Jasna Melvinger, Petrovaradin 15.12.2011 9-10, 2011. Jasna Melvinger, Dunav 1 KLASJE naših ravni 9-10, 2011. KLASJE korice 09 10 11 spolja.pdf 13:20:18 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944., OBNOVLJEN 1996. GODINE Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Subotici Nakladnici: Matica hrvatska Subotica, 24000 Subotica, Ustanička 10, + 381 64 399 17 71 i NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica, Trg c. Jovana Nenada 15/II, + 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78 + 381 24 53 51 55 Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72 Za tisak odgovara: Antun Bašić Računalna obrada: Jelena Ademi Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i Ministarstvo kulture Srbije Ogranak Matice hrvatske u Subotici Cijena sveska – 150 dinara Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 9. – 10., 2011. Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i književnim jezikom primaju se: E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u. Tekstovi se ne vraćaju. Gdje je što O KNJIŽEVNOM I ZNANSTVENOM RADU JASNE MELVINGER 3-6 7-11 14-17 18-19 20-22 23-25 26-28 HELENA SABLIĆ-TOMIĆ, Predavanja četvrtkom MILOŠ ĐURĐEVIĆ, Unutarnji glas i izvanjske slike TONKO MAROEVIĆ, Tri glasa poezije Jasne Melvinger MARIJA MRČELA, Red riječi VINKO BREŠIĆ, Jasna ili Srijemčevo novo ruho IVO PRANJKOVIĆ, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger NIKOLA PETKOVIĆ, Tezejevo more – Tezejev brod: Jezični nudizam Jasne Melvinger ROMAN 29-44 TOMISLAV KETIG, Damin gambit V. PJESNIŠTVO 45-54 55-56 57-80 MILOŠ MILOŠEVIĆ, Za ruke se držimo VLADAN ČUTURA, Bio sam večeras u šumi MILOVAN MIKOVIĆ, Dandanas još lutaju svijetom MOTRIŠTA 81-84 85-86 ILDIKÓ DEAK i VIKTORIJA ALADŽIĆ, Subotička deklaracija o zaštiti kulturnog naslijeđa u okvirima urbanističkog razvoja VIKTORIJA ALADŽIĆ, Uz Subotičku deklaraciju DANI BALINTA VUJKOVA 2011. 87-92 93-98 99-105 106-114 NEVENA MLINKO, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama MILOVAN MIKOVIĆ, Hrvatska književnost iz Vojvodine, u dvama ozračjima – književno-kritičke prakse i bibliografske neosviještenosti BERNADICA IVANKOVIĆ, Knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata između dvaju Dana Balinta Vujkova ĐURO FRANKOVIĆ, Legende o Isusu i sv. Petru Balinta Vujkova sakupljene u Mađarskoj BAŠTINA 115-120 ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača LIKOVNI PRILOZI JASNA MELVINGER, Prva i četvrta strana korica i str. 4, 5, 8, 9, 12, 13 i 16. Helena Sablić-Tomić, Predavanja četvrtkom 3-6 Predavanja četvrtkom HELENA SABLIĆ-TOMIĆ Bolonjski proces o kojemu svi imamo određeno mišljenje uveo je niz administrativnih poslova koje trebaju obaviti asistenti i profesori tijekom nastavnoga procesa, kao i izvan njega. Osim njih i studenti su oni koji stalno moraju rješavati i ispunjavati neke ankete. Jedna od njih je i ocjenjivanje profesora nakon svakoga semestra. Na unificiranom obrascu s desetak pitanja oni trebaju odgovarati na pitanja o načinu rada profesora, objektivnosti njegova ocjenjivanja, o primjerenosti literature koju je predložio studentima za ispit, o tome kasni li na nastavu, odrađuje li predavanja ako je bio spriječen doći na njih prema predviđenom rasporedu, o tome na koji način artikulira sat i koliko mu obično traju predavanja. Zadnje pitanje je ostavljeno za kratki komentar o profesoru. Anketa je, naravno, anonimna. Bila sam jednom u Povjerenstvu koje je obrađivalo ove studentske ankete tako da sam imala prilike vidjeti da su »simpatičan«, »drag«, »zgodan«, »pametan «, »super zanimljiv«, samo neki od komentara koje su izvrsno ocijenjenim profesorima davali studenti. Oni drugi dobivali su opaske kao »kasni, brzo priča, gotovo uvijek nepripremljen, previše lektire, neobjektivan u ocjenjivanju i sl.«. Nasmijala sam se jednom komentaru u kojemu je student napisao pravu tipologiju svojih profesora. Otprilike je rekao kako predlaže četiri kategorije profesora pa neka se one uvrste u buduća anketna pitanja: 1. Profesor zafrkant je onaj kojega sve zanima, mišljenje mu formiraju dnevni listovi, voli piti pivo sa studentima posebice kada se malo sprijatelji s njima, ispiti kod njega i nisu ispiti već usputni razgovori 2. Profesor hladovina je nezainteresiran za predavanja, a i za sve ostalo manje više, glavni mu je posao upaliti power point prezentaciju i reći studentima neka je prepišusna Melvinger 3. Old skul professor se ne smije nikada, strog je, diktira iz glave, on zna za ocjenu četiri jer Bog zna više, a studenti su tek sljedeći u nizu, ne priznaje nove medije u nastavi, ima davno sastavljeni popis literature za ispit 4. Profesor slobodni umjetnik je iznad institucije u kojoj radi, on je mit, on se izražava osobeno, autor je zbirki poezije ili proze, potiče studente na kreativno mišljenje, ispiti su dijalog. Ovih nekoliko bolonjskih natuknica pogled je prema statističkom vremenu tablica u kojemu se nalazimo. Jasna Melvinger bila je moja profesorica Suvremenog hrvatskog jezika i Leksikologije. Ja sam pripadala generaciji studenata upisanoj na fakultet akademske godine 1986/87. Bila sam studentica njezine posljednje generacije kojoj je predavala do 1991. godine. Predavanja je držala četvrtkom od 10 do 14 sati u sobi broj 46 na prvom katu tadašnjeg Pedagoškog fakulteta. Dolazila je na njih redovito autobusom iz Petrovaradina. Ulazila bi u predavaonicu točno na vrijeme, veliku torbu stavljala je na stol, pogledala prema nama, zastala i potom krenula s predavanjem točno na onome mjestu gdje je na predhodnom predavanju stala. Kao studentici ta njezina precizna koncetriranost iz tjedna u tjedan činila mi se nevjerojatnom. Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, telefonski sam razgovarala s nekoliko svojih prijateljica iz vremena studiranja i pitala ih čega se sjećaju, odnosno pamte li neku pikanteriju s nastave profesorice Melvinger. Janja, Lea, Miro, Zrinka i još njih nekoliko kao prvu rečenicu su mi izgovorili upravo to – »nastavila je predavati uvijek tamo gdje je predhodno stala. To nam se i danas čini ludim«. Svi oni su i sami zaposleni u školama pa im je ta fascinacija još veća. Rekli su i kako nikada nisu propuštali njezina predavanja dok su sa seminara koje je držala njezina tadašnja asistentica Sanda Ham odlazili i više od dopuštenoga (čini 3 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 006 4 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 009 5 Klasje naših ravni Helena Sablić-Tomić, Predavanja četvrtkom mi se da je maksimalno dva izostanka bilo dopušteno). Profesorica Melvinger nije prozivala studente, oni nisu potpisom potvrđivali prisutnost, niti je svoja predavanja smatrala obaveznim. »Sve je to stvar vašega izbora i interesa«, rekla je na uvodnom satu. Primjere iz svakodnevoga govorenja uvijek je pisala na ploči, sustavno ih objašnjavala, nije pravila stanke u izlaganju različitim digresivnim upadicama koje bi bile komentar nekih društveno-političkih ili kulturno-književnih zbivanja, nije gledala na sat. Uvijek je točno završila u predviđenom vremenu. Poznavala je sjajno predmet koji je predavala. Imala je umijeće neku kompliciranu jezičnu materiju objasniti jednostavnim rječnikom, dovoljno ilustrativnim primjerima, točnim pravilima i postupnim izvođenjem zaključaka. Dobro je razumjela ono o čemu govori. Rijetki su bili oni kojima nešto iz njezinih predavanja nije bilo jasno. Oblikovala je predavanje na način da smo mi bili njegovi aktivni sudionici. I pri tome je bila izuzetno prirodna, spontana i pristupačna u odnosu s nama, studentima. Međutim, nije bila od onih profesora koji su sa studentima stupali u neke privatnije i opuštenije komunikacije. Na predavanja je obično dolazila u košulji (često puta bijeloj), tamnoj suknji i džemperu. Nakit nije nosila često. Povremeno broš. Kosa joj je uvijek bila besprijekorno platinasta i ravna, nije bila sklona niti jednoj naglašenosti. Predavanja iz Suvremenog hrvatskog jezika slušala su se tri godine i kao završena cjelina polagao se ispit nakon treće godine studiranja. Ispit bi trajao od četrdeset pet minuta do sat i pol. Kada sam ga položila osjećala sam se po prvi put tijekom studiranja strašno dobro. Ugodan i poticajan razgovor koje smo na njemu vodile, pitanja koje te navode na mišljenje i razumijevanje, primjeri koji su bili i provokativni i poticajni za oblikovanje odgovora koji se očekivao, profesorica koja te sluša, koja ima dovoljno vremena i ne prima tijekom ispita, kao neki od nas danas, sms proruke. Cijenila smo njezinu korektnost u ocjenjivanju. Leksikologiju sam kod nje odslušala na četvrtoj godini. Nisam je stigla položiti 1991., ali udžbeničku skriptu iz toga predmeta još da- 3-6 nas imam u svom kabinetu br. 87 Filozofskog fakulteta u Osijeku. Na vratima kabineta broj 86 u potkrovlju iste zgrade, do već nekoliko puta spomenute godine, nalazilo se ime pročelnice Odsjeka za hrvatsko-srpski jezik i jugoslavensku književnost prof. dr. sc. Jasne Melvinger. Sandučić u koji su joj studenti mogli i anonimno ostavljati komentare i prijedloge još je uvijek uz njih. U vrijeme mojega studiranja nisu se ispunjavale ankete, nije se mišljenje o profesorima upisivalo u predviđene tablice. O njima se pričalo na kavama, citiralo ih se u pauzama između predavanja, njihov se utjecaj prenosio i upisivao u tijelo njihovih studenata. Niti jednu od uvodno navedenih kategorija ne bih zapisala da sam morala ispuniti anketu o načinu rada profesorice Jasne Melvinger. Samo bih napisala da jedino predavanja četvrtkom do 10 do 14 sati nikada ne bih propuštala. Hajzlerovo kupatilo 6 Klasje naših ravni Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike... 7-11 Unutarnji glas i izvanjske slike u poeziji Jasne Melvinger MILOŠ ĐURĐEVIĆ U ovom kritičkom osvrtu pokušat ću ocrtati poziciju glasa u poeziji Jasne Melvinger i njegovu relaciju spram konstrukcije slike u pjesmi kao, uvjetno rečeno, onoga što bi se u jednom čitanju moglo postaviti kao izvanjsko tom glasu, kao područje koje je u isti mah opisano tim glasom i na određeni način uvjetuje njegovo pojavljivanje, pa i njegovu konfiguraciju. Pri tome ću se pozivati na one pjesme Jasne Melvinger koje su objavljene u inače vrlo reprezentativnom izboru iz njezine poezije, naslovljenom Vaga s anđelima (V.B.Z., Zagreb, 2008.; paginacija je navedena po ovom izdanju), a koji je potpisao i pogovorom popratio Mile Stojić. Srodnu konstelaciju i međusobnu uvjetovanost glasa i gradnje slika možda bi se moglo zamijetiti i u njezinoj poeziji u cjelini, a čini mi se napose kod onih pjesama koje su kronološki ranije objavljene. Za njih bi onda možda bilo točnije reći da se tu dobrim dijelom radi o lirskim slikama, koje svoju punoću i cjelovitost u izrazu poprimaju oslanjajući se na izvjesnu introspektivnu intonaciju njezina glasa, koji je onda u poetičkom, pa i stilskom smislu na određeni način zadan i uvjetovan intimističkim sklopom tema i motiva. Glas u ovoj poeziji posjeduje zasebnu, i kod naknadnih čitanja vrlo prepoznatljivu kvalitetu u smislu autorske jedinstvenosti pjesnikinje. To je ona posebna zvukovna matrica koju pratimo i iščitavamo u njezinom cjelokupnom opusu, pa i onda kad se, naprimjer u nekim njezinim kasnijim pjesmama, radi o širokim poetičkim zahvaćanjima i intervencijama, mahom dijakronijskog tipa, postavljenima u pomno spletenu, i gotovo u istom mahu rasparanu mrežu uzajamno uvjetovanih dinamičkih referencijalnih odnosa. Kvalitetu toga glasa jednim dijelom određuje njegova narativna odnosno govorna pozicija, koja se najčešće može locirati na jednom, unaprijed zadanom mjestu, kao određeno polazište koje prethodi onome što će se zbivati u samoj pjesmi. To je obilježje isto tako prisutno i posve razgovijetno i u pjesmama u kojima se mogu detektirati višestruke narativne pozicije, a koje su onda komponirane kao razlomljene pripovijesti s cijelim nizom lirskih, pa i dramsko historijskih aktera i persona. Kod potonjeg je također zanimljivo zamijetiti ironijsku impostaciju upravo kod onoga glasa, jednog između mnogih, koji s određene distance diskretno upravlja radnjom u pjesmi i u konačnici joj određuje referencijalni opseg, kao i putanju naglih sinkronijskih usjeka u naizgled homogeno dijakronijsko područje pjesme. Okvirni smisao glasa u poeziji Jasne Melvinger kako je ovdje naznačen, može se razabrati spram načina na koji pjesnikinja namjerava izvršiti određeni izbor, dakle kao intencionalni čin koji onda na njemu imanentan način funkcionira kao inicijalna pozicija za prepoznavanja i gradnju verbalnog materijala nužnog za nastanak određene pjesme i njezino potonje evidentiranje. Jezik bi se onda na taj način pokazao kao sredstvo za uobličavanje sadržaja pjesme, jednog ipak samo djelomično jezikom obuhvatljivog sadržaja, koji se nekako čini unaprijed prisutnim, kao jedno zasebno mentalno i duhovno stanje, kao kumulacija i kristalizacija mnoštva misaono doživljajnih predradnji, koje kao takve uvjetuju i omogućavaju prepoznavanje određenih verbalnih sklopova kao onih, koji su u stanju prenijeti upravo ono jezično-doživljajno suodnošenje da bi pjesma onda mogla djelovati na recepcijskom planu i kao lirska ekspresija i kao jezični artefakt. îni mi se da se kod toga prije svega radi o pripremanju jednog subjektiviranog 7 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 011 8 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 015 9 Klasje naših ravni Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike... područja izražavanja, jednom vrlo specifičnom kondicioniranju percepcijskih i misaono imaginacijskih kapaciteta kod subjekta kao nositelja i receptora toga glasa, kako bi se uvijek iznova afirmirala inicirana lirska ekspresija kao zacijelo najizravniji način za pristup povlaštenim područjima pjesme. Dakle, kao onom mjestu u kojem je onda taj glas istodobno neponovljivo autorski, jer svjedoči o onoj koja njime upravlja, a u isti mah je potvrđuje u njezinoj biti, te u sebi nosi odlike drugog kao onoga što ga uvjetuje i daje mu njegovu razliku. Pozicija glasa u poeziji Jasne Melvinger stoga se pokazuje kao dvostruko uvjetovana; određena je neponovljivim, izvanjskim, to jest u odnosu spram glasa ne–unutrašnjim mjestom pjesnikinje kao subjekta, kao konkretne, aktivne sudionice u nastanku pjesme, a s druge strane je omeđena jezikom kao onim što se pojavljuje kao imanentni glas subjekta i kao sredstvo subjektnog djelovanja, kako bi mogao oblikovati lirsku ekspresiju i služiti kao njezino ključno obilježje. Subjekt lirike je onda upisan u jezik, premda njime ne može biti do kraja određen niti iscrpljen. Kod detektiranja i djelomičnog verificiranja uzajamno uvjetovane relacije glasa u ovoj poeziji u odnosu na prenesene odnosno konstruirane lirske slike, u smislu jezične konkretizacije opisa zbivanja u određenoj pjesmi, uspio sam zamijetiti nekoliko, recimo tako, stilskih i izražajnih konstelacija. U pjesmi »ûvarkuća i mahovina« (s. 9) prisutno je nabrajanje naniže u opisnom lancu koji ide od zemlje koja »čeka«, preko utrobe, korijena i podzemlja, da bi se »provalom u spremišta« došlo do riječi, koje se onda ulančavaju sa šutnjom, metonimijski evidentnoj u »stisnutim usnama«, koje se zatim pretvaraju u »ružni ožiljak govora«. U pjesmi »Slijetanja na Rodos« (s. 14) to kretanje kao nabrajanje isprva ide obrnutim smjerom, pogled ide »naviše / u drugačiju plavet « da bi se zatim stabiliziralo u visini pogleda, čime se u prvi plan stavlja djelovanje subjekta koji je distanciran svojim glasom, a ovaj mu omogućava da potvrdi postojanost jedne ljudske mjere koja je, kako se čini, zagubljena u srazu antike kao mjesta univerzalnih vrijednosti i kvaliteta, i tome suprotne površne, turističke suvremenosti obilježene kupovanjem i proda- 7-11 jom. Sukladnu konstelaciju moguće je zamijetiti i u pjesmama »Dolina kraljeva« (s. 16) i »Nečitko vrije pijesak« (s. 17). Zanimljivo je da se u pjesmi »I poslednje ljubičice sna« (s. 26) glas pojavljuje u svojoj negaciji kao onaj koji sebe ne čuje, zatvara se kako bi se otvorio pristup osobnoj povijesti u njezinoj u bitnome intimističkoj konfiguraciji, »samo (je) mesečina pevala / ono što moje uho neće čuti nikada« (s. 26), a u pjesmi »To mi se nebo u oči ulivalo« (s. 27), sukladna žudnja za izvanjskim svijetom opisana je kao »prizivanje«, kao glas izmješten izvan sebe, u drugo. Na sličnom fonu u pjesmi »Onaj koji ne postoji« (s. 57) moguće je zamijetiti spontanu evidenciju glasa kao »slutnje«, možda upravo zato jer je »Prisutan onaj koji ne postoji«. Drugo očitovanje glasa pojavljuje se u pjesmi »Da se ne odvajam od sjaja« (s. 31) kao sveprisutna svjetlost, odnosno kao njegova potpuna odsutnost u predavanju subjekta ekstatičkom doživljaju izvanjskog svijeta. U ciklusu pjesama naslovljenom »Tko će mi vjerovati« (s. 37–50) glas je prisutan kao negativni prostor izvanjskog opisa, »prepoznaje(m) se po onom što izmiče« (s. 40), »povlači(š) se u sebe« (s. 41), usporen je (s. 42), mutan (s. 43), da bi u pjesmi »Stablo i obala« (s. 49) taj proces dosegao kulminaciju njegovim potpunim poništavanjem u »ponoru«, kako bi tek onda omogućio širenje tog istog izvanjskog prostora. S druge strane, u pjesmi »Cvetovi menjaju svoje boje« (s. 58) glas gotovo u potpunosti funkcionira kao metafora; »ćutanje« sa samog početka pjesme je metafora za »tiho pevanje«, »cvetovi menjaju boje«, a »najtamnija « je ona »bez glasa / osim glasa koji u nama / tamni do pesama«, da bi na kraju pjesme još jednom bila naznačena negativna kulminacija, jer »sve ćuti / i sve se sliva / s glasom pesme u nama«. Intimistička impostacija glasa prisutna je u najpregnantnijem i najčišćem vidu u pjesmama »Spol, pukotine« (s. 106) i »Zatvoreni za korijen« (s. 107), pa onda možda nije nimalo slučajno što se glas tu isto tako pojavljuje kao uskrata na neizravan način preko atributa zatvoreno, »najzatvorenije«, koji upućuju na »šupljine«, na unutrašnjost kao pretpostavljeno izvorište glasa, da bi se zatim kao »vječnost« mogao uvijek iznova »otvara(ti)«, dakle trajno 10 Klasje naših ravni Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike... se afirmirati osvajanjem izvanjskog prostora naznačenog kao »prasak pupoljka«. Odsutnost glasa odnosno još jedan oblik njegove negativne afirmacije na način trenutačne suspenzije nekog od njegovih atributa može se raspoznati kao eksplicitna pasivizacija glasa u žanrovski srodnim pjesmama, »Nježnost ostavlja ožiljak« (s. 108), gdje glas »sluša(j) što pod zemlju slije uho«, dok su u pjesmi »Ne da se sastaviti dan« (s. 114) riječi kao sinegdoha glasa pretvorene u predmete, elemente izvanjskog opisa, da bi se u pjesmi »Iz zjenice« (s. 116) još jednom pojavila slika usana, ovaj put one »stišću se ustrajno / ... u srdžbi. Ili šutnji.« kako bi se time do kraja zatvorio, za pretpostaviti je, izvanjski prostor intimnosti opisan kao »dan i noć«. Na kraju, konstelaciju glasa i njegov položaj je moguće raspoznati i kao podlogu vrlo dinamičnog, razgranatog i šarolikog opisivanja u »Pesmi o životinjama « (s. 148), koja sva pršti od boja i nesputanog, jednostavnog životnog elana, da bi se u završnici opis po imanenciji morao vratiti natrag, »u svoju nutrinu«. A time onda opis postaje dodatno dimenzioniran, zadobio je svoje naličje, i na taj način postaje podloga i subjekta i njezinog glasa. Sâm pak subjekt, ona koja govori, onu koju isto tako identificiramo i kao autoricu pjesme, izravno opisanu »linijama moga tela«, zatim odabire konačnu prisutnost i afirmaciju glasa kao njegovu izvanjsku negaciju u »tišini«. Dodatna dinamika u pozicioniranju glasa spram opisa na vrlo zanimljiv način ostvarena je u pjesmama »U neumerenosti bila« (s. 173), i zatim eksplicitno u pjesmi »Nikada u mome glasu« (s. 177). Prva pjesma u cijelosti se odvija u izvanjskosti, koja je istaknuta svojevrsnom iteracijom glagola »žurim«, kad je riječ o subjektu govora to jest akteru pjesme, odnosno u priloškom obliku kao »žureći« u ustaljenoj slici o »suncu« koje žuri »podnevu«, a zatim se taj glagol izravno povezuje s govorom kao umnožavanjem glasa i njegovim svakodnevnim opredmećenjem u razgovoru, kako je već i sugerirano učestalim pojavljivanjem toga glagola. U potonjoj pjesmi glas iz naslova izmješten je u opis, u svijet predmeta, pojavljuje se na auditivan način »u vodovodnoj cevi« da tamo »zakrklja«, da bi se zatim preko metonimijskih slika, kao »zavesa kiše«, »vlaga« i »iglice snega«, pri- 7-11 vidnom negacijom iz naslova opet afirmirao u upečatljivom opisu unutrašnjeg, »Iz džepa vremena izvrnuta praznina crna«, kako bi u dodatnoj afirmaciji »To nikada bez odmora«, taj glas preko svoje istaknute priloške oznake bio uzdignut u sferu neprolaznosti, kao izvjesni uvjet i konačni zalog ove poezije u cjelini. Hajzlerovo kupatilo 11 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 024 12 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 026 13 Klasje naših ravni Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger 14-17 Tri glasa poezije Jasne Melvinger TONKO MAROEVIĆ Još pamtim kako je Branko Miljković zanosnim prikazom dočekao pjesničku pojavu Jasne Melvinger. Doista, na samome startu mlada je pjesnikinja lirski progovorila iznimnom prirodnošću i eliptično obuhvatila široki svijet oko sebe, stvorivši pročišćen i uvjerljiv mikrokozmos, uspostavivši bitan sporazum s bićima i pojavama iz neposrednog okružja i iz dimenzije sna. Čitajući rane njezine pjesme bili smo obuzeti entuzijazmom prepoznavanja životodajne svjetlosti i nezaustavljive bujnosti rasta, upravo klorofilne pokrenutosti elemenata i fotosinteze koje omogućuje organsko prožimanje viđenoga i izgovorenoga. Ne mogu ustvrditi da sam najsustavnije pratio njezin daljnji razvoj, a sigurno su mi promakle neke karike, poneke zbirke, pokoja faza, ali kad sam – već u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – došao u dodir s njezinim tada recentnim knjigama, ostao sam iznenađen sasvim novim aspektima njezina pisanja: Jasna Melvinger se javljala ironičnim i jetkim glasom, izražavala se učestalije vezanim stihovima, skladala je pjesme naglašene metrike i humorne proverbijalnosti, tek povremeno osjenjene melankolijom ili pak podgrijane metaforikom vezanom uz biološku i erotsku sferu. U zbirkama koje su potom uslijedile još se pojačala ludička ili konceptualna komponenta, a pridošle su naglašene povijesno–eruditske reference, tako da je njezin pjesnički lik znatno dobio na kompleksnosti i dijakronoj profiliranosti. Prilika zagrebačkog izdanja njezinih izabranih pjesama, »Vaga s anđelima « (2008), potakla nas je da pokušano sagledati cjelinu, da potražimo poetička uporišta različitih razdoblja njezina pjesničkog pisma, a jasno je da autorica izrazite literarne spreme i budne kritičke svijesti nije tek slučajno mijenjala svoje ekspresivne registre. Parafrazirajući naslov knjige njezinih interpretativnih i versoloških studija »Moderna i njena mimikrija u postmoderni«, formulirat ćemo tezu »Lirika i njezina mimikrija u parodiji i groteski translirskih okušaja Jasne Melvinger«. Naime, smatramo kako je njezin morfološki i psihološko-intonativni razvoj vođen evidentnom sviješću o oscilacijama ukusa, o općenitim mijenama senzibiliteta, o iscrpljenjima određenih emotivnih resursa i o novonastalim potrebama izravnijega reagiranja na društveni okvir i zbilju. Možda nismo u stanju pronaći jedinstvenu »crvenu nit«, ali možemo slijediti određenu logiku koja je vodila iz faze u fazu, iz jednoga estetskog domena u drugi. Prisjećajući se slavnog Eliotova eseja o tri glasa poezije, pokušat ćemo ga donekle primijeniti na Jasnin slučaj. Veliki empiričar – više negoli teoretičar – pokušao je u navedenom eseju diferencirati tri tipa pisanja pjesama, to jest razlikujući pjesme koje su pisane isključivo autorefencijalno (autor se obraća sebi samome), pjesme koje su izravno usmjerene drugome i pjesme koje računaju na dijalog, podrazumijevajući unaprijed stanovitu dramatsku napetost. Istina, Eliot pritom kaže kako nije sasvim siguran da postoje samo tri takva glasa, da bi ih možda moglo biti i četiri ili pet, a odmah bismo se složili kako ni kod Jasne Melvinger nije nužno stati na trojnosti, premda nam se trinomna podjela čini najboljom ili, barem, najefektnijom. Pjesnikinjino prvo oglašavanje u najvećoj mjeri odgovara eliotovskome prvom glasu. Mladenačko osvrtanje urodilo je prisnim posvajanjem i sinestezijskim transformiranjem svega doživljenoga. S jedne strane su tu malene biljke, travke i cvjetovi ili sićušna živa bića, poput leptira, mušice, pčele, zrikavca s druge moćni elementi naravi kao što su brda i rijeke, a pogotovo vjetrovi i sunce. Onirička komponenta daje svemu prizvanome subjektivni ton, šarolikost svijeta isključivo je u službi osobne vizije, »sve što diše« progovorit će 14 Klasje naših ravni Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger na usta i kroz filtar nadahnute autorice, koja primljeno modificira prema sažetosti i čistoći, svježini i jasnoći, toplini i gustoći prvotnih, auroralnih slika. Dovoljno je navesti nekoliko karakterističnih stihova da osjetimo kako dolazi do plodne interferencije velikog i maloga, unutrašnjega i izvanjskoga, pokretnoga i nepokretnoga: »... tu mi se nebo u oči ulivalo / nanosilo svoje plave privide / preko plavog struka zumbula / Tu me je sunce prožimalo / kao okusi slasti zrele plodove / dok nije gorčina razjela / zlatne obrise topline i blagosti... « Odnosno: »Noć trnula u mome telu / u srcu mi tama strahom razdrobljena / samo propadale u mene / zvezde bez dna i bez uspomene / krune radosti / u talog zgažene trave, ocvale nežnosti...« Indikativno je kako pjesnikinja znade povezati slikovne i pojmovne sastojke, reducirati na bitno i amblematično fenomenološku razinu, posebno pak inzistirajući na ožetosti, jezgrovitosti, a najviše na čistoći: »Ja ne pitam što je ova svetlost... koja mi toči u oči zlato / čisto i plemenito«. Ili: »Pošli ste i jednom možda ćete stići / kao da u čistoj svetlosti ste rasli / kao da ste čistoj svetlosti u susret / poverljive otvarali ruke.« Ili pak: »zatvoriću oči / kao da je još sve u meni ostalo / i osetiću kako mi iznad glave plove visoki / čisti prostori.« Usvojena i posvojena priroda, duboka interiorizacija i ujednačavanje nutarnjega tlaka i svjetlosne energije predstavlja izniman ishod početka i prvih oknjiženja Jasne Melvinger. Neizbježan je ipak bio susret s drugim, obraćanje drugome. Do toga je došlo najizrazitije u »Ljubavnim sonetima«, zbirci različitih oblikovnih varijacija na zadani okvir. Naravno, topos »ledenog plama«ili »vatrene studi« dobro će doći za komunikaciju koja ima pretenziju ipak širu od pukog adresiranja bližnjemu. Apostrofa i imperativ drugome licu zadobivaju ritualno i gotovo performativno značenje: »Otopi u snu zaboravnog plama / mjesečinu pod sleđenim snijegom.« Ili: »Santa umjesto nas neka dogorijeva / u žarkoj studi, plavoj, polarnoj / Umjesto nas nek zapis drevan / rdja u slovima...« Neslučajno, dolazi do poistovjećivanja egzistencijalne i skripturalne razine: »U svemu si što mi je blisko i prisno 14-17 / Kao svjetlost, i u svjetlosti sveto/ Kao u zvijezdi slovo ili pismo.«Ali osim najprisnije i najizravnije invokacije, drugi glas Jasne Melvinger očituje se u njezinom dijakronijskom prihvaćanju šire, obiteljske i regionalne tradicije, pa i doslovno u virtuoznom ovladavanju dijalektalnim idiomom ili pak kolokvijalnim, formulaičnim, paremiološkim, i inim konvencionalnim aspektima jezičnog oblikovanja. Kao da je autorica preuzela ulogu kolektivnog glasnogovornika, razumije se uz odgovarajuću ironiju i, pogotovo, autoironiju. Maska koju stavlja na sebe podrazumijeva taloge predaka, bore dugoga trajanja, no način na koji artikulira svoj govor jamči nam da koristi i »dječja usta«. Nakon znanstvene akumulacije leksika i sintakse dolazi ludička verifikacija. Tehnički i stilogeno, zbirka »Avans za danas« nalazi svoje mjesto u hrvatskom pjesništvu negdje na tragu Pavlovića i Slamniga, no s nezamjenjivim biljegom panonskoga vidokruga. Koliko se Dunav nametnuo kao genius loci sama je najbolje i najodređenije posvjedočila. Kao što se ona pozabavila svjetonazornim implikacijama »jadranske teme« Zvonimira Mrkonjića, bilo bi potrebno da se netko primjereno posveti pronicanju imanentnih tokova, zbivanjima i pretakanjima »dunavske klepsidre« ili starosrijemskih satova, mjeseci i godina. U antikvarijatu i hambaru, u salonu i na obalama rijeke, u albumima i herbarijima građanskih obitelji Jasna Melvinger je našla čitav niz povoda i pobuda, pa kao što je u svom jedinom romanu evocirala ambijente i zgode starih vremena, tako je i u stihovima novijih zbiraka narativno i taksativno prošla nekim etapama vlastitoga odrastanja i nataloženih slojeva familijarnog i mjesnog života. Uz blagu porugu ili pak gorak podsmijeh upućen pretcima, njezina lirska narav nije odoljela a da se ne zaustavi povremeno na vrhovima stabala, na zrcalu rijeke, na vrbinu listu, na tragovima u pijesku, na duplju i gnijezdu, na ledinama, pa čak i na krparama, obadima, plastičnim bocama itd. Treći glas Jasne Melvinger ne možemo približiti – eliotovskom – dramskom rukopisu, impliciranoj sugovorničkoj ulozi, ali ipak smijemo reći kako je u stanovitoj dobi svojega 15 Klasje naših ravni Jasna Melvinger Obrada – 030 16 Klasje naših ravni Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger 14-17 pisanja ona njegovala polimorfni, poliloški ili – bolje rečeno – transkronijski govor. Pritom smjeramo na njezine parodične i pastiš ne pjesme, mahom okupljene u zbirci »Ta renesansa ne još kao posljednja šansa«. Takve »kostimirane« stihove bilo je moguće zamisliti doista tek u postmodernoj perspektivi, prilikom smjene avangardističkog modela retrogradnim, neomanirističkim ili anakronističkim pristupom. Jasna Melvinger je, ponajprije posredstvom inercije vezanoga stiha i idealizma forme, krenula u evidentiranje mogućih uzora, kanona, modela i stajaćih figura. Naravno, također s disakrantnom, antiautoritarnom intencijom. Pozivajući se prvotno na lokalno bliže agoniste ili referentne pojave, poput Česmičkoga i Branka, Crnjanskoga i Matoša, svoj je granginjolski spjev proširila do epohalnih firentinskih ili pariških adresa, ispisujući »centone« civilizacijskog sumraka, epohalni danse macabre. Zagrcnuta ritmizacija, napola zakočeni protok smisla s cezurama poštapalica i paradoksalnih obrata, odgovarajući je korelativ svojevrsnoga teatra apsurda povijesti (pa utoliko njezin treći glas ipak dosiže i dramatsku funkciju). S nekoliko preliminarnih naznaka samo smo ukazali na širine i bogatstvo poetskog opusa Jasne Melvinger, jednog od onih opusa koji se kreativno nose s – jao! – već polstoljetnim trajanjem, nastojeći odgovoriti različitim izazovima i potrebama dugačkoga međuvremena. Svojom problemskom razinom i – kad treba – poletnom slikovitošću, njezino pjesništvo s pravom je pokrilo relevantno mjesto na nacionalnom Parnasu, makar i nije uvijek dovoljno viđeno i razmotreno koliko zaslužuje. Zemljopisna perifernost njezina djelovanja, međutim, obilno je nadoknađena povijesno-morfološkom usredištenošću rezultata. Crno kupatilo 17 Klasje naših ravni Marija Mrčela, Red riječi 18-19 Red riječi MARIJA MRČELA Iako se ponekad čini da zaigranost podrazumijeva slobodu, svaka se igra, pa i ona najjednostavnija, zasniva na pravilima, na određenom redu. Kada usvojimo pravila igre, možemo se i njima samima poigrati. Možemo se igrati samom igrom. Igramo, istovremeno s odmakom promišljajući igru. U igri se začahuri još jedna igra, istraživanje, proširivanje, a rjeđe i dokidanje granica koje pravila postavljaju. Taj odmak otrežnjuje, racionalizira, demistificira sam doživljaj igre, ali ne mora nužno umanjiti romantički ushit i dokinuti himničnost. U igrama jezika unutar književnosti s tradicijom koja je kroz vrijeme stvorila i još stvara ogromnu količinu pravila, propisa i preporuka, od gramatike do stilistike i metrike, vrijeme koje sebe naziva post–modernim počet će otvorenije i direktnije skretati pozornost upravo na sama pravila, na strukture i na trikove. Teorija književnosti, a za njom i praktična kritika, tragat će naročito u drugoj polovici XX st. za alatima za razotkrivanje kostura teksta, svojevrsnim rendgenima, a kasnije i sve naprednijim magnetnim rezonancama za tekst. Autori tog vremena, našeg vremena, ugradit će tu demistifikaciju u sam tekst. I tekst će se okrenuti sam prema sebi. Pravila nam ne govore toliko o sadržaju, samoj supstanci igre, koliko o načinu igranja, odnosno modusu. Lirski glasovi Jasne Melvinger, katkad ženski, katkad muški, često se igraju načinom igranja lirike, formom lirskoga govora, koliko se i autorica igra njima samima. Pjesnički univerzum koji tako izrasta potpuno je samosvjestan, svjestan vremena u kojem nastaje, a u slučaju autorice koja progovara, kako nas podsjeća Vidmarović, s rubova hrvatskog etniciteta, iz Srijema, itekako svjestan i mjesta s kojega dolazi. Pjesnički je to univerzum koji se ne zamara dosjetkama avangarde, naprimjer funkcijom neverbalnih jezičnih elemenata ili vizualnim elementima teksta, nego funkcionira kao teren za igru s tradicijom, inovacijom i varijacijom, igru obilježenu stilskim zaokretima od zgusnutih, leksički bogatih, raskošnih katrena koji su obilježje, recimo, zbirke Renesansa, ne baš posljednja šansa do gotovo ogoljelih stihova ciklusa Tko će mi vjerovati iz Vage s anđelima, u kojem čitamo i o toj ogoljelosti: »Do korijena ogoljuješ uspravnost / ^vrsto se stežu stablo i obala // Toliko šuštanja nije oko zaludnoga posla.« I nije zaludan posao kada se autorica odvažuje istražiti oblik romanskog soneta, te par excellence klasične forme sa samih početaka novovjekovne europske književnosti, u Ljubavnim sonetima, ali možda još odvažnije u Avansu za danas, zbirci koja u samom naslovu naznačuje što će se sve u unutar stiha događati u pjesmama od kojih je sastavljena. Kao stilski elementi u pjesmama koje karakterizira usredotočenost na poigravanje izabranim formama izdvajaju se figure ponavljanja, osobito anafora, i suprotstavljanja. Ponavljanje i suprotstavljanje ne rabe se samo unutar pjesama, nego i kao strukturni elementi, pa se tako javljaju spontani nizovi pjesama koje zapaža Mile Stojić, od suprotstavljenih parova kao što su Ženska posla i Muška ruka do parova pjesama koje su međusobna nadgradnja, poput Ja gradim kulu od karata i Ja tražim ptičjeg mlijeka. Tradicionalne forme poput distiha i soneta kroz kontrapunkt točnih i nečistih rima koji stvara mješavinu klasične harmoničnosti i suvremene atonalnosti, preobličuju se u nositelje postmoderne autoreferencijalnosti, ironične i neskrivene, kao u pjesmi Rime: »Tražiš samo čiste rime / Djevicu i njezin himen // U sjajnom sliku srebra – rebra / Zar jedno r ispustit treba // Savršenstvo trava – glava // To u pjesmi stvar je glavna«. Ni jedne točne rime u tri distiha, uz klimatično kretanje prema atonalnosti počevši od još uvijek melodiozne krnje rime do disonantnog i iznenađujućeg para »glava – glavna« kada se 18 Klasje naših ravni Marija Mrčela, Red riječi tako lako nudi čista rima »glava – prava«koja kao nevidljiva, skrivena rima označuje upravo svjestan, namjeran i promišljen zahvat autorice, jedne mulier ludens, koja sumnja »u stih kada smo rimom zavarani«. Jer melodioznost može biti varka, a i sama forma može biti krinka. Ista ta igra ispitivanja granica lirike odvija se ne samo u formi, nego i tematski, od intimnog i lokalnog do općeljudskog i univerzalnog, od jednog rubnoga svijeta, rubnoga jer je ženski i jer je srijemski do univerzalnosti duboko refleksivne lirike. Ta refleksivnost zahvaća raspon koji ne poštuje granice, obuhvaća kako prošlost, živote, prirodu Srijema, Balkana, Dunava, do prošlosti, života, prirode općenito pa sve do općeljudskih i vječnih zakona, za sve prostora i za sva vremena – »Niko ne sme život da razara«. Kroz intimne lokalne sličice, Šarulu kojoj ne treba pašoš da stigne na svoju livadu ili deda Marka koji nije baš sretan ako ga u »bircuzu« netko nazove [okcem, mogu se promišljati i pjevati životi Balkana, pitanja identiteta i tradicije, i to u jeziku koji nosi u sebi sve tragove svoje silne povijesti, u sebi nosi i srpski, i hrvatski, i turski, i njemački, i latinski, skuplja ih i objedinjuje, pročišćava i od njih sebe izgrađuje, i sam kao moćna i nesmiljena rijeka koja sama u sebi izvire i sama u sebe utječe. Istim tim neobuzdanim jezikom autorica se predstavlja, kako ističe Mrkonjić, i kao poeta doctus u ciklusu koji je »pun eruditskih i teško prohodnih pozivanja na talijansku i francusku renesansu, sa začudnim tangentama prema književnosti iz južnoslavenskih prostora«. Na jednoj strani, êrević, Beočina, Ilok, [arengrad, a na drugoj Firenca ili Fiorenca, Carigrad, Pariz, a između njih Svijet, bez posebnog isticanja toponima. Na jednoj strani gazda Marko, baka Anica, strina Zinka, na drugoj Boticelli, Lorenzo Medici, Apollinaire, a između njih čovjek, bez posebnog isticanja imena i prezimena. Sve to vidimo kroz vizuru autora koji od čitatelja ne krije ni intimni svijet pjesnika koji promišlja vlastito stvaralaštvo, ocjenjuje ga kao kule od karata i grabljenje vode u rešeto, uz karakterističan autoironični odmak, pa se čudi »To su nekad bile moje rime / Potpisah čak i svoje ime«. Univerzum Jasne Melvinger, autorice koja je dakle istodobno mulier ili homo ludens, ali i 18-19 poeta doctus, u kojemu se granice ne semantičkog sadržaja, već pjesničke forme, rastežu i stežu, istražuju, zanemaruju i ponovno ocrtavaju, istražuje red riječi i na to izrijekom ukazuje: »Red riječi u jeziku / puno mi toga dopušta.«Riječi Jasne Melvinger gradivni su elementi, one su »brižljivo naslagane« u nadasve racionalnom poigravanju formama i pravilima, ali zadržavaju i onu drevnu magijsku, obrednu komponentu jezika pa se tako njima istjeruju loša sjećanja kao zli duhovi, osmuđuju se »zapaljenim krpama – riječima«, pisanje postaje svojevrsni egzorcizam. One su varljive, neuhvatljive, nikada do kraja zaustavljene i ograđene: »Ispod riječi tamno / ispod kamena. // Prepoznajem se po onom što izmiče.«U tom svom izmicanju jezik je opasan, pogan, oštar. Prema tome, za one koji se žele izražavati jednoznačno i jasno, kojima treba komunikacija bez pjesništva, jednoznačne riječi bez izmicanja i magije, autorica daje prozaičan i vrlo koristan savjet: »Što će ti jezik / nauči basic.« Za ostale, tu je ushit jezika i ushit jezikom: »Ta reč svetli svima što govore mojim jezikom / Nikome ne bih dozvolila da se odrekne tog sjaja / Njen koren iz tame pod zemljom zlato našeg vida izdvaja.« Hajzlerovo kupatilo 19 Klasje naših ravni Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho 20-22 Jasna ili Srijemčevo novo ruho VINKO BREŠIĆ UZ DRAME, SONETE I POEME ILIJE OKRUGIĆA SRIJEMCA U REDAKCIJI JASNE MELVINGER – Prije mjesec–dva poštom mi je iz No- voga Sada stigla pošiljka s trima knjigama Ilije Okrugića Srijemca. Moje iznenađenje bilo je dvojako: kome je još do Ilije Okrugića i otkud Jasna Melvinger, ugledna lingvistica i pjesnikinja, u toj književnoj priči. Znatiželju je podgrijavao razdragani Petkov (Vojnića Purčara) glas s druge strane žice koji je ponavljao da ću vidjeti nešto čudesno. Nije da nekog vraga ne znam o Iliji Okrugiću Srijemcu, a nešto znam i o Jasni Melvinger. [to se Ilije tiče, možda znam i malo više, jer se na njegovo ime nerijetko spotičem po starim časopisima čudom se čudeći toj sonetici, tj. boljetici od soneta, i to još u njezinu najzahtjevnijem obliku, naime, u sonetnome vijencu po kojima upravo ovome Srijemcu pripada jedan od naših književnih rekorda. I ne čudio se, jer moja fascinacija npr. Lukom Ilićem Oriovčaninom ili Stjepanom Marjanovićem Brođaninom, da ne spominjem znanije poput Antuna Nemčića, Ivana Kukuljevića ili Ljudevita Vukotinovića, odavna je tolika da sam i pokojnome Branimiru Donatu, Sherlocku Holmesu naše književnosti, morao dati za pravo kad bi ponavljao kako nam je književnost nepročitana — bez obzira što smo se baš u čitanju silno razlikovali. A kakvo čitanje je čitanje, neka Jasna pokaže! Čitanje prvo iliti Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame; priredila i predgovor napisala Jasna Melvinger – Koja priopćuje kako se u ostavštini Ilije Okrugića u Matici srpskoj čuvaju rukopisi triju povijesnih drama: Miroslava (1852), Varadinka Mara (1887) i Dojčin Petar (1891), te dodaje kako je poznato da je Okrugić napisao još dva povijesna komada te kako mu za života ni jedan nije izveden osim Varadinke Mare. To što je Miroslava ostala nepoznata nije razlog da ne bude pročitana i situirana u povijest hrvatske dramske književnosti, jer – ističe – da od četiri povijesne drame napisane ilirskim književnim jezikom u desetercu čak su dvije Okrugićeve. Varadinka Mara i Dojčin Petar po mjestu radnje petrovaradinski su diptih koji se oslanja na topografiju srijemskog zemljovida. U Varadinki dominiraju lirski simetrični deseterci jampske tendencije, čime se Okrugić uvelike – ističe Jasna – pridružuje Franji Markoviću, koji je jamb uveo u hrvatsko pjesništvo (uz debelu asistenciju Ivana viteza Trnskoga, dodajmo!), itd. Okrugićevi kazališni komadi ovdje se prvi put objavljuju izvorno da budu vjerodostojnim gradivom za proučavanje i jezika Okrugićeva djela i hrvatske književnosti u Srijemu. Nije zgorega, kad se već u povijestima može pročitati kako je Okrugićev jezik »tipičan za srijemsku sredinu, mješavina njemačke, madžarske i hrvatske morfologije« (M. [icel, 2004). A Okrugić, podučava Jasna, činio je samo ono što i drugi naši dramski pisci kad jezikom karakteriziraju svoje likove, inače je pisao ilirskim književnim jezikom i pravopisom držeći se legitimne norme 19. stoljeća. Čitanje drugo iliti Ilija Okruguć Srijemac Glasinke; piredila i pogovorila Jasna Melvinger – Koja kroz Jovana Hranilovića podsjeća da se Okrugić rado koristio sonetom, tehnički pravilno, te da za sonet ima i možda vlastitu prevedenicu glasinka. Pa potom kako je u Sriemskoj vili (1863.) ciklus od 26 soneta, te kako mu jedan od dva sonetna vijenca nikada nije objavljen, ovaj objavljeni da ima muške i ženske strane poput Pavićeva Hazarskog rečnika, dok mu je pjesnički najbolja Glasinke srčanice (1874). u kojoj srčanica označuje pjesme ispjevane u znaku osjećajnosti srca koja je i obilježila europski romantizam. No, pitanje je zašto su Glasinke tiskane anonimno. Zbog svećeničkih halja i erotičkog lirskog naboja ili je ključnom bila jedna zabranjena scenska prigodnica? A 20 Klasje naših ravni Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho u tim Glasinkama 295 soneta – hrvatski rekord, dok se drukčije ne dokaže! Oni su sinteza petrarkističkog soneta i narodnoga deseterca – tipično za ilirce, a tipično je i to da u odnosu na narodni epski deseterac, unose svi i nove versifikacijske postupke, npr. opkoračenje, pa tako čini i Jasnin Okrugić, itd. Jasna ne propušta istaknuti najnovija zanimanja za pjesnika Srijemca, jedno iz pera talijanistice Natke Badurine, koja je s pravom impresionirana Okrugićevom književnom kulturom, a Jasna sugerira i Baudelaireovu rezonancu u Glasinkama, drugo iz pera komparatista Mirka Tomasovića, koji je – da budemo iskreni – najviše otišao u revalorizaciji naših romantičara ne samo time što ih odreda u malenkostima otkriva, već još više po tome što ih lišava frustracija malešnosti spram europske subraće kako to uporno hoće vlastita nama historiografija. Čitanje treće ili Ilija Okrugić Srijemac, [aljive poeme; priredila i predgovorila Jasna Melvinger – Koja u ovoj knjizi prvi put u cjelini objelodanjuje pet šaljivih poema Ilije Okrugića čiji se autografi čuvaju u Matici srpskoj. Tri poeme već naslovima na tragu Palmotićeve Govnaide spjevane i napisane da bi nasmijale prijatelja mu Jurja Tordinca, tj. Direkciju, kako ga je nazivao, a ovaj njega Ilija – Alija. Bucanijada je parodija pogrebne pjesme, tugovanka za nastradalim Tordinč evim psom Buckom, koji je uginuo, jer ga je otrovao zlobni susjed, tj. nenavidnost, pakost kleta svih onih koji ne mogu podnijeti nečiju slavu, a koja je nenavidnost zagorčavala život i samome autoru, domeće Jasna. Varošijadu je Okrugić datirao u obližnjoj Levanjskoj Varoši, započinje opisom jednog svojega posjeta Đakovu od glavnog protagonista Ilije u kome prepoznajemo samoga autora. Humor na tragu domaće i svjetske komediografske literature, od Plauta i Držića naovamo, uz dodatak – zapaža Jasna – Okrugićeve autoironije. Varadinijadu je Okrugić napisao u Petrovaradinu, gdje je službovao do smrti, opet imajući u vidu prijatelja Tordinca i njegovu diskreciju, pa se odvažio unijeti i erotskog sadržaja. Iznosi pikanterije o ljubavnom životu vojnika po gradskim haustorima i bračnim ložnicama, tj. 20-22 cijeli repertoar ponuda po novosadskim javnim inštitutima i privatnim kućama. Ne zazire Okrugić niti od zornih opisa svega onoga što se može vidjeti ispod zadignute ženske krinoline, a ne libi se progovoriti niti o muškoj fascinaciji svim osobitostima ženskoga spolnog organa. Sve to iz pera konzervativca koji u ženskome miješanju u muške razgovore o politici vidi nezadovoljenu erotsku žudnju! Jasni pada na um Balzac, a mora da je u rukama Ilija imao Karadžićeve pjesmarice kako sugerira jedna umetnuta erotska pjesma o djevojci koju majka kara jer je bila u šiškanju ... Pantina družina sa slijepim guslarom Pantelijom, jednim od utemeljitelja sljepačke akademije, poznat iz Okrugićeve Saćurice i šubare. Svojevrsna varijacija lika samoga autora poeme, koji u svojoj rodoljubnoj književničkoj misiji želi naglasiti koliko mu je stalo do pučke guslarske tradicije. No, ovdje su rimovani distisi, ističe Jasna, čak i leoninski srok, tj. ritam žestoko uskovitlan da čitatelja zadivljuje versifikacijskim umijećem. [aljivu, gozbenu pjesmu Na Ilijin rođendan Jasna krsti, jer je i bez naslova, i nedatirana, ali radnja ukazuje na župni dvor u Petrovaradinu krajem 19. stoljeća sa središnjim likom nezvana gosta na Ilijinu slavu, a može se shvatiti i kao parodija na nesporazum oko njegova rukopisa Sveti Ivan Kapistran u čijoj pozadini je bio, čini se, zlo obaviješteni biskup Strossmayer. Leksik slojevit i bogat, s očekivanim turcizmima, ali ponajprije pun germanizama, hungarizama te romanizama i grecizama, usvojenim možda najviše posredstvom Cincara, što svjedoči o multikulturalnosti Okrugićeva zavičajnog Srijema, itd. Zaključuje da šaljive poeme Okrugićeve živo korespondiraju sa suvremenim žanrovski njima bliskim književnim djelima te ih ne treba zanemarivati kao dio korpusa hrvatske humorističke literature, kako to čini, npr. Antologija hrvatskog humora (1975) u kojoj su i Pecija Petrović i Iso Velikanović, ne bez razloga, ali nema rodonačelnika hrvatske humorističke književnosti u Srijemu, tj. nema Ilije Okrugića. Nepravdu valja ispraviti tako da se Srijemčeva djela pročitavaju, proučavaju, a onda i iznova vrednuju. Moj zaključak, za ovu prigodu, u najkraćem: Jasne je Melvinger Ilija Okrugić Srijemac naj21 Klasje naših ravni Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho 20-22 većim dijelom dosad bio nepoznanica, sveden na opće relativno zamućeno mjesto unutar književne produkcije našega preporoda, a sada je napokon postao filološka, tj. tekstološka, jezikoslovna i književna jasna činjenica koju svako ozbiljno čitanje mora uzeti u obzir. Jasna ga reaktualizira apsolutno modernom i relevantnom interpretacijom koja obvezuje književnu struku. Njezino čitanje potiče cijeli niz filoloških, književnopovijesnih, metodoloških i teorijskih pitanja, a jedno od njih je i pitanje čitanja književne baštine. Koje je čitanje uvijek ne samo probrano, dakle, parcijalno, već i zato uvijek drukčije, pa se i tradicija uvijek iznova oblikuje i ukazuje u skladu s tim izborima, tj. selekcijama i re/prezentacijama. Ostaje zato trajno otvorenim pitanje koje bi, primijenjeno na Jasninu redakciju djela jednoga davnog hrvatskog romantičara, moglo ovako glasiti: sad kada nam je golemi književni opus Ilije Okrugića Srijemca angažmanom rasne moderne filologinje Jasne Melvinger najednom bljesnuo pred očima, je li nam taj isti Ilija Okrugić Srijemac drukčiji, nov, možda i originalniji autor, veći romantičar, da ne kažem, i bolji pisac od onoga kakvoga već poznajemo? Jasnino čitanje tek je još jedan primjer moguće promjene čitanja i prezentiranja književne baštine, a ona je – da ponovim – u pravilu