EUROPEAN UNION DELEGATION TO MONTENEGRO Government of Montenegro Ministry for Justice and Human Rights Empowered lives. Resilient Nations. Priručnik za polaznike/ce treninga za sistematizovanu podršku u postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici Ovaj dokument je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije Izdavac UNDP, Program za rodnu ravnopravnost Stampa ATEL DOO Tiraz 300 primjeraka Napomena: Ovaj priručnik je za potrebe Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010 uradila konsultantkinja UNDP Biljana Zeković. Program rodne ravnopravnosti partnerski sprovode Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, kancelarija u Crnoj Gori i Ministarstvo pravde i ljudskih prava Crne Gore, Odjeljenje za rodnu ravnopravnost. Stavovi dati u publikaciji ne moraju se obavezno poklapati sa stavovima partnera u Programu rodne ravnopravnosti. SADRŽAJ I DIO FENOMEN NASILJA U PORODICI • Nasilje u porodici – socijalni kontekst. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 • Teorije o porodičnom nasilju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 • Zašto žene trpe nasilje i zašto ostaju u situaciji nasilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 • Stavovi i predrasude koji doprinose nasilju u porodici (kako se održava nevidljivost nasilja u porodici).. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 • Ciklus nasilja u porodici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 • Zajednička obilježja žrtve i počinioca nasilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 • Nasilje nad ženama i zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 • Prepoznavanje strategije nasilnika u izbjegavanju sankcija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 • Percepcija (stručnjaci i njihov feedback, zadate uloge žrtve i nasilnika) . . . . . . . . . 18 • Porodično nasilje – profesionalna odgovornost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 • Opšti principi rada sa zlostavljanom ženom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 • Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 II DIO VODIČ KROZ PROTOKOL • UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Postupanje policije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Postupanje centara za socijalni rad. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Postupanje zdravstvenih službi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Postupanje pravosudnih organa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . • Spisak predstavnika/ca institucija koji su dali svoj doprinos u izradi Vodiča . . . . . . 25 26 32 39 45 50 51 ANEKSI I Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 II Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 III Strategija zaštite od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 IV Studija o nasilju u porodici i nasilju nad ženama u Crnoj Gori – sažetak. . . . . . . . . 113 Nasilje u porodici – socijalni kontekst Nasilje je instrument kojim se osiguravaju dominacija i moć. U kulturama s idealom dominacije, kakva je i naša, visoko su vrednovani borba za moć i dominacija nad slabijim. Nasilje je prisutno u širokom spektru ljudskih odnosa – između roditelja i djece, nastavnika/ca i učenika/ca, u politici, u ekonomiji i sl. Najčešći, a najskriveniji vid nasilja jeste nasilje muškaraca nad ženama, koje je uslovljeno nejednakom moći među polovima. Deklaracija o eliminisanju nasilja nad ženama definiše ga kao „svaki čin nasilja na osnovu razlike u polovima, koji rezultira fizičkim, seksualnim ili psihološkim ozljeđivanjem ili zlostavljanjem žena, uključujući i prijetnje, prinudu ili lišavanje slobode“. Dominaciju muškaraca podržava naslijeđeno iskustvo patrijarhalne moći, koje im daje pravo na privilegovan položaj u odnosu na žene, posebno u porodičnim odnosima. Porodica svojim članovima obezbjeđuje najveću uzajamnu ljubav i brigu, ali vrlo često može biti i „klopka za ženu“ u kojoj ona doživljava razne vidove nasilja. Nasilje u porodici reprodukuje se na potomstvo. Sin oca nasilnika najčešće će i sam postati nasilnik. Transformacija kulture dominacije i nasilja ka kulturi tolerancije počinje obrazovanjem od najmlađih dana. Potrebno je naučiti da se konflikt interesa u međupartnerskim odnosima ne mora završiti nasiljem kao manifestacijom moći. Nasilje koje se odvija u privatnoj sferi prenosi se na javnu sferu. Prevencijom porodičnog nasilja borimo se protiv nasilja na generalnom planu. Nasilje u porodici najčešći je vid ugrožavanja ženskih ljudskih prava, koji ujedno ugrožava fizičko i mentalno zdravlje žene. Nasilje u porodici možemo odrediti i kao skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile, zastrašivanjem i manipulacijom. Takvo određenje nasilja može se primijeniti u svim oblicima porodičnog nasilja – fizičko zlostavljanje, psihičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje i materijalno i radno iskorišćavanje. Svim ovim oblicima nasilja u porodici najčešće su izloženi: djeca, žene i starije osobe. Nasilje u porodici je: sklop fizičkog, psihičkog, seksualnog i ekonomskog zlostavljanja, kontrole i prijetnji; najčešći i najskriveniji vid nasilja; najčešći uzrok povreda zbog kojih se žena javlja u službu hitne pomoći; čest uzrok samoubistava – žrtve nasilja u porodici šest puta češće pokušavaju samoubistvo od ostalih žena. Razvojem svijesti o ljudskim pravima, pravima djece, žena i starijih u porodici, u posljednje četiri decenije srušeni su brojni stereotipi o idealnoj porodici. To se, između ostalog, odnosi na uvjerenje o djetinjstvu kao najsrećnijem razdoblju života, uvjerenje da su počinitelji seksualnog zlostavljanja najčešće osobe nepoznate žrtvi, ili uvjerenje o dostojanstvenoj starosti u krugu najbližih. Klinička iskustva i emprijska istraživanja pokazala su da porodica, kao osnovna jedinica društva, nije uvijek podržavajuće okruženje koje pruža emocionalnu, socijalnu i materijalnu podršku članovima, već može biti i nasilno okruženje u kojem se na najbrutalniji način krše osnovna ljudska prava njenih članova. 3 ČINJENICE: Nasilje u porodici se može objasniti jedino djelovanjem većeg broja činilaca, koji se opet mogu grupisati na više nivoa, uključujući individualna obilježja, obilježja porodice i obilježja šire društvene zajednice. - Individualni nivo podrazumijeva osobine ličnosti, razvojni put pojedinca, njegove ili njene životne poglede, vrijednosti, uvjerenja. - Porodični nivo odnosi se na dinamiku, uloge i obrasce ponašanja u partnerskim odnosima među svim (najmlađim i najstarijim) članovima porodice. - Socijalni nivo uključuje institucionalne odnose, obilježja i norme lokalne zajednice, zakone i praksu pravosudnih organa i sl. 1. Pojedinac može biti izložen nasilju u porodici tokom cijelog svog života – od djetinjstva do duboke starosti. U porodici su najčešće zlostavljani žene, djeca i ostarjele osobe. 2. Nasilje u porodici uključuje širok raspon ugrožavajućih ponašanja koje jedan član (ili više njih) upotrebljava da bi uspostavio kontrolu i moć nad drugim članom porodice, odnosno zadovoljio neke svoje potrebe na uštrb drugog člana. 3. Posljedice izloženosti nasilju su brojne i bitno utiču na mentalno zdravlje, kako onih koji su mu neposredno izloženi, tako i onih koji su njegovi posmatrači. Najčešće posljedice izloženosti nasilju su: nisko samopoštovanje, depresija, agresija, pokušaj samoubistva, zavisnost, slabo funkcionisanje na radnom mjestu, u školi i sl. 4. Postoji jasna povezanost između prisustva nasilja u porodici i količine nasilja u društvu, uključujući i nasilje prikazivano u medijima. 5. Postoji međugeneracijski prenos nasilja u porodici. Smatra se da količina nasilja doživljena u djetinjstvu doprinosi razvoju i pribjegavanju nasilju u odrasloj dobi. Za imenovanje nasilja muškarca nad ženom i u partnerskim odnosima koriste se različiti pojmovi. Govori se o nasilju nad ženom u porodici, bračnom nasilju, domaćem nasilju, sindromu pretučene žene i slično. S obzirom na to da se nasilje u bračnim odnosima dešava u braku i u predbračnim i vanbračnim vezama između muškarca i žene, najadekvatnijim se čini termin "nasilje u partnerskim odnosima". Istraživanja pokazuju da je nasilje u porodici posebno rasprostranjeno u zemljama u tranziciji. Smanjena socijalna i ekonomska sigurnost, povećana nezaposlenost, siromaštvo i socijalni stresovi koji prate proces tranzicije pojačavaju agresivnost i nasilničke sklonosti muškaraca. Crna Gora je jedna od tih zemalja. Prema izvještaju Svjetske banke iz 1993. godine, čak i u razvijenim zapadnim zemljama, silovanje i nasilje u porodici izazivaju oko 19% ukupnih troškova za liječenje žena u fertilnom dobu. 4 Teorije o porodičnom nasilju Postavke i vrijednosti tradicionalnog, „narodnog“ shvatanja porodičnog života i moderne teorije o nasilju nad ženama bitno se razlikuju. I pored toga što patrijarhalna ideologija počiva na postavkama koje su najčešće nejasno artikulisane i implicitne (podrazumijevajuće), ispostavilo se da su one vrlo stabilne i djelotvorne. Tako pravi smisao ovih vrijednosti porodičnog života, u čijoj je osnovi mizoginija, a koje se na nivou ponašanja ispoljavaju kao nasilje nad ženama, ne dopire do svijesti društvenih aktera. Posljednjih decenija nasilje u porodici postalo je predmet šire društvene rasprave i naučnih istraživanja, kao i pojačane brige brojnih društvenih i državnih institucija – naročito nevladinih organizacija, koje neprestano ističu da je porodično nasilje (u kome su žrtve najčešće žene) jedan od najdrastičnijih oblika kršenja ljudskih prava. Pod snažnim pritiskom ženskih pokreta, koji su ispoljili zahtjeve za radikalno drugačijim pristupom u rješavanju ovog problema, prvenstveno da se ne tretira kao „unutrašnja stvar porodice“ već kao ozbiljan društveni problem, u mnogim zemljama, uključujući i Crnu Goru, ovaj oblik nasilja postaje „vidljiv“ i prepoznatljiv. Različite teorije/shvatanja o uzrocima nasilja u porodici 1. Nasilnici su mentalni bolesnici – žene su mazohistkinje. Kada je društvo počela ozbiljnije da analizira ovu pojavu, prvo se javilo shvatanje da su nasilnici mentalno oboljeli pojedinci, a da su žene koje trpe nasilje mazohistkinje. Međutim, istraživanja su pokazala da je broj mentalno oboljelih među nasilnicima proporcionalan njihovom broju u ukupnoj populaciji. Po rezultatima psiholoških testova, ni nasilnici ni žrtve nijesu se bitno razlikovali od ostatka „normalne“ populacije. Uvjerenje o tome da nasilje nije tako često počiva na nedostatku podataka o njemu. Psihološki profili nasilnika i žrtava pokazuju da se ni jedni ni drugi ne razlikuju od osoba koje ne praktikuju nasilje i nijesu žrtve. 2. Nasilje je rezultat konflikta u odnosima – obje strane su jednako odgovorne. Nasilje je bilo tretirano kao rezultat sukoba među partnerima, odnosno pretpostavljalo se da su obje strane podjednako odgovorne za eskalaciju nasilja. Ova teorija je zanemarivala upravo ključnu dimenziju patrijarhalnog društva – nejednaku raspodjelu moći između muškarca i žene, tako da mjere koje su se preduzimale da bi se nasilje spriječilo, a to je najčešće bilo savjetovanje u parovima, nijesu dale nikakve rezultate. Zanemarena je činjenica da žrtve nasilja pred nasilnikom nijesu imale slobodu da kažu šta im se zaista dogodilo i kako se osjećaju, jer su morale i dalje da žive sa nasilnikom. Zanemaruje se neravnoteža moći. Organizuju se savjetodavne sesije za oba partnera zajedno, što ženu dovodi u situaciju u kojoj je uplašena i izbjegava da traži pomoć. 3.Teorija bijesa – nasilje je rezultat ljutnje i gubitka kontrole. Teorija bijesa je nasilje objašnjavala bijesom i gubitkom kontrole nasilnika nad svojim postupcima u problematičnim situacijama. Bijes je pritom pripisivan učenju rodne uloge, odnosno činjenici da je ispoljavanje ovog osjećanja kod muškaraca, tokom cijelog perioda njihovog odrastanja i sazrijevanja, od najšire zajednice bilo tretirano 5 kao društveno prihvatljiv model ponašanja. Međutim, ova teorija poistovjećuje bijes i ljutnju, kao osjećanja, sa agresijom, koja predstavlja samo jedno od mogućih ponašanja koja proističu iz takvih osjećanja. Smatralo se da nasilnika treba naučiti da ljutnju izrazi na prikladniji, manje destruktivan način, a žrtvu da izbjegava situacije koje mogu da izazovu bijes nasilnika. Ova teorija zanemaruje važnu činjenicu – i žrtva sasvim sigurno osjeća bijes i ljutnju, ali ih po pravilu izražava na drugačiji način, što je posljedica socijalizacije i učenja ženske rodne uloge po kojoj žena ne ispoljava agresiju već treba da „ćuti i trpi“. Takođe, dokazano je da nasilnici i te kako mogu da kontrolišu ljutnju, što se jasno vidi po tome kako biraju gdje će udarati žtrvu, najčešće po mjestima koja su pokrivena odjećom ili kosom. Izjednačavaju se osjećanja ljutnje i bijesa sa agresijom. I žene se ljute, ali nijesu agresivne – ne biju muškarce. Postavlja se pitanje zašto muškarac nasilje ne usmjeri prema drugima (šefu i sl.) već isključivo prema svojoj partnerki i ostalim članovima porodice. 4. Teorija o ciklusu nasilja. Teorija o ciklusu nasilja, po kojoj frustracije u svakodnevnom životu narastaju do eksplozije prema partnerki, poslije čega obično dolazi takozvana „faza medenog mjeseca“, kada nasilnik izražava kajanje, uz obećanja da se nasilje nikada neće ponoviti. Poslije ove faze, koja od slučaja do slučaja može trajati kraće ili duže, opet slijedi faza nasilja – faze se ciklički smjenjuju, pri čemu je karakteristično da faze „medenog mjeseca“ traju sve kraće, dok porodična situacija ne postane permanentno obojena nasiljem. Ova teorija djelimično može da objasni zašto neke žene, uprkos nasilju, ostaju u nasilnim vezama, vjerujući u iskrenost kajanja koje nasilnik ispoljava poslije situacije nasilja. Međutim, ova teorija ne može da objasni zašto i one žene koje nikada ne doživljavaju lijepe trenutke ostaju u nasilnoj vezi. Točak nasilja iz perspektive iskustva žena: frustracija – nasilje – medeni mjesec. 5. Teorije moći i kontrole. Teorije moći i kontrole bazirane su na iskustvima brojnih žena – žrtava nasilja u porodici, a ujedno se uklapaju u šire sociološke i feminističke teorije o društvenim uzrocima asimetrične raspodjele moći između muškog i ženskog roda, u patrijarhatu, — koja rezultira nasiljem. Na osnovu ovih teorija mogu se prepoznati i imenovati mehanizmi pomoću kojih nasilnici, na osnovu moći koju posjeduju u partnerskom odnosu, kontrolišu žrtvu i stvaraju odnos u koji je moguće instalirati fizičko i seksualno nasilje. Demonstracija moći i uspostavljanje kontrole nad osobom koja trpi nasilje – različiti obrasci ponašanja, od ponižavajućih komentara, grubih šala, preko ekonomske eksploatacije, udaranja i šutiranja, manipulacije djecom, izolacije, do seksualnog zlostavljanja... 6. Teorija o modeliranju. Roditelji nasilnici – sinovi nasilnici. Sinovi nasilnika su sedam puta češće nasilnici od drugih ljudi. Izbor, načini primjene, intenzitet i učestalost nasilja zavise od procjene nasilnika koja će taktika, ili kombinacija taktika, dovesti do željenog cilja. (Helton,1987, Pence, E. i Paymar, M., 1986) 6 Zašto žene trpe nasilje i zašto ostaju u situaciji nasilja Da bismo bilo šta učinili u smislu pružanja podrške i pomoći zlostavljanim ženama i djeci, osim svijesti o ljudskim pravima, suočavanja sa sopstvenim stavovima i predrasudama i pozitivne zakonske regulative, moramo prvo razumjeti zašto žena trpi nasilje i zašto ostaje u situaciji nasilja. Naučene da nasilničko ponašanje muškaraca prihvataju kao životni koncept, žene često ne prepoznaju nasilje i ne suprotstavljaju se. Polna socijalizacija je moćna. Društvo od žena očekuje da budu smjerne, strpljive, poslušne, pomirljive i pokorne. Ne poštujući očekivane obrasce ponašanja, one izdaju ženski rod i žensku prirodu. Patrijarhalno vaspitanje dobijeno u primarnoj porodici doprinosi poistovjećivanju rodnih sa polnim ulogama. Domaće nasilje naročito teško prepoznaju i spremne su da ga dugo tolerišu žene koje su odrasle pored oca nasilnika. Nerijetko one i muža biraju prema poznatom modelu nasilnika. Nasilje je za njih uobičajeni, prihvaćeni vid ponašanja muškaraca. Uz to često ide i majčina poruka „trpi i ja sam trpjela“ ili „žena je stvorena da trpi“ i sl. Zašto žene trpe nasilje? Činjenica je da mnoge žene ostaju u nasilnim vezama. Porodica, prijatelji, komšije, pa čak i stručnjaci, ne razumiju zašto žene trpe nasilje. Istraživanja i iskustvo su pokazali da žene kao najčešće razloge prihvatanja života u nasilju navode one koji se uklapaju u opšte društveno prihvaćene predrasude o nasilju. Zašto žene trpe nasilje – to je dio patrijarhalne istorije koja je stvorila hiljade malih mehanizama protiv žena i njihovog slobodnog razvoja. Kada su birale partnera, žene nijesu birale nasilnika, ali često žive godinama sa njima. Zašto žene ostaju sa nasilnicima? Ne postoji samo jedan razlog. Mnoge osobe koje nijesu imale ili nijesu u vezi sa nasilnim partnerom izjavljuju da bi odmah raskinule takvu vezu i otišle. Međutim, uvijek treba imati na umu da su i mnoge žrtve koje trpe nasilje razmišljale na isti nači kada su zasnivale partnerski odnos. Postoji mnoštvo ozbiljnih faktora koji utiču na odluku žrtve nasilja da ode ili ostane. Evo najčešćih razloga koje su navodile žene – žrtve porodičnog nasilja: 1. ZBOG DJECE. Žene ne odlaze od nasilnika jer se boje da pri razvodu neće dobiti djecu. Nasilnici primjenjuju prisilne taktike, čime ženu psihofizički iscprljuju, govore joj – ako ode, nikada više neće vidjeti djecu. U svojoj kontroli nad ženom idu tako daleko da prijete da će djecu pobiti, što u ženi izaziva ogroman strah i ona ostaje sa nasilnikom. Žene ne poznaju pravne propise, pa misle da neće dobiti djecu. Odvojenost od djece teža im je od trpljenja nasilja. Pored toga, patrijarhalna kontrola ženi nalaže da nije dobro za djecu ako rastu bez oba roditelja. Nju je strah da će je djeca kriviti što ih je odvojila od oca. Psihološka istraživanja kažu da je za razvoj djeteta dovoljan jedan roditelj, koji nije nasilan i koji je odgovoran prema djetetu, a nasilnici nijesu odgovorni prema djeci. 7 2. NEOBAVIJEŠTENOST O SVOJIM PRAVIMA. Nedovoljna informisanost žena o njihovim pravima često ih zadržava u braku. Mnogima muževi govore da nemaju nikakva prava, ne samo na djecu, nego i na stan, podjelu imovine, izdržavanje... i one im vjeruju. To neznanje stvara jaki strah, koji ženu onemogućava da uradi za sebe ono što je najbolje – da napusti nasilnika. 3. PRIMJENA MEHANIZAMA POTPUNE KONTROLE I IZOLACIJE. Nasilnici primjenjuju nad ženom totalnu kontrolu, upravljaju njenim životom, počevši od toga da joj zabranjuju kontakte sa drugim ljudima, pokušavaju je izolovati onemogućavajući joj kretanje, čime je isključuju iz svih životnih tokova. Kontrolu vrše i u ekonomskom resoru, pa ni svojim novcem ne mogu samostalno raspolagati. Socijalno izolovana, žena ne vidi izlaz iz nasilja, nema informacija niti podrške od drugih. 4. OBEĆANJE NASILNIKA DA ĆE SE PROMIJENITI. Poslije nasilnih incidenata muškarci obećavaju da će se promijeniti, mole za oproštaj. To je faza kad oni manipulišu ženom, šaljući joj cvijeće, radeći sve što žena želi. I prije nego što se žena ponada da će se on promijeniti, nasilnik počini novo nasilje, kako bi ženu i dalje držao pod kontrolom. 5. POGREŠNO TRAŽENJE UZROKA NASILJA. Žene ponekad neobjektivno vide situaciju, nalaze opravdanje za nasilje najčešće kriveći sebe. Misle da je nasilnik takav jer npr. ima problema na poslu, ili su krivi njegovi roditelji, prijatelji... dakle, krivi su drugi a on je idealan. A kada se sjete "starih" vremena, lijepih trenutaka, iluzorno očekuju da će biti bolji. Uporno čekaju neko bolje sjutra. Ponekad misle da mu treba pomoć psihijatra, a on za to ne želi ni da čuje, i tako godine prolaze, a on je sve gori... 6. STRAH OD PRIJETNJI UBISTVOM. Prijetnje da će ubiti ženu sastavni su dio verbalnog nasilnog ponašanja. Strah da će biti ubijena parališe ženu i ona više ne smije ni spomenuti razvod. 7. NASILNIK IZAZIVA KRIVICU KAD ŽENA ŽELI DA ODE. Ako žena pokuša da ode, da je ne bi izgubio, nasilnik je dovodi u situaciju da se osjeća krivom ako ode. Često prijeti samoubistvom, napuštanjem posla. 8. ŽENE SE NALAZE U STANJU "ZAMRZNUTOG STRAHA", BESPOMOĆNOSTI. Žene koje trpe maltretiranja postaju nespremne na pružanje otpora i sve pogodnije za dalja zlostavljanja. Umjesto suprotstavljanja nasilniku, ona ga pokušava smiriti, pokušava da ne pokaže strah. To je stanje "zamrznutog straha", bespomoćnosti. Uplašena za svoj život sve će učiniti kako bi preživjela udovoljavajući nasilniku sve moguće hirove. 9. NEZAPOSLENOST ŽENE -– MATERIJALNA SIGURNOST. Ako žena nije zaposlena, nema svog novca, finansijski je zavisna od nasilnika. Ne vjerujući u svoje sposobnosti, a ponekad i zbog objektivnih razloga, ostaje sa nasilnikom. Ako nikada nije radila, teško joj je prvi put naći posao. Ako radi, boji se da neće imati dovoljno novca za sebe i djecu, pogotovo ako nema adekvatno riješeno stambeno pitanje. 10. OSJEĆAJ SRAMOTE ZBOG NEUSPJEŠNOSTI BRAKA. Mnogim ženama jedini smisao života bio je da se udaju, te smatraju da moraju da trpe sve što im se događa i da je sramota priznati da im je brak neuspješan. Pored toga, socijalizacijom su naučene da je njihov zadatak da brak učine uspješnim, da ga održe, te one kriju 8 nasilje kako bi sačuvale sliku srećnog braka „pred svijetom“. Nasilje je za njih cijena za održanje braka, ženska sudbina. 11. NEDOSTATAK SAMOPOUZDANJA. U situacijama nasilja nasilnici sistematski razaraju samopouzdanje žena, koje vremenom izgube povjerenje u sebe i svoje sposobnosti. Nasilnici omalovažavaju sve što žena samostalno uradi i zato se žene pitaju gdje je njihova krivica. Počinju da vjeruju da su nasilje zaslužile. 12. „NAVIKNUTOST“ NA NASILJE OD MALENA. Ako je odrasla pored oca nasilnika i bila maltretirana kao dijete, ona prihvata nasilje kao normalni način života, što parališe svaku njenu misao o suprotstavljanju i promjeni. Naime, socijalizacijom tj. prihvatanjem tradicionalne uloge ženskog pola u ženi se usadilo vjerovanje da nema pravo na kontrolu nad svojim životom. 13. FIZIČKA I PSIHIČKA ISCRPLJENOST. Nasilje dovodi do psihofizičke iscrpljenosti, bolesti, kao logične posljedice dugotrajnog preživljavanja nasilja. Tada je mnogim ženama teško da napuste zajednicu. Misle da ih više niko neće poželjeti, potcjenjuju sebe misleći da neće moći opstati same, pa tako iznemogle, iscrpljene, nemaju drugog izbora nego da ostanu sa nasilnikom. 14. ODSUSTVO PODRŠKE NAJBLIŽIH. Najbliži, porodica i prijatelji ne odobravaju razvod. Ne postoji razumijevanje za njenu situaciju. Kažu joj: "Bolje da si i nesrećno udata, nego razvedena." Roditelji je podsjećaju da ga je sama izabrala. Smatraju da je žena kriva za nasilje. 15. NEEFIKASNOST INSTITUCIJA. Žene se nerado odlučuju da prijave nasilje, jer društvene – pravne i medicinske – institucije ignorišu muško nasilje, zbog vladajuće ideologije u odnosu među polovima. 16. RELIGIJSKA UVJERENJA I OBIČAJI. Još uvijek postoje religijske predrasude o razvodu, a protivljenje razvodu je dominantno i u običajnom ponašanju, koje predstavljaju društveni pritisak da se sačuva brak. Pored toga, tradicionalno se smatra dozvoljenim upotreba sile radi kontrolisanja supruge. Prihvatajući predrasude, žena ne želi da je drugi osuđuju i kritikuju i ne vidi rješenje izlaska iz nasilja. 17. SOCIJALNA IZOLOVANOST ŽENE. Žene koje trpe nasilje obično ne poznaju druge takve žene, jer se o nasilju rijetko kada govori. Misle da se nasilje događa samo njima i da je to njihov privatni problem. Tome doprinosi činjenica da vladajuća patrijarhalna ideologija toleriše nasilje kao način rješavanja porodičnih sukoba i da ne postoji efikasno reagovanje institucija. Zbog toga žene prisilno ostaju da žive sa nasilnicima. Žene najčešće ne govore o nasilju i trpe nasilje zbog: - djece (prijetnji nasilnika, ekonomskih problema, neće imati oca i sl.); - neobaviještenosti o pravima žena; - mehanizama izolacije i kontrole (rodbina i prijatelji bježe); - obećanja nasilnika da će se promijeniti; - traženja pogrešnog uzroka (posao, roditelji, žena); - idealizovanja nasilnika – „nije on takav“; - pogrešno usmjerene ljubavi – prema nasilniku; - straha od prijetnji ubistvom; - osjećaja krivice ako žena ode (piće, ubiće se...); 9 - stanja „zamrznutog straha“ i bespomoćnosti (ne pruža otpor); nezaposlenosti, materijalne zavisnosti; osjećaja stida i sramote zbog neuspjelog braka; nedostatka samopouzdanja („loša“, „kurva“ i sl.); „naviknutosti“ na nasilje od malena; fizičke i psihičke iscrpljenosti – plaše se samoće, starosti; odsustva podrške okoline; neefikasnosti institucija; religijskih uvjerenja i običaja koji su protiv razvoda... Stavovi i predrasude koji doprinose nasilju u porodici (kako se održava nevidljivost nasilja u porodici) Stavovi žena o rodnim ulogama i položaju žene u porodici oblikuju njihov pogled na svijet i utiču na njihovo ponašanje u međupartnerskim odnosima. Od stavova i predrasuda o položaju žene u porodici i društvu zavisiće i mogućnost prepoznavanja nasilja i stepen tolerancije nasilnog ponašanja partnera. Postavlja se pitanje: Zašto se toleriše nasilje prema ženama i u kojoj mjeri je to povezano sa socijalno-kulturnim karakteristikama zajednice? Potrebno je znati šta ljudi misle o tome, kakvi stavovi, predrasude i mitovi dominiraju i zašto se održavaju. Tokom posljednje dvije decenije, u razvijenim zemljama, socijalno shvatanje nasilja u porodici i njegovi glavni akteri – bračni partneri – postali su značajna tema proučavanja sociologa i socijalnih psihologa. U crnogorskoj sredini, pod uticajem okruženja, napravljeni su tek prvi koraci. U prilog tvrdokornosti postojećih patrijarhalnih uvjerenja govori citat: „Možete promijeniti supruga, ali ne i situaciju. Možete promijeniti nekoga, ali ne i nešto.“ Uvjerenja o nasilju u porodici, bilo da su zasnovana na pouzdanim ili nepouzdanim činjenicama, snažno utiču na ponašanje pojedinaca. U crnogorskoj sredini postoje brojni stereotipi o položaju žene, međupartnerskim odnosima i domaćem nasilju. Iako se uglavnom temelje na predrasudama, teško ih je iskorijeniti. Neki od najčešće prisutnih sreću se i u drugim sredinama u okruženju. Jedan od čestih mitova koji doprinosi nevidljivosti domaćeg nasilja jeste da je nasilje privatna stvar porodice. „Prljavi veš se ne iznosi iz kuće“. Čak i neke zlostavljane žene vjeruju da su žene krive za nasilje koje im se dešava, da muškarac ima pravo da tuče svoju ženu kada nije poslušna. „Muž mi je bio dobar. Tukao me samo kada bih zaslužila“, riječi su jedne stogodišnje Crnogorke. Uvjerenju da dobra supruga treba da trpi i sluša doprinosi i visoko vrednovanje ženske patnje radi očuvanja porodice. Kaže se da „je ona čovjek-žena... šta je ta sve pretrpjela“. Postoji uvjerenje da se nasilje dešava samo siromašnima, neobrazovanima, da su nasilnici alkoholičari ili duševno bolesne osobe. Mitovi i uvjerenja koji su prisutni u crnogorskom društvu doprinose minimiziranju problema partnerskog nasilja, prebacuju odgovornost na zlostavljanu ženu i umanjuju odgovornost zajednice. Okrivljavanje spoljašnjih faktora opravdava nasilno ponašanje muškarca i kod žene stvara pogrešno uvjerenje da je nasilje neminovnost i da promjene nijesu moguće. 10 Mehanizmi kojima se održava nevidljivost nasilja nad ženama su različiti, ali se posebno izdvajaju društveno konstruisane uloge polova koje utiču na to da se održi mit o nasilju: Pojam „moralne žene“ – žena se prvenstveno definiše kroz ulogu supruge, majke, domaćice. Sve tri uloge zahtijevaju moralnost, koja se postiže ukoliko žene trpe, ćute, čekaju. Otpor nasilju smatra se nemoralnim, neženskim, neprirodnim, a odbijanje da trpi – neuspjehom u igranju ženske uloge. Poražavajuće je da je i većina žena saglasna s ovakvom, nametnutom definicijom njene uloge. Problemi supružnika su njihova privatna stvar – ovaj opšteprihvaćen stav sprečava da nasilje u porodici postane javno priznata činjenica i da bilo ko sa strane interveniše i pruži podršku žrtvi nasilja. Žrtva/žena je kriva – „Mora da ga je izazvala“, vrlo je čest komentar kada se govori o slučajevima nasilja. Kroz socijalizaciju žene usvajaju ovakve i slične stavove i mnoge žrtve nasilja zaista i osjećaju krivicu za nasilje koje trpe, što ih onesposobljava da izađu iz začaranog kruga nasilja. A ako je žena kriva, onda je i nasilje opravdano. Riječ muškarca je legitimna – „Niko mi ne vjeruje“, čest je izkaz žene žrtve, koji odražava stvarnost da joj se ne vjeruje u ni okviru porodice, ni u okolini gdje stanuje, ni na radnom mjestu i u institucijama kojima se obraća za pomoć... Muška riječ u patrijarhalnoj kulturi uvijek više vrijedi od ženske, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi. Žene su mazohistkinje – situacije u kojima se usljed straha žene manje brane ili po tridesetak godina trpe nasilje nijesu dokaz da ga one priželjkuju i da uživaju u njemu. Stavovi da su žene koje trpe nasilje mazohistkinje predstavljaju omalovažavanje žena i njihovog iskustva zlostavljanja i tako umanjuju ozbiljnost muškog nasilja, prebacujući odgovornost na žene. Nasilnik je patološki slučaj/alkoholičar – nasilje se pomjera na plan patologije, čime se negira i odbacuje odgovornost nasilnika. Tako se nasilju oduzima suština, njegova društvena uslovljenost – nasilje postaje fenomen individualne patologije, kojim treba da se bave isključivo profesionalci, i na taj način se isključuje intervencija društva. Istraživanja su nedvosmisleno pokazala da je broj psihički oboljelih nasilnika procentualno proporcionalan njihovom broju u ukupnoj populaciji, dok je među nasilnicima veći broj alkoholičara. Alkoholizam može, ali i ne mora, da bude uzrok nasilju, ali je sasvim sigurno da će nasilnik pod uticajem alkohola češće ispoljavati nasilničko ponašanje. 11 Neki od mehanizama održavanja nasilja su uvjerenja: - moralna žena je supruga, majka, domaćica; problem supružnika je privatna stvar; žena je kriva, izazvala ga je – osjećaj krivice žene; mjerodavna je riječ muškarca – „niko mi ne vjeruje“; žene su mazohistkinje; nasilnik je patološki slučaj... Šta žena ne mora da trpi (u odnosu na mitove koji podržavaju nasilje nad ženama) Žena ima pravo na život bez nasilja u porodici. Muškarac nema pravo da tuče svoju ženu. Kada žena učini vidljivim nasilje koje trpi u porodici, time neće osramotiti sebe i porodicu. Nasilje kojem je izložena nije njena sramota. Trpljenje nasilja nije uslov dobrote žene. Trpeći nasilje žena neće sačuvati porodičnu sreću. Žena nije kriva za nasilje koje trpi. Žene ne provociraju nasilje svojim ponašanjem. Bilo šta da uradi žena ne smije biti „kažnjena“ nasiljem. Promjena njenog ponašanja neće prekinuti nasilje. Trpeći nasilje, žena ne pomaže svojoj djeci. Rastući u atmosferi straha, djeca ne mogu normalno da se razvijaju; muška djeca imaju više šanse da i sami odrastu kao nasilnici; djevojčice će biti tolerantnije prema nasilju muškaraca, a postoji veća vjerovatnoća da će budućeg partnera birati prema modelu ocanasilnika i na taj način i same postati žrtve nasilja. Odgovornost za nasilno ponašanje isključivo je na strani nasilnika. Žena nije obavezna da trpi seksualno nasilje u braku – to nije njena bračna dužnost. Nasilje u porodici nije nešto što se dešava „samo nekim ženama“, kao izolovan incident. To se dešava velikom broju žena, iz svih društvenih slojeva, svih starosnih dobi i stepena obrazovanja. Ne treba tražiti uzroke nasilnog ponašanja partnera u drugim osobama, problemima, bolesti ili alkoholu. Iskustva pokazuju da bi on i bez toga bio nasilan. Ljubomora nije znak ljubavi. Nasilje usljed ljubomore nije način pokazivanja ljubavi. Vjerovanje da je žena nasilniku jedini oslonac i da će on propasti ako ga napusti jeste zamka koja dovodi do dugotrajnog trpljenja nasilja. Nasilje u porodici nije samo unutrašnji problem porodice ili žene. To je i ozbiljan društveni problem kome zajednica mora da pokloni potrebnu pažnju. Napuštanjem nasilnika nasilje često ne prestaje. Ponekad postaje još jače. U tom slučaju žena mora da razmisli o svim dostupnim mehanizmima zaštite. 12 Ciklus nasilja u porodici Zlostavljanje u međupartnerskim odnosima može da počne još tokom veze, nakon udaje, nakon rađanja djece ili u određenom periodu braka kada su odnosi poremećeni zbog preljube, muževljevog alkoholizma ili zbog nekih drugih razloga. Nasilje vremenom eskalira od početnih uvreda, šamara, psihičkog maltretiranja do težih povrjeđivanja žene, pa i do ubistva. Kod zlostavljane žene razvija se strah od nasilja koji je najmoćniji instrument pritiska i kontrole muškarca nad ženom. Za žene koje su izložene nasilju u porodici važno je da poznaju način razvijanja nasilja, kako bi na vrijeme mogle da preduzmu mjere koje bi im pomogle da izbjegnu eskalaciju i teške posljedice. Žene je potrebno upozoriti da se nasilje koje dožive od bračnog partnera najčešće ponavlja: "jednom nasilje – uvijek nasilje". Iskustva brojnih zlostavljanih žena ukazuju da ciklus dugotrajnog nasilja prolazi kroz tri faze: • I fazu čine manji incidenti koji izazivaju napetost, a žena pokušava da je smiri; • II faza je eskalacija nasilja muškarca, šok žene, nevjerica, poricanje da se to njoj dešava i traženje pomoći, ali se žena brzo vraća nasilniku; • III faza je period kajanja nasilnika, pravdanje i traženje krivice u nekome ili nečemu drugom (alkohol, problemi, šef i sl.), stid zbog nasilnog ponašanja, žaljenje, zaklinjanje da se to više nikada neće desiti. Slijedi pomirenje, žena mu vjeruje, žali ga i oprašta mu. To je faza "medenog mjeseca". (Helton,1987) Važno je: da zlostavljana žena shvati dinamiku ponavljanja ciklusa, da preduzme mjere zaštite, da blagovremeno traži pomoć i preduprijedi teže povrede. Muškarci-nasilnici u stresu, strahu i napetosti ne prepoznaju faze kroz koje prolazi tok nasilja, od početnih manjih incidenata do eskalacije. Njima se čini da je to trenutna nasilna reakcija izazvana gnijevom. Za razliku od muškaraca, zlostavljane žene nasilje vide i opisuju kroz tri pomenute faze: 1. jačanje i eskalacija; 2. eksplozija; 3. "medeni mjesec". Karakteristike dugotrajnog nasilja sa kojima treba upoznati ugroženu ženu su: vremenom nasilnički incidenti postaju sve češći, jačina stresa žene raste i vremenom se navedene tri faze sažimaju u jednu. Na kraju nema faze mirenja, sve je samo nasilje. Zajednička obilježja žrtve i počinioca porodičnog nasilja Napomena: Zlostavljanu ženu i muškarca nasilnika karakteriše veći broj zajedničkih osobina. Cilj naglašavanja tih osobina nije umanjivanje odgovornosti počinitelja nasilja, već usmjeravanje društvenog djelovanja ne samo na zlostavljane žene već i na nasilnike. 