Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Odjel za ekonomiju i turizam
«Dr. Mijo Mirković»
MATEJA KIRIĆ
STAMBENA PROBLEMATIKA KOD MLADIH LJUDI
Diplomski rad
Pula, 2013.
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Odjel za ekonomiju i turizam
«Dr. Mijo Mirković»
MATEJA KIRIĆ
STAMBENA PROBLEMATIKA KOD MLADIH LJUDI
Diplomski rad
JMBAG: 0145032559, redoviti student
Studijski smjer: Ekonomija
Predmet: Ekonomija rada i ljudski potencijali
Mentor: Prof. dr. sc. Marija Bušelić
Pula, veljača 2013.
SADRŽAJ:
1. UVOD ................................................................................................................................................. 2
2. POVIJEST STAMBENE POLITIKE U HRVATSKOJ ..................................................................... 4
3.1. Poslovne banke ........................................................................................................................... 12
3.2. Društveno poticana stanogradnja ............................................................................................... 15
3.3. Fond za dugoročno financiranje stanogradnje ............................................................................ 18
4. STAMBENI STATUSI U HRVATSKOJ ......................................................................................... 20
4.1. Prodaja društvenih stanova ......................................................................................................... 22
4.2. Porezna politika .......................................................................................................................... 24
4.3. Stambena štednja i stambene štedionice..................................................................................... 27
5. SOCIJALNA POLITIKA PREMA MLADIMA ............................................................................... 31
5.1. Stambeno zbrinjavanje mladih ................................................................................................... 33
5.1.1. Stambeni problemi mladih i niske stope fertiliteta .............................................................. 34
5.1.2. Produženi život s roditeljima ............................................................................................... 36
5.1.3. Kada i kako kupiti vlastiti stan? .......................................................................................... 40
5.2. Mladi: ključ uspjeha ili problem? ............................................................................................... 41
5.3. Projekti i preporuke usmjereni na stambenu pomoć mladima.................................................... 44
6. STANDARD STANOVANJA U HRVATSKOJ .............................................................................. 49
7. STAMBENA POLITIKA I EU ......................................................................................................... 55
7.1. Stambena problematika mladih u Europskoj uniji ..................................................................... 56
8. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................... 68
LITERATURA ...................................................................................................................................... 69
POPIS GRAFIKONA............................................................................................................................ 72
POPIS SLIKA ....................................................................................................................................... 72
POPIS TABLICA .................................................................................................................................. 73
1. UVOD
Jedan od najvećih problema mladih, ali i društvene zajednice u kojoj se ta dobna skupina
nalazi, jest stambeno pitanje. Iako se stanovanje i stan definiraju kao ljudsko pravo, ono s
druge strane predstavlja „pravo“ koji si u novije vrijeme ne može svatko priuštiti, a posebno
ne mladi ljudi. Previsokim cijenama građevinskih zemljišta ili kvadrata stana mlade se osobe
jednostavno udaljavaju od rješenja svojeg stambenog pitanja, budući da za to financijski nisu
sposobni, ili barem ne samostalno.
Međutim, ovo nisu jedini problemi s kojima se mladi danas susreću. Previsoke cijene stanova
i najma nisu u rangu s visinom plaće koju neka mlada osoba u Hrvatskoj ostvaruje. Posebice
je to problem za one mlade koji imaju početničku plaću koja je daleko niža od prosjeka plaće
za Republiku Hrvatsku, zatim za one koji imaju privremeni posao ili ga uopće nemaju te za
visokoobrazovane mlade osobe od kojih društvo najviše očekuje. Temeljni cilj ovog rada je
detaljnije istražiti navedene probleme mladih u Hrvatskoj te pronaći moguća rješenja kojima
bi se ovoj dobnoj skupini mnogo više pomoglo. Svjesni stanja u kojemu se nalaze, mladi
počinju sve više sumnjati u sebe pitajući se okreću li oni društvu u kojem žive leđa ili pak
društvo njima. Jasno je da bi se između mladih i društva trebao učiniti određeni kompromis
jer mladi su najvažniji resurs koje društvo može imati, a koji se ne može najbolje iskoristiti
ako im društvena zajednica ne pomogne. Naprednija analiza i unapređenje stambene politike
samo su jedan od koraka kako pomoći mladima da se što prije osamostale i riješe svoje
stambeno pitanje.
Neriješeni stambeni prostor sa sobom povlači i drugi najvažniji problem današnjice, a to je
loša demografska slika neke države. Mnoga istraživanja dokazala su da Hrvati sve više
postaju stara nacija. Jedan od uzroka tome je što mladi bez riješenog stambenog prostora duže
žive kod roditelja, što kao posljedicu ima kasniji ulazak u brak i roditeljstvo.
Rad se sastoji od ukupno sedam poglavlja. Prvo poglavlje uvodi čitatelja u temu rada. U
drugom poglavlju nastoji se objasniti kratka povijest stambene politike u Hrvatskoj te
stambena politika u razvijenim zemljama. O stambenom financiranju te najvažnijim
institucijama koje su zadužene za njegovo provođenje govori se u trećem poglavlju. U
četvrtom poglavlju govori se o stambenim statusima tj. odnosima između najmoprimca i
najmodavca. Peto poglavlje istražuje stambene probleme mladih u Hrvatskoj i njihove
najvažnije uzroke te se navode njihova potencijalna rješenja. Šesto poglavlje odnosi se na
2
standard stanovanja u Hrvatskoj, odnosno na probleme stanovanja s kojima se susreće društvo
u cjelini. Sedmo poglavlje nastoji istražiti stambenu situaciju mladih u Europskoj uniji.
Kao izvor podataka poslužili su mnogobrojni članci na Internetu, novosti iz različitih medija,
časopisi, knjige i slično. Metode koje su prilikom izrade rada korištene jesu povijesna metoda
kojom se objašnjava stambena politika u Hrvatskoj nekada, a uz to se koristila i metoda
komparacije kako bi se objasnila situacija mladih u Europskoj uniji i u Hrvatskoj. Metoda
deskripcije obuhvaća one dijelove rada koji govore o sadašnjem stanju stambenog tržišta
Hrvatske. Induktivno – deduktivna metoda korištena je kako bi se otkrila međusobna
povezanost i uzročno-posljedični odnos između neriješenog stambenog pitanja s niskom
stopom fertiliteta, nezaposlenost, odnosno slabo financijsko stanje zbog čega mladi odustaju
od osamostaljenja itd. Metoda kompilacije obuhvaća dijelove rada koji su preuzeti iz tuđih
istraživanja i radova, a u tekstu su naznačeni u fusnotama.
3
2. POVIJEST STAMBENE POLITIKE U HRVATSKOJ
Najveći je domet društvo doseglo potkraj 20. stoljeća, kada je stanovanje (stan) definirano kao
ljudsko pravo. U našoj je svijesti duboko usađena slika grada kao mjesta u kojemu žive ljudi,
zato stanovanje najčešće simbolizira grad kao pojam i stvarnost.1
U usporedbi s drugim zapadnoeuropskim zemljama, u Hrvatskoj se problemi vezani uz
stambenu politiku javljaju relativno kasnije, a tome je pridonijela i zakašnjela
industrijalizacija i urbanizacija. Naime, prema prvim podacima vezanim za stambene
probleme u Republici Hrvatskoj poznato je da se oni vežu uz stambene prilike krajem 19.
stoljeća koji su se dešavali u gradu Zagrebu. Broj srednjih stanova razmjerno je malen – što je
u ono vrijeme predstavljalo problem s obzirom na okolnosti u kojima se nalazio Zagreb i
njegovo stanovništvo. 2
Kao pripadnica Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je do kraja Prvog svjetskog rata imala
odgovarajuće stambeno zakonodavstvo koje je bilo vrlo napredno te je kao takvo vrijedilo do
Drugog svjetskog rata.3 Zakon nije imao većeg značenja što se tiče stambene politike u
Hrvatskoj jer se radilo o dosta nerazvijenoj državi s malim postotkom urbanog stanovništva.
Već krajem 20. stoljeća problemima vezanih za stanovanje u Zagrebu pridaje se posebna
važnost te se u tom vremenskom razdoblju javljaju i prva oponašanja gradova koji su imali
razvijeniju stambenu politiku. Uplitanje države u stambenu politiku u tom razdoblju
rezultiralo je brojnim zanimljivim projektima i inicijativama. Takva stambena politika
popravila je standard stanovanja i na taj način postala važan i značajan instrument u socijalnoj
politici. Gradske vlasti gradile su ograničeni broj socijalnih stanova koji su zvani „ gradske
kuće“.4 Osim toga, grad se počinje javljati kao partner stambenim zadrugama u većim i
opsežnijim projektima za izgradnju naselja i obiteljskih kuća. „Fond zagrebačke općine za
izgradnju malih kuća“ igrao je značajnu ulogu jer je davao jeftinije i povoljnije stambene
zajmove i na taj način omogućio rast broja stanova.
1
Šimunović, I., Urbana ekonomika, Školska knjiga, Zagreb 2007., str. 105.
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 338.
3
Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i
Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199.
4
Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 339.
2
4
Nakon Drugog svjetskog rata, stambena politika se vezuje s razvojem u novoj državi te
novom političkom strukturom i postaje dio koncepta podržavljenja i s tim u vezi posebnih
stambenih prava.5 Poduzeća preuzimaju odgovornost za stambeno zbrinjavanje svojih radnika
pa se na taj način uloga države sve više smanjuje.
Poslijeratni razvoj organizirane stambene izgradnje u Jugoslaviji ( pa tako i na području
Hrvatske) karakterizira, prije svega, koncept „društvenog stana“.6 Društveni stan predstavljao
je koncept socijalističkog i društvenog uređenja. Međutim, dobiveni društveni stanovi često
nisu po veličini, lokaciji i opremljenosti odgovarali prosječnoj obitelji jer nisu mogli
zadovoljiti njihove potrebe. Smatra se da je društveni stan u svom prvotnom obliku uveden
šezdesetih godina kada poduzeća preuzimaju odgovornost nad stambenim pitanjima svojih
radnika. Na području Hrvatske, 1990. godine, smatra se da su društveni stanovi činili 33%
stambenog fonda Hrvatske.7 S druge strane, u vlasništvu radnih organizacija bilo je 90%
društvenih stanova, a to je značilo da je dodjeljivanje društvenih stanova bilo decentralizirano.
Socijalni stanovi su u razvijenim zemljama bili namijenjeni marginalnim skupinama, međutim
u socijalizmu oni su se smatrali privilegiranim. Društveni stanovi također su bili pokazatelj
nejednakosti jer su stanari za stanovanje plaćali manje od onih koji su pokrivali cjelokupne
troškove stanovanja.8 Osnovni kriterij za dodjelu stana je bio „zasluga“ i „potreba“. 70-tih
godina se uvodi tzv. stan solidarnosti koji je bio namijenjen ljudima koji nisu pripadali u
kategoriju društvenih stanova, a to su bili nezaposleni, mlade obitelji, invalidi itd. Lokalne
samoupravne interesne zajednice bile su te koje su bile zadužene za alokaciju i kupnju tih
stanova, dok je već 80-tih godina društveno usmjerenu stanogradnju nadzirao integralni
projekt standardizacije parametra u stanogradnji, pod nazivom Standard stana, zgrade i naselja
u društveno usmjerenoj stambenoj izgradnji.9
Dotadašnji nosioci stanarskih prava mogli su te društvene stanove otkupiti do 1991. godine po
cijeni koja je iznosila 10-15% od tržišne. Međutim, takva politika omogućila je stvaranje
špekulacija i kao takva dovela je do uništenja tržišta stanova u novogradnji. Domovinski rat i
promjene gospodarskog i društvenog sustava prekidaju aktivnosti i procese u stambenoj
5
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 339.
6
Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i
Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199.
7
Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i
Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199.
8
Prema: Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., Prilog analizi stambenih politika i planske stanogradnje Nizozemske i
Hrvatske, Pregledni rad, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, prosinac 2005., str. 199.
9
Ibid.199.
5
politici sve do 1997. godine. Tada nastaje Program stambenog zbrinjavanja stradalnika
Domovinskog rata. Krajem 2001. godine nastaje program Društveno poticane stanogradnje, o
čemu će više riječi biti u daljnjem tekstu.
Stambena politika i graditeljstvo je 80-tih godina u Hrvatskoj bilo dosta razvijeno, međutim
zbog spomenutih ratnih zbivanja dolazi do negativnih trendova koji traju sve do 1995. godine,
kada počinje obnova ratom uništenih područja. U ratnoj 1992. godini izgrađeno je samo 8 115
novih stanova, a 1995. još manje, svega 7 542.10 Nakon toga broj izgrađenih stanova u
stalnom je porastu, pa je tako 1998. godine izgrađeno 12 863 stana, dok je 2004. izgrađeno 18
763 novih stanova.11 Unatoč tako velikom broju izgrađenih stanova, prijeratna razina
izgradnje još uvijek nije dostignuta. U razdoblju od 1981. pa do 1990. prosječno je godišnje
građeno 24 200 stanova, a samo ih je 1981. izgrađeno 30 453. 12 Osim porasta broja stanova,
bilježi se i porast njihove ukupne površine i prosječne veličine, pa je tako korisna površina
novoizgrađenih stanova u 1992. godini iznosila 643 tisuće13, dok je u 2008. godini iznosila
oko 2 milijuna m².
Tablica 1. Stambena izgradnja u Republici Hrvatskoj od 1995. do 2009. godine
Godina
Broj završenih
Površina u 000 m²
stanova - ukupno
1995.
7 542
636
1996.
12 910
1 063
1997.
12 854
1 046
1998.
12 863
1 057
2000.
17 487
1 397
2002.
18 047
1 439
2004.
18 763
1 568
2006.
22 121
1 849
2008.
25 368
2 037
2009.
18 740
1 563
Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2012., str. 319., Statistički ljetopis 2006., str. 11.
10
Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije,
2006., str. 65.
11
Ibid., str. 65.
12
Ibid., str. 65.
13
Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i
financije, 2006., str. 65.
6
Iako ovi podaci o količini završenih stanova daju dobru sliku stanogradnje u Hrvatskoj, istina
je da u većim hrvatskim gradovima još uvijek nedostaje stanova te da su uvjeti stanovanja
nerijetko neodgovarajući i neprimjereni. Osim toga, trebalo bi i obnoviti veći dio stambenog
fonda.
Kada je riječ o prosječnim cijenama stanova, valja napomenuti kako one od 2001. godine
počinju postepeno rasti, a od 2008. godine ponovno padati. Tako je krajem 2008. godine
prosječna cijena 1 m² prodanoga novog stana iznosila 12 095 kuna, a u 2010. ona iznosi 10
971 kuna. Međutim, mnogi autori smatraju da ove cijene nisu stvarne cijene na tržištu, već je
u njih uključena i cijena prodanih stanova koji su subvencionirani od strane države na temelju
Programa društveno poticanje stanogradnje (POS-a).14 Neslužbene procjene prosječnih cijena
novoizgrađenih i starih stanova nadmašuju spomenute brojke od dvadeset do trideset posto.15
Ovako visoke cijene stambenog prostora još više dolaze u obzir ako se one usporede s
prosječnom neto plaćom koja je u 2010. iznosila 5 343 kn. Iz ovoga se zaključuje da zaposleni
stanovnik u Republici Hrvatskoj s ovakvom plaćom ne može sebi osigurati kupovinu stana ili
kuće budući da ona iznosi tek 50% prosječne cijene 1 m² stana. Također, cijene stambenog
prostora puno su više u Zagrebu te privlačnim mjestima na obali, nego li na seoskim
područjima te u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Tablica 2. Prosječne cijene prodanih novih stanova po 1 m² od 2001. do 2010. godine za
Republiku Hrvatsku
Republika
2001.
2002.
2003.
2004.
2005.
2006.
2007.
2008.
2009.
2010.
8 306
8 366
8 569
8 978
8 912
8 939
11252 12095 11944 10971
9 317
9 296
10241 10450
9 228
9 159
12308 14315 14100 12322
Hrvatska
Zagreb
Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2011., str. 320.
14
Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i
financije, 2006., str. 66.
15
Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije,
2006., str. 67.
7
2.1. Povijest stambene politike u razvijenim zemljama
U razvijenim zemljama stambena politika dolazi do većeg značaja u vrijeme industrijalizacije
i ubrzane urbanizacije. Radi se o 19. stoljeću kada se bilježi dotad nezapamćeni rast gradova.
U to vrijeme djeluju brojne političke stranke i sindikati pa se upravo demokracija društva
smatra odgovornom za stambeno zbrinjavanje stanovništva. U središte političkih i socijalnih
zbivanja dolazi problem stanovanja te je tako stalno prisutan u javnosti. Za aktualizaciju
problema stanovanja važna je enciklika Lava XIII. Rerum Novarum16 koja je osobito
potaknula nacionalne vlade za privređivanje programa kojim bi se riješili stambeni problemi.
Sve do danas, stambena pitanja i problemi sastavni su dio državne politike.
Ono što je obilježavalo stambeno tržište zapadnih zemalja jesu dominantni špekulativni
poduzetnici koji su gradili velik broj stambenih objekata niskog standarda, a koje su
iznajmljivali po visokim cijenama stanarina. Tržišni zakoni – ponuda i potražnja, podmiruju
stambene potrebe te se taj proces promatra kao i drugo poduzetništvo. Država se ne miješa u
njega. Međutim, ubrzo nakon toga dolazi do sukoba interesa između špekulacijskih
poduzetnika i političke organizacije radništva, a na kraju i same države. Kakav će biti
stambeni sustav i politika u pojedinoj zemlji, ovisi prvenstveno o ekonomskim i
gospodarskim prilikama te zemlje, a da bi se vidjela djelotvornost određene stambene
politike, mora proći jedno duže vremensko razdoblje. Tako je Nizozemska dosta rano
prepoznala važnost stambenih problema i postavila državi obveze kojima bi se trebalo riješiti
stambeno pitanje njihovih građana.17
Od druge polovice 19. stoljeća postoje različite aktivnosti i moguća rješenja kojima se
nastojalo riješiti stambeno pitanje, a koji su oblikovali stambenu politiku sve do danas u
razvijenim zapadnim zemljama. Među prvim aktivnostima, spominje se osnivanje stambenih
zadruga od strane radnika, kako bi se zaštitili od špekulacijske pohlepe graditelja. Stambene
udruge u nekim se zemljama još nazivaju i neprofitnim stambenim organizacijama čiji je
pokrovitelj često bio sindikat, dobrotvorne organizacije ili crkve. Neki poslodavci sve više
počinju shvaćati da je samo kvalitetna radna snaga ključ uspjeha, pa i sami počinju podupirati
djelatnosti navedenih organizacija. Ove organizacije javile su se kao odgovor na probleme da
se zadovolje potrebe sve većeg broja radništva u gradovima. Postepeno, stambene se udruge
16
Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik,
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 357.
17
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi,
pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 357.
8
pretvaraju u neprofitne organizacije koje su se bavile stambenim zbrinjavanjem, odnosno
često su podrazumijevale organizaciju štednje i kreditiranje po povoljnijim uvjetima. Njihove