uvijek odraz promjena u trenutku čitanja, tj. u suvremenosti. Zato je priređivačica, pogovaračica i predgovaračica triju knjiga Ilije Okrugić a Srijemca u svim trima govorila zapravo o Jasni Melvinger, pa moj naslov na kraju treba glasiti: Ilija Okrugić Srijemac ili Jasnino novo ruho. Crno kupatilo 22 Klasje naših ravni Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger 23-25 Jezikoslovni rad Jasne Melvinger IVO PRANJKOVIĆ Književnica, jezikoslovka i sveučilišna profesorica dr. Jasna Melvinger rođena je u Petrovaradinu 1940. godine. Živi u Novom Sadu. Autorica je jedanaest zbirki pjesama (od kojih je za zbirku Dunavska klepsidra dobila Goranov vijenac 2006. godine), romana Pet sestara (1972) i knjige književnih ogleda i rasprava Moderna i njena mimikrija u postmoderni (2003). Doktorirala je iz područja filologije na Zagrebačkom sveučilištu, radila na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu do 1971, odakle je uklonjena. Od 1971. do 1976. radi u Novom Sadu kao kulturna djelatnica, a od 1976. do rata radila je na Pedagoškom odnosno Filozofskom fakultetu u Osijeku u zvanju izvanredne i redovite profesorice. Treba posebno naglasiti da je Jasna Melvinger u Osijeku bila izuzetno ugledna, utjecajna i rado slušana profesorica o čemu na svoj način svjedoči i cijeli niz danas u hrvatskoj filologiji itekako prisutnih stručnjaka koji su uglavnom bili njezini izravni učenici, npr. Branko Kuna, Vlasta Rišner, Sanda Ham, Snježana Kordić, Latinka Golić, Branimir Belaj itd., pa se zato Jasna Melvinger s pravom može smatrati i smatra utemeljiteljicom danas više nego respektabilne osječke jezikoslovne kroatistike. U području jezikoslovlja bavila se podjednako uspješno i sintaksom, i leksikologijom, i stilistikom. Objavila je iz tih područja više udžbenika za nastavu jezika u srednjim školama i na fakultetima, od kojih posebno izdvajam njezina odlično koncipirana skripta pod naslovom Leksikologija koja je u više izdanja objavljivao Pedagoški fakultet u Osijeku (u svojoj biblioteci imam izdanje iz 1989. godine). Tim se skriptama predavači leksikologije na fakultetima još i danas služe. Skripta su koncipirana u tri dijela. Prvi je dio posvećen leksikologiji, drugi frazeologiji, a treći leksikografiji. Prvi dio obuhvaća poglavlja o leksikologiji kao dijelu znanosti o jeziku, o području leksikologije, o riječi kao leksičkoj jedinici, o riječi kao znaku, o semantičkim odnosima unutar riječi, o odnosima formalne identičnosti među riječima, o paradigmatskim semantičkim odnosima među riječima, o odnosima semantičke sličnosti među riječima, o odnosima semantičke različitosti među riječima, o podrijetlu riječi, o uporabi riječi, o razvitku riječi te o ekspresivnom i stilističkom leksiku. Drugi dio (Frazeologija) obuhvaća poglavlja o strukturi frazema, o semantičkim tipovima frazema (npr. idiomi, frazeološke sraslice, frazeološke cjeline, frazeološke sveze, frazeološki izrazi), o varijantnim frazemima, o ekspresivno–stilističkim osobinama frazema te o podrijetlu frazema. I napokon treći dio (Leksikografija) obuhvaća poglavlja o predmetu leksikografije, o tipovima lingvističkih rječnika, o načelima pri izradbi rječnika te o različitim rječnicima hrvatskoga i/ili srpskoga jezika. U tom zadnjem poglavlju ukratko su opisani ovi rječnici: Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadžića, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (1880–1976), Iveković–Brozov Rječnik hrvatskoga jezika, Rječnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU, Rječnik suvremenog hrvatskosrpskog književnog jezika i Rječnik savremenog srpskohrvatskog književnog jezika dviju Matica, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika Petra Skoka, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona, Rücklaufiges Wörterbuch des Serbokroatischen Josipa Matešića (dakle odostražni rječnik), Frazeološki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika također Josipa Matešića, Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskog jezika Miodraga S. Lalevića, Veliki rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića te Rječnik šatrovačkoga govora Tomislava Sabljaka. Brojne je radove Jasna Melvinger objavila i u periodici te u raznovrsnim zbornicima i sličnim vrstama publikacija. O temama koje su posebno zaokupljale 23 Klasje naših ravni Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger njezinu pozornost dosta govore već i naslovi rasprava i članaka koje je objavila npr. samo u časopisu Jezik. Riječ je o prilozima: Atribucije s pridjevom na –ski (god. 26, str. 108–116), Supstandardni prijedložni infinitiv i odgovarajuć a sintaktička sredstva u hrvatskom književnom jeziku (29, str. 74–76), Prozodijske duljine u stihovima Dragutina Tadijanovića (Jezik, 30, str. 33–40), Frazeološki parovi riječi (31, str. 107–114), Poredbeni frazemi (31, str. 129–135), Onaj koji i onaj tko (35, str. 103–107), Suvremena lingvistika u Sintaksi Radoslava Katičića (36, str. 9–18), Prijedložni padežni izraz za + akuzativ u označavanju prostornih odnosa (36, str. 110–115). Pa ipak od svih njezinih priloga jezikoslovlju najvažniji je i najvredniji njezina doktorska disertacija pod naslovom Sintaksa i semantika infinitiva u suvremenom hrvatskom književnom jeziku, koja je obranjena u Zagrebu 1980. godine, pa ću je ovdje ukratko i (za širi krug zainteresiranih čitatelja) posve pojednostavljeno pokušati prikazati. Disertacija pod navedenim naslovom obaseže 377 stranica i podijeljena je na dva glavna poglavlja i cijeli niz (čak pedeset) potpoglavlja. Ta su dva glavna poglavlja: Infinitivno konstitutivno ustrojstvo s eksplicitnim predikatnim glagolom i Infinitivno konstitutivno ustrojstvo u ulozi rečenice. Osim što dolazi u sastavu glagolskih oblika uz pomoćni glagol htjeti kao sastavni dio futura prvoga, npr. Ivan će doći, a regionalno i/ili dijalektalno odnosno arhaično i kao sastavni dio futura drugoga uz svršene oblike prezenta pomoćnoga glagola biti, npr. Kad budemo na put krenuti, neka svatko pazi na svoje stvari, infinitiv se vrlo često javlja i kao dopuna nekim suznačnim (sinsemantičnim) glagolima, posebno modalnim glagolima, npr. Ivan mora doći, i faznim glagolima, npr. Stane lupati šakom po stolu. Uz glagole koji označuju mogućnost (npr. uz modalni glagol moći) infinitiv može biti sastavni dio konstrukcije (rečenice) koja označuje (ne)mogućnost, npr. Sutra ne mogu doći, hipotetičku mogućnost, npr. Danas bi mogla biti srijeda, postulativnu moguć nost, npr. U tome bi mi i ti mogao pomoći, a može označavati i nužnost, npr. Sutra ne mogu ne doći. Uz glagol morati ta nužnost može biti 23-25 i hipotetična, npr. Olovka mora biti tu negdje, a može biti i postulativna, npr. Morali biste mu pisati. Osim toga konstrukcije s infinitivom mogu označavati i očekivanost, npr. Trebao je stići tek za tri dana ili kauziranje mogućnosti radnje koja se označuje infinitivom, npr. Ne date mi disati. Kao dopuna infinitiv također dolazi i uz mnoge glagole koji označuju govorenje, mišljenje, osjećanje ili percipiranje, npr. Obećali ste doći, Odlučili su ih pozvati i sl. Infinitiv nadalje dolazi i u funkciji praktično svih članova rečeničnoga ustrojstva (a rečenično ustrojstvo čine članovi: subjekt, predikat, objekt, priložna oznaka, atribut i apozicija). Tako infinitiv može dolaziti u službi subjekta, npr. Besmisleno je pitati ga, u službi objekta, npr. Zatim nagnuše bježati, u službi priložne oznake, npr. Skoknuo je kupiti kruha, u službi atributa, npr. Imala je prilike vidjeti kako žive, u službi tzv. predikatnog atributa (ili predikatnoga proširka), npr. ûo sam je plakati, u službi leksičke jezgre predikata, npr. Odseliti nije samo uzeti kovčeg i otputovati, u službi apozicije, npr. Prestala su stara uživanja: voziti se fijakerom i tiho pjevušiti. Osim toga brojne su iako se normativno ne preporučuju i konstrukcije s prijedložnim infinitivom, npr. Imate li štogod za popiti te konstrukcije koje sadrže po dva, npr. Možeš ići spavati, pa i više infinitiva, npr. Odlučio je početi učiti slikati. I napokon infinitivna se konstrukcija može upotrebljavati i u funkciji cijele rečenice, i to eksklamativne (usklične), npr. Nikako ne puštati nikoga unutra!, izrične rečenice, npr. Cijele noći nikako zaspati, upitne rečenice, npr. Možda naslikati samo kaplju krvi?, zapovjedne rečenice, npr. U zoru napasti motoriziranu kolonu!, željne rečenice, npr. Samo zaspati. Sve zaboraviti te u funkciji relativne (odnosne) rečenice, npr. Ima za čim i žaliti. Posve ukratko prikazana disertacija teorijski je i metodološki vrlo čvrsto, a za vrijeme u kojem je nastala i moderno utemeljena. Metodološki je to spretan i u mnogo čemu originalan spoj jedne od početnih faza generativne gramatike, koja je posebno razvijena u Americi, i tzv. teorije valentnosti, koja je sve do danas dominantna na njemačkom govornom području. 24 Klasje naših ravni Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger Zbog svega rečenoga mislim da bi prikazanu disertaciju Jasne Melvinger svakako trebalo objaviti kako bi bila dostupnija svim zainteresiranim stručnjacima, studentima kroatistike, a i studentima drugih filoloških usmjerenja, posebno poslijediplomcima, a mislim da bi isto tako bilo korisno objaviti i knjigu njezinih izabranih jezikoslovnih studija, rasprava ili čla- 23-25 naka. Na kraju svojoj dragoj kolegici i prijateljici Jasni Melvinger želim sretnih i berićetnih sedamdeset ljeta i uime svih kolega iz područja jezične kroatistike zahvaljujem joj na tome što je svojim više nego vrijednim znanstvenim radom i vrlo plodnim pedagoškim djelovanjem obogatila i našu znanost i našu akademsku zajednicu. MELVINGER, JASNA, pjesnikinja, romanospi- jeta. U Dunavskoj klepsidri pak rijeka zadobiva sateljka, jezikoslovka, sveučilišna profesorica (Petrovaradin, 26. svibnja 1940.), osnovnu školu završava u rodnom mjestu, gimnaziju i Filozofski fakultet, grupa za južnoslavenske jezike i jugoslavensku književnost u Novom Sadu, gdje 1969. magistrira nakon poslijediplomskih studija i stručnog usavršavanja u Francuskoj. Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1964. do 1971. je asistentica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, od 1971. do 1976. je djelatnica, a potom direktorica Kulturnog centra, glavna i odgovorna urednica Tribine mladih, te članica uredništva studentskog lista Indeks, književnog časopisa Polja, edicije Matice srpske Prva knjiga i edicije grupe autora Kairos. Od 1976. do 1991. predaje na osječkoj Pedagoškoj akademiji, kasnije Pedagoškom fakultetu, u zvanju izvanredne, a potom i redovite sveučilišne profesorice. Od 1964. objavljuje znanstvene radove iz područja lingvističke stilistike i poetike, te iz područja gramatike i leksikologije. Pjesništvo J. Melvinger nadasve je lirski intonirano, sklona je elegičnosti i introspekciji, a stihovi su joj profinjeno-sofisticirane intertekstualne tvorevine u koje, ponirući prema petrovaradinsko-srijemskoj jezičnoj zbilji – iz nje je izrasla – interpolira prošlo i sadašnje vrijeme, uspostavljajući pokidane niti između nepotrošene poetike srijemskohrvatskoga govornoga idioma i standardnoga hrvatskoga jezika. Stoga je Vaga s anđelima sretan susret pjesničkog i djela jezikoznalca, što će s knjigom pjesama Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa, vjerojatno za dugo još, biti nenadmašiv primjer suvremene hrvatske stihostilistike. U njima nam daruje svoje ispitivačke, versifikacijske i artificijelne ritmometričke tvorbe, koje sa svakim novim čitanjem nude i otkrivaju, u ničim sputanoj igri, s pomjerenim i neočekivanim račvanjem, višesmjerne i mnogoznačne pjesničke slike svi- značaj neprikosnovene odrednice zavičajne ljubavi, a život u njezinu ozračju promatran iz davnašnjih i današnjih zbivanja melankolični i blagohumorni lirski fluid. Stihovi J. Melvinger ovjekovječuje drevnost, tišinu i spokoj petrovaradinskih ulica, objelodanjujući njeno neponištivo osjećanje svijeta. Zastupljena je u više antologija i izbora, a pjesme su joj prevođene na albanski, engleski, francuski, mađarski, rumunjski, rusinski, slovački, slovenski, talijanski i turski. Nagrađena je konkursnom nagradom Društva književnika Vojvodine (1970.) i Oktobarskom nagradom Novog Sada (1972), Poveljom DHK Visoka žuta žita (2006.), Goranov vijenac (2008.), Nagradu Ilija Okrugić Srijemac (2010.) i dr. Živi i radi u Petrovaradinu. Djela: /Pjesme/ – Vodeni cvet, (1958.); – Sve što diše (1963.); – Tako umiru starice (1967.); – Svet i svetlost (1971.); – Visoke strane ležaja (1979.); – Avans za danas (1986.); – Ljubavni soneti (1989.); – Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa (2002.); – Vozelnica, izabrane i nove pesme (2004.); – Vaga s anđelima (2005.); – Dunavska klepsidra (2006.). /Roman/ – Pet sestara (1972.). /Rasprave i eseji/ – Moderna i njena mimikrija u postmoderni (2003.). / Monografija/ Sintaksa i semantika infinitiva u hrvatskom književnom jeziku, doktorska disertacija, (1981.). Napisala više udžbenika za osmogodišnju, srednju školu i sveučilište, te na desetke znanstvenih radova iz lingvističke stilistike i poetike, sintakse standardnog hrvatskog jezika, iz povijesti hrvatskog književnog jezika, iz frazeologije i terminologije i dr. Od 2007. godine pripremila je i predgovorila (ili pogovorila), četiri knjige pjesničkih i dramskih djela Ilije Okrugića Srijemca – Glasinke (2007.) – Tri povijesne drame (2007.) – Šaljive poeme (2010.) – Hunjkava komedija (2011.) (M. Miković) 25 Klasje naših ravni Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod... 26-28 Tezejevo more – Tezejev brod: jezični nudizam Jasne Melvinger NIKOLA PETKOVIĆ I. TEZEJEVO MORE: DUNAVSKA KLEPSIDRA (2006.) – Varirajući na temu Nietzscheove genealogije, Michel Foucault inzistira: genealogija »mora zabilježiti pojedinačnost događaja izvan bilo kakve monotone konačnosti; mora ih tražiti na mjestima koja najmanje obećavaju, na mjestima za koja smo skloni misliti da obitavaju izvan povijesti — u osjećajima, ljubavi, savjesti, instinktima; mora biti osjetljiva prema njihovim ponavljanjima, ne da bi time precizno odredila postupni put njihove evolucije, nego da bi izdvojila različite scene u kojima su se događaji javljali u različitim ulogama«. Jedan drugi Francuz, Gaston Bachelard, u svojemu izboru četiri elementa: vatre, vode, zemlje i zraka, u svojemu tumačenju poetskih slika, oslanjao se je na njihovu primordijalnost. Predsokratici su u njima vidjeli prapočela, a Bachelard metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao »hormonima imaginacije«. Svakom je elementu posvetio barem po jednu studiju. Važna za Dunavsku klepsidru Jasne Melvinger jest Bachelardova knjiga o vodi naslovljena Voda i snovi (1942.) Snovi o domu, ognjištu, djetinjstvu, pticama u letu, odrazima u vodi... motivsko je metodološki mozaik mogućeg okvira Bachelardova gotovo neposrednog uranjanja u sam predmet poezije. Poetika prostora Jasne Melvinger ponuđena u Klepsidri, u velikoj se mjeri poklapa s prostorom poetike i zamišljenom univerzalnom teorijom imaginacije Gastona Bachelarda. Na početku spomenuta intervencija genealogije u »veliku « povijest, samo je poetsko–metodološki »okidač« za čitav slovni tok pjesama o Dunavu, o toj eminentno srednjoeuropskoj vodi koja, za razliku od Rajne u tradiciji zapadne imaginacije ponovljeno puta prikazane kao čuvarice jedne kulture i jedne rase, je, pri- sjetimo se riječi praškoga pjesnika Johannesa Urdizila, hinter–nacionalna, voda prije, izvan, iznad i onkraj nacija – voda koju se itekako tijelom i puninom bića dade osjetiti, a čija je po–etičnost koju nesebično nudi onim bilježnicima koji su o njoj voljni na neautoritaran način pisati, protočna na način protočnosti tijela, kako ga vidi Michel Foucault, u neravnopravnom, ali jedinom autentičnom dodiru s velikom poviješću. Ta poetska kolegijalnost dunavske vode, predstavljena partikularno u knjizi, na generalnoj razini prerasta u kongenijalnost tretmana rijeke u mikro–poetici Jasne Melvinger. Njezina se knjiga otvara ciklusom »Opsadna mjesečina«. Poetika ratova, okupacija i opsada zastupljena u tri pjesme genealoška je: velikoj povijesti nudi ne samo detalje koji se ovoj disciplini čine nevažnima, nego i dijelove detalja koji govore o pojedinačnim, intimnim, nedorečenim (baš kao i život) iskustvima subjekata i aktera povijesti. Opću sliku zaustavljanja opsade, pjesnikinja nadopunjuje elementima intimne freske iz kojih učimo da Talas razvija natrulu zastavu i vraća se Dunavu U kojem sloju još vojuju Glas zrikavca u srebro okiva znamenja Mjesec je posuknula medalja Na tamom podlokanim prsima Noć zaboravljeno đule pod krnjim zubom bedema. Sam kraj pjesme predlaže naoko neuobičajenu hijerarhiju, preciznije ekonfiguraciju vertikale u dijagonalni presjek mreže znanja. Iz teksta pjesme istovremeno preventivno i finalno, iseljava se povijest. Ili se mimikrira, ustupajuć i mjesto nadopunama koje je u potunosti ne negiraju, samo je presvlače u čovjeku lakše za- 26 Klasje naših ravni Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod... mislive, konačnije i prihvatljivije oblike postojanja kao što je i infrastruktura protupovijesti – protupamćenje. S oficijelnom poviješću iz priče o rijeci ispada i politike nema. Nje nema sve dok se, u tjesnacu klepsidre koju na ovim prostorima za nas i naše susjede kroz povijest u njihovim rukama, pod izlikom da nas čuvaju od nas samih, pridržavaju drugi, ona ne vrati u slici u kojoj je, pjesnikinja s ocem, preplivavala Dunav. Njezino plivanje, uranjanje tjelesnosti osjećaja u vodu, nije prekinula ni očeva smrt: učinilo je to NATO bombardiranje, kada se plivati činilo, u kontekstu povijesne lekcije, iščašeno plemenitim. U svim drugim pjesmama, smišljeno najavljeno i naknadno, jednako tako smišljeno, ispražnjeno mjesto politike, ispunjava Dunav: nekome kolijevka, nekome prometnica, a nama uronjenima u prostor njegove namjerno ispražnjene biti, geo-kulturalna metafora protesta (Magris): i prema zapadu i prema istoku: drugim riječima, prema svim oblicima uniformiranja i izvanjskog ’civiliziranja’ drugih. II. TEZEJEV BROD: VAGA S ANĐELIMA (2008.) – Još od vremena u kojima je mjesto izgovora rečenica, koje su u kôd današnjice upisane uglavnom kao citati s osobne karte kulture, bilo ono formulaično »iza ograde zuba«, jezik je zanimao mnoge. Bilo s teorijske, bilo s praktične strane. A pogotovo one koji su se, svjesni da izvan para baš i nema jačeg razloga za postojanje, bavili i jednim i drugim »jezicima« u jeziku. Jedna je od njih, s jezikom »uparena« i s njegovim tekstom »sparena« kustosica Dunava, Jasna Melvinger. Baš kao što na devedeset i drugoj stranici Vage s anđelima, Ne može bog bez batine / ne može grom bez pakla ... koza bez roga, dužan bez ružnog, sjeverni bez južnog ... dolina bez brijega (tako ne može ni) ona bez njega: Jasna bez jezika, ali ne na način na kakav smo naviknuti kada se radi o suživotu pjesnikinja i jezika, čak ne ni na način gotovo lingo-biološke simbioze... ovdje se radi o nečem drugom: o samim temeljima kule (nije mi bježati od očekivanog nastavka, Babilonske, ali s nužnom nadopunom: ona se ovdje ipak zove Petrovaradin/ska/–njezina je globalnost ponajprije regionalna) od koje je sazdana građa cijele knjige. 26-28 Nije odviše hrabro reći da je cijela knjiga izgrađena na ciklusu »Mohački autobus«! Zavirimo u gradbeni materijal – u jezik. Kao materijal i kao sustav, jezik je na sve strane i u svim pravcima razasut elementarij pjesnikinjina projekta. âk i kada lirski subjekti–letači kao aktanti poetskih situacija doslovno izgube tlo pod nogama, kada se nalaze u zraku, jedino čvrsto što ih drži s obje noge na zemlji je jezik. Jezik kao energija bogova i demona. Jer, on uvijek radi suprotno. Dok smo tu na zemlji, imaginativnošću, nepredvidljivošću, zaigranom slobodom sustava, diže nas u nebesa, a kada smo u nebesima, tada nas, i to ničim drugim nego redom riječi, vraća na zemlju. Izmjenično s njime i njima putujemo od postojbine do postojbine. Unutar realizirane metafore gubljenja tla pod nogama, jezik je ono što jedino jest (ostalo) »čvrsto pod tabanima«. U ovom se ciklusu, naime, često leti. Nad Rodosom, Egiptom, Ciprom, Berlinom i Petrovaradinom... smjenjuju se agregatna stanja, elementarne čestice putuju zajedno sa stihovima, i kada se čini da je negdje nad Limassolom »tvrdo Tezejevo more«, da je ono »crni bitumen ulijepljen perjem« i »ljuskama brodova«, javi se spasonosan jezik. Ne pod obrazinom semantike: gol u vlastitoj sintaksi. I spašava tijelo od pada, misao od rasplinuća, stih od nestajanja ... natrag u bezdan Jezika: Red riječi u jeziku puno mi toga dopušta Mogu pomijerati imenice, glagole. I kemijsku olovku. I škarice na stolu Mogu ispitati oštrinu zatvorenoga kljuna Sve to mogu pomijerati I bočicu s mirisom kupljenu u avionu (Eau de toilette Givenchy ostaci nagle smrti upijaju se u oblake) Jutro je tamno i mekano Iznutra snijeg sve narušava Provjeravam čvrsto pod tabanima Slovo pod prstima. I dok duboko pod tijelom pijesak nečitko vrije, jezik je taj koji je pod prste odložio slova, tako da je strah od letenja pretvoren u energiju stiha, u slovni stav, u gradbeni prostor između ja i nečitkosti — prostor kojega nikada (više) pjesnikinja ne smije ostaviti praznim. I baš kao što lirska putnica iz prvoga ciklusa osnažuje 27 Klasje naših ravni Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod... jezik uzdižući ga na razinu univerzalne gradbenosti čiji su ovdje uknjiženi stihovi izravni učinak, tako je i u njemu oslobođena snaga jezika prijedlog za svako moguće autorsko pismo. Jasna Melvinger oduvijek je to tako radila. Pitanje koje, kao čitatelj, postavljam jest: zašto je našoj kulturi toliko dugo trebalo da to prepoznamo!? Koji su anđeli i koliko dugo 26-28 zasjeli na vagu čije jedinice, u slučaju Jasne Melvinger, kao niti očitana vrijednost, ionako neće korespondirati sa specifičnom težinom od kolektiva očekivanih vrednota. Radilo se o vijencu ili o verigama1. 1 Dijelovi teksta prethodno su objavljeni kao dvije odvojene kritike-kolumne u riječkom Novom listu. Ovo je verzija dio koje sam pročitao u povodu obilježavanja sedamdesetog rođendana Jasne Melvinger. Reichlova kuća u ulici Vase Stajića broj 11 28 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V 29-44 Damin gambit V. TOMISLAV KETIG 35. Prošao je još jedan tjedan. U čekanju. U međuvremenu uspjela je uvjeriti sebe kako je posve prirodno da tako kompliciranu situaciju ni takav maher kakav je Zdenko Morgenstern ne može uspješno razriješiti preko noći. Katarina je doista, kako je Magda i pretpostavljala, zasnovala čvrstu i činilo se izglednu vezu, pa je navraćala k majci samo u kratke popodnevne posjete. Ali Magdi to nije smetalo. Sada se mnogo intenzivnije družila s Andrijanom, držeći pod kontrolom Kseniju i njezin dom. Jer Branko je u svojoj velikoj ali i amoralnoj maštovitosti mogao svoj sljedeći potez usmjeriti upravo tamo, svjestan da je Ksenijina duševna mlitavost najslabija točka Magdine obrane. Slutila je da je njegova jedina prednost to što ona ne zna s kim i s čim se zapravo suočila. Čvrsto je, međutim, vjerovala da je upravo to prvi potez koji će Zdenko povući: razgrnuti tu maglu u koju je sav taj Brankov «posao» skriven. Samo da on bude brži! Da preduhitri mogući Brankov pritisak na Kseniju. Nije ga preduhitrio. Jedne večeri zazvonio je telefon i javio se plačni glas Ksenijine starije kćeri Marine: – Bako, mamu su ambulantna kola odnijela na hitnu. – Što se dogodilo, zaboga? – Mama se otrovala. Kada smo se nas dvije vratile doma iz kina zatekle smo je bez svijesti, a na podu kraj postelje na kojoj je mama ležala bila je prazna bočica nekog lijeka. Nekog sredstva za smirenje, mislim, koji je mama imala običaj uzeti kad bi se jako uzbudila zbog tate. – Je li i sada bilo tako? – Ne znamo. Tata je bio jučer i njih dvoje su dugo razgovarali zatvorivši se u spavaonicu, ali nije bilo vike. Ništa. Onda je tata otišao, a mama je dugo zamišljeno sjedila, pa nam se nasmiješila i rekla kako će sve biti dobro, jer da je ona našla rješenje. – Je li netko s njom? – Teta Andrijana. Naložila nam je da sjedimo doma i čekamo da nam se javi. – Onda je poslušajte. Ja ću se javiti vašoj teti. Magda pozva Andrijanin mobilni. – Gdje ste zaboga? – U Petrovoj. I ne brini. Bit će dobro. Isprali su joj želudac, ostat će dan– dva i vraća se doma. – Sačekaj me. Dolazim odmah. – Ne treba, majko. Ona sada spava i bolje ti je posjetiti je sutra. – Djeca su mi rekla da je Branko bio jučer i da su Ksenija i on razgovarali nasamo, ali da nije bilo vike ni svađe. Kažu kako im je obećala da je našla rješenje. – Da proguta cijelu bočicu sedativa? Jako rješenje! Reći svojoj djeci zbogom jer joj je onaj njezin klipan bogzna što nadrobio. – Njezina djeca su je stavila pred ili– ili. A ona to, čini se, naprosto nije mogla podnijeti. I dostatno je bilo da se Branko pojavi, a što joj je pritom rekao teško da ćemo saznati. Dobro, Andrijana. Ostani večeras tamo koliko možeš, a sutra ujutru doći ću joj ja. Završivši razgovor, Magda osta nepomično sjediti. Mozak joj je grozničavo radio, ali kamo bi god u mislima krenula uvijek se vraćala na isto. Pozvala je Capetown. Zdenka je zatekla doma. – Kćer mi se pokušala ubiti – rekla mu je – a ja do tog bandita ne mogu doprijeti. Ne znam ni gdje je. – Ali ja znam – Zdenkov glas zvučao je sigurno. – Je li Ksenija... – Dobro je. Popila je gomilu pilula, ali su joj na vrijeme ispumpali sve. – Hvala Bogu. – Ne bih te uznemiravala, jer znam da činiš sve što možeš, ali ovo je prevršilo svaku mjeru. – Smiri se, Magda! Posveti se Kseniji i izvuci je iz krize. A Branka Rudića prepusti meni. On niti tebe niti ikoga od tvojih više neće terorizirati. 29 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V – Što si to namislila, ludo dijete? Magda je sjedila na rubu postelje i držala Kseniju za lijevu ruku, pomjerajući pogled s kćerkinog blijedog lica na bocu s infuzionom tekućinom što je ravnomjerno kapala u prozirnu cijev spojenu s Ksenijinom venom. – Da uklonim uzrok svih ovih naših zajedničkih problema. – Nasmiješila se.– Sebe. – Ja sam ti naredila da se ne glupiraš i da me slušaš jer ćemo taj problem samo tako riješiti. I problem nisi ti. Problem je Branko. Kada se on makne iz tvog života sve je rješeno. – On se neće maći, mama. Prekjučer mi je to rekao. – I satjerao te u kut, je li? Mislila si da ćeš mu tako umaći? Umaći ćeš onima koji te trebaju, dušo! Tvojoj djeci, meni, sestrama. A on...on će te preboljeti kao hunjavicu! – Magda joj se zagleda u oči: – Nije valjda da ga još voliš takvog...zlog i bijednog? – Ne. Mada...nadala sam se da će se promijeniti. Sada je ta nada mrtva. Ostao je samo strah. – Stegla je Magdine prste. – Bojim ga se, mama. – Ne trebaš se više bojati. Imamo velikog zaštitnika koji ga je preuzeo na sebe. I...nisam ti još rekla: baka Milica bi voljela da ti , Marina i Renata, kada se oporaviš, odete k njoj. Rekla je kako želi da ti preuzmeš kormilo iz njezinih ruku. – Ja imam svoj posao, mama, a i moje kćeri jedva da natucaju njemački. – Ako dogovorimo to, one bi ovdje završile razred, a ja imam deset mjeseci do početka nove školske godine da ih naučim njemački dostatno dobro da se mogu uključiti tamo u nastavu. Što kažeš na to? Ksenija je neko vrijeme šutjela. Onda reče tiho: – Volim te, mama. – Toliko da ćeš me bespogovorno slušati dokle god bude potrebno? – Dokle će biti potrebno? – Dok ne postaneš čvrsta i samopouzdana kao Andrijana. A onda raširi krila i leti. Kada se taksi sa Ksenijom i Magdom zaustavio pred kućom u kojoj su na petom katu živjeli Rudići u nevelikom dvosobnom stanu sve je bilo spremno za dobrodošlicu. Andrijana i Katarina pripravile su zakusku, a Marina i Re- 29-44 nata okačile papirne girlande, i na vitrini natpis «Hvala što si se vratila, mama». Oslonjena na Magdinu ruku Ksenija je zastala na vratim dnevne sobe, zagledavši se u četiri nasmijana lica. Onda joj suze kliznuše niz obraze i ona se, zanoseći se od iscrpljenosti, zalete ka kćerkama. Magda osjeti kako je u tom trenutku definitivno dobila bitku. Za Kseniju. Ako... Hoće. Njezina vjera u Zdenka bila je čvrsta. Samo još malo vremena... Onda pomisli kako bi bilo dobro kada bi Ksenijin stan držala pod paskom sve dok opasnost od Branka ne bude definitivno otklonjena. Da, dolazit će svaki dan u sate kada bi Branko mogao banuti. I dat će promijeniti bravu na ulaznim vratima. Još danas će zvati bravara da to sredi. Nastupilo je zatišje. Ali poslije tjedan dana upravo to što se naizgled ništa ne događa počelo je još više nervirati Magdu. – Hoću da se ovo završi – govorila je Andrijani. – Umjesto toga vlada prividan mir za koji ne mogu procijeniti što znači. A može značiti mnogo toga. I lošeg. Andrijana je šutjela, kimajući potvrdno glavom. – Moj Mladen je pokušao stupiti s Brankom u kontakt, ali je on promijenio telefonski broj, a tamo gdje je držao radionicu sada je neka agencija za nekretnine. Vlasnik agencije nije mu mogao pružiti nikakvu informaciju. Rekao je samo da je taj prostor kupio preko posrednika i da prethodnog vlasnika ni ne poznaje Magda uzdahnu: – Tamo smo gdje smo. U magli. – Ali smo sada svi na istoj strani. I Ksenija. – Da...– Magda je sada u mislima već vagala ideje koje su joj jedna za drugom padala na pamet. Odbacila ih je sve. «One su proizvod tvoje panike», rekla je sebi. Povrativši s naporom kontrolu nad sobom, nasmiješi se Andrijani, zagrli je i upita: – Imaš još malo vremena ? Upali smo u taj razgovor s neba pa u rebra, pa te nisam ničim ponudila. Odjednom mi se pije čaj i jedu kolači. Imam ih u hladnjaku. Hoćeš da mi praviš društvo? 30 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V – Hoću. – Andrijana uzvrati glasnim smijehom: – Stara dobra mama Magda, kakvu je oduvijek znam! Nema toga što te može slomiti! – Ne znaš ti, dušo, koliko su mi puta dosad živci bili na rubu pucanja. Onda bih pomislila na vas dvije, poslije i tri i znala: ne smijem se predati. Magda ode u kuhinju i vrati se sa kolačima. – Pristavila sam čaj – reče. – Jedi. To čini razgovor opuštenijim. A s opuštanjem vraća ti se i mudrost. Andrijana uze jedan indijaner, zagrize u čokoladu i šaum, vrati ostatak kolača na tanjurić i upita: – A sada, kada smo odrasle i imamo djecu zbog koje se ne smijemo predati... – Hoće li to Ksenija definitivno shvatiti? – Shvatila je, majko. Vidjela sam joj to u očima. Ako ostavimo tu epizodu po strani, što ti sada govori da se ne smiješ predati? Magda ne odgovori odmah. Samo je slegnula ramenima i otišla po čaj. Vrativši se, ulila je čaj u šalice, stavila sebi dvije kocke šećera i onda, miješajući ga žličicom, rekla: – Osjećaj da mi je to što sam ispunila sve svoje obiteljske dužnosti dalo pravo na slobodu. Jednom ćete i vi to osjetiti.Taj zov svoga tijela i svoje duše. – I što nam je onda činiti? – Odazovite se. Postalo je mračno i Magda upali svjetlo. – Kada se sve ovo sa Ksenijom okonča, bit ću potpuno slobodna. – Odmahnula je rukom: – Ne, neću vas zapostaviti, ali neću ni da me to sputava. Neću činiti ništa spektakularno, ako na to misliš! Malo ću više vremena posvetiti svojim prijateljima koje sam na nedavnom putovanju stekla. Malo ću više ići u kazalište, češće ću odlaziti na more. I htjeti otkriti što se krije iza nekih snova koja kao da mi nešto govore, a ja ne razumijem poruku. I tako...– Naglo je ušutila. Andrijana nije forsirala razgovor. I njoj je godilo ovo tiho druženje s majkom. Osjetila je kako joj je to upravo nedostajalo. «Biće da se čovjek sastoji od svojih doba koja ostaju živa u njemu» pomislila je. «I sada, dok u meni dominira sretna majka i supruga, te zabrinuta sestra, kćer Magdalene Baumann traži svoje mjesto pod suncem.» Taj je osjećaj, koji ju je 29-44 vraćao u ranu mladost, ispuni toplinom. Požele što dulje ostati tako u diskretno osvijetljenom dnevnom boravku, jedući kolače, pijući topal čaj, koji je Magda povremeno dolivala u šalice iz velikog porculanskog samovara i nijednom izgovorenom riječju ne remeteći to ozračje u kojem se davno sretno vrijeme ponovno iz sjećanja vratilo u stvarnost. Zidni sat izbio je melodično sedam puta i to je prenu. Sa žaljenjem shvati da se mora vratiti u svoj dom i tamo prirediti večeru sinovima i Mladenu. «Hvala ti, Gospodine, što si mi njega podario, a ne nekog sličnog Branku Rudiću», pomislila je. Dotakla je majčinu nadlanicu i rekla tiho: – Moram ići. Doma čekaju moju hranu i poljupce pred spavanje. Na vratima Magda joj reče: – Skoro mi nije bilo ovako lijepo. Hvala ti, mila moja. 36. Prošlo je još nekoliko dana. Magda je iskoristila vedri prosinački dan i otišla na Mirogoj. Ispraznila je vaze i čvrsto ih omotala plastikom da ne bi popucale od smrzavanja kiše i susnježice u njima. Njen nijemi razgovor sa Zvonkom ovaj put je skratila. «Hladno je», pravdala mu se. «Vidimo se na proljeće.» Žurnim koracima izišla je do okretnice upravo kada se odozdo pojavio autobus. Dok je stavljala ključ u bravu u stanu je zazvonio telefon. Ušla je, bacila torbicu na fotelju i podigla slušalicu. – Gospođo Politeo – začula je nepoznati joj muški glas. – Pri telefonu je inženjer Ivan Mirković. Javljam Vam se po zamolbi mog poslovnog partnera i prijatelja gospodina Zdenka Morgensterna. Imao bih obaviti važan razgovor s vama, te vas molim da mi predložite termin kada bih vas mogao posjetiti. Konačno! Magdu preplavi radost. Ali je što oprez, što odgoj, natjera na suzdržanost. – Bi li vam odgovaralo sutra poslije podne...od četiri pa nadalje. – Odgovara mi. Da utvrdimo na pet? – Čekam vas. Moja adresa je...– Magda mu je polako izdiktira. Spustivši slušalicu, odahnula je. Krenulo je! Onda osjeti da neće moći izdržati sama ove 31 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V večeri, jer um kome je nagovješteno da može očekivati važne i nedvojbeno povoljne obavijesti predaje se nagađanjima kakve bi te obavijesti mogle biti, uzalud dakako. Pozva Blanku. Blankina mati joj reče da je Blanka morala otići u Zavod pregledati, kako joj je rekla, neke važne natuknice iz engleske povijesti. Ne odustajući od namjere da veče provede u druženju, Magda pozva Karla . – Što radite? – upita ga – Gledam prijenos tenisa na televiziji. – Onda ništa. – Zašto ništa? – Zato jer znam koliko volite tenis. – Ako ste htjeli da se nađemo, to mi zvuči bolje od gledanja tenisa. – Hvala na suptilnom komplimentu. Ali... – Za sat vremena na starom mjestu? – Dolazim! – I ja sam vas ovih dana htio zvati. Možda ćete se iznenaditi kada vam budem rekao zašto. Magda je pretpostavljala o čemu je riječ, ali to nije pokazivala. Sebično je i narcisoidno radi jeftinog isticanja vlastite pronicljivosti uskratiti sugovorniku radost da vam saopći to što je, vidjelo mu se na licu, toliko želio da saznate. – Ugodno? – upitala je samo. – Ugodno – potvrdio je Karlo. – Slušam vas. – A što je u vama potaklo potrebu da me danas pozovete? – Željela sam biti s nekim tko će me spasiti od grozničavih, besplodnih razmišljanja. Ali recite mi konačno to čime me želite iznenaditi. – Razgovarao sam s ocem. Magda je šutjela. «U pravu si što se želiš vratiti našim korijenima» – rekao mi je. «Možda je trebalo da to još ja učinim čim sam vidio u kakve sam brzake četrdesetprve upao. Beč me je spasio da u njima ne potonem. Ali to bjelodano nije ohladilo moju slaveniziranu glavu. Namjesto da skupa s tvojom majkom i tobom ostanem tamo gdje su stvari prije ili kasnije morale biti dovedene u red, ja sam vas odveo u Novi Sad samo zato jer je obitelj čekala nasljednika odvjetničkog ureda. Pa se ispostavilo da pravo kao profesija u uvjetima revolucionarne diktature ne vrijedi ni pišiva boba. I onda sam te poslao tamo odakle sam ja krenuo. A kad je Balkan ponovno 29-44 planuo svi smo se panično okrenuli budućnosti, tražeći je tamo gdje se ništa nije nikamo micalo. Nismo sebi postavili ono pravo pitanje: tko smo? Sada ga ti postavljaš. Dakako s velikim zadocnjenjem, ali ne i prekasno. Da, sine», rekao je na koncu, «mi jesmo Kertneri. Sve ostalo su romantična povođenja za povijesnim zabludama.» «Oprosti», rekao sam mu, «ali moja lijepa pretkinja Sofija nije bila nikakva povijesna zabluda. Ja se njome ponosim jednako kao i odlukom mog pradjeda da ljubav stavi na prvo mjesto. Uostalom, koliko znam iz obiteljskih predanja, on nije bio prvi među Kertnerima koji se na to odlučio. Rodonačelnik Abraham Kertner učinio je to isto.» «I ja sam, sine», rekao mi je tada otac. «Mene su u Novom Sadu čekale kandidatkinje iz uglednih građanskih kuća, čiji su očevi imali najuglednija mjesta na nedjeljnim službama u Sabornoj crkvi. A ja...mene je očarala moja lijepa katolkinja, kći radnika sa Trešnjevke i evo me sretnog i danas kad je gledam kako već pomalo nesigurnom rukom zalijeva ujutro i navečer svoj vrt. I to je kertnerovski. A povijesne zablude...kada se odmakne od njih, čovjek tek onda postane svoj i svjestan sebe. Budi Kertner u sebi i ne dozvoli da te javno deklariranje odvuče ka drugim novim povijesnim zabludama, kojih uvijek ima na pretek.» Magda je pod dojmom ovoga što je čula još malo šutjela, a onda izusti tiho: – Poslušajte svog mudrog oca, Karlo. To je sve što je potrebno da biste bili Kertner. Da! I ojačajte svoje veze s Kertnerima u Beču. – One nisu ni sada slabe – osmjehnu se, Magdi se činilo, zagonijetno Karlo. Vraćajući se doma bila je svjesna da je tek dio večeri utrošila na prijatelje. «Ali bilo je to pravo otkrovenje!» pomislila je. «Ja sam tog Sivačkog preobrazila nazad u Karla Kertnera. A počela sam to iz čiste duhovne znatiželje. I eto do čega je ta moja igra dovela! Sjajna si, Magda!» Približavajući se vratima svoga stana, odjednom se naglo zaustavi. «Nije mi rekao je li razgovarao i sa svojom kćeri. Možda ona svim tim neće biti impresionirana. Mladost ima svoj odnos prema prošlosti uopće pa i prema vlastitoj. Ipak, dobro je provući svoje odluke i 32 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V svoje nazore kroz njihov filtar.» Ulazeći osvježena iz kupaonice nanovo u kuhinju kako bi iz uvijek dobro snabdjevenog hladnjaka izvukla nešto da utoli glad, koju je odjednom osjetila, ponovo se zaustavi i skoro ukoči od iznenađenja. Tek sada joj je doprlo do mozga kako se onaj glas navodnog Zdenkovog poslovnog prijatelja predstavio: «inženjer Ivan Mirković». Pa to je...ne, to ne može biti! To da se on zove kao onaj njezin prvi, to mora biti čista koincidencija! Tih Mirkovića je pun Balkanski poluotok. A i Ivana ima na pretek! No, moguće je on baš jedan od onih što ih joj je ponudila činovnica iz Udruge inženjera i tehničara Hrvatske. Neki od one dvojice koje je oklijevala pozvati, pa na koncu i odustala od te nakane. «Idem jesti» odluči. «A onda ću pozvati Blanku, koja se nedvojbeno već vratila doma.» – Što se desilo? – Blankin glas djelovao je uplašeno. – Zato što te zovem poslije osam? Ništa, draga. Nemirna sam, najavljeno mi je kako ću čuti za mene izuzetno važne vijesti, ali tek sutra popodne. Samoj sa mislima mi je postalo teško, pa sam zaželjela razgovarati s prijateljima. Popodne te nije bilo doma, pa sam pozvala Karla u pomoć, ali sada te imam. – Dođi k meni. – Ne mogu. Jako sam umorna. Sposobna sam samo za telefonski razgovor neograničene duljine. Ne mora biti ništa značajno. Bilo što. Primjerice, možeš mi ispričati o tim engleskim natuknicama zbog kojih si morala poslije uredovnog vremena u Zavod. – Ah, uvijek stara priča! Uredniku su se činili sumnjivi neki podaci, a kada on u nešto posumnja onda zove Blanku Derossi... Bilo je prošlo devet i po kada su okončale razgovor. Magda se iscrpljena i zadovoljna zbog toga, jer je bila sigurna da će brzo zaspati, ispružila po postelji, okrenula na bok i ugasila svjetiljku. Inženjer Ivan Mirković bio je točan. Poljubio je Magdi ruku i predao joj buket ruža iz staklenika. Magda ga je odmah prepoznala, iako nije mnogo sličio sebi samomu sa pedesetak godina manje. On, međutim nije pokazivao da mu pogled na Magdino lice budi bilo kakva sjećanja. 29-44 Osjetila je zadovoljstvo zbog toga. Sada je bila važna poruka koju je donosio, a ne razgovori u stilu: «Kako si sve ove godine...» Uostalom, što ga je dulje promatrala bila joj je sve smješnija pomisao da bi se zbog ovog nenadanog susreta mogla iole uzbuditi. Negdašnji vitki crnokosi brucoš tehnike sada je imao golu tonzuru, brižljivo zalizane ostatke kose s obe bočne strane glave, težio je sigurnih devedeset kilograma. Sve je to, dakako bilo umotano u skupo sivo lister odijelo, talijanske lakirane cipele i montgomeri mantil, koji je, na Magdinu sugestiju, okačio o jedan krak jelenskih rogova u predsoblju. Da, rado bi popio čaj, prihvatio je ponudu domaćice, a onda se spustio u fotelju i diskretno prelazio pogledom po enterijeru, čekajući da se Magda vrati iz kuhinje sa servisom za čaj i kolačićima. Ulivši čaj u šalice, Magda sjede, uputi gostu upitan pogled i reče: – Kakvu mi poruku donosite od Zdenka, gospodine Mirkoviću? Njezin gost ne odgovori odmah. Smišljao je kako da formulira ne poruku Zdenka Morgensterna već svoju ulogu u svemu tomu. – Poruka gospodina Morgensterna bi se sažeto mogla izreći ovako: Problem koji ste mu izložili na putu je da bude saniran. Gospodin Morgenstern vam još poručuje da je osobama s kojima je osoba o kojoj je riječ surađivala predočeno kako bi njezino negativno djelovanje prema vašoj obitelji moglo izazvati neugodne posljedice po njihove poslovne interese. Dotična gospoda su prije dva dana izvjestila gospodina Morgensterna kako su poduzela potrebne korake i da je eliminacija tog problema u tijeku. – Zamijetivši kako ga Magda i dalje prodorno, ispitivački gleda, promješkoljio se i dodao: – Ja s tim, gospođo Politeo nemam, razumije se, nikakve veze. Samo činim ono što me je gospodin Morgenstern zamolio. Magdi je to bilo od prve jasno i nije gledala inženjera Ivana Mirkovića zbog onoga što je on pomislio i zbog čega se pravdao. Ne. Ona je, pošto joj je umirujuća Zdenkova poruka bila prenesena, sada pokušavala da u...koliko je bio stariji od nje? Tri godine, dabogme, dakle u tom šezdesetrogodišnjaku što je sjedio naspram nje i tiho ispijao čaj, otkrije makar neke tragove one lijepe mladićke fizionomije njezine prve ljubavi, koju svi koji su je doživjeli 33 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V drže urezane u sjećanju. Ništa, konstatirala je s žaljenjem. Dobro je što ga nisam pronašla onda kada sam to htjela. – Vi dugo poslujete s Zdenkom Morgensternom? – upitala je a u glasu nije bilo ničega sem učtive radoznalosti koja čak nije ni tražila odgovor. – Dosta dugo. Od ratnih godina. Ja radim u Đuri Đakoviću, a gospodin Morgenstern je u suradnji s mojom tvrtkom uspješno razvio svoje eksportne poslove, pri čemu sam mu ja bio stručni suradnik. Magda je s razumijevanjem kimala glavom, ponudila gostu još čaja i kolačiće, ali ga nije zadržavala kada je ustao i ispričavajući se zbog žurbe, obećao da će je kontaktirati ukoliko to gospodin Morgenstern bude tražio. Kada su se ulazna vrata za njim zatvorila Magda se setno nasmiješi i prošapta: – Zbogom, moj Ivane, mladenačka iluzijo moja. Vrativši se u dnevni boravak, zastala je nasred prostorije. «Zdenko je, čini se, pronašao najelegantnije rješenje: prepustio je Branka Rudića onima s kojima je ovaj obavljao svoje mutne poslove da...kako je rekao Ivan? Da eliminiraju problem. Branko je bjelodano bio u tim krugovima sporedan igrač, a želio je postati ravnopravan ostalima. Za to mu je bio potreban krupniji kapital, koji nije imao. Inače zašto bi ucjenjivao i nju i Milicu Darmanović? Čime je Zdenko zaprijetio kad su ga njegovi partneri bez ikakvog kolebanja riješili pustiti niz vodu? Možda to nikada neću saznati. A nije mi ni važno. Samo neka definitivno nestane iz Ksenijinog života.» Ne žureći se, odnijela je servis za čaj u kuhinju. Vrativši se, sjela je pred televizor i uzela daljinski. Nije ga odmah uključila. U mislima se vratila Ivanu i Zdenku. «Da li se to moj život vraća počecima ili mi je dano da se vrtim u krug? Nešto nije u redu sa Zdenkovim poređenjem mog života kao šahovske partije. On je rekao kako se, kada se partija približava konačnici broj figura na ploči naglo smanjuje. Ali meni se ne smanjuje! Dapače! Iskrsavaju i nove! Znači li to da je predamnom životna partija još u punom jeku?» «Kada mu se budem javila telefonom, pitat ću ga», odluči. «A sada doista moram prestati misliti o tome jer će mi glava eksplodirati.» Uzela 29-44 je iz kućne ljekarne tabletu «plivadona», popila je pa pozvala Katarinu. – Jesi li večeras zauzeta ili bi provela jednu večer sa svojom majkom? – upitala ju je. – Što se događa, mama? – Ništa. Samo sam jako umorna i nesposobna da budem sama. – Doći ću odmah. 