Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori e-mail: [email protected] Jul-avgust, 2014. godine Broj 31 www.forumbosnjaka.com Godina IX ISSN 1800-7724 Sećanje na Srebrenicu, 19. godina nakon genocida Forum Bošnjaka Crne Gore organizovao u Podgorici obilježavanje evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida i podsjetio da je važno što efikasnije utvrđivanje odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima str 11-12 Intervju: Izmir Talić, ambasador Bosne i Hercegovine u Podgorici Održani izbori u 12 opština Izborna Nedostaju nam vožnja bolji putevi u lokalu str 32-36 str 7-9 Spomen park na Pobrežju, 11. jula u Podgorici FORUM Revija Revija FORUM Sadržaj Glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka u Crnoj Gori Izdavač: Forum Bošnjaka Crne Gore *** HRONIKA Centralna proslava 13.jula u Doljama kod Gusinja Dan državnosti i Dan ustanka........................................................................................................5-6 H. Tuzović Održani izbori u 12 opština Izborna vožnja u lokalu..............................................................................................................7-9 Piše: Milutin Tomašević Potpisan ugovor o međudržavnoj granici između Crne Gore i Bosne i Hercegovine............................................................................................... 10 Sećanje na Srebrenicu, 19. godina nakon genocida................................................ 11-12 Obavljena kolektivna dženaza identificiranim žrtvama iz masovne grobnice Tomašica Forum Bošnjaka Crne Gore organizovao u Podgorici obilježavanje evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida i podsjetio da je važno što efikasnije utvrđivanje odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima. Utemeljivač Foruma Rifat Rastoder sa Mitropolitom CPC Mihailom predvodio je delegaciju iz Crne Gore u Potočarima. Reis Kavazović: U Prijedoru je izdat ljudski rod i ta izdaja još traje.....13-17 Piše: Ruždija ADŽOVIĆ Potpisana Deklaracija o traganju za nestalim osobama....................................18 Zločine nećemo zaboraviti...........................................................................................................18 Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića Ne smijemo zaboraviti nestale...................................................................................................19-20 Priredio E. Pašić U Baru otvoreni Islamski centar i džamija Važna istitucija za muslimane.............................................................................................21-23 E.Pašić Tragedija u Rudniku Soma - Turska........................................................................................ 25 „Galatasaraj iz Zabrđa“...........................................................................................................26-27 Dijaspora u Sarajevu Ekrem Lekić novi predsjednik Udruženja Sandžaklija u FBiH............................28 Alma Sutović Savremena crnogorska skulptura u Danilovgradu: Nagrada za vajara Adina Rastodera...................................................................................29 B. Kadić Kud „Volođa” osvojio prvo mjesto.........................................................................................30 Sevdah Esada Merulića Koncert za meraklije.......................................................................................................................31 H. Tuzović Jul-avgust, 2014. Predsjednik Savjeta: Husein - Ceno Tuzović, prof. Predsjednik Upravnog odbora: Mirsad Rastoder Adresa: Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32 www.forumbosnjaka.com E-mail: [email protected] Žiro račun: 550-3841-06 Podgorička banka *** Koordinatori: Melita Rastoder Safet Korać *** Grafička obrada: Adil Tuzović *** Štampa: Daily Press, Podgorica Tiraž: 2000 Rješenjem Ministarstva kulture i medija Crne Gore broj 582, od 6 aprila 2006. godine, revija Forum se upisuje u evidenciju medija. Objavljivanje Revije Forum sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje manjinskih prava u Crnoj Gori. 3 Hronika Revija FORUM DRUŠTVO Hronika Revija FORUM Centralna proslava 13.jula u Doljama kod Gusinja Intervju: Izmir Talić, ambasador Bosne i Hercegovine u Podgorici Nedostaju nam bolji putevi..................................................................................................32-36 Razgovarao: Mirsad RASTODER Dan državnosti i Dan ustanka Simpozijum o unapređenju ekonomskih odnosa Turske i Crne Gore........... 37 Nagrađen bankar Eldin Katana...............................................................................................38 Prevaziđeni problemi u bjelopoljskom naselju Nedakusi Privikavanje na ezan.................................................................................................................39-40 Piše: Kemal Musić Intervju: Safet Kurtagić, Direktor Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori Fond nije izdvojen iz ambijenta u kojem živimoi radimo................................. 41-44 Piše: Biljana Radosavović Kutak za dokone Muhadžeri i musafiri................................................................................................................. 45-46 Piše: Ervin Spahić Kultura, baština, obrazovanje Drugi simpozijum o istraživanju balkanske historije u Podgorici Nepristrasno o zajedničkoj istoriji..............................................................................47-48 Bez istorijskih izvora nema istorijske nauke........................................................48-49 H.Tuzović U Sarajevu promovisan roman Ruždije Adžovića Ogrlica iz Šanliurfe.................................................................................................................... 50-51 Piše: Emir Pašić Stav: Eksterna matura i Gorski vijenac Kataklizma altruizma..................................................................................................................... 52 Piše: Agim Ljaić Aldini i Eldinu nagrade za eko-fotografije....................................................................54 Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“ Lile zapalile bihorsko ljeto................................................................................................. 55-57 Piše: Vukoman Kljajević T rinaestojulski ustanak bio je jedinstven događaj – fenomen Drugog svjetskog rata koji je Crnoj Gori obezbijedio prestižno mjesto u antifašističkom pokretu Evrope – rekao je potpredsjednik SUBNOR-a i antifašista Crne Gore dr Ljubomir Sekulić Kada je fašizam bio najjači i kada je pred njim poklekla Evropa, svojim opštenarodnim ustankom Crna Gora je zadivila svijet. (Žan Pol Sartr) Centralna proslava l3. jula – Dana državnosti i Dana ustanka, Bihor inspiriše pisce....................................................................................................................58-59 Obilježeno stoljeće dva velika pisca Književni horizonti Sijarića i Lalića.....................................................................................60-62 PRIČA Slučajni susret.....................................................................................................................................63 Remzija Hajdarpašić Prenosimo: Monitor Goražde: Heroji bitke za ranjenike ............................................................................... 64-65 Vjerski pojmovnik Sadaka.........................................................................................................................................................66 4 Jul-avgust, 2014. Jul-avgust, 2014. održana je u Gusinju, u malom slobodarskom mjestu Dolja, ispod visokih Prokletija. U neđelju, 13. jula 1941, u ranu zoru, Crna Gora je započela oružani ustanak protiv talijanskog okupatora i docnije njegovih domaćih slugu i izdajnika. Za desetak dana oslobođena je velika teritorija osim Nikšića, Podgorice, Bara i Cetinja. U rukama ustanika bili su Berane, Bijelo Polje, Danilovgrad, Kolašin, Mojkovac i Andrijevica. Nakon 73 godine u neđelju, 13. jula 2014, u središnjici dana, u selu Dolja (Gusinje), đe su 2. avgusta 1944. ubijeni partizanski prvaci: Bećo Bašić (1918.), Aljo Hot (1921.), Vojo Novović (1912.) i Jusuf Redžepagić (1920.), održana je centralna proslava Dana državnosti Crne Gore. Došli su preživjeli borci NOR-a i pristalice antifašizma Crne Gore iz svih gradova naše države. na prostoru oko spomenika đe je održana proslava, biolo je mnogo dragih poznanika zadivljujuće puno mladih, sa zastavama Crne Gore i simbolima SFRJ. Pjevale su se pjesme posvećene partizanskoj borbi, Titu i nezavisnoj Crnoj Gori. Bila 5 Hronika je to renesansa i spoj starih i mladih poštovalaca NOR-a i poslijeratne izgradnje nove države koju smo zločinački razorili u krvi nedužnih građana i naroda. U obraćanju svečanom skupu povodom Dana državnosti Predsjednik OO SUBNOR-a i antifašista Plava, Vukoman Komatina, podsjetio je „Ovo slobodarsko mjesto, dalo je ogroman doprinos oslobođenju naše zajedničke domovine i Crne Gore...“. U ime SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, prisutnima se obratio prof. dr Ljubomir Sekulić: „...Ustanak 13. jula 1941. bio je jedinstven fenomen Drugog svjetskog rata, koji je Crnoj Gori obezbijedio prestižno mjesto u antifašističkom pokretu Evrope. On je po svojoj idejnosti, hrabrosti i masovnosti potvrdio crnogorsku slobodarsku tradiciju. Nad glavom svakog desetog stanovnika Crne Gore visio je bajonet okupatorskog vojnika ili kama domaćeg izdajnika. Obilježavajući i slaveći ove istorijske događaje ispunjavamo sveti dug sjećanja s osobitim poštovanjem prema žrtvama koje su pale za slobodu koju uživamo. Osjećam obavezu kazati da je plavsko-gusinjska sredina odnosom prema Crnoj Gori; antifašizmu i patriotizmu, koje je dala za njenu slobodu – učinila i obavezala da ovu manifestaciju u saradnji sa lokalnom samoupravom organizujemo na ovom mjestu. Očekivali smo ovakav srdačan susret, podršku i gostoprimstvo, kao i uvijek, kazao je Sekulić. Potvrđuje se, da iako geografski na samoj granici, vi ste, u stvari, u srcu Crne Gore. Posebno zadovoljstvo predstavlja susret sa brojnim ljudima iz dijaspore, kao zahvalnost što su i danas sa nama, kao i 21. maja 2006. godine za izglasavanje nezavisnosti suverenoj Crnoj Gori...“ kazao je prof. dr Ljubomir Sekulić, potpredsjednik Saveza boraca i antifašista Crne Gore. Predsjednik novo-uspostavljene Opštine Gusinje, dr Elvis Omeragić istakao je: „Trinaestog jula 1941. Crna Gora je započela ustanak i borbu protiv fašizma. Možemo reći 6 Revija FORUM Hronika Revija FORUM Održani izbori u 12 opština Borci NOR-a položili cvijeće Izborna vožnja u lokalu Kako god se dugi pregovori o postizbornim koalicijama završe, minuli lokalni izbori ostaviće dubok trag na političkoj mapi Crne Gore, sigurno i projektovati buduća politička dešavanja u državi Piše: Milutin Tomašević da smo i danas u toj borbi. I danas, kada mnogi izazovi prijete, ne samo malim narodima i državama kao što je Crna Gora, već i svemu onome što je tekovina antifašizma, moramo biti na pravoj strani. Nova opština je kao malo dijete, bez pomoći velikih ne može, opstati. Zato vjerujemo u pomoć države Crne Gore, naglasio je Omeragić. U znalački osmišljenom kulturno-zabavnom programu učestvovali su: publicista Dragan Mitov Đuro- vić, recitator Džoni Hodžić, sastav iz Podgorice prof. Zoje Đurović, ansambal „Plavsko jezero“, grupa Štefana Ujkića iz Tuza, recitator Tijana Radivojević, grupa „Izvor“ iz Plava, te Slobodan Kovačević. Vijence na spomenik borcima NOP-a položili su Vojska Crne Gore, SUBNOR i Gusinjska opština. Čestitke zaslužuju i organizatori za nezaboravan dan sjećanja i lijepog druženja. H.Tuzović Jul-avgust, 2014. N edavni izbori za Evropski parlament u bilo kojoj državi Evropske unije nijesu imali ni promil političkog naboja kakav je ispoljen u svakoj od crnogorskih opština gdje se birala lokalna vlast. I prije nego što je predsjednik Filip Vujanović raspisao lokalne izbore za 25. maj, bilo je jasno da će se zapravo raditi o odmjeravanju snaga na državnom nivou, između vlasti i opozicije, unutar vladajuće koalicije i na opozicionom bloku. U kampanji Jul-avgust, 2014. su bili angažovani svi, od premijera, predsjednika Skupštine, opozicionih lidera, preko ministara,poslanika, gradonačelnika pa sve do perifernih partijskih aktivista u selu Mrtvo Duboko. Naravno, sva partijska moć bila je skoncentrisana na Glavni grad. Mjesec pred izbore najjače stranke naručile su sondaže javnog mnjenja.Sve odreda pokazale su da Demokratska partija socijalista bilo sama ili u koalciji sa Bošnjačkom strankom i Liberalnom partijom teško može osvojiti vlast u Podgorici. Pragmatičnom Milu Đukanoviću to je bio signal za paljenje alarma i podizanje partijske infrastukture do stanja maksimalne mobilnosti. Paralelno žrtvovanje Miomira Mugoše i Narodne stranke bio je snažan signal Socijaldemokratskoj partiji da je DPS spreman i za postizbornu koaliciju. Ipak, na terenu je sve rađeno da se vlast osvoji samostalno, kako bi se, potom, na državnom nivou manjem koalicionom partneru stavilo do znanja ko je gazda u kući, te da dobro razmisli o „visokom stepenu saglasja s opozicijom u Parlamentu“. Što se terena tiče i „neposrednog” razgovora sa potencijalnim glasačima, nijesu mogli naći boljeg operativ- ca od Slavoljuba Miga Stijepovića,isto se ne može reći za njegove medijske nastupe. Ranko Krivokapić je imao nekoliko argumenata za izbjegavanje predizborne koalicije sa Demokratskom partijom socijalista. Prvi i najvažniji je aktuelan opozicioni status SDP-a u Skupštini Glavnog grada i konstantno neslaganje sa prvim čovjekom Podgorice. U SDP-u nijesu propuštali priliku da DPS-u spočitaju da se Mugošina vlast mjesecima održavala glasovima antisuverenističkih stranaka. Svjestan da kad nisi sa DPS-om onda si protiv njega, a znajući snagu njihove partijske mašinerije Krivokapić se odlučuje da traži saveznika. Izbor pada na Pozitivnu Crnu Goru, partiju crnogorske, građanske, proevropske i NATO profilacije, neopterećenu aferama i (tada se mislilo) stranku čiji je rejting u usponu. Odluka je pala.Kampanja će se bazirati načasnom obrazu i evropskom licu, kao i pozitivnim vibracijama koje treba da šalje obrazovan, umjeren, nenametljiv, kandidat u liku Dragana Bogojevića. Definitivan razlaz DPS-a i SDP-a u Podgorici i još jednom broju opština opozicija je vidjela kao svoju ve- 7 Hronika Revija FORUM Hronika Revija FORUM Rezultati izbora liku šansu. Demokratski front je na čelo ponovo isturio srpsko - crnogorskog „ujedinitelja“ Miodraga Lekića. Po cijenu daljeg gubitka partijskog identiteta Nove Srpske Demokratije, Andrija Mandić je pri sastavljanju izborne liste ponovo bio široke ruke za stranke u nestajanju i nastajanju, sve s ciljem da se front protiv,sad već samo Đukanovića, osnaži i produži, i to produži toliko da se u pogodnom trenutku nakon izbora sastavi sa Socijaldemokratskom partijom i Pozitivnom Crnom Gorom. U tom trenutku, Mandić nije mogao znati da će mu lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević mnogo odmoći neumjesnom pričom o Beogradu na vodi u vrijeme potopa u Srbiji. Socijalistička narodna partija se neuobičajeno za njenu poslovičnu opreznost i oslanjanje na iskusne i provjerene kadrove, opredijelila za mladog i do izborne kampanje široj javnosti ne mnogo poznatog Aleksu Bečića. U političkoj ravni su pravili oštar otklon od mogućnosti postizbornog saveza sa DPS-om, ali nijesu pretjerano trčali u prisan susret ni ostalim akterima izbora,tim prije što su sa Demokratskim frontom odavno u tihoj zavadi. Čini se da su jedino u SNP-u pogodili temu, da povodom lokalnih izbora treba pričati o lokalnim temama: vodovodu, vrtićima, putevima... Ali, kod nas pogoditi, ne znači pobijediti. Bošnjačka stranka je vrlo pragmatično u Podgorici ostala u čvrstom zagrljaju sa Demokratskom partijom socijalista, ali je zato u sredinama sa većinskim bošnjačkim stanovništvom 8 žestoko udarala po istom DPS-u. Povoda im nije falilo, siromaštvo, nezaposlenost, raseljavanjesu svakodnevica sjevera. Nakon dugog miješanja karte su mjesec pred izbore konačno podijeljene i igra je mogla da počne. Uz izdašnu finansijsku podršku, Evropska unija je za kontrolora (ne)očekivano odredila Mrežu za afirmaciju nevladinog sektora. Sama kampanja sprovođena je po oprobanom receptu, od vrata do vrata, s tim što se ovog puta pokucalo na gotovo svaka. Na javnoj sceni čule su se već poznate međusobne optužbe. Za napade na političke protivnike koristili su se pojedini mediji čija se uređivačka politika kreirala u izbornim štabovima. U Demokratskom frontu su osmišljavali naslovne stranice najtiražnijih novina. Demokratskoj partiji socijalista bio je dovoljan „minut dva“ na jednoj, gle čuda, beogradskoj televiziji. Već od jutarnjih sati 25. maja bilo je izvjesno da će to biti još jedni izbori sa velikom izlaznošću, preko 70 odsto. Mnogi su požurili da ponesu izbornu štafetu. Tokom dana, u uslovima izborne tišine internet je postao sredstvo političke borbe i prikupljanja još kojeg procenta podrške. Iz minuta u minut na brojinim sajtovima objavljivani su prigovori o neregularnostima, pritiscima, pa i svađama na biračkim mjestima. Isti događaji komentarisani su dijametralno suprotno, zavisno od tabora iz kojeg su vijesti stizale. U toj, na momente napetoj atmosferi dočekano je i prebrojavanje glasova. Pristalice DPS-a su se po navici uputile u staru zgradu Vlade na proslavu još jedne pobjede. U Demokratskom frontu su,opet po navici, prvo počeli da objavljuju rezultate s izbornih mjesta gdje je rezultat bio povoljan za njih. Ostali su čekali da ishod bude izvjestan. A ishod je odgovarao svima i nikome. Demokratska partija socijalista sa nikad većom podrškom građana, ipak za malo, ne uspijeva da osvoji vlast u Podgorici. Slična situacija je u svim većim crnogorskim gradovima. Pred razdraganim pristalicama Đukanović ipak objavljuje veliku pobjedu DPS-a ne ostavljajući bilo kakvu dilemu oko formiranja koalicija u opštinama gdje je to potrebno. Nije saopštio ime koalicionog partnera, ali je izvjesno mislio na Socijaldemokratsku partiju. Socijaldemokratska partija i Pozitivna Crna Gora u Glavnom gradu bilježe rezultat mnogo gori od očekivanog, do granice neuspjeha, ipak ostaju tas na vagi bez kojeg se teško može formirati gradska uprava. U SDP-u su puno više razloga za zadovoljstvo imali kada su stigle vijesti iz drugih crnogorskih opština: Bara, Bijelog Polja, Plava, Rožaja... Činjenica da nemaju svi u SDP-u isto mišljenje o DPS-u sa jedne strane, dok s druge ogromna većina SDP-ovaca ne zaboravlja “minuli rad” pojedinihopozicionihstranaka, Ranka Krivokapića stavlja pred objektivnu teškoću koga izabrati za partnera, a da to ne ugrozi unutarpartijsko jedinstvo. Dilema traje. U Demokratskom frontu nijesu htjeli da priznaju poraz zbog činjenice da nema pobjednika i zbog izvještaja sa terena o velikim neregularnostima i pritiscima na birače. Ipak je Jul-avgust, 2014. U 12 crnogorskih opština, 25. maj održani su izbori za odbornike u Skupštini glavnog grada i skupštinama opština Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Žabljak, Kolašin, Plav, Plužine, Pljevlja, Rožaje, Šavnik, Gusinje. - Koalicija Za evropsku Podgoricu, prevođena Demokratskom partijom socijalista (DPS) je na lokalnim izborima, održanim 25. maja u Podgorici osvojila 29 mandata, saopštio je predsjednik Opštinske izborne komisije OIK Srđan Raičević. Demokratski front 17, Socijalistička narodna partija (SNP) osam, koalicija Evropsko lice Podgorice (ELPG) pet mandata, a Albanska koalicija nije prešla cenzus za ulazak u parlament. - U Baru lista “DPS - Za evropski Bar - Milo Đukanović” dobila je 13 mandata. Demokratski front devet, lista Socijaldemokratska partija “Čist izbor” osvojila je osam mandata, Lista SNP - “Mladost. Mudrost. Hrabrost - Snežana Jonica” dobila je tri mandata. Pozitivna Crna Gora - Domaćinski za Bar - Radomir Novaković Cakan dobila je dva mandata, koalicija “Bošnjaci, Muslimani i Albanci - Bar u koji vjerujemo” dva mandata. - U Rožajama glasalo 14.200 birača, Bošnjačka stranka je osvojila 17 mandata, DPS 12 a SDP pet odborničkih mandata. - U Plavu, DPS- je osvojio 11 mandata. Bošnjačka stranka 8, a SDP 7 mandata. SNP je osvojio 2 mandata, a isti broj imaće i Demokratski front. Od albanskih partija jedino je Građanska inicijativa osvojila jedan odbornički mandat, dok DS, Forca i DUA nijesu prešle cenzus. - Demokratska partija socijalista osvojila je 19 od 38 odborničkih mandata u Bijelom Polju,SNP sedam, Demokratski front četiri, SDP četiri, Bošnjačka stranka jedan. - Na prvim izborima u novoj opštini Gusinje, koalicija “Za Gusinje - doktor Rusmin Laličić”, koju čine Partija za Gusinje (PzG), SNP i Liberalna partija, osvojila je 10 mandata, a koalicija DPS-a, Bošnjačke stranke (BS) i primjetno bilo nezadovoljstvo brojem osvojenih glasova. U danima koji slijede preostalo im je da čekaju ishod pregovora DPS-a i SDP-a sa nadom da će isti propasti. U međuvremenu, Andrija Mandić partijsku bazu uvjerava kako je zarad razvlašćivanja Demokratske Partije Socijalista dobro, ako to zatreba, i bezuslovno podržati Socijaldemokratsku partiju. U Socijalističkoj narodnoj partiji se tokom izborne noći rezala slavljenička torta ne toliko zbog odbrane bastiona SNP-a u Pivi, koliko zbog Jul-avgust, 2014. SDP-a “Složno za Gusinje”, čiji listu je predvodila Anela Čekić, 12 mandata. Albanska alijansa - Dževat Ljecaj osvojila je pet mandata, Demokratski savez -Bujar Hasanđekaj tri mandata, a DUA - ogranak za Gusinje, koju predvodi Fadilj Uljaj, nije osvojila nijedan mandat. - Pljevlja, Demokratska partija socijalista i Bošnjačka stranka na pljevaljskim izborima osvojili su 17 mandata, SNP i Pokret za Pljevlja 11, Demokratski front šest a SDP jedan. - Demokratska partija socijalista izgubila je vlast na izborima u Kolašinu. Grupa građana u Kolašinu je osvojila 633 glasa, što je tri mandata, DPS 1.705 glasova ili deset odborničkih mjesta. Demokratski front je osvojio 1.332 glasa, odnosno osam mandata, SNP 1.139 glasova, što je takođe osam mandata. Za Socijaldemokratsku partiju glasala su 463 birača, što im je donijelo tri mjesta u lokalnom parlamentu. - Koalicija DPS-SDP “Za evropski Šavnik - Milo Đukanović» i naredne četiri godine biće vlast u najmanjoj opštini u Crnoj Gori. Ta koalicija osvojila je 17 odborničkih mandata, što je za jedan mandat više u odnosu na prethodni saziv lokalne skupštine. - U opštini Plužine i naredne četiri godine apsolutnu vlast će imati SNP koji je osvoio 17 odborničkih mandata. Demokratski front (DF) pet odborničkih mandata. DPS šest , SDP, koji je na ovim izborima u Pivi išao samostalno, imaće jedan mandat, koliko su i do sada imali u SO Plužine, a koalicija “Slobodna Piva” koju su činili Komunisti i Grupa građana jedan mandat. - Vlast na Žabljaku vršiće koalicija Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije. Koalicija DPS-SDP osvojila je 17 mandata. Socijalistička narodna partija devet, Demokratski front četiri, Pozitivna Crna Gora jedan mandat. Narodna stranka i Stranka srpskih radikala nijesu prešle cenzus osvojivši 66 glasova, odnosno 52 glasa. zavidnog rezultata koji ni sami nijesu očekivali, a koji ih je vratio u vremena snažnog SNP-a. Slavilo se i u Bošnjačkoj stranci. Opštine na sjeveru postaju njihova stabilna uporišta, u nekima od njih biće i dio vlasti. Ako se dogovori koalicija u Podgorici,tim bolje. Od viška vlasti glava ne boli. Već 26. maja krenula je, dakle, postizborna kombinatorika. Ko će sa kim, postaje glavna tema koja ne gubi na aktuelnosti. Kako god se pregovori, završe izvjesno je da će minuli lokalni izbori ostaviti dubok trag na političkoj mapi Crne Gore. Sigurno i projektovati buduća politička dešavanja u državi. Možda i iniciraju održavanje vanrednih parlamentarnih izbora, jer neupućeni posmatrač glasanja u Skupštini Crne Gore danas teško može zaključiti ko je vlast a ko opozicija.T o stanje traje mjesecima, i teško je održivo do redovnog termina za izbore. Zbog svega, ključevi Glavnog grada imaju posebnu težinu jer mogu otvoriti i izbornu državnu kutiju ili je bar na neko vrijeme zaključati. 9 Hronika Revija FORUM Potpisan ugovor o međudržavnoj granici između Crne Gore i Bosne i Hercegovine Hronika Revija FORUM Sećanje na Srebrenicu, 19. godina nakon genocida Dženaza u Potočarima, 11. jula 2014. Predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović posjetio je 3.juna Bosnu i Hercegovinu, te se sastao sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Vjekoslavom Bevandom, članovima Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem, Nebojšom Radmanovićem i Željkom Komšićem, čelnicima domova Parlamentarne skupštine BiH Denisom Bećirovićem, Stašom Košarcem i Božom Ljubićem, te ministrom vanjskih poslova BiH Zlatkom Lagumdžijom. C rna Gora i Bosna i Hercegovina (BiH) imaju dobre i prijateljske odnose, zajednička je ocjena crnogorskog premijera Mila Đukanovića i predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Vjekoslava Bevande. U obraćanju novinarima nakon susreta delegacija BiH i Crne Gore Đukanović je izrazio spremnost Crne Gore da pomogne BiH na putu evroatlantskih integracija. “Svi treba da pomognemo da BiH zauzme svoje mjesto u procesu evroatlantskih integracija”, rekao je Đukanović. Predsjedavajući Bevanda poželio je dobrodošlicu uvaženom gostu, kazavši da su komisije obije zemlje potpisale ugovor o međudržavnoj granici i time postale prve zemlje regiona koje su u potpunosti riješile pitanje granice. Riječ je o granici dugoj 268 kilometara. - Potrebno je da ugovor prođe ratifikaciju. Duboko sam uvjeren da će sve po pitanju toga biti uredu, rekao je Bevanda, te izrazio zahvalnost što je jedna tako mala zemlja kao što je Crna 10 Gora odlučno ponudila svaku vrstu pomoći ugroženom bosansko-hercegovačkom stanovništvu pogođenom poplavama. Govoreći o pomenutom ugovoru, Đukanović je istakao kako je on od velikog značaja i za BiH i za Crnu Goru, ali i za čitavu regiju. - Ima i izvjesne simbolike da su baš BiH i Crna Gora potpisale takav ugovor. Nadam se da će do sličnih rješenja doći i u odnosima među drugim državama na prostoru bivše Jugoslavije, rekao je predsjednik Vlade Crne Gore. Bevanda i Đukanović su istakli da postoji prostor za dalje unapređenje ekonomske i drugih vidova saradnje Crne Gore i BiH. Oni su izrazili zadovoljstvo što su BiH i Crna Gora parafirale ugovor o granici, što je prvi takav ugovor potpisan između zemalja bivše SFRJ. Bevanda se posebno zahvalio Crnoj Gori i Đukanoviću za interesovanje i želju da pruže pomoć BiH tokom i nakon katastrofalnih poplava, kao i na snažnom lobiranju da se ublaže posljedice nedavne katastrofe. Đukanović i Bevanda su istakli da je današnji sastanak delegacija BiH i Crne Gore bio prilika da se razgovara o razvoju infrastrukture, posebno o projektu jadransko-jonskog autoputa i puta između Foče i Plužina, te željezničke veze između Nikšića i Čapljine, konzularnoj zaštiti, viznim pitanjima, ekonomiji, bezbjednosti i brojnim drugim pitanjima. Na pitanje novinara da li sudsko poravnanje Crne Gore prema deportovanim izbjeglicama iz Crne Gore u BiH opterećuje odnos dviju zemalja, crnogorski premijer je odgovorio kako je Crna Gora prihvatila to sudsko poravnanje i da je u tom slučaju isplaćeno oko četiri miliona eura. Tokom sastanka sa članovima Predsjedništva BiH, Đukanović je ponovio kako je Crna Gora, u skladu sa svojim mogućnostima, spremna nastaviti pomagati BiH kroz razne oblike pomoći. Naglasio je da će Crna Gora, zajedno sa BiH, Hrvatskom i Srbijom, pokušati animirati snažniju pomoć međunarodne zajednice u saniranju posljedica poplava. Jul-avgust, 2014. Forum Bošnjaka Crne Gore organizovao u Podgorici obilježavanje evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida i podsjetio da je važno što efikasnije utvrđivanje odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima. Smiraj za još 175 žrtava P rošlo je 19 godina od ulaska Srpske vojske u Srebrenicu, enklavu pod zaštitom Ujedinjenih nacija 1995. u kojoj je izvršen genocid nad Bošnjacima. U Memorijalnom centru Potočari na 19. godišnjicu genocida u Srebrenici obavljena je dženaza za 175 žrtava. Među sahranjenima su i 15 maloljetnika od 14 do 17 godina, dok je najstarija žrtva imala 72 godine. S ovogodišnjih 175 žrtava, u Potočarima je sahranjeno ukupno 6.241 identifikovana žrtva genocida u Srebrenici. Ukopani su i posmrtni ostaci Senada Beganovića. Imao je samo 14 godina kada su ga ubili. Kako bi prikrili njegovo ubistvo, zločinci su ostatke tijela premjestili u četiri različite masovne grobnice. Se- Jul-avgust, 2014. nad je pronašao smiraj, kraj oca Rama. Od 8.372 imena, uklesanih na spomenploču na mezarju u Potočarima, ostalo je još oko hiljadu koji čekaju identifikaciju i konačan smiraj. Ovog 11.jula u Potočare su stigle hiljade ljudi. Brojne delegacije iz političkog života BiH, regiona,EU i predstavnici diplomatskog kora, kao i mnogih udruženja, organizacija i vjerskih struktura. Počast žrtvama odale su delegacije: SAD-a, Saudijske Arabije, Francuske, Iraka, Njemačke, Turske, Rumunije, Grčke, Španije, Makedonije, Švajcarske, i dr. Dženazu za 175 Bošnjaka vodio je reis ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović. On je pozvao na pokajanje i prestanak negiranja genocida. „Zlo će biti pobijeđeno onda kada se rascvjeta ruža pokajnica. Do tada moramo o zlu govoriti, na njega ukazivati i prstom upirati u njegove protagoniste.“ rekao je reis Kavazović. Načelnik opštine Srebrenica Ćamil Duraković je podsjetio, „zlo se nikada ne zaboravlja. Mnogi će teško i oprostiti. Ali radi sadašnjosti i perspektive budućih naraštaja svako zlo svima mora biti opomena i pouka da budućnost možemo graditi samo u miru i saradnji sa drugima.