close

Enter

Log in using OpenID

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

embedDownload
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnik: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i + 381 65 399 17 71
http://www.mh-subotica-klasje.com/
Za nakladnika: Stipan Stantić
Tisak: PRINTEX, 24000 Subotica
Za tisak odgovara: Davor Rudinski
Računalna obrada: Studio SAM
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 9. – 12., 2014.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
3-7 Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik?
8-44 Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata: Obilježja književnoga stvaralaštva
Rajmunda Kuparea i njegov doprinos hrvatskoj književnoj tradiciji*
45-66 Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića u kontekstu dijalektalne
književnosti
67-88 Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva: Čak u Militić zbrog sose * Cin – ci–
lin – ci, din– da – lau! * Dobijo što je tražijo * Glačalo * Još jedan dan * Kafena kašičica
* Ko bi reko da su iz Sonte * Kolivka * Kradljivac * Lopta * Mater i kćer * Miris djetinjstva * Mrtavačka * Nepravda * Od matere * Partizani * Pismo za Ruki * Ribiči * Savjest
* Sestre * Tetak i magarac * Učiteljica * Uču od stariji * Zar baš morate gospodična?
89 Zvonko Sarić, Lirski plodovi duše
90 Zvonko Sarić, Poetski razgovor sa sjenama vlastitog iskustva
91-92 Tomislav Žigmanov, Poetika kao autobiografski manifest života umjetnika
93 Davor Bašić Palković, Ljubavi Golgota
94-96 Zvonko Sarić, Dokaz vitalnosti ovdašnje hrvatske književnosti
97-100 Matija Molcer, Pokretački smisao pjesništva onkraj vladajućih uzora
101-103 Nevenka Nekić, Franjevački habit
104-110 Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.) subotičkog
matičnog ureda poginulih vojnika bunjevačkih Hrvata (A-B)
111-116 Rita Fleis, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj u estetičkim istraživanjima Radoslava
Lazića
117-120 Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik? 3-7
Je li Mate Meršić Miloradić
hrvatski dijalektalni pjesnik?
ĐURO VIDMAROVIĆ
Vlč. Mate Meršić, poznat pod književnim pseudonimom Mate Meršić Miloradić, najveće je
pjesničko ime među gradišćanskim Hrvatima.
Rođen je 19. rujna 1850. u hrvatskome selu
Frakanavi (njem. Frankenau), danas savezna
austrijska pokrajina Burgenland (hrv. Gradišće), umro u Hrvatskoj Kemlji (mađ. Horvátkimle), danas mađarska županija Jura-Šopron
(mađ.: Győr- Sopron), 15. veljače 1928. godine.
Premda dislociran u daleku pokrajinsku župu,
svojim je znanstvenim radovima iz područja
matematike, filozofije, astronomije i teologije
bio nazočan u europskim središtima, objavljujući radove na nekoliko svjetskih jezika. Kao hrvatski pjesnik javio se prvi puta 1903. godine.
Jezik kojim je pisao svoja književna djela tada
nije bio standardiziran, što otežava njegovo
književno svrstavanje. Oslanjao se na čakavsko
narječje kao najrasprostranjenije među nekadašnjim zapadno-ugarskim Hrvatima, danas
poznatim pod nazivom gradišćanski Hrvati.
Književni izričaj Miloradićev pjesama kasnije
je, odnosno šezdesetih godina XX. stoljeća,
postao temelj za stvaranje gradišćansko-hrvatskoga književnog standarda. Budući da M.
M. Miloradić spada među velikane ukupnog
hrvatskog pjesništva, postavlja se pitanje treba
li njegovo djelo svrstati u dijalektalnu čakavsku poeziju, ili ne? Postoje različiti stavovi oko
ovog pitanja.
Grupa hrvatskih književnika pored spomenika M. M. Miloradiću – Nenad Piskač, Drago Čondrić, Tomislav
Marjan Bilosnić, Enerika Bijač, Đuro Vidmarović, Dragutin Pasarić i Zoran Bošković (2012.)
3
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik? Hrvatska enciklopedija donosi o Miloradiću slijedeću obavijest:
«Meršić Miloradić, Mate, hrvatski znanstvenik,
pjesnik i kulturni djelatnik (Frakanava, njemački Frankenau, Gradišće, Austrija, 19. IX. 1850
– Hrvatska Kemlja, madžarski Horvátkimle,
Madžarska, 15. II. 1928). Bogosloviju završio
1876. u Juri (Győr). Bio je kapelan u Filežu (Nikitsch) i Velikome Borištofu (Grosswarasdorf),
a od 1878. do smrti župnik u Hrvatskoj Kemlji.
U početku je na latinskome, njemačkome,
madžarskome, francuskom i engleskome pisao znanstvene rasprave s područja filozofije,
astronomije i matematike, a tek se u početku
XX. st. javio stihovima na materinskome jeziku, uzeo pseudonim Miloradić, počeo uređivati mnoge gradišćanskohrvatske publikacije,
među ostalima Kalendar sv. Familije (1903–19)
i prvi hrvatski tjednik Naše novine (1910–22).
Pripada mu središnje mjesto u gradišćanskohrvatskoj kulturnoj povijesti. Nakon razdvajanja
ugarsko-austrijskih teritorija 1921. dao je Burgenlandu hrvatsko ime Gradišće, a njegova
pjesma Hrvat mi je otac i Hrvatica mat himna
je gradišćanskih Hrvata. Svoje je pjesništvo
podredio potrebama tadašnjega političkog
trenutka, isticanju domoljublja i podizanju nacionalne samosvijesti, a oslanjajući se na tradicije starije hrvatske književnosti. Utjecao je na
većinu gradišćanskohrvatskih pjesnika XX. st.
Objavio je Nauk katoličansko-keršćanske viere,
za selske ljude i škole (1902), Slovnicu hervatskoga jezika za selske škole (1919), prevodio S.
Petőfija, M. Vörösmartyja, Tomu Kempenca,
A. S. Puškina, a njegove Zibrane jačke s kimi je
va ljubavi zabavljal i pokaral svoju braću Hrvate doživjele su tri izdanja (1933., 1955., 1978).
U rodnome mjestu podignut mu je spomenik,
rad I. Meštrovića».
Ukoliko pogledamo u antologije hrvatskog
pjesništva 20. stoljeća, u povijesti hrvatske književnosti, udžbenike i priručnike, uvjeri ćemo
se koliko naši ljudi od struke premalo poznaju djelo Mate Meršića Miloradića, a oni koji to
djelo poznaju nisu sigurni gdje bi ga svrstali: u
stvaralaštvo na čakavskome dijalektu, ili na književnom standardu. Razlog tome leži u činjenici koju naši povjesničari i antologičari zanemaruju: Hrvati imaju dva književna standarda –
3-7
hrvatski književni standard nastao u Hrvatskoj i
gradišćansko-hrvatski književni standard.
Hrvatska enciklopedija u jedinici posvećenoj gradišćanskim Hrvatima ide u krajnost pa
gradišćansko-hrvatski književni jezik, odnosno
gradišćansko-hrvatski književni standard, naziva gradišćanskohrvatskim jezikom. Po piscu
ove enciklopedijske obavijesti, kao i uredništvu HE, Hrvati govore dva jezika: hrvatski i
gradišćanskohrvatski jezik. To je pogrešno jer
gradišćanskohrvatski književni standard nije
gradišćanskohrvatski jezik. Sami zapadnougarski / gradišćanski Hrvati svoj jezik nazivaju hrvatskim jezikom. Navodim sporni tekst iz
HE, pisan, glede jezikoslovne strane izuzetno
stručno:
«Gradišćanskohrvatski jezik. Gradišćanski Hrvati govore sva tri hrvatska narječja. Najviše
je čakavaca, ali ima i štokavaca (npr. Bandol,
Parapatić-Brig i još neka sela u tzv. Vlahiji) i nešto kajkavaca (npr. Vedešin, Umok, Hrvatski
Grob). Kako i u matici zemlji tako su i u gradišćanskohrvatskoj dijaspori znatne govorne
razlike i unutar svakoga narječja.
Čakavski govori imaju ove posebnosti: 3 naslijeđena (stara) naglaska (``, ˜, ˆ), ali s nejednakom distribucijom; ikavsko-ekavski izgovor,
djelomično i samo ikavski (npr. Stinjaki); rječničke posebnosti (među njima i zamjenica ča).
Štokavske govore obilježavaju: pretežno starije
mjesto naglaska, uz neke mjesne inovacije (npr.
Bandol), ikavski izgovor (s rijetkim iznimkama),
rječnički štokavizmi (pa i zamjenica što).
Kajkavske govore određuju: izgovorne varijacije refleksa staroga glasa ě od monoftonškoga
(e̯, ẹ) do diftonškoga izgovora (je, (i)je / e, (i)
e), ovisno o naglasku i glasovnom okruženju;
neutraliziran stari dugouzlazni naglasak tipa ˜
(˜ > ˆ) i često izostajanje kajkavske metatonije
(zdȉgnula, mȉslila); rječničke posebnosti (među
njima i zamjenica kaj).»
U nastavku autor enciklopedijske jedinice,koristi
pojam «književni jezik gradišćanskih Hrvata»,
što je pomalo zbunjujuće u odnosu na gore
navedeni pojam «gradišćanskohrvatski jezik».
Smatramo kako je naziv «gradišćanskohrvatski književni jezik/standard» točnije određuje činjenično stanje, tim više što autor koristi
pojmove «hrvatski književni jezik», «gradišćanskohrvatski književnojezični izraz» i «samosta-
4
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik? lan hrvatski književni mikrojezik (za gradišćanske Hrvate)».
«Književni jezik gradišćanskih Hrvata ima polazište i uporište u čakavskoj govornoj osnovici,
ali sa znatnim inojezičnim utjecajima, posebice njemačkim i madžarskim (ponešto i slovačkim), i to ne samo u rječniku nego i u sintaksi
i fonetici. Sve je zapaženije nastojanje da se u
pojedinim osobinama prilagođuje hrvatskome
književnom jeziku, pogotovu s gledišta svoje
raznolike funkcionalnosti. Na taj način gradišćanskohrvatski književnojezični izraz istodobno funkcionira i kao samostalan hrvatski
književni mikrojezik (za gradišćanske Hrvate)
i kao svojevrstan varijetet (pretežno čakavski)
hrvatskoga književnog jezika u Hrvatskoj. Postupno približavanje hrvatskome književnom
jeziku, i crpenje iz njega, uz zadržavanje tipičnih gradišćanskohrvatskih jezičnih posebnosti
postaje sve više zajedničko sredstvo iznaddijalekatske, javne usmene komunikacije, tj. gradišćanskohrvatska se jezična koine ustaljuje kao
standardni jezik i u pismenom i u usmenom
priopćavanju. Hrvati Gradišćanci upravo u svojoj jezičnoj posebnosti, nastaloj onako kako je
opisano, gledaju zalog i svoje današnje i svoje
sutrašnje opstojnosti kao nacionalne manjine
u germanskom i madžarskom (donekle i slovačkom) moru. Postojanje gradišćanskohrvatskog jezika nije dakle samo u funkciji gologa
vegetiranja narodne manjine nego jednako i u
funkciji njezina kulturnoga i duhovnoga rasta».
Ponovno upozorenje na pojmovnu nepreciznost: autor piše o «Hrvatima Gradišćancima».
Gradišćanskohrvatski književni standard ne
tiče se samo Hrvata Gradišćanaca, jer bi to
značilo ograničavanje na potomke zapadnougarskih Hrvata koji žive od 1921. u austrijskoj
saveznoj pokrajini Burgenland (hrv. Gradišće).
Subetnonimom gradišćanski Hrvati gradišćanskohrvatski književnici, povjesničari, jezikoslovci i novinari misle na cijeli arhipelag bivših zapadnougarskih Hrvata, tj. na ogranke u Gradišću, zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj (na žalost,
češki je ogranak 1948./49 etnički očišćen – svi
su Hrvati istjerani iz svojih domova i raseljeni
diljem Češke).
Ukoliko prihvatimo činjenicu postojanja dvaju
hrvatskih književnih jezika, time ne rješavamo
pitanje gdje spada književno djelo Mate Meršića Miloradića?
3-7
Unutar korpusa književnosti hrvatske narodne
manjine poznate pod pokrajinskim nazivom
zapadnougarski Hrvati, a od 1921. gradišćanski Hrvati, Miloradić je nesumnjivo prvo ime.
S aspekta postojanja gradišćanskohrvatskog
književnog jezika, on nije dijalektalni autor, već
književnik-začinjavac. Takvo mišljenje ima prof.
dr. Josip Lisac.
Ako ne prihvaćamo činjenicu postojanja gradišćanskohrvatskog književnog standarda, tada
je Mate Meršić Miloradić dijalektalni pjesnik,
Ivan Meštrović: Mate Meršić Miloradić
Spomenik postavljen u pjesnikovom rodnom selu Frakanavi
5
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik? odnosno njegov opus svrstavamo u hrvatsku
književnost nastalu na čakavskom narječju.
Takav stav ima prof. dr. Milorad Stojević, ali i
akademik Dubravko Jelčić.
Ukoliko je M. M. Miloradić dijalektalni pjesnik,
tada mu moramo dati mjesto među hrvatskim
dijalektalnim pjesnicima XX stoljeća, odmah
iza A. G. Matoša, jer je počeo pisati 1903. godine. Matošev Hrastovački nokturno, kojem se
daje prvenstvo kao dijalektalnom ostvarenju
objavljen je 1900., premda unutar prozne cjeline.
Ako pak tvrdimo kako Miloradić nije dijalektalni pjesnik, tada smo obvezatni uključiti ga
u korpus hrvatske književnosti ravnopravno s
ostalim hrvatskim pjesnicima njegovoga naraštaja. Ali ponovo se vraća poteškoća s čakavskom podlogom njegove poezije. Vanja
Švačko, profesorica na Hrvatskim studijima u
3-7
Zagrebu i poznata hrvatska stručnjakinja za
dijalekte ima, po mome sudu, jedino moguće
rješenje: Miloradićev pjesnički opus ne spada
niti u dijalektalnu književnost, ni u književnost
na hrvatskome standardu, već u hrvatsku književnu baštinu. ON je doista začinjavac, kao
što je npr. Marko Marulić, ili svi naši književnici
prije standardizacije zajedničkog jezika kao integrativnog čimbenika nacionalne samoidentifikacije. Ovakvim se rješenjem potire dvojba o
njegovome mjestu u hrvatskim književnim antologijama i povijestima književnosti.
Bez obzira na stavove koji imamo, Mate Meršić Miloradić jedan je od najvećih hrvatskih
pjesnika prve polovine XX. stoljeća. Kako bi
rekao Tonko Marojević, on je naš uskličnik. To
bi trebali imati na umu pisci naših antologija,
povijesti naše književnosti i autori naših udžbenika i priručnika za studij hrvatske kulture.
Autor na grobu Mate Meršića Miloradića u Hrvatskoj Kemlji, 1998.
6
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Đuro Vidmarović, Je li Mate Meršić Miloradić hrvatski dijalektalni pjesnik? Miloradić je autor pjesme «Hrvat u Gradišću» čijih je prvih
osam stihova postalo himna
gradišćanskih Hrvata
Mate Meršić Miloradić
Hrvat u Gradišću
Izbor iz poezije M. M. Miloradića
(autor Đ. Vidmarovič) objavljen
1991. u nakladi »Kršćanske sadašnjosti»
još se može kupiti po mizernoj cijeni od
10 kuna. Sapienti sat!
O Miloradiću kao povijesnom
velikanu, kao nacionalnom
preporoditelju zapadnougarskih/gradišćanskih Hrvata i
znanstveniku koji je objavljivao radove širom Europe, da
i ne govorimo. Malo mu je
tko od naših «domaćih» veličina ravan. K tome, sramota je
što se izbor iz Miloradićevog
pjesničkog opusa ne nalazi u
popisu obvezatne literature za
gimnazijalce i studente hrvatskog jezika i književnosti.
Hrvat su moj otac
I Hrvatica mat,
A ja sam njeva krv
I vjerni sin Hrvat!
Za moj hrvatski rod
Ću živit, ću umrit,
Zakriknut ću hura,
Da čuje cijeli svit!
Poziva me German,
Poziva i Madjar,
Da stupim k njim va roj,
Va tudji kolobar.
To je zlamenja dost,
Da nismo nigdori.
Ne trži se zis tim,
Ča trštva vridno nij!
3-7
Hura, k svojemu svoj!
Va slogi najde moć
I rast će mala stvar;
Nesloga zruši tron,
Narode i oltar!
Ki nam raskala moć
I sprši mali broj,
Proklet mu budi glas,
Izrod je, smrad i gnjoj!
Gradišće nam je dom
Uz nimški ocean,
Na njem je mjesta dost
Za naš maljacki stan!
Koliko smo, to smo,
Nek mali roj i broj,
Hura, Hrvati smo,
Hura, k svojemu svoj!
Za himnu «Hrvat su moj
otac», glazbu je napisao Ivan
Vuković
Zagreb, studeni 2014.
Ne kupi se Cigan,
Ne kupi se ni Žid!
Hrvata kupte si,
Hrvat je svim profit!
Pridat ću jednu rič:
Ki je Judašević,
Ki vam se kupit da!
Ča sam, to sam: Hrvat,
A Slav mi je rodjak;
Ki neće bit, ča je,
Lažac je i bedak!
Prodat se ja ne dam,
Pozivam sve va roj:
Hura, Hrvati smo,
7
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
8-44
Putovima hrvatskih emigranata:
Obilježja književnoga stvaralaštva
Rajmunda Kuparea i njegov doprinos
hrvatskoj književnoj tradiciji*
Dino Jelinić
„…bulji u noć i prvi put u životu opazi
– noć skraćuje daljine.“
Rajmund Kupareo
Rajmund Kupareo rodio se 1914. godine u malom mjestu Vrboska na otoku Hvaru, a umro
je 1996. godine, u svojoj osamdeset i drugoj
godini, u Zagrebu. U svom se životu istaknuo
kao „Božji namještenik“ (dominikanac – „bijeli
fratar“), književnik, filozof – estetičar, kritičar,
profesor, znanstvenik i dr.
U ovom je radu izložen detaljan prikaz književnosti Rajmunda Kuparea na hrvatskom jeziku
te uklopljenost njegove književnosti u hrvatsku književnu tradiciju. Autor ovoga rada ističe
nekoliko važnih odrednica koje su utjecale na
Kupareovu književnost. Prvo je to samostanski
život koji mu je pružao tišinu, mir i koncentraciju za meditaciju, razmišljanje i pisanje, drugo,
rad je u iseljeništvu u Kupareu izazivao osjećaj
kojega dožive samo oni koji otputuju i pate za
domovinom te treće, ostala brojna putovanja
koja su u njemu izazivala sjećanja na njegovu
kulturu (mikro – makro kulturu) i kulture nasuprot njegove, kulture ostatka svijeta.
U ovom se radu upoznajemo sa životnim „putem“/„pozivom“ Rajmunda Kuparea, njegovom emigracijom u Čile, književnim djelima na
hrvatskom jeziku.
Ključne riječi: Rajmund Kupareo, Čile, hrvatska književnost, dominikanci
1. UVOD
Tko je to Rajmund Kupareo? Pitanje je koje se
prvo postavlja pri čitanju naslova ovoga rada.
Nažalost, mnogi od studenata književnosti, filozofije i srodnih umjetnosti, ne će znati pružiti
točan ili barem zadovoljavajući odgovor. Iduća
su pitanja, koja nam se logikom prirode nameću, ova: Zaslužuje li ovaj naš emigrantski pisac
takav zaborav? Zaslužuje li autor s toliko širokim
književnim opusom da njegova književna djela
završe u starom papiru za izradu nekih novih,
manje kvalitetnih književnih djela ili da se u antikvarijatu prodaju za neki sitan novac te da tako
kvalitetna, ali nepoznata djela, padnu u bezvrijednost? Nažalost, najvjerojatnije su Kupareova
brojna književna djela doživjela jednu od ove
dvije sudbine.1 Ta se djela više nigdje ne mogu
kupiti, vrlo često ni posuditi, a najčešće se nalaze u nekoj od privatnih zbirki ili na mjestima
gdje je Kupareo prebivao, kao u dominikanskom samostanu u Kontakovoj 1 u Zagrebu.
Cilj je ovoga rada ukazati na važnost, vrijednost
i doprinos Kupareove zaboravljene (i nedostupne!) književnosti hrvatskoj književnoj tradiciji.
* Ovaj je rad napisan pod mentorstvom
prof. dr. sc. Sanje Vulić na Znanstvenom
smjeru Odjela za kroatologiju Hrvatskih
studija Sveučilišta u Zagrebu.
1 Bilo bi zanimljivo istražiti pravi razlog „nestajanja“
Kupareovih djela. Pretpostavljam da se radi o
uništavanju njegovih, ali i ostalih književnih djela, u
vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata.
8
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
Ovaj je rad objektivan2 prikaz svih važnih Kupareovih književnih djela pisanih na hrvatskom
jeziku. Naglasak je stavljen na sustavnost, preglednost i karakterističnost Kupareova književnoga pisanja te će preko ovoga rada manje
dostupna književnost Rajmunda Kuparea ipak
izaći, na određeni način, na vidjelo. Pri samom
čitanju ovoga rada čitatelji će moći uočiti karakteristike Kupareove poezije i proze razvrstane prema književnim vrstama te to povezati s
Kupareovim životom, zanimanjem i pozivom
koji je ispisan na prvim stranicama ovoga rada.
2. KNJIŽEVNI ISELJENIK I POVRATNIK
2.1. Putovanje stazom Rajmunda Kuparea
2.1.1. Podrijetlo, djetinjstvo i školovanje
Rajmund Kupareo rodio se 16. studenoga
1914. godine u malom mjestu Vrboska3 na
otoku Hvaru. Bio je drugo od šestero djece u
obitelji koje su imali njegov otac Juraj i majka
Katica (r. Beritić). Rajmundu Kupareu kršteno
je ime Luka, a u djetinjstvu4 je bio lišen odgoja
oca i majke te ga je odgajala baka koju je posebno volio i s kojom je bio duboko povezan.
Kupareovo se obiteljsko ime, odnosno obitelj
Kuparić5, spominje u splitskim povijesnim vrelima iz 16. st. U Split su doselili sa srednjodalmatinskoga otoka Šolte, a 1961. godine primljeni
su agregacijom6 u splitsko plemstvo (Radelj
2 Koliko je to u književnosti moguće.
3 Vrboska je najmanji gradić na otoku Hvaru koji
je nastao u 15. st., o čem svjedoče rimske ruševine.
Nastala je iz ribarskoga sela. Zbog brojnih malih
mostova često je nazivaju i „Malom Venecijom“.
Najširi je dio grada okružen gustom borovom šumom
koja se vijugavo sužava do kanala na čijim se objema stranama nalaze slikovite građevine gotičkoga,
neorenesansnoga i baroknoga stila. Karakteristike su
Vrboske uske i zavojite ulice, borova šuma, kamene
građevine i mali idilični sunčani otočić koji se skriva u
sredini uvale.
Izvor: http://www.vrboska.info/hr/120/o-vrboskoj/,
pristup: 29. kolovoza 2014.
4 Otac mu je bio lučki peljar, a majka je uvijek pratila
muža na njegovim putovanjima (Radelj 1994: 293).
5 lat. Cuppareus / tal. Cupareo.
6 Među inim, prema Hrvatskom jezičnom portalu,
agregacija označava združivanje, odnosno pridruživanje nekoj organizaciji s najčešće ograničenim pravima.
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 29. kolovoza 2014.
8-44
1994: 294). Prema riječima Petra Marije Radelja, Kupareovo prezime najvjerojatnije potječe
od latinske riječi cuppa, ae, f., što u našem prijevodu znači kupica, pehar ili pokal, dakle vrsta
čaše za piće sa staklom (Radelj 1994: 294). Tu
etimologiju potvrđuje i obiteljski grb Kuparića
koji je do danas očuvan na kamenom reljefu
grobne ploče u južnom zidu klaustra franjevačkoga samostana u Poljudu (Radelj 1994: 294)7.
Prema obiteljskoj predaji, u Vrbosku se obitelj
Kupareo doselila sa Šolte, a u prilog toj predaji
ide i činjenica da u Grohotama na Šolti i danas
postoji „Kuparića put“ (Radelj 1994: 294).
Pučku je školu Kupareo pohađao u Makarskoj
i Hvaru8 (1920.–1924.), dok je klasičnu gimnaziju pohađao u Jelsi, Makarskoj i Dubrovniku
(1924.–1932.). Višu je dominikansku gimnaziju završio 1932. godine, a nakon toga je studirao čistu filozofiju na dominikanskom učilištu u
Dubrovniku (1932.–1934.) i Mudroslovnom9
fakultetu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu
(1941.–1944.), gdje je diplomirao talijanski jezik
i književnost te etiku i estetiku. Diplomirao je i
teologiju na Višoj dominikanskoj bogoslovnoj
školi u Dubrovniku (1934.–1937.) te Teološkom
fakultetu u Olomoucu10 (1947.) (Radelj 1994:
294). Osim toga, istaknuo se u istraživanju filozofije umjetnosti na Katoličkom sveučilištu u
Washingtonu D. C. (1960.–1961.) kao stipendist Fulbright Commissiona (Radelj 1994: 294).
2.1.2. Životni put
Na poziv o. dr. Anđelka Rabadana, koji ga je zapazio još kao ministranta, Rajmund Kupareo je
krenuo u dominikansko sjemenište i gimnaziju
u Bolu na Braču. Nedugo je nakon toga stupio
u dubrovačke bijele fratre11, kada je svoje krsno
ime Luka zamijenio s redovničkim Rajmund12.
Svečane je zavjete u Redu braće propovjedni7 Riječ je o jajolikom grbnom štitu koji je obrubljen
pojasom bisernoga niza, unutar kojega se, u rasporedu
obrnutoga trokuta, nalaze tri čaše s poklopcem
(Radelj 1994: 294).
8 Kupareov je otac u to vrijeme tamo službovao.
9 Današnji Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
10 Češka.
11 Uobičajen narodni naziv za svećenički red dominikanaca.
12 Braća su ga zvala skraćenim imenom fr. Rajko
(Gavran 2007a: 12).
9
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
ka položio u drevnom samostanu podno Srđa,
1935. godine, a 1937. ga je godine13 za svećenika zaredio biskup dr. Kvirint Klement Bonefačić. Prvi je Kupareov svećenički boravak
bio u Hvarskoj biskupiji u Starigradu, zatim je
dvije godine bio kapelan u Zagrebačkoj nadbiskupiji u Resniku. U vrijeme Drugoga svjetskog
rata bio je glavni urednik mjesečnika Gospina
krunica i upravitelj Dominikanske naklade Istina. U tom razdoblju Kupareo surađuje s tadašnjim nadbiskupom Stepincem u nakladničkim
projektima, a primjenjuje i Stepinčev naputak
kleru da se Židovima izdaju lažne potvrde o
krštenju, kako bi ih se spasilo od progona i likvidacije (Gavran 2007a: 13).14 Na kraju Drugoga svjetskog rata, u strahu od komunističkoga
pritiska i progona, počinju njegova izbjeglička
lutanja po Češkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i
Španjolskoj, da bi se naposljetku zaustavio na
duže vrijeme na drugom kontinentu, daleko
od svoje zemlje, u Čileu15. Ubrzo se nakon doseljenja u Čile Rajmund Kupareo počeo snalaziti u novoj sredini te je tako svojim marljivim
radom i upornošću postigao znatne uspjehe
koji su išli u prilog kulturnomu napretku Novoga svijeta. Rajmund Kupareo je kroz niz godina obnašao zapažene funkcije u Čileu, a to
možemo pokrijepiti i dokazima. Naime, Kupareo je bio sveučilišni profesor estetike i aksiologije u Santiagu (1952.–1969.), dekan Filozofskoga fakulteta (1956.–1959. i 1964.–1967.),
vicerektor čileanskoga Papinskoga katoličkog
sveučilišta (1964.–1967.), osnivač novinarske
škole u Santiagu de Chile, utemeljitelj instituta
za estetiku (Instituto de estetica) (1964.), koji
je bio jedina znanstveno-nastavna i istraživačka ustanova te vrste u Južnoj Americi. Zatim,
bio je glavni urednik jedinoga tadašnjega čileanskoga katoličkog tjednika El mundo catolico
(1951.–1952.), pokretač i urednik časopisa za
estetska istraživanja Aisthesis (1966.–1970.) te
urednik Godišnjaka filozofskoga i pedagoškoga fakulteta (1965.–1969.) (Radelj 1994: 295).
Zbog svih tih uspjeha na raznim poljima do13 Ređenje za svećenika je odgodio zbog tuberkuloze.
14 Kupareo je 1993. godine svjedočio u postupku za
beatifikaciju kardinala Stepinca, koju nažalost nije doživio.
15 Dominkanski je provincijal prvotno Rajmunda
Kuparea poslao u Gvatemalu, ali kako nije dobio
ulaznu vizu, prihvatio je poziv iz Santiaga de Chile
(Gavran 2007a: 14).
8-44
dijeljen mu je počasni doktorat, a prilikom te
dodjele 1959. godine, naglasio je kako ga sa
zahvalnošću prima ne samo u svoje ime i ime
svoga Reda, nego također u ime „mučeničke
Hrvatske“ (Radelj 1994: 295).
Sa svim je svojim obvezama i dužnostima proputovao mnogo svijeta, posebno se to odnosi
na Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku te Europu i Bliski istok. Kratko je vrijeme bio misionar
hrvatskih iseljenika u Francuskoj te je odmah
nakon toga, tē iste 1962. godine, napustio Stari
kontinent. Godinu se dana nakon preživljenoga moždanoga udara16 koji se dogodio 1970.
godine, a bio je prouzročen iscrpljenošću, napokon vratio u svoju Domovinu, u Zagreb, u
Kontakovu 1. Tamo je Kupareo provodio dane
u samoći redovničke postelje, nastavljajući svoj
književni i znanstveni rad. Potkraj života primio
je više priznanja, među kojima je odličje Reda
Danice hrvatske s likom Marka Marulića, kojega
je primio od prvoga hrvatskog predsjednika dr.
Franje Tuđmana, a posmrtno je dobio nagradu
Vladimir Nazor za životno djelo na području
književnosti, koja je 1996. godine predana provincijalu Hrvatske dominikanske provincije. Također mu je posmrtno čileanska vlada dodijelila
najviše državno odličje koje se daje strancima.
Rajmund Kupareo preminuo je 6. lipnja 1996.
godine u Zagrebu, u svojoj samostanskoj sobi.
Prema njegovu radu i djelovanju mogli bismo
ga nazvati polihistorom 20. st. jer je, osim obavljanja svoje dominikanske svećeničke službe,
radio kao književnik koji se okušao u mnogim
književnim žanrovima. Zatim, bio je teoretičar i
kritičar umjetnosti, estetičar i znanstvenik, sveučilišni profesor i pedagog, (čileanski) akademik,
skladatelj i publicist (Gavran 2007a: 8). Svoje
je radove Kupareo najčešće potpisivao punim
imenom i prezimenom. Rjeđe je koristio skraćenice poput K., R. K., R. K. O. P. ili fra R. K., a jedini
je pseudonim kojim se služio bio Ranko Vrbov
ili skraćeno R. V. (Radelj 1994: 302).
16 Posljedica moždanoga udara bila je oduzeta lijeva
strana tijela.
10
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
2.1.3. Bibliografija književnih djela na hrvatskom jeziku17
• Pjesme i psalmi. Naklada Euharistijskog glasnika, Šibenik 1939.
• U „Morskoj Kući“: roman iz suvremenoga života. Dominikanska naklada Istina, Zagreb
1940.
• Jedinac (novela). Gospina Krunica. Zagreb
1942.
• Baraban: roman s otoka Hvara. Hrvatsko
književno društvo, Zagreb 1943.
• Sliepo srdce (dramolet). Dominikanska naklada Istina, Zagreb 1944.
• Nad kolievkom srdaca (pjesme). Dominikanska naklada Istina, Zagreb 1945.
• Na rijekama (pjesme). Zajednica Hrvata u
Španjolskoj, Madrid 1948.
• Sunovrati (Narcissus Poeticus) (roman). Danica. Chicago 1960.
• Blagoslov zvijezda: Izabrane pjesme. Hrvatska revija, Buenos Aries 1961.
• Balada iz Magallanesa: Pripovijesti. Dominikanska naklada Istina, Zagreb 1978.
• Pjesme: izbor 1930.–1980. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980.
• Prebivao je među nama (drame). Dominikanski provincijalat, Zagreb 1985.
• Čežnja za zavičajem: pripovijesti. HKD
sv. Ćirila i Metoda (sv. Jeronima), Zagreb
1989.
• Sabrane pjesme. Dominikanski provincijalat, Zagreb 1992.
• Svjetloznak. Golden Time/Izazov istine, Zagreb 1994.
• Izabrana djela. U: Jeronim Korner: Izabrane
pjesme i pjesničke proze – Rajmund Kupareo: Izabrana djela. Priredio Nedjeljko
Mihanović. Niz stoljeća hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb 2005, str.
198–544.18
17 U ovoj su bibliografiji istaknuta samo književna
djela izdana na hrvatskom jeziku.
Detaljna i kronološka bibliografija dostupna je u:
Radelj, Petar, Marija. 1994. „Bibliografija“. U: Kupareo, Rajmund. Svjetloznak. Zagreb:Golden Time/Izazov istine te u: Gavran, Zdravko. 2007.“Bibliografija
Rajmunda Kuparea“. U: Kupareo, Rajmund. Um i
umjetnost. Zagreb: Glas koncila.
18 Posmrtno izdanje Kupareovih djela.
8-44
2.2. Hrvatsko iseljeništvo u Čileu
Čile je najizduženija južnoamerička država
koju granicama okružuju Peru sa sjevera te
Bolivija i Argentina s istoka. Prema nekima,
ime ove države azijskoga je podrijetla te znači
snijeg, zimu, prema drugima, dolazi od ćurlika
neke pjevice, dok je prema trećima ta zemlja
nazvana tako jer je slična uskom, a dugom listu
biljke ahi, koju vulgarno zovu čile.19 U jeziku
nekih indijanskih plemena riječ chile označava
predjele gdje prestaje zemlja.20 Prema popisu stanovništva iz 1992. godine,
Čile je imao oko 14.4 milijuna stanovnika, a
pretpostavlja se da je tada bilo oko 150 000
stanovnika hrvatskoga podrijetla.21 Današnja
je procjena Ministarstva vanjskih poslova Čilea
da u toj zemlji živi oko 200 000 osoba hrvatskoga podrijetla (gotovo 1,3% ukupnoga broja
stanovnika u Čileu), a najčešće je riječ o trećem, četvrtom te u nekim slučajevima i petom
naraštaju potomaka hrvatskih doseljenika.22
Kako je vidljivo iz brojčanih podataka, procjena Ministarstva vanjskih poslova Čilea predstavlja povećanje u odnosu na brojke koje su
se spominjale početkom devedesetih godina
20. st. Zašto je to tako? Odgovor je vrlo jednostavan, treba imati na umu da se u najvećem
broju slučajeva radi o osobama koje samo prezime povezuje s hrvatskim korijenima, ali koje
su se potpuno asimilirale te više i ne govore hrvatskim jezikom.23 Zbog toga je pravo stanje
hrvatskih iseljenika (i aktivnih govornika hrvatskoga jezika) i dalje vrlo nejasno. Pripadnici su
prvoga naraštaja doseljenika gotovo izumrli, a
novih doseljenika gotovo da i nema što je uzrokovalo bržu asimilaciju hrvatskih potomaka.24
Prvi su hrvatski iseljenici doselili na područje južnoga (pokrajina Magallanes) i sjever19 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
20 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
21 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
22 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
23 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
24 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
11
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
noga (Antofagasta i Tarapaca) Čilea, da bi se
uskoro preselili na Ognjenu zemlju sredinom
i krajem 19 st., kad ih je privukla, prije svega,
avantura i potraga za rudama i zlatom25. Podatci govore da čak 90% iseljenika u Čileu
potječe s otoka Brača, s omiškoga i dubrovačkoga kraja te otoka Hvara.26 Iseljavanja iz Dalmacije uzrokovana su: ekonomskim čimbenikom, ograničenom agrarnom proizvodnjom,
niskom razinom poljoprivredne specijalizacije,
vinskom klauzulom i bolešću vinove loze27,
nedovoljno razvijenim unutarnjim tržištem,
zatim, vojno-političkim čimbenicima28 te zaduživanjem dalmatinskih seljaka koji su morali vratiti dug.29 Razočarani u svoje avanture i
(ne)pronalazak zlata, napuštaju sve djelatnosti
povezane s iskapanjem te se nastanjuju na području Punta Arenasa i u Porveniru, gdje su se
počeli baviti uzgojem stoke, dok su se na sjeveru Čilea30 hrvatski iseljenici bavili poslovima
vezanim uz preradu i vađenjem salitre te trgovinom.31 Tim su poslovima znatno unaprijedili
čileansko gospodarstvo.
Krajem 20–ih godina 20. stoljeća nastale su
nove kolonije hrvatskih iseljenika u središnjem
dijelu Čilea: Santiagu, Concapcionu, La Sereni,
Ovalli, Vini del Maru, Valdiviji, a te su unutarnje
migracije nastale kao posljedica centralizacije
25 Takozvana „Zlatna groznica“.
26 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
27 Filoksera – bolest vinove loze.
28 Marina Perić ističe da je 1852. godine Austrija prvi
put provela popis vojnih obveznika. Mlađe otočno
stanovništvo našlo se u situaciji da bude pozvano na
dugotrajno služenje vojnoga roka. Ne prihvaćajući
austro–ugarske vojno–političke interese kao vlastite,
dalmatinski mladići nastoje izbjeći vojnu obvezu. Najvitalnije otočno stanovništvo bježi preko oceana, što
je imalo goleme demografske i gospodarske posljedice na život otoka. Vojnički zakon bio je rigorozan. Bilo
je dovoljno da se vojni obveznik ne vrati iz Amerike,
ili ne dođe na odsluženje vojne obveze da se smatra
vojnim bjeguncem. Ukoliko bi se vratio, bio bi izložen
teškim kaznama. Osim toga, i brodska karta za povratak u domovinu bila je preskupa.
Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
29 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
30 Značajne iseljeničke kolonije na sjeveru Čilea su
Iquique i Antofagasta.
31 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
8-44
vlasti, gospodarstva, visokoga školstva, te zbog
zatvaranja tvornice salitre nakon otkrića umjetnoga gnojiva.32 Masovno je iseljavanje Hrvata
u Čile prestalo pred i nakon Drugoga svjetskog
rata, kad je tamo otišao Rajmund Kupareo, koji
se iz Hrvatske iselio zbog straha od progona
komunističkih vlasti.33
Danas najveći broj hrvatskih potomaka živi
u glavnom čileanskom gradu Santiagu, ali je
udio hrvatskih potomaka u stanovništvu Punta
Arenasa (danas broji oko 60 000 hrvatskih potomaka) i Antofagaste mnogo izraženiji.34 Manje hrvatske zajednice u Čileu su prisutne u:
Iquiqueu, Sereni, Concepcionu i Vini de Mar,
iako ih se praktički može pronaći na cijelom
području Čilea.35 Hrvatski potomci u Čileu danas zauzimaju jako visoka mjesta na društvenoj ljestvici Čilea, a prema istraživanju iz 1990.
godine na čileanskim sveučilištima djelovalo je
oko 140 profesora i predavača, tri rektora, nekoliko dekana, 17 akademika, oko 80 novinara.
70 pisaca hrvatskoga podrijetla, 15 svećenika i
časnih sestara, te dva biskupa.36
3. POEZIJA
Isključen od svakoga ekskluzivnog književnotendencijskog pokreta (Mihanović 2005: 201),
Rajmund Kupareo ušao je u književnost 1939.
godine sa zbirkom pjesama Pjesme i psalmi.
Nakon te zbirke, objavio je još jednu zbirku
pjesama u domaćem izdanju, Nad kolievkom
srdaca (1945.), a zatim i dvije zbirke pjesama
u tuđini: Na rijekama (1949.) i Blagoslov zvijezda: Izabrane pjesme (1961.). Devetnaest je
godina nakon toga Rajmund Kupareo priredio retrospektivan izbor: Pjesme: Izbor 19301980 (1980.), a zajedno s onima objavljenima
u časopisima, za njim je ostalo ukupno više
od dvjesto pedeset pjesama (Gavran: 2007a:
32 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
33 Marina Perić ističe kako je malen broj Hrvata otišao u Čile zbog političkih razloga.
Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
34 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
35 Izvor: http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-iseljenistvo-u-cileu/22, pristup: 5. rujna 2014.
36 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 5. rujna 2014.
12
Klasje naših ravni, 5.-8., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
23). Tē su pjesme objavljene u dvjema predsmrtnim zbirkama: Sabrane pjesme (1992.) i
Svjetloznak (1994.) (Gavran: 2007a: 23). Broj
objavljenih zbirki37 otkriva lirsku plodnost Rajmunda Kuparea te njegov doprinos hrvatskoj
lirskoj književnosti. Kupareovu poeziju možemo podijeliti u tri sloja umjetničkoga iskustva
i spoznavanja svijeta: religiozni, intimistički i
domoljubni te u tri niza doživljajnih impresija:
dojmovi mediteranskoga zavičaja, privlačna
moć zagrebačkoga okruženja i asimilacija svijeta proživljena u emigraciji (Mihanović 2005:
204). Rajmund Kupareo je svoja lirska djela
razvrstao u dvanaest cjelina, a to su: božićna
lirika, korizmeni i uskrsni pjesmokrugi, pjesme
o Isusu, marijanska lirika, blagoslovi, molitve,
intima, terra marique (pjesme o zemlji i moru),
domoljubna lirika, portreti i sjećanja, rukoveti i
moj mali psaltir38 (Gavran 2007b: 107).
3.1. Kupareo – Četvrti naraštaj hrvatskoga katoličkog pjesništva
Nedjeljko Mihanović ističe da se Kupareo javlja s četvrtim naraštajem mladoga hrvatskog
katoličkog pjesništva39, koja je čvrsto stajala
na vjerskim osnovama, a osim njega, tomu
su naraštaju pripadali i Gašpar Bujas, Ivo Lendić, Jeronim Korner, Srećko Karaman, Jakša
Ercegović, Ante Jakšić, Branko Klarić, Aleksa
Kokić, Serafin Mičić i Vinko Kos (Mihanović
2005: 201). Svi su se oni nastavljali na nešto
starije pjesnike s vjerskim nadahnućem kao što
su Cvite Škaripa, Branko Storov, Sida Košutić,
Đuro Sudeta, Nikola Šop, Gabrijel Cvitan, Tom
Smerdel i Ivo Horvat (Mihanović 2005: 201).40
Karakteristika je svih navedenih pjesnika da
jezik postaje estetička jedinica41 (Mihanović
2005: 201). Ti su pjesnici posebnu pozornost
posvećivali ustrojstvu stilsko-izražajnih tehnika,
tajnovitim sferama čovjekove unutarnjosti, metaforičkim slikama, traženju složenijega izraza,
37 Kao što je vidljivo, objavio je sedam zbirki pjesama.
38 Kupareo ih je razdvojio na podcjeline: Časoslov i Sedam
hrvatskih pokojničkih psalama (Gavran 2007b: 107).
39 Prvi se naraštaj javlja u novijoj hrvatskoj književnosti
s pojavom hrvatskoga narodnog preporoda.
40 Petar Marija Radelj smješta Rajmunda Kuparea,
pod utjecajem Vinka Nikolića, u treći naraštaj
hrvatskoga katoličkog pjesništva (Radelj 1994: 299).
41 Umjesto logične, retoričke i etimološke.
8-44
fluidnosti riječi, lirskoj evokaciji te slobodnijoj,
ali više sintetičnoj strukturi stiha (Mihanović
2005: 201).
3.2. Karakteristike Kupareove poezije
Rajmund Kupareo predstavnik je spoja snažne
katoličke duhovnosti i individualnoga doživljaja koji predstavlja možda i najvažniju ulogu u
njegovu lirskom izrazu.42 Njegov je pjesnički
izraz ostao zaokupljen subjektivnim doživljajem u kojem je želio ubaciti ono duhovno,
simbolično kako bi došao do onoga čemu je i
sām težio – beskraja. U osamljenosti samostana, pod utjecajem molitava i smirenoga unutarnjega stanja, Kupareo stvara bogatstvo duševnoga života usmjerenoga k ljudima i Bogu
te potaknut time stvara poeziju. Jasno je da
je na njegovo nadahnuće u poeziji ponajviše
utjecao svećenički poziv i redovnički život koji
su mu pružali rad (i mogućnost razmišljanja) u
miru, tišini.43 Iz toga razloga možemo potvrditi
tvrdnje Zdravka Gavrana kako su Kupareove
pjesme teološki promišljene, spoznajno čiste,
afektivno uvjerljive, slikovno dojmljive i metaforične (Gavran 2007a: 23).
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.
Sporo idem uza snagu svu.
A On mirno spava (k’o da ne zna za me)
Ništa zato. On je ipak tu.
Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru
I znam da je Isus meni sklon,
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,
Ja ću zaspat, a veslat će On (Kupareo 2005:
324).44
Kupareo je kao pjesnik izrazito jasan, duhovno nadahnut, on je osoba koja promatra sebe
i svoj doživljaj u svijetu te tako ostavlja svoj
subjektivni trag zapisan u stihovima. Zdravko
Gavran ističe da njegov pjesnički svijet nije sladunjav niti je u oblacima, nego tvrdi da je čvrsto usidren u konkretnom, životnom identitetu,
42 Autorov je doživljaj važan element i u Kupareovim
zbirkama pripovijesti: Balada iz Magallanesa i Čežnja
za zavičajem.
43 Zdravko Gavran vrlo lijepo napominje kako velik
dio Kupareove lirike izvire iz motrenja i razmatranja,
tj. iz meditacije i kontemplacije; pjesme su nekovrsni
njihov produžetak (Gavran 2007b: 108).
44 Pjesma Isus u mojoj lađi.
13
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
ali nije uz njega privezan, nego ga ujedno produbljuje, oduhovljuje, posvećuje, transcendira
u smislu kršćanske duhovnosti i katoličke slike
svijeta (Gavran 2007a: 22).
Jutros je uz pratnju bijelih sestara,
Uz svjetlo fenjera i zvona glas čist
Prošao od sobe do sobe najdraži gost
Gospodin Isus Krist.
Bolnica šuti kao crkva, a kreveti poput oltara
Krije u sebi kosti mučenika,
Na kojima je otpočinula kao u tabernakulu
Tijelo Vječnog Utamničenika (Kupareo 1994:
78).45
Iako je Kupareo uglavnom predstavljen kao religiozni pjesnik, on je stvarao raznolik i bogat
ritam, a veliko se njegovo rječničko bogatstvo
odražava na neponavljanju rima. Većim su dijelom Kupareove pjesme oblikovane tradicionalnim načinom versa, čija se strogost forme
temeljila na nerazlučivom jedinstvu smisla i
oblika, zvuka i sadržaja, na čvrstoj i jezgrovitoj
funkciji rime, ritma i strukture pjesme (Mihanović 2005: 206). Možemo spomenuti kako Marčinko oslikava Kupareove pjesme kao pune
melodije, ali one nisu svečani bruj zvučnih
orgulja, nego više tihi sklad harmonija (Radelj
1994, 300). U mnogim je pjesmama postigao
formalno savršenstvo, a to je vidljivo iz, kako
u recenziji Ana Diklić objašnjava, Kupareovih
motiva i raznolikih pjesama, gdje je lako uočiti
temeljnu usmjerenost i težište ove poezije kao
okrenutost Bogu, a nepodjeljivost pjesnikove
vjere upravo je ono što ovomu pjesništvu daje
odliku jednostavnosti (Radelj 1994: 301, 302).
Motivi Kupareovih pjesama su vrlo raznoliki
pa proučavajući njegovu poeziju možemo naići na psalmične, ratarske, ribarske, pejzažne,
gradske i brojne druge motive. Rajmund Kupareo u svojim pjesmama izražava i duboku
etičku svijest te u njima prikazuje milost i razumijevanje prema čovjekovim grijesima i slabostima, dakle ljudskom biću kao nesavršenom
stvorenju. U jednu ruku Kupareo u svojim pjesmama pokušava dati savjete i pomoć te tako
usmjeriti ljude prema „pravom putu“, onomu
koji čovjeka usmjerava prema Bogu i božjem,
45 Pjesma Kristov pohod, koja je bila objavljena i u
Morskoj kući, prvom Kupareovu romanu, napisana je
1937. godine.
8-44
a daje i predstavlja osjećaj blagostanja, veselja,
zadovoljstva i sreće.
Recite nam vi kojima je srce
neobična postala zvijezda:
Kako razbiti dane što se ušančiše u mjesece,
a mjeseci u dugih godina gnijezda?
Kako izići iz začarana kruga
i prevariti vrijeme
što nam oči pijeskom straha zasu?
Nadom, samo nadom!
Karavana nije duga,
Možete je prijeći u laganu kasu
(…) (Kupareo 2005: 251).46
U strukturi se izraza Kupareo oslanja na vrijednosti ekspresionističkoga pjesničkog izražavanja, jer novi realizam (neorealizam), koji
je bio nasuprot ekspresionizmu, nije u poeziji
dao posebno značajne rezultate. Mihanović
ističe: „Neorealističko traženje stvarnosti nije
zadovoljavalo pjesnikov sensus fidei, unutrašnju profinjenost, religioznoga čuvstva i umjetnički uspon prema nadstvarnome“ (Mihanović
2005: 207). Na granici između simbolizma i
ekspresionizma, na kojoj se Kupareo nalazio,
nastojao je s romantičnom lirom u okružju religioznoga zanosa naći stvarnost stvarniju od
stvarnosti: u religioznoj dimenziji nadnaravnoga života (Mihanović 2005: 207). Poezija mu
je izgrađena više na ideji misli i razumskoj spoznaji, nego na slikama, impresiji i osjetnim projekcijama, a jedina je iznimka poezija vezana
za djetinjstvo i zavičaj koji su primjer izvornoga
i čistoga emocionalnoga raspoloženja. Kupareu je u poeziji važan čovjek, njegovo postojanje na zemlji, nisu mu važni fizikalni ili biološki
zakoni, kao ni psihološke i društvene znanosti.
Stoga se autor usmjerava prema onom što se
nalazi „unutar“ čovjeka, onom što se ne može
znanstveno, racionalno pojmovno izraziti, što i
je svrha poezije, jer bi u slučaju mogućnosti otkrivanja unutrašnjosti čovjekove duše, poezija
izgubila smisao (Gavran 2007b: 110).
Mihanović ističe da u stilističkom postupku
Kupareo vjeruje u književnu tradiciju, ali u
izražajnoj strukturi želi biti izvoran i moderan
(Mihanović 2005: 207). S tim se slaže i Gavran
koji objašnjava: “Kao pjesnik, Kupareo nije
avangardan; on je tradicionalan, ali ne i tradi46 Iz pjesme Savjeti svetih mudraca.
14
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
cionalist, moderan, ali ne i modernist“ (Gavran
2007a: 22). Kupareo je u svojim pjesmama u
potrazi za duhom vremena pa preuzima, kao
i ostali pripadnici europskoga književnoga
neokatoličanstva, nove oblike izražavanja, ritmičku obnovu, slobodnije strukturiranje stiha
i metaforičko ustrojstvo jezika. Kupareo traži
riječi sa strogo propisanim stilističkim normama, sa smislom i poetičkom funkcijom. Upravo su takve riječi njegovo stvaralačko uporište,
kako Mihanović piše u predgovoru (Mihanović
2005: 208).
Njegova je poezija prije svega jako iskrena,
ona nije samo skup nabacanih rima, a ni službeno propovijedanje katoličke Crkve, ona je
više njegovo „svjedočanstvo osobnosti“ u kojoj je vjera sastavni dio njegove osobnosti, a
njegova je poezija promatranje svijeta i prikaz
svrhe postojanja ljudskog. Kupareovo je pjesništvo ukorijenjeno duhovno i kulturološki u
vlastiti narod, njegovu emotivnost i perceptivnost te u širi (europski) kulturalni kontekst (Gavran 2007b: 108), usmjerena je prema lijepom
(ljubavi, ispunjenosti), odnosno prema onom
što nije lako dosegnuti u ovom svijetu. Kupareo se kao pjesnik postavlja nevino, poput
maloga djeteta ili poput anđela koji s osobitim
doživljajem promatra upravo jedan takav svijet. Kupareova vjera i upitnost u traženju nadnaravnoga smisla postojanja nije opterećena
nemirima i sumnjama (Mihanović 2005: 206).
Autor u svojoj poeziji oblikuje „objektivni“ prirodni red stvari „subjektivnomu“ redu stvari,
svojoj pjesničkoj viziji (Gavran 2007b: 110).
Posebno su dojmljive njegove pjesme u kojima
iskazuje osjećaj čežnje prema svojoj domovini47 kojoj Kupareo daje personificirana obilježja, kao svojoj drugoj majci. Sve tē pjesme
nastale pod tuđim nebom nose u sebi osjećaj
nostalgije, čežnje za slikama zavičaja i za romantičnim prostorima djetinjstva (Mihanović
2005: 207). Mihanović primjećuje da se u tim
slikama zavičajni motivi i uspomene na domovinu javljaju poput svjetla dalekoga svjetionika,
u kojem se pod tuđim nebom osluškuje šum
stranoga mora, a svi osobni doživljaji izviru iz
sjećanja na vlastite drage morske žale, iskrsavaju čuvstva puna unutarnje svjetlosti i duboke
uznemirenosti (Mihanović 2005: 207).
47 Možemo ih nazvati domoljubnim i izbjegličkim
pjesmama.
8-44
Rastat’ se ne možeš, iako već nema
tvog vlaka ni broda.
O zašto brate u noći prisluškuješ
Šapat njezina hoda?
-Jer nije moguće srce satrti
pobjedničkom nogom:
Domu se i ljubavi reći ne može:
Zbogom! (Kupareo 2005: 318).48
U mnogim pjesmama prevladava molitveno
raspoloženje, a neke su od Kupareovih pjesama ipak „samo“ molitve. Gavran ističe da je
molitva vrlo bliska pjesmi, ali nije svaka molitva
pjesma, ako i jest oblikovana u manje ili više
pristale stihove (Gavran 2007b: 113, 114). Kupareo je u stilskoj konstrukciji, posebno u svojoj prvoj fazi stvaranja, psalmističan i svečan
(Mihanović 2005: 208). Primjer je jedne molitvene pjesme koju ću ovdje istaknuti, pjesma
Zahvala.
Gospodine!
Zahvaljujem Ti za sve što sam primio:
Za milost koju sam tražio,
A nikad ih nisam dobio
I za sve koje sam primio,
A nikad ih nisam spoznao, moje su misli sitne,
a želje sebične,
Jer i dok Ti zahvaljujem,
Uvijek za nečim uzdišem.
Gospodine!
Udijeli mi milost najveću:
Tvoje ne zaboraviti darove! (Kupareo 2005:
329).49
U zreloj fazi stvaranja, nakon što se vratio u
domovinu, Kupareo precizno izrađuje strukturu pjesničkoga izraza te traži da svaka riječ
nosi estetičko značenje. U tom se razdoblju
posebno osjeća želja (cilj) za vraćanjem jezika
k misticizmu. Slikovitost je jezika jasna, a ritam
je prirodan i pomalo svečan (Mihanović 2005:
208).
Kao što je u ovom radu istaknuto, Kupareo je,
kao predstavnik hrvatskoga pjesništva, primjer
pjesnika ideja, religioznoga razmatranja, pun
čežnje, ljubavi, „bjeline“50, ali u jednu ruku i
mistike. U svim motivima, onim religioznim,
48 Pjesma Oproštqj.
49 Pjesma Zahvala.
50 Čistoće, nevinosti.
15
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
domoljubnim i zavičajnim, iskazuje sklonost
produhovljenosti i svojim doživljajima koje
pretvara u pjesničke slike i simbole. U svojim
stihovima iznosi svoje subjektivne osjećaje i s
himničkim strahopoštovanjem otkriva nam tajne nadnaravnosti i vječnosti (Mihanović 2005:
208). Kupareo je u svojim istaknutim i najcjenjenijim pjesmama vješto uravnotežio ekspresiju s
osjećajem za mjeru te tako dobio umjetničku
dotjeranost i cjelovitost. Ipak, Gavran smatra da
je određeni dio Kupareovih pjesama jednoličan
pa ističe da su u nekim pjesmama pjesničke slike
previše obične, banalne, a hiperbole pretjerane,
rima je ponekad siromašna i otrcana, odnosno
ne rimuju se stvari, nego se kraj stiha popunjava
bilo kojom riječi koja se rimuje s nekom drugom
(Gavran 2007b: 119). Upravo sve to dovodi do
Kupareova lirskoga slabljenja te dolazi do toga
da se njegova lirika dovoljno ne cijeni. Međutim,
važno je naglasiti da Kupareo kao pjesnik nije
dovoljno dobro istražen. Uvršten je uglavnom
samo u antologije religioznoga i domoljubnoga
pjesništva, možda i u poneki udžbenik, a trebalo bi ga svakako uvrstiti u književnu povjesnicu
te načiniti kritičku valorizaciju njegovih pjesama,
primjerice, izdvojiti desetak pjesama koje zadovoljavaju zahtjevnije kriterije51 te na njima izgraditi Kupareovu prepoznatljivost (Gavran 2007b:
119). Tim bi se putem mogao očitije uvidjeti njegov doprinos hrvatskoj lirskoj književnosti, u kojoj ga nesumnjivo ima. Naravno, nedostatak je
Kupareove literature vrlo velik problem s kojim
će se budući istraživači morati puno više boriti.
4. PROZA
Na području je književnosti Rajmund Kupareo
uz svoja lirska djela napisao i nekoliko književnih djela u prozi. Tim proznim djelima pripada nekoliko romana, nekoliko zbirki pripovijesti i jedna novela. Uz to je napisao i nekoliko
drama i dramoleta. U idućih ćemo nekoliko
poglavlja upoznati karakteristike Kupareove
prozne književnosti te opseg i domet njegovih
proznih djela u hrvatskoj književnosti.
4.1. Romani
Ovaj je autor, rodom iz Vrboske, napisao tri romana. Redom su to: U morskoj kući: roman iz
51 A takvih pjesama Kupareo zacijelo dovoljno ima.
8-44
suvremenog života (1940.), Baraban: roman s
otoka Hvara (1943.) i roman Sunovrati (1960.).
Prvi je roman, U „Morskoj kući“: roman iz suvremenoga života, autobiografska pripovijest52
te je nastao prema istinitom događaju iz 1936.
i 1937. godine, koje je Kupareo proveo na plućnom odjelu dubrovačke bolnice. Drugi je po
redu Kupareov roman Baraban: roman s otoka
Hvara napisan u jeku Drugoga svjetskog rata
te je, prema riječima Petra Marije Radelja, bio
pravi bestseller. U tom romanu dominira slika
junaka poredanih oko Kristova križa koji nose,
prate i pjevaju mu stazama otoka Hvara u noći
Velikoga četvrtka na Veliki petak (Radelj: 1994:
298). Dakle, Baraban je smješten na Kupareov rodni otok, kada se obavljaju noćni ophodi
među tamošnjim mjestima da bi se ljudi što dublje uživjeli u misterij Kristove Muke (Gavran
2007a: 19). Treći je roman Sunovrati objavljen
u nastavcima u Danici iz Chicaga 1960. godine. Nažalost, svi su romani teško dostupni u
knjižnicama53 te su zbog toga nedovoljno analizirani i kao književni uspjeh i prozni doprinos
hrvatskoj književnosti.
4.1.1. U „Morskoj kući“: roman iz suvremenoga života
U „Morskoj kući“: roman iz suvremenoga života, prvi je Kupareov roman objavljen 1940. godine s dopustom duhovne oblasti, a objavila ga
je Naklada Istina iz Zagreba. Ovaj je roman nastao na temelju istinitih događaja iz Kupareova
života, odnosno, prema autorovim sjećanjima
na 1936. i 1937. godinu, koje je Rajmund Kupareo proveo na zaraznom odjelu dubrovačke
bolnice zbog tuberkuloze.
Naslov djela, Morska kuća, ime je dubrovačke
bolnice. Takav je naslov potpuno prikladan i
opravdan jer se bolnica nalazila uz morsku
obalu, s pogledom na prostranstvo i beskonačnost mora, onu beskonačnost koju ljudsko oko
ne vidi, ali duboko u sebi osjeti. Autor u romanu daje lijepe i idilične opise „Morske kuće“
kroz sva prirodna, godišnja razdoblja:
52 Riječ je o autobiografskom romanu jer autor
opisuje niz činjenica iz teških mjeseci u kojima se on
sam nalazio na rubu smrti, ali sa silnom voljom za
životom koja je prevagnula (Kupareo 2007a: 18, 19).
53 Najčešće ih uopće nema.
16
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
„Lijepa, duga, prizemnica ispod ubave glavice;
s krasnom i širokom poljanom; okružena borovima, oleandrima, čempresima i cvijećem; s
veličanstvenim pogledom na beskrajno more,
koje možeš kamenom dohvatiti; puna sunca
i zraka – ona bi mogla biti najljepši hotel u
onom kraju. A mogla bi poslužiti i kao mjesto
za umjetničku školu, jer rijetko se gdje može
vidjeti onako čarobnih zapada ili istoka sunca,
rijetko gdje onog ljeskanja, igranja i refleksa
sunčanih zraka na valovima. Nigdje kao ondje
ne ćete bolje osjetiti dušu uzburkanog mora ili
letećih oblaka, ni opipati očima bistrinu dubina
i plavetilo neba“ (Kupareo 1940: 3).
Ipak, unutrašnjost „Morske kuće“ nije tako idilična jer se u njoj nalaze bolesnici koji su svakodnevno umirali te prolazili različite strahote
koje bolesti donose. Usto, vladala su stroga
pravila i zabrane, a primjenjivali su se oblici
liječenja od kojih nama čitateljima na trenutak zastane srce pri pomisli kako bismo se mi
osjećali da se nalazimo na mjestu jednoga od
tih pacijenata. U ovom su djelu opisane sve
strahote TBC-a54, a prevladava osjećaj nade i
želje za ozdravljenjem s velikim pitanjem, je li
to moguće?
„Recite, na primjer: otišao je u „Morsku kuću“.
Ljudi će u onom gradu naglo i prestrašeno uzdahnuti i dotičnog prekrižiti“. A prekrižiti kod
njih ne znači samo učiniti znak Križa, nego isto
što i reći: on je gotov, za njega više nema spasa“ (Kupareo 1940: 3).
Glavni je lik ovoga djela Rajko55, bolesni mladić koji će uskoro postati svećenik.56 Upoznavajući njega, upoznajemo se s emotivno-psihološkom slikom bolesnika i fizičkom karakterizacijom bolnice i okoliša koja je s obzirom na
bolesnike u kontrastu. U bolnici je uglavnom
vladala sloga svih bolesnika te su se tamo stvarala nova prijateljstva i ljubavi, a smijehom su
se i veseljem skrivali (koliko je to bilo moguće)
životni problemi. Kupareo u ovom djelu piše i
o privatnim, najčešće tragičnim i nesretnim životima stanovnika bolnice.
54 Kratica za bolest tuberkuloze.
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 4. kolovoza 2014.
55 U liku Rajka, skriveni je autor ovoga djela Rajmund Kupareo.
56 Rajko je na kraju ovoga romana postao svećenik, a
roman završava mladom misom.
8-44
„I tako je „Morska kuća“ uvijek mlada. Izmjenjuju se u njoj mladići, muževi i starci, ali ona
uvijek ista, uvijek širokogrudna. Sreća da ona
nije brbljava kao ostale žene, jer bi ona progovorila kroz otvorene svoje prozore, čitavo
beskrajno more bila bi malena dječja tablica,
na kojoj se ne bi moglo ispisati ni dio njezinih
patnja i muka. No kad bi ona i htjela govoriti
i popisati svu svoju povijest, izbrisale bi brzo
to suze onih, što trpe, kao što dijete briše mokrom spužvom išaranu tablicu. Jer zašto da išaramo more tužnim slovima, kad se na njemu
igraju i blistaju sunčane zrake? Nije li bolje sve
svoje patnje skriti, da ih zabilježi dobri Anđeo u
vječnu, bezmjerno veliku knjigu? I onako ljudi
ne znaju čitati nego lagane i zabavne stvari, a
knjigu patnji malo tko potpuno shvaća“ (Kupareo 1940: 5).
Tom je činjenicom odstupanja, odnosno nepotpune definiranosti radnje57, vrlo često povezana gradnja jedne fabule unutar druge fabule. Ne treba zaboraviti ni Kupareovo izvrsno
korištenje dijaloga unutar ovoga djela, posebice u određenim objašnjavanjima, prijenosu
emocija s lika na lik, čitateljeva doznavanja
određenih događaja preko dijaloga itd.
Kupareo je svoj roman U „Morskoj kući“ napisao u trećem licu te zbog tako postavljenoga
pristupa lako kontrolira te prenosi sve događaje i emocije likova. Likovi unutar bolnice raznih
su nacionalnosti i vjera te autor to vrlo dobro
koristi kao sredstvo za različite kulturalne i vjerske načine razmišljanja. Tako preko razgovora Misima, koji je rođenjem bio muslimanske
vjeroispovijesti, te Rajka, saznajemo mnogo
o osnovama filozofije kršćanske religije, ali i o
snazi prijateljstva koje je nastalo unutar zidova
ove bolnice. Razgovori su najčešće vrlo misaoni, a svedeni su na učenje jednoga muslimana
o katoličkoj vjeri, a naposljetku i na njegovo
preobraćenje na katoličku vjeru.58 Velik je dio
radnje usmjeren k prijateljstvu te skupnoj „plovidbi“ prijatelja kroz sve nedaće koje su ih u
bolnici snašle, jer je to jedini način da se život
unutar „četiri zida“ učini lakšim.
Djelo obiluje emocijama, a glavni je lik, nerijetko slomljen od tuge, bolesti i teškoga bolesnič57 Fabula nije čvrsto strukturirana, dovoljno je elastična da
autor može skretati s teme na temu, sa slučaja na slučaj.
58 Preobratio se ponajviše zbog svoje djevojke, jer je
njezinim roditeljima obećao da će postati kršćanin.
17
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
kog načina života, osjeća bol koja ga emotivno
svladava i dovodi do suza. Zbog toga bismo
mogli reći da je ovo djelo pokušaj pražnjenja
nagomilanih emocija koje autor pokušava prenijeti na papir. Ipak, u romanu ne prevladava
samo sjetno raspoloženje, autor se trudi prikazati i humoristične situacije preko kojih pokazuje opuštenost i jednostavnost čovjeka koji uz
humor zaboravlja na zlo. Djelo osim književnoga karaktera ima i filozofsko-psihološki učinak
koji nas potiče na dublja razmišljanja o smislu
života, bolesti, vjeri, životu nakon smrti i dr.
4.1.2. Baraban: roman s otoka Hvara
Baraban: roman s otoka Hvara, drugi je po redu
Kupareov roman, koji je objavljen u Zagrebu
1943. godine kao 670. jeronimsko izdanje59.
Autor je knjigu posvetio suzama sv. Križa i suzama njegovih najdražih. Baraban označava
lagano udaranje šibama po klecalu čime se
vjernicima približavao događaj kada su Isusa šibali rimski vojnici u Pilatovu dvoru. Takav oblik
„obreda“ kreće na Veliku srijedu poslijepodne,
a sva ta popodnevna liturgija, nazvana je kod
Hvarana, Baraban.
„Beru se duge, žilave grane šipaka, da se od
njih naprave šibe. Stari je običaj da se na svršetku barabana lupa što je moguće duže po
crkvenim klupama, kao spomen na udarce,
koje vojnici izbrojiše nedužnom Isusu. Beru se
šibe, ali one ne će služiti samo za baraban, već
i za kaznu i za zabavu. Roditelji će ih nositi u
noćnoj procesiji, da tako postanu blagoslovljene, a onda će ih zadjenuti o kakav čavao ili o
koji okvir svetačke slike u kući, kao opomenu
djeci, da budu poslušna. Mladićima će služiti
za zabavu, dok budu pred crkvom čekali svršetak barabana: nijedna djevojka ne će mirno
stići do crkve“ (Kupareo 1943: 22).
Zbog djela je, ali i tradicije, važno istaknuti da je
tri dana prije Barabana izloženo Sveto otajstvo
četrdeset sati na klanjanje, to se naziva Kvarantorama, a Kvarantore zajedno s Barabanom čine
zaokruženu cjelinu obreda Velikoga tjedna na
Hvaru. Ovaj roman počinje Kvarantorama, a
preko Barabana, procesije i Velikoga petka,
dolazimo do uskrsnje svete mise kojom ovaj
59 Roman je izdalo Hrvatsko književno društvo sv.
Jeronima.
8-44
roman završava. Dakle, kompozicija je djela
usmjerena na događaje u Velikom tjednu.
Baraban: roman s otoka Hvara, posebno je
zanimljiv jer ima razvijenu fabulu koja, neovisno o svojoj razgranatosti i opisima, nije pretjerano komplicirana. Kupareov je stil pisanja
jednostavan i svima razumljiv. Roman je pisan
korijenskim pravopisom60 s refleksom dugoga
jata bilježenim dvoslovom ie. Roman Baraban
prikazuje, osim zanimljive fabule i određenih
pojedinost koje su naglašene kao bitne u životu Kupareovih suotočana Hvarana, lokalne
običaje i tradiciju, odnosno njegovanje i važnost vjere u preduskrsno vrijeme. Možemo
slobodno reći da je tema ovoga romana preobraćenje jednoga „nekatolika“ na katoličku
vjeru. U ovom je romanu također prisutan sukob mladih i starih, ateista i katolika, tradicije i
suvremenosti, političkih elita i običnoga puka,
bogataša i siromaha, građana i seljaka.