37. – Dakako da jeste – potvrdio je Zdenko. – Što ne znači da nisi ušla u konačnicu. U šahu ulazak u konačnicu ne nagovješćuje konac partije. On samo znači da su komplicirane pozicije iza tebe, da si kritične trenutke prebrodila i da ti predstoji relativno miran nastavak u kojemu te ne vrebaju u zasjedi neugodna iznenađenja. A te nove figure...to su se tvoje želje pretvorile u stvarna bića koja su njihova personifikacija. I po svemu sudeći tvoja procjena da je tvoja životna partija još u punome jeku čini mi se točnom. Životne, kao i šahovske konačnice mogu trajati veoma, veoma dugo. – Hvala ti što si riješio moj posljednji veliki problem. Zvala sam te u pomoć tek kad sam shvatila da ga neću moći riješiti sama. – Ne poznaješ svijet koji te je ugrozio. Zato. A ja ga poznajem. To je jedan opasan svijet svijet bez skrupula, kojemu je osobna korist jedini zakon kojega se pridržava. – Nisi bježao od tog svijeta i zato sam ja pobjegla od tebe. Tišina. Onda Zdenkov glas: – Znaš, dušo, to zaslužuje jedan temeljit razgovor koji prije no što si mi rekla da odem, nismo obavili. Hajde da ga obavimo sada. Potreban mi je da mogu mirne savjesti otići kada tomu dođe čas. – Kako da ga obavimo, Zdenko? Tisuće kilometara nas razdvajaju i samo jedna nesigurna satelitska zraka nas nakratko spaja. – Dođi k meni. Ne, ne tražim da dođeš zauvijek. Samo da tako dovršimo našu životnu priču da možemo sebi reći: dobila je pravi kraj. Reci «da» i reci «kada» i u zastupništvu KLM– a čekat će te povratna avionska karta. Magda uzdahnu. – Znaš da je to nemoguće. Ovo sa Ksenijom još nije okončano i moram biti stopostotno sigurna da je tome kraj. A onda je moram pri- 34 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V praviti za odlazak u Njemačku... – Siguran sam da ti je Ivan prenio točno moje riječi. Dakle, smatraj da taj Branko Rudić za tebe i tvoje više ne postoji. – Ali, Zdenko, on, kao i svatko pritjeran u kut, može učiniti ... – On ništa više ne može učiniti, Magda. Sada je Magda na trenutak zbunjeno šutjela. Onda je promucala: – Kako to da razumijem? – Tako kako sam ti rekao. Opasan svijet štiti svoje interese po svaku cijenu. A ja sam im stavio do znanja kako bi ovaj put ta cijena mogla biti veoma visoka. – Hoćeš reći... – Hoću reći da ste od prije tjedan dana ti i tvoja obitelj pod stalnom paskom. Bit će još potrebno da Ksenija sudski zatraži razvod, ali to je posljednja formalnost, poslije koje je sve i zakonski okončano. – A ako ipak... Zdenko je šutjeo. Magda najzad shvati: Branko Rudić se upleo među one kod kojih se za svaki postupak plaća odgovarajuća cijena. Za to «ipak» cijena je život. – Živimo u surovom svijetu, moja Magda. Ljudska bića kao što si ti, postali su otoci ispravnog građanskog života u oceanima zla. Otoci koji svakim danom postaju sve manji. Nađu se, eto, ponekad ljudi poput mene koji sa ono nešto moći koju su stekli pokušaju obraniti neki takav otok. A da bi uspjeli moraju zlu pronaći bolnu točku koja će ga natjerati da odustane od njega. Ali dobro. Shvaćam kako će ti biti potrebno vremena da osjetiš kako je tvoj svijet ponovo siguran. Kada to osjetiš, svrati u KLM. Hoćeš li? Magda je razmišljala. «Potreban mu je taj susret», zaključi. «I dužna sam da mu ispunim tu želju. To je minimum kojim mu mogu uzvratiti za ovo što je on učinio.» – Hoću – reče jednostavno. – Svidjet će ti se ovaj grad. Vidjet ćeš. Možda nisi mnogo putovala, ali znam da si oduvijek voljela upoznavati nove gradove. – Da, voljela sam. Ali kada si dao naslutiti kako bismo se mogli ponovno vidjeti pomislila sam kako namjeravaš doći u Zagreb. – Bojim se da se ne bih poslije toliko vremena najsigurnije osjećao na ulicama Zagreba. Magda ne odgovori odmah. Osjećala je kako 29-44 je vrijeme okončati razgovor i tražila je najljepši način za to. – Mislim da ću noćas, poslije dugo vremena spokojno spavati. Uza sve ostalo, hvala ti i za to. Laku noć. 38. Narednih tjedana činilo se da će se Zdenkova predviđanja obistiniti. Ksenija je podnijela zahtjev za razvod braka sa obrazloženjem: napuštanje obitelji i bračna nevjera. Magda je prestala provoditi prijepodnevne sate u Ksenijinom stanu ali je održavala svakodnevne telefonske kontakte s njom. Čekanje, koje je predstojalo do definitivnog okončanja svake veze s Brankom, podnosila je smireno i sve više se posvećivala svom uobičajenom životnom rasporedu. Sa Karlom Kertnerom je sada vodila samo telefonske razgovore pri čemu joj je on sa sve više ponosa opisivao napredak u preobražaju svog identiteta. Zato je Blanki posvećivala daleko više pažnje. Znala je da je njoj ta pažnja sada najbolja podrška u njezinoj borbi s bolešću. A Blanka je, poslije šoka i straha kada joj je saopćena dijagnoza, povratila psihičku ravnotežu, čak je s dosta humora, ranije netipičnog za nju, komentirala svoj boravak na onkologiji. Često bi večeri provodila kod Magde, a potom bi oko devet ustajala jer je, kako je govorila, sa sve više bojazni ostavljala majku samu. Kod nje su sve češći trenuci kada gubi pojam o okolini i vremenu i počinje se ponašati zbunjeno, pa bi mogla učiniti i nešto tragično. «Dobila sam svoju dnevnu porciju optimizma», rekla bi uz smijeh, «i mogu funkcionirati do sljedećeg susreta.» Jedne večeri, sjedeći na kauču priljubljena uz Magdu, saopćila je: – Počinje mi opadati kosa. Kada počnem sličiti vanzemaljcu hoću li ti i dalje biti draga? – Oduvijek su mi vanzemaljci bili dragi – odvratila je Magda. Koncem prosinca pao je prvi snijeg. Po noći ga je mraz stegao i sljedećeg jutra grad je osvanuo u bijelom. Sa svoje Opatovine Magda je sišla u grad. Kroz dva dana bio je Božić i htjela je obaviti kupnju darova. Badnju večer namjeravala je provesti sa Ksenijom i njezinim 35 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V kćerima kod njih, a sljedećeg dana pozvala je na objed Katarinu i njezinog novog prijatelja. Željela je upoznati muškarca zbog kojeg je njena najmlađa kćer, koja je toliko dugo bježala od trajnih veza, sasvim prorijedila svoje posjete. One noći koju je na Magdinu molbu provela kod nje, govorila je o njemu škrto, tek najosnovnije podatke, izgovarajući se kako još nije posve sigurna da je to to. U međuvremenu Karlo joj je predložio da, ako nema nekih obiteljskih aranžmana, Silvestrovo dočekaju skupa. On zna jedno krasno mjesto, bez gostiju sklonih bučnim kičerajskim pretjerivanjima, a onda bi odande, u ponoć, mogli na Jelačić plac, koji da je od tog mjesta jedva desetak minuta pješice da gledaju vatromet i malo podjetinje, kako je i red takve noći. Njegov prijedlog zvučao joj je primamljivo. «Da, prihvatit ću ga», odlučila je. Godinama nije išla na doček. Sa Zvonkom bi sjedila doma uz svijeće, švedski stol, razgovor o danima koji su bili za njima, onda bi uključili DVD i pogledali neki film sa glumcima koje su voljeli. Ukusi su im na sreću bili slični: Kenneth Branagh, Helen Mirren, Anthony Hopkins, Meryl Streep, Glenda Jackson. Zvonimir Politeo je uopće preferirao engleski film, govoreći da Hollywood, koji je udavio francusku i talijansku kinematografiju jedino još engleski film ne može ugroziti. Amerikanci imaju kompleks niže vrijednosti pred Englezima, jer ovima njihov način života ne znači ništa. U ponoć bi, mršteći se, pili pjenušac, kao obvezu koja se ne može izbjeći, iako im, kao i mnoge druge više kvari nego što pojačava ugođaj. Oko jedan po ponoći, kada telefonske linije opet normalno prorade, čestitali bi rođacima i prijateljima za koje su pretpostavljali da su još budni. Onda bi legli i spavali do deset i po, potom, poslije šok terapije hladnim tušem, popili jaku kavu i pripravili se gledati obligatni novogodišnji koncert iz Beča. Hodajući Ilicom i razgledajući izloge, odjednom se zaustavi u jednom pasažu, ali ne toliko da bi se sklonila iz ulične gužve, koliko što joj se u glavi uobličilo pitanje na koje nije imala pravi odgovor: Zašto taj Kertner hoće baš s njom provesti novogodišnju noć? Muškarci su u takvom prigodama sa svojim ženama ili ljubavnicama, ali ako se odlučuju na prijateljsko druženje to je znak da nemaju bolje rješenje. 29-44 Karlo je razveden, dobro, kćer će tulumariti sa svojim društvom s Akademije, ali što je s njegovim intimnim životom? Što to nije s njim u redu? «Ne pada mi na pamet da ga to pitam», odlučila je. «Ali takvo intimno ozračje je prava šansa da se to iz Karla Kertnera, tako ću ga ubuduće u mislima zvati, mic po mic iščeprka.» «Samo da se to s Ksenijom što prije okonča», mislila je dalje, nastavljajući svoju predblagdansku shopping turu. «Volim svoju djecu, jako ih volim, ali treba mi zraka!» Kupovina se otegla i bilo je već skoro tri popodne kada se s punim rukama paketa odvezla taksijem doma. Jelku više nije kitila. Kupila je nekoliko borovih grančica, ostalo joj je još nekoliko božićnih ukrasa, koje je izdvojila, jer je ostale spakirala u kutije s namjerom da ih odnese Ksenijinoj djeci, te je od toga načinila skromni aranžman, više kao simboliku, koji će postaviti na trpezarijski stol. Tog popodneva, dok je mijesila Katarinine omiljene kolače, stalno se smiješila i u jednom trenutku čak tiho zapjevala. Kao da joj je ono posebno osjetilo, za koje psiholozi tvrde kako je u čovjeka davno zakržljalo, kao i slijepo crijevo i umnjaci, proradilo, govoreći joj: «Slavi, Magda! Pobjedila si! I sada su pred tobom otvorena vrata novog života!» Navečer, dok je kolače stavljala u hladnjak, pjevušila je i dalje. «Sutra će s placa donijeti dvije lepe purice: jednu za večer kod Ksenije i drugu za božićni objed doma. Da, i vino! Kako će to sve dovući? Trebala je misliti na ove situacije kada je nakon Zvonkovog odlaska sa ovog svijeta riješila lišiti se kućne posluge, trseći se kako je sposobna sama o sebi skrbiti se, te da opremljena svim kućnim tehničkim pomagalima, može savladati usisavanje stana, pranje i glačanje te da joj je dostatna pomoć za sezonska spremanja. Da! podsjetila se, ali dok si tumarala kontinentima smetnula si s uma da je i jesen doba za to, a sada te je uhvatila zima i do proljeća nema od velikog spremanja ništa! I gdje sad naći nekoga tko će ti sve što sutra ujutru budeš nakupovala donijeti ovamo? Onda joj je sinulo spasonosno rješenje: Kako gdje? A tvoje unuke? Tako će čak postići da se njih dvije osjete glavnim sudionicama blagdanskog slavlja. Marina i Renata joj, vraćajući se iz kupovine, 36 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V nisu dopustile ništa niti da pipne. Hodale su sa torbama žustro kaptolskom uzbrdicom, dok se Magda upinjala da održi korak s njima. Popustile su tek kada im je Magda pozvala taksi da odnesu doma ono što su predvidjeli za Badnju večer. 39. Sivo jutro nije je pozivalo ustati iz postelje. Bilo je tako ugodno ležati budna pod toplim, mekim pokrivačem u temperiranoj sobi i činilo joj se da bi mogla tako ostati beskonačno. Kad je samo neke navike i neki porivi ne bi tjerali ustati! «Pa dobro», pomislila je, «popustit ću im, a onda ću se ponovno, kada operem zube, ispljuskam lice hladnom vodom, skuham si dupli espresso i zajedno sa onom velikom čašom đusa i dvopekom na pladnju donesem ih sa sobom, zavući pod pokrivač i na miru odvrtjeti u mislima sve to što mi se podogađalo od Badnje večeri do drugoga siječnja ujutru, dakle sada.» A imalo se što i odvrtjeti! Nakon Badnje večeri, koja je lijepo, veselo i sasvim blagdanski počela a onda je odjednom Ksenija opustila nos. Nije ona ni dotle iskazivala neku veliku veselost. Dapače. Ali se smiješila, ubacivala u razgovor tihe, sabrane replike i vidjelo se kako se trudi hiniti kako joj je lijepo. Magda ju je ispod oka promatrala i znala je da joj kćer još nije preboljela raskid. Rekla joj je to. Ksenija joj potišteno odgovori: – Ne samo raskid, majko. Mnogo toga nisam preboljela. Nanizala sam posljednjih godina poraze jedan na drugi. Čak se nisam uspjela ni ubiti. – Ja to smatram tvojom pobjedom. Iako su ti je izborile kćeri, a ne ti. – Na temelju čega? Koga sam ja to pobijedila? Branka, koji će i dalje nalaziti načina da me drži u šahu? I ako dobijem razvod i isključivu skrb nad djecom i ako potom i odem u Njemačku...Dostatan je taj stalni strah da će iskrsnuti predamnom i da će sve moje patnje nanovo početi. Ja sa strahom ležem, majko i sa strahom ustajem. Sam Bog zna dokle ću moći tako... – Rekla sam ti da imaš zaštitu i da će te Branko morati ostaviti na miru. I da... 29-44 – Znam, znam! Znam sve što si mi rekla. I da trebam biti kao Andrijana : čvrsta i samopouzdana. Ja pokušavam to, mama! Ali strah me vraća! Magda odjednom nije znala što bi joj rekla. Onda promrmlja: – Proći će te to. I sada, dok je ležala u postelji s čašom đusa u ruci, pred očima joj je bilo Ksenijino zapanjeno lice. I čula je sebe kako govori: – Rekla sam nešto glupo, je li? Ali kad nekog tješiš i smiruješ u beskonačnost, a on uporno ostaje pri svome, onda više i nemaš što reći sem onog što sam ti netom rekla ili da digneš ruke od tog tvrdoglavog stvorenja, a ti si moja kćer i ne pada mi na pamet da dignem ruke od tebe. A da će te to proći, hoće, vjeruj mi! Čim taj nagomilani strah malo po malo izvjetri iz tvog mozga. A sad mi pozovi taksi i kada odem pridruži se svojim djevojčicama i pjevaj i veseli se s njima. Zaslužile su to. I ti. Tako je Magdalena Baumann krenula taksijem doma. Bližila se ponoć. Taksista je upravo skretao pored katedrale, kada mu ona reče da stane. Plati mu i iziđe. Polnoćka je upravo počinjala kada se umiješala u natiskani svijet na ulazu u crkvu. Uspjela se probiti u kut gdje su gorjele stotine malih svijeća. Okrenula je lice prema svodu i odjednom je sve oko nje, sve to brujanje glasova, prekrila tišina i jedino što je čula bila je njezina bezglasna molitva za oprost. Ne onoga što je učinila, već onoga što bi mogla učiniti. «Čovjek sam, a ne ti, Gospodine, pa kada se suočim sa onim što prijeti meni ili mojoj djeci, reagiram brzo i po mojoj grješnoj mjeri, a ne po Tvojoj bezgrješnoj. A slutim, Gospodine, da idem prijetnjama u susret. Ne znam, Gospodine ni tko si ni što si, niti je li te uopće ima onakvoga kakvoga Te ljudi zamišljaju, ali ma tko ili ma što Ti bio, stani uz mene u tom času.» Čim je izgovorila svoju molitvu, Magdu ponovno opkoli stvarnost: glasovi svećenika i pastve, treperenje električne rasvjete i težak miris stearina. Progurala se nazad, ka izlazu. Vani je udahnula svjež zrak studene noći. Iza nje je ostao ritual, religiozni božićni igrokaz, kakvi su se događali u milijunima crkava diljem planete, a 37 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V s kojima, osjećala je Magda, taj ili to komu se je pomolila, nema nikakve izravne veze. Tih desetak minuta do svoga stana preći će pješice, odlučila je. A stigavši doma, na brzinu se spremila za počinak. Legla je. Osjećala se kao da je skinula teret s duše, ali da se zapitala što taj teret zapravo jeste ne bi sebi umijela odgovoriti. Zatvorila je oči i skoro u istom času utonula u zdrav, okrijepljujući san. Katarinin novi prijatelj bio je od onih muškaraca koji ti se dopadnu na prvi pogled, ali iskusnim i pronicljivim osobama, kakva je bila Magda, instinkt je govorio da je bolje pričekati s prosudbom. Makar do konca božićnjeg objeda. Činilo joj se da u njegovoj komunikativnosti, lakorječivosti i galantnom ophođenju nedostaje spontanosti. Kao da je igrao rolu, koju je unaprijed pripremio. Nije znala što bi tomu mogao biti razlog. Vjerojatno samo nastojanje da stekne njezinu naklonost. Katarina ga je predstavila kao stručnjaka za informatičke sustave, zaduženog od Microsofta za disperziju njihove tehnologije na prostoru jugoistočne Europe, napose onoga što je obuhvaćeno pojmom zapadni Balkan. – Luka Stantić – predstavio se jednostavno, prepustivši Katarini da, ako to smatra važnim, napomene kako je doktorirao na UCLA. U Zagrebu mu je ured, ali jedva da je desetak dana u mjesecu tu. Na sreću, destinacije, koje posjećuje su na relativno kratkim rastojanjima, do kojih stiže za sat leta, ili nekoliko sati automobilom. – Onaj tko vas voli onda vas malo ima – primjeti Magda. – Na žalost – licem mu preleti ispričavajući osmijeh. – Vjerojatno ću morati unijeti znatne izmjene u moj poslovni raspored prije no što se odlučim za obiteljski život. Katarina se nije uplitala u njihov dijalog. Samo je radoznalo promatrala čas majku, čas Luku, kao da se pita na što će ovo blagdansko druženje izići. Magda, opet, zadržavši mirnu i pomalo ravnodušnu intonaciju glasa, koja više potiče sugovornika na ispovijed od ispoljene radoznalosti, koja izaziva oprez, držala je oboje na oku. Pa tako, s onom polovicom pozornosti usmjerenom ka svojoj kćeri, opazi u njoj 29-44 loše prikrivenu napetost. «Drži se kao da mi prikazuje svoje dostignuće, na koje je bjelodano vrlo ponosna», pomisli, «pa nestrpljivo iščekuje moju prosudbu...Pričekat ćeš na nju, mala moja. Magdalena Baumann ne donosi brze sudove.» – Da – odvratila je kratko i neodređeno, kao da ne opaža Stantićevu jasnu aluziju na perspektivu njegove i Katarinine veze. – A sad mi dopustite da se pozabavim puricom pred nama. Šutke i vješto rezala je prsa te dobro ispečene ptice. Na trenutak je sama sebi sličila na žreca koji pripravlja žrtvu da na očekivani način bude ponuđena bogovima i jedva se uzdrža kako ne bi prasnula u smijeh. Položivši bijele odreske na Lukin i Katarinin tanjur, odsječe i sebi komad, pa se obrati kćeri: – Ja sam učinila ono što je zadaća domaćice. Sada ti preuzmi komandnu palicu i posluži gospodina Stantića. – Luku, ako smijem zamoliti – predloži gost. Magda se nasmija: – Smijete, ali ću zasad još dodavati «gospodin» ispred vašeg imena. – Bojite se prebrze familijarnosti, shvaćam. – Ako se doista, kako kažete, bojim toga, onda imam osnova za tu bojazan. Ali vi nemate nikakvog udjela u tomu. I prihvatite se jela, zaboga! Dobar tek! «Vidi ti njega», pomislila je. «Ima dobar njuh. I nema dlake na jeziku. Kao ni moja Katarina. Kako li razgovaraju kad im se mišljenja razlikuju? Pršte li varnice?» Objed je odmicao i razgovor je postajao sve opušteniji. Onda Magda postavi svom gostu prvo konkretno pitanje: – Stantić...Kakvo je to prezime? – Čini vam se neobičnim? Rijetko se ovdje sreće. Bunjevačko je. Ja sam rodom iz Subotice. A tamo, Bogu hvala, sem mojih roditelja ima još Stantića koliko hoćete. Jedan je, vele, prije devedeset godina bio olimpijski pobjednik u brzom hodanju ili trčanju, ne znam točno što od ta dva. Magda se zamišljeno nasmiješi, pomislivši na Karla Kertnera. – Zanimljivi ste vi, Vojvođani – reče. – Dolazite s prezimenima i podrijetlima koja donose sobom dah krajeva, koji, mada ih više– manje znamo, stalno izmiču u nekakvu sjevernu iz- 38 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V maglicu, u kojoj i jesu naši i nisu. – Jedan moj znanac – neočekivano se ubaci u razgovor Katarina – rekao mi je nedavno kako vi ,kada se sa tim svojim prezimenima ubacite među hrvatske, srpske i bosanske Perkoviće i Petroviće, Puzigaće i Mažibrade, Mustapiće i Lelemude, odmah se kandidirate za one kojima se otvaraju najizglednije životne ceste. Uopće sjever kad siđe među nas mi se raspametimo od sreće. – Vi? – podsmjehnu se blago Luka. – Pa tvoje prezime nije Perković nego Seldnitzky. – Da – pokunji se Katarina. – Imaš pravo. Sve je to na ovom slavenskom Jugu katkad toliko neslavensko i toliko komplicirano. Naprosto ne možeš izvesti nikakav održivi zaključak. – Sem da se, kao ja, zabunom i sam postaviš s one druge, južnoslavenske strane. – Zato što to uopće nije loša strana. Napose kad je u većini. – Vidite kako nas dobro vino čini mudrima! – uzviknu Magda kako bi skrenula razgovor u manje filozofske vode. – A naše čaše su prazne. – Hajde, Luka – podsjeti ga Katarina. – Točenje vina je muški posao. 40. Na zidnom satu u dnevnom boravku izbilo je dvanaest. Magda je dobro prebrojala udarce jer su vrata u cijelom stanu, sem, dakako, kuhinje, bila otvorena. «Ne, neću još ustati», opirala se svojoj savjesti. «Želim odvrtjeti moj novogodišnji film do kraja.» Katarina i Luka otišli su oko šest. Imali su zajednički večernji program s prijateljima. Malo prije polaska Luka je otišao u kupaonicu i Katarina uluči priliku: – No? – upita majku. – Jako me podsjeća na Olivera. Tebe ne? Katarina se trže: – Po čemu? – Po rafiniranosti, po duhovitosti, pa manirima... Katarina je šutjela. Onda sleže ramenima. – Svatko ima pravo na svoj dojam – reče suvo. – Da. – Magda se pravila da ne zamjećuje povrijeđenost u kćerkinom tonu. – Jako je lijepo i ugodno razgovarati s vama – reče Luka, vrativši se iz kupaonice. – Kao i s 29-44 vašom kćerkom. Ta pozitivna sličnost je očita. Mogu li se nadati još kojem susretu? – Možete, Luka – Magda namjerno ispusti ono obećano «gospodin». – Hvala vam što ste me pustili malo bliže – Luka nije propustio da potvrdi kako je shvatio njezinu finesu. – Imam razloga za to – nasmiješi se Magda, promatrajući ne njega nego svoju kćer. Jer na Katarininom licu smjenjivali su se nasmiješenost i zamišljenost. Magda je znala zašto: njezina aluzija na Lukinu sličnost sa Oliverom dobro ju je prodrmala. «Bilo je pomalo zločesto od mene što sam to rekla», predbacila je sebi. «Katarina nije ni prva niti jedina kći koja svoje buduće muškarce nesvjesno želi profilirati prema liku svoga oca. I što ima u tomu lošega? Sve i da ta veza ne izdrži provjeru vremena, Katarina nije plačljiva i patetična Ksenija. Ona bi preboljela svoju zabludu i krenula dalje. Dvadesetšestoga došla mi je Blanka, nastavila je Magda vrtjeti film. – Mama mi je donijela veliku odluku – saopćila je. – Prihvatila je sestrin poziv da se preseli k njoj u Split. «Tebi sam sve veći teret», rekla mi je. «Dostatna ti je tvoja bolest i ne treba ti još i moja starost. A dvije starice su najbolja pomoć i najbolje društvo jedna drugoj.» Dakle, spakirala sam je i vodim je dolje. Tamo ću provesti i Novu godinu. Dočekat ću je na rivi gdje će mi lice milovati mlaki povjetarac mediteranske noći i mislit ću na to kako te na Jelačić placu šiba sjeverac dok se, cvokoćući, trudiš biti vesela. Zbilja, planiraš li izlazak ili ponoć uz glupe televizijske zabavne programe? Zašto joj je prešutjela kako će izići s Karlom? Je li se to u njoj već probudilo ono prastaro žensko pravilo: volite se i dijelite sve sem muškaraca! Mada u tom trenutku još nije ni slutila da bi taj njihov prijateljski izlazak u novogodišnju noć mogao donijeti i nešto više. Jer smetnula je s uma drugo temeljno žensko pravilo: najteže je odoljeti muškarcu na kome ti se dopada sve, a on ti jasno pokazuje kako ti je iskreni prijatelj, koji kao muškarac ne očekuje ništa. – Ne planiram izlazak – slagala je. – Tek sam prebrodila obiteljska blagdanska druženja i 39 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V žudim se vratiti ugađanju samoj sebi. Kada putuješ? – Sutra navečer. Vlakom. Mama ima problema s mjehurom pa je tako najsigurnije. – Nasmija se kiselo: – Bože, kako nam godine vezuju život za najbanalnije probleme! – Vraćaju nas ka njima, Blanka. Počinjemo s pelenama i s njima okončavamo. Kada se vratiš u Zagreb bit ćeš slobodna kao ptica. – Ptica trkačica, misliš? Dobro, dobro! Krila imam, hoćeš reči? Imam ih ali nemam volje poletjeti. Svejedno. Ti si mi sada jedina važna. A do tebe ne moram letiti. Mogu dotrčati. Liječnici su mi inače preporučili što više kretanja. Kisik je, rekli su, najvažnije oružje u borbi za život. Moram poći – rekla je i krenula ka vratima. Onda se okrenula i snažno zagrlila Magdu. – Volim te. Ti si moja posljednja ljubav. Izišla je žurno, skoro kao da hoće potrčati. Magda je gledala za njom kako se spušta ka Kaptolu i znala je da Blanka plače. To ju je toliko oneraspoložilo da je već pomišljala da otkaže Karlu i zavuče se kao puž u svoju kućicu i tu, dok po ulicama i trgovima budu praštale petarde i nebom se bokorili raskošni vatrometi, još jednom dobro promisli o svom budućem životu. «To radi svaka sentimentalna matora guska», prekorje sebe. «Blanka je bjelodano riješila ravnati se po maksimi: Živimo punim životom dok ga ima. Kad može to ona sa pritajenim ubicom u plućima, mogu i ja kojoj ništa ne fali.» I tako je tridesetprvog u devet navečer sjedila potpuno spremna za izlazak, čekajući da se začuje zvono na interfonu – znak da je Karlo stigao. Ušavši, odmjerio ju je pogledom punim priznanja njezinom izgledu. – Vidim da ste spremni – rekao je. – To ne znači kako ne bismo mogli popiti jedno piće za dobar početak – pozvala ga je. – Rekao sam taksisti da sačeka. – Otkažite mu. Ne idemo na vlak nego na doček. – U pravu ste. Oprostite. – Okrenuo se i izišao. Kada se vratio dočekale su ga napunjene čašice. –Martel, zar ne? – Nasmiješio se držeći piće u ruci. 29-44 – Naravno. Za lijep provod! – nazdravila je Magda. Zgrada pred kojom su izišli iz taksija nije ukazivala na bilo kakvu restauraciju, kavanu ili već takvo neko javno okupljalište. Nikakav neonski natpis, osvjetljeni prozori, nikakva buka. Karlo ju je poveo ka ulaznim vratima i na interfonskoj ploči pritisnuo jedan gumb. Začuo se glas na čiji upit Karlo reče samo: – Kertner. Zazujalo je i on pritisnu kvaku. Vrata se otvoriše i pred njima se ukaza osvijetljeni hodnik . Lijevo od njih bilo je stubište, ali Karlo povede Magdu dalje ka dnu hodnika. Magda tek sada zamijeti vrata sa mliječnim staklima kroz koja je prodirala svjetlost. Kada su prišli ona se otvoriše i mladi čovjek u crnom odijelu izmače se u stranu, nakloni i reče: – Dobra večer, gospođo. Dobra večer gospodine Kertner. Prihvatio je Magdinu bundu i Karlov zimski kaput i šešir i odnio ih u garderobu. Karlo povede Magdu u malu dvoranu sa petnaestak stolova u čijem je produžetku bila prostrana ovalna udubina, bjelodano predviđena za ples. Dok su sjedali za stol na kojemu je stajala rezervacija s natpisom «Kertner», Magda preletje pogledom po prostoriji. Većina stolova bila je već popunjena, ali razgovor za njima bio je tih – znak da je večer tek počela, da su popijena tek prva pića. Jedan prosjedi muškarac diskretno je izvodio evergreen melodije na glasoviru u kutu podijuma za ples. Iza njega su se nazirali prazni stolci i garnitura bubnjeva, – najava malog sastava koji će docnije odmijeniti pijanista i podići razinu ugođaja do točke kada će tihe razgovore zamijeniti smijeh i vrtnja po podiju. – Doveli ste me u Zagreb koji ne poznajem – rekla je Magda. Karlo se nasmiješio. – Ovo je zavjetrina u koju se sklanjaju ljudi koji zabavu i radost, tu danas tako rijetku pticu, shvaćaju drukčije od one bučne gomile bogatih skorojevića oko kojih kao muhe oblijetaju ljepotice, novinari, književnici lake ruke i još lakše pameti, političari iz trećeg ešalona i uopće svi oni koji pokušavaju manjak talenta kompenzirati trčanjem društvenim prečica- 40 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V ma. Sklanjaju se ljudi kao vi i ja. Magda ponovno preletje pogledom po sali. – Meni ovo mjesto izgleda odveć ekskluzivno za ljude kakvi smo vi i ja. – Zašto? Ekskluzivno je samo po ukusu kojim je uređeno. I po gostima. Mada većina njih, poput mene, svraća ovamo rijetko. Kao u zavjetrinu, kako sam rekao. – Oni skorojevići, koje ste spomenuli i njihov eskort...oni ne navraćaju? – Ovo je zatvoreni klub. Pristup imaju samo članovi. I njihovi gosti. – Vi ste, dakle, član? – Da. Od skora. Zašutjeli su. Magda je vrtila među prstima čašu s rashlađenim konjakom i ispitivački promatrala svog kavalira. – To zagonijetno u vama...to je ona druga, kertnerovska strana, zar ne? – Jeste. – Znate što? – Magda odjednom riješi istjerati stvari na čistac. – Ja nisam radoznala i posve me je zadovoljilo to što ste mi dozvolili da o vama saznam. – Ali ispadam sama sebi smiješna sada, kada se ispostavlja kako ste me puštali da vas ubjeđujem u svrsishodnost potrebe da se u vama izravnaju Sivački i Kertner, a oni su oduvijek bili izravnani. – Moguće, Magda. Ali su stalno bili u sukobu jedan s drugim. Vi ste učinili veliku stvar: pomirili ste ih. Pretvorili ste ih u jedno biće. – Ta dvojica...bili su nesigurni jedan u drugog? Zato što su pripadali različitim svjetovima? – I vremenima, Magda. Različitim vremenima. Ponovno su zašutjeli. Onda se Karlo prenu: – Vrijeme nam je odabrati što ćemo jesti. – Što vi jedete na Silvestrovo? – Ovisno gdje sam. Ali nikada u to vrijeme nisam bio tamo gdje se vrte prasci i janjci. – Što je ovdje najbolje? Neko srednjeuropsko jelo? Koju kuhinju njeguju? Madžarsku? Talijansku? Bečku? – Od svih koje ste nabrojili pomalo. Što se poklapa s pojmom «kertnerovska». – Hvala nebesima što ste se...kako je suprotan pojam od uozbiljiti? Razozbiljiti? – Riječ po riječ stvarate pravi novogodišnji ugođaj, draga Magda! – Karlo se trže: – Da nisam pretjerao s tim «draga»? Moram li se ispričati zbog familijarnosti? Magda se osmjehnu. Osjećala je kako je obuzi- 29-44 ma nježna naklonost prema muškarcu naspram sebe, koji, očiju što iščekuju odgovor, istodobno rukom daje znak konobaru, što se kretao dijagonalom sale mimo njih, da priđe. Kad se konobar zaustavio kraj njega, on reče kratko: – Jelovnike i vinsku kartu molim – pa sačeka da se ovaj udalji i ponovi: – Da se ispričam? – Ne, dragi Karlo, ne trebate se ispričati što se načinili korak bliže, koji sam i priželjkivala. Mislim da je naš odnos sada dograđen. – Zastala je malo, pa dodala: – A budućnosti prepustimo nijanse . Večer je dalje tekla bez većih obrta. Magdalena Baumann i Karlo Kertner ponašali su se kao «stari» par, koji je marljivo «odrađivao» najnoviji u tko zna kolikom nizu dočeka novog ljeta. Odabrali su na Magdin prijedlog «kertnerovski» menu, jer je, kako je svoju molbu obrazložila, htjela provjeriti čemu to Karlo Kertner, alias Sivački ne može odoljeti. – Dakako da ne želim brdo hrane na stolu – nasmijala se. –Evo, iznenadite me nečim iz bečke kuhinje, što dosad nisam kušala. – Predlažem kompromis. Jer, prvo, ne znam što ste sve dosad kušali, a drugo, sumnjam da tako nešto na jelovniku imaju. – A što predlažete kao kompromis? – Odrezak Eszterházy. – Eszterházy. To sam, ako se točno sjećam, jela davnih godina u Beču, kada sam radila na sajmu turizma. A i zvuči mi više madžarski. – U vremenima u kojima su nastajala ta jela bilo je više toga što je narode u tada zajedničkoj državi zbližavalo no onoga što ih je razdvajalo. Magda ga pogleda: – To što ih je zbližavalo...sem kuhinje, što još? – Zajednički interesi, dakle novac. Ekonomija. Umjetnost. Ukus. Moda. A razdvajali su ih pretežito političari provincijskog formata i horizonta, gladni moći, novca, slave bez realnog pokrića i njihove surevnjivosti kojima su svjesno zarazili svoje siromašne i ponižene sunarodnike, huškajući ih jedne na druge. – Zvuči mi poznato. – Naravno. Ali, evo, vraća se konobar! Dakle Eszterházy? A vino? – Pokažimo malo lokalpatriotizma – nasmija se Magda. – Onda malvaziju. 41 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V Večerali su šutke, tek uz koju usputnu opasku. Kasnije, kada je na stolu ostalo samo vino, Magda pokuša nastaviti razgovor o austrougarskoj prošlosti, ali Karlo skrenu razgovor na osobne teme. Započeo je pričom o svojoj kćeri, koja je u ispitnoj predstavi na akademiji dobila zahtjevnu ulogu Petrunjele. Profesori joj predviđaju lijepu karijeru, jer vele kako ima neobično snažnu moć brze transformacije i uživljavanja u lik. «Pratim njezin razvoj diskretno, iz prikrajka», glas mu je zvučao sjetno. «Kada se nađemo uvijek me neka nevidljiva prepreka zaustavi od nakane da joj izravno pokažem koliko je volim i naš se razgovor redovito zadrži na pripovijedanju o njezinoj i mojoj svakodnevici, na trivijalnim potankostima. Ali kao da i ona u svom pokušaju da mi se približi nailazi ne takvu prepreku. Eto, kada sam se vratio iz Egipta, pitala me je samo «Je li ti bilo lijepo na putu», a ja sam joj odgovorio kratko «Jeste. I zanimljivo.» I čekao sam da me zamoli da joj pričam o tome, jer je nju ta civilizacija morala zanimati. Znam to, jer mi je jednom ranije rekla kako ima profesora koji je i egiptolog i svi studenti obožavaju njegove neobične povijesne priče. Ali ona je šutjela. Onda je pogledala na sat i rekla: «Moram poći. Imam na Akademiji scenske pokrete.» Znam: voli i ona mene, ali se naše stvarnosti više ne poklapaju. Magda je šutjela. – Valjda i čovjekov život podleže kozmičkim zakonima – osmjehnu se Karlo nekako kiselo. – A temeljni zakon je da postoji ogromna kozmička praznina po kojoj na velikim rastojanjima plutaju manje i veće usijane ili ledene čestice. Tako i čovjek pluta sam, ponekad i ponegdje spoji svoj život s nečijim drugim, pa produži svoje lutanje, a oni koje voli svjetlucaju stotinama kilometara daleko, u nekom Novom Sadu, Beču... – Ili Cape Townu – ubaci Magda. Karlo je iznenađeno pogleda: – U Cape Townu? – To je samo stilska figura – slaga Magda. – Ništa više. Karlo ju je pronicljivo mjerio: – U pravu sam, zar ne? – Niste. – Molim? – Niste. Čovjek nije kozmički kamen. I nije 29-44 sam ni kada je fizički razdvojen od drugih – onih koji su mu dragi. I važni. Jer i kad nisu blizu njega, oni su u njemu. Čovjek je uvijek pun drugih. Ali kako stari sve više njih se iz njegove okolice premještaju unutar njega. Svi, Karlo. I živi i već pokojni. Pozovite ih iz sebe kad se osjetite sami. Odazvat će vam se spremnije i brže no kada su izvan vas...U nekom Beču, Novom Sadu ili... – ...Cape Townu – dopuni je Karlo. – Kako lijepo zvuči vaš optimizam! Ali to je ipak samo razgovor s vašom maštom! A meni nedostaju živi ljudi oko mene, Magda! – I sada? – pecnu ga ona. Karlo se trže i lijep osmjeh ozari mu lice. – Ne, sada ne. I uz to, glasoviru su se upravo pridružili ostali instrumenti. Smijem li vas zamoliti za jedan ples? Magda ga je promatrala. Koliko godina nije plesala? Deceniju? Ili čak deceniju i pol? U prvi mah se htjede ispričati strahom da je zaboravila plesne korake, te da ne zna ima li u ovim godinama dostatnu kondiciju i elastičnost pokreta. I dok je o tome razmišljala opazila je kako spontano ustaje i pušta da je njezin partner povede ka podijumu za ples. A onda je sve postalo moguće. Karlo Kertner je bio dobar plesač i njegova ruka oko njezinog pasa bila je čvrst oslonac. Vrteći se u tročetvrtinskom taktu pomislila je: «Je li Karlo tako pouzdan oslonac i u životu?» Odgovorila je sebi bez kolebanja sa «da», a onda dodala jedno «što se to tebe tiče? Uživaj u ovome u čemu toliko dugo nisi uživala, a kada se iz ovog neočekivanog novogodišnjeg sna probudiš, imat ćeš u svojoj riznici sjećanja još jedan dragulj više.» Izbila je ponoć i ispili su pjenušac koji su konobar nosili kružeći po sali, potom se poljubili, osjećajući kako oboje oklijevaju koliko će žara unijeti u taj poljubac, pa je on, na obostrano razočaranje, ispao mlak, konvencionalan, «plah i oprezan kao da su momčić i šiparica na prvom sastanku», kako je to docnije, dok su se, ruku pod ruku Ilicom približavali Jelačić placu, ocijenio Karlo, a Magda se samo nasmijala, odsutno, promatrajući šareno, užareno noćno nebo i osluškujući kakofoniju u koju su se pretvarale melodije koje su se, dopirući iz bezbroj smjerova, sjedinjavale. 42 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V A potom, negdje oko dva, kada se već sav taj raskoš zvukova i boja ugasio u uobičajeni gluhi mrak, dok su stajali pred vratima njezinog stana, oboje svjesni da je čaroliji kraj, Magda obavi ruke oko vrata svom savršenom kavaljeru, potom pritisnu usne uz njegove onako kako se ljubi onaj s kojim se ne oprašta, nego ga se poziva. A onda odvojivši se malo reče tiho: – Hvala, dragi Karlo. Promatrala ga je u polusvjetlu nedaleke ulične svjetiljke, hoteći otkriti po izrazu njegova lica je li razočaran. Ali na licu Karla Kertnera nije mogla pročitati ništa sem onoga što je vidjela cijele te večeri: nježan smiješak koji je osjećala kao topao dlan na svom obrazu. – Davno me nitko nije ovako poljubio – rekao je. – A onda me ostavio da pogađam što taj poljubac znači. – Znači: hvala. Za sve što ste mi dosad pružili, a ne samo za ovu divnu blagdansku večer. Stajao je još nekoliko trenutaka motreći je upitno. Magda osjeti da ono što je osjećala mora izreći do kraja. – Mogao je značiti i «dođi». Ali niti si ti, Karlo, muškarac za jednu noć, niti sam ja žena za jednu noć. A za dugu vezu niti sam spremna, niti mi je ostalo vremena. Ja se samo trsim, dragi Karlo, i odgurujem starost koja mi se ceri u lice, pa nije pošteno tjerati te da mi budeš posljednji ljubavnik kada mi možeš biti ono što mi je u ovim mojim godinama dragocjenije od svega: jedini od pouzdanih prijatelja koji mi je ostao nadohvat ruke. On je dugo šutio i ničim nije odavao što se zbiva u njemu. Onda izusti jedno poluglasno «Laku noć», okrenu se i pođe polako niz ulicu. Magda ga je pratila pogledom sve dok nije savio iza ugla. «Jesam li pogriješila» pitala se, obuzdavajući suze i pritom ne znajući plače li što ga je natjerala otići ili što ne može zaustaviti vrijeme prvi put kada je to poželjela. Potom se prenu i potraži u torbici ključ. Dočekala ju je toplina i ona se sjeti Blankinih riječi o tome kako će se, cvokoćući na Jelačić placu, truditi da bude vesela. Bilo je hladno, ali ona to, u Karlovoj blizini jedva da je osjećala. Vrijeme je da se vrati u svakodnevni ritam: topao tuš, čaša soka i meka postelja. I sada je tu, u toj mekoj postelji, u koju se vratila još rano sinoć, nakon što je razmijenila če- 29-44 stitke sa djecom i odgovorila na telefonske pozive znanaca, oporavljajući se uz put pomoću rezervi u hladnjaku. Tu je, popodne se polako pretapa u rani zimski suton i sada, kad je odvrtjela film do kraja, sada će ustati, provjeriti je li sa Ksenijom sve u redu i onda nastaviti lijenstvovati. U svakodnevicu će se vratiti sutra. 41. Kada je podigla slušalicu začula je učtiv bariton: – Inženjer Mirković pri telefonu. Želim vam svako dobro štovana gospođo Politeo u nastupajućoj godini, a napose da se definitivno riješite problema zbog kojeg me je gospodin Morgenstern zamolio da vas posjetim. I želim vam reći još i to kako me je gospodin Morgenstern zamolio reći vam da se u slučaju da u toj stvari nešto zapne ili pođe neželjenim tijekom promptno obratite meni na moj mobilni telefon, koji je stalno uključen. Gospodin Morgenstern mi je dao ovlasti da u njegovo ime postupim u toj stvari, jer je razvidno da je to brže i lakše učiniti iz Zagreba nego iz Južnoafričke Republike. – Hvala, gospodine Mirkoviću. Imat ću to na umu. – A i inače, ako vam u bilo čemu mogu pomoći... Da situacija nije bila ozbiljna, Magda bi na ovo prsnula u smijeh. – Imat ću na umu i tu vašu ljubaznost. – Kada sam vas vidio odmah sam se složio s gospodinom Morgensternom kako ste vi decentna dama, koja zrači odlučnošću, koja joj uopće ne umanjuje njezin osobni šarm. Oprostite, ne želim biti namjetljiv, ali sam vam to naprosto morao reći kao svoje iskreno osobno mišljenje. Dakle, stojim vam u svakom trenutku na raspolaganju! «Vidi, vidi, u kakvog se šarmera ispilio onaj davni žutokljunac», mislila je Magda spuštajući slušalicu. «Daje mi prigodu da ga kaznim za njegovo nevjerstvo.» Odmahnula je rukom. «Mogla bih sada izmišljati sto usluga koje bi mi mogao učiniti. Ali ne...nemam volje za takav osvjetnički hir. Uostalom, vjerojatno je oženjen i upetljan kao muha u paukovu mrežu, pa bih mu samo zadala glavobolje. Opra43 Klasje naših ravni Tomislav Ketig, Damin Gambit V štam ti, Ivane. Živi svoj život, kakav je da je.» Bila je polovica siječnja. Život se vratio u uobičajeni ritam: telefonski kontakti s kćerkama, povremena popodnevna druženja s Blankom, koja se vratila iz Splita...Jedino joj se Karlo nije javljao. Pitala se je li ga uvrijedila i sama sebi niječno odgovarala. «Karlo je pametan. Razumio me je» Ipak joj se nije dalo pozvati ga. Neka šuti dok ne poslaže kockice. Onda će se već javiti, bila je sigurna. Blanka je zračila optimizmom. Nalazi su bili dobri. Bolest kao da je ustuknula. Oslobođena brige za majku, okrenula se prevođenju. «Moram nečim ispuniti vrijeme», rekla je Magdi, «a ovo mi pruža osjećanje da sam korisno biće.» Jednog popodneva iz slušalice joj se javio usplahireni Marinin glas: – Mami opet nije dobro! Hoda uznemireno po stanu, uzima «persen» preko mjere, govori nešto nerazumljivo sama sa sobom. Dva dana nije išla na posao... – Dolazim! – prekide je Magda i pozva taksi. Ušavši zatekla je Kseniju kako sjedi na rubu postelje i zuri nekamo u zid. U raskopčanom penjoaru, ispod kojeg je virila izgužvana flanelska spavaćica, raščupana i s tamnim podočnjacima djelovala je avetinjski. Magda skide zimski kaput, doda ga Marini i dade joj znak da iziđe iz spavaonice. Onda priđe Kseniji, uhvati je za nadlaktice i snažno prodrmusa. –Što je s tobom? – upita. – Branko? Ksenija kimnu glavom. – Što je s njim? Je li dolazio? – Lupao je na vratima i vikao da mu otvorim, jer će inače provaliti. – I otvorila si mu? Iako znaš da sam dala ugraditi blindirana vrata? – Što mi je drugo preostalo? Uzbunio bi cijelo susjedstvo. – Preostalo ti je zvati policiju. – Dok bi oni došli, mama, on bi svejedno upao u stan. Ovako ili onako. – A Marina i Renata? – Bile su u školi. Srećom. – Sudeći po onomu što mi je Marina rekla one nemaju pojma da je Branko bio tu. – Nisam im rekla. Neću da ih opterećujem. – I? Što se dogodilo kad je ušao? – Rekao je da mi neće dati razvod. I da ga nikakve prijetnje neće odgovoriti od toga da 29-44 se obračuna s tobom, a ako se ne dovedem u pamet i sa mnom. I da će njegovi prijatelji onu vješticu u Stuttgartu već uvjeriti kako joj je bolje dati mu sto tisuća eura nego da joj dignu u zrak njezine restauracije. – I što si mu na to rekla? – Rekla sam mu da je među nama gotovo i da ode iz stana. Onda...onda me je izudarao i otišao, rekavši kako je to samo prva opomena. Magda sjede kraj nje i stisne je uz sebe. – Nikad...nikad te više neće dotaći – rekla je tiho. – Kunem ti se. Telefonirala je odmah vrativši se doma. Prvo Ivanu. – Pošlo je neželjenim tijekom, gospodine Mirkoviću – rekla mu je i u nekoliko riječi saopćila što se dogodilo. – Gospodin Morgenstern mi je obećao da će stan moje kćeri biti pod odgovarajućim nadzorom, što očito nije slučaj. – Ako nije, bit će od ovog časa, gospođo Politeo – obeća Ivan. Potom je pozvala Zdenka. Saslušao ju je šutke, a onda rekao: – Ako je Mirković obećao nadzor, koji na žalost nije dobro funkcionirao, onda će od sada funkcionirati. Dok bude potrebno. – Dok bude potrebno? – Da. Do definitivnog rješenja. – Ah! Tko zna kada će do toga doći. – Ja znam. Prije nego ovdje u Cape Townu počne sezona lijepog i toplog vremena. – Uvijek si me na pravi način znao tješiti, dragi čovječe. Ali ja više ne mogu živjeti od utjeha. Tog skota...mogla bih ga ubiti. – On upravo ubija sam sebe, a da toga nije svjestan. – Zašutio je kao da traži riječi. Onda: – Napeta si a to nije dobro. Prepusti meni da dokrajčim ovo. Sjećam se kako si, kad god si zbog nečega bila napeta, kao ovo sada, odlazila u kupaonicu i dugo stajala pod tušem, a onda si popila vreli čaj s dosta konjaka u njemu, ispružila se u postelji i sačekala san. Učini to i sada. – Hoću. Ponekad čovjeku samo to preostaje. Laku noć, Zdenko. – Laku noć, Magda. 44 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo 45-54 Za ruke se držimo MILOŠ MILOŠEVIĆ KRAS Nigdje u tebi lika a posvuda razasuto sjeme njegovo. Slutnje ... – ljepše od viđenja! Naokolo pobodeni stalagmiti urlika, a u dnu zgurili se okamenjeni zbjegovi ... Između redenika gromadnih bedema i osionih bunkera, kotrljaju se bubuljičaste granate sa zaleđenim lišajevima krvi Izmučeni asketa izgubio puteni ogrtač šume, pa na golom suncu i ledu neumorno gradi i razgrađuje svijet surovosti i nježnosti, nikada do kraja dovršen1. BOKELJSKE ARABESKE Zakoračila si u svemir i pučinu, prostore omeđila grlima i zatvorila se kamenim zidovima. Na vilama gorja leže ti uska nebesa. Da viknem, da te probudim kako bi se oglasila golema školjko mnogozvučna? 1 Stvaranje Titograd, 7-8/1964 Da se sjedine hiljade rasutih treptaja, tvog raskošnog tijela, kakva bi ustala kamena ljepotice? Rijeka te pilila i noževima dubla hiljadama godina; rasporila je visoravan od korita nizine i utopila se beznadno u more. Ono te dočekalo sa stotinu sjekutića i izgrizlo ćudljivu liniju tvojih nemirnih obala. Kiša te glačala i provrtjela sa bezbroj svrdlova. Kaplje sa naoštrenim sječivima i surove bujice zabadale se svirepo u podatno tijelo kreča. Sve je razjedeno, sklupčano i izlomljeno, sve podijeljeno i razgraničeno na kriške i brazgotine u tom ustalasanom svemiru nemira. Onda su pristizali ljudi sa karavanima izbjeglica, migracijama i jedrenjacima. Ispod ranjavih oblika prosjekle se zmijolike putanje, a uskim podnožjima tvoje besplodne stihije, dahtao je mučan nemir plovidbe. Novim erozijama istorije bila si komadana. 45 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Sječena si granicama, brazdana kulturama i morena glađu. Zapad i Istok kasali su preko tebe. Ljudi su te sjekli i onda kada su nosili noževe istog čovjekoljublja... Između čekića i nakovnja ipak si ostala na nogama sa izrešetanim prkosom. Ali zato, u besmislu pukotina tog izbrazdanog života, pritajili se tragovi. Oni listaju po kamenim padinama nestalni kao sablasti slobodni kao mašta oblaka i vlage. Evo posvuda razasutih: – rasušenih i visoko izvučenih jedrenjaka, dok se samo ponegdje naziru ostaci davno polomljenih katarki: – srebrom, su okovane turske čalme na opsađenim zaravnima; – skamenjena su nepregledna stada na vjekovnim pasištima... Dok niz kamenja kaplje grmljavina, zvonjava i krv nacija koje su se tuda verale. Samo mjesečina neumitno gazi obroncima, iscjeljuje sve rane na tvom tijelu i obnavlja te novim bljeskom mladosti – kamena ljepotice2. SUSRET NA PUČINI «Zar nema? Da vidim bolje? Ta gdje su jedra, moj oče, na tom čudnovatom brodu? Gle, kako izgleda jadno: 45-54 ćelavac, šut i bez krila! A svud po prozračnom svodu čađave tragove sije! Pa kojim snagama plovi? Da li u utrobi svojoj, nove galeote krije?» «Gledaj i čudi se, sine, Čovjek svetogrdnom rukom u tajne prirode seže. Bezumlje strašno ljudsko piruje na toj lađi. Oholost u svoje mreže upliće, eto, i jedra: savija, sijepa ih, reže... To brodu čupaju srce da stave gvožđe u njedra! Na mrtvoj plutači, tamo, mašina, čuješ li, dahće, sipljiva, promukla šuma. A čovjek ne ište više od sestre prirode pomoć ... U mašti ponosna uma nastade naprava ova pa ljudskom svemoćnom voljom valovlje zdrobljeno šiba gvozdena pesnica nova! Ja život razdadoh vjetru ... gorkom moru ... i tebi, pa sad te zaklinjem, sine, nikada vjerovat nemoj tom trošnom izumu ljudskom, tim vražjim zamkama tmine! Jer osveta će da stigne, svirepih prirodnih sila, onog ko oholi prkos uz prazne katarke digne. Ja dođoh moru da brodim goloruk, s kruhom i solju, čas brat, čas rob, a čas sluga ... saradnik Prirode vječne! A ona, svesilna blaga, pomaže viteza, druga, grli me, miluje, kreće i na kraju svijeta vitla... More se vjenčalo s vjetrom, bez njeg se ploviti neće!» 2 46 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo «Dobro je, oče, al gledaj: on nas sad prestiže žurno.. Zagrabi što više vjetra, flokove brzo zategni da nam ne sramoti jedra! Ne, dalje nećeš ni metra! Gle, prepun tovara rine, kud hoće valove reže... Oh oče, ne daj mu proći!» ... «Sad nema vjetra moj sine.» (1954.) DIJALOG PRED PUTOVANJEM OKO SVIJETA (kap. Ivu Visinu) «Nemir je otrovnom rukom dirnuo sve oko mene. Nemir mi skrio ljepote Prirode, mladosti, žene. Pust mi je zavičaj dragi, sivo je zalivsko more, oštrim je, grabljivim kljunom orao kljuvao gore. Jalovo kamenje šupljim, sljepačkim očima gleda, pružilo staračke ruke, iz mrtvog Zaliva ne da! Pusti me, tako je tijesno pod ovim skučenim svodom! Horizont hoću bez kraja, sva mora pod mojim brodom! Mladost mi prostori zovu, sirenski glas širina, zamaha, podviga gordih, olujni bijes visina! Neću uz obale plaho smirene vjetrove lovit, sva mora staze su moje, svu zemlju mogu oplovit!» «O, nerazumno li zbori mladost bez mjere i znanja! Prevruća mašta ti rađa Nezrele misli i stanja. 45-54 Ko bi ti novac dao za takve luđačke snove? Zar da mu potopiš zlato dok drugi sigurno plove? Ti ćeš pronalaziti, valjda, zemlje i zlatne rude, zauzdat ciklonske noći, gledati šarene ljude! Jadniče! Sa trista ruku smrt će te grabiti. Idi! Svinuta kósa joj viri S bezbrojnih podmorskih hridi. Slaće ti glasnike svoje, gusare, groznice, bune, žeđu ti utrobu gristi, razorne vitlat tajfune.» «Dosta je! Staračko srce u tebi umorno bije. Govori oprez, iskustvo, Što se po lukama krije. Pa nek me udave rađe vali tog sinjeg groblja, ne, bezimen član ja nisam neznanog pomorskog roblja. Kukavan kapetan samo skriva se u svakoj drazi i plovi u pola vjetra po davno utrtoj stazi. Oblake silne ću, makar, vezat za katarke svoje, pa njinim zanosnim ritmom snove ostvariti moje!3» NAD ISTRULIM JEDRIMA Tupo udaraju prozorska krila zamasima računa, briga i neuroza. Uzalud se vezuju žicama! Ona opušteno vise isprebijana, ispremetana, sa nevješto prikucanim zakrpama izblijedjelih boja... 3 Prčanj, 1852-1952. 47 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Smiješna jata raščešljanih ptičurina Po kamenim fasadama! Čujete li, bura raznosi crjepove s krova? Ili ih podmuklo razmiče da pusti uporni mlaz kiše, koji se uvlači kao kradljivac ... On ostavlja za sobom zelenog polipa vlage što širokim pipcima otvara prilaze strahu i bolesti. Ne zapažam više titranje proljeća poleglog po krestama valova i ustreptalim padinama brda. Ne mogu više da odmorim glavu na bijelu oblaku, bezbrižnom lutalici, koji se okrznuo o oštrice Pestingrada. Ne mogu više da prepustim misli strunama prostora i maestrala. Ne mogu doživjeti gorostasnu ljepotu vjetra ili suspregli dah bonace. Bijeda je zločinački istrgla ljepote života. Čak i preduga noć, jedina saveznica, ponijela se izdajnički. Svi su prozori bili zabravljeni, sva stakla zapečaćena. Jedno se ipak otelo i krtim zveckanjem rasjeklo san i posijalo ga novim nakazama. Najzad i ruke su sputane. Apatija uvlači u svoje nečovječne mreže. Bolestan sam od ruševina, bolestan od stida nemoći. 45-54 SENTIMENTALNI RASTANAK Gorostas krećeš u svijet iz čaše ovog Zaliva, gdje su se gnijezdila jata jedrenjaka. Ne ploviš više ranjavim, drvenim tijelom i platnenim rupcem jedra. Navukao si pancirnu košulju i stekao gvozdene miške. Novo te stoljeće lišilo mnogih strahovanja: povješani su pirati o katarke, a na iskeženu njušku oluje navučena je metalna mreža! Pa ipak, čekaju novi grebeni modernih ciklona što lutaju morima. Doista, sve su hridi označene na kartama, stanice dosta sigurno predviđaju nagle vremenske promjene, a prijeteće sjene ocrtavaju se na radaru. Samo nigdje po morima i kontinentima nema sigurnih naznaka: za depresiju tržišta i skokove vozarina. Čuvaj se, zato, jer si i u oklopu ranjiv kao svaki smrtni stvor4. Kotor, 1958. (Pred prvo putovanje broda «Boka») METAMORFOZE 1979 Sušiš se na vrelom suncu, razjedaju te ponornice, tanji se statika nosača u bezdanima utrobe ... Jadna zemljo! 4 Pomorstvo, Rijeka, 6/1963. 48 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Pa ipak, bez predaha obnavljaš borove, galebove i lovor iznad mora i planina ... Dobra zemljo! Odjednom, gase se smirene režije danâ, a čovjek usitnjen i nemoćan treperi između beskraja života i beskraja smrti. Dok svijet uranja u njen pogled gorak i svirep ... Izgubljena zemljo! Svemoćno odjekuje prasak razaranja, a podzemni bubnjevi bez prestanka zaglušno tutnje ... Ustreptala zemljo! Nastali su u grčevima kataklizmi. Oni te prate kao sjena. Jedina zemljo! BOKELJSKA MORNARICA (Admiralu Vladislavu Brajkoviću) Tvoji jarboli – zimzelene šume. Tvoje jedrilje – grudve oblaka po beskraju. Kako si disala kada je olujni zrak bio prepun morske pjene? Kako se pela na jarbole kada je nagnuti brod 45-54 drhtao? Kako se borila ovlaženim barutom, dok su rane pekle u slanoj vodi? Koliko je pramaca prskalo, koliko se jedara cijepalo pred staklastim očima promrzlih ili utopljenih mornara, dok predsmrtne šapate, ili pobjednički vrisak niko zabilježio nije. Na duboko porinutim temeljima patnje, bila si: pergamentski svitak sa popisom mornara spremnih za bitke; bila si kameni stol na Riva degli Schiavoni i drvena kasa za otkup robova. Ali i tesanik za kamene palače. Mornari i danas neprestano vijore čvrstim prepletom tvoga Kola i rukama Prošlosti i Budućnosti, uvijek iznova svoje ruke pružaju. DALJINA Rukama te vajam, a okom te bojim, sapletoh sve prste u mreži daljine, pa najzad, u ognju, kitim tvoju dušu i kidam velove svemoćne tišine. Onda te otkrivam u punoj ljepoti, zaziruć od čežnje tad od tebe bježim, dok prilaziš plaho s ružama u ruci, nemirom u srcu i cvrkutom svježim. 