close

Enter

Log in using OpenID

bioraznolikosti - biodiversity

embedDownload
ugrože ne vrst e
Plemkinja među pticama: vlastelica
Živopisna ptica crvenih nogu zahvaljujući otmjenosti zaslužuje ime koji nosi. U nas
se gnijezdi još samo 50 parova, zbog čega ima status „kritično ugrožene“ vrste.
U 2010., koju je UN
proglasio Godinom
biološke raznolikosti,
GEO će diljem svijeta,
pa i u Hrvatskoj, isticati
nužnost očuvanja vrsta.
I dalje pratite naše teme i akcije.
BIORAZNOLIKOSTI
Vlastelice obitavaju uz plitke slatke, bočate ili slane vode: močvare,
lagune, riječna ušća, plitka jezera, taložnice, ribnjake i solane. Poput drugih ćurlina, hrane se po plićinama, a
hranu skupljaju brzim kljucanjem s
površine blata, biljaka ili iz vode.
Hrane se pretežno vodenim beskralježnjacima (vodeni kukci i njihove
ličinke, školjkaši, puževi, račići i slično).
Hvataju punoglavce i sitne ribe, katkad
jedu i sjemenke. Najveća dubina na
Vlastelice se hrane po plićinama, a hranu skupljaju brzim kljucanjem.
kojoj se mogu hraniti je 20 cm, a pogotovo je za ptiće važno da na staništu
ima sasvim plitkih površina.
Vlastelice su vrlo druževne. Izvan
sezone gniježđenja zadržavaju se u
malim jatima, najčešće 5 do 10 ptica, a često se uključuju u mješovita
jata s drugim ćurlinima. Rijetko su
samotne. Na odmorištima se znaju
okupljati u veća jata. Gnijezde se u
kolonijama od 10 do 40 parova. Monogamne su, a veza između partnera
traje jednu sezonu.
Gnijezdo grade na golom tlu, na
otočićima ili sprudovima okruženima
plitkom vodom, katkad i na suhom
tlu. Gradnja gnijezda, ležanje na jajima
i podizanje mladih zadaća je obaju roditelja. U leglu su obično četiri jaja koja
se izlegu za 22-23 dana, a ptići postaju
samostalni za dva do četiri tjedna.
U Hrvatskoj su se vlastelice počele
gnijezditi tek potkraj 20. st., a i danas
su malobrojne gnjezdarice na samo
nekoliko lokaliteta. Najveće gnjezdište
su taložnice Sladorane kod Virovitice
gdje se na maloj površini redovito
gnijezdi oko 15 parova. Redovito se
gnijezde na ninskim solanama, a sporadično na širem području Podunavlja
i donjeg Podravlja te na ušću Neretve.
Ukupna gnijezdeća populacija u Hrvatskoj ne prelazi 50 parova te ima status
„kritično ugrožena“. Kao preletnica
zadržava se u priobalju, ali je također
rijetka te je znatno brojnija za proljetne nego za jesenske selidbe.
Razlozi ugroženosti su nestajanje
prostranih plitkih močvarnih područja, uništavanje muljevitih i pjeskovitih morskih obala, lov i krivolov, turizam i rekreativne aktivnosti.
Potrebne zaštitne mjere uključuju
očuvanje preostalih pogodnih staništa (solane, muljevite i pjeskovite
morske obale, močvarna područja,
šaranski ribnjaci), istraživanja i praćenje te vrste.
2/10 g 21
PRIPReMIo: Državni zavod za zaštitu prirode SNIMIo: Ivan Lolić IZVoR: Crvena knjiga ptica
Vlastelica (Himantopus himantopus) se među europskim pticama
izdvaja osebujnim izgledom: na toj
živopisno obojenoj ptici ističu se
neobično duge, crvene noge kojima
vješto gaca po plićinama. Znameniti zoolog Juraj Kolumbatović navodi 1885. da je ime vlastelica dobila
zato „...što je vitka i otmena uzrasta,
a ponosna vladanja kao neka plemkinja među pticama“. Mužjak ima crna leđa, dok kod ženke prevladava
smeđa nijansa.
Glasanje joj je raznoliko: izmjenjuju se „krit, krit, krit...“, slično sabljarki i
vivku, te „krre“ poput riječnoga galeba ili „kje“ poput crne čigre.
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Stare sorte krumpira u Hrvatskoj
Donesen je iz Južne Amerike, no s vremenom je zbog klimatskih, edafskih te proizvodnih uvjeta došlo do modifikacija i stvaranja zasebnih populacija domaćih sorti.
K
Napisao i snimio:
Roman Ozimec
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coast
projektom
rumpir je drevna kultura koja
potječe s Anda u Južnoj Americi, gdje je bio jedna od najvažnijih uzgojnih kultura starih Inka,
Maya i Azteka. Sredinom 16. stoljeća
krumpir je prenesen u Europu, najprije u Španjolsku i Irsku, pa ubrzo
u ostatak Europe. Vrlo je zanimljivo
da se stoljećima nije uspio udomiti
u europskoj poljoprivredi, dapače
zabilježene su prave krumpirske bune, odnosno pobune seljaka koji ga
nisu htjeli saditi. Međutim, kad je od
sredine 18. stoljeća počeo masovan
uzgoj, posebno za vojničku hranu,
postao je iznimno omiljena i važna
kultura. Kod nas se krumpir – ili, kako
naša starija literatura navodi, korun ili
krtola – pojavio upravo sredinom 18.
st., a proizvodnja se uspostavila do
kraja tog stoljeća. Od 1784. do 1793.
strogu naredbu o uzgoju krumpira
provodi veliki župan Varaždinske županije Aleksandar Erdödy, nakon što
je u toj županiji zavladala velika glad.
Ipak, od pojave krumpira u Dalmaciji 1767. godine proizvodnja se
stalno povećava te tridesetih godina 20. stoljeća premašuje 8000
hektara. Neki naši krajevi, kao što su
Međimurje, varaždinsko i ogulinsko
područje te Ravni kotari i Vrana u
Dalmaciji, prepoznatljivi su po krumpiru. Glasovita je i kvaliteta ličkoga
krumpira, pa biokovskog, proizvedenog u visokoplaninskim docima.
Stoljećima se uzgajaju tradicionalne sorte za koje je teško sa sigurnošću navesti podrijetlo. Kod nekih
je sigurno riječ o starim inozemnim
Iako se ističu odličnim okusom, na našim je tržnicama teško naći domaće sorte.
sortama koje su u nas dobile domaće
ime, ali kod nekih je zbog klimatskih,
edafskih te proizvodnih uvjeta došlo
do određenih modifikacija i stvaranja
određenih zasebnih populacija, odnosno sorti. U Dalmaciji i Hercegovini
uzgajaju se bilać, ruževac, počiteljka,
škuljevac, dubrovačka bjelka, na ličkom području glasoviti lički plavac,
plave boje kore; koravac, talijanka i
na području Perušića bijeli. Ivanjski
krumpir uzgaja se u Istri, a u kontinentalnoj Hrvatskoj krmećak ili svinjščak, rožnjak ječmenac, rogač, daruvarski, đakovački i drugi. Na posljetku,
naši su selektori, osobito u Zavodu za
krumpir u Staroj Sušici u Gorskom kotaru, stvorili domaće sorte krumpira:
Lika, Goran, Istra, Dalmatinka, Dobra,
Nada, Stanka, Velja.
Na žalost, sve te sorte danas praktično ne možemo naći u proizvodnji, niti
ih možemo kupiti na tržnici ili u prodavaonici jer dominiraju isključivo sorte iz
Nizozemske, Njemačke i drugih europskih država: Jaerla, Bintje, Cleopatra,
Kondor, Monalisa, Asterix i druge.
Sigurno je da se mnoge od naših tradicijskih i novostvorenih sorti
ističu kvalitetom, posebno odličnim
okusom. Naše izvorno bogatstvo
sorti krumpira genski je bazen svojstava koja mogu već sutra biti iznimno važna u svijetu u kojem se sve
više gubi genska bioraznolikost kao
osnova za prilagodbu na sutrašnje
klimatske promjene, biljne bolesti
i genetički izmijenjene organizme.
Nadajmo se da ćemo obnoviti proizvodnju nekih od tih sorti i stvoriti
prepoznatljive prehrambene proizvode na osnovi domaće tradicije
i znanja, kao osnovu konkurentne
poljoprivrede i turizma.
22 g 3/10
Bioraznolikost.indd 22
23.2.2010 12:14:33
Upoznajmo da bismo zaštitili
Tajanstvena riba krških rijeka
Živi u čistim krškim rijekama, skriva se danju, a noću izlazi u potragu za hranom.
No ni „noćni život“ mekousnu nije skrio od najopasnijeg neprijatelja – čovjeka.