interese štiti država. Švedska i Njemačka predstavljaju zemlje gdje je bilo najviše neprofitnih
stambenih organizacija kroz koje se očitovala privatna inicijativa.
Osim spomenutih stambenih zadruga, stambenu politiku obilježila je i gradnja socijalnih
stanova koji su se dodjeljivali socijalno ugroženim građanima uz beneficirane stanarine. Ovi
stanovi u početku su relativno mali, često posebne sobe koje imaju zajedničke kuhinje i
zahode.18 Kvaliteta takvih stanova bila je relativno niska, međutim važno je napomenuti da je
s vremenom rasla. S razvojem gradova, povećao se i broj građa koji nisu imali smještaj te je
politika socijalnih stanova bila nužna kako bi se riješio taj problem. Za izgradnju socijalnih
stanova zaslužne su lokalne vlasti i neprofitne stambene organizacije. Ovaj oblik intervencije
države u stambenu potrošnju predstavlja najvažniji čin socijalne politike u stanovanju.19
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća uvodi se kontrola iznajmljivanja stanova. To znači da se
država počinje miješati u stambenu potrošnju i na taj način počinje gubiti obilježja tržišne
ekonomije. Ako se neki stan htio iznajmiti, trebalo je sklopiti ugovor uz dio uvjeta koji je
odredila država. Glavni dio ugovora bio je i cijena, međutim ona se nije formirala prema
zakonima ponude i potražnje već se nastojalo uskladiti s cijenom radne snage tj. prema visini
plaće radnika. Također, ako bi se cijena stana povećala i to se trebalo utvrditi ugovorom.
Osim što je država kontrolirala napomenute komponente, važno je naglasiti kako joj je bila
važna i kvaliteta najamnih stanova jer je ona utjecala na cijenu. Upravljanjem stambenom
politikom na ovaj način, država je utjecala na smanjivanje djelatnosti iznajmljivanja stanova.
To je utjecalo na pad udjela privatnih najamnih stanova u strukturi stambenog fonda.
Razvijene zemlje su se također morale suočiti s problemima stanovanja u slamovima, tzv.
nehigijenskim naseljima. Javnost se ovim problemima počinje baviti već sredinom 19.
stoljeća. Takva nehigijenska naselja nastala su uz rubove gradova, bez urbanističkih planova,
a u njima je živjela gradska sirotinja i radništvo. Kako bi se riješili problemi s takvim
naseljima, različiti stambeni inspektori provodili su nadzor nad uvjetima u kojima žive takvi
građani i na taj način davali prijedloge rješavanja tih problema. Sve one stambene četvrti koje
nisu zadovoljavale opće higijenske uvjete, srušene su, a na njihovom mjestu počinje izgradnja
18
Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika:povijest, sustavi, pojmovnik,
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 358.
19
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi,
pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 358.
9
boljih i kvalitetnijih stanova. U novije vrijeme, takve zgrade se više ne ruše već se prema
planovima urbanih vlasti obnavljaju, podiže se kvaliteta komunalne infrastrukture te urbanog
uređenja.
Država je također nastojala pomoći i marginalnim društvenim skupinama – beskućnicima.
Različitim programima nastojala im je osigurati smještaj, a u početku se radilo o skromnim
prenoćištima. Naravno, s razvojem ekonomskog i gospodarskog pitanja neke zemlje, ovi
standardi su se podigli, ali isto tako povećao se i broj osoba koje trebaju takvu vrstu smještaja.
Posebice je to naglašeno u velikim i razvijenim gradovima.
Nakon Drugog svjetskog rata, stambeno tržište sve više gubi obilježja tržišne ekonomije pa se
u vidu toga stambena pitanja počinju smatrati dijelom gospodarske i socijalne politike. Država
tako nastoji subvencionirati kućanstva koja prvi put kupuju stan, a te se subvencije očituju
kroz preliminarnu stambenu štednju te oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak za one koji
ulažu u kupnju stana. Ovakva politika ponajviše je pomogla srednjem sloju stanovništva koji
je velik dio svojih prihoda izdvajao za kupnju stana ili kuće. Takvi su stanovi najčešće pod
hipotekom ili otplatom kredita, pa su prisiljavali građane na štednju i racionalnije ponašanje, a
tome je i danas tako.
U razvijenim zemljama, stambena politika značajnije pomake doživljava tek u međuratnom
razdoblju. Neki stambeni problemi su se mogli riješiti na bolji i kvalitetniji način, no krivac u
tome je država koja je mogla više i pametnije intervenirati, uz bolju organiziranost i stručnost
svoje administracije.20
20
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politike: povijest, sustavi,
pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 361.
10
3. STAMBENO FINACIRANJE U HRVATSKOJ
Kupnja stana, odnosno stambenog prostora u današnje vrijeme predstavlja problem za svaku
generaciju koja želi riješiti svoje stambeno pitanje. Ako se prati samo uvjet da je prosječna
mjesečna neto plaća u 2012. godini u Republici Hrvatskoj iznosila 5 541 kn, lako se može
zaključiti kako je prosječnom građaninu teško sakupiti sredstva kojim bi riješio svoje
stambeno pitanje, a gdje su tek mladi čije su plaće još niže od navedenog prosjeka.
Stambeno financiranje se danas uvelike razlikuje od onog prije osamostaljenja te tako u
Republici Hrvatskoj postoji nekoliko načina stambenog financiranja.
Nakon Drugog svjetskog rata, stambena pitanja rješavaju se na način da se uz pomoć vlastitih
sredstava i rada izgradi obiteljska kuća, zatim kupnjom stanova od građevinskih poduzeća i
stambenih zadruga u vlasništvu građana ili pak dodjelom društvenih stanova poduzeća,
ustanova ili drugih organizacija.21 S propašću Jugoslavije, u Hrvatskoj započinje stambena
reforma koja traje još dan danas. Tako od 1990. pa do 1994. godine dolazi do velikih
promjena u stambenom statusu, a 57 % državnih stanova postaje privatno vlasništvo građana.
Naravno, uz privatizaciju ovih stanova postavlja se pitanje jesu li ti stanovi prodani po realnoj
cijeni te mnoga druga pitanja poput održavanja stambenih zgrada i slično. Međutim, ova
stambena reforma sa sobom povlači i negativne posljedice kao što su problemi sa zemljišno–
knjižnom evidencijom, stanovima u otkupu te bespravnom gradnjom. Konkretni pomaci
vidljivi su nakon 1997. godine kada su doneseni Zakon o fondu za dugoročno financiranje
stanogradnje uz potporu države, Zakon o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene
štednje te Program socijalno poticane stanogradnje od strane države. 22
Najpoznatiji modeli stambenog financiranja jesu bankovno financiranje, Program socijalno
poticane stanogradnje od strane države, Program stambenog zbrinjavanja stradalnika
Domovinskog rata i ostali načini i programi financiranja stambenog pitanja. Kad je riječ o
bankovnom financiranju, podaci pokazuju da postoji veća kreditna aktivnost poslovnih
banaka, a u prilog tome idu i brojni sklopljeni ugovori sa stambenim štedionicama koji
pokazuju rast štednje.
21
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str.4
22
Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna
banka, studeni 2004., str.4
11
3.1. Poslovne banke
U Hrvatskoj je razvoj poslovnih banaka prošao nekoliko faza – na početku tranzicijskog
razdoblja one nastaju iz oligopolističkih banaka iz bivše Jugoslavije, a kasnije ih osnivaju i
pojedinci te društvena i privatna poduzeća. U novije vrijeme, glavna obilježja banaka su
konsolidacija odnosno različita spajanja banaka te banaka i štedionica. Hrvatski financijski
sustav ima još uvijek sva obilježja tradicionalnog europskog bankovno dominirajućeg
financijskog sustava.
Paralelno s osamostaljivanjem Republike Hrvatske, krenula je i reforma s ciljem unapređenja
i poboljšanja hrvatskog financijskog sustava pa je tako 1993. godine donesen Zakon o
bankama i štedionicama. U tom razdoblju nastaju poslovne banke univerzalnog tipa te su one
danas vodeće domaće depozitne financijske institucije. Nadalje, Zakon o bankama i
štedionicama trebao je omogućiti osnivanje banaka i štedionica kapitalnog tipa. On je vrijedio
sve do 1998. godine, kada ga zamjenjuje Zakon o bankama. Godine 2002. donesen je novi
Zakon o bankama.23 Zakonska rješenja nisu smjela izazvati prevelika odskakanja u
bankovnom sustavu već potaknuti banke da svoje poslovanje razvijaju u skladu s tržišnim
pravilima.
Ako se uzme u obzir da je ukupna aktiva hrvatskih banaka krajem 2005. godine iznosila oko
260 milijardi kuna, ne iznenađuje činjenica da bankovni krediti dominiraju u eksternom
financiranju stanovništva i njihovih stambenih potreba.24 Od svih stambenih kredita odobrenih
stanovništvu na kraju 2005., banke su odobrile njih 98%.25 Ako se promatraju noviji podaci,
banke su 9. mjesecu 2012. godine odobrile 55,7 milijardi kuna novih stambenih kredita, dok
se u 2005. godini taj iznos kretao oko 27, 5 milijardi kuna ( vidi tablicu 3. Distribucija kredita
banaka stanovništvu, 2005. - rujan 2012. godine). Prema podacima navedenim u tablici, vidi
se postepeni rast stambenih kredita.
23
Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna
banka, studeni 2004., str.5.
24
Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i
financije, 2006., str. 67.
25
Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije,
2006., str. 67.
12
Tablica 3. Distribucija kredita banaka stanovništvu, 2005. - rujan 2012. godine ( u milijunima
kn)
2005.
2006.
2007.
2008.
2009.
2010.
2011.
Rujan 2012
Krediti
78.162,4
95.307,6
112.593,3
126.205,3
122.570,8
127.190,5
128.382,9
125.882,0
27.571,1
36.927,3
45.218,6
52.305,5
52.949,4
57.984,0
59.610,9
58.777,5
stanovništvu
U tome:
stambeni
krediti
Izvor: Hrvatska narodna banka, Statistički pregled, 2012., dostupno na: http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm
Unatoč porastu udjela stambenih kredita u ukupnoj strukturi kreditiranja, on je još uvijek
nizak s obzirom na neke druge razvijene zemlje i njihove financijske sustave.
U Hrvatskoj se stambenim kreditima ne trguje organizirano i banke stambenim kreditiranjem
posluju u svoje ime i za svoj račun. Kad je riječ o stambenom kreditiranju, one se susreću s
brojnim problemima među kojima su najvažniji informacijska asimetrija ( nedovoljna
informiranost o komitentima građanima i poteškoćama s vrednovanjem i upotrebom
kolaterala ( procjenitelji imovine, po mišljenju bankara, nisu dovoljno orijentirani na tržišnu
vrijednost, a naplata putem zapljene i prodaje založene imovine je teško predvidiva i često
dugotrajna).26 Kao još jedan od mogućih razloga zapostavljanja stambenog kreditiranja u
Republici Hrvatskoj može se navesti i sporo rješavanje sudskih postupaka naplate kredita,
nesređenim zemljišnim knjigama te želja da se brže i prije zaradi na nekim nenamjenskim ili
potrošačkim kreditima stanovništvu.
Kada se govori o stambenom kreditiranju od strane banaka, valja napomenuti i podatke o
prosječnim kamatnjacima. Tako su banke tijekom 2005. godine na stambene kredite
zaračunavale prosječnu kamatnu stopu u visini od 5,0% do 5, 71%, dok su se u 2009. godini
kretale u rasponu od 6,18% do 6,55%. Prema navedenim podacima u tablici 4., vidi se da se
prosječne kamatne stope u 2012. godini ponovno kreću između 5,08% do 5,38%.27
Većina se stambenih kredita u Hrvatskoj odobrava za razdoblje od 3 do 30 godina i to
najčešće u eurima ili švicarskim francima, a uz to se nude i brojne mogućnosti prema
određenim kategorijama građana (na primjer za mlade osobe – krediti za opremanje stanova i
26
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str.7.
27
Hrvatska narodna banka, Statistički pregled 2012.
13
sl.). Rokovi otplate ovise o modelu stambenog kredita, pa ukoliko se traži stambeni kredit
kako bi se izvršila renovacija ili obnova neke nekretnine, rok za njegovu otplatu je puno manji
u odnosu ako se traži kredit za kupovinu nekretnine. Tada on ovisi o životnoj dobi osobe koja
ga traži.
Tablica 4. Prosječne kamatne stope u Hrvatskoj, 2005. – rujan, 2012. godine
Godina
Kamata %
(najniža i najviša)
2005.
5,0 – 5, 71
2006.
4, 73 – 4, 91
2007.
4, 75 – 5, 23
2008.
4, 82 – 6, 08
2009.
6, 18 – 6, 55
2010.
6, 02 – 6, 46
2011.
5, 10 – 6, 02
Rujan - 2012.
5, 08 – 5, 38
Izvor: Hrvatska narodna banka, Statistički pregled 2012., dostupno na: http://www.hnb.hr/statistika/hstatistika.htm
Da bi se uopće mogao dobiti stambeni kredit, vrednuje se komitentov prihod odnosno visina
plaće, kvaliteta poduzeća u kojem je zaposlen, da je građanin Republike Hrvatske, da ima
radni odnos na neodređeno i redovita mjesečna primanja, urednost povrata postojećih kredita
te po isteku roka otplate kredita klijent ne smije biti stariji od 65 do 75 godina. 28 Osim
navedenog, traži se ispunjenje i nekakvih dodatnih kriterija kao što su vlastiti udio, sudužnici i
/ ili jamci odgovarajućih prihoda, polica životnog osiguranja dužnika vinkulirana u korist
banke i slično. 29 Visina bankovne naknade za obradu kredita ovisi od banke do banke. Često
se ta naknada kreće u visini od 1,5% do 3,5%. Banke često imaju i promotivno razdoblje kada
nude modele gotovinskih kredita bez zaračunavanja naknade obrade.
Usporedno s nekadašnjim bankarskim instrumentima koji su trebali osigurati povrat kredita,
oni su se zadržali i u današnje vrijeme budući da se banke teško odriču nečega što im jamči
sigurnost stambenog kreditiranja, a tim više jer su se u praksi ti instrumenti pokazali kao vrlo
28
Preduvjeti banaka za dobivanje stambenih kredita, dostupno na: http://www.crozillanekretnine.com/content/Financiranje/preduvjeti-banaka-za-dobivanje-stambenih-kredita-851.htm (
5.12.2012.)
29
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str.8.
14
uspješni. Kada banke ugovaraju stambene kredite, one ne vode računa o tome stanuje li
komitent zaista u stanu za koji je podigao kredit, a niti pak to utječe na promjenu kreditnih
uvjeta. No, ako se želi ostvariti porezna olakšica tada je to bitan čimbenik.
Iako u današnje vrijeme djeluje i posluje velik broj banaka koje nude različite mogućnosti
stambenog kreditiranja, još uvijek postoji velik broj građana koji ne može udovoljiti uvjetima
koje traže banke pa se često odlučuju za neka neprihvatljiva rješenja. Primjer je financiranje
kratkoročnim kreditima ( često od više banaka), koji su po svojoj prirodi obično skuplji od
stambenih kredita, što dodatno uvećava troškove i konačnu cijenu stambenog prostora.30
Odabir banke za stambeno kreditiranje pojedinca ne ovisi samo o uvjetima kreditiranja koja
ona nudi, već i o mnogim drugim čimbenicima. Naime, mnoge domaće banke zahtijevaju od
nekog pojedinca da prvo kod njih otvori tekući račun preko kojeg će primati plaću ili neka
druga primanja, a tek nakon nekoliko mjeseci će im odobriti stambeni kredit. Naime,
konkurentska borba banaka sastoji se, između ostalog, i od aktivnosti kojima se promovira
atraktivnost tekućih računa za građane, jer će građani, u uvjetima kada im odobrenje kredita
ovisi o tome gdje i koliko dugo imaju tekući račun, od te banke zatražiti i kredite, pri čemu će
kreditni uvjeti biti u drugom planu.31
Kada je riječ o izvorima sredstava poslovnih banaka kojima se vrši stambeno financiranje,
valja napomenuti da je ovdje riječ o depozitima i vlastitom kapitalu te namjenskim depozitima
Europske banke za obnovu i razvoj.
3.2. Društveno poticana stanogradnja
U Republici Hrvatskoj, društveno poticana stanogradnja određena je Zakonom o društveno
poticanoj stanogradnji ( NN 109/01, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12). Ovim se Zakonom uređuje
sustavno organizirana stanogradnja poticana javnim sredstvima ( u daljnjem tekstu: društveno
poticana stanogradnja) radi zadovoljavanja stambenih potreba i poboljšanja kvalitete
stanovanja što šireg kruga građana, kao i unapređenja graditeljstva.32
30
Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna
banka, studeni 2004., str. 9.
31
Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna
banka, studeni 2004., str. 10.
32
Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/371/zakon-odru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji ( 15.11.2012.)
15
Prema ovom Zakonu, Republika Hrvatska je dužna osigurati sredstva nužna za izgradnju
stanova, a ta se sredstva osiguravaju u državnom proračunu i doznačuju nositelju
investitorskih poslova. Financijskim sredstvima koja daje sama država osigurava se pokriće
troškova u vezi s izgradnjom stanova koji odgovara visini od 25% etalonske cijene ( koji
određuje ministar nadležan za graditeljstvu) građenja po m2 korisne površine stana. Da bi taj
Zakon bio što učinkovitiji, jedinice lokalne samouprave dužne su utvrditi stambene potrebe i
interes za izgradnju i kupnju stanova na tom području te u skladu s tim i svojim
mogućnostima, osigurati potrebna sredstva. Osim navedenog, jedinica lokalne samouprave
mora osigurati i odgovarajuće građevinsko zemljište te urediti komunalnu infrastrukturu i
priključke na nju, što znači da ona snosi sve troškove u vezi s infrastrukturom i njezinim
priključcima. Ukupna vrijednost zemljišta i troškova vezanih uz infrastrukturu tj. sredstva
jedinice lokalne samouprave sadržana u prodajnoj cijeni m² ne može biti više od 40%
etalonske cijene građenja.33
Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama te neprofitne pravne osobe
predstavljaju glavne nositelje investitorskih poslova što se tiče izgradnje i prodaje stanova.
Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) mora poslovati prema
pravilima neprofitne pravne osobe i to u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske. Glavni
zadatak Agencije je utvrditi provedbeni program društveno poticane stanogradnje ( Program
POS-a) na temelju kojeg onda pribavljaju potrebna sredstva za izgradnju. Sredstva kojima
Agencija posluje su prije svega javna sredstva te ostala sredstva prikupljena na tržištu kapitala
putem poslovnih i drugih financijskih ustanova te od građana odnosno kupaca stanova. Kad je
riječ o neprofitnim pravnim osobama, one se više vežu uz jedinice lokalne samouprave, tj. one
ih mogu osnovati. One pak su dužne poslovati u svoje ime, ali za račun jedinice lokalne
samouprave. Njihov glavni zadatak je do 30. lipnja tekuće godine izraditi Program POS-a i
dostaviti na suglasnost ministru nadležnom za graditeljstvo.
Jedinica lokalne samouprave ili druga osoba koja je spremna osigurati zemljište i druga
sredstva za izgradnju stanova dostavlja Agenciji odgovarajuću ponudu za ustupanje
određenog građevinskog zemljišta, odnosno lokacije za izgradnju stanova.34 Prije nego se
počne graditi neki stambeni objekt na određenoj lokaciji, Agencija je dužna izvršiti
33
Prema: Zakon o društveno poticanoj stanogradnji ( NN 86/12)
Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/371/zakon-odru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji ( 15.11.2012.)
34
16
kalkulaciju predvidivih troškova izgradnje, utvrditi predvidivu prodajnu cijenu stanova te
izvršiti kalkulacije obročne otplate i povratnog priljeva sredstava od prodaje.
Kada se govori o uvjetima kupnje stana, Zakon nalaže sljedeće: Agencija sklapa predugovor s
kupcem stana o kupoprodaji s predvidivom cijenom stana te kupac plaća vlastito učešće.
Pravo na kupnju stana uz obročnu otplatu imaju jedinice lokalne samouprave te druge pravne
osobe sa sjedištem u RH i građani odnosno državljani Republike Hrvatske, dok prvenstveno
pravo na kupnju stana neovisno o načinu plaćanja imaju građani koji prvi put stječu stan u
vlasništvo za potrebe svog stanovanja. Utvrđivanje i plaćanje cijene stana izvršava se uz
valutnu klauzulu EURO. Kada neka osoba kupuje stan uz obročnu otplatu, ona mora biti i
platežno sposobna za to, a to utvrđuje Agencija tj. banka koja odobrava kredit toj osobi. Ako