49 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Zašto si jedina, iako daleko? Zar te ovdje nema u vrtlogu grada, zar tijela ne blješte sjajem što zaslijepi oči zamorene od vreve i rada? Jedina si ipak? I jaka u meni kao novo jedro, proljeće i plima, jer dok su mi snovi opsjednuti strašću i ta strast je moja natopljena snima ...5 DAH Sunčao sam mreže kapilara, Ti ih zamrsila ... Kopao kanale po moždanim vijugama, Ti ih poplavila... Izgubio ključeve krvnih zrnaca, Ti ih našla ... Između udisaja i izdisaja odnijela mi dah. LJUBAV Ne gledaj iz blizine u lice čovječje, naći ćeš ožiljke i duboke pore. Ne prinesi blizu ruku čovječju, osjetićeš tragove znoja i grubosti. Ne nanesi se previše nad dušom čovječjom, jer nosi otiske padova i gađenja. Pa ipak, samo blizina hrani ljubav. Blizina, izbrazdana sjenkama 5 Naše more, Dubrovnik, 1956. 45-54 i ožiljcima, pomirena sumornim ljepotama čovjeka. Jedino tada, visoko nad nama nastavlja da kruži prijeteća pečurka ljubavi. Dok tiho sipe nevidljive kapi neprocjenjive otrovi života. ROMANSA POMORCA Da odmotam sada klupko ovih misli što nahrupe bučno u samotnoj noći i podignem ruku gorčine... i prste upletem u snove ... i susretnem oči ... Što bih sve to našo, koga bih sve gledo po palubi brodskoj da se nijemo šeće, kakve bih sve bitke još jednom probdio i vidio tugu da ko ptica sleće? Samoća me prati, prokletstvo pomorca, ravnodušno kuca njeno vječno bilo. Samac u oluji i sam na pučini, pod bezbrojem zvijezda samac uz kormilo... Samac u lukama šarenim i hladnim sred zaglušne graje, uz opora vina, što će mi zagrljaj nepoznate žene i čudni splet tuđih, bizarnih novina? Da li me još čekaš, odabrana moja, u viziji plavoj uvijek vedra lika, gledaš ili me i sad onim vrelim okom kao iz okvira darovanih slika?6 IN DULCI JUBILO (Korali i fuge J. S. Bacha) U tvom šaputanju – voda iz kamena Po bjelucima Misli. 6 Pomorstvo, Rijeka, 10/1954. 50 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Rune se, klize u beskraj. U tvom urnebesu – rastopljene boje kaplju, dok barjak treperi na vjetru. Ko će se oprijeti zvuku u pohode? On sada svodove nosi katedrale. Ušančeni kamen tanji se, mekša, mjesto prepušta stupovima kontrapunkta. Dok koral bruji jedinstvom rastaču se oblaci, a napukli život zacjeljuje smislom. HEBRIDI (Po Uvertiri F. Mendelssohna) Atlantik ... arlantik, hijena sa hiljadu hihota na temu o urliku. Beskrajno šikljanje raskriljenih ptica put sunca i šaka tame što u pećini tûli potmulo i nejednako po svu noć. Kako poslije svega toga sipe tvoje svečane tišine i daleki uzdasi. Uzdasi, sa mirisima jedva namreškanog praskozorja. 45-54 Nezadrživo i nepovratno smo vezani, jedno bez drugog više ne možemo! Bez mene ostaješ jadno, usamljeno more, pusta stihijo bijedo beskraja, bez kliktaja radosti i pjesme. Evo ti prijatelja čovjeka. Stoji uspravno među bazaltnim stupovima Stafe, sa bakljom silazi k Fingalu. Srce mu zapjeni kad se pomiješa s tobom u pećini tonova i sjenki. Zagluši od obilja ritma, zaslijepi od veličine. Čovjek i more grcaju u stapanju neizmjernih pučina. Pa opet topot reskih fanfara iskri i pali oblačno nebo da osvijetli kasanje škotske konjice po Atlantiku. Opet si se uznio i do besvijesti uzavrio. Hijeno sa hiljadu hihota na temu o urliku7. SANTA MARIA DELLA SALUTE «gde svih vremena razlike ćute Santa Maria della Salute» L. Kostić Mramor je danas prekrio kraste. Miris novih proljeća nadjačao zadah gnoja, A svemoćni zaborav ispunio glave. Ali ni blistava bjelina Ni razigrani oblici širokih kupola i kitnjastih ukrasa ne zaklanjaju istinu života 7 51 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo Nastajala si nad široko otvorenim krečnim grobnicama. Kada su bol i smrt pogasili sva svjetla i sasjekli do korijena sve ravnoteže. Preostalo je samo golo održanje i užas postojanja. Okuženi čovjek je na koljenima izvikivao vrisak o zdravlju. A u zenicama ljuljao tvoju mramornu siluetu nade. Gdje je istina na velikom klatnu života? Da li u davno usahlom i ustreptalom pogledu na smrt osuđenog, ili ravnodušnoj šetnji suvremenog turiste? U teretu boli i smrti, ili u površnosti obilja i taštine? Ko će sklopiti dvije ljuske života i sačuvati sjemenku ravnoteže? Ko neće potonuti u užasima muke, ili se izgubiti u pjeni zadovoljstva?8 BOKA U tvoje ruke, u kameni rasjed, polagan je stoljećima, hladan metal oružja, za tuđa ratišta, A ti si pobola katarke i gore visoko 8 Stvaranje, Titograd, 4/1973. 45-54 rastegla mekano platno jedara za svoja ognjišta9. KATEDRALA (Don Graciji Ivanoviću) U stegnutoj šaci kamena i mora, rasvjetana si grudva krasa na suncu. San o smirenju Ustreptalih stihija. Razaznaju ti se ožiljci na tijelu od surovog kucanja zemljina bìla, kada su zvonici padali ničice. Razmješteni su uskomešani tesanici trošni od trajanja. Život je neprestano pred tobom tekao; sudske toge poigravale na vjetru, a pravda dijelila ispod trijema. Kolo mornara te ispreplitalo, vino presipalo o svečevoj proslavi, pucanj i pjesma miješali se s akordima orgulja. Ti si u svečanom ornatu smireno čuvala povelje, relikvije i platna. Samo likovi u srebru i kamenu i danas donose živi dah prošlosti. Plemići, građani, zanatlije zamiru pred nama u procesijama. Okamenjena legenda ciborija, visoko je uznijeta, kao napeti luk zanosa i nepresušnih bolova čovjeka. Kotor, 1166-1966. 9 Stvaranje, Titograd, 4/1973. 52 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo KOTORSKI CIBORIJ (Don Niku Lukoviću) Izranjaš iz tame. Otimaš se tromom svodu. Visoko pružaš mišićave ruke zasvođenih dlanova, iznad uzbudljivog susreta kamena i srebra. Prsti svijaju obline lukova, venama teku vijenci loze, a razigrano kolo oblika i likova sve se hitrije kreće, penje i tanji po ramenima oktogona. Oči apostola nemirno svjetlucaju uzbuđeni vrelinom svjetla, koje se u blještavim namazima sunca, ili istanjenim trakama kandila, neprestano izliva na pozlati. To ih napaja, muči, nemirno nabira njihove habite, drži suspregla daha i ne pušta da zadrijemaju. Sa kamenog friza gledaju nas djeca i dvorjani, trgovci i bolesnici. Konji nemirno hržu dok prolaze naoružani vojnici. Kao prva mjesečeva mijena svio se blijedi lik onesviješćene kraljevne. Svi su oni nemilosrdno prikovani na rampi trajanja. Kriju svoja uzbuđenja i čude se našim grimasama nesigurnosti i tuge. A Dijete, koje je savladalo Bolest i Strah, posvuda okreće bezazleni pogled i pruža svoju veliku kamenu ruku smirenja10. 10 Stvaranje, Titograd, 10/1969. 45-54 BAROKNA MIRENJA «U molitvach tvoiech Spomeni se i od mene grescnica Tripo Cocoglia pittur – molim» (Kokoljin zapis na fresci u Perastu, oko 1680 g.) Svako vrijeme ima svoje boje, ali njega zasljepljuju one prijeteće sa baroknog platna istorije: jarke – do metka i bodeža, surove – do oluje i pirata i guste – do tame umiranja. Onda se sav predaje svemiru slikanih vizija. Neugašena žeđ za mekanim prelivima i čistim radostima razgorjela je slutnje o nadzemaljskom. Ali i tamo su morali prodrijeti isprepletene ruke i ukočeni prsti. Užas i strast Iz očiju savremenika. U proročkim nadahnućima pod Duhovskim jezicima ili nad usnulom Marijom nadvili su se opori stavovi i svjetlucaju vatre. Pa ipak, umjesto poruke o strahu i prokletstvu, praštao je nemilosrdnim danima. I ostavio svjedočanstvo mirenja: krvi i umjetnosti, materinstva i čistoće. A razigrana djeca razletjela se po svim raskršćima, da nas presreću zagrljajima blagosti. Košarama cvijeća pune topovske cijevi i brižno prekrivaju 53 Klasje naših ravni Miloš Milošević, Za ruke se držimo čelik puške. Dok smireno bruje laute i viole. Usamljen i ćutljiv, sa paletom u rukama, tetura po jedrenjacima i sa mukom hvata zahuktali korak ratnika11. BUDNA NEKROPOLA Kako mirno usnuti poslije bijega, lutanja i kasnog povratka? Zar ostati vječno sapet kada odstupnice nema, a žurbe života gasnu...? Ima jedno mjesto, gdje ni smrt ne sustaje, pa mora bez prestanka da budi grobove, svojim dahom i nemirom glača neprocjenjivi biser zadnjeg putovanja do vječnosti. 11 Zadarska revija, 1/1978. 45-54 Odasvud iz mraka život se kreće i gori. Meduze i račići, raznose svjetleće mrlje, a ribe neumorno dižu i spuštaju ogledala oklopa koji bljeskaju. Na dah, na dodir vrisak svijetla u tri Mliječna puta prelama ozareno more i trajno osvjetljava plod školjke budne Nekropole. Neprocjenjivi biser zadnjeg putovanja do vječnosti12. Otok sv. Đorđa (staro groblje Peraštana) . 12 Stvaranje Titograd, 4/1973 Detalj rizalita, s Reichlove palače u ulici Vase Stajića broj 11 54 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Pjesme 55-56 Bio sam večeras u šumi VLADAN ČUTURA DOBRO JUTRO, SVIJETE! Sve što smo rekli i što obećasmo – više ne važi... Kolona klaunova, žonglera i jedan stari harlekin, napokon zauvijek napuštaju Cirkus moga srca... Prašnjavi bordo zastori odavno više ne sijaju venecijanskim sjajem. Stari i teški, bezobzirno padaju na skelet zaboravljenog dirigenta razbijajući monotonu tišinu. Napokon je gotovo... Uspomenu pohranjenu duboko u podrumima Teatra, okružuju razni kostimi, maske, rekviziti, pokoja violina i jedan mrtav klavir... Dolazim do scene... Ta kurtizana ugostila je toliko farse i laži. Na njoj nema ništa – sve je mrtvo. Potopljeni osmijesi odavno više nemaju boju. Četriri... Samo četiri osmijeha u cijelom Teatru. Kako žalosno… Ovaj put odlazim – zauvijek. KORIJENJE I ANTENE SPASITELJA Stojeći pred tebi naljepšim mjestom Smrti na svijetu, gledam kako sahranjujemo sveobuhvatnu znatiželju renesansnog Čovjeka – tek je poentilističkim stilom možemo naslikati. Prigušeni tramontanom i sad dopiru zvuci operske arije profinjenog kontraalta. Kretensko je ovo doba, a vrijeme sve brže proždire sebe. Fovizam si odbacio, no, jesi li siguran da si donio ispravnu odluku? Djela o dupetu i izmetom zaprljane gaće još uvijek su skandal, Spasitelju glave pune neba. Erotizam je lijep, Umjetnost više nije božanstvena, a Smrt je ružna. Jedino još narcisoidni miomirisi na mrtve magarce smrde ... Više no ikad! SALUTATION AU SOLEIL Umorni Helios promatra Djelo, polako se uzdižući s trona starog koliko i vrijeme. Dohvaća kantarose ambrozije te zadovoljan i sam odlazi na Horizont. Nakon nekoliko trenutaka vječnosti – tone u san. Um Presvjetloga prolijeva bistre vode Oceana po čijim valovima nimfe i dupini stvaraju Pojavnost, slikaju – Nut. Večeras nitko nije sam – mlada mjesečina oblikuje staze iskustva, odraze prilika. Neka je vječna slava onima Čije je srce bolesno, Onima koji su zaraženi – ljubavlju. FATAMORGANIČNA FATAMORGANA Svakodnevnica kao snolika opsjena, u kojoj bih volio bih da sam bio, daleko… Da se zabavljam, pod suncem, s nogama u pijesku. No ovdje sam, na hladnoći silovan snijegom. Ali, zašto bi ikome stalo? Volio bih da sam bio tamo. Tamo gdje uvijek počinje i nikada ne prestaje. Zima je, povjetarac, antifriz… Vrištimo, molim vas! Volio bih da sam tamo osjetio okus piña colade, ohlađene na snijegu. Sam. No ovdje sam. Znojan, na toploj plaži, a tvoj prijatelj nije moj prijatelj. 55 Klasje naših ravni Vladan Čutura, Pjesme Volio bih da sam bio tamo. Tamo gdje uvijek počinje i nikada ne prestaje. I nikada ne prestaje. VEČER SJETE Što reći o životu čiji scenarij je napisan mrtvim jezikom, zaboravljenog autora? O životu trulih lešina, tek nekoć živih i svjetlih trenutaka. Ostajem bespomoćan i slab pred strahom od samoće... Usamljenost - jeziv izraz svih oblika bezbrojnih Erosa kada spoznaju pojam Estetike - prazan i odbačen pod tron Neba, kao kaznu mnogima za nepromišljenu neusklađenost srca i uma - te vatre i toga leda... Kada bi ljudi barem imali dovoljno snage pomaći težišta svojih mizernih života na stranu onih vrijednosti u kojima koncept Dobra hipotetski biva izražen u apsolutu njihovih pojavnosti. U tom trenu stala bi patnja za iluzijom, uspomenom i prošlošću. No čovjek, koliko god savršen bio, ipak ostaje nemoćan pred surovom realnošću svojih bijednih iluzija... Uvijek vjeran neistinama koje opijaju um iluzijom. Ove noći ne pronalazim rješenje. Pristajem na okus Moonlight Sonate, na miris sjećanja, na dobrotu levantske palme. Puštam Iluziju da se ostvari u jednom od bezbrojnih Svemira, na nekom drugom planetu mira i zadovoljstva, za sve nas... 55-56 A kada me nazoveš, bit ću tvoj štit za život. Ako smatraš da trebam letjeti, sunce će biti sa mnom. Kao onda kada sam se odlučio na pad. Kao kada sam bio… Poziv od sudbine jučer je stigao, to je bio znak. PSIHA Bio sam večeras u šumi, u potrazi za tobom, tražio te u svojoj lampi, u potrazi sam... Od površine do dna oceana, a suočio sam se s razumom. Dočarava mi te poput djeteta. Istežem se, ali ne mogu doći do tebe. Skačem u vodu, on me vuče iz vode. Gledam te u ožujku, na početku života... Želim te odvesti iz blijedog. Neka pravila naprave kaos, uostalom! Pokaži bez pokazivanja, ono što već znam bez znanja. Kapija u ulici Vase Stajića broj 13 56 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom 57-80 Dandanas još lutaju svijetom MILOVAN MIKOVIĆ PJESNIŠTVO JAKOVA ORČIĆA, ANTE ZOLNAIĆA I IVANA PANČIĆA GLASOVI I ZVONA – Pjesnik Jakov Orčić rođen je u Subotici 1924. godine, gdje se nakon završene Ekonomske srednje škole kraće vrijeme bavi novinarstvom, a svoje pjesničke radove započinje objavljivati 1953. godine na stranicama subotičke «Hrvatske riječi», izlazi od 1945. do 1956. godine, isprve kao dnevni list, a potom kao tjednik. U vrijeme kada Orčić i drugi mladi započinju objavljivati, povremeno se u «Hrvatskoj riječi» tiska, tzv. «Književna stranica», koju je krajem ožujka 1953. pokrenuo i uređivao pjesnik, prevoditelj i publicist Lazar Merković1, okupljajući oko sebe krug mlađih spisatelja, među kojima su bili još i Ante Jakšić, Jakov Kopilović, Ante Zolnaić, Josip Klarski i dr., «stranica» je svojevrsna priprema za pokretanje književnog glasila koje će biti nazvano: časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja «Rukovet», što će se ostvariti dvije godine kasnije – 1. svibnja 1955. U tom novopokrenutom časopisu, ubrzo se krenulo i s edicijom «Mala biblioteka Rukoveti», u kojoj će 1957. godine biti objavljena knjiga s dvadeset pjesama Jakova Orčića, znakovita naslova «3 x 20». Ovim se čitatelja htjelo izravno upozoriti kako je pred njim djelo što ga potpisuju trojica tada mladih autora – gdje uz Orčića svoje stihove objavljuju još Ante Zolnaić i Ivan Pančić. Nakon ove zajedničke knjige, Jakov Orčić 1971. godine objavljuje zbirku pjesama pod naslovom «Začeće gorčine», koja je tiskana kao dodatak subotičkog časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja «Rukovet». Današnjem se čitatelju može učiniti da u ponekim stihovima mladoga Jakova Orčića prepoznaje i njegovu radost stvaranja te gotovo neskriveni ushit, glede sve učestalijih zajedničkih istupa mladih poeta, pa 1 Usp.: Milovan Miković, Lazar Merković između životne i književne istine, Klasje naših ravni, 11.-12., 2006., 3.-19. i drugih spisatelja, okupljenih oko «Književne stranice» «Hrvatske riječi», a kasnije i časopisa «Rukovet», kao primjerice u pjesmi pod naslovom «Jutrom»: I ovoj zori sam zapalio oči bjelinom vlastitih snova samo da dani ostanu bez bola i mlijeko ne prestane teći dojkama nabreklim od ljubavi. Za najveće jutro svijeta okačio sam hod svojih snova pa razapet nad dubinama otežalim osluškujem zvonjavu zvona2. Uvjerenje da i sam klešući nova značenja, zvoni i glasa se, te tako postaje jedan među osvjedočenim dionicima u složenom procesu ispisivanja pjesništva i književnosti na vlastitu, materinskom, jeziku vidljiv je i u pjesmi «Godine»: Stalno odbrajam vrijeme Iako sam privezan Za svoju vječnost. Od prapočetka Stežem svoje breme A ostalo uklapam u kap znoja. Klešem dane (dani su zabodeni podlo pod nokte!) zubima škripeći zbog krvave rane prolaznosti. U provaliju survan, Ja vičem, Neugašen, Do iznemoglosti3. 2 Geza Kikić, Poezija bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 263. 3 3 x 20, 9. 57 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Pjesnik ne krije svoju ponesenost, njegove su poetske meditacije način da se istovremeno odupre svakodnevici i pristupi joj, kako bi i sebe i nju odredio u svojoj poetskoj avanturi. O tome nalazimo traga u pjesmi pod naslovom «Ponet talasom mora»: Jednim pogledom okružio sam se istim vidikom. U kazaljki vremena zadig’o se osmjeh čežnje za putom, za ljubavlju, širinom i nezavršetkom misli začinjene talasom mora. Iščekivao sam neosjetljive ruke koje grle od radosti i plaču zbog straha jer sam oboren širinom i dubinom koja gnijezdi ljubav u venama ponosnih obećanja za draže snove. Radujem se začuđenim očima! Jato misli pokrenuti talasom mora4. Ushite, međutim, sve češće smjenjuju trenuci klonuća i tihe rezignacije, pjesnik je suočen sa sve brojnijim dokazima, koji posloženi, postupno izrastaju u mozaik deziluzije o smislu kako njegova osobno, tako i života mnogih mu suvremenika. Neizvjesnost, strepnja, pa i sve češća stanja straha očitiju se u stihovima Jakova Orčića, kao u pjesmi pod znakovitim naslovom «Samoća»: Utonuo sam u tišinu. Negdje je površina, Negdje su ribe iznad mene. Alge su splele svoje prozirne ruke sa odrom. Rastopljen sam, Ćutim. I miran, jer znam: Nitko me neće zvati5. Zaokupljenost ovakvim, u biti, egzistencijalnim strahovanjima, uz osjećaj ne samo samoće već i odbačenosti, sve češće, i mogli bismo reći, i sve gušće prožimaju Orčićeve stihove, produbljujući njegov poetski govor o svijetu, kao u pjesmi «Zašto»: 4 Geza Kikić, Poezija bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 265. 5 3 x 20, 47. 57-80 Prvo su ubili zgrušane suze, zatim su iskrenu patnju obeščastili, onda su drhtanje usana smoždili, na kraju slomljeni san izgazili. Zašto …? Prvo su slavuja glas u zemlju sahranili, zatim su veselu ženu u kostur pretvorili, onda su plemenitost i razvrat poistovjetili, na kraju ljepotu s cr(ij)evima pomiješali. Zašto …?6 Pjesme Jakova Orčića poetski su zapis primarnih čovjekovih emocija, odnosno njegova doživljavanja svakodnevnog života, što su lišene dekorativnosti, ali i hermetičke metaforičnosti, one su nedvojbeni otisak traume, koju pjesnik propituje i promišlja, ne rijetko, iz ironijskog diskursa, kao stihovima pod naslovom «Radost»: Danas su školjke ćutanja bile bezbrojne. Danas su talasi mora nadvisili sve oltare. Danas se javio val i dodirnuo nebo. Danas su se školjke otvorile bez glasa. I rodile dugu što je pozdravljala i na drugom kraju svijeta7. Ironija postupno zauzima sve veći dio pjesnikova obzora, ona mu postaje sve pouzdaniji oslonac i uporišna točka između prošlog i činjeničnog, vanvremenskog i metafizičkog. Njome Orčić gradi osjećanje i misao o sebi čovjeku svoga vremena, sažimajući ovo iskustvo u pjesmi «Iskušenje»: Preplašio bih se Da sam sâm sebi neprijatelj. Iako za neprijatelja Postoje uzroci – Prijateljstvo je – bez njih. 6 3 x 20, 48. 7 3 x 20, 54. 58 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Ponekad prijateljstvo Nadoknađuje prazninu. A to je: Nek svako što ljepše Njeguje svoj mir Dok ga ne shvate8. Premda Jakov Orčić ne pruža čitatelju uvijek naznake očekivanoga uvida u asocijativnu i psihološko-socijalnu motivaciju i stratifikaciju njegove poezije, ona ipak sadrži dovoljno prepoznatljivih elemenata generacijskog otpora prema stanovitim društvenim, bolje reći zadanim etičkim normama iz kojih se, samo koju godinu prije, prijeteći uzdizao monolit obvezatne socrealističke paradigme, gradeći ne samo prijeporna etička već i estetska načela. Pjesnik će o ovome, dakako, progovoriti drukčije i na svoj način, kao u pjesmi «Osjećanje sunca»: Šumovitom šumom Šumi Srpanjsko popodnevno Sunce. Sve što šumi spaja – i rastavlja. Sva spajanja i rastavljanja U snovima Uvećavaju širine. A ja: Od pjesme do pjesme Ko leptir sa jednog Kad prhne – Na drugi cvijet9. 57-80 Ljudi su izmislili riječi da ćutanje ne zamara. Riječi na usnama razdvojene – opasnost za galamu. Svi što galame upražnjavaju unutrašnju slogu Da pred začećem gorčine ne bi onijemjeli. Ako je svako nasamo Sa svojim riječima – između ćutanja i vike Svi su za osjećanje rečenog. U suprotnom: Svakom oku po jedna Suza – Jer, dozvoljeno je – kazati I plakati10. S postupnom obustavom presudne uloge politike i ideologije u književnosti, poslije 1952. godine, kada je već dopušteno i «kazati i plakati», pisci, pretežito mlađi, sve smjelije zastupaju autonomiju umjetnosti i njezin stilski pluralizam. I dok se vodeći hrvatski književnici okupljaju oko časopisa «Krugovi» i «Razlog», ni u Podunavlju se pred «začećem gorčine» nije onijemjelo. U književnom časopisu «Rukovet», također se ohrabruju i promiču individualnost i stvaralački proplamsaji svakog darovitog pera, a uz pjesništvo, potiču se književna kritika i esejistika. U tom je kontekstu i pjesnik Jakov Orčić izborio sebi mjesto među stvarateljima «Subotičkog hrvatskog književnog kruga». Stanje strahovanja, od pjesme do pjesme, od šutnje do izoliranost u šutnji, kao da postaju trajnom oznakom Orčićeve poetike. Pjesnik traje svoje dane, živi, voli, samuje i neskriveno strahuje. U protoku okolnosti i u spoznaji uvjetovanoj vidljivim promjenama, nastoji razjasniti nešto, što napose, ni ne može biti razjašnjeno, pišući pjesmu pod naslovom «Plač riječi»: 8 Začeće gorčine, 22 9 Začeće gorčine, 21. 10 Začeće gorčine, 10. 59 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom PRED NEDOHVATNIM PROSTRANSTVOM RAVNICE – Ante Zolnaić, rođen je u Subotici 1929. godine. Nakon završene zanatske škole je kovinotokar. Uz rad pohađa i završava prvo Ekonomsku srednju, a potom i Višu komercijalnu školu, nakon čega je uposlenik u jednom izvoznom poduzeću. Zbog svojih je političkih stavova uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu, radi čega mu je, po izlasku, neko vrijeme bilo uskraćivano i pravo na objavljivanje. Od 1953. godine, uz druge subotičke pjesnike svoga naraštaja Zolnaić se javlja u «Hrvatskoj riječi», na njezinoj «Književnoj stranici», a od 1955. godine suradnik je subotičkog časopisa «Rukovet», gdje objavljuje pjesme, piše kritike, prikaze i prevodi s mađarskog jezika. U okviru «Male biblioteke Rukoveti» 1957. tiskana je zajednička zbirka pjesama «3x20», a u njoj je Ante Zolnaić zastupljen zajedno s Jakovom Orčićem i Ivanom Pančićem – svaki sa po dvadeset pjesama. Prvu samostalnu stihozbirku «Zov krvi» dobiva 1962., potom je uslijedila poetska knjižica «Igra sreće» 1965. i zbirka «Kolut gorkog smijeha» 1970. godine. U svojim se stihovima dotiče bitnih pitanja čovjekove egzistencije, među ostalim potaknut srazom između ideala i zadanog društvenog okruženja. Također, upitan je i nad smislom vlastita pjevanja, u jednu riječ, što uistinu tome može biti – «Cilj»: Stopljen u beskonačnost obećava, pejzaže i raskršća daleka. Vidljivo grli ko žena. Kad misliš da si ga dosegao, otvara nova vrata11. A iza svakih novih vrata, čekaju na nas i nova pitanja što ih neizostavno moramo postaviti sebi, i premda su ona naizgled posve jednostavna, pokušamo li na njih pronaći odgovor, kao da se sve odjednom neočekivano mijenja i usložnjava, otkrivajući do tada nepojamnu stranu stvarnosti i vlastitih ponora. Primjer za ovo možemo naći i u kratkoj pjesmi pod naslovom «U očekivanju»: Teško je kada čekaš dolazak broda u luku i gledaš svoju ruku 11 3 x 20, 57. 57-80 kako nemirno drhti. Teško je kada uzmeš goli kamen u ruku i gađaš sa njim luku Plava voda drhti … Krvavi ostaju prsti12. Osjećanja koja nas dostignu pred nedogledom pučine, nalik su osjećanjima i mislima što se u nama bude pred nedohvatnim prostranstvom ravnice. Ona podrazumijevaju i njihovo pretraživanje, traganje za smislom i svrhovitošću svega, što bi valjda trebalo biti sadržano u tim prostranstvima – u daljinama, visinama i dubinama gdje bi možda mogao biti i smisao ukupnosti odnosa među ljudima, i čovjeka samoga po sebi, i prema svim dimenzijama i zamislivim pravcima. O tome nalazimo traga u pjesmi pod naslovom «Čežnja»: Ponekad beskrajno čeznem za širokim tišinama i buka asfaltnih ulica toliko mi je strana, srce je burno, pjenušavo, a oči uznemirene, neodoljivo traže, prostranstva neorana13. I što u tom i takvom kontekstu predstavljaju osjećaji strastvene privrženosti, duhovne i svih drugih privlačnosti, primjerice, između Nje i Njega? O tome se Ante Zolnaić pita u jednoj od zapaženih suvremenih ljubavnih pjesama podunavskih Hrvata, što ju je spjevao pod naslovom «Oprosti»: Ima trenutaka kada zaželim da te gledam nikad neviđenu, nikad neotkrivenu, u naslonu stolice, zaboravio bih tada dodire, zaboravio bih susrete, zaboravio bih dane, zaboravio bih sebe. Ima trenutaka kada zaželim da mi se oči zalede u dupljama u trenutku dok ti miluju lice, zaboravio bih tada sav svijet i ti bi postala svrha mojih pogleda. Ima trenutaka kada zaželim da mi se ruke okamene na tvojima ramenima, 12 3 x 20, 59. 13 3 x 20, 62. 60 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom tada bi postala jedini dodir mojih prstiju. Ima trenutaka kada zaželim sve svoje riječi zaboraviti na tvojim usnama, tada bi ti govorila iz mene, tada bi ti govorila za mene. Ima trenutaka kada zaželim da izgubim sve svoje snove u tvojim noćima, tada bi moji snovi postali tvoji, tada bi moje noći čekale zore u tvom naručju. Oprosti …14 Ova nam ljubavna pjesma svjedoči kako se čovjek i nakon velikih društvenih previranja i lomova, ideoloških zavođenja, prisila i nasilja, nepogrješivo ponovno okreće i uvijek iznova vraća prema temeljnim ljudskim potrebama i vrijednostima, hodajući ususret svojim osjećanjima, potrebi da voli i bude voljen. Iz ovoga, gdjekada, zna izrasti i ljubavni himan, poput kratke pjesme pod naslovom «Upozorenje»: Ako zavoliš mene Zaboravit ćeš sebe. Učahurit se u svoj zaborav, izađi kada postaneš leptir, i drugi zaborave sebe, da bi zavoljeli tebe15. Neizbrojivost mogućnosti što ih u nama pokreće i rađa razbuđena polivalencija u čovjeku kada ljubi, nove i do tada neotkrivene i nespoznate pojedinosti svijeta – zrcale se, također, iz Zolnaićevih stihova pod naslovom «Pustite me u tu malu plavu sobu»: Pustite me u tu malu plavu sobu, tamo sam zaboravio svoje snove; njene tišine su mi ukrale nasušne nemire pa sada krotak, bez revolta, lutam bučnim ulicama. Dajte mi ključeve! Bez nemira sam tako čudan. Dajte! Poklonit ću vama svoj nemir! Bez njega smo svi tako čudni …16 A i kada se nađe u slijepoj ulici, u nedostatku odgovora na pitanja što ih ne prestaje otvarati svagdašnjica, pjesnik će zakoraknuti prema 14 3 x 20, 63.-64. 15 3 x 20, 65. 16 3 x 20, 67. 57-80 nataloženim sjećanjima, prema složenom sedimentu zapamćenih slika, obraća se pejzažu, kao u pjesmi «Večer»: Prsti svjetiljke zariveni u suton. Boje su promijenile smisao od zalaska sunca. Kada se oblaci rasplinu rijeka će sve svoje šumove krivudavo uviti u ozvjezdanu kupolu neba. Traka puta nestaje – obećava pogledu skučeni prostor bez perspektive. Ako kapci otežaju stranputica će oteti korake. Farovi su prepolovili cestu, i vuku za sobom one što ne vide u mraku17. Pa, i kada će već kroz ona vrata što se posljednja, negdje, zatvaraju, ulici biti prepušten i zadnji noćobdija, noćnik, tko li, onaj što ne noći kad je vrijeme noćenju, onaj kojem nije preostalo drugo do probdjeti noć ili je prihvatiti kao činjenicu, budući da se noću događa ili javlja, u većoj mjeri, ono što se inače, očito ne javlja, ili ne osjeća, ili ne zamjećuje danju – iz raznih će se dijelova grada okupiti noćnici, kao u Zolnaićevoj pjesmi pod naslovom «U željezničkoj restauraciji»: Po oknu dobuju zvižduci lokomotive, u daljini modre tračnice trepere od nestrpljenja. Očekivanja u naslonu rasklimane stolice, drhtavo pružaju ruke za mirisima koje nikada više neće dohvatiti. U glinenoj vazi hartija se igra cvijeća, pa misli da miriše prekrasno ko život. Slike na zidu oponašaju stvarnost, iako na papirnatim horizontima boja blijede odbljesci zaboravljenih trenutaka. Svjetiljke izvještačeno miluju svoje tvorce. Iz dubina rasuđivanja izviru mlazovi prolaznosti osim kazaljke na satu pokušavaju obilježiti njene brze korake18. Iza ove, moglo bi se reći, ode bezbrižnom i neurednom životu, obilježenom individualizmom i raspuštenošću, što ju je Zolnaić zacijelo ispjevao svojoj subotičkoj boemskoj subraći, prisjećamo se riječi što ih je o boemiji izgovorio jedan od njezinih najvećih korifeja – Tin 17 3 x 20, 69. 18 3 x 20, 70. 61 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Ujevuć: «Prava boema vječno sjedi u istim, često i dosadnim kavanama velegrada, gladuje i živi u planovima, spava na klupi po stanicama i parkovima». I premda naizgled raspuštenoopuštena, ona zna naslutiti i sve što će pjesnik Zolnaić sažeti u tek nekoliko stihova pod naslovom «Grom»: Plamena kama zarivena u srž hrasta. Lišće je ošamućeno jauknulo odlaženjem. Hrast je kasnije još dugo mahao Svojim izlomljenim rukama nebu … Vjetrovi osjenčani žutim oblacima galopirali su niz orošene livade. Zavjesa tišine nečujno je sklopila ruke19. A kada već i svi gromovi utihnu naš će se pjesnik zaputiti nekamo prema obilju svijeta, kojega prepoznajemo u pjesmi pod naslovom «Ususret cvjetanja»: Prostrujat će ponovno životni sokovi kapilarima krhkih stabljika bilja, samo će kosti otvrdnuti, oči omekšati od uboda varljivih trenutaka nade. U rukama mi ponovno blista motika što će poput pastuha zagristi u zemlju. Pupoljci nagovještavaju nova cvjetanja, pa ipak strepim od pomisli na zrenja koja će donijeti nove smrti … I ovo proljeće nataložit će nove nemire u snove. Ostat će koraci da biraju staze a svaka od njih neminovno vodi zalasku. Ostat će kratak odbljesak sjećanja, onda će izblijedjet ko trg nestale komete. Sunce će i dalje pod istim uglom preskakati vidokrug, a zreli plodovi rasipati sjeme. Vrapci će i dalje raštimanim pjesmama krasiti male trenutke a moji pogledi upijati otiske prolaznosti. Smjenjivat će se godišnja doba u vrtoglavom obrtanju a neko neizvjesno proljeće uzalud će pokušavati da otopi srebrne pahulje sa mojih vlasi. Ostat će iza mene cvjetanja Ruža, Jasminki i Ljubica, one će čekati vrtlare kojima ne drhte ruke. Dajte mi deset pari ruku i deset motika, da budem najvrjedniji vrtlar u vrtu proljeća. pupoljci udiše svojim porama proljetno sunce, 19 3 x 20, 72. 57-80 a pod grčevitim stiskom mojih prstiju blista hladni sjaj jedine britke motike …20 URBANA SNAGA I CRVOTOČNOST – Ante Zolnaić, spada među, do danas već, poprilično zaboravljene, uistinu nepravedno zanemarene i zapostavljene, pjesnike bačkih Hrvata. Pojavivši se u hrvatskom pjesništvu ovoga podneblja, početkom pedesetih godina XX. stoljeća, u vrijeme još zamjetne prisutnosti socrealističkih shvaćanja u umjetnosti, pjesništva i književnosti, Zolnaić je uspio ostati distanciran od toga nametnutoga stava, budući da se od prvih objavljenih stihova uči promatranju životnih činjenica u rasvjeti njihove ogoljene pojavnosti, što ga postupno vodi prema depatetiziranom izričaju, neovisno pjeva li o intimnim, društvenim, ili zavičajnim temama. Tijekom trodecenijskog pjesnikovanja nema kod Zolnaića znatnijih odstupanja u pogledu motivsko-tematskog izbora i izražajnog repertoara, dok se njegova gotovo epska vezanost uz ravničarski zavičaj očituje i u stihovima pjesme pod naslovom «Majci od iskona»: Šibaj nas prstima svojim drhtavim izraslim iz tvrdih žuljeva naših, pokupi uzdahe što grudi nam razapinju, i njihovim žarom spali korov naših briga. Masna crnica sanja tvoju nježnost, a mi se divimo izdržljivosti bodlji, kojima štitiš svoj stas. Vjetrovi nadlijeću tvoje zbijene krošnje koje kao pesnice prinosiš pod sivocrvene gubice oblaka. Ustajem u ove dane prohladnog maja u obranu tvoje svemoći, metanišem sjenama praiskonskih pesnica, i osjećam da božuri poštovanja cvjetaju na mojim usnama. Šibaj nas prstima svojim raščešljanim, riznico krvi naše, razgori poglede da zjene spale zracima nakalamljene slutnje. Smijeh oblaka prelijeva zeleno tvoje krilo, i usijanim bičevima prlji pesnice prkosne. Blagoslovi bogatom žetvom plodove žuljeva naših, 20 3 x 20, 74.-75. 62 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom zali morem spokojstva srca usplahirena i optereti žuljeve tvrde zlatom rudnika šumnih, jer znoj je napajao od iskona korenje tvojih vena, a krv hranila pesnice udova tvojih …21 Zolnaićeva je rapsodičnost, također uronjena i u pjesnikove nedoumice pred pitanjima: što ovdje znači postojati, što znači biti, što znači živjeti? Drugačije rečeno, glede ontološke usamljenosti čovjekove i njegovog egzistencijalnog straha pred ništavilom, što ga pokušava nadvladati skromnim svojim snagama, koje su osim u spoznajnom pogledu, pored ostalog ograničene vremenski i prostorno, o čemu nalazimo svjedočanstvo u stihovima pod naslovom «Zov krvi»: Ne skači vranče zapjenjeni, Pridružit će se zvijezdama kamenje, Probudit ćeš glad visina, iskidati bodljikave ograde nemira i propustiti crne vjetrove žeđi! Zapraskat će bičevi oluja gromovi pojesti trave zalutat ćeš podivljalo u nedirnute šume i zapaliti grane. Dat ću ti posljednju kocku straha Napojit ću te iz ravničarskih reka, poslati smrznute ruke mjeseca da te po sapima pomiluju, skamenit će se vatra! Sazidat ću ti štalu prostranu ko rumeni bezdan mornara, jasle široke ko ruke dalekog rođaka. Ne skači vranče crveni! Zvat ću kovača da te potkuje planinama iz gnjeva ranjenog tigra ular ću isplesti, vrevom grada te osedlati, pozvat ću jahača sa mamuzama tenka na peti, bič orkana ću iščupati da ti čula raščijam. Od zemlje ću te odvojiti, upregnuti u kola daljina, kroz provaliju rane te protjerati da ti presjedne igra. 21 3 x 2 , 76.-77. 57-80 Ne skači vranče zapjenjeni, kada te uzjašem u pijesak ću te sabiti22! Zolnaić je eminentno urbani pjesnik, koji grad promatra kao živo biće u kojem pulsiraju različita antropološka, povijesna i kulturološka svojstava njegovih žitelja. I., vjerojatno ni nema gradskoga pisca koji nije opjevao čari i tajne svojega grada, ili udario na njegove mitove, u pokušaju da ga ovjekovječi. Dok u svojim stihovima ispituje urbanu snagu čovjekovu i njegovu crvotočnost, Zolanić se svrstava među one hrvatske stvaratelje iz ovog podneblja, koji kao da su u potrazi za izgubljenim gradom, kao u pjesmi pod naslovom «Povratak»: vraćam se ošamućen od betona i asfalta, sa otvrdlim ušnim školjkama od nataložene gradske buke, izlomljen, žedan jednostavnih mirisa. U naručju vašem Omekšat će žuljevi savjesti, rastopit će se u očima limeni krovovi i skamenjeni porivi. Vraćam se sumanuto tužan s modrim sjenkama na žilama i malo zbunjenim strepnjama. Ja, odbjegli sin vaših pradavnih poklonika, vraćam se za praznika cvjetanja, sa djetinjim stidom u očima, plašim se vaših prijekora23. U jednoj prigodi A. G. Matoš je zapisao da je Pariz: « … najveća ličnost našega vremena. Priče o dalekim, glasovitim ili nepoznatim gradovima, oduvijek su bile omiljene, baš kao što se ponekim stanovnicima gradova, treba li reći lakovjernim, može pričiniti kako se oni ne mijenjaju, što ih može držati u krivu uvjerenju da su i sami dionici vremena koje se ne troši. Ante Zolnaić, niti kudi, niti hvali grad, već u njega dolazi dotaknuti ono što ondje nad njim uvijek bdi – njegov duh. Onaj prema kojem se grad oblikuje i pamti, sa svojim žiteljima. Onaj koji ne može biti hinjen, niti se podaje preva22 Zov krvi, 8. 23 Zov krvi, 29. 63 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom rantima i krivotvoriteljima, kao u pjesmi pod naslovom «Udari»: Oblak sišao na ulicu, Prozori zamračeni licima. Stojim, jer boli svaki korak, mirujem, kida svaki drhtaj. A ti, igraš se s obalom. Evo, još samo jedan korak i približit ću se domašaju tvojih dlanova i što reći kad vidiš da kradem tvoju snagu? O, udari milionima uskomešanih planktona, svemirom slanih atoma, uzdahom školjki, treperenjem riba, jaukom algi, grčevitošću polipa! Udari, raširio sam grane, sada je vrijeme jer je na ulicu sišao oblak i svi prozori svijeta zamračeni su licima24. Mimo svih stvarnih obrisa grada, njegovih kuća i ulica, zdanja i trgova, srazu ljepote i urbanog kaosa, perivoja i smetlišta, u svakom se gradu može se tražiti i pronaći njegova metafizička os. Osobito u rodnom gradu, koji nam je poput kolijevke, za njega nas vežu mirisi, boje i uspomene iz djetinjstva, osjećaj sreće, ali i tjeskobe, u njemu nas preplavljuju plime privlačenja i odbojnosti. Rođeni stanovnici gradova, ne rijetko maštaju o bijegu iz njega, i gdjekada sijeku pupčanicu, kada se već neminovno moraju s gradom sukobiti, osobito s njegovom promijenjenom slikom, kroz prostor i vrijeme, ma ga proglasili i svojim neprijatelje, ili ga pokušali mijenjati ... Uistinu samo rođeni stanovnici gradova trebaju izgraditi umijeće ironijskog naspram svoga i drugih gradova – i naspram sebe u njemu, ili u njima, o čemu Zolnaić progovara stihovima što ih znakovito naslovljava s «Pjesma o sreći», a koju navodimo samo fragmentarno: 57-80 Sada je trenutak! kad magle snova bježe od istine i padaju na mahovinu krovova, kao prognane zvijezde. … Ovaj trenutak uči sablju da se ne stidi golotinje svoje, kada ključaju sitne duše … Sve je na dlanu. Prozračno kao more od koga bježe oluje, a na dnu talasanje se sanja, raspjevao se kamen … Tada u olovo slijepi miševi nemira ispletu mreže trule … Ako stanem, ciknut će gromovi žila, umrtviti sokove koji hrastove hrane … Mrzim slatke romanse, kad o bespuću snuju, krv umije voljeti jučer … A ta krv što umije voljeti jučer, ne prihvaća, za sebe, za nas danas i sutra, ništa što je patvoreno, čega i u gradovima ima posvuda, među ostalim, ona zna biti i dio mentalne prtljage skorašnjih stanovnika grada. Posebice u onih koji su sebični, površni, okrutni, ili koji žive u razonodnu optimizmu, lišeni ikakvih sumnji, sigurni u svoju patvorenu, i za vlastito pokriće, preokrenutu stvarnost, što ju vide u iskrivljenu zrcalu, ili kako naš pjesnik vidi i u «Igrama sreće», u stihovima pjesme iz koje navodimo kratak karakterističan fragment, i njezin tragični akcent: 24 Zov krvi, 51. 64 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom … Mostovi će nadvisiti vode, široki sa tri kolovoza, s pogledom na sve strane. Svima dostupni bit će: prvi, za one koji idu drugi, za one koji jure, treći, za samoubojice!25 U VLASTI SVRABA VREMENSKOG ODLOMKA – Najzrelije pjesničko ostvarenje Ante Zolna- ića, neprijeporno je njegova četvrta zbirka stihova pod naslovom «Kolut gorkog smijeha» (1970.). Osmotrimo je rasvjetom razdoblja od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih godina XX. stoljeća, koje posvuda u svijetu i u Europi, pa tako i u Jugoslaviji – donosi nemala nespokojstva. Ljudi se počinju kolebati, gibati, mijenjati, glede ekonomskih, socijalnih, pa i nacionalnih pitanja, što potiče i politička prestrojavanja, rađa napetosti i pogoduje sukobima. Čitatelji i gledatelji ne žele više u knjigama, na filmu i u kazalištu, napose u medijima, slušati o prošlosti, klanjati se njenoj ideologiziranoj slavi i ikonama. Svakodnevni život počinje tražiti nove sastojke istine i više otvorenosti, ljudi očekuju prigodu za slobodniji i angažiran razgovor o svim temama. Učestalo se pišu knjige i snimaju filmovi koji se bave aktualnim i kritičkim preispitivanjem stvarnosti, njenih socijalnih, moralnih i ljudskih stanja, kao i uzrocima posrnuća, a vlastodršci, neskriveno zabrinuti, u pomirljivu tonu puštaju u opticaj sintagmu o pravu na tzv. «konstruktivnu kritiku». Čak se mogao steći dojam kako ju upravo oni potiču. Gdje je u svemu tomu mjesto Ante Zolanića i njegove zbirke pjesama «Kolut gorkog smijeha»? Odgovor nam nudi on sam u stihovima pjesme «Nazad»: Nazad! Ispriječio se meni Neki zid neprobojni, Crni se granit njegov I ne zna se što krije. Nazad! Iza njega 25 Igre sreće, 35. 57-80 nema tko da te čeka, a svaki trn, a svaki sumrak iza leđa, ma kako bolan, ma kako crn, preboljen i poznat mi je. Ako ćeš hrabro lijevo nikako nećeš stati, a ako desno nećeš sebe prepoznati. U najboljem slučaju stani!26 Pjesnik Zolanić očito je prepoznao prijetvornost i obmanu, pače laž koju perpetuiraju vlastodršci u aktualnim društvenim odnosima, unatoč očitih neizvjesnosti i prijetnji koje vrebaju iz zamki labirinta. Unatoč tomu što se nosioci vlasti doimaju mekši i blagonakloni prema zahtjevu za promjenama, na javnoj sceni, oni su uistinu i te kako tvrdokorni, njima zahvaljujući opstaju kič-ljudi sa svojim kič-stilom življenja. Stoga je njihovo trajanje u ovom prostoru zamjetno u svim razdobljima. U ovoj, pak, prigodi, razmatrajući pjesničke dosege Ante Zolnaića, promatramo ga od razdoblja pojave izopačenih cvatova nastalih s naletom boljševičkog i, također, nacističkog kiča, nakon II. svjetskog rata preko njihovog dobrano sintetiziranog socrealističkog odvjetka, koji ni poslije formalnog dokidanja nije nestao s javne scene, nego u svojoj naopakosti zapravo traje sve do naših dana, do prepoznatljive pervertiranosti suvremenih kičista, koji su i sada i ovdje jednako sebični, površni i okrutni, nasrtljivo samouvjereni, i do boli nadmeni – opako sigurni u svoju patvorenu stvarnost, u banaliziranu i izokrenutu sliku-inačicu zbilje, koju ne prestaju producirati. Svakodnevno smo suočeni s posljedicama maligno razrasle, kriminalizirane vladavine tajkunsko-posvojničkog, tajkunsko-posjedničkog i materijalnim ciljevima usmjerenog mentaliteta. Priroda njihove težnje imanju, umjesto bivanju, stalni je uzrok krize i zaoštrava temeljna pitanja smisla života i postojanja, uzrokuje gubitak osmišljenog načina života pojedinca i njegovog duhovnog identiteta, produbljuje društvene suprotnosti i izravno vodi prema sukobima. 26 Kolut gorkog smijeha, 5. 65 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Pjesnik je očito svjestan razmjera nesporazuma i sukoba sa onima koji, ipak, hoće zadržati sve poluge u svojim rukama, kao i sve dubljeg ponora što se uspostavlja između građana i onih koji su zarad vlastita probitka, bez vidljive griže savjesti, odstupili od proklamiranih socijalnih i moralnih načela. U Zolnaićevoj pjesmi «Ostani ovdje», uz prepoznatljivu njegovu već u naslovu iskazanu arhi-tekstualnu težnju da uspostavi među-tekstualnu nadovezanost na glasovitu pjesmu Alekse Šantić «Ostajte ovdje», još više je došlo do izražaja u kojoj mjeri je očito sit otrcanih apoteoza, zabluda, kaprica i umišljenosti, svih onih bijednika (poput i današnjih pervertitatoga tipa) koji su požurili oglasiti kako su već, tobože, izgrađeni čvrsti temelji iz kojih se vidi perspektiva buduće sreće čovjekove na zemlji. Pjesnik, međutim, dobro zna kako je to samo još jedna u nizu povijesnih laži, pa ipak, ne dvoji, već poručuje: Ostani ovdje, gdje bijeli pokrov straha prostire dan za cvrkut što će proć, ako ne, odlazi tamo gdje mrke krpe mraka proždiru mjesec, za noći što će doć. Ostajem smrtan za sve smogove radosti, za svaki kolut smijeha što će lice mi skrit, prestajem posrtat za vajnu pregršt bola za tužnu svijetlost mora, što burom nazubljenom na palube će se slit. Na one palube sretne, gdje bijela pregršt pjene podriva crvotoke za jedan jadni san, na one katarke smiješne, koje u hropčastom škripanju odlažu padanje sreće u ponor algastih ponora, gdje se k’o vakum svemira nedokučivog, 57-80 razlažu duge sunca u mjehove planeta, kao u žedne raspuštenice što vene u svim pravcima, granaju se od srca, granaju se od sunca, granaju se od suca, granaju se od muka, rasprostiru se od pupka, u vrtlog crvenog poroka, u svrab vremenskog odlomka, da bi se rasprsnuli u jednom trenu i eksplozijom tom stvorili prvo neopipljivi pojam i iz njegove žiže duh materije slili, za jedan sudbinski neizvjesni, za jedan dušom neistresni al’ kesom nagona prevashodni, golemi, jadni, hramljući, snažni, bedasto – jasni, crveno – plahi, kao smrt neminovni al’ za utjehu neophodni, sićušni ljudski embrion!27 Ovom pjesmom koja nije ni grandiozna, niti je neobična, obješenjačke ili ekscentrične mašte, ali je zato nepokorne misli, i ponešto je zajedljiva, i opora je – i gorči na dugi rok. Zbog svega je i danas bliska i duši i glavi jer je ostala misaono i emotivno višeznačna. Nastajući na valu sve žešćih nacionalnih, ekonomskih i političkih trvenja što će, primjerice, pokrenuti suicidnu sovjetsku invaziju na Čehoslovačku, kada se na praškim Vaclavskim namjestima spaljuje student Jan Palach, student filozofije i češki domoljub, dok u Berlinu ljevičarski militant Andreas Baader pali kuće, a iz Vijetnama Amerikanci danomice iznose po sto limenih sanduka, što će Ruse potom sustići u Afganistanu, dok na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1968. glumac Stevo Žigon pred okupljenima recitira Robespierrea. Uza sve, Ante Zolnaić koji je u mladosti već jednom pregarao i robijom plaćao svoja shvaćanja, sada je u izrazu suzdržan, i premda 27 Kolut gorkog smijeha, 3.-4. 66 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom je pjesma znakovita naslova «Bez poruke», on ju ipak odašilje: Ne znam, nemam što da kažem i poručim onima koji stižu. Jezik je nepokretan i svaki njegov trzaj zaustavi se u grču. Nit volim, nit mrzim, ništa da sklizne niz crne mjehure krvi, ništa da se izmigolji iz slatkog bezdana lijepog, nit da zacrvenim, nit slažem, nit izmislim, nit kažem, ništa osim ostaj mi zdravo, nastavite kraj mene i mimo mene vi svi, koji nadirete, bubrite i navirete. Ja stojim ukopan u kamen koji me srast’o. Ja dubim sklupčan u niti godina kvrgavih, ja motrim zacakljen iza zjenica svojih i bodrim zasopljen u istinama svojim, tek smognem i to nijemo da katkad izustim DA i ponekada NE28. Ante Zolnaić nije dočekao razdoblje kada se već na općem planu bjelodano moglo sagledati kamo vode procesi duhovnog i društvenog preobražaja, kojemu je i sam bio začetnikom, a unekoliko i dionikom. U njegovu lirskom opusu, međutim, ostale su mnoge pjesničkim jezi- 57-80 kom naznačene slutnje, pa i strahovi, koje nije mogao ni odagnati, niti ih se riješiti. Bojazan od svega novog, od «avanture» promjena, što posebno brine i pogađa tradicionaliste, malograđane, birokrate i svakovrsnu (pa i današnju tu perjaničku) kič-populaciju, međutim, uvijek je pouzdan znak da se društvo nalazi pred ne samo spiritualnom regeneracijom, već i pred zahtjevnom socijalnom transformacijom, i to u svim domenama ljudske djelatnosti. SNAGA KOJOM SE MNOŽE JUTRA – Ivan Pančić (Subotica, 11. prosinca 1934. – Subotica, 16. lipnja 1992.), bio je pjesnik, prevoditelj, kritičar, svestrana stvaralačka ličnost, po obrazovanju specijalista kliničke psihologije. Nakon osmogodišnjeg i gimnazijskog obrazovanja u rodnom gradu, završava studij psihologije u Beogradu, gdje kasnije specijalizira kliničku psihologiju. Stihove objelodanjuje u časopisu «Rukovet», od 1956., a već sljedeće godine s Jakovom Orčićem i Antom Zolnaićem objavljuje prvu, zajedničku zbirku pjesama «3 x 20». Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Ivan Pančić je pokretač «Književnog salona» , u kojem se pored pisaca, prevoditelja i kritičara, okupljaju slikari, glumci i drugi stvaraoci, a potom «Škole života», otvorene radi mladih, okrenute njihovim uvijek iznova složenim, ne rijetko i bolnim pitanjima odrastanja i socijalizacije. O motivima ove njegove odluke, koja je jamačno sadržana i u osobnu iskustvu Pančićevu, ponešto se može nazreti iz pjesme pod naslovom «Okrnjenost»: Bilo je sunce i poslijepodne. Otac je rekao sestri: mačkice moja. Sestra je sjedila na pragu sobe i dozvoljavala da je miluju zlatna koplja sunčanih zraka. Odjednom je otac viknuo iz dubine modre, neodoljive rijeke. Ja sam zastao skamenjen u nedorečenost. Treperenje je bilo silno, od njega se rasprsnula vaza. Voda se razlila po politiranoj površini, a bljesak zapalio neisplakane suze u očima. Nikada nisam bio toliko zadovoljan, nikada nisam bio toliko sam. 28 Kolut gorkog smijeha, 6.-7. 