M
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Fotografija:
Aljoša Duplić
ekousna (Salmothymus
obtusirostris) jedna je od
najvećih pastrvskih vrsta
jadranskog slijeva, čak su nađeni primjerci i duži od 70 cm. Kratka glava
nalazi se na vretenastu tijelu. Usta su
joj mala s iznimno mesnatim usnama,
zubi maleni, a često ih i nema. Tijelo
joj je prekriveno sitnim ljuskama, a
boja varira od sive do zlatne, dok joj
je trbuh bijele boje. Iza glave ima crne
mrlje dok se crveno-narančaste pružaju od glave do repne peraje.
Mekousna se mrijesti na temperaturama iznad 10 Celzijevih stupnjeva, tijekom veljače i ožujka, a katkad i
do svibnja, i to uglavnom noću. Ženke na šljunkovitu dnu iskopaju trlo
(mrijesne jame) pa odlažu jajašca,
koja mužjaci oplođuju.
Živi u jatima te nastanjuje čiste i
hladne krške vode bogate kisikom.
Noćni je tip, pa se tijekom dana skriva među vodenim biljem i u sjeni,
a noću izlazi u potragu za hranom.
Hrana mekousne su razni sitni vodeni beskralješnjaci, najčešće ličinke
vodenih kukaca i račići.
Mekousna je endemična vrsta rijeka jadranskog slijeva. Postoji pet
prirodnih populacija u rijekama Krki,
Jadru, Vrljici, Neretvi s pritocima i Zeti
(Crna Gora). Duga međusobna izoliranost tih populacija dovela je do
nastajanja očitih razlika među njima.
Zbog toga ih neki stručnjaci dijele i
na zasebne podvrste: neretvanska
mekousna (S. o. oxyrhyncus), zlousta
(S. o. krkensis), solinska mekousna (S.
o. salonitana) i mekousna iz rijeke Ze-
Zbog krivolova, mekousna je danas na popisu kritično ugroženih vrsta u Hrvatskoj.
te (S. o. zetensis). Njihov status još nije
razriješen te je predmet istraživanja.
Nekad se od veljače do travnja cijela rijeka Vrljika bijeljela od pijeska
i šljunka iskopanih trla, „ljubavnih
gnijezda“ mekousne. Danas više nije
tako; zbog snažnog i neprestanog
čovjekova pritiska broj mekousne se
osjetno smanjio. Krivolov, osobito
različitim zabranjenim ribolovnim
alatima i sredstvima kao što su podvodna puška, vrše, mreže i dinamit,
jedan je od glavnih razloga ugroženosti te vrste. Velik je problem to
što krivolovci i u doba mrijesta postavljaju vrše i u njih love mekousne
prije nego što su se izmrijestile. Razni
vodnotehnički zahvati i unos stranih
invazivnih vrsta također ugrožavaju
njen opstanak u našim rijekama.
Sve su to razlozi zbog kojih su
mekousne danas kritično ugrožene
i strogo zaštićene u Hrvatskoj, osim
solinske mekousne koja je u kategoriji osjetljivih i stoga je zaštićena.
Upravo su zbog mekousne rijeka
Vrljika 1971., a rijeka Jadro 1984. godine zaštićene u kategoriji posebnog
ihtiološkog rezervata.
BIORAZNOLIKOSTI
3/10 g 23
Bioraznolikost.indd 23
23.2.2010 12:14:42
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Bioraznolikost pasmina i sorti
Posljednjih stotinjak godina naše stare sorte kulturnog bilja te pasmine domaćih
životinja ubrzano nestaju.
O
Napisao: Roman Ozimec
Snimio: Stipe Surać
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt
projektom
pstanak domaćih pasmina
i sorti nije samo domoljubno ili lokalpatriotsko pitanje
nego i pitanje očuvanja cjelokupne
biološke raznolikosti Hrvatske. Naime, sukladno Konvenciji o biološkoj
raznolikosti donesenoj na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvitku 1992. godine u Rio de
Janeiru, biološku raznolikost ne čini
samo divlja flora i fauna, odnosno
ekološki sustavi, nego i priroda koju
je čovjek tijekom povijesti na bilo
koji način promijenio te uzgojem i
odabirom određenih svojstava prilagodio svojim potrebama. Dužnost je
svake potpisnice, pa tako i Hrvatske,
katalogizacija cjelokupne vlastite biološke raznolikosti i njeno očuvanje.
Hrvatska je domovina iznimno velikog broja pasmina, njih oko pedeset,
dok je broj izvornih sorti kulturnog bilja barem trostruko veći. Taj velik broj
zahvaljujemo kako krajobraznoj raznovrsnosti tako i burnom povijesnom
razvoju. Posebno je važan utjecaj
Sredozemlja i Podunavlja, te gorske,
odnosno krške, dinarske Hrvatske.
Na žalost, osim samih sorti i pasmina, sve su ugroženija i staništa
tradicionalnih vrtova, voćnjaka,
oranica, maslinika i vinograda jer
moderna, industrijska poljoprivreda
zahtijeva velike proizvodne cjeline
kod kojih nema mjesta za zajednice
koje se razvijaju uz manje, mozaično raspoređene površine: travnjake, šumarke, međe, poljske putove,
pašnjake i lokve. Intenzivna primjena
koncentriranih mineralnih gnojiva i
Bez domaćih životinja naši preci ne bi preživjeli. Mnoge su izvorne pasmine već izumrle.
pesticida potrebna za moderne sorte
i hibride, bitno smanjuje raznolikost
prateće faune, ali i flore.
U isto vrijeme za naša posebno
zahtjevna i raznovrsna područja
stvorene su neke iznimne pasmine
i sorte: istarsko govedo, lička buša,
paška pramenka, turopoljska svinja,
dalmatinski pas, zagorski puran, crna
slavonska svinja, turopoljski luk, vukovarska lubenica, endivija, petrinjski ozimi češnjak, konavoska brokula, varaždinsko zelje, zagrebačka
rabarbara, pšenica brkulja, kukuruz
tvrdunac, plavac mali, pošip, maslina
oblica i brojne druge.
Ne samo da bogatstvo kultivara
povećava biološku raznolikost Hrvatske nego je sastavni dio agrobioraznolikosti i prateća flora i fauna.
Veća je stoka dio prirodnog plijena
naših najvećih predatora: medvjeda,
vuka i risa, ali i bjeloglavog supa, a
rijetke su danas zemlje u Europi koje
se kao Hrvatska mogu pohvaliti da ih
još imaju. Naše su domaće životinje
domaćini brojnih endoparazita, ektoparazita i napasnika. Iako nam se
čini da bi ih trebalo trajno istrijebiti,
i oni čine našu biološku raznolikost.
I ostaci biljaka i domaćih životinja te
njihov izmet hrana su brojnim drugim nekrofilnim, saprofitnim i predatorskim vrstama gljiva i kukaca,
ali posljedično i lastavicama, muharicama, pčelaricama, šišmišima, žabama... Na posljetku, stare pasmine
domaćih životinja i sorte kulturnog
bilja sastavni su dio krajobraza i staništa, čak simbol pojedinoga našega
kraja, ali i nezaobilazan dio naše gastronomske i druge ponude te potencijal za stvaranje prvorazrednih
izvornih proizvoda.
20 g 4/10
Bioraznolikost.indd 20
25.3.2010 19:04:47
Upoznajmo da bismo zaštitili
Ukras proljetnih livada: kockavica
Kao posljedica prestanka košnje i ispaše, zapuštanja livada, melioracije te
urbanizacije staništa kockavice nestaju, a s njima i ta prekrasna biljka.
K
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Fotografija:
Igor Boršić, DZZP
ockavica (Fritillaria meleagris
L.) prelijepa je biljka, pravi
uukras proljetnih livada. U
rano se proljeće razvija iz lukovice i
može narasti do 30 cm visine. Njena
tanka stabljika na vrhu nosi cvijet,
ispod kojeg je naizmjenično poredano nekoliko dugih i uskih listova.
Cvjetovi su građom tipični za porodicu ljiljana (Liliaceae), ali su oblikom
i bojom specifični: veliki su i teški,
zbog čega vise te su crveno-smeđe
do purpurno obojeni, sa svjetlijim i
tamnijim šarama. Te šare tvore uzorak šahovnice, od čega potječe i hrvatski naziv za tu vrstu – kockavica.
Cvjetovi su uglavnom pojedinačni,
no katkad ih se na jednoj stabljici
može pronaći dva ili više. Pojavljuju
se tijekom ožujka i travnja, a oprašuju ih bumbari i pčele. Osim sjemenkama, koje se razvijaju u uspravnim
plodovima tobolcima, kockavica se
može razmnožavati i vegetativno,
odnosno lukovicama.
Kockavica počinje cvjetati tek
nakon pet do osam
godina te može
doživjeti starost od
čak 30, a vjerojatno
i više godina. Otrovna je, pogotovo za
sisavce.
Stanište kockavice uglavnom
su vlažne livade, a
rjeđe raste i u svijetlim, otvorenim i
vlažnim šikarama i
BIORAZNOLIKOSTI
Šare na cvijetu inspirirale su hrvatski
naziv ove predivne vrste - kockavica.
