close

Enter

Log in using OpenID

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

embedDownload
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnik: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71
http://www.mh-subotica-klasje.com/
Za nakladnika: Stipan Stantić
Tisak: PRINTEX, 24000 Subotica
Za tisak odgovara: Davor Rudinski
Računalna obrada: Studio SAM
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 5. – 8., 2014.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
OBLJETNICA
3-7 STJEPAN BERETIĆ, Životni put Albe Vidakovića
8-11 JASNA IVANČIĆ, Pogled na Albu Vidakovića iz obiteljskog kutka
13-17
18-20
21-24
25-33
PROZA
STJEPAN BARTOŠ, Tri kratke priče – Odluka * Zaljubljena u priču * Uloga jednog
Lazara u svjetskoj revoluciji
MATIJA MOLCER, Šepava plesačica
IGOR ŽIC, – Skulptor * Žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti
MILOVAN MIKOVIĆ, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
IZBOR
34-47 ANDREA SLIŠKOVIĆ, PETRA SVETEC i MARTINA TUŠKAN, Doprinos «raseljene
Hrvatske» očuvanju i širenju hrvatske književnosti, kulture i jezika na primjeru
povratnika Drage Šaravanje i njegova književnoga stvaralaštva
48-57 ANTE SEKULIĆ, Povijest toponim u Somboru
PJESNIŠTVO
58-62 MIKI BRATANIĆ, Putovima kriza
63-64 LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Pred pogledom snenim
65-67 ĐONI BOŽIĆ, Izvori ideja
STAJALIŠTA
68-86 LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodine
– Pabirci iz mučeničkog mjesta Kukujevci
PRIKAZ
87-91 VJEKOSLAVA JURDANA, Od valorizacije do afirmacije – Slikovnica «Ja se mraka
ne bojim» Ljubice Kolarić-Dumić. (Treće izmijenjeno i prošireno izdanje, naklada
DHK-Ogranak Rijeka, 2013.)
92-93 JÁNOS BÁNYAI, Prostori prepušteni sjećanju – O romanu Tomislava Ketiga, Damin
gambit, Matica hrvatska Subotica, 2014.
94-95 Nevenka Nekić, Besa za života
96-97 Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih
98-100 Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti i lepršavosti - Zvonika
101-102 JASMINKA DULIĆ, O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika
RAZGOVOR
103-104 DARKO KOVAČEVIĆ, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi
TRAGOVI
105-109 STEVAN MAČKOVIĆ, Gdje su u Subotici pokapani vojnici iz Hrvatske, a gdje Subotičani u Hrvatskoj za Velikog rata (1914.-1919.)
BAŠTINA
110-120 ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj sceni
Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića 3-7
Životni put Albe Vidakovića
STJEPAN BERETIĆ
KNJIŽEVNA VEČER U POVODU DUŽIJANCE 2014. ODRŽANA 7. KOLOVOZA
AMOR ET VOLUNTAS geslo je što sam ga
čuo prije ovog predavanja za Dane Albe Vidakovća u Subotici. Ljubav i volja je ono što je
obilježilo život Albe Vidakovića. Albe je volio
i Albe je htio. «Vidaković je nesumnjivo jedan
od najistaknutijih muzikologa i kompozitora
crkvene muzike koji su do danas djelovali u
Hrvatskoj1». Zahvaljujući ljubavi i volji Albe je
postao Albe. Albe Vidaković je rođen u kući
broj 60 prvog kruga grada Subotice. Danas
ta ulica nosi ime Albinog krsnog kuma Albe
Malagurskog, jednog od subotičkih gradonačelnika. Matična knjiga krštenih današnje
stolne župe svete Terezije Avilske u Subotici
svjedoči, da je Albe rođen 1., a kršten pod
imenom Albert 4. listopada 1914. godine.
Albino je krštenje upisano pod brojem 1215.
Otac mu je bio pravnik Ivan Vidaković, a mati
Jelena Tumbas Loketić. Kumovao mu je Albert
Malagurski, suprug Amalije Aradski. Krstio ga
je tadašnji kapelan Franz Heitzmann. U rubrici
opaske čitamo na latinskom jeziku: Albe Vidaković je dne 10. listopada 1937. primio svećenički red u Subotici. Ova je ubilježba provedena na zapovijed Bačkog ordinarijata 111/642.
Dr. Marin Šemudvarac je zapisao: «Možda
nije slučajno što se Albe rodio kraj Muzičke
škole u Subotici u ulici Albe Malagurskog ...».
Tu u centru Subotice njegova je baka Terezija
Tumbas Loketić vodila ugostiteljsku radnju do
svršetka Prvog svjetskog rata, kad su njezini vinogradi povlačenjem trianonske granice ostali
u Mađarskoj. Prve četiri godine života Albe je
proveo pokraj glazbene škole, a onda se njegova obitelj preselila3 u subotičku ulicu Dinka
1 Josip Andreis, Muzička enciklopedija, II. knjiga,
Zagreb 1963, 762. str.
2 Tako u župnoj matici krštenih u kojoj su ubilježena
krštenja od 27. lipnja 1913. do 31. prosinca 1914.
3 Prema osobnom pismu Jasne Ivančić od 28. siječnja
Zlatarića 5. Dr. Šemudvarac je zalazio u kuću
Vidakovićevih i družio se s njima. Dobra obitelj,
glazbena škola, dobra subotička gimnazija, izuzetna glazbena nadarenost, violina, bunjevački
mentalitet, ljubav prema zemlji i prema ljepoti
bunjevačke pjesme i folklora, sve je to utjecalo
na veličinu duha Albe Vidakovića.
Osnovnu je školu i prva četiri razreda gimnazije Albe završio u Subotici. Igrajući nogomet
i stolni tenis sa subotičkim sjemeništarcima
Albe je zavolio svećeničko zvanje. Bilo mu je
14 godina kad je i sam postao sjemeništarac
Bačke apostolske administrature, te se priključio oduševljenoj skupini od stotinjak dječaka,
koji su radost svoga života vidjeli u svećeništvu. Godine 1924. osnovana je Bačka apostolska administratura, a usporedo s njom i malo
sjemenište u Subotici. Sjemeništarci su živjeli
po vjerničkim kućama, a pohađali su gradsku gimnaziju. Dio je sjemeništaraca živio u
župnom domu župe svetoga Stjepana u Senti,
da bi se 1925. godine svi sjemeništarci nastanili u nekadašnjem nadbiskupskom sirotištu u
Baču. Tamo su imali dvojicu profesora koji su
ih pripravljali za ispite u subotičkoj gimnaziji4.
Kako Bačka apostolska administratura nije
imala svoje sjemenište, 1928/29. školske godine bački apostolski administrator Lajčo Budanović je sve svoje sjemeništarce poslao u
vrhbosansko nadbiskupsko sjemenište Travnik.
Bilo je to baš kad su đakovački sjemeništarci
iz Travnika premješteni u Zagreb, pa je Travnik ostao bez polovice svojih pitomaca. Tada
je u Travnik stigla vojska od 100 subotičkih
sjemeništaraca. Možemo samo predpostaviti
ponos Bačvana, koji su Bačku preselili na
Lašvu. Završna četiri razreda gimnazije i ispit
zrelosti Albe Vidakovć je položio u travničkom
sjemeništu5. Lijepo je tada bilo biti bačkim
2014. godine.
4 Schematismus primus Dioecesis suboticanae,
Subotica, 1968, 165. str.
5 (Kamilo Zabeo D.I, Pedeset godina nadbiskupskog
3
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića sjemeništarcem u Travniku. Ta svaki drugi je
bio Bačvanin. Bili su to talentirani dječaci. Po
pričanju naših starih svećenika, u sjemenište su
se primali samo izvrsni đaci. Bačvani su se isticali ne samo u školi, već i u duhovnom i kulturnom, a napose u glazbenom životu. Nije bilo
zbora, ni orkestra bez bačkih sjemeništaraca.
Albe se pokazao kao vrstan matematičar. U
đačkom orkestru je svirao prvu violinu, a po
potrebi i violončelo, pa i kontrabas6. Ležala
mu je i matematika i glazba. Kao da je ostvario
onaj antički ideal gdje je glazba tijesno povezana s aritmetikom. Kod Albe je glazba bila
ozvučena matematika7. Osim glazbe i matematike, dobro mu je ležalo crtanje, pa su neki
mislili da će postati slikar8.
Od 1932. do 1937. godine Albe je završio
teologiju na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu. Bogoslovske dane je osim studiju
filozofije i teologije posvetio i glazbi. Učitelji su
mu bili Franjo Dugan, Filip Hajduković i Matija
Ivšić. Ti si mu veliki majstori crkvene glazbe bili
dodatno nadahnuće, da se i sam posveti crkvenoj glazbi9. Poslije svećeničkog ređenja biskup
Lajčo Budanović ga je postavio za kapelana u
Žedniku, gdje se zadržao vrlo kratko vrijeme.
Dopuštenjem biskupa Albe je mogao studirati
svetu glazbu u Rimu10. O tome piše Tomo
Vereš: «Albine izvanredne glazbene sposobnosti bile su svakome tako očigledne da ga je
biskup Budanović nakon završenih teoloških
studija i mlade mise poslao u Rim na specijalizaciju crkvene glazbe. Stanovao je u Zavodu
svetoga Jeronima11». Marin Šemudvarac pak
piše: «Biskup Budanović je vodio posebnu
kadrovsku politiku. Nije se zanosio studijem
svojih bogoslova u inozemstvu. Od velikog
sjemeništa i gimnazije, Travnička spomenica, Sarajevo
1932, 123-194 str.).
6 (Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća,
Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi
Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb 1975. 45-47).
7 Tomo Vereš, Maestro iz Subotice, zagrebačka
Danica za 1984. godinu, 91. str.
8 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta
Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2-5. str.)
9 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta
Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2-5. str.
10 Matija Zvekanović, Smrt Albe Vidakovića, Litterae
Circulares pro clero Bačiensi dimissae, I. Subotica,
1964. 72-73. str.
11 Tomo Vereš, navedeno mjesto
3-7
broja bogoslova samo su trojica dospjela u
inozemstvo, ali su se i oni morali vratiti u
domovinu prije nego su stekli akademske
graduse. Ovo iznosim zato da se shvati kako
Albe nije na lak način dospio u Rim da nastavi
usavršavanje u muzici. Zato je izazvao prilično
iznenađenje. Biskup koji nije omogućivao u
inozemstvu ni studij dogmatike, moralke ili
crkvenog prava, dozvolio je jednom svom svećeniku da u Rimu studira crkvenu glazbu12».
Bio je prvi bački Hrvat u Zavodu svetoga
Jeronima. Mato Lešćan tvrdi, da biskup Lajčo
Budanović nije podržavao Albu Vidakovića u
njegovoj namjeri da studira svetu glazbu, pa
je Albe morao studirati o vlastitom trošku, i
po preporuci zagrebačkog kanonika Krešimira
Pećnjaka13. Ipak stoji činjenica, da je biskup
Lajčo Budanović osim Vidakovića poslao još
šest svećenika Bačke apostolske administrature na studij u Zagreb zato što je namjeravao
otvoriti sjemenište i gimnaziju, pa je mlade
svećenike slao na studij, da bi kasnije preuzeli
dužnost profesora u gimnaziji (Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo,
1939, 392-393. str. ).
U vrijeme kad je Albe slavio svoju mladu misu
Bačka je apostolska administratura doživjela
veliki procvat. Godine 1936. biskup Budanović
je zaredio 18, a 1937. 14 svećenika. Biskupija
je brojala bezmalo 490.000 vjernika u 92 župe
i 17 vikarija. Imala je 209 svećenika. Redovnica
je bilo 247 u 26 kuća. K tomu treba dodati i
na desetine redovnika i redovnica u različitim
redovima. Pravoslavnih vjernika je na području
administrature bilo blizu 200.000, protestanata do 100.000, 13.000 Židova i 6.000 ostalih.
Gradile su se nove crkve i osnivale župe.
Izuzetno su jačale različite udruge vjernika14.
Za takvu poletnu biskupiju je zaređen Albe
Vidaković.
Kad je 1941. godine Albe završio svoju specijalizaciju, zbog ratnih prilika se nije mogao
vratiti u Suboticu, pa se nastanio u Zagrebu,
gdje je ostao do kraja života. «Njegova mno12 Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća,
Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi
Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb 1975. 45-47
13 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta
Ceclija, Zagreb 1969, broj 1, 2. str.
14 Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji,
Sarajevo, 1939, 375-393.str.
4
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića gobrojna muzička djela, koja su istovremeno
velike muzičke vrijednosti privukla su pažnju
glazbenika, a po tom i visokih crkvenih dostojanstvenika, te jedno za drugim dobiva poziv
iz Beča, Kölna i drugih metropola glazbe, da
tamo preuzme koju katedru svoje struke. I njegov profesor u Rimu, Refice odmah nakon svršenih studija, ponudio mu je katedru na istom
Papinskom institutu. Odbija sve, jer želi raditi u
svojoj domovini15». I taj podatak rječito govori
o veličini Albe Vidakovića. Sve što je najljepše,
najkreativnije, 18 godina najplodnijeg svećeničkog života, znanstveni i skladateljski rad,
svoju umjetničku darovitost, sve je Albe darovao Zagrebu i Hrvatskoj.
Poslije Drugog svjetskog rata današnja Subotička biskupija je izgubila gotovo 200.000 vjernika njemačkoga jezika. Vjernici iz nekoliko
župa mađarskog jezika su poslije rata završili
na stratištima i u masovnim grobnicama. Brojni
svećenici su napustili biskupiju i raspršili se po
svijetu. Neki su svećenici ubijeni. Mnogi su bili
u tamnicama. Opet je trebalo početi izgradnju
i obnovu. Biskup Budanović i njegov nasljednik Matija Zvekanović su sve učinili, da opet
podignu kler svoje biskupije. U godini osnutka
subotičke biskupije (1968.) je u našem, tada
novoosnovanom sjemeništu Paulinum bilo
60 sjemeništaraca samo iz Subotičke biskupije. Tada je biskupija imala 53 bogoslova, koji
su studirali u Zagrebu, Đakovu, Rijeci, Rimu i
Innsbrucku16.
Svjedok početka toga drugog procvata Subotičke biskupije je bio Albe Vidaković još 1962.
godine kad je biskup Matiša Zvekanović osnovao sjemenšte Paulinum sa četrdeset sjemeništaraca u prva dva razreda gimnazije. Radovala
se cijela biskupija, a radovao se i biskupov prijatelj Albe. Često je dolazio u Suboticu i svaki
put bi posjetio našega biskupa. Te sam ga godine i ja upoznao. Upamtio sam ga kao živahnog svećenika. Biskup Matiša je zapisao da je
Albe bio skroman, ali vedar svećenik. Ostao je
isti, kao u dane svoje mladosti. U njegovu je
držanju bilo ponešto od dječačkog nogometa
i stolnog tenisa iz gimnazijskih dana. Svoj tem15 Matija Zvekanović, Smrt Albe Vidakovića, Litterae
Circulares pro clero Bačiensi dimissae, I. Subotica,
1964. 72-73. str.
16 Schematismus primus Dioecesis Suboticanae ad
annum Domini 1968. Subotica
3-7
perament Albe je sačuvao i onda kad je preko
volje, više za volju svojim roditeljima svirao violinu, i kad je bio vješt crtač, i kad se družio s
mladima. Albina se živahnost i skromnost vidi
i po tome što je s nama đacima prvog i drugog razreda gimnazije znao pojuriti za loptom.
Ozbiljnog i promišljenog biskupa Zvekanovića
uhvatio bi za ruku, da i biskup s njime juri po
dvorištu. I hod je Vidakovićev bio elegantan,
živ. Oči su mu sijevale životnom snagom, vedrinom i optimizmom. Subotici je bio izuzetno
privržen.
Albe je volio svoje vršnjake svećenike. Radovao se svom, godinu dana starijem školskom
drugu biskupu Matiši Zvekanoviću. Za svoga
boravka u Subotici svaki ga je dan posjećivao.
I biskup Zvekanović je bio ponosan na Albu.
U tek osnovano sjemenište došao je Albe Vidaković, da osobno ispita glas sjemeništarcima. Albe Vidaković je tako udario temelje liturgijskog pjevanja u našem sjemeništu, pa je
za osnutak sjemenišnog zbora i on zaslužan.
Imao sam sreću, da mi Albe Vidaković osobno ispita glas i da me svrsta u sjemenišni zbor.
Albe je znao sa školovanim pjevačima, ali znao
je i s djecom.
Subotičanin, dominikanac Tome Vereš piše:
«Subotičko podrijetlo Vidakovića potrebno je
jače naglasiti nego što se obično čini jer sve što
je kasnije u životu bio i radio, primio je u začetku u rodnom gradu.» U subotičkoj glazbenoj
školi je uz podršku roditelja u svojoj 12. godini
započeo glazbenu naobrazbu. Prvi su mu učitelji bili Josip Hermann i Gabriella Vas. Prva je
Albina skladba nadahnuta bunjevačkom pjesmom «Kolo igra». I Albe Vidaković je kao i svi
Subotičani ljubomoran na najlipču varoš svita.
Za svoga je prijatelja Aleksu Kokića uglazbio
nekoliko pjesama. Dobro kaže Vereš: «Ono
što je Vidaković kao Hrvat i katoliik primio od
subotičkog zavičaja, to mu je kao umjetnik i
znanstvenik i vratio17.
Vidakovićev voli Suboticu, pa je jedan od
svojih prvih uradaka posvetio prvom zborovođi subotičke crkve svete Terezije Georgu
Arnoldu (1781.–1848.). Arnoldova obitelj se
iz okolice austrijskog Sankt Pöltena nastanila u
mađarskom Taksonyu, gdje su živjeli njemački
doseljenici. Iz Taksonya je 1800. godine Georg
17 Tomo Vereš, Maestro iz Subotice, Zagrebačka
Danica 1984, 90-92
5
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića došao u Suboticu na poziv gradskog magistrata. Tu je svirao orgulje, violinu, violončelo
i puhačke instrumente. Osnovao je prvi zbor
i uvježbao prvi orkestar u Subotici. Arnold
je bio i skladatelj ali i sastavljač pjesmarice
«Pismenik». Knjiga je tiskana 1819. godine u
Osijeku. Svoj prvi muzikološki rad Albe Vidaković je objavio u godini svoga svećeničkog
ređenja i to u 3. i 4. broju Svete Cecilije 1937.
godine18.
O muzikološkom, pedagoškom, skladateljskom i umjetničkom djelu Albe Vidakovića su
pisali i govorili najpozvaniji stručnjaci. Kad se
1941. godine iz Rima vratio u Zagreb, bio je
profesor na Hrvatskom glazbenom konzervatoriju. Predavao je gregorijanski koral i povijest
kantate, harmoniju, kontrapunkt, orgulje. Svoga učitelja Filipa Hajdukovića je zamijenio na
mjestu regensa chori zagrebačke prvostolnice.
Preuzeo je uređivanje Svete Cecilije. Osnovao
je dječački zbor. Za dvadeset godina uvježbao je više od 30 misa. Na kor zagrebačke
prvostolnice je privukao najveće zagrebačke
i hrvatske umjetnike. Skladao je nekoliko misa
koje spadaju u remek djela hrvatske sakralne
glazbe. Osim toga što je vrstan skladatelj, Albe
je vodio i radio emisije. Obradio je djelo Jurja Križanića kao glazbenog pisca i teoretičara.
Uz sav svoj rad i kraj svoje bolesti, predposljednje godine svoga života ostvario i svoju veliku,
upravo životnu želju, da osnuje institut za crkvenu glazbu19.
Dr. Bonaventura Duda je o Vidakoviću napisao: «Bio je uistinu divan prijatelj, visoko kvalificirani profesor i pedagog, darovit i plodan
umjetnik-glazbenik, savjestan znanstvenjak, a
u Crkvi Božjoj izvanredan radnik koji je svoj život shvatio ozbiljno i svoj talent odgovorno».
Akademik Stjepan Šulek pak bilježi, da je Odjel
za muziku Jugoslavenske adakemije znanosti i
umjetnosti «izgubio svog dugogodišnjeg vrijednog i odličnog suradnika». Netko je u Beču
zapisao, da je slavenska crkvena muzika izgubila jednoga nenadomjestivog poznavaoca.
Albe Vidaković je umro 18. travnja 1964. godine u Zagrebu. Tijelo mu je bilo izloženo i
zagrebačkoj prvostolnici, gdje je nadbiskup
18 Nela Skenderović, Đuro Arnold, Leksikon podunavskih
Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, 1. Svezak, 41-42.
19 Mato Lešćan, In memoriam Albe Vidaković, Sveta
Cecilija, 1/1969. 2-5. str.
3-7
Franjo Šeper 20. travnja služio rekvijem. Zagrebački kanonik dr. Stjepan Kožul piše, da je
na zadušnici za Albu Vidakovića bilo gotovo
tako puno svijeta kao na sprovodu blaženoga
kardinala Stepinca. Istoga dana, kasno navečer
Albini su posmrtni ostaci odveženi u Suboticu,
gdje se u katedrali i pred katedralom okupilo
veliko mnoštvo svijeta. Vjernici su čekali od 18
do 21 sat. Sutradan, 21. travnja se katedrala još
jednom napunila svijetom. Biskup Zvekanović
je služio svetu misu zadušnicu. Popodne u 3
sata su počeli pogrebni obredi na subotičkom
Bajskom groblju, gdje je Albe sahranjen u obiteljsku grobnicu. Na zadušnici i na sprovodu
je pjevao zbor zagrebačkih bogoslova. Albin
sprovod je još jednom okupio nepregledno
mnoštvo Subotičana.
Nad Albinim grobom je govorio dr. Bonaventura Duda: «Maestro Albe bio je nadasve svećenik. U njemu se umjetnik nije borio sa svećenikom. On je intuitivno osjećao i teorijski
zastupao – a i u životu ostvarivao – uvjerenje
da se muzika i religija po svojoj naravi spajaju.
Najljepši vanjski izraz religioznosti je pjesma.
6
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Beretić, Životni put Albe Vidakovića Najjače poticaje muzici daje religija. Vidaković
zato svojim umjetničkim talentom udvostručava svoje svećeničke mogućnosti, a svoju svećeničku službu Bogu ostvaruje kroz svoj umjetnički rad. I kad bismo ga danas upitali da nam
iz groba odgovori gdje je bilo njegovo srce,
on bi nam to posve sigurno odgoviro: s kora
na oltaru20». Više od 40 godina uspomenu na
velikog čovjeka, vjernika i umjetnika nosi subotički katedralni zbor Albe Vidaković, kojemu je
na čelu do predprošle godine bila časna sestra
Mirjam Pandžić. Njezinu je službu tada preuzeo orguljaš i zborovođa Miroslav Stantić. Jednako tako Albino ime već više od 50 godina
nosi i 1963. godine osnovani Institut za crkvenu glazbu Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu.
A Albe Vidaković, «pronicav, neumoran i marljiv, pun znanstvene znatiželje, domišljat u pronalaženju putova da tu znatiželju zadovolji21»
20 Marin Šemudvarac, Životni put Albe Vidakovća,
Zbornik radova sa znanstvenog savjetovanja o Albi
Vidakoviću, Sv. Cecilija br. 2-3 Zagreb 1975. 45-47.
21 Josip Andreis, Sjećanja na Albu Vidakovića, Zbornik
radova sa znasnstvenog savjtovanja o Albi Vidakoviću,
3-7
ostat će uvijek nadahnuće za sve one koji se
raduju katoličkoj liturgiji. «Njegova velika inteligencija i glazbena kultura morale se duboko
dojmiti svakoga tko je imao sreću da ga pobliže upozna22».
Rodna je naša bačka ravnica dala Bogu, Crkvi
i hrvatskome narodu divove duha, duše, kulture i umjetnosti: iz ove su zemlje nikli vrhunski
umjetnici pera, narodni preporoditelji, ljudi
srca i duše kao što je sluga Božji Gerard Stantić. Dala je Bačka majstore tamburice, pera i
vjere, majstore stiha u liku Alekse Kokića. Dala
je ta bila Subotica ne jednog čovjeka duha
i znanosti kao što je Tome Vereš, ali i ljude
umjetnosti i znanosti kao što je Albe Vidaković
– veliki dar ravnice Crkvi, čovjeku, kulturi, srcu
i ljepoti. I Albe čini Suboticu lijepom i velikom.
Ovo vrijedi zapamtiti: SEMPER IN SPINIS
NUMQUAM SINE ROSIS. Albe je svoj život
živio uvijek u trnju rada i napora, ali nikada bez
mirisne ruže lijepoga i plemenitoga.
Sveta Cecilija 2-3, Zagreb, 1975, 77-78. str.
22 Josip Andreis, navedeno mjesto
7
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića... 8-12
Pogled na Albu Vidakovića*
iz obiteljskoga kutka**
JASNA IVANČIĆ
U ovome tekstu kanim progovoriti nekoliko
riječi o Vidakovićevu obiteljskome odnosu
prema ocu Ivanu,1 majci Jeleni,2 baki Tereziji3
i polusestri Amaliji4 – kojoj je majka Julijana,
učiteljica po obrazovanju, umrla ubrzo nakon
porođaja 1912. – pa se otac drugi put oženio
budućom Albinom majkom. Progovorit ću i o
njegovu odnosu prema široj obitelji; od sredine 1940-ih sa sestrinim suprugom, inženjerom
Blaškom Kuleševićem,5 a od 1950-ih i s nećakinjama: najstarijom Jasnom,6 mojom malenkošću, sa srednjom po dobi Snježanom7 i najmlađom Zlatom.8
1 Ivan Vidaković, otac (Subotica, 12. XI. 1882 – Subotica, 23. XII. 1936). U Subotici djelovao u više činovničkih služba, a od 1925. do smrti bio predsjednik
Siročadskoga stola.
2 Jelena Vidaković, rođena Tumbas Loketić, majka
(Subotica, 25. V. 1888 – Subotica, 22. I. 1969). U Subotici završila Državnu žensku građansku školu, kućanica.
3 Terezija Tumbas Loketić, rođena Jaramazović, baka
(1860 – Subotica, 12. XI. 1929).
4 Amalija Vidaković, udana Kulešević, sestra (Budimpešta, 27. VII. 1912 – Subotica, 2. I. 1986). Diplomirala biologiju i kemiju na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu. U Subotici predavala na Gimnaziji do 1954.,
potom do umirovljenja radila u Gradskoj biblioteci.
5 Blaško Kulešević, zet (Pačir, 24. II. 1910 – Subotica,
4. VII. 1983). Diplomirao geodeziju u Pragu, u Subotici
isprva radio kao inženjer s privatnom praksom, potom
predavao stručne predmete u Srednjoj tehničkoj školi.
6 Jasna Ivančić, rođena Kulešević, nećakinja (Subotica,
20. V. 1947). Diplomirala komparativnu književnost i
ruski jezik u Zagrebu na Filozofskome fakultetu. Isprva
radila u Univerzitetnoj knjiženici u Mariboru, potom
od 1980. do umirovljenja 2013. u Leksikografskome
zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu.
7 Snježana Souček, rođena Kulešević, nećakinja
(Subotica, 21. I. 1949). Diplomirala njemački i
španjolski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radila
kao prevoditeljica, od 1990. živi u Bariju, objavljuje
poeziju na hrvatskom i talijanskom jeziku.
8 Zlata Kulešević-Radić, nećakinja (Subotica, 15.
Saznanja temeljim najviše na sjećanjima iz djetinjstva i posve rane mladosti, točnije iz bakinih
i maminih pripovijedanja ili međusobnih razgovora o Albi, tj. Albušu, kako su ga one od milja
zvale, ili o Uji, kako smo ga nas tri zvale. Temeljim svoja saznanja prisjećajući se i sadržaja dugih i vrlo lijepih Albinih pisama iz Zagreba koja
su redovito stizala na bakino ime, a ona nam ih
je čitala naglas u smiraju dana za stolom, najčešće poslije večere. Sjećanja na povremeni
život s Ujom sežu mi od moje treće ili četvrte
godine, tj. od ranih 1950-ih pa do mojega II. razreda gimnazije, travnja 1964., točnije do Ujine smrti koja nam je svima nanijela neizmjernu
bol. Mogu slobodno reći da je njegova smrt
u našoj obitelji izazvala toliki emotivni stres da
je naša mama Amalija nakon nekoliko mjeseci
iznenada morala na operaciju u Zagreb, tata
Blaško na operaciju u Novi Sad, a naša baka
Jelena – koja je zbog svoje od Boga baštinjene majčinske ljubavi zasigurno bila od svih nas
najžalosnija – ostala je čvrsta, koliko joj je dopuštalo njezinih 76 godina. Žalost joj se tako
nakon sinovljeve smrti umnožila brigom zbog
kćerine i zetove bolesti, napose skrbi za nas
djecu. Njezinu zadivljujuću snagu koju je tih
mjeseci pokazivalala, danas tumačim isključivo
dubokom povezanošću s Bogom, vjerom u općinstvo svetih, svakodnevnom ustrajnom molitvom krunice koja joj je ili isprepletala prste, ili
za kućanskih poslova šuškala u džepu kućne
haljine, te potpunim predanjem volji Božjoj.
Albe je – gradsko dijete rođeno i raslo u sjeni tornjeva subotičke Gradske kuće i katedraIII. 1954). Diplomirala I. stupanj odsjeka violine na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U Novom Sadu isprva
svirala u orkestru Srpskog narodnog pozorišta, potom
do umirovljenja predavala violinu u glazbenoj školi.
8
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića... * Albe Vidaković, skladatelj, muzikolog i svećenik (Subotica, 2. X. 1914 – Zagreb, 18. IV.
1964). Prema Izvodu iz matične knjige rođenih,
br. 2067 iz 1914., dakle, prema matičnoj knjizi
nastaloj u vrijeme države Kraljevine Mađarske, tj. Austrougarske Monarhije, mađarskom
grafijom upisan je kao Albert Vidákovits.
Nadnevak je rođenja 2. X., dok je u crkvenome dokumentu, Krsnom listu pod br. 1215
koji potvrđuje da je kršten 4. X., upisan krivi
nadnevak rođenja, tj. 1. X. Tu je pogrješku na
nedovoljno jasan način interpretirao Marin
Šemudvarac u tekstu Životni put Albe Vidakovića. (U: Albe Vidaković. Život i djelo. Priredio
Lovro Županović. Zagreb 1989, str. 23). Od
tada se povlači taj krivi nadnevak rođenja
kojega je naveo i Ante Sekulić u opširnome
članku, Albe Vidaković (1913 [1914!] – 1965
[1964!]), u kojem su mu se i u podnaslovu
potkrale pogrješne godine rođenja i smrti, a
objavljen je u knjizi: A. Sekulić, Književnost
podunavskih Hrvata u XX. st. Zagreb 1996,
str. 304-313. Na žalost, krivi nadnevak rođenja navode i neki najnoviji autori, premda je
sam Vidaković u svim svojim životopisima
bilježio nadnevak rođenja 2. listopada, pa i u
vjerojatno posljednjem, napisanom životopisu
siječnja 1964., koji je priložio uz prijavu doktorata na Filozofskome fakultetu u Ljubljani. (O
tome vidi: D. Cvetko, Neispolnjena misel Albe
Vidakovića. Sveta Cecilija, 45 (1975), br. 2-3,
str. 81-83). Pogrješan nadnevak Vidakovićeva
rođenja bilježe neki autori i unatoč činjenici
da je točan nadnevak rođenja (2. X) objavljen
u više izdanja Jugoslavenskoga leksikografskoga zavoda (danas Leksikografskoga zavoda
Miroslav Krleža) u Zagrebu: u Muzičkoj enciklopediji, 1963, I. izd., sv. 2; Isto, 1977, II. izd.,
sv. 3 – u kojoj je Vidaković i sam surađivao od
1952. pa do smrti 1964. i u kojoj je objavljeno
oko 200 njegovih članaka – potom u Enciklopediji Jugoslavije, 1971, I. izd. sv. 8. i Leksikonu
jugoslavenske muzike, 1984, sv. 2.
** Tekst pročitan na Međunarodnome znanstvenom
simpoziju održanom od 15. do 18 svibnja 2014. u
Subotici.
8-12
le – bio neosporni obiteljski mezimac. Dvije i
pol godine mlađi od sestre Amalije osvajao je
bistrinom, neobuzdanim veseljem, iznimnom
zaigranošću i spremnošću na sve moguće fakinarije. Često se u obitelji prepričavalo kako ga
je sestra jednom prilikom plačući došla tužiti
majci i ocu jer je sa svih salenjaka ukrašenih
pekmezom – koji su u smočnici čekali da budu
posluženi – pojeo sav pekmez, osim s jednoga, koji im je ona povrijeđeno pokazivala. Dok
su je roditelji tješili, a njega korili, on je spretno
kao mačak, kažiprstom pokupio pekmez i s
posljednjega salenjaka u njezinoj ruci, i strpao
ga u usta. Uslijedile su potom roditeljske odgojne mjere o kojima se nije pripovijedalo, ali
ih se tada još s ljubavlju i neopterećeno prakticiralo jer su bile provjereno djelotvorne u pretvaranju raznoraznih fakinčića u poštene ljude.
Sreća i zaštićenost ranoga djetinjstva protegnula se i na Albinu školsku dob koja se odvijala u subotičkoj pučkoj i glazbenoj školi, u
brzopoteznome učenju i vježbanju violine i
klavira, te dugotrajnom igranju nogometa i
stolnoga tenisa sa vršnjacima sjemeništarcima
u sjemenišnome dvorištu ili igranju s djecom
iz susjedstva «žmure i vije» – kako se među
bunjevačkim Hrvatima nazivaju igra skrivača i
igra lovice – u Zlararićevoj ulici punoj hlada od
stabala gelegunja.
Ljeta je s roditeljima i sestrom provodio na
obližnjem jezeru Palić jer mu je otac, predstojnik siročadskoga stola u gradskoj upravi, bio
i ravnatelj tamošnjega ljetovališta koje je na
prijelomu stoljeća sagrađeno u stilu kitnjaste
mađarske secesije. Uz nekoliko hotela i više
vila uz jezero, u lijepo njegovanome parku punom cvijeća, s fontanom i stazama posutima
bijelim tucanikom, nalazio se i ženski štrand,
jedinstveno od drveta sagrađeno i u crveno
obojeno kupališno zdanje s brojnim molovima
za sunčanje i kabinama ukrašenima tornjićima.
Nakon cjelodnevnoga plivanja, skakanja i veslanja, navečer bi slušao sviranje svojih profesora koje je dopiralo iz povišenoga natkrivenoga okrugloga paviljona, smještenoga u sredini
parka. Gradski gudački orkestar izvodio je tzv.
salonsku ili promenadnu glazbu, dok je publika šetala parkom ili sjedila na obližnjim terasama. Bio je to prvi Albin dodir s orkestralnom
9
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića... glazbom uživo i poticaj za vježbanje violine,
koje je do tada vješto izbjegavao. Tada još nije
slutio da će nekoliko godina kasnije i sam svirati violinu, cello ili kontrabas u orkestru isusovačke Nadbiskupske gimnazije u Travniku, kamo
je 1928. pošao s ostalih stotinjak subotičkih
sjemeništaraca.
Nemalo su se roditelji i baka iznenadili kad im je
nakon završetka niže gimnazije Albe priopćio
da će školovanje nastaviti u Travniku. Odgovarali su ga jer im je teško padala pomisao da će
se njihov sin jedinac školovati i odgajati izvan
obiteljskoga gnijezda, da će toplinu i udobnost
roditeljskoga doma zamijeniti strogim isusovačkim internatskim životom te da će širinu
pitomoga, sunčanoga rodnoga grada zamijeniti bosanskom kasabom uglavljenom između
visokih planina na obalama rijeke Lašve. Otac
je s Albom porazgovarao i ubrzo prihvatio sinovljeve argumente, a majka i baka potiho su
tugovale, skrivećki plakale i tražile načine kako
da Albuša, četrnaestogodišnjega pubertetliju,
razuvjere. »Tamo borme nećeš svako jutro na
bilom damastanom čaršapu doručkovat bilu
kafu iz porcelanske šoljice i frišku kiflu namazanu puterom« – tumačila mu je ujutro baka, a
majka mu je prije spavanja govorila: »Neće te,
dite moje drago, imati tamo ‘ko pomilovat po
kosi i poljubit u čelo prije spavanja«.
I kad su ga prvi put iste godine u kasnu jesen
njih dvije posjetile, vidjele su da je školom i
profesorima oduševljen, ali i da pati za roditeljima, sestrom i za obiteljskim životom. Nagovarale su ga neka se vrati, govorile mu da je
i subotička gimnazija vrlo solidna i da će mu
pružiti odličnu naobrazbu kao i njegovoj sestri, no uzalud. I premda je posljedje jutro prije
njihova odlaska iz Travnika osobito bio tužan
tijekom zajedničkoga doručka, ostao je čvrst
i kroz zube procijedio: »Vidite da se mož’ doručkovat i čaj iz aluminijskog lončića i komad
suvog kruva s pekmezom«, a potom mu je nekoliko suza kapnulo u čaj.
Da je ta odluka doista bila najveća Albina životna prekretnica, vidi se i iz njegova odnosa
prema obitelji koji se uglavnom sveo na brojna pisma i na po dva do tri boravka u Subotici
godišnje. Od školovanja u Travniku, Zagrebu
i Rimu te djelovanja sve do smrti u Zagrebu,
8-12
Albe je bio najželjenija i najiščekivanija osoba
u našoj obitelji; bilo da su se iščekivala njegova
pisma ili njegovi dolasci kući koji su bili vezani
uz školske i studentske ferije, a potom ovisili o
profesorskim obvezama isprva na Muzičkoj
akademiji, poslije na Teološkome fakultetu te
dužnostima ravnatelja kora Zagrebačke prvostolnice.
Po prilici jednom tjedno pisao je opširna duhovita pisma puna detalja iz svakodnevice, na
koja mu je istom revnošću odgovarala najčešće majka, započinjući ih: »Drago moje milo
dite!«, ili »Moj zlatni anđele!«, ili »Zlatno moje
srce!«. Vrlo lijepa pisma pisala mu je i sestra,
ponekad i zet Blaško i nećakinje, a pisma oca
Ivana nisu sačuvana, pretpostavljam zbog njegove prerane smrti u 54-oj godini od srčanoga
udara, dan uoči Badnjaka 1936., kada je Albe
bio na završnoj godini teologije.
U obiteljski iščekivalački duh kuće – glede svakotjednih Ujinih pisama, kao i njegovih dolazaka u Suboticu – uključile smo se zdušno i nas
tri djevojčice. Prepoznavale smo zvuk mjedenoga zvona u dvorištu, kada bi ga 3 puta energično povukao poštar, i onda bismo se utrkivale do kapije jer je svaka od nas htjela prva preuzeti pismo i odnijeti ga baki, koja bi nas onda
blago pomilovala po kosi, učinila nam znak
križa na čelu i poljubila nas. Kako je najmlađa
sestra isprva uvijek trčala posljednja i shvaćajući svoju situaciju vikala »ja puva, ja puva«, baka
bi je stavila na krilo, dala joj pismo, a ova bi ga
svojim malim ručicama ponovo predala baki i
bila sretna, jer se doista osjećala pobjednicom.
Nas tri zdušno smo bile uključene i u iščekivanje Ujina dolaska svakoga proljeća i svake jeseni, a uzbuđenje bi započelo rasti po prilici dva
tjedna prije toga događaja. Užurbano se čistila
i spremala kuća od podruma do tavana, u dvorištu plijevili cvjetnjaci, uređivao travnjak, pekli se kolači i torte, smišljao meni za svečanije
ručkove, ukratko, u našoj je kući vladalo pravo
predblagdansko raspoloženje. Mlađa sestra i ja
revnije smo vježbale glasovir, jer smo znale da
će nas Ujo htjeti poslušati i da će neuvijeno komentirati naše sviranje, od čega smo pomalo i
strahovale. Najmlađa Zlatka u našim je očima
bila pravi srećković. Ništa još nije svirala, a pokazivala je izvanredan sluh pogađajući bez po-
10
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića... grješke tražene tonove dok ju je Ujo testirao.
Sluh ju je kasnije i odveo putem glazbe pa joj
je violina postala životnim pozivom.
Muziciranje s Ujom bilo je uvijek zanimljivo
i poticajno. Kad bi sjeo za glasovir i nešto improvizirao, sestra i ja bismo odmah dojurile i s
dubokim ga divljenjem slušale. Onda bi svirao
iz naših nota iz kojih smo, ovisno o našoj dobi,
vježbale – od Beyerove klavirske škole, Czernijevih i Duvernoyaovih etida, Kuhlauovih sonatina pa do Bachovih dvoglasnih i troglasnih invencija i Beethovenovih sonata – te nam govorio
gdje se i na što u pojedinoj vježbi ili skladbi treba obratiti pozornost. Sve je bilo krasno dok nas
nije zamolio da i mi njemu nešto odsviramo, a
onda su uslijedile muke po jednoj od nas, ili po
nama objema. Primjerice, kad smo mu odsvirale Schumanove skladbice Veseli seljak i Divlji
jahač, pohvalio nas je što smo vježbale, ali i pridodao da moj seljak baš i ne zvuči veselo jer
ga vjerojatno bole noge pa malo hramlje, što se
čuje iz moje lijeve ruke, a sestri je za njezinoga
jahača rekao da baš i nije divlji jer mu očito konj
nije dobro potkovan pa se vuče kao staro kljuse,
što se čuje iz njezinih staccata. On bi nam tada
odsvirao te skladbe, naravno, puno su nam se
više dopale u njegovoj interpretaciji, a potom
smo i mi pokušavale bolje ih izvesti i bile osobito
sretne kad bismo u njegovim riječima naslutile
trunak pohvale. Sve su to iz prikrajka, ozarena
lica slušali i gledali baka, mama i tata.
Tih desetak dana, koliko je svaki put običavao
boraviti u Subotici, svako je jutro u 9 služio sv.
misu u katedrali. Redovito je odijevao reverendu, koju je nosio samo u toj prilici, a zbog
njegova vječno užurbanoga hoda, višega stasa i vitke linije, vijorila je za njim kao barjak.
Nakon mise, opet bi se pun energije i dobre
volje uključio u naše živote, a radosno kućno
ozračje nije prestajalo dok je god bio s nama.
Rado nam je pričao o svom vrlo rano preminulom prijatelju suzavičajniku svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću kojega je nazivao pobratimom. Da je njihov odnos bio blizak, svjedoči i
Aleksino pismo Albinoj majci Jeleni u kojemu
je oslovljava (citiram) “Draga moja pomajko!”
Ozarena bi nam lica čitao Aleksine pjesme, primjerice Cincokrt i Božur, govoreći pritom o (citiram) “lipoj zvonkoj bunjevačkoj ikavici koja u
8-12
Aleksinoj pismi miluje, razgaljuje, sida na dušu,
piva i plače.” Tada još nisam znala, da ih je kao
mladić uglazbio.
Posljednje zime i proljeća prije smrti bio je u
Subotici samo jednom, jer je uz sve ostale obveze na Fakultetu, Institutu za crkvenu glazbu i
u Katedrali, intenzivno radio na dovršenju svoje druge doktorske disertacije, ovaj put o Jurju
Križaniću.9 Prvu disertaciju, Sakramentar MR
126 Metropolitanske knjižnice u Zagrebu,10 napisao je još 1941. u Rimu, ali je zbog izbijanja
II. svetskog rata nije uspio obraniti pa je 1952.
objavljena u RAD-u Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dakle, drugu
disertaciju predao je 3. ožujka 1964. Odjelu za
muzikologiju na Filozofskome fakultetu u Ljubljani i iščekivao da mu mentor prof. dr. Daragotin Cvetko11 javi nadnevak obrane, no smrt
je bila brža.
U posljednjem pismu majci, napisanome 6.
travnja 1964., – 12 dana prije smrti – pune
dvije stranice posvetio je njezinu tlaku koji je
oscilirao čak do 210, a o svojemu, također nestabilnomu samo je uzgred pripomenuo da je
to normalno kad je prije Uskrsa imao: »mnogo
proba i mnogo obreda u katedrali, sve dugo
traje, a tamo je još uvijek veoma hladno, bilo je
+ 4«. Nadalje, priznao joj je: »Ovaj sam se tjedan malo odmarao od uskršnjih napora, pa sad
već sve ide svojim normalnijim tempom«, a nije
zaboravio pisati ni o lijepim planovima: »Fiću
sam dao urediti i za koji dan će biti spreman
za proljetno putovanje. Vrijeme se proljepšalo
i zatoplilo pa kad 19. IV. krenemo ja i dr. Cvetan12 bit će već pravo uživanje po Jadranskoj
9 Albe Vidaković, Asserta musicalia (1656) Jurja Križanića i njegovi ostali radovi s područja glazbe. U: Rad
JAZU, Zagreb, 1965, str. 41-159.
10 A. Vidaković, Sakramentar MR 126 Metropolitanske
knjižnice u Zagrebu. Muzičko-paleografska analiza.
Rad JAZU, Zagreb 1952, Knj. 287, str. 53-85 + XXX
tabla; rad je iste godine objavljen i kao posebni otisak.
11 Dragotin Cvetko, slovenski muzikolog i skladatelj
(Vučja vas kraj Ljutomera, 19. IX. 1911 – Ljubljana, 2.
IX. 1993). Profesor povijesti slovenske glazbe i novije
svjetske glazbe te predstojnik Odjela za muzikologiju
na Filozofskome fakultetu u Ljubljani bio je u razdoblju 1962 – 1981., a od 1970. i redoviti član Slovenske
akademije znanosti i umjetnosti. Podatci iz članka:
Vilko Ukmar (V. U.), Cvetko, Dragotin. U: Muzička
enciklopedija, 1977, II. izd., sv. 1.
12 Franjo Cvetan, profesor crkvenoga prava na Teo-
11
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasna Ivančić, Pogled na Albu VIdakovića... magistrali od sela do sela militi, razgledavati i
odmarati se«. Namjeravao je otići u Makarsku,
u franjevački samostan i nastaviti muzikološka
istraživanja koja mu je omogućivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Nekoliko dana nakon toga pisma stigao nam je
brzojav da je Uji pozlilo i da je u bolnici. Mama
i ja smo iste večeri noćnim vlakom otputovale
u Zagreb i posjetile ga drugo jutro u bolnici.
Bio je priključen na infuziju, imao je masku za
kisik, ali pri svijesti i radostan kad nas je ugle-
8-12
dao. Rečeno nam je da je imao srčani udar od
kojega se mora dulje oporavljati. Drugo jutro,
18. travnja, dok smo se u njegovoj kuriji, na
Novoj Vesi 7, pripremale opet poći k njemu
u bolnicu, zazvonila su sva katedralna zvona.
Znale smo da zvone za Albu.
Premda se baki nitko nije usudio reći da joj je
sin umro, ona je – kad su se o podnevu istoga
dana oglasila zvona sa svih subotičkih crkava
– tiho rekla: »Znam, zvone za mog Albu ...« – i
briznula u plač.
loškome fakultetu u Zagrebu (1911– 1986).
Zagrebačka katedrala s Lotrščaka
12
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče 13-17
Tri kratke priče
STJEPAN BARTOŠ
ODLUKA – U subotu, popodne, u doba kada
se mrak uvelike počeo spuštati, u naše selo
su ušli partizani. Ušli su brzo, ma prebrzo i za
ovo vrijeme. Smjestivši se, krenu u osvetu. Bilo
je među njima momaka, kivnih poput Avde
Serhodžića, žustrih kao Pero Rudić, nesretnih
kakav je Jasmin Nurić ili samih, bez ikog svog,
kao što je Vojo Lazić. Nitko ih nije mogao zadržati. I pravda je, kako su mislili, bila na njihovoj
strani. Trebalo je samo biti brz i pohvatati sve
krivo. Došli su do mene.
Rekli su mi:
– Čuli smo da si ti dobar čovjek. Kaži nam tko
je kakav bio tijekom okupacije, kaži nam tko je
među vama bio narodni izdajnik!
– Ja da im kažem?! A tko li sam to ja!? Običan
seljak, gol k’o crkveni miš!
Rekli su:
– Kaži nam! – Šutio sam.
Dali su mi vremena za razmisliti.
Da, rat je skoro gotov. Rusi su blizu, jako blizu.
I saveznici su blizu. A Nijemci polako odlaze.
Zašto da im baš ja to kažem?! Zar nemaju boljih? Tko je u našem selu bio njihov čovjek? Taj
sigurno više nije živ. Tko je to u zadnje vrijeme,
ovdje ubijen? Da je živ, njega bi pitali. Ja im ne
bih trebao. Po čemu sam to ja bolji od drugih?
Tko je to o meni mogao reći nešto tako lijepo,
a da više nije živ? Tko bi, uostalom, mogao reći
o nekom nešto toliko lijepoga da bi mu se moglo prepustiti odlučivati o ovome? Po čemu se
to baš ja nisam stopio s ostalim ljudima? Kako li
sam se to ja izdigao iznad njih?
A, rat je te 1941. godine, došao k nama jedne
srijede.
Ušla je strana vojska, a mi smo samo gledali. I
ja sam samo gledao. Bojao sam se kao i drugi.
Bježao sam kao i drugi, trpio kao i drugi, ali nisam se prodao.
Nisam bio kao braća Nogić. Milivoj i Slaviša su
krenuli naprijed; bili su brži od drugih, bili su
odlučniji od drugih. Ali, bili su i neljudi više od
drugih. Rat im je došao kao poručen kako bi
mogli ostvariti svoje ciljeve. Sjećam se; pošao
ja tako u sječu drva. Kad vidim, trče oni i vijaju
Saju Torbarića. Vijaju ga, stižu i obaraju. Vide
oni, gledam ja, a ne mare za to. Nisu se skrivali,
već su se pokazivali. Toliko su se osjećali jakima. Ali, oni nisu više ovdje, u selu. Nije ovdje
više ni Janko Ratković. Ostala je samo puka
raja, sitna gola, gladna, a tima ne bih mogao
pripisati ništa veliko. Nogićima bih mogao pripisati svašta. I Janku Ratkoviću. A, recimo, ne
bih ništa mogao pripisati Vlasti Vandukiću. A,
da se Jovo Hajduković obogatio, ne može se
nikako poreći.
Otkrije se, jednog dana, velika količina krijumčarene soli. Otkrije se sve to i okriviše Vlada
Kušljagića. A nije čovjek kriv; goljo kao ja ili
Tošo Popović. Ubiše ga i nikom ništa. Mnogo
se trsio i Mićo Sobić. Tri kuće je do mene, mogao bih prstom pokazati na njega. Tu je, živ,
zdrav i zadovoljan. Trsio se prije rata, trsit će se
i poslije, takav je. No, to čovjeka može stajati
glave. Ali, zašto baš to traže od mene! Tko je, u
stvari bio krijumčar?
Kada je rat otpočeo, dosta robe je imao Mladen Vitković. Imao je dobru kuću, dosta sitne
i nešto krupne stoke i fini dućan. Imao je nešto i zemlje, a imao je i glavu, a nije mu služila samo za ukras. Nije mu bila lijepa, ali ju je
znao dobro upotrijebiti. Sigurno je imao više
novca nego što je to svima nama vidno. Kao
da se tolikog bogatstva stidio ili plašio! Plašio
se, možda, onih ružnih vremena, ružnih i nesigurnih, koja su došla krajem te 1941. godine,
kada se nije znalo hoćeš li sutra biti živ. Trebalo je biti tu, opstati, a opet, ostati neprimjetan.
Trebalo je boriti se i raditi, trebalo je i stjecati,
a i živ ostati. Ta, tko bi mogao znati koliko će
rat potrajati! Bez hrane, tko je mogao opstati
živ, a nije se opet, dobro bilo, ni previše padati
drugima u oči. Jer, svima treba, tko ima više,
može više i dati, pa mu se može i više uzeti, i
tako opet ostane bez ičeg. Radiš, mučiš se, a
13
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče ništa. Puno znoja, ali malo loja. Ali, sve u svemu, lakše je preživjeti ako se u pričuvi ima nešto novca, a to je povrh svega, ipak najvažnije .
Sjećam se, bilo je nekih njuškala koje je policija
slala na Mladena Vitkovića. No, on je tih prvih
mjeseci rata ostajao živ. Ništa mu se nije dogodilo. Jedno popodne, vraćajući se iz šume,
nagazim na nešto tvrdo. Pogledam malo bolje,
kad ono osovina od kola. Nekom pukla osovina. Pronjuškam lijevo-desno, pronađem jedan otvor u zemlji pokraj ceste. Zavirim. Kad
ono, sve vrvi od soli. Znači, pukla im je osovina
i nisu mogli dalje, pa ostavili sol. Vratit će se
oni kasnije po nju, posve sigurno. Ne odolim
i uzmem tako, jednu vreću soli, pa je uprtim
na leđa. Jedna mi je dosta. Ne trebam izazivati sudbinu, pomislio sam. Ali, tu noć, ne da mi
vrag mira. Htio bih uzeti sve, a bojim se. Glava
mi je vrela, a ruke vezane.
Izlajem se Vladi. Računam, sam će otići da je
uzme, a i usput, dati će mi još nešto soli. No,
njega uhvatiše u zamku. Tko i kako, sam Bog
zna. Pritisnuše ga, a čovjek šuti. A i što bi i rekao, jadnik kada ništa ne zna. A isto tako bi bilo
da su i mene uhvatili! Imao sam sreće. Tada
sam izvukao živu glavu, i to tko bi ga znao, po
koji put. Tako je to, rat nekog ošine ni krivog ni
dužnog, a nekog samo pomiluje po glavi. No,
ipak sam bio uvjeren da je tu koji prst umiješao i Mladen Vitković. Za ovakve trgovine treba novca; ta koja bi sirotinja to mogla! Koliko
li je samo novca trebalo uložiti u toliku sol! Da
se skupi nas desetero, bilo bi malo. Malo bi
bilo da prodamo sve do gaća, čak i da se zadužimo do grla. Toliko je to bilo mnogo. Ali, taj
Mladen Vitković, ma koliko mnogo da je imao,
ipak nije ostao živ. Čuvao se čovjek; bio je s
partizanima, a i protiv njih. Balansirao je. Znao
je kada i što kome treba kasti, a bome i dati. A
ipak, nije opstao. Jedno njuškalo je pronašlo
oružje u njegovom dućanu. Netko, tko da je,
jedva je dočekao da ga pritisnu. I pritisli su ga,
bome. Šutio čovjek. Lomili nu ruke, lomili mu
noge, čupali mu nokte, a on ništa. Bio je junak!
Kada je rat počeo 1941. godine, svi predadoše oružje. Osta mi jedna puška. Nisam je htio
dati. Tko zna! Trebat će mi. Sakrit ću je. Nitko
neće znati da je imam, pomislio sam. Tko zna
kakva vremena mogu doći. Sve što se zabranjuje, može nekada poslužiti za dobru zaradu.
Tako je bilo svagda, tako je bilo i tada. Idem ja,
13-17
tako jednom i vidim kako neki, meni nepoznati
ljudi, prenose oružje preko Ravlića poljane. I
to je dobro. Ništa ne znam, ništa ni ne mogu
kasti. No, sirotinja kakav sam bio, (malo mi je
bilo i prije rata, a kamoli tada kada nitko nema)
ne bi mi dosta bilo ni da sam nešto imao. Imam
pušku, a ne usudim se koristiti je. Imam blago,
a ono rđa. A stomak prazan, crijeva krče, djeca
ciče. I što sam mogao! Otišao sam do Mladena. On se pravi lud. Tko će je kupiti, ako ne on!
Mogao je i Suljo Bujukić ili Jovo Hajduković,
ali njih nisam smio ni pitati. Bojao sam se i pogledati im u oči – pravi razbojnici! Izjadam se
Vladi Stanišiću (kome ću ako ne njemu), povjerim se i on pristane nešto uraditi. Dam mu
pušku, a on obeća da će do narednog petaka
donijeti novce, a ako ne novce, ono bar nešto
što je manje opasno za prodati. Kada dođe taj
petak, on ništa. Češka se, vrpolji. Ni puške ni
novca, ni robe, ništa. Samo se mršti.
– Ne pitaj!
Ja se bunim:
– Ne može to tako ...
A opet, mislim si u sebi:
– Vrag da je nosi, možda je i bolje. Ne valja
imati ništa suvišno, a kamoli ono što je opasno.
A kada su za koji dan uhvatili Mladena, prođe
me jeza. Mogli su i mene tako uhvatiti! Mogli
su i mene mučiti, a ni ja ne bih imao što za reći.
Izmuče te, zdrobe, a na kraju te ubiju. Ako dođeš u takvu situaciju, bolje je da taj odmah ubiju, da se ne mučiš ni ti ni oni.
Uvijek sam se bojao Jova Hajdukovića.
Evo ga, i sada šeće ulicom. Ne znam je li ikog
ubio, ali bih u njega mogao pokazati prstom.
Toliko bogatstvo, do njega se nije moglo doći
tek – tako! Ali, zašto se on uopće ne boji? Sada
korača još više drčan nego ikad. Sada je još ko
jači. Kako li samo može ni ne trepnuti dok ulazi
u kavanu i biti miran za stolom pokraj partizanskog časnika. Sjećam ga se, nekada ga nigdje
nije bilo. A iz godine u godinu, iz mjeseca u
mjesec, iz dana u dan, sve se ljepše oblačio,
bolje hranio. Da nije bio ortak s onim zelenašem Vojom? Viđao se u društvu s njim. Tko
zna što su radili!
No, ne mogu tek tako pokazati na nekog, nešto reći o njemu, nešto što bi ga moglo stajati
glave. A da pouzdano znam tko je bio suradnik
okupatora, ne znam. I tko je to uopće, mogao
nešto tako lijepo reći o meni? Nisam ja nikom
14
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče držao svijeću. Ta, tko mi to hoće na savjest natovariti nečiju dušu!?
Kada su partizani po prvi puta zauzeli naše
selo, Duško Jović je odmah pokazao da je uz
njih. Šepurio se tako deset dana, sve dok se
Nijemci nisu po drugi put vratili. Jadni Duško!
Nije pobjegao. Objesili su ga s još trojicom. Visjeli su oni tako dva mjeseca na drvetu, sve
dok ih ptice nisu izjele. Tako je to kada čovjek
trči naprijed, k’o ždrijebe pred rudu. Da je
šutio, bio bi još uvijek živ. Ali, čovjek je, nije
izdržao.
Ne ide mi iz glave taj Jovo Hajduković. Da
nije on trgovao solju ili švercao oružje? Vojo
Zelenaš je bio zelenaš i od prije; rat je dočekao spreman. Lijepo se prebacio na ovaj novi
novac, pa mi za njega i nije ni čudno što je
ostao bogat. Znao je doskočiti na noge. Ali,
Jovo? Sjećam se, trebalo mi nešto novca, negdje 1943. godine. Što ću? Djeca gladuju, ja
gladujem. Odem Voji. Neće ni da čuje da mi
da novce. Ipak je to rat, glava može otići, i to
brzo, jako brzo. I tko će mu onda dug vratiti?
Nego, da mu ja prodam kuću! A što ću li ja
onda?! Kamo ćemo? Novci će otići, a bez kuće
ćemo ostati. Odem do Jova Hajdukovića. On
me gleda, a ja skrećem pogled u zemlju. Toliko
je jak. No, kaže da nema novaca. Odem opet
Voji. On snizi prvu ponudu o cijeni kuće, i to
napola. Gledam tamo-amo, od posla ništa. Ali,
ako odem i treći put, ostat ću i bez te cijene.
Pristanem na koncu, te prodam kuću. Odselimo se kod brata. Zbijemo se. Puna kuća. Što li
ću?! Moralo se tako. Takvo je to vrijeme bilo.
A i taj Vojo Zelenaš dolija! Nekako u to vrijeme, neko napao poštu i odnio silne novce.
Našli neke novčanice kod njega i optužili ga.
A u ratno vrijeme, milosti nema. Nitko ga više
nije vidio.
Jedini pravi partizan i dušom i tijelom, bio je
Gvozden Jović. No, on je pobjegao u šumu.
Od ovih ovdje, nitko nije smio ni pisnuti. Nešto su probali Marko i Slavo Ružić, ali brzo su
strijeljani. Mnogi, ako su nešto i mislili, nisu to
pokazivali.
Da nije njihov bio Lazo Vukić? Nekada sam mislio da je Vito Lazić bio s partizanima. Siguran
sam, njihov čovjek, kad ono, kada su partizani
po drugi put ušli u selo, među ostalima, strijeljaše i njega. No, Lazo je živ. Tko je tek odskora mrtav? Mato Rakić? Ne, ni on sigurno nije.
13-17
Pekar Mićo, isto tako, nije bio njihov. Nijemci
mu ne bi dali peći kruh. To je sigurno, takve
stvari su se držale pod kontrolom. Na tom poslu, moralo se imati pouzdanog. A to što su ga
ubili, nije zato što je bio protiv njih, nego tek
tako, slučajno.
Kada sam se prije nekoliko mjeseci vraćao iz
šume, sretoh ga. Zbunjen, zadihan, znojav, tražio je kozu. Rekao sam da ću mu pomoći, čim
budem ostavio tovara. Odvedem tovara do
kuće i vratim se. Mića nigdje. Idem lijevo, pa
desno. Vrtim se u krug. Nigdje ni koze ni njega.
Vratim se kući. Kad ono, do žene mi već došao
glas da je Mićo viđen kako ga Nijemci vode
svezanog. Prvo što sam pomislio je da je nekog trovao. No, poslije, čujem, sjekao je šumu.
Uhvatim se za glavu. Pa mogli su i mene uhvatiti! Da su došli samo minutu ranije, vidjeli bi i
mene. Ovako, uhvatili su njega. Kažu, branio
se i govorio da nije kriv. No, ništa nije vrijedilo.
Prišili su mu i krađu motorkotača. Prebili su ga,
te na kraju i objesili. Mislim da ni Mitar Jozić
nije njihov. I uopće, ne znam tko bi to mogao
biti. Da nije Jovo Hajduković njihov? Nikako mi
ne ide u glavu – živ i zdrav, punih džepova! A,
ne! Njemu ništa ne smijem prišiti. Baš zato što
ga nitko ne dira, ne smijem ni ja. Što ako nekog
prokažem, a Nijemci se ponovno vrate? Što raditi? Da jednostavno, pokažem na nekolicinu
njih i riješim se bijede.
Eto, na Vukašina, na primjer. Ili Vlastu Velića?!
One koje bih htio, nemam za što. One za koje
nešto znam, ne smijem. Takav je život! Što da
im kažem? Što ako slučajno, ukažem na nekog
njihovog? Možda me samo provociraju? Možda me samo hoće provjeriti? Sve ovo im može
poslužiti kao dobar izgovor da me proglase narodnim neprijateljem, te ubiju, dakako! Preko
ove moje odluke, mogu me zgaziti kao običnu
muhu. Ali, ne, ne mogu ja, ne mogu tek tako,
na živog čovjeka! To ću im i kazati. Jovo Hajduković je sigurno, njihov čovjek. Nisu ga dirali
ni prije, a ni sada. Ali, ni ja nisam njihov, a pitaju
me. Istina, nisam ni protiv njih, ali to baš nije
neki razlog da mi baš toliko vjeruju. Znači, čekaju da pogriješim. Opasno, vrlo opasno! A da
ipak, prokažem nekog, tek onako, da ne misle
da ih bojkotiram? Ipak je Jovo njihov! Čim ga
ne diraju, njihov je!
Da, ipak, sve je ovo igra! Kako mi oni tek tako
mogu vjerovati? Da, to je odgovor! To je rje15
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče šenje! Provociraju me. Ne može ni štetiti ako
šutim, samo koristiti, ali, ipak...
Da kažem da je Vlasto? No, baš tu bi me mogli uhvatiti. Da je njihov, on bi mi nešto ovako
mogao smjestiti. A što ako malo riskiram? Da
ipak kažem da je Vlasto? Ako nije njihov, dobro je. A, ako jeste... Metak mi ionako ne gine.
Čim me provociraju, znači, sumnjiv sam, znači,
gotov sam. Reći ću da je Vlasto, pa što bude.
No, bitka ponovno počinje. Nijemci navaljuju.
Ako dođu Nijemci, partizani me mogu povesti i tako me spasiti. Ostanem li, netko će reći
da sam šurovao s partizanima. Ali, ako odem
s partizanima, oni mogu nastaviti i dalje s tim
upornim propitivanjem o tome tko je kakav
bio. A, ako ostanu partizani, ostajem i ja. A
ostaje i to da moram donijeti odluku. U svakom slučaju, nema mi spasa.
*
Ušli su Nijemci. Dobro je! Ako ništa drugo,
neću morati raditi izbor, donositi odluku. Što
će biti, biti će. Što mi se desi, biti će samo peh.
Ništa više neće ovisiti o meni.
Da, bila je to odluka koju nisam morao donijeti.
ZALJUBLJENA U PRIČU – Nela je još od najranijeg djetinjstva znala što želi od života.
Znala je kakvog će muža imati, kakvu djecu,
kakvu kuću, pa i kakvu karijeru. I pošto je znala što hoće,vrlo rano je usredotočila svu svoju
snagu, a i volju kako bi sve to i ostvarila. I uspjela je.