67 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Otada često osjećam da negdje daleko postoji neko nezaštićeno jezero sa žutim polumjesecom, kome je odlukom nekoga okrutnoga boga polovica uvijek zaleđena. Otada često čujem noćni lavež pasa i šapat hladnoće, koja živi u blijedim sjenama našeg dvorišta29. Ivan Pančić se već od prvih svojih stihova svrstava uz one stvaratelje koji u pjesništvu, među ostalim, traže mogućnost otvaranja novih vidika, uvjeren u magijsku snagu preobrazbe što ga sa sobom nosi autentičan pjesnički iskaz. Vjeruje u nj kao u kakvu autonomnu snagu prirode. Ovo Pančićevo stajalište, nije hinjeno, već izraz osobnog iskustva, stava i pjesnikove odluke kojom kao da hoće dosegnuti ne samo granicu bunta, već trajno osvojiti pravo na neslaganje, budući da kroz cijeli životni vijek ne prestaje tražiti protutežu klicama sjete, potištenosti i tjeskobe što će u njemu stalno bujati i razarati ga, o čemu nalazimo traga i u pjesmi pod naslovom «Vidik»: Jučer sam srušio čeličnu ogradu što mi je dah držala u memli. Često se činilo: sunce slobodom zlati mlada lica trava što se zeleno smiju. (Iz zjenica vode bezbrojni putovi ukrašeni krhotinama razlupanih očekivanja i nekih igračaka kojima se obmanjujemo. Ali to su putovi zbijeni u kvadrat, omeđeni prostor čiji su rubovi dalje od kraja svakog pogleda.) često se činilo: sunce slobodom zlati svijet bilja, ali zidovi bjehu previsoki da bi srce pokušalo ptičji let30. S lirikom Ivana Pančića hrvatska spisateljska scena u Podunavlju obogaćena je ne samo svježinom izrazitoga pjesničkoga glasa, već sa njim nastupa predstavnik jednoga naraštaja koji svijet pokušava vidjeti iz posve drukčijeg očišta od ustaljenoga. I premda polazi od 29 3 x 20, 34. 30 3 x 20, 49. 57-80 stvarnosti kakva jeste, interpretira je iz novih, ili do tada prešućivanih prizora, prispodobi i metafora, kao u pjesmi «Podne»: u zagrljaju pucaju grede, snage se ko sanduci bacaju na hrpe, u šljunak varniče … Mi smo obični, crni mravi, imamo zjenice, možemo se uhvatiti za ruke ili mrsiti lišće na glavama, možemo jedno drugom piti iz grla vukove, ali bunari gutaju godine … kad ulicama lutamo u čvor svezani, tražimo kapije, osluškujemo minute da li još živimo gdje su nam cipele … Sudbine ljudi što ulicama lutaju, kako pjesnik kaže «u čvor svezani … gdje su nam cipele», svjedoče o Pančićevim suputnicima, o onima koji po pjesnikovu doživljaju nisu u stanju ravnopravno se uključiti u stvarnost unutar koje se kreću. Rastrzani su, bezvoljni, promašeni ljudi pred kojima kao da je i svaka staza zatvorena, o čemu nalazimo traga u pjesmi pod naslovom «Bez dinara u džepu»: Koračam kaldrmom dvorane u licu neke žene. Ona ima kreolsko lice i ne zna kuda putuju vlakovi, pa zajednički brojimo po tami zvijezde. Jedino na polutaru obraza ima neko kamenje, koje me smeta da uđem u ormar njene sjene. I nikad da prekoračim ta dva prokleta koraka, da je stignem, i kažem nešto o iznošenosti moga kaputa. O džepovima koji su plašljivi kao kenguri. Ali uzalud, ona juri za ždrijepcima gradskog časovnika, a za njom ja, sa zakašnjenjem od pola sekunde, nikada je neću stići, jer ruke moje neće porasti ni za jedan milimetar zbog zaleđenih glasnih žica31. U postupku Ivana Pančića, pa i drugih pjesnika ovoga podneblja, poput nešto starijeg Lazara Merkovića, ali i generacijskih suputnika; Jako31 3 x 20, 42. 68 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom va Orčića i Ante Zolnaića, zamjetna je odlučnost otisnuti se novim, modernijim pjesničkim putovima. Njihovi, možemo reći, novootkriveni motivi i nagnuće drugačijim stilskim postupcima, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, prepoznaju se i među drugim pjesnicima što su u to vrijeme okupljeni oko časopisa «Rukovet», od kojih spominjemo Tomislava Ketiga, Petka Vojnića Purčara i Jasnu Melvinger. Pri čemu, ne treba smetnuti s uma. kako većina ljudi, u tom razdoblju živi na granici ekonomske i političke obespravljenosti, prinuđeni su neprestano pristajati na cijeli niz sitnijih i većih ustupaka, na kompromise kojima se ne vidi kraja, i kao da zbog toga mnogi počinju gubiti smisao za stvarnost, o čemu pjesnik ostavlja traga u stihovima pod znakovitim naslovom – «Neravnodušnost»: Jednom sam sjedeći na klupi sam sebi pričao o crvenom krovu, A za to vrijeme je neka plava točka lebdjela kao šaka u tišini iznad nezrelih polja čipkastog maka. Ja sam tada imao stotinu strijela u jednom luku, Pa sam njima, kao sjekirama koje padaju s neba, htio da razvalim modri zid jedne lijepe ruke. Možda je to bilo njeno odbijanje, a možda srce nekoga zmaja. Ne znam točno, ali me boli u ustima huktanje nekoga vlaka. (Poslije toga se vio po zemlji jedan crveni crijep, kao latica cvijeta; a svijetli mjehurići su praštali u sluhu.) Telefonske žice su i dalje odolijevale ofenzivama vjetra32. Premda Ivan Pančić ne dopušta beznađu i ništavilu da ga shrva, također zna kako nema prava ni šutjeti, primjerice o onome što se ovdje zbivalo nakon II. svjetskog rata. Smatra se dužnim, među ostalim, posvjedočiti o trajnim ožiljcima koji su ostali iz razdoblja sadističkog iživljavanja nad tzv. kulacima, mahom običnim seljacima, kojima su iz hambara i s tavana, nove vlasti, u kampanji tobožnjeg otkupa, oteli i zadnje zrno žita i posljednji klip kukuruza, a iz staja i obora otjerale blago, ostavljajući im obitelji na rubu egzistencije. Povrh svega, mnogi su tada besprimjerno zlostavljani, ili su 32 3 x 20, 43 57-80 čak završili na robiji, pa i poubijani, a kada je prošlo vrijeme gladi, neimaštine, prinudnog otkupa i čupanja brkova, ostala im je tegobna svakodnevica života na zemlji, na njivi, u okruženju salaša, toga drevnoga ljudskoga staništa, o čemu Ivan Pančić, ostavlja lirsko svjedočenje u stihovima pjesme pod naslovom «Salašaru»: U početku se skupiš u dim konjskog đubreta i ne slutiš snagu kojom će se množiti jutra, u oblačno mrmljanje pijanog čovjeka kad ječe nedokazana preuređenja svijeta, nemoć prošlih godina i vlastita škripa zuba. Isparavaš se kao sunce svemira kad se pereš od posla u hukćeš čiode na ženu, ona se uzvrti oko salaša i nogom keči mačku, jer danas su tri patke ukradene i kaiš puko na amu … Ti si muška riječ, čvrsto udaren temelj svakog ambara što je niko iz ovih širina za sva vremena, ti ceptiš kad jutrom rosa plati dlanove trava, ti plačeš male plodove zgnječenih grubosti, odricanja, ti plačeš oznojena leđa svakog bogovetnog dana i ti plačeš neisplakanu žalost oporih žuljeva kada ti dođe večer na leđa i brojiš godine sinova, noseći sijeno u jasle sudrugova: krava, konja i bikova … Kad se pereš od posla ti si sunce što se isparava svjetlošću put svemira … U tom kontekstu možemo promatrati i pjesmu pod naslovom «Epitaf ocu», premda on svojim obrazovanjem i profesijom nije bio neposredno vezan uz zemlju: jedna priča se počinje plesti između našeg postojanja priča koju komponira nebo poslije kiše obučena u vjenčanu haljinu zlata iz tvog čela duge se emitiraju ka oblacima zgrušavaju u plave ptice visina 69 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom pred tvojim blijedim licem mitovi se bude u potonulim gradovima iz tvojih napora posijanih u zdravlje ljudi rascvjetavaju se ruže koje pjevaju … ti koji si znao što je na drugoj obali magle i dalje hrabro plaviš u posjedu naše tajne iza tvojih skupljenih očiju skupljaju se zvijezde. «NAJBOLJE BI BILO IZ GLAVE SVE IZBACITI» – Zbirka stihova Ivana Pančića, pod naslovom «Oblak na dlanu», objelodanjena je 1962. godine, kao njegova prva samostalna zbirka pjesama. Nema sumnje, susret onodobnog čitatelja, s Pančićevim stihovima, nije protekao u ozračju puke rutine, kao « … pojava … još jedne zbirke, još jednog mladog ovdašnjeg pjesnika …». Pančićev je «Oblak na dlanu» navijestio nekonvencionalnog pjesnika, čiji su stihovi izvan tada uobičajenih, ili bolje rečeno iščekivanih, versifikatorskih postupaka. Pančićev je stih daleko odmakao od bilo kojeg već potrošenog, ili nedajbože reanimiranog društveno-angažiranog, tendencioznog pjevanja, odnosno svakovrsnog sitno-sentimentalističkog lirskog pojanja i epigonskog tkanja. Pančić odlučno i daleko odbacuje od sebe i stege nabrzinu sklepanih, tobože modernističkih, stilističkih postupaka, u mnogo čemu zapravo nategnutog, pro forma artističkog traženja novih putova što su ih toliki uzaludno upražnjavali krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, uistinu se daveći u dobrano već iznošenim metaforama i rimama. U Pančićevim se, međutim, stihovima može doista naslutiti snaga uznemirujućeg novuma, o čemu svjedoče i njegove pjesme iz ciklusa pod zajedničkim naslovom «Popodne», gdje u pjesmi III. – lirski subjekt ovako poziva: dođi izgriženo nebo masnih usana, dođi u moj podrum skriveni cvijete raja, dođi maglo izgubljenih putova, dođi, na ravnicama čeka osušeno srce presahnule rijeke, iskidani prizor pogaženog zmaja, vrijeme u hodniku bïla ti moraš doći jer si moje prokletstvo, izgubljeno sunčano popodne u maljama mahovine, ti si meso zlata koje urliče na uho svemira … 57-80 o kola moja od psovki iskovana, jato uzdrhtalih pesnica što bije u čelo sna, izgubit ću nadu u vrtove rascvjetanog vremena, jer samoća gradove mliječnih bradavica sred ulične samoće o grlo želje o gong krvi lupa … ne budite maćeha ja umirem već pet plavih vjekova, praznina postade na obrazu bakanal krilatih lavova, a ako ostane ovako postat ću kula hladne mjesečine u tuzi zvijezda, ti more čađavih sova treba da dođeš …33 Pančić je odrastao u okrilju poznate subotičke građanske obitelji koja ni kada je osiromašena s dolaskom novih vlastodržaca, ne prestaje izazivati njihovu podozrivost, zbog svoje predratne društvene pozicioniranosti i ugleda. Uz traume što ih je ponio na tom tragu, i obiteljske tragedije, pojačane sudarom urbanih nasada i neurbanih naplavina, što ih je sa sobom donijelo to vrijeme, u njegovu je slučaju imalo svjetonazorski presudnu ulogu. U tom smislu, i čitatelj na kojega Pančić računa, treba biti promatrač novog senzibiliteta, od kojega se očekuje, pa i zahtijeva, povećan napor. On bi nad naznačenim ostacima vidljivoga i raspoznatljivoga još svijeta trebao razviti vlastite promatračke moći, kako bi mogao uroniti u stvarnu složenost ponuđenog pjesničkog labirinta, na kojega mu pjesnik ukazuje i u IV. pjesmi istoga ciklusa: i poslije svega noć se u sluh uvukla, da skoro ne postojim sa prstiju vode se čuje kako se topi grumen zemlje i kako drhti mala hrpa u samoći, smisao te noćne vode sadrži bol neizrečenih riječi .. (ali o njima ovaj grad ne vodi brigu, mada su rođaci) da i bar pomiluje po kosi kao: uzmimo kartu za jedan oblak. odjedrit ćemo negdje u smak svijeta … ali ova kanalizacija smrdi, užareno gvožđe se ulijeva u krv, čovjeka podi33 Oblak na dlanu, 35. 70 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom laze pacovi, u ćelije se očaj upije, žeđ za ljubavlju gutaju klozeti … najbolje bi bilo iz glave sve izbaciti, taj mozak, vene i meso samljeti i svako rođenje njima nakljukati da se otruju još neprobuđena slova iz grudi, da ljudska koža ostane prazna i muljava od psovki obješena u suton, ispunjena vjetrom lako da se klati …34 Oslobođeno namjenskih obveza – te bijedne uloge što su ga liri pokušali naturiti u vrijeme soc-realizma – pjesništvo novih obzora Pančićeva vremena suvereno već razmišljaju o sebi samome i svojim postupcima, napose o sredstvima kojima se služi. Njegov je duh zamjetno sklon raščlambi, ali očito i novoj sintezi, ubrzano razarajući staro i otkrivajući novo, danomice priređujući prevrate u biću umjetnosti i njegovu jeziku. O tome nalazimo traga i u V. pjesmi iz ciklusa «Popodne»: tužno je ovo jutro, ni ptice, ni vjetra na nebu nema. usna jedna o drvo obješena visi, u oči utječe rijeka … 57-80 pouka istinske i dubinske slobode pojedinca. Duh dogme koji je oduvijek sumnjičio umjetnost, poražen je, a stvaraocu je prepušteno pravo na subverzivno problematiziranje svijeta kako bi mogao otvarati njegove slike, jednu po jednu. Shvaćajući dovršetak destrukcije početkom nečega novoga, Pančić se obraća čitatelju iz njegove vanjske i unutarnje stvarnosti, iz drame riječi, kada u VII. pjesmi iz ciklusa «Popodne», ovako pjeva: u saksofon stavi maglu jedne bajke, neka te Pikaso u bojama na platnu razmaže i bit ćeš slika pijana kô bikovska krv … iz pjene izrodi vrane, pošalji ih zori na noge neka zna da su od stajanja bagremu vene pukle, neka zna da pećine za sutra skupljaju psovke, neka zna da ubojstva niču u podrumu kô pečurke, na kraju krajeva, neka ti pošalje jato žar-ptica, gomila sunca, džemper ispleten od duge, da imaš od čega da postojiš u glas i da u bubnju smiriš kucanje, da se odmoriš i ples iznova počneš36. Svjedočeći o drami usne što je o drvo obješena, Ivan Pančić je već spoznao kako je zapravo suvremena umjetnost postala prostor za protok osobnog, posebnog, novog i drukčijeg jezika i stvaranja, i time označila i pravo na razlike. Utoliko je pouka ovakve umjetnosti Od Marulićevih pjesama o «Divici Mariji» i «Od uzvišenja Gospina», te drugih još, do njegove Judite, hrvatska je poezija izdašna u govoru o ženi kao čuvarici ljudskog bića, premda se u sebedarju i majčinstvu ne iscrpljuje njezina uloga, niti joj moralna i duhovna snaga korijeni iz spoznaje da joj je upravo Bog povjerio čovjeka. Između žene-majke i čuvarice ognjišta, s jedne i privlačne žene, pa i fatalne žene, koja se pomalja iz muške erotske fantazije, s druge stane, postoji još cijela galerija ženskih likova u hrvatskom pjesništvu i romanu, bez kojih ne bismo mogli razumjeti bit toga spisateljstva. Iz razloga zbog kojih – poput i lika Krležina Leonea, kojega ne bismo mogli razumjeti bez ozračja č. sestre Angelike, dok ga pokušava uvjeriti kako se «u stvarnu istinu može … ući samo srcem» – i pjesnik Pančić ima potrebu za nečijom čistom rukom u ovom ukaljanom svijetu, o čemu nalazimo traga u pjesmi «Želja»: 34 Oblak na dlanu, 36. 35 Oblak na dlanu 37.-38. 36 Oblak na dlanu, 40. danas ne smijemo od ruku napraviti krila zrak je staklo i nešto plavo je u njemu sahranjeno, danas treba čuvati stražu kod vlastita odra, na ramenima sova sjedi i moli krunicu, noćas su misao našu na mrtvo ime prebili i ona sada bez kljova grize kaldrmu. tužno je ovo jutro, ni ptice, ni vjetra na nebu nema, usna jedna o drvo obješena visi, u oči utječe rijeka35. 71 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Ti si u svakoj travci usna, Ti si u svakoj krošnji vjetar, Ti si u svakoj suzi plahost. Od tebe svuda proljeće zeleni, Od tebe čovjek ljetinu u sebi kosi, Od tebe je očima radost37. Pančića odlikuje ne samo kompleksna imaginacija i njegov osebujan ekspresivan iskaz, već, također, i njegova nadahnutost bačkom bunjevačkom ikavicom38, koju nastoji usuvremeniti, budući da mu se, s razlogom, učinilo kako ona otvara gotovo neomeđen prostor poetike, do tada zastrt tradicionalnim poimanje dijalekatnog iskaza. Tako ono, što je za mnoge, iz raznoraznih razloga, najčešće bilo u znaku zakašnjenja, ili čak i neke vrste uljudbenog zaostatka, poglavito stoga jer sami nisu bili u stanju iskoraknuti iz negvi stereotipa doživljenoga i mišljenoga – s pojavom dijalekatne poezije Ivana Pančića, i njegovim umijećem gledanja i viđenja stvari i prilika – i oblikom i sadržajem postaje svježe i uspijeva se pred svima obnoviti. «TI KOJI SI IPAK SMRT» – Stihovi pod naslovom «Natpivavanja», objelodanjeni su 1970. godine. U ovom djelu, dolazi do izražaja njegova nadahnutost bačkom bunjevačkom ikavicom, o čemu sam autor ovako svjedoči: «Narodna pripovijetka je veliki rezervoar kolektivnog duha, kolektivnog svjesnog i nesvjesnog, kako za psihologa, tako i za pisca. Ona povezuje sve narode, u njoj su zapretani svi izmi u književnosti, u njoj je težnja svih ljudi da čovjek čovjeku bude čovjek, da poštenje i istina na kraju pobijede. Narodne pripovijetke i bajke stvarali su oni koji su bili eksploatirani, u želji da prevaziđu tu svakodnevnu frustraciju, nalazeći oduška u bježanju od teške stvarnosti u budno sanjane snove.» U knjizi pak, uzimajući ulogu i Kroničara, ovako pjeva o svom gradu i njegovu puku: 37 3 x 20, 35. 38 U Pančićevu zanimanju za dijalekatni leksik, važnu, a možda i presudnu ulogu imale su knjige narodnih pripovjedaka što ih je prikupio i obradio Balint Vujkov. 57-80 Tko nije iz našeg grada taj ne zna: Umrli paori svakog jutra izlaze na njive umrli paori svakog jutra otvaraju gradske kapije Umrli paori svakog jutra puštaju u grad hetije Umrli paori svakog jutra potpale radost da se izdrže brige Umrli paori svakog jutra tišine brišu od prašine Tko nije iz našeg grada taj ne zna: Umrli paori svakog jutra oštre kose Umrli paori svakog jutra sa kristalnih vlati ruše rose Umrli paori svakog jutra pružaju ruke kroz biljke i guraju plodove na više Umrli paori svakog jutra meću komad kruva i slanine u šarage Umrli paori svakog jutra upregnu konje svoje iđu na oranje Da oru – da se oru kroz njihove glave neba umrli paori ... Opisujući brojne doselidbene valove naših predaka, u pjesmi pod naslovom «Krenili iz Bune davno», pjesničkim jezikom oslikava dio tih povijesnih zbivanja, iz kratkog, sažetog stiha, za mnoge posve neočekivano izvlačeći epski njegov razmjer i snagu: Krenli smo iz Bune davno iz nesriće u tlo plavno žito drži ode zore u sićanju buči more šarov piva đeram škripi smrt se budi kiša sipi prisnac pršti u tepciji jesen duše opakliji brkat dida na ulici puši vrime na klupici grlica u ambetušu 72 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom u me gledi drće dušu pućka bisna nadula se u avliji zlatno prase nikad kraja našem odu našem odu u slobodu otvaraš mi kapijice da naslutim tvoje klice Subatico, Subatico ... Jablan je čest motiv u mnogih bunjevačkohrvatskih pjesnika. To drvo koje izraste visoko, iznad svih krošnji, njegova vitka, prepoznatljiva silueta, oduvijek je u svijesti ljudi i simbol ovoga podneblja i njegov je čuvar, koji kao da nad njim bdije. No, pjesnik Ivan Pančić, načinit će i od njega korak odmaka, u potrazi za vlastitim i identitetom kolektiviteta kojemu pripada, i kao da ne zna razlikovati bitno od nebitnog, stvarnost od fikcije, inventarizira: Jablan stoji usrid dola usrid dola gazdačkoga baće side samo ćute i gledadu kratke skute mrvica se pravi važna u naslamu povist snažna ko to krade mog čilaša mog čilaša sa salaša 57-80 ko to sunce skida s neba skida s neba zbog pendreka od srca se stvara krpa brnjica se u nos trpa ko to koga olajava i za koga svitlost spava? čeljad ode sva se slažu u muki se potpomažu nebo ćuša salašare i nosi i na vašare u zvaniji ovca bleji ruka hrli mojoj seji ko to mene psuje tarma šalje u svit noću larma? ti – ti si to Subatico?... Oslikavajući mentalitet toga puka kojemu i sam pripada, i njegova grada, njegove «bunjevačke metropole», Ivan Pančić je označava kao mjestom traženja identiteta, njezina i svoga prostora i vremena. Ustrajava na lokalnom i individualnom, premda se zna odnositi i ironično prema prošlosti i prostoru u kojem ona, i on sa njom, živi, upravo zato joj pridajući posebnu pozornost, izražavajući tako vlastitu privrženosti slobodi, težnju ka posve (ne) ovisnom, samostalnom načinu života, koja se gdjekada zna pretvoriti i u svojevrsnu autarkiju, a ovo može prepoznati u pjesmi pod naslovom: «Ni svetka ni petka»: 73 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Skini mi se s krilatice u njoj nosim čopor dice milkiš pismu halajmane u tamburi samo vrane izrasla mi treća ruka treća ruka od hajduka u zapećku pućka spava a u pućki sniva Sava na vr grede glas moj blidi glas moj blidi kosa sidi a ko mi to nudi sise čvrste sise pune mise ko to nosi na poklade đurđin šnalu od morkače ko to liva čašu sunca čašu sunca do vrhunca? lasta leti u Afriku a ja ljubim tvoju sliku kogod skuplja milijune iz znoja nam skuplja krune? ko to meni kišu pada sve na cviće bili rada? ti – ti si to Subatico 57-80 Ljudi ovoga podneblja uspostavili su slijedom povijesnih zbivanja i navlastitog kulturnog modela, poseban, prepoznatljiv odnos prema smrti. Ona je neprestano u dolasku i jedina je budućnost svakog subjekta. Smrt nas lišava mogućnosti da saznamo što je smrt. Ona nam oduzima mogućnost postojanja vlastitog iskustva. Smrt nije samo kraj egzistencije već je mnogo više odnos u kojem subjekt ne može imati nikakvu inicijativu. U odnosu sa njom sve su moći ništavne. Smrt je granica, zato je odnos sa smrću ispunjen nečim apsolutno drugim. Odnos prema smrti temeljan je odnos koji u cijelosti određuje čovjekov život, premda većina ljudi toga najčešće nije svjesna. Kakav je odnos prema smrti uspostavio Ivan Pančić i kako se taj odnos mijenjao tijekom njegova života? Dobar dio radnog vijeka psihoterapeut Ivan Pančić proveo je promatrajući svijet iz životnog rakursa onih koji su pokušali iskušati smrt samoubojstvom. U kojem se času i sam Ivan Pančić odlučio dublje zagledati u zagonetno lice smrti, dapače, i u njega posve uroniti? Kada je odlučio posegnuti za svojom slobodom za smrt? Kada se odlučio za takvu autentičnost samoodređenja? Dio odgovora na ova pitanja sadržan je u dvije njegove, ključne knjige stihova tiskane u rasponu od četrnaest godina; poemi «Natpivavanja» i dokumentarnoj poemi «Bećarske balade». Također, nužno je naglasiti; ova su dva djela u umjetničkom i jezičnom pogledu, po rječničkom bogatstvu i književnoj stilizaciji naslijeđa, najznačajnija u njegovu pjesničkom opusu. Poema «Natpivavanja» ima tri dijela, I. dio (10 pjesama, 450 stihova), II. dio (10 pjesama, 786 stihova), III. dio (10 pjesama, 586 stihova). Na početku svakog od tri dijela i na kraju knjige pjesnik u liku Kroničara, daje povijesni i kulturološki okvir vlastitoj pjesničkoj obradbi svijeta, pa tako u pjesmi pod naslovom «Duša moja bajkom luta», zaputivši se u svoju i prošlost svojih predaka, poznatih i po tome što su se voljeli proveseliti, katkad i odveć žestoko, stupajući u pjesnički dijalog s tradicijom, Ivan Pančić zapisuje: kad lumpujem bižte s puta duša moja bajkom luta kad lumpujem 74 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom sebe kujem do miseca podcikujem39. Podcikujući do Mjeseca Pančić iskiva iz sebe udvojene poetske slike, jednu od iskonskog, drugu od grubog i gorkog iskustva graničarskih predaka. Stapajući ih u pjesmu ukazuje na osjetljivi trenutak u kojem se običnost prelijeva u književni diskurs, te na čas odagnavanja tjeskobe rođene iz spoznaje da je samo smrt oduvijek bila posve sigurna, makar je trenutak smrti neodrediv. Napose, život provodimo na granici s koje je bjelodano da nema niti jednog valjanog razloga ma i za prividnu pobjedu nad njom, a o trijumfu da i ne zborimo. U djelu «Natpivavanja» autor nije slijedio tragove povijesno ovjerovljenih ličnosti, niti on hoće vjerodostojno rekonstruirati prošlost, nego ju je pokušava uspostaviti temeljem predaje, posebice iz svijeta bajki što ih je prikupio i obradio Balint Vujkov. Pred čitaocem rasprostire prošlost idući na taj način, upravo u suprotnom smjeru od smrti koja je jedina budućnost subjekta, izvlačeći iz prošlosti dio onih razloga koji se u svijesti suvremenog čitatelja uzdižu do univerzalnih, svima prepoznatljivih čimbenika bitka, zato će u stihovima pod naslovom «Graničarske slobode», u pjesničkoj interpretaciji prilika pod kojima su živjeli njegovi predci prepušteni svojoj sudbini, zapisati: fićok kruži oko gata rakija je sve do vrata40. Do vrata ovdje zna biti toliko toga, primjerice, blato na dnu nekadašnjeg, odavno već presahnulog Gatskog i Bajnatskog41 jezera 39 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 92. 40 Isto, str. 21. 41 Donji dio prostranstva između Dunava i Tise, danas ravnica, u razdoblju diluvija morsko dno. Otjecanjem vode stvara se velika pješčana zaravan, a mulj koji se taložio, prije svega žuta zemlja, stvorio je nasred Bačke nizije uzvisine, brežuljke, telečku i titelsku zaravan. O drevnom moru svjedoče ostaci školjki i bilja, otkriveni 4. srpnja 1882. tijekom kopanja bunara na subotičkom kolodvoru. Na mnogim mjestima između Dunava i Tise u pojedinim udubljenjima stoljećima su zaostala veća i manja jezera, stajaće vode, palusi (lat. bare). 57-80 gdje su se u vrijeme doseobe Bunjevaca u ovo podneblje pružali uvjeti za život, iz njih se lovila riba, na njihovim obalama pojila se stoka, sjekla se trska, pravili su se valjci za ljudske i marvinske nastambe. U vrijeme kada su došli u ovo nizinsko podneblje i nastanili se na dnu nekadašnjeg Panonskog mora, predci Ivana Pančića bili su prinuđeni riti po njemu i iz njega vaditi blatnu glinu da bi načinili svoje nastambe, nabijanice, salaše, staje za marvu, okruženi sve do početka XX. stoljeća brojnim močvarama. Iz njih, sve do danas: njiše trska oštre smrti ovo blato ćutnje prti42. Teške šutnje uprćene i zgrušane u bijegu ispred tiranije stambolskog, turskog gospodara zbog kojih su Pančićevi predci bili prinuđeni u najamničkom, graničarskom, svojstvu stupati u službu bečkih gospodara, makar duboko svjesni da su i na taj način, uistinu, sputani i da im je sloboda, zapravo, ograničena. Uvjeti pod kojima su bili prihvaćeni dozvoljavali su vlastodršcima da im u svako doba mogu otkazati gostoprimstvo, neprestance su bili izloženi neprikrivenoj opasnosti od novog izgona, strahovali su da im se može dogoditi, a i događalo se: da me tiraš priko plota da me držiš na lancima da me sadiš u ritove da me gojiš za ratove43. Uzdižući ovo stanje stalno prijeteće neizvjesnosti do vječitih ljudskih pitanja o smislu čovjekovog bitisanja, Ivan Pančić se pita dokle će se sudbina graničara svoditi na to: da me mećeš u san tici puštaš u let 42 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 21 43 Isto, str. 21. 75 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom na uzici ko to tebi daje pravo?...44. Iako je bio svjestan da je moderno pjesništvo nesvodivo na rodoljubive pjesme te da one opstoje još samo kao školske odrednice, budući da je odavno iza nas vrijeme u kojem su pjesnici bili dužni slaviti prošlost svojega naroda ističući povijesnu veličinu predaka i mitsko junaštvo što ih je, tobože, krasilo, Ivan Pančić će, ipak, zapisati: lupam o sto moje dane danas jače nego lane ko se stidi svoga roda taj u đubre nek se proda45. Eksklamativnost ovog pjesničkog iskaza samo je prividno nerazmjerna pjesnikovoj spoznaji da je od onoga što su nekoć bili narod, nacionalne pobjede (također i porazi, seobe, bludnje) te njegova (najčešće tek umišljena) slika o vlastitoj veličini i tzv. nacionalnoj časti, etc. – do danas mogle preostati samo stanovite jezične, kulturne i civilizacijske vrijednosti. Upravo stoga on za njima traga. Ono što su Bunjevci u Bačkoj najduže očuvali i što će, jamačno preostati i kada oni nestanu, jeste njihova ikavica donedavna brižno (o)čuvana u govoru i predaji. U njoj se još i danas mogu razaznati daleki tragovi antičkih susreta poganstva i kršćanstva46, ili sučeljavanja Istoka i Zapada, a njihova osebujna kultura, nastala u uvjetima višestoljetnog prožimanja sa drugima, oblikovala se u doticaju s različitih jezičnih i civilizacijskih sustava. Pažljivo se kloneći izazova da se tim povodom poduhvati besmisla nacionalističke inventure, Pančić tematski i na formalnom planu, u površinskom i u dubinskom sloju pjesme, svjedoči o svojem drugačijem, kozmopolitskom odnosu naspram povijesnih nanosa, tradicije i kulture, što se kad više, 44 Isto, str. 21. 45 Isto, str. 93. 46 V. Milovan Miković, Slike otvaranja u simbolima predanja, IN: Rukovet, 6-7/1994., str. 29.-32. 57-80 kad manje očituje u složenosti i umjetničkoj uspjelosti njegove poezije natopljene predajom. Tražeći put prema cjelovitim odgovorima Ivan Pančić ovako završava pjesmu «Duša moja bajkom luta»: kad lumpujem bižte s puta duša moja bajkom luta zauzdavam Boga za se pisma drži sve kajase...47. U času nastanka ove pjesme Ivan Pančić još je bio uvjeren – samo se kroz poeziju može tragati i ići u susret odgovorima na vječna pitanja, budući da samo ona, pisma, dakle, drži sve kajase. Tada još sebi nije postavljao pitanje: što će biti ako se pjesma jednom zagrcne, presahne, umine? Ili se otrgne od tih kajasa, raspusti i rasprši prije no što nas dovede do svjetla ili nam uspije označiti put? Tada i pjesnik može utihnuti. Samoutihnuti. Sunovratno loveći i hvatajući svoj krik omčom da ga drugi (nikada!) ne čuju. «UMRLI PAORI SVAKOG JUTRA TIŠINE BRIŠU OD PRAŠINE» – Knjiga stihova pod naslovom «Bećarske balade», objavljena je 1986. godine. Ova je dokumentarna poema ispjevana je u 52 pjesme što su raspoređene u pet ciklusa, a sadrže 706 stihova koji su posloženi mahom u osmeračke katrene48. Povijesni okvir «Bećarskih balada» obuhvaća razdoblje od sredine XVIII. do konca XIX. stoljeća. To je doba nestajanja feudalnog i uspostave građanskog društva, oličeno, primjerice, u sudbini glasovitog panonskog harambaše Sándora Rúzse kojemu je 1853. godine glava bila ucijenjena na 10.000 forinata. Za razliku od poeme «Natpivavanja», dokumentarna poema «Bećarske balade» ispjevana je kroz likove stvarnih i 47 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 92. 48 Izuzetak su 3., 5., 7., i 8. pjesma prvog ciklusa, 3., 4., 5., 6., i 7. pjesma drugog ciklusa, 3., 4., 6., 7., 9. i 10. pjesma trećeg ciklusa, 3., 5., 7., 8. i 10. pjesma četvrtog ciklusa i 1., 2., 3., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11. pjesma petog ciklusa. U čak 30 pjesama nepotpun je zadnji osmerački katren, od ukupno 52 pjesme koliko ima ova djelo. 76 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom zaboravljenih junaka onog vremena, bećara kako su ih zvali, ali je pjesnik u nju utkao i bezbrojne sudbine anonimnih sunarodnjaka, njihove opore živote, tlake, globe, zlostavljanja, vječne snivače drukčijeg svijeta, kao u pjesmi «Bilo neba»: Što govorim zar je pljeva, obećane zemlje nema?... Bilo neba tko ne čuje u uzama kad krv bljuje, tom će snovi govoriti i živote probuditi! Svijet su pravi naše sanje, to je moje sve imanje, 57-80 Ratnici sad tu galame, da sakriju svoje drame? Kamen dižem, ti kašiku dižeš na me srp, motiku! Zalud smislim što ti kažem, ipak tvrdiš da ti lažem... Otkinuto parče sunca, duša moja i sad bunca. Neću više gazdu služit’ tešku zemlju zalud plužit’! Čeka mene dobro mjesto ispod zemlje, crva prijesto...50. čuvam snova mlado stado, množe mi se vrlo rado... Na me pandro sad galami jer na tankoj sjedi grani! U odlučnost pojedinca koji ustaje protiv gazde, ma i po cijenu života, Pančić je utkao i dio vlastite sudbine, bolno iskustvo izopćenika, čovjeka javno obilježenog zbog vlastitih uvjerenja, kao u pjesmi «Opakog sam nekog roda»: Mjesto hrane daje grdnje, sit sam toga kao sprdnje. Od riječi se gladno mrije, znao je to nekad prije. Što s ne smije – baš to radim, odmetniku da zasladim. I što ne smije da se misli, baš je meni u zamisli! U njega je sada vlast, srećom vidim snova rast...49. Opakog sam nekog roda, cvili moja Svesloboda. Sablažnjava mis’o moja oružnike Snage stroja. No, život se ne može provesti (samo) u snovima. Premda je, primjerice, još Marija Terezija uspostavila naročite sudbene stolove za zaštitu kmetova od nepravednih zahtjeva vlastele, oni nisu mogli stati na put zloporabama. Puk je i dalje trpio i stradavao, pa je u mnogim pojedincima tinjala odluka da se tomu suprotstave, o čemu nalazimo traga u pjesmi «Osluškujem dugi boje»: Mora duša glas svoj čuti tijela biće da nasluti. Moram pobjeć’ u samoću, da ušutkam tvoju zloću. Da osluhnem dugi boje koja mene tamo zove. Mir je nemir u ljubavi gdje nas dvojstvo same slavi. 49 Ivan Pančić, Bećarske balade , Subotica 1986., str. 11 Ščepo bi je perzekutor bacio u mjemljiv zatvor, al’ brža je od svih ona, jer je svjetlost nebosklona. Ja sam hrabar: pun sam brige, al’ slobodan kao ribe...51. Vječna je čovjekova težnja za slobodom, Sveslobodom kako je naziva pjesnik, no, vječno je i pitanje je li moguće dosegnuti njene granice? U što se pouzdati, pita se Ivan Pančić u pjesmi znakovita naslova «Ograđuju moje zore», da bi se do nje – Sveslobode – doprlo kad ovdje: 50 Isto, str. 46. 51 Isto, str. 49. 77 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom 57-80 Sudoperom peru pamet, uprljan sam, pa i proklet, um moj bijedni, što me vodi izmišljenoj Sveslobodi? Množimo se, vrste razne, bog i đavo dijele kazne. Da l’ sudbinu oni kroje, il’ se oni ko mi boje?...53. Peglaju me, čedno kroje, preplašene misli moje. Sirak-metla dušu čisti, čistunci su uvijek isti. Tko se ovdje ponajviše boji? Kao i uvijek, onaj koji najviše može izgubiti, onaj koji je najviše od drugoga uzeo, prisvojio, oteo i svojim proglasio. O tome Ivan Pančić u pjesmi pod naslovom «Zabranili Sveslobodu», ovako pjeva: Ograđuju moje Zore: jato ptica koje gore! Od žari su, plamte nebom, Porede svijet sa slobodom… Drhćem od stra’ jer sam blag, Ovog svijeta pravi vrag …52 Odavno je već prošlo doba bećara, tih anarhista feudalnog društva koji su pružali otpor, bunili se protiv izrabljivača, svetili se za nečovještvo i tako stjecali ugled među pukom. Dočim je svijet pjesnikova vremena drukčiji i on sam nije kao njegovi predci iz pjesme pod naslovom «Atovi»: – Nije loše – često lažem, šalom jade da premažem. Nisam heroj, bolno trajem, glupo krpim kraj sa krajem. Ne volim ja što me biju, dobri ljudi što sakriju. Mara mene, joj, što voli! Zagrljajem Nadu kori. Rodila je meni Diva, osvetnika, svijet otkriva! Što će otkrit? Ne zna jade. I bolje mu što ne znade... Gajde moju pjesmu svire, atovi će da me smire... Pasji život, «tiho, tiše!», pjesma takve riječi briše. I kad ćutim i kad lajem, na ovaj svijet ne pristajem!... Ja sam bića mali plamen, vječne Nade tajni znamen. Al’ panduri vaše dike, boje me se, dižu vike! Ko da tako spašće red, gdje pogledaš: svud nered... Smije vam se sunce gore: Upreć’ hoće oni more? Podjarmiti živu vodu? Zabraniti Sveslobodu?... Raste drvo, bode trn, spriječit rast ne mož’ crn! Drvo raste, nebu poje: mušice su ljudske volje! Leti soko vasioni, smis’o u njoj osokoli! Ljepota svud ko pliš spava, kroz lišće se isparava... Drvo plod svoj daje meni, jer mi smo u tajnoj svezi. I kad ćutim i kad lajem, na ovaj svijet ne pristajem!...54 Dome moj, u mojoj mašti, gorke su mi tvoje slasti. – Bruji gore vasiono! Svjetske misli, tiho zvono!... Premda uvjerljivo oslikava zbivanja tijekom minulih stoljeća, jer proniče u dušu ljudi ovoga podneblja i znalački interpretira njihov način života i pogled na svijet, Pančić nije bolećiv prema svojim sunarodnjacima, ne idealizira ih poput pjesnika romantizma i njihovih epigona koji očas ispjevaju domoljubnu odu. Pančić je lišen iluzija, stoga i ovako pjeva: 52 Isto, str. 13. 53 Isto, str. 33. 54 Isto, str. 16. 78 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom Rod otima, stran me gazi, sa bedom me opervazi. Ima ko je već u Raju, dok za mnome kere laju55. Saznanje da ni pojedini pripadnici roda nisu ništa bolji od onih koji gaze čovjeka, ukoliko su lišeni skrupula, neće u Pančiću izazvati iskliznuće u filistarstvo, samosažaljivu lamentaciju ili otužnu patetiku. Niti u iskliznuće odbacivanja tradicionalnih vrjednota, crkvenih i građanskih normi, u korist ideologije prezira prema svemu što je staro i prevaziđeno ... Radoznao, temperamentan i preosjetljiv, što je u svakodnevnim susretima s ljudima vješto prikrivao brzorekim, gdjekad bespoštedno oštrim, replikama, Pančić svoje mjesto u svijetu i među ljudima do kojih mu je stalo, prije gradi iz samoironijskog diskursa: Bolestan sam ja od neba dugo moja predaleka... Huje za mnom svi umrli, jedno drugo što su svrgli...56. Huje svi umrli za Pančićem, ali on nad njima neće tugovati, odbija patnju, susjedu smrt. Jecaj i plač moglo bi izbrisati razliku između njega i patnje što bi se lako mogla okrenuti u djetinji odnos bez odgovornosti. Iako svjesno odbacuje patnju koja najavljuje smrt, kada je udaraca već previše, kada nemoć izlaska iz bitka, nemoć bijega i tjeskoba od života nadjača tjeskobu od smrti, u pjesmi pod naslovom «Bijeda kao ukras» Pančić kratko, razgovijetno anticipira: Bunike cvijet nisam jeo, već sa svijeta skidam veo. Mada kmetom nisam bio od sreće me rod sakrio. Rod otima, stran’ me gazi, sa bijedom me opervazi. Ima tko je već u Raju, dok za mnome kere laju. Rad’ ljubavi ovdje trajem dok sastavljam kraj s krajem. 55 Isto, str. 57. 56 Isto, str. 54. 57-80 Vješala će tijelo moje, od duše mi da razdvoje. U bijegu sam i kad spavam konja jašem, malo slavan...57 Naslov zadnjega, petoga, ciklusa pjesama zacijelo je proročki i pomalo violentno naslovljen: «Klečit ćete vi pred robom»58 da mu poput eha zabruje završni stihovi tog ciklusa, i cijele ove knjige iz stihova pod naslovom «Hrli atov Sveskbodom»: Leži âtov na slobodi ‘oće digod da me vodi! Sa molitvom zlo se množi, stalno niču mali bozi!... Švabe gore nego Turci, muče gore, svud jauci... Zar gospoda jesu ljudi? Ko će njima da prisudi?... Samo silu oni čuju slabe mrze i okuju! Dok je daha još u meni drktiće im duh crkveni!... U slobodi bog se krije, samo mene tamo nije!... U dolini ljudskog plača biću pravda od sveg jača! Klečit ćete vi pred robom, kunem vam se Sveslobodom!!...59 Ivan Pančić, jamačno, nije bio prvi pjesnik s kojim su se poigrali i povijest i sloboda (i osobito Svesloboda), nakon čega su mu se još i (zakonomjerno) narugali budući da je od njih previše ovdje očekivao. I to nakon što se činilo da je još u prethodnoj poemi «Natpivavanjima» odredio svoj odnos prema ovim kategorijama i lišio se suvišnih iluzija, u vrijeme dok je pisao: 57 Isto, str. 57. 58 Isto, str. 55. 59 Isto, str. 67. 79 Klasje naših ravni Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom njiše trska oštre smrti ovo blato ćutnje prti60. 57-80 Uzalud je Pančić očekivao smislen odgovor na ovo i druga, tolika još pitanja, umjesto toga zapljusnut će ga i preplaviti ogoljena žestina nacional-socijalizmom nahuškanoga puka, koji se ovdje devedesetih godina XX. stoljeća u deliriju valjao ulicama, pokazujući mu koliko je bio u pravu Ivo Andrić kada je zapisao: «Bog ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto je od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi na svoj život»62. Pritisnut div- ljanjem jogrut-revolucionara, a pored ostalog i vlastitim zdravstvenim nedaćama, odlučuje se za izlaz koji je anticipirao u pjesmi «Bijeda kao ukras». Usmjeravajući tim činom našu pažnju na strašnu izvjesnost prestanka bilo čijeg postojanja – u njegovom slučaju nasilnog i neposredno izazvanog surovostima i zločinima kojima smo bili okruženi – da kada umine naša (ne/prolazna) zgranutost uzaludno (i po tko zna koji put) se upitamo; da li iza granica propadljivosti našeg tijela, onda kada zgasnu sve njegove funkcije, ima ičega ljudskoga i pojmljivoga, ili je trenutak smrti tek dio našem razumu nepojamnog procesa života63. Je li mogao Pančić slutiti kako će se, ne zadugo, evo već na samom početku XXI. stoljeća, «neprolazna kičerajska bijeda» spisateljskih tema, koje su po diktatu svojedobno Komunističke partije bile predmetom soc-realističke klišeje, ponovno započeti prometati među ponekim piscima, istina ponešto – «presvučene». Kao što su nekada, poslije II. svjetskog rata, mnogi pritisnuti nestašicama, «priokrećali» i «prisvlačili», uvelike već iznošene svoje sakoe, kostime, mantile, zimske kapute ... Promatrajući, sada i ovdje, naličje svih tih ordinarnih «pitanja i tema», nužno iz drugog kuta, što su preokrenute i izvitoperene prema, gle čuda, opet nečijim partijskim potrebama – sred uljudbenih ruševina, na pola puta između socijalizma i kapitalizma, tu gdje smo zahvaćeni kanibalističkim pirom protagonista nazovi liberalne demokracije – zapažamo kako se cijeli taj šumsko-balvanski i panađursko-buvljački panoptikum, izruguje čovjeku, i terorizira ga, karikirajući i nagrđujući tomu podređenoga pisca. Bojim se, i čitatelja, ako se kojega dohvati. Uza sve se mrčiteljima, koji ispisuju tu vrstu žanr-lit(e)rature pričinjava, kako upravo, učvršćuju svoj (nije valjda samo aktualni?) položaj na društvenoj, dok se nadaju mjestu na književnoj sceni. Onoj sa koje se može promatrati cijela propuštena vječnost. Vlastita i kolektivna. Bit će da im je baš to negdje u primozgu, budući da se tzv. društvo i književnost nikada nisu dali trpati u istu priču, unatoč kojekakvih podrški i pritisaka ovoga ili onoga backgrounda64. 60 Ivan Pančić, Natpivavanja, str. 21. 61 Isto, str. 22. 62 Ivo Andrić, Ex ponto, Nemiri, Lirika, Beograd 1981., str. 11. 63 Rukovet, XLIII., 7-8-9/1998., str. 33.-37. 64 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u Vojvodini, od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa Predugo su se u stihovima Ivana Pančića gnijezdile blatne šutnje, posebice unutar poema «Natpivavanja» i «Bećarske balade», postajući moćna lirska evokacija o minulim stoljećima i o kulturnom naslijeđu podunavskih Hrvata, poetskim jezikom bačke bunjevačke ikavice dočaran susret sa životom, iskazan kroz odnos prema smrti. Uz ovo potrebno je još primijetiti da su sve ondje tiskane pjesme začete u paroksizmu kojem je zajednički imenitelj sadržan u neizvjesnosti postojanja (i ne samo) u ovom podneblju uzdignut prema univerzalnim značenjima, izmičući služenjima što ih nameću (i etnički determinirani) mitski okviri: da me tiraš priko plota da me držiš na lancima da me sadiš u ritove da me gojiš za ratove da me mećeš u san tici puštaš u let na uzici ko to tebi daje pravo61?... 80 Klasje naših ravni Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija... 81-84 Subotička deklaracija o zaštiti kulturnog naslijeđa u okvirima urbanističkog razvoja ILDIKÓ DEÁK I VIKTORIJA ALADŽIĆ UVOD Uzimajući u obzir da povijesni gradovi u velikoj mjeri pridonose europskom karakteru; Primjećujući da povijesni gradovi, također, predstavljaju važan instrument za implementaciju Dunavske strategije EU; Znajući da zajedničko naslijeđe zahtijeva zajedničko promišljanje i akciju; Prepoznajući da se povijesni gradovi kontinuirano suočavaju sa sve većim brojem izazova, i da ukoliko se urbani razvoj ne sprovodi sa odgovarajućom brigom, predstavlja ogromnu prijetnju opstanku povijesne urbane strukture i graditeljskom naslijeđu koje osigurava tradicionalni karakter i identitet ovih gradova; Sa sviješću o značenju i ulozi graditeljskog naslijeđa u procesu urbanog razvoja Europe; Razmatrajući bogatstvo i potencijal zanemarenog graditeljskog naslijeđa u velikom broju gradova istočne i južne Europe; Poštujući sva relevantna europska i svjetska dokumenta koji se odnose na zaštitu graditeljskog naslijeđa i neophodnost održivog razvoja, mi, učesnici seminara «Zaštita naslijeđa u okvirima urbanističkog razvoja» održanog u Subotici, Srbija, 27. –28. svibnja 2011. godine načinili smo i proslijedili: SUBOTIČKA DEKLARACIJA O ZAŠTITI KULTURNOG NASLIJEĐA U OKVIRIMA URBANISTIČKOG RAZVOJA 1. Uočavamo sljedeće glavne probleme u zaštiti graditeljskog naslijeđa i njegovog odnosa prema urbanom razvoju: a. Bogatstvo i raznovrsnost graditeljskog naslijeđa u Evropi se upotrebljava na različite načine, sa različitim rezultatima, u razvijenim, nerazvijenim i zemljama u razvoju. I pored mnogih uspješnih restauracija, revitalizacija i odgovarajuće upotrebe graditeljskog naslijeđa, agresivna priroda kapitala prijeti deformiranju kvaliteta urbanih struktura i posljedično, kvaliteti života u mnogim gradovima. To se posebice odnosi na gradove iz zemalja u tranziciji gdje financijski kapital stiže sa svojim univerzalnim modelima, kojim upravljaju lokalne samouprave sa svim svojim slabostima i akutnom potrebom za svježim financijskim injekcijama. b. Rezultat navedenog su: I. neodgovarajuće arhitektonske strukture u prepoznatljivom kulturnom miljeu najljepših europskih gradova, II. ugroza finog povijesnog urbanog tkiva mnogih gradova srednje veličine u području Srednje Europe, III. zanemarivanje najdragocjenijeg graditeljskog naslijeđa i spomenika kulture u gradovima bez moći ili odgovarajućeg znanja glede restauracije i revitalizacije, IV. skrivenost, devastacija, napuštanje i zatvaranje, odnosno posvemašnja zanemarenost velikog broja dragocjenih arhitektonskih ostvarenja c. razvoj zaštićenih povijesnih jezgara je neodvojiv od socio-ekonomskog zaleđa, a određen broj starih, često vrijednih građevina je napadnut od nositelja novog, pretencioznog investiranja koje stvara niz problema kao što su: 81 Klasje naših ravni Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija... I. ugrožavanje opstanka prizemnih kuća siromašnih vlasnika, II. neodgovarajuća interpolacija novih objekata investitora, koji teže ostvarenju najvećeg mogućeg profita, uz najmanje moguće ulaganje, III. neodgovarajuće konzerviranje i nedostatak brige o statusu ovih građevina, Iz ovih razloga izjavljujemo da: 1. Očuvanju graditeljskog naslijeđa mora se prići obazrivo, u kontekstu urbanog razvoja, kako bi se osigurala harmonija velikih, srednjih i malih interesa različitih korisnika u procesu urbanog razvoja. 2. Predlažemo primjenu sljedećih principa i propozicija: a. Graditeljsko naslijeđe potrebno je tretirati kao jedan od osnovnih elemenata u formiranju i promoviranju urbanog identiteta, ključnog za podizanje razine privlačnosti grada i poticanje urbanog razvoja, b. Graditeljsko naslijeđe treba da se harmonično uklopi kako sa prirodnim naslijeđem tako i sa urbanom ekonomijom, gdje harmonija ova tri elementa može pridonijeti održivosti urbanog razvoja uopće. c. Novi pristup zaštiti spomenika kulture nadomješta i nadograđuje puko romantičarsko oduševljenje prošlošću i prati ideju razumne revitalizacije spomenika kulture kao funkcionalnog prostora koji se može ponovno koristiti za potrebe lokalne zajednice i u osnovi pridonosi identitetu lokalne zajednice isto koliko i regionalnom, nacionalnom i identitetu šireg prostora. d. Graditeljsko naslijeđe predstavlja jedan od ključnih elemenata koji pridonosi kvaliteti života u gradu, ako se tretira kao resurs održivog urbanog razvoja. Obazriva restauracija urbanih jezgara, prema tome, može biti uspješna samo ako su arhitektonski rezultati ostvareni aktivnom kooperacijom svih korisnika: planera, administratora, organizacija civilnog sektora, institucija i građana. e. Oblikovanje, pregradnja, ponovna upotreba i recikliranje starog urbanog tkiva je neizbježno povezano sa svim implikacijama urbane budućnosti. Revitalizacijom urbane strukture možemo ponovo stvoriti našu budućnost na 81-84 održiv način. Zbog mnoštva različitih interesa, javno-privatna i javno-javna partnerstva moraju biti harmonizirana, posebno u povijesnim urbanim kvartovima. f. Briga o graditeljskom nasljeđu naših gradova treba biti obazrivo provedena i treba biti provedena poput zaštite prirodnog okruženja, budući da je izraz i ostvaraj našeg duha, ponosa, prestiža, napose naših individualnih i grupnih identiteta, pridonoseći tako i konkurentnosti naših gradova. g. Zaštita graditeljskog naslijeđa ne smije biti usmjerena samo na očuvanje individualnih građevina već i prostora koji okružuju spomenike kulture u urbanim centrima, kao i na pažljivu kontrolu i zaštitu širih prostora uključujući prirodno okruženje gradova i naselja. h. Graditeljsko naslijeđe mora se tretirati kao javno i zajedničko dobro gdje privatni interesi i aspiracije moraju biti pažljivo uključene i striktno kontrolirane kako bi se izbjeglo narušavanje uloge i značenja javnog prostora za sve građane. i. Spomenici najvećeg značaja moraju imati prioritet pri kreiranju urbane politike, zajedno s politikama na drugim nivoima i biti podvrgnuti akciji poduzetoj zajedno sa civilnim sektorom zbog neophodnog entuzijazma i energije za restauraciju i revitalizaciju koju posjeduje. Zbog tako ozbiljnih i senzitivnih zadataka smatramo da: 1. Potrebno je definirati stručne i pouzdane strategije koje će uključiti zaštitu graditeljske baštine u okvirima urbanističkog razvoja na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Strategije treba koordinirati sa ostalim relevantnim strategijama i, također, sa uspostavljenim europskim standardima. 2. Urbanističko-planerske institucije i institucije za zaštitu spomenika kulture, uz njihovu održivu uporabu, trebaju se rukovoditi danim strategijama i jasno pridonijeti njihovoj implementaciji. 3. Vertikalna koordinacija između različitih nivoa kao i horizontalna koordinacija sa drugim sektorima iz oblasti zaštite prirode, gospodarskog razvoja, obrazovanja, turizma i infrastrukture – trebaju postati stalnom praksom. 82 Klasje naših ravni Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija... 4. Princip odozdo nagore (bottom-up) je neophodan, da bi uključio sve potrebe i želje lokalnog stanovništva s njihovom energijom, i koncentracijom civilnog sektora i foruma organiziranih u ove svrhe. 