2 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
2013
SADRŽAJ AUGUST
BROJ 8
5
10
KRITERIJI ZA IMENOVANJE
ČLANOVA NADZORNIH ODBORA I UPRAVA PRIVREDNIH
DRUŠTAVA SA UČEŠĆEM
DRŽAVNOG KAPITALA
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
48
57
MEĐUNARODNO PRIVATNO I
PROCESNO PRAVO EVROPSKE
UNIJE NAKON LISABONSKOG
UGOVORA: QUID HABET QUOD
MUTATAM?
Darko SOLDAT, mag. iur.
18
POVLASTICE INVALIDNIH OSOBA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Alan VAJDA, mag. iur
38
REVIZIJA MATERIJALNIH I
NEMATERIJALNIH STALNIH
SREDSTAVA
Edin SEMIĆ, dipl.ecc.
66
OKONČANJE UPRAVNOG
POSTUPKA I OTPISA ZATEZNIH
KAMATA NA JAVNE PRIHODE
mr.sci. Elmir JAHIĆ dip.iur.
REGULIRANJE SLOBODE
PRUŽANJA USLUGA U BIH U
KONTEKSTU EVROPSKIH INTEGRACIJA I JAVNIH POLITIKA
BIH, KAO PREPREKA OVIM
PROCESIMA
Majda BEHRAM STOJANOV
KOMENTAR NACRTA ZAKONA O
ZAŠTITI PRIJAVITELJA KORUPCIJE U FEDERACIJI BiH (I dio)
mr. Fadil ŠERO
ODGOVORI NA PITANJA
79
PITANJA I ODGOVORI
RADNI ODNOSI
Džana Kadribegović, dipl. iur.
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
99
OKONČANJE UPRAVNOG
POSTUPKA I OTPISA ZATEZNIH KAMATA NA JAVNE
PRIHODE
Janja JOVANOVIĆ, sudija
PRILOG
101
Usvojeni zakoni u Narodnoj
skupštini Republike Srpske u
periodu od 01. 01. – 31. 07.
2013. godine
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-majl: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.:+387 33 214 582
GSM: 061 191 185
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI UREDNIK:
prof. dr. Neđo Milićević
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
DTP:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Pretplata za 2012. godinu je 250 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Objavljujemo:
•
•
•
•
•
stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u wordu,
times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme
neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime
i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi, e-mail i telefon;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa.
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta;
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
4 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
KRITERIJI ZA IMENOVANJE ČLANOVA
NADZORNIH ODBORA I UPRAVA PRIVREDNIH
DRUŠTAVA SA UČEŠĆEM DRŽAVNOG KAPITALA
Ljiljana Ćehajić
Ministarstvo pravde i uprave Kantona Sarajevo
e-mail:[email protected]
U
članku su predstavljeni uslovi i kriteriji koje moraju ispunjavati
kandidati za članove nadzornih odbora i uprava privrednih društava sa
učešćem državnog kapitala na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
u kojim ovlašćenja po osnovu učešća državnog kapitala vrše Federacija Bosne
i Hercegovine, kanton, grad ili opština, sa posebnim osvrtom na odredbe
zakona koje se odnose na privredna društva i javna preduzeća.
Ključne riječi: privredno društvo, javno preduzeće, dioničko društvo, društvo s
ograničenom odgovornošću, nadzorni odbor, uprava (menadžement), direktor
i izvršni direktori, uslovi za imenovanje, statut, sukob interesa, usavršavanje,
Vlada Federacije BiH, Privredna komora Federacije BiH.
Federacija Bosne i Hercegovine, kanton, grad
ili opština mogu biti osnivači ili većinski
suosnivači privrednih društava, odnosno
osnivači javnih preduzeća, u skladu sa
Zakonom o privrednim društvima1 i
Zakonom o javnim preduzećima.2
Nadzorni odbor i uprava
privrednog društva
Saglasno Zakonu o privrednim društvima,
oblici osnivanja privrednih društava koji
imaju, organe upravljanja nadzorni odbor
i upravu jesu dioničko društvo i društvo s
ograničenom odgovornošću.
Dioničko društvo (d.d.) ima nadzorni
1 Zakon o privrednim društvima (“Službene
novine Federacije BiH”, br. 23/99, 45/00, 2/02,
6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09
i 63/10)
2 Zakon o javnim preduzećima (“Službene
novine Federacije BiH”, br. 8/05, 81/08, 22/09 i
109/12)
odbor, koga imenuje osnivačka skupština
dioničkog društva, i upravu, koju čine lica
koja su osnivačkim aktom ili statutom
društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da
vode poslovanje društva.
Društvo s ograničenom odgovornošću
(d.o.o.) može imati nadzorni odbor, što se
određuje ugovorom ili statutom.
Nadzorni odbor obavezno je imati d.o.o. koje
ima više od deset članova i društvo koje ima
osnovni kapital u iznosu većem od 1,000.000
KM i najmanje dva člana.
U d.o.o. koje nema nadzorni odbor njegova
ovlaštenja vrše članovi društva.
Javno preduzeće
Javno preduzeće, u smislu Zakona o javnim
preduzećima, jeste pravno lice koje je upisano
u sudski registar kao privredno društvo i
koje obavlja djelatnost od javnog društvenog
interesa
(energetika,
komunikacije,
komunalne
djelatnosti,
upravljanje
javnim dobrima i druge djelatnosti od
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 5
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
javnog društvenog interesa) ili pravno lice
definisano kao javno preduzeće posebnim
propisom. Djelatnosti od javnog društvenog
interesa utvrđuju općina, kanton i Federacija
Bosne i Hercegovine, svako u okviru svojih
nadležnosti.
Javna preduzeća, koja se mogu osnovati
kao d.o.o. i kao d.d., imaju nadzorni
odbor i upravu (menadžment), kao organe
upravljanja.
Na upravu i nadzorni odbor javnog
preduzeća primjenjuju se odredbe Zakona
o privrednim društvima koje se odnose
na upravu i nadzorni odbor d.d. i d.o.o.,
ako Zakonom o javnim preduzećima nije
drukčije određeno.
Zakonom o javnim preduzećima propisano
je da se nadzorni odbor javnog preduzeća
sastoji od najmanje tri člana. Jedno mjesto
u nadzornom odboru pripada kandidatu sa
najvećim brojem glasova iz skupštine koji je
bio kandidiran od dioničara sa najmanje 5%
dionica sa pravom glasa.3 NADZORNI ODBOR
Nadzorni odbor d.d. i d.o.o. sačinjavaju
predsjednik i najmanje dva člana, koje
imenuje i razrješava skupština društva,
sa tim da ukupan broj članova nadzornog
3 Član 9. Zakona o javnim preduzećima.
6 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
odbora mora biti neparan.4
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
imenuju se istovremeno na period od četiri
godine, sa tim da po isteku perioda od dvije
godine od dana imenovanja, skupština
društva glasa o povjerenju članovima
nadzornog odbora.
Isto lice može biti imenovano za predsjednika
ili člana nadzornog odbora više puta bez
ograničenja.5
Kriteriji za izbor i imenovanje
Zakonom o privrednim društvima propisani
su kriteriji za izbor predsjednika i članova
nadzornog odbora na način da je utvrđeno
ko ne može biti imenovan za predsjednika
ili člana nadzornog odbora, i to:
1. Predsjednik i član nadzornog odbora ne
može biti lice:
1) osudivano za krivično djelo i za privredni
prijestup nespojive sa dužnošću u
nadzornom odboru, pet godina od dana
pravosnažnosti presude, isključujući
vrijeme zatvorske kazne;
2) kojem je presudom suda zabranjeno
4 Član 310. Zakona o privrednim društvima.
Odredbe ovog zakona o dioničkom društvu
primjenjuju se na društvo s ograničenom
odgovornošću, ako posebnim odredbama ovog
zakona nije drugačije određeno.
5 Član 259. Zakona o privrednim društvima.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obavljanje aktivnosti u nadležnosti nadzornog odbora; i
3) starije od 65 godina na dan imenovanja. 6
2. Direktor i član uprave dioničkog društva ne može biti:
1) predsjednik i član nadzornog odbora ili upravnog odbora u
privrednim društvima ili institucijama, uključujući, ali i ne
ograničavajući se na: fondove, banke, agencije, komisije.
2) dioničar sa 50% i više dionica, direktor i član uprave bilo kojeg
dioničkog društva kao i vlasnik sa 50% i više vlasništva, direktor
i član uprave bilo kojeg društva sa ograničenom odgovornošću
ne može biti predsjednik i član nadzornog ili upravnog odbora u
društvima sa većinskim državnim kapitalom ili u institucijama;
3) predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa
većinskim državnim kapitalom ili institucije ne može istovremeno
biti predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora drugog
društva ili institucije;
4) lice koje je predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora
društva sa većinskim državnim kapitalom ili institucije, a koje
prema odredbama ovog zakona to ne može biti, dužno je podnijeti
ostavku na mjesto predsjednika ili člana nadzornog ili upravnog
odbora društva sa većinskim državnim kapitalom ili institucije, u
roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ograničenja iz tač. 2), 3) i 4) ne odnose se na članove nadzornog
odbora privrednog društva sa većinskim državnim kapitalom, koji su
imenovani ispred privatnog kapitala.7
3. Predsjednik i članovi nadzornog odbora i članovi uprave privrednog
društva sa većinskim državnim kapitalom dužni su proći odgovarajuće
stručno usavršavanje u skladu sa Uredbom o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava
privrednih društava sa učešćem državnog kapitala.8
Saglasno Zakonu o javnim preduzećima,9 nadzorni odbor sastoji se
od najmanje tri člana, a jedno mjesto u nadzornom odboru javnog
preduzeća organizovanog kao d.o.o. pripada kandidatu sa najvećim
brojem glasova iz skupštine koji je bio kandidiran od dioničara sa
najmanje 5% dionica sa pravom glasa. uprava
Upravu d.d. čini direktor ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora,
a postupak izbora, imenovanja, razrješenja, sastav i način odlučivanja
uprave dioničkog društva utvrđuje se statutom javnog preduzeća.
Upravu d.o.o. čine jedno ili više lica, koja ne moraju biti članovi društva,
imenovanih na način i za period utvrđen osnivačkim aktom ili statutom
društva. Kada uprava ima više članova, osnivačkim aktom ili statutom
se uređuju njihova ovlaštenja i odgovornosti.10
Uslovi za imenovanje direktora i drugih članova uprave također su
određeni na način da je utvrđeno koja lica ne mogu biti imenovana, a
odnosi se na d.d. i d.o.o., u skladu sa članom 310. Zakona o privrednim
društvima.
Direktor i član uprave ne može biti:
■■predsjednik i član nadzornog odbora ili upravnog odbora u
privrednim društvima ili institucijama, uključujući, ali i ne
ograničavajući se na: fondove, banke, agencije, komisije;
■■dioničar sa 50% i više dionica,
6 Član 260. Zakona o privrednim društvima.
7 Član 264. Zakona o privrednim društvima.
8 Uredba o usavršavanju predsjednika i članova nadzornih odbora i uprava privrednih
društava sa učešćem državnog kapitala („Službene novine Federacije BiH“, br. 71/09,
33/10, 23/11, 83/11 i 2/13).
9 Član 9. Zakona o javnim preduzećima.
10 Član 347. Zakona o privrednim društvima.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 7
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■direktor i član uprave bilo kojeg d.d.
USAVRŠAVANJE PREDSJEDNIKA I
■■vlasnik d.d. sa 50% i više vlasništva;
■■direktor i član uprave bilo kojeg d.o.o. ne ČLANOVA NADZORNIH ODBORA I
može biti predsjednik i član nadzornog
ili upravnog odbora u društvima sa
većinskim državnim kapitalom ili u
institucijama.
Saglasno Zakonu o javnim preduzećima,11
uprava javnog preduzeća (menadžment)
se bira, imenuje i razrješava u skladu sa
postupkom utvrđenim u statutu javnog
preduzeća, na osnovu javnog konkursa,
iz reda kandidata koji po menadžerskim
znanjima i iskustvu najbolje odgovaraju za
izvršenje operativnih i poslovnih potreba
javnog preduzeća. Ove odredbe znače da
se statutom javnog preduzeća ili odlukom
skupštine, donesenom na osnovu ovlaštenja
iz statuta, moraju utvrditi ovi posebni uslovi
(menadžersko znanje i iskustvo).
U upravu javnog preduzeća ne mogu
biti imenovana lica koja vrše funkciju u
političkim strankama. Opšte odredbe koje se odnose na
predsjednika i članove uprave
javnog preduzeća
Predsjednik i članovi uprave javnog
preduzeća podliježu odredbama Zakona
o javnim preduzećima koje se odnose na
sukob interesa,12 a koje su istovremeno i
kriteriji koji onemogućavaju imenovanje
lica koje podliježe sukobu interesa.
Predsjednik i članovi uprave spadaju pod
pojam „povezanog lica“, utvrđenog zakonom
o javnim preduzećima.13
Sukob interesa javlja se kada lični,
odnosno profesionalni interes povezanog
lica
onemogućava,
eventualno
može
onemogućiti ili interes ili poslovanje javnog
preduzeća ili sposobnost povezanog lica da
ispunjava svoje obaveze i odgovornosti. Povezanim licima smatraju se i članovi uže
porodice povezanih lica do trećeg stepena
krvnog srodstva ili tazbine, odnosno lica
koja žive u istom domaćinstvu sa povezanim
licima.
11 Član 12. Zakona o javnim preduzećima.
12 Član 14. Zakona o javnim preduzećima.
13 Član 4. Zakona o javnim preduzećima.
“Povezano lice” - jeste svaki zaposlenik javnog
preduzeća, uključujući i pojedince i zastupnike
koje javno preduzeće imenuje za obavljanje
određenih djelatnosti, svaki član nadzornog
odbora i odbora za reviziju, svako javno
preduzeće ili pojedinac u čijem posrednom ili
neposrednom vlasništvu je najmanje 10% od
ukupne sume glasačkih prava javnog preduzeća.
8 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
UPRAVA PRIVREDNIH DRUŠTAVA
SA UČEŠĆEM DRŽAVNOG
KAPITALA
Vlada Federacije BiH je, Uredbom o
usavršavanju predsjednika i članova
nadzornih odbora i uprava privrednih
društava sa učešćem državnog kapitala,14
uredila uslove, način i program usavršavanja
predsjednika i članova nadzornih odbora
i uprava privrednih društava sa učešćem
državnog kapitala na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine u kojim ovlašćenja
po osnovu učešća državnog kapitala vrše
Federacija Bosne i Hercegovine, kanton,
grad ili opština.
Rokovi za završetak usavršavanja
Predsjednici i članovi nadzornih odbora
i uprava privrednih društava sa učešćem
državnog kapitala čiji mandat je u toku i lica
koja su kandidati za izbor i imenovanje za
predsjednike i članove nadzornih odbora
i uprava privrednih društava sa učešćem
državnog kapitala, u postupcima koji nisu
okončani do dana stupanja na snagu ove
uredbe, dužni su završiti usavršavanje
najkasnije do 31. 12. 2012. godine, a u
privrednim društvima u kojim ovlaštenja
po osnovu učešća državnog kapitala vrše
kanton, grad ili opština najkasnije do 30. 6.
2013. godine.
Organizator usavršavanja
Usavršavanje
organizuje
Privredna/
Gospodarska komora Federacije Bosne
i Hercegovine, uz saglasnost ovlaštenog
lica Vlade Federacije Bosne i Hercegovine
i obavezno angažovanje univerzitetskih
profesora, privrednika i državnih službenika
organa Federacije Bosne i Hercegovine koji
imaju odgovarajuće radno iskustvo ili su se
istakli naučnim ili stručnim radom iz oblasti
obuhvaćenih usavršavanjem. Ovlašteno lice Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine izdaje navedenu saglasnost
u pismenoj formi za svako organizovano
usavršavanje,
na
zahtjev
Privredne/
Gospodarske komore Federacije Bosne
i Hercegovine, uz koji se dostavlja
spisak prijavljenih kandidata i prijedlog
14 Uredba o usavršavanju predsjednika i članova
nadzornih odbora i uprava privrednih društava
sa učešćem državnog kapitala („Službene novine
Federacije BiH“, br. 71/09, 33/10, 23/11, 83/11
i 2/13).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
univerzitetskih profesora, privrednika i
državnih službenika organa Federacije
Bosne i Hercegovine koji se angažuju za
usavršavanje. Uslovi, način i program
usavršavanja Ko podliježe obavezi
Usavršavanje moraju proći predsjednici
i članovi nadzornih odbora i uprava
privrednih društava sa većinskim učešćem
državnog kapitala i predsjednici i članovi
nadzornih odbora privrednih društava
u kojima učešće državnog kapitala nije
većinsko, a koji su u nadzorni odbor
kandidovani ispred državnog kapitala. Usavršavanju može pristupiti i svako drugo
lice koje ispunjava uslove iz člana 260.
Zakona o privrednim društvima („Službene
novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00,
2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08
i 7/09). Ovim odredbama omogućeno je i svim
zainteresiranim licima - kandidatima za
pozicije člana uprave ili predsjednika i člana
nadzornog odbora da obave usavršavanje i
tako ispune jedan od uslova za kandidovanje
za imenovanje.
Prijava i obavještenje
Prijava za usavršavanje podnosi se Privrednoj
/ Gospodarskoj komori Federacije Bosne
i Hercegovine, a mora sadržavati podatke
o kandidatu i dokaz o stručnoj spremi i
radnom iskustvu. Nakon prijema prijave, Privredna /
Gospodarska komora Federacije Bosne
i Hercegovine podnosiocu prijave koji
ispunjava uslove za usavršavanje iz člana
3. ove uredbe upućuje obavještenje koje
obavezno sadrži: ■■ mjesto usavršavanja; ■■ termin usavršavanja, koji može biti
zakazan najranije u roku od osam dana
i najkasnije u roku od 60 dana od dana
podnošenja prijave; i ■■ visinu naknade za usavršavanje. Mjesto usavršavanja
Usavršavanje se vrši u sjedištu Privredne
/Gospodarske komore Federacije Bosne
i Hercegovine, a može se, izuzetno,
organizovati i izvan njenog sjedišta.
Naknada za usavršavanje
Visinu naknade za usavršavanje utvrđuje
odlukom
predsjednik
Privredne
/
Gospodarske komore Federacije Bosne i
Hercegovine, koju snosi podnosilac prijave.
Program usavršavanja
Usavršavanje se vrši prema programu
usavršavanja i sastoji se od edukativnog
dijela koji uključuje najmanje 30 sati
predavanja i završnog pismenog ispita radi
provjere stečenog znanja. Program usavršavanja donosi Privredna
/ Gospodarska komora Federacije Bosne i
Hercegovine, uz saglasnost Vlade Federacije. Usavršavanje obuhvata sljedeće oblasti: 1. osnove građanskog prava i privrednog
prava; 2. osnove računovodstva; 3. osnove poslovnih i javnih finansija; 4. osnove menadžmenta;
5. osnove reinžinjeringa proizvodnje; 6. osnove korporativnog upravljanja.
Usavršavanje obuhvata i posebne zakone
iz određenih oblasti privredne djelatnosti,
propise iz oblasti poslovanja i registracije
privrednih subjekata, obligaciono-pravnih
odnosa i privredno- pravnih ugovora. Certifikat o završenom usavršavanju
Certifikat o završenom usavršavanju, koji
potpisuju ovlašteno lice Vlade Federacije
Bosne i Hercegovine, ovlašteno lice Privredne
/ Gospodarske komore Federacije Bosne i
Hercegovine i koji je ovjeren otiskom pečata
ovih organa, izdaje Privredna / Gospodarska
komora Federacije Bosne i Hercegovine. BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MEĐUNARODNO PRIVATNO I PROCESNO
PRAVO EVROPSKE UNIJE NAKON LISABONSKOG
UGOVORA: QUID HABET QUOD MUTATAM?
Darko Soldat, mr. iur.
Tužilaštvo BiH
[email protected]
R
ad se bavi proučavanjem evolucije ustavnog osnova za regulisanje materije
međunarodnog privatnog prava na nivou Evropske unije (EU) analizom
odredbi Lisabonskog ugovora, koji je novelirao i osnažio sadržinsku definiciju
pravosudne saradnje u građanskim predmetima na nivou EU i mehanizme njenog
ostvarivanja. Iako je primarni raison d’être postojanja Evropske zajednice, kasnije
Evropske unije bila ekonomska integracija sa ciljem stvaranja jedinstvenog tržišta
- prateća posljedica te ekonomske integracije bila je povećana mobilnost ljudi,
usluga, kapitala i imovine, što je procesu integracije nametnulo i pravnu dimenziju
jer je Zajednica / Unija morala intervenisati i u oblasti privatnopravnih odnosa
sa inostranim elementima. Ovakav zaključak se može dobiti praćenjem evolucije
osnivačkih i revizionih ugovora u pogledu regulisanja privatnopravnih odnosa koji
su međunarodno obilježeni. Lisabonski ugovor dao je mnogo snažniji „vjetar u leđa“
svim entuzijastima evro-legislative da više nego ikad donose unijske propise iz oblasti
međunarodnog privatnog i procesnog prava iskorištavajući osnaženi ustavni osnov
evropskog primarnog prava, mogućnost proširenja pravosudne saradnje u građanskim
predmetima u porodičnopravnim odnosima, šire kompetencije Suda pravde EU u
tumačenju propisa iz oblasti pravosudne saradnje u građanskim predmetima i „eurofriendly“ položaj Danske u pogledu propisa iz oblasti međunarodnog privatnog i
procesnog prava EU.
I. Umjesto uvoda
Oskudnost ustavnog osnova za regulisanje
materije privatnog prava en général i
skromni legislativni rezultati evropskog
zakonodavca u prvim decenijama postojanja
Evropske ekonomske zajednice (EEZ) u
stvaranju privatnog prava EEZ rezultovali
su nezavidnom kvalifikacijom da su „norme
privatnog prava (op. a. - EEZ) izolovana
ostrva u moru nacionalnih prava“.1 Materija
međunarodnog privatnog i procesnog
prava nije nikakav izuzetak. Nesporno je
da prvi utisak o aktivnostima evropskog
1 A. Hartkamp, The Influence of Primary
European Law on Private Law, in: C. E. du
Perron, et al. (ed.), Towards a European Civil
Code, 4th edition (Alphen aan den Rijn, Kluwer
Law International, 2011, str. 127-148.
10 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
zakonodavca u polju međunarodnog
privatnog i procesnog prava odaje
zanemarenost ove grane prava tokom prvih
pet dekada postojanja EEZ,2 odnosno potonje
EU, ali i da je legislativa normi o sukobu
zakona i jurisdikcija doživjela uzburkanje
u posljednjih nešto više od deset godina
egzistiranja EU.3
2 G. R. de Groot, J. J. Kuipers, The New
Provisions on Private International Law in the
Treaty of Lisbon, 1/15 Maastricht Journal of
European and Comparative Law, 2008, str. 109.
3 P. McEleavy, A. Fiorini, The Evolution of
European Private International Law, 4/57
International and Comparative Law Quarterly,
London, 2008, str. 969.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Retrosprektiva razvoja ove grane prava
izgleda ovako: Pariski ugovor nije sadržavao
niti jednu odredbu koja se odnosila na
međunarodno privatno i procesno pravo,
Rimski ugovor je predviđao mogućnost
međuvladine saradnje između država
članica putem zaključivanja konvencija
sa ciljem pojednostavljivanja formalnosti
u oblasti priznanja sudskih i arbitražnih
odluka, a radi olakšanja života vlastitih
državljana. Mastrihtski ugovor dao je
mogućnost Savjetu ministara Evropske
zajednice (EZ) da predlaže nacrte takvih
konvencija i preporuči ih za usvajanje
državama članicama, uz poštovanje njihovih
ustavnih odredaba, eksplicitno navodeći
kao primjer i područje pravosudne saradnje
u građanskim predmetima. Prekretnicu je
predstavljao Amsterdamski ugovor, koji je
materiju pravosudne saradnje u građanskim
predmetima iz trećeg (međuvladinog ili
unijskog) premjestio u prvi (komunitarni)
stub, što je EZ dalo ovlaštenje da može
unifikovati
i
harmonizovati
oblast
međunarodnog privatnog i procesnog prava
putem komunitarnih instrumenata: uredbi,
direktiva i odluka. Ugovor iz Nice potvrdio
je tu saradnju i u oblasti porodičnog prava,
dok Lisabonski ugovor donosi kraj trostubne
strukture EU i uvodi pravni subjektivitet
EU, čvrsto pozicionirajući ustavni osnov za
donošenja mjera iz oblasti međunarodnog
privatnog i procesnog prava sa ciljem
osiguranja slobode kretanja lica na cijeloj
teritoriji EU od strane legislative institucija
EU. Dok smo još na početku, valja istaknuti
jednu opravdanu digresiju: stvaranje normi
međunarodnog privatnog i procesnog prava
EZ, odnosno EU je posljedica centralizacije
trgovinskih politika evropskih država,
što je impliciralo veću centralizaciju ili,
da upotrijebimo blažu riječ, približavalo i
mnoge druge grane svakodnevnog pravnog
habitovanja evropskih država. Upravo
posljedice
panevropskih
ekonomskih
aktivnosti su uvjerile nacionalne legislatore
da se istinsko poštovanje slobode kretanja
ljudi, dobara, usluga i kapitala može ostvariti
jedino slobodom kretanja pravnih interesa,4
4 Opisani uslovi i okolnosti nastanka i razvoja
međunarodnog privatnog i procesnog prava u EU
predstavljaju déjà vu nastanka međunarodnog
privatnog i procesnog prava u Sjedinjenim
Američkim Državama krajem XVIII vijeka,
zasnovanog na slobodnom cirkulisanju sudskih
odluka, isprava i drugih javnih akata koje je svoj
ustavno-normativni izražaj dobilo u članu 4.
odjeljku 1. Ustava Sjedinjenih Američkih Država
[United States Constitution] iz 1787. godine
nazvanom „Klauzula pune vjere i priznanja“ [Full
Faith and Credit Clause]: „Puna vjera i priznanje
daje se u svakoj državi javnim aktima, ispravama
i sudskim odlukama svake druge države. Kongres
koji su nastali kao rezultat nadnacionalnih
i internacionalnih ekonomskih aktivnosti
država Starog kontinenta. U takvom
shvatanju je rastao i ustavni osnov za
regulisanje
materije
međunarodnog
privatnog i procesnog prava EU, koji je
stvorio jednu novu nadnacionalnu granu
prava, ali i pokazao evolucioni napredak
u sazrijevanju ustavne baze za stvaranje
normi novonastale pravne grane.
Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora,5
EU je dobila osnaženi ustavni osnov za
regulisanje
materije
međunarodnog
privatnog i procesnog prava, kao i
konciznije i jasnije ustavne odredbe za
pravno regulisanje predmetne materije
date u članu 81. Ugovora o funkcionisanju
EU (UFEU), pravnom nasljedniku člana 65.
