20 GODINA PORINA / 27. MBZ / INTERVJU S ALJOŠOM ŠERIĆEM / BUNA PROTIV
PDV–a / IZAZOVI ZAŠTITE / PRAIZVEDBE KVARTETA RUCNER / PROJEKT SONAR /
GODINE BEZ VRDOLJAKA I GLAVANA / NOVI DETONIJEV ATLAS ŽIVOTA
NOVINE
HRVATSKOGA
DRUŠTVA
SKLADATELJA
BROJ 180
SVIBANJ 2013.
CIJENA 22 kn
S mjerom i ukusom
Jubilarna 20. dodjela diskografske Nagrade Porin, subota 11. svibnja, Dvorana Zamet u Rijeci
DARIO NJAVRO
Piše: Hrvoje Horvat
Efektna scena Porina 2013. u Zametu
J
ubilarnim dodjelama hrvatske glazbene nagrade u Rijeci i
Opatiji obilježeno je 20 godina diskografske Nagrade Porin. Izdržati
dva desetljeća s različitim interesima
iza sebe, pogotovo umjetničkim,
nije nikome lako i proizvodi dovoljno problema. Insajderi to najbolje znaju, ali Porin je još uvijek
manifestacija na kojoj glazbenici
mogu dobiti dodatne medijske bodove. Kao što znamo, kod nas se svi
znani i neznani razumiju u glazbu,
politiku i sport, i svi imaju svoje komentare. Koji put je teško razdvojiti
konstruktivne ideje od namjernog
prigovaranja, pa su sasvim očekivane i redovite reakcije, od bilo je fenomenalno do nije ništa valjalo.
Dugi popis
Nakon par dana provedenih u Opatiji, uz ostale dodatne programe Porina, u subotu navečer svi zainteresirani skupili su se u riječkoj dvorani
Zamet vidjeti i čuti rezultate. Znajući s kakvim se problemima susre-
O
ve godine bio je dobro pogođen omjer zabave i elegancije, srednje struje i
alternative, jer pametna zabava s ukusom nije nešto nemoguće. Scenarij završne
priredbe, pohvalno, pokušao je dati dignitet hrvatskoj glazbenoj sceni.
će hrvatska glazbena scena i koliko interesa tu postoji, od komercijalnih do kreativnih, nije lako sve
na odgovarajući način predstaviti.
Nije trebalo sumnjati da će završna TV priredba biti profesionalno
realizirana, s dugim popisom izvođača koji su nastupili uživo (Arsen
Dedić, Mario Huljev, Tony Cetinski, Borna Šercar, Cubismo i Josipa
Lisac, Đani Stipaničev, Elvis Stanić, Goran Rukavina, Ivana Kindl,
Novi fosili i Kinci s Ribnjaka, Marko Tolja, Massimo i Željko Bebek,
Matija Dedić, Mayales, Natali Dizdar, Neno Belan i Fiumens s Ljetnim kinom, Nola, Parni valjak, Pavel, Radio aktiv). Neki su bili bolji,
neki lošiji, a atraktivna pozornica i
scenografija uvijek pomažu. Ako ne
iskoristiš priliku, sam si kriv, ako ne
dobiješ (zasluženu) priliku, kriv je
netko drugi.
Najveća iznenađenja
Sve nagrade — uključujući i one
»glavne«, medijima najatraktivnije,
mada nema manje važnih, a možete ih vidjeti u priloženom popisu —
proizvod su aktualne situacije i odnosa na hrvatskoj sceni te odluka
glasačkog tijela, a prije njih, Upravnog odbora Porina. O nagradama
se uvijek može raspravljati, ali četiri
Porina Ansamblu Lado i tri Mayalesu, koji su iz Rijeke otišli s najviše
osvojenih kipića, pozitivno je iznenadilo. Pokazuje da glasačko tijelo zna prepoznati kvalitetu i kad se
ne radi o komercijalnim projektima.
Što se tiče komercijalnosti, primijetilo se da je 20. izdanje Porina iskorišteno i za pregled nekih od najuspješnijih skladbi proteklih desetljeća, pa smo vidjeli i zanimljive vokalne kombinacije izvođača koji su
se osvrnuli na (nekima uvijek) bolju
prošlost.
I opet, što se tiče komercijalnosti,
nagradu za Hit godine osvojila je
Opća opasnost, a ne Hladno pivo
ili Dječaci, što je »mjesto« gdje se
može povesti razumna rasprava o
tome kako birati hit godine, pandan
Grammyjevu Record of the Year, vrlo
važnoj snimci godine. Za sve ostalo
kriv je, to jest zaslužan izbor glasačkog tijela, takav kakav jest.
Između krivih i pravih
Najkraće rečeno, glasačko tijelo na
kraju procesa, odnosno odluke koje
Upravni odbor Porina i pridružene
Komisije donose prije početka glasanja, najvažnije su za završne rezultate Porina. Upravo te odluke i
usmjeravanje daju recept i amen o kojemu kasnije ovisi ishod nagrada, pri
čemu su predstavnici utemeljitelja
Porina (HDU–a, HGU–a, HDS–
a i HTV–a) najodgovorniji, najzaslužniji, shodno tome i najviše krivi ili pravi u kasnijim osvrtima glazbenih kritičara i javnosti. Pohvala i
prigovora uvijek ima, ali se čini da bi
se uvažavanjem nekih logičnih ideja
kakve koriste Grammy ili Brit Awards bez puno problema moglo nagradu izdići na još višu razinu.
(nastavak na str. 3) 
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
ISSN 1330–4747
2
N
nje. Naime, nakon diplome na Odsjeku za kompoziciju i teoriju glazbe
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u
rujnu započinje studij klasične kompozicije na Konzervatoriju Codarts za
glazbu, ples i cirkus u Rotterdamu.
Zašto Rotterdam?
ntuzijazam i poziv na stvaralaštvo– zvuči kao ideja »Matz«!
Upravo to nasljeđe želim ponijeti u
inozemstvo pred neke nove izazove.
Ponovno sam studentica, ali kao i profesorici, moje srce je »na mjestu«. Svi mi
želimo đacima osigurati sigurnu budućnost u stvaralaštvu kada ih pozivamo
na ekspresiju i stvaralaštvo. Da, ideja
Fonda Matz živi.
Nakon što smo u prošlom broju novina Cantus u sklopu predstavljanja
dobitnika potpore Fonda Rudolf i
Margita Matz govorili o radu Marka Slavičeka, u ovom broju donosimo
razgovor s jedinom damom — Ivanom Kovač. Upitali smo je koji je bio
povod prijavljivanju na natječaj. Ivana kaže da je to u prvom redu, kao
i u Markovu slučaju, daljnje školova-
Dosadašnji rad
Dosadašnji skladateljski opus Ivane Kovač (1985.) ne sadrži veliki broj
djela jer joj primarni studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nije bila
kompozicija, već teorija glazbe. No,
PORIN
Jubilarna 20. dodjela diskografske Nagrade Porin, subota 11. svibnja, Dvorana Zamet u Rijeci
S mjerom i ukusom
računa i o popularnosti i komercijalnim efektima. Rekao bih da je 20. Porin uspio biti »ne pretežak« za široku televizijsku publiku, iako se radi o
nagradama struke koja i ne bi trebala
voditi računa o sklonostima publike.
Ali mora se voditi računa o naputcima Upravnog odbora koji su najbitniji za završni rezultat, o izboru glasačkog tijela, kao i o ukupnoj realizaciji
projekta.
Sedam zimzelenih
N
Budućnost glazbe
a tragu neprolaznih zimzelenih
hitova bile su i dodjele Nagrada
za životno djelo, priznanja karijerama
koje su ostavile bitnoga traga na hrvatskoj glazbenoj sceni. Pet nagrada za
životno djelo (Stanko Selak, Stjepan
Jimmy Stanić, Rajko Dujmić, Veljko
Despot i Vladimir Kranjčević) te dva
posthumno dodijeljena Porina za životno djelo (Anđela Potočnik i Dražen Boić), dijagnosticiraju kontinuitet
domaće glazbene scene.
Iako sa studijem još nije počela, profesor Brewaeys već godinu dana Ivani Kovač održava redovite satove iz
kompozicije putem skypea. Na pitanje što trenutno sklada odgovara:
Zadaci od kojih sam počela mogu se činiti banalnim, no meni su vrlo korisni
i puno sam naučila. Riječ je o didaktičkim vježbama za različite sastave i
glazbene parametre tako da joj, primjerice, profesor odredi jedan ritamski obrazac, a ostalo prepušta Ivani.
Sloboda je ono od čega kreće i ona je
često potiče na razmišljanja o smjeru kretanja glazbe u budućnosti. U
vezi toga kaže da se glazba u današnje doba ne temelji na harmoniji, polifoniji i slično, već je u uskoj vezi s
ostalim umjetnostima. Bavim se teorijom i analizom suvremenog plesa i
umjetnosti performansa. Oni su mi od
velike pomoći u skladanju. Mnogo sam
naučila od profesora s Akademije dramske umjetnosti. U razmišljanju o umjetnosti koja je tek u nastanku te o odnosu znanosti i umjetnosti, mislim da će se
budućnost glazbe, kao i moj budući skladateljski rad, kretati prema sublimaciji
više različitih umjetnosti u kojoj će svoj
glas imati široko područje elektronike i
pop–kulture. Ne sumnjamo da Ivanu
Kovač čeka perspektivna budućnost,
a njezine ćemo uspjehe pratiti i o njima izvještavati u narednim brojevima
novine Cantus.
Uz njih, koji su nas zadužili višegodišnjim zaslugama, bilo je dovoljno aktualnih glazbenika. Koncepcijski gledano, dobro je da je u scenariju dodjele bilo dovoljno nove glazbe i mlađih
izvođača. Nastupi sva tri nominirana
imena u kategoriji »Novi izvođač godine« — spram svih šest »Hitova godine«
pred par godina — pokazuje pomak u
dobrom smjeru. Jer Porin bi trebao biti
manifestacija dobre, ne nužno i komercijalne glazbe, mada nešto što se prodaje ne mora biti loše, dapače. Samo treba
imati jasne kriterije odabira glazbenika »u prijenosu«, a pogotovo u procesu
rada prije donošenja odluka o nominacijama. »Novi« su donijeli dašak novog
vjetra, a ni »starih« nije manjkalo.
Bez hinjene zabavnosti
Ranije me znala smetati hinjena »zabavnost« prijenosa Porina, a sviđala
mi se decentnost Porin Classica. Ove
Urban i sedma sila
Decentna režija
Povratak jazza i klasike u redovitu večer Porina donio je eleganciju i žanrovsku rastresitost, jer radi se o bitnim
područjima koja, mada manje komercijalna, nose sa sobom neke od najboljih glazbenih dometa godine. Porin je
bio režiran i scenaristički postavljen
decentno, bez nasilnog humora, što
je smjer kojim treba ići. Bilo je vizualno efektnih izvedbi, poput one Ane
Rucner (osobno nisam fan) koja nipo-
PROSVJED PROTIV VISOKE stope PDV–a na koncertne ulaznice ODRŽAN 16. OŽUJKA U VINTAGE INDUSTRIAL BARU U ZAGREBU
Pjesma s mogućim sretnim završetkom
raj ove zime i početak proljeća
obilježili su prosvjedi glazbenih
udruga, kao i udruga organizatora
koncertnih događanja: inicijativa o
snižavanju PDV–a na koncertne ulaznice važna je za glazbenike i one koji
žive od glazbe, pa je u skladan zbor
ujedinila sve dijelove glazbene scene.
Praksa je pokazala da je 25–postotna
stopa PDV–a izrazito nepovoljna za
Hrvatsku i izvan EU: Prema grubim
analizama baziranim na podacima prikupljenim od naših članova i organizatora koncerata, broj koncerata domaćih
glazbenika u Hrvatskoj samo u protekle
dvije godine smanjio se za više od 50 posto, objavila je u priopćenju Hrvatska
glazbena unija. Zadržavanje te stope i nakon što postanemo članicom
EU, u kojoj većina zemalja za slična
kulturna događanja ima povlaštenu
stopu između 3 i 10 posto PDV–a,
bio bi suicidalan potez, zvonile su
na uzbunu udruge. Takva će neujednačenost dovesti do dodatnog smanjenja
broja koncerata u Hrvatskoj te selidbu
velikih koncerata i glazbenih festivala
u susjedne zemlje gdje je stopa PDV–a
na događanja u kulturi znatno manja.
Najveći hrvatski glazbeni festival s neospornim svjetskim ugledom, INmusic
festival, već je najavio preseljenje u susjednu Sloveniju, upozorila je udruga
koncertnih promotora Promo.
TOMISLAV LONČAR
Ministarstvo kulture shvatilo je i podržalo ovu inicijativu o promjeni Zakona o PDV–u i umanjenja spornog
PDV–a na 5 posto. No, kad je Ministarstvo financija odbilo prijedlog Ministarstva kulture da se stopa PDV–a na ulaznice za koncerte
izjednači s, primjerice, postojećom
stopom PDV–a na ulaznice za kino
predstave, glazbenici su napravili ono
što rade najbolje: postali glasni i privukli pažnju medija i javnosti. Zagrebački prosvjed HGU–a 16. ožujka u zagrebačkom Vintage Industrial
Baru okupio je na
pozornici i ispred
nje mnoga poznata
glazbenička imena
koja su se založila
da se »najviši PDV
na koncertne ulaznice u Europi« što
prije smanji. Slijedom toga, Saborski
su odbori za gospodarstvo i financije
na prijedlog SDP–
ovih
zastupnika Trijumvirat: Bratoš, Pađen i Hasanefendić
predložili Ministarzasad ipak samo neslužbeno budući
stvu financija i Vladi RH uvođenje da se službeno izjašnjavanje Vlade,
snižene stope PDV–a na ulaznice za pa onda i reakcije udruga, još čekaju.
koncerte. Prijedlog su podržali i neki Bila ona i 10 posto, niža stopa PDV–
oporbeni zastupnici, pa se čini da a ipak će olakšati poslovanje hrvatbi trud mogao uroditi plodom, ma- skim glazbenicima i organizatorima.
kar stopa vjerojatno neće biti sniže- Istodobno će hrvatsko tržište ostati
na onoliko koliko je bilo predloženo. konkurentno za strane koncerte, bez
Prema trenutačno dostupnim infor- obzira na to što su stope PDV–a u namacijama, konačan prijedlog Vlade šem okruženju još uvijek nešto niže.
bit će da PDV na ulaznice iznosi 10 Ostaje nadati se da će ta odluka poposto.
voljno utjecati na broj domaćih i stranih koncerata koji će se ubuduće odrKompromisno rješenje
žavati u Hrvatskoj te da će u konačIako glazbena zajednica i dalje sma- nici i državni proračun od takvog rjetra da bi načelno za sva kulturna do- šenja imati samo koristi. Time će biti
gađanja trebalo izjednačiti porezno zadovoljna i publika, a ona nije važna
opterećenje, u konačnici će vjerojatno samo glazbenicima nego i državnim
ipak pozdraviti tu odluku, komenti- dužnosnicima — ili bi to barem trerali su neki dobro upućeni izvori — bala biti.
IZDAVAČI: Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /
UREDNIŠTVO: Branimir Pofuk , Marina Ferić Jančić, Siniša Škarica, Jana Haluza (glavna urednica) / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /
E–mail: [email protected], cijena: 22 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa 
Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected]
To je zapravo ona stara priča, je li Porin elitna nagrada ili masovna zabava
ili može biti istovremeno i jedno i drugo? U svakom slučaju, ideja o Porinu,
Estrada i alternativa
Porin se kao nacionalna glazbena nagrada u 20 godina najčešće susretao
s problemom kako pomiriti srednju
glazbenu struju (pa i estradu) koja je
takva kakva jest te pop/rock (pa i alternativu) koji su takvi kakvi
jesu. Stoga su medijske, kao
i privatne reakcije na dodjelu Porina uvijek bile jake i
strastvene. Porin je nagrada
struke i kao takva nikad ne
može biti previše elitna, pogotovo kod nas gdje komercijalnosti ne manjka, ali naravno da svi uključeni vode
Je li Ani Rucner doista bilo mjesto u kategoriji Izvođač godine?
godine bio je dobro pogođen omjer
zabave i elegancije, srednje struje i alternative, jer pametna zabava s ukusom nije nešto nemoguće. Scenarij završne priredbe, pohvalno, pokušao je
to jest glazbi, nikada ne manjka. Učinjeno je puno, a ima još mjesta za pomake u daljnjih dvadeset godina...
Izbor dobitnika Porina 2013 (podsjetnik)
Prema trenutačno dostupnim informacijama, konačan prijedlog Vlade bit će da PDV na ulaznice iznosi 10 posto. Očekujemo
službeno konačno rješenje Vlade RH.
K
dati dignitet hrvatskoj glazbenoj sceni. Možemo debatirati o tome koliko je diskografska godina bila plodna,
jesu li svi koji su trebali ušli u nominacije i tko je na kraju dobio nagrade, ali
to je priča koja se ponavlja svake godine. Mogli bismo raspravljati i o tome
treba li mijenjati neka pravila kako bi
nagrada dobila drugačiji zamah, treba li glasačko tijelo biti sastavljeno isključivo od poznavatelja što zagovaraju »ekstremisti« (poput mene).
što nije novi izvođač, pa se to i vidjelo u
izuzetno efektnom nastupu. Neki priliku nisu iskoristili tako dobro, pogotovo neki prezenteri koji su bili debelo
ispod očekivanja.
Piše: Milan Majerović–Stilinović
Glasni glazbenici
Okupljanje pred bunu u Vintage Industrial Baru
uvijek prisutno nadahnuće za stvaralački rad pretočila je u nekoliko
skladbi kao što su Moriah M, spomenuta Poème cassé, Šumski sanjari, Muzičke izbočine i Narraciones. Svakako
moram spomenuti dragog, nažalost pokojnog profesora Marka Ruždjaka, od
kojeg sam četiri godine učila kompoziciju, kaže Ivana koja se nakon diplome
zaposlila u glazbenoj školi kao profesorica glazbeno–teorijskih predmeta
i paralelno nastavila skladati. Poticaj
u sazrijevanju želje za studijem kompozicije došao je od glazbenika, ali i
od njezinih učenika. Pripremajući
maturante za prijemni ispit na visokoglazbenim učilištima, oduševili su
je njihov trud, upornost i želja za učenjem. Oni mogu puno više nego što im se
pruža, kaže Ivana. Jedan od glavnih
problema s kojima se susreću mladi
glazbenici jest nedostatak prostora za
nastupanje i upoznavanje s glazbom.
Krenuvši od svojega rodnog Splita, ali i cjelokupne Dalmacije, Ivana
je zbog nepostojanja odgovarajućeg
prostora tek rijetko imala prilike slušati orkestralna i veća glazbeno–scenska djela. Slična je situacija i sa sjeverom Hrvatske gdje, kao grad vrlo talentiranih glazbenika koji se susreću
s istim problemom, ističe Varaždin.
No, vjeruje da će budućnost biti svijetla te donijeti decentralizaciju glazbene scene u zemlji.
nastavak sa str. 1
Piše: Hrvoje Horvat
Neno Belan & Co: srce nam se smije!
REAGIRANJA
prosvjedi
UVODNIK
E
Dragi čitatelji,
Jana Haluza
Do toga je došlo, objašnjava mlada
Splićanka, kada je belgijski skladatelj
Luc Brewaeys došao u Zagreb i posjetio našu Akademiju. Tom je prigodom čuo Ivaninu skladbu Poème cassé
te ju je pozvao da dođe u Rotterdam
studirati u njegovoj klasi. Komisija
na prijemnom ispitu tamošnjeg Konzervatorija Codarts procijenila je njezine skladbe pozitivno, pa se Ivana
ove jeseni ponovno vraća u studentske klupe. Objašnjava da se za stipendiju Fonda Rudolf i Margita Matz
prijavila kako bi uspjela platiti iznimno skupu školarinu i dodaje: Sretna
sam što sam je dobila jer će mi pomoći u
studiju i boravku u Nizozemskoj. Ondje ću uz Luca Brewaeysa imati mogućnost raditi sa šest drugih profesora što me
jako veseli.
Ivana Kovač
Riječ urednice
Za sve želje, primjedbe i komentare, stojimo vam na raspolaganju.
Budućnost glazbe je u sublimaciji
Piše: Ivana JurInec
Koordinatorom u procesu izrade tih
stranica imenovan je Stjepan Balent.
S obzirom na okolnosti u kojima će se
njegov angažman povećati, jer će uz
uređivanje web stranica također sudjelovati i u razvoju novih, Predsjedništvo je donijelo odluku da se urednicom
novine Cantus imenuje muzikologinja
Jana Haluza, dok će Stjepan Balent
ostati urednikom elektroničkih glasila
HDS–a. (HDS)
na dnu stranice, u takozvanom
Impressumu, od ovoga broja primijetit ćete neke promjene u raspodjeli uloga. Prave se promjene
na stranicama naših novina pripremaju od idućeg broja koji će se
poklopiti s ulaskom Hrvatske u
EU, tim važnim društveno–političkim trenutkom za našu zemlju
i sve nas, koji će zasigurno imati utjecaja i na glazbeni život. No,
više o tome nekom drugom prigodom. Zasad, ovdje u već uhodanim gabaritima, na ovim stranicama donosimo najvažnije teme
koje su obilježile ovo doba glazbene godine, polarizirane oko dva
snažna magnetna polja: jubilarnog 20. Porina i 27. izdanja naše
najveće priredbe u organizaciji
HDS–a, Muzičkog biennala Zagreb. Intervju broja upoznaje nas
s višestruko uspješnim skladateljem mlađega naraštaja, Aljošom
Šerićem, u povodu njegova preuzimanja funkcije glavnog tajnika
Instituta hrvatske glazbe koji uz
tradicionalnu organizaciju Porina
pokreće i niz novih projekata s ciljem poticanja i afirmacije hrvatskog glazbenog stvaralaštva.
Ivana Kovač, jedna od troje dobitnika ovogodišnje stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz za mlade skladatelje
Mlada skladateljica svoja autorska umijeća može zahvaliti dvojici iznimnih mentora — hrvatskom skladatelju Marku
Ruždjaku i nizozemskom skladatelju Lucu Brewaeysu
a sjednici održanoj 4. travnja,
Predsjedništvo HDS–a donijelo je odluku o obnavljanju svih web
stranica HDS–a. Naime, nakon izrade nove stranice ZAMP–a, koja se
uskoro predstavlja javnosti, uslijedit će
i izrada potpuno novih web stranica,
redom: hds.hr, jazz.hr, cantus–ansambl.
com, cantus.hr i mbz.hr. Predviđeno je
da cijeli proces traje oko dvije godine.
3
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
TOMISLAV LONČAR
Promjene u
uredništvu
novina Cantus
STIPENDIJE
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Hit godine:
Tvoje ime čuvam
Najbolji album klupske glazbe:
Čujem ja netko šuti
Najbolji album etno glazbe:
N.E.W.S. Blues
(izvođač Opća opasnost/autor Mario
Vestić/glazbeni producent Branimir
Jovanovac/album Vrati se na svjetlo/
nakladnik Croatia Records)
(izvođač Postolar Tripper/glazbeni
producenti Luka Tralić Shot i Erol
Zejnilović/nakladnik Menart)
(izvođač i glazbeni producent Miroslav
Evačić/nakladnik Croatia Records)
Album godine:
2
Demanti Tarbukovih tvrdnji u tekstu
Tarbukov projekt Dubrovnik
(Izvođač Mayales/glazbeni producent
Coco Mosquito/nakladnik Aquarius
Records)
Piše: Zlatan Srzić
(album Singl/autor Neno Belan/
izvođač Neno Belan&Fiumens feat
Ljetno kino/nakladnik Dallas records)
U
prošlom broju Cantusa u tekstu Tarbukov projekt Dubrovnik govori se o vremenu
u kojem sam prvih pet godina obnašao dužnost glavnog dirigenta Dubrovačkog
simfonijskog orkestra (DSO) i odgovarao za kvalitetu orkestra te njegovu prezentaciju
u Dubrovniku, Hrvatskoj i inozemstvu. Stoga smatram se dužnim upozoriti na netočnost nekih Tarbukovih tvrdnji. Maestro Tarbuk navodi:
1. U proteklih osam godina DSO trudio se biti što manje prisutan u Dubrovniku. DSO je tih
godina, pored turneja u Hrvatskoj i inozemstvu, svake godine održao preko 50 koncerata u Dubrovniku.
2. DSO nije bio prisutan na kvalitetan način. Naime, DSO je za svoj rad 2006. godine
dobio Diplomu Milka Trnina, naše najviše stručno priznanje.
3. DSO je bio bez ikakve suradnje s ostalim kulturnim subjektima. Činjenica jest da je DSO
uspješno surađivao sa svim kulturnim subjektima, što dokazuje i ovaj citat iz periodike: Koncert Umjetničke škole i DSO–a bio je zaista prekrasan (Setemana, Dubrovnik)
4. DSO je vodio takozvanu izolacijsku politiku. Orkestar je inicirao koncerte povodom
svih proslava državnih, gradskih i vjerskih praznika, obilježavao događaje i sudjelovao u humanitarnim akcijama, što potkrjepljuje i naslov teksta Ad honorem Ivanu Pavlu Drugom — Moćna Beethovenova glazba za oproštaj (Setemana, Dubrovnik)
5. DSO je nastojao biti prisutan na nekim ‘’čudnim’’ lokacijama poput Indonezije. Točno je
da je DSO ostvario više inozemnih turneja nego što je kod nas uobičajeno, u više europskih zemalja, na dalekom istoku i u SAD–u, što možemo pronaći u tekstu Velika izvedba. Dubrovački simfonijski orkestar zapanjio Washington (Washington Chronicle)
Za rad s DSO dobio sam 2007. godine Nagradu MilkaTrnina.
Pjesma godine:
Ulicama grada (pjesma sreće)
Novi izvođač godine:
Mario Huljev
(nakladnik Sipa Music/Menart)
Najbolji album zabavne glazbe:
Od zipke do križa
(izvođač Klapa Cambi/glazbeni
producenti Ivica Ćović Pipo&Co/
nakladnik Scardona)
Najbolji album pop glazbe:
Opet si pobijedila
(izvođač Toni Cetinski/glazbeni
producenti Nikša Bratoš, Miro Buljan
i Igor Ivanović/nakladnik Aquarius
Records)
Najbolji album jazz glazbe:
Family
(izvođač Matija Dedić&Jazz orkestar
HRT–a/glazbeni producent Igor
Geržina/nakladnik Croatia Records)
Najbolja skladba jazz glazbe:
Melancholy
(autor Borna Šercar/album Nehaj/
izvođač Borna Šercar’s Jazziana
Croatica/nakladnik Aquarius Records)
Najbolji album blues glazbe:
Med bregi
(izvođač Tomislav Goluban&Little
Pigeon’s Forhill Blues/glazbeni
producent Tomislav Goluban/
nakladnik Menart–Spona)
Najbolji album folklorne glazbe:
Iz kajkavskih krajeva – vol. 3 i 4
(izvođač Ansambl LADO/glazbeni
producenti Ivan Ivančan ml. i Branko
Meglajec/nakladnik Aquarius
Records–LADO)
Najbolja folklorna pjesma:
Šest let mi je minulo
Najbolji album rock glazbe:
Kundera
(autor–obrađivač Marijan Makar/album
Iz kajkavskih krajeva–vol. 3 i 4/izvođač
Ansambl LADO/nakladnici Aquarius
records i LADO
(izvođač Urban&4/glazbeni producenti
Urban&4&Silvio Pasarić/nakladnik
Aquarius Records)
Najbolji album klapske glazbe:
46. Festival dalmatinskih klapa Omiš
2012.
Najbolji album alternativne glazbe:
2
(razni izvođači/glazbeni producent
Dušan Šarac/nakladnik Scardona)
(izvođač Mayales/glazbeni producent
Coco Mosquito/nakladnik Aquarius
records)
Najbolji album klasične glazbe:
Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni
(izvođač Zbor HRT–a i dirigent
Tonči Bilić/glazbeni producenti Pero
Mihojević i Želimir Panić/nakladnici
Cantus i HRT)
Najbolji arhivski/tematsko–povijesni
album klasične glazbe:
Boris Papandopulo–iz opusa
(autorica i urednica izdanja Erika
Krpan/razni izvođači/nakladnik
Cantus)
Najbolja skladba klasične glazbe:
Quarter Tone Waltz za alt saksofon
(autor Gordan Tudor/album Susreti
s hrvatskim skladateljima/izvođač
Tomislav Žužak/nakladnik Cantus)
Najbolji tematsko–povijesni album
izvan klasične glazbe:
100 originalnih hitova
(autor izdanja Anet Lesić/izvođač Mišo
Kovač/nakladnik Croatia records)
Najbolji album originalne glazbe za
kazalište, film i/ili TV:
U potrazi za Markom Polom
(autor, izvođač i glazbeni producent
Dalibor Grubačević/nakladnik
Aquarius records)
Najbolja originalna vokalna ili
instrumentalna skladba za kazalište,
film i/ili tv:
Bitange i princeze (skladba iz TV serije
Bitange i princeze)
(autori Krešimir Šokec i Mile Kekin/
album Singl/izvođač Hladno pivo/
nakladnici Gajba records i IDM Music)
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Vrdoljak i Glavan
—Kaj bi mi
brez vas?