šumama. Rasprostranjena je na području središnje, sjeverne i sjeveroistočne Hrvatske, uz nekoliko izoliranih nalazišta na Velebitu.
Kao osjetljiva vrsta (VU), kockavica je uvrštena u Crvenu knjigu
vaskularne flore Hrvatske te je kao
takva strogo zaštićena temeljem
Zakona o zaštiti prirode. Ugrožena
je zbog gubitka vlažnih livada na
kojima raste. Ta staništa nestaju
zbog lošega čovjekova djelovanja,
što uključuje melioraciju i urbanizaciju te pretvaranje zemljišta u oranice. S druge strane, ta su staništa
ugrožena i prirodnim procesima
zaraštavanja drvenastom vegetacijom zbog prestanka košnje i ispaše
te zapuštanja livada.
Praćenje stanja (monitoring) kockavice za osnovne i srednje škole
Projekt Praćenje stanja kockavice pokrenut je 2005. godine. Ove godine Državni zavod za zaštitu prirode, u suradnji s javnim ustanovama za upravljanje
zaštićenim prirodnim vrijednostima
nekoliko županija namjerava u monitoring kockavice uključiti i one škole
koje u akciji dosad nisu sudjelovale.
Kako bi se olakšao terenski rad,
a prikupljanje podataka o kockavici
ujednačilo, Državni zavod za zaštitu
prirode održava stručne radionice o
inventarizaciji i praćenju stanja flore
namijenjene učiteljima biologije koji
se žele uključiti u prebrojavanje kockavice. Akcija se svake godine održava tijekom ožujka i travnja, a škole
ispunjene obrasce s terenskim podacima dostavljaju u Državni zavod za
zaštitu prirode.
Cilj je projekta uspostava praćenja stanja (monitoringa) te ugrožene vrste prikupljanjem podataka o
veličini njenih populacija prebrojavanjem jedinki na plohama određenih površina. Temeljem dosad
prikupljenih podataka o nalazištima
i veličini populacija, planira se izrada
akcijskog plana za zaštitu kockavice.
Uključite se i vi u akciju
prebrojavanja kockavice!
Priključite se akciji inventarizacije i
praćenja stanja kockavice i tako pridonesite očuvanju te ugrožene vrste!
Više možete doznati na www.dzzp.hr
ili molimo kontaktirajte: Igor Boršić, tel:
01 5502 946, e-mail: [email protected]
4/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
25.3.2010 19:04:52
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Zaboravljena korist: buhač
Vrijednost naše izvorne biljke buhača kao prirodnog insekticida sami smo svojedobno
otkrili, znanstveno dokazali te komercijalno iskorištavali, no na posljetku i – zaboravili.
P
Napisao: Roman Ozimec
Snimio: Roman Ozimec
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt
projektom
ostoje poljoprivredne kulture
koje su bile široko proširene,
a danas su nestale i postale
svojevrsne agrarne legende. Kulture
duhana i buhača svojedobno su bile
osnova opstanka mnogih dalmatinskih obitelji: duhan u Dalmatinskoj
zagori, a buhač uz obalu i na otocima. Dalmatinski buhač (Tanacetum
cinerariifolium) izvorna je biljka Dalmacije, opisana 1820. s opjevanih
strmih omiških stina iznad Cetine.
Opisao ju je njemački botaničar L.
C. Treviranus, profesor botanike u
Bonnu, pod imenom Pyrethrum cinerariifolium. U narodu je poznat i
upotrebljava se otprije, o čemu svjedoče mnoga narodna imena: buvač,
buhar, buharika, brmljina, divji pelin,
osinač, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica, matrikolda i dr.
Endem je istočne obale Sredozemlja, rasprostranjen na obalnom
području Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Raste ponajprije na vrlo toplim,
suhim, kamenitim i siromašnim tlima. Traži mnogo sunčeve svjetlosti,
pa ne podnosi zasjenjenost. Izrasta u
višegodišnje polugrmove, životnog
vijeka i do 30 godina, visoke do 70 cm
sa srebrno-zelenim rasperanim listovima u podnožju, iznad kojih se uzdižu cvjetovi na dugačkim stabljikama.
Cvjetove buhača čine žuti, cjevasti
plodni cvjetići u centru i neplodni bijeli jezičasti cvjetovi koji ih okružuju.
Nalikuju na ivančice, odnosno krizanteme, pa otud potječu neki nazivi. Na
jednoj biljci izraste i do 1000 cvjetova,
koji cvatu od svibnja do srpnja.
Osim što je prirodni izvor insekticida piretrina, buhač je i krasan ukras obalne Dalmacije.
Buhač je izvanredan prirodni izvor
insekticida piretrina, kojeg cvjetovi
i sjeme sadrže i do jedan posto. Za
kilogram suhih potrebno je oko četiri kilograma svježih cvjetova. Osim u
kućanstvu, koristio se prah buhača u
kožarama i suknarama te poljoprivredi, narodna medicina rabi ga protiv
crijevnih nametnika, a veterina za
liječenje rana domaćih životinja. Važnost buhača kao prirodnog insekticida svijetu je objelodanio naš glasoviti
botaničar Roberto Visiani, proširio u
uporabi njegov učenik, dubrovački
ljekarnik Antun Drobac, ujedno i osnivač dubrovačkoga Prirodoslovnog
muzeja, a 1920. znanstveno potvrdio
hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička.
Uzgoj buhača počinje u 19. stoljeću u
okolici Dubrovnika i brzo se širi obalom i otocima Dalmacije.
Poznato je više populacija, odnosno sorti dalmatinskog buhača: crnogorski, starigradski, šibenski, arbanaski, kaštelanski, trogirski, šoltanski,
drvenički te dubrovački. Proizvodnja
doseže vrhunac u prvoj polovini 20.
stoljeća s čak do 6000 ha, a rekordne
1926. izvezeno je 1350 tona suhog
cvijeta u SAD i zapadnu Europu.
Kako je piretrin prirodni insekticid izvrsne učinkovitosti i brze
razgradnje te nije otrovan za toplokrvne organizme, idealan je za
organsku i ekološku poljoprivredu.
Prah dalmatinskog buhača sirovina
je za daljnje izvorne proizvode, uz
poticanje prerade u manjim obiteljskim pogonima, polja rascvjetanog
buhača u krajobrazu obalne Dalmacije mogu biti i turistički atraktivna.
Na posljetku, vrijeme je da izvorna
hrvatska biljka, vrijednost koje smo
sami otkrili, primijenili i znanstveno
dokazali te počeli njenu komercijalnu proizvodnju, a onda je zaboravili,
postane svojevrstan simbol obnove
naše poljoprivrede, koja se kao feniks treba i može ponovno uzdići iz
vlastitog pepela.
20 g 5/10
Bioraznolikost.indd 20
27.4.2010 13:35:21
Upoznajmo da bismo zaštitili
Ljepotan planinskih livada
Zbog nestajanja travnatih površina i tradicionalne poljoprivrede te pošumljavanja i
prekomjerne ispaše, iznimno lijep planinski leptir apolon postao je ugrožena vrsta.
L
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Izvor:
Crvena knjiga danjih
leptira Hrvatske, u
pripremi
Snimio:
Dušan Jelić/DZZP
eptir apolon (Parnassius apollo) jedan je od naših najljep­
ših danjih leptira. Prepoznat­
ljiva je izgleda te se teško može
zamijeniti s bilo kojom drugom
vrstom u Hrvatskoj. Na bijelim ili
katkad žućkastobijelim krilima tog
ljepotana ističu se četiri crvena –
ili, rijetko, žuta – kruga što krase
stražnja krila. Ti krugovi mogu imati
bijelu točku u sredini te onda sliče
markacijama kojima se označavaju
planinarske staze u velikom dijelu
Europe. Postoji mišljenje da one
vuku podrijetlo upravo od oznaka
na krilima apolona.
Ličinka, odnosno gusjenica tog
leptira crne je boje sa žutim točkica­
ma koje se nižu duž bočnih strana.
Uglavnom se hrani biljkom bijelim
žednjakom (Sedum album L.), ali če­
sto može zagristi i u babin tobolac
(Sedum telephium L.), jednogodišnji
žednjak (Sedum annuum L.), meka­
nodlakavi žednjak (Sedum villosum
L.), planinsku čuvar­
kuću (Sempervivum
tectorum L.) i ružiča­
sti žednjak (Rhodiola rosea L.).
Apolon je pre­
težito planinska
vrsta te obitava na
planinskim livada­
ma, na nadmorskim
visinama od 500 do
2500 metara. Sto­
ga ga u Hrvatskoj
možemo pronaći
samo u planinskim
BIORAZNOLIKOSTI
Leptir apolon poznat je po svojim karakterističnim krugovima na stražnjim krilima.
područjima: u Gorskom kotaru, na
Velikoj i Maloj Kapeli, Ličkoj Plješivi­
ci, Velebitu i Dinari. Javlja se jednom
godišnje, a odrasle jedinke možemo
vidjeti u letu od svibnja do rujna.