Nakon godina i godina punih truda i odricanja,
pa i trenutaka bola, jer velike stvari to uvijek
traže, došla je do jednog dana, u ranim četrdesetim godinama života, kada je mogla, napokon reći da je sve ono što je zacrtano – i
postignuto!
Za većinu ljudi, tu nikako ne bi bio kraj. U dugim godinama života, javile bi se u njima neke
druge, nove želje, novi nemiri, pa se borba i
posvećenost dalje nastavljala.
Kod Nele, međutim nije bilo tako. Zaustavila
se samo na onim prvim željama određenim
u najranijem djetinjstvu, samo na njima, ništa
preko toga. Za nju, bio je to kraj svih borbi i daljem samopotvrđivanju. Dapače, nije iskoristila
ni priliku bar malo uživati u blagodatima svog
višegodišnjeg truda, kako bi to činila većina lju-
13-17
di, već je uradila nešto nesvakidašnje, nešto
svima nezamislivo.
Gotovo preko noći, jednog dana je napustila
i muža i djecu, i dom i karijeru, napustila je taj
već osvojeni život i netragom nestala. Za njom
je ostalo samo pismo koje je poručivalo da je
nikako ne traže.
Više godina nakon toga, nitko ju nije ni čuo ni
vidio, sve do jednog kišovitog dana, kada su
je neki svojedobno bliski prijatelji, pukim slučajem, susreli u jednom dalekom gradu. Iznenadili su se kada su vidjeli u kakvim uvjetima živi.
Bila je u kući, vidno oronuloj, moglo se reći, u
pravom svinjcu, prepunom vlage i žohara, uz
dakako novog muškaraca, bez svake sumnje;
barabu, pijanaca i grubijana. Ni blizu uvjetima
onog nekadašnjeg života.
Objasnila je da je napravila takav zaokret jer je
shvatila da svog ranijeg supruga, a i raniji život,
zapravo, nije ni voljela, nego da je bila zaljubljena u priču, u romantičnu predstavu o tome
kakav se život treba voditi. Nikako joj nije bilo
jasno tko joj je i kako nametnuo takvu priču,
priču s taksativnim pojedinostima o tome što
je to sve u životu važno i nužno. Toliko je ta
predodžba u njoj bila jaka, da je mislila da ničega drugog izvan takvog života i nema, a i da
ne može ni biti.
Da, bila je zatočenicom te priče, nije mogla
slobodno disati. Nakon što se suočila s takvim
željama i potvrdila u toj borbi s njima, pojasnila je, nisu joj više ništa mogle. Prešla je sav taj
teški put, izgleda, da bi otkrila što to, zapravo
želi. Da, do tog zaokreta, sloboda joj je bila u
okovima!
A nakon toga, mogla je, konačno disati punim
plućima! Život joj je mogao preći u novo polje,
polje mira i slobode.
Nasuprot njoj, njezina sestra Ema nije ostvarila niti jednu, jedinu želju iz djetinjstva. Na tom
dugom putu kroz život, vremenom se odricala
svake svoje želje – pokazalo se iluzije, i to jedne za drugom, postajući time, svaki put, korak
po korak, sve slobodnija i slobodnija. Dapače,
vremenom je i zaboravila što je sve to nekad
i zaželjela. Postala tako, na koncu, apsolutno
slobodna i nesputana osoba, ničim opterećena.
Tako su te dvije sestre, svaka za sebe, došle do
kraja svih nemira, do tog prekrasnog osjećaja
16
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stjepan Bartoš. Dvije kratke priče apsolutne slobode i spokoja, ali svaka na posve
različit način.
Gledajući na tu stvar tako, na takav način,
izgleda da je naš doživljaj, naše, vlastite slobode, uvijek samo priča o tome kako smo se
obračunali s našim željama i očekivanjima.
*
ULOGA JEDNOG LAZARA U SVJETSKOJ REVOLUCIJI – Lazar je često nevoljno morao slušati lovačke priče svojih prijatelja o tome kako
je svaki od njih ponaosob oponirao prethodnoj
vlasti. Tako je to uvijek; čim neka vlast padne i
postane nešto daleko i potpuno bezopasno,
ljudi se ohrabre i staju joj se podsmijevati i šutirati je kao mrtvo pseto. Te ovaj je radio ovo, te
ovaj ih je nasamario ovako, a onaj onako. Nije
bilo čovjeka koji joj nije, po njegovim vlastitim
riječima, zadao neki udarac, možda mali i nejak, ali nikako bez značaja, kao u onoj basni od
djedu, babi, malom mišu i repi i tako doprinio
njenom konačnom krahu.
Lazar se dugo opirao tim pričama. Suzdržavao
se od toga da i sam ne podlegne općoj euforiji,
jer je znao da je pravi junak mogao biti samo
na vjetru, a ne u priči, u sigurnoj luci. Ali, na
kraju se nije moglo, popustio je, paradoksalno,
u strahu da ta njegova šutnja ne budi podozrenje u drugim ljudima, a i u novoj vlasti, da,
ne daj bože, netko ne pomisli da on brani onu,
prethodnu vlast.
- Nekada davno sam pročitao priču… čini mi
se od Čehova, ili nekog komediografa, nisam
siguran,.. što i nije važno… U toj priči jedan
čovjek je primijetio da cenzura otvara i dakako, čita pisma upućena njemu. Da bi se malo
podsmjehnuo tim ‘’čitačima’’ u jednom pismu
koje je uputio sam sebi, napisao je da uz pismo
prilaže i jednu mrtvu muhu. Kako zapravo, u
pismu nije bilo mrtve muhe, ‘’čitač’’ je u strahu
da ne bude otkriven, da je otvarao i čitao pismo, stavio mrtvu muhu u omotnicu prije nego
je odaslao to pismo na konačnu adresu… Ta
šaljiva priča me je jednog dana dovela do dobre ideje… Pošto sam sumnjao da sam i ja sam
žrtva tih čitanja, počeo sam pisati pisma sam
sebi. Kako sam se zbog materijalne oskudice
morao odricati odlazaka na pivu u ‘’Gradsku
kavanu’’, odlučio sam tu priču iskoristiti ne bi li
došao do, tako mi drage krigle piva. U pismu,
13-17
koji mi je kao, pisao neki moj prijatelj, uz sijaset beznačajnih stvari i podataka, naveo sam i
da mi se šalje sto dinara… Vidjevši da novca u
omotnici nema, moji “čitači” su redovito turili
tu ubogu stoticu iz straha da netko ne pomisli
da je netko otvarao pisma i ugrabio je. Da sam
to češće radio i da su mi sume novca bile mnogo veće, brzo bi me otkrili, tako da bi sve palo
u vodu. Ovako, svatko od “čitača” je mogao,
bez velike štete po sebe, ubaciti stoticu, bez da
pravi neku buku... E, tako sam ja prijatelji moji,
rušio taj prošli, omraženi režim!
- Al’ ti je ćar! Da si natjerao da ti daju stan ili
dobre novce, pa da se i možeš pohvaliti...
Njegov drug Jozo mu nikako nije htio odati
priznaje za takvu zaslugu, jer je smatrao svoj
vlastiti ‘’doprinos’’ mnogo većim.
-Jozo, da li si ti bio uz vlast ili protiv nje vidi se
po tome što ti je od nje ostalo. Ako si dobivao
stanove, službena putovanja i masne dnevnice, ti nisi bio protiv nje. Tko će ti vjerovati da
su ti to dali badava? Ti si za sve bio i ostao suradnik režima… A, ja, ovako, preko tih pisama
oteo sam tom starom, trulom sustavu milijune
i milijune, jer sam za punih dvadeset godina
poslao na tisuće takvih pisama, a da radi toga
nisam morao biti na koljenima niti potkazivati
prijatelje. Pa, sad ti vidi tko je od nas dvojice
više doprinio urušavanju starog sustava, ti ili ja!
17
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Matija Molcer, Šepava plesačica 18-20
Šepava plesačica
MATIJA MOLCER
Stavi nogu na stolicu! Onu bolnu, lijevu ... Koliko puta sam čula ovo ... Pa sam stavila ... onu
bolnu ... ovdje ispred sebe na stolicu. Raskomotila sam se u fotelji, pored sebe na mali stolčić
stavila sam kavu, vinjak, i daljinski upravljač za
televizor. Da, pijem i što onda ...? Uključila sam
televizor, jedan proslavljeni pjevač tulio je neku
novokomponiranu točku, brzo sam promijenila
kanal. Balet sam panično izbjegavala ... Malo
prije sam skinula zavoje sa noge, neka se lufta.
Danas nemam nastup. Potrebna mi je televizija
koja je više tele nego vizija – dok gledam ne mislim. Schopenhauer je rekao da preveć čitanja
otupljuje. Što bi rekao danas za televiziju?!
Ovako predvečer, kad nemam nastup, kao po
voznom redu, javljaju se bolovi, a ja bježim u
svoje uspomene iz djetinjstva.
Bila sam nestašno dijete, stalno u nekom nemirnom pokretu. U školi su me zadirkivali, zvali
su me Trešnja, iako je moje ime Višnja. Školski
pedagog je preporučio roditeljima da me upišu
u neko sportsko društvo gdje ću svoj nemir da
iživljavam. Mama mi je bila nastavnica glasovira
a tata inženjer. U našoj ulici nalazila se baletna
škola za djecu. Članovi te škole redovito su nastupali na raznim priredbama, svečanostima.
Otac se zgražavao od tih takozvanih balerina,
razmaženih majmunica. U mladosti bio je boksač, a pošto mu nebo darovalo kćerku, poslije
žučne prepirke, pristao je da me mama upiše u
tu baletnu školu.
U mom životu otpočeo je divan period. Iako
sa zadocnjenjem, u listopadu sam se priključila
ostalima, moja tjelesna građa i talent ubrzo su
došli do izražaja i proglasili su me wunderkindom. U stvari, mislim da sam bila marljiva – u
tajnosti doma, ispred politiranog ormara, vježbala sam često satima ... Nastava se odvijala na
francuskom jeziku, jedva sam razumjela nešto
ali sam brzo kopčala kako pojedini izrazi znače
točno određeni pokret.
Kod glasovira sjedila je teta Rahela, jedna ogromna žena, cirka sto četrdeset kila, ali proporci-
onalno građena. Imala je divne izražajne crne
oči i bujnu crnu kosu. Pričalo se da je, kada se
vratila iz logora smrti, bila kost i koža, i neprestano je jela kruh s mašću. Više nije vjerovala
ni u što ... A mi, nestašna dječurlija, zadirkivali
smo je. No, ona bi o nagovor, bez zagrijevanja
napravila «špagu» na parketu. Mene je mazila.
Za vrijeme pauze ostala bi sjedeći kod glasovira
i pušila poput tvorničkog dimnjaka. Prigrlila bi
me, uvukla među njene ogromne sise i ja sam
osjećala neko čudesno blagostanje. Bila sam sigurna u njenom ogromnom zagrljaju, jer Silvija,
naša učiteljica koja nas je podučavala baletu,
bila je vrlo stroga, gruba i neprestano nas grdila,
nazivajući nas idiotima iz Tunguzije.
Teta Rahela sa njenim ogromnim ali divnim tijelom budila je fantaziju mnogih muškaraca,
naročito jednom čovječuljku iz naše ulice, koji
je bio vozač tramvaja. Poslije svake večernje
probe revnosno je čekao Rahelu ispred škole,
samo da bi je otpratio nekoliko metara do tramvajskog stajališta.
Silvija je važila za vrhunskog stručnjaka, te je
jedan priznati skladatelj povjerio uvježbavanje
svog dječjeg baleta nama. Meni su povjerili
glavnu ulogu!
Poslije večernjih pokusa, moja baka me je sačekivala ispred kazališta da me otprati doma.
Naime, u to vrijeme dogodio se stravičan zločin
u Beču. Iz opernog ansambla nestala je bez traga jedna trinaestogodišnja baleteza. Tu mladu
djevojku pronašli su nagu zakopanu kod spomenika posvećenog sovjetskim osloboditeljima
na glavnom trgu. Počele su sulude kombinacije,
razne priče zašto je ubijena ta nedužna mlada
Njemica ... Na kraju je uhvaćen monstruozni
počinitelj iz gradske ludnice – bio je bolničar!
No, za uvježbavanje baleta angažirali su jednog
mladog umjetnika glasovira, igrom slučaja iz
naše ulice, koji je stanovao kod obitelji njegove
vjerenice. Ona je bila nesvakidašnja ljepota i tjerala je uvijek najnoviju modu. No, mislim da je
bila jedna obična umišljena guska.
18
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Matija Molcer, Šepava plesačica 18-20
Poslije proba, mladi maestro i Silvija odlazili su
na piće u obližnju kavanu, koju smo mi mještani, nazvali «Koreja».
Skoro sam zaboravila da smo svi mi, cijeli ansambl, bili zaljubljeni u mladog glazbenika, što
više, i teta Rahela, kako se kasnije ispostavilo.
Godine su prolazile, imala sam sve više i više nastupa ... Kao učenica srednje škole pisala sam
ljubavne pjesme mom idolu, mladom glazbeniku. Jednom prilikom priznala sam svoja osjećanja prema njemu. On to nije ozbiljno shvatio,
iako sam ja bila spremna učiniti sve što poželi ...
Postala sam potištena ... U školi mi je honorarno
predavala jedna čuvena balerina, koja se posebno bavila sa mnom kao nadarenom učenicom
koja obećava ... S vremenom smo postale bliske. Primijetila sam da je stalno sumorna, nesretna ... Jednom prilikom u kafiću izjavila mi je
ljubav. Obje smo plakale. Poslije toga naša veza
je postala suzdržana.
Dečki su me i dalje zadirkivali imenom Trešnja,
pa sam sebe zamišljala kako prezrela, s’crvom u
sebi, padam s drveta ...
Jednom sam nehotice prisluškivala razgovor tatinog pijanog društva o ženama. Tri vrste ženskih ima, rekao je «najpametniji» – srna, kobila i
slonica. Sve su žene iste, sve su žene kurve, zaključio je raspravu profesor matematike, komu
je jedan osrednji lakrdijaš sa konjskom glavom
preoteo ženu. Taj nazoviumjetnik bio je glasovit
po tome što je gromoglasno ali vrlo lošom dikcijom deklamirao tekstove gore-dolje na bini, a
publika jedva da je što od toga razumijevala.
Jao, već opet mi bježe misli ... Pogledat ću što
ima na televiziji. Nigdje ništa ... Inače, kod nas
doma stalno se čula ozbiljna glazba. Jedan susjed negodovao je što se iz naše hiže stalno
čuju neobični zvuci! Tako, primjerice, na dan državne žalosti radio je emitirao Alleluju od Händela, uvertiru iz opere «Seviljski brijač», ulomke
iz opere «Carmen» itd.
Ej, natočit ću sebi još jedan konjak, bolovi postaju sve nesnosniji.
Liječnici u bolnici htjeli su mi amputirati nogu.
Mulci. Da jesu, sad bih imala fantomske bolove. Uvjeravali su me da ću s umjetnom nogom
lakše hodati, a estetski bolje djelovati. Nisam se
dala uvjeriti i sad tu sjedim sa čvornovatom nogom bez zavoja, što djeluje užasno, a plus toga
svaku me večer podsjeća na prošlost.
Poslije bolnice upućena sam, nažalost, na bezuspješnu rehabilitaciju u toplice. Noga mi je još
uvijek ukočena, ali ja hodam bez štapa.
Beethoven doživi gluhoću, Milton sljepoću, ali
oni su bili stvaraoci, a što sam mogla ja? Za koreografiju nisam imala afiniteta, za pedagogiju
nisam bila pogodna jer ništa nisam mogla demonstrirati. U stvari, bila sam balerina na početku karijere – balerina koju su dobronamjerno
titulirali «umjetnicom».
Rano sam izgubila roditelje. Mamu još kao srednjoškolka, a otac se onda propio i ubrzo slijedio
mamu.
Bolje da sam i ja umrla ... Ja, koja sam bila živahna, sva u pokretu i na jednu kartu stavila cijeli
svoj život, da sad budem negdje činovnica ili da
počnem studirati nešto sasma drugo od baleta.
Ne, za to nemam energiju!
Na moje duševne patnje Silvija je stavila točku.
Sjećam se, ona me je svojedobno upozorila kakve cipele trebam nositi. Kao balerina ne smijem visoke potpetice, niti cipele potpuno bez
potpetica, nego male masivne potpetice.
Jednoga dana na glavnom trgu, na snježnoj vijavici, potrčala sam da stignem deveticu i okliznula se na štangi tramvaja u pokretu... Zdrobio mi
je lijevu nogu. Nažalost, nisam se onesvijestila i
na putu do bolnice morala sam trpjeti nesnosne
bolove, dok tamo nisam dobila injekciju protiv
bolova. Saznala sam da je tramvajem upravljao
onaj čovječuljak iz naše ulice, zaljubljen u tetu
Rahelu. Nije me posjećivao u bolnici, teta Rahela je, čak i suzila nada mnom.
Eto tako se završila moja nagoviještena karijera.
Ali, Silvija se nije pomirila sa sudbinom ... Pronašla me je nakon toliko vremena i napravila
je jednu koreografiju posebno za mene, nešto
groteskno, klaunovski, ali sa sadržajem punim
humanosti.
Nisam htjela ni da čujem za njene planove u
vezi sa mnom. Ja, koja sam odrasla na klasičnom baletu, uz glazbu Čajkovskog, Delibesa,
da plešem na kojekakvu muziku subkulture da
bi se publika za svoje pare dobro smijala. Ne, to
ne! Još k’ tomu na pozornici Varijetea!
Silvija me upozorila da moja lijeva noga više nije
pogodna za balet, te njenu ulogu treba preuzeti
desna, što znači da sve pokrete moram izvoditi
u suprotnom smjeru od onoga što sam godinama uvježbavala. Uz to, sve će biti skopčano s
bolovima ...
19
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Matija Molcer, Šepava plesačica 18-20
Taj izazov je bio presudan. Pristala sam!
Počelo je mukotrpno vježbanje mjesecima.
Vježbe su bile naporne, bolne ... dok nismo počeli uvježbavati moju samostalnu produkciju, ispunjenu kompliciranim, grotesknim pokretima,
koji su često bili mnogo naporniji nego klasični.
Došlo je vrijeme za audiciju. Direktor i savjet
Varijetea rezervirano su primili moju produkciju:
nije dovoljno komična a ni atraktivna, niti seksi k’
tomu još i ta glazba Stravinskog ... Ma tko je još
čuo takvu muziku u varijeteu! Ni kostimom nisu
bili zadovoljni. Na kraju dobronamjerni direktor,
iz puke je samilosti odlučio neka pokušamo, pa
će publika donijeti konačni sud.
Moj debi na zaprepaštenje «stručnjaka» iz Varijetea, postigne uspjeh. Publika je razumjela i
prihvatila autobiografske elemente moje produkcije, ponešto karikirane. Kritika je otkrila
kako moja točka ima filozofsku dubinu! Jedan
bulevarski list pokušao je otkriti tko se krije iza
pseudonima, tj. umjetničkog imena Lilly Kirschne.
Dobila sam kontrakt i tako je otpočela moja
«karijera», bolje sam zarađivala nego «klasičar»
... Inače, ansambl me nije blagonaklono primio,
ne mali broj stalnih članova smatrao je da nisam
nikakva umjetnica, pa čak ni lakrdijaš, ali su me
trpjeli jer je moja točka značila dobrodošli kontrast u programu.
Nisam htjela priznati da sam invalid. Nosila sam
se po posljednjoj modi, hodala sam bez štapa.
Kupila sam sebi rabljeni sportski Ferrari kričave
crvene boje iako su mi stručnjaci preporučili
neka uzmem kola za invalide. Za ishranu nisam
marila, kao balerina navikla sam se na skromnost glede toga.
Moj privatni život sastojao se uglavnom od sanjarenja. Iz raznih novina, magazina, isijecala
sam fotografije mog mladog glazbenika a jedan
fotos iz djetinjstva gdje smo Silvija, on i ja uokvirila sam.
Često zamišljam, netko će zazvoniti, ja onda
otvaram vrata, a on me dolazi posjetiti i da obnavljamo davne uspomene ... Pa sam zamišljala
da je slučajno pronašao moju ljubavnu poeziju
njemu poslanu ...
Pročitala sam knjigu Sigmunda Freuda o snu i
saznala sam da mogu upravljati mojim snovima
ako prije spavanja mislim na određene događaje. I tako sam sve više i više mislila na njega, na
Edgar Degas, balerina
zajedničke uspomene ... Često sam uspijevala
sanjati ga i onda sam bila neizmjerno sretna ...
Svjesna sam da moja karijera neće dugo trajati. Bolovi su sve češći i jači, uslijedit će potpuna
ukočenost! Moj menadžer me uvjerava u međunarodnu reputaciju ... Za početak, imam gostovanje u Rijeci, sutra ...
Ovih dana pojavila se moja «besmrtna ljubav»
u društvu, na predstavi. Vjerojatno me nije prepoznao. Poslije predstave, htjela sam umrijeti
doma, nisam mogla podnijeti sebe, shvatila sam
da je sve bez perspektive, sve je uzalud. Prvi put
u životu sam se – napila.
I tako ... još ću popiti jedan vinjak i pokušat ću
zaspati, moram biti odmorna prije sutrašnjeg
puta za Rijeku. Daj Bože da sanjam Njega!
P. S.
Glasovi iz zvučnika: Lilly Kirschne, balerina iz
Varijetea, na putu za Rijeku, u jednom zavoju,
izgubila je kontrolu nad vozilom i sunovratila se
u prova...
P. P. S.
Ova monodrama je pisana u spomen jednom
zagrebačkom wunderkindu
(M. M.).
20
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti
21-24
Skulptor i žalosna priča o
čovjeku kojeg je trebalo ubiti
IGOR ŽIC
Neobičan čovjek, pun sumnji! No sumnje su
pokretači svih jakih ljudi. Bio je kipar, klasično
obrazovan, svojevremeno oduševljen Michelangelom, no potom se od mramora okrenuo
metalu i tu je našao sebe: velike i vrlo složene
forme, težine nekoliko tona, pribavile su mu solidan položaj unutar suvremene umjetnosti. U
srednjim četrdesetim godinama mogao se čak
i pomalo samozadovoljno osvrnuti na pređeni
put, no ipak je odlučio preusmjeriti život, kao
što je to redovito činio kad bi osjetio da sve
postaje odviše predvidljivo.
Zahvaljujući Englezu, jednom od onih koji
su već generacijama bogati, dobio je atelje u
staroj vili u Toscani, uključujući i vrt u kojem
je mogao dovršavati najveće radove. Bio je
zahvalan onoliko koliko je taj osjećaj uopće
postojao u njemu, jer uvijek je računao ako
ne nađe atelje u Italiji, naći će ga na Islandu ili
negdje još dalje… Mjesta mu ništa nisu značila
jer ih je doživljavao tek kao promjenu kulisa.
Uostalom, njega su ipak zanimale samo žene,
koje je mijenjao češće od gradova u kojima je
stvarao svoja zahtjevna djela.
Sjedeći u hladu vinove loze, promatrao je onaj
pejsaž tako poznat s renesansnih slika da je
mogao zamisliti davnašnje umjetnike kako prolaze prašnjavim putem u daljini, bježeći ispred
nekog od lokalnih ratova gradova-država ili
idući u susret novom meceni kojem treba dekorirati spavaće sobe erotiziranim alegorijskim
figurama. Volio je Toscanu, miris toplog juga,
dozrelog grožđa, dugog ljeta… Povremeno je
prolazio grubim prstima kroz dugu, dijelom
sijedu kosu, a potom bi si gladio podjednako
srebrnkastu bradu, sve dok mu se ne bi ukazala slika nove skulpture, koju bi brzo zabilježio
na papiru za skiciranje, obično masnih rubova,
sa zapisanim telefonskim brojevima galerista u
Londonu i New Yorku…
Englez, koji jedva da je bio svjestan toga da
Indija više nije dragulj u kolonijalnoj kruni, pi-
ljio je u njega na način kako bi gledao Zulu
ratnika – s visoka, ne bez etnološke zainteresiranosti, privučen sirovom energijom i kreativnošću koja mu je rođenjem bila nedostupna.
Nemoguće je biti generacijama bogat – i dobar umjetnik! – jer umjetnost se rađa iz grča, iz
nastojanja da se iz siromaštva i neshvaćenosti
dođe do komunikacije sa znalcima, ili barem
onima koji glume da to jesu, a koji imaju dovoljno novca da kupuju i ono što ne razumiju,
no što su vidjeli u specijaliziranim časopisima ili
prestižnim galerijama.
U Englezovom pogledu bilo je i neke fascinacije samim tijelom kipara. Gledao je njegove
vrlo jake ruke, preplanule od talijanskog sunca
i to je bio pogled u kojem se moglo nazrijeti i homoseksualnih primisli, zajedno sa svim
onim drugim što ih je razdvajalo. Znao je da
kipar povremeno odlazi u krevet s njegovom
ženom Mary, no to ga nije smetalo, jer on sam
joj više nije želio prići, ako baš ne mora. Njega je puno više privlačila Lorna, ženin daljnji
rod, sedamnaestogodišnja djevojka koja je u
Toscanu došla ne bi li svojoj ledenoj aristokratičnosti dodala i nešto topline juga. Spavao je
s njom poslije dužeg zavođenja, no niti jedna
djevojka te dobi ne bi mogla odoljeti vožnji u
skupocjenom kabrioletu u pravcu Siene, ručku
u renesansnom dvorcu, naušnicama posutim
dijamantima… Ipak je ljeto trebalo ispuniti dogodovštinama koje će se potom prepričavati
za kišnih jesenjih dana u nekom od londonskih
klubova.
Kipar je dovršio skicu koja je izgledala poput
škrabotine, nerazumljive mrlje, slučajnog traga, a onda se nagnuo prema Englezu, blijedom
i suhonjavom i podsjetio ga da je vrijeme da se
nove dvije boce dobro ohlađenog chiantia donesu za stol. Vino je, zaista, ubrzo bilo doneseno u metalnim posudama punim leda i sunce
više nije izgledalo tako prijeteće kao trenutak
prije. Kipar je počeo pričati na lošem engle21
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti
skom, no uz živu gestikulaciju komunikacija je
bila ugodno primitivna. Njihov govor, oslobođen rafiniranosti složenih fraza, dobio je jednu
vulgarnost, kao što je i tema bila vulgarno razmatranje žena, ona vječita tema koja zbližava
muškarce koji nemaju zajedničkih profesionalnih interesa i ne kreću se u istim društvenim
krugovima. Kako su ispijali vino tako su sve
glasnije ubjeđivali jedan drugoga u svoje stavove, koji su, barem što se tiče žena, bili vrlo
slični – treba se igrati s njima i odbaciti ih prije
no što postanu sredovječno dosadne i banalno
predvidljive u svom turobnom i prostodušnom
materijalizmu…
Obojica su bili opsjednuti seksom, no skulptor
je doživljavao cijeli ženski rod kao beskonačan
safari park, dok se Englez ipak ograničio na nevinost mladosti, njenu naivnost i neiskvarenost.
Volio je piti vodu sa izvora. Skulptor je, pak, nalazio ljepotu u svakoj ženi – čak i tuđe ocvale
pratilje, u određenim trenucima i na određenim mjestima, mogle su biti uzbudljiva lovina.
Malo su pričali i o umjetnosti i tu je Englez bio
dijelom dobar sugovornik jer je znao tračeve
o galeristima, no bit umjetnosti nije razumio,
a zapravo ga nije ni zanimala. Poslije još dvije
boce, Englez se, posve pijan, povukao u svoju
sobu i iz nekog neobjašnjivog razloga zaključao vrata za sobom.
Kipar, kojem je mozak počeo grozničavo raditi, otišao je po još dvije boce u podrum i potom se spremio čekati Mary i Lornu, koje su se
trebale vratiti iz jedne od onih kupovina kojima
nije cilj nabaviti nešto određeno već više uživati u mogućnostima da se stvari isprobavaju,
mijenjaju, da im se traže mane, te da se, poslije
višesatnih obilazaka luksuznih prodavaonica
sjedne u malu kavanu, gdje se na miru može
ogovarati i slučajne prolaznike i zajedničke prijatelje.
Čekao ih je gotovo sat vremena, no, ma koliko bio pijan, ipak im se obradovao, jer kao
što je Shakespeare rekao: ...alkohol pobuđuje
žudnju... Naravno engleski književnik misao je
dovršio: ... ali kvari izvedbu... no, njega to nije
zanimalo jer je bio posve obuzet životinjskom
potrebom za seksom. Imao je odviše energije
jer je zadnjih nekoliko dana stao s radom na
skulpturi, osjećajući da još nešto nedostaje da
mu to bude najbolje djelo u cijelom opusu.
Znao je i u čemu je problem – trebalo mu je
21-24
meso koje bi suprotstavio hladnoći metala, trebala mu je krv, no kako je to bilo prilično radikalno, a kako mu se nisu strugale goveđe kosti,
što je naišlo na prilično razumijevanja kritičara
na Venecijanskom biennalu, čekao je da nađe
neko drugo rješenje.
Ugledavći dvije žene kako izlaze iz Jaguara,
ukazalo mu se gotovo biblijsko otkrivenje –
nema apokalipse bez krvi! – i osjetio je neku
smirenost koja ga je preplavila. Svojim grubim
šarmom uspio je nasmijanu Mary lako odvući
u atelje, dok se Lorna išla istuširati. Seks je bio
nekontroliran, pun dahtanja i znoja, pun iskonske animalnosti i teško dostižen strasti, tako da
gotovo nije ni primjetio da ju je zadavio njenom vlastitom svileno maramom s uzorkom
velikih suncokreta. Umorena Van Goghom!
Onako toplu vezao ju je uz skulpturu, tu i tamo
je zarezavši nožem da dobije željeni efekt, krv
koja se slijeva niz metal.
Premišljao se oko toga da li da sačeka i Lornu
i nju uklopi u metalnu mrežu, no od toga je
odustao, osjećajući da je njeno tijelo odviše
glatko i nježno da bi moglo podnijeti energiju
ovako iskonskog djela. Osim toga, ipak je bila
dijete... Ušavši u jezgru skupture, njeno srce,
zavario je ulaz za sobom i potom si je prerezao
žile na zapešćima. Smrt dostojna Petronija Arbitera, Neronovog savjetnika za lijepo, koji nije
podnosio stihoklepstvo svog moćnog gospodara, te je radije izabrao odlazak, no još jednu
lošu odu. Dok je krvario, skulptura je dobivala
konačnu formu – vječnu ljepotu koja izrasta iz
Smrti, konačnost dostupnu samo Bogovima i
to onim antičkim koji nisu bili iskvareni suvišnim sumnjama.
Umirući, nadao se da će Lorna sve fotografirati, kao što su se dogovorili i da će Englez
dostaviti fotografije svojim prijateljima galeristima. Bilo bi zaista šteta da ovakvo djelo ostane
pohranjenio samo u nekom policijskom arhivu
provincijske postaje u Toscani. Umjetnost je
vječna... a krv slana.
Žalosna priča o čovjeku kojeg je
trebalo ubiti – Dani su nestajali jedan za
drugim poput kamenčića bačenih u mrak predubokog bunara. Intruder je ušao u ritam koji
mu se nije sviđao. Predvidljiva svakodnevica
polako ga je usporavala. Misli su mu postale
teške poput prežderanih vodenih konja u to-
22
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti
ploj, mutnoj bari. Imao je odviše vremena i odviše novca, a želje su mu bivale sve neuhvatljivije. Alisa se nije javljala, a Roland je bio i dalje
tek niz kratkih filmova na internetu. Zamolio je
Naručitelja za dodatni posao.
Poslije dva dana našao je u izgrebanom, metalnom poštanskom sandučiću, pismo s fotografijom i osnovnim podacima. Galos je bio vlasnik neuspješne prijevozničke firme s dva stara
kamiona, te skromni kolekcionar suvremene
umjetnosti. Izgledao je poput Rolanda, samo
nekako znojnije i prizemnije.
Intruder je lako zadobio povjerenje niskog,
debeljuškastog Grka. Platio mu je u mračnom,
kvartovskom lokalu nekoliko piva i postali su
prijatelji sa šanka. Pričao je o ženi koja ga ne razumije i ocu koji ga prezire. Pričao je o svakodnevici koja ga iscrpljuje, te o stalnim dugovima
zbog lošeg poslovanja. Onda ga je jedan dan
neočekivano pozvao u svoju kuću.
Dvorište je bilo zatrpano dijelovima neupotrebljivih kamionskih motora, felgama, mjenjačima, praznim kantama za gorivo… U velikoj
garaži nalazio se stari, no ne odviše vrijedan
namještaj, koji je Galos amaterski popravljao i
time zarađivao dodatan novac. S balkona isprane zgrade padali su slapovi ljubičastog cvijeća,
koje je netko redovito i obilato zaljevao.
Galos je živio u prizemlju, a njegov otac na
katu. Vidjevši Intruderov upitan pogled, promrljao je da mu je žena, poslije zadnje svađe,
otišla kod neke dalje rodbine. Zamjerila mu je
što ju je nekontrolirano udario i razbio joj nos.
Kurva je to zaslužila…
Intruder je znatiželjno razgledao brojne umjetnine razbacane po neurednom stanu. Bilo je
dobrih crteža i akvarela lokalnih umjetnika, te
zanimljivog, osrednje restauriranog namještaja iz devetnaestog stoljeća. Sve je mirisalo na
benzin, naftu i terpentin. Lako hlapljive, aromatične tekućine zavukle su se u labirint niskih
prostorija.
Otvorivši jedan bidermajer ormar, da bi mu
pokazao kako ga je obnovio iznutra, pustio je
dva moljca koji su nemirno odlepršali prema
stropu. Unutra je vladao neshvatljiv nered. Intruder je posumnjao da je žena otišla prije više
mjeseci, nesposobna da se nosi s njegovom
nepouzdanošću. Galos je bio čovjek bezbrojnih ideja, pokretan prijevarom, a zauzdan vlastitom nesposobnošću da bilo koju prijevaru
21-24
zaista sprovede do kraja. Upravo te njegove
karakteristike pretvorile su ga u kolekcionara
suvremene umjetnosti. Poslije nekoliko piva
priznao je da ponekad napravi i sam nekakav
akvarel i potpiše ovog ili onog. Za takve poslove uzimao je malo novca, tek toliko da osjeti
da ne gubi vrijeme. Na neki uvrnuti način bio
je umjetnik.
Od dva kamiona jedan je obično bio u kvaru.
Onim koji je bio u voznom stanju, organizirao
je seljenja. Tako je, od vremena do vremena,
nabavljao crvotočne komade namještaja, koje
bi zaračunao u cijenu transporta. Do djela suvremene umjetnosti dolazio bi seljenjem pravih i lažnih umjetnika. Potom bi popravljao
namještaj i falsificirao akvarele. Sve Galosove
prijevare bile su slabo isplative i njegov svijet
bio je na rubu raspada. Volio je pijane, ocvale
žene i prostodušne slikare.
Intruder je ispijao pivo slušajući debeljuškastog
Grka poluzainteresirano, no nije ga mogao
ubiti. Činio mu se odviše beznačajnim. Promijenio je pristup, nastojeći ga odvući u teško
pijanstvo. Galos je pio sve više, no kako mu je
mozak često plivao u alkoholu, promjena ponašanja zbivala se vrlo postupno.
Počeo je pričati uz primjetnije zaplitanja jezika, često ne dovršavajući jednostavne misli.
Potom se počeo razmetati nesuvislim obećanjima. Srušio je bocu i zapjenjeno pivo razlilo
se po jeftinom tepihu prepunom starih mrlja.
U neugodno toplom, zagušljivom prostoru postalo je neizdrživo. Intruder je otišao do zahoda, u kojem je morao preskakati prljavu odjeću
razbacanu po podu, kako bi došao do školjke.
Otvorio je prozorčić, nastojeći izgurati sve neugodne mirise prema granama čempresa koje
su se svijale uz fasadu.
Slušao je zvuk svoje mokraće i udaljeno Galosovo mrmljanje. Potom je začuo pad pijanog
tijelo na pod. Ako budem imao sreće ugušit će
se svojom bljuvotinom… Ipak, Galos je samo
zaspao na prljavom tepihu. Intruder se izvukao
iz njegovog života, pritvorivši vrata krajnje obzirno. To je bio čin nepotrebne uljudnosti.
Dok je prilazio svom automobilu ugledao je
skoro sedamnaestogodišnju Irmu kako hoda
zagrljena s dečkom svojih godina. Kimnuo joj
je glavom u znak pozdrava, na način na koji je
to činio prilikom susreta s površnim poznanicima. U njenim očima ugledao je prvo paniku,
23
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Igor Žic, Skulptor i žalosna priča o čovjeku kojeg je trebalo ubiti
potom gorčinu. Prijezirno je okrenula glavu.
Iako je povjerljivo rekla dečku – Nemam pojma tko je ovaj perverznjak! – Intruder je to uspio pročitati s njenih usana.
Sjeo se u automobil, okrenuo ključ i prepustio
se jakom strujanju zraka. Klimatizacija je brzo
rashlađivala prostor, a on je potražio CD s glazbom Davida Bowiea. Oduvijek je poštovao
glazbenike koji su željeli umrijeti na pozornici.
Ziggyja i Iggyja… Raw Power…
Bio je na koncertu Iggy Popa na dunavskom
otoku u Budimpešti i ostao fasciniran kontroliranom autodestrukcijom. Iggy je bio star, izboran, no goli torzo zmijoliko se izvijao, dok je
prateća grupa sve ispunjavala teškometalnom
tutnjavom. Bowie tada nije pratio svog štićenika, kojeg je izvukao iz ludnice u vrijeme dok
je puzao po dnu života i karijere. Search and
Destroy… No Fun… Nightclubbing…
21-24
Iz zvučnika se začula Iggyjeva China Girl, u
Bowievoj verziji i Intruder se polako zaputio
prema centru. Prošao je uz Irmu i njenog dečka, no nije uočio nikakvu reakciju na njihovim
licima koja je na trenutak ugledao u retrovizoru. Zatim mu je pažnju privukao raskošno uređen vrt, hrpa smeća koja je ispala iz prenatrpanog kontejnera, te vitka djevojka koja je nešto
tražila u velikoj, narančastoj torbi za plažu…
Dva dana kasnije u novinama je pročitao da
je ugledni autoprijevoznik Nikos Galos tragično
preminuo nakon što je u pijanom stanju pao niz
stepenice. Naručitelj mu je ostavio omotnicu s
novcem u poštanskom ormariću, nesumnjvo
zadovoljan besprijekorno obavljenim poslom.
Brojeći novac Intruder nije bio siguran da li je
postao savršen ubojica ili je Naručitelj, kao što
je to oduvijek i sumnjao, potpuni idiot. Savršenstvo je najlakše dosegnuti kad se više nema
što reći… Lust for Life…
Katedrala sv. Vida u Rijeci
24
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
25-33
Očima što vide dalje,
dublje, iza i ispod
MILOVAN MIKOVIĆ
1.
Toga su se ljeta, kišovitoga i hladnoga Slobodnim kraljevskim kotar gradom razmiljele zmije,
u potrazi za hranom, miševima i sitnim glodarima – bjelouške, ribarice i smukulje. Istini za volju gmazovi po ljude bezopasni, ali njihov prizor oku ni malo nije bio ugodan. Za zmijama,
srećom, u gradske parkove i na veće travnjake
dođu i rode, a građani postupno odahnu, pa i
Slavislava Čičak opuštena usni. No, kada se iz
sna prene, prva, nerasanjena još misao, krene
joj od zadnjih slika što ih je s dna sna uspjela
pokupiti.
Na središnjem gradskom trgu od skora preuređenom i predanom na uporabu u povodu
obljetnice kultnih svečanosti, gola golcata raspeta je Slavislava Čičak na vojničke prepreke
iz svih junačkih i inih ratova. Smještena je u lecorbusievski zasnovanu konstrukciju izvedenu
iz metalnih cijevi, prema smjeloj scenografskoj
zamisli pravdoljubivog Hiperborejca Mumua,
demona sna, samozvanog kustosa sa Buvlje
pijace. Odnedavna tajnog savjetnika misteriozne, a prema nekim, istina ne baš i provjerenim svjedočenjima što su nastala na odveć
mutnim vrelima – čak i militantne organizacije
Majčina suza, za koju dobro upućeni tvrde; ta
će presudno utjecati na budućnost Slobodnog
kraljevskog kotar grada, njegove bliže i dalje
okolice, a možda i cijele zemlje, pa čak i u
sebe zagledana i sobom opterećena brdovita
balkanska prostranstava, dok oni izvješteni u
gledanje ispred i iza, ispod i iznad zla, nisu skrivali bojazan, pa i strah, jer bi se, navodno, ova
pošast mogla rasprostrijeti diljem svih kontinenata poput nezaustavljive epidemije prodirući
među sve slojeve žena bez obzira na njihovu
rasu, dob, ukorijenjenost tradicije, odgoj, obrazovanje i sve druge, privremeno postojeće
ovozemaljske razlike.
U sjeni ove erotsko-tiranske uprizorenosti,
usred grada za kojeg nema pisanog traga da
su njegovi žitelji, ma i u dalekom srednjem vijeku – za kojeg se govori da je bio mračan – proganjali prosjakinje, čuvide i vještice; spaljujući
ih na lomači – sada je Slavislava Čičak privezana za grdobne prepreke bodljikavom žicom,
raspetih ruku i raskrečenih nogu. Zarđala žica
duboko joj se usijeca u zglobove, ali ona i ne
osjeća bol. Grad se doima opustošeno, nema
ni mrtvih, možda stoga što s neorenesansnih
prozora Gradske kuće, u pravilnim razmacima
izlijeću formacije lešinara, rukovođene nepogrješivim instinktom čistača ravnica, šuma,
brda i planina. Prateći njihov let pred Slavislavom Čičak, u magnovenju minu njoj znane
sudbine starozavjetnih i novovjekovnih svetaca, grješnika, vođa i stradalnika.
Uzdrhtalo uznemirena, pokuša se sabrati i raspoznati ih mimo njihovih djela, prema zemnim
ostacima, nad kojima je zakratko samo bdjela
do nailaska strašnih ptičurina, u tom času ona
mitska pramajka, Magna Mater, Medeja, Nioba, kažnjena za oholost i uvrede nanesene
bogovima, zbog kojih su joj orlušine proždrle
i potomstvo, a nju ostave, osuđenu na promatranje njihove užasne gozbe, tih ravnodušnorevnosnih čistača dok sustavno uklanjaju svaki
trag sa trga pripremajući ga za, do tada, neviđenu svečanost, njome bi se vjekovječno trebali usrećiti svi ljudi, bez traga odnoseći sve što
bi moglo zasmrdjeti, uključivši i ružičastu kašu
koja sadrži njihova sjećanja, još ranije pretvorenu u prah i pepeo i rasutu u vjetar što puše nad
močvarom, po danu mlačan s juga, a po noći
prohladan sa sjevera. Dolnjak i Gornjak.
Sudeći prema svim znacima, od nekadašnjih
žitelja Slobodnog kraljevskog kotar grada, preostala je samo Slavislava Čičak, gnjevom bogova kažnjena sjećanjem na postojanje nekada
25
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
posve drukčijeg vremena, jedina svjedokinja
besprijekorne obrade, paniranja i razvrstavanja
svih slika poganskog blaženstva, strave žrtvovanja, bezumlja zaboravljanja i besciljnog lutanja
bolesnog uma, sada već i ona lišena straha od
pernatih, čudovišta koja je bešumno nadlijeću.
Začudo, nju, zapravo i ne primjećuju, makar
nije iz njihova jata, po čemu zna; još nije dospjela u Haronov čun, premda je posve nisko
nadlijeću, a poneka joj za kratko, čak sleti na glavu, ovlaš je obuhvaćajući velikim staračkismežuranim kandžama, ali sve se na tome završi, ne
računajući obilan izmet koji joj se dugo cijedi
niz kosu i lice, kruteći se u pogrebnu masku, da
traje poput živog biljega mrtvoprerađenih.
U iščekivanju velikog događaja, ne shvaćajući
smisao onoga čemu prisustvuje, bespomoćna,
u ponižavajućem položaju iz Slavislave Čičak
umjesto suza, potekoše krhotine psalma Davidovih, koje je nekada davno znala naizust,
od kojih sada pokušava sastaviti makar jedan
cijeli, u neodrživu nastojanju kraćenja muka,
besciljnim samoproduživanjem, zaludnim umiljavanjem Tvorcu.
– Dugo čekah Gospoda, i saže se k meni, i ču
viku moju ... Hoću činiti volju tvoju, Bože moj,
i zakon je tvoj meni u srcu ... Gospode, nemoj
zatvoriti srca svojega od mene ... Jer me opkoliše zla nebrojena; stigoše me nepravde moje,
da ne mogu gledati; ima ih više nego kose na
glavi mojoj, srce me moje ostavi ... Gospode,
pohitaj mi u pomoć ... – mrmlja tragom nesigurna prisjećanja Slavislava Čičak sred opustošenog Slobodnog kraljevskog kotar grada,
toliko sama da ju ni glas ne napušta.
U taj čas, u podnožju Gradske kuće, ugledala dvije siluete obavijene izmaglicom, koje se
zapute prema njoj, usporenim, ali vojničkim
pravilnim, odsječnim koracima, a u Slavislavi
Čičak, za kratko bukne pokopana nada, koju u
njoj ni Svemogući nije uslišio. Još uvijek ne razaznaje te dvije pojave koje joj se približavahu,
od kojih toliko očekuje u pogledu izbavljenja,
ali od kojih i strahuje, strepi uzdrhtala. Kada ih
prepozna, prenadraženim čulima, pusti strašan
krik, očitavši iz tih koraka dvojice dolazećih
magmatičnu vrućicu – onih koji još nisu ono
što trebaju biti, radi čega se tiskaju, gonjeni
nezadrživom navalom u njen, njima nepoznat
prostor, nalik beskrajnom tajanstvu nebeskog
ponora.
25-33
Odjednom njome iz posve nerazumljivih joj
razloga – prostruji osjećanje mira i posvemašnje sigurnosti. Sada zna, nikada ih nije vidjela,
niti je nagazila sjenu bilo kojega od te dvojice,
a oni joj se i onako nikada i neće dovoljno približiti da bi im mogla razabrati crte lica. Njoj se
oni neće ukazati.
U taj čas njezinim snom promicao je Isus u
pratnji Adama Kadmona. Razgovor im je odavno zamro. Nazarećanin razmišlja o Judi i njegovim postupcima što ih treba razjasniti svojoj
sljedbi, dočim se Adam nije mogao prisjetiti
mjesta na kojem je bio grob. O ponoći, kada
se razdvoje, Isus lagano priđe trojici odabranih,
što spavali su snom pravednika. Sva trojica ga
osjetiše, istovremeno, ali on im naredi:
– Spavajte i nadalje mirno. Uskoro ću vas zauvijek napustiti.
– Učitelju, dozvoli mi da im se suprotstavim
– otimao se Petar čvrstom predivu sna, nemirno se prevrćući na tvrdu ležaju. – Možda moja
namjera nije protivna volji Tvorca. – Dok je
govorio Petru se činilo kako je okrenut vjetru
što puše s mora, dok su do njega dopirali mirisi
zaklanih životinja, ukvarene iznutrice, lovora,
oleandra i daleki, slani miris pučine, pun nerazumljiva smisla i neobjašnjivih slutnji.
– Sve što poželiš bit će tvoje, – mrmljao je – jer
ti si kralj, ali se ne udaljuj od prijestola. Nikada ne možeš znati koga ćeš zateći, ako se ikada vratiš. U ušima mu je i dalje šumjelo more
pripremajući njegov izoštreni sluh na udaljeni
vrisak žrtve koja će čas kasnije biti prinesena
Sveznajućem. U tom trojicu odabranih probudi jasan Isusov glas:
– Dižite se, sada, evo došao je čas mojih muka.
Predat ću se u ruke ljudske i grješne jer već jasno čujem korak onog koji me je trebao izdati.
Slušajte kako se njegov lagani hod razlikuje od
uvježbanog bata vojničkih nogu.
Na te riječi Petar, Jakov i Ivan skoče iz sna,
unezvijereni. Sred strašne tišine koja se kandžama svojim grčevito držala za krošnje Getsemanskog vrta, ni jedan od trojice nije čuo ništa
slično izdajničkom hodu, niti neujednačenom
sada već topotu čete koja tek što nije ščepala
onoga kojega traži, još uvijek nenavikli promatrati svijet očima što vide dalje, dublje, iza i ispod. U glavi im je šumjelo, a u nejasnim valovima do njih su dopirali nerazumljivi zvuci nalik znaku zauzetog telefona, prometnoj gužvi
26
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
pred raskrsnicom i štropotu vlaka koji ubrzava
i velikom se brzinom udaljuje s kolodvora. Isus
tada pođe prema ulazu u vrt gdje je ostavio
osmoricu apostola, želeći ih svojom predajom
zaštiti od razjarene svjetine i gnjeva vojnika,
željnih krvi.
2.
Nakon što se apostoli i svjetina rasprše u noći,
unezvijereni grubošću prizora, kojega su sami
izazvali, zakuhali ga i bili mu nazočni, a vojnici
ščepaše onoga koji je došao u ovaj svijet vršiti
volju Oca svojega – Slavislavi Čičak se učinilo,
osim one dvojice nepoznatih joj, što su se, do
malo prije, primicali preko glavnog gradskog
trga, usporenim svojim, digitalnim korakom,
dočim joj se sada činilo kako samo hodaju u
mjestu – na mah posumnja kako još netko nepoznat i dobro prikriven motri na sva ova strašna zbivanja na trgu.
Bila je u to gotovo posve sigurna, premda ni zamisliti nije mogla tko bi se to drznuo, na takav
način primaknuti Ocu, Sinu i Svetomu Duha i
njihovim izduženim sjenama, koje su pred svima padale na zemlju, a unezvijerena ih je rulja
gazila divlje uznemirenim svojim korakom, iza
kojega se dizala i vitlala prašina egoizma, prepotencije i neodgovornosti.
Nakon što se i apostoli povuku, a i svijet se
počne polako razilaziti, vođen svojim svakodnevnim poslom, na glavnom gradskom trgu
Slobodnog kraljevskog kotar grada, ostane
samo onaj fatalni Vjetar koji se još u Odisejevo vrijeme, a možda još i prije, odmetnuo od
gospodara svojega Eola, radoznao, prepreden,
ali i razuzdan. Vjetar koji se neosjetno prikrada cijepajući jedra, lomeći katarke, potapajući brodove, gnjevno rušeći bijedne čatrlje
siromaha na obali, duž koje se lukavo šunja,
iznenada skrećući na kopno, umrtvljujući zrak,
razmnožavajući najteže boleštine što bespoštedno kose ljude i stoku u sveloj, zakržljaloj
travi, mameći neiskusne djevojke u vrbake, za
vrelih ljetnih večeri i kratkih noći.
Slavislava Čičak, tada još, nije ni slutila da je taj
Vjetar mogao biti i prvim svjedok njezinih najskrivenijih misli, želja, pa i pohote, o čemu ima
stanovita traga u naknadno nastalim bilješkama, pisanim prema nepouzdanom psihoterapeutskom sjećanju dr. Ocokoljića, izukrštanog
s najrazličitijim slutnjama i bezbrojnim nagovještajima, koji ne vode nikamo, osim što za-
25-33
vode na krivi trag, ometaju i mute svaku bistru
misao, koja se očišćena od grijeha u čovjeku
rađa. I među umnim i uglednim stanovnicima
Slobodnog kraljevskog kotar grada samo su rijetki bili načistu da im se taj Vjetar, prikrao sa
zapadne strane. I nije se pojavio tek onako, slučajno, niti usputno.
O tome je i pisac ovih redaka razglabao, do
dugo u noć, s kasnijim vjernim, pače doživotnim pratiocem Slavislave Čičak, prikriveno
pobožnim, bordelski prefinjenim, ali pravdoljubivim Mumuom. Dok se rastresena pogleda
smiješio vlastitu sjećanju na sivozemljano lice
svoje majke, koje kao da je probilo na površinu davno zakuhanoga pljesniva već tijesta,
postajući sve tamnije, a sva se njegova unutarnja pozornost usredotočila na nešto iznenadno, novo i silovito. Nešto što će se pokazati
neponovljivim,a strašnim. I začu tada glas za
koji mu se činilo da oduvijek lebdi u zraku. Zahvaćen snagom nejasne radosti kasnoga otkrivenja i saznavanja bjelodanih istina, preplave
ga misli o vlastitu životu i njegovom smislu. Dočim je noću, iz košmarnih snova opsjednuto
trijebio glas žene, ne uspijevajući razabrati je li
to glas majke, ili Slavislave Čičak, ili, nekog nepoznatog bića stradalog u dalekom i zaboravljenom okršaju koji mu prkosi mrtvom svojom
besanicom.
Danju dok je jurio nedozvoljenom brzinom,
najčešće nedozvoljene poslove, preplaćen za
neurađeno, bez srama živeći na račun drugih i
sveopćeg osjećanja krivice, pokušao je zamisliti lice Onoga koji sve zna, osjeća i pokreće, ali
su ga svi putovi vodili pred figuru žene u bijeloj
togi, lica skrivenog u sjeni čempresa. I kolikogod
se naprezao, taj mu je lik ostao nedokučiv i nikada mu se neće dovoljno približiti, utamničen
u vlastitu dušu. Ipak, prisjeća se kako je jednom,
još djetetom, igrajući se na pijesku osunčane
plaže, potrčavši za loptom, ugledao odbljesak
čudne svjetlosti na licu majke, dok su se svi drugi uokolo kupali, izlagali suncu, ispruženi na toplom pijesku, a more se mreškalo u vrelom zraku, i činilo se negdje, po svemu sudeći veoma
daleko, netko nepoznat, pjevao je nešto posve
nerazumljivo, ali lijepo. Njemu se tada pričinilo
u slavu njegove i majčine sreće.
– To je samo onaj Vjetar, sine, ne plaši se, ničega drugog ovdje i nema – umirivala ga je
majka.
27
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
Duboko potresen neočekivanim vlastitim prisjećanjem na taj događaj s Vjetrom koji je,
ipak, ušao u grad sa zapadne strane, pravdoljubivi Mumu zaustavi automobil na parkingu
prvog motela, uzalud pokušavajući smiriti podrhtavanje ruku, dok je zurio u dvije napadno
zdrave čistačica zauzete trešnjom tepiha o
ogradu trijema, a iz kuhinje se čulo uobičajeno
zveckanje posuđem. Pred motelom se zaustavio kamion za snabdijevanje, vozač je istovario
korpe s kruhom i korpe s ribama, zaobišao vozilo i popišao se uz zadnji lijevi kotač, useknuo,
obrisao ruku o hlače, zapalio cigaretu, popeo
se u kabinu i dao gas, projurivši negdje na neobilježenom mjestu autoputa, pored Nietzscheove misli o smrti Boga i ispražnjenosti nebesa,
što će tijekom cijelog dvadesetog stoljeća donositi obilje svojih plodova u, do tada neviđenim ratovima, masovnim ubojstvima, koncentracionim logorima i terorizmu, bez premca u
cijeloj čovjekovoj povijesti.
Kada drhtanje ruku prestane, plati i prođe pored onih čistačica, nečemu su se bez prestanka hihotale, i pokrene svoj automobil. Vozio je
polagano, ni sam više načisto, kamo bi pošao,
pa oprezno skrene na poprečni put koji će ga
odvesti u dobro znanom pravcu, u oazu reda,
rada i pomirenosti, u susret istančanih recepata samostanske gastronomije i starih znanaca
sa kojima ga vezuju i mnoge tajne.
3.
Neprovjerena, mada osnovana, sumnja da je
onaj Vjetar od kojega su svi strepjeli, ušao u
grad ne sa južne, niti sa istočne strane, kako
je to većina predviđala i iščekivala, već upravo
sa zapada, mnogima je zadala mnogo muke
i glavobolje, pa tako i iskusnom psihoterapeutu prof. dr. Maminku Ocokoljiću, u to vrijeme
usredotočenom na zgužvane snove Slavislave
Čičak, koja se prema vlastitim riječima našla
pred snažnim porivom potpunog raskrajanja
vlastitoga tijela, odlučnom gestom bez opoziva, ne bi li se tako oslobodila tamnice tjelesnoga, ali istodobno i onostranoga, očito sa njim u
nikada dovoljno razjašnjenoj svezi.
– Kraj tjelesnog, morao bi donijeti i kraj duši,
dajući ovoj pretvorbi snagu odlaska – govorila
je – tako nas oslobađajući svake patnje u kojoj smo zatočeni kao u tamnici. Samo tako bi
dušu mogla zadesiti sloboda, bez sumnjivog
posredovanja kajanja za sve naše počinjene i
25-33
priželjkivane grijehe, onkraj svakog mučnog i
teškog ispaštanja.
Dok je u njenim riječima tražio zametke i naznake daleke predsmrtne karnevalske igre
doktor Ocokoljić, sve se više priklanjao tomu
da ih je, možebiti, preuzela, pače izučila kod
svoje majke, vlasnice modnog butika Đurđevak, u kojem su se mogli dobiti i najbolji sitni
kolači u gradu, što ih je za potrebe salona pravila njezina autoritarna baka, udova prerano
upokojenog djeda, rođenog negdje između
nasilno raspetih bedara Pomeranije i Panonije,
a na smrt stradalog u logoru za folksdojčere,
gdje su dospijevali mahom oni domaći Švabe,
koji to nikada nisu bili.
O čemu je dosta čula od svojega oca, čovjeka
ni od koga željenoga i voljenoga, jednoga od
onih pukih siromaha što ih se, po svim uzusima, oduvijek upreže u teška, kaljava, teretna,
kola svakodnevice. Taj je, gdjegod bi pošao i
kamogod bi se krenuo, mogao računati – na
njega će uvijek padati teški, vlažni snijeg, ne
zadržavajući se dugo, nikada potpuno ne prekrivajući vječito blato, kojim smo okruženi.
Snovi Slavislave Čičak držali su se koherentno,
čvrsto, odolijevajući svakom pokušaju da ih uzdrma i među njih prodre. Ponekad bi mu se
učinilo, vezivna građa već popušta, no, bio je
to samo privid dok su se snovi, još žitki i vreli prometali u zahuktalu lavinu suhog pijeska,
prelijevajući se iz raspoznatljivih riječi u nepoznate predjele i neznane likove, drobeći učinkovitost svih njemu prihvatljivih psihoterapeutskih postupaka, nakon čega se dr. Maminko
Ocokoljić osjećao kao bezazleni dječak koji
sakuplja mrve kolača i keksa, u najboljem slučaju poput neovlaštenog privatnog detektiva,
dok lupom starmalo ispituje masne mrlje torte
na tepihu dječje sobe Slavislave Čičak.
Iskustvo ga je naučilo strpljenju, pa je iz svakoga neuspjeha izlazio do ravnodušnosti smiren,
prepuštajući se okrjepi razgovora lišenog svakog dubljeg smisla i mogućeg značenja dočim
je vrebao neodgodiv ali i nepredvidiv trenutak
kada će san pretrčati brisani prostor, prebacujući se u dnevno bunilo, otkrivajući mu svoja
slaba mjesta.
U međuvremenu, hiroviti onaj Vjetar, ni Gornjak, ni Dolnjak, koji nije došao ni s juga, ni s
istoka, nego izravno sa zapada, bez prepoznatljivih naznaka, utjerao je u prostor središnjeg
28
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
trga Slobodnog kraljevskog kotar grada, guste
pramenove prljave magle s ušća davno presahnulih rječica, koje su prije mnogo godina i stoljeća opasavale zidine utvrde, odvajajući je od
gradskih pašnjaka, duž kojih se postupno naselila razvojačena sirotinja, zatrpavajući ih kojekakvim otpacima i smećem, sve dok ih posve
nije prekrila, zatvorila, obustavila. Rijeke tada
zarone, skriju se pod đubre, i u gnjevu postanu
ponornice nizine.
Nije znala za njihovo postojanje i sposobnost
da nakon svakog jačeg pljuska prepoznaju svoje nekadašnje, davno zatrpano i naizgled presahnulo korito, zapravo razumjela bi od čega
su podlokani temelji mnogih kuća u gradu,
naizgled solidno izgrađenih. Tko na zidovima
kuća od čvrstog materijala ispisuje, osvetničke, vlažne šare, podmuklo se oglašavajući astmom, tuberkulozom, reumom, groznicom,
buncanjem ...
Štoviše, da je za sve ovo znala, Slavislava Čičak mogla je čuti i blejanje ovaca i riku marve
sa pašnjaka, koji su se prostirali istočno, južno
i zapadno od njihovih obala, pucnjavu biča,
zvižduke i dozivke pastira, promukle glasove
gradskih kapetana, kratke, odsječne psovke
podčasnika, koji su u svilastoj travi, do pojasa,
uvježbavali pješake i konjanike, pred jedan od
mnogih ratova za obranu Europe od Turaka, a
kada njih nije bilo protiv vojske ispod nekog od
europskih prijestolja. Mogla je čuti, na mah, i
djelić preteške, zagušljive tišine koja pred napad pritiska sljepoočnice ljudi i konja, sred gustog mirisa trava, zaustavljenih u nepomičnu
zraku, u kojem jedva primjetno podrhtavaju
samo četveronošci, uznemireno strižući ušima,
dok iz napetih tijela puštaju vrele vjetrove.
Možda bi naslutila da su poneki od tih ratnika sanjali između dva krvoprolića pomamnu
graju gomile koja se dugo, unezvijereno selila
iz stare u novu postojbinu, odlučna stresti ropstvo s grbače, u potrazi za plodnijom zemljom
i mirnijim životom, daleko od napetosti raspete između polumjeseca i križa, lavina ljudi, sita
pogodbi sa životom i tjeskobnosti tuđinske vlasti koja ih je zadržavala dok su podnosili harač,
a ispratila pljačkaškim družinama, zbog čega
su pošli u formaciji neprobojnog krvavog štita od raspolućenih glava i rasporenih utroba,
unutar kojeg su se tiskale razdražene žene, bli-
25-33
jeda, bolesna djeca, limfatično podbulih lica i
uznemirena stoka.
U ušima im se valja huka pobješnjela mora,
u nozdrvama su se zadržali mirisi vinograda,
smokava, sijena, lavande, čempresa, a pred
očima su ostale napuštene kuće, štale, crkve i
grobovi, sve do Save i Dunava i još dalje, dok
su ih zadržavali bezbrojni ritovi, što danju drijemaju, a noću se preteći isparavaju i proždrljivo,
uz zagrobnu vrisku, gutaju neoprezno odlutale
ljude i stoku. Zaustavit će se, praćeni neprestanim lelekom žena tek kada stignu do ušća dviju
rijeka, prema nekim zapisima samo rječica, između kojih će podići utvrdu, od čijih će zidina,
mnogo godina kasnije, franjevci izgraditi samostan. Od svega toga, do Slavislave Čičak dopirale su samo teške trube zagušljive, a možda i
otrovne magle, koja će uskoro progutati cijeli
trg, nagrizajući joj oči i sluzokožu.
4.
Dok su se gasila svjetla u snijegom zasutim
kandelabrima, ona dvojica što netom izroniše
iz mračnog podzemlja Gradske kuće, već su
prevalila gotovo polovicu trga, nesvakidašnjim,
bezmalo digitalnim koracima, što su ih izvodili
uz pomoć svojih, naizgled loše skrojenih tijela. U pustoj tišini njima na ovaj način progovarajući, odavde iz ovoga grada koji bi trebao
biti njihov, a uistinu nije, premda im iz njegova
gradskog središta izvire suština i smisao vlastite
periferije. Neka vrsta mjerača i ocjenjivača vremena kojim se obuhvaćaju sva istinska bogatstva i grijesi epohe. I pojedinca i cijelih naroda.
U bljedilu jutarnje svjetlosti, Čičkovoj se na
mah učiniše poznatim crte njihovih lica, ispod
kapuljača, dok posve bezvučno promiču po
nevidljivom paperjastom ćilimu rasprostrtom
preko središnjeg trga upokojenog Slobodnog
kraljevskog kotar grada, riju dnom duboke
jame, oivičene neprobojnim zidovima iznad
kojih doimaju se posve beznadnima i uzaludnima sva treperava, obećavajuća svjetla, očito je
predalekih, međusobno izgubljenih svjetova.
Koliko su oni nama udaljeni, toliko smo i mi njima daleki – sine joj u taj čas, s osjećanjem olakšanja, što ga dopuni umirujuće saznanje da joj
ona dvojica, do maloprije, posve nepoznatih,
sada već sve više nalikuju kolegama iz Uredništva, poimence; Đusi Veprovcu i njegovoj sjeni
Ivanici Kajici. Dvojac je taj nerazdvojiv, što joj
ga u ovom teškom času možebiti šalje samo
29
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
Podrijetlo svakoga reda i poretka, a preko nje
ga upućuje i svima ostalima, radi podsjećanja
o tome da tijelo i duša nisu bili, niti će biti, dva
potpuno odvojena svijeta nevješta Tvorca.
