Srpkinja, članica KPJ (bila je isključena i pred rat ponovo primljena). Uhićivana je četiri puta, zadnje 31. ožujka 1941., pa je rat dočekala u zagrebačkom zatvoru. Internirana
je u Lepoglavu 30. svibnja 1941. Simha-Cila (Leona) Albahari (r. 1917. u Koprivnici),
studentica medicine, Židovka, članica SKOJ-a od 1934. na gimnaziji, a potom na Medicinskom fakultetu, uhićena nakon proglašenja NDH i internirana u Lepoglavu. Uz njih
su zatvorene Anđela Durman, Hrvatica i Hela Hofman-Silinger, Židovka. Nakon prvih
komunističkih akcija u srpnju 1941. u Zagrebu (npr. ubojstvo policijskog agenta Ljudevita Tiljka 4. srpnja te pobuna i proboj zatočenih komunista iz logora Kerestinec noću
13. na 14. srpnja) prebačene su u Gospić. Druga skupina žena uhićenih radi komuniz-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
174
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ma u danima iza 11. srpnja 1941., također je internirana od 17. do 28. srpnja 1941. u
Gospiću (neke su prebačene u zajedničkom transportu s onima iz Lepoglave, a neke u
nekom drugom transportu).59 To su bile: Lucija Borjan r. Jurin (r. 1903. u Puli), ekonomistica, Hrvatica, komunistkinja od 1927. u studentskom, a potom u sindikalnom pokretu, uhićena 14. srpnja; Magda-Vjera (Dragutina) Bošković, službenica, Židovka, politički
aktivna kao studentica Ekonomske komercijalne više škole (EKVS), najprije kao član
SKOJ-a od 1934., a zatim kao član KPJ od 1936. zbog čega je do početka rata bila više
puta uhićivana, od ustaša uhićena 11. srpnja; Dragica (Petra) Cika (r. 1920. u Perjasici),
krojačica, Srpkinja, isto politički aktivna, uhićena u srpnju; Katica (Stjepana) Fergec (r.
1915. u Gračenici kod Popovače) kućna pomoćnica, Hrvatica, članica KPJ, uhićena već
9. lipnja 1941. radi posjedovanja komunističkih letaka; Jozefina (Marijana) Grković r. Rebrina (r. 1900. u Banja Luci), vlasnica knjižare, Hrvatica, koja je do početka rata 1941.
bila uhićivana nekoliko puta "radi komunizma", a od ustaša 15. srpnja; Vera (Franje)
Jelić (v. 1912. u Bihaću), privatna činovnica, Hrvatica, članica KPH radi čega je bila
uhićivana tri puta te je u zatvoru dočekala proglašenje NDH, a ustaške vlasti su je 25.
svibnja 1941. premjestile u Žensku kaznionicu u Zagrebu; Sofija (Janka) Jović (r. 1921. u
Srbu), studentica medicine, Srpkinja, članica SKOJ-a od 1938., uhićena 15. srpnja; Štefica Košćak, studentica medicine, Hrvatica, uhićena 15. srpnja "radi sumnje komunizma";
Helena / Jelka (Ivana) Pachl (r.1917. u Osijeku), studentica filozofije, Hrvatica, uhićena
15. srpnja "radi sumnje komunizma"; Terezija / Terka (Franje) Richtman r. Gojmerac (r.
1901. u Zagrebu), privatna činovnica, Židovka, koja je od 1934. radila u Beču u tehničkom aparatu CK KPJ, radi čega je 1935. bila uhićena, do 1941. radi na prenošenju ilegalnog materijala KPJ, skrivanju ilegalaca i održavanju ilegalnih sastanaka, uhićena 16.
srpnja; Oktavija (Andrije) Šoški (r. 1897. u Golubincima), kućanica, Hrvatica, uhićena
u srpnju "radi sumnje komunizma"; Anđela Šrajber, studentica medicine, Hrvatica, članica SKOJ-a od 1938. zbog čega je bila uhićena u studenom 1940. i ponovno u NDH
15. srpnja; Zora (Antona) Vučilovski (r. 1921. u Zagrebu), studentica kemije, Hrvatica,
članica SKOJ-a radi čega je 1940. bila privođena na policiju, a od ustaša uhićena 15.
srpnja 1941. Kao što se vidi, uz nekoliko poznatih članica KPH, većinom se radilo o
studenticama, članicama SKOJ-a. Sve one su od 16. do 28. srpnja 1941. u nekom od
transporta bile internirane u Gospić. Neke su potom bile upućene u okolne logore.
Pred talijanskom reokupacijom tih područja 22. kolovoza 1941. ustaše ih prebacuju
najprije u logor Jastrebarsko, a potom 13. - 15. rujna 1941. u logor "Danicu". Tu su bile
smještene u ženski dio logora i to uglavnom u prostoriju političkih zatočenica tj. članica KPH i SKOJ-a i njihovih suradnica i simpatizerki. Predvođene posebno Ankom
Butorac, Macom Gržetić i Verom Jelić one tu postaju organizatori političkog rada medu
članicama KPH i njihovim suradnicama, ali i svih drugih raznovrsnih aktivnosti u tom
dijelu logora. Posebno je značajno bilo uspostavljanje veza sa članovima i rukovodstvima KPH u logoru i izvan njega (u Koprivnici, Bjelovaru i Zagrebu). Te veze su uglavnom održavale žene. Zahvaljujući njima u logor su stizale vijesti izvana te pomoć u
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
175
uz
M
hrani i novcu, ali i intervencije gdje je to bilo moguće. Neke od logorašica su iz "Danice" bile puštene u studenom i prosincu 1941. kao npr. Anđela Šrajber, Anđela Durman,
Hela Hofman, Štefica Košćak, Oktavija Šoški i Zora Vučilovski. Uglavnom se uključuju u NOP. Tako Anđela Šrajber od početka 1942. ilegalno radi medu članovima SKOJ-a
na Medicinskom fakultetu te zagrebačkim srednjim školama i postaje kandidat KPH, a
pred opasnošću uhićenja 16. svibnja 1943. odlazi u partizane gdje je u bolnici na Papuku, kao član KPH dočekala kraj rata. Zora Vučilovski, koja se također početkom 1942.
uključila u ilegalni rad, bila je otkrivena i uhićena 16. siječnja 1943., osuđena na jednu
godinu i upućena u logor Staru Gradišku (tamo joj je osuda produžena za još godinu
dana). Druge logorašice "Danice" su sredinom prosinca 1941. bile upućene u Zagreb,
a potom u logor Jasenovac kao npr. Lucija Borjan, Dragica Čika, Katica Fergec, Jozefina Grković, Sofija Jović, Helena Pachl, Terka Richtmann Gojmerac, Ljubica Sagi, Vera
Jelić i Elza Pelcl.60 One su već početkom 1942. premještene u logor Staru Gradišku.
Preko veza organiziran je i uspješno izveden bijeg iz logora "Danice" Anke Butorac i
Mace Gržetić 26. prosinca 1941. One su iz Zagreba 21. siječnja 1942. krenule u partizane i kod sela Veliko Krčevo upale u ustašku zasjedu. Maca se uspjela priključiti partizanima, ali je Anka bila ranjena, odvedena u Kostajnicu i tamo umrla (1949. je proglašena narodnim herojem). Maca je došla do visoke dužnosti predsjednice Antifašističkog
fronta žena Hrvatske 1944.-1945. godine. Preostale žene iz ove grupe, Magda Bošković
i Cila Albahari, bile su prebačene u logor Jasenovac i potom u logor Stara Gradiška.
One su 20. veljače 1942. prebačene u Židovski logor Đakovo odakle je Magda u svibnju
1942. vraćena u logor Jasenovac i tamo ubijena, dok je Cila pobjegla iz logora i otišla u
partizane, gdje je kao liječnica dočekala kraj rata. Neke od navedenih logorašica stradale su u Staroj Gradišci (primjerice Vera Jelić, koja se razboljela u ožujku 1942., odvedena je u ustašku "bolnicu" i tamo ubijena te Jozefina Grković koja je umrla 14. travnja
1942. od tifusa). U prosincu 1942. iz logora su izašle Sofija Jović, Helena Pachl i Ljubica Šagi. Po izlasku sve su se uključile u NOP (Sofija Jović je postala sekretar Okružnog
komiteta SKOJ-a i član Biroa Okružnog komiteta KPH Bjelovar). Zahvaljujući vezama
s rukovodstvom KPH sve ostale žene iz Zagreba u Staroj Gradišci su uspješno zamijenjene za njemačke i ustaško-domobranske časnike i dužnosnike. Tako su potkraj 1943.
zamijenjene Dragica Čika, Katica Fergec, Elza Pelcl i Terka Richtman, a 1945. zamijenjena je i Zora Vučilovski. I one se po izlasku uključuju u NOP. Tako je Katica Fergec
bila komesar partizanske čete, a Elza Pelcl bolničarka i aktivistica AFŽ-a te tajnica Crvenog križa u hrvatskom zbjegu u Egiptu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Život žena u logoru "Danica"
Na osnovi više od stotinu sačuvanih izjava preživjelih logoraša i nekoliko izjava preživjelih logorašica "Danice" može se konstatirati da je život u tom logoru bio vrlo težak.61
176
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Odmah po dolasku, većina je prispjelih skupina morala proći kroz "špalir" ustaških
logorskih stražara, koji su ih dočekivali ne samo s porugama i psovkama već najčešće
i udarcima šaka, kundaka pa i drugih predmeta. Zatim su bili raspoređeni i gusto natrpani po tvorničkim zgradama i barakama ili u velikoj tvorničkoj hali. Nakon ulaska u
logorske nastambe, logoraše i logorašice su odmah ili nakon nekoliko dana opljačkali
pojedinci iz ustaške logorske straže, ali i oni iz uprave logora. Isto tako sustavno su
pregledavani i pljačkani paketi, novac i stvari, koje je rodbina dostavljala logorašima i
logorašicama. Logoraši su ležali na zemlji ili betonskom podu, ako nisu uspjeli kupnjom
nabaviti malo slame. Bili su u načelu odvojeni prema spolu tj. posebno žene (s djecom),
a posebno muškarci. Postojala je i podjela prema vjeri (posebno katolici, pravoslavni i
Židovi), ali ona se nije strogo provodila. Kod masovnog uhićenja i interniranja Židova
i Roma, svi su ostajali zajedno (muškarci, žene i djeca), jer su nakon kratkog zadržavanja bili upućivani u druge logore. Inače su žene bile u posebnoj kući s tri prostorije. U
načelu su u jednoj prostoriji bile komunistkinje, u drugoj ostale "nepoćudne", a u trećoj
"kriminalke".
Svi su logoraši bili izloženi zlostavljanju i samovolji pojedinaca i skupina logorskih
ustaških stražara. Posebno su se "posjete" logorskih stražara obavljale noću, kada su
bila i najgora mučenja. Nekoliko je logoraša podleglo tim zlostavljanjima, a zabilježeno
je i nekoliko pojedinačnih ubojstava logoraša (muškaraca) na očigled ostalih (spominju
se tri slučaja). Oni su zakopavani u zahodske jame i u obližnjoj šumi. Pojedini stražari
i članovi logorske uprave posebno su se iživljavali nad intelektualcima bez obzira na
njihovu vjersku, odnosno nacionalnu pripadnost, kao i nad logorašima iz Koprivnice i
okolice. Za tu svrhu bila je određena i jedna baraka u sredini logora, koju su preživjeli
logoraši nazvali "baraka smrti" ili "kuća užasa" gdje su ustaše dovodili pojedince ili manje skupine izabranih logoraša "koje su smatrali tobože najtežim prestupnicima", nad
kojima su onda vršili najteža zlostavljanja.62 Prema nekim iskazima, prigodom posjeta
ustaških dužnosnika Mije Bzika i Mije Babica Koprivnici i logoru "Danici", strijeljana je jedna skupina od, navodno, oko sto logoraša (zapovjednik logora je još bio M.
Nemec).63 Ako su ti podaci točni, to se je moglo odnositi na koprivničke Rome, koje
su iz logora "Danica", gdje su bili zatočeni, odvodili u nepoznatom smjeru i likvidirali,
tako da se ni do danas za mnoge ne zna mjesto njihova stradanja (zna se samo za dvije
glavne skupine, koje su uglavnom prebačene u logor Jasenovac i tamo stradale).64
Iako su i žene bile izložene gotovo svim onim šikaniranjima ustaških stražara i uprave logora kao i muškarci, ipak one u svojim iskazima uglavnom ne govore o postupcima
ustaša prema njima. Međutim, pojedini dokumenti (o njihovim saslušanjima, o upućivanjima u bolnicu zbog ozljeda i iskazi pojedinih preživjelih logoraša) ukazuju na ustaške
postupke prema njima, ali i na razloge šutnje. Primjerice, logoraš "Danice" dr. Ante
Šumatović 27. listopada 1942. iskazuje: "Kad su kasnije u logor dolazile žene, tužile su
se u jutro i plakale, da su ih ustaše po noći silovali".65 Zbog blizine grada Koprivnice
i svakodnevnog odlaska na rad iz "Danice" u grad i okolna sela, događaji u logoru i
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
177
uz
M
ustaški postupci prema logorašima i logorašicama nisu mogli ostati tajna. Ubrzo su se
pročuli i negativno su djelovali na okolno hrvatsko pučanstvo, pa je vodstvo u logoru
počelo više paziti. Ubijanja u ovom logoru i okolici su smanjena, a postupci prema logorašicama postali su nešto obazriviji ili prikriveni šutnjom. O zgražanju koprivničkih
Hrvata i osuđivanju postupaka ustaša u logoru te uopće postojanja logora, moralo je
voditi računa i ustaško vodstvo u Zagrebu, tako da je i to dovelo do raspuštanja logora.
Očito je kako su zatim ustaški dužnosnici, oni koji su osnovali logor "Danica" i upravljali njime, odlučili da se likvidacija logoraša obavlja na drugim mjestima i u logorima
koji su ubrzo osnovani i kamo su počeli upućivati logoraši "Danice".
U logoru '"Danica" bila je organizirana zdravstvena služba, koja je, bez obzira na
sve teškoće, umnogome pomogla logorašima i logorašicama pa nije bilo većih bolesti
i zaraza, s obzirom na toliki broj ljudi na malome prostoru i teške okolnosti logorskog
života. Sreća je što je donekle ostao upotrebljiv tvornički vodovod, jer bi, s obzirom na
prilike u logoru, izbile teže zarazne bolesti. Za službenog logorskog liječnika postavljen
je dr. Martin Široki, gradski fizik iz Koprivnice. No, kako je on rijetko dolazio u logor
"Danicu", logoraši su bili prepušteni svojim liječnicima također logorašima. Tako je
logorskim liječnikom imenovan dr. Fran Praunsperger, Hrvat, logoraš, a u logoru su
određene i dvije sobe za bolesnike. Međutim, prema poslijeratnom iskazu dr. Praunspergera malo se što moglo učiniti kako bi se pomoglo bolesnim i ozlijeđenim logorašima i logorašicama, jer je lijekova i zavoja bilo vrlo malo, a uz to je ustaška logorska
uprava vršila stalan nadzor nad logorašima i logorašicama upućivanima na liječenje iz
straha da će to neki iskoristiti za bijeg. Kada su se neki logoraši i logorašice (primjerice,
Anka Butorac) upućeni u bolnicu, uprava logora je znala telefonski zapovjediti upravi
koprivničke bolnice da se svi bolesnici, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje, odmah vrate natrag u logor "Danicu".66 Kada je kod židovskih omla-dinaca (među kojima
je bilo i nekoliko Židovki), neposredno nakon dolaska u logor "Danicu" zaprijetila
epidemija tifusa, odobrenjem ustaških vlasti iz Zagreba poslan je u "Danicu" dr. Miroslav Schlesinger (Židov) da to spriječi. U tome se i uspjelo, te su vlasti NDH to isticale
kao pozitivan primjer sprječavanja zaraznih bolesti u njezinim logorima.67 Svi Židovi
su potom bili poslani u Gospić. On se ubrzo vratio u Zagreb odakle je kao liječnik u
kolovozu 1941. premješten u Bosnu. Liječničku službu u logoru "Danica" vršio je potom logoraš dr. Remigij Bubanj, Židov, liječnik iz Krapine. Medu logorašima Srbima je,
po odobrenju uprave logora "Danica", liječničku službu vršio dr. Milutin Kosanović, i
sam logoraš.68 U logoru "Danica" poduzete su i neke preventivne mjere higijene, neke
na poticaj liječnika, kao što su redovita umivanja, pranja, šišanja logoraša i logorašica i
slično. Za vršenje nužde zatočenici su kopali grabe. No, kako su one bile nepokrivene
širio se smrad po cijelome logoru i okolišu. Žene su služile za čišćenje logora, za pranje
rublja i za kuhanje.
Jedna od vrlo bitnih komponenata u logoru "Danica" bilo je pitanje prehrane. Tijekom postojanja logora prehrambene prilike su se mijenjale i postupno pogoršavale. Hrana
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
178
Podravski zbornik 2008.
uz
M
je prema iskazima preživjelih logoraša i logorašica u početku bila snošljiva. Osim toga,
postojala je mogućnost dobivanja paketa ili da netko od rodbine donese hranu u logor,
a nešto se moglo kupiti i od seljaka iz okolice. No, ubrzo su se stvari promijenile. Hranu
su počeli pljačkati ustaški stražari i uprava logora. Uslijedile su povremene zabrane primanja paketa i dostava hrane osobno, a onoj hrani koja se dobivala u logoru smanjena
je kvaliteta i količina. Tako su logoraši uglavnom dobivali hranu jedanput na dan. Bila
je to juha od krumpira, graha ili nešto slično te komadić kruha, pa su logoraši sve više
gladovali u pravom smislu riječi. Ipak su pojedinci i skupine organizirano, posebice komunisti, tražili i pronalazili načina da prehranu koliko je to moguće i u takvim uvjetima
poboljšaju.69
Osim nekolicine pokušaja u početku, u samom logoru "Danica" nije postojao nikakav radni program, niti se vršio kakav organizirani rad. U početku su na rad u okolicu
i u Koprivnicu odlazile pojedine skupine logoraša muškaraca pod logorskom stražom.
Većinom su to bili radovi na uklanjanju obrambenih crta u poljima (npr. protutenkovskih rovova) koje je iskopala vojska Kraljevine Jugoslavije. Ubrzo se nastavilo raditi
samo kod onih seljaka koji su to bili spremni platiti, a ne kod svih koji su na svojim
poljima imali rovove, što je izazivalo negodovanje. Čini se da je svrha radova bila više
"neka demonstracija i zaplašivanje pučanstva", nego stvarni rad, kako su tvrdili neki od
preživjelih logoraša, koji su sudjelovali na tim radovima. Budući da je reakcija okolnog
hrvatskog pučanstva na kraju bila negativna, a osim toga, nekolicini je logoraša uspjelo
pobjeći s radova, ubrzo je odlazak na rad izvan logora obustavljen. U logoru su komunisti samoinicijativno pokušali organizirati neke poslove i radionice (primjerice stolarsku) kako bi popravili barake i zgrade u kojima su bili smješteni, posebice tijekom zime,
što im je uprava logora povremeno i dopuštala. Žene su se brinule za održavanje čistoće
kako u svojim prostorijama tako i u krugu logora te u logorskoj upravnoj zgradi.
Što se pak tiče političkog života i rada u logoru "Danica" tijekom njegova postojanja
može se konstatirati da je, prema dostupnim podacima, bilo pokušaja njegova organiziranja kod članova i pristaša HSS-a te četnika, a jedino su ga organizirali i uspješno
provodili logoraši komunisti — kako muškarci tako i žene. To se u neku ruku moglo i
očekivati kad se zna da su u logoru "Danica" bili zatočeni neki članovi CK KPH (medu
kojima i Anka Butorac), zatim članovi okružnih, kotarskih te mjesnih rukovodstava
KPH, te više članova KPH i SKOJ-a i njihovih simpatizera, koji su imali iskustva u
organiziranju ilegalnog rada. O tome radu sačuvano je više pojedinačnih dokumenata i
izjava te dva izvješća. To je izvješće CK KPH i OK KPH Bjelovar iz 1943. od dr. Franka Wintera, odvjetnika iz Bjelovara, inače člana Okružnog komiteta KPH Bjelovar, koji
je bio pušten iz "Danice" 11. kolovoza 1941., potom je otišao u Crikvenicu i od tamo
u partizane.70 Nekoliko dana nakon njegovog odlaska, u logor "Danicu" su stigli novi
članovi i suradnici medu kojima i Dubrovčanim Ivo Bodlović sa skupinom iz Sarajeva
(13. kolovoza 1941.), a potom u rujnu 1941. stižu skupine muškaraca i žena iz logora
Jastrebarsko i Zagreba, njih oko 120.71 Među njima bilo je više komunista na čelu s
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
179
uz
M
Mirkom Bukovcem i Marijanom Krajačićem te Ankom Butorac, članovima CK KPH,
pa je politički rad u logoru intenziviran, a u njega su se uz muškarce uključile i žene. I
tada se razmišljalo o bijegu iz logora. No, pokušaj bijega Bukovca i Krajačića 25. studenoga 1941. nije uspio, uhvaćeni su i zlostavljani. Iako je režim u logoru potom bio
znatno pooštren ipak je politički rad nastavljen sve dok i posljednja skupina komunista
u travnju 1942. nije napustila logor "Danicu" i bila upućena preko Zagreba u logor
Jasenovac i Staru Gradišku.72 Taj rad je bio posebno intenziviran u ženskom dijelu
logora "Danica" pod vodstvom Anke Butorac. Prema njenom izvješću CK KPH krajem prosinca 1941., ona je u dogovoru s muškim članovima CK KPH bila prebačena
u koprivničku bolnicu gdje je preko Ružice Turković uspostavila vezu s organizacijom
KPH. Tu su dogovarale bijeg (prema odluci CK KPH) najprije Mirka Bukovca, Marijana Krajačića, Stjepana Kavurića i Anke Butorac, a nakon njih i što više ostalih logoraša
koje su trebali da "oslobode Bjelovarski partizani". No, kad bijeg nije uspio, počelo se
raditi na tome da pobjegnu samo žene.73 Prema A. Butorac, život i rad u logoru "Danici" bio je "uglavnom zadovoljavajući". Mogli su se dobivati paketi, a bile su dopuštene i
posjete preko Pokrajinskog odbora Narodne pomoći Hrvatske iz Zagreba, pa je preko
nekompromitiranih članova obitelji slana pomoć i održavane su dosta intenzivne veze.
Istodobno su održavane veze s članovima KP i suradnicima te članovima Narodne
pomoći iz Bjelovara te s područja kotara i grada Koprivnice. Potrebno je istaknuti da
su žene od osnivanja logora "Danica" nalazile načina da pribave potrebne propusnice
kako bi posjetile svoje najbliže u logoru. Prema ustaškim podacima, riječ je o gotovo
tristo žena. Dio nekompromitiranih žena koristili su i članovi KPH za prenošenje hrane
i poruka u logor Danicu. U logoru su komunistkinje organizirale političko-kulturni rad
te ekonomsku zajednicu u ženskom dijelu logora i tu su proučavale partijsku literaturu
te promidžbeno djelovale i na ostale logorašice posebice međusobnim dijeljenjem hrane i zajedničkim kuhanjem.74
Iz dokumenata Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku, koju su organizirali i njome rukovodili komunisti, vide se i izdaci koji su u hrani, novcu i drugim materijalima dostavljani preko veza u logor "Danicu", a koju su većinom održavale žene.
Tako je primjerice u kolovozu 1941. za logor "Danicu" (odnosno "logor Drnje", kako
se tada navodi u dokumentima), izdano pomoći u iznosu od 22.617,50 kuna, u rujnu
25.749.00 kuna, u listopadu 26.661,00 kuna, dok se za ostale mjesece i 1942. ne iskazuje za svaki logor posebno već zajednički za sve logore kojima je Pokrajinski odbor
Narodne pomoći za Hrvatsku dostavljao tu pomoć. Iz popisa se vidi da je pomoć bila
najčešće u hrani i novcu. Tu je i nekoliko popisa logoraša u "Danici" iz početka 1942.
godine, uglavnom članova KPH i suradnika, kao i onih, uglavnom komunista, koji su u
to vrijeme upućeni iz logora "Danice" preko Zagreba u logor Jasenovac, te onih koji su
bili pušteni na slobodu.75
U međuvremenu je ustaška policija provodila provjeru logoraša i logorašica "Danice" i tako da su pojedine skupine bile odvođene u Zagreb (uglavnom Zagrepčani) na
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
180
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ispitivanje pa nakon nekoliko dana vraćane u logor. Primjerice, skupina od 136 logoraša
dovedena je u Zagreb na Redarstveno ravnateljstvo 23. i 25. listopada 1941. Ovdje su
slikani i uzeti su im osnovni podaci. Među njima je bilo i jedanaest žena i to: Lucija
Borjan, Dragica Čika, Katica Fergec, Marija Gržetić-Kovačić, Sofija Jović, Ruža Markotić, Helena Pachl, Ljubica Šagi, Anđela Šrajber, Herdviga Tudiover i Zora Vučilovski.76 Nakon toga su neke bile upućene u Jasenovac, a neke su bile puštene iz "Danice"
(primjerice, Anđela Šrajber 9. studenog 1941. i Zora Vučilovski 20. prosinca 1941.).
Ravnateljstvo ustaškog redarstva izdalo je 15. prosinca 1941. nalog Zapovjedništvu zatočeničkog logora "Danica" da "preprate u Jasenovac dana 17. XII. 1941" sedamdeset
zatočenika, medu kojima je bilo i 11 žena: Lucija Borjan, Dragica Čika, Katica Fergec,
Josefina Grković, Sofija Jović, Helena Pachl, Terka Richtmann Gojmerac, Ljubica Šagi,
Marija Ecker, Vera Jelić i Elza Pelcl.77 Puštanje A. Šrajber iskorišteno je za povezivanje
s Mjesnim komitetom KPH Zagreb, što je omogućilo uspješan bijeg A. Butorac i M.
Gržetić.78 U pripremi bijega sudjelovale su logorašice Danica Miličević i Sofija Bakarić,
a od logoraša Rudi Rozniček. Sutradan kad su ustaše saznale za njihov bijeg "nastalo
je pravo mučenje zatvorenika". Posebno je mučen Rudi, a Sofija i Danica su 5. siječnja
1942. bile prebačene u logor Jasenovac i zatvorene u samicu.79 Da je to bio veliki udarac
za ustaško vodstvo pokazuje i podatak da je u logor "Danicu" odmah drugi dan "dojurio" iz Zagreba Eugen Kvaternik Dido, ravnatelj RAVSIGUR-a i UNS-a. Bodlović
bilježi: "Izbezumljeno se derao na logorsku posadu: 'Vi niste nikakva vojska ni ustaše,
vi ste kukavice kad vam žene mogu pobjeći, vi ne znate tko su one bile ...".80 Straža je
odmah pojačana, a Zapovjedništvo logora "Danica" je 29. prosinca 1941. zatražilo od
RAVSIGUR-a da se izda tjeralica za Marijom Gržetić i Ankom Parović (Butorac) "radi
bjegstva iz logora", što je i učinjeno 19. siječnja 1942. Od početka 1942. financiranje
i kontrolu logora je od MUP-a NDH preuzeo UNS na čelu s E. Kvaterikom Didom.
Nakon istrage nekoliko je skupina političkih zatočenika (prvenstveno komunista) prebačeno do travnja 1941. u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Medu njima su bile i
preostale zatočenice (Ružica Markotić, Danica Miličević, Sofija Bakarić i dr.).81 Jedna od
tih skupina bila je i ona od 5. veljače 1942. u kojoj je bilo 42 Hrvata (od toga 4 žene) i
4 Srba.82
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Raspuštanje logora "Danica"
ce
Neposredno nakon dolaska prvih logoraša u logor "Danicu" počela su, prema zapovijedima MUP-a, RAVSIGUR-a i Ustaškog redarstva NDH, upućivanja pojedinaca
ili manjih skupina iz "Danice" u Zagreb ili druga mjesta. Isto tako su pojedinci i cijele
skupine otpuštani iz logora. Pojedini logoraši puštani su i na zahtjev Nijemaca.83
Prema dokumentima, prvi je transport logoraša iz "Danice" upućen za Gospić i to
30. lipnja 1941. Logoraši u svojim iskazima iz 1942. navode da su u Gospić upućeni i
Podravski zbornik 2008.
181
uz
M
transporti od 4., 9., 14., 18., 21. i 24. srpnja 1941. Transportirani su gotovo svi Srbi i Židovi (muškarci, žene i djeca) te manji broj Hrvata logoraša. Neki su prebačeni izravno
u Gospić, a drugi uz kraće zadržavanje u Zagrebu (npr. Židovi). Prema iskazu Milana
Vuksanovića, tada je uz njega kao Crnogorca, "ostalo u logoru u Koprivnici još osam
Srba i oko 800 Hrvata".84 Oni su bili uglavnom interniranih radi kaznenih prekršaja.85
Među njima je bilo tek nekoliko žena.
Istodobno je RAVSIGUR NDH okružnicom područnim policijskim vlastima od
8. srpnja 1941. zapovjedio da se od tzv. nepoćudnih "pravoslavnih i Židova", koji se
interniraju zbog interesa javne sigurnosti, ne šalje "nikoga više u koncentracioni logor
'Danica' u Koprivnici" nego da ih treba slati u Gospić.86 Od toga se vremena u "Danici"
u načelu prestaju internirati Srbi i Židovi, a zatvaraju se uglavnom Hrvati (zbog kriminala ili politički). Izuzetak je masovno uhićenje i interniranje svih koprivničkih Židova
(muškaraca, žena i djece) koji su odmah poslani u Gospić, kao i nešto kasnije interniranje koprivničkih Roma (također muškaraca, žena i djece) koji su prebačeni uglavnom u
Jasenovac. U logor "Danicu" nakon toga dolaze uglavnom Hrvati, većinom muškarci i
žene. Primjerice, Redarstveno ravnateljstvo Zagreb uputilo je 29. srpnja 1941. u logor
110 poimenično urudžbiranih zatvorenika. Među njima je bila nekolicina članova i simpatizera KPH i SKOJ-a, ali bilo je i onih koju su upućeni na "prisilni rad" radi kriminala,
uglavnom krađa (najčešće do šest mjeseci). Takve skupine uhićenika, isključivo Hrvata,
dolaze u logor "Danicu" i iz drugih mjesta, primjerice Siska, o čemu izvještavaju i neke
lokalne novine navodeći i imena zatočenih. Iz njih znamo da je među njima bila i po
neka žena. Po zapovijedi RAVSIGUR-a i drugih organa ustaških vlasti pojedinci i manje skupine upućivane su u Zagreb, a neki su pušteni na slobodu.87
Sredinom rujna 1941. iz logora Jastrebarsko u logor "Danicu" stigla je skupina prema nekim izjavama njih oko 230 - uglavnom Hrvata, a i sedmorica Srba koji su "bili
izjavili prelaz na rim. vjeru". U ovoj skupini nalazili su se i preostali logoraši-komunisti
iz Lepoglave, koji su preživjeli logore Gospić i Jadovno, na čelu s Mirkom Bukovcem i
Marijanom Krajačićem te skupina od oko tridesetak žena komunistkinja, SKOJ-evki i
simpatizerki na čelu s Ankom Butorac.88 Policijske vlasti NDH su uglavnom od 22. do
27. listopada 1941. obavile daktiloskopiranje zatočenica (fotografiranje, uzimanje otiska
prsta, potpisa i osobnih podataka) bilo u samom logoru, bilo na policiji u Zagrebu.89
Do kraja iste godine puštene su na slobodu pojedine skupine logoraša i logorašica,
primjerice ona iz Dubrovnika, zatim skupina Crnogoraca iz raznih mjesta NDH, te dio
skupine iz Zagreba. Istodobno su pojedine skupine otpremane u druge logore, kao ona
od 15. prosinca 1941., koja je upućena u Zagreb. Sastojala se od 46 muškaraca i žena
članova KPH, SKOJ-a i njihovih suradnika te 24 Židova, većinom emigranata. U Zagrebu su "predani satniku Luburiću" radi "prepraćenja u zatočenički logor Jasenovac".
Iz Jasenovca su 9. siječnja 1942. prebačeni u logor Staru Gradišku, gdje su gotovo svi
stradali u "ćeliji smrti". Židovi iz te skupine još su u Zagrebu odvedeni u Dotrščinu i
strijeljani.90 Iz logora "Danice" upućena je 15. prosinca 1941. skupina od sedam Židov-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
182
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ki s troje djece u logor Loborgrad, u kojem je već bilo logorašica iz "Danice" i drugih
ustaških logora. Sve su u srpnju 1942. upućene u Auschwitz gdje su sve, osim nekoliko
izuzetaka, stradale. U "Danici" je krajem 1941. i početkom 1942. bila još i skupina od
29 Srba, među kojima i nekoliko žena. Tada je nekolicina puštena na slobodu dok su
preostali prebačeni u Jasenovac, pa u Staru Gradišku, gdje su uglavnom stradali.91 U
ožujku 1942. još je jedna skupina, među kojima i tri žene, prebačena u Jasenovac, a
jedna puštena na slobodu. Tako se i broj logoraša "Danice" smanjio. Prema izjavi Ive
Bodlovića, početkom 1942. je u logoru bilo oko 120 osoba. Iz dokumenata saznajemo
da je među njima bilo još desetak žena. Do sredine ožujka taj se broj smanjio na oko 70,
a i oni su 16. ožujka 1942. odvedeni u Staru Gradišku.92 Podaci se odnose na skupinu
političkih zatvorenika, nakon čijeg odlaska je "Danica" ostala logor uglavnom za kriminalce.93 Među njima je bila tek poneka žena, jer su one upućivane u Ženske kaznionice
u Zagrebu i u Požegi.
Logor "Danica" je postojao do rujna 1942., kako to potvrđuju sačuvani dokumenti
i kako je to utvrdila istraga i suđenje njezinu prvom zapovjedniku Martinu Nemecu
neposredno nakon završetka rata. Nije slučajno da su upravo komunisti i njihovi simpatizeri u to vrijeme otpremljeni iz logora "Danica" u druge logore. Naime, ustaše su
saznale za vezu logoraša komunista s onima izvan logora i za eventualnu mogućnost
napada Bjelovarske partizanske skupine sredinom listopada 1941. na logorsku stražu.
Iako je to spriječeno, ipak je 25. studenoga 1941. izveden pokušaj bijega M. Bukovca i
M. Krajačića, a samo dva dana zatim uspješan napad Bjelovarske partizanske skupine
na općinu Novigrad Podravski.94 Širim pothvatom oružanih postrojbi NDH potkraj
travnja i početkom svibnja 1942. privremeno je (do jeseni) otklonjena opasnost od Kalničke partizanske čete te je do toga vremena i logor mogao nastaviti s radom. Logoraši
komunisti i njihovi simpatizeri ipak su postupno prebačeni u druge logore.95 Tako u logoru "Danica" ostaju kriminalci, ali i poneki suradnik ili suradnica partizanskog pokreta
uhićeni na terenu u to vrijeme, koje se odmah slalo u Bjelovar ili Zagreb. U rujnu 1942.
preostali su logoraši upućeni u Zagreb ili druge zatvore i logore, nekolicina je puštena,
a logor "Danica" je konačno raspušten.96
Briga rukovodstva KPJ/KPH za njegove članove, bivše logoraše "Danice", a u to
vrijeme uglavnom u logoru Jasenovac i Stara Gradiška nije prestala. Pokrajinski odbor
Narodne pomoći za Hrvatsku imao je svoje veze s njima u tim logorima i preko njih su
stizala partijskim rukovodstvima izvješća o stanju u logorima i partijskom radu. Iskorištavana je svaka mogućnost razmjene zatočenih komunista za zarobljene njemačke
i ustaško-domobranske časnike i dužnosnike. Sačuvano je nekoliko lista članova KP
predviđenih za zamjenu. Primjerice, Povjerenstvo CK KPH iz Zagreba predložilo je 21.
prosinca 1942. Centralnom komitetu KP Hrvatske da zamjene i slijedeće žene iz logora
Stara Gradiška, a prijašnje logorašice "Danice": Katicu Fergec, Elzu Pelcl, Ljubicu Šagi,
Luciju Borjan, Sofiju Bakarić, Danicu Miličević, Dragicu Čika, Terku Gojmerac i Ružu
Markotić, medu prvima.97 Sve su zamijenjene i priključile se partizanima, izuzev Sofije
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
183
uz
M
Bakarić, koja je stradala u logoru.
Nakon raspuštanja logora "Danica" u rujnu 1942. u njegove prostore smještaju se
vojne postrojbe NDH (kasnije su nakratko tu boravile i neke njemačke postrojbe), dok
je neposredna okolica preuređena za mali aerodrom. Tijekom izvođenja radova na uređenju aerodroma pronađene su kosti nekih stradalnika logora "Danica", ali se u izvješćima ne navodi njihov broj.98 Dok su se Koprivnica i prostor bivšeg logora "Danica"
od 7. studenog 1943. do 4. veljače 1944. nalazili pod vlašću partizana, sudilo se nekolicini uhvaćenih bivših rukovodilaca i stražara logora "Danice", koji su uglavnom osuđeni
na smrt i strijeljani (već je spomenuto u bilješkama). Jedan broj bivših rukovodilaca i
stražara logora poginuo je tijekom rata, nekolicina je izbjegla 1945. u inozemstvo, a onima koji su ostali u zemlji sudilo se nakon rata, među njima i Martinu Nemecu, prvom
zapovjedniku logora "Danica". Neki su bili osuđeni na vremenske kazne, a nekolicina,
među kojima i M. Nemec, osuđena je na smrt. Egzekucija je izvršena javno i to na
prostoru bivšeg logora "Danica". Treba reći da je prostor logora "Danica" neposredno
nakon rata 1945. privremeno služio kao jedna od postaja križnog puta i tranzitni logor
zarobljenih pripadnika oružanih postrojbi NDH nakon njihove predaje kraj Bleiburga.
Neki od njih su tu izgubili život, što je otežalo i onemogućavalo poslijeratna iskapanja i
identifikaciju žrtava."99
da
ra
g
ej
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Logor "Danica", kraj Koprivnice bio je prvi ustaški logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i postojao je od 15. travnja 1941. do 1. rujna 1942. godine. U njemu su
pored muškaraca od lipnja 1941. bile zatočene i žene. Od oko 5.600 zatočenika za koje
se pretpostavlja da su prošli kroz taj logor do sada poimenično postoje podatci za 3.283
logoraša, od kojih su 378 bile žene.
Žene su bile smještene u zasebnom ženskom dijelu logora "Danica", a u logor su dospijevale prema rasnom, političkom i kriminalnom kriteriju. Prema rasnom kriteriju u logoru je bilo 280 Židovki i 42 Romkinje (poznate poimence), uglavnom s koprivničkog i
đurđevačkog područja. Rat je preživjelo samo 13 Židovki i niti jedna Romkinja. Za oko
500 Romkinja logoraša "Danice" nedostaju ostali podaci.
Prema političkom kriteriju u logoru "Danica" nalazila se skupina od četrdesetak članica
Komunističke partije Jugoslavije/Komunističke partije Hrvatske (KPJ/ KPH) i Saveza
komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) te suradnika partizanskog pokreta, ali i dvadesetak projugoslavenski i protuustaški orijentiranih žena, Hrvatica, Srpkinja i Židovki
(kojima je u načelu bilo priznato arijevsko pravo). One su bile najbolje organizirane
(politički rad, ekonomska zajednica, čak i uspjeli bijeg Anke Butorac i Mace Gržetić).
Kasnije su premještene u Jasenovac i Staru Gradišku, a dio ih je zamijenjen za zarobljene njemačke i ustaško-domobranske časnike i dužnosnike.
Treća skupina od oko pedesetak žena bila je u logoru "radi kriminala" (krađa, prosti184
Podravski zbornik 2008.
uz
M
tucije, pijanstva i sličnih prekršaja). One su bile osuđene na vremenske kazne i nakon
izdržavanja kazne puštene su na slobodu.
Za sada znamo imena i podatke za 378 žena, koje su prošle logor "Danicu". Dolazile
su iz 20 kotareva i gradova tadašnje NDH, najviše iz Koprivnice i koprivničkog kraja
(297), zatim grada Zagreba (22), Đurđevca (18), Pakraca (6), Bjelovara (5) i Grubišnog
polja (5). Među njima je bilo 280 Židovki, 42 Romkinje, 29 Srpkinja i 27 Hrvatica. Čak
333 žene su stradale u ustaškim i nacističkim logorima, najviše Jasenovcu i Auschwitzu,
a preživjelo ih je samo 45 (20 Hrvatica, 13 Židovki i 12 Srpkinja). Za još oko 500 žena
(uglavnom Romkinja) koje su bile u logoru "Danica" nemamo nikakve podatke.
PRILOG 1.
g
ej
Popis logorašica "Danice" s koprivničkog područja100
KOPRIVNICA
da
ra
1. Adler Eda (r. 1932.) djevojčica. Židovka. Logor 1941.
2. Adler Lola, (r. 1899.). Židovka. Logor St. Gradiška 1941.
3. Adler Luca/i/, (r. 1903.). Židovka. KL Auschwitz (Osvjecin) 1942.
4. Adler (Linja) Luci (r. 1929.) djevojčica. Židovka. Logor 1941.
5. Albahari, Estera rod. Finci, (r.1892.). Židovka., KL Auschwitz 1942.
6. Albahari (Salamona i Rebeke) Mira, (r. 1919.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
7. Albahari Rebeka, (r. 1896.), kućanica. Židovka., KL Auschwitz 1942.
8. Begović Gizela, r. Handler, (r. 1884.). Židovka, KL Auschwitz 1942.
9. Begović Fucks Gizela, (r.1886.) kućanica. Židovka. Logor Jasenovac 1941.
10. Berkeš (Berkesz) (Ignaca) Margit, (r. 1903.). Židovka. Auschwitz 1942.
11. Betelehei(j)m Livija, iz Koprivnice. Židovka. KL Auschwitz 1942.
12. Bettelheim Izolda (r. 1883.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
13. Bogad dr. Izolda rod. Bettelhei(j)m, (r. 1911.) liječnica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
14. Bogdan (Štefana) Kata (r. 1918.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
15. Danon (Hajima) Graciella, (r. 1937). Židovka. KL Auschwitz 1942.
16. Danon Melita r. Fischer, (r. 1917.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
17. Deak Malvina, (r. 1872.?) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
18. Deutsch Milka, (r. 1862.) iz Osijeka, kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
19. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Agica, (r. 1906.). Židovka. Auschwitz 1942.
20. Eisenstadter/Ajsenštajn/ (Marka) Blanka, (r. 1924.) frizerka. Židovka. Auschwitz 1942.
21. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Hermina, r. Hirschl (r. 1891.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
22. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Matilda, r. Trautmann (r. 1903.) kućan. Židovka. KL Auschwitz
1942.
23. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Olga r. Hirschl (r. 1906.) kućanica. Židovka. Auschwitz 1942.
24. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Rika, r. Hason (r. 1903.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
185
uz
M
25. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Zdenka (r..—). Židovka. KL Auschwitz 1942.
26. Eisenstein Hermina r. Hirschl (r. 1891.) kućanica. Židovka. Auschwitzl942.
27. Eišbajn (Marka) Milanka, (r. 1892.). Židovka. Auschwitz 1942.
28. Fiertel Leontija (r. 1896.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
29. Fiertel Judita (r. 1921.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
30. Finc/z/i Tonka (r. 1896.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
31. Fiirst /First Ilonka/Ilona r. Eisenstadter (r. 1901.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
32. Fiirst /First Stanka (r. ….). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
33. Fiirst /First (Bele) Zdenka (r. 1901.) činovnica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
34. Fischer /Fišer/Judita, r. Fleischhacker (r. 1881.) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
35. Fischer /Fišer/ Julijana /Juli(š)ka/, (r. 1885.) kućanica. Židovka. Logor Lobor-grad, 15.
III. 1942.
36. Fischer /Fišer/ Julija /Juliš/, (r. 1884.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
37. Fischer /Fišer/ Terezija, (r. 1861.) kućanica. Židovka. Auschwitz 1942.
38. Fischl (Fišl) Hedviga r. Wertheim (r. 1876.) vlasnica ljekarne. Židovka. KL Auschwitz 1942.
39. Fridmann (Jozefa) Erna, (r. 1923.). Židovka. Logor Loborgrad 1941.
40. Friedmann Erna (Ema) /r. 1926../. Židovka. KL Auschwitz 1942.
41. Friedmann/Fridman Helena r. Weiss (r. 1894.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
42. Friedmann Liza, (r. —.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
43. Friedmann (Jozefa/Josipa) Mira/Mirica (r. 1927.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
44. Friedmann (Jozefa) Nada/Neda (r. 1926.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
45. Friedmann /Fridman/ (Jozefa) Zdenka (r. 1924.) krojačica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
46. Fucks Irma (r. 1890.). Židovka. Logor Stara Gradiška 1941.
47. Fuchs / Fuks/ (Ive) Mimina/Mira, rod. Kollmann/Kolman/ (r. 1920.) domaćica. Židovka.
KL Auschwitz 1942.
48. Fuchs (Hinka) Mira rod. Begović (r. 1914.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
49. Fuchs (Rikarda) Nada (r. 1922.). Židovka. Logor Jasenovac 1945.
50. Fuchs Roza (r. 1897.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
51. Fucks (Ive) Zlatica/Zlata (r. 1936.) dijete. Židovka. KL Auschwitz 1942.
52. Fuks (Rikarda) Nada (r. 1922.). Židovka. Logor Jasenovac 1945.
53. Fuks Ruža/Roza (r. 1889.). Židovka. Logor Loborgrad 23. 11.1942.
54. Fuks (Ive) Zlata (r. 1936.). Židovka. Logor Loborgrad 23. 11.1942.
55. Goldschmidt /Goldšmit Adela. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora
"Danica)
56. Goldschmidt /Goldšmit Elvira. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora
"Danica)
57. Goldschmidt /Goldšmit Elza. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora
"Danica)
58. Gosti Helena r. Lobi (r. 1882.). Židovka. Logor Loborgrad 25. III.1942.
59. Gross (Maksa) Alica (r. 1914.). Židovka. Logor Đakovo 1942.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
186
Podravski zbornik 2008.
uz
M
60. Gross (Maksa) Danica (r. 1910.). Židovka. Logor .
61. Gross (Ignaca) Nada (r. 1907.). Židovka. Logor Đakovo 1942.
62. Gross Zora r. Schwarz (r. 1895.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
63. Grünbaum /Gruinhont/ (Mihaila) Karolina (r. 1895.). Židovka. KL Auschwitz 1943. (Iz
Mađarske).
64. Grü(i)nfeld Elza (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
65. Grii(i)nfeld Lea (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
66. Grii(i)nf(e)ild (Pavla) Mirjana (r. 1932.) djevojčica, Židovka. Logor St. Gradiška 1942./KL
Auschwitz 1942.
67. Griinwald Josefina r. Schwarz (r. 1872.), trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
68. Grünwald Tereza (r. 1885.). Židovka. Logor Jasenovac 1943.
69. Hahn (Simona) Ana (r. 1872.). Židovka. Logor 1943.
70. Halidović (Davida) Berta (r. 1875.). Židovka. Logor 1942.
71. Handler (Vilka) Irma (r. 1926.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
72. Handler Slava r. Reitz (r. 1903.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
73. Heinrich Netti r. Hirschler (r. 1851.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1. XI.1941.
74. Heinrich Regina (r. 1881.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 2. III.1942.
75. Hercer Karolina, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
76. Hercer Ženika, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
77. Herman (Mavre) Milka (r. 1892.). Židovka. Logor.
78. Herzer Lina/Linika (r. 1912.), kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
79. Herzer Milka, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica)
80. Herzer Verica, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica)
81. Hirsch/Hirš Anka (r. 1876.). Židovka. Logor 1942.
82. Hirschl/Hiršl Elza (r. 1908.). Židovka. Logor Jasenovac 1942 ?
83. Hirschl Irena r. Rosenberg (r. 1874.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
84. Hrischl Irma. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
85. Hirschl Marta. Židovka. Iz logora vratila se.
86. Hirschl Miroslava (r. 1889.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
87. Hirschl Mizi (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
88. Hirschl Olga (r. ...). Židovka, KL Auschwitz 1942.
89. Hirschl Rika/Ricika r. Pick (r. 1888.) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
90. Hirschl/Hiršl Sidonija (r. 1880.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
91. Hirschl (Morica) Slava (r. 1889.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
92. Hirschler Mic/z/i (r. 1892.) trgovkinja. Židovka KL Auschwitz 1942.
93. Hirschler Margita (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
94. Hirschler (Leona) Mirjana (r. 1931.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
95. Hirschler Olga (r. 1900.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
96. Hirschler Ruža r. Grvinwald (r. 1907.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
97. Hirschler (Edvarda) Sida (r. 1868.) trgovkinja. Židovka. Logor Loborgrad 15. III. 1942.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
187
uz
M
98. Hirschler Sidonija r. Graf (r. 1880.) kućanica. Židovka. Logor Jasenovac 1941.
99. Hirschler Slava (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
100. Hirschler (Leona) Zlata /Zlatica (r. 1927.) učenica. Židovka. KL Auschwitz. Vratila se.
101. Horvat (Mije) Marija (r. 1866.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
102. Kamenar (Leopolda) Tereza (r. 1864.). Židovka. Logor .
103. Kaufer Finica/Finika (r. 1922.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
104. Kaufer Josipa r. Weiller (r. 1921.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
105. Kaufer Ženika. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
106. Kohn Freida (r. 1920.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
107. Kohn Gena (r. 1927.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
108. Kohn Lina (r. 1897.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
109. Kohn Vilma (r. 1906.). Židovka. Logor Jasenovac 1941?
110. Kolapun Marija (r. 1896.). Židovka. Logor Jasenovac?
111. Kollman Cecilija/Cilika (r. 1851.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 5. XII. 1941.
112. Kollman Hilda (r. 1863.) kućanica. Židovka. Logor Loborgad - KL Auschwitz 1942.
113. Kollman Josipa /Jozefina/ r. Kauders (r. 1865.). Židovka. Logor Loborgrad 27. III. 1942.
114. Kollman Lili (r. 1854.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
115. Kollman Marija (r. 1896.) kućanica. Židovka. Logor Jasenovac 1941.
116. Kollman Margita (r. 1899.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
117. Kollman Mici/Micika r. Rosenfeld (r. 1882.) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 942.
118. Kollman/Kolman Vilma (r. 1885.). Židovka. Logor Jasenovac.
119. Krajčinović Ljubica, (r. u Botinovcu), kućanica. Srpkinja, Logor.
120. Lausch Roza (r. 1881.) krojačka. Židovka. Logor Kruščica 1941. (KL Auschwitz ?)
121. Lebel Hermina (r. 1885.). Židovka. Logor St. Gradiška 1941.
122. Löwl /Lebl Sida (r. 1870.) frizerka. Židovka. KL Auschwitz 1942.
123. Ley Micika, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
124. Löwy (Salamonaa) Berta (r. 1869.). Židovka. Logor 1941.
125. Löwy (Aleksandra) Edita (r. 1923.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
126. Löwy Ilonka/Ilona r. Politzer (r. 1898.) domaćica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
127. Löwy/Levi Jelka (r. 1880.) kućanica. KL Auschwitz 1942. Vratila se.
128. Löwy Jetika. Židovka. Logor.
129. Mayer (Simona) Milka (r. 1884.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
130. Marić (Jakoba) Agata (r. 1920.). Židovka. Logor Jasenovac 1943
131. Marić Elza r. Neufeld (r. 1895.) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
132. Marić (Dušana) Vera (r. 1920.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
133. Milić dr. Blanka, (r. 1891. iz Osijeka) liječnica. Židovka. Logor Danica/Jaseno-vac/KL
Auschwitz 1942.
134. Molnar (Ignje) Lela (r. 1912.). Židovka. KL Auschwitz 1943.
135. Neuman (Simona) Greta (r. 1897.). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
136. Neuman Rika r. Scheier (r. 1872.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
188
Podravski zbornik 2008.
uz
M
137. Neumann Miroslava (r. 1879.). Židovka. Logor Loborgrad 4. III. 1942.
138. Nick Jelisaveta /Nicki Jelisava/ (1903.) Židovka. Logor 1941.
139. Nussbaum Liza (r. 1884.). Židovka. Logor Loborgrad 1942.
140. Nussbaum Margareta (r. 1885.). Židovka. Logor Loborgrad 14. X. 1941.
141. Nussbaum/Nuzbaum Terezija (r. 1879.). Židovka. Logor Loborgrad 7. II. 1942.
142. Oršoš Antonija (r. 1940.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
143. Pavičević (Jakoba) Jeta (r. 1886.). Židovka. Logor .
144. Perera Rebeka r. Beck (r. 1897.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
145. Pfaifer (Alberta) Anica (r. 1936.) djevojčica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
146. Pfaifer (Albetta) Mirjana (r. 1900.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
147. Pichler Karolina r. Günsberger (r. 1867.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
148. Pichler (Adolfa i Sofije) Paula, r. Hirschler (r. 1891. u Hlebinama) kućanica. Židovka. Logor
Loborgrad /KL Auschwitz 1942.
149. Politzer Frida r. Berković (r. 1877.) domaćica. Židovka. Logor Loborgrad 27. 111.1942.
150. Politzer Veronika (r. 1878.) trgovkinja. Židovka. Logor Loborgrad 1941.
151. Pollak/Polak (Vjekoslava) Blanka (r. 1901.). Židovka. Logor Jasenovac 1943.
152. Pollak/Polak (Alojza) Blanka (r. 1902.). Židovka. Logor .
153. Pollak (Vjekoslava) Filipina r. Heinrich (r. 1877.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
154. Pulgram Livija (r. 1882.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 8. III. 1942.
155. Reich/Rajh Ani/Ana (r. 1903.) kućanica.Židovka. KL Auschwitz 1942. Vratila se.
156. Reich Berta (r. 1866.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 31. I. 1942.
157. Reich Eugenija. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
158. Reich/Rajh Ženika/Zenika (r. 1873.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942. Vratila se.
159. Rosenberger Ani(ca /Anika r. Pick (r. 1900.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
160. Rosenberger Agica (r. 1902.). Židovka KL Auschwitz 1942.
161. Rosenberger (Aleksandra) Edita (r. 1926.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
162. Rosenberger Iris (r. 1938.) djevojčica. Židovka. KL Auschwitz 1942
163. Rosenberger Livia /Lili/ r. Gold (r. 1907.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942
164. Rosenberger (Vilima) Mila (r. 1907.) Židovka. Logor.
165. Rosenberger/Rosenberg Selina./Selma (r. 1873.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad / KL
Auschwitz 1942.
166. Rosenberger/Rosenberg (Adolfa) Zora (r. 1904.). kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
167. Rosenfeld Ivana (r. 1878.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
168. Rosenfeld (Jakoba) Johana./Juliana (r. 1874.) kućanica. Židovka. Logor Jasenovac 1941./KL
Auschwitz 1942.
169. Rosenfeld Ruža (r. 1878.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
170. Schayer Irma (r. 1880.). Židovka. Logor Jasenovac 1942
171. Scheyer Berta r. Ulmann (r. 1890.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
172. Scheyer (Milana) Blanka (r. 1915.) profesorica glazbe. Židovka. KL Auschwitz 1942.
173. Scheyer Branka, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
189
uz
M
174. Scheyer Zdenka, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
175. Scheyer Zlata r. Bauer (r. 1892.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
176. Schlesinger Frida (r. …) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1942.
177. Schlesinger Helma/Helena (r. 1889.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
178. Schlesinger Katica r. Fischer (r. 1875. u Virju). Židovka. KL Auschwitz 1942.
179. Schlesinger (Jakoba) Vera /Verica (r. 1924.) učenica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
180. Schlesinger Zlata. Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
181. Schontag (Hinka) Cecilija (r. 1872.) kućanica. Židovka. Logor Jasenovac 1942./ KL Auschwitz.
182. Schreiner Ruža (r. 1870.). Židovka. Logor Đakovo 1942.
183. Schwartz/Svarc Berta (r. 1898.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
184. Schwartz Katarina/Katica (r. 1867.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
185. Schwartz Lali (r. ...). Židovka. Logor Jasenovac 1941 ?
186. Schvwartz/Švarc Malvina (r. 1873.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942. Vratila se.
187. Schwartz Rozalija r. Pollak (r. 1877.). Židovka. Logor Loborgrad 28. II. 1942.
188. Schwartz Sali (r. 1868.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1942.
189. Schwartz Zora (r. 1894.) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
190. Selinger Štefanija r. Stenberger (r. 1880.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
191. Spiegler Tereza/Rezika. (r. 1880.) krojačica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
192. Steiner (Ignaca) Blanka (r. 1903.). Židovka. Logor St. Gradiška 1942.
193. Steiner (Hinka) Hermina (r. 1873.). Židovka. Logor 1942.
194. Steiner/Štajner Silvija r. Stern (r. 1901.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942. Vratila se.
195. Stern Greta r. Pesah (r. 1895.). Židovka. Logor Loborgrad 23. II. 1942.
196. Stern (Samuela) Julija (r. 1874.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
197. Stern (Leopolda) Natalija (r. 1887.). Židovka. Logor.
198. Šalamon Laura (r. 1889.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
199. Štern Josipa (r. 1901.) Židovka. Logor 1942.
200. Štern Pepica (r. 1908.). Židovka. Logor St. Gradiška 1941.
201. Tauss Frida r. Hirschl (r. 1887.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
202.Toljević (Jure) Marija (r. 1880.). Srpkinja. Logor Jasenovac 1941.
203. Trautmann Berta r. Weimann (r. 1914.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
204. Trautmann Fani (r. 1866.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1942./KL Auschwitz.
205. Valić (Eugena) Elza (r. 1891.). Židovka. Logor ? 1944.
206. Vojnović Margita r. Hirschler (r. 1980.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
207. Weber Lota, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na mjestu logora "Danica).
208. Weiler Lotta/Lola/Letti r. Kollmann (r. 1899.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
209. Weiss Gizela r. Lausch, kroj. obrtnica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
210. Weiss Roza (r. 1870.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1942./KL Auschwitz.
211. Weiss Mirjana (r. 1941.) djevojčica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
212. Weiss Zora. Židovka. Logor. Vratila se
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
190
Podravski zbornik 2008.
uz
M
213. Wertheimer (Ferde) Mela (r. 1896.). Židovka. KL Auschwitz 1944.
214. Wolfensohn Erna. Židovka Logor. Vratila se.
215. Wolfensohn (Lea) Marta (r. 1916.) zubotehničarka. Židovka. KL Auschwitz 1942.
216. Wolfensohn Sofija/Sofi r. Rosenbaum (r. 1881.) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942. (Iz
Austrije).
217. Wolfsohn Danica, Dragica, (r. 1893.), kućanica, Židovka. Logor, (podaci sa spomen-ploče na
mjestu logora "Danica).
218. Wortman Frieda (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
219. Würzbenger Sofija (r. 1877.) trgovkinja. Židovka. Logor Loborgrad 6. II. 1942.
da
ra
g
ej
DONJA VELIKA
220. Bugarinović (Pere) Milka (r. 1937.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
221. Đurdević (Joke) Cveta (r. 1939.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
222. Đurdević (Milana) Joka (r. 1914.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
223. Đurdević (Milana) Nada (r. 1933.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942
224. Đurdević (Milana) Persa (r. 1920.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
225. Đurdević (Pere) Ankica (r. 1938.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
226. Kovačević (Anke) Ruža (r. 1925.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
227. Krainović (Bosiljka) Branka (r. 1940.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
228. Špoljarić Ana (r. 1915.) Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
229. Špoljarić (Milke) Ankica (r. 1940.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
230. Špoljarić (Milke) Nada (r. 1939.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
iv
pr
Ko
DONJARA
231. Oršoš (Mije) Ljubica (r. 1928.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
232. Oršoš (Mije) Neža (r. 1930.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
233. Oršoš (Mije) Rozalija (r. 1914.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
DRNJE
234. Amslberg Sidonija, (r. 1864.). Židovka. Logor St. Gradiška 1942.
235. Berkeš (Berkesz), Marija, (r. 1869.). Židovka. Logor Loborgrad 23. II. 1942.
ce
ni
ĐELEKOVEC
236. Štajninger (Roberta) Klara (r. 1905.). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
237. Sonnenschein/Sonenštajn (Roberta) Vilma (r. 1901.). Židovka. Loborgrad 1942.
GOLA
238. Baron, (Lazara Ernesta i Julije rod. Mautner) Berta, (r. 1872. u Toplici, kod Gole), Židovka.
Logor Jasenovac 1942.
239. Baron (Vilima) Berta, (r. 1881.). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
Podravski zbornik 2008.
191
240. Grünbaum Vilma (r. ...). Židovka. KL Auschwitz 1942.
241. Herzer Dragica r. Reitz (r. 1911. u Goli). Židovka. KL Auschwitz 1942.
242. Herzer (Julija/Dure/) Lea /Leja/ (r. 1940. u Goli). Židovka. KL Auschwitz 1942.
243. Špigler Vilma (r. 1912.). Židovka. Logor St. Gradiška 1942.
M
HLEBINE
244. Altarac (Mojsija) Hana, (r. 1915.). Židovka. Logor Jasenovac.
245. Schlesinger Helena (r. 1887.) kućanica. Židovka. Logor Loborgrad 1943.(42.)
uz
JAGNJEGOVAC
246. Levi (Maksa) Gizela (r. 1896.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
247. Levi (Maksa) Micika (r. 1891.). Židovka. Logor Jasenovac 1941.
g
ej
da
ra
KOPRIVNIČKI IVANEC
248. Einhorn (Lea) Lujza (r. 1885.). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
249. Lowenstein Ruža (r. 1904., Koprivnički Ivanec) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
250. Lowenstein N. (r. 1904., Koprivnički Ivanec) trgovkinja. Židovka. KL Auschwitz 1942.
251. Mojzeš Jula (r. 1912. ). Židovka. Logor 1942.
252. Mojzeš Ruža (r. 1932.) djevojčica. Židovka. Logor 1942.
KUZMINEC
253. Rosenheim (Gabrijela) Ruža (r. 1900.). Židovka. Logor.
iv
pr
Ko
LADISLAV SOKOLOVAČKI
254. Bednaić (Milana) Nada (r. 1929.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
255. Bednaić (Milana) Nedeljka (r. 1931.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
256. Bednaić (Milana) Nevenka (r. 1932.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
MALA MUČNA
259. Krajnović (Pere) Darinka (r. 1926.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
260. Krajnović (Pere) Desanka (r. 1933.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
261. Krajnović (Pere) Milka (r. 1929.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
ce
ni
LEPAVINA
257. Sonnenschein Vilma r. Eisenstadter (r. 1901.,Lepavina) kućanica. Židovka. KL Auschwitz
1942.
258. Sonnenschein (Oskara) Zora/Zorica (r. 1924., Lepavina) kućanica. Židovka. KL Auschwitz
1942.
NOVIGRAD PODRAVSKI
192
Podravski zbornik 2008.
262. Goldschmidt /Goldšmit (Ignaca) Fanika (r. 1898.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
263. Goldschmidt /Goldšmit (Antona) Vlasta (r. 1925.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
264. Hupert Gizela/Giza r. Amslberg (r. 1900.). Židovka. Logor Loborgrad 1941./ KL Auschwitz 1942.
265. Jelenić Berta (r. 1894.). Židovka. KL Auschwitz 1942.
uz
M
PETERANEC
266. Đorđević Ana (r. ...). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
267. Đorđević Draga (r. ...). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
268. Đorđević Ljuba (r. ...). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
269. Đorđević Stoja (r. ...). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
270. Eisenstather Matilda (r. ...). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
271. Mautner (Gustava) Margarita (r. 1908.). Židovka. Logor 1942.
272. Stemei (Šandora) Leopoldina (r. 1882.). Židovka. Logor 1942.
g
ej
da
ra
RASINJA
273. Blan (Šandora) Edita (r. 1908.) Židovka. KL Auschwitz 1942.
274. Grunberger (Šandora) Felicita (r. 1906.) Židovka. Logor Đakovo.
iv
pr
Ko
REKA
275. Bogdan (Đure) Ana (r. 1914.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
276. Bogdan (Franje) Jelica (r. 1917.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
277. Bogdan (Josipa) Eva (r. 1920.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
278. Bogdan (Nikole) Jana (r. 1921.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
279. Bogdan (Nikole) Jelka (r. 1923.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
280. Bogdan (Nikole) Katica (r. 1925.). Romkinja. Logor Jasenovac 1941.
281. Oršoš Kata (r. 1897.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
ROVIŠTANCI
282. Đurđević (Marka) Danica (r. 1920.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
283. Đurđević (Marka) Dragica (r. 1932.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
284. Đurđević (Marka) Ljubica (r. 1930.) djevojčica. Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
ce
ni
SIGETEC
285. Volfsan / Wolfsohn / Danica (r. ...). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
286. Wolfsohn Ludviga (r. 1897., Sigetec) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
SOKOLOVAC
287. Đurđević Treska (r. 1885.). Romkinja. Logor Jasenovac 1942.
288. Sonnenschein Ljubica r. Jungwirth (r. 1893., Sokolovac). Židovka. KL Auschwitz 1942.
Podravski zbornik 2008.
193
289. Sonnenschein Ruža (r. 1890., Sokolovac) kućanica. Židovka. KL Auschwitz 1942.
290. Sonnenschein Zlata r. Eisenstadter (r. 1920., Sokolovac) kućanica. Židovka. KL Auschwitz
1942.
291. Schwartz Ella r. Baum (r. 1891., Sokolovac). Židovka. KL Auschwitz 1942.
292. Zor Rozalija r. Handler (r. 1881., Sokolovac). Židovka. KL Auschwitz 1942.
uz
M
VELIKA MUČNA
293. Bonjhadi (Roberta) Sofija (r. 1910.). Židovka. Logor Jasenovac 1942.
294. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Bozsi (Bežika) r. Sternberger (r. 1905.) trgovkinja Židovka. KL
Auschwitz 1942.
295. Eisenstadter/Ajsenštajn/ Nerica (r. 1931.) učenica. Židovka. Logor Loborgrad ili KL
Auschwitz 1942.
g
ej
VLAISLAV
296. Štraus Ana (r. 1898.). Židovka. Logor Jasenovac 1944.
BILJEŠKE::
da
ra
ZABLATJE
297. Vajs/Weiss (Šime) Ruža (r. 1898.). Židovka. KL Auschwitz 1944.
ce
ni
iv
pr
Ko
1. Vidi: Zdravko Dizdar, Ljudski gubici logora "Danica" kraj Koprivnice, 1941.-1942. godine,
Časopis za suvremenu povijest 34 (dalje CSF), 2002., br. 2., str. 377-407. U najnovije vrijeme
u Hrvatskom institutu za povijest u okviru znanstveno-istraživačkog projekta "Ljudski gubici
Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata i poraća" provode su sustavna znanstvena istraživanja
na temelju izvorne arbivske građe, koja obuhvaćaju sve žrtve te okolnosti njihovog stradanja
bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku i političku pripadnost. U njih ulaze i istraživanja
o logoru "Danica", uključujući i ovaj prilog o ženama logorašicama, koja bi trebala završiti
monografskom obradom toga logora.
2. Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Zbirka dokumenata Službe državne sigurnosti
Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske (dalje: SDS
RSUP SRH), br. VI-1/791-93. (Matični list Stjepana Pižete, ustaškoj satnika Poglavnikove tjelesne bojne od 16. prosinca 1942.). Stjepan fileta je od 25. srpnja do 19. rujna 1941. bio ustaški
logornik u Koprivnici i zapovjednik logora "Danica", a od 19. rujna 1941. ustaški stožernik
Velike župe Bilogora u Bjelovaru {Koprivnički Hrvat Koprivnica, 26. srpnja 1941.; Narodne
novine, Zagreb, 19- rujna 1941.). Od 1944. do svibnja 1945. na dužnosti je u upravi logora i
Lepoglavi. Ustaški je bojnik u PTB-u. Povlači se u svibnju 1945. u Austriju, a zatim u Italiju
iz koje se premješta u Španjolsku, gdje si trajno nastanjuje radeći na radiopostaji Madrid kao
suradnik u emisiji za Hrvate.
3. HDA, Arhiva NDH, Fond: Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu 1941.-1942., kut.
194
Podravski zbornik 2008.
4.
uz
M
1. i 2. (dalje: UPK), dok br. 755. Bili su to uz poručnika Martina Nemeca, još razvodnik Pavao
Vidović, rojnik Josip Dadić te ustaše Stjepan Ranić, Stjepai Karoglan, Jure Budimlić i Tomo
Posejzi.
HDA, SDS RSUP SRH, Šifra 013.2. Red. br. 67. Martin Nemec. Zapisnik saslušanja od 9. i
20. VII. 1946. u Upravi državne bezbjednosti Narodne Republike Hrvatske (UDB-i NRH) u
Zagrebu te Zapisnik saslušanja od 12. IX., 6. i 7. X. te 4. XI. 1946. u UDB-i za okrug Bjelovar.
Tu je i presuda od 14. XII. 1946. Okružnog suda Bjelovar, te odbijenica molbe za pomilovanje
OS Bj. od 18.1.1947. te Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ od 25. II. 1947. Iz tih izvora su
uglavnom podaci koji se odnose na M. Nemeca. Dio iz dosjea Martina Nemeca, i to saslušanja
od 20. srpnja 1946. objavljen je: Franjo Horvatić, Logor Danica u Koprivnici, Podravski zbornik, Koprivnica, 1975., str. 43-46. Martin Nemec (Koprivnica, 15. X. 1890. - Koprivnica 17.
III. 1947.), trgovac, emigrirao 1933. u Mađarsku i nakon boravka u logoru Janka-pusta odlazi
u Italiju u ustaške logore i internaciju, odakle se vraća nakon osnivanja NDH s poglavnikom
dr. A. Pavelićem i njegovom skupinom ustaša kao član Poglavnikove tjelesne bojne, s činom
ustaškog poručnika. Na dužnosti ustaškog povjerenika za grad i kotar Koprivnicu te nadstojnika logora "Danice", čiji je i organizator, ostaje do lipnja 1941. Tada se vraća u Usrašku vojnicu
i srječe čin satnika. Od 1943. namješten je u vojnom redarstvu, kao upravitelj zatvora u Novoj
vesi, u Zagrebu, i imao je čin ustaškog pukovnika. God. 1944. je u Koprivnici, nakon što je
Crna legija protjerala partizane iz grada, te sudjeluje u istrazi proriv partizanskih suradnika.
U svibnju 1945. pri povlačenju u Sloveniji zarobljen je od partizana, ali je u Hrvatskoj uspio
pobjeći iz zarobljeničke kolone. Bježi u Mađarsku, gdje je od mađarskih vlasti 15. lipnja 1946.
uhićen i na zahtjev izručen radašnjim jugoslavenskim vlastima. Oktužni sud u Bjelovaru osudio ga je 18. prosinca 1946. na smrt vješanjem. Kazna je izvršena javno u krugu nekadašnjeg
logora "Danica".
HDA, UPK, dok. br. 692 i 725.-726.; Muzej grada Koprivnice, Zbirka - Logor Danica (dalje:
MGK, ZL "Danica"), Popis uhićenika u logoru "Danica" br. 291. do 300 od 18. do 28. IV.
1941.; prijepisi i kopije dokumenata i saslušanja iz Dosjea M. Nemeca, tridesetak izjava bivših
logoraša i očevidaca o logoru "Danica". Navedeni Pavao Gaži-Jandrin, bio je uhićen od partizana potkraj 1943. i od partizanskog Vojnog suda Komande kalničkog područja (dalje: VS
KKP) osuđen na smrt i strijeljan.
HDA, UPK, dok.br. 760.
HDA, SDS RSUP SRH, dok. br. VI-2/1055-1061 (st. sig.). Izvješće Aleksandra Seitza o putovanju u Koprivnicu i Đurđevac 4. svibnja 1941. godine.
Narodne novine, Zagreb, 9. svibnja 1941. Alojz Sabadi (u tisku i dokumentima vodi se i pod
pogrešnim prezimenom Somogy i Sobadi) angažira se u ustaškom pokretu 1942.-1943. kao zapovjednik Ustaške pripremne bojne u Koprivnici. Nakon što su partizani 7. XI. 1943. - zauzeli
Koprivnicu uhićen je i prebačen na Kalnik, gdje ga je 15.1.1944. VS KKP osudio na smrt te je
strijeljan.
HDA, UPK, dok. br. 590. Đuro Sajatović je kao ustaša ubijen od Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske (NOVH) tijekom rata.
da
ra
g
ej
6.
7.
Podravski zbornik 2008.
ce
9.
ni
8.
iv
pr
Ko
5.
195
uz
M
10. HDA, SDS RSUP SRH, Šifra 013.2. Red. br. 67. Saslušanje M. Nemeca od 20. VII. 1946. u
UDB-i NRH. Ovaj Nemecov izvještaj imao je posebnu važnost jer pokazuje sudjelovanje pripadnika SS-a (Schreiber) u organiziranju logora u NDH kao i prijedloge smještaja i upućivanja
u radne-koncentracijske logore Židova. Vjerojatno je njemačka procjena bila da i uz planiranu
navedenu židovsku radnu snagu eksploatacija glogovačkih rudnika ne bi bila baš rentabilna
te se od toga odustalo, a moguće je da se nije htjelo izazvati negativno reagiranje pučanstva
Podravine zbog razloga koje je i Nemec naveo, a i onako su Nijemcu proizvedenu rudu nesmetano mogli koristiti. 0 navedenim rudnicima vidi: Mira Kolar-Dimitrijević, Rudnici ugljena
u Glogovcu do 1941. godine, Podravski zbornik, Koprivnica, 1977., 30.-38.
11. HDA, Grada NDH, dok. inv. br. 27.146, 27.592 i 28.233. Sačuvani popis donosi 165 židovskih
omladinaca, jer su trojica nakon molbi rodbine i intervencija ubrzo bili pušteni te se taj broj
najčešće navodi u literaturi. O trojici koji su preživjeli ustaške logore vidi iskaz jednog od njih:
Božo Švarc, Put do slobode, Jevrejski almanah, 1965.-1967., Beograd 1967., 201.-2004.
12. HDA, UPK, dok. br. 725.-726. i 1018.
13. HDA, SDS RSUP SRH, Šifra 013.0 Red. broj 14. Rekonstrukcija ustaškog aparata i pokreta na
području kotara Koprivnica (Elaborat /uz prijepise pojedinih sačuvanih dokumenata, iz kojih
su navedeni podaci/).
14. Narodne novine, Zagreb, 5. VI. 1941. Hermanu je sravljeno u dužnost "da konačno provede
organizaciju ustaša u kotaru Koprivnica i predloži ostale dužnosnike na imenovanje Glavnom
usraškom stanu", što je on i proveo. Herman je i nakon smjene potkraj srpnja 1941. ostao na
dužnosti u Ustaškom logoru Koprivnica, a 1942. odlazi u Zagreb u Željezničku ustašku bojnu
u kojoj ostaje do kraja rata te mu je dalja sudbina nepoznata.
15. HDA, UPK, dok.br. 413.
16. HDA, UPK, dok. br. 313., 327. i 341. - 343.
17. HDA, UPK, dok. br. 764., 795., 838., 922-923. Tako je Herman konstatirao kako je prema
zapovijedi RAVSIGUR-a od 24. VI. 1941. bilo zabranjeno otpremati pakete sa živežnim
namirnicama za Srbijance i Zidove koji se nalaze u koncentracijskim logorima ili pod paskom
te je pošta bila obvezna takve pakete vratiti na mjesto predaje. Dok one pakete koji stignu, a
nisu deklarirani kao živežne namirnice, a sumnjivi su da ih ipak sadrže imaju se prije uručenja
pregledati u prisutnosti, odnosno posredstvom zapovjednika logora. Zato je na koprivničkoj
pošti bio određen jedan honorarni činovnik da svakog dana u 15 sati prisustvuje pregledu
sumnjivih paketa i podnosi izvješće. Navodi se kako je ustanovljeno da je 21. VI. 1941. jedna
žena predala redovno na poštu neke listove - pisama (preporučeno) od interniraca, koje joj je
predao jedan internirao koji je išao na rad u okolicu Koprivnice.
18. HDA, UPK, dok.br. 590. i 783.
19. HDA, SDS RSUP SRH, dok. br. VI. - 2./1055. - 1061. (sr. sig.). Tako je npr. Povlašćeno gospodarstvo d.d. NDH iz Zagreba 10. VII. 1941. otpremilo u logor "Danicu" 50 kvintala graha i
100 kvinrala kukuruza o ćemu je izdalo potvrdu.
20. HDA, UPK, dok. br. 1034. Za razliku od logora "Danica" istodobno su u ustaškom logoru
Kerestinec pravljeni popisi oduzetog novca i dragocjenosti kao i popisi njihove upotrebe i za
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
196
Podravski zbornik 2008.
uz
M
izdržavanje logoraša (koji su gotovo u cijelosti sačuvani). Vidi: Zdravko Dizdar, Logor Kerestinec, Povijesni prilozi br. 8,1989., srr. 151.
21. 0 tome je povremeno izvještavao i tisak. Tako npr. Hrvatska ovnova (Đakovo, 25. V. 1941.
piše o logoru i zatočenicima: "Nedaleko od Koprivnice u velikoj napuštenoj tvornici umjetnog
gnojiva 'Danici' nalazi se zatvoreno preko 1000 četnika iz raznih krajeva Hrvatske. Tu su skupljeni oni najgori, koji su najviše jada zadavali hrvatskom narodu". List dalje navodi da zatvorenici zatrpavaju protutenkovske rovove duž hrvatsko-madarske granice koji su kopani 1940.
godine, napominjući kako "su se zapravo sami pobrinuli za svoj sadašnji posao, a Hrvatska ih
ne mora baš posve badava hraniti".
22. HDA, Policijski karton br. 1130 (Marija Eker); Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnica 1941.-1942. (dalje UPK), red. br. 918-919. i 925-927., kut. 1.; ZKRZ GUZ 2624/31-45,
kotar Bjelovar, kut 34. i ZKRZ GUZ 2625/1946., kut. 91.; ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br.
745., kut. 640. i SDS RSUP SRH, dok. br. I V-l/20-22 (stara sig.)..
23. Postoji naznaka da je s bjelovarskog područja u logoru "Danica" bila na kratko po jedna manja
skupina Zidova i Srba, među kojima je možda bila i po koja žena, ali za sada nemamo drugih
podataka. Vidi: Državni arhiv Bjelovar (dalje DA Bjelovar), OK IV. A. - Zapisnici i izjave pravoslavnog svećenstva danih pri Komesarijatu za izbjeglice u Srbiji (1941.-1943.) o progonima
Srba u Hrvatskoj. Tako npr. u izjavi paroha Svet. F. Eskića od 28. III. 1943. navodi se da je iz
Velike Pisanice bilo otjerano 10 porodica u Koprivnicu u logor "Danica", ali nemamo njihovih
imena ni druge podatke. HDA, Policijski karton br. 2099 (Kata Kaiš), 2389 (Antea Korčulanin) i 2390 (Katica Korčulanin); Fond: Opće upravno povjereništvo kod II. armije talijanske
vojske 23. III. 1942 - Kotarskoj oblasti Dubrovnik, inv. br. 13-465.; UPK, dok. red. br. 918919. i 925-927.; ZKRZ Zh ad. br. 19044.-19058., kut. 308. (tu je jedna dopisnica iz Koprivnice
od 13. XII. 1941. dvije dopisnice iz St. Gradiške iz 1943. te otpusnica iz logora St. Gradiška za
Anteu Korčulanin od 22. XII. 1943.) i SDS RSUP SRH, br. 1549., K-23, i 1-28/350 (iz kojeg
je navedeni citat).
24. HDA, ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br. 167., kut. 640.
25. HDA, Policijski karton br. 3665 (Marija Pichler), 3667 (Ružica Pichler) i 6297 (Ivana Werner);
ZKRZ GUZ br, 2624/142. Korar Đurđevac, kut. ii.Jevreji. Žrtve rata 1941.-1945., n. dj., str.
151.; Spisak žrtava logora Jasenovac 1941.-1945-, n. dj., stt. 347. i 349. Ima nekih iskaza da je
tijekom ljeta 1941. bilo s područja Virja (Trnje i Haračanovo) odvedeno oko 200 Roma i iz
Molvarskih Ledina i Gornje Sume 55 Roma u logor (ali se ne navodi koji), a isti se drugdje više
ne navode. Ako su ti podaci točni onda su ti Romi najvjerojatnije bili uhićeni s drugim Romima s područja đurđevačkog kotara krajem 1941. i početkom 1942. (npr. iz naselja Đurđevački
Peski na periferiji Đurđevca s oko 300 ljudi, zatim Kalinovački Peski s 40 ljudi, Lepa Greda i
Hladne Vode kod Ferdinandovca sa 65 osoba), koji su prema drugim izjavama bili odvedeni u
logor Jasenovac gdje ih se u popisima stradalih dio i navodi.
26. HDA, Policijski karton br. 3665 (Marija Pichler), 3667 (Ružica Pichler) i 6297 (Ivana Werner);
ZKRZ GUZ br, 2624/142. Korar Đurđevac, kut. ii.Jevreji. Žrtve rata 1941.-1945., n. dj., str.
151.; Spisak žrtava logora Jasenovac 1941.-1945-, n. dj., stt. 347. i 349. Ima nekih iskaza da je
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
197
uz
M
tijekom ljeta 1941. bilo s područja Virja (Trnje i Haračanovo) odvedeno oko 200 Roma i iz
Molvarskih Ledina i Gornje Sume 55 Roma u logor (ali se ne navodi koji), a isti se drugdje više
ne navode. Ako su ti podaci točni onda su ti Romi najvjerojatnije bili uhićeni s drugim Romima s područja đurđevačkog kotara krajem 1941. i početkom 1942. (npr. iz naselja Đurđevački
Peski na periferiji Đurđevca s oko 300 ljudi, zatim Kalinovački Peski s 40 ljudi, Lepa Greda i
Hladne Vode kod Ferdinandovca sa 65 osoba), koji su prema drugim izjavama bili odvedeni u
logor Jasenovac gdje ih se u popisima stradalih dio i navodi
27.Državni arhiv Zagreb, Urudžbeni zapisnik Ustaškog redarstva Zagreb, 1941. U zapisniku piše
krivo prezime Sarapin. Ne nalazimo je na popisu stradalih Glinjana tijekom II. sv. rata, dok su
svi ostali logoraši "Danice", izuzev jednoga, stradali u drugim logorima.