Kako u Europi tako i u Hrvatskoj
apolon se smatra rijetkim i ugrože­
nim leptirom te je uvršten u Crvenu
knjigu danjih leptira Hrvatske (u pri­
premi), u kategoriji osjetljive vrste
(VU), a Zakonom o zaštiti prirode
(Narodne novine, 70/05, 139/08)
vrsta je strogo zaštićena. Vjerojatno
najugroženija populacija te vrste
nalazi se u Gorskom kotaru te broji
samo četrdesetak jedinki i pronala­
zimo je na samo jednom lokalitetu,
nedaleko od željezničke postaje Dri­
venik. Ta je populacija dugo izolirana
od ostalih populacija apolona u Hr­
vatskoj (Velebit i Dinara) te je zbog
nedostatka izmjene gena s drugim
populacijama, zaraštavanje staništa
i primjene herbicida na željezničkoj
pruzi dovedena na rub opstanka.
I u ostatku Hrvatske apolon je
nestao s nekoliko lokacija, a glavnim
uzrocima ugroženosti tog leptira
smatraju se zaraštavanje travnatih
površina prouzročeno nestankom
tradicionalne poljoprivrede, pošum­
ljavanje, prekomjerna ispaša te ko­
lekcionarstvo zbog njegove izvan­
redne ljepote.
5/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
27.4.2010 13:35:30
g o di n a bior a znolikosti
Upoznajmo da bismo zaštitili
Maskirani zaštitnik istarskih šuma
Lombardijska ili talijanska smeđa žaba malo je poznat predstavnik hrvatske faune
vodozemaca. Budući da je ugrožena, svakako zaslužuje našu punu pozornost.
U
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Dušan Jelić/DZZP
U Hrvatskoj ovu vrstu žabe
(Rana latastei) nalazimo samo u središnjoj i sjevernoj
Istri, a najveći dio te populacije naseljava Motovunsku šumu te doline
rijeke Mirne i njenih desnih pritoka
(Čepić, Zrin, Sluznica). Nalazimo je i
u jugozapadnoj Sloveniji, u Italiji sjeverno od rijeke Po, a u Švicarskoj na
samo nekoliko desetaka četvornih
kilometara (uz granicu s Italijom).
Lombardijska se žaba smatra jednim od najugroženijih vodozemaca
u Hrvatskoj, ali i u Europi, a osnovni je uzrok nestanak i fragmentacija
pogodnih šumskih staništa kao što je
Motovunska šuma, onečišćenje i regulacija vodenih tokova te masovno
stradavanje na prometnicama (tzv.
crne točke).
Izgledom to je mala do srednje
velika smeđa žaba, vrlo slična običnoj
šumskoj žabi (Rana dalmatina). Pripada skupini pravih žaba (porodica Ranidae) koja je u Hrvatskoj zastupljena
sa čak sedam vrsta.
Obojenost je tipična
za europske smeđe
žabe: smeđe do crvenkasta osnovna
boja tijela s bijelocrnim trbuhom, a na
bočnim je stranama
glave karakteristična tamna maska.
Snažnim stražnjim
nogama u stanju je
skočiti i više od 100
cm u daljinu te tako
BIORAZNOLIKOSTI
Lombardijska žaba jedan je od najugroženijih vodozemaca u Hrvatskoj i Europi.
pobjeći predatorima. Usporedbe radi,
to je kao da čovjek skoči 15 do 20 m
u daljinu.
Stanište lombardijske žabe su
vlažne listopadne šume s bogatom
vegetacijom i visokom razinom
podzemnih voda (poplavne nizine
rijeka). Zbog svog razmnožavanja,
odnosno razvojnih stadija jajašaca
i punoglavaca, izrazito je vezana uz
rijeke, potoke i jezera te njihova močvarna, odnosno poplavna područja.
Odrasle žabe najviše vole sjenovita
šumska područja s dobro razvijenim
pridnenim slojem vegetacije i neprestano vlažnim uvjetima.
Parenje počinje već potkraj veljače, a može potrajati i do kraja ožujka.
Iz zimskog sna prvi izlaze mužjaci, koji
odmah počinju ljubavno kreketanje i
tako privlače ženke da im se pridruže. U tom razdoblju žabe su toliko
zaokupljene parenjem da vrijeme
ne trate ni da bi se hranile te gladuju
do njegova završetka. Razvoj od jaja
preko punoglavaca pa do mladih žabica traje tri do četiri mjeseca i nakon
toga prelaze na potpuno kopneni stil
života. Mlade žabe mogu se prvi put i
same pariti već sljedeće sezone (spolno sazrijevaju nakon jedne godine), a
mogu živjeti i do četiri godine. Tijekom zime povlače se u podzemlje i
miruju (zimski san) ispod debela sloja
lišća i zemlje.
22 g 6/10
Bioraznolikost.indd 22
25.5.2010 18:43:11
ge o akcijsk i dan u maksimiru
Akcijski dan u
Maksimiru
U zagrebačkom parku mnogi su se
22. svibnja upoznali s brojnim vrstama.
S partnerima: Ministarstvom kulture, Državnim zavodom za zaštitu prirode, Javnom ustanovom "Maksimir"
i UNDP-om, organizirali smo proslavu Međunarodnog
dana biološke raznolikosti i Dana zaštite prirode. Deseci
stručnjaka vodili su parkom skupine zainteresiranih posjetitelja i na turama upoznavanja raznih vrsta pokazali
bogatstvo živog svijeta Maksimira. Najmlađi su uživali
sudjelujući u nagradnoj igri "Uhvati biološku raznolikost".
Naoružani kartom Maksimira i naljepnicama raznih vrsta,
dobili su zadatak otkriti neke stanovnike parka i točno
odgovoriti na pitanja slijedeći tragove postavljene po
parku. A na posebno pripremljenim štandovima svi su
posjetitelji mogli dobiti razne podatke o svjetskom problemu izumiranja vrsta.
5/10 g 23
Bioraznolikost.indd 23
25.5.2010 18:43:22
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Savršeno prilagođena kršu: BUŠA
Prije sedamdesetak godina na hrvatskim je pašnjacima paslo više od milijun grla
buše. Danas imamo još samo 221 grlo toga izvornoga goveda.
Š
Napisao: Roman Ozimec
Snimio: Roman Ozimec
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt
projektom
to se dogodilo da je populacija naše nekad najraširenije
pasmine goveda – buše – danas doslovno pred izumiranjem? Broj
preostalih goveda otprilike odgovara
broju ljama kod ozbiljnijeg uzgajivača
u Njemačkoj.
Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu, visine oko 110
cm i težine oko 200 kg. Uz najčešće
tamnije i svjetlije smeđe, buše mogu
biti i crne, svijetlosive, pa i gotovo
bijele boje dlake. Prepoznat ćemo je
po kratkim tamnim rogovima, srnećoj
gubici, svijetlim dlakama oko tamno
obojene gubice te osebujnoj svijetloj,
jeguljastoj prugi duž leđa. Stručnjaci
su je nazivali ilirsko govedo jer je bila
proširena na povijesnom području Ilira, odnosno krških Dinarida, od Trsta
sve do Albanije, pa i na širem, balkanskom prostoru. Postoji teorija da je
buša nastala od kratkorožnih goveda
koja su doveli Slaveni, ali novija arheološka i paleontološka istraživanja
upućuju na to da je buša nastala prije
njihova dolaska.
Različiti okolišni čimbenici i selekcijski ciljevi rezultirali su nastankom
različitih sojeva buše pa se spominju
lička, dalmatinska, bosanska, albanska, makedonska buša i druge. Buša
je otpornija na zarazne bolesti od
većine drugih pasmina te može samostalno oteliti i podići tele. Toliko
je prilagođena krškom terenu da se
često, kao neka divlja životinja, uzgajala vani i ljeti i zimi na vrlo oskudnoj
hrani, paši, brstu, suhoj kukuruzovini
i slami. Zimu bi progurale, mršave,
Buša je idalno govedo za krški kraj: prilagođena je okolišu, a traži minimum ulaganja.
često čupajući prastaru slamu s krovova, i nekako dočekale proljetnu pašu te tijekom ljeta brzo nadoknadile
izgubljenu težinu.
Buša se u takvom ekstenzivnom
sustavu proizvodnje koristi kao radnomliječno, mliječno-radno ili mliječnotovno-radno govedo. Iako ekstenzivna pasmina, u laktaciji tijekom šest do
osam mjeseci daje do 1000 l mlijeka
s čak do šest posto udjela mliječne
masti. Odabrane su buše u Gospiću
1955. dale prosječno 1600 l mlijeka,
što je pet-šest puta više od njihove
tjelesne mase! Time su u odnosu na
veličinu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama koje daju 4000 l
mlijeka.
Buša je idealno govedo za ekstenzivan, ali i intenzivan uzgoj na otvorenom kršu Hrvatske, od otoka do najviših vrhova Dalmacije, Like i Gorskoga
kotara, pri čemu traži minimalnu njegu
i ulaganje. Nemoguće je zamisliti bolje
prilagođeno govedo za naš krš i ekono-
mičnije održavanje krajobraza, staništa i
prateće bioraznolikosti.