“ Predstavnici Crne Gore u Potočarima Utemeljivač Foruma Bošnjaka CG, potpredsednik SDPa i poslanik u Skupštini Crne Gore Rifat Rastoder sa mitropolitom Crnogorske pravoslavne crkve Mihailom predvodio je delegaciju iz Crne Gore koja je prisustvovala obilježavnju Dana sjećanja na žrtve Srebrenice i komemoraciji u Potočarima. Otklon od zločina 90-tih i dalje je na verbalnom nivou Povodom Evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Dana Sjećanja na civilne žrtve ratova vođenih na prostorima bivše Jugoslavije u periodu od 1991-2001. godine, ustanovljenog Deklaracijom Skupštine Crne Gore od 9. jula 2009. godine, predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore položili su cvijeće u Spomen parku „Pobrežje“ u Podgorici, 11.jula u 10h. Tim povodom Forum Bošnjaka Crne Gore izdao je saopštenje: 11 Hronika Forum Bošnjaka Crne Gore izražava najdublje saosjećanje sa porodicama žrtava, dodatno sa onima koji tragaju za posmrtnim ostacima najmilijih, prognanim i raseljenim, kojima još nijesu stvoreni uslovi za povratak na svoja ognjišta. Navršava se još jedna godina od genocida počinjenog nad preko 8000 Bošnjaka u Srebrenici. Blizu je i četvrt vijeka od stradanja nekoliko stotina hiljada ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, a i dalje traje prikrivanje i minimiziranje stravičnih zločina iz vremena beščašća i genocidne politike. Mnogi organizatori i izvršioci zločina još nijesu valjano procesuirani, a dio njih se nakon minimalnih zatvorskih kazni već nalazi na slobodi. Da se zločini nikada više ne bi ponovili moramo sa njima prvo da se suočimo, priznamo grešku i pokajemo se. Otklon od zločina 90-tih, po našem mišljenju samo je na verbalnom nivou. Nastavljaju se pokušaji osporavanja genocida, sopstveni zločini pravdaju se tuđim zločinima, čime se svjesno ili nesvjesno stvara ambijent za nove zločine. Za uspostavljanje istinskog povjerenje u regionu neophodno je pravdom zaštititi žrtve i njihove porodice te na tome graditi trajan otklon od politike koja je uzrokovala tragične događaje 90-tih. Ratni zločini ne zastarijevaju ali je važno što efikasnije utvrđivanje krivične odgovornosti svih koji su učestvovali u zločinima, onih koji su ih osmislili i naredili, kao i onih koji ih nijesu spriječili. Sve to uz obeštećenje i zbrinjavanje porodica, te podizanje spomen obilježja kao početak javnog i institucionalnog suočavanje sa prošlošću kako bi generacije koje dolaze mogle prepoznati ratne i zločinačke ideologije i politike. Pozivamo nadležne i sve građane da se na ovaj dan prisjete ne samo stradanja nevinih žrtava iz Srebrenice već i deportovanih izbjeglica iz Herceg Novog, otetih putnika iz voza u Štrpcima, progona Bukovičana, napada na civile u Kaluđerskom lazu, i svih drugi zločina u kojim su stradali nevini. Vrijeme je da po uzoru na evropsku praksu osude nacizma , izađemo iz mraka devedesetih. 12 Revija FORUM Još je mnogo neotkrivenih grobnica, a oni koji znaju za njih – šute! Sjećanjem na Srebrenicu pamtimo stradalnike i u drugim mjestima. Majke Srebrenice položile cvijeće na mjestu stradanja u Kravici Preživjele žrtve genocida u Srebrenici i članovi porodica žrtava (13. jula) ušle su u krug Zemljoradničke zadruge u Kravici, mjesta gdje su vojne i policijske snage Republike Srpske (RS) u julu 1995. godine, prema svjedočenju preživjelih u Haškom tribunalu, ubile više od 1.000 Bošnjaka, položile cvijeće i vijence. Njihov dolazak su osiguravali pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Posjeta masovnom stratištu Bošnjaka u Kravici i polaganje cvijeća u Zemljoradničkoj zadruzi upriličeno je u okviru obilježavanja 19. godišnjice genocida u Srebrenici, dva dana nakon što je u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari održana komemoracija i obavljen ukop 175 identifikovanih žrtava, nakon kojeg je broj dosad sahranjenih u mezarju Potočari 6.241. Prema svjedočenjima preživjelih pred Haškim tribunalom, između 1.000 i 1.500 bošnjačkih dječaka i muškaraca ubijeno je u selu Kravica, 13. jula 1995. godine. Oni su bili dio kolone, koja se pokušala probiti do slobodne teritorije kroz šume u okolini Srebrenice do Tuzle kako bi spasili svoje živote. Uhvatili su ih pripadnici vojnih i policijskih snaga RS , zatvrili u skladište Zem Zadruge u Kravici. Tog 13. jula 1995. bacali su ručne bombe i pucali u ljude koji su bili zarobljeni skladištu. Ranijih godina, porodicama žrtvava nije bio dozvoljen ulazak u krug Zemljoradničke zadruge u Kravici, a prošle godine su to srebreničke majke po prvi put uspjele, pri čemu je došlo i do incidenta. Suđenje za genocid traje Pred Tribinalom u Hagu i domaćim pravosuđem za zločin u Srebrenici osuđene su do sada 33 osobe. Najviša kazna za učešće u genocidu izrečena je zamjeniku komandanta Drinskog kor- pusa Radislavu Krstiću, koji je u Hagu osuđen na 35 godina zatvora. Za genocid u Srebrenici 1995. optuženi su vođe bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Karadžić je uhapšen 21. jula 2008, nakon 13 godina skrivanja, a Mladić u maju 2011, poslije 16 godina potrage. U vrijeme rata u BIH Srebrenica je bila muslimanska enklava u istočnoj BiH, koja je formalno bila pod zaštitom UN. Tu je bio stacioniran holandski bataljon. Napad na Srebrenicu počeo je 6. jula 1995. i završio se pet dana kasnije ulaskom VRS pod komandom generala Ratka Mladića. Neposredno prije pada Srebrenice, u to vrijeme zaštićene zone UN-a, Hasan Nuhanović je bio prevodilac u holandskom bataljonu. Izgubio je porodicu, ali je dobio spor u tužbi protiv Holandije. “Međunarodna zajednica u formi UNPROFOR-a je bila ovdje prisutna i pogrešno je kad se kaže da ništa nije uradila. Nije tačno da ništa nije uradila, nego je uradila sve pogrešno. Zbog toga sam ja njih tužio. Ne možete vi nekoga tužiti zato što ništa nije uradio. Ja sam tužio Holanđane konkretno u ovom slučaju jer su iz hale u kojoj se nalazimo, znajući šta se dešava ispred baze, istjerali 6.000 ljudi odavde u smrt. Srpske snage su ubile sve muškarce i dječake koji su se nalazili u ovoj hali. Nijednog nisu poštedjeli. Ubili su mog oca, majku i brata”, tvrdi Nuhanović. Prema optužnicama Haškog tribunala, vojnici pod komandom generala Mladića su od 6. do 19. jula organizovano i sistematski ubili oko 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Oko 30.000 žena i djece deportovano je za dva dana. Na dan obilježavanja godišnjice srebreničkog masakra 11.jula 2014. u centru Beograda pojavili su se plakati sa likom haškog optuženika Ratka Mladića. Na plakatima je pisalo: “Đenerale, hvala ti za Srebrenicu”. Liberalna partija i Nova demokratska stranka Srbije odale su poštu svim žrtvama zločina u Srebrenici, izrazile solidarnost sa porodicama stradalih, i osudile postavljanje plakata. Jul-avgust, 2014. Hronika Revija FORUM Obavljena kolektivna dženaza identificiranim žrtvama iz masovne grobnice Tomašica Reis Kavazović: U Prijedoru je izdat ljudski rod i ta izdaja još traje Kolektivna dženaza prijedorskim žrtvama Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata za zatočenje. Utvrđeno je kako je na području Prijedora ubijeno blizu 3.500 osoba, mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Haški sud osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Prijedora. U BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih u ratu Jul-avgust, 2014. K Piše: Ruždija ADŽOVIĆ ako vrijeme odmiče, sve su očitije srazmjere genocida i stravičnih zločina koji su srpske snage počinile nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Samo nekoliko dana nakon još jedne kolektivne dženaze srebreničkim žrtvama - a ovoga puta je vječni smiraj našlo 175 identificiranih osoba - u Kozarcu su ukopane 283 žrtve genocida u Prijedoru. 13 Iz našeg ugla Revija FORUM Grobnica Tomašića Kolektivne dženaze, čiji se kraj ne nazire, nešto ranije obavljene su i u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku. Kako je kazao reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, Husein ef. Kavazović, koji je predvodio dženazu ubijenim Prijedorčanima, „svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida, zlo začeto u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje». Bezdušni svijet - U Prijedoru je počinjen genocid. Ovdje, u Prijedoru, izdat je ljudski rod i ta izdaja još uvijek traje u Hagu i Njujorku. Masovna grobnica Tomašica je slika tog bezdušnog svijeta, njegovo ružno lice, izdajnički i kukavički duh koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen. Možda nećemo upamtiti nakazna lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom, ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili za ono što su činili-poručio je Kavazović na kolektivnoj dženazi prijedorskim žrtvama u Kozarcu, u još jednoj dolini šehida. Na području Bosanske krajine do sada je otkrivena 131 masovna grobnica, od čega samo u Prijedoru i okolici 61 grobnica. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata za zatočenje. Utvrđeno je kako je na području Prijedora ubijeno blizu 3.500 osoba, mahom bošnjačke i 14 Mezarje u Prijedoru hrvatske nacionalnosti.Haški sud osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Prijedora. U BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih u ratu. Po riječima Lejle Čengić, portparola Instituta za nestale osobe (INO) BiH, do sada su pronađene i identificirane 2.082 prijedorske žrtve, a još uvijek se traga za oko 1.200 bošnjačkih i hrvatskih civila mučki ubijenih u toku proteklog rata na području Prijedora. Krajem prošle godine, nadomak Prijedora pronađena je najveća masovna grobnica za koju se pretpostavlja da je godinama krila posmrtne ostatke oko hiljadu žrtava. Do tada je najveća otkrivena masovna grobnica bila Crni Vrh u istočnoj Bosni, u kojoj je pronađeno 629 tijela. Inače, u BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih tokom agresije. U Tomašici su, uz posmrtne ostatke žrtava, pronađeni i lični dokumenti tako da su u Institutu za nestale osobe BiH mogli zaključiti da je riječ o stanovnicima Prijedora i okolnih mjesta, tamo gdje su u suštini ljudi i najviše i ubijani, u mjestima: Rizvanovići, Čarakovo, Sredice, Bišćani i sam centar grada, te logori Keraterm i Omarska. Institut za nestale osobe je godinama znao za grobnicu u Tomašici, ali ne i tačno mjesto - sve dok nije prigovorio jedan bivši pripadnik Vojske Republike Srpske koji je dao informaciju o ovom lokalitetu. Dio ove masovne grobnice bio je izmješten na lokalitet Jakarina Kosa, koji je, takođe, na području Prijedora. Otud su 2001. godine ekshumirani posmrtni ostaci 373 žrtve. Tu su pronađena nekompletna tijela. Radilo se o sekurdarnoj grobnici. Dio žrtava iz Tomašice izmješten je na lokalitet Jakarina Kosa s ciljem da se žrtve nikada ne pronađu i zločin nikada ne dokaže. Dakle, spisku prijedorskih mjesta užasa, kao što su logori Omarska, Trnopolje, Keraterm, te Korićanske stijene gdje je strijeljano oko 250 nedužnih Bošnjaka, krajem prošle godine dopisana je i do sada najveća pronađena masovna grobnica Tomašica, inače lokalitet nekadašnjeg rudnika željezne rude. Dvije decenije nakon zločina, porodice stradalih pitaju se zbog čega se toliko dugo čekalo na otkrivanje Tomašice, kako uopšte objasniti zavjet šutnje i kada će odgovorne napokon stići zaslužena kazna. Mnogi Prijedorčani, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Tomašici, ubijeni su na kućnom pragu, a nekoliko stotina njih u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm. - Ta najkrvavija noć bila je 27. jula kad je pobijena kompletna spavaona, odnosno 208 ljudi. Svi su potovareni u taj kamion, poslagali su ih kao vreće. Damir Došen, koji je osuđen Jul-avgust, 2014. Hronika Revija FORUM Efendija Mekić: Svako ko je bio u Prijedoru i Kozarcu 1992. mogao je biti u ovim tabutima Zato nema zaborava ni oprosta Muftija bihaćki Hasan efendija Makić kazao je da je „svako ko je 1992. bio u Prijedoru i Kozarcu mogao je biti u ovim tabutima“. Posebno ga je potresla dženaza Sulejmana ef. Dizdarevića, imama iz Čarakova sa kojim se družio i kojeg je veoma poštovao. - Efendija Dizdarević je strijeljan sa grupom svojih džematlija ispred džamije u kojoj je služio 20. jula 1992. Mjesec prije toga nazvao me telefonom da me kao glavnog imama obavijesti. Rekao mi je da mi se javlja iz komandnog mjesta srpskih snaga u Čarakovu. Rekao je da su svi stanovnici predali oružje krajem maja. Dva mjeseca kasnije srpske snage su ih opkolile, svih šest džemata i u toku jednog dana ubile 1.850 osoba. To su, između ostalog, ovi ljudi koji su pronađeni u Tomašici. Pobijen je nenaoružan i nevin narod - naglasio je efendija Makić. Emir Ramić u jednom od svojih tekstova napisao je sljedeće: “Genocid u Prijedoru sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju srpsko-crnogorskog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava za vrijeme agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima. Nažalost, dimenzije prijedorskog zla nisu bile dovoljne Međunarodnom sudu pravde u Hagu da pokaže čitavom svijetu srpsko-crnogorsku namjeru da se upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, protjerivanja, rušenja unište materijalni i duhovni dokazi o postojanju bošnjačkog i hrvatskog naroda i uništavanju vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svijet... Prijedorske žrtve su ubijene zarad velikosrpskih nacionalističkih ciljeva, jer tim ciljevima smetaju Bošnjaci, muslimani, ljudi, građani, Prijedorčani. Zato nema zaborava ni oprosta... Prijedorski Srbi, budite ubijeđeni da prognani Prijedorčani neće odustati od borbe za istinu i pravdu, sve dotle dok istina o agresiji i genocidu ne pobijedi, dok se ne postigne pravda za postradale, ne donese mir za preživjele i ne izgradi budućnost za bošnjačku i hrvatsku djecu u Prijedoru“. u Haškom tribunalu na pet godina (zato što je priznao krivicu) nam je rekao da će ta grupa biti odvedena i ukopana u Tomašici. Znači u ono vrijeme se znalo, a što se krilo ne znam - kaže bivši logoraš Fikret Alić, čija je fotografija iza logorske žice, obišla svijet. Mirsad Duratović iz Udruženja logoraša Prijedora kaže da ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati strijeljanje, ubijanje, masakriranje nevinih Prijedorčana, njihov transport. - Recimo, moje selo Bišćani je tridesetak kilometara udaljeno od Tomašice. Znači toliko dugo je neko vozio kamione sa stotinama ljudi na jednom kamionu - s tih kamiona je bukvalno krv lila čitavom trasom i odvezao ih je u neku jamu koju je prethodno napravio, dubine 10 metara, i onda najvećim mogućim rudničkim mašinama gurao kao najveći otpad.I na kraju, taj neko je o svemu tome 21 godinu šutio. Ne znamo šta je teže - sami način ubistva ili ta šutnja. Ubijeno je 2.200 ljudi. Niko nije našao za shodno da za ovih 13 ili 14 godina, otkako smo se mi vratili u Prijedor i kod tolikog broja živih Jul-avgust, 2014. svjedoka, da podigne barem jednu optužnicu. Mi očekujemo da će Tomašica pokrenuti stvari sa mrtve tačke. Tražimo od državnog tužilaštva da se konačno uhvati u koštac sa ratnim zločincima u Prijedoru. Ako to ne mogu, neka dođu drugi ljudi koji to smiju raditi – kaže Duratović. Istražioci su još 1996. godine došli do saznanja da se u Tomašici krije masovna grobnica. Lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali i poratnim godinama, bunilo se tajno tražeći premještanje grobnice zbog nepodnošljivog smrada koji je dopirao do njihovih kuća. Međutim, niko od njih nije želio otkriti tajnu koju krije Tomašica. A onda, proradila je savjest jednog od pripadnika Vojske Republike Srpske koji je sudjelovao u zakopavanju tijela, pa je tako otkrivena tačna lokacija grobnice. Izvještaj CIA-e Američka Centralna obavještajna agencija (CIA) je u svom dokumentu još u decembru 1995. godine, sa kojeg je skinuta oznaka tajnosti, navela mjesta masovnih grobinca u BiH, među kojima je i Tomašica, u koju 15 Hronika su pripadnici srpske vojske, kako bi prikrili tragove, na vrhu zakopali životinje. „U protekle četiri godine počinjena su mnoga zvjerstva širom BiH. Srpske snage počinile su najgora djela na početku konflikta 1992. godine, kada su napale i okupirale ključne centre na sjeveru, istoku i jugu Bosne. Samo su bosanski Srbi provodili jasno organiziranu i kampanju etničkog čišćenja širokih razmjera. Oni koji su se odupirali pripadnicima JNA i srpske vojske ubijani su, slani u koncentracione logore, a njihovi domovi su spaljeni.Tijela ubijenih u etničkom čišćenju bacana su u obližnje rijeke ili su ukopavana u masovne grobnice. Do jeseni 1992. godine, mnogi nesrbi ubijeni u operacijama etničkog čišćenja bili su kremirani. Vođstvo bosanskih Srba počelo je operaciju sakrivanja tragova i dokaza etničkog čišćenja i zvjerskih ubistava.Gradove Prijedor, Sanski Most i Banju Luku u sjeverozapadnoj Bosni kontrolisali su bosanski Srbi, koji su većinu nesrba protjerali ili ubili. Oni koji su završili u zarobljeništvu odvedeni su u koncentracione logore u Keratermu, Omarskoj i Manjači. Etničko čišćenje nesrba, uglavnom Bošnjaka, počelo je na sjeveroistoku Bosne, u gradovima kao što su Brčko, Bijeljina, Bosanki Šamac i Zvornik“, navodi se na početku CIAnog teksta od 22. decembra 1995. godine, koji je nosio oznaku “tajno”. O zločinima u Prijedoru pisale su mnoge poznate ličnosti. Tako prof. dr. Ferid Muhić, između ostalog, kaže da Prijedor nije istorijska tema, ni tema istorije. „Naprotiv, čitava ljudska posebno evropska, i osobito balkanska budućnost mora biti prinuđena da sebe odredi prema onome što se počinilo u Prijedoru.”, upozorava Muhić Poznati Američki novinar, koji je izvještavao iz Bosne i Hercegovine tokom agresije na ovu zemlju, u svojoj knjizi «Svjedok genocida», između 16 Revija FORUM Grobnica Tomašića ostalog, piše: „Koncentracioni logori koje su Srbi formirali na području prijedorske općine, najgrozorniji su od svih mučilišta koje je svijet ikada vidio. U njima su klali Bošnjake kao zvijeri, gulili im kožu, žive ih spaljivali. Bošnjakinje su u njima silovali do smrti, a potom masakrirali. Srpski su im zločinci nožem vadili djecu iz utroba i na njihove oči komadali“. Novinarka „Associate Pressa“ Šeril Vajtenauer piše kako je početkom 1992. godine Prijedor preko noći postao središte genocida. „Meta ovog nehumanog postupka bilo je nesrpsko stanovništvo ove opštine, tačnije muslimansko i katoličko stanovništvo. Srpski ekstremisti, koji su nasilno preuzeli vlast od legalno izabranih opštinskih organa, formirali su čitav niz koncentracionih logora. Ovi se logori po organizaciji i brutalnosti nimalo nisu razlikovali od onih iz Drugog svjetskog rata. Na meti su bili svi oni koji se nisu uklapali u plan velike Sbije koja je forsirana od strane tadašnjeg fašisoidnog režima Slobodana Miloševića, a bila svesrdno prihvaćena od ekstremnih bosanskih Srba... Dobro naouražane snage ekstremnih bosanskih Srba su 1992. g. opkolile Prijedor i okolna naselja te su potom počeli da zatvaraju, maltretiraju i muče glađu nedužne civile, a bile su veoma učestale pojave silovanja žena. Hiljade nedužnih civila bilo je silom otjerano i zatvoreno u logore ili ubijeno na licu mjesta“. Ed Vilijami (Vulliamy), koji je 1992. godine razotkrio namjere tadašnjih vlasti u Prijedoru kao novinar britanskih novina „Guardian“, uspio je da u ranu jesen iste godine svijetu otkrije čitavu mrežu logora na području Prijedora i među prvim prodre u prijedorski logor smrti Omarska. O tome Vulliamy kaže: Lažni izgovori - Potrošio sam dane i dane dok nisam došao do potrebnih odobrenja od Karadžića da odem u prijedorske logore. Konačno kad mi je Karadžić odobrio, susreo sam se sa Stakićem, Kovačevićem, Arsićem i Drljačom, koji mi nisu dali da ulazim sve pod nekim lažnim izgovorima. Na kraju nudili su mi logor u Manjači jer su znali da su tamo već bili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta. Ali, mene u tom trenutku nije ništa drugo interesovalo osim logora Omarska. Bilo je to mjesto gdje sam ja morao da uđem. Da bi me odvratili, pucali su nam iznad glava i pored automobila govoreći da ih mudžahedini upravo napadaju. Znao sam tada već dovoljno da lažu i da me žele samo uplašiti. Konačno su mi dozvolili da prođem kapiju kada sam ostao šokiran vidjevši pokretne leševe koji se kreću logorom. Mršavi i jadni ljudi su Jul-avgust, 2014. Hronika Revija FORUM hodali ili sjedili. Izgledali su mi kao gladni psi koji se vrte u krug. Jednog logoraša sam nešto pitao i sjećam se da mi je rekao: „Ne želim ti govoriti laži, ali ti ne smijem reći istinu“. Bilo mi je jasno gdje sam. Kasnije sam tog čovjeka sreo u Engleskoj, živi negdje u blizini Londona. Omarska je bila užasna i žudim da sretnem preživjele iz Omarske. Ne mogu pobjeći niti od sjećanja a niti od ljudi. Sudbina je odredila da me sve to prati do dana današnjeg. Prate me sjećanja, prate me duhovi mrtvih a prate me i ljudi koji me sreću. Užasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj općini su takvih razmjera da im je dato pravo ime genocid. Ta stradanja nikad nisu do kraja istražena i valorizirana. Predsjednik Haškog tribunala Teodor Meron posjetio je masovnu grobnicu Tomašica, izrazivši nadu u kažnjavanje zločinaca. Meron je kazao kako se nada da će rad Haškog tribunala i nacionalnih sudova u regionu dovesti pred lice pravde počinioce zločina i ponuditi makar malo utjehe preživjelima i porodicama ubijenih. - Teško je za mene da stojim na ovom mjestu gdje se nalazite licem u lice sa hororom koji jedan čovjek može učiniti drugom čovjeku - izjavio je Meron, nakon što je obišao područje masovne grobnice u Tomašici kod Prijedora. Međutim, predsednik Udruženja logoraša „Prijedor ‘92“ Mirsad Duratović, kaže da oni koji su odgovorni za ubijene u Tomašici, ali i u drugim stratištima Prijedorčana, ne samo da nisu kažnjeni već su i nagrađani. - Nijedan član Kriznog štaba Prijedor nije kažnjen. To su sada ‘ugledni ljudi’, nagrađeni su direktorskim funkcijama u javnim preduzećima i ustanovama, to su univerzitetski profesori, zaposleni u gradskoj administraciji - kaže Duratović. U prilog takvoj tvrdnji ide i činjenica da se o genocidu i stravičnim Jul-avgust, 2014. zločinima koje su počinile srpske snage ne samo šuti u Republici Srpskoj, nego se ti zločini čak i negiraju, u čemu prednjači predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, čime populistički kupuje glasove Srba u manjen bh. entitetu. Međutim, porodice ubijenih Prijedoračana i brojnih žrtava srpske agresije širom Bosne i Hercegovine ne ćute. Njihov krik bola i nepravde je i dalje snažan i veoma jak bedem protiv zaboravljanja onoga što im se dogodilo. Glavni imam medžlisa Islamske zajednice Kozarac Amir ef. Mahić je na dženazi ubijenim Prijedorčanima, pred 283 tabuta, poručio „svima onima što su našu braću i sestre, djecu poubijali, a ništa im nisu učinili, što su dvije decenije krili njihove kosti nakon što su ih ubili da im to nikada neće biti zaboravljeno»: - Na svim mjestima ćemo govoriti i istinu isticati i sve prenositi na buduće generacije. Pravdu ćemo tražiti na svim sudovima, a u konačnu presudu Gospodara ne sumnjamo. Bit ćemo vam vaša najveća noćna mora, dok grijeh ne otplatite. 17 Hronika Revija FORUM Potpisana Deklaracija o traganju za nestalim osobama M OSTAR / BEOGRAD – Predsjednici Crne Gore Filip Vujanović, Srbije Tomislav Nikolić, Hrvatske Ivo Josipović, i predsjedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović potpisali su u Mostaru Deklaraciju čiji je cilj da se podstakne uspješniji proces traganja za osobama nestalim tokom proteklog rata na području bivše Jugoslavije, i ranijih ratova tom području. Dokument, koji je pripremila Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), koja je naslovljena kao “Deklaracija o ulozi država u rješavanju pitanja osoba nestalih usljed ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava”, pot- 18 Predsjednici potpisuju Deklaraciju pisan je sa namjerom da ga kasnije potpiše što veći broj država u svijetu, bez obzira na to da li su trenutno zahvaćene ovim problemom. Cilj Deklaracije je iisticanje primarne odgovornosti državnih vlasti u riješavanju pitanja nestalih, a njeni prvi potpisnici su zemlje i njihove zemlje nasljednice koje su bile strane u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Deklaracija naglašava primarnu odgovornost državnih tijela u radu na pitanju nestalih i potrebu da se obezbijedi da mehanizmi i metode koje se koriste, poštuju ljudska prava i principe vladavine zakona. Dokument obezbjeđuje da se podrže prava članova porodica nestalih i da preži- vjeli i civilno društvo imaju pristup informacijama u vezi sa sudbinom i pravilnom istragom, kao i istini i pravdi. Deklaracija je opšteg karaktera, ali je i jedan od inicijalnih koraka ka osnivanju međunarodne organizacije koja će biti prva na mjestu nesreća. Prema podacima ICMP, u ratovima na području bivše Jugoslavije nestalo je oko 40.000 osoba od čega je najveći broj (oko 30.000) u BiH. Ceremoniji potpisivanja prisustvovale su i porodice nestalih, uključujući članove regionalne koordinacije asocijacija porodica iz bivše Jugoslavije, kao i predstavnici OEBS. D.B. Jul-avgust, 2014. Hronika Revija FORUM Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića Ne smijemo zaboraviti nestale T ražimo da ovo društvo pamti, a institucije da rješavaju problem nestalih. Da progovore ljudi koji znaju istinu, kako bismo saznali gdje se nalaze posmrtni ostaci našeg oca –poručile su sestre Nurković. Memorijalnim mini-maratonom „Tragom nestalih - sjećanje na Halita Nurkovića”, 27. jula obilježena je još jedna godišnjica od nestanka rožajskog taksiste, kojem se na Kosovu, kod Peći izgubio svaki trag 1999. godine. Halit je tog dana prevezao mušteriju, u selo Gornji Petrić i tu potonuo u mrak ćutanja. Učesnike sjećanja, pohoda na Hajlu, pozdravio je predsjednik Opštine Ejup Nurković koji je pozvao odgovorne na Kosovu i u Crnoj Gori da porade na rasvjetljavanju sudbina nestalih, među kojima je i Halit. - Na taj način bi okončali patnju porodica nestalih i umirili njihovu dugogodišnju bol. U ime opštine Rožaje, on se zahvalio učesnicima maratona. - Nadam se da ćete svojim hodom do Hajle dati podstrek odgovornima da rade svoj posao i da pomognu u pronalaženju posmrtnih ostataka svih nestalih - poručio je Ejup Nurković. Staza, kojom su se kretali učesnici memorijalnog maratona, od gradskog trga do planinarskog doma „Grope” na Hajli , duga je oko 17 kilometara, ali su svi učesnici stigli na cilj. Učestvovali su planinari, trkači, izviđači i drugi sportisti i građani iz naše zemlje, BiH, Srbije i Kosova uz preventivnu pažnju pripadnika policije i medicinske ekipe Doma zdravlja Rožaje. - Ni jedno društvo ne smije da zaboravi hiljade nestalih tokom ratova, koji još nijesu pronađeni. Mora da traga za Jul-avgust, 2014. njima, kako bi oni i njihove porodice konačno pronašli mir - poručili su učesnici memorijalnog pohoda na Hajlu. O nestalima svi ćute Maraton je još jedan u nizu javnih pokušaja animiranja potrage za našim ocem, kazala je Elsana Nurković. - Glavni cilj je da se oživi sjećanje na njegovu sudbinu. Na žalost, za deceniju i po, niko ko bi trebao da se bavi rasvjetljavanjem sudbine nestalih ne radi svoj posao. Sigurne smo da postoje svjedoci koji znaju šta se desilo našem ocu, pa se nadamo da će se kod njih probuditi svijest, te da će oni jednog dana progovoriti, dati nam makar anonimni znak gdje su tatini posmrtni ostaci. Želja nam je da pronađemo zemne ostatke našeg oca i da ga sahranimo dostojanstveno na mjestu koje je za života obilježio, a to je pored naše majke. Ne možemo naći mir sve dok Sestre Nurković sa potomcima mu ne ispunimo tu želju - kazala je Elsana, ističući da ne osjećaju ni gorčinu ni mržnju, već ljubav koja sve članove njene porodice podupire u istrajnosti. U ime porodice, Elsana i Indira Nurković, su pozvale sve one koji nešto znaju o nestanku njihovog oca da pokažu ljubav i saosjećanje i obavijeste ih o tome, makar i anonimno. - Ovim putem želimo da pošaljemo poruke ljudima u regionu koji imaju informacije o nestalima da pomognu u rasvjetljavanju njihovih sudbina. Molimo sve da nam pomognu da ugasimo agoniju u kojoj živimo deceniju i po apelovale su sestre Nurković. Elsana je podsjetila da su od državnih organa Crne Gore, prije četiri godine dobile obećanja, ali konkretna akcija je izostala. Ne postoji stvarna odlučnost da se nešto po tom pitanju uradi. Nadamo se da ćemo ovakvim događajima podstaći institucije da rade svoj posao, a prije svega ljude dobre volje 19 Kritičke paralele koji znaju nešto o nestanku i stradanju našeg oca da to podijele sa nama, poručile su sestre Nurković. Memorijalni maraton je organizovala porodica Nurković u saradnji sa planinarskim društvom „Hajla” Halitove ćerke Raspitao sam se kod mnogih, istinu vam govorim: Halit Nurković je bio srećan čovjek. Jedan od onih ljudi koji život doživljavaju kao dar, umiju mu se radovati i radost dijeliti sa drugima. Dom njegov je bio ta luka radosti: šest ćerki, šest njegovih od zlata jabuka. Halit je izgubio život 1999. godine, zato što je vjerovao ljudiima. U njegovim Rožajama, tokom NATO bombardovanja spas su našli hiljade i i hiljade prognanih kosovskih Albanaca. Halit je sve činio da im olakša boravak u svom gradu, a kad je rat stao on, taksista, vraćao je ljude natrag njihovim kućama. Po svemu što se zna, ubili su ga albanski ekstremisti. Nikada niko nije otkrio njegove ubice, niko njegovim ćerkama nije pomogao da nađu njegove posmrtne ostatke. Petnaest godina traje njihova golgota. Revija FORUM Sve nekako neizdrživo vuče na kliše, na znanu priču o ljudima: dobro se dobrim ne vraća. U svijetu tupih i ravnodušnih za ljudsku bol, tako je malo falilo da se i Halitova vjera u ljude i njegova smrt i tragedija njegove porodice, pretvore u trijumf cinizma. Bio sam prošlog vikenda na Hajli. S radošću sam prihvatio poziv Halitovih ćerki da prisustvujem susretu planinara i prijaetelja i mini maratonu ogranizovanom u znak sjećanja na njihovog oca i sve slične žrtve širom bivše domovine. Kakav je to bio trijumf ljudskosti nad ništavilom. Zajedno, mladost Crne Gore, Srbije, BiH, Kosova, u planini, u igri u nadmetanju u druženju. Kao velika, velika Halitova porodica, zapisao je na svom facebook profilu Esad Kočan nakon povratka sa Hajle. Na lađi prijateljstva Ljubav prema Halitu u Rožaju ne prestaje i to svake godine Rožajci pokazuju odazivajući se na memorijalni mini maraton od Rožaja do planinarskog doma Grope na planini Hajli, maratonu koji organizuju njegove kćeri u nastojanju da nađu svog oca i odgovornima daju do znanja da Halita Rožajci vole i ne zaboravljaju. Kakanjski gigant, entuzijasta, sportski radnik, izviđač, magistar sporta i tjelesnog odgoja, Irfan Hasagić, prijatelj svih pozitivnih ljudi, prijatelj Indire, jedne od Halitovih kćeri, organizovao je grupu Kakanjaca da posjete Rožaje, odaju počast Halitu i pokažu saosjećanje njegovoj porodici. Prijateljstvo je lađa koja vozi, plovi i leti. Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini, oni premošćavaju geografske širine i geografske dužine. Irfanovo prijateljsvo sa Indirom bilo je lađa kojom smo doplovili do Rožaja, luku na 1000 m n/v a onda i do vrha Hajle na 2403 m n/v, tamo smo upoznali divne ljude i počeli da gradimo brodove prijateljsta sa rožajcima. Hvala sestrama, Indiri, Adeli, Elsani, Saneli, Samiri i Azreni Nurković, hvala Bećiru, Sadiku, Saniju i svim Rožajcima na gostoprimstvu i divnom druženju i, naravno, hvala Irfanu što nam je sve ovo organizovao. Zapisao je Emir Vispahić iz Kaknja. Priredio E. Pašić Zločine nećemo zaboraviti U okviru inicijative Ženski sud - feministički pristup pravdi, a povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Crne Gore, 22. i 23. maja ove godine organizovana je posjeta mjestima zločina počinjenih tokom devedesetih u Crnoj Gori. Posjetu je prganizovao Centar za žensko i mirovno obrazovanje „Anima“ iz Kotora, a pridruzile su im se i druge NVO.. Aktivisti su obišli Morinj - logor za hrvatske zarobljenike 1991/2, Herceg Novi - grad sa najvećim brojem deportovanih Bošnjaka-muslimana koji su ubijeni u BiH 1992, Bukovicu - mjesto etničkog čišćenja Bošnjaka-muslimana 1992/3, Kaluđerski laz mjesto na kom su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili šest civila albanske nacionalnosti, a koje personifikuje još šesnaest ubijenih albanskih civila sa Kosova u periodu od aprila do juna 1999. godine, Murinu - mjesto koje je bilo meta NATO bombardovanja u kom je stradalo šest civila među kojima troje djece. Predstavnici „Udruženja građana Bukovice“ su podsjetili da je u periodu 1992-95. u Bukovici ubijeno šest 20 osoba, oteto 11, od kojih je petoro razmijenjeno u Goraždu za srpske borce, dva lica su izvršila samoubistvo usljed torture Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, pretučeno je oko 70 ljudi, zapaljeno je osam kuća i džamija u selu Planjsko, a eksplozivom je porušen kameni minaret u selu Raščići. Protjerano je blizu stotinu porodica sa prostora Bukovice. Za ove zločine bilo je optuženo sedam pripadnika VJ i policije Crne Gore, ali zbog nedostatka dokaza svi su oslobođeni. Izvršna direktorica „Anime“ Ljupka Kovačević kazala je da: „Obilaskom mjesta zločina, izvršavamo naš etički zadatak, činimo vidljivim zločine činjene u naše ime i preuzimamo „breme odgovornosti“. Na taj način se, kako je kazala, prozivaju institucije države da uspostave vladavinu prava za sve i da preduzmu mjere koje obezbjeđuju tranzicionu pravdu, sigurnost i bezbjednost svih stanovnika u Crnoj Gori, afirmiše se potreba suočavanja sa prošlošću kako bi se spriječile zloupotrebe ljudi i zločini u budućnosti. J. Durgut Jul-avgust, 2014. Hronika Revija FORUM U Baru otvoreni Islamski centar i džamija Važna istitucija za muslimane U prisustvu najviših državnika Crne Gore i Turske, predstavnika Islamske zajednice, brojnih političara, vjernika i građana, u Baru je 30. maja 2014. godine svečano otvoren Islamski kulturni centar i džamija Selimija.U prisustvu predstavnika Islamske zajednice, najviših državnika Crne Gore i Turske, brojnih političara, vjernika i građana, u Baru je svečano otvoren Islamski kulturni centar i džamija Selimija. Čast da otvori ovaj objekat, koji je najveći ove vrste u Crnoj Gori, i među najvećima na Balkanu pripala je zamjeniku premijera Republike Turske Emrullahu Išleru. Svečanom otvaranju prisustvovali su Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, predsjednik Jul-avgust, 2014. Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić, potpredsjednik Suljo Mustafić, potpredsjednik Vlade Crne Gore Rafet Husović, ambasador Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazy Tanilir, ambasador Crne Gore u Turskoj Ramo Bralić, zamjenik generalnog direktora TIKA-e Alin Maskan, kao i brojni poslanici turskog i crnogorskog parlamenta. Otvaranju su prisustvovali i Husein Smajić, zamjenik Reisu-l-uleme BiH, glavni imam Sarajeva Ferid Dautović, glavni imam u Zagrebu hafiz Aziz Alili, imami iz svih krajeva Crne Gore, predstavnici katoličke i pravoslavne crkve, brojni predsjednici opština, kao i veliki broj vjernika i građana. Da je riječ o jednom od najvećih događaja u Crnoj Gori, svjedoči i di- rektan prenos na državnoj teliviziji Crne Gore, kao i prenos na satelitskom kanalu RTCG. Veliki broj novinara iz Crne Gore, Turske i Bosne i Hercegovina pratio je svečano otvaranje Centra i džamije Selimije. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić zahvalio se svima koji su došli na svečano otvaranje ovog objekta. „Ovo je najznačajniji trenutak u novijoj istoriji muslimana Crne Gore. Bar je prepoznat kao grad multietičnosti, u kojem žive sve religije, zajedno i složno. Tako je bilo vijekovima. IZCG će uvijek davati maksimalni doprinos poštivanju različitosti u Baru i u Crnoj Gori. Drago mi je da su danas ovdje ljudi iz državnog vrha Crne Gore i Turske. Rekao sam da je Bar prepoznat kao grad multietično- 21 Hronika sti. Jedan od razloga je i taj što je sultan Selim ostavio povelju, da niko ne smije udarati na obraz, dostojanstvo, kao i religijske objekte nemuslimana Bara”, poručio je Fejzić. Zamjenik premijera Turske, Emrullah Išler prenio je pozdrave predsjednika Turske Abdullaha Gula, i premijera Redžepa Tajipa Erdogana. On je kazao da je otvaranje ovog objekta znak da postoje dobri odnosi između dva naroda. „Danas svjedočimo da su odnosi između Crne Gore i Turske utemeljeni na jakim istorijskim korijenima. Zahvalni smo državi Crnoj Gori što je doprinijela miru i napretku zemlje, kao i na podršci koju je davala tokom izgradnje ovog objekta. Turska je spremna da pomaže prijateljskoj Crnoj Gori, kao i da podržimo mir i stabilnost. Etničke razlike nikada ne mogu da budu razlog sukoba”, kazao je Išler. On je napomenuo da je TIKA najzaslužnija za dobre odnose dvije zemlje. “TIKA je most spajanja Crne Gore i Turske. TIKA je od 2007. godine realizovala preko 150 projekata”, poručio je Išler. Prisutnima se obratio i potperdsjednik Vlade Crne Gore Rafet Husović i naglasio da odnosi Crne Gore i Turske idu uzlaznom putanjom u ekonomskom, obrazovnom, kulturnom, vjerskom i svakom drugom smislu. .Na svečanosti je promovisana i 3. generacija učenika medrese „Mehmed Fatih“ a direktor Rahman ef. Kačar je tom prilikom poželio da im Allaha dž.š., otvori puteve dobra. Kamen temeljac za ovaj objekat položen je 28. jula 2002. godine, kada je počela izgradnja Islamskog centra i centralne džamije sa višenamjenskim sadržajima. Radovi koji su trajali dvanaest godina, uz prekide nastale zbog prikupljanja sredstava i rješavanja planske dokumentacije, tekli su u nekoliko faza. U početku, prikupljan je novac od mještana, vjernika-donatora, te privrednika i barskih iseljenika iz SAD i Zapadne Evrope, kako bi se završio dio planiranih radova. Završetak objekta džamije, prostora kulturnog 22 Revija FORUM centra, njegovo uređenje i opremanje, u periodu 2013-14. godine u potpunosti je finansiran sredstvima koje je obezbijedila turska vladina razvojna agencija TIKA, a radove je izvodila firma Siyahkalem iz Ankare. Objekat kulturnog centra i džamija pripadaju jedinstvenom kompleksu, kapaciteta do dvije hiljade klanjača, čija izgradnja, kao i namjena i funkcija, prevazilaze karakter molitvenog objekta. Džamija nosi ime Selimija, u spomen na prvu izgrađenu džamiju u Starom gradu, od koje danas postoje sačuvani samo temelji. Islamski kulturni centar sastoji se od dva krila. U desnom krilu nalaze se učionice i informatički kabineti, dječiji vrtić sa modernom opremom i igralištem, biblioteka i čitaonica, istraživački centar, musafirhana i muhabethana, sanitarni čvorovi i kupatila, kancelarije za službenike i administraciju Odbora. U lijevom krilu je smješten restoran sa orijentalnom kuhinjom, sala za šerijatsko vjenčanje, sala za simultano prevođenje, butik sa vjerskim rekvizitima, apartmani za goste, a poseban dio ovog jedinstvenog kompleksa predstavlja višenamjenska sportska i kongresna hala. Islamski centar na dubokim korijenima Bar je grad različitih kultura i bogatog viševjerskog i višenacionalnog sklada, podsjetio je ĆAZIM Hronika Revija FORUM Detalji sa svečanog otvaranja ALKOVIĆ- PREDSJEDNIK ODBORA ISLAMSKE ZAJEDNICE BAR Bismillahi-rahmanir-rahim! Uvaženi Reise Islamske zajednice, poštovani Predsjedniče države Vujanoviću, Predsjedniče Skupštine Krivokapić, Potpredsjedniče Vlade Crne Gore Husoviću, Potpredsjedniče Vlade Turske g-dine Išler, Potpredsjedniče Skupštine Crne Gore Mustafiću, ministri, poslanici, ekselencije, cijenjeni Nadbiskupe barski (monsinjor Zef Gaši), Župnik barski (don Simo Ljuljić), Paroh barski, Radoman Mihailović, predstavnici TIKE, predsjednici Opština, dame i gospodo, dragi gosti, braćo i sestre! Osobita mi je čast i zadovoljstvo što vas mogu sve poselamiti i zaželjeti dobrodošlicu u ime domaćina, Odbora Islamske zajednice Bar, za koji je današnji dan poseban, možda i najznačajniji u njegovoj pisanoj istoriji. Islamska zajednica u Baru, kao organizovana institucija, postoji više od 440 godina. Naši korijeni su ovdje jako duboki, na svakom koraku imamo svjedočanstva materijalne i duhovne kulture. Iako razoreni zemljotresima, oružjem i ljudskom nebrigom, ponovo su obnavljani i čuvani brižnom pažnjom barskih vakifa i vjernika. I danas sve građevine plijene svojom ljepotom I svježinom. Džamije, sahat-kula, brojne česme i mostovi, vodovodi, kaldrme, mejtefi, kao i vakufi, kao što je ova zemlja na Jul-avgust, 2014. kojoj se danas nalazimo, svjedoče o materijalnim ulaganjima muslimana u svoju zajednicu i prostor u kome žive, o njegovom procvatu I napretku u periodu od nekoliko vijekova. Brojni vjerski rukopisi, književna djela, te dokumenta i defteri, kao I nadgrobni nišani, stari stotinama godina, govore o utemeljenosti i trajanju islama na teritoriji Bara. Bar je danas grad različitih kultura i bogatog viševjerskog I višenacionalnog sklada. U njemu živi oko 45 hiljada stanovnika, od čega je oko trećine, pripadnika islamske vjere. Zbog skučenosti postojećih džamija, te nedostataka pratećih sadržaja,a prevashodno zbog modernog pristupa zadovoljenju vjerskih, obrazovnih i kulturnih potreba, odlučili smo se za ovako složen zahvat - izgradnju Islamskog kulturnog centra i džamije. Jul-avgust, 2014. Objekat koji danas otvaramo je veliki poduhvat koji je ujedinio sve muslimanske vjernike i džemate u Baru. Džamija Selimija se zvala prva barska džamija, izgradjena 1572.godine u Starom gradu. Ova današnja Selimija, sa Centrom, napravljena je na zemlji koju je vakifa iz Starog Bara Fatima Omerbašić, ostavila džematu Tudjemila. Punih 12 godina, gradili su ih svojim novcem svi džemati od Gorane i Mrkojevića do Novog Bara, gradili su ih naši iseljenici koji žive u Njujorku, Čikagu i Zapadnoj Evropi. Dovršila ih je TIKA, sredstvima turske Vlade, kojoj dugujemo posebnu zahvalnost. Ujedno se zahvaljujemo i našim komšijama drugih vjera koji su pomogli izgradnju ovog centra. Ovaj kompleks je zajednički projekat svih pripadnika islama u Baru, i on pripada svima bez razlike gdje žive i kada su došli u Bar. U kultur- nom, obrazovnom i civilizacijskom smislu, on je značajan za sve gradjane, za čitavu Crnu Goru i za region. Ovo će biti Centar okupljanja i sabiranja, nauke i odgoja, duhovnog uzdizanja i oplemenjivanja, otvoren za sve ljude dobre volje, bez razlike na vjeru Zahvaljujemo i Opštini Bar, odnosno odbornicima, za razumijevanje koje su iskazali, time što su Islamski centar, te katolički I pravoslavni hram, oslobodjeni plaćanja komunalnih naknada. Ujedno, očekujemo da će Opština ubrzati proceduru za davanje lokacije za izgradnju vjerskog objekata u Novom Baru i proširenje gradskog groblja za pripadnike islama. Na kraju, želim se zahvaliti glavnom imamu Mujdinu ef. Miljaimiju koji je predano radio zajedno sa mojim prethodnicima na ovoj funkciji, koji su započeli ovaj Centar i vodili Odbor u najtežim fazama izgradnje. Šemsudinu Bećoviću, jednom od idejnih tvoraca, u čije vrijeme je započeta izgradnja, kao i Sulju Mustafiću, koji je punih deset godina rukovodio Odborom islamske zajednice, samim tim i gradnjom objekta i doprinio njegovoj afirmaciji i promociji, ovdje i van granica Crne Gore. Zahvaljujem se i članovima Odbora za izgradnju, inženjerima, zatim predsjedniku Bajazitu Karadjuzoviću, izvršnom direktoru Fahrudinu Zaganjoru, predsjedniku donatora Jakupu Đeljoševiću, prdsjednicima donatorskih odbora u Čikagu I Njujorku - Hajdaru Šaboviću i Ćazimu Džaferoviću. Ovo je plod zajedničkog rada, i njihovog kao i svih onih koje smo okupili oko ovog projekta, svih članova Odbora za izgradnju, gradjana, donatora, projektanata, izvodjača radova, inženjera, stručne javnosti, iseljenika, te Islamske zajednice u cjelini, na čelu sa Reisom Fejzićem. Još jednom vam se svima zahvaljujem, neka Bog Uzvišeni ukabuli svačiji doprinos, koliki god bio, ostvaren u namjeri da se dovrši Islamski centar i džamija Selimija u Baru, zaključio je Alković. E.Pašić 23 Hronika Revija FORUM Mjesec empatije i solidarnosti Ambasada Republike Turske organizovala je ramazanski iftar, 1. jula, u restoranu “Troja” u Tuzima na kojem je počašćeno nekoliko stotina zvanica. Pozdravljajući brojne ugledne ličnosti, predstavnike Skupštine CG, Vlade, poslanike, izaslanike crnogorskog predsjednika i premijera, ambasadore, predstavnike islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske zajednice, Ambasador Mehmet Miyazi Tanlir je istakao značaj ramazanskog suočavanja sa sobom. - Zajedno, dočekujemo mjesec Ramazana. Post koji kod svih vjera predstavlja čišćenje i jedan put ka Bogu, i u vjeri Ibrahimovoj, to jest na putu Musaaovom, Isaaovom i Muhamedovom, te za sve nas, zapravo ima veliki značaj. Vrijeme je da se u ovom mjesecu suočimo sa samim sobom, za godinu koja je ostala iza nas. Ovo je mjesec čišćenja. Mjesec u kojem se osjeća- njem sopstvene gladi suosjećamo sa siromašnima i onima koji su lišeni nimeta. Neka je mubarek ovaj mjesec empatije i solidarnosti. Neka ovo bude mjesec u kojem ćemo, okrećući se unutrašnjem svijetu, sjetiti se milosti, bratstva, naše slabosti, naše prolaznosti, međusobne zavisnosti i naše zajedničke sudbine, kazao je Tanlir. Ramazanske iftare organizovale su i druge abasade, organizacije, istaknute ličnosti. Revija FORUM Tragedija u Rudniku Soma - Turska U gradu Soma na zapadu Turske, u rudniku uglja, 13. maja došlo je do eksplozije, poginuo je 301 rudar, dok je 485 njih spaseno u najgoroj rudarskoj nesreći u istoriji Turske. Nesreća je izazvala proteste širom Turske na kojima su demonstranti optužili vlasnike rudnika za ignorisanje sigurnosnih mjera zbog profita. Povodom te nesreće u Turskoj, Ambasada u Crnoj Gori otvorila je u Podgorici knjigu žalosti od 14. do 15. maja 2014. godine. Saučešće porodicama nastradalih, turskom narodu i državi izrazili su svi diplomatski predstavnici akreditovani u Crnoj Gori, poslanici Skupštine Crne Gore, ministri Vlade, brojni funkcioneri iz opština. U njihovim zapisima izraženo je duboko saosjećanje i solidarnost sa turskim narodom, porodicama i državom Turskom u ovoj, jednoj od najtežih nesreća. Predsjedniku Abdulahu Gulu, premijeru Redžepu Erdoganu, predsjedniku Velike narodne skupštine Džemilu Čičeku izraze žaljenja uputili su Filip Vujanović, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić. H. T. Bratstvo ne poznaje granice Konvoj istanbulske opštine Bajrampaša “Bratstvo ne poznaje granice” prvi put tokom ovogodišnjeg mjeseca ramazana stigao je u Crnu Goru, u Rožaje, gdje je priređen tradicionalni zajednički iftar za više od 2.000 građana. Predsjednik Opštine Rožaje Ejup Nurković kazao je da je iftarom, opština Bajrampaša- Rožaje podigla na noge. Za naš grad mnogo znači što su večeras ovdje građani iz nekoliko opština, koji zajednički iftare i druže se“, kazao je Nurković. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić iskazao je zadovoljstvo. „Ovo pokazuje da bratstvo ne poznaje granice. Ovo je jedan fini događaj vjersko-kulturnog karaktera. Za nas muslimane izuzetno bitan, jer podsjeća na zajedničku sofru“, kazao je Fejzić. 24 Hronika Vijesti iz hronike Obilježen Dan bijelih traka u Prijedoru U Prijedoru je organizovana protestna šetnja i polaganje cvijeća u znak sjećanja na 3.100 ubijenih Prijedorčana 1992. godine. I ove godine je (31.05) na glavnom gradskom trgu u Prijedoru napravljen krug od 102 ruže sa imenima stradale djece. Time se simbolično skreće pažnja i na nepostojanje spomenika nevinim žrtvama sukoba. Dan bijelih traka se obilježava kao znak sjećanja na više od stotinu ubijene djece u ovom gradu kao i ratne zločine počinjene 1992. godine. Ovaj datum se obilježava kao sjećanje na dan kada su, 1992, lokalne vlasti naredile nesrpskom stanovništvu da obilježe kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da van kuće nose bijele trake oko ruke, nakon čega počinje ubijanje i odvođenje ljudi u logore. Dan bijelih traka oblježava se u mnogim državama, ne samo u region, nego i širom svijeta. NVO ANIMA je na Trgu od oružja u Kotoru obilježila taj Dan. Aktivistkinje Anime su „Protiv ravnodušnosti“ simbolično nosile bijele trake i podijelile 200 informativnih letaka i tako podsjetile na zločin nad civilima Prijedora. Traži se muslimansko groblje u Budvi Prije Crne Gore, opština Bajrampaša je ovakve iftare organizovala u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu i Ma- U Budvi i Boki Kotorskoj ne postoji muslimansko groblje, niti džamija, iako u Budvi živi više od dvije hiljade muslimana. Na inicijativu Mešihata Islamske zajednice Crne Gore, a u saradnji sa rukovodstvom opštine Budva, (14.06) formirana je radna grupa koja će pokušati da nađe adekvatno rješenje. kedoniji, a potom Albaniju, Grčkoj i Bugarskoj i na kraju u BajrampašiTurskoj. Jul-avgust, 2014. Jul-avgust, 2014. 25 Hronika Revija FORUM „Galatasaraj iz Zabrđa“ Vijesti iz hronike Inicirano osnivanje Vijeća muslimana Balkana Muftije s područja Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Sandžaka, Crne Gore i Albanije potpisale su (07.06) u Sarajevu Izjavu o načelnom prihvatanju prijedloga o osnivanju Vijeća zajednica za kordinaciju sa RABITOM.Izjavom je predviđeno da bi se Vijeće sastajalo jednom godišnje ili češće po potrebi, a razmatralo bi pitanja od zajedničkog interesa svih muslimana Balkana. Muftije su se sastale u Sarajevu sa reisom-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem i generalnim sekretarom RABITE dr. Abdulahom et-Turkijem. Početak Ramazana i prve teravije Početak Ramazama (28.06) obilježen je prvim teravijama u svim džamijama u Crnoj Gori. U džamiji Osmanagića u Podgorici, prvu teraviju je predvodio je Tevfik Yucesoy, koordinator između Islamske zajednice Turske i Islamske zajednice Crne Gore. Američka ambasada organizovala iftar u Baru Američka ambasada (18.07) organizovala je u Islamskom kulturnom centru u Baru iftar za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Bio je to deseti iftar koji organizuje američka ambasada u Crnoj Gori. Slični događaji organizovani su u Podgorici 2005, 2006, 2008, 2010, u Pljevljima 2007, Ulcinju 2009. i 2011, te u Bijelom Polju 2012, Tuzima prošle godine. 26 Hronika Revija FORUM Erčetin i Tanilir predaju spomen ploču D elegacija Republike Turske i poznatog fudbalskog kluba iz te zemlje „Galatasaraj“ posjetila je Andrijevicu, 16. juna 2014. godine i u selu Zabrđe otkrila spomen ploču dvojici osnivača tog fudbalskog kluba s početka dvadesetog vijeka – Milu i Pavlu Bakiću. Ploča je donešena iz Istanbula i na njoj na turskom i crnogorskom jeziku piše „U znak ličnog sećanja na crnogorske učenike gimnazije Galatasaraj, dvojicu prvih igrača i osnivača prvog turskog fudbalskog kluba Galatasaraj, Mila i Pavla Bakića, s neizmernim poštovanjem, Fudbalski klub Galatasaraj.“ Milo i Pavle Bakić, kaže istorija, su se školovali u istanbulskom Liceju 1905. godine, i zajedno sa još jedanaest drugova, osnovali su Fudbalski klub Galatasaraj i time postavili temelje ovom sportu u Turskoj. Podatke o Bakićima otkrio je prof dr Šerbo Rastoder. - ”Crnogorac Milo, nogu dugih kao roda, agresivan kao leopard, niko mu se ne može približiti, udara loptu tako snažno kao čekić stenu, loptom se uvis igra, saigrači se pred njim stide. Toliko je bio koristan i vezan za Galatasaraj da se nakon odlaska u domovinu ponovo vratio...“ Ovo je, ističe Rastoder, o Milu zapisao poznati turski novinar, političar i diplomata, inače Milov drug iz školske klupe, Rušen Ešref Unajdin, koji kaže da se po završetku Liceja, Milo nakratko vratio u domovinu i ubrzo ponovo otišao u Galatasaraj da igra fudbal i da upiše Vojnoinženjersku akademiju. Po završetku akademije, stiče zvanje oficira i neko vreme služi osmanskoj vojsci, u kojoj je imao čin konjičkog potporučnika. Igrao je na poziciji desnog beka u periodu 1905. do 1910. i bio je nezamenljivi prvotimac. - Čudna životna sudbina se poigrala ovim mladićem, rođenim u Zabrđu 1888. Naime, oktobra 1912. Crna Gora Turskoj objavljuje rat. Jul-avgust, 2014. Vijesti iz hronike Turska će pomoći prevođenje fermana u Perastu Milo se, poput hiljade iseljenika, vraća u Crnu Goru i stupa u njenu vojsku. Tada je imao 24 godine i raspoređen je u štab Treće divizije. Kasnije je bio oficir, ordonans u štabu brigadira Janka Vukotića. Kao poznavalac turskog, grčkog i francuskog jezika bio je član crnogorske delegacije koja je pregovarala oko predaje Skadra. Prema porodičnom predanju, razbolio se od kolere i umro u Kočanima 1913, dok je turska štampa objavila da je poginuo u borbama oko Skadra (1913), od turskog metka. Tako je, prema ovoj verziji, ovaj daroviti fudbaler, u 25. godini stradao od metka zemlje u kojoj će ostati upamćen kao jedan od najvećih fudbalskih izdanaka - zapisao je dr Rastoder, učesnik skupa u Zabrđu, o nesvakidašnjem kraju „Mila leoparda“. Na malo poznato i neobičnu priču o braći Bakić i Galatasaraju, podsjetila je i potpredsjednica ovog kluba Čandan Erčetin, koja je kazala da su prije stotinu i devet godina dvojica rođaka iz sela Zabrđe kod Andrijevice u Galtasarjau bili poznati kao braća „i jedni od onih koji su ovaj veliki klub postavili i ostavili u amanet“. „Ova dva mladića izuzetnih fizičkih sposobnosti, džentlmenskog mentaliteta i naprednih ideja Galatasaraj nikada nije zaboravio. Ne možemo znati da li su ovi mladići, koji su ostavili svoje srce na terenu, sanjali da li će Galatasaraj, klub koJul-avgust, 2014. jeg su osnovali u učionici B 12, premašiti jedan vijek, da će postići veliki uspjeh i postati jedan od svjetskih klubova, ali mi koji to posmatramo sa dozom sportskih emocija sigurni smo da su postavili čist i čvrst temelj“, kazala je Erčetin. Ambasador Turske u Crnoj Gori Mehmet Nijazi Tanilir rekao je da je „priča koja je u pozadini onoga susreta, u isto vrijeme priča nače čovječnosti i zajedničke sudbine“. Početkom dvedesetog vijeka u gimnaziji Galatasaraj u Istanbulu braća Milo i Pavle Bakić pojedinačno bili su simboli izvanrednog prijateljstva između dvije države i dva naroda. „Tokom dugih vjekova dva naroda koja su zajedno živjela, nakon što su se politički razišli, priča braće Bakić je nastavila da živi kao priča o tome da se ljudi nijesu razišli jedni od drugih. Ovdje smo da bi odali počast braći Bakić, dvojici od trinaest junaka, i u znak vječne slave zahvalimo što su nam posvetili Galatasaraj, svjetski poznat klub, evropskog šampiona kojim se ponosi naša zemlja i naš narod“, kazao je ambasador Tanilir. Goste iz Turske dočekali su i zahvalili im se dr Nikola Bakić, prof dr Radovan Bakić, istoričar Šerbo Rastoder, predsjednik opštine Andrijevica Srđan Mašović i direktor osnovne škole koju su nekada pohađali Milo i Pavle, Dobrašin Lalević i predstavnici Fudbalskog saveza CG . H.T. U Muzeju grada Perasta postoji veliki broj fermana, berata i pisama na turskom jeziku, i oni će, uz podršku Turske ambasade u Crnoj Gori, biti prevedeni i prezentovani na izložbi krajem ove ili početkom naredne godine. Osim pisanih dokumenata, biće dešifrovani i natpisi na ostalim predmetima iz muzejskog fonda (oružje, zastave i medalje), koji su vezani za period vladavine Otomanske imperije u okruženju. Dolaskom stručnjaka iz Turske otvorena je mogućnost i za druge projekte, koji su vezani za eksponate iz Muzeja grada Perasta, a datiraju iz perioda vladavine Otomanske imperije u okruženju, saopsteno je (18.07)iz abasade. Obilježena 27. noć Ramazana u Podgorici U podgoričkoj Osmanagića džamiji obilježena je 27. noć, jedna od noći koju muslimani širom svijeta obilježavaju kao noć Lejletul Kadr. Teraviji u toj džamiji (23.07.) prisustvovali su predstavnici Islamske zajednice, predvođeni reisom Rifatom ef. Fejzićem. Nakon teravije, predavanja je održao reis, Teufik Yucesoy, koordinator Dijaneta u Crnoj Gori, i proučio dovu za muslimane u Gazi. Protest podrške Palestini održan u Rožajama Bošnjačka kulturna zajednica u Rožajama (25.07.) organizovala je protestni skup za Palestinu kojim se iskazuje nezadovoljstvo zbog operacija izraelskih snaga na teritoriji Gaze. 27 Hronika Revija FORUM Savremena crnogorska skulptura u Danilovgradu: Dijaspora u Sarajevu Ekrem Lekić novi predsjednik Udruženja Sandžaklija u FBiH Na redovnom zasijedanju, 25. aprila u Sarajevu, Skupština Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BH, izabrala je Ekrema Lekića za novog predsjednika Udruženja koje je osnovano 1991. Izbornoj Skupštini prisustvovalo je oko 400 članova a pravo glasa imalo je 120 predstavnika - delegiranih od podružnica i odbora. Birajući između Lekića i Jusufa Pušine ubjedljivom većinom glasova za novog predsjednika izabran je Lekić. On preuzima odgovornu funkciju od dosadašnjieg predsjednika Udruženja, generala Ramiza Drekovića. Lekić je u kandidacijskom programu najavio afirmaciju mladih i stručnih, stipendiranje nadarenih, materijalno i finansijski ugroženih studenata, reaktiviranje manifestacije “Sandžačke sportske igre”, uvezivanje sa sličnim udruženjima i nevladinim organizacijama. Obećao je razvijanje poslovne saradnje između privrednika u BiH, Sandžaku, Turskoj i diljem svijeta, aktiviranje IP fondova kvalitetnim programima, uvezivanje univerzitetskih profesora, naučnih, javnih i kulturnih radnika, sportista i privrednika te popravljanje imidža ljudi porijeklom iz Sandžaka. - Bosna i Hercegovina je naša domovina i mi smo to dokazali. Samo iz mog malog sela Dolići poginuo je pedeset i jedan momak, među kojima i moji najbliži. Nesreća nas je razbacala u razne krajeve svijeta. Pa budimo mudri, iskoristimo to kao prednost. Ko nam stoji na putu uvezivanja s našim ljudima u Sandžaku, Turskoj, Makedoniji, Skandinaviji, Njemačkoj, Americi, Australiji itd? Niko! To je stvar naše želje, kreativnosti, radinosti i odlučnosti. Naporno moramo raditi na kulturnom, naučnom, 28 Hronika Revija FORUM Nagrada za vajara Adina Rastodera Nagrađena skulptura ”Fejzo” Članovi udruženja sandžaklija, rodom iz Bihora sportskom i naročito ekonomskom uvezivanju i jačanju. U tome je snaga i prosperitet - naglasio je Lekić. Rad Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka je jako bitan jer u FBiH imamo akademike, preko šezdeset doktora nauka, pedeset magistara, hiljade visoko obrazovanih građana, koji nijesu adekvatno zastupljeni u političkom, kulturnom i javnom životu BiH, rečeno je tokom izborne Skupštine. Najavljeno je organizovanje svjetskog kongresa građana porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu i izgradnja reprezentativnog kulturnog centra. Sandžak u srcu Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka osnovano je 29. marta 1991. godine, kao nevladina organizacija s trinaest zavičajnih podružnica, klubova i društava te četiri teritorijalne podružnice. Strateški ciljevi Udruženja su: integriranja građana porijeklom iz Sandžaka u bosansko-hercegogovačko društvo te istovremeno njegovanje i razvijanje svih oblika produktivne sarad- nje sa Sandžakom. Kroz zavičajne i teritorijalne podružnice, Udruženje okuplja oko 200.00 članova. U proteklim decenijama formirani su klubovi udruženja koji planskim radom usmjeravaju aktivnosti članstva. - Klub naučnih radnika, koji vodi 10 profesora i doktora nauka, dao je značajna doprinos znanosti, a klubovi privrednika, kulturnih i javnih radnika, mladih, žena, sportskih radnika i novinara, zapažen doprinos društvenom i privrednom životu BH, s ponosom je istaknuto na godišnjoj Skupštini. Podružnice Udruženja redovno organizuju zavičajne susrete koji protežiraju saradnju i kulturno prožimanje. Kroz kulturno-historijske, naučne i umjetničke sadržaje te vrijednosti tradicije i običaja Sandžaka, Udruženje afirmiše međusobnu saradnju, uvažavanje i kulturu dijaloga građana porijeklom iz Sandžaka sa svim narodima u BiH i drugim državama u okruženju, naglašeno je u izvještajnom pregledu aktivnosti Udruženja. Alma Sutović Jul-avgust, 2014. I zložba „Savremena crnogorska skulptura“, na kojoj su predstavljeni radovi 27 akademskih vajara iz Crne Gore, otvorena je 27.jula, u Galeriji JU Umjetnička kolonija Danilovgrad. Nagrada „Drago Đurović“ pripala je Adinu Rastoderu, a uručio mu je predsjednik opštine Danilovgrad Branislav Đuranović. Odluku o nagradi donio je stručni žiri, u sastavu akademski vajar dr Vladimir Vladan Martinović, istoričarka umjetnosti Tijana Jovanović i potpredsjednik opštine Danilovgrad Vidoje Pavićević. Rastoderu je priznanje pripalo za rad u poliesteru pod nazivom „Fejzo“. Jubilarnu, desetu, postavku „Savremena crnogorska skulptura“ proglasio je otvorenom akademik Zuvdija Hodžić. - Osnovati i održati jednu ovakvu instituciju, jedinstvenu ne samo u Crnoj Gori nego i šire, izraz je duhovne klime i bogatstva duha, znanja i svijesti jedne sredine koja je iznjedrila mnoge značajne stvaraoce. Ova jubilarna, kao i ranije izložbe koje su afirmisale tada mlade stvaJul-avgust, 2014. raoce, a danas značajna imena crnogorske umjetnosti, samo je potvrda uloženog truda i vremena da se na jednom mjestu okupe vrsni stvaraoci – rekao je Hodžić. On je podsjetio na velikog Rodena, koji je na pitanje kako stvara odgovorio: „Uzmem kamen i odstranim sve što je suvišno“. - To na osoben način čine i umjetnici čije ćemo radove vidjeti na ovoj izložbi. Svejedno od kakvog su materijala njihova djela, kamen, bronza, drvo, terakota, metal, da li klešu, vajaju, modeliraju, grade ili konstruišu – i oni se oslobađaju svega suvišnog, stvarajući umjetnič- ka djela kojima izražavaju estetske stavove, poetiku i emocije. Čine to iskreno, svejedno da li ih uslovno svrstavamo u moderniste, postmoderniste, konceptualiste, figurativce, strukturaliste, apstrakcioniste – dodao je Hodžić. Brojne posjetioce, u ime domaćina i pokrovitelja ove kulturne manifestacije, pozdravila je direktorica Umjetničke kolonije Vesna Jovović. (Pobjeda) B. Kadić Savremen i svjež pristup „Idejnim rješenjem, primjenom bojenog poliestera kao još uvijek rijetkog, savremenog, ali i sve aktuelnijeg materijala u modernoj skulpturi, umjetnički rad Adina Rastodera žiri je izdvojio jednoglasno. Skulptura specifične forme, svedenih oblika koja je usvojena kao prepoznatljiv autorov rukopis, u potpunosti je zaokružena promišljenim kolorističkim efektima. Djelo prikazuje autora specifičnog senzibiliteta, savremenih shvatanja, zagledanog u budućnost. Od svih prispjelih, ovaj rad izdvaja se time što predstavlja savremen i svjež pristup u tretiranju čovjeka i njegove orijentacije u savremenom okruženju“, navodi se u obrazloženju žirija za nagradu. 