MEĐUNARODNA KRIVIČNOPRAVNA POMOĆ

MEĐUNARODNA KRIVIČNOPRAVNA POMOĆ
Međunarodnu krivičnopravnu pomoć/međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima
čine sve radnje i mjere koje poduzimaju tijela krivičnog postupka jedne države na zahtjev druge
države radi omogućavanja krivičnog gonjenja,suđenja ili izvršenja kazne u nekom krivičnom
predmetu. U teoriji se ovakva međunarodna krivično pravna pomoć koja se, može sastojati od
bilo koje radnje i mjere kojoj je cilj međunarodna suradnja u krivičnim stvarima naziva
međunarodnom pravnom pomoći u širem smislu riječi. Ova vrsta pravne pomoći može se vršiti
ne samo tokom krivičnog postupka (ispitivanje svjedoka, prikupljanje dokaza za strana tijela
krivičnog postupka,dostava izvještaja o ranijem kažnjavanju) nego i prije (npr.ustupanje
krivičnog gonjenja) ili poslije krivičnog postupka (npr. izvršavanje strane krivične presude).
Međunarodna pravna pomoć u užem smislu riječi, uži je pojam i obuhvata dio pravne pomoći u
širem smislu-sastoji se u pružanju pomoći stranim tijelima krivičnog postupka isključivo tokom
trajanja krivičnog postupka. Ova se međunarodna pomoć u užem smislu naziva još i ''malom
krivičnopravnom pomoći'', koja ima i uži i širi smisao. U užem, tradicionalnom smislu, to je
međunarodnim i unutarnjim pravilima uređen oblik međunarodne krivičnopravne saradnje u
poduzimanju radnji krivičnog postupka na temelju molbe inostranog tijela prije i tokom
krivičnog postupka do njegovog okončanja. Jedan je od najstarijih oblika međunarodne
krivičnopravne saradnje i jedan od najvažnijih. Zajedno sa ustupanjem krivičnog gonjenja, te
izručenjem radi vođenja krivičnog postupka, mala međunarodna krivičnopravna pomoć tvori
primarnu krivičnopravnu saradnju. U širem, savremenom smislu, u malu međunarodnu
krivičnopravnu pomoć uključuje se i nadzor nad uvjetno osuđenim i osobama na uvjetnom
otpustu.
Među međunarodnopravinm propisima o pravnoj pomoći svakako najprije treba
spomenuti Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima iz 1959.
godine,koja se odnosi na tzv.malu međunarodno krivičnopravnu pomoć/krivičnopravnu pomoć
u užem smislu,jer osigurava pomoć tokom krivičnog postupka,koja se sastoji u pribavljanju
dokaza,dostavi predmeta,spisa,isprava ili informacija o kažnjavanju državi koja vodi postupak.
Posebno ističe načelo uzajamnosti/reciprociteta po kojem obaveze jedne države vrijede prema
drugoj državi samo ako se i ta druga država pridržava istih obaveza. Zamolnice kojima se traži
pravna pomoć dostavljaju se preko ministarstva pravosuđa, ali u hitnim slučajevima mogu biti
dostavljene i neposredno nadležnim tijelima krivičnog postupka. U skladu s pravilima o
prostornom važenju tijela zamoljene države procesnu radnju poduzimaju prema vlastitim
propisima,a prilikom vršenja radnje mogu dozvoliti i prisutnost tijela države koja je zamolnicu
poslala. Zamoljena država, u tačno određenim slučajevima,može odbiti pružanje pravne pomoći
uz obavezu da odbijanje obrazloži. Pružanje “male“ međunarodne krivičnopravne pomoći češće
se predviđa dvostranim međunarodnim ugovorima. Naravno, međunarodna krivičnopravna
pomoć nije uvijek pravno regulirana međunarodnim pravom- radi se o situaciji kad zamolnicu
dostavlja država s kojom domaća država nije skolpila ugovor o pružanju međunarodne pravne
pomoći. U tom slučaju supsidijarno se primjenjuju odredbe domaćeg prava. Nepostojanje
međunarodnih odredaba ne isključuje pružanje međunarodne krivičnopravne pomoći. Odredbe
domaćeg prava stoga ukazuju na težnju prema međunarodnoj suradnji u krivičnim stvarima.U
Srbiji je ovo pitanje regulirano odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim
stvarima1.