Ti, ti si mi u žilama...
Prvih dvadeset porinovskih godina: mali emocionalni zapis svjedoka
Piše: Zlatko Gall
M
inulih porinovskih izdanja bio sam višekratno
nominiran, dva puta i dobitnik Porina (2005. i
2006.), član »ekspertnog tima«, višekratni prezenter,
sudionik okruglih stolova, izvjestitelj i »žestoki kritičar«
kojemu do danas mnogi iz užega porinovskog kruga nisu
oprostili ni kritičnost ni jezičavost, no od prvog dana pa
do danas ostao sam duboko uvjeren da nam je Porin —
kao korektiv varljivim trendovima, masovnom neukusu i interesima diskografa — baš prijeko potreban
Pisalo se i prije o rock glazbi, ali ne na njihovoj razini
pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne
s takvom voljom i znanjem da se rock kultura učini
dostojanstvenom
Piše: Hrvoje Horvat
U
četvrtak, 9. svibnja, navršilo se pet godina od smrti glazbenog kritičara
Dražena Vrdoljaka. Koncertom u zagrebačkom Klubu Sax!, s Mladenom
Juričićem i Ljetnim kinom te gostima, Arsenom Dedićem, Vladom Divljanom, Zoranom Predinom, Plavom travom zaborava, Jasnom Bilušić i Davorom Gopcem, na odličnom koncertu s prijateljima, sjetili smo se čovjeka koji
je presudno utjecao na razvoj hrvatske rock kritike i na odnos domaće javnosti
prema rock glazbi.
je pristrano glasačko tijelo otelo kipić u kategoriji hita/
pjesme godine koji je trebao pripasti njihovoj — doista
pravoj megauspješnici — Tek je 12 sati. Taj prvi Porin
biti će zapamćen i po simboličnom uzletu alternative
ravno u estradni mainstream jer, vrijedi podsjetiti, punkerska družina iz Gajnica, tada još malo znano Hladno
pivo, uzela je svoj prvi trofej za sjajan album Džinovski.
Ipak, porinuće Porina pamtit će se najviše po golemom
entuzijazmu svih uključenih u projekt. Točnije, po dubokom uvjerenju Dražena, Veljka Despota, HRT–ove
je trijumfirao s Nekim novim svitanjima. Dražen,
Rico, Jere, Albert, Jadran i ja pamtit ćemo ga svakako i po cjelodnevnom druženju s porinovskim
zvjezdanim gostom Benom E. Kingom, koji je za
naše višesatne gastro–sjedeljke kod Bujana, iznad
portada prepunih janjećih kostiju, izrekao i znamenitu rečenicu »evo kako to izgleda kad jaganjci utihnu.«
1996., 1997., 1998.: Ispuhani balon
A onda se balon ispuhao. Zbog unutarnjih nesporazuma, pa i otvorenih sukoba među »utemeljiteljima«, Dražen je prestao biti Porinko, a Porin je otklizao u prvu od svojih nekoliko kriza. Bilo je očito
klizanje Porina u ništa. Njegova selidba u Zagreb
to je jasno pokazala, baš kao i odustajanje HRT–
a i ulazak u producentsku/suorganizatorsku priču Kutline Mreže. Ipak, za divno čudo, prvi Porin
1998. održan u Rovinju bez HRT–a kao producenta, bio je veoma dobar. Naime, potvrdio je da
je rockerski dio Porina vjerodostojan te doveo u pitanje budućnost Crnog mačka koji je bio pokrenut
kao korektiv porinovskom izbornom tijelu nesklonom alter–produkciji. Ili, kako se to tada govorilo,
urbanoj sceni. Te su godine i Mačak i Porin bili
naime usuglašeni davši nagrade Darku Rundeku,
Pipsima, Majkama...
Tekstovi na webu
Draženova pisma najbolje se sjetiti pregledom njegovih tekstova, što se može
napraviti na web stranicama Instituta hrvatske glazbe. A bili su to vraški dobri
tekstovi, briljantno napisani osvrti koji su redefinirali pojam rock kritike kod
nas u trenutku kad je hrvatska rock glazba tek nastajala u svojoj pravoj formi i
sadržaju. Dražen Vrdoljak i Darko Glavan rodonačelnici su domaće rock kritike. Nesretnim spletom okolnosti, godinu dana iza Dražena, 12. srpnja 2009.
poginuo je i Darko, čime smo izgubili najbolji kritičarski dvojac koji smo ikad
imali. Bez njih dvojice situacija s domaćom glazbenom kritikom ne bi bila slična, a kamoli ista. Pisalo se i prije o rock glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da
se rock kultura učini dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, »elitnim«
glazbenim žanrovima. Vrdoljak i Glavan u domaću su rock kritiku unijeli pravila kojih se i danas držimo.
Peto izdanje Porina pokazalo je da se, kako sam i
sam tada zapisao, prednost daje »kvaliteti a ne komercijalnom učinku, vrijednosti a ne popularnosti«. Činilo se da je kriza nadvladana, a Porin na
pravom putu oporavka.
Sedamdesete uživo
IHG
Odradili su i obradili »uživo« i sedamdesete godine, kad su prve medijske borbe bile najoštrije, u nevjerojatnom, usporednom live streamingu s rock scenom
koja se tek stvarala, a rock kultura kod nas dobivala svoj puni suvremeni smi-
Iz recentne povijesti: Porin u Biogradu 2009.
Kakav je to bio početak! Uređeni, ispeglani, uglavnom
u tamnim odijelima a poneko bogme i u smokingu, s
kravatama i leptir–mašnama ili u prigodnim svečarskim haljinama, stigli smo u Opatiju kao na hodočašće.
Još se i pucalo i ginulo, iz Zagreba se vozilo starom cestom do Rijeke, a iz Splita se plovilo preko Paga, no bili
smo uvjereni da je zlu rata kraj; da smo sudionici nečega velikog i povijesnog te na pragu »vrlog novog svijeta«
koji je nadohvat ruke. Dosežan čim prestane rat.
1994.: Nezaboravni Porinko
sao. U takvoj klimi procvata rock kulture, izdigli su rock kritiku iz predjela
naivnog PR–a u smislenu profesiju koja je poštivala kriterije iz svijeta, u trenutku kad se o našoj rock glazbi pisalo svašta, kao i danas. Pratili su rock, jazz
i zabavnu glazbu kritičkim diskursom koji je protuslovio tadašnjem samoproklamiranom sustavu vrijednosti na učmaloj domaćoj glazbenoj sceni. Osnovni
postulat bio je da se bez popusta koriste jednaki kriteriji u procjenjivanju domaće i svjetske produkcije. Vrdoljak je usporedo radio na radiju i televiziji, pionirski je preveo na hrvatski Ilustriranu rock enciklopediju britanskog New Musical Expressa (1978.) i Ilustriranu jazz enciklopediju (1980.). Bio je producent prvog albuma Buldožera, Pljuni istini u oči 1975., a 1981., s Glavanom je objavio
prvu pravu domaću rock knjigu Ništa mudro o Bijelom dugmetu.
Temeljite brazde
Uvevši stroža pravila i više kriterije, Vrdoljak i Glavan nepovratno su podigli
prag pismenosti o domaćoj i inozemnoj glazbi, uozbiljili odabrane teme i proširili ih osvrtima na suvremene fenomene koji su se tada prvi put pojavljivali u
društvu. U vrijeme njegove smrti, pojavila se Draženova knjiga Moje brazde sa
sakupljenim tekstovima i komentarima s vinilnih ploča i CD–ova. Vrdoljakove i Glavanove brazde u rock kritici, hrvatskom novinarstvu i širem društvenom prostoru, duboke su i ozbiljno temeljite.
Nije floskula; da nije bilo njih ne bi bilo ni mnogo čega drugoga. Stoga, parafrazirajmo Darkova velikog prijatelja Zorana Predina: Kaj bi mi brez vas?
Prvi Porin iz te 1994. ostat će zapamćen po Draženu
Vrdoljaku — jednom od njegovih utemeljitelja i Katici za sve — koji je u Opatiji dobio i novi nadimak Porinko, po apsolutnom trijumfu Olivera i njegove Cesarice te nezadovoljstvu Vanne i ET–ja uvjerenih da im
Natječaj
Dražen Vrdoljak i Darko Glavan — rodonačelnici hrvatske rock kritike
5
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Pogled unatrag na 20 godina hrvatske diskografske nagrade Porin
PORIN
Godine bez rodonačelnika hrvatske rock kritike
IGOR KRALJ/VEČERNJI LIST
OBLJETNICE
4
družine i mnogih insidera iz glazbenog svijeta (u rasponu od Zrinka Tutića ili Paola Sfecija do Siniše Škarice)
da će netom pokrenuta hrvatska diskografska nagrada
biti bogom dan korektiv ćudljivom ukusu masovne publike i trendovskim propusima.
1995.: Dolazak ča vala
I bio je. Baš kao i iduće godine u kojoj se dogodio sjajan
projekt Baloon: apsolutno najbolji porinovski »sporedni
proizvod« koji su domislili i bezgrješno realizirali Marija Nemčić i Đelo Hadžiselimović, uz asistenciju Kreše Dolenčića i Ivice Propadala. Za čistu peticu bila su
i izdanja koja su te godine uzela trofeje: Parni valjak za
Buđenje i Sve još miriše na nju, Laufer za Pustinje, Alen
Vitasović kao senzacionalni debitant koji je, zajedno s
Liviom Morožinom, lansirao istarski ča val, Oliver koji
1999.: Urbanovo NE Porinu
A onda se HRT vratio u igru, a Porin iz Istre preselio u Dalmaciju. U Makarsku. Te 1999. pozornost su plijenili Bare i Majke te Damir Urban.
Frontman Majki dakako, zbog trajnog stanja alkoholne lelujavosti koju su zdušno pratili mediji željni
senzacija, a Urban odbivši primiti Porina u kategoriji alter–rocka. U drugi plan pali su tako problemi
sa scenarijem (koji se improvizirajući brusio do samog početka prijenosa), kilavom produkcijom, bezobrazno kratkim rokovima do kojih je Upravni
2000.: Trosatna pilana
Godinu kasnije, opet u Makarskoj, Porin je bio u
znaku formule ista meta, isto odstojanje i isti problemi. Dijelom svakako stoga jer je troipolsatni prijenos svečane dodjele hrvatskih diskografskih nagrada bio, kako su se mnogi složili, pilana na ekranu, ali najviše zbog starih neriješenih problema. Pa
i zbog medija koje — kad je Porin pitanju — uvijek
više zanima tko se producira pred kafićima negoli
tko je producent nekog sjajnog albuma. Jedan od
tipičnih problema bilo je glomazno i ne baš kompetentno glasačko tijelo. U njemu je naime omjer
tehničkog TeVe osoblja s jedne strane te kritičara ili
pak glazbenih insidera, bio višestruko nauštrb ovih
potonjih. U osvrtu na taj davnašnji Porin 2000. zapisao sam da — kani li se naprijed — valja iznova krenuti od nule. Točnije, da se mora »razriješiti
tko su utemeljitelji, zašto i koja je njihova odgovornost«, svesti glasačko tijelo na razumnu mjeru upućenih insidera te uvesti ekspertne skupine
koje će, umjesto diskografa u sukobu interesa, složiti predložena izdanja u odgovarajuće kategorije.
Izlišno je kazati, ni jedan od spomenutih poteza
nije bio do kraja ostvaren.
Od 2001. na dalje...
U prvom desetljeću dvijetisućitih, Porin je ipak
opstao. Nekad uspješniji, nekad pak manje uspješan, pokazao je — recimo — da manji gradovi poput Opatije i Makarske, a kasnije i Biograda na Moru svakako donose »dodatnu vrijednost«.
Naime, tih porinovskih dana međusobna druženja glazbenika, producenata, izvođača svih profila, pa i kritičara i novinara, bila su daleko intenzivnija od onih uobičajenih i svakodnevnih, najčešće zagrebačkih kontakata. O Opatiji i njezinim
kafićima i restoranima, o šarmantnoj staroj dami
Kristalnoj dvorani baš sve se zna, no ni Makarska
nije mnogo zaostala kao zahvalan domaćin jer je,
u pravom smislu te riječi, cijeli grad bio u znaku
Porina. Problem je bio nedostatak infrastrukture,
odnosno odgovarajuće dvorane što se pokušalo riješiti šatorom. Ne baš uspješno i uz goleme tehničke probleme. U svojim selidbama, Porin se obreo i
u Dubrovniku te dvaput u Osijeku no ni jedan od
NATJEČAJ
za pjesme koje će biti izvedene 24. studenoga 2013. na 20. hrvatskom dječjem festivalu Zagreb 2013. u Koncertnoj dvorani
Vatroslava Lisinskog pod motom Dobrotu ti svakom daj, pa ćeš biti sretan znaj.
Festival je posvećen 100. obljetnici prvog objavljivanja priče Ivane Brlić Mažuranić Čudnovate zgode Šegrta Hlapića. Tema
Festivala je slobodna, iako je posvećena navedenoj obljetnici.
Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kvalitete u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno povjerenstvo posebnu će
pozornost posvetiti kvaliteti, raznolikosti i odgojnoj vrijednost stihova i glazbe.
Pjesme se natječu u kategoriji: Pjesme za djecu do 13. godine starosti — obvezan solist uz pratnju zbora.
Djela se šalju isključivo kao melodijska linija pisana na računalu, s upisanim harmonijama i tekstom (dva primjerka), uz tri
primjerka teksta.
Gibonni Zlatan Porinovski
Nepotpune prijave neće biti uzete u obzir.
Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival prava da skladbe izvede, tiska i prenosi putem medija
i televizije te da ih snimi na nosače zvuka, odnosno da sva ili neka od tih prava prenese na treću osobu. Sva ostala prava
pripadaju autorima.
Zbor — sudionik Festivala — ima pravo festivalsku pjesmu uvrstiti na svoj nosač zvuka ili kompilaciju pjesama nakon održanog Festivala. Svaki zbor koji će sudjelovati na Festivalu, obvezan je u svrhu izdavanja nosača zvuka otkupiti 20 CD–a u
dogovoru s nakladnikom Cantus d.o.o.
Zbog sigurnosnih razloga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog limitiran je broj članova zborova, a svaki zbor može
sudjelovati s najviše dvadeset petero djece. U taj broj uključeni su solisti i eventualni plesači.
Voditelji svakoga zbora, koji se prijavljuje na Natječaj HDF–a, dužni su potvrditi prihvaćanje uvjeta Natječaja na e–mail:
[email protected]
Rok predaje radova je 21. lipnja 2013. na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s naznakom
»Za Hrvatski dječji festival — Zagreb, 2013.«
I onda je opet došlo do selidbe u Opatiju i Rijeku.
S punim pravom. Opatija kao stara adresa itekako
je mila svim porinovskim gostima nudeći im intimniji prostor za druženja, okrugle stolove, prezentacije i sporedna događanja, dok su se riječka
sportska dvorana na Zametu i prateći programi u
gradskim klupskim prostorima također pokazali
kao apsolutni zgoditak. Špartanje između Rijeke
i Opatije nije naravno najugodnije i najkomotnije rješenje, no dok se ne nađe bolje — zadovoljavajuće je.
2012.: Čujemo li se?
Udruga Hrvatski dječji festival raspisuje
Uz navedeno, potrebno je poslati i kvalitetnu snimku pjesme na CD–u, po mogućnosti takvu kakva je zamišljena za festivalsko izvođenje. Pjesme poslane na Natječaj ne smiju biti javno izvođene prije Festivala, ni snimljene na nosače zvuka.
vo ga formatirala
kao izvanserijskog
pjevača sposobnog
za osobna posvajanja tuđih zgoditaka.
Osnivanje Instituta hrvatske glazbene industrije 2004.
(kojeg su osnovali HGU, HDS i
HDU, danas Institut hrvatske glazbe), a kasnije i Ureda Porina, pojednostavnio je organizaciju diskografske
nagrade, a neke su
kasnije logične proTereza kad je primala Porina za životno djelo: Sve se vraća, sve se plaća
mjene postale itekako značajne za razvoj
rin Photo Fame... bili su samo jedan djelić nabije(ali i opstanak) Porina. Među njima je svakako značajno izdvajanje nog porinovskog programa. A bez njih, jasno je još
produkcije klasične glazbe u zasebnu porinovsku od dana Baloona, nema ni dobrog Porina. Unatoč
večer čime je, s jedne strane »rasterećena« završ- poslovičnim gafovima i nelogičnostima s ulascima
na večer dodjele nagrada, a s druge pak, što je jed- pojedinih albuma u krive kategorije te starom obinako važno, osiguran dignitet produkciji ozbiljne čaju da se one sasvim proizvoljno tumače ovisno
glazbe i jazza.
o trenutačnom interesu diskografa, prošlogodišnja
je dodjela Porina bila doista gotovo za 5. Dvorana
Poboljšanja posljednjih godina
na Zametu pružila je mogućnosti koje nije imaU porinovskim izdanjima 2010., 2011. i 2012. ta- lo nijedno dosadašnje izdanje, a scenograf Davor
kođer se zakoračilo naprijed. Više se pozornosti Antolić Antas i dizajner svjetla, multimedijalni
posvetilo ekspertnim skupinama, konačno defi- umjetnik Ivan Marušić Klif, sjajno su ih iskoristili
niralo odnos prema kategoriji hit godine o kojem stvorivši čudesnu pozornicu. Porin kao predstava i
danas glasa najšire moguće »izborno tijelo«, dakle televizijski show te Porin kao diskografska nagrasama publika, a okruglim se stolovima i pratećim da koja jest ili pak nije prepoznala najbolje u prošprogramima odlučilo izravnije ukazati na neke od logodišnjoj sezoni, dvije su, dakako, posve razliključnih problema hrvatske glazbene scene, što je čite stvari.
također jedna od bitnih uloga Porina, zar ne?
odbor dovela čuvena HRT–ova reketaška politika
zabavnih programa, dvojbene prezenterske eskapade... Business as usual kada je Porin u pitanju? Možda. Jer, uvijek pomalo nategnuti odnosi između suorganizatora — Hrvatske glazbene i Hrvatske diskografske unije, Hrvatskog društva skladatelja te
HRT–a, baš kao i trajni problemi pri definiranju
nominacija na koje je, recimo, ukazao primjer Urbanova albuma nominiranog u kategoriji alternative a ne rock–mainstreama, nekih su godina nakon
konačne dodjele nagrada doista izazivali mučninu
ili ostavljali gorak okus u ustima. Urban je, uzgred,
svog Porina te prve porinovske sezone u Makarskoj ipak uzeo — i to u kategoriji za album godine.
gradova–domaćina nije se baš iskazao kao poželjna adresa. I jedan i drugi ponajviše zbog skučenih
prostora — sportskih dvorana — u kojima se odvijala završna priredba.
Posebne porinovske večeri
No, svih tih godina neki su se pomaci nabolje ipak
događali. Sjajnima su se pokazale posebne večeri kojima se iskazivala počast velikanima hrvatske glazbene scene poput Arsena Dedića i Zdenka
Runjića (u Opatiji) ili Nikice Kalogjere (u Makarskoj). Primjerice, zahvaljujući sjajnim izvedbama
na hommageu Dedićevoj pjesmarici, Massimova
je karijera krenula uzlaznom putanjom i zapra-
Pouke 19. predjubilarnog Porina bile su itekako
značajne i poučne. Institut hrvatske glazbe, HRT
i svi uključeni u porinovsku budućnost, nakon odlične prošlogodišnje riječke završne predstave i ništa slabijih pratećih programa, morali su biti zadovoljni. Čak i zbog problema ili »stanja stvari« koji
su tijekom Porina postali itekako očiti. Recimo,
glavni porinovski okrugli stol na temu Hrvatska
glazba i hrvatski mediji: Čujemo li se? pokazao je da
su za medijsku trivijalizaciju scene, za žutilo i gubitak glazbenog sadržaja pred šarenom medijskom
formom krivi sami mediji, ali i diskografi. Naime,
hrvatska diskografska industrija specifična je i po
tome što u medijima — onim istima koje napada
zbog trivijalizacije i zanemarivanja — ne oglašava
svoje proizvode! Riječ je također o industriji kojoj zapravo odgovara cijeli sustav medijske šarene
paralaže s pseudo–zvjezdicama i estradnim jednokratnim sezoncima koje mediji besplatno promoviraju. Hoće li se moći promijeniti postojeće stanje u uvjetima recesije, životarenja diskografa i posvemašnjeg pada kupovne moći? Sumnjam, no već
i samo dijagnosticiranje problema korak je prema
možebitnom rješenju.
Lanjski je Porin u još nečemu bio uspješan. Imao
je dobre prateće programe. Sjajno raspoložen Massimo s uigranim pratećim bandom na opatijskoj
ljetnoj pozornici, koncert Zagrebačkog kvarteta koji je rekonstruirao program izveden u ožujku 1894. za povijesnog opatijskog susreta Franje
Josipa I. i Vilima II., riječki Antiporin što ga je,
kao prateći rockerski program s nastupom Brkova, Stampeda, Mjuzikla, Manntre, PHC i Teške
industrije, u Harteri osmislio Damir Martinović
Mrle te izložba fotografija Anastazije Vržine Po-
Kakva godina — takav Porin
U ocjeni Porina godinama se, poput alibija, provlačila teza o kauzalnosti diskografskog »izlaza« i
dodijeljenih diskografskih priznanja. Fraza kakva
godina — takav Porin iz sezone u sezonu služila
je stoga kao alibi za sva moguća iskliznuća, grube
previde ili naprosto za neuvjerljivost laureata. Konačna ocjena lanjske diskografske sezone te dijagnoza o dobroj godini srećom je potvrđena dodijeljenim Porinima, pa se popis laureata uglavnom
poklapa s realnim kritičarskim rang listama i stavom publike. A to je, kad se sve zbroji i oduzme,
ipak najvažnije.
U ovih minulih 19 porinovskih izdanja bio sam
višekratno nominiran, dvaput i dobitnik Porina
(2005. i 2006.), član ekspertnog tima, višekratni prezenter, sudionik okruglih stolova, izvjestitelj
i žestoki kritičar kojem do danas mnogi iz užega porinivskog kruga nisu oprostili ni kritičnost ni
jezičavost. Iako sam bio u pravu ukazujući na redovne propuste pri nominacijama: na Porine u kategoriji povijesnih albuma dodijeljene faksimilnim
reizdanjima, neprepoznavanja blistavih novih zvijezda s pokrićem poput TBF–a kojima su zaslužene kipiće oduzimali marginalni izvođači, vazda
problematično pitanje državljanstva izvođača poput Toše Proeskog ili Zorana Predina, koji su albume objavili na etiketama hrvatskih diskografa te
na poslovično glomazno i nestručno izborno tijelo.
Zbog njega su od porinovskih početaka nagrade
nezasluženo stizale i u ruke dizajnera, tonskih snimatelja, aranžera, producenata ili redatelja spotova, samo zato jer su bili dio ekipe koja je odradila
uspješni projekt nagrađen u vodećim kategorijama
albuma ili pjesme godine.
Ipak, svih 19 minulih porinovskih godina bio sam
i ostao ne samo sentimentalan prema početnim
danima ponosa i slave, već i duboko uvjeren da je
Porin — kao korektiv varljivim trendovima, masovnom neukusu i interesima diskografa — baš
prijeko potreban. Nadajući se prije svake porinovske završnice, pa tako i ove, da će se ipak vratiti u
budućnost. Zato mu i nakon 20 godina opet držim
fige. Uz iskrene — a ne samo kurtoazne — čestitke svim porinovskim istomišljenicima, ali i onima
s kojima sam se žestoko polemički sukobljavao, na
trudu da Porin opstane. I traje!
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Kreativna
industrija u
digitalnom dobu
7
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Intelektiv 2013. o problematici piratstva
RAZGOVORI
4. svjetski summit autora
u Washingtonu D.C. (SAD),
4. — 5. lipnja 2013.
ZAMP
Autorsko djelo nije informacija
Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave
Piše: Tomislav Vuković
Aljoša Šerić — novi tajnik Instituta hrvatske glazbe
Zakonski minimum za hrvatsku glazbu u
eteru trebao bi biti viši
Piše: Tomislav Vuković
Institut hrvatske glazbe, koji su s ciljem očuvanja, afirmacije i razvoja hrvatskog glazbenog stvaralaštva utemeljili Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatska
glazbena unija i Hrvatska diskografska udruga, u posljednje je vrijeme sve aktivniji na korist svih članova udruga koje su ga osnovale
Č
Razgovarao: Tomislav Vuković
Temeljena na takvim pitanjima,
konferencija će sadržavati i nekoliko
tematskih rasprava na teme poput Je
li autorsko pravo prepreka ekonomskom
rastu?, Trendovi u kolektivnoj zaštiti
autorskog prava te Razdor i inovacija: Budućnost autorskog prava u digitalnom dobu. Također će se održati
i radionice temeljene na aktualnim
temama poput Pristup tv/filmovima
online, Mogu li fotografi dobiti pravičnu naknadu?, Poboljšanja antipiratske
legislative u svijetu i slično. Polaznici
mogu očekivati komentare i promišljanja vodećih stručnjaka i umjetnika koji će se iz različitih perspektiva
referirati na postavljena pitanja, kao
i predstavljanje nekoliko posebno
provedenih studija za Svjetski summit autora. Njegov je organizator
CISAC, Međunarodna konfederacija društava autora i skladatelja, koja
okuplja autorska društva s područja
glazbe, književnosti, likovnih umjetnosti i filma iz više od 90 zemalja,
a čiji član je i HDS ZAMP. Kao punopravni član, HDS ZAMP također je uključen i podržava aktivnosti
u organizaciji CISAC–a.
okrenuti su novi projekti, koji su
do sada polučili jako dobre rezultate, a u planu su i mnogi drugi koji
će se pozitivno odraziti na hrvatske
glazbene autore. O radu Instituta hrvatske glazbe (IHG) razgovarali smo
s njegovim tajnikom — kantautorom
i redovnim članom HDS–a Aljošom
Šerićem koji je na toj funkciji 1. listopada 2012. zamijenio Darka Bakića,
današnjeg zamjenika glavnog tajnika
HDS–a.
ZAMP
Ovogodišnja tematika usredotočit
će se na devet ključnih pitanja: Kako
će izgledati budućnost kreativne industrije u digitalnom dobu?, Koje su
posljedice digitalnog okruženja za
autore?, Koji su novi poslovni modeli za kreativnu industriju?, Inovacija i autorsko pravo: mogu li koegzistirati?, Prilagođava li se kolektivna zaštita autorskih prava trendovima 21. stoljeća?, Koja je uloga tehnologije za praćenje i identificiranje
autorskog sadržaja u novoj digitalnoj
ekonomiji?, Koji su glavni problemi
zaštite autorskog prava u SAD–u i
Europi?, Koliko su takozvane BRIC
zemlje (Brazil, Rusija, Indija, Kina)
angažirane po pitanju zaštite autorskog prava? te Gdje se u svemu tome
nalaze korisnici?
P
Panel rasprava: Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave na Intelektivu
N
a ovogodišnjoj konferenciji Intelektiv u organizaciji Američke gospodarske komore,
održano je nekoliko zanimljivih panel rasprava
iz kojih izdvajamo onu pod nazivom Izazovi zaštite intelektualnog vlasništva u industriji zabave
na kojoj je glavna tema bila problematika piratstva. U raspravi su sudjelovali Hrvoje Krstulović,
član uprave Cinestara i vlasnik tvrtke Blitz film
i video, Adrian Ježina, član uprave Vipnet–a,
Johannes Züll, predsjednik uprave RTL Televizije te glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad
Marčec.
