IDENTITET
Godina 18 • Broj 184 • Novembar 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
DESNOG EKSTREMIZMA
U HRVATSKOJ
2
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
SADRŽAJ
www.identitet.info
4 SPEKTAR... Igor Palija
8 BRDAŠCE ĆIRILICA NA UDARU ČEKIĆOBACAČKIH
GRANATA... Milan Jakšić
10 KAKO SMANJITI ŠTETU OD RAZBUKTALOG
NACIONALIZMA... Davor Gjenero
12 NOVI VAL DESNOG EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ
... Dražen Lalić
15 KAKO SU SVI GRAĐANI SRBIJE POSTALI
VELIKOSRBI... Aleksandar Ajdarić
16 AKO ŽELIMO MIR I PROSPERITET, ZABRANIMO
HDZ... Ninoslav Kopač
Katolička Crkva u službi diskriminacije manjina... str. 4
18 INTERVJU: SRĐAN MILAKOVIĆ, PREDSJEDNIK
VUKOVARSKOG SDSS-a ... Dragana Zečević
21 ŠVERC ORUŽJA I SLOVENSKI TRGOVCI SMRĆU
... Igor Palija
22 NACIONALNA MITOMANIJA I STVARNE EKONOMSKE
DUBIOZE... Hrvoje Prnjak
24 REFERENDUM O BRAKU I GMO USTAV
... Srđan Dvornik
26 ZABORAVLJENI HOLOKAUST... Đurđa Knežević
28 INFO REGION... N. Cetina / I. Palija
Milaković: Pritisak i hajka na Srbe ... str. 18
30 JE LI BRAK LJUDSKO PRAVO ... Antonija Petričušić
33 SRPSKI IZDAVAČI NA SAJMU KNJIGA U ZAGREBU
... Nenad Petronijević
34 PRVI SVJETSKI RAT I ATENTATOR TIN UJEVIĆ
... Radoje Arsenić
36 KAKO NADAN NIJE ISPAO GOSPODIN
... Dunja Novosel
38 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: SVETOZAR
PRIBIĆEVIĆ - I.DIO ... Renato Đurđević
Portret: Svetozar Pribićević... str. 38
40 IZVAN GRANICA: KINESKI PUT NA ZAPAD
... Goran Mrdaković
42 PANORAMA ... Igor Palija
44 PRIČA ... Jovan Hovan
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 9 ... Milan Jakšić
48 DUGOGODIŠNJE MANIPULACIJE I TRGOVANJE
DRŽAVE S EKSTREMNIM NAVIJAČKIM SKUPINAMA...
Hrvoje Prnjak
50 NOVE KNJIGE: REMEMBER MAKSIMIR... Nikola Cetina
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
Nova knjiga: Remember Maksimir... str. 50
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
Štampa:
Suradnici:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka
Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Marko Roknić, Radoje
Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević
List izlazi mjesečno i
financiran je sredstvima
Savjeta za nacionalne
manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
3
SPEKTAR
S
KATOLIČKA CRKVA U
SLUŽBI DISKRIMINACIJE
MANJINA
rpski demokratski forum je
u svom priopćenju javnosti
izrazio zabrinutost što se u
nekim dijelovima Hrvatske
Katolička crkva institucionalno uključila u prikupljanje potpisa za
inicijativu raspisivanja referenduma na
kome bi se ograničilo pravo manjina u
korištenju svojim jezicima i pismima.
Srpski demokratski forum ujedno
izražava zahvalnost istarskim lokalnim
vlastima, koje jasno pokazuju da je
prikupljanje potpisa za takvu inicijativu
na javnim mjestima u ovoj regionalnoj
zajednici, prepoznatljivoj po najrazvijenijoj demokratskoj političkoj kulturi u Hrvatskoj, nepoželjno. Činjenica
da upravo u Istri institucije Katoličke
crkve najotvorenije podupiru inicijativu,
koja zagovara demokratsku regresiju
i ograničavanje stečenih prava jedne
od društvenih ranjivih skupina, baca
posebno ružnu sjenu na političke vrijednosti koje promiče Katolička crkva.
Velikodostojnici Katoličke crkve
nadasve su osjetljivi ako ih netko
u političkoj javnosti nastoji „zatvoriti u sakristiju“ i ograničiti im pravo na
političko opredjeljivanje. U tome imaju
potpuno pravo, a suvremenu europsku demokraciju nije moguće zamisliti
bez zajedničke kršćanske tradicije europskih naroda. Istaknuti predstavnici
Katoličke crkve u Hrvatskoj, međutim,
često bitno prelaze okvire ravnopravnosti i prijateljske suradnje u
demokratskom društvenom dijalogu.
Gotovo uvijek ističu kako hrvatsko
društvo čini 87 % katolika i u svojim nastupima polaze od pretpostavke da ono
što govore, govore u ime tih 87 % hrvatskih građana. Pritom sve one koji ne
dijele njihov svjetonazor nastoje tretirati
kao manjinu.
Stavovi dijela Katoličke crkve
u Hrvatskoj ovime odudaraju od
proklamiranih stavova Pape Franje koji
SDF:
Oko 200 crkvenih objekata poslužilo je u operaciji službeno nazvanoj “Nećirilici”. Potpisi su prikupljani u crkvama, ispred njih, te u župnim uredima.
u svojim obraćanjima poziva na mir,
toleranciju i zaštitu manjina i slabijih.
Također ovo aktivno djelovanje vrha
Katoličke crkve po pitanju referenduma pobija priopćenje Nadbiskupskog
duhovnog stola od 20. studenog u kojem se navodi citiramo: „napominjemo
da je laž da je kardinal Bozanić iskazao
„protivljenje dvojezičnosti u Vukovaru“.
Vrijednosni sustav, koji osporava
definiciju demokracije kao sustava vladavine većine u kojem su sve manjine,
kako one političke, tako i nacionalne,
ravnopravne i zaštićene, u Istri je u
očitoj manjini, a građani ga smatraju
toliko neprimjerenim da ne misle kako
bi javni prostori trebali biti otvoreni za
zastupanje koncepta sužavanja manjinskih prava. Svrstavanje organizacije,
koja smatra da i u društvenoj i političkoj
areni, a ne samo u vjerskom smislu,
4
zastupa 87 % hrvatskih građana, uz
one koji bi ograničavali prava svima koji
ne pripadaju „njihovoj“, dakle „većinskoj
skupini“, mora izazvati zebnju.
U ime vrijednosti sekularizma ne
treba niti jednoj vjerskoj zajednici ili
njenim poglavarima ograničavati javno
izjašnjavanje, ali u građanskom društvu
svaki stav „teži“ onoliko koliko je relevantan, a ne onoliko koliko građana
predstavlja. Ideje o ograničavanju
prava ranjivih skupina niti u jednom
demokratskom društvu ne smiju postati
većinske, a ako zagovornicima tih ideja
logistički pomažu oni koji misle da govore u ime 87 % hrvatskih građana,
takvom društvu prijete opasne podjele
i unutarnji sukobi. Katolička crkva, pak,
time dovodi u pitanje vjerodostojnost
svoga nauka, svoje socijalne uloge, ali
i odanosti vrijednostima ekumenizma.■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
IZMJENE USTAVA:
Spriječiti izbor između
getoizacije i asimilacije
S
rpski demokratski forum poslao je saborskom Odboru za
Ustav i svim klubovima parlamentarnih stranaka, zahtjev
za zaštitu manjinskih prava
prilikom promjena Ustava u kojem od
Sabora traži da uskladi i Ustavni zakon
o pravima nacionalnih manjina s obvezama preuzetima prilikom pristupanja
Hrvatske EU.
SDF u prijedlogu ustavnih promjena podsjeća da je Hrvatska u procesu
pristupanja Europskoj uniji preuzela obvezu da će spriječiti situaciju u kojoj su
pripadnici nacionalnih manjina dovedeni
u poziciju da prilikom ostvarivanja svoga
aktivnoga biračkog prava moraju odabirati između getoizacije i asimilacije,
odnosno odricati se ili općega biračkog
prava ili posebnog prava na odabir manjinskih saborskih zastupnika.
Podsjeća i da je, prilikom promjene
Ustava 2010. radi usklađivanja Ustava s
pravnom stečevinom EU, Sabor promijenio i Ustavni zakon, ali je tadašnje
rješenje izbora manjinskih zastupnika
Ustavni sud proglasio protuustavnim.
‘Obveza Sabora u tom je slučaju bila
da nakon proglašenja promjena protuustavnima, potraži novo rješenje koje
bi bilo sukladno Ustavu’, navodi SDF.
Stoga sada od Sabora traži da se
uskladi i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina s obvezama preuzetima prilikom pristupanja Hrvatske EU.
SDF smatra kako bi stoga bilo
potrebno da se stavak 1. članka 19.
Ustavnog zakona, koji glasi ‘RH jamči
pripadnicima nacionalnih manjina prava
na zastupljenost u Hrvatskom saboru’
dopuni formulacijom ‘Pripadnici nacionalnih manjina na parlamentarnim izborima ostvaruju dvostruko pravo glasa,
tako da mogu glasovati i za redovite kandidacijske liste i za kandidate u posebnoj
izbornoj jedinici za nacionalne manjine’.
To pravo na jednaki način morali
bi moći ostvarivati i pripadnici malih nacionalnih manjina, kojih u biračkom tijelu
ima manje od 1,5 posto, kao i pripadnici
srpske manjinske zajednice.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
SDF upozorava i da su u hrvatskom društvu vidljivi tendencija regresije
u zaštiti ljudskih prava i sve očitije nastojanje nekih političkih skupina da se umanje stečena prava pripadnika nacionalnih
manjina, ali i ostalih manjinskih skupina.
Zato smatraju kako je prijeko potrebno
ojačati ustavno značenje Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina.
Također SDF smatra da je u članku
15. Ustava potrebno promijeniti odredbu
iz stavka 2., koja glasi ‘Ravnopravnost
i zaštita prava nacionalnih manjina
uređuje se ustavnim zakonom koji se
5
donosi po postupku za donošenje organskih zakona’ i zamijeniti je odredbom
‘Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuju se ustavnim zakonom koji se donosi i mijenja po postupku za donošenje i promjenu Ustava’.
‘Usvajanjem tih promjena u
Ustavnom zakonu i Ustavu osigurale bi
se ravnopravnost pripadnika nacionalnih manjina u izbornom procesu i stabilnost ostvarivanja manjinskih prava i
provođenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina’, navodi se u
priopćenju za javnost SDF-a.■
SPEKTAR
S
ZAKON O PREBIVALIŠTU:
Poziv izbjeglim Srbima
na reguliranje statusa
prebivališta u Hrvatskoj
rpski demokratski forum
upozorava izbjegle Srbe,
koji imaju prebivalište prijavljeno u Republici Hrvatskoj,
a stalno su nastanjeni u Republici Srbiji, Republici Srpskoj kao i u
trećim zemljama, da je u Hrvatskoj u
decembru prošle godine donesen novi
Zakon o prebivalištu, kojim je Policija
dobila znatno veće ovlasti da provjerava žive li građani na adresama na
kojima im je prijavljeno prebivalište, da
urede svoj status u Hrvatskoj. Policija
je u Hrvatskoj objavila slijedeće upozorenje: „S obzirom da je 29. prosinca
2013. godine rok do kojeg svi hrvatski državljani koji će s tim datumom
već duže od dvije godine privremeno
boraviti u inozemstvu, imaju obvezu
dojaviti svoj privremeni odlazak iz Hrvatske i o razlozima dostaviti dokumentaciju, podsjećamo sve one koji
to još nisu učinili, da ispune svoju zakonsku obvezu! Ukoliko to ne učine,
po službenoj će se dužnosti pokrenuti
postupci odjave iz zbirke podataka o
prebivalištu i boravištu!“
Srpski demokratski forum upozorava da je Policija već obavljala kontrole i stvorila svoju bazu podataka o
građanima srpske nacionalnosti koji
su prijavljeni u Hrvatskoj, a žive u Srbiji ili inostranstvu. Do kraja decembra
Policija nije imala pravo izricanja kazni,
ali od kraja decembra dobiva pravo na
to. Zakon im daje pravo da izreknu
kaznu od 500 do 5.000 kuna, a povrh
toga takve osobe Policija po službenoj
6
dužnosti briše iz evidencija (time i iz
Popisa stanovništva i Popisa birača).
SDF zato upozorava da je krajnje vrijeme da naši izbjegli Srbi u
ovakvoj situaciji reguliraju svoj status
pred hrvatskim državnim organima,
da Policiji objasne zašto ih nije bilo
prilikom eventualnih provjera u mjestu
njihova prijavljenog prebivališta i da
sačuvaju status prijavljenih osoba. Ako
lično ne riješe status, biće automatizmom izbrisani, a vjerojatno i kažnjeni,
a neće više moći niti da glasaju u
Hrvatskoj. Ne preduzmu li ti građani
sami potrebne korake, dogodilo bi se
daljnje smanjivanje broja Srba prijavljenih u Hrvatskoj i tako bi se stvorila
mogućnost za ukidanje teško izborenih
manjinskih prava.■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
KRAJ MITA O VUKOVARU
P
rofesorica
sa
Fakulteta
političkih znanosti u Zagrebu
Mirjana Kasapović smatra
da su nemili događaji oko
sabotiranja službene kolone
sjećanja u Vukovaru zapravo početak
kraja mita o Vukovaru. U svojoj izjavi za Danas profesorica Kasapović
ističe: „Na ovakav se način ne postupa na takozvanim mitskim mjestima i
mjesto koje proizvodi tu vrstu podjela
obilježenih jednom vrstom nasilja, netolerancije, nesnošljivosti ne može biti
mitsko mjesto, barem ne može biti za
cijelu zemlju. Može biti samo za jedan
dio stanovništva i to će vjerovatno tako
i ostati, ali to po pravilu ne traje dugo“.
Ona se ne slaže sa zapažanjem
da je hrvatski politički vrh događajima u
Vukovaru odjednom iznenađen. „Možda
su malo bili iznenađeni silinom reakcije, ali mislim da su morali očekivati
jednu vrstu konfrontacije. Možda
nisu očekivali da će baš biti fizički
onemogućeni. Vjerojatno su računali
na nekakve političke uvrede, zviždanja
i takve stvari koje su uobičajene, a ovo
je baš bio veto na ulazak u grad“, kaže
Kasapović, dodajući da bi stožere branitelja trebalo zabraniti.
„To je problem tih stožera, koji su
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
paramilicijske institucije, potpuno neutemeljene u zakonu i njih bi trebalo zapravo zabraniti, potpuno im onemogućiti
da bilo kako djeluju. Služe se svakom
vrstom nasilja da bi ostvarili neke svoje
ciljeve“, ističe Kasapović i napominje da
se branitelji na ovakav način javljaju uvijek kad HDZ nije na vlasti. Ona podvlači
da ne zna tko je organizirao bojkotiranje
države, vlade i sabora u Vukovaru, ali
misli da to nije moglo ići bez HDZ. „Da
su oni pružali neku ideološku i logističku
podršku, to je sigurno“, kaže ona.
Kasapović podsjeća da su se
udruženja hrvatskih branitelja ovako
mobilizirali i u periodu između 2000.
i 2003. kada je, kao i danas, na vlasti
u Hrvatskoj bila koalicija lijevog centra. „To je jedan desni klijentelistički
dio biračkog tijela HDZ koji naprosto
ne može da podnese nikakvu drugu
stranku na vlasti. To je njima ravno nacionalnoj katastrofi u nekom ideološkom
smislu, a u pragmatičnom oni su vrlo
klijentelistički povezani sa HDZ. Jedan
detalj koji nije nevažan u svemu tome
da je vlast najavila rezanje povlaštenih
mirovina, uključujući i povlaštene braniteljske, što je izazvalo golemo nezadovoljstvo među njima. Znači, svako se
može mobilizirati danas na nekim ma7
terijalnim pravima i povlasticama koje
ima“, ukazuje Kasapović i podsjeća da
su ta braniteljska udruženja kad je HDZ
na vlasti manje-više poslušna.
Ona primjećuje da udruženja branitelja postaju sve nefunkcionalniji dio hrvatskog društva. „To je jedno poslušno
klijentelističko tijelo koje je jako ideologizirano, naravno dijelomično i traumatizirano i frustrirano ratom i svim što su
proživjeli i to treba shvatiti, ali s druge
strane, oni kako vrijeme odmiče, postaju sve nefunkcionalniji dio društva. Bore
se da zadrže neku ulogu u tom društvu
i toj politici i očito te metode postaju sve
nasilnije“, kaže Kasapović.
Ona kategorično tvrdi da je vlast
u Hrvatskoj potpuno jedinstvena. „Ne
vidim nijednu stranku koja bi u tom pogledu iskočila, ni SDP, ni HNS, ni IDS.
Dakle, to su stvarno stranke lijevog
centra, liberalne stranke i Vlada neće
popustiti“, kaže ona. Na pitanje kako
misli da će se završiti tenzije oko Vukovara, profesorica Kasapović je sigurna:
„Taj pokret će se polako urušavati, ta
mobiliziranost mora opadati. Ne vidim
ništa zbog čega bi se drugačije moglo
dogoditi i to će trajati još neko vrijeme
natezanja, ali kažem vam, mislim da je
to početak kraja mita o Vukovaru“.■
zona zabranjenih letova
Brdašce Ćirilica na udaru
čekićobacačkih granata:
Što ako bude prebačaja?
Nije li u razdoblju od rata na ovamo, kad god bi se poveli razgovori prije svega
o ratnim stradanjima upravo trijumfalistička sebičnost brojnije (recimo i u ratu
pobjedničke) strane potiskivala mnogo objektivniji pristup tim događajima
negoli što ga imamo već 20 godina? Kao da Srbi nisu prošli kalvariju kakva
je unesrećila brojne Hrvate već su valjda dobrovoljno napustili svoja radna
mjesta i svoj zavičaj, sami zapalili svoje kuće i potom dobar dio njih izvršio
kolektivno samoubistvo
M
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
om ujaku i njegovoj porodici
u vrijeme „Oluje“ sve je zapaljeno; kuća,
sjenik, štala za goveda i ovce,
te ostali prateći objekti. Tri člana
porodice moga oca, svi troje
civili, među njima i teško bolesni
dječak – zvjerski su ubijeni. Naša
porodica je u Lici zbrisana sa lica
zemlje. Ali nikome, niti po očevoj
ni majčinoj liniji, u Vojvodini gdje
su u izbjeglištvu, nije palo ni na
kraj pameti da uzme čekić i ode
u hrvatsko selo ili neko veće
mjesto razbijati dvojezične table. Takav primjer nigdje u Srbiji
nije zabilježen čak ni kao reakcija na vukovarsko skrnavljenje
ćirilice. Prema tome pustimo te
priče kako je braniteljska pobuna
protiv ćirilice spontana. Izvedena
iz ljubavi prema Vukovaru i njegovoj žrtvi. To je projekt najvećih
mračnjaka u ovoj zemlji koji se,
kao što brojni primjeri potvrđuju,
očigledno u svom rušilačkom pohodu nemaju namjeru zadržati
samo na Srbima. Rekao bih čak
da im je i hrvatska vlada, ako ne
omiljeniji, a onda sigurno jednako drag zalogaj. Uostalom i prije
mene mnogi su u ovoj zemlji,
pogotovo novinari iz istaknutih
hrvatskih listova, dokazali da je
u ovom frontalnom napadu na
ćirilicu daleko više politike nego
pijeteta prema žrtvama Vukovara. Ali isto tako kao što je za
pohvalu insistiranje Vlade na
poštivanju zakona, zatim što dio
hrvatske javnosti pruža otpor
nasilju; brojni intelektualci, razne
udruge i mediji, pitanje je nisu
li razlozi nemoći države da tom
zlu stane na kraj upravo u prethodnim propustima cijelog hrvatskog društva kada je trebalo sa
mnogo više hrabrosti i poštenja
pristupiti analizi i ocjeni bilo čijih
ratnih stradanja, jer žrtava je
bilo na obje strane, i na hrvatskoj i srpskoj, nego što je to do
sada bio slučaj. Nije li u razdoblju od rata na ovamo, kad god
bi se poveli razgovori o ratnim
zlodjelima upravo trijumfalistička
sebičnost brojnije (recimo i u ratu
pobjedničke) strane potiskivala
mnogo objektivniji pristup tim
događajima negoli što ga imamo
već 20 godina? Kao da se htjelo
barem u ljudsku podsvijest ubaciti klicu sumnje da Srbi nisu prošli
kalvariju kakva je unesrećila
brojne Hrvate već su valjda dobrovoljno napustili svoja radna
mjesta i svoj zavičaj, sami zapalili
8
svoje kuće i potom dobar dio njih izvršio kolektivno samoubistvo.
Znam da će sada neki reći
– ON IZJEDNAČAVA! Poznata je
to floskula iz brojnih javnih rasprava i najčešće TV sučeljavanja
kada se na takvim mjestima pojave neistomišljenici. Ali moliću
lijepo – ako ja kažem jest, Vukovar je bestijalno razrušen, pobijeno je mnoštvo nevinih ljudi,
to je užasni zločin, zaprepašten
sam činjenicom da zbog toga
nisu odgovarali najodgovorniji za
razaranje grada i toliku prolivenu
krv. JNA je taj napad pravdala
potrebom na deblokira kasarnu u
tom gradu. Ali da li je zbog toga
trebalo razrušiti cijeli grad? Cilj
napada je bio osvojiti Vukovar
po svaku cijenu pa makar bio
zbrisan sa lica zemlje.
I SRBI ŽRTVE VUKOVARA
Dodamo li, međutim, tome
da je u vrijeme Oluje i poslije nje
zapaljeno 22.000 srpskih kuća,
da su brojni zarobljeni i ranjeni
srpski vojnici streljani, da je ubijeno 500, 677, ili 1400 srpskih
civila, ovisno o tome koje i čije
izvore koristimo, i to mahom starica i staraca, onda dozvolite gospodo bez osjećaja za tuđe patnje
da primijetim kako su se ključni
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
akteri ta dva pokolja sami IZJEDNAČILI
. Kakvu bi onda ja uopće mogao imati
potrebu da uz pomoć ravnala vučem
liniju između svake od tih krvavih bilanci,
koje su, uostalom, zabilježene i od strane
neutralnih promatrača.
Mnogi su ovdje pogođeni nepravdom, imajući osjećaj da zločinci nisu
kažnjeni, ali prethodno ništa nije učinjeno
– niti od strane Haškog suda ni država
involviranih u prethodni sukob – kako bi
se do kraja razjasnili, raščistili i do nekog
pravičnog rješenja dotjerali prije svega
pravni aspekti ratom najpogođenijih
dijelova jedne kolektivne nesreće, čiji
osvetnički tragovi upravo iz tih razloga
već tri mjeseca plaze po tablama sa
dvojezičnim natpisima i pitanje je gdje
će sve stići i na koji način završiti. Jer ni
za Vukovar ni za Oluju nitko od glavnih
krivaca za te zločine nije kažnjen. Hrvatska se ovog trenutka sramoti pred
civiliziranim svijetom, a njezini Srbi su
satjerani u mišju rupu i mnogi bi najradije
prespavali stampedo koji ih nemilosrdno
gazi. Dok u Srbiji o tome uporno šute
kako ih netko ne bi pitao što su sve to
neki u njihovo ime radili u Vukovaru 1991.
godine i kako su postupali prema onima
koji iz dna duše mrze ćirilicu očigledno
i zato jer su jedno vrijeme bili smješteni
u vojvođanske štale koje Hrvati zovu
koncentracijski logori, a srpske vlasti sabirni centri. Odavno su između Hrvatske
i Srbije razmijenjeni podaci o zločinima,
među kojima su i oni ovdje podvučeni
kao najveći, ali već godinama nikome ne
pada ni na kraj pameti da bi se na temelju
dospjele pošiljke iz najbližeg susjedstva
ozbiljno na tim predmetima prihvatio
istražnog i sudskog postupka.
Ne treba onda čuditi što Srbi ne
smiju ni pisnuti o zločinima koji su nad
njima počinjeni u Vukovaru prije nego
što je uopće došlo do borbi za taj grad.
Službeno borbe za Vukovar, kad ga je
napala JNA, počele su 14.09.1991., a
od 90 nestalih Srba do pada grada najmanje 20 ih je ubijeno između petog i
devetog mjeseca iste te godine. Većina
likvidiranih završila je u Dunavu. Većina
njih nikada nije ni pronađena. Ako želimo
biti objektivni onda valjda nije baš tako
nevažno tko je počeo sukob u tom gradu
i koje su nacionalnosti bile prve žrtve.
Prva žrtva u istočnoj Slavoniji bio je Stevan Inić, Srbin iz sela Bršadin, ubijen
metkom u glavu 01. 05. 1991. godine,
a prva vukovarska žrtva bio je također
Srbin Jovan Jakovljević. Ubijen je na
svom kućnom pragu 29.06.1991. Odmah
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pobuna protiv ćirilice je projekt najvećih mračnjaka u ovoj zemlji koji se u
svom rušilačkom pohodu nemaju namjeru zadržati samo na Srbima
nakon toga zaredali su novi zločini nad
Srbima i njihov masovni egzodus iz grada. Nije li onda ova radikalno desna eskapada u tom izmučenom gradu možda
prije svega rezultat potrebe u nekih
ljudi da zastrašivanjem pomoću nasilja
suparničkoj strani zavežu usta kako bi
nekoga zaštitili od odgovornosti za inicijalno učešće u krvavom vukovarskom
sukobu iz 1991. VLAST STALA IZA ZLOČINA
Povjerenik za grad Vukovar Marin
Vidić Bili pisao je još daleko prije nego što
su počele borbe za Vukovar državnom
vrhu i prvacima hrvatskih parlamentarnih
stranaka o kaosu u gradu; miniranju srpskih kuća, kafića, restorana, trgovina,
odvođenjima ljudi i njihovim smaknućima.
Slične informacije u glavni grad Hrvatske slao je i šef policije Ferdinand Jukić.
Vidić je za ta zlodjela okrivio Tomislava
Merčepa koji je, odmah nakon pisma vukovarskog povjerenika, uhapšen i helikopterom prebačen u zagrebački zatvor. Ali
je drugi dan odmah i pušten na slobodu.
Potom je imenovan za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Kad su novinari,
tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova
Ivana Vekića pitali, kako to da je pušten,
odgovorio je – naredbom odozgo.
Na taj način je sama hrvatska vlast
na sebe navukla sumnju da je stajala
iza tih zločina. Mada su se masovna
ubistva sa takvim predznakom događali
maltene po svuda gdje god je živjelo
srpsko stanovništvo. U Sisku su recimo
stanovnici tog grada srpske nacionalnosti
9
bili izloženi likvidacijama pune dvije godine (1991. i 1992.), a hrvatska vlada,
kojoj je na čelu bio Franjo Gregurić, usprkos činjenici da je sve to znala, ništa
nije poduzimala da zaustavi ubijanje ljudi
u njihovim stanovima, na ulici, na radnom
mjestu, mnogi su likvidirani na obali rijeke
Save, presretani kad su se vraćali sa posla iz Zagreba i također završavali u rijeci
Savi, pravi pogrom doživjeli su Srbi i u selima oko Siska itd. Cijele porodice su u to
vrijeme u tom gradu likvidirane. Kada je
Vjekoslav Vidović, predsjednik Vrhovnog
suda Hrvatske, otišao kod Franje
Tuđmana da ga upozna sa zločinima u
Sisku hrvatski predsjednik ga je pažljivo
saslušao i odmah smijenio. Nije li onda i
u ovom slučaju država na određeni način
bila involvirana u ta zlodjela.
Zločince je oslobađala od odgovornosti i nagrađivala, a onima koji su tražili
da se zločini procesuiraju davala je otkaze. I sada smo zaprepašteni – otkud
sada odjedamput ti vandali koji razbijaju
i trgaju table sa dvojezičnim natpisima?
Mogli bismo reći da Josić i društvo oko
njega koriste dva stimulansa u toj svojoj
nasilnoj kampanji: nekažnjene zločine na
srpskoj strani kao nešto što doživljavaju
kao izrazito negativno i neprocesuirane
zločine na hrvatskoj strani kao nešto
što smatraju pozitivnim u svom aktuelnom obračunu sa Srbima ispaljivanjem
čekićobacačkih granata - najprije na table
sa dvojezičnim natpisima a onda, bude li
prilike, preko brdašca zvanog Ćirilica na
glave konzumentima tog pisma kako bi
se razbježali i završili u Srbiji.■
manjine & većine
Kako smanjiti štetu od
razbuktalog nacionalizma
Sve više analitičara, ali i običnih građana, prepoznaje „modus operandi“
aktualne administracije koja nije dorasla suočiti se s realnim društvenim problemima. Kako bi izbjegla otvaranje socijalnih i ekonomskih problema, administracija potiče zaoštravanje onih „svjetonazorskih“. Budući da se i opozicija
bolje snalazi u „ideološkim borbama“ nego na terenu javnih politika, svjetonazorski se sukobi gomilaju...
K
Piše:
DAVOR
GJENERO
ad neka politika
započinje s takvim
preusmjeravanjem
pažnje javnosti sa
socijalnih
problema, ako ima i trunku odgovornosti (o odgovornosti je prilikom
takvog vođenja politike teško
uopće govoriti, jer se radi o evidentno neodgovornom političkom
ponašanju), onda na početku
takve akcije „preusmjeravanja pažnje javnosti“ mora imati
pripremljenu i „izlaznu strategiju“,
način na koji će nakon nekog vremena „riješiti“ problem, u čijem je
kreiranju sama sudjelovala, i, koliko je to moguće, smanjiti štetu,
što ju je stvorila. Međutim, u hrvatskom slučaju ova „preusmjeravanja pažnje javnosti“ nisu
provedena čak niti uz elementarnu „strategiju smanjivanja štete“,
a politika ne zna kako prevladati
probleme koje je sama izazvala.