5. Aktivno sudjelovanje svih korisnika i transparentnost u politici i procesu donošenja odluka koje se odnose na urbani razvoj u zaštićenim urbanim zonama je obveza za administraciju i upravljanje u oblasti urbanizma. 6. Povezivanje i umrežavanje gradova glede zajedničkih problema, interesa i ostalog, koji se odnose na zaštitu naslijeđa je najpouzdaniji način da se pridonese regionalnoj, prekograničnoj i inter-regionalnoj suradnji i identifikaciji. 7. Obrazovanje i podizanje svijesti su ključne zadaće za civilna društva s neophodnom ulogom koju imaju sveučilišta, specijalizirane institucije i eksperti uključeni u proces urbanog razvoja, planiranja i zaštite kulturnog naslijeđa. 8. Obučavanjem obrtnika u ovladavanju potrebnim vještinama, neizbježna je zadaća kako bi se osigurala kvalificirana snaga neophodna za autentičnu restauraciju povijesnih objekata i zbog toga treba dobiti visok prioritet. 9. Neophodno je provesti novu valorizaciju graditeljskog naslijeđa sukladno najnovijim rezultatima istraživanja, provedenim na polju povijesti arhitekture i urbanizma grada tijekom svih historijskih etapa njegova trajanja, uz poštivanje relevantnih međunarodnih instrumenata za zaštitu graditeljskog naslijeđa. 10. Očuvanje autentičnosti graditeljskog naslijeđa i tradicionalnog karaktera povijesnih gradova ključno je za ostvarenje održivosti urbanog identiteta. Uzimajući u obzir sve navedeno, mi potpisnici ovog dokumenta preporučamo da se konkretne akcije, navedene u nastavku, poduzmu i u slučaju Subotice kako bi se sačuvala njezi- 81-84 na tradicionalna povijesna urbana struktura i njen karakter koji je od izuzetne vrijednosti: 1. Poduzimati mjere na taj način da se povijesna tekstura kao i tradicionalni karakter grada sa njegovim povijesnim građevinama, parcelama i identitetom – očuva. 2. Osigurati da vrijedne prizemne kuće, šira infrastruktura i prirodno okruženje, također, budu zaštićeni. U tom cilju je potrebno: a. Provesti detaljno istraživanje kako bi se u cijelosti identificirali i označili svi objekti graditeljskog naslijeđa u povijesnim dijelovima grada, koji su izgrađeni krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, a pridonose osobitom povijesnom karakteru grada, b. Izvršiti reviziju postojećih regulacijskih planova prema valorizaciji provedenoj u sastavljenom inventaru kako bi se garantiralo očuvanje svih objekata koji će biti prepoznati kao vrijedni za tradicionalni karakter grada, c. Dok se ne načini inventura vrijednih građevina primjenjivati postojeće planove jedino u tijesnoj konzultaciji i u suradnji s formiranim lokalnim civilnim tijelom definiranim, kako slijedi pod točkom 4, d. Ubuduće se, ni na koji način, ne bi smjela odobriti rekonstrukcija, restrukturiranje i rušenje bilo kojeg povijesnog objekta, ukoliko je on kao takav prepoznat, e. Više obazrivosti primijeniti kada se podižu nove građevine u zaštićenim zonama kako bi se osiguralo, i na najbolji mogući način provelo, poštivanje, tradicionalnog, povijesnog karaktera zone, 3. Prednost treba biti dana podizanju svijesti o značaju kulturnog naslijeđa Subotice među školskom djecom i u lokalnoj zajednici, zbog toga se obrazovni sadržaji trebaju pripremiti sukladno problematici vezanoj za zaštitu spomenika kulture koji bi se unijeli u školski program, 83 Klasje naših ravni Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija... 4. Potrebno je obrazovati civilno tijelo uz učešće svih organizacija civilnog sektora (CSO) koje promoviraju očuvanje kulturnog naslijeđa Subotice, koje će predstavljati lokalne interese i djelovati kao partner gradskoj upravi u oblasti koja se odnosi na subotičko naslijeđe, te provoditi monitoring i periodično podnositi izviješće o primjeni preporuka navedenih u ovom dokumentu. 5. Tekst Deklaracije proslijediti svim relevantnim lokalnim i nacionalnim institucijama i organizacijama, a također omogućiti njezino potpisivanje od strane građana. 81-84 6. Potpisnici Deklaracije dragovoljno pristaju preuzeti ulogu savjetodavnog tijela gore navedenom civilnom tijelu u oblasti koja se odnosi na zaštitu subotičkog graditeljskog naslijeđa, te osigurati da se tekst ove Deklaracije, kao i periodična izvješća, proslijede odgovarajućim međunarodnim organizacijama koje se bave zaštitom graditeljskog naslijeđa i istodobno im se priskrbi što širi međunarodni publicitet1. Subotica, 28. svibnja 2011. 1 Dodatne informacije: Ildikó Deák, ildeak@gmail. com i Viktorija Aladžić, [email protected] Reichlova kuća u ulici Vase Stajića broj 13 84 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Uz Subotičku deklaraciju 85-86 Uz Subotičku deklaracija VIKTORIJA ALADŽIĆ U Subotici se 27. i 28. maja 2011. godine održao zajednički mađarsko-srpski seminar na temu “Zaštita nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja”. Organizatori seminara su bili Fondacija “Teleki Laslo” i Direkcija za zaštitu kulturnog nasleđa iz Mađarske, u saradnji sa Gradom Subotica i organizacijama civilnog sektora “Urbis” i “Authentic Vojvodina” iz Srbije. Pokrovitelj seminara je bio Nacionalni kulturni fond iz Mađarske. Povod održavanja ovog seminara bilo je sve učestalije nasrtanje na spomenike kulture i vrednu graditeljsku baštinu u Subotici i drugim gradovima u Vojvodini kao i nerazumevanje značaja vrednog kulturnog nasleđa. Subotica, grad koji se nalazi na samom severu Vojvodine danas sa oko 100.000 stanovnika, pre Prvog svetskog rata bila je u sastavu Austro-ugarske monarhije i tada jedna od tri najveća grada u Ugarskoj. Ubrzani ekonomski razvoj grada omogućila je, gradu bez reke, železnica koja je grad povezala sa Evropom 1869. godine. Na samoj prekretnici XIX u XX vek izgrađen je veliki broj privatnih i javnih palata, među kojima se nalaze i značajna arhitektonska ostvarenja svetske baštine: sinagoga, gradska kuća i Rajhlova palata. Budući da Subotica sa okolinom ima preko stotinu objekata izgrađenih na prekretnici XIX u XX vek u stilu secesije, te da su i najznačajnija arhitektonska ostvarenja izgrađena u stilu secesije, seminar je imao težište usmereno na arhitekturu secesije. Poslednjih godina porušeno je ili devastirano nekoliko vrlo značajnih objekata u Subotici. Tokom 2007, nakon velike kampanje protiv rušenja, porušeno je subotičko “Narodno pozorište”, spomenik kulture od velikog značaja, na čijem mestu je počeo da se gradi megalomanski projekat novog pozorišta, no već početkom 2011. godine najavljeno je da novca nema za završetak zgrade, te se u zaštićenom jezgru nalazi ogroman nezavršen armirano betonski skelet. Početkom 2010. godine porušene su dve prizemne kuće arhitekte Ferenca Rajhla, najraniji radovi u stilu secesije u Srbiji, izgrađene 1899. godine. Devastirana je takozvana “najstarija kuća” u Subotici iz 1730. godine, porušeno “Hajzlerovo kupatilo”, devastirana zgrada “Bunjevačke matice” itd. U težnji da se privuče pažnja na vredno subotičko arhitektonsko nasleđe, te da se ukaže na moguće smernice u planiranju grada, kako bi se u budućnosti izbeglo rušenje vrednih građevina, te revitalizovali stari urbani kvartovi u skladu sa savremenim potrebama i tendencijama u Evropi, organizovan je zajednički mađarsko – srpski seminar “Zaštita nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja” na kojim su učestvovali međunarodni stručnjaci iz oblasti zaštite kulturnog nasleđa i urbanističkog planiranja. Tokom prvog dana seminara održan je niz predavanja uglednih stručnjaka sa različitih univerziteta i iz institucija iz Srbije, Mađarske, Beča, Edinburga, Barselone. Drugog dana seminara organizovan je okrugli sto na kojem se raspravljalo o graditeljskoj baštini i mogućnostima njenog očuvanja, gde su građani Subotice mogli da postavljaju pitanja i iznose svoja mišljenja o nastalim problemima. Diskusija za okruglim stolom rezultirala je sastavljenjem “Subotičke deklaracije o zaštiti kulturnog nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja”. Identifikujući pretnje sa kojima se suočava kulturno nasleđe uopšte, a posebno u Subotici, Deklaracija je obuhvatila preporuke za sprovođenje aktivnosti kako od strane gradske uprave, službe planiranja i zaštite graditeljskog nasleđa, tako i lokalne zajednice da bi se sprečile navedene pretnje i obezbedilo očuvanje arhitektonskog nasleđa i specifičnog karaktera grada sa prekretnice XIX u XX vek. Po preporukama iz Subotičke deklaracije organizovana je serija turističkih šetnji edukativnog karaktera pod nazivom „Nasmeši se Subotici“ koju je vodila Dr Viktorija Aladžić stazama secesije, govoreći o svakom objektu pojedinačno. Šetnje je organizovala nevladina organizacija “Anti šund corporation”, a podržala uprava grada Subotice. Poziv da 85 Klasje naših ravni Viktorija Aladžić, Uz Subotičku deklaraciju 85-86 se pridruže šetnji upućen je putem lokalnih i nacionalnih medija svim građanima Subotice. Za ovu priliku odabrano je 17 vrednih subotičkih objekata izgrađenih u stilu secesije, koji su bili osvetljeni posebnim reflektorima, kako bi se skrenula pažnja na vrednu arhitektonsku baštinu, a šetačima su se na određenim punktovima pridruživali ulični svirači izvodeći prigodni repertoar. Šetnje su organizovane 16. i 17. jula 2011. u okviru festivala elektronske muzike Summer3p, i 18. septembra 2011. u okviru Dana evropse baštine, od 21 do 23 časa sa tendencijom da se nastave i dalje. Svake večeri u šetnji je učestvovalo oko dvestotinjak građana među kojima vrlo značajan procenat mladih ljudi, zainteresovanih da se upoznaju sa segmentima istorije svog grada. Projekat „Nasmeši se Subotici“ prerastao je u međuvremenu u građansku inicijativu koja ima za cilj promovisanje subotičkog kulturnog nasleđa, očuvanje identiteta i karaktera grada i implementacije održivog razvoja čiju nit vodilju predstavlja Subotička deklaracija o zaštiti kulturnog nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja. Predstavnici ove građanske inicijative pozivaju građane Subotice da svojim potpisom podrža Subotičku deklaraciju. Hajzlerovo kupatilo 86 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama 87-92 Žene u Vujkovljevim pripovijetkama NEVENA MLINKO Sav okoliš je to znao. (Đurđinska gradina) Stup ljepote usmenog kazivanja sastoji se od istanjenih i prozirnih dijelova narodnog palimpsesta kroz koje pogled i uho mogu dosegnuti do najdublje, arhaične dimenzije ljudske svijesti koja je bila progovorila i odjekuje u svojoj svevremenosti. Sheme i matrice, sižei i smjerovi razvoja radnje, motivi i likovi uronjeni su koliko u određeni nacion i kulturu, teritorijalno područje i jezik toliko i u zajedničku, univerzalniju, slavensku, indoevropsku i pra-indoevropsku tradiciju. Vrijeme je dopuštalo i legitimiziralo različita prepričavanja, čitanja i učitavanja, adaptiranja i readaptiranja, interpretiranja i reinterpretiranja usmenog brenda poslojavajući narodnu misao i izričaj. Zagledani u takvo akumulirano bogatstvo „Hrvatskih narodnih pripovijedaka iz Vojvodine“ koje je sakupio i obradio Balint Vujkov1 a navođeni ženskim likovima upustit ćemo se u jedno putovanje „unazad“ u onoj mjeri koju sam zapis dopušta i nalaže. Naime, manir suvremenog stvaralaštva samotumačenja teksta i interveniranja autora nalaze se nasuprot podrazumijevanog općeg znanja zajednice slušatelja kojima nije bilo potrebno nikakvo davanje dodatnih smjernica i uputstava za razumijevanje govorenog. Pokušat ćemo zaći u predio „prešutnog“ i interpretirati ga u izvornom, tradicionalnom ključu. Zbirka „Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“ sastoji se od ukupno pedeset i dvije pripovijetke2. Usprkos suvremenim nanosima koji su pomjerali ustaljene parametre podrivajući zaokruženost određenih pripovjednih žanrova i vrsta ostat ćemo u klasifikacionoj terminologiji narodne književnosti, te kao najbrojnije u spomenutoj zbirci izdvajamo šaljive pričice i 1 Potpuni bibliografski podatak glasi: Balint Vujkov, Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine, Zenit, Subotica, 1960. Citati će ubuduće biti preuzimani iz ovoga izdanja sa naznakom naziva pripovijetke i stranicom. 2 Pored zapisa pripovijedaka, knjiga sadrži i spisak pripovjedača, rječnik manje poznatih riječi i bilješku o piscu. novele (četrdeset i jedna) od kojih nemali broj ima tendenciju svođenja na jednostavni oblik vica, zatim slijede priče o životinjama (šest) i jedna pripovijetka u kojoj su glavni akteri biljke, po dvije bajke i predanja. U ovome radu ćemo pristupiti interpretaciji pojedinačnih usmenih proznih tvorevina: predanja „Đurđinska gradina“ i dvije šaljive pričice pod nazivima „Babin jezik“ i „Lino selo“, pomoću kojih se može kroz vremensku prizmu osvijetliti dubina i dinamičnost duha cjelokupnog narodnog kolektiva i njegovog stvaralaštva. U imenovanim usmenim ostvarenjima prepoznali smo reprezentativne ženske likove iz kulture Hrvata i Slavena, njihovu obremenjenost tradicijski uvriježenim smislom, običajima i vjerovanjima, njihovu detronizaciju i degradaciju, te ponovno uspostavljenu funkcionalnost u skladu sa kodeksom jednog drugačije osmišljenog doba. Ono što plijeni i ostavlja najsnažniji utisak kod slušatelja i čitatelja prilikom susreta sa predanjem jeste to što ova usmena prozna tvorevina, kako je H. Bauzinger rekao, „ostavlja stvarima njihove tajne“. Veo zagonetnosti, neobičnosti i nerazjašnjenosti izaziva osjećanje straha pred nečim sveprodornim i misterioznim. Etiološko predanje3 „Đurđinska gradina“4 odvija se u atmosferi blage jeze i tamne neizvjesnosti. Na samom početku pripovjedač se obraća kolektivu i podsjeća na nezaobilaznost ovog dijela puta, odnosno, ograđenog zemljišta ili bašče5, koji se mora prijeći kako bi se stiglo do Male Bo3 Predanja je izuzetno teško tipologizirati jer ih odlikuje žanrovski sinkretizam. Na taj način i u „Đurđinskoj gradini“ prepoznajemo elemente raznih vrsta predanja i oblika: npr. u motivu vilinskog konja i liku pripovjedačeve majke „vilinske povrze“ – motivi fantastičnog koji ukazuju na demonološko predanje, u liku Aničić Ilije i Turaka – kulturno-historijsko predanje, u jednodimenzionalnosti svijeta –legendu. Odlučili smo se za etiološko predanje zbog dominantnosti razjašnjavanja jedne predmetne realnosti tj. lokaliteta koji je jedna od poveznica tri epizode i sadržan je u samom nazivu predanja. 4 Predanje „Đurđinska gradina“ ispripovijedao je Roko Stantić iz Đurđina. 5 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata“, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str.138. 87 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama sne. Osjećanje napetosti se intenzivira u skladu sa razmjerom veličine uloga jer slušateljski kolektiv osim budućnosti, koja je neumitno vezana za ovaj lokalitet, u dalji tok predanja ulaže i svoju prošlost, iskustvo u kojem nosi prelazak preko ove gradine. Predanje iskoračuje iz uobičajenih kontura kompozicijske jednostrukosti utrostručenjem epizoda. Prvi siže govori o „kamenoj kozi“ sa blagom koju su oteli Turci, drugi o istjerivanju Turaka i treća o ženi koja je zaboravila dijete u podrumu. Potrebno je ukazati na različitu starinu nastajanja i na kronološko naslojavanje epizoda. Osim logičnog slijeda u proznoj tvorevini o tome svjedoči produljivanje epizoda, njihov historični karakter čija se objektivnost vanjskog faktora (u ovom slučaju Turci) rasplinjava ostavljajući neidentificirano, pripovjedačevo tj. subjektivno vrijeme i iznošenje dokaza o vjerodostojnosti koje se sa općeg, kolektivnog prelijeva u subjektivno iskustvo. Posljednja epizoda sadrži jasnu distancu da se „kadkod o tom više pripovidalo“6 što predanje obilježava kao prošli, neaktualni sadržaj. Iznetoj tezi o starini epizoda doprinosi za predanje karakteristična kazna u prvoj strukturi, dok u drugoj i trećoj ona izostaje dovodeći u paradoksalan spoj osnovni ton predanja i njegov krajnji ishod u kojem grad biva spašen od Turaka i dijete vraćeno u majčin zagrljaj. Zasebne sižee međusobno povezuju konkretni lokalitet, motivi blaga i vilinske prirode. Konkretizirani motivi vezani za vile u predanju „Đurđinska gradina“ odnose se na porodičnu lozu Aničić Ilije koji je imao „vilovskog konja“ i čija je čakununuka, pripovjedačeva majka „bila još pomalo vilovske povrze“7, odnosno, vilinskog porijekla8 i eksplicitno su prisutni samo u drugoj epizodi. Odnos između čovjeka i ovog ženskog mitološkog bića je ambivalentan, mogao je biti kako dobar, tako i loš. Vilama se pridaju prevashodno pozitivna svojstva s tim što su se svetile ljudima koji su im nanijeli zlo, uvrijedili ih, otkrili, neprikladno se ponašali ili načinili neku vrstu prijestupa u odnosu na njihov život. Iz usmene lirske i epske ostavštine najpoznatije je bratimljenje i stupanje u zabranjene, vanbračne veze sa vilama. Naime, ljubavne 6 Đurđinska gradina, str.6. 7 Đurđinska gradina, str.5. 8 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str. 439. 87-92 veze između predstavnika ovoga i onoga svijeta uvijek su završavale pogubno za čovjeka jer je junak stupanjem u vezu sa natprirodnim bićima dobivao iskustvo onostranoga. U cilju očuvanja ravnoteže među svjetovima stečeno znanje nije smjelo procuriti te je stoga junak morao smrtno stradati. Ono što jedino i uvjetno može objasniti i opravdati vezu između Aničić Ilije i vile pohranjeno je u prvoj epizodi predanja. Vile su bile postojano antropomorfnog oblika, ali su skrivale ispod haljina magareće, konjske, kravlje ili kozje noge9. Motiv kozjih nogu upućuje nas na „kamenu kozu“ koju ljudi nisu zamjećivali, a koju su oteli Turci. Analogiju između vile i koze pronalazimo i u tome što su vile darivale ljude zlatom, srebrom i novcem10, dok je „u kozi bilo silno blago“11. Pitanje točne prirode odnosa između Aničić Ilije i vile u skladu sa poetikom predanja ostaje nedorečen i zamagljen današnjem čitaocu, nedefiniran ni kao pobratimski ni kao ljubavni ni kao bračni ni kao uvjetno-sužanjski. „Sav okoliš je to znao“12 i stoga nije bilo potrebe da pripovjedač o tome dulji, a nama je ostavljena tajna i neispripovijedana mogućnost sa malobrojnim smjernicama da je Ilija protjerujući Turke pronašao, prepoznao i oslobodio vilu koja se time privoljela ili zadužila junaku. U opisu pripovjedačeve majke „vilinske povrze“ naglašeni su zubi koji su raspoređeni u po tri reda na donjoj i gornjoj vilici i svi su „kutnji“. Simbolička vrijednost zuba je vitalnost i stvaranje, osobito snažnih zuba koji kidaju i komadaju hranu13 tj. kutnjaka. Opozit brojnosti zuba je njihovo ispadanje koje u tradicijskom ključu predskazuje smrt nekoga od bližnjih. Okrenutost životodavnom principu ovih natprirodnih bića ogleda se i u vjerovanju da vile stalno doje djecu14 što nas odvodi trećoj, najduljoj epizodi predanja koja je vremenski određena blagdanom Blagovijesti. Praznično vrijeme u tradici9 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 80. 10 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 80. 11 Đurđinska gradina, str.5. 12 Đurđinska gradina, str.5. 13 Hans Biedermann, Rečnik simbola, Plato, Beograd, 2001, str.458. 14 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 81. 88 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama onalnoj kulturi naroda ima svoj osobiti status, danas zaboravljen, stoga je potrebno da ovu vremensku odrednicu sagledamo u onoj širini značenja koju joj je pridavala starina. 25. ožujak je dan koji označava početak proljeća, dan buđenja i otvaranja zemlje, također, ovaj dan sinegdohalno anticipira uspješnost čitave naredne godine15. Otvaranje podruma na Gradini u predanju analogno je proljetnom otvaranju zemlje čiji je smisao znatno obogaćen dodatnim određenjem lokaliteta kao podruma. Gradina u cjelokupnom predanju odiše reliktnim obilježjima graničnog prostora jer se tamo nalaze neprijatelji, Turci, odatle počinje tuđ i stran, a prestaje svoj i naš svijet koji sasvim drugačije zvuči. Motiv podruma koji je u slavenskoj tradiciji osmišljen kao otvoren granični prostor između ovoga i onoga svijeta to konačno i potvrđuje. Gradina je, jednom riječju, granični prijelaz u svijet Drugoga, nepoznatoga i opasnoga. Prebivališta vila su mnogobrojna i različita i u svojoj osnovi sva su određena medijatorskom funkcijom koju vile vrše među svjetovima. Jedno od staništa vila su i jame pod zemljom16. Po slavenskim, osobito bugarskim vjerovanjima vile su se prevashodno pojavljivale od Blagovijesti do Spasova17, što u skladu sa vjerovanjem o stalnom dojenju vila može pojasniti rješenje pripovjednog raspleta posljednjeg dijela predanja u kojem je dojenče, koje je mlada ostavila u podrumu a „nije ga još ni odbila od sise“18, preživjelo godinu dana bez majčinog mlijeka. Djeca koje su nadojile vile zadobivala su osobitu ljepotu ili snagu što u predanju prepoznajemo kod drugog otvaranja podruma jer je dijete „živo i zdravo, ta lipo, da ni kod matere ne bi bilo lipče!“19. U trećoj, kao ni u prvoj epizodi predanja nema motiva koji u sebi sadrže riječ vila, međutim, šire poznavanje konteksta, vjerovanja i ustrojstva narodne misli, koja nije bez razloga postavila ova tri sižea u jednu cjelinu, baca novo svijetlo na razumijevanje dubine i ljepote ove 15 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 27. 16 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 80. 17 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 81. 18 Đurđinska gradina, str. 6. 19 Đurđinska gradina, str. 6. 87-92 usmene prozne tvorevine iza koje se krije lik osnovnog medijatora, kompozicijskog poveznika i lajtmotiva - vile. Još ćemo se malo zadržati na posljednjoj epizodi predanja čiji je noseći lik žena. Samo označavanje junakinje kao mlade, netom udate djevojke, mladenke20, nosi sa sobom predstavu ludog, mladog, neiskusnog bića, trećeg brata iz bajki koji zalazi u svoj proces inicijacije. Iako je rodila i ima dijete, što u patrijarhalnom svijetu pretpostavlja uspješno svršeni čin svadbene inicijacije, mlada je još uvijek u potencijalno opasnoj poziciji jer nije u potpunosti integrirana u novu zajednicu sa novim položajem i funkcijom majke21. Redigovani siže transformirane bajke prepoznajemo u trećoj epizodi predanja u kojoj ženski lik, za razliku od uobičajenom muškog22, započinje svoj proces inicijacije. Obred inicijacije podrazumijevao je da neofit doživi sopstvenu smrt nakon koje je postajao novi čovjek, odnosno, bivao osposobljen za novi socijalni ili biološki status u društvu. Podrum je po tradicionalnim predodžbama ulaz u svijet mrtvih23. U svojstvu vještice na ulasku ili u kolibi pronalazimo u podrumu „didu s kosom do zemlje“ koji iskušava inicijanta24 ponudom da uzme onoliko dukata koliko želi. Logika nameće pitanje da li je inicijacija uspjela ili ne jer je mladu zavelo bogatstvo do te mjere da je zaboravila svoje dijete u podrumu. Odnos roditelja i djeteta u patrijarhalnom društvu je svet i nepovrjediv, u slučaju njegovog nepoštivanja u bilo kojem smjeru neminovna je kazna. Ono što zbunjuje je sretan završetak karakterističan za bajku koja podrazumijeva uspjeli obred, a koji ne može proizići iz ovako postavljene situacije. Ukoliko iziđemo iz okvira pripovjednog kanona bajke i prijeđe20 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str. 266. 21 Neki od najtragičnijih baladičnih raspleta temelje se baš na ovom produženom stupnju inicijacije. 22 Jedan od najpoznatijih, svjetski rasprostranjenih ženskih likova inicijanata je Pepeljuga. 23 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001, str. 406. 24 U vreme matrijarhata obred inicijacije obavljali su muškarci maskirani u žene. Međutim, vrijeme nastajanja bajki je patrijarhat i trebalo je pronaći sklad između obreda i priče. Stoga je ženi vještici pronađen ekvivalent u šumskom djedici (prema V.J Propu, Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986.). 89 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama mo u pripovjedne okvire i parametre predanja pronalazimo uobičajeni tip junaka žrtve i stradalnika, kojemu nije predviđena pobjeda25. Žanrovi i vrste narodne književnosti su u sebi monolitni, čvrsto zaokruženi i samim tim jasno među sobom razgraničeni, osobito narodna bajka o kojoj je najviše pisano u stručnoj literaturi. Razaranje poetika26 žanrova i njihova miješanja su manir i tendencija kasnijih dana. Moralna pouka u predanjima je karakteristična za kršćanske nanose i u tekstu je dodatno opisano prakticiranje naravoučenija jer mlada ne ponavlja svoju grešku i ne podliježe pohlepi za materijalnim. Vrijednost predanja „Đurđinska gradina“ prepoznao je i sam Balint Vujkov, što svjedoči o njegovom istančanom sluhu za blago narodne književnosti, jer se ova usmena tvorevina nalazi na samom početku zbirke „Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“. „Babin jezik“ je kratka i svedena šaljiva pričica sa preokretom i zaoštrenom poentom sva ispripovijedana27 u dijalogu. U pripovijetci zet dolazi svojoj tašti, „babi“, žaleći se na svoju ženu i njeno neprikladno i nepodnošljivo ponašanje. Uočavaju se pomjereni i izvrnuti obiteljski odnosi patrijarhalnog društva u kojem se socijalno najniža osoba postavlja kao najviša. Muž i ostali članovi obitelji: svekar, svekrva, zaova, jetrva i djever, po prirodi običajnog i obiteljskog prava što po spolnom određenju što po stažu primitka u dom imaju primat u odnosu na pridošlicu. Mlada ne pristaje na svoje mjesto u hijerarhiji i ostali članovi su nemoćni naspram nje. U inverznosti položaja i obiteljskih odnosa, u mladinoj nedodirljivosti i gospodarenju pohranjena je prva i to karnevalska klica komike ove pričice. Druga dva izvora smijehovnog kao i ključni pojmovi za razumijevanje ove usmene pripovijetke sadržani su u samom naslovu. Baba i jezik su usko povezani i višestruko funkcionali25 Dragiša Živković, Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1984, str. 594. 26 Termin poetika u kontekstu narodne književnosti je namjerno izbjegavan jer usmeni pripovjedač nije imao svijest o stilističkim, strukturalnim, kompozicijskim ili bilo kakvim drugim uokvirenostima i podjelama prema kojima bi se navodio i ravnao u svom kazivanju. To je kasnije nastali termin te bi njegova uporaba bila anahrona i umjetna. 27 Šaljivu pričicu „Babin jezik“ ispripovijedao je Matija Vujkov iz Subotice. 87-92 zirani kao glavni junaci, najvažniji strukturalni i kompozicijski elementi. Komika je pohranjena u stilističkom preoblikovanju osnovnog oblika riječi, u neuobičajenim i naglašeno negativnim poredbenim sintaktičkim sklopovima, te čitamo: „svekre-babo, kozja brado“, „svekrovača raščupača“, „zauvača ko krmača“, „jetrovača rasturača“, „a diverac kao kerac“28. Ovakav jezik je osnovni motivacijski pokretač i preokretač cjelokupne radnje. Baba sa uživanjem i potvrđivanjem: „lipo-lipo!“, sluša i potiče momkovo jadanje jer je ponosna na „mezimicu materinu“ sve dok se njeno djelo ne okrene protiv nje same što je vidljivo u replici: „baba-babababurača, u nje jezik trn od drača“. Mladin jezik je, ustvari, jednak babinom jeziku i izražava karakternu osobinu ovih dviju žena - jezičavost. Baba se okreće od kćerke i osuđuje je bez jasne svijesti da time poništava i negira samu sebe što nju čini karikiranim likom i budi na smijeh. Ona ostaje ustrajna i dosljedna svome biću kome je očigledno jezik brži od pameti tj. najpodložniji afektu i trenutačnoj emociji. Najčešće uz pomoć parodiranja šaljive narodne pričice su stvorile zasebni, zaokrugljeni pripovjedni sistem iskoračujući iz pripovjedačkih ustaljenih okvira usmene novele. Ono što čini ovu pričicu posebnom je izabrani predmet parodije koji osim u općim mjestima kao što su određena ljudska osobina tj. mana dugog i oštrog jezika, prepoznajemo i u žanrovskom predlošku ove usmene tvorevine. Riječ je o lirskoj obrednoj pjesmi i njezinom duhu koji su pohranjeni u osnovni strukture šaljive priče i koji su parodirani. Najuočljivije premošćenje lirskog i proznog roda analognim nitima ogleda se u sačuvanoj poetičnosti jezika koju odlikuje slikovitost, živopisnost i jezgrovitost, igra riječima i rima, unutrašnji tempo i ritmičnost po silabičko-metričkoj matrici određenih lirskih osmeraca i četveraca, prisustvo modificiranog pripjeva, kao i u dijaloškoj formi. Bavljenje zemljoradnjom uvjetovalo je pjevanje obrednih pjesama i njihov cilj bio je umilostivljenje viših sila prirode od kojih je zavisio čovjek i uspješnost njegovog rada, doprinos na poljima i plodnost. Izdvajanjem uvjetnih pripjeva: babo moja, hm-hm, lipo-lipo, kako-kako, lupaj-lupaj, koji se u obrednoj lirici između ostalog odnose na imena božanstava, predmeta, ophođana, 28 Babin jezik, str.17-18. 90 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama odnosno, ljudi medijatora koji anticipiraju nadnaravnu moć u svojoj povezanosti sa onostranim29, uočavamo moguće povlašteno mjesto babe. Sam čin momkovog obraćanja babi kao moćnijoj od sebe i njena vlast donošenja konačne presude nad sudbinom kćerke koja je udajom prestala biti u domenu njenog utjecaja govore o velikoj moći žene u ovoj pričici. Nezaobilazna je asocijacija na žensko mitsko i mitološko biće Baba Jage, poznatije kao vještica. Osim univerzalnosti imenovanja i starosnog određenja junakinje kao babe i pretpostavljene moći koji nam dopuštaju hod u ovom smjeru, spomenimo da Baba Jagu u tradiciji Slavena odaje glasanje, ponavljanje ljudskih riječi do u beskraj, kao jeka, repetativne fraze i znamenito puhanje: uf, uf, uf! 30, što neznatno transformirano prepoznajemo u babinim replikama koje zadobivaju status pripjeva zbog ponavljanja i obdržavaju ga do konca pripovijetke. Jasno je da se kontekst obrednog rituala iz usmene pjesme u priči preobražava u porodičnu problematiku u kojoj junak moli relikt ovog ženskog božanstva da mu pomogne da iziđe na kraj sa sopstvenom ženom. Povezivanjem likova majke i kćerke koje, i jedna prema drugoj bezobzirne, bahato i samosvojno vladaju svijetom nefunkcionalnog patrijarhalnog društva i nemoćnih muškaraca stiče se slika o apsolutnosti moći žene i njenoj uporabi. Konkretno predstavljeni matrijarhat u šaljivoj priči izvajan je u parodijskom ključu jer produženje vrste koje bi svojom moći trebalo da obezbijedi baba može ostvariti samo ušutkivanjem tj. svojevrsnim uklanjanjem sopstvenog izdanka. Kult plodnosti i osnovna funkcija davanja života jednako je vezana za zemlju u obrednim pjesmama od koje su ljudi ovisni kao i za babu u proznom 29 Tako u koledarski pjesmama pripjev je sintaktička varijacija riječi koledo čije je jedno od mogućih značenja veliki božićni kruh (božićnjak), u lazaričkim pjesmama je pripjev oj lazare, lazare što između ostalog upućuje na učesnike obredne povorke kao i u dodolskim oj dodo, oj dodole, u kraljičkim ljeljo upućuje na učesnike povorke i na zaboravljeno slovensko božanstvo Ljelju, itd. (prema Zoja Karanović, Arhajski koreni srpske usmene lirske poezije, u:„Antologija srpske lirske usmene poezije“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2004. i Tolstoj – Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001.) 30 Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Geopoetika, Beograd, 2008, str. 277. 87-92 ostvarenju u čijim se rukama nalazi moć nad životom i nad smrću31. Izostaje katarzični i moralni prizvuk posljednjeg pripjeva lupaj-lupaj jer je Baba Jaga sačuvana u sjećanju i svijesti kao reprezenat tamne strane majčinstva koji manje obuzima očaj zbog gubitka, a više gnjev i želja za osvetom32, što prepoznajemo i u karakteru babe iz šaljive pričice. Zbog toga se stiče utisak zasluženog urušavanja žene u samu sebe i to zahvaljujući njenoj prgavoj i demonskoj strani naravi koja joj je došla glave. Kritička i socijalno-moralistička žaoka su uočljive u zaoštrenoj poenti kojom se u potpunosti detronizuje i samouništava veliki lik Baba Jage. Pod prividom bezizlaza i nemoći, a u komičnom ruhu patrijarhat je odnio konačnu pobjedu nad matrijarhatom srušivši njegovu kraljicu. Svako vrijeme i svako društvo stvara i nosi sa sobom svoje ljestvice vrijednosti i parametre vjerovanja u kojima se prepoznaje njihov odnos prema sopstvenoj prošlosti. U šaljivoj pripovijetci „Lino selo“33 opet se susrećemo sa likom Baba Jage, vještice, odnosno, Vragbabe. U ovoj usmenoj pripovijetci koja u sebi čuva preobražaj vremena i jaz među generacijama njena uloga i funkcija su višestruko semantički transformirane. Dva mlada momka kao nositelji novijih i drugačijih obzorja uporabili su Vragbabu kako bi zastraši, uvjeti i iskoristili lijenog čovjeka tradicionalnog kova. Iz samog odnosa prema izmišljenoj priči o Vragbabinoj kletvi koji ne poznaje niti strah niti poštovanje spoznajemo da mladići dobro poznaju ali ne vjeruju u ovu ostavštinu prošlosti. Međutim, priča o Vragbabi je uplašila lijenog čovjeka ne kao pojam nekog polustrašila i ne na način kojim se njime danas plaše djeca. Njegov strah je mogao biti osnovan konkretiziranim kontekstom izmišljene priče koji potvrđuje i točno opisuje onovremenu predstavu o Baba Jaginoj ličnosti koja je u kolektivu bila svima dobro poznata. Dobno određenje momaka i njihovo službovanje kod vještice significiraju inicijacijacijsku poziciju junaka. Po njihovoj priči, oni su po31 Vještice se su istovremeno predstavljene kao gospodarice života i kao gospodarice smrti (prema V.J. Prop, Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986.). 32 Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Geopoetika, Beograd, 2008, str. 292-293. 33 Šaljivu pripovijetku „Lino selo“ ispripovijedao je Joso Cvijin sa Šupljaka. 91 Klasje naših ravni Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama bjegli od vještice što govori o neuspjeloj inicijaciji zbog koje trpe kaznu u obliku konjske vanjštine. Smrt je pod utjecajem totemizma i kulta predaka bila zamišljana kao pretvaranje u životinje što je u obredu inicijacije bilo simulirano ušivanjem u životinjsku kožu. Po Propovom naučavanju i istraživanju34, inicijanti su u okviru obreda inicijacije učili da se pretvaraju u životinje što im je u konačnici omogućavala vještica koja je bila gospodarica životinjskog svijeta, svijeta mrtvih i svećenica inicijacije. Pretvaranje u životinje bilo je željeno i potrebovano stanje kako bi neofiti sopstvenom smrću dobili pomoć od predaka, kako bi i sami mogli ovladali lovom i životinjama. Kao vještičini alati nabrojani su kuhinjski predmeti, između ostalih i žarač koji prepoznajemo u rukama Vragbabe u pripovijetci pomoću kojeg je promijenila izgled mladića. Utjecaj vremena donio je nerazumijevanje vještičinog grubog ponašanja, iskušavanja i ponekad brutalnog mučenja inicijanata, kao i smjenu matrijarhata patrijarhatom preobrazivši vješticu iz nezaobilaznog i pozitivnog u negativni i strašni lik kakvog ga pamte i naše stare usmene tvorevine, kakav je i sačuvan u ovoj izmišljenoj priči u šaljivoj pripovijetci „Lino selo“, kao i u „Babinom jeziku“. Njen lik još više zatamnjuje nadodana oholost i ovdje konkretizirana babinom ljutnjom i bacanjem kletve prilikom pomena da je netko pametniji od nje. Na koncu ove simplificirano predstavljene geneze Baba Jaginog lika nalazi se zastrašujuća ruina čija se značenja i funkcije sa smijehom i nevjericom upliću u sitne ljudske interese, računice i prijevare, osvete i spašavanja. Time se odmiče od izvornog smisla koji se sa svakim pedaljom tj. svakom novom pričom sve više zaboravlja i resemantizira u skladu sa novim manirima i zahtjevima društva i vremena. Ženski likovi antropomorfnog obličja prisutni su u oko petnaestak usmenih pripovijedaka iz zbirke „Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“. U najvećem broju riječ je o šaljivim pričicama i novelama u kojima su žene predstavljene u skladu sa poetikama vrsta kao sekundarne po važnosti u odnosu na muškarce, odnosno, sa naglašenim negativnim osobinama „dugog jezika“, varanja i tiraninstva osobito nad muškim rodom, rjeđe dobrim kao što 87-92 je domišljatost ili karnevalizirane i karikirane fizičke snage i gospodarenja. Interpretirajući ženske likove u čijim se temeljima prepoznaju priroda vile i vještice, prateći njihove transformacije u okvirima danih usmenih tvorevina koje odlikuje rastakanje čvrstih pripovjedačkih kanona htjeli smo ukazati na starinu i vrijednost zapisa koje je sakupio Balint Vujkov koji pored dinamičkih pokreta suvremenih strujanja pohranjuju u sebi i blago tradicionalne svijesti i njezinih obzorja. LEKTIRA I LITERATURA: Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005. Balint Vujkov, Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine, Zenit, Subotica, 1960. Dragiša Živković, Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1984. Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Geopoetika, Beograd, 2008. Hans Biedermann, Rečnik simbola, Plato, Beograd, 2001. Vladimir Jakovljevič Prop, Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986. Svetlana M. Tolstoj - Ljubinko Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001. Zoja Karanović, Arhajski koreni srpske usmene lirske poezije, u:„Antologija srpske lirske usmene poezije“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2004. 34 V.J. Prop, Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986. 92 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... 93-98 Hrvatska književnost iz Vojvodine, u dvama ozračjima – književno-kritičke prakse i bibliografske neosviještenosti MILOVAN MIKOVIĆ 1. Prošlo je već cijelo stoljeće, i više, od kako je A. G. Matoš uglavnom završio svoj kritičarski i književno-polemički opus. Antun Barac, u djelu Hrvatska književna kritika iz 1938. godine, književno-kritičku djelatnost razmatra kao dio općenitijeg sustava književne znanosti – i premda je ona u navedenom razdoblju, zapravo, još u začetku – pridaje joj određenu aksiologiju i epistemologiju ili, suvremenijim književno-teorijskim rječnikom rečeno, imanentni diskurzivni obrazac. Desetljećima nakon njih, kada god se pokuša razmatrati hrvatska književnost iz Vojvodine u ozračju književno-kritičke prakse, nekadašnjih i novijih teorijsko-kritičkih tendencija, vidljivoj i u ne maloj, propratnoj, književno-kritičkoj i književno-znanstvenoj publicistici – u pravilu se, najprije, trebamo suočiti sa salvama ignorantskih glasina i poluistina, prema kojima ovdje, navodno, «nikada nije bilo, niti ima književne kritike», ili, ako je i bilo «zapravo je ona diletantska», pored toga joj se još prišiva kako je «odviše prijateljska/odveć neprijateljska», nadalje, da «ta kritika nije ona prava», a u slučaju ako se, ipak, pokaže pravom tada «nije dostatna, stoga, ipak, ne zadovoljava očekivanja i potrebe», a pored toga ona je … itd., itd., itd. Tko ne nasjedne ovim proizvoljnim i tendencioznim tvrdnjama (razvidno izazivačkim i zlonamjernim, s «elementima učenog znanja» stjecanog u nagnuću nad trima knjižicama – zdravstvenoj, partijskoj i štednoj knjižici!), te se odluči pregledati bibliografsku građu pohranjenu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, zatim u Knjižnici grada Zagreba, preko fakultetskih knjižnica u Zagrebu, Osijeku i Pečuhu, u subotičkoj Gradskoj knjižnici i ovdašnjoj Hrvatskoj knjižnici, obrati pozornost na Leksikon hrvatskih pisaca, sveske Hrvatskog biografskog leksikona i Hrvatske književne enciklopedije, sveske Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, a također ne zanemari bibliografske fondove Narodne biblioteke Srbije, Biblioteke Matice srpske i druge izvore, i ukoliko iziđe na sve relevantne književne i znanstvene portale1 – htio ili ne htio mora se osvjedočiti, pravo je stanje, u prošlosti i danas, bitno drukčije. Pod suvremenom, pa i aktualnom, hrvatskom književno-kritičarskom produkcijom, i u ovom podneblju, može se podrazumijevati ona kritička i teorijsko-kritička praksa, koja je nastajala u posljednjih dvadesetak godina, premda se ne može uvijek – jer je i sama s karakteristikama tranzicijskog žanra, ili i žanra u tranziciji – jedno1 U Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji CROSBI (http://bib.irb.hr), od 1997. objavljeno je preko 300 tisuća radova. Dok je OPAC (online public access cattalogue) bibliografska baza podataka koja sustavno organizira informacije o građi dostupnoj knjižnici (pa tako i korisnicima). Neki primjeri OPAC-a unutar Hrvatske: KOHA (Upotrebljava se unutar knjižnice ffzg-a), KGZ-Webpac (OPAC Knjižnica grada Zagreba), NSK katalog (Katalog Nacionalne sveučilišne biblioteke), CROLIST (Skupni katalog knjižnica u konzorciju CROLIST), OCLC predstavlja organizaciju čija je funkcija ujedinjenje bibliotečne građe knjižnica na globalnoj razini. To se postiže kroz posuđivanje bibliotečne građe unutar knjižnica članica. Dostupnost građe u OCLC organizaciji provjerava se jednom od najvećih bibliografskih baza na svijetu: Worldcat. 93 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... značno odrediti glede zajedničkog nazivnika, budući da se «nerijetko samostalno legitimira, i to na začudno različite načine: primjerice, mjestom objavljivanja, analitičkim instrumentarijem koji ‘stavlja u pogon’, osobito akademskim ili izvaninstitucionalnim habitusom kritičara itd. Zbog toga je i jedan od najlogičnijih načina sistematizacije ili pak nekoga taksonomijskoepistemološkog pregleda suvremene hrvatske književne kritike upravo onaj koji slijedi takav način autolegitimacije2». Polazeći od svakodnevice u kojoj su časopisi ključna mjesta artikulacije kritičarske misli, njezinih teorijskih, sadržajnih i formalnih elemenata, te književnopovijesne kontekstualizacije – uzimamo za nezaobilazno polazište u razmatranju, četiri ovdašnja hrvatska književna glasila: Bunjevačko kolo 1933.–1936. zatim Klasje naših ravni, pokrenuto 1935. a obnovljeno 1996., nadalje Njivu pokrenutu 1947. i časopis Rukovet koji kreće 1955. jer sa njim započinje sustavno i kontinuirano, višedecenijsko književno djelovanje pisaca Subotičkog hrvatskog književnog kruga. Tragom ova četiri časopisa i pregledom svima dostupne bibliografije3 njihovih suradnika može se utvrditi kako su književna ostvarenja hrvatskih pisaca iz Vojvodine, od druge polovice 30-tih godina XX. stoljeća, do danas, propraćena s više stotina književno-kritičkih tekstova, iz pera preko dvije stotine književnih kritičara (227). No, tek kada se izradi iscrpan pregled bibliografske građe i time uspostave preduvjeti njezine slojevite raščlambe i strukturne obradbe, u kontinuitetu, uz, razumije se, cjelokupni opus kritičarskih tekstova, koje smo dužni razmotriti i u kontekstu suvremene hrvatske književnokritičke produkcije, kao i u ovom radu, koncipirane interpretacijske perspektive, glede naznačenih i drugih cjelina – navedeni će se okviri moći smatrati i dijelovima književno-znanstvene strategije ubaštinjenja hrvatske književnosti iz Vojvodine, u hrvatsku matičnu književnost4. 2 Leo Rafolt, Pribilješke o tranzicijama suvremene hrvatske književne kritike, Sarajevske sveske, br. 17, 01/03/08. 3 V.: Lazar Merković (1982., 2010.) i Jakov Basch [Milovan Miković] (1998., 2010.) 4 Kako navodi prof. dr. Vinko Brešić: « …svoj famozni ‘zaokret prema Evropi’ (A. Barac) hrvatska književnost može zahvaliti upravo brojnoj književnoj periodici koja s modernom prestaje funkcionirati po načelu 93-98 Pri čemu, nitko razborit, ne osporava potrebu temeljitog pretresanja i prevrednovanja baštine, ali prije no što bismo nešto odbacili, dužni smo omogućiti susret cjelina svakog razdoblja na kulturnoj sceni. Susret i sukob, unutar njih, pridržavajući se Eliotovog stava, prema kojem je novina u tradiciji, a tradicija u novom, što omogućava obnovu i osnaživanje. Uvjet je preživljavanja u okrilju kulture. 2. Utoliko je teže, rasvjetom već do sada navedenoga, razumjeti motive zbog kojih bi se itko, tko drži do sebe, vlastitoga ljudskog i moralnog digniteta, očitovao s razine arogantnog balkanskog bahatluka – previđanja, prešućivanja, osporavanja, omalovažavanja, pa i krivotvorenja sastavnica svega što je desetljećima vidljivo, piscima i znalcima poznato i u velikoj mjeri dostupno u objavljenim bibliografskim i inim pregledima, radovima ili kao građa na književnoznanstvenim portalima. Što tek reći o onima koji se, mucajući o postignućima Subotičkog hrvatskog književnog kruga, bibliografijom služe ne toliko selektivno, koliko restriktivno, prema neuhvatljivim književno-teorijskim, književno povijesnim i književno-kritičarskim kriterijima. U takvih nešto, ipak, proviruje ispod iznošenog kožnog kaputa (valjda još iz kojeg Udbinog modnog salona), a to je pokušaj prešućivanja, zatajivanjem i prikrivanjem većeg dijela postojeće bibliografije, s očitim ciljem marginalizacije hrvatske književnosti u Vojvodini i kulture kojoj pripada. Jamačno u strahu od toga da bi svojom doktrinom neizravno mogla «kontrolirati aktante» u zajednici i reproducirati ih kao komunikacijski učinkovit i djelatni sustav. Ukoliko nosioci takvih strahovanja, u srazu s kulturtregerima iz političkih opcija koje zagovaraju Bunjevci nehrvati, uspiju makar djelomično i privremeno relativizirati postojanje hrvatske književnosti u Vojvodini, obujam nakladničke i časopisne produkcije, uz zamagljivanje spoznaje o njezinoj dosadašnjoj književno-kritičkoj recepciji – polazeći iz već uvelike zastarVrazovih ‘književnih hambara’, a počinje - kako će to lansirati St. Šimić - po načelu ‘motora književnosti’» (Usp. V. Brešić, Svi Pavletićevi časopis, Vlatko Pavletić kao urednik časopisa «Izvor», «Krugovi», «Republika», «Kolo», «Literatura» i «Kritika»). 94 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... jelih, pače otrcanih postkolonijalnih motrišta i svjetonazora5 – i jedni i drugi su izvršili svoju domaću zadaću i mogu očekivati i pohvalu i kocku-dvije cukra, pa i kakvu nagradu (iz ruku istog gazde!), a možda začuju umilni cilik i gdjekoje plečne. A zbog čega je potrebno osporavati postojanje hrvatske književnosti u ovom podneblju u doba SRJ, SFRJ, FNRJ, DFJ, u Kraljevini Jugoslaviji i SHS, u Austro-Ugarskoj i u doba Austrijske carevine? Polazište toga treba tražiti u shvaćanju da su kultura, književnost, književna kritika i dr. tek nekakvi pod-programi, sub-rutina, priručni kiretažni instrumentarij za diferencijaciju unutar ideoloških relacija: poslušni-neposlušni, bitni-nebitni i sl. Treba li, uopće, istaknuti kako je ovakva «argumentacija» mimo svakog književno-teorijskog, književno-znanstvenog i književno-kritičarskog diskursa? Kako bi se, inače, u dosegu kanoniziranih književnih prilika, mogli ostvariti projekti gradnje Potemkinovih književnih (po)sela? Očito ne bi bili dostatni ni svi do jučer rabljeni dimni zastori i magla, sred kojih se baš sada i ovdje, u ovaj čas, kuje i iskiva književnost, nadljudskim naprezanjem stanovitih marnih djelatnika u tzv. radionicama, znanstvenim kolokvijima i latrinama za osjetljive, po okolnim bunjevačko-šokačkim literarnim kolhozima i sovhozima. Bilo kako bilo, zatajivanje hrvatske kulture u Podunavlju, ipak, će ići malo teže jer prvo treba biti osporena i prešućena cjelokupna književna produkcija od XVI. stoljeća do danas, a zatim je valja zatrpati sipkim tavankutskim pijeskom (ovaj je «projekt» vizionarski nadahnuto, prije puna dva desetljeća, javno izlagao jedan među mjesnim miloševićevim nacional-socijalističkim gaulajterima) nakon čega će se pisci i njihova djela ovdje «postupno i razumno», razumije se, selektivno otkopavati i otkrivati u narednih sto godina. Oni koji među Hrvatima poslušno provode ovaj i druge, sužene, minimalističke koncepte, nastoje ih maksimalno do/kapitalizirati, tjerajući vodu isključivo na svoj vlastiti mlin. «Postupno i razumno». Putem vlastitog oknjiža5 Mađarskih i srpskih šovinista i nacional-socijalista prema kojima se pripadnicima nacionalnih manjina niječe sposobnost stvaranja artefakata visoke kulture i pod svaku cijenu ih se hoće zaustaviti na folklornim razinama. 93-98 vanja. O onome, pak, što se radi s tzv. «bunjevačke strane» ne želim se čak ni očitovati6. Od kuda ovdje toliki prijezir prema svemu hrvatskom? Znaju li, slute li protagonisti, u njemu ogrezli, kamo su usmjereni i gdje će stići uz proizvodnju tolike isključivosti, niskih strasti, mržnje i samomržnje7. Do kada ćemo dopuštati da negativni naboji nadvladavaju važnost validnih i provjerljivih, svima dostupnih činjenica? Zar se doista pokušava dovesti u pitanje, pa i osporiti, cjelokupna književnost Hrvata u Vojvodini, sve njene književno-povijesne paradigme i sva njena polazišta, književno-kulturni obrasci i kanoni, sve njene reference i cjelokupna njezina dosadašnja recepcija. U čijoj je službi ta bestidna riješenost da se tako očigledno stane s druge strane istine? Kome trebaju biti na usluzi protagonisti te neoprostive površnosti i gluposti? Osim što vrijeđaju zdrav razum, stajališta njihova, što reći drugo do; pokušaja kulturocida, zrcale postojanje ne samo osobnih i grupnih, već zacijelo i ideoloških i svjetonazorski obojenih motiva, razloga i interesa, u jednu riječ backgrounda, i u ovom slučaju, pretežito izvanknjiževne prirode. Njihov se učinak, zacijelo, razlikuje od izazova legalne potrebe i neminovnosti iskušavanja kanona, primjenom pristupa kreativne destrukcije i podrivanja monolitnosti službene povijesno-književne paradigme, bez čega se ne može otvorit ni prostor za promjenu. 