Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
LGHQWLWHWXLSRORæDMX
%RäQMDND0XVOLPDQD
X&UQRM*RUL
e-mail:
[email protected]
Jul,
2012. godine
Oktobar,
2011. godine
Broj
Broj2319
www.forumbosnjaka.com
www.forumbosnjaka.com
Godina
GodinaVIIVI
ISSN
ISSN1800-7724
1800-7724
2ELOMHæHQGDQVMHýDQMDQDFLYLOQHæUWYHUDWRYD
U susret evropskom danu sjećanja na žrtve zločina devedesetih
Str. 5 - 8
Zašto
Dan
sjećanja
Prvo spomen
RELMHæMHXUHJLRQX
Strana 19
Safet Zec - iz ciklusa posvećenom Srebrenici
U susret referendumu za opštinu Petnjica
Glas za sebe
Str. 32 - 35
Sjećanje: Dr Mehmed Meho Hodžić
Lik iz Heseovih romana
Str. 24 - 29
IV susreti crnogorsko-turskog prijateljstva
Svečana akademija maturanata Medrese u Podgorici
Humanista i stradalnik
Rahmetli Mehmed Meho Hodžić
Ambasador umjetnosti
Aldemar Ibrahimović sa Princom Nikolom u Parizu
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Objavljivanje revije Forum sufinansira Fond za zašitu i
ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori
SADRŽAJ
Iz našeg ugla
Forum Bošnjaka / Muslimana
Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Uz 11. jul – Dan sjećanja na civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u
periodu 1991 – 2001. godine
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Hronika
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
Zašto Dan sjećnja..................................................................5
Obilježeno 20 godina od opsade Sarajeva
Praznina crvenih stolica..........................................................9
U Podgorici i Bijelom Polju održani četvrti crnogorsko-turski susreti prijateljstva
Novi prilog zbližavanju i saradnji.............................................11
E-mail:
[email protected]
Svečano otvorena džamija Pomoraca u Ulcinju
Orijentir tolerancije..................................................................14
550-3841-06
Koncert rožajskiog folklornog ansambla u Pljevljima
Užitak sa bogatog vrela...........................................................15
Kandidati za nagradu „Meša Selimović”
“Žig“ Kemala Musića među kandidatima................................16
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Kritičke paralele
***
Povodom presude u slučaju bosanskohercegovačkih izbjeglica
Sudska apologetika zločina......................................................17
Evropske integracije i nacionalna diskriminacija
Principi i praksa....................................................................20
***
Stav: Crna Gora i šest godina samostalnosti
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Društvo
Tiraž: 2000
Lik iz Heseovih romana............................................................. 24
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum
se upisuje u evidenciju medija.
Ogledalo...............................................................................22
Sjećanje: Dr Mehmed Meho Hodžić
Diplome i zlatnici za prvu generaciju maturanata medrese”Mehmed Fatih” u Podgorici
Vijek čekanja............................................................................30
3
U susret referendumu o Predlogu za konstituisanje opštine Petnjica
Glas za sebe.............................................................................32
Povodom „Bosanskog rata” Dobrice Ćosića
DUŠE ZLA I MERHAMETA.........................................................36
Kutak za dokone
AŠIK MAHALA.........................................................................38
Održan i IV KARAVAN PRIJATELJSTVA OD PLAVA I GUSINJA DO PODGORICE, PREKO
TERITORIJE ALBANIJE
BOLJE SE ŽIVJELO U VRIJEME KARAVANA................................ 40
Kultura, Baština
Kultura Bijelog Polja
BOGATSTVO UMJETNIČKOG ISKAZA........................................ 42
Intervju: Faiz Softić – autor monografije Bošnjaci u Luksemburgu
KNJIŽEVNOST I DIJASPORA.................................................... 45
Nove knjige Saladina Dina Burdžovića
PREDSKAZANJE.................................................................... 47
Iz književno-istorijske baštine
Karapiljko.............................................................................. 49
Prikaz: poezija Zumbera Muratovića
ISKRENOST SA S M I S L O M.................................................. 50
Knjiga “Kad se vrijeme plašilo čovjeka” Rahmana Adrovića
PROŠLOST SE NE MOŽE OBRISATI......................................... 51
Umjetnik i pedagog ALDEMAR IBRAHIMOVIĆ
ZALJUBLJENIK U URBANI PEJZAŽ............................................ 53
Knjiga Fatiha Hadžića
DŽAMIJE U SANDŽAKU.......................................................... 58
Zapis iz Bijelog Polja
BOJADŽIĆA ČARDAK U VOLJAVCU........................................... 59
Iz riznice rahmetli Jusufa-Cula Marića (Podgoričke legende)
PODGORIČKI SEVDAH........................................................... 65
Priča, zapis
Ferid Muhić
KUĆA SA PLANINOM U DVORIŠTU............................................ 67
Svjetski dan Roma u Bijelom Polju nije obilježen
JOŠ MIRIŠE HLJEB POD CIGANSKOM ČERGOM....................... 70
Sport
Admir Adrović golgeter fudbalskog prvenstva Crne Gore................. 72
Vjerski pojmovnik
U susret ramazanskom postu ( Od 20. jula – 20. avgusta po gregorijanskom kalendaru)
Sezona Allahove milosti........................................................ 73
4
Iz našeg ugla
Uz 11. jul – Dan sjećanja na civilne žrtve ratova vođenih na prostoru
bivše SFRJ u periodu 1991 – 2001. godine
Zašto Dan sjećanja
( izvod iz nove knjige Rifata Rastodera - “HRONIKA ZLOČINA” )
Zaista, zašto dan sjećanja i
uopšte – zašto bilo kakva institucionalizacija sjećanja na zločine
i žrtve ako se zna da onima koji
zbog gubitka nekoga od porodice,
rodbine, prijatelja, ili drugog nekog ožiljka od zla i dalje žive sa
kojekakvim traumama, zasigurno nikakvo institucionalno
podsjećanje na sjećanje i nije
potrebno. Njihov život je i onako
umnogome tek sjećanje na život
sa onima kojih više nema.
Institucionalno podsjećanje
na žrtve nije neophodno ni onima koji iole drže do duhovnih i
opštecivilizacijskih nazora. Jer,
sjećanje na mrtve i pogotovo
sjećanje na žrtve zločina jeste
civilizacijski i visokomoralni čin.
Institucionalno podsjećanje na
zločine i žrtve zločina, međutim,
neophodno je zbog onih koji
su vršili zločine, kao i onih koji
su makar i ćutanjem, odnosno
nečinjenjem saučestvovali bilo u
stvaranju uslova za povampirenje
zla, bilo u samom vršenju zločina
pa bi i dan danas, uprkos svim
činjenicama, da negiraju i samo
postojanje zločina. A upravo takvih
je svuda, pa i u Crnoj Gori najviše.
Konačno, sjećanje na žrtve
je civilizacijska obaveza i dug
prema potomcima kako bi se
pamćenjem preduprijedilo svako
moguće ponavljanje zla i zločina
zbog kojih smo, u krajnjem, svi
na gubitku.
A zločini iz posljednje jugoslovenske ratne drame(1991
– 2001), zasigurno, jesu:
–– I likvidacija preko 8000 civila
u Srebrenici, što je bio i razlog
donošenja Rezolucije Evropskog parlamenta i ustanovljavanja evropskog Dana sjećanja
na žrtve Srebrenice, kao i povod za donošenje Deklaracije
Skupštine Crne Gore I ustanovljavanje Dana sjećanja na sve
civilne žrtve ratova vođenih na
prostoru bivše SFRJ u periodu
1991 – 2001. godina;
–– I opsada i razaranje Vukovara;
– – I opsada i višegodišnje granatiranje Sarajeva;
...
Ali i u Crnoj Gori:
– – I ratnohuškačka kampanja
koja je prethodila ratnim pohodima;
– – I tortura nad stanovništvom
bošnjačke, albanske i hrvatske nacionalnosti ;
–– I opsada i višemjesečno granatiranje Dubrovnika;
–– I formiranje logora „Morinj“
kod Risna i tortura u njemu nad zarobljenicima sa
dubrovačkog ratišta;
5
Iz našeg ugla
– – I deportacija izbjeglica iz
BiH, tokom 1992 i 1993.
godine;
– – I etničko čišćenje područja
Bukovice kod Pljevalja,
– – I hapšenja i suđenja zbog
političkog stava ili tačnije
biljega imena,
–– I otmica i likvidacija putnika
iz voza Beograd – Bar;
–– I likvidacija više desetina
izbjeglica sa Kosova, u selu
Kaluđerski laz kod Rožaja;,
– – Itd, itd...
Posebna je priča stradanje
građana i državljana Crne Gore
na područjima ostalih bivših jugoslovenskih republika. Nadasve,
pogibija samo iz Crne Gore na stotina onih koji su u pogibije otpremljeni pod plaštom od agresora, kojeg, inače, nije ni bilo.
Na pamćenje ovih zločina i pogotovu sjećanje na žrtve obavezuje
i činjenica da do dana zaključenja
ovog svjedočenja, dakle ni nakon
pune dvije decenije od njihovog
dešavanja, još nijesu ni činjenično,
ni sudski apsolvirani.
I upravo u uvjerenju da samo
države i narodi koji iamju odgovoran – kritički odnos prema sopstvenoj prošlosti, mogu računati
na prosperitetnu budućnost, kao i
u uvjerenju da Crnu Goru i, naravno, sve nas koji činimo njeno realno društveno i državotvorno biće
na objektivan i odgovoran odnos
prema dešavanjima iz posljuednje
jugoslovenske ratne drame(1991
– 2001) obavezuju i tradicija i
aktuelna zbilja, još povodom desete gorišnjice najvećeg zločina u
Evropi od Drugog svjetskog rata
6
do danas– svirepe likvidacije
samo zbog biljega imena preko
8000
bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici(BiH), počinjenog
između 11 i 19 jula 1995. godine, inicirao sam
formiranje
dokumentaciono – istraživačkog
centra za prikupljanje i činjenica
o svim dešavanjima iz posljednje
jugoslovenske drame sa elementima zločina i, posebno, proglašenje
11, jula za Dan sjećanja na žrtve
počinjenih zločina.
Nažalost, ova inicijativa je
skončala tek minutom ćutanja
na sjednici Skupštine Crne
Gore od 11. Jula 2005. godine za žrtve svih sukobljenih
strana, prisustvom komemorativnom skupu u Potočarima
kod Srebrenice sahrani posmrtnih ostataka identifikovanih
žrtava prve državne delegacije(
Ranko Krivokapić, predsjednik
Skupštine CG, Rifat Rastoder,
potpredsjednik Skupštine i Branimir Gvozdenović, potpredsjednik
Vlade CG), kao i TV prenosom ove
manifestacije na prvom kanalu
državne televizije, što je do tada
bio nezamisliv uređivački poduhvat( odgov. urednica TV CG:
Snežana Nikčević; urednica programa: Snežana Rakonjac) .
Za novi iskorak u suočavanju
sa istinom o pomenutom i drugim
zločinima morao se, očigledno,
čekati podsticaj sa neke od
međunarodnih instanci. Jer se
sve do nove rezolucije Evropskog
parlamenta( 15. januara 2009.
godine) niko od političkih saboraca, tzv civilnog sekttora, kao ni
medija i javnosti uopšte nije oz-
biljnije okretao ni na novo procesuiranu inicijativu o potrebi osude
zločina i institucionalizacije trajnog
sjećanja na žrtve. Tek sa pomenutom rezolucijom Evropskog parlamenta i uz prvenstvenu podršku
iz Ministarstva vanjskih poslova,
tačnije - ministra Milana Roćena,
stekli su se uslovi da i Skupština
Crne Gore, na sjednici od 9. jula
2009. godine, donese Deklaraciju
o prihvatanju Rezolucije Evropskog
Parlamenta, kojom se ustanovljava Dan sjećanja na sve žrtve ratnih
sukoba na prostorima bivše SFRJ u
periodu 1991- 2001. godina.
Tako je, sticajem okolnosti,
Skupština Crne Gore sačuvala
kontakt sa pozitivnim primjerima
suživota na ovim prostorima.
Kao što je, naime, poznato od
država regiona jedino je u Crnoj
Gori jedna od tradicionalnih
karakteristika suživota ljudi i naroda bila - obaveza čuvanja drugoga
od sebe(čojstvo). I mada bi se moglo polemisati oko toga u kojoj je
mjeri ovaj princip još vitalan i da
li uopšte više postoji, pri uvjerenju
sam da i iz posljednje jugoslovenske drame ima dovoljno primjera
koji govore da je u Crnoj Gori,
uprkos kojekakvim zabludama i
posrtanjima, ipak sačuvan i kontakt sa pozitivnim primjerima
tradicije.
Naravno, zar uopšte i treba
podsjećati da je Crna Gora od
samog prevrata tzv antibirokratskih snaga, 11. januara 1989.
godine, odnosno od samog
početka posljednje jugoslovenske ratne drame bila na stranu
beogradskog režima – jednog
Iz našeg ugla
Dan sjećanja 2011. Spomen park Pobrežje u Podgorici
od glavnih aktera ubijanja bivše
respektabilne evropske države
SFRJ. Tokom čitavog tog perioda Crna Gora je bipla u sastavu
Savezne republike Jugoslavije(
dvočlane federacije sa Srbijom)
čije su vojne i paravojne formacije predvodile zločinačke pohode
na Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar,
Srebrenicu, itd, itd. Na stranu što
je i u samoj Crnoj Gori u tom periodu počinjeno više zločina koji
još nijesu do kraja apsolvirani.
Ali, bilo bi nepravedno I
prećutati da je Crna Gora, uprkos
svom nesumnjivom voljnom ili
nevoljnom saučesništvu u pomenatim dešavanjima, dakle i
zločinima, ipak jedina od bivših
jugoslovenskih republika bila
svojevrsna luka spasa svim izbjeglicama sa ratom zahvaćenih
područja. Prva je, još maja 1993.
godine i sudila za zločin – svirepo
ubistvo porodice Klapuh iz BiH.
Prva je uhapsila i sudila jednom od
otmičara putnika iz voza Beograd
– Bar. Njeni zvaničnik – ministar inostranih poslova Miodrag Vlahović,
među prvima iz regiona se poklonio žrtvama Srebrenice. Konačno, i
Skupština Crne Gore je među prvima u regionu prihvatila Rezoluciju
Evropskog parlamenta o obavezi
sjećanja na žrtve Srebrenice –
Danu sjećanja, a tim povodom,
na inicijativu Foruma Bošnjaka/
Muslimana, i Vlada Crne Gore ,
kao i Skupština Glavnog grada
Crne Gore(Podgorice) usvojili su a
nešto kasnije i realizovali Odluku o
proglašenju i uređenju jednog parka sa odgovarajućim obilježjem u
Spomen park civilnim žrtvama ratova vođenih na prostorima bivše
Jugoslavije u periodu od 1991 do
2001. godine.
Upravo zbog toga i cijenimo
da je utoliko bila veća i obaveza
Crne Gore da se među prvima na
adekvatan način odredi ne samo
prema ovim zločinima nego i ukupnim dešavanjima iz tog perioda
sa posebnim akcentom na sopstvenu ulogu u svemu.
Konačno, na objektivno kritičko
suočavanje sa ovim I drugim
7
Iz našeg ugla
sličnim dešavanjima Crna Gora je
obavezna i zbog činjenice da je i
sama kao država opstala, odnosno
reafirmisana sa punim državnim
kapacitetom i međunarodnim subjektivitetom
upravo zahvaljujući
nesebičnoj privrženosti i presudnom
doprinosu naroda koji su svo vrijeme tokom posljednje jugoslovenske ratne drame bili meta i iz čijih
redova je najviše žrtava zločina. Ova
činjenica, kao i neosporna multikulturalna karakteristika crnogorskog
društvenog i državotvornog bića i
dalje su jedan od ključnih promotivnih političkih poruka i znakova
prepoznavanja Crne Gore u Evropi
i ukupno svijetu.
Upravo i zbog toga, kao i prava na prosperitetniju budućnost
makar potomaka
kojima, što
se kaže – ni krivima ni dužnima
ostavljamo sve u nasljeđe, civilizacijska je i ljudska obaveza da
se makar njihovo pamćenje utemelji na činjenicama i što objektivnijim porukama. Donošenjem Deklaracije o prihvatanjem Rezolucije Evropskog
parlamenta na sjednici Skupštine
Crne Gore od 9. Jula 2009. godine,
kao I podizanjem spomenobilježja
u Glavnom Gradu svim civilnim
žrtvama ratova vođenih na prostorima bivše SFRj u periodu 1991 –
2001. godina, učinjen je značajan
korak u tom pravcu. Ipak, makar
zbog sopstvenog i, nadasve, mirnog
sna i budućnosti potomaka, nebi se
smjelo uznijeti i zaboraviti na trajnu obavezu podsjećanja na zlodjela i posebno sjećanja na nedužne
žrtve počinjenih zlodjela. Tim prije
što je, uz sve više i riječi i činjenja
8
za poštovanje još isuviše i onih koji
teško da se i mogu objasniti.
Tako, naprimjer, teško da je
moglo ostati nezapaženo da se
u Crnoj Gori ni povodom novoustanovljenog evropskog Dana
sjećanja na žrtve srebrenice,
osim manjeg broja predstavnika
Skupštine i Foruma Bošnjaka/
Muslimana Crne Gore, sve do jula
20011. godine, niko drugi – kako
iz vladinog, tako i tzv nevladinog
sektora - nije ni oglasio. Posebno
je začuđujući muk Bošnjačkog
nacionalnog vijeća, kao i brojnih
drugih „zaštitnika“ prava i pravde.
Uz časne izuzetke, nijesu se ovim
povodm proslavili ni tzv javni, kao
ni „nezavisni“ mediji.
Riječju, još je dosta neshvatljive amnezije ili suzdržanosti,
svejedno je.
Nikakva satisfakcija nebi
smjela biti to što ni u ostalim
državama regiona, kao ni većini
članica same Evropske Unije, situacija ništa nije bila bolja.
U Srbiji i dan danas – čak i novoizabrani predsjednik države( Tomislav
Nikolić) negira genocide u Srebrenici.
A sam Beograd je, u noći između 10.
i 11. Jula 2011,godine, tek nekoliko
dana nakon usvajanja rezolucije o
osudi zločina u Srebrenici, osvanuo
pod parolama: „Srećan Vam 11. jul
– dan oslobođenja srpskog naroda
Srebrenice“.
Još tužnija je situacija u Bosni i
Hercegovini. Dok Bošnjaci i dalje žive
ulogu žrtve iz koje nikako da izađu,
Srbi poriču ili, u najblažem, na sve
moguće načine pokušavaju relativizovati dimenzije zločin. I tako u krug
i u nedogled.
Bojati se da će tako biti sve
dok upravo Evropska Unija i UN
-e, odnosno najpozvanije njihove
institucije, konačno, jasno ne
priznaju zašto je i kako uopšte
i dopušten zločin u Srebrenici,
te zašto se i dan danas dopušta
gotovo bezobzirno razaranje čak
i onoga što je, od države Bosne
i Hercegovine, nadživjelo nebrojane zločine.
A ko na to da, makar,
podsjeća prije onih kojima je
BiH i bošnjaštvo makar identitetsko izvorište. Nije valjda da
je zaokupljenost kojekakvim
vašarskim manifestacijama i dotacijama već učinila svoje. Nije
li možda upravo u tome i odgovor na pitanje - zašto se čak i
spori inicijativa za formiranje
d ku m e n t a c i o n o - i s t r a ž i va čkog
centra za prikupljanje i prezentaciju činjenica o zločiima.
U uvjerenju da bi ova
zbirka
dokumenata
mogla
poslužiti kao podsjetnik na apostrofirane I druge civilizacijske
obaveze a imajući u vidu da je
svako pamćenje kratkog vijeka,
odlučio sam se za priređivanje
ove zbirke dokumenata sa ciljem
da ona bude, ne samo podsjetniok na iniciranu i nešto kasnije
uvaženu civilizacijsku obavezu,
nego i još jedan pisani trag
o svima nama iz tog perioda.
Činim to, takođe, sa uvjerenjem
da samo činjenično utemeljeno
i objektivno pamćenje može biti
sigurna brana da se zločini ne
ponove.
Rifat RASTODER
Hronika
Obilježeno 20 godina od opsade Sarajeva
Praznina
crvenih
stolica
U centru grada kod Vječne vatre, postavljena
je 11.541 stolica, u znak sjećanja na broj ubijenih
Sarajlija tokom rata. “Od II Svjetskog rata, nijedna profesionalna vojska nije provela kampanju
neumoljivog nasilja protiv stanovnika evropskog
grada kako bi ih smanjili do stanja srednjovjekovnog lišavanja... U razdoblju pokrivenom u ovom
optužnicom, nije bilo sigurnog mjesta za Sarajlije
od namjernog napada, niti kod kuće, škole, bolnice,” piše u jednoj od haških optužnica.
Piše: Emir PAŠIĆ
Dostojanstvenom manifestacijom pod naslovom „Sarajevske crvene linije“ od 2.do 8.aprila obilježeno je 20
godina od opsade Sarajeva. U centru grada, od Vječne
vatre do Alipašine džamije, 6.aprila protezalo se crvenilo
11.541 stolice koje su postavljene u spomen na žrtve opkoljenog Sarajeva.
Na stolicama bi sjedilo isto toliko građana Sarajeva i
posmatralo program obilježavanja Dana grada, da nisu
ubijeni tokom njegove opsade, kazao je autor projekta
„Sarajevska crvena linija“ Haris Pašović.
Stolice su tokom cijelog dana ostatale prazne zato što su
ti ljudi spriječeni da dođu. Spriječio ih je neprijateljski metak.
Tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana, pored
ljudskih žrtava, grad je pretrpio velika razaranja. Skoro svi objekti u gradu pogođeni su granatama ili snajperskim hicima,
a više od 35 hiljada zgrada, među kojima bolnice, kulturni i
vjerski objekti i mostovi potpuno su ili djelimično uništeni u
toku opsade. U Sarajevu su i sad vidljivi brojni tragovi razaranja grada tokom opsade od 1992. do 1995. godine.
Počast ubijenima odali su brojni domaći i strani
zvaničnici.
Na inicijativu francuskog novinara Remy Ourdana, te uz podršku programa Modul Memorije Festivala
MESS i brojnih novinara i ratnih fotoreportera, od 2.
do 8. aprila priređeno je više povezanih događaja koji
podsjećaju na strahote rata i opominju.
Obilježavanje su podržali mnogi pojedinci i organizacije sa željom da ožive ne samo sjećanje na teške
trenutke kroz koje je prolazilo Sarajevo tokom opsade,
nego i da ožive duh prijateljstva i solidarnosti koji se
smatra fenomenom najduže opsade u modernoj istoriji. Pored sajma knjiga, poezije, muzičkih kompozicija,
izložbi, fotografija, plakata, prikazivanja filmova, promocija svjedočenja, na Konferenciji, održanoj 6. aprila
u hotelu “Holiday Inn”, pred velikim brojem gostiju iz
inostranstva, predstavljen je projekat «Muzej opsade
Sarajeva – Umijeće življenja 92-96 FAMA kolekcija», knjiga za koju je najbolje radove doniralo 45 fotografa i
9
Hronika
mnogo drugih materijala koji upotpunjuju arhivu opsade
Sarajeva.
“Za mene je posebno dirljivo što su se mnogi moji prijatelji u Sarajevu uključili u realizaciju ove ideje, kao što
smo bili solidarni i tokom opsade”, kazao je Ourdan koji je
kao ratni novinar u Sarajevu prema vlastitom izboru proveo
pet godina. “Zbog svega što Sarajevo danas znači svima
nama, stotine ljudi, bez ikakvog zvaničnog poziva ili organizacije došli su da obilježe datum koji podsjeća na događaje
koji su izmijenili sve naše živote”, kazao je Ourdan.
Praznina crvenih stolica i ćutanje u mimohodu
odjeknuli su kao bljesak opomene iz Sarajeva. Čekanjem
onih koji su tu a neće doći, Sarajlije i prijatelji Bosne i
Hercegovine, po ko zna koji put su pokazali Evropi i svima
drugima da moraju da shavate da su mnogo pogriješili;
da su dužni ovome gradu kao malo kome kroz istoriju.
„Ovo je poruka mira, da Evropa vidi da je ipak mnogo
pogriješila. I sada se negdje na planeti nalaze gradovi koji
su u sličnoj situaciji kao što je bilo Sarajevo. Zato u svijet i danas šaljemo poruku mira“, rekao je gradonačelnik
Sarajeva Alija Behmen. Tu smo da se sjećamo, pamtimo,
i da budemo jači.
ČINJENICE
Građani Sarajeva izašli su 5. aprila 1992. na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti su ubili Suadu
Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja. Opsada grada praktično je počela 2. maja 1992,
zauzimanjem međunarodnog aerodroma na Ilidži od strane Jugoslavenske narodne armije, a završila 29. februara 1996.
godine.
Sarajevska opsada sa 1.425 dana jedna je od najdužih u istoriji modernog ratovanja. Vazdušni zid za podršku stotini
hiljada opkoljenih ljudi u Sarajevu trajao je duže od Berlinskog . Za vrijeme opsade u prosjeku je padalo 329 granata na
Sarajevo. Rekord od 3.777 ispaljenih granata zabilježen je 22. jula 1993. godine.
Početak opkoljavanja Sarajeva može se vezati za ranu jesen 1991. godine kada je JNA po nalozima iz Beograda
pripremala ubijanje Sarajeva.Na brdima oko Šehera pripremani su rovovi u koje su ubacivani višecijevni bacači raketa
čije su cijevi bile okrenute prema gradu. U jesen 1991. na svim dominantnim kotama oko grada postavljena su vojna
utvrđenja, koja će tek nakon šestog aprila i početka napada na Sarajevo biti tretirana kao, „jaka neprijateljska uporišta“.
Upozorenja nijesu daleko stizala.Opsadu Sarajeva je vršio 4. sarajevski korpus JNA (od polovine maja sarajevsko romanijski korpus Vojske srpske), sa dosta artiljerije kojom su dezorganizovani vitalni gradski sistemi i kod stanovništva
lomljena volja za otporom. Fenomen opsade Sarajeva privukao je pažnju svjetske javnosti. Eksperti UN, koji su istraživali
ratne zločine u Jugoslaviji, prikupili su dokumentaciju o borbama i opsadi Sarajeva (od 5. aprila 1992. do 30. septembra
1993), koja je poslužila kao osnova za studiju o tom problemu (“Borba”, od 29. jula i 1. avgusta 1994). U toj studiji je
navedeno: “Jedinice Vojske srpske granatirale su Sarajevo sa 600 do 1.100 oruđa, ne računajući tenkovske topove.
Svakodnevno je ispaljivano tokom “mirnih” dana od 200 do 300 granata, a tokom borbeno “aktivnijih” dana 800 do
1.000 granata. Hronologija događaja, utvrđena na osnovu tih podataka, pokazala je da je grad za sedamnaest mjeseci
nemilosrdno granatiran i da je na stanovništvo u prosjeku dnevno padalo po 311 granata. Najteže granatiranje grad je
doživeo 22. jula 1993, kada je ispaljeno 3.777 granata. Posebno je “indikativno što su se pogibije, ranjavanja i razaranja
dešavala u raznim dijelovima grada i... poznatim civilnim okruženjima, kao što su škole, ulice, parkovi, fudbalski i sportski
tereni, groblja, bolnice, pa čak i u redovima za hljeb i vodu i u službi humanitarne pomoći u gradu”.
Analitičari su utvrdili korelaciju između žestine granatiranja i vremenskih intervala pred i za vrijeme međunarodnih
konferencija i ukazali na to da su granatiranja imala politički cilj. Naveli su dan kada je na grad palo najviše granata
(3.777) i povezali to sa najavom SAD da se isključuje mogućnost direktne vojne intervencije u BiH. U pomenutoj studiji
UN se tvrdi: da kada su međunarodni faktori vršili na RS pritisak da prestane granatiranje - artiljerijski napadi bili su
znatno nižeg intenziteta. Opsada Sarajeva je postala glavno ratno poprište i trajala je do kraja rata.
Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije proglasio je krivima Stanislava Galića i Dragomira
Miloševića, oficire Sarajevsko-romanijskog korpusa. Galić je osuđen na najtežu kaznu predviđenu statutom Suda doživotnu robiju, a Milošević kaznu zatvora u tarajanju od 33 godine. Time su potvrđeni navodi iz optužnice, među kojima piše: -Sarajevsko-romanijski korpus sprovodio je vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja,
sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva. U toku je suđenje Ratku Mladiću, komandantu Glavnog štaba i
Radovanu Karadžiću, predsjedniku i vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske.
10
Hronika
U Podgorici i Bijelom Polju održani četvrti crnogorsko-turski susreti
prijateljstva
Novi prilog zbližavanju i
saradnji
Ahmet Cebeci, Emine Birgen Kesoglu, Mustafa Ak, Dr.Miomiru Mugoša, Rifat Rastoder, Šenol Guršan, Ekrem Selimler.
U Podgorici i Bijelom Polju su
od 15. Do 17.maja 2012.godine
održani četvrti susreti crnogorskoturskog prijateljstva. Iz Republike
Turske su na susretima ovoga puta
bili predstavnici turskih metropola Ankare i Izmira.
Goste iz Republike Turske su
predvodili gospoda: Šenol Guršan,
poslanik i zamjenik Predsjednika
Grupe prijateljstva Velike nacionalne Skupštine Republike Turske sa
Skupštinom Crne Gore i Mustafa
Ak, predsjednik opštine Kećioren.
Osim njih u delegaciji su bili i odbornici opštine Kećioren, predstavnici
Društva za ljudska prava iz Ankare, kao i predstavnici Federacije
udruženja građana Turske porijeklom sa Balkana.
Dobrodošlicu gostima, na prigodnom koktelu tim povodom u novootvorenom Hotelu „Ramada“, prvi
je poželio Rifat Rastoder, potpred-
sjednik Skupštine Crne Gore, predsjednik Društva crnogorsko-turskog
prijateljstva i predsjednik parlamentarne Grupe prijateljstva sa Turskom.
Na koktelu su, osim gostiju iz Turske, bili i članovi skupštinske grupe
crnogorsko-turskog prijateljstva, predstavnici Ambasade Republike Turske
u Crnoj Gori, Predstavnici Turske
agencije za medjunarodnu saradnju
i razvoj-TIKA-e, kao i članovi Društva
crnogorsko-turskog prijateljstva.
11
Hronika
Nakon koktela, upriličen je susret gostiju sa gradonačelnikom
Podgorice dr Miomirom Mugošom,
da bi potom svi učesnici susreta,
u KIC-u „B.Tomović“, prisustvovali
panel raspravi na temu: „Pogledi na
odnose Turske i Crne Gore od nezavisnosti do danas“.
Učesnike skupa i rasprave, u protokolarnom dijelu, pozdravili su: dr
Miomir Mugoša, gradonačelnik Podgorice; Mustafa AK, gradonačelnik
Ankare, Emine B. Kesoglu, ambasadorka Republike Turske u Crnoj
Gori, Šenol Guršan, potpredsjednik
parlamentarne grupe prijateljstva
Skupština Republike Turske i Crne
Gore i Rifat Rastoder, potpredsjednik Skupštine Crne Gore, predsjednik Društva crnogorsko-turskog
prijateljstva i predsjednik parlamentarne Grupe prijateljstva sa
Turskom.
U radnom dijelu panel rasprave
izlagali su i Branko Lukovac, bivši
ministar inostranih poslova Crne
Gore, koji je govorio na temu „ Obnova nezavisnosti Crne Gore kao
politički, diplomatski i demokratski
izazov; Vasilije Lalošević, poslanik
Skupštine Crne Gore, čija je tema
bila „Medjunarodna pozicija Crne
Gore-šest godina od obnove nezavisnosti“ i Boris Mugoša, savjetnik Potpredsjednika Vlade koji je
govorio o ekonomskim odnosima
Crne Gore i Turske.
O nezavisnosti Crne Gore iz ugla
turske analitičke vizure govorili su
profesori sa turskih - Gazi, ODTU,
Karabuk i Namik Kemal univreziteta:
Refik Turan, Omer Turan, Durmuš Ali
Koltuk, Guraj Kirpik, Volkan Erturk,
kao i pisac iz Ankare Isa Đebeđi.
12
Po završetku panel rasprave, u
Velikoj Sali KIC-a „Budo Tomovic“
priredjen je kulturno-umjetnicki
program na kojem su učesvovali:
Cenk Bosnali, izvođač turskih i
bošnjačkih izvornih pjesama iz
Izmira, Mirsad - Žuti Serhatlić,
estradni umjetnik iz Crne Gore sa
svojim orkestrom, kao i Kulturnoumjetničko društvo „Budo Tomovic“.
Drugog dana posjete gosti iz
Turske su bili gosti potpredsjednika Rastodera i Grupe prijateljstva
Skupštine Crne.
Potpredsjednik Rastoder I
članovi Grupe prijateljstva su ,
upoznali goste sa organizacijom,
strukturom, nadležnostima i funkcionisanjem Skupštine Crne Gore,
posebno akcentirajući aktivnosti
u sklopu procesa evroatlanskih
integracija Crne Gore. Potpredsjednik Rastoder je istakao prednosti Crne Gore kao što su njen
multietnički i međuvjerski sklad
što je čini državom za prijmer
u regionu. Naglasio je odlične
dosadašnje odnose Crne Gore i
Turske kako parlamentarne tako
i ekonomske budući da je, kako
je kazao, ekonomija temelj dobre
saradnje.
Potpredsjednik parlamentarne
Grupe prijateljstva iz Turske,
Šenol Guršan, takođe je istakao
značaj međudržavne saradnje
sa Crnom Gorom posebno u turizmu, obrazovanju i zdravstvu.
Guršan je upoznao predstavnike
crnogorske parlamentarne grupe
prijateljstva sa činjenicom da
je Turska druga zemlja u svijetu
po rastu ekonomije, te da je taj
ekonomski napredak posebno osjetan u posljednjih deset godina.
Takođe je kazao da on i njegove
kolege smatraju višenacionalnu
strukturu crnogorskog društva
pravim bogatstvom čime je Crna
Gora, kako je rekao, zemlja mira,
slobode i demokratije. Dodao je
na kraju da najveći most dvije
države čine iseljenici Crne Gore u
Turskoj.
Obostrano je konstatovano da
naredni period treba iskoristiti za
dalje jačanje međuparlamentarne
i ukupne saradnje dvije države.
Nakon posjete Skupštini Crne
Gore, delegacija iz Turske je otputovala u Bijelo Polje, gdje se susrela i razgovarala sa predsjdnikom
Opštine Aleksandrom Žurićem i
njegovim saradnicima o mogućoj
kulturnoj i ekonomskoj saradnji
Opština Bijelo Polje i Kećioren, a
održan je i sastanak sa jednim
brojem istaknutih privrednika iz
Bijelog Polja.
Kao i u Podgorici tako i je i u
bjelopoljskom Centru kulture priredjen Kulturno umjetnički program na kojem je učestvovao
turski pjevač Cenk Bosnali i Kulturno-umjetnicko društvo „Tekstilac“ iz Bijelog Polja.