13 Obilježja žena žrtava nasilja Imaju nisko samopoštovanje i potcjenjuju vlastite sposobnosti da bilo šta učine. Vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima. Imaju tradicionalne stavove prema podjeli polnih uloga u porodici. Prihvataju odgovornost za reakcije nasilnika. Pokazuju ozbiljne simptome stresa i psihosomatske smetnje. Obilježja muškaraca počinioca nasilja Imaju nisko samopoštovanje. Vjeruju u sve mitove o nasilnim odnosima. Imaju tradicionalne stavove o muškoj superiornosti. Okrivljuju druge za svoje ponašanje. Određuju koja je količina nasilja „prihvatljiva” za koje „greške”. Često misle o samoubistvu i ubistvu. Pokazuju ozbiljne simptome stresa; prekomjerna upotreba alkohola i nasilje su mehanizmi suočavanja. Često koriste seks kao akt nasilja. Vjeruju da zbog svog nasilnog ponašanja neće imati posljedice. Imaju slabu kontrolu bijesa – pojačana agresivnost. Nemaju kontrolu – ne odlažu zadovoljstva – orijentisani su na „sada”. Ne prekidaju odnos sa porodicom i prijateljima. Izrazito su ljubomorni i pokazuju strah od odbacivanja. Odbijaju odgovornost za bračne, porodične ili poslovne neuspjehe. Vjeruju da njihovo nasilničko ponašanje drži porodicu na „okupu”. Nemaju osjećaj krivice i griže savjesti. Imaju istoriju nasilja u porodici. Mnogi od njih su u djetinjstvu gledali oca kako tuče majku, ili su sami bili izloženi nasilju roditelja. Određuju koja je visina nasilja „prihvatljiva” za koje „greške”. Prijete ubistvom i samoubistvom. Prihvataju djecu kao zalog i nemoćne su da ih zaštite. Koriste djecu kao taoce, kao način održavanja kontrole u vezi. Koriste seks za uspostavljanje bliskosti. Vjeruju da im niko ne može pomoći. Dugo trpe i pasivno prihvataju nasilje prema sebi. Pokazuju neograničeno strpljenje u čekanju „čarobnog rješenja”. Postepeno postaju socijalno izolovane. Istrajavaju u bezuspješnom uvjeravanju u sopstvenu vjernost. Gube lične granice i postepeno preuzimaju krivicu. Vjeruju da će privremeno trpljenje popraviti stanje. Okrivljuju sebe – „ja sam ga provocirala”. Imaju istoriju nasilja u porodici, bilo da su bile očevici nasilja među roditeljima ili neposredno izložene nasilju. Muškarac postaje nasilan u situaciji sukoba, jer ima slabe verbalne vještine i vještine rješavanja sukoba. Drugim riječima, kad takav muškarac nije u stanju brzo i efikasno riješiti sukob, postaje sklon nasilju kao načinu uspostavljanja kontrole. Za ove muškarce je karakteristično da slabo prepoznaju osjećaje, pogotovu složene. Za njih je sve LJUTNJA, te lako padnu u bijes i izgube kontrolu. Tuga, razočarenje ili ljubomora za njih ne postoje i stalno su u odbrambenom položaju. Stoga je osnovni zadatak rada sa nasilnim muškarcima podsticanje odgovornosti za sopstveno ponašanje, učenje kontrole agresivnih poriva, bolje prepoznavanje sopstvenih osjećanja. Ostaje otvoreno pitanje kako ih motivisati/privoljeti da učestvuju u takvim programima prije nego nastanu dugoročne posljedice po ženu i djecu. (Walker,1979. i Boyd i Klingbeil, 1993) 14 Nasilje nad ženama i zdravlje Postoji izrazita povezanost između fizičkog nasilja nad ženama i njihovog stanja zdravlja. Žene koje su bile izložene nasilju češće od ostalih žena uzimaju ljekove protiv mučnine, depresije i stresa. Poznavanje činjenica o ženskom zdravlju omogućava da se bolje razumiju potrebe žena. Nije dovoljno prikupiti činjenice o ženskom zdravlju, već ih je potrebno i analizirati iz ženske perspektive. Žene nijesu „muškarci u drugoj ambalaži“. Zdravlje ima pol i polna diskriminacija utiče na žensko zdravlje. Muško nasilje, opterećenost ulogom majke i domaćice, siromaštvo i manje plaćeni poslovi ugrožavaju fizički i mentalni integritet žene i doprinose nedovoljnoj brizi za sosptveno zdravlje. Unapređivanje zdravlja žena poboljšava ne samo zdravlje jedinke već i zdravlje djece i stanje porodice, unapređuje radnu snagu i dobrobit zajednice. Posljedice lošeg zdravlja žene: - opterećenje: akutna bolest, hronični zdravstveni problemi i invaliditet; - troškovi: kada žena oboli ili umre – gubici porodice i zajednice u ekonomskom i socijalnom smislu: 1. u održavanju domaćinstva i njegovanju djece, 2. kao radne snage, 3. zajednica gubi besplatni rad, 4. djeca gube brigu za odgoj, zdravstvenu njegu, obrazovanje. Investiranje u zdravlje žene je najekonomičnija investicija u zdravstvu: - zdravije žene – zdravija djeca i viša stopa preživljavanje djece; - zdravije žene – manje siromaštvo, jer bi se rješavanjem problema zdravlja žena povećao i procenat raspoložive ženske radne snage, i to za 20%; - zdravije žene – veća produktivnost rada. Zdravstvene posljedice nasilja nad ženama su velike – na prvom mjestu, povrede od batina, koje su češće od saobraćajnih (SAD). Nasilje je često razlog drugih zdravstvenih problema: - šest puta je češća pomoć psihijatra pretučenim ženama; - pokušaj samoubistva je četiri puta češći kod zlostavljanih žena; - trećina pretučenih žena pati od depresije; - više od ostalih žena, zlostavljane žene su u riziku od zloupotrebe alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci; - svaka treća žena koja se obrati službi hitne pomoći žrtva je nasilja; - povećana smrtnost zbog nasilja – ubistva i samoubistva. Porodično nasilje je “skrivena epidemija” i uzrok hroničnog stresa. Simptomi stresa remete život i ugrožavaju zdravlje, a brojne manifestacije su: - glavobolja, bolovi u vratu, ramenima, leđima; - tikovi; - nesanica; - kožni osip; - pad otpornosti – povećanje osjetljivosti organizma; - pogoršanje opšteg stanja ili bolest; - depresija, uznemirenost, razdražljivost, nervoza, očajanje; - bolovi u stomaku, dijareja, porast ili pad apetita; - učestala pojava herpesa. 15 Dugotrajni stres izaziva pad imuniteta i čitav niz bolesti (čir, visok krvni pritisak, srčane bolesti, maligne bolesti). PREVENCIJA NASILJA JE I PREVENCIJA BOLESTI = OČUVANJE ZDRAVLJA ŽENE. Neposredni simptomi fizičkog zlostavljanja su: - ozljede na licu; - ozljede na grudnom košu, grudima i abdomenu, - hematomi i ogrebotine po tijelu; - iščašenja, napukline ili lomovi kostiju; - opekotine različitih stepena; - ozljede nožem ili drugim predmetima; - unutrašnje povrede – krvarenja; - vidljivi tragovi gušenja na vratu; - izbijeni zubi; - povrede bubne opne; - povrede u genitalnom području. Seksualno zlostavljanje žena u 40% slučajeva dovodi do: - abrazije i kontuzije na grudima, nosu i licu; - vaginalnih i perinealnih oštećenja, kontuzije i laceracije himena, vagine; - polno prenosivih infekcija, klamidija i gonoreja, HIV-a i dr.; - oko 5% žena ostaju neplanirano trudne. Psihičke posljedice zlostavljanja žene su: - napetost, nemir, osjećaj slabosti i nemoći; - osjećaj straha (za život dragih joj osoba, za svoj život); - osjećaj stida; - osjećaj krivice; - samozanemarivanje; - gubitak samopouzdanja; - neurotske reakcije (depresivnost, napadi panike); - poremećaji spavanja (nesanice, noćne more); - poremećaji ishrane; - zloupotreba alkohola i droge; - problemi sa koncentracijom; - dezorijentacija; - osjećaj rastresenosti; - nedostatak tolerancije i strpljenja; - agresivno ponašanje prema sebi i drugima; - pokušaj suicida; - seksualne poteškoće (prisilno seksualno ponašanje, seksualnim kontaktima duže vrijeme); - posttraumatski stresni poremećaj. odsustvo želje za Hronični zdravstveni problemi (psihosomatske smetnje) su: - umor; - gastrointestinalne smetnje; - predmenstrualni simptomi; - bol u mišićima; - anemija; - česte glavobolje i migrene; - inkontinencija; 16 - prolivi; respiratorni problemi; ako se radi o trudnoći, češći je prerani porođaj ili rađanje djeteta sa niskom tjelesnom težinom. Prepoznavanje strategije nasilnika u nastojanju da izbjegne sankcije Osim prepoznavanja karakteristika zlostavljane žene, njenog doživljaja nasilja i reakcija, neophodno je – u cilju efikasne intervencije i većeg razumijevanja nekada „neracionalnih“ postupaka zlostavljanih žena (koje su službenici institucija skloni da osuđuju) – prepoznati i karakteristike nasilnika i njegovo ponašanje. To će nam pomoći da bolje shvatimo i lakše prepoznamo mehanizme koje nasilnici koriste kako bi izbjegli odgovornost i sankcije za počinjeno nasilje. Prikrivanje i ćutanje žrtve ono je na šta se nasilnik najviše oslanja. To postiže: - zastrašivanjem; - prijetnjama; - sugerisanjem ženi da je saučesnica; - prezirom prema okolini; - izolacijom žrtve; - podmićivanjem; - lažima. Nasilnik čini sve da njegovo nasilje padne u zaborav kako bi izbjegao odgovornost. Dovodi u pitanje vjerodostojnost izjave zlostavljane žene na sljedeći način: - osporava ženinu uračunljivost; - osporava njen moralni kredibilitet; - s ve poriče – tvrdi da žena laže; - govori da ona sve preuveličava; - tvrdi da je žrtva sama sebi nanijela povrede; - kaže da sve treba zaboraviti i ići dalje. Nasilnik: Nalazi istomišljenike koji ga podržavaju u uvjerenju da su žena i djeca svojina i da im ništa drugo ne preostaje nego da slušaju. Podržava mit o svetosti porodice. Ne dozvoljava da bude ispitivan, jer treba ispitivati žrtvu: ona je kriva, ona ga je izazvala. Nikada ne traži pomoć, jer smatra da je s njim sve u redu i da u njegovim postupcima nema ništa loše. On „izgleda potpuno normalno“, a ta je njegova očigledna normalnost najveća zamka za prijatelje, policiju, zdravstvene radnike… Osim činjenice da zlostavljaju, nasilnici se ni po čemu ne razlikuju od drugih ljudi. Rijetko kada nasilnik ima problema sa zakonom, jer bira situacije u kojima će njegovo nasilje biti prećutkivano i tolerisano. Ne želi da se mijenja: treba mijenjati žrtvu, njeno ponašanje, jer ona je uzrok zlostavljanja i uzrok svih problema u njihovoj porodici. Nasilje ne proizilazi iz osjećaja moći muškarca, već iz njegovog osjećaja nemoći i frustriranosti. 17 Percepcija Osvješćivanje faktora koji utiču na percepciju i shvatanje važnosti prihvatanja različitih percepcija od ključnog je značaja za efikasnu intervenciju. Svaki profesionalac treba da bude svjestan koliko je lična percepcija relativna i da vodi računa o tome koliko tokom intervencije uzima u obzir mogućnost različitih percepcija. Priča o percepciji pomaže da se istakne značaj svestranog sagledavanja svakog pojedinačnog slučaja nasilja u porodici, kako bi se akteri mogli bolje razumjeti, kao i radi svjesnosti o postojanju više istina u zavisnosti od ugla iz kojeg se gleda. U kontekstu prethodne teme, priča koja slijedi jasno ukazuje na neophodnost prepoznavanja “strategije nasilnika u izbjegavanju sankcija”. * * * Priča o Crvenkapi iz vukovog ugla Živio sam u šumi. To je bio moj dom o kojem sam se brinuo i stalno se trudio da ga održim čistim i urednim. Jednog sunčanog dana, dok sam uklanjao ostatke hrane koje su ljudi ostavili za sobom, začuh korake. Pogledavši iza drveta ugledao sam jednu djevojčicu sa korpom kako ide putem. Odmah mi se učinila sumnjivom, zato što je bila tako čudno obučena, sva u crvenom, sa maramom na glavi, kao da je željela da je ne prepoznaju. Iako znam da o ljudima ne treba suditi na osnovu njihovog izgleda, ona je bila u mojoj šumi i činilo mi se ispravnim da saznam malo više o njoj. Upitah je ko je ona, odakle dolazi i tako neke druge stvari. Prvo mi je bezobrazno odgovorila da ne razgovara sa nepoznatima. Ja nepoznat? Ja koji sa cijelom svojom porodicom živim u ovoj šumi sam nepoznat!? U tom se ona malo umirila i ispričala mi priču o njenoj baki. Baka je bila bolesna pa joj je ona nosila ručak. Zapravo mi se djevojčica učinila iskrenom osobom i pomislih kako bi bilo dobro da se malo privede redu i nauči da nije lijepo da se kroz tuđe kuće šunja tako sumnjivo obučena. Pustih je da ide svojim putem, ali požurih prečicom do kuće njene bake. Kada sam sreo baku, objasnio sam joj situaciju, a ona se složila sa mnom da bi bilo dobro da joj unuka nauči da se malo obzirnije ophodi prema drugima. Dogovorili smo se da se ona sakrije ispod kreveta dok je ja ne pozovem. Kada je djevojčica stigla, pozvao sam je u spavaću sobu gdje ležah u odjeći njene bake. Zarumenjenih obraza ušla je u sobu i smjesta napravila jednu uvrjedljivu primjedbu na račun mojih ušiju. I ranije mi se dešavalo da me neko uvrijedi te sam pokušao da ne pridajem važnost tome i jednostavno prokomentarisah da mi moje velike uši služe da bih je bolje čuo. Time sam u stvari htio kazati da mi je ona simpatična i da bi trebala malo da pripazi kako se izražava. Ali, ona odmah potom napravi jednu šaljivu zamjerku na račun mojih očiju. Vama je sigurno jasno da se moji osjećaji za malu djevojčicu naglo počeše mijenjati, te ona od simpatične osobe u mojim očima odjednom postade jedno vrlo neprijatno stvorenje. Međutim, kako bijah iskusan u uzdržavanju od bijesa, ja joj samo rekoh kako mi moje velike oči služe da je bolje vidim. Njena sljedeća uvreda je stvarno prevršila svaku mjeru. Ja i inače imam problema sa svojim velikim zubima i ta djevojčica stvarno nije imala ništa pametnije da mi kaže no da me podsjeti na moje velike zube. Znam da nije trebalo tako impulsivno da reagujem, ali skočio sam sa kreveta i zarežao na nju kako će mi moji veliki zubi 18 dobro poslužiti da je pojedem! Moram odmah jasno da vam kažem da jedan vuk nikada ne bi pojeo jednu djevojčicu. To svako zna. Ali, na moje iznenađenje, to blesavo djevojče poče da trči kroz kuću i da vrišti. Potrčah za njom u pokušaju da je smirim, skinuo sam i bakinu odjeću sa sebe. No, odjednom se začu lupa i na vratima se pojavi šumar, čovjek sa svoja dva metra visine, sa sjekirom u rukama. Ugledavši ga, shvatih da se nalazim u velikoj nevolji. Brzo sam iskočio kroz prozor i pobjegao. Bilo bi lijepo kada bi tu bio kraj priči, ali baka nikada nikome nije ispričala moju stranu priče. Uskoro se raširi glas da sam ja jedno užasno stvorenje kojem se ne može vjerovati. Ne znam šta se kasnije zbilo sa djevojčicom, ali mogu vam reći da sam ja do kraja svog života ostao nesrećan. Porodično nasilje – profesionalna odgovornost Iako je u proteklim godinama prikupljeno zavidno znanje o pojavnim oblicima, uzrocima i posljedicama nasilja u porodici, danas je ključno pitanje kako stečeno znanje pretočiti u efikasnu praksu, odnosno kako ga iskoristiti u sprečavanju nasilja u porodici i/ili ublažavanju posljedica. Na pitanje da li je nasilje lični, porodični ili društveni problem nije nimalo jednostavno odgovoriti i odgovori zavise od znanja onoga koji odgovara, ličnog emocionalnog pristupa problemu, iskustva iz sopstvene porodice, ali i od spremnosti na intervenciju i profesionalno rješavanje problema. Nijesu svi jednako spremni da se angažuju na problemima nasilja. Ne moraju se svi baviti ovom temom. Zabluda je da je proces učenja kroz zvanične edukacije dovoljan za pravilnu asistenciju za žrtve nasilja. Znanja je najjednostavnije nadograditi – ali stavovi o ženama, temi nasilja i temi različitosti su presudni. Treći snažni faktor koji određuje kvalitet asistencije tiče se (prethodne) kulture komunikacije i saradnje među profesionalcima/profesionalkama zaposlenim u institucijama. Da bi se spriječilo nasilje nad ženama, potrebno je: - da žena bude informisana o svojim pravima; - da ima podršku i osnaživanje da istraje na svom putu izlaska iz nasilja; - da zakonodavstvo, državni organi i institucije budu dovoljno senzibilisani u pogledu nasilja nad ženama; - da policija, sudstvo, tužilaštvo i centri za socijalni rad, zdravstvene i obrazovne ustanove budu brze i efikasne kod rješavanja problema nasilja u porodici, da prave razliku između nasilnika i žrtve i da svoj rad posmatraju kao svoju profesionalnu dužnost i obavezu; - da se promijeni patrijarhalni stav ljudi u pogledu nasilja i pozicije žena žrtava nasilja; - da postoji spremnost žene koja je žrtva nasilja da sama koristi svoja prava. 19 OPŠTI PRINCIPI RADA SA ZLOSTAVLJANOM ŽENOM Iskustvo pokazuje da žene najčešće očekuju da stručnjak/inja podstakne pitanje nasilja u porodici, da im posveti neko vrijeme i sasluša ih, da im da savjet, te da ih uputi gdje bi mogle dobiti odgovarajuću pomoć. No, poruke koje stručnjaci/kinje šalju zlostavljanoj ženi mogu biti različite. Zavisno od toga kakve su to poruke, stručnjaci mogu biti ili dio problema, ili dio rješenja problema zlostavljane žene. ***U susretu sa zlostavljanom ženom profesionalci/ke u institucijama mogu se prikloniti strategiji moći i kontrole (pogrešan pristup) ili strategiji zastupanja (ispravan pristup). Ove dvije strategije odnose se na sve koji dolaze u kontakt sa zlostavljanim ženama: ljekare/ke, službenike/ce Centra za socijalni rad, policijske službenike/ce i stručnjake/inje u nevladinim organizacijama. Kao dio te strategije često se može prepoznati distanciranje od problema profesionalaca/ki u institucijama, ali i ignorisanje i izbjegavanje razgovora o zlostavljanju kao mogućem uzroku povreda. Izgovor je „poštovanje intime klijentkinje koja bi, da želi, sama progovorila o zlostavljanju“ ili „bojazan da svojim uplitanjem ne poremete uhodane staze partnerskih odnosa“ i tako još više ugroze sigurnost žene. U vezi s ovom strategijom treba se prisjetiti jednog od osnovnih zakona komunikacije: „Nemoguće je ne komunicirati“. Naime, i kada stručnjak/inja ne započne razgovor o očiglednom zlostavljanju ili svojoj sumnji, on/ona ipak šalje poruku klijentkinji. Ona tu poruku može da shvati na razne načine: kao prihvatanje zlostavljanja kao nečeg normalnog, kao nespremnost da se njoj i njenim problemima posveti u cjelini, kao poruku da stručnjak/inja nema vremena za razgovore. U svakom slučaju, način shvatanja izbjegavanja razgovora često nije u skladu sa željama stručnjaka/inje da zaštiti osobu koja je došla po pomoć. Ukoliko se žele izbjeći takve dvostruke poruke, treba koristiti strategiju zastupanja. Da bi stručnjaci/inje zaista prihvatili/le ovu strategiju, važno je da znaju na šta treba obratiti pažnju u susretu sa zlostavljanom ženom. Praktična uputstva navedena su na kraju ovog poglavlja. Poruka strategije zastupanja je: „Vidim šta vam se događa. Razumijem kako se osjećate. Ovdje sam da vam pomognem da donesete odluku koja vam najbolje odgovara.“ Ova poruka doprinosi osnaživanju žene. Strategiju zastupanja najbolje opisuje: poštovanje povjerljivosti i samostalnosti žene u donošenju odluka, povjerenje u ono što žena govori, prihvatanje njenih iskustava i prepoznavanje nepravde koja joj je nanesena, pružanje odgovarajućih informacija i podrška u planiranju sigurnosti u budućnosti. Uloga profesionalaca/ki ogleda se u podsticanju žene da govori o nasilju koje je preživjela; pritom je treba slušati, a ne davati savjete i pružiti joj informacije o 20 različitim mogućnostima pomoći. Razgovor treba usmjeriti na trenutni problem ili neposredne događaje. Važno je dati jasnu informaciju šta može da očekuje od vas kao sagovornika i povremeno sažimati dobijene informacije u cilju boljeg razumijevanja i slanja poruke da je pažljivo slušate. Treba oprezno uvoditi temu planiranja koraka koje žena može preduzeti da bi povećala svoju sigurnost. Cilj ovakve strategije jeste pomaganje ženi da jasnije sagleda svoje sposobnosti i izvore podrške koje može dobiti u svojoj okolini. Neka od osnovnih uputstava kako voditi ovakav razgovor navedena su na kraju ovog poglavlja, ali treba naglasiti da su za sprovođenje ove strategije neophodne dobre komunikacijske vještine, posebno vještine slušanja i vođenja razgovora. POGREŠAN PRISTUP Narušavanje povjerljivosti: Voditi razgovor pred članovima porodice. Raspravljati sa kolegama o povjerljivim stvarima bez njenog odobrenja. Minimiziranje problema: Ne uzimati ozbiljno njen osjećaj da je u opasnosti. Očekivati toleranciju zbog dužine braka ili bolesti partnera. Osuđivanje žrtve: Pitati šta je učinila te je izazvala nasilje Zašto ga ne ostavite? Zašto mu dozvoljavate da vam to čini? Zašto ga ljutite? Nepoštovanje njene samostalnosti: Nametati gotova rješenja – nametati rastavu, odlazak u sklonište, pokretanje krivičnog postupka, „kažnjavati“ ženu ako ne posluša vaš savjet. Ignorisanje njene potrebe za sigurnošću: Ne prepoznati njen osjećaj ugroženosti, izbjegavati pitanje: Je li za Vas sigurno da idete kući? Imate li kuda otići ako se situacija pogorša? Prihvatanje viktimizacije kao nečeg normalnog: Ne reagovati na njenu priču o zlostavljanju. Prihvaćati prijetnje kao normalni dio partnerskih odnosa, vjerovati da je nasilje posljedica neudovoljavanja patrijarhalnom načinu života. MOĆ I KONTROLA STUČNJAKA (Cosgrove,1992) ISPRAVAN PRISTUP Poštovati povjerljivost: Razgovarati nasamo, bez prisustva ostalih članova porodice. To je važno za izgrađivanje povjerenja i radi njene sigurnosti. Vjerovati joj: Slušati i vjerovati joj, prepoznati njene osjećaje i dati joj do znanja da nije sama. Prepoznati nepravdu: Dati joj do znanja da nasilje koje doživljava nije njena greška i da niko ne zaslužuje da bude zlostavljan. Poštovati njenu samostalnost: Ne nametati gotova rješenja. Poštovati njeno pravo da donosi odluke onda kada za to bude spremna. Ona je „stručnjak“ za svoj život. Pomoći joj planiranje njene sigurnosti: Pitati je šta je ranije činila da bi bila na sigurnom, koliko je to bilo djelotvorno. Postoji li mjesto na koje može, ako zatreba, otići. Pribaviti informacije o službama koje joj mogu pomoći: Poznavati mogućnosti lokalne zajednice. Saznati postoje li telefonske linije pomoći ili sklonište za zlostavljane žene. ZASTUPANJE (Cosgrove,1992) 21 NA ŠTA TREBA PAZITI U SUSRETU SA ZLOSTAVLJANOM ŽENOM - - - - Prepoznajte sopstvena osjećanja, stavove, uvjerenja i reakcije vezane za nasilje uopšteno, te posebno za nasilje nad ženom. Budite svjesni uloge koju nasilje ima u vašem životu i svojih ličnih iskustava sa nasiljem. Obratite pažnju na ona ponašanja zlostavljane žene koja vas najviše uznemiruju, možda vas podsjećaju na nešto što ne želite vidjeti ili prihvatiti o samima sebi. Budite svjesni sopstvenih ograničenja (vrijeme koje imate na raspolaganju) i ograničenja ustanove u kojoj radite (djelokrug rada). Pokušajte da prepoznate svoje stavove i uvjerenja prema ženi drugačijeg porijekla ili iskustva. Možda i ona ima predrasude prema vama? To je važno imati na umu da biste bolje razumjeli kako se uspostavlja odnos povjerenja i razumijevanja. Ne namećite savjete. Zlostavljana žena čuje mnogo „savjeta“. Njoj nedostaje neko ko će pokazati razumijevanje i podršku. To je naročito važno imati na umu onda kada se lično ne slažete s izborom koji žena čini. Podržite njena realna rješenja vjerujući da ona zna šta je za nju najbolje. Ne osjećajte se odbačenim ako ona ne prihvata vaše mišljenje ili ako pokaže znakove nepovjerenja prema informaciji koju joj dajete. Učinili ste najbolje što možete. Možda ona u tom trenutku još ne može da prihvati neke alternative i informacije koje joj nudite. Stalno imajte na umu ko ste Vi u procesu komunikacije sa zlostavljanom ženom. Jeste li moćni stručnjak, savjetnik, iscjelitelj, nezainteresovani pomagač? Kad ulazite u koju od tih uloga? Ne zaboravite: Vaš je zadatak da liječite/zaštitite/informišete ili osigurate dalje izvore pomoći, podržite ženu u nastojanju da obnovi svoje dostojanstvo. Vi nijeste odgovorni za zlostavljanje ili za ženinu odluku da ostane ili ode iz nasilnog odnosa. Nemojte postati dio krize. Činite za sebe ono što savjetujete ženama sa kojima radite, brinite o sebi, predahnite. Ako ste preplavljeni emocijama, potražite pomoć i podršku da se oslobodite teških osjećanja ili da lakše razriješite neke svoje dileme. Napomena: Procjena spremnosti za promjenu Zlostavljana žena nije uvijek spremna za promjenu situacije u kojoj je izložena nasilju. Osobe koje pružaju stručnu pomoć ne treba da budu frustrirane takvom situacijom. Od njih se očekuje da prepoznaju u kojoj fazi spremnosti za promjenu se nalazi zlostavljana žena, da joj pomognu u sagledavanju situacije i mogućnosti izlaska iz nasilja i osnaže je da kontinuirano razmišlja i radi u pravcu promjene. MODEL OD PET KORAKA Faze kroz koje prolazi žena izložena nasilju u porodici i preporuke za pružanje podrške Prva faza – žena ne uviđa problem, što je pokazatelj shvatanja da nasilje koje trpi smatra normalnim i prihvatljivim pojavama: „naš odnos nije problem”. Preporučuje se ukazati ženi da nasilje nije normalan odnos i da ona ima pravo na život bez nasilja. Postaviti pitanje: „Šta on treba da uradi u svojoj ljutnji pa da to za Vas bude problem?” 22 Druga faza – razmatranje mogućnosti promjene prepoznaje se po izjavi: „Znam da je nasilje problem, ali nijesam spremna za promjene.” Žena je nesposobna da bilo šta mijenja zbog nedostatka samopouzdanja, depresivnosti, nedostatka podrške okoline. Preporučuje se pitanje: „Kada i kako ćete znati da je došlo vrijeme za promjene?” Treća faza – priprema promjene je stanje kada žena planira promjenu i vrši pripreme za to. Tada je adekvatno pitanje: „Kako Vam mogu pomoći u planiranju?” Četvrta faza – odluka da se izvrši promjena i akcija u tom pravcu u stvari je rana faza novoga života. Ovo je za ženu najopasnija faza kada ona osjeti nesigurnost, strah, usamljenost i nedostatak sredstava, pritisak nasilnika i okoline da odustane od promjene. U ovoj vazi neke i odustaju. Treba da je pitate: „Šta joj najteže pada i koji je najbolji način za pomoć?” Peta faza – istrajavanje u promjeni kada se žena donekle prilagodila na dostignuto stanje. Tada joj je i dalje potrebna stručna podrška i pomoć. Šta se ne smije zaboraviti u radu sa zlostavljanom ženom: - i kada je ne traži njoj je potrebna stručna pomoć; zlostavljanoj ženi ne treba sažaljenje i samilost već razumijevanje; svaki slučaj je specifičan i zahtijeva obazrivu intervenciju uz poštovanje moralnog integriteta žene i članova njene porodice; uvijek, kada je moguće, uputiti ženu na podršku članova porodice; poznavanje i poštovanje protokola postupanja uslovi su za dobar rad; za rješavanje problema potrebna je multisektorska saradnja; za razvijanje multiprofesionalne saradnje potrebno je poznavati vještine dobre komunikacije i timskog rada. 23 Literatura • Ajduković, Marina, Pavlekov, Gordana (2000), „Nasilje nad ženom u obitelji“ – Društvo za psihološku pomoć, Zagreb • Bovoar, S. (1983), „Drugi pol“, Beograd, BIGZ • Burdje, P. (2001), „Vladavina muškaraca“, Podgorica, CID i Univerzitet Crne Gore • Boyd, V.D. i Klingbeil (1993), „Family violence“, Chichester: John Wiley Sons • Crosgrove, A.(1992), „Medical power and control wheel and advocacy wheel“, Kenosha, WI: Domestic Violence Project • Firestone,S. (1970), „The Dialectic of Sex: the Case for Feminist Revolution“, Paladin • Helton, A (1887), „ A protocol of care for the battered women“, White Plains, NY : March of Dimes Birth Defectes Foundation • Ignjatović, Tanja, Macanović, Bobana (2006), “Za život bez straha”, Autonomni ženski centar, Beograd • Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1997), CEDAW • Milić, Aleksandar, Krunić, Spomenka, Milinović, Jelena, “Porodica bez nasilja”, Banja Luka • Mil, Dž.S. (2000), „Podređenost žena“, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk • Nikolić – Ristanović, Vesna, Dokmanović, Mirjana (2006), „Međunarodni standardi o nasilju u porodici i njihova primjena na zapadnom Balkanu“, Beograd • Otašević, Stanislava (2007), “Nasilje nad ženama – moja profesionalna odgovornost”, Beograd • Pence, E i Paymar, M. (1986), „Power and control: Tactics of men who better“, Duluth, MN: Domestics Abise Intervention Project • Petrušić, Nevena, Konstantinović – Vilić, Slobodanka (2010), “Porodičnopravna zaštita od nasilja u porodici”, Beograd • Protić, Lada, Mlađenović, Lepa (1999), „Žene za život bez nasilja“, Beograd • Radulović, Jelena (2003), „Nasilje u porodici“, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilje, Podgorica • Radulović, J., Ljaljević, A. (2009), „Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u Crnoj Gori“, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet – Nikšić • Vajninger, O. (1998), „Pol i karakter“, Beograd, Narodna knjiga/ Alfa • Vulstonkraft, M. (1994), „Odbrana prava žene“, Beograd, „Filip Višnjić“ • Walker (1979), „The battered woman“, New York: Harper Row • Wagner, Mirjana (2005), “Putokaz za moja prava”, Autonomni ženski centar, Beograd • Zeković, Biljana (2011), "Uspostavljanje kvalitetnog sistema zaštite žena žrtava nasilja kroz efektivnu primjenu člana 220 KZCG“, Podgorica • Zeković, Biljana, Radulović, Jelena (2005), “Priručnik o radu sa zlostavljanim osobama za zdravstvene radnike”, Podgorica 24 VODIČ KROZ PROTOKOL Uvod Nasilje u porodici je izuzetno složen psihosocijalni problem, koji se ne može rješavati samo unutar jedne profesije/struke, već isključivo efikasnom međusektorskom saradnjom različitih tijela i organizacija koje ponaosob imaju specifičnu kompetentnost i odgovornost. Upravo stoga, cilj protokola je da se uspostavi i podstakne jačanje multidisciplinarne saradnje, sa jasno razrađenim postupanjima svakog sistema. Protokolom je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja zakona i konvencija, te obaveza preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti, opremljenosti i edukovanosti dovoljnog broja specijalizovanih stručnjaka/inja koji/e se bave problematikom nasilja u porodici. U cilju što kvalitetnijeg osposobljavanja profesionalaca/ki za trajni rad na prevenciji nasilja, efikasnije djelovanje i poboljšanje tretmana lica ugroženih porodičnim nasiljem, u ovom dijelu priručnika ponuđene su dodatne instrukcije sa praktičnim sugestijama u tumačenju šta koja od institucija treba da uradi i šta se očekuje od svih uključenih u proces podrške i pomoći žrtvama nasilja. Vodič kroz Protokol treba da doprinese da svi učesnici/ce: imaju jasnu predstavu o zajedničkom cilju u procesu zaštite žrtava nasilja u porodici; dobro poznaju uloge svog sektora i osnovne uloge drugih sektora, kao i svoje profesionalne obaveze u odnosu na te uloge – pravila, ograničenja, načine djelovanja; dobro poznaju načine i instrumente razmjene informacija i konsultacija unutar i između sektora, praćene odgovarajućim pisanim dokumentima i povratnim informacijama; izbjegnu postupke koji dovode do sekundarne viktimizacije žrtava; razumiju svrhu, ciljeve i osnovne principe zaštite; umanje društvene negativne posljedice nasilja u porodici. Vodič kroz protokol daje osnove za postupanje subjekata zaštite i prevencije nasilja u porodici, koje su proizašle iz zakonskih obaveza i prakse tih organa i ustanova. On, međutim, ne ograničava subjekte zaštite da u praksi ne uvode druge efikasne modele koji će biti u službi sprečavanja i suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, a koji će odgovarati kontekstu i raspoloživim mogućnostima. Važno je imati na umu da primjena ovakvih rješenja nije nužno povezana sa velikim materijalnim ulaganjima, već naprotiv, efikasna rješenja i pristup usmjeren na potrebe i interese pojedinaca i pojedinki i zajednice više je u vezi s odgovarajućim znanjima i stepenom osviješćenosti profesionalaca za pitanja rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici. U pripremi ovog materijala aktivno su učestvovali: visoko profesionalni predstavnici/ce policije, socijalnih službi, suda, tužilaštva, službi hitne medicinske pomoći i obrazovnih ustanova. Instrukcije koje slijede bazirane su na iskustvima, dilemama i preporukama intervjuisanih profesionalaca/ki, što će, nadamo se, biti doprinos poboljšanju efikasnog djelovanja u sprečavanju nasilja i zaštiti žrtava. 25 POSTUPANJE POLICIJE U SLUČAJEVIMA NASILJA U PORODICI Uprava policije je jedna od najvažnijih institucija za pružanje pomoći žrtvama u fazi akutnog nasilja u porodici. Uloga policije u suzbijanju nasilja u porodici zahtijeva značajno angažovanje u zaštiti zlostavljanih osoba, identifikaciji nasilnika, hapšenju i privođenju, provođenju predistražnih i istražnih radnji i podnošenju prijave. Zbog toga je veoma važno da službenici/ce policije imaju pravilan odnos prema problemu nasilja u porodici i njegovim akterima. Efikasna intervencija policijskih službenika/ca, koja podrazumijava i odnos poštovanja i razumijevanja potreba žrtava nasilja, u najvećoj mjeri obezbjeđuje osjećaj sigurnosti i bezbjednosti žrtava. Efikasna intervencija, posebno u akutnim situacijama nasilja, žrtvama obezbjeđuje i pravovremenu socijalnu i zdravstvenu pomoć. Pravilnim tretmanom žrtve nasilja bivaju ohrabrene da se bore za svoja prava i vraća im se povjerenje u državu i njene institucije. Uloga policije je značajna, jer se njeni predstavnici nalaze u zajednici i često su u domovima građana/ki. Zbog toga su u poziciji da otkriju slučajeve zlostavljanja i nasilja u porodici, kao i da preduzmu sve potrebne aktivnosti u cilju sprečavanja nasilja. Takođe, policijski službenici/ce u redovnom poslu obilaska terena imaju veliku mogućnost prepoznavanja i otkrivanja slučajeva zlostavljanja i zanemarivanja djece. Zato je potrebna specijalizovana edukacija o upoznavanju sa najčešćim znakovima upozorenja i prepoznavanja. Uloga policije u obezbjeđivanju zaštite od nasilja u porodici ostvaruje se u postupku prikupljanja podataka – dokaza o izvršenju djela, posebno materijalnih, koja su od značaja za dalji pravni postupak. Iskusniji policajci/policajke na terenu intervencije u porodičnom nasilju ubrajaju među najteže i najkomplikovanije, između ostalog zato što se nasilje dešava u porodici, akteri su bliske osobe, a najčešće su prisutna i djeca. Tvrde da je ova vrsta intervencije specifična, složena, neizvjesna, sa mogućim neočekivanim obrtima. U samoj službi, oblast nasilja u porodici ima karakteristike neatraktivnih zadataka, koji nijesu dovoljno priznati, koji su teški, a ne donose nagrade (napredovanje u službi). Intervencija kod slučajeva nasilja u porodici nije rutinska, „suva“ intervencija. Za nju se, pored profesionalnih, moraju posjedovati i posebni ljudski kvaliteti. Osjećaj praznine i poraza kod nedostatka dokaza, strah od posljedica za učesnike/ce, naročito djecu, osjećaj uzaludnosti, često ponavljanje slučaja i ne dovođenje procesa do kraja, obeshrabruju i demotivišu službenike/ce. Povremeno i sama policijska služba, opterećena postojećim mitovima i predrasudama, tradicionalno pristupa problemu porodičnog nasilja. Stavovi službenika/ca policije nekada se izražavaju kao negiranje problema, a nekada kao nedostatak svijesti o ozbiljnosti situacije ili kao osjećaj bespomoćnosti. Često se čuje mišljenje da će podnošenje prijave i moguće kaznene mjere negativno uticati na porodičnu atmosferu i više doprinijeti raspadu porodice nego mogućoj harmonizaciji odnosa. Na taj način se najviše napora ulaže u smirivanje situacije i prevazilaženje konflikta, ali se ne postiže željeni rezultat, već se učvršćuje uvjerenje žene da joj nema pomoći i mogućnosti izlaska iz nasilja. Tome doprinose i same zlostavljane žene, koje zatvorsku ili novčanu kaznu propisanu mužu doživljavaju kao ekonomsko ugrožavanje porodice. 