6 Politiku cijepanja hrvatske manjine na Hrvate i Bunjevce, koji negiraju svoju pripadnost hrvatskom narodu i kulturi, vode ljudi kojima, po svemu sudeći, nedostaje politička mudrost i znanje, budući da vjeruju kako bi ova podjela u Vojvodini (uz one koje se vode drugdje), mogla pridonijeti nekakvom boljitku države Srbije i njenih državljana. 7 O fenomenu samomržnje koja iznutra razara male zajednice dosta je pisano. U našem slučaju, u ovom podneblju ona je manifestacija autsajderstva hrvatskog naroda, a u pojedincu se izražava i kao pomutnja osjećaja i shvaćanja, što često vodi samomržnji, tegobnom prilagođavanju ili mirenju s posebnošću. Dvije krajnosti te pomutnje osjećaja u pojedincu s jedne su strane samomržnja, a s druge histerično bunjevačko protuhrvatsvo. Upoznao sam dosta onih koji, nažalost, ne uspijevaju kontrolirati mržnju prema sunarodnjacima zbog njihove nemoći i bijede, a osobito mrze jednoga Bunjevca, odnosno Hrvata – sama sebe. 95 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... 3. Zalažući se za izradu što potpunije bibliografije hrvatske književnosti nastale u ovom podneblju, do početka 90-tih godina XX. stoljeća i nakon raspada dotadašnje državne zajednice, dakako i književne kritike, unutar svih vremenskih razdoblja, u interesu uspostave što šire bibliografske osviještenosti navodimo, najprije, kronološkim redoslijedom, hrvatske pisce i književne kritičare iz Vojvodine koji su pisali i objavljivali književnu kritiku: Matija Evetović (1894.–1972.) Josip Andrić (1984.–1967.) Lazar Stipić (1890.–1944.) Ivan Malagurski (1895.–1947.) Ervin Sinkó (1898.–1967.) Stjepan Bartolović (1909.–1992.) Matija Poljaković (1909.–1973.) Blaško Vojnić Hajduk (1910. –1983.) Balint Vujkov (1912.–1987.) Ante Jakšić (1912.–1987.) Ivan Kujundžić ( 1912.–1969.) Aleksa Kokić (1913 .–1940.) Marko Peić (1913.–2010.) Marko Čović (1915. –1983.) Ante Sekulić (1920.) Bela Gabrić (1921.–2001.) Pavao Bačić (1921.– 1984.) Ivo Popić (1923.–1993.) Geza Kikić (1925.–2002.) Lazar Merković (1926.), Josip Klarski (1927.–1997.) Ive Prćić, mlađi (1927.–2002.) Ante Zolnaić (1929.–1981.) Juraj Lončarević (1930.–1998.) Josip Buljovčić (1932.– 2001.) Tomislav Ketig (1932.) Ivan Pandžić (1933.–1992.) Hinko Zlomislić (1934.–1967.) Petar Šarčević (1935.–2001.) Petko Vojnić Purčar (1939.) Jasna Melvinger (1941.) Ladislav Kovačić (1942.–2003.) Petar Vukov (1941.–2003.) Vojislav Sekelj (1946.) Milovan Miković (1947.) Lazar Francišković (1948.) Ana Gabrijela Šabić (1950.–2000.) Zvonko Sarić (1963.) Tomislav Žigmanov (1967.) 93-98 Dodajmo, među navedenim hrvatskim piscima, razumije se, ima onih koji i danas pišu književnu kritiku, ili su je svojedobno, danomice pisali, neki čak kao dio svojih redovitih radnih obveza (P. Vojnić Purčar i M. Miković), sustavno je objavljujući u tisku, u radijskom i tv programu, u književnoj i drugoj periodici. Neki među navedenima su svoje književno-kritičke tekstove objelodanili i kao cjelovite knjige kritika, poput: A. Sekulića, J. Lončarevića, J. Buljovčića, J. Melvinger, V. Sekelja, M. Mikovića, T. Žigmanova i dr. Također treba spomenuti prinos Julija Šoltića, Đure Vidmarovića, a posebno Sanje Vulić koja spada među najbolje poznavatelje i starije i suvremene književne, časopisne i nakladničke produkcije Hrvata u ovom podneblju. Pregledom cjelokupne bibliografije, na koju sam ukazao, i njenim usustavljenjem, u bibliografske baze podataka moglo bi se ustanoviti da se među piscima i kritičarima, koji su pisali književnu kritiku o hrvatskoj književnosti iz Podunavlju, na hrvatskom, srpskom, mađarskom, slovenskom, makedonskom, rumunjskom, rusinskom, slovačkom, talijanskom, njemačkom, engleskom i drugim jezicima, za sada, nalazi 227 kritičara, koje iznosim abecednim redoslijedom: A Aleksandar Acković, Miroslav Antić, SandraViktorija Antić, Damnjan Antonijević, Gordana Arok-Divjak, B Sava Babić, Radomir Babin, Mihal Babinka, Miloš Bandić, Josef Bánski, János Bányai, Davor Bašić Palković, Dragana Beleslijan, Slobodan Beljanski, Valérija Beszédes, Slobodan Berberski, Boris Biletić, Tomislav Marjan Bilosnić, Milorad R. Blečić,Vjekoslav Bizjak, Stjepan Blažetin, Sead Begović, Imre Bori, Filip Bram, Branko Bošnjak, István Bosnyák, C Dubravka Crnojević-Carić, Marija Cindori, Josip Cvenić Č Katarina Čeliković, Milana Černelić, Bogdan Čiplić, Zoltán Csuka D Stjepan Damjanović, Milovan Danojlić, Denis Derk, Zoltán Devavári, Ábel Dési, Velimir Deželić, mlađi, Branimir Donat 96 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... Đ August Đarmati, Zoran Đerić, Gordana Đilas, Mirko Đorđević, Miroslav Đurović, Žarko Đurović E Vera Erl F Nedeljko Fabrio, Stipan Filaković, Dragutin Franković, Đuro Franković G Tibor Gajdos, Jelena Gazivoda, László Gerold, Slavko Gordić, Mirko Gotesmann, Jadranka Grbić-Jakopović H Robert Hajsan, Mihalj Harpanj, János Herceg, Dubravko Horvatić, Jovan Hranilović, Vit’azoslav Hronjec I Srba Ignjatović, Snežana Ilić, Jasna Ivančić, Svjetlana Ivka, Boško Ivkov J Gojko Janjušević, Aleksandar Jerkov, Branko Jovanović, Mladen Jurčić K Katalin Káich, Ksenija Katanić, Zoja Karanović, David Kecman Dako, Taras Kermauner, Tibor Kolozsi, Vlado Kovačić, Vladimir Kopicl, Jeronim Korner, Duško Kostić, Stjepan Kožul, Marta Kovács Kenyeres, Vesna Krajinović, Zlatko Kramarić, Vuk Krnjević, Stjepan Krpan, Boško Krstić, Đorđe Kuburić, Miodrag Kujundžić, Vesna Kukavica, Milivoj V. Knežević L Jan Labat, Slavko Lebedinski, Ana Lederer, Slavko Leovac, Endre Lévay, Ildiko Lóvas, Sveta Lukić M Miroslav Mađer, Ferenc Mák, Zvonimir Majdak, Igor Mandić, Mijo Mandić, Živko Mandić, Zoran M. Mandić, Milivoje Marković, Zvonimir Marić, Julijana Matanović, Dušan Matić, Tonko Maroević, Kolja Mićević, Ljerka Mifka, Anđelko Mijatović, Stijepo Mijović Kočan, Jovan Mikić, Andrea Milanko, Vladimir Milarić, Radoslav Milenković, Slobodan Miletić, Božidar Milidragović, Mirko Miloradović, Petar Milosavljević, Čedomir Mirković, Milosav Mirković, Branko Miljković, Bogdan Mrvoš N Aleksandar Nejgebauer, Nevenka Nekić, Krešimir Nemec, Milan Nenadić, Milivoj Nenin, Živko Nikolić 93-98 O Rade Obrenović, Josip Pavičić, Vlatko Pavletić, Oskar Pandi, Imre Pató, Josip Pavičić, Milutin Ž. Pavlov, August Pavel, Sreten Perović, Mirko Peti, Božidar Petrač, Branislav Petrović, Zoran Petrović, Petar Pijanović, Bora Plavšić, Drago Počuča, Momčilo Popadić, Raša Popov, Petar Popović, Bogdan A. Popović, Dragomir Popnovakov, Strahimir Primorac, Janja Prodan, Predrag Protić, Tomislav Prpić, Dušan Puvačić R Ivanka Rackov, Nenad Radanović, Selimir Radulović, Radomir Rajković, Stevan Raičković, Đuro Rajković, Draginja Ramadanski, Draško Ređep, Jelka Ređep, Vladimir Rem, Goran Rem, Ranko Risojević, Zlatko Romić, Delimir Rešicki, Vujiva Rešin Tucić, Dragan Rokvić, Vlado Rotbart, Tomislav Sabljak, Helena Sablić-Tomić, Dragan Simović, Ljubomir Simović, Milivoj Slaviček, Ante Stamać, Slobodan Stojadinović, Vladimir Stojšin, Radomir Smiljanić, Stjepan Sučić, Sava Stepanov, Mile Stojić, Imre Szücs Š Nenad Šaponja, Krešimir Šego, Marin Šemudvarac, Stjepan Šešelj, Marija Šimoković, Igor Šipić, Julije Šoltić, Mladen Šukalo, Smilja Šunde T Dejan Tadić, Julijan Tamaš, Marijan J. Temeš, Veselko Tendžera, Mirko Tomasović, Dragana Tomašević, Ivan Torbentar, Emil Tóth, U János Urbán V Gábor Vajda, Željko Vegh, Svetlana VelmarJanković, Đuro Vidmarović, Velimir Visković, Dragiša Vitošević, Jozo Vrkić, Miroslav Vaupotić, Gavrilo Vučković, Danica Vujkov, Vladeta Vuković, Sanja Vulić, Petar Vukov Z Naco Zelić, Zdravko Zima, Jovan Zivlak, Pero Zubac Ž Radovan Ždrale, Milan Živanović, Ivica Župan i dr. Navedeni i drugi za koje znamo, ali ih još nismo obradili, svoje su književno-kritičke radove objavili u sljedećim listovima, časopisima, zbornicima i drugoj periodici (68): Bagdala, Borba, Bunjevačko kolo, Crkva u svijetu, Delo, Dnevnik, Dometi, Élet és irodalom, 97 Klasje naših ravni Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine... Forum, Híd, Hrvatska revija, Hrvatska riječ, Hrvatski tjednik, Ifjúsag, Indeks, Izraz, Jutarnji list, Kačić, Klasje naših ravni, Književne novine, Književna reč, Književna revija, Književna republika, Književna tribina, Kolo, Koraci, La battana, Letopis Matice srpske, Lica, Magyar Szó, Marulić, Mogućnosti, Nin, Njiva, Nový život, Obitelj, Odjek, Oko, Oslobođenje, Panonski ljetopis, Pogledi, Polja, Politika, Putevi, Quorum, Revija, Republika, Riječi, Riječka revija, Rukovet, Slobodna Dalmacija, Stremljenja, Stvaranje, Subotičke novine, Suvremenik, Svijet, Telegram, Tkalčić, Ulaznica, Úzenet, Večer, Večernji list, Vijenac, Vjesnik, Zarez, Zlatna greda, Zov Srijema, Život i dr. 4. Većina ovdje spomenutih kritičara, i glasila u kojima su oni objavljivali, dobro su znani znalcima, kako književnosti, tako i onima koji prate književnu kritiku, a također i onima koji još nisu uvršteni u znanstvenu bibliografiju (CROSBI), koja pruža cjelovit uvid u znanstvenu publicistiku hrvatske akademske i istraživačke zajednice, gdje se danomice bilježi vrlo visoku statistika pristupa, prosječno od nekoliko stotina, do više tisuća posjeta. I još nešto. Vjerojatno je samo rijetkim pojedincima poznato da je Geza Kikić, pripremao «Antologiju kritike bunjevačkih Hrvata», te da je ona iza njega ostala u rukopisu8. Prema tvrdnjama jednih (L. Merković) cjelovitom i završenom, a prema sudu drugih (J. Buljovčić), u rukopisu koji je bio u završnoj fazi izrade9. Uvjeren sam kako su oba opisa točna, budući da svjedočenja ne potječu iz istog vremenskog razdoblja. Bilo kako bilo, ovo saznanje, na neizravan način, također, potvrđuje postojanje relevantne književne kritike među Hrvatima u ovom podneblju, jer je teško zamisliti da bi jadni Geza Kikić izradio antologiju nečega čega nema – i gotovo je okončao ili je možda i priveo kraju. 8 Pored toga u rukopisu su, uz ostala djela ostali: «Hrestomtija tekstova o preporodnoj književnosti bunjevačkih Hrvata» i «Antologija dramskih djela bunjevačkih Hrvata». 9 Vlastite zabilješke, rukopis. 93-98 LITERATURA: Julije Šoltić, Gore, more i ravnice, Zagreb, 1955. Juraj Lončarević, Srijem u hrvatskoj književnosti, 1967. Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti, Zagreb, 1969. Ante Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb, 1970. Juraj Lončarević, Hrvatski književnik iz «Bajskog trokuta» – Ante Karagić, 1980. Lazar Merković, Putevima zajedništva (Bibliografija «Rukoveti» od 1955. do 1980. godine), Subotica, 1982. Zbornik predavanja sa znanstvenog skupa, Subotica, 12.–14., 1986. Vojislav Sekelj, 23 kritike, Subotica-S. Karlovci, 1988. Juraj Lončarević, Hrvati u Srijemu, 1990. Zbornik «Ivan Antunović», 1., Subotica, 1990. Zbornik «Ivan Antunović», 2.-3., Subotica, 1992. Zbornik «Ivan Antunović», 4.-5., Subotica, 1994. Dubravko Horvatić, Hrvatska riječ u Srijemu, Zagreb, 1995. Gusztáv Kiss–Attila Farkas, Üzenet (1971–1997). Bibliográfia, Subotica, 1998. Gerold László, Jugoszláviai magyar irodalmi lexikon (1918-2000), Novi Sad, 2001. Gusztáv Kiss–Attila Farkas, A Híd bibliográfiája (19762001), Novi Sad, 2002. Josip Brleković, Hrvatski tjednik, Bibliografija 1971. Zagreb, 2002. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, Subotica, 2009. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010. Lazar Merković, Bibliografija «Klasja naših ravni», Subotica, 2010. Jakov Basch, Sadržaj časopisa za književnost, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni» 1935.–1944., 1996.–2001., Klasje naših ravni, 7.-8., 2010., 90.-101. Jakov Basch, Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni» 2002.–2010., Klasje naših ravni, 9.-10., 2010., 86.–100. Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni», Klasje naših ravni, 11.-12., 2010., 70.–87. Jugoslavenski književni leksikon, 1984. Leksikon pisaca Jugoslavije, I. – IV., Novi Sad, 1972.–1997. Milovan Miković, Biobibliografija, Subotica, 1998. Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1.–7., 1983.–2009. Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000. A Forum Könyvkiadó bibliográfiája 1984–1999, Novi Sad, 2000. Leksikon podunavskih Hrvata–Bunjevaca i Šokaca 1–10, Subotica, 2001.–2011. Hrvatska književna enciklopedija, I.–III., Zagreb, 2010 .–2011. 98 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... 99-105 Knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata između dvaju Dana Balinta Vujkova BERNADICA IVANKOVIĆ U kratkom prikazu Knjiške produkcije vojvođanskih Hrvata između dvaju Dana Balinta Vujkova (listopad 2010. – listopad 2011.), najprije dajem pregled objavljenih djela po određenim područjima (književnost, znanost, umjetnost te periodika), a potom i kratka kvantitativna i kvalitativna obilježja istih, pokušavajući na taj način sumirati sve ono što je obilježilo nakladništvo Hrvata s ovih prostora, bilo da su knjige tiskane u Vojvodini ili pak u Republici Hrvatskoj. I. Književnost a) poezija Aleksa Kokić, Prvijenci: (1928-1933), Udruga “Pučka kasina 1878” i Župa Isusova uskrsnuća, Subotica 2010., str. 91. UDK 821.163.42(497.11)-14 UDK 821.163.42(497.11).09 Kokić A. Milan Krmpotić, Bunjo dida moga, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2011., str. 87. UDK 821.163.42(497.11)-14 Lajčo Perušić, Iza lica: pjesme, ArTresor naklada, Zagreb 2011., str. 91. UDK 821.163.42-1 Lira naiva 2011.: izabrane pjesme, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” i Hrvatska čitaonica, Subotica 2011., str. 150. UDK 821.163.42(497.11)-14(082.2) Preprekovo proljeće 2010: zbirka pjesama, Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo “Stanislav Preprek”, Novi Sad 2010., str. 120. UDK 821.163.42(497.11)-14(082.2) b) drame Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija: vesele slike iz svagdanjeg života s pjevanjem u 4 čina, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 254. UDK 821.163.42(497.11)-2 Matija Poljaković, Izabrane drame - knjiga 3, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 374. UDK 821.163.42(497.11)-2 c) kratka proza Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 86. Književnost-kratka proza (pripovijetke) UDK 821.163.42(497.11)-32 Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 140. UDK 821.163.42(497.11)-92(082.2) Mladen Šimić, Prohladno vrijeme: pripovijetke, Mladen Šimić, Novi Sad 2010., str. 103. UDK 821.163.42(497.11)-32 Bunjevačke narodne pripovijetke sakupio i obradio Balint Vujkov, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2010., str. 400. UDK 821.163.42(497.11)-36:398 d) književnost za djecu Jasna Crnković, Božji smiješak: blažena Marija Propetog Petković, Družba Kćeri milosrđa TSR sv. Franje i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Zagreb, Subotica 2010., str. 15. UDK 272-36:929 Blažena Marija Propetog Petković 99 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... Snežana Jović-Vlaškalić, Sibin Slavković, Sestru i brata želim: [aktivna slikovnica], peto izdanje, Didakta, Novi Sad 2011., str. 16. UDK 087.5 Snežana Jović-Vlaškalić, Dijete ima pravo znati svoja prava - IV. izdanje, Didakta, Novi Sad 2010., str. 52. UDK 821.163.41-14 Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje djetinjstvo, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 89. UDK 821.163.42(497.11)-32 Marija Lovrić, Galeb: [na rubu bajke], Marija Lovrić, Novi Sad 2011., str. 33. 821.163.42(497.11)-93-343 Balint Vujkov, Bogatašovo maslo, Hrvatska čitaonica, Novi Sad 2011., str. 39. UDK 821.163.42(497.11)-93-36:398 e) književna kritika Mila Markov-Španović, Jezik je zapravo domovina, Maxima graf, Petrovaradin 2011., str. 245. UDK 821.163.42(497.11)-4 II. Znanost a) povijest i leksikografija Mirko Grlica, Ivan Sarić, Gradski muzej, Subotica 2010., str. 108. UDK 797.5:929 Sarić I. Ladislav Heka, Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice s posebnim osvrtom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Hrvatsko-mađarska kulturna udruga András Dugonics, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica i Hrvatsko akademsko društvo Subotica, Szeged, Subotica 2011., str. 450. Ante Sekulić, Bački Hrvati u XX. stoljeću, Hrvatska kulturna zaklada - Hrvatsko slovo, Zagreb 2010., str. 150. UDK 323.15(497.113=163.42)”19” Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2010., str. 62. UDK 911.37(497.113 Bačka)”04/14” Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca (10) I, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2010., str. 109. UDK 929(=163.42)(497.113)(031) 99-105 UDK 930.85(=163.42)(497.113)(031) Međunarodni znanstveni skup Identitet bačkih Hrvata (2008; Zagreb), Identitet bačkih Hrvata : zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa, (Zagreb, 27. i 28. studenoga 2008.), Hrvatski institut za povijest i Hrvatsko akademsko društvo, Zagreb i Subotica 2010., str. 364. UDK 323.1(497.113=163.42)”15/19”(063) Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688.2008., Hrvatsko kulturno umjetničko prosvjetno društvo “Mostonga” Bač i Franjevački samostan u Tuzli, Bač, Tuzla 2011., str. 53. b) književna znanost Ante Sekulić, Bilješke iz književnosti: (19531963), Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2010., str. 171. UDK 821.163.42.09”18/19” UDK 821.161.1.09 Tolstoj L. N. UDK 821.163.41.09 Petrović Njegoš P. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata – drugo izdanje, NIU “Hrvatska riječ” i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2010., str. 150. UDK 811.163.42’373.231/232(497.113 Bačka) Ante Sekulić, Prilozi povijesti hrvatske književnosti, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 278. UDK 821.163.42.09(091) 930.85(=163.42) Dani Balinta Vujkova: dani hrvatske knjige i riječi: zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006-2010., Hrvatska čitaonica, Subotica 2011., str. 495. UDK 821.163.42(497.11).09 Vujkov B.(082) UDK 821.163.42(497.11).09(082) c) kulturno-crkvena povijest Antun Dević, Župe Beška i Maradik, vlastita naklada: Mirko Crnčan, Jarmina 2010., str. 347. UDK 262.2(497.113-3 Srijem)(091) Antun Dević, Župe Hrtkovci i Nikinci, vlastita naklada, Jarmina, 2010., str. 456. Ante Sekulić, Selo na raskrižju putova: stoljetnica žedničke župe, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 149. UDK 272-774-9(497.113 Žednik)(091) 100 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... d) religija Stjepan Beretić, Esték a Szentkúton: homíliák, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 88. UDK 272-475.5 Josipa Dević, Križni put mladih župe Uskrsnuće Isusovo, Josipa Dević i Župa Uskrsnuće Isusovo, Subotica 2011., str. 64. UDK 272-534.3 Gerard Tomo Stantić, Križni put i sakrament svete ispovijedi, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 47. UDK 272-475.5 Otac naš nebeski, Maksima graf : Srijemska biskupija, Povjerenstvo za brak i obitelj, Petrovaradin 2011., str. 139. UDK 272-47 e) etnografija Ivan Andrašić, Izgradnja kuća nabijača u Sonti u XX. stoljeću, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2011., str. 85. UDK 728.6(497.113 Sonta)”19” Marinko Piuković, Blago iz dolafa: bunjevačka nošnja subotičkog kraja, Organizacijski odbor Dužijance 2011., Subotica 2011., str. 79. UDK 391(=163.42)(497.113) Alojzije Stantić, Ris i obiteljska dužijanca u subatičkom ataru, Organizacijski odbor Dužijance 2011.: Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko kolo”, Subotica 2011., str. 106. UDK 398.332.33(=163.42)(497.113) UDK 06.072(=163.42)(497.113):631.55(091) Zvonko Tadijan, Šokačke narodne nošnje u Bačkoj, Kulturno prosvjetna zajednica Hrvata “Šokadija” Sonta, Apatin 2011., str. 61. UDK 391.1/.4(=163.42)(497.113 Bačka) Lazo Vojnić Hajduk, Obiteljska dužijanca bunjevačkih Hrvata u subotičkom kraju, Organizacijski odbor Dužijance 2011., Subotica 2011., str. 105. UDK 398.332.33(=163.42)(497.113) UDK 06.072(=163.42)(497.113):631.55(091) f) politika Tomislav Žigmanov, Osvajanje slobode: Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog 99-105 prevrata 2000., Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2011., str. 150. UDK 323.15(=163.42)(497.113)”2000/...” g) bibliografija Lazar Merković, Bibliografija “Klasja naših ravni”, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kulturu : 1935-1944., Ogranak Matice hrvatske, Subotica 2010., str. 72. UDK 014.3:050.488(497.113+497.5)KLASJE NAŠIH RAVNI”1935/1944” h) opća znanost Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata br. 2, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2010., str. 371; UDK 050.48:930.85(=163.42)(497.113)GODIŠNJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZAVODA ZA KULTURU VOJVOĐANSKIH HRVATA(082) UDK 930.85(=163.42)(497.113)(082) III. Umjetnost likovna Bela Duranci, Slikar Stipan Kopilović: 18771924 (drugo osuvremenjeno izdanje), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2011., str. 110. UDK 75.071.1:929 Kopilović S. filmska Branko Ištvančić, Poetski dokumentarizam Zorana Tadića, Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana, Zagreb 2010., str. 103. UDK 791.43-92 791.43-92 IV. Periodika Subotička Danica (nova): Kalendar za 2011., godišnjak, Župni ured sv. Terezije, Subotica 2010., str. 290; Klasje naših ravni, dvomjesečnik, Matica hrvatska Subotica i NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, obujam oko 120 stranica; 101 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... Hrvatska riječ, tjednik, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 56; Zvonik, mjesečnik, Rimokatolički ured sv. Roka, Subotica, redovito izlazio, str. 52; Otac Gerard, povremenik, Hrvatska karmelska provincija Svetog oca Josipa, Sombor, Glasilo Vicepostulature za upoznavanje Sluge Božjega o. Gerarda Tome Stantića, karmelićanina, str. 48; Glas ravnice, mjesečnik, List Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Subotica, neredovito izlazio, str. 16; Glasnik pučke kasine, mjesečnik, glasilo Pučke kasine 1878., NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 32; Miroljub, tromjesečnik, glasilo Hrvatskog kulturno umjetničkog društva „Vladimir Nazor“ iz Sombora, NIU „Hrvatska riječ“, Sombor, redovito izlazio, str. 28; Zov Srijema, tromjesečnik, Glasilo Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Zagreb, izašlo četiri broja, str. 80; Hrcko, mjesečnik, dječji podlistak „Hrvatske riječi“, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 24; Kužiš, mjesečnik, list za mladež, glasilo UG „Krov“, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 24; Gupčeva lipa, godišnjak, Kronika HKPD „Matija Gubec“ Tavankut, Tavankut 2011., str. 20; Dunav, godišnjak, Interno glasilo Zavičajnog kluba Beščana, Zagreb, str. 40; Hosana, tromjesečnik, List Humanitarno-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima „Hosana“, Stari Žednik, str. 15; Hrvatski majur, povremenik, podlistak „Glasa ravnice“, Glasilo Mladeži Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Subotica, str. 8; V. Analiza i zaključak Kvantitativno gledano, naklada knjiga i periodičnih publikacija između posljednjih dvaju Dana Balinta Vujkova (listopad 2010. – listopad 2011.) u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, u odnosu na prethodne godine je u velikom porastu. Ovo je prva najplodnija godina u proteklom desetljeću kada promatramo nakladništvo Hrvata s ovih prostora, bilo da su knjige tiskane u Vojvodini ili pak u Republici Hrvatskoj. Promatrajući nakladništvo u razdoblju od 99-105 kada su Hrvati u Vojvodini počeli samostalno živjeti odvojeni državnom granicom od države svojega matičnog naroda – Republike Hrvatske, potekla godina je „rekordna“ jer je objavljeno 46 naslova. Čitajući analize napravljene na prethodnim Danima Balinta Vujkova, možemo vidjeti da prvih godina knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata nije prelazila brojku od 15 knjiga, a bilo je i godina kada su objavljene tek dvije knjige (npr. 1993.) ili četiri (npr. 1995.) , no najčešće je bilo publicirano desetak knjiga. Zatim je uslijedilo razdoblje kada se nakladništvo ustalilo te se u razdoblju od 2006. do 2010. godine broj tiskanih knjiga kretao od 23 naslova (2009.), 25 knjiga (2006. i 2010.), 29 knjiga (2008.) do tada „rekordne“ godine 2007. kada je objavljeno 35 naslova. Održani kontinuitet i povećanje broja knjiga u protekloj godini možemo pripisati svakako razvoju svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu i potrebi zaštite istoga, ali i kvalitetnom radu hrvatskih profesionalnih institucija i udruga. Prije daljnje analize, istaknula bih kako određene poteškoće pri objavljivanju knjiga na hrvatskom jeziku i dalje postoje. Naime, prilikom sastavljanja popisa knjiške produkcije, iako sam osobno bila upoznata s tiskanjem većine knjiga, svakako sam posegnula za bibliografsko-kataloškom bazom podataka tzv. COBISS programom, kako bih provjerila sve podatke. Utipkavanjem odrednice kod komandne pretrage: jezik teksta – hrvatski, zemlja/ regija izdavanja - Vojvodina dobila sam svega 70% tiskanih naslova. Glavni razlog je ponovljena negativna tradicija koja je jedno vrijeme nije postojala, da se kod izrade CIP-a, iako je knjiga tiskana na hrvatskom jeziku, napiše srpski jezik. Tako određene naslove nikako ne možemo pretražiti na ovaj način nego putem naslova, imena autora ili nakladnika, što neupućenim istraživačima daje nepotpune informacije. Od ove loše prakse nije izuzeta ni naša jedina profesionalna nakladnička kuća u Subotici NIU „Hrvatska riječ“ kojoj su, za razliku od prethodnih godina, ove godine čak dvije knjige obrađene na ovaj način – zabilježeno je da je jezik knjige srpski. Činjenica da je prosjek tiskanih knjiga gotovo dupliran prva je značajka koja obilježava knjišku produkciju Hrvata u Vojvodini. 102 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... Sljedeća bitna značajka je izostanak forme romana koja je nakon 2007. godine kada je tiskano 9 romana, proteklih godina bila u opadanju, zatim treba istaknuti izdavanje povećanog broja naslova u području dječje književnosti te objavljivanja čak 26 knjiga u području znanosti koja je do sada bila podzastupljena. Književnost za djecu je prethodnih godina bila zanemarena. U proteklom razdoblju između dvaju Dana Balinta Vujkova, možemo zabilježiti čak 6 naslova dječje knjige, od kojih je četiri urađeno mjesnim snagama unutar hrvatske zajednice, a dvije su prijevodi knjiga koje su tiskane najprije na srpskom jeziku, a potom i u maloj nakladi od po svega 30 primjeraka i na hrvatskom jeziku. Obje knjige su djelo iste autorice i ponovljene su, te su četvrto odnosno peto izdanje. Slikovnica Dijete ima pravo znati svoja prava je tiskano uz potporu Izvršnog vijeća Autonomne pokrajine Vojvodine i Pokrajinskog tajništva za demografiju, obitelj i društvenu skrb o djeci. Reprintom ovoga naslova, iako u veoma maloj nakladi, samo su teorijski - „papirološki“ ispunjena prava nacionalnih manjina. Iako je povećan broj knjiga za djecu na hrvatskom jeziku, ne samo da još nije dovoljan nego su od 6 naslova 5 slikovnice, dakle za mlađu djecu, dok školski uzrast još uvijek nije „pokriven“. Svakako se treba radovati i ovim naporima i raznim poticajnim sredstvima utjecati da se knjiška produkcija za djecu ustali ali i razvija i na drugim razinama. Kao što sam već napomenula, područje znanosti koje je do sada bilo podzastupljeno, ove je godine doživjelo veliki procvat te je tiskano čak 26 knjiga, koje su podijeljene na nekoliko razina: povijest i leksikologija (7 naslova), književna znanost (4 naslova), kulturno – crkvena povijest (3 naslova), religija (4 naslova), etnografija (5 naslova), politika (1 naslov), bibliografija (1 naslov) i opća znanost (1 naslov). Činjenica da je tiskan ovako veliki broj knjiga koje imaju različite razine znanstvenih osnova, posljedica je istraživačkog rada pojedinaca ali i profesionalnih institucija i udruga. Kvantiteta ne daje uvijek i kvalitetu ali ovoga puta ne ulazimo u kvalitetu popisnih djela, jer iako odrednicama neke od navedenih knjiga pripadaju području 99-105 znanosti nisu svi naslovi i opravdali to ime. Valjalo bi poraditi na valorizaciji kriterija i opravdanosti tiskanja knjiga. Značajan doprinos ovoj velikoj znamenki je i jubilejska godina 100. obljetnica žetvenih svečanosti – Dužijance, iz čije organizacije je izniklo 3 naslova. Svakako je tomu doprinijelo i pojavljivanje novih mladih imena u istraživačkoj oblasti. Spomenimo u području etnografije Marinka Piukovića koji se prošle godine pojavio s jednom knjigom, a ove je izdao drugu i sudjelovao u radu treće. Uočili smo glavne značajke knjiške produkcije vojvođanskih Hrvata te se vratimo na ostale podjele. Podsjetimo se, između dvaju Dana Balinta Vujkova objavljeno je 46 naslova od kojih je 18 tiskano od listopada do prosinca 2010., a 28 knjiga od siječnja do listopada 2011. godine. Dakle, uz 13 naslova tiskanih od siječnja do listopada prošle godine, i 18 knjiga koje su tiskane od listopada do prosinca, dolazimo do zaključka da je u 2010. godini tiskana ukupno 31 knjiga. U 2011. godini je do sada tiskano 28 knjiga. S obzirom na to da do kraja ove godine ima još nešto više od dva mjeseca, moguće je da će se prošlogodišnji broj knjiga sustići a možda i prestići. Od toga, ukupno 18 knjiga tiskano je u području književnosti (5 knjiga poezije, 2 knjige drame, 4 knjige kratke proze, 6 knjiga dječje književnosti i 1 knjiga književne kritike), zatim 26 naslova u području znanosti (ponavljam podjelu: 7 naslova povijest i leksologija, 4 naslova književna znanost, 3 naslova kulturno – crkvena povijest, 4 naslova religija, 5 naslova etnografija, 1 naslov politika, 1 naslov bibliografija i 1 naslov opća znanost). Na kraju imamo novo, do sada ne toliko objavljivano područje – umjetnost, u okviru kojega je tiskano dvije knjige, po jedna iz područja likovne i jedna iz filmske umjetnosti. Od ukupnoga zbroja izdanih knjiga, velika većina, čak 38 je tiskana u Vojvodini a 5 u inozemstvu, dok su 3 knjige tiskane u sunakladništvu dvije države (Vojvodina, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Mađarska). U Vojvodini glavni centar knjiške produkcije je i dalje Subotica u kojoj je objavljeno čak 28 naslova + 3 u sunakladništvu, preostalih deset je podijeljeno na sljedeći način: 5 knjiga je izdano u Novom 103 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... Sadu, 2 u Petrovaradinu, po jedna u Sonti i Baču (od kojih je za knjigu u Baču, zbog sunakladništva tiskano i mjesto Tuzla). Je li dobro što je sva „nakladnička moć“ koncentrirana u Subotici pa autori ne moraju lutati tražeći gdje će objavljivati svoja djela ili je to nemotivirajuće ili možda čak i nedostižno za ostale izvan Subotice? Može li knjiška produkcija opstati ukoliko se „razbije“ na više gradova? Kako razviti mrežu dostupnosti knjige na hrvatskom jeziku u Vojvodini, samo su neka od pitanja koja čekaju odgovore. Knjige koje su objavljene većinom su novi naslovi, kod 4 autora su urađene reobjave njihovih djela (Balint Vujkov, Aleksa Kokić – reobjava njegovih rukopisa, Ilija Okrukić Srijemac i Matija Poljaković), 2 knjige su prijevodi postojećih naslova na srpskom jeziku i ujedno i IV. odnosno V. izdanje tih knjiga. Kod dvije knjige je riječ o ponovljenim izdanjima (Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata – drugo izdanje i Bela Duranci, Slikar Stipan Kopilović: 1877-1924 – drugo osuvremenjeno izdanje) dok je dio tekstova iz djela Ante Sekulića, Bilješke iz književnosti: (1953-1963) i Prilozi povijesti hrvatske književnosti zapisi već ranije objavljen u periodici. Njih je objavilo 22 (su)nakladnika u Vojvodini i inozemstvu i 4 samizdat naslova. U odnosu na broj knjiga to i dalje predstavlja veliki broj nakladnika, posebice ako znamo da su po 8 knjiga tiskali u (su)nakladi NIU “Hrvatska riječ” Subotica te Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” Subotica, 5 knjiga je potpisalo Hrvatsko akademsko društvo Subotica, 4 Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, po 3 Hrvatska čitaonica Subotica i Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko kolo” Subotica s Organizacijskim odborom Dužijance 2011., dok su ostale knjige jedinci drugih nakladnika ili pojedinaca. Navedenih 46 knjiga tiskanih između dvaju Dana Balinta Vujkova potpisuje 32 autora a čak 9 knjiga je djelo više autora. I dalje je nakladništvo privilegij muškaraca jer svega 7 ih je žena. Od njih, šest su pisale za djecu a jedna je uradila križni put. Još uvijek žene nisu prisutne u svim područjima, posebice znanosti, te smatram da bi trebalo više poraditi na rod- 99-105 noj ravnopravnosti, osposobljavanju ali i davanju mogućnosti tiskanja njihovih djela i ženama. Sustavno bi trebalo raditi na tomu ali i na pomlađivanju jer u knjiškoj produkciji nisu dovoljno zastupljene nove, mlade snage. Od objavljenih autora 6 je već preminulo, svega 2 su u dobi do 40 godina, svi ostali su stariji a jedan je čak preko 90 godina – Ante Sekulić, a on je ujedno i najizdavaniji autor za proteklo razdoblje. Njemu su tiskane čak četiri knjige a odmah za njim je Balint Vujkov, koji nije među živima a objavljena su čak 3 njegova djela od kojih je jedan Zbornik radova sa Dana Balinta Vujkova. Samo po sebi nameće se pitanje zbog čega nema mladih u nakladništvu? Je li to posljedica nedovoljne motiviranosti, nemogućnosti probijanja na scenu od postojećih autora, svakako i financijski moment igra značajnu ulogu te bi trebalo razmisliti i o stvaranju novih kadrova, mladih akademskih snaga kako bi se osvježila znanstvena scena ali i ostvarila opstojnost hrvatske zajednice. Kada je riječ o nakladi pojedinih knjiga, većina od spomenutih 46 knjiga tiskana je u nakladi od 500 primjeraka. U najvećoj nakladi objavljena je knjiga Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca (10) I (1.500 primjeraka), zatim slijede knjige: Jasna Crnković, Božji smiješak: blažena Marija Propetog Petković, Josipa Dević, Križni put mladih župe Uskrsnuće Isusovo, i Gerard Tomo Stantić, Križni put i sakrament svete ispovijedi (1.000 primjeraka) – sve religijskoga sadržaja. Neke su tiskane i u manjoj nakladi od 500 primjeraka, te je 5 knjiga tiskano u nakladi od 300 primjeraka a čak 2 knjige: u maloj nakladi od 30 primjeraka. Pogledamo li pak broj stranica pojedinih objavljenih knjiga, ističe se knjiga Hrvatske čitaonice Dani Balinta Vujkova: dani hrvatske knjige i riječi: zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006.-2010., koja ima 495 stranica. Riječ je o nedvojbeno kvalitetnom djelu, zborniku radova sa prethodnih pet Dana Balinta Vujkova s registrom imena, o djelu koje će vjerujem zbog svoje kvalitete i autora čiji su radovi tiskani, biti često citirano i korišteno u daljnjim istraživanjima. Bitni detalj u tiskanju knjiga svakako je njena tehnička opremljenost. Primjećuje se uzlazna 104 Klasje naših ravni Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija... 99-105 putanja i u ovom području, što je konstatirano i prošle godine. Likovna oprema knjige i prijelom morao bi uvijek biti bitan zadatak jer knjiga ukoliko nije prijemčiva za oko neće privući čitatelja a još manje kupca. Tada se gubi osnovni cilj knjige, da bude čitana. U proteklom periodu objavljeno je nekoliko knjiga koje zaslužuju pohvalu u ovom segmentu. Na kraju, izdavanje periodičnih publikacija među Hrvatima u Vojvodini karakterizira stalnost objavljivanja postojećih. Od 15 publikacija koje su objavljene, po 3 su godišnjaka, odnosno tromjesečnika, 1 je dvomjesečnik, 5 ih je mjesečnika, 2 povremenika a svega 1 tjednik i većina od njih je redovito izlazila. Svi imaju, s obzirom na broj Hrvata u Vojvodini, relativno malu nakladu. Stoga se postavlja pitanje naklade hrvatske periodike kao i prodaja iste. Je su li periodične publikacije koje se tiskaju na hrvatskom jeziku dovoljno interesantne da bi ih čitatelj kupio ili je to nebitni trenutak danas, te je financijska nesigurnost i kriza uzdrmala i opstojnost časopisa. Hoće li oni u procesu privatizacije medija koji je aktualan uspjeti preži- vjeti, hoće li Hrvati u Vojvodini imati svoj tisak, ostaje nam vidjeti. Rezimirajući analizirano, zaključujemo da je knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata u uzlaznoj putanji po broju knjiga i obrađenih područja, ali još uvijek ima oblasti gdje nema nikakve naklade na hrvatskom jeziku. U proteklom razdoblju između dvaju Dana Balinta Vujkova nije tiskan niti jedan roman, nedostaje književnosti za školsku djecu, književna kritika i bibliografija je tek u tragovima a neophodni su nam novi, mladi autori. I dalje ostajemo bez odgovora na pitanje od prošlih Dana Balinta Vujkova: kako prezentirati široj društvenoj zajednici ono što je objavljeno, kako doći i zainteresirati i druge čitatelje koji nisu hrvatske nacionalnosti? Ostaje nam vjera i nada da će i ovi odgovori doći na red, da će hrvatska zajednica smoći snage ali i pronaći adekvatni kadar koji bi se njima pozabavio, te da će kvantiteta koja je zamijećena u proteklom periodu ići rame uz rame s kvalitetom koja je nužna. Hajzlerovo kupatilo 105 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... 106-114 Legende o Isusu i sv. Petru Balinta Vujkova sakupljene u Mađarskoj ĐURO FRANKOVIĆ U narodnim predajama slavenskih naroda susjednih Mađara nailazimo dualističke motive o stvaranju svijeta, odnosno ovdje priopćene legende o Isusu i svetom Petru govore o nadziranju svijeta dvaju putnika namjernika. U narodu takvi narativi bili su uvijek popularni i rado kazivani a nisu mimoišli ni pozornosti velikana narodne književnosti, sakupljača pripovjedaka Balinta Vujkova koji ih je trgnuo od zaborava, ophodivši hrvatske etničke skupine i u Mađarskoj. Ključne riječi: kozmogonijski mit, predodžbe, Bog, vrag, demijurzi, životinje, Isus, sveti Petar, Gospa, sveci, svetice Balint Vujkov, u svakom pogledu zaslužuje interes, te nezaobilazan je prigodom izdavanja folklornih tekstova, naime danas već nema takvih nadarenih kazivača kao što ih je bilo u njegovo vrijeme, a s druge strane pak, rijetko će se naći takvi samopožrtvovani sakupljači, kao što je on bio. Njegovo djelo ostaje trajno i nailazi na pravi uspjeh i odjek kod svakog priređivača nove folklorne zbirke, jednako tako i na dobar prijam od strane čitateljske publike, kao i izdavača. Njegovi radovi su autentični i pljene ljepotom i svježinom hrvatskog narodnog duha. Na njegovim zbirkama odrasle su generacije čitatelja i žednih slušatelja njegovih bajki i priča, punih fantastike i iracionalnih aktera, događaja i događanja. No da njegovo djelo ostaje trajno i privlačno da nam posluže tri nova, jest svježa njegovih, odnosno mojih primjera. Legende o Isusu i sv. Patru Balinta Vujkova sakupljene od mađarskih Hrvata našle su se u mojoj prigotovljenoj zbirci Pučka Biblija, a koja pored priloga od Hrvata u Hrvatskoj, donosi kazivanja mađarskih, srpskih, slovenskih, bugarskih, ukrajinskih, bjeloruskih, ruskih, poljskih, romskih i koptskih nadarenih kazivača. Dogodine će Izdavačka kuća Móra u Budimpešti izdati zbirku prevedenih hrvatskih pripovjedaka iz Mađarske, u kojoj će se naći i sakupljene pripovijetke Balinta Vujkova. A kao treće naveo bih da je ove godine u Đakovu objavljen Blagdanski kalendar 1. koji donosi i legende Balinta Vujkova označene u naslovu ovoga izlaganja. Vujkova veličina leži i u tome da je pravovremeno došao do spoznaje da hrvatske pripovijetke treba spasiti od zabora, te je svojim djelima podigao trajni spomenik. Moja je pak zadaća bila, a bit će i u buduće, posegnuti za njegovim djelima, koja su već u lijepom broju prevedena na mađarski jezik, ali ona predstavljaju pravi izazov i pružaju sigurnu garanciju za upsjeh. *** A sada nešto više da se kaže o legendama i drugim tekstovima zbirke Pučka Biblija u koju se uklapaju i sakupljanja Balinta Vujkova. Namjera mi je bila dati uvid u razne folklorne narative, tj. pučke usmene legende s biblijskom tematikom kršćanskog sadržaja, koje su ponajprije zapisane od hrvatskih etničkih skupina u Mađarskoj. Zbirka pored tih apokrifnih tekstova sadrži i folklorne narative Hrvata te Mađara, kao i drugih slavenskih i neslavenskih naroda. Od velikog broja već zapisanih legendi izdvojio sam lijepi broj, kako bih pobudio interes čitatelja, stručnjaka etnološke znanosti i povjesničara vjere. Naravno, od slavenskih i mađarskih kazivača i do sada je takva građa objavljena, ali nije se našla u jednoj takvoj zbirci gdje je prevedena i tiskana na hrvatskom jeziku i njegovim narječima, izuzev nekih srpskih predaja. Već na samom početku trebam istaći da se slavenske predodžbe o stvaranju svijeta vrlo ra- 106 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... zlikuju od kanonskoga kršćanskog gledišta na istu temu.1 U etiološkim narativima nailazimo na tragove dualističkih motiva, ponajprije onih da Bog i vrag stvaraju zajedno. U nizu narativa sudionici koji stvaraju živa bića imaju dovoljno izražajnu specijalizaciju: jednomu od njih, htoničkomu, pripada materija i samo je on sposoban, izvadivši je iz dubine voda, utjeloviti u oblik, dok istovremeno drugi, uranski, ima vlast nad dušama, životom i samo se on može baviti kozmogonijskim stvaralaštvom, inicirati stvaranje, ali bez pomoći drugoga ne može materijalizirati svoje misli. Zbog toga je postalo moguće uvesti u mit faktor nepokornosti, suprotstavljanja, antagonizma dvaju demiurga.2 Upravo ova prvotna proturječja među njima potiču na postanak svijeta, služeći podstrekom za pojavu i razvoj života. Ovdje je važno odmah naglasiti da taj par ne tvori proturječno suprotstavljanje, prije se radi o suprotstavljanju koje se međusobno dopunjuje. Nalazeći se u stalnom konfliktu, demiurzi ipak istodobno surađuju i pomažu jedan drugomu. Takva se suradnja pozitivno vrednuje u narodnoj tradiciji, u kojoj se spletovi povezivanja animalističkih likova s drugima javljaju kao znakovite strukture skrivenoga smisla. Zahvaljujući etiološkim legendama nastaje sustav simbola, svojevrstan jezik znakova, koji je kodiran u duhovnoj kulturi svakoga etnosa. Sadržaj simbola je ključ za upoznavanje karaktera naroda, za povijest njegova nastanka i razvoja.3 U slavenskim etiološkim legendama o životinjskom svijetu najstariji kreacijski motivi povezuju se s kršćanskim elementima, koji se drukčije tumače prema logici drevnoga mita. Te se legende čine potpuno arhaičnima, uzimajući u obzir da su one vraga smatrale ravnopravnim partnerom Boga u procesu stvaranja svijeta i živih bića te obojici pridaju određene pretkršćanske karakteristike.4 Kršćanska terminologija dotičnih legendi ne treba ni u kom slučaju dovoditi u zabludu. Ona se, nesumnjivo je, javlja kao posljedica prilično kasnoga drukčijega tumačenja i adaptacije. Ovi termini malo objašnjavaju, ako ih usvajamo u kontekstu njihova funkcioniranja u ortodoksnim kršćanskim tekstovima. Pokušaj osmišljavanja legendarnih 1 2 3 4 Rahno (rukopis). Eliade 2002, 15.; navodi Rahno n. d. Rahno n. d. Lafazanovski 2000, 31.; navodi Rahno n. d. 106-114 demiurga na kršćanski način proturječi tekstu i duhu istraženih mitova, koji su postojali u sasvim drukčijem sustavu vrijednosti. Svi su oni orijentirani na prošlost, početnu epohu i mitski proces stvaranja. Istraživači opažaju da su nekad, u prošlosti, ti prozaični narativi mogli biti vrlo ozbiljni ili čak sakralni za one, tko ih je pripovijedao i slušao, iako oni povezuju i ozbiljne i vrlo šaljive elemente, koji teško podliježu klasifikaciji. Stvaranje je uvijek predviđalo nazočnost dvaju mitskih lica, koja su ponekad bila u rodu. Oni stvaraju živa bića na razne načine, a najčešći i najarhaičniji način je jednostavno oblikovanje od gline.5 Teme legendi se vezuju uz stvaranje svijeta, u kojima se nazire dualistički princip: Bog i vrag, Bog i neka životinja (žaba, jež, pčela), odnosno Bog ima i druge pomoćnike, sporedne osobe, kao što su arkanđeli. U ulozi stvaratelja pojavljuju se Bog i vrag, tj. demiurzi. Bog stvara svijet pomoću đavla, naime nije sposoban da sâm dovrši svoje kozmogonično djelo. Proces stvaranja trajao je dugo, a odnosi među stvarateljima nisu uvijek bili baš najbolji te su katkad znali preći u suparništvo i otvoreno neprijateljstvo. Stvaranje životinja događa se u početku svijeta i često ima svojstvo suparničke borbe.6 Slavenska kozmogonija često ima jako izražen dualistički karakter. U mitologiji Slavena pronalaze se elementi sinkretizma prvobitne dualističke osnove slavenskoga poganstva i ideoloških elemenata dualističkih religijskih učenja.7 Balkanske legende – srpske i bugarske – pokušavale su se interpretirati kao posljedice bogumilskih predstava. S obzirom da o kozmogoničnom mitu nema autentičnih bogumilskih tekstova, stoga ovakvo tumačenje i nadalje ostaje hipotetično. Dualistički mit o stvaranju čovjeka utvrđen je u Mađara i kod šokačkih Hrvata u Mohaču, ali u oskudnom broju narativa. Neosporno, u tom mitu naziru se tragovi slavenskog dualizma, naime Ilija nasljeđuje osobine gromovnika Peruna, te đavo se izjednačuje sa Velesom, Perunovim protivnikom, boga podzemlja i stoke. Ilijin zlosretni tvorac je vrag koji se na nagovor Boga pobuni protiv svoga tvorca kojeg goni gromom. Valja istaći kako u slavenskih naroda postoji, kao predegzistencija, snažni 5 Rahno n. d. 6 Isto. 7 Isto. 107 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... 