Radnja romana počinje na Veliki ponedjeljak s
izraženim vjerskim motivima i elementima kao
što su crkvena zvona koja pozivaju mještane
otoka Hvara u crkvu, na novi sat klečanja, budući da su Kvarantore. Također, na samom nam je
početku ovoga djela važno upoznavanje s protagonistima na čijem se sukobu fabula temelji.
Zbog toga nas Kupareo, već u samom početku
romana, upoznaje s priprostim ribarom, paronom61 Zorzijem te Fobom Korkutovim, mladićem koji u svojim mladenačkim danima nije
mario za vjeru, ali se uskoro promijenio.
Fobe je bio pripadnik mladoga naraštaja te
je iznenadno odlučio nositi teški križ na Veliki četvrtak u noćnoj procesiji između mjesta
na otoku Hvaru. Autor u tom trenutku stavlja
sumnju na taj Fobin čin. Uskoro, iznenađujuće
saznajemo da ga je na taj čin nagovorila Katica, kćerka parona Zorzija. Više je razloga zašto
paron Zorzi nije volio Fobu. Prvi je bio taj što je
Fobe bio nevjernik te se bojao da Fobe činom
nošenja križa, želi zavarati i Katicu i njega.
„Zar da njegova kćer pođe u kuću, gdje su izbačene sve Gospe i križevi (…) a mjesto njih
uokvireni neki glumci, radnici i kojekakve že60 Koji je bio nakratko oživljen u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj.
61 párõn (párũn) – reg. 1. gospodar, 2. poslodavac, 3.
glava obitelji.
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 4. srpnja 2014.
18
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
netine? I da Katici bude zabranjeno polaziti
u crkvu, a njezina djeca da budu krštena tek
kad ponarastu? I da se zovu smiešnim imenima
Marks, Kolektiv, Interna, kao djeca u susjednom selu? I da govore da boga nema, da će crkve pretvoriti u kazalište, a svećenike poubijati?
A sad taj mrzki Fobe kleči pred križem, koji je
do jučer prezirao. Kleči, jer ga je prisilila Katica. Da nije to njezina varka, samo da prevari
otca?“ (Kupareo 1943: 9, 10).
Drugi je razlog mržnje parona Zorzija prema
Fobi bio njegov sin Joze. Naime, paron Zorzi je
smatrao da je Joze bio uvučen u Fobine „drugove“ te je tako i sam postao „nevjernikom“.
Katica u ovoj fabuli igra ulogu mosta, koji bi
trebao spojiti te dvije duboke obale (Kupareo
1943: 24).
Kako je pobožnički i vjerski stav zaista počeo
utjecati na Fobu, njegovi su mu manje religiozni prijatelji otkazali biti povorka i pjevati
uz križ te je tako bio prisiljen zamoliti parona
Zorzija da mu pjeva zajedno s Tadijom Kutlešom.62 To je možda i prekretnica i prva naznaka popuštanja parona Zorzija, koji uskoro sve
više počinje vjerovati u iskrenost Fobina nauma. U početku je paron Zorzi odbijao biti bilo
kakva pratnja Fobi, ali se uskoro predomislio
zbog svoga pokojnog prijatelja Grgura, Fobina
oca, zbog kojega je Fobe, na nagovor Katice,
između ostaloga, odlučio nositi križ te se vratiti
na pravi put katoličke vjere.63
„Grgur!? Grgur bi mogao trpjeti još dugo u čistilištu zbog njega. Mogao bi Grgurov sin promieniti odluku, i ne nositi križa, jer ga je izdao
otčev prijatelj. A bio je Grgur ‘duša od čovika’ ,
kako se znao izraziti sam paron Zorzi. A sad ga
odbija!? U svemu nagao i odlučan, nije mogao
ni sad dugo čekati da se odluči: »Katica, trči
za Fobom! Reci mu da pristajem.«“ (Kupareo
1943: 38)
Kupareo u nastavku romana razvija fabulu
te ubacuje u radnju podvaljivanja i pokušaje
sprječavanja Fobe u njegovu naumu nošenja
križa. Pritom ga najviše ometaju njegovi nekadašnji „drugovi“ Andro, Joze i Luka. Naposljetku, križ kojega Fobe nosi uči nas opraštanju,
zajedništvu, žrtvi i pokori te djelo završava na
očekivan način. Fobe uz puno muke i patnje
62 Paron Zorzi i Tadija Kutleša bili su poznati
„kantaduri“ (pjevači) Velikoga tjedna na otoku Hvaru.
63 Fobe je obećao umirućemu ocu da će se vratiti Bogu.
8-44
izvršava zavjet svoga oca te uspješno dovodi
procesiju do kraja, nastaje mir između Fobe i
parona Zorzija te se Fobe i Katica zaručuju .
Uz glavnu fabulu iz koje doznajemo puno toga
o moralnosti, promjenama osobnosti, pokajanju i praštanju, vjerskim pitanjima (sumnjama
mladih u postojanje Boga), prijateljstvu, nadi,
upornosti i ljubavi, autor nam pruža i tematiku iz tradicije, povijesti te raznih legendi otoka Hvara. Tako nam autor primjerice govori o
tome što su to maži.
„Maži je običaj u svibnju kad mladić stavlja djevojkama pred kuću ili čak na krov, kuće različita stabla, grane i slično. Bor znači čast, smokva
je znak pokvarenosti, a kupus je slika duga jezika“ (Kupareo 1943: 19).
Kupareo nas u ovom djelu upoznaje i s legendom o plaču Razapetoga na križu, istom onom
križu koji se nosio u procesiji za vrijeme Velikoga tjedna. Taj je Sv. Križ, kako su ga odmila
Hvarani zvali, prema legendi, proplakao zbog
sprječavanja prolijevanja krvi, zato što su se
mještani prepirali i tukli koja će od crkava biti
župna, Gospe ili sv. Lovre.64 Usto, saznajemo
i izgled toga križa, pri čem Kupareo pokazuje
umješnost i izvrsnost u opisivanju.
„Krasno je to drvo križa! Baš drvo, jer su još
ostale na njemu kvrge odsječenih grana. Stari
je majstor sačuvao licu Kristovu dostojanstvo i
mir, a nema na njemu očajnih posmrtnih trzaja modernih umjetnika… Drvo je to koje je na
svom donjem kraku izbliedilo od topline bezbojnih bezimenih ruku, koje su ga s ljubavlju te
noći nosile“ (Kupareo 1943: 51).
Slobodno možemo reći da je Baraban: roman
s otoka Hvara izvrstan spoj fabule s tradicijom
otoka Hvara. Djelo ima književnu kvalitetu koja
je predstavljena u fabuli, a osim toga, ovo je
djelo odličan prikaz hvarskih običaja u vrijeme
Velikoga tjedna.
„Prolaze križevi u vedroj travanjskoj noći. Prolaze već stotinama godina kao simbol neprekidne predaje i vjere… Vjekovi im nisu umanjili
čara ni dubokog značenja. Sudjeluju u tim
procesijama i mrtvi hodočastnici, kojih kosti
uzdrhtaju u blizini svakog križa“. Jer oni nisu
dali, da se ma i jedne samo godine prekine taj
divni običaj. Ni kiša, ni vjetar, ni mržnja, ni podvala, nisu ih zastrašili. Prolaze „križevi“ i bilježe
64 Prema legendi, križ je prvi put proplakao u 16. st.
kada se događao i sukob seljaka i vlastele.
19
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
najljepše stranice u poviesti dugog, zelenog
otoka“ (Kupareo 1943: 74, 75).
„Prolaze križevi i spajaju čvrstim lancima vjekove, koji odzvanjaju istim napjevima, istim molitvama, istim uzdasima“ (Kupareo 1943: 75).
4.1.3. Sunovrati (Narcissus Poeticus)
Kupareovo je djelo Sunovrati (Narcissus Poeticus) tiskano kroz 1960. godinu u Danici iz
Chicaga. Roman je zamišljen u četiri knjige, a
prva i druga knjiga obrađuju događaje prije i
za vrijeme Drugoga svjetskog rata, dok se radnja treće i četvrte knjige odigrava u emigraciji
i Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata.65
Prema želji Rajmunda Kuparea, u Danci su tiskane prve dvije knjige, odnosno prva dva dijela, jer je autor smatrao da su za 1960. godinu
događaji iz treće i četvrte knjige još uvijek bili
previše „svježi“ pa se bojao da bi netko mogao
prepoznati njegove junake. Upravo je zbog
toga zaključio da je bolje da: „vrijeme baci koprenu povijesti nad zbivanjima, i prošlost poprimi obličje legende, jer nitko se ne boji priča,
a u njima smo odgojeni, od njih živimo, s njima
ćemo i umrijeti.“66
Uredništvo je Danice u Predgovoru istaknulo:
„Događaji u Kupareovu romanu poprimaju
novo svijetlo. Uronjeni u stvarnost, oni ipak
nose odraze opće ljudske problematike. Odatle i naslov Narcisissus Poeticus“. Mitologijska
priča o Narcisu oživljuje u naše doba. Htjeli ili
ne htjeli, mi u njemu prepoznajemo sebe, svoj
uspjeh i neuspjeh. Ovo važno djelo morao bi
pratiti svaki Hrvat u iseljeništvu.“67
Prva je knjiga usmjerena na ljubavnu priču između Agate i Tonćija te na otkrivanje životne
tajne Agatine maćehe Franciske. Osim toga,
djelo je usmjereno prema moralnosti, pravičnosti, poniženju, tuzi, tragičnosti i kajanju, a
zbog toga je i kršćanski obilježeno. Crkva ima
važnu ulogu u osobnostima i mišljenjima likova. Mjesto je radnje ovoga djela smješteno
na otok68, u malo selo. Važno je istaknuti da
65 Kupareo, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus
Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40. br 51, 52, str. 8.
66 Kupareo, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus
Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40. br 51, 52, str. 8.
67 Kupareo, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus
Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40. br 1, str. 1.
68 U djelu se spominje crkva sv. Križa tako da je
8-44
je grad u ovom djelu, s obzirom na selo, okarakteriziran u negativnom kontekstu. Tako da
je moguće, osim karakternih kontrasta likova,
napraviti i kontrast grad : selo.
Agata je bila mlada i pobožna djevojka koja je
živjela u kući sa sestrom Tinom, ocem Špirom
i maćehom Franciskom, dok je Tonći bio mladić na zlu glasu zbog svoga lošeg, ali udvarački
uspješnoga odnosa prema djevojkama, kao i
svoga nepobožnoga života što je netipično
za otočke mladiće, te sve učestalije kod mladeži.69 Radnja ovoga djela teče u smjeru zaljubljivanja Tonćija, koji se zbog Agate počinje
mijenjati, ali i prema nemogućnosti maćehe i
oca Špire u sprječavanju te „zabranjene“ ljubavi. U djelu su prikazane i različite narodne
priče i običaji, tako nije strano da barba Mikula
prepričava priču o vilama, ili vješticama, kao i
Agata koja prepričava priču o Narcisu, ili priču o kraljeviću Damiru. Ovo djelo nam pruža
i mnoga zanimljiva razmišljanja vezana uz ljubav, moralnost, sreću, vjeru, ženu, osjećaje i
brak.
„»Brak je sretan samo onda, ako je u carstvu
priča; i ako ta priča vječno traje. Zar niste opazili da zaljubljeni razgovaraju jedan s drugim
kao što djevojčica razgovara sa svojom lutkom
ili dječak sa svojim konjićem. Nigdje se toliko
nestvarnih riječi ne izgovori, koliko u zaljubljenosti. Riječi su to, koih bi se svaki od njih sramio reći u društvu, iako ne znače ništa besramno. To su riječi koje sačinjavaju priču braka.
Najveća je umjetnička vještina znati izgovarati
te riječi do kraja života. «“70
Također djelo unutar sebe sadrži manje važnu,
ali paralelnu priču o razuzdanom i nesretnom
životu Katice. Prva knjiga prikazuje brojne
spletke kojima se ljubav između Agate i Tonćija
pokušava zaustaviti, a pri tom se otkriva i tajna
zle maćehe Franciske koja skriva svoj proživljeni život u gradu, te još važnije, rođenje njezina
sina kojega je ostavila u košari, u crkvi ispred
oltara sv. Josipa. Prva knjiga završava smrću
mjesto radnje ovoga djela jednako kao i u djelu
Baraban: roman s otoka Hvara.
69 Također sličnost s romanom Baraban: roman s otoka
Hvara, gdje se raspravlja o vjerovanju mladih u Boga.
70 Kupareo, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus
Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40. br 3, str. 6.
20
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
sina Franciske i Špire te bračnim dogovorom
Tonćija i Agate.71
Druga se knjiga nastavlja na prvu, ali s nekoliko
godina razmaka.72 U toj su knjizi opisane strahote Drugoga svjetskog rata, ponajviše terora
kojega su činili „drugovi“ u nasilnom novačenju otočkih mladića u partizansku vojsku, zatim teror prema starcima, ženi i djeci. Ova nam
knjiga donosi odgovore na neka pitanja iz prve
knjige pa tako saznajemo potpunu priču i djetinjstvo Josipa73, Franciskina sina, onoga kojega je ona ostavila na oltaru crkve. Naime, Josip
je frustriran svojim životom otišao daleko od
Boga i uskoro postao general partizanske vojske, a time nevjernik i ubojica. Međutim, tako
je bilo sve dok nije naletio na Tonćija, Agatina
muža, koji je bio dezerter partizanske vojske,
a koji ga je uspio smrtno raniti. Nakon što je
Josip ranjen, završio je u bolnici te je morao ići
na operaciju o kojoj mu je ovisio život. Kupareo je oblikovao radnju tako da je Josipa skrio
promjenom njegova imena u nadimak – Crni.
Čitajući ovaj djelo, gotovo do samoga kraja
nismo sigurni tko je to Crni, kojega je nemoguće identificirati, a sve što o njemu znamo je
da je on „strašni“ general i važna osoba u partizanskim odredima. Tina, mlađa Agatina sestra,
u ovom je djelu, kao časna sestra, zadužena
za skrb i bolesnike. Tako je bila zadužena i za
Crnoga s kojim se uskoro zbližila i shvatila da
on i nije tako loš, jer je bez obzira na sve spreman na ispovijed, ali ne i na pokajanje. Josip se
jednostavno rodio u svijetu gdje nije razumio
istinsku ljubav (možda zbog toga jer mu je nedostajala prava majčinska ljubav?74). Kupareo
u drugoj knjizi prikazuje različite brutalnosti
prema Crkvi i svećenicima.
„»Skidaj tu mantiju!« zapovijedi vojnik.
»Zašto? To je protiv slobode savjesti, koju vi toliko naglašujete« usudi se protusloviti.
71 Taj je dogovor bio u bolnici, jer je Agatu ozlijedio
njezin otac koji je bacio čašu, a krhotina se čaše
zabila njoj u lice te je skoro iskrvarila.
72 Agata i Tonći su u braku i imaju malu kćerku
Milicu, Tina je otišla u časne sestre i zove se Narcisa,
a stanje se u kući primirilo te su Špiro i Franciska vodili
miran život.
73 Odgajale su ga časne sestre u samostanu.
74 Iako mu je takvu vrstu ljubavi pružala časna sestra
Adelaida.
8-44
»Šuti, majku ti popovsku! Ispuni naređeno!«
Skinuo je habit. Ostao je u crnim, zakrpanim
hlačama i košulji.
‘Drug’ je pregledao habit, pretražio džepove i
opipao svećenikova prsa i leđa. Zatim je učinio
dva tri kruga stručnjački motreći svećenikove
hlače.
»Obuci se i nestani!«
Svećenik se je morao svladati, da ne prasne
u smijeh. Dok je stavljao na sebe habit, pitao
je vojnika: »Reci mi, ‘druže’, o čemu se radi?
Kako vidiš, nemam oružja sa sobom. To si mogao doznati, a da me nisi morao prisiliti da svučem habit.«
»Nije samo oružje, što nas zanima. Htio sam
vidjeti, kakve hlače nosiš. Ako si pop, onda moraš imati stare hlače. Ako si prerušeni ustaša,
onda ispod mantije mora da stoji banditska
odora.«
Po naglasku i ‘biranim’ riječima vidjelo se da
je „drug iz sasvim strane zemlje. Takvi su došli ‘osloboditi’ domovinu oca Anđelka.“75
Kao što je vidljivo iz ovoga kratkog prikaza,
autor je u ovom djelu prikazao sve strahote i
nepravdu koju je donio rat te je i u ovom svom
djelu unio velik dio sebe, svojih emocija te vjerojatno i jedan od svojih razloga napuštanja
Domovine.
Druga je knjiga završila smrću Crnoga (Josipa),
koji je umro na operacijskom stolu. Maćeha
Franciska je shvatila, preko poklonjenoga lančića i privjeska76, da je Crni bio njezin sin kojega
je ostavila u crkvi, a Agata i njezina kći Milica
čekale su novu priliku za potragu za svojim suprugom i ocem Tonćijem, za kojim je raspisana
tjeralica te nagrada za onoga tko ga uhvati ili
ubije.
Nažalost, treća su i četvrta knjiga ostale samo
u rukopisu, tako da ne možemo znati kako se
roman završio. Tek se možemo nadati da će
jednom izaći cjelokupni roman sa sve četiri
knjige, sva četiri dijela.
75 Kupareo, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus
Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40. br 38, str. 6.
76 Josipu se jako svidjela Milica, dijete Agate i
Tonćija, zbog toga je, nakon Josipove smrti, sestra
Narcisa Milici poklonila privjesak s lančićem, kojega
je Franciska prepoznala, jer je to bilo jedino što mu je
dala prije nego ga je ostavila ispred oltara.
21
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
4.2. Pripovijetke
Rajmund Kupareo izdao je dvije zbirke pripovijetki, to su: Balada iz Magallanesa (1978.) i
Čežnja za zavičajem (1989). Osim pripovijesti
izdanih u zbirkama, jedna mu je pripovijest,
Crna lađa, objavljena u Zborniku katoličkih
pripovjedača Sunčani vinograd (1943.), koju je
priredio dr. Josip Andrić.
Petar Marija Radelj ističe da se Rajmund Kupareo u svojim pripovjedačkim djelima bavi
temom hrvatskih iseljenika u Južnoj Americi i
svijetu (Radelj 1994: 298), a glavnu fabulu njegovih pripovijetki čine životne situacije i prisjećanje na (ne)obične ljude77 i događaje (Gavran
2007a: 19). Mihanović ističe da je glavni sadržaj
njegovih pripovijetki iseljenički život u različitim
socijalnim uvjetima: sudbine posrnulih pripadnika gradskih ološa i palih djevojaka, kriza morala,
težak život naših ljudi u okruženju neumoljiva
kapitalističkoga mehanizma, kolonijalni mentalitet i nemilosrdni zakon veleposjednika, ekonomsko natjecanje bijelaca s emigrantima s raznih kontinenata vjera, rasa i kultura (Mihanović
2005: 209, 210). U tim se Kupareovim pričama
iz života osjeća nostalgija, čežnja za zavičajem,
bol iseljenosti te muka domovinskoga suda,
osobito u mračnim godinama u kojima se Hrvatska i mnoštvo izbjeglih i neizbjeglih Hrvata
našlo neposredno nakon Drugog svjetskog rata
(Gavran 2007a: 20). Uz sve već nabrojano, njegove pripovijetke sadrže svježinu, toplinu, liričnost, humor, neobične obrate, no i tugu, sjetu i
nostalgiju (Gavran 2007a: 20).
U idućim ćemo se poglavljima uvjeriti koliko je
njegovo pripovjedačko stvaralaštvo donijelo povijesno vrijednih pripovjedačkih književnih djela
koja možemo smatrati doprinosom hrvatskoj književnosti, posebice zbog toga što Kupareo u pripovjednu prozu unosi nove, nepoznate teme: sudbinu naših iseljenika pod tuđim nebom, jedan drugi
stil života i smisao kulture (Mihanović 2005: 209).
4.2.1. Balada iz Magallanesa: Pripovijesti
Prvu je zbirku pripovijetki Balada iz Magallanesa78 Rajmund Kupareo izdao 1978. godine u
77 Likovi koje obrađuje su najčešće: intelektualci, studenti, profesori, razni imigranti, radnici, trgovci, nacionalno mješoviti brakovi, svećenici, redovnici, misionari i dr.
78 Magallanes (puni naziv na čileanskom jeziku:
8-44
Dominikanskoj nakladi Istina u Zagrebu. Sām
autor zbirku naziva i Pripovijest o pripovijestima, a sve priče nije ispričao odjednom, nego
u nekoliko sastanaka kod svojih dragih prijatelja (Kupareo 1978: 9). Rajmund Kupareo je
odlučio, nakon nekoga vremena, objaviti njima ispričane pripovijesti kao cjelovitu zbirku
pod nazivom posljednje pripovijetke – Balada
iz Magallanesa. U ovoj zbirci pripovijesti, autor donosi slike iz života hrvatskih iseljenika te
piše o asimilaciji i integraciji Hrvata u čileansko
društvo.79 Marina je Perić u svom članku Osvrt
na život i rad Rajmunda Kuparea80 napisala:
„Kupareo u svojim pripovijestima oživljava
davno zakopane uspomene koje su iseljenici
nosili u srcima dok su napuštali rodni kraj. Priča
o njihovoj djeci koja su rođena u zemlji koja je
postala njihov novi dom, a za njih vječno počivalište. Pokušava razumjeti i ublažiti patnje
običnog čovjeka i dati smisao događajima koji
su se isprepletali u njihovim životima.“81
Rajmund se Kupareo u jednom trenutku dotiče i teorije književnosti vezanih uz pripovijesti
te tako ističe:
„Događaj nije isto što i doživljaj. Za pripovijest
je važno da događaj ne gubi vezu sa zbiljom.
Pripovijetka nije isto što i bajka, koja govori o
nečem izmišljenom. Za pripovijetku je značajan onaj gramatički predmetak „pri“, kojim
označujemo da se nešto nečemu pridodaje,
priključuje. I bajka, kad se obestini u nekom
konkretnom slučaju, prestaje biti bajka. Ona u
zamisli i riječima pisca postaje pripovijetkom;
ulazi u povijest, a povijest se bavi zbiljskim, a
ne izmišljenim događajima“ (Kupareo 1978: 8).
Tim teoretskim tvrdnjama autor potvrđuje da
je sve što se u zbirci nalazi – istinito, i da bi
čitatelji događaje trebali prihvatiti kao točne i
istinite, naravno uz određene preinake, jer Rajmund Kupareo priznaje da imena nisu istinita,
a da su misli i osjećaji nosilaca ovih događaja
Magallanes y de la Antartica Chilena) je naziv jedne od
15 čileanskih regija, a glavni je grad te regije Puntas
Arenas.
Izvor: http://www.mapsofworld.com/chile/regions/,
pristup: 30. srpnja 2014.
79 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 30. srpnja 2014.
80 Rad je objavljen u Kolu, Časopisu Matice hrvatske,
u ljeto 2007. godine (Kolo 2, 2007.).
81 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 30. srpnja 2014.
22
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
naslućeni prema njegovom osobnom uvjerenju
(Kupareo 1978: 8). Ipak, sama bīt i važnosti82
pripovijesti ostaju istinite i u jednu ruku definirane. Za svoje doživljaje tvrdi:
„Svaki je od ovih doživljaja poslužio da u njemu u-vidim (intuiram) neki ljudski problem. A
taj nadilazi prostor i vrijeme. Događaje nisam
izmislio, ali su prošli kroz cjedilo općeljudskih
briga i težnji tako da su izgubili svoje posebničke oznake“ (Kupareo 1978: 8).
Dakle, autor u zbirci Balada iz Magallanesa piše
o svojim sjećanjima, osjećajima i sudbinama
ljudi koje je poznavao, a koji su ispisali sjećanja
u njegovom pamćenju. Osobno viđenje stvari omogućuje autoru da pripovijest strukturira
u vidu intimnoga dnevnika u kojem se očituju
neposredni odnosi među ljudima i događajima (Mihanović 2005: 210). Njegovi su likovi
ujedno i nositelji fabule te su vrlo često hrvatski
imigranti83 ili imigranti koji su u sličnoj situaciji
kao i svaki useljenik u drugu državu. Pri prepričavanju događaja Rajmund Kupareo često govori o čileanskim običajima te običajima drugih kultura s kojima se u Čileu susretao. U pripovijestima Kupareo pokazuje i zanimanje za
moralne probleme, za sudbinu suvremenoga
čovjeka u uniformiranom potrošačkom društvu (Mihanović 2005: 211). On pogledava na
duševno ponašanje čovjeka, gleda u njegovu
svijest, njegov smisao života te pokušava doći
do problema čovjeka i društva u raznim okolnostima u kojima se čovjek nađe. Važnost njegovih pripovijesti je u osjećajnosti i emocijama
pri čemu on pridobiva i privlači čitateljevu pažnju iako mu već nudi, prije svake pripovijetke,
citatom F. M. Dostojevskog, glavnu misao uz
pomoć koje bi čitatelj mogao iščitati važnost i
poruku pripovijesti.
Zbirka sadrži deset pripovijesti84, a osim već
spomenutoga, nailazimo i na humoristične razgovore do kojih Rajmund Kupareo dolazi vrlo
zanimljivim dijaloškim formama, koje nisu pretjerano složene jer upotrebljava jednostavne
riječi, svima razumljive. Njegov književni izraz
82 Poruke i misli.
83 Potomci hrvatskih imigranata.
84 Pripovijetke sadržane u zbirci su: Dnevnik, Plamen,
Zaručnik, Bretonac, Lutka male Monike, Vozač,
Ekleziolog, Konac ljubavne priče, Zlokobne rešetke,
Balada iz Magallanesa.
8-44
nije opterećen fabulariziranjem85, a ni suvišnim
informacijama. Baladu iz Magallanesa mogli bismo nazvati i novelama s esejističkim elementima, ali ove pripovijesti nemaju izrazitu plastiku
oblika novele, nego su više zgusnute uspomene, putopisni dojmovi i ispovjedno iskazivanje
intimnoga dnevnika (Mihanović 2005: 211).
Korijeni su svih Kupareovih priča u izražavanju
vlastitih doživljaja, a pri proučavanju njegovih
djela možemo primijetiti i lirizam, koji daje posebne boje svakomu djelu. Već nam prva riječ
u naslovu zbirke, riječ balada86, jamči da se radi
o lirsko-narativnom karakteru, lirskom zbog
iskazivanja Kupareovih emocija, a narativnom
zbog kompozicije djela. Mihanović ovu zbirku pripovijesti doživljava kao autobiografsku
kroniku doživljaja, zavičajnih uspomena, koje
su izrečene pjesničkim tonom i lirskim dahom
(Mihanović 2005: 209). Zaista, ovo je djelo odličan spoj tematski međusobno nepovezanih
pripovijesti, koje su na jedan način ipak emocionalno povezane i to preko jednoga hrvatskog
iseljenika, dominikanca – Rajmunda Kuparea.
4.2.1.1. Dnevnik
Prva je pripovijest iz zbirke Balada iz Magallanesa nazvana Dnevnik, a ona prikazuje autorovo sjećanje na veselu87, ali bolesnu djevojku
Gabrijelu koja je pisala dnevnik te sve svoje
osjećaje unosila u njega. Tim su putem, preko pjesama i tekstova, njezine emocije ostale
zabilježene, ali ipak očuvane samo za jednu
osobu.
„»Pjesme su dio mene i ostaju sa mnom. Poslije moje smrti nek’ se drugi smiju čitajući moje
tugaljive stihove, ali to neću dopustiti dok sam
živa, jer život je radost.«“ (Kupareo 1978: 13)
85 Mogli bismo reći da je fabula jednostavna i ne pretjerano razgranata, ipak, kraj pripovijetki donosi neočekivan završetak – iznenađenje, ponekad i poantu.
86 Prema Hrvatskom jezičnom portalu, balada: a)
u srednjovjekovnoj poeziji (11—12. st.) pjesma fiksne
forme pjevana uz ples (na romanskom jezičnom
području) b) pučka pjesma ratničkoga i pustolovnoga
sadržaja (u Škotskoj i Engleskoj) c. od 18. st. (ponajprije u Njemačkoj) posebna književna vrsta lirsko-narativnoga karaktera (srodna romansi i legendi).
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 1. kolovoza 2014.
87 Njezin je moto bio:“ Bože daj da budem svima na radost,
makar ja mnogo trpjela i plakala“ (Kupareo 1978: 17).
23
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
Uskoro je zbog bolesti Gabrijela preminula, a
na njezinoj je samrti bio i autor koji u tom trenutku propituje vječna čovjekova razmatranja
o smislu života i postojanja.
„Od ona tri stara, mučna pitanja: odakle smo,
zašto smo tu i kamo idemo, sada preostaje ovo
posljednje. Kamo ide Gabrijela? Ona je vjerovala, ljubila i nadala se. Sad kreće ususret ljubavi koja vječno traje i koju ne može oslabiti ni
bol, ni razočaranje, ni vrijeme“ (Kupareo 1978:
17).
Nakon nekoliko je godina Rajmund Kupareo
doznao da se Gabrijela na samrtničkoj postelji
udala za Juána, koji se kasnije ponovno oženio, a kod kojega su ostali zabilježeni svi Gabrijelini osjećaji, koje nikomu nije smio dati, jer
bi time izdao Gabrijelinu tajnu. Autor je jako
emotivno doživio pripovijetku te su na taj način prikazani njegovi osjećaji vezani uz smisao
života, ali i njemu dragu Gabrijelu.
Osim zanimljive fabule s neočekivanim krajem,
gdje veliku ulogu odigrava sudbina pojedinca,
u ovoj pripovijesti nailazimo i na neke informacije iz života imigrantima.88 Tako na jednom
mjestu autor prepričava riječi Gabrijeline majke koja govori kako su teški brakovi između
doseljenika i domorodaca (Kupareo 1978: 15).
Usto, vrlo je čest pojam copíhue (čileanskoga
cvijeta) kojega Kupareo koristi kao sredstvo usporedbe s Gabrijelom.
„»Neobično ste veseli jutros, gospođice!« rekoh. Gabrijela se zacrvenila kao čileanski cvijet
copíhue. »Da vas nije možda Kupido ranio u
srce?«“ (Kupareo 1978: 13).
Rajmund Kupareo u djelu spominje i čileanski
aperativ piscosauer89 te piše o „velikom“ čileanskom problemu: previše žena, malo muškaraca (Kupareo 1978: 19).
4.2.1.2. Plamen
Pripovijetka Plamen Kupareovo je sjećanje na
požar u crkvi svetoga Dominika, koja ne samo
da je izgorjela, nego je uz to bila i opljačkana,
a sumnje su pale na sakristanova pomoćnika,
koštunjavoga dječaka (Kupareo 1978: 27).
88 Gabrijela je bila kćerka pokojnoga Nijemca i
Čileanke.
89 Uobičajeni čileanski napitak pripremljen od limuna, šećera i blage rakije »pisco«, nazvane po peruanskom gra-Pisco,
gdje se ta rakija počela proizvoditi (Kupareo 1978: 18).
8-44
„Već su se u daljini vidjeli gusti oblaci dima, a
kad smo došli blizu, vatreni jezici izgledali su
kao ogromni svinuti dlanovi bezbrojnih ruku
koji su se lelujali pod zamasima vjetra. Sreća u
nesreći: samostan i stara dragocjena biblioteka nisu bili zahvaćeni požarom. Gorjela je kao
buktinja samo stara crkva, još iz kolonijalnog
doba, djelo slavnog arhitekta Toesca-e“ (Kupareo 1978: 27).
Kao što je vidljivo iz citata, autor se u ovoj pripovijetki jako dobro koristi opisivanjem situacije. Osim opisivanja, autor se koristi i šaljivim
situacijama te tako na jedan simpatičan način,
kroz dijalošku formu, opisuje kako je Marcelita, kćerka jedne hrvatske doseljenice, plakala
za njim jer je mislila da je „njezin Padre izgorio“. Zbog toga ju je bilo potrebno uvjeriti da
je još živ, a to se moglo dogoditi samo njihovim susretom (Kupareo 1978: 27, 28). U djelu
uočavamo i međusobnu povezanost Hrvata u
Čileu, tako je svu djecu u toj obitelji krstio Rajmund Kupareo.
„Mama je htjela da ih ja krstim kao što sam
krstio i njihovu stariju sestru Eugeniju. Čekala
je dugo da se vratim iz Europe, iako meni nije
bilo pravo što je otezala s krštenjem. Stari župni-franjevac s pravom nas je izgrdio, ali tko će
njemu rastumačiti da ima i nacionalnih osjećaja pri krštenju djeteta“ (Kupareo 1978: 28).
Kraj je pripovijetke tragičan, a svodi se na ubojstvo koje je počinio sakristanov pomoćnik, onaj
koji je bio optužen, ali pušten zbog sumnje na
paljenje i krađu crkve. Tako Rajmund Kupareo
saznaje da je sakristanov pomoćnik bio izvanbračno dijete siromašne žene, kojemu majka
nije mogla pružiti ljubav, a ni zaklon. Tom je
glavnom fabulom prikazana, preko pojedinca,
jedna surova čileanska stvarnost u siromašnim
postkolonijalnim obiteljima, gdje je vrlo često
nedostajalo ljubavi, a posljedica toga su ubojstva i krađe.
4.2.1.3. Zaručnik
U ovoj se pripovijesti autor prisjeća Marte, svoje studentice arapskoga podrijetla, čiji je otac
bio Palestinac, majka Francuskinja, a ona rođena Čileanka. Dakle i ovoj se pripovijesti radnja vrti oko imigranata, a glavni je protagonist
pojedinac i njegovi osjećaji, a ne događaj. U
brojnim dijalozima koje nam Kupareo u ovoj
24
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
pripovijesti pruža, saznajemo mnoge informacije o arapskim običajima, primjerice o važnosti majke u arapskoj obitelji90 (Kupareo 1978:
36), a upoznajemo se i s Martinim arapskim
„nacionalnim“ osjećajem (Kupareo 1978: 37).
Usto, vrlo je česta tema između Kuparea i Marte „masa u pokretu“ što označava brojnošću
i kretanjem imigranata unutar drugih država,
tako autor ustvrđuje da je „masa u pokretu“,
nažalost, primjenjiva i na Hrvate, a ne samo
Arape (Kupareo 1978: 36).
Autor je u ovoj pripovijesti objasnio čileanska
prezimena:
„U Čileu ima malo »čistih« prezimena: miješaju se španjolska s njemačkim, arapskim, francuskim, talijanskim, hrvatskim itd. Žena uvijek
zadrži svoje djevojačko prezime, a kad se vjenča, nadodaje k tome muževljevo s prijedlogom
»de«, npr. Sonia Krstulović de Villalba. Djeca
nose dvostruko prezime: očevo i majčino“ (Kupareo 1978: 35).
Rajmund Kupareo pomagao je Marti pri izboru i obradi teme za diplomski rad Majka i dijete
u suvremenom engleskom romanu, a Marta je
pri istraživanju došla do zaključka da autorica
koja nema dijete91 ne može ni pisati o tom
osjećaju, jer ga ne poznaje i nije u stanju osjetiti tu vrstu radosti. Uskoro je Marta otputovala u
Rim, gdje je išla u novicijat, a Kupareo je shvatio da je njezin zaručnik, kojega je stalno potajno spominjala – Isus, tako je otkrio i razlog
njezine razočaranosti u zaključak diplomskoga
rada, jer je ona osoba koja ne će doživjeti tu
vrstu majčinske radosti.
Ova je pripovijetka bogata dijalozima, koji
čine gotovo većinu pripovijesti. Kupareo nam
ovom pripovijetkom želi prikazati jedan način
odricanja bez obzira na tugu koju neka odluka
u životu donosi ili onu vrstu radosti koju ta osoba ne će moći osjetiti.
4.2.1.4. Bretonac
Bretonac je pripovijest o jednom redovniku starog kova (Kupareo 1978: 47) iz Bretanje92. Kao
što ćemo vidjeti iz sljedećega citata, autor svojim opisom daje detaljnu fizičku i psihološku
90 Majka ima odlučnu riječ pri udaji kćeri.
91 Kao primjer spominje se V. Woolf.
92 Sjeverozapadni dio Francuske.
8-44
karakterizaciju Bretonca, koji je radišan, pošten
i tvrdoglav (Kupareo 1978: 46).
„Izgledao je kao ribar iz nekog Bressonovog
filma: preplanuo od sunca, koščunjav, čvrstih
vilica, široka čela, nemirnih očiju nad kojima su
stršile guste i već posivjele obrve, širokih pleća,
onizak, žilav i izdržljiv u radu. Nije bilo lako da
ga itko od bilo čega odvrati kad bi nešto „zabio
u glavu“. Inače plemenit, uslužan, pobožan i
odmjeren u riječima, iako ne u pokretima. Nosio je stare cipele, prevelike za njegovu nogu,
ali uvijek očišćene. U tome je bio pravi Francuz: uvijek uredna obuća i obrijano lice, ali mu
nije smetalo ako mu je redovničko odijelo bilo
kadikad načičkano malim mrljama. Na svim
javnim nastupima pojavljivao se u crnom plaštu i kukuljici, a njegova je krunica, obješena o
ramena, bila izlizana od dugog prebiranja. Kad
bi šetao po dvorištu, prekrio bi kukuljicom oćelavjelu glavu i molio“ (Kupareo 1978: 45).
Ovom nam pripovijesti Rajmund Kupareo prikazuje razlike u mentalitetima, preko pokore
i shvaćanja religije, između europskih i američkih redovnika, kako karakterne, dobne, odgojne i druge razlike, tako i različito shvaćanje
religije utječe na način izvršavanja i izdržavanja
Božjega poziva.
„»Amerika nije Europa« tješio sam ga. »Apstraktno umovanje zamara vaše studente jer
oni u svemu gledaju praktičku stranu znanosti,
pa bila to i teologija.«
»Amerika neće nikad proizvesti dobrog teologa« govorio mi je“ (Kupareo 1978: 48).
4.2.1.5. Lutka male Monike
Ova je pripovijetka Kupareovo prisjećanje na
jednu čileansku obitelj i malu Moniku, kojoj je
majka Jasminka93 bila rođena Hrvatica, a otac
Viktor94, Arap. Kao što je uočljivo, u ovoj se
pripovijesti također radi o mješovitom braku
između Hrvatice i Arapa. Cijela pripovijetka
obiluje podatcima o arapskoj kulturi, ali ipak
glavni je naglasak stavljen na fabulu i malu Moniku koja je uporno željela dobiti brata.
93 „Jasminka je jedna od mnogih naših djevojaka,
darovana kao najljepši izdanak hrvatskoga perivoja
tuđem svijetu“ (Kupareo 1978: 55).
94 „Viktorov je otac bio ugledni trgovac u Santiagu,
katolik, Arapin. Majka je isto tako došla iz Palestine, ali ona
je bila pravoslavne vjeroispovijesti“ (Kupareo 1978: 57).
25
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
„»Zašto Suzy vozi bracu u kolicima, a ja ne? I
ja hoću bracu!« poviče Monika i zarije glavu u
majčino krilo. Roditelji se zabrinuto pogledaše.
Njihov se pogled susreo s mojim. Nije bilo potrebe da išta rečem.
»Smiri se, srce! « tješila ju je Jasminka. »Već smo
ga naručili.«
»Zbilja, mamice?« Monika radosno podigne
glavu, iako su joj suzice treperile na obrazima.
»A kad ću ga imati?«
Ja sam znatiželjno čekao rasplet ove male
drame, ali Jasminka se nije dala smesti: »Pisat
ćemo Malom Isusu da ga donese i stavi u košaru ispod božićnog bora. Eto vidiš i Padre će
preporučiti molbu. On je poštar Malog Isusa.«“
(Kupareo 1978: 59, 60).
Kao što je vidljivo iz prijašnjega citata, i u ovom
slučaju Rajmund Kupareo izvrsno koristi dijalošku formu, a pomoću nje dolazi i do humorističnih situacija95 te određenih kulturalnih
objašnjenja preko kojih čitatelj može usporediti naše običaje i kulturu sa stranim običajima i
kulturama, u ovom slučaju arapskom.
„»Nadam se da će biti dečko, ne samo radi
Monike, nego i radi Viktora. Vi znate da se
Arapi u tom pogledu ne razlikuju od Židova.
Možeš mu roditi i petoro kćeri, ali, ako ne rodiš
sina, ti si nerotkinja.«“ (Kupare 1978: 60)
Uskoro se ispunila želja male Monike, rodio
se njezin brat Eduardo (Eddie), a dvije godine
kasnije i njezin brat Ricardo (Rickie) (Kupareo
1978: 62), koji su za razliku od Monike, koja
je izgledala kao Arapkinja96, preuzeli izgled
naše Jasminke. Posebno je bio dirljiv susret na
jadranskoj obali, između Monike i autora, u
kojem Rajmund Kupareo prikazuje emotivan
susret Monike koja ga se i dalje sjećala, iako ga
nije vidjela dugo godina.
„Kad smo došli do vratiju, pozvonio sam. Otvorila mi je visoka i lijepo razvijena djevojka. Gledali smo se nekoliko trenutaka. A onda mi se
baci oko vrata: »Mi padre, mi padre!« govorila
je uzbuđeno.
»Monika! Koliko si narasla!«“ (Kupareo 1978:
64).
95 Posebice situacije i razgovori s malom Monikom
koja uporno Rajmundu Kupareu objašnjava da želi
bracu, a ne seku (Kupareo 1978: 61).
96 „Monika je bila crnoputa, lijepa Arapkinja. Od
mamine kose i očiju ništa; jedino je osmijeh naslijedila
od nje“ (Kupareo 1978: 57).
8-44
Zanimljiva je informacija da su Jasminkini dječaci pomalo govorili po naški (Kupareo 1978:
64). Usto, očaran povratkom u svoj rodni kraj,
autor je opisivao ljepote Jadrana. U tim dijelovima primjećujemo intertekstualnost jer autor
koristi stihove janjinskoga pjesnika, preko čijih
nam stihova prikazuje ljepote kraja kroz koji
prolazi.
4.2.1.6. Vozač
Pripovijest Vozač govori o putovanju Rajmunda Kuparea i njegova prijatelja u Valparaiso97
kako bi taj Kupareov prijatelj posjetio svoju
rodbinu, svoga strica Jorgea. Autor u ovoj pripovijetki prikazuje velike društvene razlike koje
su postojale u Čileu, a koje su posebno bile vidljive u kraju Valparaisa.
„Uz suvremene vile i ljetnikovce stajale su bijedne kućice, napravljene od dasaka i kojekakvih limenih ploča. Čudio sam se kako vjetar i
kiša ne raznesu te siromašne nastambe“ (Kupareo 1978: 67).
Prijateljev je stric također bio potomak iz takve kuće. No, bio je radišan, tako se zaposlio
kao vozač kamiona te se uspio izvući iz bijede.
Ipak, on je bio „poseban slučaj“ zbog svoga
načina života, a sreća je u njegovoj obitelji upitna jer:
„»Tío Jorge je bio pravi čudak. Ima svoje mušice u glavi koje nikakve kemikalije ne mogu uništiti. Kad je uvidio da tía Sofía98 ne može imati
djece, on je od godine do godine dovodio po
koje dijete sa ‚Sjevera’, gdje je trgovao. Tako ih
je ‚sabrao’ četvero. Djeca ga zovu tata, a nju
mama.«“ (Kupareo 1978: 69).
Za ručkom je Rajmund Kupareo vodio dijalog
s Jorgeom o tom što znači biti dobar kršćanin
i koliko je njegov postupak ispravan prema ženama s kojima je imao djecu, ali i prema njegovoj supruzi. Dakle dijalog kreće u smjeru toga
što je moralno i pravedno, a što nije. U tim su
dijalozima često vidljivi humoristični dijelovi i
šaljivost Jorgea koji ipak ne odstupa od svoga
načina razmišljanja. U pripovijetki su vidljivi i
razni pučki običaji pa je Rajmund Kupareo opisao humoristično sjećanje na shvaćanje svetaca u puku.
97 Grad u središnjem Čileu i važna čileanska luka.
98 Jorgeova supruga.
26
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
„Došla neka pobožna gospođa prijoru da mu
se istuži jer se njena kćerka želi pošto-poto rastaviti, a ona je molila svetog Vinka da se to
ne dogodi. Pitala je savjet u prijora kojemu bi
se svecu obratila. On, da je se riješi, reče: «Pa
molite se svetom Pankraciju!«
»Ali oče, ne budite naivni! Sveti je Pankracij bio
dječak od trinaest godina kad su ga progonitelji vjere ubili. Što se jedno dijete razumije u
ovakve probleme?«“ (Kupareo 1978: 73).
Ovom nam pripovijetkom autor ukazuje na
prirodne ljepote Čilea, na društveno staleške
razlike između bogatih i siromašnih, ali jednako
tako i na čudake i mudrijaše na koje se u toj zemlji moglo naići (Kupareo 1978: 75). Također,
u pripovijesti se postavlja i pitanje moralnosti:
koliko je Jorge moralan i je li dobro postupio
što je djeci pružio dom s kojim su izbjegli bijedu u kakvoj je on kao dijete živio?
4.2.1.7. Ekleziolog�
Radnja je ove pripovijetke smješteno u vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog koncila�
i poslije njega, kada je u narodu nastala neka
čudna neizvjesnost u svećenstvu i narodu (Kupareo 1978: 79). Tim su se događajem počeli
mijenjati mnogi čileanski vjerski običaji. U ovoj
se pripovijesti autor više usmjerava na događaje nego na pojedinca. Tako Rajmund Kupareo
opisuje neke promjene:
„Duge svećeničke haljine (talare) zamjenjivali
su crni »kleđimeni«, obična odijela svjetovnjaka
s bijelim ovratnikom. Zatim su se počela nositi
siva odijela. Najzad se nije pazilo ni na boju ni
na kroj. Ovratnik je također nestao; svećenici
su najprije nosili u zapučku male križeve kao
znak svojeg poziva, ali su i oni postali »preteški«
i nestali. (…) S misnom se odjećom događalo
nešto slično: najprije je ušla moda »ponarodnjivanja kazule« (odjeća što je svećenik nosi dok
služi misu) koja je poprimila oblik seljačkog
ogrtača (»poncho«), ali ni to nije dugo potrajalo jer »stilizatori« nisu uspjeli stvoriti nešto novo
i prikladno za svete obrede. Najjednostavnije
je bilo odbaciti »kazulu«, a tome je pogodovala »koncelebracija« koja u svećenika-sudionika
iziskuje samo bijelu haljinu (albu) i naramenicu
(stolu). A bilo je onih koji su zagovarali da se
potpuno dokine bilo kakva misna odjeća“ (Kupareo 1978: 79).
8-44
Osim tih promjena, došlo je i do zamjene latinskih tekstova na narodne tekstove. Ipak, Rajmund Kupareo spominje kako su najgore prošli kipovi svetaca koji su nestali s oltara po novoj
liturgijskoj obnovi. Tako objašnjava:
„Kažu zli jezici da su nekoji od tih »čistuanaca«
jedne noći pokupili nepoželjne kipove, strpali
ih u vreće, natovarili na lađu i bacili u ocean.
Nije im bilo mnogo stalo da provjere, da li koji
od tih kipova ima povijesnu ili umjetničku vrijednost“ (Kupareo 1978: 80).
Zbrka je bila još veća na doktrinalnom (dogmatsko-moralnom) području (Kupareo 1978:
81). Kako bi se riješila ta zbrka, održani su
mnogi sastanci, a među pozvanima na takve
sastanke bio je i jedan eklezilog. Kupareo u
ovoj pripovijetki opisuje kako taj ekleziolog nije
shvaćao i poznavao ljudske običaje, koji su povezani s vjerom te je jednom prilikom, vidjevši
„nepravilnost“, rekao: „To nije moja crkva“ (Kupareo 1978: 84). Autor ističe kako ekleziolog
nije uvidio da je „pučka“ vjera bila jedini oslon
ispaćenomu narodu (Kupareo 1978: 84). Sām
Kupareo se uskoro uvjerio u nepravilnost i brzopletost ekleziologovih riječi jer je upravo za
vrijeme ekleziologove bolesti, ta crkva koja
„nije bila njegova“, snosila troškove liječenja.
Mogli bismo reći da ova pripovijetka u glavnoj
fabuli potvrđuje staru narodnu izreku: „Ispeci
pa reci.“ Usto, Rajmund Kupareo nas iz prve
ruke upoznaje s promjenama koje su uslijedile
Drugim vatikanskim koncilom te kako su se te
promjene odrazile na čileanski narod i vjeru.
Za razliku od ostalih pripovijesti, u ovoj pripovijetki prevladava više pripovjedačka forma, a
manje su zastupljeni dijalozi.
4.2.1.8. Konac ljubavne priče
U ovoj se pripovijesti Rajmund Kupareo sjeća
svoga prijatelja, mladoga svećenika Miguela,
kojega je župnik smjestio, bez njegove suglasnosti u sjemenište, kako ne bi ostao na ulici
(Kupareo 1978: 90). Kad je Miguel završio studij, od samih početaka svoga svećeničkoga života, živio je drugačije. On nije bio ravnodušan
prema materijalnom, a ni prema djevojkama.
Ipak, nije se moglo naslutiti da je otišao toliko
daleko od svećeničkih načela i svoga obećanja
Bogu.
27
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
„Pomagao je siromašne obitelji u predgrađima,
u tako zvanim »poblaciones callampas«, naseobinama koje su nicale kao gljive poslije kiše.
Gradio je i popravljao kuće doseljenicima. Većinom su to bili seljaci iz raznih dijelova zemlje
kojima je grad nudio nadu u neko stalno zaposlenje i zaradu. Nisu mnogo razmišljali o poteškoćama. Smatrali su da imaju bar toliko prava
da zauzmu neplodna i neobrađena zemljišta
i podignu privremeni šator. Kasnije će se naći
netko da im, iz društvenih ili vjerskih razloga,
pomogne sagraditi malu drvenu kućicu i ograditi »njihov« dio zemljišta. Jedan od takvih pomagača bio je i Miguel“ (Kupareo 1978: 90).
U pomaganju doseljenicima, pomagala mu je
djevojka Zulema99. Uskoro je Zulema zatrudnjela te se Miguel njom oženio. Nedugo nakon
toga, njihov je brak propao, Zulema je otišla, a
on je postao javni vozač.
Zaplet ove pripovijetke Rajmund Kupareo gradi otkrivanjem Miguelove ljubavi prema Zulemi
te njegovim udaljavanjem od crkvenih načela,
a rasplet pripovijetke završava na neočekivan
način, Miguelovim „propašću“, rastajanjem i
bolešću. Autor je u ovoj pripovijesti prikazao
propast mladoga svećenika, koji možda nikad
ni nije želio postati svećenik100, a koji se nije
uspio oduprijeti ljudskim nagonima te je tako
prekršio Božji poziv. Uz glavnu fabulu, vidljiv je
i društveno-socijalni prikaz doseljenika i bijede
u Čileu, kao i političko propagandni (agresivni)
državni sustav.
4.2.1.9. Kobne rešetke
Vrijeme je pripovijesti Kobne rešetke smješteno u doba božićnih i novogodišnjih praznika,
a mjesto je radnje grad Valparaiso, već poznato nam mjesto koje je autor spominjao u ovoj
zbirci, u pripovijesti Vozač. U toj smo se pripovijesti upoznali s velikim društveno-socijalnim
razlikama koje su posebno bile vidljive u toj
velikoj pacifičkoj luci.
U pripovijesti Kobne rešetke, autor nam oslikava kako su ljudi u Valparaisu Novu godinu sla99 „Ekleziologija je grana teologije koja proučava
Crkvu kao organizirano društvo, njezino ustrojstvo i
razvoj“ (Kupareo 1978: 83).
100 Sazvan je 1962. godine za vrijeme pape Ivana
XXIII., a završio je 1965. godine za vrijeme pape
Pavla VI. Taj se koncil naziva i 21. ekumenski sabor
Katoličke crkve.
8-44
vili na plaži101 te kako je to bila odlična prilika
za pljačkaše. Tako je jedne godine, u vrijeme
novogodišnjih praznika, samostan u Valparaisu
opljačkan, a najviše si je krivnje za to uzimao
fray Eliodaro.
„Njega je najviše potresla provala u crkvu; bio
je ionako »slab na živcima« kako se to obično
kaže. Nikako da se smiri, kao da je on odgovoran za provalu. Kazali su mi da je dugo vremena pod nadzorom psihijatra. Poslali su ga u
Valaparaiso da se malko oporavi, ali ga je provala toliko uznemirila da nije imao volje ni za
što: jeo je veoma malo, a po noći se šetao po
klaustru tobože da bi očuvao samostan i crkvu
od provalnika“ (Kupareo 1978: 102).
U razgovoru Kuparea i Eliodora možemo primijetiti njegovo nezadovoljstvo životom te
opsjednutost smrću. Ta je situacija posebno
vidljiva preko samostalnoga poistovjećivanja
Eliodora i psa.
»Dečki, tako se ne radi sa starim i bolesnim
psom!« ukorio sam ih i nastavio šetnju sa fray
Eliodorom.
»A čemu da živi? Više nije ni za što. Baš kao ni
ja« govorio je brat suradnik.
»Pa ti si još mlad. Zašto uspoređuješ sebe sa
starim psom?«
»Ima i mladih staraca, a to sam ja.«
»Nemoj tako! Sjeti se blaženog Martina de
Porresa koji je volio i hranio životinje. On je bio
brat suradnik kao i ti.«
»Znam, znam. Njegov mi je životopis uvijek na
stolu. Zacijelo mislite na onu zgodu kad je beato Martinito izliječio psa kome su uličari razbili
glavu? Ili možda mislite na onog mrtvog psa
što ga je oživio? Zar ne vidite da je beato Martinito činio gluposti. Čemu oživljavati mrtvog
psa, ako će i onako uskoro uginuti?«
»On je to činio radi ljudi, a ne radi psa: da ljudi
uvide kako ne smiju zlostavljati, sjeti se svetog
Franje koji je životinje nazivao braćom.«
»I ja volim životinje« odvrati fray Eliodoro, »ali
smatram da bi stare i bolesne trebalo ubijati,
doduše na fini način, da se ne muče. Kao što
Eskimi ostavljaju svoje starce na snježnim poljanama da se smrznu. E, da sam barem neki
stari Eskim.«“ (Kupareo 1978: 103,104).
Nakon toga susreta i brojnih razgovora o životu i smrti, gdje autor opet iskazuje vrsnoću
101 „Bila je vitka, crnomanjasta, vesela i uvijek spremna za šalu“ (Kupareo 1978: 89).
28
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
korištenja dijaloške forme, Eliodoro se objesio
o rešetke prozora svoje ćelije, jer više nije shvaćao važnost svoga postojanja i život. Kao što
se iz ovoga kratkoga osvrta daje naslutiti, autor
prikazuje stanje, pojedinca, duševno bolesne
osobe koja ne vidi rješenje i značaj života te
diže ruku na sebe.
Uz glavnu fabulu, koja je usmjerena prema diskusiji o razlogu življenja i svrsi svakoga čovjeka
na planetu, Kupareo u ovoj pripovijetki puno
spominje hrvatske potomke i Hrvatsku, tako se
primjerice sjeća da je u Valparaisu živio Roko
Matjašić, veoma nadareni Hrvat, koji je bio slikar i jedan od osnivača slikarske škole u Valparaisu (Kupareo 1978: 105). Spominje i da je tu
živjelo mnoštvo Hrvata, naših Bračana:
„Ako otvorite imenik, naći ćete na stotine imena naših sunarodnjaka, napose s otoka Brača,
koji su odabrali ovu luku da u njoj rade, stvore
obitelj i umru. Bilo je među njima veoma bogatih i uglednih ljudi“ (Kupareo 1978: 102).
Usto, zanimljiv je detalj usporedba Dalmacije s
Pacifikom, gdje autor prikazuje čežnju i sjećanje na svoju Dalmaciju. Tako Kupareo nostalgično kaže: „Ah divne li naše Dalmacije! Ovdje se samo rashladiš, ali ne opereš“ (Kupareo
1978: 105).
8-44
Čitajući ovu pripovijest, po kojoj je cijela zbirka dobila ime, možemo slobodno ustvrditi da
je ona „najviše“ hrvatska priča, odnosno, u njoj
se autor najviše usmjerio na Hrvate u Čileu,
iako ne možemo poreći da svaka od njegovih pripovijetki ima poveznicu, veću ili manju,
s doseljenicima.102 Tako je mjesto radnje ove
pripovijesti smješteno u Punta Arenas103. To je
važno za istaknuti jer je to grad starih hrvatskih
doseljenika (Kupareo 1978: 111). Prvo što nam
u ovoj pripovijesti autor želi pokazati je njegovo zapažanje i viđenje groblja, gdje su pokopani mnogi Hrvati. Stoga opisuje:
„Među tim križevima i natpisima nalaze se i oni
s prezimenima i imenima naših doseljenika, napose Dalmatinaca, koji su u potrazi za srećom
našli smrt u saliterama (nalazišta nitrata), zaboravljeni i napušteni. Ovdje u Punta Arenas,
grobovi su kao u priobalnom pojasu Jadrana,
čisti, bijeli i puni cvijeća“ (Kupareo 1978: 113).
„Mislim da trećina grobova skriva kosti naših
doseljenika. Stariji nadgrobni natpisi, nerijetko veoma dirljiva sadržaja, pisani su hrvatskim
jezikom, ali on ustupa malo pomalo pred španjolskim. Prvi je naraštaj u kućama govorio hrvatski, drugi je miješao hrvatski sa španjolskim,
a treći već govorio samo španjolski“ (Kupareo
1978: 113).
Iz prijašnjega citata vidimo kako naš narod u
Čileu, preko gubljenja materinskoga jezika,
gubi svoj identitet. Zanimljiv je odgovor dao
Kupareo na pitanje što je na groblju našao, on
odgovara: „Moju domovinu koja spava vječnim snom“ (Kupareo 1978: 114). Upravo je
u toj rečenici sadržano značenje cijele zbirke
i ljubav prema onomu što je njegovo, a to je
njegova domovina, njegovi zemljaci.
Kupareo nam u ovoj pripovijetki progovara i
kako se naš narod tamo nije naročito obogatio104, ali je svojim potomcima omogućio dobro školovanje te je upravo iz Magallanesa izašao najveći broj naših intelektualaca, liječnika,
odvjetnika, ekonomista, sveučilišnih profesora,
pisaca u Čileu (Kupareo 1978: 113). U vrijeme
Kupareova posjeta Magallanesu, tamo su funkciju guvernera provincije te biskupa obnašali
potomci hrvatskih doseljenika.
U drugom dijelu pripovijesti, „šjor Toni“105
iznosi svoju ljubavnu priču Kupareu te iz te priče uviđamo kako sudbina također može odigravati ulogu u životu. Kupareo tu priču naziva i najljepšom ljubavnom pričom koju je ikad
čuo (Kupareo 1978: 116). U njoj, mlađi čitatelji mogu primijetiti razlike u kulturi udvaranja
djevojkama, u odnosu na današnje vrijeme.
Dijalozi su također vrlo zastupljeni, posebice
u šjor Tonijevu prepričavanju svoje priče, a nazivali su je još i baladom jer se šjor Toni nekad
znao i rasplakati dok ju je pričao. Uz glavnu,
ljubavnu priču, koju nam prepričava šjor Toni,
saznajemo i za njegove političke aktivnosti jer
se politički aktivno borio protiv engleskoga in-
102 „Kad mu je majka umrla od sušice, župnik ga je
smjestio u sjemenište da ne bi ostao na ulici, jer mu je
otac već bio mrtav“ (Kupareo 1978: 89, 90).
103 „Kad je kod nas zima, u Čileu je ljeto“ (Kupareo
1978: 101).
104 Ti su doseljenici najčešće njegovi prijatelji ili
poznanici, koji nužno nisu Hrvati.
105 „Najjužniji grad u Čileu i upravno središte
pokrajine Magallanes“ (Kupareo 1978: 111).
4.2.1.10. Balada iz Magallanesa
29
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
dustrijskoga iskorištavanja Čilea106, kao i o šjor
Tonijevu prakticiranju vjere107.
4.2.2. Čežnja za zavičajem: pripovijesti
Čežnja za zavičajem zbirka je pripovijesti koju
je napisao Rajmund Kupareo, a izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u
Zagrebu, 1989. godine. Već nam naslov djela govori koja je tematika njegovih pripovijesti
sadržanih unutar ove zbirke. Kupareo u ovoj
zbirci pripovijesti dodiruje i neizbježne pojave asimilacije koja upravlja sudbinom naraštaja (Mihanović 2005: 210). Upravo i jedna od
pripovijesti započinje retoričkim pitanjem vezanim za tuđinu, a koju je i Rajmund Kupareo
osjetio:
„Tko tu čežnju i bol nije osjetio u tuđini?“ (Kupareo 1989: 77).
Pripovijesti međusobno nisu povezane, a sve
zajedno prikazuju već istaknuti osjećaj čežnje108. U tom osjećaju čežnje, nedostajanja
ili emocionalne praznine u novoj domovini,
autor uspoređuje svoj rodni kraj s krajevima u
koje se odselio te predjelima svijeta u kojima je
bio.109 Zbirka pripovijesti sadrži jedanaest priča110, a Kupareove priče nisu neke priče „topline radi“ ili „priče radi“, ili radi ubijanja dosade
dokolice (Tičić 1989: 86). Kako Krešimir Tičić
u predgovoru djela navodi: „Baš sve opisane
situacije dio su autorove duše, krvi i mesa, sastavno su tkivo Kupareove ljubavi i patnje, ili
supatnje“ (Tičić 1989: 86). Njegove pripovijesti prikazuju događaje u kojima se miješaju sjećanja i osjećaji, a uz to upoznajemo i različite
sudbine koje je on, zajedno sa svojim bližnjima, doživio. Ipak, pred pojedinca, iseljenika,
106 Za razliku od onih koji su živjeli na sjeveru Čilea
(Antofagasta, Iquique) ili u središnjoj zoni (Valparaiso).
107 Don Antonio je bio oženjen za Mariju.
108 Čežnja je neugasiva želja za čim, velika težnja za
kim ili čim, ono za čim čezne, vene (ljubavna čežnja).
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 24. srpnja 2014.
109 U ovom ćete se Kupareovu djelu «prošetati»
preko jedanaest kratkih pripovijesti, od Santiaga de
Chilea, preko srednje i sjeverne Amerike, do Ankare,
Bejruta, Jeruzalema i Tocome.
110 Priče su: Božićna idila, Abigail, I sveci znaju biti
lukavi, Alah je tako htio, Unosna šala, Svećenici nomadi,
Poziv, Mladenci na Tiberijadskom jezeru, Smrt na američki način i Čežnja za zavičajem.
8-44
stavlja se uvijek isto pitanje: Zašto ljudi odlaze,
zašto sam ja morao otići?
„Zašto je morao otići u strani svijet?
To ni danas ne mogu dokučiti“111 (Kupareo
1989: 77).
Zanimljiv je način pisanja i formiranja pripovijetke.. Rajmund Kupareo prije svake priče citira F. M. Dostojevskoga te nas citatom potiče
na razmišljanje i bīt samoga djela, odnosno na
ono što nam on osobno tom pričom želi izreći,
naglasiti. Ipak, pri pisanju ovoga djela autor se
koristio jednostavnim jezikom, koji je razumljiv
širokim slojevima društva, obrazovanima i manje obrazovanima. Kupareo životu i ljudima
prilazi jednostavno i neposredno poput maloga djeteta i na taj način, jednostavnim pristupom, čistim i razgovijetnim jezikom ubacuje
specifičnu dozu humora (Tičić 1989: 86). Važna Kupareova značajka je sceničnost njegovih
pripovijetki, a ta nas činjenica ne treba iznenađivati ili čuditi budući da je Kupareo i vrstan
dramatičar, ističe Krešimir Tičić (1989: 86).
Osim različitih humorističnih izraza i situacija,
još nam je važnija kulturalna raznolikost koju
nam autor u djelu predstavlja, a koristi se uspoređivanjem hvarskih112 običaja s kulturama
i običajima karakterističnim za druge dijelove
svijeta, koji su „našemu“ čovjeku nepoznati. Naši Hvarani, „razasuti širom svijeta preko
»velike vode«, u potrazi za srećom, kruhom ili
onim novim sokovima koji daju dinamiku žiću
i ispunjavaju dokolicu radošću, ne mogu zaboraviti iskonska ognjišta“ (Tičić 1989: 85). Zaista, ovim nam djelom Rajmund Kupareo dokazuje da se svega važnoga i dragoga iz svoga
kraja rado sjeća te nam sve ostavlja zabilježeno u obliku ovih kratkih pripovijesti. Krešimir
Tičić navodi u pogovoru: “Niti jedna priča nije
propovijed. Ništa ne doktrinira. Ništa ne monopolizira niti propagira. Centar svega je mali
čovjek s južne strane rotacije Zemlje, sa svojim svijetom aktualnih drama i svijetom ljubavi
prema rodnom kraju koji pamti srcem, čuvajući uspomenu na nj s puno nježnosti i sjete“
(Tičić 1989: 85). Kao i u ostalim Kupareovim
književnim djelima, i ovdje su oslikani motivi iz
iseljeničkoga života gdje se opaža autorov stal111 Brat Kupareova pokojnoga oca, Petar, njegov stric
koji je otišao u iseljeništvo u Argentinu.
112 hrvatskih.
30
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
ni unutrašnji nemir, sukob i potisnuta čežnja.113
Marina Perić u djelu Osvrt na život i rad Rajmunda Kuparea114 ističe kako autor i u ovom
djelu pokušava premostiti raskorak između izgubljene domovine i nove domovine u kojoj
je našao utočište.115 Unatoč svim ljepotama i
uspješnom prilagođavanju na novu domovinu,
on za svojim Hvarom i dalje čezne, osjeća nedostatak i prazninu u svojem srcu. Ipak, kako
oslikava Perić: „On sanja i budi se sa željom
da se ponovno vrati na ognjište“.116 Sjećanjem
na sva ta događanja, poznanike, on se vraća u
svoj rodni Hvar, posjećuje drage ljude, a mi se,
čitajući zbirku Čežnja za zavičajem, vraćamo
zajedno s njim.
4.2.2.1. Božićna idila
Već nam početnim citatom117 F. M. Dostojevskoga Kupareo otkriva da ga u ovoj pripovijesti
zanima i zaokuplja razmišljanje djece, odnosno sjećanje i razgovor s „brbljavim“ četverogodišnjim dječakom Pablitom i njegovom
četiri godine starijom sestrom Marisol, koji su
potomci hrvatskih iseljenika118 u Čileu. Krešimir Tičić hvali Kupareov izraz rekavši da „Kupareo znalački odmotava dječju psihu sa svom
njenom upornošću znatiželje i neiscrpivošću
pitanja prebacivanja iskrica dijaloga između
roditelja i malog Pablita“ (Kupareo 1989: 86).
Vrijeme je radnje ove pripovijesti neposredno
pred Božić, za vrijeme ukrašavanja božićnoga
drvca, a Kupareu je u ovom djelu zanimljiva
poveznica zvijezda s rođenjem djeteta119, jer
u katoličkom duhu simbol zvijezde predstavlja
113 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 23. srpnja 2014.
114 Rad je objavljen u Kolu, Časopisu Matice hrvatske,
u ljeto 2007. godine (Kolo 2, 2007.)
115 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 23. srpnja 2014.
116 Izvor: http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/, pristup: 23. srpnja 2014.
117 „»Neobično volim promatrati djecu. Izvanredno
je zanimljiva u njih prva manifestacija u životu.« F. M.
Dostojevski: Božićno drvce i svadba“ (Kupareo 1989: 7).
118 Pablitova baka je iz Dalmacije, a majka, rođena u
Čileu, razumjela je ponešto i govorila hrvatski (Kupareo 1987: 7) .
119 Pablito i Marisol očekivali su rođenje sestre, a to su
povezivali sa svojim viđenjem zvijezde repatice na noćnom nebu. Mislili su da je zvijezda repatica nagovještaj
rođenja djeteta. To im je njihova majka govorila.
8-44
simbol iščekivanja, odnosno rađanja novoga
života.
Osim ukrašavanja božićnoga drvca i božićnoga ugođaja, možemo primijetiti kako Rajmund
Kupareo opisuje i neke druge običaje. Tako
se sjeća da je božićna pjesma U se vrime godišća bila uobičajena kod hrvatskih iseljenika
u Čileu, a on je svojim domaćinima zapjevao
Spavaj, spavaj, Djetiću, koja ih je oduševila.
Dozu humora autor temelji na dijalogu između djece, posebice maloga Pablita te roditelja i
sebe kao njihova gosta. Ipak, veliku ulogu imaju i retorička pitanja, pa se tako dječak Pablito
pita:
„Ah koliko je morao trpjeti od studeni Mali
Isus… Zašto se nije mogao roditi u Čileu nego
negdje tamo daleko, daleko? Ovdje bi mu bilo
toplo; ni pokrivača ne bi trebao. Mogao bi biti
cijelu noć s nama na dvorištu“ (Kupareo 1989:
8).120
4.2.2.2. Abigaíl
Autor se u ovoj pripovijesti sjeća jedne lijepe
djevojke koja nije bila previše mudra. Radnja je
ove pripovijesti smještena u Santiago de Chile,
gdje su poglavari zamolili Rajmunda Kuparea
da osnuje crkveni zbor121. U tom se zboru nalazila i mlada djevojka Abigaíl, koju je Rajmund
Kupareo okarakterizirao na ovaj način:
„Lijep glas, još ljepša djevojka. Stasita tamnoputa poput kakve arapkinje, svjesna »da se
dečki za njom okreću kad prolazi ulicom«, stalno bi kasnila na vježbe da pokaže kako zbor
bez njezinog dubokog alta »visi u zraku«“ (Kupareo 1989: 13).
„Neću puno pogriješiti ako kažem da je Abigaíl plod Istoka, to jest nekog mornara s Cipra,
iz Turske ili Libanona. O tome govori boja njezina lica. Lijepa je, inteligentna, ali vrlo nemirna“ (Kupareo 1989: 14).