Treba istaknuti turističku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda poput mlijeka, mladog i punomasnog sira, skute i vrhnja, a posebno na
zaštićenim područjima nacionalnih
parkova i parkova prirode, uz ekosela i drugdje. Možda je vrijeme da se
nakon neshvatljiva podcjenjivanja
tisućljetne selekcije opstanka čovjeka i buše u dinarskom kršu sjetimo
svoga suputnika, uz riječi koje je još
1930. godine zapisao Albert Ogrizek,
profesor stočarstva na zagrebačkom
Agronomskom fakultetu: Ne prezirimo
ono čime nas je naša zemlja obdarila,
što je proizvod naše domaće grude.
Nastojimo da tamo gdje ne postoje
preduvjeti za uzgoj plemenitih pasmina, podignemo naše, u mnogočemu
izvrsne domaće pasmine. Upoznajmo,
čuvajmo i unaprijedimo stoga naše primitivne pasmine.
20 g 7/10
Bioraznolikost.indd 20
23.6.2010 17:23:02
Upoznajmo da bismo zaštitili
Zaštićena dragocjenost: crveni koralj
Ta je vrsta poznata po svojoj komercijalnoj vrijednosti: od crvenoga koralja izrađuje se
nakit. No brojnost te vrste opada zbog ilegalnog izlova.
C
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Borut Furlan
rveni koralj (Corallium rubrum) spada u skupinu žarnjaka i tipična je vrsta Sredozemnog mora. Njegova rasprostranjenost seže od 5 pa sve do 200 metara dubine. U Jadranu se uglavnom
nalazi na vanjskim stranama otoka i
to na područjima gdje su godišnje
promjene temperature i saliniteta
male. Brzina rasta crvenoga koralja
iznosi 4 do 8 mm godišnje.
Obrađeni crveni koralj ima iznimno visoku komercijalnu vrijednost
i upotrebljava se za izradu nakita
poput narukvica, ogrlica, prstenja,
privjesaka, broševa i sl.
U prošlosti se crveni koralj vadio s
pomoću inženja, tj. drvene ili metalne
naprave u obliku križa kojoj su na rubovima pričvršćene mreže. U sredini,
na križanju, objesio bi se kamen težak
od 30 do 50 kilograma te bi se inženj
vukao brodom po dnu ili uz litice. Na
taj bi se način, osim ciljane vrste, tj.
crvenoga koralja, otkidalo i brojne
druge organizme.
Danas je izlov crvenoga koralja puno
selektivniji jer se vadi opremom za autonomno ronjenje i
to smiju činiti samo
koraljari koji za tu
djelatnost imaju
koncesiju izdanu od
Uprave za ribarstvo
Ministarstva poljoprivrede, ribarstva
i ruralnog razvoja.
Svakom je koraljaru
BIORAZNOLIKOSTI
Danas je zbog ugroženosti izlov crvenog koralja selektivan.
dopušteno izvaditi 200 kilograma crvenoga koralja tijekom lovne sezone.
Najveći uzrok opadanja brojnosti
populacija crvenoga koralja ilegalni
je izlov kojim nesavjesni ronioci opustošuju cijela staništa ne ostavljajući
populaciji mogućnost da se obnovi.
Osim ilegalnog izlova, na brojnost
populacija crvenoga koralja utječu i
koćarenje, ribolov mrežama, sidrenje
brodova, onečišćenje, a u posljednje
vrijeme i globalno zagrijavanje.
U Hrvatskoj je crveni koralj zaštićen Zakonom o zaštiti prirode (NN,
70/05 i 139/08). Ministarstvo kulture
donijelo je Pravilnik o proglašavanju
divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN, 7/06 i 99/09) u kojem
se crveni koralj navodi kao zaštićena
zavičajna vrsta. Trenutačno je u izradi
Akcijski plan za zaštitu crvenoga koralja koji bi preko specifičnih ciljeva trebao pružiti osnovu za što učinkovitiju
zaštitu te dragocjene vrste.
7/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
23.6.2010 17:23:11
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Ekomuzeji: održiva promocija baštine
Koncept ekomuzeja sadrži suvremene koncepte zaštite baštine, bilo kulturne bilo
prirodne, a istodobno je usmjeren i na ekonomski, ali održiv, razvoj lokalne zajednice.
D
Napisala: Dragana Lucija
Ratković
Snimio: Damir Fabijanić
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt
projektom
anas raširen po cijelom svijetu, koncept ekomuzeja
oko kojega se razvio globalni muzeološki pokret rođen je prije
40-ak godina u Francuskoj, a razvili su
ga istaknuti francuski muzeolozi George Henri Rivière i Hugues de Varine,
koji su i stvorili kovanicu ecomusée
1971. godine. Pojam éco skraćenica
je od écologie i prije svega se odnosi
na novu ideju holističke interpretacije baštine, prema kojoj muzej može
ispuniti svoje poslanje samo ako djeluje unutar, a ne izoliran od svoga prirodnog i socijalnog okruženja. Naime,
nasuprot specijalističkom zanimanju
za specifične predmete i objekte u
praksi tradicionalnih muzeja, lociranih unutar zidova muzejske zgrade,
koji su se obraćali predstavnicima
„elite znanja“, ekomuzej se rasprostire na cijelom teritoriju zajednice i bavi kompleksnim interakcijama ljudi s
okolišem. Ulogu kustosa profesionalca u tradicionalnim muzejima sada
preuzimaju članovi lokalne zajednice.
Kao posljedica osvještavanja različitih izazova s kojima se čovječanstvo suočava posljednjih desetljeća,
sve se više prepoznaje važna uloga
ekomuzeja kao prikladnog alata za
„oživotvorenje“ koncepata koji su
definirani u brojnim međunarodnim
konvencijama poput održivog razvoja, zaštite, valorizacije i promicanja
kulturne i biološke raznolikosti, promoviranja interkulturnog dijaloga i
zaštite nematerijalne baštine. Svaki se
ekomuzej razvija u specifičnim socijalnim, političkim, etničkim i ekološkim
Kuća o batani u Rovinju jedini je naš ekomuzej koji je zaživio u svojoj lokalnoj zajednici.
okolnostima te suočava s različitim
izazovima, pa tako nema „krute“ ideologije, propisa, kao i gotovih recepata
za uspostavu i razvoj ekomuzeja.
Jedini ekomuzej koji je zaživio u
svojoj lokalnoj zajednici u našoj zemlji
je Kuća o batani - Casa della batana, a
osnovan je 2004. u Rovinju. Služeći se
batanom, najrasprostranjenijim tradicionalnim plovilom, ekomuzej svojim
stalnim postavom, dokumentacijskim
centrom te raznorodnim aktivnostima zrcali kontinuitet materijalne
i nematerijalne pomorske i ribarske
baštine, ali i kontinuitet svakodnevnog života domaćeg stanovništva
povezanog s morem i njegovim ekosustavom. Brojni inovativni edukacijski, izdavački i glazbeni programi
koje osmišljavaju članovi lokalne zajednice imaju za cilj približavanje tradicije batane lokalnim stanovnicima,
ali i obogaćivanje ponude kulturnog
turizma. Ti se kompleksni ciljevi već
petu godinu za redom među ostalim
ostvaruju organiziranjem međunarodne Rovinjske regate tradicionalnih
plovila s oglavnim i latinskim jedrom,
gradnjom batane tijekom ljetnih mjeseci na otvorenom, organiziranjem
gastro-glazbenih večeri u tipičnoj
rovinjskoj konobi Spaciu Matika...
Ne manje važan zadatak rovinjskog
ekomuzeja jest aktivno djelovanje u
međunarodnoj mreži zaštite pomorske baštine Europe i svijeta (od 2005.
stalni je član Asocijacije pomorskih
muzeja Mediterana), a tu je i važna
uloga primjera brojnim lokalnim zajednicama diljem Hrvatske, posebno
onima uz jadransku obalu, za ponovno otkrivanje, očuvanje i interpretiranje baštinjenih prirodnih i kulturnih
vrijednosti za održivi razvoj.
20 g 8/10
Bioraznolikost.indd 20
22.7.2010 17:30:39
Upoznajmo da bismo zaštitili
Vrsta mjeseca: Sredozemna medvjedica
Sredozemna je medvjedica jedna od najugroženijih i najmalobrojnijih vrsta sisavaca u
svijetu – u Hrvatskoj se smatra moguće izumrlom.