Posljednjeg dana posjete delegacija iz Turske je posjetila Cetinje i obišla najznačajnije znamenitosti Cetinja, nakon čega je sa
podgoričkog aerodroma otputovala
za Tursku sa, kako su sami kazali,
prepunim srcem prelijepih slika i
utisaka sa kojima će upoznati prijatelje u Republici Turskoj.
C.Tuzović
S. Korać
Hronika
Mehmet Nijazi Tanilir, novi ambasador Republike Turske
u Crnoj Gori
Odnosi za primjer
Nakon
isteka
mandata
dosadašnjoj ambasadorki, Emine Birgen Kesoglu, na dužnost
novg ambasadora
Republike
Turske u Crnoj Gori, devetnaestog juna ove godine, stupio je
na dužnost nj.ex. Mehmet Nijazi
Tanilir.
Mehmet Nijazi Tanilir.
Gospodin Tanilir je rođen
1960.godine u Gencu, Bingol.
Diplomirao je na Faklultetu
političkih nauka Univerzitetu u Ankari, a magistrirao Kriminologiju
na Univerzitetu u Midlsex u Londonu. U dosadašnjem radu obavljao je funkcije Guvernera nekoliko distrikta u Republici Turskoj:
Suhut-Afyon, Hanonu-Kastamonu,
Ilgaz-Cankiri, Cubuk-Ankara, Van,
Kahramanmaras. Prije stupanja
na dužnost Ambasadora u Crnoj
Gorı, gospodin Tanilir je obavljao
funkciju Guvernera u Ministarstvu
unutrašnjih poslova Republike
Turske.
Republika Turska je, inače,
odmah po pouspostavljanju diplomatskih odnosa sa Crnom Gorom,
2008. Godine, otvorila svoje diplomatsko predstavništvo u Podgorici i
imenovala prvog ambasadora g-dina
Murata Oguza. Nakon isteka mandata i penzionisanja ambasdora Oguza,
za novog ambasadora imenovana je
g-dja Emina Birgen Kesoglu.
U ovom periodu uspostavljeni
su po svemu primjerni međudržavni odnosi. U posjeti Crnoj Gori
već su bili Koksal Toptan, sada
već bivši predsjednik Velike nacionalne Skupštine Republike Turske, Abdulah Gul, predsjednik sa
delegacijom od preko 200 saradnika i biznismena Turske. Ova posjeta je predstavljala snažan temelj
početku dobrih ekonomskih odnosa. Između ostalog, otvaranjem
avionske linije Podgorica-Istanbul, kao i nedavnom kupovinom
Željezare- Nikšić, te rekonstrukcijom Nizamske džamije u Tuzima,
Džamije Pomoraca u Ulcinju, rekonstrukcijom zgrade i postavljanjem grba na zgradi starog osmanskog poslanstva na Cetinju,
izgradnjom ulice Petnjici kod Berana, razmjenom raznovrsnih posjeta državnih i drugih predstavnika,
gostovanjima velikih umjetnika
poput operske dive Lejle Colakoglu i njenog koncerta na Cetinju,
Uspješna misija
ambasadorke Kesoglu
Svojim diplomatskom i ukupnom aktivnošću, ambasadorka
Kesoglu je bitno doprinijela daljem
razvoju po svemu primjernih odnjosa Crne Gore i Turske.
Emina Kesoglu
Kesoglu je, takođe, dala
snažan
doprinos
jačanju
ekonomskih odnosa i očuvanju
zajedničkog kulturnog nasljeđa a
Crna Gora će, zasigurno, posebno pamtiti njenu angažovanost
i pomoć u saniranju jo šteta od
poznatih vremenskih neprilika.
Kesoglu je napustila Crnu Goru
04.06.2012 godine a već krajem
godine će se penzionisati. Za doprinos odnosima Crne Gore i Turske uručeno joj je priznanje od
strane predsjednika Crne Gore
Filipa Vujanovića.
slikara Devrima Erbila i njegove
izložbe u Podgorici, vajarke Evrim
Kilic u Danilovgradu, kao i još
puno drugih sadržaja.
13
Hronika
Svečano otvorena džamija Pomoraca u Ulcinju
Orijentir tolerancije
Svečano otvaranje džamije Pomoraca u Ulcinju - 01.06.2012.
Pred više od dvije hiljade mještana i gostiju,
1.juna u Ulcinju otvorena je Džamija pomoraca. Nakon osam decenija ponovo je zablistalo istorisko
obilježje grada,čija je obnova započeta prije četiri
godine, a realizovao ju je opštinski Centar za kulturu
sa ovdašnjim i donatorima iz turskog grada Alanaja.
Svečanom otvaranju, kojem je prethodio prigodan
program inspirisan religijskim i nacionalnim motivima islamske zajednice, prisustvovali su predstavnici islamske zajednice Turske i naše zemlje,
ministar i diplomate.
Prvi čovjek Ulcinja Nazif Cungu kazao je da se
obnovom džamije Pomoraca vraća veličanstveni
simbol grada kao orijentir ka miru i dobroti.
- Džamija pomoraca bila je pravi simbol naše
istorijske vezanosti sa morem i plovidbom. Njena
obnova je izraz našeg osjećanja odgovornosti.
Danas ispravljamo nepravdu staru osam dekada
i potvrđujemo da su se vremena promijenila i da
možemo živjeti zajedno u harmoniji i međusobnom
poštovanju, bez obzira na vjerske razlike – poručio
je Cungu.
Obnova džamije je „pobjeda dobra nad
zlom”kazao je Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić.
14
- Ako se bogatstvo jedne zemlje procjenjuje po tome
koliko ima ljudi u njoj koji je cijene, poštuju i vole onda
je Crna Gora sa muslimanima bogata zemlja jer joj niko
nije dao doprinos koliki su joj dali muslimani – kazao je
Fejzić.
Obnovu Džamije čestitao je i ulcinjski paroh Radojica
Božović i konstatovao, podizanjem Džamije pomoraca „ispravljena je greška onih koji su je u nekom zemanu porušili”.
Prema predanjima, Džamija pomoraca izgrađena je
prije dolaska Turaka na ove prostore, zahvaljujući pomorcima zemalja Mediterana. Jedinstvena je po tome
što se nalazi na samoj obali Jadranskog mora,u srcu
naselja kod Male plaže.
- Pretpostavlja se da je Džamija pomoraca izgrađena
u 14. vijeku, te da su je gradili Mauri. Karakterističnom je
čini vitko munare od kamena, vezano olovom, na čijem se
vrhu nalazio feral dug 30 metara, koji je brodovima služio
kao svetionik. To vitko munare je bilo i ostalo simbol vjere
na ovim prostorima –ponosno ističu Ulcinjani. U pomorsko trgovačkom gradu koji je imao brodova koliko dana
godina,Džamija je vjekovima privlačila moreplovce i sve
vjerujuće ljude do 1931. godine. Sačuvani su temelji na
kojima je poslije 82 godine ponovo izgrađena.
E.P.
Hronika
Koncert rožajskiog folklornog ansambla u Pljevljima
Užitak sa bogatog vrela
KUD iz Rožaja Sa koncerta u Pljevljima
Folklorni ansambl Centra za kulturu iz Rožaja,
održao je nedavno koncert u prepunoj sali Doma
vojske Crne Gore u Pljevljima. Publika je uživala u
dvočasovnom dobro pripremljenom programu, koji
su činile koreografije i narodne pjesme.
Folklorni ansambl Centra za kulturu iz Rožaja
vode pripadnici zlatne generacije rožajskih folklorista: Aida Omeranović, Mervad – Meco Nurković
i Fadil Demić, istakla je na početku voditeljka
Denisa Kurtagić. Pored izvornih igara i pjesama
rožajskog kraja, ansambl izvodi i igre naroda koji
žive u Crnoj Gori i regionu.
Publika pozdravlja KUD iz Rožaja
Ansambl je na svom prvom gostovanju u Pljevljima
izveo koreogeafije: Rugova, Šumadija, Đakovica,
čobanske igre, igre iz Vranja, Bošnjačke igre iz
Rožaja i Bošnjačke igre iz Sandžaka.U programu su
učestvovali: pjevač novokomponovanih pjesama Mirsad Tarhaniš, dobitnik brojnih priznanja i nagrada,
kao i Delija Kurpejović, izvođač izvornih pjesama.
Direktor Centra za kulturu iz Rožaja, Salko
Luboder, zahvalio se Pljevljacima na organizaciji
i dobroj posjeti.
„Ovim koncertom započinjemo intenzivniju saradnj
između ustanova i pojedinaca, odnosno poslenika kulture iz Rožaja i Pljevalja. Inicijativa je potekla od Sekretarijata za društvene djelatnosti opštine Pljevlja i ja sam
izuzetno zadovoljan što je pljevaljska publika vidjela
šta sve ima na repertoaru naš ansambl. Inače, folklorni
ansambl Centra za kulturu iz Rožaja potiče sa bogatog
folklornog vrela rožajskog kraja, baštini tradiciju gotovo
pola vijeka, a u sadašnjem obliku djeluje desetak godina. Ansambl broji oko 200 članova razvrstanih u nekoliko generacijskih grupa“, kazao je Luboder.
U bliskoj budućnosti može se očekivati gostovanje pljevaljskih folklornih ansambala u Rožajama.
Jakub Durgut
15
Hronika
Kandidati za nagradu „Meša Selimović”
“Žig“ Kemala Musića
među kandidatima
Međunarodni književni susreti Cum Grano Salis, u okviru kojih će biti dodjeljena i nagrada „Meša Selimović“, u
Tuzli , XII po redu, biće održani od 6. do 9. septembra. Žiri u sastavu Zdenko Lešić (predsjednik), Predrag Matvejević,
Mirjana Đurđević, Andrej Nikolaidis i Irfan Horozović imaće težak posao da odabere o najbolji roman za nagradu
„Meša Selimović“. Medju kandidatima je i „Žig“, Kemala Musića.
Selektori koji su mogli nominovati od 2do 5 romana: Jagni Pogačnik (Hrvatska), Vladimir Arsenić (Srbija),
Emir Imamović (BiH) i Pavle Goranović (Crna Gora), odabrali su i predložili slijedeće romane:
Crna Gora:
1. Bosiljka Pušić: „Stimadur“, Grigorije Dijak, Podgorica 2011.
2. Ksenija Popović: „Uspavanka za Vuka Ničijeg“, Nova knjiga,
Podgorica 2011.
3. Borislav Jovanović: „Bijeli gavran“, Centralna narodna biblioteka
Đurđe Crnojević,Cetinje 2011.
4. Kemal Musić: „Žig“, K klub, Bijelo Polje 2011.
Hrvatska:
1. Zoran Ferić – Kalendar Maja, Profil, Zagreb 2011.
2. Zoran Pilić – Đavli od papira, Profil, Zagreb 2011.
3. Goran Ferčec – Ovdje neće biti čuda, Fraktura, Zaprešić 2011.
4. Vladimir Stojsavljević – Život bez imena, Fraktura, Zaprešić 2011.
5. Luka Bekavac – Drenje, Profil, Zagreb 2011.
Srbija:
1. Svetislav Basara - Mein Kampf, Beograd: Laguna, 2011
2. Slobodan Tišma - Bernardijeva soba, Novi Sad: Kulturni centar
Novog Sada, 2011
3. Miloš Živanović - Razbijanje, Beograd: Algoritammedija, 2011.
Bosna i Hercegovina:
1. Abdulah Sidran – Otkup sirove kože, Ljevak, Zagreb 2011.
2. Fadila Nura Haver- Kijamet via Vranduk, : Dobra knjiga, Sarajevo2011.
3. Ivica Đikić- Sanjao sam slonove, Ljevak, Zagreb 2011.
4. Faruk Šehić- Knjiga o Uni, Algoritam, Zagreb/Buybook, Sarajevo 2011.
5. Nebojša Lujanović- Orgulje iz Waldsassena, Europapress holding i Novi liber, Zagreb. 2011.
Pokrovitelj jedinstvene kulturne manifestacije u regionu, koju pored centralnog događaja činie ;izložbe, promocije
knjiga, okrugli stolovi i koncerti je Opština Tuzla.
E. P.
16
Kritičke paralele
Povodom presude u slučaju bosanskohercegovačkih izbjeglica
Sudska apologetika
zločina
Presuda u slučaju deportacije je apologetika jednog zločina. Nedopustivo je, a zdravom razumu i neprihvatljivo da je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje sudskom vijeću u istom sastavu. Sastavu
koji se donošenjem pobijene presude objektivno legitimisalo kao strana u sporu, a državu čiju sudsku vlast
obnaša predstavio kao adolescenta u potrazi za sobom. Presudom treba doprinijeti stvaranju ukupnog ambijenta, kako se ni u primislima, nikada više nikome ne bi dogodilo nešto ni približno deportaciji.
Piše: Abulah Bato AVDIĆ
U modernoj istoriji Crne Gore nije bilo zločina koji se
mogao lakše spriječiti, istovremeno teže prikriti, te slijedom toga i lakše presuditi, od deportacije izbjeglica iz
Bosne i Hercegovine. Deportacijom je pogažen ne samo
nacionalni javni poredak, već i onaj međunarodni. Više
sam nego ubijeđen da se presudom koja se dojmi poput dimne zavjese, budućim generacijama ostavlja teška i
ničim zavrijeđena hipoteka, a presuda pored represivne
ima i onu, mnogo važniju, preventivnu ulogu. Ovo navodim
iz razloga što je presudom trebalo doprinijeti stvaranju
ukupnog ambijenta, kako se ni u primislima, nikada više
nikome nebi dogodilo nešto ni približno ovome. Samo na
taj način bi smo kao buduća članica, zajednice uređenih i
civiliziranih naroda i država mogli zajednički ovladati tajnovitim nepoznanicama budućnosti. Ne samo zbog toga, sudskom presudom bilo je neophodno očitati bukvicu sramotnoj prošlosti pred licem budućnosti, koja nas neminovno
upućuje na saradnju, uzajamno razumijevanje i toleranciju.
Prije svega sa našim susjedima. A Bosna i Hercegovina
jeste naš prvi susjed, sa kojim dijelimo ne samo najdužu
zajedničku granicu. Svojevremeno se znameniti antički filozof Aristotel saglasio sa Agamonom, da niko i ništa ne može
izmijeniti prošlost, ali zato smo pozvani zajednički graditi
budućnost. Ako projekciju budućih odnosa na prostorima
bivše SFRJ budemo bazirali na onome što je bilo pozitivno
u našoj zajedničkoj prošlosti, biće znak da smo na pravom
putu. Zbog toga su svi organi urđene državne zajednice
pozvani da saglasno svojim ovlašćenjima daju puni doprinos tome. Pa i u suočavanju sa okrutnom prošlošću.
Suprotno očekivanjima, u famoznom slučaju deportacija, umjesto da se fokusira na utvrđivanje i dokazivanje
činjenica, koje bi izvan svake razumne sumnje dovele do
konkretnih počinioca ovog, rijetko viđenog zločina i njihovih nalogodavaca, Sud se na nedopustiv način upustio
u neprihvatljivo arbitriranje, kojim je pod upitnik stavio
međunarodno- pravni subjektivitet države Bosne i Hercegovine.Bio je to nespretan pokušaj konvalidiranja konkretnih akata i radnji koje prkose zdravom razumu, i na taj
način dovesti ih u ravan legitimnih, a njihove izvršioce prikazati kao legaliste, posvećene vršenju prava, pa i po cijenu
unižavanja države Crne Gore, u čije ime su navodno radili.
Najgore što se moglo desiti Crnoj Gori XXI vijeka. O tempore o mores.
Pravo je razum lišen emocija, i dan danas brucošima
ponavljaju profesori prava. Presuda u slučaju deportacija,
bijaše pogled na stvarnost iz vizure zadnjeg desetljeće
prošlog vijeka. Njome nije unižen samo XXI vijek, već i cijelo
prošlo stoljeće, koje su članovi sudećeg vijeća prepoznali
samo kroz njegovo zadnje desetljeće. Utisak je da se upravo članovima sudećeg vijeća nije ni dogodio XXI vijek,
već im je svijest ostala zarobljena u zadnjoj deceniji prošlog
. Time su svjesno, ili ne oskrnavili i XX vijek. Vijek pobjede
nad fašizmom, vijek nirnberškog i tokijskog procesa .
Konačno vijek u kojem je čovjek osvojio Mjesec...
17
Kritičke paralele
Kuria novit iuria - sud zna pravo
Sud ima pravo ali i obavezu izreći sankciju zbog svake
počinjene radnje, koja se nemože podvesti pod uživanjem
prava i sloboda. Ovo bez obzira da li je djelo učinjeno
umišljajem, ili iz nehata. A hapšenje i deportacija izbjeglica sa ratom zahvaćenih područja Bosne i Hercegovine,
ne može se podvesti pod pojmom vršenja prava i sloboda.
Studentu prve godine prava poznato je da se sud između
strana u sporu pojavljuje kao nepristrana strana, koja će
nakon izvedenih dokaza objektivno i nepristrasno konstatovati postojanje protivpravnog ponašanja, ili ne.U krajnjem sankcionisati samu činjenicu iz koje se izvlači nesporan zaključak o postojanju odgovornosti. Drugim riječima
presudom se rješava spor nastao na osnovu predhodnih
ljudskih ponašanja.(činjenja, ili nečinjenja). Upravo o
njima se rapravlja, da li su bila pravna, ili protivpravna.
Država Bosna i Hercegovina ne bijaše u tom smislu strana
u sporu. No i to nije bila smetnja za članove sudskog vijeća
da se vrate dva desetljeća unatrag i upuste u ocjenu
državno- pravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, koja
bijaše žrtvom do tada neviđene agresije, čiji državljani su
deportovani iz Crne Gore i predavani u ruke naoružanoj
bandi, ispod čije kame su i pobjegli tražeći spas upravo
u Crnoj Gori
Contra factum non argumentum protiv činjenica nema argumenata
Nedopustivo je, a zdravom razumu i neprihvatljivo da
je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje
sudskom vijeću u istom sastavu. Sastavu koji se
donošenjem pobijene presude objektivno legitimisalo
kao strana u sporu, a državu čiju sudsku vlast obnaša
predstavio kao adolescenta u potrazi za sobom. Zbog
toga treba konstatovati da je nama susjedna država Bosna i Hercegovina proglasila suverenost 1992. godine, i
da bi slijedom toga bilo suludo amnestiranje zločinaca, s
pozivom na činjenicu da naoružana banda bijaše upravo te godine ovladala dijelom njenog teritorija. Konačno
nije sporno da i banda može biti monopolizator fizičke
sile na određenom prostoru, ali ne može crpiti legitimitet, koji se iskazuje isključivo kroz slobodno izraženu
volju građana, što je imanentno samo državama. Ne
samo zbog toga, suština države se ne može ogoljeti i
svesti isključivo na monopol fizičke sile u okviru konk-
18
retnog društva. Tu počiva i krucijalna razlika u pravnoteorijskom razlikovanju države i bande, bez obzira koliko banda u datom trenutku može osiliti, i uzbičiti. Isto
tako nedopustivo je preći preko činjenice da je hiljade
nedužnih građana, državljana Bosne i Hercegovine uspjelo umaći ispod kame bandita, i pribježište potražiti
upravo u Crnoj Gori, te da su od konkretnih pojedinaca,
državnih službenika Crne Gore, protivpravno lišavani
slobode, i isporučivani istim banditima ispod čije kame
su pobjegli. Mora se takođe javno konstatovati da je
najveći broj deportovanih odmah po deportaciji tragično
završio, a njihovi zemni ostaci su nalaženi po masovnim
grobnicama širom Bosne i Hercegovine, jezeru Perućac,
rijekama Drini, Savi i Dunavu. Na koncu kruna svega
predhodno rečenog je da odgovorni za slučaj deportacija, svoju krivicu pokušavaju sramno prikriti iza navodne
kolektivne odgovornosti Crne Gore.
Fiat iusticia et perant mundus - neka se
vrši pravda makar propao svijet
Predpostavka nevinosti, krivice i krivična odgovornost
Pravno je aktuelan stav da se u krivičnom postupku
niti jedna pravna norma neće primijeniti, ako predhodno nijesu utvrđene pravno relevantne činjenice, koje
se smatraju istinitim.S tim u vezi pravna teorija, ali i
sudska praksa poznaje slučajeve u kojima ne postoji
potreba da se neke pravno relevantne činjenice dokazuju.Obično se radi o činjenicama koje su iz konkretnih
razloga teško dokazive, i bilo bi nepravedno to tražiti od
subjekata u čiju korist je neophodno formulisati nečiju
predpostavku krivice. Isto tako nije sporno, ili bar nebi
smjelo biti sporno da se pod određenim uslovima može
izreći sankcija zbog same činjenice, iz koje nedvosmisleno proizilazi zaključak o krivičnoj odgovornosti. A
činjenica ( deportacija), je nesporno bila. Isto to važi i za
činjenicu prisustva policijskih službenika u isto vrijeme
i na istom mjestu , gdje je vršeno protivpravno lišavanje
slobode lica koja će nakon toga biti deportovana iz Crne
Gore. Svrha ovakvog pravno- teorijskog stava je da se na
najlakši mogući način ostvare dopušteni cijevi i dosegne pravda. Teret dokazivanja u tom slučaju ne pada na
stranu u čiju korist je formulisana pretpostavka krivice.
Ovo iz razloga što obilje dokaza ukazuje na krivičnu
Kritičke paralele
Pravda je još daleko
Krajem ovog meseca navršava se dvadeset godina otkako je u Crnoj Gori
izvršen zločin protiv izbeglih Muslimana iz Bosne i Hercegovine, kolokvijalno
nazvan ”deportacija izbeglica”. Njih su državni službenici Crne Gore 1992. sistematski pohapsili i izručili pripadnicima vojnih snaga Radovana Karadžića da im
posluže kao taoci za razmenu zarobljenih srpskih vojnika. Većina izručenih
odmah su streljani, a nekolicina mučeni u logorima i na kraju razmenjeni. Još uvek se nekim žrtvama ovog zločina ne zna ni grob, niti
se zna gde su tačno ubijeni. Zna se da su svi bili civili koji su
u Crnoj Gori potražili spas od rata, da su uhapšeni bez
pravnog osnova i organizovano isporučeni uglavnom iz
stanice milicije u Herceg Novom.
Šesnaest godina kasnije, posle četvorogodišnje
parnice, Crna Gora je prihvatila poravnanje
i platila obeštećenje od preko 4 miliona
eura za 200 članova 42 porodice stradalih i osmorice preživelih žrtava. Ovo je
nezapamćen primer kolektivnih reparacija za žrtve u ovom napaćenom regionu i
jedan od svetlih primera kolektivnih reparacija u svetu. Uspehu oštećenih
doprinelo je intenzivno interesovanje međunarodnih organizacija za njihov
slučaj i kontinuirana pažnja crnogorskih medija, istaknutih predstavnika
građanskog društva i pojedinih političkih partija. S druge strane, ni do danas,
dvadeset godina kasnije, zvanično se ne zna ko je odgovoran za ovaj zločin.
odgovornost konkretnih pojedinaca, na čiji teret je trebalo formulisati predpostavka krivice. Suprotno tome
sudsko vijeće nam je pojasnilo da je bulumenta uniformisanih i onih drugih prisutnih hajkača, baš toga dana,
na tom mjestu i u to vrijeme samo regulisala saobraćaj,
igrom slučaja ispijala kafu, ili čaj, a ne hapsila, i pružala
sveukupnu logistiku dok se zadnji bosanac i hercegovac
ne liši slobode i sputan poput Bodlerovog albatrosa ne
isporuči na nož pijanoj bandi. Predpostavku nevinosti ne
dovodim u pitanje, ali ni predpostavku krivice, koja se
opovrgava navodno slučajnim prisustvom na licu mjesta, ili uobičajenom šetnjom krvavom pozornocom, koja
zaudaraše freško ispisanim telegramom, čije svako slovo
se moraše izvršiti konsekvento do kraja i bez izuzetka.
Konačno o tome govori i sudska praksa međunarodnih sudova. Za razliku od toga sudeće vijeće je stalo na stanovište
da su upravo tog dana neki državni službenici, u postupku
vršenja prava, samo izvršavali telegramske naredbe i trenirali strogoću nad umišljenim državljanima neke imaginarne države, a ne ispisivali sramotno poglavlje crnogorske
istorije. Konkretnu odgovornost učesnika ovog zločinačkog
poduhvata sudsko vijeće, pokuša prikriti presudom i tako
silom na sramotu skriti ih iza kolektivne odgovornosti Crne
Gore. Tako su presudom stvorene predpostavke da se i
država Crna Gora i Bosna i Hercegovina dodatno unize, i
dožive kao kolateralna šteta. Ako je i od suda mnogo je.
19
Kritičke paralele
Evropske integracije i nacionalna diskriminacija
Principi i praksa
Zaštita od diskriminacije predstavlja jednu od osnovnih obaveza država u procesu stabilizacije i
pridruživanja Evropskoj Uniji. Postojanje pravila o zabrani diskriminacije u nekom Ustavu ili Zakonu još
ne znači da je diskriminacija u stvarnosti zabranjena i da ne postoji. Pored pravnih pretpostavki, to
zavisi i od opšte društvene klime, političke i pravne kulture, građanske demokratske svijesti, kao i od
toga koliko su državni organi i javni funkcioneri spremni i sposobni da se stvarno i efektivno bore protiv
diskriminacije.
Piše: Nik Gašaj
Zahtjevi za poseban - privilegovan položaj određene
nacionalnosti u odnosu na drugu ili druge nacionalnosti
bili su dosta prisutni u toku istorije. Ovakvi zahtjevi su se
pojavili u interetničkim odnosima unutar jedne države
ili u odnosima između naroda u međunarodnoj zajednici. Najčešće takvi zahtjevi su se bazirali na rasističkim
teorijama koje koriste biološke, antropološke i druge
discipline za opravdanje svojih zahtjeva za priviligovani
položaj. Zastupnici rasističkih gledišta nastojali su da
ukažu na postojanje“ više“rase, čiji pripadnici imaju
veću intelektualnu i fizičku sposobnost i doprinose
mnogo više razvoju, društvenom, ekonomskom, kulturnom naprietku, nego „niže“rase, što prema prvima
daje pravo da budu nosioci civilizacije.
Takve ideje naišle su na najveću podršku u Njemačkoj
tokom druge polovine IXX vijeka, kada su se jasnije artikulisali zahtjevi za posebno mjesto i ulogu njemačke
rase u Evropi i u svijetu, kao rase koja je navodno moralno i fizički superiorna u odnosu na druge rase. Stoga i
najpozvanija da upravlja sa drugim rasama.
Nažalost, ideja o superiornosti jedne rase ili jednog naroda u odnosu na druge korišćena je u političke
svrhe, da bi se opradali zahtjevi za priligovan i dominantan položaj, što je objektivno imalo teške posledice, a
ponekad i tragične za čitave narode ili nacionalnie grupe.
20
S tim u vezi , poznati autor Ašraf Pahlavi je isticao, da
je nastojanje da se utvrde inforioritet ljudi samo iz razloga boje kože ili etničkih karakteristika, znak “ludosti
ili psihičke devijacije“.
Međutim, borba protiv etnoncionalne diskriminacije
podrazumjeva dosledno ostvarivanje pravne države,
odnosno vladavine prava i izgrađivanje demokratskog
društva. No, u zemljama Zapadnog Balkana, kako bi
rekao, Đuro Šušnjić:“Danas, osjećamo kako je težak
prelaz od vladavine samovolje na vladavinu Zakona.
Vlastodršci bi prije ispustili dušu iz naših grudi nego
moć iz svojih ruku. Ako jedna grupa ljudi pravi zakone
po svojoj volji, onda je njihova volja zakon. Kad bi se
oni pridržavali zakona koje su sami donjeli, naredili bi
vlastito hapšenje“.
Od prirode je čovjeku naloženo da živi u zajednici, pa izolaciju daživljava kao tešku kaznu. Ono, pak,
što nije od prirode dato čovjeku jeste kakva će biti ta
njegova zajednica. Čovjek može zajednicu zaista da
pravi, na ovaj ili onaj način, pa da bude, primjera radi
– demokratija, autokratija, diktatura itd. Iznalaženje
mogućih oblika zajedničkog života ljudi osnovna je
sadržina politike. To je politika, ali ona je mogla, i uvijek može da bude zloupotrebljena i deformisana. Ali, i
pravo može preuzeti na sebe, bar u mnogobrojnim situacijama, onu distributivnu ulogu koja mu je uvjek namenjivana kada je rečeno da je njegova uloga da svakome da ono što mu pripada( Suum cuique tribuere).
Dakle, radi se o usađenoj potrebi ljudi za poretkom
odnosno“zakonitošću“ u smislu postojanja pravila koja
daju smisao, unose red i omogućavaju predvidljivost i
očekivanje određenih efekata.
Kritičke paralele
Nisu, dakle, slučajno, više pisaca, još od vremena starih Egipćana isticali da od svih ljudskih
izuma, možda nijedan nije toliko dragocjen i toliko
značajan kao izum ljudskog zakona, u smislu pravila
ponašanja. Anomiju, stanje koje je francuski sociolog
Emil Dirkem opisao kao situaciju u kojoj moralna, religijska i pravna pravila gube vrijednost i poštovanje
ili ih uopšte nema, čovjek doživljava kao iskorenjivanje samih temelja njegove društvene egzistencije
i psihološke stabilnosti.
Problem čovjekove prirode i njeno ispoljavanje u
političkim odnosima i u okvirima političkih ustanova, jedno je od opštih mjesta u političkoj teoriji.
Veliki mislioci veoma su se razlikovali u poimanju
čovjekove prirode. Polazeći od čovjekove prirode
kao od premise, oni su izvodili različite zaključke o
karakteru političkih i socijalnih ustanova koje bi trebalo uspostaviti, održati ili promjeniti. Jedna struja
misli da čovjek po svojoj prirodi teži životu u zajednici, da ga oblikuje racionalnost u traženju izbora
sredstava, spremnosti na saradnju s drugima na osnovama ravnopravnosti, jednakosti i humanizma, a
to je u stvari shvatanje liberalne političke filozofije.
Dok, druga konzervativna struja, zastupa gledište o
čovjeku kao sjedište egoizma, iracionalnih poriva,
vlastoljublja, težnje da dominira drugima zbog čega
nužno dolazi u sukob. U takvoj situaciji“čovjek je
čovjeku vuk“, i u odsustvu pravne države, vodi se“rat
svih protiv svih“, pa je neophodan takav pravni i
moralni poredak koji bi čovjeka priveo civilizovanom
životu i poštovanju prava drugih na osnovama pravde
i pravičnosti, nezavisno od nacionalne pripadnosti i
drugih svojstava. U svakom slučaju, ljudske slobode
i prava su mjerila kojima se procjenjuju i u odnosu
na koje se moraju dimenzionirati i graditi i politika
i pravo, a to znači- sve institucije pravno-političkog
sistema date države.
Evropska unija je definisala političke kriterijume
za njenoj pristupanju još 1993.godine, tzv. Kriterijume iz Kopenhagena, koji se posebno odnose na
standarde iz oblasti vladavine prava, ljudskih prava i
zaštite manjina. Zaštita od diskriminacije predstavlja
jednu od osnovnih obaveza država u procesu stabilizacije i pridruživanja Evropskoj uniji.
Ustavom Crne Gore utvrđeno je:“Zabrana je svaka
neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom
osnovu“(član 8 stav 1 ). Crna Gora je donijela i Zakon o
zabrani diskriminacije. Međutim, postojanje pravila o zabrani diskriminacije u nekom Ustavu ili Zakonu još ne znači
da je diskriminacija u stvarnosti zabranjena i da ne postoji.
Pored pravnih pretpostavki, to zavisi i od opšte društvene
klime, političke i pravne kulture, građanske demokratske
svijesti, kao i od toga koliko su državni organi i javni funkcioneri spremni i sposobni da se stvarno i efektivno bore
protiv diskriminacije. Ovo zbog toga, što ima primjera da
pojedini državni organi i pojedini javni funkcioneri u nas
nisu spremni da sprovode na adekvatan način ustavnu
obavezu protiv diskriminacije.
Na primjer, u kontinuitetu je prisutan problem
podzastupljenosti odnosno nezastupljenosti naročito
pripadnika albanske nacionalnosti u sudu, tužilaštvu,
ministarstvima, organima lokalne samouprave,
javnih službi i drugih državnih institucija od vitalnog
značaja za ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava.
U prilogu tome, svjedoče i sljedeće činjenice: u Podgorici nema nijednog sudije, tužioca, a nažalost nema
ni jednog zamjenika ombudsmana Crne Gore pripadnika albanskog naroda. Takođe, u pojedinim ministarstvima Albanaci nijesu adekvatno zastupljeni, u lokalnoj upravi Glavnog grada nema nijednog sekretara
ili zamjenika sekretara nekog sekretarijata itd. što
je pravno nezasnovano, a politički neprihvatljivo. To
govori o pojavama neravnopravnosti i nejednakosti,
odnosno o diskriminaciji albanske manjine, to govori o kršenju ljudskih i manjinskih prava, kao i nedostatku demokratskog kapaciteta za funkcionisanje
pravne države i vladavine prava.
I na kraju, svima treba da bude jasno da Crna Gora
ima budućnost jedino ako bude demokratska i pravna
država, i ako u njoj budu svi građani i svi narodi ravnopravni i slobodni, i to ne samo u formalno-pravnom
smislu, nego i u stvarnosti, u fakticitetu i da pravne
norme zažive u praksi, jer poštovanje prava drugih, udovoljavanje razlićitostima, dosljedno ostvarivanje prava
manjinskih naroda, pretpostavlja bitnu pretpostavku za
obezbjeđivanje stabilne demokratije, interetničku toleranciju, jačanje lojalnosti prema državi, kao i za uključivanje
Crne Gore u evropske i transatlanske integracije.
21
Kritičke paralele
stav: Crna Gora i šest godina samostalnosti
Ogledalo
Formula društvene supermacije u kojoj su sve institucije zarobljene u interesima političkih elita vremenom je postala crna rupa koja će samu sebe pojesti. U pretpolitičkom društvu, kao što je naše, to
znači i kraj ideologije na kojoj je stvorena crnogorska nezavisnost. Zbog toga šest godina nakon referenduma Crnoj Gori ne prijeti opasnost od onih koji su je osporavali već od onih koji su je stvarali.
Suština odgovora
šta se to u Crnoj Gori
promjenilo šest godina
nakon referenduma zavisi od adrese na kojoj
ćete postaviti to pitanje. Ako pitate nekoga iz
Piše: Mr Adnan Prekić
Karađorđeve ulice ili sa
Rimskog trga u Podgorici
siguran sam da ćete doći u hamletovsku dilemu da li da
vjerujete njima ili sopstvenim očima. Kao i sve u životu i
referendum je za nekoga bio majka za nekoga maćeha,
za nekoga istorijski datum za drugog dobro razrađen
politički plan. Stepen razočarenja ili oduševljenja postignutim zavisi od očekivanja sa kojima ste se probudili
21. maja 2006. godine. Ko je od nezavisnosti očekivao
novi početak i čistu situaciju za rješavanje nagomilanih
društvenih problema manje je nezadovoljniji od onog ko
je bio ubjeđen da će nakon referenduma sva pitanja biti
rješena.