Rajmund Kupareo mislio je da će Abigaíl ta
faza proći, ali se prevario. Kasnije je od Abigaíline profesorice saznao da ona nema oca ni
majke, odnosno otac joj je nepoznat, a majka
joj je bila ljubavnica nekoga gospodara, odnosno »China«�. Zbog svega toga, Rajmund se
Kupareo uplašio da Abigaíl ne bi pošla majčinim putem te je odlučio razgovarati s njom, no
120 U vrijeme Božića u Čileu je ljeto.
121 Zbor su činile učenice privatne škole trgovačke struke.
31
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
neuspješno. Ubrzo je nakon razgovora prestala dolaziti u školu, a uskoro je i ostala trudna s
jednim arapskim mornarom, a on nikada više
nije doznao ništa o Abigaíl.
Autor ovu pripovijest gradi, kao i prijašnju, na
vrlo dobro postavljenoj dijaloškoj formi, koja je
posebno vidljiva u razgovoru između Rajmunda Kuparea i Abigaíl. S druge strane, autor nam
prikazuje sudbinu i posljedično stanje kolonijalizma u Čileu, gdje je jedna mlada djevojka
pod utjecajem sredine i teških životnih situacija krenula putem koji nije poželjan za mlade.
Ona se jednostavno nije željela ili nije mogla
udaljiti od teškoga majčina života, koji joj je rođenjem, ipak, nametnut.
4.2.2.3. I sveci znaju biti lukavi
Rajmund Kupareo se u ovoj pripovijesti prisjeća svojih susreta s prvim čileanskim kardinalom122 kojega je čilanski narod jako volio.
„Skroman i pobožan čovjek, omiljen od svojih
sunarodnjaka, napose od običnog puka, koji
ga je od milja zvao »nuestro cardenalito«123.
Sjećam se one prohladne noći kad su tisuće
Čileanaca stajale u redu oko katedrale da bi
mogle ući i posljednji put vidjeti svog kardinala
prije ukopa. (…) Svi su ga poštovali, čak i oni
koji nisu bili vjernici. Priprosti puk je osjećao da
je kardinal njihov prijatelj koji se nije sramio na
svečanim primanjima za diplomate i čileansko
»visoko« društvo reći da mu je majka bila siromašna, skromna pralja (»una humilde lavandere«)“ (Kupareo 1989: 19).
Nedugo nakon svoga prvog susreta s prvim
čileanskim kardinalom, što se dogodilo na proslavi jednoga jubileja Katoličkoga sveučilišta,
Kupareo je bio pozvan, zajedno s provincijalom, na Kardinalov banket. Taj događaj Kupareo posebno vjerno opisuje pomoću svoga izvrsnog snalaženja u dijaloškoj formi, a uz to prikazuje i lukavost prvoga čileanskog kardinala
koji je u određenoj mjeri bio nepažljiv prema
svojim gostima i stvorio neugodnost.
„»Ne mislite li señor Decano, da bi se čileanski dominikanci morali više posvetiti studiju,
propovijedanju, pučkim misijama? A ne bi bilo
loše kad bi sa mnom podjelili ogromnu milo122 Prvi čileanski kardinal bio je José María Caro
Rodrígez.
123 „Naš kardinalić“.
8-44
stinju koju im svaki ponedjeljak pribavlja San
Pancracio.«
Osjećao sam se neugodno.
»Nisam ja provincijal! Eminencijo“« rekoh.
»Znam, znam, ali vaš će otac provincijal ‚ex
officio’ ustati na obranu svojih redovnika, i,
kao dobar kanonist, reći da su dominikanci
‚exempti’ (da ne potpadaju pod izravnu vlast
biskupa).« (…)
Pogledao sam oca provincijala. Diplomatski
se smiješio. Ni, riječi nije izustio. Vidjevši našu
zbunjenost kardinal reče: »Pa ovo je sve šala,
dragi prijatelji! Ja sam vrlo zahvalan ocu provincijalu koji mi je riješio desetke teških kanonskih problema. Što bih ja bez njega? A i vama
sam, señor Decano, zahvalan što se žrtvujete
za mladež.«“ (Kupareo 1989: 22).
4.2.2.4. Alah je tako htio
Ova je pripovijest sjećanje Rajmunda Kuparea
na putovanje po Bliskom istoku (Ankari�), sjećanje na razgovor s jednim mladim otmjenim
čovjekom muslimanske vjeroispovijesti te susreta s Millom Thérèsom i Cecil�. I u ovoj pripovijesti vidljiva je odlična iskoristivost dijaloške
forme. Uz to, prikazane su kulturalne razlike i
sličnosti dvaju različitih svjetova, onoga katoličkoga i muslimanskoga.
„»Vi Europljani imate zastarjele predodžbe o
muslimanima. Mislite da smo fanatici i da ćemo
opet poći u nekakav sveti rat za osvajanje svjetova. A ne vidite da ima pokreta koji su danas
jači i rašireniji od islama. Nikome nije drago
umrijeti pa ni nama. Sve vaše pretpostavke o
životu poslije smrti u islamskoj vjeroispovijesti
jesu predrasude«“ (Kupareo 1989: 25, 26).
Nakon razgovora s „gorljivim i učenim muslimanom“ (Kupareo 1989: 26) koji mu je darovao i knjigu124, sjeća se svoga susreta s tajnicom čileanskoga veleposlanstva – Millom
Thérèsom, koja je razumjela hrvatski125 te svojom rođakinjom Cecil koja mu je pojasnila da
ipak nije sve tako u Anatoliji kako je opisano
u knjizi126 koju je Rajmund Kupareo dobio pri
124 Glavni grad i drugi po veličini grad republike
Turske.
125 Kupareova tetka, sestra pokojnoga oca.
126 Taj mu je musliman darovao knjigu koja je zabranjena u Turskoj. Riječ je o knjizi Un village antolien,
autora Mahmouta Makala. U toj su knjizi opisani teški
32
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
nenadanom susretu s muslimanom. Rajmund
Kupareo navodi svoj doživljaj Bliskoga istoka, a misao Bliskoga istoka sadržana je u par
Thérèsinih rečenica:
„»Teško se što mijenja na istoku govorila je
Thérèsa. Lakše je mijenjati zgrade nego ljude.
(…) Nije ovo Europa, željna neprestanih promjena. Istok neće tako lako izgubiti svoju fizionomiju.«“ (Kupareo 1989: 29).
„»Inšallah«. »To je njihova filozofija, ali i snaga.
Vjera je jača od svih propisa i želja. Zato se teško mijenja nešto na istoku.«“ (Kupareo 1989:
30).
Ipak bez obzira na kulturalne razlike ljudi se
međusobno slažu, a jedina tabu tema im je religija.
4.2.2.5. Unosna šala
Pripovijetka Unosna šala, pripovijest je o šali
koja je donijela unosan posao na Filozofski
fakultet u Santiago de Chileu, a na kojem je
señor Decano127 bio Rajmund Kupareo. U ovoj
je radnji u središtu događaj, a ne pojedinac.
Radnja se odvija oko smišljanja načina kako će
na Odjel za fiziku i matematiku uspješno biti
dostavljen moderni laboratorij, a dostavu koči
birokracija ekonoma koji tvrdi da ne postoje
novčana sredstva za kupnju takvoga laboratorija, a osim toga, postoji problem nedostatka
prostora unutar fakulteta. Zbog toga laboratorij leži na carinarnici. Uskoro je Rajmundu
Kupareu tajnik ponudio „lukavo i prepredeno“
rješenje.
„»Vidi se da ste »gringo« (stranac). Kod nas se
problemi rješavaju uz šalu. A vi sve shvaćate
previše ozbiljno. Eto, na primjer, naši izbori za
poslanike, senatore ili za predsjednika Republike. Nikada nema ni pobjednika, ni pobijeđenoga. Ili bolje: svi su pobjednici. Mi nemamo karnevala kao Brazilijanci, gdje svaki put pogine lijepi broj ljudi. Nama su predizborni mitinzi pravi demokratski karneval. Čak i protivna stranka
pošalje velik broj svojih pristaša na miting svog
uvjeti života u Anatoliji, loš položaj žena koje su bile
svedene na kupoprodajni predmet, ukorijenjenost
vjerskoga osjećaja te potresni život i rad seljaka u
Anatoliji, i sl.
127 Mille Thérèsa (Mila Tereza) je rođena u Istanbulu,
ali su joj roditelji bili iz Boke kotorske.
8-44
protivnika da umnoži njihov broj i tako mu pobrka računicu.«“ (Kupareo 1989: 34).
„»Vi imate najjaču stranku na Sveučilištu. Najveći broj studenata u FEUC-u (Federacion
Estudiantes Univeridad Catolica). A predsjednik studentskog vijeća (Consejo Estudiantil)
na našem Filozofskom fakultetu je onaj snažni i krupni Carlos F. Dopustite da mu iznesem
vaš problem pa ćemo pronaći čudotvorca bez
čuda…«“ (Kupareo 1989: 34).
Uskoro je student Carlos preuzeo inicijativu u
Studentskom vijeću te sav novac preusmjerio
na preuređenje podrumskih prostorija, gdje će
kasnije biti smješten moderni laboratorij. Ključ
u svemu bila je organizacija blagoslova novoga laboratorija, koja je uslijedila nakon uređenja prostorija, čime je izravno uključen rektor i
naslovni nadbiskup128.
„Tri dana prije blagoslova laboratorija počeli su
stizati drveni kovčezi, dobro zakovani, sa spravama za laboratorij. Cijeli Odjel za fiziku i matematiku, sa svojim »šefom« užurbano je radio
do kasno u noć. Trebalo je na vrijeme namjestiti sprave i provjeriti njihovu ispravnost. Budući
da je laboratorij bio ispod mog ureda, nerijetko
sam čuo i pjevuckanje lijepih čileanskih popijevaka“ (Kupareo 1989: 36).
Kao što je vidljivo, u ovoj pripovijesti također
su aktivni brojni dijalozi, a možemo reći da su
upravo oni vrlo bitni za razvijanje humorističnih
situacija129. Ovom pripovijesti upoznajemo se
s mentalitetom i običajima Čileanaca koji nisu
ukočeni i zabrinuti, nego situaciju rješavaju
kroz šalu i tako lukavo nameću svoje interese.
4.2.2.6. Svećenici nomadi
Pripovijest Svećenici i nomadi stvorena je na
uspomenu svećeniku kojega se Rajmund Kupareo prisjeća, »un cura por Dios« (svećenika
»Zaboga«130) te na uspomenu mnogobrojnih
hrvatskih svećenika širom svijeta koji su svoj
život žrtvovali za Boga i povjerene im duše
(Kupareo 1989: 43). Ova je novela također
usmjerena na kulturalne razlike i čežnju za do128 Prošlo je ipak dvadeset godina otkako je zabranjena knjiga napisana.
129 Dekan.
130 „»Gospodin nuncij je već mnogo puta pokazao
naklonost prema našem fakultetu. On je, po rangu,
iznad rektora i iznad ekonoma.«“ (Kupareo 1989: 36).
33
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
movinom. Naime, riječ je o razgovoru dvojice
hrvatskih iseljenika – svećenika131. Humor u
ovoj pripovijesti odražava izgled�, način razmišljanja, govor i ponašanje slavonskoga svećenika. Ipak, glavni je osjećaj koji prevladava osjećaj čežnje i žaljenja za svojim krajem, osjećaj
tuge zbog situacije s Hrvatima u Čileu. U jednom dijelu ove novele saznajemo da potomci
Hrvata imaju problema zbog nerazumijevanja
hrvatskoga jezika, odnosno Hrvati su počeli
zaboravljati svoje podrijetlo i to stvara problem
hrvatskomu svećenstvu koje se u nekim trenucima osjeća beskorisno.
„»Ne znam zašto su me poslali u Čile. Oni u Vatikanu misle da ja čarobnim štapićem mogu sakupiti raspršene ovce doma Izraelova. Naša je
emigrantska pastva zakasnila stoljeće. Gledajte
Talijane, Nijemce, Francuze, pa čak i Poljake!
Njihov se episkopat brinuo za njih i poslao im
dušobrižnike netom su stigli u ove krajeve, a
naših šezdesetak tisuća obitelji, koliko ja barem znam, nikada nisu imali svoga svećenika,
a kamoli svoju školu. A sad ti pope čini čudesa!
Uza sav napor i nagovaranje sakupim tridesetak osoba na misi. Kažu mi da oni, anapose njihova djeca, radije idu na čileanske mise, jer da
su oni već ‚čileanizirani’. Djeca im ne govore i
ne razumiju hrvatski«“ (Kupareo 1989: 41,42).
4.2.2.7. Poziv
Radnja sedme po redu pripovijesti u zbirci Čežnja za zavičajem odvija se u La Sereni, malenom gradiću na sjeveru Čilea. U tom se mjestu
za vrijeme ljetnih praznika Rajmund Kupareo
odmarao. Zanimljivo je da nas u ovoj pripovijesti Kupareo detaljno i slikovito upoznaje s
mjestom radnje.
„La Serena je gradić na sjeveru Čilea, obnovljen u kolonijalnom stilu poslije razornoga potresa. Nema, doduše, više kuća građenih od
»adobe« (ilovača pomiješana sa slamom) kao
nekada. Sada su kuće od cigle i cementa, ali su
ipak sačuvale svoje male veže i balkone. Nad
vežama i po ulicama vise fenjeri i dočaravaju
drevnu, otmjenu prošlost. La Sereni odgovara taj naziv jer je okružena vedrinom neba i
beskrajnošću Tihog oceana. U daljini se nazi131 Odnosno dosjetke da se pozivom gospodina
nuncija na otvaranje modernoga laboratorija nametne
jedino moguće – dostava laboratorija na fakultet.
8-44
re svjetionik, a u noći se zvijezde spuste kao
krijesnice nad gradom. Željeznički je kolodvor
udaljen od mjesta da ne bi pomutio mirnoću,
a njegova zgrada doziva u sjećanje postaje nekog uljepšanog westerna. Pred stanicom čekaju starinske otvorene niske kočije s ljubaznim
kočijašima“ (Kupareo 1989: 47).
Također, u ovoj nam pripovijesti Rajmund Kupareo, preko razgovora s ocem Ambrozijem,
govori o povijesti132 i kulturi133 Čilea. Otac Ambrozije bio je dobar poznavatelj običaja i načina izražavanja čileanskoga naroda (Kupareo
1989: 48). Iako je otac Ambrozije bio stranoga
podrijetla, za sebe je govori da je Čileanac, što
nam i u njegovom slučaju govori o strancima
koji su se čileanizirali. Prema pročitanom, daje
se naslutiti da mu njegovo podrijetlo više ni
nije važno.
„»Ponosan sam da sam dominikanac i Čileanac.«“ (Kupareo 1989: 48).
Radnju i dijalog s ocem Ambrozijem Kupareo
prekida pripovijetkom o Gilbertu Zamori� koji
je odlučio postati dominikanac te je došao čuti
mišljenje o tom treba li prvo završiti fakultet
koji je upisao, kako mu je otac govorio ili treba
odmah otići u školu za dominikance i ispuniti
poziv. Rajmund Kupareo mu govori, baš kao i
otac, da prvo završi studij pa onda ispuni Božji
poziv. U dijalogu Kuparea i Gilberta saznajemo
koliko je politika važna u životu Čileanaca134.
Nakon završetka studija Gilberto je završio novicijat i studije u Europi te proslavio mladu misu
u La Sereni. Ipak, na mladoj misi dogodila se
situacija u kojoj je pokazao koliko je njegova
odluka jaka i čvrsta. Taj se događaj zbio kada je
pričešćivao Conchitu135, djevojku koja mu se
132 „Župnik Zaboga“ bio je Slavonac iz Čazme.
133 „Bio je oronula ljudeskara u čijim je ustima uvijek bila cigareta. Nosio je olinjalo svećeničko odijelo
(Clergyman), a ovratnik je bio više žut nego bijel. Jednom ga je vlasnik kemijske čistionice, naš domorodac,
zatvorio u garderobu dok mu nije očistio »clergyman«,
iako je »Cura por Dios« gunđao bojeći se da ga ne bi
netko vidio u gaćama. To je bio jedini put kad je došao
čistiti svoje iznošeno odijelo“ (Kupareo 1989: 41).
134 U dijalogu s Rajmundom Kupareom, otac
Ambrozije govori o povijesti dominikanaca u Čileu,
zatim o samostanu „Recoleta“ u Santiagu, prvom
dominikanskom provincijalu Gilu Gonzálezu de San
Nicolásu i dr. (Kupareo 1989: 49).
135 Otac Ambrozije spominje tradicionalnu čileansku
hranu (casuela – vrsta juhe s povrćem i mesom, i
empanda – isjeckano meso pomiješano s lukom,
34
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
sviđala. Ovom je novelom Rajmund prikazao
odricanje i težinu svećeničkoga poziva, a uz to,
usputno, povijest, kulturu i mentalitet Čileanaca u nekim aspektima njihova života.
4.2.2.8. Mladenci na Tiberijanskom jezeru
Nakon putovanja u Ankaru, koju spominje u
već analiziranoj noveli Alah je tako htio, ova
nam novela govori o putovanju u Bejrut136 te
putovanju po Jeruzalemu i Palestini, kao i o
neobičnom susretu sa židovskim mladencima. Kako i sām autor ističe: “Kanim spomenuti
samo neke zgode koje nemaju povijesne vrijednosti, ali koje otkrivaju nepredvidljivost ljudskih susreta“ (Kupareo 1989: 57).
U Bejrutu je Rajmunda Kuparea dočekao čileanski počasni konzul Faud Seade137 te je
tamo proveo tri dana posjećujući sveučilište te
razgledavajući muzeje i okolicu. Autora su se
posebno dojmili specijaliteti arapske kuhinje.
„Ponuđeno nam je oko dvadesetak vrsta mesnatih ribljih uštipaka. Razumije se da tu nije
bilo ni komadića svinjetine. Meni je sve prijalo,
osim po koji začin, čiji me je miris podsjećao
na kinesku kuhinju koju bi, u nekim zgodama,
pripremao gost u našem samostanu u Santiagu, pater Chang. Bliski je istok u mnogim stvarima bliži Dalekom istoku nego evropskom Zapadu“ (Kupareo 1989: 57, 58).
Nakon Bejruta, Kupareo je odlučio posjetiti
Jeruzalem gdje je odsjeo u samostanu sv. Stjepana138. Ubrzo je našao vozača koji ga je provezao kroz židovski dio Jeruzalema te ga je zamolio da ga odveze do samostana sv. Izaije139.
Tamo je proveo dva dana. Tijekom vožnje,
kratio je vrijeme razgovarajući o židovskoj vjeri
s vozačem koji je bio poljski Židov. Stoga, za
razliku od pripovijetke Alah je tako htio, data je
usporedba kršćana i židova.
umotano u tijesto i pečeno na vatri), o redovničkoj
kulturi i obrazovanju (Kupareo 1989: 48, 49).
136 Bio je student prava na Državnom sveučilištu
u Santiagu, a to je upisao samo zato jer mu otac
(političar) nije dopustio da upiše studij teologije
(Kupareo 1989: 50).
137 „Svi se razumiju u politiku kao što se svi smatraju
stručnjacima u nogometu“ (Kupareo 1989: 50).
138 Čitaj Končita. Prijateljica njegove sestre Laure
(Kupareo 1989: 49).
139 Glavni, najveći grad i najveća luka Libanonske
Republike.
8-44
„Začudio sam se što je grad pust, bez prometa
i šetača.
»Pa subota je!« rastumači mi »Židovi ne smiju
subotom obavljati nikakav posao. Taj ih zakon
obvezuje od petka navečer kad ugledaju prvu
zvijezdu pa do subote uvečer kad se ona ponovno javi.« »Subota je dan molitve i sabranosti« zaključi vozač svoje tumačenje“ (Kupareo
1989: 58).
Poglavar kuće sv. Izaije povezao je Rajmunda Kuparea s jednim američkim isusovcem i
sestrom Magdalenom Patrice s kojima je išao
na put do Tiberijadskoga jezera140. Na tom su
putu posjetili jedan kibuc141, izraelsko komunalno naselje, udešeno napose za kooperativne farme (Kupareo 1989: 60). Tamo je Rajmund Kupareo slučajno saznao da je tumačica
rođena u Skoplju i razumije hrvatski jezik142.
Kupareo joj postavlja jedno zanimljivo pitanje
i dobiva još zanimljiviji odgovor, koji bismo također mogli povezati s čežnjom, ali i uzrocima
ostanka u „novoj“ postojbini.
„»Ipak, recite mi iskreno, gdje vam se više sviđa
živjeti: ovdje ili u Skoplju?«
»U Skoplju, gospodine, ali što se može? Tu mi
je suprug, tu djeca, pa moram i ja biti gdje su i
oni.«“ (Kupareo 1989: 61).
Poslije obilaska svetih mjesta oko Tiberijadskoga jezera, jedan je židovski bračni par zamolio
sestru Magdalenu i Rajmunda Kuparea za fotografiranje na što su časna sestra i autor pristali.
„Fotograf nas je pripremao za slikanje.
Zapitao sam mladenku: »Zašto ste baš nas
odabrali?«
»Jer to donosi sreću« odgovori Rebeka.
»U Evropi i Americi se hvataju za dugme ili cipelu kad sretnu svećenika, a vi se čak i slikate
s njime.«
»Ja nisam praznovjerna« reče glasno i pokaže
fotografu svoje lijepo, nasmijano lice“ (Kupareo 1989: 62).
140 Još se naziva Galilejskim morem ili Galilejskim
jezerom.
141 Od 1908. do 1948. u Palestini, naseljenička (ob.
poljoprivredna) samoupravna zadruga; danas u Izraelu, zadruga zasnovana na kolektivnom vlasništvu i potpunom egalitarizmu, nadahnuta cionističkim idejama
o izgradnji nove židovske domovine i socijalističkim
idejama o besklasnom društvu.
Izvor: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search,
pristup: 26. srpnja 2014.
142 Provela je mladost u Sarajevu (Kupareo 1989: 61).
35
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
4.2.2.9. Smrt na američki način
Pripovijest Smrt na američki način, donosi sjećanje na Kupareov prvi susret s rodbinom u Tacomi, u saveznoj državi Washington, gdje su živjela dva brata njegove pokojne majke i drugi
potomci obitelji Bertić. I u ovoj priči osjećamo
gorak okus čežnje za svojim rodnim krajem i
težinu odlaska iz domovine. Kupareovi ujaci
otišli su iz Vrboske još prije Prvoga svjetskog
rata te su u Tacomi mislili započeti novi, bolji
život (Kupareo 1989: 65).
„I tako je tih Berticha, starijih i mlađih, bilo već
toliko da bi oni sami svojim obiteljima mogli
napučiti našu opustjelu Vrbosku“ (Kupareo
1989: 65).
U ovoj se pripovijesti prisjeća svoga starog ujaka barbe Kuzme koji je bio sretan što mu može
govoriti o mladim danima u Vrboskoj.
„Čak i poslije pedeset godina provedenih u Tacomi on je sanjao o Vrboskoj“ (Kupareo 1989:
65).
Osim svoje obitelji, Rajmund Kupareo se prisjeća sestre Edith, koja je poznavala sve Kupareove rođake. Autor s njom gradi zanimljiv dijalog na kojem se temelje humoristične situacije.
„»Bila je pravi, pravi anđeo« rekla mi je jednom
poslije mise.143
»Šteta što nisam i ja« nadodah šaleći se.
»Svi to možemo biti s Božjom milošću. Na zemlji smo da se čistimo i postanemo bijeli kao
anđeli.«
»Ta ja već imam bijeli habit.«
»Kao i ja prekine me dobra sestra. Ali zato još
nisam anđeo. Osim toga ja sam Irkinja. A Irci,
kaže se, ostaju dugo u čistilištu.«
»Irci su dobri Katolici, zar ne sestro?«
»Kad ne bi imali nekih mana, i oni bi bili anđeli.«
»Na primjer?«
»Previše vole whiskey.«
»Pa to je dobro za optok krvi, pogotovo starijim osobama«, rekoh.
Zašutjela je. na njezinom naboranom licu pojavila se tuga. Uzdahnula je duboko. Tko zna
koje su uspomene uskrsle tog časa u njezinoj
duši“ (Kupareo 1989: 67, 68).
Nedugo nakon toga, sestra Edith je umrla, a
pogrebno poduzeće ju je za pokop „pomla143 Sestra Edith govorila je o Rajmundovoj rođakinji
Tini koja je umrla u cvijetu mladosti.
8-44
dilo“, što je prema njegovu mišljenju bilo suvišno, ipak tijelo ostaje u zemlji, a ono važno,
duša, napušta tijelo.
„Nisam znao da se i časne sestre »prepariraju« da budu lijepe za drugi svijet. Zato postoje
»stručnjaci« pogrebnih poduzeća. A postoje i
posebne, lijepo uređene dvorane gdje odlože
pokojnika do sprovoda. Tu rodbina i prijatelji
mogu uživati u lijepoj klasičnoj muzici, tihoj i
smirujućoj. Sjetio sam se Evelyna Waugha144“
(Kupareo 1989: 68).
4.2.2.10. U potrazi za sinom
Kao što i sām naslov ove pripovijesti govori, u
njoj nam Rajmund Kupareo prepričava dvije
potrage za djetetom. Prva je ona u kojoj je jedna njegova studentica Mabel otišla na studentsku razmjenu u Sjedinjene Američke Države te
se vratila zaljubljena u Amerikanca, »gringosa«
Williama. Iz dijaloga Rajmunda Kuparea i Mabel, vidljivo je da je ona shvaćala kulturalnu razliku između Amerikanaca i Čileanaca, ali njihova je ljubav u tom trenu bila jača od običaja.
Uskoro su se vjenčali i dobili sina Billyija, dok
je Kupareo zbog bolesti napustio Čile i uskoro
dobio tužno pismo:
„William je htio pošto-poto biti umjetnik, pa je
selio iz države u državu, iz grada u grad, da bi
našao privremeno zaposlenje. Nastale su trzavice i neslaganja. Jednog joj dana reče da je
ne voli i da se želi rastaviti od nje Sud je uvažio
njegov zahtjev za rastavu braka zbog „inkompatibilnosti karaktera“. Dijete su zadržali njegovi roditelji, jer ga ni William ni Mabel nisu
imali čime uzdržavati. Mabel se vratila u Čile
i zaposlila kao profesorica crtanja“ (Kupareo
1989: 72).
Nedugo je nakon zaposlenja Mabel vraćeno
pravo na dijete, a njezin je muž poginuo u prometnoj nesreći.
Nakon ispričane priče o Mabel, autor se sjeća
kako jedna žena, hrvatska emigrantica, nije željela priznati istinu i nikako nije mogla shvatiti
da njezina sina više nema. Od toga je počela
144 Evelyn Waugh (1903.–1966.) bio je engleski pisac
i obraćenik na katoličku vjeru. Napisao je roman The
loved One (1948.), koji bi u slobodnom prijevodu
značio „Voljeni pokojnik“. U njemu Waugh iznosi neobičnosti pogrebnih poduzeća u Kaliforniji (Kupareo
1989: 65).
36
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
bolovati. Sin joj je umro u ratu, a ona ga je i dalje iščekivala, smatrajući da je on samo nestao.
»Nije pri sebi, sirota!« Tumačio mi je »Otkad
smo stigli u ovu zemlju, nikako da se smiri. Najprije ju je mučio strah od zmija, kojih je u provinciji gdje smo živjeli bilo na pretek. Jednom
je jednu pronašla čak i u krevetu. A onda ova
tropska klima ubije volju za život i najzdravijem
Evropljaninu (…) Naš je sin poginuo na početku
rata. To je ona znala. Najednom ju je počela
mučiti briga za njegov grob (…) Onda je počela umišljati da naš sin nije mrtav kad nitko o
njemu ne piše iz domovine (…) Budući da su
mnogi ‚nestali’, ona je sebe najprije uvjerila da
je Mladen ‚nestao’, a onda je zaključila da se
vratio i da je živ…«“ (Kupareo 1989: 73,74).
Iz ove priče posebno je vidljiva bol koja se javlja kada ti netko nedostaje, a u ovom se slučaju još radi o majčinoj boli zbog djeteta kojega
više nema. Posebno je istaknuta bolest koja je
stvorena daljinom, ona bolest koja se stvorila
nedostajanjem i maštom.
4.2.2.11. Čežnja za zavičajem
Posljednja pripovijest u ovoj zbirci ujedno ima
naslov kao i cjelokupna zbirka. U njoj se autor
prisjeća svoga strica Petra i njegova odlaska iz
Vrboske u Argentinu. U početku im se Petar
javljao, uskoro nakon odlaska dobio je kćer, a
kasnije i sina, a onda je „zašutio“. Prolazile su
godine, dok jednog dana nije stiglo pismo da
je umro. Od čega? Kako? (Kupareo 1989: 77).
Zbog te nepoznanice, autor je svoj put u Argentinu želio iskoristiti kako bi se raspitao o
okolnostima u kojima je umro. Tako se sjetio
svoje susjede Marije� koja je sa svojim suprugom i dvojicom sinova živjela u Buenos Aireusu te ju je odlučio posjetiti. Nažalost, ni oni nisu
znali ništa o njemu. Ipak, postojala je jedna susjeda koja je bila iz Rosarija i poznavala ga je te
mu je otkrila:
„»Pitali ste me kako je umro vaš stric. Teško je
to opisati. Ja se sama više ne sjećam potankosti. Znam da ga je strahovito morila čežnja za
rodnim krajem (padecía añoranza), pogotovo
kad mu je majka javila da je spremna platiti put,
ako se odluči na povratak. Ali tu je bila žena,
tu djeca. A onda se teško razbolio: buncao je
u groznici i gubio svijest. (…) Najradije je govorio o svom zavičaju i opisivao mali otočić u
8-44
uvali ispred svoje kuće. Jednom je iz pretinca
noćnog ormarića izvadio fotografiju nekog
srebrom urešenog križa, poljubio je i ispričao
nam kako je taj križ proplakao zbog nesloge
varošana. Bila je to duga priča koju sam ja već
zaboravila.«“ (Kupareo 1989: 80).
U ovoj pripovijesti autor kroz dijalog gradi humor. Primjerice, prije dolaska Kuparea, Marija
je zagrlila pogrešnoga svećenika, misleći da je
to najavljeni Rajmund Kupareo. Također, vidljivo je da Marijini sinovi ne govore hrvatski i da
naš narod u Čileu već samim gubitkom jezika
gubi identitet, svoje obilježje. Ipak, u pripovijesti prevladava osjećaj čežnje za zavičajem koji
je vidljiv i kod Marije koja se nikada nije vratila
u rodni kraj .
„»Zar ima negde ljepše uvale, ljepše šume, ljepših vinograda?«“
(…) „Ona vam i u snu govori o Vrboskoj“ (Kupareo 1989: 80).�
Čežnja je dakle osjećaj koji „ubija“, a s ovom je
pripovijetkom autor zbirci dao jednu zaokruženu cjelinu145.
4.2.3. Crna lađa146
Pripovijest je Crna lađa smještena, za razliku
od ostalih Kupareovih pripovijesti, u Hrvatskoj,
negdje u Dalmaciji, uz jadransku obalu. Važno
je istaknuti da Kupareo u ovom djelu rabi dvoglas ie za dugi jat te korijenski pravopis. Ova
pripovijest dočarava katolički običaj jednoga
mjesta, a tradicija u pripovijesti sa sobom povlači drugu fabulu, jednoga pojedinca, odnosno priču parona Zorzija.
Vrijeme je radnje smješteno uoči blagdana sv.
Petra, kada su djeca skupljala drva kako bi zapalila ogromnu vatru u blizini crkvice sv. Petra
koja je čuvala ulaz u luku. Vjerovalo se da će
sv. Petar zbog velike vatre blagosloviti ribare,
baš kao što to čini sv. Ivan Krstitelj koji uništava
poljsku gamad, zbog njemu poklonjene vatre
(Kupareo 1943: 205). Onima u selu, koji nisu
htjeli dati drva, djeca su im ih uzimala, čak u
dvostruko većem broju nego što bi „trebali“
dati. U ovoj se pripovijesti autor odlično koristio opisivanjem situacije te je obratio pozornost i na izgled djece u mjestu, preko čega je
vidljivo dječje veselje.
145 Unuka Paróna Zorzija.
146 Marija.
37
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
„Množtvo derana izpunilo je vikom seoske putove i ulice. Bosi, crni, po vlasima, obrvama i
trepavicama, posuti morskom solju, u samim
(a neki i u razparanim) hlačama, koje su bile
povezane komadom povraza – trčali su iz jedne kuće u drugu, iz jednog dvorišta u drugo
smijući se i prepirući. Vikahu iz sveg grla: »Drva
za sv. Petra-a-a-a!... « »Drva za sv. Petr-a-a…!«“
(Kupareo 1943: 205).
Paron Zorzi147 nije imao drva koje bi mogao
dati te je naposljetku odlučio djeci dati svoju
staru crnu lađu, koju su ona zapalila te im je
obećao ispričati svoju priču o njoj. Dakle, nakon prvoga dijela u kojem Kupareo govori o
tradiciji paljenja drva za sv. Petra, autor se okreće prepričavanju priče Paron Zorzija. Paron
Zorzi prepričao je kako je njegova obitelj dala
zavjet sv. Vinku kada je, na povratku crnom lađom s hodočašća, doživjela golemi brodolom,
gdje ih je sam sv. Vinko spasio od potopa i sigurne smrti, ali im je lađa bila uništena. Nakon
prepričane priče, djeca su otišla, a Paron Zorzi
pokupio je ono što je od njegove lađe ostalo.
„»Ova dva komada moje lađe bit će mi kao
štap za putovanje na drugi sviet, a sv. Petar,
kome je u počast gorila moja lađa, oslobodit
će me odmah vatre čistilišta.«“ (Kupareo 1943:
209).
4.3. Novele
4.3.1. Jedinac
Kupareova je novela Jedinac izlazila u 7 brojeva Gospine krunice kroz 1942. godinu. Kao i
većina Kupareovih proznih književnih djela, i
ovo je djelo dijaloški148 i sadržajno bogato149,
poučno te ističe kršćanske vrijednosti i norme.
Kupareo u srž novele stavlja kontrast moralnosti i nemoralnosti. Glavni su protagonisti ovoga djela svećenik i puk te nasuprot njima obitelj Matić. U djelu su prikazani razni zločini i
ljudski grijesi koji kvare čovjeka, ali se pošteno
i od Boga naplaćuju, jer nitko tko čini zlo na
147 Koja sadrži, kako smo vidjeli, i druge osjećaje,
sjećanja, razmišljanja, kulturu i običaje.
148 Pripovijest je Crna lađa pojedinačno smještena u
Zbornik hrvatskih katoličkih pripovjedača 1918. –1943.:
Sunčani vinograd kojega je priredio dr. Josip Andrić
(Kupareo 1943: 205, 206, 207, 208, 209).
149 Lik parona Zorzija pojavljuje se i u Kupareovu
romanu Baraban: roman s otoka Hvara.
8-44
ovom svijetu ne može ostati nekažnjen. Mjesto
je radnje novele smješteno u malom seoskom
mjestu Jesenovci, gdje baš i nije vladala pretjerana briga za Crkvu.
„Kad se ono prvi put čulo, da je imenovan župnikom u Jesenovcima, sletiše ga drugovi da
mu čestitaju na lijepoj i unosnoj župi. Međutim
danas on veoma dobro uviđa da sav tobožnji
dobitak ne može utješiti njegovu dušu ni ispuniti praznu crkvu. On bi bio daleko zadovoljniji,
kad bi imao prazan podrum i prazno spremište
za kukuruz, samo kad bi bila puna crkva. Jesenovčani vole crkvu i svećenika, ali iz nekog
neobjašnjivog običaja zanemaruju nedjeljnu
sv. Misu i Večernjicu. A bez održavanja Božjih
zapovijedi ne može biti ni Božjeg blagoslova u
kući.“150
Posebno se u toj nebrizi isticao Slavek Matić151,
koji je mislio samo o tome kako se što prije i
što više obogatiti. Slavek Matić se pri tom bogaćenju koristio raznim sredstvima te ga nije
bilo briga ni za bližnje, moralnost, a ni crkvene norme. Svoj je nemar prikazivao u mnogim
svojim djelima. Sluškinja mu je Jalža Martić,
prije braka s Dragicom, trebala roditi sina, ali
je pobacila zbog sramote. Kasnije je tukao
svoju ženu Dragicu152 da bi naposljetku ubio
svoga oca Mirka, koji je živio jednako takvim
prevarantskim i nemoralnim životom, kako bi
naslijedio posjed i kuću. Posljednje je zlo koje
je Slavek napravio bila pljačka crkve u suradnji
s Ciganima. Ipak, na samom ga je kraju ruka
pravde sustigla, završio je u zatvoru i ostao bez
nasljednika, jer mu je njegova žena Dragica,
koja je bila trudna, umrla, zajedno s djetetom.
Dublje analizirajući ovo djelo, možemo iščitati
problematiku koja nam je svima i danas poznata, a odnosi se na sve manji broj Hrvata, koji,
kako nam se čini nestaju, a uzrok su tome brojni iseljenici i sve manji natalitet.
„Poslije krštenja župnik je tužan okrenuo glavu prema selu. Opustješe Jesenovci. Gola stabla sablasno se prijete u jesenskoj kiši. Pusta
stabla, pusta ognjišta. I nijesu samo Jesenovci
pusti! On je bio u mnogim župskim uredima
i vidio, kako se brojevi u maticama rođenih
150 Mnogi su dijalozi znanstvenoga karaktera te se iz
njih iščitavaju ljudske vrijednosti i mane.
151 Bez obzira na malen broj stranica.
152 Kupareo, Rajmund. 1942. „Jedinac“. U: Gospina
krunica. Zagreb: sv. 27. br 2, str 53.
38
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
svake godine snizuju. I baš u tom grijehu on je
gledao svu žalosnu povijest hrvatskog naroda.
Glasovi ubijenih, ili još više: glasovi onih, koji
su zaustavljeni na pragu hrvatske domovine,
vape osvetu pred Bogom. Kad će već jednom
naš narod uvidjeti, da je Hrvatska dosta bogata
i dosta široka, da bi mogla primiti još milijune
Hrvata. Čitava povijest hrvatskog naroda zabilježena je u maticama rođenih…“153
Karakteristično za Kupareovu prozu je i to da
iznosi neke od običaja, tako u jednom od dijaloga svećenika i Đuke, koji je bio Ciganin, saznajemo dosta toga o životu Cigana, njihovom
braku, djeci te „poslovima“.
„Polunaga je cigančad virila ispod čerge i čudila se posjetu župnikovu.
»Koliko vas ima?« zapita Đuku.
»Tako gospodine, ima nas svakakvih. Ima nas
crvenih, bijelih, kotlara i koritara. Mi smo bijeli«
tumačio je Đuka i brojio na prste.
»Ne pitam te, koliko vas vrsta ima, nego koliko
vas tu ima.« »A tako, oprostite, velečasni! Ima nas šest obitelji s preko dvadeset djece. A nu, šta velim.
Ima skoro trideset djece. Koji bi ih đavo izbrojio« izvali Đuka i ugrize se za usnicu.
»A je li to sve kršteno?«
»Jest, jest, gospodine! Kako ne bi bilo, pa i mi
smo ljudi.« »A je li se ono tvoje dijete dvaput rodilo? Kad
si bio u vojnoj pričuvi, došla ti je žena da joj
dadem popis djece da može podići pripomoć.
Nabrojila mi ih je šest, među njima i jedno,
koje sam u maticama našao kao mrtvo…« »Ništa, ama baš niša ne znam za te babske poslove opravdavao se Đuka i nevoljko češao iza
uha.«“154
5. DRAMOLETI I DRAME
Književno stvaralaštvo Rajmunda Kuparea nije
bilo ograničeno „samo“ na pisanje poezije, romana, pripovijetki i novela. Traganje mladoga
Kuparea dovelo ga je na staze scenskoga stvaralaštva te je tako počeo pisati i dramske vrste.
Napisao je dva dječja dramoleta, Magnificat
(1944.) i Sliepo srdce (1944.) te dramski triptih
153 Mirkov jedinac, zbog kojega je djelo i nazvano
Jedinac.
154 Dragica je otkrila da je Slavek vara s Jalžom, a
Slavek je to shvatio kao Dragičino uhođenje.
8-44
podijeljen na tri misterija155, odnosno na tri prikazanja iz Isusova života: Porođenje, Muka Kristova156 i Uskrsnuće. Taj je dramski ciklus objavljen u knjizi pod jedinstvenim naslovom Prebivao je među nama (1985.). Naslovi dramskih
djela ukazuju na to da je Kupareo svoje nadahnuće pronašao u Bibliji157 te je tematski s njom
u najužoj vezi (Mihojević 1985: 116). Prema
riječima Mihojevića, Kupareo je neka vrsta posrednika koji stoji između nas čitatelja i Biblije
kao književnoga i kulturološkoga fenomena kršćanstva te ju, ostajući na razini umjetničkoga,
na svoj način komentira i objašnjava (Mihojević
1985: 117). Biblijska tematika nije laka za obradu, posebice iz razloga jer su biblijske teme često književno obrađivane, stoga bez obzira na
dinamičnost sadržaja, Kupareo dodatno nudi,
vještim ubacivanjem svojih osobnih doživljaja
i objašnjavanjima, oživljavanje teme, koja bi u
nekim trenutcima, možda, postala dosadna.
Njegov je rodni Hvar bio jedno od jakih žarišta
u kojem su se stvarala dramska djela vjerske tematike (Mihojević 1985: 122, 123).158 Kupareo
se dramskim radom počeo baviti izrazito rano,
u vrijeme stvaranja lirike i najranije pripovjedne
proze, a njegove su drame više puta uprizorene, u domovini i inozemstvu. Važno je za napomenuti da su Kupareova dramska djela bila
„spontano“ obogaćena glazbom, jer je autor u
sebi nosio i duboko osjećao smisao za bliskost
i kompatibilnost scenskoga i glazbenoga (Gavran 2007a: 21, 22). Od savezništva tih dviju
umjetnosti Kupareo nikad nije odustao, živio je
u uvjerenju da se kazališna riječ i glazba izvrsno slažu i idu zajedno (Mihojević 1985: 119).
Kupareov jezik u dramskim djelima nije namet155 Kupareo, Rajmund. 1942. „Jedinac“. U: Gospina
krunica. Zagreb: sv. 27. br 2, str 54.
156 Kupareo, Rajmund. 1942. „Jedinac“. U: Gospina
krunica. Zagreb: sv. 27. br 4, str 117, 118.
157 Mihojević ističe da izraz misterij kod nas treba
žanrovski shvatiti. Naziv prikazanje (skazanje) zapravo
je generički pojam i u tom ga smislu valja upotrebljavati. On je u našoj staroj kazališnoj terminologiji ono
što Francuzi podrazumijevaju pod svojim pojmom
Mistere, za što su Nijemci stvorili naziv Geistliche
Spiele, Talijani Sacre rappresentazioni. U hrvatskom
misterij, hištorija, prenje, vidjenje i slično spadaju u
potpojmove i služe za oznaku žanra. U tom inače u
nas vlada nesigurnost (Mihojević 1985: 129).
158 Prvi je misterij objavljen 1948. godine i izvorno je
napisan na španjolskom jeziku, a 1981. je godine objavljen na hrvatskom jeziku pod nazivom Muka Kristova.
39
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
8-44
ljiv, jednostavan je te je u skladu s kršćanskim
moralnim nadahnućem.
Što se tiče samih dramskih vrsta, one nisu dovoljno dobro kritički obrađene te je vrlo teško
izreći njihovu konačnu ocjenu i svrstati ih u
nekakav poredak s ostalim dramskim djelima
hrvatske književnosti, odnosno smjestiti ih na
poziciju na kojoj vjerojatno zaslužuju biti. Međutim, određene smjernice ukazuju na vrijednost njegovih drama. Pri tom je važno istaknuti
mišljenje Josipa Mihojevića:
„Nije Kupareo jedini koji u ovo doba obnavlja
prikazanja, ali su njegovi radovi u nas posljednja riječ dramaturgije stare nekoliko stoljeća.
Opredijeljen za suvremeni dramski oblik ni ne
pomišlja da bi dramu pisao u stihovima. (…)
I bez naročitih zahtjeva u pogledu izvođača,
upriličuje situacije potrebite za pokretljivost radnje te uspijeva svladati statičnost kojom je starija crkvena drama bila opterećena. Kupareove
drame pokazuju kako se domaće kazalište, koje
je pripadalo davnoj stilskoj epohi može prenijeti u suvremenost ne samo kao kulturna pojava
nego i kao umjetničko iskustvo. Čitatelj imaju
mogućnost prosuditi književnu vrijednost tih
radova. Dramaturski njihov domet osjetit će se
kad ih prihvati u ruke redatelj koji će im pristupiti
bez predrasude“ (Mihojević 1985: 129, 130).
kao izvorom njegova nadahnuća. Kupareo se
u djelu ne trudi izmišljati sadržaj, ali mijenjanja
redoslijeda događaja te ih prebacuje iz jednoga vremena u drugo (Mihojević 1985: 118).
U tom djelu Marija kreće iz Galileje u Judeju
kako bi posjetila svoju rođakinju Elizabetu. Međutim, radost njihova susreta sprječava nesreća
Elizabetina muža Zakarije koji je iznenada zanijemio. Marija izravno ispituje Zakariju zašto
je zanijemio, pri čemu dolazi do neposredne
jednostavnosti situacije koja djeluje kao najduhovitije domišljanje (Mihojević 1985: 118).
U drugom dijelu dramoleta Kupareo nas vremenski prebacuje desetak godina kasnije, u
vrijeme kada su Isus i Elizabetin sin Ivan već
dječaci. U tom nam dijelu Kupareo prikazuje
Isusov i Ivanov susret s kraljem Herodom, čime
autor postiže napetost radnje, ali i poveznicu
za događaj koji će se zbiti dvadeset godina kasnije u Pilatovoj sudnici, kada Isus bude šutio,
baš kao i pri ovom susretu s Herodom, a rimski će mu se upravitelj Judeje prijetiti, kao što
Herod to čini u ovom susretu. U ovom je djelu
Kupareo pokazao smisao za individualiziranje:
Isusovu je nadmoć predočio šutnjom, Ivanovu
odlučnost širenjem ruku kako bi zaštitio Isusa
od Heroda, a Herodovu je slabost skrio prijetnjom i smijehom (Mihojević 1985: 119).
5.1. Magnificat
5.2. Sliepo srdce
Magnificat je prvi Kupareov dramolet napisan
1944. godine. Naslov je toga djela posuđen iz
Biblije, a prepoznatljiv je po tom što tom latinskom riječju počinje stih najpoetičnije novozavjetne himne iz Lukina evanđelja159 – evanđeoske pjesme Veliča. Bonaventura Duda Marijin160 Veliča svrstava u bisere svetopisamskoga
pjesništva koje je, prema njegovim riječima,
kroz dugo stoljeća i tisućljeća, nadahnjivalo
pobožnost crkve (Bonaventura 1966: 26)161.
Već je u tom vidljiva tematska (sadržajna) i naslovna povezanost Kupareova djela s Biblijom
Drugi je Kupareov dramolet također napisan
1944. godine, kada ga je izdala Dominikanska
naklada Istina, a radnju je toga djela autor smjestio na Zlatni Vrh u vrijeme proštenja. U ovom
je djelu autor sebe postavio u situaciju rješavanja zapleta na nekoliko psiholoških razina.
Dijalogizirana priča stavlja u odnose licitarsko
srce sa stakalcem, srce bogate i umišljene djevojke Zorke i srce Djevice Marije (Mihojević
1985: 119). Posljednji je prizor manje napet, a
sveden je na radnju o slijepoj djevojčici Katici
kojoj se čudom vraća vid te ona, u tom času,
dobiva moć rasuđivanja pa kao neka proročica
dijeli savjete o tom što je plemenito i dobro, a
što dramolet svodi na moralnu poruku.
159 Kupareo je ograničen na novozavjetni dio Biblije,
na kojem se temelji kršćanstvo.
160 Pod utjecajem mediteranskih zemalja Španjolske, Francuske i Italije, ali i Njemačke, prikazanja su
bila brzo prihvaćena u svim sredinama na jadranskoj
obali. Pretpostavlja se da su naša prikazanja nastala
iz dijaloških pjesama sabranih u laudarijima, a ne iz
liturgijske drame.
161 Lk 1, 46-55.
5.3. Prebivao je među nama
Prebivao je među nama dramski je ciklus izdan
1985. godine u Zagrebu, a u njemu su sadrža-
40
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
ne tri Kupareove drame: Porođenje, Muka Kristova i Uskrsnuće. Cijela je „trilogija“, sadržana
unutar ove zbirke drama, podređen zakonima
kršćanstva te kršćanskoj viziji svijeta, gdje dominira vječna Božja ljubav te velika misao povezana s tajnom otkupljenja (Mihanović 2005:
213). Rajmund Kupareo u ovom djelu pokušava preko čiste ljubavi i vjere otkriti tajnu spasenja te u modernu spoznaju svijeta unijeti misao
o postojanju Stvoritelja, Spasitelja i Otkupitelja
(Mihanović 2005: 213). Gavran ističe da je Kupareo u svojim misterijima produbio misterij
vjere, s duhovnom metaforikom i univerzalnim
ontičkim mislima o prolaznosti svijeta, o žrtvi
otkupljenja i misteriju uskrsnuća, o svrhovitosti
Božje providnosti, u kojima dolazi do izražaja poetsko, simbolično i uzvišeno (Mihanović
2005: 212). Zanimljivo je to da se Krist ni u jednom od tri misterija ne vidi na sceni, ali se njegova blizina osjeća (Gavran 2007a: 20). Osim
toga, u ciklusu je drama vidljivo zaokruženje,
odnosno novozavjetni okvir spasenja: rođenje – muka – smrt – uskrsnuće. Drama o Muci
je u središtu Kristova ciklusa, baš kao i u ovoj
knjizi, sa svake joj strane stoji po jedan misterij: Porođenje joj vremenski prethodi trideset i
tri godine, a Uskrsnuće se zbiva nakon tri dana
(Mihojević 1985: 121).
Misteriji su napisani u duhu poetskoga teatra
kojega su oblikovali francuski neokatolici: Paul
Claudel, Henri Ghéon i Henri Brochet (Mihanović 2005: 212).162 Taj se novi religiozni teatar nastavio na snažnu hrvatsku tradiciju starijih duhovnih dramatičara i novijih katoličkih
pisaca dvadesetoga stoljeća, Velimira Deželića
i Božidara Širole (Mihanović 2005: 212). Na taj
način Kupareo suvremeno pristupa temama
koje je prihvatilo naše dramsko stvaralaštvo
u početku i kojima se stoljećima hranilo (Mihojević 1985: 122). Mihanović objašnjava da
Kupareo u zrelosti duha obnavlja kult pasionske baštine, kako bi se održala tradicija staroga
duhovnog života i kako bi se razvila u novim
izražajnim smjerovima (Mihanović 2005: 212).
162 Zdravko Gavran ističe i: P. Claudeal, Cg. Frya, T. S.
Eliota i G. Bernanosa (Gavran 2007a: 21).
8-44
5.3.1. Porođenje
Kupareova je prva drama163 u dramskom ciklusu Prebivao je među nama vezana uz osjećaj iščekivanja i nadanja, što autor pospješuje
s neizvjesnošću. U ovom se dramskom djelu
Kupareo dotiče teme čovjekove slabosti na
primjeru Abigajile koja je radi svoga grijeha164
imala gluhonijemo dijete te se ona neprestano
susreće sa svojom nesavršenošću i prisjeća se
na svoj grijeh. Glavar pastirske zajednice Aminadab živi u neizvjesnosti objavljivanja Jahvina
imena. Dramska se radnja razvija tako da svi
sudionici u njoj ugledaju ostvarenje svojih želja
(Mihojević 1985: 122). Abigajlino je dijete, nakon susreta s Isusom, kojega gledatelj, čitatelj
ne vidi, ozdravilo, a Aminadab dočeka Jahvinu
objavu i porođenje Isusa koji zajedno s Marijom i Josipom uspješno bježi iz betlehemske
špilje, daleko od zla i Heroda. Gledatelj ne
može očima vidjeti ostvarenje želja likova, ali
će osjećaj moći doživjeti, jer mu se u očima
ukazuje betlehemska špilja, ali s praznim jaslicama (Mihojević 1985: 122).
„JOEL: Estera ima pravo: nikoga nema u špilji.
Kad smo prvi put ovdje bili, sve je bilo puno
svjetla i topline. Sad je polutama i hladno.
ESTERA (pokazuje): Jasle su ostale netaknute.
Eto, tu je ležalo dijete, tu uz njega stajala njegova majka, a tamo podalje njezin je muž palio
vatru. Eto tu su stajali vo i magarac. Sad je sve
tužno i prazno. Zašto su pobjegli?
ABINADAB: I onako bi morali bježati sada.
Ovako su već stigli na sigurno mjesto, daleko
od Herodove ruke. Nek je blagoslovljen Jahve!
(obračajući se Abigajili: ) Hajde, Abigajilo, ispričaj nam točno gdje i kako se zbio tvoj susret s
djetetom i njegovom majkom!
ABIGAJILA (držeći u rukama Jišmaela): Ona
mlada žena izišla je na taj otvor tamo, uzela
mi iz ruku Jišmaela i opet ušla u špilju. A ja za
njom. „Ne boj se“, rekla mi je. „I ja imam dijete.
Znam držati u naručju djecu. Želim da ga vidi
moj sin.“ Prišla je k jaslama i nagnula Jišmaela
nad svog sina. Ovaj ga je ručicama dodirnuo
kao da ga želi pogladiti, a Jišmael se glasno
163 Ali ne i najstarija unutar ovoga dramskog ciklusa.
164 Abigajila je bila nevjenčana, a imala je sina s
rimskim satnikom Marcijalom, što se u ono vrijeme
smatralo nečasnim i pogrešnim.
41
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
smijao i viknuo:“ Mama, mama!“ Pridigla sam
Jišmaela iz jasala. Dijete u jaslama počelo je
plakati, kao svako dijete kad mu digneš igračku. Majka ga je uzela u naručje i smirila. Nisam
znala što da radim. Bila sam potpuno zbunjena.
Mlada žena mi reče:“Vrati se sestro! Tvoje je dijete ozdravilo. Nek ti duša blagoslivlja Gospodina!“ A sad su jasle prazne, bez onog divnog
djeteta koje je ležalo u njima. Ležalo raširenih
ručica. Kao sada moj Jišmael. (Stavlja Jišmaela
u jasle, a one se najednom jako rasvijetle. Svi
su preneraženi. Zanijemiše od čuđenja.)
ABINADAB (svečano): Ne čudite se djeco! Ispuniše se riječi Hošee proroka:“Djeca Izraelova zvat će se sinovi Boga živoga.“ U svakom
djetetu krije se Mesija. Dajmo hvalu Gospodinu (On počinje prvi: ) „Pjevajmo jahvi jer on
stvor divote! Nek je to znano po svoj zemlji!“
SVI: Pjevajmo Jahvi jer on stvori divote!“ (Kupareo 1985: 34, 35).165
5.3.2. Muka Kristova
Kupareo je u zemlji kršćanskoga i dramsko-religioznoga nasljeđa, Španjolskoj, napisao jednu
pasionsku dramu na hrvatskom jeziku. Čim je
ta poema sacro, kako je u podnaslovu naziva,
bila prevedena na španjolski, odmah je prihvaćena te je objavljena pod naslovom Passion de
Cristo (Mihojević 1985: 120). Uskoro je nakon
toga bila prikazana, prerađena i prenesena
preko radija. Dakle, iz toga možemo zaključiti
da mnoštvo religioznih igrokaza nisu bili zapreka da naš autor tamo bude objavljen, pri čemu
možemo istaknuti Mihojevićev razlog tomu:
„Kupareove drame izlaze iz uobičajene shematičnosti. Kristov misterij on postavlja na scenu na svoj način. U načelu zaobilazi vidljivost
Isusove osobe. Kristova se drama događa bez
Krista, dakle bez protagonista. On doista postoji, ali ga gledatelji neće nigdje vidjeti… Iako
je Isus nevidljiv, nazočan je. Njega će pokazivati igra svih sudionika. On je u žarištu njihova čina, misli i sukoba. Tvarna pojavnost nije
važna. Lik Isusov izvire iz unutarnjeg doživljaja
onih koji ga okružuju, a to su njegovi izdajnici,
tužitelji, progonitelji, suci, krivokletni svjedoci,
razbojnici i rulja koja traži njegovu smrt. Isus
je sveden na impresionističku emanciju cjelokupnog zbivanja. Dovoljan će biti, i to samo
165 V. dio, 2. prizor.
8-44
nekad, njegov glas. Isusov glas ima zadatak da
istakne poetsku uvjerljivost drame“ (Mihojević
1985: 120).166
Zanimljivo je da je u ovoj drami Kupareo u prvi
plan pred gledatelja stavio samo negativne
likove, posebice Judu i Poncija Pilata, koji su
zajedno krivi za smrt nevine osobe. Također,
važno je naglasiti da Kupareo u ovom djelu
odustaje od biblijskoga predloška čime razbija shematičnost i jače ističe moralnu odgovornost (Mihojević 1985: 121). Osim toga, Kupareo jako ističe simboličnost i sukob dobra i zla,
čime pojačava idejnost i smisao svoje drame.
5.3.3. Uskrsnuće
Uskrsnuće je drama neizvjesnosti, sumnje i
unutrašnjih lomova (Mihojević 1985: 122). U
toj se drami postavljaju mnoga pitanja u vezi
Isusova povratka na zemlju nakon njegova
Uskrsnuća. Kupareo u drami posebnu pažnja
prebacuje na Tomu, koji sebi, a i drugima, učestalo postavlja pitanja: Gdje je učitelj i zašto
ga on nije vidio?, a što u njemu stvara osjećaj
sumnje. U toj sumnji on pokušava naći sebe,
istinitost Isusovih riječi, ali i vjeru.
Kako drama odmiče, tako se kolebanje oko
povratka i Kristova uskrsnuća smanjuje te se
sva kolebanja pretvaraju u sigurnost. Isus se
fizički ne pojavljuje, kao i u svim ostalim Kupareovim dramama, nego se samo pojavljuje
svjetlo kao simbol života i čuje Kristov glas.
PETAR: Onda ti sumnjaš da je on uskrsnuo? Da
se nama ukazao?
TOMA: Rekao sam vam već jednom da ga moram vidjeti i dirnuti da bih se uvjerio kako je to
doista on.
PETAR: Previše zahtjevaš, Toma!
TOMA: Ili da barem čujem njegov dobro poznati glas…
(Svjetlo u dnu dvorane, to jest u predsoblju,
najednom bljesne a vrata se predsoblja naglo
otvore. Čuje se Kristov glas, no Krist se ne vidi.)
166 Mihojević objašnjava da dramaturški zahvat na
koji se Kupareo odvažio ima logično opravdanje.
Dovesti Isusa na pozornicu može biti vrlo osjetljivo
kada je u pitanju reproduciranje scene razapinjanja
i ostalih pojedinosti oko njegove smrti do skidanja s
križa. Opasnosti su vezane uz tehničko izvođenje.
Zataji li se samo neka pojedinost, najtragičniji prizor
može izazvati suprotan učinak i prikazivanje može biti
upropašteno (Mihojević 1985: 120, 121).
42
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
KRISTOV GLAS: Mir vama! (Prisutni padaju na
koljena a on nastavlja: ) Toma, gdje si?
TOMA (drščući od straha diže se na noge): Evo me!
KRISTOV GLAS: Dođi bliže!
TOMA (idući prema predsoblju i ulazeći u nj):
Što želiš, Učitelju?
KRISTOV GLAS: Pruži prst svoj ovamo: evo
mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj
bok te ne budi nevjernik, već vjernik! (Vide se
pokreti Tominih ruku kako izvršavaju Učiteljev
nalog)
TOMA (pavši na koljena uzvikuje): Gospodin
moj i Bog moj!
KRISTOV GLAS: Jer me vidiš, Toma, vjeruješ.
(Snažno: ) Blago onima koji će vjerovati a da
nisu vidjeli! (Kupareo 1985: 106, 107).
6. ZAKLJUČAK
U ovom je radu izrazito vidljiva književna plodnost Rajmunda Kuparea te njegov značajan, a
u jednu ruku – na njemu svojstven način, karakterističan i poseban, doprinos hrvatskoj književnoj tradiciji. Nažalost, nestajanjem jednoga
autora s hrvatske književne scene, kao što je
Rajmund Kupareo, hrvatska književnost gubi,
malo-pomalo, velik dio svoje prošlosti, a time
i imenicu „tradicija“ u cjelovitoj sintagmi hrvatska književna tradicija. Dakle, iz slučaja Kupareo vidljiva je nedovoljna istraženost jednoga
kvalitetnoga autora koji je zaslužio daleko veću
pozornost u hrvatskim književnim krugovima.
Rajmund Kupareo napisao je velik broj djela
na hrvatskom jeziku, a naglasak je i utjecaj u
tim djelima stavljen na njegov dominikanski
poziv. Zatim, Kupareov emigrantski život u Čileu te ostala brojna putovanja jer je bio tražen
zbog svoga zvanja i zanimanja. U svim svojim
djelima, bez obzira na književnu vrstu, Kupareo ubacuje dio sebe, svoje osobnosti, svojih
sjećanja, ali i svojih emocija s kojima gradi zapanjujuće slike, karakterizacije, ali i sadržajno
bogatu fabulu, koja nije samo fabula već se iz
nje iščitavaju pouke o moralnosti, životu i ljudskim sudbinama. Putevima hrvatskih emigranata: obilježja književnoga stvaralaštva Rajmunda
Kuparea i njegov doprinos hrvatskoj književnoj
tradiciji detaljan je prikaz svih Kupareovih književnih djela napisanih na hrvatskom jeziku.
Rad dokazuje književnu vrijednost Rajmunda
Kuparea te može poslužiti kao primjerak za bu-
8-44
duće istraživače koji će se pozabaviti mnogim
neistraženim temama ovoga našega iseljenika
i povratnika.
Ipak, nadu u oživljavanje i nezaborav Kupareove književnosti daju upravo njegovi otočani, Hvarani, jer će ove 2014. godine, na stotu
obljetnicu njegova rođenja, biti postavljena
spomen ploča na njegovoj rodnoj kući, kao i
poprsje koje je izradio Kuzma Kovačić, a koje
će biti postavljeno na šetalištu Rajmunda Kuparea u Vrboski.167
Osim toga, Kupareo je zaslužio reizdanje168
svojih djela te bi samim tim zasigurno dobio i
veću publiku, koja ne bi ostala ravnodušna na
njegovu književnost. Katolički je duh, kojega je
širio i Rajmund Kupareo, na polju hrvatskoga
stvaranja uvijek dolazio do izražaja i kod pojedinih pisaca i u pojedinim razdobljima našega
književnoga razvoja (Andrić 1943: 5). Možda
je vrijeme da katolička tradicija ponovno oživi.
7. LITERATURA
ANDRIĆ, Josip. 1943. „Predgovor“. U: Andrić,
Josip. Sunčani vinograd. Zagreb: Izvanredna
knjiga
DUDA, Bonaventura. 1966. „Veliča“ – hvalospjev Djevice Bogorodice. (Egzegetska bilješka uz Lk 1, 46 – 55). U: Bogoslovska smotra.
Zagreb: sv. 36. br 1
GAVRAN, Zdravko. 2007a. „Uvodno određenje“. U: Kupareo, Rajmund. Um i umjetnost.
Zagreb: Glas koncila
GAVRAN, Zdravko. 2007a. „Umjetnička djela“. U: Kupareo, Rajmund. Um i umjetnost. Zagreb: Glas koncila
GAVRAN, Zdravko. 2007a. „Život i rad u domovini i inozemstvu“. U: Kupareo, Rajmund.
Um i umjetnost. Zagreb: Glas koncila
GAVRAN, Zdravko. 2007b. „Božansko u osjetilnom“. U: Gavran, Zdravko. Pod svodovima
svoga neba. Zagreb: Naklada Jurčić
GRASSI, Fran. 1978. „Nekoliko riječi o piscu“.
U: Kupareo, Rajmund. Balada iz Magallanesa.
Zagreb: Dominikanska naklada Istina
KUPAREO, Rajmund. 1940. U „Morskoj kući“.
Zagreb: Naklada Istina
KUPAREO, Rajmund. 1942. „Jedinac“. U: Gos167 Informacije iz intervjua s fr. Antom Gavrićem,
dominikanskim provincijalom.
168 Ponovno objavljivanje.
43
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Dino Jelinić, Putovima hrvatskih emigranata:...
pina krunica. Zagreb: sv. 27., br. 1 – 7.
KUPAREO, Rajmund. 1943. Baraban: roman s
otoka Hvara. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima
KUPAREO, Rajmund. 1943. „Crna lađa“. U:
Andrić, Josip. Sunčani vinograd. Zagreb: Izvanredna knjiga
KUPAREO, Rajmund. 1960. „Sunovrati (Narcissus Poeticus)“. U: Danica, Chicago: sv. 40., br.
1 – 52.
KUPAREO, Rajmund. 1978. Balada iz Magallanesa. Zagreb: Dominikanska naklada Istina
KUPAREO, Rajmund. 1985. Prebivao je među
nama. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber
KUPAREO, Rajmund. 1989. Čežnja za zavičajem. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv.
Ćirila i Metoda
KUPAREO, Rajmund. 1994. Svjetloznak. Zagreb: Golden time/Izazov istine
KUPAREO, Rajmund. 2005. „Izabrana djela“.
U: Korner, Jeronim. Izabrane pjesme i pjesničke
proze. Kupareo, Rajmund. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
MIHANOVIĆ, Nedjeljko. 2005. „Predgovor“.
U: Korner, Jeronim. Izabrane pjesme i pjesničke
proze. Kupareo, Rajmund. Izabrana djela. Zagreb: Matica hrvatska
MIHOJEVIĆ, Josip. 1985. „Izvori dramaturgije
Rajmunda Kuparea“. U: Kupareo, Rajmund.
Prebivao je među nama. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber
RADELJ, Petar Marija. 1994. „Pogovor“ U: Kupareo, Rajmund. Svjetloznak. Zagreb: Golden
time/Izazov istine
TIČIĆ, Krešimir. 1989. „Pogovor“. U: Kupareo,
Rajmund. Čežnja za zavičajem. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda
Internetske stranice:
Hrvatski jezični portal
[http://hjp.novi-liber.hr/ ]
PERIĆ, Marina. 2007. „Osvrt na život i rad Rajmunda Kuparea“. U: Perić, Marina. Hrvati u Čileu. Zagreb: Kolo
[http://www.matica.hr/kolo/307/Hrvati%20
u%20%C4%8Cileu/ ]
Regions of Chile
[http://www.mapsofworld.com/chile/regions/ ]
Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
[http://www.hrvatiizvanrh.hr/hr/hmiu/hrvatsko-
8-44
iseljenistvo-u-cileu/22 ]
Vrboska, Turistička zajednica mjesta
[http://www.vrboska.info/hr/120/o-vrboskoj/ ]
SUMMARY
Paths of Croatian emigrants: the characteristics of literary creativity of Rajmund Kupareo and his contribution to the Croatian literary tradition
Rajmund Kupareo was born in 1914 in a small
place Vrboska on the Hvar island, and he died
in 1996, in the age of eighty-two, in Zagreb. In
his life he was noted as «God’s employee» (Dominican - «White Friar»), writer, philosopher esthetician, critic, professor, scientist etc.
This diploma thesis presents detailed overview
of the Rajmund Kupareo literature, which is
written in Croatian language, and its incorporation to the Croatian literary tradition. The
author of this thesis points out a few important
guidelines that influenced the Kupareo’s literature. First, the monastic life, which offered him
peace, tranquility and concentration for meditation, reflection and opportunity for writing.
Second, work in immigration, in Kupareo, caused sensation which can experience only those who depart and suffer for their homeland.
Third, numerous trips have evoked memories
of his culture (micro - macro culture) and culture, as opposed to his, cultures rest of the world.
In this paper, we meet with the life „road“/
„call“ of Rajmund Kupareo, his emigration to
Chile, his literary works in Croatian language
and all of that incorporate into one big «graduation» collection of emotions induced by
(not)morality, lessons, humor and richness of
content.
Key words: Rajmund Kupareo, Chile, Croatian
literature, Dominicans
44
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 45-66
«Avaške godine» Milovana
Mikovića u kontekstu hrvatske
dijalektalne književnosti
NEVENA MLINKO
Sažetak: Rad se bavi hrvatskim dijalektalnim
pjesništvom pisanim novoštokavskom ikavicom
u Bačkoj i zastupljenošću pomenute književnosti u cjelokupnoj hrvatskoj dijalektalnoj pisanoj
umjetnosti. Među dijalektalnim pjesnicima iz
Bačke: Ivanom Pančićem, Vojislavom Sekeljem,
Tomislavom Žigmanovom i Milivojem Prćićem,
akcent je stavljen na Milovana Mikovića i njegovo stvaralaštvo. Zbirka pjesama Milovana Mikovića Avaške godine, koja je napisana bunjevačkom ikavicom, promatrana je u svjetlu dihotomije povijesti i mita, postmoderne i moderne
i u ključu autoreferencijalnosti. Zbirka Avaške
godine Milovana Mikovića, uz pjesničke zbirke
pomenutih autora, predstavlja jedno od najviših
umjetničkih pjesničkih dostignuća u Bačkoj i
opravdano zaslužuje svoje mjesto u korpusu
hrvatske dijalektalne književnosti.