28. HDA, Policijski kartoni br. 2721 (Lemaić Maša); 2722 (Lemaić Pepa) i 2723 (Lemaić Pepa ml).
29. HDA, ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br. 228., 514., 559., 765. i 832., kut. 640. U nekim izjavama
se spominju još dvije žene i to Ana Stoponja i Julka Jagić iz Orlovca, ali to ne potvrđuju druge
izjave niti dokumenti te ih nisam unio. Inače su iste stradale u logoru Jasenovac 1942. Zapisnik
Vukosave Radeke od 27.1. 1951. kod Okružnog suda Karlovac. Vidi: Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida, knj. 1., Beograd, 1988., str. 244-246. U literaturi se spominje još i Janja
Goljak, domaćica, pripadnik Karlovačke udarne grupe da je bila u logoru "Danica" i tamo
stradala, ali za tu tvrdnju nedostaju drugi izvori te je nisam naprijed unio. Vidi: Milan Bekić,
Ivo Butković i Slavko Godstein, Okrug Karlovac 1941., Zagreb, 1965., str. 315 i 346.
30. Zapisnik Vukosave Radeke od 27.1. 1951. kod Okružnog suda Karlovac. Vidi: Milan Bulajić,
Ustaški zločini genocida, knj. 1., Beograd, 1988., str. 244-246. U literaturi se spominje još i
Janja Goljak, domaćica, pripadnik Karlovačke udarne grupe da je bila u
31. A. Pavelić je 30. travnja 1941. donio Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, kojom je propisano koje su to osobe arijevskog podrijetla, i Zakonsku odredbu o zaštiti arijevske krvi i časti
hrvatskoga naroda, kojom se zabranjuje brak između Zidova s osobama arijevskog podrijetla.
Narodne novine, Zagreb, 30. IV. 1941. i Hrvatski narod, Glasilo hrvatskog ustaškog pokreta,
br. 78, Zagreb, 1. V. 1941. Zatim slijedi 5. lipnja 1941. Zakonska odredba o obveznoj prijavi
imetka Židova i židovskih poduzeća i Zakonska odredba o srečavanju prikrivanja židovskog
imetka uz predviđene kazne za njihovo kršenje od jedne do pet godina zatvora te oduzimanje
imovine. Narodne novine, Zagreb, 5. VI. 1941.
32. Koprivnički Hrvat, Koprivnica, 7. VI. 1941.
33. HDA, Fond: Ravnateljstvo ustaškog redarstva - Židovski odsjek, dok. br. 27588.
34. HDA, Fond: Ustaško redarstveno povjereništvo - Židovski odsjek br. 1297. od 12. VII. 1941.
Hermanov dopis iz Koprivnice od 7. srpnja.
35. Hrvatski narod, br. 133, Zagreb, 27. VI. 1941.
36. To su bile: Regina Schwartz i Johana Rosenberger, obje zbog starosti, Hana Scvvartz, vlasnica
hotela Car, Božika Kollmann, koja je bila u bolnici, Elsa Furedi r. Fischl i Helga Ftiredi, jer su
pred uhićenje bile otišle iz grada, Milan Schwartz, dr. Branko Schwarrz, Izidor Litvan i Stjepan
Mašansker, sva četvorica zbog mješovitih brakova i Branko Griingold jer je prije otišao iz
gtada. Tu su još Ivo Fuchs i dr. Albert Henrich koji su bili u jugoslavenskoj vojsci kao rezervni
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
198
Podravski zbornik 2008.
uz
M
časnici i potom došli iz njemačkog zarobljeništva.
37.Bili su to: ing. Ljudevit Schontag, Aga, Branko, Filip, Ivo i Tomo Eisenstadter, dr. Slavko Hirschl, Mario, Silvio/Smiljan/ i Srećko Steiner).
38.HDA, Fond: UPK, kut. 1.; ZKRZ GUZ br. 2235/27h/1945.; M. Švob, Zidovi u Hrvatskoj židovske zajednice, knj. II, Zagreb, 2004., 326 i 327.; Jasenovac- žrtve rata prema podacima
Statističkog uvoda Jugoslavije, Bošnjački institut, Zurich-Sarajevo, 1998., 467.
39. HDA, Policijski karton br. 2490 (Milovan Krajčinović).
40. Što se tiče socijalne strukture Srba njih čak 72 su bili ratari, 9 ih je bilo željezničara i konduktera, po 2 žandarmerijska narednika, lugara, kovača, jeromonaha iz Manastira Lepavina i domaćice te po jedan oficir, profesor-paroh, rezervni podoficir, odvjetnik, činovnik i stolar, većina
ih je bila uhićena kao "četnici", premda je manji broj njih bio u četničkoj organizaciji, dok su
ostali uglavnom bili članovi Jugosokola, odnosno glasači JNS-e i JRZ-e, a bila je nekolicina
članova i pristalica SDS-a i KPH. Pušteno je iz logora "Danica" ili drugih logora i spasilo se
njih 6, troje ih je stradalo u logoru Jasenovac, a svi ostali u logoru Jadovno, osim jednog koji je
pobjegao u partizane, a potom strijeljan kao četnik.
41. HDA. UPK, dok. br. 376.-377. i 412.-418.
42. Socijalna struktura Hrvata logoraša "Danice" bila je slijedeća: šef policije, žandarmerijski
narednik, odvjetnik, sudac, pripadnik financijske kontrole, dva činovnika i 2 željeznička
činovnika i ostali ratari. Uhićeni su uglavnom kao "četnici" i "režimlije", a nekoliko i kao
istaknuti HSS-ovci, premda je medu njima bilo i nekoliko članova KPH. Šestero ih je pušteno
iz logora "Danica" i logora Gospić, ali je jedan potom uhapšen, osuđen i strijeljan, inače bio je
član Kotarskog komiteta KPH Koprivnica. Ostali su stradali bilo u logoru Jadovno ili logoru
Jasenovac. Sto se tiče logotaša "Danice" slovenske nacionalnosti i on je optužen kao "četnik",
a prema nekim podacima nakon nekoliko mjeseci boravka u logoru bio je pušten.
43. Jasenovac - žrtve rata, 464-478. Za razliku od izvornog popisa, prema kojem sam naveo gornje
podatke, a koji postoji u HDA u Zagrebu, u ovom popisu za dio Roma nije navedena nacionalna pripadnost dok je za neke navedeno da su Hrvati ili Srbi, čini se prema vjeroispovijesti
- rimokatoličkoj, odnosno pravoslavnoj.
44. HDA, ZKRZ Zh. Zapisnik D. Grgurevića pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina kotara Krapina od 22. VIII 1945. u Krapini br. 60/1945.
45. HDA, UPK, dok br. 1254. Zapisnik saslušanja Ustaške sttaže "Danica" od 14. lipnja 1941. nad
uhićenima Danicom i Darinkom Vujić i Savkom Letina.
46. HDA, UPK, kut. 1, dok. 1251. -1255. Ustaškom povjerenstvu za grad i kotar Koprivnicu
posebno je ispitivalo Danicu Vujić kod koje su pti uhićenju "u blizini logora" pronašli pisani
list (koji je ona pokušala zubima potrgati), u kojem je, nakon što je ćula od drugih žena da će
im "muževi biti otposlani u logor na more i da ih nikada više neće biti natrag", napisala mu
na tom listu papira da s njome "pobjegne nekuda daleko gdje nas nebi našli". I kod Darinke
Vujić je zaplijenjeno pismo za muža Radovana, koje mu je namjeravala predati. Zbog njegovog sadržaja ciriram ga u izvornom obliku: "Srdačni Pozdrav. Drago moje srce moguti javiti
dasmo žive i zdrave koje zdravlje i tebi želim. Dragi moj mili Radovan neznam štoću bez tebe,
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
199
uz
M
bez tebe mije jako teško ali moram da trpim pa ja mislim daće i meni nekad svanuti ali je meni
teško čekati. Dragi moj Radovan ti nemoj misliti daću ja tebe zaboraviti je tebe nemogu zabotaviti jer dobro je teško zaboraviti a tisi meni dobar bijo i ja tebe srce moje Drago neću nikad
zaboraviti i uz neveriti jacu tebi biti uvjek vjerna i dobra a ti nemoj za mene zabotaviti a ja ću
tebi uvjek biti vjerna i uvjek ću se za tebe starati dami ne budeš gladan jacu tebi nositi jesti ali
meni neće imati tko a ja ću doći u tavnicu u kakvoj si i ti a nisam kriva a nebojim se ni zatvora
koliko batina ali mi uteći neće zato štosam okopala tepice na antunovo a bilo je zabranjeno
ali meni nije bilo za markirar kad imam posla a sama sam ali kako bog da već ako me budu u
zatvor strpali dame bar tuj k tebi dopremu onda nebi žalila ali neznam staće mama sama kod
kuće a ti zlato moje milo sjeti se naše negdašnje šale i našega miloga spavanja zlato moje ti
degod budeš tise mene sjeti jer sam ja tvoja vjerna i poštena žena i toti nemoj mislit daja tebe
štime varam nego ti pišem istinu ja tebi nisam bila nevjerna nikada pa nisam niti sada je sada
imam svoga jada i teteta svakakvoga a ne gluposti na misli srce moje retke su koje su svome
mužu vjerene i dobre a ja tebi jesam i moja me narav nato ne navada dabi ja skim šta imala
svoga nemam tuđeg neću a i svoga nebi dala nikomu samo da imama Zlato moje jasam gadno
čula davi budete išli na more na 15 a ne kuć pamoguće tišto zanaš parni nećeš kazat time nećeš
žalostiti a jasam svedno žalostna kad se sjetim kako je tivi ali kad ti pomoći ništa nemožem a
sad više ništa zlato moje nego primi nebrojeno pozdrava od svoje nezaboravljene žene Zlato
moje zbogom dovidenja Zbogom ostaj Zbogom", (dok. br. 1251-1252.)
47. Jasenovac - žrtve rata, 516.
48. HDA, Policijski karton br. 1149. Prema nekim podacima puštena je bila još iz logora "Danica".
49. HDA, ZKRZ Zh br. 24.676-24.683., kut. 352. Uhićeni Ludbrežani prema socijalnoj strukturi
bili su: trojica odvjetnici, te po jedan inženjer, student, strojar, sudski prislušnik, apsolvent
filozofije, direktor banke, ratar i kućanica, a prema nacionalnoj pripadnosti bilo je 6 Zidova,
4 Hrvata i 1 Stbin. Prema političkoj pripadnosti većina su bili članovi i glasači HSS-a, dok
ih je nekoliko bilo članova KPH. Svih šest Zidova i dvojica Hrvata su uhapšeni kao ustaška
reakcija na sabotažu komunista na PTT veza uz prugu Ludbreg - Koprivnica izvršenu 14. VII.
1941. Nakon intervencija Hrvati su poslije nekoliko dana pušteni, a Židovi su bili prebačeni
u Zagreb, zatim dalje u Gospić i okolne logore da bi potom bili svi prebačeni u logor Jasenovac, gdje su muškarci stradali, dok je žena stradala u logoru Lepoglavi. Ostala dvojica Hrvata
hapšeni su odmah nakon nekoliko dana po proglašenju NDH kao komunisti i internirani u
logor Lepoglavu. Njima je tu priključen i jedini Srbin hapšen kao "četnik" prebacivši se iz
logora "Danica". Svi su u srpnju 1941. prebačeni u Gospić. Srbin je prebačen u logor Jadovno,
gdje je stradao, dok su Hrvati ptebačeni u logor Jasttebarsko i odatle sredinom rujna 1941. u
logor "Danicu". Tu su obadvojica 1942. puštena na slobodu. Po izlasku obadvojica stupaju u
partizane i jedan je kao komandant postao general, a drugi partijski radnik.
50. HDA, Policijski kartoni br. 139 (Sofija Bakarić), 771 (Katica Čalija) i 3159 (Danica Miličević).
Dana Miličević, Upredvorju pakla, Otpor u žicama - sjećanja zatočenika, knjiga draga, Beograd
1969., 696.-702.
51. Prema nacionalnoj pripadnosti bilo je 199 Srba, 2 Hrvata i 1 Židov. Prema socijalnoj pripadno-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
200
Podravski zbornik 2008.
uz
M
sti čak ih je 178 ratara, zatim slijede: 6 kućanica, željezničara, po 3 gosrioničara, trgovca i radnika, po dvoje pravnika i službenika, te po jedan trgovac i gostioničar, odvjetnik, ekonomist,
pravoslavni svećenik, željezničar, prometnik, nadzornik pruge, ložač lokomotive, zvaničnik,
nastavnik građanske škole, dak, krojač, bačvar, mlinar, mehaničar, brijač, opančar, pekarski
radnik, trgovački pomoćnik, carinski pripravnik i grobar. Gotovo 90% ovih ljudi je hapšeno
pod kvalifikacijom "četnik". Nedostaju dokumenti iz kojih bi se vidjelo koliko ih je zaista bilo
u četničkoj organizaciji koja je prije rata postojala na pakračkom kotaru, no po svemu sudeći
veći broj ovih ljudi su bili članovi, simpatizeti i glasači JNS-e i JRZ-e. Medu uhapšenima nalazilo se i nekoliko pripadnika SDS te KPH, medu kojima Jovica Marković, član Mjesnog komiteta KPH Zagteb 1940. Na molbe i intervencije 6 Srba (4 muškarca i 2 žene) bili su pušteni iz
logora. Četvero ih je poginulo u logoru Jasenovac, a svi ostali u logoru Jadovno, kod Gospića
u kolovozu 1941. gdje su bili prebačeni iz logora "Danica".
52. HDA, ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br. 456., 733. i 765., kut. 640.
53. Prema nacionalnoj strukturi bilo je Srba 61 i 13 Hrvata. Prema socijalnoj strukturi bilo je
40 ratara, 16 radnika, po 2 gostioničara i postolara, te po jedan trgovac, učitelj, pekar, lugar,
opančar, umirovljenik, arhivar u mirovini, mehaničar i šofer, trgovački pomoćnik, stolarski
obrtnik, električar i željezničarski činovnik. Više od 30 Srba i dvoje Hrvata bili su uhićeni pod
inkriminacijom da su "četnici", no većina ih je bila članovi, simpatizeri i glasači JNS-e i JRZ-e.
Medu njima bilo je nekoliko ptipadnika i simpatizera i drugih političkih stranaka u prvom redu
SDS-a i KPH-a. Petorica Hrvata su hapšeni "kao komunisti", od kojih je jedan bio do pred
rat član Okružnog komiteta KPH Sisak, a dva člana KPH bili su istaknuti partijski i sindikalni
radnici. Šestero Hrvata (od kojih jedna žena) hapšeni su "radi kriminala". Jedna obitelj od 4
člana, od kojih 2 djece, bili su uhićeni radi veze s NOP-om i početkom 1942. internirani u
logot "Danicu", gdje su i stradali. Od ostalih njih 36 je bilo ptebačeno u Gospić i potom u
logor Jadovno, gdje su stradali, a 4 ih je bilo prebačeno i stradalo u logoru Jasenovac. Preosrali
su pušteni na slobodu i to 9 iz logora "Danica" i jedan iz logora Jasenovac, dvojica su bili Srbi,
a 9 Hrvati, od kojih i navedena žena.
54. Hrvatske novine, Glasilo HOP-a za Veliku župu Gora, Sisak, God. XVII, br. 47, prosinac
1941., str. 10. (Rozalija Rukavina). HDA, ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br. 24. i 25., kut. 640.
55. Svi su bili Htvati, radnici raznih struka i par obrtnika, članovi KPH i aktivisti sindikata, pohapšeni pred rat (osim jednog slučaja) i internirani u Kazneni zavod Lepoglavu. Ustaše su ih sve
odatle u srpnju 1941. prebacile u Gospić, a odatle neke i u logot Jadovno. No svi su 20. i21.
VIII.194l. prebačeni u logor Jastrebarsko i odatle nakon oko mjesec dana u logor "Danicu".
Odatle su svi 13. XII. 1941. ptebačeni u Zagreb i nakon par dana u logor Jasenovac, a početkom 1942. u logor Staru Gradišku. Odatle su dvojica puštena, dvojica upućena ptisilno na tad
u Njemačku i žena zamijenjena i tako ostali živi. Uključili su se aktivno u NOP. Jedan je ubijen
na putu iz logora Lepoglava u logor Jasenovac 1945., dok su svi ostali 27. III. 1942. osuđeni i
zatvoreni u starogradišku "ćeliju smrri" re nakon izvjesnog vremena umrli od žeđi i gladi.
56. Ostalih petero logoraša Danice bili su Hrvati i uhićivani su kao "nepoćudni". Medu njima bio
je i Gabrijel Santo, tada sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i član Okružnog komiteta KPH
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
201
uz
M
Varaždin. U logoru "Danica" se nalazio od 23. V. do 16. VI. 1941. kada je pušten iz logora.
Već u kolovozu 1941. organizator je i rukovodilac Varaždinske partizanske grupe, re na raznim
političkim i vojnim dužnostima u NOVH ostaje do kraja rata. Jedan je stradao pretpostavlja se
u logoru Jasenovac, a ostali su pušteni iz logora.
57. Daljnja sudbina nepoznata, na objavljenom popisu stradalih Zidova u Varaždinu nema je. Vidi:
Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, knj. II., 547.
58. HDA, ZKRZ Zh, Koprivnica, red. br. 392., kut. 640. Za nju se ne zna gdje je točno stradala.
Prema nacionalnoj strukturi bilo je 37 Srba, 13 Hrvata i 1 Židovka. Većina je uhićivana pod inkriminacijom da su "četnici" ili kao "nepoćudni". Sttadalo ih je ukupno 40 u raznim logorima.
59. Anđela Srajber - Hrvatin, Aktivnost naprednih studenata na medicini, Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941.-1945-, knj. II, Zagreb, 1984., 211-214. Ona piše: "Nakon
stvaranja NDH, u ljeti 1941., odnosno 15. srpnja poslije ubistva ustaškog agenta Ljudevita
Tiljka i bijega naših drugova iz Kerestinca, uhapsili su nas za odmazdu po spisku iz 1940.
godine, to jest sve one koji su se zatekli u Zagrebu. Zadržali su nas kao taoce. Mi uhapšene
studentice ktaće smo vrijeme boravile na policiji, a zatim smo otpremljene u kaznionicu u
Gospić, pa u Jastrebarsko i. konačno u koncentracioni logor Danica, kraj Koprivnice." Od
uhićenih studentica navodi: Zoru Vučilovsku, Jelku Pachl, Sofiju Jović, Melitu Pavetić i Steficu
Košćak, te nastavlja: "Prilikom slanja u logor, već na zagrebačkom kolodvoru uklopili smo
se u transport koji je vozio drugove i drugarice iz Lepoglave, i od tada mi smo ušli u njihovu
zajednicu. Medu tim drugaricama bile su naše poznate revolucionarke Anka Burorac, Maca
Gržetić, Ljubica Sagi, zatim Hela Silinger, Anđela Durman, Herta Bubanj. Ukupno nas je
bilo oko 30". I Jelka Pachl u svom sjećanju navodi kako su ustaše 28. VII. 1941. od uhićenih
prozvali nju, studenticu filozofije, i još šest studentica i to: S. Jović, st. medicine, M. Pavetić,
st. filozofije, A. Srajber, st. medicine, Z. Vučilovski, st. kemije i S. Košćak, st. medicine, te još
Katicu Ftgec, Dragicu Cika i Luciju Borjan te su se na zagrebačkom kolodvoru našli s intetnicima iz Lepoglave: Ankom Butorac, Macom Gržetić, Verom Jelić, Ružom Markotić, Beškom
Turković, Ljubicom Dobrinović-Sagi i drugima te su skupa stigli u kaznionicu u Gospić. Vidi:
Helena (Jelka) Pachl-Mandić, Jedna logoraška odiseja, Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941.-1945-, knj. I, Zagreb, 1984., 355-365. No, nekoliko tih žena neće se s njima vratiti
u logor "Danicu" jer su bile ubijene u logorima Jadovno kod Gospića i Matejni na otoku Pagu
kao npr. Mila Hercog, Mira Sachs i Glinka Korporić, ili su uspjele izaći iz logora u Jastrebarskom npr. Melita Pavetić.
60. HDA, Fond: SDS RSUP SRH, dok. br. VI-1/791-93. (st. sig.).
61. Većina ovih izjava preživjelih žena logorašica i pojedinih logoraša (koji u izjavama govore i o
ženama) nalazi se u HDA, u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske i fondu bivšeg SUBNOR-a Hrvarske. Ostale se nalaze u povijesnim
athivima u Bjelovaru, Karlovcu, Sisku, Gradskom muzeju u Koprivnici, te u arhivima Srbije
u Beogradu i BiH u Sarajevu, kao i kod pojedinih organizacija i pojedinaca. Nekoliko sjećanja
zena logorašica "Danice" objavljeno kao npr.: Dana Miličević, U predvorju smrti, Otpor u
žicama, Sećanja zatočenika, knj. 2., Beogtad, 1969-, str. 696.-702.; Maca Gržerić, Bijeg iz "Da-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
202
Podravski zbornik 2008.
uz
M
nice", isto, str. 707.-713. i Helena /Jelka/ Pachl-Mandić,/f(/n" logornika odiseja, Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941.-1945-, knj. I, Zagreb, 1984., str. 355.-365. No, veći
dio njihovih izjava odnosi se na prikaz boravka u drugim logorima u kojima su bile zatočene
prije ili poslije logora "Danica".
62. HDA, Fond: ZKRZ AK, kut. 689. Izvješće Gradske komisije za utvrđivanje zločina okupatora
i njegovih pomagača u Koprivnici iz svibnja 1945. upućen Okružnoj komisiji u Bjelovar o
osnutku i djelovanju koncentracijskog logora "Danica".
63. Okružni sud Bjelovar, dosje Martina Nemeca, zapisnik o saslušanju kod UDB-e u Koprivnici
4. kolovoza 1946. Martina Kokora, iz Koprivnice, bivšeg blagajnika u logoru "Danica" 1941.1942. godine. No, ova tvrdnja nije se mogla potvrditi ni dokumentima ni na terenu otkrivanjem grobnice strijeljanih. Ako se to i dogodilo onda bi se to strijeljanje moglo odnositi na
ubijene Rome s koptivničkog područja.
64. Anre Dobrila Pepo, Prilozi za povijest NOB-e koprivničkog kraja od 1941. do 1944. godine,
Koprivnica, 1983., 25.
65. DA Bjelovar, OK IV. A. Zapisnički iskaz dr. Ante Sumanovića od 27. X. 1942. sastavljen u
Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogtadu.
66. HDA, Fond: ZKRZ GUZ br. 2454/46., kur. 90. Zapisnik dr. Frana Praunspergera od 9. VIII.
1945. Gradskoj komisiji Križevci; Fond: UPK, dok. br. 740. U tome dokumentu Ustaško
povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu mole 11. svibnja 1941. Gradsku bolnicu u Koprivnici
"da sve od primljenih na liječenje u bolnicu interniraca upute nattag u logor Danicu""
67. Dopis Ministatstva zdravstva RAVSIGUR-u NDH od 18. V. 1942. u svezi pojave tifusa u
židovskom logoru Đakovo navodi se i slijedeće: "Primjer uspješno provedenih zdravstvenih
mjera u logoru "Danica" kod Koprivnice u lipnju 1941. pokazuje da se usklađenim radom
zdravstvenih oblasti sa drugim odgovornim čimbenicima dade posvema otkloniti opasnost
širenja priljepčivih bolesti". Faksimil dokumenta vidi u knjizi M. Svob,n. dj., knj. I, str. 420.
68. HDA, Fond: NDH, dok. inv. br. 27.815. i 28.657.
69. HDA, Fond: Komunistička partija (dalje KP)-100/4733. Prema tom izvoru komunisti su u
logoru "Danica" već u svibnju 1941. osnovali posebno "zajedničko kolektivno gospodarstvo"
u kojem je u kolovozu 1941. bilo 108 ljudi (broj se mijenjao) "za koje se je zajednički kuhalo
kada i ukoliko je bilo moguće", dok se hrana dobivala izvana preko postojećih partijskih veza.
70. HDA, Fond: KP-100/4733. Dr. F. Winter uhićen je 21. travnja 1941. u Bjelovaru od ustaša i
pod pratnjom je sa skupinom Bjelovatčana preko Zagreba, nakon nekoliko dana stigao u logot
"Danicu". U izvješću navodi kako se ubrzo u svibnju 1941. u logoru "Danica" našlo oko 50
članova KP, koji su osnovali svoj logorski odbor koji je rukovodio cjelokupnim političkim
radom. Tako je bilo osnovano nekoliko manjih skupina s kojima je Winter, s Jovicom Markovićem, članom MK KPH Zagreb, reoretski radio, dok su drugi članovi KP u logoru radili "sa
ostalim logorašima i sa širim krugom simpatizera". Tako je - nastavlja Winter - bilo "osnovano
zajedničko kolektivno gospodarstvo za 108 ljudi za koje se je zajednički kuhalo kada i ukoliko
je bilo moguće". Istodobno je odbor usposravio vezu s partijskim rukovodstvima izvan logora
(u Bjelovaru i Zagrebu) i u dogovoru s njima radio na organiziranju bijega pojedinaca i skupi-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
203
uz
M
na istaknutijih komunista iz logora "Danice". No, prije nego što se prišlo ostvarenju toga plana
Winter je 11. kolovoza 1941. sa skupinom od 50-ak članova HSS-a pušten iz logora "Danica",
a u povodu pristupanju skupine rukovodilaca HSS-a na čelu s Jankom Tortićem ustaškom
pokretu. 0 tome opširnije vidi: Fikreta Jelić-Butić, Hrvatska seljačka stranka, Zagreb, 1983, str.
52.-65.
71. Ivo Bodlović, Otpor, Četrdeset godina. Zbornik sjecanja aktivista jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta 1941.-1945-, knj. VII, Beograd, 1961, 717.-720. Bodlović o tome
navodi: "U to vrijeme u 'Danici' je bilo mnogo komunista iz Varaždina, Bjelovara, Zagreba i
drugih mjesta. Postojao je i posebni odjel za žene, medu kojima su se tada nalazile i drugarice
Maca Gržetić, Anka Butorac, Anka Radić i druge, Logorski partijski aktiv imao je dobru vezu
sa zagrebačkom partijskom organizacijom, pa su tim putom primali pomoć u hrani i bili stalno
obavještavani o vanjskoj situaciji".(717.).
72. Vidi: Vladimir Boban, Aktivnost u logorima, Četrdeset godina, 453.-455. (koji je bio logoraš
u "Danici") i I. Bodlović, n. dj, str. 717.-720. te Mitko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1990,
73.-75.
73. HDA, Fond: KP-6/68. Vidi: Građa za povijest NOB-e u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941.1945., knjiga I. (ožujak-prosinac 1941.), Zagreb, 1981, dok. 240, str. 419.-424. Anka je ukazala
i na neke nedostatke i propuste u organizacijsko-političkom radu kako u logoru tako i izvan
njega. Uz napomenu da će o drugim članicama KPH i simpatizerkama u logoru "Danica" reći
Katica Fergec, Vera Jelić i Sofija Jović. Kraću biografiju A. Butorac vidi: F. Horvatić, n. dj, str.
53.-54.
74. Helena (Jelka) Pachl-Mandić, Jedna logoraška odiseja, 360.
75. HDA, Fond: Rukopisna ostavština Dragutina Sailija, kutija 1. Dio navedenih dokumenata, i
onih s izdacima za logor Drnje, objavljenje u: Gradi za povijest NOB-e u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj 1941.-1945., knj. I (1941.) i knj. 11 (1942,1-VI mjesec), pripremio Zdravko Dizdar,
Zagreb, 1981. i 1982. (dalje Grada SZH).
76. Podaci su kod žena navedeni i u njihovim već navedenim policijskim kartonima.
77. HDA, Fond: SDS RSUP SRH, dok. br. VI-1/791-93. (st. sig.).
78. Maca Gržetić, Bijeg iz "Danice", Otpor u žicama - sećanja zatočenika, knjiga dtuga, Beograd,
1969, 707. - 713. Maca o tome piše: "Život u 'Danici' bio je mnogo teži nego u Jastrebarskom.
Zato smo stalno razmišljale o mogućnostima bijega iz logora. Uspjele smo se povezati s bjelovarskom partijskom organizacijom, a preko Ružice Turković i još nekih članova njene porodice i s drugovima u Zagrebu. Odmah smo počele s pripremama za bijeg. Bilo je predviđeno
da Anka Parović, koja se nalazila u bolnici, organizira bijeg iz bolnice, a ja iz samog logora.
Drugovi izvana, u paketima s hranom, stavljajući cedulje obično u koju suhu smokvu, slali
su nam obavijesti. Trebalo se s njima dogovoriti, utančiti način bijega, dan i čas kad će se on
izvrširi. Zbog nekih teškoća nastalih u bolnici Anka se s drugovima dan prije planiranog bijega
vratila iz bolnice u logor. Međurim, organizirati bijeg iz samog logota bilo je mnogo teže, jer
su na nas neprekidn o mottili ustaški konfidenti - bivše sluge starog kraljevskog režima. Osim
toga naš krug kretanja bio je veoma ograničen. Smišljale smo kako da ga proširimo, da lakše
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
204
Podravski zbornik 2008.
uz
M
izvidimo sve momente za bijeg. Nas nekoliko članova Partije bile smo u logoru nosioci reda i
čistoće. Znale smo da od toga zavisi ne samo zdravlje već i vedrina duha. Događalo se da su
neke naše starije drugarice počele malaksavati, popuštati, javljali su se već izvjesni ispadi. Da bi
se sve to lakše prevazišlo, organizirale smo čišćenje, pranje, krpanje, a na večer smo održavale marksističke kružoke (Nikakve literature nismo imale, nego smo materijal obrađivale na
osnovu sjećanja)". Ona dalje navodi kako je uspjela pod izlikom čišćenja nužnika i opasnosti
od tifusa razgovarati s jednim od ustaških sttažara, seljaka iz okolice koji je kazao:"Koliko ima
tu ljudi koji nisu ništa krivi. Nitko te ne pita jesi li kriv ili nisi kriv, tko je pametan nek samo
bježi", kazavši joj raspored smjenjivanja sttaža i druge važne podatke, nakon čega su odlučile
da bježe iz logora, dogovorivši se s vezom iz Zagreba, te su pobjegle "na drugi dana Božića",
pošto su "ustaše, slaveći Božić, bile pijane i nisu toliko pazile na zatočenike". Dalje u tekstu
opisuje tijek bijega do Zagteba, skrivanje i 21.1. 1942. odlazak u pattizane. (str. 711-712.).
79. Dana Miličević, U predvorju smrti 699.
80. I. Bodlović, n. dj, 718. Bodlović je sa skupinom od oko 70 logoraša iz logora Danica stigao u
logor St. Gradišku 16. III. 1942.
81. HDA, RO-D.S. - kut. 1. Popisi iz logora "Danica" logoraša koji se tamo još nalaze (npr. onaj iz
siječnja 1942. u kojem su navedene R. Markotić, D. Miličević i S. Bakarić) i onih koji su potom
upućivani u logor Jasenovac ili pušteni na slobodu.
82. VA VII, Beograd, Srbija, Arhiva NDH, kut. 317, reg. br. 6/1.
83. Tako su primjerice Nijemci iz Bjelovara došli 19. lipnja 1941. u logor "Danicu" i tražili da se
pusti i preda im se logoraš dr. Milan Omčikus, odvjetnik i vođa SDS-a u Bjelovaru. Kako je on
bio već upućen u Zagreb, Nijemci su na očigled svih logoraša razoružali sve ustaše u logoru
i uzeli ih za taoce dok se Omćikus ne pronađe. Odmah je uz njihovu pratnju upućen administtator logora u Zagreb, gdje je Omčikus pronađen i zatim uz njemačku pratnju prebačen u
Srbiju (gdje je i dočekao kraj rata), a ustašama u logora "Danica" tada je vraćeno oružje. Mjesec dana zatim Nijemci su opet došli u logor "Danicu" i oduzeli ustašama oružje koje su oni
prikupili na okolnom području, i tek na hitnu intervenciju ustaškog vodstva iz Zagteba, ostavili
su oružje za 120 stražara i osoblje logora. HDA, Arhiva NDH, kut. 238, f. 2, dok. 5 i 29: Fond:
UPK, dok. inv. br. 1018 i 1075. i VA VII, Beograd, Srbija, Arhiva NDH, kut. 238, fasc. 2, dok.
5. i 29.
84. Iskaz je dan u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike srbijanske vlade Milana Nedića u Beogradu 22. siječnja 1943, a objavljen u knjizi: Vladimir Dedijer-Antun Miletić, Proterivanje Srba
sa ognjišta 1941.-1944., Svedočanstva, Beograd, 1989, 214.-216.; F. Horvatić, n. dj, 46.; Antun
Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945-, Dokumenta, knj. III, Beogtad, 1987,
149.-153.
85. Tako npr. u to vrijeme Hrvatski narod (Zagreb, 8. VII. 1941.) izvješćuje uz ostalo: "Za sada
je predbježno uređeno kraj Drnja boravište za sve profesionalne zločince i oni će se baviri
raznim poslovima tako da će na taj način biti postignuta dva čina... Do sada je u Drnje poslat
veći broj profesionalnih zločinaca". Uglavnom su to bili muškarci, a tek poneka žena za koje
trenutno nedostaju podaci.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
205
uz
M
86. A. Miletić, n. dj, 52.
87. HDA, Urudžbeni zapisnik Redarstvene oblasti Zagreb 1941, red. br. 14.569 do 14.680; Fond:
UPK, kut. 1. i 2.
88. HDA, Fond: ZKRZ CGK Zagreb, br. 616/293. Zapisnik Luje Tropana od 4. listopada 1945.,
kut. 782.; A. Miletić, n. dj, knj. I, str. 229.-235.; M. Peršen, n. dj, str. 73.-75.
89. To se vidi iz sačuvanih policijskih kartona, koje sam već naveo, a i iz dva sačuvana popisa daktiloskopiranih logoraša "Danice". Tako su npr. daktiloskopirane 22. X. - Oktavija Soški, Sofija
Bakarić, Kata Kaiš, Antea i Katica Korčulanin, Ivanka Erceg, Maša, Pepa i Pepica Lemaić,
Danica Miličević, Marija i Ružica Pichler i Ivana Werner; 24. X. - Berta Baron; 25. X. - Vera
Jelić i 27. X. - Marija Ecker.
90. HDA Fond: Policijski karroni br. 514,1381,1557,2351,2630,2631,3187,3223,3620,3623, 3625,
3987,5534,5622,5849, 6129 i 6215; Fond: RO-DS, kut. 1.; Fond: SDS RSUP SRH, dok. br.
1-102/412. i 413. (st. sig.), i Fond: ZKRZ GUZ, br. 5463/46, kut. 124.
91. HDA, A NDH, dok. inv. br. 28.661; V. Dedijer - A. Miletić, n. dj, 189.-192,214.-216. i 572.577.; A. Miletić, n. dj, knj. I, 229.-235.; knj. II, 695.-705.; D. Miličević, n. dj, 699.-702. .
92. HDA, Fond: RO-DS, kut. 1; I. Bodlović, n. dj, str. 718.-720.
93. Odlazak skupine političkih zatvorenika logoraša "Danice", uglavnom komunista, SKOj-evaca i
njihovih suradnika i simpatizera u logore Jasenovac i Staru Gradišku zabilježio je i Pokrajinski
odbor Narodne pomoći za Hrvatsku u svom izvješću upućenom početkom svibnja 1942. CK
KPH. U tom izvješću se navodi da "u Koprivnici log(or) više ne postoji, već su drugovi premješteni iz Kopr.(ivnice) u Jasenov(ac) i St.(aru) Grad.(išku) a neki su pušteni". Građa SZH,
knj. II, n. dj, 286.-287.
94. Grada SZH, knj. I, n. dj., dok. br. 209. i 219., str. 352.-353. i 370.-382.
95. Z. Dizdar, Pregled razvitka narodnooslobodilačkog pokreta u Podravini 1942. godine, Podravski zbornik, 1982, 30.-57.; I. Bodlović, n. dj, str. 718.
96. HDA, Fond: SDS RSUP SRH, dok. br. 1-72/31-32. Iz njega se vidi da je ustaški logornik prof.
Mijo Udbinac, posljednji zapovjednik logora "Danica" 23. XI. 1942. u dva paketa težine 49
kilograma poslao u Zagreb UNS-ovom uredu I "cielu pismohranu bivšeg zatočeničkog logora
'Danica'", čijim bi se pronalaskom riješile još mnoge stvari u svezi ovoga logora. Udbinaca su,
nakon partizanskog zauzimanja Koprivnice u studenom 1943, pattizanske vlasti uhitile, optužile za ratne zločine te je ptesudom VS KKP osuđen na smrt i 15.1.1944. strijeljan.
97. HDA, Fond: KP-44/237 i KP-17/640.
98. HDA, Fond: ZKRZ AK, kut. 689. Izvješće Gradske komisije za utvtdivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Koprivnica, iz svibnja 1945. upućeno Okružnoj komisiji Bjelovar o
osnutku i djelovanju "konc. logora 'Danica'".
99. Hrvatski informativni centar, Zagreb, Rukopisna ostavština dr. Krunoslava Draganovića o
Bleiburgu, hrvatskim križnim putovima, logorima i stratištima 1945.-1967. godine, br. 17.3. U
toj izjavi se navodi vrijeme od 1. VI. 1945. do 1.1.1946. tijekom kojega su se u prostoru "koncentracionog logora 'Danica'" nalazili ratni zarobljenici i vršene likvidacije nekih od njih "oko
samih zidina logora".
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
206
Podravski zbornik 2008.
uz
M
100. Spisak je načinjen prema slijedećim izvorima: Jivreji, žrtve rata 1941.-1945., Savezni zavod
za statistiku, Beogtad, 1966, 178.- 184. (Koprivnica); Jasenovac - žrtve rata prema podacima
Statističkog uvoda Jugoslavije, Bošnjački institut, Ziirich-Sarajevo, 1998, str. 464.-478.; Franjo
Horvatić, Spomenici NOB-a općine Koprivnica, Koprivnica, 1986, Popis logoraša Danice (na
spomen ploči na mjestu nekadašnjeg logora "Danica"), 40.-41.; Melita Svob, Židovi u Hrvatskoj - židovske zajednice, II. knjiga, Zagreb, 2004, 316-329 (Žrtve Holokausta i preživjeli u
Židovskoj općini Koprivnica); HDA, ZKRZ GUZ br, 2235/10-45. Logor Loborgrad, kut.
11.; br. 2624-3-5/45, kut. 34. i Narodne novine, br. 127, Zagreb, 15. X. 1946. Kod preživjelih
logorašica to je naglašeno.
SUMMARY
g
ej
Zdravko DIZDAR
Women in "Danica" concentration camp near Koprivnica,
1941-1942
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
The camp "Danica" near Koprivnica was the first Ustasha camp in the Independent State of
Croatia (ISC) and it existed from 15 April 1941 to 1 September 1942. Apart from men, women were
also interned there since June 1941. Of the estimated about 5600 internees having passed through
the camp there are data by name for 3.283 internees, 378 of whom were women. Women were located in a separate female section of the "Danica" camp and they had been interned by racial, political
or criminal criteria.
Interned by the racial criterion, there were 280 female Jews and 42 female Romanies (Gipsies),
mainly from the Koprivnica (258 Jews and 37 Romanies) and Đurđevac area (11 Jews and 5 Romanies). Whereas 13 female Jews survived Ustasha and Nazi concentration camps, none of the female
Romanies survived. Except for the number, the other data are still missing for the about 500 female
Romany internees.
Interned by the political criterion, there was a group of some 40 female members and activists
of the Communist Party of Yugoslavia/Communist Party of Croatia (CPY/CPC) and the Union
of Communist Youth of Yugoslavia (UCYY) and collaborators of the Partisan movement, but also
some 20 pro-Yugoslav and pro-Ustasha oriented Croat, Serb and Jewish women (whose Arian right
was recognized in principle). Communist women were in a separate room where they organized
female leadership of the CPC, political activities, economic community and connections within the
camp as well as outside of it, which provided help with food, money and information, so, on 26
December 1941, they successfully organized the escape of Anka Butorac, a member of the Central
Committee of the CPC, and Maca Gržetić, a member of the Local Committee of CPC in Zagreb.
The female members of the CPC continued with the political activities even after they were transferred to the Jasenovac and Stara Gradiška camps and kept the connections within and outside of
Podravski zbornik 2008.
207
uz
M
the camps which were successfully deployed to complete several exchanges of female internees for
the German and Ustasha-Domobrani officers and officials captured by the Partisans. The remaining
about 20 "unsuitable" women were located in a separate room.
One third of about 50 women in the "Danica" camp were interned by the "criminal criterion"
(stealing, prostitution, drunkenness and similar misdemeanours) and serving time sentences; having
served them they were released. However, except for a few, other data are missing.
Of the total of 378 female internees of the "Danica" camp from the 20 counties and towns of
the then ISC there were 280 Jews, 42 Romanies, 29 Serbs and 27 Croats. The majority came from
Koprivnica and the Koprivnica area (297), then from Zagreb (22), Đurđevac (18), Pakrac (6), Bjelovar (5) and Grubišno Polje (5). 333 women perished in the Ustasha and Nazi camps, mostly in Jasenovac and Auschwitz, and only 45 women (20 Croats, 13 Jews and 12 Serbs) survived in different
ways. Apart for the number, there are no other data for some 500 women (mostly Romanies) who
were in the "Danica" camp.
g
ej
NAPOMENA:
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
1. Članak dr. sc. Zdravka Dizdara prenijet je iz časopisa Historijski zbornik 2006., godina LIX,
Zagreb. Izdavač: Društvo za hrvatsku povjesnicu, suizdavač: Srednja Europa, d.o.o. Zagreb.
Zahvaljujemo dr. sc. Damiru Agičiću na odobrenju za objavljivanje ovog rada u Podravskom
zborniku.
2. U prošlom broju Podravskog zbornika 33 /2007. objavljen je tekst dr. sc. Zdravka Dizdara
Ljudski gubici logora "Danica" kraj Koprivnice 1941. – 1942., a koji je prenijet iz Časopisa za
suvremenu povijest 34 /2002. Izdavač: Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Zahvaljujemo dr.
sc. Stjepanu Matkoviću na odobrenju za objavljivanje ovog rada u Podravskom zborniku.
208
Podravski zbornik 2008.
Josip MERIĆ
SJEĆANJE NA KOPRIVNIČKE BRIJAČE I FRIZERE (I.)
uz
M
U veljači 1944. godine Koprivnica je bila stjecište svih mogućih vojski, vojski svih
mogućih rodova. Zbog nemogućnosti daljnjeg školovanja zbog rata i dogovora moje
majke i brata Stjepana počeo sam učiti brijački zanat kod brata koji je vodio radnju
Nikole Hermana, a koji je prestao raditi u struci zbog aktiviranja u vojsci. Poslije rata
ta radnja je glasila na Stjepana Poljanec. On je bio popularan pod nadimkom "Pinco" i
odličan igrač Slavena. No, budući je i on morao u vojsku, moj brat je i nadalje vodio radnju dok sam ja nastavio naukovanje. U radnju su kasnije na učenje došli Ivan Križević,
a poslije i Josip Lončarić. Obojica su kasnije radili kao poštari. Po povratku iz vojske
Poljanec je dalje vodio radnju, a kao pomoćnik kod njega je radio Ivica Hegedušić. Kasnije je došao na naukovanje Zvonko Puhalo (koji je kasnije i preuzeo vođenje radnje).
Radnja je nosila naziv "Pinco", a nalazila se u sadašnjoj radnji g. Para, radnji za izradu i
prodaju šešira i kapa na Florijanskom trgu.
U kasnijem razdoblju, preko puta radnje "Pinco" otvorila je brijački salon gđa Jakovljenić Anica, u kući Seifert, što je za to vrijeme bilo prilično iznenađujuće i neobično pa
se znalo postavljati pitanje - žena a brijač?
Saloni Šubić i Horvat, nalazili su se na današnjem Trgu mladosti koji je tada služio
kao žitni pijac. Ivan Šubić naslijedio je salon od oca Ivana st., a u njegovoj radnji bio je
zaposlen Đuro Subotičanec i kasnije Vlado Martinčić. Lokaciju salona Ivana Šubića st.
"Šubić" naslijedio je salon "Horvat", dok je salon "Šubić" 1936. godine preseljen u kuću
da
ra
g
ej
ce
Podravski zbornik 2008.
ni
iv
pr
Ko
Salon "Šubić", 1930., na
Trgu mladosti. Radnja
je preseljena 1936., u
kuću "Senjan" u kojoj
se nalazila knjižara i
tiskarnica
209
uz
M
da
ra
g
ej
Radnice salona "Skoliber" prije drugog svj. rata, Salon "Skoliber", 1942., s lijeva Feliks Kempf,
prva slijeva je Štefica Novosel, udata Lončarić, Štefica Novosel, Micika Turk i vl. Ivan Alihodžić
Nemčićeva ulica br. 2
ce
ni
iv
pr
Ko
točno nasuprot na Trgu mladosti i taj je salon naslijedio njegov sin, također Ivan. Danas
u toj kući djeluje salon Maria Posavca, sina dugogodišnjeg koprivničkog brijača Ivana. Salon Alihodžić nalazio se u Nemčićevoj ulici u samom centru Koprivnice, danas se
tu nalazi štedionica "Kovanica". Isti salon djelovao je prije kao salon Skoliber kojega je
vodila udovica gđa Skoliber. Kasnije je promijenio naziv kada se udovica Skoliber udala
za Alihodžića. Imali su kćerkicu koja je, nažalost, stradala pod kotačima kamiona u centru Koprivnice. Alihodžić je kasnije iz Koprivnice odselio u Istru, a salon su preuzela
braća Gabaj, no ne za dugo.
Stankulin Slavko imao je radnju za brijanje kod Florijanskog trga, na uglu nasuprot
današnje (Greglova kuća?) poljoapoteke. U toj sam radnji godine 1946. u studenome
mjesecu polagao pomoćnićki ispit koji se sastojao od trodnevnog praktičnog rada te
završnim usmenim ispitom 24. studenoga 1946. godine. Bila je to prva poslijeratna
komisija kojoj je bio predsjednik Mijo Kanižaj, a obavljala je ispitivanje za sve zanate
i naučnike (šegrte) koji su u tom razdoblju završavali zanat. U brijačkoj struci bilo je 5
kandidata. Iz Legrada je bio kandidat Vlado Sabo, iz Drnja izvjesni Horvatić?, iz Novigrada Podravskog Đuro Ljubić, a iz Koprivnice Pandurić Stjepan i ja. Naravno, svi smo
prošli na ispitu, no stjecajem različitih životnih okolnosti uz mene u Koprivnici u struci
210
Podravski zbornik 2008.
M
uz
Radnice salona "Katica", 1963., s lijeva Barica
Linić, ?Baruškin, Rozika Posavec, Nevenka
Šestak, Ivana Jarža sjedi vl. Katica Križević
g
ej
Radnici salona "Horvat", Trg mladosti, 1959.,
s lijeva Slavko Horvat (sin), Marija Nikić ud.
Paladin, Katica Križević, Rozika Posavec, vl.
Josip Horvat, Biserka Horvat (kći), Ivan Kosmač
i Dragica Sever
da
ra
je ostao još samo Ljubić u Novigradu Podravskom.
Kah Jakob (?) imao je lokal u Volfovoj kući. Kod njega je zanat izučio Ivan Tkalec
koji je kasnije i naslijedio radnju dok je g. Kah je preselio na Lenišće u vlastitu kuću.
Na Lenišću je imao radnju i Slavko Ištvan koji je sam i radio i vodio salon.
Salon "Anica" bio je vlasništvo Franje i Anice Vinković. Jedno vrijeme nalazio se u kući
"Vrhoci", a kasnije se preselio na današnji Zrinski trg. U njemu je uvijek radilo nekoliko muških i ženskih radnika. Jedna od radnica bila je i Julkica Vinković. U salonu su
radili: Stjepan Vinković (Julkica i Stjepan, kao što se vidi po prezimenu, bili su nećaci),
potom Ivica Sremec i Martin Križević. Gospođa Vinković bila je odlična igračica šaha
u Koprivnici. Ivica Sremec učio je zanat kod Stjepana Poljanca, a Martin Križević kod
Josipa Cankija. Spominjem i kako je Martin Križević radio do zatvaranja salona "Anica"
na Zrinskom trgu te je otvorio vlastitu brijačku radnju u Vjećnićkoj ulici. No, nakon
nekog vremena zbog spleta raznih okolnosti zatvorio je ovaj salon te je radio u salonu
u "Robnoj kući" odakle je i otišao u mirovinu.
Nakon formiranja komisije za polaganje majstorskih ispita 1958. godine organiziran
je tečaj za sve zanate koji je trajao 3 mjeseca, a koji su u to vrijeme kandidati sami plaćali. Tako je g. Josip Horvat, po postojećim propisima, proširio svoju djelatnost i na frizerski salon za žene. Zaposlio je pomoćnice Katicu Križević, Roziku Posavec i kćerku
Biserku, koja danas živi u Zadru. U muškom salonu radili su kao pomoćnici kroz cijelo
ovo razdoblje: Stjepan Španiček, Đuro Subotičanec, Ivan Bajer, Milan Paladin i Ivan
Kosmač. Zatvaranjem salona "Horvat" nastavio je raditi Zvonko Balaš 1973. godine sa
suprugom Ivkom. Ovaj salon nastavila je voditi Marija Posavec sve do preseljenja na
novu lokaciju, a danas je to salon "Moulier" na Lenišću.
Vlastite salone od 1960. godine otvorile su gđa. Katica Križević, zatim Rozika Posavec, Danica Vrban i Milica Ranogajec. Josipa Šafar vodila je ženski frizerski salon, a bila
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
211
uz
M
g
ej
da
ra
Brijačko - frizerski salon "Canki" na Zrinskom trgu u Koprivnici prije drugog svj. rata,
prvi s desna vl. Josip Canki
je specijalistica za željezne ondulacije. Salon se nalazio u zgradi "stare zdravstvene" na
Florijanskom trgu.
Šezdesetih godina otvorio je u zgradi željezničke stanice brijačku radnju g. Branko
Slukić Branko – Tirla. Kao koprivnički brijači spominjali su se još i Barabaš i Herceg.
iv
pr
Ko
Znameniti salon "Canki"
ce
ni
P
o dolasku na posao u Salon "Canki" u prosincu 1944. godine, zatekao sam zaposlenu jednu pomoćnicu u ženskom salonu, gđicu Šteficu Novosel s nekoliko učenica.
Bile su to Katica Malez, kasnije udata Križević, potom Barica Žinić, kasnije udata Solar,
Borka Horvat kasnije udata Vrbanić i Ivka Hasil. Moram napomenuti da u to vrijeme
uopće nije bilo pomoćnika u muškom salonu jer su gotovo svi bili u partizanima. Po
povratku iz partizana jednog od njih, a to je bio Ivica Lončarić, poznati prijeratni frizer
za žene, gđica Štefica Novosel se udaje za njega te su se preselili u Zagreb gdje su dugo
vremena vodili poznati p popularni frizerski salon. Nju je u salonu "Canki" zamijenila
kao pomoćnica Micika Turk, danas Čižmak. Tek godinu dana po završetku rata počeli
su se javljati za posao muški brijači. No napominjem da od tih kandidata nije u prvi
mah bilo sposobnijih za postizanje kvalitete usluga za zahtjevnu koprivničku klijentelu.
Kada govorim o zahtjevnoj klijenteli dužnost mi je napomenuti da je salon "Canki" u
Kraljevini Jugoslaviji svrstan u red "oficine 1. klase" što znači da je mogao imati i više
212
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Osoblje salona "Canki" prije drugog svj. rata, s lijeva Josip
Canki, Ivana Damiš, ?, Borka Horvat, Stjepan Gabaj i
Vinko Detoni
ce
ni
iv
pr
Ko
cijene!
U Salonu "Canki" posebno je mjesto imao ormarić s ladicama pod ključem, a u
kojima se za mušterije, koje su to željele, nalazio vlastiti pribor za šišanje i brijanje. Po
njihovom dolasku u salon taj pribor bi se izvadio na "toalettiš" i majstor je mogao početi s radom. Kada sam se zaposlio u salonu mušterija te klase bio je gospodin František
Vodehnal, veterinar po zanimanju. Dvorio ga je samo g. Canki. Godine 1946. u srpnju
došao je raditi g. Stjepan Gabaj, radnik visoke klase, tako da je bilo to i moja sreća jer me
pripremao za polaganje pomoćnićkog ispita, 24. studenoga 1946. godine. Nažalost, radio je samo godinu dana i otišao u Zagreb. U ovoj struci radio je i njegov brat Ivan, koji
je bio u Njemačkoj. Po odlasku g. Gabaja ostalo je upražnjeno mjesto na koje je došao
moj brat Stjepan 1947. godine. Od tada je počelo razdoblje "Braće Merić". Došao je
od g. Alihodžića, a neposredno iza njega došao je i Martin Dvorski iz Miklinovca no
ne zadugo tako da smo dalje nastavili raditi brat i ja uz pomoć učenica. Učenice su bile
Mira Tkalec, koja je kasnije imala vlastiti salon u Basaričekovoj ulici, potom Milka Špelić, koja se kasnije udala za trgovca Vinka Podolskog i odselila u Pulu, Darinka Kenjalo,
porijeklom iz Like i naposljetku Katica Mihalić, koja je zaposlena po dekretu sindikata.
Godine 1951. zaposlena je zadnja generacija muških radnika, šegrta - Martin Križević,
Josip Horvat iz Koprivničkog Ivanca i Ivan Posavec iz Peteranca (i danas vodi svoju
muški salon u "Robnoj kući" u ulici Hrvatske državnosti).
Mislim da je ovdje jako važno spomenuti tehnologiju rada. Dok je kod muških sve
manje-više klasika, izrada ženskih frizura doživjela je velike promjene! Sada se kosa
Podravski zbornik 2008.
213
uz
M
g
ej
da
ra
Salon "Canki", oko 1955., u sredini pomoćnik Josip Merić i mušterija taksist Valent
Bartolec, brijač Ivica Sremec
ce
ni
iv
pr
Ko
preparira pomoću kemikalija različitih vrsta zavisno od proizvođača. Kada sam počeo
raditi u salonu "Canki" za preparaciju kose koristili su se za tu svrhu napravljeni električni aparati koji su se pod naponom struje kopčali direktno na glavu tzv. hajc keperi!!!
Kosa je bila nafrkana na metalne viklere ispod kojih su bile drvene pločice s kopčom
specijalno napravljene za tu svrhu. Mogućnost rada na taj način bila je u činjenici što
je napon struje u tom vremenu bio 110V, a ne 220V kao sada. Koprivnica je u tom
razdoblju imala munjaru ili gradsku električnu centralu i plinaru. Podizanjem napona
na 220V konstruiran je novi aparat koji se isto tako zagrijavao na struju, a zagrijane
"štipaljke" stavljale su se na glavu u izradi tzv. "hladne trajne".
Z
a obavljanje tako složenog posla, osim visoke stručnosti trebalo je i puno savjesti
kako ne bi došlo do spaljivanja kose, što se znalo događati. Spominjem i kako smo gđa.
Micika Čižmak, moj brat Stjepan i ja rentovnim ugovorom naslijedili salon Canki, između 1960. i 1970. godine. Poslije 1966. godine Micika Čižmak je odustala od partnerskog
ugovora tako da su ostala "Braća Merić". Zajednička radnja je djelovala do 1981. godine, kada je brat iznenada umro, nakon 34 godine zajedničkog rada.
Salon "Canki" nalazio se u današnjim prostorima Knjižnice i čitaonice "Fran Galović", no prostor je kupilo trgovačko poduzeće "Izvor" za potrebe proširenja željezare,
a naš salon preseljen je na današnju lokaciju, Zrinski trg 1a.
214
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Radnici salona "Canki" oko 1950., s lijeva Josip Canki, Micika Turk, Ivka Hasil, Ivana
Nemet, Borka Horvat, Stjepan Merić, Martin Križević, Josip Merić i Josip Horvat
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Danas na koprivničkom području postoji 71 registrirani salon. Na kraju moram
napomenuti da su koprivnički frizeri bili uvijek dobro organizirani bilo kroz samostalni
klub ili kao sekcija pri Udruženju obrtnika, kojega je upravo g. Horvat bio dugogodišnji predsjednik. Dakle, u ovom radu u crticama su obrađeni saloni vlasnika koji su u
Koprivnici radili u tom razdoblju i čija imena na kraju nabrajam: 1. Ivan Šubić, 2. Josip
Horvat, 3. Ivan Alihodžić, muški i ženski salon, 4. Slavko Stankulin, 5. Jakob Kah, 6.
Ištvan Vjekoslav, 7. Franjo Vinković, muški i ženski salon, 8. Josip Canki, muški i ženski
salon.
Podravski zbornik 2008.
215
uz
M
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Književnica Božena Loborec
(Koprivnica, 1926. - 2003, Koprivnica)
ce
ni
216
Podravski zbornik 2008.
Marija NOVAK
SJEĆANJE NA BOŽENU LOBOREC
uz
M
Godine 1968. počeo je u Zagrebu izlaziti časopis "Kaj". U je­dnom broju izašao je
prikaz kajkavskih pjesama Božene Loborec koji je napisao književni kritičar sveučilišni
prof. Joža Skok. Skok je ocijenio Boženine pjesme visokom ocjenom. Tih nekoliko
objavljenih pjesama (u sklopu prikaza) i mene se jako dojmilo. Više sam puta uzela u
ruke "Kaj", čitala i razmišljala, divila se Boženinim poetskim slikama. Za mene su
njene pjesme bile pravo osvježenje.
Tih sam godina predavala hrvatski jezik u Osnovnoj školi Kotoriba. Na istoj školi
radila je i moja susjeda i kolegica Ružica Feletar, supruga Drage Feletara. Između ostalog, razgovarale smo o "Kaju" i Boženinim dobrim pjesmama. Drago je radio kao novinar u Čakovcu u listu "Međimurje", ali je odlazio i u Podravinu. Jednog poslijepodneva
Ružica i ja smo čavrljale uz kavu kad odjednom dođe Drago nasmijana lica i počne:
"Bil sem v Koprivnici. Bil sem pri Boženi Loborec. Tak sem se iznenadil! Pak ona je
moja razrednica Cišperka!" Ozbiljno, čudile smo se Ružica i ja jer smo Cišperku znale
kao osnovnoškolke. Naime, Božena Loborec svojedobno je predavala hrvatski jezik u
Osnovnoj školi Kotoriba. Bila je udana za Cišpera, strogog ravnatelja Škole i učenici su
je zvali Ci­šperka. Meni nije predavala, ali je predavala mojoj sestri Nadi i bratu Josipu
pa sam i ja znala o Cišperki kao izuzetno dobroj nastavnici.
Ubrzo sam Boženu Loborec - Cišperku upoznala u Varaždinu na sastanku "Kajkavskog kalendara". Tema našeg razgovora bila je, razumije se, poezija. Rekla sam joj: Vaše
sam pjesme čitala neko­liko večeri u sebi i prokomentirala - baba piše odlične pjesme!
Ona me široko pogledala. Shvatila sam njen zabezeknuti pogled i odmah se počela
ispričavati zbog babe jer, eto, izletio mi je taj neprikladan izraz za pjesnikinju. A ona je
očito shvatila moju zanesenost i smijala se. Razmijenile smo adrese i tako je počelo naše
prijateljstvo.
Napisala je ona meni pismo, napisala sam i ja njoj. Posjetila je ona mene u Kotoribi, posjetila sam i ja nju u Koprivnici. Iako je bila devetnaest godina starija od mene, mogle smo razgovarati o svemu i svačemu. Divila sam se njenoj biblioteci, obrazovanju,
odvažnosti, samopouzdanju, oštroumnosti...
O
na je imala samo jednoga "brata, a ja petero braće i tri sestre. U razgovoru sam ih
često spominjala. Jednom me upitala: "Daj ti meni reci kak ste vi živeli!? Ja si to nemrem
zamisliti. Ti tak lepo o svojima pripovedaš. Ja imam samo jenoga brata i navek se ž njim
posvadim. Kak ti?"
I ja sam joj pričala vesele i tužne dogodovštine iz svog dje­tinjstva. Ona me stvarno
pažljivo slušala, često otvorenih usta. Upijala je svaku moju rečenicu. Uživila bi se u
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
217
uz
M
moju priču, smijala i tugovala s "mojim likovima", a onda je jednom rekla: "To so tak
lepe priče! Ti to tak lepo pripovedaš! Daj to napiši!" Poslušala sam ju i počela priče pisati. Priču Tuđe je voće slađe poslala sam na Radio Zagreb i dobila nagradu. Bilo je to
veselo. Zahvalna sam Boženi što me potaknula i ohrabrila na pisanje priča za djecu.
K
upila sam auto i odvezla se u Donju Dubravu k svojoj mami. Parkirala sam pred
kućom. Kad sam rekla mami da je pred našom hižom moj auto, mama se rascvala od
sreće i trk na ulicu. Sjednem u kuhinji i čekam. Kad eto ti ozbiljne mame: "Ah, Mao, kupila si si najgrdešu ljimuzinu!". Mamina primjedba nije pomutila moje veselje. Zbogom,
rekla sam starom biciklu. Sad sam na četiri kotača. Po­lako, ali važno odvezla sam se u
Koprivnicu do Božene. Morala sam se pohvaliti. Ispričala sam Boženi mamin komentar
na moj novi novcati auto, a ona me kroz smijeh utješila: "Čuj, mama ti je dobro rekla, v
Koprivnici ti takof auto zovu ružno pače!". Ite k nevolji! - pomislila sam. Da, to je to, ružno i grdo znači isto. Bilo kako bilo, spaček je bio moj dobar i omiljen auto. I Božena
se rado vozila u njemu. A i mama.
Jednom je Božena predložila da subotu provedemo kod Božice Jelušić u Pitomači.
Kao, ona je čitala moje pjesme i čula za mene te rekla Boženi da me želi upoznati. Ja
sam pak od pjesnika Ernesta Fišera čula za nju kao izuzetno darovitu mladu djevojku,
pa se i kod mene rodila želja za susretom. I tako smo Božena Loborec i ja sjele u moju
"najgrdešu ljimuzinu" ili koprivnički "ružno pače" i gas do mlade pjesnikinje Božice Jelušić u Pitomaču.
Vožnja je bila uz maksimalno poštivanje ograničenja brzine, a to je značilo za Boženu lijepo razgledavanje podravskih ravni. Božica nas je dočekala, mislim i njena mama, podravski: "Ste gla­dne, ste žedne...?". Jesti koliko hoćeš, piti koliko možeš. Drago meni,
drago tebi. Subota s mladom pjesnikinjom Božicom Jelušić protekla je u laganoj šetnji
u znaku poezije. Za dva dana od mlade pjesnikinje Jelušić dobila sam skicu za portret.
Oduševila me. Reklo bi se, od prve je snimila moju dušu. Stvarno je talenti­rana kako je
rekao Fišer, pomislila sam.
J edne pak subote Božena je predložila da u Virju posjetimo slikara Josipa Turkovića.
Poznavala sam ga i prihvatila prijedlog. I tako Božena i ja u spaček i gas do Virja da
vidimo kaj dela Joža. Kad nas je ugledao, Joža se silno obradovao, skakao je oko nas
kak copernjak. S veseljem nam je pokazivao slike i preslice koje je skupio po okolnim
selima. S njim smo otišle u Molve gdje smo zavirile u crkvu. Ne znam od koga je (čini
mi se od neke časne sestre) Joža zlodil domaće vezene obrisače i poklonio jedan meni,
i jedan Boženi. Kaj drugo reči nego da je dan protekao u znaku slikarstva, etnologije i
prijateljstva.
Božena opet ima prijedlog. Jednom kaže: "Čuj, ti na Krku imaš vikendicu, pak daj
me pozovi da vidim kakva je Baška." Ma, imam ja siromaški sobičak na brijegu u Baškoj
Dragi, a ne vikendicu. Doduše ima vodu i struju, ali tvoj standard je grofovski (imala
je u kvartu najljepšu i najveću kuću). Nastavila je: "Nema veze, ja sve pol platim. Dva
dana kuham ja, dva dana ti i tak. Ako mi se bude sviđalo ostanem, ako ne, autobusom
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
218
Podravski zbornik 2008.
uz
M
odem doma." Dobro. Može. Pozivam te!
Spakirale smo se mi na more. Spaček je bio krcat vrtnim pro­izvodima. Boženini
roditelji (s njima je stanovala) ispratili su nas uz glasni: "Srečen pot!"
Ja sam imala tremu, što se tiće puta, jer nisam imala voza­čkog iskustva, a najviše me
zabrinjavalo proći kroz Zagreb. "Ništ se ti ne boj! Ja znam kak se ide čez Zagreb." hrabrila me Božena. Bez problema dovezle smo se do Zagreba i Dvorane Va­troslava
Lisinskog. Tu je veliko križanje, i mi smo trebale skrenuti ulijevo, što znači na vrijeme
se prestrojiti u lijevu traku, a ostale smo prve u koloni za ravno. Semafor mi pokazuje
crveno. Stanem i zavapim: Isuse, nisam se dobro prestrojila! "Ne boj se! Idem ja van!"
Skočila je iz auta i zaustavila promet lijeve trake (pokazivala je na moj auto) i vozači
su me pustili te sam tako prešla križanje, a ona je trčala za mojim autom. Stala sam sa
strane ceste i odahnula, sva znojna čekala sam Boženu. Divila sam se njenoj hrabrosti.
Najgore smo prošle. Bilo je to ludo!
Idemo dalje. Do Karlovca su nas prestizala vozila, a Božena bi svakom rekla: "Samo
se ti žuri!" Poslije Karlovca nitko nas nije prestizao, iako su iza nas bila vozila. To nam je
bilo čudno. Vozila sam po propisima, odnosno kako nalažu prometni znakovi. Tako svi
vozači početnici voze. U Skradu sam skrenula s glavne ceste i stala da se odmorimo. Iza
nas je bila nepregledna kolona vozila koja je ubrzavala vožnju. Pojedini brzi vozači taj
su dio puta vozili do Skrada po propisu jer se stvorila kolona i nisu se usudili pretjecati.
U Baškoj Dragi, Božena je ostala kod mene mjesec dana. Otok Krk dobro smo
razgledale i do sita se napripovijedale. Neke korisne životne detalje naučila sam ja od
nje, a neke ona od mene. Na povratku Božena je izrazila želju da posjetimo Lukovdol,
rodno mjesto pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Pričala mi je da je u parti­zanima dobila
Goranovu kapu. Naravno, posjetile smo Lukovdol. Oko Goranove kuće bilo je puno
smeća koje je, prema svemu sudeći, ostalo od proljetne manifestacije Goranovo proljeće. Bila je to tužna slika.
Pune raznih dojmova, vratile smo se sretno u Boženinu voljenu Koprivnicu. Božena
je zablistala. Za nju je Koprivnica bila, danas bi mladi rekli, zakon! U njenom dvorištu
bio je prekrasan auto. To je bio auto njenog brata Željka. Došao je sa ženom i kćerkom
iz Zagreba u posjet roditeljima. Tada sam upoznala i mlađu obi­telj Loborec.
Jednom je došla Božena k meni u Kotoribu. Dovezao ju je prijatelj Slavek. Rekla mi
je da želi svojim roditeljima priuštiti lijepi vikend. Oni nikad nisu bili u Kumrovcu, a
željeli bi vidjeti Titovu rodnu kuću. Skrušeno me molila da jedne subote s njenim roditeljima (ona plaća put) odemo u Kumrovec. Ona je njima pričala o mojim vozačkim
sposobnostima i naglasila im da se ne moraju ništa bojati jer ja ne vozim stotku kao
njihov sin Željko.
I tako smo jedne jesenske subote krenuli u Kumrovec. Na večer smo Božena i ja
uoči puta prostudirale autokartu. Dan je bio sunčan i putem smo komentirali zagorska
sela i rodna polja. Došli smo bez problema do Kumrovca. Razgledavali smo Titovu
kuću, šetali se, jeli, odmarali. Pejsaž Zagorja, Kumrovec i Titova kuća oduševili su Bo-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
219
uz
M
ženine roditelje. Zadovoljno smo se vraćali u Koprivnicu, ali drugim putem da što više
vidimo Lijepu našu.
V
ozimo se pod dojmom Kumrovca, šutke. Kakve frljefuke po tom Zagorju! - glasno
se začudim. Svi troje i dalje šute. Nakon iz­vjesnog vremena ja opet uzdahnem; ah, pak
jena frljefuka! A onda gospon Loborec upita: "Kaj so to frljefuke?" Zavoji, odgovorim
mu. Zavoji - ponovi on i raširi ruke. I svi prasnemo u smijeh. Svladali smo frljefuke i
sretno stigli u Koprivnicu. Bio je to nadasve zabavan vikend.
Na putu prijateljstva nađu se svakojake prepreke pa i trnje koje je jako bodljikavo
ako ti ga bace "dobri prijatelji". Jednog dana Božena je bez objašnjenja zašutjela. Nije
se javljala ni pismom ni telefonom. Teško mi je pala njena šutnja, ali sam bila sigurna da
će se jednog dana to promijeniti.
Život je nosio nove izazove. Zaposlila sam se u Zagrebu. U svoje slobodno vrijeme
bavila sam se folkloristikom. Na kongresu folklorista Jugoslavije u Radovišu (Makedonija) 1984. godine upoznala sam pjesnikinju Ajšu iz Sarajeva. Ajšu je zanimalo moje
mišljenje o hrvatskim pjesnikinjama. Rekla mi je da priprema antologiju svjetske poezije
i da bi u nju željela uvrstiti jednu pjesnikinju iz Hrvatske. Pitala me koja je, po mojem
mišljenju, najbolja kajkavska pjesnikinja? Božena Loborec - bio je moj siguran odgovor.
Pričala sam joj o Boženi i njenoj izvanredno dobroj zbirci pjesma "Čez mene ljudi idu".
Dala sam joj Boženinu adresu. Priča ima lijepi kraj. Božena Loborec je zastupljena u
SKYLARIK svjetskoj antologiji poezije u Indiji.
Na sastanku folklorista upoznala sam zagrebačku Đurđevčanku Smiljku Janaček
Kučinić, koja je tada pripremala knjigu "Zemlje podravske glas" za tisak. Rekla mi je da
joj recenziju piše Božena Loborec. Ako ti ona napiše dobru recenziju, to znači da ti je
knjiga stvarno dobra jer ona je oštroumna i britkog jezika i pera - priopćila sam Smiljki.
Poznavajući Boženu, znala sam da će provjeriti sve podatke i dobro prostudirati sadržaj
knjige i tek onda staviti na papir svoje misli. Božena je stu­diozno pristupala svakom poslu. I Smiljki je napisala pozitivnu recenziju. Njih dvije su, između ostalog, razgovarale
i o meni. I došao je dan kad je Božena prekinula šutnju. Napisala mi je lijepo pismo
i pozvala me u Koprivnicu. Smiljka i ja smo jedne subote otišle do nje. Iako je imala
tremu, bila je očito uzbuđena i sretna s našim dolaskom.
Ove godine me slikarica i književnica Enerika Bijač, supruga Koprivničanca međimurskih korijena Đure Bijača, upoznala s koprivničkim muzealcima Marijom Mesarić i
Draženkom i Draženom Ernečić. Oni su mi u Koprivnici organizirali promociju moje
knjige "Tragovi hrvatske mitologije". Koristim priliku da im još jednom zahvalim na
srdačnom gostoprimstvu.
Uoči promocije navirala su mi sjećanja na Boženu Loborec i bilo mi je silno žao što
je nema među nama. Na promociji sam to i rekla. Urednik Podravskog zbornika prof.
Dražen Ernečić, lijepo me za­molio da napišem sjećanja (i njemu) dragu nam književnicu Bože­nu Loborec. Eto, neka sam napisala. Godine prolaze sve brže i sje­ćanja blijede.
Nažalost, vrijeme ne možemo curiknuti!
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
220
Podravski zbornik 2008.
Već je prošlo pet godina kako Božena ne hoda svojim voljenim gradom. Vjerujem
da Koprivničancima fali Husni, ali Husni (Bože­na Loborec) počiva. Željela sam je
ispratiti na vječni počinak, no snijeg je neprestano padao tako da se nije moglo izaći iz
Zagreba. U katedrali sam zapalila svijeću.
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
221
uz
M
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Zlata Bartl (snimio Ivan Šef, fototeka Muzeja grada Koprivnice)
ce
222
Podravski zbornik 2008.
Pavle GAŽI
Zlata Bartl
(1920.g. – 2008.g.)
skica za grupni portret
M
uz
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mogu da se sklone i čovjek i pas.
Izet Sarajlić
g
ej
da
ra
Sve duljoj koloni mrtvih suradnika pridružila se ovoga ljeta i Profesorica. Živjela je
životom svoga doba i skromno ga dovela do kraja. Svoju najzreliju životnu energiju i
kreativne sposobnosti podarila je našoj "Podravki" i Podravini. Hvala joj još jednom i
hvala svima u čije je društvo trajno i nečujno otišla i s kojima je bila za života emocionalna i stvaralačka poveznica. Zvučalo bi gotovo nepristojno kad bih pokušao predočiti
bilo koga od njih na način uobičajene nekrološke kurtoazije. Oni su samo pripadali, i
takvima se osjećali, generaciji i vremenu gospodarske i društvene renesanse Podravine,
što god pod time podrazumijevali. Njihovo prerano ili zakašnjelo "progonstvo od života" osiromašuje nas žive a naša se pamćenja sve više pretvaraju u nostalgična sjećanja.
Pa kako onda razmišljati i govoriti o mrtvima ako ne želimo njihov život banalizirati,
a posljednje ispraćaje i oproštaje pretvoriti u nekrofilske rituale? Znamo li pravedno
podijeliti udarce i darove Sudbine, a da ne povrijedimo nečiji emocionalni ego? Pjesnici
su otkrili da "smrt nikoga ne uljepšava" i da "nema tog čovjeka koji nije rob svoje strasti".
Pokušati ću, neopterećen nametnutim stereotipima nekih Profesoričinih "biografa"
i trendovskih adoranata, predstaviti ju, prije svega, kao čovjeka i kontroverznu metaforu jednog vremena i generacije. Sjećanje na Zlatu Bartl-Profesoricu, jedna je od varijanti
priče o nama samima.
Profesoricu poznajem od prvih dana dolaska u naš provincijski gradić. Isto sam tako
jedan od onih koji joj je pomogao da se, nakon lutanja i nekih mladenačkih stranputica,
privikne živjeti i raditi na podravski način. U ono poslijeratno vrijeme opće oskudice
to je značilo osloniti se na skromne uvjete života i na vlastite mogućnosti gospodarske
obnove. U gradu je bilo oko pet stotina zaposlenih u industriji (elektromlin, ciglana i
"pekmezara") a oko tisuću u čak tri rudnika, šljunčari, trgovini i šumarstvu. I za takvu
nerazvijenu privredu Podravina tada nije raspolagala s dovoljno vlastitog stručnog ka-
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
223
uz
M
dra. Za razliku od nekih visoko školovanih, koji nisu vidjeli svoju životnu i radnu perspektivu ovdje u Podravini, Profesorica, rođena Sarajka, entuzijastički se i brzo uklopila
u novu radnu sredinu i svoj dio tereta siromaštva i burnog uzleta "Podravke" nosila
odgovorno sve do umirovljenja. To dramatsko doba moglo bi pružiti dobru i poučnu
priču o nama Podravcima, ali ću poentirati samo ovo: dok se u drugim sredinama gospodarski razvitak mogao planirati i mjeriti godinama mi smo u Podravki vrijeme mjerili
mjesecima, pače danima. Trajno zaostajanje, strah od novog, nepoznatog i strpljivo
iščekivanje da će zaostajanje proći jednog dana, samo od sebe, bili su glavna prijetnja
Podravini. Odlučili smo stoga u Podravki vrijeme gaziti ili zaobilaziti prečacima. Otvorili smo se poslovnom svijetu, ne izmišljajući nešto što je taj svijet već izmislio, i primijenio u praksi. Tako smo brže otkrivali nove tehnologije i proizvode, marketinški ih
integrirali u postojeći privredni sistem i gastronomski prilagodili domaćem i vanjskom
tržištu. Dobar primjer su neki dugovječni proizvodi (dehidrirane juhe i dječja hrana), a
najtipičniji primjer je "garažna" Vegeta, nahoče, koje je usputno raslo i predugo bilo u
pelenama. Danas je to osamljeni brandirani div, koji u sebi nosi, podjednako, recentnu
sigurnost i potencijalnu prijetnju…
Podravka, prije pola stoljeća, je autorsko djelo nekoliko stotina zaposlenih, opismenjenih, doškolovanih na raznim tečajevima, ne više od desetak sa srednjim tehničkim
znanjem i otprilike petoricom s akademskim titulama. Prevratnički naum koji smo si
nametnuli izgledao je gotovo utopistički u jednoj ruralnoj i u odnosu na industrijalizaciju tradicionalno sumnjičavoj sredini: trenutno se pokrenuti i postati u svemu prvi, veći
i bolji od drugih, prestizati, a ne samo sustizati, raditi za sutra, a rezultate imati danas.
Mislim da neću pretjerati ako istaknem da je tada tom cijelom impresivnom radnom
i stvaralačkom potencijalu najveći doprinos dao egzistencijalni senzibilitet zaposlenih
žena. Nije mi namjera da svađam sadašnjost i prošlost, ali ne može se poreći da je
osnovni ferment poslovnog i društvenog fenomena Podravke bio i cjelokupni sistem
samoupravljanja, ma što god netko o tome danas misli.
Priče o Zlati Bartl ispričane su bezbroj puta, počesto na konstrukcijama oprečnim
vjerodostojnosti. Ona nije za to kriva već oni pojedinci koji žele pošto poto retuširati pa
i zaobići našu nedavnu prošlost i ljude koji su je oblikovali. Lakše je, ali i odgovornije,
pisati o mrtvima, suočiti se s njihovim uspjesima i zabludama jer imaju život za sobom.
O živima i mladima ne znamo što ih čeka, ne znamo hoće li znati i moći premostiti svoje rijeke ponornice… Ovakav diskurs ostavljam na savjest profesionalnim kroničarima
i povjesničarima.
Potkraj daleke 1955. godine, agronom Stevo Radošević, naš čovjek iz Bakovčica,
preporučio nam je za naš mali tvornički labos Zlatu Bartl, profesoricu nastavne kemije,
sa znanjem četiri relevantna strana jezika, bez stalnog mjesta boravka i zaposlenja. Bile
su to dvojbene preporuke, ali se uprava Podravke, srećom, nije time posebno bavila.
Inženjer Radošević bio je tada već poznati i cijenjeni stručnjak za uzgoj duhana i najzaslužniji što je srednja Podravina usvojila komercijalnu proizvodnju kvalitetne i pro-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
224
Podravski zbornik 2008.
uz
M
fitabilne virdžinije. Njegovo ime i doprinos zavičaju nisu, dakako, našli mjesta u našoj
selektivnoj memoriji…
U skromnom tvorničkom laboratoriju profesorica Bartl (zaposlena i plaćena kao
tehničar, ali tretirana kao inženjer) dobila je skroman posao kontrole tehnološke vode.
A onda je došla 1957. godina i Zlata Bartl je postavljena za šeficu laboratorija. Od tada
je službeno i kolokvijalno titulirana samo kao "Profesorica". Na svom novom radnom
mjestu preuzela je i dio odgovornosti u redefiniranju i inoviranju cjelokupnog razvojnog modela Podravke. U tom dramatskom razdoblju, kad su se tražili od svih izuzetni
napori i odricanja, Profesorica je entuzijastički prihvatila svoj dio odgovornosti i tereta,
dijeleći tako nesigurnu sudbinu s nama ostalima. Ono što je mene tada osobno zabrinjavalo nije bilo samo materijalno stanje poduzeća. Kako Podravku izvući iz stagnacije,
tržišno i tehnološki je osposobiti isto tako nije bila za nas nepremostiva nepoznanica.
Najveći neprijatelj je bilo vrijeme i siromaštvo u kadrovima. Uz pomoć i podršku lokalne vlasti i države uspjeli smo vrlo brzo prebroditi i ovu rijeku ponornicu.
Kroz poduži niz godina zajedničkog rada i druženja u Profesorici sam otkrio sretan
spoj diskretne osobnosti sa zavidnom emocionalnom inteligencijom, radnom kulturom
i kreativnim potencijalom. Trebalo je još otkloniti neke strahove, prije svega strah od
rizika, razbuditi entuzijazam i stvoriti međusobno povjerenje i poštovanje. U nametnutom radnom tempu i u razvojnim timovima bila je pčela radilica. Počesto hirovita
i bosanski svojeglava, sujetna svađalica s kojom sam se često sporio i usput je krotio.
Nije mi bilo lako, ali znam da ni njoj nije bilo lako sa mnom. Nismo se tada dijelili ni
generacijski, niti hijerarhijski, već se međusobno uvažavali i slušali. Bili smo kompaktni
kolektiv. Međutim, kako je Podravka rasla i sve više upošljavala školovane mlade ljude,
to su se u njoj "stari" osjećali sve manjim. Novi kadrovi, koji su odasvud pristizali,
nisu bili toliko strpljivi jer su i oni željeli dobiti i iskoristiti svoju šansu. Bila je to nova
i vrlo opasna rijeka ponornica koja je prijetila da oslabi kumulirani virilitet kolektiva i
umješnost njegove neprekidne transformacije. Shvatili smo, srećom, da se ovakvi generacijski, obrazovni i hijerarhijski disputi mogu uspješno prevladati samo kroz stalni rast
i ekspanziju. Bila je to vrlo teška kušnja i za Profesoricu, ali smo je uspjeli riješiti.
Hod po trnju bio je sve više iza nas, išlo se prema zvijezdama. Stvorili smo si ugled,
kao najdragocjeniji kapital što ga čovjek može poželjeti. Podravina je propjevala: Podravka za danas, Podravka za sutra, Podravka za svaki dan… Profesorica je, zajedno
s brojnim kolegama i radnicima, dobivala tvornička i državna priznanja i odlikovanja,
među prvima, u gradu i Podravki, primila je putovnicu i ključeve novog, potpuno opremljenog stana. Ne sjećam se da je ikada izostajala od sindikalno organiziranih izleta
kamionom, da bi kao umirovljenik postala strastveni ribič. Uz sve te radne i rekreativne
obaveze bila je brižna kći, sestra i teta. Ne jednom je isticala da Podravcima može zahvaliti za sve najljepše i najvrjednije što je u životu postigla i da Podravku voli kao svoju
drugu obitelj, a Podravinu osjeća svojim trajnim zavičajem.