29 Hronika Revija FORUM Kud „Volođa” osvojio prvo mjesto Na međunarodnom festivalu folklora u turskim gradovima Ajvaliku i Sarimsakliju KUD “Volođa” iz Pljevalja osvojio je tri vrijedne nagrade. U ukupnom plasmanu osvojili su prvo mjesto za koreografije iz folklora, drugu nagradu za nošnju a igračica Nataša Zečević proglašena je za mis festivala. Pored toga umjetničkom rukovodiocu „Volođe“ Hajrudinu Cigu Tabakoviću uručena je povelja grada Ajvalika kao i pehar KUD-u za učešče na festivalu. Nakon povratka umjetnički rukovodilac KUD-a Hajrudin-Cigo Tabaković je rekao da razloga za slavlje zaista ima. “Na najbolji način smo predstavili naše Kulturno umjetničko društvo, grad Pljevlja i državu Crnu Goru. Ovom prilikom želim zahvaliti opštini Pljevlja i Rudniku uglja koji su prepoznali naš potencijal, omogućili nam odlazak. Festival je bio izuzetno kvalitetan, svaka zemlja Balkana imala je svog predstavnika”, kazao je Tabaković i naglasio da je sve bilo na vrhunskom nivou od organizacije do Sevdah Esada Merulića Koncert za meraklije U smještaja. Teško je opisati ushićenje kada su zvaničnici Festivala saopštili da smo pobjednici, pojasnila je Snežana Purić. Predstavili smo se dvjema koreografijama, “Crnogorskim orom” i “Vranjanskom svitom”, publika je bila oduševljena. Dali smo sve od sebe, kao što to uvijek i radimo, međutim vjerovali smo u uspjeh našeg ansambla, svjesni naših kvaliteta, iako je konkurencija bila jaka. Čestitam svim članovima našeg društva, umjetničkom direktoru Hajrudinu Tabakoviću-Cigu, kao i našoj Nataši Zečević koja je poglašena za najljepšu djevojku, istakla je Snežana. Jakub Durgut Manifestacija „poslanik najbolji uzor“ U organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori i Odbora Islamske zajednice Pljevlja, u sali Doma vojske u Pljevljima u petak 4. aprila održana je manifestacija „Veče ilahija i kasida“. U programu je učestvovao mješoviti hor medrese „Mehmed Fatih“ iz Podgorice, pod upravom umjetničkog rukovodioca Sadmira Hadžijića. Program je vodio profesor u Medresi Mirsad Ademović. Medresanti su se predstavili izvođenjem ilahija i kasida, odlomcima iz Mevluda i recitacijama, a pljevaljska publika koja je inače probirljiva kada su u pitanju slične manifestacije, čestim aplauzima davala je podršku učesnicima hora. O liku poslanika islama Muhameda a. s. Govorio je reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić. On je pozdravio predsjednika opštine Pljevlja dr Miloja Pupovića i njegove saradnike, kao i sve prisutne, zahvalio se predstavnicima lokalne uprave za pudršku u reliyaciji. „Ovaj projekat smo započeli jednom značajnom akcijom, kad smo prije nekoliko dana otvorili mesdžid 30 Hronika Revija FORUM u Herceg Novom. Otvaranjem mesdžida nakon 300 godina dobili smo mjesto gdje će muslimani u HN zadovoljavati svoje vjerske potrebe i gdje će se održavati vjerska pouka“, istakao je Fejzić. Nakon Pljevalja, program je realizovan u Beranama, a potom će i u drugim mjestima. Manifestacija je sastavni dio projekta „Ilahijom i kasidom po Crnoj Gori“ koji je podržao Fond za manjine. J. Durgut Jul-avgust, 2014. svečanoj sali hotela „Ramada“ u Podgorici, 5.maja održan je promotivni koncert Esada Merulića koji je nedavno snimio drugi CD. Pripada staropodgoričkoj porodici iz najstarijeg naselja Drač. Muzički nadarenoj: otac Medo bio je pozorišni čovjek, sakupljač pjesama iz života Stare Podgorice, pa je mnogo toga ostavio pokoljenjima. Stričevi Šukrija, Hamdija (žive u Americi ) i Omer (žive u Americi) bili su dobri pjevači. Omer, zvani Pančo, bio je nenadmašni interpretator meksičke muzike i pjesama. Zbog toga je i dobio nadimak „Pančo“. Malo ga je ko znao kao Omera. Njihovim stopama, već nekoliko godina, krenuo je najmlađi član Medove porodice - Esad. Mada se relativno kasno pojavio na muzičkoj sceni, on je svojim neobičnim glasom i novim pjesmama podgoričkog sevdaha, zadobio simpatije svojih mladih sugrađana. Njegove pjesme prihvatila je i generacija srednje dobi. I među kolegama muzičarima i pjevačima postao je omiljen i rado slušan. Tako je bilo i te večeri, 5. maja na 70-tu godišnjicu bombardovanja Podgorice od strane savezničkih četvoromotornih letećih tvrđava. U raskošnom ambijentu, proveli smo divnih 80 minuta slušajući pjesame, koje su pisali Ajdin Rakić, Ruždija Krupa i zvijezda večeri. Muziku su aranžirali kompozitor Mirsad Serhatlić, Slobodan Bučevac i Esad Merulić. Sve aranžmane za nove pjesme i obrade izvornih pjesama radio je Senad Drešević, u čijem studiju su i snimane. - Krupa je , pisao najveće hitove za sve pjevače “ubijene“ nam domovine-SFRJ, kazao je Merulić ponosan što je i on dobio priliku da pjeva Jul-avgust, 2014. Esad Merulić, koncert u hotelu Ramada njegove stihove. Dovoljno je pomenuti samo neke, - Svi mostovi na Morači, Da li će se sresti moja noć i tvoja zora, Svi pljevaljski tamburaši...itd. Pisao je i Safetu Isoviću „Ko se jednom napije vode sa Baščaršije“. Ovaj maestro je napisao pjesmu „Zlatija“ za Esada, koja je inspirisana istinititom pričom – nekadašnjim događajem. Dlanovi su bridjeli od aplauza tokom svake pjesme, a naš prijatelj, ambasador Republike Turske u Crnoj Gori, ekselencija Mehmet Nijazi Tanilir mi reče, da poslije Ksenije Cicvarić, najčešće sluša sevdalinke u Esadovom izvođenju. „Njegove CD i kasete odnijeću u Tursku i pokloniti ih mojim prijateljima i rodbini“. Pedstavnik Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Elmir Kurtagić, u obraćanju u ime te institucije je kazao da su sa Merulićem uspostaviti dobru saradnju, u interesu oživljavanja i njegovanja sevdalinke, kao važnog segmenta bošnjačkog kulturnog identiteta. Merulić se zahvalio svima i naglasio; - Posebno me raduje prisustvo i priznanje kolega i zadovoljstvo publike, koja je tokom koncerta pjevala sa mnom. H. Tuzović 31 Društvo Revija FORUM Intervju: Izmir Talić, ambasador Bosne i Hercegovine u Podgorici Nedostaju nam bolji putevi Razgovarao: Mirsad RASTODER O Ambasador Talić 32 dnosi Crne Gore i Bosne i Hercegovine su izuzetno dobri, dodatno osnaženi dijeljenjem zajedničkih evro-atlanskih ciljeva, konstatovano je u razgovorima koje ste tokom oproštajnih posjeta imali sa čelnim državnicima, predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, predsjednikom Skupštine Crne Gore Rankom Krivokapićem i Vlade Crne Gore Milom Đukanovićem. Svi su Vam zahvalili na doprinosu u razvoju tih odnosa. Na početku svog mandata (2011.) najavili ste posebnu pažnju afirmaciji i daljem unapređenju ekonomske saradnje. Jeste li zadovoljni postignutim i na čemu treba dalje raditi? Crna Gora spada u grupu zemlja s kojima BiH ima visok suficit u trgovinskoj razmjeni. U brojkama situacija je slijedeća: uvoz iz Crne Gore za 2013. iznosio je 18,53 miliona eura i ostvaren je pad uvoza iz Crne Gore u 2013. od 34,78% u odnosu na prethodnu godinu. Izvoz u Crnu Goru u 2013. iznosio je 138,43 miliona eura i ostvaren je rast izvoza u Crnu Goru u 2013. od 8,63% u odnosu na prethodnu godinu. Svjestan sam naše trenutne situacije i zaista sam sa osobljem Ambasade ulagao dodatne napore na jačoj ekonomskoj uvezanosti dvije države. BiH i Crna Gora su zemlje koje se još uvijek nalaze u fazi tranzicije, pa je samim tim bolja ekonomska povezanost neminovna. Za svjetske razmjere naša tržišta su suviše mala, naša privreda je slaba, a jačim uvezivanjem bi učinili dobro i jednoj i drugoj državi. Da barem što prije vratimo našu ekonomsku saradnju na nivo prije 1990. Godine, imali bismo značajan napredak. Takođe potrebno je da iskoritimo posebne veze koje države imaju u odnosima sa drugim državama i tako, zajednički, nastupiti na njihovim tržištima. Ubrzavanje ekonomskog rasta, smanjenje siromaštva i ekonomske nejednakosti, povećanje produktivnosti i zaposlenosti zajednički su ciljevi svih zemalja regiona i kao takvi prepoznati su i usvojeni u Strategiji razvoja Jugoistočne Evrope do 2020. kao i novom pristupu Evropske unije. Zato ovi ciljevi u budućoj bilateralnoj saradnji treba da imaju najznačajniju ulogu. Projektom Jul-avgust, 2014. Društvo Revija FORUM Jadransko-jonskog plinovoda, koji podržavaju naše zemlje, jasno se potvrđuje predanost jačanju energetske sigurnosti regiona, što je jedna od osnovnih pretpostavki za privredni i društveni prosperitet BiH i Crne Gore kao i regije. I BiH i Crna Gora imaju istu želju – da jednog dana budu dio Evropske unije. Kako ocjenjujete napredak Crne Gore? Šta bi iskustveno, u pozitivnom i negativnom smislu, mogla BiH koristiti od crnogorskog iskustva i obrnuto? Suštinski vanjsko politički ciljevi BiH i Crne Gore se preklapaju, a to su ulazak u EU i NATO, kao i regionalna saradnja. Crna Gora je, svakako, lider u EU integracijama i ja koristim priliku da čestitam svima koji su učestvovali i danas učestvuju u tom procesu. Nadam se da će Crna Gora što prije ispuniti zadane kriterije i biti naredna članica EU i NATO-a. Svaki napredak koji naši susjedi ostvaruju u procesu približavanju EU ima svakako i regionalnu važnost, a posebno za zemlje u susjedstvu. Do sada je crnogorski pregovarački tim, na čelu sa glavnim pregovaračam ambasadorom Pejovićem, imao veoma dobru saradnju sa institucijama u BiH, posebno sa Ministarstvom vanjskih poslova i Direkcijom za evropske integracije BiH. Iskustva koja vaši pregovarački timovi prolaze su svakako od velike važnosti i koristi za naš proces približavanja EU. Šta pokazuju izvještaji Evropske komisije, koliko je BiH napredovala k EU i gdje je najviše kočnica? Pristupanje Evropskoj uniji strateški je prioritet Bosne i Hercegovine. Osnovni pravci i aktivnosti vanjske politike podrazumijevaju dalje približavanje i institucionalizaciju odnosa s EU u skladu sa Procesom stabilizacije i pridruživanja, zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU, te njegova potpuna primjena. U Rezoluciji Evropskog parlamenta o izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine za 2013. godinu istaknuti su trenutni problemi sa kojima se BiH susreće. Istaknuto je da politički čelnici u zemlji i dalje ne pokazuju zajedničku Jul-avgust, 2014. Potpisivanje Ugovora o granici između dvije države ima veoma veliki značaj u diplomatskim odnosima. Poseban značaj takav čin ima među našim državama koje, prve među nezavisnim državama iz sastava bivše Jugoslavije, rješavaju jedno veoma bitno i osjetljivo pitanje. Svakako da je ovaj čin pokazatelj dobre volje da se međudržavni odnosi podignu na viši nivo. Smatram da trenutno naše dvije države imaju najbolje dobrosusjedske odnose i da zaista mogu biti primjer ostalim državama regije. Nije zanemariva činjenica da se ovim činom šalje veoma dobra poruka međunarodnim institucijama da su naše zemlje spremne da na najbolji način rješavaju bitna pitanja, posebno u svjetlu naših nastojanja da postanemo članice EU. viziju, da treba podstaknuti političke grupe na svim nivoima vlasti u državi da pojačaju saradnju i dijalog kako bi prevladali postojeće nesuglasice s ciljem postizanja napretka na putu reformi i poboljšanja života građana BiH. Pozivaju civilno društvo da se više angažuje u naporima za reformu zemlje. Dalje, poziva sve političke stranke zastupljene u Parlamentarnoj skupštini BiH da hitno usvoje izmjene izbornog zakona potrebne za održavanje opštih izbora 2014. godine koji su planirani u oktobru. Poziva Komisiju da poveća napore te omogući zaključenje sporazuma o provedbi presude Sejdić-Finci, kojom se svim konstitutivnim narodima i građanima jamče jednaka prava, naglašava da je ustavna reforma ključna za transformaciju Bosne i Hercegovine u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu. Evropski parlament je i pohvalio uočene promjene na bolje kao što je nesmetano odvijanje i završetak faze prebrojavanja u prvom popisu stanovništva i domaćinstava od 1991.godine, pohvaljuje Strukturni dijalog o pravdi koji je pokazao konkretne rezultate, pozdravlja poboljšanje saradnje s civilnim društvom, pohvaljuje BiH za konstruktivnu ulogu u regionalnoj saradnji i poziva je da nastavi napore za rješavanje otvorenih graničnih i vlasničkih pitanja sa susjednim zemljama. Dakle, da ne zamaramo čitatelje, pozitivnih pomaka ima. BiH je specifična država sa komplikovanim sistemom odlučivanja i to je jedan od razloga koji nas usporava na putu prema EU. Mi imamo nametnuto uređenje koje nije obezbijedilo funkcionalnost. Kako rekoh, pozitivnih pomaka ima, ali se ne dešavaju onom dinamikom kako bi to građani željeli. Govoreći o stavu građana o EU ohrabruje činjenica da, prema posljednjim istraživanjima, skoro 85% podržava ulazak BiH u EU. Stvaranje novih radnih mjesta te mir i politička stabilnost su bitni ciljevi kojima teže građani opredijeljeni za ulazak u EU. Većina ispitanika vjeruje da su glavni nedostaci ulaska u EU veći troškovi života i porezi, ali je ovaj odgovor značajno manji u odnosu na istraživanje iz 2012. godine. Istraživanje je pokazalo i da gotovo dvije trećine građana smatra da je borba protiv korupcije najznačajnija reforma koju treba provesti. Iskreno se nadam da ćemo ubrzo provesti očekivane promjene i nastaviti proces pristupanja EU. U godinama za nama bilo je prigovora da zvanična Podgorica previše ,,koketira” sa vladajućom strukturom u Banjaluci, čime je indirektno pothranjivana sumnja o posebnom značenju srpskog entiteta. Kako danas ocjenjujete odnos zvanične Podgorice prema jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini? Trajni prioritet vanjske politike Bosne i Hercegovine je unapređenje saradnje sa susjednim državama na osnovama zajedničkog interesa i načelima ravnopravnosti, uzajamnog uvažavanja i poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta. I niko ne može prigovoriti zvaničnoj politici BiH da se ponaša drugačije. Za vrijeme mojega službovanja, svjedok sam da je zvanična politika Crne Gore uvažavala BiH, što je vidljivo iz svih dosadašnjih zvaničnih susreta na najvišim nivoima. Koliko je meni poznato, Crna Gora nema uspostavljene 33 Društvo Revija FORUM Talić - Đukanovic posebne niti specijalne veze sa bosanskohercegovačkim entitetom Republika Srpska. Međutim, postoji nešto što sam primijetio tokom boravka. Ponekad se, posebno u medijima, desi da se administrativna podjela države stavi ispred naziva Bosne i Hercegovine, pa čujete kako su na nekom sastanku ili takmičenju prisustvovali predstavnici Bosne i Hercegovine, a kasnije u nabrajanju i Republike Srpske. Nekada se samo istakne da su predstavnici bili iz tog bosanskohercegovačkog entiteta, a da se ne pomene država. Ponekad na nekim skupovima delegaciju iz Republike Srpske organizatori smjeste pored delegacije iz Republike Srbije. Vjerujem da te greške nisu zlonamjerne, a profesionalci u svome poslu bi svakako trebali znati razliku. Želim istaknuti vlastito iskustvo da je kod organizacije zvaničnih skupova od zvaničnih institucija Crne Gore uvijek poštovana jedinstvena država BiH. Dobri odnosi dvije države, ovjereni su potpisivanjem sporazum o državnim granicama, čime su Crna Gora i BiH prve dvije države bivše Jugoslavije koje su to pitanje riješile. Moželi taj čin međudržavnog uvažavanja biti i znak još dubljeg strateškog povezivanja u interesu napretka? Potpisivanje Ugovora o granici između dvije države ima veoma veliki značaj u diplomatskim odnosima. Poseban značaj takav čin ima među našim državama koje, prve među nezavisnim državama iz sastava bivše Jugoslavije, rješavaju jedno veoma bitno i osjetljivo pitanje. Svakako da je ovaj čin pokazatelj 34 Talić - Tanilir - Tuzović dobre volje da se međudržavni odnosi podignu na viši nivo. Smatram da trenutno naše dvije države imaju najbolje dobrosusjedske odnose i da zaista mogu biti primjer ostalim državama regije. Nije zanemariva činjenica da se ovim činom šalje veoma dobra poruka međunarodnim institucijama da su naše zemlje spremne da na najbolji način rješavaju bitna pitanja, posebno u svjetlu naših nastojanja da postanemo članice EU. Putna infrastruktura je, u odnosu na period odmah poslije rta u BiH znatno uređenija, ali daleko od zadovoljavajućeg stanja. Ima li realnih šansi za skorašnju izgradnju modernih saobraćajnica? Najveću šansu dvije države za saradnju imaju u energetskom i infrastrukturnom polju. Međutim, imamo situaciju da put koji najkraće povezuje centre dvije države jeste najkritičniji, to je preko Šćepan polja. To je put koji ni sa bezbjedonosnog aspekta ne zadovoljava kriterije međunarodnog puta. Međutim to je projekat koji je veoma skup i koliko je meni poznato, obije države čine sve što je u njihovoj moći da se taj putni pravac dovede u normalno stanje. Vjerujem da će zvanično potpi- sivanje Ugovora o granici biti dobra osnova da se od međunarodne zajednice zatraži pomoć u finansiranju ovog projekta. Drugi infrastrukturni projekat na kome rade obije države jeste pruga Čapljina-Nikšić ali i ovaj projekat iziskuje ogromna finansijska sredstva. Projekat pruge je veoma bitan jer oslikava obostrani interes za bolju infrastrukturnu povezanost a ne treba zanemariti i korištenje kapaciteta Luke Bar. Izgradnja Jadransko-jonske autoceste bi sigurno donijela veliki dobitak našim državama što su prilikom zvaničnog susreta istakli predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda i premijer Milo Đukanović. Utisak je da za vas nije bilo granica u Crnoj Gori, rado su vas sretali u svim sredinama. Upoznali ste ljude od Ulcinja i Herceg Novog do Žabljaka Pljevalja, Rožaja… Da li ste u brojnim susretima prepoznali iskrenu težnju da se suštinski liječe “razlike” proizvedene tragičnim događajima devedesetih? (osuda grafita, zahvalnost ljudima koji su primili izbjeglice iz Trebinja...) Tamo gdje se osjećate kao kod kuće ne postoje prepreke. Crna Gora je veo- Zahvalan sam Forumu na organizaciji obilježavanja 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Naučiti iz vlastitih grešaka i spriječiti da se zlo više ne ponovi je u ovim trenutima od izuzetne važnosti. Tragično, sramno, ali iznad svega je zabrinjavajuće da i danas postoje umovi koji torturu nad nedužnim ljudima smatraju velikim junačkim djelima. Svaka država takve pojave mora sprječavati, a krivce kažnjavati zbog same sebe, svoga mira i blagostanja. Jul-avgust, 2014. Društvo Revija FORUM Talić - Krivokapić ma lijepa država i uživao sam prilikom posjete svakom njenom dijelu. Susret sa ljudima me stalno veselio i samo je potvrdio moj stav koji sam često isticao da su naše razlike zanemarive i da naše odnose trebamo graditi na jakom temelju onoga što nam je zajedničko. Veliki dio kulture i tradicije, zajednička istorija ne mogu biti odbačeni i stavljeni ispred minornih razlika. Neke velike zemlje na svojoj vlastitoj teritoriji imaju jače izražene razlike nego što ih imamo mi kao dvije nezavisne države. U tragičnom raspadu Jugoslavije najviše je nastradala moja država. Agresija na BiH je zemlju uništila, ne samo ekonomski nego nas je, a to je najbolnija činjenica, osiromašila za stotine hiljada ljudskih žrtava. Mjesto genocida u 20. vijeku, na Balkanu, bez svake sumnje je Srebrenica što su potvrdile relevantne institucije. Dovoljno je posjetiti Potočare pa da osjetite svu bol i tragediju počinjenu prema nedužnima samo zato što su imali drugačija imena i bili pripadnici druge vjere. Na žalost, takvih mjesta u BiH ima još nekoliko, još uvijek se radi na ekshumacijama, a masovne dženaze i ukopi nisu rijetkost. Činjenica je da se u tom periodu desila i deportacija bosanskohercegovačkih državljana iz Crne Gore 1992. godine koja je i dalje neriješen slučaj u pravosuđu Crne Gore. Činjenica je da su ljudi deportovani, činjenica je da je zbog te deportacije dosta ljudi izgubilo živote. Takođe je činjenica da je Crna Gora, kao tadašnja članica državne zajednice Srbije i Crne Gore učestvovala Jul-avgust, 2014. u agresiji na BiH. Ali je takođe i činjenica da je tadašnji i sadašnji premijer Milo Đukanović priznao greške koje su učinjene u to ime. Izvinio se za sve ono što su uradili vojnici Crne Gore na teritoriji BiH. Sa članovima porodica žrtava država Crna Gora je dogovorila i isplatila odštetu od preko 4 miliona eura. Vjerujem da je sve to učinjeno u iskrenoj namjeri. Iskreno se nadam da će doći vrijeme da svi oni koji su nanijeli zlo bilo kome, zato odgovaraju i da će biti kažnjeni. Naučiti iz vlastitih grešaka i spriječiti da se zlo više ne ponovi je u ovim trenucima od izuzetne važnosti. Svjedoci smo da su se u nekim gradovima Crne Gore javljali grafiti koji veličaju dokazane ratne zločine i veličaju one koji se trenutno procesuiraju za te zločine. Tragično, sramno ali iznad svega je zabrinjavajuće da i danas postoje umovi koji torturu nad nedužnim ljudima smatraju velikim junačkim djelima. Svaka država takve pojave mora sprječavati a krivce kažnjavati zbog same sebe, svoga mira i blagostanja. Grafiti su izazvali pažnju medija, a institucije u Crnoj Gori reagovale u kratkom roku što je pokazatelj da se takva djela osuđuju i nisu dobro došla. Govoreći iz iskustva obično su počinioci mladi ljudi koji možda nisu bili ni rođeni u vrijeme genocida ili su bili veoma mali. Na drugu stranu, građani Crne Gore su pružili utočište velikom broju izbjeglica iz BiH početkom agresije. Kada sam prije tri godine došao oko 3500 građana BiH je imalo izbjeglički status u Crnoj Gori. Pretpostavljam da je Nedostaje nam bolji put Podgorica - Sarajevo Najveću šansu dvije države za saradnju imaju u energetskom i infrastrukturnom polju. Međutim, imamo situaciju da put koji najkraće povezuje centre dvije države jeste najkritičniji, preko Šćepan polja. Vjerujem da će zvanično potpisivanje Ugovora o granici biti dobra osnova da se od međunarodne zajednice zatraži pomoć u finansiranju ovog projekta. taj broj bio i veći a za jednu, po broju stanovnika, malu zemlju to je značajan broj. Upoznao sam veliki broj pojedinaca koji su vlastitim angažmanom prevazilazili svoje mogućnosti u nastojanju da izbjeglicama pruže i materijalnu i moralnu podršku, i ja im se i ovim putem iskreno zahvaljujem na tome. Kako ocjenjujete poziciju Bošnjaka u Crnoj Gori? Šta bi morali sami da popravljaju, a šta da traže od države, kada su u pitanju prava, njegovanje nacionalnog i kulturnog identiteta? Kako im mogu pomoći i sunarodnici iz BiH? Drago mi je da su Bošnjaci u istorijskom trenutku odluke o budućnosti 35 Društvo multietničke Crne Gore imali značajnu ulogu i donijeli pravu odluku, svjesni da boljitak države donosi i boljitak njenom narodu. Lično smatram da nisu ni mogli donijeti drugačiju odluku jer je Crna Gora već vijekovima njihova domovina. Dobro bi bilo da vodeći intelektualci među Bošnjacima imaju jasno artikulisan zajednički cilj u očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta kako i na koji način ga ostvariti. Vjerujem da Država cijeni vašu podršku i da je spremna to i pokazati ali sami morate odrediti šta je to u budućnosti veoma bitno za bošnjački narod i kako doći do toga. Koliko se sjećam, na početku moga mandata, bilo je priče o izgradnji institucije u kojoj bi se, između ostalog, bavili ovim bitnim pitanjem ali, kako mi se čini, nema nekog značajnijeg napredka. Takođe se sjećam i ideje o formiranju katedre bosanskoga jezika i u tom pogledu vam moja domovina može pomoći. Mi imamo razvijene institucije koje se bave očuvanjem nacionalnog i kulturnog identiteta i svaka od njih je spremna pružiti svu pomoć koja se očekuje. Dozvolite mi da istaknem i veoma čvrste rodbinske i prijateljske veze među našim sugrađanima koje svakako mogu imati uticaja u daljem čvršćem povezivanju. Na vašu inicijativu ostvareni su kontakti i gostovanja značajnih stvaraoca, kako se taj vid saradnje može intenzivirati? Na tom planu, lično, nisam zadovoljan postignutim. Smatram da postoji potreba za još intenzivnijom saradnjom i prezentacijom značajnih ostvarenja u oba pravca, i bh stvaralaca u Crnoj Gori i crnogorskih u BiH. Na žalost, naša diplomatska predstavništva su limitirana sredstvima za takve događaje i ta činjenica otežava plodonosniju saradnju. Možda bi jedno od rješenja bilo jače uvezivanje institucija koje bi takve projekte finansirale iz vlastitih sredstava. Jedan ste od rijetkih posjetilaca koji je imao čast da sa vitke minare (42 m) Husein Pašine džamije razgleda panoramu Pljevalja. Čega ćete se 36 Revija FORUM Dobar diplomata i čovjek Povodom završetka mandata ambasadora BiH Izmira Talića u Podgorici, ambasador Turske, Mehmed Niyazi Tmlir priredio je ispraćaj u društvu priatelja i diplomata. - Uvaženi Izmir Talić je dobar diplomata, dobar prijatelj i čovjek, i kao takav odlazi iz Crne Gore ostavljajući ogroman trag za sobom. Vjerujem da će na drugim mjestima i u drugim misijama još dugo godina raditi za čast svoje zemlje i čovječanstva, kazao je Tanlir. još rado sjećati iz dana provedenih u Crnoj Gori? Bogato kulturno-istorijsko nasljeđe je vidljivo na skoro svakom koraku u Crnoj Gori. Posebno je bogato graditeljsko naslijeđe koje treba nastojati očuvati jer je ono čvrsti svjedok proteklog vremena. Prirodne ljepote poput obale mora, planine, jezera i izletišta zaista oduzimaju dah. Stalno ističem kanjon Cijevne kojim sam fasciniran, pa Žabljak, Alipašini izvori, Rijeka Cnojevića. Ako se upustim u nabrajanje bojim se da nepravedno zanemarim nešto od bogatstva koje ima Crna Gora. Sreća je da nismo previše udaljeni jedni od drugih pa se tih mjesta neću samo rado sjećati nego ću biti u prilici i da ih ponovo, sa velikom radošću, posjećujem. Bili ste redovni sudionik događaja u organizaciji Foruma i čitalac naše Revije, kako biste ocijenili nastojanje ove nevladine organizacije i novine da objektivno artikuliše i prezentira interese Bošnjaka u multietničkoj Crnoj Gori? Veoma cijenim vaše aktivnosti na afirmaciji interesa Bošnjaka i posebno bih pohvalio ove novine koje su u svakom broju bile veoma interesantne i sadržajne. Smatram da ste tematski veoma raznoliki što svakako svim čitateljima, ne samo Bošnjacima, može pomoći u lakšem razumijevanju pojma multietičnosti. Posebno vam moram biti zahvalan na organizaciji obilježavanja 11. jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Ispravite me ako griješim ali vaše je udruženje idejni tvorac spomen parka civilnim žrtva- ma ratova, vođenih na prostoru bivše SFRJ u periodu od 1991. do 2001. godine na Pobrežju. Objavili ste knjigu Rifata Rastodera „Dan sjećanja“ koja govori o srebreničkoj tragediji a on je sa Forumom inicijator da ulica pored parka nosi ime Srđana Aleksića. To su vrijednosti na koje sigurno možete biti ponosni. Molim vas da mi ne zamjerite što ću ponovo biti pristrasan ali smatram da je neophodno da pored napora svih vas u Forumu istaknem gospodina Huseina Cenu Tuzovića. Čovjeka čije je ogromno znanje i iskustvo i meni bilo inspiracija da Crnu Goru doživim ne kao diplomata u prolazu nego da se za nju vežem i vidim njenu najbolju i najljepšu stranu. Radite odličan posao i nadam se da ćete i u budućnosti ostavljati značajan trag na afirmaciji bošnjaštva i crnogorske multikulturalnosti. Da se kojim slučejem Ministarstvo vanjskih poslova BiH predomisli, kako bi ste iskoristili još jedan mandat u Crnoj Gori? Mandati naših diplomata su tri godine i lično smatram da je to kratak