Za mene referendum ima jednu drugačiju,
simboličku vrijednost koja bi se mogla porediti trenutkom kada dijete prvi put postane svjesno svog odraza u
ogledalu. Da li zbog slike koju smo vidjeli ili nečeg drugog i šest godina nakon referenduma stojimo pred istim ogledalom. Ispred njega se nismo pomjerali jer smo
naučili da je jednostavnije probleme samo tražiti ne
pokušavajući da ih rješavamo. Možda nam nije ni čudo,
jer ko bi se radovao onome što vidi u ogledalu: polukolonijalnu, partitokratsku državu isprepletanu mrežom
kumovskih veza, državu bez politički i ekonomski ravijene građanske klase koja je svjesna svojih prava ali i
22
zadataka. Šest godina pred ogledalom pokazalo je koliko je Crna Gora usporen sistem, sa neizgrađenim institucijama i temeljnim vrijednostima na kojima počiva
moderno zapadno društvo.
Preskočio bih ekonomske domete ovih šest godina samostalnosti jer svak ko živi od svog rada dobro
zna da li se živi bolje ili lošije. U ekonomiji se sve svodi
na 2+2 pa onaj ko želi znaće i sam jesmo li u problemu
ili ne. Mnogo je zanimljivija ova politička strana nezavisnosti u kojoj dominira lascivnost političkih elita koja se
može upoređivati samo sa količinom laži i prevara koje
mogu progutati njihovi birači. Zbog toga je stvoren i novi
politički diskurs u kome su ozbiljan, utemeljen i slojevit
politički govor zamjenila najniža mešetarenja partijskih
i činovničkih funkcionera. Politička polimerizacija nacionalnih osjećanja, kombinovana sa malograđanskim
populizmom prepoznata je pobjednička jednačina.
Lamentirati nad političkim nasljeđem nezavisnosti nema potrebe jer mnogi za to primaju plate i siguran sam da će to uraditi mnogo bolje od mene. Umjesto
njih, više bih volio da čujem one koji guraju naprijed,
pokreću procese, definišu transferzale modernog razvoja i ono što je najvažnije nude nove ideje. Ideje su ono
što nam najviše fali, nisu to ni investitori, integracije, akcioni planovi ili strategije već ideje. Ideje koje će biti korektori građanskih političkih zabluda, kojih decenijama
ne možemo da se oslobodimo. Temeljni
principi
društvenog razvoja oblikuju se u partijskim kabinetima
u kojima se stranačka računica stavlja iznad principa.
Na isti način se oblikuju i političke ideje koje naknadno
razrađuju partijski vojnici, činovnici i angažovani skribomani. Stvoren je cijeli krug uzaludnih poslova, rasp-
Kritičke paralele
rava i intriga kojima se hrane njihove nezdrave političke
ambicije. Drugi krug ovog sistemskog cirkusa su politički
likovi koji na osnovu javne podrške nezavisnosti uzimaju
za pravo da apstrahuju svoju veličinu. Sve u toj predstavi izgleda stvarno, i likovi i njihovi navodni problemi i
ciljevi za koje se bore a najstvarniji su gnomovi koji vuku
sve konce i kod kojih, naravno, stoji blago aktera predstave.
U Crnoj Gori šest godina nakon nezavisnosti još
nema snaga koje su spremne javno da saopšte da ovakvu
predstavu više neće da gledaju. Za državu bez prave industrijske revolucije i građanske klase kao njenog najboljeg proizvoda to je i normalno. Međutim, istorijski procesi se mogu usporavati ali ne i zaustavljati zbog čega su nam ideje modernog
građanskog društva najpotrebnije. Da apsurd bude još veći,
upravo su ideje otvorenog, građanskog društva bile ideološki
temelji crnogorske nezavisnosti. Ispostavilo se da političke
elite nisu bile dorasle idejama koje su ih promovisale.
Pobuna protiv društvene atrofije mora početi
dozom stida zbog onoga što je bilo i usmjerenim
Kariaktura: Boško Odalović
planovima za vrijeme buduće. Fale nam temeljni principi modernog građanskog društva, fale nam političke
i društvene elite koje probleme mogu da prepoznaju
i počnu da ih rješavaju. Tu nema mjesta političkom
konformizmu koji je prihvaćen kao model šablonskog
prilagođavanja stvarnosti. Mitovi koje je stvorila Nova
politička klasa zreli su za rušenje jer su oni iscrpili svoju
istorijsku energiju. Besmislena je svaka namjera ulaganja nove energije u ideje koje ne mogu okrenuti ovo
društvo na put modernih političkih transferzala. Sentimentalnom rodoljublju sa lukrativnim namjerama više
ne može biti mjesta u ozbiljnom političkom promišljanju.
Oko osnovnih elemenata građanskog društva jednakih
šansi više ne smije biti pogađanja jer nas svaki drugi
put vodi dubljem, neprilagođenom i nezdravom zakonu
gluposti. Formula društvene supermacije u kojoj su sve
institucije zarobljene u interesima političkih elita vremenom je postala crna rupa koja će samu sebe pojesti.
U pretpolitičkom društvu, kao što je naše, to znači i kraj
ideologije na kojoj je stvorena crnogorska nezavisnost.
Zbog toga šest godina nakon referenduma Crnoj Gori
ne prijeti opasnost od onih koji su je osporavali već od
onih koji su je stvarali. Njihovi uski, lični interesi i kompromisi bez kraja uslovili su da se i danas pričamo o
neispunjenim obećanjima, neostvarenim očekivanjima
i populističkim parolama.
Legende o bogatoj kulturnoj prošlosti,
hiljadugodišnjoj
istoriji,
najvećim
moralnim
vrijednostima i neiskrivljenim osjećajem za
pravdu i pravičnost mogu i dalje da hrane naš
malograđanski duh. Taj osjećaj je dosta prijatan,
lišen svakog osjećaja odgovornosti kao što je lišen
i svake potrebe vlastite nesposobnosti. On pravi
poslušnike koji ne mogu da razumiju da je sa otvaranjem pregovora sa Briselom otvorena još jedna
šansa za iskupljenje. Iskupljenje prema idejama za
koje se glasalo na referendumu, idejama koje su
jedini održivi temelj ovog društva. Potreba da svak
ima svoj odnos prema ovim temama cijenim da je
jednako važna kao i mogućnost da se njima suprostavi ili bude dio njih. Bitno je da se vježba jer su
ovi iz Nove političke klase stvorili tako destruktivno
oružje koje se upotrebljava samo protiv onih koji su
previše slabi da vrate istom mjerom.
23
Društvo
Sjećanje: Dr Mehmed Meho Hodžić
Lik iz Heseovih romana
Kratka bolest okončala je golem život.U sarajevu 15.aprila 2012.,preselio je dr Mehmed Meho Hodžić,
ljekar, vijećnik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja za Crnu Goru i Boku 1943 u
Kolašinu, visoki vojni oficir, stradalnik na Golom otoku, svjedok opsade i ubijanja Sarajeva.
Piše: Mirsad Rastoder
Imao sam sreće da upoznam
Doktora Hodžića i kroz jednu tv
reportažu prikažem neke detalje
iz životne priče koja podsjeća na
likove iz Heseovih romana.Naš junak Meho rodjen je 1915. godine
u Trpejzima,nekadašnjoj opštini
Petnjica, u tada istaknutom bratstvu Hodžića, U bihorskom vilajetu
sa svim karakteristikama patrijarhalnog u vremenu globalnih
previranja. Moćno carstvo propalo,
nastaju i nestaju nove države a u
Bihor uskaču i pljačkaši i poreznici. Samo brojčano snažni,valjani,
i puka sirotinja nekako su
opstajali,netremice čeznući za
onima što su odlazili za Tursku
1913-te i sljedećih decenija.Od Turijaka do Djalovske klisure ,znalo
se u koja domaćinstva čovjek može
naći utočište . Brojna porodica i
mehov otac Dželudin bili su medju rijetkima što su mogli primiti;
musafire,ugledne ljude i muftije
na karavanskom putu od Skoplja
do Sarajeva.U takvaom ambijentu
Meho je završio osnovnu školu a
onda, po savjetu očevih prijatelja
upisao i završio veliku kraljevsku
medresu u Skoplju, od 1927. do
24
1935.godine.Družeći
se sa nešto starijim
učenicima,medju kojima je prednjačio daroviti Rifat Burdžović, u toj
školi,ilegalno, pored vjeronauke primao je ideje socijalizma.
-Nove ideje ali i sama
pomisao da u mom kraju; djeca
,žene,mladi ljudi umiru, zbog
nedostatka
osnovne
ljekarske pomoći ,motivisale su me da upišem medicinu,
pričao je Meho. I na beogradskom
unverziteto,pratio sam i pomagao
rad komunista, ali mi je nauka
bila na prvom mjestu. Moj brat od
strica Džeko Hodžić, bio je aktivan
na pravnom.Rifat Burdžović je već
bio istaknuti član KPJ.Odvažan
izuzetan govornik na demonstracijama.Omiljen medju studentima.I
ja sam sve to,nekako podržavao iz
drugog plana,-skromno je govorio
Meho.
Ovaj mirni čovjek , uspravan
na visini od preko dva metra fasinirao je duševnom harmonijom,
bez trunke gorčine zbog svega što
mu se dešavalo.O svim dogad-
Dr Mehmed Meho Hodžić
jajima i nevoljama u životu, on je
govorio blago kao o prirodnoj smjeni godišnjih doba. Kao da je sve
negdje sudbinski zapisano pa su bihorske kletve „na svome se maslu
pržio“ i „dabogda sinko bos po trnju
hodio“,morale baš na Meha da
oduše.Hodžić je bio jedan od onih
koji su rano stradali da ne stignu u
prve redove vlasti novog poretka
u čijem su začetku i vatrenom radjanju prednjačili.
PUT U ISTORIJU
-Diplomirao sam 31.marta 1941e, i kako sam sa Džekom koristio isti
stan,ostao sam još koji dan da se
vidim sa kolegama , da ga sačekam
Društvo
pa da zajedno idemo kući,ali nas
je presjeklo bombardovanje Beograda 6 i 7. aprila.Pomagali smo
evakuaciju ranjenih i povrijedjenih
i ja predveče kažem Džeku da bi
bilo bolje da se spremimo da idemo.Spakovali smo nešto stvari u
jednu torbicu i drveni koferčić, koji
je tada pravljen za regrute i ujutro
izašli da čekamo kamion koji je
evakuisao djecu ,žene,stare. Svaki
čas se očekivala nova opasnost.
Spustio sam stvari na trotor do pomognemo nekim ženama da unesu
djecu i prtljag u kamion da što prije
krenemo.Vozimo se nekim sporednim putevima,kad u neka doba ja
se sjetim. Džeko ubacil ti onaj moj
koferčić? Nesjećam se...Preturi
vamo namo nema.Šta će mo?Ništa.
Ako bude sudjeno naćemo ga.Nije
mi za stvari no mi je unutra bila diploma.Koferčić je bio na trotoaru
neko uzeo i otišao.Naišla je još jedna eskadrila pa smo se iz Beograda
izvukli tek negdje oko podne. Onda
smo desetak dana putovali,negdje
pješke,nedje vozom ili kamionom
i tako došli u Bihor. Sjutradan se
pročulo da je kapitulirala Jugoslavija(17.aprila).
U bihoru opšta strepnja.Negde
krajem maja ili početkom juna
mjeseca nekako smo došli u kontakt sa drugovima iz Police (selo na
visoravni izmedju Berana i Petnjice)
koji su bili partijski organizovani.
Održali smo jedan sastanak na
kome smo bili Džeko , Mahmut
Adrović, Radivoje Vukićević, Radoje
Boričić, Mijat Vuletić i nemogu se
sjetit imena još dvojice koji su bili
.Na sljedećim sastancima su bili,
Rade Prelević i još neki. Razgovarali
smo o stanju na terenu , pridobijanju naroda za našu stvar i pripremama ustanka,-pričao je Meho
Odmah poslije trinajestojulskog ustanka,partiski drugovi u
beranskom srezu rade na konstituisanju narodne vlasti.Prvi sreski
narodno oslobodilački odbor u Jugoslaviji izabran je u Beranama
21.jula 1941.godine,pod imenom
Narodni odbor oslobodjenja.Tom
prilikom usvojena je rezolucija kojom je oglašeno da cjelokupnu sudsku i vojnu vlast preuzima narod.U
ime Bihora u odbor su izabrani
Meho Hodžić i Mahmut Adrović.
(Narodni heroj,Mahmut i njegov
brat Sabit Adrović ubijeni su pod
sumnjivim okolnostima,iz zasjede
u Lješnici 16.septemra 1943.godine.)
Od osnivanja Narodnog odbora
Meho i njegovi drugovi stalno vijugaju ispred četničkih i okupatprskih
nišana.Po partiskoj procjeni Hodžić
prelazi na Kosovo. U saradnji sa
Ganijem Čaldrbašijem i Ismetom
Šaćirijem ilegalno se sastaje sa
Džavidom Nimanijem, Predragom
Ajtićem, Tankosavom Simić Katarinom Partrnožić i drugim organizatorima NOPa na Kosovu.U tom
periodu glavni cilj je bio širenje otpora kroz planirane diverzije i gerilske napade da se slabi borbena
koncetracija
neprijatelja. Meho
radi kao ljekar u Prizrenu, Orahovcu
i Uroševcu. Često je izlazio na teren
da liječi bolesne po selima dok ga
nijes sačekali i odveli u prištinski
zatvor a potom u Tiranu.
-Možda me spasilo to prebacivanje u Tiranu, jer oni nijesu im-
ZAVNO Crne Gore, Boke i Sandžaka
U Kolašinu, prijestonici ratne Crne Gore, 15. i 16. novembra 1943. godine ,održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore, Boke I Sandžaka. To je jedan od najznačajnijih
događaja u novijoj istoriji crnogorskog naroda, kada su vijećnici ZAVNO- a, izabrani na Skupštini predstavnika rodoljubivih građana Crne Gore, donijeli istorijsku odluku da crnogorski narod uzme sudbinu u svoje ruke i preuzme
odgovornost za taj čin pred svojim narodom i pred istorijom. Skupština od 544 delegata - narodna predstavnika,
bez obzira na njihovu političku, partijsku, nacionalnu, vjersku i socijalnu pripadnost izabrala je ZAVNO, kao najviši
organ narodne vlasti i najviše političko i predstavničko tijelo, od 118 vijećnika, pri čemu je deset srezova dalo
po deset vijećnika, dok su Podgorica i Nikšić imali po 14. Vijeće je izabralo Izvršni odbor, kao izvršni organ vlasti,
odnosno Vladu, na čelu sa prof. dr Nikom Miljanićem. Skupština je, između ostalog, objavila proglas, kojim se
narod obavještava da ZAVNO na sebe preuzima ulogu narodnog predstavništva i političkog rukovodstva NOP- a u
Crnoj Gori, i da će voditi brigu o svim potrebama narodnog života.
25
Društvo
braća: Aburahman, Abdulah (hodza) i Mehmed Meho Hodzic
ali nekih dokaza pa je moj stariji
brat Avdulah hodža preko vjerskih
poglavara u Albaniji i sa potpisima
gradjana uspio da ubijedi komandu
da me neko greškom osumnjičio,da
sam posvećen liječenju naroda i
da kao vjrnik nemogu biti komunistia.Uspio je.Pustiše me i nekako
dodjemo u Prizren.Metež na Kosovu se pojačava i meni kažu da radim i u ambulanti Orahovacu.Znam
da sam pod sumnjom , stalno sam
bio na oprezu primao pacijente i
očekivo vezu.Niko se ne javlja.Tek
pred kraj nekog dana čovjek moli,
zabogarata da obidjemo bolesnika
koji je već bio u ambulanti ali se
stanje pogoršalo pa kaže ne mrda
sa postelje.A to je tamo prema
Gori. Čudno mi, ali ipak krenem.
Umjesto kod bolesnika on me doveo do kurira sa kojim sam tokom
26
noći prešao u Albaniju. Došli smo
u Kuks . Kad tamo vidim Selima
Kirića. Tu su i Predrag Ajtić , Džavid
Nimani, Ismet Šaćiri i još neki.Zbog
pojačane potjere za komunistima,
morali su da se sklone sa Kosova.
Mislim da tu nijesmo bili duže od
nedjelju dana,stigla je bezuslovna
kapitulacija
Italije,(8.septembra
1943.godine). Donijeli smo odluku
da se vratimo na Kosovo. Planinskim obodom došli smo do Peći i
tek tu, Džavid kaže- Meho ti da ideš
za Rožaje . Tamo je već pripreman
jedan odred ljudi , radnika i intelektualaca da se preko Vlahova ,
Bihora priključi drugoj proleterskj
brigadi.Nije bilo dovoljno ljekara pa
su me ubrzo potom rasporedili u
Četvrtu brigadu iz koje sam i došao
na zasijedanje ZAVNO-a krajem 43će u Kolašinu.
Vijećnik ZAVNO-a, vraća se
u četvrtu crnogorsku brigadu,
učestvuje u završnim borbama za
Sarajevo, reorganizuje partizansku
bolnicu 37-e divizije koja se krajem
rata stacionirala u Užicu, odatle
Meho je upućen na specijalistički
kurs oformljen u Vojno medicinskom zavodu u Beogradu a potom
imenovan za načelnika saniteta desete armije u Ljubljani.
-Deseta armija je bila na terenu
Slovenije i Trsta.Vodila se borba
oko toga - hoće li Trst biti naš ili talijanski.
VIJEĆNIK NA GOLOM OTOKU
početkom 49-te godine Meho je
ponovo premješten u Beograd za
pomoćnika načelnika odjeljenja
Glavne vojne bolnice gdje je general
Kron bio načelnik. Nešto kasnije je
ova bolnica transfornisana u VMA.
Društvo
- Na toj funkciji sam bio do marta mjeseca kada sam okrivljen kao
inforbiroac i pritvoren na Banjici.
Nakon mučnih ispitivanjai sve do
jula mjeseca osudjen sam na 14
godina stroge izolacije, gubitkak
gradjanskih prava za 3 godine ,
konfiskaciju imovine i oduzimanje
svih odlikovanja. Nekome smo zasmetali, pa su tih dana uhapšena i
sprovedena u Kotorski zatvor moja
braća, Avdulah ,Avdulrahman, sinovac Sabahudin, gimnazijalac i
Džeko,član republičke komisije za
vjerska pitanja na Cetinju.
Zašta su vas optužili?
-Po optužnici ja sam, navodno
trebao da organizujem dezeterstvo ofizicira prema Sovjetskom
Savezu i neke druge akcije a
posebno je tretirano i to da sam
protiv zemljoradničkih zadruga.
Sjećam se da sam sa jednim drugom ,ovako u koći,diskutovao da
te zemljoradničke nijesu pogodne
za naše terene.Sama konfiguracija zemljišta, ni u Crnoj Gori, ni u
Sandžaku, ni u Hercegovini, ni u
Dalmaciji , pa i Bosni nije pogodna
za njihov prosperitet.Može recimo
na prostoru Vojvodine, Šumadije
i sličnim terenima.To sam razgovarali u stanu,bez ikakvih namjera
da nešto kritikujemo I tome slično.
Pokušao sam da objasnim u istrazi,
ali džaba. Onda samo ćutao i trpio.
Je li imalo osnova za ovo prvo?
- Nije bilo nikakvog osnova.Kada
je rezolucija izašla 48-e godine, 28.
juna ja sam bio u Čehoslovačkoj u
Karlovim Varima sa desetak oficira.
Bilismo tamo kao razmjena oficira
naših i Čeških .Oni su dolazili kod nas
na more a mi u razmjenu išli u nji-
hove banje.Da sam bio za rezoluciju
ja se nebih vraćao iz Češke. Sve ovo
mi je nadovezao, ovu grešku, teret..,
jedan moj poznanik, kojeg sam finansijski i svakako pomagao. Bio
sam oficir na prilično dobroj funkciji
a on vrlo lošeg materijalnog stanja.
Bilo mi ga žao. I eto…
Nećete da kažete ime .
Ne!Ne.
Neka sve ide njemu na dušu.
Odnio je Meho i tu i druge tajne
sa sobom. U knjizi Rifata Rastodera,
“Crvena mrlja”, Vukašin Popović
svjedočeći o mučenjima na Golom
Otoku i stradanju Zaka Popovića
piše: “u našoj grupi za vadjenje pijeska nalazi se i doktor Meho Hodžić
iz Ivangrada on je veoma stamen
čovjek sve podnosi stojički. Zovu
Meha da vidi šta je Bandi, umro je
kaže Meho. Već se potpuno ohladio,
nekoliko nas izlazi iz vode i sa lopatama siječemo granje da pokrijemo
leš a potom odmah u vodu.Uveče
se vraćamo u logor gdje nas čeka
topli zec, naš umrli drug ostaje gdje
je umro, dalje ne znamo šta je bilo,
mi mu zavidimo jer ga je smrt lišila
daljeg mučenja i poniženja.
- To je bilo na otoku Ugljan kada
smo ,navodno, od Golog otoka trebali da idemo za Bileću. Oko nove
godine. Izvodili su nas desetak što
smo bili u bojkotu da vadimo pijesak iz mora.Januar mjesec, sinjska
bura šiba, zima a mi goli do pas
ulazimo u vodu po 5-6 minutai i
lopatama vadimo pijesak.To je bio
najteži rad,što god zakačiš voda
ponese a onda batine po smrzlim
kostima.-pričao je Meho smireno
kao da ispija čaj.
Nakon amnestije 20. novembra 1056.godine Mehu i dr.Radu
Milutinoviću ponudjeno je da ostanu da rade kao ljekari zatvora na
Golom Otoku,ako hoće. Nesigurni
da li je provjera u pitanju prihvataju i 26.decembra te godine Meho
odlazi na petnaestodnevno vidjenje
sa porodicom.
27
Društvo
Revolucionarni entuzijazam i vizija
Ratna dešavanja 43-će, još su bila dramatična. Kakvo je bilo raspoloženje delegata koji su kroz brojne
opasnosti uspjeli doći na vijećanje u Kolašinu?
-Bila je vidljiva svečanost na licima ljudi,od kojih sam već poznavao, prof.dr.Nika Miljanića , sa dr.
Savićevićem sam studijrao,a tu su bili beranci Djoko Pajković,Panto Mališić i mnogi drugi. Kod svih delegata osjećalo se jedno veliko duševno raspoloženje, jer dolaze na sastanak od vitalnog pitanja za budućnost
borbe i opstanka.Iz svih govora se osjećao jedan veliki entuzijazam, velika vizija u bolji život svih naroda i
narodnosti koji žive na teritoriji Crne Gore . U tom duhu je bila sva diskusija.Nije bilo nekih separatnih riječi.
Osjećala se neka ogromna snaga jedinstva.
Nikom nije smetalo ime ?
- Nije bilo razlike ti si ovaj ili onaj, nego da li si ti za borbu, slobodu,svoj narod ili si za okupatora!Tu su
bili ljudi koji zajednički vode borbu protiv okupatora i njegovog pomogača za formiranje i stvaranje države
svih ravnopravnih naroda, kazao nam je Meho u razgovoru od 4.novembra 2003.godine u Sarajevu.
Tih dana,iz Skupštine Crne Gore,na predlog potpredsjednika Rifata Rastodera, Meho je pozvan na
svečano obilježavanje 60.godišnjuicu zasijedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja
Crne Gore, Boke i Sandžaka(ZAVNO). U skromnom stano na Grbavici, sa drugom suprugom Sadetom (koju
sum u odabrale ćerke,da ne bude sama poslije smrti njihove majke takodje Sadete),ovaj tihi čovjek,primio
nas je sa puno otmene ljubaznosti i pronicljive uzdržanosti.Prihvatio je da prvi put škrto govori o životnim
golgotama koje je stameno tajio i pred bliskim srodncima.
ODMOR U ZAVIČAJU
Poslije 8.godina robije I teške torture na Golom otoku, od stasite ljudske figure ostala je samo koščata
silueta. Oprezno u večernjim satima
iz bihorskih sela okupljaju se da ga
vide. Jednog akšama medju posjetiocima i komandir milicije u Trpezima.
-Kako si Meho ?Dobro. Kako ste
vi? Dobro.I ovi moji rdjaci i seljani
odma su okretali priču ka svakodnevnim seoskim poslovima.U
neka doba, poispravi se Komandir
,ka za smotru.Druže doktore ja sam
došao,da vam prenesem poziv druga
Rada Prelevića, pa se još malo zateže.
Vi znate Rada., Znam dobro. A on je
tada bio komesar šestog okružnog
komiteta i narodni poslanik za Bihor.
Želio bi da se vidi sa vama i treba da
mu javim kad možete da odete kod
druga Rada na razgovar. U sobi tajac.Malo sam se zamislio,prošlo mi je
kroz glavu i neko vrijeme i dogadjaji,pa
odgovorim. Druže komandire, sa Radom se znam, hvala lijepo da se drug
Rade sjetio mene i želi da se vidimo
kao nekadašnji prijatelji , drugovi.
Ja njega i sada smatram prijateljem
bez obzira na prošlost.Teško se
krećem, ako želi da se vidimo, on
ima mogućnosti, pa neka pošalje
kola i kurira da me odvede u Berane
i vrati nazad. Ako hoće tako, ako ne,
on zna ovu kuću od ranije, neka izvoli drug Rade doći da se vidimo.Od
posetkara se čuo samo poneki uzdah a u raširenim očima video sam
zbunjenost i naježenu zebnju zbog
takvog odgovora.Iznenadio ih je taj
moj odgovor,zabezeknuo, kao da ih
j e
O domovini i zavičaju
Crna Gora, Bihor, sve je to moj otadžbinski oreol. Tome narodu želim sve najbolje , da sve te
političke razmirice usklade i žive u napretku. Nama se nije dalo,da zajedno sa onima koji su rano
stradali učinimo više.Ali želja ostaje.Molio bih ljude u vlasti da malo više povedu računa o Bihoru,kao
i ukupnom prosperitetu zemlje.
28
Društvo
O Rifatu Burdžoviću - Tršu
Jugoslovenski Čegevara
Rifat Burdžović Tršo rodjen je 11.februara 1913.u Bijelom Polju.Veoma aktivan
u studentskim demonstracijama zatavran u beogradski zatvor Glavnjača.Sekretar
Univerzitetskog Komiteta 1937.Godinu kasnije član mjesnog komiteta KPJ za Beograd. Nakon početka rata inicijator formiranja Okružnog komiteta KPJ za Sandžak.
Formirao je gerilske odrede i rasplamsao antifašistički otpor u Sandžaku.Učestvovao
je u stvaranju Treće sandžačke brigade i bio njen politički rukovodilac.U noći izmedju
2 i 3 oktobra 1942.godine,pod čudnim okolnostima likvidiran je u selu Trnovo kod
Mrkonjić grada,zajedno sa komandantom brigade vladimirim Kneževićem Volodjom i Tomašom Žižićem .Ukazom predsjedništva AVNOJ a 1944.Rifat Bordžović je proglašen za narodnog heroja,a tek 1957.Tršovi posmrtni ostaci iz ,,Grujića jame,kod Trnova,preneseni su i sahtanjeni
u grobnici narodnih heroja na Gorici,-Podgorica.Mnogi vjeruju da je Tršova smrt ogromni gubitak za
antifašističku borbu i u tom kontekstu posebno za Bošnjački narod i njegovu zaštitu tokom i u poslijeratnom razvoju dogadjaja.
neki strah uhvatio tako sam dobio
utisak,pričao je Meho.
- Saborac, i tada visoki funkcioner
,Prelević dolazi u Trpejzi, nudi Mehu da
bude ljekar u Petnjici i Beranama,ali
ubijedjen da njegova braća Avdulah Hodža, Avdulrahman sekretar
mjesnog odbora, Sabahudin, maturant beranske gimnazije i brat od
strica Džekov Hodžić,saborac,pravnik
,član republičke komisije za vjerska
pitanja nijesu slučajno pali iz ruskog,
već kako kaže što su ,,nekome zasmetali”.
Meho odlazi. Na putu prema Golom otoku nalazi posao u Sarajevu
i tu nakon odobrenja uprave zatvora i Ministarstva zdravlja BiH radi
specijalizirajući oftamologiju.
-Kako ste upisali specijalizaciju
bez diplome?
-Ha ha ,ha...Diplomu medicinskog fakulteta našao sam poslije
oslobodjena u Bogradu.Svratim da
obidjem stan gdje smo ja i Džeko
stanovali.Da vidim imali ko živ.
Gazdarica se obradovala , donosi da
me počasti,kad u neka doba veli da
vidiš jedan koferčić,činimi se da si
imao takav.Našla sam ga no totoar i
unijela u kuću,sve se nadajući da je
tvoj i da ćeš se vratiti.Nijesam ga ni
otvorila.Eto,poslije je bilo šta je bilo,
doktorirao sm i maksimalno nastojao da budem od pomoći ljudima u
Sarajevu i iz drugih krajeva.
POSLJEDNJI SARAJEVSKI DANI
Hodžićev penzionerski smiraj
ubijaju nišani s brda oko Sarajeva.
U stanu na Grbavici Lenjinova 22,
2.juna 1992.g ženski glas telefonom
izgovara da je doktor Meho na spisku
za likvidaciju i da će mu iz poštovanja
koje je zaslužio pomoći, da sjutra
oko deset sati predje most prema
Koševu.Brzo nakon izlaska taj stan
je zapaljen. Izgorele su diplome,
priznanja i fotografije. Danonoćno u
bolnici Meho pomaže u zbrinjavanju teških ranjenika i preživljava na
Koševu do jula 1994. kada uz pomoć
Medjunarodnog Crvenog krsta stiže
u Crnu Goru,Igalo gdje mu se u
vikendici,pred opsadu Sarajeva zatekla supruga Sadeta.
- Preko Pala i Beograda dodjem u
Igalo i nadjem ženu na postelji.Teško
bolesna nije izdržala dugo.Nijesam
joj mogao pomoći,kao ni mnogima u
Koševskoj bolnici.(duboka tišina kao
da je vrijeme stalo)Eto, bio sam uz
nju do psljednjeg časa.Sahranili smo
je u Podgorici.
Usamljen bez zaslužene penzije uz pomoć rodbine i Udruženja
golootočana
dvije
godine
preživljava u Crnoj Gori a onda u
čežnji za unučadima i ćerkama
stiže do Floride, pa opet u Sarajevo ,na Grbavicu da rekonstruiše
izgoreli stan.
Doktore Hodžiću bili ste mnogima od pomoći, nikome od šera a
preživljeli goleme jade. Gdje ste
sakrili tolike ožiljke i gorčinu koju
nijesam osjetio u vašoj priči?
-Znaš,čovjek treba da pamti.
Ljudski je da pamti ali i da prašta,
ako ima kome.Da praštanjem
stiče od neprijatelja prijatelja.
29
Društvo
Diplome i zlatnici za prvu generaciju maturanata
medrese”Mehmed Fatih” u Podgorici
Vijek čekanja
Zatvorena u doba Balkanskih ratova,a 2008.
godine obnovljena uz
pomoć Turske agencije za
međunarodnu saradnju i
Piše: Jakub Durgut
koordinaciju (TIKA), Medresa „Sultan Mehmed Fatih“ medresa u Podgorici
ispratila je prve maturante nakon 100 godina pauze
u ovdašnjem zvaničnom sistemu obrazovanja po
principima vjeronauke . U subotu 2. juna u prepunoj sali KIC-a „Budo Tomović“ uz prisustvo najviših
zvaničnika Crne Gore i Turske održana je akademija povodom završetka prve generacije učenika
podgoričke medrese „Mehmed Fatih“. „Červrtu godinu medrese završilo je 38 učenika i ja sam jako zadovoljan njihovim uspjehom i smatram da smo jedna
uspješna škola koja se može takmičiti sa bilo kojom
gimnazijom u Crnoj Gori“, rekao je direktor medrese
Rahman ef. Kačar. Svečanoj akademiji prisustvovali
su: predsjednik Vlade Crne Gore dr. Igor Lukšić, podpredsjednik Vlade Republike Turske Bekir Bozdag, podpredsjenik Skupštine Crne Gore Rifat Rastoder, ministar Rafet Husović, ambasadorka Turske u Crnoj Gori
Emine Birgen Kešoglu, generalni direktor TIKA-e Serdar
Džam, reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić,
zamjenik reisu-l-uleme Turske dr. Ali Erbaš, rektor Univerziteta Crne Gore Predrag Miranović, ministar naroda
i dijaspore Turske Kemal Jurtnadž, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i brojne zvanice i gosti.
Prva stranica života
Predsjednik Vlade Crne Gore dr. Igor Lukšić je
uputio najiskrenije čestitke medresantima i izrazio
zadovoljstvo što je u prilici da čestita mladim ljudima završetak jedne etape njihovog školovanja.
„- - Vi koji danas izlazite iz školskih klupa, ispisali ste prve stranice svog života. Ogroman životni
30
Premijer Lukšić i Reis Fejzić
potencijal je pred vama, a realizacija dobrog dijela
tog potencijala zavisi i od društva u kojem živite.
Pred vama je izbor duhovnog ili svjetovnog poziva.
Bez obzira koji put odaberete, naša je želja da ga
ostvarite u Crnoj Gori.
-Crna Gora treba da se razvija kao društvo mogućnosti, koje
afirmiše i pruža šansu svima, kazao je premijer Igor Lukšić na
dodjeli diploma prvoj generaciji maturanata Medrese "Mehmed
Fatih.Uvjeren sam da će te iskoristiti šansu, i da će te životnim i
profesionalnim opredjeljenjem dati doprinos razvoju i napretku
crnogorskog društva. "Dobijajući danas diplome okrećete stranicu svog života.On je maturantima kazao da treba da vole svoj
posao i da se trude da budu dobri u njemu."Nemojte se plašiti
neuspjeha, jer tada se nećete odvažiti na poduhvat. To ne znači
da treba da ignorišete rizike i posljedice vaših odluka", dodao je
Lukšić.On je ocijenio da je pred maturantima izbor duhovnog
ili svetovnog poziva."Bez obzira kakav put odaberete, naša je
želja da ga ostvarite u Crnoj Gori. Jedan dio vas će školovanje
nastaviti u drugim zemljama, većim dijelom u Turskoj. Možemo
slobodno reći kao ’ambasadori’ crnogorskog društva i kulture",
rekao je Lukšić. On je đacima poručio da povratkom u Crnu
Goru, ili angažmanom na nekom drugom prostoru, postaju dio
mreže koja vezuje ljude i znanje, kulture i vjere.