Pravo na korištenje manjinskim jezikom i pismom jedan je
od primjera takvog preusmjeravanja pažnje javnosti sa socijalnih i ekonomskih problema, a pri
tome niti jedna niti druga strana u
sukobu ne vode brigu o elementarnoj zaštiti prava manjine, u
ovom slučaju srpske nacionalne
zajednice u Hrvatskoj, po definiciji ranjive skupine, kojoj u svakom
demokratskom društvu pripada
pravo na posebnu zaštitu, a etika
svakoga demokratskog političara
mora sadržavati i obvezu posebno obazriva i „politički korektnog“
odnošenja prema ranjivim skupinama i govora o njima.
Odgovorne vlasti ne bi čekale rezultat popisa stanovništva,
koji je pokazao da u nekoj sredini
ima više od 33 % pripadnika neke
nacionalne zajednice, u ovom
slučaju srpske, da bi se tek tada
Odgovorne vlasti ne bi
čekale rezultat popisa
stanovništva, koji je pokazao da u nekoj sredini ima
više od 33 % pripadnika
neke nacionalne zajednice,
u ovom slučaju srpske,
da bi se tek tada počelo
ostvarivati njihovo pravo
na korištenje manjinskim
jezikom i pismom
počelo ostvarivati njihovo pravo
na korištenje manjinskim jezikom
i pismom. U svim lokalnim zajednicama, u kojima manjina čini
relevantan dio stanovništva i gdje
manjina intenzivno komunicira i
sa svojom „matičnom državom“,
jasno je da je pravo manjine na
komunikaciju s javnim vlastima
10
na svome jeziku i pismu ključno
za svakoga pojedinoga njena pripadnika. Pitanje isticanja natpisa
na oba jezika (i pisma) na javnim
ustanovama tek je poruka države
pripadnicima manjine da su oni u
nekoj sredini poželjni za državu,
a topografske table i javni natpisi u ulicama i naseljima govore o
tome da većina u nekom mjestu
prisutnost manjine doživljava kao
vrijednost i da manjina svojom
kulturom, tradicijom i identitetom
bitno utječe na identitet lokalne
zajednice. To je poruka o takvoj
integraciji manjine koja ne vodi
prema asimilaciji, nego prema
tome da cijela lokalna zajednica
baštini dva kulturna i politička
identiteta, ili više njih. Istra i veza
talijanske zajednice ondje s većinskom zajednicom i drugim manjinama najbolji je primjer uspješnog scenarija provođenja prava
na korištenje manjinskim jezikom
i pismom.
Scenarij, koji je u Istri uspio, nije proveden zahvaljujući
intervenciji središnje vlasti. Upravo suprotno, središnje su vlasti
u nekim prošlim nesretnim vremenima dominacije nacionalizma opstruirale lokalni samonikli
(„grass root“) scenarij integracije
manjinske zajednice i ostvarivanja njenih prava, a inicijativa za
ostvarivanje tog prava dolazila
je „odozdo“. Nametanje ostvarivanja prava, pak, antagonizira
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
INTEGRACIJA MANJINA BEZ ASIMILACIJE:
Isticanje natpisa na oba jezika i pisma na javnim ustanovama tek je poruka države pripadnicima manjine da su oni u
nekoj sredini poželjni za državu, a topografske table i javni natpisi u ulicama i naseljima govore o tome da većina u
nekom mjestu prisutnost manjine doživljava kao vrijednost i da manjina svojom kulturom, tradicijom i identitetom
bitno utječe na identitet lokalne zajednice. To je poruka o takvoj integraciji manjine koja ne vodi prema asimilaciji,
nego prema tome da cijela lokalna zajednica baštini dva kulturna i politička identiteta, ili više njih.
zajednicu. Središnje državne vlasti imaju
obvezu ostvariti ustavno-zakonska prava
manjinske zajednice svugdje ondje gdje
lokalna i regionalna samouprava nastoje izbjeći ostvarivanje tih prava, ali se to
mora raditi tako da ne izaziva sukobe
manjine i većine, odnosno ne zaoštrava
odnose među zajednicama. Koncept isticanja ploča na oba jezika i pisma, koji su
u lokalnoj zajednici u službenoj upotrebi,
a zanemarivanje svih drugih aspekata
službene uporabe manjinskog jezika i
pisma nije nikakva promišljena politika.
Ona ne može biti smatrana ostvarivanjem manjinskog prava, pogotovo zato
što se središnje vlasti uopće ne brinu o
tome da se osigura komunikacija građana i javne uprave (kako izdvojenih tijela
središnje države, tako i organa lokalne
samouprave) na manjinskom jeziku i pismu.
U Vukovaru, koji je trenutno mjesto
sukoba u provođenju manjinskoga prava
na službenu upotrebu jezika i pisma, na
primjer, na lokalnim izborima izborni materijal nije bio tiskan na ćirilici i srpskom
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
jeziku, iako je manjina na to imala pravo. Razlog je tome što jednostavno nije
bilo takva zahtjeva od strane sudionika u
izbornom procesu. Dakle, manjinska politička klasa nije vodila računa da ostvari
jedno od ustavnih prava, a osiguranje tog
prava u ovom bi slučaju ostvarila tijela
sudbene vlasti. Naime, riječ je o pravu
koje mora osigurati izborno povjerenstvo,
sastavljeno pretežno od sudaca.
Iz ovog primjera očito je da scenarij ostvarivanja prava nije propustila napraviti samo središnja država i lokalna
samouprava, nego i manjinska politička
klasa. Zato situacija i jest postala bezizlaznom i zato nema scenarija prevladavanja krize politike manjinske zaštite.
Središnja vlast sada nudi kompromis, koji je tipični „lose-lose“ scenarij scenarij u kome gube svi dionici. Za nacionaliste bi samo isticanje ploča na oba
jezika na javnim ustanovama predstavljalo „poraz“, a svođenje prava na upotrebu
manjinskog jezika i pisma svega na nekoliko ploča na javnim ustanovama bio
bi težak poraz i za pripadnike manjine.
11
Jedini način prevladavanja tog problema
bila bi ozbiljna civilno-društvena akcija
zasnovana na razrađenom modelu provođenja prava i jasno definiranim rokovima, a taj bi model morao, osim kritičnog
Vukovara, zahvatiti i ostale dijelove zemlje. U tom modelu najprije valja provesti
konkretna prava pojedinaca da s javnim
vlastima komuniciraju i manjinskim jezikom i pismom, da glasaju na izborima uz
pomoć izbornog materijala tiskanog i na
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, a nakon toga valja definirati rokove u kojima
će se istaknuti natpisi na javnim institucijama i na manjinskom jeziku, i konačno,
kad će sve topografske oznake biti na
oba jezika i pisma.
Samo uz jasno definirane rokove i
preuzimanje obveza svih dionika, dakle,
i središnjih vlasti, i lokalne samouprave, i
manjinske političke klase, moguće je prevladati krizu koja je stvorena samo zato
jer se vlast i opozicija bolje snalaze u temama vezanima uz nacionalizam, nego
li u rješavanju realnih životnih problema
građana. ■
tekovine demokracije
NOVI VAL DESNOG
EKSTREMIZMA U HRVATSKOJ
Desni politički ekstremizam u Hrvatskoj se u mnogočemu promijenio,
a u posljednje vrijeme svoje ciljeve najviše nastoji realizirati kroz prividno nepolitičke, svjetonazorske intervencije poput stupidnih referenduma o braku i ćirilici, umjesto kroz izravno političko djelovanje
P
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
rema nekim riječima
imam nultu toleranciju. Osjećam se loše
kad čujem ili pročitam
one koje označavaju
sunovrat života, zdravlja i ljudskosti; na našem jeziku takve
zvuče posebno dramatično, primjerice smrt, zločin... Jedne se
kao građanin osobito užasavam:
ustaše i različite izvedenice
(ustaški pokret, ustaška vojnica
i slične) pojma koji označava hrvatske fašiste iz prve polovine i
sredine prošloga stoljeća. Takav
odnos je razumljiv, s obzirom da je
moja obitelj u Drugom svjetskom
ratu jako propatila od zlotvora u
žuto-smeđim uniformama: kasnoga ljeta 1943. godine u Makarskoj
ubili su moga djeda antifašistu,
baka se kao suradnica Narodno
oslobodilačkog pokreta jedva
spasila iz ustaškoga zatvora, stric
je rođen dva tjedna nakon ubojstva njegova oca prekriven modricama stečenima uslijed udaraca
kundakom u stomak trudne majke...
Ipak, slijedom svoga profesionalnoga i javnoga djelovanja,
koje se znatnim dijelom odnosi
na socijalnu i političku patologiju, često moram baratati za
mene neugodnim pojmovima.
Pokadšto i navedenim kojega se
posebno grozim. Uvjeren sam
kako stručnjaci koji u javnosti
izlažu svoje poglede na politička
i društvena pitanja ne smiju dopustiti da ih u tome ometaju njihova osobna iskustva i osjećaji,
nego trebaju racionalno, objektivno i odgovorno analizirati neku
pojavu. Od takvoga uvjerenja
pošao sam i sredinom listopada
kad su me iz Slobodne Dalmacije
zamolili da komentiram dijelove
intervjua Igora Mandića beogradskim Večernjim novostima.
Čuveni hrvatski publicist i pisac
je na pitanje „Kako će se završiti
‘rat protiv ćirilice’ u Vukovaru?“
odgovorio: „Ustašija se probudila,
nije ni zaspala, ni bila pokopana,
kako smo mislili, i taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću, tako da će uništiti i
samo to biće. To je kao rak koji
jede svoga vlastitelja. Stara
ustašija i neoustašija su isti rakfenomen u Hrvatskoj, i vode nas
u letalno stanje, u smrtnost (...)
Ali, nije ćirilica problem u Vukovaru, ona je samo izgovor da se
maknu preostali Srbi. Na bilo koji
način.“
U mojoj izjavi, koju je 14.
listopada objavio splitski dnevni
list, stoji da je dobro što je Mandić
upozorio na pojave koje nas
itekako trebaju zabrinuti, ali da
se ne slažem s nekim terminima
koje je pritom koristio. Značenje
termina ustaše i ustašija, ocijenio sam, dominantno je vezano
za prošlost; ako ćemo se vazda
vraćati na ustaše i partizane,
nema nam ni sadašnjosti niti
budućnosti. Upozorio sam kako
jedna kriva rečenica, pa čak i riječ,
može ubiti više ljudi od tenkovske
granate. Prosvjednike u Vukovaru označio sam kao pripadnike
12
primitivne i ekstremističke, ali dobro organizirane i vjerojatno od
podzemne, protuvladine politike
manipulirane manjine. Upozorio
sam kako oni djeluju kao šovinisti,
slagali se s tom ocjenom ili ne.
Nemogućnost izražavanja manjinske kulture i korištenja pisma,
naime, povećava osjećaj kolektivne ugroženosti kod hrvatskih
Srba, što mogu biti i nenamjerne
posljedice akcija prosvjednika.
Tako prezentirana izjava
izazvala je više različitih reagiranja u medijima i privatnim
razgovorima. Na nju su se kritički
osvrnuli i pojedini moji prijatelji te
dugogodišnji suradnici i poznanici. Naročito je žestoko reagirao
Viktor Ivančić („O ustašiji“, Novosti, 20. listopada), optuživši me
uz ostalo da licemjerno nastojim
„fašistoidna stremljenja opslužiti
antifašističkim ugođajem“ i poduzimam „drski falsifikat“. U ovom
članku zbog različitih razloga ne
polemiziram s Ivančićem. Uz ostalo, zato što smatram da se tako
osjetljiva pitanja ne mogu valjano
pojasniti javnom svađom i osobnom diskreditacijom – baš je
takav ton Viktor izabrao – između
ljudi koji se odavno poznaju. Umjesto toga, pokušavam se usmjeriti na sadržaj spora - obrazložiti
zbog čega i nadalje (posljednjih sam nekoliko tjedana iznova
promislio o tome, ali nisam promijenio mišljenje) smatram kako
vukovarske prosvjednike nije ni
osnovano niti razumno etiketirati
kao ustaše odnosno „ustašiju“.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
FAŠISTIČKO NOSTALGIČARENJE
Izjava koju sam putem telefona dao
Slobodnoj Dalmaciji nije u tim novinama
izložena u cijelosti, već njeni dijelovi koje
je uredništvo vjerojatno smatralo medijski atraktivnima, a nije objavljeno moje
obrazloženje. U novinskoj izjavi – tu
formu treba „čitati“ drugačije od teksta
kojega autor sasvim kontrolira - najviše
sam se referirao na antićirilične prosvjednike u Vukovaru. Ocjenu naravi suvremenoga desnog ekstremizma u Hrvatskoj
kao cjelini dao sam kroz par rečenica,
u kojima sam istaknuo kako je velika
većina građana ostavila ustaše i partizane prošlosti, što uz ostalo potvrđuje
činjenica da radikalna desnica kod nas
nema uspjeha na parlamentarnim izborima. Neoustaška djelovanja, kao što su
rušenje partizanskih spomenika ili nazivanje ulica prema zločincu Mili Budaku,
kontaminiraju suvremenu Hrvatsku, na
njih sam višekratno i pravovremeno (npr.
još u prvoj polovini devedesetih sam
ne obazirući se na rizike po svoju sigurnost kritizirao predsjednika Tuđmana
zbog izjave da je sretan što mu žena
nije Židovka ili Srpkinja) upozoravao
u javnosti. Međutim, takve su pojave
najviše bile prisutne u prvom desetljeću
hrvatske samostalnosti; u posljednjih 14
godina one mnogo više spadaju u marginu, nego u središnji tok političkoga
života, a razmjerno malobrojne fašističke
nostalgičare, slično kao i u mnogim
zemljama razvijene demokracije, velika
većina naših građana smatra redikulima,
a ne ozbiljnim političkim akterima.
Dva su temeljna razloga zbog kojih smatram da antićirilične prosvjednike,
odnosno veliku većinu njih, ne treba
označavati kao ustaše i ustašiju. Prvi je
ideološke naravi. Naime, ustaški pokret
iz prve polovine prošloga stoljeća je hrvatski izraz fašističke ideologije nastale u
to vrijeme u Italiji i razvijene u Njemačkoj,
koja se po mnogim svojim obilježjima
razlikuje od antićiriličnih prosvjeda u Vukovaru ove godine. Tako u vukovarskim
prosvjedima nije moguće uočiti rasizam, u njima nije jako važna ideja vođe
(Fuhrerprinzip) s obzirom da Tomislav
Josić nije ni izbliza tako karizmatični niti
dominantni vođa, ne provodi se sustavni i grubi teror kao temeljna metoda
fašističkoga djelovanja... Nesličnost je i
u odnosu prema demokraciji: antićirilični
prosvjedi nisu dominantno usmjereni na
nasilno rušenje vlasti i pripadajuću usIDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Antićirilični demonstranti u Vukovaru su pripadnici primitivne i
ekstremističke, ali dobro organizirane i vjerojatno od podzemne, protuvladine politike manipulirane manjine koja se od ustaškog pokreta razlikuje
po nekim ideološkim i kontekstualnim diferencijacijama
postavu autoritarnoga režima, čime je
bilo određeno političko djelovanje ustaša
(stranka UHRO je u nazivu imala pojam
„revolucionarna“) i njihovih talijanskih i
njemačkih gospodara. Za razliku od toga,
vukovarski su prosvjedi zapravo najviše
u funkciji sljedećih izbora, u smislu da
se njima nastoji diskreditirati i srušiti
sadašnja vlast. A kad na sljedećim izborima državnu vlast osvoji „stožeru“ skloni
HDZ s partnerima, lako je prognozirati,
takvi će prosvjedi i pripadajuće ritualno nasilje ugasnuti. Dakle, većina vukovarskih prosvjednika, iako neki među
njima provode ritualno nasilje, od kojega
je posebno štetno bilo ono počinjeno nad
samim državnim vrhom za vrijeme proslave u tom gradu 18. studenoga, ipak
nastoje svoje političke ciljeve realizirati
kroz različite demokratske institucije
(pregovaraju i na druge načine komuniciraju s nositeljima najviših dužnosti u
državnoj vlasti, efikasno utječu na odluke
lokalne vlasti i slično). Za razliku od toga,
ustaše iz prve polovine prošloga stoljeća
evidentno su djelovali izvan takvih institucija.
IZMANIPULIRANI NACIONALISTI
Ipak ne zanemarujem neke
ideološke poveznice između ustaša iz
prošloga stoljeća i aktera koji ove godine
protestiraju u Vukovaru zbog uvođenja
dvojezičnih ploča. Ponajprije se to odnosi
13
na nacionalizam kao glavnu idejnu osnovu tih protesta. Taj se nacionalizam, nerijetko prisutan u radikalnom izrazu kao
šovinizam koji je neprihvatljiv u demokratskim društvima, doduše izražava u manje
nasilnim i dramatičnim oblicima, ali treba
uzeti u obzir mogućnost da eskalacija
političkoga bunta u Vukovaru, u nekim za
to povoljnim okolnostima, može rezultirati teškim pa i najtežim posljedicama.
S tim je povezana još jedna potencijalna
sličnost – nasilje. Ono je u Vukovaru
i nekim drugim mjestima do sada bilo
dominantno ritualno (već uvriježeno razbijanje dvojezičnih ploča za mnoge prosvjednike ima veliko simbolično značenje).
Takvo nasilje može u određenim uvjetima
sporadično mutirati u zbiljsko, dakle
ono obilježeno gubitkom zdravlja pa i
života, ali sam uvjeren kako ni takvo
nasilje ne može biti pogonsko gorivo
nekoga državnog udara kojim bi se Hrvatska izolirala od demokratske Europe
i međunarodne zajednice te ponovo (kao
prije sedamdesetak godina) upala u krvavi vrtlog građanskoga rata.
Navedene ideološke poveznice,
međutim, mnogo su manje prisutne od
razlika: velika većina ratnih veterana i
drugih iz Vukovara i ostalih mjesta koji
se bune zbog uvođenje dvojezičnih ploča
po mome mišljenju nisu neke neoustaše
(ustaša u izvornom obliku više nema niti
ih može biti), nego ljudi istraumatizirani
tekovine demokracije
ratnim stradanjima, pa i izmanipulirani nacionalisti u čijoj individualnoj i kolektivnoj
predodžbi rat zapravo još nije završio.
Kao takvi, oni nisu u stanju da prihvate
prevažni prošlogodišnji apel Ante Gotovine: „Rat pripada povijesti i okrenimo se
budućnosti svi zajedno“. Drugi razlog zbog kojega opovrgavam da prosvjednici u Vukovaru spadaju
u ustaše i ustašiju nazivam kontekstualnim. Mogu ga ovako sažeti: nije osnovano političko djelovanje jedne skupine
ljudi vezano za rat otprije dvadesetak
godina označavati istim pojmovima kao
politički pokret iz rata koji se vodio prije
sedamdesetak godina. Politički, kulturni
i društveni kontekst se u razdoblju od
četrdesetih godina prošloga stoljeća do
danas bitno promijenio, što je uz ostalo
utjecalo na velike razlike u kulturnim i bihevioralnim obilježjima aktera desnoga
političkoga ekstremizma u ta dva vremena. Primjerice, većina ustaša iz Drugoga svjetskog rata socijalnim su porijeklom bili nepismeni seljaci; za razliku od
toga, među vukovarskim prosvjednicima,
koji uglavnom žive u Vukovaru i drugim
gradovima, nema nepismenih, vjerojatno
većina među njima poput ostalih građana
koristi internet i razmjerno su dobro informirani o političkim i društvenim zbivanjima, i slično. Bitno se razlikuju i unutarnjopolitički (za razliku od četrdesetih godina
prošloga stoljeća, Hrvatska danas je bez
obzira na različite teškoće demokracije
zemlja u kojoj se vlast smjenjuje mirnim
putem kroz izbore), kao i vanjsko-politički
ambijenti (dok je Hrvatska prije sedamdesetak godina bila pod političkim patronatom diktatura Italije i Njemačke,
suvremena Lijepa naša je sastavni dio
Europske Unije kao zajednice demokratskih država).
NECIVILIZIRANI EKSTREMIZAM
Igor Mandić, Viktor Ivančić i drugi
koji smatraju kako politički prosvjed u
Vukovaru nije drugo do izraz hrvatskoga
fašizma tj. ustaštva ne razumiju da „nije
moguće dvaput ući u istu rijeku“ (Heraklit
Efežanin). Oni ne uzimaju u obzir da je
nadošla „nova voda“: desni politički ekstremizam u Hrvatskoj se u posljednjih
sedam-osam desetljeća u mnogočemu
promijenio. Uz ostalo i u tome što u
posljednje vrijeme svoje ciljeve najviše
nastoji realizirati kroz prividno nepolitičke,
svjetonazorske intervencije (npr. stupidni
referendum o unošenju definicije braka
u Ustav), umjesto kroz izravno političko
djelovanje. Ta i druge promjene zahtije-
vaju bitnu modifikaciju - stari, pohabani
ključevi ne mogu otvarati nove brave - osnovnih pojmova i konceptualnoga aparata za analizu suvremenoga izražavanja
te političke opcije kod nas. Na neuspjeh u
stvaranju aparata koji bi bio pogodan za
objašnjavanje i razumijevanje fenomena
nove radikalne desnice u današnjoj Hrvatskoj upućuju i bitne razlike u pogledima na vukovarske antićirilične prosvjede
između javnih komentatora tih zbivanja,
pa i između onih s tzv. intelektualne ljevice. Većina nas koji smo se u javnosti
u posljednje vrijeme osvrnuli na te prosvjede ne poznajemo dobro - Vukovar sam
posljednji puta posjetio prije tri godine, pri
čemu sam opet bio šokiran intenzitetom
Kolektivno prihvaćen osjećaj
viktimiziranosti Hrvata u Vukovaru ne može biti opravdanje za nedvojbeno barbarsko
uništavanje dvojezičnih ploča i
potiranje prava Srba na slobodno korištenje svoga pisma
i izražavanje svoje kulture
opterećenosti tragičnim zbivanjima iz
devedesetih - stvarnih međuetničkih
interakcija i urbanih (ne)prilika u tom
gradu . A odnosi između tamošnjih
etničkih skupina, kako je 16. studenoga
u važnom intervjuu Jutarnjem listu upozorila psihologinja Dinka Čorkalo-Biruški,
dugogodišnja istraživačica ponašanja
i preferencija Vukovaraca, bitno su
određeni viktimiziranošću Hrvata i diskriminacijom Srba. Kolektivno prihvaćen
osjećaj viktimiziranosti, međutim, nije
ikakvo opravdanje za nedvojbeno barbarsko uništavanje dvojezičnih ploča i
potiranje prava druge skupine na slobodno korištenje njenoga pisma i izražavanje
njene kulture. Raymond Boudon poručuje kako
„barbare možemo osuđivati, ali ih razumjeti. Razumjeti ne znači opravdati“. Tu
misao istaknutoga francuskog sociologa
koristim kako bih dodatno precizirao svoj
odnos prema neciviliziranom izražavanju
ekstremizma posljednjih nekoliko mjeseci u Vukovaru i nekim drugim mjestima.
Tu nemilu pojavu motrim izvana, putem
medija, pri čemu nastojim biti svjestan
14
teških posljedica koje su posljednji rat,
neuspješna tranzicija, te ekonomska i
društvena kriza sinergijski ostavili na
životima mnogih građana Podunavlja i
drugih krajeva Hrvatske; pokušavam je
razumjeti i analizirati korištenjem valjanih
misaonih alata. Međutim, nipošto je ne
opravdavam. Barem u posljednjem smo
slični Igor Mandić, Viktor Ivančić i ja. P.s. Nakon što sam napisao ovaj
tekst i neposredno prije što ću ga poslati uredništvu, bio sam na utakmici
Hrvatska-Island i izravno svjedočio
skandiranjima parole „Za dom spremni!“
većih dijelova publike, kako samostalno
iniciranih ili nakon utakmice poticanih od
Joea Šimunića, 35-godišnjega izdanka
iščašene političke socijalizacije kojoj je
bio izložen u ekstremističkom dijelu hrvatskih iseljenika u Australiji. Na prvi pogled, ta zbivanja pokazuju da sam u krivu
kad tvrdim da su neoustaše kod nas danas u izrazitoj manjini. U obranu te tvrdnje bih mogao napisati veći tekst, a ovdje
zbog nedostatka prostora samo ističem
kako se uzvikivanje ustaških poruka na
nekim nogometnim utakmicama ponajprije zbiva kao posebno efikasan (na to
je službena kultura posebno osjetljiva)
način provociranja državne vlasti koja
je razočarala mnoge ljude, a posebno
mlade, odnosno kao „protest kroz ritual“
– kolektivno izražavanje nezadovoljstva
zbog djelovanja vlasti, te mučne ekonomske i socijalne situacije u zemlji. Također,
ukazujem da su takve poruke kod nas
prisutne gotovo isključivo na nogometnim utakmicama i u formi grafita, te da
ih najviše koriste ekstremni navijači koji
svakako ne spadaju – mnogi su moji poznanici začuđeni što aktivno izražavam
interes za taj sport koji prema njima kod
nas okuplja samo „primitivce“ i „mafijaše“
- u „prosjek“ hrvatskoga naroda. Mnogi
od mladih navijača koji sudjeluju u takvim
kolektivnim skandiranjima i pjevanjima,
poznato mi je slijedom mojih čestih kontakata s torcidašima i pripadnicima drugih
navijačkih plemena, kao privatne osobe
ne podržavaju ikoji politički ekstremizam
te nisu članovi ili simpatizeri onih nekoliko neuspješnih strančica koje izražavaju
štetnu nostalgiju za ustaštvom. Naposljetku, ističem kako je ne samo naša
demokratska javnost (u javnoj sferi) nego
i tzv. tiha većina (u privatnom komuniciranju) posljednjih dana izrazila nultu
toleranciju prema neoustaškom ispadu
Šimunića i nedvojbeno se izjasnila protiv toga da on i ubuduće igra za hrvatsku
reprezentaciju.■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
komunikacijski šumovi
Kako su svi
građani Srbije
postali Velikosrbi
Ako ne počnemo paziti kako komuniciramo, nećemo moći
dopustiti da se ratne rane ublaže, sankcioniraju zločinci, a dva
naroda konačno počnu živjeti u miru i razumijevanju
N
išta neobično nije u tome
što se u Vukovaru takvim
koncentriranim
gnjevom
protestira protiv ćirilice.
Ništa čudno nije u tome
što vjerojatno brojni građani bojkotiraju
kupovinu srbijanskih prehrambenih proizvoda u trgovinama. Nije nevjerojatno da
se mnogi ispred televizora zgražavaju
nad emitiranjem srpskih filmova ili serija.
Takve situacije se ne događaju
samo zbog ratova na ovim prostorima,
odnosno dominantne crno-bijele percepcije tih događanja, po kojoj su Srbi bili
sama inkarnacija Nečastivog, a Hrvati
nesretne žrtve pod okriljem Oca Našeg.
Takve situacije se sustavno i
brižljivo održavaju napetima zbog jedne
druge stvari. Naime, prečesto se u
javnom diskursu, među političarima,
medijima i građanima pridjev srpsko,
srpski i slično, spominje u krajnje negativnom kontekstu, neumjereno, pa i
sasvim suvišno, njegujući kolektivnu
memoriju dobrog dijela građana o tome
da je sve povezano sa Srbima ili srpskim
opasno ili, najblaže rečeno, odbojno, mrsko i nepoželjno.
Izdvojili bismo dva primjera.
Primjer prvi. U jednoj putopisnoj
emisiji na HRT-u, naglašavamo ovo putopisnoj, novinarka je, opisujući jedno
selo u dalmatinskoj Zagori, spomenula
lokalnu katoličku crkvu koja je, citiramo,
“u Domovinskom ratu stradala u srpskom granatiranju”. Iako je ta crkva vrlo
vjerojatno i stradala iz cijevi srpske vojske, nije jasno zašto je ta informacija
relevantna za jednu putopisnu emisiju,
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Piše: ALEKSANDAR AJDARIĆ
budući da se ni prije ni kasnije u emisiji
ništa nije spominjalo u kontekstu ratnih
događanja. Dovoljno je bilo reći da je crkva stradala u Domovinskom ratu, a gledatelji lako, ako im je to potrebno, mogu
zaključiti da ju nije oštetila Armija BiH, jer
ona u Hrvatskoj nije niti ratovala, ili da ju
nije granatirala hrvatska vojska.
Paradoksalno, ispada da su novinari u ratnim godinama bili puno precizniji u svojim izvještajima govoreći kako je
napad izvela “srbočetnička” ili “velikosrpska” postrojba, (budući da je, nažalost,
određen dio Srba u Hrvatskoj bio izmanipuliran Šešeljovom velikosrpskom ideologijom), nego što su novinari danas, 18
godina nakon rata, kada se velikosrpsko
granatiranje, najedanput pojednostavljeno, pretvorilo u – srpsko granatiranje,
proširujući tako neizravno odgovornost
na cijeli srpski narod, u Hrvatskoj, ali i u
Srbiji.
Zašto je takvo pojednostavljivanje
opasno, može potvrditi konsenzus europskih naroda nakon II. Svjetskog rata
da se u javnom diskursu, a radi stvaranja
temelja za miroljubiv suživot, stvori jasna
distinkcija između nacističke Njemačke i
poratne Njemačke, odnosno između Nacista i njemačkog naroda.
Nažalost, takvu volju u dovoljnoj
mjeri ne vidimo u Hrvatskoj unutar
političkih struktura, a kamoli običnog
puka.