I glazba je nečije vlasništvo
Kad je riječ o internetskom piratstvu u glazbi,
Marčec je u raspravi istaknuo problem nepostojanja legalnog servisa koji će nuditi hrvatski
i svjetski glazbeni repertoar te problem needuciranosti mladih ljudi o tome što je intelektualno
vlasništvo, kao i da je glazba kao proizvod također nečije vlasništvo. Stranih servisa u Hrvatskoj
uglavnom nema jer im kao tržište nismo zanimljivi, a tomu zasigurno pridonosi i velika stopa
piratstva. U Hrvatskoj je kao jedini servis prisutan Deezer, no ima tek 90–tak korisnika premda
nudi pristupačnu cijenu — 25 kn mjesečno. Postavlja se pitanje zašto plaćati i toliko kada se nešto
može dobiti potpuno besplatno?, zaključio je Marčec. Istaknuo je da čak razvijena glazbena tržišta poput SAD–a i Velike Britanije gdje postoje
uređeni odnosi, imaju velikih problema s piratstvom, dakako ne u stopi od 99% kao što je slučaj u Hrvatskoj. No, očito je problem širih razmjera, a vrlo često čuju se oni koji smatraju da
bi pristup kreativnom sadržaju na Internetu trebao biti slobodan jer bi građani trebali imati slobodan pristup informacijama. No autorsko djelo
nije informacija. S tim se složio i Johannes Züll
s RTL–a, koji je dodao da su njihovi trenutni
najveći problemi ilegalna retransmisija te ilegalni download sadržaja. Adrian Ježina iz Vipneta
istaknuo je pak ilegalni video streaming kao ozbiljan problem kabelskih operatera.
Preraspodjela kapitala
Problem internetskog piratstva ne zaobilazi ni
filmsku industriju u kojoj se na primjer kina Cinestar, prema riječima Hrvoja Krstulovića, bore
protiv piratstva tako što nastoje prikazivati filmove isti dan kad se pojavljuju i u zemlji porijekla. Što se hrvatskih zakona tiče, oni dobro obuhvaćaju problematiku, međutim funkcionalnost zakazuje u njihovu provođenju. Evidentno je da će
Internet narednih godina morati doživjeti određenu
vrstu regulacije kako bi se uskladile potrebe korisnika i prava autora, naglasio je. Zanimljiva rasprava
povela se i oko toga je li u kreativnim industrija-
ma došlo do preraspodjele kapitala. Naime, Ježina smatra da je piratstvo velik problem, ali vjeruje da sve ipak nije tako crno, a kao primjer navodi
glazbenu industriju za koju smatra kako je u svijetu pronašla svoj put: Došlo je do preraspodjele kapitala, pojavili su se neki novi igrači poput Spotifyja
i Deezera, dok glazbenici također zarađuju na druge načine, na primjer putem koncerata, a nove tehnologije samoinicijativno koriste kao platformu za
promociju. Marčec je odmah odgovorio da glazbenici od novih tehnologija u Hrvatskoj nemaju
puno: Youtube ne plaća nikakvu naknadu za korištenje autorskog sadržaja hrvatskih glazbenika,
pa su jednostavno prisiljeni koristiti tu platformu
barem kao svojevrsnu promociju — jednostavno
nemaju izbora. Youtube je na upit HDS ZAMP–
a izričito odgovorio kako nema namjeru legalizirati odnose sve dok ne otvori ured u Hrvatskoj i
domenu www.youtube.hr.
Prihod od javne izvedbe
Boris Novković i Ante Pecotić. Boris je posebno napomenuo da ni situacija po pitanju koncerata nije idealna upravo zbog izumiranja diskografije. Naime, kako navodi, prihodi od diskografije nekada su bili respektabilni, a koncerti su
došli samo kao nadogradnja. Danas je snimanje
CD–a postalo ulaganje u određen oblik promocije, ali više nema ekonomski povrat. Ante Pecotić je nadodao da zasad nijedna druga industrija
nije ugrožena kao kreativna zbog čega vjerojatno
i kaska pravna regulacija. No, jednoga dana kad
bude bilo moguće sintetizirati litru Coca Cole, vidjet
ćete kako će globalne kompanije ustati protiv toga i
kako će sve brzo biti regulirano, zaključio je.
Udruženi interesi osnivača
Institut je trenutačno aktivan na nekoliko projekata (Porin, Noćni program
na HTV–u, HR TOP 40 i slično). Oni
pridonose razvoju struke i svakako su na
korist hrvatskim autorima, članovima
HDS–a, koji preko svojih predstavnika
i upravljaju Institutom. Ti su projekti
izuzetno dobro prihvaćeni i u široj javnosti. Kako ocjenjujete dosadašnji rad Instituta? Kakvi su planovi za budućnost?
Možemo li očekivati neke novitete?
Porin je ove godine dvadeseti po redu
i mislim da ne treba trošiti previše riječi o nagradi koja je postala dio svakodnevice ne samo glazbenika, već
i svih onih koji konzumiraju glazbu.
Iako nisam u Upravnom odboru Nagrade Porin, uvjeren sam da će njezino jubilarno izdanje još više podignuti
ljestvicu. Noćni glazbeni program isto je
tako već duže vrijeme pouzdano mjesto na kojemu se može čuti i vidjeti što
sve čini hrvatsku glazbu, a o značaju
HR TOP 40 airplay ljestvice najbolje govori činjenica da je jednoglasno
prihvaćena od šire javnosti kao realni odraz stanja u eteru glede emitiranja aktualnih hrvatskih singlova. To je
ljestvica koju podržavaju struka i mediji, ali i publika. Ocjenu dosadašnjeg
rada Instituta najbolje određuju upravo spomenuti projekti, a u budućnosti
Permanentna edukacija
Hrvoje Krstulović naglasio je i potrebu za permanentnom edukacijom: Moj je sin jednom donio
doma piratski DVD koji mu je dala učiteljica da pogleda dječji film. Kad se dogodi da ni učitelji ne poznaju i ne poštuju autorska prava, to je ironija situacije. Potrebno je već u školama početi s edukacijom. HDS ZAMP na području edukacije kori-
Također, piratstvo je blokiralo jedan nekada
važan izvor prihoda glazbenika, a to je prodaja CD–ova. Autori prihode uglavnom ostvaruju
putem komercijalne i privatne
upotrebe glazbe. Komercijalna
je javna izvedba, dakle korištenje glazbe u poslovanju i to je
u Hrvatskoj zahvaljujući HDS
ZAMP–u relativno dobro organizirano, pa autori mogu
svake godine očekivati određeni prihod. U privatno korištenje
glazbe spadala bi prodaja nosača zvuka što je dio koji je, može
se reći, potpuno izumro. Iako
je nekada prodaja glazbe činila
znatan dio prihoda glazbenika,
danas se više ne može računati
na tako nešto. Prema riječima
Hrvoja Krstulovića, slična je situacija po pitanju fizičkih me- Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a
dija i u filmskoj industriji: Prije 10–tak godina tržište fizičkih
medija dosta je dobro funkcioniralo i od prodaje i od snika ulaže velike napore, koje će s vremenom
iznajmljivanja. Danas je, međutim, taj potencijalni nastojati intenzivirati. Trenutačno postoji nekonovac pojelo piratstvo. Što se pitanja legalnih ser- liko kampanja kojima se korisnike educira o važvisa tiče, Krstulović smatra da je riječ o problemu nosti poštivanja autorskih prava, a možda je najkokoš–jaje. Naime, za opstanak legalnog servisa poznatija akcija Stop krivotvorinama i piratstvu.
potreban je interes na tržištu za legalnim sadrža- Već je pokrenuta i suradnja na prilagodbi finskog
jem, međutim, kad je tržište potpuno piratizira- školskog edukacijskog programa. Nažalost, očino takav se servis nema otkud financirati, osim gledno je da to nije dovoljno te bi zakonodavci i
izvana. No, očito je Hrvatska globalnim igrači- političari javno trebali reagirati i poslati određema u tom smislu nedovoljno zanimljivo tržište.
nu poruku. Bez toga teško je očekivati promjene
u ponašanju građana. No to je, populistički gleUgroženost kreativne industrije
dano, vrlo nepopularna mjera na koju će se malo
U otvorenu raspravu uključili su se glazbenici tko odlučiti.
Gledajući s praktičnog aspekta, Institut vjerojatno nije mogao poželjeti bolju osobu. Naime, kao glazbenik Aljoša poznaje sve insajderske probleme
svojih kolega i scene, dok kao pravnik
svakako može doprinijeti regulaciji
pravnih i razvoju poslovnih aspekata glazbene industrije u Hrvatskoj. S
Aljošom, kao posljednjim pojačanjem,
IHG je doista okupio stručni tim s kojim se ne treba bojati za budućnost domaće glazbe.
be, a o ostalim projektima bit će riječi
kad dođu na red.
Porin i HR TOP 40
Posljednjih godina Porin je doživio preporod i unatoč dobroj javnoj prihvaćenosti, ovogodišnji je sporadično doživio i
neke kritike vezano uz organizaciju i nedostatak novih imena. Jedan portal proglasio ga je čak »konzervativnom strukturom«. Znamo da je Porin posljednjih
godina rađen s dugoročnim planovima.
Koji su točno planovi za budućnost?
Budući da nisam uključen u organizaciju, teško mi je i nezahvalno komentirati takve kritike, pa je možda bolje
da ih komentiram isključivo iz kuta
glazbenika. Osnovna činjenica koja
se opetovano previđa jest da Upravni
odbor Porina ne može izmisliti mlade glazbenike, Porin samo odražava situaciju koja jest u izbornoj godini — predispozicije su jasne. Pravilnik Porina sadrži i uvjete koje neko
izdanje mora ispunjavati da bi ušlo
u konkurenciju, a on je dostupan na
web stranici Porina, što svatko može
provjeriti. Neke se promjene, dakako,
moraju dogoditi jer kao i uvijek, pravila i odredbe često život prestigne,
ne može se svaka situacija predvidjeti nizom članaka. Zato u budućnosti
očekujem izmjene vezane uz situaciju
u kojoj imamo sve veću prisutnost isključivo digitalnog downloada te moguću izmjenu predispozicija pojedinih
kategorija. Uvjeren sam kako se cijeli tim koji organizira Porin predvođen
Darkom Bakićem, svim svojim mogućnostima stopostotno trudi kako bi
dodjela nagrada izgledala i zvučala što
je moguće bolje jer to su ljudi kojima
je stalo do onoga što rade i koji vole
glazbu.
U četiri mjeseca postojanja, HR TOP
40, službena nacionalna lista Instituta
hrvatske glazbe postala je najrelevantnija top lista u državi. Na listi su djela autora različitih izričaja. Kako vam, prema listi djeluje hrvatska glazbena scena u
ovome trenutku?
Zdravije no što sam mislio, ugodno me iznenadio opseg mainstream
popa i rocka. Namjera i jest bila dobiti
uvid u ono što se zapravo pušta na radiju, ona je case–study ukusa hrvatskih
glazbenih urednika, a slijedom toga i
ukusa hrvatskih građana. Dodatni je
poticaj bio osvijestiti glazbenim ured-
Prijatelji hrvatske glazbe: Aljoša Šerić, Narodni radio i Karlovačka pivovara
se sprema realizacija još nekoliko ideja koje će pomoći ostvarenju interesa
hrvatske glazbe i glazbene industrije.
Ono što znam da smijem najaviti jest
dodjela nagrade Prijatelj hrvatske glaz-
nicima koliki i kakav zapravo imaju
utjecaj na to što se i koliko sluša, dajući im poticaj da stave naglasak na aktualne singlove i pokušaju kreirati listu na način da bude što dinamičnija i
realnija. Mišljenja sam da
je HR TOP 40 najznačajnija stvar koja se dogodila hrvatskoj popularnoj
glazbi u posljednjih desetak godina i ponosan sam
što sam bio dijelom ekipe
koja je takvo što ostvarila.
Više hrvatske
glazbe
Institut razgovara s hrvatskim radijskim postajama o mogućnosti povećanja opsega hrvatske glazbe
u eteru. Kako napreduju ti
razgovori?
Činjenica je da brojne europske zemlje, ali ne samo
europske, imaju zakonom
reguliran omjer emitiranja nacionalne glazbe.
U nas trenutačno postoji
obveza da hrvatska glazba mora činiti najmanje
20% dnevnog objavljivanja glazbenog programa.
Važno je napomenuti da
je u Francuskoj propisan
omjer od 40% obvezatne glazbe na francuskom
jeziku u terminu između
06.00 i 18.00 sati, u Irskoj taj je omjer 30%, u
Nizozemskoj 35% i to između 07.00 i 19.00 sati,
u Portugalu između 25%
i 40%, u Ukrajini 25%
i tako dalje. Namjera je
Instituta da se hrvatski
omjer poveća, ali i da se
promatra u okviru prime–timea, dakle, recimo,
Novi tajnik IHG–a: Aljoša Šerić
između 07.00 i 19.00 sati
jer je dosadašnje zakonsko
uređenje dozvoljavalo situma. To je platforma za glazbenike koji
aciju da većina medija hrvatsku glazbu uz takvu potporu lakše dolaze do puemitira gotovo isključivo u noćnim sa- blike, dok istodobno najširi broj ljubitima, što sigurno nije bila intencija za- telja glazbe u njoj uživa, uz vrhunske
konodavca prigodom donošenja takve standarde koncertne produkcije. Doodredbe. U svjetlu toga uputili smo i djelom nagrade i »kipića«, čiji je idejni
prijedlog izmjena Zakona o elektroautor akademski kipar Alem Korkut,
ničkim medijima i nadamo se najbodajemo do znanja kako je suradnja s
ljem mogućem ishodu.
hrvatskim izvođačima i hrvatskim auSpomenuli ste već nagradu Prijatelj hr- torima poželjna i vrijedna hvale. Navatske glazbe kao novi projekt Instituta damo se, služit će kao putokaz svikoji je krenuo ove godine. Nagrada je u ma ostalima koji u svom poslovanju
2013. pripala Narodnom radiju i pro- imaju doticaja s glazbom i srodnim
jektu Karlovačke pivovare Karlovač- industrijama.
ko Live. Kome je točno ona namijenjena i možete li procijeniti njezin utjecaj na Internetsko piratstvo i
afirmaciju hrvatske glazbe?
kreativna industrija
Institut hrvatske glazbe dodjeljuje nagradu Prijatelj hrvatske glazbe pravnim
osobama ili projektima koji su svojim
dugoročnim djelovanjem znatno doprinijeli interesu i popularizaciji hrvatske glazbe te stvaranju uvjeta za
daljnju afirmaciju i unaprjeđenje statusa glazbenika. Narodni radio kao
jedina radio postaja s nacionalnom
koncesijom koja emitira isključivo hrvatsku glazbu, značajno doprinosi ciljevima zbog kojih je nagrada osmišljena. Njegov program svojom koncepcijom i uređivačkom politikom dokazuje da se uspješna radijska postaja
može zasnivati samo na nacionalnim
izvođačima i skladateljima. Projekt
Karlovačko Live, pak, primjer je iznimno uspješne suradnje velike kompanije s brojnim hrvatskim glazbenici-
Kako kao autor i glazbenik gledate na
nove tehnologije poput iTunesa, Youtubea, streaminga, torrenta? Primjerice,
hrvatski glazbenici trenutačno od Youtubea nemaju nikakve financijske koristi osim promocije. Zapravo cijela kreativna zajednica, za razliku od ostalih u
lancu takve ponude, od Youtubea nema
financijske koristi. Mnogi govore da su
nove tehnologije uvelike olakšale dostupnost glazbe i promociju, no ipak je činjenica da se internetsko piratstvo danas
skriva iza građanskih sloboda, pravu na
pristup informaciji i slično. Jesu li glazbena djela informacija?
Glazbena djela nikako nisu informacija i tužno je kako glazbeno autorstvo ima tako slab status. Gotovo svi
će smatrati kako izumitelj, primjerice
Nino Šolić
etvrto izdanje Svjetskog summita autora pod nazivom Stvarati,
povezati, poštivati održat će se od 4.
do 5. lipnja ove godine u Washingtonu D.C. (SAD). Poznata pod
bivšim imenom Svjetski summit o
autorskom pravu, vodeća konferencija predstavnika glazbene industrije
dotiče se tema autorskog prava, kreativne zajednice i industrije zabave u
digitalnom okruženju. Očekuje se
preko 500 sudionika iz više od 50
zemalja. Neka od poznatijih imena
koja će prisustvovati sastanku na
vrhu su Jean–Michel Jarre, francuski
skladatelj i producent elektronske
glazbe, Alex Dauchez, izvršni direktor Deezera, Paul Williams, nagrađivani američki autor i glazbenik,
inače predsjednik američke autorske
udruge ASCAP, Maria Pallante iz
Američkog ureda za autorsko pravo
i drugi.
ZAMP
ZAMP
6
patenta na čičak, ima pravo na honorar za korištenje njegova izuma, a većina će izabrati neplaćanje kad je u pitanju konzumacija glazbe. Uvjeren
sam da je više života drastično promijenjeno nabolje pjesmom Stand by me
nego zatvaračem na čičak. Naglasak
mora biti na podizanju razine svijesti,
što je prioritet. Digitalna distribucija
glazbe budućnost je i pozdravljam sve
servise te naravi koji dođu u Hrvatsku
jer se onda više ne može iznalaziti izgovor za nelegalno preuzimanje glazbe pod krinkom »morao sam jer te i te
pjesme nema na legalnom downloadu«. Međutim, ne postoji zdrava ekonomija bez zdrave »industrije zabave«, koju naravno prati i odgovarajući
pravni okvir. Zato je potrebno da država svojom legislativom omogući razvoj zdrave »industrije zabave«.
Uključeni ste i u kampanju HDS ZAMP–a Glas autora. Koliko je u ovim
turbulentnim vremenima bitno da se
autori uključe u takvu vrstu kampanje?
Koliko ona može pomoći u borbi za poštivanje autorskih prava?
To je izvrsno osmišljena kampanja
— stavljanje lica uz pjesme, davanje
do znanja kako iza nekih melodija i
stihova postoje ljudi koji žive od svoje glazbe — to je najispravniji put do
podrške javnosti i uvijek ću se osobno
odazvati svakoj sličnoj akciji.
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Piše: Siniša Škarica
P
DAVOR HRVOJ
rema riječima Hrvatske glazbene mladeži
u najavi koncerta, u svakoj sezoni ciklusa Lisinski
nedjeljom barem je jedan
koncert posvećen hrvatskoj glazbenoj sceni. Tako
smo imali večer hrvatskih
skladatelja i predstavili
hrvatske glasove s HGM
jazz orkestrom Zagreb, u
Daniel Čačija uz HGM Jazz orkestar i dirigenta Sigija Feigla
čast majstora jazza kao što
su Damir Dičić i Boško Petrović. U skladu s time, ove sezone u ciklusu Lisinski nedjeljom u nedjelju, 5. svibnja, u
Maloj dvorani Lisinski, upriličena je večer u čast jednog od najuspješnijih estradnih
umjetnika — Ive Robića. Reinhard Summerer (najplodniji austrijski skladatelj i aranžer svih skladbi na HGM–ovu CD–u Butterfly Dance s glazbom Krešimira Hercega)
napisao je nove aranžmane najpopularnijih melodija koje se povezuju s Ivom Robićem. A HGM jazz orkestar Zagreb ima čast unaprijed snimiti te nove obrade, pa se
uz koncert iz ciklusa Sunday Nights održala i promocija četvrtog CD–a istaknutog
jazz ansambla: HGM plays Ivo Robić.
Loše strane potpune
slobode
VEDRAN METELKO
Pijanistica Sanja Vrsalović provela nas je kroz 12 fantazija
prema Zodijaku
Na rubu performansa
Osvrt na koncert 21. travnja u Maloj dvorani Lisinski u
organizaciji HGM–a
Mladi glazbenici
D
ana 21. travnja u
sklopu ciklusa Hrvatske glazbene mladeži
u Koncertnoj dvorani
Vatroslava
Lisinskog
dogodio se sasvim neobičan koncert. Radilo se o
koncertu filmske glazbe
koji su osmislili udaraljkaški ansambl Sudar te
skladatelj i pijanist Matej
Meštrović, uz gostovanje
kvinteta Simply Brass
i voditelja Dina Škare.
Matej Meštrović i Sudari — nova samoborska atrakcija
Članovi ansambla Sudar
i njihovi gosti priredili su mladoj publici pravi spektakl: na platnu se vrtio video–mix
inserata iz poznatih filmova, koji je praćen odgovarajućim filmskim temama. Dobar,
loš, zao, Sedmorica veličanstvenih, Bonanza, A je to, Tom i Jerry, Gustav, Super Mario
(iz video igrice), James Bond, Indiana Jones, Otpisani, Policajac s Beverly Hillsa i Grlom
u jagode samo su neki od naslova koji su u furioznom tempu i zahvaljujući odličnim
izvođačima naveli djecu da s oduševljenjem prate ne samo popularne filmske junake,
nego i umjetnike koji su doista doživljeni poput pravih Supermana i Batmana na instrumentima poput marimbe, vibrafona, čeleste, timpana, zvona, ksilofona, bongosa,
konga, gongova i slično.
Koncert je, zahvaljujući savršenoj uigranosti glazbenog tima, ponudio obilje dobre
glazbe, ali ne samo filmske, nego i ponešto drugačije, na rubu performansa (Eine
kleine Tisch Musik Manfreda Mankea). Također su izvedena djela Mateja Meštrovića nazvana prema tradicijskim gurmanskim delicijama ove regije, Sarma, sarma,
Paprenjak, Paprikash i Mussaky, koje je skladatelj napisao upravo za ansambl Sudar.
Doživljaj je bio neponovljiv: izvrsne izvedbe, do maksimuma iskorištena »sceničnost«
izvedenih djela te obilje duhovitih glazbenih i scenskih doskočica, garantirali su da će
ovaj koncert dugo ostati u pamćenju njegovih malih i velikih slušatelja.
edna od stvari kojima sam osvajao
naklonost svojih gimnazijskih kolega bila je sposobnost skretanja pažnje
našeg profesora matematike na glazbu. Premda nije bio imun ni na lijepu
književnost, nije nam trebalo dugo da
shvatimo kako gramofonske ploče ili
note ostavljene na klupi mnogo češće
postaju povod opširnim profesorovim
digresijama, štoviše, čitavim malim
predavanjima o glazbi. Razred je dobro glumio veliku zainteresiranost odbrojavajući minute preostale do spasonosnog zvona, a od mene se očekivalo
da pokojim potpitanjem produžim to
vrijeme u kojem je prestajala opasnost
od izvođenja pred ploču.
No, meni su ti ekskursi bili nešto najuzbudljivije i najzanimljivije izrečeno
o glazbi što sam do tada čuo. Profesor Ljubomir Jagodić u jednom je od
tih izmamljenih izlaganja otkrio da je
prije matematičarske i profesorske karijere bio profesionalni glazbenik, violinist u jednom orkestru, poznat po
Anglosaksonska hegemonija
li zacrtani program. Međutim, do ujednačenosti u
odnosu na programski koncept, onaj na koji su organizatori očigledno ciljali, nije došlo.
DINKO BAŽULIĆ
KONCERTI
Ivo Robić, Glas hrvatske (i jugoslavenske) estrade, danas bi imao 90 i, premda je prošlo samo trinaest godina od njegova prilično iznenadnog odlaska, kao da nas je napustio već desetljećima davno. U ovo doba prebrzog tempa, u utrci za egzistencijalnim
i materijalnim, postalo je važno samo danas, ovdje i sada, tako da nam i obzor prema
sutra — za kojim smo oduvijek barem deklarativno prisezali — izmiče pozornosti.
Za pogled na jučer ostaje sve manje vremena. Zato je to »malo« potrebno naprosto
ugrabiti i zaštititi aurom koja će isijavati toplinom i emocijama kako bi nam pravovremeno ogrijala srce da ne postane »srce od leda«, poput onoga što ga susrećemo u mitovima i SF bajkama o izgubljenoj ljudskosti. Ovo je jedan takav trenutak. Uhvaćen
u koncertu orkestra mladih ljudi (i prigodnoj kompaktnoj ploči), posvećen čovjeku
koji je pripadao vremenu proglašenim postajom na putu za bolju budućnost, simboličan
je i iskri optimizmom. Jedno je sigurno točno: Robićeva nevjerojatna lakoća pjevanja
i očevidna posvećenost kojima nam je svjetsku pjesmaricu popa i domaći šlagerizam
učinio bitnim sastavnicama svakodnevice (i to tijekom 50–ih, gotovo ekskluzivno!),
ostavili su u našem kolektivnom sjećanju neizbrisiv i do te mjere precizan trag da se
danas po njemu vraćamo unatrag s nemalim rajzefiberom. Činimo to s mišlju kako
je ovo predstavljalo jedno od onih putovanja koje nam daje za pravo vjerovati da još
uvijek ima nade za nas.
Piše: dr. sc. Irena Paulus
J
autor sadržajno najkvalitetnije skladbe na jednom
koncertu festivala suvremene glazbe bude, primjerice, Johann Sebastian Bach! Nasuprot takvim nelogičnostima koje su pratile ciklus Inside EU, a sve
pod imperativom 27 autora iz 27 zemalja Europske
unije, podnevni ciklus Outside EU trebao je »donijeti balans« — dakle glazbu svih ostalih iz ostatka
svijeta. Kako je jasno da u četiri koncerta ne mogu
biti zastupljeni skladatelji sviju neeuropskih država,
očekivala se neka zajednička karakteristika prema
kojoj bi se oni odabirali. Nasumično zastupljeni autori pokazali su da organizatori nisu bili istoga mišljenja. Bacimo li letimičan pogled na izvođena djela
ciklusa Outside EU vidimo da prednjači ime Johna
Cagea. Nedvojbeno, on jest nezaobilazna, no nikako ne i jedina neeuropska osobnost koja je obilježila
glazbu 20. stoljeća. Ako znamo da se prošle godine
obilježila 20. obljetnica njegove smrti, neki bi opravdano mogli reći da on i nije suvremen. No, uz neka
druga imena prisutna na Biennalu, poput Claudea
Debussya i Arnolda Schönberga, on djeluje itekako
suvremen! Na posljednjem koncertu ciklusa Outside
EU, učenici Glazbenog učilišta Elly Bašić u izvedbi Cageovih djela pristupili su ozbiljnošću zaodjevenom u zabavu, što je ispunilo jedan od ciljeva organizatora — pedagoški.
rano Đurović, umjetnički savjetnik 27. muzičkog biennala Zagreb, o podnevnom ciklusu
Outside EU ističe kako je ideja bila njime stvoriti
ravnotežu u odnosu na poslijepodnevni ciklus Inside EU. Taj je balans ostvaren tek djelomično i to u
izvođačkom pogledu. Interpreti obaju ciklusa bili su
najbolji mladi glazbenici koji su solidno predstavi-
Hrvatski sedmerored na vratima Europe
Piše: Branimir Pofuk
Piše: Ivana Jurenec
F
Biennalski koncertni ciklus Inside EU
Sedam poslijepodnevnih koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu tvorilo je jednu veću programsku partituru sačinjenu najjednostavnijom matematičkom
logikom iz koje proizlazi čitavo bogatstvo kulturne, umjetničke i političke simbolike
Ne možemo se oteti dojmu kako je konačan rezultat ovogodišnjeg biennalskog
programskog koncepta bila svojevrsna klackalica na kojoj je, s jedne strane bila
stroga zadanost ciklusa Inside EU, a s druge, potpuna sloboda Outside EU
Ima li nade za nas?
Nova skladateljsko–klavirsko–udaraljkaška kombinacija:
Matej Meštrović i grupa Sudar
6-13/4/2013
27. muzički biennale Zagreb/Outside EU
Podnevni komorni ciklus od četiri koncerta u dvorani MM Studentskog centra
MBZ
Održan koncert i predstavljen album pod nazivom
HGM plays Ivo Robić
27. Muzički biennale zagreb
6-13/4/2013
Sva četiri podnevna koncerata, održana od 8. do
11. travnja u Multimedijalnoj dvorani Studentskoga centra, bila su dobro posjećena. Umjetnički su
zadaci bili povjereni studentima i netom diplomiranim glazbenicima Muzičke akademije koji djeluju u HR Projektu (nastalom s ciljem promocije hrvatske glazbe na inicijativu profesorice Katarine Krpan) te srednjoškolcima okupljenima u Grupi za
Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić (mentorica Maja Petyo Bošnjak) i njihovu dirigentu Josipu Nalisu. Svi su na visokoj razini odgovorili interpretativnim zahtjevima. Šteta je što isto ne možemo
reći i za odabir programa.