Društvo
"Gdje god dođete treba da obogaćujete sebe novim iskustvima i znanjima. Tako bogatite društvo u koje dolazite, ali i društvo
iz kojeg ste potekli. U takvom društvu svi dobijaju. Upravo takvi
ste potrebni Crnoj Gori", konstatovao je Lukšić.Premijer je podsjetio da je Vlada od samog osnivanja pružala podršku radu
Medrese "Mehmet Fatih" u Podgorici. "Uvjeren sam da ćemo,
u periodu pred nama, vođeni istim principom, uspješno riješiti
pitanja od značaja za rad ove institucije. Garant toga su tradicionalno dobri odnosi sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori što
je rezultiralo sporazumom između Vlade i te vjerske zajednice",
kazao je Lukšić. Prema njegovim riječima, raznolikost je izvor
snage crnogorskog društva i ishodište dosadašnjih i budućih
uspjeha. "Sastavni dio tog mozaika, raznolikosti koja predstavlja dio bogatstva ovog društva ste i vi"."Prva generacija utire put
narednim. Uvjeren sam da ćete principe ovog društva i škole iz
koje ste izašli, koji promovišu suživot, međusobno poštovanje,
vrednovanje znanja i ideja imati kao osnovu svog daljeg životnog
usmjerenja", zaključio je Lukšić.
Znanje je bolje i od nafte
Podpredsjednik Vlade Republike Turske Bekir Bozdag rekao
je da je i on kao i premijer Turske Redžep Tajip Erdogan svršenik
medrese i izrazio ubjeđenje kako ovaj tip obrazovnih institucija
daje veoma dobre rezultate i kazao da vjeruje da će ova merdesa doprinijeti naučnom, kulturnom i svakom drugom životu
Crne Gore.
„Imao sam priliku da često putujem u Somaliju jer naša
zemlja pomaže tamošnjem narodu i uvjerio sam se da je tamo
najveći problem neznanje. Slična situacija je i u Nigeriji. Vi vidite
da Saudijska Arabija ima mnogo nafte, ali sve ostale proizvode
uvozi. Njemačka nema nafte, ali je vodeća zemlja u Evropi.
Turska nema nafte, ali smo šesnaesta ekonomska sila u svijetu i šesta u Evropi. Naša nafta su ljudi. Mi dosta ulažemo u
obrazovanje i zato smo ovdje danas. Ova svjetlost će osvijetliti
Direktor Medrese Rahman Kačar
cijeli Balkan i svijet. Nakon 1912 godine mi ponovo ispraćamo
maturante ove medrese. Ovo je istorijski dan i mi smo tu da
svjedočimo istoriji“, rekao je Bozdag.
Predsjednik Vlade Crne Gore dr. Igor Lukšić je uputio najiskrenije čestitke medresantima i izrazio zadovoljstvo što je u
prilici da čestita mladim ljudima završetak jedne etape njihovog
školovanja.
Reis islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić je rekao
da su muslimani Crne Gore ovaj trenutak čekali 100 godina i da
je kroz taj period bilo mnogo nepravde.
Podpredsjednik turske Vlade Bekir Bazdag
„Ako se bogatstvo jedne zemlje procjenjuje po tome koliko
ima ljudi u njoj koji je cijene, poštuju i vole, onda je Crna Gora
sa muslimanima bogata zemlja, jer joj niko nije dao doprinos
koliki su joj dali muslimani“, rekao je Fejzić i ispričao događaj iz
perioda kada je sultan Mehmed Fatih došao na ove prostore.
„Sultan Fatih je usnio san u kome je vidio trojicu prvih halifa:
Ebu Bekra, Osmana i Aliju, pa ga je to zainteresovalo i pozvao je
poznatog učenjaka tog vremena tražeći od njega da mu objasni
san. Učenjak mu je rekao da je san povoljan, ali je neobično
što u snu nije bilo četvrtog halife hazreti Omera, što je znak da
na ovim prostorima neće biti uvijek pravde“, ovom zanimljivom
pričom završio je svoje obraćanje reis Fejzić.
Posebnu pažnju prisutnih izazvala je prozivka 4 a i 4 b
odjeljenja maturanata, koju su izvršili razredni starješine Džemo
Redžematović i Mujidin Miljaimi, nakon čega je podpredsjednik
Vlade Republike Turske Bekir Bozdag medresantima uručio
zlatnike, namjenski izrađene za ovu priliku.
Reis Fejzić je u ime IZ uručio priznanja pojedincima i institucijama.
Svečanost je ukrašena izvođenjem ilahija i kasida u
višejezičnoj harmoniji koju je pripremio hor medrese „Mehmed
Fatih“.
31
Društvo
U susret referendumu o Predlogu za konstituisanje opštine Petnjica
Glas za sebe
Građani područja Petnjice biće u prilici da se, 4. avgusta tekuće – 2012. godine, i sami izjasne o Predlogu za vraćanje statusa opštine Području Petnjice. Shodno odgovarajućoj zakonskoj proceduri, pozitivno mišljenje o Predlogu već su dali Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore i Skupština Opštine Berane. Nakon što dobije rezultate izjašnjavanja građana, Vlada bi na predlog posebne komisije, uzimajući
u obzir sve raspoložive informacije, trebala da formira konačno mišljenje na osnovu kojeg, potom,
Skupština Crne Gore, odnosno poslanici odlučuju većinom ukupnog broja poslanika. Zbog sve izvjesnijih
novih - prijevremenih izbora, sudbina i ovog - četvrtog po redu - predloga, neizvjesna
Piše: Rifat Rastoder
Suočeni sa činjenicom da je
područje Petnjice ukupne površine
od preko 170 kvadratnih kilometara, uprkos brojnim prirodnim
prednostima – desetak rijeka i
rječnih dolina zavidnog hidropotencijala, kao i plodnih poljoprivrednih
površina, pašnjaka, kompleksa industrijske i druge šume, na kojem
u 26 sela i zaseoka živi oko deset
hiljada stanovnika - i dalje jedno od
najnerazvijenijioh područja u Crnoj
Gori, bez i jednog jedinog organizacionog subjekta koji bi brinuo o razvoju područja kao cjeline, odnosno
zajedničkom interesu svih građana
a ne samo pojedinih mjesnih zajednica ili sela, te da su građani i dan
- danas prinuđeni da i za najmanju
moguću potvrdu, putuju i po 80
kilometara od kuće do sadašnjeg
opštinskog centra i nazad, najčešće
krajnje neizvjesnim i neurednim
prevozom, i, posebno, suočeni sa
činjenicom da se broj stanovnika iz
godinu u godinu drastično smanjuje;
32
Shodno ustavnom pravu na
obraćanje i, nadasve, civilizacijskoj
obavezi da obezbijedimo uslove za
opstanak života na ovom, inače,
prirodno veoma životnom području,
pridružujemo se
ZAHTJEV–u
za vraćanje statusa opštine
području Petnjice
Uvjereni smo da zahtjev za
vraćanje statusa opštine području Petnjice nije nikakav i ničiji politički, nacionalni ili bilo kakav drugi slični hir. Vraćanjem
statusa opštine ovom području, samo bi
se ispravila ranije učinjena greška – svojevremeno ukidanje opštine Petnjica i,
istovremeno, omogućilo bolje korišćenje
raspoloživih resursa, odnosno brži razvoj a građanima bitno olakšalo zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba,
čime bi se tek stvorile i pretpostavke
za zaustavljanje već zabrinjavajućih migracija stanovništva sa područja.
Pozivamo Vas da i Vi, shodno
brojnim obećanjima svih relevantnih državnih i političkih predstavnika
Crne Gore, podržite pomenuti zahtjev i
pomognete da se ovo pitanje konačno
razriješi u sklopu već pokrenute
procedure,...“
Društvo
Ovo se, između ostalog, ističe u
jednom od brojnih ranijih dopisa predstavnika mjesnih zajednica i građana
sa područja Gornjeg Bihora, odnosno
Petnjice, najvišim državnim i političkim
predstavnicima Crne Gore.
Nema sumnje da bi se potpuno
isti apel mogao i trebao uputiti na
iste adrese i danas – jula 2012.
godine, povodom četvrtog po redu
sličnog zahtjeva, bez straha da je
iole izgubio na aktuelnosti. Naprotiv, imajući u vidu najave gotovo
izvjesnih prijevremenih parlamentarnih izbora, uprkos činjenici da
je prilično komplikovana zakonska procedura razmatranja novog
predloga za konstituisanje opštine
Petnjica u podmakloj fazi, te da će
i sami građani Područja i Opštine
Berane biti u prilici da se o njemu
izjasne na tzv konsultativnom referendumu zakazanom za 4. avgusta
tekuće – 2012. godine, sudbina
i ovog zahtjeva presudno će zavisiti od volje aktuelnih političkih
činilaca.
Potsjetimo, svojevremeni prvi
formalno-pravno predlog poslanika Stranke Demokratske Akcije:
Orhana Šahmanovića, Rifata
Veskovića i Rasima Šahmana,
od 22. Aprila 1998. Godine, zbog
prijevremenih izbora iste iste godine nije ni razmatran.
Predlog 7.523 građanina sa
opunomoćenim
predstavnicima: Salijom Adrovićem i Rahimom Rastoderom, od 21.
Marta 2002. godine,
razmotren je u Skupštini Crne Gore
na insistiranje
potpredsjednika
Skupštine Rifata Rasodera,
16 i 25. maja 2005. godine.
No,
uprkos većinskoj podršci(
36 ) poslanika SDP-a i opozicije,
naspram(30) prisutnih poslanika
DPS-a i Demokratske Unije Albanaca, predlog je odbijen jer je prema
prilično diskutabilnom tumačenju
morao imati većinu ukupnog broja
poslanika-39).
Konačno, predlog poslanik Rifata Rastodera u formi amadmana na
Predlog zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, od 21. decembra 2009. godine, iako je u prethodnoj proceduri u skupštinskim
radnim tijelima usvojen, na plenarnom zasijedanju Skupštine( 22.
aprila 2010. godine) nije glasan jer
je - uvidjevši mogućnost njegovog
usvajanja - pomoćnik Ministra UP,
Dragan Pejanović, povukao Predloga osnovnog zakona iz procedure,
neposredno prije samog čina glasanja.
Uprkos krahu tri prethodna
formalnopravna predloga, poslanici: Rifat Rastoder(SDP), Drago Čantrić(DPS) i dr Fahrudin
Hadrović(DPS) su, shodno prethodnom unutarkoalicionom dogovoru povodm donošenja novog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore, decembra 2011. godine, po
četvrti put procesuirali Predlog zakona sa odgovarajućom Studijom o
33
Društvo
opravdanosti konstituisanja područja
Petnjice u zasebnu opštinu.
U
međuvremenu,
shodno
odgovarajućoj zakonskoj proceduri,
pozitivno mišljenje o Predlogu zakona i Studiji opravdanosti formiranja
opštine Petnjica dalo je Ministarstvo
unutrašnjih poslova Crne Gore, kao
i Skupština Opštine Berane. Čekaju
se još rezultati konsultativnog referenduma građana da bi potom sve
bilo vraćeno Vladi koja na predlog
posebne komisije, uzimajući u obzir
sve raspoložive informacije, formira
konačno mišljenje na osnovu kojeg,
potom, Skupština Crne Gore, odnosno poslanici odlučuju većinom ukupnog broja poslanika.
Nažalost,
uprkos
svim
dosadašnjim pozitivnim parametrima, kao i već poodmakloj proceduri razmatranja, sudbina i ovog
– četvrtog po redu predloga je umnogome neizvjesna.
Sudeći , naime, po najavama
novih – prijevremenih parlamentarnih izbora, tešklo da će biti
moguće dovesti do kraja proceduru
razmatranja na način kako je do
sada realizovana. Pogotovo je neizvjesna mogućnost da se Skupština
Crne Gore i izjasni o Predlogu do
neophodnog skraćenja sopstvenog
mandata.
Ostaje jedino mogućnost da
Vlada i Skupština, imajući u vidu
višedecenijsku aktuelnost i nesumnjivu opravdanost zahtjeva građana
Bihora, odnmosno Petnjice, isti razmotre po skraćenoj preostaloj proceduri, ili, pak, da se odgovarajućim
dokumentom – zaključkom, ili sporazumom sa građanima, obavežu
da će proceduru bez zastoja i pon-
34
avljanja nastaviti i dovesti do kraja,
bez obzira na izbore i, eventualne,
promjene u sopstvenim sastavima.
Ono što je bitno imati na umu,
jeste to da – ništa od rečenog ni najmanje ne dovodi u pitanje značaj I
obavezu svakog građanina sa odnosnog područja da izađe na referendumu
i glasa. Nprotiv, svi koji drže do civilizacijske potrebe održanja života na ovo
m području dužni su iskoristiti svoje
glasačko pravo i glasati za predlog, jer
je, u krajnjem, riječ o glasanju za sebe
ili maker za one koji bi da nastave život
na ovom , koliko god još posnom, toliko
i prirodno veoma bogatom i životnom
području.
Rješenje
U slučaju odluke o prijevremenim izborima, odnosno
skraćenja mandata Skupštini
i Vladi, ostaje kao jedino korektno rješenje da Vlada i
Skupština, imajući u vidu
višedecenijsku aktuelnost i nesumnjivu opravdanost zahtjeva
građana sa područja Petnjice,
isti razmotre po skraćenoj
preostaloj proceduri, ili, pak,
da se odgovarajućim dokumentom – zaključkom, ili sporazumom sa građanima, obavežu
da će proceduru bez zastoja i
ponavljanja nastaviti i dovesti
do kraja, bez obzira na izbore
i eventualne kadrovske promjene u sopstvenim sastavima
Društvo
Na osnovu člana 2 stav 2, člana 5 Zakona o referendumu(Sl.list RCG br.9/01) a u vezi sa članom 29 Zakona
o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore (Sl.list CG br.54/11) i člana 33 stav 1 tačka 11 Statuta Opštine Berane
(Sl.list RCG-o.p. br.21/04, 34/06 i Sl.list CG-o.p.br.6/11), Skupština opštine Berane, na sjednici održanoj
dana 11. Juna 2012. godine, donijela je
O D L U K U
O RASPISIVANJU OPŠTINSKOG REFERENDUMA (KONSULTATIVNOG REFERENDUMA) RADI
PRETHODNOG IZJAŠNJAVANJA GRAĐANA O OSNIVANJU OPŠTINE PETNJICA
Član 1.
Raspisuje se opštinski referendum (konsultativni referendum) radi prethodnog izjašnjavanja građana sa
teritorije opštine Berane o predlogu za osnivanje opštine Petnjica.
Referendumsko pitanje glasiće:
’’Da li ste za osnivanje nove opštine Petnjica’’.
Član 2.
Član 3.
Referendum će se održati dana 4. avgusta 2012. godine.
Član 4.
Referendum će se sprovesti na način i po postupku utvrđenom Zakonom o referendumu
(’’Sl. list br. 9/01).
Član 5.
Referendum će sprovesti Komisija za sprovođenje referenduma imenovana od strane SO-e najkasnije u
roku od 10 dana od dana stupanja na snagu Odluke o raspisivanju referenduma.
Član 6.
Skupština opštine Berane će nakon podnošenja izvještaja o rezultatima glasanja komisije za sprovođenje
opštinskog referenduma, a u roku od 15 dana od objavljivanja rezultata referenduma, dostaviti resornom
Ministarstvu rezultate referenduma
Član 7.
Sredstva za sprovođenje referenduma obezbijediće se iz Budžeta opštine.
Član 8.
Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana donošenja, a objaviće se u ’’Sl. listu CG’’- opštinski
propisi.
SKUPŠTINA OPŠTINE BERANE
Broj: 02-030-131
Berane,12. 06. 2012. god.
PREDSJEDNIK SKUPŠTINE,
Samir Agović
35
Društvo
Povodom „Bosanskog rata” Dobrice Ćosića
DUŠE ZLA I MERHAMETA
Piše: Husein-Ceno Tuzović
Bosna i Hercegovina je bila zemlja
dobra, zemlja međusobnog poštovanja
i zajedničkog života. Etnički i vjerski najtolerantnija sredina u SFRJ. To pokazuje i popis stanovništva 1991. god.
Agencija za statistiku BiH tada je konstatovala da ukupno stanovništvo čini
3.447.156.gradjana. Od toga Bošnjaka
1.850.000, Srba 1.150.00, Hrvata oko
450 hiljada.U tim podacima i stanju na
terenu , nacionalisti su vidjeli opasnost za svoje profašističke ideje pa su
i srpski i hrvatski krenuli u propagandu
protiv Bošnjka kao recidiva osmanske vladavine. U projektovanom ratu,
odnosno agresiji sa genocidnim programom, trebalo je da plate sve mitomanske račune iz prošlosti.
Na žalost, nosioci takve politike, uz one u BiH, bili su njeni
bivši stanovnici-političari, naučnici,
književnici i ljudi drugih profesija
koji su po raznim osnovama stekli
znanja,zvanja,ugled i uživali sve blagodeti u Sarajevu.Odlaskom u Srbiju oni su se pretvarali u najžešće
negatore medjunarodno priznate
države.Pridružujući se , „Ocu nacije“ Dobrici Ćosiću , pridošlice u
Beograd Rajko Nogo, Momo Kapor,
Milorad Ekmečić..., a u Podgorici
profesor na Pravnom fakultetu Novica Vojinović, predavač anticrnogorske pravne istorije i bivše države
SFRJ, bili su istaknuti propagatori
mržnje.
36
Kad je rat završen i u Dejtonu
proglašeno da je BiH tvorevina dvaju
entiteta-federacije BiH i Republike
Srpske, Kapor je na slavi Radovana
Karađžića na Palama tim povodom govorio:“ ... Nikada u životu nisam neposrednije bio svjedok
jedne nepravde. Gledali smo
kako nam odlazi Sarajevo u srednjovekovnu tamu islama, u mrak. Bili
smo potpuno bespomoćni...“
Kapor i Nogo su
pod
zemljom,prepušteni zaboravu kao i
mnogi drugi,ali se nekadašnji socijaldemokrata Milorad Dodik preobratio u žestokog sljedbenika te
profašističke ideologije.
Svakodnevnim istupima oživljava
ideju svi srbi u jednoj državi. Ujedinjenja Srba s obje strane Drine. Javno
potencira da ,,Srbi u Republici Srpskoj
pripremaju se za raspad BiH, jer su sva
tri naroda na različitim stavovima, čak i
kada su ih pogađali zemljotresi...“
Da ovi moderatori zla ne posustaju u namjerama potvrdjuje i knjiga
„Bosanski rat“, kojom se nedavno
javio Dobrica Ćosić .
Veličajući stvaranje Republike
Srpske on u knjizi navodi: ...,,U istoriji Srpskog naroda poslije Berlinskog kongresa 1878, i ujedinjenja Vojvodine i Crne Gore 1918,“
naglašavajući pri tom svoju ulogu u
tom događaju,on bi otišao i dalje.
„Ta velika istorijska pobijeda-prva
Srpska država preko Drine - bila je
veličanstvena, i da je imao ko da me
sluša od onih koji su držali poluge
političke i vojne moći(mi bi otišli) preko Drine...“
Dali Evropa čuje i vidi ove i druge
duše zla. Nasuprot njima stoji čovjek
sa dušom merhameta (saosjećanja i
milosti). To je Amir Reko, komandant
43. Drinske udarne brigade Armije
BiH. O njemu za radio „Slobodna
Evropa“ Alen Bajramović kaže da je
Amir po onome što je učinio sinonim
čovjeka sa velikom dušom. Pet dana
nakon što je srpska vojska pobila njegovu porodicu, sa ljudima iz Goražda
, zarobio je i razoružao veću grupu
neprijateljskih vojnika. Dok su na
Goražde padale granate, svojima je
rekao kako se u Podrinju dešavaju
zločini, u kojima je izgubio svoje
najdraže i obećao da osvete neće
biti. Tako su zarobljeni spašeni.
Kad se sa tim ljudima sreo nakon
završetka rata, teško je bilo shvatiti radost na licima tih ljudi. Suze u očima
i njihovim i komandantovim.Njegova
porodica je stradala od srba a on je
spasio zarobljene srbe.Poštovanje
ljudskog prava na život i humanost
bili su snažniji u Amirovoj duši od
komandne moći i emotivne požude za
osvetom. Sagovornici i životni dužnici
Amira Reka nisu čuli za sličan primjer čovjekove snage i hrabrosti da u
najvećoj ličnoj nesreći savlada emocije
i ostane čovjek. Na Rekovom humanizmu cjelovita BH ima perspektivu ako
narod a bogami i medjunarodna zajednica obuzda propagatore fašizma.
Društvo
Bivši francuski predsjednik – Fransoa Miteran i Sarajevo
ISTINA, OBMANA
I KAJANJE
Jednog junskog dana (datum
sam zaboravio) pozvao me iz Sarajeva tada zamjenik Ministra spoljnjih poslova BiH, prof.dr. Hasan
Dervišbegović, bliski naš srodnik.
Nakon što nas je upoznao sa trenutnim stanjem i događajima, rekao
je sljedeće:
- Po onome što nam
je kazao i obećao predsjednik Miteran, nadamo se da ćemo sačuvati
BiH i opkoljeno Sarajevo. Obećao
nam je da će o svemu što je vidio,
a vidio je dosta, obavijestiti Evropu
i brzo intervenisati, - kazao mi je
Dervišbegović.
Kao što se zna, na osnovu razvoja
događaja , Miteran je Evropi drugčije
predočio stanje u Sarajevu i BiH. Jednostavno, taj veliki antifašista i borac
za slobodu Evrope obmanuo je, nije
rekao, tamo đe treba, punu istinu.
O tome je u jednom majskom broju sarajevskog Oslobođenja Gojko
Berić napisao –,,Našoj naivnosti su
ubrzano, jedan za drugim, počeli
stizati krvavi računi za naplatu.
Ispostavilo se da tzv.demokratski
svijet ne mora po svaku cijenu biti
osjetljiv na istinu i pravdu. Koje,
recimo, mogao pretpostaviti, da
će jedan Miteran, koji se u Drugom svetskom ratu borio kao član
Pokreta otpora zaustaviti vojnu
intervenciju protiv Miloševićeve
agresorske armije, založiti se
za embargo na uvoz oružja za
Bošnjake i praktično stati na stranu
velikosrpskog fašizma?. Vrata brutalnom etničkom čišćenju, pokolju
bošnjačkih i hrvatskih civila, i na
kraju, genocidu u Srebrenic, bila
su širom otvorena.“
Predsjednik Republike Francuska Fransoa Miteran
doputovao je u Sarajevo 29.juna 1992.godine. Bila je to
prva posjeta nekog stranog drzavnika BiH od njenog medunarodnog priznanja. Miteran je potpuno nenajavljeno
sletio na zatvoreni Sarajevski aerodrome i obišao grada
pod opsadom. Fransoa Miteran bio je pobornik evropske
političke opcije privržene Srbima, opcije koja je svo vrijeme
rat u BiH nastojala prikazati kao gradjanski. U to vrijeme u svijetu je raslo negativno raspolozenje prema srpskoj politici na Balkanu, posebno prema bosanskim Srbima, jer su priče i slike o genocidu počele da stižu i do gradjana evropskih i američkih metropola. Svijetom je, do posjete Miterana Sarajevu, vladalo
opšte ubjedjenje da je neophodno vojno intervenisati u BiH kako bi se spriječio
zločin koji su nad civilnim stanovništvom provodile srpske snage. Miteran je
amortizovao planove medjunarodne zajednice za odlučnu akciju u BiH.
Kako u nedavnom intervjuu
Oslobođenju tvrdi nekadašnji prijatelj francuskog presjednika, filozof Bernard – Henri Levy, ,,posljednji veliki državnik 20. stoljeća“,
kako su neki nazivali Miterana,
prilikom njihovog posljednjeg razgovora duboko se kajao zbog svojih
odluka. Ali, kakve koristi od Miteranovog „dubokog kajanja“ imaju
žrtve njegovih odluka? Kakve kortisti imaju Karadžićeve i Mladićeve
žrtve od Holbrukovog naknadnog
priznanja da je pristajući da u Daytonu zločinačku tvorevinu nazove
Republikom Srpskom načinio veliku
grešku?
Ovome treba dodati posljednje
istupe novoizabranog presjednika
Srbije njegove ekstremne izjave
koje gotovo vaskrsavaju ono što
su pojedinci na početku agresije
na BiH i snajpersko i topovsko
okruženje Sarajeva, govorili. Dan i
noć prije genocida u Srebrenici armada NATO-a bila je spremna da
spriječi taj pokolj, ali su prestavnici međunarodne zajednice, prvo
Butros Gali, kao generalni sekretar UN, Jašuši Akaši, prestavnik
međunarodne zajednice u BiH i
francuski general Lavije obmanuli
međunarodnu zajednicu istakavši
da je stanje pod kontrolom. Svijet
se ubrzo uvjerio kakav se pokolj desio u Bosni,posebno Srebrenici.
H. Tuzović
37
Društvo
Kutak za dokone
AŠIK MAHALA
Piše: Ervin Spahić
Ulice tvojih pogleda
Nemaju kraja
Naš dan je zelena jabuka
Na dvoje presečena
Po trgovima
Suza tvoja traži
Moje oči
Samo u snu
Istim predelima hodamo.
( Vasko Popa )
Od kad je vakta i zemana ljudi su pjevali i pisali o ljubavi.Da nije nje, ne bi se znalo ni šta je igbal( sreća ) ni šta je
bol. Ako je sevdah kad babo pjeva a plače, onda je karasevdah kad babo zbog sevdaha postane živi rahmetlija.
Ima li većeg jada no kad ljubavna bol razdire dušu pa joj
ne mogu pomoći ni ilači ni hećimi.Ovu hićaju koju ću vam
sada ispričati čuo sam davno, pa velim što da je u sebi
nosim kad je mogu prenijeti na papir jer on kažu trpi sve.
Kero mlad momak, azginluk svoj ne mogaše lako utolit.
Koju god đevojku pogleda na prečac je omađija i osvoji.
Nacjeliva se i proćosa - ko što po jedan nije. Pričalo se da
ima urokljive oči, koje su zavodile : ne samo mlade đevojke
već i udate žene. Njegov nemirni duh ne mogaše ni jedna
savladati niti ga za sebe vezati. I ko zna koliko bi on tako
38
tjerao , da jednoga dana u mirnu kasabu ne dođe zgodna
tuđinka. Pri prvom susretu osjeti Kero da mu se damari
nadimaju a srce jače lupa. Poče Kero da se raspituje o lijepoj tuđinki ne bi li saznao njene navike i interesovanja.
Znao je da jedan pogrešan korak može sve da upropasti i da pokušaj osvajanja može da doživi krah na
samom početku.Trudio se Kero da osvoji tuđinku i šarmom
i uglađenim manirima pa i pjesmom prolazeći ispod njenih
pendžera. Njegov istančani osjećaj koji je imao prilikom
slamanja ženskih srca ovoga puta mu nije pomagao da
sazna da li je na dobrom putu.Tuđinka nije izbjegavala
Kerovo društvo. Dugo bi šetali pored obala Lima pričali o
svemu i svačemu. Kada bi prošetali Ašik mahalom ( tako
se zvala glavna džada u Akovu, gdje su bile smještene radnje i dućani) bili su predmet ogovaranja dokonog mahluka
. Nije se raja mogla čudom načuditi što se Kero šeret i
bekrija ne odvaja od tuđinke a uz to još i žene druge vjere.
Ne mogavši naći neki bolji razlog složiše se da mu je
nekakav sihir i zapis poturila. A Kero je ne obazirući se
na to nastavio da svoju ljubav prema tuđinki nosi u sebi.
Svoja osjećanja je od nje krio, jer se plašio da bi njena
reakcija mogla biti po njega bolna.
- Od danas ne želim da te vidim ! Ja sam mislila da si
mi ti jaran a ti tako!
Kero je dobro znao da bi teško podnio te riječi i nastavio je
da pati i da svoje ljubavne jade nosi u sebi. Pošto je tuđinka
bila pametna i obrazovan žena koja je voljela puno da čita
što je Kera posebno oduševilo jer je i on pisao pjesme i priče,
odluči jednoga dana da poslije nekoliko godina druženja sa
tuđinkom , napiše roman u kome će joj sve reći. Reći će joj
o svojim osjećanjima i ljubavi prema njoj, opisati prvi susret
i mnoga druženja , reći će joj o besanim noćima i vrućim
snovima, o bolu i dertu što mu razdire dušu. Što odluči to
i učini. Dugo je pisao roman. Do tančina dotjerivao svaku
riječ u njemu. Svoju tajnu ljubav prema tuđinki utkao je
u svaku rečenicu. Pisao ga srcem i jedva čekao da ovim
djelom kome dade ime “Ašik mahala” konačno osvoji srce
tuđinke. Da bi sve bilo onako na nivou i gospodski ( kako
su davno prije njega slavni pisci činili da bi fascinirali svoje
dragane), posla pismo po njenoj jaranici u kome napisa da
Društvo
želi da je vidi i nešto važno saopšti. Čitavog dana obuzimao
ga je neki blagi nemir i sjeta. Prisećao se druženja, besanih
noći provedenih pišući roman i sa zebnjom očekivao reakciju tuđinke . Kero nije mogao iščekati da akšam padne.
Prije zakazanog vremena čekao je na ćupriji sa kojom se
završavala Ašik mahala. Pogledivao svakog trena na svoj
džepni sat ali tuđinka ne dođe. Kera to rastuži i rasrdi- izvadi svoje pisano čedo iz njedara i poče list po list bacati u
plahoviti Lim. Kako koji list baci osjeti bol kao da dio sebe
kida. Zatim uze olovku i parče papira i napisa : ”Ako je moja
voljena imala razloga i bila spriječena da dođe, grešan sam
do neba i prema njoj i prema tebi “Ašik mahalo”, ali ako
nije onda si ovakvu sudbinu “ Ašik mahalo “ i zaslužila”.
Obrisa suzu iz oka i baci papir u vodu pa se uputi ka mehani
u kojoj su se obično okupljali njegovi jarani. Kako ga davno
nisu vidjeli jarani se jako obradovaše a zatim ga počeše
zadirkivati- što je sam. Još nije uspio ni da sjedne, orkestar prekide numeru koju je izvodio i poče da svira njegovu
omiljenu pjesmu : “…umro stari pjesnik, umrla Emina ostala je pusta bašča od jasmina….”.
Da li je Kero saznao za prave razloge ne dolaska njegove dragane nikada nijesam uspio da saznam . Raspitivao sam se kod onih koji su mi ovo pričali šta je dalje
bilo, priželjkujući da ova priča ima srećan kraj. Ali nažalost
- život nije bajka.
Tuđinka se ubrzo odselila , mada pričaju da je prije
odlaska saznala za sudbinu, njoj posvećenog romana .
Pričaju i da se Kero one noći zarekao da nikada neće više
pisati ljubavni roman. Oni koji su poznavali Kera tvrde da
nije volio da se hvališe, ali je priznao prijateljima, da nikada
od kada piše nije napisao tako nešto kao što je bila “ Ašik
mahala”.
U životu se čovjek uvijek kaje, bilo da nešto učini, bilo
da ne učini. Možda se Kero i nije pokajao što je svoje djelo
uništio, a da li smo mi tim činom uskraćeni ostaće vječita
tajna. A život ide dalje. Mudri Mula Mustafa Bašeskija veli
: “ Sve što je zapisano ostaje, sve što se pamti nestaje“.
Kera se kroz neki vakat neće niko sjećati. Imena žene u
koju je bio zaljubljen niko se i ne sjeća. Kažu samo da je
neuobičajeno i nekako stransko.
Njeno ime u romanu zapisano, plovi ko zna kojim morima. A ja dug prema toj ljubavi makar i na ovaj način odužih.
Ašik mahalom šetaće neki novi ljudi , nastajaće neke
nove ljubavi a priču o njima neko će drugi pisati.
E ako se neko upita sada šta će mi sva ova priča - evo
reći ću.Navalili ovi iz Foruma da im pošaljem tekst pošto
treba da štampaju novi broj te se ja sjetih Kera i njegove
“Ašik mahale “ . Da je ne uništi, dobro bi mi došla. Tražio
bi ja Kera svuda, zamolio ga uljudno da mi je pozajmi ,pa
da ovim iz Foruma dajem dio po dio.Da otrgnem od zaborava slike prošlog Akova, ljudi kojih više nema, njihove
čežnje , neispunjene želje, da pričam umjesto Kera o nikad
ispričanoj priči o jubavi. Da to bude roman u nastavcima ,
baš kao ove turske serije što se ovih dana prikazuju.
A drugi razlog je taj ,što me ubilo ovo podgoričko sunce
i ovih četrdeset stepeni Celzijusovih u glavu pa sam obezvijao. Zamišljam Lim iz moje mladosti , gužvu i graju na
Kolovratu ( jedno od kupališta na Limu ), svježe noći pod
Obrovom i korzo - “ Ašik mahalom “.
Kutak za dokone , ni ovoga puta neće biti prazan, a
kome se hićaja ne sviđa ja mu nijesam kriv .To što nema
preča posla no se druži sa dokonima njegov je problem.
More bit da je i njega ubila sunčanica.
Allahimanet !
39
Društvo
Održan i IV KARAVAN PRIJATELJSTVA OD PLAVA I GUSINJA DO PODGORICE,
PREKO TERITORIJE ALBANIJE
BOLJE SE ŽIVJELO U
VRIJEME KARAVANA
Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati za još dvije
godine i svako drugo obećanje u vezi sa tim nije realno i može biti politički motivisano.
Piše: Amil Ibrahimagić
Budućim putnim pravcem Gusinje-Podgorica kroz
teritoriju Albanije tokom maja mjeseca je prošao
"Karavan prijateljstva", koji već četvrtu godinu organizuju NVO i MZ "2.avgust" Gusinje. Karavan je od Gusinja prešao put preko Vrmoše, dolinom rijeke Cijvne
i Grabona, stigavši u Zatrijevačku Cijevnu, gdje su ih
dočekali prijatelji iz Malesije. Karavan prijateljstva ima
za cilj promociju ovog putnog pravca, koji je funkcionisao i povezivao ljude sve do 1948.godine, kada je zbog
tadašnje političke situacija zatvoren.
Završetak izgradnje puta od Gusinja i Plava do Podgorice, kroz Albaniju, ne treba očekivati za još dvije godine i svako drugo obećanje u vezi sa tim nije realno i
može biti politički motivisano.
Predsjednik Mjesne zajednice Gusinje dr Rusmin
Laličić objašnjava da su albanske vlasti počele izgradnju puta Han Hoti - Vrmoša u dužini od 60 kilometara,
prije godinu, a da za završetak imaju rok od 36 mjeseci.
“Sa albanske strane se uveliko radi. To znači da
Albanija ima rok još dvije godine da završi put koji bi
istovremeno i mi koristili od Gusinja do Podgorice. Mi
možemo priželjkivati da oni to završe prije, ali je to
teško očekivati ako im je rok još 24 mjeseca", rekao je
Laličić.
On dodaje da Albanija ovaj projekat realizuje uz finansijsku podršku dvije evropske banke i da taj pro-
40
jekat podrazumijeva otvaranje oko 3.000 kiliometara
puteva na njihovom ruralnom dijelu. "Među tim putevima je i ovaj koji bi povezao Skadar sa sjeverom Albanije, odnosno sa Tamarom i Vrmošom u blizini Gusinja.
Oni su posao započeli prije godinu i već su probili dionicu od mjesta Han Hoti do Tamare. Odatle preostaje
da se još probije dionica do Vrmoše", priča predsjednik
MZ Gusinje.