Ključne riječi: Bunjevci, Bačka, hrvatska dijalektalna književnost, pjesništvo, Milovan Miković,
Avaške godine
1. UVOD
Problem istraživanja ovoga rada predstavlja dio
hrvatske dijalektalne književnosti pisan novoštokavskom ikavicom na teritoriju Bačke. Osnovni
predmet istraživanja je djelo hrvatskog pisca iz
Subotice Milovana Mikovića pod nazivom Avaške godine: krhotine poeme u nastajanju koje je
napisano bunjevačkom ikavicom. Dva osnovna
pitanja koja ovaj rad postavlja su: ima li korpusu hrvatske književnosti mjesta za umjetničku,
dijalektalnu, lirsku riječ pisanu bunjevačkom
ikavicom i zaslužuju li Avaške godine Milovana
Mikovića biti uvrštene i kanonizirane u svijetu
lijepe umjetnosti. Osnovna pretpostavka je da
bi u korpusu hrvatske dijalektalne književnosti
trebalo biti mjesta za novoštokavsku dijalektalnu riječ paralelno s kajkavskom i čakavskom.
Također, Mikovićeva zbirka Avaške godine bi
trebalo da zauzima važno mjesto unutar tog
korpusa zbog jezičnih i stilskih obilježja, koja je
svrstavaju u modernističke i postmodernističke
književne tokove, i zbog strukturalne, motivske
i tematske ostvarenosti, koja nadilazi usko zavičajno i regionalno stvaralaštvo. Osnovna metoda istraživanja je analitičko-sintetička s dijakronijskim i sinkronijskim pristupom i s elementima rasprave. U radu problematiziramo ulogu
i funkciju dijalekta u suvremenoj književnosti,
strukturu hrvatske dijalektalne književnosti, donosimo kratki pregled antologija stvaralaštva na
bunjevačkoj ikavici u koje je uvrštena poezija,
odabranih pjesničkih zbirki visokih umjetničkih
dostignuća kao i pregled dominanti poetike Milovana Mikovića s naglaskom na njegovo djelo
Avaške godine. Do sada je vrlo malo stručnih
radova napisano o suvremenom stvaralaštvu u
Vojvodini, a još manje je tim ostvarenjima prilaženo kritički i s mjerodavnim vrijednosnim
procjenama. Najveći broj dosadašnjih radova o
pisanoj kulturi i umjetnosti Hrvata u Vojvodini,
Šokaca i Bunjevaca, osobito o poeziji i prozi,
odnosio se na lingvističke rasprave i jezične
analize pisane baštine i suvremenih djela. Svjesni ograničenosti koju nameće neobrađenost,
širina i kompleksnost teme, ovim radom nastojimo ukazati na književno-teorijski i književnopovijesni značaj dijalektalnih djela Hrvata u Podunavlju i dati skromni doprinos proučavanju
hrvatske dijalektalne književnosti.
45
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 2. DIJALEKT U SUVREMENOM KONTEKSTU
Nepromjenljivi dio jezgra suvremene književne
misli je prevrednovanje, potiranje i dekonstrukcija Logosa, u zapadnoj tradiciji utvrđenog
kao nepromjenljivog i prisutnog epicentra,
kojim je poredak u svijetu uređen i racionalno
objašnjiv. Nestabilna i promjenljiva misao o
smislu i čovjeku u suvremenom svijetu izazvala
je okretanje ka drugome, ka marginaliziranim
i mahom regresivnim dijelovima svekolikog
društva (prema Bužinjska - Markovski 2009:
395-399). Dijalekt s dijalektizmima od ranije
je promatran kao dio stilskog instrumentarija
kojim su pisci markirali posebne teme i osjećanja neprevodive na standardni jezik. U postmodernističkom ključu dijalekt dobiva mogućnost
prerastanja u posebnu vrstu diskursa kojim se
oživljava i afirmira određena periferna skupina, tema, emocija, sadržaj, ideologija. Tako se
otvara značajno mjesto za dijalektalnu književnost na suvremenoj književnoj sceni. Položaj
zavičajnih idioma postaje još zanimljiviji kada
se uzme u obzir činjenica da se produkcija u
medijima, koja u velikoj mjeri privlači pozornost suvremene književne misli, često «utječe
dijalektu» (Enciklopedija hrvatske povijesti i
kulture 1980: 100).
S druge strane, dijalekt je usko povezivan s
osvješćivanjem pripadnosti kolektivu, jačanjem
identiteta i buđenjem nacionalnog osjećanja
kao temeljnog uporišta pojedinca. Takvu funkciju dijalekta teško je dovesti u sklad s «subjektima koji slobodno plutaju» (Iglton 1997: 122),
a kojima obiluje današnja književna scena. Da
bi dijalekt opstao u suvremenoj književnosti,
mora doći do njegove suštinske promjene
i funkcionalnog premošćivanja. Postavlja se
pitanje je li to moguće i na koji način, odnosno,
jesu li to željeli i što su od toga ostvarili hrvatski bački pisci u djelima pisanim zavičajnim
idiomom – bunjevačkom ikavicom? Stjecajem
povijesnih okolnosti, Bunjevci Hrvati ostali su
zarobljeni u «kvazi-romantizmu» tj. anakronom
romantizmu koji nikada nije uspio ostvariti svoj
potpuni, konačni oblik. Panonska nizina je
jedno od rubnih hrvatskih područja na kojem
su se, dijakronijski i sinkronijski promatrano,
prožimali različiti slavenski i neslavenski jezični
i kulturni obrasci. Izdvojimo samo najutjecajnije jezike, kojima je u određenim historijskim
45-66
periodima državna vlast osiguravala prestiž i
obaveznost, a to su mađarski, njemački i srpski
jezik. Slojevitost i kompleksnost, koje su tek
naznačene, mač su s dvije oštrice čiji su rezovi
upisani u ljude ovoga podneblja, a čiju težinu
problematiziraju nadasve stvaraoci, umjetnici i
kulturni radnici.
3. HRVATSKA DIJALEKTALNA KNJIŽEVNOST
1. Novoštokavski ikavski izgovor na mapi hrvatske dijalektalne književnosti
Činjenica da je štokavsko narječje uzeto za
osnovu standardnog jezika pridonijelo je da
kajkavsko i čakavsko narječje zadobiju i učvrste
status dijalekta, odnosno kako Skok navodi u
svojoj knjizi Kajkavski kontekst hrvatske književnosti, zasebnih književnih jezika. Štokavski
idiomi ikavskog izgovora, zapadni i slavonski dijalekt (Lisac 2003: 29), za razliku od
štokavskih ijekavskih i ekavskih idioma, nisu
normirani. S druge strane, statistika svjedoči
da su među Hrvatima najbrojniji govornici
zapadnog, odnosno, novoštokavskog ikavskog
dijalekta (Vulić 2009: 11), te se pitanje o zastupljenosti dijalektalne književnosti na zavičajnim
idiomima štokavskog narječja, osobito u dijakronijskom presjeku, pokazivalo kao paradoksalni i diskutabilni fenomen. Nestandardiziranoj
štokavštini tek predstoji emancipiranje i afirmiranje u kanoniziranoj misli o hrvatskoj pisanoj
i umjetničkoj dijalektalnoj riječi1, pogotovo
ako se uzme u obzir status «stilske izražajne
kategorije» (Mićanović 2008: 35) koji je donedavno imala. Jezik je živ organizam koji ovisi
i o međuljudskom dogovoru. Na taj dogovor,
u slučaju dijalekta, u najvećom mjeri utječe
izvanlingvistička stvarnost, odnosno politička,
1 Uvidom u bilo koji književni rječnik, leksikon, jezični
priručnik ili enciklopediju u pogledu dijalekta i dijalektalne književnosti, uočava se primat koji nesumnjivo
nose kajkavsko i čakavsko narječje. Može se govoriti
o isključenosti nestandardiziranih štokavskih idioma iz
pomenutog korpusa književnosti jer se gotovo nigdje
ne spominju. Kraj XX. i početak XXI. stoljeća donose
novine u pristupu, vrednovanju i afirmaciji stvaralaštva
na nestandardiziranom štokavskom jeziku kao zasebnom hrvatskom dijalektu. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji iz 2010. godine čitamo da se «u načelu može
govoriti o štokavskoj dijalektalnoj književnosti» (Dijalektalna književnost: 374). Najistaknutiji predstavnici
borbe u afirmaciji štokavske dijalektalne književnosti su
Marko Samardžija, Josip Buljovčić, Sanja Vulić.
46
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... socijalna, kulturno-povijesna, administrativna
i slična previranja. Na planu dijalekta i jezika,
kao instance više od dijalekta, ništa ne može
biti jednostrano, znanstveno, niti s apsolutnom
sigurnošću predviđeno.
Podsjetimo se da se u osnovi svakog
standardnoga, uređenoga i pravilima utvrđenog jezika, najčešće nalazi upravo jedan izabrani dijalekt. O dijalektima i dijalektalnoj književnosti moguće je govoriti tek sa sviješću o
postojanju standardnoga književnog jezika kao
temeljne opozicije (prema Enciklopedija leksikografskog zavoda 1956: 306; Živković 1985:
122). Jezična građa dijalektalne književnosti,
definirana kao odstupanje od standardizirane
komunikacijske i pisane norme, najprepoznatljivija je i nezaobilazna. Međutim, ona nije i
jedini kriterij pri određivanju statusa nekoga
djela kao dijalektalnog i umjetničkog. Osobito
nakon utvrđivanja lingvističkog standarda, književno-umjetnički potencijal uporabe dijalekta
predstavlja svjesni i ciljani autorski postupak
i nosi ogromni oblikotvorni i izražajno-stilski
potencijal koji neminovno evocira regionalno
kulturno naslijeđe.
Pojašnjavajući povijest razvoja i bit dijalektalne
književnosti, Josip Bratulić ističe kako je na
razvoj i procvat dijalektalne književnosti Hrvata
manje utjecalo ugledanje na regionalna književna strujanja u Europi, a više konkretna kulturno-povijesna situacija. Ključnu ulogu između
dva rata odigrao je «otpor prema društvenoj
situaciji i prema tada normiranom jeziku, čije se
ujednačavanje osjećalo kao komponenta društveno-političke prisile» (Enciklopedija hrvatske
povijesti i kulture 1980: 100). Među velikim
stvaraocima s početka XX. stoljeća, Antunom
Gustavom Matošem2, Vladimirom Nazorom3,
Tinom Ujevićem, Ivanom Goranom Kovačićem, koji su pored standardnoga pisali i kajkavskim, odnosno, čakavskim jezikom, posebno
mjesto zauzima Miroslav Krleža. Krležina zbir2 Godine 1900. pojavljuje se Matoševa kajkavska
pjesma «Hrastovački nokturno» koju je pisac uvrstio
u svoju pripovijetku «Nekad bilo – sad se spominjalo»
u sklopu knjige Novo iverje. Ova godina smatra se
početkom kajkavske, ali ujedno i hrvatske dijalektalne
književnosti uopće (prema Vulić 2009: 15).
3 Godine 1907. Nazor objavljuje svoju čakavsku
pjesmu «Goliotova pesan». Ova godina smatra se
početkom čakavske dijalektalne književnosti (prema
Vulić 2009: 15)
45-66
ka kajkavskih pjesama Balade Petrice Kerempuha iz 1936. godine – u pogledu jezika
i kompozicije, sadržajno i stilski perfektno
domišljena i visokoumjetnički kreirana – predstavlja vrhunsko djelo ne samo dijalektalne,
nego i naddijalektalne, klasične hrvatske književnosti. Poetska angažiranost svevremenog
humanističkog protesta ogleda se na brojnim
i mnogolikim frontama kojima se destabilizira
tradicijom utvrđeni smisao i uvriježena struktura. Socijalni angažman, u vidu borbe protiv
vladajućeg poretka, nezaobilazna je točka u
razvoju i procvatu hrvatske dijalektalne književnosti koju je upravo Krleža uzdigao iznad uskih
granica idioma, regija i konkretne povijesne
situacije dajući joj univerzalni karakter.
2. Položaj zavičajnih idioma Hrvata u Bačkoj
Hrvatski intelektualci u Vojvodini mjereni su
jednoznamenkastim brojkama naspram većinski neprosvijećenog, seoskog dijela stanovništva, takozvanih «salašara» (prema Sekulić 1991:
217-227). Iako malobrojni, oni su razmišljali
o odvojenosti od matične države Hrvatske
koja je bila dvostruko uvjetovana: geografski i
administrativno-politički. Drugim riječima, Vojvodina je promatrana kao jedna od hrvatskih
dijaspora. Propovjednička i pisana, duhovna
i kulturna borba hrvatskih intelektualaca4 bila
je usmjeravana prema elementarnom potvrđivanju i uvažavanju njihovog hrvatskog identiteta koji je, prema Sekuliću, konstantno bivao
osporavan bilo nasilnom mađarizacijom, bilo
dogovornim jugoslavenstvom ili kasnije pri4 Snažan utjecaj na život i kulturu Hrvata u Panonskoj
nizini imala je kroz povijest i danas još vrši katolička
crkva. U prvom redu potrebno je istaknuti franjevce, pod čijim su vodstvom Hrvati počeli naseljavati
panonsko Podunavlje nakon Mohačke bitke. Tijekom
XVII. i XVIII. stoljeća oni su animirali identitet Hrvata,
obrazovanje i pismenost, te su oni jedini zabilježeni
u književnim i lingvističkim istraživanjima Hrvata na
istočnome rubu: Mihovil Radnić (1636.-1707.), Lovro
Bračuljević (1685.-1737.), Stjepan Vilov (kraj XVII.
Stoljeća-1747.), Emerik Pavić (1716.-1780.), Luka Čilić
(kraj XVII. početak XVII. Stoljeća-1771.), Nikola Kesić
(1700.-1739.) (prema Sekulić 1993: 30-102). Nakon
njih, u XIX. i XX. stoljeću svećenici, poput Ivana Antunovića (1815.-1888.), Matije Mamužića (1847.-1900.),
Lajče Budanovića (1873.-1958.), Blaška Rajića (1878.1951.) (vidi Vereš 1997: 15-45) i drugi, nastavljaju
brigu oko narodnog jezika, tiska, institucionalnosti
kulturnog života i prosvjećivanja hrvatskog naroda.
47
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 45-66
rodnom asimilacijom sa srpskim narodom.
Primjerice, narodni preporod kao ključni i prijelomni moment u povijesti Hrvata «kasnio» je
u Vojvodini pedeset godina. Glavni konkurent
«ilirskom» jeziku 1860-ih godina nije bila lokalna ikavica u Vojvodini, nego mađarski jezik.
Izuzetno mnogo, prije svega političkih faktora,
otežavalo5 je dokazivanje neopozive pripadnosti Bunjevaca i Šokaca hrvatskom narodu,
jeziku i kulturi. Najzastupljenija metoda dokazivanja pripadnosti hrvatskoj narodnoj zajednici
temelji se na načelu jezične sličnosti. Govoriti,
pisati i kulturno djelovati na zavičajnom idiomu
u dijelu panonskog bazena koji je u sklopu
Republike Srbije, nedovoljno podržavanom od
središta hrvatske kulture, promatrano je kao
nepogodno narodno usitnjavanje i civilizacijsko stagniranje, dok je s druge strane predstojala neminovna politička i prirodna asimilacija
sa srpskim jezikom.
Povijesti, kulturom, jezikom i stvaralaštvom
Bunjevaca do sada se najkonciznije i najobuhvatnije bavio Ante Sekulić, koji je 1986. godine objavio «prvu Bunjevačku Summu» (Vereš
1997: 81), a kasnije i brojne priloge proučavanju hrvatske, osobito dijalektalne, književnosti.
Kronološki prije Sekulićeve knjige Narodni život
i običaji bačkih Bunjevaca, potrebno je istaknuti
rad Geze Kikića na antologijama proznog i
poetskog stvaralaštva bačkih Bunjevaca, filološko-povijesna istraživanja Josipa Buljovčića, kao
i radove Tome Vereša. Ovom tematikom se već
duži niz godina intenzivno bave suvremenici
Sanja Vulić i Tomislav Žigmanov.
U XX. stoljeću zavičajni govor bačkih Bunjevaca koncentriran oko dva kulturna centra, Subotice i Sombora, pustio je korijene u popularnoj
kulturi koja je prenosila puls života i postojanja
ove zajednice. Na prvom mjestu, kronološki
i po važnosti promatrano, trebalo bi istaknuti
kazalište6. Pozorišni odsjek u Subotici prera-
stao je 1945. godine u profesionalno kazalište,
Hrvatsko narodno kazalište, kasnije spojeno s
Mađarskim kazalištem, na čijem su se repertoaru, paralelno sa svjetskim klasicima, nalazile
drame pisane ikavicom koje prikazuju isječke
iz seoskog bunjevačkog života (prema Miković
2011: 82-84). Subotička Opera7 je privlačila
najveću pozornost publike, koje je po sezoni
bilo do 150 tisuća ljudi, ali je zabilježeno «do
tada neviđeno zanimanje za repertoar Hrvatske drame» (Miković 2011: 83) koja je izvodila
ikavicom pisane drame Matije Poljakovića «Č’a
Bonina razgala», «Niko i ništa», «Vašange»,
«Kuća mira». Slični sadržaji i postupci dramskog uobličavanja svakodnevice Bunjevaca s
manjim uspjehom kasnije su se preselili na
lokalne televizije. Može se pratiti linija devastacije književno-umjetničkog stvaralaštva u
područje subkulture i svojevrsna getoizacija
Bunjevaca koji u najvećoj mjeri pišu tekstove
bez ugledanja na književne uzore prvenstveno
za komponiranje jednostavnih i lakih glazbenih
oblika za domaći auditorij. Najveći uspjeh u
populariziranju kulture i imena bačkih Bunjevaca ostvaruje Zvonko Bogdan8 njegujući tradicionalnu, vojvođansku, starogradsku muziku
i izvodeći autorske pjesme s temama iz života
bačkih salašara, osobito vezanih za konje, ravnicu, vino i žene, prožete kulturom i leksikom
Bunjevaca.
Od kraja XIX. stoljeća razvija se dijalektalna
književnost u Bačkoj. Na osnovu kulturno-jezične analize, Sanja Vulić predlaže da se za prvo
djelo ovoga korpusa uzme – više od sto godina čuvana u rukopisu – prozna crtica «Vražje
nedilo» Grga Andrina iz 1899. godine jer je
postojao piščev svjesni odabir dijalektalnoga
naspram standardnoga jezičnog oblika (prema
Vulić 2009: 15-22). Mnoga su djela nastajala na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici i upitna
je njihova klasifikacija među djela zavičajne,
5 Dan-danas raspravlja se o prirodi etničkih skupina
Bunjevaca i Šokaca u odnosu prema Hrvatima i Srbima ili pak kao o samostalnim etničkim entitetima. Političke rasprave prožimaju i ostavljaju trag u organizaciji, izgledu i dostignućima kulturnog rada i stvaralaštva
Hrvata u Vojvodini. Lingvopolitičke rasprave odvijaju
se i danas, npr. pored standardnog hrvatskog jezika,
kao jezika sredine i škole, razmatra se standardizacija
i uvođenje „bunjevačkog jezika“ u škole i javni život
(vidi Vulić 2009: 11-14).
6 U okviru Gramatikalne škole koju su 1747. godine
otvorili franjevci postojalo je kazalište. Izvođene pred-
stave bile su mahom đačke moralno-dijaloške vježbe
ili prikazi folklornog karaktera. Kazališna zgrada izgrađena je 1854. godine, a u okviru nje postojalo je i
hotelsko krilo (prema Miković 2011: 81).
7 Iz Muzičke grane s baletom, koja djeluje od 1951.
godine, razvila se subotička Opera. Prva bunjevačka
opera, «Dužijanca» Josipa Andrića, izvedena je 1952.
godine (prema Miković 2011: 83-84).
8 Zvonko Bogdan je u ranoj mladosti, kao devetnaestogodišnjak, karijeru započeo kao glumac u kazalištu
u Somboru, kasnije i u Subotici.
48
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... regionalne ili nadregionalne književnosti, što je
slučaj i sa spomenutim djelom Grge Andrina.
Dijalektalno umjetničko pjesništvo javlja se tek
početkom 70-ih godina XX. stoljeća sa zbirkom
pjesama Ivana Pančića Natpivavanja. Ovom
zbirkom ostvaren je prvi pravi artistički iskorak
u odnosu na naivnu književnost koja je odisala
doslovnom, sentimentalističkom i monotonom
zavičajnošću9. Pjesništvo na zavičajnom idiomu bačkih Bunjevaca doživjelo je svoj vrhunac
početkom 90-ih godina, točnije, 1991. godine
kada su tiskane dvije zbirke pjesama: Rič fali
Vojislava Sekelja i Avaške godine Milovana
Mikovića10. Njihovoj stazi kasnije su se pridružili i suvremeni pjesnici Milivoj Prćić zbirkom
Pisme za nuz sviću i Tomislav Žigmanov zbirkom pjesama Bunjevački blues.
4. ANTOLOGIJE BUNJEVAČKOG PJESNIŠTVA U SVJETLU HRVATSKE DIJALEKTALNE KNJIŽEVNOSTI
Do današnjih dana priređene su tri antologije
stvaralaštva Hrvata iz Vojvodine koje su, u cjelini ili djelomično, posvećene poeziji i u koje su
uvrštena djela pisana na standardnome hrvatskom jeziku i dijalektima hrvatskog jezika koji
se susreću u Vojvodini. Ne postoji izbornik pjesama pisanih isključivo na zavičajnom idiomu
bačkih Bunjevaca. Pored činjenice da je malo
antologijskih radova među Hrvatima u Vojvodini, potrebno je ukazati na velike vremenske
razmake između objelodanjivanja tri izbornika,
što je višestruko uvjetovalo kriterije izbora i
književne poglede antologičara.
Kronološki najstarija je Antologija poezije bunjevačkih Hrvata Geze Kikića, koja je objavljena u
Subotici 1971. godine u zasebnim koricama.
Četvrtinu stoljeća nakon toga, 1994. godine,
zagrebački časopis Korabljica – prinosi za povijest književnosti u Hrvata (god. II., br. 2.) biva u
9 Pomenimo ediciju «Lira naiva» koja izlazi od 2003.
godine i okuplja «pučke pesnike» koji stvaraju na
standardnome hrvatskom jeziku i na dijalektima.
Misija priređivača je u prvom redu stvaranje okružja
u kojem će se sačuvati od zaborava zavičajni govor i
sjećanje na običaje i život Hrvata Bunjevaca i Šokaca.
Estetski kriteriji i umjetnička autentičnost često su
neznatni uz, naravno, izuzetke koji potvrđuju pravilo.
10 Komparativnim iščitavanjem i tumačenjem pomenutih pjesničkih ostvarenja Pančića, Sekelja i Mikovića
bavi se Petar Vuković u tekstu «Dijalektalno pjesništvo
u bačkih Bunjevaca».
45-66
potpunosti posvećen izborniku pod nazivom
«Lipe riči – iz književnosti bunjevačkih Hrvata»
koju je priredio Stjepan Sučić. Glavna tema
Kola – časopisa Matice Hrvatske za književnost,
umjetnost i kulturu iz 2010. godine (god. XIX.,
br. 5-6) je «Suvremeno pjesništvo vojvođanskih
Hrvata» za koje je izbor napravio i popratni
tekst napisao Tomislav Žigmanov. U središtu
naše pozornosti nalaze se zastupljenost djela
pisanih zavičajnim idiomom štokavskog jezika
bačkih Bunjevaca i razmišljanja antologičara o
dijalektalnom pjesništvu.
Kikićev predgovor antologije, pod nazivom
«Regionalna književnost bunjevačkih Hrvata»,
jedna je od prvih opširnijih i ozbiljnijih studija
o stvaralaštvu i kulturnom životu Bunjevaca
koji su naselili Panonsku nizinu. Prostorno i vremenski sveobuhvatni presjek polazi od Budima
i Baje u XVIII. stoljeću i završava u Somboru i
Subotici druge polovice XX. stoljeća, aktivirajući pri tome kulturno-povijesne, političke, etične, administrativne i druge izvanjezične, kao
i književno-jezične elemente. Kikićev pristup
utemeljen je na kontekstualnoj analizi i praćen
je valorizacijom dotadašnjih lirskih dostignuća
panonskih Hrvata. Problematizira širu recepciju i odsustvo kritičke riječi odlično uočavajući
srž nevolje i kamen spoticanja među Hrvatima.
Ističemo predgovor ove antologije kao i sam
izbor pjesništva, zbog toga što je Kikić među
prvima upotrijebio i posredno, svojim izbornikom, odredio pojam regionalne književnosti11
u kontekstu stvaralaštva bačkih Hrvata. Termin
«regionalna književnost» Kikić ne upotrebljava
u vrijednosnom ključu, nego isključivo kao
teritorijalnu odrednicu, dok kritički oštro prilazi
sagledavanju i analizi književno-umjetničkih
strujanja i ostvarenja Hrvata u Podunavlju. Kao
najznačajnijeg liričara ističe Antu Evetovića
Miroljuba zbog premašivanja povijesnih ideoloških ograničenja u temama, emocijama i
motivima. Terminološko i sadržajno određenje
i primjerenost pojmova «regionalna» i «dijalektalna književnost» podrobno je analizirao
i razgraničio Joža Skok, razmatrajući primjer
11 Pored Antologije poezije bunjevačkih Hrvata, Geza
Kikić je priredio i 1971. godine izdao Antologiju proze
bunjevačkih Hrvata u kojoj na isti način rabi pojam
regionalnosti pri definiranju književnosti čijim se
ostvarenjima bavi.
49
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... kajkavskog pjesništva XX. stoljeća12. Skok je
odabrao književno-estetski i motivsko-jezični
pojam «književnost na zavičajnom idiomu» kao
najpogodniji termin.
Kada antologije Kikića i Sučića promatramo u
svijetlu hrvatske dijalektalne književnosti, što
Kikić i Sekulić kao autori predgovora antologija i sami čine, možemo zamjeriti to što su
izborom obuhvaćena djela iz korpusa narodne
književnosti i djela koja su nastala prije formiranja standardnoga hrvatskog jezika. Kikić donosi obrazloženje i svojevrsnu obranu usmene
književnosti koja se «prirodno uklapa u regionalnu književnost» i koja «svojim umjetničkim vrednotama i ljepotama ulazi u vrhunski
red nacionalnog pjesničkog ostvarenja, čineći
jednu od najznačajnijih dominanti regionalne
književnosti bačkih Hrvata» (Kikić 1971: 25).
Ovakav postupak predstavlja vid borbenog
potvrđivanja identiteta Bunjevaca kao Hrvata,
ali istovremeno je i kočnica za priključivanje
putovima suvremenog hrvatskog stvaralaštva
i književno-teorijske misli. Ne može biti istina
da se «potkraj XIX. stoljeća (bunjevačka) književnost definitivno uključila u općeniti tok
hrvatske književnosti» (Kikić 1971: 7) kada se
u antologijama hrvatskog pjesništva ne nalaze
pjesnici iz Vojvodine, niti njihova djela pisana
bunjevačkom ikavicom. Naravno, potrebno je
imati na umu da su ovi izbornici bili prvijenci
u otkrivanju i početnoj afirmaciji bunjevačkog
pisanog blaga u perifernom i matičnom rajonu.
Ograničenost, koja se i dalje ogleda u nedovoljnoj zastupljenosti i sve manjem prostoru za
pomenutu umjetnost u hrvatskoj književnosti,
nalagala je maksimalno korištenje stvorene ili
pružene prilike, ne bi li se time ukazalo na tradiciju i kontinuitet postojanja hrvatskog entiteta
u Panoniji.
«Proslov lipim ričima» u Korabljici sačinio je
Ante Sekulić potvrđujući angažiranost, tendencioznost i prigodni karakter antologijskog
izbora Stjepana Sučića koji u ratnim godinama
potvrđuje brigu središta za marginu i pripadnost bačkih Hrvata matici. Da izbornik nije
12 Ovo je tema drugog dijela knjige Joža Skoka Kajkavski kontekst hrvatske književnosti (1985.) pod nazivom
«O genezi i jezično-estetskom identitetu kajkavskog
pjesništva na zavičajnom idiomu», posebno u poglavljima «Terminološke označnice pjesništva na zavičajnom
idiomu» i «Kritičko-teorijski pristupi fenomenu i genezi
pjesništva na zavičajno-dijalektalnom idiomu».
45-66
kritički i estetski vrednovao pisce i njihova
djela, potvrđuje i sam Sekulić u predgovoru,
nadodajući kako je misija ove antologije «u
vremenu mutnom, potresnom i krvavom na
sag domovinske ljepote rasuti pregršt životne
zbiljnosti na prekodunavskom području o kojemu se ponešto, najčešće malo govori a puno,
puno šuti» (Sekulić 1994: 4). Naziv antologijskog prikaza lipe riči je jedini od pomenutih
naziva koji je napisan ikavicom. Na osnovu
toga i čitavog Sekulićevog teksta, u kojem
između ostalog stoji: «’Lipa naša rič’. U svemu
naša – ikavska. Hrvatska» (Sekulić 1994: 4),
jasna je misao o suštinskom osjećanju ikavske
riječi hrvatskom, bez ikakvih distinktivnih referenci koje bi na bilo koji način mogle ograditi
i odvojiti perifernu književnost od toliko dugo
priželjkivanog sjedinjenja s matičnom. Sekulić
se, cjelokupnim radom i životom (prema Kopilović - Miković 2008), borio da dokaže kako
su Bunjevci svojom kulturom i sveukupnim
bivstvom nerazdjeljivi i neotuđivi dijelovi hrvatskog jezgra, te je termin «dijalekatska» izuzet13.
U ovom izboru nalaze se tri pjesme Vojislava
Sekelja («Drljačom priko zvizda», «Te dragosti»,
«Put šinšoka») i ulomak iz poeme Avaške godine Milovana Mikovića, koji su pisani zavičajnim
idiomom, dok su od Ivana Pančića odabrane
pjesme koje su napisane standardnim hrvatskim jezikom.
Tomislav Žigmanov je u Kolu (god. XIX, br. 5-6)
načinio pregled pjesničkih dostignuća vojvođanskih Hrvata od 1990. godine do danas,
obuhvaćajući aktualni prostor Vojvodine suvremenog izgleda i uređenja, za razliku od Sučića,
koji se ograničio na stvaralaštvo u Bačkoj. U
ovaj antologijski izbor uvrštena je po jedna
pjesma autora koji pišu i zavičajnim idiomima:
Jasna Melvinger «Prid vratima raja», Vojislav
Sekelj «Bunjevački salaš», Milovan Miković «Stra
te vaća» iz Avaških godina, Tomislav Žigmanov
«Tunja». Tekstovi navedenih pjesama dani su
u kurzivu, što jasno ukazuje na priređivačevu
budnu svijest o specifičnoj prirodi pjesama
nastalih na zavičajnim idiomima. Žigmanov
prepoznaje trostranu tematsko-motivsku odre13 Prisjetimo se Haugenove misli o tome da su «dijalekti
potencijalno razjedinjujuće sile u objedinjenoj naciji;
oni pozivaju na lokalnu lojalnost, što bi se razumljivo,
moglo sukobiti sa osećanjem nacionalne pripadnosti»
(Haugen : 81), što se teorijski može prepoznati i u
stavu Ante Sekulića.
50
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... đenost vojvođanske dijalektalne poezije: «egzistencijalnu obojenost», «religioznu provenijenciju» i pjesništvo na lokalnim hrvatskim dijalektima – ne samo kao ’naivnu liriku’ mogućeg
trbuhozborja književno neobrazovanog puka,
nego i ona s najsuptilnijim i posve modernim
pjesničkim izrazom» (Žigmanov 2010: 75-76).
Također, na početku uvodnog teksta navodi:
«pjesništvo Hrvata u Vojvodini postoji, što na
narodnom jeziku, što na hrvatskom književnom standardu» (Žigmanov 2010: 73), što više
nego jasno potvrđuje adekvatnu prepoznatljivost i značaj suvremenog pjesništva na lokalnim hrvatskim govorima.
Konstatacija o sužavanju prostora za odabranu
lirsku riječ ovdašnjih Hrvata, koja se, kako smo
vidjeli, kreće od zasebnih knjiga, preko cjelokupnih časopisa do ograničenog broja stranica
u časopisima, zatim nedovoljno promišljanje
o njenoj kvaliteti i značaju, kao i o položaju
na široj suvremenoj hrvatskoj i europskoj književnoj sceni, pridonijeli su slici neozbiljnosti
i mediokritetstva, stagniranja i disharmonije
umjetnosti bačkih Hrvata u odnosu prema
ostatku književno-umjetničkog svijeta.
5. PREGLED PJESNIČKIH ZBIRKI PISANIH
BUNJEVAČKOM IKAVICOM
Kroz poemu Ivana Pančića Natpipavanja (1972),
koja se sastoji iz tri dela, čitaoca vodi Kroničar
koji bilježi povijest i pravi spomenik od riječi
svome gradu, Subatici, koju apostrofira završnim
stihovima gotovo svih pjesama koje sačinjavaju
ovo djelo. Kroničar se oglašava na početku svakoga dijela poeme, kao i na njenom završetku,
pišući hrvatskim standardnim jezikom, s izuzetkom uvoda u drugi dio poeme koji je pisan, kao
i ostatak djela, bunjevačkom ikavicom. Praveći
pjesničku kroniku, autor ne izostavlja bitne povijesne događaje i datume, kao što je na primjer
1692. godina kada su Turci poharali Suboticu. S
druge strane, Pančić u predgovoru svoga djela
govori kako je «prionuo na čitanje bunjevačkih
narodnih pripovjedaka i pjesama» pored toga
što je »prelistavao stare novine, kalendare, historiju Subotice, na srpskohrvatskom i mađarskom
jeziku» (Pančić 1972: 5), što je također snažno
utjecalo na izgled i oblikovanje poeme, stiha,
profil kolektiva koji je prikazan. Tako se, na primjer u stihovima:
45-66
«pobigo bi
al’ ne mogu
did mi drži
livu nogu
razlinkavog
zeca tražim
mravljeg cara
ode vabim» (Pančić 1972: 43),
prepoznaje podloga narodnih bunjevačkih
bajki koje je sakupio i zapisao Balint Vujkov,
u prvom redu bajka «Zlatna patka i razlinkavi
zec». Ovakav idejni pristup u tretiranju vremena prepoznajemo kao polazni uzor i dodirnu
točku s Mikovićevim djelom Avaške godine.
Stihovi Natpipavanja su osmerački, razigrani
i pjevljivi, jezik je zbijen, gnomskog naboja i
iznenađujućih obrata, kao u narodnim poslovicama i zagonetkama, međutim ne predstavlja
njihovu doslovnu rehabilitaciju. Ono što možemo istaći kao veliku vrijednost Pančićevog stila
su metafore, u kojima se ukrštaju i zamjenjuju dimenzije konkretnog i apstraktnog, te se
rastapa granica između realnog i izmišljenog,
mogućeg i nemogućeg, čudesnog i zastrašujućeg. Time pjesnik stvara fantastiku objedinjenih
prostora i vremena, npr. :
«andrak jaši
na mom glasu» (Pančić 1972: 91)
«iz žvala mi
san krvari» (Pančić 1972: 38)
«lupam o sto
moje dane» (Pančić 1972: 93)
«puši vrime
na klupici» (Pančić 1972: 12).
Zbirka pjesama Rič fali (1991.) Vojislava Sekelja
sastoji se od 37 pjesama. Kod Sekelja izostaje
epičnost i ciklizacija pjesama jer su njegovi stihovi obojeni slobodom koju odlikuje igru. Pjesnik je progovorio o tananim nijansama emocija i intimnom doživljaju svijeta, o univerzalnim,
a istovremeno izrazito konkretno i osobno
doživljenim, pitanjima i problemima. Osjećajući ikavicu kao pogodno i pravo sredstvo, Sekelj
se u svom djelu potpuno oslobodio regionalno
utvrđenih i naivnom umjetnošću diktiranih stereotipnih konstrukcija, prepuštajući se temama
prolaznosti, samoće, životnih nedostižnosti i
51
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... nemira, ljubavi i tjelesnosti, odlazaka i povrataka, čija je suština iskazana stihovima:
«riči lipi riči
i zerdelija zeleni
sam se nane zaželio
a iz očivi
šinšok mi izbio» (Sekelj 2003: 19).
Kako se može suditi i po samom naslovu Rič
fali i kako pjesme ove zbirke potvrđuju, autopoetičnost je dominantna pjesnikova misao.
Simbolična i metaforična lirika omogućuje preplitanje erotskog i autoreferencijalnog, kao npr.
u pjesmi «Rič u divanu»:
«naerena
rič
nima
ko divan
sisa goli
u grlu
punom zvizda
sidi
bože
lipa rič
kvrdžavim
dlačicama
uramljena
divanom
neizdivanjenim
nakićena
u grlu
stoji» (Sekelj 2003: 35),
što vrlo često kod Sekelja biva upotpunjeno
i zvučnim igrama riječi, u kojima se ispituju
njihove semantičke granice i točke dodira.
Tako se u autoreferencijalnim pjesmama nadomještaju i upotpunjuju značenja riječi fala kao
pohvala, falit nedostajati, falinga nedostatak,
mana, frtalj četvrtina, fanfulja ženski spolni
organ14. U Mikovićevoj zbirci Avaške godine
prepoznajemo slične teme, ali na suštinski drugačiji, gotovo opozitni, način uobličene misli i
emocije.
Pjesme na bunjevačkoj ikavici Tomislava
Žigmanova objedinjene su u zbirci pod nazi14 Značenja riječi preuzeta su prema rječnicima Peić
– Bačlija Rečnik bačkih Hrvata i Sekulić Rječnik govora
Bačkih Hrvata.
45-66
vom Bunjevački blues (2002). Zbirka se sastoji
iz dva dijela naslovljena «Na pristolju bide» i«U
mraku dok ne svane» koja se sastoje od po
30 pjesama. Naslovna odrednica blues, obogaćuje i semantički usložnjava sadržaj, formu
i poruku ovoga djela. Njome se produbljuju
i šire asocijacije prema glazbenoj umjetnosti,
robovlasničkom američkom jugu i teškom radu
na plantažama. I Žigmanovljeva poezija se
može okarakterizirati kao poezija zarobljenosti
i čežnje, jada i ugnjetavanja, neizbježnosti i
nužnosti ljudskih padova i katastrofa, ogoljene
svakodnevice. Pjesnik je uronio u uvijek aktualan dio ljudskog karaktera, koji se odnosi na
beznadnost, blisku čas nihilizmu, čas apsurdu,
i prikazao ga kroz robovanje škrtosti, lijenosti, uskogrudnosti, nezainteresiranosti, nevjeri,
porocima ili potrebom da se bude prvi, kao
npr. u pjesmi «Navike kasni»:
«Stigo tamo
Kud je tio
Nije
Kasnio
Odveć je
Zakasnio
Naskroz
Ni krenio
Na vrime
Tio nije
Ta kud će
Ni ne kreće
Kad zna
Stignit
Prvi neće» (Žigmanov 2003: 24).
Prožimanje filozofske dimenzije s pjesničkom
praksom, prepoznato i kod Mikovića, kod
Žigmanova biva suženo i produbljeno, samim
tim biva kompleksnije i esencijalne. Nova stilska dimenzija, koju autor unosi u korpus dijalektalne hrvatske poezije pisane bunjevačkom
ikavicom, vezana je za slobodu i pokretljivost
kojima riječi raspolažu u strofama. Žigmanovljeva poezija odlikuje se opkoračenjima, prebacivanjima riječi, ponavljanjima istih riječi različitim redoslijedom što prati gradacija emocija,
smjenjivanje fokusa, promjena raspoloženja ili
52
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... smisla sadržaja.
Zbirka Pisme za nuz sviću (2008) Milivoja
Prćića sadrži 30 pjesama i razlikuje se od svih
pomenutih zbirki po tome što su pjesme viđene
očima nevinosti i logikom dječjeg rezoniranja.
Lirski subjekt je dječak koji govori o djetinjstvu
provedenom kod djeda i babe, dide i majke,
donoseći razne likove s kojima se susreće,
susjede i rodbinu. Pri tome oslikava nekadašnju
hijerarhiju životnih vrijednosti koja se temeljila
na poštenju, radu, toleranciji i brizi za najbliže.
Iako odvojen od roditelja uslijed ratnih događanja, lirski subjekt ne donosi optuživanjem,
gorčinom, bolom i jadikovkama otežanu poeziju. Didaktičnost je prisutna, izuzetno rijetko je
tendenciozna i u njoj se mogu pronaći odrasli
ljudi kojima je knjiga i namijenjena. Maskom
djeteta autor je izbjegao zamke nostalgije i
sentimentalnosti. Njegova poezija je oslobođena od pritiska boli prohujalih vremena i
obogaćena duhovitim obrtima koje je donijelo
odrastanje, odnosno, iznevjeravanje dječjih
očekivanja i vjerovanja. Druga važna odlika
ove zbirke pjesama je pripovjedačka manira
zgusnutog, dinamičnog i autentičnog pričanja
koje, zbog lomljenja teksta na stihove i strofe,
Pisme za nuz sviću tek formalno i prividno svrstava u poeziju. To je vidljivo i u pjesmi «Cirkus
na Svinjskoj peci»:
«kad me Ujo vodijo
u cirkus na Svinjskoj peci
moro sam kažu navuć gaće naopako
da ne bace opcinu na nas
jel ondak ništa nećemo vidit šta rade
zato sam vidijo lipe cure u malim suknjama
kako iđu po drotu i drže šareni kišobran
makar što pod šatrom nije padala kiša
…….
posli smo išli pišce i pripovidali
od Svinjske pece do didine kuće na Rundovu
šta smo vidili najlipče
a tamo sam ja oma zaspo brez večere
jel je lako i lipo zaspat kad nisi opcinut
a s Ujom sam posli tušta puti išo na fuzbal
jel je Ujo kazo da mu je i u životu dosta
cirkusa koje je sve vidijo a ja nisam razumio
šta mi je tio kazat sve dok nisam narasto
45-66
i svršio velike škule» (Prćić 2008: 67-68).
Pomenuta djela Ivana Pančića Natpivavanja,
Vojislava Sekelja Rič fali, Tomislava Žigmanova
Bunjevački blues i Milivoja Prćića Pisme za nuz
sviću razlikuju se po stilskim i strukturalnim
odrednicama, dok su im zajednički zavičajni
idiom s vokabularom, motivi vezani za salašarski i gradski život Bunjevaca, tema sjećanja
i zaborava, slobode i robovanja, povratka i
nestajanja. Također, sve zbirke su popraćene
vrsnim ilustracijama akademskih slikara Endrea
Faraga (Natpivavanja), Ivana Balaževića (Rič
fali, Avaške godine, Pisme za nuz sviću) i Antuna
Rudinskog (Bunjevački blues). Mikovićeva zbirka Avaške godine će u daljem radu biti detaljnije predstavljena.
6. STVARALAŠTVO MILOVANA MIKOVIĆA
1. Književni opus Milovana Mikovića
Milovan Miković (Subotica, 1947.) po stečenom obrazovanju je inženjer strojarstva, a po
zvanju i zanimanju pjesnik, prozaista, kritičar,
esejist, prevoditelj s mađarskog i njemačkog,
scenarist za televizijsku produkciju, urednik,
recenzent, publicist, novinar. Sudeći po njegovim pjesničkim ostvarenjima, izraziti je predstavnik srednje generacije hrvatskih pisaca u
Podunavlju, prije svega Subotičkog književnog
kruga. Prvu pripovijetku pod nazivom «Ovaj
mali život» objavio je 1966. godine u subotičkom listu Integral, a prvi izbor pjesama: «Stara
bolest», «Podnevna skica» i «Vetar», u književnom časopisu Rukovet 1967. godine. Do 1998.
godine djela objavljuje na srpskom jeziku, a
poslije na hrvatskom. Miković je nezaobilazna
osoba u govoru o kulturi i književnosti Vojvodine. Kao marljiv kulturni radnik višestruko
je zadužio srpski narod na krajnjem sjeveru
i hrvatski narod na istočnoj periferiji, što kao
višegodišnji urednik srpsko-hrvatske redakcije
Radio Subotice, kao decenijski glavni i odgovorni urednik Subotičkih novina, kao urednik
74 broja časopisa za književnost, umjetnost i
kulturu Rukovet i 106 brojeva Klasja naših ravni časopisa za književnost, umjetnost i znanost, čiji
je jedan od urednika do današnjih dana, zatim,
kao nakladnik i urednik više od 150 knjiga koje
su izdali NIP Subotičke novine i NIU Hrvatska
riječ. Za književni rad dodijeljena mu je 2002.
53
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... godine za knjigu Iznad žita nebo nagrada Kulturno-prosvjetne zajednice općine Subotica Dr.
Ferenc Bodrogvári i 2012. godine Nagrada za
životno djelo Zavoda za kulturu vojvođanskih
Hrvata.
Pored tri knjige eseja, prve pisane srpskim a
preostale dvije hrvatskim standardnim jezikom
(Grad je reč, Subotica 1996., Život i smrt u
gradu, Subotica 1999., Iznad žita nebo, Subotica-Zagreb 2003.), do sada je objavio sedam
zbirki pjesama od kojih je pet napisano na
standardnome srpskom jeziku (Ispitivanje izdaje, Subotica 1989., objavljena i na mađarskom
jeziku Az árulás vizsgálata, Subotica 1991., Iza
ne, Subotica 1990., Metež, Subotica 1992., Praznina, Subotica 1993., Koreni stvari, Subotica
1996.), po jedna na standardnome hrvatskom
jeziku (Slušaj: zemlja, riječi, Pinkovac–Guttenbach 2007.) i materinjem zavičajnom idiomu
podunavskih Bunjevaca (Avaške godine, Subotica-Novi Vinodolski 1991.). Miković važi za
zavičajnog pjesnika čija je poezija, uvrštena
u više različitih antologija15, zadobila skupa s
pjesnikom «kanonski status» (Vuković 2012:
169). Zbirka Avaške godine doživjela je najviše
izdanja od svih Mikovićevih pjesničkih djela,
ukupno pet, što je sudeći po recepciji najuspjelije i najčitanije Mikovićevo ostvarenje. Drugo
i treće izdanje Avaških godina objavljeno je
1992. godine u Subotici, a četvrto prošireno
također u Subotici 1993. godine, a peto dopunjeno u Zagrebu 2005. godine.
2. Kroki prikaz poetike Milovana Mikovića
Mikovićev pjesnički opus označen je impulsom
traganja i ispitivanja. Neizmiren sa suvremenim
svjetskim vrijednosnim poretkom i s osobnom
prošlošću, zaogrnut mrakom noći i crnilom
zemlje, pjesnik se hvata u koštac s burom sopstvene refleksije. Mikovićeva poezija evocira
drevne svjetske tradicije i ovdašnju narodnu
i kulturnu baštinu, objedinjujući ih moderni15 Pored detaljnije analiziranih antologija dijalektalne
provenijencije, pjesme su mu zastupljene u knjigama
izdanim u Republici Srbiji: Velika tajna: od Stevana
Tontića do Đorđa Sladoja (priredio Pero Zubac), Zlatni
stihovi: 80 poema: antologija poema o ljubavi (priredio
Pero Zubac), Lirika vode (priredio Milan S. Kosović),
Trajnik: antologija poezije pesnika nacionalnih manjina
i etničkih zajednica u Republici Srbiji, Tom 3 (priredio
Risto Vasilevski).
45-66
stičkim i postmodernističkim tokovima razmišljanja i umjetničkog oblikovanja. U ličnosti
suvremenog pjesnika otkrivamo dijakronijsku
«krvopiju starih prašnih knjiga», kao i budnog
intelektualca koji komunicira s pisanim ostvarenjima Danila Kiša, Milorada Pavića, Aleksandra Tišme, Pere Zupca, Ljubomira Simovića, Branka Miljkovića, Ottóa Tolnaija, Dezsőa
Kosztolányija, Miroslava Krleže, Luke Paljetka,
Draga Ivaniševića, te slikama Béle Kondora,
Konjovića i drugih. Eruditnost je jedna od
snažnih crta Mikovićeve poezije koju pjesnik
spontano utkiva u svoje tekstove.
Pjesnik stvara «složena poetska dela, tvrde i
muške tvorevine» (Babin 1996: 92) koje po
pravilu lelujaju nad tromeđom poezije, proze
i drame. Prostorno komotna narativnost, koja
prati i uprisutnjuje razvoj autorove misli, kao i
ciklizacija pjesama u velike strukture, Ispitivanje
izdaje se sastoji od 33, Praznina od 70, Sveta
bačka zemlja od 24 povezane pjesme, određuju Mikovića prvenstveno kao pjesnika epskog
naboja. S druge strane, kroz Mikovićevo djelo
progovaraju brojni likovi iz različitih vremena,
sa suprotstavljenim stavovima i pogledima na
svijet, održavajući stalnu dramsku napetost
sukobljavanja s fatumom. Jasna Melvinger16 s
punim pravom upravo Avaške godine, u čijem
podnaslovu stoji odrednica «krhotine poeme
u nastajanju», otkriva kao dramsku strukturu. Mikovićevo djelo je diktirano unutarnjim
ritmom pjesničkog bića i oslobođeno od prepoznatljivih vanjskih normi, čak i kada Miković ispjevava «Sonetni venac» u formativnim
uzusima ove strogo i jasno određene poetske
forme. Pjesnička senzibilnost je racionalno
kontrolirana, te ne izbija u vidu eksplicitne sentimentalnosti. Stihove natapaju blokovi arhaičnih, dijalektalnih, stranih, kolokvijalnih riječi i
faktografskih navoda čime se ostvaruje paradoksalni efekt: distanciranošću i hladnoćom
pristupa evociraju se uspomene, ali i emocije
vezane za njih.
Trajna i neupitna odlika Mikovićevog književnog opusa je humanistička želja i napor za
buđenjem nezainteresiranog i otupjelog čovje16 Jasna Melvinger uspoređuje pjesme i strukturu Avaških
godina s pjesmama kora antičkog teatra, naglašavajući
značaj «suvremenog represivnog kora u Avaškim godinama sačuvanog kao idealnog tla apolinijskog poricanja
dionizijskih pjesničkih sloboda» (Melvinger 1992: 62).
54
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... ka, kojeg je izvještačeni svijet lažima udaljio od
vlastite suštine. Također, pjesnik piše o pogubnoj izoliranosti i civilizacijskoj okamenjenosti
zajednice kojoj pripada, a koja postaje inferiorna uslijed misaone inertnosti. Miković, «pjesnik
tajanstvene bačke ravni» (Vulić 2007: 564), iako
uronjen u realnost života malog panonskog
čovjeka i njegove zemlje, obuhvaća svojim
stihovima univerzalne teme ljudskog straha i
dostojanstva, moći i slobode, smrti i ljubavi,
neobarbarizma i praznine, nemoći. Utopijski
otok njegove melankolične i rezignirane refleksivnosti je nekadašnji Mediteran, koji je pjesnikova povijesna i emotivna pradomovina, mjesto
spokoja i idile. Inventar motiva kojima Miković
najčešće operira vezan je za djetinjstvo, bačku
panonsku zemlju u kojoj počivaju mrtvi preci,
za život i običaje Bunjevaca i njihov jezik, fatum
koji čini da oni nestaju, grad kao romantičarski
antipod dalekog izmaštanog Mediterana, pa
čak i nesretne salašarske ravnice.
Zanimljiv interkulturalni i internacionalni stav
ovog panonskog pisca, u vidu prethodnice
modernih strujanja na ovom području, nije
dočekan s odobravanjem, niti se lako prašta.
Pjesnikov san, vidljiv u njegovim najranijim djelima, bio je svijet bez međa u kojem bi junaci
bili nacionalno nemarkirani ljudi. Pjesnička žal
vije se nad ugnjetavanima i omalovažavanima
koji su gurani iz povijesti. Vije se nad njegovim
narodom čiji je jezik nazivan «jezikom svinjara i govedara», za koji je sloboda bila i ostala
apstraktni pojam i koji zbog toga nestaje.
Miković ne idealizira i ne glorificira prošlost.
Naprotiv, realno i s dozom bolnog sarkazma
prikazuje vlastiti narod koji se nije borio, u
prvom redu, protiv svojih demona samouništenja i ignoriranja stvarnosti, nezainteresiranosti
i «zaostalosti», kojom su ga titulirali raznorazni
vlastodršci. Opasnost nikada, pa ni u ovom
slučaju, ne dolazi isključivo s jedne strane: ona
vreba izvana i iznutra, ona dolazi od drugih i
izvire iz nas samih. Ako jedna kultura želi biti
autentična i produktivna, «njeni članovi moraju
biti ubeđeni u svoju originalnost i do određene
mere, superiornost nad drugima» (Levi-Stros
2009: 24). Pod pritiskom silnijih i većih naroda,
Bunjevci su izgubili vjeru u vlastito dostojanstvo
i jedinstvenost. Mogli bismo reći da se, suprotstavljajući se nekadašnjim i suvremenim oblicima nacionalizma, Miković zadržava na pragu
45-66
patriotizma koji je u svojoj osnovi defenzivan,
nenametljiv i koji odlikuje privrženost jednom
mjestu i određenom stilu života17.
U posljednjoj zbirci pjesama Slušaj: zemlja,
riječi najbolje je simboliziran pomenuti pjesnikov stav kroz kultni lik hrvatske povijesti, lik
Petra Zrinskog. Osjećanje pripadnosti određenom kolektivu i poštivanje njegovih povijesnih zaslužnika istovremeno zahvaća pojam
unutarnacionalnog i izvannacionalnog bratstva
i međuljudske povezanosti, koji se temelji na
principima poštenja, pravde, jednakosti i suosjećanja. Netipična ortografija prezimena u
pjesmi, Zrinyi, priziva ideju jednakosti koja
se krije iza «ozaljskog kruga» i predlaganoga
standardnog jezika, temeljenog na trojnom
narječju: kajkavskom, čakavskom i štokavskom.
S druge strane, borba i dramatičnost života
plemićke obitelji Zrinski, zajedno sa Frankopanima, obilježena je imperativom pravičnosti
koji je iznevjerila Habsburška monarhija tajnim
sporazumom s Osmanlijama18, što se lomilo
na leđima Hrvata i Mađara. Riječ je o, u prvom
redu našem, te njihovom Zrinskom, koji nije
upao u zamku uskih nacionalnih interesa i
pohlepe relativiziranog morala:
...taj Zrinyi
onaj naš i njihov (Miković 2007: 572),
dok se u pozadini slute svugdje prisutni neprijatelji, grabežljivci, kao oni koji svaku vrijednost
iskrivljuju u prijetnju, te kuju neuhvatljive zavjere i siju smrt. Veza između pjesnika i zavičaja je
bolna, tragična i pokazuje se bezizlaznom na
kolektivnom i osobnom, ali i globalnom planu.
Nakon smaknuća velikana, hrvatski posjedi i
blaga su razgrabljeni, ekonomski, privredno i
kulturno bili su ugroženi sve do narodnog preporoda. Pjesnik i protagonisti njegove poezije
ne oslanjaju se na sentimentalnost, što jasno
odvaja Mikovićeva djela od regionalne i zavičajne književnosti, dajući joj dimenzije filozofske ozbiljnosti i (samo)kritične refleksivnosti.
17 Džordž Orvel u eseju «Crtice o nacionalizmu»
suprotstavlja patriotizam nacionalizmu jasno ističući
defanzivnu prirodu ove emocije. Patriotizam prati
privrženost određenom mjestu i stilu života, za koji se
vjeruje da je najbolji na svijetu, ali pri tom ne postoji
želja da se on nametne drugima (prema Orvel 1945,
pregled 13.2.2013.).
18 Varšavski mir je sklopljen 10.08.1664. godine.
55
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... Također, naslov pjesme «Sudnji dan» donosi
aluziju na polaganje pravde na koncu vremena, kada će istina biti otkrivena i svaka prijevara
kažnjena.
U tom kontekstu, vrijeme današnje sveopće
manipulacije, borbe velikih nacija za moći i
prestižom, uznemiruje pjesnikovu misao jer ne
obećava budućnost ne samo Bunjevcima, koji
su gotovo izbrisani s mape postojanja, nego
i hrvatskom, srpskom, mađarskom kolektivu
i drugim manjim narodima. Miković je pisao
o ovoj aktualnoj tematici svjetskih razmjera u
svojim esejima. U eseju O balkanskoj Kartagini,
ad maiorem Dei gloriam Miković upotrebljava sintagmu «nacionalističkog ludila» (Miković
1996a: 17) koje ne vlada samo na Balkanu,
nego i na američkom i azijskom kontinentu što
potkrepljuje povijesnim primjerima i aktualnim
događajima. Zatim, u eseju O štetnosti bačke
bunjevačke kisel(i)ne tijekom pisanja autobiografije samoponištenjem autor analizira dobre i
loše strane globalizacije postavljajući je u okvire postmodernističkih teorija i konstatirajući da
«naš svijet iz neposrednog susjedstva počinje
gubiti od svoje povijesne, lokalne i praktične
osebujnosti» i da «što pomnije promatramo tu
našu mikrozajednicu sve manje je prepoznajemo» (Miković 2003: 248).
Podsjetimo se da godina 1989., godina pada
komunizma u Europi, donosi veliki preokret u
istočnoeuropskom bloku. Povijesno razdoblje
u kojem nastaje zbirka Avaške godine ujedno i vrijeme ratnih previranja u Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji, nakon kojeg
su se izgled geografske karte i linije državnih
granica na jugoistoku Europe izmijenile. Zbirka
Avaške godine nastajala je na pragu novog i
nepoznatog perioda koje je nezaustavljivo
mijenjalo lice tadašnjice i sutrašnjice. Da li se
vraćanjem «materinjoj melodiji» u ovom krucijalnom trenutku povijesti svoga naroda, naroda
nekada jedne, velike i snažne zemlje, pjesnik
htio obratiti kao borac, prorok ili svećenik? Da
li je rat nagnao pjesnika na područje umjetnosti kao jedinog preostalog prostora za iskreno
mišljenje, autentično postojanje i konkretnu
slobodu? Da li je Mikovićev i Sekeljev19 zavi19 Iste 1991. godine, «izašla je u istom danu sa sličnom
i slično lepom knjigom pesama, takođe na bunjevačkoj
ikavici, Rič fali Vojislava Sekelja» (Krstić 2001: 39). Ove
dvije zbirke pjesama, prvijenci umjetničke dijalektalne
45-66
čajni bunjevački dijalekt uspio zaštititi i sačuvati
hrvatski jezik i hrvatski narod u Vojvodini? Ovo
su samo neka od pitanja koja se jedna za drugima otvaraju, a na neka se ni danas ne može sa
sigurnošću dati jednoznačni odgovor. Također,
odgovori u sebe uključuju znanja i podatke iz
raznih društvenih, ne samo lingvističkih, a najmanje književnih znanosti, koje nas u prvom
redu u ovom radu interesiraju.
6. TRAGOM AVAŠKIH GODINA
Naslov i podnaslov Mikovićevog pjesničkog
djela, Avaške godine: krhotine poeme u nastajanju20, višestruko sugerira snagu metamorfoze grotesknog sklopa izumirućeg i rađajućeg. Ambivalentnost pridjeva avaški odražava
se kroz negativno značenje od stajanja užegle, odnosno, pokvarene masnoće kojoj su, s
druge strane, Bunjevci pripisivali ljekovita svojstva (Miković 2005: 148). Još jedan korak dalje
odvodi nas oksimoronski spoj krhotina, odlomljenih ostataka, koji su istovremeno obilježeni
inicijalnim potencijalom, nastajanjem. U jednoj
daljoj perspektivi naslov asocira na liminalnu
fazu obreda prijelaza, na krizne i magijski obilježene faze narodnog života koje su podjednako okrenute kako životu, tako i smrti. To su
bili prijelomni trenuci u životu prirode, društva
i čovjeka koji su odisali preporoditeljskom
snagom univerzuma. Naslov sugerira upravo
ogromnu oblikotvornu moć i snagu trenutka
čitanja, kao aktivnog i presuđujućeg čina, u
nizu godina koje su pohranjene u ovoj knjizi.
Putovanje na koje nas sa samih korica poziva
ova zbirka pjesama odvija se na više različitih tračnica i u različitim smjerovima. Ovo
putovanje je određeno prošlošću konkretnog
nacionalnog kolektiva, ali nije usko povijesno
omeđeno i obremenjeno; ono je dijalektalno
tj. marginalno, ali od suštinske i univerzalne
važnosti za čovječanstvo; ono je nemoguće
poezije Hrvata u Vojvodini, nesumnjivi su dokaz da je
izbor dijalekta u umjetničkom izrazu, ako ne u potpunosti uslovljen (Sekelj je zbirku Rič fali pisao duži niz
godina, a Miković Avaške godine nije završio i dalje ih
skupljajući kao fragmente (prema Krstić 2001: 41)), ali
je sigurno kulminirao s ratnim dešavanjima.
20 Prvobitni podnaslov djela glasio je «fragmenti
iz poeme» kojeg je autor preimenovao u «krhotine
poeme u nastajanju» što pronalazimo u posljednjem
izdanju iz 2005. godine.
56
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... ali tako realno oživotvoreno da neizvjesnost
završetka podjednako plaši i intrigira. Iza naslova i cjelokupne knjige osjećaju se tektonski
pokreti buđenja zaspalog bunjevačkog džina
koji je spavao dugim i dubokim snom i koji
će se možda probuditi u vlastitu smrt. Govoreći o pjesničkoj tajni i potrebi za poezijom u
suvremenom dobu interneta i genetičkog inženjeringa, Miković je izrekao misao koju vjerno
oslikava zbirka Avaške godine kao i cjelokupan
njegov opus:
«Hoće li u takvom svijetu biti mjesta za poeziju,
hoće li je ljudi uopće trebati? Držim da hoće,
sve dok u nama ima mjesta za uzbudljivu
čarobnost nepoznatog što u nama uvijek iznova budi nadu, a bez nje se, kao što znamo, ne
može ni umirati» (Krstić 2002: 46).
1. Smijeh
Smijeh je važan čitaočev pratilac kroz zbirku
Avaške godine. Na prvi moment to može
djelovati paradoksalno, ali inicijacijske situacije ljudskog života, kako i priliči narodskom
kazivanju i pjevanju, uvijek prati smijeh. Smijeh neugodno probada bjeline između riječi i
stihova zahtijevajući objašnjenje svoje prirode
i funkcije. Naime, nije riječ o neadaptiranoj
svježini dijalektalnoga jezika koji mami osmijeh
sadašnjice, o prostodušnosti i jednostavnosti
logičnog rezoniranja, niti o uronjenosti jezika u
konkretan seoski «polusvijet». Adekvatna interpretativna slika, koja je među privilegiranim
Mikovićevim navodima, je anegdota vezana
za život Marka Twaina. Na pitanje novinara o
njegovom bratu, Twain pripovijeda o tek rođenim blizancima od kojih se jedan, i to upravo
on, utopio. Odgovor Marka Twaina, preuzet
glasi ovako :
– Da, zvali smo ga Bil. Jadni Bil!
– Zar je umro? – pita dalje radoznali novinar.
– To nismo nikada uspeli da saznamo. Nad tim
događajem lebdi velika misterija. Bili smo blizanci, pokojnik i ja, i kad nam je bilo petnaest
dana, kupali su nas u istoj kadi. Jedan od nas
dvojice se tada udavio, ali nikada se nije saznalo koji. Jedni misle da je to bio Bil, drugi misle
da sam to bio ja.
– Čudno! – ustvrdi onaj novinar i lukavo zapita:
– A šta vi mislite o tome?
45-66
– Čujte, poveriću vam tajnu koju nisam otkrio
ni živoj duši. Jedan od nas dvojice imao je
poseban znak, golemi madež na nadlanici leve
ruke; a to sam bio ja. No, baš to dete se udavilo
… (Bergson 1995: 88-89)
O kojoj logici komike je ovdje točno riječ i na
koji način je prepoznajemo u Avaškim godinama? Susrećemo se s logikom sna. Snivač u snu
osjeća da nije prestao biti onaj koji jeste, ali je
ipak postao netko drugi (vidi Bergson 1995:
88). Drugačije rečeno, snivač zauzima i poziciju trećeg lica, sveznajućeg promatrača, koji
bespomoćno gleda sebe i vlastitu smrt. Od
subjekta postaje objekt kojim vlada svojevrsna
besmislica – ludilo sna – po svojoj prirodi komična za gledaoca ili slušaoca jer nije realna.
Ova vrsta smijeha je efektna zahvaljujući crnohumorističnoj gorčini koju ostavlja za sobom.
Istovremeno, smijeh nas «odvaja od bijede svakodnevice i njezinih objeda» (Miković 2012: 2)
i potiče na angažiranje oko preoblikovanja lica
društva koje je neuravnoteženo i unakaženo.
Pjesnička realizacija toga svijeta uz pomoć humora, groteske, ironije, hiperbole i paradoksa
ujedno je i pjesnička negacija toga svijeta i njegovog duhovnog, biološkog, socijalnog i povijesnog uređenja.
U Mikovićevim stihovima aktivirana je društvena funkciju smijeha kao korektora jedne
zajednice, u ovom slučaju, zajednice bunjevačkog dijela hrvatskog naroda i to upravo na
onaj način koji ilustrira priča o Marku Twainu.
Autor promatra propadanje i nestajanje svoga
naroda, a samim tim i samoga sebe, ponesen
ludilom sna ili pak na momente obliven hladnim znojem buđenja. Dominantni lik svevidećeg promatrača, koji «rekonstruira i bilježi» (Vuković 2012: 172), podrivaju intimni sugovornici
koji nisu nitko drugi do sam priređivač - autor,
na momente oslobođen svoje dužnosti i prepušten vlastitoj emociji. Ovakav pristup nam
pruža jasne smjernice u raskrinkavanju u velikoj mjeri depersonaliziranog autora koji je zarobljen između moderne i postmoderne.
Osim kritike krize humaniteta i proročkog zanosa pjesnika, komika svoj izvor i oblik pronalazi i u «dionizijskoj zbilji» Avaških godina o kojoj
je pisala Jasna Melvinger. Riječ je smijehu koji
ponekad nosi karnevalsku masku.
57
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 2. Vrijeme između povijesti i mita
Zbirka pjesama Milovana Mikovića Avaške
godine negativno je tumačena zbog interpretacijskih uvjerenja u pjesnikovo htijenje i neuvjerljivo oživljavanje autentičnog oblika minule
tradicije. Moramo se složiti s Levi-Strosom
kada kaže da smo neke tradicije izgubili i da
bi ih bilo gotovo nemoguće oživjeti, kao i s
time da «u svakom slučaju moramo biti svesni
postojanja i važnosti tih tradicija» (Levi-Stros
2009:9). Pjesnik je, skladno navedenom mišljenju, s posebnim žarom u svojim esejističkim
radovima pisao o temi globalizacije i o problemu opstanka kulturno-nacionalnih identiteta u
suvremenim okvirima ljudske misli. Činjenica je
da Miković Avaške godine piše s indirektnim,
ali uočljivim osjećanjem vremenske distance
spram bunjevačke tradicije. On u svom djelu
donosi prikaz života svog naroda, također
hvata i bilježi posljednje uzdahe i hropce tradicije koja se približava svojoj smrti. Jednom
prilikom Miković je rekao:
«Smrt Boga stavila je pjesnika pred zadaću da
ga zamijeni, ali je on u tom pokušaju pretrpio
neuspjeh. Osim toga naučio je da je glede
poezije vrijeme – obmana. Za razliku do Boga,
budućnost kakvom je može vidjeti pjesnik
uistinu je tek izgled prošlosti u očima čovjeka»
(Krstić 2002: 43).
Miković zna da nije moguće oživjeti mrtve tradicije i ne piše s tim ciljem. Međutim, on piše s
tananom, možda posljednjom, nadom u život
Bunjevaca. Ovo je jedan od čimbenika po
kojima, nasuprot brojnim postmodernističkim
kompozicijskim postupcima i idejnim vodiljama, zbirka Avaške godine pripada i domenu
stvaralaštva moderne.
Autor je podnaslovom, krhotine poeme u
nastajanju, žanrovski odredio svoje djelo kao
poemu. Međutim, prije nego kao poemu s izraženim epskim elementom, fabulom, ovo djelo
možemo odrediti kao zbirku pjesama, odnosno, ciklusa pjesama koje i prepoznajemo kao
osnovni vid Mikovićevog pjesničkog izraza.
Pitanja koja se postavljaju su: što nam poručuje
autorov svjesni otklon od ustaljenog žanrovskog sustava, do koje mjere i na koji način je
on sproveden i je li on u središtu Mikovićevog
45-66
stvaralačkog postupka. Rastakanje žanra u XX.
i XXI. stoljeću mahom predstavlja prepoznatljivi postmodernistički postupak kojim se na
posredan način ukazuje ili reprezentira razorenost uređenog sustava kao totaliteta. Međutim,
Miković svojim djelom ne razara u potpunosti
granice i postulate književno-teorijskog kozmosa i ne urušava smisleni svijet poeme u nju
samu. To je ostvareno u ponekom mikrosustavu, ali ne i na makroplanu djela. Time se
u fokus pozornosti stavlja epski element ove,
uvjetno rečeno, poeme jer ga prepoznajemo
kao esenciju poetičnog i istovremeno kao
osnovni dekonstrukcijski element kompozicije.
Odgovor na naše pitanje će biti posredovan
problematiziranjem protjecanja vremena, koje
je invokacijom kroz podnaslov jasno obilježeno, odnosno pitanjem povijesti.
Naslov Avaške godine navodi na pomisao da je
riječ o svojevrsnoj kronici bunjevačkog naroda,
o jednoj uređenoj povijesti. Najupečatljiviji
primjer otklona od naslijeđene terminološke
baštine i ironiziranja žanrovske određenosti
literature Miković donosi u pjesmi «Ko je kome
bričicu satiro – maličko?». Pjesmu otvaraju vremenske i prostorne odrednice, koje se svojom
neodređenošću negiraju, naginjući k univerzalnosti bajke ili legende:
Jednog datunga u novemberu
(neznaškojeg)
Već je snig na zemlji bio
Noćom si se kroz atar vraćo
zagledan u avliju oko Miseca
(istu ko na svetim slikama) (Miković 2005: 75).