Primjer drugi takvog redundantnog
spominjanja pridjeva “srpski” dogodio
se prije nekoliko mjeseci u zagrebačkoj
Staroj gradskoj vijećnici te je puno delikatniji od prvog primjera.
15
Naime, Zagrepčankom godine
proglašena je gospođa Marija Slišković
zbog svoje borbe da se žrtvama silovanja tijekom Domovinskog rata konačno
i zakonski dodijeli status žrtve ratnog
zločina silovanja.
Iako je i tu potpuno jasno da su
žrtve bile Hrvatice, a silovatelji pripadnici
srpske vojske, ta činjenica spomenula se
toliki broj puta u Vijećnici da se čovjek upitao je li tema tog skupa bilo utvrđivanje
toga tko je uopće ratovao 90-tih godina.
S druge strane, ovo je jako važno reći.
Nitko, ali baš nitko, ne smije oduzeti pravo tim nesretnim ženama da jasno, glasno, javno i koliko god puta to one žele
reći, kazuju tko im je učinio to zlo, pa čak
i ako koriste generalni konstrukt “srpski”.
Međutim, dopustivo je, ipak, upozoriti da
se time ne utire put ka trezvenom i sistematskom pronalaženju tih silovatelja, već
pojačava društvena psihoza, u kojoj će,
umjesto konkretnih zločinaca, prije nastradati neki Srbin koji nema nikakve veze
sa zločinima, na primjer turist iz Srbije na
ljetovanju u Dalmaciji.
Naime, ako u Hrvatskoj konačno
ne počnemo paziti kako komuniciramo,
nećemo moći dopustiti da se ratne rane
ublaže, sankcioniraju zločinci, a dva
naroda konačno počnu živjeti u miru i razumijevanju.
I na kraju, nitko nema iluzije da se
identične pogreške ne čine i u srbijanskoj
javnosti, po kojima su svi Hrvati apolozi
ustaštva ili slično tome. No, to je problem te zemlje, a mi smo tu da uredimo
društvo u kojemu živimo i budemo dostojanstveni primjer ostalima. ■
inventura torture
D
Ako želimo mir
i prosperitet,
zabranimo HDZ
a bi se čovjek informirao
o domaćom i svjetskom
zbivanjima, normalno je da
kupi, ili pročita barem dvoje,
ili troje novine i preleti preko
internetskih portala. To normalno radi svaki obrazovaniji građanin u svijetu, a kod
nas je drugačija priča. Prvo spadamo u
red zemalja s najvećim postotkom nepismenog stanovništva, drugo, obrazovanje
kod većine stanovništva završava s osnovnom školom, ili u najboljem slučaju
sa srednjom. Dobro ni i drugim susjednim nam državama, s kojima smo nekada živjeli u jednoj, kako jedni koji ništa
ne shvaćaju, zovu „tamnica naroda“,
međutim, u tim državicama novine se
prodaju, čitaju i svakim danom, kao na
primjer u Srbiji pojavljuju se novi naslovi.
Naš problem se sveo na četiri velike novine i nekolicinu lokalnih, a svake od njih
jedva krpaju kraj s krajem. Tako jedan
do nedavno najčitaniji Jutarnji list, jedva
prelazi tiražu od 30 hiljada. Nije problem samo u neobrazovanosti, već je naš
problem u tome da sve novine potpuno
jednako pišu. Donose iste teme, komentiraju ih gotovo identično, jedino Večernji
list pomalo iskače svojim, ponekad ekstremno desnim komentarima, što nije ni
čudo jer im je vlasnik Katolička crkva.
Sve naše tiskovine, kako se to danas u
hrvatskom potuđmanjenom jeziku zove,
više liče na policijske izvještaje nego na
normalnu novinu. Naravno narod najviše
voli crnilo. Mnoge jedino to i zanima, pa
odmah okreću „crnu kroniku“, zbog toga,
s hrvatskim novinama nema problema,
jer već je cijela naslovnica puna crne
kronike, a na prvoj stranici koje su rezervirane za udarne vijesti počinje crna
kronika. Da li je to fenomen novinarskog
uređenja ili problem cijele države, jer
kako ispada u ovoj državi nema ničega
osim pljačke i kriminala.
„ZNA SE“ KAKO SMO OPLJAČKANI
Kriminal je krenuo od onog trenutka kada
je devedesetih godina osnovana ZNA se
stranka koja se predstavlja kao Hrvatska demokratska zajednica. Nitko joj ne
može osporiti da je hrvatska stranka i to
više no što bi trebalo, ali s demokracijom
oni nikada nisu bili na „TI“. Od trenutka
kada su došli na vlast, počeli su razbijati
državu, za koju su govorili da je umjetna
tvorevina i tamnica naroda, a zaboravljaju da je prilikom osnivanja prve Jugoslavije 96% stanovništva u Dalmaciji bilo
za Jugoslaviju. Dobro, pustimo povijest
povjesničarima, a vratimo se u našu
mračnu stvarnost. Idejom o stvaranju
„stališa“ kako je govorio neumrli nam
predsjednik, počelo je vraćanje hrvatskih građana u mrak srednjega vijeka.
Naravno seljaci ne kose kosama žito,
a građani se ne bave samo zanatskim
poslovima, ali mrak mišljenja je nametnut
stanovništvu. Amerikanci su u prednosti
pred nama, jer imaju crnce i hispanjolce
koje mogu mrziti do mile volje, zbog boje
kože pa imaju opravdanje, a nama su u
nedostatku istih ostali samo Srbi, koji su
zapravo isti kao i mi. Imaju isti ten, govore
istim jezikom, ali ipak, tu smo ih čekali!
Idu u istina kršćanske crkve koje imaju
čak iste molitve, jedino su njihove crkve
okrenute prema istoku, a nama, „pravim“
Hrvatima taj istok je uvijek bio izvor problema i mržnje. Zato je „neumrli nam predsjednik“ okružen fašističkim mračnjacima
koji su mu došli pomoći stvarati državu
iz daleke Kanade, krenuo odmah na progon Srba i totalnu rasprodaju društvenog
blaga koje je u poslijeratnoj Jugoslaviji
Hrvatsku pretvorilo u najrazvijeniju republiku. Naprosto je za ne povjerovati
kako je ZNA SE stranci uspjelo u 18
godina koliko su vladali ovom državom,
rastočiti, opljačkati i pobiti nevinih ljudi,
a da se kao da nije bilo ništa i danas u
Saboru bahate i optužuju druge za nes-
16
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
posobnost, jer nitko nema čarobni štapić
kojim bi tu sramotu, ljagu i pljački samo
jednim zamahom mogao ispraviti.
NADAN JAČI I OD ROCKEFELERA
Dični članovi ZNA SE stranke kao Alibaba svoje su kuće pretvorili u pećine u koje
su nagomilali opljačkano blago. Milijarde
opljačkane od naroda pravdaju svojom
poslovnom sposobnošću i do nedavno su
neki živjeli raskošnije od američkih milijardera koji su generacijama sticali svoje
bogatstvo, a žive normalnim životom, kao
svaki dobro stojeći američki građanin.
Imao sam priliku osobno upoznati Davida Rockefelera, koji je u ono vrijeme,
između ostalog bio vlasnik tada najjače
banke na svijetu - Chase Manhattan. Uz
svo bogatstvo bio je skroman, pješice
hodao po New Yorku i bio ljubazan sa
svakim i kod upoznavanja uvijek bi molio
da mu se obraćaju skraćenim imenom,
što bi kod nas značilo da se nekome
obraća sa ti. Taj milijarder nije imao tajne bunkere u svojoj kući u koje se ulazilo izvana kroz ventilacijske otvore u
kojima je posjetioce dočekivao preparirani buffalao, polarni medvjed, a možda
i nosorog, jer naši bogataši osim što su
voljeli slike, skupe satove, voljeli su naš
novac trošiti po raznim krajevima svijeta,
pa osim Srba ubiti i koju nevinu životinju,
da bi pokazali koliko su moćni. Čovjek,
za kojeg su zaluđene Srpkinje u Srbiji govorili da je „lep ko’ greh“, ipak je dolijao
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
i svoje luksuzne viletine od kojih svaka
vrijedi nekoliko miljuna eura, a ima ih
barem 5, te velika građevinska zemljišta
na planinskim proplancima Hrvatske i
BiH, trenutno je zamijenio nekomfornom
ćelijom u Remetincu, koju sigurno dijeli s
još nekolicinom kriminalaca. On još nije
kriminalac, jer nije osuđen, ali prema onome što ima, a kolika mu je bila državna
plaća, kao i njegovom zatvorskom prijatelju Sanaderu, takvo blago nije palo
s neba na pošten način. Prema tome i
oni su bili ne samo istaknuti članovi ZNA
SE stranke, jedan je bio premijer, a drugi
predsjednički kandidat, ali takvih u ZNA
SE ima sigurno još. USKOK se još nije
pozabavio s članovima obitelji „neumrlog nam predsjednika“ i vilama koje posjeduju na Tuškancu, i čije su adaptacije
koštale milijune, ukrašavane mramornim
intarzijama koje su izvodili talijanski majstori, te novcem koji su ti isti u njihovo
ime torbama iznosili i polagali u strane
banke. Siguran sam da bi Vlada bar dio
državnog duga mogla namiriti boljom istragom članova i osnivača ZNA SE, te
zapljenom ukupno opljačkane imovine i
trajnom zabranom te stranke.
PUPOVČEVA UNOVČENA
VRIJEDNOST
Novine su obznanile da je i Milorad Pupovac za SNV, na čijem je čelu, htio kupiti
skupi terenac vrijedan oko 400 hiljada
kuna. Nakon tih napisa SNV je u koncertnoj dvorani Vatrolav Lisinski održao
veliku skupštinu na kojoj je bilo oko 2
hiljade prisutnih ljudi. Svrha te skupštine,
kako sam doznao od prisutnih bila je promocija lika i djela Milorada Pupovca i na
noj je „urbi et orbi“ obznanio da odustaje
od kupovine skupoga automobila. Isti
dan svi elektronički mediji, a drugi dan
su i sve novine objavile tu vijest na prvim
stranicama, a da nitko nije rekao zašto se
taj skup održao. Automobili su izgleda u
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
ovoj zemlji važniji i od politike. Međutim,
dovesti ljude autobusima iz cijele Hrvatske, zakupiti dvoranu Vatroslav Lisinski,
štampati materijale i neke od uglednijih,
još vjerojatno počastiti. Sigurno košta
barem kao pola odreknutog automobila,
ako ne i više od njegove cijene, kad samo
minimalni najam, bez tehnike, Lisinskog
stoji 50 hiljada kuna. Vjerojatno se pitate
tko je sve to platio? Platili smo mi, jer
SNV je na državnom budžetu i od Vlade
dobiva 7 milijuna kuna godišnje, a od
Savjeta za nacionalne manjine još 5 milijuna za štampanje Novosti. Kada sam ja
uređivao taj tjednik od Savjeta smo jedva
dobivali 600 hiljada. Očito je da je jedan
najmudrijih hrvatskih političara Milorad
Pupovac vrlo dobro zna unovčiti svoju
vrijednost.
je „neumrli predsjednik“ zapalio obećavši
im Hrvatsku, ali ne demokratsku, kakva
bi trebala biti, a sada je više anarhija, i
u rat su krenuli s vjerom da će vratiti tzv.
NDH. Kada su shvatili da je NDH prošlost
sada tvrde da se za ovakvu Hrvatsku
nisu borili.
TITOVA SLIKA U AMBASADI
ZA HRVATSKU SVIH NAS
Međutim dok su svi mediji radosno objavljivali da je Pupovac odustao od kupnje terenca, na Trgu žrtava fašizma je
grupa od pedesetak ljudi obilježila dan
„Kristalne noći“ kojom je počeo pogrom
Židova u nacističkoj Njemačkoj prije 75
godina. Taj skup koji je bio najhumanijeg i najrazumnijeg karaktera, ignoriran
od medija bio je pod motom „Apel u
ime razuma, za Hrvatsku svih nas“. Organizirala ga je nevladina udruga Dokumenta i Građanski odbor za ljudska
prava. Naglašeno je da Hrvatska osim
ekonomske krize i nezaposlenosti ima i
veliki problem, jer se javljaju pitanja koja
u zemlju izazivaju duboke podjele, pa
između ostalog u tekstu koji je prisutnima
podijeljen stoji: „Ne događa se, doduše,
po prvi put da svjedočimo kako su među
nama ljudi koji će ugroziti temeljne vrijednosti demokracije i sigurnost građana/ki
zbog vlastitih predrasuda, ili trenutačne
koristi. Izdajničkim i protuhrvatskim
proglašavao se svaki pokušaj da se za
ratne zločine počinjene nad nehrvatskim stanovništvom utvrdi ime i prezime
osumnjičenika koji će pred sudom dokazivati ili osporavati krivnju. A zapravo,
za državu i sve časne ljude koji su je
branili od agresije ne bi smjela postojati
veće uvreda od sprečavanja privođenja
pravdi mogućih počinitelja zločina. Pogotovo se takvo što ne bi smjelo čuti u ime
„očuvanja digniteta“ Domovinskog rata“.
Bio je to skup s apelom na toleranciju
koju mnogi „dragovoljci“ ne prihvaćaju.
Sada im je glavni neprijatelj ćirilica, a
siromasi duhom niti znaju što je to. Njih
17
Na žalost crni oblaci nadvili su se nad ovu
napaćenu zemlju. Kojekakvi stožeri za
obrane digniteta ovoga i onoga, zazivaju
ponovno prolijevanje krvi. Oni misle da
je Pavelić bio heroj, a Tito izdajnik. Najsramnije je optuživanje hrvatskog Ambasadora u Francuskoj da u svom kabinetu
ima sliku Tita, a još sramnije opravdavanje Ministarstva vanjskih poslova da je
ta slika tamo slučajno stajala. Tito za Engleze i Francuze je heroj kao i za mnoge
nas na Balkanu, koji je sa šačicom slabo
naoružanih partizana, gerilaca, izvojevao pobjedu nad fašistima, ustašama,
četnicima i Nijemcima, a pri tome bio i
ranjen. Ovaj naš jadan poluobrazovani
svijet, od kojih su nekima očevi bili i partizani, zadojen politikom ZNA SE stranke,
misli da su ustaše bili borci za Hrvatsku.
To je velika opasnost i mi se protiv toga
zla svi moramo zdušno boriti da nam se
ne dogodi ono što je kroz stihove u vrijeme Holokausta poručio njemački pastor
Martin Niemmoele:
Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunista.
Kada si nacisti došli po sindikalce,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po Židove,
ja se nisam pobunio;
jer Židov bio nisam.
Kada su došli po mene,
nije preostao nitko da se pobuni. ■
priča s istoka
Predsjednik vukovarskog SDSS-a Srđan Milaković:
Stvorena je atmosfera u
kojoj se preispituju sva prava
srpske zajednice u Hrvatskoj
M
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
inistarstvo uprave obustavilo
je od primene
članak
22.
Statutarne odluke o izmenama i dopunama
Statuta Grada Vukovara, kojima
je područje Vukovara bilo izuzeto
od primene Zakona o upotrebi
jezika i pisma nacionalnih manjina i članka 12. Ustavnog zakona
o pravima nacionalnih manjina.
Ministarstvo navodi da je takvu
odluku donelo u postupku nadzora zakonitosti opšteg akta,
pokrenutog na traženje Veća srpske nacionalne manjine Grada
Vukovara, u skladu s člankom
32. Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina. Za ostale odredbe Statutarne odluke,
uključujući i odredbu da se Vukovar proglašava mestom posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata utvrđeno je da su u
skladu s Ustavom i zakonom, navodi se u saopštenju Ministarstva
uprave. Ministarstvo uprave je
Odluku uputilo Vladi koja ima rok
od 30 dana da uputi Ustavnom
sudu zahtev za ocenu saglasnosti s Ustavom i zakonom.
Podsetimo, vukovarsko Gradsko veće je na sednici održanoj
4. novembra usvojilo predlog
izmena gradskog Statuta kojima se, između ostalog, Vukovar
proglašava mestom posebnog
pijeteta na žrtvu Domovinskog
rata te u kojem je službeni jezik
hrvatski, a pismo latinica. Takođe,
u izmenjenom Statutu stoji i da se
područje grada Vukovara u celosti izuzima od primene odredaba
Zakona o upotrebi jezika i pisma
nacionalnih manjina i članka 12.
Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Odluka je doneta glasovima 12 većnika HDZ-a
i HSP-a Ante Starčević te bivšeg
SDP-ovca, a sada nezavisnog
Željka Pinjuha, aktuelnog predsednika tog predstavničkog tela.
Trojica većnika SDSS-a bila su
protiv, dok je osam SDP-ovaca
bilo suzdržano. Osim predloga
dine, na predlog većnika HDZ-a,
HSP-a i SDSS-a. Njime se propisivalo da u skladu s odredbama
Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Statuta Grada
Vukovara, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne upotrebe srpskog jezika i
ćiriličnog pisma u društvenom i
javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz
samoupravnog delokruga Grada
Vukovara.
Milaković: Pripadnici
srpske zajednice su sredstvo obračuna između
nekih grupacija hrvatskog društva s aktuelnom
vlašću...
Za
predsednika
vukovarskog SDSS-a i zamenika
gradonačelnika iz redova srpske
zajednice Srđana Milakovića
to što se dogodilo na sednici
Gradskog veća 4. novembra nije
ništa neočekivano. “Suština je
da predlog koji je na kraju dobio
većinu, predlog HDZ-a i HSPa AS nije u skladu sa zakonom,
ali je izglasan. On je apsolutno
u tom smislu nezakonit i na
državnim organima je da dalje
postupaju”, kaže Milaković koji
je pozdravio odluku Ministarstva
uprave. Prema njegovim rečima,
takvom odlukom je na pravnom
nivou razbijen pokušaj političke
manipulacije pravima koja pripadaju srpskoj zajednici u Vukovaru. Milaković smatra da se
u javnosti posle svega stvorio
utisak da političari mogu da
predlažu i ona rešenja koja nisu
u skladu sa zakonom. „Iz tog razloga se i stvorio veliki pritisak, i
na SDSS i na pripadnike srpske
Statuta koji je usvojen, većnici su
na klupama imali još dva predloga, gradonačelnika Željka Saboa
(SDP) koji je predviđao delimičnu
primenu zakona, koji se odnose
na pravo srpske nacionalne manjine na upotrebu maternjeg jezika
i pisma te predlog Kluba većnika
SDSS-a, koji je sadržavao punu
primenu Ustavnog zakona o
pravima nacionalnih manjina i Zakona o službenoj upotrebi jezika i
pisma nacionalnih manjina. Usvojenim izmenama Statuta promenjen je dosadašnji stavak 3. članka
61. koji je izglasan 2009. go18
PRITISAK I HAJKA NA SRBE
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
zajednice, u smislu da svoje zahteve
smanje ili umanje. Iako su odredbe zakona takve, da vi nemate autonomiju.
Mi smo mogli predložiti i predložili smo
jedino rešenje koje je u skladu sa zakonom“ pojašnjava ovaj predstavnik
srpske zajednice. On podseća da su se
uslovi za uvođenje dvojezičnosti stekli
objavom popisa stanovništva iz 2011.
godine, budući da je Srba u Vukovaru
više od trećine u ukupnom stanovništvu
ili 34,87 odsto, čime srpska zajednica u
tom gradu stiče pravo na ravnopravnu
upotrebu svog jezika i pisma. A tu istu
zajednicu i njene predstavnike danas se
javno proziva zbog tobožnje nelojalnosti,
nesolidarnosti s pripadnicima većinskog
naroda, pa i tobožnjeg ekstremizma u
zastupanju političkih stavova. Šef vukovarskog SDSS-a takve i slične prozivke doživljava kao deo pritiska i hajke,
u medijima i javnosti. „ Ispada da se tu
radi o ispunjavanju naših želja, a ne o
poštovanju zakona. To su stvari koje se
izvrću, iako je očigledno da je danas sve
moguće izvrnuti. Stvorena je jedna atmosfera u kojoj se sva prava srpske zajednice preispituju. Govori se i o drugim
pravima, pravu na obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu pa nadalje.
Znači, sve je sporno. Sve što smo postigli
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
do sada i što je rezultat i proizvod mirne
reintegracije. Sada je sve postalo sporno,
problematično i sve podložno preispitivanju. Dakle, stvaraju se tenzije i jedan
pritisak koji je sada kulminirao“ priča ovaj
pravnik i dodaje da mu se čini kako su
pripadnici srpske zajednice samo sredstvo obračuna između nekih grupa i grupacija hrvatskog društva s aktuelnom
vlašću. Za takvo, suženo stanje svesti po
mišljenju našeg sagovornika odgovorni
su mnogi. Političke opcije koje zastupaju
takve stavove, mediji koji ih interpretiraju
na pogrešan način, prenoseći stavove
pojedinaca ili grupacija koje nisu politički
relevantne i organizovane, od Stožera pa
nadalje, dajući im više medijskog prostora nego što to objektivno zaslužuju. „I
sami mediji kreiraju javno mnjenje koje je
na jedan neprijateljski način raspoloženo
prema pripadnicima srpske zajednice.
Dakle, ne gradi se u tom smislu nikakva
pozitivna atmosfera niti ima prostora, na
žalost, za pripadnike srpske zajednice,
političare ili građane, uopšte, da se odbrane od tih žestokih napada. Mi smo
ostali na pozicijama da branimo i zastupamo pravnu državu i vladavinu prava u
RH, što je po meni neprimereno. Mnogi
bi drugi to trebalo da čine“, podvlači
Milaković.
19
BITKA LAMPIONA
A da ne poštuju zakone države za koju
su se borili i legalno izabranu vlast, protivnici ćirilice pokazali su i 18. novembra, na Dan sećanja na žrtvu Vukovara
1991. kada su predstavnici vukovarskog
Stožera državnom vrhu zaprečili prolazak, onemogućivši predsedniku države,
Sabora i premijeru da hodaju u Koloni
sećanja i tako odaju počast žrtvama rata,
kao i delegacijama Srpskog narodnog
veća, Srpskog demokratskog foruma
i Demokratske partije Srba. Umesto
sećanja na žrtvu Vukovara tema dana bio
je performans u režiji Stožera i dve kolone sećanja. Ovaj prvorazredni politički
skandal predsednik vukovarskog SDSSa Srđan Milaković ne želi da komentariše.
„Mi nismo učestvovali u tim događajima
kao organizovana zajednica na ovim
prostorima. Zato ću se i suzdržati od
bilo kakve vrste komentara. Na Vladi i
institucijama je da procene, da li su dali
previše prostora onima koji to realno i
nužno ne zaslužuju“ priča Milaković.
Stožer je 17. novembra započeo s prikupljanjem potpisa protiv ćirilice, s ciljem
raspisivanja referenduma koji bi de facto
smanjio prava Srba, vezano za upotrebu
manjinskog jezika i pisma pa je nakon
referenduma o braku 1. decembra iz-
priča s istoka
gledan još jedan, o ćirilici.
„To bi u svakom slučaju bila sramota hrvatske države, sramoćenje i
pred
međunarodnom
zajednicom,
nipodaštavanje civilizacijskih dosega koji
su važili u RH i svega onoga što je odvelo
Hrvatsku u EU i u druge međunarodne integracije. Itekako bi se dovela u pitanje
verodostojnost hrvatske države. Ja se
nadam da to neće proći“ ističe naš sagovornik i dodaje da je sada na institucijama da kažu svoje, ne samo u pogledu
organizacije jer to nije mali broj potpisa
koji treba prikupiti. „Nažalost, u ovoj atmosferi koja je stvorena, kroz medije,
desničarskoj ili desnoj, nisam siguran
niti mogu tvrditi da taj broj potpisa nužno
ne može biti prikupljen“ kaže Milaković.
Dalje je to, kako navodi, na institucijama
države, počev od Ustavnog suda koji
mora dati tumačenje, da li je moguće
takvu vrstu vrednosti, na kojima počiva
hrvatska država, onih osnovnih vrednosti, menjati referendumom, o čemu je već
bilo već nekakvih tumačenja, a s druge
strane i na Hrvatskom saboru, hrvatskoj državi, da li će dozvoliti da manjina
na referendumu menja zakon, „Znamo
kakav je Zakon o referendumu. Nije
S
tožer je 17. novembra započeo s prikupljanjem potpisa protiv ćirilice,
s ciljem raspisivanja referenduma koji bi de facto smanjio prava Srba,
vezano za upotrebu manjinskog jezika i pisma. „To bi u svakom
slučaju bila sramota hrvatske države, sramoćenje pred međunarodnom zajednicom, poništavanje civilizacijskih dosega koji su važili u RH i svega
onoga što je odvelo Hrvatsku u EU i u druge međunarodne integracije.
Itekako bi se dovela u pitanje verodostojnost hrvatske države. Ja se nadam
da to neće proći“ – smatra Milaković.
bitno koliko će ljudi na njega izaći, smatra se kao referentan i validan, tako da
je na hrvatskoj državi, Saboru i Vladi da
razmišljaju o tome da li te odredbe i dalje
treba da budu u funkciji i važeće“ smatra ovaj predstavnik srpske zajednice.
Zanimalo nas je i koliko je optimizma u
redovima vukovarskog SDSS-a te veruju
li da će zakoni ove države, koji regulišu
prava manjina, zaživeti u pravom smislu
te reči ili će o njima i nadalje odlučivati
ulica i interesne grupe?!
„Nisam optimista u nekom kratkoročnom
periodu, moram priznati. Ali, čujte, mi
smo se s tim suočavali i suočavamo se
svo ovo vreme, svih ovih 15 godina, sa
sporom implementacijom zakona. Hajde
20
da kažemo, nekakvim vrednostima koje
su ugrađene u zakone, ali s jako sporim
i mukotrpnim njihovim provođenjem. Za
to je trebalo puno borbe pripadnika srpske zajednice, ali u krajnjoj liniji ne zavisi
sve nužno od nas. Ne očekujem neke
revolucionarne promene u kratkom roku,
ali se nadam, ne želim biti pesimista, ne
dozvoljavam to sebi i očekujem da će te
odredbe zaživeti, ne u kratkom roku, ali
da će zaživeti uz mnogo borbe i truda“
odgovara naš sagovornik. A za to je, kako
smatra, potreban i trud hrvatskih političkih
opcija, da pokažu i dokažu da su verodostojne i da se zalažu i za poštovanje
manjinskih prava, ali i za poštovanje
pravne države i vladavine zakona. ■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
šverc oružja
Slovenski trgovci smrću
Poslije desetodnevnog rata 1991.
godine, slovenska teritorijalna obrana
u velikom je dijelu ovladala i oružjem
JNA. Slovenski trgovci smrću tada su
prodavali oružje Hrvatskoj i BIH za čisto
zlato. Kako nije bilo ozbiljnijih državnih
istraga o tome kamo je odlazio novac
od prodaje oružja, jasno je da su se
mnogi enormno obogatili u prodaji, ali i u kupnji...
O
vih dana pojavila se u Hrvatskoj prva od tri knjige triologije „U ime države“ dvojice slovenskih istraživačkih
novinara Mateja Šurca i
Blaža Zgaga u izdanju „Jesenski i Turka“. Fascinantna istraživačka knjiga koja
opisuje kako se iz Slovenije koja je u junu
1991. izišla iz kratkog, desetodnevnog
rata, devedesetih godina prodavalo i
švercalo oružje u Hrvatsku i BIH. Jedan
od autora, Blaž Zgaga, je 2008. godine
zajedno s finskim novinarom Magnusom
Berglundom, razotkrio podmićivanje u
slučaju vojne isporuke Patrije. Zbog afere
finske Patrije, nepravomoćno je osuđen
bivši slovenski premijer Janez Janša.
Zgaga i Šurc prikupili su oko 6000
dokumenata o prodaji i švercu oružja
u regiji devedesetih godina. Glavni u
prodaji oružja Hrvatima i Bošnjacima bio
je prema istraživanjima Šurca i Zgaga
baš Janez Janša , tadašnji slovenski
ministar obrane, pa pomoćnik ministra Andrej Lovšin, Ludvik Zvonar iz istog ministarstva te Franc Kosi, djelatnik
MUP-a. Poslovi su se uglavnom obavljali
preko poduzeća Orbis iz Velenja kojeg je
1990. godine osnovalo Gorenje, poznati
proizvođač bijele tehnike. Svih tih godina u devedesetima postojao je UN-ov
embargo na prodaju oružja u cijeloj regiji zemalja bivše Jugoslavije tako da su
slovenski šverceri oružja, što je rat više
eskalirao, višestruko nabijali cijene pa
su hrvatski i bošnjački nabavljači plaćali
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
i četiri-pet puta skuplje od realne cijene. Poslije desetodnevnog lipanjskog
rata 1991. godine, slovenska teritorijalna obrana u velikom je dijelu ovladala
i oružjem JNA. Slovenski trgovci smrću
tada su, kako pišu autori, nečasno prodavali oružje za čisto zlato. Kako nije bilo
ozbiljnijih i efikasnih državnih istraga o
tome kamo je odlazio novac od prodaje
oružja, jasno je da su se mnogi enormno obogatili u prodaji, ali i u kupnji. Ni
u samoj Sloveniji nije bilo iole ozbiljnih
istraga o tokovima novca za trgovinu
oružjem u devedesetim godinama, nije
bilo optužnica, a kamoli sudskih procesa. Važno je napomenuti da su autori
hiljade dokumenata u ovoj knjizi i u druge
dvije knjige trilogije „U ime države“ nabavili posve redovnim, legalnim putem,
koristeći se Zakonom o pravu na pristup
informacijama.