Apsurdi programskog koncepta
Prva tri koncerta podnevnog ciklusa protekla su u
znaku oscilacija kvalitete skladbi i dinamičnosti tijeka samih događanja. S prvog koncerta u ciklusu
treba izdvojiti izvrsnu interpretaciju pijanista Bartolomeja Stankovića koji je majstorski odsvirao Metamorfoze Avda Smailovića. Iako se glazbeno obrazovao tek u odrasloj dobi, tim je djelom bosanski skladatelj pokazao više osobnosti i izvornosti ideja od
nekih praizvedbi s posljednjeg koncerta ciklusa Inside EU. Uz Cagea, na podnevnim koncertima bili
su prisutni drugi skladatelji iz SAD–a i Australije.
Uz anglosaksonsku hegemoniju čuli smo i glazbu
autora iz Švicarske i Rusije te zemalja naših susjeda — Srbije te Bosne i Hercegovine. Da se od potonje dvije države krenulo prema jugoistoku moglo bi
se govoriti o nekoj vrsti programske odrednice. No,
uz nasumce odabrane zemlje, koncerti su poprimili
karakter priredbe. Odmak od europskog i američkog kontinenta donijeli su odličan saksofonist Lovro Merčep koji se predstavio Tajanstvenim jutrom
III japanskog skladatelja Fuminorija Tanade te pijanist Marko Ivić i violinistica Marta Bratković u
efektnoj izvedbi djela Tarén za violinu i klavir venecuelanskog autora Gerarda Gerulewicza.
Programskom konceptu dvaju ciklusa, koji su (ako
već ne značajem onda imenom) obilježili ovogodišnje Biennale, nedostajalo je konciznosti. Ne možemo se oteti dojmu kako je konačan rezultat bila svojevrsna klackalica na kojoj je, s jedne strane bila stroga zadanost ciklusa Inside EU, a s druge, potpuna
sloboda Outside EU. Kao i obično, takva se ekstremnost nije pokazala dobrom.
Kao što je dobro poznato, iza ovogodišnjeg slogana
Inside/Outside EU Muzičkog biennala Zagreb krila su se dva ciklusa
čija je namjera bila
dati presjek stvaralaštva skladatelja
koji dolaze iz zemalja članica Europske unije, odnosno
izvan nje. Rezultat
takvog programskog koncepta u teoriji je zanimljiv, no
u praksi nailazimo
na niz kontradikcija. Jedna je od njih
odabir djela skladatelja iz država koje
nisu ničim povezane, što je rezulti- Saksofonist Marko Malivuk Jovanović izveo je uz pijanisticu Anu Lucić Sonatu Amerikanca
ralo apsurdom da Williama Albrighta
vom poljupcu, profesor Jagodić nekoliko je sljedećih minuta, nama pubertetskim dripcima, govorio o svojoj
mladenačkoj potrazi za apsolutnom
istinom i ljepotom koje je najprije pronašao u glazbi. A onda ga je sustigla
u svakom životu nužna spoznaja kako
je i najljepšu i najuzvišeniju umjetnost
moguće iskoristiti i zloupotrijebiti za
promidžbu obmane i zla. Većina ljudi
to nazove odrastanjem i sazrijevanjem
pa nastavi dalje, a Ljubomiru Jagodiću to je bio izdajnički kompromis koji
nije želio učiniti. Nakon potresnog razočaranja, pretpostavljam, glazba sa
svojom neotpornošću na kvarljivost
i pokvarenost ljudi, njemu je donosila više tuge nego radosti. Utjehu i bliskost s apsolutnim našao je u brojkama. Naravno, prepoznavao je on i do
tada matematičke zakonitosti i principe u glazbi, ali draža mu je bila gola i
uvijek objektivna istina.
Nikada nisam sa sigurnošću ustanovio je li moj dragi profesor, nažalost
sada već pokojni,
bio brat ili rođak u
nas već uglavnom
zaboravljenog skladatelja, svojedobno
Cageova suradnika
Martina Davora Jagodića. No, to je već
zaista neka sasvim
druga priča.
Uglavnom, zbog lijenosti, odebljalosti živaca kojima se
takve stvari osjećaju
ili jednostavno, nedostatka matematičkog sluha, ja nisam slijedio primjer
potrage svog profesora matematike.
Ostao sam osluškivati, pipkati, tražiti,
črčkati i tu i tamo
diviti se pojavama
u svijetu tonova, ali
s usađenim vječnim
strahopoštovanjem
prema svakome, pa
i najjednostavnijem
iskazu matematičkoga genija, što me
vraća povodu ove
Petrit Çeku solističkim je recitalom otvorio niz InsideEU
priče i mjestu na
kojemu sam se nedavno
tako
živo
prisjetio profesora
rastresenosti i nespretnosti, čega si ni
Jagodića.
kao profesor nije riješio. Ali, sada mi
se čini da je čitav razred doista naćulio
uši kada sam profesora Jagodića usred
sata pitao zašto je ostavio glazbu i gudalo zamijenio školskom kredom?
Odrastanje ili izdaja?
VEDRAN METELKO
90 godina Ive Robića
9
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
27. Muzički biennale zagreb
Nedjelja, 5. svibnja 2013., Mala dvorana Vatroslava Lisinskog:
Ciklus Lisinski nedjeljom
MBZ
KONCERTI
8
Dobri se čovjek najprije duboko zamislio, onda još dublje uzdahnuo i izrekao riječi koje su moji kolege vjerojatno brzo zaboravili, a ja ih pamtim
i danas kao jedan od temelja tada tek
izgrađivanog uvjerenja da su stvari
duha i pameti, umjetnosti i znanosti,
u ovom našem svemiru na nekoj mnogo višoj i važnijoj polici nego prizemne materijalije.
Glasom još drhtavijim i tišim nego
inače, sramežljivo kao da priča o pr-
Glazbom do hrvatskog broja
Bilo je to u Hrvatskom glazbenom zavodu jednog lijepog travanjskog nedjeljnog poslijepodneva na početku
bijenalskog koncertnog ciklusa Inside EU. Eto, mene je toliko lako impresionirati brojenjem da sam stvarno ostao oduševljen numeričkim i
političko–numerološkim aspektom
uređenosti toga niza od sedam glazbenih poslijepodneva. U skladu s naslovom, prvih je šest koncerata imalo
predstaviti skladatelje iz svih 27 država Europske Unije, a na posljednjem,
sedmom koncertu, festivalski je septet odsvirao po jednu sedmominutnu
skladbu sedmero hrvatskih skladatelja. I tako je na simboličan način po-
MBZ–ov septet Inside EU pod dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera
sljednjeg dana 27. MBZ–a, Hrvatska
u četverostrukom glazbenom sedmeroredu ušla u EU.
Nije tu kraj igre brojeva. Flautistica Ana Batinica, klarinetist Davorin
Brozić, trombonist Mario Šincek, pijanistica Srebrenka Poljak, Špela Mastnak na udaraljkama, violist Aleksandar Jakopanec i kontrabasist Dubravko Palanović, činili su bijenalski
septet sedmoga dana.
Šestoga je dana hrvatskih glazbenika bilo još i više, ali raspoređenih u
izvedbama skladbi za šest glazbala.
Svirali su Gudački sekstet Grka Xenakisa, Sekstet za tri violine i tri viole
Austrijanca Georga Friedricha Haasa
te sada već glasoviti Sekstet za klarinet
(Danijel Martinović), rog (Bánk Harkay), klavir (Danijel Detoni), violinu
(Ivan Novinc), violu (Lucija Brnadić)
i violončelo (Branimir Pustički) Poljaka Pendereckog. Petoga je dana peteročlani Zagrebački puhački ansambl
(Dani Bošnjak, Branko Mihanović,
Danijel Martinović, Bánk Harkay i
Žarko Perišić) svirao program na kojemu su se sa svojim djelima našli Cipranin Evis Sammoutis, Španjolac
Juan–Cruz Guevara, Talijan Rocco
Abate, Danac Per Nřrgĺrd te Šveđanin Ivo Nilsson.
Za četvrti dan, odabrana četvorka Zagrebačkog kvarteta (Sergej Evseev,
Davor Philips, Hrvoje Philips i Martin Jordan) izvela je skladbe Slovenca Uroša Rojka, Britanca Thomasa
Adésa, Charlesa Camillierija s Malte
te francuskog živućeg klasika Henrija
Dutilleuxa. Zagreb Trio (Danijel Detoni, Martin Draušnik i Pavle Zajcev)
svirali su trećega dana skladbe za klavirski trio skladatelja iz Litve, Irske,
Njemačke i Letonije, a duo, drugoga
dana, činili su sopranistica Monika
Cerovčec i pijanist Filip Fak sa skladbama autora iz Estonije, Češke, Belgije, Mađarske i Luksemburga. A na
kraju, odnosno na početku, sâm s gitarom, nešto elektronike i raznovrsnim
djelima nastalim u Rumunjskoj, Nizozemskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Portu-
galu i Finskoj, bio je Petrit Çeku.
A kada krenemo zbrajati sastave od
Çekua do septeta, 1+2+3+4+5+6+7,
dobit ćemo 28, redni broj s kojim će
u Europsku uniju 1. srpnja i službeno
ući Hrvatska.
Za selekciju programa odgovorni
skladatelji Krešimir Seletković i njegova desna ruka Frano Đurović, surađujući sa svojim prethodnikom Berislavom Šipušem, stvorili su tako od
jednog festivalskog ciklusa, koliko
glazbom raznovrsnog, toliko najjednostavnijom matematičkom logikom
ulančanog, jedinstvenu programsku
partituru.
Time smo o ciklusu Inside EU, uz
ispriku vlasnicima ovdje neispisanih
imena glazbenika i skladatelja, izrekli svu, ovaj put brojčano–poetičnu i
kulturno–politički simboličnu faktografiju. Na tom jednom velikom deblu, kao i u glazbi, u velikim se političkim zajednicama poput Europske
unije granaju, listaju i cvjetaju stotine milijuna pojedinačnih bića, života, estetika i doživljaja, što su nam lijepo svojim skladbama zadanog sastava i trajanja predočili šestorica hrvatskih skladatelja i jedna skladateljica na
onom posljednjem sedmom koncertu
ciklusa. Srećom, kad je glazba povjerena ljudima, a ne strojevima, nikada
se svi brojevi ne mogu baš do kraja dotjerati u red. Ta nemogućnost apsolutnog reda od jednog je glazbenika učinila profesora matematike koji je meni
ipak mnogo važnije stvari ispričao o
glazbi nego o matematici.
Uprav ta nesavršenost dijeli poželjan
red i sklad od nepoželjne diktature
jednog, ma što to jedno bilo: um, volja, vođa, vjera, narod, rasa, muzika.
Bach s početka za kraj
Nijedna od naručenih sedam skladbi
nije trajala baš točno sedam minuta. U
Septetu Vjekoslava Nježića postojani je
ritam svoju jedinstvenost brzo krenuo
tražiti u odstupanjima i iščašenostima.
U skladbi Zu kurze Pause Dalibora
Bukvića, glazbenici možda nisu imali
dovoljno živaca za dovoljnu dugu pauzu, pa trajanje djela nije dobacilo ni
do pet i pol minuta, što je obilno u
sebi svojstvenom lirskom tonu nadoknadio Berislav Šipuš čija se skladba,
još jednog enigmatskog naslova Ton
Hutti (Adhianan), vrlo komotno u vremenu opružila preko deset minuta,
što joj vjerojatno nitko nije zamjerio.
Skladbe Bitch Septet Srećka Bradića,
Ad confusionem versus Mladena Tarbuka i Bajka Zlatka Tanodija također
su se na različite načine nosile sa zadanim im vremenom, ali u kompaktnije
posloženim odjeljcima. Kako i priliči,
posljednja je riječ, odnosno nota, prepuštena dami. Sa stranim jezicima u
EU nećemo imati problema, što pokazuje i izvorni naslov skladbe Feathers
Fly Sanje Drakulić. Međutim, iza engleskog naslova krije se dobro domaće
perje koje je autorica isčihala u furioznom sedmerodobnom (14/8) ritmu u
kojemu se nameće, pa onda premeće
jedna markantna figura–tema.
Ipak, uz svu raznovrsnost i poželjno
kreativno odstupanje i razvijanje zadanih formi i normi, neću na kraju baš
olako otpisati težnju i čežnju za apsolutnim svoga profesora matematike
i učitelja glazbe. I ovaj festivalski ciklus, kao i čitav 27. muzički biennale Zagreb, još jednom su nas poučili
da su odavno prošla vremena prevlasti ove ili one estetike. Međutim, u
glazbi ipak, uvjeren sam, ne vlada ona
Ratzingerova diktatura relativizma
dokle god nad svim estetikama bdije
jedna, usudio bih se reći matematički
točna i odrediva etika. Poput one na
koju nas je, možda i nehotice, na kraju
svog fantastičnog bijenalskog recitala podsjetio Petrit Çeku, zasviravši na
bis gitarsku Dešpaljevu transkripciju
violončelističke Sarabande iz Suite u
D–duru. U ovom bijenalskom, kao ni
bilo kojem drugom glazbenom kontekstu, Bach sasvim sigurno nije uljez,
nego zajednički nazivnik svih odsviranih brojeva.
10
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
27. Muzički biennale zagreb
6-13/4/2013
Posvećenje proljeća kao Labuđe jezero!?
6-13/4/2013
MBZ
Glazbena scena MBZ–a: operE i baleti
Piše: Jagoda Martinčević
Otvorenje u kontekstu povijesti
Čast svečanog otvaranja Muzičkog biennala Zagreb pripala je Claudeu Debussyju i njegovim glasovirskim skladbama
Šest antičkih epigrafa i U bijelom i crnom u
izvedbi baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u koreografiji slovenskog umjetnika Edwarda Cluga. Zbog
čega baš taj ne osobito atraktivan Debussy kad se već u drugome dijelu programa pojavio još jedan veteran 20. stoljeća,
Igor Stravinski s Posvećenjem proljeća? To
vjerojatno zna samo koreograf, no valja
reći izostala je lijepa tradicija otvaranja
našeg uglednog festivala novim djelom
nekog (našeg) suvremenika. Bilo kako
bilo, Debussy u svom opusu ima i nekoliko iznimno vrijednih originalnih baleta, pa je Clugova pomalo sterilna koreografija poslužila tek kao etida za ono
što se očekivalo s nestrpljenjem. Dakako,
očekivalo se Posvećenje, to kultno djelo
modernoga plesa koje je upravo proslavilo 100. rođendan od pariške praizvedbe
1913., a kojega su se tijekom desetljeća
prihvaćali najveći koreografi i dirigenti,
od Mauricea Béjarta, Marte Graham,
Pine Bausch do Stokowskog, Bernsteina i mnogih drugih. Začudo, u Zagrebu
Sacre nikada nije postavljen iako su lučonoše novoga više puta posezale za Stravinskijevim djelima, primjerice, Margareta Froman i Milan Sachs postavili su
još 1932. godine Svadbu, a Milko Šparemblek Simfoniju psalama 1976. uz, dakako, opetovane izvedbe Pulcinelle, Petruške, Žar ptice i Apolona, vođe muza.
Godine 1971., MBZ je prvi put doveo
Posvećenje proljeća u izvedbi glasovitog
Entuzijazam studenata i njihovih profesora
Piše: dr. sc. Irena Paulus
Balet Nychtemeron Sande Majurec u izvedbi baletnog ansambla SNG Maribor na gostovanju u ZKM–u
ažu mi mladi kolege: Izvan takozvanih elitnih večernjih priredbi,
bijenalska su zbivanja bila mnogo zanimljivija. Vjerujem, no što ću kad me je
kao veteranku ovoga kritičarskog posla
dopala glazbena scena koju i inače najčešće pratim. I tako sam četiri večeri za
redom gledala i slušala scenske dosege
27. bijenalskog izdanja, izuzev završne
studentske produkcije Stravinskijeva
Slavuja koja je, sudeći opet po prosudbama mladih kolega, znatno popravila
prosjek ili barem moje viđenje opere i
plesa našega vremena.
Akademska izvedba opere Slavuj Igora Stravinskog na zatvaranju MBZ–a u Velikoj dvorani Lisinski
Kroz izvedbu Slavuja, za studente je najvažnije bilo stečeno iskustvo praktičnog dodira sa žanrom opere, kao i iskustvo
susreta sa sasvim specifičnim glazbeno–scenskim materijalom
Duhovite su bile Pjesme za razdoblje parenja, iznimna glazba Sande Majurec za Nychthemeron
ansambla Le Ballet du XX siècle u Béjartovoj koreografiji. I eto, 42 godine nakon toga, Zagreb je dočekao »svoj« Sacre
i otpratio ga, valja istaknuti, s ovacijama.
No, kome su one zapravo bile upućene?
Autoru glazbe, koreografu, sveukupnom
dojmu ili možda ipak atraktivnoj scenskoj dosjetki koja je uistinu označila ovu
izvedbu, ali je u suštini ipak ostala — dosjetka. Riječ je, naime, o vodi koja dobar dio predstave lije po plesačima kao
iz kabla (kamo li samo otječe?), a kad ne
lije, onda po njoj plešu, točnije, skližu se,
i to čine doista požrtvovno, na trenutke,
osobito u proklizavanju ženskoga dijela
ansambla, i estetski vrlo lijepo. Pa ipak,
pitam se, je li to svojevrsno »labuđe jezero« imanentno »poganskim obrednim
pričama iz stare Rusije« u kojima se žrtvuje djevica da bi u očekivanju proljeća
zemlja obdarila ljude plodnošću? Tako
barem glasi pojednostavljeno ispričan libreto, a koreograf nam u kazališnoj knjižici kaže da se odlučio vratiti početku, u
doba impresarija Djagiljeva, koreografa Nižinskog i, dakako, Stravinskog. Ne
znam kako je to tada izgledalo, ali znam
kako zvuči Stravinskijeva glazba, a ona
je u tom mokrom Posvećenju negdje po
putu izgubila moć i snagu onih elementarnih silnica koje su brutalnošću izazivale vrijeme u kojemu je djelo nastalo,
pa je shodno tome nazvano (Ma)Sacre.
No, svaka čast ansamblu predvođenom
prvakinjom Edinom Pličanić, dok su se
dva odlična klavirista Andrey Gugnin i
Vadym Kholodenko hrabro borili na dva
klavira. Ipak, snimka bi, da ne spominjem živu orkestralnu izvedbu, popravila
anemičnost ovog Posvećenja proljeća.
Novi baleti
Konačno i treći put Edward Clug kao bijenalski koreograf u djelu Pjesme za razdoblje parenja na glazbu Boruta Kržišnika, izvedenom 9. travnja u Zagrebačkom
kazalištu mladih. Taj put doista izvrsna
koreografija moguće priče koja govori
o seksualnosti na »tisuću i jedan način«
u, rekla bih, nekoj vrsti postbalanchinovske manire, u crno–bijelom ruhu i s glazbom čija energija inspirira pokret i obrnuto. Besprijekorno uvježban ansambl
Slovenskog baletnog gledališča iz Ma-
ribora, u ZKM–u je odgovorio zahtjevnoj koreografiji u potpunosti. U drugome dijelu te plesne večeri, isti je ansambl
imao posve drukčiju zadaću izvodeći djelo Nychthemeron skladateljice Sande Majurec i koreografa Staše Zurovca.
Riječ je prije o koreodrami negoli o plesu u kojoj Zurovac razvija svoj već, iz nekih ranijih djela,
razvidan smisao za režiju unutar
pokreta ili situacija koje oblikuju priču. A o priči je doista riječ
u kojoj sudjeluju dva suprotstavljena svijeta, onaj idealno ljubavni koji donosi žensko–muški par
plesača i drugi, recimo »društveni«, a oblikuje ga, kao goste u jednom grotesknom salonu visokoga društva, ansambl. Djelomičnu
inspiraciju Zurovac nalazi u filmu
Anđeo uništenja Luisa Bunuela,
što je i razlog mračnom ugođaju
maštovitih kostima i scenografije Bjanke Adžić Ursulov. Sve u
svemu, djelo koje drži pozornost
iako nije na razini nekih ranijih Zurovčevih koreografija i režija (Cirkus primitif, Proces). Iznimna je pak glazba Sande Majurec, istodobno bajkovita i reska,
puna atmosfere i zvukovnih boja,
a zasluga svakako ide i glazbenicima Cantus Ansambla pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera.
Ljubavne brige hrvatske
opere
krenuo, nakon operne farse Govori mi o
Augusti prokušanim putem, naime, odlučio se za istoga libretista, pjesnika i
prevoditelja Luku Paljetka. Iz njihove je
suradnje tako nastala operna fantazija u
dva čina (temeljena na ranijoj Paljetkovoj istoimenoj radio drami i kazališnoj
predstavi) koja govori o — prijevari. On
— tenor zaljubi se u Nju — sopranisticu
koja mu padne pred noge, ispriča svoju
(nevjerojatnu!) žalosnu povijest i, usput
se predstavlja i kao pjesnikinja te pjeva o
»posljednjem ljetnom cvijetu« da bi se na
kraju ispostavilo da Mu je Ona prepričala sadržaj priče koju je kod frizera pročitala u ženskom časopisu. Između toga
događa se svašta: Rus u tenku, Venecija
i gondole, kuhaju se lazanje, a jedan te
isti krevet stiže na scenu i s nje odlazi ne
znam koliko puta (zacijelo toliko koliko
treba, a treba stalno, pa je možda bolje
da ga ne donose i odnose!). Uglavnom —
sadržaj koji iz posvemašnje zbrke dovodi
do puke banalnosti, a ako je pouka koju
možemo izvući iz priznanja o ženskom
časopisu kako je život banalna laž, tada
funkcionira i to vrlo dobro. Mislim da je
Juranićeva glazba u ideji i provedbi bolja
od libreta. Orkestar zvuči vješto i raznobojno, dok su povremene upadice opernih citata lucidne i duhovite. Nevolje nastaju s vokalnim dionicama, osobito u
dijaloškim situacijama jer su neuvjerljive,
dočim su arije glavnih junaka spretnije
ske valjalo se probijati kroz poprilično
zapetljan libreto Josipa Vidmara i autora glazbe, prema tekstu Leonida Andrejeva, koji pokušava riješiti duševne probleme jednog vojvode iz davnina, njegovu sumnju da je nezakonit sin konjušara,
a bori se i s kojekakvim drugim demonima. Ukratko, kasni romantizam, pa
simbolizam i na kraju ekspresionizam,
koliko u libretu toliko i u glazbi koja
odaje ponajviše utjecaje Richarda Straussa, ali ne i Kogojeva učitelja Arnolda
Schönberga. Na trenutke moćna, ponekad dugočasna, Kogojeva glazba bila je
za svoje vrijeme nedvojbeno zanimljiva
— možda bi to bila i danas da opera nije
predugoga trajanja, unatoč redakciji partiture Uroša Lajovica. Ipak, ona je vrijedan dokaz slovenskoga opernoga opusa
koji bi možda postigao i bolji dojam da je
scenska izvedba pokušala korespondirati
barem s onim simbolističkim elementima libreta i partiture. Međutim, redatelj
Janez Burger (obnova Irene Svoljšak) odlučio se za neku vrstu aranžirane parade
u kojoj neumjereno kićeni kostimi Alana
Hranitelja šeću nasuprot minimalističkoj scenografiji dizajnerske grupe Numen (Ivana Radenović), izazivajući najčešće dojam kiča. Pod ravnanjem Marka Hribernika nastupili su brojni solisti
i zbor predvođeni tumačem glavne uloge Jožem Vidicom. Na žalost onih koji
pamte, ljubljanska izvedba u Cankarjevu
slav Krstanović, Siniša Miletić i Branko Smiljanić u režiji Renea Medvešeka.
Bilo je i vrijeme da mlađi naraštaji bijenalske publike dožive jedno od mogućih uprizorenja melodrame o usamljenom klaunu koju je Schönberg skladao
prema pjesmama Alberta Girauda u njemačkome prijevodu Otta von Hartlebena 1912. godine. Mogućnosti scenskog
doživljaja doista su goleme jer taj lirski tekst s bezbroj maštovitih konotacija, obavijen (tada) još uvijek svojevrsnim
kasnoromantičarskim glazbenim mišljenjem skladatelja, izvođačima ali i publici
pruža mogućnost bezbrojnih asocijacija. Pa čak ni one brojne strogo koncertne
izvedbe tek s vokalnim solistom i malim
instrumentarijem nisu nikada lišene sceničnosti, s obzirom na poludeklamatorsku solističku dionicu koja niti pjeva niti
govori prirodno, već se pretapaju u nizu
nadrealističkoga zvukovlja, podsjećajući
ponekad na dobri stari njemački kabare. Izvedba ekspresivne solistice Martine
Gojčete Silić i Cantus Ansambla bila je
dojmljiva, a intervencije redatelja sa skupinom samozatajnih glumaca uklopljenih među svirače, dovoljno eksplicitna.
Manje je sreće imao Medvešek s Boulezovim djelom iz 1955. koje hotimice korespondira sa Schönbergom, ali se i bitno udaljuje od njegove životnosti svojim
hladnim konstruktivističkim izrazom.
Takva je bila i režija u kojoj su se preme-
Opera Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića otkrila je jake snage SNG Novi Sad
Osamdeset četiri godine dijeli
dvije opere izvedene na ovome Bijenalu!
Godine 1929. praizvedena je, kažu muzikolozi, najvažnija slovenska opera Crne
maske Marija Kogoja koja je na festival
stigla iz mariborskog Slovenskog narodnog gledališča (gostovanje 10. travnja u
HNK–u), dok je Srpsko narodno pozorište iz Novoga Sada 8. travnja u HNK–
u izvelo operu Posljednji ljetni cvijet Zorana Juranića, praizvedenu u ožujku ove
godine. Oba su djela, dakako, privukla
pozornost zagrebačkog gledateljstva jer
nepoznate se opere baš i ne vide tako često, kao što se ni hrvatski skladatelji ne
prihvaćaju često opernoga medija. Naš
uvaženi Zoran Juranić ipak se odvažio i
vota dokazana već kao vrsna flautistica (diplomirala
je u klasi Renate Penezić),
a koja je u potrazi za novim izazovima na Muzičkoj akademiji upisala i studij solo pjevanja. U Slavuju
je nastupila kao studentica
prve godine diplomskog
studija (klasa Giorgia Suriana), a njezin neizmjerno
veliki talent za glasovno–
scenski nastup bio je više
nego očit. Jasno je da će iz
nje vrlo uskoro stasati vrsna
pjevačica vična nositi se i s
najtežim glasovnim dionicama, ali i njihovom glazbenom interpretacijom,
kao i sa scenskim pokretom, glumom. Pri izvedbi
Slavuja, pozornica je bila
Ilijanina.
Problemi s dikcijom
Odlični studenti Muzičke akademije u Zagrebu u maštovito razrađenim kostimima svojih kolega s Tekstilno–tehnološkog fakulteta
M
uzički biennale Zagreb zatvoren je 13. travnja 2013. izvedbom opere Slavuj Igora Stravinskog u
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Bio je to još jedan hvalevrijedan
projekt u nizu koji su u posljednjih nekoliko godina svojom suradnjom ponudile umjetničke akademije — dijelom zahvaljujući Bolonjskom procesu
koji potiče međufakultetsku suradnju,
a dijelom zahvaljujući profesorima koji
su bili voljni upregnuti sve svoje znanje
i iskustvo te, ne samo predati ga studentima, nego ih navesti da vlastitim
snagama ostvare i oblikuju glazbeno–
scenski projekt. Na ostvarenju izvedbe opere Slavuj zajednički su radili i
stvarali studenti i profesori Muzičke
akademije (dekan, red. prof. Mladen
Janjanin), Akademije dramske umjetnosti — ADU (dekan, red. prof.
Borna Baletić), Akademije likovne
umjetnosti (dekan, red. prof. Petruško
Bogdanić) te Tekstilno–tehnološkog
fakulteta (dekan, prof. dr. sc. Sandra
Bischof).
VEDRAN METELKO
MBZ
27. Muzički biennale zagreb
K
11
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
pisane pa je i dojam mnogo bolji. Tome
svakako pridonose odlični interpreti Jelena Končar i Miljenko Đuran, uz relativno korektne tumače drugih uloga.
Svoju je operu dosta konvencionalno režirao sam autor koji je i ravnao izvedbom, dok je scenografija Žorža Draušnika skromna ali funkcionalna (osim onog
nesretnog kreveta koji bi trebalo ostaviti
na miru).
Slovenski ekspresionizam
I dok smo se u Posljednjem ljetnom cvijetu nosili s mogućnostima banalne svakodnevice, prateći Kogojeve Crne ma-
domu 1990. godine s Josipom Lešajom
kao vojvodom u režiji Ljubiše Ristića,
bila je mnogo dojmljivija.