Naši povremeni susreti i ležerni razgovori u ugodnom Domu umirovljenika ostajali
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
225
uz
M
su u diskursu humornih tema i anegdota iz prošlosti, rijetko smo dodirivali nepredvidljivu budućnost, a klonili smo se sadašnjosti kao smrtnog grijeha. Profesorica nije
bila pričljiva osoba iako je raspolagala bogatom leksikom. Zato sam svoje kontakte
pojednostavnio: donio bih joj na većem papiru mnoštvo pitanja, a po odgovore bi
došao obično nakon pola godine. Oni su, svaki na posebnom papiriću, bili precizni, u
Morse-stilu. Ovakvu vrstu komunikacije rado je prihvaćala, nije bila pod vremenskim
ili žurnalističkim pritiskom.
Profesorica i ja nikada nismo otvarali neke teme koje smo, svaki zbog svojih razloga, držali iza zaključanih vrata vlastite intime. Tako na pr. po prvi put sam u ruci imao
njezinu Sarajevsku presudu iz 1945. godine, par dana nakon pogreba. U obrazloženju
presude stoji da je Zlata Bartl priznala političku inkriminaciju, a zatvorsku kaznu prihvatila bez namjere da se žali. Poznavajući njezine karakterne osobine i etičnost uvjeren
sam da je na svoja leđa preuzela tuđi križ…
P
rofesorica nije željela nositi aureolu političkog mučenika, ma koliko se pojedinci
trudili da joj ga nametnu. Znam da se na više načina suprotstavljala i mitu koji se, namjerno, stvarao o njoj kao "izumitelju" i jedinom autoru nekih Podravkinih uspješnica.
Jednom prilikom, prošle godine, neizazvana, pukla je: Znate, Pavle, sa mnom manipuliraju, iskrivljuju ili cenzuriraju moje razgovore, pretvaraju me u nešto što ja ne želim
biti, iskorištavaju moju nemoć i starost kao što je bila iskorištena i moja mladost. Nisam
želio da taj njezin eksplozivni istup komentiram već sam napomenuo kako ima puno
pravo na istinu i svoju staračku taštinu. Ne znam je li to bilo dovoljno, u mom je sjećanju ostala neutješna, ali u poznatom emocionalnom gardu sarajevske "raje".
U pokušaju portretiranja naše Profesorice navest ću da nagrade nije nikada osobno
koristila već ih je primala samo kao priznanja. Živjela je asketski, svojim boemskim
stilom. Nije poznavala niti cijenila novac, osjećala se bogatašicom zbog drugih, etičkih,
vrijednosti. Nije se pridružila onima koji su Podravku i podravsko gospodarstvo uspjeli
pretvoriti u svoj lukulski "švedski" stol. Časno je zaobišla i ovu rijeku ponornicu, a
svojim odlaskom izbjegla je svjedočiti vremenu i ljudima koje je profetski opjevala naša
podravska poetesa u svom lamentu o "jatu gladnih škvorcov u obranom vinogradu".
Profesorica je bila, a možda i nije bila, miljenik Života. U naš grad je došla s jednim
malenim, kartonskim koferom. S tim pohabanim koferićem uspjela je poslovno proputovati pola svijeta. Smatrali smo da to ne izgleda baš otmjeno, a ni reprezentativno.
U prvoj bogatijoj godini Radnički savjet odobrio je kupnju dva nova trotonca TAM,
osobno vozilo Fiat-Zastava 1100 (od 40 KS) te sam uspio uvjeriti članove da tom investicijskom paketu dodaju i jedan kožnati damski kofer. Sjećam se dobro kako se pokojni
Ivan Maurinac, šef financijsko-računovodstvene službe, preznojavao tražeći način proknjižavanja ovakvog nedozvoljenog prekoračenja. Ni profesorica nije bila sretna našom
"velikodušnom" odlukom. Odbila je koristiti kofer koji je zaista njoj, onako maleckoj,
bio neprimjereno i smiješno veliki. Vjerujem, da bi sve što je posjedovala na dan svoje
smrti, stalo u onaj mali koferić s kojim je i došla u naš grad.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
226
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Život profesorice Bartl, kao uostalom i životi generičkih Podravkaša, govori o tome
kako smo živjeli i radili. Misleći na budućnost zaboravili smo na starost…
Jednom će, nadam se, domaći kroničar ili povjesničar, malo pažljivije istražiti što je
sve ova Podravina bila u prošlom stoljeću i tom prilikom otkriti, možda s čuđenjem,
Podravce nešto drukčije od ovih novomilenijskih. A možda će čak znati pojasniti i kakvi
smo si bili međusobno.
Ovaj svoj nepotpuni "in memoriam" Zlate Bartl-Profesorice, i ne samo nje, završavam mišlju da nije najbitnije kakav smo svijet našli već kakvoga i kome ostavljamo.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
227
uz
M
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Mirko Lauš u svom najdražem okruženju - filmske kamere, vrpce, projektori,
nagrade, povelje...
ce
ni
228
Podravski zbornik 2008.
Zdravko JAKUPEC
IZ BIOGRAFIJE MIRKA LAUŠA
(1926. - 2005.)
M
uz
Rana je jesen, godina 2004., a jutro malo hladnije od prilično toplog dana za ovo
doba godine. Na trgu uobičajeno, terase kafića gotovo pune kao da je praznik, što je za
Pitomaču normalno kao i za mnoga mjesta u Hrvatskoj. No, i u tako uobičajenoj slici
Pitomače pažljiviji promatrač primjetit će i detalj koji ipak malo odudara od okoline.
Stariji gospodin koji svojim urednim izgledom daje do znanja da se radi o pedantnom i
temeljitom intelektualcu, a koji je nakon uobičajene jutarnje ceremonije odlaska na kavu
obavio i svakodnevnu nabavku kućnih potrepština, obavlja i ostale unaprijed planirane
dnevne aktivnosti. U svojoj šetnji zastat će pored zanimljivog motiva ili događaja, a ponekad iz torbe izvadi malu digitalnu kameru te zabilježiti ponešto za svoju bogatu video
arhivu. Jer toliko toga još treba napraviti.
U svojoj 78. godini života još toliko toga treba napraviti, ne dozvoliti da se nešto
zaboravi a što bi koristilo budućim generacijama. Možda baš taj kadar snimljen u toku
današnje šetnje treba zaokružiti cjelinu iz koje će nastati još jedan film. Možda će tek
snimljeni materijal biti pregledavan od autora samo iz vlastitog zadovoljstva, no neka
je ipak tu. Često bi takva jutarnja ceremonija završavala odlaskom u foto studio, čiji je vlasnik
nekad bio član Kinokluba "Slavica", a kako je taj naočit umirovljenik s kamerom u ruci
gospodin Mirko Lauš, jasno je da u studio ne odlazi na fotografiranje, nego na duge,
često emocijama isprepletene razgovore, o vremenu koje je nemoguće vratiti ali u koje
se možemo bar nakratko naviriti zahvaljujući fotografijama, filmskim i video zapisima
koji su nastali zahvaljujući upravo njemu, koji je još davne 1957. doveo film u Pitomaču
a zatim uz pomoć filma, Pitomaču odveo u svijet.
Takvi su razgovori svakim danom na svjetlo dana iznosili sve više detalja o slavnoj
filmskoj prošlosti Pitomače i Kinokluba "Slavica", o snimanju filmova, o putovanjima
na filmske revije i festivale ali isto tako i o malo poznatim, možda ponekad i namjerno
zaboravljenim, dijelovima života ovog svestranog učitelja.
Mirko Lauš rođen je 17. srpnja 1926. u Virju. U brojnoj i siromašnoj obitelji, u vremenu između dva rata djetinjstvo mu je bilo teško ali nezaboravno. U takvim uvjetima,
vrlo rano je počeo obogaćivati svoj duhovni svijet te stvarati pozitivne životne nazore.
Otac mu je bio strastveni bibliofil koji je u svom kratkom životu (poginuo je u 45- oj
godini) stvorio vlastitu biblioteku s oko 2000 knjiga. "Ne živi čovjek samo o kruhu…"
poruka je koja opisuje to razdoblje njegova života jer je u obitelji često manjkalo materijalnog ali je uvijek bilo duhovnog bogatstva. Knjižnica koju je stvorio njegov otac
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
229
uz
M
i koja mu je bila dostupna od djetinjstva pobudila je i razvila u njemu mnoge afinitete,
a kad je na svoj 10 rođendan od oca dobio fotoaparat gotovo da je njegov životni put
već dobio zacrtani pravac. To je ujedno bio i početak velike znatiželje za upoznavanjem
optičkih fenomena i njihove praktične primjene u raznim medijima poput fotografije,
dijaprojekcije, filma i videa, a koja ga je pratila cijeli život.
Nakon završenog 4. razreda osnovne škole koji je tada jedino i bio obavezan, radi
daljnjeg školovanja upisao je Gradsku školu u Virju, što je u razini viših razreda današnje osnovne škole. Zahvaljujući odličnim profesorima a posebno profesoru hrvatskog
jezika Kamilu Križaniću u tom periodu otkrio je sklonost za pisanje poezije, ali i za
druge oblike pismenog izražavanja kao što su kratki eseji, referati, scenski prikazi i
sl. Koristeći se dostupnom literaturom ali i neprestanim praktičnim pokusima učio
je i usavršavao rad na fotografiji. Prijelomni trenutak u životu Mirka Lauša možemo
smatrati završetak Građanske škole 1941. godine. To je bilo vrijeme kad je krenuo u učiteljsku školu jer to je tada bila jedina mogućnost za daljnje školovanje, iako do tada
nije planirao postati učitelj. Postao je đak Učiteljske škole u Križevcima, kojoj je to bila
prva godina rada nakon dugogodišnjeg prekida, te je od 1941. do 1944. godine završio
prva tri razreda. Program u školi bio je dobar nastavak Građanske škole, a uz općeobrazovne i pedagoške predmete sadržavao je i puno neobaveznih predmeta sadržaja
te je budućim učiteljima omogućavao razvijanje svestranih interesa kasnije važnih za
društveno djelovanje. Tako je Mirko Lauš stekao opću, likovnu i glazbenu kulturu te
znanja iz književnosti, filozofije, gospodarstva itd. U tom vremenu napisao je i objavio
više pjesama i raznih prikaza.
P
rijelomna, ali i tragična bila je godina 1944. U jednom ratnom sukobu u Virju
poginuo mu je otac Franjo a istovremeno mu je izgorjela i rodna kuća. Sa šestero nezbrinute djece njegova majka nije mogla osigurati sredstva za daljnje školovanje. No, na
poziv tadašnjih vlasti, otišao je u Zagreb, gdje je u zgradi Zagrebačkog sveučilišta bila
formirana Domobranska časnička škola za đake završnih razreda svih srednjih škola
u NDH, kojih je bilo nekoliko stotina. Svakoga dana prije podne održavana je vojna
obuka u zagrebačkom parku Jelenovac, dok je poslije podne održavana redovna školska
obuka za 4. razred pojedinih vrsta škola u Gornjogradskoj gimnaziji na Katarinskom
trgu. Tu je i završio Učiteljsku školu i položio maturu.
Bio je to kraj njegova školovanja, a svega nekoliko dana nakon mature, 6. svibnja
1945. cijela Đačka bojna zajedno sa stotinama tisuća ljudi, krenula je u povlačenje preko Celja do Dravograda. Slijedilo je zarobljavanje, a potom povratak u zarobljeničkoj
koloni u Maribor, Zagreb, Bjelovar kao dio "križnog puta". U Bjelovaru je Đačka bojna
"rasformirana", a Mirko Lauš oslobođen i pušten kući.
Ubrzo, u lipnju 1945. počeo je raditi kao učitelj. U slijedeće 4 godine promijenio
je, a sve po dekretu, 5 škola: u Virju, Hampovici, Gornjoj Šumi, Plaškom i Kalinovcu.
Godine 1946. upisao je izvanredni studij hrvatskog i ruskog jezika na Višoj pedagoškoj
školi u Zagrebu. Diplomirao je 1955. godine.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
230
Podravski zbornik 2008.
uz
M
U mjestima u kojima je radio, Hampovici, Gornjoj Šumi i Kalinovcu, imao je razna
zaduženja u selu, a dio vremena posvetio je opismenjavanju odraslih te razvijanju kulturne djelatnosti izvan škole. U Gornjoj Šumi, učenik u 3. razredu bio mu je jedan od
najvećih hrvatskih naivnih slikara Mijo Kovačić.
Dekretom je i 1949. premješten iz Kalinovca u Đurđevac za nastavnika hrvatskog i
ruskog jezika u tadašnju Sedmogodišnju školu na kojoj je radio slijedeće tri godine. U
toj školi bile su i veće mogućnosti za razvijanje slobodnih aktivnosti kod učenika pa je
osnovao đačku dramsku grupu i bavio se režijom, scenografijom, maskom, rasvjetom,
pa čak i uvježbavanjem glazbenih djela. Napisao je i jedan igrokaz u tri čina.
Godine 1952. premješten je u Sedmogodišnju školu u Pitomači, koja od 1962. nosi
naziv OŠ Petra Preradovića, a gdje je živio i radio do kraja svog života. Tu je razvio
sve vještine koje je usvojio u mladosti pa je znao reći da je Pitomača mjesto "u koje je
morao doći". Po dolasku u Pitomaču započeo je s radom izvan škole. Organizirao je
dramsku grupu odraslih kazališnih amatera HPGD Sloge. Ta je grupa tijekom nekoliko
godina uspješno prikazala čitav niz pravih kazališnih predstava u Pitomači i okolnim
mjestima.
U nastavi hrvatskog jezika uvijek je nastojao povezivati izražavanje pisane riječi,
glazbe, slike s dramskim izrazom i pokretom. Stoga se na njegovim satovima glumilo,
sviralo, gledalo slike i projekcije, a često je organizirao posjete kazališnim predstavama,
koncertima i izložbama. Sve je to dolazilo do izražaja u slobodnim aktivnostima temeljenim na razvoju dječjeg stvaralaštva. Niz grupa koje je vodio kao slobodne aktivnosti,
literarna, recitatorska, novinarska i dramska bile su vrlo aktivne što je urodilo nizom
književnih večeri s djecom i odraslima pa i izvedbom jedne prave operete a to je bila
"Velika čarolija" Ive Lhotke Kalinskog.
Treba spomenuti i njegovo veliko zanimanje za likovnu kulturu. Pisao je novinske
članke o slikarstvu, posebice naivnom, i organizirao likovne izložbe te tako promovirao
tada anonimne a danas najpoznatije naivne umjetnike kao što su Ivan Generalić, Mijo
Kovačić, Franjo Filipović, Ivan Lacković Croata, Josip Turković, Stjepan Ivanec, Josip
Šimić, Zlatko Huzjak i drugi.
Sudjelovao je i u obnovi i revitalizaciji rodne kuće Petra Preradovića u Grabrovnici. Organizirao je u tom mjestu i tradicionalni Susret likovnih grupa pod nazivom "Preradovićev rođendan" a pokrenuo je i školski časopis "Preradović" koji izlazi i danas.
Godine 1955. osnovao je jednu od prvih školskih fotosekcija u Hrvatskoj uz koju je
kasnije osnovan i Foto klub za odrasle. To su ustvari bili temelji na kojima je od 1957.
nastajalo životno djelo Mirka Lauša. Posredstvom Općinskog sindikalnog vijeća iste je
godine nabavio prvu filmsku kameru i tada je počeo s inovativnim i kreativnim širenjem filmske kuture među učenicima. Klub je tada imao ogranak za djecu te odrasle.
Sve do 1959. i djeca i odrasli učili su osnove o filmu i kameri dok je snimanje obuhvaćalo reportažno dokumentiranje nekih događaja u Pitomači.
T
e 1959. godine Klub počinje raditi po utvrđenom programu, a 1964. dobiva ime
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
231
uz
M
"Kinoklub Slavica". Kao osnivač i voditelj kluba usmjeravao je i poticao dječje filmsko
stvaralaštvo te mu i pripadaju zasluge za sve nagrade i priznanja kojih je bilo preko 300
u svih trideset godina neprekidnog rada. Godine 1961. dječji filmovi iz Pitomače prvi
puta su se pojavili u javnosti i to na Prvoj reviji dječjih filmova u Zagrebu. Kinoklub
"Slavica" sudjelovao je na preko 50 službenih revija u zemlji i na 6 međunarodnih natječaja UNESCO-a, pod nazivom "Deseta muza" u Veneciji, Milanu, Parizu i Helsinkiju.
Ostaje interesantan podatak da je preko 130 filmova "Slavice" nagrađeno prvom ili
drugom nagradom, a ukupno je snimljeno više od 200 filmova. Osim službenih revija
filmovi su bili prikazivani po školama i drugim ustanovama diljem zemlje a predstavnici
UNESCO-a i drugih međunarodnih organizacija prikazivali su pitomačke filmove kao
primjer i u svrhu propagiranja dječjeg filmskog stvaralaštva diljem svijeta. O filmskom
stvaralaštvu pitomačke djece snimljeno je i nekoliko filmova koje su režirali renomirani
režiseri: Dušan Makavejev 1964. "Nova Igračka", Dušan Vukotić 1971. "Slika i ritam"
koji je prikazan na 22 televizijske mreže svijeta, a Nikola Babić 1986. "30 godina Slavice".
Zahvaljujući takvim uspjesima Pitomača je postala domaćinom dvije savezne revije
dječjih filmova, a od 1971. do 1988. organizirano je 17 festivala dječjeg amaterskog
filma (FEDAF). Sve te manifestacije bile su obogaćene likovnim, književnim, kulturno
povijesnim i rekreacijskim sadržajima pa se Pitomača pretvarala u pravi multimedijalni
centar Podravine. Kad sve to zbrojimo možemo s pravom ponoviti tvrdnju mnogih
poznavaoca Mirka Lauša: "Kinoklub Slavica je Mirko Lauš".
P
itomača nije ostala jedino mjesto u kojem se razvijalo filmsko dječje stvaralaštvo.
Godine 1979. osnovan je Centar za dječji film i video općine Đurđevac sa zadatkom
da se pri svakoj osnovnoj školi ove općine osnuje kinosekcija. Od tada je Mirko Lauš
pomagao voditeljima novih klubova u radu, organizirao općinske smotre dječjih filmova i savjetovanja za nastavnike hrvatskog jezika radi razvijanja metodičkog i tehničkog
pristupa izvođenju nastave filmske kulture. Kako je tehnika napredovala, a uz pomoć
mnogih donatora, Kinoklub Slavicu opremio je najmodernijom filmskom opremom a
već 1973. i prvom video garniturom vjerovatno jednom od prvih u zemlji.
Bogato pedagoško iskustvo u radu, zapažanja i teoretske zaključke od samog početka svog rada prenosio je i drugima. Održao je niz predavanja za nastavnike razredne
nastave i hrvatskog jezika, sudjelovao je na seminarima za voditelje dječjih kinoklubova
u Ljetnoj školi u Trakošćanu, Crikvenici i Šibeniku, te Festivalu djeteta u Šibeniku. Svoje
radove na temu dječjeg filmskog stvaralaštva objavljivao je u časopisima: Pedagoški rad,
Umjetnost i djete, Dometi, Pogledi i skustva, Školskim novinama, Biltenu Kinosaveza
Hrvatske itd.
Za svoj sveukupni rad a posebno za rad s Kinoklubom Slavica dobio je mnoga priznanja i nagrade od kojih su najznačajnije: Nagrada Narodne tehnike Hrvatske, Nagrada "Ivan Filipović", Pedagoško-književnog zbora Hrvatske, te nagrada za životno djelo
Kinosaveza Hrvatske pod nazivom "Lucija".
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
232
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Kako je i sam naglašavao, najveći dio njegova života i rada povezan je uz rad na
dječjem filmu. Odlazak u mirovinu a zatim početak Domovinskog rata bili su uzrokom
prestanka rada Kinokluba "Slavica". U zgradu "stare škole" i prostor Kinokluba "Slavica" useljene su izbjeglice s ratnih područja. Sva oprema i arhiva "Slavice" smještena je
u potpuno neadekvatan podrumski prostor, a rad kluba je ugašen. Sad se opet treba vratiti u studio u kojem se odvijaju razgovori koji se mogu smatrati ponovnim početkom za dječje filmsko stvaralaštvo u Pitomači. Rodila se ideja o
snimanju dokumentarnog filma koji bi u jednoj cjelini obuhvatio rađanje filma u Pitomači, najveće uspjehe i padanje u zaborav. Gospodin Mirko Lauš kao glavni lik u tom
filmu na kraju snimanja bio je zadovoljan učinjenim, a nije ni slutio da je to početak
ostvarivanja njegovog sna o ponovnom pokretanju rada na dječjem filmu.
Dana 8. ožujka 2005. godine osnovan je novi foto video klub koji se tada zvao
"Omega", a jedan od osnivača bio je Mirko Lauš koji se aktivno uključio u rad kluba pomažući svojim bogatim iskustvom i velikom željom da se film ponovo vrati u Pitomaču.
Nažalost teška bolest narušila mu je zdravlje pa je i prvo pojavljivanje novog kluba u
javnosti koje je bilo već 15. lipnja iste godine, pratio iz svog doma putem kablovske
televizije jer mu loše zdravstveno stanje nije dozvolilo da bude u kino dvorani.
Mirko Lauš otišao je 28. kolovoza 2005. s onu stranu zvijezda, a toliko toga je još
htio napraviti. Njemu u spomen pitomački Foto video klub nosi njegovo ime "Mirko
Lauš".
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
233
uz
M
da
ra
g
ej
Kovački majstor Petar Horvat
Primjer diplome o položenom ispitu za
potkivača
ce
234
ni
iv
pr
Ko
Primjer majstorskog svjedočanstva
Podravski zbornik 2008.
Marija MESARIĆ
Muzej grada Koprivnice
KOVAČNICA I KOVAČI
M
Uvod
uz
Otkrićem kovine, kovač je postao prvi specijalizirani radnik, majstor svog zanata.
Njegov rad uz plameni oganj okružuje mistični sjaj i zahtjeva predznanje koje ne može
steći svatko. O kovačkom zanatu postoje razna vjerovanja, priče i pravila koja su tabu,
jer za dobivanje kovine iz rudače potrebne su različite vrste vještina, pa čak i vradžbina (Bircket Smith, 1989:91). U narodnoj predaji kovač je taj koji najčešće lukavstvom
pobjeđuje zlo, a u životu znade međusobno zavariti dvije ljudske sudbine kao užarene
komade kovine (Moslavac, 1991). Stoga nije neuobičajeno što su običaji i vjerovanja
sastavni dio svakodnevnog posla kovača (Bobnjarić Vučković, 2002:295).
Osnovna sirovina za izradu kovačkih proizvoda, kovina, zbog svoje podatnosti za
oblikovanje na vatri, postaje sastavni dio svakodnevnog života čovjeka. (Birket Smith,
1989:92). U seoskim, a i gradskim kućama, od davne prošlosti bili su neophodni i neizostavni predmeti kovani od metala, najčešće od kovanog željeza. To su: poljoprivredno oruđe i naprave (npr. plugovi, vile, grablje, lopate, brane, okovi za kotače i slično),
dijelovi pokućstva i kućnog inventara (npr. okovi za škrinje, panti za vrata, ograde,
rešetke (gatre) za prozore, svijećnjaci), predmeti koji su se upotrebljavali za pripremanje hrane na otvorenom ognjištu (npr. rašlje (bukle), tronožac (trenfus), lanci (verige),
posude (rejngle)) i dijelovi uporabnih predmeta koji su se koristili kao ukrasni elementi
(Bobnjarić Vučković, Gligorević, 1998:73; Moslavac, 1989). Sve njih su kovali, okivali,
kalali, oštrili, varili i ukrašavali kovači koji su bili ujedno i potkivači koji su potkivali i
tegleću marvu (konje, volove) za poljoprivredne radove (Moslavac, 1989; Gligorević,
1998:73; Šestan, 1987;197), a znali su liječiti ozljede i bolesti kopita (Šestan, 1987:197)
i papaka (TZ, 2005). Potkivanje potkova je za tegleću marvu svojevrsna zaštita od trošenja i ozljeda te joj omogućuje sigurniji hod (Gligorević, 1998:73). U Starigradu kraj
Koprivnice, kovači su potkivali i krave koje su često ozljeđivale papke hodajući cestom
(TZ, 2005).
Svoj posao kovači su radili u kovačnicama, objektima izgrađenim u podravskim
naseljima, na raskrižju putova, blizu gostionica s natkrivenim ulazom (trijemom) pod
kojim su potkivali konje. U Koprivnici gradili su kovačnice na prometnim ulicama, blizu sajmišta, gostionica i svratišta, a čak dvojica izgradila su kovačnice u samom središtu
grada. Sredinom 19. stoljeća kovači su u 4 sata ujutro lupanjem s čekićem po nakovnju
obavještavali ostale obrtnike čohaše, opančare, krznare, čizmare i lončare da je radno
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
235
uz
M
g
ej
Ostaci kovačnice u Dubovcu
da
ra
vrijeme započelo (Horvat, 2003:228). Postali su i najpotrebniji obrtnici metalne struke
koji su izrađivali kovane predmete, što ih je učinilo vrlo uglednim i cijenjenim obrtnicima među gradskim i seljačkim stanovništvom (Horvat,1994:353; Gligorević, 1998:73).
Razvojem industrije i tržišta, stanovnici Podravine sve više počinju koristiti proizvode industrije metala koja brže i jeftinije proizvodi i prodaje predmeta od kovine, a konje
i kola zamjenjuju suvremenim prijevoznim sredstvima i tehničkim pomagalima - automobilima i traktorima. Zbog nedostatka potrebe za kovačkim uslugama i proizvodima,
mladi ljudi sve rjeđe su zainteresirani za izučavanje kovačkog zanata, stoga nasljednika
poznatih i brojnih koprivničkih kovačkih obitelji (npr. Baneković, Pazić, Trumbetaš,
Munko, Horvat i Megla) danas više nema, dok u udaljenim podravskim selima još uvijek radi pokoji kovač koji sve rjeđe kuje na tradicijski način za potrebe svojih mještana
(TZ, 2005).
iv
pr
Ko
Građa o kovačkom obrtu Muzeja grada Koprivnice
ce
ni
Muzej grada Koprivnice posjeduje bogatu građu o kovačima Koprivnice i koprivničke Podravine koja nam svjedoči o kontinuitetu kovačkog zanata, a i obrta, od željeznog doba do danas. To su predmeti iz arheološke zbirke (npr. ostaci keltske kovačnice
iz Delova, rimska potkova, kovački proizvodi iz arheoloških iskopina u gotovo svim
grobnicama iz ranog i srednjeg vijeka) (Fluksi, 1984:204) te iz Zbirke cehalija (npr.
remek kovača Martina Munka, cimer kovača Pazića, Zapisnici, protokoli i knjiga privilegija Starog ceha) koji datiraju od kraja 17. do prve polovice 20. stoljeća u kojima se
nalaze podaci o povijesti i razvoju kovačkog obrta i načinu na koji su kroz povijest bila
236
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Ložište s alatom
da
ra
ustrojena te kako su djelovala strukovna udruženja obrtnika (cehovi) obrtnika metalne i
njima srodnih struka (Horvatić, 1986. i 1995.).
Ostala građa o kovačkom obrtu dio je Etnografske zbirke Muzeja grada Koprivnice
koju čini kompletna kovačka radionica kovačkog majstora Đure Tureka, iz Peteranca
(okolica grada Koprivnice) objedinjena 1982. godine u Zbirku kovačkog alata i pribora
Muzeja grada Koprivnice. Zbirku je preventivno zaštitio, evidentirao i katalogizirao Josip Fluksi, akademski kipar, koji u Podravskom zborniku 1984. piše o Zbirci kovačkog
alata Muzeja grada Koprivnice, o povijesti kovačkog zanata i obrta te o podravskim
kovačima (Fluksi, 1984:202). Prilog članku čine popisi majstora kovača iz Koprivnice
i koprivničke Podravine koje je izradio Josip Fluksi na temelju tri dokumenta koji se
čuvaju u Državnom arhivu u Varaždinu1 zajedno s 18 tabela koje prikazuju osnovni
kovački i potkivački alat, pribor i proizvode koje su stvarali naraštajima majstora kovača
iz obitelji Turek zajedno s nazivima za predmete - germanizmima zapisanim fonetski
prema kazivanju Stjepana Blažića, osamdeset i jedno godišnjeg majstora kovača iz Koprivničkog Ivanca (Fluksi, 1984:204, 206-208, 209 - 226).
Zbirka je dobro očuvana i vrlo je brojna. Sadrži više od dvije stotine raznovrsnih alata i pribora (npr. čekići, kliješta, bušilice i svrdla, dodaci za nakovanj, probijači, oblikači,
nakovanj, potkivački pank) te nekoliko osnovnih kovačkih proizvoda (potkova, čavli,
okovi za kola). Neki od alata ili grupe alata majstorski su radovi (majsterštiki) pomoćnika
(djetića) obitelji Turek nastali kao majstorski rad prilikom polaganja majstorskog ispita,
a najstariji alati i neki proizvodi (npr. potkove i čavli) datiraju iz kraja prve polovice 19.
stoljeća (Fluksi, 1984: 205, 209 .226).
G
odine 2005. započeo je u Muzeju grada Koprivnice projekt obrade i istraživanje
građe o koprivničkim gradskim kovačima o kojima nedostaje građe i etnografskih za-
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
237
uz
M
pisa. Iste godine sredstvima Grada Koprivnice otkupljeno je 220 predmeta (kovačkih
alata, pribora i proizvoda) iz kovačnice koprivničkog majstora kovača Petra Horvata
iz Dubovca, čime je Zbirka kovačkog alata i fundus koprivničkog muzeja upotpunjen
novim, vrijednim primjercima. Zbirka je preventivno zaštićena, predmeti su očišćeni od
korozije, popisani i fotodokumentirani. Predmeti otkupljeni iz kovačnice samo su dio
alata i pribora majstora Horvata. Ostali alati i pribor još uvijek se nalaze u kovačnici u
Dubovcu, dok je mijeh i potkivački alat i pribor dio privatne zbirke Davora Hećimovića.
M
uzejski predmeti stručno su obrađeni (identificirani, determinirani) uz stručnu
pomoć Andrije Detonija i Krešimira Trumbetaša koji su dali podatke o njihovoj uporabi te književnim i dijalektalnim nazivima. Među popisanim predmetima najbrojnija su
kliješta (cange), različitih veličina, zatim raznovrsni čekići - probijači i oblikači za oblikovanje kovine, različite turpije, sjekači, noževi, šrotice, kirner i svrdla koji su naraštajima
izrađivani u kovačkoj obitelji Horvat. Tu su i kupljeni predmeti tvorničke proizvodnje
kovačka bušilica, kovačka stega (mengela), rane nareznice za vijke i matice, svrdla, turpije i ključevi od kojih neke i danas viđamo u svakodnevnoj uporabi. Uz alat i pribor
otkupljeni su i proizvodi koje je majstor Horvat izrađivao za svoje klijente. To su škare
za rezanje voćki, skobe (klanfe), sjekira za rezanje mesa (satare) i vijci. Svi predmeti su
još uvijek upotrebljivi iako su sada dio muzejske zbirke kovačkog alata.
Sljedeći korak bilo je terensko istraživanje o kovaču Horvatu o kojem je uz svesrdnu
pomoć obitelji Novosel, nasljednika Horvata, zabilježeno materijalno i nematerijalno
znanje o kovačkom obrtu iz njegove radionice.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Majstori kovači iz obitelji Horvat
ce
ni
Kovanje i kovački zanat naraštajima je dio svakodnevnog života obitelji Horvat.
Stjepan Horvat (sv. Ilija Obrež, 1883. - Koprivnica, 1931.) kovački zanat izučio je u
kovačnici svojeg oca, u Sv. Iliji u Zagorju. Zvanje majstora kovačke struke i pravo na
otvaranje kovačke radionice stekao je nakon položenog majstorskog ispita. Kako je u
Sv. Iliji bilo puno kovača i nije bilo posla, otišao je s obitelji na rad u rudnik u Tatabanju,
Mađarska. Nakon godina rada u rudniku, 1910. godine, majstor Stjepan zajedno s obitelji dolaze u Koprivnicu gdje kupuje imanje na Starogradskoj cesti i otvara kovačnicu.
Zajedno s njim, od malih nogu, radi i njegov sin Petar (Tatabanja, 1910. – Koprivnica,
1998.) koji nastavlja raditi kao naučnik (šegrt) u očevoj kovačnici i 1928. godine, kada je
završio Pučku šegrtsku školu u Koprivnici i postao naučnik (šegrt). Nakon iznenadne
smrti oca, majstora Stjepana Horvata, Petar Horvat prodaje obiteljsko imanje u Starigradu i seli se u Dubovec gdje je u kući supruginih roditelja sagradio kovačnicu. Sa
sobom je donio kovački alat koji se već dva naraštaja koristi u kovačnici Horvat. Kako
bi mogao samostalno otvoriti kovački obrt, naučnik Petar nastavlja školovanje te radi
kod poznatog koprivničkog kovača Franje Banekovića kao pomoćnik (kalfa) od 19.
238
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Potkivanje konja u kovačnici u
Dubovcu
g
ej
da
ra
svibnja pa sve do 12. lipnja 1934. godine. Nakon završenog pomoćničkog staža, pred
komisijom 4. lipnja 1939. godine kojom je predsjedao kovač Franjo Baneković položio je majstorski ispit iz kovačke struke te stekao pravo na zvanje majstora i otvaranje
kovačkog obrta. Iste godine započeo je raditi kao kovački obrtnik, u kovačnici koju je
sagradio u Dubovcu, zajedno s 3-4 naučnika (šegrta) i jednim pomoćnikom (kalfom).
Kovački obrtnici na čelu s Franjom Banekovićem iz Udruženja obrtnika štitili su svoje
članove od vanjske i mjesne konkurencije te nisu dozvolili majstoru Petru potkivanje
tegleče marve bez položenog ispita za majstora potkivača. Pod njihovim pritiskom bio
je prisiljen pristupiti ispitu za potkivača kojeg je položio 11. veljače 1956. godine u Zemaljskoj potkivačkoj školi u Zagrebu i od tada je kao potkivač potkivao konje i ostalu
stoku. Prema kazivanju i sjećanju Koprivničanaca, majstor Petar bio je vrstan majstor
kovačkog i potkivačkog zanata, poznat i kao koprivnički kovač koji je potkivao konja
Vladimira Bakarića. Bio je dobar prijatelj s koprivničkim kovačima Viktorom Trumbetašom2, Josipom Munkom3 i Stjepanom Pazićem4. Iako nakon Drugog svjetskog rata
kovači polako gube tržište, majstor Petar znao se je prilagoditi novim životnim potrebama i navikama svojih klijenata te je uvijek imao posla. Radio je sve do 1998. godine
kada je u Koprivnici.
ni
iv
pr
Ko
Kovačnica obitelji Horvat u Dubovcu
ce
Obitelj Horvat se nakon smrti majstora Stjepana doselila u Dubovec gdje je između
kuće i gospodarskih zgrada izgrađena kovačnica. Ta kovačnica je srušena, te je za vrijeme adaptacije kuće preseljena na suprotnu stranu. Njezini ostaci još uvijek postoje u
Dubovcu. Kovačnica je bila jednosobna prostorija s natkrivenim trijemom ispod kojeg
su se potkivali konji, dok su se u kovačnici majstora Stjepana, Petrovog oca u StarigraPodravski zbornik 2008.
239
uz
M
du potkivale i krave. U unutrašnjosti prostorije uz "puni zid" nalazio se mijeh i ložište s
priručnim alatom. Ispred ložišta i prozora na bočnom zidu bio je drveni panj na kojem
je stajao nakovanj (hampus). Ispod prozora na kovanoj polici visio je priručni alat: podmetači5, dodatci za nakovanj, probijači6, oblikači7, osovine koji su se koristili za vrijeme rada na
nakovnju. Kraj prozora visjela je mala drvena pločica na kojoj je majstor Petar kredom
bilježio dimenzije predmeta koje su ga podsjećale npr. koliko treba stanjiti željezo. Ložište je zidano od cigli i ograđeno ciglama s tri strane, s otvorom u sredini u kojemu je
gorjela kovačka vatra8. Uz i na ložištu nalazio se priručni alat: kliješta (cange) raznih oblika
i veličina, lopatica za čišćenje ložišta, žarač, veliki čekić (hamer) koji se koristio za vrijeme
rada u ložištu. Ispod ložišta bio je otvor u koji se odlagao višak materijala.
Pokraj ložišta stajao je mijeh cijevima spojen za ventilator koji se nalazio ispod kovačke vatre na ložištu. Ispred njega, stajala je velika kanta s hladnom vodom u koju se
uranjalo vruće željezo. Uz bočni zid koji se nalazio nasuprot prozora bio je radni stol
(pank) s ladicama i policama na kojima su visjeli kovački alati. Za jedan kraj stola kraj
mijeha bila je pričvršćena kovačka bušilica, dok se na drugom kraju nalazila kovačka
mengela (stega). Između mijeha i bušilice stajali su komadi željeza za kovanje.
da
ra
g
ej
Kovački alati i sirovine za kovanje
ce
ni
iv
pr
Ko
Željezo za kovanje majstor Petar kupovao je u željezari Dušana Marića na Jelačićevom trgu. Materijal je plaćao u novcu. Trgovac Marić omogućio mu je plaćanje i na
veresiju9. Kao sirovine koristio je stare otpatke i dijelove željeza koje su mu donosili
klijenti. Drveni ugljen i koks za ložište kupovao je od seljaka i plaćao novcem.
Za kovanje željeza imao je raznovrsne dimenzije i oblike pojedinih alata kojima je
mogao stanjiti željezo na određenu debljinu, pripasati ga uz predmet koji kuje, dati mu
odgovarajući oblik i željeni ukras. Većinu alata naslijedio je od oca, dok je ostale izradio
sam za potrebe svoje kovačnice. Kovačke alate i pribor iz radionice majstora kovača
obitelji Horvat čine: kliješta koja se dijela na ravna i okrugla i služe za pridržavanje
predmeta za vrijeme kovanja, čekići (hameri) u koje spadaju nabijači, oblikači, probijači,
sjekači10; podmetači, kirner, žarač i lopatica za čišćenje ognjišta, razvrstači11, nakovanj s
dodacima, mijeh, posuda s hladnom vodom, kovačka mengela, kovačka bušilica sa svrdlima (svedrima) ključem i uljenkom, turpije, nareznice za vijke (šarafe) i matice, ključevi za
vijke, radlin12 i rezačica za šinju13 na kotaču, svrdla (svedri) za drvo, za kotač, za željezo i
alati za potkivanje koje čine: potkove, kovački čavli, noževi za rezanje i čišćenje kopita,
turpije, čekić za potkivanje, kliješta za kopito, sakač za skidanje potkove i ostalo. Alati za
potkivanje i mijeh danas su dio privatne zbirke dr. Davora Hećimovića, ostali alati dio
su zbirke kovačkog alata Muzeja grada Koprivnice, dok se dio alata nalazi u vlasništvu
obitelji Novosel u kovačnici u Dubovcu.
240
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Nakovanj (hampus)
Radni dan kovača
ce
ni
iv
pr
Ko
Majstor Horvat počinjao je kovati rano ujutro, a završavao kasno navečer. S njime
su radila četvorica naučnika (šegrta), jedan pomoćnik (kalfa), a kad je bilo puno posla u
kovačnici je radila i supruga koja je pomagala navlačiti šinje na kotače. U kovačnici okivala su se zaprežna kola i kotači, bačve i plugovi, kovao se kovačkim kovanjem lemeš i
jaram za plugove, potkove za konje, narezivali su se vijci, matice, čavli, izrađivale klanfe
i ostali željezni predmeti potrebni kod gradnje kuće. Također su se kovali, kalili, klepali i
brusili poljoprivredni i drugi alati (lopate, motike, drljače, strugače, sjekire, srpovi, kose,
pijuci, sjekirice, postolarski čekići, škare za rezanje voćki, noževi) i slično.
Za vrijeme rada kovačnica je bila prljava. Na podu je sve bilo puno strugotina željeza
i drveta (hoblinja). Na ložištu je gorjela kovačka vatra u koju se stavljao drveni ugljen i
koks. Kovačka vatra raspirivala se ventilatorom, a u njoj se grijalo vruće željezo. Kako
bi se zaštitio od iskra koje su frcale s ložišta i uništavale odjeću, kovač je nosio zaštitnu
radnu odjeću koju je činila smeđa pregača od debele kože i kožnate cipele.
Svi proizvodi jedne kovačnice kovali su se kovačkim kovanjem, procesom kojim
se željezo zagrijava na kovačkoj vatri do bijelog ili crvenog usijanja i užareno oblikuje
na nakovnju uz pomoć priručnih alata. Ako je komad željeza prekratak, onda se dva
predmeta spajaju kovačkim svarivanjem tj. krajevi predmeta zagrijavaju u kovačkoj vatri
do temperature taljenja i udaraju čekićem sve dok se ne stope u jednu cjelinu (Horvat,
1950).
Podravski zbornik 2008.
241
uz
M
Majstor Petar izrađivao je metalne predmete uz pomoć alata nareznica za vijke i
matice, kovačkom bušilicom bušio je rupe za hladnom željezu (npr. šinjama, okovima
i slično). Prema kazivanju kćeri Ružice konji su se potkivali ispred kovačnice jer ne
bi mogli podnijeti visoku temperaturu koja je bila u kovačnici. Za vrijeme potkivanja
majstor Petar konjsko kopito je stavio na kovane nogare i skinuo je s kopita. Nakon
toga u kovačnici je zagrijao na vatri željezo koje je užareno držao kliještima i udarcima
čekića oblikovao potkovu na nakovnju. Prvo je užarenu potkovu pritisnuo na konjsko
kopito, a zatim ju je stavio u posudu s hladnom vodom. Rashlađenu potkovu pripasao
je na očišćeno konjsko kopito i zabio kovačkim čavlima. Za vrijeme potkivanja pomagali su mu naučnici i pomoćnik, dok je kći Ružica kravljim repom tjerala muhe da ne
draže konja kako bi bio miran za vrijeme potkivanja. Posebnost majstora Horvata bila
je njegova sposobnost korištenja ostataka željeza za izradu oruđa. Tako je od starih
istrošenih lemeša14 za plugove izrađivao satare15. Željezo od lemeša odsjekao je na potrebnu duljinu, zatim ga je zagrijao na kovačkoj vatri te užareno oblikovao na nakovnju.
Sve do druge polovice 20. stoljeća izrađivao poljoprivredno oruđe, a kad su ljudi počeli
kupovati gotovo, onda su mu nosili na kaljenje i brušenje. Kaljenje je postupak kojim se
zagrijavanjem na određenoj temperaturi, te hlađenjem u vodi ili ulju mijenjaju svojstva
materijala. Kad je čelik na motici puknuo ili se istupila, onda se nosila kovaču na kaljenje. On bi zagrijavanjem u kovačkoj vatri na određenoj temperaturi promijenio svojstva
materijala, vratio ga za prvobitnu temperaturu i zatim oblikovao. Kaljenjem, brušenjem
i klepanjem oruđa bavio se sve do osamdesetih godina života kad polako prestaje raditi
u kovačnici.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Zaključak
ce
ni
Kovanje je jedan od najstarijih obrta. Kontinuitet kovačkog zanata i obrta u Koprivnici i okolici možemo pratiti od starijeg kamenog doba pa sve od kraja 20. stoljeća. Na razvoj kovačkog zanata i obrta utjecali su obrtnici iz srednjoeuropskih zemalja
Njemačke, Austrije i Češke koji su kao kraljevski gosti ili hospitesi u 13. stoljeću došli
na područje grada Koprivnice te svojim radom i boravkom poticali razvoj gospodarstva i prenosili znanje i vještinu kovačkog obrta na lokalno stanovništvo. Daljnji razvoj
kovačkog obrta poticala je Habsburška i Austro - Ugarska monarhija koja je dokumentima (pravilima, protokolima ili zapisnicima i inima) uređivala način izrade i kakvoću
proizvoda te školovanje, udruživanje, odnose i konkurenciju među obrtnicima metalne
struke. Prije pojave metalne industrije kovači su bili najpotrebniji obrtnici, a njihovi
proizvodi neophodni u svakodnevnom životu čovjeka. Potkivali su konje i krave, okivali zaprežna kola i kotače, izrađivali oružje i poljoprivredne alate, različite vijke, matice,
čavle i sve ostale željezne predmete koji su bili neophodni kod izgradnje kuća. U 18.
stoljeću započinje razvoj željezne industrije koja je sve srednjovjekovne obrtnike metal242
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ne struke (mačare, sedlare, remenare, iglare, lokotare, nožare i ine) učinila suvišnim. Od
svih obrtnika metalne struke jedino su kovači i potkivači zadržali tržište.
Međutim, industrija se sve više razvija, a u 20. stoljeću pojavljuju se i suvremena prijevozna sredstva: automobili i traktori koji su zamijenili konje, zaprežna kola i plugove.
Kovači se grčevito bore kako bi zadržali tržište, no to im sve teže uspijeva. Nakon II.
svjetskog rata broj majstora kovača u gradu Koprivnici se sve više smanjuje. Krajem 20.
stoljeća majstora kovača i njihovih naučnika i pomoćnika više nema, o čemu nam svjedoče sjećanja Koprivničanaca i brojne napuštene kovačnice i njihovi ostaci u vlasništvu
nekadašnjih obitelji kovača koje se nisu koristile već desetljećima, dok je u okolnim
selima ostao još po neki kovač koji u poznim godinama života kuje i kali poljoprivredne
alate za potrebe svojih susjeda.
Turistička zajednica grada Koprivnice osmislila je projekt "Koprivnička kovačnica" koja je prepoznatljiv dio turističke promidžbe. Danas u suradnji s Josipom Jožom
Evačićem, svojim kovačem i njegovom pokretnom kovačnicom gostuje na turističkim
manifestacijama u zemlji i inozemstvu i predstavlja na svoj način kovanje - zagrijavanje
željeza na pokretnom ložištu koje zatim oblikuje na nakovnju na kojem nastaju potkovice, mačevi i štitovi i kovani suveniri.
da
ra
g
ej
LITERATURA:
ce
ni
iv
pr
Ko
Birket Smith, K. (1960.) Putovi kulture, Matica Hrvatska, Zagreb.
Biškupić Bašić, I. (1996.) Tradicijski obrti Hrvatskog Zagorja, katalog izložbe, Gornja Stubica,
Zagreb.
Brozović, L. (1978): Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica.
Bobnjarić Vučković, V. (2002): Kovačija i kovači, u: Podravski zbornik 28, Muzej grada Koprivnice,
Koprivnica, str. 289 - 299.
Fluksi, J. (1984.): Zbirka kovačkog alata Muzeja grada Koprivnice, u:Podravski zbornik 84, Muzej
grada Koprivnice, Koprivnica, str.202-210.
Gligorević, LJ. (1998): Iz tradicijskog života, Vinkovci.
Janković Hapavel, E. (1999): Kovački obrt u: Tradicijski obrti Koprivničko-križevačke županije, katalog
izložbe, Muzej grada Koprivnice, Koprivnica, str. 17 -18.
Horvat, O. (1950.): Mehanička tehnologija, Tehnička knjiga, Zagreb.
Horvat, R. (1994.): Povijest, obrta, trgovine i industrije, AGM, Zagreb.
Horvat, R (2003): Povijest slobodnog i kraljevskog grada Koprivnice, Ogranak Matice Hrvatske Koprivnica,
Koprivnica.
Horvatić, F. (1986): Iz povijesti koprivničkih cehova u: Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice,
Koprivnica str. 135 - 141
Horvatić, F. (1995): Sjaj i značenje obrtničkih cehova u: Koprivnica, izabrane teme Koprivnica,
str 83 - 91.
Podravski zbornik 2008.
243
Kron, E.(1970): Strojarstvo, Školska knjiga, Zagreb.
Moslavac, S. (1989) Kovačija u: Tradicijski obrti u Moslavini, katalog izložbe, Kutina.
Šestan I. (1987) Obrti u okolici Zagreba u: Etnografska istraživanja, Zagreb, str. 1967 – 197.
Šprem Lovrić, B. (2001) Kovački obrt, katalog izložbe, INArt, Zagreb.
Vlastite bilješke s terenskog istraživanja u Koprivnici, 2005.
M
BILJEŠKE:
uz
1. Upisnik raznih obrtnika od 1868. do 1894., Upisnik obrtnika vezanih uz osposobljavanje od
1894. do 1910. te Registar privrednih zanatskih radnji za Kotar Koprivnicu od 1932. do 1950. i
od 1958 do 1962.
2. Naslijedio obrt od oca. Uz Horvata i Pazića jedan od najboljih koprivničkih kovača. Imao je
kovačnicu i kuću u Mosnoj ulici. Kada je kuća prodana , kovačnica je preuređena u stambeni
prostor.
3. Naslijedio je obrt od oca. Jedan od najpoznatijih koprivničkih kovača , ostao je u sjećanju
Koprivničanaca jer je imao kovačnicu na Florijanskom trgu. Koprivničanci se sjećaju dugačkog
reda kojim su konji za vrijeme sajmenog dana zakrčili put od početka trga sve do kovačnice. Munkova kovačnica još uvijek postoji ali je preuređena u lokal za iznajmljivanje.
4. Naslijedio obrt od oca Adolfa, a njegov sin Zlatko nastavio je tradiciju obrta u obitelji Pazić. Imao je kovačnicu na početku Ledinske ulice. Danas još uvijek postoje njezini ostaci.
5. Kovački alat preko kojeg su se bušile rupe u željezu.
6. Čekići koji su se stavljali na podmetače i njima su se bušile rupe u željezu.
7. Čekići kojima su se ukrašavale šinje na kotačima.
8. Vatra koja nastaje na ložištu i u koju se stavlja drveni ugljen i koks.
9. Da unaprijed uzme materijal i naknadno donese novac.
10. Čekići za rezanje željeza.
11. Kovački alat za bušenje rupa u željezu.
12. Željezni alat kojime uzimala mjera za šinju za kotače
13. Željezo kojim su se oblagali kotači
14. Nož , sastavni dio pluga kojim se zarezala zemlja
15. Sjekire za sjeći meso
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
244
Podravski zbornik 2008.
Branko BEGOVIĆ
Branko SOBOTA
KUD "GRGUR KARLOVČAN" KALINOVAC
M
uz
Opće društvene prilike krajem 19. stoljeća koje su nastajale uvođenjem obaveznog
školstva postepeno su dovodile do osnivanja društvenih organizacija širom Podravine.
Među prvima počela su se osnivati Dobrovoljna vatrogasna društva, a od početka 20.
stoljeća i raznih drugih, npr. Hrvatskog sokola, raznih društava koja su prethodila kulturno-umjetničkim društvima koja su se bavila očuvanjem vlastite kulturno-tradicijske
i umjetničke baštine. Tako je bilo i u Kalinovcu sredinom 1920-ih godina kada je osnovano društvo koje danas nosi ime "Grgur Karlovčan" i koje ima zanimljivu prošlost.
Kulturno umjetničko društvo "Grgur Karlovčan", koje je danas jedno od najznačajnijih društava u Kalinovcu, ima svoje korijene u Ogranku društva "Seljačka sloga"
osnovanog 16. prosinca 1925. godine. Već u početku, osim folklorom, taj Ogranak "Seljačke sloge", okupljao je pjevače, tamburaše, a bila je osnovana i knjižnica i čitaonica.
Već nakon četiri godine, 1929., proglašenjem "šestojanuarske diktature" kralja Aleksandra rad cijelog društva je zabranjen, kao i na području cijele tadašnje Hrvatske.
Dana 30. siječnja 1936. godine rad "Seljačke sloge" ponovo je odobren od glavnog
centra svih društava u Zagrebu (tzv. Središnjice), pa tako rad nastavlja i folklorna skupina. Folkloraši kalinovačkog Ogranka, koliko je to danas poznato, prvi puta su nastupili
na Smotri folklora u Zagrebu 1937. godine, a u Zagrebu bilježi se i nastup 1939. godine.
U to se vrijeme uvježbava i izvodi i poznato kalinovačko kolo "Lova drži Jozo".
Početkom drugog svjetskog rata Ogranak "Seljačke sloge" u Kalinovcu prestaje djelovati, da bi nastavio rad po njegovom završetku, 1946. godine. Već iste godine folkloraši nastupaju na Kotarskoj smotri u Koprivnici 22. rujna 1946. godine, zatim sami
organiziraju jednu smotru folklora iste i naredne, 1947. u Kalinovcu. Te je smotre posjetio prof. etnograf Vinko Žganec, zapisavši dosta kola i pjesama iz Kalinovca i okolice (objavljeno u knjizi "Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline"). Osim
Žganca, kalinovačke izvorne pjesme zapisivali su i drugi etnografi i etnolozi, pa je stoga
sačuvano, premda ne i obrađeno mnogo dragocjenog folklornog materijala i blaga.
Folklorno društvo djeluje i narednih desetljeća, ali s povremenim prekidima. Dana 22.
prosinca 1971. godine grupa od tridesetak mještana, kako je vidljivo iz sačuvanog zapisnika osnivačke skupštine Pjevačkog društva "Grgur Karlovčan" Kalinovac osnovalo
je, odnosno obnovilo nekadašnji folklorni ogranak "Seljačke sloge" (registrirano pod
br. UP/I-04-6/1 22.12. 1971. kod SUP-a Đurđevac). Međutim, ono je djelovalo svega
nekoliko godina, pa se 1977. godine počelo ozbiljno raspravljati o tome da "treba oži-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
245
uz
M
g
ej
KUD "Grgur Karlovčan" na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1998.,
gdje ih je posjetio pokojni poznati slikar Ivan Lacković-Croata koji bio česti
pratitelj i dobrotvor
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
viti rad ranije osnovanog Pjevačkog društva "Grgur Karlovčan". Postoji podatak da je
1972. godine društvo imalo 64 člana. Voditelj je bio Ivan Hanžek iz Đurđevca, a predsjednik društva Martin Trepotec. Kako se sačuvao zapisnik iz 1971. godine, donosimo
ga u prijepisu gotovo u cijelosti (Prilog 1.). Valja napomenuti da se osnivanjem ovog
društva radilo o djelomičnom obnavljanju nekadašnje spomenute pjevačko-folklorne
grane Ogranka "Seljačke sloge", ali i uvođenju raznih muških i ženskih, te mješovitih
zborskih pjesama. No, do ponovnog ozbiljnog oživljavanja isključivo folklornog kulturno-umjetničkog društva koje do dan danas neće prestati djelovati, došlo je 18. prosinca 1981. godine, kada je obnovljeno pod okriljem Društva "Naša djeca" koje je bilo
osnovano početkom 1970.-ih i djelovalo desetak godina (1976-77. predsjednik Društva
"Naša djeca" Dorica Stipčić, a tajnik Nevenka Gašparić), ali od tada nosi naziv Kulturno umjetničko društvo "Grgur Karlovčan". Na sastanku toga dana pod točkom četiri,
na prijedlog Marije Rabadžija, učiteljice u Osnovnoj školi rad je obnovljen, a oformljene su tri grupe: folklorna, dramska i pjevački zbor, a što je u stvari bilo proširivanje
djelatnosti deset godina prije obnovljenog Pjevačkog društva. Prva predsjednica bila je
Marija Kucelj, tajnik Tomislav Franjić, a voditeljica Marija Rabadžija. Prvi koraci rađeni
su prema uputama i sjećanjima Marije Miklić. Društvo od samih početaka njeguje isključivo izvorni folklor, a nošnju pronalazi u starim škrinjama i skupljanjem od starijih
ljudi. Sve do 1989. godine djelovala je i dramska (diletantska) grupa KUD-a, koja je
izvodila svake godine po jednu novu predstavu i prikazivala ju ili u mjestu ili u gostima
u okolnim naseljima, a glumci su bili mladi (diplomirani ili samo) studenti, srednjoškolci
246
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Članovi KUD-a 1980-ih godina.
da
ra
i brojni drugi koji su imali talenta za glumu. Brojne predstave režirao je Tomislav Franjić (Dramska sekcija nastupila je prvi put 1982. s pučkim igrokazom "Sastanak v kleti"
kojega je režirala Marta Rakitničan, a nastupilo je 7 glumaca). Drugu predstavu 1983.
godine isto je režirala Marta Rakitničan, a bila je to "Gripa", gdje je nastupilo također 7
glumaca amatera. Zatim slijede predstave koje je sve režirao Tomislav Franjić. Treća po
redu (1984.) bila je "Kakva ljubav takva plaća", četvrta (1985. "Klupko", peta (1986.)
"Čovjek na položaju", šesta (1987.) "Prodani dedek", sedma (1988.) "Probudi se Kato",
osma (1989.) "Češalj" i posljednja, deveta bila je "Vuzel" iz 1990. godine, čime prestaje
djelovanje ove sekcije (Izvor: Tomislav Franjić). Pjevačka grupa nije djelovala dugo, a
posljednjih 20 godina, KUD se bazirao na očuvanju i izvođenju izvornog folklora.
Od 1981. do danas, Kulturno umjetničko društvo je realiziralo niz nastupa na najvećim smotrama folklornog stvaralaštva u Republici Hrvatskoj. Na Međunarodnoj smotri
folklora u Zagrebu i Vinkovačkim jesenima tri puta, Đakovačkim jesenima dva puta,
te niz nastupa u svim regijama Republike Hrvatske. KUD redovito nastupa na Županijskim smotrama (nekada Kotarskim) folklora, a nastupali su i na međunarodnim
smotrama folklora s nekoliko cjelovečernjih programa u NR Mađarskoj.
U tih 25 godina rada u Kalinovcu se održavaju susreti folklora pod naslovom "Pjesmom i plesom do prijateljstva" na kojima gostuju folklorna društva iz okolnih mjesta.
Održavaju se i susreti folklora prigodom obilježavanja Dana Općine Kalinovac i Dana
župe sv. Luke u Kalinovcu, "Lukovo u Kalinovcu", te prigodom obilježavanja Ivanja tj.
"Ivanjskog kresa". KUD sudjeluje i na Županijskim manifestacijama, Podravskim motivima, Križevačkom spravišću, Legendi o Picokima i sl. Godišnje, KUD realizira oko
dvadesetak nastupa.
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
247
uz
M
g
ej
Scena iz drame "Češalj" F. Hadžića (1989.)
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
Tijekom neprekidnog rada kroz KUD je prošlo 130 folkloraša, pa tako i danas u
društvu aktivno sudjeluje 40-ak plesača i svirača, a gotovo toliko ima i pridruženih članova koji potpomažu rad Društva. KUD se obnavlja i pomlađuje na način što u Osnovnoj školi Kalinovac djeluje škola folklora, "mali folklor", kojeg vodi Marija Pavlović,
također voditeljica folklorne grupe u KUD-u. Na nivou Osnovne škole radi i tamburaška grupa koju vodi i uči Darko Gabaj, odakle dolaze mladi svirači u KUD. Voditelji
redovito idu na stručne seminare gdje stječu nova znanja i razmjenjuju iskustva u plesanju i pjevanju.
Redovitim vježbanjem i probama dirigira Marija Pavlović, a one se održavaju barem
jedanput tjedno, po potrebi i češće. KUD-om ravna Upravni odbor, na čelu s predsjednikom, koji je posljednjih nekoliko mandata, dipl. ing. Branko Sobota. Da bi se godišnji
planovi mogli realizirati potrebno je osigurati financijska sredstva, a koja se realiziraju
najvećim dijelom iz proračuna Općine Kalinovac te prema mogućnostima i kalinovački
gospodarstvenici. Godine 2005. KUD "Grgur Karlovčan" je proslavio 80 godina postojanja, a 2006. godine obilježio 25 godina neprekidnog rada pod ovim imenom.
Danas u KUD-u djeluje folklorna i tamburaška sekcija, a u sklopu Osnovne škole "Ivan
Lacković-Croata" Kalinovac s uspjehom radi "mali folklor" kojeg vodi Martina Jušta,
a također vježbaju i mladi tamburaši pod dirigentskom palicom prof. Darka Gabaja.
Prema Statutu KUD-a, a u skladu Zakona o udrugama, najviše tijelo upravljanja je
Skupština KUD-a. Skupština, koju tvore svi članovi izabire tijela upravljanja, nadzora
i vođenja. Tako su izabrani u Predsjedništvo; 1. Branko Sobota (predsjednik), 2. Terezija Velja (tajnica), 3. Ljiljana Namjesnik (blagajnica), 4. Marija Pavlović (voditeljica),
248
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Članovi KUD-a kod kapelice Srca
Isusova 1987. godine izvode jedno
izvorno kolo. Tako se to plesalo
nekada, prije više od 200. godine na
istome mjestu.
IZVORI I LITERATURA:
Arhiv KUD-a "Grgur Karlovčan" Kalinovac.
Podaci iz radnog materijala B. Begović: Kalinovac, Kalinovac 2006.
Podravski zbornik 2008.
ce
ni
iv
pr
Ko
5. Damir Horvat, 6. Martina Jušta (voditeljica) i 7. Ivan Kucelj, u Nadzorni odbor: 1.
Drago Velja (predsjednik), 2. Mladen Erdelec i 3. Marko Horvat. Članovi KUD-a danas su: Marija Pavlović, Ivan Kucelj, Branko Sobota, Željka Sobota, Katarina Sobota,
Martina Jušta, Mirica Mihaldinec, Jelena Fusić, Mihael Kovačev, Terezija Velja, Drago
Velja, Emilija Stipčić, Danijel Grahovac, Lucija Kovačić, Antonio Karlovčan, Mirjana
Turković, Bogumil Turković, Ivan Turković, Marija Mesić, Adriana Ribić, Dalibor Ribić, Martin Milek, Brigita Korman, Katarina Peić, Andrea Grahovac, Nikolina Ščuka,
Mateja Miklaušić, Matej Zvonar, Prelec, Ljubica Golubić, Bernardica Lukuš, Ljubica
Petrokov, Cila Vucikuja, Nadica List, Marija Orešić, Jana Miklić, Marko Fusić, Marko
Horvat, Damir Horvat, Ivan Krznarić, Mario Bačić, Miroslav Namjesnik i Ljiljana Namjesnik.
249
PRILOG 1.
uz
M
DIO ZAPISNIKA od 22. XII. 1971. osnivačke skupštine Pjevačkog društva "Grgur Karlovčan"
Kalinovac koja je održana u prostorijama donje škole. Prisutni: Mato Dominiković, Marija Miklić,
Anica Miklić, Martin Trepotec, Katica Franjić, Marija Dautanec, Jelica Dautanec, Ana Hoić, Ivanka
Balatinec, Lovro Marijan, Marija Miklić (Stjep.), Nada Đakovec, Nada Kirinec, Nada Paviša, Antun
Miklić, Tomo, Sobota, Ana Miklić, Andrija Erdelec, Ljubica Fosin, Marica Dobrostal, Florijan Karlovčan, Kata Janković, Zlatko Cvilinder, Zvonko Matica, Vlado Matica, Marta Matica, Mijo Šoš, Ivan
Fučkar, Mato Golub, Bolto Kaić, Ivan Balala, Franjo Barić, Viktora Miklić.
Ostali prisutni: 1) Ivan Hanžek, nastavnik pjevanja iz Djurdjevca 2) Slikar Kralj iz Kloštra Podr.
Skupština počela radom u 18 sati. Na temelju dostavljenog poziva i javnog oglasa preko radio stanice
Djurdjevac 20, 21 i 22. XII. 1971. imenovani su pristupili na ovu skupštinu, te na prijedlog inicijativnog odbora prisutne pozdravlja Mato Dominiković i na njegov prijedlog isti usvajaju slijedeći
Dnevni red:
1) Izbor radnog predsjedništva, zapisničara i dva ovjerovitelja zapisnika 2) Donošenje odluke o osnivanju društva 3) Donošenje pravila društva 4) Izbor upravnog odbora 5) Razno
T
očka 1.
Na prijedlog Miklić Antuna i Franjić Katice prisutni jednoglasno biraju - a) u radno predsjedništvo Matu Dominikovića za predsjednika, za članove: Mariju Miklić i Anicu Miklić, - za zapisničara
Tomo Sobota. - b) za ovjerovitelje zapisnika: Marica Miklić i Antun Miklić. Radno predsjedništvo
zauzelo je svoja mjesta, te je prisutne pozdravio Mato Dominiković i zahvalio se na povjerenju, nakon čega se prelazi na slijedeće točke usvojenog dnevnog reda.
T
očka 2.
O potrebi osnivanja pjevačkog društva iscrpno govori Mato Dominiković, koji napominje: - da
je Mjesna zajednica Kalinovac na sjednici 9.V.1971. osnovala Zavičajni muzej Kalinovac i ujedno
imenovala članove upravnog odbora toga muzeja od 7 članova, koji su se članovi mnogo zauzimali
u radu i muzej je svečano otvoren dana 28. XI. 1971. - da je svečano otvorenje muzeja otvorio i
bio pokrovitelj proslave Vladimir Car predsjednik Skupštine općine Djurdjevac - da je u Planu rada
muzeja za razdoblje 1971/75. mnogo predviđeno što se ima napraviti, pa je vrlo značajan momenat
za naše selo da je osnovan muzej i druge aktivnosti koje se imaju uraditi - u vezi toga, da se pokazala
velika potreba - obzirom na tradiciju našega sela, koje je oduvijek ranije imalo - i sada je potrebno
osnivanje pjevačkog društva kojemu bi trebalo dati ime "Grgur Karlovčan" - ime prvoborca našega
sela Grgura Karlovčana. Najposlije se mislilo na ime "Kalina" po drvetu koje je nekad ovdje postojalo i po njemu je selo dobilo ime Kalinovac.
S toga u smislu zakonskih propisa, inicijativu za osnivanje pjevačkog društva daje tajnik muzeja
Mato Dominiković i ujedno predlaže spisak zainteresiranih pjevača - gradjana sela tj. stanovnika sela,
jer je do 1941. u Kalinovcu uvijek postojalo pjevačko društvo i ima se sada sve uslove za osnivanje
toga društva. - Ovo tim prije što nam se ponudio stručnjak pjevanja Hanžek Ivan nastavnik iz Djurdjevca, koji će dobrovoljno uvježbavati pjevače jednom u tjednu preko zime obično od 18-19 sati.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
250
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Nadalje Dominiković navodi, da je odbor muzeja morao pozvati pjevače iz Virovitice "Rodoljub" i iz
Pitomače "Sloga" koji su pjevali na svečanosti otvorenja muzeja dana 28. XI. 1971. pa bi bilo lijepo
da selo ima svoje pjevačko društvo i ono pjeva u svim prigodama u selu.
Diskusija: Nastavnik pjevanja iz Djurdjevca Ivan Hanžek pozdravlja ideju predlagača Mate Dominikovića za osnivanje pjevačkog društva, a on sa svoje strane obečava svu moguću podršku i ne
traži za svoj rad nikakav honorar.
Marija Miklić predsjednica Sekcije žena zadrugarki pohvalno se izražava o datoj ideji osnovanja
pjevačkog društva, jer kako navodi da je i sama bila član pjevačkog društva koje je nekad postojalo u
selu, pa je i sada nakon 30 godina voljna opet biti član i pjevati u društvu.
Javili su se i drugi diskutanti: Andrija Erdelec da je kao mlad obrtnik željan biti član jednog pjevačkog
društva, jer i tako uvijek rado ide na vježbe pjevanja i plesa kada to organizira omladina sela bilo
radi zabave ili priredbe. Također i Antun Miklić, Tomo Sobota i dr. napominju, da su također bili
članovi nekad postojećeg pjevačkog društva u Kalinovcu, a sada se rado pridružuju akciji da se to
društvo osnuje i žele biti član istoga i pjevati sa mnogim drugima, jer je zato veliki interes. Potom
Dominiković Mato moli i druge prisutne da učestvuju u diskusiji. Javio se Trepotec Martin nastavnik
u Kalinovcu, koji podržava inicijativu predlagača i sam se prijavljuje za pjevača, jer je to korisno za
cijelo selo da ima svoje društvo i da se mladji uključuju u tu društvenu aktivnost....". Statut (pravila)
donešena 22. 12. 1971.: "PRAVILA PJEVAČKOG DRUŠTVA "GRGUR KARLOVČAN" KALINOVAC
da
ra
g
ej
PRILOG 2.
Podravski zbornik 2008.
ce
"Lova drži Jozo, generale Jozo,
s njim ga drži Đuro, kapetane Đuro
Vlovili su srnu i košutu crnu
i Maricu jošće žutema kitama.
Al govori Jozo, generale Jozo:
"Hoćeš, Đuro, lova da djelimo lova?
Tebi bude srna i košuta crna,
meni bude Mara žutemi kitami."
Al govori Jozo, generale Jozo:
"Oćeš, Mara moja, biti ljubav moja?"
Al govori Mara žutemi kitami:
- A ja ne mrem tvoja biti ljubav tvoja,
tebe tvoja majka v palači rodila,
mene moja majka pod jelom zelenom;
tebe tvoja majka v pačalat povila,
ni
iv
pr
Ko
Tekst najpoznatije izvorne kalinovačke pjesme LOVA DRŽI JOZO:
251
uz
M
mene moja majka vu bukovo lišće;
tebe su zibalje v zibači zibale,
a mene su vjetri med dvema granama,
zato ne mrem tvoja biti ljubav tvoja. Al govori Jozo, generale Jozo
"Ako ću te, Maro, v mladosti loviti,
onda ću te, Maro, v lice poljubiti;
ako ću te, Maro, v starosti loviti,
onda ću te, Maro, strelicom ubiti."
da
ra
g
ej
(Pjesmu je zabilježio 1946. u Kalinovcu Vinko Žganec, a pjevala je Marica Sobota. Zapis melodije
također je od Vinka Žganca – V. Žganec: Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline, Zagreb 1962.)
ce
ni
iv
pr
Ko
252
Podravski zbornik 2008.
ROBERT ČIMIN
Muzej grada Koprivnice
NEKA NOVA SAZNANJA O JEDNOM
SREDNJOVJEKOVNOM SELU KOD VIRJA
M
uz
U srcu Podravine, u blizini rijeke Drave, između sela Virje i Molve u današnje se
vrijeme intenzivno eksploatira zemni plin (CPS), te je to područje od izuzetne važnosti za cjelokupnu današnju hrvatsku energetiku. No, prije otkrića zemnog plina, na
ovom se prostoru odvijao buran život, o čemu nam svjedoče slučajno pronađeni sitni
ulomci kasnosrednjovjekovnih keramičkih posuda. Naime, oni se pronalaze na lagano
valovitom terenu danas prekrivenom raznim poljoprivrednim kulturama, a vjerojatno
je i u prošlosti to područje bilo slična oblika čime je bilo idealno za podizanje manjeg
selišta.
da
ra
g
ej
Uvod
ce
ni
iv
pr
Ko
Putujući od Virja prema Molvama s desne strane lokalne ceste nalazi se od prije
poznato višeslojno arheološko nalazište. Prepoznao ga je još 1981.g. Zorko Marković
(Muzej grada Koprivnice) prilikom rekognosciranja okolice Virja i Novigrada Podravskog (MARKOVIĆ 1982, 11). Nije mi poznato iz kojeg je razloga Marković nalazište
nazvao toponimom Mačkovice, budući da se taj toponim nalazi dosta južnije, dok su
prostorno bliži toponimi Volarski breg, Brzdeljeva, Hatačanova i Županci. Tom prigodom Marković je ustvrdio da je riječ o nalazima koji pripadaju starijem željeznom dobu
(halštat), mlađem željeznom dobu (kasni laten) i kasnom srednjem vijeku.
Riječ je o nekoliko nižih brežuljaka u plodnoj ravnici potoka Čivičevca i Zdelje na
nadmorskoj visini od 122-125 m (MARKOVIĆ 1982, 11; REGISTAR 1997, 202). Do
sada su na tom području provedena samo kratkotrajna zaštitna arheološka iskopavanja
u proljeće 2008.g. od strane Insituta za arheologiju (T. Sekelj Ivančan) prilikom čega su
pronađeni mogući ostaci prerađivanja željezne rudače, tj. peći za taljenje iz željeznog
doba. No, treba reći da su ta iskopavanja provođena nekih stotinjak metara sjevernije
od zadnjih prikupljenih srednjovjekovnih keramičkih ulomaka koji će biti ovdje predstavljeni, tako da u ovom trenutku nisu od bitnije važnosti.
Pronađeni keramički ulomci upućuju na vrijeme od 13. do 15.st. zbog čega bi u usporedbi s pisanim izvorima i ostalim poznatim podatcima možda bilo moguće odrediti
kojem kasnosrednjovjekovnom selu pripadaju. Toponim Brzdeljeva ne spominje se u
srednjem vijeku, a povezan je uz obližnji potok Zdelju koji izvire na sjevernim bilogorskim obroncima kod sela Zdjelice (očigledno je porijeklo imena i tog sela). Zdelja
laganim tokom putuje kroz Miholjanec i Virje da bi se sjeverno od Molvi ulila u kanal
Podravski zbornik 2008.
253
uz
M
Komarnicu (tj. korito nekadašnjeg potoka), a potom i Bistru, dok je izvjesno kako je u
srednjovjekovno vrijeme činila jedan od pritoka rijeke Drave. Ovi manji potoci bili su
idealni za naseljavanje stanovništva kako tijekom željeznog doba tako i srednjeg vijeka,
o čemu nam potvrdu pružaju i susjedne Molve. Većina se podravskih povjesničara slaže
kako su ovdje na spomenutim potocima već u 13.st. postojali brojni mlinovi (spomenimo samo da prvi spomen mlina na Komarnici potječe iz 1268.g.), što već u tako rano
vrijeme može ukazivati na gospodarsku razvijenost ovog područja. Treba spomenuti da
je na današnjem grbu Molvi prikazan upravo mlin, a i ime sela vjerojatno je istog porijekla (ĐURIĆ, FELETAR 1992, 231; PETRIĆ 2007a). Međutim, mještani Virja šire
područje s desne strane ceste prema Molvama (nakon zatvorene tvornice Voćeprodukt)
danas nazivaju Županci, a ne Brzdeljeva ili Volarski breg kako stoji na topografskoj
karti, a na istoj se položaj Županci nalazi nešto južnije. Osobnog sam mišljenja kako
bi ponajprije trebalo vjerovati mještanima današnjeg Virja, u čijim bi se sjećanjima još
uvijek mogao nalaziti točniji položaj srednjovjekovnog sela Županec.
g
ej
da
ra
Povijesna zbivanja u okolici Virja tijekom kasnog srednjeg vijeka
ce
ni
iv
pr
Ko
Povijesna zbivanja kasnosrednjovjekovnih zaselaka uokolo Virja usko su vezana uz
posjed nekadašnjeg Virja, za koje se pretpostavlja da je nastalo u 12.st. kada je pripadalo
Komarničkoj župi (danas područje Novigrada Podravskog). Prve pisane vijesti o Virju
potječu iz 13.st., kada se naziva Predeuych, tj. Prodavić, Prodanić ili Prodanov grad. Ime
je vjerojatno dobilo po svom prvom vlasniku Prodanu, zagrebačkom biskupu (11721185). To doznajemo i iz povelja ugarskog kralja Bele IV. iz 1244.g. kojom se dio dotičnog posjeda dodjeljuje Nijemcu Korardu, a potom 1264.g. Simonu, sinu Salamonovu, a
drugi dio Tomi, sinu župana Joakima de genere Churola. Sve to potvrđeno je darovnicom
od 20.7.1267.g., a tada se Virje naziva Praudauiz in ducatu Sclavoniae iuxta Drawam. No,
sada se kao vlasnici virovskog posjeda spominju ostrogonski nadbiskup Filip i župan
Tomo, a već 1273.g. ban Henrik, mađarski plemić čija obitelj u to vrijeme u posjedu
ima i grad Koprivnicu (CVEKAN 1976, 9-10; LOVRENČEVIĆ 1985; ĐURIĆ, FELETAR 1992, 229; GRIVIĆ 2002, 16-17; NADILO 2004, 579-580; PETRIĆ 2008).
Narednih 50-ak godina nema bitnijih događaja oko Virja, sve do 1326.g. kada u nastalim širim međuplemićkim sukobima posjed Virja i okolice dobiva ban Mikac Mihaljević (1325-1343). Tako on postaje vlasnikom virovske crkvene župe (godine 1334. naziva se Ecclesiae sancti Martini de Prodauiz), ali i okolnih područja (Đurđevac, Koprivnica).
U njegovo vrijeme obnavlja se utvrda Kamengrad (Kuvar), ali započinje i sve jači uzlet
novog središta Podravine - Koprivnice, koja ubrzo zatim biva proglašena slobodnim i
kraljevskim gradom poveljom kralja Ludovika iz 1356.g. Nakon Mikca, prodavićkim
posjedom vlada Stjepan Mikac, poznat kao i Vrag od Prodavića, koji pristaje uz zavjerenike predvođene Stjepanom Lackovićem protiv kralja Žigmunda Luksemburškog. Na254
Podravski zbornik 2008.
uz
M
kon pokolja na "krvavom križevačkom saboru" 1397.g., Stjepan Mikac namjeravao je
pričekati kraljevu vojsku u zasjedi negdje između Virja i Đurđevca (vjerojatno u utvrdi
Sušica), ali je iz straha dopustio prolaz vojsci i potom pobjegao put Bosne (CVEKAN
1976, 10-12; ĐURIĆ, FELETAR 1992, 193-195, 229; GRIVIĆ 2002, 17-18; NADILO
2004, 580; SLUKAN ALTIĆ 2005, 30-33; PETRIĆ 2007a). Nakon tih burnih događaja za ovaj kraj i gotovo stotinu godina blagostanja, Virje i Đurđevac mijenjaju vlasnike te s ostalim podravskim, tj. prodavićkim posjedima
pripadaju obitelji Talovac. Braća Petar i Matko kao odani prijatelji kraljevske obitelji
dobivaju to veliko vlastelinstvo za samo 33 000 forinti, a poznato je kako Matko Talovac određeno vrijeme boravio u utvrdi Prodavić nakon imenovanja hrvatskim banom
(1435). Nakon smrti Žigmunda Luksemburškog (1437) i Matka Talovca (1444) grofovi
Celjski (Fridrik i Ulrik) proglašavaju se hrvatskim banovima, kojima se junački suprotstavlja Ivan Hunyadi 1446.g. kada u blizini Molvi prelazi rijeku Dravu s oko 15 000
ljudi i preotima im Đurđevac (Stari grad), Virje (Prodavić), Koprivnicu (Kamengrad) i
ostale okolne posjede. Nakon tih događaja, većinu podravskih posjeda zauzima njegov
sin kralj Matija Korvin (1465), koji ih ubrzo zatim 1477.g. daje čakovečkoj obitelji Ernušt. Pismo kralja Vladislava iz 1492.g. pokazuje kako je obitelj Ernušt uz Stari grad u
Đurđevcu posjedovala još 6 utvrđenih gradova i čak 109 manjih sela (posjeda, imanja,
dimova). Tako veliki broj govori da je to razdoblje stabilnijih prilika tog područja. No,
nakon smrti Gašpara Ernušta (1541), posljednjeg muškog izdanka čakovečke obitelji,
veliki posjed dolazi u ruke Petra Keglevića kroz narednih pet godina. Tada se uzdiže
koprivnički kapetan Luka Sekelj te zaposjeda Koprivnicu, Prodavić i Đurđevac (CVEKAN 1976, 12-13; ĐURIĆ, FELETAR 1992, 229; GRIVIĆ 2002, 18-19; NADILO
2004, 580; SLUKAN ALTIĆ 2005, 37; PETRIĆ 2007a; PETRIĆ 2007b). Upravo nekako u isto vrijeme jača osmanlijska opasnost na istoku. Godine 1552. pada Virovitica,
a ubrzo potom Đurđevac i Prodavić odbijaju snažne napade Ulama-bega (u narodu se
očuvala poznata Legenda o picokima). Naredne godine teške su za Prodavić, ali se on u
raznim oblicima ipak uspio održati sve do sredine 17.st. kada postupno mijenja ime u
Virje (CVEKAN 1976, 14-17; GRIVIĆ 2002, 19-20).
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Prostorna organizacija koprivničke podravine
ni
ce
Osnovna jedinica lokalne samouprave na području Hrvatske tijekom kasnog srednjeg vijeka bila je županija. Svaka županija bez obzira na svoju veličinu tvorila je samostalnu područnu jedinicu, na čelu koje je stajao župan imenovan od strane kralja, a
imena su vrlo često dobivale po rijekama, dolinama ili utvrdama oko kojih su se razvijale. Tijekom 14.st. kralj Žigmund Luksemburški vrši reorganizaciju županija na način
da ih dijeli na manje teritorijalne organizacije, odnosno kotare i općine (selo, dim). Od
vlasti župana bili su izuzeti samo crkveni posjedi i slobodni kraljevski gradovi poput
Podravski zbornik 2008.
255
uz
M
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Virje-Županec, topografska karta s označenim područjem prikupljene
keramike.
ce
ni
Križevaca ili Koprivnice. U to je vrijeme Križevačka županija bila najveća u sjevernoj
hrvatskoj, a nastala je spajanjem većeg broja manjih županija, od kojih je najpoznatija
bila Komarnička koja je zauzimala prostor Podravine oko Novigrada Podravskog, Virja
i Đurđevca. Križevačku županiju omeđivale su površinski manje županije: Varaždinska i Zagrebačka na zapadu, Virovitička na istoku, dok je na sjeveru graničila sa Zaladskom i
Šomođskom (SLUKAN ALTIĆ 2005, 39). U vrijeme osmanlijskih prodora Križevačka županija sjedinjena je sa Zagrebačkom u jedinstvenu upravu, a ona kao takva više
ne postoji.
P
očetkom 16.st. poznato nam je nekoliko bitnih podataka koji svjedoče o gospodarskim prilikama ovog dijela Podravine. Čini se da u to vrijeme Molve (Molwe) preuzima
mjesto središta porezne općine unutar Križevačke županije, budući da se u kraljevskim
poreznim popisima 1507. i 1513.g. navodi kao sjedište vilikata. Tih godina spominje
256
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
da
ra
Virje-Županec, pogled sa sjevera na poljoprivredne čestice koje sadrže
površinske nalaze keramike.