Ugovora o EZ (UEZ). Postavlja se znatiželjno
pitanje: u čemu se ogledaju promjene?
Municiozni pregled novela koje je sa
sobom donio Lisabonski ugovor, uslovio
je i način njihovog predstavljanja slijedeći
pravilo primus inter pares: proširena je
nadležnost institucija EU za donošenje
propisa iz oblasti međunarodnog privatnog
i procesnog prava, uvela se izbjegavajuća
klauzula prilikom donošenja propisa iz
porodičnog međunarodnog privatnog i
procesnog prava, učvršćena je nadležnost
Suda pravde EU za tumačenje tih propisa
te je omogućeno učešće Danske po sistemu
opt-in u primjeni propisa Naslova V „Prostor
slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU u
čijem se sadržinskom određenju krije i
obuhvat materije međunarodnog privatnog
i procesnog prava.
može opštim zakonima da propiše način na koji
će se takvi akti, isprave i odluke potvrđivati, kao
i njihovo djejstvo.“ Za više detalja o sličnostima
i razlikama u stvaranju evropskog i američkog
međunarodnog privatnog i procesnog prava
pogledati u: R. A. Brand, ‘European Union’s
New Role in International Private Litigation,’ 2/2
Loyola University Chicago International Law
Review, 2006, na str. 281.
5 Puni naziv: Lisabonski ugovor o izmjenama
Ugovora o Evropskoj uniji i Ugovora o osnivanju
Evropske zajednice. Ugovor je potpisan 13.
decembra 2007. godine. Tekst ugovora na
našem jeziku dostupan u: ‘Lisabonski ugovor
Europske unije (2007.) Konsolidirani tekst
Ugovora o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.).
Konsolidirani tekst Ugovora o funkcioniranju
Europske unije (Rim, 1957.). Protokoli, prilozi i
izjave.,’ u D. Rudolf, glavni ur., Adrias - Zbornik
Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti u Splitu - svezak
16 (Zagreb, Split, Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti - Zavod za znanstveni i umjetnički rad
u Splitu, 2009).
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
II. Proširenje nadležnosti
EU za regulisanje materije
međunarodnog privatnog i
procesnog prava: carte blanche ili
ipak ne?
Lisabonskim ugovorom proširene su
nadležnosti EU u polju međunarodnog
privatnog i procesnog prava. Dotadašnji
Naslov IV „Vize, azil, imigracija i ostale
politike koje se odnose na slobodno kretanje
lica“ UEZ biva objedinjen sa Naslovom VI
„Policijska i sudska saradnja u krivičnim
predmetima“ UEU u Naslov V „Prostor
slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU6.7
Upravo u prostoru slobode, bezbjednosti
i pravde, nadležnost EU je ograničena
principom prenešene nadležnosti koju
EU izričito dijeli sa državama članicama.8
Mjere iz oblasti pravosudne saradnje u
građanskim stvarima mogu se preduzimati
od strane država članica samo u onoj mjeri
u kojoj Unija nije vršila svoje nadležnosti ili
u slučaju da je Unija prestala da vrši svoje
nadležnosti.9
Na ovom mjestu, vrijedi iskoristiti
mogućnost
istorijske
retrospektive
razvoja prava EU. Dugo vremena, uprkos
značaju pravne sigurnosti u trgovinskim
odnosima u EU, inicijativa za približavanje
međunarodnog privatnog prava ostala je
u suštini stvar međuvladinih pregovora u
kontekstu saradnje država članica EU. To je
značilo nepostojanje centralizovane agende
za približavanje međunarodnog privatnog
prava i da države članice, ograničene u nekoj
mjeri širim političkim interesima, mogu
produžavati pregovore i izazvati kašnjenja
ratifikacija, a samim time i stupanje na snagu
instrumenata međunarodnog privatnog
prava u EU. Konvencija Brisel I, iz 1968.
godine, predstavlja jedan od instrumenata
ove ere. Npr. ona sve do 1982. godine nije
bila primjenljiva u Velikoj Britaniji. Slično
tome i druga evropska konvencija - Rimska
konvencija, koja usklađuje mjerodavno
pravo za ugovorne odnose, iako potpisana
1980. godine, stupila je na snagu tek
jedanaest godina kasnije. Međutim, 1.
maja 1999. godine pejzaž međunarodnog
6 Ugovor o Evropskoj zajednici je s lisabonskim
promjenama preimenovan u Ugovor o
funkcionisanju EU.
7 M. Dougan, ‘The Treaty of Lisbon 2007:
Winning minds, not hearts,’ 45 Common Market
Law Review, 2008, str. 680.
8 Član 4. UFEU.
9 S. Szabó, ‘Brief Summary of the Evolution of
the EU Regulation on Private International Law,’
2/VIII Iustum Aequum Salutare, 2011, str. 146.
12 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
privatnog prava se dramatično promijenio
u EU stupanjem na snagu Ugovora iz
Amsterdama (inače potpisanog 2. oktobra
1997. godine10). Amsterdamski ugovor je
pružio nadležnost Zajednici da preduzme
mjere u oblasti međunarodnog privatnog
prava koje su neophodne za uspješno
funkcionisanje
unutrašnjeg
tržišta.
Evropska komisija je usvojila veoma široku
interpretaciju novih odredbi UEZ i Zajednici
su stavljena na raspolaganje nova ovlašćenja
za donošenje impresivnog broja uredbi
i direktiva u vrlo kratkom vremenskom
periodu, prevashodno u oblasti uzajamnog
priznanja i izvršenja presuda, saradnje
između država članica povodom pristupa
pravdi i ujednačavanja pravila o izboru
prava u velikom broju pravnih oblasti. Kao
rezultat komunitarizacije međunarodnog
privatnog prava nakon stupanja na snagu
Amsterdamskog ugovora, napuštena je
metoda međuvladine saradnje donošenjem
konvencija,11 a nastalo je stvaranje
instrumenata međunarodnog privatnog
prava u EU sa nejasnoćama u pogledu
strukture
instrumenata,
uniformne
terminologije,
jasne
metodologije
i
jedinstvenosti pristupa. Ipak, neprijatnosti
donesene zbog fragmentarnog pristupa
mogu
se
opravdati
činjenicom
da
su
komunitarizovani
instrumenti
međunarodnog privatnog prava bili balans
između ispunjavanja evropskih ciljeva i
postizanja kombinacije civil law i common law
pravne tradicije u ovoj oblasti.12 Nastojanje
Unije za prvenstvenom unifikacijom
međunarodnog privatnog i procesnog
prava treba tražiti u činjenici da ove pravne
oblasti sadržavaju inostrani element koji
je relevantan iz perspektive uspješnog
funkcionisanja
unutrašnjeg
tržišta.13
Amsterdamski ugovor izjednačava tretman
materije međunarodnog privatnog prava
sa ostalim oblastima komunitarnog prava,
dok propisi kojim se reguliše ova materija
postaju sastavni dio acquis communautaire.14
10 Potpisan od strane Francuske, Njemačke,
Italije, Holandije, Belgije, Luksemburga,
Velike Britanije, Irske, Danske, Grčke, Španije,
Portugalije, Austrije, Švedske i Finske.
11 R.Vukadinović, Pravo Evropske unije, ,
„Megatrend“ univerzitet primijenjenih nauka,
Beograd, 2001, str. 28.
12 A. Fiorini, ‘The Codification of Private
International Law in Europe: Could the
Community Learn from the Experience of Mixed
Jurisdictions?’, 23 Tulane European and Civil
Law Forum, 2008, str. 7-8.
13 W. Rolland, ‘Uticaj komunitarnog prava na
nacionalna prava’, 2 Nova pravna revija, 2011,
str. 13.
14 B. Jeličić, ‘Neki aspekti položaja privatnog
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Amsterdamska verzija UEZ15 materiju mađunarodnog privatnog
prava regulisala je u Dijelu III „Politike Zajednice“, Naslovu IV
„Vize, azil, imigracija i ostale politike koje se odnose na slobodno
kretanje lica“. Član 61. UEZ davao je ovlaštenje Savjetu ministara
EZ da sa ciljem uspostavljanja prostora slobode, bezbjednosti
i pravde, između ostalog, donosi mjere u oblasti pravosudne
saradnje u građanskim predmetima16 u skladu sa članom 65. UEZ,
koji je konkretizovao pravce djelovanja.
Tako su, prema odredbama člana 65. UEZ, mjere u oblasti
pravosudne saradnje u građanskim predmetima koje su imale
prekogranične posljedice i koje su se usvajale po proceduri
predviđenoj u članu 67. UEZ,17 u mjeri koja je bila neophodna
da se obezbijedi pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta,
obuhvatale:
■■ poboljšanje i pojednostavljenje sistema prekograničnog
dostavljanja sudskih i vansudskih akata, saradnju u oblasti
pribavljanja dokaza i mjere kojima se uređuje priznanje i
izvršenje presuda u građanskim i trgovačkim predmetima,
uključujući i slučajeve vansudskih odluka;
■■ unapređenje usklađenosti pravila država članica koja se
primjenjuju na sukob zakona i sukob nadležnosti;
■■ eliminisanje prepreka, ukoliko je potrebno, za uspješno
odvijanje građanskih postupaka, podsticanjem usklađenosti
pravila o građanskom postupku koja važe u državama
članicama.
Dok su bivši član 61. tačka c. i član 65. amsterdamske verzije
UEZ zahtijevali da bilo koje mjere u oblasti pravosudne saradnje
u građanskim stvarima, uključujući i mjere iz područja
međunarodnog privatnog i procesnog prava, budu usvojene u
cilju pravilnog funkcionisanja unutrašnjeg tržišta, Lisabonski
sporazum je modifikovao ovaj zahtjev. Prema novom članu 81.
UFEU, Evropski parlament i Savjet mogu da usvoje pomenute
mjere „posebno kada je to neophodno za pravilno funkcionisanje
unutrašnjeg tržišta“. Na ovaj način EU je izostavila vezivanje
za kriterijum „pravilno funkcionisanje unutrašnjeg tržišta“
kao preduslov za donošenje mjera iz oblasti međunarodnog
privatnog i procesnog prava. Međutim, pogrešno je smatrati da
ovakva formulacija daje EU carde blanche za donošenje mjera iz
međunarodnog privatnog i procesnog prava, jer je nadležnost
EU ograničena opštim principima sa jedne strane, a sa druge
strane osnov za donošenje mjera je takođe ograničen, iako sam
Lisabonski ugovor dodaje neke nove osnove za donošenje mjera
iz oblasti međunarodnog privatnog i procesnog prava i to:
prava u EU u dosadašnjem razvoju komunitarnog prava’, 2 Strani pravni
život, 2011, str. 244.
15 Tekst Amsterdamskog ugovora na našim jezicima, u: D. Lopandić,
Osnivački ugovori Evropske unije, Kancelarija za pridruživanje Srbije i Crne
Gore Evropskoj uniji, Beograd, 2003.
16 Član 65. stav 1. tačka c. UEZ.
17 Postupak donošenja mjera na osnovu ovlašćenja iz Naslova IV regulisan
je pomenutim članom 67. UEZ, gdje se kaže da u toku prelaznog perioda
od pet godina nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama (dakle, od
1. maja 1999.), Savjet donosi odluke jednoglasno na prijedlog Komisije ili
na inicijativu države članice i nakon konsultovanja Evropskog parlamenta.
Nakon perioda od pet godina (koji je protekao 1. maja 2004.), Savjet
donosi odluke na prijedlog Komisije, a Komisija će razmotriti svaki zahtjev
neke države članice da podnese prijedlog Savjetu. Takođe, ostavljena je
mogućnost Savjetu da, po postupku jednoglasnog odlučivanja, nakon
konsultovanja Evropskog parlamenta, donese odluku kojom se odredbe o
proceduri iz člana 251. UEZ (procedura usvajanja propisa kvalifikovanom
većinom od strane Savjeta) primjenjuju na sve ili neke oblasti koje obuhvata
Naslov IV, kao i odluku o prilagođavanju nadležnosti Suda EU.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
saradnju u prikupljanju dokaza, obezbjeđivanje efikasnog pristupa
pravdi, razvoju alternativnih metoda za rješavanje sporova, te podrške
za obuku u pravosuđu i obuku sudskog osoblja.18 Neki autori novitet
u članu 81. UFEU, termin „posebno kada je to neophodno za pravilno
funkcionisanje unutrašnjeg tržišta“, tumače kao proširenje nadležnosti
institucija EU za regulisanje međunarodnog privatnog prava ne samo
na države članice nego i prema trećim državama.19
Potrebno se fokusirati na novi tekst prvog stava člana 81. UFEU, koji
predviđa da „Unija će razvijati pravosudnu saradnju u građanskim
stvarima sa prekograničnim implikacijama, zasnovanu na principu
uzajamnog priznavanja presuda i odluka u vansudskim predmetima“.
Uvođenje principa uzajamnog priznavanja u oblasti međunarodnog
privatnog i procesnog prava u UFEU je novina, ali ne i iznenađujuće
nova ideja, jer ovaj princip možemo naći u drugim mjerama i praksi
Evropskog suda pravde, kao što su Uredba Brisel I i odluka u slučaju
Grunkin-Paul, koji je proširio princip priznavanja odluka valjano
donijetih od strane javnih vlasti drugih država članica.
III. Passerelle klauzula prilikom donošenja mjera iz
oblasti porodičnopravnih odnosa
Iako Lisabonski sporazum nije suštinski promijenio redovni zakonodavni
postupak, tj. postupak koodlučivanja od strane Savjeta ministara EZ i
Evropskog parlamenta, koji se odnosi i na mjere koje se usvajaju na osnovu
člana 81. UFEU, član 81. stav. 3. UFEU uspostavlja poseban zakonodavni
postupak u pogledu donošenja mjera iz porodičnopravnih odnosa. Tako,
izuzimajući redovan zakonodavni postupak, Savjet utvrđuje mjere koje
se odnose na porodično pravo sa prekograničnim efektima djelujući
u skladu sa posebnim zakonodavnim postupkom, gdje Savjet postupa
jednoglasno nakon savjetovanja sa Evropskim parlamentom. Međutim,
predviđen je i jedan izuzetak od pravila jednoglasnog odlučivanja
Savjeta u porodičnim odnosima, kao svojevrsna passerelle klauzula.
Savjet može, na prijedlog Komisije, donijeti odluku kojom se utvrđuju
oni aspekti porodičnog prava sa prekograničnim efektima koji mogu
biti predmet akata donesenih u redovnom zakonodavnom postupku.
Prijedlog odluke o tome donosi Savjet jednoglasno, nakon savjetovanja
sa Evropskim parlamentom. Takav prijedlog odluke se mora saopštiti
nacionalnim parlamentima. Ako se nacionalni parlament usprotivi u
roku od šest mjeseci od datuma prijema takvog saopštenja, odluka se ne
donosi. Ako protivljenje izostane, Savjet može donijeti odluku.
Podsjećanja radi, članom 67. amsterdamskog UEZ bilo je predviđeno
da u toku prelaznog perioda od pet godina nakon stupanja na snagu
Ugovora iz Amsterdama (op. a. - 1. 5. 1999. - 1. 5. 2004.) Savjet donosi
odluke jednoglasno na prijedlog Komisije ili na inicijativu države
članice i nakon konsultovanja Evropskog parlamenta. Nakon perioda
od pet godina (koji je protekao 1. maja 2004.), Savjet je mogao donositi
odluke na prijedlog Komisije, a Komisija je bila dužna razmotriti svaki
zahtjev neke države članice da podnese prijedlog Savjetu. Takođe, bila je
ostavljena mogućnost Savjetu da, po postupku jednoglasnog odlučivanja,
nakon konsultovanja Evropskog parlamenta, donese odluku kojom se
odredbe o proceduri iz člana 251. UEZ (procedura usvajanja propisa
kvalifikovanom većinom od strane Savjeta) primjenjuju na sve ili
neke oblasti koje obuhvata Naslov IV, kao i odluku o prilagođavanju
nadležnosti Suda EU. Ugovor iz Nice je članu 67. UEZ bio dodao još jedan
(inače posljednji) stav, u kojem je ovlastio Savjet da u skladu sa postupkom
18 Pogledati član 81. stav 2. tačke d., e., g. i h. UFEU
19 Alihodžić, Jasmina, Uticaj vanjske nadležnosti Evropske unije na sklapanje
međunarodnih ugovora država članica u oblasti međunarodnog privatnog prava osvrt na Uredbu EZ br. 664/2009 i njen značaj za BiH, u: Anali Pravnog fakulteta u
Zenici, str. 84.
14 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koodlučivanja regulisanim članom 251. UEZ
usvaja20 mjere navedene u članu 65. UEZ
sa izuzetkom dijelova koji se odnose na
porodično pravo.21 Nameće se zaključak da će
se mjere iz oblasti porodičnopravnih odnosa
donositi jednoglasno od strane Savjeta,22 što
je pokazala i kasnija zakonodavna aktivnost
EU.
IV. Proširenje nadležnosti Suda
pravde EU u tumačenju propisa
Podrazumijeva se da je jedan od ključnih
problema oduvijek bio kako nacionalni
sudovi treba da primjenjuju instrumente
prava EU (prevashodno misleći na uredbe
i direktive) na jedinstven način, te se zbog
toga Sudu pravde EU davala važna uloga
u oblikovanju međunarodnog privatnog
i procesnog prava na evropskom nivou.
Jedna od značajnih promjena u vezi sa
međunarodnim privatnim i procesnim
pravom je baš rezultat proistekao iz
20 Pri tome odstupajući od roka postavljenog
prelaznim periodom od pet godina nakon
stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama.
21 Član 2. stav 4. Ugovora iz Nice o izmjeni
Ugovora o Evropskoj uniji, ugovorâ o osnivanju
Evropskih zajednica i sa njima povezanih
određenih akata
22 V. Bouček, 2004, loc. cit., str. 7.
Lisabonskog
ugovora:
davanje
prava
pune nadležnosti pravne revizije putem
preliminarnog odlučivanja Sudu pravde EU.
Prije Lisabonskog ugovora, Sud pravde
EU je imao ograničenu jurisdikciju kao
rezultat bivšeg člana 68. UEZ. Član 68. UEZ
regulisao je pitanje nadležnosti Evropskog
suda povodom mjera donesenih u okviru
Naslova IV. Članom 234. UEZ određena je
bila nadležnost Evropskog suda da donosi
odluke o prethodnim pitanjima u vezi
sa tumačenjem UEU i UEZ, valjanosti i
tumačenja akata koje su donijeli organi
Zajednice i Evropska centralna banka,
kao i za tumačenje statuta tijela koja su
osnovana aktom Savjeta, ako to statuti tijela
predviđaju. Kad se takvo prethodno pitanje
postavi pred nekim sudom države članice,
taj sud može, ako smatra da je odluka o tome
potrebna za donošenje njegove presude, da
zatraži od Evropskog suda da odluči o tom
pitanju. Kada se takvo pitanje postavi pred
nacionalnim sudom čije odluke ne podliježu
pravnom lijeku unutrašnjeg prava, ovaj
sud je u obavezi da zatraži prethodno
mišljenje Evropskog suda. Član 68. UEZ je
određivao da se član 234. UEZ primjenjuje
na odredbe sadržane u Naslovu IV pod
sljedećim okolnostima i uslovima: kada se
pitanje tumačenja Naslova IV ili valjanosti
ili tumačenja akata organa Zajednice
zasnovanih na Naslovu IV pokrene u nekom
postupku pred nacionalnim pravosudnim
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
organom, čija odluka ne podliježe pravnom lijeku po unutrašnjem
pravu, onda taj pravosudni organ podnosi Evropskom sudu
prijedlog za donošenje prethodne odluke, ukoliko smatra da je
takva odluka u predmetnom pitanju neophodna, kako bi se donijela
presuda. Odluka koju bi Sud donio u odgovoru na takav zahtjev
ne bi se primjenjivala na presude sudova država članica koje su
pravosnažno okončane (res iudicata). Pored toga, stav 3. člana
68. UEZ predviđao je i mogućnost da i Savjet, Komisija ili država
članica traže od Evropskog suda odluku o tumačenju odredbi
Naslova IV, što su neki autori okarakterisali kao „nepotrebno
davanje političkog mirisa“ navedenoj odredbi.23 Nesumnjivo,
odredba tadašnjeg člana 68. UEZ bila je lex specialis u odnosu na
odredbu člana 234. UEZ.24
Prije Lisabona, jedini nacionalni sudovi koji su mogli da se obrate
Sudu pravde EU u slučaju donošenja prethodne ili prejudicijalne
odluke u postupku prethodnog odlučivanja bili su oni nacionalni
sudovi pred kojima ne postoji pravni lijek protiv njihovih odluka.
To su u pravilu najviši žalbeni sudovi. Ovo pravilo je ukinuto
Lisabonskim ugovorom; shodno tome, uobičajena procedura
postupka preliminarnog odlučivanja data u članu 267. UFEU je
primjenjiva i na Naslov V UFEU, što znači da svaki nacionalni
sud može od Suda pravde EU zatraži preliminarnu odluku, bez
obzira na to da li je ili nije pred tim sudom predviđen pravni
lijek na njegove odluke. Neki autori smatraju da je ovo proširenje
nadležnosti pravde EU učinjeno sa opravdanjem jer je „povećanje
dinamike usvajanja akata na osnovu člana 81. UFEU moralo
pružiti nacionalnim sudovima najširu mogućnost da se obrate
Sudu pravde EU iz razloga neophodnosti garancije jedinstvene
interpretacije evropskih uredbi i direktiva“.25
V. Položaj Danske pri donošenju propisa iz oblasti
međunarodnog privatnog i procesnog prava
Ugovor iz Amsterdama je doveo do onoga što se naziva „Evropom
na dvije brzine“ ili „Evropom na više brzina“ (fra. Europa à deux
vitesses, eng. multi-speed) zbog položaja koji su Danska, Irska
i Velika Britanija imale u procesu donošenja mjera iz oblasti
međunarodnog privatnog i procesnog prava od strane evropskog
zakonodavca. Irska i Velika Britanija su imale mogućnost
učestvovanja u procesu donošenja i primjene mjera iz oblasti
međunarodnog privatnog i procesnog prava pomoću opt-in
klauzule koju su uglavnom koristile, što je značilo da je samo
Danska istinski zaostajala iza u procesu stvaranja evropskog
međunarodnog privatnog i procesnog prava. Razlog? Protokol br.
5 o položaju Danske uz UEU i UEZ isključivao je pomoću opt-out
klauzule iz polja primjene na teritoriji Danske odredbe Naslova IV
„Vize, azil, imigracija i ostale politike koje se odnose na slobodno
kretanje lica“, što je inter alia dokazalo koliko je teško donijeti
unifikovano rješenje na nivou cijele EU uslijed različitih pravnih
23 A. Lazowski, ‘Towards the reform of the preliminary ruling procedure
in JHA area,’ u: S. Braum, A. Weyembergh, Le contrôle juridictionnel dans
l’espace pénal européen, Université de Bruxelles, Bruxelles, 2009, str. 214.
24 T. Petrašević, ‘Novi hitni prethodni postupak za područje slobode, sigurnosti
i pravde,’ 2/10 Hrvatska javna uprava, 2010, str. 430.
25 M. Wells-Greco, ‘Evolving EU Private International Law: A brief overview
of the Commission’s proposal on the law applicable to divorce and legal
separation,’ 11/10 International Family Law, 2010, str. 335.
16 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tradicija država članica.26
Novim protokolom o položaju Danske,27 ta država je promijenila
svoj stav o mjerama koje su se trebale preduzeti na osnovu
bivšeg Naslova IV UEZ. Tako Danska sada uživa poziciju sličnu
onoj koju uživaju Velika Britanija i Irska pri donošenju mjera iz
Naslova V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU. Član 1.
Protokola o položaju Danske održava bivši negativni stav Danske
o neučestvovanju u donošenju mjera od strane Savjeta u skladu
sa članom 81. UFEU. Međutim, u roku od tri mjeseca nakon što
prijedlog ili inicijativa bude predstavljena u Savjetu, Danska može
obavijestiti predsjednika Savjeta u pisanom obliku da želi da
učestvuje u usvajanju i primjeni bilo koje takve mjere u skladu sa
članom 3. Protokola o položaju Danske. Prema članu 4. pomenutog
protokola, postupak za pojačanu saradnju primjenjuju se mutatis
mutandis i na Dansku.28 Lisabonskim novelama Velika Britanija
i Irska zadržale su opt-in režim prilikom donošenja propisa iz
Naslova V „Prostor slobode, bezbjednosti i pravde“ UFEU.29
VI. Zaključak
Proces unifikacije i harmonizacije međunarodnog privatnog i
procesnog prava u EU je ireverzibilan i kontinuitetan. Taj proces
je odraz evolucionog napretka koje postiže Evropska unija,
sui generis nadnacionalna struktura ekonomskog, političkog,
pravnog, kulturnog, sociološkog i drugog povezivanja država
Starog kontinenta. Međunarodno privatno i procesno pravo,
kao grana prava, nije nepodložna promjenama. Stvaranjem
unijskih instrumenata u ovoj oblasti, promijenjena je
definicija međunarodnog privatnog i procesnog prava u svom
fundamentumu – ono više nije samo unutrašnja grana prava
pojedine države članice, nego u velikoj mjeri unijsko pravo, čije
pravne praznine nadopunjuju rješenja nacionalnog prava država
članica. Lisabonska era razvoja međunarodnog privatnog i
procesnog prava donosi novu priliku za još ambiciozniji projekat
stvaranja supranacionalnog evro-zakonodavstva. Jači ustavni
osnov koji je sa sobom donio Lisabonski ugovor prilika je za novu
arhitekturu međunarodnog privatnog i procesnog prava na nivou
EU.
26 J. Corkin, ‘Reconciling European Integration and National Sovereignty
with a Conflict of Laws Method: Conceptually Compelling, Practically
Problematical?,’ u: R. Nickel (ed.), Conflict of Laws and Laws of Conflict
in Europe and Beyond: Patterns of Supranational and Transnational
Juridification, Arena - Centre for European Studies University of Oslo, Oslo,
2009, str. 397.
27 Protokol br. 22 o položaju Danske, Official Journal of the European Union,
C 83, 30. 3. 2010, str. 299-303.
28 op. cit., 2, str. 111.
29 U tom pogledu pogledati: Protokol br. 21. o položaju Velike Britanije i Irske
s obzirom na prostor slobode, bezbjednosti i pravde, Official Journal of the
European Union, C 83, 30. 3. 2010, str. 295-298.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
POVLASTICE INVALIDNIH OSOBA U
REPUBLICI HRVATSKOJ
Alan Vajda, mr. iur
Hrvatska obrtnička komora
savjetnik za pravna pitanja
E-majl: [email protected]
N
avedenim stručnim radom prikazujemo različita prava - povlastice
koje invalidi kao osobe s tjelesnim oštećenjem, odnosno invalidi rada
mogu ostvariti putem različitih zakonskih i podzakonskih propisa, i to
temeljem članstva pri Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida, odnosno
Hrvatskom savezu udruga invalida rada, tj. njihovim udrugama na teritoriju
Republike Hrvatske.