Također, u ovim stihovima je otvoreno pitanje
pamćenja i zaborava kako pojedinca, tako i
kolektiva, odnosno povijesti čija selektivnost
nije određena ljepotom sadržaja, porukom,
pobjedom, nego prije svega nagonom za pričanjem priče. Dominira asocijativna naracija
kojom pripovjedač uvodi na scenu glavnog
protagonistu, zatim opisuje život njegovog
oca, baće, te djeda, dide, djedova djeda tj.
čukundede i na kraju djede djedova djede tj.
kurđela sve više rasplinjujući nizove uspomena
i fantazije.
Pripovijedanje se osjeća u stilu i ritmu, a prepoznati su predlošci narodne pripovijetke, kojom
se pjesnik koristio u izradi likova, i subotičkog
58
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... gradskog statuta iz 1745. godine21 (Vuković
2012: 171). Povijest, u čije se dubine spušta
pjesnička misao, određena je putem dvoslojne
i opozitne gradacije: imperativom obiteljskog
prazničnog mira i dobrobiti veće zajednice,
te čukundjedovim despotskim držanjem čije
posljedice snosi njegov djed na robiji. Autorova
opaska na kraju pjesme glasi: Ako baš sve i nije
tako bilo, al nek je za ovu priliku. Jasno je pjesničko, kao i opće postmodernističko, brisanje
granice između povijesti i priče, te nepouzdanje u historiografiju, koje nije ništa drugo do
jedna varijanta predaje.
Pjesnik se u nekim momentima odnosi prema
povijesti s ozbiljnošću i objektivnošću znanstvenika i priređivača, zatim s emotivnim nabojem pripovjedača koji ima razumijevanje za
narod o kojem pjeva, s podsmijehom člana
tog dionizijskim bijesom zagriženog kolektiva.
Povijest se kao znanost providi kroz vokabular
koji izumire i koji je izvađen iz rječnika, ali u isti
mah zahvaća narodna predanja koja iznevjeravaju konkretnu povijest. Oslanja se na ime
i prezime, na prepoznatljive koordinate jedne
povijesti, ali poseže za mitskim i arhetipskim.
U ovoj zbirci ukrštaju se i međusobno uvjetuju
dva značajna, a različita pojma: mitologija i
povijest. Epski element poeme, u vidu projekcije dijakronijskog niza događaja koji bi govorio
u prilog povijesti, usitnjen je i razbacan među
koricama knjige. Logičko raspoređivanje događaja po uzročno-posljedičnom redoslijedu izostaje. Zbirka se sastoji od sedam odvojenih
ciklusa: «U lupinji glave» (13 pjesama), «Kako
j bilo kadgod» (9), «Dokleg» (10), «Vrebac se
u pravu kupa» (10), «O bricama i ričima» (16),
«Trbu bljuždri« (18), «Ditinjsto» (16). Nakon
tematiziranja rođenja u prvom ciklusu, središnja je tema bijesa u drugom, te prikaz izokrenutog svijeta u trećem i četvrtom ciklusu,
propadanje, zlo i straha prožimaju stihove
petog ciklusa, dok u šestom slijede oproštaj i
prenošenje životnih savjeta. Na kraju prikaza
21 Reč je stihovima:
«jel nikad nije plaćo porciju
jel je vino i rakiju i srbet točio
jel je primao sapundžije i sapun prodavo
jel je u svojoj kući noćne divane i sidnice držo
jel je u crkvu lulu nosio
po sokacima na guvnu oko sina i slame je raspaljivo
pa ga je hajduk sa svojim ljudima ukebo» (prema
Vuković 2012: 171).
45-66
jednog života, koji pratimo u ovoj zbirci, nalazi
se djetinjstvo kao novi početak. Vrijeme je
određeno na arhaičan način, pretežno kao
ciklično, a ne suvremeno linearno. Stoga se u
osnovi nalaze varijabilne tematske grupe koje
funkcioniraju poput mitskih matrica. Naposljetku, objektivno-znanstveni momenti u izradi
pjesama daju poseban ton ovom Mikovićevom
literarnom ostvarenju.
3. Baroknost Avaških godina
Svoja pjesnička ostvarenja Miković je uobličavao u slobodne stihove koji su na najbolji
mogući način odgovarali kako pjesnikovom
prepoznatljivom pripovjedačkom tonu i širini,
tako i infiltriranju u djelo jezičnih konstrukcija
već utvrđenih u narodu i pisanoj baštini. Na
drugi vid ispoljavanja narativnosti smo već
ukazali kao na prianjanje uz veće i umrežene
pjesničke cikluse. Stilske osobenosti Mikovićevog djela također svjedoče o primarnosti
epičnosti i narativnosti, neprestanog rasta i
proširivanja granica, stvaranja dojma svojevrsne nedovršenosti i nedorečenosti. To je iluzija
stvaranja nečeg neograničenog i kolosalnog
- beskrajnog. Analogno tome stječe se utisak
o postojanju nečega što je živo i što raste s
djelom. Međutim, interes se ne vezuje samo
za puko postojanje nego za zbivanje, upravo
kao u baroku koji donosi «ono što je u pokretu
i nastajanju» (Velflin 1958: 17).
S Avaškim godinama čitatelja zasipa bujica
arhaičnih i zaboravljenih riječi koje kao u trci
uskrsavaju jedna preko druge. Barok tek propupale, neotesane i neafirmirane bunjevštine
narodno je autentičan, ali je istodobno, zbog
takve svoje prirode i vremenske izmještenosti
u suvremenost, proklet. Autor kao da je osudio
svoje djelo na samoiscrpljivanje i rasipanje,
što je vidljivo kroz uporabu jezika. Predgovor
Univerzalne istorije bešćašća iz 1954. godine
Horhe Luis Borhes započeo je sljedećom rečenicom: «Rekao bih da je barok stil koji namerno
iscrpljuje (ili želi da iscrpi) svoje mogućnosti i
graniči se sa sopstvenom karikaturom», i kasnije nadodao: «ja bih rekao da je barok završna
faza svake umetnosti kada ona izlaže i rasipa
svoja sredstva» (Borhes 2002: 7). Nemila kob
kopnjenja osjeća se na svakoj stranici Avaških
godina, međutim, ona ne postaje tematska
59
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... opsesija zbirke kao pitanje pobjede života ili
smrti. Smrt i život teku paralelno, stapaju se i
ne može se povući jasna granica između njih.
Važno je učiniti pokret, staviti do znanja da se
postoji, razbiti prisilu umrtvljujućeg sna kao
nepostojanja. Otuda barok riječi, postupaka,
slika, događaja koji se gomilaju i koji su u
stalnom širenju i pokretanju. Mikovićevo proširivanje zbirke Avaške godine potvrđuje viđenje baroknosti kao osnovnog kompozicijskog
principa njegove pjesničke konstrukcije. Ogromno jedinstvo nezavršenosti, poput virtuoznog
vrtloga, zahvata čitaoce, junake i pripovjedača,
sadašnjost, prošlost i budućnost, sve svoje i sve
tuđe jezike i dijalekte.
Postavlja se pitanje što nam Miković pokretom svoga djela poručuje? Kakve je prirode,
snage i usmjerenja to kretanje? Hauzer je,
tumačeći barok kao povijesnu epohu, rekao
za Mikelanđelov «Strašni sud» da u tom djelu
preovladavaju nagon i želja za uništenjem
svega zemaljskog, tjelesnog i čulnog u čovjeku
(prema Živković 1985: 68). S druge strane, kao
stilsko obilježje «baroknost je intelektualna, a
Bernard Šo je izjavio da je svaki intelektualni
rad humorističan» (Borhes 2002: 7). Antitetički
spoj ova dva navoda vidljiv je i u zbirci Avaške
godine koja pulsira pokušajima obuzdavanja
dionizijskog.
Baroknost, kao stilsko-retoričnu odrednicu,
možemo kod Mikovića pronaći u postupcima
iz korpusa aleksandrijskog sindroma, u kulminaciji izražajnih sredstava i pretjeranosti u
izrazu, koje prepoznajemo s jedne strane i kao
svojevrsne pripovjedačke vježbe. S obzirom na
to da je središnje mjesto života u postmoderni
zauzeo tekst, pokret kod Mikovića, između
ostalog, znači i vladanje literaturom, što je također jedan od vidljivih piščevih aduta.
Katalogizacijom, kao postupkom oneobičavanja književnog teksta preuzetim iz nesrodnih
funkcionalnih stilova koji podvlače pozitivistički
ton, pjesnik od naziva narodnih igara gradi
hiperboliziranu Babilonsku kulu koju pronalazimo u pjesmi «Mladenci»:
Već su odigrali i Malo i Veliko kolo
Keleruj i Rokoko i Srdim se dušo kolo
i Babačko i Gajdačko i Perino i Neven kolo, ponda
Bunjevačko momačko, Jastuktanc i Kisel - vode
kolo
45-66
Tandrčak, Slamarsko, Preljsko i Divojčako kolo
Gazdačko, Cupanica i Tededaj kolo
Kad se Cigo zaželi i Vićići kolo
– i ajcad sve ispočela!
Da ne zna svatove čovik bi kazo
– sjatile se sve same ajkače i alamunje. (Miković 2005: 63).
Naslovom pjesme naglašene su dvije središnje
figure svadbe: mlada i mladoženja. Međutim,
autor u centralni plan pjesme postavlja svatove,
koji neumorno i razuzdano plešu, stavljajući
time akcent na dionizijsko i kolektivno. Međutim, mladenci se, kao i svatovi, nalaze u sjeni
nabrajanja igara koje su plesali Bunjevci, čime
je zapravo u prvi plan postavljeno poznavanje
tradicionalne kulturne baštine jednog naroda.
Zaključni stih citiranog dijela pjesme tematizira
znanje i informiranost kao alibi i opravdavanje za nekonvencionalno i bahato ponašanje.
Jasno je da pisac ne progovara iz kolektiva niti
kao njegov član, nego kao znalac koji promatra
svatove s udaljene vremenske točke u kojoj se
dodiruju svjetovi prošlosti i sadašnjosti. Postmodernistička zloupotreba postupka nabrajanja odnijela je prevagu nad prikazom moderno
individualnog, kao i tradicionalno kolektivnog
nakon čega je ostao samo zvuk avetne knjiške
izlistanosti u ušima.
Pjesma «Mladenci» smještena je u ciklus «Vrebac se u pravu kupa» u kojem je najdominantnije izražen postupak inverzije. Varijacije od
narodskog karnevala do groteske vođene su
piščevom željom za ekspresivnim osvijetljavanjem misaonog sklopa tradicionalnog čovjeka
kroz prizmu suvremene osobe. Tražiti pravdu,
odnosno, opravdanje za svoje postupke, pozivajući se isključivo na društvo i njegove navike,
parodirano je u ovom ciklusu. Miković produžava ruku s optuženički usmjerenim kažiprstom
i na današnjeg Bunjevca koji se busa u grudi
bez pokrića – točnog uvida u svoju prošlost,
a samim tim sadašnjost i budućnost. Nasmijati
se na vlastiti račun i postati čovjekom – mogla
bi biti maksima ovog dijela zbirke, kroz koji je
suptilno provučena kritičarska žaoka.
Sličan pjesnički postupak pronalazimo u pjesmi «Dokleg». Pjesnik je abecednim redom
nanizao pridjeve i imenice koji ukazuju na varljiv i pakostan dio ljudske prirode. Postupkom
istovjetnog abecednog udvajanja blokova, od
60
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... kojih prvi počinje na slovo a, drugi na slovo b,
ostvaren je utisak beskonačnosti i veličine ljudske zloće koja je sveprožimajuća i koja nikoga
ne zaobilazi:
Dokleg će ajdarasti, amišni
andravi, arambaše, aramije
ardalasti, avaški – varat?
Dokleg će badavaši, bagra, baati,
barabe, bitange, bukare – buškat? (Miković
2005: 49).
U ovim, za primjer izdvojenim, stihovima pjesnik se poslužio dijalektalnim Rečnikom bačkih Bunjevaca Marka Peića i Grge Bačlije iz
1990. godine. Tekst, koji se hrani tekstom i
inkorporira formu rječničkog navođenja, odaje
postmodernističku pjesničku erudiciju. Jedna
od najizraženijih tematskih niti kod Mikovića
je humanizam u postmodernističkoj formi.
Nada u pokretanje čovječanstva na plemenito
djelovanje krije se iza hiperboličnog prikaza
negativnog naličja realnosti.
U pjesmi «Čuvida» nailazimo na niz od dvanaest formi kletve, odnosno sintaktičkih paralelizama preuzetih iz narodnog jezika. Pleonastički niz otkriva nam bunjevački leksički fond koji
sadržajno i formativno samog sebe iscrpljuje i
dokida:
Nek te više nema!
Nek si jedared već, ništa!
Nek te munje sažežu!
Nek te gromovi satru!
Nek te kiše saperu!
Nek te prosajkovi [sic!] razvuku!
Nek te izidu alvatni!
Nek te oglabaju gladni!
Nek te olaju bisne vaške!
Nek te u suvoj travi zatru šaške!
Nek te niko ne žali!
Nek ti vitar razduva pra i kosti!
Jedared i zauvik! (Miković 2005: 94).
U ovoj pjesmi je simbolom čuvide, odnosno
maske, pjesnik obilježio cjelokupni bunjevački
kolektiv. U vrijeme zime, izoliranosti i mirovanja preuveličava se bunjevačka depresivnost i
koleričnost do granica samouništenja. S proljećem se izlazi iz samrtničkog ambijenta sobe u
život i prirodu. Ispostavlja se da je taj izlazak:
čuvida se lagano zaklatio na prolećnoj promaji,
45-66
laž i pretvaranje jer u čovjekovoj unutrašnjosti
i dalje ostaju nezadovoljstvo i nespokoj. To je
najveća kazna – najjača, a neizgovorena kletva. Osjećaj bezizlaza pojačan je dimenzijom
bespomoćnosti. Predmet obješen o klin je
nesamostalan i zavisi od prirode čija i najmanja
gesta, kao što je propuh, u cijelosti upravlja
njime, odnosno ljudima Bačke, ljudima zemlje
i neba.
Antitezu s uspjelim obratom pronalazimo u
pjesmi «Kad stisneš oči» koju donosimo u cjelini:
Ne mariš ti kad stisneš oči
nek sve novce oma prošvrćkaju
nek te do gole kože svuku
i tako u raku gurnu!
Al odsele, dok si živ, nedaš!
I Bog! (Miković 2005: 107).
«Pripovedačke vežbe [...] zloupotrebljavaju
neke postupke: razna nabrajanja, naglo narušavanje kontinuiteta, svođenje čitavog života
nekog čoveka na dve-tri scene“ (Borhes 2002:
5), nakon koje se kompleksnost ljudskog života
i osobe svodi na karikaturalni prikaz određene
mane ili poroka, što je reprezentirano pomenutom Mikovićevom pjesmom.
4. Riječi Avaških godina
1. Riječ kao dijalekt
U jezičnom jezgru Avaških godina prepoznajemo dva sloja, od kojih je prvi impresivan i
spontan doživljaj zavičajnog idioma, a drugi
studiozno ispitivanje njegove književne i izvanknjiževne tradicije i potencijala. Zvuk, leksika i
gnomski naboj idioma izražavaju duh i kulturu
naroda. Za pjesničku realizaciju Avaških godina
Mikoviću nije bila dovoljna sinkronijska dimenzija kolokvijalnog bunjevačkog govora, niti mu
je kao takva bila željeno sredstvo i cilj. Naime,
autor je posegnuo za dijakronijskom dimenzijom ovoga idioma kojem je prišao studiozno
i istraživački, sa željom da svojim djelom oživi
okoštale i zaboravljene jezične konstrukcije i
riječi. Kroz njegove stihove uočeno je jezično i
motivsko nadahnjivanje kroz korištenje Rečnika
bačkih Bunjevaca Marka Peića i Grge Bačlije,
pravnih tekstova, zapisane i žive usmene proze,
pjevanih bećaraca, narodnih mudrosti i izreka,
kao i pisane baštine panonskih Hrvata. S lingvi61
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... stičke strane promatrano, nakon 1991. godine i
«Rječnika manje poznatih riječi Hrvata iz Podunavlja» tiskanih u okviru zbirke Avaške godine,
već 1996. godine susrećemo se sa Mikovićevim lingvističkim prilogom pod nazivom «Strane reči u ikavskom iskazu» u Zborniku radova o leksičkim pozajmljenicama. Izrazita širina
jezičnog i stilskog fonda ostvarena je povijesno
neupitnom prožetošću bunjevačkog idioma
tuđicama iz njemačkog, mađarskog, turskog,
latinskog jezika. Ovo potvrđuje višestrukost i
slojevitost izvora i vrijednost raskošnog Mikovićevog djela i jezika. Autor nije jezičnoj građi
pristupio neprofesionalno ili kao diletant, nego
s ozbiljnošću lingviste, znanstvenika, istraživača
i pjesnika.
Na značaj i vrijednost Mikovićeve zbirke pjesama Avaške godine za bunjevačku ikavicu više
puta je i na različitim mjestima ukazivano. Najkonkretnije je o jeziku ove zbirke i njegovim
osobenostima pisala Sanja Vulić, analizirajući
različite jezične razine realizacije bunjevačkog
zavičajnog govora Milovana Mikovića. Spomenimo samo još toliko da su «Avaške godine
poema na ikavici ali i poema ikavici» (Krstić
2001: 41).
2. Riječ kao pjesnička tema i motiv
Riječi su za Mikovića izvorni i neposredni
subjekti koji imaju ontološku težinu. Riječi nisu
samo puki skupovi slova ili glasova, nego stvari
same po sebi. Pjesnik svjesno, više s bojaznošću nego s nadom, zaziva kod čitaoca anakrono poimanje riječi u sadašnjici:
Zaboravio si!? Nisi!?
Kako mriše riči
lavanda, mirta, čempres (Miković 2005: 22).
Pobrojane biljke su metonimija za konkretan
prostor, Jadran kao napušteni zavičaj, i prohujalo vrijeme. Druga važna odlika su snažna i
prepoznatljiva aromatična svojstva ovih biljnih
vrsta i njihova upotreba u ljekovite i kulinarske
svrhe. Život i dalje postoji i teče na nekom
drugom mjestu i u drugačijim uvjetima, ali je
izgubio svoje izvorne vrijednosti. Život time
biva osiromašen, a protiv toga se pjesnik bori:
protiv zaborava i protiv pražnjenja riječi od smisla i punoće života što odlikuju moderno doba
45-66
i suvremeno pjesništvo. Riječi su na putu da
izgube snagu konkretnosti, da postanu samo
oznake koje zaboravljaju svoj predmet, apstrakcija. U pjesmi «Lavanda, mirta, čempres» nalazi
se naslovna konstrukcija prvog ciklusa, «U lupinji glave», što još jednom upućuje na značaj
ovih stihova. Naspram sve punine života i stvari, predstavljene trima riječima: lavanda, mirta i
čempres, ljudski razum i njegovo pamćenje su
tanušni i lomni kao ljuska jajeta naspram munja
i gromova. U pjesmi «Čudo jedno što mriši»,
nakon povratka na salaš, miris jorgovana koji
izbija iz čiste sobe oživljava u lirskom subjektu
osjećanje vječnog progonstva:
I još si nedilju dana
pod ambetušom sidio
smrknut i ladan
ko čista soba
uvik pripravljena
za gosta jal mrca (Miković 2005: 114).
Logika i mašina suvremenosti odnose prevlast
nad iskonskim u čovjeku, što je predstavljeno
slikom:
Kiša će počet
i od svega samo
bućburik ostat. (Miković 2005: 23).
Paradoksalnim sklopom posljednjeg stiha, po
kojem su jedino mjehurići na vodi koji nastaju
za vrijeme pljuska ili jake kiše svjedoci promjena, ekspresivno je podvučena kratkotrajnost
ovog sizifovskog posla i trajanja.
Međutim, potraga za pravom i punom riječi
ipak ne prestaje:
Ne tražiš ti neznamšta, ovo jel ono.
Već rič tražiš, jednu jedinu.
Pravu, lipu, čistu, bilu.
Otkad je već tražiš!? (Miković 2005: 97).
Riječ je središnji motiv ciklusa «O bricama i
ričima» u kojem sam naziv potvrđuje isti status
stvari i riječi. Brica, nož koji se zaklapa u korice,
ambivalentne je prirode i predstavlja autentično obilježje autohtonog Bunjevca. Nemoguće
je ne sjetiti se stiha Branka Miljkovića: »Ubi
me prejaka reč«, koji svjedoči o tome kako
pjesnik nije uspio podrediti riječ svojoj nakani
62
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 45-66
jer je riječ bila snažnija od njega. Ali tko to
prijeti u zbirci Avaške godine i čime? Stihovi
Mikovićeve pjesme «Saranio bi je ko caricu»
govore o dugoj i iscrpnoj potrazi makar za jednom autentičnom i punom riječi bunjevačkog
govora. Nakon pet afirmativnih osobina, koje
bijelom bojom asociraju na rajsku onostranost,
slijedi nizanje trideset i jednog konkretnog,
sugestivnog, negativnog određenja riječi, koje
svoj vrhunac dostiže u stihovima:
prepoznaje u unutrašnjem sklopu piščevog
krvotoka.
Motiv riječi u obliku psovke je punopravna
vrsta govora postavljena u isti red s pobožnim
zazivima. U čovjeku iz bunjevačkog naroda
stapaju se sve sfere i oblici ljudskog postojanja.
U narodskom čovjeku je objedinjeno apolonsko i dionizijsko. Psovka i spomenuti stil života
tematizirani su u pjesmi pod nazivom «Najbolje», koju donosimo u cijelosti:
(da riječ nije) Ni ardalast divan iz akova najfinijeg vina pušćan.
Ni drimanje pod ambetušom.
Ni brijačnica di svašta mož čut (Miković 2005:
96).
Kad su već i novci
prošvrćkani
dušu triba očistit
od grija.
Pcovkom borame!
Masnom, slasnom riči.
Ponda zaćutit.
Privrnit kabanicu.
Jel kaku mladu.
Najbolje.
Sam koracat po vitru (Miković 2005: 118).
Pjesnik ovime naglašava da nije problem u
tome što se dijalekt zaboravlja i izumire, niti
što nastaje šutnja među Bunjevcima. Naprotiv,
hiperprodukcija riječi koja je prisutna u suvremenom pjesništvu, kao i u cjelokupnom Mikovićevom opusu, ugušila je suštinu riječi kao
autentičnog odraza bitka. Ostaje brbljanje koje
je obesmišljeno i ispražnjeno od stvari i života,
nagriženo crvotočinom. Pjesnik se pokušava
vratiti unazad, do iskonskog u sebi. Ova pjesma
napete životne potrage prerasta u dječju ljubavnu igru, koja je sva satkana od čistoće, nevinosti i naivnosti pretpostavki i reakcija lirskog
subjekta. Personifikacijom riječ zadobiva status
subjekta, što se potvrđuje i poantom pjesme
koja iznenađuje i šokira:
a da je nađeš – saranio bi je ko caricu (Miković
2005: 98).
Ovime se zalazi u prostor van realnosti u kojem
se rođenje i smrt kao postojanje i nepostojanje
izjednačavaju. Pronaći vrijednost, riječ kao
ideal, i sačuvati je u sjećanju od prljavštine i
mrlja suvremenosti. Ovakva misao crpi snagu
na izvorima nihilizma kao prevrednovanja svih
vrijednosti. To ne znači da se samo obezvređuju dosadašnji ideali, već i da se obeskorjenjuje
prije svega potreba za vrijednostima dosadašnje vrste i hijerarhije. Jedna od vrijednosti
koja je preživjela kod Mikovića je i riječ. Jasna
Melvinger je izuzetno precizno sažela svoj
zaključak u stilski snažnu sintaktičku strukturu
«mimikrija moderne u postmodernu» koja se
Melankolija treperi nad svim stihovima ove zbirke kao nedostižno upokojenje jednog stvarnog
gubitka. Riječ je ta koja je nestala, umrla, koja
nije pronađena i pokopana, pa poput uklete
duše luta kroz vremena i prostore. Ona budi
pjesnika i poigrava se s njime – svećenikom
ili magom – koji je u potpunosti poznaje, ali
ne može izvršiti obred jer mu nedostaje samo
jedna, ali ključna riječ, stvar, odnosno, osoba.
Apsolutna riječ koju on traži je neshvaćena i
progonjena, izdvojena i usamljena, ona je istovremeno i živa i mrtva, i svetinja i avet.
Nemoćnost da se pronađe i sahrani riječ može
biti zalog autentičnog postojanja u suvremenosti i vječnosti, kao stalno podsjećanje na korijene i identitet. Pjesnik osjeća tu riječ,
Makar je jezik
u olovo zalit (Miković 2005: 145),
i traje u suvremenosti jedino kao tražitelj. U
svojoj knjizi eseja Grad je reč Miković zaključuje da entelehija, kao neprekidna duševna djelatnost, stvaralački princip i nerazoriva životna
snaga, svoj iskaz ima u riječi. Viša energija koja
sama sebi određuje pravac, djelatnost koja svoj
cilj ima u sebi.
63
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... 5. Fatum bunjevačkog svijeta
Ono što se na prvi pogled u Mikovićevom
djelu u najvećoj mjeri kosi jedno s drugim je
spoj nihilističke predaje jednog kolektiva, čija
se vrijednosna hrptenjača istrošila, i tradicionalno vertikalne paradigme koja povezuje i
ujednačuje cjelokupnu pjesničku građevinu.
Nihilizam pretpostavlja obezvređivanje najviših
vrijednosti čiju osnovu čine metafizičke predstave i vjerovanja. U Avaškim godinama oslikani
bunjevački kolektiv nije vjerujući, u smislu da je
uronjen u narodski ili kršćanski pretpostavljene
modele života, ali je permanentno određen
nekom višom instancom, neimenovanom sudbinom, neuhvatljivim, po pravilu zlokobnim
fatumom. Zaglavljen između tih dvaju krajnosti, narod je obilježen sujevjernim iskrama koje
nisu utemeljenje u racionalnom društvu.
Poezija Avaških godina napaja se na korijenima
ljudskih strasti i nagona. Razum nema snagu
artikulirati, kontrolirati i usmjeravati ljudske
emocije, misli i postupke, koji se nagomilavaju u čovjeku sa prijetnjom da ga preopterete
i raznesu. Istinski izolirano vegetiranje apolonijskog – mjere, samospoznaje, harmonije
– suprotstavljeno je naboju dionizijskog – prekomjernog, proturječnog, bujnog, nesamjerivog, razdornog, titansko-barbarskog (prema
Niče 2001: 70-71). Ljudski bijes pronalazi svoj
«izduvni ventil» kroz piće, razuzdanost, buku.
Drugi element, koji se prema etičkim mjerilima
mahom svrstava u red poroka i mana, odnosi
pobjedu. Međutim, njega ne sasijeca pojam
društvene konvencije, nego ga hrani međuljudska, ugnjetavačka nepravda, borbe i ratovi, koji
nezavisno od ishoda, poraza ili pobjede, potvrđuju besmisao. Zbog toga narodski shvaćana
smrt, kao obnavljajuća i preporoditeljska blagodat, ne doživljava svoj vrhunac u novom životu
i trajanju, nego guši nezadovoljnog čovjeka
dok u potpunosti ne nestane čitav narod.
Samosvjesno treće pripovjedačko lice opisuje
bunjevački narod koji nikada neće biti u prevlasti razuma. Stoga se ciklični prirodni nagon
za rađanjem i uništenjem, po pravilu iskonske
ljudske i univerzumske prirode, sam ostvaruje.
Drugim riječima, nema prilagođavanja suvremenom društvu i njegovim tekovinama. Ostaje
samo jedan strah i želja za autentičnošću i
čistoćom: i da nađe riječ, junak bi je sahranio.
45-66
Ovo je prikaz nemile, ustajale, vremenu prepuštene prošlosti kojom se čovjek ne može
pohvaliti, ali je ona jedino što ima. Ovo je
povijest skrajnutih i potlačenih, a nikome nije
zagarantirano da se prije ili kasnije neće naći
u toj poziciji. Ostaci kulture željeznog doba,
još jedne kulture koja je na izmaku i koja ništa
ne čini po pitanju vlastita spasa, isprepleteni su
sa slikom dionizijske nadpersonalne sudbine
naroda koji ne vidi nadu u bliskoj, niti u daljoj
budućnosti. Pjesnik pjeva o raspadanju i nestajanju svoga naroda. Čitalac vidi izlaz u smrti,
koja se ne doživljava tragično zbog usađenog
cikličnog mehanizma u bunjevačkom čovjeku.
Tica žeravica je bljesak nade autentičnog postojanja u posljednjoj pjesmi pod istoimenim
nazivom:
Ne vridi zborit
sve će se ponovit.
Makar je jezik
u olovo zalit.
Samo će jedared
Sa strije ruševne
Nika tica žeravica
Kaku niko vidio nije
– u nebo prnit!
I nestat
Zauvik! (Miković 2005: 145).
6. ZAKLJUČAK
U ovom radu bavili smo se novoštokavsko-ikavskom granom hrvatske dijalektalne književnosti
nastaloj u Bačkoj i uočili da značaj i vrijednosti
djela nastalih na bunjevačkoj ikavici nisu na pravi način i u dovoljnoj mjeri uočeni, niti priznati u
znanstvenim i književnim krugovima. Hrvatskoj
dijalektalnoj književnosti Vojvodine tek predstoji afirmiranje u dijalektalnoj i klasičnoj književnosti Hrvata. Ukazali smo na izuzetno dobro
realizirana pjesnička ostvarenja književnika iz
Bačke: Ivana Pančića, Vojislava Sekelja, Tomislava Žigmanova i Milivoja Prćića. Ona opravdavaju iznijetu hipotezu jer svojom stilskom, tematskom i jezičnom zaokruženošću i originalnošću
nadilaze regionalnost i zavičajnost naivnog stvaralaštva. Posebno smo istaknuli i obrazložili književno-teorijske, stilske i tematske odlike zbirke
Avaške godine Milovana Mikovića. U pomenutoj zbirci čitatelj prati buđenje «bunjevačkog dži-
64
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... na» koji, vođen barokno razgranatim lucidnim
mislima, temeljenim kako na narodnim slikama i
sentencama, tako i na onima suvremenog sadržaja i oblika, ostaje zarobljen u prostoru između
sna i jave, između mita i povijesti, između propasti i nade u budućnost. Zavičajni kolorit i svjetonazor Bunjevaca neraskidivo su prepleteni s
univerzalnim pitanjima kojima život osvješćuje
i prosvjećuje čovjeka, osobito pjesnika: pitanjima izvora, tijeka i ušća ljudskog postojanja,
njegovim glavnim odrednicama kroz zaborav i
pamćenje, pitanjem o prirodi riječi kao osnovne polazišne i motivacijske sile. Na tankoj liniji
između moderne i postmoderne, Miković je
izgradio osebujni pjesnički svijet, koji zaslužuje
da bude zabilježen na mapi hrvatske dijalektalne književnosti kao nezaobilazna stanica i živa
stanica umjetničkog izraza.
LITERATURA:
Primarna:
1. Miković, Milovan (1989). Ispitivanje izdaje.
Subotica: Subotičke novine
2. Miković, Milovan (1990). Iza ne. Subotica:
Subotičke novine
3. Miković, Milovan (1992). Metež. Subotica:
Subotičke novine
4. Miković, Milovan (1993). Praznina. Subotica:
Subotičke novine
5. Miković, Milovan (1996a). Grad je reč. Subotica:
6. Miković, Milovan (1996). Koreni stvari. Subotica: Subotičke novine
7. Miković, Milovan (1999). Život i smrt u gradu.
Subotica: Katolički institut za kulturu, povijest
i duhovnost «Ivan Antunović» – Hrvatsko
akademsko društvo
8. Miković, Milovan (2004). «O pjesničkom i
znanstvenom opusu Ante Sekulića». Ante
Sekulić. Izabrane pjesme. Subotica: Katolički
institut za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan
Antunović», 399-410.
9. Miković, Milovan (2005). Avaške godine:
krhotine poeme u nastajanju. Zagreb: «Dora
Krupićeva»
10.Miković, Milovan (2007). Slušaj: zemlja, riječi.
Pinkovac–Guttenbach: Panonski institut
11.Miković, Milovan (2003). Iznad žita nebo:
ogledi o književnosti. Subotica: Hrvatska čitaonica
12.Miković, Milovan (2011). «Navodi u kazalištu
45-66
u Subotici od 1747.». Dani Balinta Vujkova:
dani hrvatske knjige i riječi: zbornik radova sa
znanstvenih skupova 2006-2010. Subotica:
Hrvatska čitaonica, 79-91.
Sekundarna:
1. Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture
(1980). Zagreb: Školska knjiga
2. Enciklopedija leksikografskog zavoda (1956).
Zagreb:
3. Babin, Radomir (1996). «Antejska vezanost
za zemlju». Koreni stvari. Subotica: Subotičke
novine, 79-92
4. Bahtin, Mihail (1978). Stvaralaštvo Fransoa
Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse. Beograd: Nolit
5. Bergson, Anri (1995). Smeh: esej o značenju
komičnog. Beograd: Lapis
6. Borhes, Horhe Luis (2002). Univerzalna istorija beščašća. Beograd: Paideia
7. Buljovčić, Josip (1996). Filološki ogledi. Subotica: Subotičke novine
8. Bužinska, Ana i Markovski, Mihail Pavel
(2009). Književne teorije XX veka. Beograd:
Službeni glasnik
9. Fridrih, Hugo (2003). Struktura moderne lirike od sredine XIX do sredine XX veka. Novi
Sad: Svetovi
10.Fridrih, Niče (2001). Rođenje tragedije. Beograd: Dereta
11.Haugen, Ajnar (1974). Dijalekt, jezik, nacija.
Kultura, 25: 74–88.
12. Hrvatska književna enciklopedija. 1,A-GI
(2010). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža
13.Iglton, Teri (1997). Iluzije postmodernizma.
Novi Sad: Svetovi
14.Kikića, Geza (1971). Antologija poezije
bunjevačkih Hrvata. Zagreb: Matica hrvatska
15. Korabljica – prinosi za povijest književnosti u
Hrvata, II/2
16.Krleža, Miroslav (1963). Balade Petrice
Kerempuha. Zagreb: Zora
17.Krstić, Boško, (2001). „Avaške godine,
vreme bez kalendara: beleške pre, za vreme
i posle prve promocije Avaških godina Milovana Mikovića, u Tavankutu, 30. novembra
1996.”. Rukovet. 47/1-4: 39-41.
18.Krstić, Dragan (2002). „O poeziji. Razgovor sa književnikom Milovanom Mikovićem
u Subotici, marta 2001.“. Tajna umetnosti.
65
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevena Mlinko, «Avaške godine» Milovana Mikovića,... Subotica: Dragan Krstić, 42-46.
19.Kopilović, Andrija i Miković, Milovan (2008).
Razgovori sa Antom Sekulićem. Subotica:
Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović»
20.Levi-Stros, Klod (2009). Mit i značenje. Beograd: Službeni glasnik
21.Lisac, Josip (2003). Hrvatska dijalektologija 1:
Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja
i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb:
Golden marketing
22.Mićanović, Krešimir (2008). „Hrvatski
s naglaskom: standard i jezični varijeteti“.
Zagreb: Disput
23.Melvinger, Jasna (1992). „Dionizijska zbilja
u Avaškim godinama Milovana Mikovića”.
Rukovet. 38/1-2: 59-74.
24.Merković, Lazar (1998). „Književnost Hrvata
u Vojvodini poslije II. svjetskog rata”. Tjedan
Hrvata iz Vojvodine. Zagreb: Hrvatska matica
iseljenika, 64-78.
25.Orvel, Džordž (1945). Crtice o nacionalizmu. http://www.6yka.com/novost/15772/
dzordz-orvel-crtice-o-nacionalizmu.
26.Pančić, Ivan (1972). Natpivavanja. Subotica:
Osvit
27.Peić, Marko i Bačlija, Grgo (1990). Rečnik
bačkih Bunjevaca. Novi Sad-Subotica: Matica
srpska, Odeljenje za književnost i jezik: Subotičke novine
28.Prćić, Milivoj (2008). Pisme za nuz sviću.
Subotica: Katolički institut za kulturu, povijest
i duhovnost „Ivan Antunović»
29.Sekelj, Vojislav (2003). Rič fali. Subotica:
Hrvatski kulturni centar „Bunjevačko kolo”
30.Sekulić, Ante (1991). Bački Hrvati: narodni
život i običaji. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanonsti i umjetnosti
31.Sekulić, Ante (1993). Hrvatski pisci u ugarskom
45-66
podunavlju: od početka do kraja XVIII. stoljeća.
Zagreb: Sekcija Društva hrvatskih književnika
i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu
32.Sekulić, Ante (2005). Rječnik govora Bačkih
Hrvata. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje
33.Skok, Jože (1985). Kajkavski kontekst hrvatske
knijževnosti (19. i 20. st): književno-povijesne i
književno-teorijske rasprave i studije. Čakovec
- Zagreb: „Zrinski” – Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta
34.Velflin, Hajnrih (1958). Osnovni pojmovi istorije umetnosti: problem razvitka stila u novijoj
umetnosti. Sarajevo: „Veselin Masleša“
35.Vereš, Tome (1997). Bunjevačko pitanje
danas. Subotica: Subotičke novine
36.Vulić, Sanja (2007). „Pjensik tajanstvene
bačke ravni”. Slušaj: zemlja, riječi. Pinkovac–
Guttenbach: Panonski institut: .
37.Vulić, Sanja (2009). Vitezovi hrvatskog jezika u
Bačkoj. Subotica: Hrvatska riječ-Matica hrvatska.
38.Vuković, Petar (2011). „Dijalektalno pjesništvo
u bačkih Bunjevaca”. Godišnjak za znanstvena
istraživanja br. 3. Subotica: ZKHV, 167-184.
39.Žigmanov, Tomislav (2003). Bunjevački blues.
Subotica: Samoizdat
40.Žigmanov, Tomislav (2010). „Suvremeno
pjesništvo vojvođanskih Hrvata“. Koločasopis Matice Hrvatske za književnost,
umjetnost i kulturu, XIX/5-6: 72-127.
41.Žigmanov, Tomislav (2010). „Vremenovanje prostora u pjesništvu dva primjera
kod bačkih Bunjevaca”. Izazovi - sabiranja,
sumjeravanja i tumačenja. Pečuh: Zavod
Hrvata u Mađarskoj, 155-170.
42. Živković, Dragiša (1985). Rečnik književnih
termina. Beograd: Nolit
66
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
67-88
Kolivka
i druge priče iz djetinjstva
Ruža silađev
ČAK U MILITIĆ ZBROG SOSE – Liti smo se često kupali na štrandu u Bogojevu. Tu smo kadgoda trefili naše bivše komšije sto su se otselili
u Srpski Miletić. Obožavali su našu trogodišnju
kćerkicu i utrkivali se ko će prija da je zabavi i
udovolji. Pošto je Militić desetak minuta autom
od štranda, komšinica bi nas pozvala na kafu.
No, jednoga dana naša kćer nije bila raspoložena za Militić.
– Ajde, dušo, kod nas, imamo zrelih trešanja!–
nagovarala je komšinica.
– Ne bi... Ima i moja baka u Sonte.
– Pa, dobro onda, daću ti i jagoda, dok mi pijemo kafu.
– Ccc... I mi imamo jagoda.
– Kupiću ti sladoled!– nastavi komšinica.
– Neću, fala! Mama kaže da grlo boli od sladoleda.– odgovori zlovoljno naša kćer.
– A, znaš šta? Daću ti paštetom hleba i paradajza. – ne odustaje komšinica.
– Ajd, dobro! Idemo onda!
Spakujemo se. Istresemo ležaljke od piska, pokupimo okolo naše stvari, šešire na glavu i krenemo autima do Srpskoga Miletića. Čim smo
stigli, naša kćerkica sidne za ’stal spremna da se
privati gošćenja. Komšinica je nariže dva komata kruva, namasti paštetom i donese sose.
Mala počme jist i veli:
– Dobro, ajde da mi daš još tu tvoju paradajzu!
– Evo, narezala sam ti je – kaže komšinica.
– Piiih! Kaka mi je to paradajza? Pa, to SOSA! –
naruga se naša kćer i nastavi – čak u Militić došli
zbrog sose!
CIN – CI–LIN – CI, DIN– DA – LAU! – U našoj ulici živjele su sestre Jaga i Kata sa bratom
Markom. Jaga je išla u peti razred. Kata je bila
moja vršnjakinja, to jest drugi razred, a Marko
još nije išao u školu. Kata i Marko nikako nisu
mogli pravilno izgovoriti glasove L i R. Umjesto
glasa L rekli bi V. Isto tako umjesto R izgovorili
bi opet njima omiljeli V. Tako sam ja bila Vuža, a
lasta je bila vasta. Mi djeca smo im se besramno
smijali kad god sa njima nije bila njihova starija
seka. Možete zamisliti što bi nam slijedilo u njezinoj nazočnosti.
Kako smo živjeli u selu svismo imali vrtove sa
puno voćaka po kojima smo se verali po cijele
dane. Sladili smo se raznim voćem u sva godišnja doba, pa i zimi. Tada smo jeli dunje, jabuke i
kruške sa ormara iz soba koje se nisu zagrijavale. Kad bi nestale, na red su dolazile suhe šljive
i višnje koje su bile spremljene na prozračnim
mjestima kao što su tavani i ambari. Rado smo
jeli divlje kruškice, s jeseni ubrane u šumi. One
su kao i po koja dinja i lubenica čuvane u hrpama žita, također na tavanima i ambarima. Dinju
i lubenicu smo jeli čak i na Badnju večer.
Igrali smo se sa ostalom djecom raznih igara po
našim vrtovima, a i na ulici po prašnjavom putu.
Baš se jednom namjestilo da nikoga nije bilo na
ulici ali se iz Jaginoga, Katinoga i Markova vrta
čula vesela graja. Otišla sam do njihove kuće i
provirila kroz latež. Latež je ograda koja je mogla biti od trske, konopljinih, kukuruznih, suncokretovih ili inih stabljika. Njihova je bila od suncokretovih stabljika. Između stabljika se moglo
lijepo vidjeti unutra. Na razgranatoj krošnji koja
se spuštala skoro do zemlje rumenile su se prve
trešnje. Kata i Marko su sjedili na jednoj grani i
jeli ih u slast. Pritom su sa grane mahali nogama
po zraku i pjevušili oponašajući zvona:
– Cin–ci – vin–ci! Cin–ci – vin–ci!– pjevala je
Kata, umjesto cin–ci– lin–ci, cin – ci – lin–ci –
kako smo to mi ostala djeca izgovarali.
– Din – da– vau! Din–da–vau! – odgovarao je
Marko, umjesto din– da – lau! Din – da– lau!
67
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
Promatrala sam ih neko vrijeme i onda sam pozvala:
– Kato, hajde da se igramo!
– Ne mogu!Sada zvoni malo zvono! – odgovorila je Kata i nastavila:
– Cin–ci–vin–ci! Cin–ci– vin–ci!
Čučala sam iza ograde i umirala od dosade, a
oni su se lijepo zabavljali uz trešnje i pjesmu. Ponovno sam pozvala, ali sada Marka.
– Marko hajde na ulicu! Dođi da se igramo!
– Ne mogu! Sada zvoni veliko zvono! Slušaj!
Din – da–vau! Din –da–vau!
Oni su nastavili sa «zvonjenjem», a ja sam se
strašno dosađivala. Počeli su me hvatati trnci u
nogama i jedva sam ustala i dalje ih pozivajući da se igramo. Uopće nisu obraćali pažnju na
mene. Uf, baš mi je bilo krivo! I sjetim se kako da
im se osvetim. Čim su me prošli trnci ja zapjevah
glasno i jasno:
– Cin–ci–vin–ci! Din– da– vau! Cin–ci–vin–ci!
Din–da – vau! – pjevala sam neprekidno, čudeći se sama sebi kako sam obdarena lijepim
glasom.
Na trešnji se osjetilo komešanje, utihnuli su glasovi, a onda se začuo dvoglas:
– Vidjeti ćeš ti!Samo kad dođe Jaga iz škole!
– Uh! Kako sam samo mogla zaboraviti na Jagu!
Ma, ta je bila najjača u ulici!
Prava muškarača! Kako je igrala rukomet! Iiii! Pol
ekipe sruši ispred sebe dok juri na mrežu! I svaki
put kad opali, da gol! Nitko joj nije bio ravan ni
u šutiranju lopte u vis! Kad ta udari loptu! Lopta
ode visoko, više od kuća! Čak više od našega
jablana! A, on je bio viši od svih kuća u okolici.
Eh, što uradih sebi, progonila me misao. U školu
sam išla suprotnom stranom ulice sljedećih nekoliko dana u strahu od Jage. Ali! Srete me jednom Jaga kad sam išla iz škole. Pretrnula sam od
straha i brzo spustila torbu na trotoar a rukama
zaštitila lice, očekujući pljuske. Krajičkom oka
vidjeh kako Jaga uzima moju torbu. Zavrtjela ju
je rukom u krug svom snagom nekoliko puta,
a onda je moja torba zafijukala visoko, zrakom,
iznad krova susjedove kuće. I nestade iza krova,
negdje u susjedovu dvorištu!
Jaga se okrenu prema meni sa zadovoljnim izrazom na licu i zapjevuši:
– Cin–ci – lin–ci, din – da – lau! Cin–ci– lin–ci,
din – da– lau!
67-88
DOBIJO ŠTO JE TRAŽIJO – U sobe sam blizu
penđera sa malim ditetom u naručju. Na sokaku
ispod penđera sigra se skakuce (školice) naša
kćerkica od četiri godine. Dolazi stariji muškarac i obraća je se:
– Faljnis, a čija si ti?
– Ja sam apotekaricina.– odgovara mala.
– A, jel, a vi to onda sad imate i bebu?
– Pa, da, dido, imam seku – Već guguče! – A ja
sam sad i nena! – razdivanila se naša starija kćer.
Niže rič za ričom i ne pristaje se skakucat.
– A, tako! Ja isto voljim bebe. Moram je dojt
ukrast! – nastavlja dida.
Tišina. Pogledam na penđer, mala sa raširitim
nogama na iscrtanima kvadratima skakuce, zastaje, razrogači oči i kaže:
– Ne možeš, dido, nju čuvamoja mama!– nastavlja se sigrat.
– Kad tvoja mama ode u dućan onda ću je ja
ukrast.– ne da se dida.
– E, pa da znaš da je onda ja čuvam i ne možeš
je nikako ukrast. – i dalje spokojno skakuće.
– Kad ti odeš kod majke, jel kod bake, onda ću
ja dojt.– ope dida.
– Ajavoj! Moj tata onda čuva bebu!
– Šta se ja bojim tvojega tate! Gledaj koliki sam!
– Mala ga dobro odmjeri od glave do pete i prezrivo mu dobaci.
– Pih! Moj tata je veći od tebe!
– Dobro, nek je veći. Kad on uveče ode spavat,
onda ću ja ukrast tvoju seku!
Sad već sklanjam firangu i gledim u moju malu
dositljivu kćer. Zarumenila se od ljutine, podbočila se sa obadve ruke, najerila glavicu, naškiljila
na jedno oko i trisne:
– Znaš ti šta, dido? Idi ti u mačkino dupe!
– Auuu!– počeše se dida po glave – eto ti šta
si tražijo, to si i dobijo! – Pa produži dida, dalje
sokakom, i to ubrzanim korakom.
GLAČALO – Bilo kad da uzmem glačalo u
ruke, sjetim se jedne nemile zgode iz djetinjstva.
Mada su se glačala puno izmijenila, to jest usavršila, ja se I danas vrlo živo sjećam glačala iz
svoga djetinjstva.
Obično subotom, odmah poslije ručka, mama
bi mi dala košaricu od pruća u kojoj je na dnu
bio postavljen – pakpapir.
68
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
– Pođi, dušo, u pekarnicu po ugljen. Sada je pekar ugljen već ohladio i pripremio za glačala.
U doba moga ranog djetinjstva, glačala na struju još nije bilo u našem selu ili su ga imali vrlo
rijetki stanovnici. Glačala su bila napravljena
od tuča, tj. od željeza i bila su teška. Obojena
u crno. U njih bi se stavio ugljen-ćumur, koji je
proizvodio naš pekar sagorijevanjem drveta u
pekarskoj peći. On je taj ugljen hladio, mjerio i
prodavao domaćicama.
Mama bi stavila ugljen u glačalo i upalila ga žigicom. Zatim bi uzela glačalo za drvenu dršku na
poklopcu i zamahivala njime širokim pokretom
ruke lijevo i desno. Tako bi se sav ugljen užario,
baš onako kako to danas radimo za roštilj. Glačalo bi se ugrijalo i bilo je spremno za glačanje.
Mama bi me svaki put nagradila sa nekoliko
komadića ugljena. Naime, vrlo rano sam otkrila
za mene čarobne moći tog ugljena. Njime se
moglo crtati i pisati. Ne samo na papiru nego
na crjepovima, opekama, drvetu, pločniku, utabanoj stazi … Pravo otkriće! Bila je oskudica u
papiru, olovkama, a bojice nisam još niti vidjela.
Svaki odlazak po ćumur je za mene bio praznik.
Jednom, vraćajući se s punom košarom ćumura
iz pekarnice, zamijetih lijepu ogradu od dasaka.
Tarabu. Privukla me daska koja je bila skoro bijela i vrlo uglačana.
– Kako bi bilo lijepo nacrtati djevojčicu na toj
dasci – pomislila sam.
Spustila sam košaru pored nogu, uzela komadić
ugljena i dala se na posao. Slika mi je baš išla
od ruke! Kad sam je završila, zadovoljno stavim
ruke na kukove. Podbočila sam se I odmakla par
koraka unazad od slike, da još jednom znalački
ocijenim svoje remek djelo. Usne mi se razvukoše od uha do uha ali u taj čas razvuče se i
cijuk vrata na ogradi. Na vratima se pojavi isto
tako sa rukama na kukovima, vrlo ljuta teta.
– Pa sram te bilo! Čije li si samo tako bezobrazno derište?
– Mmmm … – osušila su mi se usta u hipu, a
obrazi bride kao da mi je netko prilijepio žestoku pljusku.
– Je li te tomu mati naučila?– urlala je teta.
– Nnnne!– na spominjanje mame zaboljela me
glava od silne sramote. Učinilo mi se kako mi
glava raste i da je veća od košare sa ugljenom.
– Ispruži ruke!– naredi mi ljuta teta.
67-88
Potpuno «razoružana», uhvaćena na djelu, osramoćena, kao izdajnik ispružih ruke. Teta me
počne pljeskati po njima svojim rukama. Nije
me boljelo! Krupne suze su mi kapale od silne
sramote. Što će mi mama reći? Kako li će se
samo stidjeti zbog mene! A što će mi tek učiteljica reći? Te jeseni trebala sam poći u prvi razred.
– A sad naprijed! I da znaš, milicija će doći po
tebe! Sram te bilo! – vikala je I dalje teta.
Išla sam putem do moga doma neizmjerno
ljuta na samu sebe. Sljedeći dani su bili muka
za mene. Stalno sam očekivala da će mi banuti
milicija u kuću i da ću ići u zatvor. Sve sljedeće
subote, kad je trebalo ići po ugljen za glačalo, u
širokom krugu sam zaobilazila kuću sa tarabom.
– Pa gdje si ti , dušo, tako dugo?–pitala bi me
mama po povratku.
Nije mogla ni naslutiti da sam išla, okolo-naokolo, po selu, da ne sretnem onu tetu. Mami nisam
mogla nikako reći da sam ju tako grozno iznevjerila. Ja sam i dalje dugo živjela u očekivanju
milicije koja nikako nije dolazila. Svoj sam grijeh
mami priznala u petom razredu. Kad sam malo
više narasla, shvatila sam kako je lijepo živjeti
samo onda ako činiš ispravne stvari.
JOŠ JEDAN DAN
– Marko, kava je na stolu – zovnu Marija svoga
muža Marka kao i svakoga jutra. On bunovan,
neobrijan, krmeljiv iziđe iz spavaće sobe. Ćuteći mrzovoljno uđe u kuhinju i sjede za stol. Ne
pogledavši ju, srčući ispije kavu u jednom dahu.
Ne progovorivši niti jedne riječi, leže na kuhinjski ležaj, uze daljinski u ruke i uključi televizor.
Marija polako odloži štake. Nesigurno i nespretno sjede za sto. Pomisli kako evo opet kao po
ko zna koji put pije kavu sama. Oboje su zašli
u sedamdesete. Marko je već godinu dana bio
u mirovini. Ona, kućanica nije zaradila mirovinu. Morala je ostaviti posao u tekstilnoj kada se
rodilo treće dijete a svekrva oboljela. Tu je bio
još i svekar. Seoska kuća sa okućnicom. Sve je
to zahtijevalo puno zalaganja. Da djeca budu
dobra u školi, da roditelji budu zadovoljni, kuća
i vrt u redu. Sve je uvijek sama radila. Krečila, kopala. Marka je redovito čekao ručak kad se vrati
iz brodogradilišta gdje je radio. Godine rata i
povratak ranjenog muža... Sve je to iznijela na
svojim plećima.
Srknu kavu. Kao da je progutala knedlu. Skliznu
joj suza niz obraz. Djeca su otišla. Svila svoje gni69
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
jezdo u velikim gradovima. Željna ih je i vidjeti
i čuti. Marko se ljuti kadgod podigne slušalicu.
– Što ih zoveš svaki čas? Trošiš, a nisi zaradila! –
odmah se ljuti.
Prijek je. Viče. A i ruka mu teška. Sada u starim
godinama hoće ruku na nju. Njen Marko. Ne
želi ju više. Ne voli. Ne zamjećuje ju, ma kolikogod se trudila.
– Marko, što bi želio za ručak?– upitala ga je
jučer.
– Kao da ćeš mi praviti nešto posebno! Da si zaradila nešto tokom života rekao bih ti! – osorno
je odgovorio.
Zaplakala je. Ta zar je ona kriva? Nije ga ona
držala na nišanu, a ne može izići na kraj sa tom
mirovinicom, pa nikako. Ne da joj u ruke, ni
dinar! Drži pare u njegovom džepu i za svaki
bijedni novčić ona mora moliti. Po cijeli dan
on gleda televizor. Onda skokne do kavane na
uglu. Nađe se sa društvom. Njoj ni dobar dan,
niti doviđenja.
– Željna sam djece.– rekla mu je prije neki dan.
– I krmača rodi. I doji. I onda uzmeš prasad i
prodaš. I nikad ih više ne vidi. –obrecnuo se.
Dva dana je plakala.
A koljena? Bole li bole. Jedva se kreće. Treba
nahraniti svinje, kokoške... Treba okopati vrt. Sve
joj to uz štake pričinjava velike teškoće. Sasvim
je drukčije zamišljala njihovu starost. Oduvijek
je voljela dobru knjigu. Čitala je, makar kasno
u noć kad svi pozaspavaju. Voljela je film. Prije
prokletog rata ruku pod ruku bi išli makar jednom tjedno u kino. Nekada su išli na rijeku sa
djecom. Zazvoni joj u ušima dječja graja. Zamirišu joj mlade topole što rastu na obali rijeke. I te
male radosti su nestale. Netragom, kao u snu.
Čvrsto vjeruje da bi sve moglo biti kao prije. Susjeda njenih godina živi nekako ljepše. Naprednije. Ima i računalo. Lijepo je pogledati zanimljivosti na internetu. Pročitati dnevni tisak.
– Eh, puste li želje! – progovori sama za sebe.
– Opet ti! – javi se Marko i zalupi vrata za sobom.
Zamagljenim pogledom kroz prozorsko staklo
otpratila ga je do uličnih vrata. Još jedan dan što
sliči na prethodni je pred njom.
67-88
KAFENA KAŠIČICA – Dok sam još bila u radnomu odnosu, radila sam u naše ’pateke. Jedamput je unišo derančić od sedam, osam godina.
Imo je recept sa propisanim sirupom. Pružila
sam mu bočicu i rekla da se pije triput dnevno
po jedna kafena kašičica.
– Fala – reko je.
– Molim i doviđenja – odgovorila sam i ošla u
drugu prostoriju, laboratoriju. I napunila sam nikoliko kutija Pavlovićeve masti i vratila se ponovo u oficinu. Preznila sam se, jel je mali još stojo
isprid recepture.
– Ti si još tu? Čekaš još štogod? – upitala sam.
– Kafenu kašičicu. – odgovorio je.
KO BI REKO DA SU IZ SONTE – Kasni šezdeseti godina, putovali smo u varoš, u Sombor, što
radi posla, što radi škule. A, počeli smo it na škule ti godina više nego ikada. Voz jevtin, mater bi
nakupila jaja na misec baš toliko koliko je tribalo
za mesečnu kartu. Priko lita, ščim se škula završi, pa do jeseni dok ne počme ponovo, išli smo
kopat na Mladi Borac, na Devetu u Patin... Kecelja se nosila, pa nije tribalo bogzna kake oprave. Doduše, gospocka dica su u škule nosila još
jednu aljinu ispod kecelje a mi ...Ta dobro nam
je bilo kako je, da je. Puno nas je i po prvi put
zakoračilo u svit i u voz.
Pun voz naroda. Jedni su putovali kod doktora,
drugi na pijac kojišta prodat, a mi mladež najviše u škulu. Tu se našlo s jeseni i s prolića puno
Bosanaca, radnika, jel Vojvodina je imala nedostatak radne snage. Sve je bilo u procvatu. Svaka
stopa zemlje je bila obradita i zasijana. Već prid
Uskrs vozovi su brektali pod teretom. Železnica
je uključivala nove vagone za privažanje radnika iz Bosne.Željni obrade čekali su ektari iznikle
repe i ostali useva.
Mi učenici, kad bi ujtru rano ulazili u voz priskakali bi priko Bosanaca koji su spavali. Otvoriti
usta, opuščani tila, znojni i smrdljivi nogu, odavali su dugački,mučni put. Slike koje su divanile
više od bilo koji riči. Al, svako je u tomu vozu išo
sa virom i nadom u bolje sutra. To bolje sutra je
obavezno i dolazilo. Vridilo je truda i svaka kap
znoja bila je pošteno naplatita. Radnici su bili
redovno i na vrime isplaćivani. Pijačari su robu
prodavali a mi učenici posli završite škule smo
se zapošljavali. Iz ovoga doba gledeći rekla bi
da nam je teko med i mliko.
70
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
Nosili smo u grad sa sobom svoje običaje i svoj
govor. U gradu smo bili višestruko i postiđivani
zbrog njega, no ako nas je bilo više u razredu
nismo se baš lako dalitj, nismo odustajali od
svojega divana. Među sobom smo divanili nako
kako nas je mater naučila. Školski drugovi koji su
imali razumevanja, pratili su sa zanimanjem naš
govor zapitkivali i tražili tumačenje riči.
Niki od nas su odustajali od govora i nisu nit pripovidali od Sonte. Sad puno više razumim zašto
je to tako bilo. Naime, zril život ti otvara mloga
zatvorita vrata.
Jednom prilikom ka’ smo se vraćali vozom, Slikika se primako dvima curama, Ane i Marice.
Pošto je bio vickast i umiljat momak malo jim se
počo udvarat:
– Pa, jel, cure, di ste vi bile?
Tišina. Nema odgovora. Marica i Ana se samo
pogledu, nosove podignu i ćutu.
– A, pa, da, vi ste sad gospoje kad idete u varoš!– nastavlja Slikika.
– Hi,hi, hi!– oglasu se cure.
– A, jel, a, otkuda ste vi? – ope pita Slikika.
– Šta ste danas učili u škule? – nastavlja Slikika i
ne da se omest divojačim omalovažavanjem. –
Obadve ga mrko pogledu. I tako cila puta sve
do Sonte. Slikika pita, a cure se naškobu, jel zasmiju al ne divanu ništa.
«Mariška» fućka, pućka i fićka al cigurno vuče
vagone. Vraćamo se iz grada. Niko je zaspo,
niki se kartu, Cigani udarili u egedu i begeš i mi
srićno stižemo od Sombora i evo nas već do Slatine šume. Prid Sontom smo. Na skretnice isprid
Mandinovaca, zaciba se cili voz. Zanesemo se u
stranu svi i malo podvrisnemo.
U pokolebane siguracije, uvati se Marica za Slikikino rame a Ana se pricvrlji na njegova prsa.
Iznenadito se pogledu i vrisnu:
– Ala smo se zalelali!
– A, zalelali smo se?! – uzvikne Slikika.– Pa, vi
ste, cure, iz Sonte?!
KOLIVKA – Godinama je stojala na tavanu, prikrita paučinom, pripuščana crvotočine, osudita
da je odnese zaborav, jel je došlo novo vrime u
koje se ona ne uklapa. Dok sam se pogađala za
prodaju roditeljcke kuće znala sam da kolivku
ne mogu otuđit, ni poklonit da je niko drži na po
bašče da na nju padavu kiše i snigovi. ’Voga lita
67-88
sam odlučila da je prifarbam, da je postavim u
starovircki gank stare kuće nabijače.
Farbam i študiram ko se sve kolišo u moje kolivke. Ko je, je napravijo ko li je, je nasnoto? Nuz
tetkinu pomoć, a tetka se isto kolišala u njoje,
po malo sam razabrala. Kolivka je napravita
za rođenje mojega oca, Ive, koji se rodijo 5. I
1924.g.(umro 20. IV 2003.g.). Napravita je po
tadašnje nove mode. Do onda su se najviše pravile niske kolivke tako da se dicu kolišalo sidećki,
jel na zemlje na kake krparice, jel na kakomu
stolčiću. Pretpostavka moje tete je da je ’vu kolivku napravijo majstor Nenad Boškov, dojdoš
iz Stapara, koji je stojo tri-četiri kuće od nas.
Činjenica da je napravita vrlo precizno, a samo
je majstor Nenad imo take mašine za obradu
drveta kake niko u Sonte u to vrime nije imo,
ide u prilog predpostavke ko je napravijo našu
kolivku. Isto tako činjenica da smo bili komšije
i cigurno ne bi dalje nosili pravit tako štogoda,
takođe ide u prilog predpostavke.
I ja se sićam dida Nenada. Bijo je crnomanjast,lip
i uredan čovek. Uvik obrijan, čist i jako pristojan.
Bijo je tišljer, majstor kako ga nadaleko ni bilo.
Oženijo se u Sontu, za Katu Opacinu, koja će
u mojemu ditinjstvu bit oslovljavana sa baba
Kata Opacina. Živili su dida Nenad i baba Kata
u njeve bile kućice, take čiste ko da je baš danas
okrečana. Ogradu su imali od trske uredno i čvrsto složite i ni bilo šanse da mi musava dičurlija
vidimo u njev dvor. Badava smo turali nosove u
trsku, nikako ji nismo mogli proturit n’onu stranu. Ne znam zašto mi je baba Kata uvik nasmijano pozdravljala i pitala ku’ću i di sam bila. Voljila
mi je. Vada je i drugu dicu, jel svoje nije imala.
Doduše, kad sam već ja imala svoju dicu i gurkala ji u kolica do moje majke (mater od mojega
oca) do kuće iz koje i potiče kolivka, baba Kata
bi oma počela divan:
– Pa, to si ti, Ružo, jagorode!? Pa, imaš već i
drugo malo!? Ej, ala je višto bilo ka’ si imala pet
godina i kad ti je sitar tijo odnet! Tijo ti je zaminjit za sito!
T’, ko se ne bi sićo?! Godinama mi je potsićala
noto! A, vako je to bilo. Mi dičurlija smo se sigrali kod Blažini na sokaku. Naišo je sitar.
– Sito! Rešeto! Poderano korito! Ajte, žene, evo
sita i rešeta! Džabe dam samo da prodam!
I ja sam se dogurkala do sitara i dobro gledala šta sve ima u kolica. Žene su slabo kupovale.
Ko i dan danas ni bilo novaca u svako doba za
71
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
kupovinu. Sitar se okrenijo i reko žene koja je
pažljivo zagledala sita (vidilo se da je, je nužda
al...):
– Evo, daj mi ovu malu, a ja ću tebi sito!– reko
je sitar i pokazo na me. Ja sam ga pogledala i
viknila:
– Ajoj! Obiliš! – pružila sam mu šipak, okrenila se i što sam brže mogla zadimila u cigurnost
doma. Eto čega se baba Kata sićala i evo neda
mi da zaboravim do današnjega dana, do moji
šezdesetpet, ni nju, ni dida Nenada, ni njevu lipu
bilu kuću, a bome, ni sitara!
Oprosti, dragi čitatelju, što se udaljavam od
teme, al ništa u mene tako oće i to sledim. Šta
mi sve nije spalo na pamet dok sam farbala kolivku! Mora bit da je moj stari, očev otac, štogoda odradijo majstor Nenadu! Di je on to mogo
platit, mislim izradu kolivke!? Možda mu je prino
štogod s konjma i kolma? Jel mu je platijo kojim
džakom brašna, žita, jel kukuruza? Znam samo
jedno, da te novce moj stari i majka nisu imali.
Uglavnomu ka’ se njevo malo (moj otac) rodijo, dočekala ga je nova, novcijata kolivka. Posli njega na kolišanje je došla očeva sestra Ana,
rodita 20. IV. 1929. (umrla 21. VI. 1945.). 2. XI
1932. godine u kolivku je pristigo očevbrat Stipa
(umro 30. XI. 1993.). Još ni zno Stipa dobro ni
divanit, a u kolivke se raskomotila njeva najmlađa sestra Eva (moja tetica, koja je mene dadiljala već sa 15 godina) rodita 16.V. 1934. Stipa se
često srdijo što mu pridošlica zauzima misto za
kolišanje, al’ protivu toga ni mogo ništa! Rasli su
«ko trska iz vode» i prirasli kolivku. Al, ona nije
stojala brezposlita! Asnirala se intenzivno! U njoje su se kolišali i rodovi i komšije, a i tek slučajni
poznati.
– Grijota je ne uzajmit siromu ako štogoda
imaš! – rekla bi moja majka, a kasnije i moja mater kad bi kogod isko kolivku da se posluži.
Curi vrime, grabi naprid, a dica i sve što je živo
raste razvija se i umire. ’Naj mali Iva za kojega je
kolivka bila napravita, 31.VII. 1948. godine je na
veliku radost dobijo sina Stipu, mojega starijega
brata. Kolivka je ope bila doma, u naše kuće.
Eh, da! Al, život je bijo ope okrutan. Stipa se nije
dugo kolišo. 4. XI. 1949.g. savladala ga je velika
vatruština samo nakon dvi nedilje pošto sam ja
23. X. 1949. godine zauzela misto u kolivke. U
njoje sam carovala četiri godine. Već mi je bilo i
tisno, al nisam odustajala od kolivke. Kasnije ka’
sam se zadivojčila i kad mi je moj najmlađi brat
67-88
tijo naljutit, samo bi mi reko da nemam nikake
noge! Ja sam mu srdito odgovarala da je to zoto
što mi nisu kupili na vrime krevet, neg’ sam morala stiskat noge u kolivke!
Iz kolivke sam morala «aus», 28. IV. 1953. godine. Dobila sam sestru Ankicu (umrla 27. X.
1955.). Seka se razbaškarila i sad je kolivka bila
njezina. Ti godina smo nabijali našu kuću, najlipšu na svitu, u novomu naselju (u Jugoslovencke
ulice), a blizu fodbala. Svud okolo su bile njive i
vinogradi. Prva je sagradita Jodrina kuća, pa čiča
Ade Dedinomu, štrikeru, pa Galgina, šnajderke
Anuške,( što su je zvali Pešta, jel je bila iz Budimpešte), pa naša. Mater bi iznela kolivku na dvor
i dok su stariji radili u i oko kuće ja sam morala
kolišat sestru u ladovine pod štosom cigala. Ni
mi uvik bilo pravo i tako ne znam ni sama kako
je seka jedamt izfrkla iz kolivke, a moje ture se
ubrzo jako zagrijalo.
Penzlom umočitom u farbu prilazim priko jamice, na gornjemu dilu kolivke tamo di su bile
dičje noge.
– Ma, vidi, molim ti! – kažem sama sebe i prisićam se da je kroz tu jamicu mater vezala široku, šarenu uzicu od vune, dugačku oko meter.
Noću, kad bi moja seka Ankica, jel moj mlađi
brat, Stipa, rodit 21. II. 1960. (umro 29.XI 2007.
da, ope Stipa, jel je mater jako voljila to ime) drečo, mater se ne bi oma dizala iz kreveta. Samo
bi drugi, slobodni kraj od uzice povukla ispod
dunje, zakolišala kolivku, nako u mraku i brat bi
ubrzo ućutijo.
Gotova je! Ofarbana! Boja čini čuda, reče mi
jednom prilikom Kata Šodanova, slikarica. Zbilja, čudo! Još samo da se osuši i da je metnem na
najbolje moguće misto. U gank! Unaprid znam,
da kad god projdem po pridnjemu dvoru,isprid
stare kuće, neću moć odolit pogledu ... I sve više
ću se prisićat kako smo se penjali u nju po nas
pet, šest i kolišali do besvesti i ispadali iž njoje.
I kako smo se znali potuć, kad smo već postali
veći i tili svako dojt na red za kolišanje, u vrime
prela, dok stariji zauzeti svojima uncutarijama
nisu obraćali pažnju na dičurliju. Mislim na sve
’ne koje sam znala i koji su prošli kroz vrime kratko se zadržavajuć u njoje. Čuvam uspomene,
dilim ji i ko da gledam mater kako koliša male
i piva:
– Ci–bu, li–bu, ošla Ankica u ribu, pa uvati štukaricu, štukarica Ankicu za ru–ki–cu!
72
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
– Ci– bu, li–bu, ošla Ankica u ribu, pa uvati štukaricu, štukarica Ankicu za no–gi–cu!