S druge strane, crnogorske vlasti su počele izgradnju puta od Gusinja do Grnčara i obećale daće brzo
započeti i prilazni put od Dinoše od mjesta na kojem
bi se, prema dogovoru dviju vlada, otvorio novi granični
pralaz, u mjestu Grabon ili Cijevna Zatrijebačka.
“Naše vlasti obećavaju da će te poslove završiti do
kraja ove godine. Međutim, tek kada i Albanci završe
dionicu koju oni grade, onda ćemo moći konačno da
govorimo o otvaranju puta od Gusinja do Podgorice,
dolinom rijeke Cijevne kroz Albaniju, o kojem sanjanju
generacije ljudi iz ovog kraja, kako u Plavu i Gusinju
tako i u dijaspori", kaže Laličić.
Društvo
Mogu li se, zaista, Gusinje i Plav konačno povezati
sa Podgoricom na pedeset kilometara, zaboravljenim
putem kroz Albaniju, dolinom rijeke Cijevne, umjesto
sadašnjih, okolo-naokolo, preko dvjesta? Lijepih želja
za realizaciju tog projekta nije nikada falilo. U novije
vrijeme optimistička retorika se pojačavala proporcionalno sa učestalošću izbornih ciklusa.
Gusinje, živopisna varoš koja već duže vrijeme bije
bitku sa državom i za status opštine, nalazi se bukvalno
u crnogorskom zapećku. Iz ovog planinskog gradića se
sada u nedostatku saobraćajnica može samo nazad.
Laličić vjeruje da je jedina i najbolja varijanta da se
Podgorica približi Gusinju i Plavu, put preko Albanije. Taj
put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena.
Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja kažu da je karavanska trasa
počinjala čak u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u
Veneciji, na zapadu.
U to vrijeme, nekoliko vjekova unazad, naselje Gusinje imalo je 600 domaćinstava i 200 trgovinskih i zanatskih radnji. Danas lagano odumire, a jedini put, obično
bez povratka, odavde vodi za Sjedinjene Američke
Države.
Kako je i kada ovo malo urbano mjesto postalo
saobraćajno slijepo crijevo Crne Gore? Dogodilo se to u
vrijeme Envera Hodže i staljinizma 1948. godine, kada
su granice prema Albaniji za tadašnju Jugoslaviju postale neprobojni bedem.
Ta vjekovna saobraćajnica je jednostavno prekinuta.
Od tada mještani Gusinja i Plava za Podgoricu putuju
"kružnim tokom", preko Berana, Ribarevina i kanjonom
Morače.
Osim što je stara karavanska trasa i što su sa albanske strane već počeli radovi, ovaj putni pravac
dolinom Cijevne ima i drugih prednosti.
"Vi znate da je Gusinje ispod Prokletija, na nadmorskoj visini od 900 metara, a sredozemna klima, vjerovali ili ne, ovim putem je u neposrednoj blizini", pojašnjava
Laličić.
Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji
puta.On kaže da je najveći prevoj na tom putu, od 1.200
metara, u Albaniji, na samo 12 kilometara od Gusinja,
dok već poslije 16 kilometra od ove planinske varoši u
Crnoj Gori, u Albaniji počinje sredozemna klima i više ne
pada snijeg.
"Znači da bi taj put bio veoma lak za održavanje u
zimskim uslovima. Ovaj kraj bi i u bukvalnom smislu
postao ono što zapravo jeste - ne sjeveroistok, već jugoistok Crne Gore", kaže Laličić.
Ranije su i gusinjski iseljenici u Americi iskazali interesovanje da finansijski pomognu u rekonstrukciji
ovoga puta. Dolazeći na ferije sa svih kontinenata oni
prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im
najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja.
Neki od njih, bogatiji, da bi skratili taj dio puta, kupili su
čak i helikoptere.
"Dok se put ne završi, mi ćemo nastaviti sa našim
karavanima prijateljstva, kakav je održan i nedavno,
umjesto nekadašnjih poznatih "bijelih karavana". Kada
konačno bude profunkcionisao, vidjećete koliko je ovaj
put značajan za čitavo Gornje Polimlje. Ovo je najbliža i
najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva", kaže
Laličić. Nijesu slučajno ovuda vjekovima unazad vodile
karavanske trase.
41
Kultura
Kultura Bijelog Polja
BOGATSTVO
UMJETNIČKOG ISKAZA
Piše: Kemal Musić
Zahvaljujući profesionalcima koji rade u bjelopoljskom
Centru za kulturu, više od četrdeset godina traju
“Ratkovićeve večeri poezije” i “Festival dramskih amatera
Crne Gore”, kao i manifestacije koje su već stekle prepoznatljivu reputaciju poput “Internacionalnog festivala
tamburaških orkestara”, “Džez festivala”, “Bjelopoljskog
likovnog proljeća”, “Limske večeri poezije” i druge manifestacije
Sjedište kulturnih dešavanja u Bijelom Polju decenijama je Centar za kulturu. I to, prema riječima direktora Izeta
Erovića, obavezuje. Ovo je grad bogate kulturne tradicije,
od Miroslavljevog jevanđelja pisanog u 12. vijeku, preko
znamenitih slikara Lazovića, nenadmašnog akvareliste
Rasima Hadrovića Polimskog, neprikosnovenog pjesnika - pjevača Avda Međedovića, do velikana pisane riječi
Ćamila Sijarića, Miodraga Bulatovića, Ismeta Robronje i
Rista Ratkovića. Tradiciju ovih umjetnika danas nastavljaju
i mlađe generacije, poput slikara Abaza Dizdarevića, pisca
Safeta Sijarića i drugih.
Zbog međunarodno poznatih pisaca i
umjetnika sa ovog prostora, neko je rekao da bi Bijelo Polje, mogli proglasiti
“književnom republikom”. Zbog toga,
kaže Erović, i nije baš lako biti na
čelu ustanove koja je nosilac kulture u Bijelom Polju.
- Zahvaljujući profesionalcima koji rade u
bjelopoljskom Centru za kulturu, ova
ustanova više od
Izet Erović, direktor KC BP
četrdeset godina
42
uspješno organizuje “Ratkovićeve večeri poezije” i “Festival dramskih amatera Crne Gore”, kao i manifestacije koje
su odavno stekle širu reputaciju. “Internacionalni Festival
tamburaških orkestara”, “Džez festival”, “Bjelopoljsko likovno proljeće”, “Limske večeri poezije” i druge manifestacije samo su respektabilni izraz kontinuiranih programskih
aktivnosti pod okriljem Centra, kaže Erović.
Ratkovićeve večeri poezije su prošle godine proglašene
manifestacijom od posebnog značaja za kulturu Crne Gore,
a bjelopoljska skupština, shodno tome, nedavno je formirala javnu ustanovu “Ratkovićeve večeri poezije”. Tako
će ova međunarodna književna manifestacija, započeta
1970. godine, još preciznije protežirati stvaralaštvo kroz
programe tokom cijele godine.
Književna nagrada „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije dodjeljuje se svake godineo, kao i tri nagrade
Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina.
Među dobitnicima ove značajne pjesničke nagrade su
i Pavle Goranović, Ivica Prtenjača, Ljubeta Labović, Duško
Novaković i drugi značajni pjesnici sa prostora bivše Jugoslavije. Na Ratkovićevim večerima poezije, pored pjesnika
sa ovih prostora, nastupaju pjesnici iz cijele Evrope.
Paralelno sa “Ratkovićevim večerima poezije” 1970.
održan je prvi Festival dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju na kojem su mnogi značajni glumci i reditelji
Kultura
INTERNACIONALNI SUSRETI STARI MOST
Internacionalni likovni susreti “Stari most” održavaju se u julu pored Starog mosta u Loznoj Luci kod Bijelog Polja.
Svake godine se u tom živopisnom ambijentu okupljaju umjetnici iz Francuske, Njemačke, Engleske, Turske, Bugarske,
Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, BiH, Kosova, Crne Gore i drugih država.
Cilj ovih Susreta je podsticaj kreativnih ljudi iz oblasti likovnih umjetnosti da svoje impresije bjelopoljskim ambijentom, predjelom, ljudima, i uopšte atmosferom crnogorskog sjevera transponuju u umjetnički iskaz - kaže
utemeljivač ovih susreta mr Abaz Dizdarević.
U Bistrici, kod Starog mosta, susreti će i ovoga ljeta biti održani u julu, u Bistrici kod Starog mosta.
pokazali talenat. Ovaj festival je bio i ostao odskočna pozornica za darovite i reper za alternativni kvalitet ne samo
u Crnoj Gori, već i u regionu. Predstave sa ovog Festivala
veoma uspješno reprezentuju Crnu Goru na festivalima
amaterskih pozorišta u okruženju.
Za učešće na Festivalu svake godine konkuriše u prosjeku 12 do 15 predstava. Selektor festivala svake godine
ima težak posao da izabere 7 do 10 predstava koje će biti
u festivalskoj konkurenciji. Odluku o pobjedniku Festivala
donosi žiri sastavljen od renomiranih imena pozorišnog
života u Crnoj Gori kakvi su Blagota Eraković, Goran Bulajić
i drugi.
- Festival dramskih amatera Crne Gore je manifestacija pozitivnih vibracija, povezivanja među ljudima.
Tokom sedam dana, najmanje nekoliko hiljada građana
Bijelog Polja i okolnih mjesta odgleda program Festivala,
podsjeća Erović. Moji saradnici vrijedno rade i vjerujem da
ćemo uspješno relizovati i sve druge manifestacije. Na to
nas obavezuje i činjenica da je “Internacionalni Festival
tamburaških orkestara”, koji je dobio ngradu za najbolju
kulturno – turističku manifestaciju u Crnoj Gori.
Započet 2003. godine, ovaj Festival baštini i afirmiše
tradicionalnu narodnu muziku Crne Gore i okruženja. Doprinosi uspostavljanju i razvoju prijateljskih i privrednih
veza, afirmaciji i prezentaciji kulturnog nasljeđa sjevera
Crne Gore kao i valorizaciji i prezentaciji turističkih potencijala ovog kraja. Svake godine na Festivalu nastupi od osamnaest do dvadeset tamburaških orkestara iz osam do
deset država, uz učešće od preko 200 majstora tambure.
Na Festivalu, pored tamburaških orkestara, građani imaju
priliku da čuju i renomirane soliste iz zemlje i okruženja,
priča Erović uz obećanje da i za ovo ljeto pripremaju zanimljiv program.
- Naravno to se odnosi i na druge manifestacije o kojima predano brinemo, jer su nam i te kako važni i Džez festival, i Bjelopoljsko likovno proljeće kao i stalne aktivnosti
u prezentaciji kulturnih sadržaja važnih za kulturu Bijelog
Polja, kaže Erović.
Centar za kulturu uspješno saradjuje sa bjelopoljskim
Klubom culture koji se nametnuo kao znalački inicijator
i organizator književnih večeri. Ostvareno je nekoliko
značajnih kulturnih događaja, od kojih treba istaći Večeri
pjesnika iz Pljevalja, Rožaja, Prijepolja i drugih gradova u
okruženju.
STRELINE GLUMAČKE BRAVURE
Veliki doprinos kulturi Bijelog Polja dali su i dugogodišnji direktor Centra za kulturu Sakib Dobardžić, od 1974. do
1984.godine, pronicljivi reformator kulturne strategije Tufik Bojadžić i glumci i reditelji bjelopoljskog pozorišta Fuad
Zaimović Strela i Izet Mulabegović.
Sakib Dobardžić je, i kao direktor Centra, i kao predsjednik opštine od 1984. godine otvaranjem prostora za kreativnost ostavio snažan pečat. U društvenom kontekstu rada, ostao je upamćen po akcijama izgradnje novih vodovoda,
elekrifikacije sela, izgradnje tržnog centra, novih puteva…
Savremenog nasljednika dobio je tek krajem 90-tih, imenovanjem za direktora Tufika Bojadžića koji je razboritim
profesionalizmom uspio da iz Centar za kulturu u Bijelom Polju zaustavi poplavu politikantskog nacionalizma kroz folk
improvizacije i otvori prostor za stvaralaštvo koje bez predrasuda reprezentuje bjelopoljsku i crnogorsku kulturu.
Mnoge pozorišne predstave iz Bijelog Polja upamćene su po kreacijama glumaca i reditelja Fuada Zaimovića Strele
i Izeta Mulabegovića. Svojom komičarskom harizmom, Strela je svakom liku udahnuo nešto originalno što osvaja publiku. U znak sjećanja na Strelu, Festival dramskih amatera Crne Gore ustanovio je nagradu “Fuad Zaimović Strela” za
glumačku bravura.
Izet Mulabegović je profesionalni glumac Bjelopoljskog pozorišta sa najviše premijera i nagrada sa brojnih festivala. Kroz
njegovu “glumačku radionicu” i dječje predstave prošle su generacije mladih, od kojih su mnogi pronašli put do akademija.
43
Kultura
Bjelopoljsko pozorište najbolje
Predstava „Galeb“ Bjelopoljskog pozorišta osvojila je prvo
mjesto na 42. Festivalu dramskih amatera Crne Gore , koji
se održao od 13-16. juna u Bijelom Polju. Druga nagrada
pripala je Kolašinskom amaterskom pozorištu za predstavu
„Čehov je Tolstoju rekao zbogom“, a treća Dramskom studiju
„Istureno odjeljenje“ iz Podgorice za predstavu „Tačka ili tri
tačke“.
Nagrada za najbolju režiju pripala je Draganu Koprivici za predstavu „Galeb“, žensku ulogu Jeleni Jasikovac iz
Plužina, a za najbolju mušku ulogu Jasminu Čokoviću iz Bijelog Polja. Nagrada za najbolju žensku epizodnu ulogu pripala je Slađani Bubanji iz Bijelog Polja, za najbolju mušku epizodnu ulogu Zoranu Rakočeviću iz Kolašina. Nagrada za najbolju glumačku bravuru „Fuad
Zaimović Strela“ dodijeljena je Đorđiju Tatiću iz Kolašina, dok je nagrada za najbolji scenski govor pripala
Bjelopoljskom pozorištu.
Nagrada za najboljeg mladog glumca pripala je Staši Lalatović iz Podgorice, a nagrada za najbolju scenografiju Mustafi Ljeljeviću iz Bijelog Polja. Nagrada za najbolju kolektivnu igru pripala je Dramskom studiju
Et Entuzijasto, nagrada za najbolji kostim Draganu Koprivici, nagrada za autorski projekat Mariji Backović,
Slaviši Grubiši i Iliji Gajeviću iz Podgorice,a specijalna nagrada žirija pripala je Marku Kneževiću.
- Nagrade su jako važne u svakom vidu umjetnosti, ne da bi neko bio bolji ili gori, nego da bi se profilisalo šta je to dobro i šta je to bilo najbolje. U svijetu ne postoji dramski amaterizam na način kakav se
gaji na našim prostorima. Ja zagovaram približavanje amaterskog profesionalnom pozorištu. Amaterska
predstava može da bude bolja od profesionalne, po svom senzibilitetu i umjetničkoj kategoriji. Prema tome
napredovanje amaterskog pozorišta je jako važno, kazala je predsjednica žirija 42. Festivala dramskih
amatera Crne Gore Marija Čolpa.
Dani BOŠNJAČKE KULTURE
U
Bijelom
Polju
već
nekoliko
godina
djeluje
„Bošnjački kulturni centar“,
koji od početka organizuje, sada
već prepoznatljivu, manifestaciju
„Dani bošnjačke kulture“, a od
prošle godine i Književne susrete
„Avdo Međedović“.
U okviru Dana bošnjačke
kulture, svake godine se u Bijelom Polju predstave znameniti
kulturni stvaraoci i poznavaoci
bošnjačke kulture, dok je u okviru Književnih susreta „Avdo
Međedović“ ustanovljena i
književna nagrada sa himnom
našeg Homera.
44
Kultura
Intervju: Faiz Softić – autor monografije Bošnjaci u Luksemburgu
KNJIŽEVNOST I
DIJASPORA
Razgovarao: Muhamed ĆEMAN
Gospodine Softiću, na samom početku, osobno i
u ime našeg portala – IMEDIA-UMA.COM,(i Foruma
Bošnjka CG),čestitam izlazak iz štampe Vaše nove
knjige.
Šta je bio razlog da se odlučite napisati monografiju o Bošnjacima u Luksemburgu? Ponajprije, hvala na
čestitkama, mada to je knjiga sviju nas; knjiga koja oslikava stanje jednog nacionalnog korpusa - Bošnjaka
ovdje u Luksemburgu, i bio mi je cilj da što više liči na
junake iz knjige. Za ovu monografiju vlada podjednako
interesovanje kako u Crnoj Gori, tako i u Bosni i u Luksemburgu. Lično mislim da tiraž od 1 000 primjeraka
ni izbliza neće zadovoljiti potražnju čitaoca te je drugo
izdanje neminovno. Zašto sam odlučio da napišem ovu
knjigu? Iz više razloga, a presudno je bilo kada je prije
četiri godine izašla knjga “Retour de Babel” u tri toma
gdje su nadugo i naširoko pretstavljene mnoge nacionalne zajednice u Luksemburgu koje su brojno puno
manje. Nisam bio zadovoljan kako smo šturo predstavljeni u toj knjizi i to sam razumio kao zov da se uhvatim
u koštac sa ovim zahtjevnim i vrlo osjetljivim projektom. Htio sam pokazati da su Bošnjaci u Luksemburgu
vrlo ozbiljna i brojna populacija, narod koji umije da
promišlja i da se bori za svoju egzistenciju.
Htio sam pokazati npr. da je jedan od najboljih
arhitekata u Luksemburgu Bošnjak, da imamo svoje
ljekare, pisce, odlične umjetnike, vrlo uspješne studente, bogate ljude... Bošnjaci su sinteza više kultura i
tradicija i kao takvi lako su prilagodljivi sredini, prostoru
i vremenu. Puno ih je koji istinski vjeruju u Boga i to
ih čini plemenitijim i prosvjetljenijim. Htio sam to reći!
Mada apsurdi su već krenuli, tako da me jedan za kojeg
sam vjerovao da zna šta znači pojednostavljenost teksta – nazvao da mi kaže kako je očekivao više od moje
knjige, a na pitanje jesi li pročitao rekao mi je da nije još
ni počeo.
Koja je važnost za Bošnjake u Luksemburgu, a naravno i šire, postojanje jedne ovakve knjige?
Važnost knjige je ogromna, tim više što je prva koja
govori o našim ljudima, a ima još jedna bitna crta - ona
će, zasigurno, inicirati i inspirisati još neke koji se bave
pisanjem da krenu na sličan put. A onda nezaustavljivo
idemo prema uspjehu.
Koje su bile poteškoće s kojima ste se susrećali
tokom rada na ovoj monografiji?
Bilo je poteškoća ali i teškoća, ponajprije iz razloga
što se naš svijet plaši da se o njemu piše i mnogi bi da
najradije šutke prođu kroz ovaj svijet, a ja sam da ostavimo trag u svim sferama života. Ima taj strah duboko
utemeljenje, i u kultorološkom kodu Bošnjaka zauzima
bitno mjesto, jer je u mnogim bošnjačkim porodicama,
pogotovu u ruralnim krajevima čovjek s olovkom bio: ili
šumar, ili porezničar, ili poljak, ili poštar koji je donosio
sudske pozive ili presude, razni popisničari koji su tražili
da se potpiše nešto ili da se negdje upre prstom, i to je
po njih uvijek bio rizik... Niko od takvih nije odlazio iz
kuće a da nije nosio. A takvi se nisu voljeli! Njih ljudi koji
se bave pisanjem podsvjesno asociraju na njih.
Šta su Vaši strahovi, a šta pak nade, kada je u
pitanju ova knjiga?
Strah me da je jedan broj ljudi neće dovoljno
razumjeti, i da će izazvati neku dozu zavisti kod
onih koji nisu zastupljeni u njoj, a smatraju da su
45
Kultura
U organizaciji Zavičajnog kluba ,,Bihor,,
u Luksemburgu je 30.juna održana promocija monografije Bošnjaci u Luksemburgu
na kojoj su govorili,Prof.dr.Šerbo Rastoder
urednik izdanja Almanaha, istoričar Mr.Sait
Šabotić i Autor.Akademik Rastoder je istakao važnost ove knjige u vremenu koje
dolazi te da se Softić kao upješan poeta i
prozaista vrlo dobro snašao i na polju istoriografskog svjedočenja kroz monografiju.Brojnim posjetiocima,Šabotić je prikazao i video
prezentaciju dokumenata i podataka koji su
sadržani u njegovoj uvodnoj studiji za monografije Bošnjaci u Luksemburgu.
Zavičajni klub se još jedno potvrdio kao
dobar organizator skupova koji imaju jasnu
poruku protežiranja kulturnih vrijednosti
Bošnjaka I drugih naroda koji se okupljaju oko
ovog udruženja.
zaslužili. To i ja mislim, ali je nemoguće zastupit 12
000 ljudi u jednoj knjizi - ovdje su zastupljeni oni koji
su reprezentanti određenih slojeva i zajednica, a to su
komotno mogli biti i drugi... Ovdje je ono što u teoriji
književnosti zovemo sinegdoha, kada dio predstavlja
cjelinu.
Gos. Softiću, već ste poznati kao vrstan romanopisac, a Bogami i poeta. Ovdje je ipak riječ o jednoj
monografiji, rezultatu istraživačkog rada. Zanima me
da li se lagodnije osjećate tokom pisanja romana koji
je manje-više proizvod fikcije, ili pak preferirate polje
istraživačkog rada? Kakva su Vaša zapažanja u tom
kontekstu?
Meni je pisanje poezije ili proze istinski doživljaj, to
je moj susret sa zvijezdama i prostorima u koje dozvoljavam da me povede moja duša i u koje se osjećam kao u
svojoj avliji. Tu sam gazda i podstanar, car i sluga, tvorac
svog djela i vlasnik svojih meditativnih puteva. A ovo je
nešto drugo. Ovo je oranje u suhom, davno neoranom
polju. Ovdje sam se znojio i na sebe ljutio, gutao otrov,
ali nisam odustajao i posao priveo kraju. Imao sam ve-
46
liku podršku našeg akademilka gospodina Šerba Rastodera, urednika knjige/urednika Almanaha, i još nekih
meni bitnih ljudi koji su bili očarani knjigom i njenom
jednostavnošću. Prof. Dr. Redžep Škrijelj iz Novog
Pazara bio je vrlo izdašan u puhvalama, a to mi godi. Ne
krijem da uživam dok ljudi hvale ono što radim ili sam
uradio. To je hrana za moju poprilično ranjenu dušu.
Kad kažem ranjenu, morate shvatiti da sam ja jedan od
onih Bošnjaka koji je prisustvovao klaonici Bošnjaka u
Bosni i svim se sredstvima borio protiv toga. Ja za sebe
slobodno kažem: Ja sam Bošnjak koji se borio za svoju
samosvojnost i ponos, a nisam čekao da mi bilo ko šta
donese na poslužavniku.
Primjetno je da ste dobar dio monografije posvetili
bošnjačkoj omladini. Vaš komentar?
Omladina je ponos i nada. Oni su ono što ćemo biti
i moramo se potrudit da budemo što bolji. Naša omladina je vrlo vrijedna i uspješna, i to posebno raduje.
To je motor bošnjačkog korpusa ma gdje da se nalazili.
Oni zaslužuju sve pohvale i divljenje, budući da većina
roditelja i nije imala vremena da im dovoljno pomogne
u njihovom sazrijevanju - moralo se raditi od jutra do
sutra, i unatoč svemu - većina nije skrenula sa puta koji
vodi uspjehu.
Na kraju, da li imate neku poruku za naše čitaoce?
Poruka? Ako želite da lakše izađete na kraj
sa vlastitim problemima i nedoumicama, ako Vas
muče određene predrasude – pokušajte da se što
više približite literaturi. Čitajte knjige, jer u njima se
susrećete sa sudbinama ljudi i vrlo često nam se
da poistovjetiti sa određenim likovima, pa tako lakše
izlazimo na kraj sa vlastitim nevoljama.
Književnost
Nove knjige Saladina Dina Burdžovića
PREDSKAZANJE
U produkciji „Almanaha“ upravo je štampana knjiga „Via Montenegro“ Saladina-Dina Burdžovića.
Izuzetno zanimljiva zbirka reportažnih priča u kojoj Burdžović sa svojim sagovornicima putuje kroz vrijeme i čita kodove ljudske savjesti kroz vijekove.
Jednu od njegovih priča, Forum je objavio u 7. broju Revije, a sada uvaženim čitaocima preporučujemo
dvije knjige ovog savremenog bošnjačkog i evropskog pisca. Riječima koje su zapisali književnici Vida
Ognjenović i Zuvdija Hodžić
Nakon pada zida
Vida Ognjenović - Povodom zbirke
pjesama Saladina Burdžovića
Nakon pada zida je svojevrstan
poetski dnevnik odbrane ranjivog nukleusa sopstvene ličnosti, podjednako
zastrašene sveprisutnom grozom smrti
kao i otužnom zavodljivošću opštih mesta i svakovrsnih trivijalnih formula modernog sveta. Nastao iz neutažive potrebe i
napora da se neprestano odgovara na
izazov prividno neiskazivog, Burdžovićev
pesnički rukopis je silovit, neobičan,
opor i drzak spoj intimno refleskivnog
senčenja i robusno razorne autentične
energije otpora i poricanja. Ton njegove
pesme je ispovedni, ali daleko od lagodne
raspričanosti i izveštačenog ukrašavanja
doživljenog predloška. Naprotiv, on u svojim eruptivnim, ali ritamski precizno oblikovanim stihovima bespoštedno ogoljava
svoje neprilagodljivo nesaglasje, sumnje,
dvojbe, pobune, strahove i tvrdoglave,
prkosne otklone, obraćajući se čitaocu,
bez uvijanja, otvoreno, pravo u pleksus,
a ponekad opet šapatom, poverljivo u
fusnotama, kao nekome do čijeg mu je
razumevanja stalo i ko je zaslužio punu
iskrenost. U svom pesničkom postupku
Burdžović vešto izbegava široku deskripciju, ne oslanja se na verbalno oponašanje
prirode, već strpljivo, istražuje unutrašnju
napetost i asocijativno obilje sažetka,
snagu metaforičkog paradoksa, efekat
iznenadnog obrta i ironični otklon sprega
različitih osećanja. U središtu njegove
pesme, baš kao i u stvarnosti, sustižu se
i prepliću, na oko međusobno i isključive,
suprotnosti: bol i poruga, strah i prkos, slabost i volja za moć, intimno i javno, surovost i saželjenje, vrlina i prestup, bezbriga
i kajanje, onirično i makabrično. Sve to
čini da pred sobom imamo neobično
poetsko tkanje. U smelim, šagalovski
zaošiljanim slikama ( u kojima Michael
Koscher skače sa 25 sprata banke i leti
u smrt „slobodnim stilom“ ili otac koji
je „izašao iz kasetofona singapurske
nestao u pravcu / frankfurtskog aerodroma“), Burdžović uspešno odoleva zamkama našminkane dopadljivosti.
Uzdajući se kao i Herta Muller, recimo,
u misaoni naboj lakonskog iskaza („ na
zapadu su oči u straha plave“, „trebalo je
preći sva mora/ ali kako ih preći posle smrti Ivana V. Lalića“), on bez uzmaka poseže
za najteže objašnjivim sukobima sopstva i
opštosti, izbora i prinude, mogućeg i neminovnog, javnog i intimnog. I iz tog opakog
iskustva ispisuje nesvakidašnje snažno
lirsko svedočenje o otporu i opstanku, kao
dvema polugama svoga poetskog bića.
Pesnička knjiga „Nakon pada zida“
je još jedan dokaz da je prava poezija
još uvek moguća i što je još važnije neophodna (ovo je izrečeno pod velikim uticajem Brodskog), kao umetnička disciplina sa izoštrenim senzorima i izražajnim
aparatom doraslim čak ludilu ovog našeg
vremena.
BILJEŠKA O PISCU
Saladin Burdžović rođen
je 22.04.1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio
u rodnom gradu a književnost
studirao u Beogradu i Nikšiću.
Pojedini naslovi iz njegovih
knjiga zastupljeni su u preko
četrdeset antologija, zajedničkih
zbirki i zbornika poezije i proze.
Prevođen je na mađarski,
poljski, bugarski, makedonski,
slovenački, turski i njemački
jezik. Dobitnik je više nagrada
za poeziju, prozu i drame: Član je
Crnogorskog Društva Nezavisnih
Književnika (CDNK) i, od 2008.
godine, Udruženja književnika
Hessena (Litteraturgeselschaft
e.v. Hessen-Deutschland). Živi u
Offenbachu, Hessen, Njemačka.
47
Književnost
OD BIJELOG POLJA DO BIJELOG SVIJETA
Zuvdija HODŽIĆ - povodom zbirke esejističkih priča S.Burdžovića u izdanju Almanaha.
PREDSKAZANJE
Izliće se jednom
Daleko od očiju, daleko od istine.
O Saladinu Burdžoviću, piscu više od dvadeset knjiga, čije gotovo svako djelo zaslužuje
rijeke
studiju, koje ga u književnosti četvoroimenog jezika, a pogotovu u Crnoj Gori, čini jednim
na naše žuljevite dlanove.
od njenih najistaknutijih i najoriginalnijih predstavnika, ima samo nekoliko prikaza i tekstova koji, iako veoma afirmativni, nedovoljni su da na ovog pisca izuzetnog pripovjedačkog
Pod pazuhom
dara i snage, skrenu pažnju ovdašnje čitalačke populacije, „zatrpane“ napadnim agitpropmirisaće ti lipa
ovskim i klanovskim pisanjem o „kultnim“ knjigama stvaralaca Burdžovićeve generacije.
Doprinijelo je tome i Burdžovićevo višegodišnje „izbivanje“ iz domovine, činjenica da od
ali više nećeš moći
posljednjeg rata na tlu bivše Jugoslavije, živi u Ofenbahu, u Njemačkoj, dijeleći sudbinu
da osjetiš dolazak proljeća
„tužnog izgnanika“, brojnih izbjeglica kao i svojih literarnih likova i ličnosti.
na vrhovima limskih brzaka.
Pripadnik generacije „najbolje omladine na svijetu“ koja će umjesto svijetle i
obećavajuće budućnosti, doživjeti sudbinu izgubljene i žrtvovane mladosti, sloma ideala
Poželjećeš da si neko drugi...
i svih društvenih i moralnih vrijednosti, Burdžović će mogućnost izbavljenja potražiti tamo
gdje je neće naći, bjekstvom „preko granice“, bilo gdje i bilo kuda, samo da se bude što
dalje od ludilom zahvaćenog i pomamljenog Balkana.
Iako će sva ženska djeca
Uvjeren da će, kao dijete urbane sredine, u velikom gradu, u Frankfurtu, uspjeti
rođena u martu
da se izdvoji i osami, Burdžović će se, zapravo, naći u vrtložnoj situaciji sličnoj onoj od
ponijeti tvoje ime
koje je pobjegao, u istoj duhovnoj atmosferi, okružen i vezan zemljacima, nesrećnicima
biće uzaludno.
i nevoljnicima kao što je i sam. Borba za golim preživljavanjem, traume zbog užasnih i
užasavajućih događaja u zemlji, čine sve očiglednijim saznanje da se ni u novoj (tuđoj)
sredini ne može ostati po strani od balkanskog koda i prokletstva, „nečiste krvi“ koja ni
Očaj zna biti surov
mrtve a kamoli žive, ne ostavlja na miru.
Naročito u Zapadnoj Evropi.
U tuđini će i sjećanja na zavičaj i najljepše godine života, zaboljeti i otvoriti neizlječive
rane. Prijateljstvo i drugarstvo, nepostojanje ili neprimijećenost konfesionalnih, nacionalUmrijeće jednom
nih i etničkih razlika, radne akcije, Titovi pioniri, izviđači, mladalački zanosi, zajedništvo,
bratstvo i jedinstvo, pretvarajući ih u svoju suprotnost, u antagonizme, mržnju i sukobe
naš rodni grad.
koji su izazvali rat i raspad svih ljudskih veza i odnosa. Društvo je ubilo čovjeka, čovjek je
izgubio dušu i ubio sebe. Oživjele su stare diobe, zla i pokore, ono davnašnje Bijelo Polje
Sve će biti tako
u kojem će te „ako se daviš, stegnuti oko vrata i uz bratske riječi gurati ka dnu“; ovo novo
izluđujuće pokretno
Bijelo Polje, crnopolje u kome nekadašnji vatreni komunisti crvene knjižice zamjenjuju
samo će otkočen revolver
ikonama i levhama, srp i čekić - kamom i zoljom; Bijelo Polje u kome je umro Brus Li i drugi
filmski junaci s kojim su se identifikovali nevine dječje duše; grad iz kojeg kolone paravotvog oca
jski i dobrovoljaca odlaze na Dubrovnik, pjevajući o Pekovim proleterima i komandantu
čekati neko bolje vrijeme
Savi jednako kao o majoru Đurišiću...
za samoubistvo.
Stranac u rodnom Bijelom Polju, Burdžović još manje može biti svoj u tuđem svijetu.
Neželjeno iskustvo, život na rubu opstanka, brojna iskušenja, svoja, i sudbine drugih emigranata, izbjeglica i nesrećnika – naći će „utočište“ i spas u Burdžovićevim romanima i
pripovijetkama koje su više od romana. Pisac izuzetnog dara, sposoban da pronikne u najdublja psihička stanja i osjećanja onih koje će
iz života prevesti u svoje književno djelo, misaon, maštovit, duhovan i duhovit, znalac ljudi, karaktera i njihovog mentaliteta, povremeno
sarkastičan i neprestano blagoironičan, Burdžović stvara snažnu i originalnu prozu kroz koju, kao kroz život, prolaze i ostaju u trajnom
pamćenju zanimljivi i neobični likovi i njihove sudbine – obične, potresne, gorke, prikazane u punoj složenosti, osvijetljene „bljeskom“
Burdžovićeve duhovite „upadice“ koja učini da se „od muke nasmijemo“. Pred nama i sa nama je galerija likova i ličnosti – očajnika,
zanesenjaka, jadovana i mudrovana, ludaka i čudaka, lakovjernih i ovijanih, prevaranata i naivaca... Način na koji Burdžović portetira i
karakteriše svoje likove, maštovito preplitanje realnog i imaginativnog, mogućeg i nemogućeg, čine ga koliko bjelopoljskim, bošnjačkocrnogorskim, toliko i evropskim piscem, svojim i našim.
A to je najvažnije.
Besim Jusufović, Mladen Petrović Glibo, cetinjski filozof i oriđinal Đorđije Vujović, „gladan a ponosan“, koji životinjama u zoološkom
vrtu drži vatreni politički govor, a pogotovu „luda“ Enisa Hasić, pacijent sanatorijuma u kojem drže najteže psihičke slučaje, koja „ne
izgovarajaći ni riječ“ doktorima i osoblju, „cijeli dan gledajući kroz prozor“ – piscu (pripadniku istog etnosa, nasljedniku i nastavljaču
njegovog usuda) pripovijeda surovu i potresnu storiju bošnjačkih muhadžira i njihovog stradanja na putu od Šahovića i Sandžaka do
Turske i Malog Kolašina, izgubljenog u anadolskim nevidbogovima - potvrđuju da je Burdžović veliki pisac koji će, nažalost, još dugo
čekati kompetentnog kritičara i tumača njegovog književnog djela, kao što će, srećom, čitaoce nalaziti sve lakše i više.