Ključne riječi: Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda,
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, Zakon
o socijalnoj skrbi, Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o predškolskom
odgoju i naobrazbi, povlastice invalidnih osoba temeljem članstva u granskoj
udruzi invalida, povlastice kroz sustav mirovinskog osiguranja, povlastice
kroz sustav socijalne skrbi.
I Način ostvarivanja prava na
povlasticu
Veliki broj različitih propisa koji reguliraju
prava osoba s invaliditetom u većini slučajeva
nije poznat samim invalidima, a ostvarivanje
prava na povlasticu ovisi o mnogo različitih
detalja, npr. o pravnom statusu pojedine
invalidne osobe, o utvrđenom stupnju
invalidnosti i vrsti invalidnosti, imovinskom
stanju ili prihodima, mjestu gdje se živi, kao
i o tome radi li se samo o tjelesnom invalidu
ili o invalidu rada.
II Članstvo u odgovarajućoj
udruzi invalida kao preduvjet za
ostvarivanje povlastice
Temeljem članstva u temeljnoj udruzi
invalida rada postaje se i članom Hrvatskog
saveza udruga invalida rada, koji okuplja 36
temeljnih udruga na području Republike
Hrvatske, odnosno više od 15.000 članova.
18 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Međutim, prema podacima iz posljednjeg
dostupnog Izvješća o osobama s invaliditetom
(Hrvatski zavod za javno zdravstvo, siječanj
2013.) u Republici Hrvatskoj živi 520.437
osoba s invaliditetom od čega su 313.217
muškarci, a 207.220 žene, sa time da nisu
sve osobe s invaliditetom članovi temeljnih
udruga.
Većinu niže navedenih prava, invalidne
osobe mogu koristiti temeljem članstva pri
Hrvatskom savezu udruga tjelesnih invalida
(skraćeno - HSUTI), odnosno članstva
pri Hrvatskom savezu udruga invalida
rada (skraćeno - HSUIR), gdje invalidne
osobe mogu dobiti i detaljnije informacije
o uvjetima, postupku, načinu i opsegu
ostvarivanja pojedinih prava.
To je posebno važno zbog toga što se pojedina
prava ili povlastice mogu ostvarivati samo
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uz predočenje posebne iskaznice o članstvu
u pojedinoj udruzi osoba s invaliditetom.
Međutim, pojedina se prava mogu ostvarivati
na razini države, a pojedina samo na razini
lokalne i regionalne samouprave, sa time
da o takvim lokalnim pravima najbolje
informacije mogu dati samo odgovarajuće
udruge invalida na lokalnoj razini.
III POVLASTICE NA OSNOVI
ČLANSTVA
1. Telefonska pretplata
Pogodnosti pri korištenju telefonskih
usluga, uz 50% popusta u cijeni telefonske
pretplate i određeni iznos besplatnih poziva,
ovisno o pružateljima usluga te korisničkim
paketima, odnosi se isključivo na invalidne
osobe sa tjelesnim oštećenjem organa za
kretanje od 80% i više, odnosno na gluhe
osobe sa tjelesnim oštećenjem od 70% i
više, ukoliko telefonski priključak glasi na
njihovo ime.
Naime, navedeni popust obuhvaća sljedeće
kategorije korisnika i to: a) ratne i vojne
invalide te civilne invalide domovinskog rata,
b) članove uže obitelji poginulih i nestalih
branitelja domovinskog rata, te c) udruge i
hendikepirane osobe - članove udruge koje
navedeno pravo ostvaruju putem udruge,
uz predočenje preslike rješenja o tjelesnom
oštećenju i jedne uplatnice telefonskog
računa.
2. Radio i televizijska pretplata
Temeljem
odluke
Uprave
Hrvatske
radiotelevizije od 23. siječnja 2002. godine
povlasticu ostvaruju osobe s odgovarajućim
stupnjem invaliditeta i članstvom u
pripadajućoj udruzi osoba s invaliditetom.
Također, sukladno Odluci o utvrđivanju
visine mjesečne pristojbe koja se plaća
Hrvatskoj radioteleviziji za 2012. godinu
(„Narodne novine“, broj 34/12), definirane
su kategorije pretplatnika koji ostvaruju
pravo na oslobođenje ili olakšice pri plaćanju
RTV pristojbe, a to su:
kretanje više od 80%, članovi udruženja
invalida
■■ gluhe osobe (100% oštećenje sluha).
Za razliku prethodne kategorije korisnika
koji ostvaruju pravo na 50% popusta na
RTV pristojbu, niže navedene kategorije
korisnika su u potpunosti oslobođene od
plaćanja mjesečne pristojbe koja se plaća
Hrvatskoj radioteleviziji i to:
■■ 100% slijepe osobe,
■■ osobe s invaliditetom I. i II. grupe (100%
invaliditeta) koje primaju invalidske
naknade kao ratni ili mirnodopski vojni
invalidi ili invalidi policije,
■■ bolesnici koji se liječe dijalizom bubrega.
Povlastica se ostvaruje posredstvom udruge
uz predočenje: preslike rješenja o tjelesnom
oštećenju i jedne uplatnice RTV pristojbe,
koje Udruga šalje Hrvatskoj radioteleviziji,
Odjelu RTV pretplate, Prisavlje 3, Zagreb,
gdje se donosi odobrenje, sa time da izdano
rješenje o popustu vrijedi pet godina, te
ga je protekom navedenog roka potrebno
obnoviti.
3. Povlastice u gradskom i lokalnom
prometu
Pravo na besplatan prijevoz tramvajem,
autobusom i uspinjačom u dnevnom i
noćnom prometu na području Grada Zagreba,
ostvaruju između ostalog nezaposlene osobe
s invaliditetom sa stalnim boravište na
području Grada Zagreba, ukoliko to pravo
ne ostvaruju po drugoj osnovi i to sukladno
odredbi članka 36. Odluke o socijalnoj skrbi
(„Službeni glasnik Grada Zagreba“, br. 12/11
i 19/11), na osnovu besplatne godišnje ili
mjesečne pretplatne karte ZET-a.
To su sljedeće kategorije osoba s invaliditetom
i to:
■■ osobe s umjerenim, težim i teškim
intelektualnim teškoćama (mentalnom
retardacijom),
■■ osobe oboljele od mišićne distrofije ■■ osobe s autizmom,
i srodnih neuromišićnih oboljenja članovi udruženja
■■ osobe koje su preboljele cerebralnu ili
dječiju paralizu, s oštećenjem organa za
kretanje više od 80%, članovi udruženja
■■ osobe s invaliditetom sa dijagnozom
oboljenja:
paraplegija,
tetraplegija,
multipla skleroza, amputacija donjih
ekstremiteta s oštećenjem organa za
■■ osobe
s utvrđenim funkcionalnim
poremećajima i motoričkim oštećenjima
ekstremiteta
što
su
uzrokovani
bolestima i ozljedama te prirođenim
malformacijama
i
deformitetima
neurološkoga
(multipla
skleroza,
miastenia gravis, cerebralna paraliza),
mišićnoga koštanog sustava (mišićna
distrofija), drugih organskih sustava
(bulozna
epidermoliza,
dijalizirani
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i transplantirani bolesnici), kao i
osobe sa traumatskim amputacijama
ili stečenim gubicima ekstremiteta,
koje zbog navedenih bolesti, oštećenja
i funkcionalnih poremećaja, imaju
postotak tjelesnog oštećenja od najmanje
70%,
■■ osobe liječene zbog dijagnoza iz skupine
težih duševnih bolesti koje su trajno
nesposobne za rad, privređivanje i
samostalni život.
Naime, navedeno pravo se odnosi na sve
osobe s invaliditetom koje nisu u radnom
odnosu, a imaju tjelesno oštećenje od
najmanje 70% gornjih ili donjih ekstremiteta,
te neuromišićnih oboljenja, tj. odjeljak III,
IV, VI i VII Zakona o listi tjelesnih oštećenja
(„Narodne novine“, broj 162/98).
Korisnika navedene povlastice, tj. osobu
s invaliditetom temeljem podnesenog
zahtjeva utvrđuje Gradski ured za socijalnu
zaštitu i osobe s invaliditetom na temelju
dokaza potrebnih za ostvarivanje prava na
besplatan prijevoz tramvajem, autobusom
i uspinjačom na području Grada Zagreba
(potvrde Porezne uprave o visini dohotka i o
imovnom stanju, dokaza o visini mirovine iz
inozemnog osiguranja, dokaza o ostvarenom
pravu na pomoć za uzdržavanje, dokaza o
postojanju invaliditeta, dokaza o urednoj
prijavi kod nadležne službe za zapošljavanje,
identifikacijske isprave, odnosno po potrebi
i drugih dokaza).
Osobe s invaliditetom koji imaju stalno
boravište izvan područja Grada Zagreba
koriste povlastice ako su one propisane na
njihovom području.
4. Članske pogodnosti u HAK-u
Hrvatski auto-klub (HAK) odobrava popust
od 50% na iznos godišnje članarine koji
mogu ostvariti osobe s utvrđenim tjelesnim
oštećenjem od najmanje 50%, sa time da
se navedeno pravo ostvaruje prigodom
učlanjenja ili plaćanja godišnje članarine, i
to uz predočenje rješenja nadležne područne
službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranje o utvrđivanju postotka tjelesnog
oštećenja.
Navedenu pogodnost ostvaruju osobe sa
tjelesnim oštećenjem od 50% i više koje
same upravljaju vozilom, vlasnici vozila koji
zbog tjelesnog oštećenja ne mogu upravljati
vozilom, te roditelji ili skrbnici osobe s
invaliditetom koji vlastito vozilo koriste za
zadovoljavanje potreba te osobe.
20 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
5. Savjetovalište i besplatna pravna
pomoć
Članovi udruga osoba s invaliditetom mogu
koristiti besplatno pravno savjetovalište,
odnosno pravnu pomoć, tj. dobivanja
informacija, uputa, sastavljanje molbi,
žalbi, tužbi i drugih podnesaka i predstavki
i to iz područja: mirovinskog i invalidskog
osiguranja, zdravstvenog osiguranja, radnih
odnosa, kaznenog postupka, izvanparničnog
postupka, parničnog postupka, upravnog
postupka, itd.
Naime, članovi Udruge invalida rada grada
Zagreba ostvaruju pravo na korištenje
usluga Pravnog savjetovališta Udruge koju
vodi diplomirani pravnik, gdje mogu dobiti
potrebne informacije, u prostorijama udruge
Nova cesta 86, Zagreb, i to svaki utorak 08,0014,00 sati, odnosno svaki četvrtak 10,0017,00 sati, uz obveznu prethodnu najavu
na telefon: 4829-119, 4829-392, odnosno na
e-mail: [email protected].
IV POVLASTICE NA OSNOVI
MOBILNOSTI
1. Carinske povlastice
a) Oslobođenje od plaćanja carine za
uvoz osobnog automobila za osobe s
invaliditetom
Temeljem odredbe članka 26. Uredbe o
postupku za ostvarivanje oslobađanja od
plaćanja carine („Narodne novine“, br.
154/03, 189/03, 5/07, 153/09 i 41/10), osobe s
invaliditetom uz određene uvjete ne plaćaju
carinu pri uvozu osobnog automobila radi
osobne uporabe ako imaju tjelesno oštećenje
i to:
■■ 100% tjelesno oštećenje koje je nastalo zbog
oštećenja donjih i drugih ekstremiteta,
oštećenja funkcije bubrega (dijalizirani
bolesnici), oštećenja vida (slijepe osobe),
te tetraplegijskih ili paraplegijskih
bolesti;
■■ 80% ili više tjelesno oštećenje donjih
ekstremiteta,
odnosno
oštećenje
hrptenjače ili centralnoga živčanog
sustava koje ima za posljedicu oštećenje
funkcije donjih ekstremiteta.
Oslobođenje od plaćanja carine utvrđuje se
razmjerno utvrđenom postotku tjelesnog
oštećenja, sa time da se može ostvariti
jednom u pet godina do iznosa od 100.000
kuna
carinske
vrijednosti
osobnog
automobila koji se uvozi, a ako carinska
vrijednost premašuje tu svotu, na razliku
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vrijednosti obračunava se i plaća carina.
na temelju ugovora o leasingu, ne plaćaju
sljedeće kategorije i to:
b) Predmeti za potrebe osoba s
invaliditetom
■■ osobe sa 80 ili više postotaka tjelesnog
Uredbom o uvjetima i postupcima za
ostvarivanje oslobađanja od plaćanja carine
(„Narodne novine“, br. 154/03, 189/03, 5/07,
153/09 i 41/10) omogućeno je određenim
kategorijama osoba s invaliditetom korištenje
carinske povlastice za uvoz predmeta,
uređaja, instrumenata i aparata, posebno
izrađenih i prilagođenih za osobnu uporabu,
obrazovanje, znanstveni i kulturni razvoj,
socijalnu integraciju te profesionalnu i drugu
rehabilitaciju slijepih i slabovidnih, gluhih
i nagluhih, dijaliziranih i transplantiranih
bubrežnih bolesnika, te osoba sa tjelesnim
invaliditetom ili intelektualnim teškoćama i
to pod uvjetom da se ta roba ne proizvodi u
Republici Hrvatskoj.
Također su od plaćanja carinskih davanja
oslobođeni i rezervni dijelovi, komponente
ili pribor, potrošni materijal posebno
namijenjen navedenim predmetima i alati
za održavanje, kalibraciju ili popravak tih
artikala, uz uvjet da se uvoze zajedno uz
navedene predmete ili naknadno ako su
sami predmeti već uvezeni uz oslobođenje
od plaćanja carine.
Međutim, odredbama Carinskog zakona
Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.
78/99, 117/99, 73/00, 92/01, 47/03, 140/05,
138/06, 60/08, 45/09 i 56/10) propisano je
oslobođenje i za humanitarne organizacije
i udruženja slijepih i gluhih, odnosno
nagluhih osoba i osoba oboljelih od mišićnih
i neuromišićnih oboljenja.
2. Godišnja naknada za ceste pri
registraciji osobnog automobila
Temeljem odredbi članaka 88-89. Zakona
o cestama („Narodne novine“, broj 84/11),
Ministarstvo
pomorstva,
prometa
i
infrastrukture Republike Hrvatske donijelo
je Pravilnik o postupku i načinu ostvarivanja
prava na oslobađanje od plaćanja godišnje
naknade za uporabu javnih cesta i cestarine
(„Narodne novine“, broj 136/11), a kojim
je propisan detaljan postupak i način za
ostvarivanje predmetnih prava, sa time da
se isti primjenjuje počevši od 6. prosinca
2011. godine.
Naime, godišnju naknadu za uporabu javnih
cesta za jedan osobni automobil, koji imaju
u svom vlasništvu, odnosno koji koriste
oštećenja, odnosno osobe kod kojih je
utvrđeno tjelesno oštećenje koje ima
za posljedicu nesposobnost donjih
ekstremiteta 60 ili više postotaka,
■■ osobe kod kojih je utvrđeno tjelesno
oštećenje koje ima za posljedicu
nesposobnost donjih ekstremiteta 80 ili
više postotaka, te HRVI sa 100% tjelesnog
oštećenja, te osobe kojima je utvrđeno
tjelesno oštećenje osjetila vida od 100%.
Postupak
izdavanja
naljepnice
radi
ostvarivanja prava na oslobađanje od plaćanja
godišnje naknade za uporabu javnih cesta,
koja se plaća prilikom registracije osobnog
vozila, započinje podnošenjem pisanog
zahtjeva Ministarstvu pomorstva, prometa
i infrastrukture Republike Hrvatske,
Upravi cestovnog prometa, Prisavlje 14 u
Zagrebu, uz koji treba, uz dostavu dokaza
o određenom postotku tjelesnog oštećenja,
priložiti i upravnu pristojbu u iznosu od
70,00 kuna po tarifi broj 1. i 2. Zakona o
upravnim pristojbama („Narodne novine“,
br. 8/96, 77/96, 131/97, 68/98, 66/99, 145/99,
116/00, 163/03, 17/04, 110/04, 141/04, 150/05,
153/05, 129/06, 117/07, 25/08, 60/08, 20/10,
69/10 i 126/11).
Pravo na oslobađanje plaćanja godišnje
naknade za uporabu javnih cesta i
cestarine osobe s invaliditetom ostvaruju
na temelju rješenja koje u upravnom
postupku donosi Ministarstvo pomorstva,
prometa i infrastrukture, na zahtjev osobe s
invaliditetom.
Na temelju izdanog rješenja Ministarstva
pomorstva, prometa i infrastrukture
Republike Hrvatske, tijelo koje obavlja
registraciju vozila, odnosno ovjerava
produljenje valjanosti prometne dozvole
(u praksi, najčešće u stanicama za tehnički
pregled vozila) oslobodit će osobu s
invaliditetom obveze plaćanja godišnje
naknade.
3. Cestarina za uporabu autocesta i
objekata sa naplatom
Cestarinu za uporabu autocesta i objekata
s naplatom (most, tunel, vijadukt i sl.)
ne plaćaju osobe kod kojih je utvrđeno
tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu
nesposobnost donjih ekstremiteta 80 ili više
postotaka sukladno odredbama Pravilnika o
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
postupku i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade
za uporabu javnih cesta i cestarine („Narodne novine“, broj 136/11), sa time da
navedenu povlasticu mogu ostvariti za jedan osobni automobil u svom vlasništvu,
odnosno za osobni automobil koji koriste na temelju ugovora o leasingu.
Osoba može ostvariti ovu povlasticu samo kada upravlja osobnim automobilom
koji je u njenom vlasništvu ili ga koristi na temelju ugovora o leasingu, odnosno
kada se nalazi u osobnom automobilu koji je u njenom vlasništvu ili ga koristi na
temelju ugovora o leasingu.
Na temelju rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture (Prisavlje
14, Zagreb, tel. 6169050), uz priloženu fotografiju i presliku osobne iskaznice,
Hrvatske autoceste d.o.o. (Jadranska avenija 6, Lučko, tel. 6504812, 6504813) izdaju
potvrdu / smart karticu. Prilikom preuzimanja potvrde / smart kartice plaća se
iznos od 20 kuna.
Posebno treba napomenuti kako je člankom 140. Zakona o cestama propisano da
potvrde / smart kartice, izdane prema odredbama ranijeg pravilnika o postupku
i načinu ostvarivanja prava na oslobađanje plaćanja godišnje naknade za uporabu
javnih cesta i cestarine („Narodne novine“, broj 82/10) važe do izdavanja novih
potvrda / smart kartica, odnosno do prestanka ili promjene uvjeta i/ili okolnosti
pod kojima su izdane.
To konkretno znači da Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture neće
izdavati nova rješenja svim korisnicima navedenih prava, već samo onima koji
ta prava do sada nisu ostvarili (novi korisnici) te onima koji radi nastupa novih
okolnosti (primjerice, promjena osobnog vozila) moraju pribaviti novu potvrdu /
smart karticu.
4. Znak pristupačnosti
Uvjeti za stjecanje znaka pristupačnosti regulirani su odredbom članka 40. Zakona
o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/08, 48/10 i 74/11) i
odredbom članka 2. Pravilnika o znaku pristupačnosti („Narodne novine“, broj
78/08).
Naime, pravo na znak pristupačnosti mogu ostvariti osobe s invaliditetom sa
80 ili više posto tjelesnog oštećenja, odnosno osobe koje imaju oštećenja donjih
ekstremiteta 60 ili više posto, sa time da važi samo kada vozilom upravlja osoba s
invaliditetom ili se ta osoba nalazi u vozilu.
Da bi podnositelj stekao pravo na korištenje znaka pristupačnosti treba priložiti:
zahtjev, administrativne biljege u iznos u od 70 kn, nalaz i mišljenje ovlaštenog
vještaka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje se dobiva temeljem
Rješenja o tjelesnom oštećenju o postojanju 60 i više postotaka tjelesnog oštećenja
na donjim ekstremitetima ili 80 i više postotaka ukupnog tjelesnog oštećenja i
jednu fotografiju.
Civilni invalidi predaju original nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka HZMO-a,
dok ratni vojni invalidi predaju nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog
povjerenstva nadležnog za davanje nalaza i mišljenja prema Zakonu o pravima
hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ili prema
Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.
O zahtjevima za ostvarivanje prava na korištenje znaka pristupačnosti odlučuje
Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne
poslove i promet, Odjel za promet, Trg S. Radića 1, Zagreb, ili u Županijski ured
nadležan za poslove prometa, sa time da se rješenje o znaku pristupačnosti izdaje
na ime osobe s invaliditetom, za razdoblje od pet godina.
Također prema Odluci o uređenju prometa na području Grada Zagreba
(„Službeni glasnik grada Zagreba“, br. 10/98, 16/98 i 23/03) osoba s invaliditetom
22 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koja je stekla pravo na korištenje znaka
pristupačnosti ima pravo podnijeti zahtjev
za obilježavanje parkirališnog mjesta za
osobe s invaliditetom.
novine“, broj 14/01).
5. Parkiranje vozila osoba s
invaliditetom izvan posebno
označenih mjesta za parkiranje
■■ slijepe
Sukladno članku 10. Odluke o organizaciji
i načinu naplate parkiranja („Službeni
glasnik“, broj 12/11) u gradu Zagrebu, osobe
s invaliditetom, koje su korisnici znaka
pristupačnosti, mogu parkirati svoje vozilo
bez naknade, osim na posebno obilježenim
mjestima rezerviranim za parkiranje
vozila osoba s invaliditetom, i na javnim
parkiralištima u parkirališnim zonama
naplate, ali najduže dva sata tijekom jednog
dana. Pravo na ostvarivanje ove pogodnosti
mogu ostvariti sve osobe koje posjeduju
važeći znak pristupačnosti, bez obzira na
to imaju li prebivalište ili boravište u Gradu
Zagrebu.
■■
Navedeno
pravo
korisnik
znaka
pristupačnosti može ostvariti uz uvjet da uz
važeći znak pristupačnosti istakne i važeću
naljepnicu koju izdaje organizator parkiranja
u gradu Zagrebu tvrtka Zagrebački holding
- podružnica Zagreb parking, Šubićeva 40/
III, sa time da je za izdavanje naljepnice
potrebno dostaviti presliku rješenja na
temelju kojeg je ishođen znak pristupačnosti,
prometnu dozvolu, osobnu iskaznicu i znak
pristupačnosti, dok naljepnica vrijedi jednu
godinu, a trošak izrade i izdavanja iste iznosi
30,00 kn.
Povlasticu pri vožnji vlakom ili brodom,
odnosno popust od 75% na punu vrijednost
vozne karte te besplatnu voznu kartu za
pratnju ukoliko je pratnja zdrava osoba,
mogu ostvariti osobe s tjelesnim oštećenjem
ukupno od najmanje 70% isključivo donjih
ekstremiteta. Povlastica se odnosi na četiri
jednokratne godišnje karte za vožnju vlakom
ili brodom unutar Republike Hrvatske, a
izdana objava vrijedi 60 dana za oba smjera.
Naime, pravo na povlasticu mogu ostvariti
sljedeće kategorije i to:
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
osobe koje imaju do 10%
sposobnosti vida;
gluhe i gluhoslijepe osobe;
osobe sa mentalnom retardacijom (težom
i teškom);
tjelesno invalidne osobe s oštećenjem
organa za kretanje od najmanje 70%;
kronični
bubrežni
bolesnici
na
kemodijalizi;
osobe koje po posebnim propisima
ostvaruju prava na doplatak za pomoć i
njegu druge osobe;
invalidna djeca čiji roditelji ostvaruju
pravo na dopust do sedme godine
djetetova života;
roditelji koji imaju pravo na rad sa
polovicom punog radnog vremena zbog
njege djeteta sa težim smetnjama u
razvoju i
vojni i civilni invalidi rata.
Sukladno odredbi članka 18. stavak 2. Zakona
o financiranju jedinica lokalne samouprave
i uprave („Narodne novine“, br. 117/93,
33/00, 73/00, 59/01, 107/01, 117/01- ispravak,
150/02, 147/03, 132/06, 73/08 i 25/12), osobe
s invaliditetom ne plaćaju godišnji porez
na osobni automobil ukoliko su za isti bile
u cijelosti oslobođene od plaćanja carine
i poreza na promet, odnosno poreza na
dodanu vrijednost.
Osobe sa područja Grada Zagreba koriste
povlastice na temelju objave koju izdaje
Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe
s invaliditetom, Odjel za zaštitu osoba s
invaliditetom na Trgu Stjepana Radića 1,
soba 236/II, dok osobe s područja izvan
Grada Zagreba pri nadležnom Županijskom
uredu. Također je važno napomenuti, da je
za ostvarenje povlastice potrebno dostaviti
presliku rješenja o tjelesnom oštećenju,
presliku osobne iskaznice te OIB, a pratnja
treba doći osobno u Gradski ured za
socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom
prilikom podnašanja prvog zahtjeva te
ponijeti presliku osobne iskaznice i OIB.
7. Povlastice u unutarnjem putničkom
prometu
V POVLASTICE KROZ SUSTAV
SOCIJALNE SKRBI
Pravo na korištenje povlastice pri vožnji
vlakom ili brodom su regulirane Zakonom
o povlasticama u unutarnjem putničkom
prometu („Narodne novine“, br. 97/00
i 101/00), te Pravilnikom o postupku za
ostvarivanje prava na korištenje povlastice u
unutarnjem putničkom prometu („Narodne
Ostvarivanje pojedinih prava za osobe s
invaliditetom iz sustava socijalne skrbi
propisane su odredbama Zakona o socijalnoj
skrbi („Narodne novine“, broj 33/12), a
zahtjev za ostvarivanje navedenih prava
može podnijeti kako sam korisnik osobno
tako i član njegove obitelji.
6. Godišnji porez na osobni automobil
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. Pomoć za uzdržavanje
Pomoć za uzdržavanje može ostvariti
samac ili obitelj koji nemaju sredstva za
uzdržavanje, a nisu ih u mogućnosti ostvariti
svojim radom ili prihodima od imovine ili
na drugi način, a može se ostvariti u novcu
ili u naravi. Visina pomoći za uzdržavanje
izračunava se za svakog pojedinog korisnika,
odnosno člana obitelji prema njegovoj dobi,
radnoj sposobnosti, imovinskim, novčanim
i obiteljskim prilikama, sa time da osnovicu
utvrđuje Vlada Republike Hrvatske u iznosu
koji ne može biti manji od 22,5% mjesečnog
iznosa relativne linije siromaštva za samačko
kućanstvo (trenutno iznosi 500,00 kn).
Pomoć za uzdržavanje isplaćuje se mjesečno
temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb,
sa time da se pravo na isplatu priznaje od
dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana
kada je postupak pokrenut po službenoj
dužnosti.
Prikaz pojedinih kategorija
pomoći za uzdržavanje
korisnika
Korisnik
Samac
Mjesečni iznos doplatka za pomoć i njegu
jest 100% od osnovice, dakle 500,00 kn ako se
priznaje u punom iznosu, dok u smanjenom
iznosu od 70% od osnovice mjesečna naknada
iznosi 350,00 kn.