Knjiga se ne bavi optužbama već
donosi gole podatke i rekonstrukciju
priče. Sudionici su i na slovenskoj, hrvatskoj i na bošnjačkoj strani ozbiljno i profesionalno radili »u ime države« ali su očito
mnogi od njih radili i u svoje ime. U knjizi
se kao čovjek koji je dolazi u Sloveniju
po oružje u ime hrvatskog Ministarstva
obrane spominje sadašnji general Josip
Vukina, čovjek koji je bio vezan uz generala Vladimira Zagorca i generala Ivana
Čermaka. Nekadašnji vodoinstalater i
trgovac domaćim životinjama, ponajviše
svinjama, kako navode autori knjige,
imao je takav utjecaj da je mogao usred
21
noći probuditi ministra financija Jozu
Martinovića i zatražiti od njega da mu za
sljedeće jutro pripremi tri milijuna maraka
gotovine. Potpisnik Orbisovog računa za
kupovinu oružja u Sloveniji bio je i poznati
hrvatski general Janko Bobetko koji je bio
prisutan i prilikom susreta dvojice premijera Franje Gregurića i Lojze Peterlea u
Otočecu ob Krki u novembru 1991. Tada
je Bobetko za opskrbu oružjem Slovencima navodno obećavao rt Savudrije
i cijeli Piranski zaljev! U nabavci oružja
spominje se i Vladimir Šeks te sadašnji
ministar financija Slavko Linić koji je s
kovčegom gotovine došao kupovati rakete za obranu Rijeke, a kad ih je trebao
preuzeti u Sloveniji, tvrdio je da želi neke
druge. Rakete je potom preuzeo Vukina,
a Liniću je bio vraćen novac.
Bošnjaci su također kupovali oružje
u Sloveniji. Janša je 1992. trojici izaslanika iz Sarajeva pokazao papir na
kome je pisalo kako Bošnjaci duguju
Ministarstvu obrane više od tri milijuna
maraka. To je bio dug Fikreta Abdića,
člana Predsjedništva BiH koji se međutim
odmetnuo od Izetbegovićeva politike, a
u septembru 1993. i zaratio s Armijom
BiH. Sarajevo je trebalo Ljubljani platiti i
Abdićev dug. Nisu mogli platiti, a zalog za
dugove bio je helikopter kojeg je nabavio
BiH ministar Hasan Čengić, čija je vrijednost prelazila četiri milijuna maraka i
koji je trajno ostao u Sloveniji jer Bošnjaci
nisu platili dug.■
granični slučajevi
PLANIRANJE BOLJE BUDUĆNOSTI SAMO NA OSNOVU NACIONALNE
MITOMANIJE DUGOROČNO NEMA NIKAKVE ŠANSE UZ BROJKE KOJE
OKTRIVAJU RAZMJERE EKONOMSKIH DUBIOZA ZEMALJA BIVŠE
JUGOSLAVIJE
Najjači smo na svijetu... dok ne
pogledamo stvarne statistike
D
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
esetljećima
smo
trošili ono što nismo
zaradili, i to sad sve
dolazi na naplatu.
Kad vam zemlja za
četiri godine poveća zaduženost
sa 30 na 60 posto BDP, kad istovremeno svake godine imate
povećanje fiskalnog deficita i pad
industrijske proizvodnje, onda
rezultat mora biti takav da vam
je jedina opcija - poduzimanje
bolnih i teških rezova. Nije lako
kad bilo kome oduzmete dio primanja, a on misli da je zaslužio i
više od toga jer se teško živi. Ali,
to se mora dogoditi. Nema tu više
nikakve filozofije. Umirovljenici će
naravno ostati netaknuti...
Ako vam uvodni citat zvuči nekako poznato, u pravu ste. Slične
rečenice s identičnim tezama
čuli ste i od ministra financija
Slavka Linića, kao i od ministara
gospodarstva Ivana Vrdoljaka
ili od ministra regionalnog razvoja i potpredsjednika Vlade RH
Branka Grčića. Slučajno, ovaj
citat zapravo pripada Aleksandru
Vučiću, potpredsjedniku Vlade
Srbije, koji je o nužnim rezovima
govorio u intervjuu tjedniku “Nedeljnik”.
Ima još jedna zanimljiva
podudarnost. Koliko god sumorno zvučale aktualne ekonomske
statistike, zbog čega vlasti s obje
strane granice i dalje prizivaju
spasonosne inozemne investicije
kao nekoć Indijanci kišu, i u Hrvatskoj i u Srbiji često možete čuti
javno izraženi strah od dolaska
“nekih tamo Arapa i Kineza”, kao
i od nastavka rasprodaje bogom
dane “obiteljske srebrnine”, u Hrvatskom slučaju i otoka te poseb-
no atraktivnih dijelova obale.
Iako, ako ćemo pravo, neke velike gužve u šesnaestercu investicijskog terena - baš nešto i
nema!
Zato je ovdašnjim narodima
i dalje dovoljna samo jedna važna
sportska pobjeda, u nogometu,
rukometu, košarci ili tenisu, da
se nacionalna mitomanija digne
iz kuta u koji ju svako toliko neobranjivim direktom obori ekonomska stvarnost... Ali, valjda je svima jasno da se bolja budućnost
ipak ne može planirati na euforijama te vrste.
Odgovor na pitanje kako
zapravo “stojimo”, tj. kotiramo u
Europi, odnosno, svijetu, bolje
od ijednog kolektivnog zanosa
ili depresije ustvari nude raznorazne tablice različitih mjerljivih
kategorija socijalno-ekonomskog
stanja.
Pa, pogledajmo semafor, i
nemojmo se opet vaditi na suce,
loše vremenske uvjete ili ne znam
ni ja što!
Tako
u
posljednjem
godišnjem izvješću Međunarodne
banke za obnovu i razvoj (IBRD)
i Svjetske banke o poslovanju
“Doing Business 2014.”, kojim
se uspoređuju poslovni uvjeti
i propisi u 189 svjetskih gospodarstava, Hrvatska zauzima
89. mjesto. Godinu ranije bila je
na 84., preklani na 80. mjestu.
Usporedbe ili tek frustracije radi,
Slovenija je na 33., Bugarska na
58. a Rumunjska na 73. mjestu.
Ispred Hrvatske je i Kosovo, koje
je lani bilo 98., a sada zauzima
86 mjesto. Onima kojima svijet
završava na stalnom nadmetanju
sa Srbijom, bit će drago čuti da
22
Hrvatska ima povoljnije uvjete za
pokretanje biznisa od Srbije (93.
mjesto), kao i od od BiH (tek 131.
mjesto).
No, nedavne prognoze
analitičara
Hypo-Alpe-Adria
banke za srednju i istočnu Europu kažu da je Srbija za investitore
najprivlačnija destinacija u regiji.
Naime, ima najveće tržište, jeftiniju radnu snagu od recimo Hrvatske i Slovenije, te joj se predviđa
najbrži rast. U Hrvatskoj se u
2015. očekuje rast proračunskog
feficita na 6,4 posto, dok se u
ostalim analiziranim zemljama
očekuje smanjenje. Slovenija i
Hrvatska vode u nezavidnoj statistici vanjskog duga, jer bilježe
rast. Slovenski vanjski dug iznosi
125,9 posto BDP-a, a vanjski dug
je “pojeo” BDP i u Hrvatskoj, koja
je na 105,6 posto. U Srbiji je vanjski dug smanjen i sada iznosi
78,7 posto BDP-a, no Srbija je
neslavni lider po javnom dugu,
o čemu govori i uvodni citat potpredsjednika Vlade Vučića.
Kad je riječ o stopi nezaposlenosti, za 2014. u Hrvatskoj
bi ona mogla iznositi 19 posto,
u Srbiji oko 25, u BiH nekih 27
posto, u Crnoj Gori oko 20, dok
je najpovoljnije stanje u Sloveniji,
kojoj se predviđa 12-postotna
stopa nezaposlenosti.
Idemo dalje: po indeksu
blagostanja, kojega mjeri londonski Legatum institut, Hrvatska je plasirana na 53. mjesto u konkurenciji 142 države
svijeta, tek jedno mjesto iznad
višegodišnjom krizom i te kako
uzdrmane Grčke. Legatum institut uzima u obzir stanje u
gospodarstvu, poduzetništvu i
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
prilikama za njegov razvoj, vladajuće institucije, situaciju u obrazovanju, zdravstvu, sigurnosti, osobnim slobodama
i društvenom kapitalu. Na toj tablici,
Slovenija je 24., Crna Gora je 71., Srbija
76., Makedonija 79., a BiH na samom
začelju, na tek 97. mjestu.
To je ispitivanje pokazalo da svega
5,1 posto Hrvata i 3,5 posto Srba vjeruje u pronalaženje posla, te da 77,5
posto Hrvata i 86,7 posto Srba vjeruje
u raširenu korupciju u biznisu i politici.
Također, ovo istraživanje je pokazalo da
je u Srbiji i Hrvatskoj sedam puta teže
pokrenuti biznis nego li u, recimo, prvoplasiranoj Norveškoj.
Kad je riječ o pravodobnosti podmirivanja dugova, kojim se bavilo ispitivanje “Navike plaćanja”, gori smo od
europskog prosjeka, koji u ovoj godini
iznosi 31,9 dana. I u Srbiji i u Hrvatskoj
taj se rok procjenjuje na 32,6 dana. Usporedbe radi, u jednoj Njemačkoj taj se
rok procjenjuje na 18 dana.
Statistika omjera multimilijunaša na
broj stanovnika i siromašnih posebno je
intrigantna i budi maštu. Kako, recimo,
objasniti da se Hrvatska nalazi daleko ispred svih ex-YU republika, pa i ispred Rumunjske, Bugarske, uz bok Češkoj, čija je
tranzicija ipak bila pošteđena rata. Naime,
u Hrvatskoj živi 260 multimilijunaša. Istodobno se siromašnim smatra 30,7 posto
stanovništva, što sugerira klasični tranzicijski scenarij bogaćenja privilegirane
“kaste”, uz propadanje nekadašnjeg
srednjeg sloja i radništva. Istodobno,
Rumunjska ima 125 multimilijunaša, Srbija 90, BiH 85, Slovačka 45, Litva 80,
Slovenija 70, Crna Gora 21, a zanimljivo
INDEKS
DOING
BLAGOSTANJA
BUSINESS 2014.
1. NORVEŠKA
1. SINGAPUR
2. ŠVICARSKA
2. HONG KONG
4. ŠVEDSKA
3. NOVI ZELAND
14. NJEMAČKA
4. SAD
24. SLOVENIJA
5. DANSKA...
41. MAĐARSKA
25. MAKEDONIJA
53. HRVATSKA
33. SLOVENIJA
61. RUSIJA
89. HRVATSKA
71. CRNA GORA
90. ALBANIJA
76. SRBIJA
93. SRBIJA
97. BiH
131. BIH
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
je da ih u osiromašenoj BiH ima čak 85.
Da se živi sve lošije jasno pokazuje
i statistika prodaje automobila. Pogotovo
je to vidljivo u Hrvatskoj, gdje je u prva
četiri mjeseca pad prodaje novih automobila u usporedbi s istim razdobljem 2012.
iznosio 34,6 posto, što će reći da je od
Hrvatske po tom pitanju gori samo Cipar,
gdje pad doseže 43,2 posto. U Srbiji pad
prodaje iznosi 17 posto, u Rumunjskoj
9,8 posto...
Ništa više optimizma ne ulijevaju niti
iznosi minimalaca: u eurima, on u Hrvatskoj iznosi 374, u Srbiji je dvostruko manji
i iznosi 188 eura mjesečno, u BiH 166,
a u Makedoniji 131. No, zato u Sloveniji
minimalna plaća iznosi 784 eura. Dakako, nemoguće se u ovom kontekstu mjeriti s državama kao što je Francuska (1430
eura) ili Luksemburg (1874 eura).
Prema analizi agencije za poslovna
istraživanja SeeNews, samo dvije tvrtke
s prostora bivše Jugoslavije zavređuju
plasman među Top 10 kompanija po prihodima u jugoistočnoj Europi: to su NIS
i Ina, dakle, dva naftaša. Ina je treća, s
3,6 milijardi eura, a NIS je deveti s ukupno 2,2 milijarde eura prihoda. Prvoplasirani rumunjski OMV Petrom ima 4,73
milijarde eura prihoda, slijedi ga bugarski
Lukoil Neftochim Burgas sa 4,2 milijarde
eura...
Kad je riječ o Top 100 tvrtki Zapadnog Balkana, najviše tvrtki ima Slovenija
(13), potom Hrvatske (11), Srbija (9) te
BiH (2).
U kategoriji banaka, tri hrvatske i
jedna slovenska banka nalaze se među
prvih deset po iznosu ukupne aktive, iako
tu stoji eventualni prigovor da su te banke
većinom - u stranom vlasništvu...
Kad imamo na umu sve dosad
iznesene podatke, onda se ne treba
čuditi niti statistici o socijalnoj slici
umirovljeničke populacije. Oni u BiH,
primjerice, prosječno primaju mjesečni
iznos u protuvrijednosti 117 eura, dok je
prosječna plaća u toj zemlji 425 eura. U
Makedoniji je taj odnos 144:342, u Srbiji
219:367, u Crnoj Gori 278:480, u Hrvatskoj 310:718, dok najbolje žive umirovljenici u Sloveniji, gdje je prosječna
mirovina 564, a plaća 993 eura. No,
nećemo pretjerati ako konstatiramo da
su gotovo svi na rubu kategorije - socijalnih slučajeva, budući da se po konvenciji
Međunarodne organizaciji rada primanja
ispod 60 posto prosječne plaće svrstavaju u kategoriju siromaštva...
Može li ovakvu situaciju preokrenuti neko čudotvorno ulaganje, koje je
23
zapravo teško i zamisliti uz sve ovakve
podatke? Možda najbolji odgovor na to
pitanje nedavno je dao Saša Radulović,
ministar privrede Srbije: “Naša nada u
strane investitore kao spasioce mitskih
P
ortal Makroekonomija nedavno je objavio rezultate
istraživanja o zaradi po glavi
stanovnika u 340 gradova šest
država jugoistočne Europe. “Stanovnici Beograda i Novog Sada jedini su
se u Srbiji kvalificirali za članstvo u
EU, dok bi žitelji svih ostalih gradova
i općina morali potražiti partnere u saharskoj ili podsaharskoj Africi. Iznad
Beograda (163 eura po glavi stanovnika i Novog Sada (161,5 eura) 11 je
županija Republike Hrvatske”, stoji u
analizi koja pokazuje da se ispod 300.
mjesta, s prosjekom zarade od svega
33,4 eura mjesečno, nalazi čak 29 gradova iz Srbije. Ljubljana je na prvom
mjestu sa 784 eura, Zagreb je 15. sa
387 eura po stanovniku, Beograd 71.,
Novi Sad 72...
Među prvih 70 općina, odnosno regija,
čak su 53 iz Slovenije, 11 ih je iz Hrvatske, tri su iz Crne Gore...
je dimenzija. Od nje možda je jedino
veća želja da izbjegnemo suočavanje s
realnošću. I želja da se ne promijenimo.
Da sve ostane isto. A da nama nekim
čudom bude bolje! Pošto nismo u stanju
da se promijenimo, logično je da su nam
strani investitori jedino rješenje... Oni su
nam omiljeni neizrečeni izgovor zašto
i nije tako strašno što se ne mijenjamo.
Netko drugi će umjesto nas, stranci će
doći razvijati našu ekonomiju”.
Po njegovom uvjerenju, takva
razmišljanja su - “kapitalna budalaština”.
“Svi investitori, domaći i strani, posluju zbog profita. Ako sami
sebi ne pomognemo, neće nam nitko
pomoći. Glavni fokus ekonomske politike mora biti domaća privreda. Domaći
gospodarstvenici.
Domaći
investitori, rasterećenje domaće ekonomije
i stvaranje dobre poslovne klime za
poslovanje. Najbolji način da privučete i
strane investitore jest da napravite zdravu državu i dobro poslovno okruženje za
domaću privedu. Najbolji signal stranim
investitorima su uspjeh i profit domaćih
firmi. Strani investitori su šlag na torti...
Samo, nama je propala torta”.■
peta kolumna
GMO USTAV
ili o tome kako ne valja ustavno baratati
ljudskim pravima
Piše: SRĐAN DVORNIK
K
ada ovaj članak dođe do
čitalaca, referendum o
ustavnoj definiciji braka bit
će dovršen, a njegov ishod
poznat. Premda je formalno red ostaviti sve mogućnosti otvorene,
minimum realizma barem dopušta – ako
ne i nalaže – da se o implikacijama i
posljedicama piše pod pretpostavkom
da će većinu na njemu dobiti prijedlog
‘građanske’ inicijative “U ime obitelji”,
po kojem ustav mora sadržati definiciju
braka, a ona mora glasiti da je to “životna
zajednica žene i muškarca”. Što god se
dogodilo, vrijedi propitati što je u takvom
određenju sporno, jer pisalo nešto u ustavu ili ne, javnost o tome i može i treba
raspravljati. Dođe li pak do nevjerojatnog
zaokreta u kojem bi više ljudi shvatilo da
‘obiteljaška’ inicijativa nije dobra, a protivnici se dovoljno mobilizirali da izađu na
referendum i glasovima “protiv” nadmaše
pobornike hetero-norme, i dalje bi vrijedilo analizirati ovaj slučaj i izvući pouke
o tome kako (ne) valja ustavno baratati
ljudskim pravima.
Stvar je izgledala jednostavna:
Ustav sadrži odredbu o zaštiti obitelji,
a regulaciju jedne njene institucionalne
forme – braka – prepušta zakonu. To bi
i bilo sasvim u duhu ustava, koji postavlja temeljne principe, prava i obaveze,
unutar kojih se prema specifičnoj i uvijek promjenjivoj konfiguraciji političke
volje pobliže određuje njihovu primjenu.
Cinično govoreći, ustav jamči ljudsko
dostojanstvo, slobodu i ravnopravnost,
a zakoni ga – po načelu omnes determinatio negatio est – u svakom konkretnom koraku donekle negiraju. Treba
da svatko bude slobodan, ali da bi to
mogao biti baš svatko, nitko to ne može
biti na uštrb drugoga, pa svi završavaju
u ograničenoj slobodi. Svi prihvaćamo da
tom međusobnom razgraničavanju individualnih sloboda mora služiti nekakav
poredak pravila i sredstava njihovog
provođenja, ali u njemu nismo slobodni
birati da li ćemo od svojeg prihoda plaćati
udio u njegovom održavanju, pa nam
poreze ako treba naplaćuju i prisilno.
Svatko je dostojanstveno biće koje samo
odlučuje o sebi, ali nikome se ne može a
priori vjerovati da individualni interesi ili
strasti neće prevladati nad uvažavanjem
drugih, pa odatle kojekakva pravila i instrumenti administrativnog i policijskog
nadzora, a bogme i kontrole, kojima se
takva presizanja sprečava i prije no što
se na djelu očituju.
No uza sve to spuštanje ideala
dostojanstva i slobode na tvrdo tlo,
LEGITIMIRANJE
DISKRIMINACIJE
‘Obiteljaši’ nisu predlagali ni
priznanje nekog novog prava
niti bolju zaštitu postojećega,
nego nastoje učvrstiti monopol heteroseksualaca na brak.
Drugim riječima, legitimirati
diskriminaciju.
uvjet legitimnosti poretka ostaje to da
ograničavanje bude samo nužan minimum, a da i taj nužni minimum bude
isključivo u funkciji jamstva slobode i
dostojanstva za svakoga u društvu s
drugima. Ograničavanje slobode nikada
ne smije ukinuti primat slobode, dostojanstva i ravnopravnosti. I kada smo
prisiljeni na neke obaveze, one nas u
javnim odnosima vežu samo ukoliko je
poredak prihvatljiv za sve kao sistem
zaštite slobode. U privatnim pak odnosima obavezu preuzimamo samo ako je
slobodno prihvaćamo, putem raznih vrsta ugovora, tako što se za uzvrat i netko
24
drugi obavezuje učiniti nešto za nas.
U tom duhu, primjereno je da ustav
– pa i Ustav RH – štiti obitelj, i to “osobito”. Obitelj je zasnovana na primarnoj
solidarnosti, uzajamlju bez razmjene
dobara i usluga, na bezuvjetnoj uzajamnoj skrbi. Djeca bez takve neuvjetovane
brige, kad bi sve ovisilo o protuuslugama
ili o trenutnom raspoloženju roditelja, ne
bi mogla ni opstati. I u obitelji bez djece
supružnici, odrasli ljudi, moraju jedno
o drugome brinuti bez provjere i uvjetovanja da im onaj drugi pruži adekvatnu
protuuslugu. Oni zajedničkim životom
predaju dio skrbi o svojem opstanku u
ruke onoga drugoga, i čine to uzajamno,
bez obzira na to kakve im karte životne
okolnosti dodijele. Tko će naći ili izgubiti
posao, tko će teško oboljeti a tko dobiti
na lutriji... bez obzira na životne kontingencije, u kojima netko prođe bolje a
netko lošije, oni dijele posljedice te sudbine. U idealnom (i srećom ne baš toliko rijetkom) slučaju iz uzajamne ljubavi
i bliskosti, ali i iz obaveze, jer su svoje
sudbine svojevoljno isprepleli, na način
koji nije lako rasplesti – što se najbolje
vidi ako im se sklonosti promijene pa se
treba razdvojiti.
Brak je, kako rekosmo, samo jedna
institucionalna forma tog odnosa. Obitelji
može biti i bez braka. Brak je međutim
poseban po tome što kao pravna forma
najpotpunije obuhvaća i jamči odnose
uzajamnosti na kojima ona počiva. Zakon ga, vjeran tradiciji, određuje kao
vezu žene i muškarca, ali ustav takvo
ograničenje nije postavio. Možemo
nagađati jesu li ustavopisci prije 23 godine zaboravili explicite upisati ono što
su naprosto podrazumijevali, ili su htjeli
biti na razini najnaprednijih (kao što su,
ničim izazvani, odstranili smrtnu kaznu
i uveli pravo na prigovor savjesti protiv
vojne službe), tek Ustav je ispao čak i
za današnje hrvatske prilike nenadano
slobodan. Kako sada stvari stoje, na
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
osnovi te ustavne otvorenosti zakonsku
se odredbu o heteroseksualnom braku
može smatrati diskriminatorskom, pa su
neke organizacije i predložile Ustavnom
sudu da ocijeni njegovu usklađenost s
Ustavom.
Druge su pak organizacije (znatno manje transparentne po tome koga
okupljaju i odakle dobivaju sredstva
za djelovanje) pokrenule referendumsko odlučivanje po kojem bi se slobodu
tumačenja institucije braka ukinulo podizanjem zakonske odredbe na ustavnu
razinu. Premda su i namjera i objektivne
posljedice posve jasne, o značenju te
odluke raširene su posljednjih mjeseci
nevjerojatne količine magle. Kako o
sadržaju same odredbe o obitelji odnosno
braku, tako i o pravnoj proceduri i provjeri
ustavnosti. Glede konkretnih društvenih
odnosa, uspjeh referendumske inicijative će ustavno spriječiti da se osobe
homoseksualne orijentacije u pravu na
brak izjednači s heteroseksualnima. Da
je riječ o diskriminaciji vidi se već na prvi
pogled. Pa ipak, osobe koje zagovaraju
tu inicijativu neprestano ponavljaju kako
ne žele nikoga diskriminirati nego samo
“štite obitelj”. Time su po svoj prilici pridobili mnoge koji su po nečemu smatrali
da je pravo na tradicionalni hetero-brak
nečim ugroženo, premda ga zakon već
sada regulira onako kako oni žele. A čak
i kad bi se zakon već sutra promijenilo i
ukinulo žensko-muško ograničenje, to što
bi se mogli vjenčavati i gejevi i lezbijke ne
bi ničim umanjilo pravo onih prvih. Ukratko, ‘obiteljaši’ ne predlažu ni priznanje
nekog novog prava niti bolju zaštitu
postojećega, nego nastoje učvrstiti monopol heteroseksualaca na brak. Drugim
riječima, legitimirati diskriminaciju.
To što zagovornici inicijative “U ime
obitelji” s ovakvim ‘argumentima’ ne ispadaju pred javnošću smiješni i glupi (ili
podli) samo pokazuje kako ovo društvo
loše stoji s kulturom prava. Međutim,
nisu se iskazale ni institucije koje štite
ustavnost poretka. U parlamentu je HDZ,
dakako, neskriveno navijao za svoje pulene, dok je vladajuća većina već zarana
najavljivala opstrukciju “narodne inicijative”. U tome joj je mogla dobro poslužiti
teška ustavna praznina – nepostojanje
bilo kakve procedure za provođenje
eventualne referendumske odlike u korist
promjene ustava. Međutim, umjesto da u
slučaju takvog ishoda naprosto ne učini
ništa i pusti da se pokaže kako izmjenu
potvrđenu referendumom nema tko upisati u Ustav, većinska je ekipa pokušala
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
umetnuti Sabor kao instancu koja nakon
referenduma još mora izglasati izmjenu.
Ustavni sud ju je uoči donošenja saborske odluke na to upozorio, ali je i sam
pokušao prečicom preskočiti tu prazninu,
postavivši sam sebe u ulogu onoga koji
proglašava odluku donesenu na referendumu i u skladu s njom objavljuje izmjenu
Ustava.
Odgovor parlamentarne većine
(ovaj put uz znakovitu slogu SDP-a i HDZa) bio je demonstrativno zaobilaženje
Ustavnog suda kao instance koja stvarno
može i treba ocijeniti je li predloženo referendumsko pitanje u skladu s Ustavom.
To su opravdavali tvrdnjom da se Ustavni
sud već izjasnio. A pitanje je u najmanju ruku sporno (dakle baš podobno za
ocjenu Ustavnog suda), kako su – kad
je Sabor već donio (korigiranu) odluku
o raspisivanju referenduma – upozorili
grupa građanki i građana te nekoliko organizacija civilnog društva. Uskrata jednakog prava na brak krši već temeljni, 1.
članak Ustava, koji suverena odnosno
“narod” definira kao “zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana”. Naravno,
suprotna je i članku 3, koji utvrđuje da u
najviše vrednote ustavnog poretka spada
i ravnopravnost spolova, a te su vrednote ujedno i temelj za tumačenje cijelog
Ustava. Jednakost pred zakonom izričito
propisuje i 14. članak, koji određuje da
“svatko u Republici Hrvatskoj ima prava
i slobode neovisno o... spolu... ili drugim
osobinama”. “Štovanje i pravna zaštita...
osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti” jamči se člankom 35.
Premda obiteljski život ne podrazumijeva
nužno i brak, stav da za taj pravni institut
homoseksualni parovi nisu podobni jasno
umanjuje njihovo dostojanstvo, ugled i
čast.
25
U javnosti su pobornici referenduma ponavljali “pravno mišljenje” svojeg glavnog autoriteta Vladimira Šeksa,
koji je tvrdio da pravo na brak ne spada
u temeljna ljudska prava, ne znajući (ili
vjerojatno zlonamjerno ignorirajući) kako
pravo da se ne bude diskriminiran i te
kako spada u takva prava. Ustavni sud
je pak zaključio kako, uslijed izostanka
zahtjeva Sabora, zapravo više ne može
ocjenjivati ustavnost referendumskog
pitanja, jer čak ni “aktivno legitimirani
subjekti iz članka 88. Ustavnog zakona
... ne mogu imati ovlasti koje Hrvatski sabor ima po članku 95. Ustavnog zakona
prije no što donese odluku o raspisivanju
državnog referenduma niti mogu naknadno preuzeti ulogu Hrvatskog sabora,
nastupiti pred Ustavnim sudom umjesto
Hrvatskog sabora i svojim zahtjevom
zamijeniti zahtjev Hrvatskog sabora”. Ako
je ovakav zaključak utemeljen, on dovodi
do apsurdnog rezultata: ako nacionalni
parlament ne zatraži mišljenje Ustavnog
suda, o usklađenosti referendumskog
pitanja s ustavom ne može odlučivati
nitko. Građani, udruge i mnogi drugi koji
imaju pravo predložiti ocjenu ustavnosti
zakona i drugih propisa – koje donosi Sabor! - ne mogu dovesti u pitanje tu saborsku ne-odluku.
Kao rezultat, imat ćemo ustav u kojem kohabitiraju odredbe protiv diskriminacije i jedna diskriminatorska, kao što
u neki organizam genetski modifikatori
unose gene posve drukčijih stvorenja.
Navodno za neku korist, ali uz rizik nepredvidivih popratih pojava. Hoće li takav
GMO-ustav izazvati naknadne alergijske
reakcije, ili će odredbe o ravnopravnosti
degenerirati u prazne fraze ne ovisi više
o pravnom poretku nego o emancipaciji
društva od loše tradicije.■
na dnu ljudskosti
Zaboraviti holokaust
U knjizi “U Europi – jedno putovanje kroz 20 stoljeće”, Geert Mak opisuje kako
je u Austriji, osobito u Beču, gotovo godinu dana prije Kristalne noći (sa 9. na
10. novembra 1938.), već bio na djelu Pogrom. I nije se radilo o “manjim” ekscesima malobrojnih počinitelja; prema procjenama brojnih svjedoka, radilo
se o desecima hiljada sudionika
P
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
ogrom prije Pogroma
u Austriji trajao je
tjednima, večer za
večer.
“Skladišta,
dućani i sinagoge
bijahu
opljačkane,
stanovi
ispražnjeni, namještaj razbijen,
kuće opljačkane. Uz bučno agitiranje, rezane su brade rabinima.
Nakon nekoliko tjedana, najveći
dio židovskih firmi i dućana bio
je ‘arijaniziran’. Od 86 židovskih
banaka, preostalo ih je osam.