26 Policijska intervencija u slučajevima nasilja u porodici može se posmatrati s aspekta izvora i krajnjeg rezultata pomoći ugroženim ženama. Policija je dužna da u postupku sprečavanja i otkrivanja djela „nasilje u porodici“ postupa obazrivo, objektivno i na način koji je prilagođen posebnim potrebama žena, djece, starih i nemoćnih lica, osoba s invaliditetom, koje su najčešće žrtve. Zaprimanje prijave: o Policijski službenik koji je primio poziv o nasilju u porodici dužan je da zaprimi prijavu. o Pravi se zapisnik o prijemu usmene prijave, podnesene u službenim prostorijama. Policijski/a službenik/ca će sačiniti zapisnik o prijemu usmene prijave podnesene i van službenih prostorija. o Ako je prijava podnesena telefonom, sačiniće se službena zabilješka. U tim situacijama policijski/ka službenik/ca će upozoriti podnosioca prijave na posljedice lažnog prijavljivanja i na pravo da pročita zapisnik, o čemu se u zapisnik unosi odgovarajuća zabilješka. o Zapisnik o prijemu prijave potpisuje ovlašćeno službeno lice, podnosilac prijave i zapisničar. o Policijski službenik/ca je dužan/na podnosiocu prijave dati kopiju zapisnika o prijavi. o Zapisnik o prijemu prijave treba da sadrži: o naziv organa, mjesto, vrijeme i datum prijema prijave; o opis događaja (kako, kada i gdje je saznao/la za događaj, šta je zapazio/la ili kakve je tragove našao/la, na osnovu čega zaključuje da je izvršeno djelo, vrijeme izvršenja djela – datum, dan i čas, mjesto izvršenja, ulica, kućni broj, sprat i bliža oznaka mjesta, potpun opis načina izvršenja djela). Napomena: Prilikom podnošenja pismenog izvještaja o spornom događaju, policijski/a službenik/ca može uskratiti podatak o identitetu lica koje je prijavilo nasilje u porodici ako procijeni da bi otkrivanjem identiteta bilo izloženo opasnosti po život, narušavanju zdravlja ili bi se ugrozila njegova/njena sloboda i imovina. Podaci o identitetu lica koje je dalo obavještenje smatraju se službenom tajnom. Postupanje po prijavi: o Policija je dužna da odmah nakon prijave nasilja u porodici preduzme hitne mjere i radnje, radi provjera osnovanosti prijave i pružanja potrebne pomoći žrtvi nasilja. o Po prijemu prijave na mjesto događaja će se, po pravilu, odmah uputiti policijska patrola u čijem sastavu će biti, ukoliko je to moguće, i osoba ženskog pola. Službenici/ce policije često kao problem navode situacije kada se na osnovu prijave telefonom angažuje interventna jedinica, a objektivno stanje nije onakvo kako ga je službenik/ca procijenio/la na osnovu onoga što je čuo/la putem telefona. Policajac/ka koji savjesno radi svoj posao i poznaje teritoriju i ljude u svom rejonu, obično poznaje i nasilnika i njegovu porodicu. Na osnovu raspoloživog saznanja uglavnom vrši brzu procjenu i donosi odluku da li će tražiti pomoć ili ne. Savjeti profesionalaca/ki zasnovani na dobroj praksi su da se obavezno uvijek uputi interventno odjeljenje, jer se nikada sa sigurnošću ne može pretpostaviti šta će se zateći na licu mjesta. Naizgled „nepotrebni“ odlazak interventne jedinice daje više različitih efekata. S jedne strane, nasilniku se upućuje „poruka“ da čini ozbiljno krivično djelo, a s druge strane, osigurana je bezbjednost samog službenika/ce policije. o Prije dolaska na lice mjesta, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, treba pribaviti: 27 • podatke o osuđivanosti osumnjičenog (osuđivanost za krivična dijela i prekršaje s elementima nasilja), da li je na uslovnom otpustu i da li je za istim raspisana potjernica; • podatke o eventualnoj ranijoj prijavi slučajeva nasilja u porodici koji se odnose na osumnjičenog i žrtve, da li se osnovano očekuje da učesnici događaja posjeduju ilegalno oružje ili oružje koje je registrovano. o Pri prilasku, prethodno treba pažljivo osmotriti mjesto događaja i obratiti pažnju na sve ono što ukazuje na vjerovatnoću da se neko lice zlostavlja ili ukazuje na neusklađenost porodičnih odnosa (prijetnja, povišeni glasovi, zapomaganje, plač, lomljava, prasak i sl.). Od policijskog službenika/ce koji/a interveniše u slučaju nasilja u porodici očekuje se: o Nakon ulaska u privatne prostorije policijski službenik/ca će se prisutnim licima predstaviti pokazivanjem službene značke ili službene legitimacije i na jasan i razumljiv način saopštiće im razloge zbog kojih im se obraća, osim izuzetno – ako se pretpostavlja otpor ili bi se ugrozila bezbjednost žrtve nasilja. o Policijski službenik/ca je dužan/na da prekine nasilje i spriječi dalje vršenje nasilja. Dolazak u stan nasilnika je dolazak na neprijateljsku teritoriju. Policajac/ka ulazi u stan nasilnika, kod kojeg je nepoželjan, a žrtva od njega očekuje pomoć. Policajac/ka treba biti svjestan/na da se nalazi na bojnom polju na kojem je njegovim dolaskom nastupilo lažno primirje. Prekidanjem nasilja obavio/la je samo prvi dio policijskog posla, jer nakon toga mora brzo procijeniti zdravstveno stanje prisutnih (žene, djece, starih), utvrditi ima li povrijeđenih, vidno uzrujanih, bolesnih... o Policijski/ka službenik/ca mora znati situaciju držati pod kontrolom, “osjetiti atmosferu”, procijeniti opasnost, izabrati odgovarajuću strategiju komuniciranja – kontrolisati svoj govor tijela i izbjegavati postupke koje bi nasilnik mogao interpretirati kao agresiju. Uzaludno je upozoravati na posljedice i emocije ugroženih članova porodice i na posljedice u budućnosti, jer je nasilnik uglavnom fokusiran na „ovdje i sada“. o Policiski/ka službenik/ca je dužan/na da odmah odvoji stranke u postupku radi prevencije bilo kakve nasilne radnje. Posebno će obratiti pažnju na ponašanje počinioca i žrtava nasilja i eventualne vidne povrede i o tome sačiniti službenu zabilješku ili po mogućnosti zapisnik. o Potrebno je obaviti informativni razgovor sa svim učesnicima konflikta – žrtvom i počiniocem – pažljivo prateći neverbalne signale koji će doprinijeti vjerodostojnosti iskaza i sagledavanju pravog stanja. Treba pratiti „signale“ koje nasilnik često upućuje žrtvi i u prisustvu policije („vratiću se ja“,“vidjećeš ti svoga boga“, „ne čekaj me u kući“, „vidite djeco šta vam je uradila majka od oca“ i sl.). Pratiti i evidentirati „neverbalne signale” – nijeme prijetnje glavom, prstom i sl. o Ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za zadržavanje, počinilac će biti zadržan do privođenja istražnom sudiji ili sudiji za prekršaje. Ako je došlo do hapšenja nasilnika, objasniti članovima porodice da je to obaveza države a ne njihova krivica jer su prijavili nasilje. Nakon privođenja, nasilnika obavezno podvrgnuti alkotestu i, ukoliko je u alkoholisanom stanju, zadržati do otrježnjenja. U slučaj odmah uključiti linijskog inspektora/ku i procijeniti postojeće elemente KD. Svaki slučaj nasilja je specifičan i nema univerzalnih pravila. U praksi se pokazalo efikasnim istovremeno podnošenje prekršajne i krivične prijave. Ovo tim prije ukoliko se po prekršaju nasilnik odmah uputi na izdržavanje zakonske kazne. 28 o Policijski/ka službenik/ca je dužan da oduzme oružje, ukoliko ga nasilnik posjeduje, bez obzira na to da li ga je koristio ili njime prijetio i bez obzira na to da li oružje posjeduje legalno ili ilegalno. o Radi izvršenja zadataka, policijski/ka službenik/ca je dužan da, na licu mjesta, prema pravilima kriminalističke tehnike, preduzme sve mjere za pronalazak, fiksiranje i prikupljanje tragova nasilja u porodici. Posebnu pažnju treba obratiti na karakteristike (vrstu, težinu, broj i starost) nastalih povreda i procijeniti bezbjednost žrtve/žrtava. Tačno evidentirati šta se dogodilo, vjerno prenoseći riječi u izvještaj. Izuzetno je važno ozbiljno pristupiti zatečenom stanju, koliko god situacija izgledala bezazlena. o Kada je prekinuo/la nasilje i ima potpunu kontrolu situacije, policijski/ka službenik/ ca treba obratiti pažnju na sredinu u kojoj se nalazi: tj. kako izgleda stan, šta u njemu ima i u kakvoj je situaciji. Procijeniće materijalni položaj porodice, kako su obučeni, da li su čisti, uredni, neuhranjeni, ima li hrane u frižideru i sl. Čemu sve to? Često se naiđe na nasilnika čija djeca nemaju šta da jedu, slabo su obučena, nemaju osnovne kućanske aparate, neuhranjena su i hladno im je, a nasilnik je česti posjetilac kafana, nosi skupi mobilni telefon, vozi auto i nosi novac u džepovima, ali ne daje porodici.Takva saznanja policijske službenike/ce učvršćuje u ispravnost intervencije u slučaju nasilja u porodici i moguće je preduzeti dalje korake koji se tiču zaštite prava djece (informisati nadležne službe). o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da obavijesti nadležnog državnog tužioca/ tužiteljku, ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo “nasilje u porodici” odnosno sudiju za prekršaje za slučaj izvšenog prekršaja. o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da na odgovarajući i jasan način informiše žrtvu o njenim zakonskim pravima i mjerama koje će policija preduzeti prema počiniocu nasilja, a posebno onim koje su važne za njenu bezbjednost, kao što su privođenje, zadržavanje počinioca nasilja, adrese institucija i nevladinih organizacija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja, mogućnost smještaja u sklonište za žrtve nasilja i domove za djecu ili omladinu, kao i pravu o izboru povjerljivog lica. o Žrtvu obavezno povesti na ljekarski pregled, kako ne bi promakle neke posljedice nevidljivih povreda. Nikada ne treba zanemariti psihičko stanje zlostavljane žene, djece ili drugih članova domaćinstva. Zlostavljanim licima treba dati savjet da nakon ljekarskog pregleda i primljene ljekarske pomoći obavezno zatraže ljekarsko uvjerenje i povrednu listu sa detaljno opisanim fizičkim i psihičkim stanjem. o U slučaju ozbiljnih povreda, povrijeđeno lice se po mogućnosti prevozi ambulantnim kolima. Policijski/ke službenici/ce su ovlašćeni/e da transportuju žrtve porodičnog nasilja u službu hitne pomoći ili da obezbijede adekvatan prevoz do doma zdravlja. o Ako žrtva nije ozbiljno povrijeđena, ili odbija prevoz, žrtva tada može tražiti prevoz po sopstvenom izboru. o Policijski/ka službenik/ca će od ljekara zatražiti da izvrši detaljni pregled žrtve nasilja i da u izvještaju detaljno opiše vrstu i lokalitet povreda. o Žrtvi nasilja i djetetu će se, kada je to neophodno, pružiti pomoć u pronalaženju bezbjednog i sigurnog mjesta za boravak. o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na, na zahtjev žrtve, da je prati u stan ili drugi stambeni prostor prilikom uzimanja ličnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, kao što je u obavezi i da mjesto događaja napusti tek kada je žrtva sigurna. o Prije izlaska iz stana, kada je nasilnik priveden a žrtva/e transportovana/e u zdravstvenu ustanovu, obavezno prekontrolisati da li je ugašena vatra, struja, voda, da nema neprimijećenih bolesnih lica ili male djece i zaključati stan. 29 Primjer: Prilikom jedne intervencije nasilnik je priveden u CB, a zlostavljana žena, zbog vidno težih povreda, odvedena u Hitnu službu. Nakon oko 40 minuta žrtva je dovedena u kancelariju policije radi podnošenja prijave. Njeno prvo pitanje bilo je: “Gdje su mi djeca.” U stanu su ostala sama, neprimijećena, u spavaćoj sobi, djeca od 3 i 5 godina. o Bezbjednost djece, starih i osoba s invaliditetom (nemoćne žrtve) uvijek je na prvom mjestu. o U svakoj situaciji koja zahtijeva zbrinjavanje, zaštitu i sigurnost nemoćnih žrtava, policijski/ka službenik/ca će obavijestiti centar za socijalni rad i drugu socijalnu ustanovu. o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da, ukoliko je potrebno, preduzme mjere za zbrinjavanje žrtve, posebno ako se radi o maloljetniku ili djetetu, te da po potrebi zatraže asistenciju Centra za socijalni rad. Napomena: Treba biti spreman/na i na odsustvo saradnje ili neprijateljski stav žrtve. U tom slučaju policajac/ka ne treba se uvrijediti ili reagovati emocionalno osuđujući žrtvu – „dobila što je zaslužila“. Treba imati u vidu da je problem nasilja u porodici kompleksan i da žrtva ima svoje razloge za takve postupke, kao i da bude svjestan/na da neki građani/ke osjećaju nelagodnost i strah od pojave službenika policije (uniforme, lisica, oružja). Prijava Kada, na osnovu prikupljenih obavještenja i preduzetih drugih mjera i radnji, utvrdi da postoje osnovi sumnje da je izvršeno nasilje u porodici, policijski/ka službenik/ca sačinjava krivičnu ili prekršajnu prijavu, koju dostavlja nadležnom/oj državnom/oj tužiocu/tužiteljki, odnosno sudiji za prekršaje. Ukoliko se na osnovu do tada preduzetih mjera i radnji sa sigurnošću ne može utvrditi da li je izvršeno nasilje u porodici, policijski/ka službenik/ca će na zahtjev tužioca formiranu dokumentaciju dostaviti na odlučivanje nadležnom tužiocu. Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da, pored podataka o kaznama, prikupi i priloži uz prijavu i podatke iz krivične/kaznene i prekršajne evidencije o svim kaznama, zaštitnim mjerama i mjerama bezbjednosti izrečenim za krivična djela ili prekršaje, kao i evidenciju o posjedovanju oružja. Takođe će prikupiti podatke o osumnjičenom koji se odnose na: kriminalnu istoriju, istoriju o zlostavljanju trenutne žrtve i zlostavljanja ostalih žrtava, posjedovanju oružja, korišćenju oružja u ranijem zlostavljanju žrtve, ranijim prijetnjama, pokušajima ili prijetnjama da će ubiti ili da će izvršiti samoubistvo, o svađama, naredbama za iseljenje iz stana, za prekid kontakta i druge naredbe donesene protiv osumnjičenog. Zaštitne mjere Policijski/ka službenik/ca može radi otklanjanja opasnosti od povrede fizičkog integriteta žrtve narediti počiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor, koja ne može trajati duže od tri dana. Zahtjev za određivanje zaštitne mjere mogu podnijeti žrtva ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite, policija, državni tužilac ili se određuje po službenoj dužnosti. 30 Pisano naređenje o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor policijski/ka službenik/ca mora odmah, a najkasnije u roku od dva časa, u prisustvu punoljetnog lica koje nije član porodice, uručiti počiniocu nasilja i žrtvi. Pisano naređenje mora da sadrži: dan i čas udaljenja ili zabrane vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor; granice područja u kojima se učinilac nasilja ne smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi; adresu boravka počinioca nasilja za vrijeme trajanja udaljenja ili zabrane vraćanja. Naredba o iseljenju iz stana uključuje sljedeće zahtjeve: optuženi/a ne smije oštetiti bilo šta od imovine žalioca ili imovinu od nekog drugog zakupca i ne smije remetiti dostavljanje pošte žaliocu, kao i ostale stvari. Prilikom napuštanja stana ili drugog stambenog prostora učinilac nasilja ima pravo da uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog stambenog prostora. Policijski/ka službenik/ca pisano naređenje prilaže uz službeni izvještaj o događaju i o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 časova, obavještava sud i centar za socijalni rad. Kod postojanja sudskog rješenja o iseljenju iz stana, zabrani prilaska ili zabrani ostvarivanja kontakta, policijski/ke službenici/e treba da prate osumnjičenog do njegove imovine samo ako postoje specijalna sudska naređenja. Osumnjičenom sa naredbom o iseljenju dozvoljeno je da povrati svoju imovinu pod sljedećim uslovima: - Osumnjičeni mora imati sudski nalog sa dozvolom o povratku imovine. - Policija mora pratiti osumnjičenog. Policajci/ke će ostati s osumnjičenim kroz ovaj postupak. - Žrtva mora biti prethodno obaviještena od strane odjeljenja i mora se složiti sa vremenom posjete. - Zabranjena je zloupotreba ovog prava (osumnjičenom ne smije biti dozvoljeno da koristi ovu posjetu kao vid maltretiranja žrtve). Kada postoji sudski nalog koji dozvoljava žrtvi da se vrati u prebivalište osumnjičenog radi preuzimanja svojih stvari, policija će pratiti žrtvu da bi obezbijedila izvršenje naredbe i da se postara da žrtva tamo slobodno ode bez uznemiravanja ili zlostavljanja od strane optuženog. Napomena: Žrtva može izabrati povjerljivo lice iz nekog državnog organa, ustanove, nevladine organizacije, pravno ili fizičko lice koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi sa zaštitom. Policijski/ke službenici/ce su obavezni da omoguće prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je uključena žrtva. Policijski/ke službenici/ce prilikom intervencije u slučaju nasilja u porodici ne smiju: pokazati nezainteresovanost za žrtvu; osuđivati žrtvu ili se zgražavati nad njenim životom; priklanjati se jednoj od sukobljenih strana; kršiti zakone tokom intervencije i prekoračiti ovlašćenja. 31 Evidencije i izvještavanje o o o o o Policijski/ka službenik/ca prikuplja, obrađuje i koristi lične podatke i vodi evidencije o ličnim i drugim podacima za čije je prikupljanje ovlašćen/na Zakonom o policiji, sve dok su ti podaci potrebni za otkrivanje i sprečavanje krivičnih djela, prekršaja i otkrivanje učinilaca. Policija vodi odgovarajuće evidencije, a posebno o: • licima koja su po osnovu prijave da su izvršila nasilje u porodici lišena slobode; • izvršenim krivičnim i prekršajnim djelima „nasilja u porodici“; • prijavama da je izvršeno nasilje u porodici s opisom spornog događaja, podacima o učesnicima i ishodu prijave; • djeci – žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim posljedicama i preduzetim mjerama krivično-pravne zaštite; • ostalim žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim posljedicama i preduzetim mjerama krivično-pravne zaštite i • žrtvama nasilja koje su zbrinute po programu za porodično nasilje i o kojima je izvještaj dostavljen centru za socijalni rad. Policijski/ka službenik/ca podnosi izvještaj o spornom događaju i njegovim učesnicima neposredno pretpostavljenom starješini. Uvijek treba obavijestiti centar za socijalni rad o svim preduzetim radnjama kada su žrtve nasilja maloljetna, stara i nemoćna lica i osobe s invaliditetom. Žrtve nasilja imaju zagarantovanu privatnost i pravo na povjerljivost podataka iz izvještaja. POSTUPANJE CENTARA ZA SOCIJALNI RAD Centri za socijalni rad su višefunkcionalne ustanove koje imaju važnu, odgovornu, složenu i nezamjenljivu ulogu u institucionalnom sistemu socijalne zaštite. U njima se zadovoljava većina socijalno zaštitnih prava građana/ki i njihovih pororodica, a takođe imaju nezamjenljivu ulogu i odgovornost u oblasti porodično pravne zaštite i zaštite djece. CSR moraju predstavljati bazu stručnog rada, jer se preko njih ostvaruje najveći dio stručnih aktivnosti čiji je zadatak da se putem usluga socijalnog, psihološkog, sociološkog, pravnog i drugog stručnog rada zadovoljavaju socijalno zaštitne potrebe građana/ki u jednoj ili više opština. Centri za socijalni rad imaju zadatak da sprovode preventivne aktivnosti, dijagnostičke tretmane, tretman i savjetodavno-terapijski rad. Međutim, do skoro, centri za socijalni rad su se sporadično bavili problematikom nasilja u porodici, u okviru pojedinih specijalizovanih timova, npr. tima za zaštitu djece iz porodica sa poremećenim odnosima, jer nije postojao specijalizovani tim za probleme nasilja u porodici. Takođe, ni u jednom CSR nije se vodila posebna evidencija vezana za ovu problematiku. Neki podaci o nasilju u porodici u službama centara za socijalni rad mogli su se dobiti jedino analizom dokumentacije o razvedenim bračnim partnerima, koji su imali djecu ili bili prinuđeni da pri određivanju starateljstva nad djecom koriste pomoć CSR, kao i analizom dokumentacije o zaštiti djece od zlostavljanja i zanemarivanja. 32 Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u kojem se jasno definišu uloge i odgovornosti socijalnih službi, centar za socijalni rad se navodi kao jedna od ključnih ustanova nadležnih da se bave zaštitom žrtava porodičnog nasilja. Shodno tome, u slučaju nasilja u porodici, žrtve nasilja mogu se obratiti centru za socijalni rad, koji, s obzirom na prirodu djelatnosti, mora raspolagati odgovarajućim stručnim kadrom i kapacitetima za pružanje pomoći osobama ugroženim porodičnim nasiljem, što podrazumijeva: psihološku, materijalnu, logističku i pravnu podršku. Saznanja o nasilju i prijavljivanje Službenici/ce centra za socijalni rad mogu doći do saznanja o nasilju iz različitih izvora. Način njihove intervencije, tj. preduzeti koraci u mnogome zavisi od vrste i izvora informacija. Informaciju o nasilju u porodici mogu dobiti direktno od žrtve, njene porodice, prijatelja, komšija i građana. Do saznanja često mogu doći kroz rad stručnih timova (tim za zaštitu djece bez roditeljskog staranja, tim za zaštitu djece iz porodica sa poremećenim odnosima, tim za zaštitu djece sa poremećajima u ponašanju, tim za zaštitu odraslih lica – zavisnika, duševnih bolesnika i lica društveno neprihvatljivog ponašanja), kao i tokom postupaka pri određivanju starateljstva nad djecom tokom razvoda brakova ili bilo kojih drugih postupaka ostvarivanja socijalnih prava. Informaciju o porodičnom nasilju centri će svakako dobijati od policijskih i pravosudnih organa, posebno u slučajevima kada su nasiljem ugrožena djeca, stara i nemoćna lica. U svim situacijama (osim ako je obavijest stigla od strane policijskih i pravosudnih organa) centri za socijalni rad su obavezni da prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju tokom vršenja svoje nadležnosti ili djelatnosti (čl. 9 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici). U praksi to nije jednostavno sprovesti. Percepcija socijalnih službi u javnosti je specifična. Građani/ke ih doživljavaju prije svega kao savjetodavne službe, koje mogu omogućiti psihosocijalni tretman i savjetovanje u poremećenim međupartnerskim odnosima, te im se obraćaju upravo zato što ne žele da se u intervenciju uključi policija. Treba znati da žrtve porodičnog nasilja policiju zovu uglavnom u krajnjoj nuždi, kada je u pitanju teško fizičko nasilje ili opasnost za sami život, život djece ili drugih članova porodice, te da se policijska intervencija još uvijek doživljava kao najveća „sramota“ za porodicu. Ovakva uvjerenja predstavljaju poseban problem kada su žrtve nasilja stara lica (uglavnom roditelji) koji, čak i po cijenu trpljenja najtežih oblika nasilja, neće „dozvoliti“ da član njihove porodice bude uhapšen, jer, kako reče jedna starica: „To bi bila bruka ne samo za porodicu već i za čitavo pleme.“ Treba imati u vidu da je problem nasilja u porodici kompleksan i da žrtva ima svoje razloge za takve postupke. Sva istraživanja sprovedena u Crnoj Gori pokazuju da se, osim fizičkog, ostali oblici nasilja definisani ovim zakonom uglavnom doživljavaju kao „društveno prihvatljivo ponašanje“. Cijeli proces dodatno otežava činjenica da sadržaj Zakona o zaštiti od nasilja u porodici nije u dovoljnoj mjeri promovisan u javnosti, a samim tim građani/ke nijesu u potrebnoj mjeri svjesni/ne težine djela i obaveze prijavljivanja. Kada službenici/ce centra protivno želji žrtve obavijeste policiju, žrtva se osjeća iznevjerenom, prevarenom i najčešće u kasnijem procesu negira nasilje. Zbog svega navedenog, službenici/ce CSR tokom ovog postupka moraju biti krajnje obazrivi, 33 posebno ako im se direktno obraća žrtva nasilja. Pažljivo i sa strpljenjem moraju objasniti zašto to čine, kakva je dalja procedura i šta žrtva dobija pokretanjem postupka i uključivanjem policijskih službi, kao i koju sve vrstu pomoći i podrške može dobiti u samom centru za socijalni rad. Često i među službenicima/cama centara postoje dileme. Mišljenje jednog broja službenika/ca je da zakonska regulativa i „suviše veliko“ ohrabrivanje žena da prijavljuju nasilje može dovesti do zloupotrebe, tj. situacija kada žene prijavljuju nasilje iz nekih drugih pobuda (da bi dobile kuću, da se „oslobodile supruga“, da u procesu razvoda dobiju djecu i sl). Ovi stavovi nemaju čvrsto utemeljenje u praksi. U svakom slučaju, socijalni/ne radnice/ce, bez obzira na sopstvene stavove, mišljenje, čak i procjenu situacije, moraju obavijestiti službenike/ce policije čak i o postojanju sumnje na nasilje, a na drugim službama je da istražuju i u odnosu na rezultate istrage slučaj dalje procesuiraju ili ne. Tokom perioda saznavanja činjenica o nasilju, neophodno je napraviti službenu zabilješku, koja treba da sadrži podatke o žrtvama nasilja, postojanju eventualnih ranijih prijava, načinu počinjenja i svim dostupnim informacijama i obavještenjima o slučajevima i o počiniocu nasilja. U praksi, veliki broj slučajeva nasilja biva detektovan među korisnicima/cama nekih od socijalnih prava i usluga CSR, pa centar samim tim već posjeduje i većinu informacija o porodici i porodičnoj situaciji. Službenu zabilješku treba priključiti “listi praćenja”, koja je kao forma uspostavljena u svakom centru. Centar je dužan prilikom prijavljivanja dati sve podatke o žrtvi i slučaju sa kojima raspolaže, ali i formirati spise predmeta, jer se ingerencije centra ne završavaju prijavljivanjem, već je slučaj neophodno pratiti i shodno potrebama obezbjeđivati neophodnu savjetodavnu i porodično pravnu podršku. Sastavni dio spisa predmeta će svakako činiti službena zabilješka o saznanjima o porodičnom nasilju, lista praćenja, kao i službene zabilješke o svakoj preduzetoj radnji, izvještaji i zapisnici. Kontakt sa žrtvom U slučajevima kada se za nasilje sazna od drugih institucija, prema protokolu, službenici/ce centra su dužni/ne odmah i bez odlaganja kontaktirati žrtvu. U odnosu na dobijene informacije, tj. u odnosu na postojeću situaciju, žrtva će se kontaktirati telefonom i na taj način, ukoliko je ista u mogućnosti, dogovoriti njen dolazak u centar, ili će se shodno procjeni situacije direktno izaći na teren. Takođe će u slučaju potrebe, po pozivu policije, doći u porodicu i pružiti potrebnu pomoć žrtvama nasilja. Dolazak u porodicu na poziv policije je obavezan, posebno u situacijama kada je neophodno hitno zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja, a naročito ukoliko je žrtva dijete. Međutim, ova obaveza iz protokola često predstavlja nedoumicu, izvor nezadovoljstva socijalnih radnika/ca i izvor nesporazuma sa službenicima/cama policije tokom intervencija. Naime, u praksi se dešava da ih službenici/ce policije pozovu i u situacijama kada se žrtva vraća u prebivalište osumnjičenog da bi preuzela svoje stvari, a policija je prati radi njene bezbjednosti. Međutim, dešava se, uz obrazloženje da nemaju vremena da čekaju da žrtva spakuje svoje stvari jer “to dugo traje”, da službenici/ce policije ostave službenika/ cu CSR u stanu sa žrtvom i odu. Treba jasno naglasiti da ova vrsta intervencije nije obaveza službenika/ca centra za socijalni rad, jer je prije svega osmišljena da žrtvi obezbijedi odlazak i boravak u stanu bez uznemiravanja ili zlostavljanja od strane optuženog/e, što je isključivo ingerencija policije. Izuzetak se pravi jedino ukoliko je žrtva za povjerljivo lice odabrala nekog iz stručne službe centra i to na zahtjev žrtve i uz 34 obavezu policijskih službenika da budu prisutni sve vrijeme dok žrtva ne preuzme svoje stvari i ode. Prilikom prvog kontakta, bez obzira na to da li je žrtva došla u CSR ili su stručni saradnici/ce centra na terenu, žrtva se upoznaje s njenim pravima i načinima ostvarivanja prava, nadležnostima i postupanju centra za socijalni rad, sa mjerama i radnjama koje centar u daljem postupanju može preduzeti na zaštiti sigurnosti žrtve, posebno sa mjerama i radnjama u slučaju da je žrtva nasilja dijete. U kontaktu sa žrtvom nasilja stručni/e radnici/ce su dužni/ne postupati s naročitim senzibilitetom za problem porodičnog nasilja, pri čemu se tokom svakog postupanja žrtvi iskazuje posebno razumijevanje. Profesionalci/ke centra moraju žrtvi omogućiti da nesmetano i bez straha iskaže sve činjenice važne za utvrđivanje porodičnog nasilja prema njoj i djeci, a posebno činjenice koje se tiču izloženosti djece nasilju i to na bilo koji način. Ukoliko se u slučajevima vezanim za nasilje u porodici na štetu djece procijeni da nijesu u potpunosti zaštićena prava i interesi djeteta, djetetu će se imenovati posebni stratelj/ka za potrebe svih postupaka. To se posebno odnosi na situacije gdje je neophodno dijete izmjestiti iz porodice, I tada se za staratelja/ku najčešće imenuje neko od članova/ica stručnog tima centra. Žrtvu koja se direktno obrati za pomoć centru po pravilu prima stručni tim, koji čine: socijalni/na radnik/ca, psiholog/škinja, pedagog/škinja, pravnik/ca. U centru se stranke upoznaju sa nadležnostima, aktivnostima i zakonskim okvirima rada. Stručni tim CSR sagledava konkretnu situaciju i zauzima jedinstven stav po pitanju potrebnih koraka i redosljeda koje stručnjaci/kinje ove ustanove realizuju na sljedeći način: ◊ utvrđuje se da li se radi o porodičnom nasilju ili poremećenim interpersonalnim odnosima i procjenjuje se stepen ugroženosti članova porodice, posebno djece; ◊ radi detaljnijeg utvrđivanja relevantnih činjenica hitno se poziva i druga strana – počinilac nasilja, radi obavljanja razgovora i upoznavanja sa zakonskim konsekvencama nasilničkog ponašanja i predočavanja konkretnih propisanih sankcija; ◊ žrtva se upućuje radi dalje pomoći nadležnim institucijama, prije svega u Hitnu pomoć radi pribavljanja medicinske dokumentacije, povredne liste i ukazivanja medicinske pomoći; ◊ žrtva se upućuje u policiju radi prijavljivanja nasilja i eventualnog pokretanja postupka protiv nasilnika, a po procjeni nadležnog organa; ◊ u slučaju neposredne opasnosti, službenici centra obavještavaju policiju i upozoravaju da je potrebno odmah reagovati; ◊ u okviru mogućnosti Centra, može se pružiti odgovarajuća materijalna podrška u vidu trenutnih i jednokratnih novčanih pomoći; ◊ po procjeni stručnih radnika/ca žrtva se smješta u sklonište za žrtve nasilja, u cilju njene bezbjednosti i sigurnosti; ◊ nakon zbrinjavanja nastavlja se savjetodavni rad sa žrtvom, kao i posredovanje u kontaktiranju sa maloljetnom djecom. Sve navedene obaveze stručnog tima su krajnje kompleksne i osjetljive. Kako bi se sprovele na način koji bi bio u skladu sa zahtjevima Zakona o zaštiti od nasilja i samog protokola, službenici/ce centra moraju biti izuzetno edukovani/ne i senzibilisani/ne za pitanja porodičnog nasilja. Moraju imati visok stepen 35 razumijevanja problema, ali i znanja i vještina neophodnih za rad sa žrtvama nasilja u porodici. Imajući u vidu koje sve oblike nasilja prepoznaje Zakon, izuzetno je osjetljivo pitanje razgraničiti porodično nasilje od poremećenih interpersonalnih odnosa. Takođe, pozivanje počinioca nasilja radi detaljnijeg utvrđivanja relevantnih činjenica sa sobom nosi rizike, posebno po bezbjednost žrtve. Ukoliko se odluče za ovaj korak, službenici/ ce centra moraju obaviti razgovore odvojeno od žrtve i obavezno bez prisustva djece. Smještaj u skloništa i sigurne kuće mora biti na zahtjev i uz pristanak žrtve, a ne na osnovu procjene stručnog tima. Nažalost, još uvijek u nekom centrima vlada mišljenje da stručni tim treba da odluči/procijeni da li će žrtva biti smještena u sigurnu kuću, posebno u situacijama kada za ovu vrstu smještaja sam centar treba da izdvoji određena materijalna sredstva. Nikada se ne smije zanemariti lični osjećaj bezbjednosti same žrtve, jer žrtva najbolje poznaje počinioca nasilja i zna šta od njega može očekivati. Posebno osjetljiv pristup treba imati kada je u pitanju smještaj djece žrtava nasilja, koja se često smještaju u JU Centar za djecu i mlade „Ljubović”, koji je prvenstveno namijenjen djeci i mladima sa poremećajima u ponašanju i ima vaspitno-popravnu ulogu, iako već postoji JU Centar za podršku djeci i porodici žrtvama nasilja u Bijelom Polju. Centri za socijalni rad su dužni za svaki slučaj pojedinačno napraviti procjenu rizika i plan pomoći žrtvi. Plan pomoći žrtvi, shodno zakonu, podrazumijeva i da centar za socijalni rad obrazuje stručni tim od predstavnika/ca te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i profesionalaca/ki koji se bave pitanjima porodice, radi utvrđivanja plana pomoći žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoći žrtvi, u skladu sa njenim potrebama i izborom. Plan pomoći žrtvi treba da obuhvati jasne i precizne zadatke/obaveze za samu žrtvu i stručna lica i bude vremenski određen. Sprovođenje sigurnosnog plana treba pratiti i po potrebi mijenjati i usklađivati sa trenutnim stanjem i potrebama žrtve. Kada su u pitanju djeca žrtve nasilja, neophodno je izraditi sigurnosni plan po već utvrđenim metodama, tj. po već postojećoj matrici procjene za djecu usvojenoj u svakom centru. Ovo podrazumijeva tijesnu saradnji i svakodnevnu komunikaciju s obrazovnim i zdravstvenim ustanovama. Centri prioritetno treba da se pozabave uspostavljanjem forme matrice procjene za porodicu koja bi bila uniformna za svaki centar za socijalni rad. Za sada, na kraju ovog teksta ponudićemo model „ličnog sigurnosnog plana”, koji službenici/ce centra mogu ponuditi u situacijama kada se žena nalazi u vezi koju karakteriše nasilje. Na taj način će joj pomoći da bude spremna pravilno reagovati u budućim kriznim situacijama, što će povećati stepen njene sigurnosti i uticaja na događaje. Lični sigurnosni plan se pokazao kao efikasan model podrške žrtvi, koji već deceniju koriste sve NVO koje se bave zaštitom žrtava u Crnoj Gori i regionu. Posljednjih godina sve je više u upotrebi i na institucionalnom nivou, tako da je zauzeo značajno mjesto i u „Priručniku o provedbi Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji” Republike Hrvatske. 36 Zaštitne mjere Zakon o zaštiti od nasilja u porodici obezbjeđuje mogućnost izricanja zaštitnih mjera radi sprečavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja člana porodice koji je učinio nasilje. Izuzetno je važno da zahtjev za određivanje zaštitne mjere, osim žrtve ili njenog zastupnika, može podnijeti i centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite. Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud je dužan da dostavi centru za socijalni rad na čijoj teritoriji žrtva i počinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište (čl. 34). Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da počinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom dužno je da o tome, osim suda, policije ili državnog tužioca, obavijesti i centar za socijalni rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i dječje zaštite. Pravna pomoć Stručnjaci/kinje CSR klijentima/kinjama obezbjeđuju različite vrste pravne podrške, od savjetovanja do pisanja tužbi, zahtjeva, podnesaka i sl. Kvalitetno savjetovanje podrazumijeva poznavanje mnogih zakona koji su u tijesnoj vezi s ostvarivanjem socijalnih prava i krivično pravnom problematikom. Pravna pomoć koju obezbjeđuje centar podrazumijeva i upućivanje na nadležne organe, radi ostvarivanja zaštite i drugih prava, u skladu sa zakonom. Ukoliko žrtvi, zbog materijalnih mogućnosti ili drugih razloga, pravna zaštita nije dostupna, pravna pomoć joj se pruža u skladu sa Zakonom kojim se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći (čl.13). Službenici/ce centra su dužni/ne posredovati između žrtve i kancelarija pravne pomoći koje funkcionišu u okviru sudova. Protokolom se propisuje i obaveza socijalnih radnika/ca da učestvuju u sudskim postupcima, ne samo na poziv sudova, već i u slučajevima “kada centar procijeni rizik”. Kako bi se izbjegle nedoumice vezane za riječ “rizik”, ovu direktivu je najjednostavnije shvatiti kao mogućnost centra da samostalno, u skladu sa prepoznatom potrebom za kvalitetnijim utvrđivanjem činjeničnog stanja, odluči da učestvuje u sudskom postupku. Protokol takođe obezbjeđuje mogućnost da se, u skladu sa potrebama, žrtva nasilja prati na sud, bez obzira na to da li je neko iz stručnog tima centra od strane žrtve delegiran kao povjerljivo lice. Naravno, uvijek treba imati u vidu da odluka mora biti donijeta u skladu sa potrebama, tj. uz pristanak žrtve. Stručni/ne radnici/ce centra moraju biti svjesni/ne da sudski postupak, tj. svjedočenje na sudu uglavnom predstavlja traumatično iskustvo za žrtvu nasilja, iz različitih emotivnih i psiholoških razloga: porodičnih nesuglasica, straha, nepoznavanja rada suda, osjećanja nelagodnosti zbog prisustva optuženih i sl. Zato protokol preporučuje da radnici/ce centra u što većoj mjeri pripreme žrtvu nasilja za sud. Ova pomoć podrazumijeva podršku žrtvi da prevaziđe negativna osjećanja u vezi s učešćem u postupku, upoznavanje sa tokom postupka, mogućim mjerama zaštite tokom boravka u sudu i sl. Imajući u vidu veliko iskustvo stručnih radika/ca centra u aktivnom učešću u sudskim postupcima, priprema žrtve za sud podrazumijeva i savjetovanje o načinima komunikacije sa sudom, načinima izbjegavanja konflikta sa počiniocem nasilja, kao i 37 uputstva kako se fokusirati na ključne i za sud bitne činjenice i sl. U slučajevima krivičnog djela nasilja u porodici, važno je da svaki centar posjeduje informacije (imena i kontakt telefone) ovlašćenh lica službi za podršku oštećenima/svjedocima u sudovima u Crnoj Gori. Podaci iz dosijea su povjerljivi, ali se na pisani zahtev policije dostavljaju pisani izvještaji o klijentima/kinjama – žrtvama nasilja, kao dio dokaznog materijala u krivičnom postupku, ili je izveštaj dio prijave koju podnose tužilaštvu; centri uspostavljaju povratne informativne veze sa tužilaštvom (da li je podignuta prijava) i sa sudovima (da li je donijeta presuda). Službenici/ce centra za socijalni rad su dužni da čuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu ličnih podataka, u skladu sa zakonom. Sigurnosni plan Plan za bijeg Ako je moguće, napustite mjesto opasnosti čim Vam se za to ukaže prilika. Proučite kako najbrže možete napustiti stan. Razmislite o tome na koja mjesta u stanu se možete skloniti, da biste se zaštitili. Koje prostorije možete zaključati i pružaju li Vam mogućnost da pobjegnete iz stana (npr. prozor kroz koji možete napustiti stan ili iz kojega možete zvati pomoć)? Funkcioniše li Vam mobilni telefon i u ovim prostorijama? Možete li pozvati policiju? Izlazak iz kuće mora biti pažljivo isplaniran, da biste Vi i djeca bili sigurni. Često nasilnici, kada posumnjaju da ih žrtva namjerava napustiti, postaju još nasilniji. Zato pažljivo isplanirajte kako ćete izaći iz kuće. Dobro je iskoristiti svakodnevne situacije izlazaka iz kuće, kao npr. kupovinu, bacanje smeća, odlazak na posao… Telefon Imate li mogućnost u svakom trenutku pozvati pomoć (mob. tel)? Jesu li Vam telefonski brojevi za pomoć u memoriji mobilnog telefona? Odakle još možete telefonirati? Ima li nekoga u komšiluku od koga biste mogli telefonirati? Napravite listu telefonskih brojeva i adresa Vaše rodbine, prijatelja i institucija za pružanje pomoći. Važni su i brojevi: Policija – 122 Hitna pomoć – 124 U kriznoj situaciji može se dogoditi da se ne sjetite brojeva koje inače znate napamet. Podrška Ko bi Vam mogao pomoći u Vašoj neposrednoj okolini? Imate li neku komšinicu/prijateljicu u koju imate povjerenja? Izložite joj Vašu situaciju i zamolite je da – ako čuje galamu ili pozive u pomoć – pozove policiju. Možete dogovoriti s njom poseban signal za slučaj opasnosti (npr. kucanje ili neki predmet obješen na prozoru). S mnogim komšijama je ovo neophodno unaprijed dogovoriti, pošto se inače ne žele ‘’miješati’’ u privatne stvari. Djeca Važno je da djeci, zavisno o njihovoj starosnoj dobi, objasnite situaciju. S djecom se dogovorite: • da ocu ili očuhu ne otvaraju vrata; • kako mogu u slučaju nužde pozvati policiju u pomoć; 38 • kako da reaguju ako se otac/očuh pojavi pred vrtićem ili školom (ne zaboravite informisati vrtić i školu); • da će možda biti neophodno napustiti stan. Dogovorite s djecom lozinku ili signal koji ćete upotrebljavati kada bude potrebno pozvati policiju. Pustite da Vam djeca ispričaju kako se ona osjećaju. Djeca vrlo često vjeruju da su ona odgovorna za nasilje – objasnite im da ona nijesu kriva za to. Ključevi Napravite duplikat svih važnih ključeva (npr. stana, auta…) i čuvajte ih na sigurnom mjestu izvan stana, npr. kod prijateljice, na poslu. Dokumenti, knjižice, druge važne stvari Držite kopije svih važnih dokumenata kod sebe, a originale čuvajte zajedno s drugim dragocjenim stvarima na sigurnom mjestu. Torba za nuždu Pripremite torbu s najvažnijim stvarima za Vas i Vašu djecu i čuvajte je na sigurnom mjestu. U torbu spakujte: najnužnija dokumenta (lična karta, zdravstvene knjižice, vozačka dozvola, štedna knjižica, izvodi iz matične knjige rođenih za Vas i djecu, dječje školske knjižice, sudske odluke, ukoliko postoje, ljekarski nalazi), mobilni telefon, adrese i telefonske brojeve, ključeve od stana (i druge potrebne ključeve), novac, ljekove, odjeću, stvari za ličnu higijenu, igračke za djecu… Dokazi Zapišite slučajeve nasilja i napravite fotografske snimke Vaših povreda odnosno onoga što je pritom u stanu uništeno. Ovi dokazi mogu Vam biti od pomoći ukoliko želite napraviti prijavu. Smještaj Dogovorite se s rodbinom i prijateljima da li bi u nuždi mogli boraviti kod njih. Pobrinite se da smještaj bude siguran i da mu u svakom trenutku možete pristupiti. Bilo bi dobro kad biste mogli dobiti ključ. Ukoliko ste pobjegli/otišli od nasilnika Prilikom svakog izlaska iz kuće obavijestite ukućane o tome gdje ste i kada bi trebalo da se vratite. Pazite kome dajete telefon Vašeg sadašnjeg boravišta. Razmislite kojim putem ćete ići na posao i postoji li mogućnost da svaki put idete nekim drugim ulicama. Važno je da ne odlazite na mjesta za koja nasilnik zna da su Vaša, npr. iste prodavnice, ista pošta, kod iste frizerke, itd. Ako treba da se vidite s nasilnikom, učinite to na javnom mjestu i u prisustvu osobe u koju imate povjerenja. Obavijestite kolege/inice na poslu o Vašoj situaciji. Lične ideje Što Vam još pada na um od mogućih sigurnosnih priprema? Uračunajte u planiranje Vašu posebnu životnu situaciju, kao i situaciju stanovanja. POSTUPANJE ZDRAVSTVENIH SLUŽBI Zdravstveni radnik/ca i rano otkrivanje nasilja u porodici Zdravstveni/ne radnici/ce češće od ostalih stručnjaka su u situaciji da prepoznaju slučaj nasilja u porodici. Najčešće prvi dolaze u kontakt sa zlostavljanom osobom i dužni su da na prikladan, stručan način, sa 39 puno pažnje i strpljenja obave pregled, evidentiraju sve vidljive povrede i obavijeste nadležnu dežurnu policijsku službu poslije ukazane ljekarske pomoći. Žrtve nasilja u porodici često traže ljekarsku pomoć, ali rijetko govore o nasilju koje trpe u porodici. Razlozi su mnogobrojni. Nekada je to stid ili strah da o tome govore, a nekada jednostavno zato što ih ljekari uglavnom i ne pitaju o uzrocima povreda, smatrajući da to nije djelokrug njihovog rada. Istraživanja pokazuju da se ljekari/ke ne uključuju u rješavanje problema nasilja u porodici zbog sopstvenog stava da je to privatni problem, da to nije njihov primarni posao, ali i zato što ne znaju šta preduzeti kada je problem prepoznat. Stavovi da je nasilje u porodici privatna stvar i da je u skladu sa “ljekarskom etikom” da se o tome ćuti do te mjere su bili ukorijenjeni u zdravstvenom sistemu da se u slučajevima porodičnog nasilja, posebno kada su žene bile žrtve, zanemarivala zakonska obaveza “prijavljivanja policiji svih slučajeva za čije se povrede ustanovi da su nastale kao posljedica nasilja”. Iako se najčešće među prvima sreću sa zlostavljanim osobama, ljekari/ke još uvijek nemaju dovoljno znanja o specifičnim potrebama takvih pacijenata/kinja. Ne posvećuju dovoljno pažnje načinu otkrivanja nasilja kao uzroka povreda ili teških mentalnih i somatskoh oboljenja, tretmanu akutnih povreda nastalih zbog nasilja, kao ni njihovom detaljnom opisivanju u medicinskoj dokumentaciji, što je veoma značajno za dalji tretman slučaja u sudu, policiji i drugim institucijama u procesu zaštite žrtve i sankcionisanja nasilnika. Senzibilizacija i doedukacija ljekara/ki u primarnoj zdravstvenoj zaštiti važna je u domenu prevencije nasilja u svim populacionim grupama, posebno u multidisciplinarnoj saradnji na tretmanu slučajeva u riziku i otkrivenih slučajeva. Zdravstvene ustanove su dužne pružiti žrtvi nasilja sveukupnu zdravstvenu zaštitu u cilju očuvanja fizičkog i psihičkog zdravlja žrtve, kao i sanaciju nastalih povreda i psihotrauma. U slučaju sumnje da je povreda ili zdravstveno stanje posljedica nasilja u porodici, zdravstveni radnik/ca je dužan/na sa posebnom pažnjom razgovarati sa osobom za koju se sumnja da je žrtva nasilja i navesti je da razgovara o postojanju nasilja, te saznati što više okolnosti u vezi sa povredom ili zdravstvenim stanjem žrtve. Zdravstveni/ne radnici/ce u zdravstvenim ustanovama koji tokom obavljanja svoje dužnosti saznaju za učinjeno nasilje u porodici dužni su bez odlaganja prijaviti nasilje nadležnoj policijskoj službi i centru za socijalni rad. Za prijavljivanje nasilja nije potrebna saglasnost pacijenta/kinje. Da bi postupak bio efikasniji, preporuka je da se policija pozove dok je žrtva u ordinaciji i da se odmah obavjeste o povredama nastalim usljed nasilja. Zdravstveni/ne radnici/ce dužni su utvrditi uzroke i način nastanka povrede, obaviti potpuni zdravstveni pregled i u slučaju potrebe uputiti žrtvu na dalju zdravstvenu obradu. Dužni su evidentirati činjenice i izjave pacijenta/kinje žrtve nasilja ili pratioca u karton pacijenta ili u protokol, ukoliko je žrtva primljena u službi hitne pomoći. Ukoliko postoje fizičke promjene na tijelu žrtve, treba ih evidentirati i opisati u karton ili protokol i izdati povrednu listu ili ljekarsko uvjerenje, bez naplate. Žrtvama nasilja treba izdati ljekarski nalaz koji objašnjava status (posebno opšta praksa i hirurške ambulante); opis povreda treba da bude detaljan, precizan i razumljiv, kako bi u policiji znali kako da kvalifikuju djelo. 40 Na zahtjev nadležnih organa pravosuđa ili policije, treba dostaviti dokumentaciju koja je od značaja za rješavanje i dokazivanje djela. Ukoliko je počinilac nasilja ili sama žrtva osoba sa psihičkim smetnjama koju je neophodno hospitalizovati, o tome obavijestiti nadležnu policijsku službu i centar za socijalni rad. Blagovremeno evidentiranje nasilja nad ženama, pregled i opisivanje zdravstvenih posljedica nasilja omogućavaju pravovremenu prevenciju i intervenciju, koji su sastavni dio profesionalnog pristupa zdravstvenih radnika. Dijagnostika stanja nasilja u porodici zavisi od znanja i vještine zdravstvenog/ne radnika/ce. Pritom treba razlikovati profesionalne obaveze od ličnih osjećanja i uvjerenja zdravstvenog/ne radnika/ce. Pri intervenciji treba poštovati načela autonomije pacijenta/kinje: povjerljivost, iskrenost i informisanost za samostalno odlučivanje. Razgovor vođen u akutnoj situaciji i izvedena intervencija dio su medicinske dokumentacije i obavljaju se uz poštovanje, empatiju i aktivno slušanje, uz primjenu svih etičkih pravila. Uz uobičajene profesionalne intervencije – zbrinjavanje povreda, psihosocijalne podrške, savjetovanja i upućivanja na dalje intervencije, treba primijeniti protokol uobičajen za slučajeve nasilja u porodici. Uloga zdravstvenih radnika/ca primarne zdravstvene zaštite i službe hitne pomoći 1. Uloga ljekara/ki, višeg i srednjeg medicinskog kadra Postoji pet aspekata postupka koji treba da budu dostupni žrtvi nasilja: 1. identifikacija postojanja nasilja; 2. pregled i procjena psihičkih i fizičkih posljedica; 3. dokumentovanje nasilja; 4. osmišljavanje bezbjedonosnih mjera; 5. upućivanje na mogućnosti zaštite. Zdravstveni/ne radnici/ce treba da se suoče sa ličnim i društvenim stereotipima i predrasudama u odnosu na žrtve nasilja, koje mogu biti posljedica kulturološkog shvatanja sredine, religioznih uvjerenja, starosnih razlika i društveno-ekonomskog statusa. Navedena opterećenja mogu značajno uticati na kvalitet pružene njege, imajući u vidu sve aspekte postupka prema žrtvi nasilja. Pacijenti/kinje vrlo često različito i sami/e reaguju na nasilje koje trpe, zavisno od odnosa sopstvene okoline prema nasilju. Imajući sve na umu, uputstva koja slijede treba zdravstvenim radnicima/ama da olakšaju postupak i da doprinesu da on bude što efikasniji. Da bi se indentifikovale osobe koje trpe nasilje, kod svih pacijentkinja i pacijenata koji se obrate zdravstvenom/oj radniku/ci treba ispitati eventualno postojanje nasilja. Osnovna pitanja može da postavi ljekar/ka i više ili srednje medicinsko osoblje u toku pregleda i/ili terapije. 41 Zdravstveni radnici/ce treba da steknu određenu rutinu u načinu vođenja razgovora i postavljanju pitanja u vezi s nasiljem, kao i da znaju kako mogu konkretno pomoći. Napomena: Počinioci nasilja mogu biti i muškarci i žene, ali je rodna dimenzija suštinska karakteristika nasilja u porodici. Imajući u vidu da sva postojeća istraživanja ukazuju na činjenicu da su žrtve nasilja u porodici u Crnoj Gori u 97% slučajeva žene, instrukcije u ovom tekstu će se fokusirati na osobe ženskog pola, tj. na pacijentkinje, ali se sve ponuđene instrukcije, uz blagu korekciju, mogu upotrijebiti u radu sa svim ostalim mogućim žrtvama porodičnog nasilja. Postupanje u susretu s pacijentkinjama Kako pitati o nasilju: • Usmjeriti pažnju ka pacijentkinji kako bi je osnažili i ohrabrili. • Stvoriti adekvatne uslove za razgovor, koji bi podrazumijevali vođenje računa o bezbjednosti i poštovanju privatnosti. Važno: NE voditi razgovor u prisustvu drugih osoba (muža/partnera, rođaka i dr.). U slučaju da pacijentkinja odbija da govori o nasilju, unesite taj podatak u njenu dokumentaciju i ne insistirajte. Procedura i metode 1. U toku pregleda, sljedeća pitanja i izjave treba da budu upućeni svakoj pacijentkinji na direktan i taktičan način: “Znam iz iskustva da problemi mogu prouzrokovati zdravstvene posljedice, zato sve pacijente pitam: Da li ste u vezi sa nekim ko Vas povrjeđuje, tuče ili prijeti da će vas povrijediti na bilo koji način? Sve što nam saopštite ostaće povjerljivo.” 2. Ako vam se učini da pacijentkinja ne razumije pitanje ili želi da ostavi takav utisak, navedite primjere nasilja: „ Da li vas je partner ikada gurnuo, ošamario, udario?“ „ Da li vas partner vrijeđa, da li vam prijeti?“ „ Da li se bojite svog partnera?“ „ Da li vas partner prisiljava na seksualne odnose kada Vi to ne želite?“ 3. Ako pacijentkinja negira nasilje, a postoji sumnja da je ona izložena nasilju, u tom slučaju, pregledajte je, ne insistirajući da govori ako nije spremna. Ostavite „otvorena vrata“ da jednog dana izgovori šta joj se dešava. 4. Zabilježite reakcije pacijentkinje u toku razgovora o nasilju. 5. Komunikaciju sa žrtvom ne uspostavljajte preko drugih osoba. 6. Ako je pacijentkinja saopštila da trpi nasilje, obavite pregled, intervenciju, dokumentujte nasilje i zdravstvene posljedice i informišite je o mogućnostima za podršku i pomoć. Na kraju razgovarajte o planiranju sigurnosti. a) U slučaju kada pacijentkinja otvoreno govori o nasilju: Šta treba činiti: • Pružiti svu potrebnu medicinsku njegu. • Ispitati mogućnost odlaska na sigurno mjesto – kod rodbine, prijatelja ili u sklonište (ako postoji u mjestu) – ako je bezbjednost žene i/ili djece ugrožena. • Ohrabriti pacijentkinju, direktno i jasno saopštiti da nema opravdanja za nasilje. • Reći joj da nasilje nije dozvoljeno. • Obezbijediti uslove u kojima će biti ispoštovana privatnost pacijentkinje (prisustvo razgovoru, pristup medicinskoj dokumentaciji i sl.). 42 • • • • • • • • Ponuditi pomoć i informacije na način kojim bi se pokazalo razumijevanje situacije u kojoj se pacijentkinja nalazi. NE biti sudija. Ne stavljati se u ulogu spasioca/teljke. Informisati pacijentkinju o njenim pravima i mogućnostima izlaska iz ovakve situacije. Obezbijediti pacijentkinji materijal sa podacima o službama koje se bave problemom nasilja nad ženama. U razgovoru sa pacijentkinjom utvrditi da li je bezbjedno da ovakve informatore drži u kući. Pacijentkinju uputiti u centar za socijalni rad, policiju i/ili nevladinu organizaciju koja radi sa ženama žrtvama nasilja. Budite svjesni svoje reakcije na situaciju nasilja (razmislite o svojoj reakciji, razgovarajte s nekim o tome). Pitanja bezbjednosti, povjerljivosti i očuvanja privatnosti pacijentkinje moraju imati prioritet na listi načela u radu sa žrtvom nasilja. Šta ne treba činiti: • Ne ignorisati priznanje postojanja nasilja. • Ne minimizirati iskustvo pacijentkinje (npr. „Ne brinite, sve će biti u redu.“). • Ne okrivljavati pacijentkinju (npr. „Šta ste radili da vas tako istuče?“ „Da li ste ga provocirali?“ ili „Zašto to trpiš?“). • Ne stavljati se u ulogu savjetodavca (npr. „Treba da se razvedete.“ „Treba da trpite zbog...“). • Ne opravdavati nasilnika (npr. „Vaš muž/partner je sigurno pod velikim stresom...“). b) U slučaju da postoji sumnja na nasilje, ali ne i direktno priznanje pacijentkinje: Treba ostaviti mogućnost da pacijentkinja poželi da se otvori. Nastaviti sa postavljanjem direktnih pitanja, vodeći računa da budete obazrivi i ohrabrujući. Treba biti svjestan reakcija pacijentkinje na dodatna ispitivanja, npr. da može postati neprijatna, ljuta, nekomunikativna i tada treba prekinuti ispitivanje. Neki primjeri dodatnih pitanja su: • “Brine me način na koji ste mogli zadobiti ovakve povrede.” • “Da li vas je neko povrijedio?” • “Mi vrlo često ovakve povrede vidimo kod pacijentkinja koje tuče muž/ partner. Da li je to i vaš slučaj?” Na ovaj način pacijentkinjama se šalje poruka da nasilje nad ženama i djecom postoji, da nije društveno prihvatljivo i da medicinski radnici/ce nijesu neutralni i da ih se taj problem i te kako tiče. Osuda nasilja, uzimanje u obzir uticaja nasilja na zdravlje, kao i blagovremena i adekvatna reakcija medicinskih radnika/ca predstavljaju sastavni dio uspješnog liječenja. Medicinski pregled žrtve 1. Lična anamneza: • prethodna teža oboljenja i operacije; • opšte zdravstveno stanje; • bolesti zavisnosti; • mentalna oboljenja; 43 • ostali značajni podaci. 2. Detaljni i sveobuhvatni fizički pregled: Opisati povrede po određenim i strogo utvrđenim principima, kao što su: • lokalizacija; • položaj; • oblik; • veličina; • izgled i skiciranje povreda (shema); • fotografisanje povreda (po mogućnosti razmjerna fotografija). 3. Pregled odjeće: • utvrđivanje i opisivanje oštećenja, prikupljanje tragova. Minimum obaveza zdravstvenog radnika/ce – SZO, 1997. Ne naškoditi Neprijateljski stav, stav koji okrivljuje žrtvu, može da dovede do pojačanja osjećanja krivice i izolacije, podrije i ono malo preostalog samopoštovanja, te da utiče na odustajanje od traženja pomoći. Obratiti pažnju na simptome nasilja Konstatovati simptome koji bi mogli ukazati na postojanje nasilja i pratiti stanje prilikom zakazanih kontrola. Pitati o nasilju Tamo gdje okolnosti dozvoljavaju pitati sve pacijentkinje o iskustvu vezanom za nasilje. Razgovor o nasilju treba da bude rutinski dio prilikom uzimanja istorije bolesti. Dokumentovati Pružiti odgovarajuću medicinsku pomoć i dokumentovati razmjere zlostavljanja, kao i podatke vezane za počinioca. Uputiti Uputiti pacijentkinje na centre koji se bave ovom problematikom. Poštovati privatnost Ne narušiti privatnost pacijentkinje i osigurati povjerljivost dobijenih informacija. Nemojte se ustručavati da pitate. Suprotno opštem mišljenju, većina žena je voljna da govori o nasilju kada joj se postavi direktno pitanje. Radite na stvaranju atmosfere koja ne podliježe predrasudama i pruža podršku žrtvi. Pustite ženu da ispriča svoju priču. Jasno joj stavite do znanja da niko ne zaslužuje da bude tučen ili silovan, bez obzira na okolnosti. Budite spremni da prepoznate „znake upozorenja“. Treba obratiti pažnju na povrede i stanja koji su važni znaci upozorenja: • hronične tegobe koje prati širok sprektar simptoma, a nemaju organski uzrok; • povrede čije se objašnjenje o tome kako su nastale ne slaže s objektivnim nalazom ljekara; 44 • • • • • • partner koji je pretjerano pažljiv te pokušava da kontroliše situaciju prilikom pregleda i ne želi ni na trenutak da partnerku ostavi nasamo sa ljekarem i medicinskim osobljem; fizičke povrede konstatovane u trudnoći; podaci o pomisli na samoubistvo i/ili pokušaj samoubistva; odlaganje dolaska na pregled nakon zadobijenih povreda; procijeniti da li je pacijentkinja životno ugrožena; procijeniti da li pacijentkinja strahuje za svoj život i život svoje djece; pomozite joj da pronađe alternativu za prevazilaženje takve situacije. Informišite pacijentkinju o njenim pravima. Nastojte da se raspitate kakva pravna regulativa postoji u odnosu na žrtve nasilja i gdje se žene i djeca žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i izboriti za svoja prava. Budite spremni da ponudite kontrolni pregled. Izložite postere i pamflete o nasilju u porodici i seksualnom zlostavljanju, kako bi doprinijeli podizanju svijesti o ovom problemu i ohrabrili pacijentkinje da progovore o nasilju koje trpe. Ne propisujete antidepresive ili anksiolitike (bez prijeke potrebe) ženama koje žive sa nasilnim partnerom. Razvijajte i održavajte kontakte sa ženskim grupama i drugim vladinim i nevladinim orgnizacijama koje pružaju pomoć žrtvama nasilja. Osigurajte da pravovremena informcija o njihovom radu bude izložena na vidnom mjestu u ustanovi u kojoj radite. Razmotrite mogućnost da u zdravstvenoj ustanovi obezbijedite mjesto za grupe samopomoći. POSTUPANJE PRAVOSUDNIH ORGANA U vremenu kada pravna i sudska reforma privlače mnogo više pažnje nego u prošlosti i kada demokratije u razvoju usmjeravaju svoje programe pravne reforme u pravcu uspostavljanja odgovornog, uspješnog i nezavisnog pravosuđa, problem nasilja u porodici tek treba da se uspostavi kao jedan od prioriteta rada pravosudnih organa. Analizom postojećih zakona, kodeksa i poslovnika, određenih uslova i mehanizama u pravosudnom sistemu sa sigurnošću se može ustvrditi postojanje snažnog utemeljenja za kvalitetniju zaštitu žrtava porodičnog nasilja i efikasnije sankcionisanje nasilnika. Procjenjivati koliko je crnogorsko pravosuđe napredovalo u oblasti zaštite žrtava porodičnog nasilja podrazumijeva brojne izazove. Mnoge faktore je teško izmjeriti, jer su kvalitativne prirode i upravo stoga je možda najbolji način procjene kroz temeljne intervjue koji su rađeni sa predstavnicima pravosudnih organa u procesu pripreme ovog materijala. 45 Nasilje u porodici je neposredno regulisano Krivičnim zakonikom CG, kojim se nasilje u porodici tretira kao krivično djelo, dok opširniju definiciju nasilja u porodici imamo u članu 2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji se primjenjuje samo u prekršajnom postupku. Prednost ovog zakona je što po prvi put predviđa uvođenje zaštitnih mjera za žrtve nasilja u naš pravni sistem. Izriču se radi sprečavanja nasilja, otklanjanja posljedica već izvršenog nasilja, te prevaspitanje počinioca nasilja i eliminisanja okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje nasilja. Njegova karakteristika je sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, zaštita osoba izloženih nasilju i nesmetan pristup sudu za prekršaje bez bilo kakvih troškova. Uzimajući u obzir prirodu samog nasilja u porodici, veliki broj predstavnika/ca pravosudnih organa smatra neophodnim osnivanje Porodičnog suda, koji bi se kao specijalizovani sud bavio isključivo ovom vrstom nasilja, čime bi zakonske odredbe tek dobile pravi smisao. U cilju efikasne zaštite žrtve, na taj način bi i princip hitnosti u postupanju mogao biti ispoštovan u pravom i punom obimu. Krivično zakonodavstvo u Crnoj Gori je reformisano 2004. godine donošenjem Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku, koji sadrže brojna nova rješenja, u oblasti krivične materije, koja se smatraju standardima usvojenim u razvijenim zemljama Evrope. Značajna novina je sadržana u odredbama ZKP-a, kojima su uvedene mjere nadzora. Posebno je važna mjera kojom se može ograničiti pravo okrivljenom za krivično djelo učinjeno na štetu člana porodice da živi u svom stanu i da se nesmetano viđa sa članovima svoje porodice. Međutim, postojeće odredbe nijesu našle adekvatnu primjenu u praksi. Neka od novih rješenja jednostavno nijesu primjenjiva zbog nepostojanja uslova koji to omogućavaju. Naime, postojeće izmjene krivičnog zakonodavstva nijesu istovremeno praćene i u drugim srodnim oblastima, npr. nije izvršena reorganizacija institucija od čijeg djelovanja zavisi primjena ovih odredbi. U čl. 97, st. 2 ZKP-a propisana je mogućnost da bliski srodnici nijesu dužni svjedočiti, ukoliko ne žele, što u velikoj mjeri otežava dokazivanje postojanja krivičnog djela nasilja u porodici. Posebno u slučajevima kada je izostalo fizičko povrjeđivanje. Takvi postupci se najčešće završavaju odustajanjem tužioca od krivičnog gonjenja, upravo iz razloga nepostojanja dokaza, jer žrtve – oštećeni, koristeći zakonsku mogućnost da ne svjedoče, onemogućavaju sprovođenje dokaznog postupka, a samim tim i donošenje osuđujuće presude. Usljed svih ovih poteškoća, Zakonik o krivičnom postupku u čl. 109, st. 2 propisuje da se oslobađanje od dužnosti svjedočenja bliskih srodnika neće odnositi na lica koja su dužna da svjedoče za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i rodoskrnavljenje kada je oštećeno maloljetno lice. U slučajevima kada je došlo do fizičkog povrjeđivanja, veoma često se dešava da u medicinskoj dokumentaciji nije precizno dijagnostifikovana vrsta povrede. Povrede su nedovoljno opisane, pa ih je naknadno teško kvalifikovati, a od te kvalifikacije zavisi i konačna pravna kvalifikacija djela. Međutim, posljednjih godina ovaj problem se prevazilazi edukacijom ljekara/ki. Nevladine organizacije su organizovale niz zajedničkih seminara ljekara/ki, sudija i tužilaca/tužiteljki na kojima je ljekarima/kama ukazano na to koliki je značaj potpune i uredne medicinske dokumentacije za dokazivanje ovog krivičnog djela. Nerijetko se u praksi dešava da ista lica i nakon što su pravosnažno osuđena ponove nasilje. Institut uslovne osude nije adekvatno praćen mjerama kontrole pa se dešava da nasilnik kome je izrečena uslovna osuda s određenim rokom provjeravanja upravo u tom roku izvrši nasilje prema istoj žrtvi. Ponašanje okrivljenog u toku trajanja roka provjere nije adekvatno kontrolisano i praćeno. Često se dešava da nasilnik ponavlja 46 inkriminisano ponašanje, o kojem sud nema saznanje ukoliko ga žrtva ponovo ne prijavi. U zemljama savremenog zakonodavstva ovaj problem je riješen angažovanjem tkz. službenika za praćenje i kontrolu tj. nadzor, koji kontinuirano nadgledaju ponašanje nasilnika i o tome blagovremeno sudovima podnose izvještaje. Takođe je poznato i korišćenje tkz. narukvica, koje omogućavaju kontrolisano praćenje kretanja nasilnika, čime su objektivno na najmanju moguću mjeru smanjeni rizici da se prekrše mjere nadzora: približavanje žrtvi na određenoj udaljenosti, zabrana posjećivanja i uhođenja žrtve i sl. Osim toga, u dosadašnjoj sudskoj praksi počiniocima krivičnog djela nasilja u porodici izricane su blage kazne. Najčešće su izricane niske novčane kazne ili uslovne, dok su zatvorske kazne izricane samo rijetko i to samo povratnicima ili u slučajevima sa teškim posljedicama po tjelesni integritet člana porodice. Učestalost nasilja i njihov intenzitet, kao i ispoljeni strah žrtve ili drugih članova porodice da svjedoči protiv počinioca nasilja, s kojim žive u zajedničkom domaćinstvu, u najvećem broju slučajeva čine osnovanom bojazan da će osumnjičeni ometati istragu uticanjem na svjedoke i na taj način ometati prikupljanje dokaza i negativno uticati na tok postupka. Ipak, tužilac/tužiteljka u toku istrage rijetko koristi ovaj razlog za određivanje pritvora (175, stav 2 ZKP) i rijetko predlaže određivanje pritvora osumnjičenom. Na taj način propušta da eliminiše njegov negativan uticaj na svjedoke, zbog čega se suočava sa nedostatkom dokaza, ukoliko se takav uticaj osumnjičenog na svjedoke i ostvari. Nadalje, broj specijalizovanih službenika/ca uključenih u proces zaštite žrtava, njihova edukovanost i senzibilisanost za pružanje adekvatne zaštite, u svim institucijama, počev od policije kao organa i mjesta na kojem žrtve prvo zatraže zaštitu, u velikoj mjeri utiču na dalji tok postupka i prvenstveno objektivan pristup žrtvi. Koordinirano djelovanje svih ostalih organa – policije, službi obezbjeđenja i kontrole sprovođenja sudskih i drugih odluka, centara za socijalni rad, stručnih timova sastavljenih od psihologa/škinja, sociologa/škinja, ljekara/ki, koji bi sudu pružali stručne i servisne usluge, u znatnoj mjeri bi omogućilo adekvatnu zaštitu, čime bi i princip hitnosti, kao prioritetan, u potpunosti bio primjenjen. Očigledno je da dosadašnja postojeća normativna i institucionalna struktura nije pružala garancije kako za samu primjenu postojećih normi tako i za kvalitetnu zaštitu oštećenih. Žrtve nasilja su gubile povjerenje u institucije usljed dugog vođenja postupaka, blagih kazni za nasilnike, te njihovog ukupnog tretmana, počev od trenutka kada nadležnim organima prijave nasilje pa do konačnog završetka postupka i dalje, nakon što budu donesene sudske odluke, odnosno zaštitne mjere prestanu da važe. Svjesni smo da pravosuđe, kao jedan od važnih stubova demokratskog društva, ima zadatak da utvrdi istinu u složenoj i visoko formalizovanoj proceduri. Ali, u cilju pravne sigurnosti svih onih koji se obraćaju pravosuđu za zaštitu svojih prava i sloboda i potreba da se vrati povjerenje nasiljem ugroženih građana/ki u pravosuđe, pravosudni organi, zajedno sa policijom, moraju uložiti maksimalan napor u pronalaženju mogućnosti efikasnijeg sankcionisanja nasilnika. Pravosudna tijela imaju obavezu što efikasnije iskoristiti sve zakonske mogućnosti, propisane pozitivnim pravnim propisima, u svrhu zaštite članova porodice izloženih nasilju u porodici, te im omogućiti sudsku zaštitu radi zaštite njihovog psihofizičog integriteta i osnovnog prava na život bez nasilja, kao i provesti efikasan postupak utvrđivanja prekršajne ili krivične odgovornosti počinilaca nasilja. 47 Hitnost u postupanju i donošenju odluka Izuzev rijetkih skloništa, žrtve nijesu adekvatno obezbijeđenje u smislu pružanja kontinuirane zaštite, a nedosljednost u sprovođenju principa hitnosti u postupanju doprinosi dodatnom riziku da se nasilje ponovi i da posljedice budu veće. Iako postojeće zakonske norme predviđaju hitnost u postupanju, ovaj princip, po mišljenu profesionalaca u pravosuđu, u praksi nije uvijek jednostavno sprovesti. Pored teškoća koje se nekada i objektivno pravdaju nedostatkom dovoljnog broja postupajućih službenika, nedostatkom odgovarajućih resursa tehničke i druge prirode, sama zakonska norma koja definiše princip hitnosti je neprecizna, pa nedostatak konkretno određenih rokova, ograničenih na sate ili dane, čini da se ovi postupci zapravo i pored propisane hitnosti često ne razlikuju od drugih redovnih postupaka u kojima hitnost nije imperativno propisana. Hitnost u postupanju najjednostavnije je postići kod takozvanih “privodskih” predmeta kada policija dovodi osumnjičenog, a dežurni sudija predmet odmah prima u rad. U svim drugim situacijama treba uložiti dodatni napor i u najvećoj mogućoj mjeri uključiti sve relevantne službe i organe, kako bi se ispoštovala hitnost u postupanju i pravovremeno donijela odluka. Činjenica da se konstantno evidetira veliki broj povratnika u vršenju krivičnih djela nasilja u porodici (oko 40% na nivou Crne Gore), te da sami predstavnici/ce pravosuđa tu pojavu objašnjavaju kao „posljedicu dužine trajanja pokrenutih postupaka i neadekvatne kaznene politike“, ukazuje na potrebu ozbiljnijeg pristupa i angažmana svih relevantnih subjekata. Bezbjednost žrtve u sudskom postupku Neodgovarajući prostorni ambijent u svim institucijama, pa čak i sudovima, omogućava neposredan kontakt i komunikaciju žrtve i nasilnika, što ponovo i dodatno dovodi do posttraumatskog stresa i obeshrabruje žrtvu da objektivno svjedoči, budući da su u takvim situacijama česte čak i direktne prijetnje žrtvi, koje su nerijetko izrečene i u prisustvu postupajućih službenika/ca. Sudovi će osigurati zaštitu žrtve na sudu razmatrajući i mogućnost davanja izjave odvojeno od izvršioca, u skladu sa zakonom. Bez obzira na neodgovarajući prostorni ambijent, neophodno je osigurati posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza (fizički je odvojiti od počinioca nasilja). U prvoj fazi postupka, pravosudni ograni često ne mogu na pravi način procijeniti stepen ugroženosti žrtve, jer još nijesu imali kontakt s istom, te ne mogu ocijeniti njeno opše stanje, stepen njene bojazni suočenja sa počiniocem, kao ni stepen ugroženosti prilikom dolaska na sud. U situacijama kada se nasilnik već privodi u sud, bezbjednost dolaska žrtve svakako nije ugrožena i u ovim situacijama je važno obezbijediti njenu sigurnost u prostorijama suda. Mogućnost zaštite bezbjednosti žrtve prilikom dolaska u sud u redovnom postupku je nešto komplikovanija. Dio predstavnika/ca pravosuđa smatra da bi trebalo uspostaviti posebne procedure, koje bi u slučajevima visokog rizika omogućile policijsku pratnju žrtvama nasilja na zahtjev suda. Međutim, svi imaju sličan generalni stav da zakon, zbog različitosti i specifičnosti slučajeva, ne može i ne treba sve propisati, te da se uz dobru komunikaciju i saradnju, posebno sa policijskim službama, mogu preduprijediti mogući rizici za bezbjednost žrtve. 