neka osoba želi kupiti stan, ona svoj zahtjev za kupnju stana podnosi jedinici lokalne
samouprave, a lokalna samouprava sve prikupljene zahtjeve prosljeđuje Agenciji. Osoba koja
je podnijela svoj zahtjev za kupnju stana, a ostvaruje to pravo, smješta se na odgovarajuće
mjesto na listi. Stan koji je kupljen uz obročnu otplatu, vlasnik može prodati ili na neki drugi
način otuđiti samo ako je prethodno otplatio preostali iznos dugovanja s kamatom na javna
sredstva za razdoblje do prekida otplate. Sredstva od prodaje nekretnine se uplaćuju na
poseban račun Agencije koja je dužna voditi potpunu evidenciju prodanih stanova i drugih
nekretnina i slično.
Neke od prednosti Programa društveno poticane stanogradnje su sljedeće:
- kreditni uvjeti ( rok otplate kredita iznosi 30 godina plus 1 godina počeka, nisu potrebni
jamci te prosječna kamata iznosi oko 3,9%)
- cijene po m2, gdje etalonska cijena građenja iznosi 804,04 €/m2 korisne cijene površine
stana, a koja uključuje projektiranje, građenje te nadzor s PDV-om. Ukupna maksimalna
cijena iznosi 1.125,66 €/m2 korisne površine stana, a plaćanje se izvršava u kunama po
srednjem tečaju HNB-a na dan uplate. 35
Poznato je da Program POS-a ima i brojne projekte što se tiče stanogradnje, a obuhvaća
gotovo svaki kraj Republike Hrvatske. Među dosadašnjim POS projektima najznačajniji su
oni u Čakovcu, Bjelovaru, Buzetu, Cresu, Daruvaru, Gospiću, Imotskom, Puli te u mnogim
drugim hrvatskim gradovima. Naravno, svake godine kreću novi projekti POS-a među kojima
35
Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, dostupno na: http://www.apn.hr/hr/put-do-vasegstana-kroz-program-drustveno-poticane-stanogradnje-pos-33 (15.11.2012.)
17
se može spomenuti primjer za grad Rijeku gdje projekti POS-a djeluju već od 2000. godine.
Prema modelu Društveno poticane stanogradnje nastao je projekt kojim bi početkom 2013.
godine trebala započeti izgradnja 100 stanova na Hostovom bregu. Projekt je vrijedan ukupno
45 milijuna kuna, a izgradnju stanova bi trebala izvršiti građevinska tvrtka Radnik d.d. iz
Križevaca. Naime, na Hostovom bregu planirana je izgradnja višestambenog objekta s
otprilike 90 do 100 stanova, a konačan broj znati će se kada završi samo projektiranje. Prema
Programu i standardu POS-a, svi stanovi će imati centralno i etažno grijanje, liftove, podne
obloge te fotonaponske ćelije na krovu kojima bi se trebala osigurati električna energija za
zajedničke dijelove zgrade.36 Gradnja stanova po modelu POS-a smatra se izuzetno
kvalitetnim projektima ponajprije zbog toga jer kupci stanova plaćaju primjerenu cijenu stana
s obzirom na kvalitetu izrade stana. Osim toga, na taj se način stvaraju i zadržavaju radna
mjesta odnosno, povećava se i prilika da se radnicima koji sudjeluju u gradnji stanova i plati
na vrijeme za njihov rad.
3.3. Fond za dugoročno financiranje stanogradnje
Zakon o Fondu za dugoročno financiranje uz potporu države donesen je 3. listopada 1997., a
na snagu stupa 1. siječnja 1998. godine. Nastao je u okviru Hrvatske banke za obnovu i razvoj
(HBOR) te nije imao svojstvo pravne osobe. Djelovao je samo dvije godine, te promjenom
ovlasti 2000. godine, bez ikakve rasprave prestaje postojati, iako je ostao dio neiskorištenih
sredstava.
Sredstva za Fond dolazila su iz državnog proračuna, a osnovna mu je svrha bila pomoć kod
stambenog zbrinjavanja mladih kućanstava. Mladom obitelj prema ovom Zakonu smatrala se
ona u kojima su oba supružnika bila mlađa od 35 godina. Pravo na dobivanje sredstava iz
ovog Fonda imali su i građani bez riješenog stambenog pitanja, međutim mlade obitelji su bile
prioritet.
Odgovarajući stan prema ovome Zakonu je onaj koji ima korisnu površinu 30 m² te da stan
ima odgovarajuću komunalnu infrastrukturu ( struja, voda i slično).37 Sredstva iz Fonda
36
100 POS-ovih stanova: Izgradnja na Hostovom bregu počinje na proljeće, dostupno na:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/100-POS-ovih-stanova-Izgradnja-na-Hostovom-bregu-pocinje-na-proljece
(20.11.2012.)
37
Prema: Zakon o Fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države (NN 109/1997), dostupno
na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1997/1661.htm ( 17.12.2012.)
18
koristila su se izgradnju stanova i obiteljskih kuća, kupnju nekretnina ( stanova ili obiteljskih
kuća), rekonstrukciju ili popravak stanova ili obiteljskih kuća, kupnju građevinske čestice i
njezino komunalno uređenje. Stambeni krediti odobravali su se na rok od 30 godina uz
kamatnu stopu od 6 %, kada se ova stopa smatrala povoljnom.38 Sredstva osigurana prema
ovom Zakonu koristila su se za subvencioniranje dugoročnih stambenih kredita koje su
poslovne banke odobravale iz vlastitih izvora, kako bi postigle povoljne uvjete za korisnike
kredita u smislu nižih kamatnih stopa i duže rokove otplate.
Fond se sastojao od Nadzornog odbora, Uprave i Kreditnog odbora. Nadzorni odbor Fonda
činili su Nadzorni odbor HBOR-a i ministar prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja.
Uprava Fonda sastavljena je od Uprave HBOR-a, dok je Kreditni odbor Fonda sastavljen od
Kreditnog odbora HBOR-a. Visinu kredita prema broju članova obitelji i najvišoj cijeni stana
po m² određivao je ministar prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja.
Od dana kada stupa na snagu, pa do kraja te godine, Fond je zaprimio gotovo 11 000 zahtjeva
mladih obitelji koji su bili rangirani i objavljeni u dnevnom tisku. Fond je te iste godine
izdvojio ukupno 150 milijuna kuna iz državnog proračuna te je javnim natječajem odabrana
banka – partner koja je za stambeno kreditiranje preko Fonda predvidjela 200 milijuna kuna.
Takav model stambenog financiranja doprinio je odobrenju više od 1 500 stambenih kredita
uz već ranije navedenu u tekstu fiksnu kamatnu stopu od 6%, na rok od 20 godina.39 U 1999.
godini obustavljene su isplate sredstava iz proračuna, iako je 50% sredstava za subvencije
ostalo neiskorišteno.
Ovaj model međutim u Hrvatskoj nije uspio, iako neki slični modeli stambenog financiranja u
drugim državama uspijevaju, a to zbog premalog iznosa kamatne subvencije za ciljanu
skupinu stanovništva, ograničenja vezanih uz veličinu odgovarajućeg stambenog prostora,
složen birokratski postupak prijave i slično.40
38
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 361.
39
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str. 13.
40
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str. 13.
19
4. STAMBENI STATUSI U HRVATSKOJ
U Republici Hrvatskoj do značajnih promjena u stambenim statusima dolazi tek prodajom
društvenih stanova. Zakonom o najmu iz 1996. godine uređuju se prava i obveze u vezi s
najmom i korištenjem stanova, dok je nova struktura stambenih statusa uzrokovana
vlasničkom strukturom. Ugovorom o najmu stana su uređeni odnosi između najmodavca i
najmoprimca, te zakon poznaje zaštićenu i slobodno ugovorenu najamninu.41 Hrvatska na taj
način ulazi u krug zemalja u kojima dominira status kućevlasnika.
Tablica 5. Stambeni statusi u Republici Hrvatskoj 2001. godine
Ukupno kućanstava u Republici Hrvatskoj
Broj kućanstava
Postotak
- od toga broja kućanstva koja koriste stan po osnovi:
1 477 377
100,0%
Privatno vlasništvo ili suvlasništvo
1 225 235
82,9%
Najmoprimci sa zaštićenom najamninom
49 259
3,3%
Najmoprimac sa slobodno ugovorenom najamninom
42 195
2,9%
Najam dijela stana ( podstanar )
12 570
0,8%
Srodstvo s vlasnikom ili najmoprimcem
110 008
7,5%
Ostalo
38 110
2,6%
Izvor: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008, str. 347., prema podacima iz DZS-a ( popis stanovništva 2001.)
Prema navedenim podacima, vidi se da je 2001. godine 82,9% kućanstva stanovalo u
stanovima u kojima su bili vlasnici, dok je 1991. godine takvih kućanstava bilo 66,5%.42
Prema brojnim istraživanjima iz ovog područja, smatra se da se pod statusom srodstvo s
vlasnikom ili najmoprimcem krije velik broj najamnih odnosa.
Prema uvjetima i mjerilima Vlade Republike Hrvatske određuje se zaštićena najamnina, a ona
se određuje prema opremljenosti i iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih
dijelova i uređaja zgrade te prema platežnim mogućnostima najmoprimca. Zaštićena
najamnina ne može biti niža od iznosa koji je potreban kako bi se mogli podmiriti troškovi
41
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 97.
42
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 347.
20
redovnog odražavanja zgrade. Ona je prije svega namijenjena osobama slabog imovinskog
stanja, korisnicima koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava, a nisu kupili stan,
zatim korisnicima stana na temelju propisa o pravima hrvatskih branitelja te korisnicima koji
ta prava ostvaruju prema posebnim propisima.
Slobodno ugovorena najamnina predviđena je za one korisnike za koje navedenim zakonom
nije određena zaštićena najamnina. Zakon je odredio da se slobodno ugovorena najamnina iz
ugovora o najmu stana sklopljenog na neodređeno vrijeme, ne može mijenjati prije isteka roka
od jedne godine, a nakon toga, svaka ugovorna strana može u pisanom obliku predložiti
izmjenu visine najamnine. Ona se može ugovoriti za daljnje razdoblje najviše do iznosa koji
odgovara iznosu od 20% većem od prosječne slobodno ugovorene najamnine u istom
naselju.43 Ako najamnina prelazi taj iznos, najmoprimac ima pravo putem suda zatražiti da se
utvrdi njezina visina. Najmodavac pak prema ovom Zakonu ima pravo otkazati ugovor u
najmu stana na neodređeno vrijeme ili otkazni rok za iseljenje najmoprimca.
Najmodavac može otkazati ugovor o najmu ako se sam namjerava useliti u njega ili osobe
koje je prema posebnim propisima uzdržavati te ako je riječ o stanu u vlasništvu građana na
kojima je ranije postojalo stanarsko pravo. Ugovor o najmu te promjene visine najamnine
najmodavac ima obvezu dostaviti upravnom odijelu jedinice lokalne samouprave i nadležnoj
poreznoj upravi.
Zakonom je također utvrđeno da uz suglasnost najmodavca, najmoprimac može dati u
podnajam stan ili dio stana, a taj je članak od posebne važnosti za iznajmljivanje stanova sa
zaštićenom najamninom.44
Valja naglasiti kako u Hrvatskoj nema posebno određenog zakona kojim bi se utvrdila uloga i
obveza države u stambenom zbrinjavanju socijalno ugroženih kućanstava, a ne postoji ni
kategorija socijalnih stanova. Istina, institut „ stanovi sa zaštićenom najamninom“ dijelom
odgovara pojmu socijalnih stanova45, međutim ovim je Zakonom samo uređeno pravo
korištenja tih stanova, ali bez programa njihove gradnje. Zbog toga bi trebalo potaknuti na
razvoj zakona koji bi omogućili gradnju socijalnih stanova.
43
Prema: Zakon o najmu stana ( NN 091/1996), dostupno na:
http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1996/1598.htm ( 19.12.2012.)
44
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 98.
45
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 349.
21
4.1. Prodaja društvenih stanova
Jedan od najvažnijih projekata koji je zahvatio hrvatsku stambenu politiku i uveo određene
reforme dogodio se 1991. godine kada počinje prodaja društvenih stanova. Od ukupno 393
242 društvenih stanova koliko ih je bilo u navedenoj godini, oko 249 000 tih stanova odnosno
oko 63% tog fonda moglo se prodavati.46 Stanovi kojima je raspolagala tadašnja vojska,
federalne institucije, te stanovi koji su se nalazili na okupiranom području, a potom i bili
oštećeni u ratu nisu se mogli prodavati, kao ni nacionalizirani i konfiscirani stanovi.
Kupnja stanova izvršavala se prema sljedećim pravilima: u roku od jedne godine kada na
snagu stupa zakon, kupac stana je trebao podnijeti zahtjev za kupnju stana, dok je sklapanje
ugovora o kupnji stana kupac morao zatražiti u roku od dvije godine od podnošenja zahtjeva
za kupnju stana. Oni koji su bili nositelji stanarskog prava, ali isto tako i članovi njihove
obitelji koji su imali njihovu suglasnost, mogli su kupiti određeni stan. Vrijednost zemljišta,
visina sredstava koja su uložena u stan, građevinska vrijednost te osobni popust – bili su
ključni čimbenici koji su određivali cijenu nekog stana. Platežna moć i socijalni kriteriji
određivali su visinu osobnog popusta. Međutim, ovdje valja napomenuti kako su bogatiji
građani imali i veće popuste jer se na plaćanje ugovorene otplatne cijene stana odjednom,
ostvarivao popust i do 30%, dok je za obročnu otplatu iznosio tek polovicu navedenog
popusta, odnosno 15%.47 Socijalni kriteriji izračunati su u iznosu od 0,5% po godini
navršenog radnog staža te 10% za obitelj s troje ili više malodobne djece koja žive u
zajedničkom kućanstvu.48
Nositelji stanarskog prava prilikom sklapanja ugovora o kupnji stana postaju vlasnici stana,
dok se kod obročne otplate upisivala hipoteka na kupljeni stan. Postojala je i mogućnost da u
slučaju ako kupac stana u nekom vremenskom razdoblju ostvaruje prihode manje nego što mu
iznosi zajamčeni osobni dohodak, ima pravo odgoditi otplatu stana do 1 godine.
U tom razdoblju odredila se i provodila politika za gradove i općine kako i na koji način bi
trebalo raspolagati sredstvima od prodaje stanova. U razdoblju od 5 godina, 90% sredstava
46
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 94.
47
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343.
48
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343.
22
trebalo se koristiti za one stanare koji su se iz stanova u privatnom vlasništvu selili u
društvene stanove, zatim kao naknada stanarima u privatnom vlasništvu koji kupuju drugi stan
i za slične slučajeve, dok je preostalih 10% tih sredstava bila nepovratna naknada obiteljima s
troje ili više djece i osobama koje nisu imale stan.49 Po isteku tog vremenskog razdoblja
sredstva su se koristila na način da je ranije navedenih 90% sredstava smanjeno na 25%, ali se
u taj iznos uračunavala i obnova i održavanje spomenika kulture, povećava se i nepovratna
naknada (pomoć) i to sa 10% na 25%, dok se preostalih 50% koristilo za različite programe
smještaja socijalno ugroženih osoba.50
U slučajevima kada su stanove prodavala poduzeća njima je ostajalo 80% sredstava, a
preostalih 20% sredstava trebalo je koristiti u svrhu dodjele nepovratne naknade pripomoći za
otplatu stambenih kredita i za kreditiranje pod povoljnim uvjetima pribavljanja stanova za
potrebe radnika tih poduzeća.51
Prilikom izračuna cijene stana korištena je veoma kompleksna formula i zbog toga je išla u
korist onim građanima koji su stanovali u starijim stanovima u središtu grada. Zbog toga su se
takvi stanovi prodavali i po 10 puta većoj cijeni nego što su vrijedili, a u korist tome išla je i
visoka inflacija te parametri za utvrđivanje cijene stanova koji su bili određeni u domaćoj
valuti. Oni su se tek povremeno usklađivali i zbog toga je dolazilo do takvih razlika u cijeni
jednog te istog stana. Kasnije se cijene stana određuju u njemačkim markama.
Nakon brojnih dopuna i izmjena, novcem koji je ostvaren prodajom stanova, država je morala
raspolagati na način da je 20% sredstava bilo dodijeljeno za stambene potrebe zaposlenih u
republičkim tijelima, 40% koristilo se za namjene određene proračunom Republike Hrvatske,
a preostalih 40% koristilo se za popravak i gradnju objekata uništenih u ratu.52 Država je
ostvarivala i prihode od deviznih sredstava, budući da je postojala i mogućnost kupnje stana u
konvertibilnoj valuti uz određene popuste. Republika Hrvatska je na taj način prodavateljima
morala dati obveznice.
49
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343.
50
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 95.
51
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 343.
52
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2004., str. 96.
23
Budući da je to razdoblje bilo obilježeno događajima Domovinskog rata, raznim popustima i
olakšicama, nastojalo se oživjeti i pokrenuti stambenu politiku u Republici Hrvatskoj. Tako su
žrtve rata, djeca i supružnici poginulih te invalidi Domovinskog rata ostvarivali pravo na
olakšice od 30% pri kupnji stana, dok su malodobna djeca kojima su poginula oba roditelja
dobila pravo na kupnju stana i popust u visini od 100%.53 Popuste ostvaruju i oni koji kupuju
stan na ratom uništenom ili ugroženom području. Pravo na popust od 25% ostvaruju i politički
zatvorenici.
Naknadno, uvedena je i mogućnost prodaje stanova koji su bili u vlasništvu savezne vojske,
no kriteriji po kojima su se prodavali bili su nepovoljniji u odnosu na nositelje stanarskih
prava u drugim stanovima. Prilikom kupnje stana, cijena i popust ovisili su o površini samog
stana te broju osoba u stanu, pa se tako i veća površina plaćala i po višim cijenama. Kasnije je
ustavni sud ukinuo ove odredbe zakona te su nositelji stanarskih prava dobili ista prava kao i
drugi stanari, a uz to im je vraćen višak novca koji su uplaćivali za takve stanove.
Ukupno gledajući, prodaja društvenih stanova bio je proces obilježen brojnim sukobima
interesa i dugotrajnošću, a ono što se nastojalo postići tom politikom nije baš išlo u
predviđenom pravcu. Sredstva koja su se prikupila nisu se koristila za ciljeve koje je
predvidio zakon, a koristi od svega toga često su imali oni građani i društvene skupine koje
prema socijalnom kriteriju nisu trebale biti uključene u to. Prodaju društvenih stanova
nerijetko su pratili i brojni skandali, posebice politički predstavnici koji su sami sebi
odobravali različite popuste i dodjeljivali stanove.
4.2. Porezna politika
Najvažniji cilj porezne politike je potaknuti ranija ulaganja sredstava kako bi se riješilo
stambeno pitanje pojedinca, ali i isto tako da se potakne redovito održavanje stanova.
Poreznom se politikom nastoji na neizravan način potaknuti programe stambenog
zbrinjavanja kojima se štite određeni stambeni statusi ili sektor u cjelini. Dio prava porezne
politike koriste i neprofitne stambene organizacije. Međutim, kao i svaka takva institucija,
često je na meti različitih kritika i mišljenja te stalnog preispitivanja.
53
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 344.
24
Postoji nekoliko načina provođenja porezne politike, a jedan od njih povezan je s mjerom
nabavke građevinskog materijala preko stambenih zadruga bez poreza na promet proizvoda i
usluga, za gradnju obiteljske kuće.54 Ta mjera uvedena je još u doba socijalizma, međutim
zbog nepostojanja pravilnog nadzora ostvarivanja ovog prava te njezine zloupotrebe, ukinuta
je 1990-tih godina. Kao što je već ranije navedeno, porezna politika provodila se i preko
neprofitnih stambenih organizacija koje su gradile stanove za najam ili pomagale u njihovoj
nabavi ili nabavi kuće. One su predstavljale posrednika između građevinskih poduzetnika i
kupaca. Djelovale su kao investitori koji su ostvarenu zaradu koristili za osnovnu djelatnost
organizacije. U Hrvatskoj su djelovale neprofitne stambene zadruge, međutim njihova uloga u
novije vrijeme još uvijek nailazi na određene poteškoće i nepovoljan status. Zbog toga bi se u
Republici Hrvatskoj moralo čim prije riješiti pitanje modernizacije neprofitnih stambenih
zadruga.
Konkretno govoreći o poreznoj politici u Hrvatskoj, valja naglasiti neke od najbitnijih
činjenica koje je sačinjavaju. Zakoni o porezu na dohodak i dodanu vrijednost predstavljaju
najvrjednije dokumente kojima se uređuju odnosi iznajmljivanja. Kad je riječ o stambenim
prostorima, prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost najam stambenih prostora je
oslobođen plaćanja PDV-a, a to se odnosi na fizičke osobe koje iznajmljuju stambene