Krajem 1938. godine, 44.000
od 77.000 židovskih stanova u
Beču preuzeli su Austrijanci.” I
sami nacisti u Njemačkoj bili su
iznenađeni time kako je Pogrom
krenuo spontano, nitko ga nije
trebao organizirati. Onda su ga
brzo, ni godinu dana kasnije i
sami organizirali, do posljednjeg
detalja u Njemačkoj. Krenulo je s
večeri 9. i trajalo je tijekom noći,
do 10. studenog 1938. godine.
Danas, povodom toga događaja
upravo na taj datum, govorimo
o strašnoj 75-godišnjici Kristalne
noći, noći kad su berlinske ulice blistale srčom razbijenih
židovskih dućana, obasjane još i
vatrom potpaljenih sinagoga.
Obilježavanje godišnjica,
kako povodom dobrih događaja,
onih kojih se rado i sa ponosom
prisjetimo, tako, pa i više, onih
strašnih, nema nekog smisla
ako nema poveznicu sa sadašnjošću i, još više, s budućnošću.
“Kristalna noć” je na neki način
26
postala simbol Pogroma, do te
mjere da smo u opasnosti da sve
ono što se već događalo i prije i
poslije, i također ne samo u Berlinu i Njemačkoj, previdimo pa i
zaboravimo. Stoga podsjećanje
s početka teksta, na raniji Pogrom u Austriji, nema namjeru
relativizirati zlo koje se u noći s
devetog na deseti studenoga
dogodilo u Berlinu, već ukazati
na jednostavnu i time još strašniju činjenicu da je Pogrom bio
mnogo obuhvatniji, prostorno i
socijalno, i također, da su građani (ne samo Nijemci) taj zločin
protiv svojih sugrađana i/ili sunarodnjaka činili spontano. Govoreći samo o ovdje navedenim
slučajevima, u Austriji se Pogrom
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
dogodio spontano; u Berlinu pak vrlo detaljno planirano i organizirano. Ovako ili
onako, radi se o dvije strane istoga; one
najčešće djeluju istovremeno odnosno
sukladno.
To da građani u nekom trenutku
spontano krenu agresivno na svoje susjede i sunarodnjake nije rezultat sunčevih pjega, već djelovanja određenih ideja
i ideologija, društvenih kretanja (ekonomskih uspona i padova, stvaranja i rastakanja društvenih grupacija) i njihovih promicatelja i glavnih aktera. Ništa od toga nije
neobjašnjivo, ne radi se o iznenadnom
masovnom ludilu ili već nekoj iracionalnoj sili bez osnova, kako bi, moguće je,
mnogima bilo lakše za razumjeti i tako
apsolvirati problem. Istina, u svom kasnijem djelovanju to doista postaje iracionalno i nalik na masovno ludilo, no povijest
(i Shakespeare) nas uči da ludilu “pomaže” temelji li se na vrlo racionalnom
sistemu, zakonima recimo. S druge pak
strane, niti samo neka organizacija, ma
kako savršena bila, ne bi moglo nagnati
građane u zločin protiv njihovih sugrađana, da već zlo nije posijano, da za zločin
ne postoji spremnost.
Gotovo uvijek treba govoriti i
stalno podsjećati o opasnostima
rasizma i šovinizma, o strašnoj,
neljudskoj želji da se Drugoga
zgazi, uništi zauvijek, da mu
se priredi holokauston - vatra
uništenja
Grčka riječ holokauston znači sve
do temelja spaliti. Sam se pojam vezao
za stradanja Židova u Drugom svjetskom
ratu, i to kao da nekako “olakšava” da ne
vidimo da djelovanje holokaustona, njegov princip temeljitog uništavanja, kojem
svjedočimo i dan-danas, a sa dobrom je
perspektivom da potraje i dalje. Istina i
na veliku sreću, za sada ne u onolikom i
onakvom obliku kakav je kreirala nacistička Njemačka. No da se to ne bi dogodilo,
treba se neprestano podsjećati, i osobito,
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
treba učiti. Spomenuta je gore povijest,
na koju se svi rado otresemo kao onu
koja nas ničemu nije naučila, dok se ipak
radi o tome da bismo mi trebali naučiti od
nje. Pitanje je međutim, uvijek i osnovno,
kako naučiti iz građe koju se, što ignorira a što zatire ili izvrće, i koju stoga već
sve slabije poznajemo. Kako se tek onda
nositi sa interpretacijama, koje najmanje
imamo prilike čuti i pratiti a koje bi dolazile od strane znanstvenika, i onda sve do
“interpretacija” desničarskih, nacionalističkih i šovinističkih opcija?
Pod pretpostavkom da će se u školama uopće netko sjetiti da progovori o
Kristalnoj noći 1938., što će misliti učenik/ca danas u Hrvatskoj o tadašnjem
građaninu Njemačke, koji je bacio kamen
na dućan nekog Židova ili potpalio vatru
pod sinagogu? Taj naime Židov nije ništa
učinio, ni tom Nijemcu niti ikom drugom,
nikoga povrijedio ili uvrijedio, on je dobio
kamen i spaljena mu je bogomolja samo
zato što je Židov. Što će naš/a dječak/
djevojčica moći o tome misliti, ako mu u
udžbeniku za povijest (jednom od onih
koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH) iz kojega uči, stoji
onako fin Pavelićev portret i o njemu se
kaže nekoliko šturih podataka, pa i neka
tragika lika se tu provlači, jer činio je neke
nevaljale stvari, ali težio je stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. To je na koncu,
nekažnjeno, govorio i Franjo Tuđman. U
tom udžbeniku ne piše ništa o rasnom
zakonu, temeljem kojeg su prvo opljačkani, potom odvođeni u logore, tisuće njih
i tamo mučene i pobijene... samo stoga
što su bili Židovi. Našem klincu/klinki
spomenuti udžbenik (odobren tijekom
mandata HDZ ali, koliko nam je poznato,
nije povučen iz upotrebe ni u SDP-ovom
mandatu), pa vjerojatno ni nastavnik/ca
koji se njime ravna, neće objasniti da ni
onaj njemački, kao niti ovaj “naš Židov”
nije ništa učinio, nikoga ubio, nikoga
okrao, pa ipak je završio u logorima i,
najčešće, smrću. To jest, jedini krimen
jest to da je – Židov. Malo odrasliji Hrvat,
recimo, jedan od onih koji su u Škabrnji
opkolili Rome koji su bili na svojem, legalno kupljenom zemljištu, i prijetio im
je zajedno s ostalima fizičkim nasiljem
ukoliko se ne odsele od tamo – što je on
“mislio”, zbog čega je to činio? Stvar je
za njega jednostavna, kao i za građanina
Berlina 1938.: nema mjesta Židovima u
Njemačkoj. Ovaj naš misli isto, to jest,
27
“ovo je Hrvatska” i u njoj i na njoj, a osobito na ‘svetim’ mjestima, nema mjesta
za Rome. I kao što je njemačkom građaninu pomogla osobito susretljiva vlast da
se tih Židova i riješi, isto je tako lokalna
vlast pomogla arijevskim Škabrnjanima
da se Rome preseli s njihove vlastite
zemlje. Model je isti, samo su na veliku
sreću obim i posljedice neusporedivi. Što
li misli upravo ovih dana, naš mali Hrvat
pred televizorom, koji upravo gleda onog
odrasloga (da ne kažem velikog) Hrvata, koji čekićem razbija ploču na kojem
je nešto napisano drugačijim pismom?
Tako je isto činio i građanin Berlina, razbijao je ploče na hebrejskom (i naravno,
u nedostatku dovoljne količine takvih, i
one na njemačkom). Ili pak, što je mislio
odrasli Srbin u Mladićevim odredima za
uništenje Srebreničana? Koga on to i zašto ubija? Bošnjaka-Muslimana, zato što
To da građani u nekom trenutku spontano krenu agresivno
na svoje susjede i sunarodnjake nije rezultat sunčevih pjega,
već djelovanja određenih ideja
i ideologija, društvenih kretanja te njihovih promicatelja i
glavnih aktera
je Bošnjak-Musliman.
E pa o tome se radi. O rasizmu i
šovinizmu, onda i danas, kako na kultiviranom sjeveru i musavom jugu, tako i
na istoku i zapadu, o strašnoj, neljudskoj
želji da se Drugoga zgazi, uništi zauvijek,
da mu se priredi holokauston, vatra uništenja. I zato treba u povodu strašnih događaja, i za obljetnica ali i svakoga dana,
prisjetiti se i sličnoga zla od jučer i iz neposredne okoline, da bi se, prije svega,
radilo na tome i doista nešto učinilo da
se uzroci za takvo dno ljudskosti uklone.
Ne (u)čini li se tako, budući da su sjećanja previše bolna, doista je bolje na sve
zaboraviti.■
MAKEDONIJA
I facebook se može zabraniti, zar ne !
U
vrijeme
kada
se
tzv.
društvene mreže čine gotovo
svemogućima i nedodirljivima
ipak se nađe neka institucija
koja zaključi da je korištenje tih
produkata svjetske globalizacije nepoželjno
za njene pripadnike.
Ponukani raznim neprimjerenim sadržajem
internetskih mreža Sveti Sinod Makedonske
pravoslavne crkve-Ohridska arhiepiskopija
zabranio je svojim sveštenicima i monasima
korištenje društvenih mreža. Zabrana je
proglašena na inicijativu mitropolita Prespansko-pelagonijske eparhije Petra koji je izjavio kako su glavni razlozi njezina donošenja
postojanje neprimjerenih sadržaja i fotografija na društvenim mrežama, te izražavanje
političkih stavova sveštenika koji se ne bi
smjeli iznositi u javnost. - U posljednje vrijeme događaju se stvari neprimjerene za
sveštenike i monahe... Sve to ukazuje na ve-
O
liku opasnost i ozbiljnu prijetnju narušavanja
ugleda i dostojanstva MPC. Iz tih razloga
Sinod je donio odluku da sveštenici i monasi ne koriste facebook - pojasnio je mitropolit Petar, te dodao kako se u predlaganju
ovakve odluke ugledao na primjer Ruske
pravoslavne crkve u kojoj je facebook strogo zabranjen. Također je pojasnio da se ova
odluka ne odnosi na internet koji je, kako
kaže “korisno oruđe”.
Na ovakvu odluku reagirao je mitropolit Evropske eparhije MPC Pimen poznat pod
nadimkom “facebook vladika” izjavivši kako
je svaki episkop nezavisan na području
svoje eparhije, te kako mu nitko ne može
zabraniti upotrebu društvenih mreža koje su
u današnje vrijeme najbrži i najlakši put do
informacija. - Ako Crkva odbaci neki medij,
time ga prepušta onima koji će govoriti protiv nje - zaključio je mitropolit Pimen. (N.
CETINA)■
Tomosovi motori ponovo se
proizvode u Kopru
d početka novembra u Kopru opet radi tvornica Tomos,
koja proizvodi mopede. U
prvim danima su ih proizveli 150. Selidba proizvodnje
u tursku tvornicu Ramzey kod Istanbula
se očito nije isplatila. U krovnoj kompaniji
Hidria su tako privremeno radili nekoliko
mjeseci, ali je Tomosova robna marka
opet zaživjela u Kopru, budući Slovenci
nisu bili zadovoljni s kvalitetom rada u
Turskoj. U kompanije Tomos u Kopru trenutno radi 22 radnika, a u neposrednoj
proizvodnji mopede sastavlja 12 radnika.
Na području nekadašnjeg koperskog
Tomosa radi nešto manje od 400 zaposlenih, od toga najviše u poduzeću Alutec
(proizvodnja aluminijskih komponenti za
svjetsku automobilsku industriju). Veliki
broj ih je zaposlen u društvu Mototec koje
izrađuje okvire za mopede Tomos, BMW,
Ducati i Piaggo. Nešto manje (oko 40) je
uposleno u tehnološkom parku Hidria.
Motore sastavljaju samo po narudžbama,
a usprkos zastoju trenutno imaju 500
narudžbi za mjesec (6.000 godišnje).
Za mopede se zanimaju u evropskim
državama, u državama bivše Jugoslavije,
u SAD, a posebno u Velikoj Britaniji gdje
su zainteresirani za klasični retro model
28
SLOVENIJA
Tomosovog mopeda. Tomosov dvokotač
košta od 950 do 1.400 eura. Nostalgija
za legendarnim mopedom je nevjerojatna. O tome najbolje govori pismo koje je
stiglo iz Srbije, gdje stariji motorist traži
pomoć za kupnju svog novog mopeda,
jer je sa starim za 28 godina proputovao
hiljade kilometara. (I.P.)■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
BOSNA I HERCEGOVINA
Najlošije puteve na Balkanu imaju BiH,
Srbija i Makedonija
Nakon što se u medijima pojavila vijest
da je asfalt na sarajevskoj zaobilaznici
tanji za oko tri centimetra od projektom
predviđene debljine, a što je potvrđeno i
iz Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, novinari Anadolu Agency su istražili koliki
je uistinu kvalitet puteva i putne infrastrukture u BiH, zemljama regije i svijetu.
Prema posljednjem globalnom indeksu o
konkurentnosti Svjetskog ekonomskog
foruma (WEF) 2013.-2014., od zemalja
regije najlošiji putevi su u Srbiji, a odmah
iza nje slijede Makedonija i Bosna i Hercegovina. Srbija se nalazi na 119. mjestu
od 148 zemalja obuhvaćenih spomenutim istraživanjem. Od više od 40.000 kilometara puteva svih kategorija u toj zemlji, nijedna dionica, osim novih dijelova
Koridora 10, ne zaslužuje najvišu ocjenu,
niti ispunjava potrebne standarde. Nakon
Srbije, slijedi Makedonija koja se, prema
istraživanju WEF-a, nalazi se na 111.
mjestu. BiH je jedna od zemalja regije sa
najlošijim putevima i cestovnom infrastrukturom, a na listi WEF-a nalazi se na
104. mjestu. Stručnjaci smatraju da je za
BiH veliki problem nepostojanje dovoljno
autoputeva te da zemlja nema ni blizu
dovoljan broj brzih cesta i autocesta. Zanimljivo je da bolje i kvalitetnije puteve
od gore pomenute tri zemlje regije imaju,
primjerice, Vijetnam, Zimbabve, Zambija,
Jermenija, Etiopija, Kambodža, Kenija i
Trinidad i Tobago. S druge strane, najbolje puteve u regiji imaju Hrvatska, Albanija i Crna Gora. Apsolutni lider u regiji
po pitanju autocesta je Hrvatska s 1.060
kilometara izgrađenih cesta i još 450 u
fazi gradnje ili u pripremi. Hrvatska je
prema kvaliteti puteva u samom svjetskom vrhu i pozicionirana na 21. mjestu
WEF-ove ljestvice. (I.P.)■
SRBIJA
Srpski sveštenici spajaju ljude na internetu
radi braka
D
a možete pronaći srodnu
dušu na internetu više
nije novost, ali da vam
sveštenici pomažu u tom
poduhvatu, to će vas
možda iznenaditi, pišu beogradski mediji.
Pravoslavni sajt pouke.org pokrenuo je
akciju ‘’Upoznavanje radi hrišćanskog
braka’’, a među administratorima ima
nekoliko sveštenika. Administratori foruma naglašavaju da će parovi imati
potpunu privatnost u onlajn udvaranju,
te da će se umiješati jedino ukoliko dođe
do nepoželjnog ponašanja ili prijetnji.
Oni također kažu da će biti i kumovi na
vjenčanju, a već su se javili i fotografi koji
daju popust. Na sajtu nema vulgarnosti,
ne dozvoljava se ni najmanje uznemiravanje, već samo onako kako dolikuje
pravoslavnim hrišćanima’’, kaže za ‘’Telegraf’’ jedan od administratora sajta.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Kako je pokrenuta akcija, sajt bilježi veliki
broj novih članova, a izaziva uglavnom
pozitivne komentare. ‘’Dobro da se zapamti, nikakve švaleracije, gluposti, to je
strogo zabranjeno, samo upoznavanje
29
slobodnih ljudi radi braka (crkvenog),
evo, ja ću da budem kum’’, predložio je
usamljenim dušama na forumu sveštenik
Ivan Cvetković, jedan od inicijatora ovog
neobičnog projekta. (I.P.)■
ispitivanje demokracije
Narodni ustavotvorni referendum o
definiciji braka
JE LI BRAK LJUDSKO PRAVO?
Demokratska država koja svim građankama i građanima jamči
jednakost i nediskriminaciju dužna je uzimati u obzir društvenu realnost i u svom zakonodavstvu uvažiti da postoje raznoliki aranžmani
kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život
Piše:
ANTONIJA
PETRIČUŠIĆ
1. prosinca 2013. na referendumu smo odlučili o promjeni
Ustava, na način da se u Ustav
doda definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Dio udruga
i pravnih stručnjaka osporavao je
apriorno ovakvu referendumsku
odluku tvrdnjama da se o ljudskim pravima ne može odlučivati
na referendumu. Ustavni je sud
pak, u svom priopćenju, zauzeo
stav da o ustavnosti Odluke o
raspisivanju državnog referenduma ne može odlučivati jer brak
nije temeljna vrednota ustavnog
poretka koje je Sud dužan po sili
Ustava štititi, a tek je na zahtjev
Hrvatskog sabora Ustavni sud
mogao razmatrati je li sadržaj
referendumskog pitanja u skladu
s Ustavom. Brak dakle nije vrednota, ali je li ljudsko pravo? Trend
legaliziranja istospolnih brakova
u međunarodnom pravu ipak
neće moći zaživjeti u hrvatskom
zakonodavstvu zbog ustavne
definicija braka određene ovim
referendumom. Na stranu to da
istospolnim parovima itko smije
osporiti pravo na jednake učinke
30
pred zakonom priznate zajednice, ali kad jednom u budućnosti,
onda kad društvena klima olabavi
toliko da nas prestane biti briga
što odrasli ljudi međusobno rade
u svoja četiri zida, i kada imaginarni Alen i Branko požele pred
državom razmijeniti bračne zavjete, oni nikada neće moći sklopiti brak, već tek registrirano partnerstvo. Jel’ će brak biti, na radost
tradiciji odanih građanki i građana,
u Ustavu zacementiran isključivo
kao nešto na što ima pravo jedan
muškarac i jedna žena.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Opasnosti
konstitucionalizacije zakonskih instituta
Hrvatski sabor donio je 8. studenoga 2013. Odluku o raspisivanju
državnog referenduma, koja je sljedeći
dan objavljena te stupila je snagu.
Ovakvoj odluci prethodio je zahtjev
Građanske inicijative „U ime obitelji“,
koji je podržalo 683.948 birača, a kojim
se traži da se raspiše državni referendum radi promjene Ustava Republike
Hrvatske na način da se u Ustav unese
definicija braka kao životne zajednice
žene i muškarca. Činjenica je da se
prvi narodni-ustavotvorni referendumi
održava u okolnostima nerazrađenih
postupovnih pravila o provedbi takvog
referenduma. Stoga je nemoguće ne
zaključiti da zbog dugogodišnjeg ignoriranja nedostatnog normativnog okvira iz Zakona o referendumu i drugim
oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne
(regionalne) samouprave (Zakon o
referendumu) velik dio političke odgovornosti snosi i politička garnitura koja
danas sjedi u Saboru, što iz vlasti, što
iz opozicije. Jer, temeljem Ustavnog
zakona za provedbu Ustava Republike
Hrvatske od 22. listopada 2010. bila
je propisana formalnopravna obveza
Hrvatskog sabora da u roku od šest
mjeseci od dana proglašenja ovoga
Ustavnog zakona uskladi Zakon o referendumu s Ustavom. Nadalje, činjenica
da je prema tekstu Ustavnog zakona
o Ustavnom sudu isključivo Hrvatski sabor ima mogućnost podnošenja
zahtjeva Ustavnom sudu da isti utvrdi
je li sadržaj referendumskog pitanja
u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene
ustavne pretpostavke za raspisivanje
državnog referenduma. Ukratko, nije
tek u Priopćenju o narodnom ustavotvornom referendumu o definiciji braka (Priopćenje Ustavnog suda) razotkriveno „da je održavanje referenduma
o definiciji braka razotkrilo mnogobrojne
probleme u hrvatskom referendumskom pravu i otvorilo niz pravnih pitanja
koja zahtijevaju odgovore“.
Kaže Ustavni sud, u svom
Priopćenju od 14. studenoga 2013., da
se „državni ustavotvorni referendum
raspisuje s ciljem određenih promjena u
ustavnom poretku zemlje“. Pitam se u
kolikoj opće mjeri zahtjev za ustavnim
tretiranjem braka istovjetnim zakonskoj
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
definiciji doista predstavlja promjenu u
ustavnom poretku? I sam je Ustavni uputio na zamke tzv. konstitucionalizacije
zakonskih instituta. Svrha se narodnih inicijativa, kaže Ustavni sud, može
sažeti u sljedeću formulu: „u pravnom
poretku promijeniti nešto što već postoji
ili u pravni poredak unijeti nešto novo,
što do sada nije postojalo“. Ustavni
sud ne prihvaća doduše „kao pravilo
da bi kod narodnog ustavotvornog referenduma novum mogao biti u tome
što se neko već postojeće zakonsko
pravilo pretvara u ustavno, tako što se
neka odredba, koja pripada korpusu
zakonodavstva, unosi u Ustav“. Na taj
način, može se iščitati stav Ustavnog
suda o nepotrebnosti konstitucionalizaicje instituta braka u tekstu Ustava.
Obiteljskim zakonom je brak definiran
kao zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca (članak 5.).
Ustavni se sud u Priopćenju poziva i na stav iz mišljenja Venecijanske
komisije o Mađarskoj iz 2013. (Opinion
720/2013, CDL-AD(2013)012,), savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja, o neprihvatljivosti sistemske
„konstitucionalizacije“ zakonskih instituta u demokratskom društvu, s obzirom da se time podriva demokratsko
načelo provjera i ravnoteža te načelo
diobe vlasti. U Izvješću o ustavnim
promjenama iz 2010. (Study no. 469 /
2008, CDL-AD(2010)001) Venecijanska komisija je izvijestila da se „pitanje
ustavnih amandmana nalazi u središtu
ustavne teorije i prakse. Ustavnost
podrazumijeva da bi temeljna pravila
za uspješno izvršenje države vlasti i
zaštita ljudskih prava pojedinačnih trebali biti stabilni i predvidljivi, a ne podlijegati lako promjenama. To je ključno
za legitimnosti ustavnog sustava“. U
istom Izvješću Venecijanska komisija
navodi da „Ustavi sadrže klasično
jamstvo zaštite manjina i individualnih
prava i interesa. Gotovo svi demokratski ustavi danas sadrže popis temeljnih
prava, koja u pravilu podliježu sudskoj
reviziji, ali i koja sprečavaju ili barem
onemogućuju većini da krši temeljna
prava pojedinca. Postoji u načelu nekoliko dobrih i dopunjujućih razloga
zašto bi se društvo trebalo „obuzdati“ i
obvezati se na određena pravila i standarde koja se ne može opozvati i mijenjati preko noći, čak i od strane demokratski legitimne većine“. Ne iznenađuje
31
stoga da je Ustavni sud u svom nedavnom Priopćenju sugerirao „da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne
smije postati sistemska pojava, a iznimni pojedinačni slučajevi moraju biti
opravdani tako što su povezani, primjerice, s duboko ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim obilježjima društva“.
Zašto obiteljski odnosi jesu
vrednota hrvatske ustavne
države, a brak nije?
Mnogi su se ideološki protivnici Građanske inicijative pozivali na
činjenicu da se o određenim pitanjima
po sili Ustava zabranjeno provoditi referendum. Mehanizam kojim se ustavni
poredak inicijalno štiti od narodnih
ustavotvornih inicijativa nesuglasnih
s Ustavom zahtjeva da Hrvatski sabor
podnese zahtjev Ustavnom sudu, koji
potom utvrđuje li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom te
jesu li ispunjene ustavne pretpostavke
za raspisivanje državnog referenduma.
Svako drugačije postupanje, drži Ustavni sud, graničilo bi s nedopuštenim
voluntarizmom. Kako je to Hrvatski
Sabor propustio učiniti, Ustavnom je
sudu preostalo tek da se oglasi svojim
Priopćenjem, uvaži ustavotvornu ulogu
Hrvatskog sabora kao najvišeg zakonodavnog i predstavničkog tijela u državi,
ne petlja se u ustavnost njegove odluku
o raspisivanju državnog referenduma,
jer ista ne predstavljaju prijetnju vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, ali ipak napomene da „primarna
zaštita tih vrijednosti ne isključuje ovlast
ustavotvorca da neka druga pitanja izrijekom isključi iz kruga dopuštenih referendumskih pitanja“. Konačno, Ustavni
sud je također zauzeo stav da „eventualna dopuna Ustava odredbom prema
kojoj je brak životna zajednica žene i
muškarca ne smije imati nikakvog utjecaja na daljnji razvitak zakonskih okvira
instituta izvanbračne i istospolne zajednice u skladu s ustavnim zahtjevom
da svatko u Republici Hrvatskoj ima
pravo na poštovanje i pravnu zaštitu
svoga osobnog i obiteljskog života te
svoga ljudskog dostojanstva“. Drugim
riječima, Ustavni sud je Priopćenjem
očitao bukvicu Saboru, ali mu i u amanet
zadao obavezu da budućim zakonskim
rješenjima osigura formalnopravnu jednakost registriranog partnerstva s brakom.
ispitivanje demokracije
Kad
bi
se
referendumom
odlučivalo o pravu na poštovanje
obiteljskog života, što je jedno od prava
propisano Konvencijom Vijeća Europe
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija) iz 1950.
godine, u tom bi slučaju Ustavni sud
odlučivao o dopustivosti referenduma,
bez obzira na izostanak zahtjeva Sabora Ustavnom, jer je to pravo Ustavom
zajamčeno svim osobama, neovisno o
spolu i rodu (članak 35. Ustava Republike Hrvatske) i pod izravnom je zaštitom
Ustavnog suda. Prema u Ustavu stoji
da se brak i pravni odnosi u braku,
izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju
zakonom, ali u njemu ne postoji definicija braka kao ljudskog prava. Drugačije
je propisano Europskom konvencijom
u kojoj stoji da muškarac i žena imaju
pravo stupiti u brak i osnovati obitelj
u dobi kad postanu sposobni za brak
te u skladu s domaćim zakonima koji
uređuju ostvarenje tog prava (članak
12.). Povelja o temeljnim pravima Europske unije iz 2000. godine propisuje
pak i pravo na sklapanje braka i pravo na
osnivanje obitelji na način da svakome
jamči pravo na sklapanje braka i pravo
na osnivanje obitelji u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarenje
tih prava (članak 9.). U službenom
obrazloženju Povelje terminološki sveobuhvatniji pristup koji uz pravo na brak
normira i pravo na osnivanje obitelji
objašnjen je na način da mi se pribjeglo „kako bi pokrili slučajeve u kojima
nacionalno zakonodavstvo priznaje
rješenja različita od braka za osnivanje
obitelji“. Nadalje, u obrazloženju Povelje stoji i da „ovaj članak niti zabranjuje
niti nameće priznavanje statusa braka
zajednicama osoba istog spola. Ovo je
pravo stoga slično onome koje priznaje
Konvencija, ali njegov okvir može biti
širi kad to propisuje nacionalno zakonodavstvo“.
Europski sud za ljudska prava (ESLJP), tumač gornjih izvora
međunarodnih ljudskih prava, zauzeo je
ipak stav u predmetu Schalk i Kopf protiv Austrije iz 2010. godine da članak 12.
ne nameće obvezu državama strankama da odobre istospolnim parovima
pristup braku. ESLJP je doduše uvažio
činjenicu da su pojedine države ugovornice proširile brak i na istospolne
partnere, ali je istaknuo da to odražava
njihovu vlastitu sliku o ulozi braka u
njihovim društvima, a ne proizlazi iz
tumačenja temeljnih prava kako su ih
propisale države ugovornice u Europskoj konvenciji. No, u istoj presudi je
ESLJP razmotrio i primjenu odredbe iz
Povelje o temeljnim pravima Europske
unije utvrdivši da članak 9. odluku o
priznavanju istospolnih brakova ostavlja državama članicama i ne obvezuje ih
da to moraju učiniti. Na tim je osnovama ESLJP djelomice modificirao svoje
dotadašnje čvrsto stajalište o tradi-
Ovim referendumom se
Hrvatska, htjeli mi to priznati ili ne, svrstala u krug
onih zemalja koje na brak
gledaju sasvim isključivo i
tradicionalno, grubo kršeći
ljudska prava osoba homoseksualne orijentacije
cionalnom određenju braka kao zajednice muškarca i žene, utvrdivši da Sud
više neće smatrati da pravo na brak
zajamčeno člankom 12. mora u svim
okolnostima biti ograničeno na brak
između dviju osoba suprotnog spola.
Nadalje, ESLJP je učinio istom presudom po prvi put da stabilne veze kohabitacije istospolnih parova potpadaju
pod pojam „obiteljskog života“ u smislu
članka 8. Europske konvencije. To je
otvorilo mogućnost da se u budućim
sporovima pred ESLJP utvrdi jesu li
istospolni parovi diskriminirani po spolu
u svom pravu na poštovanje osobnog i
obiteljskog života. Dokaz da se sudska
praksa u pogledu opsega prava osoba
koje kohabitiraju u istospolnim vezama
neprestano razvija predstavlja i vrlo recentna presuda u slučaju Vallianatos
i drugi protiv Grčke u kojoj je ESLJP
presudio da je Grčka prekršila Europsku konvenciju jer je onemogućavala
registriranje istospolnih parova o u registar izvanbračnih zajednica.
Ipak, činjenica je da pravo na istospolni brak za sada nije regulirano kao
32
ljudsko pravo u izvorima međunarodnog
prava. No, to ne znači da se pitanjem
dopustivosti istospolnih brakova nisu
pozabavila nacionalna zakonodavstva.