48 Informisanje žrtve o njenim pravima Žrtvu je neophodno poučiti o njenim pravima. Tokom vođenja postupka neophodno je da sud vodi računa o tome da žrtva nasilja, koja je pravno neuka, bude obaviještena o svojim pravima. Sud takođe mora imati u vidu da svjedočenje predstavlja traumatično iskustvo za žrtve, jer su žrtve nasilja ozbiljno fizički ili psihički traumatizovane okolnostima pod kojima je nasilje počinjeno ili usljed toga već pate od ozbiljnih psihičkih poremećaja, što ih čini izuzetno osjetljivim svjedocima. U svim sudovima koji postupaju u krivičnim predmetima ustanovljena je Služba za pružanje podrške oštećenima/svjedocima u predmetima trgovine ljudima, trgovine djecom radi usvojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Žrtva može prvi kontakt sa sudom uspostaviti s ovlašćenim licem iz Službe za podršku toga suda, i to prije početka zakazanog glavnog pretresa ili dok se nalazi u prostorijama suda. Angažovano lice je dužno pomoći u pogledu davanja pune podrške – informacije o krivičnom postupku, obezbjeđivanju zaštite tj. eliminisanju mogućnosti fizičkih nasrtaja ili vrijeđanja žrtve kao oštećenog/svjedoka prije i nakon suđenja u prostorijama suda. Ova služba obezbjeđuje podršku i pomoć u prevazilaženju negativnih osjećanja u vezi s učešćem u postupku, jer je doprinos žrtve utvrđivanju istine presudan, a njeno iskustvo neprocjenjivo za donošenje osuđujućih presuda za odgovorne počinioce krivičnih djela. Zadatak Službe za podršku je da obezbijedi uslove za sigurno i bezbjedno svjedočenje, koje će biti iskustvo koje će žrtvu dodatno ojačati u pogledu zaštite njenih prava i sloboda. Saradnja s drugim relevantnim institucijama Bez dobre saradnje s drugim relevantnim institucijama nema uspješnog rada pravosudnih organa. U predmetima nasilja u porodici od ključnog značaja je rad policije, koja bi trebalo u prijavama koje dostavlja nadležnom državnom tužiocu, odnosno sudiji za prekršaje, da obezbijedi podatke koji se odnose na: kriminalnu istoriju; istoriju o zlostavljanju trenutne žrtve i zlostavljanja ostalih žrtava; posjedovanje oružja; ranije prijetnje; pokušaje ili prijetnje da će ubiti ili da će izvršiti samoubistvo; svađe; naredbe za iseljenje iz stana; prekid kontakta i druge naredbe donesene protiv osumnjičenog itd. (pogledati poglavlje „prijava“ u dijelu povećenom postupanju policije). Kako je u postupcima, bilo prekršajnom bilo krivičnom, potrebno prethodno prikupiti i iznijeti pred sud dovoljan broj dokaza potrebnih da se utvrdi postojanje djela i odgovornosti počinioca, dodatno treba pribaviti izvještaje od službi socijalne zaštite, nalaze i mišljenja psihijatara o duševnom zdravlju i psihičkom stanju okrivljenog u vrijeme izvršenja djela, ali i psihičkom stanju oštećenih, uzrokovanog nasiljem koje je unutar porodice vršeno prema njima ili pak drugim njima bliskim osobama (naročito kada su djeca u pitanju), jer u takvim slučajevima može da se radi i o težem obliku krivičnog djela nasilja u porodici. Činjenični opis djela ili prekršaja nasilja u porodici treba da sadrži sve važne činjenice, kako one koje čine bitna obilježja tako i one kojima se to djelo odnosno prekršaj bliže određuje. Stoga je puno profesionalno učešće policijskih, socijalnih i zdravstvenih službi od neprocjenjive važnosti u svim segmentima rada pravosudnih organa, a posebno njihovim obavezama definisanim protokolom, u dijelu hitnosti u postupanju i odlukama, bezbjednosti žrtava nasilja i pravičnom suđenju bez viktimizacije žrtava. 49 Uvijek kad okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da će osumnjičeni vršiti negativni uticaj na oštećeno lice ili drugog člana porodice, kao svjedoka, i tako ometati prikupljanje dokaza i sam tok postupka, treba argumentovano predlagati sudu da odredi pritvor kako bi se eliminisao taj negativni uticaj ili otklonila opasnost od daljeg vršenja nasilja, ukoliko se to ne može postići i nekom blažom mjerom zabrane kao što je zabrana približavanja ili posjećivanja određenih mjesta ili lica. Sudovi će na lični zahtjev žrtve nasilja, zakonskog zastupnika i/ili staratelja obavijestiti o ishodu postupka, dati joj prepis svih pravosnažnih rješenja. Sudovi i tužilaštva su dužni da policijsku službu koja je podnijela izvještaj o počinjenom krivičnom djelu informišu o daljim koracima, odnosno o odlukama koje su donesene u datom slučaju. Literatura • • • • • • • • • • • • • • • • • Boyd V. D. i Klingbeil (1993), „Family violence“ Chichester: John Wiley Sons. Helton .A (1887), „A protocol of care for the battered women“, White Plains, NY: March of Dimes Birth Defectes Foundation Informator za svjedoke/oštećene – žrtve trgovine ljudima, trgovine djecom radi usvojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, (Vrhovni sud, Podgorica, 2011) Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW,1997) Krivični i prekršajni zakon CG („Sl.list RCG“ br. 30/2002) Otašević, Stanislava (2007), “Nasilje nad ženama – moja profesionalna odgovornost”, Beograd Radulović, Jelena (2003), „Nasilje u porodici“, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilje, Podgorica Radulović, J., Ljaljević, A. (2009), „Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u Crnoj Gori“, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet – Nikšić Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici (decembar 2011. god.) Strategija zaštite od nasilja u porodici (jun 2011. god.) Swift Jane, James P. Jajuga (2002), “Manual for the implemetation of the Law on domestic violence”, Masacusets Boston, Masacusets 02108 www.state. ma.us/eops Walker (1979), „The battered woman“, New York: Harper Row Wagner, Mirjana (2005), „Putokaz za moja prava”, Autonomni ženski centar, Beograd WHO (1997 ), “Violence Against Women: A Priority Health Issues”, Geneva Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Podgorica (2009), Ministarstvo pravde Zeković, Biljana (2011), „Uspostavljanje kvalitetnog sistema zaštite žena žrtava nasilja kroz efektivnu primjenu člana 220 KZCG“, Podgorica Zeković, Biljana, Radulović, Jelena (2005), “Priručnik o radu sa zlostavljanim osobama za zdravstvene radnike”, Podgorica 50 Izradi ovog Vodiča svojim komentarima i sugestijama, zasnovanim na profesionalnom iskustvu, značajan doprinos dali/le su: • • • • • • • • • • • • • • • Vladimir Vukotić – pomoćnik minista Unutrašnjih poslova CG Siniša Stojković – viši policijski komesar, Uprava policije Snežana Zekić – starija komesarka, Uprava policije Vesna Stojanović – direktorica Centra za socijalni rad, Podgorica Ružica Ivanović – pravnica Centra za socijalni rad, Podgorica Sena Baković – psihološkinja Centra za socijalni rad, Podgorica Jelena Popović – socijalna radnica Centra za socijalni rad, Podgorica Vesna Pavićević – koordinatorka JU Centra za djecu i porodicu, Bijelo Polje dr Saša Stefanović – direktor službi Hitne pomoći CG dr Momčilo Bajagić – ljekar u službi Hitne pomoći, Podgorica Veljko Rutović – zamjenik višeg javnog tužioca Zoran Radović – predsjednik Osnovnog suda, Podgorica Srđan Đurović – predsjednik suda za prekršaje, Podgorica Mirjana Đurović – zamjenica predsjednika suda za prekršaje, Podgorica Marijana Laković – zamjenica zaštitnika ljudskih prava i sloboda 51 ANEX I PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI 53 Government of Montenegro Ministry for Human and Minority Rights PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI Procedure i institucionalna saradnja u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama Ovaj Protokol urađen je u okviru Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010, koji partnerski sprovode Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, kancelarija u Crnoj Gori i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Crne Gore. This document has been produced with the financial assistance of the European Union 55 PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI Procedure i institucionalna saradnja u vezi s porodičnim nasiljem i nasiljem nad ženama Napomena U okviru Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010, koji u partnerstvu sprovode Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Crne Gore, UNDP i Delegacija EU u Podgorici, u Bečicima je 28–30. septembra 2011. organizovana radionica na kojoj su učestvovali predstavnici/predstavnice crnogorskih institucija koje su uključene u prevenciju nasilja i zbrinjavanje žrtava, uključujući nadležna ministarstva, predstavnike/predstavnice centara za socijalni rad, pravosudnih organa, policije i Suda za prekršaje. Takođe, na radionici su učestvovale i nevladine organizacije Sigurna ženska kuća, SOS Podgorica, SOS Nikšić, kao i predstavnice UNICEF-a i UNHCR-a. Cilj radionice bio je da se definišu principi i način rada pojedinih institucija i da se prodiskutuju aspekti međuinstitucionalne i međusektorske saradnje. Radionicu je vodila Branka Žigante-Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda Hrvatske, u svojstvu konsultantkinje UNDP-jeve kancelarije u Podgorici. Na osnovu diskusije, g-đa Žigante-Živković izradila je prvi nacrt protokola, dok je UNICEF-ova kancelarije u Podgorici angažovala dr Ivanu Stevanović, predśednicu Centra za prava deteta u Beogradu, da napiše nacrt III dijela, koji se odnosi na đecu. Nakon perioda od mjesec dana usaglašavanja oko teksta, u kojem su učestvovale sve nadležne institucije, Protokol je zvanično potpisan 25. novembra. Tim Programa za rodnu ravnopravnost IPA 2010 zahvaljuje svim učesnicima/učesnicama u procesu koji su dali doprinos da konačan tekst Protokola bude jasan, razumljiv i u skladu s postojećin zakonskim i strateškim okvirom. Tim takođe izražava zadovoljstvo činjenicom da je tokom rada na Protokolu stvorena povoljna klima za sprovođenje Protokola u duhu dobre međuinstitucionalne i međusektorske saradnje, koja je neophodan uslov za efikasnu prevenciju i zaštitu žrtava porodičnog nasilja i nasilja nad ženama. U Podgorici, 25. novembra 2011. 56 I UVOD Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (SLCG 46/10), te iz njega i proizišle Strategije o zaštiti od nasilja u porodici iz citiranog zakona za peridod 2012–2015. godine, propisana je obaveza izrade Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. Cilj Protokola jeste da se uspostavi i podstakne uspostavljanje multidisciplinarne saradnje s jasno razrađenim postupanjima svakoga sistema. Protokol je sačinjen tako da poštuje osnovne principe proizišle iz svih konvencija i zakona navedenih Strategijom o zaštiti od nasilja u porodici i odnosi se na sveobuhvatnu zaštitu porodice od nasilja. Protokolom je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja zakona i konvencija, te obaveza preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti, opremljenosti i edukovanosti dovoljnog broja specijalizovanih stručnjaka koji se bave problematikom nasilja u porodici. Nasilje u porodici definisano je odredbama Krivičnog zakona (KZ) i odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (ZZNP). Zakonom je takođe definisan i krug osoba koje čine porodicu kao zaštitni objekt. U poglavlju XIX. KZ-a propisana su krivična djela protiv braka i porodice, te je članom 220 definisano krivično djelo nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici. „Nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici Član 220 (1) Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet članova svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvorom do jedne godine. (2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine. (3) Ako je usljed djela iz st. 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina. (4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2 i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina. (5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci.“ U glavi XIII. KZ-a propisano je značenje izraza u zakonu, pa je pod tačkom 28 propisano: 57 „Porodicom ili porodičnom zajednicom smatraju se i bivši bračni drugovi, krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom, srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom, lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete na putu da bude rođeno iako nikad nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu.“ ZZNP-om čl.8 propisani su oblici nasilja. „Oblici nasilja Član 8 Ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se posebno ako član porodice: 1) upotrijebi fizičku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana porodice; 2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice; 3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđa drugog člana porodice; 4) ograničava drugom članu porodice slobodu komuniciranja sa trećim licima; 5) iscrpljuje radom, uskraćuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i oduzimanjem đece; 6) seksualno uznemirava drugog člana porodice; 7) uhodi i na drugi način grubo uznemirava drugog člana porodice; 8) oštećuje ili uništava zajedničku imovinu ili imovinu drugog člana porodice ili pokušava da to učini; 9) uskraćuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom članu porodice; 10) drskim ponašanjem ugrožava porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u porodičnoj zajednici. Ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se i ako član porodice ne vodi dovoljno brigu o: 1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje đeteta; 2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi. Težim oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje člana porodice sa posebnim potrebama.“ Čl.3 ZZNP-om određen je krug članova porodice. „Članovi porodice Član 3 Članovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se: 1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih; 2) vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih; 3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; 4) srodnici iz nepotpunog usvojenja; 58 5) tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici; 6) lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo; 7) lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto.“ Članom 6 propisana je hitnost postupka pri čemu je poseban naglasak stavljen na zaštitu interesa i dobrobit žrtve nasilja. ZZNP-om propisana je dužnost državnih organa, drugih organa, zdravstvenih, obrazovnih i drugih ustanova da prijavljuju policiji nasilje, u slučaju sumnje u učinjeno nasilje za koje su saznale u vršenju poslova iz svoje nadležnosti, odnosno djelatnosti. „Dužnost prijavljivanja nasilja Član 9 Državni organ, drugi organ, zdravstvena, obrazovna i druga ustanova dužni su da prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju poslova iz svoje nadležnosti, odnosno djelatnosti. Prijavu o učinjenom nasilju dužno je da policiji podnese odgovorno lice u organu ili ustanovi iz stava 1 ovog člana, kao i zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i drugo lice koje sazna za učinjeno nasilje u vršenju svojih poslova. Organ za prekršaje i policija dužni su da obavijeste centar za socijalni rad o prijavljenom nasilju.“ II POSTUPANJE NADLEŽNIH INSTITUCIJA Policija i Ovlašćenja policije proizilaze iz odredbe čl. 6 Zakona o policiji kojim je propisano da policija preduzima mjere neophodne za zaštitu života i zdravlja ljudi i ostalih važećih zakona (KZ, ZKP, ZOP) Policijski službenik dužan je da zaprimi prijavu o nasilju u porodici koja može biti usmena (neposredno, putem telefona), pismena ili anonimna i dužan je o tome sačini zabilješku posebno vodeći računa da prilikom zaprimanja iste ne viktimizira žrtvu nasilja postavljanjem nepotrebnih pitanja. U slučaju saznanja (dojave) o nasilju u porodici: 1. Hitno, bez odlaganja, na mjesto događaja uputiti najmanje dva policijska službenika, po mogućnosti par muško-žensko radi provjere dojave. 2. Policijsko ovlašćenje primjenjuje se srazmjerno potrebi zaštite žrtve nasilja radi trenutne zaštite i pružanja svih oblika zaštite, te onemogućavanja učinioca nasilja u daljem nasilničkom ponašanju u porodici. Potrebno je: ‐ utvrditi đe se nalazi učinilac nasilja 59 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. ‐ prilikom ulaska u stan i druge prostorije zauzeti položaj koji onemogućava kontakt između žrtve nasilja i učinioca nasilja ‐ osigurati mjesto događaja ‐ držati učinioca nasilja pod stalnim nadzorom ‐ utvrditi identitet svih osoba zatečenih na mjestu događaja ‐ pribaviti lične podatke u skladu s primjenom policijskih ovlašćenja o učiniocu nasilja ‐ upoznati učinioca nasilja s njegovim pravima. U slučaju potrebe lišiti slobode učinioca nasilja. Sačiniti zapisnik o uviđaju s lica mjesta s foto dokumentacijom – foto elaboratom (prostor, stvari, stanje žrtve nasilja...). Utvrditi okolnost eventualnog pośedovanja oružja. U slučaju saznanja o legalnom ili ilegalnom pośedovanju oružja, preduzeti sve zakonske radnje radi oduzimanja istog. Obavezno kontaktirati državnog tužioca zbog usmjeravanja postupka (kazneno-prekršajnog) Po uputstvu tužioca, učinioca nasilja privesti državnom tužiocu prema važećim zakonskim propisima (Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku). O kontaktu sa državnim tužiocem sačiniti službenu zabilješku. Prilikom razgovora sa žrtvom nasilja, učnilac nasilja ne smije biti prisutan u istoj prostoriji. Sa žrtvom nasilja obaviti nesmetan razgovor u zasebnoj prostoriji, započinjući razgovor pitanjem „Što se desilo?“, te pribaviti potrebne podatke o eventualnoj potrebi zdravstvene pomoći. Prilikom razgovora sa žrtvom nasilja saznati bitne okolnosti koje se odnose na trajanje, kontinuitet, način ponašanja učinioca nasilja, te eventualno ranije nasilje. Upoznati žrtvu nasilja s njenim pravima (izbor povjerljivog lica, besplatna pravna pomoć, sklonište...). Upoznati žrtvu s mogućnošću odlaska u sklonište, te u slučaju potrebe žrtvu nasilja odvesti u isto, i o navedenoj činjenici samo izvijestiti nadležne institucije, ne odajući taj podatak učiniocu nasilja niti drugim članovima porodice. U slučaju potrebe, a prema želji žrtve nasilja, istoj pružiti pomoć i otpratiti je na sigurno mjesto za boravak koje žrtva nasilja odabere. Posebno obratiti pažnju na đecu ili postupanje s maloljetnim licima i obavezno pozvati centar za socijalni rad. Izraditi pisani izvještaj centrima za socijalni rad o svim izvršenim radnjama i utvrđenom stanju u porodici radi preduzimanja mjera porodično-pravne zaštite. Bez odlaganja kontaktirati centar za socijalni rad u slučajevima potrebe zbrinjavanja đeteta, a posebno đeteta s posebnim potrebama. U slučaju da nadležne institucije (policija i sud) primijene zaštitne mjere, izraditi sigurnosni plan za žrtvu nasilja, te istu upoznati sa zaštitnom mjerom udaljenja ili približavanja od strane učinioca nasilja, činjenicama što se sve podrazumijeva pod uznemiravanjem, kao i brojem telefona policijskog službenika zaduženog za sprovođenje izrečene zaštitne mjere. Policijski službenik unijeće bilješke o preduzetim mjerama u operativni sistem. Podnijeti nadležnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. U zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, predložiti adekvatnu sankciju, sve raspoložive dokaze uz detaljan činjenični opis djela prekršaja koji u sebi sadrži bitne elemente obilježja prekršaja, pogotovo u odnosu na sam čin nasilja. U slučaju izrečenih zaštitnih mjera u nadleženosti policije, izraditi sigurnosni plan sa žrtvom, učiniti joj dostupnim sve telefone pomoći. 60 24. Izvršiti terensku provjeru porodice u pravilnim razmacima unutar šest mjeseci, a po potrebi i češće u dužem trajanju. 25. Izraditi analizu rizika učinioca nasilja. 26. Izvještaje o svim preduzetim aktivnostima voditi kroz posebnu evidenciju. Centri za socijalni rad Stručnan radnik/radnica centra za socijalni rad kada od bilo koga i na bilo koji način u svom radu sazna o nasilju u porodici, prijaviće bez odlaganja policiji sumnju da je počinjeno nasilje. 1. Odmah, bez odlaganja, kontaktirati žrtvu nasilja, u slučajevima kada se o nasilju sazna od drugih institucija. 2. Izraditi službenu zabilješku o saznanjima o porodičnom nasilju i o slučaju. 3. Službena zabilješka treba da sadrži podatke o žrtvama nasilja, postojanju eventualnih ranijih prijava, načinu počinjenja i svim dostupnim informacijama i obavještenjima o slučajevima i o učiniocu nasilja. 4. O svakoj preduzetoj radnji, u slučaju nasilja u porodici izraditi službenu zabilješku, izvještaj ili zapisnik. 5. Žurno oformiti spis predmeta. 6. Upoznati žrtvu sa svim njenim pravima i načinima ostvarivanja prava (nadležnosti i postupanja centara za socijalni rad, s mjerama i radnjama koje će centri u daljem postupanju preduzeti na zaštiti sigurnosti žrtve i đece) 7. Posebnu pažnju obratiti u slučajevima nasilja u porodici kada je u pitanju žrtva – dijete. 8. U slučajevima vezanim uz nasilje u porodici na štetu đece rukovodeći se načelom najboljeg interesa đeteta, pažljivo razmotriti jesu li u potpunosti zaštićena prava i interesi đeteta, te u suprotnom đetetu imenovati posebnog stratelja/starateljku za potrebe svih postupaka. 9. S posebnom pažnjom omogućiti žrtvi da ispriča sve činjenice vezane za porodičnu situaciju i nasilje (dužina trajanja, način nasilja, đeca...). 10. Ostvariti i održavati kontakt s obrazovnim ustanovama u slučajevima nasilja nad đecom. 11. Ostvariti i kontakt sa zdravstvenim ustanovama u slučajevima nasilja u porodici. 12. U slučaju potrebe, po pozivu policije doći u porodicu i pružiti potrebnu pomoć žrtvama nasilja. 13. Napraviti procjenu rizika. 14. Izraditi sigurnosni individualni plan zaštite za žrtvu. 15. Pratiti sprovođenje sigurnosnog plana. 16. Ukoliko žrtva traži smještaj izvan svoje porodice, ostvariti saradnju sa skloništem ili nevladinom organizacijom koja pruža smještaj žrtvama. 17. Po potrebi mijenjati i prilagođavati sigurnosne planove zaštite žrtve nasilja. 18. Pripremiti žrtvu nasilja za sud. 19. Po potrebi pratiti žrtvu nasilja na sud. 20. Posebno izraditi planove za đecu (sigurnost, škola, doktori...). 21. Policiji i tužiteljstvu omogućiti uvid i dostaviti svu dokumentaciju vezanu za saznanja o nasilju u porodici. 22. Učestvovati u sudskim postupcima, ne samo na poziv sudova, već i u slučajevima kada centar procijeni rizik. 61 23. Omogućiti kontakte u kontrolisanim uslovima đeci s učiniocima nasilja. 24. Kontaktirati porodicu u vremenskim intervalima (od mjesec dana, kontinuirano tokom jedne godine od dana kada se saznalo za nasilje). 25. Po mogućnosti odrediti jednu osobu za vođenje slučaja sa kojom će žrtva nasilja uvijek kontaktirati (voditelj/voditeljka slučaja). 26. Voditelj/voditeljka slučaja o svim saznanjima o slučaju izvjestiće tim i sprovoditi i pratiti dinamiku postupka. 27. U dogovoru sa službama zdravstvene zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama razviti za dijete – žrtvu nasilja Plan podrške. 28. U saradnji sa službama zdravstvene zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama pružiti podršku đetetu – žrtvi nasilja na osnovu Plana podrške. Zdravstvo 1. 2. 3. 4. Prijaviti sumnju na nasilje policiji odmah. Ispuniti propisani formular o mogućim fizičkim povredama i o učiniocu nasilja. Žrtvi nasilja dati povrednu listu po službenoj dužnosti bez naplate. S posebnom pažnjom razgovarati sa žrtvom nasilja i uputiti je na centar za socijalni rad, te o situaciji obavijestiti centre za podršku, sekundarnu zdravstvenu zaštitu. 5. U slučaju sumnje na bilo koji oblik nasilja navedeno upisati u zdravstvenu dokumentaciju i o činjenicama saznatim i utvrđenim pregledom izdati zdravstvenu dokumentaciju žrtvi bez naplate. 6. Obavezno nadležnim organima dati uvid u dokumentaciju i sve dostupne podatke od značaja za potrebu dokazivanja kažnjive stvari. 7. U slučaju sumnje da je nasilje počinila osoba s psihičkim smetnjama, osobu uputiti na liječenje prema čl.33 Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, iz kojega proizilazi obaveza stavljanja takve osobe pod kontrolisane uslove. 8. O navedenom postupanju obavijestiti centar za socijalni rad i policiju, a prije puštanja iz zdravstvene ustanove obavijestiti žrtvu nasilja. 9. U slučaju dolaska žrtve nasilja u službu hitne pomoći, obratiti posebnu pažnju na povrede i cjelokupno stanje pacijenta koje bi moglo upućivati na nasilje u porodici. 10. U dogovoru sa službama socijalne zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama razviti Plan podrške za dijete – žrtvu nasilja. 11. U saradnji sa službama socijalne zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama pružiti podršku đetetu – žrtvi nasilja na osnovu Plana podrške. Pravosuđe 1. Hitnost u postupanju i donošenju odluka. 2. O pokretanju prekršajnog i krivičnog postupka, u slučajevima da je žrtva nasilja dijete, nadležnim centrima za socijalni rad dostaviti obavještenje. 3. Osigurati žrtvu nasilja prilikom dolaska u sud. 62 4. Osigurati posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza (fizički je odvojiti od učinioca nasilja). 5. Žrtvu poučiti o njenim pravima. 6. U slučajevima potrebe u postupak uključiti centar za socijalni rad, pozvati voditelja/voditeljku slučaja u svojstvu svjedoka ili, po potrebi, pozvati centar za socijalni rad za zaštitu žrtve nasilja. Sve institucije Svi organi obuhvaćeni Protokolom obavezni su oformiti spise predmeta prema pravilima struke i dati ih na uvid, po potrebi, drugim organima s obavezom čuvanja tajnosti podataka. Svi organi dužni su odrediti lice zaduženo za sprovođenje protokola u svim institucijama i o podacima te osobe obavijestiti sve institucije. Obaveza svih državnih organa i drugih organa jeste da na vidljivom mjestu svima učini dostupnim Protokol o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici. Mjere propisane Strategijom zaštite od nasilja u porodici 2011–2015, kao i sprovođenje Protokola, te formiranje i postupanje multidisciplinarnih timova zahtijevaju hitno uspostavljanje saradnje svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja pri čemu posebnu pažnju treba obratiti na đecu, te činjenicu da navedene obaveze proizilaze iz potpisanih i ratifikovanih međunarodnih konvencija. Obaveze nadležnih tijela ne proizilaze samo iz pisanih dokumenata, već iz činjenice da je nasilje u porodici u porastu, da rano otkrivanje i zaustavljanje nasilja i zaštita osoba izloženih nasilju predstavlja prioritetan cilj svakog demokratskog društva. Uspostavljanje saradnje među institucijama mora se bazirati na međusobnom povjerenju i sprovođenju zajedničkog cilja. ************************* III POSTUPANJE NADLEŽNIH INSTITUCIJA KADA SU ĐECA UKLJUČENA U SLUČAJ PORODIČNOG NASILJA Policija 1. Posebno obratiti pažnju ukoliko je neposredna žrtva nasilja u porodici ili njegov svjedok dijete. 2. U ovakvim situacijama obavezno pozvati predstavnike Centra za socijalni rad i obavijestiti ih o prijavljenom nasilju, a radi preduzimanja mjera socijalne i porodičnopravne zaštite đeteta iz nadležnosti sistema socijalne zaštite. 3. Predstaviti se đetetu i objasniti mu zašto je policija tu i što namjerava preduzeti; 4. Bilo da je dijete neposredna ili posredna žrtva nasilja u porodici, objasniti mu da ste tu da pomognete njemu i njegovim roditeljima. 63 5. Utvrditi da li se dijete ośeća odgovornim ili krivim za ono što se dogodilo bez obzira na to da li je neposredna ili posredna žrtva porodičnoga nasilja. Pružite mu podršku i uvjerite ga da njegova krivica ne postoji. 6. Ne insistirati na određenim informacijama. Imajte u vidu da je dijete uplašeno i da mu je neprijatno da priča o određenim događajima. 7. Dokumentovati – opisati bilo kakav znak povrede/povreda đeteta i obezbijediti mu pružanje hitne medicinske pomoći ukoliko za to postoji potreba. 8. Objasniti đetetu da policija nekada mora odvesti jednog od roditelja (nekog drugog člana porodice ili porodične zajednice), da će on biti na sigurnome mjestu i da će to pomoći ostalim članovima porodice. 9. Od đeteta iskaz može uzeti samo za to obučeni policajac/policajka u civilnoj odjeći uz prisustvo povjerljivog lica koga dijete samo izabere – povjerljivo lice nikada ne može biti učinilac nasilja u porodici, čak i kada ga dijete samo bira. Prilikom uzimanja iskaza od đeteta mora biti prisutan psiholog/psihološkinja. 10. Ukoliko uzimate iskaz od đeteta u policijskoj stanici, od izuzetnog je značaja da prostor za obavljanje ovakve vrste razgovora bude prilagođen potrebama đeteta – obezbijediti posebnu prostoriju u kojoj niko neće ometati ili prekidati razgovor, a koja je opremljena odgovarajućim namještajem, posterima, igračkama. 11. Omogućiti đetetu uslove koji dozvoljavaju korišćenje različitih načina izražavanja (odgovarajuće igračke, boje, papir, plastelin ...). Centri za socijalni rad 1. U slučaju saznanja/sumnje o učinjenom nasilju u porodici u kojem je dijete žrtva (neposredna ili posredna) stručni radnik/radnica centra za socijalni rad hitno/neodložno prijavljuje slučaj policiji. 2. Hitno utvrditi plan pomoći i mjere za zaštitu đeteta žrtve nasilja u porodici – u svakom konkretnom slučaju rukovoditi se principom najboljeg interesa đeteta. 3. Imenovati staratelja za dijete ukoliko roditelji nijesu u mogućnosti da vrše ovu ulogu ili postoji sukob interesa roditelja i đeteta (poseban staratelj). 4. Donijeti odluku o izmještanju đeteta iz porodice samo u izuzetnim slučajevima, odnosno samo u slučajevima kada je nemoguće naći drugo bezbjedno mjesto za dijete – žrtvu nasilja u porodici. 5. Razmotriti mogućnost odgovarajućeg smještaja u hraniteljskoj porodici ukoliko se to procijeni kao neophodno i jedino valjano za dijete žrtvu. 6. Kontinuirano pratiti slučaj i najmanje jednom mjesečno obići porodicu u kojoj se dijete – žrtva nasilja u porodici nalazi. 7. Ostvariti i kontinurano održavati kontakt sa stručnjacima iz zdravstvenih i vaspitnoobrazovnih ustanova (predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove) u slučaju da je dijete žrtva nasilja u porodici (bilo neposredna ili posredna). 8. Pokrenuti građanski sudski postupak pred nadležnim sudom. 64 9. Centar za socijalni rad inicira i zajedno s predstavnicima državnog i nevladinog sektora obrazuje stručni tim 1 , čiji je zadatak: A: utvrđivanje plana pomoći B. mjera za zaštitu đeteta – žrtve nasilja u porodici C. koordinacija aktivnosti u procesu zaštite. 10. Za koordinatora/koordinatorku stručnoga tima izabrati stručnoga radnika/radnicu iz Centra za socijalni rad. 11. Ustanoviti ovlašćenja i način rada stručnoga tima radi: • • • • • • • • pribavljanja relevantnih podataka o slučaju procjene stepena rizika (korišćenjem Matrice za procjenu rizika) pokretanja procedure bitne za zaštitu đeteta obezbjeđivanje realizacije procedure za zaštitu đeteta pružanje stručne pomoći đetetu – žrtvi porodičnog nasilja kao i pomoći cjelokupnoj porodici, a naročito ukoliko u porodici ima još đece sprječavanja mogućnosti sekundarne viktimizacije đeteta u toku sprovođenja mjera zaštite. (Radi smanjenja sekundarne viktimizacije đeteta: A. ograničiti broj intervuja sa đetetom – na najviše dva, i B. koristiti, uvijek kada je to moguće, savremena tehnička pomagala za uzimanje iskaza ÷ dvostrana ogledala i audio i video tehnike radi snimanja iskaza đeteta i njihovog kasnijeg korišćenja na sudu kako bi se izbjeglo izlaganje đeteta novim traumatskim iskustvima.) vođenja evidencije o svim aktivnostima provođenja mjera zaštite formiranja elektronske baze podataka. 12. Centar za socijalni rad najmanje će dva puta godišnje ministarstvu nadležnom za poslove socijalnog staranja podnositi objedinjeni pisani izvještaj o zaštiti prava đeteta – žrtve nasilja u porodici i stepenu ostvarivanja socijalne zaštite u odnosu na njega. Pravosuđe 1. Naročita hitnost u postupanju i donošenju odluka. 2. Dijete uvijek daje svoj iskaz u prisustvu povjerljivog lica koje, po pravilu, samo bira ili mu se ono određuje od strane za to ovlašćenog lica radi zaštite njegovog najboljeg interesa. Prilikom davanja iskaza, mora biti prisutan psiholog/psihološkinja. 3. Dijete kao žrtva nasilja u porodici ima pravo na besplatnu pravnu pomoć – o tome pravu upoznati dijete i njegovog zakonskog zastupnika. 4. Uvijek kada je to moguće uzeti iskaz od đeteta, posebno đeteta ispod navršenih četrnaest godina života, van prostorija pravosudnih organa, u za njega prirodnom ambijentu. Prijedlog: „Procedure rada stručnog tima kada je dijete žrtva nasilja u porodici” dat je u posebnom Annex‐u na kraju teksta u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici (čl. 11) i drugim relevantnim normativnim okvirom Crne Gore. 1 65 5. Uvijek kada je to moguće koristiti posebne tehnike za uzimanje iskaza (združeni intervju), odnosno uzimati iskaz putem audio i video linka. 6. Ukoliko se iskaz đeteta – žrtve porodičnog nasilja daje u prostorijama pravosudnih organa, dijete se mora osloboditi nelagodnosti/straha, tako što će ga tužilac, sudija ili stručno lice upoznati s prostorom, pokazati mu zgradu, dati sok ili čokoladu, neku prigodnu igračku, da bi se ośetilo bezbjedno. 7. U tužilaštvu i sudu onemogućiti kontakt đeteta – žrtve nasilja kao davaoca iskaza i učinioca porodičnog nasilja – obezbijediti posebnu prostoriju u kojoj će se dijete ośećati bezbjedno. 8. Pozvati voditelja slučaja iz Centra za socijalni rad, saslušati ga u svojstvu svjedoka ukoliko za to ima osnova, zatražiti od njega socijalno-psihološku ekspertizu o psihosocijalnom statusu đeteta, 2 posljedicama nasilja, odnosno da li je dijete po svom psihofizičkom razvoju i aktuelnom stanju sposobno da da iskaz. 9. Predstaviti se đetetu i na način na koji ono može da shvati, objasniti što će se događati, što se od njega očekuje i obavezno provjeriti da li je ono to razumjelo. 10. Uzimanje iskaza od đeteta mora biti prilagođeno njegovom uzrastu i njegovim ličnim svojstvima – rječnik mora biti prilagođen đetetovom uzrastu da bi ga ono pravilno razumjelo, kao i boja glasa, tako da ga sve vrijeme ovlašćeno lice odmjerenim glasom istovremeno smiruje i ohrabruje da objasni događaj ili događaje koji su se desili a koji su po dijete izrazito traumatični. 11. Tužilac, sudija ili stručno lice istovremeno treba da obrate pažnju na ponašanje đeteta (izraz lica, pokrete tijela, uznemirenost, da li pokazuje strah) i da tok uzimanja iskaza prilagode sagledanim reakcijama. 12. Dijete se mora upoznati sa činjenicom da ne mora odgovarati na sva pitanja, ukoliko ne želi. 13. Uzimanje iskaza od đeteta započinje se opštim pitanjima, uz obavezno pitanje da li je razumjelo pitanje, a potom mu se postavljaju pitanja u vezi s konkretnim činjenicama. 14. Ne suočavati dijete – žrtvu porodičnog nasilja i učinioca nasilja. 15. Ako prepoznavanje učinioca porodičnog nasilja vrši dijete žrtva, tužilaštvo i sud će postupti posebno obazrivo i na način koji u potpunosti onemogićava da učinilac nasilja vidi dijete. 16. Po završetku uzimanja iskaza od đeteta pitati ga da li ono samo želi nešto da kaže ili da dopuni. 