Arheološki nalazi
ce
ni
iv
pr
Ko
se 33 dimova, što bi moglo ukazivati na približni broj okolnih manjih sela. Imenom se
navode: Struga (Ztrwga), Sv. Pavao (Zenth Pal), Đurđevac (Zenth Gerg), Gorbonok (Gorbonwkfew), Sušica (Zwsycza), Komarnica (Kamarcha), Hotovo (Hothowo), Županec (Swpancz), Prodavić (Prodawyz) itd. Od navedenih naselja postoje pretpostavke da se naselje
Struga nalazilo na području Hlebina, Prodavić na području Virja, Sušica u najbližoj
okolici Đurđevca, Županec između Molvi i Virja, Sv. Pavao u Pavljancima kod Ferdinandovca, a Hotova uz istoimeni potok između Virja i Šemovaca itd. (NADILO 2004,
579; PAVLEŠ 2007; PETRIĆ 2007a). Godine 1520. više nema spomena sela Županec,
te je moguće da selo više nije naseljeno, a njegovo se stanovništvo (ili dio njega) moglo
isto tako skloniti i u sigurniji utvrđeni Prodavić. Tom se prilikom spominje samo 28
dimova, što znači manji broj sela.
V
ećina tih naselja, osim Prodavića (Virja) i Đurđevca, propada u vrijeme osmanlijske
provale tijekom 1.pol.16.st. kada nestaju srednjovjekovna selišta, a najveći dio stanovništva povlači se u sigurnije utvrde, utvrđena naselja ili teško pristupačne šume i močvare, dok manji dio postepeno migrira u sigurnija područja na sjever i zapad (Ugarska
i Moravska; NADILO 2004, 580; PETRIĆ 2007b).
Prilikom obilaska više poljoprivrednih čestica sjeverno od Virja tijekom proteklih
Podravski zbornik 2008.
257
uz
M
nekoliko godina pronađena je određena količina keramičkih ulomaka što je jasno ukazalo na postojanje kasnosrednjovjekovnog sela, čiji je položaj (kako je već ranije spomenuto) početkom 80-ih godina 20.st. prepoznao Zorko Marković. Međutim, površinski nalazi vrlo su usitnjeni uslijed intenzivne obrade zemlje tako da
se vrlo rijetko pronalaze veći ulomci keramičkog posuđa. U ovom radu donosim tek 20ak ulomaka keramike koji svojim karakteristikama mogu dati vremensku odrednicu naselja, a većinom je riječ o ulomcima lonaca i poklopaca, dok su ostali oblici zastupljeni
u manjem omjeru. Takav odnos ne začuđuje budući da su i na drugim kasnosrednjovjekovnim selima većim udjelom zastupljeni upravo lonci i poklopci što nam govori kako
se većim dijelom konzumirala tečna (jušna) hrana. To se može vidjeti i na Ciglenici kod
Varaždinskih Toplica (BEKIĆ 2006, 31-67) ili Selima u Starim Perkovcima kod Đakova
(pisac ovih redaka sudjelovao je u zaštitnim iskopavanjima, a tijekom 2009.g. očekuje se
i konačna objava rezultata iskopavanja).
No, ovdje predočeni nalazi oblikovno su sličniji onima iz Starih Perkovaca gdje je čitavo selo datirano u 14.st. Poglavito se to odnosi na obode lonaca, koji su u suštini istih
osobina (T.1, T.2). Vrlo se često trakasti obod okomito spušta prema vratu koji je jače
uvijen prema unutra, dok je sam obod s vanjske strane profiliran pomoću jednog ili dva
nenaglašena rebra ili pak jednim širim i plitkim žlijebom. Redovito s unutrašnje strane
imaju utor za poklopac. Izrađivani su na brzovrtećem kolu što nam jasno pokazuju neki
ulomci koji na vanjskoj strani imaju otisak lončarskog kola u obliku križa ili četverokuta
(T.3-5). Ti su tragovi ostaci tehničkog procesa izrade posude, koji pripomaže posudama
prilikom brze vrtnje kako se ne bi srušile.
Keramika je vrlo dobro pečena tako da su ulomci čvrsti i ne osipaju se. No, glina
nije potpuno pročišćena pa se stoga u sastavu pronalaze primjese poput pijeska, većih
i/ili manjih kamenčića. Boje se protežu od raznih tonova smeđe, sivkastosmeđe pa do
tamnijih crnih tonova, dok se često pronalaze i tonovi narančaste boje.
Većina oboda (T.1-2,5,6; T.2-3,4,5) isto tako pokazuje veliki stupanj sličnosti i s
onima pronađenim u ugarskim kasnosrednjovjekovnim utvrdama Buda i Pécs (HOLL
1963a, 27-29, Abb. 29-31; HOLL 1963b, 344, 374-375, 22-24. kep., 72-72. kep.; KÁRPÁTI 1978, 185-191). Tamošnja keramika datirana je u vrijeme 13-14.st., a zbog prostorne blizine jasno je kako je tamo tražen uzor. Prevladavajuća učestalost lonaca vjerojatno je povezana s onodobnim siromašnim uvjetima života kada je očigledno bilo
mnogo isplativije i jednostavnije pripraviti jedan veći lonac neke vrste variva, gulaša i
slično, koji je vrlo lako mogao utažiti glad višečlane obitelji.
Na jednom ulomku drške poklopca (T.3-3) s gornje strane nalazi se vidljivi otisak lončarskog kola u vidu križa koji nam govori kako je poklopac bio izrađen. Naime, rađen
je na kolu naopako, odnosno drška se nalazila na kolu, a obod s gornje strane (rađen je
kao zdjela). Veći broj sličnih poklopaca s takvim otiscima pronađena je na kasnosrednjovjekovnom nalazištu Krasna pored Košica, gdje su datirani u šire razdoblje od 13.
do 16.st. (POLLA 1986, 235, Obr. 115).
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
258
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Osim kuhinjskih lonaca i poklopaca, pronađen je i manji broj ulomaka finije keramike (T.3-1,2,4). Ona je tanjih stijenki i premazana je tankim slojem bijele mat engobe
samo s vanjske strane. To nam pokazuje kako nije riječ o namjeri lončara da posuda
bolje sačuva svoj sadržaj, već je premaz čisto dekorativnog karaktera. Naime, u to vrijeme u Italiji svoj razvojni put započinje majolika, kod koje se premaz nalazi preko
obje strane posuda, a i neki primjerci mađarskog porijekla imaju sjajni smeđi premaz
na unutrašnjoj strani (MARKOVIĆ 1982, 11). Najzanimljiviji ulomak finije keramike
(T.3-1) jest dio izvijena oboda i uskog vrata trbušastog vrča. Takvi vrčevi imaju jednu
ručku koja spaja obod i rame, nemaju izljev, dno je ravno (T.3-4), a vrlo često ukrašeni
su snopovima žlijebova na trbuhu (T.3-2). Vjerojatno su austrijskog porijekla, gdje se
proizvode tijekom 13.st. što nam pokazuju primjerci iz Beča i Bude (ORTOLF 1982,
50, Kat. 33; HOLL 1963a, Abb. 33-1; HOLL 1963b, 338, 8.-9. kep.).
Osim ovih ulomaka kuhinjskog posuđa, pronađen je i jedan ulomak (T.3-6) koji bi po
svemu mogao činiti dio jednostavnog čašastog pećnjaka ravnog oboda. Slični ugarski
pećnjaci datiraju u 14.st. i još uvijek ne čine dijelove klasičnih gotičkih kaljevih peći, već
su dijelom nekih jednostavnijih peći (HOLL 1963b, 377, 75 kep.).
da
ra
g
ej
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Kako na obiđenom području sjeverno od Virja za sada nisu primijećeni ostaci srednjovjekovnih građevina, pretpostaviti je da su stambeni objekti sela bili građeni isključivo od organskog materijala, prvenstveno drva i trstike, kojeg je u to vrijeme bilo u
izobilju. I dan danas mještani pričaju kako je to područje vrlo močvarno, poglavito u
vrijeme obilnijih oborina. Što se potoka Zdelje tiče, on tijekom ljetnog razdoblja vrlo
često presušuje, a koritom Čivičevca vrlo rijetko teče voda. No, prije samo 50-ak godina Zdelja je još uvijek bila visokog vodostaja i brzog toka, punog ribe i rakova, što
se može pretpostaviti i za Čičevac. Vjerojatno je i tijekom kasnog srednjeg vijeka sve
ovo bilo vrlo močvarno područje, između kojih se uzdizalo nekoliko blago povišenih
brežuljaka sakrivenih visokim šašom i trstikom, a u blizini je vjerojatno bilo i gustih i
bogatih šuma. U takvom su okruženju seljaci mogli slobodno živjeti, a poznato je iz
pripovijedanja starih ljudi kako su se Virovci u vrijeme osmanlijskih napada skrivali u
tim močvarnim predjelima. Močvare su bile prepune blatnih graba, odnosno virova, po
kojima je današnje selo Virje tijekom 17.st. i dobilo ime (CVEKAN 1976, 19; GRIVIĆ
2002, 20).
Da li je ovdje zaista riječ o srednjovjekovnom selu Županec koje je za sada poznato
samo iz povijesnih vrela ili pak nekom drugom o kojem ne postoje zapisi, teško je reći.
Uzmemo li u obzir područje pronađenih keramičkih ulomaka koji datiraju u vrijeme od
13. do 15.st., ime Županci koje još uvijek živi u u sjećanjima Virovaca i povijesna vrela
koja srednjovjekovno selo Županec (Swpancz) spominju tijekom istog razdoblja mogli
Podravski zbornik 2008.
259
uz
M
g
ej
Dio pronađenih ulomaka kuhinjske (ugarske) keramike.
da
ra
bi zaključiti kako je tu doista riječ o tom selu. Pronađeni keramički ulomci pokazuju
sličnosti s keramikom ugarske i austrijske provenijencije, u čijim su gradovima traženi
uzori. Međutim, samo na osnovu određene količine površinskih nalaza nije jednostavno omeđiti rasprostranjenost naselja jer dugogodišnja obrada poljoprivrednog zemljišta
može pojedine ulomke prenijeti i do stotinu metara dalje od izvornog položaja. Stoga
bi jedini odgovor na otvoreno pitanje mogla pružiti arheološka iskopavanja (probna
ili sustavna). Nadam se da će se u skorije vrijeme pokazati zanimanje javnosti za našu
povijest, virovsku i podravsku, jer bez njezine podrške sama znanost uistinu može vrlo
malo napraviti.
T.1 - kuhinjska keramika
iv
pr
Ko
KATALOG:
ce
ni
1- Ulomak zaobljenog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Ispod oboda jače
naglašeno zaobljeno rebro. Crnosiva boja s vanjske strane, smeđa s unutrašnje, u presjeku siva boja.
Dobro pročišćena glina s primjesama pijeska i više sitnih kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč. 33
mm, š.oč. 41 mm, d.st. 6-8 mm.
2- Ulomak zaobljenog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Ispod oboda jače naglašeno zaobljeno rebro. Crnosiva boja s vanjske strane, siva u presjeku. Rupičasta površina, gruba
na dodir. Dimenzije ulomka: v.oč. 34 mm, š.oč. 31 mm, d.st. 3-6 mm.
3- Ulomak trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Plitki žlijeb na ramenu
260
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Dio pronađenih ulomaka finije (austrijske) keramike.
da
ra
posude. Narančastosmeđa boja, a u presjeku siva boja. Dobro pročišćena glina s malo primjesa sitnih
kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč. 51 mm, š.oč. 32 mm, d.st. 4-7 mm.
4- Ulomak lagano zaobljenog oboda manjeg lonca s plitkim usječenim žlijebom na vrhu. Obod od
vrata odijeljen četvrtastim naglašenim rebrom. S unutrašnje strane utor za poklopac. Siva boja s
vanjske i unutrašnje strane s tragovima gorenja, u presjeku svijetlo siva boja. Dobro pročišćena glina
s manje primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 35 mm, š.oč. 41 mm, d.st. 5-7 mm.
5- Ulomak trakastog oboda manjeg lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata
odijeljen naglašenim zaobljenim rebrom i plitkim žlijebom pod njim. Crnosiva boja, u presjeku svijetlo siva boja. Dobro pročišćena glina s manje primjesa sitnih kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč.
49 mm, š.oč. 72 mm, d.st. 4-6 mm.
6- Ulomak ravnog trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata
odijeljen lagano naglašenim trokutastim rebrom. Crvenkastosmeđa boja s vanjske strane, u presjeku
siva. Dobro pročišćena glina s malo primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 49 mm, š.oč. 83 mm,
d.st. 3-7 mm.
iv
pr
Ko
T.2 - kuhinjska keramika
ce
ni
1- Ulomak zaobljenog oboda većeg lonca lagano izvijenog prema van. Nenaglašeno horizontalno
rebro ispod oboda s vanjske strane i jedno s unutrašnje, ispod kojeg se nalazi nekoliko žljebljenih
ureza nastalih prilikom izrade posude. Narančasta boja s vanjske i unutrašnje strane, sa sivim i crnim
mrljama od gorenja. Siva boja u presjeku ulomka. Dosta primjesa pijeska, manjih i većih kamenčića.
Dimenzije ulomka: v.oč. 49 mm, š.oč. 67 mm, d.st. 6-7 mm.
2- Ulomak zaobljenog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata odijeljen oštrim jačim trokutastim rebrom. Narančasta boja, siva u presjeku. Dobro pročišćena glina s
malo primjesa pijeska i kamenčića, površina gruba na dodir. Dimenzije ulomka: v.oč. 26 mm, š.oč.
Podravski zbornik 2008.
261
uz
M
29 mm, d.st. 4-6 mm.
3- Ulomak ravnog trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata
odijeljen oštrim trokutastim rebrom. Siva boja, isto u presjeku. Dobro pročišćena glina s malo primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 31 mm, š.oč. 41 mm, d.st. 5-7 mm.
4- Ulomak ravnog trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata
odijeljen naglašenim trokutastim rebrom. Siva boja s vanjske strane i u presjeku, s narančasta boja
s tragovima gorenja. Manje primjesa pijeska i manjih kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč. 52 mm,
š.oč. 33 mm, d.st. 4-8 mm.
5- Ulomak ravnog trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata
odijeljen oštrim trokutastim rebrom. Crvenkastosmeđa boja s vanjske strane, smeđa s unutrašnje, u
presjeku siva. Dobro pročišćena glina s malo primjesa kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč. 40 mm,
š.oč. 29 mm, d.st. 6-8 mm.
6- Ulomak ravnog oboda lonca lagano izvijenog prema van s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Sivosmeđa boja, u presjeku siva. Dobro pročišćena glina s malo pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč.
52 mm, š.oč. 47 mm, d.st. 4-7 mm.
7- Ulomak trakastog oboda lonca s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od vrata odijeljen
nenaglašenim rebrom. Narančastosiva boja, u presjeku siva. Dobro pročišćena glina s manje primjesa pijeska i vapnenca. Dimenzije ulomka: v.oč. 44 mm, š.oč. 50 mm, d.st. 4-6 mm.
8- Ulomak ravnog trakastog oboda većeg lonca ili pitosa (spremišne posude) s plitkim usječenim
žlijebom na vrhu. Obod od vrata odijeljen naglašenim rebrom. S unutrašnje strane utor za poklopac.
Narančasta boja s vanjske strane, s unutrašnje i u presjeku siva boja. Dosta primjesa manjih i većih
kamenčića, površina gruba na dodir. Dimenzije ulomka: v.oč. 55 mm, š.oč. 68 mm, d.st. 10-22 mm.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
T.3 - fina stolna i kuhinjska keramika
ce
ni
1- Ulomak zaobljenog trakastog oboda vrča s utorom za poklopac s unutrašnje strane. Obod od
vrata odijeljen jače naglašenim oblim rebrom. Narančasta boja s bijelim engoba premazom s vanjske
strane, u presjeku siva boja. Fino pročišćena glina. Dimenzije ulomka: v.oč. 36 mm, š.oč. 43 mm,
d.st. 3-6 mm.
2- Ulomak trbuha trbušastog vrča. Dva šira žlijeba s vanjske strane. Okernarančasta boja s bijelim
engoba premazom s vanjske strane, u presjeku siva boja. Fino pročišćena glina s malo primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 68 mm, š.oč. 52 mm, d.st. 3-5 mm.
3- Ulomak drške poklopca podvinutog oboda. S vanjske strane na vrhu poklopca otisak lončarskog
kola u vidu križa. Siva boja s tragovima gorenja, ista u presjeku. Malo primjesa pijeska, te nešto manjih i većih kamenčića. Dimenzije ulomka: v.oč. 21 mm, š.oč. 48 mm, d.st. 4-7 mm.
4- Ulomak ravnog dna trbušastog vrča. Bijeli engoba premaz s vanjske strane, siva boja s unutrašnje
i u presjeku. Fino pročišćena glina s malo primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 36 mm, š.oč. 44
mm, d.st. 3-8 mm.
5- Ulomak dna lonca. S vanjske strane otisak lončarskog kola u vidu pravokutnika. Siva boja s tragovima gorenja, svjetlija u presjeku. Vrlo malo primjesa pijeska, te nešto više manjih i većih kamenčića,
262
Podravski zbornik 2008.
površina gruba na dodir. Dimenzije ulomka: v.oč. 23 mm, š.oč. 69 mm, d.st. 4-6 mm.
6- Ulomak ravnog oboda čašastog pećnjaka s usječenim žlijebom na vrhu. Okeržuta boja, sivkasta
boja u presjeku. Vrlo malo primjesa pijeska. Dimenzije ulomka: v.oč. 39 mm, š.oč. 38 mm, d.st. 5-10
mm.
M
LITERATURA:
uz
BEKIĆ, L. 2006 - Zaštitna arheologija u okolici Varaždina. Zagreb 2006. CVEKAN, P. 1976 – Virje. Virje 1976.
ĐURIĆ, T., FELETAR, D. 1992 - Stari gradovi, dvorci i crkve sjeverozapadne Hrvatske. Četvrto dopunjeno I izdanje. Koprivnica 1992.
GRIVIĆ, J. 2002 - Novo Virje. Povijest i kronologija događanja do 2000. godine. Novo Virje 2002.
HOLL, I. 1963a - Mittelalterliche Funde aus einem Brunen von Buda. Budapest Régiségei XX. Budapest 1963. 13-39.
HOLL, I. 1963b - Középkori cserépedények a Budai Várpalotából (XIII-XV. század). Budapest Régiségei XX. Budapest 1963. 335-394.
KÁRPÁTI, G. 1978 - Középkoti kutak Pécsett - I (Mittelalterliche Brunnen in Pécs I). Janus Pannonius Múzeum Évkönyve 23. Pécs 1978. 165-192.
LOVRENČEVIĆ, Z. 1985 - Srednjovjekovne gradine u podravskoj regiji. Podravski zbornik 1985.
Koprivnica 1985. 168-199.
MARKOVIĆ, Z. 1982 - Nekoliko arheoloških bilježaka iz sjeverozapadne Hrvatske. Muzejski vjesnik
5. Varaždin 1982. 11-17.
NADILO, B. 2004 - Podravske utvrde u blizini Koprivnice. Građevinar 56. Zagreb 2004. 575-583.
ORTOLF, H. 1982 - Keramische Bodenfunde aus Wien. Mittelalter - Neuzeit. Wien 1982.
PAVLEŠ, R. 2007 - Područje srednjovjekovne župe Prodaviz (Virje). Team Komarnica & Povijesno društvo Koprivnica. Web objava: 24.02.2007. www.podravina.net
PETRIĆ, H. 2007a - Molve i okolica. Hrvatski povijesni portal. Web objava: 26.11.2007. http://povijest.net
PETRIĆ, H. 2007b - Prilog poznavanju socioekonomske i vojne organizacije malih utvrda Varaždinskog generalata u 17. stoljeću na primjeru Virja i Novigrada. Team Komarnica & Povijesno društvo Koprivnica. Web
objava: 24.02.2007. www.podravina.net
PETRIĆ, H. 2008 - Razvoj naselja uz rijeku Dravu u dijelu Koprivničke Podravine. Hrvatski povijesni portal. Web objava: 11.05.2008. www.povijest.net
POLLA, B. 1986 - Košice - Krásna. Bratislava 1986.
REGISTAR 1997 - Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske. Drugo dopunjeno
izdanje. Bjelovar 1997.
SLUKAN ALTIĆ, M. 2005 - Povijesni atlas gradova, III. svezak: Koprivnica. Koprivnica 2005.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
263
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
264
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
265
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
266
Podravski zbornik 2008.
Zvonimir IŠTVAN
Hrvatske šume d.o.o.
UŠP Koprivnica, Šumarija Repaš
GROFOVIJA REPAŠ U PREKODRAVLJU (I.)
M
uz
"Grofovija ili podravska grofovska šumarija", epiteti su koje Šumarija Repaš s pravomnosi s obzirom na šumsko bogatstvo kojim gospodari, dugu lovnu tradiciju, ljepotu
krajolika te raznovrsnu turističku ponudu.
g
ej
Povijesni prikaz
da
ra
Š umarija Repaš jedna je od jedanaest šumarija u sklopu Uprave šuma Podružnice
Koprivnica, sa sjedištem u Ždali, gdje se i nalazi najveći šumski kompleks. S južne i
jugozapadne strane šume ove gospodarske jedinice omeđene su rijekom Dravom, a sa
sjeverne strane granicom Republike Hrvatske prema Republici Mađarskoj koju predstavlja nekadašnje korito rijeke Drave, današnji potok Ždalica. Tipična je to nizinska
šumarija s površinom od 4201,70 ha i najvrjednijim sastojinama hrasta lužnjaka u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske kao i lovištem bogatim s visokom divljači. Prema pisanju
Ivana Večenaja iz Gole ime "Repaš" se prvi puta spominje 1621. godine kao sporno zemljište sa šumama između Ugarske i Hrvatske.
iv
pr
Ko
Legenda o postanku imena Repaš
ce
ni
Nakon prodora Turaka u ove krajeve i pobjede na Mohačkom polju 1526. g. veliki
dio vojske sa svojim pašama i vezirima utaborio se i na obalama Drave i oko Balatonskog jezera. Tvrđavu Nagykanisza zaposjeo je Ređep-paša ili Re-paša kako ga je od
milja zvao car Sulejman II. Veličanstveni. U znak uspješnih haračenja te godine i u slavu
pobjede pozove jednog dana Re-paša sve svoje begove u lov na jelene i divlje svinje.
Bilo je to područje podno Brežnice pa sve do Drave obraslo prašumama i nastanjeno
jelenskim krdima i divljim svinjama. U ovim su se šumama skrivale i divlje djevojke od
gladnih turskih očiju. Polazeći u lov i Re-paša se nadao da će barem jednu takvu uloviti.
Jedne večeri, sjedeći uz vatru, približi im se jedna jadnica gola i gladna. Još bliže su je
pridobili koricom kruha i nešto odjeće, kad Re-paša naredi janjičarima da je zaskoče.
U tom trenutku djevojka tako snažno krikne da se je cijela šuma uzbunila. Životinje su
Podravski zbornik 2008.
267
uz
M
da
ra
g
ej
Fotografija gospodarske karte Repaša iz 1920.
ce
ni
iv
pr
Ko
počele bježati bezglavo unaokolo, a digao se i takav vihor da bi najradije svi pobjegli iz
šume. Re-paša u isti mah zajaše svoga vranca, ali uzme i divlju djevojku sobom. Kako je
i pašin vranac bio uznemiren počne i on trčati bezglavo zajedno sa svojim gospodarom
i jadnicom, djevojkom svezanom za sedlo, kroz šumu. Iako je Re-paša pokušavao obuzdati svojeg vranca to mu nikako nije polazilo za rukom tako da su sve dublje i dublje
zalazili u šumu, sve dok se nije čuo strašan tresak u vodu. I vranac i sirota djevojka, ali
i Re-paša završili su u toj vodi u živom blatu zauvijek plativši glavom svoju drskost i
okrutnost. Bilo je to u potoku Plesi što protječe između današnje šume Gradina-Oštarije i Piškornjaša. Tjednima su janjičari sa svojim begovima pokušavali pronaći tijelo
Re-paše, ali uzalud pa se otada ovaj predio i naziva Re-paša šuma odnosno Repaš.
Repaš je u prošlosti bio naziv za čitavo Prekodravlje (Jozefinska topografska karta,
dio Đurđevačke pukovnije iz 1782.). Danas kod spomena imena Repaš, misli se na selo
Repaš što je smješteno uz rubni dio šumskog kompleksa, ali se pod tim imenom podrazumijeva i šuma Repaš kao najvredniji ekosustav ovog dijela sjeverozapadne Hrvatske
s visokokvalitetnom hrastovinom.
Današnja gospodarska jedinica "Repaš-Gabajeva Greda" nalazi se na području koje
je u prošlosti bilo predmet povijesnih previranja, izloženo utjecajima starih naroda i
kultura (rimske, austrijske, madžarske, pa i istočnjačke). Specifično bogatstvo šuma
ovog područja, uz plodno tlo, u prošlosti je predstavljalo jak poticaj tuđinskom prisva268
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Ostaci zidina srednjovjekovnog dvorca Pepelara
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
janju. To je ovdje bilo posebice izraženo zbog toga što najveći dio današnje gospodarske jedinice "Repaš-Gabajeva Greda" predstavlja pogranično područje uz rijeku Dravu
(Prekodravlje), a ono je zbog specifičnosti položaja: između starog toka rijeke Drave
kojim sada teče potok Ždalica i današnjeg reguliranog toka Drave, itekako bilo predmet
interesa susjednih zemalja.
Poznato je da je Prekodravlje u dalekoj prošlosti bilo u potpunosti obraslo većim
prašumskim kompleksima te da je uz česte poplave ovim područjem Drava nepravilno
meandrirala zbog čega je dugotrajniji opstanak naselja u tom močvarnom području u
prošlosti bio otežan. Značajnije naseljavanje ovih šumovitih prostora započelo je tek
u 18. i početkom 19.st., ako izuzmemo naselja uz ogranak rimske prometnice PtujOsijek kojima svjedoče arheološki nalazi (ostaci ceste i rimskih grobova u šumskom
predjelu Gradina i šumi Fuzetić te plemićke utvrde s pripadajućim kmetskim selištima i
manje stočarske naseobine koje su vjerojatno od srednjeg vijeka postojale na ocjeditim
lokalitetima). Zbog neistraženosti ne može se sa sigurnošću tvrditi da i kasnije, nakon
naseljavanja Slavena na okolna područja, u Prekodravlju nije bilo značajnijih ljudskih
naselja do 18. stoljeća.
Uz rastuće naseljavanje širila se i devastacija prirodnog šumskog pokrova što se osobito odnosi na zapadni dio Prekodravlja. Krajem 19. st. sistemski se krče šume na većim
površinama radi širenja poljoprivrednog zemljišta. Jeftino se drvo izvozilo uglavnom
u Madžarsku i manje u Austriju. Za transport drva dijelom je korištena i rijeka Drava.
U periodu tako pojačane sječe šuma (1850.), na ovim prostorima židovski trgovci iz
Podravski zbornik 2008.
269
uz
M
g
ej
Zgrada šumarije Gola u ulici Stjepana Radića, izgrađena 1918/ 1919. godine
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
južne Mađarske (Nagykanisze) organiziraju pepelarenje kao poseban oblik iskorištavanja šumskog bogatstva radi dobivanja potaše (pepeljike)1. Kotlovi za pepelarenje, njih
devet, bili su postavljeni kod Repaša kao i na lokalitetu koji je do danas poznat pod
imenom Pepelara. Spominje se i šumska pruga koja je odvozila potašu. Koliko je to bio
unosan posao govori i podatak da je država podupirala ovakav način eksploatacije te
je to bio jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda u tom razdoblju. Radnici su radili u
grupama od deset ljudi i u sezoni, koja je trajala do 1.studenoga, da bi proizveli 150 do
200 centi pepeljke, a za jedan cent (100 kg) je trebalo spaliti 32 do 48 m3 drva, pretežito
bukovog, ali se ovdje palio i hrast. Dobiveni pepeo se lužio u kotlovima te se kristaliziranjem i kalciniranjem dobivala potaša.
Za imovinske i vlasničke odnose nad šumama promatranog područja u prošlosti,
značajno je postojanje Vojne krajine kojom je od sredine 16. st. obuhvaćeno i Prekodravlje. Od osnivanja Vojne krajine pojavljuju se i prvi pisani materijali na temelju kojih
se može govoriti o nešto organiziranijem gospodarenju šuma. Za postojanja Vojne
krajine Hrvatska je kroz različite državne oblike bila vezana za Ugarsku i Austriju. Vojna krajina predstavljala je vojno obrambeno područje koje je organizirala Austrija duž
tadašnje granice prema Turskoj. U državnopravnom smislu Vojna krajina Hrvatske i
Slavonije izuzeta je iz kompetencije Hrvatskog Sabora i bana i stavljena u nadležnost
Ratnog vijeća, a kasnije pod glavnu komandu Vojne krajine sa sjedištem u Zagrebu.
Od nezadovoljnih podanika Osmanskog carstva koji su bježeći iz Srbije i Bosne naselili
granične dijelove Hrvatske i Slavonije Austrijska carevina stvorila je vojnu snagu koja
270
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Prijevoz trupaca iz šume Repaš oko 1963. godine
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
je osiguravala trajniji mir pozadini. Vlasništvo nad šumama i pašnjacima različito se
ustrojavalo na području nekadašnje Vojne krajine i Provincijala (civilni dio Hrvatske
i Slavonije). Za razliku od civilnog dijela Hrvatske i Slavonije gdje su feudalni odnosi
postupno nestajali uz pojavljivanje čitavog niza raznih vlasničkih odnosa koji su se kroz
povijest mijenjali i nestajali, u Vojnoj krajini je sva šuma bila državna, a krajišnici su je
uživali kao naknadu za vojničku službu i ostale obaveze.
Prvi temeljni Krajiški zakon kojim je uređen odnos države i krajišnika izdan je 1807.
g. Po tom se zakonu vladar (car) smatrao vlasnikom svih zemljišta u Vojnoj krajini.
Ekonomsko zemljište koje su krajišnici posjedovali smatralo se kao odšteta za vršenje
vojničke službe. Osim toga imali su pravo korištenja šume za pašu i žirenje stoke te za
opskrbu građevnim i ogrjevnim drvom. To je razdoblje karakterizirano ekstenzivnim
iskorištavanjem šumskog bogatstva. Pukovnijska zapovjedništva su sve do donošenja
novog Krajiškog temeljnog zakona 1850. g. relativno slobodno odlučivala o smjernicama korištenja i čuvanja šuma, a krajišnici su ovisno o svom statusu unutar krajiških mjesnih općina imali prava korištenja šuma i šumskih proizvoda. Krajiške mjesne općine
bile su u Vojnoj krajini najniža upravna jedinica. Novim Krajiškim temeljnim zakonom
donesenim 1850. g. mjesne općine postaju vlasnici zemljišta nad kojima su do tada imale pravo uživanja.
Ukidanjem Vojne krajine, 8. lipnja 1871. g. kralj je njeno područje pripojio Hrvatskoj te je stavio pod vlast hrvatskog bana. Prema zakonu odobrenom istog dana "O
ustanovah za odkup, izlučenje prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški
Podravski zbornik 2008.
271
uz
M
g
ej
Trofej jelena odstreljenog u Razljevu (odjel 2)
1915. godine
Prvi vepar odstreljen u lovištu Repaš
da
ra
stanovnici imaju u državnim šumama nalazeći se u Vojnoj krajini" izvršena je podjela i razgraničenje postojećih carskih šuma na dva po vrijednosti jednaka dijela na području svake
krajiške pukovnije. Jedna polovina šuma ostaje pod upravom države (državne šume),
a druga polovina se predaje na korištenje pravoužitnicima za podmirenje potreba, pod
istim uvjetima koje su i do tada imali u državnim šumama (imovne općine). Uz imovne
općine i državne šume na području nekadašnje Vojne krajine iz zajedničkih dobara krajiških kućnih seoskih zadruga formirale su se i krajiške zemljišne zajednice kao poseban
oblik vlasništva.
Šume koje su tada izlučene za potrebe pravoužitnika na području jedne krajiške pukovnije činile su jednu imovnu općinu. Osnivanjem Đurđevačke imovne općine sa sjedištem u Bjelovaru pod njenom su nadležnošću između ostalih potpale i šume koje čine
današnju gospodarsku jedinicu "Repaš-Gabajeva Greda". Slijedi prikaz povijesnih podataka za šume ovog područja koje su od tada izdvojene iz kompleksa carskih šuma.
Imovnim općinama dodjeljivale su uglavnom razdvojene šumske površine bliže naseljima, izloženije šumskim štetama. Međutim ovo pravilo nije bilo slučaj u Prekodravlju gdje se radilo o velikom šumskom kompleksu kvalitetnih šuma, koje prije tog doba i
nisu bile značajnije iskorištavane. Najvećim dijelom tada su to bile jednodobne, visoke,
mješovite sastojine hrasta i graba koje su se pomlađivale prirodnim putem. Također
se ponegdje provodilo šumsko-poljsko gospodarenje (naročito u selu Repaš). Zakonom iz 1871. g. imovne općine bile su obavezne na potrajno šumsko gospodarenje. Za
šume nekadašnje imovne općine ne može se govoriti o nekim sustavnim radovima na
uređivanju šuma jer su postojali samo oskudni podaci inventarizacije, te dijelovi gospodarskih osnova i neki nacrti (gospodarske karte). Gospodarilo se na temelju godišnjih
ce
ni
iv
pr
Ko
272
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Lovački dom Čambina smješten na lijevoj obali jezera Mala Čambina
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
drvosječnih prijedloga.
Osnovna zadaća imovnih općina bila je namirenje potreba članova imovne općine
i pravoužitnika šumskim proizvodima. Članovi imovnih općina bili su: 1. mjesne, crkvene i školske općine, 2. krajiške obitelji koje su do segregacije živjele u zadrugama, 3.
krajiške obitelji izvan zadruga koje su izvršavale obveze davanje vojnika.
Pravoužitnici su imali pravo na ogrjevno i građevno drvo, pašu, žirenje i stelju. Kriterij za opskrbu ogrjevom bio je u početku broj članova domaćinstva, a kasnije veličina
posjeda. Organizacija imovnih općina i način gospodarenja šumama bili su propisani
zakonom od 15. lipnja 1873.g. i zakonom iz 1881.g. s naputcima A, B i C. Kako je s vremenom broj pravoužitnika rastao, a tako i godišnja potreba za ogrjevnim drvom, šume
imovne općine đurđevačke nisu više bile u mogućnosti podmirivati te potrebe iz redovnog etata. Već 1898.g. je ova imovna općina kupovala stanovite količine ogrjevnog
drva u sječinama državnih i privatnih šuma. Osim opskrbe pravoužitnika ogrjevnim i
građevnim drvom imovne općine vršile su prodaju drva putem dražbi i maloprodajom.
U tom periodu osnovana je vjerojatno i Šumska uprava u Goli s pet lugarskih srezova
(spominje se 1903. godine), ali šumarija nije dugo djelovala, najvjerojatnije do 1941.
Nakon raspada Austrougarske 1918.g. u Jugoslaviju imovne općine ulaze opterećene
nerealno provedenom segregacijom, odnosno s nedovoljnim šumskim fondom za trajnu minimalnu opskrbu pravoužitnika drvom. Naredbom ministra šuma i ruda od 4.
svibnja 1922. g. izvršeno je podržavljenje imovnih općina. Prema odredbi u 1. članku
te Naredbe "... država preuzima, ne dirajući u pravo svojine, u svoju direktnu upravu
Podravski zbornik 2008.
273
uz
M
g
ej
da
ra
Presnimak fotografije iz gospodarske osnove 1951. - 1960.
ce
ni
iv
pr
Ko
šume i posjede svih krajiških imovnih općina". Prema 3. članku svi službenici imovnih
općina "prevest će se u državnu službu sa svim pravima i dužnostima koje ima državno
šumarsko osoblje na teritoriju Hrvatske i Slavonije".
Propašću Kraljevine Jugoslavije 1941. g. područje imovnih općina postaje vlasništvo
Nezavisne Države Hrvatske. Problemi imovnih općina poprimili su takve razmjere da
njihovo rješavanje više nije bilo moguće odlagati. Velika dugovanja bila su povod likvidaciji imovnih općina. One su prestale s radom, a njihove šume uključene su u sustav
državnih šuma. Šume bivših imovnih općina Križevačke i Đurđevačke, s državnim šumama njihovog područja formirale su 1941. godine Ravnateljstvo šuma u Bjelovaru.
Budući da zakonski akti doneseni u NDH nisu imali važnosti nakon završetka II. svjetskog rata, nije mogla važiti ni zakonska odredba o imovnim općinama objavljena 20.
studenog 1941. g. Povjereništvo za šume i rude kao vrhovni organ za šumarstvo pri
Nacionalnom komitetu oslobođenja Jugoslavije formirano je 7. 2. 1944. g. U Hrvatskoj
je osnovano Povjereništvo šumarstva i šumske industrije 9. 5. 1944. g. kao najviši organ
za šumarstvo Hrvatske. Isto je Povjereništvo svojom okružnicom od 20. 4. 1945. g.
dalo smjernice o preuzimanju organizacije šumarstva i osnivaju se ispostave kotarskih
narodnooslobodilačkih odbora. Tako su formirane između ostalih i šumarije Gola i
Repaš. U zgradi Šumarije Gola još je 1947. g. bila uprava za Šumariju Repaš, a već 1948.
upravitelj je upravljao iz sadašnje upravne zgrade.
Konačno rješenje dolazi u sklopu rješavanja pitanja vlasništva nad sredstvima za
274
Podravski zbornik 2008.
uz
M
proizvodnju FNRJ. Zakonom od 17. travnja 1947. g. kojeg je donio Sabor NR Hrvatske, šume i šumska zemljišta postaju općenarodna imovina i prelaze u nadležnost
Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. Šumama promatranog područja od 1947. g.
gospodari Šumsko gospodarstvo "Bilogora-Garjevica" (jedno od osam novoosnovanih
Gospodarstava u Hrvatskoj). Od tada gotovo svakih nekoliko godina slijede organizacijske promjene u šumarstvu. U većini slučajeva uzrok reorganizacija bile su promjene
ustrojstva u političkoj, administrativnoj i privrednoj upravi zemlje, a manje potreba
same šumarske službe. Godine 1948. iskoritavanje se izdvaja iz djelatnosti šumarija i
prelazi pod nadležnost drvne industrije. Godine 1949. ukidaju se Šumska gospodarstva
osnovana 1947. i osnivaju se lokalna gospodarstva kao privredna poduzeća na teritoriju pripadajućeg kotarskog narodnog odbora Koprivnica. Dana 1.7.1950. g. ponovno
se organiziraju velika gospodarstva kao 1947. (opet se spominje formiranje šumarije
Repaš, ali ne i šumarije Gola)?, a 1951. g. Odlukom Privrednog republičkog savjeta o
ujedinjavanju svih općenarodnih šuma pod jednim rukovodstvom reorganizira se gospodarenje šumama zbog nejedinstvenosti i neuravnoteženosti rukovođenja šumama
prema značaju. Tada je provedena i nova organizacija šumarija te šumska gospodarstva
prestaju biti privredna poduzeća, odnosno postaju ustanove sa samostalnim financiranjem pod rukovodstvom Glavne uprave za šumarstvo.
Godine 1952. ukida se Glavna uprava za šumarstvo pa šumska gospodarstva postaju samostalna, najprije kao poduzeća, a zatim kao ustanove sa samostalnim financiranjem. Godine 1954. Izvršno vijeće NRH donijelo je Uredbu o ukidanju šumskih gospodarstava i Uredbu o osnivanju šumskih inspektorata, kao organ uprave za šumarstvo
Sekretarijata za poslove narodne privrede NRH. Šumarije postaju kotarske privredne
ustanove sa samostalnim financiranjem (šumarija Repaš bila je pod nadzorom NO Kotara Koprivnica), ponovno se ukidaju velika gospodarstva iz 1947. i 1950.g., a kontrolu
zakonitosti i stručni nadzor vršio je kotarski šumarski inspektor. Godine 1955. slijedi
uvođenje komunalnog sistema sa granicama šumarija unutar Kotara, a 1956. uvode se
upravni odbori u šumarijama u kojima su zastupljeni predstavnici vlasti. Godine 1958.
osnovan je FUŠ fond za unapređenje šumarstva koji je uzrokovao prelijevanje sredstava
iz šumarstva i to većim dijelom na krška područja, a manjim u drvnu industriju.
Šumska gospodarstva se uspostavljaju 1961. (sada kao privredne organizacije s radničkim samoupravljanjem) u Bjelovaru, Križevcima, Koprivnici i Daruvaru; šumama
današnje g.j. "Repaš-Gabajeva Greda" gospodari ŠG Koprivnica, Šumarija Repaš. Ova
organizacija ponovno preuzima i eksploataciju šuma. Odredbe o takvoj organizaciji
propisane su Osnovnim zakonom o šumama iz 1961. g. koji vrijedi na čitavom području
tadašnje Jugoslavije. Tim zakonom šumarstvo je bilo organizirano po tzv. Šumsko-privrednim područjima koja su osnivana prema prirodnim i ekonomskim uvjetima. Ovaj
zakon prestao je vrijediti donošenjem republičkog Zakona o šumama (NN 20/1977.).
Te iste godine u Koprivnici se osniva Šumsko-poljoprivredni kombinat sa Sektorom
poljoprivrede i Sektorom šumarstva. Pod Sektor šumarstava pripada i šumarija Repaš,
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
275
uz
M
g
ej
da
ra
Detalj parka s hrastovima
ce
ni
iv
pr
Ko
a žiroračun je za šumarstvo jedinstven. Godine 1964. osniva se Pogon za šumarstvo
Koprivnica i Pogon za šumarstvo Đurđevac, te se zajednički žiroračun (sredstva šumarstva) razdvaja na dva, a šumarija Repaš pripada pod Đurđevac. Poljoprivreda se 1965 g.
izdvaja iz Šumsko-poljoprivrednog kombinata.
Godine 1970. osnovano je Združeno šumsko poduzeće Bjelovar u čiji sastav ulaze
ŠG "Mojica Birta" Bjelovar i ŠG Koprivnica. Godine 1974. šumarije postaju OOUR-i
osim u Koprivnici i Đurđevcu gdje OOUR-i postaju Pogoni za šumarstvo, a šumarije postaju Radne jedinice. 1975. g. osnovana je Poslovna zajednica šumarstva i drvne
industrije Bjelovar u čiji sastav su ušli ŠG Bjelovar, Koprivnica i Varaždin. Godine
1985. stvaranjem tzv. funkcionalne organizacije na temelju Zakona o šumama iz 1983.g.
("NN."54/1983) šumarija Repaš je ukinuta, a njene šume postaju sastavni dio OOUR-a
za uzgoj i zaštitu šuma Koprivnica, PJ Đurđevac, ŠG "Mojica Birta" Bjelovar.
Dana 1.1.1991. g. prestaje s radom ŠG "Mojica Birta" Bjelovar, a počinju s radom
"Hrvatske šume", javno poduzeće za gospodarenje šumama i šumskim zemljištima u
Republici Hrvatskoj, p.o. Zagreb, u čiji sastav ulazi i Uprava šuma Koprivnica sa 11
šumarija i jednom radnom jedinicom mehanizacije i prijevoza Đurđevac (MIP). Jedna
od tih šumarija je i Šumarija Repaš. Od 8. travnja 2002. g. poduzeće Hrvatske šume su
postale trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću, a Uprava šuma Koprivnica
postala je jedna od 16 Podružnica.
276
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Stabla broj 2 (lijevo) i 3
da
ra
g
ej
Stablo broj 1
Propisi gospodarenja šumama
ce
ni
iv
pr
Ko
Prvu Osnovu gospodarenja nakon II. svjetskog rata za ondašnju g.j. "Repaš" izradio
je 1951.g. Odsjek za uređivanje šuma, Šumarskog inspektorata Bjelovar s ing. Milanom
Drndelićem na čelu. U izvještaju kojeg je prilikom odobrenja te Osnove podnio izaslanik Uprave za šumarstvo i lovstvo Državnog sekretarijata za poslove narodne privrede
ing. I. Smilaj stoji "Za ovaj posjed postojala je odobrena gospodarska osnova, koja je odavno van
snage, jer nije bila revidirana, pa se je u ovoj gospodarskoj jedinici vodilo gospodarenje po dijelovima
te osnove trajne naravi: gospodarska karta, iskaz površina i donekle opis sastojina". Dakle, može
se zaključiti da su ove šume i prije II. svjetskog rata bile inventarizirane i da se njima
gospodarilo po stručnim principima. U prilog ovome ide i pronađen fragment gospodarske karte iz 1920. g. izdane u Bjelovaru gdje se vidi gospodarska podjela ovih šuma
na odjele označene rimskim brojevima od I do XIX kao i iskaz površina iz iste godine
pod nazivom "Skrižaljka opisa i procjene Repaš-Štvanja, ophodnja 100. godina".
Prvu Osnovu za šumski predjel "Gabajeva Greda" koji je tada bio dio istoimene
gospodarske jedinice u sklopu šumarije Koprivnica, izradila je 1956. g. Sekcija za uređivanje šuma Bjelovar. Reviziju za g.j. "Repaš" izradila je 1961. g. Sekcija za uređivanje
šuma Šumskog gospodarstva Koprivnica, međutim ona nije bila odobrena od strane
Skupštine općine. Ovom Osnovom bilo je predviđeno iskrčiti oko 300 ha lošijih sastojina i prevesti ih u plantaže topola. Ipak tijekom gospodarenja odustalo se od toga na
dijelu površine. Reviziju Šumske gospodarske osnove za g.j. "Gabajeva Greda" izradila
Podravski zbornik 2008.
277
uz
M
je 1966.g. Sekcija za uređivanje šuma Zagreb. Godine 1971. g. došlo je do spajanja dvije
spomenute gospodarske jedinice u novu s nazivom "Repaš-Gabajeva Greda" i za nju je
sastavljena nova Šumsko gospodarska osnova. Od otkupljenih površina formirana su i
dva nova odjela (55. i 56.). Sve radove obavio je Odjel za uređivanje šuma Združenog
šumskog poduzeća Bjelovar. Iduća revizija uslijedila je 1981.g., a izradio ju je Sektor za
uređivanje šuma i projektiranje Šumskog gospodarstva "Mojica Birta" Bjelovar.
Deset godina nakon nje, 1991.g., Odjel za uređivanje šuma Uprave šuma Bjelovar
izradio je Osnovu gospodarenja, formirana su još tri odjela 71, 72 i 73. Radi sušenja hrasta lužnjaka i velike količine slučajnog prethodnog prihoda, nije bilo uvjeta za realizaciju
redovnog prethodnog prihoda pa je 1998.g. izvršena izvanredna revizija ove Osnove.
Nju je izradio Odjel za uređivanje šuma Uprave šuma Koprivnica. Isti Odjel pristupio
je izradi nove Osnove gospodarenja za gospodarsku jedinicu "Repaš-Gabajeva Greda"
s važnošću 1.1.2001.-31.12.2010.g. koja predstavlja šestu kontinuiranu inventarizaciju
ovih šuma nakon drugog svjetskog rata. Kako se je proces sušenja hrasta lužnjaka nastavio i kulminirao 2003. i 2004. g. prišlo se izvanrednoj reviziji Osnove gospodarenja
2005. g.
Danas gospodarsku jedinicu "Repaš-Gabajeva Greda" čine tri odvojena šumska
kompleksa smještena između 46o 7' i 46o 12' sjeverne širine i 14o 39' i 14o 51' istočne dužine. Najznačajniji i najveći kompleks šuma nalazi se u Prekodravlju površine 3520,01
ha (odjeli 2-56 i 71-73), omeđen rijekom Dravom s južne i jugozapadne strane te sa
sjeverne strane granicom Republike Hrvatske prema Mađarskoj odnosno potokom
Ždalica. Na ovaj kompleks se neizravno nadovezuje drugi kompleks smješten nešto
južnije od prometnice Gola-Gotalovo (odjel 1a - Pilajevo, 42,09 ha). Treći kompleks je
Gabajeva Greda, a nalazi se zapadno od prometnice Gola – Molve (odjeli 57-70, površine 639,60 ha), sa sjevera omeđen rijekom Dravom, a s južne strane kanalom Bistra.
Cijela gospodarska jedinica podijeljena je na 73 odjela, 445 odsjeka, ima ukupnu drvnu
zalihu od 1 128 066 m3 i godišnji tečajni prirast od 26136 m3 (9,01 m3/ha) te drvnu
zalihu od 389 m3/ha. Najmanja nadmorska visina iznosi 112 m oko jezera Čambina, a
najviša nadmorska visina je u predjelu Pilajevo i iznosi 120 m.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Lovstvo
ni
ce
Da je prostor Prekodravlja oduvijek bio bogat divljači govore i podaci iz spomenice Župe u Goli gdje na pitanje "Proizvodi poljski i gorski koji se tu nalaze, ime i vrste žita
što se sije, stoka koja se tamo gaji, zvjerad, ptice, drvo u šumama, koje vrste rastu i rude koje se tamo
nalaze? župnik Tomo Ciglarić, 23. ožujka 1850. odgovara: "Svake vrste žita imade, osobito
kukuruza, stoka bijela, zvjerad, osobito zečevi, lisice ponešto, vukova malo, ali ih ima, mnogo vrsta
malih ptičica, ima mnogo jarebica, divljih pataka (raca), pupkov, osobito pak ima čavki (kavki) i vrana crnih koje velikoga kvara u kukuruzu prave. Zatim ima mnogo vrabaca od kojih je teško očuvati
278
Podravski zbornik 2008.
uz
M
pšenicu i proso". Nadalje stoji "da je ovo mjesto glasovito po velikim šumama u kojima ima najviše
klenovog, jalševog, vrbovog i vezovog drva dok bukovog je malo vidjeti"
U istom dokumentu na postavljeno pitanje "Osobito ili posebno ime polja, poljane ili doline
u kojem ovo mjesto leži?" (misli se na mjesto Gola) stoji odgovor: "Glasoviti Repaš". Da je na
ovim područjima u prošlosti bilo vuka govori i nekoliko slijedećih zapisa: tako se spominje da je godine 1879/80. bila izrazito jaka zima te da je Drava bila zamrznuta više
od dva mjeseca, a po putovima se nalazilo smrznutih vukova. Također je 1886. godine
nerast jednog mještanina (Blažeković) zaklao vuka.
Godine 1910. časopis "Nezavisnost" iz Bjelovara donosi slijedeće detalje: "U okolici
su krasne hrastove šume Imovne općine Đurđevačke. Kažu da nema na daleko lovišta kakvo je u tom
kraju, Tu se nađe dosta zečeva, srna, dapače i jelena. Ima tamo i fazana koji nalaze dobro i pouzdano
skrovište na ogromnim poljima zasijanim kukuruzom". Lovište Repaš spominje se dakle još
u 19. stoljeću (1891. g.) kada je bilo u zakupu četvorice lovaca iz Zagreba na period od
deset godina. U to vrijeme u lovištu je odstrijeljen i prvi jelen, a od ostale divljači spominje se tada i srneća divljač te zečevi, fazani i poljske jarebice. Već iduće godine spominje
se da je u lovištu odstrijeljeno 817 komada raznovrsne divljači i to sitne. Godine 1902.
spominje se da je odstrijeljeno 46 fazana, 78 zečeva, 15 trčki i 9 šljuka (ukupno 148
komada), a 1908. g. odstrijeljeno je 372 komada.
Početkom 20. stoljeća (1906. g.) lovište Repaš bilo je u zakupu stranaca Fischera i
Kropfa iz Kassela te u zakupu grofa Bombellesa st. s fazanerijom koja je bila na zavidnoj razini. Kasnije je lovište u zakupu Pongratza koji je jedno vrijeme zadržao nivo
fazanerije te je konačno došlo do gašenja zbog promjene životnog prostora. Prelaskom
sastojina u starije dobne razrede došlo je do smanjenja površina pogodnih za opstanak
fazana, a njihovo mjesto postepeno su počeli nastanjivati pripadnici visoke divljači jelen
obični (Cervus elaphus L.), srna obična (Capreolus capreolus L.) i divlja svinja (Sus scrofa L.)
koja je u početku bila samo prolazni gost iz susjedne Mađarske. Za trajanja 1. svjetskog
rata (1918. godine) spominje se da je, zbog velikog broja oružja i privilegiranog lova do
tada, došlo do ekspanzije krivolova tako da je stradalo mnogo divljači pa se spominje
da je na području lovišta Repaš ostalo svega četiri grla jelenske divljači.
Za vrijeme Imovnih općina lovstvo je značajno sudjelovalo u izvanrednim (sporednim) prihodima jer su se lovne površine izdavale u zakup na 10 godina. Tako je 1930. g.
i dio lovišta Repaš izdan u zakup dok je 500 ha ostavljeno Šumariji na čijoj su površini
imali pravo lova njezini službenici. Ova se mjera kasnije pokazala vrlo korisnom jer
se lovištem gospodarilo racionalno te je povećano brojno stanje plemenite divljači, a
smanjen je broj ptica grabljivica i zvjeradi. Najbolje lovište u tadašnjoj Imovnoj općini
Đurđevačkoj je lovište Repaš u kojem je evidentirano preko šesto komada kvalitetne
srneće divljači.
Od 12. kolovoza 1948. godine na površini od 8100 ha formirano je uzgojno lovište
Repaš s kojim gospodari Šumarija Repaš, dakle već punih 60 godina. Godine 1949. u
Repašu je osnovan prvi uzgojni centar za umjetni uzgoj fazana u organizaciji šumarske
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
279
uz
M
struke, a po sistemu klasične metode (leženje i uzgoj fazanskih pilića pomoću kokošjih
kvočki) s pomoćnim pogonima peradarstvo i kunićarstvo. Peradarstvo je osnovano s
ciljem podmirenja fazanerije kvočkama i jajima, a meso kunića je služilo u recepturi za
prehranu rasplodnih fazana u volijerama i fazanskih pilića. Ova fazanerija je nakon tri
godine prestala s radom da bi 1955. g. opet krenula s proizvodnjom reaktivacijom 16
fazanskih volijera u kojima se proizvodilo oko 1100 komada fazana godišnje. Fazanerija
se nalazila na području šumskog predjela Visoka greda (Kerestava), odjel 19. Kako bi
se povećalo brojno stanje i kvaliteta srneće divljači, 1954. g. formirano je ograđeno uzgajalište za srne. Uzgajalište je tada brojilo 25 grla srneće divljači iz lovišta Repaš, ali i iz
drugih lovišta osobito iz Gorskog Kotara. Uzgajalište se nalazilo u šumskom predjelu
Visoka greda (Kerestava), odjel 19.
Godine 1955. spominje se u lovištu Repaš slijedeće brojno stanje divljači:
- jelen obični 5 grla
- srna obična 230 grla
- zec 500 repova
- fazan 350 kljunova
- jarebica 140 kljunova
Godine 1956. iz Šumarije Grubišno Polje dopremljen je mladi jelen obični (radnici
Šumarije Repaš su ga zvali Toni), a u svrhu rasplođivanja odnosno osvježenja krvi repaške populacije jelena. Sa košutom Katom živio je u ograđenom prostoru odjela 19
(kerestava). Kada je košuta uspjela pobjeći iz ograđenog prostora Toni je ostao živjeti
sam. Bio je pitom i ljudi mu nisu bili nepoznanica sve do trenutka kada je za vrijeme
rike krajem rujna 1961. g. u ograđenom dijelu rogovima ubio lovočuvara Josipa Gombara koji je pošao očistiti mu pojilište.
Godine 1957., 3. veljače, odstrijeljen je prvi vepar u lovištu Repaš u šumskom predjelu Ljevača, a odstrijelio ga je tadašnji upravitelj Šumarije Miloš Petrović. Dogodilo
se to nakon što je s Mađarske strane granice uklonjena žica pa je divljač nakon ratnih
godina počela opet slobodno migrirati svojim stoljetnim stazama. Dužina sjekača iznosila je 11,5 cm.
Godine 1988. od lovišta br. 1 "Repaš" izdvojena je površina od 400 ha kod mjesta
Novačka u korist lovišta broj 16 u bivšoj Općini Koprivnica, tako da sada površina lovišta "Repaš" iznosi 5730 ha. Izdvojena površina pripojena je lovištu kojim gospodari današnja lovačka udruga "Zec" Gola-Gotalovo. "Patkara" je udomaćeni naziv za šumski
predjel Babino polje i Vrbak, između odjela 50 i 54, gdje su se početkom sedamdesetih
g. prošlog st. uzgajale i lovile divlje patke u ograđenom prostoru. Godišnje se uzgajalo
2500 do 3000 kljunova, a najčešći lovci su bili Talijani.
Danas državno lovište broj: VI/9 – "Repaš" ima površinu 6313 ha, a ustanovljeno je
Odlukom Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva 27. siječnja
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
280
Podravski zbornik 2008.
2006. g. Dana 16. ožujka 2006. g. sklopljen je Ugovor broj: 383 o povjeravanju izvršenja prava lova u državnom otvorenom lovištu broj: VI/9 "Repaš", Hrvatskim šumama,
Upravi šuma Podružnici Koprivnica, Šumariji Repaš na period od 30 g.
Matični fond divljači utvrđen 2005. g. (lovnogospodarska osnova 2005.-2015.)
izgleda ovako: - jelen obični 76 grla, - srna obična 128 grla, - divlja svinja 48 grla, - zec
obični 26 repova, - fazan 20 kljunova.
M
Odstrel krupne divljači za period 1978.-2007.2
uz
Tablica 1
Jelenska divljač
g
ej
Lovna
godina
50
58
63
60
43
58
82
63
44
47
46
52
44
38
39
36
24
21
17
17
19
12
18
19
17
18
17
16
20
20
1078
grla
40
55
45
41
35
39
50
50
8
21
40
48
39
23
31
29
37
24
28
27
31
25
37
32
38
37
38
39
41
39
1067
da
ra
1978/79.
1979/80.
1980/81.
1981/82.
1982/83.
1983/84.
1984/85.
1985/86.
1986/87.
1987/88.
1988/89.
1989/90.
1990/91.
1991/92.
1992/93.
1993/94.
1994/95.
1995/96.
1996/97.
1997/98.
1998/99.
1999/00.
2000/01.
2001/02.
2002/03.
2003/04.
2004/05.
2005/06.
2006/07.
2007/08.
Ukupno:
Srneća divljač
Divlja svinja
ce
ni
iv
pr
Ko
30
40
38
35
25
40
40
40
26
45
50
70
60
34
30
60
50
50
54
52
48
53
59
51
63
52
52
48
66
50
1411
Podravski zbornik 2008.
281
Stečene medalje u razdoblju 1978.-2007.
Tablica 2
Lovna
godina
srebrna
0
1
1
1
0
1
3
2
1
2
0
2
1
0
2
1
0
1
1
0
0
0
0
1
0
1
0
1
0
0
23
uz
M
1978/79.
1979/80.
1980/81.
1981/82.
1982/83.
1983/84.
1984/85.
1985/86.
1986/87.
1987/88.
1988/89.
1989/90.
1990/91.
1991/92.
1992/93.
1993/94.
1994/95.
1995/96.
1996/97.
1997/98.
1998/99.
1999/00.
2000/01.
2001/02.
2002/03.
2003/04.
2004/05.
2005/06.
2006/07.
2007/08.
Ukupno:
Jelen obični
zlatna
4
5
3
7
6
5
4
5
5
6
3
4
1
2
4
2
1
1
0
3
2
1
1
2
2
0
2
0
4
4
89
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
0
0
1
srebrna
0
0
0
2
0
0
0
0
1
0
1
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
1
1
1
0
0
1
9
Divlja svinja
brončana zlatna
da
ra
g
ej
7
7
4
3
3
3
2
3
4
8
6
5
3
1
3
3
1
0
2
0
1
0
2
0
0
2
0
1
0
1
75
Srna obična
brončana zlatna
1
0
1
0
0
1
0
2
0
0
0
0
0
0
2
0
0
0
0
0
1
0
0
1
1
1
0
0
0
1
12
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
1
0
0
2
0
0
0
4
srebrna
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
1
0
1
0
1
0
1
0
0
1
0
0
1
6
brončana
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
2
0
1
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
0
3
iv
pr
Ko
ce
ni
U lovnoj g. 1996/97. u lovištu Repaš odstrijeljen je jelen obični čije je rogovlje
ocijenjeno s 232,21 CIC točaka i to je najjača trofeja jelena stečena u ovome lovištu,
stekao ju je lovac Ignac Jurković iz Zagreba. Najjača trofeja divlje svinje-vepra stečena
je u lovnoj g. 2001./2002., a ocijenjena je sa 128,60 CIC točaka s dužinom sjekača od
24,7cm. Sretni je lovac iz Njemačke. Lovne g. 2004/2005. lovac iz Danske stekao je
najjaču trofeju srnjaka u lovištu Repaš, a koja je ocijenjena sa 135,18 CIC točaka. Lovne
g. 2007/2008. (12. studenoga 2007.) u šumskom predjelu Visoka greda, odjel 18 svog
prvog vepra, a u lovištu Repaš prva žena-lovica, odstrijelila je gospođa Anita Bračun iz
Zagreba. Vepar je odstrijeljen dočekom sa čeke, a trofeja je ocijenjena sa 108,60 CIC
točaka (dužina sjekača iznosila je16,5 cm).
Lovcima i svim zaljubljenicima u prirodu je na raspolaganju lovački dom "Čambina"
na istoimenom jezeru. Dom je izgrađen 1965. godine, a u dva navrata (1993. i 2005. g.)
je rekonstruiran u reprezentativni lovački dom s komfornim sobama (6 soba s ukupno
16 ležajeva; 2/3, 2/2 i 2/2+1), moderno opremljenom kuhinjom, salom za objedova282
Podravski zbornik 2008.
uz
M
nje i različite vidove prezentacija (kapacitet 50 ljudi) te luksuzno opremljenim dnevnim
boravkom. Lovački dom nudi ugodan smještaj, vrhunsku gastronomsku ponudu kao i
najkvalitetnija hrvatska vina, koja se čuvaju u vinskom podrumu "Ledvenica"4, a koji se
nalazi ispod razine jezera Mala Čambina.
Lovački dom je okružen idiličnim krajolikom u kojem će i najzahtjevniji naći svoj
kutak za odmor. Romantičarima je na raspolaganju i lovačka kočija kao i sanjke kojima je moguće dospjeti i u najudaljenije predjele uz pomoć rasnih lipicanaca i kobila hrvatskog hladnokrvnjaka. Osim u lovačkom domu Čambina smještaj je moguć i u lovnom
dijelu upravne zgrade Šumarije, gdje je gostima na raspolaganju pet soba (3/2 i 2/1) s
ukupno 8 ležajeva.
U neposrednoj blizini nalazi se i kapelica Sv. Huberta izgrađena od smrekovih oblica
2001. g. od kada se svake godine na dan zaštitnika lovaca (3. studenoga) ispred kapelice
služi sveta misa. U unutrašnjosti kapelice nalazi se hrastov kip sv. Huberta visine 100
cm rad kipara iz Mađarske.
da
ra
g
ej
Ribolov
Rasadničarstvo i poljoprivreda
ni
iv
pr
Ko
Š umarija Repaš se u svojoj bogatoj povijesti bavila i gospodarskim ribolovom i to
na jezeru Čambina i na rijeci Dravi. Tako je 11. rujna 1958. g. Šumariji dodijeljena ribolovna voda Čambina na upravu odnosno gospodarenje od strane NOO Gola. Godine
1962., 8. rujna NO Općine Virje ponovno dodjeljuje ribolovnu vodu Čambina pod
upravu šumarije Repaš na period od 20 (dvadeset) g. te nalaže podizanje građevinskog
objekta za smještaj potrebnog materijala i slično. Dana 29. prosinca 2003. g. Županijsko
poglavarstvo Koprivničko-križevačke županije donijelo je Zaključak o dodjeli prava
korištenja voda u smislu ribolova unutar Značajnog krajobraza Čambina. Na rijeci Dravi Šumarija Repaš je vršila gospodarski ribolov sve do 1967. g. kada se
prestala baviti, tada privrednim ribolovom, a na temelju sporazuma sa Centrom sportskih ribolovnih društava Đurđevca. Od tada se Šumarija bavila ribolovom samo na
Velikoj i Maloj Čambini sve do 1993. g.
ce
Rasadnik topola formiran je 1957. g. u šumskom predjelu Gabajeva Greda u odjelu
6a (današnji 61 odjel) na površini od 25,61 ha u sklopu Šumarije Koprivnica. Uz ovaj
rasadnik osnovani su i rasadnici u Repašu i u Legradu na Vajkeku. Kasnije je zbog mehanizacije i stručnije obrade zemljišta te primjene kemijskih sredstava zaštite sadnica
osnovan centralni rasadnik topola u Gabajevoj Gredi na 20 ha. Maksimalni kapacitet
rasadnika u Gabajevoj Gredi je bio 50 000 sadnica (klona I-214) godišnje. U odjelu 5
Podravski zbornik 2008.
283
uz
M
(današnji 60 i 61) podignute su i usporedne parcele raznih klonova s različitim načinima sadnje prihrane umjetnim gnojivima. Prve plantaže topola na području današnje
gospodarske jedinice Repaš-Gabajeva Greda osnovane su u predjelu Gabajeva Greda
odjel 1 (današnji 57) i u predjelu Visoka greda odjel 7.
Plantaže su podizane na temelju iskustva koja su šumarski stručnjaci upoznali na
stručnoj ekskurziji u Italiji u dolini rijeke Po. Sadni materijal je nabavljen kod Šumskog
gospodarstva Osijek. Godine 1960. nabavljena je teška mehanizacija za vađenje panjeva
i rigolanje tla na dubini do 80 cm. Nakon toga se površina tanjurala i ravnala te se prvih
godina (do 3 g.) obrađivala kao poljoprivredna, sadnjom kukuruza. Nakon toga se pristupalo sadnji topola. U periodu od 1957. do 1971. g. ukupno je na području Šumarije
Repaš podignuto 426 ha plantaža topola.
Za potrebe skladištenja kukuruza 1960. g. izgrađeni su drveni koševi i to u ekonomskom dvorištu šumarije za 20 vagona i u Ljevači (odjel 22) za 40 vagona kukuruza te u
odjelu 12 žičani koševi. Koševi u dvorištu šumarije i danas služe za skladištenje dok su
ovi u odjelu 12 i 22 srušeni. Kako su se proizvodile velike količine kukuruza Šumarija
je izgradila i nekoliko štala u kojima su se tovili bikovi. Štale su izgrađene u odjelu 70c,
18L te u odjelu 16d nadstrešnice za tov. I danas stoji, doduše više nije u funkciji, štala u
odjelu 18L, dok su one u Sušinskom bereku 70c i u 16d srušene. Stajski gnoj koji je nastajao u spomenutim štalama korišten je za gnojenje prilikom podizanja novih plantaža
topola, tako da je cijeli proizvodni proces bio zaokružen.
da
ra
g
ej
Zaštita prirode
iv
pr
Ko
ce
ni
U parku što okružuje upravnu zgradu Šumarije Repaš u Ždali na katastarskoj čestici
broj 2219 k.o. Ždala i na nadmorskoj visini od 116 m, nalazi se skupina stabala hrasta
lužnjaka koja je 1998. g. zaštićena na temelju Zakona o zaštiti prirode, u kategoriji spomenika prirode pod nazivom Sedam stabala hrasta lužnjaka5. To su primjerci stabala čija
se starost procjenjuje na preko 370 g. i svojim stasom i ljepotom imaju izuzetnu estetsku, raritetnu, znanstvenu i povijesnu vrijednost. U trenutku proglašenja spomenikom
prirode bilo je sedam stabala pa otuda i naziv, međutim zbog odumiranja pojedinih
grana pa i cijelog stabla krajem travnja 2003. g. dva stabla (stablo broj 5 i 6) su morala
biti oborena jer su predstavljala opasnost za radnike i prolaznike. Zbog novonastalih
okolnosti uslijedila je izmjena odluke o proglašenju sedam stabala hrasta lužnjaka spomenikom prirode u Skupina stabala hrasta lužnjaka6. Iste godine (19. rujna) oboreno je i
treće stablo (stablo broj 7) zbog istih razloga tako da danas zaštićenu skupinu čine samo
četiri stabla. Rekognosciranjem terena šumarijskog parka utvrđeno je da je na ovom
prostoru bilo ukupno deset takovih stabala, no tri su stabla srušena (na karti stabla broj
8, 9 i 10) daleko prije nego je ostalih sedam proglašeno spomenikom prirode. U cilju
očuvanja biološke raznolikosti na mjestima svih porušenih stabala zasađene su mlade
284
Podravski zbornik 2008.
uz
M
biljke potomci tih istih orijaša.
Gorostasi koji su visoki 18 do 33 metra pružaju utočište mnogim vrstama biljnog i
životinjskog svijeta i već stoljećima prkose i ljudima i vremenu kroz poznatu šumarsku
izreku kako hrast sto godina raste, sto godina živi i sto godina umire. Nakon obaranja
dva stabla krajem travnja 2003. g. od stabla pod brojem 6 ostavljen je trupac u duljini
od 5,35 m i promjera 101 cm (opseg 316 cm), što čini 4,28 m3. Stablo je u trenutku
obaranja imalo prsni promjer 117 cm (opseg 369 cm) i bilo je visine 32 m, a na 7,7 m
bilo je promjera 94 cm. Trupac je postavljen u vodoravni položaj nedaleko od mjesta gdje je stablo živjelo,
a iznad njega je izgrađena nadstrešnica koja ga štiti od atmosferilija te kao takovo služi
u edukativne svrhe za mnogobrojne izletnike i učeničke grupe što posjećuju ovaj park.
Od biljaka stanovnici ovih hrastova su: bršljan (Hedera helix L.), i žuta imela (Loranthus
europaeus L.). Od gljiva valja ovdje spomenuti kao stanovnike hrastov žbunac (Grifola
umbellata Pilat.), hrastova sjajnica (Ganoderma lucidum Karst.), vukovo meso (Fistulina hepatica Hudson) i druge, a od kukaca svakako jelenak (Lucanus servus L.) , velika hrastova
strizibuba (Cerambyx cerdo L.) , rijetke vrste osa najeznica i drugih vrsta kukaca.
Koordinate stabala i panjeva hrasta lužnjaka i klena u parku date su u tablici broj 3.
da
ra
g
ej
Tablica 3
Broj
stabla
y
x
6431930
6431947
6431944
6431941
6431951
6431946
6431924
6431919
6431934
6431944
6431979
5112587
5112557
5112543
5112553
5112567
5112569
5112569
5112575
5112555
5112562
5112596
iv
pr
Ko
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
Trenutno stanje stabala u parku
ce
ni
Stablo broj 1 ima opseg od 496 cm i promjer od cca 148 cm (obraslo bršljanom) te
visinu od 33 m. Ovo je najvitalnije stablo, zdrave krošnje, suhog vrha i trulog debla pri
žilištu.
Stablo broj 2 ima opseg od 343 cm i promjer od cca 104 cm (obraslo bršljanom) te
visinu od 18 m. Stablo je nagnuto prema istoku pod kutem od 65o puknutog debla (vjerojatno od udara groma) sa unutarnjom šupljinom. Krošnja je zdrava. Stablo broj 3 ima
opseg od 515 cm i promjer od cca 154 cm (obraslo bršljanom) te visinu od 29 m. Ovo je
stablo fiziološki najlošijeg stanja, odumrle krošnje i trulog debla pri žilištu, a i nagnuto
Podravski zbornik 2008.
285
uz
M
je prema državnoj cesti pod kutem od 72o te je pitanje vremena kad će se morati oboriti
radi sigurnosti prometa i prolaznika. Krošnja nije u potpunosti prolistala, već samo donji dio krošnje i jedna deblja postrana grana dok je vršni dio suh i nije prolistao. Stablo
broj 4 ima opseg od 380 cm i promjer od cca 120 cm (obraslo bršljanom) te visinu od
26 metara. Stablo odnosno deblo je u potpunosti trulo i izbušeno od strizibube, a na
životu ga drži samo plašt na oko ½ opsega. Krošnja je u redu i stablo je prolistalo. Iz
svega navedenog proizlazi da su sva stabla u dosta lošoj fiziološkoj kondiciji zbog uznapredovale faze odumiranja odnosno sušenja krošnje i truleži debla. Unatoč ovakvom
stanju poželimo ovoj skupini stabala hrasta lužnjaka da požive još koje stoljeće.
U parku Šumarije Repaš vrijedno je za spomenuti da se tu nalazi i staro stablo klena
(Acer campestre L.) koje ima promjer 110 cm i visinu od 17 m. Također se tu nalaze
i dva stabla platane (Platanus orientalis L.) od kojih je jedno prsnog promjera 65 cm i
visine 27 m, zatim je tu i nekoliko stabala duglazije (Pseudotsuga douglasii Sabine) od kojih
je ono uz državnu cestu visine 34 metra i prsnog promjera 80 cm. Od ostalih vrsta ima
tu nekoliko stabala japanske kriptomerije (Cryptomeria japonica L.), nekoliko vrsta tuja
(Thuja sp.) te nekoliko stabala obične smreke (Picea abies L.), jedna breza i poljski jasen.
U toku su radovi na popisu biljnih vrsta u samom parku kao i donošenje plana uređenja
parka. Ispred upravne zgrade Šumarije nalaze se dva stabla pačempresa (Chamaecyparis
lawsoniana Parl.) prsnog promjera 52 cm i visine 21 m. U sklopu dvorišta nalazi se i stabalce tise (Taxus baccata L.) prsnog promjera 38 cm i visine 8,5 m. Neposredno pored
tise nalazi se i jedno stablo duglazije prsnog promjera 84 cm i visine32,5 m.
R
ijeka Drava svojom hirovitošću ostavila je neizbrisiv trag na ovom dijelu podravske
ravnice. Meandrirajući kroz prostor pružila nam je različite vizure i kutke samo njoj
znane s neprocjenjivim biljnim i životinjskim, ali i estetskim vrijednostima. Jedan takav
meandar je i jezero Čambina (Mala i Velika Čambina) kod mjesta Ždala, koji je također
zaštićen temeljem Zakona o zaštiti prirode 1999. godine u kategoriji Značajni krajobraz
Čambina7. To je očuvani barski ekosustav s uznapredovalom sukcesijom, potkovastog
oblika površine oko 50 ha, izrazite estetske, hidrološke i ekološke vrijednosti krajolika
tipičnog za kontinentalno peripanonsko područje. Jezero Čambina ima spoj s rijekom
Dravom i to s Velikom Čambinom gdje za visokog vodostaja rijeke dolazi do punjenja
jezera i poplavljivanja okolnog terena. Glavnina vode u jezero dolazi graničnim potokom Ždalica te potokom Dombo iz susjedne Mađarske. Stanište je mnogih ptica močvarica (bukavac, velika bijela čaplja, siva čaplja, čaplja danguba, crna roda, crvenokljuni
labud, divlja patka, liska i druge) te mrjestilište brojnih vrsta riba (patuljasti som, smuđ,
štuka, šaran, linjak i druge).
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Značenje šume Repaš
Šuma Repaš od izuzetnog je značaja za ovaj dio Podravine kako u gospodarskom
286
Podravski zbornik 2008.
uz
M
tako i u ekološkom smislu što se može sagledati kroz općekorisne funkcije ovakvog
kompleksa šuma. Naime općekorisne funkcije šuma, kako to stoji u Zakonu o šumama, odražavaju se osobito u zaštiti zemljišta, prometnica i drugih objekata od erozije,
bujica i poplava; utjecaju na vodni režim i hidroenergetski sustav; utjecaju na plodnost
zemljišta i poljoprivrednu proizvodnju; utjecaju na klimu; zaštitu i unapređivanju čovjekove okoline; stvaranju kisika i pročišćavanju atmosfere; utjecaju na ljepotu krajolika te
stanju povoljnih uvjeta za liječenje, oporavak, odmor i rekreaciju; za razvitak turizma i
lovstva i za obranu Republike Hrvatske. Ovdje valja svakako spomenuti kako je šuma
pročistač vode, ali također osigurava i regulira napajanje podzemnih tokova kroz godinu, isto tako ovaj kompleks ima utjecaja i na formiranje klimatskih prilika ovog dijela
Podravine. Poznato je da šume ove površine imaju utjecaja na udaljenosti i do 60 km,
da ublažavaju klimatske ekstreme i omogućavaju izmjenu zraka, da apsorbiranjem oborinske vode utječu na razinu rijeka, potoka i jezera, da su prirodni filtri za pročišćavanje
zraka i proizvodni pogoni za proizvodnju kisika, da djeluju povoljno na psihofizičko
stanje ljudi, da su staništa mnogobrojnim vrstama životinja te daju prepoznatljivost i
estetiku ovom prostoru kao i motivaciju (vizualnu i auditivnu) za različite vidove umjetničkog izražavanja. Jednom tko prođe repaškom šumom ne može, a da se opet ne vrati
doživjeti to carstvo kapitalnih jelena i stogodišnjih hrastova mladića, oazu mira i spokojne tišine.
da
ra
g
ej
Prekodravski šumari
Podravski zbornik 2008.
ce
ni
iv
pr
Ko
Bartovčak Dragutin, dipl. ing. šum. (Gola, 7.6.1932.)
Belak Marijana, dipl. ing. šum. (Ždala, 25.3.1967.)
Petrović Branko, dipl. ing. šum. (Ždala, 27.8.1950.)
Šomodi Biserka, dipl. ing. šum. (Ždala, 15.1.1966.)
Švarc Ivan, dipl.ing.šum. (Ždala, 11.12.1960. – Koprivnica, 13.6.1998.)
Belak Marijan, šumarski tehničar (Ždala, 06.01.1962.)
Blažeković Pavao, lugar (Gola, 2.6.1892. – Koprivnica 5.8.1954.)
Grčić Petar, lugar (Ždala, 27.2.1933. – 1.6.1972.)
Horvat Stjepan, lugar (Ždala, 16.10.1935.- Ždala, 1.4.1989.)
Ištvan Dražen, šumarski tehničar (Gola, 11.2.1970.)
Ivančan Robert, šumarski tehničar (Gola, 10.7.1970.)
Lodeta Mijo, lugar (Repaš, 13.10.1939. – 08.12.1992.)
Mihaldinec Branko, lugar, rasadničar (Ždala, 22.1.1922. – Kloštar Podravski 2.3.1982.)
Mihaldinec Djuro, lugar, manipulant (Ždala, 23.3.1923. – 23.12.1997.)
Mihaldinec Josip, lugar, revirnik, rasadničar (Ždala, 18.3.1897. – Kalinovac, 1.8.1972.)
Mihaldinec Martin, čuvar šume, nadlugar (Ždala, 1864. – 1962.)
Mihaldinec Stjepan, lugar, manipulant (Ždala, - 18.3.1977.)
287
uz
M
Mihaldinec Vid, lugar (Ždala,1880. – 1952.)
Pavešić Zlatko, šumarski tehničar (Ždala, 5.9.1964.)
Šimeg Franjo, čuvar šuma, lugar (Ždala, 2.7.1928.)
Vincek Mladen, šumarski tehničar (Repaš, 6.1.1980.)
Bečeić Damir, šumarski tehničar (Repaš, 3.5.1983.)
Gazdek Miroslav, šumarski tehničar (Repaš, 8.7.1980.)
Prilika Ivan, šumarski tehničar (Ždala, 5.7.1956.)
Filip Željko, šumarski tehničar (Novačka, 24.01.1960.)
Kolarić Branko, manipulant (Ždala, 08.10.1934.)
Sinjeri Josip, manipulant (Ždala, 14.04.1910.-)
Filip Božidar, šumarski tehničar (Ždala, 16.04.1931.)
Kenđelić Stjepan, manipulant (Ždala, 22.12.1910.)
Salajpal Ana Marija, dipl. ing. šum. (Gola,02.01.1975.)
Grčić Josip, lugar (Ždala, 27.02.1938.)
Parag Nikola, šumarski tehničar (Novačka, 29.11.1977.)
g
ej
da
ra
Neke značajnije godine u povijesti Šumarije Repaš
ce
ni
iv
pr
Ko
1945. – formirana Šumarija Repaš 20. travnja
1951. - izrađena prva Osnova gospodarenja (nakon drugog svjetskog rata) za g.j. "Repaš"
1958. - šumariji dodijeljena ribolovna voda Čambina na upravu odnosno gospodarenje od strane NOO Gola od 11.rujna
1960. - podignut rasadnik za topole u Gabajevoj Gredi odjela 7 današnji 63
- izgrađeni koševi ; na šumariji za 20 vagona i u Ljevači za 40 vagona kukuruza
1961. - izgrađena mosna vaga (kod čuvarske kučice), koja je kasnije preseljena u selo Repaš
- izgrađena pilana koja je radila do 1989.g 1962. - na upravnu zgradu šumarije Repaš nadograđen kat sa sobama za potrebe lovstva
- NO Općine Virje ponovno dodjeljuje ribolovnu vodu Čambina pod upravu šumarije na period od 20 godina (8. rujna)
1967. - izgrađena stambena zgrada u Ždali, Vladimira Nazora 78
- produljen most na rijeci Dravi za 183 m (na traverzu)
- šumarija se prestala baviti privrednim ribolovom na rijeci Dravi
1971. - pripojena g.j. "Gabajeva Greda" šumariji Repaš (do tada je u šumariji Koprivnica)
1976. - dovedena električna energija u lovački dom Čambina
1978. - pušten u promet novi betonski most na rijeci Dravi (29.11.)
- obilan urod žira hrasta lužnjaka – otkupljeno 188 000 kg
- kroz šumu izgrađen naftovod JANAF (JUNA) u dužini od 6,8 km
1979. - iskopano jezero na "Kerstavi" u odjelu 19
- mehanička radionica (izgrađena 1963.g.) rekonstruirana u štale
288
Podravski zbornik 2008.
uz
M
1981. - u krugu šumarije izgrađena benzinska stanica sa spremnicima od 30 000 l, u funkciji do 1997.