2. Pomoć za podmirenje troškova
stanovanja
Novčanu pomoć za podmirenje troškova
stanovanja može se odobriti samcu ili obitelji
ako njihov mjesečni prihod u posljednja tri
mjeseca prije podnošenja zahtjeva ne prelazi
visinu iznosa pomoći za uzdržavanje i ako
žive u stambenom prostoru koji svojom
veličinom zadovoljava osnovne stambene
potrebe samca ili obitelji, te ako nemaju
imovinu koja im ne služi za podmirivanje
osnovnih životnih potreba.
Navedenu vrstu pomoći odobrava jedinica
lokalne regionalne samouprave do iznosa
polovice sredstava potrebnih za uzdržavanje
samca ili obitelji prema Zakonu o socijalnoj
skrbi i to za pokriće troškova najamnine,
% osnovice
Mjesečni iznos
120
600 kn
Odrasli član obitelji
80
400 kn
Dijete do navršene 7. godine
80
400 kn
Dijete od navršene 7. do navršene 15. godine
90
450 kn
100
500 kn
Dijete starije od 15 godina do završetka školovanja, a
najdulje do 26. godine
Ti iznosi mogu biti povećani ako se radi o
osobi koja:
■■ je odrasla, živi sama i opće je nesposobna
za rad za 50% od osnovice = 750,00 kn
mjesečno
komunalne naknade, električne energije,
plina i grijanja, vode, odvodnje i drugih
troškova stanovanja, sa time da se može
odobriti
izravno
korisniku,
odnosno
izravnom uplatom sredstava na račun
pružatelja usluge.
■■ je odrasla, živi u obitelji i opće je 3. Jednokratna pomoć
nesposobna za rad za 30% od osnovice =
650,00 kn mjesečno
■■ trudnica nakon 12 tjedana trudnoće i
rodilja do dva mjeseca nakon poroda za
50% od osnovice = 750,00 kn mjesečno
■■ dijete u jednoroditeljskoj obitelji za 25%
osnovice = 625,00 kn mjesečno.
Mjesečni iznos osobne invalidnine iznosi
250% od osnovice, dakle 1.250,00 kn ako se
priznaje u punom iznosu, dok u smanjenom
iznosu od 125% od osnovice mjesečna
naknada jest 625,00 kn.
24 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Jednokratnu novčana pomoć ili pomoć u
naravi Centar za socijalnu skrb može odobriti
samcu ili obitelji koji, zbog trenutačnih
materijalnih teškoća, nisu u mogućnosti
podmiriti neke osnovne životne potrebe, a
koje su nastale zbog rođenja ili školovanja
djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji,
elementarne nepogode i sl., sa time da se
priznaje do iznosa koji je vezan uz potrebu
za koju se odobrava.
Navedena vrsta pomoći može se iznimno
priznati i zbog nabavke osnovnih predmeta
u kućanstvu ili nabavke neophodne odjeće
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i obuće, ako ne postoji mogućnost da se
nabavka neophodnih predmeta u kućanstvu
i odjeće i obuće osigura u suradnji s
humanitarnim organizacijama, a ukupan
iznos priznatih jednokratnih pomoći ne
može godišnje iznositi više od pet osnovica
za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi
(odnosno 2.500 kuna).
Međutim, ako je iznos potrebne pomoći
veći od peterostrukog iznosa osnovice za
ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (2.500
kuna), Centar za socijalnu skrb dužan
je u tom postupku pribaviti suglasnost
Ministarstva socijalne politike i mladih.
Korisnik zahtjeva za jednokratnu pomoć
dužan je uz zahtjev navesti za koju namjenu
treba pomoć i koliko sredstava je potrebno
da tu potrebu podmiri, sa time da je dužan
dostaviti sve potrebne dokaze o konkretnoj
životnoj potrebi zbog koje traži pomoć, kako
bi Centar za socijalnu skrb mogao donijeti
rješenje i to najkasnije u roku od osam dana
od dana pokretanja postupka.
4. Osobna invalidnina
Pravo na osobnu invalidninu ima teže
tjelesno ili mentalno oštećena osoba ili osoba
sa trajnim promjenama u zdravstvenom
stanju ako osobnu invalidninu ne ostvaruje
po drugoj osnovi, a čije su teže oštećenje
ili bolest nastali prije navršene 18. godine
života i koja ne ostvaruje vlastiti prihod.
Međutim, ako korisnik ostvaruje prihod
po bilo kojoj osnovi, osobna invalidnina
utvrđuje se kao razlika između punog iznosa
invalidnine i prosječnog prihoda ostvarenog
u prethodna tri mjeseca prije podnošenja
zahtjeva, sa time da u tom slučaju ne može
istovremeno ostvarivati pravo na osobnu
invalidninu zajedno sa pravom na doplatak
za pomoć i njegu.
Naime, to pravo utvrđuje nadležni Centar za
socijalnu skrb na osnovi nalaza i mišljenja
tijela vještačenja o težini i vrsti oštećenja i
bolesti, sa time da je vrsta i težina invaliditeta
i vrsta i težina promjena u zdravstvenom
stanju definirana pravilnikom propisanim
od strane Ministarstva socijalne politike i
mladih Republike Hrvatske.
Pravo na osobnu invalidninu priznaje Centar
za socijalnu skrb sa danom podnošenja
zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj
dužnosti.
Osobna
invalidnina
iznosi
mjesečno 250% osnovice za ostvarivanje
prava iz socijalne skrbi (1.250,00 kn) ako
korisnik nema vlastiti prihod ni imovinu
(stan u vlasništvu ili suvlasništvu, kuću ili
drugi objekt koji ne služi njemu ili članu
obitelji za podmirenje osnovnih stambenih
potreba).
Iznos osobne invalidnine može se mijenjati
ovisno o odluci Vlade Republike Hrvatske
o visini osnovice za socijalna davanja, a isti
trenutno iznosi 1.250 kuna.
U prihod se ne uračunava: pomoć za
uzdržavanje, pomoć za podmirenje
troškova stanovanja, novčana naknada
za tjelesno oštećenje, doplatak za pomoć
i njegu, ortopedski dodatak, doplatak za
djecu, državna potpora za poljoprivredu,
šumarstvo i ribarstvo osim dohodovne
potpore ostvarene prema posebnim
propisima, iznos koji osoba ostvaruje na
temelju propisa o obiteljskim odnosima
od obveznika uzdržavanja (alimentacija) i
invalidska mirovina.
Međutim, važno je napomenuti da kod
ostvarivanja osobne invalidnine postoje
i određeni izuzeci pa se tako ona može
koristiti u smanjenom iznosu od 750,00 kn
mjesečno ako roditelji korisnika osobne
invalidnine koriste: rodiljni ili roditeljski
dopust, rad sa polovicom punoga radnog
vremena, rad sa polovicom punog radnog
vremena radi pojačane njege djeteta, dopust
ili rad sa polovicom punog radnog vremena
radi pojačane njege djeteta sa težim
smetnjama u razvoju ili mirovanje radnog
odnosa do treće godine života djeteta po
posebnim propisima, a dijete boravi četiri
i više sati dnevno u predškolskoj, školskoj
ili zdravstvenoj ustanovi, domu socijalne
skrbi ili kod drugog pružatelja usluga
boravka.
5. Pravo na doplatak za pomoć i njegu
Doplatak za pomoć i njegu je novčana
potpora namijenjena osobi koja ne može
sama udovoljiti osnovnim životnim
potrebama uslijed čega joj je prijeko
potrebna pomoć i njega druge osobe
u organiziranju prehrane, pripremi i
uzimanju obroka, nabavci namirnica,
čišćenju i pospremanju stana, oblačenju
i svlačenju, održavanju osobne higijene,
kao i obavljanju drugih osnovnih
životnih potreba. Navedena potpora je
tzv. asistencijski doplatak koji služi da bi
novčanim primanjem korisnik mogao
platiti pomoć drugoj osobi - asistentu.
Namjena doplatka stoga nije zadovoljavanje
osnovnih životnih potreba kupovinom
živežnih namirnica, odjeće, obuće i drugih
potrepština, odnosno trošenje doplatka na
druge životne potrebe, već je u postupku
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osposobljena za samostalan život i rad, i
osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti.
6. Status roditelja njegovatelja ili
status njegovatelja
Centar za socijalnu skrb priznaje pravo na
status roditelja njegovatelja prema Zakonu
o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj
33/12):
■■jednom od roditelja djeteta sa teškoćama
u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom,
koje je potpuno ovisno o pomoći i
njezi druge osobe tako da mu je zbog
održavanja života potrebno pružanje
specifične njege izvođenjem medicinskotehničkih zahvata, za koju je, prema
preporuci liječnika, roditelj osposobljen.
za ostvarivanje navedenog prava potrebno
dokazati da je korisniku doista potrebna
pomoć i njega druge osobe u zadovoljavanju
osnovnih životnih potreba.
Pravo na doplatak za pomoć i njegu ne
ostvaruje korisnik kojemu navedenu pomoć
i njegu mogu osigurati članovi obitelji ili
koji to može osigurati na temelju ugovora
o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.
Pravo na navedenu novčanu pomoć nema
niti korisnik čiji prihodi prelaze iznos od
1.250,00 kn mjesečno, odnosno niti onda
ako njegov član obitelji ima prihode veće
od 1.000,00 kn mjesečno. Ako doplatak za
pomoć i njegu ostvaruje po drugoj osnovi,
korisnik ne može to pravo ostvariti na
temelju Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne
novine“, broj 33/12).
Pravo na doplatak za pomoć i njegu može
se priznati u punom ili smanjenom iznosu,
ovisno o tome postoji li prijeka potreba
pomoći i njege druge osobe u punom ili
smanjenom opsegu.
Visina doplatka za pomoć i njegu iznosi:
■■ u punom iznosu 500,00 kn;
■■ u smanjenom iznosu 350,00 kn.
Neovisno o prihodima i činjenici da mu
pomoć mogu osigurati članovi obitelji,
korisnik ima pravo na doplatak za pomoć i
njegu u punom iznosu ako je:
■■ osoba s težim invaliditetom;
■■ osoba s težim trajnim promjenama u
zdravstvenom stanju;
■■ slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja
nije osposobljena za samostalan život i
rad.
Pravo na doplatak za pomoć i njegu u
smanjenom iznosu, neovisno o prihodima
ima:
slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja je
26 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
■■ jednom od roditelja djeteta sa teškoćama
u razvoju, odnosno osobe s invaliditetom,
zbog kojih je u potpunosti nepokretna
i uz pomoć ortopedskih pomagala,
te roditelju djeteta sa teškoćama u
razvoju, odnosno osobe s invaliditetom
sa više vrsta teških oštećenja (tjelesnih,
mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih),
zbog kojih je potpuno ovisna o pomoći
i njezi druge osobe pri zadovoljavanju
osnovnih životnih potreba.
Navedeno pravo ostvaruje roditelj:
■■ kada dijete sa teškoćama u razvoju,
odnosno osoba s invaliditetom boravi
manje od 4 sata dnevno u predškolskoj,
obrazovnoj ili zdravstvenoj ustanovi,
domu socijalne skrbi ili kod drugog
pružatelja usluga boravka.
■■ samo kada dijete sa teškoćama u razvoju,
odnosno osoba s invaliditetom boravi u
predškolskoj, školskoj ili zdravstvenoj
ustanovi i više od 4 sata dnevno, uz uvjet
da mu roditelj pruža usluge pomoći i
njege.
Pravo na status roditelja njegovatelja pod
uvjetima i na način propisan Zakonom o
socijalnoj skrbi roditelj njegovatelj može
koristiti i nakon punoljetnosti djeteta, dok
takva potreba traje, a najdulje do navršene
65. godine života roditelja njegovatelja, osim
u slučaju ako se pružanje specifične njege
djetetu ne može osigurati priznavanjem
statusa njegovatelja jednom od članova
obitelji.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Iznimno, kada dijete sa teškoćama u razvoju
nema roditelja ili niti jedan od roditelja ne
živi sa djetetom i o njemu ne brine, ili živi sa
djetetom, ali nije u mogućnosti pružiti mu
potrebnu njegu zbog svojeg psihofizičkog
stanja, jednom od članova obitelji može se na
njegov zahtjev priznati status njegovatelja.
Pravo na status roditelja njegovatelja
umjesto roditelja može se priznati i bračnom
ili izvanbračnom drugu roditelja djeteta
sa teškoćama u razvoju, odnosno osobe s
invaliditetom, koji živi u obiteljskoj zajednici
s djetetom. Ukoliko u obitelji ima dvoje ili
više djece sa teškoćama u razvoju, odnosno
osoba s invaliditetom status roditelja
njegovatelja mogu steći oba roditelja.
Međutim, status roditelja njegovatelja ili
njegovatelja ne može se priznati roditelju
djeteta ili drugim osobama kojima je
osigurana
usluga
stalnog
smještaja,
poludnevnog ili cjelodnevnog boravka.
Roditelj njegovatelj ili njegovatelj ostvaruju
pravo na naknadu u iznosu pet osnovica za
ostvarivanje prava iz socijalne skrbi (2.500,00
kn), prava iz mirovinskoga osiguranja,
zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme
nezaposlenosti, kao zaposlena osoba prema
posebnim propisima.
Ministarstvo socijalne politike i mladih
Republike Hrvatske, putem nadležnog
Centra za socijalnu skrb, provodi za osobe
sa statusom roditelja njegovatelja ili
njegovatelja obračun i isplatu naknade, te
uplatu svih doprinosa za obvezna osiguranja,
za što se namjenska sredstva osiguravaju u
Državnom proračunu Republike Hrvatske.
Roditelj njegovatelj i njegovatelj ostvaruju
naknadu
i
za
vrijeme
privremene
nesposobnosti za pružanje njege zbog
bolesti, kao i tijekom odmora, kada ne
obavlja poslove njegovatelja, a djetetu je
tada osiguran vikend-smještaj ili privremeni
smještaj tijekom godišnjeg odmora roditelja
njegovatelja, te ako je dijete na bolničkom
liječenju najduže dva mjeseca.
Pravo na status roditelja njegovatelja ili
njegovatelja prestaje:
■■ na zahtjev roditelja njegovatelja ili
njegovatelja,
obavlja poslove njegovatelja,
■■ ako se nalazi u pritvoru, odnosno
istražnom zatvoru ili na izdržavanju
kazne zatvora u trajanju duljem od dva
mjeseca,
■■ kada navrši 65 godina života, osim u
slučaju kada u obitelji nema osobe koja
može biti njegovatelj, dok mu roditelj
može pružati specifičnu njegu,
■■ te smrću djeteta, roditelja ili njegovatelja.
Rješenje o priznavanju prava na status
roditelja
njegovatelja
ili
njegovatelja
donosi nadležni Centar za socijalnu skrb,
a Ministarstvo socijalne politike i mladih
Republike Hrvatske daje suglasnost na
rješenje Centra o stjecanju statusa roditelja
njegovatelja ili njegovatelja
7. Pravo na naknadu do zaposlenja
Pravo na naknadu do zaposlenja ima dijete
sa teškoćama u razvoju, odnosno osoba s
invaliditetom kojoj je tjelesno, mentalno,
intelektualno
ili
osjetilno
oštećenje
utvrđeno nakon završetka osnovnoškolskog,
srednjoškolskog
ili
visokoškolskog
obrazovanja, a najranije sa navršenih 15
godina života.
Odluku o priznavanju prava na naknadu do
zaposlenja donosi Centar za socijalnu skrb
na čijem području korisnik ima prebivalište.
Navedeno pravo mogu ostvariti nezaposlene
osobe, bez vlastitih prihoda, sa time da
navedena naknada iznosi 70% od osnovice za
ostvarivanje prava u socijalnoj skrbi, tj. 350
kuna mjesečno.
Pravo na naknadu do zaposlenja prestaje
kada se korisnik zaposli, sa time da se
navedeno pravo može ponovno priznati
ako zaposlenje prestane neovisno o volji
korisnika, te ako ne ostvaruje naknadu
za vrijeme nezaposlenosti prema drugim
propisima. Također, korisnik koji ostvaruje
naknadu do zaposlenja ne može istodobno
ostvariti pravo na isplatu doplatka za pomoć
i njegu.
8. Inkluzivni dodatak
Inkluzivni dodatak je novčana potpora
osobama s invaliditetom
radi stvaranja uvjeta za izjednačavanje
mogućnosti za njihovo uključivanje u
svakodnevni život, koje je definirano
■■ ako nije u mogućnosti pružati potrebnu namijenjena
njegu djetetu zbog svojeg psihofizičkoga
stanja,
■■ ako zbog neopravdanih razloga ne
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odredbama Zakona o socijalnoj
(„Narodne novine“, broj 33/12).
skrbi
Pravo na inkluzivni dodatak ima osoba
s
utvrđenim
dugotrajnim
tjelesnim,
mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim
oštećenjima, koja u međudjelovanju sa
različitim preprekama mogu sprječavati
njezino puno i učinkovito sudjelovanje u
društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima,
zbog čega postoji potreba za određenom
razinom potpore u obavljanju aktivnosti za
uključivanje u svakodnevni život.
Pravom na inkluzivni dodatak kao oblik
novčane potpore za pojedine skupine osoba
s invaliditetom u sklopu sedam razina
utvrđuju se minimalne razine potpore na
sljedeći način:
1. osobi
s tjelesnim oštećenjem koja
je upućena na samostalnu uporabu
invalidskih kolica dodjeljuje se inkluzivni
dodatak u iznosu razine 3.;
2. ako kod osobe iz točke 1. ovoga stavka
postoji inkontinencija stolice ili mokraće,
odnosno
disfunkcija
mokraćnog
mjehura ili zadnjeg crijeva, dodjeljuje se
inkluzivni dodatak u iznosu razine 4.;
3. ako
je osobi iz točke 1. izrazito
onemogućena funkcionalna uporaba
gornjih ekstremiteta, dodjeljuje se
inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.;
dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu
razine 4.;
10.osobi s mentalnim oštećenjem kod
koje postoje promjene u ponašanju
i reakcijama koje su uzrokovane
organskim čimbenikom koji dovodi
do teških oštećenja u intelektualnom,
emocionalnom
i
socijalnom
funkcioniranju
ili
psihozom
s
dugotrajnim progresivnim tijekom uz
izraženu dezorganizaciju osobnosti,
dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu
razine 4.
Stupanjem na snagu Zakona o socijalnoj
skrbi („Narodne novine“, broj 33/12)
propisana je obveza Vlada Republike
Hrvatske da će, do zaključno 31. prosinca
2013. godine, Hrvatskom saboru podnijeti
prijedlog zakona kojim će se urediti pitanja
inkluzivnog dodatka (uvjeti, područja,
kriterije i način procjene razine potrebne
potpore osoba s invaliditetom, iznos
novčane potpore te druga pitanja povezana
s inkluzivnim dodatkom).
9. Potpore za obrazovanje
Novčana potpora za obrazovanje temelji
se odredbama članaka 60-63. Zakona
o socijalnoj skrbi, te obuhvaća sljedeće
potpore:
a)
Potporu
za
4. osobi sa visokim stupnjem oštećenja učeničkom domu
vida (slabovidna osoba) dodjeljuje se
inkluzivni dodatak u iznosu razine 3.;
troškove
smještaja
u
Pravo na troškove smještaja u učeničkom
5. slijepoj se osobi dodjeljuje inkluzivni domu kao potpora za obrazovanje priznaje
dodatak u iznosu razine 4.;
6. gluhoj
i nagluhoj osobi sa težim
oštećenjem sluha kada je spontani
razvoj glasovnog govora značajno otežan
dodjeljuje se inkluzivni dodatak u iznosu
razine 3.;
7. gluhoslijepoj osobi koja je slijepa i čiji
je sluh oštećen u tako visokom stupnju
da onemogućuje verbalnu i akustičku
komunikaciju s okolinom dodjeljuje se
inkluzivni dodatak u iznosu razine 5.;
8. osobi
s intelektualnim oštećenjem
težeg stupnja (IQ ispod 34) dodjeljuje se
inkluzivni dodatak u iznosu razine 4.;
9. osobi s autizmom kod koje postoji teško
oštećenje u komunikaciji, uspostavi
socijalnih
odnosa,
intelektualnog
i emocionalnog funkcioniranja te
izraženih promjena u ponašanju,
28 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
se obitelji koja koristi pomoć za uzdržavanje,
za člana obitelji polaznika srednje škole, te
polazniku srednje škole pod skrbništvom
smještenom u učenički dom.
Međutim, može se iznimno priznati i
djetetu sa teškoćama u razvoju, te djetetu
smještenom
u
udomiteljskoj
obitelji,
polazniku srednje škole, ako pohađa školu
izvan mjesta prebivališta, a ne može mu se
osigurati školovanje u mjestu prebivališta.
Pravo se priznaje u visini troškova smještaja,
pod uvjetom:
da prosječni mjesečni prihod po članu
obitelji, tri mjeseca prije podnošenja
zahtjeva, ne prelazi ili je jednak iznosu
od 150% osnovice za ostvarivanje prava iz
socijalne skrbi,
ako je polaznik srednje škole dijete iz
jednoroditeljske obitelji čiji prosječni
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mjesečni prihod po članu obitelji, tri
mjeseca prije podnošenja zahtjeva, ne
prelazi ili je jednak iznosu od dvije osnovice
za ostvarivanje prava,
ako je polaznik srednje škole dijete pod
skrbništvom čiji vlastiti prihod ne prelazi
ili je jednak iznosu od 250% osnovice za
ostvarivanje prava.
Korisnik navedenog prava dužan je Centru za
socijalnu skrb dostaviti dokaze o redovitom
pohađanju srednje škole, upisu u učenički
dom i visini troškova smještaja, kao i drugu
potrebnu dokumentaciju.
b) Potpora za troškove prijevoza
Osoba s invaliditetom i dijete sa teškoćama
u razvoju koji pohađaju nastavu radi
stjecanja srednjoškolskog obrazovanja po
posebnom programu ili osposobljavanja
za samozbrinjavanje izvan mjesta svoga
prebivališta, a ne postoji potreba da im se
prizna pravo na usluge stalnog smještaja,
imaju pravo na novčanu potporu za pokriće
troškova prijevoza do svojeg prebivališta.
Navedeno pravo se priznaje i osobi s
invaliditetom i djetetu sa teškoćama u
razvoju koje pohađa nastavu u mjestu
prebivališta ukoliko nemaju osiguran
prijevoz po nekoj drugoj osnovi, sa time da
će prijevoz u mjestu prebivališta osigurati
jedinica lokalne samouprave. Međutim,
pravo na troškove prijevoza radi stjecanja
srednjoškolskog obrazovanja ima i dijete,
korisnik pomoći za uzdržavanje i dijete
smješteno u udomiteljskoj obitelji.
Rješenje o priznavanju prava donosi
Centar za socijalnu skrb prema prebivalištu
korisnika, a potpora obuhvaća troškove
prijevoza u odlasku i povratku po najnižoj
cijeni za redovita prijevozna sredstva
javnoga prometa za najkraću relaciju, a ako
korisnik za prijevoz koristi osobno vozilo, u
visini cijene vozne karte javnoga prijevoznog
sredstva.
c) Potpora za školske udžbenike
Centar za socijalnu skrb može jednom
godišnje odobriti jednokratnu novčanu
potporu za nabavku obveznih školskih
udžbenika za osnovne i srednje škole
korisniku prava na pomoć za uzdržavanje i
korisniku prava na smještaj u udomiteljsku
obitelj, koji je učenik osnovne ili srednje
škole, ako to pravo ne ostvaruje po drugoj
osnovi.
Novčana potpora se odobrava u visini 50%
vrijednosti od popisa odabranih novih
školskih udžbenika i pripadajućih nastavnih
sredstava za određeni
Konačnoj listi škole.
razred
prema
Naime, Centar za socijalnu skrb u suradnji sa
lokalnom zajednicom osigurava sredstva za
isplatu potpore za udžbenike, te razmjenjuje
podatke o isplaćenim sredstvima za nabavku
udžbenika.
d) Potpora za redovito studiranje
Korisniku prava na stalni smještaj, za
vrijeme redovitog studiranja, Centar za
socijalnu skrb priznaje pravo na mjesečnu
novčanu potporu u visini četverostrukog
iznosa osnovice za ostvarivanje prava iz
socijalne skrbi (2.000,00 kn), sa time da
danom izvršnosti rješenja o priznavanju
potpore za redovito studiranje, korisniku
prestaje pravo na stalni smještaj. Pravo na
potporu za redovito studiranje priznaje se
neovisno o imovinskom stanju i prihodima
korisnika.
Navedeni zahtjev za potporu može se
podnijeti u roku od šest mjeseci od dana
prestanka prava na stalni smještaj, te traje
do završetka redovitog studiranja u skladu
sa programom studija koji korisnik pohađa,
a najkasnije do 26. godine života. Međutim,
korisnik može dobiti potporu za studiranje
i tijekom ponavljanja godine u slučaju
bolesti ili drugoga opravdanoga razloga, uz
suglasnost Ministarstva socijalne politike i
mladih.
VI PRAVA KROZ SUSTAV
MIROVINSKOG OSIGURANJA
1. Invalidnost i invalidi rada
Prema članku 34. Zakona o mirovinskom
osiguranju, invalidnost postoji kada kod
osiguranika, zbog promjena u zdravstvenom
stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem,
nastane trajni gubitak sposobnosti za rad
(opća nesposobnost za rad), odnosno kada
se pak radna sposobnost trajno smanji za
više od polovicu prema tjelesno i psihički
zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe
i sposobnosti (profesionalna nesposobnost
za rad). Invalidnost može nastati zbog
bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu
ili profesionalne bolesti.
U sustavu mirovinskog osiguranja postojanje
invaliditeta svojim nalazom i mišljenjem
utvrđuju ovlašteni vještaci u područnim
službama Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranje (HZMO), a u sustavu socijalne
skrbi prvostupanjska tijela vještačenja
u centrima za socijalnu skrb. Zakon o
mirovinskom
osiguranju
osiguranim
osobama za slučaj invaliditeta jamči pravo
na invalidsku mirovinu.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. Naknada za tjelesno oštećenje
Tjelesno oštećenje postoji kada kod
osiguranika
nastane
gubitak,
bitnije
oštećenje ili znatnija onesposobljenost
pojedinog organa ili dijelova tijela što
otežava normalnu aktivnost organizma i
zahtijeva veće napore u obavljanju životnih
potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili
ne invalidnost.
Pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja
stječe osiguranik kod kojeg je utvrđeno
tjelesno oštećenje od najmanje 30%, a
nastanak istog je posljedica ozljede na radu
ili profesionalne bolesti.