Dočim će prof. dr. Maminko Ocokoljić, tim
povodom u psihoterapeutski radni svezak,
urednim svojim, čitkim rukopisom, kratko, ali
s očitim otklonom notirati vlastito viđenje ove
pojave, kao: coincidentia oppositorum1 uz sažet opis cijeloga prizora. Naknadno, prelistavajući bilježnicu, sistematični je psihoterapeut,
obazrivo zašiljenom grafitnom olovkom, dodao još i ovo: «Svijet se čini prljav netaknutima,
kada gube nevinost, pa se mahnito osvrću za
prvim prolazećim bogom od kojeg očekuju da
im nadomjesti utisak dovršenosti, samodovoljnosti i blaženstva. Svijet, međutim, nije osuđen
samo na privide».
Ova će opaska, ispisana na margini, u dnu stranice, vidno uokvirena, premda već ponešto
izblijedjela, od njegova prstoliznog prelistavanja, iz temelja izmijeniti prividno sređen život
savjesnoga psihoterapeuta, koji je kasno proniknuo prokletstvo profesije zbog čega će moći
uživati samo u onome što mu drugi ponude,
kao svoj i njegov problem. Sam čin toga preokreta nastupi ovako:
Tijekom razgovora sa Slavislavom Čičak, dvojac napetosti i nespretnosti postara se da dr.
Ocokoljiću bilježnica isklizne iz ruku. Neočekivanom hitrinom Čičkova ju podigne, i upravo
kada se činilo da će mu je predati, svezak se
nasumice otvori, baš na mjestu koje odgovara
navedenoj rečenici. Okvir joj privuče pogled,
a sve ondje zapisano u najvećoj brzini snimi,
pročita. Istog trena, izgubljenu draž vrline, zamijeni razbuđeni ushit grijeha. U slučaju iskusnoga profesora i neočekivana bujica pomlađene stihijne snage života kakav jeste, koji je
već polako počeo venuti.
Maši se i on za bilježnicom, još dok je letjela zrakom, ali je ne mogne uhvatiti, a budući
da se naglo počne pridizati, nije uspio izbjeći
bliski susret s Čičkovom, pa i neizbježni dodir
njihova dva tijela. A kada joj neočekivano, i za
sebe i za nju, rukom pomiluje lice, sva težina
uznemirene, tamne ljepote Čičkove pritisne
mu teme, ramena i grudi, i umalo se sruši, osjetivši ispod tanke haljine vrelinu njezina tijela,
zakinutog u mnogim zadovoljstvima.
1 slučajnost suprotnosti
25-33
5.
No, već tijekom toga prvoga dodira, kolikogod
bio mahnit i strastan, između njih se ispriječilo
nešto, bolje reći netko. Nejasan lik čije će se
uobličavanje dovršiti na pokopu njezina oca,
mnogo godina kasnije, pred spuštanje poklopca na mrtvački sanduk, u Peić-kapeli, dok je
pokušavala proniknuti njegovu posmrtnu masku, u kojoj se zauvijek zaustavila njegova poslovična užurbanost, u svakoj prilici popraćena
nezadrživom poplavom riječi. Dok se uzalud
pitala gdje je sada njegov pogled, «koji nema
ljudsko oko», jer sada je taj «pogled mrtav i prazan duboko», kako veli srpski pjesnik Dis. «Utopljenik je spašen, čim zauvijek sklopi oči»,
prisjeća se njegovih sarkazmom natopljenih
riječi o umiranju i smrti, «već u kovčegu dok
napušta mrak života-tamnice».
– Sa nekima od nas, možda umire i ponešto
od smrti – redovito bi dometnuo otac – okružena je ta mnoštvom znakova, a ja još uvijek
ne znam kako ih razaznati i rastumačiti – prisjeća se dok promatra kako se dobro joj znane
crte njegova lica tope ispod blijede kože, lagano se bez prestanka kruneći, sve dok posve
ne iščeznu negdje bez oblika. Čemu, ne bi je
iznenadilo, i on sam odnekuda svjedoči nevidljivo nasmiješen nad slomom svih spasonosnih
sustava za preživljavanje, uvelike već zahvaćen
kozmičkom inkarnacijom u koju je iskreno vjerovao.
Međutim, prije no što je otišao, on koji je bio
općepoznat po snažnom, grlenom bas-baritonu, samo je smogao snage prokrkljati nešto
poput:
– Žene su narod za sebe, ustvrdio je poznati
… – no, rečenicu nije uspio dovršiti pred njom,
već ju je ponio sa sobom, kao i uvijek, u žurbi,
onamo gdje je već morao poći. Slavislava Čičak je očekivala više od neizgovorena, skrivena
okrajka rečenice iz usta onoga koji ju je prosuo
među majčina bedra, propuštajući priliku pobliže joj objasni zašto je odabrao baš taj citat,
lišavajući se svih ostalih koje je znao, cijelog
života žonglirajući tuđim mislima, izbjegavajući razgovor, opraštajući se zauvijek, bez riječi
utjehe od jedine osobe do koje mu je stalo.
Međutim, kako stvarnost još nije, do te točke
isprošivala prostor sna Slavislave Čičak, prizor
sa odra bio je, poprilično još, ispred nje, stoga
se u prvom strasnom zagrljaju sa Maminkom
30
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
Ocokoljićem, između njih ispriječio tek mutan,
nejasan odbljesak lika, čiji obrisi valjda nisu ni
mogli preko granice tada još uvijek nerazvlaštene jave, pa je neuređeni niz slika ostao neodgonetnut za oboje, ne dotičući se, ni živoga
pokojnika, u ulozi aktera.
U stanovitim elementima Jedno od otvorenih
pitanja i za pisca ovih redaka, koji je dospjevši radi toga nakratko u nedoumicu bio sklon
posegnuti i poslužiti se nekom od jasnih i lako
raspoznatljivih općih scena s književnog groblja, ne bi li ovdje nadomjestio nešto što mu
nedostaje (ni sam ne zna što!), možda ipak,
pro forma, i valjda samo tek ponekom čitatelju
otežavajući praćenje nastavka teksta.
Budući da je sukladno glavnim zamislima spisateljskog koncepta Slavislava Čičak u ovoj fazi
razvoja teksta trebala biti u prostoru središnjeg
trga Slobodnog kraljevskog kotar grada, u
energetskom polju enigme susreta, s one dvije
face u kojima se pored dvojice kolega iz Uredništva, mogu prepletati i likovi dvojice njezinih
sinova, koji do sada nisu ni spomenuti, premda
se ovdje svako malo netko dohvaća poštapalice: «Na mladima svijet ostaje»!
Pisac ovih redaka baš i nije spreman povjerovati u iskrenost ovoga zaziva. Bit će da ga se
više ispucava iz straha, a manje iz uvjerenja.
Mišljenje mladih oduvijek se nedovoljno uvažava, ili se prikazuje manje vrijednim, premda
mladi nerijetko imaju zrelija, kompleksnija i naprednija mišljenja nego svi oni već odrasli, što
za sobom vuku presloženu bagažu najrazličitijih iskustava. Ne sluša ih se, dok su još na obali koju zapljuskuje idealizam i u svemu radije
gledaju, vide i nalaze svjetliju stranu svijeta. Sve
dok ne krenu u potragu za novcem, karijerom
i uspjehom, potapajući pozicije vlastita idealizma iz čijeg je tkiva kroz minula stoljeća, uvijek
i nanovo, izrastala želja za drugačijim, boljim i
ljepšim svijetom.
6.
Likovi ti, svejedno da li sinova iz snova, ili redakcijskih kolega, spadali su među rijetke s kojima se uspijeva razumjeti, ako ne u svim, ono
barem u većini osjetljivih pitanja. Gdjekada je
dovoljno da se samo pogledaju i već su se sporazumjeli, bez ijedne jedine izgovorene riječi!
Tako bi moglo biti i u ovom strašnom času!
Ponekad su je branili od izljeva bijesa, u čarkama, koje bez jasnog raspoznatljivog povoda,
25-33
iznenada, zaiskre u svakom Uredništvu a tako
se naglo i okončaju – i začete i pobačene u
deliriju neprestane sadašnjosti, bez početka i
kraja, bez smisla i značenja, onkraj svake nade.
Uvijek u nekakvu dosluhu s užasnom razboritošću razjarene većine. A tek gomile, svjetine
….
Što čekaju? Hoće li joj pomoći da se izvuče
iz ovog ponižavajućeg robovskog položaja?
Za početak bi dobro bilo da je oslobode stega
monstruozne, gvozdene pacolovke. Ali, zbog
čega su ta dvojica u starinskim pandurskim
odorama, kakvih još ima samo u prašnjavim
vicinalnim muzejima? I zbog čega su im lica
ravnodušna,a oči prazne? Zar su zaboravili sve
što je do tada bilo među njima? Zar je doista
ne prepoznaju? Dokle će je obilaziti i zagledati
poput lovine u stupici? Oh, pa ona je posve
naga, što sada već dobro vidi iz njihovih dubokih, praznih očiju, koje probadaju njeno blijedo, drhtavicom zahvaćeno tijelo.
I s jedne i s druge strane u mreži se koprcaju
jednoćelijske praživotinje, Bičari, plutaju Sunđeri i Dupljari, uvrću pljosnate, valjkaste i člankovite Gliste, glavinjaju Zglavkari, Bodljokošci
i Hordati, plivaju Ribe i Vodozemci, gušaju
se Gmizavci, Ptice i Sisari, iz vreline grla izvire evolucijska skala Pliopitekusa, Prokonzula,
Driopitekusa, Oreopitekusa, Ramapitekusa,
Australopitekusa, Pitekantropusa, zgrčenog
Homo Erecktusa i Solo čovjeka, ali ni jedan od
tonova nije nalik njenom glasu kojeg bi ona
dvojica prepoznala, po čemu bi se prisjetili da
su godinama zajedno udisali iz istog redakcijskog skladišta duhanskog dima. Neandertalac i
Kromanjonac odvezuju joj prvo noge, pa ruke.
Sputani Homo Erecktus i Solo čovjek padaju
nice. Nemoćna je, ne uspijeva uspraviti tijelo,
prostrta poput nezgrapne, smrznute krpene
lutke, izbačene na ulicu nakon dugih, dosadnih pokladnih igara ponavljanja, ponavljanja,
ponavljanja...
– Uraim, észt hol tanultatok? En holgy vagyok.
Mi kollegak vagyunk. Segitseget kerek. Emeljetek mar2 – ali umjesto riječi šišti, krklja, krikne
poput strvinara što polijeću s prozora Gradske
kuće. Dok se trese, u vrućici nemoćna uspraviti se, ona dvojica je netremice promatraju
nesigurni jesu li pred nepostojećom pučinom
2 Gospodo, gdje ste se tomu učili? Ja sam dama. Mi
smo kolege. Potrebna mi je pomoć. odignite me već.
31
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
prajuhe u kojoj isparljivo biće neprestano mijenja košuljice svoje zaludne vegetabilnosti ili se
neobjašnjivo pokrenula njihova bespomoćna
mašta koja traži biće u koje bi se smjestila.
Opasan, težak i neizvjestan život nije im ostavio vremena i prostora raspoznati i razumjeti
njeno neuhvatljivo, promjenljivo blještavilo
zato je oprezno, podižu, pohotno joj dodiruju grudi, butine, zavlače prste u venerin grm i
još niže i dublje i drugdje, i obaraju je na kaldrmu, onako ukočenu, od dugotrajnog ne kretanja paraliziranih nogu i ruku, a u očima im
iskri radoznalost, pohota, prijezir. Podrugljivi
strah tiranoumorstva uokviruje uplašene, blijede maske Neandertalca i Kromanjonca sijedim sudačkim perikama, užas nerazumljivog
popušta, izgubljena veza se uspostavlja. Đuso
Veprovac zbacuje sa sebe togu, brzo otkopčava nedavno otete husarske hlače i bijesno se
baca na nju, raskopava, raskrvavljenim prstima kocke turska kaldrma, lupa joj glavu o tlo
i dugo, bolno svršava, zavijajući nad kronično
upaljenom prostatom, dok nestaje bez traga,
u nezasitnoj utrobi zmije, koja će se nakon što
ga je proždrla, bespomoćno sklupčati i zagristi
vlastiti rep. Raspamećeni Veprovac ustaje, teturajući se i ustupa mjesto svom učeniku i sljedbeniku Ivanici Kajici, koji je pomno izučavao
svaki pokret, život i djelo učitelja, vođe i neprikosnovenog gazde, pripravan bespogovorno
nastaviti njegovim putom.
Dok pažljivo skida, presavija i odlaže svilom
vezenu sudačku trenirku Kajica je pritisnut rojem zbrkanih misli, poput svakog učenika na
raskrižju namjernog nagraditi sabrana djela svoga predšasnika, zatim odlučno prilazi Slavislavi
Čičak, udara je šakama po licu, čupa joj kosu,
palčevima istiskuje očne jabučice, noktima grebe bradavice s presahnulih grudi, iz koje nikada
neće hraniti izgubljene sinove, hvata je za gušu i
davi, zatim se predomišlja, lukavo, osvetnički se
cerekajući, okreće je i postavlja prema potpuno samosvojnoj zamisli i kada u tome uspijeva,
ulijeće u kurcolomnokerećekefanje. Zatečen
neočekivanim, brzometnim učinkom učenika,
potpuno rastrojen njegovom nejasnom Morzeovom azbukom, koja mu odnekud iz daleka
javlja, jezovite, neshvatljive poruke, upozoravajući ga na nerazumljivu, silovitu, prigušenu pravilnost vješto skrivenih opasnosti, koje se izdižu
iz mračne dubine nikada osvojene zemlje, u
25-33
kojoj svakog nasilnika nakon vatrometa pobjede čeka neminovno ustupanje i neslavan kraj,
Veprovac se uz urlik baca na tuste, razdražljivo
razigrane polulopte svog štićenika i sljedbenika
i sada već utroje hropću, daveći se u nakaznoj
stravi i užasnuti se razdvajaju i razilaze, vučje
razjareni, svako prema svojoj strani, onog Vjetra što nije ni Dolnjak ni Gornjak, tumarajući
kroz vrbake, pužu kroz visoku travu i nestaju u
memljivoj magli koja se preteći isparava sa ušća
davno presahnulih rijeka, prema jednima tek
rječica, prema drugima neshvatljivo zapuštenih
jendeka kroz koje je protjecao neopisivi bazd
strvina i rijeka truleži, sve do vremena kada su
kuga i kolera desetkovale stanovništvo Slobodnog kraljevskog kotar grada prisiljavajući preživjele da ih zatrpaju.
Nestali su između kreketa žaba, u šumu trske,
praćeni kricima ptica i šapatom lemura, blizu
mjesta na kojem će kasnije biti podignuta raskošna Gradska kuća, veliki, prebrzo građen i
još brže nasukan prekooceanski brod, čije se
nezgrapno, barokno tijelo uzalud trudi neprimjerenom visinom i secesijskom nakićenošću
pribaviti neuhvatljivu eleganciju i uzbudljivost
dalekih, zaboravljenih uzora, središnja točka
ne baš umješno i mudro podizanog grada čiji
su se stanovnici neprestano sapletali o svoju
budućnost, naknadno joj se diveći, kada bi već
postala neispravljiva, zadana prošlost. Nikome
potrebna. Sputavajuća.
– Zašto smo lišeni vjere u vlastitu moć i žrtvovani dibuku samoprijezira? Hol van az en anyam?
Anya, anya3, bolesni su nam i duša i tijelo, više
nismo puki promatrači i gosti na turobnoj, poganskoj svečanosti gdje nas umjesto ponudama dočekuju porazom i umiranjem – mrmlja
Slavislava Čičak, uronjena u snove svojih predaka, žitke poput močvarnog tla sa kojeg su
krenuli prije mnogo stoljeća progonjeni grijehom napuštenih domova, zapuštenih grobova
i bogova.
Po tko zna koji put sastavljajući održivu slagalicu njenih snova, u nastojanju sklapanja i obnove najfinijeg prediva njenih raseljenih snova,
neštedimice rasutih po tužnim hotelskim sobama i odmorištima toplica, iz kojih su ih nasumice izabrani neznanci raznosili u probušenim, praznim džepovima, Maminko Ocokoljić
postavio je neočekivano smjelu pretpostavku,
3 Gdje je moja majka? Majko, majko...
32
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Milovan Miković, Očima što vide dalje, dublje, iza i ispod
potkrepljujući je tijekom godina sa sve više
dokaza, kako je sasvim na rubu, možda pri samom dnu Ružnog sna, mimo svoje volje zatečen (možda i uhićen?) nitko drugi do potonji
uglednik Uglješa Mrkić Vranić, u to vrijeme
samo jedan među suradnicima nadaleko čuvene Zemaljske galerije Slobodog kraljevskog
kotar grada.
Budući zbunjen slijedom, njemu sasvim nerazumljivih događaja, pokušao je zabilježi točkama, linijama, površinama, vlastitim likovnim
minimalizmom, a kasnije kada se izvještio, tijelima mrtvih i glasovima žiih.
«I loši i lažni proroci mogu biti prethodnica
koja će nas suočiti sa primitivnim, nesavršenim,
neodređenim životom, kojeg uporno ponavljamo», zapisao je u svoju bilježnicu Maminko
Ocokoljić, nevoljko priznajući sebi, da se i sam
duboko uznemirio nakon otkrića ovog zapretanog lika o kojem ni nakon opsežnog, dugogodišnjeg istraživanja nije saznao mnogo više
no što je uspio obuhvatiti na prvi pogled.
Pri ovome je ostao i nakon što je imao prilike
pregledati, uglavnom, nezanimljive crteže i ulja
Uglješe Mrkića Vranića, izuzimajući platno velikih dimenzija, koje se i po izvedbi napadno
25-33
razlikovalo od ostalih radova. Poznati prizor
Posljednje večere, smješten nasred otrovno
zelenog travnjaka Gradskog stadiona slikar je
ovjekovječio kao skup nogometnih sudaca, željezničara, lift-boja, policajaca, vojnika, poštara, komunalaca, kirurga, kuhara i grobara.
Isus i Juda odjeveni u farmerke i veste, kao da
su upravo pristigli sa nekog od okolnih salaša, a
slikar ih zatiče u razgovoru. Između njih je velika otvorena knjiga. Juda prstom podvlači jednu rečenicu obraćajući se Isusu, razroko zagledanom u sumaglicu iznad koje se roje zvijezde
na dobro poznatom betlehemskom plavetnilu
i gube prema tami Golog brda.
Maminku Ocokoljiću se učinilo da će uspjeti
pročitati rečenicu, Juda ju upravo podvlači kažiprstom, ako se dovoljno približi i iskrivi vrat
kolikogod mu kralježnica dopušta, zatim povuče glavu unazad, pa je onda duboko, duboko,
obori nadolje. Rečenica je glasila: «Život jedinke je u vlasti niza nepredvidljivih slučajnosti i
proizvoljnosti, pored toga odveć je kratak e da
bi mogao biti pouzdanom mjerom svijeta ...».
Ostatak teksta nije uspijevao razabrati i pročitati jer su ga prekrili brižljivo odnjegovani, dugački, Judini prsti.
«Dugo putovanje kroz noć»! Iz ove bi betonske skalamerije, jednoga lijepoga dana trebala niknuti funkcionalna
i reprezentativno lijepa zgrada kazališta u Subotici? Tko će ju takovu moći obdržati?
33
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan 34-47
Doprinos «raseljene Hrvatske»
očuvanju i širenju hrvatske
književnosti, kulture i jezika na primjeru
povratnika Drage Šaravanje i njegova
književnoga stvaralaštva*
ANDREA SLIŠKOVIĆ, PETRA SVETEC I MARTINA TUŠKAN
«Jer što je domovina?
Svakako nije narod – narod bez zemlje,
kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda.»
A. G. Matoš
UVOD – Kultura je širok pojam koji ljudi
interpretiraju i razumiju na različite načine.
Uglavnom pod pojmom kulture podrazumijevamo ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti, što ih je stvorilo čovječanstvo.1 Kultura i svekoliko mnoštvo
koje ona obuhvaća, svakodnevica su u životu
studenata Kroatologije. Interdisciplinarnost i
multikulturalnost dalekozor su u promatranju hrvatske kulture i njezinih specifičnosti,
čiji su dio i jezik i književnost koji se njeguju
izvan povijesnih granica Hrvatske, u dijaspori.
Upravo na diplomskom studiju Znanstvenoga
smjera Kroatologije studenti shvaćaju kolika je
važnost i toga aspekta naše kulture. Hrvati koji
žive izvan svoje domovine ne samo da pokušavaju očuvati svoj jezik i kulturu kroz djelatnost
mnogih udruga i preko različitih manifestacija,
već mnogi od njih stvaraju i zavidne književne korpuse kojima ne obogaćuju samo sebe
same nego i hrvatsku kulturu općenito.
Kulturu treba ne samo poštivati nego je uzgajati i njegovati. Te je činjenice vrlo dobro svjestan
i vrsni autor Drago Šaravanja na primjeru čijeg
1 http://hjp.novi-liber.hr/, pregledano 20. travnja 2014.
smo života i djela odlučile prikazati doprinos,
kako smo je naslovile, «raseljene Hrvatske»,
hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi uopće. Iako Drago Šaravanja danas živi i stvara u
Hrvatskoj, duge, točnije četrdeset i dvije godine što ih je proveo u iseljeništvu, obilježile su
njegov književni put i poslužile mu kao vječna
inspiracija u stvaranju književnoga blaga. Cilj
je ovoga rada potaknuti daljnja istraživanja
ne samo Šaravanjina književnoga opusa, već i
ovoga vrijednoga aspekta hrvatske kulture općenito.
2. TEORIJA I METODOLOGIJA – Nepobitna
je činjenica da je hrvatsko iseljeništvo nedovoljno istraženi dio kulturne povijesti hrvatskoga naroda. Jezik, književnost, tradicija i kultura
općenito koju su njegovali i razvijali, što i danas
čine, raseljeni Hrvati, vrlo često ostaje neistražen i nezapisan trag tē specifične hrvatske inteligencije u hrvatskoj humanističkoj znanosti.
Iako popis bibliografije iz novije hrvatske filologije pokazuje napredak u pogledu pisanih
* Autorice su ovoga rada studentice završnoga semestra Znanstvenoga smjera
Diplomskoga studija kroatologije Hrvatskih
studija Sveučilišta u Zagrebu. Rad je u ljetnom semestru akad. god. 2013./2014. napisan pod mentorstvom prof. dr. sc. Sanje Vulić.
34
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan tragova o ‘’raseljenoj Hrvatskoj’’, mnoge su vrijednosti, koje je europskim i prekooceanskim
zemljama dala upravo Hrvatska domovina, još
uvijek nepoznanica većinskom dijelu hrvatskoga stanovništva.
Istraživanja su o hrvatskom jeziku iseljenika i o
promjenama kroz koje je hrvatski jezik prolazio pod utjecajem sve izraženijega multikulturalizma od sedamdesetih godina 20. stoljeća
porasla kako u Hrvatskoj tako i u domovinama raseljenih Hrvata (Zubčić 2011: 74). Kako
iznosi Zubčić, jedan je od značajnih razloga
koji potiču takva istraživanja zanimanje za bilingvalne govornike, što je gotovo pravilo bez
iznimke kada su u pitanju iseljenici (Zubčić
2011: 74). Znanstveni radovi nastoje prikazati
koliko se hrvatski jezik očuvao kod iseljenih hrvatskih bilingvalnih govornika, koji su sociološki čimbenici utjecali na promjene u jeziku te u
kojoj se mjeri razlikuje jezik tiskovina iseljenika
od njihova usmenoga diskursa.
Sličnu putanju imaju i istraživanja hrvatskoga
književnoga korpusa emigrantskih pisaca koji
su u svojim djelima, iako daleko izvan domovine, vjerno očuvali i spomen na hrvatsku kulturu
i povijesne okolnosti u kojima su napustili domovinu te spomen na jezik matične domovine.
Nažalost, unatoč njihovim zaslugama u očuvanju i širenju hrvatske kulture, povijesti, književnosti i jezika, mnoga su imena naših vrsnih iseljeničkih književnika često, a i danas su, bila zaboravljena između korica leksikona hrvatskih
pisaca. Hrvoje Hitrec u svom radu Hrvatska
književnost izvan domovine ističe Leksikon hrvatskih pisaca iz 2000. godine za čiju je izradu
najzaslužniji Krešimir Nemec u koji je uvršteno tridesetak književnika iz progonstva (Hitrec
2006: 70). No, unatoč tom pothvatu, mnogi su
naši književnici izvan domovine i dalje zaboravljeni ili ako i nisu, obrađeni su u najkraćim crtama. Stoga, da bi se umanjio takav nepovoljan
položaj hrvatskih emigrantskih pisaca, ovaj će
rad nastojati prikazati doprinose u očuvanju i
širenju hrvatske kulture, povijesti, književnosti i
jezika hrvatsko-australskoga književnika Drage
Šaravanje, kako u Hrvatskoj tako i u Australiji,
kroz analizu i interpretaciju njegovih djela. Sve
su interpretacije i analogije između likova iz
Šaravanjinih djela i njegova života potkrijepljene svjedočenjima koja nam je Drago Šaravanja
kazivao kroz razgovor.
34-47
Da bi se što bolje prikazao i shvatio doprinos
koji je Drago Šaravanja kroz svoje stvaralaštvo
dao razvitku kulturnoga blaga hrvatskoga naroda, prvo će se u radu u kratkim crtama prikazati iseljavanje Hrvata kroz povijest: zašto
su se iseljavali, pod kojim okolnostima, u kojim
vremenskim periodima te gdje su iseljavali. U
tom je kontekstu naglasak stavljen na iseljavanje u Australiju, budući da je ona četrdeset i
dvije godine bila dom Drage Šaravanje. U tu
će se svrhu koristiti radovi stručnjaka koji su se
bavili povijesnim iseljeničkim okolnostima u različitim vremenskim periodima.
Dalje će se u radu kroz analizu i interpretaciju književnoga stvaralaštva Drage Šaravanje
prikazati i njegova osnovna biografija: gdje
se rodio, koji su bili motivi njegova odlaska u
Australiju, s kakvim se situacijama sve suočavao, koje su rane ostale vječne u njegovom
životu i zašto se vratio. U tom je kontekstu najveći doprinos radu dao sām književnik Drago
Šaravanja usmenom predajom te, naravno,
svojim pismenim tragovima kroz svoje romane
(i dramu).
Posljednji će dio rada biti posvećen ukupnosti
Šaravanjinih doprinosa hrvatskoj kulturi, isticanjima priznanja koje je dobio za svoj rad te
isticanjima njegovih današnjih aktivnosti u kontekstu hrvatske kulture.
3. ISELJAVANJE HRVATA KROZ POVIJEST –
Mnogo je toga već napisano o migracijama hrvatskoga naroda koji je jedan od raseljenijih na
svijetu. Brojka od 3 do 3, 5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive izvan Hrvatske,
zapanjujuća je i značajna ako uzmemo u obzir
da u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz
2011. godine, živi oko 4, 3 milijuna stanovnika
(Grbić Jakopović 2014: 11). Stoga, neki autori
smatraju da je u slučaju hrvatskoga naroda moguće govoriti o «etničkom rasuću» (Vidmarović
2009: 15) i o postojanju dvije Hrvatske, kako
one na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru, tako i one druge – «iseljene Hrvatske»
(Lovrenčić 2013: 22). Postoji više kategorija po kojima možemo podijeliti migracije. Kroz njih se ujedno mogu
promotriti i osnovna obilježja iseljavanja hrvatskoga stanovništva. To su u prvom redu bile
individualne ili masovne migracije, ekonomske
35
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan (dobrovoljne) ili političke (prisilne) te privremene i/ili trajne (Grbić Jakopović 2014: 13).
Danas postoji gruba podjela na staru i novu
hrvatsku dijasporu. Pojam se stare dijaspore
odnosi na hrvatski narod koji uglavnom u 15.
i 16. stoljeću napušta hrvatski teritorij, dok novom dijasporom nazivamo iseljeništvo koje hrvatske prostore napušta krajem 19. i početkom
20. stoljeća kada je započeo pravi egzodus
hrvatskoga naroda. Samo je od 1880. godine
do početka Prvoga svjetskoga rata s hrvatskoga tla iselilo gotovo pola milijuna Hrvata, a
razlozi su najčešće bili ekonomski, ali uz bok
njima i politički (Čizmić, Sopta, Šakić 2005: 12,
13). Nažalost, ni poslije toga snažnoga potresa hrvatskoga naroda, iseljavanje nije prestalo.
Štoviše, i danas je, jedno stoljeće poslije, opet
aktualno.
3.1. Uzroci – Uzroci iseljavanja mogu biti i bili
su različiti: ‘’Povijesne, političke, nacionalne,
vjerske, ekonomske, socijalne i druge okolnosti uzrokovale su iseljavanje stanovništva
iz Hrvatske’’ (Čizmić, Sopta, Šakić 2005: 11).
Iako su motivi brojni, uglavnom se govori o
dvama ključnim razlozima iseljavanja hrvatskoga stanovništva kroz povijest, a to su gospodarski i politički. Kao što Lovrenčić (2013: 26) napominje, gospodarski i politički razlozi često su
bili isprepleteni jer su problemi jednoga često
uzrokovali probleme drugoga. Staru dijasporu,
Hrvate u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj,
Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji, čini
onaj dio hrvatskoga naroda koji je, kako je već
ranije u radu spomenuto, iselio s hrvatskoga
prostora većinom u 15. i 16. stoljeću, potaknut
osmanlijskim osvajanjima i prodorima (Grbić
Jakopović 2014: 62). Kako su Osmanlije ugrožavale prostor hrvatskih zemalja, a i prostor
čitave srednje, a potom i zapadne Europe do
kraja 18. stoljeća, hrvatski je narod u tom razdoblju nastavio iseljavati tražeći utočište od lokalnih ratova i osmanlijskih napada, a bježeći
tako i od epidemijskih bolesti i elementarnih
nepogoda (Grbić Jakopović 2014: 62). Novu
hrvatsku dijasporu ili još popularno nazivanu
prekomorska ili transkontinentalna dijaspora,
obilježili su u prvom redu gospodarski faktori iseljavanja, a u 20. stoljeću sve više i oni
politički. Već se iz naziva može iščitati da je
u ovom slučaju riječ o iseljavanju hrvatskoga
34-47
naroda u prekomorske zemlje, prvenstveno u
Sjevernu i Južnu Ameriku, a onda i u Kanadu,
Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Iako je
prema nekim saznanjima hrvatski narod iseljavao u Novi Svijet od samoga Kolumbova
otkrića američkoga kontinenta 1492. godine,
a postoje i pretpostavke o prisustvu dubrovačkih pomoraca na njegovim lađama (Grbić
Jakopović 2014: 63), pojam je nove dijaspore
usko povezan sa iseljavanjem krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Stanovništvo je iseljavalo
nadajući se svjetlijoj budućnosti za sebe i svoje potomke, što je vidljivo u slojevima društva
koji iseljavaju. Uglavnom su to bili pomorci, trgovci, ribari i seljaci. Propadalo je dalmatinsko
brodarstvo, uvela se Vinska klauzula (Grbić
Jakopović 2014: 65), kojom je Austro-Ugarska,
snižavanjem carina na uvoz talijanskoga vina,
učinila veliki ustupak Italiji, što je imalo velike
posljedice za gospodarstvo Dalmacije u kojoj
je prevladavao uzgoj vinove loze. Osim spomenutoga, agrarna prenapučenost, ukidanje
kmetstva, prezaduženost seljaka, raspad kućnih zadruga, nerodne godine, niske cijene poljoprivrednih proizvoda (Lovrenčić 2013: 27),
epidemija vinove loze i svinjske kuge, jedni su
od faktora koji su ugrožavali tadašnju gospodarsku situaciju i poticali hrvatsko stanovništvo
na iseljavanje (Grbić Jakopović 2014: 65).
Osim gospodarskih razloga, velik je broj hrvatskoga stanovništva iseljavao potaknut političkom situacijom. Takvo nezadovoljstvo
politikom vlasti kulminira u razdoblju nakon
Drugoga svjetskoga rata kada dolazi do velikoga broja izbjeglica. Prema Čizmiću (1998: 50)
moguće je odrediti tri faze poslijeratnoga doseljavanja hrvatskoga naroda koja su oblikovala
tri kategorije hrvatske emigracije: politički emigranti koji su počeli pristizati u zemlje useljenja
poslije 1945. godine, oni koji su poslije 1950.
godine ilegalno napuštali bivšu Jugoslaviju te
emigracija koja je nakon 1960-ih redovitim putem otišla iz naše zemlje i popularno je nazvana pasošari.
3.2. Hrvati u Australiji – Tri su prethodno
spomenuta vala iseljavanja bila usmjerena i
na prostor Australije na koji prvi Hrvati dolaze
kasnih 1830-ih te se zajedno sa istraživačima
Zapadne Australije nastanjuju u okolici današnjega Pertha, u gradiću Frementleu (Škvorc
36
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan 2003: 20). U dvadesetom stoljeću, točnije razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Australija
je postala omiljena destinacija za hrvatsko iseljeništvo. Bila je to posljedica rigoroznih zakona koji su na području Sjedinjenih Američkih
Država i Kanade donijeti u istom razdoblju, a
odnosili su se na ograničenje useljavanja u spomenute zemlje. Uskoro je i Australija donijela
zakonske odredbe koje se odnose na ograničenje useljavanja, a strogoću je po pitanju useljenika zadržala i do danas, kada se ograničava
na mlađe obitelji te obrazovane i visokoobrazovane osobe. Hrvatsko iseljeništvo u Australiji
spada u red takozvanih lutajućih migracija koje
karakterizira izrazita mobilnost doseljenika, što
znači da su se često selili u različite predjele te
su se zadržavali tamo gdje im je odgovaralo.
Na australski su kontinent pretežito doseljavali dalmatinski ribari i seljaci, kojima je klima
omogućavala bavljenje ribarstvom i vinogradarstvom. Usto, hrvatski su se doseljenici bavili
poljoprivredom, stočarstvom, šumarstvom te
su se zapošljavali u rudnicima i na plantažama
šećerne trske (Grbić Jakopović 2014: 104, 105,
106). Hrvatsko je stanovništvo doselivši u Australiju,
a tako i u druge zemlje, osnivalo svoja dobrotvorna, prosvjetna i kulturna društva, crkve, pokretalo je novine, prikupljalo novac, a također
je pratilo zbivanja u domovini (Lovrenčić 2013:
47). Naime, prema Butkoviću (1998: 243) hrvatska je politička emigracija općenito, a posebice ona u Australiji, bila jedini organizirani
protivnik Jugoslaviji i jugoslavenstvu. U inozemstvu su djelovale hrvatske političke stranke,
udruge i pokreti koji su radili na očuvanju hrvatstva i borili se protiv komunističkoga poretka.
Na isti su se način borili i u novije doba kada
je u Hrvatskoj buktio Domovinski rat, a kako
ističe Jurčević (1998: 43), hrvatska je dijaspora dala ogroman doprinos u materijalnom, duhovnom i organizacijskom pogledu prilikom
uspostavljanja samostalne hrvatske države. Više je ljudi hrvatskoga podrijetla u Australiji
koje bi trebalo istaknuti, od sportaša, glumaca,
znanstvenika, književnika koji su na bilo koji
način doprinijeli širenju i očuvanju hrvatske
kulture. Od poznatijih, koji su doprinos kulturi i hrvatstvu dali svojim književnim radom,
Lovrenčić (2013: 46) ističe pjesnikinje Ivanu
Bačić-Serdarević i Dušku Crmarić-Salečić, dok
34-47
posebno mjesto pripada književniku i povratniku Dragi Šaravanji, čijoj je djelatnosti posvećen
ovaj rad.
Tablica 1. Broj Hrvata i njihovih potomaka koji
žive izvan Hrvatske2 (Grbić Jakopović 2014: 12)
Ekvador
Francuska
Italija
Južnoafrička Republika
Kanada
Luksemburg
Nizozemska
Norveška
Novi Zeland
Njemačka
Paragvaj
Peru
Sjedinjene Američke Države
Švedska
Švicarska
Urugvaj
Velika Britanija
Venezuela
oko 4 000
oko 40 000
oko 60 000
oko 8 000
oko 250 000
oko 2 000
oko 10 000
oko 2 000
oko 40 000
oko 350 000
oko 5 000
oko 6 000
oko 1 200 000
oko 35 000
oko 80 000
oko 5 000
oko 5 000
oko 5 000
4. STOPAMA DRAGE ŠARAVANJE – ‘’U svakom je djelu nekoga pisca jedan dio biografskoga karaktera’’, tvrdi književnik Drago Šaravanja
dok nam govori o svom bogato satkanom životu. Taj je, danas vrsni književnik hrvatskoga
i australskoga pera, rođen 1940. godine, svoj
životni put poprilično odredio još u ranom mladenaštvu u svom rodnom mjestu Lipnu smještenom pored Ljubuškoga u zapadnom dijelu
Bosne i Hercegovine. Zapravo, vremena su
bila drukčija pa je poštovati riječ ‘’starih’’ bila
dužnost koja se u svim zakonima propisivala
bez tinte. Tako je i Drago poštovao riječ svojih mudrijih jer, kako piše u svom romanu Na
drugoj strani vremena, ‘’mlađi moraju čekati na
2 Procjena prema podacima Ministarstva vanjskih
poslova i europskih integracija.
37
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan svoj red. U nas se vjerovalo kako stariji znaju
sve, mlađi ne znaju ništa. U nas se sve rješava
brojem godina’’ (Šaravanja 2007: 33). Slijedeći
to načelo, sudbina koju su načeli njegovi stari prvo ga je u sedamnaestoj godini života
odvela prema najjužnijem dijelu Hrvatske, u
Dubrovnik u isusovačko sjemenište. Kroz razgovor nam kaže da su isusovci već tada hvalili
njegov istančan način pisanja. Bio je talentiran,
a dugo godina poslije daleko od juga Hrvatske
i na drugom kontinentu, i školovan za hrvatski
jezik i književnost na Macquarie sveučilištu u
Sydneyju. Već o tim prvim ozbiljnijim godinama života hrvatsko-australskoga književnika
Drage Šaravanje možemo čitati u njegovu,
kako piše akademik Ante Stamać, autobiografskom romanu Na drugoj strani vremena.
Šaravanja je osim toga romana napisao još četiri u kojima preslikava dijelove svoga života
– neposredno ili u dodirima s onima sličnima
njemu, odnosno sa sudbinom sličnom njegovoj. Redom su to Idemo kući (2003.), Na drugoj
strani vremena (2007.), Gelipter (2011.) i Novo
odijelo (2011.). Kako ističe Škvorc (2004: 2),
o australskim se Hrvatima u Hrvatskoj najviše zna tek na temelju priča i usmene predaje,
stoga su ovi romani rijetki pismeni tragovi hrvatskoga iseljeništva koji će analizom i interpretacijom prikazati životni put književnika Drage
Šaravanje te njegov doprinos očuvanju hrvatske kulture, književnosti i jezika u Hrvatskoj, ali
i razvitku tih istih vrijednosti u dalekoj Australiji.
4.1. Idemo kući – «Čovjek bi trebao biti sagrađen od kamena, od onoga monolita uz prugu
da odoli snagama koje me dave svojim napastima, samoći koja prijeti i ukazuje da je rodna
kuća izgubljena i da je do povratka isto koliko
i do hrvatske slobode, metrom ili vremenom
mjerio, svejedno» (Šaravanja 2003: 7).
Osjećaji samoće, tjeskobe i neizvjesnosti zbog
odlaska iz vlastite, voljene i dobro znane domovine te dolaska u nepoznatu zemlju Australiju,
ispunjavaju prve stranice romana Idemo kući.
Putujući željeznicom iz Sydneyja u daleku
zabit na zapadu nove domovine, Tom Selak
osjeća snažnu zbunjenost, oštro nepripadanje
u mjesto i vrijeme u kojem se našao. Prognan
iz svoga doma kao neprijatelj države, ovaj je
hercegovački Hrvat nekoliko mjeseci proveo
potucajući se po talijanskim izbjegličkim logo-
34-47
rima prije negoli su ga uputili na južnu hemisferu. Zaplijenivši mu u Melbourneu sve papire,
Tomu je ostala samo otkinuta zadnja stranica
talijanske putovnice «za ljude bez zemlje i države» na kojoj je otisnut crni broj. Bio je to dokument u jednom pravcu. Izgubi li ga, nestat će iz
evidencija živih te ponovno postati čovjek bez
zemlje i imena. U takvim je mislima i raspoloženju, s poraznim činjenicama o vlastitom postojanju na pameti, Tom Selak «stigao na kolodvor gradića u unutrašnjosti Novoga Južnoga
Walesa oko deset sati ujutro nekoliko tjedana
iza Nove 1964. godine» (Šaravanja 2003: 10).
Tada je za njega započeo novi život, ispunjen
čežnjom za izgubljenom domovinom.
Drago Šaravanja, književnik, publicist, povratnik iz Australije i autor romana Idemo kući na
240 stranica progovara o predivnoj, iako teškoj
životnoj priči hercegovačkoga Hrvata Toma
Selaka koji spletom životnih okolnosti i nepravdi dolazi živjeti – raditi, učiti i voljeti na drugi
kontinent, na drugu stranu planeta. Započevši
svoje novo životno putovanje u radničkom naselju u blizini rijeke Macquarie, Tom ne uspijeva uspostaviti prijateljske veze s Nijemcima
ili Talijanima, ali ni s domaćim ljudima, budući
da nije govorio njihovim jezicima. «Talijan priča
s Talijanom, Nijemac s Nijemcem» (Šaravanja
2003: 14). Prst mu je sudbine tada za radnoga partnera dodijelio Paddyja, domorodca
Aboridžina uz kojega je Tom naučio engleski
jezik i upoznao domorodačko pleme te njihovu kulturu i običaje, koje je junak romana
često uspoređivao s izvornim hercegovačkim
načinom života svojih djedova i baka. U tom
smislu Šaravanja piše: «Mala je razlike između
Paddyja i ljudi u mom kraju. (...) Naši ljudi žive
na kamenjaru, a Paddy na pijesku i kamenu. (...)
Moj djed nije nikada obukao donjih gaća. Nije
ni Paddy. (...) Moj djed nije nikada upotrijebio
češalj. (...) Baka bi ga u ljeti potkresala škarama kojima se šišaju ovce, potom bi ih odbacila
da čekaju sljedeće ljeto i ponovno potkresivanje. I Paddyjev slučaj trpi teret slične navike»
(Šaravanja 2003: 20). I u mnogim je drugim navikama i tradicijama Tom uviđao sličnosti ova
dva naroda, naoko sasvim različita, ali očito
povezana univerzalnim ljudskim vrijednostima.
«Mi smo na istom vlaku, prijatelju. Vi Hrvati i
mi pripadnici Kuris naroda i sva plemena iznad
kojih se nadnosi kapa ovoga našega neba ste-
38
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan njemo pod teretom iste čizme, okupatorske,
osvajačke i u krajnjim granicama nemilosrdne
i neprijateljske čizme» (Šaravanja 2003: 29).
Iznimna je prijateljstva i čvrste veze ostvario
upravo s ovim ljudima. Budući da je sada već
dobro upoznao domorodački narod, Tom sve
jasnije shvaća negativne ishode pokušaja civilizacije ovih plemena. Poglavica plemena s kojim Tom vikendima boravi kaže da «otkad su
bijeli ljudi došli u našu zemlju stalno su u ratu
s njom. Oni se prema njoj odnose kao prema
neprijatelju. Posjekli su nam šume, pregradili
rijeke...» (Šaravanja 2003: 39). Na primjeru poglavice Uma-Ume i njegove ovisnosti o alkoholu s kojim ga je upoznao tek bijeli čovjek, autor
daje svoj skroman doprinos problematizaciji i
kritici engleskoga miješanja u domorodački način života Aboridžina u Australiji.
«Posjet Paddyjevima naučio je Toma cijeniti druženje na svim ljudskim razinama. Svako
je druženje bolje od izoliranosti» (Šaravanja
2003: 50). Tada se Tom odlučio na veliki korak,
trebala mu je promjena. «Bio je svjestan svoje
odsječenosti od stada kojemu je donedavno
pripadao» (Šaravanja 2003: 50) te je odlučio
poći u Sydney i pokušati pronaći druge Hrvate
slične sudbine, pokušati pronaći hrvatski klub
i svoje prijatelje iz talijanskih logora. U tim je
talijanskim, prihvatnim logorima za bjegunce iz
komunističkih zemalja, uglavnom iz Jugoslavije,
boravio sam autor, Drago Šaravanja (Narod
2013: 13). Međutim, ponovno na tragu kritike
odnosa Europljana prema Aboridžinima, autor
sada u djelo uvodi lik djevojke Amande s kojom Tom ostvari ljubavnu, strastvenu vezu, a
kasnije i skladan obiteljski život prepun ljubavi
i razumijevanja. Amanda je, kako saznajemo
čitajući roman, posvojeno, oteto aboridžinsko
dijete darovano europskim roditeljima Benu
i Hillary, bogatim doseljenicima koji su kupili farmu. Nakon prvotnoga suprotstavljanja
Amandinih roditelja njihovoj vezi zbog Tomova
nepoznata podrijetla i jezika, u čemu se ogleda problematika hrvatskoga čovjeka u stranoj
zemlji, prihvatili su ga i on se uselio na njihovu
farmu. Novi poticaj u traženju svojih korijena
Tom je dobio prilikom operacije noge zbog
nezgode na poslu. Naime, nakon razgovora
s doktorom hrvatskoga podrijetla, Tom je ponovno počeo razmišljati o velikom Sydneyju i
hrvatskom klubu, hrvatskoj crkvi i domaćim lju-
34-47
dima o kojima mu je doktor pričao na tečnom
hrvatskom jeziku. Nakon vjenčanja, Amanda i
Tom preselili su se u Sydney. Autoru je iznimno
važan Hrvatski dom gdje Tom susreće i svoga
rođaka Jerka, zemljaka iz Hercegovine i gdje
se okuplja cjelokupno mlado hrvatsko društvo
u velikom gradu, budući da događajima i susretima unutar toga okupljališta posvećuje veliki
dio svoga romana. Stvari su za Toma i Amandu
s vremenom sjedale na svoje mjesto. Stalni
poslovi, vlastita obiteljska kuća i maleni sinčići
postali su Tomova i Amandina svakodnevica,
a prijatelji i rođaci stalna podrška. Vrijeme je
prolazilo, sinovi su odrastali, Amanda je upisala
i završila fakultet, želeći u tom smjeru potaknuti
i svoje sinove koji su upisali i završili medicinski
fakultet. Kao što je prilikom kazivanja naglasio
i sām Drago Šaravanja, povratak u Hrvatsku
za njega nikada nije prestao biti najveći san. U
tom je smislu okarakteriziran i Tom Selak koji
se prije smrti uspio vratiti u svoju domovinu, u
svoj rodni kraj i još jednom vidjeti oca i majku,
susjede i prijatelje.
Iznimnu prisutnost biografskoga karaktera teksta osjetit će svatko tko se, upoznavši Dragu
Šaravanju i njegov životni put, upusti u čitanje
romana Idemo kući. Od jasnih rečenica o neprijateljima ispred kojih je morao pobjeći preko svjedočenja o potucanju po tuđim zemljama, sjećanja na rodnu Hercegovinu, Ljubuški,
obitelj i prijatelje, vjenčanje i rođenje dvojice
sinova, Šaravanja u ovoj stilski moderno oblikovanoj sagi, kako piše Vesna Kukavica, ostavlja
proživljena, vlastita iskustva. S obzirom na to
da je prema njegovu kazivanju «svako književno djelo prožeto barem djelićem biografičnosti», možemo zaključiti da je ovaj roman, kao
i druga njegova djela koja ćemo kasnije analizirati, snažno vlastito svjedočanstvo jednoga
života u tuđoj zemlji, čovjeka koji se «strancu»
prilagodio, ali nikada nije prestao sanjati povratak kući.
4.2. Na drugoj strani vremena – Roman Na
drugoj strani vremena ispisan je na 670 stranica podijeljenih u tri dijela: Mislili smo: počelo
je!, Bespućima i San o ljubavi. Šaravanja sām
u razgovoru ističe da je taj roman riznica njegova života: ‘’U toj sam trilogiji ispisao zašto
sam otišao s hrvatskoga tla, kako sam živio u
talijanskim logorima, a naposljetku i što me je
39
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan dočekalo na australskom tlu’’. Te se tri, na prvi
pogled jednostavne teme, u romanu raspliću
u nešto puno više – u život pojedinca koji je
morao otići, a opet, s druge strane u živote svih
koji su morali otići. U romanu sve te pojedince
predstavlja glavni lik Mislav Zvone Klesar
‘’koji prolazi tri faze svoga mladenačkoga života: u prvom je dječak iz okolice Ljubuškoga,
učenik pučke škole i sjemeništa u Dubrovniku,
u drugom izbjeglica koji se potuca izbjegličkim
logorima u Italiji, u trećem je Mislav Zvone australski useljenik, marljiv radnik koji je počeo
‘od ništa’, a kraj romana dočekao kao sretan
čovjek, blaženik ljubavi i blagostanja’’ (Stamać
pogovor 2007).
4.2.1. Mislili smo: počelo je! – Iako se stereotipno smatra da je gotovo cijelo hrvatsko iseljeništvo ekstremna politička emigracija (Čizmić,
Sopta, Šakić 2005: 472), kao što je i prethodno
istaknuto, Hrvati su imali različite ‘’motivacije’’
za odlazak. Ipak, Drago je Šaravanja bio jedan
od onih koje je na daleki put poslala neprijateljska politika, baš kao i glavnoga lika iz romana Na drugoj strani vremena – Mislava Zvonu
Klesara. Mislav Zvone, baš kao i Drago, odrasta u jednom od zaselaka pored Ljubuškoga i
pripada mladim seoskim intelektualcima koje
roditelji šalju na školovanje u grad. Tipična
tematika o kojoj možemo čitati u djelima hrvatskih realista, samo ovaj put ispričana o pojedincu izvan razdoblja realizma, a sasvim realistično. Mislav Zvone na samom je početku
romana dječak od deset godina koji čitateljima
govori o svom selu, svojoj obitelji i o svom životu uopće.
Mislav je bio odličan đak čije je nadarenosti i
sposobnosti prepoznao njegov učitelj Nikola
Šivelj. Učitelj je Šivelj smatrao da je za Mislava
najbolje da se, kao i gradska djeca, školuje
negdje u gradu što je bilo netipično za djecu
sa sela. Ona su išla u školu ‘’za seoske potrebe’’ koja je bila nanovo otvorena, a kod naroda
dočekana sa sumnjom jer, kako je bio običaj,
ti ljudi ‘’u sve sumnjaju. Ne vjeruju ni u što što
nisu vidjeli svojim očima’’ (Šaravanja 2007:
20). Tako je bilo i sa školom – dotad je nisu vidjeli, a na grad su gledali pomalo s prijezirom.
‘’U selu su to doživljavali kao progon. I ja sām.
Ne znam zašto. Kako je narod osjećao, osjećao sam i ja’’, pisao je Mislav kad je škola došla
34-47
u njihovo selo (Šaravanja 2007: 12). Unatoč prvim dvojbama, narod je obgrlio školu, a osobito učitelja Šivelja koji je zamijenio ozlojeđena
učitelja Ranka Planića kojemu je šiba bila glavno odgojno sredstvo.
Baš kao i sām Šaravanja, Mislav nakon seoskoga školovanja odlazi na školovanje u dubrovačko isusovačko sjemenište. U gradu upoznaje
nove stvari i ljude koji su posve drugačiji od
onih sa sela. Pod utjecajem građanštine mijenja
i svoje svjetonazore. Grad postaje primamljivi
zdenac znanja i uspjeha, dok se sela stapaju
u mozaik neuke tradicije, ali koja ipak ostaje
utkana duboko u srce jer, kako piše, ‘’zavičaj
se ne zaboravlja lako’’ (Šaravanja 2007: 69). U
tim se riječima također mogu pronaći dijelovi
života književnika Drage Šaravanje koji je poput Matoša, i u dalekoj zemlji uvijek sanjao o
svojoj Hrvatskoj i o povratku na hrvatsko tlo.
‘’Zaljubljen čovjek pjeva o onoj koju ljubi. I stalno je vidi pred sobom u živim slikama. I pisci su
takvi, ili nisu pisci. Svoju Domovinu volim od
prvih dana života’’, govori književnik u razgovoru s Irenom Šupuković za glasilo Narod koje
izdaje Hrvatski populacijski pokret (Šupuković
2013: 13).
Već se u prvom dijelu Mislili smo: počelo je!,
nakon dolaska Mislava Zvone u isusovačko sjemenište, paralelno javlja priča o sudbini Šime
Dobroćuda i njegove obitelji koja se poslije
isprepliće sa sudbinom glavnoga lika. Ulogu
pripovjedača koju je dosad imao glavni lik
Mislav Zvone Klesar preuzima Šime Dobroćud
popraćen komentarima sveznajućega pripovjedača. Iako su na prvi pogled sasvim različite
biografije i pogledi tih ljudi, prvenstveno ‘’drugačijih političkih nazora’’, one ipak ‘’zavrašavaju isto – u emigraciji’’ (Lovrenčić 2008: 185).
Ono što pisac u romanu prikazuje kroz obitelj
Šime Dobroćuda, čovjeka dobre ćudi, veliki
su politički udari koji ostavljaju bolne tragove
čak i na onima u čeličnim odijelima. Šime je
na početku prikazan kao tipičan zaljubljenik u
idealizirani komunizam za koji vjeruje da donosi bolje sutra – slobodu djeci koja će veselo
lutati ulicama svojih naselja. Njegova je supruga Sokolica ono bijelo na crno-bijeloj kompoziciji vještoga majstora – života. Ona se odupire velikim zanosima i obećanjima vladajućih.
Ne priznaje slobodu u kojoj ima mjesta strahu, nepravdi i siromaštvu, ona je živi primjer
40
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan reakcije, kako govori Šime. I sām Šime poslije
postaje samo suvišan pojedinac, reakcija, u zatrovanom društvu. Izgubio je posao, položaj, a
i vjeru u ono što je uvijek branio i za što se borio. Dobroćud tako zajedno sa svojom djecom
Anom i Jurom odlazi u Rijeku, dok Sokolica
rađa treće dijete – Zemiru, buduću suprugu
Mislava Zvone.
Poslije odlaska Šimine obitelji u Rijeku, radnja
se opet vraća na Mislava Zvonu kojega ispituje Himzo, politički predstavnik Ureda za prosvjetu i kulturu. Dok mu Mislav govori zašto je
otišao u sjemenište, kako su ga tamo tetošili,
a kudi neke političke poslanike koji su ubijali
njegov narod, postaje svjestan svoga nepovoljna položaja pred Himzom. Da bi izbjegao
neprijateljsko raspoloženje narodnih vlasti,
Mislav Zvone odlazi u Zagreb gdje sudjeluje
u studentskim demonstracijama. Te su demonstracije za Mislava, kao i za Dragu Šaravanju
koji je, kako kaže, 12. svibnja 1959. godine sudjelovao u Zagrebu u studentskim demonstracijama, značile put preko granice. Gospodin
nam Drago kroz razgovor ističe da je taj njegov ‘’doprinos’’ u krvavim studentskim demonstracijama u kojima je život izgubila trideset i
jedna osoba bio ‘’osuda na smrt’’ zbog čega
je morao, ne otići, nego bježati, a pobjegao
je, baš kao i glavni lik romana Na drugoj strani
vremena, u Italiju. Tu završava prvi dio romana.
4.2.2. Bespućima – Drugi je dio romana Na
drugoj strani vremena, kako je već napisano,
posvećen tumaranjima po Italiji, a osobito povlačenjima po talijanskim logorima. Kao što i
sām naslov drugoga dijela trilogije kaže, vrijeme provedeno u Italiji bilo je životarenje u
kojem se nije znalo za put. Mislav Zvone bio
je pojedinac teške sudbine koji je Italijom koračao s povezom na očima – nesigurno i u strahu. Na samom je početku ‘’bespućā’’ naznačena težina izgnanstva: ‘’Umorni smo i pospani.
Granica je iza nas, graničari i strah, nogama
se opiremo o talijansko tlo. Duboko ispod nas
gori Trst u plamenu svoje večeri. U nj nam se
noćas ne ide, naši džepovi ne podnose traženja
gradskih konačišta’’ (Šaravanja 2007: 201). Istu
je sudbinu imao i naš hrvatsko-australski književnik Drago Šaravanja. Poslije bijega od strogoga režima, Drago je deset mjeseci lutao po
raznim gradovima Italije. Kako kaže, povlačio
34-47
se po prihvatnim logorima za bjegunce iz komunističkih zemalja, uglavnom iz Jugoslavije.
Kremona, Trst, Napulj, Capua i Latina bile su
njegove postaje koje su ga vodile na put koji
je, nenadano, potrajao četrdeset i dvije godine. Iste su postaje bile logorska utočišta i za
Mislava Zvonu.
Mislav Zvone, kao i Drago, dolazi u Italiju u potrazi za azilom. Sanja o Australiji, a čezne za
slobodnom Hrvatskom. Život sličan njegovu,
sudbina je krojila i mnogim drugim pojedincima koji su nevoljko izgurani na drugu stranu
vremena, onu bez domovine. U metežu ljudi
bez domovine u Mislavov život uzlazi priča o
starom partizanskom oficiru i njegovoj obitelji.
Kći oficira Šime i Sokolice Dobroćud – Ana,
melem je za sve muške oči u logoraškim smještajima. ‘’Živa epidemija što razara duše tolikih
beskućnika’’, govorio je jedan od izbjeglica
Mislavu Zvoni (Šaravanja 2007: 250). Bila je
san koji nije isanjan, poput Australije, poput
slobodne Hrvatske. I Zemira je, Anina i Jurina
mlađa sestra, izrastala u prekrasnu ženu koja
je poslije ispravila nesretnu sudbinu Mislava
Zvone. Njihova obitelj, kao i Mislav Zvone
i ostali narod bez domovine, odlazi u zemlju
koja je svim svojim blagodatima prigrlila napušteni hrvatski narod – u Australiju. Brod je plovio prema snu o ljubavi.
4.2.3. San o ljubavi – Treći dio romana priča
priču o drugoj strani vremena, onu bolju i sretniju. U tom dijelu, na što i upućuje sām naslov
– San o ljubavi, književnik na papir stavlja svoje
najsjetnije, najskrivenije i najosobnije osjećaje. Spoj ljubavi prema domovini i voljenoj ženi
najsnažniji su osjećaji kojima se Mislav Zvone
prepušta. U Australiji Mislav Zvone, kao i književnik Drago, obavlja različite poslove da bi zaradio za hranu i dom. Iako sretniji i sigurniji, u
snu ga ne napuštaju ni domovina ni žudnja za
ženom njegova života – nepoznatoj i bezimenoj. Uvijek isti san o ljubavi. Gostoprimstvo ljudi
i australsko tlo ostaju gorak doživljaj daleko od
rodne grude (Šaravanja 2007: 463). Za Mislava
Zvonu izgubljena su obitelj, prijatelji, hrvatski jezik i domovina nostalgičan i težak teret koji ne
blijedi. Jednako je tako, kako nam kaže, osjećao
i gospodin Šaravanja daleko preko oceana unatoč svemu što mu je pružila Australija.
41
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Australiji,
Mislav Zvone odlučno napušta svoj osamljenički život da bi izgradio prijateljstva s Hrvatima u
Sydneyju, gradu koji je bio po njegovoj mjeri,
baš kao i po mjeri Drage Šaravanje. Glavna je
želja Mislava Zvone bila upoznati Hrvaticu s
kojom će stvoriti hrvatske obiteljske uspomene
jer, kako kaže, nepodudarnost s Australkama je
prevelika: ‘’Jezik i kultura nas razdvajaju. Nema
tu načina ni gumica koje bi te razlike izbrisale između nas’’ (Šaravanja 2007: 551). Mislav je govorio da je nemoguće dijeliti ljubav sa ženom
koja ne govori istim jezikom jer je bio uvjeren
da najveći čin iskazivanja ljubavi nose valovi jezika (Šaravanja 2007: 552). U tom je ustrajao
i to je i ostvario. U Sydneyju se Mislavov život
opet isprepliće sa sudbinom obitelji Dobroćud.
Njihova kći Zemira postaje Mislavova opsesija.
Mislav se zaljubljuje u tu vitku hrvatsku folklorašicu, studenticu filozofije, i u njoj otkriva ostvarenje svoga sna o ljubavi. Ona mu govori o
svom ocu, oficiru Šimi koji je bio vječno odan
onima koji su ih i istjerali iz njihova zadarskoga
doma, onima koji su ih rastavili od sestre Ane.
Zemira je patila, Mislav je patio s njom. Otac
je bio izgubljen u lažima i u stvarnosti – vratio
se u Hrvatsku i tada mu je nestao svaki trag.
‘’Tata je poginuo na Golom otoku. (...) Dugo je
bio mučen, ispitivan, prozvan kolaboratorom,
neprijateljem Jugoslavije i osuđen na robiju’’,
u jecaju je govorila Zemira (Šaravanja 2007:
658). No, nakon dugih nesretnih dana, Zemiri
se i njenoj obitelji vraća otac Šimun. Život na
drugoj strani vremena postaje ljepši.
Priča o Mislavu Zvoni i Zemiri, priča je o književniku Dragi Šaravanji i njegovoj supruzi Eriki,
tada hrvatskoj folklorašici studentici o kojoj
Drago i danas, nakon puno godina provedenih
sa suprugom, govori riječima zaljubljena mladića. Erika je, kako kaže, zahvalna što je Dragu
upoznala na drugoj strani vremena, onoj sretnijoj. Otud i simbolika naslova romana. Zemira
su i Mislav Zvone bili jednako zahvalni na istoj
strani – onoj prekooceanskoj i vedrijoj.
‘’– Hvala ti Bože za darove na drugoj strani vremena! – reče, i opet me darova stiskom ruku
i ognjevima srca. Obasut spoznajama ljubavi
i duha, prinoseći usne na školjku njena uha,
tiho, ali jasno i čujno, prolih u nju onu kojom
me je darovala: ‘Hvala ti Bože za dar primljen
34-47
– na drugoj strani vremena’’ (Šaravanja 2007:
670).
4.3. Gelipter3 – Gelipter je, kako sām autor
kaže u svojoj poruci čitateljima, «djelo svega
pomalo. Tihe erotike možda više od svega»
(Šaravanja 2011a: 3). Ipak, roman je to koji
se ne ograničava samo na prikaz nestašnih
Gelipterovih ljubavnih avantura nego je primjer života jednoga hrvatskoga emigranta u
Australiji otprije nekih pola stoljeća. U razgovoru s Irenom Šupuković, Šaravanja ističe motive
koji ga vode u njegovu književnom stvaralaštvu.
On piše o domovini, o razlozima koji su potaknuli Hrvate na odlazak u svijet, ali i o hrvatskom i australskom svijetu, dio kojega je i sām
Šaravanja bio i još uvijek jest (Šupuković 2013:
14). Australija je za njega primjer političkoga
i društvenoga uređenja koje bi poželio svakomu, a tako i svojoj dragoj Hrvatskoj (Šaravanja
2011a: 3). Tu je činjenicu i nama ljubazno istaknuo, rekavši kako je Australija dobro uređena
zemlja koja ima osjećaja za socijalnu situaciju
svojega stanovništva, ali da mu ipak nimalo ne
nedostaje. «U Australiji se moglo dobro zaraditi, ali trebalo je raditi i biti u izolaciji», govorio
nam je Šaravanja, koji je i ovim romanom želio
«podnijeti račun o još jednoj krvavoj i mukotrpnoj zbilji čovjeka emigranta bačena na pustoš
dalekih tuđih prostora, običaja i načina života
odveć stranih našim poimanjima i shvaćanjima» (Šaravanja 2011a: 1). Sama činjenica da
je glavni junak romana bezimen te sam sebe
naziva Gelipterom, upućuje na to da on ne
predstavlja pojedinca, nego je prototip mnogih hrvatskih iseljenika, a djelomice i samoga
autora. Lik je iz romana mladić rodom iz Like, avanturist, koji odlazi u emigraciju s ciljem da zaradi
bogatstvo ne radeći ništa. Njemu rad i brak, nekima najveće svetinje, pogotovo u životu iseljenika, nemaju nikakvo značenje. Sām Gelipter
kaže: «Žena i ja? Ma daj! To su ti dva svijeta u
razilaženju. Čim naučim nekoliko vražjih riječi,
reći ću joj da se ne treba nadati mojoj ruci, koja
će je povesti na oltar u bjelini. Ljubav u krevetu, OK! Ljubav kao brak, zaboravi» (Šaravanja
2011a: 24). Gelipter je jedan od onih koji od3 Dragi, voljeni; ljubavnik. Onaj koji nije uspio, koji
je neznalica i sl., http://hjp.novi-liber.hr/ (pregledano
20. travnja 2014).
42
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan laze potražiti bolje sutra ne znajući kako život
koji ih čeka u emigraciji neće biti nimalo lak.