17. Zaštititi dijete od moguće medijske zloupotrebe, odnosno onemogućiti javno objavljivanje informacija na osnovu koje se može prepoznati dijete – žrtva porodičnog nasilja. Zdravstvo 1. Prepoznati i hitno prijaviti policiji činjenice (medicinske indikacije) koje ukazuju na sumnju da je prema đetetu izvršeno nasilje u porodici. 2. Pružiti hitnu medicinsku pomoć đetetu ukoliko za to postoji potreba. 3. Obavijestiti predstavnike Centra za socijalni rad o činjenicama koje ukazuju na sumnju da je prema đetetu izvršeno nasilje u porodici i da je o istom obaviještena policija. 4. Obezbijediti nadležnim organima (Centru za socijalni rad, policiji, tužilaštvu, sudu) uvid u medicinsku dokumentaciju i pružiti im podršku u prikupljanju svih relevantnih podataka. 2 Bitne činjenice koje sud preko organa starateljstva mora da utvrdi jesu: • • • • Da li je dijete ugroženo (nezavisno od toga da li je zlostavljanje ili zanemarivanje posljedica nasilja u porodici, nepovoljnog zdravstvenog, socijalnog ili ekonomskog položaja porodice ili drugih okolnosti koje ometaju njegov pravilan razvoj); Koji rizici po dijete mogu se identifikovati još u fazi početne procjene? Koje mjere se mogu upotrijebiti da se dijete zaštiti u okviru porodice? Ima li osnova za razumnu sumnju da postoji ozbiljna opasnost od oštećenja zdravlja ili daljeg razvoja đeteta? 66 5. Na poziv suda, dati stručan nalaz i mišljenje u odnosu na sljedeće: • medicinske indikacije, odnosno simptome nasilja nad đetetom • povezivanje simptoma nasilja i ponašanja lica koje je pod sumnjom da je učinilac nasilja • psihijatrijski status učinioca nasilja • sposobnost đeteta da svjedoči u postupku, odnosno rizike svjedočenja i najpogodnije načine uzimanja iskaza od đeteta. 6. Učestvuju, s drugim ovlašćenim subjektima, u radu stručnog tima, radi utvrđivanja plana pomoći đetetu – žrtvi nasilja u porodici i koordinaciji aktivnosti u procesu pomoći. 7. Zajedno s predstavnicima obrazovnog sistema, sistema socijalne zaštite, policije i nevladinog sektora učestvovati u kreiranju i realizaciji preventivnih programa za đecu, radi njihovog osnaživanja da prepoznaju i prijave ovaj oblik nasilja (bilo da su neposredne žrtve, svjedoci ili imaju neka druga saznanja o događaju). Predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove 1. U slučaju sumnje na nasilje u ustanovi ODMAH preduzeti profesionalne mjere, saglasno etici i struci. 2. Stručna služba ustanove obavlja razgovor sa đetetom, na način saglasan etici i metodama struke. 3. Član/članica stručne službe sačinjava izvještaj o obavljenim radnjama. 4. U slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove ODMAH prijavljuje slučaj policiji. 5. U slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove pismeno obavještava centar za socijalni rad. 6. U svim ustanovama formira se kutija sa nazivom „SVI MOJI PROBLEMI“ i stavlja na mjesto dostupno đeci. 7. Stručna služba ustanove dnevno pregleda kutiju i njen sadržaj, i o otkrivenom nasilju, kao prvi korak, sačinjava službenu zabilješku. 8. Nakon toga, član/članica stručne službe ustanove pozive dijete na razgovor, na način saglasan etici i metodama struke. 9. O razgovoru sačiniti zabilješku. 10. U slučaju da su primijećeni posebno teški slučajevi, uprava ustanove odmah poziva hitnu službu i/ili doktora. 11. U svim intervencijama, predstavnik ustanove prisutan je uz dijete. 12. O svim aktivnostima sačiniti službenu zabilješku. 13. Drugim institucijama omogućiti uvid u službene zabilješke. 14. U dogovoru sa službama socijalne i zdravstvene zaštite razviti za dijete žrtvu nasilja Plan podrške. 15. Plan podrške u ustanovi treba da sadrži psiho-socijalne podrške kao i mjere poboljšanja obrazovno-vaspitnog postignuća (dopunska nastava, individualan rad i sl.). 16. Sprovesti mjere iz Plana podrške za dijete – žrtvu nasilja. 17. Pratiti ponašanje đeteta kroz duži vremenski period na osnovu Plana podrške. Inicirati i zajedno s predstavnicima policije, zdravstvenog sistema, sistema socijalne zaštite i nevladinog sektora učestvovati u kreiranju i realizaciji preventivnih programa za đecu u predškolskom, osnovnoškolskom ili srednjoškolskom okruženju, radi njihovog osnaživanja da prepoznaju i prijave ovaj oblik nasilja. 67 ANEKS Prijedlog: „PROCEDURA RADA STRUČNOGA TIMA“ 1. Prepoznavanje slučaja nasilja nad đetetom u porodici 2. • • • • • Prijem prijava slučaja Provjerava se svaka prijava. Prijem prijave vrši socijalni radnik/radnica tima. Provjera postojanja eventualnih ranijih prijava. Donošenje odluke da li će se prijavljeni slučaj dalje istraživati (odluka o daljem istraživanju slučaja donosi se na osnovu postavljenih indikatora koje sadrži matrica za procjenu rizika). Izrada izvještaja. 3. • • • • Početna procjena Uspostaviti kontakte sa đetetom i porodicom. Utvrditi konkretne činjenice. Ispitati potrebe đeteta i planirati mjere u skladu s njegovim potrebama. Omogućiti participacije đeteta i konsultovati mišljenja đeteta u skladu s razvojem đeteta i mogućnošću da shvati značenje postupka. • Kreirati individualni plan zaštite za svako dijete. • Imenovati staratelja za dijete ukoliko roditelji nijesu u mogućnosti da vrše ovu ulogu ili postoji sukob interesa roditelja i đeteta. • Procijeniti štetnost sredine za dijete i drugu đecu u porodici. • Procijeniti rizik za buduća povrjeđivanja đeteta. • Utvrditi obim i vrste hitnih mjera koje treba preduzeti. • Identifikovati mjere i usluge koje se mogu obezbijediti za zastitu đeteta u okviru porodice. • Obezbijediti izmještanje nasilnika iz porodice ili okruženja đeteta. • Donijeti odluke o izmještanju đeteta iz porodice samo u izuzetnim slučajevima, odnosno samo u slučajevima kada je nemoguće naći drugo bezbjedno mjesto za dijete. • Najmanje jednom mjesečno obilaziti porodice. • Pronaći odgovarajući smještaj u hraniteljskoj porodici ukoliko se to procijeni kao neophodno i jedino valjano za dijete žrtvu. 4. Pokrenuti postupak pred sudom. 5. Pružiti povratne informacije roditeljima i drugim nadležnim pojedincima i institucijama (ljekari, nastavnici, sudije...) o provođenju mjera zaštite. 4. • • • • • • Planiranje mjera zaštite i praćenje njihovog sprovođenja Odreiti obim i vrste postojećih mjera koje se mogu koristiti u zaštiti đeteta. Ispitati porodične snage i potrebe. Ukoliko je đetetu određen smještaj van porodice, odrediti rok za donošenje odluke o trajnom rješenju za dijete. Ukoliko je zlostavljač smješten u određenu instituciju ili se nalazi van trenutnog okruženja đeteta, pratiti dinamiku postupaka kojima se taj zlostavljač obezbjeđuje. Ispitati koje sve službe, kako i koliko dugo i koliko često mogu pomoći u zaštiti đeteta. Kontinuirano pratiti realizacije individualnog plana zaštite. 68 • • • • • Utvrditi datume rekapitulacije slučaja. Nastaviti s kontrolom bezbjednosti đeteta. Pratiti sprovođenje mjera zaštite u saradnji s odgovarajućim službama i sudom (ukoliko je uključen). Pratiti kvalitet mjera zaštite na osnovu toga koliko ih je dijete prihvatilo i opšteg psihofizičkog stanja đeteta. Utvriti eventualne nove mjere i upute. 5. Zatvaranje slučaja • Analizirati sprovedene mjere zaštite i rezultate (zajedno s porodicom). • Procijeniti dalje postojanje/nepostojanje rizika za dijete. • Utvriti mjere koje bi trebalo preduzeti ukoliko se pokaže da je potrebna dalja zaštita đeteta. • Donijeti odluke da li da se slučaj zatvori. • Proslijeiti odluke svim nadležnim službama i pojedincima (npr. školi, nastavnicima, ljekarima u zdravstvenim ustanovama, itd.). • Dokumentovati opravdanost zatvaranja slučaja. 6. Administriranje slučaja u timu Svaki slučaj ima svoj dosije koji sadrži: • prijavu slučaja • upitnik • socijalnu anamnezu (formular) • matricu za procjenu rizika • sve pismene forme dokumenata kojima se stručni tim obraća institucijama i pojedincimaradi sprovođenja i praćenja mjera zastite • dokumenta o utvrđenim mjerama zastite • sve povratne informacije o sprovođenju mjera zaštite • izvještaj o zatvaranju slučaja. 7. • • • • • • • Komunikacije koje tim ostvaruje Stručni tim održava grupne sastanke (jednom sedmično). Svaki član tima ravnopravno učestvuje u radu. Tim ima stalne kontakte sa direktorom centra za socijalni rad. Tim ima povremene komunikacije sa supervizorom i drugim relevantnim stručnjacima koji mogu uticati na profesionalnu nadgradnju tima. Tim pravi zaključke u pisanoj formi nakon svakog sastanka i podatke o svakom obrađenom slučaju unosi u individualni karton đeteta. U timu postoji jasna podjela uloga kada je u pitanju sprovođenje mjera zaštite u konkretnome slučaju. Tim poštuje opšta pravila o komunikaciji u grupi. 8. • • • Plan ostalih aktivnosti stručnog tima Stalno izgrađivati kapacitete tima (kontinuirano sticanje novih znanja, supervizija). Razmjenjivati informacije s institucijama sistema i NVO (sastanci, tribine). Jačati multisektorski pristup u radu kroz unaprjeđenje saradnje s relevantnim subjektima koji rade na provođenju mjera zaštite prava đeteta – žrtve nasilja u porodici. • Raditi na umrežavanju stručnih timova i međusobnoj komunikaciji. • Planirati i sprovoiti godišnje evaluacije rada članova tima koje će raditi nezavisan stručnjak ili tim stručnjaka. • Izraditi vremenske implementacije aktivnosti za naredni period. 9. Izvještavanje o radu tima Tim ima obavezu izvještavanja ministarstva nadležnog za pitanje socijalnog staranja o: 69 • • završetku slučaja (zatvaranju slučaja) nastavku rada i novom planu aktivnosti u svakom pojedinačnom slučaju. 10. Kontakti s javnošću – u svim slučajevima stručni tim: • štiti prvenstveno najbolji interes đeteta – javnosti ne smiju biti dostupni podaci koji mogu usloviti otkrivanje identiteta đeteta žrtve ili svjedoka nasilja u porodici • dogovara se o tome kada i kakva informacija treba da bude predstavljena javnosti • donosi odluku o vrsti, načinu i vremenu informisanja javnosti • u vremenski utvrđenim intervalima obavještava javnost o statističkim podacima o učestalosti nasilja u porodici, odnosno broju slučajeva u kojima se đeca pojavljuju kao žrtve nasilja u porodici. IV MEĐUSEKTORSKA SARADNJA Efikasna zaštita od nasilja u porodici jeste kompleksan i dugoročan zadatak i za njegovo sprovođenje potrebno je angažovati sve segmente društva, ne samo kroz međuresornu, već i kroz međusektorsku saradnju. Civilni sektor, a narocito nevladine organizacije, trebalo bi da budu prepoznate kao partner u ostvarivanju prava na život bez nasilja. Nevladine organizacije (NVO) imaju višegodišnje iskustvo u podizanju svijesti javnosti o problemima nasilja, pružanja pomoći žrtvama i njihovom zbrinjavanju. NVO predstavljaju značajan resurs koji institucije treba da prepoznaju, strateški iskoriste i naprave konkretne planove za saradnju s njima. Zakonski osnov za saradnju institucija i NVO u oblasti nasilja u porodici, kao i za finansiranje projekata i programa NVO‐a iz javnih fondova nalazi se u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i Zakonu o NVO: Iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici: Institucije koje se bave zaštitom Član 5 Organ uprave nadležan za policijske poslove (u daljem tekstu: policija), organ za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom, dužni su da u okviru svojih ovlašćenjapruže potpunu i koordiniranu zaštitu neophodnu za zaštitu žrtve u zavisnosti od stepena njene ugroženosti. Nevladina organizacija, drugo pravno i fizičko lice mogu pružiti zaštitu u skladu sa zakonom. Organi i ustanove iz stava 1 ovoga člana dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet rješavanju slučajeva nasilja i obezbijede međusobno obavještavanje i pomoć radi sprječavanja i otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoći žrtvi u uspostavljanju uslova za bezbjedan život. 70 Plan pomoći žrtvi Član 11 Centar za socijalni rad obrazuje stručni tim od predstavnika te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i stručnjaka koji se bave pitanjima porodice, radi utvrđivanja plana pomoći žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoći žrtvi, u skladu s njenim potrebama i izborom. Povjerljivo lice Član 16 Žrtva može izabrati lice koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite (u daljem tekstu: povjerljivo lice). Povjerljivo lice može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Povjerljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Multidisciplinarni tim i princip saradnje Član 17 Radi organizovanja, praćenja i unaprjeđenja koordinirane i efikasne zaštite, organ ili ustanova iz člana 5 stav 1 ovoga zakona može obrazovati tim od stručnjaka iz oblasti socijalne i dječje zaštite, zdravstvene zaštite, pravosuđa, policijske zaštite, zaštite ljudskih prava i sloboda, kao i predstavnika nevladinih organizacija koje se bave zaštitom. Strategija zaštite Član 18 Zaštita se ostvaruje u skladu sa strategijom zaštite od nasilja u porodici (u daljem tekstu: Strategija), koja sadrži: 1) ocjenu stanja i identifikovanje ključnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti 2) ciljeve i mjere za unaprjeđenje socijalne i druge zaštite, a narocito u vezi: podizanja nivoa svijesti građana o problemu nasilja i formiranja stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jačanja saradnje organa, ustanova, organizacija i drugih pravnih i fizičkih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji se bave zaštitom; unaprjeđenja sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o slučajevima nasilja. Aktivnosti za sprovođenje ciljeva i mjera iz stava 1 tačka 2 ovog člana utvrđuju se akcionim planom za sprovođenje Strategije. Strategiju i akcioni plan za sprovođenje Strategije donosi Vlada Crne Gore. 71 Iz Zakona o NVO Finansijska podrška iz budžeta Član 32 U godišnjem zakonu o budžetu Crne Gore obezbjeđuju se sredstva za projekte i programe u oblastima od javnog interesa koje realizuju nevladine organizacije. Oblastima iz stava 1 ovog člana smatraju se: socijalna i zdravstvena zaštita, smanjenje siromaštva, zaštita lica s invaliditetom, društvena briga o djeci i mladima, pomoć starijim licima, zaštita i promovisanje ljudskih i manjinskih prava, vladavina prava, razvoj civilnog društva i volonterizma, evroatlantske i evropske integracije Crne Gore, institucionalno i vaninstitucionalno obrazovanje, nauka, umjetnost, kultura, tehnička kultura, zaštita životne sredine, poljoprivreda i ruralni razvoj, održivi razvoj, zaštita potrošača, rodna ravnopravnost, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, borba protiv bolesti zavisnosti, kao i druge oblasti od javnog interesa utvrđene posebnim zakonom. Projekat, u smislu ovog zakona, predstavlja skup aktivnosti u oblastima iz stava 2 ovoga člana koji se realizuju u periodu koji nije duži od jedne godine. Program, u smislu ovog zakona, predstavlja dugoročan plan razvoja organizacije i sprovođenja aktivnosti u oblastima iz stava 2 ovoga člana u periodu koji nije duži od tri godine. Vlada Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada), na prijedlog savjetodavnog tijela obrazovanog aktom Vlade, na isteku tekuće za narednu godinu, posebnim aktom, utvrdiće prioritetne oblasti od javnog interesa iz stava 2 ovoga člana i visinu sredstava za finansiranje projekata i programa iz tih oblasti. ************************* 72 V POTPISNICI/POTPISNICE PROTOKOLA O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI: Ministarstvo pravde______________________________________________ Vrhovni sud_____________________________________________________ Vrhovno državno tužilaštvo________________________________________ Ministarstvo prosvjete i sporta_____________________________________ Ministarstvo zdravlja_____________________________________________ Ministarstvo rada i socijalnog staranja______________________________ Uprava policije____________________________________________________ Vijeće za prekršaje Crne Gore________________________________________ Podgorica, 25. novembar 2011. 73 ANEX II ZAKON O ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI 75 Na osnovu clana 82 stav 1 tacka 2 i clana 91 stav 2 Ustava Crne Gore, Skupština Crne Gore 24. saziva, na 10. sednici prvog redovnog zasijedanja u 2010. godini, dana 27. jula 2010. godine, donijela je ZAKON O ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI I. OSNOVNE ODREDBE Predmet zakona Clan 1 Zaštita od nasilja u porodici (u daljem tekstu: zaštita) ostvaruje se u skladu sa ovim zakonom. Nasilje u porodici Clan 2 Nasilje u porodici (u daljem tekstu: nasilje), u smislu ovog zakona, je cinjenje ili necinjenje clana porodice kojim se ugrožava fizicki, psihicki, seksualni ili ekonomski integritet, mentalno zdravlje i spokojstvo drugog clana porodice, bez obzira na mjesto gdje je ucinjeno. Clanovi porodice Clan 3 Clanovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se: 1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih; 2) vanbracni supružnici ili bivši vanbracni supružnici, bez obzira na trajanje vanbracne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih; 3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ogranicenja, a u pobocnoj liniji zakljucno sa cetvrtim stepenom; 4) srodnici iz nepotpunog usvojenja; 5) tazbinski srodnici zakljucno sa drugim stepenom u bracnoj ili vanbracnoj zajednici; 6) lica koja žive u istom porodicnom domacinstvu, bez obzira na srodstvo; 7) lica koja imaju zajednicko dijete ili je dijete zaceto. Pravo na pomoc i zaštitu Clan 4 Žrtva nasilja (u daljem tekstu: žrtva) ima pravo na psihosocijalnu i pravnu pomoc i socijalnu i medicinsku zaštitu, u skladu sa zakonom. Zaštita žrtve obezbjeCuje se i izricanjem zaštitnih mjera. Posebnu pomoc i zaštitu uživa žrtva koja je dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, u skladu sa zakonom. 77 Institucije koje se bave zaštitom Clan 5 Organ uprave nadležan za policijske poslove (u daljem tekstu: policija), organ za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i djecje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom dužni su da u okviru svojih ovlašcenja pruže potpunu i koordiniranu zaštitu koja je neophodna za zaštitu žrtve u zavisnosti od stepena njene ugroženosti. Nevladina organizacija, drugo pravno i fizicko lice mogu pružiti zaštitu u skladu sa zakonom. Organi i ustanove iz stava 1 ovog clana dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet rješavanju slucajeva nasilja i obezbijede medjusobno obavještavanje i pomoc radi sprecavanja i otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoci žrtvi u uspostavljanju uslova za bezbjedan život. Hitnost postupka Clan 6 U postupcima koji se odnose na zaštitu, organi i ustanove iz clana 5 stav 1 ovog zakona dužni su da postupaju hitno, vodeci racuna da su interes i dobrobit žrtve, a narocito ako je žrtva dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, prioritet u tim postupcima. Upotreba rodno osjetljivog jezika Clan 7 Izrazi koji se u ovom zakonu koriste za fizicka lica u muškom rodu podrazumijevaju iste izraze u ženskom rodu. II. ZAŠTITA ŽRTVE 1. Oblici i nacini pružanja pomoci i zaštite Oblici nasilja Clan 8 Ugrožavanjem fizickog, psihickog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog clana porodice smatra se posebno ako clan porodice: 1) upotrijebi fizicku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog clana porodice; 2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjecaj licne nesigurnosti ili psihicki bol drugog clana porodice; 3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi nacin vrijeCa drugog clana porodice; 78 4) ogranicava drugom clanu porodice slobodu komuniciranja sa trecim licima; 5) iscrpljuje radom, uskracuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece; 6) seksualno uznemirava drugog clana porodice; 7) uhodi i na drugi nacin grubo uznemirava drugog clana porodice; 8) oštecuje ili uništava zajednicku imovinu ili imovinu drugog clana porodice ili pokušava da to ucini; 9) uskracuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom clanu porodice; 10) drskim ponašanjem ugrožava porodicni mir clana porodice sa kojim ne živi u porodicnoj zajednici. Ugrožavanjem fizickog, psihickog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog clana porodice smatra se i ako clan porodice ne vodi dovoljno brigu o: 1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohadjanju škole ili ne sprjecava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjacenju ili kraCi ili na drugi nacin u vecoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta; 2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog clana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoc zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih licnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi. Težim oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje clana porodice sa posebnim potrebama. Dužnost prijavljivanja nasilja Clan 9 Državni organ, drugi organ, zdravstvena, obrazovna i druga ustanova dužni su da prijave policiji ucinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju poslova iz svoje nadležnosti, odnosno djelatnosti. Prijavu o ucinjenom nasilju dužno je da policiji podnese odgovorno lice u organu ili ustanovi iz stava 1 ovog clana, kao i zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitac i drugo lice koje sazna za ucinjeno nasilje u vršenju svojih poslova. Organ za prekršaje i policija dužni su da obavijeste centar za socijalni rad o prijavljenom nasilju. Hitna intervencija Clan 10 Nakon saznanja za nasilje, policija ce bez odlaganja preduzeti radnje i mjere u cilju zaštite žrtve, u skladu sa ovim zakonom i zakonima kojima se uredjuje rad i ovlašcenja policije, prekršajni postupak, krivicni postupak i zaštita svjedoka. Centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i djecje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom dužni su da, bez odlaganja, pruže zaštitu i pomoc žrtvi u skladu sa svojim nadležnostima. Organi i ustanove iz stava 2 ovog clana dužni su da vode brigu o svim potrebama žrtve i omoguce joj pristup svim oblicima pomoci i zaštite. 79 Plan pomoci žrtvi Clan 11 Centar za socijalni rad obrazuje strucni tim od predstavnika te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i strucnjaka koji se bave pitanjima porodice, radi utvrCivanja plana pomoci žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoci žrtvi, u skladu sa njenim potrebama i izborom. Plan pomoci žrtvi posebno sadrži mjere koje je potrebno preduzeti u skladu sa zakonom kojim se ureCuje socijalna i djecja zaštita. Ako je žrtva dijete, plan pomoci žrtvi sadrži i mjere za zaštitu djeteta u skladu sa zakonom kojim se ureCuju porodicni odnosi. Radi sprovodjenja aktivnosti iz stava 1 ovog clana, strucni tim može obrazovati i drugi organ, ustanova ili organizacija koja se bavi zaštitom. Socijalna zaštita Clan 12 Socijalna zaštita žrtve obuhvata materijalnu i nematerijalnu pomoc, smještaj i usluge socijalnog rada, u skladu sa zakonom kojim se uredjuje socijalna i djecja zaštita. Centri za socijalni rad obavezni su da ustanove preciznu evidenciju djece i lica sa posebnim potrebama na svojoj teritoriji. Radi zaštite od nasilja nad ovim licima centri su obavezni da formiraju posebne timove koji ce, najmanje jednom mjesecno, obilaziti porodice u kojima su smještena ili žive djeca i lica sa posebnim potrebama, kontrolisati postupanje prema tim licima i na osnovu utvrdjenog stanja o tome saciniti pisani izvještaj. Centri za socijalni rad su obavezni da, najmanje jednom u šest mjeseci, ministarstvu nadležnom za poslove socijalnog staranja podnesu pisani izvještaj o stepenu ostvarivanja socijalne zaštite djece i lica sa posebnim potrebama. Pravna pomoc Clan 13 Žrtva ima pravo na besplatnu pravnu pomoc, u skladu sa posebnim zakonom. Obezbjedjenje žrtve Clan 14 Policijski službenik je dužan da prati žrtvu u stan ili drugi prostor za stanovanje prilikom uzimanja licnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, osim ako se žrtva tome izricito protivi. Radnja iz stava 1 ovog clana može se izvršiti i radi obezbjedjenja privremenog smještaja i zbrinjavanja žrtve. Povjerljivost postupanja 80 Clan 15 Organi, ustanove, organizacije i druga pravna i fizicka lica iz clana 5 ovog zakona dužni su da cuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu podataka o licnosti, u skladu sa zakonom. O žrtvi ili clanu porodice koji je ucinio nasilje (u daljem tekstu: ucinilac nasilja) ne smije se javno objaviti informacija na osnovu koje se može prepoznati žrtva ili clan porodice žrtve, osim ako je punoljetna žrtva sa tim izricito saglasna. Povjerljivo lice Clan 16 Žrtva može izabrati lice koje ce prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite (u daljem tekstu: povjerljivo lice). Povjerljivo lice može biti clan porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Povjerljivo lice ne može biti ucinilac nasilja. 5 Žrtva može izabrati povjerljivo lice prije ili u toku postupka i preduzimanja radnji u vezi zaštite. Nadležni organi su obavezni da omoguce prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je ukljucena žrtva, a koji su u vezi sa odnosima u porodici. Multidisciplinarni tim i princip saradnje Clan 17 Radi organizovanja, pracenja i unaprjedjenja koordinirane i efikasne zaštite organ ili ustanova iz clana 5 stav 1 ovog zakona može obrazovati tim od strucnjaka iz oblasti socijalne i djecje zaštite, zdravstvene zaštite, pravosudja, policijske zaštite, zaštite ljudskih prava i sloboda, kao i predstavnika nevladinih organizacija koje se bave zaštitom. Strategija zaštite Clan 18 Zaštita se ostvaruje u skladu sa strategijom zaštite od nasilja u porodici (u daljem tekstu: Strategija), koja sadrži: 1) ocjenu stanja i identifikovanje kljucnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti; 2) ciljeve i mjere za unaprjedjenje socijalne i druge zaštite, a narocito u vezi: podizanja nivoa svijesti gradjana o problemu nasilja i formiranja stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jacanja saradnje organa, ustanova, organizacija i drugih pravnih i fizickih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji se bave zaštitom; unaprjedjenja sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o slucajevima nasilja. Aktivnosti za sprovodjenje ciljeva i mjera iz stava 1 tacka 2 ovog clana utvrdjuju se 81 akcionim planom za sprovodjenje Strategije. Strategiju i akcioni plan za sprovodjenje Strategije donosi Vlada Crne Gore. 2. Zaštitne mjere Svrha zaštitnih mjera Clan 19 Zaštitne mjere se izricu radi sprjecavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica ucinjenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja ucinioca nasilja i otklanjanja okolnosti koje pogoduju ili podsticu vršenje novog nasilja. Vrste zaštitnih mjera Clan 20 Uciniocu nasilja može se izreci jedna ili više zaštitnih mjera: 1) udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (u daljem tekstu: udaljenje iz stana); 2) zabrana približavanja; 3) zabrana uznemiravanja i uhodjenja; 4) obavezno lijecenje od zavisnosti; 5) obavezni psihosocijalni tretman. Organi i ustanove iz clana 5 stav 1 ovog zakona dužni su da uciniocu nasilja pruže odgovarajuce informacije o njegovim pravima. Udaljenje iz stana Clan 21 Udaljenje iz stana može se izreci uciniocu nasilja koji sa žrtvom živi u stanu ili drugom prostoru za stanovanje, bez obzira na svojinska i druga prava ucinioca nasilja i žrtve na stanu ili drugom prostoru za stanovanje, ako postoji opasnost da ponovo ucini nasilje. Ucinilac nasilja kome je izreceno udaljenje iz stana dužan je da odmah napusti stan ili drugi prostor za stanovanje. Udaljenje iz stana izrice se u trajanju koje ne može biti krace od trideset dana niti duže od šest mjeseci. Zabrana približavanja Clan 22 Zabrana približavanja žrtvi može se izreci uciniocu nasilja ako postoji opasnost da ponovo ucini nasilje ili ako bi prisustvo ucinioca nasilja u blizini žrtve kod žrtve stvaralo visok stepen duševne patnje koja, krace ili duže vrijeme, onemogucava normalne psihicke aktivnosti žrtve. Organ za prekršaje je dužan da u rješenju o zabrani približavanja odredi mjesto ili podrucje u kojem se ucinilac nasilja ne smije približiti žrtvi. Zabrana približavanja izrice se u trajanju koje ne može biti krace od trideset dana niti duže od jedne godine. 82 Zabrana uznemiravanja i uhodjenja Clan 23 Zabrana uznemiravanja i uhodjenja žrtve može se izreci uciniocu nasilja ako postoji opasnost da ponovo ucini nasilje. Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana izrice se u trajanju koje ne može biti krace od trideset dana niti duže od jedne godine. Obavezno lijecenje od zavisnosti Clan 24 Obavezno lijecenje od zavisnosti može se izreci uciniocu nasilja koji usljed zavisnosti od alkohola, opojnih droga ili psihotropnih supstanci ucini nasilje, a postoji opasnost da zbog te zavisnosti ponovo ucini nasilje. Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana traje dok postoji potreba za lijecenjem, ali ne duže od jedne godine. Obavezni psihosocijalni tretman Clan 25 Obavezni psihosocijalni tretman može se izreci uciniocu nasilja radi otklanjanja uzroka nasilnickog ponašanja i prevaspitanja, odnosno u cilju smanjivanja i otklanjanja opasnosti da ponovo ucini nasilje. Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana traje do prestanka razloga zbog kojeg je izrecena, ali ne duže od šest mjeseci. Bliži nacin odreCivanja i sprovodjenja zaštitne mjere iz stava 1 ovog clana propisuje ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja. 3. Postupak za odredjivanje zaštitnih mjera Izricanje zaštitne mjere Clan 26 Zaštitna mjera se može izreci uz kaznu ili kao samostalna sankcija. Organ za prekršaje može uciniocu nasilja izreci jednu ili više zaštitnih mjera kad postoje uslovi za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. Organ za prekršaje može odluciti da se produži vrijeme trajanja zaštitnih mjera iz cl. 21 do 25 ovog zakona ako nijesu prestali razlozi zbog kojih su one odreCene, ali ne duže od dvije godine. Podnosioci zahtjeva Clan 27 Zahtjev za odreCivanje zaštitne mjere (u daljem tekstu: zahtjev) mogu podnijeti žrtva 83 ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i djecje zaštite, policija ili državni tužilac. Zaštitnu mjeru organ za prekršaje može odrediti i po službenoj dužnosti. Naredba Clan 28 Policijski službenik može, radi otklanjanja opasnosti po fizicki integritet žrtve, narediti uciniocu nasilja udaljenje ili zabranu vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, koja ne može trajati duže od tri dana. Pisano nareCenje o udaljenju ili zabrani vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje policijski službenik mora uruciti uciniocu nasilja i žrtvi odmah, a najkasnije u roku od dva casa, u prisustvu punoljetnog lica koje može biti drugi policijski službenik, a koje nije clan porodice. Pisano naredjenje iz stava 2 ovog clana mora da sadrži: dan i cas udaljenja ili zabrane vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje; granice podrucja u kojima se ucinilac nasilja ne smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi i adresu boravka ucinioca nasilja za vrijeme trajanja udaljenja ili zabrane vracanja. Prilikom napuštanja stana ili drugog prostora za stanovanje ucinilac nasilja ima pravo da uzme svoje licne stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom službeniku kljuceve od stana ili drugog prostora za stanovanje. Policijski službenik pisano nareCenje iz stava 2 ovog clana prilaže uz službeni izvještaj o dogaCaju i o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 casova, obavještava organ za prekršaje i centar za socijalni rad. Organ za prekršaje ce, u roku iz stava 1 ovog clana, odluciti da li ce izreci zaštitnu mjeru. Bliži sadržaj i izgled obrasca pisanog naredjenja iz stava 2 ovog clana i nacin sprovodjenja radnji u primjeni odredaba ovog clana propisuje ministarstvo nadležno za unutrašnje poslove. Izricanje zaštitne mjere prije i u toku postupka Clan 29 Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti, organ za prekršaje može prije pokretanja i u toku postupka izreci zaštitnu mjeru, najkasnije u roku od 48 casova od casa prijema zahtjeva. Organ za prekršaje može zatražiti od centra za socijalni rad ili druge ustanove socijalne i djecje zaštite da mu pruži pomoc u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere. Ako je zahtjev podnesen prije pokretanja postupka, a podnosilac tog zahtjeva u roku od pet dana ne podnese zahtjev za pokretanje postupka, organ za prekršaje ce ukinuti izrecenu zaštitnu mjeru. Organ za prekršaje je dužan da podnosioca zahtjeva upozori na posljedice propuštanja podnošenja zahtjeva iz stava 3 ovog clana. 84 Žalba Clan 30 Protiv rješenja o odreCivanju zaštitne mjere može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja. O žalbi odlucuje drugostepeni organ u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja o odreCivanju zaštitne mjere. Produženje, prestanak i zamjena zaštitne mjere izrecene prije i u toku postupka Clan 31 Zaštitna mjera izrecena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je mjera odreCena, a najduže do okoncanja postupka. Prije okoncanja postupka organ za prekršaje može zaštitnu mjeru izrecenu prije i u toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mjerom. Obaveznost postupanja po zaštitnoj mjeri Clan 32 Ucinilac nasilja je dužan da postupi u skladu sa izrecenom zaštitnom mjerom. Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da ucinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrecenom zaštitnom mjerom dužno je da o tome obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i djecje zaštite, policiju ili državnog tužioca. Izvršenje rješenja Clan 33 Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri organ za prekršaje je dužan da dostavi odmah organu ili ustanovi nadležnoj za sprovoCenje izvršenja, a najkasnije u roku od tri dana od dana donošenja rješenja. Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 21, 22 i 23 ovog zakona dostavlja se na izvršenje policiji. Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 24 i 25 ovog zakona dostavlja se organu, odnosno ustanovi koja izvršava zaštitnu mjeru u skladu sa zakonom kojim se ureCuje lijece nje i rehabilitacija zavisnika od psihoaktivnih supstanci (alkoholicari i narkomani) i lica sa drugim poremecajima ponašanja. Bliži nacin izvršenja rješenja o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 21, 22 i 23 ovog zakona propisuje ministarstvo nadležno za unutrašnje poslove, a bliži nacin izvršenja rješenja o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 24 i 25 ovog zakona propisuje ministarstvo nadležno za poslove zdravlja. Dostavljanje rješenja i evidencija Clan 34 85 Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri organ za prekršaje je dužan da dostavi centru za socijalni rad na cijoj teritoriji žrtva i ucinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište. Evidenciju o prijavljenim slucajevima nasilja, žrtvama, uciniocima nasilja, izrecenim zaštitnim mjerama, kao i o drugim mjerama zaštite i pomoci vode organi i ustanove iz clana 5 stav 1 ovog zakona, u skladu sa svojim nadležnostima i dostavljaju je ministarstvu nadležnom za zaštitu ljudskih i manjinskih prava. Shodna primjena zakona Clan 35 Na postupak odredjivanja i sprovoCenja zaštitnih mjera primjenjuju se odredbe zakona kojima se uredjuje rad i ovlašcenja policije, prekršajni postupak, krivicni postupak, krivicne sankcije i njihova primjena i izvršenje, ukoliko ovim zakonom nije drukcije uredjeno. III. KAZNENE ODREDBE Prekršajna odgovornost clana porodice Clan 36 Novcanom kaznom od najmanje trostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje deset dana kaznice se za prekršaj clan porodice, ako: 1) upotrijebi fizicku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog clana porodice; 2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjecaj licne nesigurnosti ili psihicki bol drugog clana porodice; 3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi nacin vrijedja drugog clana porodice;4) ogranicava drugom clanu porodice slobodu komuniciranja sa trecim licima; 5) iscrpljuje radom, uskracuje san i drugi odmor, prijeti izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece; 6) seksualno uznemirava drugog clana porodice; 7) uhodi i na drugi nacin grubo uznemirava drugog clana porodice; 8) oštecuje ili uništava zajednicku imovinu ili imovinu drugog clana porodice ili pokušava da to ucini; 9) uskracuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom clanu porodice; 10) drskim ponašanjem ugrožava porodicni mir clana porodice sa kojim ne živi u porodicnoj zajednici (clan 8 stav 1). Novcanom kaznom od najmanje petostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje dvadeset dana kaznice se za prekršaj punoljetni clan porodice ako u prisustvu djeteta ucini nasilje iz stava 1 ovog clana. Novcanom kaznom od najmanje desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje trideset dana kaznice se za prekršaj clan porodice koji ucini nasilje iz stava 1 ovog clana ako je žrtva dijete. Novcanom kaznom od najmanje dvadesetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje 60 dana kaznice se za prekršaj clan porodice koji prikriva clana porodice sa posebnim potrebama (clan 8 stav 3). 86 Prekršajna odgovornost za zanemarivanje Clan 37 Novcanom kaznom od najmanje petostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje deset dana kaznice se za prekršaj clan porodice ako ne vodi dovoljno brigu: 1) o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohadjanju škole ili ne sprecava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjacenju ili kradji ili na drugi nacin u vecoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta (clan 8 stav 2 tacka 1); 2) o ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog clana porodice o kome je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoc zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih licnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi (clan 8 stav 2 tacka 2). Odgovornost za nepostupanje po naredbi Clan 38 Novcanom kaznom od najmanje petnaestostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili kaznom zatvora od najmanje cetrdeset dana kaznice se za prekršaj ucinilac nasilja ako ne postupi po naredbi policijskog službenika o udaljenju ili zabrani vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje (clan 28 st. 1 i 2). Prekršajna odgovornost drugog lica Clan 39 Novcanom kaznom od dvostrukog do desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori kaznice se za prekršaj: 1) odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitac i drugo lice ako ne prijavi policiji ucinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova (clan 9 stav 2); 2) lice koje u djelokrugu svog rada sazna da ucinilac nasilja ne postupa u skladu sa izrecenom zaštitnom mjerom i o tome ne obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad ili drugu ustanovu socijalne i djecje zaštite, policiju ili državnog tužioca (clan 32 stav 2). IV. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Donošenje podzakonskih akata Clan 40 Podzakonski akti za sprovodjenje ovog zakona donijece se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Stupanje na snagu 87 Clan 41 Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u »Službenom listu Crne Gore«. SU-SK Broj 01-396/13 Podgorica, 27. jula 2010. godine SKUPŠTINA CRNE GORE 24. SAZIVA PREDSJEDNIK Ranko Krivokapic 88 ANEX III STRATEGIJA ZAŠTITE OD NASILJA U PORODICI 2011-2015 89 Crna Gora _____________________________________ Ministarstvo rada i socijalnog staranja STRATEGIJA ZAŠTITE OD NASILJA U PORODICI 2011-2015 Podgorica, jun 2011. godine 91 UVOD Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“, br.46/10) propisna je obaveza donošenja Strategije zaštite od nasilja u porodici koja sadrža: ocjenu stanja i identifikovanje ključnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti, kao i ciljeve i mjere za unaprjeđenje socijalne i druge zaštite, a naročito u vezi: podizanja nivoa svijesti građana o problemu nasilja i formiranju stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jačanja saradnje organa, ustanova, organizacija i drugih pravnih i fizičkih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji se bave zaštitom; unaprjeđena sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o slučajevima nasilja. Izrada Strategije zaštite od nasilja u porodici predstavlja odlučnost Vlade Crne Gore da unaprijedi zaštitu od nasilja u porodici kroz pružanje podrške svim institucionalnim i vaninstitucionalnim subjektima koji ušestvuju u prevenciji i sprječavanju nasilja u porodici promovišući primjenu međunarodnih normi kojima se štite ljudska prava, promoviše ravnopravnost polova i zabranjuje svaki vid nasilja uključujući i nasilje u porodici. MEĐUNARODNI DOKUMENTI Pitanje nasilja u porodici je postalo predmet interesovanja međunarodnih organizacija posebno u posljednje dvije decenije. Tako je na međunarodnom nivou usvojen veći broj pravnih normi, političkih sporazuma, političkih smjernica, preporuka i praktičnih savjeta. Dokumenti UN-a, Savjeta Evrope i Evropske Unije su od ključne važnosti za priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava – te Crna Gora, iste uzima kao pravnu platformu za borbu protiv svih oblika nasilja, pa tako i protv nasilja u porodici. Međunarodni dokumenti od uticaja na shvatanje i suzbijanja nasilja kao javnog interesa su: - Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948), Konvencija o zašiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda (ETS br. 5. 1950) , Presuda Evropskog suda za ljudska prava kojima se štiti pravo na život, zabranjuje mučenje i ponižavajuće postupanje, štiti pravo na slobodu i pravično postupanje u sudskim postupcima, Konvencija o političkim pravima žena (1952), Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju (1960), 92 - - Pakt o građanskim i političkim pravima (1966), Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), Konvencija UN-a o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (tzv. CEDAW - 1979), Deklaracija UN-a o eliminaciji zlostavljanja žena (1993) DEVAW, Pekinška deklaracija i Platforme za akciju (1995), Univerzalna deklaracija o demokratiji (1997), Opcioni protokol za Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (1999), UN-ova Konvencija o pravima djeteta(1989), Deklaracija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1967), Deklaracija o zaštiti žena i djece u slučaju opasnosti i oružanom sukobu (1974), Rezolucija 1325 Savjeta bezbjednosti (2000), Milenijumske deklaracija i milenijumski razvojni ciljevi (2000), Konvencija Savjeta Evrope o prevenciji i borbi nasilja nad ženama i nasilja u porodici (2011), Evropska socijalna povelja (1961 – izmjena 1996) sadrži odredbe o pravima jednakosti žena i muškaraca kod zapošljavanja (ista sadrži i dodatni protokol kojim se omogućuju kolektivne tužbe), Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R (79)17 koja se odnosi na zaštitu djece od zlostavljanja, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(85)4 o nasilju u porodici, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(85)11 o položaju žrtve u krivičnom postupku, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(87)21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(90)2 o socijalnim mjerama u svezi sa nasiljem u porodici, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(91)11 koja se odnosi na seksualnu eksploataciju, pornografiju, prostituciju i trgovinu djecom i mladim, Br. R(93)2 o medicinskim aspektima zlostavljanja djece, Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Rec (2002)5 o zaštiti žena od nasilja, Deklaracije i rezolucije usvojene na 3. Evropskoj ministarskoj konferenciji Savjeta Europe (1993) o jednakosti žena i muškaraca, Platforma djelovanja usvojena na 4. Svjetskoj konferenciji žena (Peking, 1995), 4. Ženevska Konvencija o zaštiti civilnog stanovništva i dva protokola uz nju koja se odnose na krivična djela seksualnog nasilja, a koja su uključena u statut međunarodnog kaznenog prava (Rim, 17. jul 1998) kao i niz presuda međunarodnih ad hoc sudova, Direktiva Savjeta 79/7/EEZ od 19. decembra 1978. godine o progresivnoj primjeni principa jednakog tretmana za muškarce i žene u oblasti socijalne zaštite, Direktiva Savjeta 86/613/EEC od 11. decembra 1986. godine o primjeni principa jednakog tretmana žena i muškaraca koji su uključeni u neke aktivnosti, kao što je poljoprivreda, na lica koja samostalno obavljaju 93 - - - djelatnost, kao i na zaštitu samozaposlenih žena tokom trudnoće i materinstva, Direktiva Savjeta 92/85/EEZ od 19. oktobra 1992. godine o uvođenju mjera kojima se podstiče unaprjeđenje sigurnosti i zdravstvene zaštite na radu trudnih radnica i radnica koje su se nedavno porodile ili su na porodiljskom odsustvu, Direktive Savjeta 96/34/EEC o odsustvu radi brige o detetu, Direktiva Savjeta 2004/113/EZ kojom se primjenjuje načelo ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobijanja i nabavke roba, odnosno pružanja usluga, Odluka Savjeta 95/593/EC od 22. decembra 1995. godine o srednjeročnom akcionom programu Zajednice o jednakim mogućnostima za žene i muškarce, Odluka Savjeta 2001/51/EZ: kojom se pokreće program u vezi s Okvirnom strategijom o rodnoj ravnopravnosti (2001-2005), Odluka br. 1554/2005/EZ Evropskoga parlamenta i Savjeta kojom se mijenja i dopunjava Odluka Savjeta 2001/51/EZ o pokretanju programa koji se odnosi na okvirnu strategiju Zajednice o rodnoj ravnopravnosti i Odluka br. 848/2004/EZ o pokretanju programa djelovanja Zajednice za promovisanje organizacija koje na evropskom nivou djeluju na području ravnopravnosti muškaraca i žena, Preporuka Savjeta 84/635/EEC od 13. decembra 1984. godine o promociji pozitivne akcije za žene, Rezolucija Savjeta od 27. marta 1995. godine o ujednačenom učešću žena i muškaraca u procesu donošenja odluka. Zajednička odrednica međunarodnih dokumenata koja se odnose na oblast zaštite nasilja u porodici je što zahtijevaju od države članice da preduzmu mjere i aktivnosti koje će osigurati: - usklađeno preventivno djelovanje svih subjekata u društvu (porodica, obrazovno-vaspitnih ustanova, zdravstvenih i socijalnih ustanova, pravosudnih oragana, policije, nevladinog sektora i dr.) u cilju sprečavanja nasilja u porodici, - primjenu međunarodnih standarda u domaćem zakonodavstvu, - podizanje svijesti javnosti o problemima nasilja u porodici, - kontinuirane edukacije svih subjekata koji učestvuju u procesu sprječavanja nasilja u porodici, - postojanje jedinstvene statističke baze podataka o žrtvama nasilja kao i o nasilnim osobama, - postojanje potrebnih servisa koji rade na prevenciji nasilja u porodici, te pružaju pomoć žrtvi nasilja i nasilnoj osobi. Ustavnom Crne Gore je propisano da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog 94 poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva. Jelena. Pregled pravnog okvira Nasilje u porodici je najrasprostranjeniji oblik kršenja ljudskih prava i koji se događa u svim sferama društva, u svim socijalnim kategorijama, u svim državama.Ni Crnu Goru nije mimoišla činjenica da se na njenoj teritoriji dešava nasilje u porodici. Ustavom Crne Gore propisano je da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda, kao i da porodica uživa posebnu zaštitu, a djetetu se jemči posebna zaštita od psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćavanja ili zloupotrebe. Prihvaćajući obaveze iz međunarodnih ugovora i dokumenata i prepoznajući značaj ovog problema, donijet je veći broj normativnih akata kojim se reguliše oblast nasilja u porodici. Zakoni koji regulišu oblast nasilja u porodici u Crnoj Gori su: • • • • • • • • Porodični zakon („Službeni list RCG“br.01/07) Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“br.46/10) Krivični zakonik („Službeni list RCG“br.70/03,13/04,47/06, „Službeni list CG“br.40/08,25/10 ) Zakon o krivičnom postupku („Službeni list CG“br.57/09,49/10) Zakon o prekršajima („Službeni list CG“br01/11) Zakonom o javnom redu i miru („Službeni list RCG“ 41/94) Zakon o rodnoj ravnopravnosti („Službeni list“ RCG 46/07) Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti („Službeni list“ RCG 78/05) Nasiljem u porodici, u skladu sa Krivičnim zakonikom, smatra se primjena grubog nasilja kojim se narušava tjelesni ili duševni integritet članova porodice ili porodične zajednice. Krivični zakonik propisuje i niz drugih djela koja čine nasilje u porodici u širem smislu i to su: napuštanje nemoćnog lica, izlaganje opasnosti, prinuda ugrožavanje sigurnosti, zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, oduzimanje maloljetnog lica, obljuba sa djetetom i silovanje. Od 2010. godine donijet je lex specialis - Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji je propisao zaštitu od nasilja u porodici. Nasiljem u porodici, u skaldu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, smatra se ugrožavanje fizičkog, psihičkog, polnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog zdravlja i spokojstva drugog člana porodice u slučajevima: upotrijebe fizičke silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana porodice; prijetnje napadom ili 95 izazivanjem opasnosti koja može prouzrokavati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice; verbalnim napadom, psovkom, nazivanjem pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđa drugog člana porodice; ograničavanjem drugom članu porodice slobode komuniciranja sa trećim licima; polnim uznemiravanjem drugog člana porodice; uhođenjem i na drugi način grubim uznemiravanjem drugog člana porodice; oštećenjem ili uništavanjem imovine drugog člana porodice ili pokušavanjem da to učini; uskraćivanjem osnovnih sredstva za egzistenciju drugom članu porodice; drskim ponašanjem, kojim ugrožavanja porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u porodičnoj zajednici. Ugrožavanjem se smatra i ako član porodice ne vodi dovoljnu brigu o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći ili redovnom pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju ili skitnji ili prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta. Članovima porodice, u smislu ovog zakona smatraju se: supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih; vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih; krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; srodnici iz nepotpunog usvojenja; tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici; lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo i lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto. Posebna pažnja navedenim Zakonom data je žrtvama te je propisano da iste imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć, socijalnu zaštitu, povjerljivost postupanja, hitnost intervencije, kao izrade plana pomoći žrtvama od strane centara za socijalni rad. Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisana je dužnost prijavljivanja nasilja u porodici od strane državnih organa, drugih organa, zdravsvene, obrazovne i druge ustanove, iz čega je vidljivo da je zakon kao novinu uveo netoleranciju prema nasilju čije nepoštivanje se kažnjava. Ovim Zakonom propisan je niz zaštitnih mjera i to: udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje, zabrana približavanja, zabrana uznemiravanja i uhođenja, obavezno liječenje od zavisnosti i obavezni psihosocijalni tretman, što ukazuje na širinu prekršajnog postupanja u odnosu na zaštitu žrtve, te sveobuhvatniju zaštite žrtve od nasilje u porodici u odnosu na Krivični zakonik. Zakonski propisi, te pojedini strateški dokumenti, koji u svojim segmentima tretiraju problem nasilja, u praksi su teško primjenjivi jer ih nije pratilo: osiguranje infrastrukture koja je pretpostavka za sprovođenje zakona, osiguranje potrebnih sredstava, edukacija kadrova, umrežavanje nadležnih subjekata za primjenu legislative, donošenje podzakonskih akata kojima bi postupanje nadležnih subjekata bilo detaljno razrađeno, uspostavljanje jedinstvene statističke baze podataka o žrtvama nasilja u porodici na nivou države, uspostavljanje jedinstvene SOS linije za prijavu nasilja, zapošljavanje potrebnih stručnih kadrova u institucijama nadležnim za sprovođenje zakonskih odredbi (psihologa, pedagoga, socijalnog radnika i sl.) 96 CILJEVI I AKTIVNOSTI 1. Analizirati stanje i identifikovati ključne probleme u oblasti nasilja u porodici; 2. Uskladiti postojeće i donijeti nove propise koji regulišu oblast nasilja u porodici; 3. Unaprijediti socijalnu i druge zaštitu žrtava porodičnog nasilja; 4. Podizati nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici; 5. Razviti program za prevenciju nasilja u porodici; 6. Razviti multidisciplinarni model postupanja u prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i ostvariti saradnju svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja; 7. Kontinuirano edukovati i senzibilisati profesionalni kadar o problemu nasilja u porodici i potrebi zaštite žrtve nasilja u porodici sa pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, psihološkog, socijalnog i ekonomskog aspekta; 8. Obezbjediti sprovođenje psihosocijalnog tretmana počinioca/teljke porodičnog nasilja; 9. Uspostaviti jedinstvenu elektronsku bazu podataka o žrtvama nasilja i o nasilnim osobama. Aktivnosti po ciljevima Cilj 1: Analizirati stanje i identifikovati ključne probleme u oblasti nasilja u porodici Aktivnosti: 1. Uraditi analizu stanja i identifikovati ključne probleme u socijalnoj i drugoj zaštiti žrtava porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Januar 2012. godine i kontinuirano Indikator: Urađena analiza stanja i identifikovani ključni problemi 97 Cilj 2: Uskladiti postojeće i donijeti nove propise koji regulišu oblast nasilja u porodici Analizirati implementaciju zakona koji se odnose na oblasti zaštite od nasilja u porodici kao bi se uskladili postojeći i donijeli novi propisi koji regulišu oblast nasilja u porodici. Aktivnosti: 1. Uraditi analizu propisa koji se odnose na oblast zaštite od nasilja u porodici sa posebnim osvrtom na njihovu implementaciju Nosioci aktivnosti MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2012. godine i kontinuirano Indikator: Urađena zakonodavna sproveden monitoring analiza i 2. Donijeti podzakonska akta u cilju pune implementacije Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Nosioc aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2011. godine Indikator: Donijeta podzakonska akta 3. Izraditi predlog izmjena i dopuna propisa koji se tiču oblasti zaštite od nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO. Rok: Kraj 2015. godine Indikator: Urađene i usvojene izmjene 98 4. Pratiti kontinuirano sprovođenje zakona kroz obavezne godišnje izvještaje prema standardizovanim obrascima Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Urađeni standardizovani pračenje primjene zakona, obrasci za Sačinjeni godišnji izvještaji o primjeni zakona. Cilj 3: Unaprijediti socijalnu i druge oblike zaštite žrtava porodičnog nasilja Aktivnosti: 1. Usvojiti standarde i uputstva postupanja u odnosu na žrtvu porodičnog nasilja, za svaku od institucija sa kojima žrtva dolazi u kantakt, sa posebnim osvrtom na postupanje prema djeci žrtvama nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Jun 2012. godine Indikator: Usvojeni standardi i uputstva postupanja 2. U skladu sa usvojenim standardma postupanja utvrditi strukturu i broj neophodnih kadrova, koje je potrebno angažovati u svim resorima Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Utvrđena struktura i i broj neophodnih kadrova u svim resorima 99 3. Izraditi analizu dobre prakse i sudskih odluka koje se bave zaštitom prava žrtava sa posebnim naglaskom pružanja pomoći i podrške žrtvama djeci Nosioci aktivnosti: Vrhovni sud Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Urađena analiza 4. Opremiti prostor za obavljanje razgovora sa žrtavama porodičnog nasilja, prilogođen potrebama djecu u sklopu policijskih stanica, a u sudovima opremiti posebne čekaone za žrtve svjedoke odvojene od okrivljenog Nosioci aktivnosti: MUP Rok: Kontinuirano Indikator: Opremljen prostor u okviru policijskih stanica i u sudovima u skladu sa standardima 5. Uraditi analizu potreba i plan opremanja tehničkim pomagalima za ispitivanje žrtava porodičnog nasilja sa posebnim akcentom na djecu Nosioci aktivnosti: MRSS, MP, MUP, NVO Rok: Kraj 2012. godine i dalje Indikator: Urađena anliza potreba i plan opremanja i uvedena tehnička pomagala 6. Osigurati besplatnu pravnu pomoć, te pravilnu pravnu informisanost o svim zakonodavnim aspektima Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Obezbijeđena besplatna pravna pomoć 100 7. Izraditi edukativne materijale o mehanizmima zaštite žrtava porodičnog nasilja, koji će biti dostupni u svim institucijama, kako bi se obezbijedila potpuna informisanost žrtve i zaposlenih u institucijama Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2011. godine Indikator: Urađen i distribuiran edukativni materijal 8. Uraditi analizu postojećih kapaciteta u državnom i NVO sektoru i utvrditi optimalne kapacitete za pružanje stručne podrške žrtavma porodičnog nasilja sa akcentom na djecu, kako bi se omogućila psihološka, emocionalna, zdravstvena i socijalna pomoć žrtvama nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MZ, MRSS, NVO Rok: Kraj 2011. godine Indikator: Urađena analiza postojećih kapaciteta za pružanje stručne podrške. Utvrđeni optimalne kapacitete za pružanje stručne podrške. 9. Osnovati savjetovališta za brak i porodicu kao specijalizovane ustanove za pomoć žrtvama nasilja u porodici koje obezbjeđuju savjetodavnu posttraumatsku psihološku pomoć i pravnu pomoć Nosioci aktivnosti: MRSS Rok: Kraj 2015 Indikator: Osnovana porodicu savjetovališta za brak i Broj žrtava koje su dobile savjetodavnu, posttraumatsku, psihološku i pravnu pomoć 101 10. Uraditi analizu postojećih i utvrditi optimalne kapacitete za smještaj žrtva porodičnog nasilja, sa posebnim akcentom na djecu Nosioci aktivnosti: MRSS, lokalne samouprave, NVO Rok: Kraj 2012. godine i kontinuirano Indikator: Urađena analiza postojećih kapaciteta i utvrđen optimalan broj i kapacitet skloništa 11. Uspostaviti održivi model finansiranja servisa podrške žrtvama porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, lokalne samouprave, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Uspostavljen održivi model finansiranja servisa podrške 12. Uraditi analizu postojećih kapaciteta u sistemu zdravstvene zaštite i napraviti plan osposobljavanja stručnjaka za rad sa djecom i odraslim žrtvama porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MZ Rok: Kraj 2011. godine i kontinuirano Indikator: Urađena analiza potreba i napravljen plan osposobljavanja stručnjaka 13. Osmisliti i sprovesti programe tretmana djece svjedoka/žrtava porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MZ, MP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa Broj djece koje su prošle programe 102 14. Uspostavljanje jedinstvene SOS linije za prijave slučajeva nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Sredina 2012. godine Indikator: Uspostavljena SOS linija 15. Uspostavljanje specifičnih programa podrške za žene žrtve porodičnog nasilje Nosioci aktivnosti: MRSS, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Uspostavljenai i sprovedeni programi podrške 16. Podsticati zapošljavanje i samozapošljavanje žrtava porodičnog nasilja kroz mjere afirmativne akcije Nosioci aktivnosti: MRSS, MZLJMP, zapošljavanje, NVO Zavod za Rok: Kontinuirano Indikator: Broj programa obuke u koje su uključene žrtve porodičnog nasilja Broj zaposlenih žrtava Cilj 4: Podizati nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici Aktivnosti: 1. Izrada programa i štampanje i edukativnog materijala o rodno zasnovanom nasilju, nenasilnim oblicima ponašanja i rješavanja sukoba 103 Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj i vrsta programa koji su realizovani Broj i vrste edukativnog materijala o nenasilnim oblicima ponašanja i rješavanja sukoba 2. Sprovođenje kampanja u cilju senzibilizacije javnosti o problemu nasilja u porodici i distribucija edukativno promotivnog materijala Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP, Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine CG, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih kampanja 3. Obilježavanje 16. dana aktivizma protiv nasilja nad ženama – kampanje Nosioci aktivnosti: MZLJMP, MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine CG, NVO. Rok: kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa 4. Usaglašavanje novinarskog kodeksa sa standardima izvještavanja medija o predmetima nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MZLJMP, MKiM, NVO, predstavnici medija Rok: Jun 2012. godine Indikator: Novinarski kodeks usaglašen sa standardima izvještavanja medija o predmetima nasilja u porodici 104 5. Izraditi, štampati i osigurati dostupnost široj javnosti edukativnog materijala o nasilju u porodici, sa adresarom ustanova, organizacija i drugih institucija kojima se žrtve nasilja mogu obratiti kako bi im bila pružena pomoć, podrška i zaštita Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Izrađen i distribuiran edukativni materijal. Urađen adresar ustanova, organizacija i drugih institucija kojima se žrtve nasilja mogu obratiti kako bi im bila pružena pomoć, kao i broj informisanih građana Cilj 5: Razviti program za prevenciju nasilja u porodici Aktivnosti: 1. Osmisliti i sprovesti programe primarne prevenciju nasilja u porodici sa akcentom na rodno zasnovanom nasilju Nosioci aktivnosti: MPS, MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa edukacije Broj osoba edukacijom kojje su obuhvaćene 105 2. Osmisliti i sprovesti programe primarne prevencije nasilja u porodici u populaciji djece i mladih osoba Nosioci aktivnosti: MPS, MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa edukacije Broj djece i mladih, koji su obuhvaćeni edukacijom 3. Osmisliti i sprovesti programe za prevenciju nasilja u porodici u populaciji djece i mladih izloženih porodičnom nasilju radi smanjenja međugeneracijskog prenosa nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MPS, MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa edukacije Broj djece koja su prošla programe edukacije 4. Osmisliti i sprovesti programe prevencije nasilja u porodici koji su posebno usmjereni na osjetljive kategorije stanovništva (djeca sa smetnjam u razvoju, djeca bez roditeljskog staranja, djeca sa poremećajem u ponašanju, osobe sa invaliditetom, stare osobe) Nosioci aktivnosti: MPS, MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih programa edukacije Broj djece i odraslih koja su prošla programe edukacije 106 5. Osmisliti i sprovesti programe škole za roditelje u cilju prevencije porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MPS, MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Osmišljen program škole za roditelje Broj osoba koje su prošle programe edukacije Cilj 6: Razviti multidisciplinarni model postupanja u prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i ostvariti saradnju svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja. Aktivnosti: 1. Izraditi i usvajiti protokol o međusektorskoj saradnji u radu na prevenciji i zaštiti žrtava porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2011. godine Indikator: Izrađen i usvojen međusektorskoj saradnji protokol o 2. Uspostaviti multidisciplinarne timove za zaštitu od porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2011. godine Indikator: Uspostavljeni multidisciplinarni timovi 107 3. Obezbijediti superviziju multidisciplinarnih timova Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Obezbijeđena supervizija Cilj 7: Kontinuirano edukovati i senzibilisati profesionalni kadar o problemu nasilja u porodici i potrebi zaštite žrtve nasilja u porodici sa: pravnog, obrazovnog, zdravstvenog, psihološkog, socijalnog i ekonomskog aspekta; Aktivnosti: 1. Edukacija stručnjaka koji rade u oblasti zaštite od nasilja u porodici u svim državnim organima za prepoznavanje, sprečavanje i kompetentno postupanje u slučajevima porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MZLJMP,Vrhovni sud, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih edukacija Broj stručnjaka edukacijom koji su MPS, obuhvaćeni 2. Sprovesti edukaciju i senzibilizaciju medijskih radnika o načinu izvještavanja o nasilju u porodici sa posebnim osvrtom na izvještavanje u slučajevima djece Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Broj sprovedenih edukacija Broj predstavnika medija obuhvaćeni edukacijom koji su 108 3. Izraditi i licencirati specifične ciljane i zajedničke sadržaje edukacija Nosioci aktivnosti: MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Urađeni i licencirani programi edukacije 4. Izraditi i sprovoditi program sistematskog obrazovanja nastavnog osoblja u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama s posebnim akcentom na prepoznavanju i prevenciji nasilja Nosioci aktivnosti: MPS, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Urađeni programi obrazovanja Broj organizovanih treninga Broj nastavnog osoblja obuhvaćeno edukacijom koji je 5. U svim predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama osposobiti najmanje jednu osobu za prepoznavanje svih oblika nasilja kojima su izložena djeca , te rad sa istima Nosioci aktivnosti: MPS, NVO Rok: Sredina 2012. godine Indikator: Osposobljena po jedna prepoznavanje nasilja u ustanovama osoba za obrazovnim 109 6. Ustanovljavanje jedinstvene baze podataka o licenciranim programima edukacije i stručnjacima koji su prošli programe edukacije Nosioci aktivnosti: MRSS, MZLJMP, MPS, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Ustanovljena baza podataka 7. Izraditi posebnu web stranicu za prezentovanje programa i sprovedenih aktivnosti zaštite od nasilja u porodici Nosioci aktivnosti: MRSS, MZLJMP, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Izrađena web stranica Cilj 8:Obezbijediti sprovođenje psihosocijalnog tretmana počinioca porodičnog nasilja 1. Izraditi program za rad sa počiniocem nasilja u porodici u procesu psihosocijalnog tretmana počinitelja, koji uključije i rad sa žrtvom Nosioci aktivnosti: MRSS, MZ, MP, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Izrađen standard 2. Utvrditi plan potreba i odgovarajuće uslove za sprovođenje psihosocijalnog tretmana i broj stručnjaka potrebnih za sprovođenje tretmana u zdravstvenim ustanovama i izvan zdravstvenog sistema Nosioci aktivnosti: MRSS, MZ, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Urađen plan potreba i obezbijeđeni odgovarajući uslovi 110 3. Sprovesti programe edukacije stručnjaka za sprovođenje psihosocijalnog tretmana Nosioci aktivnosti: MRSS, MZ, NVO Rok: Kontinuirano Indikator: Izrađen program edukacije Cilj 9: Uspostaviti jedinstvenu elektronsku bazu podataka o žrtvama nasilja i o nasilnim osobama; Aktivnosti: 1. Izraditi metodologiju za prikupljanje podataka i vođenje jedinstvene evidencije o žrtvama i počiniocima porodičnog nasilja Nosioci aktivnosti: MZLJMP, MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, NVO Rok: Kraj 2012. godine Indikator: Izrađena jedinstvena metodoligija i baza podataka FINASIRANJE Sredstva za finasiranje aktivnosti koje su predviđene ovom Strategijom obezbjeđivaće se iz budžeta nadležnih ministarstva, donacijama, kao i realizacijom projekata koji su finasirani od strane međunarodne zajednice. MONITORING U cilju koordinacije, primjene, praćenja i procjene sprovođenja aktivnosti predviđenih Strategijom zaštite od porodičnog nasilja, Vlada Crne Gore će formirati posebnu Komisiju. Ovu Komisija će osim predstavnika nadležnih ministarstva činiti i tri 111 predstvnika NVO sektora koji se bave zaštitom od nasilja u porodici. Proceduru imenovanja ove Komisije sprovešće Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Izvještaj o sprovođenju aktivnosti predviđenih Strategijom, koji sačini Komisija za koordinaciju, primjenu, praćenje i procjenu, Miistarsvo rada i socijalnog staranja će dostavljati Vladi Crne Gore, jednom godišnje. Na osnovu rezultata sprovedenog monitoringa Komisija može predložiti izradu akcionog plana na godišnjem nivou. SKRAĆENICE Ministarstvo rada i socijalnog staranja - MRSS Ministarstvo prosvjete i sporta - MPS Ministarstvo pravde - MP Ministarstvo zdravlja - MZ Ministarstvo unutrašnjih poslova - MUP Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – MZLJMP Ministarstvo kulture i medija - MKiM Nevladina organizacija - NVO 112 ANEX IV STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 113 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 REZIME Nasilje u porodici i nasilje nad ženama predstavlja društveni problem sa kojim se suočavaju sve zemlje, a definiše se kao način ponašanja ili odnosa u kojima se prisila, zastrašivanje, kontrola (u smislu ograničenja slobode) koriste direktno ili putem prijetnje da bi se povrijedile druge osobe i psihički, fizički, ekonomski ili socijalno ugnjetavale. Rodno uslovljeno nasilje proizilazi iz očekivanja povezanih sa rodnim ulogama i nejednakim odnosima moći unutar društva i ukorijenjeno je u nejednakoj poziciji žena i muškaraca u privatnoj i javnoj sferi. Izraz "nasilje u porodici" se koristi za opisivanje djela nasilja između članova porodice, uključujući odrasle partnere, roditelje i djecu (uključujući i odraslu djecu), staratelje ili partnere starijih osoba, braću i sestre, itd. Često se koristi i izraz nasilje u partnerskim vezama. Ono se definiše kao obrazac uvredljivog i prisilnog ponašanja koji može uključivati tjelesne povrede, psihološko i seksualno zlostavljanje, društvenu, fizičku, finansijsku izolaciju, ekstremnu ljubomoru i posesivnost, zastrašivanja i prijetnje počinjene od strane nekoga ko je bio, nalazi se ili želi da bude u intimnom odnosu ili vezi sa odraslom osobom ili adolescentom i usmjeren je na uspostavljanje kontrole jednog partnera nad drugim. Prijetnje mogu biti usmjerene na partnera/partnerku, njegovu ili njenu porodicu, kućne ljubimce, imovinu, itd. Ovaj pojam takođe uključuje djecu koja se koriste od strane nasilnika za zastrašivanje i zloupotrebu odrasle žrtve, kao i one koji su od strane nasilnika prisiljeni da učestvuju u zlostavljanju odrasle žrtve.1 Nasilje u porodici uključuje oblike nasilja među partnerima ili članovima porodice, bez obzira na to da li žive u istom domaćinstvu.2 Žrtve nasilja u porodici su najčešće žene. Prema podacima UN-a3, prvi uzrok smrti ili invalidnosti među ženama od 15 do 45 godina nijesu bolesti ili saobraćajne nesreće, već nasilje. Prisustvo djece prilikom nasilnog ponašanja roditelja je najveći činilac rizika od prenosa nasilničkog ponašanja sa generacije na generaciju. Dječaci koji su svjedoci nasilja u porodici su dva puta više izloženi vjerovatnoći da će zlostavljati svoje partnere i djecu kad oni postanu odrasle osobe. Realizovani projekti pokazuju da 30% do 60% počinilaca nasilja u partnerskim vezama, zlostavlja i djecu.4 Posledice nasilja u porodici osjećaju generacije jedne porodice, ali i društvo u cjelini. Ono predstavlja prepreku u postizanju jednakosti, razvoja i mira. Iz tog razloga razvijene zemlje 1 Sandra l. Bloom, ”Encyclopedia of Gender and Violence Thousand Oaks“, CA, Sage Publications, 2009. o Zaštiti od nasilja u porodici, Službeni list Crne Gore (SLCG) 46/10, član 3: Članovima porodice, u smislu ovog Zakona, smatraju se: 1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih; 2) vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih; 3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; 4) srodnici iz nepotpunog usvojenja; 5) tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici; 6) lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo; 7) lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto. 3 UN Women: Facts and figures on Violence against Women http://www.unifem.org/gender_issues/violence_against_women/facts_figures.php 4Podaci Fondacije „Thepowerofif“ koja se bavi podizanjem svijesti o nasilju u porodici i dio je projekta „Thedreamproject“ Ujedinjenih Nacija. Podaci su dostupni na: www.healingwingsretreat.org, 2Zakon 117 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 kontinuirano unapređuju metode za procjenu štete koje zajednica trpi zbog navedenog problema. U Crnoj Gori su razmjere nasilja u porodici i nasilja nad ženama nepoznanica, jer ne postoji sistemsko prikupljanje podataka, a analitičke studije i istraživanja na navedenu temu su veoma rijetke. Prema našim saznanjima poslednja studija je urađena 2007. godine5, a crnogorskoj javnosti je dostupno samo jedno empirijsko istraživanje pod nazivom “Nasilje u porodici”6 koje je 2003. godine sprovela dr Jelena Radulović na reprezentativnom uzorku od 500 žena. Crna Gora je u poslednje dvije godine usvojila niz značajnih akata koji se odnose na ovu oblast. U avgustu 2010. godine7 stupio je na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici8 koji je prvi specijalizovani zakon koji sankcioniše nasilje u porodici. U julu 2011. godine usvojena je Strategija za borbu protiv nasilja u porodici, a 25. novembra 2011. potpisan je i Protokol o postupanju institucija slučajevima nasilja u porodici. Cilj istraživanja je da kroz kritički osvrt na trenutno stanje, a posebno kroz zaključke i preporuke koji slijede, ponudi konstruktivne predloge za bolje razumijevanje problematike nasilja u porodici i nasilja nad ženama i efikasniji odgovor svih aktera u procesu pružanja pomoći, podrške i zaštite žrtava. GLAVNI NALAZI ISTRAŽIVANJA I ZAKLJUČCI Istraživanje javnog mnjenja je realizovano na uzorku od 1.103 ispitanika u 17 crnogorskih opština. Informisanost ispitanika o nasilju U 92% slučajeva anketirani smatraju da postoji nasilje u porodici u Crnoj Gori. Ispitanici percipiraju sljedeće faktore kao uzroke nasilja u porodici: zloupotreba moći članova porodice (29%), bolesti zavisnosti (22%), ekonomska kriza (21%), patrijarharno društvo (18%). Žrtve nasilja u porodici su najčešće žene i djeca, dok su muškarci prepoznati kao nasilnici. Anketirani nedovoljno poznaju nadležnosti institucija koje se bave zaštitom žrtava nasilja, jer smatraju da se treba obratiti policiji i centru za socijalni rad, a zanemaruju ulogu sudova i tužilaštva. Takođe, izjednačavaju ulogu nevladinih organizacija i centara za socijalni rad u procesu zaštite žrtve nasilja. 