Ozljedom na radu smatra se svaka:
ozljeda osiguranika izazvana neposrednim
i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim
ili kemijskim djelovanjem, te ozljeda
uzrokovana naglim promjenama položaja
tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili
drugim promjenama fiziološkog stanja
organizma, ako je takva ozljeda uzročno
vezana uz obavljanje poslova na kojima
radi, odnosno djelatnosti na osnovi koje
ozlijeđena osoba ima svojstvo osiguranika,
bolest osiguranika koja je nastala izravno i
isključivo kao posljedica nekoga nesretnog
slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno
za vrijeme obavljanja djelatnosti ili u vezi
s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje
oboljela osoba ima svojstvo osiguranika,
ozljeda koju osiguranik pretrpi na redovitom
putu od stana do mjesta rada i obratno, te na
putu poduzetom radi stupanja na posao koji
mu je osiguran, odnosno na posao na osnovi
kojega je osiguran,
ozljeda koju osiguranik pretrpi u vezi sa
korištenjem prava na zdravstvenu zaštitu i
prava na profesionalnu rehabilitaciju,
ozljeda, odnosno bolest koju pretrpi
osigurana osoba iz članka 18. do 20. Zakona
o mirovinskom osiguranju,
ozljeda koju osoba pretrpi u vezi sa
prethodnim utvrđivanjem zdravstvene
sposobnosti kada je to prema zakonu
obvezno pri zasnivanju radnog odnosa.
Osiguranim osobama kod nastanka slučaja
invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede
na radu ili profesionalne bolesti iz članaka
18-20. Zakona o mirovinskom osiguranju,
smatraju se:
1) učenici i studenti na dodiplomskom
studiju za vrijeme praktične nastave, za
30 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
vrijeme stručne prakse kod poslodavca,
odnosno za vrijeme rada putem
posrednika pri zapošljavanju učenika i
redovitih studenata,
2) nezaposleni
za
vrijeme
stručnog
osposobljavanja
ili
profesionalne
rehabilitacije, na koje ih je uputila
nadležna služba zapošljavanja,
3) osobe koje obavljaju određene poslove
za vrijeme izdržavanja kazne zatvora,
primjene sigurnosnih mjera obveznoga
psihijatrijskog liječenja i obveznog
liječenja od ovisnosti.
Također su u slučaju invalidnosti i tjelesnog
oštećenja zbog ozljede na radu osigurane
osobe koje su ozlijeđene na teritoriju
Republike Hrvatske, i to:
1) sudjelujući u spašavanju ili obrani
od elementarnih nepogoda kao što su
požar, poplava, potres i ostale nepogode
uzrokovane višom silom, ili u spašavanju
života građana, ili radi otklanjanja
materijalne štete koja prijeti imovini,
2) članovi
dobrovoljnih
vatrogasnih
društava sudjelujući u gašenju požara,
spašavanju ljudi i imovine ugrožene
požarom i drugim elementarnim
nepogodama, pri odlasku na vježbu i
na povratku sa vježbe, kao i za vrijeme
obučavanja koje organizira vatrogasno
društvo,
3) prigodom obavljanja dužnosti građana u
obrani, u skladu s propisima o obrani.
Profesionalne bolesti su određene bolesti
izazvane dužim neposrednim utjecajem
procesa rada i uvjeta rada na određenim
poslovima na osnovi kojih oboljela osoba
ima svojstvo osiguranika prema odredbama
Zakona o mirovinskom osiguranju.
Lista profesionalnih bolesti i poslova
na kojima se te bolesti javljaju i uvjeti
pod kojima se smatraju profesionalnim
bolestima utvrđuju se Zakonom o listi
profesionalnih bolesti („Narodne novine“,
br. 162/98 i 107/07).
Vrsta tjelesnih oštećenja i postoci tih
oštećenja, na temelju kojih se stječe pravo na
naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđeni
su Zakonom o listi tjelesnih oštećenja
(„Narodne novine“, broj 162/98).
Postupak priznanja tjelesnog oštećenja
pokreće se na zahtjev osiguranika u
ustrojstvenoj jedinici Zavoda na čijem je
području osigurana osoba koja ostvaruje
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravo, odnosno od koje se izvodi pravo, bila
posljednji put osigurana.
Izračun naknade
prema vlastitom izboru.
Naknada zbog tjelesnog oštećenja određuje
se ovisno o postotku tjelesnog oštećenja
u odgovarajućem postotku od osnovice i
iznosi:
Osigurana osoba ima pravo na naknadu
putnih troškova kada ju Hrvatski zavod za
mirovinsko osiguranje uputi ili pozove u
NAKNADA ZBOG TJELESNOG OŠTEĆENJA
(%)
3. Naknada putnih troškova
NAKNADA IZNOSI U POSTOTKU OD
OSNOVICE
STUPANJ TJELESNOG OŠTEĆENJA
100%
1
40%
90%
2
36%
80%
3
32%
70%
4
28%
60%
5
24%
50%
6
20%
40%
7
16%
30%
8
12%
Naknada za tjelesno oštećenje isplaćuje se u
iznosima koji se određuju prema postotku
tjelesnog oštećenja, a osnovicu za određivanje
naknade utvrđuje općim aktom Hrvatski
zavod za mirovinsko osiguranje i to prema
Odluci o osnovici za određivanje naknade
zbog tjelesnog oštećenja, te usklađivanju
novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja
koja od 1. siječnja 2012. iznosi 1.172,12 kn.
Naknada za tjelesno oštećenje isplaćuje se:
a) od dana nastanka tjelesnog oštećenja osiguraniku koji je zahtjev za ostvarivanje
prava podnio u roku od šest mjeseci od
dana nastanka tjelesnog oštećenja.
b) od prvoga dana idućega mjeseca nakon
podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci
unatrag - osiguraniku koji je zahtjev
podnio nakon isteka roka od šest mjeseci
od dana nastanka tjelesnog oštećenja.
Kao dan nastanka tjelesnog oštećenja
uzima se dan kada je, na temelju pregleda
ovlaštenog vještaka, dano mišljenje o
tjelesnom oštećenju. Iznimno, nastanak
tjelesnog oštećenja prije obavljenog pregleda
može se utvrditi na temelju medicinske
dokumentacije iz ranijeg razdoblja.
Međutim, ako osiguranik za isti slučaj
tjelesnog oštećenja stekne pravo na naknadu
prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i
pravo na naknadu prema drugim propisima,
može koristiti samo jedno od tih prava,
drugo mjesto radi davanja nalaza i mišljenja
od strane ovlaštenog vještaka, odnosno kada
ga uputi u drugo mjesto radi profesionalne
rehabilitacije, a to pravo ima i pratitelj
osigurane osobe. Naknada obuhvaća
troškove prijevoza, te prehrane i smještaja
za vrijeme putovanja i boravka u drugom
mjestu.
Invalid rada kojemu je priznato pravo na
profesionalnu rehabilitaciju ima pravo na
naknadu prijevoznih troškova ako mu je
zbog korištenja priznatog prava prema stanju
invalidnosti i s obzirom na udaljenost mjesta
određenog za profesionalnu rehabilitaciju
potreban stalni prijevoz.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje
općim aktom utvrđuje vrstu i način uporabe
prijevoznog sredstva, uzimajući u obzir
zdravstveno stanje osiguranika i dužinu
puta, uvjete i način ostvarivanja naknade
putnih troškova i svotu naknade za troškove
prehrane i smještaja za vrijeme putovanja i
boravka u drugom mjestu.
4. Staž osiguranja sa povećanim
trajanjem
Zakonom o stažu osiguranja sa povećanim
trajanjem („Narodne novine“, br. 71/99, 46/07
i 41/08), koji se primjenjuje od 16. srpnja
1999. godine, omogućeno je osiguranicima
- invalidnim osobama: slijepim osobama,
osobama oboljelim od distrofije i srodnih
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljelima
od paraplegije, cerebralne i dječije paralize,
multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa,
gluhim osobama i osobama kod kojih
postoje funkcionalni poremećaji zbog
kojih se ne mogu samostalno kretati bez
uporabe invalidskih kolica, računanje staža
osiguranja sa povećanim trajanjem (tzv.
beneficirani staž) i to tako da im se svakih
12 mjeseci staža osiguranja računa kao 15
mjeseci.
Osiguranici - invalidne osobe također
ostvaruju pravo na snižavanje dobne granice
za stjecanje prava na starosnu mirovinu i
to po jednu godinu za svakih pet godina
staža osiguranja gdje se 12 mjeseci staža
osiguranja računa kao 15 mjeseci.
Kako bi osiguranik - invalidna osoba
ostvario pravo na obračun staža osiguranja
sa povećanim trajanjem i to kada mu
zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice
za život i rad, potrebno je da podnese zahtjev
nadležnoj područnoj službi kako bi na
temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje
mogao svojim rješenjem utvrditi svojstvo
osiguranika sa gore navedenim oboljenjima.
32 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Postupak ostvarivanja prava na stjecanje
staža osiguranja sa povećanim trajanjem
inicira se podnošenjem zahtjeva nadležnoj
područnoj službi Hrvatskog zavoda za
mirovinsko osiguranje, a nadležna je ona
područna služba na čijem području je osoba
koja podnosi zahtjev osigurana. Međutim,
ukoliko podnositelj zahtjeva nije u radnom
odnosu, te je od posljednjeg osiguranja
proteklo više od 12 mjeseci, nadležna
je područna služba na području koje je
prebivalište osobe koja podnosi zahtjev.
Također, kada je prebivalište podnositelja
zahtjeva u inozemstvu, nadležna je
područna služba na čijem je području bilo
posljednje osiguranje.
5. Profesionalna rehabilitacija
Profesionalna rehabilitacija predstavlja
skup aktivnosti (praktično stjecanje i
primjena znanja, vještina i navika) radi
osposobljavanja invalida za rad uz očuvanje
njegove preostale radne i opće sposobnosti.
Međutim, profesionalnom rehabilitacijom
smatra se i prilagođavanje invalida rada
za rad na poslu na koji će biti premješten,
odnosno
upućen
nakon
završene
profesionalne rehabilitacije radi postizanja
normalnoga radnog učinka uz normalan
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
napor.
Profesionalna
postupke:
rehabilitacija
uključuje
a) prekvalifikacije - osposobljavanja za
bitno drugačije poslove od onih koje je
osiguranik obavljao,
b) dokvalifikacije
dopunsko
osposobljavanje za obavljanje poslova
prema preostaloj radnoj sposobnosti
c) prilagođavanja
za rad - postupno
adaptiranje i postizanje normalnog
radnog učinka, uz normalan napor.
Pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima:
1) osiguranik
kod kojeg je nastala
invalidnost (profesionalna nesposobnost
za rad) i kod koje postoji preostala radna
sposobnost
2) osiguranik ili invalid rada kod kojega
nastane invalidnost prije navršene
50. godine života, ako se s obzirom
na preostalu radnu sposobnost može
osposobiti za rad na drugom poslu sa
punim radnim vremenom
Kontrolni pregled
Međutim, invalida rada s pravom na
profesionalnu rehabilitaciju, koji nije u
roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti
rješenja o priznanju prava upućen na
profesionalnu
rehabilitaciju,
Hrvatski
zavod za mirovinsko osiguranje upućuje na
pregled ovlaštenom vještaku radi ponovne
ocjene preostale radne sposobnosti.
Također, na pregled radi ponovne ocjene
preostale radne sposobnosti može se
uputiti i korisnik prava na profesionalnu
rehabilitaciju kada je ocijenjeno da se
invalid rada sa pravom na profesionalnu
rehabilitaciju neće moći osposobiti za rad na
određenom poslu.
Isplata i izračun naknade plaće za vrijeme
profesionalne rehabilitacije
Naknada plaće za vrijeme profesionalne
rehabilitacije isplaćuje se:
■■ za vrijeme čekanja na profesionalnu
rehabilitaciju
vrijeme
trajanja
profesionalne
rehabilitacije
■■ za vrijeme čekanja zaposlenja nakon
završene profesionalne rehabilitacije.
3) osiguranik kod kojega je invalidnost ■■ za
i preostala radna sposobnost nastala
zbog ozljede izvan rada ili bolesti, ako
ispunjava uvjete mirovinskog staža za
stjecanje prava na invalidsku mirovinu
4) osiguranik kod kojega je invalidnost i
preostala radna sposobnost nastala zbog
ozljede na radu ili profesionalne bolesti,
bez obzira na dužinu mirovinskog staža.
Pravo na profesionalnu rehabilitaciju
utvrđuje rješenjem Hrvatski zavod za
mirovinsko osiguranje i to nakon ocjene
radne sposobnosti na osnovi nalaza i
mišljenja ovlaštenih vještaka.
Invalid rada koji je stekao pravo na
profesionalnu rehabilitaciju, a ima stručnu
spremu za posao na kojemu je radio prije
nastanka invalidnosti, osposobljava se za rad
na drugom poslu za koji se traži isti stupanj
stručne spreme. Ako takva mogućnost ne
postoji, invalid rada može se osposobljavati
i za poslove za koje se traži neposredno niži
stupanj stručne spreme.
Osigurana osoba, koja stekne pravo na
profesionalnu rehabilitaciju, osposobljava se
za rad na poslovima za koje se traži stupanj
stručne spreme koji odgovara stupnju stručne
spreme koji bi stekla ili je školovanjem stekla
prije nastanka invalidnosti.
Invalid rada za vrijeme profesionalne
rehabilitacije ima pravo na naknadu plaće
u visini invalidske mirovine, a navedene
troškove za osiguranika snosi mirovinsko
osiguranje.
Vrste naknade plaće kada je pravo na
profesionalnu rehabilitaciju ostvareno zbog:
a)
OZLJEDE IZVAN RADA ILI BOLESTI
Invalid rada koji je stekao pravo na
profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede
izvan rada ili bolesti, ima pravo na naknadu
plaće:
■■ u visini invalidske mirovine za slučaj
profesionalne nesposobnosti za rad - od
dana nastanka invalidnosti do dana
početka profesionalne rehabilitacije
i od dana završetka profesionalne
rehabilitacije
do
zaposlenja
na
odgovarajućem radnom mjestu,
■■ u visini invalidske mirovine zbog opće
nesposobnosti - za vrijeme profesionalne
rehabilitacije.
Naknada mu pripada najduže 12 mjeseci
i to od dana završetka profesionalne
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
rehabilitacije, pod uvjetom da se u roku od
30 dana od dana završetka profesionalne
rehabilitacije prijavio nadležnoj službi
zapošljavanja i da se, u skladu s propisima o
zapošljavanju, redovito prijavljuje toj službi
b) OZLJEDE NA RADU ILI PROFESIONALNE
BOLESTI
Invalid rada koji je stekao pravo na
profesionalnu rehabilitaciju zbog ozljede na
radu ili profesionalne bolesti ima pravo na
naknadu plaće u visini invalidske mirovine
zbog opće nesposobnosti za rad za 40 godina
mirovinskog staža, od dana nastanka
invalidnosti do dana početka profesionalne
rehabilitacije, za vrijeme profesionalne
rehabilitacije
i
od
dana
završetka
profesionalne rehabilitacije do zaposlenja na
odgovarajućem radnom mjestu.
Naknada mu pripada najduže 24 mjeseca od
dana završetka profesionalne rehabilitacije,
pod uvjetom da se u roku od 30 dana od
dana završetka profesionalne rehabilitacije
prijavio nadležnoj službi zapošljavanja i da
se u skladu sa propisima o zapošljavanju
redovito prijavljuje toj službi.
Gubitak prava
osiguranicima koji su radili manje od
punoga radnog vremena, prema odredbama
Zakona o radu (primjerice, bili su zaposleni
na četiri sata) u slučaju kada je invalidnost
nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada, za
ispunjenje uvjeta staža za priznanje prava na
invalidsku mirovinu, razdoblje provedeno u
zaposlenju sa nepunim radnim vremenom
smatra se razdobljem provedenim u
zaposlenju sa punim radnim vremenom.
Što se tiče uvjeta za priznanje prava na
invalidsku mirovinu navedena kategorija
osiguranika izjednačena je s osiguranicima
koji rade puno radno vrijeme, ali se visina
mirovine određuje prema navršenom
mirovinskom stažu, a ne prema razdoblju
provedenom u zaposlenju sa nepunim
radnim vremenom.
Uvjet invalidnosti postoji:
■■ kada je kod osiguranika, zbog promjena
u zdravstvenom stanju koje se ne mogu
otkloniti liječenjem, radna sposobnost
trajno smanjena za više od polovice prema
tjelesno i psihički zdravome osiguraniku
iste ili slične naobrazbe i sposobnosti
(profesionalna nesposobnost za rad invalidi rada).
Invalid rada koji je stekao pravo na
profesionalnu rehabilitaciju gubi to pravo
ako se njime ne koristi u određenom roku,
a nije u tome spriječen razlozima koji su
protiv njegove volje, i to:
■■ kada kod osiguranika zbog promjena
■■ ako
Uvjet staža je zadovoljen kada:
ne
stupi
na
profesionalnu
rehabilitaciju u roku od mjesec dana
od dana upućivanja na profesionalnu
rehabilitaciju
■■ ako
tijekom trajanja profesionalne
rehabilitacije
prekine
započetu
profesionalnu rehabilitaciju ili ako ne
obavlja dužnost u svezi sa profesionalnom
rehabilitacijom.
6. Invalidska mirovina
Da bi osiguranik mogao ostvariti pravo na
invalidsku mirovinu moraju biti ispunjeni
sljedeći uvjeti:
■■ postojanje invalidnosti
■■ uvjet staža.
u zdravstvenom stanju, koje se ne
mogu otkloniti liječenjem, nastane
trajni gubitak sposobnosti za rad (opća
nesposobnost za rad).
■■ mirovinski staž pokriva najmanje jednu
trećinu radnog vijeka, ako je invalidnost
nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada
i to prije navršenih 65 godina života
(muškarci), odnosno 60 godina života
(žena). Kao radni vijek uzima se broj
punih godina od dana kada je osiguranik
navršio 20 godina života do dana
nastanka invalidnosti.
■■ osiguraniku koji je nakon navršene
20. godine života bio na redovitom
školovanju i takvim školovanjem stekao
višu stručnu spremu, radni vijek računa
se od navršene 23. godine života, a
osiguraniku koji je stekao visoku stručnu
spremu - od navršene 26. godine života.
Razdoblje radnog vijeka skraćuje se za
razdoblje koje je osiguranik:
Invalidnost može nastati zbog bolesti, ozljede
izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne
bolesti.
■■ proveo na odsluženju vojnog roka
Počevši
■■ bio prijavljen kao nezaposlena osoba
od
28.
ožujka
2008.
34 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
godine,
nadležnoj službi za zapošljavanje.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prava stečena na osnovi invaliditeta traju
dok postoji stanje invaliditeta prema kojem
je pravo određeno. Međutim, pravo na
invalidsku mirovinu zbog profesionalne
nesposobnosti za rad ne stječe se u slučaju
kada se utvrdi da se osiguranik, s obzirom
na njegovo zdravstveno stanje, životnu
dob, naobrazbu i sposobnosti - može
profesionalnom rehabilitacijom osposobiti
za rad sa punim radnim vremenom na
drugom poslu.
Iznimno, pravo na invalidsku mirovinu
stječe osiguranik:
Posebnosti izračuna invalidske mirovine
Kod
izračuna
razlikujemo:
invalidske
mirovine
a) invalidsku
mirovinu
zbog
opće
nesposobnosti za rad sa mirovinskim
faktorom 1,0
b) invalidsku mirovinu zbog profesionalne
nesposobnosti za rad koja se isplaćuje
osiguraniku za vrijeme zaposlenja,
odnosno
obavljanja
samostalne
djelatnosti sa mirovinskim faktorom 0,5.
■■ kod kojeg je nastala invalidnost prije 35. c) invalidsku mirovinu zbog profesionalne
godine života, a ima višu stručnu spremu,
ako je do dana nastanka invalidnosti
navršio staž osiguranja od najmanje
dvije godine, a osiguranik koji ima visoku
stručnu spremu ako je do dana nastanka
invalidnosti navršio jednu godinu staža
osiguranja i ako je invalidnost nastala za
vrijeme osiguranja ili u roku od jedne
godine nakon prestanka osiguranja
■■ kod kojeg je invalidnost nastala prije 30.
godine života, ako je navršio najmanje
jednu godinu staža osiguranja i ako je
invalidnost nastala za vrijeme osiguranja
ili u roku od jedne godine nakon
prestanka osiguranja.
Postupak ostvarivanja prava
Cjelokupnu medicinsku dokumentaciju
priprema osiguranikov liječnik, koju
dostavlja, zajedno sa svojim mišljenjem,
Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje
radi vještačenja invalidnosti.
Ocjena radne sposobnosti (nalaz i mišljenje
o invalidnosti)
Invalidnost (tjelesno oštećenje ili opća
nesposobnost za rad članova obitelji)
utvrđuje nadležna ustrojstvena jedinica
Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje
na osnovi nalaza i mišljenja ovlaštenih
vještaka.
Kontrolni pregled
Kontrolni pregled mora se obaviti najkasnije
u roku od četiri godine od dana utvrđene
invalidnosti i to samo ako je kod osiguranika
ovlašteni vještak utvrdio invalidnost
zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Međutim, ako se korisnik prava na temelju
invalidnosti ne odazove na kontrolni pregled
na koji je uredno pozvan, prestaje mu pravo
na temelju invalidnosti sa prvim danom
sljedećeg mjeseca nakon donošenja rješenja.
nesposobnosti za rad uzrokovane
ozljedom na radu ili profesionalnom
bolešću koja se isplaćuje osiguraniku
za vrijeme zaposlenja ili obavljanja
samostalne djelatnosti sa mirovinskim
faktorom 0,6667.
d) invalidsku mirovinu zbog profesionalne
nesposobnosti za rad sa mirovinskim
faktorom 0,8.
Mirovinu ne stječe, odnosno gubi pravo
Osiguranik kod kojega je invalidnost nastala
kao posljedica radnje za koju je pravomoćnom
presudom osuđen za kaznena djela protiv
Republike Hrvatske i kaznena djela protiv
vrijednosti
zaštićenih
međunarodnim
pravom ne stječe, odnosno gubi pravo na
invalidsku mirovinu ostvarenu na temelju
te invalidnosti sa prvim danom idućega
mjeseca od mjeseca u kojem je presuda
donesena u kaznenom postupku i postala
pravomoćna.
VII PRAVA KROZ SUSTAV
ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA
1. Zdravstvena zaštita
Osobe sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj
ostvaruju pravo na primarnu, specijalističko
konzilijarnu i bolničku zdravstvenu zaštitu,
zatim na lijekove, stomatološko-protetsku
pomoć i nadomjeske, te na ortopedska i druga
pomagala temeljem Zakona o zdravstvenom
osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Obveznim zdravstvenim osiguranjem
svim se osiguranim osobama osiguravaju
prava i obveze iz obveznog zdravstvenog
osiguranja na načelima uzajamnosti,
solidarnosti i jednakosti. Na obvezno
zdravstveno osiguranje prema jednoj od
osnova osiguranja utvrđenih Zakonom
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
o obveznom zdravstvenom osiguranju
obvezne su se osigurati sve osobe sa
prebivalištem u Hrvatskoj te stranci s
odobrenim stalnim boravkom u Hrvatskoj,
ako međunarodnim ugovorom o socijalnom
osiguranju nije drukčije određeno.
2. Participacija
Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom
osiguranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja
2009. godine, u troškovima zdravstvene
zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja
nisu obvezna sudjelovati djeca i djeca
osiguranika koja su potpuno i trajno
nesposobna za samostalan život i rad
sukladno posebnim propisima. Isto pravo
dokazuju iskaznicom zdravstveno osigurane
osobe. Također, u troškovima zdravstvene
zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja
nisu obvezni sudjelovati niti članovi obitelji
smrtno stradalog, zatočenog i nestalog
branitelja iz Domovinskog rata; HRVI iz
Domovinskog rata kao i hrvatski branitelji iz
Domovinskog rata s utvrđenim oštećenjem
organizma od najmanje 30%, koji to svoje
pravo dokazuju iskaznicom HZZO-a s
oznakom “HB”.
Pravo na plaćanje premije iz državnog
proračuna ostvaruju:
■■ osigurane osobe s invaliditetom koje
imaju 100% oštećenja organizma,
odnosno tjelesnog oštećenja prema
posebnim propisima, osobe kod kojih je
utvrđeno više vrsta oštećenja te osobe
sa tjelesnim ili mentalnim oštećenjem
ili psihičkom bolešću zbog kojih ne
mogu samostalno izvoditi aktivnosti
primjerene životnoj dobi sukladno
propisima o socijalnoj skrbi,
■■ osigurane osobe darivatelji dijelova
ljudskog tijela u svrhu liječenja,
■■ osigurane osobe dobrovoljni davatelji
krvi sa više od 35 davanja (muškarci),
odnosno sa više od 25 davanja (žene),
■■ osigurane osobe redoviti učenici i
studenti stariji od 18 godina,
■■ osigurane osobe čiji ukupan prihod u
prethodnoj kalendarskoj godini, iskazan
po članu obitelji, mjesečno nije veći
od 45,59% proračunske osnovice, a što
u ovom momentu iznosi 1.516,32 kn
(prihodovni cenzus), a za osiguranike
- samce, ako im prihodovni cenzus u
prethodnoj kalendarskoj godini nije veći
od 58,31% proračunske osnovice, tj. od
1.939.39 kn.
36 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Zahtjev za oslobađanjem od participacije
podnosi se područnom uredu Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje, uz
prilaganje
vjerodostojnih
dokaza
o
invaliditetu i zdravstvenom stanju, odnosno
o prihodima obitelji.
3. Ortopedska i druga pomagala
Osigurana osoba ima pravo na ortopedska
i druga pomagala, na popravak pomagala,
na rezervne dijelove i potrošni materijal,
te na izradu pomagala određene kakvoće
u opsegu i na način utvrđen Pravilnikom
o ortopedskim i drugim pomagalima.
Osigurana osoba ima pravo na pomagala
utvrđene vrijednosti, količine i dužine roka
uporabe prema medicinskoj indikaciji, a daje
se na uporabu bez ili uz obvezu vraćanja.
Pomagala propisuje ugovorni liječnik
određene specijalnosti, a izdanu potvrdu
mora ovjeriti ovlašteni zaposlenik Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje. Veći
dio pomagala moguće je dobiti tek nakon
odobrenja povjerenstva za ortopedska i
druga pomagala područne službe Hrvatskog
zavoda za zdravstveno osiguranje, a dio samo
po odobrenju povjerenstva za pomagala pri
Direkciji Hrvatskog zavoda za zdravstveno
osiguranje.
4. Bolničko liječenje medicinskom
rehabilitacijom i fizikalnom terapijom
u kući
Na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu
ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog
osiguranja
za
bolničko
liječenje
medicinskom rehabilitacijom i fizikalnom
terapijom u kući, osigurana osoba ostvaruje
pravo na bolničko liječenje medicinskom
rehabilitacijom na osnovi bolesti, bolesnih
stanja i posljedica ozljeda navedenih u
popisu Pravilnika, a iznimno može ostvariti
pravo na provođenje fizikalne terapije u
kući u slučaju kada je potpuno nepokretna,
odnosno teško pokretna, a što za svaki slučaj
posebice utvrđuje liječničko povjerenstvo
Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.