On je lutalica te, kao i sām Šaravanja, putuje cijelom Australijom. Gelipter se zaustavlja tamo
gdje mu odgovara, živi od «žicanja» i ne brine ga što donosi sutra. Prolazi kroz rudnike i
plantaže šećerne trske, a njegov je život pravi
primjer već spomenute lutajuće migracije koja
je bila karakteristična za australske doseljenike.
Sām Šaravanja u romanu piše:
«Innisfail je zakrčen sjekačima šećerne trske.
Sve vrvi od njih. Ljudi su veseli što je još jedna
sezona privedena kraju, ali i tihim neveseljem
opterećeni, jer sad treba naći neki novi posao,
kako bi se ušteđevina sačuvala, nova sezona dočekala. Prijatelj se sastaje s prijateljem,
šapće se i dogovara, planovi kroje. Jedni će u
Mareebi i Dimbulahi brati duhan kod hercegovačkih i dalmatinskih starosjedilaca. Drugi
će međuvrijeme odraditi u mlinovima šećerne
trske. Treći na očuvanju imanja i kultiviranju
trske što će je sjeći iduće sezone» (Šaravanja
2011a: 67, 68).
Glavna su okosnica romana ljubavne zgode
Geliptera i ženā koje susreće tijekom svoga
proputovanja Australijom. Gelipter voli žene,
kao što i one vole njega, ali zov avantura jači je
od mogućih veza. Stopiranje u gradu, otvorenost tamošnjih ženā, začuđuje čitatelje i danas,
a još više ako te odnose pokušamo smjestiti
unatrag pedesetak godina. Neovisno o tom,
autor u svojoj poruci čitatelju ističe da je kroz
svoje djelo želio dočarati ondašnje vrijeme, ljude i njihove ljubavne prioritete te poručiti čitatelju da zakoni svemira nisu svugdje jednaki,
da se ljudi i odnosi razlikuju (Šaravanja 2011a:
2). Australskoj je otvorenosti, modernizaciji i
napretku u djelu suprotstavljena Lika, prostor u
kojem se naporno radi, a dobit je mala. Mjesto
u kojem se telefon ne upotrebljava (Šaravanja
2011a: 25) i gdje ništa nije važnije od ponosa i hrabrosti (Šaravanja, 2011a: 18). Sām je
Šaravanja izrazio svoje žaljenje zbog nedovoljne količine rodoljubnoga ponosa u nas Hrvata,
zbog kojega se on, unatoč velikoj nostalgiji,
nije vratio u Hrvatsku prije uspostave njezine slobode. Stoga, iako je u djelu riječ o Lici,
Šaravanja (2011a: 1) ističe da je svoga junaka
mogao smjestiti u bilo koji hrvatski kraj, a zasigurno ne bi pogriješio ako bi izabrao i svoje
rodno Lipno.
34-47
U romanu se očituju i autorovi stavovi prema
ratu i politici onoga vremena, koja je bila glavni
razlog autorova napuštanja domovine. Sām je
Šaravanja u razgovoru s Irenom Šupuković za
glasilo Narod rekao da se politika onoga vremena temeljila i očitovala u strahu za svakoga čovjeka. Svoj je antiratni stav, zasigurno izgrađen
i na temelju mučnih uspomena iz djetinjstva,
autor izrazio Gelipterovim riječima: «Ratovat
ću i ja, ali na drugi način. Najdobivenija je bitka
u kojoj nitko ne strada, a ti iz nje izlaziš kao jedini pobjednik’’ (Šaravanja 2011a: 12). Govoreći
protiv mržnje i zalažući se za put dobra, i nama
je Šaravanja u razgovoru poručio kako bi on
«svakoga čovjeka radije izveo na put, nego pustio kap krvi».
Unatoč teškoj situaciji u svojoj domovini i svemu dobromu što donosi Australija, Gelipter je,
kao i sām autor, bio čovjek koji je duboko u
duši gajio neizbrisivu nostalgiju za napuštenim
domom. Gledajući u nebo i zvijezde, što ga je
sada još jedino povezivalo s rodnim krajem,
prisjećao se Like, njezinih planina, šuma, narodnih običaja i glazbe. Duboko je u sebi nosio
žicu otpora prema vlastima u Hrvatskoj, zbog
kojih se nalazio daleko od svega što je volio
(Šaravanja 2011a: 80, 81). Gelipter je bio jedan od onih koji je sanjao o slobodi domovine
i o povratku u nju, voljenu Hrvatsku. Nije prestao vjerovati u ostvarenje toga sna, baš kao i
Šaravanja u svoje četrdeset i dvije godine izbivanja iz Hrvatske. Nakon svega što je prošao
u životu Gelipter je shvatio da je ljubav prema
obitelji i domovini jedino važna. Nažalost, on
umire i ne uspijeva se vratiti u svoju domovinu,
a zajedno s njime umiru i mnogi drugi gelipteri
ne dočekavši povratak u slobodnu Hrvatsku.
Ova je knjiga svojevrstan spomenik autora
svima njima koji zeleno svjetlo Hrvatske nisu
uspjeli ugledati.
«Gelipter je djelo svega pomalo. Tihe erotike
možda više od svega. Bilo kako mu drago, gozbeni je stol pred vama, dragi čitatelji. Ugodno
vam bilo gošćenje. I ne zaboravite: Gelipter je
bio dobar čovjek, i svi gelipteri zaustavljeni plimom vremena na tuđim žalima s nostalgijom u
neprekinutome trajanju» (Šaravanja 2011a: 3).
43
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan 4.4. Novo odijelo – Novo odijelo književni
je rad Drage Šaravanje koji je unutar njegova književnoga stvaralaštva specifičan iz više
razloga. Ono što se prvotno ističe kao velika
vrijednost toga teksta, dramska su i prozna obilježja. Naime, u istom izdanju Novoga odijela
Šaravanja objavljuje priču i kao roman i kao
dramu. Dramska je izvedba romana osobito
vrijedna budući da je to prvi tekst koji književnik Šaravanja piše u dramskom obliku, dakle, koristeći lica, činove, prikaze i didaskalije.
Dramski tekst ima dva čina, a ukupno četrnaest
prikaza (osam u prvom, šest u drugom činu),
dok su uloge podijeljene na devetnaest likova.
Glavne likove predstavljaju Anđel, siromašni
seljak, i njegova obitelj – supruga Mara, sinovi
Ivan i Marko te kći Lucija, dok su ‘’protagonisti
radnje ‘narodna vlast’ i narod’’ (Ćorić pogovor
2011b). Anđel je nositelj cijele radnje. Naivan,
neuk, skroman, religiozan, požrtvovan, hrabar,
Anđel se odupire vladajućem režimu pred kojim prednost daje vjeri: ‘’Š Njim sve počinje i
završava. Ne bi ti ja nešto počeja prije nego zazovem Njegovo sveto ime da mi daš ne znam
šta. U nas se uvik borilo za krs časni i za koricu
kruva’’ (Šaravanja 2011b: 142).
Druga je važna specifičnost Novoga odijela satiričan prikaz seoskoga života ljudi, njihova ponašanja i događaja u zapadnoj Hercegovini i
hrvatskom zaobalju nakon Drugoga svjetskoga
rata. Iako Šaravanja u svim svojim djelima ima
i notu humora, ovaj se dramsko-prozni tekst u
potpunosti temelji na izvrgavanju ljudskih slabosti poruzi i podsmijehu. Tu tvrdnju dokazuju i
riječi Tomislava Ćorića koji kaže da ‘’možda još
nitko nije na tako šaljiv način prikazao događaje iz tih, po hrvatski narod teških vremena, kao
što ih u ovoj satiri prikazuje Drago Šaravanja’’
(Ćorić pogovor 2011b). Ljudski naivni mentalitet, rodoljublje, neznanje, ali snalažljivost,
poštivanje običaja, nagla ćud, nevjerica i religioznost samo su neki motivi koje književnik
koristi da bi čitateljima prikazao kako se nekad
živjelo, čemu su se ljudi veselili i čime su se dičili. Amerika je bila napredni svijet koji je predstavljao raskoš, ali tuđinu: ‘’Chocolate4. Što oči
vide, to je nešto za pojesti. Made in USA. Ne
znam što to znači. Očito se ne radi o uputama
kako to pojesti. Bit će da se radi o pripomeni
da je stvar napravljena u Americi’’, natucao je
4 Čokolada.
34-47
Anđelov sin Ivan kad su stric Ivan i strina Susan
poslali iz Amerike obilne darove (Šaravanja
2011b: 176). Chocolate, tea5, sugar6, coffe7,
sapun, riža i novo odijelo samo su neke od blagodati koje su ljudima na selu bile nedostupne
i strane. Ipak, najveću je pozornost od svih pristiglih darova privuklo novo odijelo – neobična
kroja, materijala i boja, sa svitnjakom8, točno
po američkoj modi, kako su mislili seljaci. Novo
je odijelo krinka koja olakšava korake kroz ideološke prijepore koji su lajtmotiv ovoga romana, odnosno drame. Dok je narod s jedne strane u tom surovom vremenu bio stjeran u kut
ideologija i žrtva toga vremena, s druge su strane, kaže nam ovo djelo, ljudi ipak pronalazili
veselje i utjehu u vlastitim skromnim životima.
Htjeli su malo jer su malo znali: ‘’Kruva, vode i
zdravlja, šta ikomu više triba. Najskoli nami seljacim. Malo vidimo, malo znamo, malo nam
triba. Taki smo ti mi’’ (Šaravanja 2011b: 142).
Treća je odlika Novoga odijela jezik kojim je
tekst pisan – zapadnohercegovačka skupina
govora novoštokavskoga ikavskoga dijalekta,
kako nam govori gospodin Drago. Iako, kao ni
humoristična pozadina, prisutnost toga idioma
nije novina u Šaravanjinim djelima, u ovom je
djelu izrazito naglašena upravo da bi se prikazale vrline i jednostavnost puka hercegovačkoga kraja.
‘’Meni se sve čini da se radi o uštedi matorijala. Na neprimitan način. Kurva Amerikanac.
Miđer i on zna kako kad zatriba. (...) Rađe bi da
nam je brat posla one koje lupež nije izbrazda,
ali ko da je on to moga proviriti. Kad je lupež
umota u ovi plej i oni papir, zbogom Bože, pomiri se s onim što dobiješ’’9,
govorio je Anđel dok je tumačio brazde koje su
dijelile čokoladu na manje dijelove (Šaravanja
2011b: 184). Zanimljive su, uz ikavizme, riječi
‘’iz starine’’ te stari oblici.10 Osim zbog naglašavanja jednostavnosti naroda, zapadnoher5 Čaj.
6 Šećer.
7 Kava.
8 Vrpca kojom se vezuju gaće.
9 ‘’Meni se sve čini da se radi o uštedi materijala. Na
neprimjetan način. Kurva Amerikanac. Ali i on zna kako
kad zatreba. (...) Radije bih da nam je brat poslao one
koje lupež nije izbrazdao, ali kao da je on to mogao
provjeriti. Kad je lupež umota u ovaj pleh i onaj papir,
zbogom Bože, pomiri se s onim što dobiješ.’’
10 Vidi tablicu 2.
44
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan cegovački idiom se koristi da bi se što vjernije
prikazao taj kraj te da bi se očuvao jezik naroda hercegovačkoga kraja kao značajnoga hrvatskoga kulturnoga blaga. Naroda koji se prije
više od pola stoljeća američkoj pidžami veselio
kao i odijelu.
Tablica 2. Primjeri koji ukazuju na specifičnosti
jezika hercegovačkoga kraja očuvane u proznom i dramskom tekstu Novo odijelo.
H E R C E G OVA Č K I NOVOŠTOKAVSKI
IKAVSKI
STANDARDNI
HRVATSKI JEZIK
Sve mi se čini da bi ti Sve mi se čini da bi ti
najradije sa mnom u najradije sa mnom u
prdekanu.
zatvor.
H E R C E G OVA Č K I NOVOŠTOKAVSKI
NOVOŠTOKAVSKI S T A N D A R D N I
IKAVSKI GOVORI
HRVATSKI JEZIK
Ti brez mene?
Ti bez mene?
Vazda budi faljeno Uvijek neka bude
ime Isusovo i ime hvaljeno ime Isusovo
Marijino (...)
i Marijino (...)
Bože moj, kako izdr- Bože moj, kako izdrži rvući se sa svim i ži hrvajući se sa svim
svačim.
i svačim.
Š Njim sve počinje i S Njim sve počinje i
završava.
završava.
Ali što jes, jes, nikad Ali, što jest, jest, nise nije cinila ko ljuc- kad se nije cijenila
ka rič, istina i pošte- kao ljudska riječ, istinje.
na i poštenje.
Lipo sam ji atresira Lijepo sam im napi(...)
sao adresu.
Tido reći (...)
Htjedoh reći (...)
Zar nisi sluša pratra Zar nisi slušao fratra
kad je u nedilju pridi- kad je u nedjelju proka s otara?
povijedao s oltara?
Vrag š njim.
Vrag s njim.
Iđemo obadvoje, donit Idemo oboje, donijet
ćemo ga minjajući se. ćemo ga mijenjajući se.
Nema ovdje božji- Nema ovdje božjih
jeh judi. Zar ne vidiš ljudi. Zar ne vidiš nattransparent iznad na- pis iznad naših glava
šijeh glava (...)
(...)
Svaka vam čast, ljudi,
meni su najprišniji moji.
Sad me ne začuđuje ni njijova atlonska
bumba.
Miđer i on zna kako
kad zatriba.
Ne zna se je li bolje
izgleda s prida ili s prkna.
34-47
Svaka vam čast, ljudi,
meni su navažniji moji.
Sad me ne začuđuje
ni njihova atomska
bomba.
Ali i on zna kako kad
zatreba.
Ne zna se izgleda li
bolje sprijeda ili straga.
5.
DOPRINOS
KROZ
KNJIŽEVNO
STVARALAŠTVO – Doprinijeti očuvanju kulture i tradicije jednoga naroda može se na mnoge
načine, ali očuvanju jezika na samo jedan – pišući i govoreći na jeziku koji nastojimo očuvati.
Osobito je to teško postići iseljenicima koji se
nastoje prilagoditi novoj kulturi, podrazumijevajući pri tom i učenje novoga jezika. Međutim,
iznimno su vrijedni ljudi koji, unatoč novoj situaciji, nastoje i dalje njegovati svoj jezik, njime
govoriti, pisati i nikako ga ne zaboraviti. Takva
je iznimna osobnost svakako književnik Drago
Šaravanja, koji je u daleku Australiju stigao 1960.
godine. Uz stalan posao, završio je kroatistiku i
slavistiku na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu,
potvrđujući i na profesionalnom planu zanimanje i ljubav prema materinskom jeziku. «Jezik
je naša glavna veza, jezik hrvatski na kojem je
moguće izreći sve o njoj i mojim ljubavima za
nju. (...) Taj divni jezik hrvatski, osim što nas veže
u nerazorivo jedinstvo ljubavi, on je ljepotica u
vječnom uzgonu, živa materija što čezne za suncem, za srcem bez kojega bi bila samo mrtvac
na odru» (Šupuković 2013: 13), ističe Šaravanja
za časopis Narod kako bi objasnio motive koji
su ga ponukali na «oplemenjivanje» njegova jezika. U tom mu je pothvatu za iznimno dobar
uspjeh tijekom školovanja dodijeljen i Zlatni
ključ nacionalne zajednice časti kao priznanje za
izvanredan skolastički uspjeh i odličnost.
Svojim je prvim velikim romanom, Hrvati sa
Snježnih planina, Šaravanja započeo svoju zreliju književnu zastupljenost u intelektualnom i
književnom životu Australaca i Hrvata. Naime,
nakon što je 1997. godine na Macquaire sveučilištu održao predavanje o doprinosu hrvatskih
radnika na izgradnji Snowy Mountains projekta,
Tuga Tarle, konzulica za kulturu u Hrvatskom ve45
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan leposlanstvu u Canberri, John Aquilina, ministar
za obrazovanje i stručnu nadogradnju u državi
Novi Južni Wales te Luka Budak, ravnatelj Studija
hrvatskoga jezika i književnosti na Macquarie
sveučilištu, zamolili su ga da napiše dvojezičnu
knjigu o izloženom. Već su 1999. godine objavljene hrvatska i engleska verzija knjige: Hrvati sa
Snježnih planina i The Snowy and Croatians, a kasnije su i pohranjene u Mitchell`s State Library u
Sydneyu s napomenom da će biti očuvane do
kraja povijesti.
Osim proze, Šaravanja se po dolasku u
Australiju okušao i u poeziji, rekavši nam o
tome kroz blagi osmijeh, «možda je bolje da ju
nikada nisam pisao». Prvu je svoju zbirku pjesama Drago Šaravanja objavio u Sydneyju 1993.
godine pod naslovom Svaka rijeka svome moru
teče. Godinu dana nakon toga objavljen mu
je epski spjev Hrvatska sloboda, a njegova je
poezija uvrštena i u dvije hrvatske antologije:
fra Lucijan Kordić uvrstio je dvije Šaravanjine
pjesme Nabujao bih kao voda i Nostalgija u
antologiju Hrvatska iseljenička lirika 1974. godine, dok je Vjekoslav Boban Nostalgiju uvrstio u antologiju Hercegovina 2002. godine.
Usto, Šaravanja je zastupljen i u dvojezičnom
zborniku hrvatskih književnika u Australiji
Zrcala u sjeni i to pripovijetkom Ispravit ćemo/
We will emand it te u zborniku australskih pisaca Writer`s Mosaic, također pripovijetkom
We only saw the burdens of your life. U istom
mu je zborniku objavljena i pripovijetka The
Homeless One 1996. godine.
Najvažniji dio Šaravanjina književnoga opusa
čine, uz prvijenac Hrvati sa Snježnih planina, četiri romana već obrađena u ovom radu, o čijoj
kvaliteti i značaju dodatno svjedoče i priznanja
koja je autor Šaravanja primio. Roman Idemo
kući tiskan 2003. godine, nagradilo je Društvo
hrvatskih književnika u Zagrebu, čiji je, uz
Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne u
Mostaru, Šaravanja i sām danas član, te ZIRAL
zajednice izdanja «Ranjeni labud» Mostar nagradom «Fra Lucijan Kordić» za najbolje objavljeno djelo u razdoblju od 1. rujna 2002. do
1. rujna 2006., koje tematski obrađuje život
Hrvata izvan domovine. Nekoliko mjeseci poslije, Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika na IV. su natječaju za književno djelo
Šaravanji dodijelili prvu nagradu za roman Na
drugoj strani vremena koji je objavio 2007. go-
34-47
dine. Plodno je razdoblje književnoga stvaralašta nakon povratka u domovinu Šaravanja nastavio komedijom Novo odijelo koja je objavljena 2011. te posljednjim romanom Gelipter
objavljenim iste godine. Svjedok neprekinutoga niza povratničkoga opusa svakako će biti i
novi roman Usporedbe u kojem će, kako nam
je sām Šaravanja najavio, dati opis onoga što
je ostavio i onoga što je zatekao kada se vratio
u Hrvatsku, unijevši u djelo i treću dimenziju –
Australiju.
Kao svoga velikoga književnoga uzora, Šaravanja
punoga srca ističe Antuna Gustava Matoša, čovjeka i poeta kojega duboko cijeni i poštuje.
Matoš, domoljub kao i on sām, pred političkim je neprijateljima morao pobjeći te provesti
mnoge godine u inozemstvu. Utkavši mnoge
moderne i nove utjecaje u svoja djela, Matoš nikada nije prestao sanjati domovinu, «nije bio pesimist», rekao nam je Šaravanja za toga velikoga
hrvatskoga književnika. Osim Matoša, kao svoje
moguće uzore istaknuo je Galovića i Nazora,
u čijim se djelima očituje njemu toliko važno
domoljublje, unatoč oprečnim stavovima koje
gaji naspram nekih njihovih nazora. I sām nam
je Šaravanja rekao: «Ne volim ljude koji nisu
domoljubi», progovorivši tako o vlastitoj ljubavi
prema domovini koja «živi u meni kao stablo što
se hrani sokovima mojega srca, što stalno raste,
buja i pupa» (Šupuković 2013: 13), kako kaže
Šaravanja o svojoj neiscrpnoj inspiraciji, o kojoj
piše «na način na koji možda nitko nije pisao»
(Šupuković 2013: 13).
6. ZAKLJUČAK
Drago Šaravanja hrvatski je književnik koji je
četrdeset i dvije godine sanjao povratak u domovinu. Otišao je dok je Hrvatska bila u okovima, a vratio se, poslije četrdeset i dvije godine
ostvarenih ciljeva i stvorene obitelji, u dosanjanu, slobodnu Hrvatsku. Pokupio je stvari, svoju
obitelj i kročio na hrvatsko tlo. Ni nakon, kako
kaže, ‘’tihoga genocida’’ koji ga je prebacio
daleko preko oceana, nije posustao u ljubavi
prema domovini. Jezik, narod i domovina, bogatstvo su koje se ne zaboravlja ma kakva god
Australija blistava bila. Taj je književnik i u srcu
i na papiru bilježio tragove koji su bili hrvatska
povijest. Danas su njegovi tekstovi spomenik
ne samo njegova života i života svih iseljenika,
46
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Andrea Slišković, Petra Svetec i Martina Tuškan nego i spomenik jednoga vremena koje je bilo
pogubno za cijeli hrvatski narod. To su tekstovi
koji sadrže faktografske podatke stilski dotjerane osobnim teretom koji književnik i danas nosi
na svojim leđima. Kako piše Željka Lovrenčić
o romanu Na drugoj strani vremena, što vrijedi za cijelo Šaravanjino stvaralaštvo, ‘’ne radi
se samo o opisivanju mnoštva događaja: to je
djelo svjedočanstvo jednoga života i jednoga
povijesnoga razdoblja’’ (Lovrenčić 2008: 185).
Klanja suseljana pred njegovim očima, otisci
puške prislonjene na njegovo tijelo, logoraški
jecaji, lutanja, četrdeset i dvije godine provedene bez Domovine, pečat su i rane koje ne
ispire nijedna voda. Oni ostaju do kraja u srcu,
a u njegovim djelima i kao zapis svima nama
koji moramo naučiti da je svaki rat u startu izgubljen. I za gubitnika i za ‘’pobjednika’’. Jer
kad jednom narod ode, kaže, povratka nema;
raseljena će Hrvatska ostati samo mit poput,
kako kažu, davno potonuloga otoka Atlantide.
Zahvaljujući književnomu stvaralaštvu Drage
Šaravanje, iscrtane su pogrješke hrvatske povijesti zbog kojih je narod odlazio, a Hrvatska
tonula. Tē nas pogrješke svakodnevno moraju
podsjećati na ustrajanje u zajedništvu i ljubavi prema materinskomu tlu. Jedna je Hrvatska
domovina, jedan hrvatski narod i jedna je hrvatska kultura koja je, ovaj put, proširila svoje
obzore i znanja o raseljenom hrvatskom puku
u Australiji i na tom dopirnosu Dragi Šaravanji
moramo biti uvijek zahvalni.
7. LITERATURA I VRELA
Butković, Ivo. 1998. ‘’Hrvatska politička emigracija u Australiji’’. U: Jurčević, Josip, Marin Sopta,
Vlado Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske.
Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Čizmić, Ivan. 1998. ‘’O strukturi i društvenopolitičkim odnosima u hrvatskom iseljeništvu
u razdoblju poslije Drugoga svjetskoga rata’’.
U: Jurčević, Josip, Marin Sopta, Vlado Šakić, ur.
Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar.
Čizmić, Ivan, Marin Sopta, Vlado Šakić. 2005.
Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden marketing –
Tehnička knjiga.
Grbić Jakopović, Jadranka. 2014. Multipliciranje
zavičaja i domovina: Hrvatska dijaspora: krono-
34-47
logija, destinacije i identitet. Zagreb: Filozofski
fakultet u Zagrebu.
Hitrec, Hrvoje. 2006. ‘’Hrvatska književnost
izvan domovine’’. U: Kukavica, Vesna, ur.
Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska
matica iseljenika.
Jurčević, Josip. 1998. ‘’Povijest hrvatske dijaspore’’. U: Jurčević, Josip, Marin Sopta, Vlado
Šakić, ur. Budućnost iseljene Hrvatske. Zagreb:
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.
Lovoković, Fabijan. 2010. Hrvatske zajednice
u Australiji. Nastojanja i postignuća. Središnji
odbor Hrvatskih društava Australije / Central
Council of Croatian Associations in Australia
Lovrenčić, Željka. 2008. ‘’Povratnička priča
i uspjeh egzilanta’’. U: Kukavica, Vesna, ur.
Hrvatski iseljenički zbornik. Zagreb: Hrvatska
matica iseljenika.
Lovrenčić, Željka. 2013. Od pustinje do ledenjaka: književnost čileanskih Hrvata. Pula:
Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.
Šaravanja, Drago. 2003. Idemo kući. Zagreb:
Nakladništvo Lumin.
Šaravanja, Drago. 2007. Na drugoj strani vremena. Zagreb: Alfa.
Šaravanja, Drago. 2011a. Gelipter. Zagreb:
Vlastita naklada.
Šaravanja, Drago. 2011b. Novo odijelo. Zagreb;
Čitluk: Ogranak Matice hrvatske u Čitluku.
Škvorc, Boris. 2004. Australski Hrvati: mitovi i
stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.
Šupuković, Irena. 2013. ‘’Razgovor s gospodinom Dragom Šaravanjom hrvatskim povratnikom iz Australije’’. U: Narod. 19 (208): 13–15.
Vidmarović, Đuro. 2009. Hrvatsko rasuće.
Split: Naklada Bošković.
Vulić, Sanja. 2000. Hrvatski tisak u dijaspori.
Korabljica 7. Zagreb. Sekcija Društva hrvatskih
književnika i Hrvatskog centra PEN-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu.
Internetski izvori:
Hrvatski jezični portal, http://hjp.novi-liber.hr/
(pregledano 20. travnja 2014.).
47
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora 48-57
Povijest toponima oko Sombora
ANTE SEKULIĆ
U ovom radu pisac nakon pristupnih misli
raspravlja 1) o povijesti i imenu Sombora,
a zatim 2) o toponimima oko spomenutog
grada. Na kraju je zaključak o slavenskim
toponimima oko Sombora i popis literature
kojom se pisac osim vlastitih bilješki služio u
obradbi građe.
UVODNE MISLI
Svoju posebnu povijesnu ulogu imao je Sombor među gradovima Podunavlja. Na razmeđu
ravničarskih putova i bačkih raskrižja grad
je od davnine bio prikladan za prebivalište i
boravište, a ime njegovo i nazivi negdašnjih
pustara, danas prigradskih naselja, upućuju
na postojano slavensko obilježje tijekom niza
stoljeća. O tome svjedoči također činjenica,
da je u župi koju su vodili franjevci Bosne Srebrene, odnosno Kapistranske, prva madžarska
propovijed izrečena 19. studenog 1771. ali
se održavala alternatim cum concionatore
germanico, kako bilježi ljetopisna samostanska knjiga. Sombor je također bio od početka
XIX. stoljeća do god. 1918. oblasno sjedište
Bačko-bodroške županije. Čini se zato uputnim sažeto raspraviti o povijesti toponima oko
spomenutog grada.
1.Sombor (Zentmyhal, Czobor Szent
Mihály, Zombor) – nastao je «na otocima
Mostonge1» prije dolaska Huna i ugarskih
plemena u Podunavlje. U društvenom i povijesnom životu Bačke drevno je naselje imao
iznimno značenje, pa se zato često spominje
u povijesnim prikazima i novinskim člancima.
Mnogi pisci nazivaju Sombor «gradom zelenila i cvijeća».
Današnje područje Sombora omeđuju tri
jasne granice: istočna, južna i jugozapadna,
dok je teško odrediti među sa sjeverozapadne
strane. S istočne strane grad omeđuje željeznička pruga Sombor-Novi Sad (uključiti treba
Novo naselje zvano također Onča i Veliko
pravoslavno groblje)2. Južna granica počinje
kod željezničke postaje Vašarište te izbija na
Apatinski put kod Gradske klaonice, obuhvaća
slobodne prostore između Staparskoga i Sonćanskog puta i novu gradsku četvrt Selenču I3.
Zapadna granica počinje od Apatinskog puta
u blizini ciglane pa preko Velikog katoličkog
groblja vodi prema sjeverozapadu do željezničke postaje Strilić, obuhvaća Bezdanski put,
naselje Šikaru, Pangare i ulice koje se izgrađuju
na negdašnjim nanosima Mostonge4. Gradska
međa na sjeveru počinje u blizini željezničke
postaje Strilić, obuhvaća naselje Mali Beč,
uključuje Željezničku koloniju i dotiče željezničku prugu na sjevernoj strani. Međutim, u
taj dio grada uključene su ulice oko tvornice
na putu prema Baji i Lemešu (Svet. Miletiću)5.
Može se, dakle, utvrditi da je najpravilnija granica današnjeg naselja, grada Sombora, na sje1 János Muhi, Zombor tőrténete. Zombor (Sombor),
1944, 3-9. (Kratica: MZt + + str.) – Bács-Bodrogh
vármegye mnografiája, I. Zombor, 1986, 63 (kratica:
BBM + svez. + str.) – Mostonga je rječica koja protječe
kroz današnji Sombor.
2 Ante Sekulić, Ulomci iz somborske povijesti do kraja
XVIII. stoljeća. Zbornik Kačić, XIII (1981), 157. (kratica
SUSP + str.)
3 Ondje.
4 Isto djelo, 157-158.
5 Vlastite bilješke iz god. 1966. I 1976.
48
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora Karmelićanska crkva i samostan
veru i istoku gdje je reljef najprikladniji, dok je
s južne i zapadne strane granična crta veoma
izlomljena zbog konfiguracije tla6.
Najstariji dio današnjeg grada bio je unutar
starog opkopa – starog «šanca» – i naziva se
Nutarnja varoš. Oko toga središta razvijao se
grad i svi su se najstariji dijelovi naselja prije
turske vlasti nalazili na području oko današnje
župne crkve Presv. Trojstva, stare gradske
vijećnice, gimnazije i okolišnih zgrada oko
današnjeg Trga bratstva i jedinstva7. Nutarnja
je varoš dobila svoj današnji okvir u prvoj
polovici XVIII. stoljeća. Tada je naime, Sombor
postao utvrđenim gradom u sklopu «vojnog
šanca», opasan je širokim opkopom i zemljanim bedemima s palisadama (1702-1745).
U to je doba rječica Mostonga bila obilatija
vodom, a zgrade su podizane na višim, povišenim dijelovima – «na gredama». U Nutarnjoj
varoši bio je kapetanov kaštel, dvorac zapovjednikov, a oko njega su tekle vode Mostonge. Most preko rječice spajao je utvrđeni dio s
6 Matija Banić, Morfologija Sombora. Zbornik Matice srpske za prirodne nauke, svez. 30/66. Novi Sad, 1966, 76.
7 Na trgu se do god. 1945. nalazio kip. Presv. Trojstva
pa se i trg nazivao po kipu.
48-57
vanjskim, prilično močvarnim dijelom grada8.
Koliko je poznato, bila su dva šanca: manji koji
je opasivao glavne zgrade, dok je veći opkop
s nasipima i palisadama okruživao vanjski dio
grada i od god. 1921. služio gradskoj kanalizaciji9.
O izgledu Sombora u razdoblju do kraja XVIII.
stoljeća svjedoče sačuvani zemljovidi iz god.
1697. (F. N. de Sparr), 1698. (L. F. Von Rosenfeld), 1783. (vojni zemljovid, Njegel)10.
Povijest Sombora je duga i sastavnica je bogate prošlosti Podunavlja. Petar Pekić je napisao,
međutim, da Sombor «nije vrlo znamenit u
prošlosti. U šesnaestome vijeku bijaše još
pustara11». Piscu nije bila poznata povijest
grada, koju je Ilija Džinić razdijelio u sedam
omeđenih povijesnih razdoblja12. Mislim da se
ne može utvrditi početke somborske povijesti.
János Muhi, pisac monografije Sombora, pripominje da je uže i šire somborsko područje
tijekom povijesti često mijenjalo gospodare13,
mnogi su se namjernici i prolaznici zaustavljali, palili su nova, vlastita ognjišta. Ne zna se
pouzdano koji su bili najstariji stanovnici, ali
rimski su bojovnici i stražari nalazili na područje oko Mostonge svoja boravišta; poznati su,
naime, Rimski šančevi. Atila je pak sa svojim
ratnicima jamačno oko rječice i na otočićima
nalazio privremeno odmorište14. Kad je god.
453. umro Atila, njegovi borci nestaju s bačkih
ravnica. Javljaju se novi stanovnici. Krajem
VIII. I počekom IX. stoljeća avarsku vlast u
Bačkoj zamijenila je franačka. A kad je nakon
smrti Karla Velikoga (814. G.) oslabila njihova
moć, u Podunavlju se pomicalo stanovništvo.
Područjem između Dunava i Tise gospodarili
su Slaveni u Bugari, a kad su prodrla ugarska
plemena našla su na somborskom području
slavensko žiteljstvo15.
Ugri su stigli u Podunavlje plemenski raslojeni,
ali su se u doba Árpáda i njegovih nasljednika
8 SUSP, 158.
9 Vlastite bilješke iz god. 1976.
10 Mzt, 74, 83, 85, 117.
11 Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb
1930, 95.
12 Ilija Džinić, Sombor – Zombor ime, naziv u svjetlu
znanstvenog istraživanja. Sombor 1979, 8-9.
13 MZt, 3.
14 Isto djelo, 4, 9.
15 SUSP, 159. (usp. F. Rački, Biela Hrvatska i Biela
Srbija. Rad LII JAZU. Zagreb 1888, 141-180).
49
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora plemena ujedinila, a Vajk odnosno pokršteni
Stjepan I. (István I.) prvi je ponio naslov kralja.
Ugri su međutim ostali nemirni, bez stalnih
naselja, ratoborni, nomadi koji su boravili puna
dva stoljeća pod šatorima16. U svojoj knjižnici
I. Džinić je nazvao doba Arpadovića i sve
do god. 1360. prvim razdobljem somborske
povijesti17. Za Arpadovića imali su otočići
na Mostongi kao odmorišta i taborišta golemo značenje za bojovnike; stanovnici pak
s bodroško-somborskog područja sudjelovali
su u četama bačkog župana Vida za bojnih
pohoda (1074. g.). Povjesničari misle da je
kralj Ladislav Arpadović proveo uskršnje blagdane god. 1095. u Bodrogu, tvrđavi koje više
nema, a nije bila daleko od Sombora18. Tatarski pohod u Bačku bio je pogibeljan, a god.
1241. zimovali su ratnici na području Sombora, blizu Monoštora (Bački Monoštor), sve
dok se Dunav nije zamrznuo. Tada su Tatari
prešli u Baranju i po hrvatskoj ravnici krenuli
su za Belom IV.19. Nakon Tatara trebalo je
vremena da ožive opustošena naselja i da se
stvore podnošljivi životni uvjeti. U to su doba
poznata brojna naselja oko Sombora20, ali je
povijest grada protkana zbivanjima oko obitelji Czobor21 i utkana je u feudalne sporove,
parbe i nagodbe među plemićima.
Budući da je obitelj Czobor stečeni grad nazvala svojim imenom, treba upozoriti na to da je
Stjepan Czobor već god. 1360. imao naslov
Zentmyhal (Svetomihaljski)22, a zabilježeno je
također njegovo sudioništvo za županijskim
saborima god. 1364. i 1368.23 Bački je kaptol
prema ispravama uredio međe posjeda obitelji
Czobor, ali je ona za kralja Žigmunda pala u
nemilost i izgubila posjede (god. 1403). Članovi
obitelji Czobor (Ivan, Mihovil i Nikola) radili su
16 MZt, 23 („A magyarok az elso“ kétszáz évben még
sátrakban laktak“).
17 I. Džinić, nav. dj., 3.
18 Bács-Bodrog vármegye, II. Budapest, 1909, 52
(kratica BBV + svez. + str.) – BBM, II, 35 – MZt, 24.
19 MZt, 25.
20 D. Csánky, Magyarország történelmi földrajza a
Hunyadiak korában, II. Budapest 1894, 204.
21 MZt, 43-53 – I. Džinić, nav. dj., 9.
22 Gy Dudás, A Xzobor család és birtokviszonyai
Bács-Bodrog vármegyében – Obitelj Czobor i njezini
posjedovni odnošaji u Bačko-Bodroškoj županiji. Tört,
társulat évkönyv, II., 87. God. 1894. – MZt, 44.
23 MZt, 44.
48-57
tijekom XV. stoljeća oko povratka imutka i ugleda obitelji24. Kralj Matija dopustio je god. 1469.
dvorjaninu Ivanu Czoboru i njegovoj braći Martinu i Mirku da izgrade Czobor Szentmihály/
Sombor25 kao utvrdu od postojane građe (iz
kamena ili drveta)26. Ipak nije počela gradnja,
a god. 1473. kralj je opet izdao dopuštenje
za podignute utvrde. Naime, turske su čete
sve češće prodirale u Podunavlje, pa odgoda
poslova nije bila uputna27. Kad je pak utvrda
konačno izgrađena, opasala su je dva opkopa
i vode Mostonge, a spominje se i osam godina
prije bitke kod Mohača (1526. G.)28.
Sredinom XV. stoljeća održan je u Somboru/Csobor-Szent Mihálju županijski sabor
uz sudjelovanje 300 veleposjednika (1432.).
Kućerci somborskih kmetova se ne ističu29, ali
oporavljena velikaška obitelj Czobor nastavila
je živjeti raskošno, unatoč svađama, sporovima i prepirkama oko posjeda u Bačkoj i
Baranji. Uz sukobe s okolišnim velikašima,
obitelj Czobor je pljačkala tuđe posjede pa
je god. 1476. udovica P. Berislavića tužila, da
su joj Ivan, Mirko, Martin i Andrija Czobor
odnijeli pšenicu s posjeda. Darovnicom pak
kralja Matije (1480.) obitelj je dobila dio
nasljedstva kćeri P. Berislavića (Barbare)30.
Poput ostalih feudalnih gospodara živjela je
i obitelj Czobor udobno, dok su kmetovi
bivali sve nezadovoljniji. K tomu su sa sjevera
dolazili husiti, a iz Bosne bogumili koji su na
bačkim ravnicama pa i na posjedima Czoborovih propovijedali svoj nauk31. U pomicanju
žiteljstva tijekom XIV. i XV. stoljeća, za kralja
Žigmunda (1387-1437.) i kralja Matije (14581490.) spominju se selidbe Hrvata iz Bosne i
južne Hrvatske32 pa ih se ne može izlučiti iz
24 Gy. Dudás, nav. Dj., ondje – MZt, 44-49.
25 Kad su članovi obitelji Czobor nazvali Sombor
svojim obiteljskim imenom u isprava je različito
zabilježen naziv: Czobor-Zentmyhal, CzoborSzentmihály. Cobor-Sentmichael, itd.
26 MZt, 47 – BBV, I., 208 (doslovce: «in facie
poss. C-Szt-Mihály in Bodrogh fortalitium ligneum seu
lapideum cum propugnaculis...»).
27 MZt, ondje.
28 BBV, I., 208.
29 MZt, 44-47.
30 Isto djelo, ondje, 266.
31 SUSP, 161.
32 B. S. Bukinac, De activitate franciscanorum in
migrationibus populi croatici (...). Zagreb 1940.
50
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora općeg promatranja pomicanja stanovništva,
niti zanemariti među žiteljima. Župan Ladislav
iz Požege piše god. 1437. da su se izmiješali
«Rasciani et Bosnenses ... cum christianis...»�, a
još god. 1366. molio je kralj Ljudevit bosanske
franjevce neka pošalju vjerovjesnike u južne
krajeve Ugarske33. Papa Grgur XI. u pismu iz
god. 1376. Dopušta franjevcima djelovanje u
biskupijama pečujskoj, čanadskoj i nadbiskupiji bačko-kaločkoj, s razloga «što madžarski
svećenici ne znaju jezik tamošnjega slavenskog življa pa ne mogu obavljati dušobrižništvo»�. Budući pak da bosanski franjevci nisu
bili dušobrižnici pravoslavcima, treba zaključiti
da su već u XIV. stoljeću brojni Hrvati živjeli
u spomenutim biskupijama, poglavito u bačko-kalačkoj nadbiskupiji. I dok je papa Urban
god. 1386. zahvaljivao kralju Ljudevitu što uz
pomoć mjesnih biskupa potiče i pomaže rad
franjevaca, teško je ne vjerovati da su Hrvati
živjeli ne samo kao «slavensko žiteljstvo» nego
i kao novi doseljenici na posjedima i naseljima
možne obitelji Czobor što u povijesti toponima Sombor/czobor Szent Mihály nije moguće zanemariti34.
Povijesni slijed događaja oko Sombora može
se sažeti u nekoliko bitnih podataka. Najprije: god. 1514. izbio je ustanak Jurja Dože
(György Dózsa), koji je krvavo ugašen, a god.
1516. umro je kralj Vladislav II, a naslijedio ga
je Ludovik II, prerano okrunjeni kralj koji nije
bio dorastao ozbiljnim prilikama i događajima35. Zatim je slijedila odlučna bitka s Turcima 29. kolovoza 1526. na Mohačkom polju.
Pobjednici su postupno preuzimali prevlast u
južnim krajevima Ugarske, a zatim su ustrojili
svoju upravu, pa je tako uređena i Somborska
nahija36. Kad se postupno obnavljao život u
Somboru, novi su gospodari stanovali u gradu
dok se «slavensko» žiteljstvo povlačilo na salaše i u dio grada koji se danas naziva Selenča37. Od turskog doba više se nikad u nazivu
grada ne spominje Czobor Szent Mihály38.
Somborska nahija pripadala je Segedinskom
sandžaku, a svaka je kršćanska kuća trebala
33 Bernardin Unyi, Sokácok- Bunyeváczok és bosnyák
ferencesek t
34 SUSP, 162.
35 Ante Sekulić, Drevni Bač. Split 1978, 32.
36 E. Čelebi, nav. dj., 529.
37 MZt, 66 – BBV, I, 209.
38 SUSP, 164.
48-57
plaćati godišnje 50 aspera, polovicu oko Jurjeva, a drugu o Sv. Duji39. Budući da u to doba
u Somboru nije bilo Madžara, porez su plaćali
Hrvati, a uz turske gospodare tražili su svoj dio
nadbiskup bačko-kaločki, palatin i stari gospodari utvrde40. Među poreznim obveznicima
bili su također salaši u Gradini (7), Ivankovu
(14), Selenči (8) i Šaponjama (25)41, a među
obveznicima (god. 1543.) nadbiskupu spominju se još u Čičovi, Žarkovo (Sukovac), Lovrijenac (Háj Szent Lörinc)42. U svezi spomenutih
toponima ne treba zaboraviti da su sredinom
XVI. stoljeća stigle u Sombor brojnije skupine
Bunjevaca, osvježenje stanovništvu koje je
ostalo na svom tlu i nakon dolaska Turaka43.
Čini mi se da za razumijevanje toponima oko
Sombora treba imati na umu nekoliko rečenica iz Putopisa koji je napisao turski pisac Evlija
Čelebi (Evlija ibu Derviš Mehmed Zilli): «Sva
tamošnja (u Somboru, A. S.) raja nisu Madžari,
nego Vlasi – kršćani. Ta su mjesta nešto posebno, ne pripadaju Ugarskoj, nego se ubrajaju u
vilajete Bačku i Vlašku»�. U to se doba spominje i «župa Bačka» (parochia Badzka) u spisu
Šimuna Matkovića44, a 23. i 24. listopada
1649. krizmao je biskup fra Marin Ibrišimović
u Somboru 117 krizmanika, a u gradu je živjelo 30 obiteljskih zadruga iz kojih su bili krizmanici45. U to su doba franjevci, naši redovnici,
članovi Bosne Srebrene bili dušobrižnici46.
Iz rukopisnog ljetopisa Bone Mihaljevića47 i
39 Ondje
40 Stejapn Beretić , Povijest somborske župe do XX. stoljeća. Rukopis iz god. 1973, 18. – Pisac mi je omogućio
čitanje svoga rukopisa, pa mu zahvaljujem na dobroti.
Pripominjem, da bačko-katolički nadbiskup nije dolazio
u Bačku, nego su se javljali samo ubirači poreza.
41 MZt, 68 – SUSP 164-165.
42 Ista djela, ondje.
43 Usp. Gregorius Csevapovich, Synoptico memorialis
catalogus observantis minorum provinciae S. Joannis
a Capistrano (...), Budae, 1823. – E. Fermendžin, Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae (...)
Zagreb, 1890. – B. S. Bukinac, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici (...) Zagreb, 1940.
– Ante Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici.
Split, 1978. – Zatim djela I. Antunovića, I. Iványija. Gy.
Dudása, J. Erdeljanovića, I. Kujundžića i drugih.
44 Archivum de Propaganda Fide, Scripta caria,
decreta, fol. 181 r. E. Fer,endžin, Acta Bosnae (...), 343.
45 MZt, 73, bilj. 30
46 Iz rukopisnog ljetopisa Bone Mihaljevića
47 Protocollum conventus L. R. Civitatis Zomboriens
P. P. Ordinis minorum Observantiae provinciae olim
51
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora drugih djela kao i vlastitih bilježaka lako je utvrditi da postoji Gradina, lokalitet Klisa, ali da su
otkriveni tragovi negdašnjih crkava u Bukovcu,
Nenadiću, Čičovi, Rančevu, Biliću, Ivanu Selu
i Šaponjama48.
Nakon Bečkog rata (1683-1699.), koji je svršio
mirom u Srijemskim Karlovcima49 bio je Sombor grad Bodroške županije koja je postupno
gubila na svome značenju. Najprije je rastao
spor među županijama, jer je već od god. 1729.
Izbio spor o granicama između Bačke i Bodroške županije, a spomenuta obitelj Czobor još
je jednom ušla u povijest, jer je županijskim
glavarom Bodroške županije postao Marko
Czobor50. On je u svibnju 1728. sazvao staleže
u Baju, no ništa se bitno nije odlučivalo, a iste je
godine župan umro51. Bio je posljednji župan,
jer se na slijedećem županijskom saboru U Baji,
14. ožujka 1729. više nije biralo novoga župana, premda su neki uglednici obnašali naslov
(L. Drašković, A. Grašalković), a god. 1802.
obje su županije pravno ujedinjene52. Sjedište
županije uskoro je postao Sombor53 i ostao je
sve do god. 1918. Nakon I. svjetskog rata grad
je postao kotarskim sjedištem.
*
Ime grada Sombora potaknulo je u brojnih
pisaca raspravu o zanimljivom toponimu54.
Korijen riječi – imena treba tražiti izvan tatarBosnae Argentinae s. Crucis nunc vero divi Ioannis a
Capistrano ab anno 1717 usque ad annum 1787, Zomborini a P. Bono Mihalyevich concionatore generali
conscriptum, s. A.
48 MZt, 111-112 – Vlastite bilješke iz god. 1964, 1965,
1966, 1975.
49 Usp. F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda.
Zagreb, 1962, 259-272.
50 SUSP, 175.
51 BBV, II, 155.
52 Ondje.
53 Sjedište Bodroške županije bilo je najpre u Bodrogu,
utvrđenom gradu koji je potpuno razoren, a nakon odlaska
Turaka županijski se sabor održavao u Baji. Sjedište pak
Bačke županije bilo je u Baču. Nakon pravnog ujedinjenja
obje županije u Somboru je bilo sjedište nove oblasti.
54 BBV, I, 207 – MZt, 65. Ilija Džinić, nav. dj., 3-30. –
SUSP, 156 – Početkom ljeta god. 1985. tiskana je brošurica Milenka Beljanskog: Coborsentmihalj i Sombor
su isto. Sombor, 1985, (ćirilicom). Brošurica je tiskana
u 500 primjeraka „o trošku Skupštine opštine u Somboru“. Nažalost, brošurica je suvišna, a nema baš
nikakvog znanstvenog temelja (bez vrela, literature,
bilježaka i sl.), nego je to priča bez „izvorne arhivske
građe“ (str. 13).
48-57
skog, turskog i madžarskog jezika. Najprije
treba upozoriti, da nisu Turci prvi pisali ime
bačkog grada kao Sombor,55 nego se spominje već god. 1256,56 zatim god. 133257 a
poslije pak češće, sve češće, poglavito u tursko doba.58 Ime je različito pročitano s isprava, jamačno zbog nečitljivosti, kao Zumbur,
Zombor, Sombur i slično59. Rasprave o imenu
grada zanimljive su, posebice ako se ima na
umu da ima više naselja istoga imena60. Jezikoslovno su najbliži istini misli Petra Skoka da od
Sombora (bor na osami, osamljeni bor) dolazi
glasovnim izmjenama Sombor61.
Iz povijesti Podunavlja poznato je da je slavensko žiteljstvo imalo svoja boravišta u međurječju između Dunava i Tise davno prije dolaska ugarski plemena, a područje je nekoć obilovalo šumama. P. Skok je čini mi se ispravno
mislio da su Slaveni stvarali svoju toponomastiku prije «dolaska ugrofinskih nomada»� Unatoč činjenici što je više naselja imalo isto ime,
slažu se pisci R. Plavšić62 i J. Udvardy63 i drugi
da je ime Sombora slavenskog podrijetla. Ime
spomenute velikaške obitelji Czobor nije ni
samo, niti u složenici Czobor Szent Mihály bilo
duga vijeka u imenu bačkog grada64. Pisac J.
Muhi bilježi – prema I. Nagyu, da je obitelj
Czobor dobila god. 1360. posjed u Bodroškoj županiji65. Budući da pisac prati povijest
obitelji Czobor,66 vjeruje u mišljenje da ime
grada treba izvoditi usporedbom Czobor =
Sombor. Međutim, iz piščeva prikaza povijest
spomenute obitelji, kao i u ovom kratkom pri55 Gy. Győrffy, Az Arpádkori Magyarország történeti
földrajza. Budapest 1966, 878. – Budući da svi rukopisi – isprave nisu jednako čitljivi, razlika je u pisanju.
56 I. Džinić, nav. dj., 24.
57 Ondje.
58 E. Čelebi, nav. dj., 529-531.
59 Gy. Győrffy, nav. dj., 878.
60 I. Iványi, Helynévtára, I., 114. (puni naslov djela u
popisu literature). – I. Džinić, nav. dj. 20.
61 Petar Skok, Toponomastika Vojvodine. Zbornik
Vojvodina, I. Novi Sad 1939, 115.
62 Radivoj Plavšić, Fragmenti iz prošlosti Sombora,
Sombor 1956, 4.
63 József Udvardy, povjesničar i segedinski biskup,
odgovorio na o pitanju imena grada Sombora, na pismo
pokojnog Ivana Jurige, somborskog župnika (umro travnja 1984). Fotokopija pisma je u pisca ovoga rada.
64 MZt, 43.
65 Isto djelo, 43-44.
66 Ondje.
52
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora kazu, lako je zaključiti da obitelj Czobor nije
bila postojani vlasnik posjeda, nego je gubila
i opet dobivala povlastice i imutak. Mislim
da je za ime naselja i za njegovo učvršćenje
potrebna društvena, gospodarska pa i osobna
postojanost, sigurnost.
U gradu Somboru su najčešća i najpoznatija
hrvatska obiteljska imena, odnosno prezimena67 Abramović, Ambrozović, Bajić, Balažević,
Beretić, Bogdan, Bogišić, Bošnjak, Budimčević,
Ćurković, Dorotić, Džinić, Firanj, Gromilović,
Ivanić, Ivanović, Ivanković, Ivković, Jozić, Kalčan, Kardoš, Klarić, Klasović, Kekezović, Knezović, Kolić, Kovač, Kovačić, Lončarević, Lukić,
Marinković, Marković, Matarić, Mihalić, Mijić,
Morokvašić, Mraković, Palić, Palković, Parčetić,
Pašalić, Patarčić, Pekanović, Periškić, Pijuković,
Pletikosić, Stolišić, Stričević, Strilić, Šimić, Tomić,
Vargić, Vujević, Vuković, Žuljević68.
U povijesti Sombora spominju se u XVIII. stoljeću pustare koje mu pripadaju, najprije kad je
proglašen trgovištem69, a zatim kad je proglašen slobodnim kraljevskim gradom70. Poimence: Bukovac, Čičovo, Gradina, Ivanovo Selo,
Šaponje, Bilić, Nenadić, Karakorija, Rančevo,
Praćević i Piperoš71. Danas se ne može više
govoriti o spomenutim pustarama, nego o
naseljima koja su se razvila pod istim imenom.
2. Bukovac72 je danas predgrađe Sombora
južno od Velikoga bačkog kanala s istočne
je strane opasan negdašnjim koritom rječice
Mostonge (prokopan je kanal Dunav – Tisa
67 Vlastite bilješke iz god. 1947, 1954, 1965, 1971.
– Prezimena su zabilježena također u matičnim
knjigama katoličke župe Presv. Trojstva u Somboru.
Usporedbu sam obavio dobrotom pok. Ivana Jurige,
somborskog župnika.
68 Usp. Kostantin Kostić, Bunjevci u Somboru (...).
Sombor 1934.
69 SUSP, 180.
70 Ondje – Zatim, Protocol. Conv. Zomboriensis (...), ad
an. – E. Pavich, nav. dj., 315 – BBV, I, 215. – MZt, 114-119.
71 Svečanosti proglašenja slobodnim kraljevskim
gradom održane su u Somboru, 24. travnja 1749.
(Oppidum privilegiatum Zombor in liberam ac regiam
civitatem promulgatur ac installatur anno Dni 1749.
– piše doslovce u Prot. Conv. Zomboriensis, cap.
Oppidum privilegiatum).
72 Toponim nastao od buk → bukov → bukovac. U ne
baš dalekoj prošlosti područje je obilovalo drvećem,
jamačno bukvom. Nakon što je iskrčena šuma –
zemljište je obrađivano i ubrajalo se u plodno. Dijelovi negdašnje šume bili su: Mijin budžak, Bunarine,
Parlog, Salašine, Cerkvina itd.
48-57
– Dunav), na jugu se širi do željezničke pruge
prema Vinkovcima, na zapadu je novije naselje Centrala. Kao pustara spominje se Bukovac
tijekom povijesti nekoliko puta, kao primjerice
god. 1746. kad je zabilježeno da ondje somborski graničari73 imaju svoje salaše i na tom
području živi 50 obitelji. Spomenute godine je zabilježeno da su vidljivi ostaci davne
crkve74. Prema predaji bilo je na bukovačkom
području vrela među kojima se spominje na
lijevoj obali Mostonge, pod velikom starom
kruškom, u blizini Josine kapele, kano su katolici dolazili moliti; umivali su se vodom te resili
prostor oko vrela cvijećem i ručnicima75.
Među dijelovima bukovačkog područja su
Kovačići, Peteševo i drugi, a među njima je
također značajno Ambroza, najbliže naselju
Prigrevici. Ime je vezano za obitelj Ambrozović iz koje je podrijetlom bio Ivan Ambrozović,
pisac i ugledni građanin Sombora76 – Osim
negdašnjih obitelji ima u novije doba naseljenih iz Like i Bosne77.
Čičovo (Čičova, Čičovi) se spominje god.
1543. u popisu obveznika desetine Bačkokaločkoj nadbiskupiji; također se spominje
god. 1650. U popisu iz god. 1746. zabilježeno
je da ima dovoljno zemlje za 55 graničarskih
obitelji, a na području ima tragova negdašnje
crkve78. Nekoć je u Čičovu (Čičovima) mljela suvaja, a dijeli je od Bukovca voda zvana
«Mostonga bara». Sačuvana je kapela koju je
podigao Josip Marković, somborski senator.
Prema predaji spomenuti je senator putovao
za ženom ovim krajem po zimskom nevremenu. Obećao je, ako preživi mećavu, da će
podići kapelu u čast Sniježnoj Gospi. Kapela
je podignuta i već dva stoljeća odolijeva zubu
vremena poznata kao «Josina kapela»79.
Područje Čičova proteže se do Gradine, na
jug pak do Staparske «vodice», a sa zapadne
73 U člancima i raspravama o Somboru različita
su imena za graničare početkom XVIII. stoljeća:
graničari, pripadnici milicije, krajišnici i sl.
74 MZt, 111 – Vlastita bilješka, 1975. (Kratice VB + str.)
75 VB, 1954, 1970.
76 A. Sekulić, Književnost bačkih Hrvata. Zagreb 1970.
77 Novi doseljenici stigli su na područje Sombora
nakon II. svjetskog rata. Dobili su zemlju, ali su se
kasnije zaposlili u gradu, a kuće su izgradili u Bukovcu.
78 I. Iványi, Adatok Zombor város multjához (...) Tört.
Társulat évkönöyv, IV. god. 1890.
79 VB, 1950, 1969, 1978.
53
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora 48-57
strane je Bukovac.
Gradina80 je bila nekoć naselje kojemu je na
sjevernoj i sjeveroistočnoj strani bilo Ivanovo
Selo (današnje prigradsko somborsko naselje pod
imenom Lenija) i Čer odnosno Krnjaja (danas
Kljajićevo), na istoku je bila Telehaza (sjeverozapadni i zapadni dio atara Sivca), na zapadu su pak
bili Sombor i Čičovo, sa južne strane je nekoć bila
pustara (između Sivca i Bač. Brestovca)81. Naselje je postojalo prije mohačke bitke (1526.) pa
treba isključiti mogućnost da je područje nazvano
prema ostacima turskog logora.
Žitelji Gradine trebali su god. 1543, platiti Bačko-kaločkoj nadbiskupiji novac za korištenje
crkvenog zemljišta82; Gradina se zatim spominje u popisu posjeda koja su potomci obitelji
Czobor tražili da im se povrate nakon što su
protjerani Turci. Za toponomastiku je značajan podatak koji je zabilježen u rukopisnom
latinskom djelu Matije Slatkovića83; spominje
naime pisac da se na pustari Gradina mogu
vidjeti tragovi bitaka «kao i ruševine negdašnje
kršćanske crkve koje narod naziva Klisa»84.
Međutim, nema zasad na području Gradine značajnijih arheoloških iskopina, osim što
orači na predjelu Mandini guzovi85 izoravaju
crvenkastu opeku.
Stanovnici Gradine razlikuju na svome području skupine salaša: Zemljkove, Bogišiće, Kusije,
Parčetiće. Posebnu skupinu čine Matarići, koji
se spominju god. 1543. u popisu obveznika nadbiskupiji. Žitelji područja Gradine su
Hrvati, a najčešće su prezimena: Anišić, Bašić,
Beretić, Bogdan, Bogišić, Bošnjak, Bokerović,
Cigić, Čuvardić, Dorotić, Dugandžić, Fratrić,
Goretić, Koprić, Marković, Matarić, Mihajlović, Mijić, Nakić, Parčetić, Pekanović, Pletikosić, Vranješ, Vuković i Žuljević86.
Konačno treba spomenuti lokalitete: Popin
salaš i Popina ćuprija. Ime prvoga lokaliteta
potječe iz god. 1724. kada su franjevci dobili
zemlju od somborskog gradskog poglavarstva
uz Klisu (24 jutra). Nakon ukinuća franjevačkog samostana, zemlju je imala katolička župa,
pa je župnik (pop) sagradio salaš, kojega više
nema kao ni ćuprije podignute preko kanala87.
Ivanovo Selo88 je nekoć bilo posjed obitelji
Czobor (pod istim imenom). God. 1481. Spomenuta je obitelj darovala u trajno vlasništvo
dominikancima. Za turske uprave, god. 1545.
bilo je na tom području 9 domaćinstava, god.
1590. bilo ih je 14. Toponim se spominje god.
1720. kao pustara kraj Sombora, a god. 1740.
ondje su živjeli graničari i spominju se iste godine tragovi negdašnje crkve89. Iz opisa pustare
može se zaključiti da su god. 1749. žitelji gajili
vinovu lozu i gradili suvaje. Slavensko je žiteljstvo
najstarije, jer se toponim uvijek spominje kao
Ivanovo Selo, pa i kad ga prevode na madžarski:
Ivánfalva. Prije stotinjak godina to je područje
nazvano Lenija.90 Lokaliteti na tom području su
Grobljanica, Gornji salaši, Ivanova bara, Mandić,
Paštrovići, Vrtlog91. Zašto je naziv Ivanovo Selo
zamijenjen Lenijom nije još protumačeno.
Šaponje92 su udaljene od središta Sombora
oko 10 kilometara. Prvotno ime bilo je Šap
i spominje se god. 1308. Tada je bio posjed
Ivana Finture, a zatim je zabilježen god 1332.,
1337. i u popisu obveznika desetine god.
1338-1342, istodobno kad se spominju Sonta
i Doroslovo. God. 1382. pripadao je Šap u
svemu Bodroškoj županiji, a zatim se spominje u svezi budimskih redovnica kao posjed
kojim se one koriste. Posljednji se put pod tim
imenom spominje god. 1480. U tursko doba
razlikuju se god. 1590. Male Šaponje sa 14
domova, Gornje sa 5 i Srednje Šaponje sa 6
domova.93 Međutim, ne spominju se Šaponje
80 I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi
helynévtára, I. Szabadka, 1889, 71, 72. – Želim upozoriti
da se kraj Subotice, na području Đurđina (u nizu
Stantićevih salaša) nalazi lokalitet Gradina.
81 VB, 1950, 1968.
82 I. Iványi, nav. dj., ondje.
83 G. Grosschmid, Szlatkovics Mátékrónikája. Tört,
társulat évkönyv, god. 1894, 97.
84 Ondje. – Prema I. Iványiju toponim Klisa postoji
još u Bačkoj kod Verušića, uz Deronje, N. Sad, Lalić,
Srbobran i Sivac. Usp. I. Iványi, nav. dj., I, 84-85.
85 Predio Mandini guzovi čine tri humka koji za metar
nadvisuju okolicu (površina je između 50 i 70 jutara).
86 VB, 1946, 1960.
87 Popina je ćuprija minirana god. 1941, a mjesto negdašnjeg posjeda ima crkvena općina zemlju u Striliću
(VB, 1968, 1975).
88 MZt, 112.
89 Ondje.
90 Potvrda da se radi o istom području pruža zemljovid iz god. 1769 (Müller), jer je zabilježeno područje
pod imenom Ivanovo Selo jednako onome koje se
dana ubilježava kao Lenija.
91 VB, 1947, 1964, 1978.
92 MZt, 112. –I. Iványi, nav. dj., ondje – Danas su
Šaponje noviji dio Sombora, prema Čonoplji.
93 Ista djela.
54
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora god. 1692, a god. 1746. zabilježeno je da
ondje žive graničari, područje je pak dovoljno
za 50 gospodarstava. U opisu Šaponja spomenute godine sačuvana je pripomena da se u
Šaponjama vide ruševine stare crkve.
Na području Šaponja zabilježio sam lokalitete:
Horvati, Bačarska bara, Ortački vakan, Somborske livade, Budžak livada, Zečeva livada,
Mlake, Zelene ovratine, Grobnica (površine
oko 20 jutara)94. O Klisi treba zabilježiti da
je to uzvišica, ali udaljena od čonopljanskog
druma, a na tom je mjestu god. 1887. otkriveno nekoliko predmeta iz brončanog i željeznog doba (igle, noževi, narukvice, mač i sl.)95.
O arheološkim nalazima u Šaponjama ima članaka i rasprava kojima su se pisci monografije
Bačko-bodroške županije koristili96 kao i pisci
povijesti Sombora97.
Među obiteljskim imenima zabilježio sam i
ova: Bakić, Dujmović, Firanj, Katić, Kolarić,
Lovrić, Mandić, Oraić, Paštrović, Šusto (jamačno noviji doseljenici), Vojnić, Žuljević98.
Bilić99 je u XVIII. stoljeću pustara na kojoj su
brojni graničari podigli svoje domove, salaše
na zemljištu koje im je bilo razdijeljeno za
službu u graničarskim postrojbama. Bilićko je
područje bilo po opisu iz god. 1746. dostatno za 60 seljačkih domaćinstava, a vidjeli su
se ostaci ruševina stare crkve. Na negdašnjem području Bilića zabilježio sam lokalitete:
Trnjice, Ševe, Vilovi, Trščara, Đurđin (ispod
Telečke), Pujgeri, Bara Josićka, Velimirski rit
i druge100. Na putu prema Lemešu (od god.
1925. «Svetozar Miletić»), uz desnu stranu tzv.
Mađarskog puta je lokalitet Selište101.
Nenadić102 je danas prigradsko somborsko
naselje, a god. 1746. zabilježeno je da je to
94 VB, 1947, 1962, 1970.
95 Predmeti su pohranjeni u Gradskom muzeju u
Somboru.
96 BBV, II, 7. – Rasprave Gy. Dudása o arheološkim
nalazima objelodanjene u Tört. Társulat évkönyv, XIV, str.
21-22, zatim u Archeológiai Ertesitö, god. 1898, str. 24.
97 MZt, 10-14. Na str. 12, je slika predmeta nađenih
u Šaponjama.
98 V.B, 1950, 1968.
99 MZt, 112.
100 VB, 1949, 1958.
101 I. Iványi, Helynévtár (...), 114 – Pisac piše, da u
Bačkoj ima nekoliko pustara takva imena, jer to „ime
označava mjesto gdje je nekoć bilo selo“.