– Ci–bu, li–bu, ošo Stipa u ribu, pa uvati štukaricu, štukarica Stipu za ru– ki–cu!
– Ci–bu, li–bu, ošo Stipa u ribu, pa uvati štukaricu, štukarica Stipu za no–gi–cu!
KRADLJIVAC – Josip je stanovao u glavnoj ulici
u selu. Na kraju ulice se nalazila škola. Prije škole
je morao proći kroz tržnicu. Bilo je zabavno u
dane kada je radila tržnica. Bilo je tu svega kao i
na svakoj tržnici ili čak kao na sajmu. Prodavalo
se i kupovalo. Golubovi su gugutali, kokoške kokodakale, pijetlovi kukurikali, prasići škumičali,
psići lajali ... Sve životinje na tržnici se uznemire
kao da znaju da će se rijetko koja vratiti svome
domu. Odmah do životinja su se prodavali sirevi, mlijeko, kolači, kruške, jabuke ... Josip se, prolazeći toga dana u školu, zagleda u hrpu jabuka
koje je prodavala jedna veoma debela žena.
– Evo jabuka! Evo finih jabuka! Na prodaju najslađe jabuke na svijetu! – vikala je.
Jabuke su bile poslagane kao piramida, i to dosta visoko. Lijepo su izgledale a bile su iste kao
njegove doma. Samo ove su bile oprane i uglancane, te su blistale i mamile poglede kupaca.
Malo je stajao i uživao u ljepoti jabuka, a onda
krene u školu. Samo što je odmakao nekoliko
koraka začuje iza sebe neko kotrljanje. Okrenu
se i vidje da se jabuke kotrljaju i padaju sa tezge
na sve strane. Debela žena je vikala:
– Kradljivac! Kradljivac! Uhvatite tata! Hvatajte
ga!– upirala je prstom prema njemu. Josip se
okrete lijevo i desno vjerujući da se žena obraća
nekome iza ili uz njega. Međutim, nepoznati čovjek ga uhvati za ruku i uvrnu mu je na leđima.
Josip zajauka od boli. U to se približi debela sva
izbezumljena od ljutine. Raščupana kosa i krupne iskolačene oči su joj davale vrlo zao igled.
– Kradljivče! Sad ćeš ti da dobiješ svoje! – zavika i krene prema Josipu.
– Neee! Molim vas! Nisam ja! Nisam ja! – zavapi Josip plačući i drhteći od straha.
–Ma kako nisi ti?! – doda debela – što to imaš u
džepu? – pokaže na Josipov nabrekli džep.
– Jabuku! Ali ne vašu..! – odgovori.
– Lako ćemo mi to utvrditi!– reče čovjek koji ga
je čvrsto držao.
Debela priđe Josipu i izvrnu džep. Iz njega ispade jabuka, izgledom kao one sa tezge.
67-88
– Eto, vidiš! Lažac! Pa, da, ko laže taj i krade! –
reče žena i počne pljuskati Josipa po obrazima.
Josip je plakao na sav glas, vičući:
– Nisam lažac, nisam kradljivac! Čekajte da
objasnim! Mama mi je ...
Nitko ga više nije slušao. Josip uze svoju školsku
torbu i jecajući,postiđen, vrati se doma. Mama
se jako uplašila i iznenadila vidjevši masnice na
licu svoga sina. Saslušala ga je i rekla:
– Nisi im uspio reći da sam ti ja dala jabuku?
Mama mu je skoro svakoga dana dok bi ga
ispraćala u školu davala jednu jabuku za užinu.
Josip bi je stavio u torbu ili u džep. Na velikom
odmoru bi se osladio jabukom. Obično bi ju i
podijelio sa prijateljima ako bi kogod zaiskao:
– Može jedan griz, Josipe?
– Dijete, moje, strašno su pogriješili.– rekla je
mama milujući Josipa. Otišla je u podrum i napunila košaricu od pruća sa jabukama. U jednu
ruku je ponela košaricu a drugom povela Josipa za ruku. Išli su prema tržnici. Debela žena
je još uvijek komentarisala o kradljivcu. Josipova
mama je prišla njezinoj tezgi i upitala:
– Gospođo, možda biste htjeli probati naše
jabuke!? – Uzela je svoju košaricu i sve jabuke
istresla na tezgu. Okrenula se i krenula kući. Iza
sebe je čula kako se debela ispričava.
– Oprostite, nisam znala ... Oprostite, mislila sam
... – Josip i mama su otišli i ne slušajući ispriku.
LOPTA – Na kraju naše ulice su stanovale sestre
Anica i Marica. Anica je pohađala prvi razred
osnovne škole a Marica još nije išla u školu. U to
vrijeme nije bilo mnogo igračaka za djecu. Snalazili smo se sami i pravili igračke. Uzjahali bismo
kakav štap ili trsku, skakutali i pjevali:
– Điha, điha! – To nam je bio konj. Djevojčice
su pravile lutke od raznih krpa. Krpama smo se
snabdijevale kod krojačice. U vrijeme kada su
kukuruzi na njivi počimali formirati klipove, mi
djevojčice smo bile neizmjerno sretne. Tada
smo imale lutke od klipa kukuruza koje su imale
«kosu» poput svile. Tako smo imale lutke zlatokose, riđokose, pa čak i prave brinete. Očevi bi
nam napravili mala kolica od drveta, pa smo u
njima vozili naše lutke, a i jedni druge. Bilo je tu
još mnogo igara. Pravili smo kućice za lutke od
čerpića (zemljana opeka) i ovezivali ih pravim
blatom., koje smo također sami umijesili. Na ulici smo se igrali sa «topovima» koje smo isto tako
pravili od blata, a i razne druge figure. Uglav73
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
nom problema sa igračkama nije bilo. Sami smo
ih izmišljali, sami pravili i igranju nije bilo kraja.
Najveći problem je bio sa loptom. Loptu je rijetko koje dijete imalo. Ona je bila skupa za kupiti,
a bila je san svakoga od nas. Lijepa, gumena,
šarena lopta! Gledali bismo zaneseno u izlog
prodavaonice u kojoj je bilo izloženo nekoliko
lopti, bilo da idemo u školu ili se vraćamo iz nje.
Nemojte pomisliti da nismo igrali fudbal, graničar ... To smo igrali, ali odbojku, rukomet i sve
igre gdje bi lopta trebala odskakati nismo mogli
igrati, jer naša lopta je bila načinjena od krpa.
Takva lopta nije mogla poskočiti. Staru, pocijepanu čarapu napunili bismo sa krpama, dobro
stisnuli i svezali. Malo bi to zašili, i pritiskali sa
svih strana da bude okrugla i lopta je bila gotova. Takva lopta bi trajala nekoliko dana. Ona bi
se brže raspala od nemilosrdnog šutiranja nego
što su nam se cijepale čarape. Tako bi ponekada
ostajali bez lopte nekoliko dana ili čak tjedana.
Približavalo se proljeće. Sa njim je dolazio i
Uskrs, blagdan za koji smo se nadali darovima
koje je donosio zec. Jednoga dana Anicini i Maricini roditelji su otišli u polje, a one su ostale
same doma. Zna se da tada slijedi «inventarisanje» kakvo svijet nije vidio. Obadvije su otišle u
spavaću sobu. Marica je «pregledala» stvari u vitrini a Anica je prišla velikom ormaru. Popela se
na stolicu i skinula ključ od gore sa ormara gdje
ga je mama čuvala. Ormar se lako otključao. U
njemu su visjeli kaputi, a ispod njih su bile poslagane bluze i džemperi. Zagnjurila je glavu ispod
kaputa i ugledala u polumraku dvije lopte.
– Oooh! – ote joj se iz usta radosni uzvik, ali u
strahu zastade. Pogleda iza sebe i vidje da sestra
nije ništa primijetila. U tom času se sjeti da je to
mama sigurno kupila dar koji će im donijeti zec
za Uskrs. Brzo zatvori ormar, zaključa i pozove
sestru:
– Hajdemo, iz sobe! Mogli bi se mama i tata vratiti, a mi radimo ono što ne bi trebalo! – Toga
dana je Anica bila neizmjerno sretna. Smijala se
i pjevala. Sestri nije htjela reći. Sestra je bila mala
i još uvijek je vjerovala da zec donosi darove za
Uskrs. Ana bi primakla ruke nosiću i mirisala tragove koji su ostali od lopte to jest ruke su mirisale na novu, novcatu gumu. Lopte su izgledale
baš kao one u izlogu prodavaonice. Po njima
su bile nacrtane ljubičice i visibabe. Između njih
su se kotrljala šarena jaja a dva zečića su nosila
prepune torbe darova.
67-88
Svih sljedećih dana, Anicaj e čekala priliku da
opet zaviri u ormar. Možda je to bio samo san!
Neee! Znala je. To su bile dvije prave pravcate
lopte. Dani su prolazili i ukazala se prilika ponovo. Da, tu su! Sada je bila potpuno sigurna
da će za Uskrs dobiti loptu. I to ne samo jednu,
nego dvije! Imati će i ona i sestra, svaka svoju
loptu!Moći će se igrati svaka sa svojom loptom
kad hoće i koliko hoće Maštala je o lopti svaki
dan ležeći u travi na proljetnom suncu. Sada više
nije primjećivala miris ljubičice i kamilice, sjećala se samo mirisa lopte. Oh, kako će to biti?! Više
neće morati moliti Nataliju, kada dođe iz grada i
donese loptu, da joj malo dobaci. Ona će sada
imati svoju i rado će je davati svojim prijateljicama da se poigraju. Biće to divno! Smiješila se, a
Uskrs se činio tako dalekim.
Ali! Stigao je i Uskrs. Dan prije sva djeca iz ulice su brala travu u korpe i pripremala gnijezda
u koja će zec donijeti darove. Anica je ozarena
lica pomagala svima redom da naberu travu.
Sada je ostala još samo noć koju treba prespavati i imati će loptu! U krevetu se dugo prevrtala
i zaspala je već kad se počeo bijeliti dan. Probudila ih je mama.
– Hajde, djeco, ustanite! Uskrs je! Zeko vam je
doneo darove! – Obadvije su skočile iz kreveta
i onako bosonoge se u čas stvorile ispred gnijezda.
–Ali, mama?! Zar ništa više nema osim ovih
bombona i naranči? – upitala je Anica mamu.
– Nema, dušo, zeki je ponestalo para, pa nije
mogao kupiti drugo osim ovoga. Pogledala je
sestru koja se radovala, a njoj su navrle suze na
oči. Pogledala je na ulicu. Na travnjaku su se
igrali susjedi, brat i sestrica sa dvije lopte koje
je ona dobro poznavala. Sve joj je bilo jasno!
Mama od susjeda se zimus žalila kako je izgubila ključ od ormara i više ga nije mogla zaključati.
Tako nije mogla ni čuvati stvari koje su trebale
biti tajna.
MATER I KĆER – Fotografija je snimljena u Sonti, proljeća 1950. godine. Na njoj su majka Ana
u dobi od dvadeset tri godine i kći Ruža starosti
šest mjeseci. Majka je u tradicionalnoj «svagdanjoj nošnji», bluzi, suknji i pregači, «pregaču».
Obuvena je u rukom ispletene od vune, na jednu iglu sa kukicom, «štrikane ljope». Na glavu je
stavila («povezala se») tamnu maramu, «maranku». Na njoj nema nikakvog nakita npr. «crve-
74
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
nog zrnja», koji je bio nezaobilazni detalj u nošnji Šokica iz Sonte u uobičajenim okolnostima.
Dijete je u haljinici, «aljinice», obuveno u
također ručno ispletene «ljope», koje su se plele
na četiri kratke igle, a posle se izvezle sa vunom
u raznim bojama. To su «merkovane ljopice».
Na vratu dijete nosi ogrlicu «crveno zrnje», naslijeđeno od mame. Na ručici nosi crvenu trakicu
ili pamučni konac koji se stavljao djeci kao zaštita od uroka.
Majčina marama je znak njene neizmjerne
žalosti za osamnaestomjesečnim sinom koga je
izgubila tokom protekle jeseni, samo nakon dva
tjedna, pošto je rođena djevojčica na fotografiji. Te zime obitelj je sustigla još jedna nedaća.
Anin muž se razbolio od tuberkuloze «sušice» i
ležao je u bolnici u gradu. Nakon par mjeseci
i kćerkica sa fotografije se razboljela od upale
pluća i ona je morala u bolnicu. Smještena je
samo kat više iznad očevog odjeljenja.
Ana je dolazila u posjet svojim milima, vlakom,
svake nedjelje i četvrtka kako su tadašnji bolnički propisi nalagali. Supruga i kćer je mogla vidjeti samo ponaosob jer tuberkulozni otac nije
smio biti u kontaktu sa djetetom zbog zaraze.
Tako je Ana svaki put bila na mukama, kod koga
prvo ići u posjet i kod koga se i koliko zadržati.
Jednom prilikom kad je stigla sa svekrvom u posjet kćeri, zatekla ju je razbijenog i krvlju umusanog nosića i sa kvrgama na glavi. Dijete se spoticalo na predugu spavaćicu, padalo i udaralo o
stranice željeznog krevetića. Prvo je pružila kćeri
čašu sa vodom, koja iako nije bila vična pijenju
vode iz čaše, iskapila ju je do dna. U majčinoj glavi su se stvorile slike žeđanja i gladovanja njenoga
djeteta. Tko zna koliko je dugo dijete bilo bespomoćno, možda ju nitko cijele noći nije obišao, jer
su sa usana i obraza otpadali komadići sasušene
krvi. Odmah je stvorila plan. Ukrasti dijete! Moliti
liječnike za otpust tada nije vrijedilo. Bolesnici su
morali ostajati u bolnici, po zakonu, do potpunog izlječenja. Ana je neopaženo uzela dijete iz
krevetića i zajedno sa svekrvom sišla u predvorje
bolnice. Iza vrata koje je pridržavala svekrva, skinula je sa kćeri spavaćicu, stavila ju uza se na gola
prsa i umotala svojim džemperom i kaputom.
Svekrvi je pružila krvavu spavaćicu i ne obazirući
se na njeno negodovanje, rekla:
– Idite, vi majko, gore, sačekajte sestru i dajte
ovu opravu. Nemojte ništa govoriti, samo recite
da ste ovo našli. – Rečeno, učinjeno! Medicin-
67-88
ska sestra se neprijatno iznenadila. Uzbuđeno
je povikala:
– Ukrali su dijete! Ukradeno je dijete! – U toj gužvi svekrva je potajice izišla iz bolnice i požurila
na željezničku postaju gdje se Ana već krila sa
djetetom.
Željeznička postaja je tada imala odjeljak za
majke i djecu, međutim, Ana se nije usudila ući.
Otišla je iza zgrade, podojila kćer i skrivala se
cijeli dan. Kad bi izdaleka primijetila miliciju skrile bi se sve tri u željeznički toalet. Bio je travanj,
hladno vrijeme, ali Ani nije bilo hladno. Ljubav
prema djetetu je nadjačala sve druge potrebe.
U bolnici je suprug morao izgladiti stvar.
Dalji životi majke i kćeri su tekli već uobičajenim životnim tokovima, sa radostima, tugama,
uspjesima i neuspjesima. Ostale su čvrsto podupirući jedna drugu sve do prerane ( kaže kćer)
Anine smrti. Umrla je sa 66 godina.
Ova fotografija je nastala po dolasku iz bolnice
kad je dijete prizdravilo.
MIRIS DJETINJSTVA – Teško se odlučujem
na spremanje roditeljskog tavana. Oduzme
mi mnogo vremena, jer ponovno nailazim
na zaboravljene predmete, knjige i fotografije.
Tavan je za mene oduvijek magija. Svaki taj dio
tavana ima iza sebe priču koja dira u najtananije
osjećaje. Po tko zna koji put otvaram makar
jednom godišnje, požutjelu kartonsku kutiju,
privezanu unakrst, uzicom koju je moja baka
plela od vlakana konoplje. Svaki put skoro sa
strahopoštovanjem otpušem prašinu sa nje i
otvaram dotrajali poklopac. Zapahne me uvijek
i ponovno miris bosiljka koji je tu stavljen da bi
čuvao fotografije od moljaca. Da, tako je radila
baka, mama, a sada i ja. Ne mogu se oduprijeti
želji da prelistam fotografije. Jedna je okrenuta
naopačke. Na poleđini : 1959.godina. Okrenem je i vidim dragi poznati lik.
Fotografija je snimljena u kasno ljeto, u dijelu
sonćanskoga atara, koji Sonćani zovu Kričković.
Taj dio atara je nekada bio poznat po vinogradima. Tu je uspijevalo crno i bijelo otelo,
portogizer i kadarka. U vinogradima su najviše
radili stariji muškarci i žene. Radilo se polagano
i detaljno, a kada dođe vrijeme odmoru obično
u podne, svi bi se okupili pored kopanog bunara sa đermom. Tu su se osvježavali hladnom
vodom, napajali konje, šalili se i žalili. Tu su i
zapjevali i zaigrali.
75
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
Miloš (Đurkov) Ana, moja mama i ja
Na fotografiji je pudar, čuvar vinograda. Dragi
djed! Pamtim godinu njegovoga rođenja. Tisućuosamstodevedesetpeta. Sjedi na dvokolici od
drveta ručne izrade, koja se zvala čeze ili kare.
Ovaj drugi naziv, kare, je bio više zastupljen u
sonćanskom govoru. U kare je upregnut magarac po imenu Bogar i privezan pas, pulin Bojtar.
Bogar i Bojtar su nas djecu posebno uveseljavali. Naš dida je bio ponosan na svoje prijevozno
sredstvo koje mu je bilo neophodno za putovanje od sela do polja i obrnuto. Narodno iskustvo
veli da vinogradu treba sluga, a ne gospodar.
Upravo je dida bio odani sluga svome vinogradu. Svako jutro je ustajao čim bi se ukazala prva
zraka sunca, prezao svoga magarca i vezao
pulina, koji je kada nije bilo nas djece u karama
zauzimao počasno mjesto uz svoga gospodara.
Djed je bio naočit, stasit čovjek, uredan i kad bi
67-88
sjeo u kare još bi zagladio svoje reprezentativne
brkove, podigao šešir prema nebu, prekrižio se i
uz Božju pomoć krenuo na svoje radno mjesto.
Usput bi malo potegao rakijice iz bočice, zvane
polućak, da «urani».
U vinogradu je uvijek bilo posla na pretek. Djed
ga je s ljubavlju okopavao, plijevio, kidao izbojke, duže loze vezao kanapom da ne padnu na
zemlju i špricao plavim kamenom, galicom. Sav
alat sa kojim je radio bi ostavljao u kolibi. Ona
je bila napravljena od trske i šaša. Unutra je bio
krevet od slame i sijena prekriven krparama, a
natkriven komarnicima, radi zaštite od komaraca. Koliba je služila za prenoćište naročito u vrijeme sazrijevanja grožđa. Djed je tada danima
i noćima ostajao u vinogradu čuvajući grožđe
od osa, škvoraca i lopova. Uredno bi okopao
vinograd, pa ga još ravnomjerno pograbljao da
bi se vidjelo ako dođe pod čokot nezvani gost.
Dok je hodajući nadgledao vinograd, pušio je
lulu STIVU, u jednoj ruci je držao zvonce, debeli štap pod miškom a u drugoj ruci krepetalo.
To je drvena naprava koja je okretanjem oko
svoje osi proizvodila vrlo uznemirujuće zvuke
po škvorce i vrapce.
Ispred kolibe, a pod orahom se pripremala
hrana. Djed je kuvao u kotliću na otvorenoj
vatri, a na žaru smo pekli slaninu, nataknutu na
ražnjeve, crni luk, krumpir i papriku.
Mi djeca, didina unučad smo bili neizmjerno
počašćeni kada nas je vodio u pudarinu. Nije
nam bilo teško ustati rano. U njegove kare
bismo mogli stati nas troje od pet do deset
godina, a kako je naš djed bio bogat sa unučadima ( bilo nas je trinaestoro), smjenjivali smo
se iz dana u dan. Jedno od nas bi stavio pored
sebe, a ostalo dvoje ispred sebe. Putem smo
malo čučali, malo sjedili, zabolio nas je i tur I
noge su trnule, ali smo orno pjevali cijeloga
puta. Nije nam bilo teško po cio dan pripomagati oko vinograda, slušati djeda, a ni komarci
nisu bili strašni. Igrali smo se u kolibi mame i
tate, metlom od korova, metlinja, meli, čistili
stazice oko vinograda, ispred kolibe i u kolibi.
Onda bismo uzeli malu probušenu kanticu sa
vodom i šarali po stazicama i u kolibi da nam
bude hladovina a i da nam bude što ljepše.
Oko vinograda baka je sijala raznobojno cvijeće, Neven, Lijepu Katu i Lijepog Andru. Čupali
smo korov iz cvijeća i rano izjutra zalijevali da ne
uvene na dnevnoj žezi. Ako je Bogar bio dobre
76
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
volje mogli smo ga jahati a pulin bi veselo trčao
uz čopor musave dječurlije. I on je bio jedan
od nas. Držali smo ga za ravnopravnoga druga.
Trčkarali smo stotinjak metara do bunara gdje
smo se polijevali vodom i uživali. Sa djedom
ići u vinograd, pa još u karama i sa magarcem i
kerom! Ti dani su za nas bili blagdani!
Uvečer bi naš dida naložio vatru ispred kolibe.
Oko nje bi se sakupili i drugi pudari i pudarice.
Smjenjivale su se priče, šale, dosjetke, pjevali
bećarci o vinogradu, pudarima i pudaricama.
Trajalo je to do duboko u noć, te je po neko
zapao u blaženi san pored vatre.
Djed je iza vinograda uzgajao bostan. Kada je
bostan dozrijevao djeda bi kvrckao po lubenicama i dinjama, kako bi ocijenio koja je dobra
za jelo. Ubrao bi ih nekoliko, rasporio srpom
po pola i svakome dao cijelu polu dinje ili lubenice. To nam se jako dopadalo, jer smo mogli
rukama grabiti meso bostana bez vilice, žlice ili
noža. Ne znam zašto još i sada nakon povećeg
broja godina koje su iza mene nijedan grozd
grožđa, lubenica i dinja nisu tako mirisni i slatki
kao didini.
Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, u
Sonti su se vinogradi počeli masovno uništavati.
Danas ih njeguju samo veliki, rijetki zaljubljenici. Sa vinogradima su nestali pudari i pudarice,
kolibe i druženja. Nestale su priče, utihnula je
kasna noćna pjesma koja je dopirala iz polja
čak do sela stopljena sa mjesečinom u ovaj naš
vojvođanski krajolik.
MRTAVAČKA – Otkad je župnik objavijo da nije
baš lipo reč mrtavačka misa, neg’ misa za pokojnika, snaš Manda se dala u jid. Baš je triba it
naručit misu za njezinoga što je umro pri niku
godinu, a oće li se sitit ka’ dojde prid župnika reč
da je za pokojnika. A veli baš je nije sasvim jasno
zašto sad to nije mrtavačka ka’ je za mrtavca.
Lagano ti i zapantit i naviko si da je to mrtavačka
misa.
Nakanjivala se it u župni dvor iz dana u dan.
Prošlo to već i po godine i još malo, pa će i godišnjica smrti, a ona nikako da misu ugovori. Sve
iz stra da će zaboravit reč: za pokojnika. I siti se!
Boš, pomozi krene jedno jutro. Čim je izašla na
vraca krene šapčat:
– Za pokojnika, za pokojnika, za pokojnika...
– Ujna, Faljnis, daleko ćeš? – vikne je s’ one
strane sokaka zaovina kćer.
67-88
– Ta, evo idem, naručit mrtavačku misu! – odgovori je, snaš Manda i oma se i ugrize za jezik. –
Idem natrag. Znala sam oma da neću imat sriće
kad mi pita ku’ ću!
Za danas je gotovo, misli se. Bolje da ne idem
danas. Šta ću ka’ dojdem prid župnika i isto tako
zaboravim. Ujtru ću. Urani ujtru i još prija Očenaša počme šapčat, za pokojnika, za pokojnika
...
– Aha! Znam! Ubardala sam!– veli sama sebe.–
Vada neću zaboravit!
Ščim je živinu namirila, pripaše pregač za u selo
i krene. Nusput kupi kvasa u dućanu i ope pomisli: mrtavačka, mrtavačka ... Šapčala je mrtavačka sve dok ni stigla do župe. Pritisne zvonce
i izajde župnik.
– Faljenisus, draga majko, što vas tjera tako
rano? Još nismo ni misu kaz’li!
– Uf – pomisli snaš Manda – kud sam se ja zatirala! Ope nisam dobro uradila, al sad je kasno
za vajkanje!
– Došla sam župniče, platit ...
Tu snaš Manda stane ko poparita, jel je zaboravila kako se gospocki kaže mrtavačka misa. Popravi maranku, počeše se iza uveta i istoga časa
ispadne je špijodla iz kukulja. Zvecne po župni
pločica i još je više zabuni. E, pa ne bi ti sad znala
više ni čija je, da je ko zapita, a kamoli kako se
zove po modernomu misa za mrtavca.
– No, de kažite šta vam treba. –kaže župnik i
sagnije se da pokupi špijodlu.
– Znaš šta, župniče?! Ja sam došla platit mrtavačku misu, a tebe ako ni dobro, ti je zovi kako
oćeš! – trisne Manda sad već dobrim uzrujana.
NEPRAVDA –Ljeto se bližilo kraju. Vidjelo se to
po požutjeloj travi i po voću koje je dozrijevalo.
Bilo ga je u selu na svakom koraku. Drvoredi
jabuka na ulicama su se savijali od plodova.
Plave i žute šljive su padale po zemlji i činile
lijepe plave i žute ćilime ispod svojih stabala.
Kruške su mirisale i selo je ličilo na zemlju u
kojoj «teče med i mlijeko».Seljani su svakodnevno sakupljali plodove. Od njih su pravili slasne
džemove, pekmeze, kompote i sokove. Preostale su stavljali u drvene bačve. U njima je voće
fermentiralo u alkohol i od njega su pravili razna
pića za odrasle.
Djeca su svakodnevno pomagala starijima u
sakupljanju voća. Redovito nakon obavljenog
posla su bili nagrađivani za zalaganje. Nagrade
77
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
su bile: sladoled, karta za kino, komad kolača,
žvakaće gume ili bombone. Stariji su djecu
mnogo hvalili za njihovu revnost. Tako je bilo i
toga dana. Igrali su se na ulici njih petero djece.
Susjeda je izišla na ulicu i pozvala ih.
– Djeco, dođite da mi pomognete sakupiti šljive! Poslije vas sve vozim autom na obližnje jezero. – Prethodne noći je bješnjela oluja i ispod
krošnji, okolo stabala se našlo bezbroj plodova.
Ispod njih se tlo uopće nije vidjelo. Djeca su
«zasukala rukave» i prihvatila se posla. Šljive su
bile zrele i slatke. Prstići su im se lijepili a na
vrelom suncu znoj se slijevao niz tijela. Kosa se
lijepila na sljepoočnicama, čelu i potiljku. A tek
muhe i ose! Zujale su i nemilosrdno napadale,
ljute što im se remeti gozba. I one kao i djeca
obožavaju slatke stvari. Svojim rilicama probiju
koru voćnog ploda i iz njega sišu slatki sok.
Djeca su se branila od njih i rukama i nogama.
Umusavili su se po licu i cijelomu tijelu. Takvi su
se mogli igrati Indijanaca bez maskiranja. Približavalo se podne i posao su privodili kraju. Baš
dobro, jer su bili već jako umorni. Na okupu ih
je držala misao da će popodne plivati i roniti
u jezeru. Kad je bio i posljednji plod sakupljen
susjeda je rekla:
– E, sad se lijepo operite. Idite se doma javiti
roditeljima, obucite kupaće kostime i krećemo. Jedino, jedno od vas neće moći sa nama.
Nemam dovoljno mjesta u autu. Zanijemjeli
su. Tomu se nitko nije nadao. Zavladao je tajac
u iščekivanju na koga će pasti izbor. I izbor je
ubrzo pao.
– Marija, ti si najmanja pa ćeš morati ostati
doma – rekla je susjeda.
Marija je bila Ivina mlađa sestrica. Progutala je
knedlu i jedva čujno rekla:
– Dobro.
Ivo je uzeo Mariju za ruku i rekao:
– Onda neću ni ja da idem. I onako je na jezeru
voda vrlo hladna. A ne može se uvijek ni dobiti
sve što želiš.
Pošli su svome domu, držeći se za ruke. Nisu o
tome više pričali, a jesu li su ostali išli na kupanje
nisu se dalje raspitivali. Niti je tko, kasnije, nekada načeo ovu temu o nanesenoj nepravdi.
OD MATERE – Čujem je Mete sokak. Metlom
od metlinja. Struže po patosu izlizanom, dotrajalom metlom. Još prvač je rekla ocu da je metla
dotrajala i da bi tribalo novo metlinje ’no što je
67-88
jesenas isikla, a visi lipo obisito u šupe tamo di su
motike, samo triba svezat i napravit novu metlu.
– Ko da si reko ne, a ne de! – čujem je jasno. Nastavlja mest. U srdžbe sve brže i brže. Digla se
u ranu zoru još malo prija četiri. Da očisti okolo
kuće, naprid u dvoru, natrag u dvoru, da pokupi
cvit sa staze ispod bile trišnje, da narani živinu i
da je vode, da donese kruva i da napravi fruštuk.
– Ko vištica! Ščim prvi pitov u selu zakukuriče,
ona auf! – malo bi je otac zno ismijavat.
– Nek, samo se ti smiji! Ta, ’vo je raj! – Odgovarala je uvik slično i aludirala na rana dizanja kad
je kadgoda morala u to vrime izajutra već bit na
Medanu, na kraj sela, di je čekala prikolica da ji,
nji radnike, priveze na njivu već u ’va doba. Jel
ka’ je zajedno sa drugama, motikom na ramenu, već privalila pišice nikoliko kilometeri od sela
prama njive di se radilo do kvečeri.
Čujem je. Metla grebe u jednakima intervalima.
Ko da je gledam! Sagnita je. Pregač je podigla i
ušreg zatakla jedan kraju pojas. Da se ne puza
po pravu. Kojikad izvadi maramicu i otriše znoj
što se nakupijo na vr’ nosa. Uspravi se, zastane.
Metlu prisloni nuzase, obadvima rukama oblati
ivice od maranke, slipi nuz glavu, pritegne krajeve i čvršće zaveže. Da se maranka ne odveziva.
Ponovo žustro radi. Šokačku suknju privuče rukama pod kolina, čučne da iščupa koju travku
što je izmakla kontrole, pa narasla tamo di ne
triba.
– Natofrči se ko džomba ! – komentariše, reko
bi otac. Rado pozdravlja i otpozdravlja prvima
putnicima, ’nima što počimlju radit u sedam, pa
žuru na voz. ’Naj za Sombor.
– Falj’nis, jeste li uranili? Jeste?! Evo i ja malo!
Nusput šljokne busenj što su se sinoć dica sigrala i itala pod penđerom.Zagleda zid od kuće.
Meće sebe u zadatak da će morat krečat. Dune
prav sa banka na penđeru. Bida se kako farba
brzo spada zbrog sunčane strane i nastavlja.
Znam je. Srićna je. Koliko je put samo za vrime
mojega ditinjstva maštala o vakima trenucima.
Često bi rekla, pa ka’ću ja ko prava žena već bit
doma i lipo izajutra pomest sokak i fruštuk napravit! Stalno je bila u grčevite borbe za život zarad bolesnoga čoveka i radi male dice. A borila
se! Ako je dignit džak, mogla je! Ako je tribalo
košar na tavan, mogla je! Nagazit blata za kojišta
ozidat, jel omazat ... Sve je mogla i tila. I nikad se
nizašto nije vajkala.
78
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
– Samo da završite škule, samo da dobijete kruv
u ruke! – brižno je kazivala.
Čujem je. Zamasi su kraći. Sad mete na vraci
od sokaka i nastavlja mest stazice po baščice,
izmeđ muškadla i dragoljuba. Na ti isti vracimi je
jednoga prolića rekla, ka’ je čula od komšinice,
da k’o da imam momka!?! Bila je toga jutra žalosna i zabrinita. Iza njoje je prošla besana noć
puna strepnje za moju budućnost. U naše vrime kad se učenica uvatila momka, škule je rekla
zbogom. Roditelji su davali sve od sebe, doslovce otkidalo se od usti za školovanje. Ispraćala mi
je na voz u škulu. Zaplakala je.
– Molim ti, ostavi se momka! Biće ji još! Kad škulu završiš! Neš zakasnit!
– Pa, kad i nako nemamo novaca.– rekla sam u
svoje još dičje naivnosti.
Zadršćala je. Pogodilo je! Iz petni žila, mučeći
se, mogla je podastrt samo neophodno. Nova
aljina, kombinet, grudnjak, ulošci ... Sve su to bile
svagdanje potribe koje su roditelji jedva podnašali.
– Al, znaš, ja ću za te prodat i ćoš kuće ako triba!
Samo da ti završiš škulu! – gušila se. Dirnila mi je
ko nikad prija. Koracala sam ka «Fodbalu», prama stanice, možda tristo meteri o’doma i kad je
tribalo skrenit iz našega sokaka u drugi, okrenila
sam se. Još je stojala na vraci i trisala lice. Ma’nila
sam je rukom.
Ne čujem je više ...
Tajac. Jel stvarnost?!? Jel samo prokleti, izdajnički
san?! Ipak ga ponovo, očajno prizivam. Željim iz
petni žila da se ponovi! Nastavi ... Ništa se novo
ne dešava. Oblici sporo dobiju dimenzije. Bojažljivo opipavam oko sebe. Krevet je. Soba je.
Svjesna sam. Razočarana. Znam da ne smijem
pogledat na penđer, jel ću u momentu zaboravit
san. Još jedno vrime ležim. Stiskam oči u nade
da ću ponovo čut metlu i namerisat prav žuđene
ravnice sa našega sokaka. Dižem se. Otvaram
penđer. Udara mi po licu frižak zrak. Na obzorju se plavi planinski vinac i jedino što je stvarno
je pisma slavuja sa Učke. Bilo to u rano proliće,
prid Uskrs u Žminju, u Istre, 1969. godine.
PARTIZANI – fotografija je snimljena u desetom
mjesecu, 1945.god. u Barajevu, u Šumadiji. Na
njoj su pet partizana1. Četiri ratna druga u ležećem položaju su za autora ove priče nepoznata, a vojnik koji je iznad njih u poluklečećem
1 Uz dane oslobođenja od fašizma
67-88
položaju je Ivan Miloš iz Sonte, r. 1924.g., umro
2003. g. Moj otac. Naoružan je sa automatom,
brzostrelkom sa dobošom (pužnim bubnjom).
Na fotografiji je u dobi od dvadesetdvije godine.
U partizane se uključio u proljeće 1944., kada
su se Bačvani masovno uključivali u partizanske
odrede. Prvo je pristupio somborskom partizanskom odredu koji će ući u 12. vojvođansku
udarnu brigadu. Strahote rata je osjetio već na
Srijemskoj fronti ali ono o čemu će svojim bližnjima sa posebnim pijetetom prenositi tokom
života, je Batinska bitka.
U pripremi za Batinsku bitku, bio je dodijeljen
kao poslužitelj starijem prekaljenom borcu,
mitraljescu. Mnogobrojna ruska i partizanska
vojska je početkom studenog, 1944.g., gomilala svoje snage na obale Dunava i Drave, u cilju
prelaska obiju rijeka radi uništenja neprijateljske
njemačke vojske koja se očajnički borila za svoj
«posljednji bastion» na Balkanu, iznad sela Batina. Njemačka vojska je bila u boljoj strateškoj
poziciji. Imala je pregled cjelokupne ruske i partizanske vojske. Partizani navikli na partizanski
način ratovanja kretali su se samo noću, po dunavskim šumama i njivama, slabo zaklonjeni, a
kako ih je većina bila regrutirana iz omladinskih
redova, bili su neiskusni i postajali su laka meta
za neprijatelja s erdutskih I daljskih uzvisina. Najviše su gubili živote u noćima prelazaka rijeka .
Na naredbu, naprijed, stotine običnih ribarskih
čamaca prepunjenih borcima bi zaplovilo hladnim Dunavom u sigurnu smrt. Štitila ih je samo
mrkla noć i drugovi sa obale, iscrpljeni i slabo
naoružani. Čamci su se prevrtali a krici ranjenih
gubili u hladnom Dunavu. Nestajali su nepoznati koji su ko zna odakle došli i poznati, prijatelji,
susjedi i rođaci iz Sonte. Kao dijete sumnjičavo
bih razmišljala, dok bi mi otac pričao o stotinama plutajućih leševa u krvavom Dunavu. Povijesne činjenice će pokazati da je u bici za Batinu
poginulo oko 1500 vojnika Crvene armije i blizu
500 vojnika NOVJ, oko 2500 neprijateljski vojnika izbačenih iz stroja, te bitku za Batinu, povijest svrstava u najkrvaviju bitku Drugog svjetskog rata na Balkanu.
Moj otac je tada bio ranjen u glavu. Srećom
rana nije bila smrtonosna, a dolaskom «Kaćuše»
situacija se promijenila u korist oslobodilačke
vojske, te je oslobođen prostor za evakuaciju
ranjenika i tad je prevezen u bolnicu u Osijeku.
Po izlječenju, premješten je u Beograd u vrhovni
79
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
štab, gdje je izvjesno vrijeme bio osobni kurir
Moše Pijade.
Sjećajući se oca često pogledam UVJERENJE
koje je izdao Savez udruženja boraca NOR, općine Apatin, 12. XI. 1994.god., kojim se potvrđuje da je Ivan Miloš dobitnik medalje koju je dodijelio Pokrajinski odbor za obilježavanje 50-to
godišnjice Batinske bitke kao učesniku bitke. U
potpisu je predsjednik OO SUBNOR-a Stevan
Bogunović. Medalja se zagubila ali uz uvjerenje
postoji knjiga 12. vojvođanska udarna brigada,
autora Branislava Popov Miše, kao nagrada. Listajući knjigu ne nalazim niti jednu upisanu osobu iz Sonte kao učesnika Batinske bitke mada su
bliski rođaci poginulih uredno dobivali naknadu
od države kao i živi učesnici. Ali! Postoji isprika
autora o nedostupnosti sveobuhvatnih podataka.
Na fotografiji vidimo nasmiješenog i sretnog
partizana Ivana sa drugovima kojemu se uvelike
smiješi sloboda. Odbijajući ponudu primamljivog radnog mjesta u vojsci imao je viziju svoga sela, roditelja, djevojaka i rodnih njiva. Na
poleđini fotografije piše: «Za uspomenu i dugo
sjećanje roditeljima. Ratni drugovi u zasede, ko
virni drugovi koji dilu i dobro i zlo zajednički.»
Postrance jedva vidljivo piše: « X 1945., XII m.
doma.»
PISMO ZA RUKI
Draga Ruki!
Onomad si me dok smo ćaskale na chatu pitala za našu školsku drugaricu Miju. Bilo je kasno
uvečer, vrijeme kad mi se oči počinju sklapati od
dnevnog umora,jer skoro će ponoć. Sjećaš se?
Odgovorila sam ti da znam nešto o njoj, ali ako
počnem razmišljati i pričati o maloj Miji neću
moći oka sklopiti. Pojavit će se u snoviđenjima
razmišljanja o postojanosti, nepostojanosti i
opravdanosti života. Nizala bi se pitanja jedno
za drugim, ko smo, što smo i zašto smo. Oprosti,
nekom drugom prilikom, rekoh ti tada.
Mija ... Mali miš! Tako smo je zvali, jer je bila niskog rasta, najmanja u razredu, posljednja u vrsti.
Sjećaš li je se? Meni je ona živa slika pred očima.
Kudrave plave kose, živih očiju boje kave, maloga nosa, podebljih usana i malo krivih nogu.
Bila je uvijek nasmijana. Vesela. Cio razred ju je
tetošio nekako kao lutkicu. Donosila je u školu
tatine i mamine razglednice sa putovanja Dunavom. Tata je bio «šleparoš», mama ga je pratila, a
67-88
Mija je odrastala kod bake. Skupili bismo se oko
njene klupe i oduševljeno pregledavali fotografije i razglednice. Ona bi sa ponosom govorila:
– Evo, ovo je moj tata za kormilom! A, ovo ovdje
je moja mama. Ovo je kuhinja na šlepu. Tu moja
mama sprema hranu.
Divili smo se velikom brodu koji je ličio baš na
one što su stvarno svaki dan plovili Dunavom.
Ljeti bi Mija odlazila kod mame i tate na šlep.
Tata ju je fotografirao u raznim pozama. Imala
je kupaći kostim koji mi seoska dječurlija nismo
u stvarnosti ni vidjeli, jedino ako je netko iz grada dolazio na našu Baru. Tada smo razgledavali
svaki detalj kupaćeg. Mi smo se tada kupali u
običnim gaćama ili čak goli, a poslije kupanja
gaće bi sasvim osušili da mama ne primijeti da
smo opet bili na Bari. A, tamo je, je li bilo poznato da djecu može pojesti Vodeni čovjek!?!Mija
se vraćala sa broda u školu sa puno dunavskih
priča. Tatu i mamu nismo upoznali u živo, jer je
na roditeljske sastanke dolazila baka.
Završili smo osmi razred, imam je na tablou, pa
da ti pošaljem mailom, Ruki? Otišli smo svako
svojim putem, znaš i sama kako je to bilo, a nepredvidivi i neuhvatljivi život rasijao nas je širom
svijeta. Završila sam srednju, zaposlila se u ljekarni i udala. Djeca su pristizala. Jednoga popodneva u moju apoteku banula je Mija!Odmah sam
je prepoznala. Držao ju je za ruku, crnpurasti,
mladi čovjek koga sam poznavala u djetinjstvu.
Marko. Smijali su se. Bili su razdragani i danas se
sjećam da su bili preplanuli od sunca. Izgrlili smo
se i izljubili kao najveći rod. Bili su u braku već
duže vrijeme i imali su dva sina.
– Ali, ja ... ja tako želim kćer! – rekla je čeznutljivo, molećivo gledajući u muža. Vedro se nasmijao, a uzvraćen, zaljubljeni pogled je sve govorio.
Draga Ruki, još i danas razmišljam o tom susretu. Zašto sam tako u detalje upamtila riječi poglede? Upamtila sam čak i ljetnje popodne toga
dana, blagi vjetrić što je raznosio sitno lišće sa
starog bagrema pored ceste i prašinu koja je ulazila u moju apoteku. Živjeli su u Istri. Radili su
isvakodnevni život je tekao neopterećen velikim
problemima.
A vrijeme je žurilo kao i uvijek, nijemo nas promatrajući i vodeći naprijed.Prošlo je otprilike
dvije godineod susreta sa Mijom. Opet je bilo
ljeto. I opet je na moje radno mjesto banula
Mija sa suprugom. U naručju, okrenutu sebi,
80
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
držala je kudravu, crnpurastu djevojčicu, očiju
boje kafe.Svi troje su se smejali.Malena je dirala
Mijine usne, gurala prstiće u njena usta i preko
maminog ramena igrala igru skrivača sa ocem.
Treperila je glavicom i skoro tehničkom preciznošću me potsjećala na Miju iz školskih dana.
Uobičajena pitanja. Kako si, što radiš? Gdje si?
– Jako sam sretna – rekla je Mija, nježno pogledavajući u supruga – dobili smo djevojčicu.
Uzvratio je istim pogledom, sagnuo se prema
njoj i poljubio u preplanulo rame. To je bio moj
posljednji susret sa Mijom. U proljeće sljedeće
godine kiše su nemilosrdno lile. Sa radija i televizije su stizale ni malo optimistične prognoze
u vezi poboljšanja vremena. Na moje radno
mjesto dolazili su rijetki pacijenti. Samo oni koji
nikako nisu mogli bez lijekova. Ostali su odgađali vrijeme odlaska liječnicima i ljekarnicima do
proljepšavanja vremena. Nikome se nigdje nije
išlo na ovakav kijamet. Jedan prozor moga radnoga mjesta je gledao u crkvenu bašču. Stajala
sam gledajući kako pada i slušala neprekidnu
zvonjavu sa crkvenog tornja. Prepoznah tada
po zvuku da su to posmrtna zvona. Tko li je
umro?
Oko podne kiša još uvijek nije prestajala. Sada
je rominjala kao usred
jeseni sa znakom
neprestajanja. Promatrala sam pokislu povorku
koja se vraćala sa groblja. Pogureni, nosili su kišobrane, netko je prebacio jaknu preko glave,
netko novine da se zaštiti koliko-toliko. Začuđujuće nitko se nije žurio. Prolazili su teškim, sporim koracima kao da imaju sve vrijeme svijeta
pred sobom.
– Tko je umro? – upitah prvog prolaznika.
– Jedna mlada žena. Porijeklom je iz našega
mjesta, a živjela je u Istri. I nebo plače. Ostavila
je troje djece, a najmlađe od djece, kćerkica, još
se drži u naručju. Otac ju je, iscrpljen također
od bolesti jedva držao, dok su sahranjivali pokojnicu.
Scenarij se ponovio opet nakon dvije godine. I
toga proljetnoga dana, kada je sve prozelenilo,
probujalo, kada se i «trunčica i mravčica» žurila
da propupi bilo je teško vjerovati da netko nestaje sa lica zemlje. I opet su neutješno zvonila
zvona, a znala sam i za koga. Prolazila je povorka crnih marama sa bolnim uzdasima, a kiša je
lila. Iza mrtvačkog sanduka koračalo je troje djece koje su za ruke držale tete, ujne …
Draga Ruki, pišem ti ovo u rano jutro. Dan pre-
67-88
damnom obećava. Jučer sam završila mnogo
poslova sa kojima sam odugovlačila, te se danas
osjećam rajski. Da ne budem banalna, ali sunce
na bistrom nebu i sve oko mene besprijekorno
obojeno proljećem ... Bašča, sahat bašča, koju
sam naslijedila od svekrve izgleda bajno. Mogla
bih reći da se svakog sata razmjenjuju boje u
njoj, što me čini posebno sretnom. Uz sve blagodati prirode a i one druge nadam se da ću u
toku dana zaboraviti na Miju.
Ah da! Skoro bih propustila! Ovih dana pristižu gosti u naše mjesto. Uskrs je na pragu. Za
velike blagdane ljudi se najčešće vraćaju svojim
korijenima. U selu svatko svakoga poznaje i svakom za svakim je stalo. Pružena ruka i osmijeh
su poklon onima koji nam dolaze. Tako sam
čula da Mijina kćer sa braćom i dalje živi u Istri
i ima troje djece. Ti, draga, ako ne budeš mogla
noćas zaspati, slobodno me nazovi. Podijeliti
ćemo nešto uspomena, nešto i onih lijepih od
kojih ćemo moći spokojno spavati.
Ljubi te tvoja školska.
RIBIČI – U našoj ulici između ceste i travnjaka
protjecao je mali kanal. Zvali smo ga jendek.
Jendek je bio poprište mnogih dječjih igara. Ljeti
su se djeca natjecala tko ga može bolje preskočiti. Tko može preko njega dalje pljunuti. Kad
bi se igrali žmurke sakrivali su se u njemu ispod
ćuprije Zimi bi se zamrznuo pa su se na ledu
klizali. S proljeća i jeseni kada dođu proljetne i
jesenje kiše jendek bi se napunio vodom. Kada
se tako jednom napunio vodom, Anđelin brat
Marko, od četiri godine, je obuo mamine duboke gumene čizme. U njima se jedva kretao ali je
bio spreman za pecanje u jendeku. Potražio je
tatu, jer po njegovom mišljenju ženski svijet se
baš ne razumije u pecanje.
– Tata, gdje je moja PECANKA? – pozvao je
tatu.
– Evo, sine, odmah će tata.
Tata je uvijek imao u jednoj šupi u zadnjem dvorištu nekoliko snopova trske. Zimi bi išao u sječu
trske koja je rasla po barama. Poslije sječe, trsku
su slagali u snopove, tovarili na seoska kola sa
konjima i donosili doma. U seoskom domaćinstvu trska je bila uvijek u upotrebi. Nekada su se
sa njom pokrivale kuće. Krovovi su bili najvećim
dijelom od trske. Služila je i za pravljenje roletni,
sjenica u vrtovima i za poneku ogradu. Tata je
izvukao jednu trstiku iz snopa i dao ju Marku.
81
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
– Izvoli i dobar ulov! – rekao je najozbiljnije što
je mogao.
Marko je stavio trstiku na rame i u maminim čizmama u kojima se jedva kretao izišao na ulicu.
Tu su već bili njegovi drugari otprilike svi istog ili
sličnog uzrasta. Godina plus ili minus. Neki su
imali također trske za pecanje a neki i obični dugački prut. To su bile njihove PECANKE. Za udicu se nije postavljalo pitanje. Zabacivali su svoje
PECANKE u jendek i strpljivo čekali da se zakači
koja riba. Nisu se ni malo obazirali na stariju djecu koja su ih zadirkivala prolazeći u školu. Ribiči
su bili uvjereni da će se makar nešto zakačiti.
– O, djeco, blago vašim mama! One znaju što
će danas kuhati – doviknula je susjeda Rozika –
danas je petak pa će riba dobro doći.
– Jao! Jao! Danas će biti «u ribara mokre gaće,
za večeru ne zna šta će»! –umiješao se susjed
Mato. Ribiči su i dalje pecali ne mareći za bezvezne komentare. Isuviše su bili zaokupljeni time
hoće li se PECANKA zatresti.
– Eno, strike Stjepana!– viknuo je netko od
ribiča.
Zbilja iz daleka je pristizao striko Stjepan na biciklu. Na upravljaču se ljuljala najlon vreća što je
ukazivalo na to da striko ide iz prodavaonice. To
je značilo samo jedno, a to je da će biti koja liza,
bombon ili žvaka.
– Bog, ribičijo! – pozdravio je striko. Šakom je
posegnuo u džep i prosuo bombone na travnjak. Ribiči su na čas ostavili svoje PECANKE da
pokupe bombone.
– Au, sunce mu žarko! Što je ovo?! – začudio se
strika Stjepan gledajući u jendek, dok su djeca
sakupljala bombone sa travnjaka.
PECANKE su se žustro pomerale tamo ovamo.
Voda se zamutila i prskala zajedno sa muljem
na sve strane. Djeca su se uznemirila i za čas
stvorila pored jendeka.
U čudu su ugledala kako se u jendeku koprca
riba, šaran, veličine skoro njima do pasa. Svi su
pojurili u vodu. Posrtali su, padali i ustajali bezuspješno hvatajući ribu rukama. Kad god bi ju
netko dotakao ona se izmigoljila i dalje se praćakala. Bili su mokri i blatnjavi. Marko je napunio
mamine čizme vodom i muljem.
– Tako, tako, uhvati je Ivice! Anđela, uhvati je za
rep!– navijao je striko Stjepan.
– Ja znam kako ćemo je uhvatiti! – rekao je najstariji među djecom. – Moj djed je rekao kad se
»ribi stavi soli na rep onda je tvoja».
67-88
– Ajd ti u kuću donesi soli!– obratio se Marku.
– Mama, daj mi molim te malo soli da stavimo ribi na rep. – ušavši u kuću rekao je Marko
mami.
Mama se zaprepastila kad je vidjela kako je
umuljan u blato. Izišla je na ulicu i odmah joj je
sve bilo jasno vidjevši našeg vickastog susjeda
Stjepana. On je sjedio i dalje na biciklu, jedne
noge spuštene na travnjak, a sve bodreći prisutne kako da uhvate ribu. Na upravljaču bicikla se
klatila, potaknuta vjetrom, prazna najlon vreća
na kojoj je pisalo: RIBARNICA.
Draga djeco, što se tiče soli i ribljeg repa tu su
bar stvari jasne. Na ribu stavljaš sol samo onda
kad je ona zaista već tvoja, odnosno, kada je
spremna za kuhanje ili pečenje.
SAVJEST – U VI b najbolje učenice su bile Dobrila i Ana. Među njima je postojalo izvjesno
rivalstvo. Bile su konkurencija jedna drugoj, pa
su sve više i više učile. To je naravno urodilo plodom. Bile su obadvije nagrađivane i isticane od
strane nastavnog osoblja. Prijatelji i prijateljice
su im se divili. Njih dvije su bile dobre prijateljice. Ali! Postojalo je ono, eh, hoću naučiti bolje
od nje! Jednoga dana na satu materinjega jezika
radili su lektiru «Dječaci Pavlove ulice». Na kraju
sata nastavnica je rekla da za sljedeći čas Ana i
Dobrila napišu esej.
– Dobrila, molim te, imaš li možda knjigu «Dječaci Pavlove ulice»? – upitala je Ana svoju prijateljicu – Nemaju je u našoj čitaonici.
– Nnn ... ne ... nemam – odmahnula je glavom
Dobrila. Za tjedan dana trebalo je pročitati knjigu i napisati lektiru. Ana se dala na grdne muke
tražeći knjigu po cijelome selu. Nitko ju nije
imao. Do grada je bilo prilično daleko i tih dana
nitko, kao u inat, nije išao u grad. Ana se noću
budila i prevrtala po postelji misleći na domaću
zadaću koju neće moći uraditi. Kakve sramote!
Istina, ovo će joj biti prvi put da ne napiše zadaću. Svejedno. S obzirom je bila savjesna, sve
ju je više uznemirivala pomisao na neizvršenu
zadaću. U njenim noćnim morama često se pitala je li Dobrila uradila zadaću. U snoviđenjima
je vidjela onaj dan kako Dobrila odmahuje
glavom.
Večer uoči «dana lektire» Ana se «pomirila sa
sudbinom». Sada i da joj netko čudom donese
knjigu, više nema šanse pročitati je, a kamoli
još i napisati esej. Nestalo je struje. Sjedila je uz
82
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
prozor i gledala na ulicu. Kiša je lila kao iz bačve.
Pločnik je prekrila voda do gležnja, a po cesti
se valjalo naneseno debelo blato. Visoki jablani
su se svijali od jakoga vjetra. Lišće je posvuda
letjelo. Smrkavalo se. Na početku ulice ukazale su se dvije male prilike. Jedna je bila niža, a
obje su nosile po kišobran. Između njih ljuljala
se svjetlost.
– Kao da je fenjer.– progovori Ana.
Kako su se približavali, Ana primijeti da su to djevojčica otprilike njenih godina i maleni dječak
od otprilike sedam, osam ...
– Kao da su to Dobrila i njezin brat!– progovori
Ana sumnjajući u ono što je izgovorila. I dalje je
nastavila napeto promatrati. Dječak i djevojčica
su se brzo približavali. Ani se odjednom ozari
lice. Da, to je bila Dobrila sa svojim mlađim bratom. Ušli su u Anin dom. Mokri do gole kože,
promrzli i uprskani blatom.
– Koja vas, djeco, muka tjera na ovo nevrijeme?
– upitala ih je Anina mama.
– Lektira – samozatajno je odgovorila Dobrila.
Dok su se grijali uz toplu peć Dobrila se obrati
Ani:
– Ana, molim te da mi oprostiš! Slagala sam te
da nemam knjigu «Dječaci Pavlove ulice». Zbog
toga nisam mogla spavati, niti jesti tjedan dana.
Evo, ja sam napisala lektiru u dva primjerka.
Koju od nas dvije prvu nastavnica prozove neka
pročita. Oprosti mi. Nikada više tako nešto neću
uraditi.
Ana je bila dirnuta Dobrilinom gestom.
– Da, ti si baš prava Dobrila! – odgovorila je. Ujutro je u učionicu VI b ušao ravnatelj obavijestiti
učenike da je nastavnica iz materinjega morala
hitno otputovati. Lektira se odgađa za sljedeći
put. Ana i Dobrila su ostale vječite prijateljice.
SESTRE – Fotografija je snimljena 1943.g. u
Somboru u bolnici. Na njoj su sestre Ana (1927.–
1993.) i Pavka (1935.–2013.) Đ. ( prezime poznato autoru) iz Sonte. Ana je u dobi od 16, a
Pavka u dobi od 8 godina. Pavka je bila najmlađe dijete u obitelji od sedmero djece. Ana, četvrto dijete po redu je tada bila najstarije žensko
dijete koje je obavljalo sve kućne poslove, jer je
mati bila teško bolesna i vezana uz postelju.
Iznenadno Pavka je dobila bolne napade slijepoga crijeva. Morala je hitno u bolnicu. Nakon
pregleda liječnička komisija je donijela odluku
o hitnoj operaciji. Prema onodobnoj praksi, na-
67-88
kon operacije, netko od obitelji je morao biti uz
bolesnika radi neprekidne njege. Obitelj je odlučila da to bude Ana.
Uvečer su medicinske sestre dovezle Pavku sa
operacije. Liječnik se obratio Ani sa uputama o
njezi kad se bolesnica probudi i dodao:
– Nikako joj ne smijete dati vode! Ona će tražiti
i moliti za kap vode, a vi joj to nikako ne smijete
dopustiti, jer će umrijeti. Najviše što možete učiniti je da namočite gazu sa vodom i pomalo joj
oplahnete usne. Shvatite ovo krajnje ozbiljno.
Ana tada nije niti slutila da će ta noć u bolnici
biti njen prvi ispit zrelosti. Nakon izvjesnog vremena bolesnica je otvorila oči i progovorila:
– Vode – budila se i pogledom tražila nekoga.
Ugledala je svoju sestru koja ju je držala za ruku.
– Molim ti, neno, daj mi vode! Jako sam žedna!
Sestra joj je objasnila da ne smije uzeti vodu,
dok im medicinska sestra ne dozvoli.
– Molim ti, daj mi vode, umriću od žeđi! – molila
je Pavka grčevito stežući sestru za ruke.
– Ja bi ti, janje moje, dala al doktor je reko da
ćeš umrit ako piješ! – odgovorila je Ana i nakvasila gazu sa vodom te prišla sestri. Pavka je zgrabila cijelu gazu i stavila u usta. Ana se preplašila
i jedva otrgnula gazu od sestre koja je uputila
puno srditih riječi tipa:
– Bolje mi je da umrem, neg da sam žedna!
Nisi mi sestra!Ti da si prava dala bi mi da pijem!
Nemoj me više zvat sestrom. Ti si prava vištica!
– Ali Ana je ostala neumoljiva držeći se uputa
doktora, nemoćno gledajući dragu joj osobu
koja je ispucalih usana, zajapurenih obraza i tijela koje je gorjelo, molila za vodu. Pavka je dršćući plakala i izmorena žeđu i boli zaspala. Nakon
izvjesnog vremena se ponovno probudila.
– Draga, moja sestro, molim ti, samo malo
vode! Slatka moja neno, voljim ti najviše na svitu, samo mi daj kap vode! – Ana je ponovno
nakvasila gazu, dobro iscijedila te dala sestri da
pokvasi usta. No, to nije bilo dovoljno za njezinu preveliku žeđ. Uslijedila je opet bujica ljutitih
riječi:
– Ti! Ti nisi sestra, ti si najveći zlotvor kad mi možeš tako mučit! Al, znaš ne tribaš mi nikad više!
Samo da je naša mater tu! Ona bi mi cigurno
dala vode! Ma svako drugi da je tu, svako bi
mi do ! Samo ti...ti! – Opet je očajnički plakala
i jecajući zaspala u gluho noćno doba. Ana se
lomila cijele noći kao u ružnom snu, ne vjerujući da joj se to zbilja događa, ali ni u jednom
83
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
času nije popustila. Sumnje su se javljale, ali je
vjerovala medicinskom osoblju, čvrsto ostajući
pri svojoj zadatoj riječi. Noć se odužila. Bolesnica se budila, molila sestru i Boga, i kad vodu
nije dobila, ponovno se ljutila i klonula duhom
i tijelom opet bi zaspala. Rano u zoru stigla je
medicinska sestra sa priopćenjem da se bolesnici može dati malo vode i dalje sve više kad to
bude zahtijevala.
Ana je na fotografiji u tamnoj odjeći koja se
tada nosila u Sonti u slučajevima žalosti i bolesti
članova obitelji. Ova fotografija je poslužila kao
dopisnica koju je izliječena Pavka poslala roditeljima. Na njoj je još čitljiv tekst sa kojim ih izvještava da su joj skinuti konci i – ... da sam živa i
zdrava. Sad se već pomalo mogu i šetat i sad vas
sve pozdravljam i tako mislim da ću utorak dojt
doma. Sad zbogom i do viđenja.»
Sestre su tokom života bile i ostale PRAVE sestre. Pomagale su jedna drugu, bezuvjetno, radeći u žetvi, okopavanju i branju kukuruza, sječi
konoplje ... Previjale su jedna drugoj žuljevite,
ranjene ruke, tješeći se kako im još uvijek nije
teško kao što je bilo one noći u bolnici. Pomagale su jedna drugu i onda kad su ostajale bez
fizičke potpore svojih supruga (zbog bolesti).
Dijelile su međusobno, nesebično svoje siromaštvo govoreći:
Šta će i mene, ako moja sestra nema!
TETAK I MAGARAC –Moj djed je imao magarca koji se zvao Bogar. Lijepo su se slagali djed
i Bogar. Ljeti bi djed prezao magarca u dvokolicu i išao u polje po povrće i voće. Zajedno
su čuvali vinograd od lopova i škvoraca. Dok
je djed radio u vinogradu, Bogar bi pasao travu
ili bi se valjao po zemlji i revao. Po njegovomu
revu, djed je znao da li je Bogar žedan ili gladan.
Magarac je bezuvjetno slušao djedove naputke
i zbog toga ga je djed jako volio. Često je znao
reći:
– Moj Bogar kao da nije magarac! On uopće
nije tvrdoglav! – Godinama su zajedno radili i
kad je djed već ostario nije htio prodati magarca.
– Zajedno starimo i neka tako ostane do konca
– rekao je djed.
Mnogo puta su ujaci i tetak dolazili moliti djeda
da im da magare za nešto prenijeti, mada su se
znali i podsmjehnuti djedovu prijevozu. Djed je
odbijao, jer se plašio da će u Bogara proraditi
67-88
magareća ćud i tko zna što bi mu netko od njih
mogao učiniti!
Jedne zime je usfalilo kukuruzovine čijim se lišćem Bogar hranio. Djed je bio bolestan i zamolio je moga tetka da krene sa magaretom u polje. Snijeg je zabijelio sokacima i njivama. Bogara su upregli u veće saone. Uz tetka smo sjele ja
i moje dvije sestrične. Bogar je kasao kroz selo
i polje a mi smo se neizmjerno veselile i pjevale
cijeloga puta. Činilo nam se da se i Bogar raduje. Vukao je sanke bez pogovora. Kad smo stigli
na njivu, pomogle smo tetku natovariti snopove
kukuruzovine na sanke. Onda smo sjeli na snopove i mi. Tetak je povukao uzde:
– Pomoz, Bog! Hajdemo, Bogar! – Bogar je
stajao kao ukopan. Nije mu se kretalo. Tetak je
ponovno protresao uzde:
– Hajde, Bogar, hajde!– No, magarac se ukopao kopitama u snijeg, uspravio uši i frktao, ali
krenuti nikako nije htio.
– Dragi Bogar, mili Bogar! – tepale smo i mi sa
vrha snoplja, no pomaka nije bilo. Tada tetak
siđe sa sanki, pomilova magarca po glavi, a on
se odjednom kao metak da u trk. Tetak je potrčao za sankama vičući:
– Stani, Bogar, stani!
Magare je trčalo koliko može. I tetak je trčao iz
sve snage za nama i jedva nas je stigao. Uskočio je u saone u trku i sjeo. Nakon prijeđenih nekoliko metara magare odjednom stade. Ponovo
smo ga molili i kumili da pođe, ali on je samo
ukočeno stajao. Tetak je bio sav crven u licu i
oznojen. Izgubio je živce i počeo grditi magarca. On je stajao ne dajući nikakvoga znaka da
zna, da se tu uopće nešto o njemu radi.
Malo smo stajali da se tetak odmori, a onda
tetak ponovo siđe do magareta. Taman što je
sišao, Bogar opet pojuri kao iz katapulta, a mi
smo se smijale u sav glas. Tetak je očajnički pokušavao da nas stigne. Odjednom kao i prvi put
magare iznenada stade. Tetak sav zadihan, dotrča i popne se na sanke.
– Au, majku mu magareću! Pa, taj mene zeza u
zdrav mozak! – jadao se tetak.
Kad je trebalo krenuti ponovi se pređašnji scenarij. Već se vidjelo da će se tetak namučiti dok
ne stignemo doma. Mi smo se prestale smijati. Bilo nam je žao tetka. On je gajio nadu kad
budemo stigli u selo da će se Bogar upristojiti.
Međutim, magare je nastavilo svoju taktiku sve
do djedove kuće. Dok tetka nije bilo na sanka-
84
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
ma, jurio je i vukao sanke bez pogovora! Čim je
tetak sjeo na sanke, on bi prestao vući. Ljudi su
prolazili pored nas, okretali se i smijali. Magarac
je suvereno vladao situacijom. Djedovoj kući
smo stigli preumorni. Uglas svi zajedno smo djedu ispričali kako je Bogar bio nevaljao.
Djed je polagano upalio lulu, zavrnuo brkove
(najduže u selu), povukao dim i obratio se tetku:
– Pa, ti ga uvijek gledaš mrko! A, još si, pride, i
neprijateljskii raspoložen prema njemu. Zar ne?!
UČITELJICA – Kad se sjetim školskih dana neizbježno se sjetim moje prve učiteljice Borinke
Maširević i prvog dana u školi2. Sjećanja jesu blijeda, ali su se neki detalji urezali u pamćenje. U
školu sam krenula u jesen 1956.godine. Radost
i strepnja što ću konačno u školu su bili preveliki.
Radovala sam se školi što ću najzad imati pravu olovku i pravi papir na koji ću moći crtati do
mile volje. Od kad znam za sebe privlačili su
me ti magični predmeti do kojih se u to vrijeme
teško dolazilo. Bijeda i oskudica su nas tada obilno pratile. Novine „Borba“ su bile jeftine i moj
otac ih je ponekada subotom kupovao. Čim bi
dobio novine u ruke, odmah bi meni dao jedan
list i ja sam se užurbano hvatala posla. U kući je
bila samo jednaplava mastiljava olovka, koju bih
prislonila na jezik i ona bi se zaplavila u dodiru
sa pljuvačkom kao i moj jezik. Pisala bih po bijelom polju koji je oivičavao tekst na listu novina. Morala sam jako paziti da ne „zakrmačim“ i
tekst, jer onda otac ne bi mogao čitati. Kad bih
završila sa jednim listom, dobila bih drugi i tako
redom. Mama se ljutila na oca, jer sam bar tri
dana u tjednu bila plavih obraza, usana, ruku,
jezika, haljinice, stola, svega oko mene, dok ne
bih ispisala sve što se ispisati moglo. Strepela
sam od škole, jer su me stariji rođaci i susjedi,
koji su imali tu čast da već idu u školu plašili
školom.
– E, vidićeš ti kad pojdeš u škulu! Kako ćeš onda
kad ti učiteljica opali gunjinim prutom!?!
Došao je i taj dan. Dan polaska u školu. Mama
me je povela zajedno sa drugim mamama i djecom iz našega sokaka. Škola je bila u Vojvođanskoj ulici (Gle slučajnosti! Sagradih kuću u zrelim godinama, u toj ulici.), na današnjem broju
63. Tu su sada stanovi za prosvjetne radnike, a
narod ih zove Učiteljski stanovi. Škola je bila pri2 U povodom proslave Dana prosvjetnih djelatnika
Republike Srbije
67-88
zemna zgrada, okrečena u bijelo i kad su me kasnije pitali gdje idem u školu odgovarala bih da
idem u bilu škulu kod Pejaka. Prvi susjedi su bili
Pejakovi. U dvorištu je bio bagrem, aispod bagrema je stajao sto sa nekim papirima. Iza stola
su stajale učiteljice i učitelji i prozivali djecu.
Ispod bagrema nas je povela učiteljica u učionicu na upoznavanje. Učionica je mirisala na
čistoću i na kremu za cipele, tj., drveni pod je
bio namazan nečim crnim. Bilo je toplo vrijeme
i naša učiteljica je bila u ljetnjoj haljini žute boje
sa sitnim, crvenim cvjetićima, koja mi se odmah
jako svidjela. Učiteljica je bila nasmijana sa lijepim, bijelim zubima, tamnim očima i crnom gustom kosom koja je padala po vratu. Ooo! Kako
je učiteljica bila krasna! Poslije sam kod kuće pričala kako je učiteljicalipa i prava je gospoja! Kasnije kad bi me teta htjela naljutiti samo bi rekla
da mi je učiteljica klištata (okata) i zubata, našto
sam ja skakala od jeda i govorila da je moja učiteljica najljepša na svijetu, odmah poslije mame!
Mame su morale kući, a mismo ostali sa našom
učiteljicom da se upoznamo. Neki su plakali, a
ja nisam znala zašto, jer sve mi je bilo po ukusu.
I velika i svijetla učionica i mnoštvo novih drugarica i divna učiteljica. Ime joj je bilo Borinka Maširević. Govorila nam je opozdravljanju, higijeni
tijela i rekla da moramo paziti na nos, da ne curi.
U tom času, djevojčica ispred mene, u prvom
redu, zadignu kecelju–pregaču i šmrknu u nju.
– E, ovako, deco, ne bi trebali raditi. Za tu priliku morate nositi maramicu u džepu i sa njome
brisati nosić!– rekla nam je učiteljica. Ludog li
sjećanja! Baš sam to upamtila?! Ipak nije na odmet, zar ne?!
Čekala sam taj dan, a i sljedećih dana te jeseni
kada će se pojaviti prut od gunje. Međutim, ni
te jeseni, niti sljedeće dvije godine koliko nas je
učila naša učiteljica Borinka, gunjin prut se nije
pojavio. Sjećam se samo blagog, promuklog
glasa, sada znam, beskrajno strpljivog. Ne sjećam se nikakvog podizanja tona, ljutnje ili nestrpljivosti. Ne sjećam se ni kažnjavanja.