106-114 religijski dualizam. Kozmogonični mit o stvaranju svijeta, živog i neživog i samog čovjeka nazire se i na drugim slavenskim područjima u Ukrajini i Rusiji, kao i kod naroda na Baltiku, dokle u zapadnoeuropskim zemljama takav mit nije utvrđen, međutim najrašireniji je među Turko-Mongolima centralne Azije. Kozmogonični mit, jedan od najčešćih na svijetu, najintenzivinije je prisutan u Euraziji.8 Svega jedna narativa od rackih Hrvata u Baćinu (Bátya) u Mađarskoj govori o stvaranju svijeta, dokle se ona ne nazire na drugim hrvatskim prostorima, no, zahvaljujući sakupljanjima u jednoj zapisanoj romskoj legendi u podravskom Lukovišću (Lakócsa) također se jasno očituje. Upitno je stoga da li su ih Hrvati upoće imali. U slučaju da ih nije bilo, pošto ne raspolažem s takvim podatcima, ovaj jedini primjer, kao izuzetak, poslužio bi za potvrdu pravila. Jednako tako postojeće predstave mijenjale su se prema unutarnjim principima narodne kulture, sa zakonima narodnoga stvaralaštva i s folklornim shemamam dakako u skladu s principima i ukusima običnih ljudi. Nakon nekoliko stoljeća u njima su prevladali prvobitni likovi i simboli. Dualističke predodžbe sačuvale su se u najpotpunijem obliku u predajama o stvaranju čovjeka i konkretnih prirodnih elemenata, životinja i biljaka.9 Takve kozmogonijske predaje, osobito one koje se odnose na životni sustav tradicionalne kulture, odstupaju od kršćanskoga modela i nastaju na pretkršćanskim vjerskim koncepcijama.10 U kozmogoničnom mitu očituje se vjerski dualizam temom kozmogoničnog uranjanja đavola ili vodene ptice, odnosno žabe (romska predaja). Nesvršeno djelo Boga znat će na koji način može usavršiti mudri jež ili sâm đavo. Važno je navesti da duhovni svijet pripada Bogu, dokle materijalni vragu, stoga ovaj drugi demiurg neće uspjeto oživiti neživo, npr. kada od gline stvara čovjeka, ptice, jedino u tome uspjeva Bog, odnosno sâm Isus. Predodžbe slavenskih naroda o domaćim životinjama, za razliku od divljih, smatrane su božjim djelom. Djela Boga i vraga događaju se u samome početku stvaranja gotovo istovremeno. Samo što vrag neuspješno oponaša Boga, budući da njega u stvaranju potiču gnjev, oholost i zavist. Bog nastupa ne samo kao inicijator stvaranja zvijeri, već i u ulozi vučjega pastira, vladara vukova, koji njima upravlja i određuje im hranu. Predaje o vuku, kao vražjem djelu, bile su vrlo raširene.11 S druge strane, kao nastavak stvaranja dvaju demiurga, Boga i vraga, nastavlja se i bit će dovršeno, a u takvoj ulozi prednjači Isus ali nerijetko i drugi svetci, sveti Sava, sveti Ante. Stvor se može pobuniti protiv svoga tvorca, ne pokorivši mu se ili ispoljujući prema njemu agresivnost, npr. sveti Ilija na Božju zapovijed pobunit će se protiv vraga. U mnogim slavenskim narodnim vjerovanjima zec se dovodio u vezu s nečistom silom i ktoničkom produktivnom simbolikom, u ovdje priopćenim predajama služi kao konj ježa i Lucifera. Postojanje nekih ptica također se pripisivalo Božjim djelom. Među njima je npr. poljska ševa. U poljskoj predaji iz Galicije Bog je bacio u nebo šaku zemlje i pojavila se ta mala i, poput zemlje, siva ptičica ugodna pjeva.12 Slaveni su ševu svrstavali u dobre, Božje ptice, u mađarskim predodžbama i Hrvata u Mađarskoj lastavicu nije slobodno ubiti jer će u kući izbiti požar, odnosno krave muzare će presušiti mlijeko. Druge ptice smatrane su djelom vraga. Tako je npr. svraka u predodžbama nekih Slavena posjedovala demonske osobine. Smatrana je zloslutnom i vezivala se uz smrt, uz zagrobni svijet i zle sile. Istovremeno s glavnim, isplaniranim stvaranjem, spontano se stvaraju i drugi živi organizmi. Prema ukrajinskoj predaji iz Luckoga okruga Volinske gubernije, od glinenih strugotina, koje su ostale dok je Bog tesao vuka, nastali su stršljeni, obadi, muhe i komarci.13 Pojavljivanje životinja i ptica na taj način predstavlja dio rađanja svijeta, ili kozmogeneze. Čin stvaranja, koji su započeli demiurzi, a nastavljaju ljudi, podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti ne samo nadoknađivanja prirodnih šteta već i daljnje ispunjavanje univerzuma živim bićima.14 U slavenskom folkloru snaga i moć stručnjaka kovača i lončara prelazila je daleko izvan okvi- 8 Eliade 1982, skinuto sa interneta: http://makdizdar. ba/?p=1242 9 Čausidis 2003, 135-139., navodi Rahno, n. d. 10 Angelovska–Panova 2004, 149., navodi Rahno n. d. 11 Rahno n. d. 12 Gura 1997, 635.; navodi Rahno n. d. 13 Čubinski 1872, 52. navodi Rahno n. d. 14 Rahno n. d. 108 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... ra njegova obrta. Kovač kao i lončar raspolagali su mogućnostima oblikovanja i positovjećivali su se sa vršiteljima najviših stvaralačkih sila i vlašću nad vatrom, pomoću koje se željeznim i glinenim proizvodima prenosila magijska snaga tvorca. Međusobni odnosi između majstora i šegrta nesumnjivo sežu do odnosa između drevnih božanstava15, što se nazire u predajama o potkovanoj vještici. S druge strane ovakvi narativi svojevrstan su odraz drevnih dualističkih narativa, s kijima jedan demiurg može udahnuti u svoje djelo, a drugi ne može. Kovač i lončar su se ponekad prikazivali kao samostalna kreativna snaga, demiurzi, njihova se djelatnost uspoređivala s božanskom, a vještina se mogla uzdići do neslućenih visina. Posjedujući magijske sposobnosti i podržavajući odnose s nečistom silom, lončar je mogao, npr., izraditi glinene figurice letećih životinja i oživjeti ih.16 Međutim, u predajama o kovaču Isusu demiurške osobine poprima Isus, koji postaje majstor nad majstorima usmrtuje živo, npr. svoga starog oca ili staru punicu baca u vatru kovačke peći da bi ih pomladio tj. ponovno oživio. Produhovljena srednjovjekovna ezoterična učenja približavala su se shvaćanju običnih vjernika preko metaforičko-alegorijskih sadržaja, sastavljenih u duhu starih mitova, koji su u ono vrijeme još bili živi u narodnim tradicijama.17 Prozni tekstovi s biblijskim elementima bliski su legendama, pripovijetkama, romancama i pučkim molitvicama o Bogu i vragu (đavlu, nečistom, nečastivom), Isusu i svetom Petru, pričama iz života svetih osoba i svetaca iz vjerskih predaja. Definicija legende ostaje otvorena. U toj vrsti priča riječ je o spletu žanrova. Legenda u svojoj fabuli sadrži moralnu pouku koja pripada svetačkoj priči; nalazi se u području svetačkog, ali na granici između svetačke priče i mita, dok u fabuli legende točno je određeno mjesto u pojavi svetca i svetoga.18 U središtu pričica, legendi najčešće je pripovijest o čudesnom događaju koji potvrđuje svetost opisanih osoba (u kršćanskome svijetu 15 Isto. 16 Isto. 17 Isto. 18 Novak 2009, 56. 106-114 Krista, njegove majke i svetaca), koje uzvraćaju ljudima za dobra djela ili kažnjavaju grešnike.19 Izvor legendi nalazimo u svetim knjigama pojedinih religija, životopisima svetaca ili pak u apokrifnoj literaturi koja nije kanonički priznata.20 Takve legende su se na latinskom jeziku u proznom obliku širile od 6. stoljeća nadalje, u 9. stoljeću počele su prelaziti u romanske, germanske i kasnije slavenske jezike. U 12. su stoljeću na tim osnovama počeli nastajati mirakuli; iz 13. stoljeća potječe znamenita zbirka Legenda aurera, koju je sastavio Jacobus de Voragine a koja je imala već tada značajan utjecaj na talijanske novele. Legende kasnije su za vrijeme protureformacije i baroka ponovo aktualizirane, pogotovu u isusovačkom kazalištu. Poetsku vrijednost legendi otkriva predromantizam i romantizam, iz njih se uzima građa za balade, romance i dramska djela, a njegovale su se i u prozi, poeziji i u dramatici nove romantike, dekadencije i simbolizma.21 Poučne legende zbijeno donose žudnju za vjerskim, moralnim raspoloženjem i ćudorednim poučnostima. Njihova jedna zasebna grupa ubraja se u krug predaja o postanku svijeta, koje pokušaju dati odgovor i na neke prirodne pojave, dok više ulomaka jednostavno prenosi profani humor, bez moralne pouke i nakane. Po pravilu nastavljaju i temeljene su na židovskoj i kršćanskoj predaji, pa i na muslimanskoj. No, u vjerovanjima slavenskih naroda postoji jasan dokaz vjerovanja u vrhovno biće. Kod starih Slavena, kao i Ugro-Finaca, nebeski se bog povlači iz svijeta i postaje dues otiosus.22 Ovakav lik Boga, uzgred navodim, naročito se dobro može ocrtati u molitvicama podravskih Hrvata u Mađarskoj, kada se on u funkciji stvaratelja povlači iz svijeta, postaje pasivan, nepovezan sa zemljom, a staranje o ljudima prepušta svetom Petru. Stvaranje, staranje i nadziranje svijeta tj. ljudi na zemlji prelazi u kompetenciju Isusa Krista i njegova suputnika svetog Petra. Drugi dio naših legendi govori o nadziranju svijeta, što je dužnost Isusa Krista (Boga) i svetog Petra, ovamo se ubraja i legendarij o Gospi, kao i tekstovi o svetcima, poznati iz Biblije, podjednako i oni iz kasnijih vremena. U legenda19 Enciklopedija Slovenije 1987, 117; Stanonik 1999, 279; navodi Novak n. d. 55. 20 Novak n. d. 55. 21 Isto, 55-56. 22 109 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... ma pojavljuje se Noa, sveti Nikola, sveta Tri kralja, sveti Antun,ili sgveti Ante, sveta Elizabeta, srpski nacionalni svetac sveti Sava kao i drugi svetci. Srazmjerno brojniji narativi govore o kovaču, kao nekadašnjem božanstvu ili homo faberu, vičnom majstorskom umijeću, čiju funkciju kao majstora nad majstorima preuzima Isus, ali iznimno mogu i neki svetci. Samo da ponovim, najčešći glavni akteri u parovima su: Bog i vrag (đavol, nečist, nečastivi), Bog (Isus, sveti Petar) i kovač, kovač i vrag, Isus (Bog) i sveti Petar, sveti Ilija i sveti Elizej. Početna je formula hrvatskih, mađarskih, slovenskih legendi istovjetna, obično počinje sa „Kada je još Bog po zemlji hodao…” Neki od tih svetaca mogu biti i alopersonaže poganskih bogova iz slavenske starine, npr. Perunove osobine preuzima sveti Ilija, sveti Juraj, dokle Perunovog protivnika Velesa sveti Nikola. Iz priopćenih legendi puno toga se može iščitati. Uočljiva je deheroizacija kovača, nekadašnjeg božanstva, čije osobine kod Mađara i Hrvata i mnogih srednjoeuropskih naroda preuzima Isus Krist, u jednoj srpskoj legendi sveti Petar. Isus, u društvu svetog Petra određujući sudbinu novorođenčeta preuzima funkciju suđenica, odnosno Usuda i sl., što ide u prilog kontaminaciji starih vjerovanja i kršćanskih učenja. Gospa npr. preuzima osobine Mlade Nedjelje. Tekstovi nekevrsne naše pučke Biblije mogli bi u daljnjem poslužiti za uspoređivanje s međunarodnim sličnim tekstovima, podjednako tako, kao izvorna građa i za dijalektološka istraživanja. Ovakva kazivaja i danas žive u narodu. Slobodnije uobličene legende prenose kršćanski nauk, vjerske sadržaje, sekvence, pouke, ustvari često puta bili bi to apokrifni sižei iz prošlih stoljeća. Ove su legende, predaje i pripovijetke već i ranije, iako u malom broju, unošene u razne zbirke narodnih pripovijedaka mađarskih Hrvata od sakupljača Nikole Tordinca (1858.-1888.), Balinta Vujkova (1912.-1987.), Živka Mandića i autora ove zbirke, kao i drugih sakupljača koji se navode u popisu literature. U Hrvata, kako u dijaspori, tako i u matici, to bi bio prvi pokušaj tiskanja sustavno sakupljenih i već priopćenih legendi, imajući pri tomu u vidu i vrijedna priopćenja svojih bližnjih susjeda i dalekih naroda, naime na taj način u svezi njima 106-114 postat će jasno kakvih uzajamnosti, međusobnih utjecaja ali i posebnosti postoje. Navodeći pri tomu želim istaći samo jedan motiv o pečenom pijetlu, uz koga se vezuju pripovijetke od kopta u Etiopiji, do arapskih, grčkih, srpskih i mađarskih verzija u Erdelju. Na žalost, takve se legende o pijetlu ne naziru u hrvatskoj pučkoj tradiciji, zasada ne raspolažem s pouzdanim informacijama o njihovom postojanju, ali se u hrvatskim pučkim molitvicama pijetao javlja kao glasnik, navještavajući Gospi smrt njezina sina Isusa Krista. Samo da ponovim, legende i predaje ponajviše govore o zgodama i nezgodama Isusa i svetog Petra. Ponekad motivi i sadržaji upućuju da Bog i Petar idu po svijetu, u kojima je svetac nalikom na čovjeka, dok je Isus nepogrešiv, a njegov suputnik, iako nam biva simpatičan, često stradava, ispašta, te čovjek suosjeća s njime jer je on odraz samih nâs – smrtnih ljudi. Petar ne uspijeva u stvaranju svijeta, uvijek nešto naopako ispadne od njegovih dobronamjernih htijenja, vazda postaje komičan, jedino i isključivo takva djela može izvesti sâm Bog, odnosno Isus Krist, u neku ruku i Noa kada svojim sinovima od životinja stvori supruge. Teško bih znao dati odgovor iz kojih sve vrela crpe ovdje priopćeni tekstovi, kao i da odakle potječu? No, to će biti zadaća istraživača, kojima se nudi pregršt zanimljivih štiva. Istovremeno želim upozoriti da za vrijeme mog sakupljanja bilo je još Hrvata npr. u sjevernobaranjskom Hajmašu (Nagyhajmás), te ispod Balatona, kao i Mađara u Lipovljanima u Jamarici u Hrvatskoj, čija kazivanja bogate ovu zbirku, a danas više ih nema u Mađarskoj, izumrli su, a s njima je i materinska hrvatska riječ legla u grob. S druge strane imao bih kudikamo lakši zadatak da su legende od drugih sakupljača takvog sadržaja u većem broju zapisane, odnosno možda i jesu, samo su meni nepoznate. I u kasnijim vremenima takvi sadržaji bili su inspirativni i na pjesničko stvaralaštvo, npr. Martin Meršić Miloradić (1850.-1928.) ima obrađenu legendu o sv. Petru Bog plati!;23 autor ovog teksta također potaknut sadržajima pučkih molitvica, legendi i predaja napisao je stihove pod naslovom Apokrifi iz IV. stoljeća (I. dio): Sveti Petar vodič duša, Sveti Petar i Mater Dolorosa, Pijetao glasonoša, Svet Nikola srkrbi o mrtvima i o konjima, Božić u pozlaćenoj šakj23 Autoru je podatak dostavio akademik Nikola Benčić iz Austrije na kojemu se najljepše zahvaljujem. 110 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... ci, Isusova krv24 te Nebeski let u transu, Šokice dovode Isusa preko Drave i Sveta Katarina u Sveta Barbara u raju.25 Završna razmatranja – Sačuvani narativi slavenskih i drugih naroda sadrže bogate predstave o dulaističkoj kozmogoniji, kada svijet stvaraju demiurzi, najčešće Bog i njegov suparnik vrag, odnosno Božje djelo stvaranja svijeta dovršit će đavo ili neka životinja, kao njegovi pomagači. Pored ovakvih tekstova koji su u lijepom broju zapisani postoji i bogat svijet legendi o Isusu i svetom Petru, a koje je snimao na magnetfonsku vrpcu i kasnije objavio zaslužni Balint Vujkov. Djelo Balinta Vujkova, uzoritog i neumornog sakupljača narodnog blaga uvijek iznova nudi nove i nove izazove za istraživače hrvatske pučke baštine. Na njivi pučke književnost Hrvata u dijaspori uzorao je doboku brazdu te nam je ostaje uzorom, čiji primjer trebamo slijediti. 106-114 Sad prošle godine i godine, curka bila osamnajst godina, naišao lađom opet taj mladić, i kad je vido on curu i ovolio, ne pita ništa, uzo je za ženu. Došli u njegovu lađu, mlada će se prati, a on pogledo: – Kaku biligu imaš na vratu?! – Kaže mater, kad sam bila tri godine, kogod me obisio na hintačku. A on: – Joj – kaže – pa to sam ja bio! Eto, vi’te: suđeno – neobiđeno. * konak (turc.) – smještaj, noćenje; kujna – kuhinja; curka – djevočica; avlija (turc.) – dvorište; hintačka (hung.) – ljuljaška; biliga – biljega Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 330. Suđeno – neobiđeno – Kraj Dunava bio jedan skeledžija. Gospodin Isukrst kad je išo na zemlji svetim Petrovom, svratio je tamo, isko konaka. Kaže skeledžija da puštit će ako njim je dobro u kujni, jel žena je onda trudila. A tamo već bio jedan mladić, koji je također iskao konaka. Žena se rađala, patila se, a nikako da porodi štogod. Kaže sveti Petar: – Meštre, šta ne oprostiš već tu ženu?! A Gospodin poslo ga: – Idi vidi šta je napolju na nebu. Izašo sveti Petar, i već došo natrag: – Vidio sam višale na nebu. – E, onda se još neće rodit. Malo posli opet sveti Petar kaže: – Meštre, šta je ne oprostiš? – Pa vidi šta je na nebu. Izašo Petar, i kaže: – Lipa, čista smrt je na nebu. – E, onda nek se rodi žensko dite, i kad već budne za udaj, divojka će biti ovog mladića. Oni misle da momak spava, a on budan, sve sluša. Sad divojčica se rodila, i ujutru se oni zafalili na konaku i očli. Posli tri godine taj mladić došo natrag, imo svoju lađu pa išo po Dunavu. Curka imala u avliji hintačku pa se hintala. Mladić obisio curku na hintačku, ne triba ona njemu za ženu. Kako došo, tako i očo, niko ga nije vidio, al mater naišla na vrime i oslobodi curku. 24 Časopis Pogledi, 2003/2, 30-39. 25 Pogledi 2003/3, 51-54. 111 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... Od trišnje pečurka – Kaže Petar Isusu: – Čuj, meštre, hajdemo mi malo da idemo po svitu da vidimo kako narod živi. Ne musi niko znat kako smo i ko smo. – Hajdmo, Petre. Sašli u jedno selo, tamo je baš pijaca bila, doneli ljepi’ trišanja, a Petar se polakomio. – Meštre, gladan sam, ja bi’ malo jev. – Pa kupit ćemo kilu trišanja. Iusus ide naprid, a Petar nosi trišnje, i kad su izašli iz sela, on kaže: – Hajde, meštre, da pojedemo ove trišnje. – Ta pojest ćemo onamo dalje, još imamo kad. Petar lakom ko dite, ne čeka, već uzme jednu trišnju, a Isus ga pita štogod. Petar ne može pojest, mora ispljunit trišnju da bi mogao progovorit. Kad su išli jedan komad, Petar sve trišnje ispljuvava u jarak, jel kako jednu po jednu ćev da pojede, nikad nije mogav, onaj ga uvik upitav. Kad Isus se sjetio da u papiru nema ništa, veli: – Hajde, Petre, sjest ćemo ovde pa ćemo pojest trišnje. – E, meštre, ja sam pojev. – A! – Isus mu veli – nisi ti pojev, Petre, ti si se prevario. Hajde, sa’ ću ti pokazat đe su tvoje trišnje. Vratili se natrag kraj jendeka pa đe je god Petar ispljunio trišnju, svagdi pečurka narasla. – Meštre, more l’ to bit istina?! – Petar stao na mjestu ko da su mu se noge ukopale. – Istina je i to da ćeš, Petre, sad ljepo sve ove pečurke pojest. – Meštre, naduvat ću se ko krava – Petar moli da ga mine ta kaštiga. A Isus prstom: – Petre!!! Oćeš da od svake trišnje stvorim voz sijena?! Tako je siroma Petar izvukao kaštigu i odma mu bilo dosta svita. Kad se sjetio da nema nijedne pečurke, veli on Isusu: – Meštre, dabogda pečurka jev svaki onaj ko sebe oće prevarit da se najev. * musi (ger.) – mora; đe – gdje; jendek (perz.) – jarak; opkop, rov; kaštiga – kazna Kazivao Pere Ašin, Tukulja (Tököl) Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske. Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 325. 106-114 Zašto sveti Petar voli dide – Jedared stari svit počo umirat ko da se đuture pogodio, pa to sve duše, što su se s Bogom na vrime pomirile i na rajska vrata nagrnili, same dide i babe. Al ne mož ni tamo uć svako, neg se prve s ovu stranu rajskog praga mora vidit ko je ko. Bog Otac vidi da rajski kapidžija sveti Petar ne mož savladat toliki poso, pa će mu doć u pomoć. – Ti, Petre, derane – kaže – priuzmi babe, a ja ću dide. A Petar sklopio ruke: – Bože, ka ‘š mi već pomoć, onda mi bolje daj sto dida neg tri babe. – Ta zašto, Petre, derane?! – Babe će mi rondzat i rondzat, a sa didama ću ja lako: sa svakim pipit bokalić vina, i gotovo. *dida – djed; đuture (tur.) – sve u cjelini, ujedno, ukupno, jedno na drugo, prosječno; kapidžija (tur.) – vratar; deran – dječak; rondzat – stalno prigovarati Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 324. Uvik je na njem red kao na svetim Petru – Sad su išli dalje. Išli, išli, sustali, u jednim selu u mijani dostali prinočište. Gazda tamo imav jeden krevet. Petar legav pored duvara. Momci se u mijani poroškali pa ćedu se potuć. Kako, kako ne, spazili da ova dva tamo noću pa jedan kazav: – Zašto da se mi tučemo? Bolje da natučemo jednog putnika. – Kojeg? – Onog što je pored duvara. I natukli Petra. Kaže on: – Gospodine, s kraja je prvi, do duvara drugi, zašto sam ja dostav, a ne prvi? – Pa vidiš, na tebi je bio red. Za jedno dobro vrime po tim istim putem išli natrag i opet su tamo spavali. Isti momci noćom se opet poroškali. Kad je Petar to čuv, on kaže: – Gospodine, sad ću ja spavat s kraja, a ti hodi do duvara. – Dobro, Petre. Tako i bilo, no momci i’ spazili pa jedan kaže: – Tu su opet putniki. – Onda zašto da se mi tučemo. Al sad ćemo s ovog kraja, onaj do duvara je niki dan dostav svoje. I opet natukli Petra. On se ljuti: 112 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... – Gospodine, pa šta je to, opet sam ja dostav! – E, na tebi bio red. Otud se kaže: Uvik je na njem red kao na svetim Petru! * mijana (tur.) – gostionica; duvar (perz.) – zid; poroškati – posvađati se; dostati – dobiti Kazivao Ante Jovica, Andzabeg (Érd) Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 326. Bog spari – Bog išav sa Svetim Petrom po zemlji. Putuju, putuju, nađu na drumu jednog pijanog čovika. – Uklonimo ga – kaže Bog – ne da ga tu još kogod pogazi kolima. Uklonili ga pored puta, i idu dalje. Istom zažedili. Spazu jednu divojku, baš vodu nosila. – Slušaj, divojko, daj nam čupor vode. – Čekajte, donet ču vam friške. Zgrabi svoju bukaru i zagrabi friške vode, ponudi ji’. Idu dalje pa Petar kaže: – Gospodine, tribalo bi ovu divojku darovati s jednim dobrim mužom. – Ja sam već mislio – kaže Bog. – Znaš šta, Petre, tog pijanca ćemo ju dat. – Tog pijanca?! – Slušaj, Petre, triba je sparit, jer ko će tog pijanca pazit? Uvik ti i ja? – A, to ne! – Vidiš, Petre, ona će ga paziti. Zato se kaže da Bog spari. * drum (tur.) – cesta, put; čupor (hung.) – vrčag; frižak, -a, -o (germ.) – svjež, -a, -e Kazivao Ante Jovica, Andzabeg Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 327. 106-114 tit? Ona pak da neće, da će Bog platiti. Oni ne primiju, ne prevažaju da Bog plati, neg za zlato ter srebro. Seda je Marija Jezuša košuljku slekla, je rastrla na vodu ter se je ona siela na košuljku. Košulja je bila plavčica, a rukavci su bili veslavci. Takotako da se ona odvesla, prečunjkala na košuljki prik te vodje. Kad su to ovi uz vodi vidili, su kričali ter čunkali se za njom da oćeju da ju prevažaju, a Marija je mahnula: – Sad pojte najzad, sad je ne nucam pomoći. Ona je prik srićno došla, ali ča su perje bile te hute, tim ribarom hiže, začele su gorit i su s’e zgorile. Onda su vidili božju moć, vidili su da je to Marija bila. Nečeju da Bog plati ča va čunki gredu prik, neg za zlato-srebro? No, ona je pokazala da će zato prik pojt, neg skusila je ove je li ćeju bit tako ljudi, takovi da joj pomoć. * zis – s, sa; hitau – bacao; simo-tamo – tamoovamo; prevažaju – prevoze; ada – upravo, zapravo; dakako, dabome; čunjak – čun; ar – jer; pozoj – zmaj; požerat – požderati, progutati; ada – upravo, zapravo; dakako, dabome; seda – sada; plavčica – čamac, brodić, barka; rukavci – rukavi; veslavci – vesla; ter – te; prečunjkala – čamcem je prešla preko vode; vodja – voda; kričat – kričati; zvati u pomoć; čunkati – plovili su čunom; pojt – poći; najzad – nazad; nucati – htjeti (?); prik – prijeko; perje – prije; huta – koliba; kuća; hiža – kuća; nečeju – neće; va – u; greti – ići, hodati, hoditi; skusiti – iskusiti, staviti na probu Kazivala Marija Međimori, Kemlja (Horvátkimle), Jursko-mošonska-šopronjska županija) Balint Vujkov Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 28. Košuljka plavčica, rukavci veslaci – Kad je Marija Jezušem išla crikvu, je pozoj došau preda nju da će požerat. Marija se plakala, a sveti Juraj dojahau zis mečom ter je prebadau pozoja. Seda je Marija došla srićno nuter va crikvu, Sveti Juraj je bodio dalje pozoja, ali pozoj je ‘oš zato moć imau, se hitau simo-tamo, sveti Juraj ga ‘oš ni umoriu. Marija išla do vodije tim ča prik prevažaju, tim je rekla neka ju čunjkom prevoziju prik, ar da ju kani pozoj požerat. Ti su rekli ada ča će pla- 113 Klasje naših ravni Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru... Literatura Angelovska-Panova, Bogomilstvoto vo duhovnata kultura na Makedonija, Skoplje – Prilep, 2004. Bálint, Sándor Ünnepi kalendárium. Mandala Kiadó, svezak 1-3., Szeged, 1998. Banović, Stjepan, Pričice o Isusu i svetom Petru (Zaostrog u Dalmaciji), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 30., sv. 1. Zagreb, 1935. Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Golden Marketing Zagreb, 1998. Vujkov, Balint, Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske. Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest, 1990. Belova, V. Olga, Narodnaja Biblija. U: Vostočnoslavjanskie etiologičeskie legendi. [ur. Olga V. Belova]. Moskva, 2004. Bosnyák, Sándor, A moldvai magyarok hitvilága, Folklór Archívum 18. MTA Néprajzi Kutató Csoport, 1980. Czubala, Dionizjusz i Czubalina, Marianna 1980 Anegdoty, bajki, opowieści garncarzy. Warszawa 1980. Čausidis, Nikos, Dualistički sliki. Skoplje, 2003. Čubinskij, Pavel P., Trudy etnografičesko-statističeskoj ekspedicii v zapadno-russkij kraj, snarjažennoj Imperatorskim Russkim Geografičeskim Obščestvom. t. 1. sv. 1. Sankt Peterburg, 1872. Dragomanov, Mihail, Malorusskie narodnye predanija i rasskazy. Svod Mihaila Dragomanova. Kijev, 1876. Dragomanov, Myhajlo, Rozvidky pro ukrajinsku narodnju slovesnist. t. V. Ljvov, 1907. Đorđević, Tihomir R., Priroda u verovanju i predanju našega naroda. knjiga I. Beograd, 1955. Enciklopedija Slovenije (1987.) Ljubljana. Eperjessy, Ernő, Az égig érő almafa. Magyar Néprajzi Társaság Budapest, 2010. Eliade, Mircea, Von Zalmoxis zu Dschnigis-Khan – Religion und Volkskultur in Sudosteuropa, Hohenheim, Köln, 1982. Kovači i alkemičari, Zagreb, 1982. Istorija very i religioznyh idej: V 3 t. Ot Magometa do Reformacii. t. 3. Moskva, 2002. Fehér, Zoltán, Bátya néphite. Folklór archívum 3. Budapest, 1975. Franković, Đuro, Zlatne niti, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1989. Mitska bića u podravskih Hrvata Narodne predaje. Etnografija južnih Slavena u Mađarskoj Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1990. 106-114 Pučka Biblija. Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 127138. Mikszáth Kiadó, Horpács, 1994. Gura, Aleksandr V., Simvolika životnyh v slavjanskoj narodnoj tradicii. Moskva, 1997. Krajczár, Károly, Rába menti szlovén népmesék. Magyarországi Délszlávok Demokratikus Szövetsége. Pomurksa založba Murska Sobota, 1990. Lafazanovski, Ermis, Makedonskite kosmogoniski legendi. Skoplje, 2000. Lammel, Anna Mária – Nagy, Ilona Parasztbiblia. Gondolat Könyvkiadó Budapest, 1990. Lovretić, Josip, Otok, pretisak Vinkovci, 1990. Lukač, Katica, Predaje Hrvata u Pomurju. Etnografija Hrvata u Mađarskoj br. 12., 107- 150., Pečuh / Pécs, 2007. Mandić, Mišo, Iz osamstoljetne kronike Čavolja. Budapest, 1984. Mandić, Živko, Latice ivančice Narodne pripovijetke šokačkih Hrvata u Madžarskoj, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1984. Nagy, Ilona, Novootkriveni apokrifi i folklor: Pečeni pijetao kukuriče. Narodna umjetnost 44/2, 43-62. Zagreb, 2007. Novak, Petra, Odraz čovjekove svagdašnjice u legendama o svetom Petru, Narodna umjetnost, hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 46/2, 5577. Zagreb, 2009. Palavestra, Vlajko, Narodne pripovijetke stanovništva Livanjskog polja. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1961. Rahno, Konstantin, Stvaranje glinenih životinja u slavenskim folklornim narativima (rukopis) Slovenska mitologija Enciklopedijski rečnik, [Redaktori: Svetlana M. Tolstoj, Ljubinko Radenković] Zepter Book World Beograd, 2001. Stanonik, Marija, Slovenska slovstvena folklora, Ljubljana, 1999. Strausz, Adolf, Bolgár néphit. Budapest, 1897. Szedenich, Fülöp, Naši pisci i književnost, Magyar horvátok irodalomtörténete, Budapest, 1912. Tordinac, Nikola, Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice. Tankönyvkiadó Budimpešta, 1986. Vražinovski, Tanas, Etnografski i folklorni materijali: Narodna mitologija na Makedoncite. knj. 2. [ur. Tanas Vražinovski at all.]. Skoplje – Prilep, 1998. čević Milenko M. Serbskaja legenda o dvuh carstvah – Božiem i Djavola, Živaja starina 1915., 1-2:101-114. 114 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača 115-120 Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača ANTONIJA ČOTA REKETTYE UČITELJI - Lemešani su veliku važnost pridavali obrazovanju o čemu najviše govori podatak i činjenica koliko je u mjestu od najranijih dana bilo obrazovanih ljudi. Ne zna se točno gdje je bila smještena prva školska zgrada, ali se zna ime prvog učitelja u mjestu. To je bio Ladislav Bik rodom iz Kaćmara. Nastavu je držao na ilirskom i mađarskom jeziku, za plaću od 1622 Ft.1 Bilo je to 1768. godine. Pretpostavlja se kako je škola otvorena odmah po osnutku mjesta. Godine 1779. za učitelja dolazi Josip Sečenji koji također drži nastavu na ilirskom i mađarskom jeziku. Rodom je iz Čonoplje.2 Nakon njega učitelji su u mjestu József Bari i Antun Končak, a poslije njih Alojzije Vidaković. Znano je kako su Židovi u mjestu imali svoju posebnu školu i plaćali svoga učitelja, ali danas se ne zna gdje se ta zgrada nalazila. Od 1861. do 1869. godne učitelji su Antun Končak i Albert Šimonji, a 1871. učitelja Končeka zamjenjuje Jakov Vujević dok Albert Šimonji nastavlja obnašati ovu dužnost. Godine 1875. za učitelja je postavljen ponovno Alojzije Vidaković poznat i po tome što je u večernjim satima držao nastavu za odrasle. Uz njega su kao učitelji radili Antun Vidaković i Marija Mamužić. U to vrijeme učitelji su primali plaću od 400 forinti i posebno naknadu za stan, u visini 50 forinti. Nije poznato kolika je bila posjećenost ove večernje škole, ali da je ona bila potrebna govori podatak da je u mjestu 1871. od ukupno 3656 stanovnika nepismenih bilo 2867, odnosno 78%. Interesantno da je više nepismenih bilo među muškarcima (75,7%) dok je ovaj postotak među ženama nešto niži. Ako se ima u vidu podatak da je u mjestu među “pismenima” 166 onih koji znaju samo čitati (17 muškaraca i 149 žena), onda je podatak o broju onih koji umiju i čitati i pisati 1 I. Beneš, op. cit. 2 Ibid. 623 (417 muških i 206 žena) prilično poražavajući.3 Od 1896. za učitelja uz Antuna Vidakovića dolazi i Stipan Karagić stariji i Sofija Tomić. Stipan Karagić je rođen 1870. godine u Gari. Školu je svršio u Kalači. Sofija Tomić rođena je u Somboru 1863. godine, a školovala se u Subotici. Bračni par Karagić (Stipan i Sofija), ostat će raditi u mjestu do umirovljenja. Od 1915. pridružit će im se još jedan učiteljski tandem Karagić. Stipan Karagić mlađi (sin) i njegova supruga Ilona Karagić rođena Csernus. Od 1941. za učitelja dolazi Zarija Anđelić rodom iz Crne Gore, Franjo Žuljević koji će poslije postati i upraviteljem škole, Marija Jasenović i Ilona Karagić. Od 1955. učitelji u mjestu su: Franjo Žuljević – upravitelj škole, Viktorija Anđelić, Rozalija Burza, Magdalena Žuljević, Olga Litvai, Piroška Franjo, Valerija Horvat, Jelica Piger, Katalin Horvat, Desanka i Ivan Probojčević, Justina Sudarević, Ilona Horvat, Marija Lang, Erzsébet Kiss, Dora Hanke, Vladimir Belanji, Ela Selinger, Erzsébet Andreković, Stipan Vidaković, Mátyás Pribilla i dr. Od starijih učiteljskih familija tradiciju je nastavio profesor Imro Žuljević, profesor povijesti i geografije koji je sve do nedavno radio u prosvjeti, a od mnogih učitelja, nastavnika ili profesora koji su došavši u mjesto ovdje otpočeli svoju karijeru ostat će zapamćeni Erzsébet Vidaković, dugogodišnji direktor škole, Marija Sekulić, Vera Stifelmeier, Marija Klišanić, Stipan Vidaković, Piroska Slanjinka i legendarni nastavnik matematike, Lajos Kanyó, “tanito Bácsi” za sve mještane. 3 HAS, Áttekintése a Bács-Bodrogh megyei jelenlevö népességnek nem vallás, alapit honoság jelen és távollit, müveltségi tok és kor hivatás és foglalkozos szerint, 1870, közli Lovászi Mihály, Zombor, 1871. Dokument nije zaveden. Za izvor zahvaljujem Radi Šumonji. 115 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača JAVNI DJELATNICI András Ódri – Rođen je 1745. u Lemešu4. Kao dvadesetpetogodišnjak stupa u županijsku službu kao jurasor (zakletnik). Prvi puta u službi Bačke županije bio je od 9. studenog 1772., od 1782. obavljao je dužnost zamjenika kotarskog načelnika, a od 1788. bio je izabran za zamjenika kotarskog načelnika Donjeg kotara Bačke županije. Josip II. (1765.-1790.) imenovao ga je 17. travnja 1789. za drugog podžupana. Kada je 1790. obnovljena županijska samouprava, András Ódri se odrekao svoga položaja, ali ga je Velika županijska skupština održana 2. kolovoza 1797. u Somboru ponovno izabrala za drugog, a 1797. i za prvog podžupana. Dvadeset pet godina je proveo u raznim županijskim zvanjima i isto toliko stajao na čelu Županije u njezinim najtežim i najburnijim vremenima. Na ovim dužnostima ostao je sve do svoje smrti. Više od stotinu dokumenata nose njegov potpis. Predsjedao je svim sjednicama kongregacija kao i mnogim sudskim parnicama. Po naređenju Marije Terezije ispitivao je 1776. godine svjedoke u Subotici zbog sukoba nastalog između Srba i Hrvata, 1788. sudjelovao je u kreiranju školske reforme u Subotici čiji osnovni prijedlog je bio da se škole odvoje od crkvenih institucija i postanu građanske. Sombor je za vrijeme njegovog službovanja postao sjedištem Bačke županije, a u to vrijeme je podignuta i županijska zgrada. Za vrijeme dok je bio podžupan prokopan je Francov kanal koji je građen osam godina i koji je omogućio da se Sombor uključi u Dunavsku plovidbu. Za vrijeme njegova županstva plemstvo se dizalo na oružje četiri puta: 1797., 1800., 1805. i 1809. Sačuvan je podatak o smotri kod posljednje mobilizacije koju je obavio sam Ódri i gdje je bilo mnogo plemića i neplemića iz Lemeša: Piuković, Csernus, Alaga, Latinović, Kanjó, Antunovič, Alföldi i drugi. Kada je Ugarska komora 1800. prodavala svoje posjede u Pačiru (površina je bila 18.537 mađarskih jutara) koje su što donacijom što isplatama kupila četiri nova vlasnika među njima je bio i András Ódri, pa od tog vremena uz ime i prezime koristi i titulu «de Pacséri». 4 Kako u to vrijeme nisu još vođene matične knjige upis je izvršen 1753. godine, ali bez navođenja datuma i imena roditelja. 115-120 Nakon restauracije Županije 5. kolovoza 1811. Odri je dobio punu vlast jer tadašnji Veliki župan Josip Podmanicki nije ni dolazio u Županiju. Značajan ugled András Odri de Pacséri stekao je i svojim ženidbenim vezama. Prva žena mu je bila Jolanda Latinović, kći jedne od najbogatijih obitelji u Bačkoj. S Jolandom Latinović je imao dvoje djece: Josipa koji je poslije postao prvi podžupan i Evu poslije udovu Policsberger. Druga žena mu je bila Ana Kovač, sestra ili kćerka podžupana Bačko bodroške županije Josipa Kovača s kojom je imao Anu Mariju, Andrása, Josipu (udanu za Žigmonda Latinovića), Grgu, Leopoldinu (udanu Capović) i Lujzu udanu za Karla Sučića. András Ódri de Pacséri umro je u Somboru 10. prosinca 1882. U Lemeš su 12. prosinca u ponoć doneseni njegovi posmrtni ostaci i pokopani u mjesnoj crkvi gdje je i danas vidljiva nadgrobna ploča s plemićkim grbom na kojoj piše: «Itt nyukszik Pacéri Ódry András király tanácsos és Bács Bodrogh vármegye eslö alispánya. Mehgalt 1823-ikk é vi december 10 tavekeny dicselete 77. ik éveben beke hamvaira.»5 Lehel Ódri – Rođen je u Lemešu 20. listopada 1837. od oca Grge i majke Karoline rođene Piuković. Kršten je 30. listopada iste godine kao Andrija Baltazar Lehel. Željezarsku struku je učio u Pešti. U Beču je radio kao knjigovođa, ali se vratio u selo s nakanom otvoriti željezarsku radnju u čemu ga otac nije podržavao. Vraća se u Budimpeštu gdje ubrzo po povratku stupa u kazališnu trupu. Vrlo brzo postaje zapaženi pjevač, bariton. Primljen je u zbor Narodnog kazališta u Budimpešti gdje će raditi četiri godine. Odlazi zatim u Kolozsvár da bi po povratku u Peštu postao jedan od najboljih mađarskih pjevača. Radio je na osnivanju udruženja mađarskih pisaca i umjetnika. U peštanskom tisku objavljivao je mnoga djela6 koja se uglavnom 5 Ovdje počiva András Ódry Pacéri, kraljev savjetnik i prvi župan Bačko-bodroške županje. Umro 10. prosinca 1823. na vječnu slavu u 77. godini života, neka počiva u miru. 6 V. J. Szinnyei Magyar írók élete és munkai, IX, Budapest, 1903. 243. 116 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača 115-120 tiču kazališnog života. Umro je u Pešti 5. veljače 1920. godine.7 velikom postu.10 Kanjurski je umro 23. svibnja 1920. u Višegradu. Gregorije (Gere)Černuš – Rođen je u Lemešu 24. veljače 1853. od oca Ivana i majke Barbare rođene Kanyó kao blizanac. U isto vrijeme rođena je i njegova sestra Viktorija. Školovao se u Baji i Kalači gdje je svršio dvije godine teologije. U Budimpešti je svršio za profesora 1878. Bio je profesor latinskog i grčkog jezika i kao takav je radio u Beloj Crkvi u Banatu. Godine 1884. diplomirao je pravne znanosti studirajući u Prešovu i Kecskemetu. Bavio se i književnim radom od 1882. godine. Pisao je pjesme i prijevodio prozu s grčkog jezika. Radio je kao suradnik u više listova među kojima i u «Zombor és vidéke».8 Dezsö Arany – Rođen je u Lemešu 18. travnja 1854. godine. U to vrijeme se njegova obitelj zvala Reiner (sve do 1898.), ali je kasnije, kako bi prikrila židovsko podrijetlo promijenila prezime u Arany. Deszö se školovao u Baji i Segedinu. Radio je kao kazališni glumac, a jedno vrijeme i kao upravitelj kazališta u Pečuhu. Nisu znani razlozi zbog kojih je napustio kazališnu karijeru, ali jedno je vrijeme radio kao policijski pisar i organizator vatrogasne službe u Baji. Glumom se više nije bavio, ali je počeo pisati pjesme i raditi kao suradnik u provincijskim listovima. Uređivao je tri lista i objavio četiri knjige. Arany je umro u Szolnoku 18. srpnja 1918. godine.11 Đuro Kanjurski – Katolički teolog i filolog, rođen u Lemešu 9. ožujka 1853. godine,9 od oca Antuna (Antonius) i majke Kridensije rođ. Schlein. U matičnoj knjizi rođenih upisan je kao Grgo, Antun, Josip (Gregorius, Antonius, Josephus) Kanjurski. U mjestu su živjeli na kućnom broju 85. Pretpostavlja se da je u mjestu završio osnovnu školu, a kasnije školovanje u Budimpešti. Poslan je od samog Pape u viši zavod Svetog Augustina gdje je nastavio studij i doktorirao 1877. Kraće vrijeme radio je u sonćanskim župama odakle 1878. odlazi u Kalaču i postaje po papinskom dekretu redoviti profesor teologije. Istodobno je imenovan i za propovjednika u katedralnoj crkvi u Kalači. Svoje propovijedi je priredio za tisak i izdao ih. Godine 1882. postaje izvanredni, a poslije i redoviti profesor na budimpeštanskom kraljevskom sveučilištu gdje predaje sirijski, kaldejski i arapski jezik. Bavio se prevođenjem s arapskog i perzijskog jezika, ali i književnim radom. Pisao je pjesme i znanstvene studije od kojih je najpoznatija «Hebrejsko gledište» izdano u Budimpešti 1881. Osim toga, izdao je i arapsku gramatiku koja je objavljena u Beču 1882. godine, a najznačajnije mu je djelo “A legyozott király diadala” koje sadrži niz propovjedi o 7 Zenei lexikona, Zenmükiadó, Budapest, 1985. 8 J. Szinnyei, Magyar írók élete és munkai, II, Budapest, 1893. 9 U svim Leksikonima stoji da je rođen 10. ožujka. Uvidom u MKR utvrđeno je da je rođen 9. ožujka. (MKR za Lemeš, godina 1853. redni broj upisa 33.) Petar Knezi – Rođen je u Lemešu 2. siječnja 1859. od oca Stjepana i majke Agate Kaić. Za svećenika se zaredio 1883. po svršetku gimnazije i teologije u Kalačkom sjemeništu. Kao župnik je boravio u mnogim mjestima (Bikić 1885., Dušnok 1886., Bereg i Subotica (sv. Jurja) 1890., Aljmaš 1893., Santovo i Sonta 1896., Novi Sad i Subotica (sv. Terezije) do 1905. Godine 1906. preuzima župu u Doroslovu. Umro je 18. siječnja 1929.12 Značajan je kulturni djelatnik, a bavi se i spisateljstvom. Godine 1882. u somborskom listu «Bunjevac» objavljuje novelu o salašarskom životu Bunjevaca. Veliki je njegov doprinos izučavanju etnologije. Uz književnu vrijednost njegove pripovijetke su bogate opisima običaja i drugih folklornih elemenata bačkih Bunjevaca. Zapisivao je stare bunjevačke pjesme koje su pune narodnog kolorita i ljubavi. Takva je i pjesma: «Soko bira gdi će naći mira, neće gori na visokoj jeli, već u dolu, gdi se šator bili, pod šatorom delija divojka, vino pije ni brige joj nije.» 10 A Pallas nagy leksikona, X., Budapest, 1895., 119. 11 Gy. Pál, Magyar írók élete és munkai, I, Budapest, 1939. sadrži i bibliografiju svih objavljenih radova. 12 Schematismus cleri Archidioecesis Colocensis et Bácsiensis, Szabatka, 1900., 141. 117 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača Među značajnim običajima kod bačkih Bunjevaca zabilježio je i onaj koji se danas rijetko održava. Prema Knezijevim zapisima, domaćin kada dočekuje gosta na vratima “zapiva staru hrvatsku pismu”: «Zdravo da si domovino mila.» U svojim novelama među kojima je vrlo lijepa i ona «Božićno razmišljanje» osim religioznih elemenata Knezi izražava i bojazan kako će Bunjevci i Šokci zaboraviti «ne samo da su imali zemlju i salaše nego i tko su zapravo». U to vrijeme novele Knezija bile su snažan otpor sve jače izraženijim pokušajima mađarizacije. Wilhelmus Vilmoš Donoslović – Rođen je u Lemešu 19. srpnja 1859. od oca Josipa i majke Wilhelmine rođ. Klein. Višu gimnaziju je svršio u Somboru 1879. godine, a 1880. je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Budimpešti. Ispočetka je vodio privatnu praksu u Somboru, a poslije se zaposlio u Somborskoj bolnici. Bio je značajan društveni djelatnik i neumorni publicist s konca XIX. i s početka XX. stoljeća. Godine 1880. je s nekolicinom studenata krenuo u potragu za povijesnim naseljem Bodrog. Tom prilikom su otkrili u bezdanskoj šumi naselje Bortanj za koga su pogrješno držali da je Bodrog. Time je Donoslović unio malo zbrke u znanstveni svijet (Bodrog se nalazio na lijevoj obali Dunava kod Bačkog Monoštora još 1717.). Dr. Donoslović je bio višegodišnji urednik somborskog lista «Zombor és vidéke» (Sombor i okolica) i lista «Új Bácska» (Nova Bačka), a urednik je i lista koji je izlazio na srpskom jeziku «Naše kolo». U mnogim novinama je objavljivao humoristične tekstove pod pseudonimom «Jašo Somborac». Bavio se i politikom i to kao protivnik austrijske službene politike onog vremena. Među srpskim političarima u Somboru imao je mnogo prijatelja i suboraca. Tijekom 1910. bio je član uređivačkog odbora «Bácsmegyei függetlenseg» (Bačko županijska neovisnost), glasila Neovisne mađarske stranke u kojoj je Donoslović igrao vidnu ulogu. Na neki način se može smatrati utemeljivačem povijesnog društva Bačkobodroške županije na potrebu čijeg osnivanja je više puta ukazivao, a do čega je i došlo 1883. Dr. Donoslović je umro u Somboru 1918. godine, gdje je i pokopan. 115-120 Alojzije Vidaković – Učitelj, rođen u Lemešu 20. ožujka 1842. od oca Mate i majke Marije rođene Knezi. Po svršetku učiteljske škole vraća se u rodno mjesto gdje drži nastavu na ilirskom jeziku u školi. Jedno kraće vrijeme radio je i kao učitelj u školi u Nenadiću. Ostat će zapamćen i kao veliki borac za opismenjivanje svog naroda, a držao je i tečajeve večernje nastave radi obrazovanja odraslih ljudi u mjestu. Alojzije Vidaković umro je 1912. godine i pokopan je u rodnom mjestu. Nikola Vidaković – Rođen je 22. studenog 1843. u Lemešu od oca Matije i majke Neste rođene Kaić. Svršio je teologiju u Kalači zaređen je za svećenika 1843. Službovao je u Kaćmaru, Aljmašu, Vaškutu, Pataji, Čantaviru i Subotici (sv. Terezije) gdje je i predavao vjeronauk u ženskoj preparandiji (Učiteljska škola). Od 1878. odlazi na rad u Tovariševo gdje je i preminuo 7. svibnja 1927. godine. Pokopan je u Lemešu. Bavio se i spisateljstvom. Objavljivao je u “Bunjevačko šokačkim novinama” u čijem je prvomu broju objavljena njegova pastirska igra u 110 stihova pod nazivom “Betlem”. Pajo Vidaković – Rođen je u Lemešu 21. listopada 1846. od oca Ivana i majke Barbare rođene Kaić. Svršio je teologiju u Kalači gdje je i zaređen 1873. Bio je kapelan u Gari, Santovu, Subotici (sv. Roka) i Baji. Godine 1889. postaje župnik u rodnom mjestu, gdje je i umro 2. svibnja 1922. godine i gdje je i pokopan, na mjesnom groblju u grobnici pokraj Velikog križa. Njegovi posmrtni ostaci su izbačeni kada je grobnica uklonjena, a mjesto prodano. dr. Pajo Vidaković – Rođen je u Lemešu 18. ožujka 1879. od oca Antuna i majke Marije rođene Bošnjak. Kršten je kao Pajo Josip. Po svršetku teološkog studija radio je kao župnik. Najprije kao kapelan u Sonti, Bajmoku (1902.), kateheta u Subotici (1906.), zatim kao župnik u Lemešu (1910.), a od 1911. ponovno kao kateheta u Subotici. Bavio se i književnim radom, a svoje novele i druge književne radove objavljivao je pod pseudonimom «Lemešanin». Najpoznatije objavljene novele su «Božić» (Subotica 1907.), «Sveta Janja» kazališni komad u dva čina (Subotica 1919.) i Život Sv. Elizabete (Subotica 1907.). Priredio je i «Rimsko-katolički katekizam 118 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača s biblijskim osnovama» za učenike drugog razreda koji je tiskan u Budimpešti 1907. godine. Nakon 1910. odlazi živjeti u Suboticu, gdje je i preminuo 1942. godine. Margita Csernus – Rođena je u Lemešu 24. lipnja 1882. od oca Antuna i majke Marije rođene Horvat. Krštena je kao Margita Ana. Svršila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica u mjestu. Udala se za Stipana Karagića također učitelja. Cijeli svoj vijek je provela radeći kao učiteljica u mjestu gdje je i umrla 1956. godine. Grobnica joj se nalazila pokraj Velikog križa na mjesnom groblju iznad crkve u središtu sela, ali je 2000. godine Mjesna zajednica ploču uklonila, a grobno mjesto prodala doseljeniku iz Banja Luke, unatoč protestima tadašnjeg predsjednika Pastoralnog vijeća i župnika samog. Jenö Arany – Rođen je u Lemešu 1883. godine. Obitelj se poslije preselila u Bečkerek (Zrenjanin) gdje je Jenö svršio gimnaziju, a nakon toga radio kao službenik željeznice. Ubrzo postaje novinar u Novom Sadu i Subotici. U Somboru boravi od 1926. i vodi amatersko kazalište te 1937. osniva časopis «Jugoszláviai Magyar írás». (Spisateljstvo jugoslavenskih Mađara) Pod pseudonimom «Bálazs Bácsi» uređivao je u subotičkom listu «Bácsmergyei napló» dječji dodatak. U Subotici je radio i kao urednik lista «Jugoslavenski klobučar» koji je izlazio na srpskom i njemačkom jeziku. Arany je umro u Subotici 1943. godine.13 Pál Ódri – Rođen je u Lemešu 20. srpnja 1889. od oca Nikole i majke Julijane rođene Horvat. Studij medicine svršio je u Budimpešti, a liječničku karijeru je započeo 1913. u Crvenki gdje je vladala velika epidemija tifusa. Poslije dolazi u Lemeš gdje je radio kao općinski liječnik. Umro je 1979. godine u dubokoj starosti i pokopan je u mjestu. Grgo Knezi – Rođen je u Lemešu 18. veljače 1892. u uglednoj bunjevačkoj obitelji Miška i Eve Knezi rođ. Vidaković. Sa šesnaest godina, 30. srpnja 1908. stupio je u isusovački red, gdje se školovao. Radio je kao profesor u Kalači u tamošnjoj Isusovačkoj gimnaziji svetog Stjepana. Predavao je kemiju i prirodne znanosti. 13 Leksikon pisaca Jugoslavije, I., Novi Sad, 1972, 25. 115-120 Bavio se i znanstvenim radom te je objavio knjigu o muhama pod naslovom «Légyészeti tanulmányok», Budapest, 1929. Pred kraj života boravio je u Budimpešti u svećeničkom domu Manréza gdje je i preminuo 5. prosinca 1944. godine. Ovaj dom su komunisti 1955. uništili, a time i djela isusovaca, pa i Grge Knezija.14 Aladar (Antun) Vidaković – Rođen je 1. rujna 1892. godine u Lemešu. Zaređen je 1. rujna 1913. godine, a u red svečano primljen 9. rujna 1917. Iste godine je 14. rujna posvećen od strane Pape čiji izaslanik je bio. Bio je član Prezbetarijanskog reda te su ga Lemešani zvali «bili popo», zbog bijele odore kakvu su nosili prezbetarijanci. Magistrirao je teologiju, i radio je kao profesor u katoličkoj gimnaziji. Umro je u Tiszacserményu u Mađarskoj 24. prosinca 1961. godine. Gabor Janković – Rođen 1897. godine i nije znano koliko i gdje se školovao, ali se zna kako je u mjestu prvi vozio motor 1922. godine. Godine 1927. u kući Žige Šila otvorio je prvo (i jedino) kino gdje je počeo s prikazivanjem predstava. Ova kuća i danas postoji, u njoj je kavana “Crvene ruže”. Ovo, prvo kino u mjestu, zvalo se “MIR”. Janković je bio i organizator prvih konjičkih utrka koje su se održavale na hipodromu. Osnovao je i prvu i jedinu taksi službu u mjestu, doduše s jednim vozilom i jednim vozačem, Jankovićem osobno, ali je uspješno radila. Naime, kada je otvorena Lemeška banja svojim je automobilom prevozio goste od željezničkog kolodvora do kupališta. Nabavio je i nekoliko jedrilica, po uzoru na one palićke, kojima su atrakcije i turističkog ugođaja radi mogli ploviti gosti na obližnjem jezeru. Rad u kinu nikada nije napuštao. Čak i kada je kino preseljeno u novoizgrađeni Dom kulture, “čika Gábor” je nastavio s prikazivanjem filmova. Nakon što je prestao raditi, zbog starosti, više u mjestu i nije ni bilo organiziranih i redovitih kino predstava. U vezi sa životom Gábora Jankovića postoje mnoge anegdote, a najduže se prenosi ona kako je zagrijavao dvoranu za prikazivanje kinematografskih predstava. U peći je gorjela svijeća, tako je izgledalo kao da gori vatra, a 14 Podaci dobiveni od prof. Jenöa Vegsöa iz Isusovačkog arhiva u Budimpešti (Jezsuita Levéltár). 119 Klasje naših ravni Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača publika je zapravo sjedila u hladnoj dvorani. Gabor Janković je umro 1981. godine. Stipan Knezi (Ješkin) – Rođen 16. kolovoza 1898. godine u Lemešu od oca Mihajla i majke Eve rođene Vidaković. Radio je kao bilježnik i bio posljednji seoski knez, a prije toga u više mandata općinski perovođa. Nakon što je smijenjen, Lemešu je i ukinut status općine. Prvi je organizirao u mjestu obavljanje komunalnih poslova, zapošljavanjem plaćenog čistača ulica. U Prvom svjetskom ratu je izgubio nogu. Spasio je mnogo knjiga koje su po odlasku mađarske vojske paljene i vratio ih u mjesnu knjižnicu. Pružao je žestok otpor kolektivizaciji i ulasku u zadruge pa mu je sva imovina konfiscirana, a skupa sa sinom bio je tri godine u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Umro je 1956. godine od srčane kapi kada mu je javljeno da mu se vraća konfiscirana kuća. 115-120 Gaja Ivanko – Rođen je u Lemešu 5. siječnja 1913. godine. Nakon osmogodišnjeg školovanja u mjestu, svršio je nižu artiljerijsku školu. Stekao je čin narednika u kome ga je i zatekao Drugi svjetski rat. Službovao je u Osijeku, gdje je i primljen u KPJ 1941. godine. Godine 1943. postao je prvi komandir partizanske artiljerijske brigade. Iz rata je izišao kao kapetan, a nakon rata, ostavši u vojsci promoviran je u čin pukovnika JNA. Živio je u Beogradu, gdje je i preminuo 5. prosinca 1991. godine. Sándor Ivanić – Rođen 1914. godine u Lemešu. Po zanimanju je bravar. Živio je u Somboru. Bio je glasoviti rvač. Tri puta je bio vicešampion Jugoslavije i jednom prvak Dunavske banovine. Nastupao je na Balkanijadi. Trenirao je za subotički “Spartak”, sarajevski “Hajduk” i za “Maraton” iz Maribora te za Zagrebačku “Croatiu”. 120 Klasje naših ravni KLASJE korice 09 10 11 unutra.pdf 1 15.12.2011 12:32:16