102 I. Iványi, nav. dj., I, 43. – MZt, 111.
48-57
pustara dostatna za 50 seljačkih gospodarstava, graničari su pak područje nazivali Stolišić103. Međutim, vlastitim istraživanjima nisam
mogao zaključiti da je svekoliko područje
Nenadića nekoć nazivano Stolišić. Po natpisu
na kamenom križu podignutom god. 1912.
čini se da je današnji Totluk isto što i negdašnji
Stolišić. Spomenuti je križ naime podigla Đula
Paštrović, udovica Ivana Stolišića, a u istom su
nizu bili negdašnji salaši Mate Solišića, Stipana
Stolišića i Šandora Stolišića. Lokalitet je imenovan, dakle, po brojnoj i gospodarskoj jakoj
obitelji. Novije pak ime nastalo je između god.
1914-1918, kada je bunjevačka mladež iz
salaša uz Bezdanski put i iz Male Pešte odlazila
u Stolišiće na zabavu («u momčenje / divojčenje»), a bilo je u to doba na tim skupovima
«Totova» (jamačno Madžara): išlo se dakle
«među Totove» pa je odatle nastao Totluk104.
No, lokalitet Stočić-Stolišić zabilježen je na
zemljovidu iz god. 1769.
O Nenadiću je uvijek bilo poznato da su ondje
Bunjevački salaši105. Ne radi se o neznatnom
lokalitetu nego je u ime uključeno područje s desne i lijeve strane Gakovačkog puta,
zatim između Sjeverne i Koć Mostonge. Žitelji
Nenadića razlučuju svoje salaše u dvije skupine: Doljnjak, prema Somboru, od škole pak
prema Gakovu – Gornjak106.
Najčešća su obiteljska imena: Adžić, Carev,
Ciprijanov, Čuvardić, Džinić, Dorotić, Fratrić, Gavranov, Gluvić, Gromilović, Ivančević,
Jozić, Kekezović, Knezi, Kujundžić, Liščević,
Lukić, Lukačević, Malbašić, Matić, Matarić,
Ostrogončev, Paštrić, Parčetić, Pekanović,
Petreš, Peštalić, Probojčević, Žuljević107. U
naselju je škola (prizemnica) i crkvica posvećena Imenu Marijanu.
Među lokalitetima u Nenadiću poznati su: Bila
bara, Čarda (nasuprot željezničkoj postaji Radišić), Sokačić i spomenuti Stočić-Stolišić.
103 MZt, 111 („a militárisok itteni szállásait Sztolisitynak hivják“).
104 Slično je tumačenje u brošuri M. Beljanskog,
Ponovo o somborskim salašima, II, str. 126.
105 M. Beljanski navodi izjavu Marije Fratrić iz god.
1870, str. 126.
106 VB, 1949, 1957, 1967.
107 VB, 1950, 1970. – Među novim doseljenicima u
Nenadiću su: Benčić, Dotlić, Dožanin, Galić, Karanić,
Majić, Radoš, Suvaj, Sop, Voćkić i drugi.
55
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora Karakorija108 je toponim koji se u prošlom stoljeću pisao Karankoria, također i Gligoria109. U
povijesnim ispravama spominje se god. 1364.
posjed Gergury, zatim god. 1410. i 1413.
Međutim, god. 1448. isti je posjed zapisan
kao Gergely. Prvotno je ime područje dobilo
– kako kaže predaja – po seljaku (kmetu, jobađu) Grguru (Gergely). Nepoznato je međutim
zašto upravo po njemu. U ispravi iz god. 1659.
piše da se naselje Gergely naziva Karakorijom. Nekoć je posjed bio u vlasništvu obitelji
Czobor, ali ga je god. 1520. svojatala Bačkokaločka nadbiskupija. U tursko doba u Karakoriji bilo je 12 domova.
Danas je teško omeđiti područje Karakorije i njezinu površinu. Jamačno je prijelaz Mostonge na
Gakovačku putu bio ulaz na područje Karakorije,
jer se kuće nižu s lijeve strane spomenutog puta.
Na području negdašnje pustare još su lokaliteti
Trnjice, Bunčićev sokak i Višala (Vešala). Kada
je, naime, Sombor stekao god. 1749. povlasticu
slobodnog grada trebalo je odrediti mjesto gdje
će se izvršavati smrtna kazna, pogubljenje ili vješanje. Tadašnji gradski poglavar Martin Parčetić
izabrao je mjesto u Karakoriji, uzvišicu promjera
200 metara, nedaleko lijeve obale Mostonge110.
Uzvišica je danas obrasla bagremom i drugim
drvećem, nema nikakvih tragova stratišta niti
grobova pogubljenih.111
Kuće se u Karakoriji nižu i desno od Gakovačkog puta, uz željezničku prugu i daleko na
istok, a među obiteljskim imenima zabilježio
sam: Ajduković, Bogišić, Bošnjak, Budimčević,
Dujić, Dukić, Kelić, Križan, Lukić, Mašić, Matošević, Mirković, Pujić, Pušibrk, Videkanić112.
U novije doba podigli su se u Karakoriji novi
naseljenici iz Bosne svoje kuće.
Rančevo113 je od Sombora, njegova središta,
najudaljenije naselje pa su ga često nazivali
Gornjim Salašima. Budući da je Rančevo također najsjevernije među ostalim naseljima na
području somborskom, čuo sam mišljenje da
108 MZt, 113.
109 BBM, I, 8 – MZt, 31.
110 U katastarskom nacrtu Nenadića iz god. 1830.
lokalitet Višala ubilježen je pod brojem 6 (jedno jutro).
111 VB, 1980.
112 VB, 1969.
113 MZt, 112, 113. U povelji Marije Terezije o povlastici
kojom je Sombor postao slobodnim i kraljevskim
gradom među 11 pustara spominje se i Rančevo, kao
područje nad kojim grad ima svoja prava.
48-57
je i sjeverac, oštar i hladan vjetar koji puše od
kasne jeseni do ranog proljeća, nazvan gornjakom prema toponimu (Gornji salaši. Međutim,
u bunjevačkom govoru i na drugim područjima
(Subotica, Tavankut, Žednik i dr.) sevjerni vjetar
također nazivaju gornjakom.114
God. 1746. zabilježeno je da je Rančevo graničarska pustara na kojoj može živjeti 50 domaćinstava i da ondje ima tragova negdašnje crkve115.
Nekoć je područje Rančeva bilo močvarno,
podzemne su vode često u proljeće preplavile
polja, a Mostongom je također pritjecala voda.
Prilike su se znatno popravile kad je korito spomenute rječice prokopano, očišćeno i uređeno.
Budući da su se žitelji Rančeva nekoć bavili stočarstvom, posebice uzgojem ovaca116, mislim
da je toponim nastao prema deminutivu ranče
– prvo janje; janješce. Još nedavno na somborskoj tržnici prodavale su starosjedilačke žene iz
Rančeva ovčji sir i mlijeko117.
Na području Rančeva zabilježio sam lokalitete:
Cigljarski kraj, Rit, Strilić, Malo Rančevo. Među
rijetkim hrvatskim žiteljima u Rančevu poznat je
Antun Šimić Dida, vlasnik suvaje.
Praćević118 je zabilježio I. Iványi kao pustaru
koja pripada Somboru, ali je toponim preinačio
u Braćević119. Držim da je toponim iz novijeg
doba, kad su graničari dobili obradivu zemlju
na tom području, pa bi mu se moglo ishodište
tražiti u imenici präća f, koja u nizu značenja
može značiti uzengiju (uzenđija), u kojoj se drži
noga kad se jaše, a također i «konopac s jedne i
druge strane samara na konju (...)»120.
Piperoš121 je zabilježen posljednji u nizu pustara koje se spominju u povelji Marije Terezije.
Ondje su živjeli graničari, a samo je 15 domaćinstava moglo naći dostatnih mogućnosti za
život. Graničari su silom prisvojili Piperoš uz
Salašić, Mali Miličić i Peteševo122.
U ispravama o Somboru i povijesnim zbivanji114 VB, 1946, 1965.
115 MZt, 112.
116 Iz povijesti je poznat podatak, da su žitelji Rančeva pomogli Mariji Tereziji svojim blagom prehraniti
caričinu vojsku u kritičnom trenutku.
117 VB, 1947, 1952.
118 MZt, 113.
119 I. Iványi Helynévtár (...), I., 43. Pisac bilježi
toponim kao Bratyevity.
120 Arj, 11, 353.
121 BBM, I, 216 – MZt, 112.
122 MZt, 106. Pisac na str. 91 bilježi Piperoš kao Piperić.
56
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ante Sekulić, Povijest toponima oko Sombora ma u njemu i oko njega najčešće se spominju
pustare, danas većinom prigradska naselja, o
kojima je bilo riječi u ovom radu. Jedanaest
pustara i grad Sombor tijekom povijesti čine
sažetu građu o somborskim toponimima.
ZAKLJUČAK
Povijesne činjenice o bačkom gradu Somboru
i o jedanaest toponima oko njega upućuju
na zaključak, da je područje bilo veoma rano
naseljeno, a zemljopisni nazivi pojedinih naselja
da su slavenskog podrijetla. Nepromijenjenost
toponima tijekom stoljeća svjedoči da je slavensko žiteljstvo našlo na spomenutom području
svoje stalno, postojano boravište unatoč raznim
privremenim ili trajnijim osvajačima i gospodarima. Budući da prolazni gospodari nisu mijenjali
imena okolnih pustara i naselja, nije ni obitelj
Czobor uspjela trajnije nametnuti svoje ime
gradu. Čini se zato uputnim zaključiti također
da je središnji dio Bačke u kojemu je Sombor
najveće naselje bio od davnine slavenski. Spomen o ostacima odnosno ruševinama brojnih
crkava svjedoči o kršćanskoj prošlosti i organiziranom (crkvenom) životu. Brojni pak lokaliteti
čuvaju u svome imenu lijepu ikavicu i narodno
ime žitelja (Bunjevački salaši). Budući da su u
novijim člancima pojedinih pisaca o somborskim žiteljima često zanemarena hrvatska starosjedilačka obiteljska imena, upisana su u ovom
radu prema vlastitim, osobnim bilješkama (Gradina, Šaponje, Nenadić, Karakorija, i dr.).
Građa u radu je samo pokušaj da se sustavno i
sažeto upozori na činjenice koje mogu potaći
na istraživanja i rasprave o značajnom gradu i
njegovoj okolici.
LITERATURA
D. Antić, Iz prošlosti Sombora. Sombor 1966.
I. Antunović, Razprava o podunavskih i potisanskih
Bunjevcih i Šokcih (...). Beč 1882.
Bács-Bodrogh vármegye egyetemes monografiája, I.
Sombor 1896.
Bács-Bodrog vármegye, I-II. Monografia. Budapest
1909; I, 207-236.
M. Banić, Morfologija Sombora. Zbornik Matice srpske, sv. 20/66. Novi Sad 1966.
M. Beljanski. Ponovo o somborskim salašima. Sombor 1979.
M. Beljanski, Letopis Sombora od 1861. do 1876.
48-57
godine. Sombor 1982.
M. Beljanski, Caborsentmihalj i Sombor su isto. Sombor 1985.
G. Buday, Zombor város multjáról. Tört. Társulat
évkönyv, II. God. 1897.
E. Čelebi, Putopis. Sarajevo 1969.
V. Donoszlovics, Zombor multjához. Bácska, br. 55.
God. 1883.
I. Džinić, Sombor – Zombor ime, naziv u svjetlu znanstvenog istraživanja. Sombor 1979.
Gy. Györffy, Az Árpádkori Magyarország történeti
földrajza. Budapest 1966, 878.
M. Erdújhelyi, Töredélek Zombor krónikajából. Tört.
Társulat évkönyv, IV. God. 1894.
I. Evetovics, Adatok a zombori ferencrendi zárda és
templom történetéhez. Tört. Társulat évnkönyv, I.
God. 1910.
I. Iványi, Az új Bodrog vármegye. Budapest 1887.
I. Iványi, Adatok Zombor város multjához és város
régi jövedelmei. Tört. Társulat évkónyv, IV. god. 1890.
I. Iványi, Bács-Bodrog vármegye földrajzi és történelmi helynévtara. 2°. Szabadka 1909.
S. Katona. Historia metropolitanae colocensis ecclesiae (...), I-II. Colocae 1800, 88-89, 149.
K. Kostić, Bunjevci u Somboru (...), Sombor 1934.
J. Muhi, Zombor története. Zombor 1944.
E. Pavich, Ramus viridantis olivae (...) seu periphrastica
et topographica descriptio provinciae nuper Bosnae
Argentinae jam vero S. Joannis a Capistrano (...).
Budae 1767, 314-324.
P. Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb 1930.
R. Plavšić, Fragmenti iz prošlosti Sombora. Sombor
1956.
A. Sekulić, Ulomci iz somborske povijesti do kraja
XVIII. stoljeća. Zbornik Kačić, XIII (1981); Split, 155189.
P. Skok, Toponomastika Vojvodine. Zbornik Vojvodina, I. Novi Sad 1939, 115.
Ć. Truhelka, Slavonischen Banaldenare. Wien 1899.
THE HISTRPRY OF TOPONYMS AROUND
SOMBOR
Summary
In this paper the author presents the history
of Sombor and the history of some toponyms
around Sombor: Bilić, Bukovac, Čičovo, Gradina, Ivanovo selo, Nenadić, Karakorija, Piperoš,
Praćević, Rančevo, Šaponje. All the toponyms
are of slavic origin and they were not changed
during the centuries.
57
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Miki Bratanić, Putovi križa 58-62
Putovi križa
MIKI BRATANIĆ
Putevi križa
Jedan za drugim križevi prolaze
Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova
Od crkve do crkve od groba do groba
Noseći svaki raspetog Krista
Tužne zvuke majčina plača
Ispred ukrašenih božjih grobova
Sa koljena na koljeno iz godine u godinu
Tišina noći raznosi mjestima
Ispod crnih korotnih velova
Vise otkupljeni svi grijesi ljudski
Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda
Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka
Ovi dnevi
Zamukla su drevna zvona
Niti ure ne rebate
Umučeć se švere miču
I ferali vosak trate
Ne romorucrikav glave
Bez riči su prazikalet
Muči cviće sa oltara
I pokora judska stara
Ove noći ove dneve
Ispridgrebih Gospodina
Zvone samo škrabatuše
I molitve naše duše
Noć punog mjeseca
U noći punog mjeseca
Svijetle plameni jezici
Drvu križa na kojem je
Svijetlo svijetla raspeto
Teku kapljice voska
Niz obraze klize suze
Teče pjesma kroz mjesta
Kojima prolazi presveti
Bori se svijetlo sa mrakom
Ljudima pute kazuje
Sve dok sunce u istoku
Mlado jutrom ne uskrsne
Noć promišljanja
Hodamo za tobom raspeti Kriste
U noći što sveto tijelo umrtvi
Poljima našim odzvanjaju psalmi
S Davidovih izvora pokore poteklih
Uistinu grijeh je uvijek pred nama
Ponizne glave prignute stoje
Previru misli slabosti tijela
Grči se duša u pokajničkoj boli
Kalvarije nema na kraju puta
Za nas je ovo tek podsjetnik na nju
Noć promišljanja o muci zbog grijeha
Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu
Kad odu svi
Kad odu svi
ostane polje prazno
i stvari ostavljene
što vjetar obilazi
Toliko uspomena
na jednom mjestu
koje nitko pokupit neće
Miki Bratanić (Vrbanj, Hvar, 31. 7. 1970) je
hrvatski književnik iz mjesta Vrbanj na otoku
Hvaru. Piše uglavnom na hvarskom čakavskom narječju,ali i na splitskoj urbanoj čakavici
i standardnom hrvatskom jeziku. Objavljuje
kolumne vezane za baštinu i tradiciju, pogotovo za fenomen dalmatinske konobe, o kojoj je
napisao knjigu «Konoba», prvu i jedinu knjigu
posvećenu toj «kolijevci Dalmacije». Izabrane
pjesme objavljene su mu u antologiji čakavskog pjesništva 20. stoljeća Tusculum, prireditelja Milorada Stojevića. Živi i radi u Splitu.
58
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Miki Bratanić, Putovi križa 58-62
ni sjetiti se nikada
Kad odu svi
još neko vrijeme
čujemo njihove glasove
i korake u daljini
Toliko dugo
dok ne isčeznu uspomene
u travi vremena
i zemlji prošlosti
Kad odu svi
ostane molitva
kad odu svi
ostaješ Ti
Put
Prolazimo stazom vremena života
Nemarni putnici nepovratnog smjera
Karte klase određuju sudbinu
Posljednju stanicu svevišnji gospodin
Gazimo stopama svojih predaka
Spotičemo noge o isto kamenje
Pamtimo njihove davne priče
U njima prepoznajemo uloge svoje
Natrag se osvrćemo često sve češće
Mnoge nam stvari promaknu u žurbi
Mislimo naići će opet na putu
A prilika se više nikad ne ponovi
Postajemo svjesni prijeđenog puta
Shvaćamo mogućnost približavanja cilju
Sve više i više gledamo naprijed
Željeli bi opet krenuti iz početka
Tražeći mir
Tražim mir kamenom okružen
Nad grobovima naših mučenika
Zatvaram oči poginjem glavu
Duboko udišem tragove tamjana
Čujem zvuke zrnaca krunice
I plamenove svijeća zavjetnih
Dok misli listaju patinu vremena
Ispisanu po zidovima katedrale
Sunce sa zapada ulazi ponizno
I ono svoj mir traži zaslužan
Sjaje se latice na odru blaženog
Dok večernje zvono moje misli mrsi
Krušne mrvice
Stojimo pred tvojim vratima
Ničeg zemaljskog nemamo
Džepove prevrćemo rukama
Tražimo djela dobrih
Kako su slatke mrvice
Kruha darovanog drugima
Na vagi teže stostruko
Što mjeri vrijedno prolaza
Koliko je ključeva prosuto
Što otvaraju vrata zaslužna
Čovjek nikad ne prepozna
U obliku krušnih mrvica
Kad se pakao doseli u raj
Kada se pakao preseli u raj
Zamuti vode krvlju
Pretvori oči u izvore
Odsjajem plamena
Što guta kuće rodne
Ti glasovi daljine
Dopiru do bola
Izobličene sjene
Izobličuju lica dima
Što zaklanja sunce
Čije vedro nebo
Paraju grmljavine
I sjevanje teškog oružja
O kako je lijepa smrt
Iznenadna neočekivana
U paklu zemaljskom
Ali ko će je dati
A do jučer
Raj je ovdje bio
Dok se pakao
U njega nije doselio
Kontemplacija
U hladu čempresa svetog Jere
Degustiram mir pogleda daleka
Kroz procvalu brnistru i šiljke agava
Bonacu stopljenu našim škojima
Uspoređujem okus s drugi mjestima
Zatvaram oči zaustavljam misli
Samostanska tišina nagašava zvuke
Dok grdelin kljuca sjeme sikavca
59
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Miki Bratanić, Putovi križa 58-62
Razgovor s tišinom
U sjeni čempresa slušam tišinu
Križevi kameni pričaju priče
Iz groba vape glasi mrtvi:
Zašto šute naši živi?
Nigdje tišina nije tako glasna
Kao na groblju djedovih tijela
Gdje je u stijeni i stoljetnom drvu
Uklesana urezana njihova vjera
Sve nas je manje što slušati znamo
Tišinu kroz koju govore duše
Sa zvonika tuče mrtvo zvono
A šutnje živih nadu ruše
Spoznaja
Pružio sam ti ruku
Kada drugi nisu ni znali
Da to očekuješ
Ni mene nisu razumjeli
Čemu ta ruka ispružena
Vidio sam suzu u tvojim očima
Ali je nisi pustio
Znao si da bi pitali razlog
A ti im ne bi mogao objasniti
Mene je sama spoznaja bolila
I suzu mi na oko tjerala
Onog što nosio si u sebi
Ni zamisliti nisam mogao
Kako se osjećaš slušajući
Kako govore o pravednosti
Možda ti i oni jednog dana
Pruže ruku i nešto kažu
Ako shvate ikada
Meni nikada neće biti žao
Moje suze u oku zbog spoznaje
Sa izvora boli
Teku i napajaju naše živote
Žedne nade i radosti
U njima zvone molitve
Vapaji prognanika
Glasi vjere očeva i djedova
Umorne zemlje Hrvatske
Njihove sjene
Uvijek u oluji kroz bljesak munje
Kao da vidim njihove sjene
Duše za nas poklonjenih života
Cijena otkupljenja slobode njene
Premda su daleko da bi me čuli
Vičem kroz grom što nebo para
Znam koliko nama su dali
A ne znam kako reći im hvala
San
Sinoć sam sanjao kako naš brod tone
Na njegovoj palubi pijani mornari
Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom
Smiju se i izruguju zastavi
Koju sa slomljenog jarbola grizu psi
Pitam časnika što se događa
Mene to ne zanima odgovara
Jutarnje zvono me trgne
I vika ribara u portu
Bojim se poslušati jutarnje vijesti
Oblačim se i odlazim u grad
Nosim sa sobom brigu
A nemir mi kosti zebe
Na ribarnici samo preprodavači
I riba umornog pogleda
Pod rivom gledam oblak
Na njemu lebdi moj san
Tako sam ti rado pružio ruku
Heroji ulice
Ove suze
Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće
U mraku kao mala djeca na pločniku
Svježih uspomena s okusom tuge
Ispruženih ruku mole za pažnju
Ove suze velike kao more
Pune ljubavi
Kaplju i natapaju našu povijest
Žednu istine i pravde
Ove suze slatke od sreće
Tisuće djece u toplim domovima
Pod svjetlom izobilja želja
Ne znaju za tugu sa pločnika
60
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Miki Bratanić, Putovi križa 58-62
Niti prepoznaju okus njen
U studenoj noći topi se vosak
Nestaju mali heroji sa lica zemlje
Samo crne sjene ostaje trag
Imena njihova zapisana nisu
Iza zavjese njeno lice naborano
I prsti što krunicu prebiru
Pogled umoran gleda niz ulicu
Koja gubi snagu svijetla
Opet čuje onaj isti metalni glas
Što para uši kao geler niotkud
Opet ponavlja iste riječi
Da se ne zaboravi grad
Novi će dan sutra doći
Ostati će samo crne sjene
Na pločniku umrtvljene ulice
I grobovi voštanih figura
A iza zavjese njeno lice suzno
Gleda metlu što mete tragove
Djece heroja i svijetla
S ulice grada Vukovara
Grad bez sna
Na ono što bi trebao biti grad pada mrak
Pokriva jezu i strah na dnu podruma
Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša
Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno
Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja
Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja
Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle
Nismo sigurni koji je danas dan
Toliko iščekivani mir sada unosi nemir
Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti
Toliko je mirno da postaje hladno
Više nismo gladni, ne mislimo na večeru
Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi
Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas
Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo
Čuju se krikovi neljudski i ljudski
Željeli bismo da ova noć prođe što prije
Da se probudimo iz ovog dugog sna
Mislimo na one koji su sada u krevetu
Djeca više ne plaču, a stariji suze liju
Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi
Zar je sada nešto potrebno reći
Bljesak kroz okno osvjetli dolazak
Onih što bi trebali biti ljudi
Šume ukradene mladosti
U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena
Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo
U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru
Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj
Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja
Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća
Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama
sluša
Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove
duša
A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze
Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume
I tamo se pričaju priče nad humkom što krije
snove
Ukradene mladosti rane skrite od povijesti
nove
U sjeni mrtvih sjena
Slušam i gledam;
Preljevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
Repete do povraćanja
Zaludu je sve
Ne vrijedi ništa
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
Neznanje je napredak
Znanje nazadnost
61
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Miki Bratanić, Putovi križa 58-62
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena
Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled
svijeta
Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od
tri pedlja
Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih
genoma
Rastu novi plodovi sa bulevara generacija
krivog srastanja
Vlak za budućnost
Na balkanskom rendgenu samo je sjena
hrvatske kičme
Kralješke raznose genetski indoktrinirani
beskičmenjaci
Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune
glave naroda
Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja
za svoje
Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi
njihovi
Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih
zločina
U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice
Hrvatske
Sirotanovići traže veće lopate za probijanje
vlastitih normi
Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za
budućnost
Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a
para već zviždi
Crvene marame mašu i karanfili odbora za
ispraćaj u sjeni
Dioklecijanova palača
62
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Pred pogledom snenim...
63-64
Pred pogledom snenim...
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ
NOĆAS ...
CRNI BISER
Noćas ...
bokor zvijezda
razdraganih i snenih
privih kao majka dijete
na njedra topla ...
I dok duša mi luta
oblacima plahim, neveselim,
pogledom molitvenim
predajem Tebi – o, Nebo,
gospodaru moj jedini,
čašu grijehova svojih slatkih,
neokajanih, da bih opet, nevina,
s čistotom djevojačkog sna,
od plodova gorkih
nemirnog mora tame
tek biser jedan
iznjedrila crni
Tebi na oltar.
Noćas ...
polja nemirna i
nebo olujno
u pohod nijemi
krenuše k meni ...
Noćas ...
jezero tamno
iz dubina utvarnih,
tiho i očajno,
prizivalo me k sebi ...
Noćas ...
pjesnička riječ, svježa
poput zemlje tek uzorane,
kao netražena,
sasma tajno,
začela se u meni ...
Noćas
kraljicom neba
neosvještanom,
vladarkom zemnom
bez žezla i tijare,
ushićenom,
mene,
posve običnu i
neprimjetnu,
pjesma ova ustoliči –
od Gospoda svitak
navlaš ispušten ...
PJESMA JORGOVANA
Lelujale se grane
jorgovana kao p’ jane ...
Od milošte
pjesmu mi svoju ljubavnu
kao nisku od đerdana
darivale ...
I dodir usana
proljeća blagog
nježno mi rasprhnu
pred pogledom snenim
srebrne rese
zimskoga sna ...
MOLITVA PRESVETOJ BOGORODICI
I.
Bogorodice Djevo,
jedina čista i blagoslovljena,
milosti budi puna
za žene koje nikad
zanjihale nisu
u kolijevci dijete,
za sve nas neblagoslovljene,
što od mladosti rane
63
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Pred pogledom snenim...
nebeske svoje dâre
na oltar Svevišnjem
u šutnji prinosimo smjerno.
opčinjene i zanijete,
što svijetu smo vječito čuđenje i
pjesnička svježina.
II.
Bogorodice Djevo,
utjeho žalosnih,
radost nebesku daruj službenicama Tvojim
što odrekle su se zemaljskog puta
drevnog, od Gospoda zadanog, i
zaputile se stazama neznanim
vječito zagledane u
ptice nebeske i dolove zelene,
za žene što umjesto djeteta
već stoljećima u naručje privijaju
oblake i zvijezde, šume i lugove vjetrovite ...
VI.
Bogorodice Djevo,
utočište grešnika, majko milosrđa,
oprosti nam mjesečarske sanje i
lutanja naša bludna,
tijela nam očisti, duše ukrijepi i
blagoslovi dâre naše da Ti
vazda, sa zdenca života,
kao koludrice Tvoje u carstvu pjesme,
raju neosvještanom,
porod naš duhovni
prinosimo neoskrvnjeno.
III.
Bogorodice Djevo,
Kraljice angela, ljestvice nebesna,
utjehe blage tražim
za sve žene koje odmalena
opijene neba ljepotom
pričešćuju se suncem, biljem,
rastinja mekotom,
koje vole sutone i samoću i
samo riječju i maštom
život iznova stvaraju i pokreću.
VII.
Bogorodice Djevo,
O, preblaga Marijo,
Marijo mila,
Vladičice moja,
Majčice naša,
milosti budi puna
i za mene,
i za mene ...
63-64
IV.
Bogorodice Djevo,
živote, radosti i nado naša,
milost svoju udijeli
nama što treperave poput jasike
navješćujemo cvjetanje trešnje,
osluškujemo šapat ljetnog lahora il’
sa zlatnim smetovima lišća uvelog
drugujemo sjetno,
što prizvane smo, pjesmama našim,
mudrost Gospodnju zazivati vječno.
V.
Bogorodice Djevo,
O, Marijo preblaga,
blagost molim
za sve nas nesvakidašnje,
van svijeta i vremena sadašnjeg,
što nježnost darujemo i ptici i cvijetu i
prosjaku i djetetu što za majkom neutješno
plače,
za sve nas blage i pune sućuti tihe,
Bunarić pročelje svetišta
64
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Đoni Božić, Izvori ideja 65-67
Izvori ideja
ĐONI BOŽIĆ
MOLITVA
Gladni mi smo Oče tvoje Riječi Svete
ljubavi te čiste nikad nismo siti
samo k Tebi neka životi nam lete
Stvoritelju našem i jedinoj biti
ono što procvjeta trajnost veću nema
vječno svijetli samo Tvoje uznesenje
sva bogatstva svijeta ništavna su prema
milosti s kom bdiješ nad našim spasenjem
misli ljudske težnju i svagdanje čini
izvedi iz vrta trajnog pričina
usmjeri nam čežnju duhovnoj visini
daleko od zova zemnih pličina
zaštiti nas tako od beskrajne tame
gdje se svaka sanja u gibanju poti
osloni Svoj Križ i na naše rame
da slavimo slavu božanskoj vrjednoti
LJUBAV
Sve su ljudske duše jedinstveno čudo
jer svijetle u tmini
i nikad ne zgasnu bližeći se stalno
k nebeskoj visini
snovite im jave izviru ko’ vrtlog
opreke i sjene
pa stvarnost i privid postaju oblici
svakidašnje mijene
u beskrajnom moru svemirskog prostranstva
spoznanja ih bude
darujući svijesti izvore ideja
što blagovijest nude
da bi mogle jasno raspoznati sebe
sred astralne strune
vezuju se vječno s dugom bliskom dušom
u ljubavne krune
ne razara sila tog nagnuća radost
ne raspliće niti
tek prožima jednost budućega bića:
esenciju Biti
FEMINA
Nikla si u milogledu noći
ljubičice snena
mijeno krhkih sanja
i postala biće zatočenih moći
svjetlolomke prozir
krijesnica postanja
oko tebe gladni piramide grade
sjećanje na purpur
svojega izgnanstva
prožimaš im smjernost popustljive nade
jer si ljepost djela
svemirskog prostranstva
sva su ovo tvoja zemaljska nebesa
odraz vječnog dobra
začuđenog uma
zbog toga te traže s bjelucima bijesa
oni što su nekoć
skrenuli sa druma
BREZA
Milosna se vila ukazala za me
k’o rumen što rudi
iz cjelova
zore
vatrena joj krila razvigorom mame
dok gasnu u studi
nezasitne
more
65
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Đoni Božić, Izvori ideja 65-67
uspravna i vitka izaziva prošnju
zabrđa kog’ sveled
protežnosti
modri
kroz prizmolom bitka širi ljupku krošnju
u uzvišen ogled
koji narav
bodri
s visočja taj vrli vapaj nebu propet
svilenjaci gode
samotni i
sneni
jedno drugo grli a koloplet opet
od zgode do zgode
skriva se u
sjeni
NEOSLIKANO PLATNO
Pusto polje ima svoju
svrhu
prelijeću ga uzburkane
vrane
dolje travke sparušene
kleče
gore crna nevolja se
perja
srce tvrdu pustolinu
ore
začas bit’ će rumeno od
stida
kad mu Sunce daleko i
teško
padom svojim nagovijesti
studen
OSUTONJENJE
Smrsilo se ljeto
u granatoj
vrbi
kao lahor njiše
večernjice
šapat
rumeno od Sunca
nad potokom
tone
i zeleni usta
poplavljena
nebom
uvojcima vodnim
hladi nijemo
lice
drhtulji blizine
stručku
kamilice
plavomiljem rudi
krijesi se
bjelasa
sipe snena zvonca
iz njenoga
glasa
HLAP JUGA
Ovaj hlap juga podsjeća me na zavičajno
nebo djetinjstva moga kada su jutra vila
žutost cvijeća a zvon sa zvonika
srebrost što priziva
laste
sve je tad bilo velo u djetinjim očima i marva
koja gazi po dvorištu murve i pčelinje
saće na grani drače i zrelostna
mliječ rasutoga
voća
i voda bistra iz dubokog zdenca i miloduh
cvata divlje ruže čije je latice
majka dlanom milovala
nakon berbe vinograda
beskrajnog
pod hladovinom jablana našeg puste su
godine okorovile zemaljske brazde
neuzorane a posna se mrkloća
raspukla nad obližnjim
kršom
66
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Đoni Božić, Izvori ideja 65-67
S JESENI
U moru prepoznah listiće
dubokog modrog
gibanja
što s granja mladog jasena
uvelo slijeću
s jeseni
na vremenita glazbala
čiji su vrutci
protoci
a tonovi sporo tonjenje
u otaji ljudskih
mrežnica
BOŽIĆ, ĐONI (Zadar, 1960.) živi i stvara u
Rijeci, gdje je i zaposlen kao zdravstveni djelatnik.
Piše poeziju, prozu, književne osvrte, eseje.
Aktivno sudjeluje na književno-umjetničkim
manifestacijama.
Kontinuirano je, više od dvadeset godina,
prisutan u kulturno-umjetničkom životu grada Rijeke, Primorsko-goranske Županije i republike Hrvatske uopće.
Do sada su mu objavljene sljedeće zbirke
poezije: „Žuta kiša“, „Znamen“, „Anđeli
ostaju s nama“, „U osi mističnog čeznuća“ ,
„Sjaj“, „Prizmolom Bitka“.
Objavljena su mu i dva romana: „Marul Vrški“ i „Suza bijelog Hrobatosa“.
Član je uredništva časopisa za književnost
i književne prosudbe „Književna Rijeka“, u
kojem povremeno objavljuje svoje poetske
i prozne tekstove.
Član je ocjenjivačke komisije za „Susrete
mladih pjesnika i prozaika“.
Član je nacionalne središnjice Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i
riječkog ogranka istoga Društva.
Crkva sv. Donata u Zadru
67
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 68-86
Dvadeset godina od protjerivanja
Hrvata iz Vojvodine
Ljubica Kolarić-Dumić
PABIRCI IZ MUČENIČKOG MJESTA KUKUJEVCI – Na Susretima književnika u Rovinju,
koji se već dvanaesti put redovito održavaju,
naša je pjesnikinja Ljubica Kolarić-Dumić opširnim priopćenjem među prvima javno progovorila o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine tijekom Domovinskog obrambenog rata (1990.
– 1995.) i svojim lirskim mementom o prešućivanim podatcima stradanja i progonstva
Hrvata iz Srijema, a napose iz MUČENIČKIH
KUKUJEVACA, njezina rodnoga mjesta, sve
sudionke duboko potresla.
Ovim prilogom, kao i svojim cjelokupnim
književnim stvaralaštvom, ispisuje svojevrsnu
poetsku posvetu rodnom kraju i narodu kojemu pripada. Tekst je i opomena počiniteljima
ovoga zločinačkog djela, a dobrim ljudima,
slučajnom ili namjernom prolazniku Srijemom
putokaz i molba da se zaustave u Kukujevcima pred crkvom Presvetoga Trojstva i pohode
katoličko groblje, napušteno u jednom krvavom vremenu i tako postanu zagovornici istine
i pravde – da se ovakvi zločini više nikada ne
ponove.
Podatke i strašnu istinu o zločinima nad nevinim stanovništvom, te autoričina pjesnička sjećanja na rodni kraj i djetinjstvo, donosimo u cijelosti kako bismo čitateljstvu pokušali približiti
nečuvenu tragediju ovog bogatog srijemskog
sela i vrijednih, ponosnih ljudi, koji protjerani
danas žive u preko 120 mjesta diljem Republike Hrvatske.
Uredništvo
Vječita čežnja za zavičajem – Ljudska
je povijest obilježena ratovima koji su zbog
životne opasnosti ili uništenih naselja, stvarali
mnogobrojne izbjeglice. Završetkom rata ljudi
su se vraćali svojim domovima. Često i na zgarišta kuća, ali s vječitom čežnjom za zavičajem!
Oplakujući stradale i poginule, tražeći nestale,
razorene su se obitelji okupljale oko ugašenog
ognjišta. Ljubavlju prema rodnom kraju ponovno bi rasplamsale onaj neugasivi plamen koji
tinja u ljudskom životu.
Napuštao je čovjek zavičaj i iz drugih razloga, a
najčešće u traganju za boljim životom. Osobito se odlazilo iz siromašnijih krajeva u bogatije
ili u još nenaseljena područja. Tako se tijekom
povijesti mijenjala demografska slika mnogih
država. Uz starosjedilačko stanovništvo nastajale su nacionalne manjine, koje bi u novoj
domovini nastojale očuvati svoj jezik i običaje
rodnoga kraja. Gdje god odlazio, čovjek je živio vezan čvrstim nitima za zavičaj. Bez obzira
na cilj ili razlog zbog kojega je napuštao rodno
mjesto, nosio je sa sobom bolno i teško breme
tuge za ognjištem svojih otaca.
Spoznaja – da negdje postoji dio Zemlje kojoj
pripadaju i kamo se uvijek mogu vratiti – iseljenicima je davala snagu da ustraju i prebrode sve teškoće nadajući se u povratak iako se
tamo odakle su otišli, mnogi nikada nisu vratili.
Tiho iseljavanje Hrvata iz Vojvodine – O iseljavanju Hrvata iz Vojvodine tijekom povijesti, a osobito od 1918. te o njihovu
protjerivanju za vrijeme velikosrpske agresije
na Hrvatsku, nemamo točnih podataka.
Poslije drugoga svjetskog rata u zajedničkoj
državi iz poznatih razloga dio se Hrvata nije
izjašnjavao svojim nacionalnim imenom. Seljacima je oduzeta zemlja te u doslovnom smislu nisu imali od čega živjeti. Da bi se spasili
bijede, mladi su masovno odlazili sa sela.
1.
Roditelji su im proglašavani kulacima i državnim neprijateljima te su kao takvi, etiketirani i
68
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina ponižavani, tražili novo mjesto za rad i život.
Na školovanje i učenje zanata odlazili su u Hrvatsku, a našavši posao većina se nije vraćala
kući.
Devedesetih godina, kad se višenacionalne
države u Europi počinju raspadati, započinje
novo zastrašivanje i maltretiranje vojvođanskih
Hrvata. Početak je to neslućene tragedije jednog naroda – prisilno protjerivanje iz zavičaja.
Od 1990. do 1995. godine iz Vojvodine je protjerano oko 40.000 Hrvata, najviše iz Srijema:
oko 25.000, a 15.000 iz Bačke i Banata. Srbi
iz Hrvatske svakodnevno obilaze mjesta s hrvatskim stanovništvom i „nude“ zamjenu kuća
i imanja, a uz ponudu je išla prijetnja: Ako ne
pristanu na odlazak, bit će ubijeni ili će kuću
napustiti s onim što stane u jednu vrećicu. Poznata je zastrašujuća prijetnja Vojislava Šešelja
da će ih sve poubijati – kao kerove pod plotom.
Kad su prijetnje postale stvarne i počela prva
ubojstva, uplašeni ljudi pristaju na zamjenu
kuća i zemlje te odlaze u mnoga mjesta širom
Republike Hrvatske. Stoljetni zavičaj svojih
otaca napuštaju bez prava na povratak! Ni u
najcrnjem snu nije se mogao predvidjeti takav
zločin, no stvarnost je postala gora i opasnija
i od najstrašnijeg sna. Svakodnevna mučenja
postala su neizdrživa. Noćna tama kao da je
bila stvorena za šake mučitelja, koji su upadali
u kuće i odvodili mladiće hrvatske nacionalnosti mučeći ih do zore, a onda ih nakon teških
batina, krvave i izmučene ostavljali negdje u
polju. Da ne budu mobilizirani u rat protiv Hrvatske, zastrašeni se mladići skrivaju bježeći u
Hrvatsku i u druge europske zemlje.
Svoje suosjećanje s protjeranim ljudima iz zavičaja, o patnji i traumama koje proživljavaju i
što osjećaju, izrekao je veliki prijatelj i zaštitnik
hrvatskog naroda u Vojvodini Nenad Čanak
nakon koncerta „Srijem Hrvatskoj“, kojim je
2002. godine u dvorani Vatroslava Lisinskog
u Zagrebu obilježena deseta obljetnica protjerivanja. Gospodin Čanak je tom prigodom
rekao kako je taj koncert pokazao svu snagu,
ljubav i ljepotu duše srijemskoga čovjeka i dodao:
– Kada ti se prijatelji protjeraju iz svog zavičaja,
sa svoga ognjišta, kao što su Srijemci protjerani
– tada čovjek shvati da se protjerivanjem prijatelja, protjeruje i dio samoga sebe, neovisno o
vjeri ili naciji, te kako se ljude može protjerati iz
68-86
zavičaja, ali zavičaj ostaje vječno živjeti u ljudima, u njihovim srcima.
Uz mnogobrojne nacije Hrvati su u Vojvodini
stoljećima živjeli na svojoj zemlji. Nekad lakše,
najčešće teže, uglavnom mučno, jer zemlja traži puno rada, muke i odricanja. No živjelo se i u
blagostanju, jer ih je plodna ravnica bogato nagrađivala za svaki uloženi trud i svaku prolivenu kapljicu znoja. Od prvih proljetnih radova
do kasne jeseni, od oranja i sijanja, kosidbe i vršidbe do branja plodova, borio se sa zemljom i
ljubio svaki njezin grumen – vrijedni vojvođanski Hrvat. Premda je na tom bogatom prostoru
oduvijek „kuhalo“, jer su mnogi bacali oko na
plodnu zemlju, osvajači su je morali napustiti,
jer je na kraju pobjeđivala pravda i ljubav onih
kojima je zemlja oduvijek pripadala.
Koncem dvadesetog stoljeća velikosrpski se
agresor obrušio na Hrvatsku takvom vojnom
silom, kojoj se teško moglo oduprijeti, a meta
mu postaju i Hrvati Vojvodine. U Bačkoj i Banatu prilike su bile nešto drukčije, iako ne i puno
lakše, stoga se iz tih dijelova Vojvodine iselio
manji broj ljudi. Najviše su stradali Hrvati Srijema, koji napuštaju oranice, vinograde i voćnjake, ostavljajući osvajaču širom otvorena vrata
svojih dvorišta. Utočište su našli u svojoj Hrvatskoj, ali neprekidno i s jednakom čežnjom
tuguju za rodnim krajem i za kućnim pragom.
Mučenički Kukujevci – Hrvati i druge
nesrpske nacije protjerani su iz više gradova:
Mitrovice, Novog Sada, Šida, Petrovaradina,
„očišćena“ su mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom: Slankamen, Hrtkovci, Golubinci,
Gibarac, Sot, a najtragičniju sudbinu doživjeli
su Kukujevci iz kojih je protjerano cjelokupno
stanovništvo. Selo je tijekom povijesti imalo
od dvije do tri tisuće žitelja, a prema popisu iz
1981. taj je broj pao na 1.985 stanovnika, od
čega 95 % Hrvata.
2.
Crkva Presetoga Trojstava u Kukujevcima – O Kukujevcima se ne može govoriti, a da se ne spomene crkva Presvetoga
Trojstva koju je dala sagraditi carica Marija Terezija još davne 1770 godine. Veličinom i visinom crkva se može usporediti s katedralama, a
protjerivanjem Kukujevčana ostaje napuštena
i devastirana vapeći za obnovom i ponovnim
69
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 68-86
Iz detalja fotografije uočljiva je veličina crkve Presvetoga Trojstva u Kukujevcima
okupljanjem vjernika. Crkva u Kukujevcima
nije bila samo mjesto misnog slavlja. Bila je
ponos sela, mjesto radosti i utjehe svih koji su
utjehu tražili. Minirana i rušena. Popravljana i
obnavljana. Proglašena spomenikom kulture!
Uvijek puna vjernika, a na blagdan Presvetoga Trojstva – pretijesna.
Kukujevčani pamte slike crkvenoga goda (kirbaja) i mnoštvo naroda kako ispred crkve prati
svetu misu, a kad su vjerovali da je civilizacija
ljudskoga roda doživjela vrhunac, da se poštuju vrijednosti svakog pojedinca, pa i pravo na
vjerske osjećaje, crkva je nasilnim protjerivanjem stanovništva napuštena i ponižena. Oni
koji su Kukujevčane istjerali, dobro su znali
što je katoliku iz Kukujevaca najsvetije. Stoga
najprije htjedoše poniziti crkvu. Unijeli balvane, stabla i grede i od crkve – ogromna je pa
su mogli – napraviše pilanu za drva! Svjedoci
kažu da su poslije u njezinu velikom prostoru
držali ovce i koze. Čujemo da imaju puno ovaca i koza. Bogohulno i neljudski. Nije primjereneo ni kao osveta, pa čak ni kao šala. Da su
se htjeli i narugati, nikako nisu smjeli na ovaj
način. Od same pomisli na ogromne balvane,
a potom ovce i koze u crkvi, čovjek se naježi,
strah mu prođe kroz kosti. Prenerazi se svatko tko čuje da se tako nešto moglo dogoditi, a
dogodilo se! I u ljudima, koji nemaju ni zrnca
vjere, pojavi se čudan osjećaj i pitanje: Odakle
tolika mržnja i zbog čega takva osveta?
3.
Veličina i osnovni podatci o crkvi: –
Iz podataka o prvoj crkvi u Kukujevcima iz 1729.
godine saznajemo sljedeće: da se nalazi kraj državne ceste, da je sagrađena od drveta i pokrivena trskom, ukrašena slikama i ograđena drvenom ogradom. Isti se podatci ponavljaju 1734. i
1750. godine. Nova, župna crkva, ova današnja,
sagrađena je po odluci carice Marije Terezije, a
godina gradnje nije u svim dokumentima ista,
spominje se 1770. i 1780. Uskoro ćemo iz izvornih nacrta koje je za obnovu pronašao župnik
Nikica Bošnjaković, saznati točnu godinu gradnje. Prema mjerenju iz 1926. godine s vanjske
je strane dugačka 48,20, a s unutarnje 47,75
metara. Širina nije označena. Predvorje kod
glavnog ulaza veliko je 77,70 četvornih metara,
crkvena lađa 613,47, prostor ispred oltara 97,80
70
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina četvornih metara, dio svetišta na kojemu je oltar
iznosi 83,80, a sakristija 39,15 četvornih metara. Postoji još jedna sakristija koja se zove „mala
sakristija“, a ima 7,92 četvorna metra. Crkva je
ukupno velika 919,84 četvornih metara. Visina
crkve je 17 metara, a debljina zidova 45 centimetara. U kanonskoj vizitaciji 1811. godine kaže
se da je građena od čvrstog materijala, da je veličanstvena građevina zidana na luk, s podom
od cigle, a pokrivena crveno obojenim jelovim
daščicama, te da ima veliki kor. U crkvi postoje
tri oltara. Veliki je podignut na čast Presvetoga
Trojstva i ima oltarni kamen na kojemu je sačuvan pečat. Tabernakul je drveni, obojen bijelom
bojom s pozlaćenim rubovima. Ima i četiri stupića plave boje, koji su također pozlaćeni. Na
stupićima su četiri polupiramide, a na vrhu je
pozlaćeni križ. Oltarna je slika široka 3 hvata, s
pozlaćenim okvirom, obojenim temeljnom bijelom bojom s nešto plave.
68-86
Na kraju drugog svjetskog rata, 12. studenoga
1944. godine u 15, 30 sati crkva je minirana i jako
oštećena. Srušen je visoki zvonik i čitav krov crkve.
Nakon miniranja crkva je dugo stajala u središtu
sela kao ruševina i opomena kakvo zlo čovjek
može učiniti. Mještani, osiromašeni ratom, otimanjem zemlje i svega što su imali, poznatom
nacionalizacijom i konfiskacijom, mučeni i maltretirani od nove vlasti, tek nakon dugog niz godina uspijevaju popraviti svoju crkvu. No radost
kao da nije suđena ni crkvi ni njezinu narodu.
Na kraju 20. stoljeća dolaze novi neprijatelji.
Hrvatska je napadnuta, a veliki dio države
okupiran od velikosrpskog agresora. I kao po
nekom dobro planiranom ponavljanju zla,
crkva je ponovno prepuštena propadnju. –
Jesmo li joj dužni zahvaliti za stoljeća utjehe,
mira i blagoslova koje smo imali pod njezinim
Nebom?
Na staroj fotografiji Kukujevaca (prevrijednom povijesnom dokumentu) vidi se crkva Presvetoga Trojstva
prije miniranja 1945. s visokim zvonikom, osnovna škola i Hrvatski dom, a s druge strane poznata trgovina.
71
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 4.
Odgovornost za obnovu crkve
kao spomenika kulture – Crkva Presvetoga Trojstva u Kukujevcima 1977. godine
proglašena je spomenikom kulture, stoga težinu odgovornosti za njezinu obnovu snose državne vlasti i jedne i druge države, a svakako i
katolička crkva. Takvo se zdanje ne smije ostaviti daljnjem propadanju, niti samo na milost
dobrih ljudi, na župnika Nikicu Bošnjakovića i
milodare Kukujevčana.
– Je li to ludost! Ili samo hrabrost? – Uzviknuo
je mladi svećenik Nikica Bošnjaković nagovjestivši svoj naum o obnovi crkve okupljenim
Kukujevčanima. Nemoguće je – jer je Božje
milosrđe veliko i Njegova odluka konačna – da
velebna crkva nakon više od dva stoljeća zauvijek ostane bez vjernika. Obnovit ćemo je prema izvornim nacrtima iz Beča i vratiti joj onaj
sjaj koji je imala prije miniranja 1945. Trebat će
nam puno hrabrosti i pravih prijatelja da bismo
mogli ostvariti svećenikov naum. U godinama
koje slijede do 2020. prikupljat ćemo zrno po
zrno i kamen po kamen, kako bismo na 150.
obljetnicu gradnje u obnovljenoj crkvi proslavili svetu misu. U knjigu dobročinitelja zlatnim
će slovima biti upisana imena svih dobrih ljudi,
koji budu i najmanjim prilogom pomogli obnovu crkve.
Rovinjski književni susreti širom su otvorili vrata da se čuje istina o neslućenoj tragediji hrvatskoga naroda Srijema i već su nam podarili
velikoga dobrotvora. Svećenik i pjesnik, član
Hrvatskog svjetskog kongresa i Društva hrvatskih književnika, dr. fra Šimun Šito Ćorić svojim
je prilogom za obnovu crkve u Kukujevcima
ujedno uputio poziv svima, koji mogu i žele
pomoći da velebna crkva ponovno zasja, a fra
Šito je obećao da će uz Božju pomoć koncelebrirati na svečanoj misi u obnovljenoj crkvi.
Kukujevčani su sigurni u povratak u zavičaj.
Kada će se to dogoditi? Kada će se prva djeca
krstiti u obnovljenoj crkvi – to nitko ne zna. Nakon drugog svjetskog rata popravili su miniranu
crkvu u Kukujevcima, a u mjestu Budimci, gdje
su doselili, sagradili su novu. Uz Božju pomoć
obnovit će i kukujevačku crkvu koju je biskup
Antun Mandić još davne 1811. godine nazvao
„bazilikom Presvetoga Trojstva“ i svetom misom proslaviti 150. obljetnicu njezine gradnje.
– Ne, nije ludost, dragi naš svećeniče!
68-86
Opširnije o crkvi može se pročitati u knjizi vlč.
Antuna Devića „Župa Kukujevci“ koji je kao
kukujevački župnik objavio mnoge podatke o
župi, župnicima i župljanima, te interesantnim
zbivanjima u mjestu. Zabilježeni podatci korišteni su i u ovdje, a knjiga“Župa Kukujevci“ dragi
je dar vlč. Antuna Devića autorici ovoga priopćenja.
Kada počinje naša tragedija? Hrvati u Srijemu
Đuro Vidmarović: Banat, Srijem i Bačka – tri srca
junačka, Bunjevci nisu Srbi katoličke vjere, već
dio hrvatskoga korpusa od godine 1918. suočenog sa sustavnim posrbljavanjem. U Banatu,
Srijemu i Bačkoj Hrvati imaju iste probleme u
Kraljevini, Jugoslaviji, „prostoru bivše Jugoslavije“ i Zapadnom Balkanu.
„Već nakon ujedinjenja 1918. bilo je očito da
srbijanske vlasti žele, uz druge „zapadne“ krajeve, prisvojiti dotadanju Srijemsku županiju,
područno zaokruženu 1881. nakon razvojačenja petrovaradinskoga vojnog okruga i, uopće,
vojne granice. Te su kraljevske ekspanzionističke težnje prema Srijemu legalizirane nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.) i
donošenja zakona o podjeli zemlje na oblasti
(1922.), odnosno na banovine (1929.), kad
je veći dio tada već bivše Srijemske županije
podređivan Novomu Sadu (Srijemska oblast,
Dunavska banovina) i sustavno koloniziran što
„solunskim dobrovoljcima“, što kolonistima,
velikom većinom Srbima, iz tzv. pasivnih krajeva, čime je planski mijenjan dotadanji etnički
raznolik sastav srijemskog stanovništva (v. knjigu J. Horvata „Srijem. Naselja i stanovništvo“,
2000.). U lipnju 1945. na osnovi prijedloga tzv.
Đilasove komisije za razgraničenje Srijem je po
nejasnim kriterijima podijeljen u dva nejednaka dijela:
5.
Manji, zapadni (36,5% površine) ostao je u Hrvatskoj, dok je veći, istočni dio ušao u sastav
Vojvodine, a najistočniji (Batajnica, Zemun,
Surčin) u sastava Beograda. Gotovo istodobno
protjerano je njemačko stanovništvo i otvoren
prostor za agrarnu reformu i još jednu kolonizaciju nakon koje su Hrvati (domorodci i nešto
doseljenika) postali manjinsko stanovništvo,
premda su u mnogim mjestima ostali većinski
(Gibarac, Golubinci, Hrtkovci, Kukujevci, Slankamen, Sot) ili vrlo brojni žitelji (Beška, Inđija,
72
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Mitrovica, Petrovaradin, Ruma). Konačno, na
početku devedesetih godina XX. stoljeća pod
pritiskom i prijetnjama velikosrpske radikalije
predvođene „vojvodom“ Vojislavom Šešeljom
gotovo polovica Hrvata prema popisu iz 1991.
zamijenila je svoja imanja sa Srbima iz Hrvatske
i otada žive u Hrvatskoj (o tome i o poteškoćama u novim prilikama v. knjigu J. Čapo-Žmegač „Srijemski Hrvati 2002.). Tako je autohton
živalj postao nacionalnom manjinom, jer prema najnovijim (crkvenim) podatcima nakon tih
događaja u istočnome Srijemu živi oko 24 000
Hrvata. Govor je njihov štokavski ekavski, a po
očuvanim ikavskim reliktima može se pretpostaviti da je vrlo vjerojatno ikavski govor preslojen ekavskim.
Hrvati u Vojvodini, Hrvatsko slovo, 10. veljača
2006.
S dopuštenem autora, gospodina Đure Vidmarovića citirala sam ovaj tekst iz kojega su razvidni glavni uzroci tragedije Hrvata u Srijemu, a
koji će kulminirati etnocidom mjesta Kukujevci, protjerivanjem cjelokupnog hrvatskog
stanovništva. O tzv. Đilasovoj komisiji i drugim nerazjašnjenim i neriješenim pitanjima
između dviju država, rijetko se govori i piše.
Tekst gospodina Đure Vidmarovića podsjetio me na jedan događaj kada Kukujevčani
nisu mogli ni zamisliti da će jednoga dana
napustiti svoje rodno mjesto.
Ranih osamdesetih godina sudjelovala sam
na književnom susretu u Šidu, općini kojoj
pripadaju i Kukujevci. Nakon službenog dijela primila nas je predsjednica općine i kako
to već biva, vodili su se različiti neformalni
razgovori. Ne sjećam se kojim je povodom
u jednom trenutku jedna pjesnikinja, koja je
sudjelovala u toj komisiji, otvorila temu o granicama Vojvodine. Pošto je danas aktualan i
proročki njezin govor, ukratko ću ga prepričati.
Kad su „oni“, tako je kazala, određivali granicu, te išli od sela do sela – „ljudi su ih upravo
molili da budu u onom dijelu Srijema, koji
će pripasti Vojvodini, odnosno republici Srbiji“. Pamtim kako me nešto snažno udarilo u
prsa, jer se u mojemu mjestu nije tako govorilo. Ne znam kada je ta „komisija“ s gospođom pjesnikinjom bila u Kukujevcima, Gibarcu, Golubincima, Slankamenu, Hrtkovcima,
Mitrovici, Zemunu, Petrovaradinu...?
68-86
Tko hoće, i na književnom susretu, lako nađe
trenutak i otvori „tribinu“ za iznošenje svoga
političkog mišljenja i stava. Duboko dirnuta
čudnim tvrdnjama pjesnikinje okrenula sam
se (tada meni) nepoznatu pjesniku s Kosova i
tiho prokomentirala taj „pjesnički“ govor. Ne
sjećam se što mi je kolega odgovorio, ali iz njegova pogleda iščitala sam ono, što se kasnije
dogodilo na Kosovu i Hrvatima Vojvodine.
Pišući o tragediji svoga zavičaja, često se upitam: – Je li dobro govoriti istini? Ima li svrhe?
No što će biti ako svi šute? – Ako se uplaše,
ako svi odu, tko će čuvati Grad? – Parafrazirat ću govor Siniše Glavaševića na okupiranom
Radio Vukovaru.
No vratimo se povijesti i sadašnjem trenutku
strašne sudbine moga naroda. Krenimo od
najstarijih zapisa o Kukujevcima do NESTANKA onoga sela – kakvo je davno nastalo i kakvo je stoljećima živjelo.
Slušajući o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj, pravedan se čovjek ne može ne upitati:
Zašto su u Vojvodini očišćena mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom?
6.
Na ulazu u Kukujevce, stoljetno većinsko hrvatsko mjesto stoji natpis sela ćirilicom. A ako
bi uspjeli i da ih nitko ne zaustavi, uništiti hrvatske tragove na groblju, jednoga bi dana mogli
mirno reći da mi tamo nismo ni postojali. Što li
je natjeralo one – koji su došli u naše kuće, kakva je i kolika njihova mržnja, da se usude bez
imalo poštovanja prema mrtvima, bez straha i
srama – prekopati naše grobove, zapaliti križeve, a groblje preorati kao njivu?
Od prvih zapisa o Kukujevcima do
protjerivanja hrvatskog stanovništva. Ime i smještaj – Ime posjeda Kukujevci zabilježeno je u različitim oblicima.
1239. godine kao Kukurkudhel, 1275. pod
nazivom Kukey, 1484. Kukuyofcipotom 1780.
kao Kukujevce, a 1806. Kukojevce. Pod današnjim imenom Kukujevci se prvi put spominju
1897.Stari Kukujevci nisu bili na današnjem
mjestu nego u blizini Kalotinaca (i danas se
tako zove dio kukujevačkih njiva). Prema kanonskoj vizitaciji iz 1729. godine tu sahranjuju
mrtve, a imaju i svoju crkvu. Mjesto nije moglo
biti u močvarama kroz koje se poslije probijala
i gradila carska cesta, uz koju su naseljeni da73
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 68-86
Razglednica starih Kukujevaca
našnji Kukujevci. Stare Kukujevce treba tražiti
na prvim obroncima Fruške gore, sjeverno od
današnjih Kukujevaca, u ataru (hataru) koji narod zove Planina, a koji je od sela udaljen oko
pet kilometara.
Sedamdesetih godina 18. stoljeća na tajnim austrijskim zemljovidima smještaj današnjih Kukujevaca opisan je ovako: „Selo Kukujevci udaljeno je pola sata od Bačinaca, a sat i pol od Erdevika, te puna dva sata od Sota. Selo leži u ravnici
i u njemu nema čvrste građevine. Njime prolazi
zemaljska cesta od Osijeka za Mitrovicu. Potok
koji teče kroz selo istječe iz bare zvane Topola.
Uz podnožje padine, u tu se baru slijevaju još
dva potoka. Potok kao i bara za dugotrajnih ljetnih suša sasvim presušuje, iako vrlo rijetko.
Mjesto ima četvrtast oblik s oznakama tipičnih
panonskih naselja s pravim i širokim ulicama
koje se sijeku pod pravim kutom. Uz južni dio
sela izgrađena je željeznička pruga uz koju Kukujevci imaju svoj željeznički kolodvor koji su
dobili kada je 7. studenoga 1891. u promet puštena željeznička pruga Vinkovci – Mitrovica.
7.
Četvrt sata južno od sela potok utječe u baru
Arčanj (Aršanj). Mostovi preko potoka su većinom pet koraka široki, 20 koraka dugi i sagrađeni od drveta. Put za Bačince vodi carskom
cestom od Osijeka za Mitrovicu, a ona je uvijek uporabljiva. Put za Erdevik ima čvrsto pjeskovito zemljište i uvijek je uporabljiv za teretna kola. Jednako je dobre kakvoće i put za Sot,
jedino što tik uz selo prelazi natopljenu dolinu
Pašinci, gdje je prolaz nešto otežan, osobito za
vlažna vremena.
Toponimi Kukujevaca i utjecaj zemljopisnog položaja na razvitak
mjesta – Smješteno na južnim obroncima
Fruške gore, selo je važnog zemljopisnog položaja, prometno povezano s nizom većih gradova (kroz selo prolazi cesta Vinkovci – Šid – Srijemska Mitrovica – Ruma; željeznička pruga,
a 5 km od sela auto cesta. Upravo je ovakav
položaj mjesta u povijesti i utjecao na njegov
razvoj i cjelokupni život: davno je izgrađena
kraljevska cesta i crkva Presvetoga Trojstva.
74
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Pojedini dijelovi kukujevačkog hatara zvali su
se: Šatorišće, Dubrave gornje, Dubrave donje,
Šljivarski dol, Baloš, Grac, Lipovača, Kalotinci,
Dolače, Pakledin, Stanić, Zobište, Orlinac, Sita,
Blaževac, Pašnjak, Rit, Crkvine, Šidine, Aršanj,
Principovac, Kupusine, Salaš, Konjušare, Lukinica, Franjinica – te jasno govore o narodu koji
tu živi.
Obronke Fruške gore Kukujevčani su nazivali
„Planinom“. Vinogradi su imali posebno značenje za seljane. Bili su zasađeni na dvije strane između kojih se nalazio Šljivarski dol, prekriven gustim bagremovom šumom, s više izvora
hladne pitke vode i potočićem koji skoro nikad
nije presušivao. Na pristupačnim česticama bili
su zasađeni šljivici, a u vinogradima trešnje, višnje, breskve i drugo voće. Na poljima je bilo
više bunara s pitkom vodom, a zvali su se po
prezimenima ili nadimcima vlasnika njiva: Ivšin,
Titlov, Kovandžićev, Breskorkin, Holbergerov,
Gajčevo vrilo, Općinski, Govedarski, tako da
njivama nikad nije nedostajalo pitke vode. Za
vrijeme turske vlasti broj stanovnika Kukujevaca jako je smanjen, stoga su kraljevskom naredbom iz mjesta Nijemci u Kukujevce preseljene grupe vojnika graničara i njihove obitelji.
Dolazi i njihov župnik Andrija Natali, koji služi
misu pod vedrim nebom. Pošto je postojeća
bila izvan sela, određuje mjesto gradnje nove
crkve. Postoje mišljenja da je carica Marija Terezija današnju crkvu dala sagraditi na istim temeljima.
U novije vrijeme selo je imalo infrastrukturu za
kvalitetan životni standard: električnu je struju
dobilo oko 1950. godine, vodu i asfalt početkom osamdesetih, kao i telefonsku centralu,
suvremenu, novu zdravstvenu ambulantu sa
zubnom ordinacijom, novu zgradu osnovne
škole s centralnim grijanjem, asfaltirane ulice s
nogostupima itd. Selo je imalo dva doma kulture: Hrvatski i Zadružni dom, poštanski i mjesni ured, više prodavaonica, gostionica, PIK,
dvije pekarnice, niz drugih obrta, uređeno nogometno igralište s nadaleko poznatim vatrenim igračima i njihovim navijačima. Na bogatoj
srijemskoj zemlji stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, voćarstvom i vinogradarstvom na obroncima Fruške gore, a razvijeni su
bili i mnogi zanati: kovači, stolari, postolari, krojači i krojačice koje su se isticale u odijevanju
mladih djevojaka, a nadaleko su poznati ručni
68-86
radovi kukujevakih žena.
Sve su to, bez obzira na istinitost ili legende o
mjestu, kojih ima više (primjerice da su zamijenjeni nacrti vinkovačke i kukujevačke crkve),
vrlo zanimljivi dokumenti, koji mogu biti korisni u istraživanje povijesti sela.
I navedeni toponimi potvrđuju da su u Kukujevcima od davnina živjeli Hrvati. A uz sve činjenice može se postaviti pitanje na koje Kukujevčani imaju pravo dobiti jedini pravi odgovor: –
Ako se nacionalni sastav stanovništva tijekom
povijesti više puta silom pokušavao promijeniti
na štetu hrvatskog naroda, nije li realna nada
da mjesto – koje se unatoč mnogim pretenzijama osvajača tako dugo održalo – jednom
ponovno nasele Hrvati ili drugi stanovnici katoličke vjere, kojima crkva Presvetoga Trojstva
ne će biti samo spomenik kulture?