S
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Moris Civitico,
Grupa Sredozemna
medvjedica
redozemna medvjedica pripada
redu perajara, porodici tuljana,
rodu morskih medvjedica. Lokalni hrvatski nazivi za sredozemnu
medvjedicu su morski čovik, morski
medvid, morski fratar. Mužjak sredozemne medvjedice naraste do 2,5
metra i težina mu iznosi do 300 kilograma. Boje je uglavnom crne s bijelim
mrljama na trbuhu. Ženke su manje
od mužjaka i uglavnom sivkaste. Živi
u manjim izoliranim skupinama od 5
do 7 jedinki. Zadržava se na području
okota i koristi špilje tog područja kojima je u unutrašnjosti šljunčano žalo ili
kamena ploča. Hrani se glavonošcima
i ribama. Mlado nosi 9 do 11 mjeseci.
Koti jedno mlado svake druge godine.
Doživi i više od 30 godina.
Sredozemna je medvjedica jedna
od najugroženijih i najmalobrojnijih
vrsta sisavaca u svijetu. Prema IUCN-ovu
Crvenom popisu iz 2008., riječ je
o vrsti pred izumiranjem (kritično
ugrožena – CR). Nekad je bila široko
rasprostranjena na
Sredozemlju, na području Crnog mora i
sjevernog Atlantika
uz zapadnu obalu
Afrike. Živjela je
kolonijalno, uz prostrane plaže. Čovjekov intenzivan lov
i progon drastično
su smanjili njene
populacije. U novije
se vrijeme morala
povući sa svojih
prvobitnih staništa
BIORAZNOLIKOSTI
Sredozemna je medvjedica obitavala u cijelom Jadranu, no brojnost joj nikad nije bila velika.
pred intenzivnim razvojem obalnih
područja. Smatra se da je njena prilagodba novom stanju uzrokovala
promjenu načina života i staništa.
Danas za noćenje i razmnožavanje
koristi morske špilje u netaknutoj
prirodi, izvan dosega čovjekova utjecaja. Nekadašnji cjelovit areal ove
vrste danas je rascjepkan te su preostale samo dvije veće populacije,
među kojima su se razvile značajne
genske razlike. Najbrojnija boravi uz
zapadnu obalu Afrike (Cabo Blanco)
i još živi kolonijalno uz plažu, a druga
je vezana uz priobalje Grčke i Turske.
Kod nas je vrsta zaštićena nacionalnim i međunarodnim propisima
kojih je Hrvatska stranka. Prema podacima IUCN-a, sredozemna se medvjedica smatra u Hrvatskoj moguće
izumrlom vrstom, a prema Crvenoj
knjizi sisavaca Hrvatske iz 2006. regionalno izumrlom vrstom (s obzirom na
to da su mladunci posljednji put viđe-
ni početkom 1990-ih: na Mljetu 1992.
i na Palagruži 1993. godine). Smatra se
da je prije stotinjak godina obitavala
u cijelom Jadranu, ali brojnost joj vjerojatno nikad nije bila velika – najviše
30 do 40 odraslih jedinki.
U posljednjih 15 godina bilo je
dojava da su u hrvatskom dijelu Jadrana viđene odrasle jedinke sredozemne medvjedice koje su na posebnom obrascu dostavljane Grupi Sredozemna medvjedica. Posljednjih se
nekoliko godina intenzitet takvih dojava povećao, a sve ih je više dokumentirano fotografijama i filmskim
zapisima. Unatoč tome, budući da u
Jadranu nema sustavnih istraživanja
sredozemne medvjedice, teško je sa
sigurnošću, samo na osnovi njenih
pojavljivanja, tvrditi da se ona u Jadranu i razmnožava. Zato je potrebno što prije početi pratiti stanje vrste
na lokalitetima gdje se sredozemnu
medvjedicu najčešće viđa.
8/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
22.7.2010 17:30:44
g o di n a bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Ponuda načina života – agroturizam
Posljednjih nekoliko godina sve češće diljem Hrvatske nalazimo putokaze koji vode
prema poljoprivrednim imanjima. Što je to uopće agroturizam?
P
Napisao: Robert Baćac
Snimio: Goran Legović
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt
projektom
ojam agroturizam izvorno je
talijanskog podrijetla. Nastao
je od riječi agricoultura (poljoprivreda) i turismo (turizam) što čine
pojam agriturismo, koji se slobodno
može prevesti kao agrarni turizam,
odnosno turizam na poljoprivrednom
gospodarstvu. No agroturizam se prvi
put u svijetu nije pojavio u Italiji, nego u Francuskoj, i to u Provansi 1951.
pod nazivom Gîte (obitavalište), kao
pilot-projekt očuvanja ruralne arhitekture i revitalizacije poljoprivrede.
Od 1950-ih do 1970-ih godina ruralna su područja pretrpjela veliku depopulaciju, napuštanje i devastaciju
poljoprivrednih imanja, prije svega
onih manjih gdje su nastajali izvorni,
manufakturni proizvodi poznati kao
„domaći“. Suočavanje s izazovima
promjene trendova u cilju povratka
stanovništva, ponovnog oživljavanja
gospodarstava i stvaranja prilika za
ostvarivanje prihoda rađa originalnu
ideju o agroturizmu kao novoj mogućnosti za poljodjelce.
U Hrvatskoj se agroturizam počeo
razvijati sredinom 1990-ih iz identičnih razloga kao i u ostalim zemljama,
ali i radi razvitka ruralnih područja. Ponajprije se razvija u Istri, s obzirom na
definiranu financijsku, stručnu i marketinšku podršku, a posljednjih pet
godina razvidan je razvoj agroturizma
i u ostalim krajevima, ponajviše u Konavlima, Dalmatinskoj zagori, Baranji i
Hrvatskom zagorju.
Kako mu samo ime govori, agroturizam označava gospodarstvo na
kojem obitelj – vlasnici gospodarstva
Agroturističko imanje Ograde u selu Katun Lindarski kraj Pazina.
– živi i bavi se poljoprivrednom proizvodnjom, a ima višak životnog prostora i proizvoda koji može ponuditi kao
turističke usluge. Ponuda agrodomaćinstva temelji se na prezentaciji tradicijskog načina života i običaja nekoga
kraja, izvornoj gastronomiji, naslijeđenoj baštini i kulturnim značajkama vezanim uz seosku zajednicu te svakako
prirodnim atrakcijama. Stoga se osim
usluga smještaja, prehrane i prodaje
osobno proizvedenih proizvoda gostima agrodomaćinstava nude sudjelovanje u radovima na imanju, timarenje životinja, radionice starih obrta,
sudjelovanje u spravljanju izvornih
jela, edukacija o autohtonim proizvodima, slikarske radionice, tradicijski
wellness prikupljanjem ljekovitih i
aromatičnih biljaka te tretmanima njihovom uporabom, kampiranje, izleti
po okolici itd.
Važnost agroturizma nije samo u
njegovoj turističkoj atraktivnosti nego i u očuvanju bioraznolikosti. Osim
očuvanja tradicijske baštine, on utječe i na kultiviranje krajolika održivim
gospodarenjem prirodnim resursima. Agroturizam uvelike pripomaže
u održavanju i očuvanju autohtonih
sorti voća, povrća, cvijeća, žitarica te
domaćih životinja poput buše, crne
slavonske svinje, istarskoga goveda...
Vrlo su zanimljiva iskustva agroturizma što prepoznatljivost izgrađuju na
biološkoj proizvodnji i ponudi proizvoda od autohtonih vrsta, čime se
sprječava nestanak vrsta i sorti karakterističnih za pojedini kraj. Ne samo
da je potražnja za takvim proizvodima
u stalnom porastu nego je zamjetno i
golemo zanimanje gostiju za edukaciju o načinu njihove proizvodnje na
samome mjestu.
20 g 9/10
Bioraznolikost.indd 20
24.8.2010 14:34:10
Upoznajmo da bismo zaštitili
Osjetljiv na uznemiravanje
Šišmiš dugokrili pršnjak jedna je od najugroženijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj. Ovisna je o
podzemnim skloništima, a najčešće se može naći u krškim špiljama.
D
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Igor Boršić
ugokrili pršnjak (Miniopterus
schreibersii) jedna je od 35
vrsta šišmiša koje žive u Hrvatskoj. Šišmiši su poznati kao jedini
sisavci koji mogu aktivno letjeti, a
let im omogućuje letna kožica što se
proteže između četiri produžena prsta do ramena te između nogu. Iako
je uvriježeno vjerovanje da se šišmiši
zapleću u kosu, činjenice govore suprotno. Naime, vrlo precizno snalaženje i u potpunom mraku šišmišima
omogućuje eholokacija – način orijentacije u prostoru s pomoću zvuka.
Šišmiši kroz usta i nos ispuštaju zvučne signale koji se u prostoru odbijaju
od plijena ili raznih drugih predmeta
te ih ponovno hvataju ušima. Zvukovi
koje ispuštaju visoke su frekvencije i
stoga su ljudskom uhu nečujni.
Dugokrili pršnjak šišmiš je srednje veličine kojemu boja tijela varira
od sivosmeđe do pepeljasto smeđe
te svjetlije sive s trbušne strane. Na
relativno malenoj glavi smještene su
kratke i trokutaste
uši, međusobno vrlo udaljene, te izrazito kratka njuška.