prostore.55 Najam poslovnih prostora ne podliježe porezu na dodanu vrijednost sve dok
obveznik ( fizička ili pravna osoba) ne ostvari primitke veće od 85.000 kn.56
U Hrvatskoj se porezne povlastice uvode relativno kasno, naime, tek 2003. godine uvedena je
porezna olakšica neplaćanja poreza na promet nekretninama od 5% za osobe koje kupuju prvi
stan u vlasništvu za potrebe stanovanja te da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da ima
hrvatsko državljanstvo, da građanin i članovi njegove uže obitelji prijave prebivalište i borave
na mjestu i na adresi gdje se nekretnina nalazi i slično.57
54
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 364.
55
Prema: Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-i-porezi/zeliteiznajmljivati-stan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/ ( 08.01.2013.)
56
Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-i-porezi/zelite-iznajmljivatistan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/ ( 08.01.2013.)
57
Prema: Zakon o porezu na promet nekretnina (NN 69/97, 26/00, 127/00, 22/11), dostupno na:
http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezu-na-promet-nekretnina (08.01.2013.)
25
Od 2003. godine prihodi od najma stanova oporezuju se po stopi od 15% plus lokalni prirez.58
Ranije se taj porez obračunavao prema ukupno ostvarenom dohotku prema različitim
osnovama. Osim uvođenja poreza na dodanu vrijednost ( građevinski materijal na koji se
obračunava porez na promet proizvoda i usluga), Vlada Republike Hrvatske je uvećala cijene
stanova i uvođenjem vodnih doprinosa za novogradnju. U Zagrebu on iznosi 30kn/m³, u
ostalim dijelovima Hrvatske vodni doprinos iznosi 20kn/m³, a na područjima posebne državne
skrbi iznosi 7,5kn/m³.59 Naime, vodni doprinos služi kako bi se njime financirao sustav
obrane od poplava i bujica te na taj način zaštitila imovina građana i poslovnih subjekata, kao
i zdravlje ljudi i životinja.60 Vodni doprinos se odnosi na objekte u izgradnji, a naknade za
uređenje voda na izgrađenu imovinu i drugu postojeću imovinu. Vodni doprinos plaća
investitor.
Cijene stanova u Republici Hrvatskoj neprestano rastu, a uvođenje novih poreza, uredbi i
doprinosa pojedinci se sve više udaljavaju od pitanja rješavanja stambenog zbrinjavanja.
Stoga bi, između ostalog, valjalo preispitati opravdanost uvođenja oslobađanja PDV-a na
građevinski materijal kao proizvođačke subvencije za gradnju i održavanje stanova.61 Kao što
je već i ranije u tekstu navedeno, trebalo bi riješiti pitanje neprofitnih stambenih organizacija
koje bi brojnim skupinama građana omogućila da svoje stambeno pitanje riješe na vrijeme, ali
i jeftinije.
Prema podacima iz medija za 2010. godinu , procjenjuje se da je 60% svih novogradnji
kupljeno kao investicija, a ne za stanovanje. Kako bi izbjegle plaćanje poreza na dobit od
20%, tvrtke su kupovale stanove. U skladu s tim podacima, u Hrvatskoj postoji 430.000
stanova više nego što ima kućanstava te ako se još od toga odbije 11.5% obitelji koje žive kao
podstanari, ispada da je 600.000 stanova i kuća ili trećina svih nekretnina u Hrvatskoj „druga
nekretnina“ na koju bi država mogla ubirati porez.62 Prema anketi DZS-a, iz straha da ih
poreznici ne „nađu“, samo je 10% kućanstava priznalo da posjeduje i drugu nekretninu u
vlasništvu. Smatra se da više od polovice nekretnina u Hrvatskoj nije uknjiženo na pravog
vlasnika, međutim u tome ima ključnu ulogu projekt „ Uređena zemlja“ čiji je konačni cilj
58
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367.
59
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367.
60
Prema: Vodni doprinos, dostupno na: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506 ( 08.01.2013.)
61
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 367.
62
Prema: Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-na-imovinu-rusicijene-stanova/840764/ ( 08.01.2013.)
26
stvoriti ZIS ( Zajednički informacijski sustav zemljišnih knjiga i katastara) koji bi objedinio
podatke iz 109 gruntovnica i katastara. Uvid u podatke je moguć putem broja čestice ili putem
broja posjedovanog lista odnosno broja zemljišnoknjižnog uloška u odabranoj katastarskoj
općini.63
Mnogi autori smatraju da je velika većina imovine uložena u nekretnine, kako bi se izbjeglo
plaćanje poreza. Takvo što su radile i tvrtke, te se zbog toga smatra da je samo u Zagrebu oko
35.000 stanova kupljeno kao investicija, a ne da bi se u njima stanovalo. Takvi stanovi onda
održavaju nerealno visoke cijene nekretnina i najamnina, a većinom su prazni. Čak 26.500
stanova u Zagrebu s plinskim brojilom plin uopće ne troše, što znači da u njima nitko ne živi,
a kad im se doda procijenjeni broj stanova bez plinskog brojila, broj praznih se penje na
35.000.64 S plaćanjem poreza na imovinu, takvi vlasnici bi morali malo bolje razmisliti kamo
će uložiti svoj novac, a stan, ako ne namjeravaju živjeti u njemu, trebali bi prodati jer bi na taj
način onima kojima je stan najpotrebniji – mladima, bio dostupniji.
4.3. Stambena štednja i stambene štedionice
Različiti oblici stambene štednje već su niz godina glavni instrumenti koji pomažu građanima
da riješe svoje stambeno pitanje jer ih potiču da štede kako bi kasnije ta sredstva uložili u
kupnju stana. Zapravo je država ta koja potiče stambenu štednju, a kasnije se na temelju toga i
uz kamatu na štednju mogu odobriti povoljniji stambeni krediti u odnosu na tržišne uvjete.
U Hrvatskoj sustav stambene štednje postoji više od 10 godina ( uveden je 1998. godine
donošenjem Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje) i pokazao se
kao jedan od najvažnijih i najstabilnijih načina financiranja stambenih potreba. Osnovni cilj
stambene štednje je podići razinu kvalitete stanovanja za svakog građanina koji se za nju
odluči, ali i podići odgovornost građana da vlastitom štednjom i manjim zaduživanjima riješe
svoje stambeno pitanje.
Štednja predstavlja bitan pomak u društvenom načinu razmišljanja jer se njome želi pomoći
građanima u stambenim problemima, ali se isto tako postižu i neke nove vrijednosti. Takvom
načinu razmišljanja pomaže i država jer daje podršku takvim projektima, s druge strane bitna
63
Uređena zemlja, dostupno na: http://pia.uredjenazemlja.hr/ ( 08.01.2013.)
Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-na-imovinu-rusi-cijenestanova/840764/ ( 08.01.2013.)
64
27
je i sigurnost štednje koja dodatno izaziva poticaje kod građana kao i mala razlika između
kamate na štednju i stambenog kredita.
Stambene štedionice imaju zakonska ograničenja investiranja slobodnih sredstava koja nisu
odobrena štedišama kao kredit.65 Štedionice mogu ulagati u samo neke financijske
instrumente kao što su obveznice tj. one instrumente koji imaju državnu garanciju i nisu
rizični za ulaganja. Ulaganje u rizične poslove je zabranjeno jer se na taj način ruši sigurnost
sustava stambene štednje, a upravo je ta sigurnost koja privlači i potiče građane na štednju.
Nadzor nad stambenim štedionicama provodi Hrvatska narodna banka i Ministarstvo
financija.
Stambene štedionice su specijalne kreditne institucije, u nas kreirane 1998. po uzoru na
njemačke bausparkasse ( i na britanska „stambena društva“ – building societies), sa zadaćom
financiranja stambenih potreba stanovništva prikupljanjem namjenske stambene štednje
svojih članova i uz novčanu potporu države.66 U Hrvatskoj trenutno djeluje 5 takvih
institucija, a to su HPB stambena štedionica, PBZ stambena štedionica, Prva stambena
štedionica, Raiffeisen stambena štedionica i Wüstenrot stambena štedionica. 67 Iako od
razdoblja u kojem nastaju pa sve do danas bilježe značajniji rast aktive, stambene štedionice
su zapravo male financijske institucije, ali s velikim značenjem za ukupni sustav stambenog
financiranja.68
65
Stambena štednja u Hrvatskoj, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaStednjaHrvatska.html
( 10.01.2013.)
66
Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i financije,
2006., str. 68.
67
Prema: Popis stambenih štedionica, dostupno na:
http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaPopisStedionica.html ( 10.01.2013.)
68
Prema: Leko V., Stojanović A., Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici Hrvatskoj, Računovodstvo i
financije, 2006., str. 68.
28
Tablica 6. Nerevidirani podaci za kreditne institucije u tisućama kn za 2011. godinu, HNB
Naziv institucije
Ukupna aktiva
Rast aktive
Stopa adekvatnosti
jamstvenog kapitala
stambena
274.225
16,45
21,93
stambena
1.803.667
24,29
77,30
stambena
2.430.081
17,99
14,99
Raiffeisen stambena
1.722.012
-0,04
18,74
1.608.786
13,96
13,74
7.838.771
13,93
19,37
HPB
štedionica
PBZ
štedionica
Prva
štedionica
štedionica
Wüstenrot
stambena štedionica
Ukupno
za
sve
stambene štedionice
Izvor: Štednja info, dostupno na: http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html
Aktiva pokazuje koliko je neko poduzeće financijski snažno, a kod stambenih štedionica je
najčešće riječ o financijskim sredstvima prikupljenih tijekom svog poslovanja. Rast aktive
koristi se kao važan pokazatelj uspješnosti poslovanja poduzeća kroz godinu, dok stopa
adekvatnosti jamstvenog kapitala upućuje na sigurnost ulaganja u neku od stambenih
štedionica. Prema podacima iz tablice 6., vidi se da je najuspješnija Prva stambena štedionica
s čak 2,4 milijarde kuna ukupne aktive, dok najslabiju aktivu ima HPB stambena štedionica
koja iznosi samo 274 milijuna kuna. U 2011. godini ukupna aktiva sviju petero štedionica čini
7,8 milijardi kuna, odnosno oko 1,9% udjela u ukupnoj aktivi svih kreditnih institucija u
Hrvatskoj.69
Kod porasta aktive, najznačajniji rast imala je PBZ stambena štedionica s čak 24,29%, dok je
Prva stambena štedionica imala 17,99%. Najslabija kod porasta aktive bila je Raiffeisen
stambena štedionica, s padom aktive od 0,04%. Ukupno za sve stambene štedionice, aktiva je
rasla za 13,93%. Kod stope adekvatnosti jamstvenog kapitala, prema podacima iz tablice,
najsigurniji ulog sredstava jamči PBZ stambena štedionica, gdje ta stopa iznosi 77,3%, pa je
69
Prema: Usporedba stambenih štedionica, dostupno na:
http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html ( 10.01.2013.)
29
slijede HBP stambena štedionica, Raiffeisen štedionica i tako dalje. Ukupna stopa za sve
štedionice iznosi 19,37% što govori da su štedionice u Hrvatskoj izuzetno sigurne za ulaganja,
a tu su i državni poticaji koji prvenstveno motiviraju građane za štednju.
Stambene štedionice svojim štedišama odobravaju stambene kredite kako bi mogli kupiti kuću
ili stan, da bi mogli započeti njihovu gradnju ili pak daju kredite kako bi se kuća ili stan
mogla rekonstruirati, obnoviti ili popraviti. Od 2005. godine kada je došlo do izmjena zakona,
stambeni krediti se mogu odobravati i za opremu stana ili kuće. Prema Zakonu o stambenoj
štednji, štedišom i korisnikom stambenog kredita mogu biti hrvatski državljani te općine i
gradovi ako sredstva namjeravaju iskoristiti za izgradnju stanova za građane slabijeg
imovinskog stanja. Oni sklapaju ugovor o stambenoj štednji s nekom od stambenih štedionica
i na taj način postaju štediše.70 U program stambene štednje mogu se uključiti svi članovi
obitelji pa se onda takvi ugovori kasnije spoje na jednog korisnika kredita.
Pri sklapanju ugovora o stambenoj štednji, svatko bi trebao preispitati svoje platežne i štedne
mogućnosti te ako namjerava uzeti kredit, kako će ga potrošiti. U ugovoru se dogovara
ugovorna svota i rok štednje. Stambenu štednju čine vlastita sredstva, državna poticajna
sredstva i ostvarene kamate na to. Rok štednje ne može biti kraći od dvije godine i to se
naziva takozvana brza štednja. Štednja od 5 godina je spora štednja. Kamatna stopa na sporu
štednju, uključujući i državne poticaje, penje se i do 10% godišnje.71 Za uplaćene stambene
štedne uloge jamči stambena štedionica, a oni podliježu obvezi osiguranja štednih uloga kod
Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka.72
Na ono što se građani, odnosno štediše najviše žale jest dugo obvezno razdoblje štednje jer bi
oni stambeni kredit htjeli podići što prije, također žale se i na visoke naknade za sklapanje
ugovora o stambenoj štednji te ističu da im nizak životni standard i mala primanja ne
omogućuju stambenu štednju.73 Unatoč navedenim problemima, ovakav sustav štednje
povećava ukupnu štednju, smanjuje se zaduženost građana i povećava se kvaliteta života. On
jamči nepromjenjive kamatne stope na kredit, pa je na taj način i jedan od faktora financijske
stabilnosti.
70
Prema: Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska
narodna banka, studeni 2004., str. 15.
71
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 359.
72
Tepuš, M. M., Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj, Pregledi, Hrvatska narodna
banka, studeni 2004., str. 15.
73
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 360.
30
5. SOCIJALNA POLITIKA PREMA MLADIMA
Pod socijalnom politikom prema mladima podrazumijevamo sustav usmjerenih društvenih
intervencija ( kako privremenih, tako i trajnih mehanizama i službi za potporu) u funkciji
prevladavanja socijalnih rizika, ublažavanja socijalnih nejednakosti, ujednačavanja životnih
izgleda te poticanja društvene solidarnosti i integracije. Ciljevi tih intervencija su pozitivan
razvoj i socijalno uključivanje svih mladih, a posebice skupina koje trebaju dodatnu pozornost
i potporu.74
Kao svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj – mladi su suočeni s brojnim problemima, a
stambeno pitanje samo je jedan od niza tih problema. Tijekom 90-tih mladi postaju
najsiromašnija skupina stanovništva, a pod tim pojmom se najčešće podrazumijeva da nemaju
nikakvu imovinu (nekretnine, ušteđevine ili dionice), suočavaju se s problemom pronalaska
posla i često ovise o pomoći svojih roditelja. Najveći problem mladih danas je pronaći posao,
a ako ga i nađu, takvi poslovi su nesigurni ili se radi o loše plaćenim poslovima, a kod mladih
koji napuste obrazovanje prije nego što steknu potrebne kvalifikacije postoji mogućnost da se
zaposle i u nekakvim rizičnim poslovima. Društvena uključenost, obrazovanje i zaposlenost
čine komponente koje su međusobno povezane te ako se zanemari samo jedna od njih, mladi
se nalaze u situaciji gdje doživotno ovise o nekome, nezaposleni su i nisu socijalno uključeni
u društvo.
Kad je riječ o stambenom zbrinjavanju ranjivih skupina, u takvu skupinu ne spadaju samo
starije i bespomoćne osobe čiji je problem društvo nastojalo riješiti smještajem u domove za
starije i nemoćne, već tu spadaju i mladi ljudi – studenti, ali i s druge strane mladi bračni
parovi koji su tek na početku karijere i nemaju stalne poslove te mladi bez obiteljske podrške i
mladi bez doma – beskućnici. Ovdje se ističe i problem mladih koji ne žive u urbanim
sredinama, već u krajevima koji su dosta udaljeni od većih središta. To su mladi koji žive na
otocima, selima i slično te su njihove šanse za obrazovanjem, zaposlenjem, dodatnim
informacijama i sadržajima upola manje u odnosu na mlade koje žive u većim središtima.
Nepovoljni socijalni položaj mladih nadovezuje se i kako je već ranije u tekstu navedeno, s
problemom stambenog pitanja. Otežanom osamostaljenju uzrok su skupi stanovi privatnih
najmodavaca, problem neregistriranih ugovora o najmu, nedostupnost subvencija za troškove
74
Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47.
31
stanovanja, skroman obim socijalne stanogradnje, nedostupnost poticane stanogradnje zbog
kreditne nesposobnosti mladih te ukupne visine troškova stanogradnje.75
Veliko uporište mladima bez stambenog rješenja daje obitelj, te se to jednim dijelom smatra
pozitivnim učinkom, no opet s druge strane to može biti dvosjekli mač jer sve više dolazi do
izražaja problema mladih koji predugo žive sa svojim roditeljima. Neki zbog toga jer stvarno
nemaju rješenje za svoje stambeno pitanje, dok s druge strane ima i onih mladih koji na
različite načine, npr. dužim obrazovanjem i slično nastoje što duže ostati kod kuće te
izbjegavaju riješiti svoje stambeno pitanje. I dok neki imaju tu mogućnost ostati kod svojih
roditelja koji im na razne načine pomažu, drugi nisu te sreće. Procjenjuje se, naime, da oko
10% stanovništva Hrvatske živi ispod nacionalnog praga siromaštva. 76 Mladi iz takvih obitelji
trebaju najveću društvenu pomoć i podršku kako se ne bi stvarala još veća socijalna razlika
među mladima te kako bi i oni dobili svoju priliku za školovanjem, poslom koji žele raditi i
kojim bi postigli uvjete za bolji i kvalitetniji život.
Ponovo treba naglasiti kako po završetku Domovinskog rata posljedice osjeća svaki građanin
Republike Hrvatske, pa tako i mladi. Prema brojnim istraživanjima provedenim upravo za
takva ratom uništena i posebna područja Hrvatske, rezultati su pokazali da oko 29% mladih
ljudi često razmišlja hoće li njihova obitelj imati dovoljno sredstava da preživi. 77 Na takvim
područjima, mladi počinju gubiti smisao za povezanost zajednice, pa povratci prognanih i
izbjeglica, obnova uništene imovine, pronalazak posla, ponovna izgradnja društvene
povezanosti predstavljaju izazove mladima koji se s takvim problemima svakodnevno
suočavaju. Dodatno im otežava i spori gospodarski rast i razvoj, a velika ih većina ( njih čak
67%, uključujući i mlade iz cijele Hrvatske) razmišlja u odlasku u neke druge države gdje bi
im život bio puno lakši. Mladi na tim područjima nemaju pretjeranog izbora obrazovanja, a
kako je socioekonomska situacija osobita teška, postavlja se pitanje kako da oni uopće riješe
svoje stambeno pitanje. Mnogi od njih nemaju dovoljno financijskih sredstava niti za
zadovoljenje osnovnih životnih potreba, a kamoli za školovanje ili vlastiti stan.
Svi ti činitelji uvelike utječu na ponašanje mladih, a to ima za posljedicu sve kasnije osnivanje
obitelji odnosno roditeljstva. Da bi mladi bračni par uopće mogao razmišljati o vlastitom
stanu, uz modernizaciju i standarde u kakvima se danas živi, od oba supružnika se očekuje da
75
Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47.
76
Ibid. 47.
77
Prema: Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 47.
32
su zaposleni i da je taj posao trajan. Mlade obitelji često nailaze na nedostatak potpore, stoga
bi u tu svrhu Nacionalni program mladih trebao pridonijeti razvoju različitih servisa koji bi
mladim obiteljima pružio potpore i pomoć. Za sada djeluju različiti obiteljski centri koje
osniva Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, savjetovališta
osnovana od strane civilnog društva i slično.
U ovu ranjivu skupinu pripadaju i Romi koji se svrstavaju u gotovo svaku kategorizaciju
socijalne pomoći jer su vrlo siromašni, nezaposleni, često neobrazovani, imaju velike obitelji,
nemaju boravak i slično. I među njima se kriju mlade osobe koje su društveno distancirane i
kojima je itekako potrebna društvena pomoć i zaštita. Oni isto tako imaju sva prava na
edukaciju i trajno zaposlenje kako bi se sve te socijalne razlike svele na minimum. Bitno je
samo, da kao i kod svakog drugog pojedinca, postoji volja i motivacija kojom će ponajprije
pomoći sebi, a onda i okolici u kojoj žive. Vlada je u sklopu pomoći mladim Romima donijela
Nacionalni program za Rome i Akcijski plan Desetljeća za uključivanje Roma 2005. – 2015.
godine kako bi pomogla u ostvarenju kvalitetnijeg i boljeg života.78
Svi ovi navedeni problemi govore da stambena, ali i ostala pitanja vezana uz mlade, treba