Dvadeset dvije članice Vijeća Europe
stvorile su do sada pravne preduvjete
priznanja (odrešenih) prava istospolnih
parova. Prema Priopćenju Ustavnog
suda, ove se države članice Vijeća Europe u tom se pitanju trenutačno mogu
razvrstati u tri skupine: prvu, najmalobrojniju (9 država) čine one koje pod
brakom razumiju zajednicu dviju osoba neovisno o spolu, pri čemu pravni
učinci braka osoba istog spola nisu u
svim državama izjednačeni s pravnim
učincima braka osoba različitog spola
(primjerice, u Portugalu se ne priznaje
bračnom paru istog spola usvajanje
djece); drugu (18 država) u koju pripadaju države koje pod brakom razumiju zajednicu dviju osoba različitog spola, a za istospolne parove predviđaju
različite alternativne načine priznanja;
te treću (u koju spada 20 država), a
koje pod brakom razumiju zajednicu
dviju osoba različitog spola i pravno
ne priznaju nikakve oblike zajedničkog
života istospolnih parova. S druge strane
Atlantika, velik broj saveznih država
SAD-a do sada legaliziralo istospolne
brakove (California, Connecticut, Delaware, Iowa, Maine, Maryland, Massachusetts, Minnesota, New Hampshire,
New York, Rhode Island, Vermont and
Washington), kao i Okrug Columbia.
Hrvatska očito pripada skupini država
koje pravno priznaju i brak kao zajednicu dviju osoba različitog spola, ali zakonom su uredile i priznavanje istospolnih zajednica. Kako objasniti spremnost
nekih država (i društava) da dopuste
izjednačavanje prava homoseksualnim
osobama u pogledu sklapanja braka, te
s druge strane tvrdu isključivost takvoj
značajnoj društvenoj promjeni? Zasigurno je Ustavni sud u pravu kad je ustvrdio da brak ima duboko ukorijenjene
društvene i kulturološke konotacije koje
se značajno razlikuju od jednog društva
do drugog.
No, demokratska država koja
svim građankama i građanima jamči
jednakost i nediskriminaciju dužna je
uzimati u obzir društvenu realnost i u
svom zakonodavstvu uvažiti da postoje
raznoliki aranžmani kojim se oživotvoruje ljudsko pravo na obiteljski život. ■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
kultura
U okviru ovogodišnjeg Interlibera čitateljima u Hrvatskoj predstavljeno je više od
dvije hiljade naslova izdavača iz Srbije, a donijeti su i neki zaključci oko olakšavanja
uzajamnog nastupanja na sajmovima knjiga u regionu i brže distribucije knjiga, stvaranja zajedničke platforme za čitanje i vidljivost objavljenih izdanja te
proširivanja čitalačke populacije...
P
rvi put poslije razdvajanja
bivših jugoslavenskih republika Srbija je imala svoj nacionalni štand na zagrebačkom 36.
međunarodnom sajmu knjiga
„Interliber”. Pod okriljem Narodne biblioteke Srbije, kao izvršnog organizatora,
i uz podršku Ministarstva kulture i informisanja, predstavljena su dva udruženja
izdavača iz Srbije. Udruženje izdavača i
knjižara Srbije (Agora, Akademska misao, Čarobna knjiga, Globosino Aleksandrija, JRJ, Kreativni centar, Laguna, Vulkan, Portalibris, Stilos art, Mikro knjiga,
Propolis buks...) i Udruženje profesionalnih izdavača Srbije (Akademski krug,
Arhipelag, Geopoetika, Klio, Paideja). Uz
izdanja Narodne biblioteke Srbije na srpskom štandu bilo je izloženo blizu dvije
hiljade naslova. U sajamskim razgovorima učestvovali su Ljubivoje Ršumović, u
okviru teme „Detinjstvo je otac čovekove
ličnosti”, Maja Vukadinović, koja je govorila o zvijezdama supermarket kulture,
kao i Srđan V. Tešin, analizirajući jedinstvo različitosti našeg regiona.
Ovi autori nastupili su i u biblioteci
Srpskog književnog društva „Prosvjeta”
u Zagrebu, koja je na poklon dobila i
određeni broj knjiga.
Na dan otvaranja „Interlibera”, srpski nacionalni štand posjetio je i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, koji
je na poklon dobio monografsko izdanje
o avangardnom časopisu „Zenit 19211926” Vidosave Golubović i Irine Subotić,
kao i katalog sa izložbe upriličene povodom120 godina od rođenja Miloša
Crnjanskog. Zagrebačka publika bila
je zainteresirana za kapitalna „Paidejina“ izdanja Aristotela, kao i za knjige iz
oblasti humanističkih nauka.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pripremio: NENAD PETRONIJEVIĆ
„Interliber” je pokazao i brižljiv
odnos pojedinih hrvatskih izdavača prema pitanjima pravopisa, leksike, historije
jezika. Novi „Hrvatski pravopis“Instituta
za hrvatski jezik i jezikoslovlje postavljen je sredinom ove godine na internetu,
u cjelini i besplatno, zbog toga što je u
dugo predvladavalo kaotično stanje u
vezi sa brojnim pravopisnim izdanjima.
Prema riječima Željka Jozić, direktora
spomenutog instituta i glavnog urednika
novog pravopisa, od 1990. pa sve do ove
godine u Hrvatskoj je objavljeno više od
25 izdanja različitih pravopisa, a čak pet
ih je imalo preporuke za školsku upotrebu.
- Različita pravopisna rješenja
zbunjivala su profesore i roditelje. Na
novom „Hrvatskom pravopisu” četrnaest
autora radilo je šest mjeseci. Sada je
Ministarstvo obrazovanja preporučilo
isključivo ovaj pravopis za upotrebu u osnovnim i srednjim školama. Oko pravopisa se „lome koplja“ na stručnom, obrazovnom i nacionalnom nivou, istaknuo je
Željko Jozić.
Uvijek posebno mjesto na „Interliberu” zauzima Leksikografski zavod Miroslav Krleža, na kojem je izložena „Hrvatska opća enciklopedija” u jedanaest
tomova, a zatim i tehnički, pravni, filozofski, ekonomski leksikoni. Veliki prostor
na sajmu zauzima i VBZ, na kojem se
mogu naći djela Borisa Dežulovića, Igora
Mandića, Predraga Matvejevića.
Veliki hit na štandu „Frakture” bio
je najnoviji roman Miljenka Jergovića
„Rod”, priča o čitavom vijeku Srednje
Evrope i Balkana, kroz život dunavskog
Nijemca, rođenog u rumunjskom Banatu,
koji je život proveo u Bosni...Izdavačka
kuća „Jesenski i Turk” predstavila je djela
33
iz oblasti popularne nauke Brajana Grina, Karla Sagana, kao i dela Bodrijara,
Siorana, Tomasa Hobsa.
Roman „Bonavia” Dragana Velikića,
u hrvatskoj izdavačkoj kući „Meandarmedia” našao se uz knjige pisca portugalskog jezika Žoze Eduarda Agvaluze
(bio je gost prošlog Beogradskog sajma
knjiga i „Derete”), zatim Draga Jančara,
Aleka Popova, a tu se mogu naći i dela
Borisa Viana, Antonija Tabukija, Tomasa
Bernharda...
Ovaj „Interliber” protekao je i u
susretu hrvatskih i srpskih izdavačkih
udruženja, a susret je pokrenuo Nenad
Bartolčić, urednik hrvatskog portala Moderna vremena info, povodom
sličnih problema koji tište izdavače u
okruženju. U razgovoru su učestvovali
Gojko Božović, Zoran Hamović, Vuk
Vukićević, Simona Goldštajn, Seid
Serdarević, Mišo Nejašlić, kao i Vladimir
Stoisavljević, pomoćnik u hrvatskom
Ministarstvu kulture i Mladen Vesković,
iz srpskog Ministarstva kulture. Neki od
zaključaka odnose se na mogućnost
potpisivanja ugovora hrvatskih, srpskih,
bosanskohercegovačkih i crnogorskih
izdavača povodom olakšanog uzajamnog nastupanja na sajmovima knjiga u
regionu i brže distribucije knjiga, stvaranja zajedničke platforme za čitanje i vidljivost objavljenih izdanja, i proširivanja
čitalačke populacije. Predloženo je da se
u oblasti vrijednih izdanja humanističkih
nauka prava ne otkupljuju posebno, kao
i da se filozofske knjige jednom prevedu,
a zatim prilagode jezicima u četiri zemlje. Ocijenjeno je da je važno da resorna ministarstva uključe rješavanje ovih
problema u svoje dugoročne planove
kulturnih politika. ■
prvi svjetski rat
Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda nije
bila nikakva „srpska zavjera“, kako to uporno pokušavaju da proture zagovarači navodne „srpske krivnje“ za Prvi svjetski rat, već
rezultat revolucionarnih oslobodilačkih kretanja tog doba koja su
zajedno činili pripadnici svih nacionalnosti toga područja
U
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
oči
stogodišnjice
početka do tada
najvećeg rata u ljudskoj historiji – Prvog svjetskog rata
(1914) – ponovo se aktuelizira
pitanje tko je kriv za ovu veliku
tragediju u povijesti ljudskog roda,
s neskrivenom težnjom i namjerom da se već odavno poznate
činjenice o tome izokrenu ili barem toliko zamagle da se lakše
poturi neko žrtveno jagnje i tako
opravdaju i „pokriju“ njegovi pravi
uzročnici i pokretači. Suvremeni
Pedro su naravno Srbi, odnosno
Gavrilo Princip koji je 28. lipnja
1914. uspješno izveo atentat na
bečkog
prijestolonasljednika
Franca Ferdinanda i hicima iz
pištolja ga usmrtio prilikom njegovog svečanog prolaska središtem
Sarajeva.
Bio je to, kao što je poznato
i davno utvrđeno, samo zgodan
povod da već izanđala AustroUgarska carevina krene oružjem
da zadovolji svoje apetite za
tuđim zemljama i prirodnim bogatstvima (Bosna je već bila pod
njenom aneksijom, a da nitko nije
pitao tamošnji narod šta o tome
misli), a završilo se tako što je
nestala s historijske scene. Neki
to, međutim, ni danas ne mogu
da prežale, pa s vremena na vrijeme pokušavaju da – kako se to
uljudno kaže – revidiraju povijest.
Sada u tu svrhu koriste suvremeni pogled i osjetljivost javnog
mnijenja na terorizam, pa Principa proglašavaju i prikazuju kao
klasičnog terorista (kontroverzna
Vikipedija, koja ima vidljivi pečat
i utjecaj hrvatskih desničara, naziva ga „srpski terorista“).
Gavrilo Princip je, međutim,
bio revolucionar, koji je izražavao
težnje potlačenog naroda za
slobodom, a ono što također
ovakvi revizionisti prešutkuju
jeste činjenica da je taj pokret bio
sastavljen od pripadnika različitih
nacionalnosti – svih koje su
živjele na području Bosne i Hercegovine – a ne samo Srba, tog
„remetilačkog faktora“ kako neki
stalno pokušavaju da ih prikažu
i time između ostalog opravdaju
genocid koji je nad njima činjen
da bi ih se „svelo na pravu mjeru“.
Koliko je taj narodni revolucionarni pokret za oslobođenje
bio tada dubok i širok potvrđuju
mnoge činjenice. Među onima
manje poznatim ili praktično
nepoznatim široj javnosti, jer se
iz „razumljivih“ razloga o njima
nije baš mnogo pisalo i gurane
su pod tepih zaborava, jeste da
je atentat na prijestolonasljednika
Ferdinanda pripreman od sličnih
revolucionarnih organizacija i
prije ovog uspjelog u Sarajevu.
Da stvar bude zanimljivija to su,
na primjer, godinu dana prije sa34
rajevskog atentata pripremali Hrvati, pripadnici tajnog udruženja
„Napredna nacionalistička omladina“ iz Šibenika, a trebalo ga je
sprovesti u Drnišu, kuda je Ferdinand namjeravao da prođe. Glavni izvođači trebali su biti kasnije
slavni pjesnik Tin Ujević i vođa
napredne dalmatinske omladine
i također pisac Vladimir Čerina,
obojica
tada
22-godišnjaci
(Gavrilo Princip je u vrijeme atentata imao 20 godina).
Podaci o tome objavljeni
su prije desetak godina, a zasnivaju se na memoarskom zapisu
novinara i publiciste Đorđa Miliše
(1896-1973), koji je u svojoj bogatoj arhivi sačuvao revolucionar i
narodni heroj iz Dalmacije Vicko
Krstulović. Miliša je zapisao da
je političku aktivnost započeo
kao pripadnik organizacije Napredne nacionalističke omladine
iz Šibenika 1911. godine, koju
je predvodio Vladimir Čerina, a
u njenom vrhu bili su Milostislav
Bartulica i pjesnik Tin Ujević.
„U to doba 1913. godine,
Vladimir Čerina uz Tina Ujevića
kao glavni vođa omladine, vrlo je
značajan u pripremanju atentata
na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Taj
podatak još nije nigdje objavljen,
a vrlo je važan za našu političku
historiju“ – piše Miliša, koji je
to kasnije provjerio kod Mate
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Meštrovića, sina kipara Ivana
Meštrovića. Slavni vajar, naime –
kako podsjeća Miliša – „vrlo je aktivno sudjelovao tada u Narodnom
pokretu“.
U pismu kojim je Mate
Meštrović odgovorio Miliši iz
Amerike u veljači 1958. godine
on navodi: „Pričao mi je tata i o
Čerini, koji je bio jedan od glavnih
organizatora atentata na Ferdinanda, kad je ovaj trebalo godinu
dana prije Sarajeva da dođe u
Drniš i Šibenik.“
Na molbu Miliše da upita oca
da li mu je i sam Čerina pričao o
svojem učestvovanju u tom atentatu „jer je to vrlo važno za našu
političku historiju“, Mate Meštrović
mu u martu iste godine odgovara:
„Kad je Ferdinand trebao
doći u Dalmaciju, tata je baš bio
u Drnišu i čuo da su mu odlučili
postaviti zasjedu na mostu ispred
Drniša, na cesti što vodi iz Knina,
a ako tamo ne uspije, da će ga
probosti sam tajnik Drniške općine
(povjerenik je bio ‘Nako’ Skelin), a
ako ni to ne uspije, da ga u Šibeniku čekaju još neki. Tata naravno
u principu nije odobravao takve
terorističke metode, te je odmah
otputovao u Split. Kad mu je vlak
stao u Perkoviću, upravo je naišao
vlak iz Šibenika i iz njega je iskočio Čerina, te će tati na brzinu reći
da je baš išao u Drniš da ga upozori da se udalji, jer da spremaju
atentat. Još reče, ako ne uspiju u
Drnišu, da će ga on (Čerina) i još
neki dočekati u Šibeniku: ‘Neće
nam umaći, ni živ otići iz Dalmacije’, rekao je na kraju Čerina i uskočio u zadnji čas u vlak za Drniš,
a tata produžio za Split. Međutim
je Ferdinand u zadnji čas otkazao
putovanje u Dalmatinsku Hrvatsku“ – napisao je Mate Meštrović
Đorđu Miliši.
Tako je sudbina htjela da
Franc Ferdinand ne dođe na nišan Čerini i Tinu Ujeviću, već godinu dana kasnije Gavrilu Principu
u Sarajevu (koji takođe nije bio jedini, već je njegov prethodnik promašio prijestolonasljednika, koji je
zatim naletio na Principa).
Međutim, nisu to bili i jedini
pokušaji likvidacije ovog simbola
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
austrougarske kolonijalne vlasti
na Balkanu. Još jedan dalmatinski revolucionar pokušao je, ali
na svoju ruku, da izvrši atentat na
Ferdinanda. Bio je to Luka Aljinović Lujo, koji je završio treći razred
učiteljske škole, ali je otkriven i
uhapšen prije nego što je sproveo
svoj naum. Policiji je priznao svoju
namjeru, a uz pomoć svoje utjecajne porodice pušten je uz uvjet
da otputuje u Južnu Ameriku. Tako
35
je i učinio, a umro je u Argentini
1965. godine.
U historiju je, na kraju, kao
atentator na habzburškog prijestolonasljednika ušao mladi Gavrilo
Princip, a kako je slučajno bio Srbin bila je to zgodna prilika da se
iskoristi za „kažnjavanje“ Srbije (u
stvari pokušaj uklanjanja prepreke za osvajanje južnoslavenskih
prostora). I tako, eto, sve do danas...■
urbana lobotomija
K
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
ad samo pomislim
da sam mu onomad na prošlim
predsjedničkim izborima skoro bila
dala glas, samo zato što sam
mislila da je gospodin! Čak ne ni
zbog toga što je lijep, to bi ipak
bilo previše površno, već sam
zaista vjerovala da je jedan od
rijetke gospode na hrvatskoj
političkoj sceni. Čak sam uoči tih
predsjedničkih izbora, želeći si
potvrditi to da je gospodin otišla
na jedno predavanje što ga je
neoborivi šef Hrvatske gospodarske komore održao nadobudnoj
mladeži s VERN-a. Nije u tom
govoru rekao ništa revolucionarno ni novo, štoviše njegov mi
javni nastup kog sam slušala
uživo nije bio naročito upečatljiv
ni inspirativan, osim dvije stvari
koje se i dan-danas sjećam da
je tom prilikom izgovorio. Rekao
je da je obitelj prvi blagoslov u
životu svakoga čovjeka i da je
sve što je zaradio, zaradio zbog
svoje obitelji, ponajprije kako bi
djeci mogao pružiti kvalitetno
obrazovanje. (Poput onoga valjda što ga zauzvrat dobivaju mladi
VERN-ovci kojima se obraća,
za svoje školarine. Svakako da
obrazovanje košta, to znaju, i
prilično bolje od njega, roditelji
koji nisu imali prilike zgrnuti, pardon, zaraditi toliku količinu novca
dovoljnu za lagodno studiranje).
Je li Nadan tu želio implicirati
da je samo obrazovanje na privatnim fakultetima, od kojih su,
da se ne lažemo, mnogi visoka
učilišta i poslovne škole, kvalitetno obrazovanje, pa zaista treba
puno zaraditi da ti djeca ne budu
tupani? Ili je to bila samo politika
podilaženja tamošnjoj publici u
sklopu tad aktualne predizborne
kampanje, i zapravo je imao
nekoliko priča u rukavu za dodvoravanje shodno sceni na kojoj
se zatekne i ondje okupljenima?
Druga stvar koju od svega pamtim, a čak sam ga u ono vrijeme
u šali i citirala kad god bi mi se
pružila prilika nekome soliti
pamet: Nikad ne traži krivca za
vlastite neuspjehe. Tako je govorio Nadan. Nije mi zbog toga
bio ni manje ni više gospodin,
nego mi je bio nekako uopćen.
Još da je malo zagudio i na vjeru,
što ipak nije, bio bi slika i prilika
savršenog hrvatskog političara u
očima šire javnosti.
Onda sam malo tih dana
slušala predizborna sučeljavanja, bogami pretjerano gledanje
televizije smatram dokolicom, ali
bila je baš gadna zima i snijeg
te godine, i tako sam zamijetila
tadašnjeg pretendenta na predsjedničko mjesto a današnjeg
predsjednika Josipovića, kojeg
dotad nisam nešto imala prilike
slušati, i Nadan je tu učas izgubio
moj glas, jer mi se tad objelodanilo da je Nadan samo ljepuškast i
nosi dobra odijela što ga ipak ne
čini pravim gospodinom, kakav
bi prvenstveno trebao biti reprezent jedne države. Predsjednik
Josipović ga je, kao i onih ostalih
sedam ili koliko već što su se trsili
držati korak s njim, prešao bar za
četiri koplja. A i to sam malo rekla. No lako za gospoštinu, nego
se ovih dana „hrvatski George
Clooney“ kako ga mediji nazivaju
(strašno mi je iritantna ta navada
u Hrvata da sve i svatko što postoji negdje drugdje u svijetu i iole
je razvikan(o), neizbježno mora
imati svoj hrvatski pandan.) pokazao kao mufljoz. Protiv neoborivog šefa Hrvatske gospodarske
komore pokrenuta je istraga koja
je potom dovela do pretresa njegove vile na Prekrižju, koja je za
rezultat imala zaključak da lijepi
Nadan ne samo da nije zarađivao
pošteno, već nije zarađivao ni
samo za dječje obrazovanje. Jer
i onaj tko ukrade kolut sira ili štrucu kruha ne bi li prehranio djecu
36
nije ih stekao pošteno, ali makar
ima više ciljeve. Ako pak pođemo
od pretpostavke da je umjetnost
sama po sebi cilj i uz to plemenita, može li se dobrim namjerama
i nastojanjima objasniti privatna
kolekcija Nadana Vidoševića pronađena u skrovitim predjelima
njegove urbane vile?
Jer hrvatski se Kluni nije
zadovoljio samo brojnim velebnim nekretninama koje posjeduje, već se i za ovu rezidencijalnu
pobojao da će mu biti tijesna, pa
je uz sedamsto kvadratnih metara životnog prostora što je otprilike površina glavnog Merkatora u
manjim hrvatskim gradovima, šta
da se radi, voli čovjek širinu, ilegalno i skrovito dozidao još nekih
dvjestotinjak podrumskog prostora koji će postati riznica za njegove umjetnine što ih stručnjaci
ugrubo procjenjuju na pet milijuna eura. Taj podzemni bunker
artefakata i vrijednih predmeta
sačinjavaju djela naših poznatih
slikarskih majstora: Vlaha Bukovca, Miroslava Kraljevića, Oskara
Hermana, Marina Tartaglie, Otona Ivekovića i drugih. Kao da je
sama količina bila važnija od ljepote i vrijednosti tih djela, brojne
slike naslagane su jedna na drugu i naslonjene o zid ili zagurane u neke kutijetine. Uz njih su
u mrak podruma nagurane i Meštrovićeve, Stošićeve i Bakićeve
skulpture da ih tamo napadne
patina, a društvo im prave i neke
vrijedne knjige, gotovo inkunabule, vrijedne i prastare zbirke stakla još iz rimskoga doba, unikatni
zemljovidi, i da čitava stvar bude
još grotesknija, kao nijemi čuvari nad Nadanovim blagom bdiju
preparirani polarni međedi, mufloni, divokoze, hermelini, losovi i
ptice močvarice, kao u nekoj nakaznoj sceni iz horor filma u kojoj fali još samo stari slijepi vrač
što ima hiljadu ljeta i poskakuje
među ovim mrtvim blagom kao
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Rumpelštinski oko vatre. Da stvar bude
mračnija, u ove se odaje visoke umjetnosti i životinjskih trupala ulazi na pritisak
nekog dugmeta, kad polica s knjigama
u dnevnom boravku klizne u stranu i pojavi se prolaz što vodi u podzemlje. Od
modernih blagodati ove urbane vile tu su
još i potpuno opremljena teretana i bazen
koji je s obje strane okružen amforama,
čitavim nizom novih ilegalnim putem stečenih artefakata, jer zna se da svi vrijedni
predmeti izvađeni iz hrvatskog podmorja
moraju biti registrirani u nadležnom konzervatorskom zavodu i nalaziti se na evidenciji Uprave za zaštitu kulturne baštine. Ove su Nadanove, eto bez certifikata,
nabavljene na crnom tržištu isto kao i oni
mufloni, jer upravo je smiješno povjerovati da je on sam u kaki pantalonama i
s lovačkom puškom na ruci odlazio na
safari i probijao se kroz Afriku u potrazi
za trofejnom divljači, kako se to sad na
sve strane piše oslikavajući Nadana kao
vrsnog i pasioniranog lovca.
Dok sad već bivši čelnik Hrvatske
gospodarske komore dreždi u pritvoru a
policija nastoji odgonetnuti čijim je novcem, posredstvom i kakvim sve putevima
nabavljao umjetnine za privatnu zbirku i
za Komoru, Nadanova se kolekcija imala naći u Muzeju suvremene umjetnosti
odmah uz imovinu bivšeg premijera dr.
Ive Sanadera, ali kako su obje kolekcije
poprilično pozamašne muzej ih nije mogao obje ugostiti, pa je ova novopridošla
vraćena u svoje podzemne odaje i otad
strogo čuvana. Ovaj dosada talični šarmer, političar, poduzetnik, kolekcionar i
esteta takoreći je preko noći doživio neuspjeh i pitanje je hoće li makar sada biti
iskren i dosljedan svojim riječima pa za
njega ne tražiti krivca u drugima. Što se
pak Sanadera tiče, neovisno o njegovoj
luksuznoj imovini nedokazana porijekla i
trenutnoj omraženosti od strane hrvatske
javnosti, polako postaje bjelodano da nije
jedini takav prijestupnik u našoj domovini, pa bi mu se iz tog razloga ipak moglo
malo blaže suditi. Možda ne konkretno
na sudu ali makar u očima te iste javnosti. On je, usprkos lopovluku, ipak imao
nešto od one ranije spomenute gospoštine: markantnost, gard, elokventnost,
umjerenost u svojim političkim stavovima iako je vodio stranku desnice i neki
europejski način poimanja i ophođenja.
Pogledamo li njegovog nasljednika Karamarka, kao pojavu i političku figuru,
možemo slobodno zaključiti da je Sanader bio zlatno doba HDZ-a, a Karamarko
njegova dekadansa. Kako i priliči čovjeku
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
njegova kalibra, na nedavnoj je sramotnoj dvostrukoj povorci u spomen žrtvama vukovarskih stradanja, stao na onu
izazivačku i huškačku stranu Stožera za
hrvatski Vukovar (nikad se neću dovoljno
načuditi stupidnosti ovog naziva: pa čiji je
ako ne hrvatski, bolivijski?? Tko mu to i
osporava, da je hrvatski? Druga je stvar
što u sebi mora naučiti pomiriti različitosti
i biti grad svih svojih građana, neovisno o
njihovoj nacionalnosti).
Ta se, „prohrvatska“ kolona odlučila
odvoojiti od one osnovne, „antihrvatske“,
koju su predvodili predsjednik države
i premijer (u očima ovih „pro“ neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda) i
koja je već tradicionalno kretala ispred
bolnice prema Memorijalnom groblju, što
simbolizira i put palih vukovarskih branitelja. Na njihov su spomen bacili ljagu
ovi frakcionaši razjareni već mjesecima
zbog pojave ćirilice u njihovom gradu,
fizički prepriječivši regularnoj koloni put
i pokazavši im da su persone non grata
u njihovom gradu, hrvatskom Vukovaru.
Među ovim pravednicima bili su i Marko
Perković Tomson i prpošni maleni general Markač koji je izjavio da je konačno
stiglo vrijeme da se bez ustezanja izgovori tko je bio agresor na Vukovar! Bit će
da se general Markač malo u Haagu uspavao ili tamo nemaju mogućnost gledanja hrvatskih tv programa preko satelita,
jer se ovdje već dvadeset i dvije godine
svakodnevno izgovara da su agresor bile
srbočetničke postrojbe (što je uostalom
37
baš na Dan sjećanja na Vukovar valjda
kao repliku Markaču uputio Karamarko).
Zbog toga i oni Srbi koji nisu bili ni u kakvim i ni u čijim postrojbama već su samo
živjeli u svom gradu te isto kao i Hrvati
htjeli samo izvući živu glavu iz ratnih stradanja i nastaviti živjeti svoj život u miru;
pa i oni koji će se roditi petnaest godina
nakon što rat mine, danas moraju znati
da će na svojim leđima vječito nositi krivnju agresora, ispričavati se u nečije tuđe
ime i pritom shvatiti da nemaju mjesta u
hrvatskom Vukovaru.
Kolona kojoj je prepriječen put
odustala je konačno od nastojanja da
se probije do Memorijalnog groblja pa je
zapalila svijeće i položila vijence samo
na Ovčari. Predsjednik Josipović još jednom je opravdao svoju titulu gospodina
i umnog čovjeka, okrenuvši leđa ovoj
prijetećoj gomili po principu ne valja se
s rogatim bosti. Ti su ljudi, vjerojatno
duboko uvjereni da čine upravo suprotno, obezvrijedili pale žrtve pravljenjem
farse i sukoba od nečega što je trebalo
biti zajedničko ponosno i tiho sjećanje na
preminule sugrađane i prijatelje te iskazivanje pijeteta i poštovanja spram njih.
Umjesto pravljenja podjela, spremanja
sačekuši, prozivanja agresora, vrijeđanja
državnog vrha i stavljanja sebe u nadmoćan položaj, trebali su hodati šutke,
u svojim mislima prizivati one kojih više
nema, zapaliti im svijeću i položiti koji cvijet na grob. Da bi to shvatio ne moraš biti
ni gospodin, dovoljno je da si čovjek.■
PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - I. dio
Zdušno vjerovao u
jedinstvo Srba i Hrvata
Izbijanje rata između Austro-Ugarske i Srbije dovelo je Svetozara Pribićevića u
nepovoljan položaj. On je kao Srbin u nastaloj situaciji bio meta žestokih napada. Prije nego što ga je mađarska vlada uzela u zaštitu, Svetozar je, prema
pisanju njegovog brata, četiri mjeseca proveo u samici
S
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
vetozar Pribićević bio je
jedan od najznačajnijih
političara u Hrvatskoj i
Kraljevini SHS, a jedno
vrijeme bio je i lider hrvatske politike. Rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 1875. kao drugi
od četvorice sinova. Svetozar
će postati ministar unutrašnjih
poslova i ministar prosvjete, stariji
mu brat Valerijan bit će nastavnik
u srpskoj gimnaziji u Istanbulu i
episkop, a mlađi brat Milan, pukovnik austrijske pa srpske vojske.
Najmlađi brat Adam je postao
sljedbenik
češkog
političara
Tomáša G. Masaryka. Adam će u
politici tijesno surađivati s bratom
Svetozarom s kojim je dijelio
većinu političkih stavova.