48
Književnost
Iz književno-istorijske baštine
Karapiljko
Ismet Rebronja, književnik, porijeklom iz Goduše (Bihor), decenijama je istraživao značenja toponima
i drugih riječi po čudesnom bihorskom vilajetu. Pjesma koju ovom prilikom predstavljamo, zahvaljujući
uvaženom antologičaru, Faruku Dizdareviću, govori o Karapiljku, koji se u hećajama, odn. legendama pojavljuje kao junak koji je uspio da stekne povjerenje sultana i bio među prvim povjerenicima na njegovom dvoru.
Pjesnika Ismeta Rebronju je očarala ona druga, narodu bliža, priča o Karapiljku šeretu. Uz pjesmu, pjesnik je
ostavio sljedeće pojašnjenje: „Karapiljko = ime jedne lude na dvoru Hajdarpaše, namjesnika Bihora.
Složenica preuzeta iz grčko-romanske leksikalije, u veti grčkog kara: glava + špansko pillo: luda/
lupež/spadalo/nevaljalac“.
Vatra Karapiljkova
Beše velik um u paše
Hajdarpaše,
A tolikoj pameti
Potreban beše i jedan lud.
Pita car za razlog
Tolikog zakašnjenja,
A Karapiljko će:
Evet ferman, yok don.
Dovedoše jednog
Imenom Karapiljko.
Ima i luđih, rekoše, ali
Za početak dobar je i ovaj.
U zemlji carskoj,
Imenom Bihor,
U čoveka i žene
Gaće su jedne.
Kako dvorski valja i trebuje
Mahniti Karapiljko, i žena
Zlata mu,
Dobiše novo ruho.
Ko se prvi digne
Ugrabi gaće, uzme dan,
A bezgać ispod ponjave
Nastavi da spava.
Karapiljko sve gaće,
Osim Zlatine jedne,
Na vatri zapali.
A paša: mahnit je podobro.
U nas žene lakosane,
Prve ustanu,
I jedva nas dva
Ugrabismo gaće za put.
Stigne ferman od cara,
Biva paša za nešto kriv,
Pa se mora u Stambol,
Ako i u Stambol stigne živ.
Car poništi zlu knjigu,
Pa se paša, s Karapiljkom i
S kesama zlatnim,
U Bihor povrati.
Pošto u ludom vaktu
Pamet ne pomaže,
Paša posluša Karapiljka
Te k caru odocniše.
Od tog vakta u paše
Najtvrđa zakletva bi:
Tako mi Karapiljkove vatre
I Zlatinih gaća.
Ismet Rebronja (1979)
49
Književnost
Prikaz: poezija Zumbera Muratovića
ISKRENOST SA SMISLOM
Piše: Mr Esko Muratović
Sve ono što sažima ovovremeno poetsko stvaralaštvo kod nas:
zavičajne emocije, jezik, podneblje,
prolaznost, smisao stvaranja, nada
i ljubav, stradalništvo čovjeka, traganje za smislom postojanja, čežnja
za (ne) dostižnim, otkrivanje sreće,
osvajanje slobode, podsticanje dobra
u čovjeku,-sve se to ogleda u poeziji
Zumbera Muratovića, potvrđujući njegovu istinsku pripadnost i posvećenost
lirskom iskazu. Njegova knjiga poezije
Iskrenost sa smislom na najbolji način
svjedoči o tome.
Pjesnik i prozaista Zumber
Muratović, rođen je 1956.u Petnjici kod
Berana; živi i radi u Sarajevu. Objavio je
nekoliko zbirki pjesama: „Bosne vrelo“,
„Sehara“, „Srebrenica je vrisak do
neba“ i „Bašta istine“ (dječija poezija).
Osim toga objavio je i knjige proze:
„Sandžački gazija Osman Rastoder“,
„Bihor i bratstvo Muratovića u njemu“,
„Baška priče“ i „Sejdefini snovi“.
Naslov zbirke pjesama - Iskrenost
sa smislom,
čitaoca navodi na
razmišljanje o životnoj ironiji sudbine
koja je prisutna u svakoj pjesmi. Da je
za pjesnika svaka pjesma novi izazov,
govori njegova kombinacija oporih i jednostavnih stihova koji su istinska klopka za čitaoca, u kojima će se vraćati,
svakoj pjesmi, svakoj strofi. Muratović
istovremeno slika oporost i ljepotu
života, ali i melanholiju proizašlu iz
saznanja o prolaznosti.
50
Simultanost poruke u stihu Zumberovom ukazuje, s jedne strane, na
misaonu dubinu, ali nas istovremeno
(u)vodi u magiju hermeneutičkog kruga
u koji se mora zapasti. Pjesnik kaže
„Već postaje punoljetna ispražnjena
duša svijeta.“ Da su i Bog i priroda
dio nas pjesnik nam poručuje kako to
čovjek, na primjer, želi mir: „Kao kad
pupljak prelazi u behar ili kao kad rastu
dječji zubi.“ On nenametljivo daje do
znanja da nije puki posmatrač života
iz prikrajka, već da aktivno učestvuje
u svim pomjeranjima, čovjekovim usponima i padovima. Da su muzika i
metafizika srodne, svjedoči stvaralačka
imaginacija kojom pjesnik kroti sve
krajnosti na koje nailazimo, pogotovo,
u završnim strofama većine pjesama.
Život na ovom dunjaluku je prolazan, za
svaku jedinku a posebno za osjećajne
i misleće individue, često bolan,
uvijek nov i posebno dramatičan.
Čovjekov spas leži u imanju kuveta,
sugeriše pjesnik. Spoj uzvišene vrline
– iskrenosti, sa temeljnom kategorijom
ljudske opstojnosti – smislom, pjesnik
kopernikanski obrće u ljudski usud
da se čovjek, uvijek i iznova, misaono,
moralno i emocionalno, treba i mora
potvrđivati u mnogo čemu.
Vodeći čitaoca kroz svoju Iskrenost
sa smislom, Zumber u stvari mijenja
pozicije iz kojih se oglašava, sa čime
mijenja i oblike kojim pjeva iskazujući i
čistu radost postojanja, ponos na svoje
porijeklo, ali i duboku ironiju života koja
u ljudsko (samo)svjesno biće temelji,
najprije, vjeru u sebe: „Naše je da
koračamo sve ostalo zavisi od nas.“ Imaginativna linija koja razdvaja slike i prizore zna da bude tanana i neuhvatljiva,
ali se metafizički podudara kroz odgonetanje lika i oblika u onom drugom. A to
drugo je sve ono u šta smo zagledani.
Pa se kroz drugo i jedno u drugom preslikava i onda kada toga nije svjesno.
Pjesnik s lakoćom, katkad, nadilazi ono
što je u svijetu (ne)promijenjljivo- a što
i zahtijeva, jer se u isto vrijeme može
pronaći i u onom nesanjanom, neizrecivom i neslućenom.
Tragajući za utočištem kroz sjećanja
i uspomene iz svog rodnog kraja
pjesnik nadilazi prepletenosti često sumorne jave. Pojam svjetlosti prosijava
u pjesmama Zumberovim kojom oblači
nerijetko svoje rime. Tako se i postižu
ona pjesnička prosijanja koja nas
ne ostavljaju ravnodušnim. Slikajući
raznovrsna stanja običnim riječima
i pamtljivim slikama pjesnik postiže
višestruke efekte. Samosvojnost izraza s kojom zalazi u osvajanje slobode unutar razdijeljenih svjetova ovaj
pjesnik gravira u posve neobične slike
koje posjeduju prozračnost i čvrstinu, i
ta se sloboda iznova potvrđuje u susretima sa svakodnevnim stvarima,
pričama i događanjima pored čije
iznova oživljene neposrednosti čitalac
ne ostaje ravnodušan. Poručujući da
riječi čuvaju od zaborava i prolaznosti,
pjesnik, ovom zbirkom, na sebi svojstven način, kroz misaono-pjesničko
traganje ovjerava smisao postojanja i
pomjera granice značenja.
Književnost
Knjiga “Kad se vrijeme plašilo čovjeka” Rahmana Adrovića
PROŠLOST SE NE MOŽE
OBRISATI
Knjiga Rahmana Adrovića "Kad se vrijeme plašilo čovjeka", posthumno izdanje, puno kazuje o autoru, borcu NOR-a, patrioti, poslijeratnom funkcioneru i graditelju svoje domovine kazao je na promociji
u Podgorici dr Radoje Pajović . - Ova knjiga ima puno kvaliteta. Iz nje se saznaje slika vremena u kojem
je Rahman Adrović živio i stvarao. Mene kao istoričara najviše oduševljava dio koji se odnosi na period
NOB-a od 1941. do 1945. godine, jer o tom periodu, kada je Gornji Bihor u pitanju, nema sačuvanih dokumenata. O tom vremenu važne stvari po prvi put saznajemo iz Rahmanovih radova, kazao je Pajović.
Piše: Hamdo Kočan
Zavičajna obrada istorije NORa prilično je bogata memoarskim
i publicističkim radovima. Neki od
njih su vrlo vrijedni, dok su drugi
pisani - naknadnom pameću kako
bi se „popravila“ lokalna istorija.
Ni istoriografija, ni istaknuti
učesnici rata u svojim sjećanjima
nijesu adekvatno zabilježili i ocijenili ratna zbivanja na području Bihora, niti je o njima pisano u mjeri
u kojoj bi to trebalo. Za Rahmana
Adrovića slika Vasojevićke gerile nije potpuna ukoliko zaobilazi
područje Bihora. On i sebe okrivljuje što je propustio da kaže mnogo
toga što je interesantno za istorijsku nauku jer su pojedini događaji
u beranskom kraju glorifikovani a
drugi, nehotično ili ne, ostali u sjenci krupnih zbivanja.
U svojim sjećanjima Rahman vrlo reljefno ponire u psihologiju ljudi bihorskog prostora i njihovu
istorijsku uslovljenost. Početak
rata je mnoge zatekao nespremne,
druge naivne, nepromišljene i nesmotrene, treći su jedva dočekali
da naprave ćar, dok se mali broj
stavio na čelo kolone za odbranu
otadžbine. Neorganizovanost i nepripremljenost uz siromaštvo, i
dezinformacije u zamršenim ratnim
uslovima učinili su da se mnogi ne
snađu i obeshrabre. Kako je rat
odmicao, narod se priklanjao partizanima vjerujući, prije svega, u ono
što su im govorili mladi komunisti iz
vlastite sredine.
Nesumnjivo da su dva
događaja presudno promijenila dalji
tok ratnih zbivanja i ponašanja. Prvi
je stravična tragedija koja se desila
bošnjačkom življu Donjeg Bihora
uoči Božića 1943.godine. Sve što
nije uspjelo da se skloni, ubijeno je,
izgorjelo ili zaklano.Njihova jedina
krivica bila je to što su islamske
vjeroispovijesti. Paljenje 56 sela i
stravične žrtve četničkog orgijanja,
kao i pasivno držanje italijanske
vojske, ostavilo je osjećaj totalne
bespomoćnosti. Shvatajući da niko
nije u stanju da ih zaštiti oni se
okreću NOP-u.
Drugi događaj desio se devetog i desetog septembra 1943.
kada se odvijala dramatična odbrana Bihora a istovremeno i diferencijacija među Muslimanima oko
toga ko je za NOP, a ko protiv. Kapitulacijom Italije i razoružavanjem
italijanske vojske, Gornji Bihor, sa
svojim 25 sela, postaje slobodna
partizanska teritorija.
Rahman Adrović veoma
uvjerljivo slika okolnosti u kojima je
prije ovih događaja Gornji Bihor bio
skoro potpuno izolovan od spoljneg
svijeta. No, ljudi su se, kaže i u
takvim uslovima nekako snalazili, najviše ih je trgovina spasla i
zaštitila od ratnih razaranja i većih
stradanja jer, nikome nije odgovaralo da se prekine dotur žita i drugih
potrepština sa Kosova.
Rahmanovo kazivanje
nije opterećeno ideologijom, de-
51
Književnost
finitivnim sudovima i konačnim istinama, zato i uvjerljivo pruža sliku
vremena i prostora. Nastojao je da
zabilježi i otme događaje od stihije
zaborava i iskrivljenih intrepretacija.
On ne ističe sebe, ne uljepšava i ne
mijenja, već odmjereno, kao što je i
živio iznosi objektivne okolnosti i tok
ratnih događaja.
U drugom dijelu knjge, u
žiži Rahmanovog ineresovanja je
poslijeratno Rožaje, koje je tada u
svakom pogledu bila zapuštena i
siromašna orjentalna kasaba u kojoj
se sirotinjski rađalo, živjelo i umiralo
uporedo sa ogromnom šumskim
bogatstvom. Nova lokalna vlast na
čijem je čelu bio Rahman Adrović
suočila se sa mnoštvom problema:
od školovanja, zdravstvene zaštite,
nepostojana nikakve privredne i komunalne aktivnosti, nezaposlenosti,
a prije svega, nedostataka stručnog
kadra.
Rahman, izdvaja kao posebno
važan dogovor sa rukovodstvom
opštine Peć. - o izgradnji puta od
Rožaja do Kule. I u umjesto pohvala
i priznanja, izložen je optužbama
i sumnjičenjima. Čak je i Blažo
Jovanović morao da dođe i provjeri
šta se to radi u Rožajama. Kada se
uvjerio o čemu je riječ daje mu punu
podršku i sugeriše da nastave i da
se ne obaziru na zle i naopake ljude
koji ne trpe uspješne i sposobne. No,
nacionalističkih snaga vrše snažan
pritisak na ovu sredinu. Policija se
posebno ponašala, izvan zakona i
svojih ovlašćenja.
Tako će jednog dana, Radovan Kilibarda UDB-ovac, koji je
žario i palio u Rožajama banuti u
kancalariju, predjednika Opštine,
52
Rožaje pedesetih
Rahmana Adrovića. Začuđen njegovom pojavom bez najave, a pogotovu
što prvi put dolazi kod njega, Rahman je odmah shvatio o čemu se
radi. Kao čovjek koji je i u najtežim
momentima uvijek imao petlju, ostaje pribran i miran. Dok ustaje
sa stolice, brzo repetira pištolji i
povišenim glasom naređuje nezvanom gostu da odmah napusti
kancelariju. Iznenađen energičnom
Rahmanovom reakcijom, Kilibarda
bez ijedne riječi napušta kancelariju
i zgradu opštine. O ovome je hitno
obaviješteno državno rukovodstvo,
pa Blažo Jovanović ubrzo dolazi u
Rožaje kako bi se neposredno upoznao sa zloupotrebama pripradnika
službe unutrašnjih poslova i o drugim
problemima koje imaju građani sa
ovom službom.
Rahman
vizionarski
razmišlja i 1968.godine kada se
u Skupštini Crne Gore zalaže da
se zakonski reguliše privremeno
zapošljavanje naših radnika u inostranstvu. No, nailazi na opstruk-
ciju i nerazumijevanje. Skupština
Republičkog Zavoda za zapošljavanje
donosi zaključak da Zavod u Ivangradu obustavi slanje 535 radnika
u zemlje Zapadne Evrope. Tome se
oštro suprostavlja jer naslućuje neminovnost promjena i s tim u vezi
predlaže rješenja, koja su, u to vrijeme, izgledala jeretička.
Rahmanova generacija
radikalno se razlikovala od očeva i
djedova jer se kroz NOB, i poslije
nje, borila protiv vjekovne zaostalosti, puna nade i vjere u ljepši
zajednički život. Rahman je bio
istinski predstavnik svoje generacije. Kao razumnom i tolerantnom čovjeku jasno mu je bilo da
i njegova sjećanja ne mogu izbjeći
zamjerke i kritike.
Knjiga Kad se vrijeme
plašilo čovjeka, je čvrsto na pozicijama humanizma, istine i dostojanstva. Bihor i Rožaje duguju da na
adekvatan i trajan način obilježe
sjećanje na mudrog i časnog
čovjeka, Rahmana Adrovića.
Slikarstvo
Umjetnik i pedagog ALDEMAR IBRAHIMOVIĆ
ZALJUBLJENIK U
URBANI PEJZAŽ
Krajolik i urbani pejzaž je za Ibrahimovića samo polazište, osnova koju on nadograđuje, domaštava i
uljepšava.Uvijek mu je u podsvjesti stara rožajska čaršija,koja je svojom ljepotom i autentičnošću bila
bliska ulasku na Uneskovu listu zaštićenih cjelina.
Njegove slike su jedinstvene i svako ko jednom vidi Aldemarovu izložbu, prepoznaće svaki njegov rad
bilo gdje da ga sretne.
Piše: Mirsada Sredanović
Oduvijek su crnogorski slikari vezu
sa rodnim krajem prenosili i na platna.
Mlađe generacije izbjegavaju pejzaž.
Jedan od rijetkih iz srednje generacije
crnogorskih umjetnika koji svoju čvrstu
vezu sa zavičajem prenosi na platna
je Aldemar Ibrahimović.Njegovi pejzaži
su u skladu sa modernim likovnim tendencijama: asocijativni , inspiratvni ,
inventivni i prepoznatljivi.
Portret majke
Ibrahimović je rođen 6. Novembra 1962. godine u Rožajama,
gdje je završio osnovnu i srednju
školu.Odrastao je uz majku Šefiku,
brata Hajriza, sestre Atifu,Hadiju i
Mukadesu, u autentičnoj rožajskoj
mahali koje više nema,kao što
nema ni njegovog prvog ateljea u
potkrovlju stare rodne kuće. Izgubljeni predjeli djetinjstva sada su
na Aldemarovim slikama.
U nevještim dječjim crtežima
po zidovima, nakrivljenim tarabama i kamenim pločama rožajskih
sokaka,talenat je prvi primijeti otac
Jusuf.
-Otac mi je počeo donositi papire i boje, sjećam se nekih crteža
konja i kuća iz perioda i prije škole.
On je bio darovit drvodelja i po tome
poznat u ovom kraju pa sam od njega i naslijedio tu žicu.
Akademiju likovnih umje-tnosti
završio je u Sarajevu u klasi profesora Radoslava Tadića,uglednog
slikara i pedagoga koji insistira na
harmoniji boja i osobenosti.
-U posjetu slikarskoj
klasi dolazio je jedan profesor iz
Zagreba, i oduševio se kako smo
svi različiti i niko nije potpao pod
stilski uticaj profesora, što je pozitivna strana Tadićevog pedagoškog
djelovanja.Bilo je onih koji su radili
pod uticajem Rubensa ili nekog
drugog umjetnika iz istorije slikarstva, ali je profesor uticao na to kako
ćemo podslikavati, vladati bojom i
elementima slikanja koji presudno
utiču da slika bude što kvalitetenija.
Po završetku studija Ibrahimović
se vraća u rodne Rožaja gdje se
posvećuje slikanju, ali radi i kao
pedagog u školama u Biševu i
Baću. Prvu samostalnu izložbu
imao je odmah po diplomiranju
1987. godine. Izložio je ciklus slika
„Krovovi“,nastao tokom studija i po
povratku u Rožaje.Slike je uradio
motivisan urbanim pejzažima velikih gradova.
-Diplomirao sam na urbanom
pejzažu jer je to bilo okruženje u
kom sam se nalazio.Prostor Likovne akademije u Sarajevu bio je
okrenut prema Trebeviću i fasade
kuća iz austrougarskog perioda
bile su mi posebno zanimljive kao
53
Slikarstvo
povod,motiv..Teorijski i slušajući
profesora bile su mi bliske te teme a
onda sam i praktično želio da ih naslikam.Krovovi, prozori, vrata, kuće
i dimnjaci, sve me to okruživalo i
inspirisalo pa sam diplomirao na
urbanom pejzažu.Ti motivi nisu govorili samo o odnosima boja nego
i o socijalnom statusu ljudi u tim
objektima.
Sve je to imalo neku svoju priči
i to je bio moj diplomski rad.- sa
sjetom se Aldemar sjeća studentskih dana.
Ophrvan linijom i crtežom,mladi
umjetnik je prihvatio izazov kolega da ljeto provedu na hrvatskim
plažama,a onda su stizali pozivi i iz
drugih krajeva. Nekoliko leta proveo
je na obalama, Turske i Grčke, i portretisao zanimljive likove. Slikajući
portrete Ibrahimović je zapažao
interesantne krajolike i kasnije ih
prenosio na platna. Pažljivo, majstorski, virtuoznim potezima, crtež
po crtež, sliku po sliku, gradio je
svoj prepoznatljiv „aldemarovski“
likovni rukopis.Za petnaest godina uradio je veliki broj portreta
pastelom,ali i najdraži, portret majke koji i likovni kritičari ističu.
„U ovim radovima osjeća se
snažna i sentimentalna veza sa
motivom.Slikar nastoji i uspijeva da
iskaže sadržaj i karakter ličnosti,
podcrta psihologiju i sve ono
značajno i bitno za motiv.Uspijeva
da donese i ličan odnos prema osobi koju portretira, unoseći u sliku,
pored realiteta motiva i lični, sentimentalni, plemeniti odnos, ljubav i
karakter.“- zapisao je likovni kritičar
Milan Coko Marović u katalogu
koji je pratio Aldemarovu izložbu
54
u podgoričkom Kulturnom centru
1993. godine.
Bio je to izuzetno plodan
period u Aldemarovom stvaralaštvu
jer je mladi slikar sticao iskustvo,
brusio talenat i istraživao slikarske tehnike i motive.Sa radošću se
sjeća vremena u kome je i slikarski
i kao čovjek , definisao svoja htijenja i uskladio ih sa mogućnostima.
-Mislim da je to period koji
je puno uticao u formiranju moje
ličnosti, moga rada. Među umjetnicima nije popularan taj rad na
ulici, ali on mi je puno pomogao. Ja
kao student živio sam oskudno. Vrlo
rano sam ostao bez oca, a sestra i
ja smo u isto vrijeme bili na studijama, i sa majčinom penzijom nekako
izlazili na kraj.Na trećoj godini sam
sa kolegom otišao do Hvara i tako
je počela moja ljetnja sezonska
likovna avantura. Pet- šest godina
sam išao na Hvar i to je taj period
koji mi je omogućio da dođem do
prostora i do materijala, da bar na
to ne mislim dok slikam. Onda je
nastupio rat na našm prostorima
i ja sam krenuo dalje. Pet šest godina sam radio u Marmarisu u Turskoj, a potom godinama u Grčkoj,na
Zakintosu,Rodosu,Kosu...
Krajolik i urbani pejzaž je za
Ibrahimovića
samo
polazište,
osnova koju on nadograđuje,
domaštava,znakovno fokusira .Uvijek mu je u podsvjesti nestala stara rožajska čaršija,koja je svojom
ljepotom i autentičnošću bila bliska
ulasku na Uneskovu listu zaštićenih
cjelina. Rožajski pločnici, stari
kalpaci koji skrivaju drvene prozore, vrata sa zvekirima , izlizana
kaldrma i ljudi koji su po njoj polako
hodali, kao i zvuci kišnih kapi na limenim krovovima rožajskih kuća i
kule Ganića, ostavili su neizbrisive
tragove na Aldemarovim slikarskim
platnima.
Iako ti motivi možda nisu jasni
i vidljivi, prisutni su kao sjećanje,
melanholija i poezija. Prostor, urbani ili onaj prirodni netaknuti,
okupan suncem, primarni je motiv
koji umjetnik samo nadograđuje i
domaštava pa su njegovi pejzaži i
simbolični i asocijativni. On za svoje
slike kaže da su pune kontrolisanog
slučaja.
„Ve duže vrijeme za Ibrahimovića
su pejzažne vrijednosti nepresušno
paradigmatsko izvorište.Zapravo,
pitomi krajolik samo je podsticajni faktor, odnosno inspirativni
supstrat koji u umjetnikovom biću
tvori neizmjernu kreativnu energiju.
Zadojen tim liričnim esencijalom
Ibrahimović gradi asocijativne sklopove i multiplikativne strukture,
koje se među sobom simbiozno
prožimaju i koherentno dopunjuju.“ – zapisao je Slobodan Slovinić
slikar i likovni kritičar.
Njegovi
pejzaži
su
neoromantičarske vokacije sa dobro usklađenim odnosom horizontala i vertikala.
- Stalno radim urbani pejzaž
Rožaja jer je u ovom gradu bilo i
zanimljivih kuća, drugačijih , izazovnih, ali vrijeme mi je nekako
uteklo.Nisam to odradio kako treba, pa se često vraćam tim motivima, po starim fotografijama jer
su mnoge stare građevine nestale.
Moje slikarstvo u poslednje vrijeme je asocijativni pejzaž, tako ga
kritičari ocjenjuju, pejzaž pomalo
Slikarstvo
destruktivan, na jedan moj način
usklađen i ukolopljen u površinu.kaže Aldemar.
„Na slikama pejzaža iz
zavičaja Aldemar nastoji da sinteteizuje viđeno, da se odupre
čaroliji velikih prostora, nedirnute
prirode,da zgusne likovni izraz i
učini upečatljivijom emotivnost
doživljaja.U središtu slike najčešće
pulsira obilje likovnih kontrasta,
uvezanih plastično i vješto,koji simbolizuju aktivnost i život.“- primjetila
je Olga Perović doajen crnogorske
likovne kritike.
Na nekim radovima u prvom
planu su trave, kamenje, ograde,
dok se u drugom planu dešava radnja.Ponekad se oblak nađe usred
livade a kuća lebdi u vazduhu.
Aldemarove slike pune su svjetlosti i prepoznatljive mediteranske
topline.Prirodni tonovi dobijaju
poseban intenzitet i ekspresivnost
kao da trepere odsjaji slapova.
-Na mojim slikama ima planina,
detalja ograda, ponekad se tu pojavljuju i neke figure, ljudski likovi,
sjenke, sve ono što čini okruženje
u kome živim.Figure su uglavnom
u formi senki koje imaju kompozicionu i dinamičku ulogu i daju
smisao svim tim geometriziranim
plohama oivičene tamnim linijama
različitog kvaliteta. Pozadina je
skoro apstraktna uz prisustvo urbanih asocijativnih detalja.Figure
međusobno ne komuniciraju niti
pokušavaju uspostaviti bilo kakav
kontakt sa posmatračem.Figure su
u svakodnevnim životnim pozama
koje govore o prolaznosti života i
imaju vanvremensku dimenziju.
„Sve je tu: specifičan
pejzaž,sav od kontrasta, kolorit,
prelamanje boja. Slike i priče, snovi
i nade. Snažno i iskreno transponovanje životne i umjetničke materije u univerzalnu poruku, fluidno
prenošenje osjećanja i moderno
osjećanje forme, bogatstvo asocijacija i metafora..“ – primjetio je Zuvdija Hodžić, slikar i ugledni pisac.
Podloga
na
nekim
Ibrahimovićevim
radovima
je
posebno pripremljena, gruba i hrapava, naglašena gustim nanosima
boje, za razliku od većeg dijela slike
gdje su boje nanošene lazurno i
ravno. Slikar uporno istražuje u
formi, boji i obliku.
-Nekad je potrebna ta dominanta na slikama, nešto što odvuče pogled posmataraču, našto što može
biti zanimljivo za gledaoca i što može
da se uklopi u cijelu priče. To je ono
do čega se dolazi putem asocijacije.
Prilikom podslikavanja,mene i neka
fleka, podsvjesno zna da odvuče u
igru koju stalno pokušavam kontrolisati.
Na nekim platnima Ibrahimović
u pejzaž uklapa figure.Ponekad su
to ljudi ili sjenke , najava nečijeg
dolaska ili odlaska.
-Uglavnom su to neki fragmenti
iz života, neki segmenti koji su univerzalni. U svakom vremenu prepoznatljivi. Ti ljudi koji prolaze smo
svi mi koji smo prolazni na ovom svijetu. I dok sjedim za štafelejem,dok
slušam muziku, sve što prolazi kroz
moje misli pokušavam da uklopim
u jednu cjelinu koja može biti malo
življa nego čisti pejzaž bez ljudskih
figura i objekata.Pejzaž bez ljudi i bez
životinja nije pejzaž.To daje malo više
dinamike i života samoj slici.
55
Slikarstvo
Boja je za Ibrahimovića izuzetno
važna, iako u prvi plan stavlja formu,
liniju i površine, on i boji poklanja
dužnu pažnju. Njegove slike su kao
rascvjetale bašte, obasjane mediteranskom svjetlošću i zlatnim
sunčevim zracima. Aldemar insistira na smjeni toplo-hladnih boja, i
veoma suptilno slika smjenu tamno-svijetlih partija.
-Ja nisam od onih koji kažu da
im nije važno šta ko misli ili govori o
njegovim radovima. Meni je I tekako važno da to što izložim dođe do
posmatrača.Volimi da imam dobru
posjetu, i da ljudi koji su kompetentni u toj oblasti kažu da li je rad
dobar ili nije. Ne radim slike samo
za sebe nego mi je stalo da oni koji
poznaju umjetnost,likovna kritika
i kolege, moje radove vrednuju.
Kada radim na platnu bitno mi
je da je to slikarski dobro, odnosi
površina boja linija, komplementaro, hromatski do savršenstva
.Sve likovne probleme nastojim da
riješim što bolje i uz to ide priča
o onome o čemu razmišljam, o
životu, društvenim temama,politici,
o umjetnosti ... I svemu onome što
čovjeku prolazi kroz glavu dok radi.
„Aldemar Ibrahimović se ne
povodi za detaljima već vrši
njihovo pročošćavanje na platnima.Uspio je da naglašenom
zelenom i zvukom žute ostvari
kontraste potrebne za dinamiku, odnosno tim je intenzivirao hromatske vrijednosti. Zna
da ublaži oštrinu međa i svede
je na susret bojenih površina“
– primjetila je Nataša Nikčević
istoričarka umjetnosti.
Ibrahimovićev potez je širok i
stabilan, nekad lijen, nekad hitar
i ustreptao.Široke površine svijetlih boja on razdvaja linijama
tamnije game, koje posmatraču
djeluju kao da su crne.
“Te čvrste i originalne cjeline,
primjetila je Olga Perović odišu
suptilnim i kultivisanim lirskim
zvukom i jedinstvenim autorovim
osjećanjem za prostranstva.“
-Kvalitet linija se mijenja. One
na prvi pogled izgledaju kao da su
crne, ali ja rijetko kad koristim crnu
boju.To je jedna modro plava sa
kombinacijom karmin crvene. To izgleda kao crna ali nije. Ona mijenja
kvalitet i boju i služi mi kao definicija
prostora, definicija površina.Nekada mi linije odgovaraju a povremeno i mijenjam i pokušavam nekom
drugom površinom da riješim problem prostora .
Aldemar slici pristupa na
tradicionalan način, od priprema
platna do poslednjeg poteza na
platnu, a to je najčešće potpis.
Radi u prostranom i svijetlom ateljeu u prizemlju porodične kuće.O
predanom rada ovog umjetnika
svjedoče desetine završenih slika,
prislonjenih uz zidove.
-Nekad radim skicu. Ali
mi to nije preokupacija.Češće krenem crtežom, direktno na platno,
širokim potezima četke, onda neka
asocijacija može da me pokerene.
Pokušavam da to povežem sa onim
što sam prije radio, da to bude
jedna cjelina a ne uvijek nešto sasvim novo. To je jedan zanimljiv put
traženja, koji je čini mi se normalan
za svakog slikara.
PEDAGOG U ŠKOLI I KUĆI
Uprkos realnosti da mu oduzima dosta vremena i energije,Ibrahimović se već decenijama bavi pedagoškim
radom i mlade stvaraoce iz Rožaja podstiče na bavljenje slikarstvom.
Srećan sam što radim u sredini u kojoj imamo puno talenanta i što mogu da im pomognem , prije
svega da zavole umjetnost i profesiju kojom se bavim.Onima koji žele nastojim da pomognem da što lakše
dođu do umjetničkih škola i Likovnih akademija. Pa ipak,čini mi se da mi pedagoški rad više oduzima nego
što mi daje.
Sa suprugom Zojom,Aldemar odgaja sedamnaestogodišnjeg Mensura, petnaestogodišnjeg Nedima i
trogodišnjeg Omara koji je mezimče porodice.Priprema magistarski i žao mu je što nema vremena da češće
igra košarku i slaže kockice sa sinovima.
56
Slikarstvo
AMBASADOR RECENTNOG SLIKARSTVA
Ibrahimović je imao oko trideset samostalnih izložbi.Ovih dana se priprema za
novu u Zagrebu koju u septembru organizuju Centar za kulturu manjina i Crnogurska
zajednica u Hrvatskij.Izlagao je samostalno više puta u Parizu , Bretanji, Luksemburgu svim većim gradovima bivše Jugoslavije. Učestvovao je na preko pedeset
kolektivnih izložbi, od kojih su neke bile
reprezentativne, u čuvenim galerijama i sa
najznačajnijim crnogorskim stvaraocima:
u Beču u galeriji Austrijskog parlamenta
među 15 slikara koji su izabrani da predstavljaju „Recentno crnogorsko slikarstvo“.
Njegovi radovi bili su zastupljeni u Parizu
i na izložbi crnogorske umjetnosti pod nazivom „Biljezi decenije“,kao i na izložbi Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, u jugoslovenskom
kulturnom centru u Parizu. Među 15 crnogorskih umjetnika uvrstio ga je Horn Valter iz Austrije
koji je za naše umjetnike organizovao izložbu u desetak gradova Austrije koju je vidjelo nekoliko
desetina hiljada posjetilaca. Aldemar je prošle godine, po pozivu, predstavljao Crnu Goru u Nici na
prvom francuskom festivalu posvećenom promociji slovenskih umjetnika pod nazivom „Slavjanski
Art Feastival“. Učesnik je više značajnih kolonija, kod nas, u zemljama okruženja,a posebno ističe
koloniju Europa- Balkans u Bretanji na kojoj je bio dva puta, koja podstiče kulturnu razmjenu i
iskustva umjetničkog stvaranja među umjetnicima Njemačke,Italije, Poljske, Velike Britanije, Crne
Gore , Bosne i Hercegovine i zemlje domaćina Francuske.
Jedan je od osnivača i aktivnih članova likovnog kluba „Kula“ iz Rožaja koji afirmiše umjetnike sa sjevera
Crne Gore.
Dobitnik je prve nagrade na proljećnom likovnom salonu Kluba likovne umjetnosti „Sopoćani“
u Novom Pazaru, Nagrade „Milunović, Stijović, Lubarda“ Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore
1998. godine, kao i nagrade „30. Decembar“ Opštine Rožaje.
Ibrahimović je mnogo putovao i kao student i kao formiran umjenik,a studijski se usavršavao
u Moskvi 1990. godine kao stipendista Foda za unaprijeđenje slikarstva „Moša Pijade“ i 2005.
godine dva mjeseca boravi u Parizu u čuvnom Site dez Art.
„Slike Aldemara Ibrahimovića
podsjećaju na metafizičku bajku
nastalu u tišini jednog zaustavljenog
vremena.One su ishodište duhovne
slikovitosti i romantičarskih stanja
umjetnika duboko vezanih za zavičaj.