dobro istražiti i preispitati, kako bi se mogla utvrditi odgovarajuća politika i instrumenti
kojima bi im se pomoglo. Ako se ne znaju njihove stvarne potrebe te ako oni nisu dovoljno
uključeni u društvene i političke procese, kako im se onda može pomoći? Socijalna politika
mora pomno i detaljno istražiti situacije i probleme s kojima se mladi ljudi u Hrvatskoj
susreću te im ponuditi najbolja moguća rješenja jer su mladi glavni resurs brže gospodarske
aktivnosti.
5.1. Stambeno zbrinjavanje mladih
Stambeno zbrinjavanje mladih u Republici Hrvatskoj, kako je već ranije u tekstu navedeno,
samo je jedan od niza problema s kojima se ova skupina građana svakodnevno susreće. Kako
se kreću cijene stanova u odnosu na visinu plaća mladih ljudi? Mogu li cijene stanova ipak
biti niže? Koliko dugo treba raditi da bi se mogao kupiti kvadrat stana u Zagrebu u odnosu na
neke druge europske gradove? Može li mlada obitelj u kojem oba supružnika rade vraćati
stambeni kredit? Ovo su samo neka od pitanja s kojima se društvena zajednica u Hrvatskoj
78
Prema: Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i
međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 48.
33
susreće već niz godina. Međutim tu je i problem pronalaska posla jer većina poslodavaca ima
sve veća očekivanja od svojih kandidata kao što su određeno radno iskustvo, poznavanje što
većeg broja stranih jezika, visoka stručna sprema itd. Ono što je najgore je visina plaće koja
se za sav trud dobiva i prema kojoj je rijetko tko kreditno sposoban.79
5.1.1. Stambeni problemi mladih i niske stope fertiliteta
Kao i prije 30 godina i više, neriješeno stambeno pitanje i danas predstavlja jedan od
čimbenika kasnijeg ulaska u bračnu zajednicu i osnivanja obitelji. Ako se usporedi situacija
danas i ona do 1980-tih godina, tadašnji uvjeti za rješavanje stambenog pitanja bili su puno
povoljniji nego sada. Stambeni krediti su se lakše dobivali, a tu je bila i politika dodjele
stanova. Subvencioniranje stanarine i troškova stanovanja u ondašnje vrijeme imali su neku
drugu, značajniju ulogu nego danas. Dodjela stanova u socijalističkim društvima i
poduzećima povećala je rađanje djece, a što je neki bračni par imao više djece, uvjeti za
dobivanje državnog stana ili stambenog kredita bili su lakši. Veći broj djece značio je i
brzinsko rješavanje stambenog problema i odlazak u vlastiti stan. Ne može se reći da je
stambena politika nekad bila bolja – imala je i ona svoje nedostatke i neorganiziranost, ali u
usporedbi s današnjom stambenom situacijom, bila je povoljnija. Danas su stanovi sve
skuplji, a plaće sve niže. Stoga i ne iznenađuje činjenica da mladi danas „sporije“ rješavaju
stambene probleme, a da zbog niskih plaća, nezaposlenosti i privremenih zaposlenja duže
ostaju živjeti sa svojim roditeljima i kasnije ulaze u brak.
Svi ti navedeni problemi, dakle i neriješeno stambeno pitanje, smatraju se glavnim
uzročnikom niskog fertiliteta u Republici Hrvatskoj. Mladi parovi na pragu su osnivanja
vlastite obitelji, no nisu u stanju riješiti stambeno pitanje kako bi se konačno osamostalili i
imali djecu.80 Prema istraživanju o socijalnom sterilitetu u Hrvatskoj u 2006. godini, kojeg su
proveli Akrap i Čipin, rezultati su pokazali da prema ispitanicima u dobi od 35 do 44 godine
života, podstanarstvo i život s roditeljima nisu poticajni za ulazak u brak i osnivanje obitelji.81
Iako se nalaze već u toj dobi, oni još nisu u stanju riješiti svoje stambeno pitanje.
79
Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707, ( 15.01.2013.)
Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416.
81
Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416.
80
34
Da bi se povećao broj djece i na taj način obitelji, država je nastojala pomoći različitim
novčanim potporama, naknadama i trogodišnjim porodiljnim, no kako je vrijeme odmicalo
tako se pokazalo da ni to nije imalo pretjeranog uspjeha u povećanju broja djece. Da bi se
postigli ti ciljevi nije dovoljno samo na taj način poticati rađanje djece, već bi se trebalo više
usmjeriti na rješavanje stambenih problema i zaposlenosti kod mladih. Suprotno tome, neki
smatraju da rješavanje stambenog pitanja jest osnova u povećanju broja djece, ali da nije stan
taj koji će utjecati na to, već to ovisi o samoj prirodi pojedinca. Više o preporukama i
politikama za stambenu pomoć mladima govorit će se u narednom poglavlju.
Poveznica između neriješenog stambenog pitanja i niske stope fertiliteta javlja se tek u novije
vrijeme, kada brojni stručnjaci i demografi počinju shvaćati da to ima itekakav utjecaj na broj
novorođene djece. Razloge nedovoljnoj posvećenosti utjecaju stambenih problema na
demografska kretanja možemo, između ostalog, tražiti u činjenici da je osiguranje vlastitog
stambenog prostora u bivšim socijalističkim zemljama bilo značajno potpomognuto od strane
države sve do početka 1990-tih.82 No s propadanjem socijalizma gubi se i državna pomoć
stambenoj politici, a na taj način i mladim parovima u vidu povoljnijih stambenih kredita i
stanova. To se smatra ključnim razlogom za nagli pad broj djece u 90 –tim godinama.
Sigurnost socijalističke države prije 1990., koja se manifestirala politikom masovne izgradnje
stanova, zamijenjena je nesigurnošću kapitalističke države gdje je sve, pa tako i stambeno
pitanje prepušteno tržištu.83
Da bi se riješio problem niskog standarda stanovanja u Hrvatskoj uloga države od izuzetne je
važnosti. Broj stanova na selima i otocima je u višku, međutim on ne može nadoknaditi
manjak u većim središtima gdje je ta nestašica stambenog prostora posebno naglašena.
Činjenica je da mladi iz takvih sredina odlaze u razvijenije sredine jer im one omogućavaju
bolje životne prilike, ali mladi iz razvijenih područja sigurno neće odlaziti živjeti u sela ili na
otoke. To sve dodatno povećava jaz u nestašici stambenog prostora. Skupoća stanova u
Hrvatskoj još je jedna od prepreka mladima u rješavanju stambenog pitanja, ali isto tako i
čimbenik koji utječe na kasniji ulazak u brak i roditeljstvo. Sa stambenim problemom
povezuju se i opći uvjeti na tržištu rada – radi li mladi čovjek ili ne radi, te ako radi, je li riječ
o stalnom ili privremenom zaposlenju. Početničke plaće mladih koji su tek na početku
zasnivanja karijere i samostalnog života su preniske, a to se vidi i u pogledu prosječnih cijena
82
Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 416.
83
Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 417.
35
stanova. Ona se za 1 m² u 2010. godini kretala oko 11 000 kuna ( Tablica 2. Prosječne cijene
prodanih novih stanova po 1 m² od 2001. do 2010. godine za Republiku Hrvatsku)., a
prosječna plaća kreće se oko 5 500 kuna.
5.1.2. Produženi život s roditeljima
Sve to, ali i drugi problemi, utječe na produženi život s roditeljima u obiteljskoj kući. Taj
problem nije zastupljen samo u Hrvatskoj, već i diljem Europske unije o čijim će se
problemima više govoriti u narednom poglavlju. Prema istraživanju različitih medija, ovaj
fenomen koji se naziva fenomen Petra Pana, svakodnevna je pojava, a kako se čini tako će i
ostati.
Portal Jutarnjeg lista objavio je svoje kratko istraživanje na tu temu, a koje je proveo uz
pomoć jednog ispitanika, točnije, Tomislava Zorića, 24-godišnjeg grafičkog tehničara iz
Zagreba. On je završio srednju školu, zaposlen je, međutim, još uvijek živi sa svojim
roditeljima i braćom u stanu veličine 50 kvadrata. On napominje kako bi za njega noćna mora
bila da ima 30 godina i da još uvijek živi s roditeljima. S obzirom na stanje i prilike u
Hrvatskoj, čini se da će se njegova noćna mora i ostvariti. Premda, ovo je vjerojatno noćna
mora ili čak realnost za svaku mladu osobu u Hrvatskoj koja se nalazi u takvoj ili sličnoj
situaciji. U Hrvatskoj čak 71% mladih muškaraca i 50% mladih žena u dobi od 20. do 30.
godine još uvijek živi s roditeljima.84 Hrvatska zbog toga spada među sam vrh europskih
zemalja gdje mladi tako dugo žive s roditeljima. Nadalje, u spomenutom istraživanju,
ispitanik napominje kako si stan ne može priuštiti, a ako bi plaćao podstanarstvo za njega bi
to bilo bacanje novca. Stoga mu je jedino rješenje živjeti s roditeljima, iako bi se želio
osamostaliti. Mladi su na život s roditeljima osuđeni kako zbog običaja, tradicija i mentaliteta
društva, tako i zbog vlastitog hedonizma i svih ostalih prednosti koje nosi život u obiteljskoj
kući, pa sve do ekonomskih nemogućnosti i nepostojanja stambene politike.
S obzirom na obiteljsku strukturu, vrijeme i način osamostaljivanja mladih, postoje tri
karakteristična modela. Prvi je tzv. sredozemni, koji predstavljaju Italija, Španjolska,
Portugal, Grčka i Irska, a glavne značajke su mu katolička i pravoslavna vjera, velik broj
brakova, mali broj razvoda, rijetke izvanbračne zajednice i dug ostanak mladih kod roditelja
84
Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.)
36
koji odlaze tek nakon ili uoči vjenčanja.85 Drugi model je tzv. skandinavski model gdje
uglavnom prevladava protestantizam i prema kojem većina djece napušta obiteljsko gnijezdo
u ranim dvadesetim godinama. Mladi tada obično žive kao samci ili s „ cimerom“, u nekoj
izvanbračnoj zajednici te je broj djece rođene izvan braka preko 50% u ukupnom broju
rođenih. Treći model čini kombinacija prva dva modela, a tu spadaju neke zemlje kao što su
Francuska, Austrija, Belgija i slično.
Republika Hrvatska pripada sredozemnom modelu gdje mladi dugo žive u obiteljskom domu,
međutim za razliku od skandinavskih zemalja, to se ne smatra lošim. Tako mladi u Hrvatskoj,
kada je riječ o standardu stanovanja, ne žele ići s boljeg na lošije te se mnogi od njih ne žele
odreći pogodnosti života s roditeljima pa tako ostaju u obiteljskom domu. S druge strane valja
spomenuti i ono što se kroz cijeli rad napominje, a to je financijska nemogućnost. Ranije
navedeni ispitanik govori da ako se želi osamostaliti, morao bi raditi najmanje dva posla, a to
znači da neće imati vremena za privatni i društveni život. Da je tome tako, potvrdilo je i
istraživanje dr. Vlaste Ilišin ( "Mladi i europski integracijski procesi", 2004.) gdje je čak 75%
ispitanika potvrdilo da žive s roditeljima jer si ne mogu priuštiti osamostaljenje. Mnogi
ukazuju da mladi u Europskoj uniji, unatoč riziku siromaštva odlaze živjeti samostalno. U
Hrvatskoj to nije moguće, jer kako je i sam ispitanik rekao, mladi bi morali samo raditi kako
bi si sve te troškove i pokrili.
Zanimljivo je i istraživanje koje je proveo jedan ekonomski analitičar, Mario Švigir, a prema
kojemu bi nekoj osobi za preživljavanje u Hrvatskoj trebalo minimalno 4100 kuna. Tako bi
joj za hranu i piće na dan trebalo 20 kn, plaćanje stana iznosilo bi 250 eura, za odjeću bi
mjesečno izdvajala 176 kuna, ne bi kupovala novine, ne bi imala godišnji odmor, ne bi
izlazila s prijateljima i nikada ne bi imala neplanirane troškove. 86 Iz toga proizlazi da si mladi,
pa i oni visokoobrazovani, kojima se početnička plaća kreće između 3500 i 4500 kn ne mogu
priuštiti samostalni život. A gdje su tek oni koji nemaju posao? Ili pak nemaju trajni posao?
Što s njima? Većina mladih dobiva ugovore na određeno vrijeme, pa zbog toga ne mogu niti
pomisliti na stambeni kredit jer ga nemaju kako plaćati. Rizik siromaštva je prevelik, stoga
život s roditeljima mladima nije baš i izbor.
85
Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.)
86
Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.)
37
Tijekom odrastanja, polaska u školu i slično, svaka mlada osoba mašta o danu kada više neće
ovisiti o svojim roditeljima, kada će naći posao i živjeti po svojim pravilima. Imat će vlastita
sredstva kojima će kupiti sve što oduvijek želi budući da mu roditelji nikad to nisu mogli
priuštiti. Naravno, svatko ima pravo na takvo razmišljanje i sasvim je očekivano da čim se
zaposlimo trošimo novac kako želimo. Život s roditeljima mladima upravo sve to i
omogućuje. Sa zaposlenjem mladi konačno imaju svoja sredstva koja ne moraju davati za
troškove režija jer će se za to naravno pobrinuti roditelji, pa si tako mogu priuštiti luksuzne
stvari kao što su najnoviji mobiteli, računala, različite igrice i slično. No s godinama dolazi i
sve veća odgovornost, neke stvari počinju se gledati ozbiljnije te mladi počinju razmišljati da
se presele u vlastiti stan. No tu se upada u začarani krug – život kod kuće je lagodan, ne mora
se brinuti o tome što sutra jesti jer se zna da će majka nešto pripremiti, isto tako odjeća će
uvijek biti čista i uredna – ukupno gledajući, vodi se jedan luksuzni život bez nekih većih
životnih briga. Na kraju krajeva, čovjek se na to sve privikne i ne razmišlja da ode s boljega
na lošije. Zbog toga je sve veći broj mladih koji žive s roditeljima, jer nakon što zadovolje
svoje želje iz djetinjstva, počinju ozbiljnije pristupati životu. Mnogi su vođeni razmišljanjem
da umjesto da žive kao podstanari, taj novac rađe štede da bi kupili vlastiti stan. Život kod
kuće za mlade je jeftiniji jer u troškovima režija sudjeluju roditelji, iako i mladi ponekad plate
neki račun.87
Osim kratkog istraživanja portala Jutarnjeg lista, treba napomenuti i anketu „ Od kolijevke pa
do groba“, provedenu na 400 ispitanika na području grada Splita, u prvoj polovici 2006.
godine. Anketa je provedena za skupinu mladih ljudi u dobi od 28 do 35 godina, a rezultati
istraživanja su sljedeći: od ukupnog uzorka, njih 56,7% još uvijek živi u roditeljskom domu.88
Razlozi za ostajanje u roditeljskom domu uglavnom su ekonomski; 27,6 posto ispitanika
navodi niže životne troškove, odnosno zajedničko kućanstvo kao prednost, zatim visoke
cijene stanova i nepovoljni kredite za što se izjasnilo 27,05 posto ispitanika.89 Četvrtina
anketiranih, točnije njih 25,9 posto ostaje s roditeljima zbog nesigurnog posla, odnosno
straha od gubitka radnog mjesta.90 Strah od osamostaljenja, kao glavni razlog, usudilo se
priznati 11,7 posto ispitanih, dok je 7,64 posto anketiranih kao ostale razloge navelo inertnost,
87
Prema: Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/mladi-uhrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/ ( 15. 01. 2013.)
88
Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 418.
89
Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na:
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp ( 15.01.2013.)
90
Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419.
38
otplatu drugog kredita, čekanje na useljenje u vlastiti stan, te činjenicu da je živjeti s
roditeljima bolje.91 Promatrajući navedene rezultate, dolazi se do zaključka da si mladi u
Hrvatskoj ne mogu priuštiti odlazak iz obiteljskog doma, dok su s druge strane roditelji ti koji
im pomažu da nađu neki posao ili pak stan, tako da ih uključe u stambenu štednju. Roditelji u
Hrvatskoj imaju paternalistički odnos prema svojoj djeci, često donose odluke i odlučuju
umjesto njih. Neki istraživači smatraju da ostanak kod roditelja smanjuje međugeneracijski
jaz jer budući da roditelji popuštaju u većini stvari, život s njima nije više tako „ težak“. S
druge strane, tu su i oni mladi koji i kad imaju vlastiti stan, više vremena provode kod svojih
roditelja nego u svom stanu. Školovanje i studiranje također utječe na produženi život kod
roditelja. Život s roditeljima najzastupljeniji je u većim i razvijenim središtima jer je tamo
uglavnom veći dio populacije i stanovi su skuplji kao i život općenito. U takvim urbanim
sredinama kao ključni problem navodi se i stanovanje studenata. Smještajni kapaciteti u
studentskim domovima su ograničeni, a u nekim gradovima ih uopće niti nema, pa su studenti
prisiljeni živjeti u stanovima sa slobodno ugovorenom najamninom, a cijena najma je veća od
one u studentskim domovima. U Zagrebu oko 3 000 studenata s prijavljenim boravištem ima
mjesečnu subvenciju od 148 kuna, dok, procjenjuje se, oko 20 000 studenata stanuje na
„crno“ i ne mogu ostvariti pravo na subvencije.92
Mnogi autori navode i spolnu razliku među mladima, kao mogući razlog dužeg života u
obiteljskom domu. Smatra se da žene ranije napuštaju život s roditeljima zbog činjenice da su
samostalnije ( znaju kuhati, oprati odjeću i općenito se brinuti o sebi), za razliku od mladih
muškaraca. Oni većinom ovise o pomoći svojih roditelja, posebice majki u pogledu kuhanja i
ostalih kućanskih poslova, a što je bitno da bi neka osoba mogla samostalno živjeti. Takva
pojava naziva se „ mamizam“ i on je češći kod jedinaca, jer je roditeljima, osobito majkama,
teško pustiti jedinca u samostalan život.93 Uz navedeni pojam, često se veže još jedan drugi, a
to je „ mamini sinovi“. 94
91
Prema: Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na:
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp ( 15.01.2013.)
92
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 371.
93
Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419.
94
Prema: Akrap A., Čipin I., Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda ulaska u brak u Hrvatskoj,
Pregledni rad, Revija za socijalnu politiku, Zagreb 2008., str. 419.
39
5.1.3. Kada i kako kupiti vlastiti stan?
Još jedno od pitanja koje se nadovezuje na raniji tekst, a na koje je s nekim manjim
optimizmom teško odgovoriti. Svatko bez stambenog rješenja razmišlja o tome što mu je
isplativije – kupiti stan/ kuću ili pak biti doživotni podstanar. S prosječnom plaćom od 5 500
kuna u Hrvatskoj i jedno i drugo predstavlja nemoguću misiju.
Kupiti nekretninu uvijek je mudar potez, međutim to podrazumijeva kupnju u gotovini budući
da se preko kredita ta ista nekretnina plaća dvostruko više od njezine stvarne vrijednosti. Na
taj bi način zbrinuli sebe, ali i našu djecu i kasnije unuke. Prije kupnje nekretnine trebalo bi
izvagati dobre i loše strane toga, te je li neka osoba financijski sposobna da takvo što izvede.
Imati vlastiti stan, znači i vlastitu slobodu, međutim ona jeftinija i često ograničena sloboda
vezana je uz najam stana. Stoga je na portalu Crozilla provedena usporedba između najma i
kupnje stana od 40 kvadrata u Zagrebu.
Ako se uzme obzir da je prosječna plaća u Hrvatskoj u 2012. godini iznosila oko 5 500 kuna,
a da najam stana od 40 kvadrata u Zagrebu iznosi 2 511 kuna, prema podacima crozilla.com,
u prosjeku se za najam takvog stana potroši čak 46,4 posto vlastitih prihoda. Život proveden
u podstanarstvu za sljedećih 30 godina za taj isti stan stajat će neku osobu čak 124.200,00
eura.95 Za mlade osobe, koje ionako jedva spajaju kraj s krajem ovaj iznosi predstavlja
svakodnevnicu budući da financijski ne mogu drugačije preživjeti. Unatoč tome da ovi iznosi
nisu baš zanemarivi, ipak ima onih koji se protive kupnji nekretnine i smatraju da je najam
stana isplativiji. Prema njima, kupnja nekretnine trenutno nije isplativa zbog uvođenja novih
poreza na imovinu. To bi značilo da će kroz 30 godina vlasnici tih stanova državi platiti od 15
do 30 posto vrijednosti stana, odnosno 11.100 do 22.200 eura.96 Za vlasnike ovdje postoji i
tečajni rizik, pogotovo ako se radi o plaćanju kredita u razdoblju od 30 godina, a stambeni
krediti usvojeni su u eurima ili švicarskim francima.
Ako bi se neka osoba odlučila kupiti stan od 40 kvadrata u Zagrebu, trebala bi uzeti u obzir da
se prosječna cijena kvadrata kreće oko 1848 eura, pa će taj stan platiti oko 74 000 eura,
naravno, ako se odluči platiti gotovinom. No, ako bi se taj isti stan plaćao uz pomoć kredita u
95
Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 (
15.01.2013.)
96
Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 (
15.01.2013.)