8.
Posjednici Kukujevaca – U srednjem su
vijeku posjednici Kukujevaca bili plemići, velikaši Vukovarske županije kojoj su Kukujevci
tada pripadali. Kao posjed Ajnarda de Szara
Kukujevci se spominju 1275. godine. U 18.
stoljeću Kukujevci su bili i u posjedu plemićke
obitelji Kukujevačkih, koja je po Kukujevcima i
dobila taj atribut. Kukujevci kao posjed 1445.
godine pripadaju tvrđavi u Rači u sastavu morovićkog posjeda. Godine 1484. mjesto je u sastavu morovićkog posjeda dobio Ivan Korvin,
nezakoniti sin ugarskog kralja Matije Korvina.
U vrijeme turske vladavine ovim krajevima,
Kukujevci između 1566. i 1574. godine pripadaju nahiji Morović, a imaju 51 kuću, čiji su
vlasnici spomenutih godina upisani kao porezni obveznici. Poslije oslobođenja od turske
vlasti krajem 17. stoljeća Kukujevci dolaze pod
vlast bečke Dvorske komore. Pod njezinom
vlašću ostaju sve do 1775/77., a od tada pripadaju Iločkoj odnosno Čalmanskoj gospoštiji
u vlasništvu grofovske obitelji Janković. Toj su
gospoštiji pripadala sela Čalma, Kukujevci i Gibarac.
Je li u Kukujevcima u srednjem vijeku postojala župa? – Selo Kukujevci pripadalo je Pečuškoj biskupiji koja je u Slavoniji
potkraj srednjega vijeka imala četiri arhiđakonata: Požeški, Osuvački, Vukovarski i Morovićki. Kukujevci su pripadali Morovićkom arhiđakonatu koji je imao oko 40 katoličkih župa.
75
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Ovo je samo približan broj. Naime, točan broj
nije poznat, jer su popisivači papinske desetine 1332., 1333. i 1335. iskrivili mnoge nazive
sela i župa i jer su zbog 150 godišnjeg turskoga
vladanja i doseljenja stranoga stanovništva zaboravljena mnoga stara imena te nastala nova.
Pozivajući se na Povijest pečuške biskupije Josipa Kollera povjesničar Požeške biskupije Josip Bruesztle pretpostavlja da u XIV. stoljeću u
Kukujevcima nije postojala župa. Matija Paić u
svom radu „Župe i crkve“ (današnje) biskupije u srednjem vieku ne navodi Kukujevce kao
župu Pečuške biskupije. Emerik Gašić povodeći se za Kollerom i Bruesztleom, piše da je u
XIV. stoljeću postojala župa pod imenom Kukurkudheli Chuturtuchel.
Antun Bošnjaković piše da mjesto „Kukurkudel“, koje bi po Kolleru, Bruesztleru i Gašiću
trebalo biti Kukujevci, nema u popisu župa
Morovićkoga arhiđakonata koji su sastavili skupljači papinske desetine od 1332. do 1335. godine i koji je izdala Ugarska akademija 1887.
godine. Tivadar Ortvayje napisao Crkveni zemljopis Ugarske u kojem nastoji protumačiti o
kojim je mjestima riječ u računima skupljača
papinske desetine. Stanko Andrić upozorava
da je Ortvay“bio sklon pretjeranom optimizmu kad je riječ o očuvanosti srednjovjekovnih
mjesnih imena u modernoj toponimiji pa je
tako dosta nehajno povezivao predturskezapise mjesnih naziva s modernim nazibvima koji
bi mu slično zvučali ne obazirući se mnogo na
zemljopisna i druga moguća ograničenja“. Na
zemljopisnoj karti Donje Slavonije u srednjem
vijeku po karti dra. Čanki-a – Pridodan Srijem
– crkveno uređenje, a koje je tiskano 1910. godine kao prilog Boesendorferovim Crticama iz
slavonske povijesti, Kukujevci su upisani i označeni kao selo, ali ne kao župa.
Stanovništvo Kukujevaca – prva kolonizacija srpskog stanovništva u
Srijemu – Kukujevci se u srednjem vijeku u
nekoliko dokumenata spominju kao posjed i
kao selo. Prema mišljenju povjesničara u Srijemu su u to vrijeme živjeli Hrvati i Mađari. Može
se pretpostaviti da je tako bilo i u Kukujevcima.
Za vrijeme turske vlasti prema detaljnom popisu poreznih obveznika Srijemskog sandžaka
koji je nastajao od 1566. do 1574. u vrijeme
vladavine sultana Selima II. Kukujevci pripadaju nahiji Morović i imaju 51 kuću. Jedna udo-
68-86
vica živi u istoj kući s jednim od domaćina, ali
je ubilježena kao porezna obveznica. Po imenima i prezimenima kućnih domaćina može
se zaključiti da tada u Kukujevcima žive i posrbljeni Vlasi. Vlasi su bili većinom stočari koje je
turska vlast kolonizirala u Srijem i dala im određene povlastice. Kasnije su pomalo gubili darovane povlastice i dobivali status raje. U vrijeme
ratova za oslobođenje Srijema od turske vlasti,
Vlasi odlaze iz Kukujevaca, što će se ponoviti i
sa srpskim kolonistima 1945. godine.
9.
Godine 1713. mjesto se smatra nenastanjenim,
zapravo je bilo slabo nastanjeno, jer su starosjedioci Hrvati ostali u Kukujevcima, a nešto ih
se preselilo iz Kalotinaca u Kukujevce, a 1714.
već ima 200 bračnih parova. Godine 1752. u
selu je živjelo 206 katoličkih obitelji i svi su bili
Hrvati.
Najstariji spisi u arhivu župe Kukujevci i popis luknarskih obveznika
– Popis je sastavljen u prvoj polovici XIX. stoljeća, a njemu su imena onih domaćina u čijim su
kućama živjeli bračni parovi koji su bili luknarski obveznici. Kućni su domaćini u ime svih
bračnih parova svoje kuće donosili župniku
lukno i zato su popisana samo njihova imena.
Bračni su se parovi popisivali u knjizi „Status
animarum“ (Stanje duša).
Luknarski obveznici – većinu prezimena imaju i današnji Kukujevčani
– 1. Mišo Enela, 2. Faba Krstić, 3. Stipa Božić, 4.
Ilija Ćurić, 5. Antun Marošević, 6. Marko Marošević, 7. Mato Marošević, 8. Antun Gambašić,
9. Mato Marošević, 10. Mijo Inatović, 11. Stanko Dealalić, 12. Mijo Kovačević, 13. Toša Marošević, 14. Luka Mutavdžić, 15. Rajko Kovandžić, 16. Marko Grgičević, 17. Ivo Barišić, 18.
Prazna kuća, 19. Ivo Brkajlović, 20. Joka Marošević, 21. Prazna kuća, 22. Marijan Krugić, 23.
Prazna kuća, 24. Marijan Cvijanović, 25. Joka
Marošević, 26. Marijan Konić, 27. Antun Crvenković, 28. Đuka Litrić, 29. Mara Đuretković,
30. Mato Ivšić, 31. Antun Lukurić, 32. Marko
Čanić, 33. Đuka Gavrić, 34. Luka Cvrković, 35.
Đuka Delalić, 36. Luka Kufšić (kasnije Kušić),
37. Pero Tomšić, 38. Marko Grubić, 39. Prazna
kuća, 40. Andrija Brkajlović, 41. Luka barišić,
42. Grga Kozarević, 43. Bono Marošević, 44.
Prazna kuća, 45. Matyias Nagy, 46. Bariša Zi-
76
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina cojnić (Ziconić), 47. Fila, udovac, 48. Marijan
Čanić, 49. Mišo Marinković, 50. Joka Marković, 51. Stipo Pristojković, 52. Prazna kuća, 53.
Andrija Đukić, 54. Mato Betlemović, 55. Marijan Anđelković, 56. Antun Konić, 57. Kerubin
Litrić, 58. Fila Tomšić, 59. Petar Šljerac, 60. Prazna kuća, 61. Prazna kuća, 62. Prazna kuća, 63.
Andrija Oskomić, 64. Ivo Grgičević, 65. Đuro
Mihaljić, 66. Stipo Mutavdžić, 67. Tomšić, udovica (ime nije ubilježeno), 68. Prazna kuća, 69.
Prazna kuća, 70. Stipo Kraljević, 71. Martin
Grigičević (Grgičević), 72. Stipo Čolaković, 73.
Stipo Oskomić, 74. Stipo Grigičević (Grgičević), 75. Antun Kazibarić (Gazibarić), 76. Josip
Ćibić, 77. Antun Vukovič, 78. Mijo Anđelković,
79. Petar Čolaković, 80. Prazna kuća, 81. Đuka,
udovac, 82. Marko Gajčevi, 83. Đuka Papulić,
84. Danijel Rajtarević, 85. Prazna kuća, 86. Stipo Vorgić, 87. Ferko Kanižal, 88. Lazo Tomić,
89. Joka Grigičević (Grgičević), 90. Andrija
Franković (Franjković), 91. Đuka, udovac, 92.
Ivan Krstić, 93. Fabijan Šorgić, 94. Prazna kuća,
95. Prazna kuća, 96. Prazna kuća, 97. Prazna
kuća, 98. Zavorsky, udovica, 99. Alba (Albert)
Cvijanović, 100. Prazna kuća, 101. Jakob Tomšić, 102. Mato Tomić, 103. Prazna kuća, 104.
Ivan Filaković, 105. Mato, udovac, 106. Franjo
Bertić, 107. Fabo Franković (Franjković), 108.
Andrija Oskomić, 109. Prazna kuća, 110. Andrija Kovačević, 111. Prazna kuća, 112. Stipo
Skokić, 113. Marko Kraljević, 114. Đuka Kurucović, 115. Đuro Kovačević, 116. Đuro Devčić,
117. Luka Oskomić, 118. Tomo Njušić, 119. Leopold Nagy, 120. Ivo Njušić, 121. Ivan Hegyi,
122. Vinko Vuković, 123. Bara Juratović, 124.
Jakob Vidaković, 125. Prazna kuća, 126. Prazna kuća, 127. Fila Kovačević, 128. Mato Lipavić, 129. Prazna kuća, 130. Mato Andrin, 131.
Marijan Kolarić, 132. Lovro Živanović, 133.
Đuka Đurić, 134. Gajdašić, udovica, 135. Nikola Rajtarević, 136. Stipo Udovac, 137. Prazna
kuća, 138. Stipo Ivakić, 139. Pavo Kovačević,
140. Prauna kuća, 141. Tomo Kolarić, 142. Andrija Bapčanović, 143. Luka, udovac, 145. Joka
Đurić, 146. Adam Skelčić (kasnije Skeledžić),
147. Ivan Kozarević, 148. Fila Lazić, 149. Luka
Ivšić, 150. Josip Gajčević, 151. Marko ivšić,
152. Stipo Borković, 153. Vinko, udovac, 154.
Jakša Šubarić, 155. Joka, udovac, 156. Martin
Anđelković, 157. Nikola Kraljević, 158. Lukurić,
udovica, 159. Prazna kuća, 160. Slavko Šuba-
68-86
rić, 161. Prazna kuća, 162. Prazna kuća, 163.
Stipo Borković, 164. Prazna kuća, 165. Mato
Miatović (vjerojatno Mijatović),
10.
166. Ivo Vodliček, 167. Marko Augustinović,
168. Mato Gajčević, 169. Prazna kuća, 170.
Antun Probojčević, 171. Antun Đurković, 172.
Antun Bertić, 173. Đuka, udovac, 174. Martin,
udovac, 175. Prazna kuća, 176, Vinko Božić,
177. Marijan Franjić, 178. Ivan Horvatović, 179.
Đuro Jakšić, 180. Marijan Lukurić, 181. Luka Antunković, 182. Prazna kuća, 183. Prazna kuća,
184. Joka Borković, 185. Prazna kuća, 186. Prazna kuća, 187. Luka Jemrić, 188. Pavo Krstić,
189. Johann Laufer, 190. Stipo Ivković, 191.
Mato Bertić, 192. Marko Antunković, 193. Mato
Krstić, 194.Ivan Živanović, 195. Daša (Danijel)
Ivković, 196. Ivan Kozarević, 197. Marijan Probojčević, 198. Antun Delalić, 199. Šimo Cyraki,
200. Martin Litrić, 201. Nikola Matičić, 202. Stipan Delalić, 203. Adam, udovac, 204. Prazna
kuća, 205. Andrija Korkutović, 206. Joka Kufšić
(Kušić), 207. Ivan Vaštak, 208. Luka Krstić, 209.
Ilija Litrić, 210. Pavo, udovac, 211. Đuro Kufšić
(Kušić), 212. Donko (Dominik) Paračiković (kasnije Paradžiković), 213. Đuro Litrić, 214. Ivan
Kovačević, 215. Prazna kuća, 216. Bara Paračiković (Paradžiković), 217. Blaž Krstaić, 218. Prazna kuća, 219. Prazna kuća, 220. Prazna kuća,
221. Prazna kuća, 222. Prazna kuća, 223. Prazna kuća, 224. Prazna kuća, 225. Prazna kuća,
226. Andrija Đuričić, 227. Mato Plemenitaš,
228. Kuzma Salitrežić, 229. Pero Krstić, 230.
Mato Sairing, 231. Prazna kuća, 232. Martin Inatović, 234. Tomo Korkutović, 235. Đuka Bertć,
236. Nikola Marošević, 237. Prazna kuća, 238.
Prazna kuća, 239. Marijan Litrić, 240. Josa Pripuzović, 241. Prazna kuća, 242. Andrija Delalić,
243. Ivan Gambašić.
Postoji i drugi popis kućnih domaćina i njihovih
ukućana prema službenoj knjizi župe Kukujevci (Status animarum), ali ne može biti dio ovoga priopćenja, nego zahtijeva opširnije istraživanje. Budući da 1900. godine nije ubilježeno
ni jedno rođenje, pretpostavlja se da je knjiga
nastajala tijekom IXX. stoljeća. U knjizi se nalaze različiti podatci o župljanima kukujevačke
župe iz kojih je između ostaloga vidljivo da su
Kukujevčani živjeli u velikim obiteljskim zadrugama, koje su brojile i preko 30 članova.
77
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 68-86
Sastav stanovništva do 1945. godine: – Hrvata 78 %, Nijemaca 20 %, Mađara 1,5 %, Rusina 0,20% i Srba 0,01%. Postoje i
statistički podatci o broju stanovnika, te njihovoj nacionalnosti i vjeroispovijesti od 1818. do
1995. godine. Ovdje navodimo samo neke godine: 1818. g. u mjestu je živjelo 1779 stanovnika: 1770 rimokatolika i 9 pravoslavaca; 1829.
godine 1891 stanovnik: 1884 rimokatolika i 7
pravoslavnih. 1900. godine Kukujevci imaju
2248 stanovnika: 1807 Hrvata, 341 Nijemac,
74 mađara, 13 Slovaka, 11 Rusina i 2 Čeha.
1921. g. 2187, a 1948. godine čak 2671 stanovnik, 1971. g. 2345; a 1991. g. 1500 stanovnika
(sumnja se da je broj namjerno umanjen).
Druga kolonizacija Kukujevaca –
Srijem su tijekom povijesti zauzimali mnogi
osvajači (Rimljani, Turci, Bugari, Mađari), ali su
Kukujevčani, pod svim režimima i vlastima, sačuvali nacionalnu i vjersku pripadnost.
Drastičnu, ali samo privremenu promjenu sastava stanovništva Vojvodine izvršila je vlast
nakon završetka drugog svjetskog rata, takozvanom kolonizacijom. Tada i u Kukujevcima
na vlast dolaze partizani i komunisti. Većina je
Nijemaca protjerana 18. listopada 1945. godine, a u njihove bogate kuće naseljavaju srpske
koloniste. Međutim nakon desetak godina,
iako su imali sve povlastice, jedan za drugim
napuštaju selo. Tako se ponovila sudbina mjesta iz 16. stoljeća, koja će završiti na isti način
– odlaskom Srba iz mjesta.
Nakon pedeset godina komunističke vlasti i raspadom zajedničke države, istu tragediju kukujevačkih Nijemaca doživjet će i Hrvati (1990.
– 1995.) Tijekom srpske agresije na Hrvatsku
zastrašivanjem i mučenjem svi će biti istjerani i
prisiljeni na zamjenu kuća i imanja – da se više
nikada ne mogu vratiti u rodno mjesto.
čina okupatora u Kukujevcima“ pod brojem
101/1945. dana 1. VIII. 1945. Ukoliko do sada
nije – navedeni popis, za koji CecilijMarković u
knjizi „Sjećanje na Kukujevce“ tvrdi da i danas
postoji – morao bi se objelodaniti i predati u Institut za povijest i njemačkoj nacionalnoj manjini da se vidi kako su Nijemcima komunističke
vlasti „lijepile“ etiket i kako su ih Hrvati spasili
od sigurne smrti.
Kako navodi gospođa Marković, čiji je otac
Ivan Litrić, dugogodišnji kukujevački matičar,
bio upućen u sva zbivanja, koja je precizno i
ustrajno bilježio, mnogi Nijemci ne bi dočekali sutrašnji dan – da taj okrivljujući dokument
nije dobro skriven. Kukujevački su se Hrvati i
Nijemci razlikovali po mnogo čemu, čak i po
nošnji koju su nosili. Nijemci su govorili njemačkim jezikom i njegovali svoje običaje. Oba
su naroda čuvala tradiciju svojih predaka, ali su
živjeli u miru i poštujući jedni druge.
Kukujevačka njemačka prezimena:
– Mayer, Miler, Pastal, Fischer, Heleis, Schumacher, Ackerman, Brener, Winkler, Klein,
Cirger, Braunstein, Mostof, Stemer, Šerer. Do
danas su zadržana prezimena: Brandalik, Braunstein, Hanner, Himmelsbach, Hitter, Koch,
Štemer, Volk. Mnoga prezimena su netočno
napisana, citirana su onako kako su stoji u knjigama Antuna Devića i Cecilije Marković, a Kukujevčani su bili poznati po svomu načinu izgovora stranih riječi, pa tako i imena i prezimena
(primjerice: Himmelsbach – Imršpah!).
Puno je primjera prijateljskih odnosa između
Hrvata i Nijemaca u Kukujevcima. Tko bude
istraživao povijest Kukujevaca, osobito život
od 1918. do 1995., lako će ih naći. Potresno je
što su vrlo rijetki Nijemci nakon puno godina
došli vidjeti kuću u kojoj su živjeli, a to se događa i s Hrvatima, jer mnogi, među njima i autorica ovog teksta i nakon dvadeset godina ne
11.
mogu odlučitit posjetiti rodno mjesto i grobove
Dokument o odnosu kukujevač- svojih roditelja.
kih Hrvata prema drugim nacijama Danas, kad je Hrvatska članica Europske Unije,
– Prvog kolovoza 1945. komunistička je vlast Nijemci i Hrvati iz Kukujevaca trebali bi zajednaredila da se za Nijemce, koji su ostali u mje- nički posjetiti rodno mjesto predaka. Nijemci
stu načini popis s oznakom „koju su idelogiju bi vidjeli kako smo sačuvali njihove grobove,
zastupali“: „švapski učitelj“, „veliki fašist“, „opa- a zajednički možemo učiniti sve, kako pridošsan fašist“. Na taj su način etiketirani i zastraši- li stanovnici jednoga dana ne poravnaju naše
vani – trebali su primiti na znanje poruku: da im grobove, a onda ustvrde kako mi tamo nismo
ne padne na pamet vratiti se u Kukujevce! Popis ni bili.
je sastavilo „Poverenstvo za utvrđivanje zlo78
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina Na mnogim su grobovima istrunuli drveni križevi, ali se kosti naših mrtvih nisu u prah pretvorile.
Dok ne postanu prah – čovječe, prah si bio i u
prah ćeš se pretvoriti – čekajući uskrsnuće mrtvih – neka u svojoj zemlji spokojno počivaju!
Sličica od koje se ledi krv u žilama – Većina njemačkih grobova u Kukujevcima imala je lijepe mramorne spomenike. Do
našeg protjerivanja stajao je i tužni grobić sa
spomenikom jednog njemačkog djeteta. Nestanak, rušenje toga malenog groba izaziva
krik do Neba. Pamtim kad sam kao djevojčica s majkom išla na groblje da smo se uvijek
zaustavljale kraj malenog, tihog groba. A sada
se pitam: – Što li je to nevino djetešce moglo
učiniti došljacima? Što im je učinilo, kako ih nije
bilo strah preorati njegov tihi dom?
U ratnim vihorima bez obzira na kojoj su se
strani igrom sudbine našli, Kukujevčani su bili
visoko moralni ljudi koji nikoga nikada nisu napadali. Kao potvrdu koliko nisu voljeli ratovanja, ispričat ću sudbinu svoga djeda, očevoga
oca, koji se nalazi među žrtvama prvoga svjetskog rata pod rednim brojem 17. Mato Kolarić
rođen 1894. godine u Kukujevcima, oženjen,
konjanik 12. konjaničke pukovnije, umro 11.
listopada 1917. u bolnici u Šapcu u Srbiji. Ostala mu je supruga sa sinom Nikolom od godine dana, rođenim 9. rujna 1916. Kad je umro,
Mato je imao 23 godine, bio je po pričanju
bake jako dobar, nije volio rat i htio se vratiti
kući. Nekom je travom zatrovao ranu na nozi
u nadi da će biti otpušten iz vojske, no ta ga je
rana stajala života. Ovakvih primjera ima gotovo svaka kukujevačka obitelj.
12.
Srpska agresija na Hrvatsku i njezine posljedice na Kukujevce – Tragedija mjesta Kukujevci mora se promatrati u
kontekstu političkih zbivanja u Europi koncem
20. stoljeća. Kad su se višenacionalne države
uglavnom mirno razilazile, nije se ni slutiti moglo da će kraj naše umjetne državne tvorevine
biti tako krvav i tragičan, s tolikim materijalnim
i ljudskim žrtvama. Razoreni gradovi i sela, uništene kuće, brojni poginuli, ranjeni i zarobljeni,
mučeni i nestali, te kolone izbjeglica, stravična
je cijena, koju je platio hrvatski narod – za ostvarenje stoljetnoga sna – svoje slobodne i samostalne države. Hrvati u Vojvodini bez i malo
68-86
krivnje postaju meta srpskih osvajača.
Etnocid hrvatskog sela Kukujevci
Ostao je samo požutjeli novinski članak – Vrijeme je odbrojavanja zadnjih sati života Hrvata
u Kukujevcima. Velikosrpska težnja za hrvatskim teritorijem doživljava kulminaciju. Dok se
oko Knina postavljaju balvani i drugi dijelovi
Hrvatske okupiraju, koncem rujna 1990. godine u Kukujevcima se održala osnivačka skupština Mjesne organizacije Demokratskog saveza
Hrvata Vojvodine. Puni nade u stvaranje samostalne i slobodne Hrvatske Kukujevčani su
– kao što priliči Srijemcima – nakon skupštine
priredili veliko slavlje. Uz kulturno-umjetnički
program, bogate stolove srijemskih specijaliteta i neizostavne tamburaše, pjevalo se i plesalo
do kasnih večernjih sati. Uzaludna je bila nada
da će se neprirodna višenacionalna bivša država poput drugih europskih država kulturno
mirno raziđi
Ne kanimo se seliti – naslov je malenog
novinskog članka s ovećom fotografijom od
nepoznata pošiljatelja, namjerno ili slučajno
bez nadnevka i naziva novina – čuvam kao dragu uspomenu na posljednji boravak u zavičaju,
a evo što u njemu piše: „Jučer je u Kukujevcima, srijemskom selu nedaleko od Šida, održana osnivačka skupština Mjesne organizacije
Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, što
je nakon Subotice, prva Mjesna organizacija
u Pokrajini. Za tu prigodu, Kukujevci, čisto hrvatsko selo, bilo je okićeno hrvatskim trobojnicama, što lokalne vlasti dosad nisu dopuštale.
Prije početka rada osnivačke skupštine pročitana je izjava u povodu najnovijih događanja u
Kninskoj krajini. Podupire se legitimno izabrano rukovodstvo Hrvatske u nastojanju da smiri
situaciju i zaštiti ustavni poredak. Apelira se na
stanovništvo, posebno na srpski narod u Hrvatskoj, da dostojanstvom dade doprinos smirivanju političke situacije“. Spominje se govor Bele
Tonkovića o brojnim nacionalnim manjinama
Vojvodine: „On je potanje objasnio – završne
su riječi članka – programska načela Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, koji se zalaže
za političku, kulturnu i ekonomsku ravnopravnost Hrvata koji žive u Vojvodini, za toleranciju
i prihvaćanje različitosti, za parlamentarnu demokraciju, slobodnu upotrebu vlastita jezika
i pisma u prosvjeti, tisku, na radiju i televiziji i
za slobodno iskazivanje nacionalnih, vjerskih i
79
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina svjetonazorskih stavova“. Iz citiranog je teksta
vidljivo o čemu se govorilo na osnivačkoj skupštini Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine.
Moj posljednji boravak u zavičaju
– Ljeto je bilo na izmaku. U selu prividan mir. Ne
sjećam se jesu li me uplašile vijesti iz Hrvatske o
postavljanju balvana i početku rata. Bile su toliko
nestvarne da i nisu mogle izazvati strah. Moje su
misli bile daleko od mržnje i svake borbe: kraj
groba majke, među zrelim plodovima jeseni, na
ružama u našem dvorištu, čije su latice polako
venule, ali još uvijek širile ljepotu i miris... Htjelo
mi se nauživati zavičaja kao da sam slutila da mi
je ovo posljednji boravak kod kuće...
U Hrvatskoj život postaje sve teži. Iločani napuštaju grad, a u Vukovaru se vode krvave borbe.
Ulicama se ore omiljene četničke pjesme, od
kojih se i danas pravednom čovjeku ledi krv u
žilama i prolaze trnci cijelim tijelom: „Aoj, Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ Po gradu su ćirilicom (vjerojatno im je
ćirilica značila više od običnog pisma, inače bi
uporabili latinicu, službeno pismo u Hrvatskoj)
ispisane parole: – Ovo je Srbija! A iz Vojvodine
Hrvate tjeraju sa stoljetnih ognjišta!
13.
Zašto su odabrani Kukujevci? – Svi smo otišli, samo su na požutjelom novinskom papiru,
krupnim slovima ostale napisane riječi: – NE
KANIMO SE SELITI. Što se na kraju 20. stoljeća dogodilo u glavama moćnika? Hrvatska je
napadnuta – velikosrpska je težnja za osvajanjem hrvatskih teritorija – Garašaninova ideja,
njegovih predhodnika i sljedbenika ostvarena,
a Kukujevci uz hrvatski Vukovar postaju žrtva,
čija se tragedija godinama prešućuje. Davne
1900. mjesto je imalo 2248 stanovnika, 1807
Hrvata, 441 pripadnik ostalih nacija, ni jedan
srpske nacionalnosti! Danas u selu živi 10 hrvatskih obitelji, 20 odraslih i 6 djece! Prvi put
u svojoj dugoj povijesti mjesto je naseljeno isključivo srpskim stanovništvom.
Kako su istjerani Kukujevčani? – Unatoč svakodnevnom zastrašivanju, fizičkim napadima
i prijetnjama smrću, Kukujevčani se dugo nisu
predavali. Ustrajali su u želji da ostanu u rodnom mjestu, ali nakon prvih žrtava, strah pred
smrću nadjačao je želju za ostankom. U jednoj
su noći na stravičan način izmasakrirani (veza-
68-86
ni žicom, pucano im u usta, povađene im oči,
odrezani prsti) i ubijeni Agica, te njezin suprug
Mika Oskomić i njihova stara baka Marija. Prilikom selidbe u Hrvatsku, nestala je obitelj Matijević; otac Jozo, majka Ana i sin Franjo (rođen
1975.!). Kasnije su nađeni ubijeni i zakopani u
blizini Iloka. Živko Litrić zaklan pred svojom
kućom, a razlog za mučko ubojstvo: Navodno je pjevao hrvatske pjesme?! Zločini nad
hrvatskim narodom u našoj se javnosti rijetko
spominju, više kao kratke, usputne vijesti, nego
traženje i kažnjavanje počinitelja. Pitamo se
kako humanitarne udruge, koje službeno traže i nadoknade za žrtve drugih nacionalnosti,
naše žrtve nisu zanimale.
Srijemska mučenica Agata – Čime se može
nadoknaditi žrtva naše srijemske mučenice
(Agate) Agice? Koliki je grijeh onih koji su je
masakrirali i ubili? Imaju li oni ime? Imaju li savjest, ljudskost? Kako su se osjećali dok su joj
vadili oči? Dok su rezali prste? Jesu li se makar
bojali?
Neka se njezine patnje i bol uzdignu iznad zemaljskih muka, a Agica u ime svih napaćenih
proglasi Srijemskom mučenicom!
Misli su mi u dalekoj ljetnoj prašini od koje Agica
i ja s malo vode pravimo blato, „mijesimo kolače“. To je bila česta naša dječja igra. Onda u
šljiviku beremo još nezrele plodove. Vidim nas
kako sjedamo u kola s njezinim djedom Ivom i
krećemo u planinu po prve trešnje... Sve mi se
ispremiješalo. I čini mi se poput bajke s tužnim
završetkom u koji su se pretvorili svi naši životi.
Nestalo je sve što smo imali, a ostao samo tužni
kraj bajke. A ja bih željela ispričati priču s drugačijim krajem, sa sretnim završetkom: – ... i tako
se kraljević i kraljevna, Kukujevčanin i Kukujevčanka vratiše u svoje dvore, u svoje Kukujevce
i ondje žive do dana današnjega... Ali takva je
priča. Strašna istina o Agici, koja se ne će vratiti.
Agici i našem zajedničkom djetinjstvu u zavičaju posvećujem ovu tužnu ispovijed.
Bez imalo krivnje – s jedinim grijehom što su
Hrvati, Kukujevčani danas žive razasuti u preko
120 mjesta Hrvatske. Do 1994. godine mjesto
napušta većina obitelji, ali mnogi i pred puškama nisu htjeli otići. Našim se oslobodilačkim
akcijama BLJESAK i OLUJA završava KUKUJEVAČKA TRAGEDIJA. U mjesto upadaju srpske
vojne i policijske postrojbe i civili, te oružjem
tjeraju ostatak stanovništva. Uvrede i psovke,
80
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina poniženja i maltretiranja koja su proživjeli, znaju samo oni: – Ajde, baba, brže, ne vuci se, jer
ću te ovim kundakom po glavi... – Vikao je bradati vojnik na nemoćnu staricu tjerajući je iz
njezina dvorišta.
Poginuli i nestali Kukujevčani u prvom i drugom svjetskom ratu – Kolike se žrtve Kukujevčani podnijeli, samo zato
što su Hrvati, svjedoče i popisi poginulih, ubijenih i nestalih u prvom i drugom svjetskom, te u
našem Domovinskom ratu. Broj poginulih i nestalih u drugom, daleko je veći nego u prvom
svjetskom ratu: U prvom je bilo 17 poginulih
i nestalih, a u drugom 148 vojnika i civila: 23
streljana, 16 ubijenih, 75 poginulih, 28 nestalih,
2 umrla, 1 spaljen, 1 rastrgan.
14.
Domovinski rat, iako su Kukujevci izvan Hrvatske, odnosi nove žrtve: 7 masakriranih, ubijenih i zaklanih, imena su već spomenuta, Josip
Franjić odveden iz vukovarske bolnice, vodi
se kao nestao, a Stjepan Gajčević (rođ.1967.)
i – da tragedija bude veća – drugi sin ubijene
obitelji Matijević – Nikola, poginuli su u borbi
za Vukovar.
Jedno hipotetsko pitanje: – Kakve bi bile današnje granice da su formiranjem republika i pokrajina 1945. i Srbija i Hrvatska dobile svaka po
jednu pokrajinu i da se u Vojvodinu nisu planski naseljavali ljudi srpske nacionalnosti? Kako
bi glasila izjava gospodina Šešelja da je Srbija
svuda, gdje je i jedan srpski grob, te njegova
prijetnja Hrvatima u Srijemu da će ih poubijati – kao kerove pod plotom – ukoliko sami ne
odu?
Tuga do smrti – U jesen od davnina, Srijemci su se radovali berbi grožđa i pripremali
svadbe, a sada ispraćaju sinove i sastaju se češće na grobljima, nego na slavljima. Stisnuti u
svome bolu, uništeni, prerano napuštaju ovaj
svijet. Dok pišem ovaj tekst, još je jedan otac iz
Kukujevaca prerano sahranio sina. Hladnoća se
uvukla u naše domove i srca. Krizanteme se već
pripremaju za dane Svih svetih i mrtvih. Neka
stoga svaka riječ bude molitva za naše mrtve,
cvijetak na grobove razasute po Hrvatskoj. I na
one čiji su grobovi ostali u zavičaju.
– O nama nitko ne piše, nas nitko ne spominje! – Grcajući u suzama i očaju govorila mi
je sestrična Emica. O nečuvenim patnjama
68-86
jedva su izgovarali uplakani moji suseljani kad
smo se prvi put sreli nakon njihova dolaska u
Hrvatsku. Bilo je to u nekoj staroj i zapuštenoj
zgradi koja im je poslužila za svetu misu. Koliki
je morao biti njihov strah od svakodnevnih prijetnji kada su sva svoja stoljeća pokušali staviti
na kamione i preseliti u tuđa dvorišta?! „Ako ne
zamijenite kuću i zemlju, otići ćete s vrećicom
u ruci ili ostati ovdje mrtvi!“ Slušali su prijeteće
riječi dok strah nije postao neizdrživ. Posustali,
odlučuju se na najteži korak: Ostaviti zavičaj
i otići! Zakazala je pravda. Spotakla se o grumen zemlje i ostala u blatu. Zamrznula se u tvrdom ljudskom srcu.
Dio pisma Jelene Dodig, predsjednice Glavnog odbora Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata. – Ali na kamion nisu mogle stati moje
njive, moja kuća i vinograd», napisala mi je nakon smrti svoje majke iz Napustila je rodno mjesto kao i svi Kukujevčani. „Nosim veliku tugu i
ona me potiče na duga razmišljanja, sjećanja i
preispitivanja. Ne postoji instrument koji mjeri
ljudsku tugu i patnju. Možda i bolje. Onda bi se
i po tome uspoređivali. Ovako ostaje u našem
srcu i samo je nama znano, a dragi Bog nam
pomaže da to prevladamo. Osjetila sam tugu
zbog razdvajanja obitelji u ratu. Dvoje djece mi
je otišlo vlakom, a da nisam bila sigurna hoću li
ih opet vidjeti. Od tada ne volim vlakove.
Lokomotiva je kloparanjem kidala moje srce i
ono je krvarilo po kamenu perona. Poželjela
sam leći na taj kamen i slušati kotače vlaka, jer
su u njemu kucala srca moje djece. A iza toga
velika crna rupa, velika praznina i pusta soba.
Odlazak iz mojega, i zavičaja mojih predaka,
stvorio je neopisivu bol i srce je tužno krvarilo.
Odlazimo u rano jutro 2. 09. 1992. godine iz
obiteljske kuće koju smo suprug i ja s ljubavlju
gradili, kamionom u koji je moglo stati nešto
osobnih stvari. Bio je premalen i za to, a da ne
govorim o grobovima koji nisu mogli stati u kamion. U taj kamion nisu mogle stati moje njive
i vinograd, moje djetinjstvo i najtoplija prašina
iz šora. Pokušala sam to jutro na odlasku upiti svaku kuću, svako drvo i pohraniti negdje u
srcu…Višnjevac, novi dom, nova ulica. Opet
sam zagrlila svoju djecu i srce je živnulo. Živi
smo i zajedno. Danima dočekujemo rodbinu,
prijatelje. Noću spavamo na podu, a danju odlazimo tražiti kuće. Navečer izgubljeni i umorni
81
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina često lutamo tražeći novu ulicu, jer po mraku
nismo mogli naći kuću u kojoj živimo. Onu
svoju kuću u Kukujevcima mogla sam naći i
zatvorenih očiju. Nikada ne ću zaboraviti pismo moga oca u kojemu mi piše da im nađem
makar šupu u zamjenu za kuću, jer onaj život
tamo više ne mogu izdržati.
15.
Bio je zidar. Sagradio je nekoliko sela za svoga
radnog vijeka. Kad se doselio i vidio kuću koju
sam mu našla, rekao je da ga odmah vratim
nazad, jer u tome ne može živjeti“…
Koliko je ovakvih žalosnih, a neispričanih priča
poput dijela tužnog pisma Jelene Dodig? Godinama sebi i drugima postavljam isto pitanje
bez odgovora. Kako su ljudi preživjeli odlazak
iz svojih kuća, mjesta i zavičaja? Kako je izgledao njihov posljednji pogled na kuću i dvorište
koje su otvoreno zauvijek ostavili? Odlazili su
u očaju i u žurbi da sačuvaju živu glavu dok
im se od prijetećeg zločinačkog pogleda ledila
krv u žilama. Moralo se što prije pobjeći, jer
ostanak samo još jednu noć, mogao bi donijeti
mučenje i smrt.
Prolaze godine, a ja još uvijek vidim naše ljude,
kako prisiljeni lutaju po Hrvatskoj tražeći kuću u
zamjenu za ono, što se po svim zakonima, ljudskim i Božjim, ne može zamijeniti. – Moramo
se seliti! Plačući je govorila moja sestra u telefonsku slušalicu. Kako nismo prepukle od bola,
sestra s one, a ja s ove strane! I sada je čujem
kako plače izgovarajući riječi, koje do moga razuma tada nisu mogle doprijeti. Otići ćete iz
Kukujevaca? Zašto? Kako? Nisam mogla vjerovati da se tako nešto događa. No istina je bila
strašna. Protjerano je cijelo mjesto. Mnogih više
nema. Umiru mlad. Ostavljaju ovaj svijet kao
što su ostavili svoje njive i kuće. Na odlasku su
ostavili život. Umorni i opterećeni bolom obrađuju tuđe njive. Suzama natapaju brazde tvrde
zemlje, a žive u čežnji za srijemskim nebom, za
mekom zemljom, koja ih je čekala svako proljeće da u rano praskozorje zaoru novu brazdu.
Dok su se magle dizale nad zemljom, a sunce
budilo novi život…
Dođe mi da od neizmjerne tuge i čežnje za
našim dvorištem, kleknem pred neznanca koji
kuću mojega oca zove svojom, da uđem u
moju sobu, da zavirim na tavan uspomena. Da
legnem u baščicu među cvijeće i da se nauži-
68-86
vam života! Pa da skočim do bašče, jesen je i
šljive su sigurno onako plave i slatke. A onda do
vinograda. Grožđe već šara, kako bi rekla moja
majka. Kad bi znali oni neznanci koliko je moja
majka voljela svoje njive! Prelijeva se i sada njezina ljubav preko groba. Grlila je njive kao djecu.
Srijemci tako ljube svoju Zemlju.
Kolumna koju godinama vodim u listu „Zov Srijema“ U pohode zavičaju, natopljena je suzama Kukujevčana i krvavim tragovima njihovih
izranjenih nogu. U tim tragovima stope su svih
naših predaka. Dug je i tužan hod prognanika.
Možda netko jednoga dana krene našim tragom. Možda pronađe put za Povratak! Neka
nađe utabane staze da utješi one koji su otišli,
jer njihova tuga, tuga je do smrti. Na kamion
ne mogu stati naše njive… Zemlja se ne može
preseliti!
Veliki je dio groblja u Kukujevcima preoran!
Doseljenici su uredili svoje groblje, ali im je
izgleda malo iako se zemlja u Srijemu prostire
nadaleko. Ukopavaju svoje mrtve u naše groblje, a naše grobove preoravaju i zatrpavaju. S
kojim ciljem? Pitamo se. I još se pitamo, što bi
se dogodilo, kakva bi se buka digla da Kukujevčani silom preseljeni u mjesto Budimce „dirnu“ i jedan srpski grob na njihovu groblju? Ili
da njihove prekopaju i sahrane naše pokojne?
Već od samih ovakvih misli ledi se krv u žilama
i srce snažno lupa od straha i neugode. Smije li se to činiti? Ostavite nam naše grobove!
Molimo vas u ime vaših grobova, vaših majki
i očeva! U ime čovječnosti! U ime Vječnosti!
Svečano obilježavanje dvadesete
obljetnice protjerivanja Hrvata iz
Vojvodine – Nastupom brojnih Kulturnoumjetničkih društava iz Vojvodine i Hrvatske
– dostojno zavičaja – u Zagrebu je 26. studenoga 2011. obilježena dvadeseta obljetnica
protjerivanja Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.
Trosatni koncert pjevačkih i plesnih skupina,
prožet snažnim emocijama, završen je praizvedbom svečane pjesme protjeranih Hrvata
VRATIT ĆU SE, ZEMLJO – Pod ravnanjem maestra Josipa pl. degl’ Ivellia, koji je i uglazbio tekst
autorice ovoga priloga, Ljubice Kolarić-Dumić,
himnu su praizvela tri zbora: Hrvatsko pjevačko društvo „Slavulj“ Petrinja, Hrvatsko pjevačko
društvo „Jeka“ Samobor“ i Mješoviti pjevački
zbor „Emil Cossetto“ Zagreb.
82
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 16.
Prošla su dva desetljeća od našega protjerivanja. Ranjeni i poniženi, skupljamo hrabrost da
ne pokleknemo i ne izgubimo dostojanstvo,
kako bismo uspravni nastavili život. Došli smo
sa svih strana da makar kratko, ponovno budemo zajedno. Prepuna dvorana LISINSKI u Zagrebu ori od naše pjesme dok se suze slijevaju
niz lica. Stotine glasova, tisuće glasova, nas i
naših predaka slilo se iz Srijema u glavni grad
Hrvatske. Odzvanjaju i grme, pjevaju i plaču,
tutnje i ječe naše tužbalice. Krik bola uzdiže
se Onomu, koji nas jedini najbolje razumije. I
čini nam se da zvona iz daleka zavičaja glasno
zvone. Tri su sata proletjela kao časak. Malo
nam je! Svi imamo samo jednu želju. Nagledati
se jedni drugih. Ostati ovako okupljeni. Da se
san ne prekine, da traje... Ali izvan koncertne
dvorane naša je stvarnost. Ovo je samo privid
i kratka varka...
Moji odlasci iz zavičaja bili su uvijek bolni. Prolazile su godine, a ja sam s istom tugom napuštala
naše dvorište. Da olakšam rastanke, uvjerila bih
srce da u daljini samo privremeno živim. Da ću
se jednoga dana sigurno vratiti kući.Težinu života daleko od svojih bližnjih i snove o povratku
slala sam u pismima majci. Godine su prolazile
jedna za drugom, a ja sam se redovito vraćala
svojim ljetima. Čežnju je smjenjivala nada da ću
opet brzo biti kod kuće. Zima je kratka. Proljeće odleprša s laticama procvjetalih voćnjaka. A
jesen... jesen je bila određena za rastanke. Tako
je bilo sve do kolovoza 1990. godine i moga posljednjeg boravka u rodnom mjestu. Zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, to je bila moja
posljednja jesen u zavičaju. I zadnji rastanak
s našom kućom, dvorištem, bakinim cvijećem,
očevim voćem i vinogradom, zelenim livadama... S majčinim grobom.
Prošlo je dvadeset godina, a ja još uvijek sanjam
povratak u oteti zavičaj...
U tom snu otvaram vrata dvorane Vatroslava
Lisinskog u Zagrebu. Ne osjetim tijelo. Stojim
pred garderobom. Na vratima natpis: KUKUJEVCI. Ulazim u prostoriju za plesače. Zidovi nestaju. Preda mnom Kukujevci. Sve je tu. Sve što
želim. Mladi tamburaš namješta žice tambure.
Djevojke i snaše veselo pjevuše. S ljubavi i pažnjom, da sve bude kako treba, pripremaju se
članice folklornog društva. Uskoro će zaigrati i
zapjevati. Zlatare, svilene marame, dukati i dje-
68-86
vojačka lica, blistaju i trepere.
Čini mi se da su se Kukujevci preselili u Zagreb.
U našu narodnu nošnju oblači me prijateljica iz
djetinjstva Muna Litrić, Ivšina. Skute, oplećak,
pregu, tkanicu i gombice pažljivo slaže. Zna
ona dobro kamo što ide. Šutim i uživam. Dugo
se ovako nisam osjećala. Odjekuje smijeh vesele mladosti. Laganiim pogledom prelazim po
dijelovima nošnje. Svaki pomilujem kao drago
biće. Oči zastanu na tkanici. Crven, bijeli, plavi
oko struka i na gombicama. Srce snažno udara. Hoće li iskočiti iz grudi?
Zapnem li za skute i spotaknem se o busen zemlje, koji u daljini jasno vidim… Stanite, misli!
Nisam u Srijemu. Ne trčim šorovima zavičaja,
po livadi, ni u vinogradu. Nisu tu ni baščice s
cvijećem, samo grančica ružmarina i stručak crvenog muškatla u djevojačkoj kosi. Tambure su
sve glasnije. U dvorani grmi. Ovako smo igrali
nedjeljom uvečer u našem selu. Bilo je baš ovako. Uhvatiš se u kolo, a noge kao da ne dodiruju
zemlju. Lebdiš na zvucima tambure i jecaju violine. Radost i krik, često nerazdvojni, uzdižu tijelo
pa ti se učini da se i sam pretvaraš čas u ushit,
pa u dugu tugaljivu melodiju.
Voditelj programa poziva me na pozornicu.
Autorica sam naše nove svečane pjesme Vratit ću se, Zemljo. Poznati uznik za slobodnu
Hrvatsku Đuro Perica, moj kolega iz vinkovačke gimnazije sjedi kraj mene i stalno pjevuši.
– Idi na pozornicu! Zar ne čuješ voditelja da
te zove? Kao da me trgnuo iz sna. Je li vidio
moje lice, ne znam, ali ja jesam njegove ruke
dok je brisao suze. Kako ću se popeti? Đuro
nepomično sjedi. Boji li se i on za mene? Noge
mi klecaju. Netko mi prilazi i pruža ruku. Na
pozornici sam.
Gospodin Branko Uvodić čita tekst moje pjesme, od sada naše himne. Potom se začuju
pjevači – 120 glasova! Dvorana Vatroslava Lisinskog grmi, zvuči, zveči, pjeva, plače...
17.
– Bez krivnje smo protjerani... Ponovim u sebi
jedan stih i gotovo nesvjesno uzimam mikrofon
voditelju. Nije u programu, ali tko bi zaustavio
srce? Što je htjelo? U Kukujevce! U Kukujevce...
Krenem nekoliko koraka. I začujem vlastiti glas:
Faljen Isus, Kukujevci! Iz dvorane odjekne: –
Uvik faljen! Tako su se Kukujevčani uvijek pozdravljali. Srce nastavi svoj monolog : – A kada
83
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina 68-86
se vratim, slavit ćemo, Zemljo! Zimu ću odabrati
za povratak. Otopit ću snijeg suzama, a ispod snijega bit ćeš samo ti. Ni jedna travka. Ničija stopa.
Ništa između nas. Samo ti i ja, Zemljo.
I kad te pred sobom ugledam onakvu… zagrlit
ću te. I više ne ću otići.
Bila sam u zavičaju – Toga listopada u
dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu mirisale
su dunje, obrano grožđe i mlado vino. Jesenska
večer uz zvuke tambure, radost i bol, domovina
i zavičaj. Zov srijemske zemlje. Jeka u dolovima
Fruške gore. Preda mnom je sve što volim, sve
za čim čeznem. Vraćam ti se, rodna grudo! U
suzama sam te ostavila. U pogledu uplakane
majke. Ali Ti živiš u meni. Čujem kako struji netaknuto postojanje... Nedirnut. Ničim zaprljan.
Neokaljan Život Srijema. Tambure žestoke. Lica
tamburaša i ozbiljna i nasmijana. I tužna i razdragana. Korak lagan, plesači jedva dodiruju
pod. Kad poskoče, pomisliš da će se kao lišće
u jesen podignuti uvis. Hoće li poletjeti prema
zavičaju?
Jezik i govor Kukujevčana – Nadaleko
poznati po ikavici, kojom su od davnina govorili, protjerani Hrvati Kukujevaca, iako govore
ekavicom – govor svojih predaka nisu zaboravili. Mnogi će reći da o našem postojanju u
Srijemu više nema svrhe ni govoriti ni pisati, no
smatram da nisu u pravu. Naša svjedočenja,
kako o mnogo čemu, tako i o našem ikavskom
govoru (govoru našega djetinjstva) moraju se
ubaštiniti u hrvatsko jezikoslovlje s točnim podatcima kada je ekavica preslojila ikavicu. Kad
nam je i zašto nametnuta, zbog čega smo je u
novoj državi morali prihvatiti, stručno je i političko pitanje. Nema Kukujevčana koji – ako
mu se obratite ikavicom – ne će odgovoriti
istim, dragim govorom svojih predaka. Upitajte
ih znaju li divaniti kukujevački, i ugodno ćete se
iznenaditi!
Zemljopisno i strateški važan položaj Kukujevaca utjecao je na razvitak života mjesta, a
ujedno i na stradanje stanovništva tijekom čitave povijesti. No vrijedni srijemski ljudi i zaljubljenici u svoju zemlju, znali su se oduprijeti
svim neprijateljima i teškoćama. Marljivo radeći stalno su poboljšavali uvjete i način življenja.
Obrađuju zemlju, ali i školuju svoju mladost.
Oduvijek su imali sve potrebne zanate, a i vi-
Velika oltarna slika Presvetoga Trojstva
i dio lustera, dar ubijenog Nikole (Mike) Oskomića
soko obrazovane ljude. Njeguju kulturne i tradicijske vrijednosti. KPD „Vatroslav Lisinski“
osnovano je davne 1890. godine. Kukujevčani
su se ponosili Hrvatskim domom, knjižnicom
i čitaonicom. Dugu je povijest i uspješan rad
imalo i DVD Kukujevci, koje je osnovano davne 1922. godine.
18.
Na fotografiji je znakovit dokument – dio lustera, dar masakriranog i ubijenog Nikole (Mike)
Oskomića, kojemu za svjedočenje o plemenitosti Kukujevčana ne trebaju riječi hvale.
O stradanju mještana govore činjenice o ubijenima i mnogi živi svjedoci koje je srpska specijalna policija zvjerski mučila s ciljem da se ljude
zaplaši i protjera s njihovih ognjišta.
19.
MUČENIČKI KUKUJEVCI — Nakon duge povijesti zastrašivanjem, mučenjem, ubijanjem, i na
84
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina kraju bajunetima i puškama nasilno je protjeran
i završen život velikog broja Hrvata u Srijemu,
a na oltar žrtve bilo bi pravedno – da se nikad
ne zaborave – uzdignuti mučenički Kukujevci.
Govoreći i pišući o tragediji Hrvata iz Srijema,
posebice Kukujevaca rodnom ćemo se mjestu
i zavičaju skromno odužiti – za sve lijepo što
smo imali – i ostaviti pisani trag o nama da smo
unatoč teškoćama i mnogim pokušajima da
nas se protjera iz zavičaja – na onom bogatom
i svetom tlu stoljećima živjeli. Mi, koji smo kao
djeca odlazili na školovanje, nismo zaboravili
ni jezik kojim smo govorili ni običaje i tradicijske vrijednosti koje smo poštivali. Zaljubljeni
u svaki grumen srijemske zemlje, koju smo na
odlasku ponijeli u srcu, govorit ćemo istinu o
tužnoj završnici stoljetnog života na Zemlji naših otaca. Više su puta tijekom povijesti vlasti
pokušale promijeniti nacionalni sastav mjesta,
ali svi koji su planirano naseljavani, nakon nekog vremena odlazili, kao da im dosadi život
na tuđem ili pak postane prevelik teret. Sve
oteto kad tad postane pretežak kamen, nositelji ga zbace i na kraju ipak krenu putem pravde.
A mi, neraskidivim nitima vezani za svoju Zemlju ojačamo korijenje i pustimo mladice spre-
68-86
mne za novi život. Okupljeni oko Vječne vatre
koja se uzdiže u središtu Kukujevaca, u našoj
crkvi – unatoč mučenjima i progonima, patnjama i teškoćama, živimo okrenuti radosnoj
pjesmi orača i vinogradara. Kad je godina rodna, zahvalimo Svemogućemu, a pritisnu li nas
nevolje te sami ne možemo dalje, uvijek smo
znali kome ćemo se obratiti za pomoć. Crkva
Presvetoga Trojstva bilo je mjesto okupljanja, a
vjera – naša snaga za život.
Dok 21. stoljeće grabi brzim korakom, a nevolje i
teškoće postaju preteške, vjera nam je potrebnija
nego ikad. Osvajačima se samo čini da su ostvarili svoj cilj. Putovi su Gospodnji iz nama nepoznatih razloga skriveni ljudskim očima, a raskrižja
su mnoga, provalije duboke. Na kraju, iako se
čovjeku čini spora i nedostižna, pravda je uvijek
pobjednica. Ne izgubimo li vjeru, ništa nismo izgubili, a Kukujevčani su se po svojoj vjeri prepoznavali. Stoga bez straha zajednički uskliknimo
veličanstveni Psalam: – Pa da mi je i dolinom smrti
proći, ja se ne bojim, jer Ti si sa mnom. Samo smo
trenutni gubitnici. Naše će molitve biti uslišane,
patnje nagrađene. Istjerani smo iz naših kuća,
ugašena su naša ognjišta, ali u crkvi Presvetoga
Trojstva u Kukujevcima Vječna vatra i dalje gori.
85
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Ljubica Kolarić-Dumić, Dvadeset godina od protjerivanja Hrvata iz Vojvodina POSVETA
Tekst je posvećen kalvariji Kukujevčana i mojoj majci koja počiva na našem groblju – a u
onim je godinama kad su nam oduzeli zemlju,
teško bolesna, za nas, svoju djecu, poslije žetve
(na našim njivama!) pabirčila vlati žita. (pabirci: plodovi koji zaostanu na polju nakon žetve
ili u vinogradu nakon berbe; pabirčiti: kupiti
pabirke; ono što ostane nakon žetve ili berbe).
Davna dječja glad za kruhom i ova današnja
za zavičajem natjerale su me da ohrabrena
krenem majčinim stopama po „zaostale vlati“.
Napabirčila sam tek maleni dio plodova nakon bogate žetve hrvatskih srijemskih stoljeća. Ne zamjerite mi što ne prikupih više! Mnoga razasuta zrna od suza nisam mogla vidjeti.
I ne postoji tako velik tekst u koji bi stale sve
naše sjetve i žetve, bogatstvo i ljepota, patnje
i muke, teškoće i radosti. Gdje podastrijeti ŽIVOTE i podnesene nadljudske žrtve Kukujevčana?
I na kraju, dragi čitaoče, ako si sa mnom stigao
do zadnje rečenice – ni na ovome mjestu, ni
drugdje – ne traži ni mržnju ni osvetu! Mi smo
svima odavno oprostili. S ljubavlju kao dragi
i trajni spomen primi ove retke u kojima su u
suzama ispisani: PABIRCI IZ MUČENIČKIH
KUKUJEVACA
20.
SAŽETAK: Iseljavanje Hrvata iz Vojvodine vršilo se planski i dugo. Velikosrpska težnja za prisvajanjem plodne vojvođanske zemlje nakon
više pokušaja tijekom povijesti, vojnom silom
i prešutnom pomoći svjetskih sila, krajem 20.
stoljeća ostvarila je svoj osvajački cilj. Najveće
naseljavanje srpskog stanovništva na taj višenacionalni prostor, postignuto je takozvanom
kolonizacijom nakon drugog svjetskog rata u
kuće i na imanja protjeranih Nijemaca.
Devedesetih godina dvadesetog stoljeća, kad
se višenacionalne države Europe raspadaju,
Srbija ne želi pristati na miran razlaz zajedničke države. Ogromnom vojnom silom JNA-e i
pobunjenim Srbima izvršila je agresiju na Hrvatsku. U krvavom ratu uništena su mnoga
mjesta, brojni su poginuli i nestali (vojska i civili; žene i djeca, starci), a mnoga ognjišta razorena. Mučenjem i zastrašivanjem od 1990. do
1995. protjeran je velik broj Hrvata iz Bačke i
Banata, a najviše iz Srijema. Osobito je strada-
68-86
lo hrvatsko mjesto Kukujevci iz kojega je istjerano cjelokupno stanovništvo. Danas u selu
živi desetak, većinom starijih obitelji.
Crkva Presvetoga Trojstva u Kukujevcima, koja
je 1977. proglašena spomenikom kulture, napuštena i devastiranan vapi za obnovom, a službeno bi trebalo zabraniti uništavanje groblja.
NAPOMENA: Priopćenje sa VII. SUSRETA
KNJIŽEVNIKA U ROVINJU prošireno je i dopunjeno izlaganjima na IX. i X. SUSRETIMA, te
dovršeno u Rijeci u prosincu 2013.
I molba čitatelju da mi ne zamjeri miješanje
stilova! Znam da sam trebala odlučiti: opisati
strašne brojčane podatke ili pustiti srcu da ono
samo piše. Da napiše priču ili pjesmu. Ali ovo
ovo nije priča, ovo je krvava istina o nama! Toliko krvava da se uistinu čini kao da nije stvarna.
Ali jest. I zato je mogla biti samo ovako ispisana.
Suzama i krvlju. I ti je tako primi, dragi čitatelju!
Uzmi vremena i pročitaj sva naša prezimena,
pođi do one davne godine kada je carica Marija Terezija odlučila sagraditi našu crkvu, prođi
našim njivama u proljeće kad sve procvjeta i
u jesen kad se beru plodovi... a onda tiho, na
prstima pohodi napuštenu i tužnu crkvu, koja
čeka da je popravimo i obnovimo. Tada ćeš i ti
zaplakati sa mnom.
Vidimo se u Kukujevcima na svetoj misi u obnovljenoj crkvi 2020. godine!
Prikupljeni pabirci: U Rijeci, 23. prosinca 2013.
– 6. studenoga, 2014.
Literatura:
Antun Dević: „Župa Kukujevci“, nakladnik: Antun Dević, Jarmina, 2006.
Cecilija Marković: „Sjećanje na Kukujevce“,
Matica hrvatska, Ogranak Osijek, 2005.
Hrvatsko slovo, Zagreb, 10. veljače 2006.
Pismo Jelene Dodig, predsjednice Glavnog
odbora Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u Zagrebu
Svjedočenja Kukujevčana koji ne žele da im se
spominje ime, jer posjećuju grobove svojih bližnjih u Kukujevcima
86
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije 87-91
Od valorizacije do afirmacije
Vjekoslava Jurdana
Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić. Od valorizacije do afirmacije.
(Treće izmijenjeno i prošireno izdanje, naklada DHK-Ogranak Rijeka,
2013.)
Pred nama je treće, izmijenjeno i prošireno izdanje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ LjubiceKolarić-Dumić. O stvaralaštvu Ljubice KolarićDumić, posebice o spomenutoj slikovnici (prva
dva izdanja) mnogo je toga rečeno. Znanstveno, utemeljeno i iscrpno prikazani su mnogi aspekti toga stvaralaštva.
Prigodom ovoga najnovijega, trećega izdanja,
valja otvoriti, krećući se razvojnim putom i životom slikovnice, novo poglavlje u njezinu praćenju. Naime, ovom prilikom nije nam (više) cilj
valorizirati jedan književni artefakt, nego ukazati na prave aspekte njegove afirmacije.
Ljubica Kolarić-Dumić vrlo pažljivo gradi svoj literarni iskaz. Promišlja ga, promatra i osluškuje
svaku riječ. Tako se trećim izdanjem svoje slikovnice „Ja se mraka ne bojim“ vraća svomu stihu,
zvučno ga i sadržajno dorađuje. Evo, kako sama
o tome svjedoči: „Kad sam ga odlučila raditi, danima sam svako jutro sjedala za kompjutor i ponovno iščitavala i osluškivala stih po stih, tražeći
nove, bolje riječi, boje, zvukove iz prirode noći,
gledala zvijezde, zamišljala pjesničke slike, igrala
se mrakom i s djecom, vidjela kako baca loptu,
kako im piše zadaću, čuva tajne, čula kako ih
moli da ga zavole, da ga se ne boje. slagala rimu i
ritam, izgovarala glasno da čujem kako izrazi zvuče kad ih djeca budu izgovarala, pjevala…“.
Štoviše, uspoređujući sva tri izdanja slikovnice,
jasno se mogu sagledati pojedine preinake, dopune, korekcije, no sve u jednoj neprekidnoj
stvaralačkoj igri. Tako prvo izdanje u nakladi
riječke izdavačke kuće „Adamić“ (2008.) ne
sadrži uglazbljenu verziju naslovne pjesme kao
ni njezinu notografiju. Drugo izdanje, koje je
tiskala Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema,
Bačke i Banata (2010.), uključuje tu glazbenu
komponentu (s naznakom Hrvatski dječji festival, Zagreb, 2006.), baš kao i treće, najnovije
izdanje u nakladi Društva hrvatskih književnika
– Ogranka u Rijeci (2013.). Zajedničko svima
trima izdanjima jesu ilustracije uvažena umjetnika Vjekoslava Voje Radoičića.
Nadalje, slikovnicu od početka prate i stručnjaci s područja teorije književnosti, napose dječje
književnosti.1 Tako u prvome izdanju na početku čitamo Uvodno slovo, predgovor prof.dr.sc.
Milana Špehara koji se u drugome izdanju tiska
kao Pogovor. U trećemu pak, čitamo ga kao
Predgovor. Štoviše, u tome izdanju imamo i Pogovor – Blaga vedrina kao vodič kroz mrak koji
je napisao književnik Stjepan Lice.
Nadalje, slikovnica u sva tri izdanja sadrži podatke o autorici (prvo, bez fotografije), o ilustratoru,
a drugo i treće i o autorici glazbe Doris Kovačić.
U užemu – tekstualnome smislu, slikovnica je u
tri izdanja doživljavala znatne promjene, pa se
može zapravo reći da se radi o tri samosvojna
artefakta koje povezuje zajednička tema i izvor
iz kojega autorica crpi nadahnuće. Tako prva
dva izdanja sadrže na početku uvodni autoričin
tekst „Obojani mrak“ u kojemu se, u prvom
licu, ispovjednim tonom, izravno obraća čitatelju: „Jako sam se bojala mraka. Toliko sam se
1 Uz prvo izdanje slikovnice doc.dr.sc. Marinko
Lazzarich napisao je prikaz „RAZIGRANI MRAK.
Ljubica Kolarić-Dumić, Ja se mraka ne bojim, Adamić,
Rijeka, 2008.“, koji je objavljen u znanstvenome
časopisu „Život i škola“ br. 20 (2/2008.), god. 56.,
str.191.-193. Također, 2011. dr.sc. Lazzarich je nakon
opsežna istraživanja o dječjoj recepciji slikovnice „Ja
se mraka ne bojim“, provedenog u sedam županija
Republike Hrvatske – 9 gradskih i 7 prigradskih
osnovnih škola, na uzorku od 986 učenika razredne
nastave, objavio studiju„Integracijske mogućnosti
slikovnice u nastavi materinskog jezika“, „Život
i škola“, br.26,(2/2011.), god.57., str.61.-82. Ondje
je prikazao dobivene rezultate koji pokazuju kako
slikovnica djeluje poticajno i daje smjernice za
prevladavanje neugodnih iskustava. Štoviše, kao
primjer poetske slikovnice, „Ja se mraka ne bojim“
nadaje se kao poticajan lingvometodički predložak
ne samo u funkciji razvoja rane pismenosti već i
estetskoga sazrijevanja malih čitatelja.
87
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije plašila da se nisam usudila pitati zašto.(…) Bila
sam malena kao ti sada“. Te, u skladu s teorijom
recepcije, razrađujući svoj susret s mrakom, poziva recipijente na to da se i oni susretnu s mrakom, s vlastitim predodžbama o njemu, da se
susretnu zapravo, sami sa sobom: „Ja se više i
ne sjećam kad je strah pobjegao iz moje sobe.
Samo uživam u pričama obojanog mraka. Uživaj
i ti! I ne boj se!“. Treće izdanje nema toga teksta,
iako bi možda bilo uputnije da je on nazočan,
upravo zato što dijete priprema i uvodi u čitanje
slikovnice na nenametljiv, a izravan način. Autoričin, samosvojan.