Prijedlog za održavajuću medicinsku
rehabilitaciju ili za provođenje fizikalne
terapije u kući daje izabrani liječnik
primarne zdravstvene zaštite na osnovi
mišljenja i nalaza liječnika specijalista
odgovarajuće specijalnosti, a suglasnost daje
kontrolor Hrvatskog zavoda za zdravstveno
osiguranje. Tijekom jedne kalendarske
godine može se samo jedanput ostvariti
pravo na održavajuću bolničku medicinsku
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
rehabilitaciju zbog iste bolesti u trajanju do
tri tjedna, dok fizikalna terapija u kući može
trajati najdulje 15 dana, a može se produljiti
za daljnjih 15 dana na prijedlog liječnika
specijalista određene specijalnosti.
prema sjedištu ordinacije izabranog doktora.
Naime, prijedlog za provođenje zdravstvene
njege osigurane osobe izabrani doktor daje
nakon što je izvršio uvid u medicinsku
dokumentaciju, obavio pregled i utvrdio
zdravstveno stanje osigurane osobe.
5. Pravo na zdravstvenu njegu u kući
osiguranje osobe
Provođenje zdravstvene njege može se
odobriti maksimalno sedam puta tjedno,
a dnevna količina postupaka zdravstvene
njege može biti do maksimalno 135 minuta
bez uračunatog vremena puta. Zdravstvenu
njegu provodi medicinska sestra, odnosno
medicinski tehničar općeg smjera u privatnoj
praksi ili medicinska sestra, odnosno
medicinski tehničar radnici ustanove za
zdravstvenu njegu u kući koji sa Zavodom
imaju sklopljen ugovor za provođenje te
zdravstvene zaštite.
Pod pojmom rehabilitacije podrazumijeva
se pasivno i aktivno razgibavanje osigurane
osobe u okviru zdravstvene njege koja se
provodi u kući osigurane osobe. Zdravstvena
njega osigurane osobe provodi se u svrhu
poboljšanja njezinog zdravstvenog stanja
i
sprječavanja
njegovog
pogoršanja.
Provođenje zdravstvene njege uključuje i
poduku osigurane osobe te članova njezine
obitelji o provođenju postupaka zdravstvene
njege.
Osigurana
osoba
ostvaruje
na
zdravstvenu
njegu
na
utvrđenih
sljedećih
pravo
osnovi
stanja:
■■ nepokretnosti i slabije pokretljivosti
(koje za kretanje trebaju pomoć druge
osobe i koriste pomagala za kretanje)
■■ kronične bolesti u fazi pogoršanja ili
komplikacije, uz uvjet da izabrani
doktor primarne zdravstvene zaštite
istodobno provodi liječenje u kući,
te da indicira i potrebu provođenja
zdravstvene njege
■■ prolaznih ili trajnih stanja u kojima nije
moguće samozbrinjavanje
■■ nakon složenijih operativnih zahvata
koji zahtijevaju previjanje i njegu rane,
te skrb za anus praeter i ostale stome
■■ kod bolesnika u terminalnoj fazi bolesti.
Prijedlog za zdravstvenu njegu osigurane
osobe daje izabrani doktor primarne
zdravstvene zaštite, sa time da odobrenje
izdaje liječničko povjerenstvo područnog
ureda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
Zaključak
Navedeni popis prava za osobe s
invaliditetom nije konačan, odnosno
obuhvaća samo povlastice u odnosu na
njihovo članstvo u temeljnim udrugama
invalida, odnosno povlastice u odnosu na
mobilnost invalidnih osoba, te povlastice
invalidnih osoba kroz sustav mirovinskog i
zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi.
Literatura
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom
Ujedinjenih naroda (UN),
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda Vijeća Europe (VE),
Zajednički memorandum o socijalnom
uključivanju Republike Hrvatske (JIM),
Zajednički memorandum o prioritetima
politike zapošljavanja Republike Hrvatske
(JAP),
Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne
novine“, br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01,
147/02 117/03, 30/04, 177/04, 43/07 - Odluka
Ustavnog suda, 92/05, 79/07, 35/08, 40/10
- Odluka Ustavnog suda - 121/10, 130/10,
139/10, 61/11, 114/11 i 76/12)
Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi
(„Narodne novine“, br. 10/97 i 107/07)
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
REVIZIJA
MATERIJALNIH I
NEMATERIJALNIH
STALNIH SREDSTAVA
Edin Semić, dipl. ecc.
[email protected]
S
redstva, kako materijalna tako i nematerijalna zauzimaju vrlo
važno mjesto u finansijskim izvještajima. Ona u velikom obimu
utiču na finansijski rezultat poslovanja. Mnoga preduzeća danas
ne pridaju važnost stalnim sredstvima, a posebno nematerijalnim
sredstvima jer se teško dokazuje buduća korist koja treba da prisitiže
u kompaniju. Najbitniji cilj svake revizije je formiranje i saopštavanje
zainteresovanim korisnicima mišljenja o saglasnosti finansijskog
izvještaja sa ustanovljenim kriterijumima. Vlasnici preduzeća na
osnovu finansijskih izvještaja donose važne investicione odluke i
ocjenjuju kvalitet rada menadžmenta. Za korisnike, računovodstveni
izvještaji su veoma značajni jer im pružaju informacije za strateško
odlučivanje. Veoma je važna eksterna verifikacija računovodstvenih
izvještaja jer ona potvrđuje istinitost i objektivnost tih informacija i na
taj način povećava sigurnost korisnika izvještaja.
Ključne riječi: materijalna i nematerijalna sredstva, revizija sredstava,
amortizacija, revizorske procedure
UVOD
Finansijski izvještaji su strogo formalizovane
forme koje obuhvataju sve bitno o preduzeću,
a što se odnosi na: 1. finansijsko stanje
(imovinu, obaveze, kapital), 2. uspješnost
(rashode,
prihode,
dobitak,
odnosno
gubitak), 3. gotovinske tokove (u poslovnim,
finansijskim i investicionim operacijama) i
4. politike kojima se usmjerava preduzeće.
Odgovornost za sastavljanje ovih izvještaja
i za njihov kvalitet snosi menadžment
preduzeća.
Sam
proces
sastavljanja
finansijskih izvještaja veoma je složen
pa je za provjeru njihove realnosti,
odnosno saglasnosti sa računovodstvenim
standardima i zakonskim propisima
potreban angažman posebnih profesionalaca
– nezavisnih revizora.
38 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Zadatak revizije finansijskih izvještaja
je ispitivanje realnosti bilansa, odnosno
provjera da li su ovi “istiniti i objektivni”.
Kao znalci strukture i procesa u ekonomskim
entitetima, revizori su dragocjeni istraživači
i ocjenjivači kvaliteta funkcionisanja
poslovnih sistema, pa se angažuju ne samo
radi revizije godišnjih računa nego i kao
ocjenjivači cjelokupnih računovodstvenih
sistema.
Ovaj rad ima za cilj da pomogne
boljem razumijevanju značaja revizije,
objašnjavajući osnovne pojmove iz oblasti
jedne bilansne pozicije - sredstava, tj.
akcenat će biti na reviziji materijalnih i
nematerijalnih stalnih sredstava.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. Pojam i značaj stalnih sredstava
Stalna sredstava obuhvataju materijalnu i
nematerijalnu imovinu preduzeća koja je
pribavljena sa ciljem uspješnog obavljanja
poslovnih aktivnosti u dužem vremenskom
periodu. Prema svojoj ekonomskoj suštini,
ona su dugoročno imobilizirana finansijska
sredstva.
Stalna sredstva predstavljaju dio imovine
preduzeća koja u proces proizvodnje ulaze
svojom cjelokupnom vrijednošću, ali se
pri jednom poslovnom ciklusu ne troše
u potpunosti, već se njihova vrijednost
postepeno smanjuje, pri čemu do kraja
zadržavaju svoj prvobitni oblik. Ova
sredstva preduzeća nastaju investiranjem,
imaju visoku vrijednost, dug rok trajanja,
predstavljaju osnovni kapacitet za poslovanje
preduzeća.
U praksi se često poistovjećuje pojam stalnih
sredstava sa pojmom sredstva za rad i to se
uglavnom odnosi na njihov tehnički pojavni
oblik. Za pojam stalnih sredstava nije bitan
njihov pojavni oblik u kojem se javljaju, već
zahtjev da su ona angažovana u reprodukciji
da bi obezbijedila funkciju sredstava za rad
u toj reprodukciji.
U procesu reprodukcije stalna sredstva
se javljaju u sljedećim fazama i pojavnim
oblicima:
■■ U početnom novčanom obliku - kao
suma investicija iz kojih treba nabaviti
(izgraditi) konkretne objekte ili druga
stalna sredstva
■■ U početnom robnom obliku - faza
izgradnje objekta prije nego što stupe u
aktivno djejstvo u procesu reprodukcije
■■ U tehnološkom obliku - građevinski
objekti, mašine, uređaji, oprema i sl. koji
djeluju aktivno u procesu reprodukcije
■■ U završnom robnom obliku - suma
amortizacije zaračunata u cijenu koštanja
proizvedene robe kao trošak sredstava za
rad
■■ U završnom novčanom obliku - kao dio
stalnih sredstava kumuliran u novčanom
obliku amortizacije, da bi se ponovo ta
sredstva transformisala u konkretna
sredstva za rad.1
2. Podjela
stalnih sredstava
S aspekta materijalnog oblika dijele se na:
1. Stalna sredstva u materijalnom obliku
2. Stalna sredstva u nematerijalnom obliku
3. Stalna sredstva u obliku novca ili
potraživanja
(dugoročni
finansijski
plasmani).
11 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“,
Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
2.1. Stalna sredstva u materijalnom obliku
se dalje mogu podijeliti na:
■■ Prirodna bogatstva
■■ Sredstva za rad
Ova sredstva se koriste u proizvodnji u
više uzastopnih proizvodnih ciklusa, u
proizvodnji se habaju, troše i prenose svoju
vrijednost na nove proizvode. Trošenje ovih
sredstava naziva se amortizacija. Stalna
sredstva mogu biti širi i uži pojam od pojma
sredstava za rad.
U širem smislu, stalna sredstva, pored
sredstava za rad, obuhvataju i dugogodišnje
zasade, patente, licence, ostala prava,
zemljišta, nezavršene investicije, umjetnička
ostvarenja. Postoje sredstva za rad koja
imaju kraći vijek trajanja od jedne godine ili
sredstva manje pojedinačne vrijednosti od
propisane. Ova sredstva za rad ne smatraju
se stalnim sredstvima i tada govorimo o
užem pojmu sredstava za rad.
Prema stanju u kojem se nalaze, stalna
sredstva u materijalnom obliku se mogu
razvrstati na:
o Stalna sredstva u pripremi
o Stalna sredstva u upotrebi (funkciji)
o Stalna sredstva van upotrebe.
Stalna sredstva u pripremi (izgradnji)
Uzimajući u obzir da ulaganja u stalna
sredstva zahtijevaju značajne finansijske
izdatke, pribavljanju stalnih sredstva
prethodi
odluka
organa
upravljanja
preduzeća. U odluci se precizira koje stvari
ili prava treba nabaviti i iz kojih izvora će
biti izvršeno finansiranje nabavke. Ulaganja
u stalna sredstva mogu se vršiti sa ciljem da
se izgradi novi kapacitet, proširi postojeći
kapacitet, modernizuje ili izvrši zamjena
postojećeg kapaciteta. Stalna sredstva u
izgradnji ili izradi mogu da se izgrađuju
u sopstvenoj režiji ili od strane drugih
izvođača. Ulaganjem finansijskih sredstava,
rijetko se odmah dobijaju sredstva koja su
pogonski spremna. Od početnih ulaganja do
aktiviranja stalnog sredstva protekne kraći
ili duži vremenski period, u okviru koga se
sredstva čije je pribavljanje u toku, smatraju
stalnim sredstvima u pripremi. Stalna
sredstva u pripremi su ona čija izgradnja još
nije završena i koja zbog toga nisu spremna
za uključivanje u poslovnu aktivnost.
Stalna sredstva u upotrebi (funkciji)
Sva stalna sredstva koja se koriste za
obavljanje djelatnosti kojom se preduzeće
bavi smatraju se stalnim sredstvima u
upotrebi (funkciji). Ova sredstva obuhvataju:
zemljišta koja služe u privredne svrhe, šume,
građevinske objekte, opremu, alat i inventar
sa kalkulativnim otpisom, višegodišnje
zasade, osnovno stado.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Stalna sredstva van upotrebe (funkcije)
Obustavljene investicije i stalna sredstva koja
se ne mogu više koristiti zbog svoje fizičke
istrošenosti ili je njihovo korišćenje postalo
ekonomski nesvrsishodno, pošto su moralno
zastarjela, kao i sredstva koja su zbog izmjene
proizvodnog programa izgubila upotrebnu
vrijednost za dato preduzeće, čine kategoriju
stalnih sredstava van upotrebe (funkcije).
Držanje ovih sredstava izaziva i druge
troškove kao što su troškovi osiguranja.
Ova sredstva opterećuju svojim troškovima
proizvode u čijem stvaranju ne učestvuju i
time izazivaju direktno smanjenje ukupnog
finansijskog rezultata.
2.2. Stalna sredstva u nematerijalnom
obliku obuhvataju razna prava.
Ekonomsku korist ne stvaraju svojim
fizičkim sredstvima nego putem stečenog
prava po osnovu ulaganja. U strukturu
nematerijalnih stalnih sredstava (ulaganja)
mogu se uključiti:
■■ osnivačka ulaganja
■■ ulaganja u probnu proizvodnju
■■ ulaganja u istraživanje i razvoj
■■ koncesije, patenti i licence
■■ ulaganja
iznad
knjigovodstvene
vrijednosti - goodwill
■■ ostala nematerijalna ulaganja
■■ nematerijalna ulaganja u pripremi.
2.3. Stalna sredstva u obliku novca
ili potraživanja (dugoročni finansijski
plasmani) su na ugovoru zasnovane novčane
pozajmice sa rokom važenja dužim od
godinu dana. Na sredstva koja su pozajmljena
davalac sredstava naplaćuje kamatu, koja za
njega predstavlja finansijski prihod. Otplata
ovih sredstava vrši se u skladu sa sklopljenim
ugovorom, bilo u anuitetima ili po proteku
vremena odjednom.
Za
procjenu
nekretnina,
postrojenja
i opreme mjerodavan je MRS 16 –
Nekretnine, postrojenja i oprema, a za
procjenu investicionih nekretnina MRS 40 –
Investicione nekretnine.
Značaj amortizacije i akumulacije kod
revizije stalnih sredstava
Amortizacija stalnih sredstava
Pri upotrebi stalnih sredstava na proizvod
se prenosi njihova vrijednost, pri čemu ona
zadržavaju svoj oblik. Zbog toga se tokom
godine vrši smanjenje ili otpisivanje njihove
vrijednosti.
Amortizacija je postupak kojim se, prema
utvrđenim pravilima i kriterijumima,
obračunava i nadoknađuje prenesena ili
umanjena vrijednost stalnih sredstava u
40 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
skladu sa njihovim fizičkim trošenjem. Za
vrijednost obračunate amortizacije treba
ispraviti prvobitnu nabavnu vrijednost
stalnih sredstava, kako bi se sačuvao
integritet vrijednosti stalnih sredstava.
Za utvrđivanja finansijskog rezultata (dobitak
ili gubitak) za određeni obračunski period,
obračun računovodstvene amortizacije
uređen je: Zakonom o računovodstvu i
reviziji, MRS 16 - Nekretnine, postrojenja i
oprema, MRS 38 - Nematerijalna imovina,
MRS 40 - Investicione nekretnine, MRS 41
- Poljoprivreda, MSFI 5 - Stalna imovina
koja se drži za prodaju i prestanak
poslovanja, Okvirom za pripremanje i
prikazivanje finansijskih izvještaja, kao i
računovodstvenim politikama koje pravno
lice i preduzetnik donose u skladu sa
navedenim MRS i MSFI.
Amortizacija koja se obračuna na način
propisan navedenim propisima, u cijelosti
se iskazuje kao rashod perioda za koji je
obračunata. Konačni obračun amortizacije
obavezno se vrši na kraju poslovne godine,
kao i u slučajevima statusne promene,
prodaje, promjene oblika organizovanja
pravnog lica, otvaranja i okončanja postupka
stečaja, odnosno likvidacije, za sredstva
otuđena ili rashodovana u toku godine
zaključno sa mjesecom, odnosno danom sa
kojim je stalno sredstvo otuđeno, odnosno
rashodovano.
Pravna lica su u obavezi da aktom o
računovodstvu
i
računovodstvenim
politikama utvrde:
■■ stalna sredstva koja podliježu obračunu
amortizacije;
■■ osnovicu za amortizaciju (metod
vrednovanja stalnih sredstava - fer
vrijednost ili nabavna vrijednost);
■■ korisni vijek trajanja stalnog sredstva;
■■ stopu amortizacije;
■■ metod obračuna amortizacije koji će se
primjenjivati (proporcionalni, degresivni
ili funkcionalni);
■■ način preispitivanja korisnog vijeka
trajanja stalnog sredstva (nepromjenjiv
vijek trajanja ili promjena vijeka
trajanja na dan sastavljanja finansijskih
izvještaja);
■■ početak
obračuna
amortizacije
(amortizacija počinje da se obračunava
kada je sredstvo raspoloživo za korištenje
i da funkcioniše na način kako to
očekuje uprava preduzeća. Moguće je
računovodstvenim politikama urediti
da obračun amortizacije počinje i prije
stavljanja u upotrebu stalnog sredstva,
odnosno od dana nabavke, ako se očekuje
da je sredstvo spremno za upotrebu i
uprava donese takvu odluku).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Za obračun amortizacije je značajno da se prilikom nabavke
sredstava za rad izvrši razvrstavanje da li će se to ulaganje u
poslovnim knjigama voditi kao stalno sredstvo ili kao obrtno
sredstvo (rezervni dijelovi, alat i sitan inventar).
Prestanak obračuna amortizacije nastaje:
■■ kada je stalno sredstvo u potpunosti otpisano;
■■ kada se stalno sredstvo na bilo koji način otuđi (proda,
rashoduje i dr.);
■■ kada je sredstvo po MSFI 5 klasifikovano kao sredstvo
namijenjeno prodaji.
Samo u ova tri slučaja prestaje obaveza obračuna amortizacije.
Za sredstva koja su privremeno stavljena van upotrebe, postoji
obaveza da se i dalje obračunava amortizacija.
Razumijevanje internih kontrola i procjena kontrolnog
rizika
Prilikom procjene kontrolnog rizika vezanog za stalna
sredstva, moraju se uzimati u obzir sljedeći procesi:
1. pribavljanja stalnih sredstava,
2. procjene stalnih sredstava,
3. korištenja stalnih sredstava i
4. otuđenja stalnih sredstava.
1. U slučaju nabavke stalnih sredstava veoma je bitna
informacija o tome da li se stalna sredstva nabavljaju
investiranjem. Preduzeće za svaku veću investiciju treba da
posjeduje plan investiranja (fisibility studija, investicioni
program, biznis plan, itd...) i odluku nadležnog organa.
Odluka mora biti ne samo izglasana već i pisana. U odluci
mora biti navedena predračunska vrijednost građevinskih
objekata, opreme, visina troškova montaže opreme i drugih
izdataka koji se javljaju u vezi sa izgradnjom i puštanjem u
rad datog objekta, kao i izvori iz kojih su osigurana sredstva
za finansiranje izgradnje. Imajući u vidu vrijednost stalnih
sredstava koja se nabavljaju, ona se u načelu nabavljaju na
bazi tendera ili licitacije (javnog poziva).
Stalna sredstva dužeg roka trajanja (objekti, hale...)
pribavljaju se izgradnjom. Gradnja se najčešće povjerava
onim preduzećima čija je to djelatnost ili se izgradnja
može vršiti u sopstvenoj režiji, ako je to osnovna djelatnost
preduzeća. Kada se izgradnja sredstva povjeri građevinskom
preduzeću, između izvođača i preduzeća sklapa se ugovor
kojim se regulišu međusobna prava i obaveze, tehnički podaci
- cijene, rok završetka gradnje, način plaćanja. Imajući u vidu
da izvođači radova često ne raspolažu obrtnim sredstvima
koja bi bila dovoljna za otpočinjanje radova, uobičajeno je
da se ugovorom predvidi iznos sredstava koji preduzeće
treba da stavi na raspolaganje izvođaču radova prije početka
gradnje. Ovaj iznos naziva se avans. Avans se, u načelu, odbija
procentualno od dospjelih obaveza pri plaćanju istih. Pored
odbijanja avansa pri isplati se može, u skladu sa ugovorom,
odbijati garancija za dobro obavljen posao.
Tokom trajanja izgradnje vrijednost investicije se vodi na kontu
investicije u toku. Po okončanju gradnje obavlja se komisijski
prijem. Izvođač radova vrši obračun izvršenih radova u vidu
privremenih i definitivne situacije. Privremene situacije su
računi (fakture) u kojima izvođač radova iskazuje vrijednost
radova koji su na objektu u izgradnji izvršeni od početka
gradnje do sastavljanja situacije. Ove situacije su privremene
u odnosu na situaciju koja se sastavlja po završetku izgradnje
i koja se označava kao konačna ili definitivna situacija. Svaka
naredna situacija obuhvata vrijednost svih do tada obavljenih
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
poslova. Da bi situacija bila likvidirana za
plaćanje treba da bude urađena u skladu sa
građevinskom knjigom koju vodi izvođač
radova, a ovjerava nadzorni organ, i da
situaciju potpišu nadzorni organ i investitor.
Po odbitku isplate prethodne situacije plaća
se razlika po tekućoj dospjeloj situaciji.
2. Prilikom pribavljanja, stalna sredstva se
procjenjuju po nabavnim vrijednostima.
Nabavna
vrijednost
stalnog
sredstva
iskazuje se na osnovnom računu u okviru
računa grupe 01 i 02 i nju čini:
■■ fakturna
vrijednost
dobavljača,
uključujući i sve uvozne i druge dažbine
■■ zavisni troškovi i svi drugi troškovi koji
nastaju radi dovođenja sredstva u stanje
neophodno za rad;
■■ troškovi pozajmljivanja, ako se stalno
sredstvo duže osposobljava za upotrebu,
a sve do stavljanja u rad;
■■ inicijalno
procijenjeni
troškovi
demontaže, uklanjanja i restauracije
područja na kojem je sredstvo locirano,
ako se ti troškovi mogu iskazati kao
rezervisanje.
Za procjenu po nabavnoj vrijednosti se
koristi originalna dokumentacija o nabavci:
■■ faktura,
■■ polisa osiguranja,
■■ odluka o nabavci,
■■ zapisnici, itd.
Prema MRS 16, u fazi korištenja preduzeća
mogu da procjenjuju svoja sredstva po
nabavnim vrijednostima ili da koriste
postupak revalorizacije - ponovne procjene
od strane ovlaštenih procjenitelja i vještaka.
Ponovna procjena se primenjuje na sve
pozicije sredstava u nekoj grupi. Nije moguće
procijeniti samo jednu od deset zgrada da
bi joj se promijenila vrijednost. Procjenjuju
se ili sve ili nijedna. To znači da je poželjno
da preduzeće jednom izabran koncept
računovodstvenih
politika
primjenjuje
kontinuirano.2 Procjena sredstava uslovljena
je i pravima nad stalnim sredstvima. Samo
pravo raspolaganja nad stalnim sredstvom
daje za pravo preduzeću da to stalno sredstvo
predstavi kao svoje u okviru materijalnih
ulaganja u stalna sredstva. Prava korištenja
se prikazuju kao nematerijalno ulaganje
u stalna sredstva. Kontrolni proces u
fazi procjene i vrednovanja sredstava je
jednostavan s obzirom na jasnu proceduru
proklamovanu
računovodstvenim
politikama.
3. U fazi korištenja sredstava kontrolni
proces je dio svakodnevnih procedura.
Izdavanje nekretnina može da se obavlja
2 MRS 8 – Neto dobitak ili gubitak perioda
42 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
samo na bazi odluka organa upravljanja.
Kada su u pitanju pokretna stalna sredstva,
kao što su alati, mašine i vozila, moguće
su zloupotrebe raznih vrsta. Revizor treba
da snimi uobičajene procedure kontrole u
ovoj oblasti i da zaključi da li se kontrolni
procesi koje je opservirao razlikuju od
dokumentacije koja mu je dostupna u vezi
sa kontrolnim procesima u preduzeću čije
finansijske izvještaje revidira.
4. U fazi otuđenja sredstava kontrolni
proces obuhvata provjeru da li se procedura
otuđenja odvija u skladu sa proklamovanom
politikom na bazi odluka organa upravljanja.
Otuđenje koje nastaje na kraju godine pri
popisu može biti sastavni dio elaborata o
popisu. Ako to nije slučaj, mora se sprovesti
odgovarajuća procedura predlaganja i
odlučivanja na nivou organa upravljanja.
Pošto revizor upozna politike i procedure
strukture unutrašnje kontrole koje su mu
potrebne za izradu plana revizije segmenta
stalnih sredstava, on procjenjuje rizik
kontrole tvrdnji u finansijskom izvještaju
u vezi sa transakcijama iz segmenta stalnih
sredstava i stanjima računa stalnih sredstava.
Kada procjenjuje rizik kontrole, revizor
ocjenjuje vjerovatnoću da se materijalne
greške provuku kroz elemente strukture
unutrašnje kontrole i kroz tvrdnje koje se
odnose na transakcije u vezi sa segmentima
stalnih sredstava i račune segmenta stalnih
sredstava.3
Zadatak revizije finansijskih
izvještaja je ispitivanje realnosti
bilansa, odnosno provjera da
li su ovi “istiniti i objektivni”.
Kao znalci strukture i procesa
u ekonomskim entitetima,
revizori su dragocjeni
istraživači i ocjenjivači kvaliteta
funkcionisanja poslovnih sistema,
pa se angažuju ne samo radi
revizije godišnjih računa nego
i kao ocjenjivači cjelokupnih
računovodstvenih sistema.
3 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“,
Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Upitnik za vrednovanje kontrola stalnih sredstava
1. Ko je ovlašten da odlučuje o nabavci stalnih sredstava?
2. Ko je ovlašten da odlučuje o otuđenju stalnih sredstava?
3. Ko je odgovoran za održavanje stalnih sredstava?
4. Ko određuje stopu amortizacije?
5. Ko je zadužen za spisak stalnih sredstava?
6. Ko je zadužen stalnim sredstvom?
7. Ko vodi knjigu stalnih sredstava?
DOPUNSKA PITANJA
DA
NE
N/O
NAPOMENA
1. Da li se priprema godišnji pregled stalnih sredstava?
2. Da li su dopuštene razlike između računovodstvene amortizacije
koja se priznaje u poreske svrhe?