Schönbergov Pierrot nije
ostario
Konačno, scensku su izvedbu doživjela i dva kultna djela moderne glazbe: Pierrot lunaire Arnolda Schönberga i Čekić bez gospodara Pierra Bouleza
u Zagrebačkom kazalištu lutaka drugoga dana MBZ–a (7. travnja). Izveli su ih
Cantus Ansambl, dirigenti Berislav Šipuš i Ivan Josip Skender, glumci Daniela
Čolić–Prizmić, Edita Lipovšek, Tomi-
tale raznobojne plohe bez pravoga razloga, ako taj uopće treba (pre)cijenjenom
Boulezovu djelu. Cantus Ansambl ponovno se iskazao nezamjenjivim u našoj sredini, taj put u suradnji s ne uvijek
dovoljno čujnom pjevačicom Martinom
Matić–Borse.
Edukativna bijenalska zadaća s osvrtom
na prošlost glazbe 20. stoljeća (Debussy, Stravinski, Schönberg, Boulez, Kogoj) ovim je odabirom svakako ispunjena. No, je li to dovoljno za festival suvremene glazbe ako pod suvremenicima
podrazumijevamo one koji s nama žive u
ovom vremenu?
ci profesori, ali i studenti–izvođači u
filmu svjedočili da se radi o vrlo teškom glazbenom tekstu (barem za njihov uzrast koji već dodiruje profesionalizam, ali ga još nije sasvim dosegnuo), stvoren je dojam pažljivo stvarane produkcije u čijem su oblikovanju
uživali studenti i njihovi profesori.
Uspjeli redateljski podvig
Kratko i teško
Stravinskijev Slavuj nadahnut je naizgled vrlo jednostavnom pričom
Hansa Christiana Andersena, međutim, prepunom metaforike i simbolike
(prema dirigentu Tarbuku, to je priča o moći), pa je njezino scensko oživotvorenje — s obzirom na kratkoću
opere, ali i s obzirom na monumentalnost ansambla koji je potreban za
njezinu izvedbu — bilo vrlo bogato i
maštovito. No, osmisliti scenska zbivanja, a da budu dovoljno jednostavna interpretima koji zapravo nisu profesionalci te ujedno zanimljiva publici,
predstavljalo je pravi podvig za redateljicu Doru Roždjak Podolski. Ali ona
je bila i više nego dorasla zadatku.
Čini se da su »duše« izvedbe Slavuja Igora Stravinskog bili dirigent i redovni profesor na Muzičkoj akademiji Mladen Tarbuk te redateljica i docentica na Muzičkoj akademiji Dora
Ruždjak Podolski (što, dakako, ne
umanjuje trud ostalih profesora koji su
doista morali »potegnuti« da pripreme
izvedbu te složene skladbe). Budući
da se radi o kraćoj, premda za izvedbu prilično teškoj operi, vremenski se
na koncertu otvorio prostor za prikazivanje dokumentarnog filma snimanog u stilu Making off... koji su izradili
studenti Akademije dramske umjetnosti, a prikazan je poput uvertire kao
uvod u izvedbu. Filmom su osviještene pojedinosti oko postavljanja Slavuja: najprije, pedeseta obljetnica dolaska Igora Stravinskog u Zagreb, a zatim su se pratile probe čime je zorno
pokazano kako su se studenti pripremali za izvedbu. Premda su govorni-
Najprije, uvodni film nije prikazan
samo da »ispuni vrijeme« opere čije
trajanje ne ispunjava ni jedan sat, nego
je to bila i najava pojave naslovnog lika
iz Stravinskijeve opere i Andersenove priče — Slavuja, koji je svojim pjevom očarao kineskog cara. Slavuja je
utjelovila izvanredna sopranistica Ilijana Korać koja svojim pjevom u Koncertnoj dvorani Lisinski nije očarala
samo Cara, nego i brojnu publiku. A
očarala ju je ne samo impresivnom vokalnom izvedbom, nego posebno angažiranim nastupom i glumom, pa
i — rukama. Njezine isprepletene, u
krupnom planu snimane ruke predstavljale su pticu iz naslova, a publici
su ih kamerama na veliko platno postavljeno iza izvođača prenosili Dario
Belić i Dario Matić, studenti ADU.
Zbog povezivanja snimljenog materijala i »živog prijenosa« među njima se
gubila razlika, kao što se počela gubi-
ti i razlika između kazališne (zapravo,
u ovom slučaju, koncertne) pozornice
i filmskog platna. Ideja je bila jedinstvena i intrigantna.
Izvrsni solisti
S druge strane, »masa« zborskih pjevača bila je dovoljna da ispuni pozornicu, pa je kretanje na njoj moralo biti
pozorno osmišljeno — oko kocki od
bijelog stiropora (koji su već prije početka opere poslužile kao dio performansa: naime, pojedine pjevačice i
pjevači sjedili su na njima u prostoru između stolaca u gledalištu, pa ih
je publika, ulazeći u Koncertnu dvoranu, zaobilazila čudeći se, smiješeći
se ili praveći se da ih ne vidi). Zboraši su također bili »opremljeni« štapovima, koji su i Slavuju i Caru (odličan
Leon Košavić) poslužili da izmijene
međusobno poštovanje i divljenje. Bili
su tu i svjetleći lampioni koje su nosile markantne plesačice (cijeli je plesni
ansambl, zajedno s voditeljicom i koreografkinjom, profesoricom Jasnom
Čizmek–Tarbuk, povučen iz Umjetničke škole Franje Lučića), što je u
mraku djelovala izrazito efektno, da bi
se na kraju ispostavilo da su izrađeni
od vrlo jednostavnog materijala.
Izvedba Slavuja bila je prepuna takvih
i sličnih dosjetki koje su scenu učinile
živahnom i efektnom, punom malih
iznenađenja koja su dodatno uzvisivala posebnu glazbu Stravinskoga i Andresenovu neobičnu priču. Scenske su
»efekte« upotpunili također jednostavni, ali raznoliki kostimi izrađeni
na Tekstilno–tehnološkom fakultetu
u Zagrebu (mentorstvo doc. Danice
Dedijer), kao i manipulacije svjetlom
kojima su upravljali studenti Tomislav
Sokač i Petar Strmečki (mentor: doc.
Deni Šesnić).
Priču su, međutim, prenosili studenti
Muzičke akademije u Zagrebu. U središtu je bila već spomenuta sopranistica Ilijana Korać, u svojih 25 godina ži-
U ostalom ulogama nastupili su drugi dobri pjevači: tenor Bože Jurić Pešić u
ulozi Ribara koji je vrlo pouzdano uveo u operu te bariton Leon
Košavić u ulozi Cara. Ostali su solisti također bili važni pokretači radnje. Bili su to: mezzosopranistica Iva
Krušić (Kuharica), bariton Teo Visintin, bas–bariton Emil Martinović
(Monah), altistica Tena Lebaić Rašković (Smrt) te tenor Mario Filipović,
bas Toni Nežić i tenor Josip Čajko u
ulogama tri japanska izaslanika. Sitni problemi s dikcijom francuskog jezika kod nekih pjevača samo su upozorili da se ne radi o profesionalcima,
nego o polu–profesionalnom ansamblu, studentima koji će se tek u budućnosti susresti s »pravom« opernom (ili
nekom drugom) pozornicom.
Zbor Muzičke akademije u Zagrebu
pripremila je Jasenka Ostojić, a to je,
s obzirom na težinu glazbenog materijala i s obzirom na činjenicu da Zbor
Muzičke akademije nije sastavljen isključivo od studenata solo pjevanja,
bio prilično zahtijevan zadatak. No,
članovi Zbora predano su se nosili sa
glazbom Igora Stravinskog, kao i sa
zadacima kretanja po pozornici koje
im je dala redateljica Ruždjak Podolski. Na prostoru za publiku, odmah
ispred pozornice s kojega su poskidane stolice, nalazio se Orkestar Muzičke akademije čiji su članovi svirali sigurno i koncentrirano, vođeni preciznom rukom Mladena Tarbuka.
Kroz izvedbu Slavuja za studente je
najvažnije bilo je stečeno iskustvo
praktičnog dodira sa žanrom opere,
kao i iskustvo susreta sa sasvim specifičnim glazbeno–scenskim materijalom. Ako je i bilo trenutaka nesigurnosti i »nesavršenstva«, sve je nadomještao veliki entuzijazam studenata
i njihovih profesora koji su, sigurna
sam, već sada voljni osmisliti i sudjelovati u novom sličnom umjetničko–koprodukcijskom projektu.
12
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
6-13/4/2013
Nove i stare legende
Simfonijski koncerti na MBZ–u
27. Muzički biennale zagreb
MBZ
MBZ
27. Muzički biennale zagreb
Z
Mia Elezović i Luca Pfaff, protagonisti su praizvedbe Kempfova Koncerta
Simfonijski orkestar HRT–a
11. travnja
Koncert Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, održan u sklopu Majstorskog ciklusa uz izravni prijenos
na Trećem programu Hrvatskog radija, odao je počast jednom od vodećih poljskih i europskih skladatelja 20. stoljeća, slavnom Witoldu Lutosławskom, nekadašnjem dragom
gostu MBZ–a, rođenom prije 100
godina (1913.–1994.), kao i istaknutom hrvatskom skladatelju i pedagogu
Stanku Horvatu (1930.–2006.). Upravo on je osobnim zalaganjem i sudjelovanjem svojedobno znatno pridonio
prosperitetu i ugledu festivala, a u djelima se inspirirao takozvanom poljskom školom. Zato je taj koncert izazvao posebne emocije, naročito onih
koji su bili svjedoci tih davnih dana.
Suptilna Monika
MBZ
Iz opusa Lutoslawskog odabrana su
dva reprezentativna djela novoga zvuka i novih skladateljskih tehnika nastala šezdesetih godina prošloga stoljeća: Knjiga za orkestar (Livre pour orchestre) iz 1968. obilježava »planirano
građenje i razgrađivanje vrhunaca napetosti putem harmonijski i zvukovno izdiferenciranog orkestralnog jezika«, a Koncert za violončelo i orkestar iz
1970., posvećen Mstislavu Rostropoviču, prvi put je u svojoj bogatoj karijeri izvela pouzdana i suptilna solistica
Monika Leskovar. Njezine solističke
kadence upečatljivo su se isticale unutar četiri povezana stavka sastavljena
od uzbudljivih dijaloga i izvanrednog
nadmetanja solistice s orkestrom na
čelu s koncertnom majstoricom Mirjam Pustički–Kunjko. Izvedbom je
znalački i autoritativno ravnao maestro Aleksandar Kalajdžić, vrsni dirigent međunarodne karijere koji živi
u Berlinu, a tek povremeno nastupa u
rodnom Zagrebu.
Jama nakon 30 godina
Uz osmišljene i dojmljive izvedbe Lutosławskijevih skladbi, maestro Kalajdžić duboko je proniknuo i u interpretaciju antologijske kantate Jama
za bas, mješoviti zbor i orkestar Stanka Horvata. Ta impresivna skladba iz
1971., izvedena je na MBZ–u prije
četrdeset godina. Od njene posljednje
izvedbe u interpretaciji Zagrebačke
filharmonije prošlo je trideset godina.
Horvat je za Jamu dobio dva vrijedna
priznanja: Nagradu Vladimir Nazor i
Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski. Izborom stihova iz istoimene
potresne poeme Ivana Gorana Kovačića, koja opisuje strahote 2. svjetskog
rata, a bolno asocira i na ne tako davni
Domovinski rat, Horvat je Kovačićev
spjev sveo na bitne momente, dobivši na snažnoj dramaturgiji. Uz reducirani orkestar bez violina i viola, ali uz
klavir i Martenotove valove, te odličan
Zbor HRT–a, dominantnu solističku
dionicu temeljenu na svim komponentama ljudskoga glasa poput šapta,
govora, pjevanja, govorenog pjevanja i
vikanja, sugestivno je izveo moćni bas
Goran Jurić, diplomirani đak Vlatke
Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od prošle sezone član solističkog ansambla Bavarske državne ope-
Čak četiri nova djela hrvatskih skladatelja praizvela je Zagrebačka filharmonija 12. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (MBZ/Pla-
skom glazbom, što je bilo razvidno i
u najnovijoj njegovoj skladbi Nebula
(lat. oblak — u astronomiji međuzvjezdane maglice). Raznim bojama orkestra nastojao je dočarati upravo takvo ozračje. Uz muzikologiju, Tomislav Oliver studirao je i kompoziciju
u razredu Marka Ruždjaka i Johnata-
Naslov naručene skladbe upućuje na
inspiraciju Bachovim koralom Es ist
genug, što se i naslućuje u jednostavačnom prokomponiranom obliku, s
virtuozno pisanom solističkom dionicom, koja je svojevrsni hommage klaviru kao solističkom instrumentu par
excellence dionicom romantičarske epohe.
Bach i romantika, ali i suvremeni jezik, objedinjeni su u tom vrijednom i
pristupačnom djelu impresivnog luka,
zahvaljujući (i) nenadmašnoj interpretaciji skladateljeve omiljene pijanistice, sjajne Mije Elezović, koja se nakon
studija u Zagrebu, Beču, Frankfurtu i New Yorku pasionirano posvetila
izvedbama suvremene glazbe, naročito u domovinama svojih roditelja, Hrvatskoj i Japanu.
aputimo li se u potragu za zajedničkim nazivnikom onih djela hrvatskih (i ne samo
hrvatskih) skladatelja koji su predstavljeni na 27.
muzičkom biennalu Zagreb, a još su uvijek više
ili manje suvremeni (iako je pojam »suvremenosti« na ovogodišnjem Biennalu shvaćen vrlo
široko), doći ćemo do zaključka da je u većini
(ne i u svim) slučajevima riječ o skladbama koje
na različite načine vode dijalog s jednom ili više
glazbenih prošlosti. Koliko pritom istodobno
vode dijalog i sa sadašnjošću (»suvremenošću«),
ostaje otvorenim pitanjem.
mogućnosti i pronalaženjem) »novoga« ili barem
»vlastitoga«.
Kempfova sumacija
Ruždjaku u spomen
Naravno, pozivanje na prošlost i/ili polistilizam
temeljne su karakteristike (još uvijek) »suvremenog« pravca koji se, u nedostatku boljega pojma
(a vjerojatno i bez potrebe za njim), naziva postmodernizmom. No, i opet, valja se zapitati koliko
takav okvir ostavlja prostora za traženjem (a po
Pozivanje na prošlost — iako pretežito nešto bližu — obilježava i djela Ante Knešaureka. Njegova Utjeha, skladana u spomen na Marka Ruždjaka, na istom je koncertu stilski skladno supostavljena uza zborske skladbe Oliviera Messiaena
i Györgya Ligetija.
U tom smislu, ne odstupajući od srednjestrujaškog
posmodernizma, vrlo zanimljive (i prepoznatljivo
vlastite) odgovore sustavno daje Davorin Kempf.
Njegova zborska skladba Zoviješe zora dan, izvedena je na koncertu vokalnog ansambla Antiphonus tako (kao i toliko puta dosad u Kempfovom opusu) kao da želi sumirati najznačajnije
punktove glazbe od kasnoga srednjovjekovlja do
dvadesetoga stoljeća, s glazbom Johanna Sebastiana Bacha kao latentnom žarišnom osi.
Neprikosnoveni avangardist
Tomislav Oliver i Zagrebačka filharmonija
vi ciklus). Za pultom je bio maestro
Luca Pfaff, naturalizirani Francuz rođen u Luganu, dirigent koji je i ranije gostovao na Biennalu kao angažirani interpret suvremene glazbe, ali bez
znatnijeg uspjeha. To se pokazalo i na
ovom koncertu, naročito u vidu boljeg uspostavljanja zvučnog ravnovjesja između solista i orkestra. Bio je to
susret generacija, na čelu s doajenom
Milkom Kelemenom, pokretačem i
osnivačem MBZ–a, zatim s njegovim učenikom Davorinom Kempfom
te s najmlađim autorima — Tomislavom Oliverom i Danijelom Leginom.
Nakon izvedbi bilo je razvidno da taj
susret generacija nije bio najsretnije zamišljen, jer je uz jake osobnosti poput
Kelemena, pogotovo Kempfa, nedostajalo generacije iz podužeg razdoblja
od četrdesetak godina koja je itekako
mogla tu konkurirati i nešto više pokazati od dvojice mladih i nedovoljno
afirmiranih autora sa čijim je djelima
otvoren koncert.
U potrazi za izrazom
Danijel Legin, učenik Sande Majurec i Frane Paraća, bavi se ne samo
klasičnom kompozicijom, već i film-
na Harveya, kojima je i posvetio novu
skladbu Vacanas. U toj pjesmi u prozi
za mezzosopran i orkestar uglazbio je
tekstove pjesnika svetaca hinduističke
bhakti tradicije 10. i 11. stoljeća u engleskom prijevodu. Ta duhovna pjesma lirski je izraz ljubavi prema Bogu
i svojevrsno duhovno putovanje u kojem je lijepim i dobro školovanim glasom sudjelovala vrsna mezzosopranistica Ivana Srbljan.
Bach, romantika i
suvremenost
Drugi i upečatljiviji dio programa počeo je Concertom corale za klavir i orkestar Davorina Kempfa, skladatelja
impresivne biografije, koji je diplomirao klavir, dirigiranje i kompoziciju na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredima Stjepana Radića, Igora Gjadrova i Stjepana Šuleka, a u kompoziciji se usavršavao u Stuttgartu kod
Milka Kelemena. Magistrirao je na
Sveučilištu u Iowi (SAD) te doktorirao u Berlinu. Profesor je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; od 1. lipnja
2012. imenovan je prvim rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije u dvogodišnjem statusu.
27. muzički biennale Zagreb
Noći obavile prvu biennalsku noć
T
očno u ponoć prvoga dana održavanja 27. muzičkog biennala Zagreb, pod »zvijezdama« ispunjenim
svodom prostora Hrvatskog društva likovnih umjetnika izvedena je najnovija verzija glazbeno–pjesničko–grafičke mape Les Nuits Berislava Šipuša koju je nedavno objavio nakladnik Cantus d.o.o. Dupkom ispunjenom dvoranom odzvanjali su zvuci ciklusa sedam elektronički obrađenih preludija u izvedbi pijanistice
Katarine Krpan i Krešimira Seletkovića na elektronici. Glumac Rene Medvešek, recitirajući birane stihove
nekih od najvećih hrvatskih i stranih pjesnika 19. i 20. stoljeća, pridonio je intimnosti i suptilnosti izvedbe svojom snažnom i nadasve sugestivnom interpretacijom. Uz izniman glazbeni doživljaj, cjelokupni koncept Mape
upotpunjen je i izložbom radova osmorice članova umjetničke grupe Contra koji su, na inicijativu i u suradnji sa
Žoržom Draušnikom, dojmljivom postavom iznijeli vlastite likovne interpretacije djela, što je stvorilo dodatnu
dimenziju doživljaja za posjetitelje. Sve u svemu, inspirativan završetak prvog biennalskog dana, ali i odličan
uvod u nastavak festivala. (Nina Rašidović)
Na kraju koncerta predstavljen je
Koncert za trubu i simfonijski orkestar Tromberia Milka Kelemena. Iako
je djelo naručio MBZ, na izvedbu se
čekalo deset godina. Tromberia je u
obliku svojevrsne velike suvremene
passacaglie napisana za trubu in C,
piccolo trubu, krilnicu i veliki simfonijski orkestar, kojemu se pridružuju i
tibetanska zvona, australski didžeridu
i udaraljkaške boce. Iako je Kelemen
djelo pisao u suradnji s poznatim njemačkim virtuozom na trubi Reinholdom Friedrichom koji posjeduje bogatu zbirku različitih trublja, uključujući
i raritetnu drvenu trubu iz Norveške,
na praizvedbi u Zagrebu solist je bio
Vedran Kocelj, prvi trubač Simfonijskog orkestra HRT–a. On je virtuozno otkrio raskošnu paletu izvedbenih
mogućnosti nekoliko vrsta trublji, uključujući i svojevrsno pjevanje kroz instrument te efekt odjeka postignut u
vibracijama žica glasovira, a sve pojačano sudjelovanjem ostalih trubača
u orkestru i izvan scene, u predvorju dvorane. Agilni i neumorni Milko Kelemen i ovim je djelom dokazao
da je neprikosnoveni i dosljedni skladatelj avangarde koji je s velikim uzbuđenjem nazočio probama i izvedbi, ne krijući zadovoljstvo i sreću što
je ponovno na »svojemu« festivalu koji
je zajedno s njime bio »preteča EU u
Hrvatskoj«.
Ansambl Antiphonus okupio je mnoštvo poklonika na MBZ–ovoj »polnoćki« u Crkvi sv. Blaža
MBZ
MBZ,
koji u podnaslovu
ističe da je međunarodni festival suvremene glazbe,
ostvario je između ostaloga i tradicionalnu suradnju s dva najreprezentativnija velika zagrebačka orkestra,
Simfonijskim orkestrom HRT–a i
Zagrebačkom filharmonijom koji su
pripremili iako ne isključivo suvremene, ali svakako zanimljive i dobrim
dijelom kvalitetne programe u sklopu
svojih redovitih pretplatničkih ciklusa
u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
MBZ–ov ciklus za noćne ptice
U
z (pra)izvedbe djela Ane Horvat,
Davorina Kempfa, Ivane Kiš, Ante
Knešaureka i Marka Ruždjaka na
kasnovečernjim i noćnim koncertim 27.
muzičkog biennala Zagreb
Piše: Trpimir Matasović
Zagrebačka filharmonija 12.
travnja
Monika Leskovar i Aleksandar Kalajdžić
6-13/4/2013
Dijalozi s prošlošću
Pozivanje na prošlost i/ili »polistilizam« temeljne su karakteristike pravca kojeg se naziva
»postmodernizmom«. No, valja se zapitati koliko takav okvir ostavlja prostora za traženjem »novoga« ili
barem »vlastitoga«.
Piše: Višnja Požgaj
re u Münchenu. U nizu transformacija duševnog stanja, od
zastrašujućeg krvavog početka
krrrrrv do završnog optimističnog zaziva Pjevajte!, Horvatova
Jama prema njegovim vlastitim
riječima strasno protestira protiv
neljudskog, poživinčenog, okrutnog, a jednako strastveno govori
o ljepoti, o svjetlosti, o neuništivu
dobru u čovjeku i čovječanstvu.
13
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Najsuvremeniji — Ruždjak
Pomalo paradoksalno u kontekstu deficitarnosti »suvremenoga«
na ovogodišnjem Biennalu, gotovo su »najsuvremenije« zazvučala
djela danas nažalost već pokojnog
i već spomenutog Marka Ruždjaka. Razlog tome vjerojatno je u
njegovoj trajnoj potrazi za vlastitošću putem istraživanja potencijalno »novoga« zvuka, što je posve
očito u »ekstrovertnoj« antologijskoj zborskoj skladbi Ubu (koju je
također izveo Antiphonus), a ne- Kanadska klarinetistica Heather Roche kombinirala je više vrsta svojega
što diskretnije i u introvernom, in- glazbala
timnom djelu Vaš odani..., koje je
nadahnuto predstavila kanadska klarinetistica postojećim skladateljsko–tehničkim postupcima
(premda ih ne negira), nego se posve nesputano
Heather Roche.
upušta u vlastito glazbeno istraživanje, također
svojevrsnog »dijaloškog« tipa. Konkretno, njeSuživot različitog
Ista je glazbenica, u suradnji s elektroničarem zin je dosadašnji opus, pa i ova najnovija skladPierreom Alexandreom Tremblayem, izvela i ba, obilježen trajnim dijalogom i suživotom trijedno od najkvalitetnijih i »najsuvremenijih« no- ju različitih tipova zvukova — akustičkih, konvih hrvatskih djela na ovogodišnjem Biennalu kretnih i sintetskih. A upravo na tom području
— Priču o točki Ane Horvat. Poput Marka Ruž- leži jedna (ne i jedina) od mogućnosti potrage za
djaka, ni ona nije opterećena ni prošlošću ni već »novim« zvukom.
27. muzički biennale Zagreb: Suradnja s međunarodnim radijskim projektom MusMA u studiju bajsić HRT–a
biNg bang: Egzotični zapad
Piše: dr. sc. Irena Paulus
U
nedjelju 7. travnja, koncert u
sklopu Muzičkog biennala Zagreb i projekta MusMA održan je u
studiju Bajsić s početkom u 12.00 sati.
MusMA — Music Masters on Air —
inicijativa je iz 2012. godine koja je
skladateljima (mahom predstavnicima
mlađe generacije) zadala temu (Egzotični zapad), sastav (četiri udaraljkaša)
i uputila im narudžbe. U slučaju priloga hrvatskih sudionika (Hrvatskog
radija i MBZ–a), bio je to idealan povod za nastup udaraljkaškog ansambla
Muzičke akademije biNg bang, jedinstvenog upravo po mladim snagama
željnih sviranja, ali i po vrhunskim
izvedbama (svi su članovi studenti
Muzičke akademije koje neumoljivo
radinom rukom vodi umjetnički voditelj, profesor Igor Lešnik, ali i predana
profesorica Ivana Bilić).
Petoro odabranih
Katarina Krpan obavijena Šipuševim Noćima
Dijalog koji u svojoj Jadikovki za
Joea Buskera (izvedenoj na koncertu ansambla Zeitfluss) nudi Ivana
Kiš (također, kao i Knešaurek, nekadašnja studentica Marka Ruždjaka) nešto je drukčije naravi. Kiš
se, naime, ne upušta toliko u dijalog s različitim »povijesnim« glazbama, koliko sa »suvremenim«
glazbama različitih žanrova, pa
se tako, u dirljivoj posveti jednom
uličnom sviraču, susreću (i ne sukobljavaju) elementi i »akademske« i »popularne« glazbe.
Na programu su bila djela skladatelja
različitih nacionalnosti: Petra Strahovnik iz Slovenije, Ivan Brkljačić
iz Srbije, Francisco Novel Salamano
Calleja iz Španjolske, Ivan Josip Skender iz Hrvatske te Alexey Sysoev iz
Rusije. Program je, osim idejom povezivanja Istoka i Zapada (o čemu je
rječito govorila prva izvedena skladba Između Istoka i Zapada), bio povezan crno–bijelim slaganjem, odnosno svojevrsnom mozaičkom strukturom kojom su se pojedini skladatelji
približavali ili udaljavali od tradicije.
Udaljavanje se osjećalo najprije u načinu tretiranja protoka vremena koje
je u slučaju Strahovnik, Calleje (Cageov Fandango) i Sysoeva (Zaum) prilično kaotično, odnosno, čija je pravilnost skrivena složenim ritamskim
i metričkim strukturama. Kod istih
je autora bila jasna i potreba za istraživanjem tona kao zvuka i šuma, što
je u nekim skladbama (Između Istoka
i Zapada, Zaum) rezultiralo i konstruiranjem novih instrumenata (u slučaju
Sysoeve skladbe Zaum radilo se čak o
povezivanju, isprepletanju i prožimanju elektroničke i akustičke glazbe, što
je, prema riječima umjetničkog voditelja ansambla Lešnika, posebno otežalo koordinaciju pri izvedbi). S druge strane, skladatelji poput Brkljačića
i Skendera više su težili tradicionalnijem pristupu: jasnom protoku vreme-
na, korištenju udaraljki pri stvaranju
gotovo plesne atmosfere (Brkljačićev
Veliki ponor), ali također i s vidljivom
potrebom za određenim programom
kao »potporom« (Veliki ponor inspiriran Đerdapskom klisurom ili Skenderova Groznica bijele linije inspirirana
vožnjom po autoputu). Posljednja težnja resila je gotovo sva izvedena djela (izdvaja se jedino Sysoevljev Zaum
koji je radije slijedio potrebu da se
»sklada kako se hoće« nego nastojanje da se osloni na neku izvanglazbenu smjernicu).
Skladateljske različitosti
Različiti pristupi istom zadatku pokazali su skladateljske različitosti, ali
izvodilačku jedinstvenost. To se prije
svega odnosi na vrsnost izvođača koji
su se pri sviranju djela Između Istoka i Zapada Petre Strahovnik i Zaum
Alexeya Sysoeva morali — upravo zbog složenog i kaotičnog pristupa vremenu — osloniti na dirigentsku ruku Darijana Ivezića. Zahtjevnost svih skladbi izazvala je s izvođačke strane pomno proučavanje djela, tako da ni jedan trenutak nije bio
biNg bang u akciji u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija
prepušten slučaju. Radi se, ponovit ću,
o vrhunskim udaraljkašima, od kojih
su neki nagrađivani brojnim nagradama. Zbog toga se koncert nije slušao
kao »studentski uradak«, nego doista
kao koncert profesionalaca koji su već
sada znalci svoje profesije. Bez ikakvih tehničko–izvedbenih problema,
članovi sastava biNg bang suočavali su se s običnim i neobičnim zahtje-
vima, pronalazeći muzikalnost i glazbu u svakom načinu sviranja, u svakoj strukturi i ritamskoj »nakupini«,
programnom usmjerenju, poigravanju
odnosom ton–zvuk–šum, ali i odnosom tradicija–netradicija, ukratko, interpretirajući djela Strahovnik, Brkljačića, Calleje, Skendera i Sysoeva upravo onako kako bi svaki autor to najviše
poželio: majstorski.