Slijede stihovi, pojedine pjesme koje se nižu u
skladnu kontrapunktu sa slikama Voje Radoičića. No, raspored i broj tih pjesama nije jednak
u sva tri izdanja. Štoviše, iako se mnoge od njih
naslovom ne razlikuju, u svome sadržaju, leksiku, motivima, pjesničkim izražajnim sredstvima,
one su međusobno drukčije, ponekad posve
nove, izmijenjene. Tako se u sva tri izdanja kao
prva pjesma pojavljuje „Prvi mračak“. No, u
prvome i drugome izdanju prvi stihovi glase:
„Kad se večer tiho spušta, / I u sobu tvoju/Kroči prvi mračak“, u trećemu izdanju ovako: „Kad
se večer tiho spušta, i u tvoju sobu/ušulja se
prvi mračak“. Uz to, što su u trećemu izdanju
pojedini stihovi koji nose ključne misli pjesme,
odnosno imaju poantirani naglasak, masnije
otisnuti i jasnije uočljiviji za recipijenta, pa je
tako slučaj i u ovoj početnoj pjesmi (stih „Mrak
ne plaši malumalu djecu!“), u trećemu izdanju
nakon toga stiha slijedi novi kojeg nema u prva
dva izdanja („On se s njima igra rado“). Također, i raspored stihova, odnosno njihov prijelom
razlikuje su u pojedinim izdanjima. Ovdje valja
uočiti i razliku u veličini fonta slova. U prvome
izdanju radi se o sitnome fontu, u drugome o
velikom, a u trećemu također, osim u popratnim
tekstovima, koji su otisnuti nešto sitnijim fontom.
U tom kontekstu valja uočiti i da je prvo izdanje
mekoukoričeno,a drugo i treće tvrdoukoričeno.
Slijede i druge pjesme, u prvome izdanju ih sveukupno ima sedam s uvodnim tekstom „Obojani mrak“. U drugome je osam pjesama, također
uz spomenuti uvodni tekst, dok u trećem izdanju ima 10 pjesama, bez uvodnog teksta.
Druga pjesma u prvome i drugome izdanju je
„Svjetiljčicu sam ugasi“. No, ta je pjesma, iako
istog naslova, u ova dva izdanja doživjela mnoge i velike preinake, pa se zapravo radi o dvije
87-91
zasebne pjesme istog naslova. Pjesma ima svoj
sadržaj u prvome izdanju koji je drukčiji u drugom i trećem. Drugo i treće izdanje te pjesme
se razlikuju po ponekoj riječi, izrazi, rasporedu.
Tako, u drugome izdanju na početku imamo:
„Ide Sanak Sklopiočić,/ polagano, nosi san“, a
zatim u drugoj strofi: „A i dan je već umoran,/
kao dijete malo pospan“. U trećoj: „Na spavanje
mora poći./ A onda će tiho,/nježno“, u četvrtoj
strofi: „Sanak i do tebe doći“. U trećemu izdanju:
„Ide Sanak Sklopiočić“, a zatim u drugoj strofi: „
Tiho,/nježno,/nosi/san“. U trećoj: „A i dan je već
umoran,/ malo pospan kao dijete“.
U trećemu izdanju druga pjesma ima naslov
„Mrak najljepše snove nosi“, a pjesmu s tim
naslovom nalazimo u drugome izdanju kao treću po redu. No, i ovaj put pjesme su različite, i
posve drukčije u svojoj strukturi, iako se poneki
motiv i stih pojavljuju u obje ( „mrak te miluje
po kosi“ i „najljepše snove nosi“). Tako i pjesme
„Mrak i srce“, „Nebo krasi zvjezdicama“ koje
se potpuno razlikuju u sva tri izdanja.
U središnjemu dijelu pjesmepotpuno se razlikuju, da bi se u završnom dijelu, događale varijacije kao u početnim dijelovima ovih pjesama.
Pjesma „Večernja molitva“ u sva je tri izdanja
pretposljednja pjesma, prije završne – uglazbljene „Ja se mraka ne bojim“. No, ponovno uočavamo autoričine varijacije, izmjene, dopune.
U prvome i drugome izdanju pjesma započinje
„Kada zvijezda večernjica/ svojim sjajem noć najavi,/ a oči se tvoje snene/pripremaju za san plavi“, u trećem izdanju početak glasi ovako:“Kada
sunce na zalasku/ grimiz prospe nebom plavim,/
Večernjica, prva zvijezda,/svojim sjajem noć najavi“. I u središnjemu dijelu pjesme autorica na
sličan način varira svoj pjesmotvor, no završni
stih je u sva tri izdanja pjesme jednak: „I do jutra
s tobom biti“.
Pitamo se čemu ta pažnja, ta posebna posvećenost tekstu koji je, uobličen u slikovnicu, namijenjen djetetu. Je li to tek manira jedne pjesnikinje, navika dugogodišnje iskusne učiteljice, ili
nešto treće.
Prije svega, valja naglasiti da slikovnica predstavlja prvi susret djeteta s književnošću i pisanom
riječju općenito, aostvaruje se u čovjekovu najosjetljivijem razdoblju, djetinjstvu, pa je stoga
nužno voditi brigu o kvaliteti slikovnice radi djetetove dobrobiti.
88
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije No, što je to dobra i kvalitetna slikovnica? O tome
se (pre)malo zna i govori u hrvatskim znanstvenim i umjetničkim područjima, kao i u svekolikoj
javnosti. Pa, iako se slikovnice tiskaju u velikome broju pa nakladničko tržište njima obiluje,
one koje su na hrvatskom tržištu i u knjižnicama
prisutne u posljednjih trideset godina, rijetko su
predmet istraživanja. Štoviše, slikovnica nije jednostavna književna vrsta, nego kao artefakt raspolažepedagoškim, psihološkim,umjetničkim i
jezičnim potencijalima pa može imati zabavnu,
informacijsko-odgojnu, spoznajnu, iskustvenu,
estetsku i govorno-jezičnu funkciju koje se međusobno prožimlju i ovise jedna o drugoj.
Upravo funkcije koje slikovnica razvija pretpostavljaju određenu razinu njezine kvalitete. Sve
to upućuje na visoke zahtjeve koje valja poštovati kako bi slikovnica ostvarila svrhu svoga postojanja.Iz toga proizlazi da nije svaka slikovnica
primjerena za svako dijete. No, roditelji, odgojitelji, učitelji teško se snalaze u suvremenim okolnostima ekspandirajućeg i počesto agresivnog
tržišta, marketinga i medija koji promiču materijalizam, konzumerizam, trenutačni užitak.
U povijesnim razdobljima koja su prethodila
turbulentnomu suvremenomu trenutku podrazumijevalo se gajenje osobnih krjeposti poput
mudrosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti kao
nužna temelja istinski sretna i plodonosna života. No, naše vrijeme obilježavaju modernizam,
i (post)postmoderna koje većkrajem 19. st. najavljuje Friedrich Nietzsche govoreći o »prevrednovanju svih stvari«, odnosno »vrijednosti« čime
se krjepost zamjenjuje neodređenim pojmom
»vrijednosti«.2 Te suvrijednosti tijekom dvadesetoga stoljeća toliko relativizirane da danas intenzivno uočavamo moralnu nepismenost i pomutnju koje sada dominiraju globalnom kartom
svijeta. Stoga je u ovome povijesnome trenutku hitno potrebno pomno preispitivanje onoga prevrednovanoga, između ostaloga važno
je propitivati što se događa s vještinom čitanja
kao jedinstvenoga načina spoznavanja svijeta i
formiranja ljudske osobnosti. Je li čitanje knjiga
danas neophodno, čita li se uopće, kako se čita
i je li ono (i danas) radost i užitak, ali i prilika
za razvoj vlastitih čitalačkih kompetencija? Te su
kompetencije dio široka spektra humani(stičk)
ih vještina, dostignuća i afiniteta čija vrijednost
2 FriedrichNeitzsche,“Volja za moć. Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti“, Mladost, Zagreb, 1988., str.240.
87-91
uočljivo erodira u dominirajućoj i samoproglašenoj kulturi relativizma, materijalizma i konzumerizma. Mnogi su već uočili da se i u području
gdje smo možda i najranjiviji, naime u području
odgoja i obrazovanja naših najmlađih, vodi „rat
za duše naše djece“. Jer, naročita meta te kulture koja podražava doživljaj tek na razini osjetila
su djeca i mladi, ali i obitelj u cjelini. Upravo se
u djetinjstvu stvaraju temelji za usvajanje kompleksnih čitalačkih vještina; najprije u obitelji, a
zatim u odgojno-obrazovnim institucijama. Stoga valja poći od tih temelja i propitati kako danas čitaju najmlađi i kako im pomoći da usvoje i
zadrže radost i užitak u čitanju, te se na toj podlozi razviju u kompetentnog čitatelja koji zna i
može uživati u estetskoj komunikaciji s knjigom.
No, pitanje je koliko današnji roditelji, zaposleni i opterećeni zahtjevima trenutka u kojemu
žive/»žive«, imaju vremena svojoj djeci čitati ili
pak pričati priče. Razvidno je da djeca danas sve
više odrastaju bez nekada uvriježenoga običaja
roditelja da se djetetu čitaju ili kazuju klasične
priče, uspavanke, bajke, legende, mitovi.3Sada
djeca većinu vremena provode uz elektroničke
medije, žive virtualno. Riječju, surogatno. Posljedice nisu odmah vidljive u punoj dimenziji,
no u konačnici djeci se tako uskraćuje vitalna
snaga i iskonska moćmašte koja se zamjenjuje
upravo ovisničkim apetitom za pukim osjetilnim
podražajima. U tako prevrednovanu svijetusvekolika moralna relativizma gdje sve prolazi i sve
je dozvoljeno, postavlja se pitanje: ako su naravni i duhovni oprez djetetovu umu smanjeni, ako
je njegovo poimanje moralnosti pogrešno, a
autoritet potkopan, koji će još neuredni interesi
i djelatnosti uslijediti dok ono kasnije u životu
bude vršilo izbore?4 Štoviše, i samaknjiževnostosim što je naudaru vizualne kulture, preplavljena je hitoidnim »dječjim knjigama« koje postižu
visoke i poželjne tiraže, zbog kojih se čeka u
redovima, po kojima se snimaju filmske uspješ3 Upravo klasične bajke, priče, legende, mitovi,
uspavanke (podnaslov slikovnice „Ja se mraka ne bojim“
je „dječja uspavanka“) svojom simbolikom na posebne
načine djeluju na svijest i podsvijest recipijenta, osobito
najmlađeg, i kao takve imaju nezamjenjivu ulogu u
oblikovanju svijesti i savjesti kod djeteta. O tome su pisali
psiholog Bruno Bettelheim, teolog-etičar VigenGuroian
te filolog i pisac J. R. R. Tolkien.
4 To pitanje postavlja Michael O’Brien u svojoj knjizi
„Rat za duše naše djece. Razmišljanja o odgoju i književnosti“, Treći dan, Zagreb, 2009., str.78.
89
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije nice, te proizvode hit-igračke. Ti »proizvodi« na
kojima se ostvaruje ogroman profit uglavnom
ne razvijaju osjećaj za stvarne vrijednosti, odnosno ne potiču razvoj mašte i svekolika duha kod
ličnosti u razvoju. Problem zapravo leži u tome
štose prikazuje kao dobro, a štokao zlo. Riječju,
uzbuđenje je nadmašilo divljenje koje je izvorištem kako filozofije tako i ljubavi te svih velikih
književnih djela, ali je i tradicionalnim izvorom
»očaranja«što ga pronalazimo u samoj stvarnosti. (O’Brien, 2009: 70).
Valja osvijestiti sve te aspekte opasnosti kojoj su
danas, kao nikada prije, izloženi djeca i mladi,
dakle oni koji su još u formativnom razdoblju
jer oni čitaju fikciju s drugačijom sviješću od
odraslih. Ako je uopće čitaju. Stoga je zadatak
roditelja, odgajatelja i učitelja, kao i metodičara i teoretičara propitati i osvijestiti suvremenu
situaciju i propitati njezine razorne učinke, kao
i ponuditi spasonosne mjere ili pak načine (su)
života u suvremenoj kulturi, koju je Ivan Pavao
II. nazvao „kulturom smrti“. Riječje o kulturi koja
nas ne određuje prema nama samima, ne govori nam ono što je vrijedno, što je bezazleno,
a što pogibeljno, i ne potiče nas da otkrivamo
koji je stvarni smisao postojanja (O’Brien, 2009:
46).No, radosna vijest je u tome što glad djece
za književnom estetskom i etičkom porukom i
u ovim »posljednjim vremenima«, ili baš upravo
zbog njih, ne presušuje u smislu potrage za upoznavanjem istinskog herojstva na jednostavan i
lako pamtljiv način. Dužnost i odgovornost nas
starijih je omogućiti im da uoče skrivene temelje svijeta prije no složenost i nijanse modernog
uma preplave njihovu spoznaju. To se odnosi i
na institucionalizirane sustave odgoja i obrazovanja unutar kojih postoji i nastavno područje
koje se naziva školska lektira,a obično je povezano s nastavnim predmetom materinjeg jezika.
Radi se o književnim djelima koja su predviđena za samostalno učenikovo čitanje kod kuće,
a tijekom obrazovanja učenici bi trebali učiti i
ovladati vještinom obrade literarne obavijesti,
razviti svoje jezično-komunikacijske kompetencije kao i svoj estetski ukus. To su glavne zadaće
školske lektire. No, kako to postići? To je pitanje aktualno otkako postoji školska lektira, a u
već spomenutoj specifičnosti suvremenog trenutka, to se pitanje još više usložnjava. Jer, valja
propitati i kako i koliko školska lektira u svojim
bitnim odrednicama odgovara zahtjevima vre-
87-91
mena? Kako osmisliti školsku lektiru tako da ona
omogući sve zadaće zbog kojih i postoji? Na to
nema jedinstvenoga odgovora ili jednostavnogrecepta, kao niti na većinu pitanja koja se odnose na odgoj i obrazovanje.No, postoje smjernice, postoje iskustva kao i teorijski uvidi nastali
na njihovim temeljima. Svi oni upućuju na to da
problematici školske lektire treba pristupati u
multidisciplinarnom kontekstu koji uključuje različite znanstvene discipline kao što su psihologija, sociologija, komunikologija, gnoseologija,
metodika književnog odgoja i obrazovanja.
Nažalost, u Hrvatskoj nema institucionaliziranog istraživanja o čitanju lektire, iako postoje individualna istraživanja koja su započela
šezdesetih godina 20. stoljeća kao i pojedine
društvene inicijative.Ali nedostaje koordinacija,
organizacijate timski rad. Ukratko, nedostaje
nacionalna strategija čitateljskog odgoja koja
bipojedinačna nastojanja uobličila u produktivan i permanentan proces. U većini europskih
država i u SAD-u postoje ili se osnivaju agencije,
društva, nacionalni odbori, odnosno strategije
za razvijanje čitateljskog odgoja. Riječje o timskom radu gdje učitelji, knjižničari, sveučilišni
profesori i studenti, psiholozi, stručnjaci mnogih
profila, ali i roditelji sustavno, na praktičnoj i teorijskoj razini, razvijaju čitateljski odgoj. Naglasak
je na podjeli uloga i koordiniranom radu većeg
broja čimbenika, a ne na prepuštenosti vlastitoj poziciji/domišljatosti kao što je uglavnom
slučaj u Hrvatskoj. U cilju poboljšanja školske
lektire, kao i čitanja uopće, valjalo bipromišljati cjelovit čitateljski odgoj koji je permanentan i
procesualan zadatak svakog društvate ga treba
bazirati na načelu da knjiga mora biti dostupna,
vidljiva na policama: u vrtiću, u školi, u izlogu,
na dohvat djeci, da je požele, a sveaktivnosti
prezentirati putem različitih medija da se svaki
od zainteresiranih čimbenika u razvoju čitateljskog odgojalako može uključivati u proces. Što
se tiče institucionaliziranih oblika odgojno-obrazovnih sustava, oni koji se još nisu, moratće se
liberalizirati, u smislu promjene kruto postavljenih planova i programa koje pod svaku cijenu
treba realizirati. Cilj bi svima trebao biti isti: izgraditi psihološki svijet čitanja kako bi sva djeca
imala pristup knjizi i informaciji, ali ponajprije da
bi uživala u čarima čitanja, ali izadržala taj užitak
kao predznak ljubavi prema samome životu.
90
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Vjekoslava Jurdana, Od valorizacije do afirmacije 87-91
U svijetu su se tako, i u području stvaranja slikovnice, stručnjaci raznih profila (nakladnici, književnici, pedagozi, psiholozi, književni teoretičari), uhvatili u koštac s problematikom slikovnice
i njezine recepcije kod najmlađeg primatelja –
djeteta kakobi se omogućilo da one što više odgovaraju razvojnim mogućnostima, interesima i
potrebamaonih kojima su namijenjene. Visoka
razina kvalitete i primjerenosti s obziromna različite segmente slikovnice iziskuje predan i udružen rad u njezinu nastajanju.5
U svijetu je već ustaljena praksa da se u procese
nastanka slikovnice osim autora
teksta i ilustratora uključuju i stručnjaci iz drugih
područja, kao što su pedagozi,
psiholozi, lingvisti i dr., dok se u Hrvatskoj to
još uvijek ne prakticira iako je potrebadjece u
Hrvatskoj za kvalitetnim i primjerenim slikovnicama jednaka potrebama djeceu inozemstvu
(Martinović i Stričević, 2011., 59.) . Jednako
tako u njihovu je istraživanju potreban udružen
rad stručnjakarazličitih znanstvenih i umjetničkih područja.
U svom najnovijem istraživanju “CultivatingLittleConsumers: How Picture Books Influence MaterialisminChildren.”(»Kultiviranje malih
konzumenata: kako slikovnice utječu na materijalizam kod djece«) RachelFranz sa Sveučilišta u
Vermontupokušala je istražiti potiču li i osnažuju
dječje knjige materijalizam.6 Svoje istraživanje
je usmjerila na poznate naslove, s namjerom da
dokaže kako knjige namijenjene dječjem uzrastu sadrže poruke koje potiču potrošački način
razmišljanja i vezivanje djece uz predmete. Tako
se već kroz slikovnice i knjige za djecu »odgajaju« budući potrošači.7 Autori i izdavači trebali bi razmišljati o tome kakve poruke šalju njihove knjige. ističe da bismo
u cilju potpore djeci da postanu pozitivne, uključene i odgovorne individue trebali unaprijediti
kvalitetu i svijest o medijima namijenjenima dje-
ci. U tom smislu slikovnice, čija je tradicionalna
uloga da potiču maštu i pružaju utočište, mogu
biti odlično polazište. Franz se nada da će istraživači, roditelji, odgojitelji i učitelji uzeti u obzir
ove informacije i u pogledu televizije, video igrica i drugih medija. Istraživanje o utjecaju konzumerizma na slikovnice i dječje knjige trebalo bi
pomoći i u tome da se djela namijenjena djeci
izabiru pažljivije i s kritičkim odmakom.8
Dijete je osnovna svrha postojanja slikovnice.
Njemu je potrebna slikovnica koja će biti u skladu s njegovim potrebama i iskustvom, pratiti i
podupirati njegov razvoj,odgovoriti na njegove
trenutne, ali i specifične potrebe i interese (Martinović i Stričević, 2011:58.).
Pred nama je primjer slikovnice koja može potaknuti djecu da postanu znatiželjni, maštoviti i
hrabri ljudi sa sposobnošću da formiraju vlastite
vrijednosti i mišljenja o tome što je doista važno
u životu. Slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ Ljubice Kolarić-Dumić artefakt je koji se u našem
hrvatskom prostoru pojavljuje u trenutku kada
je svaki pravi primjer djeci i putokaz ka izgrađivanju vlastite osobnosti (u naslovu je na prvome
mjestu osobna zamjenica -ja), što, dakako, uključuje suočavanje sa vlastitim bićem, više nego
dragocjen. U trenutku kada su djeca, roditelji,
odgajatelji, učitelji, metodičari, nakladnici prepušteno stihiji tržišta, pojavljuje se glas iz pustinje.
Na nama je da ga poslušamo, da ga slijedimo,
da ga afirmiramo i damo sve od sebe da slikovnica „Ja se mraka ne bojim“ bude na pravom
mjestu; u nastavnim planu i programu, u školskoj lektiri, i adekvatno praćena od strane niza
odgovornih institucija koje su zadužene za pravu i plodonosnu egzistenciju jedne knjige.
Valja, jer krajnje je vrijeme, učiniti iskorak iz valorizacije ka pravoj i konačnoj afirmaciji slikovnice
„Ja se mraka ne bojim“ i njezine autorice Ljubice Kolarić-Dumić.
5 O tome govore doc.dr.sc. Ivana Martinović iizv.prof.
dr.sc. Ivanka Stričević u znanstvenom članku „Slikovnica:
prvi strukturirani čitateljski materijal namijenjen djetetu“,
u „Libellarium“, IV, 1 (2011.), 39. - 63.
6 J on Reidel,„MeasuringMaterialisminChildren’s
Books“,http://www.uvm.edu/~uvmpr/?Page=news&
storyID=15875, 17. 04. 2013., preuzeto 26. 03.2014.
7 „Theresultsofthisstudyrevealthatpicturebookshave a
significantpotential to act as bothanavenue for becomingconsumersand a tool for counteringconsumerism”, ističe R. Franz, v. bilješku 6.
8 „ Inorder to helpchildren to becomepositive, connected, responsibleindividuals, we must improvethequalityandconsciousnessofthemediaandtheirability to
respond to it. Picture books, whosetradition is to inspireimaginationandofferrefuge, are a fantastic place to
start. I know I’ll neverread a bookthe same wayagain.”
R. Franz, isto. 91
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
János Bányai, Prostori prepušteni sjećanjima 92-93
Prostori prepušteni sjećanjima
JÁNOS BÁNYAI
TOMISLAV KETIG, DAMIN GAMBIT, MATICA
HRVATSKA SUBOTICA, 2014.
Damin gambit Tomislava Ketiga je roman o
životu građanskog društva, odnosno srednjeg
sloja u doba tranzicije kada se neke osnovne
moralne i društvene vrijednosti dovode u pitanje i kada se to građansko društvo svojim stilom života, svojim obiteljskim svezama, pozivanjem na svoje podrijetlo, a istodobno doživljavajući svijet u kojem se ipak može kako tako
živjeti, odupire daljem srozavanju građanskih
vrijednosti. Damin gambit je u cjelini suvremen
roman, u njemu se mogu prepoznati znani
nam, ili manje poznati likovi iz današnjeg društvenog života, likovi pritiješnjeni historijskim
promjenama, a isto tako pritiješnjeni svojim životnim prilikama, kao i doživljajem prolaznosti
vremena.
Roman počinje opisom pokopa četvrtog muža
glavne junakinje Magdalene Baumann, po
ovom mužu Magde Politeo. Posle sahrane obitelj sa poznanicima i prijateljima će se sakupiti
u stanu Magde Politeo, tu su njene kćeri, njihovi muževu, tu su bliži i dalji rođaci, a kad svi
odu sredovječna Magda ostaje sama suočena
sa samoćom, koju će pokušati da savlada sjećanjima, a potom sve izraženijom brigom za
svoje kćeri i za njihove živote, zatim će otići na
turističko putovanje na Bliski Istok, gdje će steći nova poznanstva koja će je pratiti u daljem
toku njezina života.
Roman Damin gambit znači počinje iz doba realistične književnosti poznatim pripovjedačkim
postupkom, jednom vrstom tabloa; uglavnom
su svi tu, izuzev onih sa turističkog putovanja,
koji će u daljem tijeku romana imati posrednog
ili neposrednog udjela u Magdinu životu. Razvijajući radnju svoga romana iz ovog tabloa
Tomislav Ketig će se držati narativnog postupka linearnog pričanja, naravno uz povremene
izlete u prošlost i u snove. To je sasvim prirodan narativni postupak, koji proizlazi iz kuta
gledanja naratora, koji se s pravom može smatrati omnipotencijalnim «junakom» Ketigovog
romana.
Magdalena Baumann je čvrsta žena, koja se
hrabro suočava sa dešavanjima iz svoga života
ili iz života njoj najbližih, njenih kćeri, novih poznanstava ili onih koji su igrali više manje značajnu ulogu u njenom životu, ranijih muževa,
ranijih i novijih prijatelja. Pri tome se Magda
opasno približava dobu starenja, što je naravno pogađa, ali ni to je neće samljeti, kao što je
nisu samljele ni druge nesreće, smrti i nesretni
brak jedne od njezinih kćeri, usamljenost druge kćeri, ili smrt njene prijateljice, stečene na
turističkom putovanju, prema kojoj u izvjesnim
trenucima osjeća i potajnu putenost.
Kroz veliki broj dobro oformljenih likova Tomislav Ketig u Daminom gambitu pruža i presjek
društvenog života Srednje Europe, jer se korjeni njegovih likova dosežu u davnu prošlost
ovih predjela, a njihovi životi u suvremenom
svijetu vezani su za ove prostore od Zagreba
do Novog Sada, od Zagreba do Beča i Stutgarta, sve do Ženeve i Nizozemske, da bi na
kraju romana, u doba starenja Magdinog, svi
ti prostori bili prepušteni sjećanjima, jer će se
Magda zaustaviti na najjužnijem dijelu afrič-
Književna večer Tomislava Ketiga u Subotici
92
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
János Bányai, Prostori prepušteni sjećanjima kog kontinenta, odakle će samo pismima i povremenim telefonskim razgovorima održavati
vezu sa svojim ranijim životom, naravno uz ne
previše stvari, koje su joj stigle iz starih krajeva i
koje je podsjećaju na njen raniji život.
Roman s jedne strane prati životni put Magdalene Baumann, to je karakteristika kontinuiranog pripovijedanja, a sa druge strane sa
puno pojedinosti i dešavanja, koja utiču na
Magdin život, ili na koje ona utiče, roman Tomislava Ketiga poprima karakteristike kaleidoskopskog. Pobočni detalji o podrijetlu Karla
Kertnera, poznanika sa turističkog putovanja,
o njegovom obiteljskom stablu, o naslijeđenim aristokratskim manirama, koje imaju svoje
određeno mjesto i u suvremenom poslovnom
svijetu, zatim detalji o životu i stradanju Branka Rudića, muža jedne od njenih kćeri, tipičnog predstavnika propalog biznismena, koji se
neće uzdržati ni od iznuda, pa do drugih detalja poslovnog svijeta, koji su preko Magdinih
razgranatih obiteljskih sveza u dodiru sa njom
i sa njenom užom porodicom, potom detalji o
životu u današnjem Zagrebu, kao i upečatljiva
slika samoga grada Zagreba bazirane na pojedinim epizodama, čine roman Tomislava Ketiga, s jedne strane romanom o ženskom liku,
koji svoj život uređuje na mantri šahovske igre,
otud i naslov romana, i koji će se uvrstiti u red
poznatih ženskih likova hrvatske i drugih književnosti, a sa druge strane je roman sa puno
dobro oformljenih likova, koji su tu predstavljeni uvijek u pričama, ili u detaljima priča, što
je jedan od oblika odstranjenja, kao poznatog
narativnog postupka. Tomislav Ketig je upravo
u tome majstor svog zanata. U načinu na koji
detalje, ali i dešavanja iz dalekih vremena, ili sa
dalekih prostora, ume dovesti u svezu, koja je
prirodna, i koja odiše stvarnim poznavanjem
života i povijesti. Po tome se roman Tomislava
Ketiga Damin gambit može smatrati društvenim i historijskim odrazom srednjoeuropskih
prilika s kraja prošloga stoljeća i na početku
novoga. Roman sa puno upečatljivih detalja,
ispričan jednostavnim jezikom, sa izuzetno
uspjelim dijalozima. Po svojim dijalozima Damin gambit je razgovorni roman. Razgovori u
romanu odvijaju se uvijek na dobro opisanim
prostorima, u stanovima, u klubovima, u kafeima, na mjestima gdje se junaci ovog romana
sa puno likova susreću...
92-93
Tomislav Ketig dobro poznaje svijet koji opisuje i nikad se ne poistovjećuje s njim, već ga opisuje, govorom o posebnostima svojih junaka,
kao i o posebnostima njihovih života i sudbina. Upravo zbog toga što dobro poznaje ovaj
svijet Tomislav Ketig drži i određenu distancu
prema njemu, što mu omogućava, da u svoju
naraciju skoro neprimjetno, ali zato uvijek upečatljivo uveže nit ironičnog govorenja što čini
njegovu naraciju slojevitom i životnom.
93
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Nevenka Nekić, Besa za život 94-95
Besa za život
NEVENKA NEKIČ
PREDSTAVLJANJE KNJIGE ALBANSKOGA
PJESNIKA BARDHYLA MALIQIA CARSTVO
PTICA U PRIJEVODU SHAHINA HASANIASHKOZE HPEU, 13. 11. 2014.
Bardhyl Maliqi značajni albanski pjesnik rođen
je 1955. u prostoru mediteranskoga juga, u Konispoliju. Završio je fakultet jezika i književnosti,
kao i dopunski studij pedagogije i psihologije i
postigao doktorat odgojnih znanosti. Autor je
petnaest knjiga pjesama, eseja, novela, kao i
mnogobrojnih stručnih radova. Dobitnik je 10
nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što
su nagrada za najbolji dramski tekst (AlbanijaKosovo-Makedonija, 2004.), nagrada Butrint
na međunarodnom natjecanju( Balkana) u Sarandi, 2007.; specijalna međunarodna nagrada
za pjesme «Carstvo ptica» i «Kipovi tjeskobe»na
Drugom kongresu UNESCO-a za književnost,
umjetnost i znanost, Atalanta, 2011. i druge.
Tekst zbirke pjesama «Carstvo ptica» na hrvatski jezik preveden je marom pjesnika Shahina
Hasania-Shkoze. Tako nam dolazi iz druge ruke.
Zbirka odaje duboku povezanost pjesnika Maliqija ne samo s krajolikom zemlje podrijetla i
povijesti koja je prohujala preko ove kolijevke,
nego i s neuhvatljivima uvijek prepoznatljivim
ontološkim pitanjima koja se tiču svakoga čovjeka bez obzira na daljine ili Kronosov pješčani sat. Tako se spajaju davnina i antički poetski
nabori u palimpsestu sa suvremenom lirskom
poetikom kao da ne postoji tisućljetni ponor.
Od same naslovne pjesme Carstvo ptica uzlijeću Dedal i Ikar na krilima duše, nalik ideji Tinovoga stiha «Za let si dušo stvorena». Vezan
dubokim korijenjem za jonski prostor koji je
najznačajnija umjetnička domovina, pjesnik
se na način metabaze iz stvarnosti života odvaja i riječima čudesnoga i neuništivoga života
upućuje u voljeni Konispoli, da bi se zaljubljen
u djevojke ili zamišljene antičke likove osjećao
dijelom plemena, dubokih glasova naroda, da
bi se iz lirskoga prebacio u epski diskurs nikada
ne napuštajući transcendentno i mistično.
Pjesnička riječ bogata metaforama i komparacijama često ulazi u sinestezije i tim postupkom
razbija banalnost fizičkoga jer ljupka djevojka
izgleda «obučena južnim vjetrovima» ili su joj
«oči…poput doline Drinos». Takva se kripto-ljubavna slutnja pretvara u suvremeni pjesnički
hod i ritam koji nema rime, ali dobiva posebnu
ljuljačku nalik na one frivolne i dražesne fragonarovske ljuljačke, prozračne i halucinantne.
Zamke suvremenoga ništavila koje sve više grli
svjetsko pjesništvo ovdje se izbjegavaju hvataljkama za tajanstvo ilirskih boginja, čulno upijanje života koje dopire iz ergela gdje ržu kobile,
a negdje se čuje zvuk šumećih slapova i nikada
ne može biti razbijen sklad svemira dok postoji
djevojački osmijeh. Ovi skokoviti i slikoviti prizori imaju u sebi puninu života nalik na barokni
vivace, i vjeru «u osjećaj vječnosti», kako kaže
sam pjesnik.
U svemu tom moru riječi vlada neka začudna
lakoća prepuna metafora («Plod strasti je tvoj
pogled/što prelistava moje lice kao knjigu poezije»), metamorfoza, jer on bi mogao postati
izvor vode gdje će ona gasiti žeđ. Možda je danas rijetkost igrati erotsku igru i ne biti banalan
i otrcan. To upravo uspijeva pjesniku Maliqiju
koji u posvemašnjem neredu ritmičkoga sraza
stihova nalazi
nesputanu snagu sveukupnosti i beskrajnosti
duše, neprotumačivu apstrakciju
koju je u stanju od tihog pentagrama pretvoriti u uspavani vulkan. To je trk kroz poetička
polja zrakom i vodom i zvijezdama, kroz vjetrove i mirise i čini ti se da si tamo na obali Jonije, a sve je nježno i lijepo kao japanski crtež.
Da, lijepo. Ono lijepo od kojega toliki danas
bježe u ružnoću i bezbojnost. Tu ljepotu čine
i epiteti(tirkizni snovi, žena lastavica…), začudni
obrati puni simbolike, ljudske jednostavnosti,
94
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Nevenka Nekić, Besa za život poetike sažetosti i posebne osjećajnosti u temama posvećenim ocu, majci, domovini.
Otac, legendarni otac («jedan hrast s granama
je pao») postaje toliko metaforično golem da
se planina u njemu ispružila. Taj poetsko-antropološki
alegorijski kontinuitet kroz poistovjećivanje oca
i planine, regenerira istovremeno sam život koji
je neuništiv. Zemlja i kamen je u precima, kao
što su i oni u njoj. U poemama o ocu i majci
satkano je toponimijsko bilo jonskoga krajolika i duše. Oni su locus vivendi baš zato jer ih
okružuje toliko mrtvih. Groblja su dokaz života.
Za pjesnika je to ipak bolna slika, jer kad otac
i majka odoše «…osta vinova loza u vjetru nad
bezdanom». Thanatos, sin Noći, uzeo je oca
koji bijaše «… u ovoj šumi najviši čovjek», jedan
od onih koji se pamti po tvrdim dlanovima i
karakteru, koji nije obilazio kafkijanske urede i
moljakao, jedan koji se u pjesmi javlja u hijerarhijskom uzdizanju u drugi prostor, nebeski prostor, plavi prostor. Kolikogod se trudila gospođa
Smrt da ugasi oca, sakralna metamorfoza ne
dopušta. Otac je bio vlasnik «…dviju magija ovoga svijeta/Ljepote i Mudrosti». Ta epska drama,
nalik na kakvu Sofoklovu, uzdiže se do poziva
da se otac vrati i obuče «prostore svjetlom». Sav
krvavi naboj pripadanja rodu, klokotu u dubinama krvi, osjećajnoga i snažnoga vezanja za mrtve i žive, nadopunjeni su i stihom «Lijepi likovi
umiruju nam dušu».
94-95
Sličnom poemom pjesnik komunicira s majkom i poput našega Matoša spominje milovanja, jutarnji poljubac kao «miris dunje», pa jezik
kojem ga je učila, «riječi, pjesme i dušu mi veže».
Geografska karta kamo se kretala sjena njegove majke, njegova je duhovna baština i toponimi su oni oko Konispolija kao i u tematskim
krugovima posvećenim domovinskoj tragediji.
Rodoljubna komponenta je pisana kao i ostale
pjesme u osobnom obraćanju nekom licu (ichformi). To doprinosi empatijskom odnosu koji
postaje i naš, ne samo poradi metode, nego i
sličnosti povijesne sudbe.
Taj, njemu pjesniku poznati Berti, ubijen je. «
…tko te prevari na besu/tamo gdje popuši zadnju cigaretu/i mrvice kruha prelomi napola.»
Sjećamo se hrvatskih pjesnika Vlade Gotovca,
Joje Ricova, Zlatka Tomičića, Vjenceslava Čižeka i inih zatočenika riječi u kazamatima komunizma, kojima je i Albanija bila preplavljena. A
pjesnik Maliqi dalje piše « ...5 godina. Svih 107
ubiše. / I ne pokopaše ih. / I nije se moglo dogoditi drukčije / dok ubojice šetaju zemljom, / Dok
tvoje ubojstvo ostaje misterij / i na obzorju kliču
i frkću / samo oblaci!»
Ovom knjigom istinske empatije i poetike
dolazi k nama Bardhyl Maliqi «stihovima krhke
poezije,/ s odjecima dječjih pjesama,/ zelenim
metaforama i rijetkim riječima,/ kao izrečena
mudrost.»
I kolikogod u njoj bilo tuge, toliko ima još više
života, ljubavi i ljepote.
Berat, grad u Albaniji
95
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih
96-97
Zvonik je usmjerio
živote mnogih
DRAGAN MUHAREM
Poštovani uzvanici i svi prisutni, Preuzvišeni
otac Biskup je istaknuo kako sam dragovoljno
prihvatio uređivanje Zvonika. Ne bih se baš u
potpunosti složio s tim1. Prije bih rekao kako
me je Zvonik zarobio. Povijest ovog lista i mene
počinje još u mojoj mladosti. Kada sam imao
10 godina, Bog je odlučio sa mnom se našaliti
i zacrtati moj put do vječnosti. Tada sam već
svirao u svojoj župnoj crkvi, simpatičan drugima zbog svoje malenosti ali zaljubljen u ono
što radim. Tadašnji župnik napisao je članak
za tek pokrenuti list Zvonik, kojeg je naslovio:
«Najmlađi orguljaš u Subotičkoj biskupiji».
Tada mi je Zvonik odzvonio! Izišao je tekst
zajedno s mojom slikom desetogodišnjeg dječarca, a iznad natpis: «Novi mladomisnik»!
Potkrala se tako inače nedopustiva pogrješka
u pripremi lista, za koju ni dan danas nitko od
uredništva nije dao ispriku. I zbilja, od ljudske
greške u uređivanju, dogodio se proročki glas,
ostvaren 15 godina kasnije. Eh, da je tu bio kraj
Božjoj šaljivosti! Istom listu, koji me je prokazao i «osudio» na ovo što jesam, postao sam
urednikom! Htio bih na temelju ove anegdote
koja mi se dogodila uočiti i istaknuti nekoliko
detalja koji mi se čine danas veoma važnim:
Proročansko poslanje Zvonika – možda presnažne riječi za jedan list, ali namjerno ih koristim, jer misija koju Zvonik vrši u Crkvi, doista
je takva. Prorok, u kršćanskom poimanju jest
onaj koji prati Božje znakove, zatim prati znakove vremena i na temelju toga djeluje. Zar
nisu svećenici 1994. godine djelovali proročki
kada su u onim, Crkvi i Hrvatima nimalo blagonaklonim vremenima, odlučili upustiti se
1 Izlaganje vlč. Draga Muharema, glavnog urednika
Zvonika u povodu dva desetljeća izlaženja, 14. studenoga 2014.
u avanturu zvanu Zvonik – koja, evo, i danas
traje? Zar nije znakovito da su mnogi, između
ostalih i ja, baš u ovom listu započeli svoju
spisateljsku djelatnost, objavljujući prve uratke? Zvonik je usmjerio živote mnogih. Evo, na
kraju i mene je odredio za svećenika.
Sjećam se, već sam pisao to u zadnjem Uvodniku, kako volim zvona, i sjećam se kao mali
da smo jedva čekali preko ljeta da nadođu
tmurni i ledonosni oblaci i onda smo trčali u
crkvu uključiti zvona. I to je nevjerojatno kako
su se iznad tornja oblaci počeli razilaziti. Svaki
put, kad god bi nadošlo kakvo nevrijeme nas
nekolicina klinaca i ministranata išli smo upaliti
zvona.
I to je misija Zvonika – razvedriti natmurena
srca, pružiti savjet, utjehu, ukazati na ono
lijepo u našoj zajednici, u našoj Crkvi i svijetu,
pružiti nadu, optimizam.
Zvonio sam u mojoj crkvi u Vajskoj i 1999.
Nije radila sirena za zračnu uzbunu prilikom
bombardiranja pa je zvono oglašavalo početak i kraj zračne opasnosti. Ne moram reći
da smo jedva čekali dojavu za opasnost kako
bismo vukli konopac najvećega zvona!
I to je ono proročko poslanje Zvonika – ukazati i na opasnosti u ovom svijetu ali i taj isti svijet
znati obradovati znakom Zvona da je nebo
čisto, da na nebu nema opasnosti.
Sljedeća crtica koju bih istaknuo a to je da i
po nesavršenostima Bog znade govoriti. Opet
se vraćam na moj primjer – Bog govori i djeluje, pa čak i kad Zvonik griješi! Naš današnji
svečar bi se mogao potužiti na nesavršenost
ljudi koji ga nose. Mogao bi se potužiti na naš
96
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Dragan Muharem, Zvonik je usmjerio živote mnogih
umor, ponekad bezvoljnost, nestručnost ili
površnost. Ali nikada se ne bi mogao potužiti
na manjak ljubavi. Ne može ne uspjeti ono što
se radi iz ljubavi, pa makar se i griješilo! Da nije
tako, ne bismo mi večeras bili ovdje!
Zvonik je nastao entuzijazmom naših ljudi
i danas živi od tog entuzijazma. Zvonik je
usmjerio živote mnogih nema zaposlenih,
nema ureda, nema dovoljan broj stručno
osposobljenih novinara. To naravno nije isprika da ne bi moglo bolje, savršenije. Ali ovih par
godina koliko sam u uredništvu, do suza me
gane požrtvovnost i ljubav onih koji na njemu
rade – od članova uredništva, do mnogih
naših dopisnika, suradnika, čitatelja… I onda
pomislim – pa ima smisla, ima razloga nastaviti
dalje!
Naposljetku, postoji još jedna važna dimenzija
vezana uz stvarnost Zvonika a to je – eklezijalna ili crkvena dimenzija – Zvonik je usmjerio
živote mnogih okuplja ljude. Zvonik ne služi
samo zato da bude poslan, distribuiran, nego
služi i tomu da skuplja. Kroz 20 godina privlačio je mnoge oko sebe, stvarao zajedništvo.
Zvonik je usmjerio živote mnogih je kuća u
koju su mnogi navraćali, osjećali se lijepo,
ponešto ostavili. Utjecao je na ljudske tokove
života.
96-97
Zar ova zajednica večeras, ovdje u Velikoj
vijećnici, nije čudo Zvonika? On za mene nije
samo 52 stranice papira. Zvonik govori nekoliko jezika: obraća se djeci, razumije jezik mladih, zna pružiti utjehu starima, ostavljenima,
sabire živote i događanja u našim zajednicama. Tko ga čita, ulazi u stvarnost naše mjesne i
opće Crkve, inkorporira se u tu veliku zajednicu i sam postaje dionikom iste.
Večeras bismo mogli govoriti i o sve težoj
budućnosti tiskanih medija. Svijet se mijenja i
traži nove moduse i oblike priopćavanja. Što
će biti sa Zvonikom u budućnosti, vrijeme će
pokazati. Ali čvrsto sam uvjeren u to da njegova misija ne može prestati. Nikada neće doći
vrijeme kada čovjek više neće trebati Božju
riječ, kada više neće trebati hranu za srce i
dušu. To se neće dogoditi. Zato je naša uloga
trajna i nezamjenjiva. Mogu se jedino mijenjati načini i oblici prenošenja. Na nama je da
pratimo znakove vremena i na njih spremno
odgovorimo.
Na kraju, želio bih se kao urednik zahvaliti
ponajprije Bogu na ovoj obljetnici. A u tu
zahvalu stavljam sve vas ovdje prisutne. Hvala
vam od srca! Čitajte ga i volite! Neka je sretan
20. rođendan našemu svečaru!
vlč. Dragan Muharem, prof. Željka Zelić, dr. János Pénzes, dr. Andrija Anišić, prof. Katarina Čelikoivć, mr. Ervin Čeliković, mr. Matija Štefković
97
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika
98-100
O mirnoći, opuštenosti,
lepršavosti – Zvonika
TOMISLAV VUKOVIĆ
Poštovane dame i gospodo, posebice svi vi koji
ste na bilo koji način povezani s prošlim i sadašnjim izlaženjem našega «Zvonika»: urednici,
novinari, suradnici, dopisnici, lektori, izdavači,
grafičari, administrativci, djelatnici u ekspeditu i dr., iako znam da su ne rijetko u jednoj
osobi svi profili. Najprije svima vama a potom
i svima nama čestitam 20. rođendan «samostalne građevine a često i sastavni dio crkve ili
kapele», kako se to obično definira zvonik, s
kojega se po okolici razliježu tonovi pozivajući
vjernike na molitvu i euharistijske sastanke, ali
i sve druge ljude dobre volje na tolerantnost,
suživot, zajedništvo u različitosti. Naš subotički
«Zvonik», istina nije, pjesnički rečeno, ni približno visok kao najviši crkveni toranj od 161,5 m.
zvan Ulmer Münster na nekadašnjoj katoličkoj,
a nakon reformacije evangeličkoj gotičkoj crkvi
u Njemačkoj, danas najvećoj evangeličkoj crkvi
na svijetu, ali je osnovan u sjeni najstarijeg zvonika u Bačkoj – franjevačke crkve u Baču. I zato
je za nas katoličke vjernike, bunjevačke Hrvate
«Zvonik» jednako važan kao zvonik Ulmer
Münster za našu braću evangelike i jednako
smo ponosni na njega kao i oni na svoj zvonik.
Naime, već samo spominjanje: Bača, Bačke,
franjevaca, franjevačke crkve, upućuje nas na
našu bogatu povijesnu baštinu koja je već odavno postala identitetska sastavnica, temelj našeg
vjerskog i narodnosnog bitka. Sve je to dio nas,
našeg postojanja, naše prošlosti i budućnosti, i
jednostavno ne možemo se toga odreći jer bi
bili sakati, hendikepirani, invalidni, budući da se
pripadnik ni jedne vjerske zajednice i ni jednog
naroda, u normalnim uvjetima, ne može odreći
sebe! U te vjerske i nacionalne temelje ugrađen
je, iako je još relativno mlad, i današnji naš
20-godišnji slavljenik.
I to bi trebalo biti svima jasno i zato nas boli i
žalosni smo što se povremeno u javnosti čuju
generalizirajući glasovi o katolicima, bez ikakvih
nijansi i ograničenja, kao vjekovnim, tradicionalnim, podmuklim, nekažnjenim neprijateljima
ovog ili onog naroda, kao što je to nedavno u
jednom intervjuu, s varijacijama na istu temu,
učinio srpski akademik, glasoviti profesor na
Londonskom sveučilištu i član tamošnjeg Kraljevskog antropološkog instituta. Iz njega izbija
jezovita količina mržnje prema katolicima. Ako
je sama pripadnost Katoličkoj crkvi a priori
nešto zlo, nazadno, retrogradno, zločinačko,
onda bi, po toj logici, odmah trebalo istrijebiti
najprije čitatelje «Zvonika» pa onda sve redom.
Ponavljam, nitko nema pravo ni od koga tražiti
da se odrekne samoga sebe! Osim toga, valjda u današnjem civiliziranom svijetu postoji
i nekakva individualizacija krivnje koja vrijedi
i za jednu i drugu stranu, i za mene i gospodina akademika, kao i sve druge strane. Ne
možemo, nećemo i ne želimo se odreći svoje
vjerske i nacionalne pripadnosti i, paradigmatski
– našeg «Zvonika», kojega, istina, mržnja može
u svakome trenutku srušiti! Ali, prvi izraz ljudske
slobode u bilo kojim društevnim uvjetima je da
pojedinci smiju biti ponajprije ono što jesu, a
ne ono što ideološki i politički, jednako tako i
vjerski, gospodari od njih traže. I samo se tada
može govoriti o demokratskoj državi slobodnih
pojedinca.
Kada sam bio počašćen zadaćom da progovorim o našem današnjem jubilarcu, malo sam se
našao u «neobranom grožđu» jer smo ga svi mi
povremeno ili redovito imali u rukama i čitali ga,
pa što sada reći o onom o čemu svatko od nas,
više ili manje, ima nekakvog pojma i predodžbu. «Zvonik» se svakako može promatrati s dva
načelna motrišta – vjerskog i nacionanog, što je
98
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika
već i spomenuto, što ću i ja ukratko učiniti, te ga
aktualizirati i staviti u kontekst nekih sadašnjih
problema i previranja oko nas.
Vjersko je motrište prilično jasno jer je prvotna
njegova zadaća u duhu crkvenih dokumenata
– najvještaj Riječi Božje (evangelizacija), ali i
reevangelizacija onih koji se smatraju katolicima. On to jako dobro i temeljito kontinuirano
čini. Namjerno sam izostavio sve crkvene dokumente o sredstvima javnog priopćavanja od
Dekreta II. vatikanskog koncila «Inter mirifica»
proglašenog još 1963. godine, preko nekoliko
smjernica dvojice zadnjih papa, do Pastoralne smjernice Hrvatske biskupske konferencije
«Crkva i mediji» iz 2006. U svima njima prevladava pozitivan odnos prema medijima, ističe
se: univerzalno pravo svih ljudi na objektivnu
informaciju, potreba medijskih sloboda, zatim
uloga medija u djelu apostolata, važnost katoličkog tiska itd. Dakako, ti su dokumenti važni
i temelj su današnjih katoličkih medija, jednako
tako i «Zvonika» ali su ipak namijenjeni relativno
užem krugu vjernika, a pomalo su i suhoparni,
pa je, možda, bolje ne zamarati se citatima
iz njih. No, dovoljno je zaključiti da «Zvonik»
ispunja zadaću informiranja i formiranja čitatelja
(odgajateljska dimenzija), ukratko – pravovjeran je i, stoga, nema razloga za bojazan da će
inkvizicija pokucati na vrata župnog ureda sv.
Roka (Oprostite na ovoj maloj šali)!
Nakon ovog kratkog vjerskog područja potrebno je nešto reći i o nacionalnom, koje je puno
kompleksnije, zamršenije ali i zanimljivije i aktualnije za širi krug ljudi a ne samo za katolike.
Znam da se danas mnogima diže «kosa na
glavi» pri spomenu pridjeva «nacionalno» u
vjerskim temama ali to su ostaci, barem ovdje
na ovim prostorima, propale ne tako davne
ideologije koja se užasavala na sve što je nacionalno proglašavajući to nacionalističkim, a
to su dva ne samo potpuno različita značenja
nego se oni u biti i isključuju. Naime, komunisti i ljevičari svih boja bili su «operirani» od
kategorije «naciolanog» jer je njima najbitnije
bilo «klasno», sjetimo se samo kultne «radničke klase». Uz to im je omiljena kategorija bila
i «sekularno», što su valjda odjeci davne ali
prilično žilave Francuske revolucije. Po sebi
sekularizam nije loš jer konstantinizam, kad se u
98-100
povijesti Crkva, bunjevački rečeno – «spanđala»
s Državom, nikada nikakvog dobra nije donio ni
jednom ni drugom. No, to su komunisti i njihovi
sljedbenici u novije vrijeme doveli do apsurda.
Navest ću samo jedan primjer kojemu sam bio
sudionik. Kada je lijeva koalicija u Hrvatskoj g.
2000. došla na vlast, radi dosljedne provedbe
sekularizma, odvojenosti Države od Crkve,
nekim je udrugama hrvatskih manjina u susjednim i drugim europskim državama, te diljem
svijeta, zbog pridjeva «katolički» kojega su imali
u svojem nazivu, uskraćena državna financijska
potpora. Tadanja vlast, očito, pojma nije imala
o hrvatskim manjinama diljem svijeta, koje su
opstale i sačuvale svoj nacionalni i vjerski identitet upravo zbog tog «problematičnog» pridjeva
«katolički», jer su bile organizirane: katoličke
misije, katoličke dopunske škole, katoličke novine, katoličke udruge, katoličke folklorne, katoličke sportske i druge udruge i skupine.
Osim toga, «nacionalno» ima svoj, recimo to, i
teološki okvir jer kršćanska vjera traži da čovjek
bude cjeloviti čovjek, a na cjelinu čovještva
spada i njegova djelatna vjernost narodnoj
zajednici. Rodoljublje je kršćanska krepost i to
treba upamtiti. Vjera traži od hrvatskog, srpskog, mađarskog, slovačkog, njemačkog (volksdeutscher-skog) čovjeka da bude što vjerniji
svome narodu, da bude što bolji Hrvat, Srbin,
Mađar, Slovak, Nijemac itd. Dobro je Hrvate
podsjetiti na radićevsku misao da biti Hrvat
znači biti čovjek na hrvatski način, da je to
pitanje konkretnoga čovještva i stoga je vjersko
pitanje.
Mnogi se mogu zapitati: Kakve to ima veze sa
«Zvonikom»? Ima! Jedno od glavnih njegovih
obilježja, barem po meni, su: mirnoća, opuštenost, lepršavost, kao i njegove stranice sa standardnim hrvatskim književnim jezikom, na kojima bez polemike, povišenih tonova, lingvističkog larpurlartizma, suvišnih emocija, svjedoči iz
broja u broj tu jasnu nacionalnu komponentu.
I zato kada vas satre posao, zamrači vam se
pred očima, bračni vam drug počne slamčicom
piti..., da ne povrijedim nikoga – Coca-colu,
uzmite «Zvonik», on i terapeutski djeluje.
U njemu npr. nema izravnog suprostavljanja
Bunjevcima koji nisu Hrvati, to prepušta polemi-čarima, politi-čarima i drugim «čarima», ali
s tolikom ljepotom i plemenitošću piše o svim
99
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Tomislav Vuković, O mirnoći, opuštenosti, lepršavosti - Zvonika
bunjevačkim vjerskim i narodnim običajima da
bi svima trebalo biti jasno ono što nikada izravno nikome ne nameće – tko smo i što smo.
To je vrlo jasna poruka i onima koji definiraju
svoju etničku pripadnost s negativnih pozicija
– mi nismo!!!(u ovom slučaju Hrvati). Usputno
bih samo spomenuo o kakvim je moralnim
razinama tih ljudi riječ. Znam da je demokratsko pravo, koje nitko nikada nikome ne smije
oduzeti, izjašnjavati se nacionalno po savjesti
i uvjerenju, ali što drugo reći o onima koji su
spremni, kao nekada za 30 srebrnika, prodati
neke temeljne vrijednosti, bližnje, opće dobro,
baštinu, povijest, pretke, iako to nije nikakva
novost u povijesti čovječanstva? Ostavimo na
stranu sada teološku dimenziju pojave Isusa Krista, njegovo božanstvo u koje vjeruju svi kršćani
ovoga svijeta bez obzira na denominaciju, i
usredotočimo se isključivo na povijesnu osobu
Isusa Krista iz gradića Nazareta, o kojemu u
njegovo doba pišu ne samo evanđelisti: Matej,
Marko, Luka i Ivan, nego i ondašnji njegovi
suvremenici, rimski pisci kao npr.: Josip Flavije u
djelu: «Antiquitates iudaicae» (Židovske starine),
Svetonije, stoički filozof Sarapion (Lucijan) iz
Samosata u Siriji, Plinije Mlađi, zatim židosvki
Talmud, i mnogi drugi. Svi oni o njemu govore
kao o čovjeku koji je prolazeći svijetom činio
dobra. Sjetimo se samo priče o prostitutki,
pučki rečeno – kurvi, koja sve nas tobožnje
kršćanske puritance svih profesija i naraštaja,
i nekada i sada, itekako pogađa «u sridu» rekli
bi na sinjskoj alci. Isus umjesto da je osudi,
pruža joj ruku, upućuje blagi pogled i izgovara
ohrabrujuće riječi: «Idi i ne griješi više» a onima
nekada oko nje i nama danas šalje poruku: «Tko
je bez grijeha neka baci kamen na nju»!
I sad pazite, takvog nesumljivo iznimnog dobričinu, plemenitog čovjeka, rijetku moralnu veličinu,
pojedinci, zapravo – moralne hulje, prodaju za
30 srebrnjaka! Pa kako onda i za manje novce
neki neće prodati jednako tako i ime i rod!
Nomina sunt odiosa, nećemo imena spominjati, ali za ilustraciju samo jedno. Kada se
početkom 70-tih godina prošloga stoljeća u
Subotici osnivala podružnica Matice hrvatske,
dakle udruge koja je za cilj imala njegovanje:
hrvatskog identiteta, hrvatske kulture, hrvatskog
jezika, hrvatskog izdavaštva, među prvima koji
se upisao bio je Nikola Babić, jedan od sadašnjih čelnika Nacionalnog saveta Bunjevaca.
98-100
Znate pod kojim rednim brojem? Pod rednim
brojem DVA s generalijama: «dipl. ing. poljoprivrede, Bajmok, Trumbićeva br. 56». Dopuštam
kod svakog čovjeka nekakvu nutarnju katarzu,
promjenu, demokratsko pravo izjašnjavanja, pa
i kršćani znaju za obraćenje, ali onima koji su,
pučki rečeno, spremni prodati vlastitu nanu, ja
osobno ne bih dopustio da me vode u ostvarenje bilo kojeg cilja, u ovom slučaju nekakve
kvazinacionalne, umjetno stvorene ideje, jer
bih sam sebe doveo pod upitnik. Njima kao
predvodnicima ne bih dao da me vode ni na
nogometnu utakmicu «Spartaka».
Na ovo se nadovezuju i oni Bunjevci ne-Hrvati
koji su temeljem čl. 16. Zakona o hrvatskom
državljanstvu dobili na temelju nacionalne pripadnosti, zapisanoj u školskoj svjedodžbi, vojnoj ili radnoj knjižici i sl. hrvatsku putovnicu,
a njihov broj nije zanemariv. To znam jer sam
stjecajem okolnosti početkom 90-tih godina
radio u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti,
kamo su se obraćali Hrvati iz ovih krajeva. Smatram da bi se trebala provesti revizija dokumenata tih «danas jesam, sutra nisam Hrvat», jer je
riječ o najobičnijoj prevari! Ako se nikada nisu
osjećali Hrvatima bez obzira na službene dokumente, ako se danas tako žestoko bore protiv
hrvatstva, a dobili su putovnice kao Hrvati (da
su barem malo držali do sebe i svog ljudskog
ponosa to ne bi učili) bilo bi prema nekom univerzalnom pravu i pravdi pošteno poništiti sve
njihove dokumente. Prikljupam njihova imena
iako nisam siguran da li je to pravno uopće
moguće, ali ako bude potrebno – trebalo bi
barem javno objaviti njihova imena.
Ponavljam, kada vam sve ovo, što ste od mene
čuli i što budete čuli od drugih u istom polemičkom duhu, bude zamorno i teško, kada
vam svagdašnjica bude «privršila svaku miru»,
uzmite u ruke «Zvonik» koji je, bez pretjerivanja, služitelj javne savjesti našeg naroda u ovoj
društvenoj sredini, u ovoj državi. On je također
promicatelj pluralizma i ekumenizma, uvažavanja i poštivanja drugih i drugačijih. On ispravno
razlikuje «etnos» od «demosa», što se tako često
brka postajući izvor mnogih nesporazuma, svjedoči da u demokraciji nema pobijeđenih (što
je velika stvar!), na tragu Kristova evanđelja –
Radosne vijesti na ovim bačkim ravnicama!
Živio nam naš 20-godišnjak!
100
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasminka Dulić. O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika
101-102
O informaciji i formaciji
na stranicama Zvonika
JASMINKA DULIĆ
Uvaženi kolege i kolegice, dragi prijatelji Zvonika! Radujem se što sudjelujem u ovom značajnom jubileju povodom 20 godina izlaženja
katoličkog lista Zvonik i velika mi je čast govoriti
pred svima vama. Kao kolegica, glavna urednica tjednika Hrvatska riječ i kao sociologinja, reći
ću nekoliko riječi o pisanim medijima, njihovoj
ulozi u društvu osobito ulozi pisanih manjinskih
medija među koje na neki način možemo svrstati i Zvonik uz Hrvatsku riječ i druge. Zvonik je
katolički mjesečnik a Hrvatska riječ informativno-politički tjednik. Izlaze na hrvatskom jeziku,
dakle okrenuti su prije svega hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Međutim iako su u svojim
temeljnim usmjerenjima različiti to ne znači da
su suprotstavljeni već su, rekla bih, komplementarni. Međusobno se dopunjuju. Naši su ciljevi
u nekim stvarima slični ali u nekima drugačiji što
otvara prostor za, nadam se, još i bolju i intenzivniju suradnju u budućnosti.
U evo već drugom mandatu mog uredničkog
rada jedna od primjedbi je bila da ima «previše
Crkve» to jest vjerskih tema i rubrika u Hrvatskoj
riječi. Neki su nas nazivali i drugim Zvonikom.
Naravno, to nikada nije bila naša ambicija i ne
želimo niti možemo preuzimati misiju ili temeljno usmjerenje Zvonika koje je lijepo i precizno
definirano i opisano na internetskim stranicama Zvonika. U uvodniku prvog broja tadašnji
urednik vlč. Andrija Anišić je obrazložio svrhu
i ciljeve Zvonika: «Kao što zvona sa zvonika naših crkava javljaju radosne i tužne vijesti, tako će
i naš ‘Zvonik’ pratiti sve događaje u životu Crkve
u Hrvata Subotičke biskupije kao i događaje u životu vjernika Mađara, Slovaka, Nijemaca i drugih
naroda koji žive u Subotičkoj biskupiji. Pratit će
ujedno i život opće Crkve i izvješćivati o svemu
značajnijem.»
U ovome dijelu se Zvonik i Hrvatska riječ donekle prepliću. Jer kao što je dobro poznato
velika većina Hrvata u Srbiji (kao i svugdje u svijetu) se izjašnjava vjernicima-katolicima i zato
je ono što se događa u životu Crkve u Hrvata
tema koja svakako treba zanimati i Hrvatsku
riječ i događaji su koje trebamo pratiti. Osobito stoga što su Hrvati, osim što su nacionalna
manjina i vjerska manjina u Srbiji. I premda se
često ističe materinji jezik kao ona bitna razlika
koja određuje nacionalnu pripadnost – kada
su u pitanju razlike između Hrvata kao nacionalne manjine i Srba kao većinskog naroda, i
uopće između hrvatskog i srpskog naroda nije
jezik ključan, utvrdili su znanstvenici, već upravo pripadnost katoličkoj odnosno pravoslavnoj
Crkvi ne samo u smislu deklarativnog izjašnjavanja o pripadnosti već i razlika u kulturnom
naslijeđu, tradiciji i odgoju koji definira i nacionalni identitet osobe. I zbog toga je Zvonik od
izuzetnog značaja za hrvatsku nacionalnu manjinu kao što su i teme iz života Crkve u Hrvata
značajne za Hrvatsku riječ. Jer kada govorimo
o životu pripadnika hrvatske nacionalne manjine i o odnosima s većinskim narodom onda su
predrasude i negativni stavovi o katoličkoj crkvi i njezinim svećenicima nešto što ih je kroz
povijest često obilježavalo. Zbog toga je važno
o tome govoriti i pisati. Naravno pitanje je i ne
samo o čemu pisati nego i kako o tome pisati.
Urednik Zvonika vlč. Dragan Muharem kazao
je za Hrvatsku riječ a u povodu ove obljetnice
kako se zadaća jednog vjersko-katoličkog lista
utoliko razlikuje od drugih sredstava priopćavanja što mu nije primarno tek prenijeti informaciju već čitatelju pružiti formaciju. Zbog
posebne zadaće, kaže Muharem, Zvonik nikada ne bi uspoređivao s drugim suvremenim
tiskanim medijima. Jer koliko neki drugi medij
mora odmicati od «fomiranja» čitatelja kako
ne bi zapao u indoktrinaciju, jedan vjerski list
tome mora snažno težiti jer on predmnijeva
svjetonazorsko-katoličku dogmu, moral kao
svrsishodno polazište.
Činjenica je pak da se velika većina Hrvata izjašnjava vjernikom-katolikom, i da religioznost u
velikoj mjeri određuje nacionalnu i društvenu
svijest Hrvata u Vojvodini. O tome nam svje-
101
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Jasminka Dulić. O informaciji i formaciji na stranicama Zvonika
doče i brojna istraživanja koja smo provodili u
Hrvatskom akademskom društvu i u novije vrijeme u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Isto tako i povijest i današnjica nam govore,
osobito u manjim mjestima, da se kulturni život
Hrvata ostvaruje u Crkvi oko Crkve ili uz pomoć
Crkve. Osobito u Srijemu na primjer društva u
Šidu, Sotu, Ljubi, pa Srijemskoj Mitrovici, Zemunu, Petrovaradinu. Bez pomoći crkve i svećenika mnogih društava ne bi niti bilo. I to jest
činjenica-informacija koju Hrvatska riječ treba
prenositi.
Naravno, nisu svi Hrvati vjernici, neki su agnostici, ateisti, ravnodušni prema Bogu i Crkvi. I
oni su čitatelji Hrvatske riječi, možda i Zvonika
premda je Zvonik kako kaže urednik «uglavnom
koncentriran na određenu grupu recipijenata
koje informira unaprijed utvrđenim svjetonazorskim zasadama, te je selektivan u izboru plasiranih informacija, ograničujući se ponajprije na
one iz religijskog miljea.»
Kad su u pitanju svjetovni mediji, kao što je to i
Hrvatska riječ, njen je primarni zadatak pak osigurati ostvarivanje prava na informaciju u najširem smislu na materinjem jeziku. Naime, u suvremenim demokracijama jamči se građanima
pravo na informaciju, a informiranost se smatra
pretpostavkom demokratskog društva. Svatko
ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te
pravo traženja, primanja i širenja informacija.
Ovo je pravo u službi ostvarivanja niza temeljnih sloboda i prava koja predstavljaju obranu
pojedinca od države, to jest štite područje slobode od presizanja javne vlasti.