5 “Nasilje nad ženama – Brine li Vlada Crne Gore?”, Institut za otvoreno društvo, Podgorica, 2007. http://89.188.32.41/download/nasilje_nad_zenama-cg.pdf 6 Radulovic Jelena: „Nasilje u porodici“, NVO „SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja“, Podgorica, 2003. Osnovni nalazi studije su dostupni na: www.gov.me/files/1224502557.ppt 7 Vlada Crne Gore je 2010. godinu proglasila Godinom borbe protiv nasilja u porodici 8 Zakon je objavljen u "Sl. listu RCG", br. 46/2010 od 6. 8. 2010. 118 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Podatak da samo 3,5% anketiranih smatra da se nasilje često prijavljuje, pokazuje da broj prijavljenih slučajeva nasilja ne odražava stvarni broj slučajeva i da je ovu društveno negativnu pojavu potrebno češće prijavljivati. Stavovi ispitanika Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51-60 godina smatra da postoje situacije u kojima je fizičko nasilje opravdano. Nasuprot preovlađujućem opštem stavu ispitanika o neprihvatljivosti nasilja, jedan broj njih ga ipak toleriše u određenim situcijama, naročito kada su u pitanju partnerski odnosi u kojima dominira rigidnije shvatanje pozicije žene. Ženama se u ovim odnosima nameću strožija pravila ponašanja - 22,2% ispitanika smatra da je fizičko nasilje opravdano ako žena flertuje, dok se prema muškarcima u istoj situaciji društvo odnosi sa većim stepenom tolerancije i sa manje osude (16,2%). Svaki četvrti ispitanik, najčešće muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51 do 60 godina odgovornost za nasilje pripisuje žrtvi zbog njene ili njegove nemogućnosti da napusti nasilnika/nasilnicu, što je u suprotnosti sa stavom većine da je nasilje u porodici odgovornost društva (68,3% anketiranih navodi da je nasilje u porodici društveni problem). Dobijeni rezultati ukazuju na nerazumijevanje položaja, problema i teškoća sa kojima se suočavaju žrtve nasilja u porodici (strah, osjećaj nemoći i nesigurnosti, nedostatak podrške porodice i relevantnih institucija, nemogućnost obezbjeđenja egzistencijalnih uslova), čime se teret odgovornosti prebacuje na žrtvu, a zanemaruje uloga državnih institucija u prižanju zaštite, podrške i egzistencijalnih uslova za žrtve nasilja u porodici. Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51-60 godina smatra da je nasilje uzrokovano okolnostima i događajima van kontrole nasilnika i da je žrtva odgovorna za nasilje, jer ga “izaziva svojim postupcima”. Ispitanici sa manjom sigurnošću prepoznaju kao nasilje kontrolisanje telefonskih poziva, i-mejlova, SMS poruka (prosječna ocjena 3.30)9, kontrolu kretanja (prosječna ocjena 3.57), ograničavanje komunikacije (prosječna ocjena 3,69) što upućuje na postojanje tolerancije na latentnije manifestacije nasilja i sklonost da se prepoznaju samo eksplicitni oblici nasilja u porodici, poput fizičkog nasilja, uvreda, prijetnji. Izloženost ispitanika nasilju u porodici U 13% slučajeva anketirani su bili direktno izloženi nekoj vrsti nasilja u porodici. Statistički profil žrtve: osobe ženskog pola, zaposleni ili penzioneri/penzionerke, gotovo svih starosnih kategorija. Nizak procenat odgovora koji se odnosi na lično iskustvo sa nasiljem (13,1%) je u suprotnosti sa percepcijom ispitanika o rasprostranjenosti nasilja – čak 91,7% njih je izjavilo da je u Crnoj Gori zastupljeno nasilje u porodici. To ukazuje da građani u Crnoj Gori još uvijek nijesu spremni da otvoreno govore o svom iskustvu sa nasiljem. 9Prosječna ocjena na skali od 1 do 5 119 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Najčešći oblici nasilja u porodici su ponižavanje, uvrede, psovke (29%) i šamar, udaranje i guranje (23%). U odnosu na žene muškarci se pojavljuju u značajno većem procentu kao počinioci nasilja u porodici. Počinilac nasilja u porodici najčešće je suprug, bivši suprug i partner (sumarno 37%). Prisutnost nasilja u porodici u okruženju ispitanika 38% ispitanika/ispitanica poznaje nekoga iz svog okruženja ko je žrtva nasilja u porodici. Oni prepoznaju sljedeće oblike nasilja u porodici: ponižavanje, uvrede, psovke (23%), šamare, udaranje, guranje (23%), ograničavanje komunikacije sa drugim osobama i kontrolu kretanja (po 8%). Žene češće navode da poznaju nekoga iz svog okruženja ko je žrtva nasilja u porodici. Počinilac nasilja u porodici je najčešće suprug, bivši suprug i partner (sumarno 64%) Skoro svaki treći ispitanik10 bi bio spreman da prijavi nasilje u porodici zbog niskog povjerenja u efikasnost institucija, straha, patrijarhalnog shvatanja porodičnih odnosa kao nečega u šta se nipošto ne treba miješati, kao i zbog sumnje u to da se problem nasilja u porodici može zaustaviti i prevazići. „Face-to-face“ istraživanje sprovedeno je na uzorku od 100 žena žrtava nasilja u prostorijama SOS Nikšić i Sigurne ženske kuće Podgorica. Visok procenat ispitanica (67,0%+22,0%) je doživio nasilje od strane bračnog partnera ili bivšeg bračnog partnera, što ukazuje da je za nasilnike brak najčešći ambijent za održavanje tradicionalnih rodnih uloga uslovljenih patrijarhatom, u kome, na štetu žena, uspostavljaju odnos moći i kontrole. 27% ispitanica je u primarnoj porodici bilo izloženo nasilju i to od strane oca ili majke. Ovi podaci ukazuju na veću vjerovatnoću prenošenja nasilnog ponašanja kao obrasca u partnerskim odnosima, onda kada je ono doživljeno u primarnoj porodici. Ekonomska situacija Svaka druga žrtva nasilja u porodici je istakla da nema sopstveni izvor prihoda, dok njih 58 % navodi da nasilnik ima kontrolu nad njihovim prihodima i/ili imovinom. Date brojke ilustruju stepen ekonomske zavisnosti koja prati gotovo sve žrtve nasilja što dodatno govori o složenosti situacije nasilja u porodici za žrtve. Nedostatak ekonomskih prilika ili uskraćivanje ekonomske slobode ograničava ili uskraćuje mogućnost izbora za žrtve. Svaka druga ispitanica živi u bračnoj zajednici sa nasilnikom. Dakle, većina ispitanica i dalje ostaje u bračnoj zajednici u kojoj se nasilno ponašanje kontinuirano ponavlja. 10 Ovaj termin, upotrijebljen u množini, podrazumijeva i ženski i muški rod 120 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Procjena rizika Svaka peta žena je istakla da nasilnik posjeduje vatreno oružje i da im je u 37% slučajeva prijećeno oružjem. Svaka treća ispitanica je navela da je nasilnik pokušao da je ubije. U 81% slučajeva ispitanice navode da su članovi njihove porodice znali za nasilje koje im se dešava, ali su zaštitu ponudili u samo 29% slučajeva, dok je njih 25% prihvatilo žrtvu nasilja i njenu djecu. Slučaj su prijavili policiji u samo 12% slučajeva. Dubinski intervjui, realizovani sa predstavnicima 15 relevantnih institucija, ukazali su na sljedeće rezultate: Propusti u radu institucija koji se dešavaju u praksi često su rezultat nedostatka obuke predstavnika institucija kako o specifičnostima nasilja u porodici i nasilja nad ženama, tako i o zakonskim procedurama, posebno onim propisanim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Predstavnici relevantnih institucija navode da se njihovi zaposleni bave problemom nasilja u porodici na adekvatan način, ali da nijedna institucija ne posjeduje posebna, specijalizovana odjeljenja koje se bave samo ovim pitanjem. Institucije koje su uključene u istraživanje, sa izuzetkom centara za socijalni rad, nemaju unaprijed definisanu praksu procjene rizika. Intervjuisana lica su istakla da vrše analizu rizika uglavnom kroz izjave aktera nasilne situacije, ali nije identifikovano postojanje metodologije, dokumenta ili liste pitanja koji su osnov za analizu rizika. Ovo upravo ukazuje da je analiza rizika jedna od najslabijih karika u lancu zaštite žrtava nasilja, da institucije ne poznaju u dovoljnoj mjeri svoje obaveze i nadležnosti u tom pogledu, kao i da ne postoje odgovarajući protokoli za procjenu rizika. Određeni broj intervjuisanih predstavnika pravosudnih organa je ukazao na neažurnost pojedinih centara za socijalni rad u dostavljanju analize i mišljenja o slučajevima nasilja u porodici i nasilja nad ženama.To pokazuje da se, i pored toga što centri imaju unaprijed definisanu metodologiju procjene rizika, ovaj metod procjene nedovoljno koristi u praksi i da su primjeri dostavljanja izvještaja više izuzetak nego pravilo.Takođe, rad multidisciplinarnih timova bi trebao biti vidljiviji. Ministartsvo rada i socijalnog staranja i nevladine organizacije će u narednom periodu formirati Komisiju za praćenje primjene Strategije i jednom godišnje podnositi izvještaj Vladi o svim aktivnostima koje ona predviđa. Ministarstvo je imalo zakonsku obavezu da ovaj organ uspostavi u februaru 2011. godine. Žrtva nasilja, iz straha od odmazde zlostavljača, često ne sarađuje sa policijom ili tužilaštvom, što za posljedicu ima većinski stav institucija da je u mnogim slučajevima žrtva odgovorna za neuspjeh kaznenog postupka. Zabrinjavaju rezultati sudskih postupaka za nasilje u porodici koji ukazuju na ponavljajuću sklonost pravosuđa u Crnoj Gori da izriče blage i uslovne kazne za nasilnike. 121 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Realizovane dvije fokus grupe (predstavnice građanki i nevladinog sektora) u Nikšiću i Podgorici ukazuju na sljedeće: Prepoznaje se postojanje problema nasilja kako na opštem nivou - nivou čitavog društva, tako i na mikroplanu – u svojim porodicama i okruženju. Nasilje je česta i „raširena“ pojava, ali se o tome mnogo ne priča. Problem nasilja u porodici definišu kao „društveni problem koji se ne smije tretirati kao problem vezan isključivo za porodicu“. Kao uzroke nastanka nasilja navode tradicionalni model vaspitavanja prema kome se ženska djeca vaspitavaju da budu nježne, požrtvovane i poslušne. Sagovornice primjećuju da u Crnoj Gori još uvijek ne postoji svijest da je za funkcionisanje braka potrebno dvoje koji imaju jednaka prava, ali i jednake odgovornosti za ono što se dešava unutar porodice. Izostajanje pomoći od strane institucija i negativna iskustva mnogih žena u kontaktu sa institucijama sagovornice vide kao objašnjenje zbog kojih se mali broj žena odluči da prijavi nasilje. Prema navođenju učesnika, žene trpe nasilje zbog: straha od odbacivanja iz zajednice, straha da će ona kao žrtva i njena djeca sjutra nositi sramotu, ekonomske zavisnosti od muškarca, niskog nivoa samosvijesti žene, straha od prijekora i odbacivanja od strane porodice, dilema da li će institucije reagovati u zakonski predviđ enim okvirima, neadekvatne primjene zakona i propisanih sankcija koje nijesu na nivou na kojem bi trebale da budu. Ekonomska zavisnost od muškaraca i nedovoljna informisanost o pravima i institucijama koje mogu pomoći, takođe se navode kao problem. Sprovedene studije slučaja pokazale su da: Muško nasilje nad ženama se dešava bez obzira na etničko porijeklo, socijalni status, godine. Svaka žena može postati žrtva muškog nasilja. Ipak, žene pripadnice manjinskih zajednica ili migrantkinje koje su preživjele muško nasilje često su suočene sa višestrukim oblicima nasilja i diskriminacije. Naime, studije slučaja pokazuju da pored nasilja u porodici, one trpe diskriminaciju i po drugim osnovama, iako Zakon o zabrani diskriminacije to izričito zabranjuje. Mehanizmi zaštite koje ovaj Zakon nudi nijesu poznati žrtvama, ali u dovoljnoj mjeri ni predstavnicima relevantnih institucija. U Crnoj Gori ne postoji evidencija kojom bi se ustanovilo koliki je rizik da žene migrantkinje dožive nasilje u poređenju sa ženama koje imaju državljanstvo, a iskustva žena migrantkinja koje trpe diskriminaciju kroz ponašanje i stavove službenika kada prijave nasilje, bilježe samo nevladine organizacije. Žrtva nasilja, iz straha od odmazde zlostavljača, često ne sarađuje sa policijom ili tužilaštvom, što za posljedicu ima većinski stav institucija da je u mnogim slučajevima žrtva odgovorna za neuspjeh kaznenog postupka. Studije slučajeva pokazuju da institucije ne ulažu dovoljno napora da obavijeste i pouče žrtve o zakonskim mogućnostima i procedurama. Procjena rizika po život i zdravlje žene je ključna za dobre odluke u procesu zaštite i iz tog razloga potrebno je analizirati situaciju i procijeniti stepen rizika da nasilnik 122 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 povrijedi, pokuša da ubije ili ubije žrtvu. U većini slučajeva ona izostaje, ili je institucije ne sprovode na odgovarajući način. PREPORUKE Statistički podaci o nasilju u porodici i nasilju nad ženama/potreba za daljim istraživanjima Studija je ukazala na potrebu sprovođenja budućih istraživanja u oblasti nasilja u porodici i nasilja nad ženama kako bi se sagledalo trenutno stanje, efekti sprovođenja zakona i strategija. Potrebno je redovno sprovoditi istraživanja o uzrocima, uticaju i posljedicama nasilja u porodici i nasilja nad ženama kako bi se kontinuirano informisala javnost o ovom problemu. Metodologiju i instrumente za ispitivanje nasilja u porodici potrebno je standardizovati kako bi se obezbijedilo praćenje trenda i poređenje podataka. Obezbijediti kontinuirano prikupljanje sveobuhvatnih statističkih podataka o nasilju u porodici i nasilju nad ženama razvrstanih po polu, starosti i vezi između žrtve i počinioca. Takođe, potrebno je uraditi detaljnu analizu i iskoristiti dobijene rezultate za definisanje budućih politika i mjera za prevenciju i suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Organizovati standardizovano prikupljanje podataka o kaznenim djelima za oblast nasilja u porodici i nasija nad ženama, razvrstanih po polu i starosti, za sve institucije i organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Informisanost i senzibilizacija javnosti Definisanje i primjena metoda socijalnog marketinga kako bi se upoznalo javno mnjenje sa problemima nasilja i razvila odgovornost o ovom problemu. Kontinuirano raditi na podizanju svijesti javnosti o učestalosti, strukturi i karakteristikama nasillja u porodici ukazujući na novousvojene zakonske mogućnosti za pravnu zaštitu od nasilja u porodici. Formirati info tačke u domovima zdravlja, školama, fakultetima, javnim ustanovama, itd. – na kojima se građani11 mogu informisati o svojim pravima i načinima reagovanja u slučaju nasilja. Edukovati odgovorna lica u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, kao i učenike i studente o važnosti prepoznavanja i prijavljivanja nasilja u porodici. Uključiti medije u informisanje javnosti o problemu nasilja u porodici i nasilja nad ženama i obezbijediti odgovarajuću, rodno senzitivnu obuku za novinare/novinarke. Informisati javnost o nadležnostima institucija u zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Protokolom o postupanju institucija u slučajevima nasilja u porodici. 11 Termin, upotrijebljen u množini, podrazumijeva i ženski i muški rod 123 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Institucionalna podrška Obezbijediti kontinuiranu, specijalizovanu i rodno senzitivnu obuku za predstavnike/predstavnice svih nadležnih institucija koja će pored upoznavanja sa zakonskim procedurama, obezbijediti i razumijevanje problema nasilja u porodici, kao i razumijevanje položaja i ponašanja žrtve. Potrebno je da se društvo u cjelini, a posebno institucije, senzibilišu za problem nasilja u porodici i nasilja nad ženama i da se ulože maksimalni napori da se uvedu i poštuju standardi i obezbijede mogućnosti za suzbijanje i prevenciju nasilja u partnerskim odnosima. U okviru svake institucijeje potrebno formirati specijalizovane odsjeke/timove čiji bi mandat predviđao isključivo bavljenje predmetima nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Potrebno je obezbijediti odgovarajuću evaluaciju, obuku, stručnu konsultantsku podršku i stalnu superviziju multidisciplinarnih timova koji rade pri Centrima za socijalni rad. Nadležnosti centara su takve da njih ovo mišljenje može presudno uticati na porodičnu dinamiku i živote čitavih generacija jedne porodice, pa je neophodno da članovi ovih timova budu osobe koje imaju adekvatnu obuku i senzibilitet za problem nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Uspostaviti filijale za nasilja u porodici u svim područnim jedinicama Uprave policije i obezbijediti obuke specijalizovane za zaposlene u ovoj instituciji. Takođe, neophodna je sistematizacija policijske službe na način da se uvede poseban odsjek za nasilje u porodici i nasilje nad ženama. Obezbijediti informativne brošure i za zaposlene u institucijama koje će sadržati pregled svih zakonskih normi i procedura koje su relevantne za njihov rad u oblasti nasilja u porodici i nasilja nad ženama. U okviru svake pojedinacne institucije donijeti jasne procedure za hitno postupanje u skladu sa Zakonom o Zaštiti od nasilja u porodici gdje stoji: Na postupak određivanja i sprovođenja zaštitnih mjera primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje rad i ovlašćenja policije, prekršajni postupak, krivični postupak, krivične sankcije i njihova primjena i izvršenje, ukoliko ovim zakonom nije drukčije uređeno. Sve institucije koje se bave zaštitom i pružanjem podrške žrtavama nasilja u porodici treba da izrade brošure koje će sadržati jasne i precizne informacije o njihovim nadležnostima i procedurama u vezi prijavljivanja nasilja i postupaka koji slijede i da ih učine dostupnim žrtvama nasilja u porodici i građanima. Institucije koje se bave zaštitom žrtava nasilja treba da organizuju informativne kampanje kako bi se na adekvatniji način prepoznavala njihova uloga. Unijeti podatke o njihovim nadležnostima i procedurama na web sajtove svih relevantnih institucija. Organizovati okrugle stolove i sastanke posvećene razmjeni iskustava stečenih u toku rada sa žrtvama nasilja, kao i procjenu procedura i koraka koje se primjenjuju u postupku zaštite. Za efikasniji rad Komisije koja će pratiti sprovođenje Strategije za suzbijanje nasilja u porodici, a koju će oformiti Ministarstvo rada i socijalnog staranja od predstavnika institucija i nevladinih organizacija, potrebno je unaprijediti postojeće znanje kroz 124 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 organizovanje treninga i ad hoc sastanaka na kojima bi se govorilo o specifičnim slučajevima, međunarodnim standardima, međusektorskoj saradnji i preventivnim i represivnim mjerama. Preporuke Komisije i rokovi za njihovu primjenu treba da budu obavezujuće za sve institucije. Unaprijeđivati postojeći Protokol za institucije na osnovu rezultata dobijenih praćenjem njihovog rada i primjene zakona, tako da ponudi još konkretnije postupke u oblasti prevencije, zaštite i procesuiranja slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad ženama. U procesu sakupljanja potrebnih dokaza obezbijediti evidencije o ranijim prijavama, policajskim upozorenjima, kažnjavanjima, kao i informacije od nevladinih organizacija koje pomažu žrtvi, što je važno za bolje sagledavanje slučaja i procjenu rizika. Opštine, lokalni sekretarijati i centri za socijalni rad da obezbijede odgovarajuću materijalnu pomoć osobama koje trpe nasilje u porodici. Obezbijediti i osmisliti programe za njihovo ekonomsko osnaživanje koje bi im pomoglo u donošenju odluke da žive bez nasilja. Pomoć i podrška pripadnicama manjina i migrantkinjama treba da bude adekvatna i usklađena sa njihovim specifičnim potrebama. Institucije sistema su dužne da sa posebnom pažnjom odgovore na njihove potrebe, uvažavajući sve okolnosti koje ih čine ranjivim i da osnaže žene da žive život bez nasilja. Neophodno je da svi u sistemu zaštite razumiju rodnu dimenziju nasilja i rodne karakteristike svakog pojedinačnog slučaja. Nadležne institucije za zaštitu od nasilja treba da budu spremne da brzo intervenišu u situacijama kada žrtva napušta nasilnika i traži pomoć, jer je taj period najopasniji po život i zdravlje žrtve. Pooštriti kaznenu politiku za nasilje kojim je nanijeta fizička, seksualna i psihička šteta i patnja za žrtve. Time bi se poslala dodatna poruka građanima o neprihvatljivosti nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Sa ciljem adekvatnije zaštite žrtava nasilja i većeg povjerenja u relevantne institucije sistema neophodno je ostvariti njihovu efikasnu fizičku zaštitu, nadzor nad sprovođenjem zaštitnih mjera i uspostaviti brz i efikasan sistem sankcija za njihovo kršenje. Dodatno konkretizovati procedure koje se tiču nadležnosti policije za nadzor i prijavu nepoštovanja zaštitnih mjera. Obezbijediti specijalizovanu obuku za „Policiju u zajednici“ i ojačati njihove nadležnosti kada je u pitanju hitna intervencija u slučajevima nasilja, uključujući izdavanje naredbe o udaljenju nasilnika iz stana. Poštovati načelo hitnosti u sudskim postupcima koji se tiču nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Dodatno ojačati ovlašćenja i resurse Zaštitnika ljudskih prava i sloboda za njegovo djelovanje po pritužbama na diskriminaciju zasnovanu na polu, i imenovati zamjenika/zamjenicu Zaštitnika za rodnu ravnopravnost“(CEDAW/C/MNE/CO/1)12. 12 Preporuke CEDAW Komiteta Ujedinjenih nacija donesenih na osnovu prezentovanog Inicijalnog izvještaja Vlade Crne Gore, novembar 2011. dostupne na: http://www.minmanj.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=90081&rType=2 125 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Obezbijediti efikasnu primjenu zaključaka i preporuka koje je CEDAW Komitet dostavio Vladi Crne Gore u novembru 2011. godine i uključiti nevladine organizacije u proces praćenja njihove primjene. Servisi podrške žrtvama nasilja Razvijati i učiniti dostupnim servise podrške žrtvama nasilja kao što je to propisano Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Strategijom za suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Neophodno je obezbijediti uspostavljanje novih i institucionalnu podršku postojećim skloništima, sos telefonima i ostalim servisima za nasilje u pšorodici i nasilje nad ženama, uz pružanje psiholoških i pravnih usluga. Obezbijediti servise i odgovarajući stručni kadar za sprovođenje zaštitnih mjera obaveznog psihosocijalnog tretmana I obaveznog liječenja od alkoholozma i bolesti zavisnosti. Uspostaviti porodična savjetovališta u svim opštinama i obezbijediti stručni kadar za rad u njima. Razvijati ideju volonterizma - podsticati ideju društveno korisnog rada na nivou ukupnog društva sa ciljem mobilizacije građana/građanki u borbi protiv nasilja u porodici. Podsticati ideju o razvoju socijalnog preduzetništva putem koje bi i servisi za pomoć i podršku žrtvama nasilja mogli biti finansijski održiviji. Podsticati društveno odgovorno poslovanje biznis sektora kako bi dio svog profita „vratili“ u zajednicu za opšte društveno dobro, u korist suzbijanja negativnih društvenih pojava kao što je nasilje u porodici. Uspostaviti efikasne mehanizme saradnje relevantnih institucija i nevladinih organizacija koje se bave suzbijenjem nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Uspostaviti trajne mehanizme za finansiranje NVO-a koji se bave zaštitom žrtava nasilja iz opštinskih budžeta. Da bi se u većoj mjeri prijavljivalo nasilje u porodici neophodno je uvođenje besplatnog SOS broja (24 sata/7 dana) na nacionalnom nivou koji će biti umrežen sa dostupnim servisima podrške. Obezbijediti podršku inicijativi ženskih nevladinih organizacija za osnivanje „ženskih sudova“ koji su u svojoj formi simbolički, ali veoma značajni za žene koje su preživjele nasilje i za cjelokupnu javnost, jer otvaraju pitanja koja bi inače bila zanemarena i svojom metodologijom kreiraju nove obrasce znanja.13 13 Ovakvi sudovi imaju više funkcija. Prije svega oni daju prostor žrtvama da ispričaju svoju priču, i to u sigurnom okruženju, onako kako one žele, bez pritiska ili uplitanja kao što je na institucionalnim sudovima. Ovakvi sudovi tako imaju katarzičnu funkciju, ali kako sadrže i izlaganje ekspertiza o političkom kontekstu, imaju i onu edukativnu, političku ulogu. Svojim pristupom osnažuju žene i daju im moć, umjesto da ih podvrgavaju moći sistema. Porotu suda čine žene i muškarci, osobe od moralnog integriteta. Sudovi ne donose presude, ali donose javne osude i vrše pritisak na institucije. 126 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Analiza rizika U okviru svake od relevatnih institucija neophodno je da se vrši procjena rizika za svaki pojedinačni slučaj po unaprijed utvrđenoj i stručno osmišljenoj metodologiji. Tako dobijeni izvještaji treba da budu dostupni svima u sistemu zaštite. Time bi se prekinula trenutna praksa da se procjena rizika temelji isključivo na ličnoj procjeni predstavnika institucija. Osmišljen metodološki pristup pri izradi analize rizika doprinio bi pravilnijem odmjeravanju sankcija za nasilje u porodici i efikasnijoj zaštiti žrtve. Institucije, organi i druga pravna lica treba da preduzimaju mjere predostrožnosti kako bi spriječili nasilnika u pokušaju da locira žrtvu (ovo je posebno neophodno za žrtve koje su smještene u ženskim skloništima). Zakonski akti U narednom periodu je nužno usvojiti podzakonske akte propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici: o Ministarstvo unutrašnjih poslova treba da usvoji pravilnik o načinu sprovođenja; zaštitnih mjera i da donese obrazac za izdavanje pisane policijske naredbe kojom se nasilniku naređuje udaljenje iz stana i zabrana vraćanja u stan; o Ministarstvo zdravlja da donese Pravilnik o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere kojim se uređuje sprovođenje zaštitne mjere obaveznog liječenja zavisnosti od alkohola i droga; o Ministarstvo rada i socijalnog staranja da donese Pravilnik o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere obaveznog psiho-socijalnog tretmana i o izradi Plana zaštite žrtve. Potrebno je zakonom definisati posebne odredbe koje se odnose na posjedovanje i kupovinu oružja za osobe koje su imale istorijat nasilja u porodici i nasilja nad ženama. U najskorijem roku ratifikovati Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i suzbijanju nasilja u porodici i nasilja nad ženama i obezbijediti njenu neposrednu primjenu u praksi. Ustanoviti metodologiju za praćenje ispunjavanja obaveza po međunarodnim dokumentima koji se tiču oblasti nasilja u porodici, nasilja nad ženama i polne diskriminacije. Uvesti sistem zaštitnih mjera i u krivični postupak, kao što je slučaj u prekršajnom14. Dopuniti Zakon o zaštiti od nasilja u porodici različitim iznosima novčanih kazni u skladu sa težinom izvršenog djela15 Harmonizovati odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i odredbe drugih zakona (Zakona o prekršajnom postupku, ZKP-a, zakona koji uređuju rad policije, radi efikasne i pune primjene postupaka i mjera za zaštitu od nasilja. Uvesti institut povjerljivog lica i u krivični postupak za djelo nasilje u porodici. 14Zakon o zaštiti od nasilja u porodici nasilje definiše kao prekršaji obezbjeđuje 5 zaštitnih mjera koje nijesu dostupne u krivičnom postupku za nasilje u porodici 15Zakon propisuje jedinstvenu kaznu od 150€ bez obzira na težinu djela 127 STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI 2012 Neophodno je da KZCG pretrpi izmjene poglavlja koja se odnose na čl. 223. Rodoskrnavljenje. Naime, s obzirom da je ovo krivično djelo smješteno u poglavlje Krivična djela protiv braka i porodice, može se zaključiti da zakonodavac, ovo izuzetno teško krivično djelo, tretira kao privatnu, porodičnu stvar i za njega propisuje mnogo blaže kazne u odnosu na ostala krivična djela iz poglavlja polne slobode.16 Neophodno je mijenjati član KZCG Silovanje u braku na način da se ovo krivično djelo goni po službenoj dužnosti, a ne po privatnoj tužbi. Bezbjednost djece Obezbijediti da djeca i odrasle osobe koje su žrtve nasilja u porodici nijesu ugroženi načinom na koji se organizuje postupak viđanja djece sa počiniocem nasilja u porodici. Dozvoliti nasilnom roditelju viđanje djeteta samo u slučaju da su preduzete sve mjere kojima je obezbijeđena bezbjednost djeteta i kada ti susreti ne ugrožavaju njegovo psihičko stanje i spokojstvo. U slučajevima gdje postoji bojazan od otmice, onemogućiti viđanje bez nadzora. Omogućiti sudovima da u procesu izdavanja naloga za zaštitu djeteta pruže podršku nenasilnom roditelju kroz privremenu dodjelu starateljstva. Izmijeniti/dopuniti postojeće zakone koji se tiču povjeravanja djece na vaspitanje i staranje na način da uključe nasilje u porodici kao relevantan faktor prilikom razmatranja onoga što je “u najboljem interesu” djeteta. Preciznije propisati što se smatra „najboljim interesima djeteta“, kako ne bi bilo prostora za različita tumačenja i mogućnosti neadekvatne primjene u praksi. U timovima za zaštitu od nasilja u porodici obezbijediti prisustvo stručnjaka iz oblasti dječije psihologije koji će biti u mogućnosti da daju odgovarajuću procjenu o izložnosti djeteta nasilju i odnosu roditelja i djece. Neophodno je mijenjati KZCG u smislu pooštravanja kaznene politike za nasilje nad djecom, posebno kada su u pitanju odredbe KZ koje se odnose na krivična djela protiv polne slobode.17 Takođe, ostavljeni su veliki rasponi od najniže do najviše kazne. Obezbijediti efikasnu zaštitu djece tokom sudskog postupka tako što će se bez izuzetka koristiti propisane tehničke i druge mogućnosti zaštite. 16Više o predlogu izmjena KZ u dijelu Analize stanja o Nacrtu predloga izmjena KZCG poslaničkog kluba Socijalističke narodne partije u Aneksu br. 2 ove Studije (Izvor: komentar na Studiju poslanice Nataše Vuković) 17Opširnije 128 CIP - .Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње ISBN 978-9940-614-01-0 COBISS.CG-ID 21000464 28
© Copyright 2024 Paperzz