Jazz koncerti na 27. muzičkom biennalu Zagreb
Improvizacije u noćnim
satima
Pijanistički duo Matija Dedić — Bojan Z i Damas Quartet
Don Ellis Tribute Orchestra
U
Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 3. travnja nastupio je Don Ellis Tribute Orchestra pod ravnanjem Markusa Geiseharta. Bio je to četvrti ovosezonski koncert ciklusa Jazz.hr 2012./2013.
koji zajednički organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Lisinski. Uz gosta solista, austrijskog trubača Thomasa Ganscha koji je briljirao u solima, Orkestar je izvodio skladbe iz
repertoara preminulog jazz glazbenika, vođe ovog big banda, Dona Ellisa. Osim Ganscheve skladbe
5er to Don Ellis, posvećene slavnom trubaču, bubnjaru, skladatelju, aranžeru i dirigentu, predstavili su
i djela drugih autora koji su pisali za njegov orkestar te Ellisove opuse i aranžmane, primjerice temu
iz filma Francuska veza ili skladbe Bulgarian Bulge, In a Turkish Bath i Indian Lady koje koketiraju s
istočnoeuropskom, orijentalnom i indijskom glazbenom tradicijom. (DH)
Trostruki koncert U društvu svirača ansambla narodnih pjesama i plesova Hrvatske LADO
U čast Marijanu Makaru
Isti program izveden je 24. travnja u Zagrebu, 25. travnja u Samoboru i 26. travnja ponovno u Zagrebu
Piše: dr. sc. Irena Miholić
Piše: Davor Hrvoj
Nastup Damas Quarteta, koji je ostvaren u
suradnji s Kulturom promjene SC–a, podsjetio je na ranije aktivnosti tog organizatora, posebice na N.O. Jazz Festival pod
vodstvom Mate Škugora koji se održavao u
raznim prostorima SC–a, pa i u &TD–u.
Pod time, između ostalog, mislim na karakter glazbe ovog sastava koji savršeno korespondira s dugogodišnjom umjetničkom
filozofijom Biennala. Naime, Damasovci (trubač Piotr Damasiewicz, saksofonist
i kreator računalnih elektronskih zvukova
Gerard Lebik, kontrabasist Zbigniew Kozera te bubnjar i udaraljkaš Gabriel Ferrandini) posvećeni su suvremenoj improviziranoj glazbi koja se oslanja na jazz, ali i na
europsku glazbenu tradiciju. Naime, iako
glazbom koju izvode kroz svoj projekt ImproGraphic, nadahnut istraživanjima glasovitog freeovca, multiinstrumentalista Anthonyja Braxtona koji je u sedamdesetim
godinama prošloga stoljeća nadahnuće za
svoju glazbu nalazio u kemijskim i matematičkim formulama te grafičkim prikazima, njihov je pristup bliži europskim improvizatorima od kojih su neki, poput Petera Brotzmanna ili Alexandera von Schlippenbacha, uz Globe Unity Orchestra, prije nekoliko godina nastupili u istoj dvorani.
Oblikujući kolektivne improvizacije tako
što su osluškivali jedan drugoga, odgovarali na izazove i prepuštali se nadahnuću trenutka, Damasovci su se predstavili dostojnima spomenutih predšasnika.
S
virači Ansambla narodnih pjesama i plesova
Hrvatske LADO ponovno su publici podarili nezaboravan doživljaj trima samostalnim
koncertima U društvu svirača, od kojih su dva
održali u Zagrebu i jedan dobrotvorni, u suradnji
s Hrvatskim Caritasom, u Samoboru.
Festival Jazz.hr/proljeće u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i
Koncertne dvorane Lisinski
Uspješne izvedbe autorskih djela
Raznolik četverodnevni program: Matija Dedić Trio, Nove nade jazza, Vesna
Pisarović, Hologram, Damjans i Ron Carter
Piše: Davor Hrvoj
Standardi Matije Dedića
Festival je otvorio pijanist Matija Dedić koji je
još jednom potvrdio sviračku, ali i skladateljsku
nadarenost u međunarodnom jazz društvu. Naime, nastupio je uz Martina Gjakonovskog, makedonskog kontrabasista i Genea Jacksona, američkog bubnjara koji su s oduševljenjem prihvatili
njegovu glazbu i pomogli da je predstavi u novom svjetlu. Neke od Dedićevih skladbi — uz
tek poneki jazz standard — dio su novog repertoara koji je s novim američkim suradnicima snimio za budući CD, posebice one iz ranijeg razdoblja stvaralaštva poput Family i Last Exit koje
maštovitošću i uvjerljivošću zaslužuju postati hrvatskim jazz standardima.
odraz su njihove strasti prema jazz–rocku koji
se svirao u zlatno doba stila tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i poznavanja razvoja toga žanra do današnjih dana. U izvedbama se oslanjaju na rockersku žestinu i jazzističke
improvizacije.
Jedan od rijetkih hrvatskih jazz–rock sastava,
Hologram, izvodio je djela sa svojeg istoimenog
albuma. Radi se uglavnom o autorskim skladbama članova sastava: gitarista Elvisa Penave, bas
gitarista Gorana Delača i bubnjara Marka Lazarića (na koncertu je uz njih svirao klavijaturist Maasej Kovačević). Među ostalima, izveli su
i skladbu Laika za koju su prošle godine dobili
Nagradu Porin. Ta, kao i ostale autorske skladbe,
topisa Makarova privatnog života. Upravo je tu
bila čujna njegova hrabrost u iskušavanju u mnogim glazbenim žanrovima i kombiniranju različitih glazbala. No, gotovo nikad se nije odrekao
tambura, ali je njihov zvuk umješno aranžirao uz
druge instrumente pokazujući time svestranost
našeg poznatog glazbala.
Nikud bez tambura
Glazbeni kameleoni
Glazbeno putovanje prvog dijela koncerata bilo je
posvećeno uspješnicama inspiriranim domaćom
tradicijskom glazbom koje je Makar skladao i/
ili aranžirao za orkestar ili pak melodije koje
su bile dijelom koreografija Ansambla LADO.
Pri tome se mora istaknuti Makarovo odlično
poznavanje kako pojedinih glazbala tako i cjelokupne Hrvatske glazbene tradicije te njegova umješnost da izdvoji prepoznatljive glazbene
momente i uklopi ih u ponekad složene zamisli
različitih koreografa. Treba istaknuti i uspješnice
u kojima se ističe vokalna raznolikost tradicijskog
pjevanja, kako u obradama tako i u novo skladanim pjesmama na tekstove poznatih pjesnika koji su njegovali izričaj lokalnih govora, a na
ovom su ih koncertu interpretirale solistice Ansambla Janja Ivančan i Verica Radić. U drugom
dijelu koncerta glazbeno je putovanje nastavljeno
izvan granica Lijepe naše, mjestima vezanim uz
djelovanje LADA pri čemu su glazbenici izveli
skladbe pisane za turneje po različitim zemljama, odnosno skladbe koje su nastale kao vrst pu-
Ipak, sve te zamisli skladatelja/aranžera ne bi bile
moguće bez dobrih izvođača, a u slučaju Orkestra Ansambla LADO može se govoriti o 14 virtuoznih glazbenika! Svaki ponaosob pokazao je
umijeće orkestralnog glazbenika, ali i solista na
pojedinim glazbalima, dokazavši gotovo kameleonsku sposobnost ansambla, mogućnost transformiranja u sastav za svaku regiju, pa i za različite dijelove svijeta. Od pomalo neugođenog
zvuka međimurskih bandista, oporog zvuka banijskih svirala i bubnja, posebnosti melodija izvedenih na gajdama i mihu, naravno sve uz nezaobilazan zvuk tambura, violina i cimbala, dašak prošlosti dečki su donijeli svirajući skladbu
na tamburama takozvanoga Farkaševa štima, te
nas uz zvuke čela, harmonike i tambura prenijeli u zadimljeno ozračje argentinskog tanga, da bi
nas na trenutak poveli do Italije, Francuske, Grčke, Rusije. Sve to svestrani glazbenici nisu učinili samo virtuoznom svirkom, ponekad uz dirigiranje Marijana Makara, već i vrlo uvjerljivim
pjevanjem čime su pokazali da su svestrani za-
Hrvatski glazbeni zavod, 23. travnja, koncert Proljeće nove sezone Kvarteta Rucner
Tri praizvedbe za dvostruku obljetnicu
15 godina Kvarteta Rucner i 35 godina umjetničkog rada bračnog para Rucner. Nova djela za
Kvartet Rucner pisali su Josip Magdić, Miroslav Miletić i Marijan Makar.
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
Glazba iz crtića
Istarski etno jazz
Posebnim je zvukom i suvremenim pristupom
istarskoj glazbenoj tradiciji ugodno iznenadio sastav Damjans kastavskog kontrabasista Damjana Grpca. Uz etnomuzikologa Daria Marušića
na cindru, sopeli i dvojnicama te dvojicu jazzista
(Andreas Marinell, saksofon i Tonči Grabušić,
bubnjevi) izvodio je uglavnom vlastite skladbe
ili obrade istarskih tradicijskih pjesama uvrštene
Bračni par Rucner i Miroslav Miletić na galeriji HGZ–a
Na manifestaciji Nove nade jazza Marjan Marjanović (tradicionalno se održavaju u okviru Jazz.
hr/proljeće), s dvije izvedbe predstavili su se neafirmirani glazbenici: polaznici Učilišta za popularnu glazbu i jazz — vokalni ansambl Queentet,
pjevačica Jasmina Makota, Bebop Sax Quartet s
pjevačicom Katarinom Zovak i sastav Aenima.
Nakon školovanja na Jazz akademiji u Londonu i
stjecanja iskustva na berlinskoj jazz sceni, pjevačica Vesna Pisarović udružila se njemačkim sviračima suvremenog jazza. Uz njih je predstavila
glazbu s CD–a With Suspicious Mind na kojemu
je na svoj način interpretirala poznate pjesme iz
repertoara Elvisa Preesleya. Za razliku od izvedbi na CD–u, na pozornici Lisinskog upustila se u
improvizacije i spontanu komunikaciju sa suradnicima, nagovijestivši da će njezino stvaralaštvo
još dublje uroniti u jazz vode.
Program koncerata je sastavljen kao svojevrsna
retrospektiva zajedničkog rada LADA i Marijana Makara, svestranog glazbenika čiji je gotovo
cjelokupan glazbeni vijek (60 godina!) vezan za
djelovanje Ansambla, prvo kao svirača, kasnije
kao skladatelja, aranžera i dirigenta, a ta se suradnja nastavlja i dalje.
FOTO BUBAMARA
U
organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog,
u Maloj dvorani održan je 23. po redu festival
Jazz.hr/proljeće (21. do 24. travnja). Uz uglednike
svjetskoga jazza nastupili su i hrvatski umjetnici
koji su predstavili recentna diskografska izdanja,
a većina ih je u svoj program uvrstila autorska
djela.
Improvizacije Vesne Pisarović
Matija Dedić i Bojan Zalfikarpašić u Hrvatskom glazbenom zavodu
LADO
DAVOR HRVOJ
ImproGraphic
Marijan Makar uz LADO na koncertu 25. travnja u
Samoboru
KONCERTI
Koncert Matije Dedića i Bojana Zulfikarpašića nadmašio je očekivanja poznavatelja jazza i stvaralaštva dvojice pijanista, ne
iz razloga što bi netko sumnjao u njihove
kreativne sposobnosti nego zato što su imali vremena tek za dvije probe. Naime, takav vid suradnje može biti opasan ako se
glazbenici ne uspiju osjetiti, prepoznati način glazbenog razmišljanja onoga drugog u
tolikoj mjeri da mogu unaprijed predvidjeti što će odsvirati, ne samo da mogu izbjeći preklapanje nego da se skladno nadopunjuju. U njihovu slučaju, to je bilo posebno
važno jer vlastite izvedbe temelje na improvizacijama. Zadatak nije bio lak ni zato što
Dedić i Zulfikarpašić nemaju puno iskustva s pijanističkim duima. No, uspjeli su u
svim tim segmentima, a otišli su i korak dalje. Ostvarili su sjajnu komunikaciju i prožimanje, improvizirajući na vlastite skladbe
među kojima na Dedićeve Sentiana i Freerony, što je bila još jedna potvrda vrijednosti njegova autorskog rada koji sve češće doživljava priznanja i izvan granica Hrvatske.
Tom prigodom pokazalo se da njegova djela mogu egzistirati i u drukčijem glazbenom okružju od onoga za koji su izvorno
napisana. Svakoj su izvedbi podarili novi
smisao i ljepotu. U svježem nam je sjeća-
Don Ellis Tribute Orchestra i Thomas Gansch u Lisinskom
P
DAVOR HRVOJ
Komunikacija i prožimanje
nju nastup dvojice proslavljenih jazz pijanista, Brada Mehldaua (jedan od Dedićevih
uzora) i Kevina Hayesa koji su 16. veljače
nastupili u Maloj dvorani Lisinski na koncertu iz ciklusa Jazz.hr 2012./2013. Iako su
zajednički snimili album i poduzimaju turneje, dakle iza njih su sati i sati zajedničkog
muziciranja, nastup Dedića i Zulfikarpašića nije bio ništa manje kreativan, a u nekim
dijelovima bio je uzbudljiviji. Doimali su se
posve opušteno, kao da je to što rade igrarija
u kojoj se beskrajno zabavljaju, kao da je to
nešto što rade svakodnevno. Zašto ne? Tim
programom mogli bi zajedno nastupati na
svjetskim jazz pozornicama!
FESTIVALI
J
azz na Biennalu tradicionalno se sluša
u noćnim satima, što zasigurno utječe
na slabiju posjećenost koncerata, ali i na poseban ugođaj, osjećaj prisnosti, pripadnosti
društvu odabranih. Naime, oni koji dođu
na koncert s početkom u 23 sata — nekada
su slavni pijanisti svoje nastupe na Biennalu
počinjali u ponoć — imaju doista jak motiv
i želju da budu dijelom iznimnog glazbenog
doživljaja. Bilo je tako i na ovogodišnjim
biennalskim jazz koncertima pijanističkog
dua Matija Dedić i Bojan Zufikarpašić 10.
travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu te
poljsko–portugalskog Damas Quarteta 11.
travnja u Teatru &TD zagrebačkoga Studentskog centra. Na oba nastupa glazbenici
su bili okruženi publikom koja ih je gotovo
mogla dodirnuti, što je poticajno utjecalo
na umjetnike, ali i prisutne koji su mogli
glazbenicima dobaciti, čak prišapnuti gestu
odobravanja, koji su se osjećali kao da su sastavni dio izvedbe, da aktivno sudjeluju u
njoj, što je ionako svojstveno jazzu.
DAVOR HRVOJ
MBZ
6-13/4/2013
Ciklus Jazz.hr 2012./2013. HDS–a i Koncertne Dvorane V. Lisinskog, 3. travnja 2013.
Sastav Damjans na festivalu Jazz.hr/proljeće
na album Giipuja. Za razliku od CD–a na kojemu je tradicijska glazba predstavljena u izvornom
obliku, a oko nje se gradi jazz priča, na ovom se
koncertu ta dva idioma prožimaju, podarujući
skladbama novi smisao. Uočljivo je to i u novim
autorskim pokušajima, primjerice u izvedbi Marušićeve skladbe Griz Gros u kojoj se i autor upušta u improvizaciju.
Na završnom koncertu, elegantnim i profinjenim izvedbama oduševio je Trio Rona Cartera,
slavnog američkog kontrabasista i skladatelja kojemu je tom prigodom Antun Tomislav Šaban,
umjetnički direktor festivala uručio Porin Special Merit Award Instituta hrvatske glazbe za posebna postignuća na području jazza. Uz gitarista Russella Malonea i pijanista Donalda Vegu,
Carter je demonstrirao glazbenu estetiku blisku
klasičnoj glazbi, ali i jazzistima svojstvenu komunikaciju i spontanost.
roljetni koncert Gudačkog kvarteta Rucner, upriličen 23. travnja u
dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda,
bio je od osobita značaja za njegove
utemeljitelje, violončelisticu Snježanu
i violista Dragana Rucnera, budući da
se upravo toga dana navršilo 15 godina
rada ansambla čiju trenutačnu postavu
još čine violinistice Dunja Bontek i
Ana Paula Knapić–Franković. Okosnica Kvarteta, bračni par Rucner, ove
godine slavi i 35 godina umjetničkoga
djelovanja tijekom kojega je sustavno
promicao hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, potičući skladatelje na pisanje
novih djela, a potom ih praizvodeći na
svojim koncertima.
Kvintet za Verdija
Koncert Proljeće otvorio je 11. sezonu prepoznatljiva ciklusa Četiri godišnja doba. Stapajući standardni koncertni repertoar s praizvedbama suvremenih hrvatskih autora, članovi Kvarteta
vješto koketiraju i s drugim žanrovima,
poput jazza, narodne, filmske i popularne glazbe, a na koncertima redovito ugošćuju zanimljive soliste i ansamble. Gost prvoga ovogodišnjeg slavlje-
ničkog koncerta u ispunjenom Hrvatskom glazbenom zavodu bio je klarinetist Bruno Philipp koji se članovima
Kvarteta pridružio u izvedbama većine skladbi s programa. Uz Schuberta,
Webera i obrade tradicionalnih klezmer tema, te su se večeri našle čak tri
praizvedbe djela hrvatskih skladatelja. Niz je otvorila skladba Vedri Verdi,
Scherzetto za klarinet i gudački kvartet, op. 248 Josipa Magdića, skladatelja
čija su ostvarenja čestim dijelom repertoara Kvarteta Rucner. Pokretnu i optimističnu skladbu napisao je u ožujku
2013., posvetivši je upravo klarinetistu
Bruni Philippu i Gudačkom kvartetu Rucner na poticaj Snježane Rucner.
Riječ je o djelu nastalom u povodu 200.
obljetnice rođenja Giuseppea Verdija za
koje je skladatelj nadahnuće pronašao u
motivima i arijama iz njegovih opera,
napose Traviate. Oni su mu poslužili
kao temelj za izgradnju vedrog, prpošnog djela kojemu ne nedostaje uvjerljivosti i snage, a istodobno pred klarinetista postavlja visoke zahtjeve u iskazivanju spretnosti i izražajnosti, uz upečatljivu pratnju gudača.
Središnju praizvedbu večeri, živopisni
Duo za violu i violončelo, skladatelj, violist i glazbeni pedagog Miroslav Miletić posvetio je bračnom paru Rucner,
ističući njihovu svirku kao »izvor plemenitog, toplog zvuka koji nenametljivom prisutnošću daje boju čitavom
ansamblu«. Prvotno osmislivši skladbu kao minijaturu namijenjenu dvama
podjednako važnim izvođačima, Monolog je Miletić napisao za dječji film
Piko, nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji (1960). Melankoličnu i sjetnu minijaturu, naknadno je nadopunio poletnom Napitnicom koja se vrlo prikladno
uklopila u slavljeničku glazbenu priču
Snježane i Dragana Rucnera, u čijoj je
skladnoj i energičnoj suradnji pronašla
vrsne interprete.
Još jedan obljetničar
Klarinetist Bruno Philipp inicirao je
nastanak skladbe SlavETNOnija za
klarinet i gudački kvartet Marijana
Makara, skladatelja, obrađivača, gitarista, kontrabasista i dirigenta koji ove
godine slavi 80. rođendan, a koji u svojim djelima nadahnuće crpi uglavnom
iz hrvatske narodne glazbe. Skladbu
utemeljenu na izvornim slavonskim temama napisao je krajem devedesetih
godina prošlog stoljeća za Zagrebačke
soliste, no kako naposljetku nije izvedena, odlučio ju je preraditi za klarinet
i gudače. Efektno ostvarenje imalo je
u klarinetistu Bruni Philippu vještoga
tumača koji, ne prežući pred izazovima, podjednako dobro iznosi glazbene
sadržaje različitih žanrova. Philippov
umjetnički senzibilitet u tom je djelu
osobito došao do izražaja, što ne čudi,
s obzirom na njegovu višegodišnju suradnju s Ansamblom LADO (s kojim je
Makar uspješno surađivao 60 godina),
a ovacijama publike doprinijela je njegova uigrana suradnja s iznimno dobro
raspoloženim članovima Gudačkog
kvarteta Rucner.
bavljači, ozbiljni orkestralni glazbenici, svestrani
umjetnici koje valja i ponaosob predstaviti: Alan
Kanski, voditelj orkestra, Igor Barić, Saša Dostičić, Branimir Grđan, Mario Hajsok, Goran
Hlebec, Mladen Kosovec, Željko Kravarščan,
Josip Križanić, Željko Lukačin, Dalibor Paurić, Branimir Ranogajec, Mladen Trčak, Stjepan Večković uz goste na ovom projektu Adama
Chelfija i Olivera Đorđevića (violončelo) i Brunu
Philippa (klarinet).
Istinski užitak
Nakon velikog koncerta čitavog Ansambla u studenome prošle godine, time je još jednom odana
počast radu Marijana Makara. Ali na kraju treba istaknuti činjenicu da se ulaz na zagrebačke
koncerte nije naplaćivao, a da je prihod od prodanih ulaznica u Samoboru namijenjen u dobrotvorne svrhe. LADO time još jednom pokazuje
i dokazuje svoju senzibilnost za složenu situaciju
u zemlji, u kojoj često na koncerte mogu ići samo
oni kojima to imovinsko stanje dopušta, dok su
istinski zaljubljenici ponekad prikraćeni za takve
užitke. Ovakvom gestom besplatnih koncerata,
Orkestar LADA istaknuo je pomalo zaboravljenu činjenicu muziciranja za ljude i zbog ljudi,
veselja i zabave kojima cilj nije samo zarada već
istinski glazbeni užitak.
15. Festival Sv. Marka, Crkva sv. Marka 3. svibnja
Večer franjevačkih
skladatelja
Piše: Ana Vidić
OGNJEN KARABEGOVIĆ
KONCERTI
27. Muzički biennale zagreb
15
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
KONCERTI
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
FESTIVALI
14
Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod vodstvom Vladimira Kranjčevića
N
a inicijativu maestra Vladimira Kranjčevića i fra Sebastijana
Golenića, gvardijana Franjevačkog samostana u Slavonskom
Brodu, 3. je listopada prošle godine u brodskoj Crkvi Presvetog
Trojstva u povodu blagdana svetoga Franje Asiškog, prvi put predstavljen projekt posvećen stvaralaštvu franjevačkih skladatelja u Hrvatskoj. U Zagrebu se isti program mogao čuti 3. svibnja ove godine
u okviru 15. festivala Sv. Marka, u gornjogradskoj crkvi Sv. Marka. Vokalni solisti Ivana Garaj Korpar, Monika Cerovčec, Martina Borse, Marko Pletikosa i Mladen Klepo, orguljaš Pavao Mašić
te Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Vladimira
Kranjčevića, tako su već u dva navrata javnosti predstavili djela malo
poznatih skladatelja franjevaca od 19. stoljeća do danas: Fortunata
Pintarića (1798.–1867.), Kamila Kolba (1887.–1965.), Miroslava Grđana (1915.–1945.) i već spomenutog Sebastijana Golenića.
Riječ je o skladbama pisanima za različite sastave, no prije svega za
solo glasove, zbor i orgulje, ali i za orkestar, u skladu s mogućnostima kojima je u svoje vrijeme baratao svaki od autora. Uglazbljujući
sakralne tekstove stvorili su opus jednostavne i neposredne komunikacije s vjernicima, vrijedan spomen njihova pastoralnog djelovanja
iz kojega su izabrana djela: Ja vjerujem, ja se ufam Fortunata Pintarića, orguljaša i skladatelja, koji je službovao u Zagrebu, Varaždinu, Virovitici i Koprivnici kao gvardijan samostana; Hvalite gospoda,
Neporočna si i Križni put Kamila Kolba koji je veći dio života proveo
u Virovitici te napisao preko tisuću djela; Coram Sanctissimo i Magnificabitur Miroslava Grđana, vrsnog orguljaša glazbeno obrazovanog
u Metzu i u Zagrebu kod Mila Cipre, Franje Dugana i drugih te
Psalam 63 i Slava Sebastijana Golenića, najmlađeg i još uvijek djelatnog skladatelja–franjevca.
Osobitu pažnju, ujedno i vrhunac koncerta, privukla je glazbeno–
scenska izvedba instrumentalnog, orkestralnog Križnog puta Kamila Kolba u koreografiji Ljiljane Gvozdenović i plesno–glumačkoj
kreaciji na način sugestivnih živih slika solista zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija.
38. međunarodni susret harmonikaša u Puli, 24. — 27. travnja
Nagrada Hrvatskog društva skladatelja
Poljaku Bartoszu Kolsutu
Novi veliki književni opus Dubravka Detonija
Koncertno predstavljanje treće knjige Atlasa života
Čudnovata knjiga na tisuću stranica u izdanju zaprešićke Fakture predstavljena je 21. ožujka u Lisinskom, uz koncert Majstorskog ciklusa HRT–a
Piše: Branimir Pofuk
Zahvaljujući povijesnom putu harmonike, harmonikaši su kudikamo skloniji suvremenom glazbenom izričaju
nego što su to drugi glazbenici. Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo je tu karakteristiku i redovito dodjeljuje
Nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja te na taj način potiče izvođače i skladatelje.
Piše: Sanja Drakulić
M
eđunarodni susret harmonikaša, 38. po redu, održan
je u Puli od 24. do 27. travnja. Riječ je o manifestaciji koja okuplja
europske i azijske harmonikaše
na natjecanju u 16 solističkih, komornih i orkestralnih kategorija
svrstanih prema uzrastu. Susret je
prvi put održan 1964. godine, od
1983. odvijao se biennalno, a od
2008. svake godine. Dok je prošlogodišnji Susret okupio više od
400 natjecatelja, pedagoga, koncertanata i skladatelja iz 14 zemalja, ovogodišnji je privukao još više
— oko 600 gostiju iz 17 zemalja, a
po prvi su se puta u Puli natjecali
harmonikaši iz Moldavije, Litve,
Španjolske i Švedske. U radu žirija
sudjelovalo je 15 međunarodnih
stručnjaka: solista, dirigenata i
skladatelja. Tko je precizniji, tko
je ostavio jači umjetnički dojam,
tko ima teži program, tko je tehnički nadmoćniji, a tko je zadivio
interpretacijom skladbe hrvatskog
skladatelja?
H
rvatski skladatelj Ivan Božičević
pobjednik je četrnaestog međunarodnog skladateljskog natjecanja AGO/
ECS Publishing koje bijenalno organiziraju Američka udruga orguljaša (AGO) i
izdavačka kuća EC Schirmer. Riječ je o
priredbi koja ima za cilj potaknuti stvaralaštvo za sastav mješovitog zbora uz
orgulje, s uvjetom da orgulje imaju značajnu i ravnopravnu ulogu u slogu. Za
ovogodišnje je natjecanje trebalo uglazbiti
tekst misnog stavka Kyrie, a Božičevićev
Kyrie eleison proglašen je najboljim djelom
u konkurenciji 35 skladatelja iz 9 zemalja.
Praizvedba je predviđena 27. lipnja 2014.
godine, a održat će se u Bostonu u okviru
nacionalne konvencije Američke udruge
orguljaša. Izvođač će biti ugledni zbor St.
Paul’s Choir, dok će nakladnik EC Schirmer objaviti Božičevićevu skladbu, što je
dio nagrade, uz 2.000 američkih dolara
isplaćenih u gotovini. (IB)
Harmonikaši iz Novog
Sada
Natjecanje je pitanje trenutka za
koji se natjecatelji spremaju godinu i više dana, a zapravo cijeli život. I ove je godine konkurencija
bila prilično jaka, jer su se natjecali
mnogi dobitnici nagrada i pobjednici državnih ili drugih međunarodnih natjecanja.