Evropska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima predstavlja najvažniji
mnogostrani izvor za malu međunarodnu krivičnopravnu pomoć,te kao takva uređuje
međusobno pružanje sudske pomoći u krivičnim predmetima za krivična djela čije je
1
Zakono o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, Službeni glasnik Republike Srbije br. 20/2009
kažnjavanje u nadležnosti sudova države koja upućuje zamolnicu. Konvencija uređuje četiri
skupna oblika pružanja ppomoći : a) sudske zamolnice (članovi 3-6), b) dostavu sudskih akata i
spisa, c) pristupanje sudu svjedoka, vještaka i okrivljenika (članovi 7-12) i d) dostavu podataka iz
sudskih spisa (član 13). Koja tijela ulaze u pojam suda kao tijela za postupanje prema Konvenciji
priopćava država stranka. Za postupak u zamoljenoj državi vrijedi načelo locus regit actum.
Sudskim zamolnicama zamoljena stranka udovoljava na način uređen njenim pravom.
Konvencija se ne primjenjuje na uhićenja,izvršenja presuda,ni na djela kažnjiva po vojnim
zakonima države koja nisu krivična djela općeg krivičnog prava. Pružanje pomoći zamoljena
država može odbiti u slučajevima predviđenim u članu 2. Konvencije: ako se zamolnica odnosi
na djelo koje zamoljena država smatra političkim ili djelom povezanim s političkim ili fiskalnim
kažnjivim djelom,te ako zamoljena država smatra da bi ispunjavanjem zamolbe dovelo do
narušavanja suvereniteta,sigurnosti,javnog poretka ili drugih bitnih interesa te zemlje.Postupak
pružanja pomoći uređuje načelno član 3., zatim članovi 14. – 20. Sastojci zamolnice uređeni su u
članu 14. Način slanja zamolnice uređen je u članu 15. Konvencije. Kao pravilo Konvencija uzima
dostavu putem ministarstva pravosuđa, u hitnim slučajevima to može biti učinjeno izravno tijelo
suda,pri čemu se takva dostava posebno predviđa za zamolnice koje se odnose na istražne
radnje. Za dokaze ili isprave ne zahtijeva se nikakav oblik legalizacije. Odbijanje sudske pomoći
mora biti obrazloženo. Kao posebne oblike međunarodne krivičnopravne pomoći Konvencija
uređuje pružanje informacija u vezi s postupkom.
Međunarodna krivičnopravna pomoć jasno ukazuje na činjenicu neophodne suradnje,
nemogućnosti državne izolacije i njenog pravnog sistema, naročito u sferi krivičnog prava,što su
i same države vrlo rano shvatile. Generalno, krivičnopravna oblast je oblast u kojoj države
najmanje trpe zahvate i zadiranje u jurisdikciju,braneći tako vlastiti suverenitet i ius puniendi,
bilo pristupanjem i potpisivanjem međunarodnih konvecija,bilo udruživanjem u nadržavne
zajednice (sjetimo se osnivanja EU od nekadašnje EZUČ i silnog opiranja članica u intervenciju u
krivičnopravni domen,sve do skorašnje iplementacije Evropskog naloga za hapšenje) jer
smatraju krivično pravo posljednjom oazom suvereniteta,u kojoj vrlo nerado pristaju na
ustupke i prenose nadležnosti, međutim životna svakodnevnica i pravna praksa su nametnule
suradnju, dogovaranje i pregovaranje kao nužnost,a ne samo kao opciju.
Emina Botonjić
Institut za pravo i finansije

Download Report