U pripremanju za školu otac mi je znao često
reći:
– Tebe će sad škula bit drugi dom, a učiteljica
će ti bit druga mama. A, mama se mora slušat!
Jel tako?
Prihvatala sam očeve savjete, jer zna se što otac
i mati kažu, za nas djecu je to bila svetinja.Na
neki način i jeste mi škola bila drugi dom, pa čak
85
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
i onda kad je bilo teško. To teško je počelo već
onih dana kada smo počeli sricati prva slova.
Moje prve susjede su za tili čas čitale tj., sricale prve slogove: ma–ma, ta–ta, ba–ba... Ja sam
uporno slovkala: m–a, m–a, t–a, t–a, b–a, b–a...
Uveče bi mama izvlačila fitilj u petrolejci najviše
što je mogla i govorila ocu:
– Ajde, ti si pismeniji od mene. De, ti je pomozi! Znaš da ja ne voljim čitat i misna molitva mi
teška. Al, ona mora naučit čitat i pisat, ma, se ja
ne zvala Ana.
Otac bi mi pomagao koliko je znao, međutim,
uspjeha nije bilo. Tada se mama spremila i pošla
učiteljici.
– Molim, vas učiteljice, šta ćemo ti radit?! Ona
nikako ne zna čitat! A, vidite, kaka je slaba! Ta,
neće moć motiku u ruke. Njoje će tribat knjiga
i klajbas!
Učiteljica je od tada više pažnje posvećivala meni i još nekolicini učenika. Ostajala je sa
nama poslije časova i blagim riječima poduke
uspjela nas naučiti čitati. Sjećam se da je divno
crtala i časovi su uz njene crteže, tj. uz očiglednu nastavu brzo prolazili.
Pretražih ovih dana fotografije iz školskih dana
i nađoh fotografiju prvog A razreda, osnovne
škole Ivan Goran Kovačić, Sonta, moj prvi ra-
67-88
zred sa učiteljicom Borinkom. Predpostavljam
da je fotografija nastala krajem školske 1956/57.
godine, jer se fotografiralo obično na kraju školskih godina.
Na fotografiji su (s lijeva na desno) čuče: Miloš
Pavka, Fajferova (udata Gal) Karajkov Agica,
Gerina-Reljina, (udata Prelić, Kopunova), učiteljicina kćer Cica i sin Bata, Miloš Ruža, Mežina,
(udata Silađev, Silađeva) i Bogdan Agica.
Drugi red, sjede: Nepoznata (zaboravila sam)
djevojčica, Matin Kata, Cecina, (udata Šegrt, Ničina), Barun Ana, Barunova, (udata, meni nepoznato prezime), Vodeničar Maca, Dulina, (udata, Šegrt, Tatulina), učiteljica Borinka Maširević,
Klapčić Marica (Janja), Šerina (udata, Bukovac,
Rankova), Jerkucin Marija (Maca), Košarina,
(udata Brdarić, Stijina), Vidaković Ana, Mišina,
(udata Lovrić), Jakšić Ruža, Šibina, (udata Lukić,
Bodišova), Zec Bernardica, Kozina, (udata, nepozn. prezime ).
Treći red, stoje: Kosovac Nada (udata, nepozn.
prezime), Vidaković Marta, Rotkvina,(udata
nepozn. prezime), Klapčić Kata, Šerina, (udata
Silađev, Punđina), Barun Eva, Barunova,(udata
Mihaljev,Carićova), Cigić Anuška, Šugarova
(udata, nepozn.prezime), Pejić Janja, Špijunova,
(udata, nepozn.prezime), Išpanov Ana, Gogina,
I. a razred, osnovne škole I. G. Kovačić u Sonti, školske 1956./57. godine
86
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
(udata Mihaljev, Buvina), Krstin Kata, Kozonjina,
(udata, nepozn. prezime).
Četvrti red stoje: Domić Antun, Cagin, Domić
Antun, Dončev, Lukić Ivan, Belin, Mirčić Slobodan, Mišković Ivan, Popović Miša, Zec Mata,
Prakaturov, Popović Branko, Đanić Stipan, Medicov, Lovrić Zvonko, Kalanjoš Ivan, Zec Josip,
Colin, Bijelić Miloš, Popović Janko i Rakin Josip,
Rakin.
Neki od nas su otišli u vječne daljine, a ne znam
da li je naša učiteljica još živa. Kaže se da su ljudi
živi onoliko koliko se o njima pamti i priča, pa ja
eto napisa!
Poslije svega, u proljeće 2008.g. po izlasku iz
crkve, sa svete mise, sretnem se sa školskom
drugaricom. Tad je već bila izašla iz tiska moja
prva knjiga.
– Sićaš li se ti, Ružo, završetka prvoga razreda? –
upita me između ostalog. Nisam se sjećala baš
mnogo, jedino me na taj dan potsjeća knjiga
MEDO koju sam tada dobila na poklon i koju
čuvam kao svetinju.
– Stojali smo, cili naš prvi razred, u ladu pod ’nim
bagramom, a učiteljica je dilila knjige za nagradu i đačke knjižice. Ka’je prozvala tebe rekla je:
– Evo jedne devojčice koja je teškom mukom,
mojom i njenom savladala čitanje. Danas mogu
reći da je ona među najboljim đacima i sa ponosom joj dodeljujem ovu knjigu– završila je moja
školska drugarica, a ja ostadoh veoma dirnuta.
UČU OD STARIJI
– Ššš, iš, iššš! – tira majka piliće iz pridnje bašče.
Promoljili se kroz kercku jamu i počeprkali salat.
Iš, iš... Tapša majka rukama, mlatara se, a jedno
pile se zavuklo u cvit i nikako da izajde.
Meter, dva od majke i njezina dvogodišnja unučica, koju čuva, plješće rukama i trudi se iz sve
snage potirat pile.
– Ššš, iš, ššš! – tupka nogicama, tapša rukicama,
a pile neće, pa neće kud triba.
– Majko, jebote ocac (otac) i pije( pile) vjagovo
(vragovo)! Nece, nece! – obrati se unučica majke.
Majka se okrene i pogleda u ditešce i ne može
virovat šta je čula.
– Ta, vada sam štogoda naglunila! Ni moguće
da već zna pcovat! – sama sa sobom se majka
divani.
Unučica je progovorila prija nikoliko miseci.
Ope majka nastavlja ganjat piliće uz svesrdno
unučicino učešće.
67-88
I ope čuje:
– Jebote ocac i pije vjagovo!
– Janje moje, šta ti to ’cuješ!? To ni lipo tako se
divanit. Boga draga će ti jezik ocič!
– I dide će, majko! – odgovara unučica.
Prija nikoliko dana mala je bila na čuvanju kod
dide i bake.
ZAR BAŠ MORATE GOSPODIČNA – Probudio ju je djetlić. Još ga je malo slušala u stanju
opijenosti do potpunog buđenja, kada ne znaš
da li si u stvarnosti ili u snu. Uljuljkivala ju je toplina postelje. Začu slavuje i šum rijeke. Kroz prozor brvnare pogleda u nju. Bjelasala se obasjana
prvim zracima zore. Miris vrba i šuštanje topola.
Mir. Na sred čamac i ribič. Tiha, rekao bi, pitoma
rijeka. Voljela je ta buđenja u rana proljeća. U
njihovoj brvnari na Dunavu.
Te davne sedamdesetdruge baš je dobro zazimilo. Radila je tada u Iloku. On u Stanišiću.
Mjesto sastanka njihovo rodno selo s ove strane
Dunava. Te zime su grane drveća pucale pod
snijegom i ledom. Od Palanke do Iloka i obrnuto, gdje je prelazila Dunav, mosta još nije bilo. U
normalnim vremenskim uvjetima preko je vozila skela. Saobraćaja rijekom skoro da i nije bilo.
Brodovi i skele su bili na vezovima u zimskim
lukama sve od Budimpešte pa skoro do Crnog
mora. Dunavom su plutale ogromne prijeteće
sante. Rijetki su bili oni koji su tada prelazili rijeku. Mala barka je plovila samo jednom dnevno,
samo radi onih koji su trebali hitno u bolnicu za
Novi Sad ili vikendom kod zubara u Palanku.
Barka je plovila između santi leda. Putnici u njoj
su sa strahom posmatrali kako kormilar vješto
izbjegava bliske susrete sa nadolazećim, smrtonosnim santama. Bilo je dva kormilara. Striko
Ivica i striko Milan. Još i danas ih se živo sjeća.
Bili su pravi virtuozi u toj ludoj vožnji. Nijednim
znakom, mimikom ni kretnjom nisu pokazivali
da se boje. Svojim ponašanjem i reskim duhovitim dijalozima ulivali su hrabrost preplašenim
putnicima, koji su unezvereno gledali vapijući
za drugom obalom, koja se činila izuzetno dalekom, čak nedostižnom.
Ona je bila redoviti putnik svakog vikenda.
– Gospodična, pa zar baš morate po ovakvom
vremenu?– obratio joj se striko Ivica.
– Eh, da mi je biti na mjestu tog sretnika! – našalio se striko Milan.
87
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Ruža Silađev, Kolivka i druge priče iz djetinjstva
Da, morala je! Morala je jer ju je nešto zvalo.
Srce s onu stranu rijeke, radost ponovnog susreta i čežnja koja boli. I nije bilo te sile koja bi nju
zaustavila vikendom da ne pređe rijeku. Rijeku
moćnu i jaku. Razarajuću rijeku koja je prijetila svojim ponorom. Odavno je netko rekao da
svijet pripada smjelima. Smjelost ju je vodila po
rubu ponora, te sedamdesetprve.
Svakog vikenda te zime ponavljalo se pitanje
brodara:
– Zar baš morate gospodična?
Pogleda svoga supruga pored sebe. Spava. Spokojno. Blago se smiješi u snu. Crte lica koje je
67-88
obožavala dobile su bore zrelosti. Muževnosti.
Voli ga još uvijek. Da se sada ponovi i dogodi
opaka rijeka i da ih ponovo razdijeli, vjeruje da
bi prihvatila izazov, pa makar i u „ljusci od oraha“.
– Neka spava. – izgovori šapatom, mirišući i
ovlaš dodirujući njegovu kosu. Ona je u njihovoj kući ranoranilac. Nastavi sanjariti. Danas će
proslaviti četrdeset godina braka. Ovdje u njihovoj vikendici na obali rijeke koja ih je razdvajala
i spajala. Doći će djeca i prijatelji. Sjajan dan ih
očekuje. Budućnost nada se sretna i dobra.
88
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Zvonko Sarić, Lirski plodovi duše
89
Lirski plodovi duše
ZVONKO SARIĆ
Knjiga poezije Marka Kljajića Rumeni sutoni je
pjesničko pismo podijeljeno na tri tematska ciklusa: prvi je nazvan «Krajolik i pjesnik», drugi nosi
naziv «Getsemanski plodovi duše», dok je treći
ciklus stihova nazvan «Slučajnoj suputnici (i sapatnici)». Marko Kljaić nam ovim stihovima predočava svoja intimna iskustva, kao i svoj odnos prema
raznim ljudskim sudbinama i svijetu, potvrđujući
ono što je rekao književnik Saint-Exupery – mnogo toga je u našim životima «očima nevidljivo», jer
«čovjek samo srcem vidi».
Riječ je ovdje o izboru iz poezije Marka Kljajića
koja je nastajala u vremenskom periodu od početka davnih osamdesetih godina prošloga stoljeća, pa do današnjih dana, a poezija Marka Kljajića
je prepoznatljiva kao pjesničko pismo sa svojim
specifičnim vjerskim svjetonazorom, koji dolazi
iz kršćanskoga svjetonazorskoga kruga. U stihovima Marka Kljaića uočava se tradicijska i humanistička konstanta, pjesnik progovara i tematizira
iz kršćanske vizure, a utemeljenje smisla nalazi u
vjeri, nadi i ljubavi prema čovjeku.
Upravo su to motivi koji obilježavaju sva tri ciklusa sadržana u ovoj knjizi, bez obzira promišlja li
pjesnik Kljajić o poziciji individue u aktualnom
vremenu, kada postmodernistička potrošačka
kultura nastoji dekonstruirati spomenute tradicijske i humanističke konstante, ili promišlja o tragici
užeg i šireg prostora zavičajnosti, rušenog u vrijeme Domovinskoga rata (okupacija Baranje u kolovozu 1991., kada se događa kultorocid i etničko
čišćenje tog hrvatskog prostora), a navedeni motivi su prepoznatljivi i u slučaju kada je u središtu
intimnih promišljanja ovoga pjesnika tematika duhovne inspiracije.
Prvi ciklus ovoga rukopisa, «Krajolik i pjesnik», sadrži pjesme u kojima Marko Kljajić piše o trajućem
svakodnevlju, lirski je to govor intimistički shvaćenih upitnika iz kuta autorovih osama. Marko Kljajić promišlja i pjeva u ovome stihoslovlju izravno
o svakodnevnom i osobnom, te o našoj tragičnoj
općosti. Pjeva izravno o tragičnosti zadanosti ljudske sudbine, o duboko u sebi ukorijenjenom bolu
od ovoga svijeta, a stihovno poentirajući otvara
mogućnosti nove semantike za čitatelje ovoga
pjesničkog pisma. U okruženju «betonske džungle», Marko Kljajić stihovima proširuje tragove
svakodnevice, od «zbira nemira i zagonetki», pa
do fragmenata refleksija o životu bližnjih, sve do
sahrana, te sjećanja na zavičaj i sjećanja na «olovne godine» za vrijeme rata u ovome podneblju,
a promišlja i o pjesništvu u ovo aktualno vrijeme
postmoderne epohe.
U drugom ciklusu, «Getsemanski plodovi duše»,
pjesnik Kljajić svjedoči pismom religiozne lirike.
Ovaj ciklus predstavlja i dio kontinuiteta prožetosti
u književnosti ovdašnjih Hrvata transcendentnim,
teističkim inspiracijama. Kršćanstvo u literaturi je
dio lepeze, inspiracijske i tematsko-motivske pluralnosti književnosti Hrvata koji žive u Vojvodini.
Krist je tema, motiv i nadahnuće pjesnika Kljajića
u ovome ciklusu. Krist pjesnički nadahnjuje različito i različite i ovo je jedan od segmenata velike
kristolovske pjesničke baštine.
U trećem ciklusu «Slučajnoj suputnici (i supatnici)», Kljajić jezičnim svjedočenjem upisuje u
ovaj rukopis polja nade, želje, boli, tuge, radosti,
nostalgije, prolaznosti, susreta i razočaranja. Egzistentnosti pjesnika središnje je uporište pogled u
«nedavnost», ali tako da je se motri iz jedne velike, sudbinske daljine. I ovi stihovi Marka Kljajića
nastali su preispitivanjem vlastitoga postojanja,
te neeksplicitnim imenovanjem voljenog bića –
pjesnik Kljajić ispisuje sjetne tragove potrage za
egzistencijalnom ljudskom biti ispod ledenog
mjeseca.
U ovoj knjizi nailazimo i na fragmente intertekstualnosti i intermedijalnosti, neke pjesme su posvećene Tinu Ujeviću, A. G. Matošu, Augustu Šenoi,
Tereziji Kesoviji, ali mnogo je važnije istaknuti da
pjesnik Kljajić piše o životu koji traje između dobra
i zla, životu koji je često u labirintima rezignacije,
gluposti i svireposti, u ovim stihovima izražena je i
melankolija, ali i optimizam. Pjesnik ne prešućuje
ni ono što boli, ali nam otkriva i zakriven smisao
iza rutine u kojoj živimo, a to je mogućnost duhovnog pročišćenja na putu prema beskrajnoj ljepoti svjetlosti, usprkos drugom polu – tuzi mraka.
Pjesnik Holderlin se svojevremeno zapitao:
«Čemu pjesnici u oskudna vremena?» Jedan od
odgovora je i ovaj – obraćajući ovim stihovima
našu čitateljsku pozornost, možda stignemo i do
određenog iskustva kako možemo postati makar
malo bolji i prema sebi i prema bližnjima.
89
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Zvonko Sarić, Poetski razgovor sa sjenama vlastitog iskustva
90
Poetski razgovor sa sjenama
vlastitog iskustva
Zvonko Sarić
VOJISLAV SEKELJ ŽIVOTOPIS JEDNE SJENE,
PJESME
Pjesme Vojislava Sekelja u knjizi Životopis jedne sjene otkrivaju nove svjetove lirske duhovnosti, stanja duha pjesnika iskazanog u susretima riječi. To stanje duha izražava pjesnikov
motiv sjene.
Pjesničkim minijaturama – kratkim pjesmama,
Vojislav Sekelj u ovoj knjizi predočava vlastiti
svijet misli i osjećaja, promišljajući i o konkretnom životu i kulturi, te o društvenim i misaonim pitanjima, često naznačujući i korespondenciju vlastite pjesničke produkcije, nakon
čitateljskog i spoznajnog iskustva, s drugim
književnicima, filozofima ili znanstvenicima,
kao što su Platon, Sokrat, Freud, Hugo, Dostojevski, Kafka, Einstein, Mallarme ili matematičar Ludolph.
Ova knjiga otkriva ispjevavanje pjesnika suvremenog senzibiliteta, tako je ova poezija jedno
od duhovnih zrcala aktualnog razdoblja, jer
pjesnik Sekelj udiše ovaj svijet i izdiše poeziju u
potrazi za saznanjem, a njegove oči ne ostaju
zatvorene pred ružnoćom i svirepošću, te ne
šećeri duhovnu bijedu postmoderne epohe,
kao u slučajevima brojnih, koji estetski biranim
dekoracijama u poljima manipulativne kulturne produkcije prikrivaju stvarnost, u kojoj se
konzumerizam predstavlja kao vrijednost u
vidu raznih «crkvi za ponijeti». Baš tako, kako i
treba, ovo djelo ne teži razveseljavanju čitatelja u njihovoj dokolici.
Društveni totalitet u ovoj knjizi se oslikava kroz
pojedinačnost ljudskog (pjesnikovog) života.
Iskazana je pjesnikova konfliktna situacija u
sadašnjosti, refleksije njegove prošlosti, a napetost je usmjerena k njegovoj budućnosti.
U pitanju je težnja za iskazivanjem cjelovitog
izraza lirskog totaliteta – individuuma pjesnika,
u cjelini totaliteta svijeta.
Namjerom i energijom pjesničke prakse, Vojislav Sekelj otkriva neke dijelove sebe, na koje
je u određenom vremenskom periodu zaboravio. Prikuplja i vodi poetski razgovor sa sjenama koje su bile odbačeni dijelovi vlastitog iskustva, ali koje odbacivanjem nisu nestale, nego
su pjesnika nastavile pratiti kroz život. Pjesnik
uspijeva izdvojiti trenutke iz svoje svijesti, otkidajući ih tako iz dijelova vlastite prošlosti i
pretvarajući ih u ono što nisu po kronološkim
karakteristikama – u pjesnikovu sadašnjost.
Sekelj riskira i tekstualnom produkcijom otkriva skrivene aspekte vlastite psihe, tako ih
osvješćujući i time ih reintegrira u osjećaj sebe.
Za autora ove pjesničke knjige, sjene su izvor
kreativnosti, jer pjesniku omogućuju da stvaralačkim činom propituje tko je on zaista, svoje
namjere i podsvijest, strahove, želje i nadanja.
Koristeći koncept sjene u književnosti, Vojislav Sekelj propituje i odnos između svjesne
namjere pjesnika i nesvjesnih sadržaja svijesti,
ali promišlja i o kolektivnim sjenama, koje se
kreću u magmi kolektivno nesvjesnoga, a koje
nastanjuju bijes, mržnja, pohlepa, zavist. Tako
Sekelj, otimajući se jednostavnim pokušajima
interpretacije, propituje i egzistencijalne, društveno-povijesne i znanstveno-spoznajne proturječnosti spram estetske funkcije kulture, ne
povinujući se konvencijama i mitovima zatečene kulture, nudeći drugačiji koncept umjetničkog očitovanja. Pjesme Vojislava Sekelja prenose vjerodostojnu psihičku dinamiku i tako
djeluju na čitatelje. Knjiga Životopis jedne sjene je izazov da i čitatelji promišljaju i o svojim
sjenama i kolektivnim sjenama, asocijativnim
slijedom tijekom čitateljskog iskustva.
90
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Tomislav Žigmanov, Poetika kao autobigrafski manifest života umjetnika
91-92
Poetika kao autobiografski
manifest života umjetnika
TOMISLAV ŽIGMANOV
Ne od jučer s pjesništvom se Ante Vukova
mora, barem kada je riječ o njegovim bitnim
formalnim odredbama i sadržajnim elementima, računati na izuzetke! Recimo, poetsko
stvaralaštvo vrlo rijetka smjera na obuhvat cjeline svijeta i života – ono se radije zadržava na
tematiziranju izdvojenih fenomena, nepovezanih detalja i raspršenih pojedinosti, koji onda
kao samostalni fragmenti u konačnici pjesničkih napora čine mozaičku, od upojedinjenih
slika, cjelinu. Ili, autoreferencijalnost lirskog
subjekta, pokazuje to povijest pjesništva, često
za ishod neće imati u pjesničkoj zbirci, pa čak
i opusu, zaokruženu filozofiju životnog razumijevanja vlastitosti – ono prije hoće u naznakama i pjesničkim slikama progovarati o mudrosnim stajalištima pjesnika. Ili, poetska slika
svijeta životnih zadanosti, ne samo u suvremenim pjesničkim praksama, gotovo nikada nije
riječima narisana in continuum kao posve zgotovljen i autobiografski manifest, već na njega
iz pjesama prije upućuje ukupnost značenjskih
nanosa o smislovima i vrijednostima života
koje autor preferira. Ili …
No, cijeli navedeni niz poetskih atipičnosti zatičemo u lirici Ante Vukova koju je stvorio u
posljednjoj godini života, lirici nesvakidašnjih
odsjaja mudrosti života i odraza ljepota svijeta,
lirici koja počiva na svjetonazorskoj paradigmi
Istoka, o čemu je više spoznao tijekom studija
indologije u Ljubljani. Naime, vrijednosti uzmicanja od svijeta, nenasilnosti, posvećenosti
miru, prihvatu sudbine, traganje za smislom
života koji nije zadan u okružju koji se zatiče,
stalni radi u duhovnome rastu, zauzetost za
trpljenike nepravdi ma gdje oni bili ... činit će
temeljne odrednice i njegove poetike, duboko
refleksivne poetike što će posebno vrhuniti u
njegovoj posljednjoj zbirci pjesama «Poruka
bez boce».
A sam nas naslov ove oveće pjesničke knjige
radikalno izmješta iz uobičajenoga dominirajućeg, pa tako i očekivanog, značenjskog vidokruga, koji nas nuka da se topos poruke –
ono što se smatra važnim za priopćiti drugima
– ima situirati u boci. Boca je, pak, kazuje dalje
ova interpretativna matrica, omotač, neka vrsta zaštite, poručenoga – u smislu da se tako,
najčešće hartija na kojoj je poruka ispisana,
ne oštećuje, ali ujedno i čimbenik skrivanja –
boca, naime, ne da vidjeti što je to što poručitelj poručuje. Još ćemo dodati kako je poručitelj, po pravilu, uvijek sam, a poruku odašilje
u nekom dramatičnom trenutku. Posredovana
formalnost umjesto nepatvorene sadržajnosti i
licemjerne zatomljenosti umjesto ogoljene vlastitosti. Tko je pomislio da je riječ o Zapadu i
biti njegove civilizacije nimalo nije pogriješio?
A tomu upravo suprotno hoće Vukov – u poruci bez boce iznijeti na vidjelo iz prostora vlastite
osame ono što smatra za život važnim! To, pak,
čini na rafinirani način unutarnjeg monologa –
Vukov osluškuje i bilježi sadržajne sastavnice
svoje svijesti, pa cijela ova lucidna pjesmarica
predstavlja asocijativni protok svijesti lirskoga
subjekta. Sadržajna narav te svijesti računa sa
životom koji je okovan «Sanjarijama», «neokončanim snovima». On traje u «neuskrativoj
samoći» i u «neuzmicanoj šutnji», a na način
«harmonije svijeta i imaginacije». Riječju, na
djelu je u životu suglasje zbilje i snova, što je
Ante Vukov za života nepatvoreno i dosljedno
i svjedočio! Tako koncepcijski i sadržajno uspostavljena, ova se poetika može imenovati i
kao autobiografski manifest života umjetnika.
Očito, radi se o odrednicama života i modelu
njegova ostvarenja toliko rijetkim u suvreme-
91
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Tomislav Žigmanov, Poetika kao autobigrafski manifest života umjetnika
91-92
noga čovjeka Zapada. Stoga onda, logični je
ishod, Vukov život razumijeva kao putovanje
koje «vodi u mjesta u koja nije mogao prispjeti», budući da su utezi i zadanosti ovoga svijeta
presnažni. Drugim riječima, prihvatio je svjesno poraze od surovosti i opačina današnjega
svijeta radi, kako kaže, samoobrane «Putnika
Bjeline». Čovjek je putnik, neće biti prvi Vukov
koji će tako imenovati čovjekov život, no raritetnost će mu dati bjelina: ona mu mora biti
način i jedna od nosećih, ako ne i glavnih, svrha – oko nevinosti se ima ne samo sažimati već
i cvasti pulsiranje života. A posljednja svrhovita
bjelina jest umjetnost – Vukov je, predan neukaljanoj bjelini, usvojio govor srca prenijevši
ga na bijeli papir, a «opčinjen» ljepotom linija
– slikanjem – ostavljao je biljege «na ruševinama traga kaligrafije». Živio je kao putnik, (o)
stvara(=u)jući bjeline umjetnosti!
92
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Davor Bašić Palković, Ljubavi Golgota
93
Ljubavi Golgota
Davor Bašić palković
Premda je u praksi mahom drukčije – da se na
književnu scenu stupa s poezijom, a tek onda
okušava u prozi – Željka Zelić nam nudi obrnuti model. Nakon romana «Bezdan» iz 2006.,
sedam godina kasnije pojavljuje se s knjigom
pjesama «(intimna) Kronika srca».
Pjesnički prvijenac ove subotičke književnice
mlađe generacije jest zbirka ljubavne poezije.
Kako se iz naslova da naslutiti, riječ je o literarnom
djelu terapijski-ispovjednog
tona, čiji je motivacijski okidač pjesnikinjin neostvaren
ljubavni odnos s osobom
koja – da stvari budu složenije – gaji naklonost prema
njoj, ali iz čitatelju nepoznatih razloga tu ljubav ne
može/ne smije uzvratiti.
«Previše je boljelo/da bi i
počelo», stihovi su kojima
se iskazuje polazišna točka
ovog odnosa.
Zbirka sadrži ukupno 40
pjesama podijeljenih u pet
ciklusa: «Početak», «Borba»,
«Rastanak», «Odlazak» i
«Susret», koji nam otkrivaju
kronologiju, ali i čudesnu
putanju ovog emotivnog
odnosa. U pojedinim nastojanjima da literarno predoči
stanje svoje duše, pjesnikinja se služi i religijskim motivima. Kada se odlučite za tako iskonski romantičan žanr – kakva
je ljubavna poezija – teško je izbjeći skliznuće u patetiku. Iako joj se na momente može
zamjeriti duljina u iscrpljivanju teme, autorica
tu ipak dobro balansira, što svakako pridonosi
uspješnosti poetskog ostvarenja. Ova – kako
ju sama autorica naziva – «ljubavi Golgota»
ispunjena je tonovima čežnje, tuge i nemoći.
Međutim, kako se stihovi nižu, u posljednjoj
cjelini dolazi do obrta: «Kronika» okončava u
svojevrsnom «happy end-u» otkrivajući nam
tako novi sloj ovoga teksta. Naime, uokviren
zanimljivim pjesničkim slikama, kraj zbirke
nam nudi jedan dublji, u duhovnosti pronađen
smisao, navodeći nas na zaključak da se ljubav
može izboriti sama za sebe i, bez obzira na «fizičke» okolnosti, naći put do
srca onih koji ljube («Sunce
se vratilo u naš stan», «Privid
sna», «Ti i ne slutiš»).
Stilski i jezično, poezija
Željke Zelić oslanja se na
klasičnije pjesničke kanone; nema tu mjesta hermetičnosti i (auto)ironijskom
otklonu svojstvenom suvremenim poetskim tendencijama, a promatrana kao
cjelina, «Kronika» djeluje
ujednačeno i koherentno.
U zbirci nailazimo i na nekoliko pjesama kratke forme
(«Obronci snova», «Usud»,
«Nemoć», «Susret») koje
svojim ozračjem i načinom
građenja ostavljaju jači, konkretniji dojam. U navedenim pjesmama izričaj Željke
Zelić (svjesno ili nesvjesno)
podsjeća na poetiku nekoliko hrvatskih pjesnika iz
Subotice (Lazara Merkovića, Tomislava Žigmanova i Mirka Kopunovića), što se u kontekstu
komunikacije s književno-povijesnim naslijeđem te ostvarivanja kontinuiteta može smatrati
pozitivnom praksom.
«(intimna) Kronika srca» je pristojan pjesnički
debi, a posebnu težinu dobiva ako se tumači i
kao doprinos vrlo skromnoj tradiciji «ženskog
pisma» u književnosti vojvođanskih Hrvata.
93
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Zvonko Sarić, Dokaz vitalnosti ovdašnje hrvatske književnosti 94-96
Dokaz vitalnosti ovdašnje
hrvatske književnosti
ZVONKO SARIĆ
PRIKAZ KNJIŠKE PRODUKCIJE HRVATA U RS
IZMEĐU DVAJU DANA BALINTA VUJKOVA –
Knjiška produkcija Hrvata koji žive u Republici Srbiji realizirana između dvaju Dana Balinta Vujkova, od listopada 2013. do listopada 2014. godine,
broji 25 novih naslova, pisanih na standardnom
hrvatskom književnom jeziku ili ikavskom dijalektu, a tiskano je i 6 publikacija hrvatskih autora koje
su objavljene na srpskom jeziku. Tiskana su i dva
druga, ponovna izdanja već ranije objavljenih
knjiga. Dakle, ukupno je objavljen 31 nov naslov,
što nam kazuje da je u odnosu na protekli period između dvaju Dana Balinta Vujkova, u kojemu je objavljeno 19 naslova, ovoga puta taj broj
znatno veći. Put prema čitateljima djela pisanih
na hrvatskom standardnom književnom jeziku i
ikavskom dijalektu je omogućilo 16 nakladnika,
a pri tome, više djela je objavljeno u sunakladi,
dok su dvije publikacije tiskane u vlastitoj nakladi,
kao samizdati. Većina nakladnika je iz Subotice, a
slijede nakladnici iz Novog Sada i Petrovaradina,
a tri knjige su objavljena u nakladi Matice hrvatske – Zagreb, osječke Grafike i Društva hrvatskih
književnika iz Rijeke.
PITANJE O DVA SMJERA – Po broju objavljenih novih naslova, godina iza nas je bogata,
valorizacija ovih knjiških djela spada u domenu
književne kritike i znanstvenog ocjenjivanja, većina ovih djela je već prikazana u periodici i promovirana pred publikom, ali što nam govori ova
evidencija knjiške produkcije ovdašnjih Hrvata?
Prije svega, to je jedna od potvrda da hrvatska manjinska kultura i književnost postoje u Srbiji, manjinska kultura i književnost koja se naravno nalazi i
u sklopu naše jedinstvene, matične, nacionalne hrvatske kulture, ali i kao opstojan segment u cjelini
kulture i književnosti domicilne države. Ovdašnja
knjiška produkcija nas Hrvata jest jedan od legitimnih dokaza i tragova našeg postojanja.
No, nije ovdje u pitanju jednosmjerna ulica.
Što time hoću reći? Ostaje pitanje u kojoj se
mjeri u srbijanskom kulturnom prostoru, shodno njegovim kapacitetima, prihvaćaju kulturne
vrijednosti, književna i znanstvena ostvarenja
ovdašnjih Hrvata? Odgovor je – u zanemarivoj
mjeri! Ali je isto tako pitanje u kojoj je mjeri naš
manjinski kulturni prostor sposoban prihvaćati
distribuciju kulturnih vrijednosti i kulturnih znakova ovdašnje većinske kulture. Isto pitanje o
dva smjera, naravno, važi i glede aktualnog kulturnog prostora u našoj matičnoj državi. Dio
odgovora na ova pitanja reflektira se i u našoj
suvremenoj, manjinskoj knjiškoj produkciji,
a možda bi se o temi iskustva dvosmjernosti
manjinske i većinske kulture, kažem – možda,
moglo razgovarati i na jednoj od budućih manifestacija Dana Balinta Vujkova, uz sudjelovanje književnika i znanstvenika koji dolaze, kako
s ovdašnje manjinske kulturne scene, tako i s
one većinske, ali i s kulturne scene naše matične države. Kao mali prilog ovoj mogućoj temi
o iskustvima dvosmjernosti manjinske i većinske kulture, spomenut ću ovom prilikom, kako
je činjenica da se za dodjelu najvećih književnih nagrada na srbijanskoj kulturnoj sceni ne
uvažavaju romani pisani na jezicima manjina.
PROMJENA U ODNOSU NA PERIOD IZMEĐU
2012. – 2013. – No, pođimo sada dalje, tijekom
ovoga prikaza uvida u knjišku produkciju između
dvaju Dana Balinta Vujkova, krenimo od oblasti
književnosti u kojoj skupa ima objavljenih 19 novih
naslova, od kojih 13 knjiga poezije, 3 romana, 1
knjiga kratkih priča, jedna knjiga nabožne književnosti i jedna knjiga književnosti za djecu.
Hoću naglasiti kako je u ovom segmentu pregleda, važno zamijetiti da je dominantna suvremena produkcija, dakle većinom su tiskana
djela živućih autora, u pitanju je aktualna, su-
94
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Zvonko Sarić, Dokaz vitalnosti ovdašnje hrvatske književnosti 94-96
sti, političko uvijek biti usmjereno u prvi plan,
jer je takva literatura potencijalno subverzivna i revolucionarna. O čemu se zapravo radi?
Manjinska književnost, a koja je i univerzalno
umjetnička, uvijek je čitana s povećanom osjetljivošću k političkom, jer posjeduje potencijal
subverzivnosti spram efekta utjecaja društvene
prakse konkretnog, većinskog društva.
vremena književna praksa i to jest dobro.
Takav podatak kazuje promjenu, glede književne produkcije, u odnosu na period između
2012. i 2013., kada je manjkalo suvremene, aktualne produkcije. Pri ovome ne zaboravljam
da je nama i dalje potrebno ponovno objavljivanje književne ostavštine pokojnih književnika, zbog novih čitanja i valorizacije.
Ali zašto sam naglasio važnost dominacije,
ovdje i sada, objavljivanja suvremene književne produkcije? Prvo, to je dokaz vitalnosti ovdašnje hrvatske književnosti, a drugo – nama
su još potrebne samodefinirajuće metafore.
Zašto? Jer živimo u vremenu u kojemu i dalje
traje bolna činjenica da se hrvatska manjina u
Vojvodini politički podijelila na Hrvate i one
Bunjevce koji niječu pripadnost hrvatskom narodu, živimo u vremenu pokušaja asimilacije
Bunjevaca, koji – traje li traje, više desetljeća
od strane velikosrpske politike.
Netko bi sad «na prvu loptu» mogao predbaciti: – A što ti tu sad o politici? A ja bih mogao,
opet »na prvu loptu« odgovoriti: – A što da ne?
Ali kako ne volim, baš ne uvijek, i baš ne ovdje i
sada, odgovoriti na prvu loptu, moj bi odgovor
bio da je odavno poznata definicija francuskih
filozofa Deleuzea i Guattaria, koji su pišući o
Kafki ustvrdili da je svaka manjinska književnost nužno politička, jer je takva literatura, bilo
u kojemu društvenom kontekstu, lišena moći.
I zbog toga će pri čitanju manjinske književno-
USLOŽNJENOST PRAKSI MANJINSKIH KNJIŽEVNOSTI – Aktualna hrvatska manjinska književnost o kojoj večeras govorim sadrži i naša
sjećanja, otkriva nam i naše kulturne i književne
tradicije, a ujedno je to i govor o sadašnjosti,
koji progovara o našoj suvremenosti. Nije riječ
o lažnim interpretacijama stvarnosti, nego su to
književna svjedočanstva u kulturnom kontekstu,
koji opet, nije izbor, nego postoji kao činjenica.
Dakle, ako slijedimo Deleuzea i Guattaria, mala
književnost nastaje djelovanjem jedne manjine
u okviru većinskog jezika druge kulture, a po
Deleuzeu i Guattariju, svaka manjinska književnost ima tu moć iskliznuća unutar tijela većinske
književnosti, što jest prednost, ma kako to možda nekome čudno zvučalo, jer takva književnost
stiže pred čitatelje kao nepatvorena, specifična
i interesantna.
A i meni jest interesantna ova priča, jer vidim
u njoj velike prednosti za ovdašnju manjinsku
hrvatsku književnost, jer, vidite – primjerice,
ovo sad nije komparativni primjer s našom manjinskom hrvatskom književnošću, ali hoću da
navedem jedno od tih iskliznuća manjinskih
književnosti, gdje se naravno može raditi i o
pripadnicima vjerskih ili seksualnih manjina pa
tako američka kultura danas ne postoji samo
kroz književni engleski jezik, već kroz mnogostrukost jezika koji imaju tzv. lokalne teritorijalizacije, dakle kroz jezik – engleski američki,
engleski kineski, engleski afroamerikanca, engleski gey, engleski istočno europski ... Hoću
reći da se pojam male književnosti više ne odnosi samo na etničke i tzv. državne književnosti
malih naroda, već i na složene prakse različitih
identifikacijskih grupa u okviru tzv. velikih književnosti. Ne zaboravimo ni ovom prilikom na
dragocjenost preplitanja hrvatskog ikavskog
dijalekta i hrvatskog književnog standarda u
književnom stvaralaštvu nas Hrvata koji živimo
u Srbiji, a sve ovo navodim kako bi imali u vidu
današnju, aktualnu usložnjenost, glede pitanja
95
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Zvonko Sarić, Dokaz vitalnosti ovdašnje hrvatske književnosti malih i manjinskih književnosti. Valjalo bi sada
nastaviti u izlaganju i o suvremenoj, aktualnoj
književnoj teoriji koja se zove postkolonijalna,
ali za to nemamo sad vremena.
«INTELEKTUALNO I GRAĐANSKI HRABRO
NASTOJANJE» – I tako stižemo i do oblasti
znanosti i publicistike, gdje se izdvaja tiskanje
12. sveska Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca u segmentu leksikografije. U
nakladi Hrvatskog akademskog društva iz Subotice iz tiska je koncem siječnja izašao 12.
svezak Leksikona, koji obuhvaća dio slova K,
u kojem je na 200 stranica 53 autora obradilo
ukupno 186 natuknica – od šokačke igre kabatulja pa do preglednoga članka – književnost,
što prati 141 ilustracija. Novina je što će od
ovoga sveska na koncu svakoga, biti objavljivane i dopune, s natuknicama koje su iz različitih razloga izostale iz prijašnjih svezaka – u
ovome ima 6 takvih priloga. U kritičkom prikazu ovoga Leksikona, leksikografski savjetnik
Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i glavni
urednik Hrvatskog općeg leksikona, Mladen
Klemenčić, napisao je, među ostalim, kako
«Leksikon u sadržajnom i jezičnom pogledu
znatno doprinosi jačanju hrvatskoga nacionalnog identiteta podunavskih Hrvata te njihovu
povezivanju s narodnosnom maticom u Hrvatskoj» i da je Leksikon »intelektualno i građanski
hrabro nastojanje da se zabilježi i posloži sve
ono što je bitno za opstojnost hrvatske zajednice u podunavskom prostoru«. Treba reći i da
je sve dosadašnje sveske Leksikona u svojstvu
glavnog urednika potpisao dr. sc. Slaven Bačić.
Glede periodike imamo 16 publikacija. Izdvojit ću ovom prilikom kao značajnu produkciju
mjesečnik Hrcko, dječji podlistak tjednika Hrvatska riječ, jer su i brojni programi na Danima
Balinta Vujkova namijenjeni upravo djeci te Godišnjak za znastvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Peti broj Godišnjaka
je objavljen koncem svibnja ove godine i donosi
14 znanstvenih i stručnih radnji, koje tematiziraju neke od aspekata društvenog života Hrvata
u Vojvodini, bilo u povijesti ili sadašnjosti. Radovi s područja povijesne znanosti, jezikoslovlja,
etnologije, sociologije, filozofije, kulturologije,
psihologije i politologije, kao i s područja demografije, filologije i muzikologije koji se objavljuju
u ovom Godišnjaku, šire i razglašuju sadržaje o
94-96
Hrvatima u Vojvodini, koji su od značaja za očuvanje i razvoj nacionalne svijesti i identiteta ovdašnjih Hrvata, a koji su na moje, i ne samo na
moje zadovoljstvo, samostalni socijalno-kulturni
fenomen u Srbiji. Glavni i odgovorni urednik
Godišnjaka je Tomislav Žigmanov. Neću propustiti da ovom prilikom ne spomenem i jednu
značajnu obljetnicu. Znam da već pogađate,
dvadeseti je rođendan katoličkom listu Zvonik!
Ovaj katolički list, osnovali su svećenici Hrvati
Subotičke biskupije 19. rujna 1994. godine, a sadašnji glavni i odgovorni urednik je vlč. Dragan
Muharem. Čestitam obljetnicu Zvonika.
LIJEPA AVANTURA – I što zaključiti nakon ovoga prikaza knjiške produkcije Hrvata koji žive u
Republici Srbiji? Na dobrom smo putu, čekaju
nas nova i nova čitanja opusa književne povijesti ovdašnjih Hrvata, kao i ona aktualne knjiške
produkcije. Lijepa je to avantura pred nama,
kao i budućih generacija, ali izazovi su brojni.
Primjerice, još uvijek nije riješeno otvorenje
Katedre za kroatistiku na Filozofskom fakultetu
novosadskog sveučilišta. Dobro je što postoje
književni časopisi Nova riječ i Klasje naših ravni
putem kojih se kroz riječ kritike može, korak po
korak, upoznavati koliko su književna djela ovdašnjih Hrvata korespodentna i relevantna sa
suvremenim književnim stvaralaštvom. Ostaje i otvoreno pitanje koliko možemo s našom
knjiškom produkcijom senzibilizirati javnost u
Srbiji o našim manjinskim problemima, ali i pitanje u kojoj su mjeri ovdašnji hrvatski književnici integrirani u Hrvatsko društvo književnika,
a za mene je značajno i pitanje mogućnosti
integriranja ovdašnjih hrvatskih književnika u
program hrvatskih škola, odnosno da se nađu
i u hrvatskim čitankama u Republici Hrvatskoj.
Na jednom od rovinjskih susreta književnika
hrvatskih manjina s književnicima u Republici
Hrvatskoj, književnik Đuro Vidmarović je naglasio da književnost ne može biti manjinska,
već se pisac vrednuje prema dosezima svoje
estetike. E, pa ne bih se složio s takvom tvrdnjom Vidmarovića – «jedan na jedan», jer manjinske književnosti postoje kao vrijednosti, a
dragocjene su i u tvorbi i proširivanju znakovnog sustava nadnacionalnog jezika i u sklopu
toga manjinska književnost jest dragocjena.
96
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Matija Molcer, Pokretački smisao pjesništva... 97-100
Pokretački smisao pjesništva
onkraj vladajućih uzora
MATIJA MOLCER
O KNJIZI PJESAMA MILOVANA MIKOVIĆA,
JEDUĆI SRCE ŽIVE ZVIJERI
Knjigom pjesama Jedući srce žive zvijeri Milovan Miković (1947.), koji je do sada
objavio desetak knjiga pjesama, inicira razna
pitanja što obuhvaćaju suvremeno mišljenje o
pjevanju i pjesništvu, ne rijetko prezasićenom
neodmjerenim teoretiziranjem. Miković također spada među one pjesnike koji ovo drže
svojevrsnom klopkom za stihove, stoga je
vođen potrebom za slobodom, slijedom vlastita pjevanja prema sebi uspostavljao validne,
pa i nove zakonitosti. I premda su vrijeme i
osobno iskustvo, u prepoznatljivom okruženju, jezgra iz kojih crpi pjesmu on ne pretvara
ljepotu u prizore ružnoće i ne traži čovjeka
samo u pustinji ili u provaliji, a kao pjesnik zna,
nalog mu je stalno tražiti drukčiji jezik budući
da je pjevanje dublje i tajanstvenije od svih prizora iz svakodnevice. I kada unosi u sebe stanovita iskustva koja nam dolaze izvana, unutar
lirske cjeline zbirke Jedući srce žive zvijeri
zapažamo mnoga razmišljanja lirskog subjekta
ne samo nad nutarnjim dramama čovjeka, već
isto tako i nad specifičnim vanjskim datostima
njegova života, na planetu kojega bespoštedno uništavamo, ne pitajući se za sutra.
Tražeći odgovore, kako i kuda dalje Miković,
nastoji pronaći i drukčiji način da nam ukaže
na izazove pred kojima se nalazimo, stoga
podvrgava propitivanju stanovite elemente
i zakonitosti lirskog teksta. Tako, primjerice,
kanonizirani oblici soneta i sonetnog vijenca,
te stare europske, pjesničke forme, postaju
poprištem novih htijenja u njegovu pjesništvu.
Iz dinamike obraćanja tradiciji i njezina stalnog napuštanja, nastoji uspostaviti suvremene
zakonomjernosti pjesničkog teksta, navješćujući nam novu literarnu osjećajnost. U nemi-
novnost ovoga uvjeren je i kao dugogodišnji
urednik književnih časopisa Rukovet i Klasje
naših ravni, jer i te kako dobro zna, nedokučivo bogatstvo poezije valja tražiti poglavito
mimo utabanih staza, budući da one i prije no
što smo ih uspjeli sagledati, mogu presudno
uokviriti naše postojanje.
Ispitujem
samoprognanički vidim
u polumraku sobe
gdje između dvije riječi
nestaju sve naše riječi
dodirujem ti šminku
strepim
svakog bi se trena
mogle u suze sjuriti
prema muškosti i ženskosti stiha
ili već ishlapjele, brižno
razjašnjavam sebi tvoje smrknute šutnje1.
Sačinjavajući svojevrsnu motivsku inventuru
svakodnevice, Miković je uvjeren, pjesnik,
uistinu treba biti suvremenik svih epoha i
svakoga čovjeka, a u tom kontekstu i predmetom njegova pjesničkog propitivanja. Čovjek,
najzad, nije svodiv samo na označenu potrošenost, ili postojanost, niti se može biti zaokupljen samo njegovim mjestom u aktualnim
previranjima unutar svakodnevice. Neusporedivo smo složeniji od bilo kojeg konstrukta
nametnutih nam zabluda, pa utoliko i svrha
pjesništva i razmišljanja o njemu trebaju biti
potpuno slobodna, oslobađajući svjetlosnu
sposobnost pjesničke riječi.
Odbljesak vatre tražeći
vidljivog, čujnog, pipljivog
prije svih slika, tonova i tvari
1 Zemlja, 4; str. 22
97
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Matija Molcer, Pokretački smisao pjesništva... 97-100
krojenih iz ruha tajne kozmičke nijanse
o čemu nikada nismo znali ništa
prije bučne uspostave kapilarne mijene
klijanja, straha, ekstaze
prve noći što je u užasu protekla2.
iz tebe izbija tajanstvo moći
neznanog podrijetla
ti jedini pamtiš bljesak
svega odjednom, ujedno.
I kraj4!
Mikovićevo pjesništvo i njegova poetika izoštravaju mnoga naša pitanja trajno bez odgovora, beskompromisno ih svodeći na ono što su
predugo i pretežno bila, i još i sada često jesu
– mizerija! Na ovo pogotovu ukazuje kada se
nasilno hoće prevrednovati one vrijednosti
koje se raščlambom identiteta subjekta, mogu
podići i ispriječiti među ljudima. Čak i tada
poezija, u riječima i fragmentima, usredištena prema složenoj cjelini svijeta prepoznaje
ili odbacuje značenje doživljenoga, ranjivost
čovjeka, bića, bitka. Zrcaleći dio smisla i svrhe
pjesničke riječi i poezije, ospoljavanja moći
pjesničke kreacije.
Ovaj je problem uistinu jedno od bolnih mjesta suvremene i zbilje i književnosti, budući da
su i danas djelatni mnogi preduvjeti bez kojih
tekst jeste poezija, ili to nije. U tom kontekstu
prisjetimo se, što je u osvit računarske ere, jednom prigodom izrekao Andy Worhol: «Slikam
na ovaj način zato što želim postati stroj. Što
god radio, radim kao stroj, jer to je način na
koji želim raditi. Mislim bilo bi sjajno kada bismo svi bili takvi».
I danas težnja za «mehaniziranjem» suvremene poezije – svojedobno se mnogo govorilo o
tzv. «automatskom pisanju» – ima svoje korijene u većem ili manjem stupnju nipodaštavanja
i odbacivanja iskustva vezanog uz baštinu i tradiciju. I suvremeni pjesnik ponekada participira u povijesnom i kulturnom naslijeđu, u mjeri
prema kojoj se želi (i može) u tome prepletu
prepoznati, a ne rijetko ova pripadanja djelomično ili u cijelosti osporava.
U takvim uvjetima identifikacije i inspiracija i
poticaji pjesništvu, mogu biti i «mehanizirani»
i «dio svjetske boli» ili «kulturne industrije» i još
mnogo čega! O tome pjesnik, književni kritičar i teoretičar Stjepan Blažetin piše: « … ako
želimo podjarmiti, silom formulirati svoje misli
i beskompromisno težiti prema jednom jedinom cilju koji isključivo smatramo istinskim, on
će se uzjoguniti, opirat će e našim zamislima i
rezultat će izostati, pjesma će biti tek hrpa pobacanih riječi na bjelini papira.»
U knjizi pjesama pod znakovitim naslovom Jedući srce žive zvijeri i Milovan Miković o ovome svjedoči, na svoj, pjesnički način, artistički
dojmljivo, pače virtuozno, osobito u dvama
sonetnim vijencima – Klin na tvrdu mjestu i
Ukanjižen.
Tada nestaješ kud sve nestaje od bolesti sve veće
tu si je volio između dvije riječi jedna bješe emet
druga joj je posestrima skrita zvučnim oblikom met5
pa u njihovom susjedstvu ostasmo bez riječi treće.
U ludilu krvi, oplodnje
tik uoči drhtaja, užasa
prije no što su se razmnožila
pitanja mužjaka i ženke
s prvim propuštanjem pijeska
kroz mrzle prste
u času strašnog krika
razjapljenih čeljusti
žedno, halapljivo
u slast nas je upilo
skrovito prostranstvo3.
Iz prepletanja fikcije i stvarnosnog svijeta,
kojega spretno umrežava u povijesne tijekove i
dimenzije ovoga prostora i podneblja, Miković
nužno relativizirajući značaj svega što čitatelju
nudi i kao komunikacijski okvir, stalno traži i
njegov kôd, propitujući i sve kriterije, dok ih
razmatra naspram mnoštva suodnosa nastalih
iz složenosti pjesničkog govora kojega ostvaruje. U tim je odjeljcima njegovo pjevanje
nalik fikciji učvršćenoj i iluzijom i iskustvom
zbiljskih događanja, istina nastala i sadržana
samo u poeziji.
Sudbina ti je odlučena
zaboravi poriv o povratku
ratnik si i naš hudi san
2 Vatra, 1. str. 7.
3 Vatra, 2. isto
4 Vatra 17. str. 12.
5 Emet hebr. – istina. Met hebr. – smrt.
98
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Matija Molcer, Pokretački smisao pjesništva... 97-100
Usred oaze, tamne vode, slijepog božanstva doticaj
u gluhom su sluhu – jutarnje ptice iz maslinjaka
–
zvuci naroda, gradova, prizori tužnog zvjerinjaka
glasovi pastira i stada, suhog krajolika utjecaj.
Guštera što kliznu niz oblutak jamačno je plijen
odsutna hitrina pažljivo svezane kravate, pjesme
izrečene u snu. Njen tembr čuvat će ti orah zelen
ljeti bacat će nam hlad u kosu, uzbrati se ne smije
krišom krizanteme dodirivat će nježno u dan maglen,
tek ovlašno je ljubeći ispreden iz povijesti dvije6.
Premda je Baudelaire svojevremeno ustvrdio
da je « ... modernizam prolazna, nepostojana, slučajna polovica umjetnosti čiji je drugi
dio vječan i postojan …» u posljednje vrijeme,
svjedoci smo, sve više prevladava nov, suvremen, uistinu, drugačiji govor koji je nastajao
ne samo u strahu ili u svjesnoj oporbi pred dominantnom tradicijom, već i iz same strukture
suvremenosti, poput primjerice sms-govora.
Milovan Miković je vrstan poznavalac soneta.
O tome, uz ostalo, svjedoči kako njegov izbor7
od oko 150 soneta nepravedno zapostavljenog
hrvatskog pjesnika Ante Jakšića (1912.-1987.),
tako i studija8 nastala za potrebe navedenog
djela, što ga je 2012. u Zagrebu objavilo Društvo hrvatskih književnika, kao knjigu 133.
Modernizam, pak, svakog istinskog stvaraoca znači da je uspio uspostaviti osebujan stil
utemeljen u svijetu prožetom vlastitim zakonomjernostima, kako glede poezije, tako i umjetnosti. U stvaralaštvu posve lišenom iluzije da
bi njegova riječ mogla biti zadnja i trajna, obustavljajući tako sposobnost kretanja na pjesničkom, umjetničkom putu.
Tek ovlašno je ljubeći ispreden iz povijesti dvije
žitnim mirom sapet netremice bdijem očima slijepim
od zlobe, preljube, izdajstava suza očaran lijepim.
Smežuran i krvav početak je i kraj svake pjesme –
gdje rođen umirem, sve propuštam uz osmjeh paklen
u društvu zaspalih, na vrtešci, u obrtanju hitrom,
6 Sonet o riječima, 76.
7 Ante Jakšić, Soneti, izbor priredio Milovan Miković,
Društvo hrvatskih književnika, knjiga 133., Zagreb,
2012. str. 192.
8 Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje
uzajamnosti u sonetima Ante Jakšića, str. 163.-180.
s mirisom tvoje kože i kose, u ljetu ustreptalom,
od mnogih vidika ugaren – moj pogled već staklen.
Do uzglavlja, uz magle pramen ostarjele svraćaju
još nakaze zagledane u vihorne visine sve veće.
Božanstva zanijeta tihom samoćom kroz nas
lutaju,
ona spasenje i mir s bezličnim rasulom donijet će
makar na nas gorke, bosonoge pažnju ne obraćaju.
Uz zvuk kestena za punog mjeseca u svjetlu svijeće9.
Smiješno je i žaljenja dostojno kada neki nadobudni eklektični skladatelj, hvali i slavi u glazbenoj umjetnosti svoja, ili tuđa djela u kojima je
primijenjen «vatromet znanja i vještina» tj. sve
moguće finese i zahvati harmonije i kontrapunkta. Isto se može reći za pjesnička, književna, umjetnička djela ostvarena prema do jučer
vladajućim uzorima, pokretačkim zamislima i
horizontima. U industriji književne riječi teško
je odrediti gdje počinje modernizam, ili što su
nam doista prodali u kostimu avangarde donedavni biznismeni, od skora tajkuni u kulturi.
Ovdje stupamo na skliski teren i glede utjecaja
medija koji (svejedno da li vještom ili posve
profanom) prezentacijom, ubrzano dovršavaju banalizaciju stvaralačkog čina, uvlačeći u nj
uz ostale elemente subkulture još i nagrade i
odlikovanja, te druge atribute trivijalnog svijeta
lažnih i nazovi veličina, sa preciznom zadaćom
da najšire slojeve stanovništva što dulje drže u
bijedi i siromaštvu, jer ih se tako lakše zavodi i
podvodi, pljačka i kontrolira.
Industrija produkata u kulturi zasićena je «multimedijalcima», «avangardistima», «pop-artistima» uvijek u stanju pripravnosti, kako bi na
prvi mig pozvani od pozvanih, žurno nešto
svoje dodali već i inače zatrovanom svijetu.
Ova pojava, razumije se, ima svoje inačice i
u pjesništvu, gdje se sve to začinje, zbiva i
završi u razini puke reproduktivnosti. Novi
klasicizam, novi barok, konceptualizam, neokonceptualizam, minimalizam, maksimalizam,
novi akademizam, novi ekspresionizam, novi
soc-realizam, novi nadrealizam, novi romantizam, post-modernizam, postmodernistički
eklektizam, itd.
Koliko god sve ovo djelovalo kaotično i u tom
se «stvaralačkom» gibanju sadrže i zrna umjet9 Sonet o ljepoti, 69.
99
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Matija Molcer, Pokretački smisao pjesništva... 97-100
ničke imaginacije u potrazi za istinom. Valjda
će nam i ona poslužiti kao putokaz prema
budućnosti gdje nas već čeka cijela gama naivnih utopija i inih obmana.
U doba snaženja kulturnog i ekonomskog kozmopolitizma umjetnikova uloga mogla bi biti
usmjerena na vrjednovanje estetskih postignuća, vlastite višenacionalne sredine. I sustavno
poticanje pluralizma u kulturi nasuprot zamorne monotonosti tradicionalista. U dobu svih
pobrojanih i nespomenutih pravaca, pjesnik
Miković ne gleda tek očima poete koji je ovladao i tradicionalnim i suvremenim formama
pjevanja. Njegov stih je suštinski nov i raskošan
i kada poštuje baštinu ali joj ne robuje, što najbolje posvjedočuju stihovi iz već spominjana
dva njegova sonetna vijenca. I u drugim svojim
djelima u stihu okrenut je stalnom traganju za
novim prolazom koji bi nam omogućio izlazak
iz ispražnjenosti svijeta o kojem svjedoči, tu
gdje protagonisti pjesništva i politike nemaju
iste interese, potrebe i ciljeve.
Gdje uvijek
nekoga prepoznaš
gdje poneki zna za tebe
s jednim okom uvijek
iznad otvorena groba
taj poravnava se s Bogom
sred pijane dreke.
Od svega ti vidiš tek rijeke
što odlažu ih u nizine
sapiranjem planinskih strana
kišom, munjom, gromom10.
10 Zemlja, 17. str. 24.
Avaške godine, naslovnica prvog izdanja (1991)
100
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevenka Nekić, Franjevački habit
101-103
Franjevački habit
NEVENKA NEKIĆ
POVODOM DEVEDESETOGA ROĐENDANA
FRA BONAVENTURE DUDE
BOŽE MOJ! – Netko je snimio dokumentarni
film o našem skromnom i možda najpoznatijem
franjevačkom bratu Bonaventuri Dudi. Ide on
tako praćen filmskom kamerom kroz prostor i
vrijeme, otežalim korakom ponire sve do dana
najranijih sjećanja, djetinjstva na jugu ove Lijepe
naše, kraj kamenih kuća i zidića, kraj smokava i
čempresa. Penje se na potamnjele balustrade i
doziva imena živih i mrtvih, drži se za topli kamen, a s lica mu ne silazi čudesni osmijeh. Taj
osmijeh je sažetak divljenja i poniznosti, radosti
životu i Bogu koji mu ga je darovao.
Dok tako klizi pod nebom juga, ponegdje zastane, pogleda oko sebe i uzdahne jedva čujno:
Bože moj! Bože moj! Isuse Bože moj!
Ove, dvije-tri riječi izgovara mnogo puta, gotovo istim tonalitetom, jednostavnim naglaskom
na onome O u riječi BOže, oblome O, koji je
čudo koliko i zahvalnost. Svjetlost poradi sadržaja riječi Bog, ali i tajna veličanstvena poniranja
u metafizičke prostore jedva dostupne čovjeku.
U tome izricanju riječi zgrumenio se Duh Gospodinov koji prati fra Dudu na ovozemaljskom
putovanju kao i ovom filmskom, a to je samo
malo ponavljanje velikoga života ispunjenoga
ljubavlju i Ljubavlju.
Ljubav prema Bogu poprimila je u fra Dudinom
slučaju gotovo sva obilježja koja čovjek, jednokratan na zemaljskom putu, može ostvariti: kao
manji brat prihvatio je sve zavjete, objedinio um
i srce, zahvatio u područja teologije, pjesništva,
domoljublja, filozofije, povijesti, jezikoslovlja,
glazbe, pronosio Radosnu vijest, ne samo svojim pastoralnim radom, nego i svojim životom.
O svom samostanu i prostoru sadašnjega života
piše: «Stanujem u Zagrebu, na Kaptolu.Tu, na
križanju prema Novoj vesi, stoji drevna kapelica
posvećena desnom razbojniku, stara ga predaja
zove Dizma. Kad god prolazim mimo, pomolim
se s njim Isusu: ‘Gospodine, sjeti me se u svom
raju!’Ako ti otvoriš, nitko ne će zatvoriti, Isuse,
dobroto beskrajna!»
Nestaje polako u izmaglici jutra u svom starom
franjevačkom habitu, a bijeli pojas ljulja se na
tamnoj podlozi i izaziva sjećanja na aveniji sudbine o kojoj on govori kao o izboru koji je ipak
bio zadan, proviđen, koji se odupirao svim zaprekama.
Mislim, koliki li su razbojnici prošli kraj ove kapelice na putu prema strašnom zatvoru na Novoj
Vesi, u strahotnim četrdesetim godinama, a nisu
znali tko ih gleda iz dubine dvije tisuće godina,
nisu znali da njihova imena nikada ne će biti
zabilježena na ovom komadiću povijesne hrvatske, da će ih zbrisati vjetar u nigdinu kamo takvi
nestaju. Prošle su ovuda i njihove žrtve koje nisu
umrle u milosti i dostojanstvu, jer se većini ni za
grob ne zna. A oni koji to učiniše – šute.
Znam da fra Duda razmišlja o tome dok prolazi
ovim romantičnim starim Zagrebom, jer on je
svoju skrb za domovinu jasno iskazao, moleći
se za nju «Kralju strašne veličine» i tragajući za
pomirenjem, oprostom i dužnim poštovanjem
prema žrtvama. Pisao je o tome i u knjizi Ruko-
101
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevenka Nekić, Franjevački habit
vet domovinskih tema pokazujući razumijevanje
za gnjev jednoga Tina Ujevića koji traži pravdu
i nama i neprijateljima našim. Pisao je da moli i
za «njih, traži neka se nađu u Kristu, neka se sve
ovo stradanje i nadanje pretvori na čast Bogu.
Tragao je za Matošem, Dulčićem stradalnikom,
za Stepincem koji ostaje kao trajni memento
snage i dostojanstva Crkve u Hrvata, zapisao i
pjesmu Moja ratna misa koja moli za oslobođenje od Zloga i svakoga zla. Spominjao je cijelu
svoju domovinu i svaki dom, molio se «da Krist
siđe u ovu našu nevolju.» Taj vez koji spaja zemlju rođenja i nebo nad njom, samo je jedna tajna od mnogih koje je gonetao fra Duda. Bila je
to uvijek ontološka potraga za njim samim kao
čovjekom-zrnom, što je uzraslo dobrotom ljudi
u čudesnu i uznositu svjetlost, postalo alegorija
iz biblijskoga teksta koji govori o darovima što si
dobio da ih umnožiš, a ne zakopaš u zemlju. Ni
jedan dar nije fra Duda zakopao. Smisao života
nadilazi sam život i čovjek mora naći nešto radi
čega se isplati živjeti. Ima li većeg razloga od
Boga koji daruje život?!
Topos njegova rođenja, ranih dana pamćenja i
nadanja, ozračje blistave svježe arije Krasa i likovi njegovih što počivaju odavna u zemlji, a duše
u nebu, nadahnjuju fra Dudu da se u sjenama
starih groblja prolazeći divi tolikoj dobroti, govoreći: Bože moj ... Tu živi u četvrtoj dimenziji
i gleda iz rakursa manjega brata nostalgično i
zahvalno na prohujale godine ovozemaljskoga života. I pita se neizravno: što li je tražio na
ovom putovanju? Neka ga školuju, eto, neka ga
školuju! To je bila davna želja, a što ima ljepše
od želje u životu? I bi mu ispunjeno. Za srce nije
morao brinuti, a um se morao razvijati.
O, kolika je golemost planine znanja koju će
usvojiti! Sve je to na tom putu čekalo: znanosti
i njihov univerzalni fenomen, tvrdi realizam nauke i nadrealni svijet glazbe i književnosti, labirinti
drevnih jezika, od kojih su neki već davno mrtvi,
istine i laži gospođe Povijesti, njenu ALETHEIU,
mitske dubine religije,
sadašnjost ondašnjosti, krvavi koloplet dva rata,
obrana pojma OIKOS, koji nije samo kuća,
nego sveukupnost ljudskih odnosa koji su se
nataložili kroz generacije, pa utvrđivanje čvrste
101-103
vjere i nade koju polaže u Isusa Krista, koji ga
stalno vodi za ruku.
Njegova kuća na Kaptolu nije raskošna kurija;
ona je svjetlucava i pjesnički nadahnuta samo u
crkvi gdje blistaju Dulčićevi vitraji. Divna samoća njegove sobe krcata je knjigama, mirisima
starih i novih papirnatih stranica, ponekom slikom i zavjetnim darovima skromnih materijalnih
vrijednosti.
U tom skladnom okviru duha i duše nastala su
njegova djela: knjige, kompozicije, prijevod Biblije o kojem govori kao o čudu što se baš njemu našlo na putu. Kroz neka zlatna vrata ušla
je u njegov malen i tajanstven život zadaća: biti
sudionikom prijevoda i uređenja Biblije!
Gledam popis imena koja su sudionici naklade
iz 1974: Stjepan Hosu moj prethodnik u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, dr. Ante Sekulićprijatelj i kolega od kojega smo učili dobroti i
istini. Kao da je i na nas, udaljene od toga prevažnoga posla, palo nešto sjaja i zasluga samim
tim, što smo poznavali i cijenili taj sjajni uradak
i djelatnike.
Ponekad je fra Duda napisao neku kratku bilješku te poslao i meni, ako je pročitao kakvo moje
djelo. Imao je vremena i snage za komuniciranje čak i s manje poznatim osobama. Ulazio je
u naše živote nasmijan i ozbiljan u isti mah, kao
one davne sedamdeset i druge, kad se održavao seminar za roditelje. Stupio je pred razred
roditelja s pitanjem: Imate li kod kuće Bibliju? Svi
smo digli ruke. Onda: Je li čista i uredna? Polovica je digla ruke, a mi smo posramljeni pognuli
glave. On se nasmijao i obasjao nas riječima: Biblija mora biti malo masna, pošarana, s «ušima»,
jer to znači da se puno čitala ...
Posebna je bila njegova majeutika, svako objašnjenje bilo je jednostavno i istinito, vjera koja se
prelijevala u nas bila je duboka i on je sudjelovao
u našem stvaranju rastvarajući samoga sebe. Ne
samo riječima, nego snagom svoga života, stajališta koje je potkrijepio skromnošću i istinitošću.
Radi njegove vjere mi smo mu uvijek vjerovali.
Upravo o tome treba govoriti: o zavjetima koje
je dosljedno slijedio. Skromnost
102
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Nevenka Nekić, Franjevački habit
se uvijek očitovala u dostatnosti minimalnoga.
Nikada nije želio skupe automobile, kićenu
odjeću, raskošni jelovnik. Uzor mu je bio Siromašak.
Kamena je stijena na kojoj počiva grad na gori-Asiz. U njemu stoluje duša Franjina, poduprt
je njegovim zakrpanim i pohabanim habitom,
uskom i hladnom sobicom, skromnom Porcijunkulom na čijem kamenom podu su klečala Franjina koljena i konačno se na tom kamenu pružilo
i tijelo Malenoga brata. Tamo je i njegov grob,
skroman, bez uresa, a nad njim dvije bazilike.
Sagrađene su poslije Franjina doba, uljepšane
rukama i maštom najvećih majstora kista, kojima se divi svaki hodočasnik. Hodočašće je potraga za srcem zemlje i neba, za smislom života
i Ljubavi. Takvo je hodočašće život fra Bonaventure Dude.
Izrastao na mirisnu jugu Lijepe naše, opasao se
franjevačkim habitom i pošao na hodočašće koje
traje i danas. Ne težeći materijalnom uznio se u
transcendentalnom, ogledao u znanstvenom i
umjetničkom, ali ponajviše u karizmi i odanosti
Kristu, sakralnoj dubini i tajni istinske Ljubavi. Ta
karizma čini ga institucijom i fenomenom koji će
trajati dugo poslije njegova boravka na zemlji.
Njegova je već legendarna skromnost prerasla
do snage koju sam više puta doživjela kao uznositu poniznost, ili poniznu uznositost. Nedavno
smo zajedno izgovorili nekoliko riječi na sprovodu slikara i prijatelja Ivana Fanuka.
Fra Duda je želio ostati u sjeni, ne uzimati glavnu
riječ, izgovoriti samo jednu nježnu pjesmu Marije Fanuko Govori mi o slavuju. Rekoh tada da
je velika tišina u kojoj je živio slikar i prijatelj Ivan
bila blagoslov za njegovu imaginaciju. Ona mu
je na bolni način pomogla da se uzdigao ponad
osrednjosti i blasfemije koje danas zapljuskuju i
umjetnost kao i cijeli život svakodnevice.
Fra Duda je predslavio misu za pokojnika i uveo
nas u vječnost tihom dobrotom Riječi.
Napisah dosta davno da u povijesti postoje
dva poljupca: onaj Judin i onaj Franjin. Franjo
je poljubio gubavca-supatnika i time ponovno
objasnio vječnu zagonetku boli i žrtve. Slijediti
Franju, ponekad u osami, kao što je on sam odlazio u Fonte Colombo (Golubičin izvor), dono-
101-103
si duhovno bogatstvo, solilokvij s Gospodinom,
apsolutom Dobra; osama je zahtjevna i otvara
vlastitost, razgolićuje nas same pred sobom.