Životni je vijek te
vrste oko 10 godina
premda su zabilježeni i znatno stariji
primjerci.
Ova je vrsta šišmiša vezana za podzemna skloništa poput krških špilja u nizinskim i planinskim
područjima sve do
BIORAZNOLIKOSTI
Svi su šišmiši u Hrvatskoj strogo zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode.
1400 metara nadmorske visine. Porodiljne kolonije u kojima su skotne
ženke ili ženke s mladima isključivo su
vezane za špilje ili napuštene rudnike
i u njima može biti i nekoliko tisuća
ženki. Ženke potkraj proljeća okote
najčešće po jedno mlado, a u vrijeme
odlaska u noćni lov ostavljaju ih u tzv.
dječjim vrtićima.
Netom nakon zalaska sunca ovi
šišmiši brzim i okretnim letom izlaze
iz špilja u potrazi za hranom. Većinom love na otvorenom području,
na visini od 10 do 20 metara, a plijen
su im noćni leptiri, komarci te mušice i paukovi. Hraneći se brojnim
kukcima, od kojih su mnogi štetni,
pridonose održavanju biološke ravnoteže u ekosustavu.
Zimi, kad su temperature niske
i nema kukaca za ishranu, kolonije
dugokrilog pršnjaka možemo naći
u špiljama s nekim drugim vrstama
šišmiša u stanju hibernacije, zim-
skog sna. Tijekom hibernacije, koja
počinje u listopadu i traje do kraja
ožujka, sve su životne funkcije u
svrhu štednje energije svedene na
minimum.
Iako jedna od najbrojnijih vrsta
šišmiša u Hrvatskoj, dugokrili je pršnjak vrlo osjetljiv na uznemiravanje
te u današnje vrijeme jako ugrožen
ljudskim djelatnostima. Neki su od razloga ugroženosti dugokrilog pršnjaka gubitak skloništa u špiljama, prekomjerna uporaba pesticida kojom
se smanjuje broj kukaca te i dalje zamjetan strah i predrasude ljudi proizašli iz neznanja. Tako je ova vrsta,
sa sivim dugoušanom i dugonogim
šišmišem, najugroženija vrsta šišmiša
u Hrvatskoj i prema Crvenoj knjizi sisavaca spada u kategoriju EN – ugrožene vrste. Razlog je što je više od 50
posto porodiljnih kolonija poznatih iz
sredine prošlog stoljeća nestalo, a u
većini preostalih brojnost je opala.
9/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
24.8.2010 14:34:25
g o d i na bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Neposredan doživljaj prirode
Hrvatska posjeduje golem potencijal da se razvije u jedno od najpoželjnijih odredišta
pustolovnog turizma u prirodi.
O
Napisali: Ognjen Škunca
i Tony Karzen
Snimio: Tony Karzen
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt-projektom
sim što nas hrani i opskrbljuje
svime što nam treba za život,
priroda nas i oplemenjuje,
u dodiru s njom bolje se osjećamo i
snažimo ono vitalno ili „prirodno“ u
sebi. Ta jednostavna činjenica u osnovi je privlačnosti aktivnosti koje danas
poznajemo pod zajedničkim imenom
pustolovnog turizma u prirodi. One
uključuju šetnje prirodom, planinarenje, penjanje, špiljarenje, cestovni i
brdski biciklizam, kajakarenje, kanuiranje, splavarenje, ronjenje i slično.
O tome da je modernom, otuđenom čovjeku nuždan takav kontakt s
prirodom, vjerojatno najbolje govori
činjenica da je sektor pustolovnog
turizma, odnosno aktivnog odmora
u prirodi, postao jedan od najvažnijih oblika turizma: posljednjih 15-ak
godina taj sektor raste oko 20 posto
godišnje i čini oko 20 posto ukupnoga
svjetskog turističkog tržišta te 25 posto svih paket-aranžmana u Europi.
Samo je iz Velike Britanije, primjerice,
na svoje pustolovno putovanje prošle
godine otputovalo oko četvrt milijuna
modernih avanturista, koji uglavnom
ruše stereotip o pustolovnim turistima
kao marginalnoj skupini „mladih ovisnika o adrenalinu“. Istraživanja naime
pokazuju da je više od trećine pustolovnih turista starije od 45 godina te
da se najčešće radi o visokoobrazovanoj populaciji koju zanimaju kultura i način života na odredištima koja
posjećuje. Osim toga, ta je skupina
za aktivni odmor po vlastitom guštu
spremna platiti i preko 20 posto više
od prosječnog turista.
Pustolovni turizam mogao bi biti važan faktor u produljenju hrvatske turističke sezone.
Sektor pustolovnog turizma u
prirodi sve češće nalazi svoje mjesto
u razvojnim vizijama i planovima područja s atraktivnim prirodnim okruženjem. Naime, pravilno reguliran i
upravljan, pustolovni turizam idealan
je način očuvanja i održivog iskorištavanja prirodne baštine. Regulacijom
i upravljanjem osigurava se da aktivnosti budu bez štetnih utjecaja na prirodu te sigurne i privlačne za turiste.
Prihvatljivost za prirodu ključni je preduvjet održivosti same djelatnosti, jer
upravo u toj vrsti turizma eventualno
degradiranje okoliša izravno uništava
atrakciju na kojoj se ponuda temelji.
Hrvatska sa svojom velikom biološkom i krajobraznom raznolikošću,
neupitno ima potencijal da se razvije
u jedno od najpoželjnijih odredišta
pustolovnog turizma u prirodi. Toplo
more i „1000 otoka“ čine je jednim od
potencijalno najpoželjnijih odredišta za morsko kajakarenje. Planinski
lanci uz more i otoci čine je idealnim
odredištem za pješačenje, osobito u
proljetnim mjesecima. Blaga klima i
razvijena mreža staza kroz atraktivne
krajobraze čine je idealnom za biciklizam. Posljednji i možda najvažniji
adut Hrvatske na karti pustolovnog
turizma svijeta jesu mogućnosti za
više-manje sve oblike pustolovnog
turizma na relativno malom prostoru,
što omogućuje kombiniranu ponudu.
Zbog svega toga nije pretjerano
reći da pustolovni turizam može i u
Hrvatskoj postati dio turističke ponude s ukupnim udjelom od 10 do 20
posto, a pritom i važan čimbenik u
produljenju turističke sezone, jer su
upravo proljeće i jesen idealno vrijeme za većinu aktivnosti pustolovnog
turizma.
20 g 10/10
Bioraznolikost.indd 20
23.9.2010 15:24:52
Upoznajmo da bismo zaštitili
Ugroženi europski endem – tekunica
Diljem Europe, pa i u Hrvatskoj, tu vrstu srodnu vjevericama ugrožava nestanak
stepa – staništa koje naseljava.
T
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Duško Ćirović
ekunica (Spermophilus citellus)
maleni je glodavac iz porodice
vjeverica (Sciuridae), a živi pod
zemljom u mreži hodnika koje sama
kopa. Najbliži su srodnici tekunice vjeverice, koje su zauzele krošnje drveća i
stoga imaju snažne noge i kitnjast rep
kako bi im olakšali penjanje i skakanje.
Tekunice, pak, zbog kopanja imaju vrlo snažne prste i duge nokte na nogama, izduljeno tijelo te vrlo malen rep
kako im ne bi smetao dok se provlače
kroz uske podzemne hodnike.
Tekunica može biti duga do 20
centimetara i težiti 200-400 grama,
ovisno o spolu i dostupnosti hrane na
području u kojem živi. Jedinke te vrste
žive u većim obiteljskim kolonijama u
dubokim podzemnim tunelima. Budući da su aktivne tijekom dana, vrlo ih je
lako uočiti kako se hrane ili veselo igraju na otvorenim travnatim površinama
oko ulaza u tunel. Na svaki znak opasnosti glasaju se snažnim pištanjem,
upozoravajući ostale članove obitelji.
Tekunica je pravi
stepski glodavac i
hrani se iskopavajući
korijenje i gomolje,
prikupljajući sjemenke i plodove te
raznim travama.
Stepa je rusko
ime za prostrane
ravnice obrasle
travom i zeljastim
biljkama, na kojima
nema drveća ni dovoljno vode za život
većine životinja. Ka-
BIORAZNOLIKOSTI
ko su u stepama kiše rijetke, vegetacija
mora brzo procvasti
i dati plod prije nego što se za ljetnih
žega i lišće i stabljike
posuše. Zbog toga
na stepama prevladavaju biljke s podzemnim lukovicama
i gomoljima, koji ipak
pod zemljom imaju
dovoljno vlage da
prežive ljetnu žegu.
Tijekom ljeta tekunice se intenzivno
hrane i prikupljaju zalihe masti kako bi već
krajem jeseni mogle
utonuti u zimski san.