40
razdoblju od 30 godina, taj iznos bio bi znatno veći – osoba bi morala platiti čak 166.747, 50
eura.97 Pa kad se svi ovi navedeni podaci uzmu u obzir, dakle nakon što se banci isplate
visoke kamate i drugi troškovi koji se vežu uz kredit ili nakon što se vlasniku stana 30 godina
plaća najamnina, pitanje je što od toga uzeti? Mnogi smatraju da je ipak bolje kupiti stan, jer
nakon 30 godina stan će biti u našem vlasništvu, a nakon 30 godina plaćanja najma, svaki
mjesec čeka nas nova mjesečna stanarina koja ide pravom vlasniku.
Da bi se o ovim iznosima uopće moglo razmišljati, a kamoli platiti, bez obzira radi li se o
kupovini stana kreditom ili gotovinom, od osobe se očekuje da ima stalan posao i neku
prihvatljivu plaću. Za mlade ljude ovo sve može tek biti san, pogotovo kupnja vlastitog stana,
budući da su početničke plaće manje od prosječnih plaća, mnogi od njih nemaju stalan posao
ili uopće nemaju posao, pa si sve ovo bez nekih drugih oblika pomoći, ne mogu sami
financirati. Navedeni problem samo se nadovezuje već na ranije spomenuti, a to je sve duži
ostanak mladih sa roditeljima.
5.2. Mladi: ključ uspjeha ili problem?
Razmišljanje o tome jesu li mladi ključ uspjeha neke države ili pak su joj na teret, ovisi o
zajednici i društvu u kojem se takva skupina ljudi kreće i razvija svoja buduća ponašanja i
djelovanja. Unatoč tome, svi bi se složili da je upravo na mladima da pokrenu neko
gospodarstvo, nove tehnologije i znanja jer su oni ti koji imaju nepresušan izvor novih ideja i
inovacija.
U današnje vrijeme uz ovu skupinu ljudi vežu su određeni problemi na koje oni i zajednica u
kojoj žive različito reagiraju. Mladi su najvažniji i najdinamičniji resurs koji neka zajednica
ima, pa samo zbog toga probleme s kojima se susreću treba pomno i stalno istraživati kako bi
se taj resurs mogao iskoristiti na najbolji mogući način. Promjene su nužne kako za dobrobit
mladih tako i za cijelu državu.
Mladi su u Hrvatskoj danas suočeni s više rizika i nesigurnosti nego šansi za bolju budućnost,
te ako ih se usporedi s mladima u Europi, u nepovoljnijem su položaju kao i Hrvatska u
97
Prema: Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=2563 (
15.01.2013.)
41
usporedbi s razvijenim dijelovima Europe.98 Najveće promjene u cilju poboljšanja života
mladih događaju se u novije vrijeme, odnosno kada država izdaje „Nacionalni program
djelovanja za mlade“ gdje iznosi strategije i moguća rješenja za pomoć mladima. Iako ovaj
program djeluje još od 2003. godine, nije baš došlo do realizacije nekih konkretnih ciljeva.
Sve to zajedno zahtijeva odustajanje od paternalističkog odnosa društva prema mladima i
poboljšanje ukupne društvene integracije mladih.99
Na temu „problemi mladih“ provedena su brojna istraživanja, međutim sva se slažu u jednom
– mladi se danas suočavaju s visokom nezaposlenošću, ugovorima o privremenom radu,
niskim standardom života, niskim plaćama, neriješenim stambenim pitanjem te sve dužim
životom kod roditelja što dovodi do kasnijeg ulaska u brak i time roditeljstva. Tu je i ona
visokoobrazovana mladež koja poslije fakulteta umjesto na posao, odlazi svaki mjesec na
burzu rada. Jasno da je mladi imaju želje i ambicije, no kako i kamo da ih usmjere?
Nezaposlenost se više ne smatra generacijskim problemom, već se smješta u realni
gospodarski i socijalni kontekst te je sve veći broj mladih koji shvaćaju da ono nosi
dugotrajne negativne posljedice kako za njih tako i za cijelo društvo. Mogućim razlozima
nezaposlenosti mladi smatraju posljedice rata, nedovoljni gospodarski razvoj i privatizaciju.
Mladi sve više počinju biti svjesni situacije u kojoj se nalaze i da neki od njih imaju veći, a
neki manji izbor pogotovo što se tiče obrazovanja i zapošljavanja.100 Očito je kako su se mladi
već susreli s otežanim pristupom obrazovnim resursima i zaoštrenom konkurencijom na
tržištu rada, zbog čega su postali osjetljivi na nejednakost šansi.101 Svjesni situacije u kojoj
žive, sve je veći broj mladih koji žele i smatraju da bi i oni morali sudjelovati u donošenju
nekih važnijih odluka, pogotovo onih koje se tiču njih. Iako za navedene probleme treba
vremena i načina da se riješe, mladi u Hrvatskoj još uvijek ne gube potpunu nadu. Shvaćaju
situaciju u kojoj se nalaze i oni i cijela država, međutim još uvijek postoji neki optimizam da
će im budućnost kad-tad biti bolja. Vjeruju da će u idućim razdobljima Vlada donositi bolja
rješenja i odluke što se tiče mladih te da će ih više uključivati u procese donošenja istih.
98
Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007.,
str. 267.
99
Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str.
267.
100
Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb,
2007., str. 268.
101
Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str.
268.
42
Kada bi se pitalo starije generacije kako bi oni riješili društvene probleme mladih, istraživanja
su pokazala da stariji imaju određeno nepovjerenje prema mladima. O tome svjedoči njihova
veća potpora represivnim mjerama pri rješavanju problema mladih, manja podrška formiranju
institucija i fondova koji bi podupirali inicijative mladih te češće adresiranje odgovornosti za
rješavanje problema mladih na starije, uz istodobno manje isticanje odgovornosti samih
mladih.102 Istraživanja govore kako mladi više vjeruju u sebe i svoje vještine nego drugi,
odnosno stariji. Zbog toga može doći do sukoba generacija, budući da stariji nisu spremni
mladima pružiti ono što žele i misle da zaslužuju. Bez promjena odnosa između generacija, to
trajno izaziva odbacivanje mladih od ostalog društva, a samim time i mladih kao ključnog
razvojnog resursa. Sukob starijih i mladih također se očituje i u vještinama koje su potrebne
da bi se našao zadovoljavajući posao. Mladi smatraju da osim klasičnih vještina, mjesto treba
dati i novijim kao što su komunikacija, otvorenost tj. sve ono što obuhvaća menadžment
ljudskog kapitala. Pri pronalasku posla od mladih se očekuje da imaju određeno iskustvo te da
su informatički obrazovani, a to opet s druge strane ovisi i o društvu i njihovoj spremnosti da
im takve sadržaje i vještine omogući.
Bitne generacijske razlike pokazuju i način provođenja slobodnog vremena. Mladi svoje
slobodno vrijeme nastoje iskoristiti za različite aktivnosti kao što su druženja, izlasci i mediji.
Zaokupljeni su sadržajima koji nude razonodu i zabavu, dok su edukativni sadržaji u drugom
planu.103 Starija generacija pak svoje vrijeme nastoji iskoristiti za neke ozbiljnije i
produktivnije aktivnosti.
Kad je riječ o ovisnosti i mladima, treba naglasiti kako se alkoholizam još uvijek nalazi na
prvom mjestu. Također, u posezanju za psihoaktivnim supstancama postoje neka obilježja
mladih po kojima se razlikuju u njihovu korištenju. Tako su u njihovom korištenju skloniji
zaposleni i studenti iz urbanih sredina, osobe muškog spola starije dobne skupine koje nisu
zadovoljne vlastitim životom, a sa svojim prijateljima se čuju samo zbog zabave. 104 Općenito,
ono ovisi o načinu i stilu života pojedinca, njegovim stavovima i razmišljanjima.
U još jednu podskupinu mladih ljudi ubrajaju se studenti. To je ona skupina mladih od koje
društvo najviše očekuje. Za razliku od ostalih skupina mladih, oni smatraju da je nedostatak
102
Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str.
269.
103
Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb,
2007., str. 273.
104
Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb,
2007., str. 274.
43
životnih ambicija velik društveni problem, a manje ih brine nizak životni standard,
narkomanija i alkoholizam. Na temelju toga, oni nisu mišljenja da bi uvođenje strožih kazni
za trgovanje drogama imalo kakve koristi za rješavanje problema mladih, budući da se radi o
skupini koja ih i najviše konzumira ( pogotovo hašiš).105 Za razliku od ostalih skupina mladih,
oni više komuniciraju s roditeljima i prijateljima o nekim privatnim temama, daleko su veći
korisnici novijih tehnologija i interneta. Svoje slobodno vrijeme koriste za elitne, urbane i
medijske sadržaje, a manje za kulturni i ruralni sadržaj. Na taj način, studenti postaju
kompetentnija skupina mladih ljudi, budući da imaju povoljnije uvjete odrastanja i
obrazovanja, bolje su informirani i svestraniji su te im je svakodnevni život aktivniji.
5.3. Projekti i preporuke usmjereni na stambenu pomoć mladima
Među najznačajnijim projektima za pomoć mladima u Hrvatskoj je dakako „ Nacionalni
program za mlade od 2009. do 2013. godine“. Ovaj projekt ima i raniju verziju, onu iz 2003.
godine. Kako je i ranije u tekstu navedeno, programom su određene strategije pomoći
mladima, no njihova realizacija do danas nije baš značajna.
Cilj programa je jasno i dugoročno opredjeljenje u stvaranju socijalnih, obrazovanih,
odgojnih, kulturnih, materijalnih i ostalih uvjeta za trajnu dobrobit mladih te njihovo aktivno,
potpuno i odgovorno sudjelovanje u društvenoj zajednici.106 Ovim programom obuhvaćene su
i lokalne i područne samouprave, društvene i vjerske zajednice, političke stranke, sveučilišta i
druge znanstvene institucije koje svojim djelovanjem moraju pomoći mladima. Neki od
strategijskih ciljeva programa jesu uključivanje mladih ljudi u procese odlučivanja ( posebice
onih odluka koje se odnose na mlade i njihove potrebe), pomlađivanje upravljačke strukture
društva, smanjenje iseljavanja mladih, socijalna politika prema mladima i itd.
Realnost je pokazala da velik broj mladih ljudi želi sudjelovati u procesima odlučivanja jer
smatraju da bi se na taj način riješili mnogi međugeneracijski problemi. Mnogi od njih
smatraju da bi strože kažnjavanje trgovaca drogom i drugih zabranjenih supstanci pridonijele
boljoj budućnosti mladih, a isto tako željeli bi uvesti neke reforme u sustav obrazovanja.
Sustav obrazovanja trebalo bi prilagoditi novim životnim potrebama te bi trebalo osnovati
105
Prema: Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb,
2007., str. 275.
106
Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti, Republika Hrvatska, 2009., str. 11.
44
posebne fondove za inicijative mladih. Oni žele biti faktor odlučivanja, ali žele i zakonsku
zaštitu društva od njegovih kriminalnih segmenata, kao što žele da u obrazovnom procesu
steknu ona znanja i vještine koje će ih učiniti konkurentnijim na suvremenom tržištu rada.107
Roditelji, ali i svaka mlada osoba za sebe, najodgovornija je za rješavanje problema mladih, a
nakon toga slijede vlada i različite institucije. Mladi su svjesni da dio odgovornosti leži u
njima samima, dok s druge strane, vlasti trebaju stvoriti okvire i politike kojima će im pomoći
da ostvare svoje ciljeve i ono što zaslužuju.
U rješavanju stambenih problema mladih u Hrvatskoj, ali i drugdje u svijetu, potrebno je
dobro razmotriti navedeni problem te različitim državnim poticajima i naknadama, cjenovnom
politikom i drugim politikama pokušati ublažiti njegove posljedice. Istraživanja su pokazala
da velik broj mladih živi kao podstanari te se oni smatraju u najnepovoljnijoj situaciji. Prof.
dr. sc. Gojko Bežovan smatra da se takva situacija mora riješiti ugovorom o najmu. Bez njega,
stanari ostaju bez prava na povrat poreza, dok vlastima nije cilj takav status registrirati.
Nadalje, on smatra da bi se državni proračun mogao napuniti upravo tim novcem, kada bi se
samo 70 posto ugovora od pučanstva u Zagrebu koje je u takvom najamnom odnosu
registriralo.108 Na taj bi se način pomoglo i državi i mladima koji bi lakše mogli planirati
svoju budućnost i biološku reprodukciju.
Prof. dr. sc. Gojko Bežovan također smatra da bi prilikom reforme Ustava Republike
Hrvatske trebalo svrstati i odredbu prema kojoj je država dužna osigurati dovoljno stambenog
prostora za sve svoje građane. Takva odredba već postoji u nekim razvijem zemljama Europe,
a pokazala se uspješnom. On ističe kako je u tim zemljama stambeno tržište uređeno kao
kontrolirano tržište jer se zna za koga se stanovi grade, po kojoj cijeni i za koju društvenu
skupinu. Dao je primjer Beča, u kojem govori da je 60 posto novih stanova sagrađeno uz
pomoć stambenih zadruga i potpore grada po prihvatljivim cijenama za svoje građane.109
Navodi da je to najbolja strategija za hrvatsko stambeno tržište, te je zaključio da „Naši veći
gradovi trebaju probati pridobiti naše banke da te iste banke vide kakvu praksu imaju njihove
matice u drugim europskim gradovima i da oni u partnerstvu s gradovima koji su depozitari
107
Ilišin V., Radin F., Mladi: problem ili resurs, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2007., str.
268.
108
Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.)
109
Prema: Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.)
45
kod tih banaka, uz prihvatljive uvjete kreditiraju gradnju javnonajamnih i socijalnih
gradova“.110
Drugi problem predstavljaju visoke cijene stambenih prostora, pogotovo u Zagrebu i drugim
razvijenim gradovima diljem Hrvatske. Taj bi se problem morao riješiti kroz niže cijene,
odnosno jeftiniju gradnju. Ovdje valja napomenuti kako u Hrvatskoj trenutno vrijedi model
poreznog oslobođenja za kupnju prve nekretnine kojom građanin rješava vlastito stambeno
pitanje, odnosno na porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji na temelju sklopljenog
ugovora o kupoprodaji stječu prvu nekretninu ( stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito
stambeno pitanje.111 Ovo je samo jedan od načina koji bi trebao potaknuti mlade da riješe
svoje stambeno pitanje, međutim cijene stanova su i dalje previsoke usporedno s visinom
njihovih plaća.
Suprotno od stambene situacije u Zagrebu, u Hrvatskoj ima mnogo manje razvijenijih
područja i mjesta u kojima je stambena potražnja mala ili nikakva. Tu obično nema niti
profita, a niti investitora pa tako niti stambene izgradnje. Mladi su u takvim sredinama
prisiljeni otići u razvijenija područja kako bi dobili jednake mogućnosti u obrazovanju i
zaposlenju, a vlasti pak se suočavaju s problemom zadržavanja kadrova. U ovom slučaju,
mladi i vlasti trebali bi naći neki kompromis, s jedne strane da se privuku investitori u takve
sredine koji bi doprinijeli razvoju cijele zajednice i čiji bi razvoj privukao druge u takve
sredine te s druge strane, da se mladi zadrže tu.112
Za razliku od nekih drugih zemalja koje je okružuju, u Hrvatskoj postoji model društveno
poticane stanogradnje koji je određen Zakonom o društveno poticanoj stanogradnji. O tome je
više riječi bilo u ranijem tekstu, no još jednom valja napomenuti kako taj model predstavlja
određeni optimizam što se tiče rješavanja stambenih problema na ovom području.
Stanogradnja u Hrvatskoj je prije 2001. godine bila prepuštena različitim investitorima
odnosno država se nije previše miješala u to, no s ovim zakonom koncept poticane
stanogradnje prelazi u nadležnost jedinica lokalne samouprave koje su onda odgovorne na
njegovu realizaciju.113 Javno dostupni podaci o broju mladih osoba koje su na ovaj način
riješile stambeni problem ne postoji, no prema podacima koji su ostvareni u Splitu i Rijeci,
110
Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707 ( 17.01.2013.)
Zakon o porezu na nekretnine, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezu-na-prometnekretnina ( 17.01. 2013.)
112
Prema: Mladi bez stambenog rješenja, Smjernice za pripremu javne politike, Eda, 2009., str.5.
113
Prema: STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na:
http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE ( 17.01.2013.)
111
46
moglo bi se reći da je program uspješan. S druge strane, ima i onih koji smatraju da društveno
poticana stanogradnja pogoduje stvaranju gospodarske mafije, prepuštajući građevinarstvo
slobodnom tržištu koje onda zarađuje ogromne profite u razlici cijene kvadratnog metra
stana.114
Sve su više značajni stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju. Riječ je
o kreditu koji se ugovara na najmanje 20 godina i u kojem država osigurava i jamstvo u
slučaju nemogućnosti otplate zbog gubitka posla. Prednost imaju oni građani koji nekretninu
kupuju po nižim cijenama, dok država općenito subvencionira kredite na stanove po cijeni od
najviše 1 900 eura po četvornom metru zajedno s porezom.115 Osim navedenog, kupac ne
smije biti stariji od 45 godina, mora imati prebivalište u Republici Hrvatskoj, u vlasništvu ne
smije imati drugu nekretninu, a kupljenu nekretninu ne smije dati u najam niti je prodavati niti
otuđiti do isteka 6. godine otplate kredita.116 Krediti se odobravaju od 30 000 eura do 100 000
eura uz valutnu klauzulu, dok je maksimalni iznos kredita koji se subvencionira 100 000 eura.
Subvencioniranje kredita izvršava Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, a
iznos primljenih subvencija je nepovratan ako se poštuju odredbe iz ugovora.
Mnoge banke danas nude i različite kredite za mlade. Jedna od tih banaka je i Zagrebačka
banka koja odobrava kredit prema sljedećim uvjetima: korisnik kredita je fizička osoba do 40
godina i koja udovoljava uvjetima kreditne sposobnosti, namjena kredita je kupnja nekretnine,
dogradnja, dovršenje ili rekonstrukcija nekretnine, izgradnja nekretnine itd., iznos kredita koji
se odobrava kreće se od 2 500 do 250 000 eura dok je rok otplate od 13 do 360 mjeseci.
Prema akciji koja traje do 30. lipnja 2013., fiksna kamatna stopa za prvu godinu otplate iznosi
6,15 posto, a nakon toga 6, 75 posto. Osim navedenog kredita, nude i različite pakete
osiguranja stambenog kredita u slučaju otkaza, dužeg bolovanja ili smrti.117 Navedeni uvjeti,
variraju od banke do banke, pa su negdje kamate veće, negdje manje, a to vrijedi i za visinu
kredita koji se odobrava.
Zaokupljeni stambenim problemima svojih mladih, mnogi su gradovi u Republici Hrvatskoj
stvar uzeli u svoje ruke te im na različite načine pokušavaju pomoći kako bi se što prije
114
Prema: STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na:
http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE ( 17.01.2013.)
115
Prema: Navala na stanove uz državnu subvenciju, dostupno na:
http://www.glasistre.hr/vijesti/arhiva/350386 ( 18. 01. 2013.)
116
Prema: Stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju, dostupno na:
http://www2.raiffeisenstambena.hr/default.aspx?id=445 (18.01. 2013.)
117
Prema: Stambeni krediti mladima, dostupno na: www.zaba.hr (18.01.2013.)
47
osamostalili. Kao dobar primjer može se uzeti grad Dubrovnik koji svojim programima
nastoji podići demografsku sliku grada te riješiti stambene probleme. Mjere populacijske
politike odnose se na: dar za novorođeno dijete ( 1.500 kn za prvo dijete, 2.500 kn za drugo
dijete, 4 000kn za treće dijete, a nakon toga se naknada povećava za 1.500 kuna); zatim
subvencije troškova za najam stana mladim obiteljima ( odnosi se na mlade do 35 godine
života koji nemaju vlastite nekretnine i žive kao podstanari, a iznos subvencije iznosi 750
kuna mjesečno); godišnja potpora za nezaposlene samohrane roditelje; ulaganja u dječje
vrtiće; zdravstvena skrb, programi za zaštitu obitelji i djece i mnogi drugi. 118
U ostvarenju istog cilja općina Vinica također želi zbrinuti mlade na svom području, pa je
tako mladim obiteljima s prebivalištem na području Općine koje izgradnjom obiteljske kuće
prvi put rješavaju svoje stambeno pitanje, omogućeno pravo na povrat 50 % iznosa, a za
vodni doprinos u visini od 5.001,00 kuna do 10.000,00 kuna imaju pravo ostvariti povrat 30%
uplaćenog iznosa. Također, mlade obitelji koje izgradnjom obiteljske kuće rješavaju svoje