Postavlja pitanja i to ona na koja čovjek nema
odgovora, osim ako se ne utječe Bogu. Treba se
bojati onih koji imaju odgovore na sva pitanja.
O, Tajno sveta, rekao bi fra Duda, ti jedini znaš
gdje ja stanujem. Tu, usred Zagreba, na mom
Kaptolu, podno zvonika drevne Katedrale, u mirisnoj sobi punoj tišine, bez buke i ludila svijeta,
okružen mladošću fratarskih habita, još uvijek
zadivljen ljepotama svijeta, suncem i pticama u
našem malom vrtu.
Prošla su vremena crvene zvijezde, njenih strahova, sivosti i bezboštva koje je ubijalo ljude
da bi konačno ubilo komunizam. Nastupilo je
novo doba neodgovorne i liberalne slobode s
natpisom: čini što želiš!To je opijum, to izobilje
na vašarima brbljavaca, agenata i reklamera, rasprodaja časti i ponosa, dostojanstva, doba onih
koji nečasnost stavljaju na pijedestal, a obezboženost kao uzor. Čovjek se gubi u apsurdu straha od smrti, grize jabuku znanosti kao spas, cilj
je produžiti život pod svaku cijenu, ili ga okončati eutanazijom, histerično i bezumno. Nudi se
formula da više nema krivice, nema dobra i zla,
to ostaje na udobnim stolicama novih gurua-psihijatara, pa onda nema ni odgovornosti!
Zna fra Duda Bonaventura za ovu dijagnozu, ali
nastavlja tihi rad i odupire se ovom nasilju slijedeći Isusa, njegovu Istinu, unoseći mir i dobro
kamo god prolazi.
Njegov sitni i sve sporiji hod jedan je vid molitve:
FONS PIETATIS, vrelo milosrđa, molim Te za milosnu smrt, za otvaranje dveri Raja, a ako nema
mjesta za mene, čekat ću strpljivo, jer znam da
je od svega Raja veće Tvoje milosrđe.
Gledam ga kako ulazi na vrata samostana, zamiče u prostor i vrijeme, malko pogrbljen kao da
nosi sav teret svijeta na smeđem habitu i pridržava ga bijelim konopom. Zvone zvona na Katedrali gdje počiva Alojzije kojem se fra Duda mnogo
puta poklonio: tako zamišljam temelje svijeta- njih
dvojica pod svodovima Doma hrvatske duše.
103
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
104-110
Upisi u matičnu knjigu umrlih
(1914.-1919.) subotičkog matičnog
ureda poginulih vojnika
bunjevačkih Hrvata (A-B)
STEVAN MAČKOVIĆ
U nastavku obrade upisa poginulih vojnika –
ove još uvijek manje istražene i historiografski
nedovoljno obrađene teme – pokušali smo izdvojiti one upise koji svjedoče o bunjevačkim
Hrvatima. Kako u samom izvoru nisu bile predviđene rubrike za nacionalnu pripadnost, već
samo za ime, prezime, vojnički položaj tj. čin
i vojnu jedinicu, vjeroispovijest, ime oca, prezime i ime majke, supruge, zanimanje, mjesto
zavičajnosti, kao i način i lokaciju stradanja, do
tog podatka se može doći samo indirektnim
putem1. Iz materijala od preko 150 stranica
što nam ga je ustupio kolega Tibor Molnar iz
senćanskog Arhiva, saznajemo da je u periodu
1914.–1919. popisano ukupno 1.475 stradalih
vojnika. Smatramo da pokušaj izdvajanja vojnika bunjevačkih Hrvata, ipak može proširiti
okvir dosadašnjih saznanja novim činjenicama2.
1.
Alagyics István, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 40 godi1 Osnove za to su samo ime i prezime vojnika, njegovih roditelja kao i vjeroispovijest.
2 Subotička Danica ili Bunjevačko-Šokački kalendar sa
slikama za prostu 1921., na stranicama 57.- 64. doneo
je kolažni prilog pod naslovom Žrtve svitskog rata u
kome su portreti s osnovnim podacima nekolicine
subotičkih Bunjevaca. U uvodu stoji: „U ono 10 milijuna poginulih, 4 milijuna propalih te izgubljenih, nalazi
se i koja hiljada subotičkih Bunjevaca. Sve ih nismo
još mogli ni pobilužiti, jer u ovim burnim danima nije
bilo za to ni vrimena. Ovde navodimo nekoliko imena
i donosimo nekoje slike, nebi li koji od živih, što su se
povratili znao reći štogod tačnoga, osobito za one,
koji su nestali.“
na (rođ.1875.), poljoprivrednik, otac Ferenc,
majka Terézia Porolakov, preminuo kod Bróda
(Szlavónia, danas Slavonski Brod, Hrvatska) od
posljedica malarije 1.01.1916. Upisan u knjigu
umrlih 6. mađarskog domobranskog pješačkog puka pod br. 2659. Subotički Matični ured
bilježi ga u knjigu umrlih pod br. 2361/1917.
2.
Ancsics v. Ancsik, Ernő pričuvni vojnik,
86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 30 god., poljoprivrednik,
otac József, majka Anna Jovanovics. Poginuo
kod mjesta Kamionka Strumilowa, Galicija
(danas Kamianka-Buzka, Ukrajina) 26.07.1915.
Subotički Matični ured bilježi ga u knjigu umrlih pod br. pod br. 1646/1918.
3.
Andrasics Antal, pričuvni vojnik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 30 godina, poljoprivrednik,
otac István, majka Terézia Krankó. Poginuo
kod mjesta Kamionka Strumilowa Galicija
(danas Kamianka-Buzka, Ukrajina) 28.07.1915.
Subotički Matični ured bilježi ga u knjigu umrlih pod br. pod br. 1648/1918.
4.
Andrasics József, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 32 godine, stolar, otac János,
majka Matilda Vojnics K. Poginuo kod mjesta
Seredynce, Galicija, (danas Ukrajina), za vrijeme Brusilovljeve ofenzive, 6.06.1916. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
689/1918.
5.
Anicsics Vince, domobran, mađarska
kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimo-
104
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
katoličke vjeroispovijesti, 23 godine, frizer,
subotički stanovnik, otac Illés. Poginuo kod
mjesta Drohobycz Galicija ( danas Drohobics,
Ukrajina) između 19. I 21.05.1915. Subotički
Matični ured bilježi ga u knjigu umrlih pod br.
2464/1915.
6.
Anitics Ánka Sándor, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 18 godina,
poljoprivrednik, otac Antal, majka Julianna
Kovács. Poginuo na bojišnici kod mjesta Steinbrückben (danas Zidani Most, Slovenija)
12.04.1916. Subotički Matični ured bilježi ga
u knjigu umrlih pod br. 1123/1917.
7.
Anitics Antal, pješak, 86. car. i kr.
pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 24
godine, nadničar, otac Bertalan, majka Ágnes
Pertics. Poginuo kod mjesta Lembergben
Galicija, (danas Lviv, Ukrajina) od posljedica
ranjavanja na bojišnici 15.06.1916. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod
br.1607/1918.
8.
Antunovics Bertalan, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 28 godina
(rođ. 1886.), otac Bódog, majka Rebeka Vujkovics. Poginuo na bojišnici kod mjesta Drohobycz – Delawa Galicija,( danas Drohobics,
Ukrajina) 21.05.1915. Upisan u knjigu umrlih
6. mađarskog domobranskog pješakog puka
pod br. 1356. Subotički Matični ured ubilježio
u knjigu umrlih pod br. 1675/1916.
9.
Antunovics Márk, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 20 godina, poljoprivrednik,
otac Kázmér, majka Borbála Kekezovics. Preminuo u Subotici, od posljedica oboljevanja
na bojišnici, 24.03.1917. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br.1002/1918.
10.
Antunovics Mihály, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 21 godina, poljoprivrednik, otac
Alajos, majka Anna Pertics. Poginuo na bojišnici
kod mjesta Korszylow Galicija, ( danas Ukrajina) 2.07. 1917. Subotički Matični ured ubilježio
u knjigu umrlih pod br. 1734/1918.
11.
Antunovics Salamon, pučki ustanik,
86. carska i kraljevska pukovnija III. bataljon.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 20 godina,
poljoprivrednik, otac Salamon, majka Katalin
Szimics. Preminuo u Subotici, od posljedi-
104-110
ca oboljevanja od tuberkuloze na bojišnici,
5.04.1917. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br.1286/1918.
12.
Augusztincsics Lázár Miklós István,
pričuvni vojnik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 29 godina (rođ. 10.12.1886.), stolar,
otac Pál, majka Roza Rudics V., supruga Matild
Szűcs. Poginuo na bojišnici Nanteresben (Italija) 8.12.1916. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka br. 3186.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.927/1918.
13.
Babianovics Antal, domobran, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 23 godina
(rođ. 1891-ben), nadničar, subotički stanovnik,
otac Kálmán, majka Oliva Rudinski. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Bačinovac (Srbija)
melletti 22.11.1914. Upisan knjigu umrlih 6.
mađarskog. domobranskog pješakog puka
pod br. 236. Subotički Matični ured ubilježio
u knjigu umrlih pod br.1568/1915.
14.
Babianovics József, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija, 29 godina,
nadničar, otac Mihály, majka Ágnes Krmpotics. Poginuo na bojičnici kod mjesta Pnikut,
Galicija ( danas Pnikut, Ukrajina) 5.06.1915.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.2280/1917.
15.
Babicskó Lajos, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 31 godina,
poljoprivrednik, otac Simon, majka Margit
Szkenderovics. Poginuo na bojišnici kod mjesta Szklin (ruska bojišnica) melletti 5.07.1916.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.1631/1917.
16.
Babicskovics Jenő, pričuvni vojnik,
86. carska i kraljevska pukovnija III. bataljon.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 24 godina,
poljoprivrednik, otac Márton, majka Mária
Osztrogonácz. Poginuo na bojišnici kod mjesta Ježa (italijanska bojišnica) 3.06.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih
pod br.161/1918.
17.
Babicskovics Máté, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 24 godina, poljoprivrednik, otac Béla, majka Ágnes Bacsics. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Krukienice, Galicija
105
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
(danas Krukenics, Ukrajina) 20.05.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih
pod br.2281/1917.
18.
Babicskovics / ili Babiankovics/
Mátyás, razvodnik, mađarska kraljevska 6.
domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 29 godina, subotički stanovnik,
poljoprivrednik, otac Márk, majka Marianna
Milankovics. Poginuo na bojišnici kod mjesta
Gučevo (Srbija) 28.10.1914. Upisan u knjigu
umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog
puka pod br. 202. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.546/1915.
19.
Bacsicz Ferenc, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 36 godina, otac
Szaniszló, majka Veronika Lemics. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Nebrasina (italijanska
bojišnica) 18.11.1915. Upisan u knjigu umrlih
6. mađarskog domobranskog pješakog puka
pod br. 22124. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1669/1916.
20.
Bacsics Antal, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina, nadničar,
otac Márton, majka Mária Vidákovics. Poginuo na bojišnici kod mjesta Selo (italijanska
bojišnica) 28.03.1916. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1692/1918.
21.
Bacsics Antal, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 35
godina,,poljoprivrednik, otac Illés, majka Mária
Ábrahám. Poginuo kod mjesta Jarak (Srbija)
15.10.1915. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 2421/1917.
22.
Bacsics Lukács, pješak, 86. carska i
kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 26 godina, poljoprivrednik,
otac Pál, majka Julianna Horváczki J. Preminuo od posljedica oboljevanja na bojišnici u
Subotici 31.05.1916. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br.889/1918.
23.
Bacsics Márton, pričuvni vojnik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 33 godina, poljoprivrednik,
otac Márk, majka Ágnes Romák. Poginuo na
bojišnici kod mejsta Rogozno – Krukienice
Galicija (danas Krukenics, Ukrajina) 3.06.1915.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.2282/1917 .
104-110
24.
Bacsics Palkovics János, pješak u 86.
car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 23 godina, nadničar, otac József, majka
Ágnes Lakics. Poginuo kod mjesta Pnikut,
Galicija (danas Pnikut, Ukrajina) 5.06.1915.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2284/1917.
25.
Bacsics Palkovics József, pučki ustanik,
86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 22 godina, nadničar, otac
Máté, majka Borbála Baity. Poginuo na bojišnici kod mjesta Jezierzanak, Galicija (danas
Ukrajina) 2.06.1917. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br.1730/1918.
26.
Bacsics Palkovics Károly, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 23. domobranska pješačka
pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina, otac István. Poginuo na bojišnici kod mjesta
Parnovcze (?) 1.08.1917. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1400/1918.
27.
Bacsics /ili Bencsics/ Márk, pješak,
86. car. i kr. pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 23 godina, zidar, subotički stanovnik,
otac János, majka Katalin Mamuzsich. Preminuo kod mjesta Chyrowban, Galicija ( danas
Khriv, Ukrajina) usled oboljevanja od kolere,
23.10.1914. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 1130/1915.
28.
Bacslia Ferenc, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 34 godina,
otac Mihály, majka Mária Létics. Poginuo kod
mjesta Kolomea (danas Kolomyia, Ukrajina)
13.01.1915. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br.1670/1916.
29.
Bacslia Márton, pučki ustanik 86.
carska i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 27 godina, nadničar, otac Ernő, majka Erzsébet Francziskovics.
Poginuo na bojišnici kod mjesta Rajtarovice
– Krukienice ,Galicija (danas Krukenics, Ukrajina) 24.05.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2286/1917 .
30.
Baics Mátyás, pučki ustanik, 86. carska
i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina, poljoprivrednik, otac Gábor, majka Magdolna Simics.
Preminuo kod mjesta Podbrdo (italijanska
bojišnica), od posljedica ranjavanja na bojišnici
28.08.1917. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 1290/1918.
106
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
31.
Baics Sándor, pješak, 86. carska i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 20 godina, muzičar, otac
Kázmér, majka Mária Merkovics. Poginuo kod
mjesta Selo (italijanska bojišnica) od posljedica ranjavanja na bojišnici 2.10.1915. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
842/1918 .
32.
Balázsevics Miklós, pješak na vojnoj
dužnosti. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 43
godina, supruga Gabriella. Poginuo kod Trsta
(Italija) 27.11.1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 527/1918.
33.
Balázsovics Alajos, pričuvni vojnik,
86. Carska i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 25 godina,
poljoprivrednik, otac István, majka Terézia
Kovácsics. Poginuo na bojišnici kod mjesta
Selo (italijanska bojišnica), 19.10.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod
br. 779/1918.
34.
Barakovics József, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 42 godina,
radnik. Poginuo kod mjesta Jamianó (italijanska
bojišnica) 22.02.1916. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1698/1917.
35.
Barbarovics János Mátyás, pričuvni
vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 33 godina, poljoprivrednik, otac János, majka Marija Olyuz,
supruga Teréza Milyacski. Poginuo na bojišnici
kod mjesta Jablonki, Galicija (danas Jablonka,
Poljska) 5.03.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 754/1917.
36.
Basics Bódog, pučki ustanik, mađarska
kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 38 godina, poljoprivrednik, otac József, majka Jozefa Bilina. Preminuo
u Subotici 31.07.1918. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 192/1919.
37.
Basics Palkovics Bódog, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, poljoprivrednik, otac Nándor, majka Mária Sztancsevics.
Poginuo kod mjesta Vinkovci (Hrvatska) 24.02.
1917. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu
umrlih pod br. 379/1918.
38.
Basics Palkovics Tamás, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 42 godina
104-110
(rođ. 1874.), zavičajanu Subotici, poljoprivrednik, otac Péter, majka Krisztina Szkala, preminuo u Subotici od posljedica upale bubrega
29.11.1917. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br.
2897. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu
umrlih pod br. 1169/1918.
39.
Basics Palkovics Péter, pučki ustanik,
86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina, poljoprivrednik, otac Antal, majka Magdolna Kopunovics L. Poginuo na bojišnici kod mjesta Presowcze – Mogila, Galicija, 2.11.1916. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
1593/1918.
40.
Basics Palkovics György, domobran,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 39 godina
(rođ. 1877.), zavičajan u Subotici, poljoprivrednik, otac Márk, majka Magdolna Sarcsevics.
Poginuo kod mjesta Javor (Srbija) od posljedica ranjavanja 21.12.1915. /ili 10.03. 1916./.
Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br. 2198. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod
br. 2061/1916.
41.
Benis István, desetnik, mađarska kr. 30.
domobranska pješačka pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 32 godina, poljoprivrednik, otac Gergely, majka Margit Báics, supruga
Katalin Gabrics Katalin. Poginuo na bojišnici
kod mjesta Pogorely (ruska bojišnica, danas
Ukrajina) 18.09.1915. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2360/1917.
42.
Benis Mihály, pučki ustanik, 86. carska
i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 20 godina, zidar, otac Boldizsár,
majka Rozália Vidákovics Istvanics. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Jablonki, Galicija
(danas Jablonka, Poljska) 28.08.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod
br. 943/1917.
43.
Bilnics / ili Bilincz/ János, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska
pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 28.
godina, otac Lukács, majka Klára Juracsev.
Poginuo na bojišnici kod mjesta Mihalovice,
Galicija, 20.05.1915. Upisan u knjigu umrlih
6. mađarskog domobranskog pješakog puka
pod br. 629. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 488/1916.
107
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
44.
Bleszics József, domobran, mađarska
kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 23 godina (rođ. 1890.),
nadničar, subotički stanovnik, otac Alajos,
majka Terézia Milankovits. Poginuo na bojišnici kod mjesta Bačinovac (Srbija) 21.11.1914.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1556/1915.
45.
Bleszics Károly, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 29 godina,
papučar, otac Péter, majka Mária Balázsevics. Poginuo na bojišnici kod mjseta Drohobycz, Galicija (danas Drohobics, Ukrajina)
22.05.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br.
697. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu
umrlih pod br. 462/1916.
46.
Bosnyák Alajos, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 41 godina, trgovački agent, otac
Pál, majka Jozefa Czrnkovics. Poginuo od
posljedica ranjavanja na bojišnici kod mjesta
Lembergben Galicija (danas Lviv, Ukrajina)
9.07.1916. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 695/1918.
47.
Bosnyák Antal, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 25 godina, nadničar, otac György,
majka Terézia Csordalics. Poginuo na bojišnici
kod mjesta Seredynce – Worobijowka, Galicija
(danas Ukrajina) 10.06.1916. Subotički Matični
ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 687/1918.
48.
Bosnyák Gyula, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 30 godina, poljoprivrednik, otac
Kázmér, majka Borbála Horváth. Poginuo na
bojišnici kod mjesta Baranie Galicija (danas
Poljska) 6.09.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 168/1918.
49.
Bosnyákovics János, pješak, carska i
kraljevska 19. pješačka pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 30 godina, poljoprivrednik, subotički stanovnik. Poginuo na bojišnici
kod mjesta Ossová, Galicija (danas Ukrajina)
1.09.1914. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 1996/1914.
50.
Bozsánovics / ili Bojánovics/ Lukács,
pješak u 86. car. i kr. pukovniji. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 34 godina, nadničar, subotički
stanovnik. Preminuo u subotičkoj vojnoj bol-
104-110
nici od posljedica oboljevanja na bojišnici od
tifusa, 1.01.1915. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1481/1915.
51.
Brajkó Balázs, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija III. bataljon. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 27 godina, poljoprivrednik, otac Bódog, majka Antónia Balázsevics. Poginuo na bojišnici kod mjesta Selo
(italijanska bojišnica) 28.10.1915. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
879/1918.
52.
Brcsics Kosztics Ernő, razvodnik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 26 godina, subotički stanovnik, poljoprivrednik, otac
Pál, majka Krisztina Malagurszki. Poginuo na
bojišnici kod mjesta Kulište (Srbija) 13.09.1914.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 552/1915.
53.
Brcsics Kosztics József, pučki ustanik,
86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 25 godina, poljoprivrednik,
otac Pál, majka Krisztina Malagurszki. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Kurovec, Galicija)
u Brusilovljevoj ofanzivi 9.06.1916. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
810/1918.
54.
Budánovics Gerő, satnik, mađarska
kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 32 (rođ. 1881.),
otac Antal, zavičajan u Subotici. Poginuo na
bojišnici kod mjesta Perina – Kostajnik(Srbija)
7.11.1914. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog
domobranskog pješakog puka 175. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
1352/1915 i 1472/1916.
55.
Budánovics Mihály, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 25 godina, nadničar, otac
Máté, majka Borbála Tumbász. Poginuo kod
mjesta Podkamen, Galicija (danas Ukrajina)
od posljedica oboljevanja na bojišnici – tifus,
7.10.1915. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 144/1918.
56.
Budincsevics Ernő, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija, 33 godina (rođ. 1884.), poljoprivrednik,
subotički stanovnik, otac Ferenc, majka Katalin
Polyákovics. Poginuo na bojišnici kod mjesta
Drohobycz – Neudorf, Galicija (danas Drohobics, Ukrajina) 21.05.1915. Upisan u knjigu
108
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog
puka pod br. 1369. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 2466/1915.
57.
Budincsevics János, pješak u 86. car.
i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovijesti,
23 godina, poljoprivrednik, otac Alajos, majka
Mária Kuluncsics. Poginuo na bojišnici kod
mjesta Seredynce, Galicija (danas Ukrajnában) körüli csatatéren, u Brusilovljevoj ofanzivi,
6.06.1916. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 827/1918.
58.
Budincsevics Pál, pričuvni vojnik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 32 godine, poljoprivrednik,
subotički stanovnik, otac Albert, majka Mária
Rudics. Poginuo kod mjesta Drialoszyn (ruska
bojišnica) od posljedica nesretnog slučaja,
14.12.1914. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 1478/1915.
59.
Budincsevics Péter, domobran, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 ili 25 godina, radnik, otac Pál, majka Katalin Vujkovics.
Poginuo kod mjseta Sternthal (Štajerska, Slovenija) 27.01.1916. od posljedica ranjavanja.
Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br. 2376. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod
br. 1667/1916.
60.
Budincsevics Zsigmond, pričuvni vojnik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 22 godine, mašinbravar,
otac István, majka Mária Kovacsev. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Korszylow – Zborow,
Galicija (danas Zboriv, Ukrajina) 31.08.1916.
augusztus 31 Subotički Matični ured ubilježio
u knjigu umrlih pod br. 875/1918.
61.
Budincsevics András, desetnik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija, 37
godina, subotički stanovnik. Poginuo kod
Šabaca (Srbija) 8.11.1914. Subotički Matični
ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.101/1915.
62.
Bukovics Antal, domobran, mađarska
kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 33 godine, poljoprivrednik, otac Albert, majka Mária Vujkovics Lamics.
Poginuo kod mjesta Drohobycz (danas Drohobics, Ukrajina) 19.05.1915. Upisan u knjigu
umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog
puka pod br. 676. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 461/1916.
104-110
63.
Bukvics Béla, razvodnik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina, trgovački
pomoćnik, otac Mihály, majka Ágnes Sztantics.
Poginuo na bojišnici kod mjesta Pusztamily,
Galicija, 27.06.1916. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1599/1917.
64.
Bukvics Ignác, pučki ustanik, 86. carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 29 godina, nadničar, otac Pál,
majka Terézia Balázsevics. Poginuo na bojišnici kod mjesta Jezierzanka – Zborow, Galicija
(danas Zboriv, Ukrajina) 29.06.1917. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
1081/1918.
65.
Bukvics Lajos, pučki ustanik, mađarska
kr. 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 35 godina, poljoprivrednik, otac Kázmér, Dominika majka Milankovics. Preminuo kod mjesta Bijelo Polje (Crna
Gora) od posljedica oboljevanja na bojišnici
29.12.1915. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br.
1604. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu
umrlih pod br. 1073/1917.
66.
Bukvics István, pučki ustanik, mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija.
Rimokatoličke vjeroispovijesti, 41 godina,
poljoprivrednik, otac Kázmér, majka Magdonlna Pintér. Poginuo na bojišnici kod mjesta
Czatoryszki, 8.06.1916. Subotički Matični ured
ubilježio u knjigu umrlih pod br. 1116/1917.
67.
Bulyovcsics István, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 24 godina, poljoprivrednik,
otac Ferenc, majka Julianna Rudics. Poginuo
na bojišnici kod mjesta Korszylow – Mogila,
Galicija (danas Ukrajina), 18.01.1917. Subotički
Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
946/1918.
68.
Bulyovcsics János, pričuvni vojnik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 28 godina
(rođ. 1883.), subotički stanovnik, otac Szilveszter, majka Ágnes Sztancsics. Preminuo
kod mjesta Suljin Han (Bosna i Hercegovina)
od posljedica ranjavanja, 17.10.1914. Upisan
u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog
pješakog puka pod br. 96. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br.
1055/1915.
109
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Stevan Mačković, Upisi u matičnu knjigu umrlih (1914.-1919.)...
69.
Bulyovcsics Jeremiás, pučki ustanik,
mađarska kraljevska 6. domobranska pukovnija. Rimokatoličke vjeroispovijesti, 19 godina
(rođ. 1896.), poljoprivrednik, subotički stanovnik, otac Alajos, majka Marcella Basics
Palkovics. Preminuo od posljedica ranjavanja kod mjesta Tereszkovicz (ruska bojišnica)
24.07.1916. Upisan u knjigu umrlih 6. mađarskog domobranskog pješakog puka pod br.
582. Subotički Matični ured ubilježio u knjigu
umrlih pod br. 1166/1917.
70.
Bulyovcsics József, pučki ustanika, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 40 godina, poljoprivrednik,
otac Ferenc, majka Krisztina. Poginuo na bojišnici kod mjesta Seredynce, Galicija (danas
Ukrajina), u Bruslilovljevoj ofanzivi 6.06.1916.
104-110
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 685/1918.
71.
Bulyovcsics Lukács, pješak u 86. car.
i kr. pukovniji. Rimokatoličke vjeroispovijesti,
26 godina, krojač, otac István, majka Ágnes
Ulmics. Preminuo kod mjesta Turcsik od
posljedica ranjavanja na bojišnici, 26.07.1915.
Subotički Matični ured ubilježio u knjigu umrlih pod br. 245/1918.
72.
Bulyovcsics Simon, pučki ustanik, 86.
carska i kraljevska pukovnija. Rimokatoličke
vjeroispovijesti, 26 godina, otac Balázs, majka
Manda Peics Gavran. Preminuo kod mjesta Slawna – Mogila, Galicija (danas Slavan,
Ukrajina) od posljedica ranjavanja na bojišnici,
6.05.1917. Subotički Matični ured ubilježio u
knjigu umrlih pod br. 1088/1918.
Groblja vojnika palih u Velikom ratu
110
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Rita Flejs, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj...
111-115
Dramske umjetnosti u
Hrvatskoj u estetičkim
istraživanjima Radoslava Lazića
RITA FLEIS
Odgovoran je onaj umetnik koji je spreman da
plati cenu svoje slobode.
Slobodan Šnajder[1]
Estetika dramskih umjetnosti Hrvatske predstavlja organski povezanu oblast u cjelini sveukupnih estetičkih istraživanja Radoslava Lazića
od samog početka njegova teorijskog rada. U
kapitalnom djelu Jugoslovenska dramska režija, 1918 - 1991, Teorija i istorija – praksa - propedeutika[2] Lazić daje prikaz povijesti dramske režije u Hrvatskoj[3]: «Režija u ‘Povijesti
hrvatskoga kazališta’ Nikole Batušića». Predaja teatrološke baštine između Batušića i Lazića
u ovoj Lazićevoj monografiji dešava se u istraživanju poetika Koste Spaića, Georgija Paroa i
Božidara Violića što Lazić na svojevrstan način
ističe izborom Batušićevog citata: «Međutim,
ako bismo željeli osvijetliti termin ‘suvremen’,
bilo bi potrebno, bar što se tiče hrvatskoga
kazališta, raspravljati o radu redatelja kao što
su Kosta Spaić, Dino Radojević, Georgij Paro i
Božidar Violić, budući da je njihovo djelo već
dovoljno eksplicirano da bi moglo biti predmet
kritičkog i analitičkog razmatranja»[4]. U opsežnom istraživanju poetika suvremenih
redatelja 20. stoljeća u projektu časopisa Scena[5] Radoslav Lazić obuhvaća poetike i Georgija Paroa, Božidara Violića i Koste Spaića,
te na osnovi anketnih odgovora cjelokupnog
istraživanja stvara Rečnik dramske režije[6].
Ovaj rječnik obuhvaća teatrološke pojmove
vezane za kulturu dramske režije prije svega
geografskog i kulturno-povijesnog prostora Jugoslavije na osnovu estetičkih promišljanja vlastite umjetničke profesije anketiranih eminentnih redatelja. On je koncipiran tako da istovre-
meno pruža pregled pojmova dramske režije
prema teatrološkoj katalogizaciji i prema imenima autora koji su na određena pitanja dali
svoj odgovor. Na osnovu toga može se pratiti i
teatrološki pojmovnik dramske režije u Hrvatskoj. Georgij Paro (str. 20) o porijeklu režije
kaže da su Eshil, Sofoklo i Euripid bili vlastiti redatelji, da suvremena režija počinje sa Majningenovcima, te da «Kazališna režija nastala je iz
potrebe za cjelinom kazališnog čina». O pojmu
redatelja i režije gotovo su istovjetnog mišljenja
Božidar Violić i Jovan Putnik (str. 26) od kojih
bih istakla Violićev zaključak: «U nas i u svijetu je najrašireniji naziv režiser i režija. Hrvati još
kažu redatelj, a Srbi reditelj. U Hrvatskoj je postojao i nadredatelj, ali kao agramerska titularna
K. u. K. varijanta. ... Sva navedena jezička i rječnička tumačenja riječi redatelj[7], režiser i (kao
jezička izvedenica) režija vrlo točno označavaju
smisao i sadržaj pojma, tako da objektivnom lingvističkom značenju ne bih imao potrebu dodavati nikakvo svoje posebno’«semantičko’ značenje». Za pojam redatelja i Venstenovu podjelu
Georgij Paro kaže (str. 29): «Redatelj je tvorac
cjeline. Tekst je dio te cjeline,» dok Božidar Violić (str. 29) misli da: «Dva značenja pojma režije
se ... svode na jedno jedinstveno i osnovno: na
pitanje estetskog odnosa prema fenomenu teatra. O tom odnosu ovisi mjesto i funkcija riječi
unutar materijalnog i personalnog, koje redatelj
na sceni organizira i strukturira u jednu cjelinu».
Značajna je pojava Zagrebačkog kartela redatelja (Spaić, Violić, Paro i Radojević) u povijesti
hrvatskog dramskog stvaralaštva koji je trajao
nepunih godinu dana, a potom su njegovi članovi nastavili svoj rad pojedinačno, kako svjedoči Violić (str. 204 - 205): «Gavella je ... svo111
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Rita Flejs, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj...
jim dugogodišnjim redateljskim i pedagoškim
radom ugradio u temelje hrvatskog glumišta
neka opća estetska načela, koja bi trebalo biti
pretpostavka svakog mogućeg profesionalnog
pristupa umjetničkom kazalištu. ... Život Kartela
je bio kratak, njegova propast nagla i neslavna,
ali je sačuvano profesionalno dostojanstvo i
estetski značaj ‘ežije dell’ arte’ koja je uhvatila
dubok korjen u životu našeg kazališta....». Violić
navodi da je potom Kosta Spaić postao rektor
Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu i
umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara,
Georgij Paro je bio vršilac dužnosti direktora
Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a
on sam, naime, Violić, i Dino Radojević bili su
umjetnički rukovodioci Zagrebačkog dramskog kazališta (kasnije nazvano Gavella).
Posebno mjesto u estetičkim istraživanjima
redateljskih pojava Radoslav Lazić posvećuje
Branku Gavelli i Bojanu Stupici čiji redateljski
rad je utjecao i direktno u umjetničkom stvaralaštvu i indirektno u pedagoškom radu sa
potonjom generacijom dramskih stvaralaca,
prvenstveno u scenskim medijima. To istraživanje razvedeno je u gotovo svim njegovim
istraživanjima scenskih medija, a suštinski se
može predstaviti anketnim odgovorom Davora Šošića u Lazićevoj zbirci istraživanja Kultura
režije[8]: « ...oni su bili obojica jugoslovenske
ličnosti. I jedan i drugi danas imaju svoj teatar:
‘Gavella’ dramsko kazalište u Zagrebu, a Stupica
„Bojan Stupica“ u Beogradu. ... Stupica me uvijek pitao ‘što radi Gavella’, ‘s kim se sukobljava’,
‘šta prevodi taj literat’ ... A Gavella me je jednom zapitao: ‘Kaj dela onaj Kranjac?’... Dino Radojević je obožavao i Gavellu i Stupicu. Najbolji
izdanak te dvije ličnosti bio je Dino Radojević ...
Sretan se spoj Gavelle i Stupice našao u ličnosti
Dina Radojević ...»
U istraživanju arheografije operne režije Lazić
kod Nikole Batušića nalazi Gavellin pristup problemu operne umjetnosti svog doba u kome
opisuje smisao dramskih predstavljačkih umjetnosti[9]: «Da bi nam dočarala smisao života mora drama sazdati, konstruirati sredstvom
glumca novi, umjetni život, no taj čisti život ne
smije biti lažan, on mora ipak ostati život, tj. dubinom svoga smisla i značenja ostati vezan za
život. Zadatak gotovo paradoksalan, sizifovski i
nije čudo, da drama mora kulminirati u tragediji, ona tek simboličnom slikom tragične smrti
111-115
može dočarati smisao života. Glazba, naprotiv
ne treba tih paradoksa. Ona je po svojoj najdubljoj biti i naravi vezana sa smislom života. Ona
nije ništa drugo nego oživotvorenje jednog od
temeljnih zakona ljudskog doživljavanja, tj. zakona unutarnjeg ritma. Nije to ritam mehaničan,
vanjski, jedan, dva, tri, est tam tam, est tam tam,
to je ritam koji prožimlje dubinu našeg doživljavanja, ritam koji svakoj vremenskoj čestici našeg
doživljavanja daje naročito mjesto i smisao u
tom nizu doživljavanja. ...» Poznati dramski pisac Ranko Marinković ističe Gavellinu filozofsku formaciju[10]. Lazić kaže (str. 28): «Gavella
je u zrelim godinama ostao umetnički progresivan veliki protivnik stereotipa i šablona,
uvek nov i tragalački raspoložen, što je dovelo
do utemeljenja novoosnovanog Zagrebačkog
dramskog kazališta, 1954. u kome ostvaruje
vrhunske režije Golgote, U logoru Miroslava Krleže; Na kraju puta Marjana Matkovića;
Svoga tjela gospodar Josipa Kolara; Tirenu
Marina Držića, Kir Janju Jovana Sterije Popovića i Kako vam drago Šekspira ...». Zagrebačka operna škola iznjedrila je vrsnog opernog
pjevača i pedagoga jugoslavenskog i europskog značaja Nikolu Cvejića – Vladinog[11].
Zahvaljujući velikom iskustvu u radu na inozemnim scenama, Cvejić je obavio veliki zadatak
podizanja nivoa profesionalnosti u režiji velikih
repertoarskih opera u Jugoslaviji. Također je
veliki operni redatelj zagrebačke operne škole i jugoslavenskog i svjetskog renomea Vlado
Habunek, pedagog, koji smatra da režija nije
ništa, da je to jedan parazit koji se pojavljuje
«...kad je teatar izgubio svoju veličinu i živi od
‘spektakla’»[12]. Nadalje, tu je ponovno Kosta
Spaić, koji smatra da «Glazba je gluma, a gluma je glazba.»[13] Nada Murat[14] ističe da
publika dolazi u operu, ne samo da čuje, nego
i da vidi. Sa druge strane, Petar Selem skreće
pažnju da «...režija mora interpretirati operno
djelo, što znači pronalaziti u njemu uvjek ‘viškove značenja’. Suviše često vidimo samo uprizorenja, ilustracije glazbeno-dramskog teksta, koje
mogu biti ukusne, precizne, i koje mogu slijediti
onu prvu i najočitiju glazbenu sugestiju, ali koje
ipak ostaju samo uprizorenja nečega što smo
na sličan ili isti način uprizorenja već vidjeli, ili
što smo bez imalo muke i napora pretpostavili
slušajući neku snimku.»
112
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Rita Flejs, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj...
Lazićeva teatrološka rekonstrukcija umjetničkog postupka vezana je, ne samo za rad Bojana Stupice, već isto tako i za Marina Držića
u monografiji Bojanov «Dundo» / Knjiga režije[15], za predstavu koja je obilježila čitavu
epohu poslijeratnog[16]jugoslavenskog dramskog teatra uprizorenih 459 puta i koja je dostojno predstavila na svjetskoj sceni u Parizu
na Teatru nacija na Prvom međunarodnom
kazališnom festivalu lipnja 1954. godine zrelu teatarsku umjetnost još od Marina Držića,
odnosno, renesanse prije umjetničke pojave
Shakespearea sve do suvremenog teatarskog
izraza otjelotvorenog u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu na čelu s
redateljem Bojanom Stupicom i njegovim suradnicima scenografom Milenkom Šerbanom,
te glumcima Karlom Bulićem, Jozom Laurenčićem i Mirom Stupicom. Lazić ističe: «… Zaslugu možemo pripisati i dr Marku Fotezu za
njegove mnogobrojne postavke ovoga dela
u Jugoslaviji i Evropi, ali još više za njegovu
pozorišnu – funkcionalnu adaptaciju ove klasične komediografske baštine hrvatske i jugoslovenske literature.»[17]
Drama kao književni predložak i potom i dramaturški rad na tekstu predstavlja veliku oblast
Lazićevih estetičkih istraživanja. Borislav Mrkšić u anketnom istraživanju[18] iznosi svoj stav
o lutkarskoj dramaturgiji: «Lutkarska dramaturgija je obrazac u kojem fungiraju temeljni problemi ljudske egzistencije, njegova pozitivna
shematičnost, što je mogućno polje za teatar
znakova.» U drugom anketnom istraživanju
Estetika radiofonske režije[19] Mrkšić o dramaturgiji radiofonije kaže: «Mislim na najsuptilnije
ljudske intime, dakle, na čistu poetičnost iskaza,
a s druge strane, na njegovu dokumentarnost,
na tzv. fiktivnu reportažu. Ovdje mislim do koje
mjere može ta fiktivna reportaža uzbuditi ljude, pa da povjeruju u istinitost zvučnih senzacija. Dakle, predmet radio – drame jesu istinite
zvučne senzacije.» O tome zašto se od novijih
dramskih autora s uspjehom prevode njegova
djela, Ivo Brešan kaže[20]: «Možda je stvar u
tome što se ja ne bavim idejama, nego životom.
Ideje su nešto hladno, apstraktno, racionalno,
što vrijeme neprekidno preovladava i stavlja u
ropotarnicu kao preživjelo, dok je život sa svojim strastima, nagonima, karakternim deformacijama i vrlinama nešto što večito traje i što mije-
111-115
nja samo svoje vanjske manifestacije. ... Priča je
a ne ideja osnov svih prikazivačkih umjetnosti,
pa i teatra.» Fadil Hadžić kaže: [21]«Za mene je
dramski pisac od Aristofana do danas imao jedan isti zadatak – da pronikne u život oko sebe.
... Život se u svakom vremenu i zavisno od stepena civilizacije modificira, mijenja se i dramski
jezik, ali dramski konflikti su slični, jer se ljudski
karakteri uglavnom ne mijenjaju ...» O problemima dramaturgije za lutkarstvo Luko Paljetak
kaže[22]: «Ono što bi u zamjenu za propedeutičnost trebalo postići jest višeslojnost, mnogoznačnost lutkarske predstave kao čarolije
i čuda, jer će tada tamo, u širokoj skali slojeva
značenja, od arhetipa pa do najprepoznatljivijeg znaka današnjice, svatko unutar svoga duševnog i umnog, fizičkog i poetskog uzrasta i
pameti naći za sebe shvatljiv svijet, svoju sliku.
Ne bi trebalo nikako zaboraviti da kazalište lutaka nije nikada bilo isključivo namijenjeno djeci,
jer je ustrojstvom svoje igre više nego igra, više
nego pedagogija, životnije od života, nije mu
ilustracija nego sukus, nije i ne smije biti ancila
didacticae magnae, pouka će se sama izboriti
za svoje mjesto u svijesti i podsvijesti.» Za pet
decenija istraživanja dramskih umjetnosti Radoslav Lazić je došao do potvrde istog zadatka
dramskog pisca, bez obzira na medij kome je
drama izvorno zamišljena i bez obzira na geografski i kulturno-povijesni prostor u kome
dramaturg radi: svakome je život izvor drame.
Vrlo sličan doživljaj je privukao Mariju Crnobori[23], prvakinju Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koja je rođena u Istri, a glumačku školu
završila u Zagrebu. Naime, lijepe misli, shvaćanje života i ljudi u raznim životnim situacijama.
Ona ističe kao glavnu karakteristiku glume rad.
O glumi Joze Laurenčića u liku Pometa njegova supruga Vera Laurenčić[24] svjedoči da je
Pomet bio deo njegovog stvarnog lika, da je
to bio Mediteran koji je Jozo nosio u sebi, kao
i ljubav prema teatru comedia dell’ arte koju je
proučavao.
Vladimir Tadej[25] smatra da scenografija filma ima veće mogućnosti nego u ostalim medijima. On svjedoči o razlici u radu u domaćim i stranim ateljeima i kaže da ne nedostaju
sredstva u uspoređenju sa stranima, nego je
potrebno angažirati stručnjake raznih profila,
naime, maketara, patinera i td. Kako bi dekor
dobio na kvaliteti.
113
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Rita Flejs, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj...
Među pet Lazićevih anketiranih oskarovaca nalazi se i Dušan Vukotić[26], najizrazitiji redatelj
animiranog filma iz Zagrebačke škole crtanog
filma. On smatra da: «animacija i fantastika ostvaruju, na neki način, praiskonsku želju čovjeka da
dodiruje svoje snove». Imao je prilike u SAD da
svoju ideju razradi u seriju filmova, no on je
ostao dosljedan svom umjetničkom kredu da je,
sve što je imao reći, rekao u svom filmu. Njegova sustavna istraživanja filmske režije[27] obuhvaćaju i poetike Vladimira Pogačića, Vatroslava
Mimice, Branka Bauera, Rajka Grlića, Nedeljka
Dragića i Borivoja Dovnikovića Bordoa. Vladimir Pogačić kaže za intermedijalnu režiju «Mislim da je tehnika različita, a suština ista. Radi se
o kreaciji.»[28] Vatroslav Mimica kaže[29] da
film prvo mora u njemu da sazri. Branko Bauer
smatra da je dječja publika najzahvalnija.[30] O
estetici filmske režije Rajko Grlić smatra da je
zadatak filmskog redatelja «Da svima oko sebe
omogući da budu bolji od sebe samih.»[31]Nedeljko Dragić je došao do ideje da crtani film ne
mora nužno da bude namijenjen samo dječjoj
publici i time je zacrtao svoj vlastiti stil.[32]
Ranko Munitić, filmski kritičar i teoretičar, smatra da je njegov najveći doprinos teoriji njegova knjiga Uvod u estetiku kinematografske animacije. Za njega je besmisleno da se filmovi
razdvajaju na igranu i dokumentarnu strukturu[33]. Sličan je stav kritičarke Smilje Kursar
Pupavac u pogledu njenog angažmana za lutkarski teatar, naime, da se ne razlkuje mnogo
od angažmana za dramski teatar.
U svom estetičkom istraživanju Radoslav Lazić
posvećuje pažnju teoriji dramskih umjetnosti.
Njegovi prikazi i refleksije u svezi s teorijskim
radom hrvatskih teatrologa od velike su važnosti za opću teoriju dramskih umjetnosti. To
su Josip Lešić, Nikola Batušić i, od teoretičara
svoje generacije, Boris Senker, sa kojim decenijama surađuje i kao redatelj i kao suradnik
Enciklopedije Krležiana, kazališnog leksikona,
potom Luko Paljetak, Maja Verdonik, Teodora
Vigato, i drugi. Mnogi među njima su podržali
moje istraživanje anketnim odgovorom.
Doprinos Radoslava Lazića estetici dramskih
umjetnosti Hrvatske ogleda se, osim u teorijskom radu, i kao dramski pedagog na osječkoj
Akademiji umjetnosti gdje je predavao predmete vezane za estetiku i povijest lutkarstva,
o čemu svjedoče eseji njegovih studenata, pri-
111-115
merice Marije Kolb, Katarine Arbanas, Tamare
Kučinović, i anketni odgovor Petra Konkoja za
moje istraživanje pedagoškog rada dr. Radoslava Lazića.
Za kraj ovog prikaza Hrvatske dramske umetnosti u estetičkim istraživanjima Radoslava Lazića iznosim anketni odgovor profesora dr. Vlatka Perkovića[34] koje živo svjedoči o Lazićevu
istraživanju dramskih umjetnosti.
Split, 24. studenog, 2011.
[email protected]
Poštovana kolegice Fleis,
Iako na Vaše upite ne mogu dati znanstvene odgovore jer djelo Radoslava Lazića nisam proučavao do razine koja bi mi otvorila takvu mogućnost, stalo mi je izvijestiti Vas da sam svojevremeno iz razloga svoje redateljske prakse i teatrološkog interesa pratio napise gospodina Lazića.
Mislim («mislim», jer to je ipak bilo davno) da sam
ih čitao u novosadskoj Sceni. Osim toga, sjećam
se da sam u rukama imao barem dvije Lazićeve
knjige. Isto tako se sjećam da sam u jednom polemičkom članku predložio gospodinu s kojim
sam polemizirao da manjkavost svog znanja o
režiji pokuša ublažiti čitanjem Lazićeve knjige o
režiji. To je bilo davno, prije uporabe kompjutera,
pa taj članak više nisam u mogućnosti pronaći
(a nemam ni zabilješke o njemu jer polemičke
članke nisam unosio u svoju bibliografiju). Pa kad
smo već kod sjećanja, valja mi kazati da sam u
Lazićevim knjigama sa zanimanje čitao njegove napise o svojstvima režisera koji su djelovali
u bivšoj Jugoslaviji. Vjerovao sam da sam neku
od tih knjiga i kupio. Pretražio sam, dakle, svoju knjižnicu, ali ih nisam našao. Međutim, našao
sam Lazićevu knjigu PARIS – ka theatralia, izdanje TRZ Panpublik, Beograd 1988. Pa kako sam je
čitao prije više od dvadeset godina, sada nisam u
stanju iznositi svoja ondašnja zapažanja. No, jedno je sigurno: knjiga u meni «radi» kao sudionik
mog osobnog kazališnog promišljanja, što joj je
i cilj, pa vjerujem da je to i najveći kompliment
pročitanom štivu.
Tek toliko, da možete spomenuti da su teatrološki prilozi gospodina Lazića bili čitani u Hrvatskoj.
Želim Vam uspjeh u Vašem radu. Sa zanimanjem ću pročitati Vašu disertaciju ako budem u
prilici da to učinim.
Sa srdačnim pozdravima
Dr. Vlatko Perković
114
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Rita Flejs, Dramske umjetnosti u Hrvatskoj...
P. S. Upravo mi je zatitralo sjećanje: Gospodin
Lazić mi je, vjerojatno kao i drugim redateljima,
svojevremeno poslao zamolbu za neke biografske informacije. Ne znam da li je u kasnijim napisima o redateljima spominjao i mene, ili je to
ostalo u njegovu arhivu.
Istraživanja Radoslava Lazića nastaju već bezmalo šest decenija, još od njegovih gimnazijskih dana, a još uvijek traju. Mnoga su već
objavljena, dok se druga objavljuju u cjelinama
sa istraživanjima srodne estetičke tematike.
Ovaj tekst je, zapravo, samo nacrt za temu danu
u naslovu, koja je ogromna i obima monografskog izdanja, stoga su mnogi relevantni stvaraoci i činjenice ostale nespomenute. Međutim, u
mom istraživanju doprinosa Radoslava Lazića
teoriji dramskih umjetnosti u oblasti estetike režije, a potom i svih dramskih umjetnosti dramske
umjetnosti Hrvatske u estetičkim istraživanjima
Radoslava Lazića nezaobilazan su dio građe kao
svjedočanstva organske povezanosti prakse i teorije dramskih umjetnosti svih medija integralno
promatrano na geografskom i kulturno-povijesnom prostoru Jugoslavije, Europe i svijeta.
[1] Radoslav Lazić: Traktat o drami / Dijalozi
s dramskim piscima o umetnosti, poetici, tehnici, estetici, etici, teoriji drame i dramaturgije, Beograd, 2013, str. 137.
[2] Radoslav Lazić: Jugoslovenska dramska
režija, 1918 - 1991, Teorija i istorija – praksa –
propedeutika, Beograd i Novi Sad, 1996
[3]Radoslav Lazić: Jugoslovenska dramska režija, 1918 - 1991, Teorija i istorija – praksa –
propedeutika, Beograd i Novi Sad, 1996, str. 46
[4] Radoslav Lazić: Jugoslovenska dramska režija, 1918 - 1991, Teorija i istorija – praksa –
propedeutika, Beograd i Novi Sad, 1996, str. 46
[5] Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978.
[6] Radoslav Lazić: Rečnik dramske režije, Bograd i Novi Sad, 1996
[7] Radoslav Lazić: Rečnik dramske režije, Bograd
i Novi Sad, 1996, str. 26, pdovukao Božidar Violić.
[8] Radoslav Lazić: Kultura režije, Beograd,
1984, str. 223.
[9] Radoslav Lazić: Estetika operske režije, I, Beograd, 2000, str. 29 iz Nikola Batušić: GAVELLA
– književnost i kazalište, Zagreb, 1983, str. 196.
[10] Radoslav Lazić: Kultura režije, Beograd,
1984, str. 34.
111-115
[11] Radoslav Lazić: Estetika operske režije, I,
Beograd, 2000, str. 80.
[12] Radoslav Lazić: Estetika operske režije, I,
Beograd, 2000, str. 98.
[13] Radoslav Lazić: Estetika operske režije, I,
Beograd, 2000, str. 110.
[14] Radoslav Lazić: Estetika operske režije, I,
Beograd, 2000, str. 155.
[15] Radoslav Lazić: Bojanov „Dundo“ / Knjiga režije, Beograd, 2005
[16] Mislim: posle Drugog svetskog rata.
[17] Radoslav Lazić: Bojanov „Dundo“ / Knjiga režije, Beograd, 2005, str. 9.
[18] Radoslav Lazić: Traktat o lutkarskoj režiji,
Novi Sad, 1991, str. 117.
[19] Radoslav Lazić: Estetika radiofonske režije, Beograd, 2008. str. 63.
[20] Radoslav Lazić: Kultura režije, Beograd,
1984. str. 52.
[21] Radoslav Lazić: Traktat o drami / Dijalozi
s dramskim piscima o umetnosti, poetici, tehnici, estetici, etici, teoriji drame i dramaturgije, Beograd, 2013, str. 37.
[22] Radoslav Lazić: Traktat o lutkarskoj režiji,
Novi Sad, 1991, str. 157.
[23] Radoslav Lazić: Kultura režije, Beograd,
1984, str. 71.
[24] Radoslav Lazić: Bojanov „Dundo“ / Knjiga režije, Beograd, 2005, str. 64.
[25] Radoslav Lazić: Traktat o scenografiji i
kostimografiji, Beograd, 2009, str. 51.
[26] Radoslav Lazić: Režija filmske animacije,
Beograd, 2012, str. 22.
[27] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013.
[28] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013, str. 102.
[29] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013., str. 137.
[30] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013. str. 146.
[31] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013.str. 221.
[32] Radoslav Lazić: Reditelji o filmskoj režiji,
Beograd, 2013. str. 284.
[33] Radoslav Lazić: Režija filmske animacije,
Beograd, 2012, str. 111-112.
[34] Rita Fleis: Doprinos Radoslava Lazića
teoriji dramskih umetnosit u oblasti estetike
režije, doktorski rad odbranjen na Fakultetu
dramskih umetnosti u Beogradu 7. 11. 2012.
godine, str. 182.
115
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni 116-120
Krleža na vojvođanskoj
kazališnoj sceni
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
OGLEDI I KRITIKE
Đorđe Đurđević
Miroslav Krleža, Kraljevo, red. Dino Radojević,
Dramsko kazalište Gavella, Zagreb1
http://www.pozorje.org.rs/arhiva/predstava1971.htm
Radojevićeva predstava ostat će događaj sezone zbog toga što se mi s njegovom idejom, s
njegovom vizurom, nalazimo upravo na poziciji najboljega i nedvojbeno modernog, suvremenog čitanja djela od prije pola stoljeća i što
to čitanje pokazuje kako se u Radojevićevoj
predstavi ne stavlja u centar vraćanje duga Krleži, nego se Krleža stavlja u prvu vatrenu liniju
modernog teatra, i na primjeru njegove poetske fantazije pokazuje se kakav treba da bude
angažirani teatar s oštro naglašenom kritičkom
analitičkom misijom... Radojević je u onom
sajamskom panoptikumu, gdje se pije, pjeva,
svađa i tuče, gdje se čezne za brodovima i ženama, gdje se loče u ime domovine i nariče i
ume vlastitoga kukavičluka, našao profil i identitet mase. On je toj masi, praveći od autorovih
realističkih rečenica, razbacanih tu i tamo po
cijelom sajmu, emulziju života, dao ime i prezime, on je one slučajne uzvike srdžbe, straha,
čežnje, osvete i obmane, sreće i tuge pretvarao u male ljudske historije, u male romane karaktera i tipova. Kad se u Kraljevu javljaju mrtvi,
1 Predstava je 1971. godine igrana Jugoslovenskim
pozorišnim igrama u Novom Sadu. Prije nje je na
Jugoslovenskim pozorišnim igrama u Novom Sadu
igrala i predstava Zagrebačkog dramskog kazališta U
logoru u režiji Branka Gavelle (1961.).
koji još imaju što da kažu o svojim obračunima
u životu, Radojevićeva masa postaje nestvarna,
ona izgleda daleka kao fikcija... a, došljaci s
onoga svijeta postaju sablasno istiniti...
Jozo Puljizević
Premijera u subotičkom kazalištu
Crvena marama razuma protiv srdžbe siledžija
(Na rubu pameti Miroslava Krleže u dramatizaciji i režiji Vere Crvenčanin)
Dnevnik, Novi Sad, 2. XII 1973.
O tome da se dečakom limenom sabljom ne
može vojevati protiv ostatka sveta da reč razuma gubi bitku protiv osionosti, da se logikom
ne mogu razbiti zidine tvrđave koja se zove
totalitarizam, da se trezvenošću i umom ne
može protiv siledžija Miroslav Krleža napisao je
hiljadu stranica. Roman Na rubu pameti za čiju
je scensku adaptaciju Vera Crvenčanin pre nekoliko godina dobila Sterijinu nagradu, jedna je
od varijacija razmišljanja o gušenju istine i trezvene misli samozadovoljnom i uobraženom
silom.
Objavljen 1938. roman Na rubu pameti ostao
je i posle tri i po decenije aktuelan kao i u prve
dane kada je dospeo u ruke čitalaca: siledžijstvo može promeniti košulju, čitavu uniformu
čak, ali gotovo da nikakve razlike nema između
njegovog nastupa batinom, ricinusom, napalmom, koncentracionim logorima i ispiranjem
mozgova. Mogu se razlikovati opsezi dejstva,
razlika može biti kvantitativna, ali cilj – poniženje ili uništenje logike i njenog prava na slobodno izražavanje – ostaje nepromenjen.
116
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni U romanu Na rubu pameti i u dramatizaciji njegovoj ideju totalitarizma personifikuju magnat
Domaćinski, njegovi sledbenici, prijatelji, istomišljenici, ulizice, poltroni; personifikacija razuma je Doktor pravni zastupnik Domaćinskoga
koji u jednom trenutku kazuje jednu istinu o
Domaćinskome. Čim je istina izrečena nastao
je konflikt ili će Doktor povući riječ, javno se
izviniti, podneti abjuru ili će početi da dejstvuje moćna mašina totalitarizma Domaćinskoga.
Pošto Doktor drži do jednom rečene poštene
reči počinje njegovo stradanje. O njemu, o
metodama pritiska o moći metoda Domaćinskoga govori roman Krležin i njegova dramatizacija.
U shemi dramatizacije koja sledi strukturu romana naspram lika Doktora stoji masa osionih.
Ta masa osionih izdiferencirana je po postupcima, ali ne i idejno. Ta masa je, dakle, jedan
scenski monolit koji se izraziti može jedino
kolektivnim angažovanjem. U predstavi subotičkog teatra koju je režirala Vera Crvenčanin
duh kolektivnog angažovanja predstavljača
mase osionih zamenio je duh kolektivne ravnodušnosti. Ova zamena raspoloženja, a samim tim i zamena kreatorskog napona jedna
je od karakteristika predstave. Njen živi ritam
nema odgovarajući napon u masi ustremljenoj
protiv Doktorovog individualiteta. A, Doktorov
mentalitet u treptavom, strasnom dinamičnom
tumačenju Petra Radovanovića, u potpunom je
kontrastu s prozulim zvukom mase koja okružuje.
Snaga siledžijskog besa dignuta protiv crvene
marame razuma nije u ovom izvođenju imala
i odgovarajuću scensku snagu. Stoga Radovanovićevo tumače Doktora, tumačenje superiorno u ovoj predstavi, kao i angažovanje režije
deluju u ovoj predstavi donkihotski, zaludno i
neshvaćeno. Ne samo pravednosti radi nego
da bi se još jednom pokazalo da mali format
uloge ne sme podcenjivati, mora se izdvojiti
efektno tumačeni lik robijaša kome je Ilija Drašković dao smirenu stamenost i humanu postojanost narodskog rezonera, čvrstinu, dakle kakva se očekuje od glumca koji tumači jednu
varijantu Krleži inače milih likova, koja u kontekstu masovne ravnodušnosti deluje primereno i poučno u odnosu na grupnu indiferenciju
prema cilju predstave.
116-120
Miodrag Kujundžić
U senci starog Vučjaka
Uz premijeru Krležinog Vučjaka na sceni SNP-a
Dnevnik, 13. I. 1974.
Postavljajući na scenu Vučjak, sigurno je da je
svaka pozorišna kuća svesna da ne postavlja
jednu od drama iz filanog opusa konvulzivne
intentivnosti i emocije ovoga pisca. Ali, isto
je tako svesna da postavljanjem ove drame,
izlazi iz prelaznog Krležinog perioda, pruža
delo koje poseduje sve one čudesne elemente kompletnog dramskog zdanja koji od svog
prvog postavljanja do daske poprimaju onu
osobenost patine iz koje izrastaju krila na nenadmašno bogatstvo klasike. U jednom vehementnom iznalaženju i realističkih i simboličkih
poluga, u Vučjaku su prezentirane sve zakonitosti i posledice društvenog trajanja u kojem
je dobio azil demumenizirani milje, a koji je
upravo u ovo vreme nalazio na idealan teren
da iz dublje pusti svoje mučno, izvorno i otrovno korenje. I to što se i danas gleda Vučjak, sa
nesmanjenim zanimanjem gledališta, koliko je
zaslužna nemilosrdna strast radišnog piščevog
intenziteta u slikanju bolne borbe čoveka sa surovošču postojećeg morbidnog društva, toliko
je razlogom upravo ta i tolika dubina jednom
puštenog bolesnog korenja, da se njihovi plodovi korupcije, ugnjetavanja i beskurpuloznosti u jednom sveopštem haosu, hteli mi ili ne – i
danas mogu naći. A teško je reći i koje će to
biti sutra kada se više neće sapletati o „mrtvaca u haustoru”, kada će „vladavina mita” biti
prošlost ili kada će Rusovo uverenje „da je čovek dobar” dobiti i svoju potvrdu. Na takvim
istinama građen je Krležin Vučjak i iz tog ugla
posmarajući, Srpsko narodno pozorište, iako
je u relativno bliskoj prošlosti već imalo ovu
dramu na repertoaru (po svim hroničarima i
dobro postavljenu) učinilo je dobar i razložan
potez što je u okviru jubilarne godišnjice autora, ponovo postavlja na scenu. Mnogo stvaralačkog elana i još više smionog rediteljskog
napora uložio je Želimir Orešković da nam pruži jednog Vučjaka kakvog nismo do sada videli
na našim scenama. Pre svega, kompletiranjem
tekstovne integralnosti postavio je na scenu i
onaj deo trećeg čina (san Krešimira Horvata)
koji je na predlog samog Krleže bio brisan već
117
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni prilikom prvog postavljanja na scenu u zapaženoj režiji Branka Gavelle: Ograničeni novinski
prostor za ovaj kritički osvrt ne dozvoljava, verovatno zanimljiva, ali i šira razmišljanja takva
postojanost saglasnosti Krleža-Gavella, još od
pre pola stoleća o suvišnosti ove scene. Ali,
zato ćemo ipak ostati daleko od pomisli da
uzrok treba tražiti u trenutnoj indisponiranosti
ili nedovoljnoj invenciji prvog reditelja Vučjaka,
jer, evo, upravo ta koncepija tako „okrnjenog”
teksta dobija ono izuzetno teatrološko obeležje koje već decenijama nosi etiketi praktički
d e f i n i t i v n o g rediteljskog fundamenta
za tumačenje ove drame. Razumljivo da ne
smatramo ni jednu scensku realizaciju u apsolutnom smislu definitivnom i da uvek postoje
mogućnosti i za dograđivanje i nove pozlate
u smislu što blistavije ornamentike za realizaciju piščeve poruke. Samo, na ovoj premijeri
Vučjaka takve aspiracije nisu oživotvorene. Jer,
košmarski san Krešimira Horvata koji je trebalo
još više da osvetli bezizlazni i nemoćni c r e d o
ovog junaka u borbi sam protiv svih, u grubom
košmaru proizvoljnih stilskih interpretacija i
116-120
scenske reči i scenskih rekvizita, ostao je samo
san, haotičan i suvišan. Na ovaj način lučonoša
dramskog intenziteta kao jedina okosnica ove
temeljite Krležine dramske konstrucije gubi tle
po nogama, a do tada kontinuirani dramski tok
našao se pred ambisom. Ako još dodamo da
je prenaglašen mizanscen vapijućom četom
domobrana i da je insistiranje na „atmosferi”
i „spektaklu”, u predstavi koja u biti ne vrši ni
jedno od tih obeležja, više odmoglo nego pomoglo, onda je jasno da je premijerni Vučjak
ostao u senci svog starog ne jednom viđenog
na pozornicama širom zemlje.
Međutim, ako smo uzeli onaj deo rediteljskog
instinkta koji je izneverio, ne sme postati bez
priznanja vidni udeo rediteljske ruke u lucidnim rešenjima pojedinih scena. To se prije
svega odnosi na do tančine majstorski režiranu sliku „školskog odbora”, zatim na primerno
disciplinizirano jedinstvo celog ansambla.
U celini uzevši ova predstava je iznudila odobravanje auditorija, prvenstveno zbog visokog
dometa glumačkih kreacija. Nije uobičajeno
da se prvo analizira igra glavnih junaka koji
118
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni nose predstavu, ali ako se cela mala galerija
epizodnih uloga tako nametnula vanredno brižljivom i studioznom obradom svojih likova,
onda je i takav pristup moguć. Ako bismo išli
redom to bi bili pre svih upravo protagonisti
„školskog odbora”: Temerlin (Miodrag Lončar),
Starac (Franjo Živni), Lukač (Rade Kojadinović)
na čelu sa Foringašom (Dragiša Šokica) čije diskretno realističko tumačenje tako saživljeno sa
svakim izražajnim gestom, može ostati demontriran uzorak za dramsku nastavu, kako se i sa
nekoliko rečenica može ostvariti uloga koja se
pamti. Toj grupi uspešnih malih uloga koje u
zahvaljujući samo celokupnom angažovanju
svojih umetničkih potencijala uspeli da izvajaju, pripadaju i likovi Hadrovića (Ivan Hajtl),
Margetića (Vlada Stojanović), Vangera (Vitomir
Ljubičić).
Zanesen i buntovan senzibilan i egzaltivan na
talasima revolucionarnog humanizma kroz sva
tri čina suvereno belasa usamljeno jedro Krešimira Horvata, da bi u nesravljenoj borbi sa stihijom počeli da popuštaju kočionici, zaustavljajući put glavnog Krležinog junaka i prepuštajući
ga da i sam bespomoćno pluta na uzburkanoj
sivoj površini stvarnosti. Ovaj, u suštini manje
težak, po psihološkoj složenosti, a više po permanentnom psihološkom intenzitetu vodeći lik
drame, veoma neposrednim, sugetivnim i lako
naglašenim neurotskim glumačkim akcentom
izneo je svojim talentom mladi član kolektiva
Toma Knežević. Poznati nerv, temperament a i
glumačka rutina uvrtili su i tamačenje Milice Radaković u vredna ostvarenja predstave. U alternaciji Mirjane Gardinovački i Ilinke Stupar videli
smo i dva zanimljiva i dopadljiva tumačenja
Eve. Prvo, u stavu i izrazu hladnije i nadmenije,
više kao jedan rođeni amerikanizirani lavenski
izdanak, a drugo, osetno toplije, u kojem se ispod spoljnih čikaških manira još uvek naziru i
vreli damari duše naše provinijencije.
Kosmimografska (Marija Žarak); a još više scenografska (Zvonko Lonarić) inventivnost kao da
se napijala na dilemi: staroj ili novoj koncepciji
Vučjaka pružiti svoje usluge.
116-120
Oreškovića)
Dnevnik, Novi Sad, 2. XI. 1978.
Stiče se utisak da Želimir Orešković, reditelj
ovog dela nije ničim obogatio dosad viđene
postavke ovog Krležinog dela. Jer se uzor, ako
se u interpretaciji jednog pozorišnog dela uopšte može govoriti o nekom obrascu, nikako
iskristalisao iz mnoštva do sada viđenih predstava. Ovo izvesno razočaranje pada utoliko
teže, što u objektivni uslovi za dobru predstavu postojali: izvrstan reditelj koji se već dokazao i glumci koji su brezbroj puta osvedočili
da je uspeh predstave prevashodno u rukama
reditelja. Prvi čin, na primer, nema homogenu
atmosferu, on se raspada na niz novih zapleta.
Drugi, mada ima padova ipak, dobija na tempu
i scenskoj lepoti.
Đerđ Feješ, glumac je ogromnog scenskog
iskustva, i koristeći malo banalno upoređenje,
- da se lako fokusira i modelira kao vosak. No,
njegovi maniri nisu bili ni baronski, niti je to
ponašanje jednog K und K konjičkog oficira.
Predstava počinje njegovom glasnom svađom, skoro fortisimo, kao da reči netopljene
ironijom ne bi imale dovoljno snage. Pa njegov šešir u prisustvu dame i gestovi koji su više
inklinirani komici, a manje bezmernoj tragici
jedne totalno promašene ličnosti kakav je baron Lenbah.
Ibi Romhanji, glumica najmilozvučnijeg scenkog govora u prvom činu govori skoro bezbojno. Krležine bujice reči teku bez kaskada. Tako
one gube snagu, a pomalo i smisao. Tek u drugom činu ona pronalazi sebe, igra sa znatno
bogatijim registrom izražajnih sredstava.
Arpad Farago kao Križovec: previše je iskren,
da ne kažemo pošten, a manje licemeran agramer jedne prohujale epohe. Jelica Bjeli zaigrala
je blistavije nego na svom maternjem jeziku.
Možda je njen mađarski bio bolji nego što je
to bilo potrebno za Ruskinju Madlen. Prosjak
Đerđa Hernjaka se ne uklapa u fakturu predstave. Simbol smrti i sviranje na violini – tresenje
po živcima – to je za neku drugu predstavu.
Scenografija Mileta Leskovca je prenatrpana u
Ljuba Mateović
prvom, a neobjašnjivo isprazna u drugom činu.
Ako je to aluzija na Laurine izgubljene iluzije,
Premijera u Novosadskom pozorištu
onda je to suviše doslovna naznaka. Kostimi
Dva čina različite vrednosti
Branke Petrović, stilski su najujednačeniji. „Do(Agonija Miroslava Krleže u režiji Želimira bro skrojeni sako” Križovca pripada novijoj
119
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni modi. Po meni ne sme biti svetlo sive boje.
U komadu se govori po koja rečenica nemački, poneki izraz francuski i jedan latinski. Njihovom izgovoru treba posvetiti više pažnje.
Mnogima se ova predstava dopada. Moža su
oni u pravu. Jer, i pored svih primedbi ona ima
kvalitete. Samo sam ubeđen da je propuštena
šansa da bude izuzetna.
116-120
je, u petak, na sceni Novosadskog pozorišta,
izvelo Krležinu Ledu u režiji Boška Pištala.
Bila je to predstva koja je već u prvim senama
nagovestila jasno rediteljevo opredeljenje da
nam Krležin materijal predstavi kao komediju,
opredeljenje čisto utoliko što u njegovim polazištima nije bilo kolebanja ni povreminih izleta u socijalno-kritičke snove, u melodramu ili
János Aladics
pak u pravu dramu te menažerije izgubljenih
ličnosti građanskog zagrebačkog društva. Ove
Gnjile narandže
„zamke” koje Krleža u Ledi postavlja Boško PiMiroslav Krleža, Leda, režija Boško Pištalo, izvo- štalo je uspešno mimoišao, nalazeći i u jednom
đenje Drama na srpskohrvatsskom jeziku subo- delu ansambla, a ponajpre u Dobrici Stefanovitičkog Narodnog pozorišta
ću, Kseniji Marić, Snežani Bećarević i Bogomiru
Dnevnik, Novi Sad, 2. X. 1979.
Đorđeviću, dosledno tumačenje svoje koncepcije.
Pozoršna sezona u Novom Sadu počela je gostovanjem Narodnog pozorišta iz Subotice koje
120
Klasje naših ravni, 9.-12., 2014.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
19
File Size
2 644 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content