period za provedbu svih aktivnosti koje planirate uraditi u jednoj zemlji. Bio bih veoma sretan da se, kako rekoste, Ministarstvo predomisli ali već je odabran novi ambasador čiji dolazak se očekuje početkom jeseni. Poznajući vaš narod vjerujem da će i njemu, kao i meni, biti pružena sva pomoć da svoju diplomatsku dužnost obavi na najbolji mogući način. Da ostanem još jedan mandat, siguran sam da bih svaki trenutak posvetio još većem i čvršćem uvezivanju dvije prijateljske zemlje kakve su Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Jul-avgust, 2014. Društvo Revija FORUM Simpozijum o unapređenju ekonomskih odnosa Turske i Crne Gore Učesnici simpozijuma U narednom periodu Crna Gora može očekivati 100 miliona eura turskih investicija, saopštio je predsjednik Udruženja za međunarodni razvoj i saradnju Turske Serdar Čelebija. Na simpozijumu „Unapređenje ekonomskih odnosa između Turske i Crne Gore“, koji je 19.maja održan u Podgorici, iz Vlade Crne Gore turskim investitorima predložili su da ulažu u energetiku, poljoprivredu, turizam i saobraćaj. Hotel „Ramada“ u Podgorici je 19. maja 2014. primio u goste naučnike iz Turske i Crne Gore, eksperte za razmatranje ekonomske saradnje između dviju zemalja. Simpozijum je počeo svečanim dijelom – pozdravima predsjednika “Fondacije za ekonomska istraživanja“, prof.dr Ahmeta Inđekara, zatim Vladimira Kavarića, ministra ekonomije u Vladi Crne Gore, Rafeta Husovića, potpredsjednika Vlade Crne Gore; M.Serdara Čelebija, predsjednika “Udruženja za međunarodnu saradJul-avgust, 2014. nju i razvoj“; Ibrahima Šenela u ime Ministarstva ekonomije Republike Turske; M.Niyazi Tanilira, ambasadora Turske u Crnoj Gori. U radnom dijelu prof.dr Metin Trpak je predstavio profil ekonomije Turske, dok je o profilu ekonomije Crne Gore govorio jedan od organizatora skupa prof.dr Milivoje Radović, dekan Ekonomskog fakulteta u Podgorici. Radovićeve osnovne teze bile su da je 2011. proglašen izlaz iz krize i da su se tada osjećale ekonomske turbulencije. On je istako da je 2013. donijet set kriznih mjera fiskalnog prilagođavanja koje uključuju različite takse, povećanje PDVa, zamrzavanje penzija, veće stope poreza na dohodak za zarade iznad prosječnih. Radović se osvrnuo na turizam kao najvažniji dio privrede Crne Gore, na energetiku kao prioritetu za dalji razvoj države, na izgradnju hidrocentrala, itd. On je posebno istakao značaj saobraćaja, a naročito puta Bar-Boljare. Naglasivši da je naša ekonomija podložna oscilacijama, Radović se osvrnuo na investicije od 2006. do 2009. Plan nam je da investiramo u vašu zemlju 100 miliona eura tako što će od te investicije obije strane imati korist - kazao je Čelebija. Turski investitori su, kako je kazao potpredsjednik Vlade Crne Gore Rafet Husović, pogotovo dobrodošli na sjeveru. - Energetski potencijal, poljoprivreda, turizam, saobraćaj, infrastruktura predstavljaju oblasti i mogućnosti koje bi se uz partnerski odnos dvije strane veoma brzo mogle unaprijediti i valorizovati - saopštio je Husović. Ministar ekonomije Vladimir Kavarić istakao je da se odnosi između Crne Gore i Turske razvijaju dobrom dinamikom, što potvrđuje prisustvo turskih investitora u gotovo svakom važnom sektoru crnogorske ekonomije.Vlada na dnevnoj bazi ima razvijenu komunikaciju sa turskim investitorima u vezi sa potencijanim ulaganjima u oblasti energetike - podsjetio je Kavarić. Crna Gora i Turska prošle godine imale su robnu razmjenu od oko 43 miliona eura, dok je ostvarena vrijednost investicija preko 22 miliona eura. Ta statistika, kako su ocijenili učesnici simpozijuma, može biti još bolja, a obije države su spremne da rade na njenom unapređenju. Podstrek saradnji u svim oblastima Skupu se obratio prof.dr Zija Burhanetkin Guvenć s izlaganjem 37 Društvo o nadi siromašnih zemalja, oslobođanju zamke prosječnog prihoda, modelu za inovacije i stvaranju svjetskih brendova, koje je privuklo znatnu pažnju prisutnih naučnika. Prof.dr Sudi Ipak se osvrnuo na prošlost i sadašnjost ekonomskih odnosa između Turske i Crne Gore. Savjetnica za trgovinske odnose Ambasade Turske, gospođa Sultan Iskender se u svom izlaganju bavila mogućnostima u investicionim sektorima industrije, trgovine i usluga između naših zemalja, uklanjanje barijera finansijskom podsticanju, o porezu, carinama, zakonodavstvu i drugim pitanjima. Generalni sekretar u Ministarstvu ekonomije govorio je o uticaju turskih razvojnih pomoći na ekonomske odnose između Turske i Crne Gore, pri čemu se osvrnuo na šume, naftu i gas. Prof. dr Maja Baćović, prodekan Ekonomskog fakulteta se osvrnula na uticaj kulturnih aktivnosti na ekonomske odnose Crne Gore i Tuske. Po njenom mišljenju, veoma je bitno da Crna Gora održava prijateljske odnose prema svim zemljama i nastoji da što više unaprijedi ekonomsku saradnju sa novostvorenim zemljama na tlu bivše SFRJ, pri čemu je bitna realizacija određenih projekata. Đihan Ozdemir, direktor Fondacije „Junus Emre“ u Crnoj Gori se pozabavio problemima i realizacijom investicionih projekata i založio se za njihovu bržu realizaciju. Zanimljiva su bila i izlaganja Nedžipa Dorua, predsjednika Poslovnog savjeta Turske i Crne Gore o barijerama prilikom objavljivanja tendera za neke infrastrukturne projekte i Đorđije Đurđića o djelovanju berzi i dobrom odnosu s instambulskom berzom, koja kod nas ima 24% kapitala. Na kraju je dr Amer Halilović u ime predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića zahvalio organizatorima i učesnicima Simpozijuma na učešću i težnji da na ovakav način pomognu unapređivanju ekonomskih odnosa Turske i Crne Gore. Husein Tuzović 38 Revija FORUM Nagrađen bankar Eldin Katana Društvo Revija FORUM Prevaziđeni problemi u bjelopoljskom naselju Nedakusi Privikavanje na ezan Nakon zborova i medijskog spinovanja incidenta mještani odlučili da dogovorno riješe nesparazum Nedaakusi Piše: Kemal Musić M Katana sa saradnicama Na manifestaciji „Dan rukovodilaca filijala 2014“, koju je odganizovala Hypo grupa, početkom ovoga mjeseca u Sloveniji, direktor filijale „Hypo Alpe Adria“ banke u Pljevaljima Eldin Katana, osvojio je nagradu „Hyp Oskar“ za prvo mjesto u branši u regionu. Na manifestaciji su učestvovali svi direktori filijala „Hypo Alpe Adria“ banke koje posluju u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Svečanost je održana u hotelu „Terme Olimia“ u turističkom mjestu Podčetrtek i prema riječima direktora Katane protekla je uz druženje i sagledavanje rezultata poslovanja postignutih u prošloj godini. Pljevaljska filijala „Hypo Alpe Adria“ banke prošle godine po ocjeni “Eki Transfera”, agenta Western Union-a, izabrana je za najbolju poslovnicu te banke u 2013 godini. Kriteriji koji su presudili za najbolju ocjenu su bili: lokacija poslovnice, broj isplaćenih transakcija, izgled lokacije i obilježenost reklamnim materijalom, ljubaznosti i profesionalizmom u obavljanju posla. Katana je rekao da je za put do uspjeha presudan isključivo profesionalan i korektan odnos prema poslovnim partnerima i klijentima. Naša poslovnica ima šest zaposlenih ali smo stekli povjerenje velikog broja poslovnih partnera , rekao je Katana. U okviru “Nedelje štednje” koja se održava svake godine pod nazivom “Otvoreni dani za školarce” organizovane su posjete filijali u Pljevljima, gdje djeci dobiju informacije o štednji od malih nogu. Mališani uz štednju dobijaju i vrijedne nagrade. Osnovnim školama u Pljevljima donirali su 20 računara sa kompletnom opremom. Filijala Hypo banke u Pljevljima otvorena je 2008 godine. J. Durgut Jul-avgust, 2014. ujezin džamije u naselju Nedakusi kod Bijelog Polja će ubuduće tiše pozivati ezanom na molitvu, obećali su u Islamskoj zajednici. Milorad Španjević neće više dolaziti pijan pred džamiju i pokušavati da automobilskom sirenom nadjača ezan, obećali su nedakuški pravoslavci. I pružili ruke jedni drugima. Pravoslavci i muslimani. Kao pravi komšije. Ipak, ovom pomirenju prethodio je sastanak kod predsjednika Opštine Bijelo Polje Aleksandra Žurića. - Dogovorili smo se da pružimo jedan drugom ruku i da se članovi Mjesne zajednice i Islamskog odbora sastanu kako bi se ustanovila jačina ezana do poslije Bajrama, a onda do zakonskih mjera koje će se predložiti u Skupštini opštine, kazao je predsjednik Mjesne zajednice Nedakusi Željko Raičević. A to kad je, po jednoj verziji, prije nekoliko dana Milorad Španjević pijan došao pred nedakušku džamiju u namjeri da ukine ezan nadjačavajući ga automobilskom sirenom i prijeteći da će bombu baciti, a po drugoj verziji da zamoli lijepo koJul-avgust, 2014. mšije muslimane da smanje „buku“ sa džamije i više ne plaše žene i nejač zbog čega je pomislio da će biti linčovan, uznemirilo je Bjelopoljce. Pogotovo kada su se u „situaciju“ upleli i mediji. I to tako što su se, kako reče Andrej Nikolaidis u tekstu „Kome smeta ezan u bjelopoljskom selu“ upadljivo solidarisali sa borcima protiv džamije. Počeli su da pljušte naslovi: „Umalo linčovan ispred džamije“; „Halabuka u džamiji i oko nje“; „Džamija u Nedakusima posvađala komšije“... A onda su nedakuški pravoslavci organizovali zbor građana ispred osnovne škole na koji, bezbeli, nijesu došli i muslimani. Na zboru je Mališa Tvrdišić rekao da nikom ne smeta bogomolja, ali da se ton razglasa mora smanjiti. Njegov komšija Vuksan Tvrdišić smatra da je ezan smišljena provokacija i da namjerno pojačavaju razglas preko svake mjere, a Milorad Španjević, koji se prvi pobunio, kaže da „otkada je otvorena džamija muslimani se sve više drže na odstojanju, sve se manje sretaju i pričaju sa nama“!? A naslovi u novinama su se i dalje redali: „Moliće efendiju da smanji razglas“; „Ezan zavadio komšije“; „Ezan posvađao Bjelopoljce“... I tako dalje, i tako dalje. - Sam ezan, kaže predsjednik Islamske zajednice Enis efendija Burdžović, “je dio vjerske dužnosti i ne predstavlja namjeru da provociramo bilo koga. Ponosno ističemo činjenicu da niko od pripadnika Islamske zajednice u Bijelom Polju nikada nije ometao vjerske obrede i skupove, čak ni kada se crkvene procesije održavaju na javnim mjestima. Time potvrđujemo da nam ne smeta da živimo sa različitim i slušamo različito. Nakon ezana sve se odvija unutar džamije, bez korišćenja razglasa, saopštio je Burdžović. Bijelo Polje je prije nekoliko godina od Evrope dobilo nagradu za najtolerantniju opštinu u jugoistočnoj Evropi i ovo što se dešava u Nedakusima mnogim Bjelopoljcima nije jasno. Mnogi su muslimani i pravoslavci koji smatraju da su crkva svetog Petra i Pavla i džamija 39 Društvo Revija FORUM Džamija u Nedakusima 40 Intervju: Safet Kurtagić, Direktor Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori Fond nije izdvojen iz ambijenta u kojem živimo i radimo Burdžović u Radulićima zajednički kulturno istorijski spomenici, da su im zajednički Avdo Međedović, Risto Ratković, Ćamil Sijarić i Miodrag Bulatović, da su na Rifata Burdžovića Trša i Pavla Žižića jednako ponosni i pravoslavni i muslimani i da svima, bez razlike, “po moru teče Lim”. A ovi pojedinačni slučajevi netrpeljivosti, ne mogu da pokvare ambijent vjerski tolerantne sredine. Jer, Esnafu Međedoviću, inženjeru, Bajram prvo čestitaju komšije pravoslavci. Esnaf smatra da je upravo različitost naše bogatstvo. I ne samo Esnaf, već i Zdravko Janjušević, NVO aktivista, smatra da je Bijelo Polje zasluženo dobilo ngaradu za najtolerantniju opštinu Jugoistočne Evrope. - Ovo je jedna multietnička, multikonfesionalna sredina, što je njeno bogatstvo i takva treba da ostane. Dešavanja u prošlosti koja su se odvijala u našem bliskom okruženju nijesu uspjela da poremete međuljudski sklad i suživot građana. Ne treba suditi o tome po mišljenjima i istupima Društvo Revija FORUM pojedinaca i grupa, niti njihovim ispadima pridavati veliku pažnju, jer to nije mišljenje većine građana, kaže Janjušević, a profesor Ajan Mucević je razočaran onim što se desilo u Nedakusima. Ne razumije, kaže, zbog čega se sve to izdešavalo. - Možda zbog toga što u Nedakusima do sada nije postojala džamija i, jednostavno, ljudi treba da se naviknu na nju. A ezan traje kratko i vjerujem da se tu radi samo o nerazumijevanju i da se sve može riješiti jednim razgovorom, kaže Mucević, a šestogodišnji Hamza Hamzić će i večeras otići u džamiju. Pripremio je tespih i ilmihal i krenuo prema osvijetljenom minaretu, sa koga mujezin poziva na molitvu. Nakon nekoliko minuta melodični glas mujezina se utiša, a onda Nedakusi utonu u svakodnevicu. Ako su vam porušili džamije, ezan možete učiti sa naših crkava Društvenim mrežama širi se poruka katoličkog sveštenika Manuela Musallama, sada penzionisanog vođe male katoličke zajednice u Gazi, koja je upućena Palestincima muslimanima. - Ako su vam (Izraelci) porušili džamije, ezan možete učiti sa naših crkava, poruka je koja je oduševila ljude širom svijeta. Da nije sve ostalo samo na riječima, i da nije fra Manuel usamljen u svojim pozivima na solidarnost, svjedoče i fotografije iz Gaze. Na njima se vide muslimani koji klanjaju i uče Kur›an (mukabelu) u pravoslavnoj, odnosno katoličkoj crkvi, a nekima su crkve poslužile i kao utočište nakon što su izbjegli iz svojih domova. Jul-avgust, 2014. Poslovanje Fonda danas je mnogo bolje nego ranije. Prevladali smo početne slabosti, nesnalaženja, upoznali se sa radom sličnih institucija u okruženju, dobre prakse uvrstili u naš rad. Sredstva gradjana troše se namjenski, ali je ključno uspostavljanje nadzora u realizaciji projekata. Za rad Fonda iz budžeta se izdvaja 0,15 odsto uz umanjenje sredstava za državne fondove i kapitalni budžet. Biblioteka Fonda već ima preko 400 knjiga. Piše: Biljana Radosavović Kako komentarišete nedavnu Sjednicu skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode na kojoj nije bilo potrebne većine da se usvoji izvještaj o radu Fonda? „Skupštinski odbor broji 11 članova. Prisustvovalo je šest. To ukazuje na neodgovoran odnos Odbora prema našem izvještaju. Nijesu cijenili kvalitet i sadržaj dokumenta, već su u odlučivanju preovladali politički stavovi i unaprijed zauzete pozicije. Neki od opozicionih predstavnika glasali su protiv, ne zato što su smatrali da je izvještaj loš, već po uvjerenju da ga treba oboriti kao dokument pozicije. I to me svakako razočaralo“. Da li su kritike nevladinih organizacija uticale na glasanje? Predstavnici nevladinih organizacija koji su bili na Sjednici, imali su brojne primjedbe na Izvještaj, ali i rad Fonda? „Mislim da je civilni sektor uzeo previše prostora ocjenama o radu Fonda, da im je data prilika da na nedopustivo ružan način govore o Fondu i izvještaju, da preporučuju Odboru da ne prihvati taj dokument. Potencirali su kako se prema Fondu odnose medjunarodne institucije, naši sudovi .Činjenica je da je jedna odluka o raspodjeli sredstava iz 2012.god. oborena presududom Upravnog suda. Mi smo tu Presudu prihvatili i ispoštovali nalog Upravnog suda da umjesto poništene, donesemo novu odluku,potkrijepljenu podrobnijim i jasnijim obrazloženjem. Ali, to je jedini slučaj, od osnivanja Fonda 2008.god. da je bilo koji sud utvrdio da se Upravni odbor Fonda nije pridržavao svih zakonskih normi, da nije dovoljno dobro i ja- Safet Kurtagić Jul-avgust, 2014. 41 Društvo Revija FORUM Društvo Revija FORUM Biblioteka U prostorijama Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava nalazi se preko 400 knjiga. U tom zdanju zastupljeni su brojni naslovi mnogih autora, ali i časopisi koje su do sada izdali predstavnici nacionalnih manjinskih zajednica u Crnoj Gori. sno obrazložio zbog čega pojedini projekti jesu, posebno koji su razlozi uslovili da pojedini projekti nijesu obuhvaćeni finansijskom podrškom Fonda. Činjenica je i to da je svaka raspodjela sredstava Fonda bila propraćena izlivima nezadovoljstva i protestima nevladinog sektora i pojedinaca, i to onih čiji projekti nijesu obuhvaćeni finansijskom podrškom Fonda. Nezadovoljstvo su izražavali i upućivanjam prigovora i primjedbi Upravnom odboru Fonda, upućivanjem zahtjeva Skupštini i Vladi Crne Gore da odluke o raspodjeli sredstava ponište, podnošenjem tužbi sudskih i krivičnih prijava tužilačkim instancama. Iz svega navedenog, samo jedna odluka o raspodjeli sredstava Fonda osporena, govori u prilog zaključku da je Fond radio zakonito“. Spočitava Vam se da u Fondu ima konflikta interesa, da se novac dijeli po partijskoj liniji, rodjačkim vezama, da se favorizuju pojedine nacionalne zajednice „Najčešće primjedbe se odnose na prisustvo u Upravnom odboru Fonda predstavnika savjeta manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica i na pravo nacionalnih savjeta da apliciraju za sredstva Fonda. To “prisustvo konflikta interesa”, prema tumačenju jednog dijela nevladinog sektora, razriješili smo na taj način što smo se obratili nadležnoj državnoj instituciji -Komisiji za sprječavanje konflikta Finansiranje „Za rad Fonda iz Budžeta Crne gore izdvaja se najmanje 0,15 odsto od ukupnih budžetskih sredstava, umanjenih za budžet državnih fondova i kapitalni budžet. Taj procenat je isti već godinama, i pored toga što su čelni ljudi Vlade više puta obećali da će se izdvajanja za Fond povećati sa 0,15 na 0,25 procenata”, kaže Kurtagić. 42 interesa, čiji stav smatramo nesumnjivo mjerodavnim. Ispoštovali smo preporuku Komisije da predstavnici savjeta budu isključeni iz prava na odlučivanje o projektima njihovih savjeta, da nemaju pravo da učestvuju u raspravi o tim projektima, da za njih lobiraju, promovišu ili obrazlažu. Na taj način prevazišli smo taj problem.Što se tiče primjedbe da se novac Fonda dijeli po osnovu partijske pripadnosti, smatram je neodmjerenom, nedobronamjernom i u potpunosti netačnom.Na primjedbu da se novac dijeli po osnovu rodjačkih, prijateljskih ili nekih sličnih veza, da su podrškom Fonda obuhvaćeni i neki projekti članova Upravnog odbora Fonda ili njihovih bliskih srodnika, ne mogu, na žalost, odgovoriti na način kako sam odgovorio na predhono pitanje. Ne mogu reći da toga nije bilo i nema. Fond nije izolovan iz ambijenta u kojem živimo i nijesmo izdvojena oaza. On je dio političke, kulturne i opšte društvene realnosti Crne Gore i dijeli sudbinu drugih institucija koje se bave zaštitom i unaprjedivanjem Jul-avgust, 2014. ljudskih, posebno manjinskih prava isloboda. Propusta je bilo, ali ih je iz godine u godinu, iz raspodjele u raspodjelu, sve manje, a činimo značajne napore da u budučnosti oni budu svedeni na najmanju moguću mjeru. Iako smo najmladja fondovska institucija u Crnoj Gori, smatram da smo najdalje odmakli u unaprjedjivanju postojećeg i kreiranju budućeg, boljeg ambijenta za život i rad. Siguran sam da su korupcija, nepotizam i slične pošasti zanemarljivo prisutne u radu Fonda, da je Fond tim virusom najmanje zaražena institucija, da svoju djelatnost obavlja na zakonit i transparentan način“. Nedavno je okončan konkurs za raspodjelu novca za 2014-tu. Stiglo Vam je 297 prijava. Prihvaćena su 102 projekta. Ko je dobio najviše novca? „Koristim priliku da odgovorim na dio predhodnog pitanja, koje glasi da li se favorizuju pojedine nacionalne zajednice? Najviše novca pripalo je srpskoj nacionalnoj zajednici, zatim bošnjačkoj, pa albanskoj i muslimanskoj. I najmalobrojnijim manjinskim nacionalnim zajednicama , hrvatskoj i romskoj, primjenom principa afirmativne akcije, u nekoliko minulih godina pripala su značajna finansijska sredstva. Fond je osnovan radi podrške aktivnostima i Jul-avgust, 2014. projektima koji imaju za cilj razvoj, zaštitu i afirmaciju posebnosti manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica i njihovih pripadnika u oblasti nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta. Iz ovog proističe da prednost dajemo projektima koji štite nacionalne zajednice i njihove pripadnike od uvijek prisutnih trendova asimilacije. To praktično znači da Fond svojom finansijskom podrškom podstiče očuvanje posebnosti manjinskih naroda i njihovih pripadnika, dakle onoga što je izdržalo probu vremena, onoga što je najbolje u njima, ali i onoga što je čitav jedan vijek označavano kao njihova niža vrijednost, kao nešto što je trebalo zatrijeti“. Fondu je pripalo ove godine gotovo pola miliona, preciznije 497 hiljada eura. Prihvatili ste stotinu projekata. Kada će novac u ruke korisnika? „U skladu sa odlukom Upravnog odbora, raspodjela novca je već počela. Sredstva se otpuštaju onim korisnicima koji su dostavili validne izvještaje o trošenju novca iz podrške Fonda u predhodnom period. Dakle, sredstva se otpuštaju onim korisnicima koji su uspješno realizovali predhodno podržane projektei dostavili validnu finansijsku do- kumentaciju da su novac namjenski utrošili.Nećemo potpisati Ugovor o finansiranju /sufinansiranju projekata iz sredstava Fonda sa potencijalnim korisnicima kojima su sredstva opredijeljena odlukama Upravnog odbora a Fondu nijesu dostavili prihvatljive izvještaje o realizaciji predhodno podržanih projekata. U slučaju da neki od njih ne dostave valjane izvještaje, sredstva koja su im bila opredijeljena biće uvrštena u fond sredstava za drugu raspodjelu Fonda u 2014.god.“ Očekujete li primjedbe i žalbe i na ovu raspodjelu? “Ni jedna raspodjela Fonda nije prošla bez žalbi, pritužbi i primjebi. Ne očekujemo da će ovaj put biti izuzetak. Naša sredstva su oskudna, a interesovanje veliko. Mi ne možemo da zadovoljimo sve aplikante. Zato smo opredjeljeni da podržavamo samo one projekte koje smatramo najkvalitetnijim. Rok za žalbe, primjedbe, pritužbe je 15 dana. Pristigle su već neke primjedbe. Pojedini su tražili uvid u dokumentaciju,što im je omogućeno. Neki su najavili žalbe Upravnom sudu kao drugostepenom organu”. Da li i kako kontrolišete realizaciju i potrošnju novca koji opredjeli Fond za projekte. Iz opozicije traže da se utvrdi krivična odgovornost za one koji nenamjenski troše novac? „Fond ima dobru saradnju sa Državnom revizorskom institucijom, 43 Društvo čiji su predstavnici boravili 2010. i 2011.kao i u prvoj polovine tekuće godine. DRI zbog javnosti, insistira na tome da se sredstva poreskih obveznika namjenski troše. I to je sasvim u redu. Saglasni smo i da se uspostavi bolji nadzor nad trošenjem tih sredstava. Problem je u nepopunjenosti Stručne službe Fonda neophodnim kadrom,a u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. U Ministarstvu finansija nije bilo dovoljno razumijevanja za davanje saglasnosti za popunu sistematizovanih radnih mjesta. Posljedica toga je nemogučnost rada stručne službe Fonda da na kvalitetan način vrši monitoring i evaluaciju realizacije podržanih projekata. U predhodne dvije godine angažovali smo, po osnovu ugovora na odredjeno vrijeme, nekoliko lica sa potrebnim stručnim referensama, kako bi smo mogli da odgovorimo tom veoma kompleksnom i odgovornom zadatku. Od tada vršimo nadzor nad realizacijom projekata i uputili smo dopise svim korisnicima naših sredstava koji nijesu dostavili prihvatljive izvještaje da to učine u primjerenom roku. Ukoliko to ne učine bićemo prinudjeni da pokrenemo protiv njih krivičnu odgovornost i zatražimo povraćaj novca sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama“. Kada je naredna raspodjela sredstava Fonda? „Računamo da će nam u narednoj raspodeli biti na raspolaganju oko 200 hiljada eura. Konkurs bi mogao biti raspisan u avgustu, a novac podijeljen u oktobru. Smatram da je važno objasniti procedure donošenja odluka Upravnog odbora Fonda koji formira Komisiju za utvrdjivanje ispunjenosti formalnopravnih uslova podnesenih prijava na konkurs. Projekti koji ispune te uslove idu u dalju procedure tako što se razdijele komisijama Upravnog odbora iz četiri zakonom definisane oblasti na ocjenjivanje, odnosno utvrdjivanje kvaliteta i značaja za 44 Revija FORUM Kutak za dokone Kvalitet „Najznačajniji faktor u odabiru projekata za podršku Fonda je kvalitet, ali ne možemo prenebregnuti činjenicu da je i brojnost manjinske nacionalne populacije jedan od faktora za opredjeljivanje okvirnih iznosa sredstava manjinskim zajednicama. Fond ne smije i neće biti mjesto nastajanja i podgrijavanja medjunacionalnih tenzija, ističe prvi čovjek Fonda. konkretnu nacionalnu zajednicu. Te komisije Upravnom odboru dostavljaju izvještaje o svom radu, sa rang listama projekata i prijedlozima iznosa finansijskih sredstava. U slučaju potrebe, Upravni odbor može u sastav pojedinih komisija uklučiti i eksterne stručnjake, koji bi pomogli u ocjenjivanju projekata. Poslije evaluacije, Upravni odbor razmatra prijedloge komisija, za svaki projekat posebno, i donosi odluke glasanjem za svaki pojedinačni projekat. Finansijskom podrškom Fonda obuhvaćeni su oni projekti za koje glasa nadpolovična većina članova Upravnog odbora koji broji 15 članova. Iz navedenog proističe zaključak da se odluke ne donose na prečac, da nijesu djelo jednog ili dva člana Upravnog odbora, da ih donose najmanje osam članova, da su to predstavnici krovnih institucija manjinskih nacionalnih zajednica, predstavnici Skupštine i predstavnik Ministarstva za ljudska i manjinska prava, dakle, respekta dostojne ličnosti“. Predstavnici Manjina imaju primjedbe, ali ističu da je Fond izuzetno važna institucija za očuvanje i afirmaciju identitetskih osobenosti u Crnoj Gori? Šta je ključno za dalje unaprjeđene rada Fonda? „Ministarstvo za ljudska i manjinska prava formiralo je Radnu grupu za razmatranje unutrašnje organizacije, modela funkcionisanja i načina raspodjele sredstava Fonda. Nadamo se da će rad te Radne grupe ishodovati rješenjima koja će bitno unaprijediti funkcionisane Fonda i način raspodjele sredstava. U svoj- Društvo Revija FORUM stvu člana te Radne grupe predložio sam niz rješenja za koja smatram da bi mogla doprinijeti unaprjrdjenju rada Fonda. Smatram da bi manjinski nacionalni savjeti trebali da se aktivnije uključe u raspodjelu sredstava, da njihovi stručni odbori svojim prijedlozima pomažu Upravnom odboru Fonda u rangiranju projekata iz njihove nacionalne zajednice, da savjeti utvrdjuju značaj projekta za nacionalnu zajednicu, ali da savjeti ne apliciraju za sredstva Fonda ili da apliciraju samo za jedan dio sredstava Fonda, namijenjen samo projektima nacionalnih savjeta, koji ne bi bio veći od jedne trećine sredstava namijenjenih raspodjeli projektima. Drugi vid unaprjedjenja rada Fonda bio bi snaženje stručne službe, kako bi mogla da odgovori potrebama kvalitetnog monitoringa i evaluacije realizacije podržanih projekata, ali i razvoju edukativne i aplikativne funkcije Fonda. Edukativna funkcija sastojala bi se u tome da Fond konstituiše Stručnu službu da, između ostalog obučava potencijalne aplikanata za izradu projekata, za konkurisanje projektima kod domaćih i stranih fondacija. Aplikativna djelatnost bi podrazumijevala da Stručna služba Fonda ovlada potrebnim znanjima za izradu projekata kojima bi Fond aplicirao za sredstva iz medjunarodnih fondacija za osnivanje i finansiranje manjinskih institucija, koje bi značajno doprinijele prevazilaženju medijske blokade manjina, njihovih potreba i njihovih posebnosti. Takve institucije mogle bi biti: Manjinska RTV, Manjinski glasnik, Manjinsko pozorište, Manjinska biblioteka i slicno“. Jul-avgust, 2014. Muhadžeri i musafiri Komože sebi da dozvoli da mu na mezaru piše: Umro od straha... ili umjesto imena i prezimena 50 eura, halalosum mu bilo... Demokratija je donijela da su i sveštena lica aktivni učesnici u izbornim procesima. Piše: Ervin Spahić Š ućur Alahu pa su česti izbori, čijim sebetom se okupe akovski muhadžeri po dunjaluku razasuti. Prilika je to da se za badihava zijarete babo i majka, ukoliko su još živi, a ukoliko nijesu a ono bar njihovi mezari. Da se mezari zijarete od vajkada se praktikovalo za vrijeme bajrama, ali su se u eri globalizacije i neki običaji izgleda našli na udaru. Helem,bilo kako bilo, ovi zijareti su galiba jedina korist od izbora. Tehnološki razvoj, je doprinijeo i da umjesto avaza mujezina, na molitvu, vjernike poziva audio uređaj. Demokratija je donijela da su i sveštena lica, iz svih konfesija, postala aktivni učesnici u izbornim procesima. Mnogi od njih su više odani partijskim vođama no Gospodaru svih svjetova. Došao zeman da se božji službenici više trude da ubijede vjernike, za koga da glasaju, nego kako da se čuvaju od grijehova, budu smjerni i Bogu, a ne partiji odani. Zamijenili svete knjige, partijskim programima, pa udarili propovjed i hutbe držati. Uskoro se može očekivati da molitvu predvodi imam, preko video uređaja, a ispovijedanje će biti omogućeno na taj način što će te moći dostaviti audio vizuelni zapis, putem mail-a i po odgleJul-avgust, 2014. danom materijalu u istoj formi dobiti odgovor. Rizik da taj materijal dospije u javnost, realno postoji, jer je od vajkada u ovim profesijama bilo onih koji su blisko sarađivali sa domaćim i stranim obaveštajnim službama. No, da se javratim na ove naše muhadžere od devedesetih pa na ovamo. Utuvili ovi naši muhadžeri, da oni to rade za naš hair i za naš boljitak. Dođu, izaberu nam vlast po njihovom tabijatu i odu. Pri tom, nikako da zaborave da podignu putne troškove,od onih koji su ih i pozvali da dođu. Podijele par savjeta kako ljepšeg mjesta za život i rad nema od ovog našeg, bace babu kakvu crkavicu ( jer je svjetska ekonomska kriza) pa put pod noge. Odlaze u tuđinu, ponosni na sebe, budući da su dali veliki doprinos ekonomskom razvoju zavičaja. Ima i onih koji na izbore dolaze, a za dženaze najbližih ne haju. Nemaju vakta, no salavate naručuju, kako bi drugi umjesto njih tom obredu prisustvovali. Ne smiješ im se „kukala ti majka“ ni požalit kako se teško živi, jer će te namah dočekati pričom o globalnim problemima, porastu nezaposlenosti, visokim kamatnim stopama i preskupim komunalijama. Zato vam je bolje da tu priču i ne otvarate, jer će vas to saznanje golemo rastužiti a niste u prilici da svom evladu pomognete. Ali nemojte jedno „kumim vas Bogom i dragim Alahom da zaboravite da im se zahvalite što su odvojili dio svog dragocjenog vakta, te došli i izabrali nam vlast po njihovomćejfu. To nam oni peškeš čine i kismet određuju. Zato i nanijetih da im ovu hićaju u miraz dam. U danima pred izbore mimo prekograničnih musafira, aktivni bivaju i „domicilni“ musafiri. Banu vam „domicilni“ u avliju, nepozvani, bajagi slučajno a u stvari su tu sa nijetom da vas podsjete, da su vam nekad nešto u životu učinili, ili pomogli, ili pak da imaju nijet da to učine. Pitaju za zdravlje onih vani i da li imaju namjeru da dolaze za ove izbore. Brinu ima li kakav radnik ili student van varoši, da ga evidentiraju, kako bi mu isplatili putne troškove, po okončanom glasanju. Ako nemate pobrojane slučajeve, onda na scenu stupa velikodušnost musafira. Da se ne bi mučili da pešačite do biračkog mjesta, nude vam prevoz do i od. Upisaće vam kao studente kakvu nenu i đeda, da bi vam olakšali duševne bolove, pri preuzimanju novca. Nikad više studenata i radnikasa mjestom stanovanja i rada van varoši nema, no za vrijeme izbora! Ja hesapim: ostane veoma mali broj onih, koji žive i rade u mjestu glasanja. Nekim muhadžerima jedina veza sa zemljom porijekla su izbori. Mogao sam nekako da razumijem njihovu potrebu, da u odlučnom trenutku za Karadag, kada se glasalo o državnopravnom statusu, daju podršku ovoj ili onoj opciji, ali ne mogu da razumijem kada su u pitanju lokalni izbori, kako pohrle da nam izaberu vlast koja treba da rešava komunalne probleme nas koji tu živimo. Helem, ako ste se uželjeli rođacima, komšijama, prijateljima ili sugrađanima, koji su iz ekonomskih ili nekih drugih sebeta, ranih devedesetih ili kasnije krenuli u muadžerluk, izbori su šuhret prilika da neke od njih i sretnete. Kurišite kakvu stolicu blizu biračkog mjesta, rezervišite vrijeme i čekajte. Oni će sigurno doći. Ako ste uporni možda budete imaliigbala, pa da sretnete i rahmetli baba, koji jepreselio prije više godina, ali je još uvijek u biračkom spisku, a hesapim da ponekad i glasa. E, da bi da iščekam dan, da dođu neki izbori koji neće biti „SUDBONOSNI“. 