1982. - prvo ograđivanje branjevina radi sprečavanja šteta od jelenske divljači žicom visine 2m (odjeli 7 i 8)
- olujni vjetar – 1099 m3 1983. - obilan urod žira – sakupljeno 73 000 kg
1984. - jak napad zlatokraja u šumskom predjelu Sušinski berek (odjeli 68, 69, 70)
- izvršena rekonstrukcija pilane
1991. - šumarija Repaš djeluje u sklopu Uprave šuma Koprivnica odnosno javnog poduzeća Hrvatske šuma Zagreb
- lovište VI/9 – Repaš u sklopu šumarije Repaš (prije pod lovnom upravom Đurđevac)
1993. - urod žira, otkupljeno 14 000 kg
1994. - završena rekonstrukcija lovačkog doma Čambina
1995. - urod žira- otkupljeno 14610 kg
1996. - odstrijeljeno jelensko grlo s najjačom trofejom od 232, 21 CIC točke
1998. - izvanredna revizija osnove gospodarenja-zbog sušenja hrasta lužnjaka
- revidirana lovna osnova
- počela rekonstrukcija upravne zgrade šumarije Repaš
- sedam stabala hrasta lužnjaka u parku što okružuje šumariju stavljeno pod zaštitu
– Spomenik prirode
1999. - nabavljena dva konja lipicanca za potrebe lovstva (Dino i Đoni)
- jezero Čambina stavljeno pod zaštitu – Zaštićeni krajolik
2000. - urod žira, otkupljeno 21 500 kg
- završena rekonstrukcija upravne zgrade, 18.3. svečano otvorena
2001. - izgrađena kapelica sv. Huberta na Čambini
2002. - HŠ d.o.o. dobile FSC Certifikat
2003. - urod žira, otkupljeno 17 134 kg
- šumarija priključena na mjesni vodovod
- izvršena sanacija asfalta Boltina – Ciganjev put
- preuređena soba u prizemlju lovačkog doma Čambina u dnevni boravak
- najveće sušenje hrasta lužnjaka 17 429 m3
- dobiveno ribolovno pravo za obavljanje rekreacijskog ribolova na vodama Male i Velike Č
ambine 2004. - odstrijeljen srnjak s najjačom trofejom od 135,18 CIC točaka
- urod žira, otkupljeno 10 697 kg
2005. - završena obnova i proširenje lovačkog doma Čambina
2006. - završena rekonstrukcija kuhinje u lovačkom domu Čambina
2007. - nabavljene dvije kobile hrvatskog hladnokrvnjaka (Cveta i Drina)
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
289
Literatura:
uz
M
Borzan, Želimir; Imenik drveća i grmlja. Zagreb: Hrvatske šume, 2001.
Frković, Alojzije; Lovačke trofeje-obrada, ocjenjivanje i vrednovanje. Zagreb: HLS, 1989.
Horvat, Rudolf; Hrvatska Podravina-pretisak. Koprivnica:HPD Koprivnica i NK dr.Feletar
Koprivnica,1997.
Hrvatski leksikon drvnih tehnologa. Zagreb: Tutiz leksika, 2002.
Hrvatski šumarski životopisni leksikon 1-5. Zagreb: Tutiz leksika, 1997.
Hrvatski šumarski životopisni leksikon 6. Zagreb: Tutiz leksika, 2003.
Kranjčev, Radovan; Priroda Podravine. Koprivnica: Mali princ, 1995.
Lovno gospodarska osnova 1995.-2004., HŠ-UŠ Koprivnica, 1995.
Lovno gospodarska osnova 2005.-2015., HŠ-UŠP Koprivnica, 2005.
Lovno gospodarska osnova 1988.-1997., ŠG Mojica Birta.Đurđevac, 1988.
Magjerec, Juraj; Majka Božja Molvarska. Rim: 1957.
Monografija; Podravina i Prigorje-kulturna i prirodna baština. Koprivnica:Koprivničko-križ. županija, 2001.
Monografija; Sto godina šumarstva Bilogorsko-podravske regije. Čakovec: Zrinski, 1974.
Osnova gospodarenja za GJ Repaš-Gabajeva Greda 2001.-2010.HŠ-UŠ Koprivnica,2001.
Podravski zbornik, str. 99. – 115.; Koprivnica; Muzej grada Koprivnice, 1984.
Podravski zbornik, str.103. – 106.; Koprivnica; Muzej grada Koprivnice, 1989.
Podravski zbornik, str.139. – 153.; Koprivnica; Muzej grada Koprivnice, 1979.
Podravski zbornik, str.198. – 207.; Koprivnica; Muzej grada Koprivnice, 1980.
Povijest šumarstva Hrvatske 1846-1976. Zagreb: Savez inž. i teh. šum.i drvne industrije Hrvatske,
1976.
Slukan Altić, Mirela; Povijesna kartografija. Zagreb: Meridijani, 2003. Šumska kronika Šumarije Repaš
Večenaj, Ivan; Mojemu zavičaju. Bjelovar: Prosvjeta, 1992.
Večenaj, Ivan; Tajne dvorca Pepelare. Zagreb: Društvo Podravaca Zagreb, 1989.
Večenaj, Ivan; Krik divlje djevojke. Gola: Muzej grada Koprivnice, 1989.
Zakon o šumama; NN 140/2005.
Ištvan, Katica; Motivi iz Repaške šume i Čambine kao poticaj za dječje likovno stvaralaštvo.
Molve:diplomski rad, 2006 da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
1. Potaša je kalijev karbonat u vodi izrazito lužnat, a upotrebljava se u industriji stakla, porculana
i sapuna.
2. U tablici su prikazani podaci ukupnog odstrela za pojedinu vrstu divljači u lovnoj godini i to
muških i ženskih grla te svih starosnih skupina
290
Podravski zbornik 2008.
uz
M
3. Rogovi jelena običnog ocijenjeni sa 170,00 do 189,99 CIC točaka spadaju u brončanu medalju,
sa 190,00 do 209,99 točaka u srebrnu medalju i od 210,00 točaka i dalje u zlatnu medalju.
Rogovi srnjaka ocijenjeni sa 105,00 do 114,99 CIC točaka spadaju u brončanu medalju, sa
115,00 do 129,99 točaka u srebrnu medalju te sa 130,00 točaka i dalje u zlatnu medalju.
Kljove vepra ocijenjene sa 110,00 do 114,99 CIC točaka spadaju u brončanu medalju, sa
115,00 do 119,99 točaka u srebrnu medalju te sa 120,00 točaka i dalje u zlatnu medalju.
CIC- (Conseil International de la Chase) naziv je Međunarodnog savjeta za lovstvo osnovanog u Parizu 6. studenoga 1930. godine, a jedna od zadaća savjeta je bila izrada jedinstvenih
formula za vrednovanje trofeja različite evropske divljači.
4. Ledvenica je naziv za objekt u kojem se nekada (dok još nije bilo hladnjača niti ledomata)
čuvao led. Tako se u ovoj prostoriji ispod domarske kuće na površini od 12 m2 i ispod razine
jezera čuvao led za okolne slastičare, medičare i gostioničare. Ova zgrada kao i "Ledvenica"
izgrađeni su 1965. godine (17.11.). Dugo godina je prostor služio kao skladište razne robe dok
nije izvršena prenamjena 2005. godine kao skladište vina za potrebe lovačkog doma, a 2008.
godine je u potpunosti uređen kao vinski podrum.
5. Županijska skupština Koprivničko-križevačke županije na 11. sjednici održanoj 9. listopada
1998. godine donijela je Odluku o proglašenju sedam stabala hrasta lužnjaka zaštićenim dijelom prirode u kategoriji spomenik prirode
6. Zbog sušenja i potrebe obaranja dva stabla hrasta lužnjaka Županijska skupština donijela je
na 9. sjednici 12. srpnja 2002. godine Odluku o izmjeni Odluke o proglašenju sedam stabala
hrasta lužnjaka zaštićenim dijelom prirode u kategoriji spomenik prirode. Sada je to "skupina
stabala hrasta lužnjaka".
7. Županijska skupština Koprivničko-križevačke županije na 18. sjednici održanoj 29. rujna 1999.
godine donijela je Odluku o proglašenju Zaštićenog krajolika Čambina.
Zakonom o Zaštiti prirode iz 2005. godine, NN 70/05., svi zaštićeni krajolici automatizmom
mijenjaju naziv u Značajni krajobraz.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
291
uz
M
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Prof. dr. Pavao Kvakan
(Đelekovec 1893. - 1952. Zagreb)
ce
ni
292
Podravski zbornik 2008.
Mr. sc. Ivan BIRŠIĆ
AGRONOM PROF. DR. PAVAO KVAKAN
uz
M
Prof. dr. Pavao Kvakan velikan je hrvatske agronomske znanosti. Rođen je u Đelekovcu 26. 02.1893. g., a umro u Zagrebu 27.08.1952. g. u 59. godini života. Bio je
redoviti profesor Poljoprivredno - šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 1934.
godine, kada je izabran za docenta iz predmeta "Specijalna proizvodnja bilja" i počeo
je raditi nekoliko mjeseci bez plaće, jer tadašnji režim dugo nije htio potvrditi njegovo
postavljenje.
Autori životopisa prof. Kvakana pišu da je gotovo 4o godina djelovao na unapređenju naše poljoprivredne prakse i znanosti, a od toga gotovo 20 godina kao profesor Poljoprivredno-šumarskog fakulteta u Zagrebu. Njegov životopis stručno i znanstveno,
agronomsko i pedagoško djelovanje opisali su moji profesori i njegovi nasljednici tadašnji asistenti Jan Čižek i Josip Gotlin u stručnom časopisu "Poljoprivredna znanstvena smotra" br.14, 1952. g., čiji je urednik do smrti bio prof. Kvakan. Profesor Kvakan
bio je izvanredna osoba u hrvatskoj agronomskoj struci i znanosti, enciklopedijskog
biološkog znanja, svestrane obrazovanosti. Govorio je njemački, češki, engleski i ruski,
a vjerujem da se služio i drugim jezicima.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Pavao Kvakan kao austrugarski nadzorni podčasnik bolnice Crvenoga križa u
Krapinskim Toplicama u vrijeme prvog svj. rata, sjedi prvi s lijeva
Podravski zbornik 2008.
293
uz
M
da
ra
g
ej
Prof. Pavao Kvakan na terenskom radu poljoprivrednog pokušališta, prije drugog
svj. rata
ce
ni
iv
pr
Ko
Profesor Kvakan rodio se u seljačkoj obitelji majke Mare i oca Stjepana Kvakana.
Pučku školu pohađao je i završio u Đelekovcu. Kao odličan đak nastavio je školovanje u gimnaziji u Varaždinu, gdje je završio drugi razred, a onda zbog skromnih
financijskih mogućnosti roditelji su ga premjestili u orfanotrofij u Požegi. Po završetku
šestog razreda u Požegi nastavio je u klasičnoj gimnaziji u Varaždinu i završio školovanje diplomom: "S odlikom osposobljen za gospodarsku praksu". Za vrijeme Prvog
svjetskog rata bio je kao austrougarski vojnik (prilog slika), boraveći u Galiciji gdje je
obolio od reumatične groznice. Upala zglobova ostavila je posljedice na njegovom srcu.
Dekompenzirano srce, bolesno prošireno srce, zahtjeva liječenje i zbog toga boravi u
Meranu u Tirolu na liječenju, gdje je naučio engleski jezik, što mu je uveliko pomoglo
za boravka na specijalizaciji u SAD.
Po završetku rata 1919. godine imenovan je za gospodarskog pristava na biljevištu
i pokušalištu Gospodarskog učilišta u Križevcima. Tu ostaje do 16. 11. 192o. g., kada
dobiva stipendiju za specijalizaciju u SAD. Istovremeno s njim dr. Milisav Demerec,
zajedno su radili u Križevcima, dobiva stipendiju za specijalizaciju iz područja genetike
u SAD. Dr. Demerec ostao je raditi u SAD i postao glasoviti američki i svjetski genetičar. Profesor Kvakan dobio je stipendiju samo na godinu dana. Produljenje mu nisu
odobrili i on odluči nastaviti školovanje u SAD zarađujući manualno za školovanje.
Radio je kao ložač, konobar i noćni perač suđa u nekom restoranu. Nakon dvije godine
takvog života imenovan je honorarnim asistentom. Kroz četiri godine boravka u SAD
294
Podravski zbornik 2008.
uz
M
g
ej
Prof. Pavao Kvakan sa suprugom Vilhelminom i sinovima Jaroslavom i Davorinom
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
na poljoprivrednom fakultetu Cornell Universitetu u Ithaki, stječe znanstveni stupanj
doktora znanosti. Autori njegovog životopisa navode: "Po povratku u domovinu nije
odmah dobio namještenje. Tek 1925. g. preuzima mjesto asistenta Poljoprivredne stanice u Topčideru, gdje radi do 1927. g., kada je premješten za šefa agrobotaničkog odsjeka na Poljoprivrednom pokusnom dobru u Dobričevu kod Ćuprije u Srbiji. Godine
1927. premješten je za upravitelja Niže poljoprivredne škole u Bitolju, ali je iste godine
vraćen na prijašnju dužnost u Dobričevu, gdje ostaje do 1928. godine". Slijedi premještanje u Zagreb, pa zatim za nastavnika u Srednju gospodarsku školu u Križevcima.
Godine 1930. ponovno je u Dobričevu kao direktor Pokusnog državnog poljoprivrednog dobra. Tu se afirmirao u proizvodnji šećerne repe za šećeranu u Ćupriji. Njegov
boravak kao direktora dobra u Dobričevu završava 1934.g., kada definitivno odlazi na
Poljoprivredno-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Iz ovih podataka vidimo kako
se tadanja vlast poigravala s nadprosječno obrazovanim čovjekom prof. P. Kvakanom.
U Zagrebu se intenzivno bavi užom strukom, ali isto tako prati opće stanje poljoprivrede kod nas, Europi i SAD,"pa je tako postao jedan od najboljih poznavatelja
problema naše poljoprivrede uopće". Intenzivno je radio u Udruženju agronoma i u
mnogim drugim društvima i ustanovama. Tako je vizionarski 1928. g. obznanio: "Uređenje naše agronomske službe u narodu" i "Današnje stanje i potreba reorganizacije
naše gospodarske službe". Mi tek danas imamo "Poljoprivrednu savjetodavnu službu".
Prof. Kvakan inzistirao je na gospodarskom istraživanju i pokusnom radu, povezivanju
industrije i poljoprivrede."Nikada nije propustio isticati da u poljoprivredi ne može biti
šabloniziranja, nego uvijek treba primjenjivati onako kako odgovara našim određenim
Podravski zbornik 2008.
295
uz
M
g
ej
Stručna ekskurzija profesora Pavla Kvakana sa studentima u Austriju i Bavarsku,
prije drugog svj. rata
da
ra
prilikama. U javnosti uvijek je zauzimao otvoreni i čvrsti stav, nikad robski i puzav".
Nije se nikad prilagođavao vlastodršcima i pojedinim političarima i zato je bio nepoćudan. Posljedice su bile očite: Kao vrstan stručnjak teško je dobivao posao, trpio je česta
premještanja, teško je napredovao u struci, iako je imao najviše kvalifikacije.
Profesor Kvakan bio je izvanredan operativac, praktičar, van serijski znanstvenik,
dobar pedagog, prečesto suviše skroman humanist. Kao znanstvenik objavio je 25
ce
ni
iv
pr
Ko
U SAD - u 9. ožujka 1952., treći s lijeva dr. Nikola Šerman, do njega s naočalama dr. Gustav
Bohutinski, deveta dr. Katarina Štampar, iza nje dr. Ivo Pevalek, a prof. Kvakan zadnji
296
Podravski zbornik 2008.
uz
M
znanstvenih radova i mnogo stručnih izlaganja i radova. U SAD objavio je dva znanstvena rada na kukuruzu (jedan je doktorska disertacija). U kasnijem znanstvenom radu
bavio se mnogo kukuruzom. S prof. Kvakanom bilježimo početke hibridizacije kukuruza. On sam uzgojio je 12 fiziološki čistih linija koje su razmjerno otporne na bolesti.
Pokazao je izvanredno poznavanje genetike, kojom se sjajno služio. Sjajni su njegovi
radovi na šećernoj repi, zatim lanu, krumpiru, livadarstvu, pivarskom ječmu i sladornoj
blitvi. Napisao je dva kapitalna djela: "Trave"i "Okopavine" - to je prvi dio kojim je
obrađen krumpir, slatki krumpir i čičoka ili topinambur. Predvidio je još dvije knjige, ali
na vrhuncu stvaralačke moći ostavio je svojim nasljednicima da nastave njegovo djelo.
Profesora dr Pavla Kvakana naslijedili su njegovi asistenti, a poslije profesori dr. Jan
Čižek i dr. Josip Gotlin, a njegovim nasljednicima možemo smatrati i profesora Josipa Kovačevića, profesora Karla Šoštarića-Pisačića, pl. i danas djelujućeg profesora dr.
Zvonimira Štafu. Nažalost Krležina enciklopedija nije zabilježila velikana agronomske
znanosti profesora dr. Pavla Kvakana. Samo u Đelekovcu postoji jedna ulica koja nosi
njegovo ime. U Koprivnici nema te počasti Kvakanu, ali ima nekima koji to i ne zaslužuju. Nadamo se da će i prof. dr. Pavao Kvakan jednog dana biti primjereno nagrađen
jednim nazivljem u Koprivnici.
da
ra
g
ej
LITERATURA I IZVORI:
ce
ni
iv
pr
Ko
1. "Poljoprivredna znanstvena smotra", br.14, Zagreb, 1952.g. Ovaj je broj u cijelosti posvećen
djelu urednika ovog stručnog časopisa pokojnom prof. dr Pavlu Kvakanu. Njegov životopis
napisali su tadanji Kvakanovi asistenti ing. Jan Čižek i ing Josip Gotlin i njegovi nasljednici
poslije sveučilišni profesori. U tom broju nalazi se popis stručnih i znanstvenih radova prof.
Kvakana Pavla.
2. "115. obljetnica poljoprivrednog školstva u Križevcima, Izdavač:Poljoprivredni školski i istraživački centar Križevci.
3. prof. dr. P. Kvakan: "Trave"- poznavanje krmnih trava i proizvodnja travnog sjemena. II izdanje 1952. god., Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb.
4. Prof.dr P. Kvakan: "Okopavine" – I. dio gomoljače, Poljoprivredni nakladni zavod Zagreb
1951. god.
5. Obiteljska fotodokumentacija i usmene informacije o prof. dr. Kvakanu. Na usluzi bili profesorov sin dr. med. Davorin Kvakan i njegova supruga dr. med. Ljiljana Hegedušić Kvakan.
6. Usmene informacije i pomoć Ivana Kvakana iz Đelekovca, rođaka prof. P. Kvakana.
Podravski zbornik 2008.
297
PRILOG
Iz rodoslovlja obitelji Kvakan postoje mnoge zanimljivosti
uz
M
Supruga profesora Pavla Kvakana Vilhelmina rođena je Rižnar. Njezin otac Izidor Rižnar bio
je školski nadzornik u Đelekovcu. Vilhelmina i Pavao imali su dva sina. Sin Jaroslav Kvakan bio je
pravnik i umro je 1987. godine. Drugi sin je liječnik Dr. Davorin Kvakan specijalista rengenolog u
mirovini. Njegova supruga Dr. Ljiljana rođena Hegedušić specijalistica je školske medicine u mirovini. Danas oboje žive u Zagrebu. Njima zahvaljujem na izuzetnim informacijama i vrijednoj fotodokumentaciji koju su mi stavili na raspolaganje i koja ima izuzetnu vrijednost. U ime prof. Dražena
Ernečića i mene osobno zahvaljujem poštovanoj obitelji Kvakan na gostoprimstvu.
Profesor Pavao potječe iz mnogobrojne obitelji. Njegov otac Stjepan Kvakan imao je još tri brata
Bartola, Ivana i Miju, te dvije sestre Anu i Doru. Stjepanov brat Bartol (Pavlov stric) imao je dva sina
Franju i Antuna, te dvije kćeri Anu i Maru. Franjin sin Ivan Kvakan danas sa svojom obitelji živi u
Đelekovcu i njemu sam zahvalan na pomoći u prikupljanju podataka o obitelji Kvakan.
Supruga Dr. Davorina Kvakana gospođa Dr. Ljiljana potječe iz obitelji Hegedušić. Ljiljanin djed
Lovro Hegedušić bio je profesor latinskog, hrvatskog i njemačkog jezika. Djed Lovro umro je 1909.
godine i pokopan je na groblju u Hlebinama. Baka se zvala Dragica i s djedom Lovrom rodila je
četiri sina: Smiljana, Mladena, Krstu i Željka. Smiljan Hegedušić i supruga mu Slavka (učiteljica) roditelji su gospođe Dr. Ljiljane Hegedušić udane Kvakan. Važno je spomenuti da je gospodin Smiljan
Hegedušić bio jedan od osnivača nogometnog kluba "Lipa" iz Hlebina. Slijedeći sin Mladen Hegedušić bio je profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i otac je poznatog pjevača Hrvoja
Hegedušića. Treći brat je Krsto Hegedušić znameniti akademski slikar koji je ostavio neizbrisiv trag
u "Hlebinskoj školi naivnog slikarstva". Četvrti brat također ak. slikar Željko Hegedušić doživio je
duboku starost i umro u 97.godini života.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
BILJEŠKE:
ce
ni
1. Ovaj naslov je izlagan na Znanstvenom skupu "Hrvatski prirodoslovci 15" u Koprivnici u
organizaciji Odjela za prirodoslovlje Matice hrvatske i uz pokroviteljstvo HAZU Zagreb.
Suorganizator je bio Ogranak Matice hrvatske Koprivnice, a održan je 13. i 14. listopada
2006. godine. Skup je predstavio povijest hrvatskoga prirodoslovlja Koprivničko – križevačke
županije.
298
Podravski zbornik 2008.
Mr. sc. Mladen Matica
Županijski zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije
REGIONALNI PARK MURA DRAVA
uz
M
Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 04. veljače 2008. godine
područje Mure i Drave u Međimurskoj, Varaždinskoj, Koprivničko-križevačkoj,
Virovitičko-podravskoj i Osječko-baranjskoj županiji stavljeno je pod preventivnu
zaštitu1. Preventivna zaštita će prema Zakonu o zaštiti prirode trajati sve do proglašenja
regionalnog parka od strane Vlade Republike Hrvatske. U članku se prikazuje obuhvat i
predložene granice preventivno zaštićenog područja, uspoređuju granice s predloženim
granicama u Izmjenama i dopunama Prostornog plana Koprivničko-križevačke
županije te navode razlozi koji stoje uz obrazloženje proglašenja zaštite. U posebnom
dijelu teksta sagledava se navedeni prostor regionalnog parka u kontekstu europskih
integracija jer proglašenjem preventivne zaštite stvaraju se preduvjeti za realizacijom
“održivih” projekata.
da
ra
g
ej
Predložene granice i obuhvat preventivne zaštite
ce
ni
iv
pr
Ko
Ukupna površina preventivno zaštićenog područja Mure i Drave iznosi 1446,9 km2.
Od toga se u Varaždinskoj županiji nalazi 152, 5 km2 (kopno 130,4 km2), Međimurskoj
županiji 231,2 km2 (kopno 210,3 km2), Koprivničko-križevačkoj županiji nalazi 258, 4
km2 (kopno 242,2 km2), Virovitičko-podravskoj županiji 187,2 km2 (kopno 175,3 km2) i
Osječko-baranjskoj 617,4 km2 (kopno 567,0 km2). Regionalni park obuhvaća područje
slijedećih podravskih općina: Donji Martijanec, Sveti Đurđ, Veliki Bukovec, Mali Bukovec, Legrad, Đelekovec, Drnje, Gola, Peteranec, Molve, Novo Virje, Ferdinandovac,
Podravske Sesvete i Pitomača.
Južna granica regionalnog parka od Zamlake u smjeru istoka prati županijsku cestu do Svetog Đurđa u duljini od 9,8 km. Zatim prati cestu u smjeru sjeveroistoka od
Svetog Đurđa do Karlovca Ludbreškog u duljini od 2,0 km. Od Karlovca Ludbreškog
prati put u smjeru sjeveroistoka do Struge u duljini od 1,8 km. Od Struge prati cestu u
smjeru jugoistoka do Dubovice u duljini od 4,1 km. U smjeru juga prati cestu od Dubovice do Kapele Podravske. Od Kapele Podravske u smjeru sjeveroistoka prati cestu do
velikog Otoka u duljini od 11,3 km. Od Velikog Otoka do Legrada prati državnu cestu.
Granice područja oko naselja Legrad neprecizno su definirane. Postavlja se pitanje je
li dio naselja pod preventivnom zaštitom ili ne (stambeni objekti s jedne strane ulice).
Granica ulazi cestom u naselje Legrad, prati nekategorizirani put sa zapadne strane
Legrada, kroz Šikloško polje, Gornje polje te nastavlja sjeverno od naselja, nastavlja sjePodravski zbornik 2008.
299
uz
M
veroistočno uz nasip u smjeru jugoistoka južno od Čičoka te nasipom s istočne strane
Legrada i ponovo do županijske ceste 2078 u ukupnoj duljini od 7,5 km. Kod Legrada
je potrebno napraviti korekciju granica zaštićenog područja. Granica prati državnu cestu u smjeru jugoistoka od Lubenovca prema Drnju u duljini od 9,6 km. U Drnju opet
prati državnu cestu u smjeru jugozapada do Pemije, zatim prati cestu uz Židovarošku
luku. Uz lokalnu cestu prati naselje Sigetec, Hlebine, Gabajevi gredu, Gornju šumu i
Molve Ledine u smjeru jugoistoka u duljini 19,0 km. Granica skreće prema Molvama
u smjeru jugozapada. Od Molvi prati cestu u smjeru jugoistoka prema Jasenovačkom
bereku. Od Jasenovačkog bereka prati cestu do Novoga Virja. Granica prolazi glavnom
cestom koja prati rijeku Dravu kroz Novo Virje, Bakovce, Brodić pa sve do Podravskih
Sesveta u duljini od 26,6 km. Od Podravskih Sesveta prati put do kanala Kopanjek. Zatim ide 3,8 km uz kanal Kopanjek. Na području Općine Pitomača južna granica prati
kroz sjeverni dio Pitomače (Greda) cestu, zatim je granica vodotok Šušulić i Lendava
sa značajnim krajobrazom Vir. Granica se vraća na cestu koja prolazi Starogradačkim
Marofom, Okrugljačom, nekategorizani put do Neteče. Zatim ide 1,4 km južnije uz
kanal te uz nekategorizani put do Gornjeg Bazja te prati državnu cestu prema sjeveru
do Terezinog Polja. Granica uz cestu je uzeta radi lakoće njezina određivanja na terenu
ali postavlja se što će to značiti za naselja kojih je dio unutar preventivne zaštite (Drnje,
Torčec, Sigetec, Hlebine, Gabajeva greda, Gornja šuma, Molve, Novo Virje, Ferdinandovac, Podravske Sesvete, Pitomača). Naime, za svaku gradnju bit će potrebno dobiti
još i uvjete gradnje nadležnih institucija. Na području Koprivničko-križevačke županije
sjeverna granica preventivne zaštite preklapa se s državnom granicom.
Granice predloženog regionalnog parka ne preklapaju se s granicama predloženim
u prostornim planovima županija. Izmjenama i dopunama Prostornog plana Koprivničko-križevačke županije obuhvat predloženog zaštićenog područja je puno manji.
Najvećim dijelom bi obuhvaćao samo korito rijeke Drave, inundacijski pojas, već zaštićene dijelove prirode (Veliki Pažut, Čambina) te dijelove prirode predviđene za zaštitu
(Jegeniš, Šoderica, Ješkovo, Čingi lingi, mrtvica Osredek, mrtvice Bakovci i Lepa greda).
Nastojalo se izbjeći naselja, gospodarski aktivna područja (eksploatacijska polja šljunka
i pijeska) te da što manje privatnih posjeda bude obuhvaćeno (oranice, livade, obiteljska
gospodarstva). Sve zbog lakšeg upravljanja regionalnim parkom.
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Razlozi proglašenja zaštićenog područja
ce
Preventivna zaštita proglašena je uz obrazloženje: Područje rijeke Mure i Drave obilježava visoka razina biološke i krajobrazne raznolikosti, a rijeke Mura i Drava predstavljaju jedne od posljednjih prirodnih tokova nizinskih rijeka u srednjoj Europi. Posebno
su značajna vlažna staništa koja spadaju među najugroženija u Europi (Direktiva o
staništima2): poplavne šume, vlažni travnjaci, mrtvi rukavci, napuštena korita, meandri
300
Podravski zbornik 2008.
uz
M
i strme odronjene obale. Područje predloženog regionalnog parka uvršteno je u nacionalnu ekološku mrežu3. U budućnosti će ovaj prostor sigurno postati i dio europske
ekološke mreže Natura 2000. U Međimurskoj županiji proglašen je zaštićeni krajobraz
rijeke Mure. U prostornim planovima Varaždinske i Osječko-baranjske županije prostor uz rijeku Dravu predviđen je za zaštitu u kategoriji zaštićeni krajobraz.
U rijeci Muri i Dravi pronađeno je 48 vrsta riba. Njih 19 nalazi se u Crvenoj knjizi4 slatkovodnih riba Hrvatske. Na ovom području zabilježeno je 177 vrsta ptica. To
područje je vrednovano kao važno za ptice u Direktivi za ptice Europske Unije5 i
podijeljeno je na 4 dijela: Dravske akumulacije (akumulacije HE Varaždin, Čakovec i
Donja Dubrava), Gornji tok Drave (od Donje Dubrave do Terezinog polja), Srednji
tok Drave (od Terezinog polja do Donjeg Miholjca) te Podunavlje i Podravlje. Za ptice
su vrlo značajne same rijeke sa šljunkovitim i pjeskovitim sprudovima i otocima, nisko
obalom o odronjenim strmim riječnim obalama te bi njihova daljnja kanalizacija mogla
uništiti i uzrokovati nestanak jedinog većeg područja s razvijenim tipovima tih staništa
i nestanak ptičjih vrsta vezanih za ta staništa. Vlažna staništa rijeke pogodna su staništa
za velik broj vrsta gmazova i vodozemaca. Samo na području gornjeg toka rijeke Drave
kvalitativni sastav faune vretenaca čini 59,72% od ukupnog broja vrsta vretenaca na
području Hrvatske.
Područje rijeka Mure i Drave zavređuje posebnu zaštitu radi očuvanja geološke baštine aluvijalnih i diluvijalnih sedimenata te paleontoloških nalaza i brojnih hidrogeoloških i geomorfoloških pojava. Visoke krajobrazne vrijednosti ovog područja obilježava gradacija ljudske aktivnosti od vrlo male u inundacijskom prostoru rijeke do znatno
intenzivnije na rubovima područja. Potencijalne prijetnje prirodnim vrijednostima u
ovom području predstavljaju uređivanje rijeka, vađenje šljunka i pijeska, izgradnja hidroelektrana, onečišćenje voda, lov, krivolov, intenziviranje poljoprivrede, neki vidovi
turizma i rekreativne aktivnosti.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Regionalni park u kontekstu europskih integracija
ce
ni
Izmjenama i dopunama Prostornog plana Koprivničko-križevačke županije ne
predviđa se izgradnja HE Novo Virje, dok je područje zu rijeku Dravu predviđeno
za zaštitu u kategoriji regionalnog parka. U prostorno-planerskom smislu namjena i
korištenje ovag prostora bi se definiralo Prostornim planom područja posebnih obilježja
rijeke Drave. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara
u regionalnom parku utvrđuju se uvjetima zaštite prirode. Uspostava regionalnog parka
Mura Drava na ekološki izuzetno značajnom području Mure i Drave jedan je od preduvjeta za povezivanje sa zaštićenim područjem susjednih država odnosno uspostavu
MAB (Man and Biosphere:Čovjek i biosfera) rezervata Dunav-Drava-Mura. Zaštitom i
uspostavljanjem MAB rezervata ovo bi područje postalo dio najvećeg riječnog rezervaPodravski zbornik 2008.
301
uz
M
da
ra
g
ej
Obuhvat regionalnog parka Mura - Drava
ce
ni
iv
pr
Ko
ta u Europi.
Zaštita okoliša kao osnovni cilj ima osiguranje održivog razvoja područja uz rijeku Dravu koja je osnovna geografska odrednica ovog prostora. Stoga se nameće
pitanje zajedničke zaštite okoliša, odnosno rješavanje pitanja otpada, animalnog otpada,
otpadnih voda, kvalitete pitkih voda, kvalitete zraka (mjerne stanice), tla, razminiranja,
sprječavanja ekoloških havarija, korištenja alternativnih izvora energije i sl. te zajedničko
prostorno planiranje. Sve donedavno ova pitanja svaka od zemalja je rješavala samostalno
tako da su pojedina pitanja do sada riješena na različitim stupnjevima. U svakom slučaju
zaštita okoliša ne poznaje granice odnosno polutanti imaju svakako prekogranični
utjecaj.
Način korištenja prostora uz rijeku Dravu u koliziji je. Naime, u Programu prostornog uređenja Republike Hrvatske predviđa se s jedne strane zaštita pojedinih dijelova
rijeke, a s druge strane na tim istim dijelovima predviđena je izgradnja hidroelektrane
Novo Virje. Republika Mađarska je područje uz rijeku Dravu proglasila nacionalnim
parkom. Održivi razvoj jedan je od pristupa razvoju pograničnog područja uz rijeku
Dravu u Republici Mađarskoj i Republici Hrvatskoj. To se odražava i sve više će se
odražavati kroz prekograničnu suradnju na projektima zaštite okoliša i projektima kojima će biti cilj formiranje prekograničnih zaštićenih područja. Uređenje prostora uz
302
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Obuhvat regionalnog parka Mura - Drava u Podravini
ce
ni
iv
pr
Ko
rijeku Dravu kompleksno je pitanje koje se u modernom društvu ne može rješavati bez
multidisciplinarnog pristupa, lokalne i regionalne zajednice i civilnog društva. U skladu
s time dugoročna vizija razvoja ovog područja je zaštita i očuvanje rijeke Drave kao
temelja razvoja turizma i suradnje dviju susjednih zemalja.
Projektni prijedlog „Očuvanje prirodnih vrijednosti uz rijeku Dravu“ nastao
je kroz seriju radionica održanih u sklopu prekograničnog projekta „CROST“. Opis
projekta: “Kao pogranična rijeka Drava se na relativno malom prostoru proteže kroz pet država te je
od značaja ne samo za našu županiju i susjednu Republiku Mađarsku već za sva područja kroz koja
protječe. S obzirom na to, dravsko područje potrebno je sagledati kao jedinstveni prostorni element te
u tom kontekstu pokrenuti zaštitu ekosustava rijeke Drave. Pritom je veliki nedostatak nepostojanje
zajedničke strategije prostornog razvoja rijeke Drave iz čega proizlazi potreba za razmjenom postojećih
prostorno – planskih i ostalih relevantnih dokumenata, te daljnja suradnja na prikupljanju i izradi
dokumentacije. Krajnji cilj projekta je zaštita ekosustava rijeke Drave kroz izradu prostorno planske
dokumentacije čime bi se, s obzirom na zajednička prirodna i druga obilježja utvrdila temeljna
organizacija prostora, mjere korištenja, uređenja i zaštite dravskog područja te mjere za unapređenje i
zaštitu okoliša. Prilikom izrade zajedničke Strategije potrebno je uskladiti, odnosno usporediti razine
zaštite prirode, odnosno regulativu sa Mađarske i Hrvatske strane koje se uvelike razlikuju. Cilj
izrade strategije je postizanje iste razine zaštite ekosustava rijeke Drave na njene obje obale. Razinu
Podravski zbornik 2008.
303
uz
M
zaštite s hrvatske strane moguće je povećati kroz izradu i provedbu Prostornog plana područja posebnih obilježja rijeke Drave, koji utvrđuje temeljnu organizaciju prostora, mjere korištenja, uređenja i
zaštite tog područja te mjere za unapređenje i zaštitu okoliša. Kroz izradu tog plana postigla bi se ista
razina zaštite kakva postoji s mađarske strane“.
Projektni prijedlog "Legrad - Őrtilos” nastao je kroz seriju radionica održanih u
sklopu prekograničnog projekta "CROST”. Opis projekta: "Razvitak turističke ponude oko
otvaranja prijelaza omogućilo bi intenzivniju gospodarsku i kulturnu suradnju na ovome području.
Na takav način ovdašnji malogranični prijelaz može uključiti u kompleksnu turističku ponudu rijeke
Drave. S hrvatske se strane upravo kod Legrada završava biciklistička staza „Drava route“, koja
vozi do Pitomače. Postoje planovi i predani projekti za produženje biciklističke staze od Pitomače
do Barča, te na mađarskoj strani od Barča do Mohača (djelomično na već postojećoj stazi). Na
takav način obala Drave može postati jedinstvena turistička ponuda na obim stranama rijeke. Na
mađarskoj strani obale nalazi se željeznička postaja Őrtilos na pruzi Pečuh-Barč-MurakeresztúrNađkanjiža. Putem ove linije regija je dostupna iz Pečuha, nakon presjedanja čak i iz Beča, Zagreba
i Budimpešte. Ova željeznička povezanost olakšava turistima pristup regiji, te smanjuje prometnu izoliranost regije. Osim turističke svrhe razvitak mogućnosti graničnog prelaženje je važan i za stvaranje
neposredne kontakte između građana na dvim obalama, budući da postoje tjesne obiteljske i društvene
veze. Razvitak turističke ponude oko otvaranja prijelaza omogućilo bi intenzivniju gospodarsku i
kulturnu suradnju mjesnog stanovništva na ovome području, može doprinijeti povećavanju gospodarstvih aktivnosti. Dugoročno planira se za stalno korištenje prijelaza nabavka riječnog broda, izgradnje
lučice ili pješačkog mosta, što potrebuje dobivanje dozvole za korištenje prijelaza češće od sadašnjeg
(npr. jedanput tjedno). Sve ove mogućnosti trebaju se istražiti u sklopu studije izvodljivosti.“
Projektni prijedlog NAT-REG nastao je u sklopu prekograničnog projekta "MATRIOSCA". Zavod za prostorno uređenje Koprivničko-križevačke županije, PORA
i Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Koprivničkokriževačke županije sudjeluju kao partneri iz Koprivničko-križevačke županije i Republike Hrvatske u prijavi projektnog prijedloga NAT-REG na Transnacionalnom programu South East Europe. Transnacionalni program South East Europe otvoren je od
05. svibnja. Pred-aplikacijski postupak treba završiti do 13. lipnja 2008. godine. Vodeći
partner u projektu je Zavod Republike Slovenije za varstvo narave. Pred-aplikacijski
obrazac poslat će vodeći partner iz Slovenije (Zavod Republike Slovenije za varstvo
narave) do 13. lipnja 2008. godine. Ostali parteri u projektu su: Ministarstvo okoliša
i prostornog planiranja Republike Slovenije, Regionalni centar za okoliš iz Slovenije,
Veneto (Ured za prostorno planiranje), Friuli-Venezia-Giulia (Ured za prostorno planiranje), Koruška (Ured za prostorno planiranje i Ured za zaštitu prirode), ekonomski
institut Koruškog sveučilišta, Štajerska (Ured za prostorno planiranje i Ured za zaštitu
prirode), AP Vojvodina (Ured za europske integracije i JP Vojvodinašume Šumsko gazdinstvo „Banat“). Cilj projekta je razvoj zajedničke transnacionalne strategije upravljanja u zaštićenim područjima. Svaki partner predložio je pilot područje na kojem
će se izrađeni menagement plan primijeniti. Za Koprivničko-križevačku županiju kao
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
304
Podravski zbornik 2008.
pilot područje izabran je preventivno zaštićeni regionalni park Drava-Mura odnosno
područje uz rijeku Dravu. Kroz projekt će se dobiti alati za evaluaciju prirodnih resursa
u svrhu ekonomskog razvoja u skladu s održivim razvitkom. Predviđeno trajanje projekta je 28 mjeseci. Partneri iz Koprivničko-križevačke županije sudjelovat će u financijskom dijelu ukupno sa 15% vlastitih sredstava, a preostalih 85% zatraženo je od IPA
fonda.
M
Sažetak
uz
Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske od 04. veljače 2008. godine područje Mure i Drave u Međimurskoj, Varaždinskoj, Koprivničko-križevačkoj, Virovitičko-podravskoj i Osječko-baranjskoj županiji stavljeno je pod preventivnu zaštitu.
Preventivna zaštita će prema zakonu o zaštiti prirode trajati sve do proglašenja regionalnog parka od strane Vlade Republike Hrvatske. Preventivna zaštita može trajati do 3
godine od dana proglašenja. Predložena granica regionalnog parka prati većinom ceste
i puteve te dijelom prolazi i kroz naselja. Područje rijeke Mure i Drave obilježava visoka
razina biološke i krajobrazne raznolikosti, a rijeke Mura i Drava predstavljaju jedne od
posljednjih doprirodnih tokova nizinskih rijeka u srednjoj Europi. Zbog toga se razvoj
tog područja promišlja kroz eurointegracijske projekte.
da
ra
g
ej
Literatura:
ce
ni
iv
pr
Ko
aniela Schneider i Neven Trenc (2007.); Podaci o vrstama, staništima i područjima preliminarne
D
Nacionalne ekološke mreže s prijedlogom mjera zaštite za potrebe izmjena i dopuna Prostornog
plana Koprivničko-križevačke županija, Državni zavod za zaštitu prirode
Međunarodni sporazumi:
Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore (92/43/EEC)
Direktiva o očuvanju ptica koje slobodno žive u prirodi (79/409/EEC),
Program prostornog uređenja Republike Hrvatske, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i
stanovanja, Zavod za prostorno planiranje, Zagreb, 1999.
Prostorni plan Koprivničko-križevačke županije, Županijski zavod za prostorno uređenje ,
Koprivnica, 2001. i 2007.
Prostorni plan Međimurske županije, Županijski zavod za prostorno uređenje, Čakovec, 2001.
Prostorni plan Osječko-baranjske županije, Županijski zavod za prostorno uređenje , Osijek, 2001.
Prostorni plan Varaždinske županije, Zavod za prostorno uređenje Varaždinske županije, Varaždin,
2000.
Prostorni plan Virovitičko-podravske županije, Zavod za prostorno uređenje Virovitičlo-podravske
županije, Virovitica, 2001.
Uredba o proglašenju ekološke mreže, Narodne novine broj 109/05
Podravski zbornik 2008.
305
Zakon o zaštiti prirode, Narodne novine broj 70/05
BILJEŠKE:
uz
M
1. Za područje za koje se stručnim obrazloženjem utvrdi da ima svojstva zaštićenog područja i/ili je pokrenut postupak radi stavljanja pod zaštitu utvrđuje se da je pod preventivnom
zaštitom donošenjem rješenja o preventivnoj zaštiti. Rješenje o preventivnoj zaštiti donosi
Ministarstvo kulture. Rješenjem o preventivnoj zaštiti utvrđuje se zaštićeno područje i rok na
koji se određuje preventivna zaštita koji ne može biti dulji od tri godine od dana donošenja
rješenja. Za vrijeme preventivne zaštite na prirodnu vrijednost primjenjuju se odredbe Zakona
o zaštiti prirode.
2. Cilj ove direktive donesene 1992.godine je doprinijeti očuvanju biološke raznolikosti članica EU kroz zaštitu staništa divlje flore i faune. Glavni način ostvarenja ovog cilja jest
uspostavljanje ekološke mreže područja NATURA 2000. Ova područja (SAC područja)
značajna su za očuvanje ugroženih vrsta (osim ptica) i stanišnih tipova koji su navedeni
u dodacima Drave, u tzv. "povoljnom statusu zaštite”. Prilikom odabira područja, osim
znanstvenih uzimaju se u obzir i gospodarski, društveni i kulturni zahtjevi, te regionalne
i lokalne značajke. Zaštita područja provodi se ocjenjivanjem utjecaja pojedinih planova i
zahvata, provođenjem planova upravljanja te ugovornim i drugim aranžmanima s vlasnicima
i korisnicima zemljišta kroz koje se osigurava primjena odgovarajućih zaštitnih mjera. Nove
članice EU na dan pristupa moraju predati popis predloženih područja za NATURA 2000
s odgovarajućom bazom podataka o svakom pojedinom području. Za vrste navedene na
Dodatku II Direktive potrebno je utvrditi važna staništa i zaštititi ih, vrste na Dodatku
IV potrebno je strogo zaštititi, a vrste na Dodatku V uživaju status zaštićenih vrsta čije se
populacije smiju eksploatirati uz stalan nadzor.
3. Ekološka mreža je sustav funkcionalno povezanih područja važnih za ugrožene vrste i
staništa. Funkcionalnost ekološke mreže osigurana je zastupljenošću njezinih sastavnica.
Područja ekološke mreže sukladno EU ekološkoj mreži NATURA 2000 podijeljena su na
područja važna za ptice te područja važna za divlje svojte osim ptica i stanišne tipove. Unutar ekološke
mreže njezini dijelovi povezuju se prirodnim ili umjetnim ekološkim koridorima. Ekološki
koridor je ekološka sastavnica ili niz takvih sastav­nica koje omogućuju kretanje populacijama
živih organizama od jednog lokaliteta do drugog.
U Hrvatskoj je Nacionalna ekološka mreža propisana Zakonom o zaštiti prirode, a
obuhvaća tzv. ekološki važna područja od međunarodne i nacionalne važnosti koja su
međusobno povezana koridorima. Sukladno mehanizmu EU Direktive o staništima, Zakon
propisuje da se dijelovi ekološke mreže mogu štititi kao posebno zaštićena područja ili
provedbom planova upravljanja, kao i kroz postupak ocjene prihvatljivosti za prirodu
svakog ugrožavajućeg zahvata. Negativno ocijenjen zahvat se može odobriti samo u
slučajevima prevladavajućeg javnog interesa i uz Zakonom utvrđene kompenzacijske uvjete.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
306
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Važan mehanizam je i mogućnost sklapanja ugovora s vlasnicima i ovlaštenicima prava na
područjima ekološke mreže, uz osiguranje poticaja za one djelatnosti koje doprinose očuvanju
biološke raznolikosti.
4. Crvene knjige ugroženih vrsta objedinjuju podatke o onim svojtama (vrstama ili podvrstama)
koje se smatraju ugroženima temeljem znanstvene procjene prema međunarodnim kriterijima
koje je postavila Međunarodna unija za zaštitu prirode IUCN. Te se vrste upisuju na tzv.
Crveni popis, a detaljno obrađuju u crvenim knjigama. Crvene knjige za pojedine skupine
ugroženih vrsta Hrvatske izradili su kompetentni stručnjaci te one predstavljaju temelj za
zakonsku zaštitu vrsta.
Crveni popis obuhvaća vrste u s visokim stupnjem ugroženosti, odnosno smatra se da su pred
izumiranjem (CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene i VU – osjetljive) te vrste koje bi mogle
postati ugrožene ukoliko se ne poduzmu zaštitne mjere (NT - niskorizične i LC – najmanje
zabrinjavajuće), kao i vrste koje se radi nedostatka podataka ne mogu svrstati u neku od
navedenih kategorija DD – nedovoljno poznate).
5. Ova direktiva donesena je još 1979. godine s ciljem dugoročnog očuvanja svih divljih ptičjih
vrsta i njihovih važnih staništa na teritoriju EU. Poseban naglasak je na zaštiti migratornih
vrsta koja zahtijeva koordinirano djelovanje svih europskih zemalja. Propis se odnosi na
181 ptičju svojtu (vrstu ili podvrstu) te zahtijeva očuvanje dovoljno prostranih i raznolikih
staništa za njihov opstanak. Također se zabranjuju načini masovnog i neselektivnog lova te
iskorišćivanje, prodaja ili komercijalizacija većine ptičjih vrsta. Načinjene su određene iznimke
radi sporta i lova, a dopušta se članicama učiniti iznimke u slučajevima kada ptice predstavljaju
ozbiljnu opasnost za sigurnost i zdravlje ljudi ili drugih biljaka i životinja, te kad nanose velike
gospodarske štete. Pojedine zemlje obvezne su utvrditi i zaštiti dovoljan broj i u dovoljnoj
površini najpovoljnijih područja za zaštitu ptičjih vrsta iz Dodatka I Direktive (SPA područja)
koja postaju sastavni dio NATURA 2000. U zemljama EU proglašeno je 4.169 SPA područja
ukupne površine veće od 381.652 km2.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
307
uz
M
da
ra
g
ej
Dragutin Skojić
Marija Skojić
Ankica Brčić i Marija Bradač
ni
iv
pr
Ko
Franjo, Monika i Šimun Mraz
Ivan Vidačec i Stjepan Mraz
ce
308
Podravski zbornik 2008.
Stjepan MRAZ
PRILOG POVIJESTI HLEBINSKOG KNJIŽNIČARSTVA
M
Osnivanje školske knjižnice 1875. godine
uz
Počeci knjižničarstva u Hlebinama vezani su uz povijest školstva i prvu organiziranu nastavu
u pučkoj školi za hlebinske đake koja je uvedena 1812. godine s jednim učiteljem i dva razreda.
Nastava se tada provodila po većim privatnim kućama jer školska zgrada nije postojala. Opismenjavanje je trajalo sporo, pa je tako 1880. g. od 2004 bilo nepismeno l009 stanovnika. Uvođenjem
trećeg, kasnije i četvrtog razreda te opetovnice znatno se poboljšala pismenost stanovništva, da
bi nakon stotinu godina (1981.) Hlebine imale samo 72 nepismena stanovnika. Od početaka
rada pučke škole nastava je bila neobavezna, a pravo upisa imala su samo muška djeca, obično
imućnijih roditelja. Prvi stručni učitelj pučke škole zvao se Vid Smrček. Broj đaka i učitelja se iz
godinu u godinu povećavao, da bi pučka škola 1836., kao dvorazredna imala 130 đaka i 5 učitelja.
S vremenom se (1875.) uvodi i treći razred, a samo godinu dana kasnije i četvrti. Nakon uvođenja
opetovnice, 1908. godine ponavlja se staro gradivo za već završene učenike, te uzima novo radi
proširenja obrazovanosti opetovničara. Opetovnice traju dvije godine, a nastava se odvija jedan
dan u tjednu. Od 1875. do 1913. godine ukupan broj đaka povećao se od 108 na 171. U tom se
razdoblju podiže školska zgrada, sa zidovima od pletera i slamnatim krovom koja je već za nekoliko
godina bila srušena. Na istom mjestu sagrađena je nova škola od čvrstog materijala.
Uz novu školsku zgradu podignuti su i učiteljski stanovi. Generacije učenika stekle su u prvim
godinama škole osnovno obrazovanje, a zahtjevi novog vremena tražili su nova znanja i viši nivo
obrazovanja. U tu svrhu bili su potrebni suvremeniji udžbenici i obrazovaniji učitelji, te dopunska
stručna i književna literatura. Stoga školski odbor 1875. g. donosi odluku o osnivanju školske
knjižnice i čitaonice, na čelu s učiteljem Mirkom Dijanićem, koji je godinu dana ranije postavljen
za ravnajućeg učitelja škole, a prema odluci Visoke kraljevske zemaljske vlade. Prve knjige školske
knjižnice spominju se tek tri godine kasnije (1878.) i to Čitanka za seoske opetovnice, autora Antuna Cuvaja, a šk. g. 1893./94. u školskoj knjižnici spominje se čitanka-početnica za I., II.,III., IV.
i V. razred te računica. U šk. g. 1912./13. u knjižnici je bilo evidentirano 686 sv. knjiga, od čega
učiteljskih 532 i učeničkih 154. Školske g. 1914./15. evidentirano je ukupno 770 svezaka, od čega
učiteljskih 590 i učeničkih 180. Ukupan fond knjiga povećava se iz godine u godinu pa tako šk. g.
1919./20. broj sv. iznosi ukupno 862, od čega učiteljskih 645, a učeničkih 217. U školskoj spomenici ne navode se nazivi knjiga, premda se smatra da je vođena i posebna analitička evidencija
o nazivima za knjige po učiteljima knjižničarima, no ona danas ne postoji. Mnoge knjige su u
vrijeme II. svjetskog rata izgorjele u požaru koji je za vrijeme borbi zahvatio školsku zgradu, a s
njima i prateća evidencija, no školske spomenice su spašene.
Nakon Mirka Dijanića, koji je školom upravljao od 1874. do 1899. g. kao deveti po redu rav-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
309
uz
M
najući učitelj, za ravnatelja škole postavljen je učitelj Lovro Dolenec (1867.-1932.) koji je upravljao
školom od 1899. do 1925. godine. Dolenec se rodio u Hlebinama i jedan je od uspješnijih ravnatelja i uveliko zaslužan za napredak hlebinskog školstva. Puno je učinio za povećanje fonda knjiga
školske knjižnice, kako za učenike, tako i za učitelje te za čitatelje koji su kao članovi školske knjižnice posuđivali knjige za čitanje. Njegov učenik i rođak Franjo Dolenec, kasnije prof. biologije i
dugogodišnji nastavnik Pedagoške akademije u Zagrebu, zapisao je u Hlebinskom almanahu I.
da je učitelj Lovro Dolenec posvećivao veliku pažnju za povećanje fonda školske knjižnice, oplemenjujući je literaturom iz različitih znanstvenih područja. Bilo je tu knjiga iz hrvatske povijesti,
biologije, hrvatskih i ruskih pjesnika, gospodarski priručnici, biblije, katekizmi, a iz književnosti
hrvatski pisci: Kumičić, Šenoa, Nazor, Kozarac, Matoš, Đalski, Kranjčević, Ujević, Preradović, Galović, Gaj. Od stranih književnika bili su zastupljeni ruski klasici: Puškin, Tolstoj, Dostojevski,
Gogolj, od francuskih Zola i Hugo. Hlebinska školska knjižnica po broju knjiga i različitosti autora
postaje izvorište kulture i znanja i budućih vrhunskih intelektualaca. Ravnatelj Dolenec utjecao je
na visokoškolske ustanove da prihvate darovite đake na daljnje školovanje, a one slabijeg imovnog
stanja da imaju besplatni internatski smještaj i knjige. Uz njegovu preporuku mnogi su hlebinski
đaci završili visoke škole, preparandije, bogosloviju, filozofiju. Josip Badalić završio je bogoslovni fakultet, s kasnijim doktoratom, a Martin Imbriovčan preparandiju, te kasnije doktorirao pravo.
Franjo Dolenec postao je profesor biologije, Franjo Blažotić, Barica Valeš i Dorica Katina završili
su preparandiju, Blaž Dugina položio je upravni ispit za općinskog bilježnika i notara, te kasnije
postao i općinski načelnik.
da
ra
g
ej
Općinska knjižnica
iv
pr
Ko
ce
ni
Općinska knjižnica osnovana je oko 1900. g., kojom je rukovodio Blaž Dugina (1886.-1969.).
Najprije kao općinski pisar, kasnije i načelnik vodio je općinsku knjižnicu uz pomoć bivšeg učitelja Lovre Dolenca te je popunio fond knjižnice novim brojnim knjižnim naslovima. Povećanjem
broja knjiga i različitim piscima i pjesnicima općinska knjižnica postiže svoj maksimum 1934.
godine, nakon što je Dugina izabran za načelnika. Struktura knjižnih naslova općinske knjižnice
slična je školskoj iz čega se nazire utjecaj Lovre kao glavnog izbornika literature te se iz godine
u godinu povećava broj čitatelja. Godine 1910. uvodi se i obavezno članstvo u obje knjižnice.
Članarina je simbolična, no ipak iz prikupljenih sredstava koliko god ona bila skromna nabavljaju
se nove knjige i omasovljuje članstvo. Za posuđene knjige vodi se evidencija s datumom posudbe
i datumom vraćanja. Svaki član knjižnice prilikom vraćanja knjige vlastoručno se potpisuje na
prvom slobodnom listu iza korica, što je motiviralo buduće čitateljstvo. Krajem svake godine
održava se godišnja skupština knjižnice na kojoj se članstvo obavještava o broju pročitanih knjiga
kroz godinu te se poimenično iznose čitatelji i nazivi knjiga koje su pročitane. Čitatelj koji je pročitao najviše knjiga bio je nagrađen jednom knjigom s posvetom općinskog načelnika, odnosno
ravnatelja škole. Tako je godine 1918. na godišnjoj skupštini Općinske knjižnice za najuspješnijeg
čitatelja, po broju pročitanih knjiga proglašen Josip Dolenec - Kranjčecev.
310
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Propašću Austrougarske monarhije i nastankon Države SHS provedena je 1918. godine revizija
školske i općinske knjižnice. Nepoćudne knjige velikosrpskom režimu izbačene su iz upotrebe, a u
nastavni program uključena su u velikoj mjeri književna djela srpskih pisaca i pjesnika: Branislava
Nušića, Laze Lazarevića, Radoja Domanovića, Borisava Stankovića te pjesme Zmaj Jove Jovanovića i Petra Petrovića Njegoša. Neki od naslova ovih pisaca kao što su "Sumnjivo lice", "Gospođa
ministarka", "Mrtvo more", "Na bunaru", te Njegošev "Gorski vijenac" bili su i u Hlebinama dobro
prihvaćeni. Inače, Nušić, Stanković, Domanović vrsni su književnici te su duhovito i satirički ocrtavali malograđansku vladajuću elitu u predratnoj Srbiji za vladavine Obrenovića i Karađorđevića.
Ovaj, po nekima, proces "balkanizacije" novonastale države SHS dobro je prikazao Krleža u
Deset krvavih godina, o čemu će kasnije biti više govora.
Slijedeća revizija, posebice školske knjižnice izvršena je nastankom Nezavisne države Hrvatske, kad su iz školskog programa izlučene knjige srpskih, a uključene knjige hrvatskih pisaca.
U taj program uključena su djela književnika koji su bili potisnuti u bivšoj kraljevini SHS - dr.
Mile Budaka "Ognjište", "Rascvjetala trešnja", "Opanci dida Vidurine", zatim Šenoe, Kumičića,
Rudolfa Horvata, Ferde Livadića, Ivana Mažuranića, A.G. Matoša, S.S. Kranjčevića. Dolaskom
partizana u Hlebine, 7. studenoga 1943. godine spomenuta se literatura našla na lomači u općinskom dvorištu. Vatra je na mjestu današnje Galerije gorjela i tinjala tri dana. Tada su izgorjele
knjige Kumičića, Urota Zrinsko Frankopanska i Kraljica Lepa, Starčevićevi i Radićevi politički
govori, Tolstojev Rat i Mir, Puškinov Boris Godunov i Kapetanova kći, časopis za kulturu "Vijenac", Kranjčevićeve sabrane pjesme, arhiva prijeratnih političkih stranaka, katekizmi, biblije, dokumentacija društva Hrvatski sokol etc…Srećom su spašene knjiga sokolskog zapisnika i arhiva
katastarskog operata koji se prije rata vodio po općinama te knjige koje su se nalazile na posudbi
kod članova knjižnica i neki dokumenti koji su se nalazili po privatnim kućama. Velik dio arhive
HSS-a uništen je u kući Andre Gabaja, (u ulici Sokak), koju su zapalili partizani u njegovoj kući.
Andro je prije rata bio tajnik HSS-a.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Knjižnica društva Hrvatski sokol
ce
ni
Ova knjižnica djelovala je u godinama između dva svjetska rata. Osnovana je 1924. g. Glavni
osnivači bili su školski ravnatelj Lovro Dolenec i općinski službenik Blaž Dugina. Većina sokolskih društava imala je u svom sastavu i knjižnice u kojima su prevladavale knjige iz domoljubne
literature, uglavnom pravaški orijentiranih književnika slično kao i u školskoj i općinskoj knjižnici.
Čitatelji su bili pretežito članovi Društva Hrvatski sokol, ukupno njih 88. Među najaktivnijima bili
su: Ivan Gabaj, Franjo Čop, Blaž Dugina, Jakob Dolenec, Pavao Gaži (Jandrin), Franjo Dolenec,
Stjepan Dolenec, Cvjetko Gabaj, Matija Hirjanić, Franjo Mraz, Pavao Kolarek, Martin Sabolić,
Franjo Šemper (Frančićek), Ivan Šostarić, Franjo Tropšek, Pavao Vidačec, Ivan Sigetić, Matija
Senko. Lovro Dolenec upisao je sokolsku knjižnicu u Maticu hrvatsku. Vlastima kraljevine SHS
sokolaši su bili zbog domoljubne ideje "trn u oku" te su ih pod svaku cijenu nastojali ograničavati
u radu, a kasnije i raspustiti. To se dogodilo kraljevim Ukazom iz prosinca mjeseca 1929. g. i zaPodravski zbornik 2008.
311
uz
M
branom rada političkih stranaka i društava Hrvatskog sokola s ukidanjem kojih prestaju s radom
i knjižnice. Umjesto hrvatskih sokolaških društava, vlada osniva "Soko" kraljevine Jugoslavije,
koju bivši hrvatski sokolaši ne priznaju. Žandari provaljuju u sokolske prostorije, plijene knjige
i drugu sokolašku opremu, a istu sudbinu je doživjela i hlebinska sokolska knjižnica. Spašena je
ona literatura koja se trenutno nalazila po privatnim "sokolskim" kućama.
Rezultati djelovanja sokolske knjižnice su: od 88 članova, njih 32 pristupila su frankovačkom
pokretu (kasnije ustaškom), 12 ih je 1943. g. pristupilo partizanima, a u redove hlebinskih komunista
svrstao se samo jedan sokolaš (1938.). Preostalih 44 bili su na liniji HSS-a, skloni mirotvorskoj politici dr. Vladka Mačeka. Uz navedene tri pučke knjižnice i čitaonice: Školske, Općinske i Sokolske, u
Hlebinama je pred I. Svjetski rat i nakon rata djelovalo još desetak privatnih, te ćemo neke od njih
ovdje navesti.
g
ej
Duginova knjižnica i čitaonica
da
ra
Vlasnik i voditelj knjižnice bio je Blaž Dugina (1886.-1969.), na kućnom broju 171. On je
brojnim ukućanima, prijateljima, znancima i susjedima na književnim sastancima pročitao puno
knjiga. Najviše je čitao u grupama od desetak ljudi, sakupljenih u njegovom dvorištu, ponajviše
blagdanom. Prednost je davao hrvatskim klasicima: Šenoi, Kumičiću, Kozarcu, Matošu, Đalskom,
Krleži, a od pjesnika Kranjčeviću, Preradoviću, Mažuraniću. Osobno je bio pretplaćen na Krležinu "Književnu republiku", te na književne i stručne časopise. Posjedovao je Zbirku zakonskih
propisa, koje je poznavao kao općinski načelnik, a kasnije i mjesni procjenjitelj pri diobi zemljišta
općinske zemljišne zajednice (gmajne). Čitao je i ruske romanopisce: Puškina, Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, zatim francuske: Hugo-a i Zolu. Čitao je i proučavao i pobožnu literaturu: Bibliju, mali
i veliki katekizam (stari i novi zavjet), a sam je učio i služio se njemačkim, talijanskim, mađarskim
i ruskim jezikom. Pročitao je sve Krležine romane, a najviše puta je ponavljao njegov "Hrvatski
bog Mars" zanimajući se za ratne teme i događaje koje je i sam u ratu doživio. Zamjerao je Krleži
što od hrvatskih domobrana pravi sprdačinu, pogrdno ih nazivajući kao vjernike "majkobožarima", a kao primjerne vojnike carevine "lazarima", "proščenjarima" i "bagrom", a Podravce
"kokošarima i tatima", dok ga je podržavao kad je govorio da su hrvatski domobrani u carevinskoj vojsci bili u odnosu na Austrijance i Mađare zapostavljani pa čak i maltretirani, bili vezani
užetom u "špange", vješani rukama uz drvo. Također je kritizirao Krležino bogohulstvo, a napose
ono isticano u zbirci pjesama "Plameni vjetar". U jednoj od tih pjesama pod nazivom "Iz hrvatske
krčme" Krležino bogohuljenje poprima ironiju i cinizam za vjernički puk: "Pred svakom hrvatskom
krčmom raspeti Kristuš visi, I ljudi u krčmi piju, kaj danas jesi, a zutra nisi, Ti hrvatski pijani bokci već trista
hiljada dana, Ližu krvavi potok što lopti iz Kristovih rana, Kad biskup u gali kolje boga na pjevanoj
misi, Pred svakom hrvatskom krčmom raspeti Kristuš visi".
Kao član hlebinske delegacije, Dugina je prisustvovao ispraćaju Stjepana Radića na Mirogoju,
u kolovozu 1928. godine. Slušateljima na literarnim i političkim kružocima u svojoj čitaonici čitao
je i tumačio Radićeve i Starčevićeve političke govore. Mlađim slušateljima više je puta kroz godinu
ce
ni
iv
pr
Ko
312
Podravski zbornik 2008.
uz
M
čitao Kumičićevu "Kraljicu Lepu", u kojoj pisac opisuje rani dio hrvatske povijesti. Nakon pročitanog romana ponovio je najbitnije dijelove. Uz navedeno, čitao je o bitci pod Sigetom 1566. g.
koju je hrabro vodio Nikola Šubić Zrinski, pa "Urotu Zrinsko-Frankopansku" u kojoj je prema kazivanju posebno dojmljivo slušateljstvu bila njihova pogibija u Bečkom Novom Mjestu 1671., zatim
o hrvatskom banu Jelačiću, Anti Starčeviću te o političkom djelovanju Stjepana Radića. Kasnije je
prepuštao važne teme iz hrvatske povijesti svojim suradnicima i sljedbenicima, bivšim sokolašima,
a jedan od njih bio je Ivan Gabaj, vrsni poznavatelj Urote Zrinsko-Frankopanske. Gabaj je "Urotu"
i režirao kao dramski komad koji je više puta izveden u Hlebinama, a u njoj sudjelovao i kao glumac.
Lukešina čitaonica i knjižnica
g
ej
da
ra
Voditelj Lukešine čitaonice je Ivan Gabaj-Lukešin. Čitaonica je djelovala od 1925. g. u Gabajevoj
kući na kućnom broju 265. Ivan je rođen u Hlebinama 1906. g. gdje je završio pučku školu i dvije
godine opetovnice. Bio je odličan učenik, ali bez materijalnih mogućnosti za daljnje školovanje, pa je
ostao s roditeljima na obiteljskom posjedu. Bio je društveno vrlo aktivan. U Hrvatskom sokolu
(1924.-1929.) vođa je mladih vježbača na spravama (prednjak), zatim kapelnik hlebinske limene
glazbe koja djeluje u okviru Sokola, te vođa hlebinskih frankovaca borbenog krila, koji u Gabajevo vrijeme djeluju pod okriljem, tada zabranjene, stranke prava. Gabaja najviše nadahnjuju
hrvatski pisci u djelima kojih se promiče hrvatska ideja.
U njegovog knjižnici i čitaonici zastupljena su djela Kumičića, Šenoe, Livadića, Gaja, R. Horvata, Mihanovića, Kranjčevića, Galovića, te politički govori A. Starčevića i S. Radića. Uzori su mu
bili Zrinski i Frankopani, Eugen Kvaternik, te raniji hrvatski knezovi i kraljevi, od Petra Krešimira,
Domagoja, kralja Tomislava, Slavića, Zvonimira i Petra Svačića. U svojoj knjižnici posjeduje jedan
od rijetkih hrvatskih leksikona pod nazivom "Hrvatske slave sjaj" u kojem su prikazani hrvatski
velikani iz davnih vremena (925-1925). Zbog nauka i širenja ideja o samostalnoj Hrvatskoj, kao
vođa hlebinskih frankovaca od tajnih službi kraljevine Jugoslavije bio je praćen i zatvaran te i ubijen od žandara.
iv
pr
Ko
Tomišina čitaonica
ni
ce
Po broju pročitanih knjiga i različitosti naslova, Tomišina čitaonica spada u red onih gdje su se
knjige čitale svaki dan i gdje je čitanje bila životna potreba članova obitelji. Uz glavara obitelji Pavla
Vidačeca - Tomišinog (1898-1962), na kućnom broju 111 živio je Pavao sa suprugom Anom
(1903-1998), najstariji sin Franjo (1921-), srednji sin Josip (1921- 2006) i najmlađi Ivan (1937-2003).
Tomišina knjižnica i čitaonica djeluje od oko 1915.g. Bila je to uglavnom obiteljska čitaonica,
u kojoj je čitao svatko za sebe, ali gotovo svi odjednom, u kućnom predahu. Fond Tomišinih
knjiga bio je skroman, članovi obitelji većinom su čitali posuđene knjige iz pučkih i privatnih
Podravski zbornik 2008.
313
uz
M
knjižnica. Glavar obitelji Pavao, po političkom opredjeljenju pravaš, a kasnije Radićevac, bio je i
član Hrvatskog sokola i posuđivao je knjige iz sokolske knjižnice. U njoj su prevladavali Kumičić,
Horvat, Galović, Šenoa, časopisi "Vijenac", te Starčevićevi i Radićevi politički govori. U Tomišinoj knjižnici pročitani su svi Šenoini, Zagorkini, Krležini romani, ali i Književna republika. Pavao
i njegovi sinovi htjeli su znati što piše Krleža i u svojoj Republici. O tome se nakon pročitanca
štiva vodila rasprava.
Pavlovi sugovornici, uz njegovu suglasnost, zaključili su da Krleža u Književnoj republici čvrsto stoji
na strani Sovjetske Rusije, da je boljševik te da čitateljstvo poziva na revoluciju i uspostavu boljševizma
u kraljevini Jugoslaviji. Naročito je revolucionaran u pjesništvu, gdje u "Plamenom vjetru" poziva
mase na bunt, preko"moskovskih zvona": "A moskovska zvone zvona, pjesmu kozmopilisa, pjesmu što u
nebo raste ko toranj iz lubanja, vatre i krvavog betona, Moskovska zvone zvona, pjesmu Bastilje i pjesmu Babilona, I globus laje ko krvava doga, na kolac glavu staroga tirana gospodina Boga, I brusi se giljotina za gospodina
boga i gospodina sina, A pijani bogec u našoj krčmi gnjije, ko u mrtvačkoj jami, Sada u hrvatskoj krčmi crveni
maršal visi u novoj rami". Pavlovi su Radićevci sa zaprepaštenjem primili ovo Krležino "literalno"
ostvarenje i sa zebnjom u srcu osjećali zvuk "moskovskih zvona" Poslije II. Svj. rata ta su "moskovska zvona" odjekivala sve jače i jače, kada su ruske kolhoze i sovhoze pretvarale u "naše" radne
zadruge, ogolile seljaka, a iz njegovih malih parcela napravila ogromne zemljišne komplekse pune
korova i trnja. Pavao je vidjevši tu pustoš znao reći da ćemo, nakon što uberemo tu silnu ljetinu sa
zadružnih polja, hraniti se u zadružnim kuhinjama, ali ako se ovako dalje nastavi nećemo imati što
kuhati. Tako je i bilo, Pavao je dao dobru prognozu. Radne zadruge su propale, a seljaci su iznova
ohnavljali svoja privatna seljačka gospodarstva. "Moskovska zvona" nisu pomogla ni nama ni Rusima, njihov je boljševički zvon sasvim umuknuo. Pavlov sin Franjo, premda sada u poodmaklim
godinama (86) sjeća se još uvijek nekih naslova koje je davno pročitao, ali ne i imena autora knjiga.
Sjeća se npr., pripovjedaka i štiva; "Sinovi kneza pećine", "Za krst časni i slobodu zlatnu", "Krvava
ruka", "Na mrtvoj straži" te je i ispričao pojedine sadržaje. Najbolje se sjeća romana Janka Matka
"Moć zemlje" u kojoj Matko opisuje život, pomalo, razuzdane plemenitašice Vere Jurićeve, ali
vrlo lijepe, nestašne i vragolaste, koja odbacuje sve plemenitaške prosce i udaje se preko očeve i
majčine volje za lijepog, pametnog i odvažnog seljaka iz Kremenice, Juru Krnečića.
Nakon Jurine smrti Vera ostade na imanju Krnečićevih, sa jednogodišnjim sinom Božidarom
i svekrvom. Premda su nakon Jurine smrti Veru zvali roditelji sa sinčićem u Zagreb, ona poziv
odbije i ostade kod Krnečićevih. Nakon smrti Verinog svekra vodstvo kućne zadruge preuzme
Jurin brat Drago, ali se puno zaduži u trgovačkom poslu te se zadružna imovina zbog vraćanja
dugova počne naglo smanjivati. Nakon smrti pl. Matije Jurića, Verinog oca, Vera naslijedi pola
imanja Kremenice odijeli se od zadruge Krnečić i osnuje svoj vlastiti posjed na kojem živi sa
sinom Božidarom. Božidar se pred I. Svjetski rat oženi Jelicom, koja mu rodi sina Juru. U vrijeme
rata Božidar služi vojsku u Zagrebu. Nakon rata dolazi kući u Kremenicu i živi sa svojima na imanju. Krnečićeve opet zadesi tragedija. Od španjolske groznice umire Božidar, a s bakom Verom
ostaje u domaćinstvu unuk Jura. Moć zemlje učinila je Čudo u Kremenici. Plemenitašica je za ljubav
postala seljanka, koja nije htjela za nikoga osim za svog suđenog Juru. Za Jurinu ljubav odbacila je
lažni sjaj plemićkog života i prihvatila realnost života na selu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
314
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Prema usmenoj predaji starih Hlebinčana, koja se stoljećima prenosila, "moć zemlje" dogodila
se na području stare Struge, današnjih Hlebina. Oko godine 1550. živjela je u Strugi plemenitašica hrvatsko-ugarske krvi Marika. Upoznala se sa seljačkim sinom Zvonimirom. Ljubav između
njih dvoje poprimi takve razmjere da se odluče uzeti. Vjenčanje se trebalo obaviti u Crkvi na
Svetinjskom brijegu, u kojoj su već bili prvi puta ozvani. Ali nekoliko dana prije turskog napada
na Đurđevac Zvonimir dobije poziv u vojsku za obranu Đurđevca. U jedno okršaju s Turcima
pogine Zvonimir, a nesretna Marika ostade sama na svom posjedu. Za kratko vrijeme Turci napadnu Strugu, razore i popale selo i Crkvu i opustoše Marikino imanje. S ostalim žiteljima Struge,
Marika se skloni u obližnji grad i za nju se poslije nikad više nije čulo. Nesretnu Veru zadesi
Marikina Sudbina, no takovih je sudbina bilo na pretek, kada su se plemenitašice udale za seljake,
a seljaci ženili plemkinjama. Moć zemlje djelovala je i djeluje svagda i na svakom mjestu. Matko je
tu zemaljsku snagu obznanio među prvima.
Tomišina čitaonica posjedovala je i djela Karla Maya "Winetou", koji je tiskan u knjižari"Vinko
Vošicki" i izlazio u nastavcima. Najmlađi Pavlov sin Ivan, sa svojim vršnjacima nadahnjivao se
događajima s Winetuom, Old Shaterhandom, Klekipetrom, Inčučunom, starim puškarom Henryjem i ostalim junacima.
da
ra
g
ej
Skojićeva knjižnica i čitaonica
ce
ni
iv
pr
Ko
U starinskoj seljačkoj kući, na broju 325, u ulici zvanoj Sokak, živjela je uzorna obitelj Skojić.
Otac Dragutin (1908-1977), majka Marija (1910-1945), te kćerke Krunoslava (1936-2005) i Vlasta
(1940-). Mlađa kći Vlasta udala se za Tomislava Lučića - Tvrtka, diplomiranog veterinara, rođenog
1926. u Livnu, umrlog 1991. i pokopanog na mjesnom groblju u Hlebinama. Skojićeva obitelj
pripadala je višem intelektualnom hlebinskom krugu. Otac Dragutin dipl. pravnik, majka dipl.
učiteljica, a kćerke Krunoslava i Vlasta gimnazijalke. Dragutin je kao pravnik, obnašao razne
pravničke dužnosti u kraljevini Jugoslaviji, NDH i bivšoj Jugoslaviji. Bio je kotarski načelnik,
kotarski pristav, te sudac za prekršaje.
U vrijeme studentskih dana Dragutin pripada Krležijanskom krugu u Hlebinama i druži se s
braćom Hegedušić: Smiljanom, Mladenom, Krstom i Željkom koji Krležinim književnim djelima
pridaju prvorazredni značaj. Zajedno s braćom Hegedušić, 1924.g. Dragutin je i suosnivač nogometnog kluba "Lipa" u kojem godinama igra centarfora i najbolji je lipin golgeter. Dragutinova
supruga Marija, učiteljica po struci, službovala je po raznim mjestima, a od 1943. učiteljica je u
Hlebinama. Marija je neizmjerno voljela svoje rodne Hlebine i svoje male đačiće. Svojem je razredu ispjevala i nadahnutu pjesmicu: "Četica malih, preda mnom tu je, Med djecom tvojom, dijete
sam tvoje. Mogu da dušu dadem ti snu, Seoce drago ta još sam tu". Nažalost, Marija umire mlada
1945. godine u 35. godini života.
Skojićeva privatna biblioteka obilovala je brojnim knjigama. U njoj su zastupljeni prvenstveno
hrvatski romanopisci: Nazor, kojeg je obožavala Marija i Krleža kojeg je obožavao Dragutin.
Iza toga su slijedili Šenoa, Kumičić, Matko, Zagorka, zatim dječja literatura, bajke i basne koju
Podravski zbornik 2008.
315
uz
M
je Marija koristila u školskoj nastavi. U njihovoj knjižnici zastupljeni su i ruski klasici: Tolstoj,
Puškin, Turgenjev, Dostojevski. Svoje su knjige posuđivali na čitanje svima onima koji su to željeli. Na svim svojim knjigama imali su i oznaku pečata svoje knjižnice.
Zet Tomislav - Tvrtko, rodom iz Bosne, Livnjak davao je prednost djelima Ive Andrića. Za
Tvrtka je on apsolutno bio hrvatski književnik. Između zeta Tvrtka i tasta Dragutina, ponekad
se zapodjela rasprava, koji je bolji književnik, Andrić ili Krleža?
Otac Dragutin je i u vrijeme rata, kao državni službenik NDH, nastojao održati svoju knjižnicu
šireći njen fundus sudjelujući u aktivno u dnevnoj politici što je manje moguće. Ali prilike su bile takove da se iz svega nije mogao sasvim isključiti. Kao kotarski pristav, 1941.g. pušta iz garešničkog
zatvora nekolicinu Srba, pošto je s pravne strane procijenio da ne postoji krivnja za kazneni progon tih ljudi. Ali kad su oni nakon puštanja ubrzo prešli na partizansku stranu, Dragutin je zamalo
platio ceh. Na njegovou sreću kažnjen je samo premještajem u Ludbreg, gdje je na dužnosti
kotarskog pristava ostao do kraja rata. Svoju dužnost kao državni službenik vršio je profesionalno,
pomažući ljudima u nevolji bez obzira s koje strane dolazili. Nakon pobjede komunista 1945.g. u
novoj Jugoslaviji Dragutin je optužen za suradnju s ustašama i osuđen na 6 mjeseci zatvora. Nakon izdržane kazne, premda diplomirani pravnik s dugogodišnjim iskustvom i znanjem svjetskih
jezika nije mogao dobiti zaposlenje. Nakon izvjesnog vremena, preko nekih starih veza, Dragutin
se uspio zaposliti u Zadružnom savezu kotara Koprivnica i zatim kao kotarski sudac za prekršaje.
S postupcima komunističkih vlasti prema seljacima Dragutin je bio kritičan prigovarajući nasilnoj
socijalizaciji sela putem stvaranja seljačkih radnih zadruga. Ogorčen postupcima komunističkih
vlasti zbog evidentnog ispoljavanja nasilja, znao je reći da zemlje komunizma nemaju izgleda za
opstanak, jer njima upravlja jednopartijska diktatura. Zbog demokratskog opredjeljenja bio je
pod stalnom paskom partijskih doušnika, a još i k tome kao praktični vjernik nije imao nikakvih
izgleda da odradi svoj puni radni vijek. Umirovljen je prijevremeno, s relativno niskom mirovinom. Shrvan teškom bolesti umire u 69.g. života. Tako je završio Dragutin Skojić svoj životni
vijek, u početku kao student i mladokrležijanac, ponijet idealima novog vremena, smatrajući da
napisi u Krležinoj književnoj Republici donose i općedruštveni napredak. Kasnije je dolaskom
NDH kao nacionalni demokrata bio uvjeren u ostvarenje hrvatskog državnog prava. Od hlebinske jezgre obitelji Skojić živa je samo kćer Vlasta, živi u Goli, a s Hlebinama ju vežu uspomene
na provedeno djetinjstvo, pokojni roditelji, suprug i sestra, svi pokopani na hlebinskom groblju
Kozarnice, te prijatelji i znanci u Hlebinama koje redovito posjećuje.
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Katušina čitaonica i knjižnica
ce
Na kućnom broju 298, u Malom sokaku živjela je Bara Imbriovčan (1893-1977), glava obitelji i voditeljica Katušine knjižnice i čitaonice. Uz nju su bile i njene dvije unuke, Marija (r.1929)
i Ankica (r.1933) koje su rano ostale bez roditelja i bile bakine "slatke brige", sve do udaje, ali i
nakon nje, sve dok je baka bila živa. Bara je vrlo mlada ostala bez muža Pavla koji je poginuo kao
žrtva Čaruginih pljačkaša 1923.g. u Podgoraču kod Našica. Metkom iz pištolja ustrijelio ga je u
316
Podravski zbornik 2008.
uz
M
vlaku Prpić Mali s ciljem da mu otme novac. Pavao je bio trgovac stokom. Čarugina grupa bila je
sastavljena od vojnih dezertera austrougarsice vojske, a predvodio ih je Jovo Stanisavljević, zvani
Čaruga. Grupa se nazvala imenom "Kolo gorskih tića", počinivši mnoga razbojstva i umorstva,
naročito po Slavoniji. Razbijena je 1923.g. a njen vođa osuđen na smrt vješanjem.
Knjige u Katušinoj čitaonici bile su od hrvatskih romanopisaca i pjesnika: Šenoe, Matka, Zagorke, Nazora, Kozarca, Mažuranića, a bilo je i pobožnih knjiga kao što su katekizmi i biblije.
Baku Baru i njene unuke Mariju i Ankicu, pored hrvatskih književnika i pjesnika zanimali su i ruski klasici: Puškin, Tolstoj, Dostojevski, koje su uglavnom posuđivane iz Skojićeve knjižnice. Bara
je s posebnim zanimanjem pročitala roman Dostojevskog "Zločin i kazna u kom je našla sadržaj
sličan onom koji se dogodio njenom mužu Pavlu ubijenom od razbojnika u Slavoniji. U Katušinoj čitaonici bio je cijenjen Šenoa i "Zlatarovo zlato", "Seljačka buna" i "Branka".