Iz sna se bude tek tijekom travnja. U tom
razdoblju intenzivno
su posvećene paMali stepski glodavci vrlo su aktivni danju pa ih je tada lako
renju i ne obraćaju
uočiti kako se igraju na travnatim površinama.
previše pozornosti
ni na slučajne promatrače.
jedinim izoliranim područjima Baranje
Tekunica je europski endem; nekoć te okolice Osijeka, Vukovara i Iloka.
je bila široko rasprostranjena vrsta u ci- Tijekom 90-ih godina ta su područjeloj srednjoj i istočnoj Europi, no zbog ja zapuštena te su travnjaci i pustare
intenziviranja poljoprivrede i industrije uglavnom zarasli. Danas se intenzivno
nakon Prve industrijske revolucije po- obnavljaju i traže se područja na kojičetkom 19. stoljeća njezina rasprostra- ma je tekunica možda preživjela.
njenost i brojnost naglo su se smanjile.
U Hrvatskoj se tekunica smatra reU prošlosti je naseljavala i čitavo gionalno izumrlom vrstom i njezina
područje istočne Hrvatske, ali zbog su staništa na rubu nestanka. Zato je
degradacije, fragmentacije te među- potrebno istraživanje ekologije vrste,
sobne izoliranosti i sukcesije stepskih kao osnova za mjere zaštite tekunice
staništa opstala je do 1990. samo u po- i njezinih izvornih staništa.
10/10 g 21
Bioraznolikost.indd 21
23.9.2010 15:24:58
g o d i na bior a znolikosti
Bioraznolikost za razvoj
Uzmi manje da bi imao više
Geov stručni suradnik za biologiju mora objašnjava zašto su male, strogo zaštićene
no-take zone tračak nade za opstanak hrvatskog podmorja.
R
Napisao:
dr. sc. Ante Žuljević
Snimio: Stjepan Šaškor
Članak je pripremljen u
suradnji s UNDP/coaSt-projektom
onim uz podmorski strmac
nedaleko od Starog Grada na
otoku Hvaru, gdje kao morski
biolog pratim stanje morskih zajednica na nekoliko ronilačkih lokaliteta. Na
ovome je priroda u svojem izvornom
obliku. U plavetnilu me okružuju plove fratara i zubataca, rupe su razdijelili
šarzi i jastozi, a na dnu leže kapitalni
primjerci škarpina – nekima je masa
i dva kilograma, što znači da su stare
oko 15 godina.
Strmac je prekriven grandioznim
gorgonijama. Izranjajući, na 15-ak metara dubine, pokraj kamene gromade
okružene posidonijom, uočavam kirnju čija masa sigurno premašuje 20 kilograma. Mužjak je to koji svojata ovo
očuvano područje – i bio je baš ondje
gdje su mi ronioci lokalnoga kluba rekli
da ga potražim. A sve to bogatstvo dobro znaju iskoristiti i mjesni ribari koji
se, gle čuda, ne žale da je ribe sve manje: već dva rta dalje love primjerke riba o kakvima su pričali njihovi djedovi.
Prenem se i shvatim kako sanjarim o idealnoj budućnosti morskog
područja na kojem radim. Našem je
projektu cilj pokazati da se dobrim
upravljanjem podmorski ekosustavi
mogu oporaviti tako da ukupni gospodarski učinak bude bolji. Trik, alat
ili metoda u svijetu je dobro poznata
i mnogo puta dokazana: uspostava
malih, strogo zaštićenih, takozvanih
no-take zona. Taj engleski naziv označuje zone iz kojih se ništa ne uzima.
Danas je u podmorju većine naših
dalmatinskih otoka samo ostatak bogatstva iz 80-ih ili 90-ih godina proš-
Računica no-take zone: obnovljeni riblji fond širi se i izvan zaštićenog područja, onamo
gdje se smije ribariti.
log stoljeća. Prvi rezultati kartiranja
plitkog dna u Dalmaciji, koje je prošlo
ljeto proveo Institut za oceanografiju
i ribarstvo u Splitu, pokazuju kako su
ježinci zavladali na više od 80 posto
obale, brsteći u potpunosti alge od
površine do tri metra dubine. Dokaz je
to da su obalni podmorski ekosustavi
izvan prirodne ravnoteže zbog prelova komercijalnih organizama.
Nakon proglašenja no-take zone,
odnosno zone u kojoj je zabranjen svaki
oblik ribolova, priroda se relativno brzo
obnavlja, a ekosustav se vraća u stanje
prirodne ravnoteže. S druge strane, iako
je unutar zone zabranjeno uzimanje iz
mora, gospodarski gledano sveukupno
imamo više. Računica je jednostavna:
obnovljeni riblji fond širi se preko granica strogo zaštićenog područja i tako
pridonosi učinkovitijem ribolovu u okol-
nom prostoru. Osim toga, u samom je
području obnovljena priroda atrakcija
koja donosi dodatni prihod kroz aktivnosti ronilačkog turizma.
Jasno je da nijedan alat sam za sebe, pa ni uspostava no-take zona, nije
dovoljan za uspjeh. Potrebni su i ljudi,
u ovom slučaju prije svega lokalna
zajednica koja razumije da će najviše
koristi imati od pametno upravljanog
i sačuvanog morskog ekosustava te
da njegovo očuvanje ponajviše ovisi
o njoj samoj.
Ipak, za hrvatsko podmorje postoji
tračak nade. Možda upravo zbog loših
vijesti o stanju podmorja i njegovih
resursa, na sve više mjesta duž obale
mještani su spremni primijeniti no-take
lijek, shvaćajući kako opstanak čovjeka
ovisi o životu prirode. Možda moji snovi jednog dana postanu zbilja.
22 g 11/10
Bioraznolikost.indd 22
25.10.2010 14:59:01
Upoznajmo da bismo zaštitili
Čovječja ribica
Taj neobični vodozemac najpoznatiji je kao stanovnik slovenske Postojnske jame. No
čovječja ribica živi i uz hrvatsku obalu, od Istre do Dubrovnika.
Č
Pripremio:
Državni zavod za
zaštitu prirode
Snimio:
Branko Jalžić
ovječja ribica (Proteus anguinus) repati je vodozemac,
naseljava tekućice i ujezerene
vode krškog podzemlja bogate špiljskim vodenim beskralježnjacima, kojima se hrani. Nikad svojom voljom ne
napušta podzemne vode, no katkad
je nakon jakih kiša ili otapanja snijega
voda izbaci na površinu. Još uvijek nije
poznato uspijeva li nakon toga pronaći put u svoju špilju.
Zbog izrazito hladnog i siromašnog staništa u špiljama spolno sazrijeva još u stadiju ličinke, u kojem ostaje
tijekom čitava života. To je vidljivo po
izrazito crvenim vanjskim škrgama, koje su osobina ličinačkog stadija repatih vodozemaca. Budući da ne prolazi
potpunu metamorfozu u odrasli stadij,
kao većina vodozemaca, čovječja ribica nikad ne napušta vodu.
Osnovna je boja tijela bijela s blagim primjesama žute i ružičaste te je
zbog sličnosti s ljudskom kožom ta
vrsta dobila atribut „čovječja“. Zbog
života u tami podzemlja oči su joj potpuno zakržljale i prekrivene su slojem kože.
Postoji samo jedna
populacija čovječje
ribice (u zapadnoj
Sloveniji) u kojoj su
sve jedinke tamnosive i nemaju zakržljale oči. Smatra se da
je to prilagodba na
povremene izlaske u
površinske, osvijetljene dijelove špilje.
BIORAZNOLIKOSTI
Zbog nekontrolirane urbanizacije, onečišćenja i promjene režima podzemnih voda
nakon raznih hidrotehničkih zahvata, taj je endem ugrožen i stoga strogo zaštićen.
Vitka je, izduljena tijela, duljine najčešće od 20 do 25 centimetara. Budući
da nikad ne napušta vodu, noge su joj
zakržljale, dok joj je rep izrazito snažan
i služi za pokretanje kroz vodu.
Tijekom udvaranja mužjak privlači
ženku otpuštajući u vodu hormone i
usmjeravajući ih prema njezinoj glavi
mahanjem repa. Mužjak na podlozi
ostavlja nakupinu spermija, koje ženka
pokupi pa dolazi do unutarnje oplodnje jaja. Ženka ispod kamenja polaže
do 70 oplođenih jaja, a iz njih se izliježe nova generacija ličinki.
Čovječja ribica endem je dinarskog
krša i naseljava uzak priobalni pojas od
Slovenije do Crne Gore. U Hrvatskoj
naseljava špilje i ponore krških polja
na području od Istre do Dubrovnika.
Smatra se ugroženom vrstom, a u Crvenoj knjizi špiljske faune nalazi se u
kategoriji osjetljive vrste.
Glavni su uzroci ugroženosti te vrste nekontrolirana urbanizacija, onečišćenje podzemnih voda i promjene
režima podzemnih voda zbog raznih
hidrotehničkih zahvata, od izgradnje
brana do crpljenja vode.
Čovječja ribica strogo je zaštićena
Zakonom o zaštiti prirode.
11/10 g 23
Bioraznolikost.indd 23
25.10.2010 14:59:09
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
4 957 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content