stambeno pitanje, ne moraju plaćati 50% komunalnog doprinosa.119
Ovo su samo neki od načina kako država nastoji pomoći mladima u njihovom stambenom
zbrinjavanju, no istina je da bi se puno bolji rezultati postigli da se ona još više uključuje u
takve projekte, a isto vrijedi i za gradove i općine. Stan trebamo kad smo mladi i kada
stvaramo obitelj, a nismo u stanju odmah platiti njegovu vrijednost.120 Trebalo bi izvršiti
modernizaciju stambene infrastrukture i više uključiti neprofitne stambene organizacije koje
bi trebale osigurati proizvođačke subvencije za stanove kako bi se na taj način smanjila
njihova cijena. Programom socijalnih stanova trebalo bi se pomoći ciljanim društvenim
skupinama, ali i onima koji su sada slobodni najmoprimci. Na taj bi se način utjecalo na
snižavanje najamnina, a povećali stambeni standardi.121
118
Prema: Hrvatska mreža zdravih gradova, dostupno na: http://www.zdravigradovi.com.hr/home/djelotvorno-znanje-za-zdravlje/obitelj-i-zdravlje/4b-program.aspx ( 18.01.2013.)
119
Prema: Potpore stambenom zbrinjavanju mladih obitelji, dostupno na:
http://www.vinica.hr/hr/669/potpore-stambenom-zbrinjavanju-mladih-obitelji/ (18.01.2013.)
120
Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak, Revija za
socijalnu politiku, Zagreb, 2004. str. 90.
121
Prema: Bežovan G., Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Izvorni znanstveni članak,
Revija za socijalnu politiku, Zagreb, 2004. str. 105.
48
6. STANDARD STANOVANJA U HRVATSKOJ
Kako se živi i stanuje, odnosno o razvijenosti neke zemlje ponajprije govore različiti
pokazatelji vezani uz standard stanovanja. Analiza standarda stanovanja provodi se na temelju
podataka iz popisa stanovništva, no kako za 2011. godinu popis još nije dovršen ( barem što
se tiče stanovanja), koristit će se podaci popisa stanovništva iz 2001. godine.
Standard stanovanja analiziramo kretanjem broja i površine stanova te njihove naseljenosti u
proteklih 50 godina.122 U drugim, razvijenijim zemljama on se određuje uz to još i prema
opremljenošću i urednošću naselja.
Tablica 7. Broj, površina stanova za stalno stanovanje i pokazatelji standarda stanovanja u
Hrvatskoj od 1953. do 2001. godine
Popis
stanovništva-
1953. godine
1971. godine
1981. godine
1991. godine
2001. godine
882
1 189
1 381
1 576
1 660
38 108
62 659
86 954
110 972
120 973
9,8
14,1
19,5
23,2
27,2
4,4
3,7
3,2
3,0
2,74
godina
Stanovi u
tisućama ( za
stalno
stanovanje)
Površina
stanova u
tisućama m²
Prosječno m²
stana po
stanovniku
Prosječan
broj osoba
po stanu
Izvor: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2008. str. 372.
122
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 372.
49
Podaci prikazani u tablici 7. upućuju na stalni porast standarda stanovanja u Republici
Hrvatskoj. Također, u posljednjih 50 godina broj stanova se udvostručio, prosječna površina
po stanovniku je povećana gotovo 3 puta, ali se smanjuje broj osoba po stanu.123 O porastu
standarda stanovanja govore i podaci o načinu korištenju stana te druge nastanjene prostorije.
Tako je 2001. godine zabilježen rast povremeno nastanjenih stanova, pa je takvih stanova bilo
196 633, usporedno s 1991. godinom kada ih je bilo samo 96 425. Podaci govore da se
povećao i ukupan broj stanova, pa je tako u 2001. godini bilo ukupno 1 877 126 stanova ( od
toga 1 660 649 stanova za stalno stanovanje) , dok ih je u 1991. bilo 1 781 391 ( od toga je
stanova za stalno stanovanje bilo 1 575 644).124 Prema tome, moglo bi se zaključiti da postoji
višak stanova, ali taj višak ne može nadomjestiti manjak stambenih prostora u seoskim
sredinama ili otocima, pogotovo ako se radi o područjima koja nisu blizu razvijenim
sredinama.
Slika 1. Nastanjeni stanovi prema vlasništvu i sobnosti – 2001. godina
Izvor: Bežovan G., Stambena statistika-standard stanovanja u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb,
2004., str. 269., prema podacima DZS-a, Popis stanovništva 2001.
Prema podacima iz slike 1, prosječna veličina stana kreće se oko 74 m² te od ukupnog broja
nastanjenih stanova 96% ih je u vlasništvu fizičkih osoba. Podaci pokazuju da prevladavaju
dvosobni stanovi, odnosno čine 33% nastanjenog stambenog fonda. Nakon toga slijede
trosobni stanovi koji čine oko 28% stambenog, slijede ih četverosobni stanovi sa oko 19%,
jednosobni sa oko 13%, dok peterosobni i više soba čine manje od 10% stambenog fonda.
123
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 373.
124
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 374.
50
U važne pokazatelje standarda stanovanja spada i opremljenost stanova i infrastruktura. Ovdje
je slika stambenog fonda relativno zadovoljavajuća. Mnogi stanovi nemaju neke osnove
prostorije za život kao što su zahod odnosno kupaonicu.
Slika 2. Opremljenost nastanjenih stanova – 2001.
Izvor: Bežovan G., Stambena statistika-standard stanovanja u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb,
2004., str. 269., prema podacima DZS-a, Popis stanovništva 2001.
Podaci na slici 2., govore da zahod, odnosno kupaonicu nema oko 11% stanovništva, a to je
oko 165 000 stanova. Stanovi koji imaju i kuhinju, zahod i kupaonicu čine 86,52%, dok
preostalih 13,48% nešto od ovih kombinacija nema. Među njima, najkritičniji su oni koji
imaju samo kuhinju, bez zahoda i kupaonice, a oni čine 8,58% stambenog fonda. Nadalje,
kada se govori o stanovima s instalacijama, samo 0,52% stanova nema struju. U ovoj skupini,
stanovi bez centralnog grijanja su vodeći, gdje čak 63,82% stanova nema centralnog grijanja.
Kada se te razlike ( stanovi bez kupaonica) promatraju prema razini županija, podaci govore
da u toj kategoriji prednjači Ličko-senjska i Bjelovarsko-bilogorska županija koje imaju
dvostruko veći dio stanova bez kupaonica u odnosu na prosjek Hrvatske.125 Slijede ih
Krapinsko-zagorska županija, Virovitičko-podravska, Koprivničko-križevačka, dok najmanje
takvih stanova ima u Gradu Zagrebu, Primorsko-goranskoj županiji, Istarskoj, Dubrovačkoneretvanskoj županiji i tako dalje.
125
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 377.
51
Kada se govori o nekim specifičnim stambenim problemima većine kućanstava u Republici
Hrvatskoj, takvi problemi najviše se vežu uz dotrajalost prozora, vrata i podova. Vlaga i
prokišnjavanja te manjak prostora problemi su s kojima se nosi jedna petina kućanstva u
zemlji.126 Zbog toga bi trebalo proraditi na strategijama kako riješiti ove probleme ne bi li se
na taj način podigao standard stanovanja. Ako se ovi problemi promatraju zasebno, po
županijama, Splitsko-dalmatinska županija nalazi se na prvom mjestu manjka prostora, s čak
27%. Slijede je Bjelovarsko-bilogorska s čak 26%, Brodsko-posavska i Primorsko-goranska s
25% i tako dalje. Najmanji problem manjka prostora ima Međimurska županija, sa samo 8%.
Po dotrajalosti prozora, vrata i podova vodeće županije su Karlovačka i Ličko-senjska s čak
47%, dok je ovaj problem najmanje zastupljen u Zagrebačkoj županiji, Gradu Zagrebu,
Primorsko-goranskoj županiji i slično. S vlagom i prokišnjavanjem najviše se bori Karlovačka
županija (31%), zatim Bjelovarsko-bilogorska, Zadarsko te Vukovarsko-srijemska županija.
Taj problem najmanje je naglašen u Gradu Zagrebu te Krapinsko-zagorskoj županiji. Najveći
postotak stanova bez wc-a unutar stana zabilježen je u Brodsko-posavskoj županiji (14%), a
najmanji u Istarskoj županiji gdje taj postotak iznosi 0. Od svih navedenih problema, bar dva
od njih najviše ima ponovo Brodsko-posavska županija s čak 40%, a najmanje Istarska sa
samo 13%.127
Broj novosagrađenih stanova od 1981. godine u stalnom je opadanju sve do 1993. godine
kada počinje ponovni rast novosagrađenih stanova.128 Taj se trend nastavlja do 2006. godine,
nakon čega hrvatsko stambeno tržište i stanogradnja ponovno doživljavaju pad ( Tablica 8.
Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine)
126
Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 379.
127
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 380.
128
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 381.
52
Tablica 8. Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine
Godina
Broj stanova
2002.
19 549
2003.
21 245
2004.
20 358
2005.
23 484
2006.
25 517
2007.
24 877
2008.
24 585
2009.
17 018
2010.
13 378
2011.
13 470
Izvor: Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis, 2012., str. 316.
Standard stanovanja u Hrvatskoj nepovoljniji je u razvijenijim sredinama nego u manjim
naseljima te se u takvim sredinama bilježi i stambena kriza u smislu nedostatka stanova. Iako
su brojna istraživanja pokazala da stanova u Hrvatskoj ima viška, taj omjer stanova nije
jednako raspodijeljen između razvijenih i slabije razvijenih područja. Ranije u tekstu
navedeno je već kako viškovi stana u manje razvijenim sredinama ne mogu pokriti manjak u
urbanim sredinama. Stambenu krizu dodatno pojačavaju i visoke cijene stanova u razvijenim
sredinama, dok je kućanstava koja si mogu priuštiti takve stanove s obzirom na svoja
primanja, sve manje. Isto tako, građani koji stanuju u prenaseljenim stanovima izloženi su
ozbiljnim rizicima za mentalno zdravlje.129
Taj jaz između cijene stanova i plaća najviše se osjeća u urbanim sredinama gdje se nalazi
najviše biološki reproduktivnog stanovništva. Cijene stanova u Hrvatskoj i Zagrebu veće su u
odnosu na Češku i Prag, viši je i koeficijent priuštivosti iako Češka ima bolje gospodarske
pokazatelje. Tada se neodgovarajući standard javlja kao ograničenje poželjnog rasta
stanovništva.130
Kada se promatra udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanu, treba naglasiti da u
vlastitoj kući češće žive stanovnici ruralnih nego urbanih naselja. Na tim je područjima
129
Prema: Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2008., str. 383.
130
Ibid: 383.
53
zemljište puno jeftinije, a samim time i izgradnja stambenih objekata. To je povezano i s
profesionalnim statusom, odnosnom zanimanjima seoskih i gradskih stanovnika. Na ruralnim
područjima ljudi su češće i poljoprivrednici te većina njih ima svoje kuće ili stanove. Oni su
vezani za određeno područje koje posjeduju i zemlju koju obrađuju, pa su na taj način manje
mobilni i više preferiraju životni stil koji podrazumijeva život u vlastitoj kući. Nakon
poljoprivrednika, najveći broj vlasnika stanova ili kuća čine samozaposleni ( poduzetnici i
slično), dok među ostalim profesionalnim skupinama nema nekih značajnijih razlika. Isto
tako, prema slici 3., vidi se da je udio vlasnika stanova veći što je dobna skupina starija. To je
i razumljivo jer se dohodak i bogatstvo akumuliraju, a stambeni krediti otplaćuju tijekom
života.131
Slika 3. Udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanovima prema dobi, razini urbanizacije
i profesionalnom statusu
Izvor: Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, Program ujedinjenih naroda u Hrvatskoj, Zagreb,
2007., str. 32.
131
Prema: Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, Program ujedinjenih naroda u Hrvatskoj,
Zagreb, 2007., str. 32.
54
7. STAMBENA POLITIKA I EU
„ Demontaža socijalne države“ pojava je koja je obilježila kraj sedamdesetih i početak
osamdesetih godina u svim razvijenim europskim državama. To je bilo razdoblje ekonomske
recesije i doba kada je došlo do značajnijih promjena u socijalnim programima.
Subvencionirana stambena potrošnja predstavljala je visok udio u socijalnim programima te je
zbog toga stambena politika bila središtem navedene demontaže. Stambene subvencije
namijenjene su točno određenim skupinama, odnosno onima koji je stvarno potrebna pomoć
daju se i veće subvencije. Tijekom osamdesetih godina, potrošačke subvencije za stanove u
vlasništvu se ne smanjuju već rastu. Tržište stambene potrošnje nastojalo se urediti prodajom
dijela socijalnih stanova stanarima ( koji su pripadali dobrostojećim srednjim slojevima),
međutim to nije izazvalo smanjenje subvencija već promjene instrumenta stambene politike.
To je značilo orijentaciju na osnaživanje stambene potražnje, odnosno subvencioniranja
potrošača.132 Stambena potrošnja i subvencije stanovanja u znatnoj mjeri postaju korektivom
politike raspodjele zarade.133 Takvi stambeni programi nisu se uklapali u reformske zahtjeve u
liberalnim konceptima socijalne države Velike Britanije i SAD-a.
Zbog sve veće gospodarske i društvene razvijenosti te s povećanjem kvalitete života, udio
stambene potrošnje u proračunu kućanstva stalno raste. U prilog tome govori i činjenica da je
na prvom mjestu kupnja kuće u osobnom vlasništvu, a tek onda slijede najam stana ili neki
drugi oblici potrošnje. Razvijanjem specijaliziranih institucija za financiranje programa
stambenog zbrinjavanja pojedine države nastoje dati podršku takvom načinu razmišljanja.
Drugu polovicu osamdesetih godina 20. stoljeća obilježava pojam privatizacije stanovanja.
Država počinje mijenjati svoju strategiju pa tako ona više neposredno ne osigurava stanove
već je više usmjerena na osiguravanje općih uvjeta za stambeno zbrinjavanje.134 Svoju
prethodnu ulogu u socijalnom stanovanju država prebacuje na neprofitne stambene
organizacije. Dolazi do opadanja novosagrađenih stanova te se nastoji postići bolja kvaliteta
stambenog fonda i na taj način predstavlja jedno od najvažnijih obilježja stambene politike u
EU.
132
Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi, pojmovnik,
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 376.
133
Ibid. str. 376.
134
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi,
pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 379.
55
U novije vrijeme dolazi i do sve većih problema u demografskoj strukturi stanovništva. Sve je
veći udio samačkih domaćinstava u urbanim sredinama te naposljetku takva domaćinstva
imaju i veće troškove stanovanja. Osim navedenog problema, valja napomenuti da raste i udio
starog stanovništva. S obzirom na primanja koja ostvaruju i troškove koje imaju, ovakva
skupina građana treba stanove koji su prilagođeni njima odnosno njihovim potrebama i
financijskim mogućnostima. Poznato je da staračka kućanstva odlaze živjeti u manje stanove
nakon što se njihova djeca isele.135
Još jedan od izazova stambenoj politici jeste i dinamično tržište rada zbog čega se javlja
problem stanovanja razdvojenih obitelji. Najčešće jedan član obitelji radi izvan mjesta u
kojem stalno živi, te se zbog toga dodatno povećavaju troškovi stanovanja, a i da bi se takvo
što moglo provesti potreban je raspoloživi stambeni fond. Kad je riječ o tržištu radne snage, s
druge strane postoji i nezaposlenost koja nepovoljno utječe na ulaganja u izgradnju stanova.
Tu se posebice naglašavaju mladi koji sve teže dobivaju stalni posao i na taj način ne mogu ni
dobiti dugoročne stambene kredite kojima bi riješili svoje stambeno pitanje. Također, ako
neka osoba nije zaposlena za stalno to predstavlja problem mogućnosti otplate postojećih
kredita.
7.1. Stambena problematika mladih u Europskoj uniji
Bilo da se radi o Hrvatskoj, razvijenim zemljama Europske unije ili neke treće integracije ili
države, svima je zajednička problematika stambenog zbrinjavanja svojih građana, pogotovo
nekih određenih skupa kao što su mladi.
U današnje vrijeme, u teškim uvjetima gospodarske, ekonomske i financijske krize rješavanje
stambenog pitanja predstavlja životni izazov svakog pojedinca. Kad je riječ o mladima, takvo
što posebno dolazi do izražaja jer kao što je već navedeno ranije u tekstu, prva zapreka je ona
financijska. Početničke plaće su vrlo niske, a naći i zadržati neki posao predstavlja dodatni
izazov. Stoga, s takvom „pozadinom“ i motivacijom, mladi jednostavno nisu spremni
pokrenuti svoje stambeno pitanje jer ne vide način kako bi ga riješili.
135
Prema: Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., Socijalna politika: povijest, sustavi,
pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2005., str. 380.
56
Upravo zbog toga sve je veći udio mladih koji iako su zaposleni ipak još uvijek žive sa svojim
roditeljima jer im je tako lakše i jeftinije. Često se takvo ponašanje i način razmišljanja zove „
sindrom Petra Pana“, dječaka koji nije htio odrasti.136 „ Sindrom Petar Pan“ prisutan je i u
Europi jer djeca ostaju živjeti sa svojim roditeljima koji ih još dodatno ohrabruju jer ne žele
da njihova djeca prolaze težak i trnovit put rješavanja stambenog pitanja. Tome idu u prilog i
podaci koji govore da je samo u 2008. godini u EU otprilike 46% ili 51 milijun mladih osoba
u rasponu od 18 do 34 godine života živjelo sa svojim roditeljima.
NORVEŠKA
ISLAND
DANSKA
ŠVEDSKA
FINSKA
NIZOZEMSKA
FRANCUSKA
VELIKA BRITANIJA
BELGIJA
NJEMAČKA
ESTONIJA
AUSTRIJA
LUKSEMBURG
IRSKA
ČESKA
ŠPANJOLSKA
MAĐARSKA
LITVA
LATVIJA
CIPAR
RUMUNJSKA
GRČKA
ITALIJA
POLJSKA
PORTUGAL
BUGARSKA
MALTA
SLOVENIJA
SLOVAČKA
Grafikon 1. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive sa svojim roditeljima (%)
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 1.
Prema podacima iz grafikona 1, vidi se da je u sjevernim zemljama udio mladih koji još
uvijek žive sa svojim roditeljima manji, dok je u južnim i nekim novim članicama Europske
unije taj postotak znatno veći. Razlog tome ovisi od zemlje do zemlje, no u nekim zemljama,
poput Hrvatske, to se događa zbog nemogućnosti rješavanja stambenog problema te niskog
standarda zbog čega sve veći broj mladih odlučuje ostati kod kuće. Prema nekim
istraživanjima, neriješeno stambeno pitanje smanjuje im i šansu za sklapanje bračne
zajednice. U Italiji primjerice razlog tome nije materijalna neimaština, već to nalaže snažna
obiteljska tradicija. Udio mladih koji još uvijek žive s roditeljima kreće se od oko 20% ili
manje u Danskoj, Švedskoj i Finskoj, do 60% i više u Bugarskoj, Malti, Sloveniji i Slovačkoj.
Ukupno gledajući, to premašuje 50% u 16 zemalja članica.137
136
Sindrom Petra Pana i u Hrvatskoj, dostupno na: http://gorila.jutarnji.hr/vijesti/2011/01/28/sindrom-petrapana-i-u-hrvatskoj ( 11.12.2012.)
137
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 1.
57
Kao što je već ranije u tekstu navedeno, mnoga istraživanja pokazala su da je materijalna
neimaština najveća prepreka u stvaranju neovisnosti mladih. Takve materijalne poteškoće se
onda naravno odražavaju na tržište rada, stambeno tržište i slično. Neki od ključnih razloga
napuštanja doma roditelja mogu biti i obrazovanje ili posao. Naime, zbog ograničenog broja
gradova koji nude određena sveučilišta, mladi ljudi s ruralnih područja ili nekih manje
razvijenih sredina jednostavno su prisiljeni napustiti vlastiti dom. Djelomice zbog daljnjeg
obrazovanja, ali i zato što u razvijenijim sredinama imaju i veće mogućnosti i šanse da nađu
posao. Još jedan od razloga ( ne) napuštanja vlastitog doma jest i taj što neke države nude
bolje životne mogućnosti od drugih država kao što su povoljniji smještaj, daju subvencije za
pokrivanje stanarine ili pak za troškove obrazovanja.
Neki ostali razlozi koji objašnjavaju takvo ponašanje kod mladih, ovise od zemlje do zemlje,
ali i isto tako o sredini u kojoj je neki pojedinac odrastao, njegovom životnom stilu i volji da
se što prije osamostali.
Nadalje, istraživanja koja su se provodila prema spolu, pokazala su da je udio mladih
muškaraca koji žive s roditeljima znatno veći u odnosu na žene. Na razini Europske unije on
je za muškarce iznosio 51.6%, a za žene 39.4%.138
138
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 2.
58
Grafikon 2. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima, prema spolu,