Slična sudbina, kakva je zadesila Brankinu baku zadesila je i baku Baru što se njenih unuka tiče. I
Marija i Ankica, ostale su rano bez svojih roditelja, jednako kao i Šenoina Branka. Obje su bake
rano ostale i bez svojih muževa, kćeri i zetova, brineći se za svoje unuke.
g
ej
da
ra
Pavlekova (Hegedušićeva) knjižnica i čitaonica
ce
ni
iv
pr
Ko
Knjižnicu i čitaonicu Pavlekovu osnovala su braća Hegedušić, po selu zvani Pavlekovi, oko
1950. godine, u kući svog oca Lovre u hlebinskom Dolnjem kraju, na kućnom broju 145. U istoj
kući, u kolovozu mjesecu 1929.g. Krsto Hegedušić osniva "Slikarsku školu naivne umjetnosti".
Braća Hegedušić Smiljan (1897-1987), Mladen (1899-1995), Krsto (1901-1975) i Željko (19062004) živjeli su jedno vrijeme u Hlebinama kod svog djeda i bake, nakon što je otac Lovro (18681909) umro u Donjoj Tuzli kao gimnazijski profesor. Lovro je pokopan na mjesnom groblju u
Hlebinama uz ispraćaj svojih đaka, maturanata iz Bosne, koji su naizmjence nosili njegov mrtvački
kovčeg iz rodne kuće do mjesnog groblja, udaljenog oko 3 km. Nastanivši se 1909. s djecom u
Hlebinama majka Dragica upisuje u osnovnu školu; Mladena u četvrti, a Krstu u drugi razred.
Najstariji brat Smiljan odlazi kod tete u Sarajevo gdje pohađa gimnaziju, a već u jesen 1910. obitelj
Hegedušić seli u Zagreb i nastanjuje se u Demetrovoj ulici u stanu zvanom "Pistaj", kako ga je
prozvao ujak Kamilo Horvatin-Milček! Ujak Kamilo imat će kasnije snažan utjecaj na formiranje
osobnosti svojih nećaka, a manje na Smiljana koji je živio kod tete u Sarajevu. Kamilo Horvatin
bio je značajna politička ličnost svog vremena (1896-1958). U vrijeme Austrougarske monarhije
sudionik je atentata na bana Slavka Cuvaja, a u vrijeme Kraljevine SHS, jedan od osnivača komunističke partije Hrvatske 1919. u Anindolu. Član je Politbiroa CK KPJ, a od 1958. član je Kominterne sa sjedištem u Moskvi. Od 1920-1927. glavni je urednik lista "Borba" te jedan od vođa
lijeve nacionalne demokratske frakcije u KPJ. Od 1929. nalazi se u emigraciji, uglavnom u bivšem
SSSR-u. Nestao je u Staljinističkim čistkama 1958.g. pod optužbom da surađuje s imperijalistima.
Horvatin je usko surađivao s istaknutim hrvatskim komunistima, Cvijićem, Cesarcem, Adžijom i
Pricom, koji su u početku djelovanja Komunističke partije Hrvatske provodili program stvaranja
sovjetske (države?) Hrvatske, što se kasnije kao program gasi, te komunisti djeluju na jugoslavenPodravski zbornik 2008.
317
uz
M
skom planu, kao KPJ. Kamilo Horvatin postavljen je (1919) za sekretara radničke (komunističke)
partije za Hrvatsku i Slavoniju. Nećak Krsto prati ga redovito po svim mitinzima i radničkim skupovima u Zagrebu i drugim mjestima. Od 1917. godine pa nadalje po Zagrebu i okolici pojavljuju
se zidne parole "Živjela sovjetska Rusija", Živjela boljševička revolucija", "Živio Lenjin".
Snažan revolucionarni zanos za oktobarskih zbivanja u Rusiji trajao je kod Hegedušićevih sve
do 1938. godine, do vijesti o pogubljenju ujaka Kamila u Staljinističkim čistkama, kada su pogubljeni i još neki jugoslavenski komunisti iz Hrvatske, kao primjerice i sam generalni sekretar KPJ
Milan Gorkić-Ćižinski. Nakon ove tragedije kod Hegedušićevih nastupa određeno zahlađenje i
oprez prema sovjetizmu, ruskom boljševizmu i staljinizmu. Ali život revolucionara se nastavlja,
djeluje se na liniji partije, no sada neizvjesnije, opreznije i strašljivije. Veze hrvatskih komunista se
nastavljaju, one su započete u oktobru 1917. i utemeljene 1919. Posredstvom ujaka Horvatina, Krsto
1926.g. upoznaje Krležu, Cesarca, Cvijića i Babića (Ljubu-slikara), vrlo značajne ličnosti kulturnih
i političkih zbivanja svog vremena u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Pod snažnim utjecajem Krleže, Krsto
kao student Akademije za likovnu umjetnost politički nastupa u debatnim studentskim klubovima promičući tezu o potrebi samostalnog likovnog izraza, a protiv utjecaja (importa) sa Zapada.
Potaknuti napisom Krleže o slikarima socijalnih tema, nijemcu Georgu Groszu i Flamancu Pieteru
Brueghelu, u kojem Krleža upućuje socijalistički orijentirane mlade likovne umjetnike: Hegedušića, Postružnika, Tabakovića i Juneka da slikaju po uzoru na Nijemca i Flamanca. Na likovni studij
u Pariz odlazi Krsto 1926. g. i sobom nosi Krležin članak o Brueghelu i Groszu, te ga pokazuje
Leu Juneku s kojim se dogovori o potrebi formiranja grupe umjetnika koja će promicati vlastiti
likovni izraz, jasan širokim (narodnim) masama, a ne samo obrazovanim pojedincima. U pariškim muzejima Krsto pronalazi slike spomenutih predstavnika njemačkih i flamanskih socrealista, te u tom duhu naslika 1927.g. sliku "Bilo nas je pet vu kleti", koja se smatra prethodnicom
hrvatske naivne umjetnosti i kasnije "Hlebinske slikarske škole". Na prvoj sjednici privremenog
odbora grupe umjetnika održanoj 4.veljače 1929. odlučeno je da se udruženje umjetnika nazove
"Zemlja". Iste godine u kolovozu mjesecu Krsto u Hlebinama osniva "Hlebinsku slikarsku školu
naivne umjetnosti", u koju uključuje Ivana Generalica i Franju Mraza kao prve darovite "učenike"
i daje im poduke o slikanju na staklu i šper ploči. Govori im da stvari slikaju kako ih oko sebe vide
i da ne preslikavaju razglednice i stare slike. Učenici dobro napreduju i učitelj Krsto je zadovoljan.
Nakon izvjesnog vremena vježbi, uključuje ih na III. izložbu članova "Zemlje" 1931.g. u Zagrebu,
zajedno s radovima zagrebačke škole grupe"Zemlja".
Tiskovine bliske vladajućim krugovima napadaju Zemljaše i optužuju ih da su njihovi radovi
motivirani suviše socijalrealistički, da pozivaju na bunt i revoluciju da su protuvjerski, te jednom
riječi da ugrožavaju postojeći društveni poredak. Na VIII. izložbi grupe Zemlja 1935.g. zagrebačka policija zabranjuje održavanje izložbe njenih članova, te Krsto stavlja lokot na vrata Umjetničkog paviljona, kao simbol nasilja nad slobodom stvaranja, a već 29. travnja iste godine uprava
Zagrebačke policije obavještava predsjednika Dragu Iblera i tajnika Krstu Hegedušića da se grupi
Zemlja zabranjuje svaki daljnji rad.
B
ivši Zemljaši osnivaju 1937. Društvo nezavisnih hrvatskih umjetnika, izlažu u Splitu i Pragu,
a slikari naivci, Generalić i Mraz slikaju uglavnom samostalno i vremenom se odvajaju od svog
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
318
Podravski zbornik 2008.
uz
M
učitelja Krste, najprije Mraz, a nešto kasnije i Generalić. U vrijeme II. Svjetskog rata, točnije od 21. svibnja 1944. počinje obnova svetišta Marije Bistrice, koju preuzvišeni nadbiskup (dr. Alojzije Stepinac
op.p.) povjerio akademskom kiparu prof. Kerdiću, akademskom slikaru prof. K. Hegedušiću i
arh. Freudenreichu. (Krsto u stručni tim na Marija Bistricu uključuje i svog učenika Ivana Generalića, koji će tamo naučiti tehniku slikanja na žbuci (freske). Poslije rata Generalić obučava drugu
generaciju slikara Hlebinske škole: Franju Dolenca, Franju Filipovića i Dragana Gažija, pa se na
taj način tradicija Hlebinske slikarske škole nastavlja i širi sve do današnjih dana.
Nakon osnutka grupe Zemlja, braća Hegedusić osnivaju u svojoj kući u Dolnjem kraju knjižnicu i čitaonicu sa zavidnim fondom knjiga. Uz hrvatske klasike, među kojima dominira Krleža,
zastupljeni su ruski i francuski pisci. Od domaćih pisaca pored Krleže prevladavaju književnici
lijeve, marksističke orijentacije: Cesarec Adžija, a od ruskih marksista Maksim Gorki, Fjodor Vasiljević Gladkov, s romanom "Cement" u kojem prikazuje borbu demobiliziranih crvenoarmejaca za
obnovu radničke tvornice nakon oktobarske revolucije. Gladkov opisuje previranja u sovjetskoj
Rusiji, portretirajući razne partijske funkcionere koji provode partijske čistke, te birokrate u komunističkim redovima, koje izvrgava humoru i satiri. Zastupljen je u Pavlekovoj knjižnici i poznati američki materijalist Sinclair, koji u svojim romanima: Kralj Ford, Đungla, Boston i Petrolej
opisuje stanje američkog društva u tijeku američke i svjetske krize kapitala i lova na komuniste, u
SAD-u. U Pavlekovoj čitaonici prednost imaju štiva iz Krležine književne Republike. Proučava se i
analizira život i rad Lenjina, utjecaj kolektivne umjetnosti na radničke i seljačke mase, utjecaj
zelenog kadera na daljnji tijek boljševičkog pokreta. Kritički se razmatraju stanovišta klasičnih filozofa Kanta i Hegela i štetnost njihove mirotvorne politike na daljnji tok boljševičke revolucije.
Kritizira se Tolstojevo mirotvorstvo i njegov kršćanski antiimperijalizam nedovoljno radikalan
za potporu boljševizmu. I Dostojevski nije revolucionar, jer je kršćanin i vjernik i tvrdi da proleterska revolucija rađa novi boljševički imperijalizam. Kritizira se i Radić, kao predstavnik i zastupnik seoskih kulaka, katoličkog klera i "majkobožar", a ne kao zaštitnik seoskog proletarijata. Uz
bok Gorkom, Majakovskom i ostalim ruskim marksistima mogu se svrstati naši Krleža, Cesarec,
Adžija, Prica…
U Krstinoj grupi za debatu o temama Književne republike bili su hlebinski studenti iz nogometnog kluba Lipa. Izvan obiteljskog Hegedušićevog kruga u raspravi su sudjelovali Zlatko Petrušić student medicine, Franjo Blažotić preparandist, Franjo Dolenec student biologije, Stjepan
Dolenec općinski bilježnik, Dragutin Skojić student prava, Stjepan Bardek student prava, Đuro
Hegedušić gimnazijalac, Martin Imbriovčan preparandist, Ivan Šostarić gimnazijalac i Franjo
Mraz seljak slikar. Osim braće Krste i Mladena, marksističku doktrinu, prihvatili su Franjo Mraz
i Ivan Šostarić. U Hlebinskam almanahu II "Hlebine u srcu" (1996) objavljen je dio razgovora
Krste Hegedušića s J. Depolom iz 1967.g. kada Krsto ojađen stanjem u hrvatskoj naivi izjavljuje da njegov hlebinski eksperiment nije uspio i da se mnogo toga vezano za grupu Zemlja s
vremenom pokazalo promašenim. Ali ako je promašen moj hlebinski eksperiment, uspjelo je i
afirmiralo se ono što je iz njega proizašlo, a to je naivna umjetnost. Krsto dalje ističe, da uskoro
doći vrijeme kada će se saznati što se svojevremeno događalo na planu politike međunacionalnih
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
319
uz
M
odnosa u Jugoslaviji pa će se razmrsiti i taj gordijski čvor. Od svega je najbitnije da je dalekih
tridesetih godina bačeno zdravo sjeme u hlebinske brazde, koje je niklo i urodilo bogatom ljetinom nazvanom Hlebinska slikarska škola. Kad mu je brat Smiljan prigovorio da bi Književnu
Republiku (1923, 1924, 1925) Krleža isto tako trebao uređivati i tiskati na ijekavici, a ne ekavici,
Krsto mu je lakonski odgovorio da je svaka forma dopuštena ako doprinosi sadržaju. Smiljan je
nezadovoljan i sa sadržajem predgovora "Podravskih motiva" koje je Krleža napisao Krsti 1933.g.
te u svom pismu prijatelju Štefini Lebincu, 7. prosinca 1982. piše: "Kada je Krleža 1933.g. pisao
uz Podravske motive Krste Hegedušića svoj "predgovor" nije prije toga uopće znao da je Krsto
još 1927. i 1928. počeo podučavati nadarene dečke u Hlebinama izvornom slikarstvu, da bi ga
mogao (Krleža op.p.) nadahnuti. Jer ako ćemo pravo, pravo "nadahnuće" dobivali smo mi braća,
uključiv i Krstu, od našeg ujaka Kamila Horvatina (Milčeka), prvog urednika "Borbe" i jednog
od osnivača komunističke partije Hrvatske, još 1919.g." Očito da Smiljan nije bio sklon Krleži i
njegovom naglašenom doprinosu za nastanak i razvoj hrvatske naivne umjetnosti, pa stoga prvi
plan za zasluge stavlja ujaka Kamila. Nastanak Hlebinske slikarske škole, koju je osmislio i utemeljio Krsto Hegedušić, brat Smiljan pripisuje i prirodnoj darovitosti Hlebinčana, dok političku pozadinu Zemlje, koja se svakako treba uzeti u obzir, nikad nije isticao u prvi plan. Kada se uzme u
obzir da je Zemlja, kao grupa nestala, a Hlebinska slikarska škola traje, onda je Smiljan potpuno u
pravu. Zaslugom Krste i njegovih učenika, napose iz prve generacije, Hrvatska naivna umjetnost
i Hlebinska škola ušla je u sve svjetske enciklopedije, a koliko će dugo djelovati bez Hegedušića i
Generalića, prepušteno je budućnosti.
U pismu Štefini Lebincu, 30. 08.1980. Smiljan, navodi: "Osnivanje šport kluba "Lipa" bilo je
presudno, ne samo za kulturni razvitak Hlebina, nego i za stvaranje preduvjeta za iznenadnu
pojavu fenomena naivne umjetnosti i osnivanje "Hlebinske slikarske škole". Da se nisu hlebinski dečki sastajali, da nije došlo do drugarstva i uske suradnje na športskom polju između tzv.
školaraca i dečkov iz sela, seljačkih sinova, ne bi došlo ni do naivnog slikarstva, ni do Hlebinske
slikarske škole. Da nije bilo Lipe i stvarno velikog slikara, jednog od najvećih hrvatskih umjetnika,
a može se reći i svjetskih, da nisu postojali sticajem povoljnih i sretnih okolnosti preduvjeti dataj
nadareni umjetnik Krsto, istovremeno i športaš i izvrstan organizator, naše bi selo i dalje živjelo
u jednoličnoj učmalosti, samo bi možda koji nadareni dečkić risal krave na plotu ili na škrniclu i
katkada zabezeknuto gledal divni zalaz sunca, a noću kako srebrni mjesec nečujno putuje preko
horizonta. da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Mraskova čitaonica i knjižnica
ce
Najprije čitaonica, a kasnije i kao knjižnica nastaje oko 1920. godine u kući Šimuna (18751951) i Monike (1882-1944) Mraz, na kućnom broju 207. Voditelj je kućevlasnik Šimun, prvotno
simpatizer i član Stranke prava. Nakon smrti Ante Starčevića i raskola u pravaškoj stranci Šimun
pristupa Hrvatskoj Republikanskoj seljačkoj stranci (HRSS), koju 1920. vodi Stjepan Radić. Još
kao praški student, Radić 16. listopada 1896. posjećuje Hlebine i odsjeda kod svog studenskog
320
Podravski zbornik 2008.
uz
M
kolege Svetimira Korporića. U kući Šimuna Mraza sa svojim pristašama drži pouzdani sastanak,
te upućuje pouzdanike kako trebaju glasovati na predstojećim izborima zakazanim za 24. travnja
1897.g. Predizborna utakmica u Hlebinama i Podravini vodila se između dviju najjačih stranaka,
pravaša i mađarona. Prve je predvodio mjesni učitelj Lovro Dolenec, a druge školski ravnatelj
Mirko Dijanić. Pošto tada Radić još nije bio stranački organiziran, svakako je bio sklon pravašima, čiji je program bio kasnije temeljem i za njegov HRSS u cilju stvaranja neovisne Republike
Hrvatske. S mađaronima bio je u neprestanom sukobu, a posebno se žestoko sudarao s njihovim vođom Khuenom Hedervarvjem, koji je u to vrijeme (1883-19o3) bio i hrvatski han. Na
izborima održanim 24. travnja 1897. u Hlebinama i Hrvatskoj pobjedu odnose pravaši. Otada
utjecaj mađarona sve više slabi te ozglašeni Hedervarv 1903. napušta bansku stolicu. I Stjepanov
brat Antun Radić prilikom svakog dolaska u Hlebine odsjeda kod Šimuna Mraza, čija je oveća
kuća bila pogodna za pouzdane sastanke. Na jednom od tih sastanaka osnovan je i hlebinski
HRSS oko 1921-22. g. Nakon osnutka stranke, početkom 1923.g. Stjepan Radić drži u Hlebinama,
ispred zgrade općine predizbornu skupštinu kojoj prisustvuje preko tisuću mještana. Na izborima za ustavotvornu skupštinu, održanim 1.ožujka 1923. godine Radićeva lista na nivou Kraljevine SHS dobiva 22 posto glasova, ili 70 mandata u skupštini, što je u stranci ocjenjeno vrlo dobrim
uspjehom. U Hlebinama i Podravini pobjeda Radićeve stranke bila je gotovo stopostotna. U
Mraskovoj čitaonici se nakon provedenih izbora, analizira pobjeda Radićeve stranke u Hlebinama
i okolici, te razrađuju planovi za omasovljavanje članstva.
Nakon izbora 1925.g. Radić priznaje Vidovdanski ustav i monarhiju, odriče se hrvatskog republikanizma, pušten je iz zatvora te postaje ministar prosvjete u Pašićevoj vladi u kojoj ostaje sve
do 1.veljače 1927.g. Zbog Radićevog odustajanja od Republikanizma odriču ga se mnogi sljedbenici, pa tako i velika većina u Hlebinama predvođena Blažom Duginom i Šimunom Mrazom.
Nezadovljnici pristupaju pravašima predvođeni dr. Stjepanom Bućom, kasnije frankovcima. Pod
zagonetnim okolnostima Šimun pogiba i on 1931. g., te se od tada gasi i njegova politička čitaonica. Nakon dužeg prekida čitaonice, nakon izdržane zatvorske kazne zbog suradnje s logorom na
Jankapusti, Mraskovu čitaonicu obnavlja sin Franjo 1939. g. Oko 195o.g. Franjin nećak Stjepan, kao polaznik osmogodišnje škole počeo je prikupljati stare
knjige, te nakon izvjesnog vremena sakupio nekolicinu knjiga za nastavak čitanja u kući Mraskovih. U to vrijeme hlebinski su dječaci masovno čitali Winetoua, oduševljavajući se indijanskim
poglavicama i međusobnim borbama između njihovih plemena. Winetuove nastavke raspačavala
je Tomišina knjižnica, a iz nje se Mraskova knjižnica snabdijevala posudbom i drugih knjiga,
izdanjima časopisa "Vijenac", Zagorkinom Gričkom vješticom, Matkovim romanom "Moć zemlje", Šenoinom "Seljačkom bunom", Zlatarovim zlatom, Cesarčevim "Sinom domovine". "Sin
domovine" bio je zanimljiv pravaški orijentiranim čitateljima. Cesarec, nadahnut vođom Rakovičke bune Eugenom Kvaternikom (1871) prikazuje ga kao revolucionara i borca za otcjepljenje
Hrvatske od Augtrougarske monarhije, te mučenika koji na kraju pogiba sa svojim suborcima u
Rakovici. Priče starih Hlebinčana o pojavi nestvarnih bića budile su interes za čitanje Zagorkinih
romana, Gričke vještice i Tajnih krvavog mosta. Za mladiće od petnaestak godina Zagorkina Tajna
krvavog mosta bila je koliko zanimljiva, toliko i stravična. da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
321
Od čitanijih pisaca iz Mraskove čitaonice je i Mile Budak s romanima Rascvjetana trešnja i Ognjište. U Ognjištu Budak prikazuje seoski život žitelja ličkog sela Sveti Rok, svog rodnog mjesta. Knjižnica i čitaonica Seljačke sloge
uz
M
Ova knjižnica i čitaonica djelovala je u prostorijama bivše Zemljišne zajednice zvane "Straža"
na mjestu današnje Galerije naivne umjetnosti. Smatra se da je bila pod nadleštvom ljevokrilnog
HSS-a kojim je rukovodio Franjo Gaži, Kovačev. Knjižnica je protežirala ljevokrilnu marksističku literaturu preko djela Krležine Književne Republike, te Adžijina, Pricina i Cesarčeva izdanja.
Desno orijentirani list "Nezavisnost" u članku od 25.VI.1938. pod naslovom "Kako neka gospoda u selu prikazuju političku situaciju" navodi da je Krsto Hegedušić održao predavanje dne
5 VI.1938. u prostorijama "Sloge o političkoj situaciji u svijetu". Nadalje piše da je Krsto napao
"Nezavisnost" kao profašistički, a da je na predavanju bilo jedva petnaestak ljudi, koji su došli više
reda radi jer Pavlekova knjižnica snabdijeva Sloginu raznim knjigama, koje su pune "marksističke
demokracije". Krsto se okomio i na režime u Italiji i Njemačkoj kao diktatorske, a prešutio komunističku i diktatorsku strahovladu u Rusiji.
da
ra
g
ej
Zaključak
ce
ni
iv
pr
Ko
Krajem 19. stoljeća, otvaranjem prvih pučkih knjižnica i čitaonica, čitanje književnih djela u
Hlebinama uzima sve veći zamah, osnivanjem knjižnica postavljaju se stručni voditelji koji brinu
o obnavljanju i povećanju knjižnog fonda, o učlanjenju novih članova, o visini članarine, ažurnosti evidencije, zaduženjima i razduženjima itd. Paralelno s pučkim nastaju privatne knjižnice i
čitaonice. Prvenstveno ih uvode obrazovaniji mještani: učitelji, općinski službenici, predsjednici
političkih stranaka, pa i poljodjelci koji nisu iz bilo kojih razloga mogli nastaviti daljnje školovanje.
Kupnjom i posudbom knjiga osnivaju se nove knjižnice i čitaonice kojih je s vremenom sve veći
broj. Jedna pročitana knjiga izaziva želju za drugom. Pojedini čitatelji u nedostatku knjiga u selu,
učlanjuju se u gradsku knjižnicu u Koprivnici, a neki kupuju ili posuđuju knjige izravno iz tiskarnice "Vinko Vošicki". Vrlo čitana izdanja bila su "Winetou" Karla Maya, zatim časopisi "Tako vam
je bilo nekoć", te izdanja Krležine "Književne republike", također tiskana kod Vošickog.
Svaka hlebinska knjižnica odnosno čitaonica imala je utjecaj na čitatelje. Premda isto štivo pročitano od mnoštva čitatelja, pojedinci su tumačili na svoj osobni način. Ali primjerice u Dugininoj
čitaonici nije bilo dileme oko glavne Kumičićeve poruke Hrvatima iz romana "Kraljica Lepa",
a ona je bila, da Hrvati moraju biti složni ako žele ponovno uspostaviti svoju vlastitu državu, te
stoga ni pod kakvim uvjetima bilo kakve, "pacte convente" ne dolaze u obzir. Poruka iz Skojićeve
čitaonice, bila je da treba čuvati državu Hrvatsku. Tomišina čitaonica obilovala je literaturom za
odrasliju djecu koja su i sama mogla čitati i shvaćati sadržaje. Tomišini su među prvima u selu
došli do izdanja romana "Winetou". Igrajući se borbe Indijanaca i bijelaca oplemenjivala se dječja
322
Podravski zbornik 2008.
uz
M
mašta i nadahnjivala junacima kao što su bili Vinetou, Old Shatrehand, Kleki Petra, Inčučuna, a
koje je svaki sudionik "borbe" želio glumiti. Kod Tomišinih se nalazila i domoljubna literatura,
"Vijenac" s kojom su se mladi nadahnjivali u hrvatskom duhu. Lukešina čitaonica, Ivana Gabaja okupljala je odrasle pravaše, mlađe dobi, pod frankovačkim
okriljem s ciljem da prema nauku Ante Starčevića stvore neovisnu Hrvatsku. Stoga su Kumičićeva djela bila kod Gabajevih dominirajuća. Kranjčevićeve pjesme također. Ivan Gabaj je svoj život
položio na oltar domovine 1933.g. ne dočekavši proglašenje države Hrvatske 1941., g. Iz Mraskove
čitaonice stizale su iste poruke, premda su ukućani i njihovi istomišljenici bili svijesni činjenice da
svaka borba za državnu samostalnost nosi i žrtve.
Pavlekova knjižnica i čitaonica po obrazovnom nivou njenih voditelja bila je među najjačima u
selu. Braća Hegedušić, svi od reda visoko ljudi obrazovani, jednostavni i pristupačni, našli su sebi
ravne intelektualce u selu s kojima su se družili. Pored njih Krsto kao vrsni slikar i pedagog pronašao
je talentirane seljačke momke, Generalića i Mraza. Kroz Pavlekove radionice prošli su naivni slikari,
nogometaši, tamburaši, čitatelji marksističke i nemarsističke literature, Pavlekova je knjižnica obilovala literaturom za svačiji ukus. Krsti ipak su za realizaciju programa Zemlja bili najpotrebniji o slikari,
koji su preko socrealističkih motiva prikazivali težak život podravskih seljaka i sve nedaće koje su ih
u životu pratile: rekvizicije, poplave, žandarsko nasilje nad buntovnicima, seoske prosjake, leševe, ali
i debele uhranjene "popove" koji za sobom vode procesiju "majkobožara' što je protumačeno kao
povreda vjerskih osjećaja što nije moglo proći bez reakcije vladajuće garniture crkvenih velikodostojnika pa i običnih vjernika. Kao najveće Krstino ostvarenje ujedno i sela Hlebina ostalo je naivno
slikarstvo.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
BILJEŠKE I LITERATURA:
ce
ni
1. Stjepan Mraz - Ivan Pakasin: Starija povijest Hlebina, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
2.. Dragutin Feletar: Razvoj naseljenosti stanovništva hlebinske Podravine, Hlebinski almanah I,
Hlebine, 1984.
3. Ivan Novosel: Svećenici iz Hlebina i župnici u Hlebinama, Hlebinski almanah II, Hlebine,
1996.
4. Dragutin Feletar: Razvoj naseljenosti stanovništva hlebinske Podravine, Hlebinski almanah I,
Hlebine, 1984.
5. Cvjetko Pleskalt: Razvoj školstva u Hlebinama, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
6. Stjepan Dolenec: Znameniti hrvatski državotvorci u Hlebinama, Hlebinski almanah II, Hlebine, 1996.
7. Stjepan Dolenec: Društvo Hrvatski sokol u Hlebinama, Hlebinski almanah II, Hlebine,1996.
8. Stjepan Dolenec: Blaž Dugina, hlebinski političar, prosvjetitelj i revolucionar, Hlebinski almanah II, Hlebine, 1996.
9. Miroslav Krleža: Hrvatski Bog Mars, Zagreb, 1995.
10. Miroslav Krleža: Pjesme iz Hrvatske krčme, Plameni vjetar, Zagreb, 1983.
Podravski zbornik 2008.
323
uz
M
11. Miroslav Krleža: Defetizam u proleterskim masama, Deset krvavih godina, Zagreb, 1957.
12. Miroslav Krleža: Ivan Meštrović vjeruje u Boga, Deset krvavih godina, Zagreb, 1957.
13. Miroslav Krleža: Stjepan Radić u Beogradu, Stjepan Radić na odru, Deset krvavih godina,
Zagreb, 1957.
14. Josip Horvat: Ante Starčević, Zagreb, 199o.
15. Eugen Kumičić: Kraljica Lepa, Rijeka, 1992.
16. Stjepan Mraz: Hrvatski državotvorni pokret i njegov odraz na Hlebine, Hlebinski almanah II,
Hlebine, 1996.
17. Franjo Blažotić: Počeci nogometa u Hlebinama, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
18. Eugen Kumičić: Urota Zrinsko-Frankopanska, Varaždin, 2oo2.
19. Miroslav Krleža: Pjesma iz hrvatske krčme, Plameni vjetar, Zagreb, 1983.
20. Janko Matko: Moć zemlje, Zagreb, 1986.
21. Karl May: Winnetou, Opatija, 1995.
22. Miroslav Krleža: O dragom Bogu i grofu Luji Vojnoviću, Književna Republika, Zagreb, 1924.
23. Ivo Andrić: Travnička Hronika, Zagreb, 1962.
24. Ivo Andrić: Prokleta avlija, Novi Sad, 1984.
25. Hrvatski leksikon: Jovo Stanisavljević Čaruga, sv. A-K, Zagreb, 1966.
26. F.M. Dostojevski: Zločin i Kazna, Varaždin, 2oo4.
27. August Šenoa: Branka, Zagreb, 1981.
28. Drago Šimundža, Bog u djelima hrvatskih pisaca, Zagreb, 2005.
29. Fran Galović: Z mojih bregov, Sabrana djela Frana Galovića, Koprivnica 2oo5.
30. A.G. Matoš: Gospa Marija, Sabrana djela, Pjesme pečalba, Zagreb 1973.
31. Ivan Horvat Hlebinski: Zanji ples, Hlebinski almanah II, 1996.
32. Ivan Horvat Hlebinski: Na mrtvi straži, Mamain list, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
33. Miroslav Krleža: Khevenhiller, Balade Petrice Kerempuha, Split, 2006.
34. Mladen Hegedušić: Akademik Krsto Hegedušić i Hlebine, Hlebineski almanah I, Hlebine,
1984
35. Zdravko Dizdar: Politika ljevice na području Koprivnice od 1929. do 1941., Podravski zbornik
2oo2, Koprivnica, 2oo2.
36. Monografija Krsto Hegedušić: Zagreb, 1974.
37. Mladen Hegedušić: Akademik Krsto Hegedušić i Hlebine, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
38. Melita Miholek: "Zemlja", Zagreb, 1929.
39. Željko Hegedušić: Obitelj Hegedušić i Hlebine, Hlebinski almanah II, Hlebine, 1996.
40. Franjo Blažotić: Počeci nogometa u Hlebinama, Hlebinski almanah I, Hlebine, 1984.
41. Monografija Ivan Generalić: Zagreb, 1973.
42. Miroslav Krleža: Dostojevski i Lenjin, Književna Republika, Zagreb, 1924.
43. Isto: Imanuel Kant: O vječnom miru
44. Isto: O momentu sadašnjice u ruskoj književnosti
45. Isto: Stjepan Radić u Hrvatskoj
46. Josip Depolo: Kroz povijest Hrvatske naivne umjetnosti, Hlebinski almanah II, Hlebine, 1996.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
324
Podravski zbornik 2008.
uz
M
47. Štefina Lebinec: Smiljanova pisma, Hlebinski almanah II., Hlebine, 1996.
48. Stjepan Radić: Politički spisi, govori, dokumenti, Zagreb, 1995.
49. Stjepan Mraz: Hrvatski državotvorni pokret u Hlebinama i njegov odjek u Podravini, Podravski zbornik 1998-1999., Koprivnica, 1999.
50. Dražen Ernečić: Govor Stjepana Radića u Koprivnici 8. svibnja 1921.godine, Podravski zbornik 2oo6., Koprivnica, 2006.
51. Željko Krušelj: U žrvnju državnog terora i ustaškog terorizma, Koprivnica, 2001.
52. Silvije Strahimir Kranjčević: Pjesme, Moj dom, Zagreb, 1948.
53. Marija Jurić - Zagorka: Tajna krvavog mosta
54. Antun Gustav Matoš: Feljton malih novina, Sabrana djela, Zagreb, 1973.
55. Mile Budak: Ognjište - Roman iz ličkog seljačkog života, Knjiga I.-IV., Zagreb, 1990.
56. Milan Marušić: Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća, 1999.
57.List "Nezavisnost": Kako neka gospoda u selu prikazuju političku situaciju Koprivnica
25.VI.1938.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
325
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
326
Podravski zbornik 2008.
Vladimir MILAK
SAVJEST
prijatelju Miji Kovačiću
M
uz
Tvrdnja da život piše najbolje priče obistinila se i ovoga puta.
P
rijatelj Miko pozvao me u svoj vinograd na kušanje odavreloga mošta, ustvari mladoga vina.
D
ogovorenog dana stigao sam u samo predvečerje kolima pred klijet. Dočekali su
me Miko i zajednički prijatelj Miro.
Nakon pozdrava, uobičajenih pitanja i odgovora, još smo neko vrijeme promatrali
prirodu. Nad nama su se njihale i šuštale krošnje kestenova, borova, lipa i jablana i postajale sve tamnije. Naglo se smrkavalo. Oblačno nebo spuštalo se sve niže. Osjećalo se
da će biti hladna noć. Vjetar se na prekide zavlačio među granje i uzvitlao rojeve lišća.
I začas, kao da je netko povukao veliki zastor, nastane tama.
U
đosmo u klijet, zapravo vikendicu. U toploj prednjoj prostoriji osjećali smo se, već
dobro promrzli, kao dijete u naručju majke. Potpuna osama jesenske noći uz povremene zvižduke vjetra izazivala je posebni osjećaj.
N
a stolu se nalazila zakuska, vrč vina i pokrivena zdjela pečenih kestena, obaveznih
pratitelja mošta.
U
z dobar zalogaj iskušavamo mošt i hvalimo ga. I što više pijemo sve više ga hvalimo, kao se i pristoji u takvim prilikama.
P
ričamo po običaju najnovije viceve, prelazimo na šaljive dogodovštine svoje i
tuđe. Jednom riječju, uživamo u toplom prostoru, dobrom jelu i piću.
Izvana se čuje sve jače zujanje i zavijanje vjetra.
V
rč postane gotovo prazan. Miko ustane, dohvati ga i ostatkom nadopuni čaše do
vrha.
- Idem u podrum. Trebate još nešto?
- Ne trebamo ništa. Dobro nam ide, a tek smo počeli - nadodam.
- Tako mora biti. Zato smo i došli - uzvrati Miko i s vrčem u ruci nestane za vratima.
M
iro i ja nazdravimo, dobro potegnemo iz čaša i nadolijemo vodu.
- Sigurno nećemo brzo otići odavde, kaže Miro. - Što misliš, bit će dobro vino?
- Naravno - kažem.
P
onovo se začuje jak zvižduk vjetra i škripanje granja. Vrata se otvore i u sobi se zakovitla hrpa lišća. Miko uleti, zalupi vrata, dođe brzo do stola, stavi vrč na njega, istegne
se, namršti i sav se strese.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
327
uz
M
- Brrr! Prokleto je zahladnjelo. Izgleda, bit će snijega - kaže, dohvati svoju čašu i
saspe ju u sebe, pa nastavi: - Zamislite kako je nekada bilo u klijetima za ovakvih dana,
bez dobrih peći i svega ostalog što mi sada imamo. Dimilo se kao vrag, a nikada toplo. Muka je bila i doći do vinograda. Išlo se pješke. Bilo je naporno gacati po blatu i
bljuzgavici nakon obilatih kiša. Obično su starci poslije berbe odlazili u gorice i pazili
na mošt dok ne bi odavrio. Ponijeli su jedan ili dva velika kukuruzna domaća kruha i
komadinu slanine. Staroga vina bilo je još u bačvi, a našao bi se pokoji krumpir i luk.
Gorički susjedi su se međusobno posjećivali i bili sretni daleko od kućnih problema.
Bilo je tako još i u mojem djetinjstvu. Starci su me tada najviše zanimali. Kad bi došle
hladne zimske noći, kad su se svi stiskali oko peći, dugo se i napeto pričalo. Pričalo se
bez prestanka. Bila je to tadašnja najdraža zabava odraslih. Naročito se mnogo pričalo
na prelima i posijelima. Bio sam radoznalo dijete pa sam priče upravo gutao.
- O čemu se najviše pričalo? - upitam.
On gucne iz čaše i produži:
- Muškarci su obično pričali o svojim ratnim doživljajima, a žene i bake o neobičnim
dogodovštinama, o praznovjericama, coprnicama, čudnim bićima i nevjerojatnim zgodama.
Naravno, pričalo se o ljubakanjima i preljubima. Tračalo se od srca. Babe bi uvijek
ogovarale onu koja baš nije bila prisutna. Ali su bile naročito omiljene i bajke. A i život
je izgledao, uza sve poteškoće, kao bajka. Ljudi su bili skučeni na svojim malim prostorima bez komunikacija pa su sanjali što su željeli imati. Sanjali su i o putovanjima. I što
su više snatrili o svijetu, to više su bili vezani za rodno tlo.
Miko uvuče punim plućima zrak, okrene prstima dvaput čašu pred sobom, protegne
se i priča dalje:
- Na mene je u djetinjstvu najsnažniji dojam ostavio naš prvi susjed. Kod njega se
događalo uvijek nešto zanimljivo. Susjed i susjeda bili su već stari ljudi. Djece nisu imali
pa nisu ni o čemu posebno brinuli. Posjedovali su, doduše, zemlju i malo gospodarstvo,
ali u svemu je vladao krajnji nered. Živjeli su u potleušici sličnoj ranijim goričkim kletima, kakve još i sada možemo naći. Imali su tri prostorije, ali samo jedna je služila za
stanovanje. Srednja, ulazna, bila je i hodnik i kokošinjac. Po noći su tu, na ljestvama za
tavan, spavale kokoši, da ih netko ne bi ukrao ili odnijela lisica. Treća prostorija bila je
komora, zatrpana do visine pazuha svakojakom starudijom. Kod susjeda je uvijek bila
galama. On je inače, po prirodi, i bez ikakvog uzbuđenja govorio kao da viče. Ali uzbuđenja je bilo uvijek. Nešto bi po noći poplašilo kokoši i one bi se u mraku razletjele
po prostoriji i strahovito kriještale. Naročito kokot. Zatim bi se raskokodakao i susjed.
Ili bi nešto tražio u svome magazinu pa bi pritom mumljao kao medvjed. A često bi
za to vrijeme traženi predmet nosio u ruci. Ponekad bi mlijeko pri kuhanju iskipjelo iz
lonca pa bi smrad i dim ispunili kuću i kroz vrata prodirali napolje. Nastala bi zaglušna
vika. Susjed bi se često napio rakije i ne bi mogao prekoračiti kućni prag. Tada bi se
izvalio ispod praga; susjeda bi ga vukla u kuću, a on bi galamio i otimao se. Uglavnom,
tamo nikada nije bilo mira. Galamu bi dizao susjed, naročito kad bi mu svinje, njegove
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
328
Podravski zbornik 2008.
uz
M
ili tuđe, prerovale povrtnjak, kokoši raščeprkale smetište ili krava pojela cvijeće ispred
kuće. Susjeda je bila mirna, povučena i bogobojazna žena, bez ikakvog interesa u životu. I sigurno bi najradije bila živjela u mišjoj rupi..
Zadovoljni su bili onim što im je Bog dao. Novaca nisu imali pa nisu ništa ni kupovali, naročito ne odjeću. Sve što su nosili potjecalo je iz mladosti. Na odjeći nije bilo
mjesta bez zakrpe. Imali su po jedno svečano odijelo, ali samo za naročite prigode ili,
ne daj Bože, za vlastiti ukop. Prodali bi poneku životinju i to im je bilo dovoljno za sol,
šećer i petrolej.
Susjed je imao samo jednu strast: skupljanje starudije kojom je punio svoj magazin.
Ponio bi sve odbačeno ili izgubljeno što bi našao. Bili su to stari čavli, komadi žice i
obruči, šarafi, ostaci hamova, boce, lonci, lanci, limovi i slično, i sve bi bacao u svoju
komoru - da se nađe pri ruci ako zatreba. A kad je nešto od toga stvarno trebao, nikada
to ne bi našao, pa je užasno urlao i psovao.
Osim toga imao je i ljubimca, velikog crnog mačka. Bili su gotovo nerazdruživi.
Kako mu je žena bila šutljiva i uvijek tužna, uvučena u sebe, poput puža u kućici, susjed
bi razgovarao sa svojim mačkom , držeći ga na krilu i gladeći. Pričao bi mu što mu je
palo na pamet, a mačak bi se sklupčao, opružio glavu i zadovoljno preo. Tako bi im
većinom prolazile duge zimske večeri. Pod stropom bi tinjala čađava petrolejka i u peći
veselo pucketala vatra.
Mačak bi ga posvuda pratio kao pas. Mi, djeca, nismo smjeli ni približiti se tome
mačku. Nakostriješio bi se i postao velik poput pudla. Počeo bi frktati, kesiti zube, oči
bi mu se izbuljile i zablistale sjajem žeravice. Zbog toga smo ga uvijek zaobilazili. Jedino
uz susjeda je bio miran. I tada smo mu smjeli blizu.
U najvećoj prostoriji koja je bila dnevna soba, spavaonica i kuhinja, uza zid se nalazio krevet, do njega stol i četiri stolca, zidana peć od cigle, već sasvim crna od čađi i
dima, a pokraj nje tronožac i nabacana hrpa svakojakoga drvlja. To je bilo sve pokućstvo. Nabijenu zemlju umjesto poda, susjeda bi prije svakog praznika pomno pomela, a
za ostale dvije prostorije nije brinula, pogotovo za komoru, susjedovu svetinju. Prozori
su bili mali. U dnevnoj sobi uvijek je bilo mračno. Zemljani zid bio je vlažan i oljušten.
Slamnati krov samo što se nije raspao, ali ipak nije propuštao kišu. Ni štala nije bila u
boljem stanju.
Susjed bi, kad bi bio dobro raspoložen, sjedio na kućnom pragu, gladio mačka i
pričao nam svoje doživljaje iz Rusije za Prvoga svjetskoga rata.
Bio je austrougarski podoficir, i to ulaner. Imao je bijelog konja na kojeg je bio silno
ponosan, lijepu uniformu, bijele rukavice i sablju. Isticao se i hrabrošću pa je za posebne zasluge dobio kolajnu. Dokaz tome bila je povelika uokvirena fotografija na zidu,
nasuprot kreveta. A pokraj nje visjelo je i njegovo odlikovanje.
Na toj slici, jedinom likovnom predmetu u kući, koči se na bijelcu s isukanom sabljom. Lijevom rukom drži zategnute uzde konja. Sablju je uzdigao visoko i uperio
naprijed kao kod atake. Čelo mu se ne vidi pod vojničkom kapom. Ukočen je kao od
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
329
uz
M
olova. Isprsio se. Ponos zrači iz njega. Ušiljeni brk strši mu poput veprovih kljova. Pogled je mrk, uprt u daljinu. Djeluje naočito. Vidi se da s njim nije bilo šale, da je zadatke
izvršavao bez pogovora.
Priča prestane. Miko dohvati čašu, uzdigne ju i nazdravi.
- Ajde živjeli! Uh, strašno sam žedan. Mnogo brbljam, a ne pijem. Možda sam vam
već dosadan?
- Ma ni govora, dapače, vrlo je interesantno - kaže Miro.
- Pijmo braćo vinca! - zapjeva Miko i zastane. - Izgleda da smo zaboravili zbog čega
smo došli. Dajte založite pa će bolje ići i ovo - pokaže vrč.
Miro nabode komad mesa na viljušku i počne jesti, a ja popijem samo gutljaj vina.
Izvana se čulo sve bjesnije urlanje vjetra. Zaletavao se u prozore i lamatao krošnjama. Miko nadolije poluprazne čaše i nastavi pričati:
- U ovakovim noćima događaju se nevjerojatne stvari. Sjećam se, bila je pasja zima.
Počela je mećava. Vjetar je urlao još daleko bjesomučnije od ovoga vani. Hladnoća je
ulazila u svaku pukotinu. Kad bi se otvorila vrata, uletio bi oblak bijele pare i zamaglio
vid. Susjeda je uvečer došla po moju mamu i rekla:
" Spremi se susjedo! Mojemu gazdi," tako ga je uvijek zvala, "nije dobro. Ti znaš da
povremeno ima te napade, a mene je samu s njim strah!"
Mama se na brzinu obukla i otišla s njom. Tamo je bila dugo u noć. Ja sam spavao i
nisam čuo kad se vratila. Drugi dan kod doručka samo je zijevala i bila neobično blijeda.
Ipak je ispričala što se događalo, a ja sam tobože nezainteresirano švrljao oko stola i
upijao svaku riječ.
"Susjed je ležao na krevetu", pričala je mama "i sav izbezumljen očima zvjerao po
zidovima. Najednom je počeo strašno vikati: 'Vidite li gdje sjede?! Na slici su! Na meni
i mojemu konju. Lupite ih metlom! Cere mi se. Pokazuju mi dugi nos. Pokazuju da sam
lud. Gledajte! Preletjele su na metlama, eto tu, na poprečnu gredu. Gle babetine su se
skinule. Šire noge. Opet mi se cere! Zovu me prstom k sebi. Napuhuju trbuhe. Igraju
se prstima među nogama. Pokazuju mi jezik... A sad se opet odijevaju. Ponovo su na
mojemu konju. Uzimaju moju sablju. Hoće me sasjeći. Molite za mene! Molite se!'
S usjed se u tom trenu uzdigao iznad kreveta. Činilo se da lebdi. Teško je disao. Mi
smo molile, molile sve glasnije. A on viče: 'Gle i vragovi su s njima. Molite! Molite!...
Evo, odlaze kroz prozor. Nestale su! '"
N
akon doručka, mama je ponovo otišla u susjedstvo i tamo ostala do podne. Kad se
vratila, pričala je:
" Susjed je jako slabo. Ne znam hoće li preživjeti! Prsti na nogama su mu isprepleteni, isprekrižani. Ne može ustati."
M
iro me uhvati za ruku i pogleda uzdignutih obrva, raširenih očiju i sav se strese,
Miko se na stolici malo promeškolji i produži pričati:
- Za mene je to bilo vrlo uzbudljivo. Slušao sam pažljivo i upamtio svaku riječ. Ali
naopako uvečer! Nisam smio ni pogledati prema šumi koja se nalazila nasuprot naše
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
330
Podravski zbornik 2008.
uz
M
kuće, a kamoli prema susjedstvu.
Nastane šutnja, izvana je dopiralo divljanje kasnojesenske bure. U naletima vjetra
tresla se cijela klijet. Na svu sreću nisu se ložila drva, već nas je grijao radijator, pa se
nije dimilo.
Miko ustane, dohvati vrč, pogleda u njega i reče: - Pa nismo ništa ni popili. - Nadolije
u svoju čašu, kucne njome o moju i Mirovu, i nakratko se zamisli.
- Vidite kako je život čudan. Budimo sretni da smo još normalni. Tko zna što nas
čeka?
Lamatanje vjetra postalo je jače. A kad su zidovi zadrhtali i električna svjetiljka je
počela namigivati, jer su žice na vodu zaplesale uz muziku vihora.
Nakon male stanke, Miko priča dalje:
- Coprnice njega nisu napadale stalno, već povremeno. I jednom nakon borbe s njima, odluči otići na Mariju Bistricu i tamo se zavjetovati. Išao je tri dana pješice. Noću
bi spavao po seoskim sjenicima. Ušao bi u štagalj kasno u noći i prije zore otišao dalje.
Hodajući tako, vidi gdje mu ususret dolazi neka ružna grbava babetina. Baba kao
baba, misli on, doći će i proći. Ali ne. Baba mu se približi na korak, stane i upilji bijesni
pogled u njega. Ceri se. Zuba nema. Nos visi do brade. Oči joj staklene. U njima sijevaju
žutozelene zjenice. I teškim promuklim glasom, kao iz bunara, reče: "Pa ti si još živ! A
ja sam mislila da si već mrtav."
On se, iako sav protrnuo u smrtnom strahu, ipak snađe, izvuče križ, što ga je nosio
na vrpci o vratu, stavi ga babi pred nos i reče:
- Vidiš, babo, ovaj me je spasio!"
Baba nestane kao otpuhnuta, ostavivši za sobom nepodnošljivi smrad. I nikada je
više nije vidio,
Nakon zavjeta vratio se kući i dugo imao mir. I moji roditelji zajedno s njim. Ali jednog užasnog zimskog dana došla je susjeda, sva izvan sebe, po mojega oca i rekla mu:
"Susjed, spremi se, dođi k nama! Moj gazda umire. Strašno me je strah. Ti znaš kako
ga opsjedaju coprnice i zli dusi."
M
oj se otac na brzinu spremi i pođe, ali i ja s njim. Moja je znatiželja bila jača od
straha.
Ušli smo u susjedov kućerak. Susjed se mučio. Pokazivao je prema fotografiji, ali
govorio nije. Prevrtao se koliko je mogao i stalno pokazivao na isto mjesto. Odjednom
pogleda prema vratima, pa prema prozoru, sav izobličen, izbuljenih očiju, stegnutih
čeljusti, istegnutog vrata i ne izusti ništa. Njegove muke i bolovi bili su nezamislivi. Lice
mu se sve više grčilo. Nisam ga mogao gledati. Bojao sam se. Tek bih krajičkom oka
pogledavao u njegovom pravcu. Odjednom se ispod kreveta pojavio mačak, skočio na
njega i počeo jezivo cviliti. Moj otac otvori brzo rata i povikne:
"Marš, vraže, da te više nisam vidio ovdje!"
Mačak skoči kao ošinut bičem i poleti prema vratima. Otac ga je još dobro dohvatio
nogom. Tako je nestao u snijegu, zauvijek.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
331
uz
M
Mene zahvati nepojmljiv strah. Zamolio sam oca da me odvede kući, što je odmah
učinio, pa se vratio natrag. Dugo se nisam mogao smiriti. Mama me posjela kraj sebe i
mimo navike mazila i tješila. Kasnije mi je skuhala dva jaja, iako ih u to doba nije bilo.
Tvrdo kuhana jaja tada sam najradije jeo. Napokon sam se smirio. Predvečer se nakratko vratio otac i, gladan kao vuk, odrezao komad slanine, uzeo kruh i luk, stavio pred
sebe i počeo jesti. Nakon što je malo utažio glad, ispričao je što se događalo:
"Susjedove muke bile su nezamislive. Stalno su ga progonile vještice, zli dusi i đavoli. Nikako se nije mogao smiriti. Ali je konačno ponovo došao k sebi i rekao da mu
stalno pred oči dolaze Rusi iz bitke u kojoj se istakao i stekao kolajnu. Rekao je da čuje
njihova zapomaganja i stenjanja, da vidi mrtve, izmrcvarene i krvave ljude, a da mu i
njegov konj sa slike dolazi pod uho i rže, pa misli da će mu pući glava. Kad je primio
sakramente, smirio se potpuno i doskora umro."
Miko zašuti, a Miro zatrese glavom i reče:
- Da nisi ti to pričao i sâm doživio, pomislio bih da je neka izmišljotina, jer je nevjerojatno.
U
miješam se i ja: - Naravno, sve se to može racionalno objasniti, ali je neizrecivo
tjeskobno.
Miko nadoda: - Mašta stvara predodžbe koje ponekad nemaju veze s razumom. U
svakom slučaju nije bilo ugodno.
Poslije susjedovog ukopa nastalo je nevrijeme kakvo ljudi godinama nisu pamtili.
Danima smo bili odsječeni od svijeta. Govorilo se da vještice i đavoli slave susjedovu
smrt.
Sva trojica smo zašutjeli.
- Dugo sam nosio te slike u sebi i nisam znao kako to riješiti. Hajde da isperemo
gorčinu...
Još nije završio rečenicu kad nešto snažno lupi pred vratima i počne ustrajno grepsti.
Miko spusti čašu na stol, ustane i pođe prema vratima.
- Koji je to sada vrag? Što hoće? Širom otvori vrata, pa smo i mi mogli vidjeti što je
ispred njih. A ono pred vratima stoji veliki crni mačak, nakostriješen, ceri se, bijeli zubi
ljeskaju iz mraka, a zjenice svijetle kao žarulje.
Miko ga upita: - Što hoćeš? Čekaj, dat ću ti mesa!
Ali mačak prodorno zacvili, odskoči i nestane u nemirnoj noći.
Osjetio sam svaku dlačicu na tijelu. Miro me upitno pogleda i ne reče ništa. Miko
zatvori vrata, vrati se na svoje mjesto i reče:
- Upravo takav mačak bio je susjedov. No to ne znači ništa. Ovdje se skiću svakojaki
mački i kopaju po otpacima. Dajte pijte! Dosta suludog pričanja!
Ali nama nije bilo do pića. Miro ustane, usplahireno pogleda oko sebe i rezolutno
kaže:
- Idemo kući!
Ustanem i ja, a i Miko.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
332
Podravski zbornik 2008.
uz
M
- Samo da isključim radijator i ugasim svjetla.
Na stolu su ostale neispijene čaše i nepospremljeno jelo.
Izašli smo na terasu. Miko zaključa klijet. Oko nas, u totalnom mraku, cvililo je drveće. Iz daljine se čulo muklo hučanje kao da se nešto veliko i mekano kotrlja po debeloj
naslagi suhoga lišća. Što više se približavalo, to su viši postajali zvukovi. I kad je došlo
do nas, reski zvižduk proleti nad nama, lomeći granje i tresući trsjem. Vihor se zatim
udaljavao na obrnuti način, postajao je sve mukliji da bi konačno nestao među bregovima. I prve pahuljice snijega počele su se topiti na našim licima. Bez pozdrava zaletjeli
smo se prema svojim kolima i uskoro našli, jedan iza drugoga, na glavnoj cesti. Tek
kada sam vozio ispod lepeza uličnih svjetiljki rodnoga naselja, napustila me nelagoda i
srce počelo kucati prirodnim ritmom.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
333
uz
M
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
334
Podravski zbornik 2008.
Božica JELUŠIĆ
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb
ŠODERICA, PODRAVSKO MORE
M
uz
Š oderica, srednjepodravsko najveće vodeno prostranstvo,umjetno je stvoren krajolik, da bismo u njemu, paradoksalno, bili najbliže prirodi.Od proljeća do zime ovdje se
skladaju fine pastelne skale, buja močvarno bilje i labudovi plešu svoj očaravajući ples,
posve navikli na brojnu obalnu publiku. Čiste se čamci, pripremaju udice, hvataju kukci
i kopaju gliste,mirišu roštilji čije su rešetke usvjetlane tankim ploškama slanine,gulaši
krčkaju u kotlićima, a o blagdanu okrene se ražanj s kozlićem ili mladim odojkom.
Čvarci zalijani u masti, suhe kobasice, šareni hamburger, grah iz konzerve, domaće
vino i kašete piva, redovita su zaliha iz vikendaške smočnice. Tko ima kućicu ( a to su
uglavnom vrlo solidne zidanice prigradskog tipa), provodi ovdje svaki slobodni trenutak, pretpostavljajući jeftinije "podravsko more" razvikanoj jadranskoj obali. Radnička
i sitno službenička kasta brzo se udomaćila, pa grablja, struže, okapa, pribija,šmirgla,
premazuje i ukrašava od jutra do mraka. Niču minijaturni povrtnjaci, cvijeće u uvezenom "kamenjaru", voćke, brajde, ukrasni panjevi, ograde od breze, terase i sjenice svih
vrsta. Izvode se u šetnju kućni ljubimci, djeca živkaju, ponekad preglasna glazba iz tranzistora preplavi prostor, no još uvijek se ovdje može ugrabiti malo privatnosti, napasati
oči, držati nekoga za ruku bez grižnje savijesti.
Na "Šotki" vidiš zgodna, preplanula tijela kupača, mladež kojoj ne smeta mulj i
resa, već je važno okupati se, osunčati, pokazati staturu, potrošiti dan na blaženom,
urođeničkom suncu, koje voli golotinju. Tu ćeš također sresti nabrijane bikere,s obaveznim tetovažama, uljima za kosu ili izbrijanim glavama, kožnom odjećom, čizmama,
statusnom opremom za izlete i hobije. Ali doći će i obični biciklisti, šatoraši, stoperi,
penzići, ronioci,ribiči,fotografi, prosječni građani, umjetnici u potrazi za inspiracijom, promatrači ptica, ekolozi, biolozi, ljubitelji fiša i svježe ribe, i ponajviše zaljubljeni, koji
sa svakom novom generacijom otkrivaju svoj inicijacijski kutak na jezeru, kao da nitko
oko njih ne postoji, kao što i treba biti. U slučajnoj prigodi uočih "starosjedilačku" gospođu, sijede kose i krupne građe, koja je čvrsto ustoličena na "trepi" usredotočeno hvatala doručak malom ribarskom mrežom. Podvijene sive hlače, gruba crna vesta, bijele
tenisice i preplanula koža- poput neodoljive i neponovljive Hepburn iz "Ljetnikovca na
Zlatnom jezeru", a koje uistinu,izgledom, vegetacijom i atmosferom, osvjedočih se in
situ,podsjeća na našu Šodericu.I dobro je znati, u svakom slučaju, da ne trebaš potegnuti
do Bostona, kad te uhvati čežnja za lijepom prirodom, kad već imaš sreću živjeti blizu
Koprivnice.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
335
Zamišljena putovanja i lov na libele
uz
M
Mjesta koja volimo obilježavaju jedinstveni dojmovi.Sjećam se, kad sam prvi put
ovamo došla s djecom, ugazih u vodu iz koje se podigao crni mulj i resa mi se poput
pijavice uhvatila za gležnjeve. Vrlo neugodno, kao u Limbu; tako smo, naime, zvali predio u mom užem zavičaju, crnu, muljavu grabu u Otrovancu, punu gusaka, pored koje
bismo prolazili na putu u obiteljski vinograd. Njeno ime, Limbuš Otrovanski, taj opasan
i čudan sklop glasova s mračnim prizvukom, prenio se u prvi mah i na ovu drugu, jezersku vodu. Od kupanja na Šoderici uglavnom sam odustala, no šetnje i fotografiranje
stalni su užitci ove enklave. Jednom smo ovamo otišle zimi, moja prijateljica A. i ja, i
ona me uslikala, u bundi od nerca i šeširu, nasmijanu, jer smo se upravo vratile sa zamišljena putovanja u Amsterdam. Jednostavno: sjedeći na klupi, u zasniježenu prostoru,
dodavale smo jedna drugoj mentalne slike i vezle priču:Prolazim pored kanala, voda je mutnosiva i žućkasta, ima čamaca....Ljudi su crveni u licu, nose jakne i pulovere, kape, kuće su zidane
na kanat, imaju cimere od bakra i željeza, miriše na usoljenu i dimljenu ribu, kruh je rupičast,nož
ima dršku od jelenskog roga. Curice čitaju u restoranu, svjetlokose su, nose smiješne šalove od ostataka
vune...Rezbarena vitrina,drvo miriše na smolu, piju čaj iz tankih šalica, jedan puši lulu i nosi zulufe,
govore nazalno, idemo prema galeriji, podsjeti me da pitam za onu Halsovu sliku...Bilo je to lijepo
i korisno putovanje, puno poetskih improvizacija, ali svakako upečatljivo.Morat ćemo
ga ponoviti što skorije, s drugim odredištima, kad smo već savladale tehniku do savršenstva.
Od ljetnih doživljaja pak, ostaje sjećanje iz lova na libele. Ta lijepa vretenca, vilini
konjici, važne su karike u lancu evolucije. Knjige kažu da su se pojavile prije tristo
milijuna godina, čak prije dinosaura.Ulovljene u jantaru ili okaminama, svjedoče svoju
nazočnost na Zemlji, premda se sve oko njih izmjenilo i izvrtložilo u biološkom generatoru. Još uvijek, njihova preobrazba zadivljuje naše oko: od jajeta i neugledne ličinke i
kukuljice, izleći će se krilati vilenjak, kojega je najbolje potražiti u srpnju, kad na jezeru
ima lokvanja, vodencvijeta i gustih rogoza. Tada se love i pare, zaluđeno lete ili sunčaju
svilenkasta krila izvezena žilicama, tražeći partnera među modrima, smaragdnima, crvenima i zlatnima, i spajajući se u letu, kao dvije iglice što se zabadaju jedna u drugu.
Pri parenju mužjak vretenca zahvaća vrškom zatka ženkin vrat. Ženka prima spermu iz
vrećice blizu njegovih nogu, a on je i dalje drži, dok leže jaja, sprečavajući druge mužjake da se s njom pare.Najvještiji su letači među kukcima. Mogu lebdjeti, letjeti brzo
ili polako,naglo promijeniti smjer, pa čak letjeti natraške.Dok lete, dva para krila rade
nezavisno jedan od drugog.* Napisah ovdje pjesmu, jednu od mnogih, da bih sačuvala
mistiku trenutka koji spaja blisko i daleko vrijeme naših "predačkih" doticaja. Kasnije,
cijela će stihozbirka po njoj dobiti ime:LIBELA. "Na cvijet vodoljuba spušta se/ Kao usna na
neosunčano bedro./ Drhti i važe nagib zemlje,/ dubinu u koju otječe/ Voda/ Spora i nepouzdana,
poput pamćenja./ Vidiš li me uopće? Mariš li za mene?/ Dobar dan, safiru s krilima, mala Psyho,/
Dušo moja, koju ne vidjeh/ Letjeti uokolo/ Već nekoliko stoljeća."
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
336
Podravski zbornik 2008.
uz
M
I neke sam druge pjesme, kako rekoh, napisala na je jezeru, sjedeći u hladu pod
slamnatim šeširom,na mjestu odakle se prozire romantična žuta ribarska kućica sa zelenim vratima, kao pogled iz brodice na Hastings.** Doživjela sam ovdje studen,čak
i snjegoviće napravljene na ledu, visoke po dva metra, a gradile su ih cijele obitelji i
ekipe, u svojevrsnom spontanom natjecanju bez pobjednika. Bilo je dana vreline i oluje
s grmljavinama od kojih smo bježali kući, ostavivši pola stvari iza sebe na ledini, a jedne
sam nevjerojatne noći, poslije zagrebačkog nastupa, hodala ovdje u salonkama preko
isprepletenih tijela i nogu bikerske družbe, okupljene na ljetnom godišnjem skupu s
mnogo piva, kobasica i skidanja uživo, na improviziranoj pozornici. Ostadoh živa i vesela, premda se takvom odskoku iz vlastite građanske rutine ni sama ne bih nadala. Ali
uvijek, srećom, ima trenutak u kome nadmašimo sebe, da bismo na tom mjestu pronašli
drugoga, neočekivana.
g
ej
Za ljubav drveća
da
ra
Na Šodericu bi, uostalom, valjalo doći i samo za ljubav drveća.Ono je ovdje veliko,
kraljevsko, impozantno.Gotovo svako doraste do svoje optimalne visine.Stoga bi dobro
među njima stajali i grčki bogovi, kojima je mitologija atribuirala različite vrste stabala:
Zeusu hrast, Apolonu lovor, Hadu mirtu, Heri krušku ili vrbu, Ateni maslinu. Male bi
prilagodbe trebale postojati s obzirom na podneblje: ovdje prevladava platana, bršljan
umjesto lovora, gizdavi jorgovan kao ukrasnica. U vrtovima lijepi, ljubičasti i gusti,
u šumi divlji, bijel poput snijega, koji opojno miriše. Vrba je u Podravini univerzalna
kao maslina u Grčkoj,krošnja joj na travi iscrta uzorak rupičast kao toledo, ili kao til,
lepezasto probijen sunčanim zrakama. Platana ima koru najsličniju koži, pri dodiru je
gotovo prahasta, kao posuta talkom, a ljušti se u listićima nalik finom lisnatom tijestu.
Ljudi su zasadili paulomnije, pačemprese, ariše i javore, a nekoliko se ponosnih vlasnika diči magnolijom grandiflorom, u divnoj grimiznoj kadifi s bijelom podstavom, tom kraljevskom cvjetnicom uzraslom do veličine stabala.Jedan od njih ugostio nas
je odličnom kavom s tučenim vrhnjem, sjedeći lordovski u njegovanom vrtu, pućkajući englesku lulu, markantan gospodin u godinama, nešto preduge valovite kose na
zatiljku,agronom, pravi očuvani gentry primjerak, spreman održati predavanje o hortikulturi i zdravoj hrani i na najmanji znak slušateljske pozornosti.U vikendici provodi
dvostruko više vremena nego u svom udobnom gradskom stanu.
Jesen je zaista uzbudljiva, i ponajviše pripada brezama, koje biva pobjednicama stila,
blistajući u zlatnom i srebrnastom lameu, kakvoga nema nigdje na modnim pistama.
Lišće im valja oročiti na dugi rok, kao prave, iskovane zlatnike, kakvima se i pričinjaju
dok padaju u tankim spiralama, nalik opiljcima sa zlatarskog stola. Zagledana u krošnju, slučajno nagazih na svježu anisovku izraslu pod korijenom, i taj me elementarni,
no rafinirano iznijansiran miris ponovo uvjeri u superiornost "božje radionice" nad
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
337
uz
M
svim našim parfumerijama i laboratorijama. U drveću danas vidim susjede, svjedoke,
istovrsnike i istomišljenike. Podjednako nam je dobro u osami i tišini, kad ne moramo
ništa raditi niti predstavljati, samo postojati.Sjetih se Zagajewskog, u pjesmi o stranim
gradovima: "Velike zastave drveća mašu/ na vjetru posve isto kao i u poznatim/ gradovima i isto
je olovo zašiveno/ u rubove plahti, tlapnji, umišljaja mahnitog i beskućnog".
Duga šetnja uz jezero,a onda iznenada svježina i rosa, naglo dolaženje večeri. Magla
nad jezerom. Čarolija omatanja i skidanja velova, rub mistike, dubina preobraženih
stvari, gotovo vrtoglava. Ne prepoznaješ ništa, ne daješ više jamstva arišu, jablanu,
ogradi, kućnom sljemenu, ogradama, žmirkavim svjetlima, jer sve biva razjedeno tim
bijelim, palucavim jezikom fantomskog bića dugih i lelujavih udova. Maglino je ruho
iskričavo i fino, neuhvatljivo prstima. Možda je i bajkovito carevo novo ruho bilo izatkano
iz magle,a oko nemaštovita puka nije ga vidjelo, jer je nedovoljno šareno i premalo
banalno.u magli mogu opstati labud i čaplja, snijegom uvijena mlada voćka: samo se
mimikriraju i pretope, dok sve robusno i tvrdo postane nešto drugo.Zahvatimo još
malo iz Ujevićeva rudokopa: " A onda je došla iz svijeta magla/ zaboravljena i rijetka./Na nju
se glava sagla, / glava bajnoga cvijetka./ I magla je tanana pređa/ što Mjesec je preteško para.//
Magla briše brid međa i čarolije stvara/ magla na obalama,/ magla u mjesečini."
da
ra
g
ej
*Preuzeto iz priručnika KUKCI, autora L. Mounda i S. Brooksa,izd.Mozaik knjiga, 1998.
**Hastings-grad, luka i turističko središte u j. Engleskoj, pred ulazom u Doverska vrata.
ce
ni
iv
pr
Ko
338
Podravski zbornik 2008.
Zdravko SELEŠ
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb
GLASI MUDROSTI Z DJETINJSTVA I ZAVIČAJA
M
30 let "Kalnovečki razgovorov" Ivana Goluba
uz
Teolog, znanstvenik, pjesnik
da
ra
g
ej
IVAN GOLUB jeden je od najfineši glasov hrvatske lirike zađni trideset let.
Rođen je v Kalnovcu, krej Đurđevca, 21. ivanščaka, klasna iliti lipna 1930., Golub je
svečenik, doktor teologije i jeden od najuglednejši hrvatski teologov: predaval je na
razne sveučilišče širom sveta. Član je Društva hrvatski kniževnikov, Društva hrvatski
kniževni prevoditelov, dopisni član Austrijske akademije znanosti v Beču, član stranec
Talijanske književne akademije Arkadije v Rimu, pravi član Akademije Tiberine v Rimu.
Član Međunarodne teološke komisije vu Vatikanu. O šezdestetletnice života Papinski
hrvatski zavod sv. Jeronima v Rimu objavil je zbornika v Golubovo čast „Homo imago
et amicus Dei“ (Čovek kipec i pajdaš Boži). Nuz teološki, Golub se bavi i znanstvenem
radom, a posebno so mu važna znanstvena istraživanja o Jurju Križaniću.
V
u kniževnost je na velika vrata vleznol svojemi „KALNOVEČKEMI RAZGOVORI“, objavlenemi najprije vu „Forumu“ 1978., a kak kniga 1979., pisanemi na
kalnovečke kajkavštine, a od osamdeseti let objavil je okraj deset pesnički zbirki i putopisni i prozno-poetski knig. 2003.g., vu biblioteke Biseri hrvatske književnosti, Mozaik knige, tiskan mu je i izbor poezije i drugi pisanij „Sabrana blizina“. 1995. dobil je
godišno hrvacko nagrado za poezijo „Vladimir Nazor“, a 1998. g. maslinovoga venca
"Svehrvatskih večeri poezije ča, kaj, što“ vu Selce na otoku Braču.
iv
pr
Ko
30 let "Kalnovečki razgovorov”
ce
ni
“Kalnovečki razgovori” prvi so pot zišli v javnost v časopisu “Forum” 1978. i to je
bila, skupa z drugemi važnemi interesi, med kojemi je skupni interes za Jurja Križaniča
najvažneši, posebna poveznica Golubova z Miroslavom Krležom. Golub je otađal k
Krleže; menil se, spominjal, razgovaral z njim. I maker bi leko pomislili kak je med
njimi malo toga sličnoga, itak mi se vide baš “Kalnovečki razgovori” nekaj kaj je f
prvomu momentu baš Fric razmel f pune mere, baš Fric koteri je napisal najvažneš
kajkavsko pesničko zbirko uopče. 1979. zišli so “Kalnovečki razgovori” kak kniga vu
autorovomu vundatju, z risarijami Golubovoga zemljaka Ivana Lackovića Croate i od
Podravski zbornik 2008.
339
uz
M
tad je jeni spominjo i drže za jeno od najvažneši kajkavski knig, a drugi niti ne znajo za
njo i misle da so kajkavština popevke i recitali; zabavlanje opčinstva z rečmi i pesmami
katere skačo i kopičo se kak jopci.
I van Golub jenem delom živi na rubu kajkavske javnosti i poznatosti, niti so negve
pesme festivalske, niti ga festivalska slava zanima. Istina, "Kalnovečki razgovori" imajo
sigurno mesto v antologijaj, al, kak ta poezija neje na silo moderna, tak optom gošče komentatori prejađajo krej nje kak da je ni nema. Ja pak držim da se dela o oni deset posto
najvrednešega kaj je na kaju pregovorilo, zapisano, zmišleno, vu verse zdrukano crnom
tintom na belom paperu. Kak popularno i ono kaj so napisali vezda mrtvi autori još
kak-tak more dojti v čitanke i školske programme, a vezdašnje jedva, treba je, z vremena
na vreme, podsetiti na važne autore i dela kajkavske lepe reči bar same kajkavce, bar na
kajkavske simpozijume i v časopise i zbornike na kajkavske stranaj, ak drugi nečo čuti
lepo kajkavsko reč i misel. Trideset let od prvoga vundatja 1978. dojađajuči 30 let od
knige z 1979., kojo so Kalnovčani vlane, 2007. reprinterali, a z koje je za 2008. đurđevečka Matica hrvatska zebrala "Male kalnovečke razgovore" v obliku kalendara – plakata poezije, dober je razlog za čitanje, razmišlanje i pisanje o "Kalnovečke razgovore"
Ivana Goluba.
da
ra
g
ej
Golubovi dramsko-lirsko-epski subjekti
A kaj to delate?
Kolje podaštram.
340
ce
ni
iv
pr
Ko
"Kalnovečki razgovori" počinjo nabrajanjem sedemdeset i nekaj lic, osob;
dramsko-lirsko-epski subjektov, na primer: "Vugorek Golubov, Žeplenkar Zvonarov,
Bogek Matičin, Baždar Mikuličev, Ogulinka Vuckujina (…) Klapena Jankovičev, Smotus
Kaičev, Popevač Golubov”, a te popis završava predikatom, prirokom: razgovaraju se.
Gda-gda, prečitavajoči knižico, čovek i zabi na to na početku. To ne dramski tekst; ne
piše: te i te je rekel to i to. Zaprav, ni ne znamo što je kaj rekel. Al autor zna! A za nas
ostale ne važno. Mi samo znamo da je jeden pri kraju živlenja
( Cila Taušanova je vmrla.
Majka nareču sega glasa:
Ti buš tak mlada
na groblju počivala,
a ja tak stara
bum fort delala.),
drugi da je dete koje spitava, zapitava ili priznaje greje majke
(Papo!
Oj?
Podravski zbornik 2008.
A kaj bute za koljem delali?
Bum je v gorice vozil,
na Šargi.
M
A je l’ v one gde je pevec?
Aha!
uz
A kaj bute tam s kolcom delali?
Bum ga nakolil
nuz trs.
g
ej
A zakaj?
Kaj bu loza po njem puzala.
da
ra
A zakaj bu puzala?
Kaj bu mogla grozdje na sebi držati,
kaj bu Ivica imal kaj zobati.
(…)
Mamo, a kaj je to potres?
Isusek nosi zemlu na pleče.
Dok ga žuli
premekne ju na drugo pleče.
To je onda potres..
(…)
Japo, kam pete?
Kam i prsti.),
z teksta vidimo jel muško ili žensko, jasno nam je da je jeden pobožen, drugi da se na
Boga srdi
(V goricaj je bil,
travu pokosil,
seno rastepel.
Najemput kiša.
Rasrdil se je,
f klet se pokupil,
kipe z stene zel,
na kišu je znel:
„Kad tebi neje
za moje seno,
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
341
uz
M
neje ni meni
za tvoje svece“.)
i još kojekaj.
¸¸Zakaj govorim o dramsko-lirsko-epske subjekte? Toga termina nema v kniževnoznanstvene literature, al mi se čini dobro zmišlen baš za "Kalnovečke razgovore"; reč
razgovori, slobodni stih kateroga v štokavštine zovemo "razgovornim ili besjedovnim",
prilično nam jasno dajo na znanje da se ne dela o tipične poezije: o rime, verse jenako
dogačke i sličnom, nego bi se dalo govoriti i o pripovedanju o koječemu. Itak, malo je
tu opširnosti, nema pripovedanja na dogačko i široko; ovo je, prije sega, lirika, kotera je
ekstrakt živlenja, a ne oponašanje. Dok proza "troši" reči i rečenice da bi zdigla zmišlene zide; palače i koce, nacrtala v zraku oprave i škrilake, pokrenola kočije, vlake i aute,
bicikline i aeroplane, lirike te kontkest ne treba. Ona živi od bitnoga, samo naznačenoga, otprtoga; ne gubi vreme, cajta, ne gnjavi z viškom opisivanja, z dijalogom, z onem
običnem kaj, ak v romanu ili didaskalije ne napisano, zgledi kak da ga ni nema. Lirika
ništ od toga ne treba, a se itak znamo.
da
ra
g
ej
Zvirišče mudrosti
ce
ni
iv
pr
Ko
Vu tomu punoglasju moguče je videti da se dela i o kalnovečke "oriđinale", o Golubove najbližeše, al isto tak i o Golubu samom. A te Ivan Golub sam javla se bar na
dve razine. Jena je dete Ivan Golub(Ivica), vu godinaj gda je večino ovoga čul i popamtil,
videl i vu se naslagal kak temelja na kateromu je dalje zidal.
342
Podravski zbornik 2008.
Tomu vremenu pripada deteči, naivni subjekt, koj se javla v celom nizu dijaloški
odlomkov, kakve smo več pokazali, a med kojemi je najzanimliveši on o jeziku:
"Ivina, Ivina,
Jantunina mi je povedal
da si denes za pločom stal.
Na remence te zesečem.
M
uz
Vučitelka su nas terali
kaj bi po gospocki govorili.
Ivina Mlinjaričev, Naco Grkčev,
Štefina Goričkov i Ruža z Gred,
Bara Karlovčanova i dečki Matičini
došli su pred vučitelku i prosili:
“Molim, gospođo, pisalicu!”
Dok sem ja došel pred vučitelku rekel sem:
“Ja ne bum nigda po gospocki govoril!”
Nesu mi dali pisalicu,
Sterali su me za ploču stat;
Nek se predomislim.
Si su čarajskali s pisalicom po pločicaj,
vučitelka su s kredom po ploči cvileli,
ja sem fort za pločom stal.
Majka, najte me biti, noge me bole!”
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
ce
ni
Morti neste znali, al te inat ga je koštal opetuvanja prvoga razreda(!), a denes je
akademik, znanstvenik, koj pozna i piše na nekulko jezikov (normalno i na standardne
štokavštine, na koje je i napisal najviše), a čak je i novi hrvatski verzotočec na latinščine
iliti dijačkomu jeziku.
Drugi Ivan Golub bliz je samomu autoru ili čak je sam autor. To je ona svest koja je
se to skupila, zebrala, posložila i zapisala. To je, zaprav, zreli Ivan Golub, koj je zebral
i zbral te frazeme, poslovice i sentencije, dela onoga kaj je sam primetil i svatil i skalo
tradicionalni i tuđi ideji bitni za svoje formiranje i za formiranje mišlenja o živlenju i
svetu (filozofijo!) zajednice koje pripada, z koje je postal.
To je zebrano zrnje z kateroga se more videti i kak se je tradicionalno živelo i mislilo
i kaj je na životu držalo sveta (ljude). Vu sličicaj je cela dondača osečajov, se fele ljudi i
ponašanj, al ze sega zijađa jena dost jasna filozofija živlenja. Tri so najvažneše spoznaje
v "Kalnovečke razgovore", med sebom povezane i jena z druge zijađajoče:
Prva: Čovek je slab i negvi dnevi na zemle prejađajo kak veter.
Podravski zbornik 2008.
343
uz
M
Dosta Golubovi osob so stareši, koji puno o smrti misle ili so bili pak ih više nema,
preselili so se na drugi svet:
Naj se žalostiti dok mene ne bu -Stareši se moraju mlajšema mekivati.
Naj okraj doktorov tuliko otkati,
godine su, vmrti se mora.
Dosegni mi obrisača z druga,
preko sem se ošvicala!
Je l’ oni z drugoga sveta vide na zemlu?
F Knigi piše da vide.
Navek bum tam na obloku:
bum imala čas,
bum gledela kakvo bu seno na Kapitanski,
ja poznam po duvi koje je s koje sinokoše.
Bogzna je l’ se bun a drugi svet čula
duva zemle –
(…)
Kak papa?
Vmrli su papa.
Te nesu?
Imali su žula na srcu.
Od čega?
Ne zna se, je l’ od veselja,
je l’ od žalosti.
(…)
Gda bu sudni den?
Saki den je nekomu sudni den.
(…)
Pod pečijom je sedel,
na posteli ležal,
od štale dovađal,
na dvoru je bil,
a sad ga nema.
Smrt je nekaj o čemu se misli, ali i kaj se prima "zdravo za gotovo", čemu se nemre
pobeči, o čemu odlučuje Bog, a ne slabi čovek, koj se od posla i brig, kak v jene druge
Golubove kajkavske pesme, razdere:
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
344
Podravski zbornik 2008.
RAZDRL SE JE
M
Pak je od maloči bil f teru.
Samo je išel, samo išel.
Dragi Bog je jemput rekel:
„Dosta je.“
I pozval ga k sebi.
Razdrl se je Mato naš.
uz
Druga: makar je slab, čovek treba biti čovek
To znači, nositi svojega tera, trsiti se i biti dober drugem. To biti čovek, katero bi
mogli napisati i z velikem slovom, Čovek, dober Čovek, vidi se na puno mest, na razne
načine. Jeno med tem je čovek koj se ne žali na svojo sudbino, svojega tera:
„Baro, leko tebi!
Pak mi je.
Ne smem Boga srditi.
Zadovolna sem
z svojem životom.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Majka, kaj je to „Boga srditi“?
Dok je čoveku dobro
a veli da neje,
onda Boga srdi.“
Drugo je dogodek z potresom, gda je Ivico pri susede spasil prošnak, kojemu so dali jesti
„na klupici kod vrat(…) z ščerbavom žlicom/ f svinjenom tanjeru (…)
Ja se ne bojim prošnakov,
oni si kod nas spe;
i on je kod nas spal
f seninjaku.
Prošnaku se najemput juva zlejala
na lače zakrpane.
Z stene je cigel pričel leteti,
oni su svoju decu pobrali
i si su najemput vun zbežali.
Prošnak je mene zgrabil,
na prsa stisnol,
z bradom mi glavu nuz se pritisnol
i znel me vun, pobešce …"
Ovo je dogodek z potresom, al je mene važneše to da Ivico ne bilo straj prošnakov, da
Podravski zbornik 2008.
345
uz
M
je doma bilo mesta za se, i za prošnake, da je saki čovek bil dober i dobrodošel, da se
je krščanstvo očituvalo ne samo na reči, neg i na delu, v sakidašne brige za sakojega
čoveka i poštuvanju sakojega čoveka i sakojega živoga biča. Gda je ove proleti v mojem
dvoru z auta zijađal, Ivan Golub je gledel da ne stane na cvetiča koj je v trave zrasel, a
v pesme "Zrikavac" zdavna je pokazal to senzibilnost, opčutljivost za se živo; v nje se
događa prava drama savesti: "godine su prošle od onog žarkog ljeta(…) no on se često vraća u moj
san(…) ručnikom sam ga udario/ ručnikom sam ga ubio".
Kuliko je, pak, v jene lepe sentencije, Dobroga Čoveka Ivana Goluba, a ona je poznata, znam da sem jo i sam zdavna čul:
"Mene neje ni za jelo ni za pilo
nego mi je za tvoju lepureč."