3. Da li postoji plan nabavke stalnih sredstava?
OSNOVNA PITANJA KONTROLE
1. Da li je odobreno pribavljanje i otuđivanje sredstava?
• Da li se zahtijeva odobrenje upravnog odbora?
• Da li se zahtijeva odobrenje od drugog organa?
• Da li postoji plan ulaganja?
• Da li se zahtijeva odobrenje upravnog odbora za investiciono
održavanje?
• Da li upravni odbor pregleda cijene, uslove, obezbjeđenje stalnih
sredstava?
• Da li upravni odbor pregleda uslove otuđenja stalnih sredstava?
2. Da li su odobrene stope amortizacije?
• Da li upravni odbor odobrava stope amortizacije?
• Da li su amortizacione stope u skladu sa zakonima?
• Da li se stope amortizacije često pregledaju?
• Da li se amortizacija vrši u skladu sa važećim propisima?
• Da li postoje pravila za nabavku poslovnog inventara?
3. Da li se vrši revalorizacija stalnih sredstava?
• Da li se koristi tržišna vrijednost?
• Da li upravni odbor odobrava troškove održavanja stalnih
sredstava?
4. Da li se vodi tačna evidencija o stalnim sredstvima?
4.1 Da li registar uključuje:
- Troškove
- Godinu izgradnje
- Amortizacije
- Lokacije
4.2 Da li se registar često usaglašava sa glavnom knjigom?
4.3 Da li se često dokazuje postojanje stalnih sredstava:
- Fizički
- Javnim registrom
- Po pregledu osiguranja
4.4 Da li su potpuno otpisana sredstva dalje u evidenciji?
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
OCJENA
OCJENA*
POUZDANOST
PROCEDURE**
OCJENA
RIZIKA***
1. Da li je odobreno pribavljanje i otuđivanje
sredstava?
2. Da li su odobrene stope amortizacije?
3. Da li se stalna sredstva revalorizuju?
4. Da li se čuva tačna evidencija o stalnim sredstvima?
UKUPNA OCJENA
*Izaberite: 1 do 5 ** Izaberite : Da ili Ne ***
Izaberite: Visok Srednji ili Nizak
Upitnik za vrednovanje kontrola stalnih
sredstava 4
Znanje o strukturi unutrašnje kontrole koje
revizor koristi kod procjene rizika kontrole
tvrdnji za segment sredstava dolazi iz tri
glavna izvora:
■■ prethodnih revizija,
■■ upoznavanja
strukture
unutrašnje
kontrole, koje mu služi za planiranje
tekuće revizije sredstava, i
■■ posebno planiranih testova kontrole za
procjenu rizika kontrole nekih tvrdnji za
segment sredstava.
Prethodne revizije i upoznavanje strukture
unutrašnje kontrole u tekućoj reviziji obično
su značajni izvori dokaza za procjenu
rizika kontrole mnogih tvrdnji. Pravilno
razumijevanje politika i procedura strukture
unutrašnje kontrole obuhvata saznanje
relevantno za planiranje revizije sredstava i
o tome da li se sprovode u praksi.
Da bi dopunio ono što sazna iz prethodnih
revizija i za vrijeme tekuće revizije, revizor
može da sprovede druge postupke ispitivanja
kontrola pojedinačnih politika ili procedura
značajnih za tvrdnje iz segmenta sredstava.
Ovi testovi mogu se izvoditi dok se revizor
upoznaje sa strukturom unutrašnje kontrole
ili nakon toga. On ih obično sprovodi ako
vjeruje da će dodatni dokazi koje dobije o
efikasnom formiranju i sprovođenju neke
politike ili procedure smanjiti nivo rizika
kontrole te tvrdnje. Niži nivo rizika kontrole
omogućava revizoru da manje napora uloži
u postupak testiranja i za posljedicu ima
efikasniju reviziju.5
4 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“,
Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
5 Ibid
44 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Testiranje
ispravnosti
tvrdnji
u
finansijskim
izvještajima
u
oblasti
segmenta sredstava
■■
■■
■■
■■
■■
Tvrdnja o osnovanosti
Tvrdnja o integralnosti
Tvrdnja o pravima i obavezama
Tvrdnja o ocjeni ili alokaciji
Tvrdnja o prikazivanju i izvještavanju.
Tvrdnja o osnovanosti sredstava znači da
evidentirana stalna sredstva zaista i postoje.
Pri tome treba razlikovati materijalna i
nematerijalna stalna sredstva. Materijalna
stalna
sredstva
u
fizičkom
smislu
treba da postoje i da se to neposrednim
revizorskim uvidom može utvrditi. Kada
su u pitanju nematerijalna stalna sredstva,
situacija je nešto drugačija budući da ona
u fizičkom smislu i ne postoje. Dokaz
o njihovom postojanju je odgovarajuća
dokumentacija ili uvjeravanje u virtuelno
postojanje i funkcionisanje softvera i sličnih
nematerijalnih dobara. Tvrdnja o osnovanosti
postojanja može biti dovedena u pitanje ako
se kao stalna sredstva predstave sredstva
koja ne postoje, nad kojima preduzeće nema
svojine ili prava korištenja pa nema osnova
da se unesu u poslovne knjige i finansijske
izvještaje. Jedna od mogućnosti da se naruši
tvrdnja o osnovanosti postojanja sredstva
je da u periodu naknadnih događaja od
dana na koji glase finansijski izvještaji do
prezentiranja revizorskog izvještaja nastupe
značajne promjene na stalnim sredstvima
(požar, rušenje, krađa, itd...), a da revizor
to ne sazna na vrijeme i ne prezentira na
adekvatan način.
Tvrdnja
o
integralnosti
sredstava
podrazumijeva da su sva materijalna
stalna sredstva koja su u svojini preduzeća
prikazana u okviru materijalnih sredstava,
a da su sva nematerijalna stalna sredstva
evidentirana kao nematerijalna stalna
sredstva na bazi činjenice da preduzeće ima
pravo korištenja ili neko drugo pravo u vezi
sa tim nematerijalnim dobrima. Provjera
integralnosti se osigurava:
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Tvrdnja o prikazivanju i izvještavanju o
■■ izjavama rukovodstva,
■■ odgovarajućim izvještajima nadležnih stalnim sredstvima znači da su stalna
organa u preduzeću,
■■ izvodima iz zemljišnih knjiga,
■■ posjedovnim listovima,
■■ ugovorima o kupovini ili
sticanju
odgovarajućih prava nad stalnim
sredstvima,
■■ provjerom zbira pozicija i poređenjem sa
stanjem u finansijskim izvještajima, itd.
Tvrdnja o pravima i obavezama je veoma
značajna kada su u pitanju stalna sredstva.
Ovom tvrdnjom se iskazuje kvalitet prava
preduzeća nad konkretnom stalnom
imovinom. Kada su u pitanju prava ona
mogu da se prikažu na sljedeće načine:
■■ kao pravo raspolaganja - puna svojina,
■■ kao pravo korištenja bez naknade,
■■ kao pravo korištenja po osnovu zakupa,
■■ kao pravo korištenja po osnovu licenci,
■■ kao pravo korištenja po osnovu lizinga,
■■ kao pravo ubiranja plodova, itd.
Svi
tipovi
ovih
prava
moraju
se
dokumentovati. Drugi dokazi nisu validni.
Prednost imaju
“potpuni dokazi”, kao što su:
■■ izvodi iz geodetskih zavoda,
■■ izvodi iz zemljišnih knjiga,
■■ posjedovni
listovi
i
slično
sa
odgovarajućim ugovorima i dokazima o
plaćanju u odnosu na ugovore i dokaze o
uplatama koji mogu biti osporeni, a da to
revizor ne sazna.
sredstva iskazana na adekvatnim pozicijama
sredstava na bazi uvida u prava nad njima,
njihovom stanju i funkcionalnosti. To
takođe znači da bilješke uz finansijske
izvještaje sadrže prikaze o računima
sredstava koji zahtijevaju opšteprihvaćeni
računovodstveni principi.6
Revizorske procedure testiranja stalnih
sredstva
Za analizu i testiranje pozicije stalnih
sredstava koriste se sljedeće procedure:
1. Test salda stalnih sredstava
2. Testovi vrednovanja stalnih sredstava
3. Testovi prezentacije salda iskazanih na
stalnim sredstvima
4. Nastavak testova za stalna sredstva koja
su testirana prije kraja godine
5. Testovi
poslovnih
promjena
sa
međuzavisnim subjektima
6. Testovi revalorizacije stalnih sredstava
7. Razmatranje
unapređenja
knjigovodstvenog obuhvatanja stalnih
sredstava.
1. Test salda stalnih sredstava
Kada su u pitanju obaveze nad stalnim
sredstvima koje je preduzeće dalo nekom
trećem licu veoma je važno da se sagledaju
od strane revizora i na pravi način iskažu u
finansijskim izvještajima.
Sprovođenje testa salda stalnih sredstava
podrazumijeva od revizora da pribavi
pregled stalnih sredstava za sve kategorije
sredstava
koje
preduzeće
posjeduje
(zemljište, građevinski objekti, mašine i
oprema, investicije u toku i ostala stalna
sredstva). Neophodno je da ovaj pregled
sadrži sljedeće podatke:
■■ nabavnu,
odnosno
revalorizovanu
vrijednost, salda na početku godine,
povećanje u toku godine (nabavke,
izgradnje), smanjenja u toku godine
(prodaja,
rashodovanje,
besteretni
prenos), revalorizacija nabavne, odnosno
revalorizovanje
vrijednosti
stalnih
sredstava, saldo na kraju godine
■■ kumuliranu ispravku vrijednosti, saldo na
početku godine, povećanja u toku godine
(besteretni prenosi nabavkom, odnosno
prenosom korišćenih sredstava od trećih
lica), amortizacija za tekuću godinu,
smanjenja u toku godine (po osnovu
prodaje, rashodovanja i besteretnog
prenosa), revalorizovanje kumulirane
ispravke vrijednosti
Tvrdnja o ocjeni ili alokaciji sredstava
podrazumijeva da su evidentirani iznosi
za stalna sredstva tačni i iskazani po fer
vrijednosti. Revizor bi trebao da se uvjeri
u fer vrijednost iskazanih stalnih sredstava
tako što će poslije provjere postojanja
sredstava (npr. popisom) ostvariti uvid u
vrijednost i ocijeniti njenu primjerenost.
Nakon što je pribavljen pregled stalnih
sredstava potrebno je izvršiti sljedeće:
1. provjeriti zbirove sa pregleda stalnih
sredstava
2. uporediti usaglašenost zbirova sa pregleda
stalnih sredstava (po nabavnoj, odnosno
revalorizovanoj vrijednosti i kumuliranoj
ispravci vrijednosti) sa odgovarajućim
S druge strane, preduzeće može imati
zasnovane stvarne ili potencijalne obaveze
nad
stalnim sredstvima. Te obaveze mogu biti:
■■ dato pravo korištenja po osnovu
izdavanja u zakup,
■■ data založna i hipotekarna prava za
vraćanje kredita ili neke druge obaveze,
■■ date garancije za odgovarajuće poslove u
formi nekorištenja stalnog sredstva pri
određenim uslovima, itd.
6 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“,
Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
analitičkim računima stalnih sredstava i
relevantnim računima glavne knjige
3. uporediti
usaglašenost
iskazanih
dobitaka ili gubitaka nastalih usljed
prodaje i rashodovanja stalnih sredstava
prikazanih u pregledu sa relevantnim
proknjiženim iznosima po ovom osnovu
u glavnoj knjizi,
4. uporediti značajne stavke iz pregleda sa
potkrepljujućom dokumentacijom.
Iz kolone u kojoj je iskazana nabavna,
odnosno revalorizovana vrijednost stalnih
sredstava, potrebno je odabrati pojedine
materijalno značajne stavke, kao i izvršiti
izbor pojedinih materijalno značajnih
nabavki iz kolone u kojoj su prikazana
povećanja stalnih sredstava. Za ova stalna
sredstva koja se još uvijek nalaze kod klijenta
na kraju godine izvršiti sljedeće:
■■ Uvjeriti se u fizičko postojanje
odabranih stalnih sredstava (ukoliko
je to izvodljivo, odnosno moguće, npr.
popisom) ili utvrditi na neki drugi način
da su ta sredstva još uvijek u klijentovom
vlasništvu i da je preostali korisni vijek
upotrebe razložno prihvatljiv u odnosu
na stanje sredstva
■■ Uporediti
usaglašenost
prikazane
vrijednosti odabranih stalnih sredstava
sa potkrepljujućom dokumentacijom
(npr. odobrenje, odnosno odgovarajuća
odluka o izgradnji ili nabavci stalnih
sredstava, dobavljačeva faktura ili
obračunska situacija za nabavke i
izgradnju stalnih sredstava u tekućoj
godini, radni papiri iz revizije za
prethodne periode, prethodne godine)
■■ Utvrditi da li su povećanja stalnih
sredstava u tekućem obračunskom
periodu pravilno odobrena i da li sadrže
iznose koji se po svojim karakteristikama
smatraju
redovnim
troškovima
poslovanja
■■ Ako je sa nekim povećanjem stalnih
sredstava izvršena zamjena nekog
stalnog sredstva utvrditi da li je zamjena
pravilno tretirana kao rashodovanje
■■ Za odabrana stalna sredstva u tekućoj
godini treba ispitati dokumentaciju
sa kojom se potkrepljuje odobravanje,
rashodovanje i ispitati potkrepljenost
prodajne
vrijednosti
rashodovanog
sredstva (npr. naplaćenog iznosa po
osnovu prodaje rashodovanog sredstva)
■■ Ponoviti obračun dobiti ili gubitka
nastalih prilikom prodaje i rashodovanja
stalnih sredstava
2. Testovi vrednovanja stalnih sredstava
Kada revizor uradi test salda stalnih
sredstava i napravi pregled za sve stavke,
potrebno je odabrati pojedine materijalno
46 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
značajne stavke i izvršiti detaljne provjere
obračuna i ukalkulisavanja amortizacije:
■■ ponoviti obračun i ukalkulisavanje
troškova amortizacije, uz izvršenje
upoređenja početnog iznosa kumulirane
amortizacije sa iznosom kumulirane
ispravke
vrijednosti
na
kraju
obračunskog perioda, odnosno godine
■■ provjeriti
obračune
zbirova
na
napravljenom pregledu i uporediti iznos
kumulirane ispravke vrijednosti stalnih
sredstava sa iznosom kumulirane
ispravke vrijednosti na relevantnim
računima glavne knjige
Revizor treba da istraži da li su nastali
takvi događaji i okolnosti u kojima se
materijalno značajno skraćuje korisni
vijek upotrebe pojedinih stalnih sredstava,
odnosno pojedinih kategorija stalnih
sredstava ili ovi događaji i okolnosti dovode
do neophodnosti neodložnog potpunog
otpisa sredstava. Izvršiti pregled troškova
tekućeg i investicionog održavanja nastalih
u tekućem obračunskom periodu, odnosno
godini i utvrditi da li su pojedine stavke ovih
troškova bile neosnovano kapitalizovane.
3. Testovi prezentacije salda iskazanih na
stalnim sredstvima
Utvrditi da li se potpuno otpisana stalna
sredstva računovodstveno obuhvataju na
pravilnoj i konzistentnoj osnovi. Utvrditi da
li su izvršena sljedeća objelodanjivanja:
■■ Saldo glavnih kategorija i materijalno
značajnih grupa stalnih sredstava
(građevine, mašine i oprema i značajne
amortizacione grupe u okviru ovih
kategorija)
■■ Stopa iznosa obračunate i ukalkulisane
amortizacije
■■ Opšti opis metoda obračuna amortizacije
u glavne kategorije i amortizacione grupe
stalnih sredstava
■■ Ispravka vrijednosti stalnih sredstava
bez terećenja troškova amortizacije i
razni oblici umanjenja amortizacije
■■ Stalna sredstva pod hipotekom i drugim
oblicima ograničenja raspolaganjem
sredstvima (npr. pljenidba po sudskom
rješenju)
■■ Poslovne promjene u vezi sa stalnim
sredstvima
između
međuzavisnih
subjekata.
4. Nastavak testova za stalna sredstva
koja su testirana prije kraja godine
Istražiti i razmotriti druge dokaze za koje smo
informisani, a koje se odnose na materijalno
značajne
nabavke,
odnosno
druga
povećanja i rashodovanja stalnih sredstava
u međuperiodu (od datuma provjere prije
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kraja godine do kraja obračunskog perioda,
odnosno godine). Provjeriti sve ovakve stavke
povećanja i smanjenja stalnih sredstava,
ukoliko se iskazana salda provjeravaju uz
korištenje detaljnih provjera.
5. Testovi poslovnih promjena sa
međuzavisnim subjektima
Za ovaj test potrebno je pribaviti pregled
poslovnih promjena u vezi sa stalnim
sredstvima, a koje se odnose na međuzavisne
subjekte i nakon toga izvršiti sljedeće:
1. Utvrditi razložnost nabavnih i prodajnih
cijena stalnih sredstava sa međuzavisnim
subjektima
2. Utvrditi da li je izvršeno primjereno
objelodanjivanje za svaku od sljedećih
transakcija, odnosno poslovnih promjena
koje se odnose na međuzavisne subjekte
i to:
■■ priroda, odnosno karakteristika
odnosa međuzavisnih subjekata
■■ opis transakcija, odnosno poslovnih
promjena
■■ novčani izraz transakcija, odnosno
poslovnih promjena nastalih između
međuzavisnih subjekata
■■ iznos potraživanja, odnosno obaveze
prema međuzavisnim subjektima.
6. Testovi revalorizacije stalnih sredstava
Revizor za ovaj test treba da pribavi pregled
revalorizacije osnovnih sredstava u tekućoj
godini po svim značajnim kategorijama
stalnih sredstava i u odnosu na materijalno
značajne revalorizacije izvrši sljedeće:
■■ utvrditi da li je procjena, odnosno
revalorizacija sredstava izvršena od
strane kompetentnih subjekata za ove
poslove i da je ovaj subjekt nezavisan u
odnosu na klijenta kod kojeg je izvršena
revalorizacija
■■ pribaviti
primjerak
izvještaja
kompetentnog subjekta koji je izvršio
vrednovanje, odnosno revalorizaciju
sredstava i uvjeriti se da li se s ovim
izvještajem
dovoljno
potkrepljuje
izvršena revalorizacija
■■ provjeriti usaglašenost iskazanih neto
efekata, revalorizacije stalnih sredstava
(prikazanog u pribavljenom pregledu
revalorizacije) sa proknjiženim efektima
revalorizacije na računu revalorizacionih
prihoda
■■ ako se za neko od revalorizovanih stalnih
sredstava
predviđa
rashodovanje,
odnosno prodaja, razmotriti da li
je potrebno obezbijediti ma koje
razgraničene poreze.
7. Razmatranje unapređenja
knjigovodstvenog obuhvatanja stalnih
sredstava
Razmotriti da li ima mesta za sugestije klijentu
u vezi s unapređenjem računovodstvenog
sistema u ovoj oblasti.7
LITERATURA
KNJIGE
■■Stanišić, dr Milovan; „Metodologija
revizije“,
Univerzitet
Singidunum,
Beograd, 2009.
■■Andrić, dr Mirko; Krsmanović, dr Branko;
Jakšić, dr Dejan; „Revizija – teorija i
■■ praksa“, Ekonomski fakultet, Subotica,
2004.
■■Milojević, dr Dušan; „Revizija finansijskih
izveštaja“, Fakultet za trgovinu i
bankarstvo Braća Karić i Beogradska
bankarska akademija, Beograd, 2006.
■■American Accounting, Committee on
Basic Auditing Concepts, A. Statement of
Basic Auditing Concepts, Sarasota, Fla:
AAA, 1973.
■■Poznanić-Leko, Vera; „ Računovodstvo“,
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 2004.
ČLANCI
- Zakon o računovodstvu i reviziji
- MRS 1 - Prezentacija finansijskih izvještaja
- MRS 8 - Neto dobitak ili gubitak perioda
- MRS16 - Nekretnine, postrojenja i oprema
INTERNET ADRESE I IZVORI:
■■ www.fmf.gov.ba - FEDERALNO
MINISTARSTVO FINANSIJA
■■ www.kombeg.rs – PRIVREDNA
KOMORA BEOGRADA
■■ www.ief.rs – INSTITUT ZA
EKOMONIKU I FINANSIJE
7 Stanišić, dr Milovan; „Metodologija revizije“,
Univerzitet Singidunum, Beograd, 2009.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
OKONČANJE UPRAVNOG
POSTUPKA I OTPIS ZATEZNIH
KAMATA NA JAVNE PRIHODE
mr. sci. Elmir Jahić, dipl. iur.
[email protected]
O
bavezu plaćanja javnih prihoda sa ciljem punjenja budžeta imaju svi oni koji
su pravnovažećim zakonima označeni kao porezni obveznici. Sa tim u vezi
težište rada organa uprave zaduženih za ubiranje i naplatu javnih prihoda jeste
na implementaciji zakonskih procedura sa ciljem punjenja budžeta i zaštite javnog
interesa, pri čemu pojedinačni interesi onih koji su označeni kao porezni obveznici ne
smiju biti predmet povrede nauštrb javnog interesa.
Garancija implementacije zajamčenih prava poreznih obveznika na vladavinu prava,
pravnu sigurnost i zaštitu od nezakonitog ubiranja javnih prihoda ostvaruje se kroz
elementarno ljudsko pravo - pravo na žalbu.
Svjesni smo činjenice da bez jake privrede i priliva javnih prihoda nema ni jake niti
funkcionalne države. Država imperativom sile provodi poreznu disciplinu primjenom
široke dispozicije mjera, ali tako široka dispozicija mjera ne može biti na štetu
poreznog obveznika. U cilju zaštite javnog interesa, ali i osiguranja neospornog prava
na pravnu sigurnost, u jeku privrednog kolapsa, s ciljem predupređanja oporavka
privrede, predviđena je zakonska mogućnost otpisa zateznih kamata na neplaćene
javne prihode sve sa cilejm rasterećenja privrede i implementacije primarne zadaće
javnog interesa kroz naplatu glavnice poreznog duga i punjenje budžeta.
Ključne riječi: upravni spor, javni prihodi, otpis zateznih kamata, pravo na žalbu
Uloga upravnog postupka u zaštiti
ljudskih prava i javnog interesa
Prema
Ustavu
Federacije
Bosne
i
Hercegovine, pravila postupka su potrebna
da bi se osigurala jednakost u postupanju.
Zakon o upravnom postupku predstavlja
kodifikaciju
općih
pravila
upravnog
postupka za rad organa uprave Federacije i
organa uprave kantona, drugih organa javne
vlasti, gradskih i općinskih službi za upravu,
kao i pravnih osoba (privrednih društava,
ustanova i dr.) koje imaju javne ovlasti za
rješavanje u upravnim stvarima.
48 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Kao kodifikacija općih pravila upravnog
postupka, ZUP ima široku primjenu, jer se
prema njegovim proceduralnim pravnim
pravilima
rješavaju
najraznovrsnije
konkretne situacije iz upravne djelatnosti,
koje su od životnog značaja za građane i druge
osobe, kao i za ostvarivanje i zaštitu javnog
interesa u svim segmentima društvenih
i privrednih struktura. Temeljem toga,
primjena ZUP-a je veoma zastupljena na
svim nivoima javne vlasti, a najviše kod
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
organa uprave.
Zakon o upravnom postupku spada
u procesno zakonodavstvo. Time su
osigurana jedinstvena pravila upravnog
postupka za primjenu materijalnog prava
u upravnom rješavanju, što je bitan uvjet
za osiguranje zakonitosti, jednakosti pred
zakonom i pravne sigurnosti na svim
nivoima obavljanja upravne vlasti. Procesne
odredbe koje propisuje ZUP u znatnoj mjeri
razrađuju i ustavna načela o ljudskim
pravima i slobodama građana u pravnim
odnosima s institucijama upravne vlasti,
kao i mehanizam njihove zaštite, što je
itekako važno za osiguranje vladavine prava
i pravne sigurnosti.
Predmet upravnog postupka, a time i
primjena odredbi ZUP-a dolazi do izražaja
kada se rješavaju upravne stvari, sa tim da
ZUP ne definira što se tačno podrazumijeva
pod upravnom stvari. Upravna stvar uvijek
je pravna stvar o kakvoj konkretnoj situaciji
koju nadležni organ autoritativno rješava
neposrednom primjenom materijalnog
propisa u upravnom postupku i odnosi se
na neko pravo, obavezu ili pravni interes,
pravnih osoba ili drugih stranaka. Za
pravno obilježje upravne stvari bitno je da
se konkretna situacija rješava autoritativno
upravnim aktom, bilo da se radi o sticanju
prava ili određivanju obaveze, odnosno
rješavanju pravnog interesa. Materijalni
propisi određuju kada ih treba autoritativno
primijeniti i riješiti određenu upravnu stvar.
Autoritativnost, kao način rješavanja
upravne stvari, bitan je elemenat pravnog
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
obilježja upravnog postupka. To se očituje
u tome što donositelj upravnog akta ima
jaču pravnu poziciju u upravnom postupku
i primjeni propisa u rješavanju upravne
stvari u odnosu na stranke u postupku kojih
se upravna stvar tiče, jer organ koji vodi
upravni postupak prema strankama istupa
jednostrano i sa jačom pravnom pozicijom,
sa manjom ili većom nadređenošću i
isključivošću i što je tako doneseni upravni
akt pravno obavezujući.
Konkretnost upravne stvari znači da je
predmet pravnog rješavanja u upravnom
postupku konkretan slučaj, odnosno
konkretna situacija, bilo da se radi o
priznavanju nekog prava ili određivanju
obaveze.
Rješavanje upravne stvari uvijek proizvodi
neposredni pravni učinak, jer se na
autoritativan način zasniva, mijenja ili
ukida neki pravni odnos ili se deklaratorno
utvrđuje neko stanje.
Kao kodifikacija općih pravila upravnog
postupka, ZUP propisuje temeljna načela
upravnog postupka (čl. 4-16), koja čine
njegovu okosnicu i prožimaju se u svim
njegovim institutima, te zbog svoje važnosti
moraju doći do punog izražaja u rješavanju
svih upravnih stvari. To su načelo zakonitosti,
načelo zaštite prava građana i zaštite
javnog interesa, načelo efikasnosti, načelo
materijalne istine, načelo saslušanja stranke,
načelo slobodne ocjene dokaza, načelo
samostalnosti u rješavanju, načelo prava na
žalbu, načelo konačnosti i pravomoćnosti
rješenja, načelo ekonomičnosti postupka,
načelo pružanja pomoći neukoj stranci i
načelo o pravu upotrebe jezika i pisma.