Žene

NORVEŠKA
ISLAND
DANSKA
FINSKA
ŠVEDSKA
NIZOZEMSKA
FRANCUSKA
VELIKA BRITANIJA
NJEMAČKA
BELGIJA
AUSTRIJA
LUKSEMBURG
ESTONIJA
IRSKA
MAĐARSKA
ČEŠKA
LATVIJA
RUMUNJSKA
CIPAR
GRČKA
ŠPANJOLSKA
BUGARSKA
LITVA
ITALIJA
POLJSKA
PORTUGAL
MALTA
SLOVENIJA
SLOVAČKA
(%)
Muškarci
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 2.
Taj jaz je najviše izražen u Danskoj, Finskoj, Bugarskoj i Nizozemskoj gdje udio mladih
muškaraca koji žive s roditeljima premašuje gotovo za polovicu udio mladih žena koje žive s
roditeljima. Tako se primjerice u Belgiji postotak mladih muškaraca kreće oko 74%, a za
mlade žene on iznosi oko 47%.
Jedan od osnovnih motiva napuštanja obiteljske kuće jest i život s partnerom. Naravno, takva
zajednica može, ali i ne mora imati zakonsku podlogu, odnosno može se raditi o bračnom ili
nekom izvanbračnom životu mladih ljudi. Prema prosjeku, žene ranije napuštaju vlastiti dom
zbog udaje ili se jednostavno isele ranije u odnosu na muškarce. Od ukupne populacije mladih
osoba u rasponu između 18. do 34. godine života, u 2008. na život s partnerom ( bez obzira na
zakonsku osnovu) odlučilo se čak 48% žena, dok se postotak za muškarce kretao oko 36%.
59
Tablica 9. Udio mladih u rasponu od 18. do 34. godine koji žive s partnerom ( bez obzira na
zakonsku osnovu), prema spolu (%)
Zemlja
EU-27
Belgija
Bugarska
Češka
Danska
Njemačka
Estonija
Irska
Grčka
Španjolska
Francuska
Italija
Cipar
Latvija
Litva
Luxemburg
Mađarska
Malta
Nizozemska
Austrija
Poljska
Portugal
Rumunjska
Slovenija
Slovačka
Finska
Švedska
V. Britanija
Island
Norveška
Žene
47.6
49.5
52.9
48.8
53.0
43.4
48.1
34.4
40.2
45.4
55.3
39.8
46.5
45.6
45.3
50.3
49.3
37.3
45.1
46.9
48.7
44.0
57.3
37.0
37.4
62.9
61.4
49.2
54.0
57.1
Muškarci
35.8
38.2
38.8
34.7
41.8
35.8
39.5
26.0
21.0
32.0
44.6
25.0
32.5
37.3
36.2
34.6
36.1
26.0
34.5
32.7
37.2
32.2
42.1
22.0
27.0
50.5
48.2
38.9
41.6
41.9
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 4.
Prema navedenim podacima iz tablice 9., vidi se da je u zemljama poput Finske, Švedske i
Norveške zabilježen najveći postotak žena koje su se odlučile za život s partnerom i iznosi
više od 55%, dok je za muškarce taj postotak najveći u zemljama poput Francuske, također
Finske i Švedske, Danske i ukupno gledano on ne premašuje 50%.
Postotak mladih parova koji žive zajedno, ali u kući roditelja znatno je manji te iznosi tek
4.5% za cijelu Europsku uniju. Taj postotak je nešto manji od 1 u zemljama kao što su
Danska, Irska te Nizozemska. U Latviji i Poljskoj on glasi 8%, dok su najveći postoci
zabilježeni u Rumunjskoj i to čak 18% i Bugarskoj gdje iznosi 19%. Takve razlike
60
prvenstveno proizlaze iz ekonomskih i kulturoloških razlika te one objašnjavaju zašto mladi
parovi u tim zemljama rađe ostaju živjeti kod roditelja.139
Što duže traje naše obrazovanje, to duže postoji i razlog zašto ostati i živjeti s roditeljima.
Takav način razmišljanja ima većina mladih u godinama od 18. do 24, dok oni mladi od 25.
34. godine ne razmišljaju više tako. Takva činjenica i ne iznenađuje, jer s godinama dolaze i
neka nova iskustva, potrebe i ciljevi te je jasno zašto ova „starija“ grupa mladih osoba ne
razmišlja na taj način. U tim godinama, oni već imaju neku financijsku zaradu ili uzimaju
kredite, osim toga, velika većina ih nađe posao za stalno i žele svoje stambeno pitanje riješiti
čim prije. Prema prosjeku Europske unije, u grupi mladih od 18. do 25. godine života, a koji
još uvijek žive s roditeljima, njih 55% je izjavilo da se još uvijek obrazuju, dok je za drugu
grupu mladih od 25. do 34. godine taj postotak iznosio samo 13%.
139
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 4.
61
Grafikon 3. Udio mladih u rasponu od 18 do 25 godine koji žive s roditeljima i još se školuju
MALTA
ŠVEDSKA
AUSTRIJA
BUGARSKA
GRČA
PORTUGAL
LATVIJA
ITALIJA
IRSKA
ŠPANJOLSKA
RUMUNJSKA
ČEŠKA
MAĐARSKA
NIZOZEMSKA
FINSKA
SLOVAČKA
CIPAR
ESTONIJA
FRANCUSKA
POLJSKA
DANSKA
BELGIJA
NJEMAČKA
LUKSEMBURG
LITVA
SLOVENIJA
NORVEŠKA
ISLAND
(%)
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 5.
Grafikon 4. Udio mladih u rasponu od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima i još se školuju
RUMUNJSKA
BUGARSKA
GRČKA
MALTA
BELGIJA
SLOVAČKA
IRSKA
POLJSKA
FRANCUSKA
LITVA
MAĐARSKA
LATVIJA
PORTUGAL
ČEŠKA
ESTONIJA
FINSKA
ITALIJA
NIZOZEMSKA
ŠPANJOLSKA
ŠVEDSKA
AUSTRIJA
LUKSEMBURG
CIPAR
DANSKA
SLOVENIJA
NJEMAČKA
NORVEŠKA
ISLAND
(%)
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 6.
Prema grupi mladih osoba između 18. i 25. godina, koji još žive s roditeljima, a istovremeno
se školuju, najmanji postotak, 40% i manje, bilježi se u zemljama članicama kao što su Malta
(27%), Švedska (35%) te Austrija ( 37%), dok je u nekim članicama on puno veći –
62
Luksemburg (68%) i Slovenija (77%). U grupi od 25. do 34. godine taj je postotak znatno niži
gledano ukupno za cijelu EU, međutim pojedinačno on je najveći u Irskoj ( 28%) Sloveniji
(29%) i Njemačkoj ( 37%).
U cijeloj Europskoj uniji, 13.2% mladih u godinama između 18. i 34., a koji žive s
roditeljima, bilo je izloženo riziku siromaštva, dok je za cijelu Europu tu istu grupu mladih
ljudi postotak iznosio 15.7%.140 Rizik siromaštva za mlade koji žive s roditeljima kreće se oko
4% za Irsku, 5% u Malti i Nizozemskoj, dok su nešto veće stope u Bugarskoj gdje ona iznosi
16%, u Grčkoj i Poljskoj 17% te u Rumunjskoj 20%. Oni koje žive s roditeljima izloženi su
manjem riziku siromaštva zbog činjenice da se njihovi individualni prihodi dodaju prihodima
njihovih roditelja. To objašnjava i relativno visoke postotke od rizika siromaštva u sjevernim
zemljama članicama kao što su Švedska (18%), Norveška (23%) i Danska (22%) gdje je već
ranije u tekstu navedeno da bilježe najveće postotke mladih koji žive samostalno. Naravno,
život s roditeljima ne znači nužno i manju šansu siromaštva jer u nekim članicama poput
Malte, Španjolske, Poljske i Latvije postotak rizika od siromaštva kretao se približno isto za
one mlade koji žive sami i za one koji žive s roditeljima.
140
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 6.
63
Grafikon 5. Rizik siromaštva za sve mlade između 18 i 34 godine i one koji žive s roditeljima
ISLAND
NORVEŠKA
NIZOZEMSKA
MALTA
DANSKA
SLOVENIJA
CIPAR
NJEMAČKA
ČEŠKA
AUSTRIJA
FINSKA
ŠVEDSKA
SLOVAČKA
IRSKA
MAĐARSKA
VELIKA BRITANIJA
BELGIJA
LUKSEMBURG
PORTUGAL
ESTONIJA
ITALIJA
FRANCUSKA
ŠPANJOLSKA
LATVIJA
BUGARSKA
LITVA
GRČKA
POLJSKA
RUMUNJSKA
(%)

Stopa rizika od siromaštva za populaciju od 18 – 34 godine

Stopa rizika od siromaštva za populaciju od 18 – 34 godine koji žive s roditeljima

Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 7.
Pronalaženje stalnog posla predstavlja osnovni faktor na temelju kojeg se neki pojedinac
počinje osamostaljivati, a na kraju krajeva i riješiti svoje stambeno pitanje. Međutim, stalni
posao ne može garantirati automatski financijsku stabilnost i samostalnost. Prema podacima
za 2008. godinu, prosjek EU za mlade od 18. do 34. godine koji žive s roditeljima, a rade
puno ili skraćeno radno vrijeme iznosio je 51.1%. 33.2% identificirani su kao studenti, 9.5%
kao nezaposleni, dok ih je 6.2% klasificirano kao ostali ( trajno onemogućen i/ili nesposoban
za rad, obveze u vojsci i slično). Ti podaci pokazuju da mladi unatoč tome što imaju posao,
svejedno žive s roditeljima. U Malti taj postotak iznosi 75%, te u Austriji i Bugarskoj 60%.
Razlog života s roditeljima može biti taj što plaća koju zarade nije dovoljna da si priušte
vlastiti stan ili nedostatak mobilnosti kod mladih. To se posebice odnosi na one mlade koji
64
žive u urbanim sredinama i da bi pronašli neki posao, ne moraju se iseliti iz stana svojih
roditelja.141
Grafikon 6. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima, prema vlastitom

Puno ili djelomično radno vrijeme

Nezaposleni

Studenti

NORVEŠKA
ISLAND
FRANCUSKA
FINSKA
DANSKA
BELGIJA
LUSKEMBURG
CIPAR
SLOVENIJA
ITALIJA
ŠVEDSKA
NJEMAČKA
IRSKA
LITVA
ESTONIJA
MAĐARSKA
NIZOZEMSKA
POLJSKA
ČEŠKA
RUMUNJSKA
SLOVAČKA
GRČKA
ŠPANJOLSKA
PORTUGAL
LATVIJA
BUGARSKA
AUSTRIJA
MALTA
ekonomskom statusu, (%)
Inaktivni
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 8.
S obzirom na prethodni tekst valja napomenuti da i privremeni ugovori o radu ili pak
nezaposlenje mogu utjecati na kasniji odlazak mladih iz obiteljskih kuća. Među mladima koji
su zaposleni i žive s roditeljima, njih 35.8% (2008.) izjavilo je kako imaju posao na određeno
vremensko razdoblje. U 6 zemalja članica ( Poljska, Finska, Španjolska, Švedska, Portugal i
Francuska) većina tih mladih ima potpisane privremene, a manje trajnih ugovora o radu. Na to
je možda utjecala i fleksibilnost radne snage među članicama koju nudi Europska unija.
Također, i učestali probni ugovori ponuđeni mladima na početku njihove karijere mogu
utjecati na takvo što.142 Logično, bez stalnog zaposlenja postoji manja šansa da mlada osoba
141
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 8.
142
Prema: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat,
str. 8
65
napusti obiteljski dom. Najmanji udio mladih koji žive s roditeljima, a imaju privremene
ugovore jesu u Malti, Rumunjskoj, Estoniji itd.
Grafikon 7. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima i imaju privremeni
NORVEŠKA
ISLAND
ŠPANJOLSKA
FINSKA
ESTONIJA
RUMUNJSKA
MALTA
LITVA
LATVIJA
AUSTRIJA
NJEMAČKA
MAĐARSKA
IRSKA
BUGARSKA
ČEŠKA
SLOVAČKA
CIPAR
ITALIJA
BELGIJA
NIZOZEMSKA
LUKSEMBURG
SLOVENIJA
GRČKA
PORTUGAL
FRANCUSKA
POLJSKA
ŠVEDSKA
ugovor o radu, (%)
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 9.
Udio mladih između 18. i 34. godine života, a koji žive s roditeljima i nezaposleni su kreće se
oko 10% za Europsku uniju. Udio mladih nezaposlenih najveći je u Irskoj i Švedskoj ( 16%),
Italiji (15%), Grčki (14%) te Francuskoj (12%). Na taj način nezaposlenost postaje glavnim
razlogom ostanka kod kuće.
66
Grafikon 8. Stopa nezaposlenih za cijelu populaciju mladih između 18 i 34 godine i onih koji
NIZOZEMSKA
AUSTRIJA
ESTONIJA
LITVA
DANSKA
CIPAR
NJEMAČKA
MALTA
BELGIJA
RUMUNJSKA
LUKSEMBURG
SLOVAČKA
FINSKA
LATVIJA
SLOVENIJA
ČEŠKA
POLJSKA
MAĐARSKAA
ŠPANJOLSKA
PORTUGAL
FRANCUSKA
BUGARSKA
GRČKA
ITALIJA
ŠVEDSKA
IRSKA
ISLAND
NORVEŠKA
žive s roditeljima (%)

Mladi koji žive s roditeljima
-
Ukupna populacija mladih
Izvor: Choroszewicz M., Wolff P., Population and social conditions, Statistics in focus, 50/2010., Eurostat, str. 9.
67
8. ZAKLJUČAK
Problemi vezani uz stanovanje oduvijek su postojali, samo što kroz povijest nisu bili toliko
izraženi kao danas. Može se zaključiti da je država nekada više računa vodila o socijalnoj
politici prema svojim građanima, nego što to čini u novije vrijeme. Doći do stana bilo je puno
lakše jer je postojala politika društvenih stanova kojima se nastojalo pomoći ciljanim
skupinama građana.
Mladi kao najveće bogatstvo zajednice trebali bi i na taj način biti tretirani, a ne da se prema
njima društvo odnosi kao da su teret. Na njima leži mogućnost i snaga da poprave socijalnu,
demografsku i gospodarsku sliku neke države, samo im se treba dati prilika i podrška da to
dokažu. Iako razočarani stanjem u kojem se nalaze, mladi još uvijek u sebi nose dovoljno
optimizma da će buduća vremena za njih biti bolja te da će se država još više uključiti u
rješavanje njihovih problema, pogotovo što se tiče zaposlenosti i stambenog prostora. Valja
napomenuti kako se svijest o stambenim problemima mladih sve više ugrađuje u različite
financijske i stambene organizacije, međutim to još nije dostiglo željenu razinu. Neki bolji
rezultati očekuju se u danima ispred, dok će i mladi više biti uključeni u procese odlučivanja i
dok će ono što su naučili u obrazovnim institucijama moći pokazati.
Opća je žalost i surova stvarnost da raste broj mladih koji bez obzira na to rade li ili ne, još
uvijek moraju živjeti s roditeljima, a u najboljim su godinama da uživaju u plodovima svog
truda te na pragu da osnivaju obitelj, a stanje u državi im to ne omogućava. Suočeni s ovim
problemima, na mladima jedino ostaje da vjeruju kako će jednog dana država i na njih misliti
te da će svoje pravo na stan i stanovanje moći riješiti na najpovoljniji način.
Budućnost mladih u Hrvatskoj leži u rukama njene vlade, a kada će ona i u kojoj mjeri
shvatiti da ih mladi trebaju te da svojim odlukama kroje na tisuće sudbina, nitko ne zna.
Problemi su tu i uvijek će čekati na svoja rješenja, a mladi će u međuvremenu pokušati
odabrati najbolje za sebe što znači da će zbog bolje kvalitete života većina njih i napustiti
zemlju.
68
LITERATURA
Knjige:
1. Ilišin V., Radin F., ( 2007.): Mladi: problem ili resurs, Zagreb -Institut za društvena
istraživanja, Zagreb
2. Puljiz, V., Bežovan G., Matković, T., Šućur, Z., Zrinščak, S., ( 2005.): Socijalna politika:
povijest, sustavi, pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
3. Puljiz V., Bežovan G., Matković T., Šućur Z., Zrinščak S., (2008.): Socijalna politika
Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
4. Šimunović I, (2007.): Urbana ekonomika, Školska knjiga, Zagreb
Članci i časopisi:
1. Akrap A., Čipin I., (2008.): Stambeni problemi, produženi život s roditeljima i odgoda
ulaska u brak u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, str. 416.- 419.
2. Bežovan G., (2004.): Stambena prava u Hrvatskoj i problemi njihova ostvarenja, Revija za
socijalnu politiku, Zagreb, str. 94.– 105.
3. Choroszewicz M., Wolff P., (2010.): Population and social conditions, Statistics in focus,
Eurostat, str. 1.– 9.
4. Franić, T.,S., Korlaet L., Vranić, D., (2005.): Prilog analizi stambenih politika i planske
stanogradnje Nizozemske i Hrvatske, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam,
str. 199.
5. Kvaliteta života u Hrvatskoj, Regionalne nejednakosti, ( 2007.), Program ujedinjenih
naroda u Hrvatskoj, Zagreb, str. 32
6. Leko V., Stojanović A., ( 2005.): Financiranje stambenog zbrinjavanja u Republici
Hrvatskoj, Računovodstvo i financije, str. 65.– 68.
7. Mladi bez stambenog rješenja, Smjernice za pripremu javne politike, Eda, 2009.
8. Nacionalni program za mlade od 2009. do 2013. godine, (2009.), Ministarstvo obitelji,
branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Republika Hrvatska
69
9. Tepuš, M. M., (2004.): Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj,
Pregledi, Hrvatska narodna banka, str. 4.– 15.
Internet izvori:
1. 100 POS-ovih stanova: Izgradnja na Hostovom bregu počinje na proljeće, dostupno na:
http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/100-POS-ovih-stanova-Izgradnja-na-Hostovom-bregupocinje-na-proljece
2. Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, dostupno na:
http://www.apn.hr/hr/put-do-vaseg-stana-kroz-program-drustveno-poticane-stanogradnje-pos33
3. Hrvatska mreža zdravih gradova, dostupno na: http://www.zdravigradovi.com.hr/home/djelotvorno-znanje-za-zdravlje/obitelj-i-zdravlje/4b-program.aspx
4. Kupnja stana tek u četrdesetoj!, dostupno na: http://news.crozilla.com/?p=1707
5. Mladi u Hrvatskoj kod mame do 30. godine života, dostupno na:
http://www.jutarnji.hr/mladi-u-hrvatskoj-kod-mame-do-30--godine-zivota/219841/
6. Navala na stanove uz državnu subvenciju, dostupno na:
http://www.glasistre.hr/vijesti/arhiva/350386
7. Perić L., Od kolijevke pa do groba ( 2006.), dostupno na:
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060609/split01.asp
8. Porez na imovinu ruši cijene stanova, dostupno na: http://www.jutarnji.hr/porez-naimovinu-rusi-cijene-stanova/840764/
9. Popis stambenih štedionica, dostupno na:
http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaPopisStedionica.html
10. Potpore stambenom zbrinjavanju mladih obitelji, dostupno na:
http://www.vinica.hr/hr/669/potpore-stambenom-zbrinjavanju-mladih-obitelji/
11. Preduvjeti banaka za dobivanje stambenih kredita, dostupno na: http://www.crozillanekretnine.com/content/Financiranje/preduvjeti-banaka-za-dobivanje-stambenih-kredita851.htm
70
12. Računovodstvo i porezi, dostupno na: http://www.profitiraj.hr/racunovodstvo-iporezi/zelite-iznajmljivati-stan-ili-poslovni-prostor-ovo-je-vas-porezno-pravni-okvir/
13. Sindrom Petra Pana i u Hrvatskoj, dostupno na:
http://gorila.jutarnji.hr/vijesti/2011/01/28/sindrom-petra-pana-i-u-hrvatskoj
14. Stambeni krediti mladima, dostupno na: www.zaba.hr
15. Stambeni krediti za kupnju novih stanova uz državnu subvenciju, dostupno na:
http://www2.raiffeisenstambena.hr/default.aspx?id=445
16. Stambena štednja u Hrvatskoj, dostupno na:
http://www.stednjainfo.net/InfoStambenaStednjaHrvatska.html
17. STANogradnja za mlade, podrškom do krova, dostupno na:
http://bs.scribd.com/doc/70490592/STANogradnja-ZA-MLADE
18. Uređena zemlja, dostupno na: http://pia.uredjenazemlja.hr/
19. Usporedba stambenih štedionica, dostupno na:
http://www.stednjainfo.net/InfoUsporedbaStambenihStedionica.html
20. Vlastiti krov nad glavom – nemoguća misija?, dostupno na:
http://news.crozilla.com/?p=2563
21. Vodni doprinos, dostupno na: http://www.voda.hr/Default.aspx?art=2506
22. Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, dostupno na:
http://www.zakon.hr/z/371/zakon-o-dru%C5%A1tveno-poticanoj-stanogradnji
23. Zakon o Fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države (NN 109/1997),
dostupno na: http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1997/1661.htm
24. Zakon o najmu stana ( NN 091/1996), dostupno na:
http://hidra.srce.hr/arhiva/263/18315/www.nn.hr/clanci/sluzbeno/1996/1598.htm
25. Zakon o porezu na nekretnine, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/69/Zakon-o-porezuna-promet-nekretnina
71
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine života koji žive s roditeljima (%)…………...57
Grafikon 2. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima, prema spolu ……….59
Grafikon 3. Udio mladih u rasponu od 18 do 25 godine koji žive s roditeljima i još se školuju (%) …62
Grafikon 4. Udio mladih u rasponu od 25 do 34 godine koji žive s roditeljima i još se školuju (%) …62
Grafikon 5. Rizik siromaštva za sve mlade između 18 i 34 godine i one koji žive s roditeljima (%) …64
Grafikon 6. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima, prema vlastitom ekonomskom
statusu (%) …………………………………………………………………………………………….65
Grafikon 7. Udio mladih između 18 i 34 godine koji žive s roditeljima i imaju privremeni ugovor o
radu (%) …………………………………………………………………………………………….…66
Grafikon 8. Stopa nezaposlenih za cijelu populaciju mladih između 18 i 24 godine i onih koji žive s
roditeljima (%) …………………………………………………………………………………….......67
POPIS SLIKA
Slika 1. Nastanjeni stanovi prema vlasništvu i sobnosti – 2001. godina ……………………………...50
Slika 2. Opremljenost nastanjenih stanova – 2001. godina …………………………………………..51
Slika 3. Udio osoba koje žive u vlastitim kućama ili stanovima prema dobi, razini urbanizacije i
profesionalnom statusu ………………………………………………………………………………..54
72
POPIS TABLICA
Tablica 1. Stambena izgradnja u Hrvatskoj od 1992. do 2009. godine ………………………………...6
Tablica 2. Prosječne cijene prodanih stanova po 1 m² od 2001. do 201.0. godine za Republiku
Hrvatsku ………………………………………………………………………………………………...7
Tablica 3. Distribucija kredita banaka stanovništvu, 2005. – rujan 2012. godine ( u milijunima kn) ..13
Tablica 4. Prosječne kamatne stope u Hrvatskoj, 2005. – rujan, 2012. godine ……………................14
Tablica 5. Stambeni statusi u Republici Hrvatskoj 2001. godine …………………………………..…20
Tablica 6. Nerevidirani podaci za kreditne institucije u tisućama kn za 2011. godinu, HNB ………...29
Tablica 7. Broj, površina stanova za stalno stanovanje i pokazatelji standarda stanovanja u Hrvatskoj
od 1953. do 2001. godine ……………………………………………………………………………...49
Tablica 8. Novosagrađeni stanovi za stalno stanovanje u Hrvatskoj od 2002. do 2011.
godine…………………………………………………………………………………………………..53
Tablica 9. Udio mladih u rasponu od 18 do 34 godine koji žive s partnerom ( bez obzira na zakonsku
osnovu), prema spolu (%) ……………………………………………………………………………..60
73

NN 109/11. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Tehnički opis VIŚESTAMBENE ZGRADE

NN 1/14 VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Specifikacija standarda i opreme stanova 612.89 KB

preuzimanje zahtjeva - Državni ured za obnovu i stambeno

NN 56/11 VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Službene novine FBiH, br. 27/97 - Agencija za privatizaciju FBiH

1/4 2. Informacija o Završnom računu Javne ustanove "Gradski

SAMOSTALNA DEMOKRATSKA SRPSKA STRANKA