Čovek je ono kaj pamti, kaj se je v njega vrezalo, čega se seča posle let i let, posle knig
i knig koje je prečital i pregruntal. Gda so se ove važne i lepe reči čez leta i nanose vučenja i študeranja došle do vremena gda je je zapisal i posložil naš autor, pokazalo se je
kaj je važno i kaj je njemu važno. Z toga zijađa
g
ej
da
ra
T
rejta spoznaja: se to važno, kaj denes zasigurno znam, zdavna
sem čul f svojem selu.
ce
ni
iv
pr
Ko
I van Golub slavi mudrost starinskoga načina života, tradicionalne vrednosti koje so
se neguvale i znale v negove familije i v negvomu zavičaju, domaje. Gda velim mudrost,
mogel bi reči i filozofijo (!) kajti znanje o čoveku i svetu je filozofija, makar so samo
nekoji zapamčeni kakti filozofi. Puno ji je koji so mudrost i blaga iskali daleko, kak Coelhov pastir v "Alkemičaru", a se je bilo oko nji i v njaj; dete Ivica i poet Ivan Golubov
so to mudrost znali i našli oko sebe i v sebe. Poet je svojo knigo završil z rečmi
"F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil.
Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.",
a sam je f tekstu "Darovana slika" to , med ostalem , objasnil ovak: "Svaki je iz zemlje na
kojoj je rođen. Rodna zemlja je sastavnica čovjekova bića. Rodno mjesto nije samo prostor na kojem
je nastao, odnosno na kojem se pojavio čovjek, već iz kojeg je sazdan.(…) Svako rodno mjesto je sveto
mjesto. Tu, naime, Bog stvara čovjeka svojom slikom." Ak bi smel, ja bi to pretumačil jošče z
reči kotere bi del f prvo lice, kakti Ivan Golub: "I ja sem od te zemle, i ja sem del toga
sela jer sem od nega dobil svojega oblika, svojo narav i svoje znanje o svetu – malomu
svetu zavičaja, ali i velikomu svetu f kojemu je se samo vekše, a zaprav isto!" Tak se jena
mala kniga pokažuje kakti zaprav velika: čez sakidašnico i dogodke, čez navade i naravi,
čez reči: razgovore i mudre reči mudri ljudev, humor i špotnico, čez reči leteče, lepe i
okreljujoče, kajkavski verzotočec, podravski poet Ivan Golub pokazal je da je zavičaj
detinstvo duva i duše!
346
Podravski zbornik 2008.
Dubravko BILIĆ
Gradska knjižnica i čitaonica "Mladen Kerstner", Ludbreg
DJELO MLADENA KERSTNERA
M
1. UVOD
uz
Donedavno se postavljalo pitanje: "Je li Mladen Kerstner književnik ili nije?" Koliko
god se to pitanje danas može učiniti smiješnim, toliko je bilo na mjestu desetljeće unazad. Naime, Mladen Kerstner, autor scenarija popularnih televizijskih serijala Mejaša,
Gruntovčana i Dirigenata i mužikaša, autor četiriju kazališnih komada te tridesetak radiokomedija, do godine 1999. nije bio uvršten ni u jednu povijest hrvatske književnosti
ili kakav leksikon hrvatskih pisaca. O njemu se malo znalo, a još manje pisalo iako
su televizijske serije postigle veliku gledanost (Mejaši su jedna od prvih uspjelih serija
Hrvatske televizije, uz Naše malo misto scenarista Miljenka Smoje i Kamo idu divlje svinje
scenarista Ive Štivičića), a kazališni komadi doživjeli preko tri stotine izvedbi u Zagrebu
te na brojnim gostovanjima po Hrvatskoj i Sloveniji.
Na pitanje zašto je tomu bilo tako, precizno je odgovorio Dubravko Bilić u dvjema
knjigama posvećenim biografiji i djelu toga ludbreškoga književnika.1
Jedan od glavnih problema kod proučavanja Kerstnerova rada bio je nedostatak
literature, tj. nedostupnost Kerstnerova opusa. Kako Bilić navodi, u knjižničnim katalozima teško se mogla pronaći ijedna natuknica s njegovim imenom, što znači da su se
tekstovi tražili po uredništvima Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije, po novinama ili
časopisima, kazalištima te u obiteljskom vlasništvu.
Drugi problem koji se javlja kod deklariranja Kerstnera kao književnika poetička je
neodređenost koju imaju televizijski i filmski scenarij te radiodrama. Kod tih književnih
tvorevina upitno je autorstvo. Slučaj radiodrame bitno je jednostavniji jer je manje-više
usuglašeno mišljenje da autorstvo pripada piscu dok se kod televizijske drame i filma
veći postotak autorstva pridaje redatelju – u Kerstnerovu najuspješnijem televizijskom
dramskom serijalu Gruntovčanima – redatelju Kreši Goliku. Ipak, neki su proučavatelji
uvidjeli i vrijednost teksta: "Tri u KAJ-u objavljene komedije Mladena Kerstnera iz
serije Mejaši pokazuju da vrijednost izvornika znatno nadmašuje njihovu televizijsku
interpretaciju" jer je "mogućnost višekratnog čitanja tekstova otkrila vrijedne fragmente
koji su izmakli pažnji u brzom tempu televizijske adaptacije."2
Treći je problem pripadnost Kerstnerova rada dijalektalnoj književnosti, a dijalektu
je bliža govorena nego pisana riječ te ga zbog toga na radiju, televiziji i filmu ima više
nego u tiskanim tekstovima.3 Uz to postoje i ozbiljni prigovori koje književni kritičari
upućuju književnim djelima pisanim dijalektom, kao npr. da takva djela djeluju na nas
više šarmom i egzotikom nama nepoznatih ili slabo poznatih riječi, nego otkrivanjem
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
347
uz
M
univerzuma humanih i estetskih vrijednosti, što predstavlja glavni zadatak umjetnosti,4
što može, ali dakako i ne mora biti slučaj. A i prikazivanje seoske sredine Gornje Podravine, tj. zatvorenost u krugu ruralnoga, također je mogla utjecati na Kerstnerovu
marginalizaciju u hrvatskoj književnosti. No kako bilo, problemi su uglavnom riješeni – dio Kerstnerovih književnih ostvaraja pronađen je i objavljen5, a nakon godine 1998. (kada je u Ludbregu održan znanstveni skup o Mladenu Kerstneru) on je uvršten u Leksikon hrvatskih pisaca u izdanju Školske
knjige iz Zagreba, a u Zborniku radova o Mladenu Kerstneru6 njegovo je djelo promatrano
i analizirano iz raznih aspekata od strane renomiranih stručnjaka.
2. MLADEN KERSTNER
g
ej
da
ra
Rodio se 8. srpnja 1928. godine u Ludbregu, gdje je ujedno završio pučku školu.
Nižu je gimnaziju pohađao u Zagrebu kao i Trgovačku akademiju koju nije uspio završiti. Naime, kako je bio više sklon umjetnosti nego knjigovodstvu već sa 18 godina
odlazi u Zemaljsku glumačku školu u Zagrebu (direktor Drago Ivanišević) gdje je otprve primljen i koju pohađa godinu dana. Razlog napuštanja škole nije poznat, ali se
pretpostavlja da mu je uvelike smetala trema, a kako su mu mnogi govorili da ima veći
redateljski od glumačkoga talenta, on odlazi u susjednu Sloveniju na Akademiju za
igralsku umetnost u klasi profesora Branka Gavelle gdje vjerojatno želi taj talent i razviti. No i u Ljubljani ostaje samo godinu dana, ali godinu koja ga je ohrabrila da se zaputi
u profesionalni glumački život pa ga već 1948. pronalazimo kako glumi u varaždinskom
Hrvatskom narodnom kazalištu u četiri komada.
Pedesete godine prošloga stoljeća zapravo znače početak Kerstnerova bavljenja glumom i redateljskim poslom. 1954. godine u Ludbregu preuzima na sebe amatersku
kazališnu sekciju koja je postizala zapažene rezultate. Uspješna izvedba drame Slavka
Kolara Sedmorica u podrumu odvela ih je na gostovanje u Liku gdje su odlično primljeni.
1957. godine osvajaju prvu nagradu na Smotri amaterskih kazališnih družina održanoj
na Hvaru. 1958. godine uprizorena je popularna drama Milana Ogrizovića Hasanaginica
u kojoj je sudjelovalo preko 40 glumaca amatera što je svakako velik broj za mjesto
koje ukupno ima 3000 stanovnika. Ta je predstava ujedno bila i posljednja predstava
Ludbreškoga amaterskog kazališta. Repertoar od šest komedija i šest drama, pripremanje izvedbi polako i savjesno te odlična gledanost od strane slabo obrazovane publike,
pokazuje kako je Kerstner u maloj "Mrduši Donjoj" uspio u književnom djelu sačuvati
umjetničku vrijednost. Nakon odlaska iz Ludbrega, nekoliko godina "luta" Hrvatskom – boravi u Slavonskoj Požegi (u čijem je kazalištu također ostavio traga) dok se konačno ne preseljava
u Zagreb 1967. godine. Već po odlasku iz Požege prestaje se baviti redateljskim kazališnim radom, a kasnije u Zagrebu postaje profesionalnim književnikom. Kazalištu se
ce
ni
iv
pr
Ko
348
Podravski zbornik 2008.
M
vraća krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, ali ovaj put kao
autor kazališnih komedija koje postižu brojna izvođenja.
To je vrijeme koje Mladen Kerstner posvećuje ujedno i svojim radiokomedijama i
televizijskim serijalima. Pored kazališta, Kerstner se bavio i bibliotekarstvom, ugostiteljstvom, novinarstvom
i humorom – uređivao je satirički list Kerempuh, neko je vrijeme bio predsjednikom
Društva hrvatskih humorista, a godine 1975. postaje članom Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu, 9. rujna 1991. godine.
uz
3. KERSTNEROV OPUS
da
ra
g
ej
Zanimljivo je kako je Kerstner za plodnoga stvaralačkog života objavio samo tri
knjige: roman Kabana br. 23 u ediciji Mali romani Novinskog izdavačkog poduzeća
Privreda u Zagrebu 1962., zbirku humorističnih proza Gruntovčani, Grafičar, Ludbreg, 1975. te knjigu za mlade Djetinjstvo u Gruntovcu, Školska knjiga, Zagreb, 1986.
godine.
Kriminalistički roman Kabana br. 23 ujedno je i njegov književni prvijenac pisan književnim jezikom. Radnja romana smještena je u Austriju vjerojatno zbog
zapostavljenosti toga žanra u našoj književnosti toga doba, što je opet posljedica
odnosa vladajućeg režima prema slobodi književne produkcije. Usprkos gubljenja
autentičnosti zbog stranog okružja, ovim se djelom, kako navodi Bilić7, Kerstner
već pokazao kao nadaren pripovjedač.
Velik dio njegova opusa čine radiodrame. Iako se oko toga koliko je to književni
žanr ne slažu ni najugledniji stručnjaci, ovdje se iznosi mišljenje kako se radi o literarnim tekstovima. Mladen Kerstner javlja se svojim radiodramama na Dramskom
programu Radio Zagreba, danas Hrvatskoga radija, u periodu od 1969. do 1991. godine. Budući da taj period nije obrađen u studijama, o piscima radiodrama i o samim
dramama ne zna se mnogo. Proučavatelji pretpostavljaju da ih je Kerstner napisao
tridesetak no sačuvano ih je samo desetak.8 Žanrovska odrednica njegovih radiodrama je britka i oštra satira – izruguje i kritizira socijalističko društvo, njegove negativnosti i neuspjehe kroz imaginarna podravska sela, Gruntovec ili Trnovec. Teme koje
preokupiraju Kerstnera su: mjesto pojedinca u društvu, neostvariva ljubav, odnos
poštenja s jedne strane i političke prilagodljivosti s druge strane, pojedinac u sukobu
s običajima i sredinom.9 Pored izvornih tekstova radiokomedija postoje i one koje
su zapravo razrada pojedinih motiva iz njegovih popularnih serijala (kao Pogan, Ovce
idu, Mužikaši).
Kerstnerov opus čine i četiri kazališne komedije: Weekend v Gruntovcu, Krstitke, V
Gruntovcu i devize klize i Gruntovec je moj dom.
Najbolja je od njih Weekend v Gruntovcu iz 1978., s podnaslovom Žuhka komedija v dva
dela, igrana četiri sezone u zagrebačkome kazalištu Komedija (58 puta). Komediju je
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
349
uz
M
režirao Krešo Golik, redatelj koji je sjajno režirao i serijal Gruntovčane 1975. godine,
a glumili su uglavnom glumci koji su tumačili likove u serijalu Guntovčani (Dudek
– Martin Sagner, Regica – Smiljka Bencet, Presvetli – Mladen Šerment, Cinober –
Zvonimir Ferenčić). Usprkos tomu, ta je komedija originalno kazališno ostvarenje, a
ne razrada jedne od epizoda iz televizijskoga serijala. Govori o sukobu sela i grada,
tj. o težini preživljavanja na selu te o mogućnosti odlaska u grad, a "doma" navraćati
samo vikendom. Regici je dosta mučnoga života i navija za grad, dok Dudeku nema
mrskije pomisli od te da napusti svoj grunt koji je generacijama pripadao njegovim
starima. On je slika podravskoga čovjeka koji ljubi svoj rodni kraj više od blagostanja koje može pružiti grad. Osim prikaza toga dobrog podravskog čovjeka, ova
je komedija i oštra kritika onih drugih Podravaca, a i ne samo njih, koji sve mjere
novcem zaboravljajući na osnovne vrline koje bi svaki čovjek trebao u sebi izgraditi.
Svakako je prava šteta što je ta komedija do nedavno bila zanemarena i potisnuta s
hrvatske književne scene.
Središnje mjesto Kerstnerova književnog opusa čine scenariji za televizijske serijale Mejaši iz 1970., Gruntovčani iz 1975. i Dirigenti i mužikaši iz 1989. godine.
Serijal Mejaši samostalno uspješan i popularan, poslužio je i kao uvod i tematski
okvir Kerstnerovom vrhunskom televizijskom ostvarenju Gruntovčanima.
da
ra
g
ej
4. GRUNTOVČANI
ce
ni
iv
pr
Ko
Gruntovčani, serijal od 10 epizoda, počeli su se prikazivati 5 godina nakon Mejaša. U
oba slučaja Kerstner je prihvatio ponudu Paje Kanižaja da za Televiziju Zagreb napiše
scenarij za televizijsku seriju.
Gruntovčani su vrhunac Kerstnerova djelovanja, a Gruntovec je središnja točka njegova komičkoga svijeta.
Imaginarni Gruntovec u stvari je veoma realističan. Tu se radi o prikazu podravskih
seljaka koji su svakakvi: dobri, loši, naivni, pohlepni, vrijedni, lijeni, neznalice, spletkaroši, političari, fiškali – što je vjerojatno slučaj i u svakom hrvatskom ruralnom naselju
pa Gruntovec djeluje toliko stvarno da bi nas to moglo zavarati i navesti da ga potražimo na karti.
Bilić je zaključio kako cjelokupni komički gruntovečki svijet leži na četiri lika.10 Imbra
Grabarić Presvetli i Franc Ožbolt – tetec ili Cinober, dva su oprečna, ali istovremeno
i slična lika kojima vlada automatizirana krutost duše te pohlepa i glad za materijalnim
dobrima. Presvetli je dobrostojeći seljak, promućuran i sklon svim načinima bogaćenja
što je u neskladu s nadimkom koji je dobio zbog pobožnosti. Pravo lice Presvetli je
pokazao u epizodi Babica su kanili hmreti kad odjednom naglašava svoju rodbinsku vezu
s babicom na samrti, koju je Dudek dohranio, kako bi naslijedio imanje. Bez obzira na
to što za ovaj lik možda postoji knjiški uzor (Pavel Futač iz pripovijetke Ženidba Imbre
350
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Futača Slavka Kolara), među njima postoje i stanovite razlike pa na Presvetlog treba
gledati kao na dovoljno originalan i plastičan Kerstnerov lik. Cinober, sličan Presvetlom, također je pohlepan lik, ali njegova pohlepa nije ničim
zamaskirana nego potpuno očita. To svi znaju i kao takvog ga prihvaćaju. Cinobera uz
pohlepu pokreće još jedan motiv, a to je zavist, poznati "sjevernohrvatski jal". Za stvaranje toga lika Kerstneru zasigurno nije bio potreban nikakav knjiški uzor jer je takvih
likova prepuna svaka sredina.
Ta dva slična lika Kerstner dovodi u konfliktne situacije baš zbog osobina koje su im
zajedničke i time pojačava efekt komičnoga. Mnoge su epizode u potpunosti građene
na temelju njihova sukoba, ali događalo se da su se zbog te iste pohlepe, zbog koje se
vječito svađaju, njih dvojica znali i udružiti (Babica su kanili hmreti). Treći, za Kerstnerov opus bitan, lik je Regice Katalenić – Dudekove supruge. Ona
predstavlja realnost, kao lik ne odstupa ni u komično ni u tragično. Nasuprot nje se
gradi komičnost ostalih likova. Ona je poštena, strpljiva i skromna, ne nanosi nepravdu
drugima, ali ne dozvoljava ni da drugi nanesu nepravdu njoj te je spremna svoje braniti
do kraja. Lik Regice znatno je evoluirao od Mejaša do Gruntovčana.
Andrija Katalenić – Draš ili Dudek, rastresen lik, točka je u kojoj nastaje "žuhkost",
tj. trpkost komedije. On je centralni lik Kerstnerova opusa, lik po kojemu je postao
poznat i lik koji je zaživio izvan književnosti preselivši se u usmenu predaju. Dudek je
smušen, pošten i iskren podravski seljak koji se uvijek prilagođava nekoj krivoj situaciji
i time izaziva smijeh. Stječe se dojam da je Dudek zapravo tragični lik – njemu se smijemo, ali s njim i suosjećamo. "Dudek je oličenje poštenja koje ustrajno i uz velike žrtve
provodi kao temeljni princip svoga bića."11 Njemu se smiju, ismijavaju ga nemajući za
nj razumijevanja, dok je on uvijek prepun osjećaja sućuti i razumijevanja za tuđe probleme. Dudekovo povjerenje u svakoj situaciji iskorištava tetec Cinober koji ga mnogo
puta zakida za zasluženi novac. Lik Dudeka uvelike određuje i ljubav prema zemlji, tj.
vezanost za zemlju koju nikako ne bi želio napustiti. On sam po sebi nije komičan lik
nego ga u komične situacije dovode Cinober i Presvetli koji iskorištavaju sve njegove
osobine upravo protiv njega. Dudeku i njegovoj naivnosti u prvi se mah smijemo, ali
netom poslije u ustima nam ostaje gorak okus. Za Gruntovčane on je tutlek koji nikada
ništa neće postići u životu i logično je smijati se njegovoj nesposobnosti, a Dudeku i
njemu sličnima preostaje samo upitati se zašto je tomu tako: "Ni meni za bogactvo! Ja
sem i zničim zadovolen. Al se itak pitam zakaj je temu tak?!"12
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
5. KREŠO GOLIK
Kako je u ovomu radu dosta riječi posvećeno Gruntovčanima, televizijskoj seriji,
bilo bi nepošteno izostaviti redatelja Krešu Golika (1922. - 1996.) porijeklom iz Fužina.
Podravski zbornik 2008.
351
uz
M
On je za sobom ostavio bogat, raznovrstan opus filmskih umjetnina, a dogodila mu
se slična stvar kao i Kerstneru – marginalizacija. To se stanje, na sreću, mijenja 1997.
(godinu dana nakon smrti) kada njegov učenik Petar Krelja izdaje monografiju pod nazivom Golik,13 u kojoj cjelovito prikazuje njegov stvaralački rad i prati ga fotografijama
kultnih scena iz filmova i serija koje je režirao.
Golik je redatelj koji je obilježio dva desetljeća hrvatske kinematografije (šezdesete i
sedamdesete godine), a njegovi najnadahnutiji filmovi su: Od 3 do 22, Imam dvije mame i
dva tate, Tko pjeva zlo ne misli i serijal Gruntovčani.14
Kako je već spomenuto, Golik je plodno udružio kreativne snage s Mladenom Kerstnerom kod snimanja Gruntovčana, serije koju je u vrijeme njezina premijernog prikazivanja gledalo devet desetina građana Hrvatske15 (treba napomenuti da je scenarij pisan
jednim kajkavskim idiomom, a kajkavskih govornika u Hrvatskoj nije ni blizu devet
desetina). Iz same serije, a i raznih intervjua, vidljivo je da je razumio Kerstnerove ideje,
poetičke ciljeve i poantu teksta.
Npr. o Dudeku: "U drugom dijelu serije sve smo više uviđali da nije posrijedi imbecilnost, već skromnost, povućenost, riječ je o čovjeku koji 'grunta' na drugačiji način
nego drugi, koji se ne 'napinje' da nešto dograbi, zaradi, kupi, već ide mnogo dalje od
svojih suseljana."16
O biti serije: "Tu je i jedna od poanti naše serije. Vrijeme ne pogoduje tankoćutnim
osobama, neprodornim, neagresivnima.", "oni koji u svoj pristup stvarima uključuju i
obzire, paze da nekoga ne povrijede, da ih netko ne bi krivo shvatio, ti neće daleko."17
ili "Uspjeh Gruntovčana pripisujem etičkoj podlozi serije…"18.
Zanimljivo je kako dvojica umjetnika slično doživljavaju važnost likova u seriji. Mladen Kerstner: "Nisam zapravo htio imati glavne junake“, "Htio sam u prvi plan dati te
odnose. Neka se na početku zna tko je dobar, a tko zao. Priča neka ostane sporedna, jer
riječ je o načinu borbe, o karakterima, o ljudima unutar priče … Kako se jedan čovjek
uvijek nanovo bori i želi pobijediti svojim poštenjem”.19 Krešo Golik: "Ono što gledatelje drži sedam dana u napetosti su likovi, a ne fabula; ona je u drugom planu”; "U
odnosu na literarnu tradiciju, tako markantno napisanih likova zaista je teško naći, serija
svoj uspjeh zahvaljuje prvenstveno njima."20
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
6. KRITIKE
ce
Već na početku ovoga rada spomenut je problem autorstva koji se javlja u slu
čajevima scenarist – redatelj. Ponekad se čini da se svim snagama treba zalagati za
jednu ili drugu stranu jer je ona svakako vrednija (kritičari to rado čine), ali tada
objektivnost ostaje po strani. Komu dati prvenstvo, teško je pitanje. Možda stvar
treba sagledati iz druge perspektive, perspektive Gruntovčana kao umjetničkoga djela
koje zasigurno ne bi postojalo, ili bi bilo znatno drugačije, da scenarij nije napisao
352
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Kerstner ili ga režirao Golik. Za uspjeh su, svakako, zaslužna obojica.
Kako bi priča bila potpuna, uz njih treba spomenuti i iznimne glumce od kojih se
većina proslavila tim ulogama i kojima su te uloge bile magistralna ostvarenja. Publika
je često poistovjećivala glumce s likovima, ali i obratno – likove s glumcima.
Zanimljiva je reakcija Živorada Tomića na Zvonimira Ferenčića u ulozi Cinobera:
"Ferenčić, međutim, bio je za mene pravo otkriće. Tetecova gestapovska figura u crnom
kožnom ogrtaču s hitlerovskim brčićima, nadvita nad snuždenog Dudeka – to treba
vidjeti!"21
Hrvoje Turković primijetio je da tri kreativna čvora te serije čine: Sagnerov Dudek,
Kerstnerov scenarij i Golikova režija,22 a to je vjerojatno najbolja i najpoštenija pozitivna kritika. U takvomu mišljenju, na svu sreću, Turković nije bio ni ostao osamljen. Iste
godine (1975.) slično piše i Igor Mandić: "Ako je Marilyn Monroe bila i ostala prototip
holivudskog star-sistema, koji je s njom i umro, onda je Kerstnerov, Golikov i Sagnerov
Dudek možda naša prva i prava antizvijezda!"23
Kritika je bilo raznih – pozitivnih i negativnih – u korist redatelja ili scenarista što
nije utjecalo na njihovo prijateljstvo i suradnju. Skromni, kakvi su bili, njih se dvojica
nisu nikada natjecali za prestiž u bilo kojemu smislu nego naprotiv, jedan su drugoga
poštovali i putem medija samo hvalili, dok ih je u priču o postotcima zasluge uvukla
književna kritika. da
ra
g
ej
KERSTNEROVA KAJKAVŠTINA
iv
pr
Ko
1. KERSTNEROV JEZIK I LUDBREŠKI GOVOR
ce
ni
Kako je Kerstnerov opus bio dugo bez književne analize, logično je da je izostala
i analiza jezika njegovih djela. O tomu su prvi (i jedini) dosad govorili Mijo Lončarić i Stjepko Težak uoči znanstvenoga skupa održanoga u čast Mladenu Kerstneru
1998. godine.24 Lončarić u radu "Kerstnerov jezik i ludbreški govor" donosi prikaz
govora triju sela iz okolice Ludbrega, a onda i kratak prikaz najvažnijih osobina
jezika Kerstnerovih tekstova na temelju analize prvih dviju epizoda rukopisa Gruntovec.25 Stjepko Težak u radu "Kajkavski dijalozi u Kerstnerovim djelima, njihova
autentičnost i dramaturška funkcija"26 piše o funkcioniranju kajkavskoga idioma u
filmu i napominje da se u tom mediju autori ne mogu striktno držati načela stroge
jezične vjerodostojnosti određena mjesta. U konkretnom primjeru "Gruntovčana"
to nije moguće iz prosta razloga – nepostojanja Gruntovca kao geografskoga pojma. Analiziravši jezik Golikove knjige snimanja (koja je nastala na temelju Kerstnerova scenarija, ali se od njega i razlikuje) i zvučne snimke, zaključio je da su dijalozi
u toj seriji autentični i prirodni unatoč određenim glumačkim govornim nedosljednostima i neujednačenostima.27 Podravski zbornik 2008.
353
uz
M
Ta dva rada upućuju na osnovne probleme koji se javljaju kod proučavanja Kerstnerove kajkavštine. To je kajkavski idiom sa štokavskim elementima ubačenim u stilske
svrhe. Prave analize baš ludbreškoga govora nema. Svakako bi bilo bolje jezik Kerstnerova djela usporediti s ludbreškim govorom, a ne s govorima okolnih sela koji se od njega u mnogomu razlikuju jer on nije organski idiom nego spoj kajkavskoga književnog
jezika i organskih seoskih kajkavskih govora ludbreškoga kraja28, ali i širega kajkavskoga
teritorija29.
Postoji i problem utjecaja lektora i režisera na scenarij pa bi vjerojatno bilo bolje
proučiti izvorne, objavljene tekstove kazališnih komedija nego scenarije televizijskih
drama.
Sljedeći je problem taj što se ovdje radi o jeziku kao građi književnoga djela, a ne
snimci razgovora dijalektologa i izvornoga govornika, tj. kako sam autor piše: "Kada
piše u dijalektu, pisac scenarija ne smije zanemariti televizijsko gledalište. Od varijanata
što mu stoje na raspolaganju dužan je izabrati najrazumljiviju. To je dug mediju."30
Kerstner koji se školovao i živio u Zagrebu zapisivao je starije i rijetko korištene riječi
radnika i seljaka iz okolnih ludbreških sela, a kod snimanja Mejaša sam je izgovarao svaku riječ i čim bi koja zapinjala pronalazio je drugu tečniju,31 a to bi moglo značiti da je
ipak njegov govor organski idiom.
U ovomu će radu analizi biti podvrgnut tekst scenske komedije "Weekend v Gruntovcu". Radi se o stotinjak stranica dijaloga likova iz "gruntovečkog" dijapazona među
kojima su većina seljaci kajkavci iz Gruntovca, ali ima i govornika književnoga jezika
(ovisno o zanimanju i funkciji, štokavski govore inženjeri geodeti, a štokavski se trude
govoriti predsjednici Mjesne zajednice i drugi seljaci na sastancima ili dijalogizirajući s
nekim organima vlasti). Drugim riječima, Kerstner se služi finim jezičnim nijansama
kako bi okarakterizirao svoje likove.
Ludbreški je govor jedan od kajkavskih govora unutar križevačko-podravskoga dijalekta (prema Ivšićevoj i Brozovićevoj podjeli kajkavskoga narječja),32 tj. jedan od govora unutar varaždinsko-ludbreškoga dijalekta (prema Lončarićevoj podjeli),33 ali kao što
je rečeno, unutar književnoga djela postoje razna odstupanja od toga govora u svrhu što
većega razumijevanja od strane publike i u stilske svrhe. da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
2. GRAFIJA I ORTOGRAFIJA
ce
Na samome početku analize uočljivo je kako Kerstner ne bilježi naglaske ni posebne
izgovore pojedinih kajkavskih sličnih fonema.
Tu se prije svega misli na dva glasa e-tipa (zatvoreno e nastalo od jata ili šwa i otvoreno e nastalo od e i prednjega nazala: čovek; denes; jeden; zauzel) i dva glasa o-tipa (zatvoreno
o od stražnjega nazala i samoglasnoga l i otvorenije o nastalo od staroga o i dugoga a:
točne oblake "oblaci koji nose tuču"; Bok) u samo jednom primjeru.
354
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Kerstner piše l na mjestu depalataliziranoga ļ (najozbilnije, proleče, pole, bole), a lj tamo
gdje je ostao palatalni glas (življenje, ljudi), a ista je situacija i s ń (spominali, nega "njega"
– zmenjkalo, zdavnja). Tu treba uzeti u obzir i očite tiskarske pogreške koje je moguće
prepoznati u slučaju različitoga pisanja dviju ili više istih riječi (mišlenje/mišljenju/mišlejne,
spominjati/pospominati "razgovarati", nega/njega itd.)
Obično je u starijoj kajkavskoj književnosti bila praksa pisati zvučne suglasnike i u
sredini i na kraju riječi iako je u izgovornoj realizaciji dolazilo do njihova obezvučenja.
Kod Kerstnera postoji kolebanje i u sredini i na kraju riječi što može biti pogreška ako
se radi o istoj riječi, ali i slika realnoga stanja ludbreškoga govora. Česta je nedosljednost u pisanju bezvučnih, tj. zvučnih šumnika na kraju riječi: nemam
rat, nek "nego", otkut, zapraf "uistinu, stvarno", kaj got, Bok – ali: pred, takov, prav, zabadav
"badava", pred, penez itd. U sredini riječi postoje kolebanja (vjerojatno autorska pogreška) u istom primjeru: otkut/odkut.
Do jednačenja dolazi kada je riječ o kajkavskom paru v – f < protetskog v- : fkaniti
"prevariti", ftiče "miješa se u tuđe stvari", fpučen, fpustili, ftrgel, ftihni, fčera "jučer", fpičiti,
fpučivamo, fkraj34 "ukraj", dok u istom paru unutar riječi nema jednačenja: vandravka,
Gruntovčani, lajavcov.
Inače jednačenja po zvučnosti ima znatno više od nejednačenja:
- u ostalim parovima i položajima u riječi: gdo, gdi, gda, zdencu, otpelat, otškrinulo, bokci, othitili, otpovedal, otrči "otrgnuti", opčuvaj, povečte "kažite", glečte "gledajte", lehko, lekše, opčuvaj;
- posebno kod prefiksa iz-: zgledi, zgubil, zdižete, zdurala, zbegli – splatiti, spila, splašil, sfalelo,
stovarival;
- ili nakon gubljenja šwa u prefiksu sә-: zbitu, zgrabiš.
Kod bilježenja kajkavskoga prijedloga z on ostaje nepromijenjen ispred zvučnoga
suglasnika, a dolazi u obliku s ispred bezvučnih suglasnika: z dve, z drugim, z dnevnim, z
direktori, z Dudekom, z Babicom – s pogačami, s Presvetlim, s Kataleničevog, s procedurom, s povjesti itd. On se također mijenja pod utjecajem palatala: žnjom, žnjim, žnjimi (i vjerojatno je
zbog toga pisan kao akcenatska sraslica što nije strano u staroj kajkavskoj književnosti,
ali bi svakako bilo bolje da se piše odvojeno), a inače ostaje nepromijenjen: z nami, z
jene.
U tekstu ima i nekoliko primjera fonološkoga pisanja: prectavnik, srectva, gracki, prectavlam, delegackoj, nejdemo, ali ne dosljedno: rukovodstvo.
Mnoštvo je akcenatskih sraslica: kaje "kaj je", vredu, zbogradi, kajpak, kajti, zanaveke
"zauvijek", morebit, pokaj "po što", zabadava, popriliki, vukaj "u što", znami, žnjimi, vutom,
zato "za to" itd.
U
Kerstnerovu tekstu izjednačeni su ć i č u tipičnom kajkavskom srednjem č gotovo
redovito uključujući i prezimena likova. U par se slučaja pojavljuje ć: noć, Grabarić, pomoć
što je zasigurno korektorska pogreška kod likova kajkavaca dok u štokavskim replikama
ima neujednačenosti (npr. delegat Videk govori: imat će, općenito, drug Katalenić, ali u istoj
replici i: preokrečemo, drug Katalenič).35
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
355
U već spomenutu radu Težak je obilježio naglaske i zatvorene vokale u prijepisu
tonske snimke36 serijala Gruntovčana. Otkrio je nedosljednosti u izgovoru pojedinih glasova (zatvorenih i otvorenih samoglasnika, neujednačenih slivenika, itd.), ali takva nam
analiza govori više o jeziku glumaca nego o jeziku autora scenarija. 3. FONOLOGIJA
M
3.1. VOKALIZAM
uz
Kao što je spomenuto, kod Kerstnera postoji pet grafema za vokale (a, e, i, o, u) i samoglasno e.
Vokal e obilježava e nastalo od jata, vjerojatno u izgovoru zatvorenije. Radi se o jatu
u korijenu riječi: Presvetli, Besni, Belovar; mesto, nesmem, naveke, sredu, obedu, lepu, cenu, veruj,
vredi, deca, rešiti, deti, svet, letima, čovek, menjati, obavestiti, sme "smije", pesek "pijesak", smešno,
cep "cijep", štel "htio", videti, nedopovedana, reč, popevalo, itd., te o jatu u prefiksu pre-: prekinuti, predlažeš, predlogom, prekrižile, predvidili, prestari, prestani, prebračati, prekesno, predremlem,
sprevrnula.
U istim se kategorijama jat reflektirao i ikavski: ni, dotiral, stirati, tiraš, buš lila, predvidili,
gori, kim; pri meni.
Zanimljivo je štokavsko dijalogiziranje u drami gdje Gruntovčani griješe trudeći se
govoriti "književno" pa govore: s povjesti ili u istoj rečenici koriste različit refleks koji je
opet drugačiji u kojoj drugoj replici (npr. Matula: Otvaram sastanak Savjeta Mesne zajednice
Gruntovec; Mjesna, Mesna, ocjenom, cjelini, izmjena, uvjerenja; levo, let, lepim, cenkal, pretnje, celoga, veroval, merniki).
Zanimljivo je i kako su se neke posuđenice primale kao "jatske" riječi: študeranje,
zeintereserani, izdiskuteran, formulerati, konstateram, špancerati, reflektera, interesera, kapituleraju,
konzulterati37; kombajnerati, bezeceral, spakerem, planeral, fuzionerala, harangera, spikserali, paper
itd. U Matulinim često, a iznimno u replikama kojeg drugog lika, takve riječi dolaze
nepromijenjene: skoperirali, ekspropriralo, dramatizirati, luftiraš, delegirali, likvidiraj.
Situacija sa šwa također nije ujednačena, iako je u većini slučajeva šwa izjednačen s
jatom pa glasi e (spomenek, kesnimo, šeptal, menje, zapomogel, kupec, posel, došel, rekel, odehnem,
zdigel, trgovec, sejem, zebrali, nikel, odrekel itd.) također ima i dosta primjera gdje se reflektira
kao a (magla, maknemo, pakel) i u istim riječima što može biti normalno stanje ludbreškoga kajkavskog govora, a može opet biti stilsko sredstvo za distinkciju likova.
Primjeri različitog refleksa u istim riječima: počinek/počinak; tjeden, den, denes/dan,
danu; dober den/dobar večer, sem/sam, nisam, imeli/imal, sastanak/zestenek itd.
Prefiks raz- uvijek dolazi u tom obliku: razburjal, razvlekli, razvitkom, razmotrili, rasipleju,
raznesli, raspravimo.
Promjena ә > u u primjeru vun kajkavski je proces vun < vъnъ > *un s protezom v-.38
Stražnji nazal redovito daje u u korijenu riječi: sused, jemput, ruke, sudu, su, put, subotu, zube,
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
356
Podravski zbornik 2008.
uz
M
gubec - iznimno: točni < tuča, i u glagola II. vrste na -nǫti: navrnuti, prekinuti, skrenuti, pobrinuti, posluhnuti, pehnuti, naluknuti; copnul, skrenul, vrnul, ftihnul, blehnul, zlajnula, sprevrnula
itd.
Samoglasno e također se reflektira kao u: suze, punom, napuniti, duga, dugo, v duge "u
dugove", napuniti, kuneš itd.
Kerstnerov izričaj karakterizira i tipična kajkavska proteza v- ispred u-: vu, vutom,
vučiti, vučen, vure, vulicom, vudriti, vužgal, vuglu, vuho, vupal iako u štokavskim intermezzima
ima i primjera bez proteze: uske, uski, uklopili, u Zagrebu, u vezi, uže, u Srednjake.
Zanimljiva je imenica japa u značenju "otac" koja bi porijeklo mogla vući iz grčkog
Apis – sveti bik osobito štovan u Egiptu, simbol plodnosti (egip. Hapi, Hap)39 ali je
vjerojatnije da se radi o zajedničkoj, internacionalnoj riječi djetinjega govora (apa u mađarskom, appa u tamilskom jeziku, kao i atta u gotskom)40 s kajkavskim protetskim j-.
Kajkavski prefiks pre- pojavljuje se nešto češće od štokavskoga pro-: premišlava, prešel,
premisliti, predike, preti "proći" – produžil, prokleti, prodelala, prošla, prozivki itd.
U tekstu ima dosta:
gubljenja vokala u nenaglašenom položaju: al, kak, tak, prek, nek, ovak, nikak, sim,
tam, skup, nek "neka", nek "nego" itd.
iz- > z-/s-: zgledi, znovič, zgubil, zgubiti – spila, splati, stovarival itd. uz iznimno nepromijenjeno stanje u štokavskih govornika: iznaša, iznese, izgleda, izmislili;
otpadanja inicijalnoga o-/u-: stalo "ostalo", stati, glasiš; stani se iako postoje kolebanja:
odredil, ostali, odišel, opal, osebunjek itd.
čuvanja inicijalne kajkavske situacije u prilozima "kolik", "tolik": tuliki, tulika, tuliko,
kuliko itd. i glagolima IV. vrste: kupuvleš
kolebanja -o-/-e-, tj. palatalne i nepalatalne deklinacije u genitivu i dativu pokaznih zamjenica: temu, tega, takovega uz: tom, tomu, takovom
kontrakcija u niječnom futuru glagola "biti": nem, ne, nemo, nete, naj, najte i glagola
"ići": pe, pemo, pete
kontrakcija općenito: vidla, viš, zastavili, dalko
kajkavska promjena u zamjenicama i pridjevnim zamjenicama: kakovi, kakova, nikakovi; takov, takovega, takovu gdje još u staroslavenskom dolazi do prijevoja u sufiksu -ъv >
-ov
S amoglasno r redovito dolazi bez popratnih vokala: srce, srž, trstičar, četrtek itd.
Ne dolazi do vokalizacija -l > -o na kraju slogova i riječi: selski; odredil, otpelal, zel, prosil, rekel, složil, napravil, potpisal, splašil, dal, moral, dohranil, šopal, copnul, štel, glasal, počel itd. U jednom primjeru finalno -l otpada: bu ime.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
3.2. KONSONANTIZAM
Kod Kerstnera grafem č označava glas dobiven prvom palatalizacijom i jotovanjem
Podravski zbornik 2008.
357
uz
M
praslavenskih skupina t', st', sk', a č je dobiveno i gubljenjem distinkcije č – ć (osim onih
iznimnih primjera u štokavskih govornika i nekoliko pogrešaka)41: čoveku, noč, srečen,
običaj, trečega, hičenoga, odgovarajuče, sledeči, hičeš, prihvačen, proleče, nečeju, čutite, plače, obečamo,
poduzeča - vučiti, trstičar, moči, reči, onemočamo, otrči, zdiči, odreči, seče "siječe", kračim, zapečku
– čuče, čoravo, čkomel "šutio"42 - jošče, dvorišča, dopuščeno, frajščina, fpuščati, nišče "nitko", nešče
"netko", išče, ščava "štetina" i rijedak primjer bez jotacije: gradilišti (vjerojatno zato jer
se radi o riječi koja tek u novije doba ulazi u kajkavštinu) – opčim, komadiče (*obštъ,
*-ištъ)
Kod glagola "ići" jotacija izostaje: iti, oditi, ziti, raziti.
U sekundarnim skupinama refleksi su bez metateze: najti, snajti, dojti, do Rakitja, itd.
S lična je situacija i s grafemom đ koji obilježava refleks praslavenskog d': tuđe, leđa, sekundarne skupine: rođena, građanov, predviđeno, poslovođa, nađe, pogađati, primjere tipa: anđeli,
naruđbu, purđavcom, inđinjer. I u ovim su skupinama kolebanja uočljiva: med "među", zide,
prede, odide, dojdi, nejde, najde, dojdeju, dohajali, dohajate. U primjeru jođ "još" očito se radi o
pogrešci.
U nekim se oblicima i leksemima čuva kajkavski refleks palatalnoga r': razburjal
"uzrujao", odgovarjati, zagovarjati, a u nekima ne: večeru.
Rijedak je primjer čuvanja inicijalne skupine čr-: črno, većinom je ona promijenjena:
crtama, crvendače.
Lik vas većinom dolazi bez metateze i bez inicijalnoga v- : saka, saki, se "sve", sega,
sejeno, si "svi", sikak, sikaj, semu, itd., ali pronađen je i jedan primjer s metatezom u Matulinoj replici: svemu, dok inače Matula govori kao i ostala lica: se "sve".
Kao prijedlog-prefiks v se dosta čuva: v Gruntovcu, v glavi, vnuk, vništila, vlovil, vžila,
vništi, ali ima i dosta promjena v > f: fkaniti, ftiče, fpučen, fpustiti, fpičiti, ftrgel, ftigni, fčera, fpučivamo itd., nekoliko potvrda v > h: hmrl, hmreti, te nekoliko primjera gubljenja protetskoga
v- : zeti, zel, zeti, žganice, zmenjkalo, mam "umah" itd. i na granici sloga: zazeti "zauzeti".
Dosta je primjera ispadanja v iz suglasničkog skupa tvr: četrtek, trde, a v ne dolazi ni u
dočetnom položaju u riječi "protiv": proti te se mijenja u riječi "upravo": stopram.
Suglasnik h gubi se u inicijalnom položaju u glagola htjeti i hoditi: očeš, oče, očemo; odi, ote
"hodite", oj "hodi" - ali nije uvijek tako, iznimno dolazi i: hodi, hoditi.
H se gubi i u drugim inicijalnim ili dočetnim pozicijama: naši "naših", odma, siromak;
faliju "hvale", fala i mijenja u sredini riječi: žufkoga iako u istom primjeru na drugom
mjestu ostaje: Žuhka komedija.
Zanimljiv je prilog "lako" koji dolazi u oblicima: lehko, lefko, polefko, a u komparaciji:
lekše, ležeše, najležeše.
Ima i primjera gdje se h čuva: hranu, hranili, hitili, zrihtali, odehnem, pehnuti.
U Kerstnerovu tekstu ima tipičnih kajkavskih konsonantskih promjena:
• broj jedan dolazi s promjenom ili bez nje: jen, jena, jenu, sejenu, jemput – jeden, jednoga,
jednu, jednokratno
• česta su ispadanja d iz glasovnih skupova: gosponček, gospon, senite si, viš, polne, propane ili
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
358
Podravski zbornik 2008.
uz
M
tipična kajkavska promjena d > j u primjerima: nazaj, naprej/napre, takaj "također"
• imenica "kći" uvijek dolazi u obliku: čerkica
• prilog "poslije" dolazi u različitim oblicima: potli, potle, posle
• tipična je kajkavska promjena i u riječi "kruškovac": hruškovca mi natoči
• događaju se promjene ž > r u prezentu glagola "moći": nemrem, nemreš, moreš, more, ali
i drugdje: ve "sad", vre, pomore, morti "možda", nigdar "nikad" itd.
• promjena s > z ispred zvučnih suglasnika i samoglasnika: zutra, zestal "sastao", zeznali "saznali", zbitu, zgrabiš, zdobra, zbetežali i u primjerima: zotim, zotem, zotom, zočim
koji su nastali analogijom prema: s onim, s ovim, a i umetanjem vokala sprečava se
jednačenje
• zanimljivi su prilozi: komaj (tъkoma + -j < -i u značenju "jedva"), hajt (u značenju
"dosta", bez utvrđene etimologije, ali mogao bi se povezati s oblikom hajde "idi
naprijed") i tijam (tъ + ia u značenju "tja, ća, čak").
U množini muškog i ženskog roda većinom dolazi analoški velar: seljakima, sastankima, nastavniki, fabriki, mernikima itd.
Kao što je spomenuto, depalatalizacije ļ ima dosta: Matula, Vrtulek, nedelu, želen, kaplice, bolšu, bole, postavlati, zemle, dale, otpelamo, volu, spravla, najbol, zleplene, najozbilnije, pole, s
prijateli, proleče, žul, na žulu, najlepše, mišlenje, ponedelka, pleskati, pelamo, pluje itd., ali je ona
nedosljedna: življenje, zaključke, ljudi, uključiti, raspravljati, postavlja, nenajavljen itd. Rijedak
je primjer potpunoga gubljenja palatala: pišivog.
Znatno manje se depalatalizira ń: pospominati, nega – obično ostaje: konje, njegovim, pitanju, zmenjkalo, stanju, zadnje, spominjati, zdavnja, janjca, osebunjek, izgradnju, gnjete, iako ima
i par primjera sa slijedom j + n, tj. s anticipiranim palatalnim dijelom: strajnski, mišlejne.
Zanimljivo je kako se čuva trag palatalnosti u primjerima: grableju, rasipleju, dotikavleju,
pozivlete, rivlem, počivlem, kupuvleš, gible, popevle, omuhavleš, davlem itd.
U konsonantizmu je uočljiv i njemački izgovorni utjecaj kod preuzimanja riječi stranoga
podrijetla pa se tako kod Kerstnera govori: špecijalna, študerati, inštrukcije, inšpektori, špekulacije, inštaleraš itd.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
4. MORFOLOGIJA
ni
IMENICE
ce
M
uški rod
Imenice muškoga roda u genitivu jednine imaju nastavak -a: posla, kruha, dinara, nacrta,
ponedelka, podruma itd.
U dativu je uobičajen nastavak -u: čoravcu, stroju, sinu, trošku, gospončeku, purđavcu itd.,
osim kod nadimaka nastalih od pridjeva: Belom, Presvetlom i imenica muškoga roda aPodravski zbornik 2008.
359
uz
M
osnova: japi.
Akuzativ jednine imenica koje označuju što živo ima nastavak -a: magazinera, Draša,
druga, boga, Presvetloga, sina, odojka, a one koje označuju što neživo imaju također akuzativ
jednak genitivu: gemišteca, otrova, pristanka, hruškovca, ugovora, kapitala, vikenda, pelinkovca,
asfalta, potpisa itd., iako ima i mnogo primjera gdje je akuzativ tih imenica jednak nominativu: del, korak, počinek, spomenek, posel, svet, dinar, stav itd. Iznimka su imena muškog
roda a-osnova Matulu.
Vokativ jednine se gotovo potpuno izjednačio s nominativom: gazda, sused, Draš,
Francek, drug Grabarič, sinek, Isusek, balonja, a iznimni su primjeri s posebnim nastavkom:
Jure, o živote.
U lokativu jednine dolazi uobičajen nastavak -u: po danu, po sudu, v gradu, vu štacunu, vu
životu, pri šudru, na zavoju itd.
Instrumentalni nastavak u jednini uglavnom je -om, jednak i u palatalnih i u nepalatalnih osnova: s pinklecom, s Kombinatom, s purđavcom, z direktorom, z prijatelom, s prstom, ali
iznimno dolazi i -em kod palatalnih osnova: s pravcem, s purđavcem.
Nominativ množine uglavnom dolazi bez proširenja osnove u jednosložnih imenica: pupi, stroji, posli, gadi s tim da novije riječi mogu biti proširene: članovi, stavovi. Nastavak -i dolazi i kod muškog roda a-osnova: gazdi, vjerojatno analogijom prema ostalim
imenicama muškoga roda. Isto tako, uglavnom nema promjene kod imenica na -k, g, h:
pilaki, stručnjaki, nastavniki, merniki, a ona se obično provodi kod novijih riječi: poreznici.
U genitivu množine prevladava nastavak -i: kilometri, vrti, časi, Kataleniči, miljoni, penezi,
tutleki, metri iako u nekim riječima dolazi stari -ov bez obzira na palatalnost osnove: građanov, radnikov, lajavcov, komercijalistov, likerov, rodoljubov te iznimno nulti nastavak: penez ili
pod utjecajem (novo)štokavskoga nastavak -a: gemišta, birača.
U
dativu množine redovito dolazi nastavak -ima: seljakima, bogatunima, picekima, susedima, tutlekima, drugovima.
U akuzativu redovito dolazi nastavak -e: konje, ficleke, ugovore, kredite, bedake, račune,
otpore, šatofline itd. i kod kratkih oblika: troške, plane, stroje, posle, glase itd. Iznimno dolazi
arhaičan nastavak -i: svoje posli "svoje poslove", a u slučaju imenice koja označava par
dolazi nastavak -a: dva janjca.
U lokativu množine dolazi nastavak -ima: na sastankima ili -i: o penezi.
U instrumentalu množine redovito dolazi nastavak -i: s kamioni, s prijateli, s teliči, z
direktori, z anđeli, z životi, med rati itd.
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
ce
Ženski rod
U genitivu jednine prevladava nastavak -e u a-osnova: žganice, litre, prevarancije, pijače,
hiže, ceste, banke, postele itd., a -i u imenica i-osnova: stvari, koristi.
Dativ i lokativ u jednini redovito imaju nastavak -i: sirotinji, po evidenciji, na ponudi, vu
trgovini, v glavi, vu prodavaoni, po strani, pri kaplici, vu jami, po zemli.
U akuzativu jednine imenica a-osnova redovito dolazi nastavak -u: nedelu, robu, stani360
Podravski zbornik 2008.
uz
M
cu, flašičku, žilicu, večeru, farmicu, kupicu, dangubu, ponudu, te iznimno nulti nastavak: na svoju
stran, a kod imenica i-osnova redovit je nulti nastavak: starost, aljkavost, dobrobit.
Vokativ jednine često je jednak nominativu: čerkica, Rega, babica, Kata, Mica, rodbina,
družina, ali nije uvijek tako: čerkice, o Marijo, gospo blažena.
U instrumentalu jednine redovito dolazi nastavak -om: nad glavom, botom, dripom, sa
stihijom, z vulicom, z birtijom, prilikom, eksproprijacijom itd.
U genitivu množine najčešći je nastavak -i: nadnici, hiljadi, školi, bedastoči, a dosta su
zastupljeni -a: briga, cesta, leđa i nulti nastavak: hiž, vur, parcel.
U dativu množine nastavci su -ami: kelnerkami i -ama: potrebama.
U akuzativu množine imenica a-osnova nastavak je -e: suze, nadnice, prilike, cicke, meštrije, informacije, a u imenica i-osnova nastavak je -i: reči, pripovesti, noči.
U lokativu množine nastavci mogu biti -aj: v rukaj i -ami: na nogami.
Instrumental jednine najčešće ima nastavak -ami: s pogačami, s cestami, špekulacijami, ali
i -ama pod utjecajem štokavskog: s radionama, šupama, štalama, osobama, a kod i-osnova
nastavak je -i: z drugami reči, s kakovi god pripovesti.
g
ej
da
ra
Srednji rod
U srednjem je rodu nominativ jednak akuzativu i vokativu i u jednini i u množini:
selo, mesto, pole, vino, vuho, študeranje, premišlavanje, znanje; deca, srectva, krilca, lete (imenica leto
zadržala je nastavak -e u množini prema jatu za nastavak N, A, V duala starih nepalatalnih osnova).
U genitivu jednine redovit je nastavak -a: polneva, dvorišča, sela, mesta, čekanja, gmanja
itd.
U lokativu jednine prevladava nastavak -u: vu stanju, na mestu, vu pitanju, vu dvorišču, a
iznimno dolazi i stariji -i: na mesti, na gmanji.
U genitivu množine redovit je nastavak -i: gradilišti, mesti, jezeri, a iznimno dolazi nulti
nastavak: let.
U lokativu i instrumentalu množine redovito dolazi nastavak -ima: vu letima; z letima.
iv
pr
Ko
PRIDJEVI
ce
ni
U nominativu jednine muškog roda znatno češće dolazi određeni od neodređena
vida pridjeva: mladi gosponček, uski krug, prokleti balonja, čisti cep, pošteni čovek, školani/školovani čovek, obični birtaš, obični lajavec itd. iako ima i dosta primjera neodređena vida: dober,
svestan, nenajavljen, familjaren, siguran itd.
U genitivu jednine muškog i srednjeg roda pridjeva prevladava nastavak -og/-oga:
urbanističkog, betonskog, Vugrinčevog, samoga, celoga, podojenog, Aninog, socijalnog, prokletoga,
centralnog, a kod palatalnih osnova i pridjeva na -r nastavak je -ega: širega, starega, višega, ali
i: novega. Rijetki su primjeri neodređena vida: od rana jutra, čista mira.
Podravski zbornik 2008.
361
uz
M
U dativu i lokativu jednine redovit je nastavak -om kod nepalatalnih osnova: opčinskom, celom, mladom, vu punom, u srednjoročnom, opčinskom, dnevnom, na radnom, a nastavak -em
kod palatalnih osnova: vu gornjem, v najtežešem, vu Malem.
U akuzativu jednine muškog roda nastavci su izjednačeni ili s genitivom: protupropisnoga, pišivog, celoga, dobrega, treznoga, konkretnoga, žufkog; celega ili s nominativom: tovarni,
jasni, perspektivni, gospocki, zadnji itd., a u srednjem rodu s nominativom: velko mesto, staro
gmanje, najlepše mišljenje itd.
U instrumentalu jednine prevladava nastavak -im: z dnevnim, s opčim, z najbolšim, dragim
itd.
U genitivu množine muškog i srednjeg roda uobičajen je nastavak -ih: postarejših građanov, širih razmjera, radnih mesti, zadnjih let itd.
U ženskom rodu kolebaju se nastavci u dativu i lokativu jednine – većinom dolazi -i
kod opisnih pridjeva: današnji, stari, novi, a -oj kod posvojnih pridjeva: srednjačkoj, Kataleničevoj (uz Kataleničevi), dravskoj (uz Dravski meki).
U genitivu množine ženskog roda uobičajen je nastavak -ih: agrarskih, novih, vekših.
U
lokativu množine pod utjecajem štokavskog dolazi nastavak -im: u kračim crtama,
na korjenitim promjenama.
U instrumentalu množine ženskog roda nastavak može biti -ami: z drugami reči i -im:
z lepim osobama.
U komparaciji pridjeva česta je tvorba komparativa nastavkom -ši: lekše, vekši, mlajši, menjša, postarejših, bolšu, falešu, ali nije uvijek tako – u štokavskim dijalozima dolazi:
kračim, širih, širega. Superlativ je tvoren od komparativa i riječce naj-: najlepše, najmanje,
najgorši, najvekši itd.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
BROJEVI
ZAMJENICE
ce
ni
Broj jedan mijenja se kao pridjevi nepalatalne osnove: jen, jeden/jena, jednoga, jenega,
jenog, jenom/jenoj, jenu/jeno, po jenom, z jenim.
U množini se može upotrijebiti u značenju "neki": su mi rekle jene osobe.
U brojevima od jedanaest do petnaest stara je sveza dala sufiks -najst pa ih pronalazimo u obliku: dvanajst, petnajst.
Brojevi dvadeset i trideset dolaze u obliku: dvajsti, tridesti (uz trideset).
Broj tisuću izražava se riječima: jezero i hiljada.
U deklinaciji rednih brojeva mogu doći nastavci palatalnih ili nepalatalnih osnova:
drugome, petega.
U deklinaciji osobnih zamjenica dobro su zastupljeni i puni i enklitički oblici: G tebe/
362
Podravski zbornik 2008.
uz
M
te, njega/ga; D meni/mi, tebi/ti, njemu/mu, njoj/joj, nama/nam; A mene/me, tebe/te, nju/ju; L
na vama/vam, vu njoj (uz vunji); I s tobom, ž njim, žnjom, z nami.
U muškom rodu posvojnih zamjenica ne dolazi do kontrakcije u deklinaciji: tvojega, svojega.
Kod posvojnih zamjenica u lokativu jednine dolazi nastavak -i: po tvoji, po moji, po svoji,
a u instrumentalu množine -imi: našimi životi.
U deklinaciji pokaznih zamjenica zanimljive su zamjenice "taj" i "ovaj" koje često
u osnovi mijenjaju prastari -o- u -e-: tega, temu, ovem, o temu, vu tem, zotem, ali ne redovito:
ovoga, vutom, na ovom.
Upitno-odnosna zamjenica za živo glasi: gdo, a za neživo: kaj. Izuzetno jednom dolazi oblik: tko. Kaj uvijek dolazi u tom obliku, osim kod spajanja sa glagolom "biti" kad
jedno j otpada: kaje?
Z
animljivo je da zamjenica kaj dolazi i u značenju kao: to ti velim kaj svojemu detetu;
računate mi hranu kaj da je s hotela; kaj da je zabadava; rujem kaj krt itd.
Neodređene zamjenice su: nekaj "nešto", nikaj "ništa", nešče "netko", nišče "nitko",
saka "svaka", sikaj "svašta", nekoji, išče "itko" - G ičesa itd.
da
ra
g
ej
Prezent
GLAGOLI
Perfekt
iv
pr
Ko
U 1. l. jd. glagol "htjeti" nema stari nastavak -u nego analogijom prema drugom licu
glasi: očem. U istom licu neki glagoli dolaze u kraćem obliku: dobim, priznam, dam.
Kod glagola "moći" sačuvano je u prezentu staro -r-: nemrem, nemreš, moreš, more (rijetko može).
U 2. l. jd. nastavci su -eš: moreš, odlučuješ, nemreš; -aš: tiraš, zanašaš, smucaš; -(i)š: glediš, viš
"vidiš".
U 3. l. mn. dolazi redovito nastavak -ju: pustiju, davleju, pomažeju, povedaju, ideju itd.
Futur
ce
ni
Perfekt je tvoren od glagolskog pridjeva radnog i enklitičkog oblika glagola "biti":
sem složil, sem čkomel, pital sem; si prijela, si išla, si zabila, si se razburjal; je stalo, je dobil; smo
mogli; smo se razvlekli, smo viseli, smo zeznali; ste zebrali, ste zeznali; su se zabunili, su se vužgali,
nisu dostavili, došli su itd.
Prošlo se vrijeme vrlo rijetko izražava i pluskvamperfektom: je bilo stalo.
Za buduće vrijeme Kerstner koristi futur II. tvoren kratkim oblicima perfektivnog
Podravski zbornik 2008.
363
uz
M
prezenta glagola "biti" i glagolskim pridjevom radnim: bum našel, nebum/nem preživela,
buš pošikaval, neš šenkal, bu ime, bu dohranil, ne dal, ne bu se povleklo, bumo zglasali, spominali se
nemo, bute zabili, nete rekli, se buju smejali, neju itd.
Glagol "ići" u futuru dolazi u obliku: pem "ići ću", peš, pe, pemo, pete, peju.
Iznimno se futur izražava skraćenim oblikom pomoćnog glagola "htjeti": Reči, kajče
njemu sedma klasa zemle!?
Često je u službi futura prezent perfektivnih glagola: Če se nagodimo, ja tebi na ruke
kaparu, a ti meni ugovore potpišeš; ve dojdem; pak se mam lekše nagodimo; ve ja rajnglicu donesem; če
se Štefu kaj dogodi, ja se obesim; mam dojdem; gori spečemo dva janjca; ovo daš japi; ga zovem "hoću
li ga zvati" itd.
Imperativ
g
ej
da
ra
1. l . jd. imperativa tvori se opisno riječju nek ili da ili objema: da čujem, nek zmislim, da
nek zmorem itd.
U 2. l. nastavak je -i: nahrani, odi, zapamti, otvori, reči, zasnaži, napoji, razmi, ftihni, hiti,
zmiri se itd., a kod glagola koji imaju vokal a, u ili grupu -uva- nastavak je -j: naj zabiti, daj
prestani, čekaj, veruj, pakuj se itd., a nastavak -j ima i glagol "piti": spij si te glagol "ići": oj
(uz odi).
U
jednini imperativa glagoli gledeti i videti imaju nulti nastavak pa završavaju na
obezvučenu kontinuantu praslavenskog d': gleč, a u množini nastavke -mo/-te na singularnu osnovu: glečte, povečte.
3. l. jd. imperativa redovito se tvori opisno riječju nek: nek bu, nek zatraja, nek gledi, nek
ostane, nek presudi, nek zdigne, nek reče, nek čuje itd.
U 1. l. mn. redovito dolazi nastavak -mo: pustimo, idemo, počnimo, idemo itd., u 2. l. mn.
nastavak -te: zemite, senite si, čekajte, ležite si, si denite itd., a 3. l. mn. tvori se opisno riječju
nek: nek pokažeju.
iv
pr
Ko
Kondicional
Infinitiv i supin
ce
ni
U Kerstnerovu tekstu često se koristi kondicional I. za izražavanje nesigurnosti, mogućnosti ili uvjetovanosti. On je u svim licima tvoren od bi + glagolski pridjev radni: bi vas
nekaj trebala, a zakaj ne bi bila, bi se imela zbogradi čega plakati, kaj bi još tuđe kupoval, se zotim
ne bi složil, ne bi ja na takov način, zakaj bi bila tulika sreča, bi se jezik ftrgel, ne bi ja s purđavcom
posla imel, zakaj bi tulike parade delali itd.
Infinitiv redovito dolazi s punim nastavcima -ti/-či: znaš računati, naj vučiti, moreš pustiti, kanim rešiti, znovič početi, v grad hoditi, prestani žmuliti, nemreš reči itd. 364
Podravski zbornik 2008.
Uz glagole kretanja obično dolazi supin: si išel glet; došel bi ja vas više puta glet; Draš, spat
odi; kaj si došla glet itd., ali ne redovito: buju došli kombajnerati.
Glagolski pridjevi i prilozi
uz
M
Glagolski pridjev radni, glavni nosilac složenih glagolskih oblika (perfekta, pluskvamperfekta, futura i kondicionala), tvori se od infinitivne osnove + -l, -la, -lo / -li, -le,
-la: odredil, poslal, zel, šopal, spila, šenkala, sfalelo, stalo, predvidili itd.
Glagolski pridjev trpni tvori se od infinitivne osnove + -n, -en, -t: zeintereserani, posrani, prisutni, zacrtano; stvorena, predviđeno, dopuščeno, spravleno; zeti "uzet", poznato, zakonit itd.
Samo se iznimno koristi glagolski prilog sadašnji i to u službi pridjeva te kod novijih
riječi: sledeči, odgovarajuče.
g
ej
PRILOZI
da
ra
Mjesni prilozi su: sim, tam, napre "naprijed", gdi, nigdi, okoli, poprek, kam, polek, otkut,
kam, dimu, gori, polek, dale, levo, vun, ovde, drugam itd.
Uzročni prilozi su: zakaj, zato, zbogradi.
Posljedični prilog je: zabadav "uzalud".
iv
pr
Ko
Vremenski prilozi su: ve, "sad", potli, gda, mam, denes, onda, navek "uvijek", nigdar "nikad", potli, čim predi "čim prije", jošče "još", letima, stopram "tek", zdavnja "odavno", vjutro,
popolne, skoro, furt "stalno" itd.
Načinski prilozi su: fletno "brzo", praf "istinito", lehko/ležeše, tak, fest "jako", otprto
"otvoreno", drugač "drugačije", poprek, znovič "iznova", komaj "jedva", nekak, silom, takaj
"također", čistam lepo, zasigurno, pošteno, fakat "stvarno", rajši, znova, napamet, preteško, grdo,
lično, sejeno "svejedno", nikak, falejše "jeftinije", na halo, zazbilja, spotiha "potiho", prafzapraf, morti "možda", pak "opet" itd.
ce
5. SINTAKSA
ni
K
oličinski prilozi su: kuliko, tuliko, puno, preveč, pol, malo, dosti, jemput više, čudaj, malo,
hajt "dosta", ni menje ni više itd.
Sintaksa Kerstnerova teksta veoma je zanimljiva.
Zamjeničke i glagolske klitike mogu biti i proklitike: je trstina stovarena; bi vas nekaj
trebala; je glasa poslal; bu ime; si išla vu školu; je pogodba bila; bilo bi to protupropisno; se bu moral;
Podravski zbornik 2008.
365
uz
M
si glečte Božija; se ti pitaš kaj bu znami; sem bil malo vu štacunu, su došli novi pilaki; se ja nesmem
malo navrnuti; se pristoji, te pitam, pustiti; je dečko došel; su i meni računi naveke štimali; mi bute
dali peneze; se nekaj čuje da bu Matula direktor; me interesera, ne; te mora celi Gruntovec čuti; mu
paše zgledi; je to tebi sila; je nam je opčina jakoga delegata dodelila itd.
Niječni oblici nesvršenoga glagola "biti" su složeni oblici, a negacija ni je postponirana i može biti odvojena od oblika glagola drugim riječima, a negacija ni može doći
i bez glagola: pak je denes ni prvi; si ni čul; ste vi ni jedini trstičar v Gruntovcu; je ni vu pitanju
krasota; em sem ja nikaj takvoga ni rekel; pak sem ni zabadav nosil; bolši ste ni mogli; ni purđavcu
smeti zameriti; ti ni smeti tak črno gledati itd.
Zanimljivo je izricanje značenja "treba, potrebno je" nepoglagoljenom imenicom
treba + infinitiv: treba ga je pred zid deti; treba i na potli misliti; zato nam se treba čim predi s
Presvetlim nagoditi; treba iti v nagodbu; o kojoj nam treba raspravljati; nekomu bu treba hižu zeti i
zrušiti; mi je treba iti; zbogradi tega ti ni treba brigati; al čemu je tu, rečite, vulice treba; njega nam se
ni treba bojati; ne bu nam više treba vu svet iti itd.
Infinitivi često stoje na kraju rečenice: došli nam buju okoli polneva kombajnerati; zato se
temu naj vučiti; moreš mam službu pustiti; baš bi se imela zbogradi čega plakati; em se i svojih kanim
rešiti; onda se bum moral na drugi strani snajti itd.
Česta je uporaba etičkoga dativa, posebno povratne zamjenice si: jako si premišlava; si vi
jemput spijete; premislil sem si; spij si jednu; više si ne premišlavaš; si nekaj mislim; lepo mi je sesti si
pod kakovu šatru itd.
Zanimljivi su primjeri gdje množina dolazi umjesto jednine i obratno: naj biti deca, Rega; nemaju niti za cigaretlina; pak bumo za koji miljonček ležeši itd.
Prilog rad upotrebljava se uz glagol "imati" u značenju "voljeti": nemam rat (ne volim); rad bi se i dale spominala; preveč on ima rat svoju hižicu itd.
Česta je uporaba konstrukcije za + infinitiv: kuliko je meni za videti; za nekaj početi se mora
imeti kapitala; imam ti lepe glase za reči; bi se imeli s tobom nekaj za spominati; imam ve prvi put
nekaj više o temu za čuti; za bedastoče poslušati; je meni za iti itd. Od sintaktičkih osobitosti zanimljiva je uporaba određenih pridjeva u predikatnoj
službi: ja sem zaduženi za staricu; puno sem zauzeti; je bil malo nasilni; zauzeti je drugim poslom
itd.
U značenju "ne mogu" dolazi konstrukcija ni moči + infinitiv: za ve još nikaj ni moči
znati; ni moči života pretrči kaj štrucu; jeden den mi ni moči živeti bez doma; meni takovega kaj ni
moči niti zamisliti itd.
Ima nekoliko primjera spajanja dvaju priloga ili veznika: zbogradi (uzročni + namjerni), kajpak, ionak, kajti, takoreč, kamoli, popriliki, prafzapraf, zabadav itd.
Veznici i prijedlozi se često razlikuju od standardnih pa tako dolazi: če "ako", pak
"pa", kaj "kao", kak "kao", čez "kroz" itd.
da
ra
g
ej
366
ce
ni
iv
pr
Ko
6. LEKSIK
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Kako je Kerstrner sa sjevera Hrvatske, očekivano je da mu je jezični izričaj prepun
germanizama. Već su spomenuti pruzeti njemački glagoli na -ieren, a uz njih mogu se
spomenuti: fletno "brzo", roba "proizvod", magaziner "skladištar", vagon, bezeceral "rezervirao", flašička "boca", penezi "novac", košta "hrana", apcigati "odbijati od nečega", grunt
"imanje", fiškal "odvjetnik", fest "jako", plac "građevinsko zemljište", pasati "odgovarati", ajnfah "jednostavno", fabrika "tvornica", fahman "stručnjak", ajnc-cvaj "jedan-dva",
kšeftman "trgovac", fertik "gotovo", urlaub "odmor", foršibati "prebacivati", škoda "šteta",
frajščina "slobodan prostor" itd. Uz germanizme, javlja se i opće raširen anglizam: kombajnerati (engl. combine).
U leksiku su zanimljivi hungarizmi tipa: betežen "bolestan", aljkavost "neurednost",
tolvaj "tat, razbojnik"; turcizmi tipa: bedastoča "budalaština", balonja "balavac" i mnoge
druge riječi: hurma "luda", zvihranec "vjetropir", pampur "pijanac", klafrati "brbljati", čkometi "šutjeti", čuča "kokoš", kotec "svinjac" itd.
Uz razna leksička posuđivanja, obilježje su Kerstnerova jezika, svim kajkavcima uobičajene, umanjenice i hipokoristici: Božek, spomenek, flašičku, čerkica, sinek, babica, ženica,
Cilika, kravica, čučice itd.
da
ra
g
ej
7. ZAKLJUČAK
ce
ni
iv
pr
Ko
Ludbrežanin Mladen Kerstner, ne tako davno afirmiran kao književnik, hrvatskoj je
kulturnoj javnosti bio najpoznatiji kao scenarist popularnih televizijskih serijala Mejaša,
Gruntovčana i Dirigenata i mužikaša. Nevelik ali vrijedan opus i hrabar proučavalac ipak su
ga, nakon brojnih godina marginalizacije, smjestili na zasluženo mu mjesto – u leksikon
hrvatskih književnika, a nekolicina renomiranih stručnjaka pobrinula se da najbitnije
odlike njegova rada budu analizirane i široj javnosti dostupne u, za znanost najvažnijem
mediju, knjizi - zborniku radova.
Kerstnerovo je djelo gotovo cijelo komično, gotovo cijelo pisano kajkavskim izričajem i gotovo se cijelo bazira na jednom imaginarnom svijetu Gruntovca i stanovnika
Gruntovčana. Oni su u središtu rada na filmskom scenariju, kazališnim komedijama i
radiodramama, a među njima je zasigurno najupečatljiviji skroman rodoljub Dudek,
toliko plastičan i vjerodostojan lik da je dospio i u usmenu predaju.
Kerstnerova kajkavština "funkcionira kao impresivan i ekspresivan kajkavski izričaj,
kao izgrađen književni iskaz i jezik kojim se reljefno oblikuju književni likovi".43 Radi se
o idiomu ludbreškoga, ali i širega kajkavskog kraja koji je u stilske svrhe, i s namjerom
da bude razumljiviji široj javnosti, djelomice poštokavljen. Seljaci uglavnom govore kajkavski, školovaniji Gruntovčani kajkavski sa štokavskim primjesama, a građani štokavski uz iznimna kajkavska uplitanja. Kolebanja kod korištenja kajkavskih ili nekajkavskih
jezičnih elemenata kod likova su brojna, ali ta pojava nije nažalost strana ni organskim
idiomima koji su pod sve većim utjecajem standarda. U svakom je slučaju Kerstnerov
Podravski zbornik 2008.
367
jezik zanimljiv i duhovit, polifunkcionalan i umjetnički. LITERATURA
I. DJELO MLADENA KERSTNERA
M
uz
1. Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, Pučko otvoreno učilište "Dragutin Novak”, Ludbreg, 2000.
2. Cvitan, Dalibor, Književna kritika i dijalekatna književnost, Dometi, god. 3., br. 9, 1970.
3. Frangeš, Ivo, Položaj dijalekta u hrvatskoj književnosti, Dometi, god. 3., br., 9, 1970.
4. Kerstner, Mladen, Drame, priredio Dubravko Bilić, Pučko otvoreno učilište "Dragutin Novak",
Ludbreg, 2001.
5. Kerstner, Mladen, Usputne bilješke uz "Gruntovčane", Republika, god. 32., br. 12., 1976.
6. Krelja, Petar, Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb, 1997.
7. Kuzmanović, Mladen, Pripomene uz Primjere novije kajkavske proze (1), Kaj, god. 6, br. 11.12., 1973.
8. Težak, Stjepko, Dijalekt na radiju, televiziji i filmu, Govor, god. 3, br. 2, 1986.
9. Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, uredio Dubravko Bilić, Pučko otvoreno učilište "Dragutin
Novak", Ludbreg, 1999.
10. Leksikon hrvatskih pisaca, uredili: Dunja Fališevac, Krešimir Nemec i Darko Novaković, Školska
knjiga, Zagreb, 2000.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
II. KERSTNEROVA KAJKAVŠTINA
ce
ni
1. Brozović, Dalibor i Pavle Ivić, Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.
2. Damjanović, Stjepan, Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, 2005.
3. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2003.
4. Ivšić, Stjepan, Jezik Hrvata kajkavaca, priredio Josip Lisac, Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić,
1996.
5. Lisac, Josip, Tragom zavičaja, Književni krug Split, 2006.
6. Lončarić, Mijo, Kajkaviana & Alia, Zrinski, Čakovec i IHJJ, Zagreb, 2005.
- Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
- Kerstnerov jezik i ludbreški govor, Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, Ludbreg, 1999.
7. Matasović, Ranko, Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, MH Zagreb, 2008.
8. Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I – IV, JAZU, Zagreb, 1971.
9. Šojat, Antun, Kratki navuk jezičnice horvatske, KAJ, 1969. – 1971.
10. Težak, Stjepko, Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika, priručnik za osnovno jezično obrazovanje,
Školska knjiga, Zagreb, 2003.
368
Podravski zbornik 2008.
M
11. Težak, Stjepko, Kajkavski dijalozi u Kerstnerovim djelima, njihova autentičnost i
dramaturška funkcija, Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, Ludbreg, 1999.
12. Težak, Stjepko, Između jezika i stila, Zagreb, 2005.
13. ВОПРОСНИК ОБЩЕСЛАВЯНСКОГО ЛИНГВИСТИЧЕСКОГО АТЛАСА, Москва, 1965.
BILJEŠKE:
uz
1 Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, Ludbreg, 2000.;
Mladen Kerstner, Drame, priredio Dubravko Bilić, Ludbreg, 2001.
2 Kuzmanović, Mladen, "Pripomene uz Primjere novije kajkavske proze“, Kaj, god. 6., 1973., br.
11./12, str. 11.
3 Prema: Težak, Stjepko, "Dijalekt na radiju, televiziji i filmu", Govor, god. 3., 1986., br. 2., str. 46.
4 Cvitan, Dalibor, "Književna kritika i dijalektalna književnost", Dometi, god. 3., br. 9., 1970., str.
101.
5 V. bilj. 1.
6 Zbornik radova o Mladenu Kerstneru sa znanstvenoga skupa održanog u Ludbregu 16. listopada
1998., Ludbreg, 1999.
7 Prema: Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, str. 10.
8 Bilić ih je objavio pet, kasnije ih je pronađeno još nekoliko.
9 Prema: Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, str. 15.
10 Prema: Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, str. 31.-45.
11 Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, str. 40.
12 Bilić, Dubravko, Mladen Kerstner, str. 45.
13 Krelja, Petar, Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb, 1997.
14 Prema: Krelja, Petar, Golik, str. 80.
15 Ti su podaci rezultat provedene ankete, prema: Golik, str. 78.
16 Polimac, Nenad, "Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere", u: Golik, str. 110.
17 Nav. dj. str. 113.
18 Nav. dj. str. 111.
19 Tomić, Živorad, "Likovi naši svagdanji", u: Golik, str. 157.
20 Polimac, Nenad, "Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere", u: Golik, str. 113.
21 Tomić, Živorad, "Likovi naši svagdanji", u: Golik, str. 157.
22 Prema: Turković Hrvoje, "Koliko smo Dudeki", u: Golik, str. 160.
23 Mandić, Igor, "Dudek i Marilyn Monroe", u: Golik, str. 131.
24 V. bilj. 6.
25 Lončarić, Mijo, "Kerstnerov jezik i ludbreški govor", u: Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, str.
22.
26 U: Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, str. 45.-61.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
369
uz
M
27 Proširena verzija toga Težakova rada objavljena je pod naslovom “Vjerodostojnost dijaloga u
Kerstnerovim Gruntovčanima” u knjizi: Stjepko Težak, Između jezika i stila, Zagreb, 2005.
28 Prema: Lončarić, Mijo, Kerstnerov jezik i ludbreški govor, str. 20.
29 Usp. Težak, Stjepko, Između jezika i stila, str. 154.
30 Kerstner, Mladen, "Usputne bilješke uz Gruntovčane", Republika, 12., god. 32., 1976.
31 Prema: Kiseljak, Zinka, "Uloga televizijske serije i Mladena Kerstnera u povijasti Hrvatske
televizije", u: Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, str. 93.
32 Ivšić, Stjepan, Jezik Hrvata kajkavaca, priredio Josip Lisac, Matica hrvatska Zaprešić, Zaprešić,
1996.;
Brozović, Dalibor i Pavle Ivić, Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski
leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1988.
33 Lončarić, Mijo, Kajkavsko narječje, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
34 Ovaj se prilog u tekstu dvaput navodi u obliku „frkaj“ (na stranicama 81. i 103.) za što vjerujem da je pogreška jer se radi o tipičnoj kajkavskoj glasovnoj promjeni v- + kraj > vkraj > fkraj,
a značenje „u kraj“ semantički odgovara mjestima na kojima se nalazi. 35 Weekend v Gruntovcu, u: Kerstner, Mladen, Drame, str. 136.
36 Između jezika i stila, str. 158-160
37 Ovdje se radi o glagolskom sufiksu -ieren imperfektivnoga vida koji je njemačko-francuskoga
podrijetla, a koji se u kajkavskom mijenja ovako: -ie > ĕ > e ispred r
38 Prema: Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971, knjiga
treća, str. 564.
39 Prema: Anić/Goldstein, Rječnik stranih riječi, Novi Liber, Zagreb, 1999.
40 Prema: Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1971, knjiga
prva, str. 754.
41 V. str. 11.
42 Toj riječi nije potvrđena etimologija, ali Skok navodi da ima kod Belostenca „shomce“ u
značenju „kradomice“, prema: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, 1971.,
knjiga prva, str. 331.
43 Skok, Joža, "Priroda humorističnosti i druge ključne osobitosti književnog djela Mladena
Kerstnera", u: Zbornik radova o Mladenu Kerstneru, 1999., str. 11.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
370
Podravski zbornik 2008.
Dr. sc. Radovan KRANJČEV
ODSJAJI DJETINJSTVA, II
uz
M
Kad se nakon mnogo godina, ponekad nehotice i nesvjesno, razgrnu naslage sjećanja iz davnih dana djetinjstva i rane mladosti, pojave se u svijesti i oni odsječci života
i oni doživljaji za koje nismo vjerovali da su uopće bili zabilježeni ili za koje smo tada
mislili kako su kao slike sjećanja u tom vremenu bili posve nevažni. No kako vrijeme
prolazi i kako u životu nastupa razdoblje u kom na izvjesni način svodimo račune sa
samim sobom i vrednujemo ono što je prošlo te nastojimo i sebe promatrati s takvog
kritičkog stajališta, svi ti trenuci djetinjstva i rane mladosti, sva ta intima skrivenih radosti i strahova, dobiva naročito svjetlo te većina njih za nas, prosuđivana s velikim
vremenskim odmakom, postaje osobito važna čak i presudna i kao da je natopljena
osobitim emocionalnim nabojem. Vrijeme kao da je rastočilo i izblijedjelo mnogo toga
nevažnog, a onim drugim doživljajima i događajima kao da je osvjetlalo utiske i sjećanja
te im dalo osobitu pozlatu i patinu.
Premda u to vrijeme mi djeca nismo mogli shvatiti što je to rat u pravom smislu
riječi, ipak je on u našoj svijesti i našem pamćenju ostavio dubok i sve do danas neizbrisiv trag. Njegovo očitovanje najbolje se zamjećuje po skoro nesvjesnim strepnjama
i strahovima koji nisu napustili naša bića sve do današnjeg dana. Vjerojatno je to zato
što su neki događaji iz tog razdoblja bili osobito snažni i bolni i, svakako, negativnog
emocionalnog naboja, te su iz tog doba djetinjstva potisnuli mnogo toga što je bilo lijepo i dobro, mnogo toga čemu smo se kao djeca veselili i za čim smo čeznuli. Značajno
je istaknuti i to kako je njihova politička i socijalna interpretacija s današnjeg stajališta i
velikog vremenskog odmaka, nakon cijelog razdoblja socijalizma i uspostave neovisne
hrvatske države, gotovo u cijelosti jednaka onoj koja se mogla dati neposredno nakon
tih prijelomnih zbivanja.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Rat i prve godine poraća
ce
ni
Kad sam se prije petnaestak godina jednog svibanjskog jutra o izlasku sunca iskrcao
iz autobusa u mjestu Bjelsko u namjeri da krenem prema vrhu Kleka, sretoh jednog
Srbina kako pored kuće kosi travu. Pozdravih ga s "Dobro jutro!". On odzdravi, ponese kosu i priđe na sred ceste do mene te zapodjenu sa mnom neočekivan razgovor.