On pripada crnogorskim umjetnicima
koji posebnim likovnim rafinmanom
modernog vokabulara svoje čulne i
spiritualne senzacije ugrađuje u po-
etiku specifičnog ambijentalnog prostora“ – napisala je Ljiljana Zeković
likovna kritičarka uz Ibrahimovićevu
prošlogodišnju kotorsku izložbu.
Ibrahimović je strpljivim radom
izbrusio svoj prepoznatljivi likovni
izraz, ne oslanjajući se na aktuelne
tendencije i uticaje važnih slikara.
Njegove slike su jedinstvene i svako
ko jednom vidi Aldemarovu izložbu,
prepoznaće svaki njegov rad bilo gdje
da ga sretne.
Slikrstvo Aldemara Ibrahimovića
je autentično, toplo i prisno, podsjeća
na zavičaj i predjele djetinjstva.
Raskošne boje u slapovima se prelivaju na platnima, gube se i nestaju.
Njegovi intimni asocijativni pejzaži
nezaobilazni su dio savremene
crnogorske likovne scene.
57
Baština
Knjiga Fatiha Hadžića
DŽAMIJE U SANDŽAKU
Nije bilo lako obići svih 11 opština u Sandžaku uzduž i poprijeko i doći do podataka koji su mu bili neophodni za knjigu, čije korice sada krasi vitkost Altun-Alem džamije u Novom Pazaru. A kada se uđe u sadržinu knjige, lijepo su dati podaci o tačno 240 džamija. Tačno ih toliko, ni manje ni više, u Sandžaku i ima.
Još dok je bio apsolvent Likovne akademije, Fatih Hadžić iz Novog Pazara je
primijetio da džamije u Sandžaku niko
nije istražio, pa je, fino, naoštrio olovku,
razgrnuo hartiju i latio se teška posla.
Zagazio u more literature i počeo da
istražuje. I mogao je, da je htio, kao što
inače poneko radi, da iz raznih knjiga
„prigotovi građu“, skenira fotografije, navede fusnote i – eto ti knjige. Ali to ne
bi bilo to, pa je Fatih naručio cipele sa
debelim đonom kod pazarskih obućara
i krenuo u posjetu džamijama i u najudaljenijim krajevima Sandžaka.
Kad je nakon tri godine, konačno,
sjeo i sumirao svoja istraživanja, na
prvoj strani je velikim slovima napisao
„Džamije u Sandžaku“. I, evo, knjiga je
nedavno izašla iz štampe.
- To što niko do sada na jednom
mjestu nije sabrao džamije u Sandžaku,
bilo mi je jak motiv da se posvetim ovoj
temi - kaže Fatih, zadovoljan što, sada,
u tvrdom povezu, na 315 strana A4 formata, knjige čiji je autor, svako može da
se informiše o postojećim džamijama u
cijelom Sandžaku.
- Pored toga, počeo sam da
istražujem i istorijsko, kulturno i civilizacijsko nasljeđe Bošnjaka u Sandžaku, pa
sam neke radove na tu temu objavio u
časopisima „Bošnjačka riječ“ u Novom
Pazaru, „Avlija“ u Rožajama i „Almanah“
u Podgorici, priča Hadžić.
Kaže da nije bilo lako obići svih 11
58
PORUŠENE DŽAMIJE U
SANDŽAKU
Porušene džamije, od kojih su danas ostale samo duvarine, i one kojima se samo
temelji poznaju, nijesam obradio u ovoj knjizi zbog nedostatka podataka. Smatrao sam da
uništene džamije zahtijevaju
mnog temeljniji pristup, ali će
i one jednog dana biti predmet
mog interesovanja. Ne samo sa
stanovišta njihove nekadašnje
ljepote i vjersko-kulturne funkcije, nego i sa stanovišta raznih
istorijskih događaja, čiji su one
svjedoci, kaže Fatih Hadžić.
opština i doći do podataka koji su mu
bili neophodni za knjigu, čije korice sada
krasi vitkost Altun-Alem džamije u Novom Pazaru. A kada se uđe u sadržinu
knjige, lijepo su dati podaci o tačno 240
džamija. Tačno ih toliko, ni manje ni više,
u Sandžaku i ima.
- Za svaku džamiju sam izdvojio
po jednu stranicu, gdje sam dao fotografiju i podatke o istoriji, stilu gradnje,
unutrašnjim i vanjskim elementima
džamije i druge neophodne podatke,
priča autor ove svojevrsne monografije.
BIOGRAFIJA
Hadžić je rođen u Rožajama
1985. godine. Diplomirani je
grafičar – profesor likovne kulture.
Imao je 11 samostalnih i više kolektivnih izložbi slika u Srbiji i Crnoj
Gori. Živi u Novom Pazaru.
Ono što je karakteristično za džamije
u Sandžaku, a što je Fatih Hadžić uočio
tokom svog trogodišnjeg istraživanja,
je njihov spoljašnji izgled. On kaže da
džamije u Sandžaku, uglavnom, imaju
portal, minare, kube, harem i gasulhanu.
Knjiga „Džamije u Sandžaku“, nesumnjivo, biće odlična literatura medresantima
i studentima islamskih i drugih fakulteta,
islamskim zajednicama i svima onima koji
budu zainteresovani za ovu temu, a Fatih
Hadžić će ponovo morati da naručuje cipele sa debelim đonom kod novopazarskih obućara: već se uhvatio u koštac sa
istaživanjem islamske kulture, tradicije,
običaja, društvenih i porodičnih odnosa,
orijentalne – bošnjačke arhitekture, vjere,
igara i pjesama Bošnjaka u Sandžaku.
K. Musić
Baština
Zapis iz Bijelog Polja
BOJADŽIĆA ČARDAK U
VOLJAVCU
(Kara–Suljov/ Avdijin čardak)
Čardak Bojadžića, gledano u cjelini, izvjesna je mješavina ovdašnjih karakteristika gradnje takvog
tipa objekta ali i posebnosti vlasnika koje su vezane za njegov pređašnji zavičaj, odn. srednju Bosnu.
Piše: Faruk Dizdarević
Kada je 1926. godine prolazio
dolinom Lima profesor Aleksandar
Deroko, poznati istoriograf srpske
srednjevjekovne i narodne arhitekture, između ostalog je zapisao:
„Tako smo na jedno 12 do 14 kilometara niz vodu od varoši (Bijelog
Polja, primj. F. D.), idući desnom obalom, naišli iznenada, na mestu gde
svaki put prestaje i odakle se stazom mora dalje pešice, na ruševine
crkve V o lj a v a c. Tu se polje
svršava i planine se postepeno zatvaraju nad Limom. S desna u reku
utiče Bistrica; na jednom visokom
ćuviku više utoka diže se stara jedna begovska kula, impozantna kao
kakav zamak, a na drugome, nešto
nižem, ispod i bliže reci, nalaze se
ruševine crkvice“. (Aleksandar Deroko, Nemanjina crkva Svete Bogorodice u Bistrici, Glasnik Skopskog
naučnog društva, knj. V, Skoplje
1929). (Tekst podvukao F. D.)
Ta stara kula koju pominje
Deroko je Čardak Bojadžića u Voljavcu. Njega je sagradio Sulejman
Bojadžić (zvani Kara-Suljo) oko
1828. godine, koji je sa majkom i
dva brata došao u ove krajeve krajem XVIII vijeka iz okoline bosanskog grada Tuzle. U porodičnoj
tradiciji ime mjesta odakle su došli
Kara-Suljo i njegova familija bilo je
Bojište, pa otud prezime Bojadžić,
mada je akademik Milisav Lutovac
smatrao da su oni, najvjerovatnije,
dobili prezime po zanatu kojim su
se njihovi preci bavili. I nama je
bliže ovo drugo tumačenje.
Riječ je očigledno o veoma
imućnim ljudima koji su iz svojih razloga (porodična tradicija
kaže da su u zavičaju „pali u krv“)
došli ovamo, u Voljavac, iz srednje
Bosne, kupili dio imanja poznatog voljavačkog feudalca Fetaha
Zejnilovića, čiji posjed je bio čitav
Voljavac sa Voljavačkim poljem i
Lugom, i kad je jedan od njih, Sulejman, odlučio da ovdje ostane zauvijek – sagradio je čardak. O istoriji
bratstva Bojadžića ovom prilikom
se nećemo baviti, već će biti riječi o
pomenutom čardaku.
Izgradnja ovakvog tipa objekta je, svakako, posljedica želje
njegovog sopstvenika da izrazi svoje bogatstvo i moć, a i potrebe da
se to i odbrani. Čardak je podignut
u nemirno i opasno vrijeme kada je
starješina Bihora bio Hasan Hot.
Kamenom ozidani dio ove
građevine sačuvan je do današnjih
dana pa zahvaljujući tome i svojevremeno zabilježenim sjećanjima
Džemile Bojadžić-Dizdarević, Adema Bojadžića, Bahta Bojadžića
i Jaha Šaronjića u prilici smo da
dâmo detaljan opis Čardaka.
U odnosu na ostale okolne
čardake Bojadžića Čardak je bio
skromnijih dimenzija. U osnovi
građevina je iznosila 6,40 sa 6,20
metara (npr. Nurudin-age Bučana
čardak u susjednom Gubavču bio je
dimenzija 11 sa 11 metara). Najpodesniji geometrijski oblik ovakvog
tipa objekta, koji ima važnu odbrambenu funkciju, je uglavnom
kvadrat, rjeđe krug. Samo u ta dva
oblika su uslovi pregleda i pristupa
jednaki za sve četiri strane. Za odbranu i bezbijednost je potrebna
i visina. Zato je stambeni prostor Čardaka u Voljavcu bio na tri
boja (sprata); odnosno prizemlje i
sprat bili su ozidani od kamena, a
posljednji spratni dio urađen je od
drveta.
59
Baština
Čardak su podigli majstori iz Njegnjeva i sa Strojtanice,
obližnjih sela sa desne obale Lima,
u to vrijeme čuveni dunđeri u kraju koji su bili dosegli visok stepen
osposobljenosti kako u obradi materijala, tako i u vještini građenja.
Čardak Bojadžića, gledano u cjelini,
izvjesna je mješavina ovdašnjih
karakteristika gradnje takvog tipa
objekta ali i posebnosti vlasnika
koje su vezane za njegov pređašnji
zavičaj, srednju Bosnu.
Kameni dio zidan je metodom
trpanca sa krečnim malterom,
pojačan povremeno tesanim i pritesanim kamenom uklopljenim duž
ivičnih zidnih strana građevine. Ulazna vrata i prozori na kamenom
dijelu obloženi su bili tesanicima.
Debljina zida je oko jedan metar.
Prizemni dio nije imao prozora, već
uske vertikalne otvore sa tri strane
Čardaka, tzv. mazgale (puškarnice).
Ukupno ih je šest – dvije sa sjeverne
strane, jedna je na visini od 1,40
m, a druga na visini od 2,47 m. Sa
južne strane su takođe dvije mazgale, na istoj visini od 1,10 m; na
zapadnoj strani su tri puškarnice,
dvije na visini od 0,9 m. a treća je
od nivoa zemlje 2,80 m. Na istočnoj
strane u prizemnom dijelu objekta
nema nikakvih otvora.
Kamenom ozidani dio Čardaka
spolja nije bio malterisan. Ulazna
vrata su sa zapadne strane i bila
su uokvirena glatko tesanim kamenom. Vrata su se završavala
lučno, s tim što je pri vrhu luk bio
povezan sa dva u ram uglavljena
tesana kamena, te se tako dobio
60
ram za pravougaona vrata. Cio ram
vrata bio je ojačan tako što su dva
u sredini tesana kamena iz luka
bila produžena u zid za oko trideset santimetara. Sama vrata su
bila dosta uska, tek toliko da je kroz
njih „rahat mogao proći hat“, konj
sedlenik, za kojeg je u lijevom dijelu
prizemlja, ka istoku, bio namijenjen
prostor, ograđen tesanim daskama
i sa zemljom nabijenim podom. U
tom dijelu držana je i veoma lijepa
horma (oprema) za konja. Ostali dio
prostora bio je kaldrmisan oblucima i služio je kao magaza.
Drvena ulazna vrata bila su
urađena od jakih hrastovih dasaka
po sistemu „na kušak“ i uglavljena
u kameni okvir gvozdenim baglamama (spojnicama). Dio rama vrata
bio je uvučen nekoliko santimetara
unutra od ostalog zida. Na spoljnoj
strani vrata bio je zvekir kojeg je
činila okrugla rozeta od gvožđa sa
halkom. On je služio za pozivanje
domaćina udaranjem halke po
gvožđu i(li) za zatvaranje vrata. Sa
unutrašnje strane vrata su se zatvarala teškim mandalom (polugom)
od bjelove srčike. Ova poluga imala
je svoja ležišta u zidu i po potrebi je
pomjerana kad se vrata otvaraju.
Na istočnoj strani zida bio
je odžak zidan od ćerpiča. U ovaj
odžak, na svakom spratu, uključena
je od kamena ozidana odžaklija koja
je služila za zagrijevanje i za kuvanje.
Odžak je izlazio na krov i završavao se
badžom sa dvije strane pokrivenom
glatkim daskama, a na dvije bočne
strane bile su ubačene izrezane
daske kuda je izlazio dim.
Ulaz iz prizemlja na slijedeći
sprat vodio je preko drvenih, jakih,
unutrašnjih stuba (stepenica) koje
su se jednim dijelom oslanjale na
izbočinu iz zida. Stepenice su imale perdu (rukohvat) ispod koje su
bile, u nizu, poređane vretenasto
urađene kolenike
Na spratu su bila dva odjeljenja – jedna veća i druga nešto
manja soba. U sobe se ulazilo iz
hodnika. Tavanice su bile od bukovih šašovaca a sobe patosane
smrčevim podnicama. Zidovi su
bili malterisani i obojeni krečom.
Veća soba je imala dva omanja prozora, koji su se završavali
lučno. Manja soba, na istočnoj strani, imala je jedan prozor, takođe
lučnog završetka. U ovoj prostoriji
se spremala hrana i u njoj su spavala služinčad. Obije sobe su imale
hamame (kupatila) sa gvozdenim
odvodnim cijevima za vodu. Hodnik
se završavao vratima preko kojih
se ulazilo u viseći nužnik. Ova dva
sanitarna uređaja obavezni su element muslimanske kuće.
Prozori na ovom dijelu Čardaka,
rečeno je, bili su manjih dimenzija iz razloga veće bezbjednosti i
zasvođeni su sa zakošenim uglovima radi boljeg pristupa svijetla
unutra. Iako su dimenzije pomenutih prozora bile prilično male
unutrašnjost soba na ovom spratu
Čardaka bila je dosta svijetla zbog
refleksije njenih bijelo okrečenih
unutrašnjih zidova.
Na posljednji sprat vodile
su stepenice urađene na isti način
kao i pređašnje. Taj dio Čardaka
Baština
bio je urađen od drveta. Osnovne
grede (patosne i krovne) bile su
srčevina od bjelovine. Bjela (vrsta
hrasta) bilo je u znatnim količinama
po gajevima na sjevernoj strani, u
Prisoju i ka Bežištima te ispod Jovanskog krša. Drveni dio je imao
ispust od oko osamdeset santimetara, sa svake strane zida. Rađen
je od borovih stubova koji su bili
užljebljeni u temeljnice i vjenčanice.
Stubovi su bili vertikalno postavljeni, što je bila izvjesna rijetkost u
odnosu na druge čardake u okolini
gdje su daske po pravilu postavljane horizontalno. Ova građa je bila
od borova samaca koji su rasli na
liticama niže Kumanice.
Velika, vrlo prostrana soba na
ovom spratu imala je funkciju glavne
prostorije u Čardaku. Osvjetljavala
su je dva dosta velika pravougaona
prozora spojena u bateriju. Čitavom
širinom sobe, prema prozorima,
bile su postavljene sećije sa kalufli jastucima. U Bojadžića Čardaku,
kao uostalom i u većini drugih, u
unutrašnjoj opremi sprovedeni su
izvjesni principi. Najprije je to bila
klasifikacija soba namijenjenih
spavanju, odmoru, prijemu i spremanju hrane, ako se to ne radi u
posebnoj zgradi. Za ispunjenje tih
funkcija ustanovljeni su posebni
elementi namještaja: odžak, peć,
sećije, rafovi, dušekluk, hamamčik,
itd., na jedan racionalan način fiksirani i razmješteni su u širini jednoga pojasa sobe, koji je po pravilu
zauzimao jednu petinu ili četvrtinu
sobe. Cio ostali prostor slobodan
je, zastrt ćilimima, čist i pregledan,
vrlo blizak čovjeku, to jest udoban.
Grafika - Aldemar Ibrahimović
Pored velike, na ovom spratu, bila
je i manja soba sa jednim prozorom
istog oblika kao u velikoj sobi. Na
zidu, na kome su ulazna vrata, bio
je čiviluk od vodoravno postavljene
daske u koju su bile ukucane oveće
kovane čivije (ekseri).
Divan, dominirajući položaj
Čardaka, na brežuljku na kojem se
nalazio, davao je mogućnost da se
kontroliše prostrani okolni pejzaž.
I glavni prostori – sobe takođe su
bile orjentisane prema pogledu, to
jest padu terena ka zapadu, jugozapadu i sjeverozapadu.
Vratimo se načas glavnoj, velikoj sobi u Čardaku zbog jedne
zanimljivosti: o centralnu tavansku
gredu bile su učvršćene dvije jake
željezne halke na kojima se prilikom Đurđevdanskih svečanosti
pravila ljuljaška, oko koje se je
61
Baština
ženska mladež iz Čardaka i bratstva
zabavljala na taj praznik. Od udaje
Husovih kćerki Džemile i Hateme
(Bide) u Dizdareviće na ovu zabavu
u Čardaku povremeno bi dolazile i
djevojke iz ovog roda iz Holuja.
Bojadžića Čardak bio je prekriven smrčevom daskom po sistemu
„na lambu“, što znači da je krovna
daska slagana na preklop, usek.
Jedan red daski se zareže i prikuje a po njoj dolazi druga daska,
isto tako zarezana, koja se preklopi preko već postavljene daske,
ulaženjem zareza u zarez. Ovakva
vrsta krova se u našem kraju zvala
i „na preklop“. Čitav krov je na vrhu
bio sveden na jednu tačku koja se
produžavala drvenim šiljkom visine
od oko četiri metra, koji je u donjem
dijelu bio izrezbaren.
U Čardaku je, dakle, po
završetku građevine stanovao Sulejman–Suljo sa svojom familijom. On
je imao jedno muško dijete – Ibrahima koji je u Bijelom Polju završio
medresu. Veleposjednik Fetah
Zejnilović, neposredno pred iznenadnu smrt 1819. godine, darovao
je za mjesno groblje jednu zgodnu
parcelu na ivici Voljavačkog polja
i sagradio mejtef na desnoj obali
Voljavačkog potoka, u njegovom
donjem dijelu toka. Za potrebe mejtefa uvakufio je jednu dobru njivu
u obližnjem plodnom polju zvanom
Lug. Ibrahim je bio prvi hodža u
ovom mejtefu u kojem je obučavao
djecu vjeronazoru i pismenosti.
Ibrahim-efendija se oženio Behijom–Behom Hanić iz Brodareva. Sa
njom je obrodio četiri kćerke i dva
62
sina – Selmana i Malića. Braća su
se oženila sa dvije rođene sestre,
kćerke čuvenog Hodž-Milove, od kojeg je kasnije nastalo ugledno bratstvo Hodžića u Milovu.
Početkom XX vijeka Turska
Carevina je bila na kraju svoje
imerijalne moći. Sandžak, još
uvijek dio Otomanske imperije,
potresaju bune i nezadovoljstva.
U bjelopoljskom kraju 1901. godine događa se Rasovska buna,
a malo zatim, na širem području
Sandžaka, izbija tzv. Raonička buna
(1903 – 1908). U tim nemirnim vremenima neki ljudi („Crnogorci od
Kolašina“…), koji su zbog nečega
bili u zavadi sa Bojadžićima, iskoriste priliku jedne subote kada su
muški članovi familije bili na pazaru
u Bijelom Polju, te zapale Čardak,
kojom prilikom je izgorio sav njegov drveni dio. Ženskinji i djeci
nijesu ništa nažao učinili. To se desilo u jesen 1905. godine. Familija
Malićova, Ibrahim-hodžinog sina a
Kara-Suljovog unuka, nakon ovog
događaja skloni se u čardak na
Visočkoj (postoji jedno mišljenje
da su i njega podigli Bojadžići, a
po drugom da su ga podigli Bučani
iz Gubavča). Tu su boravili dok u
međuvremenu nije osposobljen njihov Čardak u Voljavcu.
Prilikom ove njegove popravke,
ustvari rekonstrukcije, učinjene su
bitnije prepravke. Neki radovi su
žurno obavljani jer je uskoro nailazila zima. Ulazna vrata su proširena i
sklonjeni su raniji tesanici koji su ih
uokviravali; na spratu su prošireni
prozori, a i enterijer Čardaka
sada je bio nešto drugačiji. Na
novoizgrađenom drvenom spratu
formirane su tri sobe – velika (tzv.
primaća), srednja i mala. U srednjoj
sobi bilo je ognjište. Ono se radilo
tako što bi se na grede postavljale
kamene ploče a preko njih zemlja
„smonica“. Ognjište je bilo otvoreno, sa čerenom i verigama. Iznad
ove sobe nije bilo plafona te je dim
između krovnih greda izlazio na tavan, a odatle kroz badžu vani. Ova
soba se zvala „kuća“. Na njenim
gredama je sušeno meso, isječeno
na „udeta“. U velikoj sobi ozidana
je peć sa lončićima, pored koje je
bio drveni krevet za sjedenje i za
odmor, rezervisan isključivo za
starješinu, odnosno i starije muške
članove domaćinstva. Mala soba
je bilo mjesto okupljanja ženskih
članova familije i tu su podizana
djeca.
Krov je, sa manjim izmjenama, urađen kao i ranije tako da
je i sada ova građevina na brijegu
na kome se nalazila imala impresivan izgled, onakav kakvog ga je
sredinom treće decenije XX vijeka
doživio arhitekta Aleksandar Deroko.
Kada je Ibrahim-hodža
odlučio da podijeli imanje sinovima, on prije toga napravi lijepu i
prostranu kuću na desnoj obali
Voljavačkog potoka, na Vrtiću. Tu
kuću i dio imanja dobije Selman, a
Čardak i drugi dio imanja pripadne
mlađem Maliću. Malić je sa suprugom Fatimom Hodžić iz Milova
imao Huseina-Husa, Ibrahima-Ibra
(drugorođenom sinu nadjenuo je
očevo ime) i Smaila-Smaja. Prilikom slijedeće podjele imanja, sad
Baština
između Malićovih sinova, Čardak
pripadne Ibrahimu i Smailu (koji
se nije ženio), a Husein dobije dio
imanja na Trebežinama, gdje je sagradio sebi kuću. Ibrahim se oženio
Nurijom Suljević iz Kanja sa kojom
je imao Avdiju, Rizvana i Saita. Rizvan je poginuo u Drugom svjetskom
ratu, Sait je, po podjeli braće, živio u
kuću nedaleko od Čardaka, a Avdija
je sa porodicom i Rizvanom boravio
u Čardaku. Avdija je bio radan, dobar domaćin i ugledan čovjek u kraju. U posljednje vrijeme Čardak se u
narodu nazivao Avdijinim imenom.
Drugi svjetski rat je u Čardaku
zatekao Avdiju, Kara-Suljovog direktnog potomka. Četnici pod rukovodstvom Pavla Đurišića su na
Božić 1943. godine otpočeli da
pale muslimanska sela na desnoj
obali Lima. Između ostalih, tada su
učinjeni grozni zločini u obližnjem
selu Visočka. Voljavčani pokušaju
da odbrane svoje selo i jedna grupa ljudi se zatvori u Avdijin Čardak.
Nju su činili: Ahmet Bojadžić sa sinovima Hulom i Šećom, te Habib
Kotlović iz Voljavca, braća Šaronjići
– Ajdin i Jaho sa Krajtina i Adem
Crnovršanin iz Zahunska. U Čardak
su unijeli hrane za više dana i uveli,
dolje u magazu, dva vola da imaju
mesa u slučaju dugotrajnije opsade.
Bili su i solidno naoružani – raspolagali su sa tri mitraljeza, puškama,
pištoljima, bombama i sa dovoljno
municije. Oni su odavde pokušali
da spriječe paljevinu obližnjeg
Gubavča, koji se sa Čardaklije vidio
kao na dlanu. Kada su Đurišićevci
pokušali da zapale kuću Ejupa
Nuhodžića koja se nalazila na kraju
sela, ljudi iz Čardaka su ih gađali i ranili dvojicu. Naravno, i time skrenuli pažnju na sebe. Četnici su na
svaki način pokušavali da zauzmu
Čardak, odnosno da ga zapale; nanosili su uveče pod plaštom mraka
slamu i sijeno, to palili, ali visoka
kula se nije mogla lako zapaliti.
Odolijevalo se žestokim napadima puna tri dana i tri noći, a
istovremeno se sprječavalo paljenje
i pohara Voljavca. Četvrtog dana po
Božiću, na nagovor četnika, Talijani
koji su bili u Bijelom Polju počeli su
topovima da gađaju Čardak i time
primorali ljude u njemu da ga napuste.
„U tri sahata poslije pola noći
11 januara 1943. godine“, po
sjećanju Jaha Šaronjića, „izišli smo
iz Čardaka, izveli volove, i došli do
Ušća (mjesto gdje se Bistrica uliva u
Lim – F. D.) da se prebacimo na drugu obalu Lima i odemo u Metanjac.
Baš smo bili zagazili u ledenu vodu
niz koju su promicali komati leda,
kad nešto gruhnu! Pogledasmo –
gori Čardak“.
Čardak je pogođen sa nekoliko
topovskih granata koje su porušile
prednji dio zapadnog zida, a porušen
je i zapaljen njegov drveni dio. Nakon svega ostale su gole zidine, i
one u izvjesnoj mjeri oštećene. Avdijina porodica se nešto ranije bila sklonila u kuću bjelopoljskog trgovca
Dauta Dobardžića.
Avdijinim povratkom u Voljavac porušeni prednji dio Čardaka
urađen je od čatme i to je omalterisano; kameni dio zgrade ukrovljen je
crijepom. Tu se stanovalo sve dok se
u dvorištu nije izgradila kuća, gdje
se familija preselila. U njoj će kasnije živjeti i Avdijin sin jedinac Adem
sa suprugom i djecom. U Čardaku
od tada do danas niko ne živi. On i
dalje stoji na brijegu, prkoseći vremenu.
U Bijelom Polju i Bjelopoljskom
kraju postojao je znatan broj
reprezentativnih stambenih objekata iz ranijih vremena. Pomenućemo
neke uz ogradu da je to sasvim
nepotpun
spisak:
rezidencija
Hajdarpašića u Radulićima, saraj
Sahil-paše na Loznicama, saraj
Kajabegovića u Goduši; čardaci –
Bejtića u Bijelom Polju, Dizdarevića
na Begluku u Holujima, Ćorovića u
Ivanju, Derviševića u Srđevcu, Franca u Rasovu, zatim čardaci Nurudina, Hajra, Mula i Huseina Bučana u
Gubavču, Omer-bega Hadžibegovića
u Boturićima, Hasanbegovića u Bistrici (Kahvama), Mahmutovića u
Radojevoj glavi, čardak na Visočkoj;
kule – Kajabegovića u Bijelom Polju,
Šehovića u Sutivanu, Kučevića u
Lepojevićima na Javoru…
Civilna profana arhitektura orijentalne recepcije na našim prostorima nastala u vrijeme turske
vlasti djelimično i prilično fakultativno je opservirana, a naročito stambeno graditeljstvo. Zbog, čini se,
povećanog zanimanja za baštinu
Polimskog područja (a naravno i
šire) i brige za njenu zaštitu, moglo bi
se pristupiti rekonstrukciji Čardaka
Bojadžića, jednog od rijetkih ako ne
i jedinog u osnovi sačuvanog primjeraka narodne arhitekture tog tipa
u Srednjem i Donjem Polimlju.
63
Zapis
V Zavičajne staze
U organizaciji Centra za seoski razvoj u Petnjici 12.jula počinje V poljoprivredno-turistička i kulturno
spotska manifestacija Zavičajne staze Bihor 2012.
Otvaranje je posvećeno prezentaciji arheološkog nalazišta Torine, smotri domaće proizvodnje i obnavljanju tradicije paljena Lila-julskih vatri.U zanimljivom programu učestvovaće i beračice borovnica
iz Plava ,tamburaški orkestar Taslidža iz Pljevalja i učenici OŠ sa recitalom Bihorskoj Kaji-odnosno svim
voljenim ženama.
Festival Kratke priče
Pod motom „ Lijepo je kad se odlazi a ostaje u
svemu“Centar za seoski razvoj’ Petnjica ,u saradnji
sa KUD Bihor ;FK Petnjica i organizacijama iz dijaspore, i ovoga ljeta organizuje višednevnu manifestaciju „Zavicajne staze Bihor 2012.
-U periodu od 12 jula ,kada ćemo prirediti Bihorske lile sa izložbom mape eksponata iz arheološkog
nalazišta Torine,do 8.avgusta biće izvedeno preko
30 programa na planinarskim izletištima i u centru
Petnjice,saopštili su organizatori.
Početkom avgusta biće održan i prvi Festival
kratke priče inspirisane Bihorom, kao i predstavljen
književnik Safet Sijarić sa prijateljima.Za jednu od
tri nagrade konkuriše preko trideset priča koje su
stigle iz naših gradova ali i Srbije Hrvatske,BH, ...Do
Švedske.
Organizatoriposebno ističu planinarsko književni
susret kod Ćamilove česme u selu Šipovice ,gdje
će im se pridružiti i poštovaoci ovog velikana
književnosti iz Bijelog Polja. Početkom avgusta biće
upriličeno Veče zavičajnih Klubova, na kome će o
svojim aktivnostima govoriti predstavnici Udruženja
iz Luksemburga,Njemačke,Njujorka i drugih država.
Staze su inače ,poljoprivredno –turistička i
kulturno-sportska manifestacija,koja ima za cilj
da promoviše prirodne i tradicionalne vrijednosti
područja.
Biće održana dva sajma domćih proizvoda i radinosti uz odabranu smotru folklora. Planinarski
teferiči u Murovskim Lukama, na Ciglenu i Lađevcu.
Djeca iz osnovnih škola priredit će izložbu pod
64
naslovom Moj Zavičaj a profesori Sabaheta i Suad
Masličić voditi likovnu koloniju za talente u prirodi.
U okviru tematskih razgovora biće održana tribina
pod naslovom,Održivi razvoj poljoprivrede i turizma
na prostoru Bihorskog i drugih ruralnih područja u
CG,o kojoj će govoriti stručnjaci iz CG i okruženja.
Gosti manifestacije biće,pored ostalih ,izviđači iz
Francuske, Kulturno umjetnička društva iz regiona i
brojni stvaraoci iz Crne Gore i susjednih država.
U saradnji sa prijateljima iz Rožaja,Berana, Plava,
Podgorice , Bijelog Polja,i Novog Pazara, biće
priređene večeri dječje pjesme,Smotra folklora,
izložba slika i promocije književnih djela.Većina programa dešavat će se na otvorenom.
U Petnjici,oklnim selima,izletištima pored rijeka i
na planinskim obroncima.
Za ljubitelje fudbal organizovane su utakmice
Petnjica - Evrope ,na kojima će irati kadeti i seniori koji se takmiče u crnogorskim ligama i u ligama
drugih država.
EP
Baština
Iz riznice rahmetli Jusufa-Cula Marića (Podgoričke legende) PODGORIČKI SEVDAH
Čardak Bojadžića, gledano u cjelini, izvjesna je mješavina ovdašnjih karakteristika gradnje takvog
tipa objekta ali i posebnosti vlasnika koje su vezane za njegov pređašnji zavičaj, odn. srednju Bosnu.
Duboko i
čisto ljubavno
osjećanje gradske pjesme stare
Podgorice koje su zabilježene u
zbirkama, žive u tradiciji našeg
naroda, te ih on osjeća i smatra
svojom kulturnom baštinom. Svojim umjetničkim izrazom i ljepotom
dosežu najbolja ostvarenja o ovoj
vrsti narodnog stvaralaštva.
Narodnu pjesmu stare Podgorice karakteriše muzika koja nosi
obilježje gradske muzičke tradicije.
Naravno, svaka sredina saobrazno
duhovnosti ima sopstvene predstave o najvišem dometu i kvalitetu stvorenog ili pak preuzetog i
modifikovanog muzičkog blaga,
ali te predstave se najčešće razlikuju od predstava drugih sredina.
Zato je i naglašena potreba da se
podgorička pjesma prouči i metodama etnomuzikologije, metodama
kulturne istoriografije kao sastavnog
dijela urbanog folklora. Podgoričke
pjesme su po svom karakteru i po
obliku izražavanja privlačne, bliske
i prijatne. Specifične po svom duhu
i dahu ponikle su iz sredine koja je
gajila tradiciju skladnog suživota
svih građana Podgorice. Zbog originalnosti i autentičnosti, primile su
karakteristike rariteta nastalog u
svježini i poletu “muzičkog” duha.
Naša je obaveza da osnažimo
zalaganja kojima treba u savremen-
im naučnim i uopšte kulturološkim
tokovima obezbijediti gradskoj
pjesmi iz stare Podgorice status
umjetničkog i kulturnog rariteta
i muzičke činjenice sa najboljim
predznacima. Pišući u muzičkom
pregledu časopisa ‘’Stvaranje’’ o
crnogorskim narodnim pjesmama, Anton Pogačar (nekadašnji
direktor Srednje muzičke skole),
karakteriše osobenosti podgoričke
pjesme na sljedeći način: “Narodne
pjesme iz Podgorice i okoline razlikuju se od ostalih narodnih melodija Crne Gore. Melodija podgoričke
pjesme svojstvena je i nema ništa
zajedničkog ni sa drugim balkanskim narodnim pjesmama. Nastala
je ukrštanjem slovenske i orijentalne melodike…. Muzički folklor
Podgorice i okoline tvorevina je
narodnog kolektiva i predstavlja
veliko kulturno bogatstvo koje
zaslužuje svaku paznju….” (“Stvaranje”, sveska 4-5, Cetinje,aprilmaj 1947).
Da bi
se posebnost gradskih pjesama iz stare
Podgorice “razumjela” i bila primljena onako kako je doživljavaju
stari Podgoričani, nije dovoljno ni
često slušanje ni raspoloženje.
Svakako je potrebno poznavanje
i vanmuzičkih pretpostavki koje
su uslovile razvitak te muzike. Ni
sami nijesmo najčesće svjesni koliko u sopstvenoj muzici zavisimo
od svojih istorijskih uzora, kako je
jako muzički izraz prožet uticajima
vise kulturnih nanosa. Tradicionalna podgorička narodna pjesma
od davnina nosi duboko urezanu
identifikaciju kao rezultat nizom godina nataloženih vrijednosti koje su
primjerene područnom mentalitetu
i senzibilitetu.