45 Društvo Njegovo veličanstvo Birač, kako se dan izbora približava dobija sve više na značaju. Tapšu ga po ramenu oni koji će sjutra od njega okretati glavu. Pokazuju «veću» brigu o Biračevoj familiji i od njega samog. Brinu mu o zdravlju, nezaposlenosti njegovoj ili članova mu familije, imovnom stanju… Poručuju mu da se strpi još samo do izbora a onda će mu sve probleme riješiti. Ako vide da Birač ne vjeruje više u tu njihovu priču, koju mu pred svake izbore nude, onda okreću list. Sa tapšanja se prelazi na prijetnje i ucjene. Te male partijske gnjide plaše birače da će ostati bez socijale, bez penzije, bez zaposlenja, bez... Kad vide da ni to nije dovoljno ubjedljivo, potežu poslednji argument kupovinu duše- čija je cijena od 50 eura, pa na dalje.Što niža cijena, više u džepu kupca... Nije mali broj ovih kupaca, koji su se ofajdili od izbora i koji izbore naprosto priželjkuju. Ne znajubirači da ako uspiju jednom da ih zastraše ili kupe, da je njihov život u tuđim rukama. A život je tako lijep, a kratak. Zatoovu privilegiju treba slobodno i kao čovjek proživjeti. Dovoljno je sjetiti se da te novčane transakcije ostaju zabilježene u nekim tekama i ćitabima i da će jednog dana izaći na viđelo (slučaj izbora u Beranama). Komože sebi da dozvoli, da mu na mezaru piše: Umro od straha... ili umjesto imena i prezimena 50 eura, halalosum mu bilo... Jadan li je čovjek kome strah ukalja obraz... A nije ni Meša Selimović bez neke o strahu rekao: «A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Jer, drugo je uplašiti se kad ima razloga, u nesreći, ili ratu, to mora svako, a drugo je plašiti se uvijek, od svega. Snažni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hočinskim močvarama: Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?» I kada sva ova halabuka prođe, kada se zatvore biračka mjesta a rezultati izbora se obejane, počinju da vru partijske kuhinje. Ko će sa kim i ko će đe, ko na koga (može da računa). Aj izdrži majčin sine sad tom pritisku, koji je žešći i veći no u „pretis loncu“. A da nešto ne izmakne kontroli brinu 46 Revija FORUM se upravo oni kuvari koji vas nijesu ni glasali. Oni su tu da vam daju savjete: šta treba da radite i šta se sa čim slaže. Helenejse, oni su vam u svakoj čorbi mirođija. Razni plaćeni analitičari i kvazi intelektualci (e ovi su vam već hošaf na kraju zijafeta), nude vam svoje usluge i provodadžišu za one koji su ih i angažovali. Ubjeđuju vas da je bolji: Marko od Janka, Haso od Husa a oni rođena braća ili ko rođena braća. Neki krvno a neki interesno povezani. Ono što me stalno kopka je činjenica kako to da bilo koja aktuelna vlast najveću podršku ima u Kazneno popravnim zavodima, i to upravo od onih, koje je tamo ta ista vlast i strpala. A ja umislio da je Slobodan čovjek slobodan - pa makar u hapsani sjedio! “Sve ostalo su trice i kučine”!... Jedan moj ahbab mi skoro reče: „Dobro bi bilo da ovi što dolaze iz inostranstva, kako bi glasali na lokalnim izborima, kad već dolaze da glasaju za naše dobro, da na sledećim izborima glasaju za Partiju penzionera“. - Zašto ? - upitah začuđeno. - E, zato što oni ne mogu, sve i da hoće, dugo ostati na vlasti. Dugo sam razmišljao kako da se odužim akovskim muhadžerima a izbornim musafirima te mi na pamet pade misao, da im posvetim jednu pjesmu bez naslova, koju sam drugim povodom i nešto ranije zabilježio, a za ovu priliku sam dodao četvrtu strofu. Prve tri sam posvetio muhadžerima a ovu četvrtu izbornim musafirima. Ova četvrta strofa je toliko univerzalana da će povezati Crnu Goru od Plava i Gusinja do Herceg Novog i Cetinja. Od Ulcinja do Pljevalja. Bez obzira na vjeru, naciju ili političku pripadnost. Kako je ova pjesma bezimena, pozivam kumove sa područja Karadaga da ture naslov po ćejfu i meraku. Tamo gdje lipa, najljepše miriše, iznad nikoljačkog mosta, Lim srce piše, djetinjstvo provedoh svoje, volim te Bijelo Polje moje. Moje misli u parku Ćamila i Rista, poželim da zagrlimLim što se blista, i bijelih rada polje, volim te Akovo moje. Gornja mahala Donjoj poruke šalje: odlaze nam ljudi, sve dalje i dalje, mladost se naša sada tuđom zove, zbogom i halali Bijelo Polje moje! Vratiću se uskoro,to mi srce zbori, u Boga se nadam, brzo će izbori, roditelje moje, da ja vidim stare, prije toga bezbeli, pripremite pare. *** Saplete se baba ispred biračkog mjesta i pade. Priđejedan kandidat za odbornika, koji se tu zadesio i pomogne joj da ustane. - Sine , kako da ti se odužim?- pita ga baka. - Glasaj za mene bako, - Eee, pa ja sam pala na dupe sinko, a ne na glavu.» *** Kada mi obaveze dozvoljavaju, pogledam ponekad i TV Pink. Mada preferiram sevdalinku pjesmu, ne mogu reći da među novokomponovanim pjesmama nema onih koje mi se sviđaju. Ako zanemarite one silikonske “ljepotice“ koje njišu napumpanim argumentima igdje nije važan tekst i ono što čujete, već vas tjeraju da obratite pažnju na “vizuelni sadržaj” emisije, onda vam, ako to uspiju, neće oku promaći ni činjenica da u skoro svim emisijama jedna te ista publika sjedi i daje doprinos cjelokupnoj atmosferi: aplaudiranjem i igrom na mig režisera. Svakako da oni za to dobijaju novčani honorar, kao nadoknadu za dangubu, i ako tome dodate unutrašnje zadovoljstvo koje pri tom osjećaju, jer su dio jednog tako uspješnog i gledanog projekta, bez golema jada od toga odustati neće. Ovi gosti u studiju imaju dosta sličnosti sa izbornim musafirima, jer i jedni i drugi dolaze kako bi odradili zadatak po zamisli režisera. “ Idemo! Ručice! Aplauz! Jače! Ponovi”!... E, vala im ja ovu hićaju za peškeš zakajitih. Nismo ni mi maksumi. I mi za marifetluke znamo. Ako sam prekardašio, halalite! Jul-avgust, 2014. Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Drugi simpozijum o istraživanju balkanske historije u Podgorici Nepristrasno o zajedničkoj istoriji U Podgorici je od 30. aprila do 3. maja održan Drugi međunarodni simpozijum o istraživanju balkanske istorije na temu „Osmanska baština na Balkanu i poreski registri“. Simpozijum je održan u organizaciji Ministarstva za urbanizam i zaštitu životne sredine Republike Turske, univerziteta „Balikesir“ i „Mehmet Akif Ersoj“, Direkcije za katastre Republike Turske, „TIKE“ Instituta „Junus Emre“ i Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori i časopisa Almanah. Otvaranju skupa u hotelu „Ramada“ prisustvovalo je nekoliko stotina zvanica iz naučnog, političkog, kulturnog i javnog života Crne Gore. Prvi Simpozijum organizovan je prošle godine u gradu Balikesir, a naredni će biti u Rumuniji. Održavanjem skupa data je velika počast Glavnom gradu Crne Gore. Simpozijum je otvorio i pozdravio učesnike i goste prof. dr Hasan Babacan, predsjednik Organizacionog odbora. Tom prilikom osvrnuo se na doprinos i ulogu simpozijuma između dvije skupštine. Ministar urbanizma i zaštite životne sredine Republike Turske Idris Guluđe je na otvaranju simpozija kazao da se još uvijek na Balkanu nalaze brojni kulturnoistorijski spomenici koji govore o osmanlijskom prisustvu na Balkanu, da se čak i Anadolija osjeća zapostavljenom u smislu koliki su značaj Osmanlije pridavali balkanskim prostorima. Skupu se obratio i u ime Vlade Crne Gore, pozdravio učesnike i goste Simpozijuma, gospodin BraniJul-avgust, 2014. Učesnici simpozijuma slav Gvozdenović, ministar životne sredine i održivog razvoja. Balkan je donedavno bio područje posljednje moderne reciklaže prošlosti u koje je bio deponovan stereotip o društvu nespremnom za različitost i modernost. Otuda je svaka, pa i ova priča o balkanskoj istoriji u suštini povod za promišljanje smisla tradicionalnosti i modernosti na intelektualno superioran način koji otkriva vrijednosti različitih civilizacija i kultura u istorijskoj vertikali od nekoliko vjekova, kazao je u pozdravnom govoru na otvaranju simpozijuma prof. dr. Šerbo Rastoder. U arhivima Turske nalazi se više od 60.000 dokumenata o Crnoj Gori, a protokol o saradnji potpisan je 2006. između državnih arhiva dvije zemlje o razmjeni dokumenata koji će omogućiti istoričarima, studentima i drugim istraživačima uvid u bogatu arhivsku građu, naglasio je Rastoder. Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, istakao je da današnji Balkan i Crna Gora u njemu, dužni su makar istražiti višestoljetno naslijeđe i kroz nepristrasan jezik nauke, te kroz povijesne činjenice i dokumenta ispričati istinitu priču o osmanlijskom periodu na Balkanu. Predsjednik Međunarodnog simpozijuma prof. se osvrnuo na istraživanje balkanske istorije. U radnom dijelu učestvovalo je 47 Kultura, baština, obrazovanje peko 100 eminentnih naučnika sa turskih univerziteta i iz novih država nekadašnje SFRJ. Održavanje skupa data je velika počast Glavnom gradu Crne Gore. Bajram Agović se osvrnuo na temu vakufa u Crnoj Gori (eksproprijacija i nacionalizacija); dok je Mirsad Hadrović govorio o značaju vakufa u očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta. Prof. dr Rastović je izložio „Osmanski pravni mehanizam na Balkanu, kao i jedan sudski proces u Podgorici oko jednog ubistva!?“. Dr Dragana Kujović je podsjetila na „Četiri kaligrafska ispisa orijentalne zbirke Zavičajnog muzeja u Pljevljima, dok je magistar Sait Šabotić je svoje izlaganje posvetio mostovima iz osmanlijskog perioda u Crnoj Gori. Prof. dr Ema Miljković je izložila rad „Osmanski defteri kao i izvor za istoriju demografije: mogućnosti istraživanja; tačnost i metodične sumnje“. Dr Marijan Premović je govorio o naseljima i stanovništvu Srednjeg i Donjeg Polimlja. Zapaženo je bilo izlaganje prof. dr Šerba Rastodera „Islamsko-orijentalne baštine, istorija tradicije u drugoj polovini XX i prvih decenija XXI vijeka“. Mr Ivan Tepavčević je svoje izlaganje posvetio crnogorsko-turskim odnosima pred veliku istočnu krizu u listovima „Crnogorac“ i „Glas Crnogorca“. Dr Amina Šiljak-Jasenković se bavila književnim simbolima kao kod kulturnog identiteta. Dr Maksat Dž. Hadžibrahimović se osvrnuo na ulcinjske pirate i gusare, a dr Anđelko Vlašić i Janja Kovač na stanje u oblasti Sinja za vrijeme osmalijske vlasti. Na kraju je svoja razmišljanja o osnovnoj temi iznijela prof.dr Kornelija Jurin Starčević. Ministar Guluđe sa saradnicima, profesorima i ambasadorom Tanilirom posjetili su nekoliko gradova u Crnoj Gori, među kojima su Cetinje i Pljevlja. H.Tuzović 48 Revija FORUM Bez istorijskih izvora nema istorijske nauke Akcenti iz izlaganja prof. dr. Šerba Rastodera ISTRAŽIVANJA OSMANSKE ISTORIJSKE I KULTURNE BAŠTINE NA BALKANU, S POSEBNIM OSVRTOM NA CRNU GORU U DRUGOJ POLOVINI XX I POČETKOM XXI VIJEKA I zučavanje osmanskog istorijskog i kulturnog nasljeđa dugo je na ovim prostorima podrazumijevalo potrebu poželjne produkcije stereotipa koji su u vrijeme nacionalromantizma XIX vijeka služili za jačanje samosvijesti i poželjne slike o sebi. To znači da je prikazivanje onog “drugog” podrazumijevalo obavezni “negativni” atribut i demoniziranje kako bi u konačnom bila izgrađivana poželjna istorijska svijest. Komplek- snost ovog pitanja, proističe iz činjenice da je priča o onom “drugom” uvijek priča o onom sa kojim ste bili u posrednom ili neposrednom kontaktu. U konkretnom slučaju, kada su u pitanju Osmanlije, kao onaj “drugi” onda se najčešće polje “susreta“ u istoriografiji prepoznaje kao “bojište” koje postaje ključna tačka naracije, inspiracije i istrażivanja. Tako je u rasponu od skoro šest vjekova neposrednog dodira Osmanlija i Crnogoraca dominatno istoriografsko nasljeđe protežiralo “ratničku istoriju” i događajnost koja je vezana za nju, što je u konačnom rezultiralo potrebom da se u drugi plan potisnu svi drugi aspekti od kulture do mentalne arheologije koji su i po značaju i po sadržini često i bitniji i kompleksniji od bojeva i bojišta. Takav pristup razumijevanja istorije nužno je produkovao brojne stereotipe i mitove koji su preživjeli do današnjeg dana.Naravno, uz istoriografiju tome su, ne manje kumovale i druge grane nauke, počev od književnosti (posebno epike) do drugih oblika stvaralaštva. U svakom slučaju je sve to rezultiralo uobličenom sviješću u kojoj je pojam “Turčin” i “Turci” bio sinonim za “neprijatelja” za nešto “zlo”, “nestalno i nepouzdano”, “prevrtljivo”, “oholo” i “nasilno”. Naravno, ovdje nije u pitanju vrijednosni sud izveden iz konkretnog saznanja i nepobitnog dokaza što je legitiman naučni metod, već obrazac koji se koristio kao nešto apriorno, dokazano i nesporno. I treba naglasiti da ovo nije posebna crnogorska specifičnost, već je to pojava u skoro svim balkanskim nacionalnim istoriografskim tradicijama u kojima je onaj “drugi” Jul-avgust, 2014. Revija FORUM po pravilu prikazivan u negativnom kontekstu, posebno onda kada bi se sa tim “drugim” susrijetali na bojnom polju. Nije nimalo slučajno što se moderna kritička istoriografija na ovim prostorima začinjala baš na pitanjima vezanim za dominaciju Osmanlija i dovođenje u pitanje mitova koji su vezani za svijest o tome. Jedan od mitova koji je, prvi put doveden u pitanje tek krajem XIX vijeka, ali nikada do kraja naučno valorizovan je mišljenje da Crna Gora nikada nije bila pod vlašću Osmanlija, posebno dio tzv. podlovćenske Crne Gore. Takva stanovišta u istoriografiji su bila uobičajena sve do druge polovine XX vijeka iz razloga što tek tada u crnogorskoj istoriografiji i istoriografiji o Crnoj Gori počinje dominirati naučni metod i obrazac modernog istoriografskog diskursa. Tačnije, osnovu istorijskog znanja čine istorijski izvori. Oni uslovljavaju kvalitet i sadržaj istorijske ekspozicije. Jer, ono što je bilo, je nepromjenljivo, mi možemo znati šta je bilo, samo ako imamo svjedočanstvo o tome. Zato je važno konstatovati da li postoji ,ili da li je postojala naučna strategija koja bi otklonila ovaj limit? Jer bez istorijskih izvora nema istorijske nauke, odnosno priče o prošlosti. Tačnije, ako nema izvora nema ni istorije (praistorija). Takođe je jasno da izvori sami po sebi nijesu istorija, niti je samo postojanje izvora dovoljno za poznavanje i izučavanje prošlosti. S druge strane, istoričar vrši odbir činjenica sadržanih u istorijskom izvoru. Istoričar nikada ne bi izveo nijedan sud, ako bi čekao da se prikupe svi istorijski izvori, ili pak opišu sve činjenice sadržane u njima. Suština naučnog mišljenja je u odabiru istorijskih izvora. Kuda bi stigao istoričar ako bi opisivao svaki istorijski izvor u svakom danu ili razdoblju koje izučava? Za izučavanje crnogorske istorije, posebnu važnost imaju tzv “strani” izvori: vatikanski, mletački, austro-ugarski ,ruski i turski izvori. Od nabrojane grupacije tzv. ”stranih” izvora, moglo bi se reći da su najmanje izučeni, poznati i koriśćeni izvori turske provinijencije. Jul-avgust, 2014. Kultura, baština, obrazovanje Obraćanje ministra Gvozdenovića U svom radu “Strani izvori o istoriju Crne Gore“, akademik Dimo Vujović je s pravom uočio da je nemoguće izučavati istoriju Crne Gore od XVXIX v. bez poznavanja turskih izvora. Otuda i logično pitanje: Zašto su izvori “osmanske “ili turske provinijencije najmanje zastupljeni u crnogorskoj istoriografiji u odnosu na druge strane izvore? Odgovor na ovo kompleksno pitanje možemo potražiti u sljedećim činjenicama: 1. Carigradski arhiv je tek 1936 godine otvoren za naučni rad 2. ova vrsta izvora zahtijeva poseban profil stručnjaka koje Crna Gora uglavnom nije imala. Ipak to ne znači da u ovoj oblasti nijesu napravljeni određeni pomaci u naporima publikovanja istorijskih izvora i to, prije svega zahvaljujući stručnjacima iz regiona, poput: Branislava Đurđeva, Hazima Šabanovića, Lamije Hadžiosmanović, Milana Vasića, Ahmeta Aličića, Nedima Filipovića, Dušanke Bojanić, Olge Zirojević i dr. Uglavnom zahvaljujući njima objavljeni su defteri kao najvažniji a često i jedini izvori za XV I XVI vijek. Ova vrsta turskih izvora je od posebnog značenja za društvenu istoriju. Kao takvi pružaju obilje značajnih podataka bitnih za socijalnu, demografsku pa i političku analizu. Ako bi danas bili u mogućnosti da prepoznamo problem sa kojim se moramo suočiti, morali bi poći od konstatacije “da je prvo nastala priča (naracija) a potom i potreba da se priča učini provjerljivom (utemelji u istorijskom izvoru). Iz naracije se rodio mit koji je postao osnova istorijske svijesti. Zato je pojava kritične i naučne istoriografije u balkanskoj kulturnoj tradiciji epohalan kulturni proces uporediv s prosvetiteljskom tradicijom na Zapadu. Treba se samo podsjetiti intelektualnog zemljotresa koji je proizveo otac srpske kritičke istoriografije Ilarion Ruvarac (18321905) koji je doveo u pitanje istorijsku osnovanost kosovskog mita ili crnogorskog (da Crna Gora nikada nije bila pod turskom vlašću). Tek je sredinom XX vijeka objavljivanjem studije B. Đurđeva pitanje crnogorskog mita naučno apsolvirano. Time su postavljeni naučni temelji istoriografskog nasljeđa, koje danas možemo analizirati vrijednosno i sadržajno. Period XV, XVI i XVII, donekle i XVIII vijeka, uglavnom nema svoje istraživače. Razlog tome je svakako u činjenici što je relavatna arhivska građa uglavnom na turskom (turski arhivi) i na italijanskom, latinskom (venecijanski, zadarski, dubrovački, vatikanski arhiv). Ali to ne znači da ne postoji interes za ove periode istorije. Sve do pojave “Almanaha” (1993) na području Crne Gore nije bilo institucionalizovanog i organizovanog izučavanja islamsko-orijentalne baštine. Udruženje “Almanah” okupilo je visoko etablirane intelektualce različitih profesionalnih orijentacija, koji su kao primarni cilj svoje djelatnosti potencirali potrebu “izučavanja, valorizacije i prezentacije islamskoorijentalnog nasljeđa Crne Gore i kulture Bošnjaka. Priredio: H.Tuzović 49 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM U Sarajevu promovisan roman Ruždije Adžovića Ogrlica iz Šanliurfe Roman o velikoj prevari, stradanju nedužnih, i roman o ljubavi. - S „Ogrlicom iz Šanliurfe“ Ruždija Adžović je obogatio književnost dvije države i obradovao čitaoce i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Kao što je u ovim vremenima, najmutnijim mogućim i po novinarstvo, uspio u nemogućem - sačuvati čist obraz pišući za novine, tako se i u književnosti pojavljuje sa obrazli knjigom, kazao je književnik Isnam Taljić. Piše: Emir Pašić C rnogorsko-bosanski novinar i publicista Ruždija Adžović, koji živi i radi u Sarajevu, nedavno je objavio svoj prvi roman „Ogrlica iz Šanliurfe“, u izdanju „Amos grafa“. Uspješna promocija romana održana je polovinom juna, u Domu oružanih snaga Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a, kako je najavljeno, promocija bi uskoro trebala biti organizovana i u Podgorici. Ruždija Adžović za „Forum“ kaže da je roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ plod njegovog dugogodišnjeg rada. Ako me književna zajednica prihvati i ako smatra da sebe mogu zvati piscem, biću veoma ponosan. To će mi dati podstrek i vjetar u leđa da nastavim sa pisanjem i objavljivanjem književnog štiva, jer imam još mnogo toga ponuditi javnosti. Ja sam - tu i tamo - do sada objavljivao svoje pripovijetke i priče. Međutim, dugo sam se dvoumio oko objavljivanja romana. Da krenem u te vode ubijedio me moj prijatelj i književni učitelj Isnam Taljić, poznati pisac, koji mi je mnogo pomogao i usmjerio me svojim savje- 50 Talić, Adžović, Kulenović, Zejnulahu i Osmić tima. Inače, roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ je moja treća knjiga, ali je moj prvi iskorak u književnost, nadam se uspješan, kaže Adžović. Moram spomenuti da mi je u pripremi knjige za štampu pomogla kćerka Aida. Ona je uradila ilustraciju za naslovnu stranu romana i poštedjela me dilema i lutanja u izboru likovnog rješenja naslovne, što je uvijek noćna mora za autore. Adžović dodaje da roman govori o stradanjima i patnjama nedužnih ljudi u koncentracionom logoru za nesrbe. Roman govori i o ljubavi. Stradanju, patnji, ali i ljubavi, koje nikada nije falilo u prelijepoj zemlji Bosni i Hercegovini. To je, nažalost, njen iskonski usud - kaže Adžović. Dodaje kako mu je u štampanju knjige pomogao i Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina u Podgorici, gdje će uskoro promocija romana “Ogrlica iz Šanliurfe”. Recenzenti Adžovićevog romana su književnik Isnam Taljić i prof. dr. Novak Kilibarda. Taljić je na promociji romana u Sarajevu naglasio, da je roman Ruždije Adžovića knjiga majstorski i za- nimljivo realizirana u svim segmentima, te da postaje jasno da je riječ o pravom piscu i takvoj knjizi. S „Ogrlicom iz Šanliurfe“ Ruždija Adžović je obogatio književnost u dvije države i obradovao čitaoce i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. On je uporedo te dvije domovine i „dva pasoša“. U Crnoj Gori je živio i stekao novinarsku afirmaciju. U Bosni i Hercegovini je studirao novinarstvo i sada živi i radi kao novinar. Kao što je u ovim vremenima, najsmutnijim mogućim i po novinarstvo, uspio u nemogućem - sačuvati čist obraz pišući u novinama, tako se i u književnosti, evo, pojavljuje sa obrazli knjigom. I to s romanom. Roman je, kao što je atletika kraljica sportova, suveren u književnosti. Obično je preteško prebacivanje iz novinarstva u knjižvnost. Niz je takvih primjera i kod nas i u svijetu. Samo rijetkima uspije. Ruždiji Adžoviću je to uspjelo - kazao je Isnam Taljić. Prema njegovim riječima, osim s ratom, u „Ogrlici iz Šanliurfe“ Adžović se uhvatio u koštac i s mnogim aktuelnim temama koje su činile naše Jul-avgust, 2014. Revija FORUM vrijeme prije ovog posljednjeg rata protiv BiH i Bošnjaka, 1992.-1995. Pri tom je prvi zašao i u delikantnu i intrigantnu tematiku koja do sad nije obrađivana u našoj književnosti, a to je ulaženje u svijet albanske porodice koja živi u Bosni. - Ovo je roman tzv. prstenaste strukture - počinje i završava se u koncentracionom logoru za nesrbe. To je osnovna tema ovoga romana. I taj dio je napisan uvjerljivo. Napisano je tako da nije pošteđena istina o tome šta je bivalo i bilo sa žrtvama i kako su se ponijeli dželati, ali je napisano spisateljski vješto. Takođe je veoma važno da je, osim o velikoj prevari i stradanju nedužnih, ovo i roman o ljubavi. O tome je pisano „u sredini“ knjige, u većem dijelu romana, odnosno njegovog sadržaja. Knjigu najtoplije preporučujem. Nezaboravan čitalački doživljaj predstavljaće sretanje sa izvajanim literarnim likovima u majstorski realiziranoj fabuli, zaključio je Talić. Predsjednik Zajednice Albanaca u Bosni i Hercegovini Muharem Zejnulahu, inače dugogodišnji diplomata i donedavno zamjenik ambasadora BiH u Crnoj Gori, kazao je da je roman „Ogrlica iz Šanliurfe“ Ruždije Adžovića izvrsno djelo. - Ruždija Adžović je s ovim djelom zauzeo visoko mjesto na književnoj ljestvici. Ja sam njegov roman pročitao u “jednom dahu”, što mi se rijetko događa. Adžović je hrabro, ali i vješto i znalački ušao u jako rizičnu temu za one koji o njoj malo znaju, a to je albanska besa. Naravno, to je samo jedna od tema o kojoj on govori u svom romanu. Govoriti o besi, a ne znati mnogo o tome je rizično. Adžović je to tako osjećajno i snažno predočio u romanu “Ogrlica iz Šanliurfe”. On dolazi sa tog podnevlja i iz mješovite sredine i dobro poznaje običaje i adete Albanaca. Čestitam mu što je ušao u tu sferu i priredio nam ovako sadržajan, snažan roman koji će upotpuniti i obogatiti albansku književnost. Stoga, zdušno preporučujem ovaj roman Ruždije Adžovića, jer u njemu ima Jul-avgust, 2014. Kultura, baština, obrazovanje Biografija autora Ruždija Adžović je rođen 1962. u Podgorici. U Sarajevu je završio Fakultet političkih nauka – Odsjek žurnalistika, a potom radio u Radiju Crne Gore u Podgorici kao novinar i urednik. Od marta 2000. živi u Sarajevu. Radio je u „Večernjim novinama“, kasnije „Jutarnjim novinama“, zatim „Nezavisnim novinama“, bio je zamjenik glavnog urednika dnevnih novina „BH Dnevnik“ i „As“ te urednik i komentator u „Dnevnom avazu“. Godinama uređuje magazin „Banke u BiH“ i sarađuje sa brojnim časopisima i magazinima. Sada radi kao portparol HO „Merhamet“ MDD u Sarajevu. Autor je obimne monografije „Merhamet – 100 godina“, objavljene povodom stote godišnjice osnivanja ove humanitarne organizacije, kao i knjige „Merhamet – 100 godina dobročinstva“, objavljene u Turskoj na turskom jeziku. Od rane mladost Adžović se uspješno bavi muzikom i slikarstvom. mnogo toga što čitaoce neće ostaviti ravnodušnim – kaže Zejnulahu. Zaustavljene slike vremena Predsjednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, Adil Kulenović, osvrnuo se na vezu između novinarstva i književnosti. - Čestitam Ruždiji Adžoviću na odvažnosti da iz jednog esnafa, novinarskog, zaista uspješno progovori u onom drugom, književnom. I pritom, izbjegne ključnu zamku koja uvijek stoji na putu između politike i novinarstva, s jedne, i književnosti, sa druge strane. I političar i novinar stvari gledaju u procesu. Ono što je sada samo je slijed onog što je bilo i onog što će biti. I jedan i drugi novim danom tu istu stvarnost oblikuju i mijese na drugačiji način. To im daje pravo na grešku, na demanti i ispravku. Književnik, nasuprot tome, zaustavlja slike vremena, zaleđuje ih u vremenu, nema pravo na ispravku. Književnost je nešto poput suhog leda koje u naglom dodiru sa okolinom, sa čitaocem, eksplodira značenjem. Da, i u milionima čestica, otvara mogućnost novog isčitavanja, tumačenja i razumijevanja, i sasvim subjektivnog percipiranja. A novinarstvo, kao i politika, bivajući u procesu, u relativitetu prolaznosti, naprosto imlodiraju. Tu kontraverzu, taj svojevrsni sukob jednog i sasvim drugog pristupa, Ruždija Adžović je evo, reklo bi se bez osobitog napora prebrodio. Zaista vrijedi čitati Adžovićev roman prvjenac. Zbog sjena kojima sa svakom novom stranicom bivamo osjenčani - kazao je Adil Kulenović. Prema njegovim riječima, Ruždija Adžović je napravio djelo vrijedno najvećeg uvažavanja. Mi nemamo pravo na šutnju. Kroz njegovo pero progovorili su logoraši, logor je postao iznutra jasan. Ruždija se odvažio da učini da kroz njegovo djelo logoraši progovore čineći tako da katarzičnost za njih postane djelatna, čak i onda kada je svjesno ne priželjkuju. Koliko senzibilno, to će samo oni znati. To i jeste zadatak književnosti u našem vremenu. Samo je ona ta koja šutnju o neizrecivom može učiniti glasnom. Književnost nas brani od ubijanja memorije – zaključuje Adil Kulenović. Na promociji u Sarajevu odlomke iz romana Ruždije Adžovića “Ogrlica iz Šanliurfe” govorio je poznati bosansko-hercegovački glumac Muharem Osmić, uz gitaru kantautora Šukija Planjanina. Promociji su prisustvovali ambasador Crne Gore u BiH Dragan Đurović, članice udruženja majki Srebrenice, Saveza logoraša BiH, Amor Mašović iz Instituta za nestale BiH, kao i predstavnici ostalih udruženje žrtava agresije na BiH. Kako je nagoviješteno, roman “Ogrlica iz Šanliurfe” uskoro bi mogao biti preveden na albanski i turski jezik. 