Svetozar je u školovanju
imao veće uspjehe od svoje braće. “Njemu je sve išlo kao po loju,
sve do kraja univerzitetskih studija”, piše brat mu Adam. Realku
je Svetozar pohađao u Petrinji.
Ondje je stanovao kod tetke Jelisavete. U drugom razredu realke, sa svega 12 godina bježi od
tetke i kreće pješice - u Srbiju.
Međutim, nije daleko stigao. Već
u Sisku gradski stražar, tetkin
znanac vraća malog Svetozara u Petrinju. Poslije će za ovu
neobičnu avanturu svoga brata,
Adam napisati: “Što je on pošao
u Srbiju sasvim je prirodno. Otac i
mati othranjivali su nas u dubokoj
odanosti prema srpskoj narodnoj
ideji i potpuno nekritičnoj ljubavi
prema Crnoj Gori, Srbiji i Rusiji.
Svetozar je mislio da će ga u Srbiji posaditi u krilo i posipati še-
ćerlemama.” Ovakav zanos dalekim ciljevima ostat će Svetozaru
osobina do kraja života.
Još je jedno Svetozarovo
postupanje u toku školovanja
iznjedrilo trajnu osobinu njegovog političkog djelovanja. On je
naime smatrao, a u ono vrijeme
zamagljenih politoloških pojmova
o narodima to nije bilo toliko neobično, da su Srbi i Hrvati jedan
narod. U tadašnjem političkom
trenutku bila su u optjecaju tri po-
Pribićević je bio zagovornik ideje jedinstvenosti srpskog i hrvatskog
naroda
imanja naravi srpskog i hrvatskog
naroda: jedan narod s dva imena,
dva odvojena naroda i jedan jedinstven narod. Svoje poimanje
naroda Svetozar je iznio u jednom verbalnom sukobu u višoj
realnoj gimnaziji. Višu je realku
Svetozar pohađao u Zagrebu.
Tom se prilikom upleo u prepirku u kojoj su kolege Hrvati trojici
Srba spočitavali njihovu srpsku
nacionalnost. Svetozar je njima
rekao da je svejedno je li netko
Hrvat ili Srbin kad su oni i tako jedan narod. Nato su uzbuđeni i ljutiti mladići napali Svetozara kojeg
je u posljednji čas zaštitio direktor
gimnazije. Nakon tog incidenta
Svetozar je napustio Zagreb i
nastavio se školovati u Karlovcu. Nakon što je završio realku,
vraća se u Zagreb gdje studira
38
fiziku i matematiku na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija
politički se angažira i postaje jedan od najpoznatijih studentskih
prvaka. U politički život Hrvatske
on prodire programatskim člankom “Misao vodilja Srba i Hrvata”
u kojem je razradio svoju ideju
narodnog jedinstva. Pripadao je
naraštaju koji nije bio opterećen
nacionalnim neprijateljstvom i netolerancijom, pa je zdušno radio
na okupljanju srpske i hrvatske
omladine. Od studentskih dana
politika je postala njegova glavna
preokupacija i ona će ga ispunjavati neprekidnom aktivnošću do
kraja života.
Pribićevićeva ideja jedinstvenog srpskog i hrvatskog naroda, što je ustvari unitaristički
koncept, imala je svoj uzrok u
konkretnom položaju Banske Hrvatske u Austro-Ugarskoj i Srba
u njoj krajem 19. stoljeća. Mađari
su naime pokušavali svoju polovicu monarhije preoblikovati u
ekskluzivni mađarski teritorij kojeg nastanjuje “mađarski politički
narod”. Ta je koncepcija podrazumijevala puzajuću asimilaciju
nemađarskih naroda u Ugarskoj.
Kako je strana prevlast u Hrvatskoj jačala, to su Hrvati i Srbi sve
više dolazili u sličan, podređen
položaj. Zato je Pribićević bio
uvjeren u nužnost srpsko-hrvatske suradnje koja će stati na put
mađarskoj hegemoniji. Hrvatsku
on smatra domovinom i Hrvata i
Srba koji se zajedno moraju boriti protiv tuđinskih nasrtaja. Nacionalno jedinstvo Srba i Hrvata
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
preduvjet je za stvaranje i postojanje jugoslavenske države, jer državu može osnovati, smatrao je Pribićević, samo jedan
jedinstven narod.
Suradnja Srba i Hrvata ubrzo će
se ostvariti u novoj političkoj formaciji Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Ona će u svoj
program ugraditi temeljne Pribićevićeve
političke postulate, ponajprije one o hrvatsko-srpskom jedinstvu. Pribićević kao
predstavnik Srpske samostalne stranke
sudjeluje u stvaranju Koalicije i postaje lider njenog srpskog krila. Koalicija je
postala najvažnija politička snaga u Hrvatskoj. U njenoj prvoj etapi, Pribićevića
je zasjenjivao Franjo Supilo, vođa hrvatskog krila i glavni pregovarač s mađarskim političarima. No, Pribićević je strpljivo čekao svoj trenutak, a taj je uslijedio
nakon Supilovog istupa iz Koalicije. Od
tada on preuzima njezino vodstvo, što
znači i vodstvo hrvatske politike.
Od osnutka Hrvatsko-srpske koalicije, koja je pobijedila na izborima za
Hrvatski sabor 1906. i 1913. godine, bečka je vlada neprekidno strahovala od njezinih tajnih veza s Kraljevinom Srbijom.
Sumnje u takve veze pojačao je bijeg u
Srbiju austrougarskog oficira i mlađeg
brata Svetozara Pribićevića Milana. Zato
su u Zagrebu austrougarske vlasti 1909.
inscenirale tzv. Veleizdajnički proces u
kojemu su bila optužena 53 Srbina, članova Pribićevićeve Srpske samostalne
stranke. Na čelu optuženih bila su Svetozareva braća Valerijan i Adam. Sam
Svetozar nije mogao biti optužen jer ga
je štitio zastupnički imunitet. On je bio zastupnik Hrvatskog sabora i parlamenta u
Budimpešti dok njegovog brata Valerijana zastupnički imunitet Hrvatskog sabora
nije mogao zaštitit od sudskog progona.
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pa ipak, premda Svetozar Pribićević nije
bio doveden u sudnicu, bilo je posve jasno, da se ondje sudi njegovoj politici.
Optuženi su bili osuđeni na kaznu od 173
godine robije jer su navodno pripremali
ustanak radi priključenja dijelova AustroUgarske Kraljevini Srbiji. Međutim, oni su
već iduće godine pomilovani. Suđenje je
naime ispunilo svoju svrhu davanja izgovora Austro-Ugarskoj da anektira Bosnu i
Hercegovinu, pa su zatvoreni Srbi nakon
aneksije postali nepotrebni.
Neslavno je po carski režim završilo
i drugo suđenje upereno protiv Hrvatskosrpske koalicije, tzv. Friedjungov proces.
Koalicija je na sudu dokazala da je povjesničar i marioneta bečke vlade profesor
Friedjung na osnovu krivotvorenih dokumenata tvrdio da vlada iz Beograda financira Koaliciju kako bi srušila Habsburšku
Monarhiju. Premda su režimske optužbe
na račun Koalicije bile lažne to nije značilo da se Pribićević nije konzultirao sa
srpskom vladom niti da nije vodio računa
o njenoj vanjskoj politici. Tako je potkraj
Pribićević je bio lider hrvatsko-srpske koalicije koja je
postala najvažnija politička
snaga u Hrvatskoj otvoreno
se suprotstavljajući puzajućoj
asimilaciju nemađarskih naroda u Ugarskoj
1913. Nikola Pašić, predsjednik srpske
vlade usmeno zatražio od Adama Pribićevića da Svetozar prihvati sporazum s
Mađarima koji bi Koaliciji omogućio vlast
u Hrvatskoj. Srbija je naime, umorna od
balkanskih ratova, željela mirnu situaciju
u Austro-Ugarskoj barem 10 godina. Zato
je Srbiji odgovaralo da Koalicija bude na
vlasti. Svetozar tu poruku prihvaća i slijedi.
U predvečerje Prvog svjetskog rata
Svetozar Pribićević dakle, usmjerava politiku Koalicije u pravcu sporazumijevanja
s Budimpeštom i privremeno odustaje
od svih zahtjeva za postupno rješavanje
nacionalnog pitanja kojem je minimalni
cilj sjedinjenje Banske Hrvatske s Dalmacijom, a daleki cilj uspostavljanje jugoslavenske države. Popuštanje je bilo
nužno kako bi Koalicija mogla obnašati
vlast koju je osvojila na izborima i onemogućila nove političke progone od strane austrougarskih vlasti i kako bi stvorila
39
bar donekle snošljive uvjete za djelatnost
domaćeg kapitala.
Izbijanje rata između Austro-Ugarske i Srbije dovelo je Pribićevića u nepovoljan položaj. On je kao Srbin u nastaloj situaciji bio meta žestokih napada.
Optužbe na njegov račun i ostalih Srba
iz Koalicije izrečene su i u Hrvatskom
saboru. Ondje su srpski zastupnici poistovjećivani s atentatorom Gavrilom
Principom, a jedan je zastupnik Hrvatske
stranke prava tražio da se Srbima pretraže džepovi jer da imaju bombe. Zbog
pritisaka i napada Pribićević je sklonjen u
Budimpeštu. Ondje je ostao u internaciji
do sredine 1917. Nisu razjašnjene pojedinosti o odlasku Svetozara Pribićevića u
Budimpeštu.
Njegov brat Adam piše da je Svetozar prvo četiri mjeseca bio u vojničkom
zatvoru u samici, odvojen od žene i djece i poslije toga interniran u Budimpeštu.
Adam ne navodi gdje je Svetozar bio u
zatvoru ni zašto je uhapšen. On je vjerojatno bio uhapšen zbog svoje nacionalnosti jer Srbi u Austro-Ugarskoj izbijanjem
rata postaju sumnjiv element i mnogi su
od njih bili zatvarani i proganjani. Svetozara je nakon četveromjesečnog zatvora
uzela u zaštitu mađarska vlada i prebacila ga u Budimpeštu zbog njegove lojalnosti nedugo prije početka rata. U internaciji u Budimpešti, Svetozar je, prema
Adamu, živio sa ženom i djecom, imao je
slobodu kretanja, ali nije smio sudjelovati
na sjednicama peštanskog parlamenta.
Međutim, jedan drugi izvor ne spominje Svetozarevo hapšenje i zatvor.
Tu se tvrdi da je mađarski premijer grof
Tisza naredio vojnicima da Pribićevića
sklone u jednu vilu nedaleko od mađarske prijestolnice jer mu je prijetila bečka
vojnička oligarhija.
Bez obzira koja je verzija Pribićevićevog izbjeglištva istinita, neupitno je
da je on početkom rata napustio Zagreb i
nije sudjelovao u radu Hrvatskog sabora
sve do jula 1917.
Godinu dana nakon njegovog povratka u Zagreb, diljem zemlje predosjeća se slom Austro-Ugarske. Započinje
saveznička ofenzive na solunskoj fronti,
a Bugarska, članica Centralnih sila - kapitulira. Sve je to upozoravalo Pribićevića
da je došlo vrijeme da Hrvatsko-srpska
koalicija treba zauzeti nove pozicije. Koalicija stoga ulazi u organe Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a Pribićević
postaje drugi potpredsjednik Narodnog
vijeća. Tim činom on ulazi u novu etapu
svoje političke karijere.■
izvan granica
Kineski put na zapad
Prosječnom Europljaninu nije lako zamisliti Centralnu Aziju kao nečiji zapad. No
upravo je to geografska perspektiva koju prema tom golemom području smještenom usred euroazijske kopnene mase ima Kina. Kineski predsjednik Xi Jinping
obišao je ovog septembra većinu zemalja regije, što je popraćeno velikim brojem
sklopljenih bilateralnih ekonomskih sporazuma i započetih pregovora. U srcu interesa bili su nafta, plin i željeznica. Pojedini dogovori su dosegli astronomske vrijednosti, pa je tako odlučeno da će Kina investirati 30 milijardi dolara u kazahstansku
energetiku i transport. U Turkmenistanu je otvorena zajednička eksploatacija velikog plinskog polja, a Uzbekistan i Kirgistan su dobili garancije za velika ulaganja
ukoliko uspiju osigurati stabilne uvjete za povećanje proizvodnje energenata. No
cijeli taj vihor kineskih diplomatskih i ekonomskih aktivnosti ima i dublji, objedinjavajući karakter. U političkoj eliti Kine je sazrela ideja da je od ključne strateške važnosti
za zemlju da uspostavi snažno, možda i dominantno prisustvo u regiji smještenoj iza
svojih zapadnih granica.
K
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
ineska
ekonomska uloga na tom
području svakako
nije bez presedana.
Put svile, karavanska ruta koja je stoljećima povezivala Kinu sa zapadom Euroazije prolazila je upravo kineskom
pokrajinom Xinjiang i Centralnom
Azijom. Drevni trgovački pravac
se ugasio u 15. stoljeću, zbog ratnih sukoba, napretka pomorskog
transporta i kineske samoizolacije. To nije bio preveliki udarac
za carski dvor u Pekingu. Vanjska
trgovina je bila dobrodošao dodatni izvor prihoda, ali bez nje se
moglo. Stanovništvo, ekonomija i
politička moć Carstva bili su koncentrirani u istočnim poljoprivrednim i priobalnim pokrajinama.
Stara Kina je sasvim uspješno
funkcionirala kao svijet za sebe.
Današnja Kina dijeli istu geografsku orijentaciju. Više od devedeset posto stanovništva živi na
istoku. Tu su veliki gradovi, bezbrojni industrijski pogoni i vitalno
važne luke. No u novim uvjetima
nije se mogla održati stara samodostatnost. Kineska industrija i 1.3
milijarde brojna populacija zahtijevaju uvoz goleme količine energenata i sirovina. Drugo gospodarstvo svijeta potpuno ovisi o
izvozu svojih jeftinih proizvoda
na strana tržišta. Trgovina u oba
smjera odvija se morskim putem
i izložena je mogućim prekidima.
Nekoliko zemalja koje Peking
smatra manje ili više vjerojatnim
potencijalnim protivnicima, poput
Indije, Vijetnama, Tajvana i Japana nalaze se neugodno blizu pomorskih pravaca koji su vitalni za
Kinu. A ozbiljnija konfrontacija sa
SAD-om, čija mornarica suvereno
vlada svjetskim oceanima, mogla
bi rezultirati u potpunoj pomorskoj
blokadi.
Koncentriranost kineskog
društva na istoku zemlje je fundamentalna činjenica geografije,
povijesnog razvoja i ekonomske
održivosti koja se sigurno neće
mijenjati za duži vremenski period. No prvo u akademskim, a
onda i u političkim krugovima Kine
okretanje prema zapadu i kontinentalnim linijama komunikacije
prihvaćeno je kao sredstvo ublažavanja negativnih aspekata te
činjenice. Jaka pozicija u Centralnoj Aziji donijela bi niz prednosti.
Na unutarnjem planu znatno bi
ubrzala razvoj Xinjianga. Ta pokrajina, poput Tibeta, za kinesku
vlast predstavlja rubno, problematično područje u kojem većinu
čine nacionalne manjine koje tek
nevoljko priznaju vlast Pekinga.
Prometni i energetski pravci koji
40
bi tuda vodili na zapad stvorili bi
ekonomski napredak koji bi lokalnim Ujgurima demonstrirao blagonaklonost centralnih vlasti. Nove
željeznice i putovi bi također omogućili brže doseljavanje većinskih
Han Kineza privučenih budućim
ekonomskim uzletom, što kineska vlast vidi kao najpouzdaniju
metodu smirivanja buntovnih pokrajina. Nadalje, prometno otvaranje Centralne Azije pospješilo
bi izvoz robe na to područje. Iako
ukupna populacija regije i njena
kupovna moć nisu velike, nisu ni
zanemarive, a kineski proizvodi
su već u značajnoj mjeri istisnuli
konkurenciju i ostvarili dominaciju
na tržištu. No od daleko veće važnosti je uvoz nafte i zemnog plina
iz regionalnih zemalja proizvođača. Kinezi tu vide priliku da rašire mrežu dobavljača i tako budu
manje ranjivi na događaje koji bi
mogli negativno utjecati na dotok
energenata iz bilo koje pojedine
zemlje ili regije, kao na primjer na
rat u Perzijskom zaljevu.
Transport iz Centralne Azije
će ublažiti problem ranjivosti pomorskih komunikacija, mada ni
najoptimističnije prognoze o eksploataciji nafte i plina na tom području ne predviđaju mogućnost
da se njima u većoj mjeri istisne
pomorski uvoz. Kineska ulaganja
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
2.
1.
3.
1. Širenje kineskog utjecaja na zemlje Centralne Azije; 2. Kineski predsjednik Xi Jinping i kazahstanski predsjednik Nazarbajev; 3. Bijele crte su željeznice, narandžaste naftovodi i plinovodi, a žuta je planirana veza između luke
Gwadru u Pakistanu i Kashgara u Kini
u energetiku Kazahstana, Turkmenistana, Uzbekistana i Kirgistana trebala bi
donijeti ne samo strateške prednosti,
nego i profit. U tome se naišlo na jaku
podršku lidera tih zemalja. Do sada su
centralnoazijski proizvođači kod plasiranja nafte i plina na svjetsko tržište bili u
potpunosti ovisni od ruske distribucijske
mreže. Moskva je naravno koristila i još
uvijek koristi svoj monopolistički položaj
za ubiranje ekstra profita. Novi pravac
izvoza za Kinu dao bi zemljama regije
puno bolju pregovaračku poziciju. To je
već demonstrirao kazahstanski predsjednik Nazarbajev koji je pustio Ruse i
Kineze da se nadmeću u ponudama prije
nego je donio konačnu odluku o ulaganjima u kazahstansku energetiku. Zapadni
pravac je Pekingu interesantan i kao komunikacija prema područjima iza Centralne Azije, to jest Rusijom, Europom i
Bliskim Istokom. Dva projekta simboliziraju prometne planove koji idu u tom
smjeru. Prvi je nedavno otvoren željeznički pravac iz Zhengzhoua u istočnoj
Kini do Hamburga u Njemačkoj. Usprkos
tome što put traje 21 dan a troškovi prijevoza su 25% skuplji od pomorskih, stručIDENTITET/ BR. 184 / 2013.
njaci smatraju da bi do kraja desetljeća
godišnji promet na toj liniji mogao vrijediti
4.5 milijarde dolara. Iako je to samo mali
dio trgovine Kine i Europe, pravac će
pored komercijalne uloge biti i garancija
nesmetane komunikacije sa Europom.
Luka Gwadar koju je Kina izgradila u Pakistanu za sada nije spojena sa apsolutno ničim. No ona se nalazi na točci na
kojoj je morska obala najbliža zapadnoj
Kini. Ako bi se izgradila planirana komunikacija do kineskog grada Kashgara
cijela Centralna Azija i susjedne kineske
pokrajine dobile bi daleko lakši pristup
moru, i to bez da promet prolazi ranjivim
područjima malajskih tjesnaca i Južnog
kineskog mora.
Kina je u širenje svog utjecaja na
području Centralne Azije krenula sa razrađenim, dugoročnim planovima, strpljenjem političke klase koja nije podložna demokratskoj smjeni na izborima, i
golemim ekonomskim resursima. No faktori koji mogu značajno ograničiti uspjeh
tog nauma su brojni. Sama veličina regije i ogromne udaljenosti koje se moraju
savladati često su kombinirane sa teško
prohodnim planinama i pustinjama, a po41
stojeća prometna i druga infrastruktura
je na vrlo niskom stupnju. Takvi uvjeti
terena odlično odgovaraju raznim vrstama pobunjeničkih, najčešće islamističkih
skupina koje postoje u većini tamošnjih
zemalja. Oni mogu ozbiljno ugroziti tokove prometa i trgovine, a u krajnjem
slučaju i potpuno destabilizirati zemlje
u kojima djeluju. Vladajući režimi u zemljama tog područja navikli su balansirati između utjecaja velikih sila. Može se
pretpostaviti da će dobro paziti da kineska ekonomska ekspanzija ne preraste
u pretjeran politički utjecaj na njihovom
terenu. Najzad, iako savezništvo Kine i
Rusije za sada uspješno sprječava otvorenu konfrontaciju na području Centralne
Azije, Moskva definitivno nije zadovoljna
mogućnošću gubitka svog povlaštenog
strateškog položaja u regiji, prije svega
na pitanju kontrole tokova nafte i plina.
Usprkos svim trenutnim i budući preprekama, resursi koje Kina ima na raspolaganju praktično garantiraju da će njen
utjecaj u Centralnoj Aziji rasti. Taj utjecaj
ima potencijal da uzrokuje promjene koje
će se osjetiti ne samo u toj regiji, nego i
na području cijele Euroazije.■
PANORAMA
NJEMAČKA:
P
Europska premijera za
židovsku teologiju
o prvi put u Europi je na jednom državnom sveučilištu
moguće studirati židovsku
teologiju. Za taj novi studij su
se prijavili studenti iz cijelog
svijeta, a nalazi se u njemačkom Potsdamu, nedaleko od Berlina. Interdisciplinarni Židovski studiji na Sveučilištu u
Potsdamu postoje još od 1994. i od tada
su se kontinuirano širili. U njihovom sklopu je i Kolegij Abraham Geiger na kojem se obrazuju rabini, a tu je i seminar za kantore. Sada postoji i Židovska
teologija kao mogućnost podučavanja
židovstva iz religijske perspektive koja
je jedinstvena u Europi. Studij “School
of Jewish Theology” već ima dvije katedre, a raspisan je i natječaj za još
njih devet. Time će se pokriti više od
I
3.000 godina židovske povijesti. Studiji Evangeličke i Katoličke teologije u
Njemačkoj već dugo postoje. Zadnjih
nekoliko godina može se studirati i Islamska teologija. Novi studij Židovske
teologije očito privlači mlade ljude iz cijelog svijeta. Studenti ne dolaze samo
iz Njemačke, nego i iz Istočne Europe,
Izraela i Amerike. Za sada ih se upisalo
36, a mjesta ima za 40 studenata.■
Banka za žene
ndijski premijer Manmohan Singh otvorio je prvu javnu banku
namijenjenu ženama, koja bi
trebala jačati njihovu financijsku
sigurnost nakon niza spolnih
zločina koji su duboko potresli zemlju.
Bhartiya Mahila Bank (indijska banka
za žene), otvorena na jugu Mumbaija
(Bombaj) koji je financijska prijestolnica
Indije, zapošljavat će žene i ženama
odobravati zajmove, no račune će moći
otvoriti i muškarci. Zamisao o osnutku
indijske banke za žene iznesena je
u februaru kada je zemlja bila u šoku
nakon stravičnog grupnog silovanja
studentice koja je umrla od zadobivenih ozljeda.”Tužna je stvarnost da
su žene u Indiji diskriminirane u domu,
školi, na poslu i javnim mjestima. Njihova društvena, politička i ekonomska
emancipacija dalek je cilj”, rekao je
premijer. Samo 26 posto žena u Indiji
ima bankovni račun i zato je “osnutak
Bhartiya Mahila Bank mali korak” prema tom cilju, rekao je Singh. U Indiji
djeluju kooperativne banke kojima upravljaju žene i ciljaju na žensku klijente-
42
INDIJA:
lu, no nova banka je javna i imat će 25
poslovnica do sljedeće godine, odnosno planira za sedam godina otvoriti ih
771. Ministarstvo financija izdvojilo je
za novu banku 10 milijarda rupija (120
milijuna eura).■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
NIZOZEMSKA:
P
Nizozemci širokih ruku primaju
homoseksualce iz Rusije
rema svemu sudeći,
ruski homoseksualci
sigurno utočište mogu
dobiti u Nizozemskoj. To im je poručio
nizozemski ministar vanjskih
poslova, Frans Timmermans, koji
je objavio kako će njegova zemlja
davati azil ruskim homoseksualcima čija su ljudska prava ugrožena
u njihovoj zemlji. “Ruski zakon
kojim se zabranjuje propaganda
homoseksualnosti ima diskriminatorski efekt i stvara ozračje homofobije u Rusiji”, napisao je ministar
i dodao kako bi pripadnici LGBT
skupine kojima su ugrožena prava
mogli dobiti azil u Nizozemskoj.
Nizozemska je protestirala kod
Rusije zbog nedavna hapšenja
Greenpeace aktivista među kojima su i dvojica Nizozemaca
zbog čega je njihova država
neuspješno protestirala. Nadalje,
došlo je i do diplomatskog sukoba nakon što je nizozemska
policija nedavno ilegalno zatočila
ruskog diplomata. Nakon toga je
nizozemski diplomat u Moskvi napadnut u svom stanu, a napadač
je na ogledalu u kupatilu napisao
“LGBT”.■
SAD:
Oprah Winfrey i Bill Clinton među
dobitnicima Medalje slobode
A
merički
predsjednik
Barack Obama je
na ceremoniji u Bijeloj Kući dodijelio
16 Medalja slobode
osobama koje su svojim djelom doprinijele sveopćem napretku društva,
a među dobitnicima ovog prestižnog
priznanja bili su i bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton, popularna
voditeljica talk-showa Oprah Winfrey i prva Amerikanka astronautkinja koja je posjetila svemir Sally Ride.
U obraćanju prisutnima, Obama je
naglasio da je ceremonija dodjele
medalja slobode jedna od njemu
najomiljenijih ceremonija tokom
godine u Bijeloj kući. “Ovogodišnja
ceremonija je posebna i po tome
što obilježavamo 50. godišnjicu od
kako ju je uspostavio bivši predsjednik Kennedy”, kazao je Obama.
Medalja slobode je najviše civilno
priznanje koje se već 50 godina
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
43
dodjeljuje u Bijeloj kući, a laureati
ovog priznanja su ličnosti koje su
svojim djelom znatno doprinijele nacionalnoj sigurnosti, miru u svijetu,
kao i za doprinose u kulturi i drugim
oblastima. Ovogodišnji laureati su
42. predsjednik SAD-a Bill Clinton,
Oprah Winfrey, svjetski poznati bejzbol igrač Emie Banks, bivši glavni
urednik Washington Posta Ben Bradlee, prvi Amerikanac japanskog
porijekla u Kongresu Daniel Inouye,
nobelovac iz 2002. godine Daniel
Kahneman, višedecenijski senator
Richard Lugar, country muzičarka
Loretta Lynn, nobelovac Mario Molina, astronautkinja Sally Ride, borac za ljudska prava Bayard Rustin,
džezer i dobitnik Grammya Arturo
Sandoval, košarkaški trener Dean
Smith, borac za prava žena Gloria
Steinem, aktivista za ljudska prava
Cordy Tindell i sutkinja Žalbenog
suda Patricia Wald.■
pisma iz prošlosti
AUTOBUS ZA SOCIJALIZAM
Prvi autobus u naše malo mjesto dovezao je ražalovani oficir
Boško Novaković. On nije bio dobro primljen jer je oduzimao zob
konjima i kruh kočijašima koji su izgubili utrku s vremenom
P
Piše:
JOVAN
HOVAN
onekad se sjetim
Boška
Novakovića,
šofera, i njegovog
autobusa koji nikada
nisu stigli na cilj – u
socijalizam. A baš na toj relaciji je
vozio, imao je čak i tablu na kojoj je pisalo „Autobus za socijalizam“, ali je imao dosta problema
s gumama. Borovo se tada orjentiralo na opanke, u perspektivi
su bile i gumene čizme, dok o autogumama nitko nije razmišljao.
Nije bilo ni automobila, pa što će
nam i gume?! Lovili smo narodne
neprijatelje, neke smo strijeljali greškom, neke opet nismo
greškom, hranili se i oblačili na
točkice, kino nije bilo ni u izgledu,
dok su plesnjaci održavani u sali
„Lipov lad“ ako je bilo struje, ako
je vrijeme bilo mirno, ako ste imali
dvadeseticu za ulaznicu.
Između našeg malog mjesta i
obližnjeg grada pruga je bila
razrušena, bila je dignuta u zrak
kako se govorilo po nacrtima Ilije
Hariša poznatog kao gromovnik.
Tuneli su bili zatrpani pa su ljude
vozili stari fijakeri sa po dva
konja, što su ih rat i neprijatelji
povlačeći se poštedjeli. Cesta
je bila izrovana i uništena bombama, a u grad se moralo ići bilo
po lijekove, bilo po sudskim pozivima, tom cestom je otišao i naš
susjed dr. Uroš M. i nikad se nije
vratio. Cestu smo ponovo gradili i
nasipali dobrovoljnim radom, koji
baš i nije bio toliko dobrovoljan
koliko je bio obavezan. Uroš M.
bio je doktor i dobar čovjek, ono
što bi se reklo narodna majka.
Jednog dana kad je svratio u ka44
vanu na svoju redovitu kavu i rakiju, eto ti neprijatelja s doktorovim
drugom sa studija. Izljubiše se
doktori, dugo se nisu vidjeli, ali
je to dežurno oko vidjelo i kasnije
prijavilo. Na isljeđenju doktor se
držao gordo: nije molio, nije cvilio, što je kod isljednika prevagnulo. Ali pravi ljudi ne nestaju
nikad s lica zemlje. Traje djelić
njihove duše u drugim ljudima.
Grobar mi je pričao da starci i sad
kad obilaze svoje svrate i na doktorov grob i ostave poneki cvijet
ili bocu rakije, nek’ mu se nađe,
veselniku.
Ljepotica iz Bačke
I baš u to vrijeme stigao je prvi
autobus koji je trebao održavati
vezu s obližnjim gradom. Tim
autobusom stizali su pozivi
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
za vojsku, kazne, porezne uplatnice,
političke smjernice, tjeralice. Uglavnom
ništa dobro. Bio je to stari Mercedes s
32 sjedišta, zaostao iz ratnih vremena.