Srđan Čaldarović u
SAD–u i Kanadi
N
akon uspješne turneje održane u
rujnu prošle godine na kojoj je u nekoliko gradova SAD–a (Vancouver, Baltimore, Gaithersburg i Miami) predstavio
djela hrvatskih skladatelja 20. stoljeća, Srđan Čaldarović, ugledni hrvatski pijanist i
pedagog, docent na zagrebačkoj Muzičkoj
akademiji, ove je godine ponovno nastupio
na sjevernoameričkom kontinentu. I dok
je 2012. izvodio i komorna djela u društvu
s violinistima Domagojem Ivanovićem i
Ivanom Novincem, ovaj je put predstavio
novi reprezentativni program isključivo
sastavljen od klavirskih djela hrvatskih
skladatelja raznih stilova, od 18. stoljeća
do danas.
Od 11. do 22. travnja održao je četiri koncerta u Montrealu, Torontu, Monmouthu (New Jersey) i New Yorku, poprativši izvedbe dobrodošlim najavama. Publika
je tako na najljepši način upoznala Sonatu
u A–duru Luke Sorkočevića, Šest bagatela, op. 44 Božidara Kunca, Sonatu Josipa
Štolcera Slavenskog, Na žalu Blagoja Berse, Scherzo fantastico Borisa Papandopula, Toccatu Brune Bjelinskog, Ples barunice
Frane Paraća i Igru staklenih perli Ive Josipovića. Svi su bili oduševljeni djelima hrvatskih skladatelja i izvrsnim interpretacijama darovitoga Čaldarovića. Koncertu u
New Yorku nazočila je i Ivana Kunc, kći
Božidara Kunca, koja je izrazila zadovoljstvo s tek nekoliko riječi koje mnogo govore: Srđan je bio fantastičan! Kakav izvanredan, topao i nevjerojatan umjetnik! (Višnja
Požgaj)
Prestižna nagrada
Nagrada HDS–a u iznosu od 400
eura jedno je od najprestižnijih priznanja pulskoga Susreta. Unutar
svake kategorije Povjerenstvo bira
najuspješniju izvedbu skladbe hrvatskog autora i na kraju se iz svih
kategorija izlučuje natjecatelj s najvećim brojem bodova. Uzbudljivo
i pravedno. Natjecatelji tako pripremaju skladbe Dubravka Detonija, Adalberta Markovića, Borisa
Papandolpula, Bashkima Shehua,
Massima Brajkovića, Đeni Dekleva–Radaković, Damira Bužlete, Sanje Drakulić, Davora Bobića, Lovre Županovića, Mladena
Tarbuka, Ive Josipovića, Anđelka
J
Klobučara i drugih. Susret kontinuirano promiče hrvatsku glazbu. Kako bi inače naše skladbe
za harmoniku doprle do Finaca,
Rusa i drugih? Dok je prošle godine nagrađen Hrvat Hrvoje Štimac za izvedbu ARAMbesque Ive
Josipovića (student III. godine
klasične harmonike na Odjelu za
glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u
Puli u razredu Dražena Košmerla), ove je godine nagrada pripala Bartoszu Kolsutu iz Poljske za
izvedbu skladbe Suoni del Vento
Đeni Dekleva–Radaković (polaznik Muzičke škole Oskara Kolberga u Radomu u klasi Artura Miedzińskog) u kategoriji D1 do 17 godina. Harmonikaške putove koje
vode u Pulu i iz Pule uspješno je
još prije pola stoljeća trasirao Stanko Mihovilić. Odavno su utabani i
dobro ih se održava.
edini hrvatski skladatelj koji glazbu od milja naziva čudovištem,
napisao je još jednu čudovišnu i čudnovatu knjigu. Ne zaostajući opsegom
za prva dva, treći svezak Atlasa života
Dubravka Detonija na tisuću stranica
donosi nove epigramske dnevničke
zapise i odabrane stare, ali ne i zastarjele priče, za lucidne igre uvijek podjednako spremnog pisca i skladatelja.
Bombastičan i mudar, pompozan i
smjeran, sve je to u isto vrijeme autor
Atlasa života koji na polici osobnih
biblioteka zaslužuje mjesto pri ruci,
ili još bolje kraj kreveta, pored onih
ostalih mudrih knjiga kojima se uvijek
valja vraćati.
Podnaslov ove treće knjige — vjerojatno posljednje u tom nizu, ali prepustimo to Detoniju — glasi Zabilješke o
vječnosti. Kod većine drugih ne samo
glazbenih pisaca, nego i hrvatskih
književnika, što Detoni jest, takve bi
riječi zvučale pretenciozno i samodopadno. Ali, naslovi skladbi i zapisa Dubravka Detonija nisu nalik obećanjima političara. Ono što u naslovu
Putopisi sa službenih putovanja naših članova
Nova destinacija — Tatarstan
Na razdjelnici kontinenata, gledišta, kultura... Izvještaj s ovogodišnjeg Međunarodnog festivala nove glazbe
Europe–Asia
Piše: Sanja Drakulić
M
eđunarodni festival nove glazbe Europe–Asia ubraja se u red jedinstvenih, a iz
naše perspektive i egzotičnih festivala. Održava
se u glavnom gradu republike Tatarstan, Kazanu, koji leži na ušću rijeke Kazanke u Volgu, na
razdjelnici dvaju kontinenata (a znači kazan ili
kotao). U rodnom gradu velikoga basa Fjodora
Šaljapina danas djeluje 50 glazbenih i umjetničkih škola. Otprilike polovicu od 1.200.000
stanovnika čine Tatari, a drugu polovicu Rusi.
Zemljopisna lokacija odredila je i koncepciju festivala kao raskršća svjetskih stilskih glazbenih
trendova.
Obilje stilova
Srđan Čaldarović
Bartosz Kolsut osvojio je nagradu HDS–a za najbolju izvedbu hrvatske skladbe
izvedbu djela hrvatskog skladatelja te na taj način potiče izvođače
i skladatelje.
Godinu nakon što je u Kazanu 1992. održan
Međunarodni festival japanske i tatarske glazbe, pokrenut je i festival Europe–Asia. Osnovao ga je skladatelj Rashid Kalimoullin (1957.),
predsjednik tatarstanskog Društva skladatelja.
Kalimoullin je jedan od najzanimljivijih ruskih
skladatelja koji umije spretno spojiti folklornu
tradiciju i moderne skladateljske tehnike, dobitnik je nagrade Šostakovič, zaslužni je umjetnik Tatarstana, Ruske Federacije i slično. Iako
festival traje svega tri dana, obiljem raznolikih
stilova i žanrova prilagođen je nacionalnim i
međunarodnim skladateljima — onima koji
pišu pretežito klasičnu akademsku glazbu, ali i
onima okrenutim istraživanju postavangardnih
prostranstava. Široka su vrata otvorena skladateljima čija se nova glazba temelji na narodnoj
tradiciji, a čuju se i popularne »lake« note. Festival svoje egzotično obilježje duguje poglavito
azijskim skladateljima. Nadahnuće potiče, primjerice, tatarska narodna glazba, narodne priče,
epovi i općenito islamska tradicija.
Festival Europe–Asia, ove godine održan od 5.
do 7. travnja, obilježio je dvadesetu godinu postojanja u Kazanu, u drugim gradovima Tatarstana, pa čak i u Moskvi. Usto je posvećen najkrupnijem međunarodnom događaju ove godine u Kazanu — 27. svjetskoj ljetnoj Univerzijadi.
Uoči Univerzijade
Dosad su na festivalu predstavljeni
skladatelji iz 50 zemalja, a ove godine,
nova djela autora iz 15 zemalja izvodili su renomirani glazbenici iz Švedske, Švicarske, Hrvatske, Vijetnama,
Turkmenistana, Turske, Uzbekistana, Kirgistana, Kazahstana, Azerbejdžana, Japana, Kine i Rusije. Tako su
prvi puta u Kazanu zazvučala i djela hrvatskih skladatelja: u program je
uvršten međunarodni klavirski duo
East–West što ga čine Sabrina Zelić i
Rustem Kudojarov. Oboje moskovski
studenti Nikolaja Petrova, uz klasični pijanistički repertoar, već dvadesetak godina u zajedničkim nastupima promiču isključivo novu hrvatsku i rusku klavirsku glazbu (Josipović, Papandopulo, Kempf, Drakulić,
Desjatnikov, Kamlimoullin, Gavrilin
i drugi), a brojna djela su i praizveli.
Za festival je iz njihova ponuđenog
repertoara odabrano pet skladbi: Rustem je izveo djela Leonida Desjatnikova i Valerija Gavrilina, Sabrina Tri
pogleda na Osorsku katedralu Davorina
Kempfa, a u duetu su izveli Passo sempio Ive Josipovića i praizveli skladbu
Illyriana Sanje Drakulić. Treba nadodati da je duo 25. studenoga 2012.
gostovao u dvorani HDS–a u Zagrebu, kada je
prvi put u Hrvatskoj izveo United We Stand, Divided We Fall za dva klavira Sanje Drakulić, dok
je na koncertu 12. travnja ove godine u Memorijalnom muzeju Skrjabina u Moskvi predstavio
spomenute dvije skladbe D. Kempfa i S. Drakulić (Tri pogleda na Osorsku katedralu; Illyriana).
kojim idu sve druge. Laž je možda
iskrenija i prirodnija od istine, jer se
uopće ne trudi biti ispravnom.
Od uvodnog slova pod naslovom Zašto govorim sedam jezika, a nijedan dobro nižu se autorov zapisi kronološkim
redom nastanka: od 7. siječnja 2002.
do 14. svibnja 2010. godine. Budući
da su većinom kratki, najuputnije je
ponuditi dva–tri uzorka:
Zagreb, 3. travnja 2007.
Konačni obračun
Zagreb, 3. lipnja 2004.
Nepopravljivi kvar u središtu morala
Međutim, usred mnoštva ovakvih,
u tumačenju prošlosti lucidnih, a u
osvjetljavanju budućnosti vidovitih
zapisa, nailazimo na ekskurzije u vrijeme i prostore sjećanja na brojna putovanja i susrete, na podulje zapise od
kojih su neki prave zaokružene priče.
Pri tome, posudbe iz vlastitih sjećanja
Detoni obogaćuje poslovično bujnom
maštom i briljantnim spisateljskim
stilom. Ukratko, pretvara ih u književnost trajne vrijednosti.
Zagreb, 10. siječnja 2005.
Laž
Laž je riječ koja se odviše zagledala u
sebe pa je i nehotice skrenula s puta
Gledamidemslušamtragam, a san su
mi na kraju isplatili u kunskoj protuvrijednosti. Sada mi još samo preostaje da isplatim sebe, no cijena iz dana u
dan luđački varira.
Ako se ovom knjigom odlučite kretati pravocrtno od prve prema zadnjoj
stranici, što nipošto nije nužno, vrhunac i finale dočekat će vas doista na
samom kraju u pedesetdvama uredno
pobrojenim i naslovljenim Bilješkama
o vječnosti kojima autor sebe i svoje čitatelje vraća u djetinjstvo, ispisujući
vjerojatno najljepše i najlirskije, a istodobno i bernhardovski najbezobzirnije i najpreciznije stranice ikada napisane o Detonijevom rodnom gradu Križevcima. (Autor ovoga prikaza smatra
se prilično kompetentnim za takvu
ocjenu pošto ima čast biti Detonijev
zemljak i sugrađanin po mjestu rođenja i odrastanja.)
Predstavljanje treće knjige Atlasa života, još jednog zadivljujućeg pothvata s pravom hvaljene zaprešićke izdavačke kuće Fraktura, održano je prvoga dana proljeća na Bachov rođendan,
na pravom mjestu i u pravo vrijeme:
u predvorju Lisinskog, prije početka
koncerta Majstorskog ciklusa HRT–
a na kojemu je Simfonijski orkestar
HRT–a pod ravnanjem Pavla Dešpalja svirao i skladbe Dubravka Detonija. Usporedba skladbe The Unanswered Question Charlesa Ivesa, kojom je
započet koncert, s orkestralnih Detonijevih 70 odgovora, koji su slijedili, otvorila je, kako se i željelo, nova
pitanja, ali i ponudila novi materijal
za pohvale hrvatskom skladatelju, pa
čak i na račun američkog. Usporedbe s Antonìnom Dvořakom, u čijem
je Koncertu za violončelo i orkestar te
večeri svirao mladi mađarski virtuoz László Fenyő, već ne bi bile toliko
smislene, ali ni u tom ogledu nipošto
loše ne prolazi Detonijeva Musica Danieliana za klavir i orkestar, posvećena
skladateljevom sinu Danijelu, koji je i
u ovoj prigodi bio sinovski i umjetnički odan i vjerodostojan tumač.
Nakladnik Seid Serdarević i autor Dubravko Detoni na predstavljanju knjige uz glazbene kritičareTrpimira Matasovića i Branimira Pofuka
Iz GLAZBENE čitaonice: Igor gjadrov
Isključivo sam služio glazbi
80 godina glazbenih i izvanglazbenih događanja, Prilozi za (auto)biografiju, Nakladnik i urednik: Jakša Zlatar
Piše: Višnja Požgaj
U
gledni hrvatski dirigent i pedagog Igor Gjadrov, rođen 4.
svibnja 1929. u Splitu, dobio je svoju
prvu (auto)biografiju zahvaljujući pijanistu Jakši Zlataru, uredniku vlastite
nakladničke kuće koji ga je dugo nagovarao da ispriča javnosti sjećanja na
svoj bogat i zanimljiv život u umjetnosti, nastavi i hobijima. Tako je nastala vrijedna knjiga Osamdeset godina
glazbenih i izvanglazbenih događanja.
Prilozi za (auto)biografiju. Autentičan
je to dokument koji govori o iznimnoj
osobnosti Igora Gjadrova, uz njegovo
obećanje da će napisati još jednu novu
knjigu sjećanja i refleksija, koja će prvo
izdanje zacijelo upotpuniti novim zanimljivostima i anegdotama.
Četiri kolosijeka
Pijanistica Sabrina Zelić hodočasti hrvatskom glazbom u Kazan
obeća, on u djelu uredno isporuči svakom čitatelju koji je spreman malo se
potruditi.
Slova su uredno i na vrijeme posijana
po čitavom svijetu, no uslijed nepopravljiva kvara u središtu morala više
se ne mogu slijepiti ni u jednu riječ
osim uvrede i psovke.
KNJIGE
Ivan Božičević
Veliki prijelazni pokal, Kup Grada Pule, iz vlasništva lanjskih pobjednika, Akademskog harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić iz Zagreba (dirigentica Gordana Šuštić) prešao je u ruke Orkestra harmonika Akademskog
kulturno–umjetničkog društva
Sonja Marinković iz Novog Sada
(dirigent Goran Penić). Vjerovali
ili ne — skladbe koje su priređene
za harmonikaški orkestar, u izvedbi ovoga orkestra zvuče bolje nego
u izvornom obliku. Čudesni mladi glazbenici koji sviraju isključivo
napamet, kad god se pojave u Puli
iznova potvrde svoje duboko poštovanje i ljubav prema glazbenom
fenomenu. Susret nije samo natjecanje, nego obuhvaća i predstavljanje novih instrumenata Pigini te
notnih izdanja, koncerte i slično.
Sanktpeterburška harmonikaška
zvijezda Segej Tchirkov, priznati tumač nove glazbe, na koncertu
je izveo i autore 17. stoljeća, kao i
djelo skladatelja kojemu još nije ni
30 godina (Sehyung Kim) te pokazao univerzalnost instrumenta,
ali i moderan pristup interpretaciji djela svih razdoblja. Zahvaljujući povijesnom putu harmonike,
harmonikaši su kudikamo skloniji suvremenom glazbenom izričaju nego što su to drugi glazbenici.
Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo je tu karakteristiku i redovito dodjeljuje Nagradu za najbolju
17
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
KNJIGE
Još jedan uspjeh
Ivana Božičevića
NATJECANJA
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
PUTOPISI
Međunarodni uspjesi
16
Knjiga počinje osnovnim podacima o
podrijetlu stare šibenske obitelji Gjadrov čiji su potomci nastavili život u
Splitu i Zagrebu. Opisano je njegovo
školovanje i studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je diplomirao
dirigiranje u razredu Milana Horvata, a potom se specijalizirao i magistrirao u Rimu kod maestra Fernanda Previtalija. Profesionalna umjetnička djelatnost odvijala se u cijelosti
na četiri usporedna kolosijeka. Prvi i
najvažniji bilo je profesionalno dirigiranje na koncertima u bivšoj državi i
u inozemstvu koje se temeljilo na opsežnom i raznovrsnom repertoaru od
čak (!) 1.371 djela svih glazbenih stilova. Tu se posebno izdvaja 612 djela
hrvatskih skladatelja. Pedagoška djelatnost prof. Igora Gjadrova pretežito
je bila vezana uz rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek kao profesor dirigiranja i dirigent Orkestra Muzičke
akademije, a obnašao je i najviše dužnosti prodekana, dekana, prorektora
te je napokon stekao i naslov profesor
emeritus Sveučilišta u Zagrebu. U njegovoj dirigentskoj klasi diplomiralo je
dvadeset pet studenata, a još ih je dvadeset dvoje djelomično prisustvovalo
nastavi. Pedagogiju je uspješno spajao s praksom te je ravnajući solistima i ansamblima Muzičke akademije, uz ostali repertoar, ostvario velike
vokalno–instrumentalne projekte koji
su snažno odjeknuli u javnosti. Rad s
mladim ansamblima odvijao se i izvan
Muzičke akademije na raznim natjecanjima: bio je i umjetnički direktor Međunarodnog centra Muzičke
omladine u Grožnjanu, gdje je vodio
Međunarodni komorni orkestar, a vodio je i Vojvođansku omladinsku fil-
harmoniju. Velika je zasluga maestra
Gjadrova i u zalaganju za vrhunski
amaterizam. Dugi niz od 48 godina
s velikom je ljubavlju i entuzijazmom
vodio Društveni orkestar HGZ–a,
nastavljajući slavnu tradiciju njegovanja amaterizma i poticanja svih oblika
muziciranja u HGZ–u.
Na kraju balade — vlakovi
Igor Gjadrov bio je vrlo aktivan u
društvenom i javnom radu. Bio je na
raznim rukovodećim položajima te
član mnogobrojnih ocjenjivačkih sudova, organizacijskih odbora raznih
natjecanja, smotri profesionalnih i
amaterskih ansambala, raznih programskih savjeta te matičnih povjerenstava Sveučilišta u Zagrebu. Za
uspjehe i zasluge dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, nazočan je na
diskografskim izdanjima te u leksikonima, enciklopedijama i ostalim publikacijama. »Na kraju balade« dodirnuti su i hobiji maestra Gjadrova.
Silno je volio vlakove, proučavao ih i
znao napamet vozne redove, puno je
putovao, igrao se maketama. Mnoge je partiture proučio u kupeima. U
mlađim danima strastveno je planinario, a zanimala ga je i povijest, posebice naših krajeva i događaja.
Sve to, ali uz mnogo više detalja,
anegdota, fotografija, koncertnih programa, kritika i dokumenata iz privatne zbirke, nalazi se u vrijednoj knjizi o Igoru Gjadrovu koji, s pogledom
unatrag, s ponosom poručuje: Isključivo sam služio glazbi i bavio se svojim hobijima. Vjerujem da je
ovakav stav bio ispravan i da sam napravio
ono što jesam vjerujući u moj obol zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi.
Bez obzira na današnju situaciju potpune
marginalizacije ozbiljne glazbe u medijima...
ostajem pri beskompromisnom služenju glazbi, velikom umjetničkom i pedagoškom utjecaju na ljudski rod i tu
poruku šaljem svim mojim studentima, kolegama, ljubiteljima i javnosti. Ništa drugo ne
može parirati ovoj veličini emocija, saznanja
i čovjekova duhovnog
mira... Zadovoljan sam
i sretan zbog učinjenog,
zbog mojih kamenčića u
mozaiku naše kulture i moralne poruke u
prenošenju mojih iskustava ljudima željnim mira, sigurnosti i dostojnog života
na ovim prostorima. Nadajmo se da će
to znati cijeniti mnogi naraštaji glazbenika nakon njega.
18
CD IZLOG
CD IZLOG
CD IZLOG
CD–a u originalu, u usporedbi sa snimkom u
prijevodu. Također je predstavio je i svoju darovitu učenicu, sopranisticu Kristinku Antolković, koja studira u Grazu, a pratila ih je pijanistica Danijela Petrić.
19
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
CD IZLOG
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
Višnja Požgaj
Zbor Hrvatske radiotelevizije
Hrvatska glazba na
Riva dei Schiavoni
Cantus/HRT
S
kladbe što ih nalazimo na novome nosaču
zvuka Zbora Hrvatske radiotelevizije Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni iz pera su
raznih autora vezanih za hrvatsku glazbu 16.
i 17. stoljeća, bilo da se radi o strancima aktivnima u Dalmaciji i Istri ili pak »domaćima«
koji su dio života proveli u Italiji. Pritom je poznata venecijanska obala postala svojevrsnim
izlogom renesansnih i baroknih skladatelja
poput Julija Skjavetića, Lamberta Courtoysa,
Ivana Lukačića, Francesca Sponge Uspera i
Ivana Šibenčanina. Ta živahna slika venecijanskoga miljea — u kojoj, slobodno možemo
reći, participira i istočna obala Jadrana sve
do Dubrovnika — ozvučena je vrlo uspjelim
izborom sakralnih djela. Razlog upravo tom
odabiru zasigurno je njihova prevaga u odnosu na sačuvani repertoar svjetovnih skladbi.
Međutim, izbor je proširen trima primjercima
srednjovjekovne sakralne polifonije semplice,
čime je naglašen kontinuitet vokalne polifonije na našim prostorima od 13. stoljeća, a time
i utkanost u glazbene tokove ondašnje mediteranske Europe. Repertoarno proširenje dogodilo se i u suprotnome smjeru — na nosaču
zvuka, naime, kao bonus track našla se i skladba Igora Kuljerića, Omaggio a Lukačić (Quam
pulchra es), čime je naznačena skladateljska recepcija hrvatske rane glazbe u 20. stoljeću, a
istodobno predstavljena široka repertoarna
paleta tog profesionalnog ansambla. Maestro
Bilić vješto je dozirao gustoću Zbora u odnosu na odgovarajuću estetiku zvuka pojedinog
razdoblja i na taj način postigao stilski pohvalne izvedbe u kojima se ističu sasvim svježe čitanje Lukačićevih Sacrae cantiones i visoki stupanj jasnoće u nimalo prozračnome tkivu Skjavetićevih šesteroglasnih moteta.
Nosač zvuka opremljen je odličnim popratnim tekstovima dr. sc. Hane Breko Kustura
i dr. sc. Ennia Stipčevića, oboje stručnjaka za
ranu glazbu, koji su bili i stručni suradnici na
izdanju. Taj je muzikološki dvojac tako osigurao stručnu potporu projektu i znalački napisanu riječ o snimljenoj glazbi, što predstavlja
hvalevrijedan korak u zbližavanju muzikologije i izvedbene prakse rane glazbe u nas.
Treba još nadodati da je album rezultat višegodišnjeg rada Zbora HRT–a koji je na inicijativu dirigenta Tončija Bilića i muzikologa Ennia Stipčevića još u sezoni 2008./2009.
ušao u projekt posvećen renesansnoj vokalnoj
polifoniji i glazbi ranoga baroka nastaloj na
hrvatskoj obali Jadrana. Do danas su održali niz koncerata, a dio tog repertoara uvršten
je na ovaj nosač zvuka — da se radi o uspjelome projektu svjedoči trostruki Porin i trostruka Nagrada Porin dodijeljena ovoga mjeseca u Rijeci.
Hrvoje Beban
Mladen Häusler
Vokali II
Društvo Hilarion
N
ovi CD Vokali II hrvatskog baritona
Mladena Häuslera, Zmaja Križevačkog
IV., predstavljen je 27. veljače 2013. u Družbi
Braće hrvatskoga zmaja. Album je nastavak
njegova prvog CD–a iz 2009. objavljenog u
nakladi »Zaposlena d.o.o.«. Ti tonski zapisi
sukus su njegove četiri desetljeća duge umjet-
ničke i koncertne karijere, koja se temeljila gotovo isključivo na solo popijevki ili Liedu, toj
najosjetljivijoj i najzahtjevnijoj glazbenoj vrsti.
Mladen Häusler ima bogat repertoar širokog
stilskog raspona — od starih talijanskih majstora do 20. stoljeća. Uz europske skladatelje
veliku je pozornost posvetio djelima hrvatskih
autora, tako da se na ovim tonskim zapisima
može od svega toga ponešto čuti i doživjeti.
Radi se o izboru između 200 minuta umjetnikovih trajnih snimaka iz fundusa nekadašnjeg
Radio Zagreba, danas Hrvatskog radija koje
su snimljene tijekom 23 godine (1969.–1992.).
Redoslijed skladbi na nosaču zvuka nije kronološki, već počinje 20. stoljećem s nekoliko
istaknutih europskih skladatelja, uključujući i
hrvatske. Na početku se nalazi skladba Vokali II Natka Devčića, po kojoj je CD i dobio
ime. Djelo je izvedeno i snimljeno 70–tih godina prošloga stoljeća kada je Mladen Häusler
bio pred diplomom na Muzičkoj akademiji
u Zagrebu u razredu prof. Marije Borčić. U
programskoj knjižici CD–a nalazi se preslik
zahvale autora pisane njegovom rukom: »Prvom izvodiocu u Jugoslaviji, kolegi Mladenu
Häusleru uz iskrene autorske komplimente!
Opatija, 6. 11. 1970.«. Osim tog dokumenta,
u programskoj knjižici nalaze se zanimljive fotografije iz raznih razdoblja njegove koncertne
karijere, a na naslovnici je portret Mladena
Häuslera, rad autora Zvonimira Mušića.
Uz redovitu koncertnu aktivnost u domovini i inozemstvu, Mladen Häusler prvo je bio
urednik u Redakciji za ozbiljnu glazbu Glazbenog programa Hrvatskog radija (Radio Zagreba), a do umirovljenja djelovao je kao profesor solo pjevanja i pročelnik Odjela za pjevanje u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zagrebu. Često je priređivao tematski osmišljene
koncerte — na području Lieda bio je prvenstveno uvjerljiv stilski tumač. Kao dobar poznavatelj njemačkoga jezika, koji je diplomirao na Filozofskom fakultetu, često je izvorne stihove prevodio za izvedbe na hrvatskom
jeziku, jer je nekada vladala praksa snimanja
vokalnih skladbi uglavnom u prijevodu. Urednik CD–a Davor Schopf u tekstu programske
knjižice navodi da Mladena Häuslera krasi
»naglašena muzikalnost, profinjen ukus, razgovijetna dikcija, veliko pjevačko–tehničko
znanje, svekolika naobrazba, dobro poznavanje glasovira, stranih jezika, umjetnosti i široka opća kultura«.
Sve to dolazi do izražaja u njegovim interpretacijama već od početka sa skladbama Natka Devčića, Igora Stravinskog, Albana Berga, Maurica Ravela i Arnolda Schönberga, da
bi prvi vrhunac dosegnuo sa Sicilijanom Alessandra Scarlattija i ariettama Ivana pl. Zajca.
Slijede popijevke Ludwiga van Beethovena i
Roberta Schumanna, a potom nekoliko hrvatskih autora koji predstavljaju drugi izvedbeni vrhunac. To se odnosi na popijevke Božidara Širole, a naročito Ive Lhotke Kalinskog
(Tri pjesme Mate Balote) i Brune Pristera
(Tri pjesme žalosti i bola). Program završava
s Tri duhovne pjesme op. 67 Alfreda Caselle
na latinskom jeziku, što je bila prva izvedba
toga djela u Hrvatskoj i to uz orgulje Marija Penzara.
Ostale skladbe ostvarene su u suradnji s vrsnim hrvatskim pijanistima (Fred Došek,
Mladen Raukar, Branko Sepčić, Mira Flies–Šimatović, Ranko Filjak, Darko Lukić,
Stjepan Radić), čije je sudjelovanje bilo dragocjeno u cjelovitom dojmu interpretacije i podrška umjetnikovoj muzikalnosti i tehničkoj
suverenosti.