51 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM „VOJVODA BATRIĆ Stav: Eksterna matura i Gorski vijenac Kataklizma altruizma Piše: Agim Ljaić P ošto su se slegle emocije, i prošlo je kako je prošlo, još jedna eksterna matura je iza naših učenika. Neka im je sa srećom. Ono što vjerovatno niko nije zapazio usljed treme i nervoze koja je izazvana ovakom vrstom ispita, gdje se cjelokupno školovanje svodi na tri sata aktivnoga rada jesu detalji koji su obilježili maturski ispit. Desio se više nego očigledan organizaciono tehnički propust, pa su se pojmovi (altruizam i šovinizam) koji su dijametralno supotni našli u istome kontekstu. Naime, od učenika se tražilo da napišu sastav (esej) na temu: Plemenitost (ne) zaboravljena vrijednost, u kojoj se sugeriše na univerzalne vrijednosti, ljubav čovjeka prema čovjeku, sastav bi očekivano trebalo da pršti od teza koje se vezuju za humanizam, altruizam (čovjekoljublje), govori se o kosmopolitizmu i mnogim drugim HUMANIM - izmima, na jedan posve usiljen i patetičan način, a samo jedno pitanje prije eseja nalaze se citati iz Gorskog vijenca: Uživajte u ALTRUIZMU... ĐAČE (čita) „(...) Pišemo ti što je kod nas bilo: Kako čusmo što bi na Cetinju, POKLASMO SE S NAŠIJEM TURCIMA. Dan i noć je poklanje trajalo; … Malo ko nam u pomoći dođe; i mi smo ti grdno izginuli, polovina u boj pogibosmo; nestalo je groblja oko crkve, po šestinu u jedan kopamo! Po Crmnici Turke isjekosmo i grad Besac s zemljom izravnismo. SAD TI NEMA U NAŠU NAHIJU OBOLJEŽJA OD TURSKOGA UHA do trupine ali razvaline. Vladika Danilo plače, a iguman se Stefan smije. VLADIKA DANILO Ti, Igumane, ne razumje pismo, 52 Revija FORUM a bi i ti na njem proplakao: po šestinu u jedno kopaju! IGUMAN STEFAN Razumjeh ga, al’ plakat ne mogu; da umijem plakat od radosti, bih plakao slađe nego igda, al’ kod mene kada poje duša, SUZE MI SE SMRZNU OD RADOSTI. Nije potrebno biti posebno virtuozan i čitalački iskusan da bi ste zapazili osnovnu ideju izdvojenih stihova, koje đače vrlo pompezno saopštava, pa nam stihovi zvuče kao himna slododi, a ne kao poziv na linč: “Sad ti nema u našu nahiju Obilježja od turskoga uha!“ Pa tako kvazi altruizam biva podstreknut i unaprijeđen ovim nadahnutim kazivanjem Đačeta, u istom će poglavlju, lik Momčeta izreći sljedeće stihove : “Ko ne želi na Koran pljunuti, Neka bježi glavom bez obzira.“ ... Šćaše doći serdar s glavarima No nemaše kada ostaviti, razuraju grada Obodnika i sve turske kule i džamiju, da naš pazar ne smrdi nekršću.“ Ili bi možda bolje bilo da su tematizovali i sljedeće citate (sami prosudite): Jul-avgust, 2014. „No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte i šarajte uskrsova jaja (...) Ne složi se Bajram sa Božićem! Je l ovako braćo Crnogorci?“ Kultura, baština, obrazovanje U TV Kvizu „Spremni za Evropu” Rožajci najbolji SVI IZ GLASA: Tako, već nikako! Poslije ovako naglog prijelaza s altruizma na neki drugi-izam, ostaje gorak ukus u ustima za sve one koji ne pripadaju korpusu crnogorskog bratstva, a priznaćete u Crnoj Gori nije mali broj tih i takvih. Da je „altruizam“ zasijao u svom najjačem sjaju na eksternoj maturi uvjerili su se najbolje učenici koji su bili u središtu radnje. Ko je zakazao ostaje da se vidi, altruisti ili nacionalisti. Do tada ostaje nam da se tješimo time što smo uspjeli da organizujemo još jedan maturski ispit, i pokažemo da i mi možemo i znamo njegovati tekovine savremene Jevrope. Nadam se da će svi oni koji sebe nisu doživjeli kao nepoželjne objekte očišćene nahije, moći da nastave dalje, stisnu zube i sjete se bar na tren stihova o dilber Fatimi i Stanbolu gradu(grudvi od šećera gdje se vile u šerbet kupaju), koje je izrekao Njegoš u istome djelu.Do nekog narednog nadahnutog altruizma, čekaćemo strpljivo kartu za Evropu u poketu s našim čovjekoljubljem, humanizmom, univerzalnim stavovima a bogami i idejama.Zažmirite na jedno oko, osjetite kako se lagano krećemo u gomili nesklada, prema Evropi kao maskirani cirkuzanti, kako reče vojvoda Draško. Kao divlje mačke šaroliko odjeveni, na štrulama napuderisanih nosova. Nadajmo se da neće više imati potrebe za ovakvim univerzalijama ljudskog postojana, i da ćemo stvarno saznati u čemu se ogleda moć savremenog čovjeka, odgonetnućemo dijalektiku koju postavi nedovršeni altuističko - humanistički esej na eksternom ispitu. Jul-avgust, 2014. U CrnojGori je početkom godine realizovana kampanja informisanja gimnazijalaca o Evropskoj uniji i njenim standardima. U okviru tog projekta, tokom maja, realizovan je kviz „Spremni za Evropu“ u produkciji Televizije Crne Gore u saradnji sa delegacijom Evropske unije, Centrom za građansko obrazovanje i Centrom za razvoj nevladinih organizacija. U kvizu su učestvovali učenici završnih razreda srednjih škola iz dvadeset i jedne opštine Crne Gore. Maturanti Gimnazije ”30. Septembar” iz Rožaja, Kemal Dedeić, Murat Đečević, Nervina Dedeić i Aldina Kalač osvojili su prvo mjesto. Timom je rukovodila mentorica Adisa Malagić, profesorica sociologije. Odgovarajući na pitanja iz opšte kulture, Istorije Evropske unije i te- kovina evropske civilizacije mladi Rožajci su s lakoćom osvajali poene ali i simpatije publike širom Crne Gore. - Konkurencija je bila jaka, učestvovali su najbolji učenici u Crnoj Gori, ali sam se potajno nadao da možemo biti prvi, kazao je lider pobjedničke ekipe Kemal Dedeić. Osim što sam stekao novo znanje, ovaj kviz je doprinio da steknem neka nova iskustva, bio je jako uzbudljiv a posebno što sam proširio prijateljske veze sa vršnjacima. Radujem se posjeti Briselu i svim znamenitostima evropske prestonice“ - rekao Dedeić. Pobjednici kviza „Spremni za Evropu” nagrađeni su putovanjem u Brisel. Posjetiće u septembru institucije Evropske unije i Crnogorsku ambasadu u Briselu. M.B.Š. 53 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Aldini i Eldinu nagrade za eko-fotografije Eldin Šaljić iz OŠ „Bać“ i Aldina Murić iz rožajske Gimnazije „30. septembar“ osvojili su druge nagrade u svojima kategorijama na međunarodnom takmičenju u oblasti zaštite životne sredine u Kopenhagenu, na kojem su učestvovali radovi iz 19 zemalja. Eldin Šaljić nagrađen je za fotografiju „Priroda egzistira“ u takmičarskom segmentu „Za manje smeća“, dok je Aldina Murić nagrada pripala za fotografiju „Što bi se ti mučio kada rijeka ionako nosi sve“ u istom takmičarskom segmentu. Njima su pripale i novčane nagrade u vrijednosti od po 750 dolara, a njihovim mentorima, profesoricama Adisi Malagić i Sabaheti Ramović iz Gimanizije „30. septembar“ i Šadiji Demić iz OŠ „Bać“, po 500. Eldin je konkurisao sa svojom fotografijom “Nature exists” i u kategoriji od 11-14 godina bio u samom vrhu. Na dva međunarodna konkursa „Mladi eko-reporteri“ i „Za manje smeća“ učenici iz Crne Gore osvojili su jednu prvu i dvije druge nagrade. Prvu nagradu u kategoriji eko-reporteri osvojila je Zorana Đukić (Srednja likovna škola „Petar Lubarda“ Cetinje) za fotografiju „Naizgled lijepo“. U takmičarskom segmentu „Za manje smeća“ Eldin Šaljić (Osnovna škola Bać kod Rožaja) dobio je drugu nagradu za fotografiju „Priroda egzistira“, dok je Aldina Murić (Gimnazija „30. septembar“ Rožaje) osvojila drugu nagradu za fotografiju „Što bi se ti mučio kada rijeka ionako nosi sve?“. - Prema broju osvojenih priznanja u konkurenciji 19 zemalja naši eko-reporteri dijele treće mjesto sa Turskom i Slovačkom, dok su ove godine najbolji bili njihovi vršnjaci iz Kanade i Malte. Eldin Šaljić iz Crnče, učenik sedmog razreda OŠ “Bać” u Baću kod Rožaja, sa mentorom Šadijom Demić, prof. biologije, učestovao je predhodno na Nacionalnom konkursu “Mladi ekoreporteri” i “Manje smeća” na kojem je osvojio prvo mjesto. U konkurenciji od oko 400 radova, 230 radova srednjoškolaca i oko 160 radova osnovaca Šaljić je nagrađen za eko fotografiju “Priroda egzistira”. -Nakon što naši namiliji odbace svoje igračke njihovi roditelji ih otklanjaju tamo gdje im je najlakše. Nesavjesni roditelji ni ne slute da na ovaj način prave dvije velike greške. Prva je to što zagađuju prirodu, a druga je nešto što je veoma opasno, bacaju igračke blizu jezera ili rijeka i tako rizikuju život svoje i tuđe djece. Naime, djeca često krenu da dohvate igračke iz vode i na taj način se utope, napisao je Šaljić u obrazloženju fotografije. Na svečanosti povodom dana “Planete zemlje” u Podgorici Eldin Šaljić je dobio diplomu od Udruženja za ekonomski konsalting u Crnoj Gori. Povodom značajnih priznanja u OŠ “Bać” organizovana je svečanost na kojoj je Eldinu uričena enciklopedija “Istražuj”. Festival pozorišta za djecu Facebook u Kotoru U okviru revijalnog programa, na XXII Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, gimnazijalci iz Rožaja prikazali su predstavu “Facebook” u Artrijumu Kulturnog centra i osvojili aplauze festivalske publike. Dramska sekcija u Gimnaziji 30. septembar vrijedno radi već četrnaestu sezonu, priredila je 20 predstava pa nije čudo što su osvojili simpatije Kotorana. - Predstava Facebook je groteskna drama o sukobu generacija, a istovremeno scenska priča o sukobu tradicijonalnog i modernog gdje se primat daje 54 tradicionalnom kao sehari, kazala je za Forum scenaristkinja i rediteljka, prof. Mirsada Šabotić. Cilj nam je da kroz igru skrenemo pažnju na važnost tradicije, kulture, jezika i običaja bošnjačkog naroda. Radovao nas je poziv Marije Backović, jedne od organizatora Festivala ali sam se pomalo plašila kako će publika prihavtiti komunikaciju, zbog jezičkih i drugih osobenosti. No na opšte zadovoljstvo gledaoci su prepoznali poruke i nagradili glumce aplauzima tokom i na kraju predstave. Mnogi su poslije prilazili da čestitaju i meni i učenicima a od festivala smo dobili poziv za sljedeće ljeto da nastupimo sa predstavom ”Predizborna kampanja“. Mogli smo je i sada odigrati ali je pripremamo za naredni Festival pozorišta u Bijelom Polju i Juventasfest u Sarajevu tokom juna 2015. - kazala je ponosna profesorica Šabotić izražavajući zahvalnost Ejupu Nurkoviću, predsjedniku opštini Rožaje i CEKUM-u što su pomogli izvođenje predstve u Kotoru. E.P. Jul-avgust, 2014. Revija FORUM Kultura, baština, obrazovanje Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“ Lile zapalile bihorsko ljeto Piše: Vukoman Kljajević F estival priče „Zavičajne staze - Bihor 2014“ otvoren je 12. jula izložbom dječijih radova „Moj zavičaj“, a te večeri promovisane su i knjige u izdanju Centra za kulturu Bihor, - zavičajna poezija Ćamila Sijarića „Šetnje po Šipovicama“ i zbirka priča s prošlogodišnjeg Festivala „Bihorski bluz“. Književnici Braho Adrović i Kemal Musić su ocijenili da ove zbirke imaju veliku vrijednost za savremene čitaoce i književnu istoriju. Stihove su govorili Semir Kočan, Azemina Cikotić, Hana Rastoder i Šjoreta Beriša. KUD “Tekstilac” iz Bijelog Polja priredio je koncert narodnih igara i pjesama, a finalni dio programa, po tradiciji obasjale su „Bihorske lile“. Festival je svečano otvorio Hamdo Kočan sekretar sekretarijata u glavnom gradu Crne Gore. Jul-avgust, 2014. Dodjelom nagrada i plaketa u Petnjici je 9. avgusta završen Festival priče „Zavičajne staze – Bihor 2014“. Na završnoj svečanosti predstavljena je poezija, pripovjetke i roman „Nađi me“ Damira Šabotića. Besjede su održali laureati nagrada za priču inspirisanu Bihorom, a potom je publika uživala slušajući sevdalinke u izvođenju Esada Merulića i Anesa Delića. U okviru festivala održan je raznovrstan program uz učešće domaćih i regionalnih stvaraoca. Festival priče „Zavičajne staze“ održan je u okviru prvog „Bihorskog kulturnog ljeta“, koje su organizovali NVO Centar za kulturu Bihor, Dom kulture Petnjica, NVO Centar za seoski razvoj, NVO Art centar, FK „Petnjica“ uz logističku podršku Opštine Petnjica. U raznovrstnim programima učestvovali su domaći i regionalni stvaraoci. „Susret kod Ćamilove česme“ upriličen je u Šipovicama. U Petnjici predstavljeno “Putovanje kroz stare foto albume“ mr Halila Markišića. Poznati biolog i profesor Markišić je nedavno objavio tri knjige o kulturnoj baštini: ”Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja“, “Rožaje slikom i riječju kroz stoljeće” i “Rožajski kraj - putovanje kroz stare foto-albume“. O njegovom istrazivačkom i pedagoškom radu 55 Kultura, baština, obrazovanje govorili su: mr Sait Šabotić, mr Aldemar Ibrahimović i urednik programa Festivala „Zavičajne staze“ Mirsad Rastoder. Pod naslovom, - Književnost i dijaspora, promovisana je zbirka priča Seada Ramdedovića, pisca koji od 1993. živi i radi u Liksemburgu ali suptilno slika život ljudi u zavičaju. O zanimljivoj knjizi MEĐA, govorili su, književnik Faiz Softić, profesorica Mersiha Redžić, studenti Saudin Račić i Amina Cikotić. Centar za kulturu Bihor je, u saradnji sa CDNK-om sa Cetinja, objavio i promovisao novi roman Safeta Sijarića „Brod na Bistrici“ koji govori o sudbini dva dječaka u anarhičnoj sredini i svojevrsni je rječnik zaboravljenog govora istakao je dr Draško Došljak. Revija FORUM Ibrahim Kadriu, Mirsada Šabotić, Safet Hadrović-Vrbički i petnjička mladost O bogatoj „Poetskoj sehari“ Safeta Hadrovića Vrbičkog govorili su pjesnik Ibrahim Kadriu i Smail Smaka, prevodilac iz Prištine, Mirsada Šabotić, književnica iz Rožaja, i no- vinarka Selma Rastoder, a stihove su govorili recitatori iz Petnjice. - S namjerom da proširi vidike talentovanim školarcima i samoukim piscima, održana je edukativna Otkrivanje zavičaja Evocirajući uspomene iz djetinjstva Hamdo Kočan je podsjetio kako se nekada živjelo u Bihoru. - Daleko od širokih drumova i važnijih istorijskih tokova u malim brvnarama i tek ponekom „kućom na boj“, rano se ustajalo i rano lijegalo, malo se imavalo, al’ se preturalo nekako. Kakva će bit’ godina, kidiše li divina na mal, koja je đevojka stasala za udaju, po kojoj cijeni jagnjad idahu ove rede, jel’ prosula vodenica žito, čiji je konj uzeo košiju... naša su najdublja sjećanja. U prosvjećivanju se nedopustivo kasnilo, konstatovao je Hamdo Kočan. Pravdali su se „Škola nije za našu decu, jok, jok, i koje hoće ne dadu mu naprijed“. Kad je prvi bihorski doktor nauka otišao na škole, jedan od amidža nevoljno je procijedio kroz zube „jazuk što ovakav radnik ostavi imanje“. Dalje od Berana, bilo je ko preko bijela svijeta. Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, kada se konačno život i ovdje počeo da ubrzava, Bihorci su se raštrkali i rasuli po fabrikama i bauštelima Evrope. Za kratko vrijeme, to je, pogotovo materijalno, više promijenilo ovaj kraj no decenije „samoupravnog blagostanja“. Tresući se od straha i nadolazećeg ratnog ludila 25 godina kasnije Bihor se dodatno ispraznio. Duhovna usnulost nije ni lako ni brzo prolazila. Nesvjesni svega nijemo smo svjedočili razaranju i raspadanju naslijeđenih običaja i kulture. Neumorni Mirsad 56 i nekoliko entuzijasta „iz ništa i bez koristi“, prije sedam godina osmislili su manifestaciju Zavičajne staze, koja bi služila na čast i mnogo razvijenijim sredinama. Te naše, sad ipak, narasle i probuđene duhovne snage, dobile su priliku. Kakvi smo na peru pokazali su konkursi za neobjavljenu priču i kao lile kroz tmušu otkrile neke ljude i naslage njihovih zapretanih muka i radovanja, i ne samo bihorskih. Baš na ovaj dan, kad se podsjećalo na važnost istorijskog datuma, ubrzano su tukla naša dječačka srca, jer smo strepjeli hoće li sporiš izdržati do kraja i hoće li nas biti, makar i blizu, ko na lazanskom brdu. Odsjaj tih lila prati nas kroz čitav život. Pomaže da sebi i našoj djeci otkrijemo smisao našeg zavičaja i bar na desetak dana oživimo izvor Popče, Brativir, Radmansku klisuru, Dobrodolsko vrelo i Ciglen, Godijevo, Ćamilovu česmu i druge bisere čijih ljepota nijesmo svjesni. Da je kultura važna, i to presudno, u svijest ljudi na ovim prostorima ne dopire lako. Znam da u Opštini koja tek nastaje, ima sto prečih, ali, svaki strateški plan za oporavak Bihora morao bi što prije da uvidi značaj ovakvih i sličnih susreta, to će svima biti na korist. S nadom, da nikad više niko u Bihoru, ne bude imao „Strah od behara“, želim da uživamo u razgovorima i druženjima na Zavičajnim stazama ali i trešnjama i mirisima tek pokošenih bašča, poželio je zavičajcima i gostima Hamdo Kočan. Jul-avgust, 2014. Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM debata pod naslovom „Književna tradicija i savremeno pismo – odnos fakata i fikcije“. Uvodna izlaganja su imali književnici: dr Nadija Rebronja iz Novog pazara, Bogić Rakočević iz Podgorice i Faiz Softić iz Luksemburga a potom se rasprava proširila zapažanjima, pitanjima i komentarima iz publike. U kontekstu zbližavanja s udruženjima iz drugih država, održana je promocija godišnjih aktivnosti Zavičajnog kluba Bihor iz Luksemburga, Kulturnog centra Montenegro - Štutgart i udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu i Tuzli, kao i Veče Bara u Petnjici. Val barskog suživota i razumijevanja, kroz muziku, stihove i glumačke priče prezentirali su: pjesnik Rajko Joličić, profesori muzike Renata Perazić , Safet Drljan, i doajen glumišta Dragiša Simović. Poseban šarm Festivalu dalo je Veče bihorske muzike koje je okupilo blizu 20 nekadašnjih i aktuelnih majstora sviranja na harmonici, klarinetu, sviralji, goču i tapanu. Na Ciglenu je održan tradicionalni planinarski teferič i takmičenja u bacanju kamena i trka konja. Na brdu Jele uživalo je blizu 2000 ljubitelja Harmonika u Bihoru prirode iz Bihora i susjednih opština. Otvorena je izložba fotografija Emila Šabotića, pod naslovom „Od Radmaske klisure do Ciglena“ ljepote bihorskih predjela i senzibilitet zanimljivih ljudi. Posebno značajna je bila tribina na temu ekološkog razvoja Opštine Petnjica i sličnih područja u Crnoj Gori na kojoj su govorili stručnjaci iz Manir klasika Na završnoj svečanosti festivala predstavljen je književni portret Damira Šabotića, pisca koji živi u Sarajevu. Njegov roman „Nađi me“ bio je u najužoj konkurenciji za nagradu „Meša Selimović“. Govoreći o Šabotiću, književnik Safet Sijarić kazao je da je ovaj pisac, sa 35 godina, pokazao da ima spisateljsku moć da u maniru klasika u literaturu unese priču našeg vremena. Roman „Nađi me“ se bavi sudbinom djevojčice koja je nakon hapšenja izbjeglica u Herceg Novom, ostala usamljena. Roman, dakle, tretira dramu rata u Bosni i Hercegovini iz ugla sudbine ljudi. - Ja bih rekao da je to više priča o posljedicama rata, o jednom podmuklom ratu koji se vodio u pozadini, tamo gdje oficijelno nije bilo sukoba, ali su ljudi stradali. Pokušao sam da sagledam stvari iz pozicije progonitelja, iza linije fronta, tamo gdje su ljudi iz Bosne pokušali da pronađu utočište, ali su umjesto toga iščezli. Kako je moguće da čovjek nestane, da mu nema traga, a da o tome niko ništa ne zna? Iz tih pitanja proJul-avgust, 2014. Ministarstva poljoprivrede, Agencije za zaštitu životne sredine, kao i biolozi i ekolozi sa područja Petnjice. U programima festivala učestvovalo je preko 60 autora, stvaraoca i analitičara. Preko 300 članova kulturnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmičara. A program u cjelini pratilo je preko 4000 posjetilaca. Damir Šabotić izišao je ovaj roman, koji je u bilješkama bio skica za kratku priču. Ali, kako je radnja odmicala, nametali su se novi likovi koje sam nastojao učiniti dovoljno uvjerljivim. Želio sam da kroz sudbinu tih likova progovorim o nečem što sam kao dječak slušao i gledao, predočim izgubljenost mnogih koji su, neposredno ili posredno, patili zbog svega što se dešavalo, kazao je Šabotić. 57 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Svi smo djeca jedne zemlje Festival priče „Zavičajne staze – Bihor 2014“ Podsjetivši da je u Petnjici boravila sa TV ekipom i tada upoznala ljepote ovoga kraja i dobre ljude Nada Bukilić je kazala da se osjeća kao prijatelj među prijateljima. Bihor inspiriše pisce Prvu nagradu na Festivalu priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014, osvojio je književnik Faiz Softić iz Luksemburga, za priču „Mutna voda“. Drugu nagradu je osvojila je Nada Bukilić iz Podgorice za priču „Na obalama u zemlji dobrih ljudi“, a treću Mirsada BibićŠabotić iz Rožaja za priču „Đula“. Specijalna nagrada za autetičnost pripala je Zumberu Muratoviću za priču „Stublja“. Tako je odlučio žiri u sastavu Safet Sijarić iz Sarajeva, Bogić Rakočević iz Podgorice i Enes Halilović iz Novog Pazara. Na konkurs su ove godine preispjele 42 priče inspirisane Bihorom iz Crne Gore, regiona i evropskih gradova. Prorok u svom selu Dobitnik prve nagrade Festiva, za priču „Mutna voda“ Faiz Softić je kazao da u visini novčanog iznosa nagrade od 400 eura poklanja knjige koje će biti uručene bibliotekama 10 škola na prostoru Bihora. Softić - Svaka nagrada, pa i pohvala, jer je i ona za pisca nagrada, u zavičaju vrijedi bar tri puta više nego ma gdje na strani. Znate da postoji drevno pravilo „Ne postaje se prorok u svome selu“. Na žalost, u svemu je tako, većina ljudi ako žele u bilo čemu uspjeti – moraju otići iz zavičaja. Moraju otići tamo gdje vam se ne znaju falinke, gdje svijet u kojem živite ne zna one pojedinosti iz života koje bi najradije zauvijek zaboravili. Za mene, kada su krenule određene pohvale kao pisca bilo je i ovakvih komentara: Faiz pisac, a ja 58 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Bukilić priče, iz nečije vedre ili mračne mašte. Ali, moram reći, ako ova moja priča bar nekog ubijedi da su ljudskost i ljubav veće priče od svih drugih, onda će u tome biti najvrjedniji dio nagrade, koju sam, evo, osvojila! Nek cvjeta Bihor, nek raste Petnjica i nek rastu djeca - novi ljudi, koji će biti bolji od svih nas i čije će priče biti i ljepše i srećnije od naših.- kazala je autorka drugonagrađene priče Nada Bukilić. Dobra priča zbližava ljude Nagrađeni pisci sa organozatorima festivala ga znam kad je ovce čuvo i gubio ih. Morao sam ih gubit, jer bih ja izašao iznad kuće i odmah osluhnuo otkud se čuje graja i pravo tamo – volio sam, a i dan danas volim londžu. Nije me stid. Volim društvo, volim priču ljudsku. Dakle, ako je sve to tako – meni ova nagrada znači jako puno. Jednom su me pitali u Sarajevu za neku lokalnu televiziju: Kakvo je to moje selo Vrbe u kojem sam rođen i proveo jedan dio djetinjstva, a drugi dio sam proveo na Sipanju. Odgovorio sam: Kad neko izgovori Vrbe to odmah asocira na rijeku, a rijeka na župu, a župa na ravnicu u kojoj je lahak život – ali nije tako; u tom mom selu Vrbe, postoje sljedeći toponimi: Provalije, Gnila, Varnica, Kolovrat, Krčevina, Deropanak, Blace, Barica, Hrašće, Mećevišta, Tvrda njiva, Grka – to su toponimi iz mog sela, pa vi prosudite o kakvome se selu radi. A da nije bilo tih toponima u kojima je nesretni čovjek vjekovima pokušavao da organizuje život i da iz posne i plitke hrastove zemlje iscijedi opori zalogaj – možda i ne bi bilo pisca Faiza Softića. Nažalost, mi danas živimo u periodu, uslovno rečeno, agonije jedne kulture, živimo, što bi rekao Karahasan, u periodu gdje je vrisak jedini aktuelni oblik govora. Znajući to, ja se do zemlje klanjam organizatorima i protagonistima ovoga festivala i ljudima poput Mirsada Rastodera, koji zahvaljujući svom neviđenom entuzijazmu čini sve kako bi nas okupio, zbližio, upoznao, prizvao u ove prostore i među ove ljude. Kako bi u naše, počesto zamračene sobe, propustio zračak svjetlosti tvoren od stiha i metafore. Od kako je čovjek postao kao biće obdareno razumom, on čini tri vrlo bitne, i za svoj opstanak, važne stvari: Hrani se, vodi ljubav i pripovijeda. Hrani se da bi opstao kao jedinka, vodi ljubav da bi opstao kao vrsta i pripovijeda da bi kazao, da bi sebe kao subjekta postojanja determinisao u vremenu i prostoru. Od svih formi komunikacije još jedino pripovijedanjem se branimo od svođenja znanja na golu informaciju. Hvala vam što ste tu. Hvala mom dobrom i čestitom ocu koji me budio prije svanuća i sa sobom vodio u varoš. Na tom putu ja sam slušao šta ljudi pričaju i susretao se sa mnogim izazovima iz kojih danas ispredam ono što se zove nepatvorena književna inspiracija. Hvala ZK „Bihor“ iz Luksemburga koji, itekako, ima sluha i senzibiliteta za onu društvenu komponentu koja se zove kultura i već godinama, uz sve drugo što radi za zavičaj, podržava i ovaj Festival priče. Jul-avgust, 2014. Samo zbog tog osjećanja sam se i odvažila napisati priču koja se veže za Bihor, za Petnjicu, za vas - u meni je snažno osjećanje da smo svi mi djeca jedne zemlje i da ničija sudbina nije bez odjeka u sudbini onog drugog, i ničija sreća nije imuna na sreću komšije, druga, brata... Dakle, priča koja mi je, evo, donijela petnjičku slavu, moje je najiskrenije iskazivanje bliskosti i ljubavi prema vama. A vi znate da su za dobru priču - sem dobrog pera i spisateljskog iskustva - potrebni inspiracija i čitaoci! Zato se nadam da ćete vi, koji je budete čitali, prepoznati i razumjeti sva moja osjećanja, saosjećanja, potrešenost, sve ono što me je dirnulo i što se zauvijek usadilo u moje ljudsko iskustvo - bilo kao nevolja koju su doživjeli ljudi moje domovine, bilo kao ljepota i radost koju međusobno dijelimo. Jer, ja nemam drugog načina da vam pokažem svoje poštovanje. Neću vas podsjećati na Sijarića, niti ima potrebe da vas ubjeđujem da su sve velike stvari i svi važni događaji, nastajali upravo u nečijim zamislima, iz neke Dobitnica treće nagrade za priču „Đula” Mirsada Šabotić se zahvalila organizatorima Zavičajnih staza za šansu koju pružaju piscima i žiriju što je u obrazloženju odluke suptilno nijansirao literarne vrijednosti u nagrađenim i drugim pričama. Šabotić U eri tehnologije, a posebno interneta, kada knjiga polako gubi bitku pod najezdom različitih sajtova, gdje se savremenom čovjeku pruža prilika da čita i ono što je dobro i ono što ne zavređuje čitalačku pažnju, Petnjica postaje mala biblioteka koja smjelo prodire naprijed snopom svjetlosti koja je ovjekovječena zbirkama priča inspirisanih Bihorom. Na ovaj način Petnjičani i Petnjica daju svoj literarni prilog crnogorskoj književnosti pružajući mogućnost piscima iz čitavog Festival postao središte regionalnog susrijetanja Urednik programa festivala Mirsad Rastoder istakao je da je svaka od najboljih priča sa konkursa, ali i još najmanje dvadesetak, zaslužila nagradu jer književno i tematski snažno svjedoče o vremenima i ljudima koji su imali neki dodir sa Bihorom i Bihorcima u domovini i dijaspori. - Radujemo se što je ovaj festival postao središte regionalnog susrijetanja i skretanja pažnje da i u nerazvijenoj Petnjici, na sjeveru Crne Gore, u seoskom ambijentu može da se dogodi kultura, po učesnicima i broju publike značajnija od one u našim turističkim „metropolama“, a sve zahvaljujući entuzijazmu zavičajaca i skromnoj podršci Fonda za manjine. Rastoder se nada da će ovo znati da cijene i druge resorne institucije, jer su „Zavičajne staze“ postale respektabilna manifestacija za afirmaciju Bihora, međuopštinske i regionalne saradnje . Jul-avgust, 2014. svijeta da iskažu svoj stvaralački duh. Napisala sam sijaset recenzija i prikaza, dva romana, stotinak pjesama, petnaest pripovijedaka i priča, dramske tekstove, ali mi je najteže da prikažem svoja djela. Usaglasila bih se sa maksimom čuvenog Monteskijea koji je rekao,, Pisci nijesu dobre sudije svojih djela, zato neću govoriti posredno o svojoj priči, nego o vrijednostima priče i pisanja. Ništa ne može zbližiti ljude kao dobra priča, a kada se ta priča pretoči u pisanu riječ i krene na svoje putešestvije od čitaoca do čitaoca, tek onda ona dobija univerzalne dimenzije. Namjerno sam rekla dobra priča, ali dobra priča kao inspiracija jer je moja Đula nastala nakon posjete djeci, u novom studentskom domu u Podgorici. Kako to inače biva, kada stignu mame, svi znaju da su torbe nabrekle prepune od pita, mesa, kolača, sokova, voća. Onda se napravi sjedeljka u sobi i svi se počaste. Poneki zalagajčić te mlade ljude podsjeti na svoju kuću i svoje ognjište. U toj sobi su bile i dvije djevojke Vukosava i Pašema. Pašema je pokušavala da prstima rascijepi jabuku na dva dijela i veći dio jabuke pružila je Vukosavi kroz osmjeh izgovorivši prijekor „Evo, jabuku dijelim sa tobom, a zamalo da se posvađamo“. Onda sam čula životnu priču o njima dvjema. -Pašema ne navikla na krst, a Vukosava na njenu molitvu Alahu pet puta na dan, u početku, zbog nerazumijevanja zamalo su doprinijele da priča o Đuli ne bude nikada napisana. No, kada je čovjek čovjek, onda ni najjače klade mu ne mogu napakostiti. Vremenom su ove dvije djevojke, različitih vjera, tradicije i mentaliteta, postale najbolji prijatelji. Rajka i Dženeta su postale simbol ljudskosti, simbol istine da različitosti spajaju ljude. Vjerujem da će i književnost u ovom vremenu alijenacije kada smo se otuđili jedni od drugih humano djelovati i da će altruistički duh svojstven čovjeku razbiti sve barijere i sve podjele. Mi pisci ne smijemo izdati čojstvenu Crnu Goru. Ako smo mi stariji propustili šta u životu i ako smo krivci za neka turobna dešavanja, pokušajmo da uputimo buduće generacije na pravi put, a jedan od tih puteva je, upravo, i pisanje bez prerasuda, zla i mržnje. 59 Kultura, baština, obrazovanje Revija FORUM Obilježeno stoljeće dva velika pisca Književni horizonti Sijarića i Lalića Povodom obilježavanja stogodišnjice od rođenja Ćamila Sijarića i Mihaila Lalića u Šipovicama je 4. avgusta 2014. održan tradicionalni “Susret kod Ćamilove česme”. Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić su rođeni na jednom relativno malom prostoru na kojem se na svoj način i prepliću njihove priče. Zato su kreatori Festivala priče „Zavičajne staze“ ukazali posebnu pažnju ovim stvaraocima, a besjede su održali Rajko Cerović i Enes Halilović kod Dobre vode u Šipovicama K njiževnik iz Novog Pazara Enes Halilović, govoreći o Ćamilu Sijariću, zapaža da Sijarić u svom djelu, sačinjenog od pet romana, pet knjiga pripovjedaka, knjiga poezije i jedne knjige putopisa, bježi od ideologije. „On se izmiče od nje jer ne vjeruje ljudima koji najčešće zbog nekakvog ličnog interesa mijenjaju često sopstveno mišljenje i priklanjaju se onom koje će im donijeti korist. Za to Sijarić svoje djelo izmiče u prošlost“, kazao je Halilović. „Sijarić je iz sopstvenog iskustva pravio vlastitu poetiku koja ga je učinila jednim od najznačajnijih pisaca na prostoru četvoronacionalnog jezika. A taj jezik koji je povukao iz Šipovica i Bihora je jako bogat i njega su mnogi naučili i razumjeli kroz Ćamilova djela, iako nikada nijesu živjeli na tom prostoru.