Podgorica je dugo bila pod turskom vlašću, te nije bez osnova
mišljenje da je podgoričku pjesmu
uglavnom kreirao muslimanski
živalj, s obzirom na to da ona u
većini slučajeva odražava njegovu
terminologiju, mentalitet i filozofiju
života koja u sebi sadrži orijentalni
kolorit.
Upravo poneka podgorička lirska pjesma nosi izrazitije obilježje
muslimanskog načina života. U
mahalskim sutonima i uzdasima
samo ponegdje se osjeća vedriji ton. U toj skupini narodnih
pored opisa spoljašnjeg izgleda
djevojke (‘’Lijepa je po Kruševcu
65
Baština
trava’’), može se sresti i opis ljepote mladića. (Radivoje Šuković:
‘’Književna periodika u Crnoj Gori
1835-1914g.’’Titograd,1986g.
str.326).
Određeni broj ovih pjesama
spada u stariji sloj lirsko-poetskih
ostvarenja i upravo njih krasi fini
diskretni lirizam (“U baštici drage
moje”), sa pripjevom i napjevom
i ispoljavanjem široke lepeze
osjećanja. Pjesme podgoričke izdvajaju se po tome, što se u njima
ističe čulno poimanje ljubavi.
U njima je privlačna strasnost,
koja je obično veoma uzdržano
izražena u čisto crnogorskoj pjesmi. U tu osjećajnu sferu unosi se
i akcenat vragolije pune strasti
ili vedrine koja opet zalazi u sferu
strasnog raspoloženja (“Djevojka
se šćela okupati”).”Postoji ljubavno osjećanje duboko i čisto u isti
mah,često prožeto slatkom melanholijom….Ono sto je naročito
upadljivo u ovim ljubavnim pjesmama su crte karaktera sa kojima se
ideal žene javlja u očima pjesnika.
Oni ženu vide kao spoj nježnosti i
uzdržanosti, stidljive predanosti
sudbini i čedne odanosti”.(Fransoa
Lenormn: “Turci i Crnogorci”,CID
Podgorica,2000g.,
str.24).
Podgoričke pjesme ne zaziru da
sakriju svoje jasno lice ili opet svoju
duboku strast i zal, otkrivajući muslimanske osjecaj. Jednostavnost
određenih pjesama odiše pravom
svježinom domaćeg prastarog
duha (L.Kuba: ‘’U Crnoj Gori’’ ,CID
Podgorica,1996g. str.125).
Za pjesmu “O moj dragi ime
slatko”, Kuba pise: “Iznenađujuća
je ritmička originalnost nadjačana
66
samo
dubokim
osjećajem
tumačenim nesvakidšnjom melodijom”.
Jedan dio ove muzičke građe
ima korijene u dinarskim melodijama, pa čak i u jeziku koji na
ovom terenu odudara svojim
dijalektičkim
osobinama.
(Dr.
Slobodan
Jerkov.
Osnovne
karakteristike pjesme i pjevanja
podgoričkih muslimana.’’Kulturni
identitet
muslimanskobošnjackog naroda u Crnoj Gori’’,
Podgorica,2001g.,str.152)
Podgoričke pjesme imaju osobenu muzičku strukturu, najbrojniju
i najoriginalniju ljestvicu na dinarskom prostoru Balkana-KVINTNI
DUR. Naziv ljestvice i njena sistematika usvojena je na osnovu
istraživanja i kvalifikacije muzikologa dr.Miodraga Vasiljevića.
Kvintni dur je autohton muzički
izraz, ljestvica dinarskog podrucja, potekao od naših darovitih
stvaralaca, pjevača i svirača, koji
su sa mjerom i ljubavlju njegovali
sve melodije i prenosili ih kroz generacije (Dimitrije Mikan Obradović:
“Analiza tonalnih osnova - Pjesme
Ksenije Cicvarić”,Beograd,1998g.,
str.34,42,44.).
Podgorički melos je odgovarao
duhu, osjećajnoj klimi i potrebama
vremena, naročito staroj građanskoj
Podgorici, koja je tek izrasla iz orijentalne osjecajnosti. Melodika
obojena dertom i sevdahom bila
je prirasla za srce. Ipak se može
reći da su to pjesme, za razliku od
primorskih, s manje erotskog
naboja s obuzdanom i suzdržanom
srtrašću koja je rijetko kad prelazila krute okvire patrijarhalnog
Jusuf-Cule Marić
Diplomirani
ekonomista, devizni inspektor
u službi Društvenog knjigovodstrva Crne Gore;
muzički istraživač, posebno podgoričkog sevdaha; osnivač i aktivni član
muzičkog ansambla “Zvuci
sa Ribnice”.
života. One žive u tradiciji naroda
i Podgorica ih osjeća i smatra
svojom kulturnom baštinom, jer
pjesma Podgorice je zaista užitak.
Ta muzika je duhovni i duševni život
čovjekov, njegov doživljaj svijeta i
davanje smisla tom doživljaju.Ono
sto je nekad sa žarom pjevano, smatra se možda preživjelim za ukus
većine današnjih konzumenata
narodne muzike. I to je razumljivo,
jer ova vrsta narodne muzike ne podilazi malograđanskim, zavičajnim
i drugim zaostalim slojevima “duše
naroda”, već predstavlja podizanje nivoa ukusa i muzičke kulture.
Ona je, dakle, zaista užitak za one
prefinjenog duha, jer sadržinom,
prije svega, podsjeća na urbani, u
tradiciji zasnovani duh čaršije i zbog
toga se doživljava kao bliska i svoja.
Priča
KUĆA SA PLANINOM U
DVORIŠTU
Piše: Ferid Muhić
"Dobro živi ko mirno živi!" Mirno, to znači, daleko i od očiju i od
ušiju, i posebno: daleko od dohvata javnosti! Zapravo, u originalu je
upotrijebljen upravo termin skriveno. Dobro živi ko skriveno živi! Mudar je bio rimski pjesnik koji se toga
dosjetio. I sigurno mu je bilo preko
glave i od Senata i populusqueromanusa, i od proslava i od trijumfalnih povorki i od arene prepune
mrtvih ljudi i pobijenih lavova.
Kada sam naišao na taj stih,
već sam imao poduži staž žlvota u
skladu sa načelom koje se njime
promoviše. Dobro sam živio. Jer
sam živio mirno. Ne može biti
mirnije - zato što sam dobar dio godine provodio daleko i od očiju i od
ušiju i od dodira Ijudi! Planine sam
pohodio. planinama sam sam hod
hodio!
A to znači da sam bio ne
samo daleko od ljudi nego što
je veoma važno, bio sam iznad
tog svijeta buke i bijesa, iznad
pustoši života, kako sam taj svijet sam nazivao.
I tako. jednog dana. krajem
maja, baš na današnji dan,
odlučim da odem pješke na
Mahoje. Oj Mahoje, rodno selo
moje! Krenem iz Skopja, pravo
iz stana. Još zorica ne zabijelila,
ni Danica lica pomolila, malo pri-
je četiri sata ujutro. Sretnu me
drugari, veseli pajtaši, koji su,
poslije noćnog bdijenja krenuli
na jutarnju kiselu čorbu protiv mamurluka. Oni u autu, pjevaju; ja sam sa svojim vjernim
drenovim štapom. Godinama
nisu prestali pričati o tome.
Cestom, jer nema prečice, do
Tetova, pa onda preko Šar planine, moje žive želje i prve Ijubavi! Kobilica, 2525, pa dolje na
Rečane. U Prizrenu sam večerao,
još za dana. Ni hranu, ni vodu, ni
oružje ne nosim kad planine pohodim. O šatoru ni habera nema,
a za vatru ko za Doru svoga! Zato
sam znao preći i po stotinu kilometara za dan!
Dohvatim se Hajle, 2401. pa
do Berana. Bijaše to još Ivangrad.
I polako, usponom prema planinarskom domu Kurikuće. Putem
mi se pridruži jedan pas. Fin.
pametan, ne dosađuje, a veoma
ozbiljan. Zajedno stignemo do
doma. Ujutro. kad zađoh u šumu,
evo i njega: mahne repom,ja ga
pomilujem. "Hoćemo li zajedno?"
pitam, a on samo trepne: "Jašta!"
Kad izbismo na prve pašnjake,
priđe nam jedan konj. Izdvoji se iz
krda pa sa nama! Na Ursulovačko
jezero sligosmo sva trojka: čovjek,
pas i konj. Konju lako, zastane
pa pase; pas nema šta da jede,
jer ja ne nosim ništa. Krenem,
prečicom, ispod stijena prema
izvoru Studena Voda. Tamo pas
nađe nešto hrane ostavljene od
neke grupe planinara. Svašta su
ostavili razbacano. Neka su, čim
su za mog Zeljova zalogaj ostavili!
Ja se bacim vodi u jezero, osvježim
se. Pa krenemo svi prema vrhu
Crna Glava, 2139. Pod vrhom,
gusto spletene tamne kose bora
krivulja. tu se rado kurjaci zapate.
Samo kad bi krivulj zapaiio mogao
bi vučad istjerati!
A na vrhu, dočeka nas podne.
Zeleno se more talasalo, svo osuto raznobojnim cvijećem: smilj
se žuti kao suho zlato, piljevina sa
večernjih zvijezda!
Sjedim na vrhu, pas mi uz koljeno.
Onaj konjić prestao da pase. Malo
hrže, pa ušima striže. blistaju mu
sapi. prepijava griva. Malo malo pa
repom po sapima, da ošine mušice
sa sebe.
67
Priča
I tu se sjetih pjesme Konstanlina Kavafisa "Kuća s vrtom". Želio bi, veli, kuću van
grada sa velikim vr tom. Ne
zbog cvijeća, dr veća i zelenila
(naravno da bi i toga bilo). već
da bi držao životinje! Volio bi
da ima mačke (jedno sedam!).
jednog papagaja. pa pse (tri
bi bila dovoljna), pa onda dva
konja i tri-četiri magarca, da
se izležavaju i lijenčare, da
uživaju, glavonje!
Pa shvatih da ja to ne moram
poželjeti! Nego da to imani kad
god sam u planini! Da imam ne
kuću s vr tom van grada, nego
mnogo više: da imam kuću
sa čitavom planinom u svom
dvorištu! Ja sam ta kuća, jer šta
je kuća bez čovjeka, a čovjek je
kuća kad god je kod sebe! Svi
dokumenti o vlasništvu ne bi
mogli učiniti ovu planinu više
mojom nego što je čine ovaj
pas do mene i onaj ondje konj!
Gledam svojim očima, (a oči
su prozori duše, kao što je duša
dom čovjekov!) znači, gledam
kroz širom otvorene prozore
svoje kuće, tu planinu što mi je
cijela stala u dvorište!
Konj ostade na vrhu dok
smo ja i pas odlazili. Posllje
zanjišta jako tri puta, pa zahrza, kao za pozdrav. Vraćao se
nazad, na svoju stranu, svojoj
kući. Pas je ostao uz mene sve
do Šiškog jezera. Tu je ostao,
prepoznavši svoju kuću.
Ja odoh, a ona planina krenu
sa mnom. I danas je u mome
dvorištu. Otada sam ja sam
kuća sa planinom u dvorištu!
68
Kad god zaželim, ja otvorim
dobro oči i vidim je, cijelu i
blistavu; vučad rastu u gustišu,
u boru krivulju, prhne jarebica
iz kamenjara, protrči zec među
smrijekama. Pas mi uz koljeno, a onaj konjić striže ušima.
ošine repom. Samo ti lijenčari
na suncu, uživaj do mile voljc,
dragi glavonja!
Svi mi imamo mnogo više
nego što znamo! Ne bih ni
ja znao za plantnu u mome
dvorištu, da ne bi onog psa i
konja da mi to predoče! Ako su
pomogli da ja shvatim, mogli
bi pomoći i vama da to uvidite! Kada slijedeći put zađete
u planinu, potražite znake; i ne
vraćajte se bez planine. Kolika
god bila, naći će se za nju mjesta u dvorištu, i na balkonu, i u
sobičku: samo ako ste znali da
je donesete!
Zapis
Piše: Ajdin Rakić
Uske skadarske sokake krasile su
velike drvene kapije koje su ljubomorno
skrivale prekrasne avlije i đulistane.
Skadar grad vezira, poznatih učenjaka
i zanatlija odjednom je postao mračna
kutija, daleko od svijeta, vremena i zbivanja.
Nepodnošljiv miris diktatorskog
režima Envera Hodže ubrzo se počeo širiti
skadraskim mahalama gdje su živjeli brojni iseljenici iz Crne Gore, pa je na sve što
počinjesa"J"gledanokaonanajvećizločin.
"Zar sam ja kriv što sam rođen u Jugoslaviji", često bi se pitao Ibrahim-aga koji
je izdržavao kaznu od 10 godina zatvora.
Nakon 10 godina, kada je ponovo upitan
pred sudom voli li Jugoslaviju, Ibrahim-aga
je odgovorio "pa tamo sam rođen". Sud mu
dodijeli tada još 5 godina zatvora samo zato
što je volio zemlju u kojoj je rođen. Ibrahim
je bio samo jedan od niza sličnih primjera.
Odnosi između Jugoslavije i Albanije sve
više su slabili da bi 1948. godine konačno
uslijedilo zatvaranje graničnog prelaza
Božaj-Hani i Hotit.
Tada je na hiljade jugoslovenskih
državljana palo u kandže diktatorskog
režima i prepušteno na milost i nemilost
istome.
''None..koliko puta moram da te
opomenem da ne slušaš više taj Radio
Titograd..." nervozno je Kemal skretao
pažnju majci Ajši koja je sjedila na šiltetu
pokrivena ćebetom da se glas koji dopire sa Radija Titograd nebi čuo u kući. Ajša je davala rukom znak da će još malo
slušati, ali je Kemal uspio da joj otrgne radio
kako bi izbjegao probleme koji se mogu javiti ako se sazna da se u njihovoj kući sluša
radio na jugoslovenskom jeziku.
IBRAHIM AGA
Ajša je u Albaniju došla u toku rata.
Onda kada je Podgorica bila bombardovana. Kuću na Pobrežju i dućan
koji su imali iza tadašnjeg Hotela "Evropa" bili su sravnjeni sa zemljom.
Njima kao "izbjeglicama" ostalo je da
čekaju odnosno da od novootvorene
pekare u centru Skadra zarade nešto
novca koji bi im bio dovoljan da se mogu
vratiti i renovirati kuću i dućan u Podgorici.
Ajšinog muža Ibrahim-agu već prvih
dana zatvorili su komunisti. Kažu da je
jednog dana sjedio u kafani i napio se.
U takvom stanju počeo je da pjeva "Ah
kakva si šeher Podgorice." Platio je piće
drugu za stolom a taj prošpijao vlastima.
Ibrahim-agu su odveli pred sud.
Voliš li Jugoslaviju?-pitao je isljednik.
Tamo sam rođen.-odgovorio je Ibrahim.
Sudjetoprocijeniokao"izdajništo"zemljeiosudio Ibrahima na 10 godina zatvora.
Ibrahim-agina porodica živjela je tih
godina u velikom strahu. Nijesu više mislili na oca, već je postojao strah da ne zatvore još nekog od njegovih sinova.
Kao i mnoge kuće tako je i njihova
kuća, čije su zidove dijelili sa komšijom,
imala prozor koji je direktno gledao u
komšijske prostorije. To je bila dodatna
opomena da se u kući ne priča ništa protiv zakona i uređenja u Albaniji.
Ajša nije nikako mogla da prebrodi
daljinu. Bol za porodicom koja je živjela u
Podgorici iz dana u dan bivao je sve veći.
Pisma koja su kasnila nedeljama bila su
joj jedina utjeha. Uvijek bi se radovala
poštaru koji joj je donosio pisma iz Crne
Gore do jednog dana, kada ju je poštar
opomenuo da često ne piše i ne prima
pisma iz Jugoslavije jer se u pošti priča
kako Ibrahimova porodica drži vezu sa Jugoslavijom. Možda tu ima i nečeg tajnog,
dobacio je poštar starici.
Šta je preostalo Ajši nego da se
pomiri sa sudbinom koja je snašla sve
Podgoričane. Ali ona to nikako nije uspjevala. Zato je odlučila da ne izlazi napolje,
da ne gleda i ne doživljava ono od čega će
joj patiti srce i duša.
Rijetki su bili oni koji su išli i dolazili.
Tako da je sve manje počela da prima
vijesti od porodice. Pekaru koju su imali
oduzela je država jer u "brastvu" nema
mojeg, ima našeg.
Ibrahim je nakon 15 godina i dva
suđenja pušten na slobodu. Slomljen, bez
volje za životom a kamoli pisma i viđenja
koja su vlasti poče dozvoljavati. Posjete su
se ugovarale telegramom. Vrijeme i dan.
Podgoričani bi dolazili do granice Božaj,
a "albanski" Podgoričani na Hani i Hotit.
Između njih je bilo toliko da su jedva lice
jedni drugima raspoznavali. Mahali su
jedni drugima, pokazivali ponešto i ponekoga.
-Moram da vidim brata,uporno je ponavljala Ajša. Džaba su je ubjeđivali da se
na daljinu preko granice slabo vidi, da je
bolešljiva, hoće pa hoće. Ibrahim je samo
odmahivao glavom. Kada se približila
granici, popela se na jedan kršanjak i pisnula ,,o šeheru željo moja”. Zbunjeni odjekom koji se prolomio ka nebesima ni oni
što su došli sa njom nijesu primijetili kad
se snizala na zemlju. Sahranili su je u Skadar. Brat je ostao preko granice a Ibrahim
je još neko vrijeme odmahivao glavom i
kroz posljednji uzdah progovorio djeci da
ne zaborave rodbinu u Podgorici.
69
Reportaža
Svjetski dan Roma u Bijelom Polju nije obilježen
JOŠ MIRIŠE HLJEB POD
CIGANSKOM ČERGOM
Pod šator kad smo živeli, zdraviji i složniji smo bili. Danas niko nikoga ne veruje. Niko nikoga ne
poštuje. Danas, svuj je naopako. A život je, znaš kako? Teško kod vas, a kod nas još teže. Vi kad nemate
nemamo ni mi. Jer, ima i vas što nijeste zaposleni i teško je za vas
Piše: Kemal Musić
Dragan
Selimović,
dvadesetpetogodišnji Rom iz Bijelog
Polja, je 8. aprila brisao metlom ulice, gurao „japaner“ Komunalnog
preduzeća „Lim“ i zviždukao „Hej
Romalen“. Ni na kraj pameti mu nije
bilo da se toga datuma obilježava
Svjetski dan Roma. Ni crnooki Hivzo, ni garavi Spasoje, nijesu toga
dana slavili. Hivzo je 8. aprila bio
u potrazi za bakrom, a Spasoje je
cijeli dan potezao šljivovicu iz jedne
litrenjače. Ni briga ih nije bilo što
se u svijetu 8. april obilježava kao
Svjetski dan Roma.
- Ne, nisam čuo da je 8. april
Dan Roma, kaže Dragan Selimović,
zaustavljajući svog japanera.
Prema posljednjem popisu
stanovništva 2011. godine, u Crnoj
Gori ima 6.200 Roma, ali prema
podacima romskih nevladinih organizacija ima ih oko 10.000. U
Bijelom Polju, statistika kaže, živi
334 Roma. I to uglavnom u naseljima Strojtanica i Rakonje. Lokalna
samouprava je posljednjih godina
pokrenula rješavanje pitanja stano-
70
va Roma, pa je pri kraju stambena
zgrada na Ribarevinama u kojoj će
biti obezbijeđeno 10 stambenih
jedinica za pripadnike ove populacije. Takođe, pokrenuta je akcija
školovanja Roma, uglavnom u osnovnim školama „Dušan Korać“,
Pavle Žižić“ i „Marko Miljanov“. Nizak procenat obrazovanih Roma,
nizak životni standard, visok procenat nezaposlenih i nedovoljna
zastupljenost u političkom i javnom
životu, samo su neki od problema
koje dodatno usložnjavaju proces
integracije ove populacije.
Dragan Selimović je jedan od
tri Roma koji rade u Komunalnom
preduzeću. Kaže da je završio osnovnu školu u Njemačkoj, a od
jednog druga u Crnoj Gori naučio
je da piše ćirilicu. Za posao u Komunalnom ga je preporučio kurs
koji je pohađao preko Zavoda za
zapošljavanje.
- Ima godina otkad radim u Komunalno. I dobro mi je, neću da se
Reportaža
žalim. Sa mnom radu još dva Roma.
Primamo plate, kaže Dragan i napominje da se oženio kada je imao
22 sa djevojkom od 16 godina.
Sada imaju i ćerkicu.
- Bolje kad se mlad oženim. To je
kod nas tradicija. A ja sam se malo
kasno oženio. Mom komšiji Rokiju
su doveli mladu kad je imao 12 godina, smješka se Dragan.
Svjetski dam Roma čestitao je
crnogorski premijer Igor Lukšić.
Tom prilikom on je kazao da je
posvećenost Vlade usmjerena ka
obezbjeđivanju jednakih prava i
obaveza svim građanima, što je,
kako je naglasio, potvrđeno i kroz
implementaciju Strategije Vlade za
unapređenje položaja romske populacije.
- Crna Gora će kao multikulturalna i tolerantna sredina i nadalje
posvećeno raditi na stvaranju što
kvalitetnijih uslova za život Roma.
Dan koji i mi i svi u svijetu slavimo promovišući romsku kulturu,
tradiciju i jezik još jedan je korak ka
punoj inkluziji Romske populacije
koji će obezbijediti da dođemo do
zajedničkog cilja, da budu ravnopravni sudionici društvene zbilje
Crne Gore, kazao je Lukšić.
Romkinja iz Bijelog Polja Marija
Božović zna da je 8. april Svjetski dan Roma i čula je premijerovu čestitku ali, kaže, oni slave
isključivo Đurđevdan.
- Za Đurđevdan, skupljamo se da
budemo složni. A Dan Roma je nova
moda i ja to do sada nijesam čula,
a imam 65 godina. Mi to u Bijelo
Polje ne slavimo, samo ovi Romi i
Egipćani u Podgoricu, kaže Marija i
priča o životu Roma. Kaže da je sve
Crveni krst Crne Gore je u Podgorici povodom 8.aprila Svjetskog dana Roma,
organizovao u kampu na Koniku manifestaciju da ukaže na probleme ove populacije, uz želje da uslovi života Roma iz godine u godinu budu sve bolji.
manje onih koji prose na ulici, iako
su odvajkada od toga živjeli. “Nema
više ni onih da radu kante, šerpe
i kotlove da prodaju. Kišobrane
da popravljaju. To je prošlo”, priča
Marija. A žao joj je, veli vremena
kada su čergarili. Kada bi s prvim
proljećnim kišama podigli čerge i
krenuli Limskom dolinom, gdje ih
njihova ciganska duša zaustavi. A
onda, raspali oganj, pa verige na
njega. Kokošku u bakrač i bocu
šljivovice pod vedrim nebom. Još
joj, veli, miriše hljeb ispod sača ciganskoga, mekan kao duša.
- Pod šator kad smo živeli, zdraviji i složniji smo bili. Danas niko
nikoga ne veruje. Niko nikoga ne
poštuje. Danas, svuj je naopako. A
život je, znaš kako? Teško kod vas,
a kod nas još teže. Vi kad nemate
nemamo ni mi. Jer, ima i vas što
nijeste zaposleni i teško je za vas.
Rado bi, veli Marija, gledala nekom u šolju, dlan ili u karte, ali ni toga
više nema. A ovako je, priča, bilo:
- Kao neku priču kad pričamo.
“Što si mlogo srećan. Za svakoga si bolji, najgori za sebe”, tako
bismo mi pričali. “Pare dobiješ,
odma daš, odma rasturaš.
Žensku koji si volio, nisi dobio”,
tako pričamo. Mora nešto! Od
deset riječi, jednu moraš da
pogodiš. Kad pričam đevojci,
znam da voli nekog momka i
momak isto – ja znam šta želi.
Razumiješ? A danas, svako želi
pos’o, da radi. Muka za svakog.
Ali biće, biće”, kaže Marija.
Dobar sedlenik u romskim
naseljima je prošlost. “Umrli
stari”, rekla bi Marija. Došla druga vremena i druga moda. Pa,
sada, kroz romska naselja, umjesto konja, prašinu podižu automobili. A proslave i obilježavanja
raznoraznih datuma: Za to ti
Cigani ni pet para ne daju. Oni
slave svaki božji dan. Eno ga
Spasoje, dolje pored Lima, pijan
ko zemlja – pjeva li pjeva!
71
Sport
Predstavljamo:Admir Adrović najbolji golgeter
fudbalskog prvenstva Crne Gore
DIJETE I LJUBIMAC
SJEVERA
Piše: H.Tuzović
Povratak Admira Adrovića u
crnogorski fudbal krunisan je trofejima.
Talentovani
Beranac,
nakon epizode u Iranu, pojačao je
Budućnost i već nakon prve sezone
zasjeo na vrh. Budućnost je nakon
četiri sezone vratila šampionski trofej, a Adrović sjajne partije krunisao
sa 22 gola i titulom golgetera lige.
Adrović, koji je rođen 8. maja
1988. u Beranama, prošao je sve
selekcije beranskog drugoligaša.
U junu 2007. godine prešao je u
Sutjesku i dres nikšićkog kluba no-
72
sio tri sezone. Odigrao je 60 utakmica i postigao 25 golova, a već u
prvoj sezoni bio je treći strijelac lige.
Šestomjesečnu internacionalnu karijeru proveo je u iranskom
Damašu, u kojem je odigrao 18
utakmica i bio strijelac pet golova.
Budućnost je, nakon povratka u
Crnu Goru, bila najkonkretnija i potpisan je trogodišnji ugovor.
O uspješnosti transfera najbolje
govore rezultati. Budućnost je osvojila toliko željeni trofej, a Adrović
postao ljubimac sjeverne tribine
podgoričkog stadiona.
Rukovodstvu i navijačima odužio
se golovima.
Samo jedna sezona bila mu je
dovoljna da se dokaže, a neizvjesno je hoće li i u narednoj predvoditi
podgorički tim.
Ponuda je bilo i u januaru, ali nije
želio da napusti klub ne završena
posla.
Na kraju sezone najavio je siguran odlazak, ali je počeo pripreme
sa ekipom Budućnosti u rodnom
gradu.
Ponuda iz Meksika je odbijena, a
isti odgovor bio je i na interesovanje
jednog crnogorskog prvoligaša.
Odlazak u inostranstvo mu je
prioritet, ali šanse da ostane pod
Goricom, iako nijesu velike, postoje.
Vjerski pojmovnik
U susret ramazanskom postu
( Od 20. jula – 20. avgusta po gregorijanskom kalendaru)
Sezona Allahove milosti
Piše: Enis ef. Burdžović
Svaka vrijednost ima svoju sezonu. Mjesec ramazan, po
hidžretskom kalendaru, sezona je
Allahove milosti. Njegova milost prema svijetu kulminira u ovom svetom
mjesecu. To što on, obzirom da pripada lunarnom kalendaru, nekada
bude u jesen, nekad u zimu, nekad
u ljeto, još jedna je potvrda da Allahova milost nadilazi sva ograničenja,
pa i ona u vremenu. Da se nebi reklo
da je jedno godišnje doba obilježeno
ramazanom, on kruži, putuje vremenom.
Kako je mjesec ramazan kulminacija Allahove milosti, tako i
spremnost vjernika da ovu sezonu
milosti iskoriste, doseže svoj zenit.
Odricanja od dozvoljenih životnih
užitaka u ovom mjesecu nisu propisana da bi Allah od toga imao
koristi, jer On je „Neovisan o svim
svjetovima“. Ramazan postoji zbog
nas, on je milost, ali i test spremnih
da je prime. Jer, neiskreno je tražiti
milost a ne biti je dostojan. Muslimani koji sa čežnjom iščekuju početak
ramazana, nikako ne smiju vjerovati
i tvrditi da se u ovom mjesecu Allahova milost spušta samo njima. Jer,
Allah Uzvišeni u svojoj mudroj knjizi,
Kur'anu veli: „A milost Njegova obuhvata sve“. Allahova milost je poput
kiše, koja kada pada ne bira gdje
pada. Podjednako pada na čitavu
oblast koju je zahvatila. I kiša nije
kriva ako oni na tlu nisu zahvatili dovoljno njenih blagonosnih kapi. Ako
poredimo Allahovu milost sa kišom,
ljude možemo porediti sa tlom. Nije
krivica kiše ako pjeskovito ili kamenito tlo nije od nje vidjelo hajra.
Nije manjkava Allahova milost ako
se spustila na naše, kameno srce.
Ramazan nas svojim blagodatima
navodi da svoja srca, osjećanja, najdublju intimu, naše svakodnevne
odnose sa porodicom i društvom
učinimo plodnim. Tada Allahova milost daje mnogostruke učinke, dovodi
čovjeka do unutarnje ali i spoljašnje,
najkorjenitije promjene.
Govoreći u duhu šerijatske
obaveznosti posta, on predstavlja
fizičku, psihičku, moralnu i karakternu vježbu. Ostavljajući tjelesne
užitke od zore do zalaska sunca,
musliman ne posti samo svojim
stomakom. Muhammed, a.s., kaže:
„Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, nema potrebe da
ostavlja hranu i piće“. Ako se vjernik
u ramazanu ne odluči da nekim svojim svakodnevnim, ružnim navikama
kaže „ne“, njegov post je ispunio formu, ali na duhovnoj razini ne pred-
stavlja nikakav pomak, osim pukog
gladovanja.
Osim toga, čovjek kada osnovne
životne potrebe, to ga privremeno
blagostanje navede da zaboravi druge. Od vrijednosti ramazana je i taj
socijalni aspekt posta, kojim čovjek
ustežući se od užitaka, saosjeća sa
gladnima širom svijeta. Postač kod
kojeg se ovaj osjećaj nije rodio u
ramazanu, nije istinski doživio sva
značenja ovog plemenitog mjeseca.
Najgore u ovom pogledu što se može
desiti onom ko ne posti ramazan i
ne osjeti solidarnost sa nevoljnima
širom svijeta je da bude potvrda
mudrosti koja kaže: „Kada prestaneš
misliti na druge, jednog dana ćeš shvatiti da su i oni prestali misliti na
tebe.“ Jednostavno, post zatvara
vrata sebičnosti!
Ramazan je također i mjesec
bliskosti. U njemu vjernici iznova
obnove izvore osjećaja bliskosti sa
Stvoriteljem. „A kada te robovi moji
za Mene upitaju – pa Ja sam doista
blizu. Odazivam se onome ko Me
doziva...“ Ove riječi u časnom Kur'anu
dolaze direktno iza ajeta koji govore
o obaveznosti posta. Ako bi ramazan
doživljavali kao mjesec bliskosti
čovjeka sa Allahom, naš doživljaj bi
bio nepotpun. Istina je da u njemu
ljudi intenziviraju svoju bliskost sa
svojim Svemilosnim Gospodarom.
Ali, čitav svijet je svjedok jačanja
73
Vjerski pojmovnik
bliskosti među ljudima u ramazanu.
I u očima plemenite vjere islama,
nema vrijednosti u čovjeku koji se
približio Allahu a pobjegao od ljudi.
Nema monaštva i izolovanja, tome
nas islam ne uči. Nema sebične
brige za vlastiti odnos prema
Bogu, i nebrige za ostatak svijeta.
Koga je ramazan naučio da brine
o drugima, taj sigurno dobija blagodat brige Uzvišenog Allaha nad
njim. Ramazan uči da kada ti bude
stalo za probleme ljudi, Allah će biti
pomoćnik tvoj u problemima, čak i
kada te ljudi prepuste njima. On će
biti tvoj nenadni oslonac.
Kako se iz ranije rečenog dalo
razumjeti, ramazanski post je post
kompletnog čovječijeg karaktera.
Kao što vjernik odluči ostaviti ono
što mu je dozvoljeno u ramazanu,
time stiče duhovnu snagu da se
riješi ružnih navika mimo ramazana. Uvijek mislimo da promjena
na bolje znači – početi činiti nešto
dobro. Ramazan nas uči drugačijoj
formuli: Dobar početak je prekinuti
nešto loše. Riješiti se jednog zla,
veći je progres nego da to zlo ostane
u nama, a naviknemo neko dobro
činiti. Ako vjerniku ramazan razbije
iz ruku čašu alkohola, i osnaži ga da
i nakon tih mjesec dana ovaj otrov
ne dođe više nikad u njegove ruke,
njegov ramazan je uspio! Mnogo
više vrijedi njegov ramazan, nego
ramazan onog koji isposti mjesec
dana, klanja teravih namaze, uči
Kur'an, a nakon toga, bajramom se
vrati svim svojim ranijim grijesima.
I ako je ramazan sezona milosti,
on ne trpi sezonske vjernike. On je
šansa za stvarnu promjenu. On nas
uči da se milost Allahova zaslužuje
74
milošću prema ljudima. Propisujući
nam post, Allah Uzvišeni čisti naša
tijela, jer je višestruka zdravstvena
korist u postu. Čisti naše duše, jer
nas ramazan uči da ne sijemo zlo
kod ljudi a očekujemo dobro kod
Allaha. Čisti naša srca od zlobe i
mržnje, jer vjernik koji traži božiju
ljubav, do nje ne dolazi mržnjom
prema Njegovim stvorenjima.
Konačno, post čisti i naše imetke, kroz različite vidove sadake.
Mnogo je onih koje je darežljivost
obogatila, a mnogo više onih koje
je škrtost osiromašila. Muhammed,
s.a.v.s., je rekao: „Sadaka neće
umanjiti imetak onog ko je daje“.
Sadekatul-fitr, poseban ramazanski
oblik darežljivosti, propisuje se kao
čišćenje posta od nedostataka i sitnijih propusta.
Na kraju, u pogledu Allahove
nagrade za one koji ispoštuju svetost ramazana, teško da se veličina
te nagrade može bilo čime izraziti.
Ne postoji jedinica mjere za takvu
nagradu. Zato je Allah Svevišnji tu
nagradu i sakrio od nas. Vjerovatno
je nikada ne bi ni mogli shvatiti.
Njegove riječi su zastor pred licem
tajne za kojom žudimo: „Post je
Moj, i samo Ja za njega nagradu dajem“. Ta veličina ne postoji u Kosmosu. Ona nije od ovog svijeta. Ona
pripada vječnosti, u kojoj čekaju
džennetska vrata po imenu Rejjan, na koja će u Džennet ući samo
postači!
ZAVIČAJNE STAZE bihor 2012
Bihor od 12. jula do 08. avgusta
OPŠTINA PETNJICA
DA
sad i zauvijek

Bonn, 20

УВОЗ xмл података за ИОППД.пдф

Crna Gora Top Destinacije u 2015

2.dio - Adria Hotel Forum

(BijeloPolje)osnovni podaci.pdf

DRUGA KONFERENCIJA SPORTA I MEDICINE

UPITNIK ZA STAN I DOMAĆINSTVA

intervju - bosnjacka-dijaspora-cg

Nedostaju nam bolji putevi - forum bošnjaka/muslimana crne gore