Međutim, svjedoci smo danas žalosne činjenice
da usprkos postojanju brojnih medija i informacija koje nas zatrpavaju svakodnevno ponajviše
iz elektroničkih medija, pa i tiskovina, mediji često ne štite područje slobode već postaju faktor
distorzije društvene komunikacije. Dok je nekada problem bio u nedostupnosti informacija,
danas problem postaje hipertrofiranost medijskog prostora. Mediji postaju dominantni nositelji društvenosti a zbog hiperprodukcije vijesti
i medijskih sadržaja ne razlikuje se više glavno
od sporednog. Političke i tabloidne vijesti se miješaju u jednu neprepoznatljivu kakofoniju što
dovodi do indiferentnosti i gubljenja interesa za
politička i društvena događanja kod publike. I
gubljenja interesa za tiskane medije. U takvom
društvenom okruženju i Hrvatska riječ i Zvonik
trebaju doći do svog čitatelja. Što uopće nije
lako to znamo.
101-102
A gdje su tu vrijednosti i koje vrijednosti se plasiraju kroz hiperprodukciju medijskih sadržaja?
Kako navode teoretičari komunikacije usavršavanje medijskih tehnologija pogoduje sofistikaciji tehnika propagande, industrija odnosa s
javnošću i politika sve više konvergiraju pa svi
mediji prenose iste, uniformirane informacije
koje im serviraju PR stručnjaci. Pri tome teže
oblikovati određenu viziju stvarnosti a ne teže
stvarnoj kritičnoj javnosti (koja uključuje i negativni sud) već prije svega postizanju određenih efekata na javnost, stvaranju željenih predstava, i kreiranju pozitivnog imidža onoga tko
se predstavlja.
A kakav je položaj manjinskih medija u svemu
tome? Kada je riječ o tiskanim medijima – tu
prije svega mislim na Hrvatsku riječ i srodne
medije drugih manjina – unekoliko je povoljnija u odnosu na velike medije. Naime, bar za
sada, redovito financiranje znači oslobođenost
pritiska komercijalizacije i pritisaka nositelja
političke moći, naravno uz neke iznimke, što
nam daje prednost u odnosu na tzv. velike medije. S druge strane postoje i otežavajući faktori. Ograničeni kadrovski resursi s jedne strane
a s druge strane konkurencija velikih medija i
nepovjerljiva i zasićena publika informacijama
koje ih zatrpavaju svaki dan. Ipak, smatram,
kako nam medij poput Zvonika na jedan način
i Hrvatska riječ na drugi način, pružaju jedan
prostor slobodnog javnog izražavanja mišljenja
koji po mom sudu još nije, bar kad je u pitanju
Hrvatska riječ, dovoljno iskorišten. U tom smislu vas pozivam na suradnju i poticanje kulture
dijaloga te odgovornosti za izgovorenu riječ ili
pak odgovornosti za šutnju u hrvatskoj zajednici kako bi se što jasnije i efikasnije artikulirali
njezini interesi i ciljevi a u čijim zasadama, obzirom na naslijeđenu kulturu i pripadnost velikog
broja Hrvata Katoličkoj crkvi u velikoj mjeri
jesu kršćanske vrednote.
Druga stvar koja iz toga proistječe je da Katolička crkva kako kroz vlastiti katolički tisak ali isto
tako i kroz druge medije pa tako i Hrvatsku riječ
treba imati mogućnost prisutnosti u javnom životu i prenositi ideje i stavove bitne za one vrednote koje jesu oblikovale hrvatski narod kroz
povijest.
U tom smislu još jednom Vam čestitam dvadesetu obljetnicu izlaženja i želim još puno brojeva
Zvonika i dalje razvijanje suradnje među nama1.
1 Pozdravna riječ Jasminke Dulić, odgovorne urednice
Hrvatske riječi u povodu dva desetljeća izlaženja Zvonika.
102
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Darko Kovačević, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi
103-104
Produbljivanje književnog
iskaza o duhovnosti i kulturi
DARKO KOVAČEVIĆ
ZVONKO SARIĆ: POVJERUJ U VLASTITU
SMRT (CENZURA, NOVI SAD, 2013).
Zvonko Sarić (Subotica, 1963), pjesnik, romanopisac, kritičar, esejist i mail-artist. Razgovor sa
njim otvara1 se u povodu poetske zbirke Povjeruj u vlastitu smrt (Cenzura, Novi Sad, 2013).
Darko K.: Da li bismo subotički tekst mogli da
definirati kao širinu, prazninu nabijenu snažnim slikama, a koje su već netragom nestale u
mraku koji ih pritiska odozgo?
Zvonko S.: Ako kažemo da niz književnih pisama subotičkih autora čine subotički književni
tekst, kao iskaz stvaralaca koji su stvarali ili stvaraju u ovome podneblju, a u vidu specifičnog
tipa književnog pisma, a što jest tako, onda
bih rekao kako su u pitanju tekstualne potrage
po okomici, a u kontekstu širine nekadašnjih
i postojećih dimenzija i modaliteta života u
Bačkoj. Svi značajni subotički autori radili su na
produbljivanju književnog iskaza o duhovnosti
i kulturi u vojvođanskom dijelu Bačke, ali su
pisali i o maskama svakodnevnog, koje kriju
grozomorne životne rutine, pa tako ta književna
pisma svjedoče i o Subotici kao dodvoravajućem adresatu, te o povijesnim posrnućima koja
su ukrašena licitarskim srcima. Znakovita su to
mjesta o ljepoti, tugama, radostima ili tragičnom, tako da su pred čitateljima nezakrivena
lica određenih vremena. Pričamo sada o prostoru zavičajne književnosti i sljedstveno tomu
zavičajnog čitanja.
Ali!
To je još uvijek putovanje na kraj noći glede
valorizacije toga tipa književnog pisma u širem
kulturnom kontekstu, jer su nam i Beograd i
Zagreb i Budimpešta, kao kulturni centri, još i
dandanas daleki, bez obzira što se nekima čini
da to nije tako, zbog mogućnosti velikog svijeta
interneta, ali je činjenica da su subotički autori
1 Razgovor je objavljen 11. 2. 2014.
tek egzotični gosti u tim kulturnim centrima, a
za duljinu trajanja tog puta na kraj noći, odgovorni smo kao i uvijek mi sami, dakle ostaje na
onim Subotičanima koji se bave ili će se baviti
proučavanjem književnosti da valoriziraju subotički književni tekst, kao tip književnog pisma, a
to nije mala zadaća.
Siguran sam da te slike u subotičkom tekstu,
nisu i neće netragom nestati, ni pod pritiskom
današnjega vremena u kojemu se sve može
prodati, od bubrega do oblaka, dok se ljudi
slade epizodama kratkotrajnog samozaborava
prilikom digitalnih orgazama.
Darko K.: Gdje nastaje poezija?
Zvonko S.: Na prvu loptu bih rekao – pjesnici
udišu svijet, a izdišu poeziju. No, ako sada i
stanem na loptu, reći ću, pisanje je istinski dio
života onoga tko piše, a da je pisca odabralo
pismo. Dakle, nisam ja odabrao pismo za nekakvu svoju životnu «usputnost», to je isto kao s
vjerom. Uz taj dar treba puno raditi da zaživi
rukopis na papiru. Duhovnu pustoš ljudi nastoje
nadvladati ljubavlju, slikarstvom, književnošću,
glazbom, filmom, ali i vjerom i ideologijama.
Vrhunska poezija nastaje kada ljudi žele reafirmirati osnovnu matricu ljudskosti u malaksalim
kulturama. Radi se o potpunoj predanosti i o
potrazi za duhovnim saznanjem. Nije tu riječ o
sigurnim stazama, jer ako nastavljate sigurnim
stazama, izgubili ste srž svog postojanja.
Darko K.: A gdje nema nimalo poezije?
Zvonko S.: Poezije nema među utemeljiteljima
novog reda, među artističkom tehnokracijom
i administracijom, među bankarskim poglavarima i moćnicima globalnog nadzora, poezije
nema nimalo tamo gdje vlada pohlepa, zavist,
nema je u svjetovima gdje je duhovnost omekšala, a moralnost se istrošila, među ljudima kojima nije poznata empatija.
Darko K.: Što je zapravo poezija?
Zvonko S.: Poezija je duhovni prostor nepre103
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Darko Kovačević, Produbljivanje književnog iskaza o duhovnosti i kulturi
kidne znatiželje, žudnje za saznanjem, ushita
djetinje radosti. Svaki umjetnički čin je prožet
saznanjem, svako umjetničko prikazivanje svijeta je čin eminentnog duhovnog saznavanja,
a zahtjev za beskonačnošću stoji iza svake
umjetnosti. Poezija je jedan oblik saznanja koji
se proteže na totalitet svijeta, a to saznanje stoji
iznad empirijske ili socijalne uvjetovanosti.
Poezija je pjesnička volja za saznanjem, nestrpljenje za saznanjem koje je u trku ispred
racionalnog saznanja i koje nastoji postupno
prodirati ka totalitetu. Poezija je nestrpljenje
saznanja, čovjeka suočenog sa smrću, i ujedno,
duboko religiozno nestrpljenje. A zašto? Zato,
jer religiozno teži ka totalitetu saznanja i svjesno je kratkoga trajanja ljudske egzistencije, te
nastoji tu kratku egzistenciju ispuniti totalitetom
saznanja. I uz religioznog čovjeka i uz pjesnika
uvijek stoji smrt. Umjetničko djelo teži totalnom
obuhvaćanju svijeta, potraga je to za nadvremenim, dakle, za totalitetom saznanja.
Poezija je nastojanje da se totalitetom obuhvati
vječnost, ali i totalitet postojanja, postojeći svijet. Poezija je saznanje o višoj realnosti koja je
utemeljena u ljudskoj sudbini. I što je važno reći
– poezija je djelo koje sadrži kategoriju estetičkoga i kategoriju etičkoga. Bez etičkog cilja
nema poezije, takvo djelo gubi svaki značaj.
Darko K.: Nisu li svi pjesnici neostvareni diktatori? Ili su samo diktatori neostvareni pjesnici?
Zvonko S.: Iz do sada rečenog, razvidno je kako
su poezija i diktatura dva suprotstavljena pola.
Diktatora je bilo i bit će ih, a i ovo aktualno vrijeme je opet pogodno za takav tip strvina, jer
je širom svijeta na djelu novi vid fašizma, koji se
uglavnom provodi pod devizom da je dug najjača valuta. Ne trebamo biti puno pametni, pa
reći da konzumerizam kao životni stila dovodi
do «života na dug», a s jednakom nužnošću,
kao što hodanje po vodi proizvodi mokre noge.
Tu istinu su shvatili moćnici. Stižemo i do općeg
mjesta kada se troši više od zarađenog, budući
da su razni mamci bačeni, pa se lijepo peca i
onda dolazi do novčarske krize, koja se neumitno širi na područja života kao što su moral i
svjetonazor. No, dvojba – imati ili biti, nije nova,
a većina, danas, kao i uvijek, želi imati što veći
dio potrošačkog kolača kvazi-blagostanja. Te
želje su legitimne, ali zato i jesmo tu gdje jesmo.
A gdje je izlaz? U pravednoj raspodjeli bogatstva? Ne budimo naivni ... Čak i bez formalnog
znanja o ekonomiji, možemo zaključiti; per-
103-104
manentne gospodarske krize nisu posljedica
tek nečijih grešaka, nego načina života i preferencija suvremenog čovjeka. Primili smo se na
udicu «mekog fašizma» i to je sva priča. Negdje
rade i pendreci i puca se, ali nasjeli smo da kao
tobože «idemo niz dlaku», pa će eto, nekako,
sve biti dobro.
Pišući o seksu, politici i institucionaliziranoj religiji
uvijek sam ukazivao na sofisticiranu dinamiku
odnosa moći, kontrole i podređenosti. To je
dimenzija modela vladanja nad ljudima, dok je
sado-mazo seks, kao vid subkulture, za mene
erotika, koja je sama po sebi subverzivna, jer je
polje nesputane zaigranosti i mašte za slobodne
ljude, malo kazalište, kreacija, upravo kontrapunkt spram jezive stvarnosti podčinjavanja i
uspostavljanja kontrole nad drugima, što milijuni
ljudi ravnodušno gledaju svake večeri kada krene
televizijski program dnevnika. Divne priče o
sado-mazo seksu mogu se pogledati i na fotografijama Roberta Mapplethorpea ili pak pročitati u
knjigama Fernanda Arrabala, uz što će fino ići i
glazba Patti Smith. Navodim sve ovo u kontekstu tvog pitanja o mogućim relacijama između
poezije i diktature, odnosa moći i kontrole, a trebamo imati i u vidu ono što je napisao Michael
Foucault u djelu «Ludilo i civilizacija» – «Sadizam
nije konačni naziv za praksu staru koliko i Eros; to
je nezaobilazna kulturna činjenica koja se pojavila
točno na kraju osamnaestog stoljeća i koja tvori
jedan od najvećih obrta u zapadnoj imaginaciji:
nerazumnost pretvorenu u delirijum srca, ludilo
želje, suludi dijalog ljubavi i smrti u beskrajnoj
nametljivosti žudnje.»
Darko K.: Ko tebi diktira tvoju poeziju? Eros?
Tanatos?
Zvonko S.: Nitko ne diktira, pisanje je dar koji
mi je dan, kao što sam već rekao, a rad na rukopisu razvija se u skladu s onim što imenujemo
Bogom ili ako hoćeš Vrhovnim arhitektom, ili
ako baš hoćeš Kozmosom. Nitko ne diktira, jer
raj je već ovdje, a to je za mene topao sjenovit
prostor, u pozadini se čuje tiha glazba Cowboy
Junkies, polusrušene zidove je grafitima iscrtao Basquiat, na zelenim granama drveća su
okačene stranice iz Eliotove «Puste zemlje»,
Toma Akvinski čita tiho svoje «Ispovijesti», Meister Eckhart završava rečenicu novog poglavlje
rukopisa «Jaka kao smrt je ljubav», a oči nekoliko pametnih žena počivaju na meni. U svojim
knjigama u podtekstu uvijek zagovaram povratak na matrijarhat.
104
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske,...
105-109
Gdje su u Subotici pokapani
vojnici iz Hrvatske, a gdje
Subotičani u Hrvatskoj za
Velikog rata (1914.-1919.)
STEVAN MAČKOVIĆ
Rat uvijek donosi užasna razaranja i mnogobrojne žrtve. Pored onih materijalnih nenadoknadive su one ljudske u velikom broju poginulih, osakaćenih, oboljelih. Mrtvi su se morali pokapati.
Na subotičkim grobljima postojala su posebna
mjesta gdje su pokapani vojnici. Vojnička groblja nalazila su se u Subotici na Pravoslavnomsrpskom, Senćanskom i Židovsko groblju.1 U
vrijeme velike vojne Subotica se nalazila daleko
od glavnih bojišnica ali je ljudstvo sa ovih prostora ratovalo i ginulo širom zaraćene Europe.
To je još uvijek manje istražena i historiografski
nedovoljno obrađena tema. Teško je suditi o
ukupnim ljudskim gubicima koje je su podnijeli
Subotičani.
Jedan od najboljih izvora za proučavanje broja poginulih svakako su matice umrlih, koje su
vodili područni matični uredi. Subotički matični ured, kao državni organ upisivao je poginule
vojnike prema točno određenim rubrikama2.
Zahvaljujući razumijevanju i potpori kolege Tibora Molnara iz senćanskog Arhiva, koji je načinio i ustupio na korištenje popis upravo tog gradiva, saznajemo da je u periodu 1914.-1919. popisano ukupno 1475 stradalih vojnika. Najviše
ih je palo (462) na bojišnicama u Galiciji, zatim
u Italiji i na drugim mjestima. Samo dio njih je
1 Povijesni arhiv Subotica (dalje PoAS), F:47. II 119/1923.
Odgovor mjesnih vlasti na dopis Ministsrstva vjera u vezi
planova za koncentriranje manjih vojničkih grobalja u veće.
2 Pored imena i prezimena, vojničkog položaja tj.
čina, vjerosipovjesti, imena oca i majke, supruge, bilježilo se njihovo zanimanje, mjesto zavičajnosti, kao i
način i lokacija stradanja.
pokopan u Subotici. Vojnici koji su upućeni na
liječenje u subotiču bolnicu3 u slučaju da su ondje preminuli, također su pokopani u Subotici.
3 Ne tako smrtnosan problem koji je rješavala gradska zdrvastvena služba- fizikat, bilo je širenje veneričnih bolesti kod domaćih i francuskih vojnika. Zbog
toga je izdata i naredba gradskom liječniku (fiziku) da
preduzme potrebne mjere za sprečavanje istih. PoAS,
F:047.1441.1. XXI-1/1919.
105
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske,...
Koristeći taj popis pronašli smo 7 vojnika (spisak
A) rođenjem sa područja današnje Hrvatske, a
čiji su zemni ostaci pokopani u Subotici, gdje se
i danas nalaze, te 14-ro Subotičana koji su pokopani na grobljima u Hrvatskoj (B).
A
1. Kruskin, Leopold razvodnik mađarskog kraljevskog (dalje m. kr.) 25. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 34 godine, otac
Petar, majka Jelena, zavičajnost: Zagreb. Preminuo je 10. 12. 1914. godine u subotičkoj bolnici
od posljedica ranjavanja. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br.
270/1916.
105-109
Marija, zavičajnost: Krapinske Toplice. Preminuo je u subotičkoj bolnici 1.04.1915. godine.
Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda
u Subotici pod br. 182/1916.
4. Neszter, József pričuvni vojni obveznik 52.
carskog i kraljevskog pješadijskog puka (dalje
car. i kr.). Rimokatolik, 23 godine, zavičajnost
Darda, zemljodjelac, otac Adam, majka Amán
Rozália. Preminuo je 27.12.1917. godine u Subotici od posljedica oboljevanja od dizenterije.
Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda
u Subotici pod br. 2181/1917.
2. Kusler, József domobran 25. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 23
godine, otac Franjo, majka Franciska, nadničar,
zavičajnost Varaždin. Preminuo je 3.12.1914.
godine u subotičkoj bolnici usljed rane od metka. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog
ureda u Subotici pod br. 273/1916.
5. Sambolok, József narodni ustanik 25. m. kr.
domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik,
37 godine, otac Jovan, majka Anka Carovski,
supruga Katarina Dorolič, zemljodjelac, zavičajnost: Zagreb. Preminuo je 3.10.1914. u subotičkoj bolnici od posljedica ranjavanja. Upisan u
matično knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 274/1916.
3. Lovricsics, Mihály narodni ustanik (népfelkelő) 25. m. kr. domobranskog pješadijskog
puka. Rimokatolik, 36 godine, otac Josip, majka
6. Zaplalics, Joszip narodni ustanik 25. m. kr.
domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik,
39 godine, otac Ferdinand, zavičajnost: Ivanko
106
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske,...
(žup. Varaždin). Preminuo je u subotičkoj bolnici uslijed rane od metka 7. 10. 1914. godine.
Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda
u Subotici pod br. 269/1916.
7. Zsitomjerec, József pješadinac carskog i
kraljevskog 16. pješadijskog puka. Rimokatolik,
31 godina, otac Mihajlo, majka Janka, zemljodjelac, zavičajnost: Garešnica (žup. Bjelovar-Križevci). Preminuo je u subotičkoj bolnici 20. 12.
1914. godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih
Matičnog ureda u Subotici pod br. 854/1915.
Ovi poginuli vojnici sahranjeni su na odijeljenom vojničkom dijelu tzv. Senćanskog groblja.
To je bio dio neposredno paralelno sa Senćanskim putem (tada Put Oslobođenja), dijagonale
134 m. i širine 34 m. Središnji dio zauzimao je
spomenik Jožefu Paganiniju4.
Nakon rata taj dio groblja je bio vrlo slabo održavan. Iz jednog dopisa datiranog 1933. godini
gdje Tehnički odjel izvještava Kulturno-socijano
odjeljenje – saznajemo: «Vojničko groblje na
Senćanskom groblju u vrlo je žalosnom stanju. Putevi se uopšte ne poznaju kao takvi jer
je njihova površina zarasla travom. Osim nekih
grobova koji su održavani svi su grobovi u napuštenom stanju, mnogi drveni krstovi su istruli.»5
4 Danas je to uređena i održavana kripta Paganini
Jožefa, topničkogkog kapetana koji je . 5. ožujka 1849.
godine kako piše na spomeniku, “iskrvario” u revoluconarnoj 1848/49 u bici na Kaponji (kod Mišićeva).
Mađarska nacionalna zajednica redovito polaže vijence na spomenik, obilježavajući time događaje 1848/49.
5 PoAS, F:275.23.2. Zbirka projkata. Predložen je
predračun radova kojima bi se staze osposobile, zasadilo ukrasno drveće (cesltis) pored križeva. Zanimljivo
105-109
Sačuvana je fotografije makete uređenog vojničkog groblja, sa ukrasnom ogradom i kapijom, nadgrobnim spomenicima.
Po izbijanju novog ratnog sukoba, od proljeća
1941. godine, pred gradskim vlastima ponovno
se aktualizira problem pokapanja poginulih vojnika, te one određuju upravo i ranije korišteni
dio za nove, kako se navodi; «herojske»� žrtve.
B
1. Alagyics, István narodni ustanik m. kr. 25.
domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 40 godina (rođ. 1875.), zemljodjelac, otac
Ferenc, majka Porolakov Terézia, oženjen. Preminuo u Slavonskom Brodu, od posljedica malarije 1.1.1916. godine. Upisan u knjigu poginulih m. kra. 6. domobranskog pješadijskog puka
pod br. 2659. Upisan u matičnu knjigu umrlih
Matičnog ureda u Subotici pod br. 2361/1917.
2. Basics Palkovics, Bódog narodni ustanik 6 m.
kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, zemljodjelac, otac Nándor, majka Sztancsevics Mária, preminuo u Vinkovcima 2.2. 1917.
godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 379/1918 .
3. Györök, István vojnik na vlaku 13. carske i
kraljevske železničke satnije. Rimokatolik, 32
godina, zemljodjelac. Preminuo u Vinkovcima
29.10. 1917. godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br.
1274/1918.
je što su u predmetu objedinjeni planovi i nacrti za
uređenje cijelog Senćanskog groblja, kao i dijela tzv.
vojničkog groblja od 1932. do 1944. godine.
107
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske,...
4. Kopilovics, Benjámin narodni ustanik 6. m.
kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 42 godina (r. 1874.), zemljodjelac, otac
Tamás, majka Orcsics Anna. preminuo u Karlovcu od posljedica upale moždanih ovojnica
3.10. 1917. godine. Upisan u knjigu poginulih m.
kra. 6. domobranskog pješadijskog puka pod
br. 2709. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 926/1918.
5. Majländer, Mihály pričuvni vojni obveznik 6.
m. kr. domobranskog pješadijskog puka, izraelitske vjeroispovijedi, 28 godina, strojar. Preminuo
u Osijeku u vojnoj bolnici 15.9.1914. Upisan u
matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1058/1915.
6. Molnár, Gergely razvodnik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 32
godina (r. 1881.), subotički stanovnik, papučar,
otac József, majka Kovács Viktória. preminuo u
Zagrebu 9.10.1914. u bolnici teritorijalne obrane od posljedica ranjavanja na bojnom polju.
Upisan u knjigu poginulih m. kra. 6. domobranskog pješadijskog puka pod br. 3005. Upisan u
matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1057/1915.
105-109
7. Parti, József narodni ustanik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 36
godina, zemljodjelac, otac János, majka Dobranovics Veronika. Preminuo u Zagrebu 25.2.
1916. godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih
Matičnog ureda u Subotici pod br. 2190/1917
sz. alatt.
8. Pertics, József pješadinac carskog i kraljevskog 86. pješadijskog puka. Rimokatolik, 21godina, subotički stanovnik, zemljodjelac, otac Albert, majka Matkovics Anna. preminuo u Zagrebu u bolnici teritorijalne obrane od posljedica
bolesti zadobivene na bojnom polju 29.12.1914.
godine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 1092/1915.
9. Szántai, Mátyás desetnik 6. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik, 34 godina,
zemljodjelac, otac Imre, majka Csajkás Julianna.
Preminuo u Požegi 1.1.1916. godine. Upisan u
matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br. 204/1919.
10. Szilágyi, György putar 4. carskog i kraljevskog putarskog bataljuna. Rimokatolik, 26 godina, zemljodjelac, majka Szilágyi Terézia. Pre-
108
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Stevan Mačković, Gdje su u Subotici pokopani vojnici iz Hrvatske,...
105-109
minuo u Županji 26.1. 1915. Godine. Upisan u Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog ureda
matično knjigu umrlih Matičnog ureda u Suboti- u Subotici pod br. 1060/1916.
ci pod br. 2256/1915.
13. Vajgler, József vojnik na vlaku 13. carske
11. Szloboda, József, pješadinac 86. carskog i i kraljevske železničke satnije. Rimokatolik,
kraljevskog 86. pješadijskog bataljuna. Rimoka- 32 godina, zemljodjelac. Preminuo u Bršaditolik, 19 godina, nadničar, otac Mihály, majka nu 12.9.1916. godine. Upisan u matičnu knjiBodó Rozália. Preminuo u Bjelovaru od poslje- gu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br.
dica ranjavanja na bojnom polju 14.10.1915. go- 2123/1917 sz. alatt.
dine. Upisan u matičnu knjigu umrlih Matičnog
ureda u Subotici pod br. 1634/1918 .
14. Vojnics, Antal narodni ustanika 4. m. kr. domobranskog pješadijskog puka. Rimokatolik,
12. Tóth, András narodni ustanik 4. m. kr. do- 19 godina, nadničar, otac József. Preminuo u
mobranskog husarskog puka. Rimokatolik, 35 Šibeniku 15.4.1916. godine. Upisan u matičnu
godina, krojač, otac István, majka Kalmár Juli- knjigu umrlih Matičnog ureda u Subotici pod br.
anna. Preminuo u Pakracu 6.2.1916. godine. 1670/1917.
109
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 110-120
Krleža na vojvođanskoj
kazališnoj sceni
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
OGLEDI I KRITIKE
Glembajevska živčana logika
Dan, br. 239, 17. XII. 1936.
Vođstvo NPDB Kneza Namesnika Pavla i ovoga
puta ostvarilo je pred novosadskom publikom
nesumnjivo umetnički jedno značajno pozorišno delo domaće literature, čineći na taj način
propagandu za našu književnost. Veliki poznavalac ljudske duše, njenih preliva u svim nijansama, Miroslav Krleža, dao je na jučerašnjoj
premijeri svoje drame U agoniji prilike pozorišnoj publici da se udubi u jedan novi glembajevski problem, iz bogate riznice i galerije ličnosti
koje pred nama ispovedaju svoje patnje i svoj
unutrašnji život.
Režiser g. Tomislav Tanhofer, koje je interpretirao i ulogu dr. Ivana pl. Križoveca, čije nesumunjive umetničke kvalitete treba visoko ceniti,
stvorio je svojom režijom, a i svojom ulogom,
psihološki do tančina produbljeno delo koje
će činiti posle sinoćne premijere, lep i značajan prilog odista pohvlanih nastojanja pozorištnog vođstva. Kao tumač Krležina dramskog
stvaranja, u ulozi Križoveca, dao je vrlo inteligentno ulogu intelektualca, takođe nezadovoljnog posleratnim dobom. I tumačio je svoju
ulogu hladno, produbljeno iznoseći filistarske
kontemplacije kroz duhovno posmatranje.
Slava Kos u ulozi Barunice Lenbah, u toj ulozi
žene nerava i strasti koja žali što nije zbog ljubavi ubica ulogu je interpretirala s prefinjenim
nijansama psihološki do tančina proučenu,
dočaravajući bogati unutrašnji život i duboke
intimne doživljaje žene koju raspinju patnje i
osećanja, a koja nije shvaćena. Ona je uspela da stvori neposredsnost između gledališta i
scene i publika je, zahvaljujući njenoj ulozi, netremice posmatrala i uživala u tumačenju ove
komlikovane uloge. Ta činjenica potvrđuje da
gđa Slava Kos raspolaže glumačkim kvalitetima
koji mogu da doprinesu još većim uspesima.
Josip Petričić, u ulozi baruna Lenbaha takođe
je izraziti tumač Krležinog repertoara. Poptpuno se uživio u ulogu hrvatskog ritera koji je počeo postepeno da silazi sve niže na društvenim
stepenicama, ali čuva uspomenu na svoj plemićki ponos. I ova uloga našla je u g. Petričiću
vrlo vernog tumača.
Irena Jovanović u epizodnoj ulozi ruske emigrantkinje grofice Madlen Petrovne verno je,
zahvaljujući njoj svojstvenim glumačkim sposobnostima, dala ulogu Ruskinje, nekada grofice, a sada manikirke, navikle iz ranije na intrige
i laskanje.
Sinoćnja premijera Krležine drame predstavlja
nov uspeh ansambla, novo krunisanje nesebičnih napora njegovih članova. Scenograf g.
Šerban dao je vrlo prikladne scenske enterijere.
Svetozar Diničić
U agoniji Miroslava Krleže
Dan, br. 294, 18. XII. 1936.
Predstava drame U agoniji u Narodnom pozorištu, a u režiji g. Tanhofera bila je čitav mali
događaj. Ono što smo prvi puta jasno osetili
u prikazu Ben Džonsonovog Volpona, ovde je
bilo još jače naglašeno: prisustvo s t i l a , čvrste režiserske logike. I onda, iznad svega: sjajni, odlični, divni glumci! Glumački, veče je pripadalo gđi Kos (Lauri Lenbah), i sa razlogom:
njen drugi čin, inače tako opasan, remek –delo
je glumačke igre, savladano do sitnica, do ap-
110
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni solutne iluzije; videli smo tri Laure (na osječkoj,
zagrebačkoj i beogradskoj pozornici), i sve tri
dobre i vrlo dobre, ali nijedna nije teški i mračni Krležin tekst govorila tako prosto i ubedljivo,
nijedna tako intelektualno; njeno reagovanje
na svoga partnera u drugom činu (i obrnuto)
novosadska publika davno nije imala sreću da
doživi. Tešku ulogu barona Lenbaha igrao je g.
Petričević, i sa razlogom je bio toplo pozdravljen, on je odličan glumac, svakako jedan od
onih na koje Pozorište može da bude ponosito. Ne možemo propustiti da odamo naše priznanje reditelju g. Tanhoferu, najzad, ovakav
Krleža je njegovo, i isključivo njegovo delo.
Glumac visokih sposobnosti, naročito u izvesnoj oblasti, kada je nenadmašan i nezamenljiv
(napr. Baš u nekim Krležinim komadima, ovde
je igrao Križoveca), on je i reditelj izvrsnih kvaliteta. Dosada, on nas je već mnogo zadužio u
ovoj sezoni Džonskonom (Valpone) i Krležom,
a nadamo se da ćemo imati prilike i češće da
ga vidimo i kao glumca i kao režisera, jer obojicu volimo podjednako. Gđica Irena Jovanović
(Grofica Madlena Petrovna) je svoju kratku
ulou propale emigrantkinje prikazala uverljivo
i snažno. G. Milenko Šerban je i ovoga njegovo
pozorišno znanje i scenska okretnost od velike
su koristi NP“
110-120
Mladen Leskovac
Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi
Subotičke novine, br. 15, 9. IV. 1937.
(...) Miroslav Krleža je superiorni psovač i blasfemično ateistično rugalo, grandiozan megaloman i na sto mjesta rastegnuto ogledalo kome
je ciela hrvatska javnost, skupa s Maticom hrvatskom otkazala priznanje. Ali, ima kod Krleže
nešto dugo što odbija od njegovih djela. To je
njegovo samozadovoljno operiranje s povijesnim činjenicama i ruganje svemu onome što
je svakom kršćaninu, katoliku sveto (a katolika
je među Hrvatima najviše). Ta njegova blasfemičnost i izrugivanje katoličkim svetinjama nije
došla toliko do izražaja u Glembajevima kao u
nekim drugim njegovim djelima. Ali je i tu ima.
Djelo, inače dobar presjek kroz ambijent „visokog“ zagrebačkog društva tog vremena, obiluje nekim scenama u kojima dolazi do izražaja
demagoška dijalektika Miroslava Krleže.
Gospodin Tanhofer bio je odličan. Uloga „njegovog čovjeka“ zapravo Glembaja koji ne odgovara glembajevskoj tradiciji, odnosno glembajevštini, našla je bez sumnje svog odličnog
interpretatora u njemu. Od ostalih glumaca
naročito su se istakli gđa Tanhofer, Kos i g. Rašković. G. Branko Jovanović, kao dr. theol. Zil-
111
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni berbrant potpuno neuvjerljiv, čak se prekrižio
na jednom mjestu „troicom“ premda to katolički svećenici nikada ne čine. Režija g. Tanhofera potpuno je dočarala glembajevsku atmosferu cijelog komada.“
M. Hć.
Dve (uspešne) premijere
U logoru drama u tri čina M. Krleže
Somborske novine, Sombor, 7. X. 1960.
Kao prva predstava u ovoj sezoni Narodno
pozorište u Somboru je 1. oktobra o. g. izvelo
premijeru drame „U logoru“ Miroslava Krleže.
Postavljanje ovog dela na scenu Narodnog pozorišta je logičan nastavak jedne repertoarske
politike koja postepeno nalazi svoju orijentaciju
u prikazivanju dela stvarne umetničke vrednosti.
Reditelj Josip Lešić kao gost, već poznat našoj
publici po uspešnom postavljanju drame Lisica
i grozd i ovog puta je postigao zapažen uspeh.
110-120
Kao po nekoj unutrašnjoj situaciji on ume da
odabere glumce, što mu već u početku osigurava svu dalju nadgradnju.
Pored toga što nosi u sebi duboko obeležje
dekadentnosti jednog staleža (austrougarskog
oficirskog kora), grozote rada i okupacije, drama sadrži u sebi i jednu snažnu poentu pacifizma personificiranu u kadetu Horvatu koji se po
sili logike dramskog razvoja javlja kao centralna ličnost drame.
Ovu ulogu Ilija Slijepčević je solidno savladao i
prešao okvire zanatskog uobličenja približivši
se pravom umetničkom ostvarenju lika čoveka
po prirodi romantičara i umetnika, čije je duševno stanje, usled grozote rada, snažno uzdrmano.
Ne manje važnu ulogu uspešno je ostvario B.
Bogdanović u reljefnom isticanju neljudskog
oblika oberleitnanta Valtera. Prikazati takvu
ličnost ogrezlu u nasilju i alkoholu tražilo je
izuzetne fizičke napore koji nisu ostali bez rezultata. Nekim svojim gestovima Bogdanović
podsećao na filmskog glumca Eriha fon Stohajma čije su kreacije likova oficira ostale nenadmašne.
Bori Stojanoviću je bila poverena uloga oberlojtnanta doktora Gregora, druga kadeta Horvata koji je u duši bio također pacifista i pokušavao da svojim umerenim stavom i logikom
smiri svog mladog uznemirenog prijatelja. Ovu
rolu Stojanović je smireno i znalački dao.
Od otalih uloga treba istaći Vladimira Amidžića
u ulozi ljigavog i bizarnog obrlojtnanta direktora Agramera koji neosetljiv za sve što je van
njegovog ličnog interesa, rat prima kao neku
zanimljivu avanturu.
Jednu epizodnu ulogu, vanredno uspešno
ostvarene, je dala Jelena Slijepčević, tumačeći
barunicu Meldeg, s izvanrednim smislom za
kreiranje vulgarne i perfidne žene, unoseći u to
svu onu blaziranu gestikulaciju dame iz visokih
K und K krugova. Ona je ostvarila i skoro najbolju dikciju nemačkog jezika (delo je protkano nemačkim izrazima, a mestimično i čitavim
rečenicama).
Eduardo Peročević je uspešno prikazao mladog i naivnog zastavnika Šimunića, tek izašlog
iz vojne akademije.
Vojnici (P. Mojaš i M. Tasić) uspešno su se uklopili u predstavu naročito P. Mojaš u ulozi infanterista Podraveca.
112
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Usled većeg broja lica na sceni se pojavilo i nekoliko diletanata koji su se „snašli” u profesionalnoj sredini.
Dekor je u prva dva čina obilovao pretežno
tamno-sivim bojama, dočaravajući na taj način
opšti ambijent vojničkog logora i okupiranog
mesta. Pojedini detlji kostima bi zahtevali manja retuširanja (ešarpa zastavnika deplasirana).
Č. V.
Tragedija vegetiranja
Dnevnik, Novi Sad, 7. III. 1961.
Bogatstvo duha i misli opčinjava čoveka. O istinitosti ove stare, ali ne i zastarele konstatacije
ponovo smo se uverili na poslednjoj premijeri
Hrvatske drame Narodnog pozorišta u Subotici posvećenoj 100 godišnjici proslave Narodnog kazališta u Zagrebu . Ne bi se moglo naći
pogodnIje delo za ovu priliku no što je Agonija od Miroslava Krleže. I mada sam autor sa
svojim prisustvom nije učinio još svečanijom
predstavu dugotrajan aplauz, koji je odjeknuo
dvoranom nakon što se velika crvena zavesa
110-120
od somota spustila posle trećeg naknadno dopisanog čina, bio je priznanje ne samo zavidnom umetničkom domenu ansambla već i piscu trilogije o Glembajevima i glembajevštini.
Nije to bilo prvi put da su predstavnici tih patricijskih porodica koje su postale gospodskim
na „krvi i suzama“ pojavili na subotičkoj sceni,
ali Hrvatska drama prvi put u svojoj istoriji je
dočarala ambijent u kojem se odigrava krvava
tragedija vegetiranja baruna Lenbacha, njegove žene Laure i Ivana Križovca. Ambijent agonije, degeneracije, neminovnog propadanja, u
kojem svi vrlo dobro znaju, samo pred samim
sobom ne smeju priznati da im nema spasa.
Jedini izlaz iz odvatnog i bednog životarenja
jeste dobrovoljni polazak u smrt bilo pomoću
veronala bilo pomoću revolvera. Iako su svesni
da su zajedno sa svojom klasom primorani napustiti pozornicu istorije, grčevito pokušavaju
što duže odgoditi svoje vegetiranje, pa čak i po
cenu sukobljavanja sa samim sobom sa svojim
idealima i svojim ponosom. Ali, brodolom je
neizbežan, do njega će nemilosrdno doći, ako
ne zbog srama „mađarske afere“, zbog perverznosti i podlosti, a ono bar zbog skandala
i neprilika u momentu živčane rastrojenosti i
patoloških priviđenja kada već osećaju kraj parazitskih života, u jednom momentu spoznaje
i instiktivnih osećanja straha od odbačenosti i
prezira.
Onu zatvorenu, trulu atmosfefu, punu gorčinje
i očajanja, verno je odrazio reditelj Petar Govedarović. Pedantno postavljenom koncepcijom
sugestivno je razgolitio sredinu gde žive ljudi
koji su već odavno izgubili svoje životne ideale
i uzvišene ciljeve.
U tome je našao odlične partnere u nosiocima
glavnih uloga Barun Lenbach Milana Cvejanova sa svojom amoralnosti dočarao nam je lik
bezobzirnog Križovca i deplasiranosti jednog
društvenog sloja. Jelka Asić savesno je pronalazila svaki delić svoje uloge i njena kreativna
snaga uspešno je odrazila ljudsku tragediju Laure. Božidar Donić kao gost sa jakim dramskim
akcentima i snažnim pečatom individualnosti
dočarao nam je lik bezobzirnog Križovca, Eržika Kovačević s blagim naglaskom preterivanja
je oživela figuru perverzno nastrojene grofice
Petrovne. Policijski pristav B Pavičević – Longe bio je samo toliko krut koliko mu je uloga
nametnula. Uzdrživo kreirana sobarica Kaće
113
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni Bačlije potpuno se uklopila u tmurnu pozadinu
ovog interesantnog tabloa.
Dekor Mihalja Dejanovića i kostimi Radmile Radojević adekvatni.
Z. Dečinski
Stogodišnjica SNP u Novom Sadu
Zanimljiv putokaz
(Vučjak Miroslava Krleže u režiji Milana Šuvakovića)
Dnevnik, Novi Sad, 2. XII. 1961.
Jedna zanimljiva novina učinjena je realizacijom Krležine drame Vučjak na novosadskoj
sceni: suprotno višedecenijskoj praksi, ovaj
tekst tumačen je nežargonski. Čitava ova pred-
110-120
stava igrana je kao da su reditelj i glumci imali
delo stranog pisca, prevedeno i, voljom interpretatora, delokalizovano. Takav postupak veoma je riskantan i kada se radi o stranom piscu,
a utoliko riskantniji kada je u pitanju domaće
delo. Kao što nam je teško i da zamislimo da bi
Mitke mogao da izgubi lokalni kolorit Vranja,
isto tako našoj navici smeta kada Krležini likovi
izgube svoj lokalni kolorit. Samo u izuzetnim
slučajevima ovakvi napori bivaju i plodonosni.
U ovom slučaju, ovaj napor koristan je pre svega kao svojevrsni putokaz.
Mogućnost ovakvog postavljanja Vučjaka dao
je, uostalom i sam autor: on je ovu dramu nazvao „malograđanskim događajem te joj i podnaslovom donekle odredio i karakter. Jer, to je
zaista d o g a đ a j: neobičan, možda, po toku,
114
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ali moguć u gotovo svakoj našoj sredini. Jedan
očajan intelektualac, zgađen duhovnom klimom grada, bježi u selo, ne bi li našao žuđeni
idiličan mir. A, u selu ga, umjesto idile, dočeka
duhovna klima slična onoj gradskoj, ispod politure reda i zadovoljnosti ključaju izopačene
strasti, krvoločni nagoni, licemerje, sebičnost,
pa čak i koristoljublje.
Vrlina režije Milenka Šuvakovića je što je dramu
pružio baš kao priču o j e d n o m događaju,
a mana joj je što nije ostvarila uvek jednako
živi ritam. Dok prvi čin svojom tromošću deluje više no zamorno, drugi i treći čin postaju
slikoviti i uzbudljivi. Šuvaković je dao ono što
zovemo modernom režijom: vešto i bogato
korišćenje svetlosnih efekata i naizmenično nizanje tekućih i prošlih stvarnih i snevanih događaja, uvek pružani uz puno dramaturško scensko-funkionalno opravdanje. Što se predstava
više približava kraju, to je njen tok bivao dinamičniji, a izraz dramatičniji. Revorverski hitci na
kraju, smrt narednika Pantelije tragično zatvaraju ovaj krug duhovnih trzavica i neizvesnosti,
ali i scenski efekti završavaju ovu znalački ali ne
uvek dovoljno vođenu predstavu.
Za gledaoce a verujem i za glumce ova predstava a baš u ovoj prilici je izvesna kompenzacija. Ozbiljni napor glumačkog ansambla daje
i ozbiljne rezultate. Uspeh svakog od glumaca
u ovoj predstavi srazmeran je veličini i značaju
uloge i tumačenog lika. Ali, baš uspešna ostvarenja treba da budu pouka: za uspeh isto kao
i za neuspeh, priznanje i odgovornost treba
podjednako da snose reditelj i glumci. Ako u
razmaku samo od nekoliko dana gledamo isti
ansambl u dvema podjednako teškim predstavama pa jednom taj ansambl dosledno podbaci, a u drugoj bude na visini ugleda pozorišne
kuće u kojoj radi, onda su uzroci neuspeha i
uspeha sasvim jasni.
Među tumačima uloga najveći i najteži teret
predstave podneo je Đorđe Jelisić tumač lika
Krešimira Horvata. Ojađeni i očajni intelektualac, razočaran, zgađen i dovoljno vidovit da
pronađe celishodni put spasenja, stalno i duhovno i fizički „našpanovan” – takav je Jelisićev
Horvat. Ovo je za Jelisića potpun uspeh. U granicama efektne no ipak uobičajene igre likova
Mirjane i Eve u tumačenju Ljubice Ravasi i Milice Radaković, naročito one prve. To su dobro
stilizirana ostvarenja dveju dobrih glumica koje
110-120
se lako prilagođavaju svakom „fahu”. Niz plastičnih likova ostvarili su u ovoj predstavi glumci epizodnih uloga: F. Tapavički, P. Vrtipariški i
D. Šokica u ulogama članova školskog odbora,
R. Kojadinović kao novinar Polugin, V. Ljubičić
kao Venger Ugarković, a i svi ostali.
Scenograf je bio Dušan Jerinkić, a kostimograf
Stana Jatić.
M. Kujundžić
Vučjak Miroslava Krleže na sceni Narodnog kazališta
Subotičke novine, Subotica, 13. III. 1964.
U okviru pedesetogodišnjice umetničke delatnosti našeg nesumnjivo najvećeg živog stvaraoca, Miroslava Krleže, srpskohrvatski ansambl
Narodnog pozorišta u Subotici stavio je na
repertoar i izveo u prošli četvrtak, kao sedmu
premijeru u novoj sezoni, tročinu dramu sa
prologom slavnog autora – Vučjak, koja uprkos
toga što je napisana pre više od četiri deceni115
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni je o događajima potkraj prvog svetskog rata,
dubokom snagom zahvata i humanom porukom oživljava pred gledaocem na sceni jedan
čvrsto i jedinstveno organiziran svet na neki sasvim čudan, magični način uvek svež i aktuelan
ma koliko puta se njemu vraćali.
Neumorno tragajući za istinom u društvu ljudima svog vremena Miroslav Krleža je u Vučjaku,
tom zabitom kutku negde u Hrvatskoj gde se
bezperspektivno gazi po tmini i blatu balkanske noći, krvi i svim ljudskim vrednotama, istina realističkim postupkom, ali toliko konkretno
uopštenim da čitava sredina i ambijent u kome
se radnja odigrava prerastaju u simbol čitavog
jednog društva u koje je svaki pojedinac koga
pisac animira kroz gusto intelektualno tkivo
svoje igre izraziti predstavnik čitave svoje klase
ili kaste – saopštava da je to svet koji neminovno mora da ode jer sam srlja u svoju propast.
Zato svi akteri drame, bivši i sadašnji suradnici
lista „Narodne sloge“, žene, udovice, seljaci,
vojni begunci, žandarmi i učitelji, a među njima i glavni junak Krešimir Horvat po sili vlastite
inercije žele da se suprotstave toj stihiji tražeći svoj individualni izraz i izlaz iz mraka koji ih
okružuje ne prezajući pri tome, ako treba, od
kompromisa, predaje, prevare, podlih podmetanja, insinuacija, izdaje, pa čak i zločina.
Sabijeni u procep između sveta i sebe i u sebi,
vapiju za otkrivanjem nečeg novog nedoživljenog, istinitijeg, boljeg i lepšeg, ali kao da se na
kraju mire nemoćni, poraženi shvatajući da je
krug zatvoren jer snage koja bi ih spojila, objedinila ono što je u njima vrednije – nema...
Tako shvatajući Milan Topolovački je, bar se piscu ovih redova čini, uspeo da nađe najbolji put
autorovom delu koji mu je omogućio da dočara njegovu složenu misaonu strukturu u celini,
vernu sliku jednog neopozivo minulog sveta,
autentične ličnosti koje žive, muče se i pateći
doživljavaju svoje traume, katarze i predestinacije, neko u bolnom grču, neko u krvi, neko u
zločinu, a neko u samoubistvu.
Konkretnije rečeno, prilazeći tekstu sa puno
razumevanja, uz pomoć ovog puta vrlo raspoloženog kolektiva koji je disciplinovano
izvršavao postavljeni zadatak, a prvenstveno
uz divno sadejstvo prvaka Zagrebačkog dramskog kazališta Drage Krče, redatelj Milan Topolovački je ostvario jednu predstavu, celovitu po
kompoziciji, iscizeliranu po detalju, dinamičnu
110-120
i ritmički lepo gradiranu radnju u toku čitave
igre, čiji su akteri u nastojanju da odgovore složenim zahtevima Krležinog teksta, tačnije, krležijanskih likova, pružali maksimum svojih umeća i mogućnosti, oživljavajući ih na sceni verno
i ubedljivo kako se to samo poželeti može.
Doduše, možda je bilo nekih manjih neravnina, ali on su više rezultat toliko dobro poznato
preteške autorove fraze, nego li odsustva poletnih i plemenitih glumačkih htenja.
U velikoj galeriji autentičnih likova „Vučjaka“
najteži deo posla pripao je Dragu Krči, gostu
iz Zagreba, koji je tumačio rolu Krešimira Horvata, apsolventa filozofije, invalida, suradnika
„Narodne sloge“, dekretom vlade imenovanog
namjesnog učitelja na mjestu Lazara Margetića na jednorazrednoj školi pučkoj u Vučjaku.
Blagodareći srećnom skladu između neobično
bogatog opsega glumačkih izražajnih sredstava koja su korišćena suzdržano, nenametljivo,
dostojno pravog majstora scene, i fine unutarnje kootemplativne strukture, Krča je izvanredno plastično i doživljeno uobličio kompleksan
lik Horvata prikazujući ga u punom svetlu jarkih, pitoresknih krležijanskih boja koje su se
kao u nekoj žiži, u mladalački treperavoj psihi
senzibilnog novinara i pučkog učitelja prelamale i livale čas u gnevni bunt, patos deklaracije,
čas u urlik uvređene, ranjene i zgažene zveri,
čas u očaj nemoći i razočarenja, a čas u poklik koji bi trebalo da vodi u svrstavanje pod
jednom novom zastavom. Bio je to do detalja
shvaćen, razrađen i vođen Horvat koji se obračunava sa svetom, sa ljudima i sa sobom.
Posle dužeg vremena na subotičkoj sceni ponovo je zablistala Jelka Aić u ulozi Marijane
Margetić, udovice učitelja, koja joj je dala dovoljno mogućnosti da pokaže svoje izrazite
karakteristike izvrsne dramske heroine. Igrajući
minuciozno, sa mnogo ljubavi za tekst i lik koji
tumači ona je prosto sa lakoćom ostvarila izgubljenu ženu prepuštenu na milost i nemilost
sredine, koja ipak ima toliko snage da se zahvaljujući onom večnom dvojstvu svakog čoveka
odupire i na svoj način bori za svoje ciljeve,
pa makar osećala da se nalazi na pogrešnom
putu.
Zvonko Đukes kao Polugan, suradnik „Narodne sloge“ sa malo sredstava fiksirao je čoveka
koji se posle svih pubuna i beznadežnih traganja za izlazom iz jedne trule i jalove stvarnosti
116
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni onog vremena pomirio sa neumitnom sudbinom. Sužen na malo polje dejstva on se postepeno razvijao da u finalu prologa izraste u
jednu veliku, potresnu figuru.
Venger Ugarković, bivši urednik i osnivač „Narodne sloge“ u interpretaciji Mirka Huske vrlo
skladno se uklapao u igru prologa dokazujući
da se do kraja identificirao sa rolom koja je veoma snažno doneta.
Gizela Vuković je publici otkrila nekoliko novih
mogućnosti kao karakterna glumica. Amerikanka Eva, bivša vlasnica čikaškog burdela u
njenom tumačenju data je celovito, psihološki
dobro iznijansirano, pa se ne bi pogrešilo kad
bi se reklo da će pozorište, ukoliko je tačno
ono što se govori, dosta izgubiti njenim odlaskom upravo sada kada daje sve bolje i zapaženije role.
Pantelija Crnković, narednik postaje, vodnik,
Geze Kopunovića bio je fiksiran jednostavnim
sredstvima, ali životno vrlo uverljivo.
Marko Stanić, je pomno protumačio i ostvario
lihvara Grgu Tomerlina, uspešnije nego li metera.
Milutin Nović lepo je uobličio učitelja Vjekoslaa Hadrovića.
Petar Radovanović, kao vojni begunac Juraj Kućić vrlo dobar.
Korektora Šipušića i foringaša tumačio je Josip
Ormai uspešno.
Milenko Rastović, kao dr. Zlatko Strelec teatralniji no što rola zahteva.
Slava Bulgakov je na sebi svojstven način interpretirala Evinu majku.
Lazar Margetić Ljube Teodorovića vrlo impresivan, što bi se donekle moglo reći i za Iliju Draškovića koji je igrao ulogu starca kao i Zvonka
Žengula predsednika školskog odbora.
Bela Francišković je imao tri male epizode, od
kojih je svakako najbolja ona žandara Mitra.
U epizodama su još nastupile Stevanka Češljarov i Katarina Bačlija.
Realistična scena Mijhaila Dejanovića bila je
dobar okvir za odvijanje radnje.
Kostimi Ike Škomrlj funkcionalni.
U predstavi „Vučjaka“ , koja je održana u utorak, 10. marta, nastupio je u roli Krešimira
Horvata Josip Bajić. Ako se uzme u obzir da
je on prvi put tumačio ovu složenu rolu, kao i
činjenicu da je imao manje proba nego li ostali
članovi ansambla, onda bi se bez dvoumljenja
110-120
dalo reći da je on svoj posao dobro obavio i
da je zaslužio pljesak kojim ga je publika iz gledališta nagradila za njegov predan rad. Mada
je u osnovi na vrlo sličan način ostvario svoju
ulogu kao i Drago Krča, Josip Bajiću je pošlo za
rukom da da jednu zaista nesvakodnevnu kreaciju, kojoj nije nedostajalo mnogo onoga što
je potrebno da se lik Horvata potpuno shvati i
doživi na sceni. Štaviše, njemu je na trenutak
uspevalo da se oslobodi uzora i da predoči
svoje originalno prilažene i tumačenje Krležinog teksta. A to niukom slučaju nije mala stvar,
pa zaslužuje svaku pohvalu.
Lazar Merković
Gospoda Glembajevi
Miroslava Krleže
Dvije premijere Narodnog kazališta
Subotičke novine, Subotica, 22. X. 1965.
Susret između „Gospode Glembajevih“ Miroslava Krleže i subotičke pozorišne publike, koja
je, uzgred budi rečeno u rasponu od nekoliko
decenija, imala prilike da uživa više puta u izvanredno troičnoj dramskoj igri najzrelijeg jugoslovenskog dramaturga kao tumačenju brojnih
ansambla počev od pokrajinskih, republičkih i
saveznih pa i jednog lokalnog, nametnuo je misao, da je povratak toliko puta viđenom i toliko
puta igranom Krleži od najprosečnijih do najbrilijantnijih podela (ili pojedinaca) uvek predstavljao pravo otkrovljenje, kao što je bio ovog puta
to za svakog onog zaverenika božice Talije koji
je 19. oktobra 1965. godine posmatrao igru one
strane rampe na subotičkoj sceni.
Ali, da ne bi bilo zabune, treba distingvirati već
na početku ovog, samo letimičnog novinarskog osvrta, tri srećno vođene i spojene tračnice po kojima se odvijala trostruka afirmacija.
Prvo: smela, do krajnje konsekvence rušilačka
snaga Miroslava Krleže, koja je neumoljivo, kao
na operacionom stolu, pod fantasmagoričnom
svetlom lucidnog trenutka nordijske dramske
škole osmišljene, oplemenjene i produžene rukom našeg stvaraoca, pronašla onaj potrebni
kvantum da i on skokovito pređe u novi, evropski kvalitet i razmer, suzila je polje vida, vašarski
panoptikum jedne mračne agramenske noći u
kojoj su se kretale, sudarale i nestajale (i srećom neopozivo) nestale tragične, morbidne i u
117
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni suštini zločinačke prilike ne malog niza Glembajevih i njima sličnih.
Drugo: harmonično ostvareno sadejstvo svih
interpretatora, dakle: reditelja, glumačkog ansambla, scenografa, kostimografa i selektora
muzike, omogućilo je da srpskohrvatki ansambl Narodnog pozorišta u Subotici u celini
sugestivno prenese na gledalište osnovnu, humanu Krležinu poruku podvlačeći pri tome sav
istorijski, društveni, politički, psihološki, etički,
estetski, najljudskiji smisao ciljeva i ideala za
koje se Krleža tako postojano borio, evo, već
šesta decenija.
Treće: shvativši do tančina genijalnost tvorca
„Gospode Glembajevih“, retko viđeno i postignuto skladno sadejstvo čitavog ansambla, u
kome nije bilo slabih mesta i koji je dao sve od
sebe, pa čak i premašio sebe u dočaravanju istorijske zbilje onog vremena, ambijenta i likova,
njihovih složenih međusobnih odnosa i odnosa
prema svetu, publika je, zaista, bez preterivanja
se to može reći, nagradila sve aktere aplauzom
koji za minulih 10-12 godina još nijednom nije
trajao tako intenzivno i tako dugo.
Funkcionalnim zahvatima, sa velikim osećajem
za meru, ritam radnje reditelj Predrag Dinulović je znalačkom rukom iskusnog majstora osavremenio, približio delo današnjem gledaocu,
tačnije, skratio je razdaljinu između dela, scene i gledališta, da se na trenutak činilo da se
stapaju u jedno. Pravilno angažujući sve snage
ansambla usmerio ih je prema jednom cilju,
vraćajući im tako preko potrebnu veru u sebe i
tvoračke mogućnosti.
Josip Bajić je rolu starog Ignjata Glembaja tumačio izvanredno snažno, ne oslanjajući se
mnogo na viđene uzore po kom je ostvarivan
lik starog bankara, koji, iako na ivici sloma,
još želi da ostane velik, moćan, ali zna da više
nema ni moralne ni telesne snage, pa pada pogođen da se nad njim kolju, kao što je i sam
klao. I sam, i zajedno sa precima i rodbinom.
Barunica Kasteli Jelke Asić kretala se u složenoj arhitektonici ove teške krležijanske drame
sa neobičnom lakokćom ostvarujući briljantne
niske svog širokog i bogatog talenta.
Uloga je to koja će u svakom slučaju dugo odskakati u veoma širokom spektru njenih prekrasnih rola koje se beleže, pamte i ponovo
očekuju.
Dr. Leone Glembaj Duška Križaneca bio je
110-120
izatkan od finih vlakana nerava. Bio je, kada je
to trebalo dovoljno razložan, ustreptao, lirski
zanesen, sapleten negacijom glembajevštine
a davljen upravo njom, ciničan preko mere,
paranoik iščašen iz zgloba, prevaren i uvređen
do krvi – ubica. Njegovi pokreti mimika, nijansiranje šlagvorta, ćutnja, bili su majstorski iscizelirani.
Sestra Angelika Eržike Kovačević vrlo impresivna.
Njena unutarnja struktura pripomogla je da se
fluidni lik dominikanske sestre, razočarane glembajevkim načinom življenja, što vernije ocrta.
Senilni i propali bonvivan Fabricij Glembaj u tumačenju Geze Kopunovića delovao je celovito
i uverljivo.
Ilija Drašković kao Puba, pravni savetnik kuće
Glembaj, uspeo je da ostvari jednu defektnu
ličnost, koja nastoji da nađe pravno obrazloženje za jednu unapred propalu stvar.
Doktor Altman Milutina Novića dat ležerno,
prema rediteljevim koncepcijama.
Petar Radovanovć kao doktor Silberbrant odmerenim stavom i gestom dočaravao je tipičnog jezuitu, koji uprkos što živi u sredini savladanom u moru kala, bluda i zločina, ipak
priželjkuje strasno svoje mesto u „ovozemaljskim“ radostima.
Ostali akteri, Franc Petra Kopunovića, Oliver
Glembaj Ladislava Vilhajma, oberlajtnant Beločanski Jevrema Uroševića i drugi, pojavljivali
su se i kretali odmereno, tačno onako kako je
situacija na sceni zahtevala.
Scenografija Mihaila Dejanovća jednostavna,
ali dovoljno plastična da dočara ambijent u
kome se radnja odigrala.
Kostimi Marije Zidarić raskošni.
Lazar Merković
Komedija o braku i ljubavi
Leda, Miroslava Krleže u režiji Dušana Vladisavljevića
Dnevnik, Novi Sad, 31. I. 1965.
Reditelj Dušan Vladisavjević nije pogrešio kada
je Ledu Miroslava Krleže u vršačkom pozorištu
postavio kao komediju. Samo autor, uostalom,
svoje delo nazvao je „komedijom jedne karnevalske noći”. Bežeći od realizma, reditelj je išao
putem stilizacije jednog izraza koji komediji
daje više ubedljivosti.
Drugi kvalitet ove premijere je u savlađivanju
118
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni jezika i akcentoloških problema glembajevskih
dijaloga koji Ledi, kao i ostalim delima ciklsa
„Glembajevi” daju atmosferu sredine zagrebačke gospoštine i purgera, njihove frazeologije i pretenzija. Može se reći da je ansambl taj
specifični dijalog savladao na zadovoljavajući
način.
Najzad, glumačka ostvarenja nekih glavnih ličnosti, govore, a pored razumljivih podbacivanja, o sposobnostima koje su već prisutne ili su
perspektivne.
Tihomir Petrović igrao je Viteza Olivera Urbana, bivšeg savetnika carsko-kraljevskog austrougarskog poslanika u Sankt Petersburgu, hohštaplera velikog stila i mnogostrukog ljubavnika, neočekivano dobro. Miladin Krišković dao
je akademskom slikaru Aurelu verodostojnost
sredine i karaktera, sa nijansama i prelazima,
mada je u senama pijanstva gestom i glasom,
a inače prijatne boje, bio mestimično prenaglašen. Branko Petrović se trudio da Klanfara
prikaže kao veleindustrijalca i skorojevića kroz
čije se gospodstvo i prepotentnost mora osetiti sirova naga seljaka. Njegova namera bila je
suprotna njegovoj ličnoj osobenosti. Njegov
napor je za pohvalu ali do pravog uspeha predstoji još dograđivanja i truda. Melitu, dete visokog zagrebačkog društva, erotičnu i zanesenu
ženicu koja se udala za bogatog Klanfara iz računa ali koja u jednom trenutku to otvoreno
priznaje svom mužu, igrala je Olga Radulović,
darovito. I Vilma Mialjević, ostvarila je Klaru,
ženu slikara Aurela, sa atributima ženstvenosti,
lukavstva i računice.
Prvu damu, staru ženu igrala je iskusna Vuka
Fazlovska; Dragan Dimitrijević, igra starog gospodina sa violinom, koji halucinantno filozofira
u noći, nije ima rutine i snage.
Treba bez dvoumljenja pohvaliti velikog Danila
Rešetara. Salon Melite u domu Klanfara, ambijent slikara Aurela i ulica pred Klanfarovom
palatom u zoru jedne burne karnevalke noći
imali su uvek štimunga odgovarajućeg svetla i
stila vremena i ambijenta.
110-120
Dejanović, ks. Marija Zidarić, k.g.)
Borba, Beograd, 23. X. 1965.
Ma koliko to na prvi pogled delovalo kao brzopleta i neodmerena odluka da jedan teatar
skromnih umetničkih snaga, pristupi realizaciji tako složenog zadatka kao što je pokušaj
scenskog oživljavanja znamenitih Glembajevih
Miroslava Krleže – konačni rezultat podržava
uverenje da je kolektiv srpskohrvatske drame
Narodnog pozorišta u Subotici ne samo na
ubedljiv način predstavilo 20 – godišnjicu svog
časnog postojanja i zapaženog dejstvovanja,
nego je za jednu pouzdanu stvaralačku nijansu
nadmašio svoje stvarne kreativne mogućnosti
tumačeći remek-delo Krležine dramaturgije stilom i poletom koji su svedočili i ogromno zalaganje i sveukupni izvođački sklad.
Otuda nije pretetano ako se i spomene da su
i one mestimične slabosti. Počev od podele
pojedinih uloga, komercijalne scenografije i
kostimografije pa do gotovo nemirljivih spoljašnjih elemenata predstave – bile ublažene
svojevrsnim osećanjem mere disciplinovanog
ansambla koji nije propuštao priliku da upozori
na sopstveno shvatanje korektnih odnosa pre-
Radoslav Vesnić
Glembajevi na subotičkoj sceni
(Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, premijera srpkohrvatske drame Narodnog kazališta u
Subotici, red. Predrag Dinulović, k.g., c. Mihajlo
119
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni ma tekstu čije su razmere izuzetne, a vrednosti
u svakom pogledu izrazite i nezamenjive. To je
svakako, i osnovna zasluga reditelja Predraga
Dinulovića koji je uspeo da dočara i jedinstvenu atmosferu i galeriju upečatljivih glembajevskih likova čija skupina već decenijama živi svoj
stvaralački život na pozornicama širom zemlje.
Takva rediteljka doslednost i iskustvo u osposobljvanu jednog, inače heterogenog glumačkog
ansambla u kome se javljaju i primeri vrhunskog profesionalizma ali i diletantske bezličnosti, takva rediteljska sigurnost u prilagođavanju
i pronalaženju najfunkcionalnijih rešenja – činila je ovu suštinsku pomoć kako interpretacijama u celini , tako i pojedincima koji su ostali
110-120
u trajnom sećanju. To se, pre sveg, odnosi na
veliku studioznu, veoma harmoničnu igru protagonista Jelke Asić; Duška Križanića i Josipa
Bajića, koji su zajedničkim naporima i međusobnim razumevanjem uspeli da njihove vlastite kreativne vrline nadvise povremene mane
glasovnih i emocionalnih prenaglašenosti i predimenzioniranosti.
Tako se još jednom u našoj svakodnevnoj pozorišnoj praksi dogodilo da veliki dramski pisac
kao što je Miroslav Krleža označi praznični datum i u manjim teatrima koji umeju da iskoriste pravu meru svojih darovitosti i neimarskog
scenskog stvaralaštva.
Lijepo uređeno i održavano gledalište kazališta u Somboru
120
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
14
File Size
3 342 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content