“, istakao je publicista Rajko Cerović. Lalić je u svoja četiri romana uspio da na najbolji način sažme Crnogorce i da ih nađe između plemenske tradicije koja je već bila prošla, bivala smiješna i novog doba. Nakon susreta „Kod Ćamilove česme“ organizovano je pjesničko druženje u Šipovicama. -U bašči Ćamilove kuće održan je poetski čas o stvaralaštvu jednog od najznačajnih mladih bošnjačkih književnika Enesu Haliloviću, koji od tinejdžerskih dana plijeni pažnju stručne javnosti u Sandžaku i Regionu. Po tradiciji Festivala stihove su nakon Enesa Halilovica govorili; Faiz Softić, Senka Rastoder, Enver Muratović, Bela Džogović i dr. U prisustvu književnih, likovnih stvaraoca, mještana i poštovalaca kulturnih vrijednosti, i ovaj susret u Šipovicama će se pamtiti i prepričavati. 60 Enes Halilović, besjeda kod Dobre vode SVEČANOST PISANE I USMENE NARACIJE Ćamil je bio moderni pisac koji je pažljivo osluškivao teorijsko - književnu misao svoga vremena, rasterećen mnogih književnih predrasuda i klišea. Bio je, iznad svega, izvorni i samosvojni autor koji je sam gradio vlastitu poetiku, iskušavao je u vlastitom djelu i slijedio je na ovaj ili onaj način u svojoj književnoj praksi. Lalić ne pripada piscima koji njeguju sentimentalni odnos prema vlastitom narodu, koji mu laskaju i probaju sakriti njegove nesojluke i animalne porive. On je do te mjere bespoštedni sudija da se u Lalićevom djelu, kao igdje drugo, sagledavamo do danas, stalno izazivani na novo ispitivanje količine ljudskog u sebi. Rajko Cerović (Iz besjede 4. avgusta kod Dobre vode) Jul-avgust, 2014. Revija FORUM Kad pomenemo Ćamila Sijarića, odmah asociramo na jednu od najobilnije ostvarenih naracija na prostoru našeg zajedničkog, odnosno četvoronacionalnog jezika. Naravno, s pravom, jer je sarajevska „Svjetlost“, prije bosanskog razora i propasti Jugoslavije objavila izbor iz Sijarićevih djela u deset tomova. Kad već pominjemo bosanski razor i kraj Jugoslavije u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, vrijeme koje Ćamil srećom nije doživio, uvijek pokušavam da zamislim kako bi, na taj hitro proizvedeni pakao, reagovao pisac Ram Bulje, romana Bihorci, Carska vojska, Mojkovačka bitka, Raška zemlja Rascija, Konak i drugih. Da li bi Ćamil na neosporni bratoubilački rat u Sarajevu i čitavoj BiH reagovao zapanjeno, ili pokušavao da aktivira glas razuma - što ni drugima nije uspijevalo - ili bi prosto zaćutao definitivno poražen u svemu što je mislio, djelovao i zbog čega je konačno stvarao i živio? U svakom slučaju, mislim da je imao ne malo sreće da ga pravo rasplamsavanje bosanskog pakla ne zatekne u životu. Dakle, kad danas govorimo o životu i djelu Ćamila Sijarića podrazumijevamo ono mirno, u odnosu na nešto kasnije doba, skoro arkadijsko vrijeme prije haosa nastalog na ovim prostorima devedesetih godina prošlog vijeka. Haosa koji na svoj način i određenim posljedicama traje ne samo danas, nego će trajati ko zna koliko u budućnosti. Teško da bi, poslije svega što se ovdje dogodilo Ćamil mogao zadržati onaj aristokratski mir i vedrinu kojima je zračio u društvu i sredinama u kojima se kretao. Umio je tako sugestivno da pripovijeda, tako neočekivano da pređe iz banalnosti svakodnevnog primjera u oblast čiste kreacije, tako naglo, što bi dramaturzi rekli da zavrne, poslije čega bi njegovim slušaocima, uz Ćamilovu efektnu poentu, tek bilo jasno zašto je one briljantne besjede naoko obično započinjao. Za Ćamila se komotno može reći da je, pored estetskog uobličavanja vlastite literature, njegovao i estetiku govora, odnosno usmenog kazivanja u društvu prijatelja ili nepoznatih slušalaca, koje je i kraćim govornim pasažima držao u svojoj vlasti. Gotovo da bismo mogli, uz uspomenu na Ćamila, izgovoriti onaj čuveni naslov prve pjesničke zbirke pokojnog Branislava Petrovića - Moć govora. Zaista je, u Ćamilovom slučaju, moć govora uvijek trijumfovala, kao još jedno zadovoljstvo poslije na književnim večerima pročitane pripovijetke ili fragmenta iz Ćamilovih romana. Prosto je želio da svojim zahvalnim slušaocima, poslije pročitanog priloga, još nešto kaže, kao da se plašio da će ostati nedorečen, kao da mu se čini da ne valja biti dužan svojoj zahvalnoj publici. Ćamil je samim svojim prisustvom na svakom skupu i društvu predstavljao govornu raskoš, samo je njegova stvaralački aktivna i uvijek kreativno budna priroda na svakom koraku izlivala čitavo bogatstvo na prisutne, zavodila i razvodila dalekim stvarnim ili izmaštanim predjelima. Gotovo da možemo reći kako je svuda i na svakom koraku Ćamil bivao istinski pisac, kako je iz njega ključala ona kultivisana naracija koja je, ili raJul-avgust, 2014. Kultura, baština, obrazovanje nije promišljana ili prosto nastajala na licu mjesta, kako bi rekli pravnici. Stvaralac u njemu je bio do te mjere živ i na svakom mjestu i koraku osvjedočen, bez razlike da li je trenutno boravio za svojim pisaćim stolom, ili u društvu više ili manje bliskih osoba. Otuda je realno pretpostaviti, poput mišljenja Josipa Ostija ili drugih Ćamilovih prijatelja, da je ovaj pisac često usmeno znao provjeravati određenu temu, pažljivo na svoju priču osluškujući reakcije prisutnih, pa poslije toga objavljivao, naravno znatno obogaćenije verzije jednom ispričanih zametaka, ili, kako bi ljudi od filma rekli sinopsisa buduće pripovijetke ili određenog fragmenta u romanu. To je opet značilo da je Ćamil danonoćno živio sa svojim književnim junacima i događajima iz vlastite literature, da nije uporno sjedio za stolom čekajući inspiraciju. Inspiracija je uvijek čekala njega u obliku manje ili više svarene fabule i osobene karakteristične dramaturgije njegove proze. Ili, drukčije bismo mogli reći da Ćamil gotovo da nije dovoljno razlikovao konkretni život od vlastitog književnog svijeta, da je živio možda intenzivnije u svijetu svojih književnih junaka nego u stvarnosti. Teško da bismo mogli i za jednog poznatog domaćeg ili svjetskog pisca izreći ove riječi koje u prvom redu zvuče kao nesumnjiv kompliment. Ćamil je bio u prvom redu moderni pisac koji je pažljivo osluškivao teorijsko književnu misao svoga vremena, rasterećen mnogih književnih predrasuda i klišea, ali ni jednoj poznatoj proznoj strategiji nije robovao; oslonjen najviše na vlastito stvaralačko iskustvo. Bio je, iznad svega, izvorni i samosvojni autor koji je sam gradio vlastitu poetiku, iskušavao je u vlastitom djelu i slijedio je na ovaj ili onaj način u svojoj književnoj praksi. Vrlo rano je raskrstio sa zabludama o prirodi takozvanog istorijskog romana, pa su njegove knjige, navodno inspirisane istorijom i naslovljene kao romani sa istorijskom tematikom, bivale najmanje istorija, ili naivna rekonstrukcija istorijskih događaja, a znatno više povijest obilja ljudskih sudbina i likova koji su kroz vlastiti udes, kao i njihov autor, pokušavali da dokuče tajne života na zemlji. Tako su njegovi zavičajni junaci iz Bihora elementarni u snazi, često previše violentni u svojim postupcima, kao mala djeca, željni odgonetke postojanja, bivali zahvalni slušaoci svakoga ko dolazi iz svijeta, ili ih definitivno može zanijeti pričom koja ne računa toliko na istinitost koliko na samu unutrašnju logiku priče, nesvjesni, opet, činjenice da time izražavaju žarku želju za nekom vrstom umjetničkog izraza, koji bi im koliko toliko osvijetlio, da ne kažemo, osmislio uboge živote. Ćamil je, da ne idemo dalje, nego u rodnom Bihoru, ispod likova haramija i naizgled nesputanih strogih ljudskih fizionomija pronašao liriku, iskonsku težnju za nekom višom istinom koja bi njegovim likovima pružila kakvo takvo objašnjenje, to jest neku vrstu odgonetke u vezi sa misterijom života i postojanja. Ispod često suro- 61 Kultura, baština, obrazovanje vih postupaka krije se čovjekova ranjiva priroda, strah od nepoznatog i sjutrašnjice, strah od nesigurnosti i tajnovitosti svega što nas okružuje. Nigdje čovjek od knjige, obrazovanja i otuda zasnovanog gospodstva, nije, kako nam Ćamil kazuje, više cijenjen nego u priprostom bihorskom vilajetu. Čak i onaj smiješni hodžica iz romana Bihorci, dok vadi iz bisaga knjige ili ko zna kakve hartije, gleda se sa divljenjem i strahopoštovanjem. Boraveći na najdaljoj periferiji islamskog kulturnog kruga, jer za drugi nijesu mogli ni znati, uz susjede koji nikako nijesu bili oduševljeni njihovim postojanjem, priprosti Ćamilovi Bihorci su naivno vjerovali da tamo u dalekom Stambolu, koji im je iz priča ličio na sami dženet, postoje objašnjenja za sve što ih muči, da tamošnji učeni ljudi sve jasno vide, da negdje ipak ima i srećnijeg i bezbrižnijeg svijeta i sigurnosti na pretek. Dok je u svojoj antologijskoj noveli Hasan sin Huseinov implicite izlagao vlastitu poetiku, odnosno lični književni kredo, ili u pripovijeci Sablja metaforično govorio o sudbini umjetnika i povratnom otrovu umjetnosti koja na određeni način kažnjava svoje fanatične sljedbenike – Ćamil je, naoko jednostavno, ali izuzetno sugestivno saopštavao mudrosti do kojih se dolazi u najsofisticiranijim esejima filozofa, estetičara i antropologa svjetskog glasa. „Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Hasan?... Kad ste me pitali a srećom niste njega - i nemojte da vam se to omakne s jezika, ja ću vam odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikad niste ni ovamo... ni onamo... nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci“. Ima li ljepšeg objašnjenja za čaroliju literature i čovjekovu zavisnost od umjetničke naracije, bila ona pisana ili usmena, kao što je ovaj fragmenat iz Ćamilove pripovijetke Hasan sin Huseinov? Danas i svagda treba zahvaljivati Ćamilu Sijariću: kako zbog toga što je jedan naš gotovo nepoznati kraj, njegove ljude i njihov mentalitet uveo u svijet domaće književne klasike, tako i zbog toga što nam je specifični jezički kolorit svojeg Bihora učinio, ne samo poznatim, nego nas tim svojim jezičkim obiljem značajno obogatio. Hvala mu na kraju što je vlastitom književnom kreacijom trajno zadužio crnogorsku i bosanskohercegovačku kulturu. SINTEZA NACIONALNOG ISKUSTVA Mihailo Lalić nije samo pisac, ni samo laureat najvećih književnih nagrada koje su na jugoslovenskom prostoru u njegovo vrijeme postajale, ni samo nadahnuti pjesnik jednog herojskog vremena u kome je uzeo značajnog i fizičkog učešća, ni hroničar crnogorskog poluvjekovnog hoda po mukama koje je tako moćno izrazio u četvoroknjižju pod gotovo zajedničkim naslovom „Ratna sreća“, Lalić je prosto sinteza Crne Gore, njen najveći književni 62 Revija FORUM izraz modernog doba, njen najsugestivniji tumač i, zašto ne reći, sapatnik sa njenim slobodarskim martirima i žestoki protivnik njenih nepočinstava. Lalić je sve to, duboko svjestan svih dimenzija i granica prostiranja crnogorskog čovjeka, čiju je životnu i istorijsku sudbinu svojim djelom moćno uzdigao do univerzalne drame. Nalazeći u vlastitom djelu crnogorskog čovjeka na prelazu između njegove herojske ere i banalnosti novijeg doba, između predstave o jednom narodu koju su s pravom proizvodili i najveći evropski umovi devetnaestog vijeka, i izgubljenog svijeta po nestanku vlastite države i dinastije, a time i osnovnih uporišta za opravdavanje sopstvenog svjetonazora – Lalić je mogao da stvori tolstojevsko bogatstvo likova i sudbina, zaokruženu nacionalnu komediju u balzakovskom smislu. „Plemenski čovjek je zbunjen otkad vidi da mu pleme ne može pomoći, da mu junaštvo više ne vrijedi i da ga dostojanstveno ponašanje čini smiješnim – kaže Pejo Grujović u Ratnoj sreći, pa nastavlja: Zbunjen, on postaje kukavica – zbog nagle promjene čak i veća kukavica od običnog čovječuljka već obrađenog i prilično prilagođenog procesima koji slijede. Najzad, to što se kod nas zbog zakašnjenja tako naglo odigrava, pa se prosto očima vidi proces promjene običaja i naravi – drugi narodi su proživjeli kao znatno sporiji razvitak, čiji kontrasti nijesu bili tako oštri, pa se ni njegove komične strane nijesu mogle uočiti. Na taj način bi crnogorska komedija bila u stvari opšte ljudska, samo vremenski i prostorno zbijenija, po sredstvima i varijantama siromašnija i s manje raskošnim rezultatima“. Nije onda zagonetno zbog čega se Lalić u svojim raskošnim romanima: Lelejska gora, Hajka, Zlo proljeće ili Raskid, opsesivno nosio sudbinama mladih crnogorskih intelektualaca koji su, krvoločno gonjeni po lelejskim i drugim gorama, nosili san ne samo o slobodi nego i mogućem pravednijem svijetu; utopiji kojoj su povjerovali i značajni evropski intelektualci sredinom prošlog vijeka. Crnogorsko slobodarsko donkihotstvo u Drugom svjetskom ratu, ona borba bez uzmaka, često bez sagledavanja ikakvog spasonosnog izlaza, ono individualno herojstvo bez topline, solidarnosti ili zaštite borbenog kolektiva, još jedan je znak uskrsavanja već prividno zaboravljenog herojskog doba u ukupnom crnogorskom nacionalnom iskustvu. Žestoke i nepomirljive crnogorske podjele, koje vuku korijene iz početka dvadesetog vijeka, silina građanskog rata koji nigdje nije tako moćno opisan kao u Lalićevom djelu – još jedan su dokaz izuzetne složenosti crnogorske prirode i ukupnog crnogorskog svjetonazora. Lalić ne pripada piscima koji njeguju sentimentalni odnos prema vlastitom narodu, koji mu laskaju i probaju sakriti njegove nesojluke i animalne porive. On je do te mjere bespoštedni sudija da se u Lalićevom djelu, kao igdje drugo, sagledavamo do danas, stalno izazivani na novo ispitivanje količine ljudskog u sebi. Jul-avgust, 2014. Priča Revija FORUM Remzija Hajdarpašić Slučajni susret Priča je objavljena u zbirci “Bihorski bluz” N egdje u Luksemburgu, stojim na autobuskoj stanici i uživam. Uživam jer pada snijeg. Snijeg me uvijek iznova vrati u djetinjstvo i zavičaj. Namjerno puštam da mi pada po glavi i ramenima, tako mi je užitak veći. Dišem duboko, prija mi hladan vazduh u plućima. Gledam luksemburške pahulje a u mislima mi bijele bihorske padine, od javora istesane skije i gomila promrzlih dječaka. Pred očima se ređaju idilične slike rodnog Bihora: tragovi vukova oko tora, od zime rascijepljeni hrastovi i još mnogo toga. Jedna slika mi steže grudi. Majčine promrzle ruke na ledom okovanim Kućištima. Nebrojeno puta sam gledao te svete ruke kako modre od mraza peru moje ruho. „Nije to bilo prljavo, moglo je sačekati dok se vrijeme ne popravi“, želio sam je zaštititi. „Ne, sine, ako ne možeš nositi novo barem neka bude čisto“, odgovarala bi majaka, a sada znam da joj se duša do bola stezala. Tegoban život moje majke razli neku sjetu po meni pa počeh da žalim djecu odraslu u gradovima, čega ona da se sjećaju, o čemu da pišu? Njima nikada nijesu vuci na torove udarali, niko se s medvjedom nije hrvao, niko aždahu nije vidio. A aždaha što je Bahto Zverotić ubio bila tolika da su je dva para volova uz Pornjače vukla, gledao sam ja to svojim očima, gledali su to svi čobani što pred kraj ljeta izgone stada u Ciglen. Morao je Bahto da je ubije. Pomahnitala i u strašnom napadu bijesa zapalila Drezgu, stoljetnju šumu kojoj ni najjače julsko sunce nije moglo obasjati stopala. Niko u gradu ne traži zakopano zlato. Ni zlato ni zlatna sedla. Dvije hefte smo Mujo i ja kopali po šumi oko Dobre vode u Ciglenu da nađemo zlatno sedlo, tu negdje zakopano. Znamo mi da je ono tu. Bože zdravlja, kad se dočepamo penzije opet ćemo mi krampove u ruke pa u Ciglen. Ni Jul-avgust, 2014. vještice ni vile ne žive u gradovima, ni utvare ni prikaze ni karakondžule. Istina, ima i u gradovima lijepih stvari no se one nekako brzo zaborave. Prođe zgodna žena pored mene, okrenem se, moram, živ sam, ali dva koraka kasnije ja je zaboravim. Vidim ponegdje lijepo zasađeno cvijeće, raširim zjenice a onda ugledam beton i asfalt pa shvatim da ono cvijeće samo remeti teško sivilo kojim su gradovi okovani. Neću opisivati autobusko stajalište, ima takvih na hiljade. Boje autobusa, zar je to važno? Ne bih ove redove ni pisao da moje zimsko lutanje zavičajem ne prekide pitanje čovjeka koji je stajao pored mene. „Jeste li vi Jugosloven?“ Kako se samo usudio da prekine moje putovanje?! Ne odgovaram. Pokušavam, nošen snijegom koji i dalje pada, letjeti rodnim krajem. Ne vrijedi, neznanac je uporan. „Tebe pitam“, povuče me za rukav. „Jesam“, odgovorih ravnodušno. Biti Jugosloven više nije privilegija, ali je i to dio mog djetinjstva. „I ja sam“, dosta ponosno odgovori neznanac. Pogledam ga malo bolje, vidim da je čovjek iz naših krajeva. „Bihorac“, pomislim. „Odakle iz Jugoslavije?“ pitam riješen da se uvjerim da li smo zaista zemljaci. „Iz Crne Gore.“ „Odakle iz Crne Gore?“ „Podgorica.“ Jasno mi je da u Podgorici nije rođen. Zamjerio mi se pa ću ga tjerati do majčinih nogu. „Rođeni ste u Podgorici?“ Znajući da će autobus naići svaki čas, ređao sam pitanja takvom brzinom kao kad majka ispituje dijete koje je zijan napravilo. „Ne, od Berana sam ja“, sada već malo nervozno odgovori. „Da nijesi iz Bihora?“ nastavih ne obazirući se na njegovu nervozu. „Jesam, što?“ s dozom ljutnje upita. „Ništa posebno. Ja sam isto Biho- Bilješka o autoru Remzija Hajdarpašić rođen je 1967. u Vrševu, Petnjica. Osnovnu i srednju školu završio je u Rožajama, a diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini. Jedan je od osnivača revije Bihor, u kojoj je objavljena njegova prva priča: Zakopano zlato. Autentičnim jezikom i fabulom oduševio je mnoge čitaoce pa su Zlato preuzeli i objavili renomirani izdavači iz Crne Gore i Srbije, te revija namijenjena dijaspori u Americi. Pomenuta priča ušla je i u Antologiju savremene bošnjačke pripovjetke štampanu 2011. u Skoplju. Za priču Harun dobio je Specijalnu nagradu Zavičajnih staza za autentičnost pripovijedanja 2012. godine. Priče Izgubljeni um i Harun ušle su u Antologiju savremene bošnjačke pripovjetke za 2012. godinu. Pripovijetka Očeva kletva objavljena je u nastavcima u reviji Bihor. Priprema zbirku u kojoj će se, pored poznatih, naći i nove priče inspirisane Bihorom. rac“, dodadoh da ga malo umirim. „Biti Bihorac treba da nam je čast.“ Nabrojih par znamenitih Bihoraca i održah mu jedno kratko predavanje o čuvenom bihorskom poštenju i potrebi da čovjek bude uvijek ponosan na svoj zavičaj. „Odakle si iz Bihora?“ namjerno mu naglašavam Bihor. „Petnjica.“ „Muratović, sigurno?“ Oduvijek sam mislio da u Petnjici žive samo Muratovići. „Šabotić“, nevoljno odgovori. „Onda ti nijesi iz Petnjice, neko selo? Ja sam iz Vrševa i kod nas ima par kuća Šabotića.“ „Dobrodole.“ Naišao je autobus i moje ispitivanje je prekinuto. Ovdje su autobusi prokleto tačni. Trebalo mi je samo još dva minuta da ga od Jugoslavije preko Crne Gore, Podgorice, Berana… utjeram u rodnu kuću. 63 Prenosimo Revija FORUM Prenosimo: Monitor Goražde: Heroji bitke za ranjenike (Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Jačanje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isključivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije) Piše: Aleksandar Reljić (Novi Sad) N a spomen ploči okačenoj na ulazu u Kantonalnu bolnicu u Goraždu, ispisana su imena zdravstvenih radnika, koji su u bosanskom ratu 1992-1995, poginuli radeći svoj posao. Pored dr Hasana Imamovića, dr Muhameda Pašića, Sabine Pašalić, Mehmeda Živojevića, Alije Kurtića, Satka Ćosa i Nizama Halilovića, tu je i ime jedne Beograđanke - doktorke Dušanke Vujasić, koja je nekoliko godina pre rata došla da radi kao stomatološkinja, u tadašnjem Domu zdravlja u Goraždu. Iako je imala više prilika da izađe iz grada, koji je od 4. maja 1992. 64 Željela da preživi rat i kaže istinu: Dušanka Vujasić bio pod opsadom snaga JNA i srpskih paravojnih formacija, doktorica Dušica nije želela da ga napusti, koji je bio pod konstantnom artiljerijskom vatrom. Doktorka Dušanka Vujasić poginula je 27. aprila 1993. u granatiranju goraždanske bolnice, zajedno sa kolegom, takođe stomatologom, dr Hasanom Imamovićem (…). Kroz goraždansku bolnicu za četiri godine rata prošlo je oko 4.500 ranjenih, a samo u prvoj godini, od početka napada na grad do novembra meseca, bolnica je primila 1.700 ranjenika. U goraždanskom Domu zdravlja na početku nisu bili spremni za rat. Prvih dana opsade doneta je odluka da se ranjenici odvoze sanitetom u okolne bolničke centre, koji su bili na teritoriji pod kontrolom srpskih snaga pa i u samu Srbiju i Crnu Goru, do Užica, Pljevalja i čak do Beograda. To je trajalo prva dva meseca rata, priseća se dr Emir Frašto, specijalista opšte medicine, koji je danas premijer Bosansko-podrinjskog kantona (…). Na taj put odlazila je i pokojna doktorica Dušica, kako su je Goraždani zvali, koja je 25. jula 1992, u jednom intervjuu, objasnila grupici novinara da je ostala u Goraždu “zbog pacijenata i ljudi iz ovog grada”. U video snimku intervjua se vidi kako Jul-avgust, 2014. Prenosimo Revija FORUM objašnjava da je imala prilike da izađe iz grada, da i dalje ima mogućnosti da to učini, ali da ne želi. “Želela bih samo preživeti ovaj rat, da se vratim u Beograd, u Srbiju, i da kažem tamo istinu ljudima. Ne, ljudima! Želim reći istinu roditeljima, jer moji roditelji ne znaju istinu”, istakla je tada doktorica Dušica. Vozač saniteta, koji i danas radi taj posao u Kantonalnoj bolnici, Meho Ćano seća se kada su on i doktorka Vujasić imali problema na Limskom mostu, kod Ustiprače (…). Kada su došli do Ustiprače, patrola ih je vratila u Sokolac. U Sokocu su Dušicu dva-tri sata ispitivali, “šta ona traži kod Muslimana i zašto im pomaže”, a Meha nisu dirali. Pacijenta su primili u bolnicu u Sokocu i Dušica i Meho su nastavili put prema Goraždu. Doktorica Dušica išla je u pratnji ranjenika i sa vozačem kola hitne pomoći Ibrahimom Paradžikom. Ovaj penzioner se priseća da je doktorica imala problema na punktu, kod Rudog, usput do Užica. Tada su prevozili ranjenika Ahmeda Adžovića, nastavnika matematike i direktora tadašnje osnovne škole “Nikola Tesla” u Goraždu, koji je ranjen drugog dana opsade grada i prevezen u užičku bonicu. Adžović, koji je i danas nastavnik u istoj školi, koja se sada zove “Husein ef. Đozo”, kaže da su ih vojne patrole zaustavljale na “pet, šest punktova”(…). U pratnjama saniteta išao je i pokojni Predrag Dacić Pero, čiji su roditelji Jagoš i Joka, poreklom sa Žabljaka, bili učitelji u Goraždu. Odrastao je u tom gradu i bio je oženjen Munirom, sa kojom je imao ćerkicu Dijanu. Nije bio medicinski radnik. “To je bila velika hrabrost i veliki reskir i on je dolazio u bolnicu i pitao šta treba da pomogne i išao je sa našim vozačima. Teško je prelazio granicu, sa naše strane, a još teže sa srpske strane. Bilo je ljudi Jul-avgust, 2014. koji su pokušali da to urade kao on, i ostave auto, i ostave ranjenike, i pobjegnu. Pero je o svakom vodio računa i do bolnice ih dovozio. Dolazio je sa nekom energijom i to je uticalo na sve nas da izdržimo”, priča dr Frašto. Pero je jednom spasio vozača Meha Ćana, kada su se vraćali iz Pljevalja, gde su u bolnici ostavili jednu ranjenu ženu. Nosio je beli mantil na kojem je pisalo dr Emir Frašto. “Na izlazu iz Pljevalja, kroz onu šumu, sretne nas Milun Kornjača. Ništa nas nije dirao, sjećam se dobro da je bio ranjen. Uzeo nam je auto, sjeo pored nas vojnik Perendija i mi smo došli do Mostinje. Moje su auto uzeli i oćerali i prebacili nas u milicajska kola i došli smo u Čajniče. U Čajniču smo stajali pred komandom i rekli su nam da čekamo Miluna da odluči šta će sa nama biti”, ispričao je Ćano (…). U to vreme užička bolnica je bila prepuna ranjenika iz Srbije, koji su pored ratišta iz Bosne, bili i sa hrvatskog ratišta, ističe Ahmed Adžović, kojem je teško da se priseća kako je kao ranjenik prebačen iz Goražda u Užice (…). “Postojale su razne formacije, a posebno su bile opasne paravojne formacije i teško je bilo biti Bošnjak ili Musliman u to vrijeme u Srbiji, a posebno u Užicu, jer je to ipak taj pogranični dio, gdje je dolazilo puno ranjenika sa svih strana“, kazao je Adžović. Ranjeni nastavnik je tada stigao do Subotice, ali nije mogao da pređe granicu jer nije imao dokumenata. U međuvremenu, video je na televiziji vest da je grupa od dve i po hiljade kozlučkih prognanika, vraćena iz voza sa graničnog prelaza u Subotici i da se nalazi na Palićkom jezeru. “Tu su čekali da im se izdaju dokumenti po skraćenoj proceduri, jer su Mađari pristali da ih puste da uđu i nastave put u treće zemlje. Vidio sam šansu da se umiješam među njih i uspio sam da uzmem pasoš i da izađem iz Srbije”, rekao je Adžović. Pre toga, pozvao je telefonom stare prijatelje iz Sombora, Mlađu i njegovu suprugu Gordanu Vlaisavljević, objasnio im situaciju, našli su se i od Vlaisavljevića je pozajmio novac za put. “Oni su odmah došli do mene i posudili mi 500 švajcarskih franaka. Odveli su me u jedan restoran na ručak i eto, srećom, nakon pet mjeseci i sedam dana, preko Mađarske i Hrvatske i na kraju preko Grepka, uspio sam se vratiti u Goražde svojoj porodici”, ispričao je Adžović. Vlaisavljevići su godinama letovali sa Adžovićima u Baošićima i družili se, i oni i njihovi sinovi. Kada se u proleće 1992. Ahmo javio Mlađi iz Subotice, to je za Vlaisavljeviće bilo veliko iznenađenje, jer je u Goraždu rat (…). Nakon rata, Vlaisavljevići su dobili telefonski poziv iz Beča, od jedne žene iz Goražda, koja se predstavila kao Adžovićeva komšinica i da ima poruku od Ahma. “Dao joj je novac i zamolio je da nam ga pošalje i da nam tako vrati pare. I sad da li je umesno, da li nije, svi mi imamo takvih slučajeva da u našem gradu, kada nekome nešto učiniš, da posle okrene glavu i da se i ne osvrne na to da li je dužan. Ovo je stvarno bila pomoć na koju nismo računali da se vrati. Eto, pošteni ljudi”, priča Mladenova supruga Gordana. Ahmovo pismo zahvalnosti Vlaisavljevići čuvaju i dan-danas i Mladen kaže: “To ostaje istorija... za našu decu. Veliko je zadovoljstvo pomoći čoveku u nevolji” (…). Dr Dušanka Vujasić poginula je 27. aprila 1993, u 37. godini života, od granata ispaljenih iz VBR-a, koje su doletele iz pravca Foče. Bila je u šestom mesecu trudnoće. Nije odmah izdahnula, ali kolege nisu uspele da spase ni nju, ni bebu. (Nastavlja se) 65 Vjerski pojmovnik Revija FORUM Festival priče „VII Zavičajne staze – Bihor 2014“ Vjerski pojmovnik Sadaka U tradiciji živi uvjerenje da sadaka čuva čovjeka od nesreća i nevolja koje ga susreću u životu. Ona je garancija božije dobrote dobročinitelju. Ona je štit od nevolja, socijalna ravnoteža, društveno blagostanje. Piše: Enis ef. Burdžović S adaka je jedna od najprisutnijih riječi u našoj govornoj kulturi. Njeno jezičko izvorište – interesantno – dolazi od istog osnova kao i iskrenost (sidk) i prijateljstvo (sadakah). U terminologiji šerijata sadaka podrazumijeva materijalni vid pomoći, jednostavno rečeno – pravo siromašnih u imetku imućnih. Postoje nekolike kategorije i vrste sadake. U Kur’anu se navodi: „Uzmi iz imetaka njihovih sadaku“... Ovdje se misli na obavezni vid davanja pomoći, šerijatsku kategoriju zekata. Najšire korištena kategorija sadake je dobrovoljna materijalna pomoć, koja nije strogo naređena ni iznosom ni vremenom. Ovo značenje je u nas bilo a i danas je najprisutnije pod pojmom sadake. Kada neko nekom draga srca učini neku korist, pokloni nešto, naši stari su to znali pohvaliti riječima „sadaka ti bila“. Islamski učenjaci navode bitnu distinkciju između obaveznog izdvajanja imetka (zekata) i dobrovoljne milostinje (sadake). Kažu da je pohvaljeno da se zekat da javno, da bi to bilo podsticaj drugima da daju. Dobrovoljnu neobaveznu sadaku je pohvaljeno dati krijući, kako Muhammed, s.a.v.s., opisuje: „...I čovjek koji udjeljuje pa to sakrije, da mu lijeva ruka ne zna šta je udijelila desna“... Zanimljivo je da je jako široka lepeza svega što se može smatrati dobrovoljnom sadakom. Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Osmjeh tvom bratu je sadaka“. Drugom 66 Piše: Enis ef. Burdžović prilikom je rekao: „Svako dobro djelo je sadaka“. „Dinar kojeg potrošiš na izdržavanje svoje porodice je sadaka“. Konačno, Muhammed, s.a.v.s., kaže: „“Na svaki ljudski zglob u svakom danu u kome izađe sunce treba dati sadaku. Izmiriti dvojicu je sadaka, pomoći čovjeku da uzjaše svoju jahalicu ili pomoći mu da na nju digne tovar sadaka je, a i lijepa riječ sadaka je. Svaki korak kojim korača ka namazu je sadaka, a i ukloniti s puta ono što smeta sadaka je.” Sadaka nije samo vid društvene odgovornosti i milosrđa. Ona je prisutna u svakom vidu dobročinstva, i onaj ko nije u stanju dati ništa za sadaku, za njega je pominjanje Allaha sadaka. Ove izreke Muhammeda, s.a.v.s., su snažan podsticaj vjernicima da u svakom vidu dobra i pomoći vide sadaku i svoju priliku da dajući drugima obezbjeđuju sebi. U tradiciji naših muslimana živi uvjerenje da sadaka čuva čovjeka od nesreća i nevolja koje ga susreću u životu. Ovo uvjerenje nije bez osnove. Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Liječite svoje bolesne sadakom.“ Uzoriti ashab Enes bin Malik je rekao: „Zaista Allah zbog sadake i čuvanja rodbinskih veza, čovjeku produžava život, štiti od teške smrti i od svega neželjenog i štetnog“. Koliko puta osoba izađe nepovrijeđena iz neke nesreće, pa ljudi kažu: „Imao je neku sadaku“, ili „sadaka ga je sačuvala“. Pitanje sadake je jako aktuelno u toku mjeseca Ramazana. U završnici ovog blagoslovenog mjeseca postoji definisana kategorija pomoći „sadekatul-fitr“, ili slobodno prevedeno sadaka u hrani. Ovo je još jedan vid saosjećanja i potrebe da se pomogne onima koji nemaju osnovnih sredstava za život. Svaki čovjek će biti u hladu svoje sadake na Sudnjem danu, kako nas obavještava plemeniti poslanik Muhammed, s.a.v.s. Ona je garancija božije dobrote dobročinitelju. Ona je štit od nevolja, socijalna ravnoteža, društveno blagostanje. Usuđujem se reći da je sadaka ponos muslimana, i oni je nisu dužni davati samo muslimanima. Jul-avgust, 2014. Učesnici tribine o ekološkom razvoju Književna tradicija i savremeno pismo Zavičajni klub Bihor iz Luksemburga Foto monografija Halila Markišića Bihorska muzika Veče Bara u Petnjici Za uspomenu pored slika Muslije Agovića Promocija knjiga -Šetnje po Šipovicama i Bihorski bluz Mladi eko-reporteri upozoravaju: „Naizgled lijepo” Foto: Zorana Đukić Foto: Eldin Šaljić
© Copyright 2024 Paperzz