Bili smo sami na cesti koja je još dijelom bila u polumraku. Sunčane zrake iskosa su
nas obasjavale i pravile duge sjene, a s njegove kose na koju se podbočio vidio se jasan
srebrnasti zasljepljujući odbljesak. Između ostalog, on me upita: "Je li, bre, šta ti misliš,
je li bilo bolje za Tita ili za Tuđmana?". Moram priznati kako sam se našao u malo nePodravski zbornik 2008.
371
uz
M
ugodnoj situaciji, jer, bilo je to vrijeme ne tako mnogo odmaklo od "Oluje" Ipak, iako
sam pretpostavljao kako od mene očekuje da se priklonim Titovom vremenu, dosjetih
se, i kao iz topa diplomatski odvratim: "Pa sigurno i vi znadete da poslije niti jednog rata
nije bilo dobro, da je uvijek vladala bijeda koju je ponajviše osjećao običan čovjek". Po
držanju i govoru mog subesjednika mogao sam zaključiti kako je bio skoro zadovoljan
mojim odgovorom. To je bio i kraj našeg susreta. Poželjevši mi sretan put, on s kosom
ode na livadu, a ja zakrenuh prema Kleku.
S jetio sam se na ovom mjestu tog susreta jer i danas sigurno znam kako nisam ni
malo pogriješio u svom odgovoru tom neznancu. Znao sam, naime, kako je nakon
onog rata odista zavladala velika bijeda i neimaština, barem nas koji smo živjeli na selu i čijim roditeljima je glavno zanimanje bila poljoprivreda. Ali jednako tako dobro znam
kako smo uz sve to od 1945. g. živjeli neprestano u velikoj laži i obmanama koje su trajale i trajale. Čitav taj sustav u Hrvatskoj ali i u čitavom komunističkom svijetu iznikao
je i održavao se na perfidnoj laži, obmanama i strahovladi. Tragedija je bila i u tome što
smo nakon tih mnogih laži imali zarobljeni um pa smo počeli u te laži i vjerovati. Laži
su se očitovale već nakon završetka rata a iskusili smo ih na mnogim egzistencijalnim
pitanjima i problemima koji su nastupili.
J oš je trajao rat te od 1945. g. nastupile su godine velike oskudice i bijede. Premda
sam imao tek nepunih 11 godina, sjećam se kako smo s velikim strahom doživljavali
svako pucanje i odjeke granata, nevjerojatno brzo kretanje, dolaženje i odlaženje raznih
vojski i njihovih borbenih sredstava.
Isto tako, kad je u svibnju 1945. rat konačno službeno završio, sjećam se kao neposredni očevidac kako smo sa strahom i u skrovitim uvjetima danima promatrali nepregledne kolone jadnih ljudi "Križnog puta" koje su šutke prolazile cestom u četvero
redovima kojima se nije nazirao kraj te bi od vremena do vremena čuli samo glasne povike požurivanja i prijetnji partizana koji su ih pratili na konjima. S tjeskobom i strahom
neznatno bi odškrinuli rolete na prozorima koji su bili okrenuti na ulicu i šutke promatrali nepreglednu kolonu ljudi koji su danima promicali cestom uz jedva čujni mrmor,
klopot obuće po grubom drumu i prašini. Te slike ljudskih spodoba, njihovih strahota
i tragedija duboko su se usjekle u moju svijest, pogotovo od skorog vremena kad smo,
premda u tajnosti, saznali kakva je sudbina zadesila mnoge od tih ljudi. S druge strane
to je pridonijelo stvaranju veoma negativne slike o tim tzv. oslobodiocima koji su ih bez
ikakvog suda, gladne i žedne, lišavali života. Kad bi malo podalje na raskrižju putova
neke žene usprkos prijetnjama stražara na konjima tim izgladnjelim sužnjima počele
nuditi malo hrane ili šalicu vode, počele bi se razlijegati psovke i povici "osloboditelja"
te su samo neke od najhrabrijih žena mogle kojem od ljudi u koloni dostaviti smotak
kruha ili šalicu vode. Opet sam se prisjetio svih tih zbivanja kad sam nedavno zamijetio
skroman spomenik sjećanja na te stradalnike u šumi Seča kod Kloštra Podravskog, na
mjestu za koje smo već tada znali da se ovdje odigrao jedan od mnogobrojnih masakra
nad tim nemoćnicima. O tome se skoro pola stoljeća nije smjelo niti zucnuti. Kao da
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
372
Podravski zbornik 2008.
ničega nije bilo, kao da nitko nije bio kriv za takvo ponašanje i za te zločine koji su se
događali nakon završetka Drugog svjetskog rata kada su si pobjednici sami uzeli pravo
da bez suda ubijaju ljude. Zločinci, kao što je poznato, nisu nikad i nikome odgovarali
za ta nedjela.
Naši strahovi i strepnje te gorčina u srcu su se nastavljali. I to je bio jedan od načina
kako smo mi djeca doživjeli tu slobodu.
M
uz
Vinograd i oko njega
Svaki odlazak u vinograd za nas djecu bio je velik doživljaj i, u stvari, veliki odušak
i veliki dar. Iz Đurđevca do pjeskovitih obronaka Bilogore prije naselja Čepelovca protezao se prašnjavi put u duljinu od oko pet kilometara koji je dijelom prolazio preko
pjeskovitih područja. Vinograd se nalazio, kao i danas, na jednom od obronaka i u to
vrijeme imao je dvije stare drvene klijeti. Nikad se nije govorilo da idemo u vinograd,
nego, da idemo vgórice, bili smo vgoricáj, došli smo zgoríc.
U
vinograd se uvijek išlo iz dva osnovna razloga, ali svakim odlaskom bio je ispunjen samo jedan od njih. Najčešće se odlazilo raditi različite poslove kojih je u vinogradu uvijek bilo u izobilju. Radilo se od ranog jutra do kasno navečer jer bismo se uvijek
kući vratili po mraku ili u sumrak.
Različiti poslovi u vinogradi vezali su nas od ranog proljeća do u jesen. Budući se
na većem dijelu novopodignutog vinograda nalazilo pjeskovito tlo, čim sam malo ojačao, pridružio sam se tijekom ljetnih mjeseci lakšim poslovima, površinskoj obradi tla i
uklanjanju korova. Otac je u tu svrhu dao načiniti male metalne strugalice kojima bi se
lako mogla rahliti pješčana površina i s nje uklanjati korov. Od tog vremena započinje
moje praktično upoznavanje najpoznatijih svojti korova okopavina za što mi nisu
bili potrebni udžbenici botanike. Već tada sam upoznao, primjerice, djelotvoran način uništavanja opasne pirike /Agropyron repens/ koja se uspjela proširiti na većoj površini
između redova trsja. Umjesto kopanja ili struganja zakorovljene površine, na nju bismo
poslagali sloj svježe pokošene trave s podolja u sloju debelom oko 20 cm. Pirika ne
podnosi nikakvu zasjenu i ona bi ubrzo uginula, i to ne samo nadzemni dijelovi, već i
njezini dugi i čvrsti podanci u tlu. Tad smo upoznali po prvi put i vinobojku /Phytolacca
decandra/, biljku koja se povremeno pojavljivala između redova trsja. Biljka je narasla
do dva metra visoko i isticala se ne samo mnogobrojnim bijelim cvjetovima skupljenim
u male metlice već i tamno ljubičastim plodovima koji su bili puni ljubičasto crvenog
soka koji se nekad, navodno, koristio za bojenje vina. U vinogradu od tada znam i za
visoku biljku mračnjak /Abutilon theophrasti/, opasan korov kojem stabljika porate do
dva metra visoko i čije mnogobrojne sjemenke praktički je nemoguće uništiti u koliko
se biljka još u nezreloj dobi ne ukloni iz površina koje su se kopale. Na tim pješčanim
površinama raslo je mnogo portulake /Portulaca oleracea/ čije bi se malo starije mesnate da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
373
uz
M
stabljike lijepo raširile u krug po površni pijeska. Lako bismo ih strugalicama uklanjali,
a na tim mjestima nije mogao rasti drugi korov. Neprestano smo uništavali jednogodišnje korove srakonogu, svračju nogu, /Cynodon dactylon/ koju su ljudi u Podravini tako
zvali zbog sličnosti njezinog cvata s nogama, tj. prstima svrake, svetojanku /Galinsoga
parviflora/ koja se mjestimice pojavljivala u velikom broju te teško iskorjenjiv, premda
jednogodišnji, ščir /Amaranthus/.
Kako u to vrijeme nije bilo plastičnih tvari, rafije, a niti kakvih drugih vezica ili "liča"
za vezanje vinove loze, snalazili smo se na taj način da bismo u susjednom klancu posjekli nekoliko jačih mladica bagrema ili lipe, u koliko se ova mogla tamo naći. Grane
bismo prikratili na određenu duljinu i s njih skidali koru zajedno s likom. Tako oguljeni
dijelovi grana kasnije su poslužili kao vinogradsko kolje, a s oguljene kore skidali bismo
liko te bismo ga kasnije raščehali u tanje i uže trake. Te trake namočene u vodi postale
su lako podatljive i s njima bi se dobro mogla vezati loza. Liko od lipe bilo je još bolje.
U koliko je bilo lijepo vrijeme, nedjeljom poslije Sv. mise na koju je redovito odlazila
cijela obitelj, otac bi zapregnuo konja i kolima bismo se odvezli i predvečer dovezli
iz vinograda. Tada se nije radilo. Mi djeca vrijeme bismo proveli šećući, igrajući i odmarajući se, samo bi ponekad oko Male Gospe prihvatili se skupljanja oraha i kestena
kojih je na velikom podolju bilo u izobilju. U ono vrijeme kad je otac posjedovao svoj
bicikl kojeg se morao radi vojnih potreba također "osloboditi", jedan od nas mogao je
uvijek sjesti uz njega i tako se lišiti dugog i napornog pješačenja do vinograda, premda
se kratki dio puta radi uzbrdice moralo pješačiti i gurati bicikl.
Pješačenje i put do vinograda posebna je priča, jednako zvonka kao i boravak u
vinogradu, ili, možda još upečatljivija. Rijetko sam odlazio sam. Pošao bi najčešće sa
mnom moj brat Branko tek neznatno mlađi od mene. Niti prelazak preko željezničke
pruge, niti kretanje uz duboki jarak koji nas je pratio komad puta, niti marelice u blizini
nekadašnjeg mlina koje bi, tako rijetko, kako nam se činilo, padale na stazu, nisu nas
mogle toliko obuzeti i zadržati na putu do vinograda, kao najveći dijelovi samih staza
kojima bismo se kretali i koje su u neposrednoj blizini pratile kolski put. Naime, veći dio
puta uz kolnik, pješaci su načinili široke i duge bijele staze kakvih već odavno nema. U
vrijeme kad automobila praktički nije ni bilo, mnogo se pješačilo. I mi djeca smo pješačili, kasnije ne samo u školu nego i do vinograda i natrag. Pješke smo išli najčešće bosih
nogu, a u cipelama se išlo samo u školu i to ne uvijek. Zato je bilo posvuda pješačkih
staza, po travnjacima, po poljima i sve do vinograda.
Na tim skoro bijelim trakama koje su mjestimice bile široke do pola metra bilo je
mnogo toga zanimljivog za nas koji smo put do vinograda ponekad znatno vremenski produljili. Osim mišjih rupa i hodnika krtica tu se moglo sresti mnogo mrava i njihovih
manjih ili većih mravinjaka oko kojih se uvijek događalo nešto zanimljivog. Najzanimljivije, međutim, bilo je prolaženje preko onih dijelova tih od brojnih nogu izglačanih
prometnica koji su na površini imali dublji ili plići sloj svijetlo sive prašine, mekane i
podatne pod stopalima i prstima nogu poput najfinijeg svježeg brašna. Ta sipka masa
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
374
Podravski zbornik 2008.
uz
M
kao da nam je na najnježniji način milovala bose noge koje bi začas, kao i ono malo
odjeće, postale jednolično sive. Kad bismo, namjerno i znatiželjno, počeli koračati po
njoj i cupkati nogama, ispod stopala počeli su prolijetati i prštati na sve strane čitavi
pramenovi te mekane prašinaste mase a mi bismo se na čas izgubili u oblacima prašine
koju bi raznosio vjetar. Taj osjećaj mekoće i podatljivosti na našim stopalima i to uživanje u njezinom raspršivanju kao da trepere u mom sjećanju i dan danas, u vrijeme kad
su takve dječje radosti posve nemoguće i nepoznate.
Različiti kukci, osobito leptiri i njihove gusjenice, cvjetovi pojedinih biljaka za koje
smo odavno točno znali gdje rastu, a bilo je uvijek i iznenađenja, zaokupljali su našu
pozornost sve do onog velikog i dubokog klanca i sve do našeg vinograda. Još pamtim
kako smo na dijelu tog puta prema vinogradu tih zadnjih godina rata zamjećivali sve
više neke nama nepoznate biljke koja je uz obližnji potok prekrivala svojim puzavim
stabljikama sve veće i veće površine. Bila je to, kako danas znam, bodljikava tikvica /Echinocystis lobata/ koja se zajedno s partizankom ili ambrozijom /Ambrosia artemisiifolia/
pojavila u našim krajevima kao američki doseljenik upravo krajem Drugog svjetskog
rata. U povratku kući, kako rekoh, često u sumrak, oduševljavali su nas krupni i upravo
tada otvoreni i mirišljivi cvjetovi pupoljke /Enothera biennis/ koji su privlačili mnogo
kukce oprašivače, osobito leptire.
Uzme li se sve to u obzir, danas mi se čini kako je taj put pješice bio brzo prevaljen
i kako smo ga izveli bez mnogo fizičkih napora, ali kako se krajem dana nakon svih
aktivnosti u vinogradu istim putem trebalo vratit kući, bilo je tih desetak kilometara za
nas ipak znatno fizičko opterećenje, osobito ako je sutradan trebalo poći u školu.
Kad sam još bio nejak da upotrijebim motiku i ostale alate, u vinogradu sam provodio najviše vremena u igri i šetnji te u različitim drugim aktivnostima. Jedna od tih
aktivnosti bilo je penjanje na visoka stabla starih oraha na velikom podolju gdje bih
dohvaćao njihove najviše grane i njihove rašlje koje su mi poslužile kao zgodna sjedalica. Vitke zdrave grane oraha, čak i one najtanje pri vrhu, nikad nisu pucale a ja sam
koristeći tu osobinu često se njihao na samom vrhu krošanja kao na velikoj prirodnoj
ljuljački. Od malih nogu zavolio sam pjesmu i rado pjevao te se ona često s tih visina
na daleko razlijegala. U ranu jesen kad bi dozorili orasi i kad bi se radi toga poduzeo
poseban odlazak u vinograd, malo je dosadnije nama djeci bilo skupljanje oraha u velike
vreće.
Pored tih oraha na podolju rastao je velik kesten, kostanj, kojem je promjer u prsnoj visini mogao biti oko 150 cm. Nama djeci izgledao je kao div s onom velikom i
široko raširenom krošnjom. Rodio je svake godine obilnom rodom te je za cijelu obitelj
bio izvorom mnogih malih radosti. Za nas djecu kad bismo se našli u vinogradu postao
je zanimljiv predmet naše igre.
Jedne godine u gornjem dijelu njegove središnje šupljine koja je nalikovala visokom dimnjaku jer je gore imala uski otvor napolje, naselio se futavac ili futvač /Upupa
epops/, poznata i nešto veća ptica lijepog perja. Kad su roditelji u kljunu donosili pti-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
375
uz
M
ćima hranu, bila je nama to prilika za promatranje ove lijepe životinje iz neposredne
blizine.
Boravak u vinogradu ispunjavale su nam i mnoge male šetnje po njegovim rubovima i okolnim puteljcima. Na takvim mjestima, osobito na površinama starih drvenih
stupova-brajdaša po prvi put sam zamijetio neobične vrećice gusjenica nekih leptira
koji su kasnije bili predmetom mojih detaljnijih istraživanja. Tu se mogla zateći i po koja
vrsta naših osa, osobito osa najeznica kojima sam se kasnije također više bavio.
Međutim, ono što je u najvećoj mjeri zaokupljalo našu pozornost i zahtijevalo najviše vremena u vrijeme boravka u vinogradu, bio je odlazak u dubok i dugačak obližnji
klanac. Naime, već dugo vremena ovuda bi u smjeru prema drugim vinogradima u
okolici Čepelovca prolazilo mnogo zaprežnih kola koja su u sipki praporni i ilovasti
materijal usijecala sve sdublje i dublje tragove tako da je klanac u tom svom srednjem
dijelu bio dubok po nekoliko metara. Imao je strme strane koje su se lako odronjavale
i nama djeci nije ga bilo lako prijeći nego smo u njega sišli prilaznim puteljkom kod
naše klijeti i po njem se kretali uzduž gore i dolje toliko daleko i tako dugo koliko je
bilo vremena na raspolaganju. Nezgoda je bila i u tome što su tim klancem povremeno
prolazila zaprežna kola pa se brzo trebalo naći na rijetkim ugibalištima za koje smo znali
gdje se nalaze. Klanac se uglavnom protezao u smjeru sjever-jug što je za nas djecu
bilo posebno značajno jer smo znali koja njegova strana i u kojem dijelu dana biva
dobro osvijetljena i nama pogodna za različite male istraživačke aktivnosti.
To su, prije svega, bile različite rupe koje su načinile različite životinje kao što su
lisice, jazavci, miševi, krtovi i dr. Nekad smo znali pratiti neke od tih životinja ili ih
promatrati u blizini njihovih rupa, zanimajući se i tako što bi blatom zatvorili rupe u
vrijeme kad su one bile izvan njih. Posebno su nam bila zanimljiva gnijezda različitih
ptica kojih je uvijek bilo u izobilju na strmim stranama klanca. Kad bismo otkrili neko
gnijezdo, pažljivo smo se kretali oko njega i nastojali da ničim ne uznemirimo niti jaja
niti mladunce. Ponekad smo gnijezda otkrili upravo zahvaljujući tim mladuncima koji
bi se počeli glasno javljati kad bismo im se nehotice približili. Da nam je tada postojala
mogućnost fotografski zabilježiti takva mala otkrića, posebno različita gnijezda ptica
i njihove mladunce, bile bi to zanimljive fotografije dijela ove prirode kakvu kasnije u
životu nismo nikad mogli promatrati u ovakvom okolišu i u ovakvoj množini.
U klancu je oduvijek raslo mnogo biljaka. U to vrijeme nismo bili ni svjesni koliko je
važno bilo njihovo korijenje u sprečavanju obrušavanja strmih strana klanca, a nama je
ponekad značilo prepreku u dohvaćanju drugih biljnih vrsta koje bi se nalazile u blizini.
Na tim strmim zelenim stranama vinogradskog klanca raslo je mnogo biljnih vrsta koje
inače dijele različita šumska staništa, a kako je šuma kao velika biljna asocijacija u to vrijeme za nas bila uglavnom nedostupna, skoro sve te biljke predstavljale su mala otkrića
čija nalazišta bi pažljivo održavali i dobro pamtili. Tako su se u klancu redale različite
vrste mahovina i lišajeva, neke zanimljive vrste gljiva, nekoliko lijepih vrsta papratnjača
među kojima se osobito isticao jelenak, neke rjeđe vrste višeg bilja poput krvavo crvene
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
376
Podravski zbornik 2008.
uz
M
iglice, inače rijetke biljke u ovom kraju, dvije vrste jagoda, prvo upoznavanje mravinca
ili origanuma, primjerci salamunovog pečata i raznih žednjaka, velike petoprste žutih
krupnih cvjetova, dvije vrste iglica, čestoslavica i mnogih drugih. U proljeće bismo najprije otkrivali mnoge primjerke gljivice rujnog pehara, zdjeličarke jarko crvene boje koja
se dobro mogla zamijetiti na površini tla i koja je uvijek rasla na nekoj truloj grančici.
Njezina ljepota bila je uzrokom čestog navraćanja u klanac gdje bismo na već poznatim
mjestima otkrivali primjerke ove male ljepotice.
Na livadi blizu istočnog ruba vinogradskog klanca rasla je dugo godina velika divlja
trešnja. Čini mi se i danas kako većeg primjerka ove biljke nikad poslije nisam zamijetio.
Ta je trešnja u više navrata privlačila našu pozornost. Najprije u proljeće kad je postala
posve bijela u vrijeme cvatnje. I danas se sjećam ljepote tog stabla na kojem se u vrijeme cvatnje skoro nije vidjelo listova. U vrijeme dozrijevanja plodova najprije su jata
čvoraka skoro zacrnila krošnju naslađujući se slasnim plodovima. Te životinje smatrali
smo svojim konkurentima i često bismo ih plašili pljeskanjem ruku, no ubrzo smo
shvatili kako oni rade i u našu korist jer bi pod velikom krošnjom koja se još crvenila
od mnoštva razmjerno krupnih plodova, bilo mnogo plodova i za nas jer bi oni lakomim čvorcima još čitavi ispadali iz kljunova. Iako su nas roditelji uvijek upozoravali,
ove male sitne naše krađe ipak nije trebalo smatrati pravima jer, kako smo zamjećivali,
nikad nitko osim nas nije brao ove plodove.
da
ra
g
ej
Priča o konjima i biciklima
ce
ni
iv
pr
Ko
Kako sam kao dječarac od 13 do 15 godina u to teško ratno i poratno vrijeme često
odlazio u vinograd ili na polje ili na livade u vrijeme kosidbe, sve sam više kao prijevozno sredstvo koristio konja i zaprežna kola te očev bicikl. A o konjima i biciklima nije
mi danas lako ni jednostavno govoriti, upravo zato što je i njihova sudbina u to vrijeme
kad nije bilo traktora niti automobila bila povezana s mnogim teškoćama i nesrećama.
Budući da posjedujem dio izvornih dokumenata, nastojim kronološki zabilježiti dio tih
događaja koji su na moju obitelj i na mene ostavili dubok i neizbrisiv trag baš kao i oni
ostali ratni i poslije ratni događaji. Ne mislim pri tome kako se to događalo samo nama
i našoj obitelji jer su sličnu sudbinu imali i mnogi drugi žitelji Đurđevca.
Radi boljeg razumijevanja situacije treba kazati kako je otac oduvijek držao u staji
jednog konja koji je u najvećoj mjeri služio kao pomoć u obradi zemlje. Tako je bilo sve
do početka rata 1941. godine.
Međutim, 5. ožujka iste godine Općinsko poglavarstvo u Gjurgjevcu izdaje poziv br.
182. gospodinu, mom ocu, Dr. Ivanu Kranjčevu, kbr. 564. da se;
"prema naređenju gospodina ministra Vojske i mornarice od 18. veljače 1941. i Štaba osječke
divizijske oblasti str. pov. Br. 976 od 21. II 1941. g. kao i raspisa komandanta Bjelovarskog vojnog
okruga u Bjelovaru od 1. marta 1941. g. a na temelju pozivnog spiska u smislu čl. 23. pravila o
Podravski zbornik 2008.
377
uz
M
popunjavanju vojne sile popisnom stokom i prevoznim sredstvima, ovime se pozivate da svoju po vojnoj
komisiji okategorisanu stoku konja kategorija V i td. predvedete dana 12. ožujka 1941. u 8 sati
prije podne, do daljnjeg naređenja na vježbu 4. Baterije 31. artiljerijskog puka u Osječku kasarnu
Đenerala Jelačića pred vojnu komisiju radi ocjene i predaje. Gornju stoku imadete lično kao davaoc po
sprovodniku od općine odpremiti željeznicom u Osijek.". itd.,itd. Potpis: Bilježnik /nečitljivo/.
Kako se to sve odvijalo, ja ne znam, ali znam kako od tada počinje tegobno preživljavanje bez konja te pomaganje susjeda i rodbine u obradi zemlje. Tako je to trajalo
do kraja rata kada 25. kolovoza 1945. godine Gospodarski odjel kotarskog narodnog
odbora Bjelovar šalje slijedeći dopis na adresu mog oca kao i na adresu mog tetka Đure
Škurdije koji je na isti način ostao bez konja.
"dodjeljuje se napred navedenom drugu jedan konj br. 1457. te drugu Škurdiji Đuri konj br.
1233.
Podjedno se napominje, da se dodjeljeni konji daju na privremenu upotrebu za vrijeme od mjesec
dana nakon kojeg vremena ste dužni na poziv ove vlasti bezuvjetno predati dodjeljene Vam konje.
Ova se potvrda izdaje u svrhu predočenja vojnim i civilnim vlastima kako ne bi imali smetnje. Smrt
fašizmu-Sloboda narodu! Pročelnik: /nečitljivo/.
Radi boljeg razumijevanja treba svakako u vezi toga istaknuti dvije važne napomene.
Prije svega, treba kazati kako je konj koji je dodijeljen mom ocu bio posve slijep i niti
do danas mi nije jasno kako je takva životinja bila sposobna za kretanje i obavljanje svih
onih poslova prijevoza. Drugo, i isto toliko važno: narodna vlast je "zaboravila" na
odredbu o tome kako dodjeljuje konja samo na mjesec dana. Nitko od novo uspostavljene vlasti nikad više nije pitao za njega i taj je konj ostao nama na usluzi sve do svog
prirodnog završetka.
Kad god se ukazala potreba otići nekamo, primjerice u vinograd ili po sijeno kolima
složenim "na dugo", ja sam sve češće bio sâm na tim zaprežnim kolima i s tim slijepim
konjem. U početku me pomalo bilo strah sâm upravljati tom zapregom, ali kako sam
stasao to mi se čak činilo sve više i više privlačnim. Osjećao sam se u toj ulozi osobito
važnim. Međutim, kako sam upravljao kolima i konjem koji je bio potpuno slijep, moji
strahovi u početku su bilo vrlo osnovani, premda u to vrijeme nisam još u cijelosti
shvaćao delikatnost moje uloge. Naime, u to vrijeme nije bilo gotovo nikakvog automobilskog prometa te se na ulicama i cestama nije moglo sresti ništa drugo osim pješaka,
zaprežnih kola koja su u to vrijeme još u znatnoj mjeri vukle krave, i bicikla. No zdravstveni status mog konja kao i moj mladi vozački staž zahtijevali su osobitu pozornost i
oprez na cesti. To tim više jer je, primjerice, put do vinograda bio i za mene tada dosta
prometno kompliciran, budući se osim glavne ceste koristilo i dvije-tri sporedne, naravno, s raskrižjima i uskim kolnikom, uzbrdicom i nizbrdicom, što je i za mene kao
pješaka predstavljalo ne mali zadatak. Međutim, taj slijepi konj bio je pravo malo čudo
od domaće životinje. On je upravo meni otkrio čitavo jedno nepoznato polje života i
ponašanja životinja i ljudi o čemu dotad nisam imao nikakvih spoznaja.
Tako, primjerice, prije puta u vinograd, otac mi je još jednom naglasio kako je ži-
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
378
Podravski zbornik 2008.
uz
M
votinja posve slijepa, ali da se radi toga ni malo ne zabrinjavam jer, veli, ona jako dobro
pozna taj put i meni će ostati samo briga oko toga da budem u kolima i na labavo
držim uzde kako bi konj bio svjestan moje nazočnosti i tako znao nepogrešivo doći na odredište. I danas se sjećam nelagode nakon tih očevih riječi jer naprosto teško je bilo
povjerovati da je to sve tako bilo moguće izvesti.
Oni koji su bili vozači konjske zaprege znadu kako treba paziti kod skretanja da
nam zadnji kotači kola ne završe ili zapnu u jarku ili o kakav čvrsti predmet te kako
životinju treba upućivati nizom uobičajenih naredbi u pogledu smjera kretanja. Tako,
primjerice, u Đurđevcu se konju podviknulo "tile" kad bi trebalo skrenuti desno, a "ac"
ako treba skrenuti ulijevo. Sve sam ja to predobro znao, li mi nije ni danas jasno kako je
to životinja sama znala izvesti i bez mojih povika i bez mojih bilo kakvih intervencija, i
to u pravom trenutku. Kako je znala kada i gdje treba skrenuti ovamo ili onamo, ostala
mi je i do danas nerazjašnjena zagonetka? Očito je konj posjedovao sposobnost neke
neobične prostorne orijentacije.
I tako jednog lipanjskog dana sjednem ja u dvorištu u zapregnuta kola i krenem sâm
prema vinogradu. Dvorišna vrata su bila širom otvorena i moj slijepi suputnik nepogrešivo i bez moje i najmanje intervencije pogodi izaći na cestu, nekadašnji drum od
debelog granitnog drobljenog kamenja. Kola je vozio tako da je u pravo vrijeme i bez
mog povika zakrenuo u lijevo a da zadnji dio kola s kotačima nije završio u susjednom
uličnom kanalu. Čudim se i danas tom zaokretu i konja i kola koji je izveden gotovo
školskim načinom. Dalje je išlo kao podmazano, konj je na pravom mjestu na raskrižju
skrenuo na put prema Čepelovcu a ne prema Kalinovcu. Isto je bilo i na raskrižju kod
Sv. Antuna za Čepelovac, odnosno za Mičetinac, te kod raskrižja Sv. Mihalja i velikog
stabla bagrema prema vinogradu a ne ravno prema Čepelovcu. Kad je trebalo skrenuti
umjesto u klanac već desno uzbrdo na uski poljski put prema vinogradu, moj konj nije
ni časa oklijevao. Ja sam samo s velikim čuđenjem promatrao što se oko mene zbiva
i pomalo strepio hoću li s kolima sretno stići do vinogradske klijeti. Na kraju, kad je
trebalo skrenuti u oštrom zavoju u uski prolaz između trsja tratinom do klijeti, opet je
sve proteklo besprijekorno. Konj se sam i zaustavio točno na mjestu gdje je trebalo.
Sve se to do u pojedinosti ponovilo i u povratku. Pitam se i danas: kako?
Jednom drugom zgodom trebalo je iz livade u Drvosekima kod Kalinovca dovesti
velik i visok voz sijena. Ne znam već kako je ispalo, ali taj zadatak pripao je meni. Bio je
to moj prvi susret s ovako na visoko sijenom natovarenim dugim kolima, vozom kakav
sam i ja kasnije naučio slagati, vozom koji sam sâm trebao dovesti kući s istim ovim
slijepim konjem. Jedva su me posjeli na to visoko sjedište pored "žrda", duge drvene
oblice kojom se priteže sijeno na tim kolima. Sve je otpočelo dobro, osobito i zato jer
sam bio uvjeren kako naš put do Đurđevca neće biti onaj preko Pijesaka već onaj preko
Kalinovca i po drumu, odnosno po današnjoj podravskoj magistrali od željezničke postaje u Kalinovcu prema Đurđevcu. No nevolje su počele upravo kad smo stigli na taj
prastari i drndavi podravski drum, cestu tako lošu kakvu nisam nigdje drugdje sretao
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
379
uz
M
sve do današnjeg dana. Gotovo iznenada, iza mojih leđa, pojavili su se tmasti oblaci koji
su se nošeni vjetrom brzo primicali. Na toj za mene i u toj situaciji dugoj i ravnoj dionici
ceste bio sam sâm, a konj je, kako mi je izgledalo, tako sporo koračao da sam pomislio
kako nikad neću stići do kuće. Otpočeo je jak vjetar koji je s plasta sijena odnosio sve
ono što se nije čvrsto držalo na okupu, a kad je s vjetrom počela padati gusta hladna
kiša, mojoj smirenosti došao je kraj. Taj strah i tu strpnju oko sretnog ishoda ovog
putovanja kao da i danas osjećam, pa kad se i danas navuku kišni oblaci i jako zagrmi,
nerijetko se prisjetim tog prvog susreta s ovakvim vremenskim neprilikama. Skutren
na vrhu plasta sijena požurivao sam svog pratioca, ali on kao da nije niti malo mario
za mene, kišu, grmljavinu i sve ono što se oko nas zbivalo. Stalno jednolikim korakom
primicao se Đurđevcu kao da se ništa posebno tu ne događa. Tu je začas i prestalo nevrijeme i mi mokri ali već ogrijani suncem na zalazu, sretno stigosmo pred kućna vrata.
I ovdje je moj hrabri pratilac učinio onaj delikatni zaokret kojim je na najbolji mogući
način ušao u usko dvorište.
Takvog mirnog, izdržljivog, pouzdanog i skromnog, sjećam ga se i dan danas.
Od kad sam poznavao svog oca, poznavao sam ga, među ostalim, kao čovjeka na
biciklu. Koristio ga je u svakoj prilici, osim odlaska u crkvu. To ističem radi toga kako
bi naglasio važnost ovog prijevoznog sredstva za njega u to ratno i poratno doba. Međutim, 1944. g. došlo je do velike promjene. Štab III brigade KNOJ-a, kako stoji u
potvrdi, oduzima ocu bicikl i ostavlja ovu potvrdu:
" Kojom potvrđujemo da smo uzeli na uporabu kotač od Ive Kranjčeva br. 190.
Smrt fašizmu-Sloboda narodu! U Đurđevcu, 13. X 1944. Komandant i potkomesar:
potpisi nečitljivi.
U listopadu 1944. g. otac podnosi Kotarskom NOO. Đurđevac molbu za povrat
oduzetog bicikla kako bi mogao ići na posao. Odgovor je bio negativan, trajao je još
rat, a u odgovoru se podsjeća vlasnika da čuva tu potvrdu do kraja rata. Tako je i bilo.
Već iduće godine napokon je ocu dodijeljen jedan stari koturaški bicikl kojim sam se i
ja dugo godina koristio i koji je bio skoro nepoderiv. Time je i završila priča o konjima
i biciklima.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Pljačke i uživanje u "slobodi"
ce
ni
U ratnim godinama u našem dvorištu su se izmjenjivale skoro sve vojske, nerijetko
i mnogo konja, koji su u ovom dijelu Hrvatske sudjelovale u ratu. Za one koji to ne
znaju, još jednom nabrajam, to su bili: Nijemci, Kozaci, ustaše, partizani, a na kraju rata
u Đurđevcu i Rusi. Neke od ovih vojski izmjenjivale bi se više puta tako da se ponekad
teško moglo znati pod čijom se "vlašću" nalazimo. U dvorištu je ponekad bilo do 50
kozačkih konja, veći broj njemačkih natovarenih vozila različitim materijalima, kao što
je barut svih mogućih vrsta, različita eksplozivna sredstva, streljivo, cigarete u velikim
količinama, različite vrste hrane, hrana za stoku, poljske kuhinje i drugo.
380
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Niti moje pohađanje osnovne škole tih ratnih i poratnih godina nije bilo baš lagodno. Jednog dana, mislim da je to bilo 1944. kad sam pohađao četvrti razred, pala je
avionska bomba na jednu od školskih zgrada i raznijela je do temelja. Srećom, bilo je
to u vrijeme kad se u njoj nitko nije nalazio. Jednom kad smo išli kući, nekoliko metara
iza nas pala je avionska bomba tik uz ogradu kuće pored koje smo prolazili, bili je to
u blizini crkve, ali mi kao da smo već na sve to bili navikli, nismo se zbog toga mnogo prestrašili. Začudo, u to vrijeme ranog poraća imali smo i vjeronauk, ali kad je otac htio
da učim njemački, nastali su pravi problemi i ja, nakon jednomjesečnog učenja francuskog, naravno, nisam mogao učiti ništa drugo nego - ruski. Sjećam se kako smo svaki
dan od kuće trebali ponijeti po nekoliko komada drva kako bismo se grijali u improviziranoj učionici jedne privatne kuće blizu mosta na Čivičevcu.
Preskačem opise mnogobrojnih strahova, uzastopne pljačke svega i svačega, progone žena, pranja partizana u dvorištu i njihovog noćenja u kući, njihove borbe protiv
ušiju i kuhanje njihovog rublja u velikim kotlovima na dvorištu, i druge "blagodati" rata
te se kratko zadržavam samo na nekim refleksijama onog što nam je u to vrijeme donio
kraj rata i dugo očekivana sloboda.
Tek bi to rano poratno vrijeme nazvao pravom i smišljenom pljačkom hrvatskog
sela. Pod ciničkom i licemjernom izlikom kako treba selo prehraniti gladno stanovništvo, počam od formiranja seljačkih radnih zadruga, progona vjere i vjernika i mnogo
čega drugog, nova narodna vlast pribjegava ne samo agrarnoj reformi /1946./ već
sustavnom otimanju i pljački materijalnih dobara seoskog življa ostavljajući tako njega i
obradu njegove zemlje na prosjačkom štapu, u uvjetima kakve si danas jedva možemo
zamisliti. Kao ilustraciju niskih prinosa sa zapuštenih oranica u vrijeme rata, navodim
prinose pšenice na 4 katastarska jutra koji 1947. g. u Đurđevcu nisu bili veći od 1033
kg, čemu sam i sam bio svjedokom, uz asistenciju "čuvara istine i reda" prigodom vršidbe.
Š to i koliko čega se jedna obitelj trebala odreći tih godina, naravno bez ikakve novčane naknade, neka posluže ovi vlastiti autentični podaci uzeti iz mjerodavnih pisanih
dokumenata: trebalo je dati jednu kravu /1946./, jednu svinju od 88 kg 1949., jednu
svinju od 40 kg 1945., dvije svinje od 182 kg 1944, jednu debelu svinju 1949., 66 kg slame 1948., itd. Uz svaku rekviziciju i ovrhu bila je priložena potvrda sa podsjetnikom o
kaznenim sankcijama. Osim toga, trebalo je sijati po vrstama i u naznačenoj količini one
poljoprivredne kulture koje su unaprijed bile zadane. Tako je, primjerice, moja obitelj
trebala 1947. g. sijati određenu količinu konoplje, trebala je predati oko 400 kg krumpira
1947. g., graha 52 kg 1947., masti je trebalo predati 10 kg 1947., itd. Oni koji nisu mogli
udovoljiti tim zadanim obvezama, trebali su kupiti potrebne količine, u koliko se to
moglo učiniti, ili su primjerno kažnjeni zatvorom, kao što je to bio slučaj s mojim ocem,
koji je pored toga svojim neprihvatljivim odbijanjem suradnje na ideološkom planu
za sve a tako i za novo uspostavljenu vlast te javnim manifestiranjem svojih vjerskih
katoličkih uvjerenja, pokazivao u svakom slučaju loš primjer. Svi smo postupke vlasti
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
381
uz
M
doživljavali kao legalnu i nemilosrdnu pljačku i otimanje. Tako nas je nova vlast, pored
iscrpljujućeg svakodnevnog rada kojem smo bili izloženi, na najbolji način "oslobodila"
svega što je bilo neophodno za normalan život.
Unatoč posjedovanju oko 14 jutara zemlje i velikom iscrpljujućem radu, iz više-manje poznatih razloga obitelj je, kao i mnoge druge u to vrijeme, živjela na rubu gladi.
Nisu bili samo pometeni tavani, kako to vrijeme mnogi nazivaju, već ono malo žita što
je urodilo nije niti dospjelo na tavan jer su ga uzeli još prilikom vršidbe. Vršidba žita
u to vrijeme nije se mogla zamisliti bez nazočnosti posebnih ljudi zaduženih za otkup
"viškova". Kakav cinizam! Zvalo se to - višak. Bila je to u stvari sva količina žita koja je
te godine urodila.
Mnogi su nas "oslobađali" u to vrijeme a neki su nas "oslobodili" i od temeljne mogućnosti opstanka.
Rat i sve ono što se događalo neposredno nakon njegovog završetka, u mom djetinjstvu ostavilo je mnoge ožiljke i sjećanja kojih bi se rado oslobodio. Već sama činjenica
kako oni i danas u mom životu imaju određeni posredni i neposredni utjecaj, premda
su se mnoge nepravde ispravile, još uvijek postoje neki opće društveni i politički razlozi koji sprečavaju sankcioniranje počinitelja mnogih zala čiji odjeci traju do današnjih
dana.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
382
Podravski zbornik 2008.
Dubravko BILIĆ
Gradska knjižnica i čitaonica "Mladen Kerstner", Ludbreg
EDUARD BREIER – AUTOR PRVE PJESME O LUDBREGU
M
uz
Eudard Breier je ime koje se rijetko spominje u povijestima hrvatske književnosti,
osim kao ime jednoga od vrijednih urednika ili suradnika njemačkih časopisa koji su
cirkulirali u Hrvatskoj četrdesetih godina 19. stoljeća. Za njega se čak ne može sa sigurnošću ni tvrditi da je rođen u Ludbregu, ali se iz njegovih pjesama i priča može zaključiti
da je rano djetinjstvo u Ludbregu proveo. Ipak se zna da je rođen 4. studenog 1811.
godine, kako on sam tvrdi u Ludbregu. Školovao se u Varaždinu, najprije u osnovnoj
školi, a potom i na Gimnaziji. U Zagrebu je završio filozofiju, potom se upisuje na
studij medicine u Pragu, ali ga zbog neimaštine ne završava te se prebacuje na vojnu karijeru te je službovao diljem austrijske monarhije. Godine 1845. napušta vojsku i život
provodi uglavnom pišući. Životni je vijek skončao u mjestu Kiovice, u Moravskoj 3.
lipnja 1886. godine.
U austrijskoj je književnosti ostavio znatnog traga, objavivši cijeli niz popularnih romana povezanih uglavnom s austrijskom poviješću, snažnog nacionalnog naboja te se
odlično uklapa u romantičarsku poetiku toga vremena. U hrvatsku se književnost može
smjestiti svojim ranijim radovima, dakle onima s kraja tridesetih i početka četrdesetih
godina kada objavljuje cijeli niz pjesama, priča i putopisa u njemačkim časopisima Croatia i Der Pilger na njemačkom jeziku. Nijedan od njegovih objavljenih tekstova nije
na hrvatskom jeziku. O Ludbregu je objavio zbirku priča "Ludbreg und seine Sagen"
te pjesme u kojima je u romantičarskoj maniri (nešto prije nego li je taj proces zahvatio
hrvatsku književnost na hrvatskom jeziku) opjevao rodni Ludbreg i njegove vinograde.
(Pjesme Die Weinlese, Ein Liederkrantz i Der Ludbreg)
U
ovome uvodnom radu o Eduardu Breieru, kojega će slijediti opširnija studija,
donosim prijevod jedne njegove pjesme posvećene Ludbegu. To bi ujedno bio jedan
od najstarijih, ako ne i najstarijih sačuvanih primjera pisanja pjesama posvećenih Ludbregu. Dakle, uvjetno ovu pjesmu možemo nazvati prvom autorskom pjesmom o Ludbregu jer u tzv. Ludbreško – bukovečkoj pjesmarici nema nijedne koja izrijekom govori
o Ludbregu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
383
Ludbreg
uz
M
Ludbreg im Kroatenlande,
an der Bednja üppigem Strande,
von Gebirgen rings umgrentzt;
sei gegrüsset! – Ewig gläntz
srahlt dein Ram' in meinem Herzen,
denn du gabst mir Wonn' und Schmerzen.
U zemlji hrvatskoj budi pozdravljen,
Ludbreg moj dragi,
Na obali Bednje raskošne
brežuljcima okružen,
u srcu mome vječno sjajiš
jer ti si mi podario užitak i bol.
Mog djetinjstva radosti
i prve boli ljubavne
bratski sam dijelio s tobom.
Al' ti mi okrutno ipak otimaš
na svijetu za me najskupocjenije
nadoknaditi što mi se ne može.
Und ich denke in der Ferne
dein, und wünschte mir so gern
einmal nur die Tage noch
die ich schon gelebet; doch
das Vergang'ne fahrt nicht wieder
schwebe bess're Zukunft nieder.
I u tuđini mislim rado na te
i želim da mi se barem
još jednom dani vrate
koje sam u tebi proživio.
No prošlost se ne vraća.
Da budućnosti boljoj bar nadati se
mogu!
da
ra
g
ej
Meiner Kindheit feste Freuden
Meine ersten Liebe Leiden
teilt ich brüderlich mit dir;
dennoch raubst du grausam mir
was mein Teuerstes auf Erden,
was mir nie ersetzt kann werden.
iv
pr
Ko
Eduard Breier
Prevela: Franciska Horvat
ce
ni
384
Podravski zbornik 2008.
Franjo Vrtulek
Naš Božić
uz
M
Božić je,
kinčamo
bora.
Sneg se beli.
Sveče goriju
vu hiži,
a vuni vise
z kroha:
da
ra
g
ej
Na to mlado
leto bili
zdravi, veseli
kak kakvi
jeleni
Polje vam
rodilo žitom
gorice vinom
a hiža mirom
i blagoslovom Božjim!
Podravski zbornik 2008.
ce
Na to mlado
leto,
zdravi i veseli.
Isusek se rodil!
ni
iv
pr
Ko
Japa je donesel
slamu.
Deca klečiju.
Što bu predi
prelo zateknul,
da čez žep
penezi ne curiju,
a treba
i posedeti malo,
da bu mira
pri hiži,
i ne se na stol
z pšenicom
i semenjem
nalaktavati,
da se ne bi
mozol dobil?
385
Vatroslav VRBAN
OSVRT NA DJELOVANJE UDRUGE PODRAVSKIH
STUDENATA 1994. – 1998.
M
(Najplodnije i najkreativnije istupanje studenata Podravine)
uz
Ovaj napis neće biti samo kronologija i puki opis događaja vezanih uz Udrugu podravskih studenata (dalje: UPS-a), jer to je negdje zapisano i u Zapisnicima, već će se
ovim napisom pokušati ukloniti zablude i obrazložiti bitne činjenice, odrednice, vrijeme djelovanja, utjecaj i značaj UPS-a u jednom vremenu, koje se sasvim sigurno neće
više ponoviti. Ponajviše zbog značaja UPS-a na život mladih, a posebno studenata u
tom vremenu, nastao je i ovaj tekst.
g
ej
da
ra
Izvorno shvaćanje Podravine, ideje i htijenja UPS-a
ce
ni
iv
pr
Ko
U
druga podravskih studenata osnovana je 1994. godine u proljeće u prostorijama
Društva "Podravec" u Zagrebu. Osnivači su bili grupa studenata s različitih fakulteta
i strukovnih opredijeljenja iz Koprivnice i šire Podravine koja je u svakodnevnici studentskog i zagrebačkog života zapravo dijelila nešto zajedničko a to je bio kraj iz kojeg
potječu – Podravina. Bili su to mladi ljudi, intelektualci i entuzijasti koji su u datim
okolnostima i vremenu a najviše u naletu mladenačke životne energije željeli pokrenuti
i ostvariti nešto dobro za sebe i svoj kraj. To dobro i pozitivno a svima zajedničko bila
je energija, pouk i život kraja iz kojeg su došli.
B
ila je to izvorna Podravina sa slika Generalića i ostalih doajena naivne umjetnosti,
pisane figure Frana Galovića, filmsko ostvarenje i prikaz života i mentaliteta kraja u
"Gruntovčanima", zapisi građanske Koprivnice iz prošlosti, topli doživljaji podravskih
"gorica", seoska druženja i sijela naših starih, pa bila je tu i uvijek aktualna i nezaobilzna
"dama" Podravka kao ne samo "koka koja nosi zlatna jaja" već kulturni i gospodarski
identitet Podravine i Hrvatske.
Tada je već spomenuta nekolicina nas, s tim motivima osnovalo studentsku Udrugu
a nismo bili krivi što smo Podravci. Odrednice djelovanja započinjale su od elementarnih ljudskih sloboda, kulturnog identiteta, promoviranja značaja obrazovanja, multidisciplinarnosti i neapolitičnosti, i konačno i najvažnije zajedničkog okupljanja, druženja,
solidarnosti i pomaganja.
386
Podravski zbornik 2008.
Okolnosti, uvjeti, vrijeme u kojem je UPS djelovao
uz
M
Od 1994.-1998. godine u Hrvatskoj je bilo vrijeme rata i poraća, nacionalnog zanosa, burnih političkih i gospodarskih prestrojavanja i bilo je vrijeme koje nije trpilo ništa
individualno ili civilno zapravo ništa što nije bilo nacionalno ili tzv. državotvorno. Regionalizacija, građansko društvo, individualizam, kulturno stvaranje, bilo kakav identitet i
sl. bilo je pred naletom državotvornog i centraliziranog stanja društva. Osobno za mene
su to bile vrlo neugodne godine kada se šutke prolazilo Ilicom i osluškivalo korake iza
sebe.
Za neke je to bio izazov a za neke tama i vrijeme u kojem se trebalo bilo čega kloniti
jer kad "topovi pucaju – muze šute". Za dvadestogodišnjaka u Zagrebu ustvari bilo je
to vrlo delikatno doba prebrojavanja krvnih zrnaca i ograničenja pogleda na svijet.
Isto tako, bilo je nepovoljno doba za bilo kakva društvena prikazivanja, a "ruže s kraja
svijeta" što smo bili mi u UPS-u, igrali smo u tome iskonski konstruktivnu i poštenu
ulogu, te možda najviše i zbog toga bili prihvaćeni u gotovo svim krugovima.
Kad kažem konstruktivnu, tu ni u kom slučaju ne mislim općenito, a i takve smo kritike
dobro podnosili.
I tako, s vremenom kao gotovo najuglednija i poznata studentska organizacija u
Zagrebu, sa 500-injak članova i 200-injak probranih kulturnih događanja, stručnih, gospodarskih i političkih okruglih stolova i tema, kao "živo i zdravo tkivo" bili smo uporni
u tom dekadentom okruženju tzv. "političkih elita" i diktaturi častohleplja.
Bilo je malo lica u tom kolopletu lica, za kojima se jedan osviješteni student mogao
povesti.
I da se vratim, držala nas je ona izvorna Podravina s početka priče, i želja da kad se
vratimo u kraj - čekat će nas sretna budućnost.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Suradnja i efekti UPS-a s osvrtom na današnje stanje
ce
ni
U to vrijeme Udruga podravskih studenata bila je ugledna i prihvaćena.
Uz redovita ugodna druženja, surađivali smo s cijelom akademskom zajednicom Sveučilišta u Zagrebu, posebice Istarskom, Međimurskom i Dubrovačkom studentskom
organizacijom, s fakultetskim strukovnim studentskim organizacijama, s Gradom Koprivnicom, Križevcima, Đurđevcom, Pitomačom i Ludbregom, sa KC-KŽ županijom,
sa znastvenicima, gospodarstvenicima, umjetnicima iz Podravine i Hrvatske. Ta suradnja donijela nam je brojne spoznaje iz ugodnih druženja i ukratko otvarala nam vrata
u svijet.
Podravina i Koprivnica, bili su tada politički mrtvo podneblje ako izuzmemo iz toga
Podravski zbornik 2008.
387
uz
M
značaj Podravke, a u samom gradu nije postojalo bitnijih društvenih događanja a pogotovo ne za mladu i studentsku populaciju. UPS je tu bio pravo osvježenje. Izdano je
nekoliko publikacija vrlo dobro prihvaćenih od mlađe ali i starije populacije Koprivnice
i Podravine. I u Podravini, tada nije bilo gotovo niti jedne Općine koja nije gostovala
kod studenata prezentacijom svoje povijesti, folklorne baštine, tradicije ili običaja. Isto
tako nije bilo ni značajnijeg gospodarskog subjekta iz Podravine koji se nije prezentacijom poslovanja,i i potreba za mladim stručnim kadrovima predstavio studentima.
Dnevno politička događanja u principu su zaobilazila takva druženja.
Danas, Udruga podravskih studenata nema nikakvo značenje u društvenom utjecaju
i intelektualnom usmjeravanju mladih. Primat u tome su preuzele Udruge mladih i u
ime mladih u Koprivnici. Naočigled ta izvorna Podravina i intelektualnost su se "na
rubu pameti" komercijalizirali i iako se u samoj Koprivnici i šire mnogo toga ipak promijenilo ( čini se nabolje ) da mladima a posebno studentima uvijek i sve štima to ne
mogu vjerovati. Od mnogo kolega, danas uspješnih pojedinaca čuo sam da su u UPSu mnogo toga naučili i zaista i sam smatram da je onda bila stvorena ,rječju i djelom,
akademska samostalna institucija posljedično entuzijazmu mladih.
da
ra
g
ej
Osobe i anegdote vezane uz UPS
ce
ni
iv
pr
Ko
Brojne su osobe i anegdote obilježile djelovanje UPS-a u tom vremenu.
Sjećam se te proljetne večeri kad smo osnovali Udrugu a kobasice i ostala zakuska
se se prevozila tramvajem dok smo Vid Balog i ja s čuđenjem promatrali to "događanje
naroda". Dio nas je tada završio i u HNK među na jednoj drugoj zakusci s hrvatskim
glumačkim legendama.
Bilo je tu i mnogo dugih noći s pokojnim novinarom Vinkom Česijem-Českom
kojemu je s nama uvijek bilo lijepo i bio je naš istinski pobornik i mecena među Podravcima u Zagrebu.
Pajo Kanižaj uvijek duhovit i tada je preko naše mladosti, ratovao protiv svoje mladosti ili je bilo čak i obrnuto.
Posebice me se jednom prilikom dojmio Martin Špegelj svojom istinskom skromnošću, nenametljivošću i pristupačnosti.
N
eodoljiva je bila dobronamjernost i entuzijazam Ivice Gažija.
Sa Špirom Guberinom zaista se moglo jednostavno i vrlo zanimljivo razgovarati.
Svraćali su među nas i Josip Manolić i sadašnji Predsjednik Republike Stipe Mesić tada
u nemilosti vlasti i uvijek mi je žao što su i tada puhali na hladno tj. na nas.
Ivana Ranilović-Vanna u najvećem usponu i prekretnici karijere dala nam je jedan
intervju (razgovarali smo o goricama) i zasuzilo joj je tada oko za zavičajem uz pratnju
nemilosrdnih menađera.
Bili su tu i razni skorojevići, politikanti, radikali (npr. Hrvatski blok doslovno su
388
Podravski zbornik 2008.
uz
M
činila trojica a nijedan od njih nije bio Hrvat).
Družili smo se i Romskom strankom (čak bili i dio njihovih običaja ), a bolivijska
grupa Suroazo s Jelačić placa u nedostatku sadržaja jedne večeri svirali su nam uz dobru
volju.
S Istrijanima i Međimurcima smo izmjenivali druženja, a večeri smo znali provesti i
u kultnom "Saloonu" u društvu Dine Dvornika i estradnih zvijezda.
Najposjećenija su naravno bila Martinjska krštenja vina a kada smo imali izbore za vodstvo Udruge bili su to principi demokracije tada nepoznati u Hrvatskoj.
Sjećam se one dramatične večeri kada smo bili pozvani na demonstracije za Radio
101 i tada sam to odbio bojeći se da netko ne strada u tom trenju demokracije i diktature.
Sjećam se i prve nakane privatizacije točnije kupnje Podravke i tada smo pisali pismo
potpore Upravi u ime 400 studenata Podravine. Nekome je vjerojatno to i doista nešto
značilo.
Pojedinačno smo pokušavali na bilo koji način a najčešće snalažljivošću otići u inozemstvo, u svijet ali tada zbog statusa Hrvatske u svijetu to najčešće nije bilo moguće.
Kad sam kasnije napokon u tom naumu i uspio otvorila mi se slika tog "čarobnog svijeta" i puni značaj marketinške "priče o čokoladi Milka".
S jećam se i jednog sastanka s ravnateljem Studentskog cerntra u Zagrebu, dotičinim
gospodinom Milasom, koji je određivao standard studentskog života i bio predvodnik
hercegovačkog lobija s kojim smo bili u sukobu a ured kao iz "Wall Street"-a - indijski
ćilim, kožne fotelje i mahagoni i retorika državne linije kojoj nismo pripadali. Pa ti budi
student!
Dobro smo surađivali i s prof. dr. Ivom Andrijanićem, prvim dekanom Ekonomskog fakulteta u Koprivnici a obostrani entuzijazam u razvoju visokog školstva bio je
zavidan.
Plijenila je tada i požrtvovnost akademika Ivana Supeka koji se tada jedini postavio
alternativno i zalagao za civilno društvo.
I da skratimo, bio je to zaista sadržajan i studentski život u pravom smislu riječi a zahvaliti moramo samo sebi, našoj želji i zalaganju, koliko god to u današnjem društvu zvuči
neobično ili nenormalno.
da
ra
g
ej
ni
iv
pr
Ko
Zaključak studentske generacije UPS-a 1994.-1998.
ce
Odlaskom studentske generacije iz UPS-a koja je osnovala i vodila UPS tijekom
navedenih godina i većinom njih povratnika u Podravinu i utjecaj i značaj UPS-a iz tih
godina je, nažalost, jenjavao.
Ova pak generacija, imala je nesreću što smo živjeli i vjerovali u lijepu budućnost
novostvorene države, zavičaja i nas u njemu.
Podravski zbornik 2008.
389
uz
M
Nismo, naime, vjerovali da će nastupiti nepoštena privatizacija društvenog dobra i onaj
prvobitni surovi kapitalizam, da će se Hrvatska 15 godina (a tu su i naše godine) najčešće, u agoniji nemoćno vrtjeti i tražiti novi identitet, da će i u našim lokalnim okvirima
Podravka kao nositelj razvoja postati maćeha onome od čega je nastala, da će banke i
trgovine u Hrvatskoj postati strane a znanje, rad, iskustvo i pamet domaćih ljudi toliko
obezvrijeđeni, da će proizvodnja novih vrijednosti, moral i kretivnost pojedinaca biti
beznačajne vrijednosti, i najgore od svega da će sve to uz istaknut osobni interes, narodu i mladima (čak i studentima) to postati društvene uzance ponašanja.
A
li neka, dobro, to je moderni svijet kome smo težili i postoje novi izazovi i u tom
svijetu, ako shvatimo da onaj tko ima prošlost može imati i budućnost, točnije, život
nije počeo s nama a u njemu važan je identitet, kao i odnosi ljudi koji ga čine i grade.
Osobno mislim, da nikome od nas nije žao trenutaka provedenih u UPS-u već nam je
žao okolnosti i vremena koje nasoj generaciji nije bilo ni malo naklonjeno. Smatram da
je tu i najveći grijeh struktura – ukrasti nečiju mladost, ambiciju i energiju.
Naposljetku, ostaje tek dobra stara priča između nas, kao priča uz dobro staro vino.
I još podosta života pred nama!
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
390
Podravski zbornik 2008.
Branko BEGOVIĆ
MARIJAN JERGOVIĆ – ŽIVOT U PJESMI
Uz 70. obljetnicu života
M
uz
U Podravini zasigurno ne postoji naselje koje nema neku specifičnost po kojem je
poznato ili nekog zaslužnog stanovnika. Tako je i s pitomačkim krajem. Brojni znameniti ili poznati ljudi potječu iz ovoga kraja. Spomenimo samo poznatog ilirskog pjesnika
Petra Preradovića, pjesnika Dragu Britvića, domoljuba Stjepana Sulimanca, Ivana Zelenbrza, Mirka Lauša, Božicu Jelušić...bez kojih bi naša kulturna i povijesna slika bila
sasvim drugačijeg izgleda i svaki od njih (kao i brojni drugi znani i neznani) ostavili su
pečat u svojem vremenu.
Nesumnjivo je i to da jedno od tih mjesta zauzima i ime dr. med. Marijana Jergovića
iz Pitomače, koji se tijekom svojeg dosadašnjeg života, a posebno posljednjih pedesetak godina istaknuo kao ugledni glazbenik, sportaš, zdravstveni djelatnik i kao opće
poznata društveno-kulturna i javna osoba Pitomače, nadasve Podravine i Lijepe naše.
Govoriti o Marijanu Jergoviću nije jednostavno budući da je njegova prisutnost u javnom i društvenom životu mnogostrana, stoga ćemo ovog prilikom pokušati sažeti sve
ono najbitnije o njemu.
"Pjesma moje Podravine puna smijeha i topline, ko da u njoj čujem očev glas. Sav
mi teret s duše skine pjesma moje Podravine, svaki put kad sjedne među nas." riječi su
Drage Britvića koje je uglazbio njegov prijatelj doktor Jergović i koji je pod tim imenom
poznat diljem Podravine, a u glazbenim i estradnim krugovima i šire. Navedeni stihovi
nisu slučajno izabrani između tisuća stihova koje je uglazbio dr. Marijan Jergović, već
namjerno, budući da, kako zna doktor kazati, sjajno u stvari govore o čovjeku domoljubu koji je vezan za svoj rodni kraj, kojega voli, s kojim se budi i živi i kojega želi na svoj
način prikazati i pokazati i izvan lokalnih granica.
Marijan Jergović rođen je 9. srpnja 1938. godine u pitomačkoj trgovačkoj obitelji.
U Pitomači je završio osnovno obrazovanje, zatim pohađa Gimnaziju u Virovitici, te
Medicinski fakultet u Zagrebu do 1964. godine. Specijalistom interne medicine postao
je 1976., a kasnije je polazio i postdiplomski studij iz pulmologije. Medicina mu je primarna djelatnost sve do 1994. godine do kada je radio u Domu zdravlja Đurđevac i
Pitomača, te Medicinskom centru Virovitica. Od tada pa sve do 2001. godine obavlja
dužnost podžupana Virovitičko-podravske županije zadužen za društvene djelatnosti.
S te dužnosti odlazi i u mirovinu.
Marijan Jergović je posljednjih gotovo pola stoljeća poznat kao izvrstan glazbeni entuzijast (skladatelj, dirigent...), no pored toga bavio se aktivno i sportom i to najviše nogometom, pa je tako obilježio jedan dio povijesti pitomačkog sporta i društvenog života.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
391
uz
M
g
ej
da
ra
Sastav Pionirski odred "Maršal Tito" 1948. godine. Marijan Jergović sasvim desno
Djetinjstvo i školovanje
ce
ni
iv
pr
Ko
Gotovo cijeli svoj život Marijan Jergović je proveo u Pitomači. Otac Nikola došao je
u Pitomaču iz Like 1922. godine (rođ. 1910.) "trbuhom za kruhom" i počeo kao šegrt
trgovac, a majka Ankica u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća doselila je s obitelji
iz Grubišnog Polja. Osim Marijana, Nikola i Ankica imali su još troje djece (stariju sestru Zlatu, te dva mlađa brata, Ivicu i Šimuna). Rano djetinjstvo provodi u Novoj ulici
(danas ulica Petra Preradovića 29). U susjedstvu (i ulici) bilo je mnogo djece (obitelji
Barčan, Galjar, Mihoković, Prepelec, Kovač, Krznarić, Petrović, Kušt i dr.) pa i mnogo
radosti i igara. Najčešće je to bio nogomet na ulici ili nekom dvorištu. Dvorište Jergovićevih bilo je u dva dijela – u jednome dijelu je bila čak i kuglana s daskom za bacanje
kugle. U drugom dijelu, koji je bio veći, igrao se nogomet, a bilo je i jama za skakanje
u dalj, ucrtano igralište, a u sredini špaga za skakanje u vis. Nogomet se igrao i na livadama koje su se nalazile između današnje Preradovićeve i Radićeve ulice. Jasno je da
nije bilo pravih nogometnih lopti, već su to bile tzv. krpenjače ili rjeđe tenis lopte. Tek
nakon drugog svjetskog rata pojavljuju se prave nogometne lopte od kože. Igrale su se
utakmice između ulica. Tako su se sve tajne nogometa učile bez trenera u najranijem
djetinjstvu.
Sedmogodišnju osnovnu školu Marijan je polazio u Pitomači gdje je polagao malu
maturu. Već u petom razredu počeo je igrati nogomet za školu. Tada se počeo baviti i
392
Podravski zbornik 2008.
uz
M
da
ra
g
ej
Portret iz početka 1960-ih godina.
ce
ni
iv
pr
Ko
glazbom. Počeo je svirati u glazbenom sastavu škole kojeg je vodio učitelj Željko Fribec. Školovanje nastavlja u virovitičkoj gimnaziji. Na putovanju do gimnazije družio
se s Dragom Britvićem, Zvonimirom Majdakom, Ivanom Zelenbrzom… Igrao je nogomet za gimnaziju te je svirao violinu i harmoniku u glazbenom sastavu razreda – na
čajankama. Imao je sjajne profesore, kao što su bili prof. Balić, prof. Široki, prof. Ančić,
prof. Kovačević, prof. Tičić, Cvitanović, Grčić i dr. koji nisu samo bili dobri učitelji svojih predmeta već i pravi pedagozi koji su mlade učili kako treba korisno živjeti. Godine
1957. završava gimnaziju i upisuje medicinski fakultet u Zagrebu. Studira redovito, te uz
studij i dalje igra nogomet za svoju Pitomaču, ali i svira u raznim glazbenim sastavima
na amaterskoj osnovi. U to se vrijeme svi studenti iz Pitomače druže, pa su čak osnovali i vlastiti studentski klub u kojem su se okupljali, te podržavali kulturna i sportska
događanja u Pitomači. Bila su to braća Jakelić, braća Šokec, braća Jergović, Gregl, Saić,
Kovačević, Hren, Rupić, Žilinski, Serp... Medicinski fakultet je završio 1964. godine, a
nakon provedenog stažiranja od jedne godine vraća se u Pitomaču.
Podravski zbornik 2008.
393
uz
M
g
ej
Marijan Jergović s nadaleko poznatim sastavom "Podravski mužikaši".
da
ra
Posao
ce
Šport
ni
iv
pr
Ko
Godine 1966. zapošljava se u Zdravstvenoj stanici Pitomača, gdje radi kao liječnik
opće prakse sve do 1972. godine. Tada odlazi na specijalizaciju iz interne medicine, u
medicinski centar Virovitica i u Zagreb. Nakon završene specijalizacije vraća se i radi u
Pitomači i Đurđevcu. Iste godine po dolasku imenovan je ravnateljem Zdravstvene stanice Pitomača koja je bila sastavni dio Doma zdravlja u Đurđevcu. U vrijeme njegovog
mandata završava se druga faza dogradnje pitomačke ambulante – otvara se novi moderni laboratorij, nova stomatološka ordinacija, nova ordinacija opće medicine, uvode
se dežurstva medicinskog osoblja i dr. Kao ravnatelj i internist radi sve do 1992. godine,
a do 1994. samo kao internist. Godine 1993. novim preustrojem lokalne samouprave
Pitomača postaje općinsko središte. Jergović se angažira na mjestu pročelnika za kulturne djelatnosti a potom odlazi na mjesto dožupana Virovitičko-podravske županije do
2001. godine kada odlazi u mirovinu. Već od najranijeg djetinjstva Jergović je vezan za loptu i nogomet. U NK Pitomača
dolazi 1953. godine s nepunih 15 godina. Do tada je postojala samo seniorska momčad
i to je bio povijesni datum za NK Pitomača jer je tada formirana juniorska momčad.
394
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Već u proljeće iste godine igra i prvu prijateljsku utakmicu za seniorsku momčad i od
tada igra za prvu ekipu sve do 1969. godine, kada i prestaje s aktivnim igranjem nogometa. Smatra se jednim od najuspješnijih nogometaša Pitomače uopće. Sa 16 godina
igrao je za kotarsku seniorsku reprezentaciju Đurđevac, s 18 godina za podsaveznu
reprezentaciju Bjelovar, a igrao je i za sveučilišnu reprezentaciju. Prestankom aktivnog
igranja postaje klupski liječnik NK Pitomača, ali i član Izvršnog odbora kluba do 2000.
godine. Ukupni je proveo u druženju s nogometnom loptom 47 godina.
U gimnaziji je Jergović na jednoj rukometnoj utakmici upoznao Ladislavu Mariju –
Lackicu rođ. Horak s kojom je uploio u bračne vode. Kažimo da je Lackica u to vrijeme
bila rukometašica "Lokomotive" i reprezentativka bivše Jugoslavije. Kako i sam Jergović
kaže: uz sport ga vežu (u mladosti) možda i najljepši trenuci života napose mladosti. Jer,
tada nogomet nije bio samo sport, već i mjesto druženja sportaša s članovima upravnog
odbora i drugih Pitomačana. Pitomača je u to vrijeme bila obrtničko-trgovačko središte
ovoga kraja, a većina njih je bila vezana uz sport i kulturu. Neizbrisiv trag o životu na dr.
Jergovića ostavili su ljudi koji su tada bili vezani upravo uz nogomet i kulturu Pitomače, kao što je npr. Milan Lovrin, Ivan Šokec, Božo Kos, Franjo Gregl, Martin Šostaric,
Nikola Jergović, Franjo Šegregur, Ivan Begović, Mato Kožar... Početkom šezdesetih, ali
i kasnije, Jergoviću i ovoj generaciji često u goste dolaze prof. dr. Žarko Dolinar, Mladen Delić... Sve su to bili ljudi koji su voljeli Pitomaču, kao i svoju domovinu. S njima
se tada pjevalo "Glasna jasna", "U boj, u boj", "Peharček moj", razne nazdravičarske,
napitničarske i domoljubne pjesme. Oni su mlađe učili kako treba voljeti tradiciju, obitelj, domovinu. Možda je upravo u njima klica već nadaleko poznatog festivala Pjesme
Podravine i podravlja Pitomača – često zna spomenuti dr. Marijan Jergović.
da
ra
g
ej
iv
pr
Ko
Kultura
ce
ni
Usmjerenje prema glazbi dao mu je djed po majci Šimun Vedriš. Kad je Marijanu
bilo samo pet godina, on mu je u Zagrebu u tada poznatoj knjižari "Kugli" kupio violinu i 10 početnica za violinu. Nju, kao i njemački jezik počinje učiti s osam godina
kod tadašnjeg katehete Petra Širokog. Za vrijeme osnovne škole svirao je u glazbenom
sastavu škole. Nastavio je pohađati osnovnu glazbenu školu u Virovitici kod učitelja
Frana Mikolića. Kasnije uči svirati harmoniku i glasovir. Počevši raditi u Zdravstvenoj
stanici Pitomača 1966. godine, zajedno s Franjom Greglom, Ivanom Šokcem, Pavlom
Banom, Milanom Pavičićem, Lukom Biočićem i Marijanom Stilinovićem reaktivira rad
HPGD "Sloga", osnovano 1925. godine, te zajedno s Pavlom Banom dirigira muškim i
mješovitim pjevačkim zborom "Sloge". Jedno vrijeme bio je i predsjednik HPGD "Sloga". Kasnih 1980-ih godina osniva tamburaški sastav "Podravske tamburice", s kojima
izdaje autorski album. Upoznavši urednike Hrvatskog radija narodne redakcije: Krešu
Filipčića, Željka Kovačića, Vladimira Felkera, zajedno s Karlom Crnčićem i Rajkom
Podravski zbornik 2008.
395
uz
M
g
ej
Marijan Jergović pored svojeg pianina na kojem je
skladao bezbrojne pjesme (2004. godina).
da
ra
ce
ni
iv
pr
Ko
Stilinovićem organizira tada popularne emisije Hrvatskog radija "Tamburaško sijelo".
Nakon nekoliko održanih priredbi "Tamburaškog sijela" Jergović daje inicijativu za
održavanje festivala na kojem će biti prvi put izvedene podravske pjesme. To prihvaćaju u jesen 1992. godine Karlo Crnčić, Rajko Stilinović, Krešo Filipčić, Vladimir Felker,
Željko Kovačić, nešto kasnije se pridružuje i Rikard Bakan. Slijedeće godine održava se
prvi festival pod nazivom "Podravino moja mila" i to u kino dvorani društvenog doma
u Pitomači, a u sklopu emisije Hrvatskog radija "Tamburaško sijelo". Već slijedeće
godine (1994.) festival dobiva naziv glazbeni festival "Pjesme Podravine i podravlja" naziv je dao poznati pjesnik Drago Britvić iz praktičnih razloga. Dr. Jergović je bio do
1998. godine direktor festivala, Rajko Stilinović zamjenik, a šef pressa Karlo Crnčić.
Od 1998. godine, postaje umjetnički ravnatelj na kojem mjestu je sve do danas, 2008.
godine.
Prvi počeci skladanja pjesama počinju već 1970-ih godina kada sklada nazdravičarske i napitničarske pjesme. Kasnije, 1985. godine, uglazbljuje i pitomačku himnu "Pitomo selo" (na tekst Mirka Lauša) za koju je aranžman napisao maestro Emil Cosseto
za mješoviti zbor, a nakon toga nastaju i brojne danas poznate skladbe (npr. "Kak' je
v duši, tak' je v kleti" na stihove Drage Britvića). Najviše je napisao popularno-pučkih
popijevki, tamburaških pjesama, no (ali) i onih za djecu, zatim brojne himne za športske
klubove itd. Broj skladbi koje je uglazbio premašuje brojku 350, od kojih je preko 250
snimljeno u studijima i nalaze se na nosačima zvuka. Sa svojim pjesmama sudjelovao je
na raznim festivalima kao što su oni u Krapini, Požegi, Slavonskom Brodu, Pitomači,
Opatiji, Splitu i drugdje.
396
Podravski zbornik 2008.
uz
M
Marijan Jergović kao dožupan 1997. godine.
g
ej
da
ra
Jergovićeve pjesme su pjevali i pjevaju naši najpoznatiji interpreti s glazbene scene:
Vice Vukov, Krunoslav Kićo Slabinac, Maja Blagdan, Gazde, Stanko Šarić i Najbolji
hrvatski tamburaši, Đuka Čaić, Marta Nikolin, Viktorija Kulišić, Barbara Othman, Miroslav Živković, Maja Zeko, Ana Majstor, Lampaši, Bekrije, Slavonske lole, Podravski
mužikaši, Željko Sesvečan, Dragan Vlajinić, Licitari, Štef Jeršek i brojni drugi. Važno je
spomenuti da su autori tekstova pjesama koje je uglazbio naši najpoznatiji tekstopisci i
pjesnici kao što je Drago Britvić, Maja Đerek Lovreković, Zorica Klinžić, Terezija Buba
Bognar, Rajko Stilinović, Pere Picukarić i drugi. Godine 2000. primljen je za redovitog
člana Hrvatskog društva skladatelja (HDS).
S pomenimo da se Jergović okušao i kao glazbeni producent i aranžer malih glazbenih sastava, a izdao je i nekoliko pjesmarica. Godine 1998. s Rajkom Stilinovićom izdaje
pjesmaricu autorskih pjesama pod nazivom "Naše pjesme, naši snovi", a "Pjesme moje
Podravine" samostalno potpisuje i objavljuje 2000. godine. Četiri godine kasnije uspio
je načiniti veliku i jedinstvenu zbirku pjesama Podravine pod naslovom "Podravske
pjesme, polke i čardaši". U ovoj knjizi predstavljeno je notno i tekstualno 218 pjesama,
a o toj zbirci maestro prof. Siniša Leopold zaključio je uvodnu riječ: "Pokretač sakupljanja ove vrijedne riznice podravske glazbe i riječi, naš dragi i neumorni dr. Marijan Jergović ponovno
je pokrenuo svoj stvaralački zamašnjak u više nego značajnom smjeru. Podario nam je na jednome
mjestu toliko toga što je već odavno dio naše svijesti, a neke nove glazbotvorije zasigurno će postati dio
nas. "Pjesme Podravine i podravlja" već ionako naveliko pjevamo, a ovu zbirku Marijan je nesebično
podijelio zajedno s nama, u čast Svoje i Naše Podravine." Kažimo i to da Jergović privodi kraju
veliki projekt pjesmarice sa notnim zapisima, harmonijama i tekstovima 200 autorskih
pjesama popraćenih s 10 nosača zvuka (10 CD-a).
Istaknimo da je Jergović dobitnik brojnih priznanja, nagrada i odlikovanja, među
kojima je najvrjednije odlikovanje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. 2007.
godine proglašen je Začasnim članom Hrvatskog zbora liječnika, a odlikovan je i Zlat-
ce
ni
iv
pr
Ko
Podravski zbornik 2008.
397
uz
M
nim grbom Virovitičko-podravske županije za životno djelo.
Na kraju ovog pregleda života i rada Marijana Jergovića, možemo zaključiti da je
doktor Jergović pokazao višestruku nadarenost te je postigao zapažene uspjehe u svojoj
profesiji kao zdravstveni djelatnik liječnik i ravnatelj zdravstvenih ustanova, angažiran
i u društveno-političkom životu u Općini Pitomača i Virovitičko-podravskoj županiji.
U svojim zrelim godinama s osobitim zadovoljstvom pa i s ponosom spominje svoje
mladenačke sportske rezultate.
No najviše ljubavi posvetio je glazbi: njegujući podravsku glazbenu tradiciju skladao
je više stotina pjesama i utemeljio Festival pjesme Podravine i podravlja. Nedavno se
doktoru Jergoviću ostvarila još jedna velika želja, a to je osnivanje glazbene škole u
Pitomači. Godine 2006. na Svečanoj sjednici Općinskog vijeća Općine Pitomača darovao je i predao tadašnjem načelniku Zdravku Dijakoviću i svojim mještanima pianino,
gitaru i violinu i inicirao otvaranje glazbene škole. Taj mu se san i ostvario u jesen 2007.
godine kada je načelnik općine Željko Grgačić svečano otvorio pitomačku glazbenu
školu.
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
398
Podravski zbornik 2008.
SADRŽAJ
RIJEČ UREDNIKA – Novi prilog podravskoj kulturi..............................................................................................3
SUVREMENE TEME
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL – Legenda o Picokima – nematerijalno kulturno dobro Republike
Hrvatske................................................................................................................................................................................5
M
uz
ZAŠTITA SPOMENIKA KULTURE
Aleksandra POSAVEC – Kućni vrt koprivničke obitelji Malančec.............................................................................9
Želimir LASZLO – Spomen područje logora "Danica"............................................................................................21
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL – Uvod u zaštitne radove na utvrdi Stari grad u Đurđevcu.................................27
Jelena SPEVEC - Oltar sv. Ane iz kapele sv. Benedikta u Hrastovljenu..................................................................33
Maja VRTULEK - Konzervatorsko-restauratorski radovi na misnom ruhu, kazula 3.7.......................................37
Ada VRTULEK GERIĆ - Konzervatorsko-restauratorski radovi na Stoli, 3.2.....................................................43
Venija BOBNJARIĆ -VUČKOVIĆ: Aktivnosti u Restauratorskom centru Ludbreg 2004. – 2008....................47
g
ej
da
ra
HRVATSKA NAIVNA UMJETNOST / HLEBINSKA SLIKARSKA ŠKOLA
Vladimir CRNKOVIĆ – Portret Zemlje / Bravurozan karikaturalni crtež Joze Kljakovića nakon 75 godina
ponovno u domovini........................................................................................................................................................55
Vladimir CRNKOVIĆ – Ekspertiza crteža Ivana Generalića Autoportret.............................................................59
Vladimir CRNKOVIĆ – O slici Mije Kovačića Zimski pejzaž sa ženom................................................................61
Vladimir CRNKOVIĆ – Pledoaje za Lackovićeve epistole........................................................................................65
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ – Godine planiranja izgradnje i otvorenja Galerije naivne umjetnosti Hlebine
1962. – 1968.......................................................................................................................................................................71
POVIJEST UMJETNOSTI
Zdravko ŠABARIĆ – Kinesko slikarstvo iz donacije ILC.........................................................................................89
ni
iv
pr
Ko
POVIJEST & KULTURNA POVIJEST
Vladimir MIHOLEK – Društvo Hrvatskog sokola u Đurđevcu 1908. – 1929......................................................95
Branko PLEŠE – Obitelj Friedrich – osnivači HŠK Slaven Koprivnica................................................................111
Martin MIHALDINEC – Iz povijesti vodovoda Bilogorskih sela ........................................................................121
Dr. sc. Mira KOLAR – Politizacija đaka na koprivničkoj gimnaziji od 1931. do 1935. godine i profesori iz
Dalmacije Marko Šeparović i Ivo Marinović..............................................................................................................137
Dr. sc. Zdravko DIZDAR - Žene u logoru "Danica", kraj Koprivnice 1941.-1942. godine.............................159
Josip MERIĆ - Sjećanje na koprivničke brijače i frizere (I.) ...................................................................................209
Marija NOVAK – Sjećanje na Boženu Loborec........................................................................................................217
Pavle GAŽI – Zlata Bartl, skica za grupni portret....................................................................................................223
Zdravko JAKUPEC – Iz biografije Mirka Lauša.......................................................................................................229
ETNOGRAFIJA & ETNOLOGIJA & KULTURNA ANTROPOLOGIJA
Marija MESARIĆ – Kovačnica i kovači......................................................................................................................235
Branko BEGOVIĆ, Branko SOBOTA - KUD "Grgur Karlovčan" Kalinovac...............................................245
ce
ARHEOLOGIJA
Robert ČIMIN – Neka nova saznanja o jednom srednjovjekonom selu kod Virja.............................................253
PRIRODOSLOVLJE
Zvonimir IŠTVAN– Grofovija Repaš u Prekodravlju .............................................................................................267
Mr.sc. Ivan BIRŠIĆ – Agronom prof. dr. Pavao Kvakan.........................................................................................293
Mr.sc. Mladen MATICA - Regionalni park Drava Mura..........................................................................................299
Podravski zbornik 2008.
399
KNJIŽNIČARSTVO
Stjepan MRAZ – Prilog povijesti knjižničarstva u Hlebinama................................................................................309
M
KNJIŽEVNOST
Vladimir MILAK – Savjest...........................................................................................................................................327
Božica JELUŠIĆ – Šoderica, podravsko more...........................................................................................................335
Zdravko SELEŠ - Glasi mudrosti z djetinjstva i zavičaja.........................................................................................339
Bojana MARKOVIĆ – Djelo Mladena Kerstnera.....................................................................................................347
Dr.sc. Radovan KRANJČEV – Odsjaji djetinjstva, II..............................................................................................371
Dubravko BILIĆ – Eduard Breier – autor prve pjesme o Ludbregu.....................................................................387
Franjo VRTULEK – Naš Božić...................................................................................................................................385
uz
PRIKAZI, OBLJETNICE
Vatroslav VRBAN – Osvrt na djelovanje Udruge podravskih studenata 1994. – 1998.....................................386
Branko BEGOVIĆ – Život u pjesmi Marijana Jergovića.........................................................................................391
da
ra
g
ej
ce
ni
iv
pr
Ko
400
Podravski zbornik 2008.

- WRAP

www.krajinaforce.com

53 - KrajinaForce

Podravski zbornik 37 - Muzej grada Koprivnice

Podravski zbornik 36 - Muzej grada Koprivnice

Biografija gđa. Slavica Čulić

Podravski zbornik 35 - Muzej grada Koprivnice

9. GLASNIK Udruge Komarna 2001. za 2011. godinu

ARHIVA VIJESTI 2008. GODINE - Košarkaški klub Koprivnica

Mladen Ivezić Titov Jasenovac

žaklina - Heinrich-Böll-Stiftung Bosna i Hercegovina