Morao se ujutro gurati da upali a poslije
se nije smio gasiti. Dovezao ga je demobilizirani oficir po činu Boško Novaković,
u kojeg su bile zaljubljene sve djevojke našeg malog mjesta i još poneke
iz okolice. Boško ih je sve prevario,
doveo je ljepoticu iz Bačke iza koje je,
dok je prolazila, ostajao prijatan miris
Pokošenog sijena ili Crne mačke, maksimalnih parfema tog vremena.
Ako su sve djevojke bile zaljubljene u
Boška, sad su svi mladići bili zaljubljeni
u Tereziju, koja se i po zimi kupala u
ledenoj vodi, i svi su željeli znati što je
ispod kostima, kakav to topli žbun skriva
među nogama.
Polazna autobusna stanica bila je ispred
hotela moga ćaće (uredno nacionaliziranog) što je mene oduševljavalo jer
uvijek je bilje da ti ispred kuće bude autobusna stanica nego škole i profesori.
Boško je bio velika šaljivčina pa bi se
ponekad s večeri pomokrio u auspuh pa
kad bi ujutro prilikom paljenja pritisnuo
papučicu gasa s plinovima je izlazila i
mokraća.
Curi ti benzin! – opominjali su ga poprskani gurači.
Znam, to je zbog ventila koji nisu dobro
naštelani i podešeni.
Al’ jel’ ostaju fleke?
Ma kakve fleke! Benzinom se vade
fleke, čak i one iz duše.
Boško je, znali smo, bio borac koji je u
ratu ostao bez igdje ikoga pa je živio za
oslobođenje, osvetu i autobus. Hrabro
se borio svo vrijeme rata, a tek pred kraj
sreća mu se osmjehnula, uspio je zarobiti autobus pun neprijateljskih vojnika.
Šoferu je naredio da otkloni kvar a onda
ih sve predao na dalji postupak. Prema
šoferskom pozivu bio je jako solidaran
i osjetljiv, možda zato što je šofer bio
i sam.
Jednom je, pričalo se, susreo grupu
zarobljenih neprijateljskih vojnika, repetirao strojnicu s kojom ih je sve htio
pokositi. Veliki Drug kojeg je vozio jedva
mu je oteo oružje. Taj Veliki Drug izvršio
je određena saslušanja zarobljenika a
na povratku u bazu Boško mu je zatražio
cigaretu.
Pa što si uradio sa sljedovanjem? Jutros
si dobio za tri dana.
Doista, što je Boško uradio? Dok je Veliki Drug obavljao posao i saslušavao
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
zarobljenike,
Boško je otišao među njih i pitao ih ima li
među njima šofera. Javili su se i oni koji
šoferi nisu bili i Boško im je (ah, pusta
šoferska solidarnost!) podijelio svoje
trodnevnog sljedovanje.
Sa 60 kilometara u socijalizam
Još vam moram reći da je autobus razvijao i 60 kilometara na sat, što je za one
prilike i ceste značilo mnogo i brzo. „Sa
60 kilometara na sat jurimo ravno u socijalizam!“ pjevušio je često Boško.
Autobus je oduzimao zob konjima i
kruh kočijašima pa su mu ovi postavljali prepreke, rezali gume, odvražali
putnike, spuštajući cijene, ogovarali su
ga kao da je živo biće a ne hrpa metala.
Najžešće riječi upotrebljavao je Bogdan
Gračanac, kojeg su iz nekog razloga
zvali Glavonja.
Neće taj dugo! Boravili su ovdje Turci pa
otišli, Mađari pa otišli, Nijemci sa silom
tehnike pa im ništa nije pomoglo. Ničija
nije do zore gorjela pa neće ni njihova.
Na kraju su nam pokazali leđa. A vidjet
ćemo auspuh i tome... tome – tu bi otpljucnuo jer nije mogao izmisliti dovoljno
pogrdan i posprdan izraz.
Još ćeš ti moliti a uđeš u autobus pa da
sa 60 kilometara na sat ideš u socijalizam. Ali dok je Boško za volanom nećeš
ti ni u autobus ni u svijetlu budućnost ni
u socijalizam. Socijalizam nije za konje
i seljake.
Val ogorčenja
Najprije popravi ventile, vidiš da ti benzin curi na sve strane. Ja sigurno neću
u tvoj autobus, ali nećeš ni ti dobiti moje
konje da te povuku kad ostaneš na cesti
u kvaru pa ni tamo ni ovamo – uzvraćao
je Glavonja.
Pravi val ogorčenja digao se kada je
netko otkrio da je autobus proizveden
u Njemačkoj i da njegov zaštitni znak –
zvijezda – ima samo tri kraka. „Fali mu
još kukasti križ pa da opet bježimo u
šumu“ – govorio je Glavonja.
Ljudi su kamenicama krenuli na njega,
prozore porazbijali, gume izrezali, zamalo Boška linčovali. Da nije imao hrabro
srce i vojno državni pištolj za pojasom,
ne znam kako bi ta drama završila.
Punih šest mjeseci autobus je ležao na
klocnama, do guma je bilo teško doći a i
staklo je bilo deficitirani proizvod.
Više ne voziš u socijalizam? – pitao je
Glavonja zajedljivo. – A mi polako ali sigurno. Držimo se one da i puž polako ide
pa stigne.
45
Kada je autobus osposobljen putnici
su ga počeli izbjegavati zbog porijekla.
Prazan je tutnjao i trubio: tri puta za
skretanje u lijevo, dvaput za skretanje u
desno, jedanput ako je nastavljao ravno.
Nije bilo semafora, žmigavaca, nervoze:
hoćemo li stići. Sporo smo išli, ali tada
još nitko nije tvrdio da je vrijeme novac,
a ljudi su se držali one da ničeg na svijetu nema tako mnogo kao vremena.
Ja pijan sjednem u fijaker pa me moji
konji i odvezu kući. U autobusu i trijezan
možeš poginuti – širio je Glavonja antipropagandu autobusu.
Autobus je proizvodio gubitke pa su
čelni ljudi odlučili da se oboji i okiti parolama. Ali sve uzalud, putnici neće pa
neće. Na lijevoj strani pisalo je „S autobus brže ćemo stići u socijalizam“ a na
desnoj nešto kao prijetnja „Tko se ne
vozi s nama, taj je protiv nas“. Da nevolja bude veća, ljudi su nalazili opravdanje za svoje odbijanje: Zna se kakva je
naša zvijezda! Hoćemo svoje znamenje.
Naša zvijezda ima pet krakova, što će
nama zvijezda sa tri kraka.
Svi moraju putovati
Boško je negdje nabavio zračnu sirenu koja je izluđivala konje i kočijaše.
Konji su se propinjali na zadnje noge,
a nerijetko su sletjeli u jarak kraj ceste
i prevrtali fijakere i putnike u njima. Nije
bilo lako čelnim ljudima. Zar da obični
kočijaši sa svojim ragama prije stignu u
socijalizam? Autobus je tutnjao prazan
a privatni vlasnici fijakera su se bogatili. Na kraju sekretar komiteta izmislio
je solomonsko rješenje: naređeno je da
se svi zaposleni jednom tjedno moraju
voziti autobusom. S potrebom ili bez
potrebe, ali moraju putovati....
Taj prvi autobus razvio je naše komplekse prema tehnici i napretku. On
je skakutao cestom punoj starih rupa
i novih zakrpa. Nije bilo asfalta pa su
guske i kokoši mirno šetale cestom. A
onda je jednog dana došao novi autobus marke TAM. „To je pravi proizvod
naše radničke klase. Naprijed u socijalizam, živio drug Tito!“ govorili su čelni
ljudi s ponosom. „Tako nešto samo se
u socijalističkoj tvornici može proizvesti.
Da su mu ugradili krila mogao bi i letjeti
pa bismo još brže stigli u socijalizam“.
A kad stignete u taj socijalizam, hoćete li
malo i nas sačekati – javljao s Glavonja.
Konji su jedan za drugim, baš kao i kočijaši i stari fijakeri, gubili utrku s vremenom i nestajali. Tako u zauvijek otišli.■
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati
od čovjeka čije je isklesano lice optočeno
dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu
nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o
kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige,
između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote
svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović
je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara
takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući
raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Kada je jugoslavenski odbor prihvatio da buduća država
Srba, Hrvata i Slovenaca bude Kraljevina sa njim kao monarhom regent Aleksandar Karađorđević je bio veoma zadovoljan, ali je video da dosadašnji predsednik Srpske vlade Nikola
Pašićnije u potpunosti zadovoljan.
„Šta nije u redu?“
„Nije potpun sporazum“ – rekao je Nikola Pašić.
„Šta sad treba da urade Hrvati, pošto su pristali da monarhiju
da bi se postigao potpun sporazum?“ – pitao je regent Aleksandar.
„Malenkost, ovaj…“ – žmirkao je Pašić: „Samo da uđu u Radikalnu stranku.“
Rimske razglednice
Nestao ministar
„Gde nam je ministar vojni?“ – pitao je vojvoda Radomir Putnik, načelnik srpske vrhovne komande predsednika vlade
Nikolu Pašića dok su se povlačili kroz Albaniju.
„Nestao, ovaj, vojvodo.“
„Kako nestao?“
„Ovaj, može da bude da se, u odstupanju sklonio u neku
jedinicu. A može, ovaj, da bude i da je poginuo.“ – rekao je
Pašić.
„Koliko ja znam ministra Rada Bojovića, taj pukovnik neće
lako poginuti.“
„Jeste, ovaj, on neće sam da pogine, ali može da pogine,
ovaj, kad drugi hoće.“
Pašićev odgovor
„Gospodine predsedniče, što stalno govorite ovaj?“ – pitao
je Stanislav Vinaver Nikolu Pašića na Krfu, u vreme kada je
Vinaver radio u ratnom pres birou.
„To je zbog položaja mog u srpskoj politici“ – odgovorio je
Nikola Pašić.
„Kako, to je protiv duha jezika?“
„Možda je, ovaj, i protiv duha jezika, ali je veoma, ovaj, korisno. Dok ja, ovaj, kažem – ovaj, ja tačno znam šta ne treba
da kažem.“
„Hvala, gospodine predsedniče. To je logično.“
„Ovaj, to se odnosi i na moj odgovor na Vaše pitanje!“
Grešna vlada i bezgrešni predsednik
Na Krfu svake nedelje išli su svi ministri srpske vlade,
predvođeni predsednikom Nikolom Pašićem u glavnu ckvu
na božju službu. A njihov zajednički ulaz Grci su primali sa
posebnim poštovanjem.
Jedne nedelje su svi ministri bili ispred hotela „Belvi“, ali se
Nikola Pašić nije pojavljivao, pa je Stojan Protić pošao da ga
pozove.
„Nikola, svi te čekamo, poodavno“. Stojan Protić je zatekao
Pašića za radnim stolom nadnetim nad gomilom karata.
„Što niste pošli. Znam gde je crkva.“
„Nezgodno je da mi uđemo u crkvu pre tebe.“
„Samo vi pođite i ne čekajte mene! I molite se bogu!... Jer,
ovaj, svi vi imate više grehova od mene.“
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Pašić malenkost
47
Bio Pašić u Rimu, pa iskoristio malo slobodnog vremena da
obiđe istorijske znamenitosti. Kao specijalnog gosta proveli
su ga kroz odaje Vatikana.
„Ovde bi se, ovaj, i Gospod Bog izgubio.“
Najviše je ipak, bio zadivljen Koloseumom.
„Mnogo okruglo… I, ovaj, nema ćoše.“
Saveznici i zahvalno potomstvo
Najteže je, ovaj, pregovarati sa saveznicima.“ – govorio je
Nikola Pašić svojim saradnicima: „Ne možeš, ovaj, da ih
počneš sa odbijanjima, a saveznici odmah traže ustupke.“
„A da mi savezinicima napravimo male ustupke?“ – pitao je
dr Milenko Vesnić!
„Slušaj, ovaj, Milenko. Nema malih ustupaka, ako sa njima
počneš… Mi, ovaj, stvaramo državu i ne možemo je rasturati… Mi ovaj moramo misliti na savezničke računice i na
naše potomstvo, koje, ovaj, neće na to uopšte misliti…“
Veštaci nad veštacima
Za vreme konferencije mira svratio Pašić sa nekim našim ljudima u jedan pariski varijete, da tamo večera. Predstava već
počela. Jedan varijetetski veštak poručio tanjir eksera, nalio
preko njih zejtina i sirćeta, pa guta li, guta.
Svi se čude, samo Pašić mirno večera.
„Zar vas to ne iznenađuje, g. predsedniče? Eno čovek guta
gvozdene eksere?“ – upita ga jedan od prisutnih.
„Nije to, ovaj, ništa. Imam ja u ministarstvu ljudi koji su progutali čitave garniture vozova.“ – odgovorio je Pašić.
Ženska konjska traka
„Ovaj, gde si ti bio ceo dan?“ – pitao je Nikola Pašić sina
Radu.
„Bio sam tata na konjskim trkama.“
„Pa kao je, ovaj, bilo?“
„Vrlo impresivno.“ – odgovara Rade Pašić.
„Ko je, ovaj, pobedio?“ pita stari Pašić, ne baš zainteresovano.
„Jedna kobila.“
„Je li?“ – zainteresova se Nikola Pašić
„Zar, ovaj, i ženske trče?“
treće poluvrijeme
PRAVNA DRŽAVA NA PAPIRU: DUGOGODIŠNJE MANIPULACIJE I
OČITE TRGOVINE DRŽAVNIH VLASTI S EKSTREMNIM NAVIJAČKIM
SKUPINAMA VRAĆAJU SE KAO BUMERANG PRI SVAKOM POKUŠAJU
OBRAČUNA S ONIMA KOJI SE OTMU KONTROLI
OVA REVOLUCIJA NE JEDE
SVOJU DJECU, ONA IH
NAORUŽAVA
N
aknadna
pamet
nezasluženo je potcijenjeni patent s ovih prostora.
Nije kao, recimo, kranjska
kobasica, teran ili prošek,
oko čije se izvornosti natežu čitava ministarstva i predstavnici diplomacije, ali su
njezine manifestacije toliko učestale, da
nema nikakvog spora oko njezine ukorijenjenosti.
Naknadna pamet se na primjeru
sporta pokazuje gotovo nakon svake
incidentne nogometne utakmice, pa se
onda danima vode rasprave, kao da nikad ranije nismo isto to pričali s podjednako mizernim rezultatom, o korijenima
huliganizma i navijačkih izgreda. Posljednji povod, 145. derbi nogometaša Crvene
Zvezde i Partizana u okviru prvenstva
Srbije, odigran početkom studenoga,
na kojemu su navijači Partizana palili
vatru na više mjesta po južnoj tribini (“Pa
ovo je kameno doba, oni svojim telima
brane plamen!”, grozio se komentator
u prijenosu na Prvoj TV), provocirajući
stampedo i stvaranje potpunog kaosa o
čijim posljedicama bolje i ne razmišljati,
pokazao je da moralna panika i dalje
vjerno prati navijačke izgrede kao neki
neizbježni post festum, odnosno, pokazuje da smo i na moralnu paniku navikli
podjednako kao i na same nerede.
Međutim, u čitavoj toj halabuci dijagnosticiranja društvenih anomalija - od
besperspektivnosti mladih pa do razotkrivanja modela funkcioniranja samih
navijačkih grupa - malo tko će zasjeći do
srži problema.
Piše: HRVOJE PRNJAK
Istina, nije uvijek lako razlučiti čisti
vandalizam od političkih i kriminalnih instrumentalizacija navijača u recentnim
“navijačkim vijestima”: vođa Zabranjenih, jedne od skupina koje podržavaju
Partizan, ubijen u dogovorenoj tučnjavi
s članovima Blue Uniona, navijača OFK
Beograda; u kavanskom okršaju ubijen
vođa United Forcea, navijača Rada; u
sačekuši kod Umke Zvezdini Ultra Boysi
napali Partizanove Headhunterse, što je
samo jedan od primjera navijačke podijeljenosti glavnog grada Srbije...
Kriminalist Zlatko Nikolić će zato
pogledati i “iza događaja”: “Krivnja se
ne može svaliti samo na navijače. Držim
kako se srpski navijači ni po čemu ne razlikuju od ostalih navijača bilo gdje u svijetu. Ali ono što našu zemlju sprječava da
konačno stane na put ponavljanju incidenata na utakmicama jest to što nekima
ustvari odgovara postojeća situacija. Tu
mislim na političare koji sjede u upravama klubova”. Dejan Šuput, stručnjak za
sportsko pravo, pak smatra da krivicu za
neprekidan lanac nasilničkog ponašanja
na sportskim događajima treba tražiti u
neefikasnom pravosuđu (uostalom, Srbija ima Zakon o sprečavanju nasilja i
nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama još od veljače 2004. godine!),
odnosno u blagoj kaznenoj politici i neprimjerenoj dužini trajanja kaznenog
postupka.
Kad je riječ o rezultatima pravne
države, Teofil Pančić, poznati publicist i novinar beogradskog “Vremena”,
primjećuje da “države nema ni usred
48
njezine prijestolnice”, dok bi neki političari
htjeli da ureduje i tamo gdje je “vojno
isprašena”.
Redatelj hvaljenog filma “Šišanje”,
koji se bavi inicijacijom i naposljetku kriminalnim zastranjenjem jednog navijača
nogometnog kluba Rad, poznatog po esktremno desno orijetniranim navijačima,
ovako sažima čitav problem: “Svi znamo
za Englesku i problem huliganstva, tko
se bavi time i kako se taj problem tamo
rješava. U Srbiji je cijela ta priča državni
projekt. Mi smo jedina zemlja koja
podržava i koristi navijačke-huliganske
grupe!”.
U redu, nije jedina, ali očito je da se
diviniziranje navijačkih skupina lako obije
o glavu: bilo da govorimo o gloficiranju
nacionalnih vrijednosti početkom devedesetih (uostalom, Željko Ražnatović Arkan, za kojeg je šira javnost čula upravo
po predvodništvu “Delija”, navijače sa
Zvezdinog sjevera obučavao je za svoju
paravojnu jedinicu), ili o “naslanjanju”
na navijačku glasnoću za demonstracija
kojima se tražila demokratizacija Srbije
prije i naročito nakon smrti Slobodana
Miloševića. Sjetimo se, upravo su mladići
s navijačkim stilom ponašanja sudjelovali
u paljenju hrvatske i američke ambasade 2008. godine, nakon kosovskog
proglašenja neovisnosti.
Upravo o tome govori Slobodan
Georgijev, novinar tjednika “Vreme”, kad
kaže: “Ja sam veliki navijač, ali više ne
idem na utakmice mog omiljenog kluba.
Trenutak kada sam odlučio da ne idem
na utakmice je trenutak kada sam shvaIDENTITET/ BR. 184 / 2013.
Niti 145. derbi Zvezde i Partizana nije prošao bez navijačkog divljanja
tio da tribina više nije mjesto za podršku,
već mjesto za regrutaciju!”. Dakle, očito
da problem snage navijačkog pokreta
odavno nadilazi prostor definicije subkulture s elementima kontrakulture, o
čemu se moglo govoriti krajem osamdesetih, pred raspad SFRJ, ili u nekim
slučajevima kasnije, kao na primjeru otpora Dinamovih BBB-a samovolji Franje
Tuđmana, koji je inicirao promjenu imena zagrebačkog kluba (prvo u HAŠK
Građanski, a onda u Croatiju), iako je i
tu važno uočiti da navijači ni jednog trenutka nisu bili na političko-svjetonazorski
drukčijim pozicijama od tadašnje vlasti;
štoviše, moglo bi se prije kazati da su
čitavo vrijeme bili pozicionirani na krajnjem desnom polu političkog spektra...
Po mišljenju etnologa i političkog
antropologa, inače urednika ugledne
“Biblioteke XX vek” Ivana Čolovića,
iako je potpredsjednik Vlade Srbije
Aleksandar Vučić huliganima najavio ni
manje ni više nego rat, izostaje stvarna
volja da se sredi situacija s navijačkim
grupama. Zašto?
- Zato što su danas najvažnije
navijačke grupe u puno većoj mjeri
parapolitičke organizacije, i to uglavnom
dobro organizirane, nego što bi se moglo reći da su to spontana udruženja
ljubitelja nogometa i drugih sportova.
Pri tom, politika koju ovi tobožnji fanovi
sporta promoviraju, politika je zadojena ekstremnim nacionalizmom, idejama ekstremne desnice, a takvu politiku
zastupaju mnogi moćni igrači na našoj
političkoj sceni. Obračun s navijačima
značio bi obračun sa rasprostranjenim
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.
i dobro ukorijenjenim nacionalizmom u
srpskom društvu. Taj obračun je na listi
čekanja, ako takva lista uopće postoji kazat će Čolović.
- Kome je Vučić zapravo objavio
rat? Pročitao sam tu njegovu izjavu.
Vrlo je obazriva i umjerena, pokazuje
da mu ustvari ne pada na pamet upustiti
se u neizvjestan obračun s moćnim
navijačkim grupama. Vučić kaže kako
‘država neće progoniti navijače, nego
kriminalce i narkodilere’. Pa valjda to ionako radi! Ili dosad nije, pa će tek sad,
s Vučićem na čelu krenuti protiv kriminalaca. Međutim, ono što je kriminalno i
narkotično u navijačkim grupama, to su
prije svega omamljujuće političke ekstremno desničarske ideje koje ove grupe
usvajaju i dalje dilaju. A te ideje nisu daleko od političkih uverenja nekih njihovih
tobožnjih progonitelja - jasan je Čolović.
Njega, kako kaže, više brinu huliganske
akcije navijača koje se događaju izvan
stadiona, pri čemu ne mili na “rutinske”
međusobne i sukobe s policijom, nego
na nasilničke akcije s jasnim ideološkim
motivima i pozadinom, kao u slučaju napada na prijašnje povorke ponosa pripadnika LGBT zajednice.
Čolović nije impresioniran niti najavama uvođenja reda iz usta premijera
Ivice Dačića, koji ističe da “reda mora biti
jer Srbija nije Divlji zapad”, ali je i priznao
da se “godinama svi udvaraju mafijaškim
i kriminalnim navijačkim grupama”. “Pa
i moja partija je vodila ponekad politiku
udvaranja nacionalizmu i šovinizmu jer je
to bilo moderno i popularno kada trebaju
glasovi”, izjavio je Dačić.
49
- To je rekao i Arkan kad je početkom devedesetih preuzeo kontrolu nad
Delijama. Nešto poput ovoga: političari
razjedinjuju Zvezdine navijače, a vi svi
trebate biti pod jednom zastavom: zastavom srpstva i pravoslavlja. To navodno
nije bila politika, nego sušto rodoljublje,
koje će Arkanove Delije pretvoriti u Arkanove Tigrove. I vođe navijačkih grupa
danas će vam reći da je od njih politika
daleko, da su privrženi srpstvu, pravoslavlju, Kosovu, tradiciji, obitelji, muškosti, vojsci i Crkvi i da će to braniti i uz vlast
i protiv vlasti. Nitko im neće reći da je i to
politika, i to politika esktremne desnice.
Dakle, Dačić pokušava svoju politiku formulirati kao patriotsku, iznad partikularnih političkih interesa, kao da on takvih
interesa nema - primjećuje Čolović.
Da apsurd bude potpun - uostalom,
na slične situacije smo navikli i u Hrvatskoj - već je normalno postalo da klubovi
priopćenjima zahvaljuju na utakmicama
bez incidenata.
“Ipak, ono što posebno treba istaknuti je da su svi navijači, a Pionir je bio
dupke pun, ispoštovali brojne apele kluba o fer i sportskom navijanju. Utakmica
je protekla bez i najmanjeg incidenta. Nijedan novčić, upaljač, niti bilo koji drugi
predmet nije završio na parketu i zbog
toga navijači zaslužuju najvišu ocjenu”...
dio je priopćenja KK Crvene Zvezde nakon utakmice Eurolige s Lietuvos Rytasom sredinom studenoga.
I tako, sve je idilično. Do prve iduće
utakmice ili nešto duže, ali onda će ionako biti krivi “pojedinci”, u najgorem slučaju neki tamo “kriminalci” i “narkomani”. ■
nove knjige
REMEMBER
MAKSIMIR
S
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
adašnji
suradnik
u
Identitetu i dugogodišnji
dopisnik “Politike” iz
Zagreba Radoje Raša
Arsenić, jedan od ponajboljih novinara te ugledne novinarske kuće i zaslužni dobitnik
priznanja za novinara godine
svoje bogato novinarsko iskustvo
nastoji oplemeniti i u književnoj
formi. Svjedok proteklih tragičnih
zbivanja urušavanja društva i
države koji su se prelamali i preko
mlade urbane generacije Srba
u Hrvatskoj koji do tada u jugoslavenskoj stvarnosti nisu bili ni
svjesni svog nacionalnog porijekla i etničkih korijena. Zato glavna
junakinja njegove knjige znakovitog naslova Remember Maksimir
govori jezikom Srba rođenih u
Zagrebu koji se službeno naziva
hrvatskim, ali je istovremeno i
materinji srpski bez obzira da li
ga netko takvim priznavao ili ne.
Uostalom, nije to i jedini nacionalni fenomen s kojim se danas
susreću preostali Srbi u Hrvatskoj.
Promociju ove vrijedne knjige koja je svjedočanstvo razdoblja bezumlja u kojem su Srbi
u Hrvatskoj izloženi na milost i
nemilost razularenih šovinista
koji se ne libe bešćutno ubiti
Aleksandru Zec (12) samo zato
što je “pogrešnih” krvnih zrnaca,
organiziralo je SKD “Prosvjeta”
u Zagrebu. O knjizi i njenom autoru biranim riječima govorili su
njegovi dugogodišnji prijatelji
publicist i predsjednik SKD “Prosvjeta” Čedomir Višnjić i novinar
Milorad Novaković Novak urednik
časopisa “Prosvjeta”.
U emotivnom predstavljanju knjige Višnjić ističe kako je
autor koristeći lajtmotiv svirepog
ubistva zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge Marijane i kćerke Aleksandre ispričao
upečatljivu priču o mladoj generaciji ondašnjih Srba i njihovih
reakcija na događanja 90-ih go-
dina u Hrvatskoj. Knjiga je to koja
je, po Višnjiću, teška za čitanje jer
sadrži isječke iz novina koji govore
o brutalnoj likvidaciji supruge i 12.
godišnje kćeri nesretnog Zeca. Raša je dao dobar i pouzdan izbor
priloga koji književno funkcioniraju savršeno. U knjizi je zanimljiva
priča mlade generacije ovdašnjih
Srba i kakva je njihova dubinska
identitetska sudbina na to što se
je dogodilo 90-ih godina... To je
priča o nama, o našoj mladoj generaciji, o prethodnoj generaciji
koja je smatrala da na temeljima
jednog zločina koji se dogodio
prema narodu treba najgore stvari
prećutati... Ta generacija zbunjena i zaprepaštena onim što se dogodilo ima svoju djeci koja moraju
tražiti odgovore bez oslonca na
prethodnike... Na stranicama ove
knjige otvara se priča o Srbima iz
Hrvatske u punoj njihovoj bijedi i
golotinji, tuzi i slavi. Knjiga je to
koju treba pročitati - zaključio je
Višnjić.
Evocirajući uspomene od
1990. godine kada je u Gajevoj 7
u Zagrebu skinuta latinična tabla
dopisništva “Politike” Rašin kolega novinar Milorad Novaković Novak konstatirao je da je to knjiga s
ključem koja je vrlo vješto napravljena s citatima koji su neophodni
za razumijevanje tadašnjih zlosretnih događanja. Da se ne zabo50
ravi kako to autor sugerira i u naslovu svoje knjige. Zato trebamo
nastaviti s novim remebmer tekstovima iz burnih vremena 90-ih
godina.
Autor novele koju je izdala
“Prosveta” iz Beograda izrekao
je više motiva koji su ga ponukali
da se otisne u spisateljske vode.
Jedan od njih je to što u svakom
novinaru koji iskreno voli taj zanat
kojim se bavi čuči i malo želje da
nešto trajnije ostavi iza sebe. Ovaj
tragičan slučaj ubistva porodice
Zec postao je svojevrsni simbol
zbog odnosa prema njemu. Niti
nakon 22 godine ovaj slučaj nije
doživio pravedan sudski epilog, a
vjerojatno ga neće ni doživjeti.
Knjiga je to, koja opisuje
neviđenu brutalnost u likvidaciji
obitelji Zec, a koju treba pročitati
da se ne zaboravi sve ono što
je zadesilo Srbe u Hrvatskoj
početkom 90-ih godina kada su
protjerivani iz svojih stanova, dobijali otkaze na poslu, rušene im
kuće i privredni objekti, oskrnavljena groblja i hramovi, nakon
čega su slijedile i brojne, ničim
izazvane, brutalne egzekucije
ljudi samo zato što su bili pripadnici naroda koji je kroz historiju
dao značajan doprinos razvoju
i prosperitetu Hrvatske koju su
s pravom doživljavali kao svoju
domovinu.■
IDENTITET/ BR. 184 / 2013.

Udaja / ženidba i brak u Švicarskoj

NAŠA STRANKA

Hrvatska se nalazi u antićiriličnoj histeriji koja emocije želi

Bliskost - Sretan dan

Hod po minskom polju

Osvrt na slučaj oslobođenih generala

Neuspjeh politike povratka izbjeglica

TRANZICIJSKA PRAVDA ILI MANIPULACIJA

civili u minskom polju

HRVATSKO DA EVROPI

MENTALNO ZAROBLJEN U MRAČNOJ PROŠLOSTI

HUMANI (MORALNI) ODNOSI MEĐU SPOLOVIMA