Predstavljanje CD–a Mladena Häuslera u izdanju Društva Hilarion u Zagrebu, popraćeno je kraćim koncertom na kojemu je umjetnik otpjevao neke od odabranih skladbi s
Renato Rožić
Black & White
Vlastita edicija
Ines Tričković Sextet
RUNJIĆ IN BLUE
Skalinada
M
lada dubrovačka pjevačica Ines Tričković sa svojim sekstetom predstavila
je 1. ožujka u Vip Clubu svoj prvi CD, Runjić in Blue. U istom je prostoru taj program
predstavila 24. travnja na 5. All Women
Jazz Festivalu — Jazzarella. No, s glazbom
što ju je snimila za album prije je, tijekom
jednomjesečne turneje, upoznala azijsku
publiku. U međuvremenu je još jednom,
u duu s gitaristom Joeom Pandurom, poduzela turneju po Kini što je neuobičajeno
velika koncertna aktivnost za glazbenicu na
početku karijere koja svoj iskaz želi ostvariti u području jazza. Da »misli ozbiljno«
pokazala je već izborom glazbenika, ali i
aranžmanima. Dok većina jazz pjevačica
voli nastupati uz pratnju trija, ona je oformila veći ansambl, a nazivom Ines Tričković Sextet sugerira da se ne radi o njezinu
pratećem sastavu već o članovima s kojima
želi ravnopravno ostvarivati svoje glazbene
zamisli — predstavljanje skladbi Zdenka
Runjića (osim Runjića, tekstove za njih napisali su Tomislav Zuppa, Ante Duplančić,
Momčilo Popadić i Jakša Fiamengo) u jazz
okružju. Odabrala je cijenjene jazz glazbenike raznih naraštaja koji su ih sposobni
uvjerljivo interpretirati: trombonista Luku
Žužića, alt i sopran saksofonista te flautista Andreasa Marinella, pijanista Hrvoja
Gallera, kontrabasista Zvonimira Šestaka
i bubnjara Krunu Levačića. U izvedbi pjesme Oluja pridružio im se mladi alt saksofonist Grgur Savić.
Najvažniju ulogu u kreiranju glazbe za ovaj
CD odigrao je Žužić, školovani glazbenik
koji je nakon završene Muzičke akademije
u Rijeci, smjer klavir, završio i studij trombona na Akademiji u Grazu, a trenutačno
je, kao trombonist, stalni član HGM jazz
orkestra Zagreb te Jazz orkestra HRT–a
za koji povremeno piše aranžmane. On je
aranžirao sve pjesme snimljene na albumu:
svakoj je drukčije pristupio, obojio je posebnim ugođajem, naglasio karakter pjesme, a
ujedno otkrio i vlastite afinitete prema suvremenom jazzu. Zadatak nije bio nimalo
lak jer je trebalo spojiti dva naoko nespojiva entiteta. Naime, Runjićeve pjesme Lamento, Ti me vodi preko voda, Kapetane moj,
Picaferaj, Oluja, Marča funebra i Laku noć
Luigi, laku noć Bepina, toliko su osobne i
karakteristične da je opasan svaki pokušaj
njihova prekrajanja. Upravo su zato intervencije u teme bile neznatne. Ines Tričković
nije ih pokušavala pretvoriti u govor jazza,
no koristila ih je kao predložak za svoje scat
improvizacije, a Žužić je dovoljno prostora
za sola ostavio i ostalim članovima sastava. CD Runjić in Blue još je jedna potvrda vrijednosti stvaralaštva Zdenka Runjića
čija djela iznova privlače glazbenike raznih
žanrova, privlače na reinterpretaciju, bez
obzira radi li se o oponašanju izvornika ili
kreativnijem pristupu kroz koji se otkrivaju
nove vrijednosti, skriveni detalji ili pokušavaju ukazati na neki drugi smisao njegove bezvremene glazbe, kao što je to slučaj u
pristupu seksteta Ines Tričković.
Davor Hrvoj
N
akon što je na izdanjima Mozart i Bach
objavio rezultate proučavanja ozbiljne
glazbe, a na Jazz svoje viđenje tog glazbenog idioma, gitarist i skladatelj Renato
Rožić koji živi i djeluje u Kölnu, na svojem
je novom albumu objedinio sve dijelove dosadašnjeg stvaralaštva. No to ne znači da
je u repertoarnom ili stilskom smislu riječ
o kompilaciji. Naprotiv, za ovaj je album
skladao nova djela, a pristup je posve drukčiji od bilo kojeg dosadašnjeg: objedinjeni
su elementi raznih stilova koji su bilo podvrgnuti njegovim dugogodišnjim istraživanjima, a poznato je da se Rožić naukovanju
predaje u potpunosti, temeljito, studiozno,
s raznih aspekata (sviračkog, muzikološkog, povijesnog, filozofskog...). Te spoznaje
koristi u kreiranju glazbe ne odustajući od
ranije zacrtanih kriterija — visoka estetska
razina, izvedbena perfekcija, inovativnost,
neusporedivost, provokativnost. Svi ti elementi mogu se pripisati i njegovom novom
izdanju Black & White.
Glazbeni je materijal podijeljen u dvije cjeline: »crnu« i »bijelu«. Cjelina Black Music, Op. 30 sadrži skladbe Break Dance, Cool
Bop, Gospel i Soul Me, koje se, kao što njihovi naslovi sugeriraju, referiraju na spomenute stilove afroameričke glazbe. No, Rožić se nije prepustio pukom posuđivanju
elemenata karakterističnih za pojedini stil;
svaki od njih tumači na vlastiti način, spaja
ih i taj amalgam garnira ritmovima i zvukovima suvremenih glazbenih trendova. U
cilju postizanja što ekstravagantnijeg zvuka, uz uobičajena glazbala koristi i stratchanje na gramofonu. Rezultat je univerzalna
i unikatna glazba koja može biti jedan od
putokaza za nova glazbena istraživanja. Na
isti način pristupa i skladbama u drugom
dijelu, White Music, op. 31 s opusima A We
— Var. 2, A We — Var. 1, Schweiget die Welt
— Var. 1 i Schweiget die Welt — Var. 2. Njih
temelji na postavkama ozbiljne glazbe, ali
ponovno na svoj suvremen način, uz različite ritmove, zvukove i pripajanje raznih
stilova. Te su dvije glazbene cjeline odvojene posve drukčijom, nježnom izvedbom
Rožićeve balade Interlude, op. 29 koju izvodi s akustičnim sekstetom karakterističnim
za jazz, ali stilski bliskom baroknoj glazbi.
U tom crossoverskom idiomu izvodi i Bachov
koralni preludij Oh, Welt ich muss dich lassen,
svirajući akustičnu gitaru solo.
Iako kompleksne, njegove se skladbe u
izvedbama na albumu doimaju jednostavnima, poletnima, poticajnima, prijemčivima. Upravo zbog različitog karaktera djela, za snimanje albuma angažirao je puno
glazbenika (dvadesetak) koji se po potrebi izvedbe izmjenjuju. Iako već godinama
živi u Kölnu gdje je studirao jazz gitaru i
kompoziciju, Rožić je uvijek održavao veze
s našim glazbenicima, uključivao ih u svoje projekte i pomagao im na razne načine.
Tako su u međunarodnom društvu na snimanju albuma mjesto našli i hrvatski glazbenici: saksofonist Saša Nestorović, trubač Davor Križić, trombonist Luka Žužić, pijanist Matija Dedić, basisti Dubravko Vorih i Goran Delač te bubnjar Janko
Novoselić.
Davor Hrvoj
Igor Brešan
Keops
Sara Renar
Scardona
Croatia Records
Aquarius
SVIT SA SCALA SANTE KEOPS
P
oput mnogih drugih izvođača koji svoje
pjesme predstavljaju na raznim festivalima, a onda ih objedinjuju na svojevrsnim Best
of izdanjima, i Igor je Brešan svoje šansone
skupio na albumu Svit sa Scala Sante. Posrijedi
su uglavnom pjesme izvedene na Splitskom
festivalu, zagrebačkom Chansonfestu i nekim
drugim festivalima. Upravo taj dalmatinsko–zagrebački spoj singer–songwriter definira
Brešana kao upornog promicatelja šansone,
bez obzira na provenijenciju. Njegove skladbe
mogle bi zauzeti mjesto, a uvjeren sam i nagradu na bivšim Večerima šansone Zagrebfesta
ili negdašnjim Večerima dalmatinskih šansona na Splitskom festivalu. Vjerojatno Brešan
najdosljednije nastavlja šansonijersku tradiciju
na Splitskom festivalu, dok se na Chansonfestu nalazi sasvim »na svom terenu«. Pritom,
Brešanova uglazbljena lirika, barem na ovom
albumu, nema oscilacija te ostavlja dojam kao
da su skladbe nastajale upravo za ovo diskografsko izdanje, a ne u okviru praizvedbi na
pojedinim festivalima. Uvjerljiv glas, diskretna glazbena pratnja, snažan autorski iskaz
i vrlo dobra produkcija Remija Kazinotija i
Tomislava Mrduljaša, izdanju osiguravaju trajanje bez vremenskih ograničenja.
R
iječka pop metal skupina Keops jedna je
od onih formacija koja je stasala mimo
glavnog tijeka scene i na taj način stigla i do
prvog albuma (takvi izvođači s tog područja
bili su primjerice Arkana, Dr. Doktor i Jolly
Jocker/Jol). Keops izvodi AOR, odnosno,
kako je to Dražen Vrdoljak običavao istaknuti, rock za ugodno starenje. Posrijedi je mainstream kakvoga su pune američke radijske
postaje, ali kod nas baš i nije po volji radijskih
urednika, osim ako tu i tamo ne puste Opću
opasnost ili pročeprkaju po arhivi i sjete se
Osmog putnika, Divljih jagoda, Big Bluea
ili sličnih izvođača. Upravo oni predstavljaju
smjer stila kojim se Keops kreće s jedne strane, dok s druge možemo osluhnuti odjeke
američkih bonjovijevskih bandova. Keops ima
otežicu što nema izrazitog hita koji bi skrenuo
pozornost na ono što radi, iako podlogu za to
ima, unatoč ne baš atraktivnim aranžmanima
i produkciji. Također, kad pjevač Toni Šuperina vokalno ne bi slijedio obrazac koji je Zele
Lipovača dao svojoj reprezentativnoj pjevačkoj eskadrili (Toni Janković, Alen Islamović,
Mladen Vojičić, Zlatan Stipišić, Žanil Tataj,
Pero Galić...), sigurno bi band dobio na autentičnosti. No, komercijalni pristup ne može
se osporiti i Keops možda već na sljedećem
albumu zauzme dio prostora koji uspješno širi
reformirana Opća opasnost.
DJECA
P
eriodično se na hrvatskoj pop–sceni pojavljuju kantautorice koje samostalno ili
kao vokalistice pojedinog banda zabljesnu
s pjesmom ili dvije, ushite kritiku i uži krug
poklonika, a onda se njihova zvijezda (nezasluženo) ugasi. Iako nije kantautorica, nešto
snažniji utisak ostavila je Anđa Marić kao
pjevačica skupine Flare, no tu su se sretno
ujedinili njezina manekenska karijera i vrsne
pop–pjesme njezina brata Jerka. Sara Renar
možda bi mogla dobaciti i dalje, iako se njezin
privatni život ne nalazi na naslovnicama internetskih portala u rubrikama tipa Pogledajte
kako... Upečatljiv glas, autorske zamisli koje
šire tipično ženski glazbeni rakurs, angažman
banda koji uspješno vrluda raznim stilovima,
od pop punka do elektronike (band uključuje
Antu Prgina Surku koji je radio s raznim glazbenicima te Vanju Marina, negdašnjeg basista
Kojota) i lirski izričaj bez dlake na jeziku, u
dobroj produkciji ukazuju na dobitnu kombinaciju. Sve to zvuči prilično melodiozno, tako
da bi Sara Renar vrlo lako mogla nadići klupske okvire i na top–ljestvicama prestizati krojače festivalske konfekcije. Pjesme koje izvodi
izvrsno bi zvučale i u unplugged verziji, no sa
čvrstim bandom iza sebe, Sara Renar već na
prvijencu iskazuje odlike autorice i glazbenice
koja ima preciznu viziju vlastitog izričaja.
Goran Karan
ČOVIK TVOJ
Scardona
U
vjeren sam da bi se svaka klapa hladno
odrekla barem tri svoja člana u zamjenu
za bariton Gorana Karana. Ipak, klapski izraz
kao neodvojivi dio suvremenoga dalmatinskog
lakoglazbenog korpusa, Goran Karan ostavio je
po strani i zaorao brazde međunarodne karijere ostvarivši respektabilan uspjeh u Poljskoj.
Na domicilnom tržištu novi album je objavio
nakon pet godina, a na njemu nastavlja u dobro
poznatome stilu: dominantan glas, autorski rukopis na osnovama Zdenka Runjića, raskošna
precizna produkcija i odmjeren izbor gostiju.
Ana Rucner je iznenađenje (nije sudjelovala
glasom, nego instrumentom), Tomislav Bralić
je gost koji jamči visok udio slušanosti u priobalju, a najzanimljiviji je doprinos Helene Bastić
iz negdašnjih Bastardza. Ona je napisala stihove
za pjesmu Zaboravi, najupečatljiviju skladbu s
albuma u laganom latino tempu, uz instrumentalnu nadgradnju Nikše Bratoša. Album zaključuje skladba Nevera s jednog od posljednjih
splitskih festivala, a njezin hitoidni potencijal
efektno zaokružuje dobro balansiranu cjelinu.
Karanov sedmi solistički album tako još jedanput potvrđuje kako izvrstan i prepoznatljiv glas
uvijek ostaje kvalitativna konstanta, bez obzira
na glazbeni kontekst. Primjeri Olivera i Massima već su dobro poznati, a sigurno je kako
je i Goran Karan dovoljno ilustrativan primjer,
ovoga puta, s vrlo dobrim ostvarenjem.
Mićo & Mačke
IZ DRUGE
PERSPEKTIVE
Chansonfest
T
reći album Mačaka objavljen je i na trećem
formatu: prva dva realizirana su početkom
devedesetih na vinilu i na kazeti, a recentno
ostvarenje zabilježeno je na CD–u. U međuvremenu je objavljena kompilacija starijih i
novijih radova, ovaj put pod imenom Mićo &
Mačke, jer je lider banda Mićo Vujaklija odlučio pokloniti drugi život Mačkama i krenuti
nanovo. Najveći hit banda Crvena Kristina u
rockabilly ritmu dao bi naslutiti da je posrijedi
band usmjeren na takav tip glazbe, no riječ je
tek o sekundarnom izvoru inspiracije. Mićo
Vujaklija oslonio se na blues, koji rauba sve u
šesnaest. No, pritom se baš i ne osjeća kako je
riječ o iskusnom autoru i posadi (u bandu je i
Jurica Leikauff iz Prljavog kazališta): pristup
i produkcija kao da su se zaustavili 1991. kad
je objavljen prvi album Mačaka, a sve zajedno
zvuči kao demo–snimka banda koji redovito
nastupa na kakvoj blues večeri u lokalnom klubu. Iako na albumu sviraju renomirani gosti
(Eduard Jimmy Matešić, Neven Mijač i drugi), očito je kako album treba treću producentsku perspektivu. Jer, materijal na njemu zasad
zvuči kao korektna stilska vježba koja mnogo
stamenije zvuči u koncertnim uvjetima.
Atlantida
Premalo za san
Croatia Records
D
ubrovačka Atlantida već dva desetljeća
nastoji izgraditi vlastiti hard rock stil,
plutajući između pokušaja da na engleskom
jeziku krenu u proboj na neka inozemna tržišta (nastupni album Eyes of Reality objavili
su 1994.) te da na aktualni izraz i klasične
rock strukture nakaleme ponešto etna (poput
Thompsona na trećem albumu Geni kameni).
Da misle ozbiljno, dokazuju time što su mikrofon dali u ruke Davoru Ercegu, pjevaču
nikad prežaljene dubrovačke HM skupine
Crna udovica, koji je prije desetak godina u
croonerskom stilu objavio dopadljiv solistički
album Rovinan. Erceg grmi iz petnih žila,
što je i najveća kvaliteta ovog albuma, uz vrlo
dobru produkciju Miroslava Lesića. Premda
su aranžmani naglašeno barokni, što utječe na
anakronost zvuka, svih je deset pjesama stilski
prilično zaokruženo, uz tekstove koji nisu tek
radni materijal za pjevača, nego imaju intenciju kretanja u suprotnom smjeru od zaborava.
Da bi sve djelovalo još ozbiljnije, tu je i Ibrica
Jusić kao gost na skladbi Lutam pod oblacima. I
Atlantida luta u potrazi za pjesmom koje će ih
dobaciti do širega kruga poklonika jer unatoč
dojmu zaokruženog djela, ovom bandu nedostaje ključna skladba.
Let 3
KURCEM DO VJERE /
THANK YOU LORD
Dallas
P
remda se može reći da Let 3 u svakoj fazi
mijenja glazbeni stil, formate izdanja i
nastupa, ipak od inicijalne faze postoji jedna
pravolinijska smjernica benda. Teatralnost je
definitivno ključni element stvaralaštva Damira Martinovića Mrleta, kako na kazališnim
daskama, tako i u većini bendova u kojima je
prašio svoj bas: Termiti, Strukturne ptice, Let
2... Drugi elementi su provokacije koje idu od
jeftine banalnosti do vrhunskoga camp pristupa tradicijama i zadanim svetostima. Treći dio
začudna je konstrukcija pjesama koje vrludaju
od neslušljivosti do himničnosti. Iako se sve
to čini nespojivim, zahvaljujući snažnom autorskom partnerstvu sjajnog pjevača Zorana
Prodanovića Prlje i definitivno vrhunskom
sviračkom umijeću svih postava banda, ti nespojivi dijelovi daju novu vrijednost.
Slično je i s novim albumom nedostupnim na
standardnom CD formatu. No, prvi bi se put
reklo da je riječ o off–projektu: tek četiri nove
pjesme, uglavnom iskorištene za kazališne
predstave (na A strani vinila), live zapisi pjesama s prva dva albuma (na B strani), DVD
s videozapisima nekih od tih pjesama i »vaučer« za download albuma u MP3 formatu, plus
Mrletova interpretacija riječi Antonina Artauda u čakavskom prijevodu, što je iskoristila i
Senka Bulić u svome djelu Svršimo s Božjim
sudom, Part One. Sve zajedno djeluje kao još
apsurdniji i provokativniji nasljednik posljednjeg studijskog albuma Bombardiranje Srbije i
Čačka, istodobno i follow up reizdanja njihova
prva dva albuma.
Znači li to da Let 3 nema svježih ideja, nego
vješto kamuflira ranije zamisli koje nisu stigle biti ostvarene? Je li ovaj album, u odnosu
na prethodne, ono što su napravili New Order
s albumom Lost Sirens, s izbačenim skladbama starijega ostvarenja Waiting For The Sirens
Call? Moglo bi se reći ne, ali nije ni bitno. Jer
Let 3 i ovim ostvarenjem pokazuje da jednostavno funkcionira po pravilima koja sam kreira i pritom je i dalje nedostižan.
Bojan Mušćet
HDS
20
BROJ 180, SVIBANJ 2013.
SONAR, projekt HDS–a i web portala net.hr
Borba za izlazak iz sjene
Briga oko mladih autora i izvođača posebno je važna u vrijeme šume informacija i medijske buke oko nas
U
vremenima kada se čini da je,
kako je to jednom zgodno sažeo
Mišo Kovač, lakše snimiti CD, nego
CT mozga, hrvatskoj glazbenoj sceni
nikako ne bi smjelo nedostajati novih
imena. No, jedno je pojaviti se, a nešto
sasvim drugo ostaviti iza sebe smisleni trag. Tehnologija je maksimalno olakšala i demokratizirala proces
snimanja, za kvalitetnu snimku više
nisu neophodni ni mjeseci uvježbavanja niti skupa studijska tehnologija,
način distribucije glazbe također se
Status scene
Briga za natalitet struke
Posljednjih godina umnožili su se napori da se olakša komunikacija između glavne struje hrvatske pop glazbe
i njezinih sve brojnijih, stilski raznovrsnijih pritoka. Projekti poput Demo
HR (uskoro započinje treća sezona) ili
MIMO (Medijski inventar muzičkih
originala — ove godine pokrenut ciklus koncerata koji u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene
umjetnosti predstavlja po jednog kan-
Među svim tim vrijednim inicijativama Sonar, koji je Hrvatsko društvo
skladatelja pokrenulo u suradnji s portalom net.hr kao medijskim partnerom, ipak zauzima posebno mjesto.
Jer, tu je riječ o struci koja se brine za
vlastiti prirodni prirast. HDS je, dakako, i ranije podržavao takve akcije
(kroz potpore iz fonda sredstava prikupljenih na ime prava na naknadu za
prazne medije, a i na druge načine),
ali ovo je prvi izravni ulazak u proces
odabira i edukacije mladih autorskih
nada. Sonar je ‘upaljen’ u jesen 2012.,
kao pozivni natječaj za mlade glazbenike (do 25 godina starosti) koji sviraju autorsku glazbu. Pristigle prijave
kroz četiri mjesečna ciklusa filtrirali
su stručni žiriji sastavljeni od provjerenih imena hrvatske glazbene scene,
u čitavom njezinom stilskom rasponu: od estradnih hitmejkera Mire Buljana, Ante Pecotića i Nikše Bratoša preko alternativnog gurua Damira Martinovića Mrleta, sve do novih
aduta srednje pop i rock struje, Mirele
MARTINA MARAČIĆ/NET.HR
Piše: Ante Perković
Sonja Agata Bišćan
Baby Blue
Nosači zvuka
IHG
radikalno mijenja, Internet preuzima
primat i u prodaji i u promociji, pa stara punkerska maksima svatko to može
dobiva sve realniji prizvuk. Ipak, dok
šuma informacija i medijske buke oko
nas neumitno postaje gušća i neprohodnija, nerazmjer između količine
glazbenog sadržaja i njegove stvarne
kvalitete postaje sve izraženiji. Upravo
je zbog te činjenice briga oko mladih
autora i izvođača posebno važna, i
zbog njih samih i zbog napretka i budućnosti scene, koja bez stalne protočnosti svježih ideja i novih imena može
samo umirati, ma kako dobra i kvalitetna bila u sadašnjosti.
tautora i jedan bend s nezavisne scene), primjeri su kvalitetne sinergije
između promotora, glazbenika i medija (u konkretnim slučajevima Drugi program Hrvatskog radija i Radio
Sljeme). I najdugovječniji festival namijenjen afirmaciji mladih glazbenika, zagorski HGF, u svojem ovogodišnjem 17. izdanju sretno se proširio
na klubove od Splita do Županje, a
kao posljedica svega toga i zainteresirana je javnost polako počela postajati
svjesna raznovrsnosti i kvalitete hrvatske glazbe koja se nalazi onkraj uhodanih promocijskih kanala klasične
diskografije.
Genova
Priselac–Remi, Ivana Dečaka i Aljoše
Šerića. Konačnu riječ u izboru imala je
publika, glasovi čitatelja portala net.hr
između pet ponuđenih izvođača odlučivali su pobjednika. Naposljetku,
Nosači zvuka, Genova, Baby Blue i
Sonja Agata Bišćan dobili su HDS–
ovu preporuku prema diskografskim
kućama, potpisali svoje prve diskografske ugovore, a svaki od njih dobit
će i po 5000 kuna potpore za snimanje
prvog video spota. Akcija je okrunjena
zajedničkim koncertom svih pobjednika simbolično smještenim na prvi
dan proljeća, 21. ožujka ove godine u
zagrebačkom Sax!–u.
Sonar ide dalje
Sonar, dakako, ide dalje u godišnjim
ciklusima, kao trajni projekt osvježavanja i osnaživanja scene. Valja imati
na umu da je to filigranski, dugotrajan posao i da nam iz svakog ciklusa
neće i ne mogu izranjati novi Arseni,
Mlinarci, Josipe... Kvaliteta odabranih izvođača varirat će, ponekad će se
pred publikom pojaviti već formira-
ni glazbenici s jasnim izrazom, puno
češće će to biti mladi talenti u potrazi
za svojim autentičnim glasom. Proces
žiriranja i ocjenjivanja u ovakvim je
prigodama iznimno osjetljiv. Naime,
ne honorira se samo zatečeno stanje,
nego i potencijal, ono trenutačno nečujno, što može zablistati sutra u nekoj savršenoj pjesmi, ali i ostati zauvijek neostvareno, izgubljeno u koraku između umjetnosti i života. Ni Sonar ni ostali slični projekti utemeljeni
prvenstveno na kvaliteti glazbe nisu
osmišljeni kako bi kreirali ‘zvijezde’ za
brzu medijsku potrošnju i još brži zaborav, njihov je zadatak obogatiti scenu, samim time i kulturu, otvoriti vrata mladim ljudima, ponuditi im dio
svojeg iskustva, znanja, organizacijskih resursa... Ukratko, učiniti ih ravnopravnim dijelom hrvatske glazbene
obitelji. Konačno, i samo ime dovoljno
govori — Sonar je tu da istražuje dubinu i na medijsku površinu šalje ono
što mu zapne za uho. Neka nam je svima dobar i obilan ulov.
Projekt Hrvatske televizije na inicijativu Instituta hrvatske glazbe
Što o noćnom glazbenom programu misli struka?
Piše: Ivana Martinac
U
siječnju 2011. započinje priča
Noćnog glazbenog programa. Na
prijedlog Instituta hrvatske glazbe,
Hrvatska je radio televizija pokrenula
cijelonoćno emitiranje domaće glazbe
svih žanrova. Tako se svake večeri
u terminu iza ponoći, u trajanju od
otprilike tri sata, na HTV2 emitiraju glazbeni spotovi. Nakon toga se
repriziraju razne glazbene emisije,
koncerti i glazba iz arhive HTV–a.
Koliko je projekt zanimljiv, govori i
činjenica kako se njegovim pokretanjem uvelike uvećao udio hrvatske
glazbe na televiziji, što je zasigurno
bilo prijeko potrebno domaćoj glazbenoj produkciji. Uz predstavljanje
novih izvođača, ovo je ujedno i mjesto na kojemu manje ili više poznati
redatelji mogu promovirati svoje najnovije uratke.
Ivan Dečak, frontman grupe
Vatra
Za mišljenje o konceptu NGP–a
upitali smo Ivana Dečaka, autora i
frontmena grupe Vatra: Kako sam
upućen, Noćni glazbeni program nudi
široki spektar glazbenih žanrova hrvatske glazbe, što će reći, za svakoga
ponešto. Eventualno žalim što u slučaju glazbenog programa na državnoj televiziji općenito najčešće koristimo pridjev »noćni«. Postavlja se pitanje koliko
glazbu ponuđenu u tom terminu uistinu
konzumiraju krajnji korisnici. Stoga kao
autor, ali i kao konzument naše glazbe, najiskrenije navijam da uz noćni,
u što skorije vrijeme na malim ekranima dobijemo primjerice jutarnji, prijepodnevni ili poslijepodnevni glazbeni program.
Nikša Bratoš, producent
Veća prisutnost glazbe zasigurno je
dobar vjetar u leđa, ali i veliki korak
za hrvatsku glazbenu industriju i to
ne samo nekim novi izvođačima i novim spotovima već cijelom glazbenom
produkcijskom lancu. Upravo zato nas
je zanimalo što o Noćnom glazbenom
programu misli Nikša Bratoš, naš poznati producent i višestruki dobitnik
Porina, koji svoje stajalište naslovljuje
s 1000 razloga za NG: Noć je predodređena za emocije, umjetnost, a pogotovo
Oliver snima, pazi se! Prizor sa snimanja spota za pjesmu Moje lipo.
za glazbu. Bez obzira jeste li sami ili u
društvu, noć i glazba idealni su suputnici... Kad sam bio tinejdžer, čekali smo
noćne sate da bismo na nekoj udaljenoj
radio stanici uspjeli uhvatiti glazbu koju
smo željeli čuti, noći uz tranzistor bile su
moj prozor u svijet i zauvijek su odre-
dile moj život. NGP je prozor putem kojega hrvatska glazba može doprijeti do
onih koji je vole u svom idealnom terminu — noću. Nadam se da će NGP nekim novim klincima odrediti život u
smjeru glazbe, to je sigurno put koji ljude
čini boljima... Sudeći po komentarima dvojice glazbenika različitih generacija, ali i po
tome što su ovaj projekt prepoznali i
neki mediji, sigurni smo kako je njegov koncept zasigurno potreban hrvatskoj glazbenoj sceni.

NOĆ HRVATSKOG FILMA I NOVIH MEDIJA

Godišnje izvješće 2010.

168 - HDS

Godišnje izvješće 2011.

Mladen Lojkić: Okultizam i sotonizam moderne glazbe

Cecilijanski pokret - Vrhbosanska nadbiskupija

HELGA JURETIĆ, mezzosopran JAKŠA ZLATAR, klavir

Glazba u vašem poslovnom prostoru?

175 - HDS

problem ne leži u aCta sporazumu ili u autorskim pravima