Posebnim zakonom mogu se iznimno
propisati i drugačija pravila upravnog
postupka u pojedinim pitanjima postupka,
koja će se razlikovati od općih pravila
postupka propisanih ZUP-om. Takva
drukčija pravila upravnog postupka mogu
se propisati iznimno kada je to nužno za
rješavanje nekih upravnih stvari ili nekih
procesnih pitanja koja zbog određenih
specifičnosti, odnosno posebnosti trebaju
biti drukčija od propisanih u okviru ZUP-a
koji propisuje opća pravila upravnog
postupka. Po sadržaju ta procesna pitanja
upravnog postupka mogu biti drukčija
samo za pojedina pitanja postupka i samo
onoliko koliko je stvarno neophodno da
budu drukčija od općih pravila upravnog
postupka propisanog ZUP-om. To može
bit npr. dužina rokova i način računanja
istih kao što to posebno predviđa Zakon o
Poreznoj upravi Federacije BiH (rok za žalbu
osam dana, a ne osam radnih dana) i sl.
50 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Pravila posebnog upravnog postupka mogu
se propisati samo onim zakonima kojima se
uređuje određena upravna materija, npr. u
carinskom zakonu, poreznom zakonu i dr.
U situacijama kada se određene situacije
upravnog
postupka
rješavaju
prema
pravilima posebnog postupka odredbe
ZUP-a imaju dopunski ili supsidijarni
karakter u odnosu na odredbe materijalnog
zakona kojim su propisane posebne odredbe
upravnog postupka, s obzirom na to da
odredbe o posebnom upravnom postupku
isključuju primjenu općih pravila upravnog
postupka propisanog ZUP-om. To proizlazi
iz općeg pravnog načela - lex specialis derogat
legi generali (poseban zakon derogira opći).
Stoga se u konkretnoj primjeni materijalnog
propisa uvijek postupa po pravilima
posebnog upravnog postupka, jer su ona
adekvatna za primjenu tog materijalnog
propisa, a ne pravila općeg upravnog
postupka propisana ZUP-om, s tim da se
u svemu ostalom (što ne sadrži poseban
upravni postupak) postupa prema općem
upravnom postupku propisanom ZUP-om.
Načelo zakonitosti je temeljno i najvažnije
načelo ZUP-a, čija je suština da su organi
koji rješavaju u upravnim stvarima dužni
rješavati ih na temelju i u granicama
zakona i drugih propisa, uključujući i opće
akte institucija koje imaju javne ovlasti.
S obzirom na značaj načela zakonitosti,
predmetno načelo bismo mogli označiti i kao
načelo pravnog sistema koje se najpotpunije
ostvaruje kroz pravne postupke. Bit i cilj
načela zakonitosti je osigurati vladavinu
prava, koja je bitna pretpostavka za
pravnu sigurnost i stabilnost pravnog
poretka. Ostvarivanje načela zakonitosti u
upravnom postupku znači da je organ koji
rješava upravnu stvar dužan u svemu se
pridržavati materijalnopravnih propisa koje
primjenjuje u rješavanju upravne stvari, kao
i odredbi ZUP-a. Dakle, načelo zakonitosti u
upravnom postupku podrazumijeva da se
osigura materijalno-pravna zakonitost (da
su pravilno primijenjeni materijalni propisi
na temelju kojih se rješava upravna stvar)
i formalnopravna zakonitost u rješavanju
upravne stvari (da su u svemu poštovana
pravila upravnog postupka u svim fazama
rješavanja upravne stvari i u donošenju
upravnog akta).
Pokretanje upravnog i poreznoupravnog postupka
Zakonom o upravnom postupku propisano
je da upravni postupak pokreće nadležni
organ po službenoj dužnosti ili povodom
zahtjeva stranke. Suštinski razlog pokretanja
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i vođenja upravnog postupka jeste rješavanje
upravnih stvari na temelju neposredne
primjene propisa. To je prva procesna radnja
u rješavanju upravne stvari, koja je uvjet da
se mogu obaviti i druge procesne radnje koje
slijede u provođenju postupka.
Upravni postupak uvijek pokreće organ
nadležan za rješavanje upravne stvari, koji
ima stvarnu i mjesnu nadležnost, bez obzira
na to od koga potiče inicijativa za pokretanje
postupka. Samo nadležni organ ima ovlast
(pravo i dužnost) pokretanja upravnog
postupka radi rješavanja upravne stvari. To
on čini po službenoj dužnosti ili na zahtjev
stranke.
Pokretanjem upravnog postupka započinje
upravno-pravni odnos u kojem će nadležni
organ, nakon okončanja postupka, na
autoritativan način riješiti upravnu stvar,
odnosno odlučiti o nekom pravu, obavezi
ili pravnom interesu stranke. Za pokretanje
upravnog postupka bitno je to da predmet tog
postupka bude rješavanje upravne stvari, tj.
autoritativno rješavanje konkretne situacije
neposrednom primjenom materijalnog
propisa u upravnom postupku, a ta se
konkretna situacija odnosi na neko pravo,
obavezu ili pravni interes građana, pravnih
osoba ili drugih stranaka.
Službena maksima je najčešći način
pokretanja upravnog postupka u radu
upravne vlasti. Na taj se način osigurava u
javnom interesu izvršavanje zakona i drugih
propisa, što je najvažnija zadaća organa
uprave na svim nivoima, kao i gradskih i
općinskih službi za upravu.
Nadležni organ mora, po službenoj dužnosti,
pokrenuti upravni postupak kada se radi o
rješavanju upravne stvari u javnom interesu,
a to je obavezno:
■■ kada pokretanje postupka određuje
zakon ili drugi propis i
■■ kada organ utvrdi ili sazna da, s obzirom
na postojeće činjenično stanje, treba
zbog zaštite javnog interesa pokrenuti
postupak.
Materijalni propisi kojima je pravno
uređena određena upravna materija (porezi,
carine i dr.) određuju kada će nadležni
organ, po službenoj dužnosti, pokrenuti
upravni postupak radi rješavanja određenih
upravnih stvari u javnom interesu.
Kada zakon ili drugi propis određuje da
se određena upravna stvar rješava po
službenoj dužnosti, tada za nadležni organ
nastaje po sili zakona obaveza da pokrene
upravni postupak i da upravnu stvar riješi
sukladno tom zakonu, odnosno drugom
propisu (uredbi, odluci i sl.), ovisno o tome
koji je propis odredio pokretanje upravnog
postupka. U takvim slučajevima zakon ili
drugi propis naređuje što organ treba činiti i
on je zapravo vezan propisanim odredbama.
Naprimjer, kada zakon propisuje porezne
obaveze za građane - fizička lica i pravne
osobe, nadležni organ porezne uprave dužan
je, shodno tom zakonu kao pravnom osnovu
za pokretanje postupka, samoinicijativno,
po službenoj dužnosti, pokrenuti upravni
postupak za provedbu tog zakona, tako što
će na svom području utvrditi tko su porezni
obveznici i koliko iznosi njihov porez
kojeg su dužni platiti. Dakle, po službenoj
dužnosti utvrdit će tko je porezni obveznik
i zbog čega mu nastaje porezna obaveza te
koliko mu iznosi porezna obaveza prema
poreznim propisima (neposredna primjena
materijalnog propisa).
Isto tako, nadležni organ mora pokrenuti
upravni postupak i kada sam utvrdi, npr.
obavljanjem inspekcijskog nadzora ili na
drugi način sazna da određeno činjenično
stanje nalaže, radi zaštite javnog interesa,
njegovo autoritativno djelovanje po službenoj
dužnosti. I tada je nadležni organ, po sili
zakona, dužan samoinicijativno pokrenuti
upravni postupak i, shodno materijalnom
propisu, poduzeti odgovarajuće upravne
mjere u cilju zaštite javnog interesa.
Pokretanje
upravnog
postupka
po
službenoj dužnosti može biti inicirano i od
građana, pravnih osoba, institucija javne
vlasti i drugih subjekata, npr. njihovim
predstavkama, upozorenjima, prijavama
i sl. Često i sredstva javnog informisanja
ukazuju na određena stanja koja nadležnom
organu mogu biti izvor saznanja i povod da
po službenoj dužnosti pokrenu postupak i
poduzmu određene upravne mjere.
Upravni postupak je pokrenut čim je
nadležni organ obavio bilo koju službenu
radnju u cilju vođenja postupka. To se
jednako odnosi i na pokretanje postupka
po službenoj dužnosti organa i na zahtjev
stranke.
U formalnom smislu, organ nadležan za
pokretanje upravnog postupka ne donosi
poseban zaključak kojim odlučuje da
pokrene upravni postupak radi rješavanja
upravne stvari, već se smatra da je postupak
pokrenut s izvršenjem prve službene radnje
organa usmjerene u cilju vođenja postupka.
Sa druge strane, kada stranka podnese
zahtjev
nadležnom
organu,
upravni
postupak pokrenut je u trenutku kad je
zahtjev stranke zaveden u djelovodniku
protokola nadležnog organa ili neku drugu
odgovarajuću službenu evidenciju organa,
jer se i službeno upisivanje u tu evidenciju
može smatrati izvršenjem od organa radnje
radi vođenja postupka. Ako upis zahtjeva
stranke u službenu evidenciju ne bismo
smatrali trenutkom pokretanja upravnog
postupka na zahtjev stranke, stranka bi
mogla imati nepovoljan položaj u upravnom
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
postupku, ali bi to bilo i suprotno zakonskoj odredbi da je upravni
postupak pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju
radi vođenja postupka, a upravo je zavođenje zahtjeva stranke u
službenu evidenciju organa prva radnja nadležnog organa radi
vođenja postupka.
Ako nadležni organ utvrdi da prema propisima stranka nema
uvjeta za pokretanje upravnog postupka, organ je dužan zahtjev
stranke zaključkom odbaciti kao neosnovan. O takvom zahtjevu
organ uopće ne raspravlja. To je slučaj npr. kada organ utvrdi da se
radi o zahtjevu o kojem se ne može uopće odlučivati u upravnom
postupku ili da je o toj istoj upravnoj stvari prije odlučeno i da je
doneseno rješenje pravomoćno. Bit će to i onda kada organ utvrdi da
zahtjev potiče od osobe koja ne može biti stranka u postupku. Protiv
donesenog zaključka dopuštena je posebna žalba. Odbacivanje
zahtjeva stranke kao neosnovanog, jer po važećim propisima nema
uvjeta za pokretanje postupka, ne isključuje mogućnost da se
postupa po drugom zahtjevu stranke kad se za to steknu propisani
uvjeti ili u nekom drugom postupku.
U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje
i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni
organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav
zahtjev. Ako takvog zahtjeva nema, odnosno ako zainteresirana
stranka nije podnijela zahtjev, bez obzira što bi se prema važećim
propisima mogao za neku predmetnu stvar pokrenuti i voditi
upravni postupak, to se neće desiti, jer je riječ o situaciji koja ne
vrijeđa javni interes, a zbog eventualno povrijeđenog privatnog
interesa, nadležni organ ne može djelovati jer nije podnešen zahtjev
stranke. Naime, zahtjev stranke za pokretanje upravnog postupka u
stvarima gdje je zahtjev stranke bitan, u formalnom smislu je bitna
procesna pretpostavka, a može ga podnijeti samo osoba koja ima
svojstvo stranke u određenoj upravnoj stvari.
U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari
potreban zahtjev stranke, nadležni organ ne može bez tog zahtjeva
pokrenuti postupak. Ako bi organ postupio protivno tom procesnom
pravilu upravnog postupka, učinio bi tešku povredu postupka
zbog čega bi doneseno rješenje bilo ništavo i kao takvo bi se moralo
proglasiti ništavim, osim ako se stranka ne bi izričito ili prećutno sa
njim naknadno saglasila.
Upravni postupak na zahtjev stranke najčešće se pokreće radi
ostvarivanja određenih prava stranke
U određenim situacijama, radi zaštite javnog interesa i
ekonomičnosti postupka, nadležni organ može upravni postupak
pokrenuti i javnim priopćenjem, koje u takvom slučaju ima karakter
dostave poziva svim osobama koje mogu imati položaj stranke u
bitno istom upravnom poslu koji poslije toga slijedi. Tako se može
postupiti kada treba pokrenuti upravni postupak po službenoj
dužnosti prema većem broju osoba u istom predmetu postupka,
prema kojima organ ima bitno iste zahtjeve i koje će zbog toga imati
isti pravni položaj u postupku, a te osobe nisu organu poznate
niti postoji mogućnost da ih odredi na neki posredan način. To
je svojevrsno odstupanje od općeg pravila da se postupak može
pokrenuti prema tačno određenom subjektu.
Pokretanje upravnog postupka javnim priopćenjem može biti
u nekim situacijama koje su u javnom interesu, npr. kada treba
utvrditi neke obaveze (poreze i sl.) za veći broj osoba koje su se bavile
određenom djelatnošću, a organu nisu poimenično poznate, pa im
organ, radi utvrđivanja tih obaveza, uputi javni poziv da mu se jave
u određenom roku. Nakon proteka roka, 15 dana od dana isticanja
tog javnog poziva na oglasnu ploču organa, ako u konkretnoj stvari
nije određen duži rok, smatra se da je, po službenoj dužnosti,
postupak pokrenut istovremeno prema svim osobama na koje se
odnosi javni poziv.
Porezno-upravni postupak pokreće se po službenoj dužnosti
i po zahtjevu (prijavi) poreznog obveznika. Suštinska razlika
52 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
porezno-upravnog postupka od klasičnog
upravnog postupka ogleda se u činjenici da
se porezno-upravni postupak može voditi
po službenoj dužnosti i u onim situacijama
gdje je vođenje takvog postupka prvobitno
rezervirano da se vodi po zahtjevu (prijavi)
poreznog obveznika. Razlog tome je prije
svega u zaštiti javnog interesa.
Porezno-upravni postupak po prijavi
poreznog obveznika pokreće se podnošenjem
porezne prijave Poreznoj upravi i sastoji
se od izvještaja i drugih relevantnih
dokumenata u vezi sa poreznom obavezom
tog lica. Međutim, predmetna dispozitivnost
poreznog obveznika da pokrene poreznoupravni postupak ograničena je zaštitom
javnog interesa. Ukoliko porezni obveznik,
shodno Zakonu o Poreznoj upravi Federacije
Bosne i Hercegovine, ne podnese poreznu
prijavu, porezna uprava ima ovlaštenje da
podnese poreznu prijavu u ime poreznog
obveznika onda kada porezni obveznik nije
podnio poreznu prijavu u roku od 15 dana
od krajnjeg roka za podnošenje porezne
prijave, koji je propisan poreznim zakonom.
U takvim situacijama porezni obveznik nosi
teret dokazivanja da određivanje porezne
obaveze nije ispravno. Porezni obveznik,
koji je pokrenuo porezno-upravni postupak
podnošenjem
porezne
prijave,
može
izmijeniti prethodno podnesenu poreznu
prijavu. Naime, svaki porezni obveznik
koji otkrije da je napravljena greška ili
propust na poreznoj prijavi koju je ranije
podnio ili ju je podnio neko u njegovo ime
(npr. Porezna uprava shodno ovlaštenju iz
člana 21. Zakona o Poreznoj upravi), a koja
je dovela do manje prijavljene porezne
obaveze, podnosi izmijenjenu poreznu
prijavu u kojoj je izvršena ispravka greške
ili propusta u roku od 15 dana od otkrivanja
greške ili propusta.
Pokretanje porezno-upravnog postupka po
službenoj dužnosti moguće je na dva načina
i to:
a) inspekcijskim nadzorom - slanjem
obavijesti prema poreznom obvezniku
kojim se najavljuje uredska ili terenska
porezna kontrola, odnosno slanjem
poziva prema poreznom obvezniku
da se u cilju razjašnjenja određenog
činjenično-poreznog stanja pojavi u
prostorijama nadležne porezne uprave i
b) razrezom porezne obaveze i izdavanjem
naloga za plaćanje.
Razrez porezne obaveze je unos iznosa
porezne obaveze poreznog obveznika
u evidenciju Porezne uprave. Nalog za
plaćanje je akt kojim porezna uprava
nalaže poreznom obvezniku da treba platiti
poreznu obavezu. Nalog za plaćanje donosi
porezna uprava kada utvrdi da porezni
Zakon o upravnom postupku
spada u procesno zakonodavstvo.
Time su osigurana jedinstvena
pravila upravnog postupka za
primjenu materijalnog prava u
upravnom rješavanju, što je bitan
uvjet za osiguranje zakonitosti,
jednakosti pred zakonom i
pravne sigurnosti na svim
nivoima obavljanja upravne vlasti.
Procesne odredbe koje propisuje
ZUP u znatnoj mjeri razrađuju
i ustavna načela o ljudskim
pravima i slobodama građana u
pravnim odnosima s institucijama
upravne vlasti, kao i mehanizam
njihove zaštite, što je itekako
važno za osiguranje vladavine
prava i pravne sigurnosti.
obveznik nije pravilno obračunao, prijavio
ili platio poreznu obavezu. Ako porezni
obveznik smatra da porezna obaveza
navedena u nalogu za plaćanje nije tačna, on
će ili njegov zastupnik odmah kontaktirati
porezni ured koji je izdao nalog i dati puno
objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili
pogrešnom obračunu porezne obaveze.
Inspekcijski nadzor je ispitivanje i
utvrđivanje tačne porezne obaveze poreznog
obveznika od inspektora ili drugih radnika
porezne uprave ovlaštenih za obavljanje
inspekcijskog nadzora.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Završetak upravnog i porezno-upravnog postupka
Konačnost rješenja u upravnom postupku znači da je upravni postupak
završen u rješavanju određene upravne stvari i da protiv tog rješenja
nema redovnog pravnog lijeka (žalbe). Takvo pravno stanje nastaje onda
kada su završene sve redovne procesne radnje u upravnom postupku
(proveden dokazni postupak, doneseno rješenje i uručeno stranci),
tj. potpuno je okončano rješavanje upravne stvari i protiv donesenog
rješenja ne može se izjaviti žalba kao redovan pravni lijek, bilo zbog
toga što žalba nije dopuštena ili što žalba nije u roku izjavljena ili je
okončan žalbeni postupak donošenjem drugostepenog rješenja.
Konačno može postati prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, ali
su različiti pravni uvjeti nastanka njihove konačnosti.
Prvostepeno rješenje postaje konačno:
1) danom dostave stranci ako žalba nije dopuštena ili
2) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, a inače je dopuštena.
Drugostepeno rješenje uvijek je konačno danom dostave stranci, jer je
opće pravilo da protiv drugostepenog rješenja žalba nije dopuštena.
Drugostepeno rješenje donosi se samo ako je izjavljena žalba na
prvostepeno rješenje.
U upravnom sistemu rijetki su slučajevi da žalba nije dopuštena protiv
prvostepenih rješenja. To mora biti izričito zakonom propisano i pod
uvjetom da je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti.
Prema tome, samo iznimno prvostepeno rješenje postaje konačno zbog
toga što žalba nije dopuštena.
Dakle, sve dok se protiv rješenja kao upravnog akta može izjaviti žalba,
to rješenje nije konačno a nije okončan ni upravni postupak, odnosno
rješenje postaje konačno, a time i okončan upravni postupak kada nema
pravne mogućnosti da se protiv njega može izjaviti žalba.
Eventualno osporavanje zakonitosti konačnog rješenja ili preispitivanje
okončanog upravnog postupka može se u upravnom postupku činiti
samo putem izvanrednih pravnih sredstava (obnovom upravnog
postupka, mijenjanjem i poništavanjem u svezi s upravnim
sporom, poništavanjem i ukidanjem po pravu nadzora, ukidanjem
i poništavanjem uz pristanak ili na zahtjev stranke i proglašavanjem
ništavim rješenja).
Otpis zateznih kamata na javne prihode
Zakonom o dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na javne
prihode („Službene novine Federacije BiH“, broj 28/13) propisano
je, između ostalog, da kamata koja je nastala po osnovu dospjelih,
a nenaplaćenih javnih prihoda sa stanjem na dan 31. 12. 2011. i 31.
12. 2012. godine, otpisuje se, pod uvjetom da porezni obveznik po
osnovu glavnog duga svoje obaveze izmiri do 30. 6. 2014. godine.
Izuzetno, kamata koja je nastala po osnovu dospjelih, a nenaplaćenih
javnih prihoda i koji su utvrđeni posebnim zakonima o finansijskoj
konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu Porezne uprave Federacije Bosne
i Hercegovine, otpisuje se. Poreznim obveznicima koji su platili obaveze
po glavnom dugu nastalom do 31. 12. 2011, a koje je Porezna uprava
Federacije Bosne i Hercegovine, primjenom člana 39. Zakona o Poreznoj
upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“, br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10), evidentirala kao uplate - plaćanje
zateznih kamata na ime glavnog duga nastalog do 31. 12. 2011. godine,
te po tom osnovu u evidencijama Porezne uprave Federacije BiH imaju
evidentirane, a neizmirene obaveze po osnovu glavnog poreznog duga
nastalog do 31. 12. 2011. godine, izvršene uplate će se priznati kao
izmirenje obaveza glavnog duga i to najviše do visine glavnog duga,
koji je bio osnov za obračun zatezne kamate. Otpis kamate odnosi se
isključivo na iznos neplaćene kamate, kao i plaćenih kamata, s obzirom
na to da porezni dug čine glavni dug i kamata.
Pravo na otpis kamata na obaveze po osnovu javnih prihoda ostvaruje
54 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se na osnovu zahtjeva koji podnosi porezni
obveznik najkasnije do 30. 6. 2013. godine
nadležnoj organizacionoj jedinici Porezne
uprave Federacije BiH. Formu i sadržaj
obrasca zahtjeva za otpis kamata, kao i
dokumentaciju kojom se dokazuje pravo na
otpis kamata, propisuje federalni minister
finansija. Zahtjev za otpis kamata se podnosi
na jednom obrascu u kojem su pojedinačno
navedene sve vrste obaveza. Otpis kamate
vrši se podnosiocu zahtjeva - rezidentu
Federacije BiH, koji je uplatio glavni dug na
propisane uplatne račune javnih prihoda, ili
je riječ o nenaplaćenim javnim prihodima
koji su utvrđeni posebnim zakonima o
finansijskoj konsolidaciji i u inspekcijskom
nalazu Porezne uprave Federacije BiH. I u
tim slučajevima vrši se otpis zatezne kamate.
Za nenaplaćene porezne obaveze (glavni
dug) za čiju naplatu je pokrenut postupak
prinudne naplate otpis kamate će se vršiti
pod uvjetom da porezni obveznik po
osnovu glavnog duga svoje obaveze izmiri
do 30. 6. 2014. godine, odnosno ako je riječ
o nenaplaćenim javnim prihodima koji su
utvrđeni posebnim zakonima o finasijskoj
konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu
Porezne uprave Federacije BiH izvršit će se
otpis zatezne kamate.
Podnosiocu zahtjeva koji je ispunio uvjete
za otpis kamata, te u cijelosti izmiri
obaveze glavnog duga najkasnije do 31.
12. 2013. godine, odnosno ako je riječ o
nenaplaćenim javnim prihodima koji su
utvrđeni posebnim zakonima o finansijskoj
konsolidaciji i u inspekcijskom nalazu
Porezne uprave Federacije BiH, otpisat će se
obračunata kamata. Ako podnosilac zahtjeva
izmiri glavni dug od 1. 1. 2014. do 30. 6. 2014.
godine, otpisat će se obračunata kamata u
iznosu 50%.
Pravo na otpis kamate za nepravovremeno
plaćene javne prihode utvrđuje se rješenjem
Porezne uprave Federacije Bosne i
Hercegovine, temeljem evidencije poreznih
obveznika koji su podnijeli zahtjev za otpis
kamate, o čemu se vodi evidencija.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Pokretanjem upravnog postupka započinje
upravno-pravni odnos u kojem će nadležni
organ, nakon okončanja postupka, na
autoritativan način riješiti upravnu stvar,
odnosno odlučiti o nekom pravu, obavezi ili
pravnom interesu stranke.
Upravni postupak uvijek pokreće organ
nadležan za rješavanje upravne stvari, koji
ima stvarnu i mjesnu nadležnost, bez obzira
na to od koga potiče inicijativa za pokretanje
postupka.
Dakle, bez obzira na činjenicu ko je inicijator
za pokretanje upravnog postupka (po
službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke),
intencija
tako
pokrenutog
upravnog
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
postupka je ista, a to je osiguranje vladavine prava, pravne
sigurnosti građana, poreznih obveznika i javnog poretka.
Upravni postupak se, shodno važećim propisima, završava
donošenjem konačnog upravnog akta protiv kojeg nema redovnog
pravnog lijeka (žalbe).
U situaciji ekonomske recesije, svaki potez u cilju rasterećenja
privrede, što je svakako javni interes, jeste prihvatljiv. Sa tim
u vezi i same dopune Zakona o visini stope zatezne kamate na
javne prihode kojima se predviđa otpis zatezne kamate na javne
prihode je u ovim izuzetno teškim uvjetima za privredu svakako
vrijedan svake pažnje.
Prednosti navedenog zakona o otpisu zateznih kamata u cilju
predupređenja i donekle revitalizacije privrede u Federaciji
Bosne i Hercegovine, ogleda se u tome što je u prvi plan i kao
osnovna intencija zakonodavca takvom normam stavljen interes
privrede - poreznog obveznika. Takvim stavom, zakonodavac se
direktno stavio u zaštitu javnog interesa, jer bez jake i stabilene
privrede nema ni države. Prividno, takvim normiranjem postiže
se dvostruki cilj zaštite javnog interesa: zakonodavac nije odstupio
od zadaće ubiranja prihoda i punjenja budžeta, ali se isto tako u
odnosu prema privredi obhodi krajnje pohvalno. To se najbolje
ogleda u činjenici da implementacija zakonskih mogućnosti otpisa
zateznih kamata nije uvjetovana uskraćivanjem elementarnog
prava - prava na žalbu, što daje dodatni značaj ovom načinu
predupređenja privrede.
Dakle, Zakon o dopunama Zakona o visini stope zatezne
kamate na javne prihode ne uvjetuje mogućnost otpisa zateznih
kamata odustajanjem ili povlačenjem izjavljenih žalbi protiv
prvostepenih upravnih akata o dodatno utvrđenim obavezama
u postupku inspekcijskog nadzora. Izostankom takvog uvjeta
osigurava se zajamčeno pravo na pravnu sigurnost i vladavinu
prava.
Notorna je činjenica da su se kamate koje su nastale po osnovu
dospjelih, a nenaplaćenih javnih prihoda sa stanjem na dan 31.
12. 2011. i 31. 12. 2012. godine uglavnom izjednačile ili premašile
obaveze po osnovu glavnog duga. Sa tim u vezi regresivno
predviđanje mogućnosti otpisa kamate uz uvjet plaćanja glavnog
duga, pri čemu se ne uskraćuje pravo na žalbu niti eventualno
sudsko preispitivanje zakonitosti upravnog akta, kao uvjet
konzumiranja zakonske mogućnosti otpisa kamata, veliki je
vjetar u leđa oporavku privrede, ali i prividnog punjenjenja
budžeta.
Dakle, poreznom obvezniku je predloženim zakonskim rješenjem
ostavljena mogućnost da paralelno koristi i zakonsko rješenje
otpisa zateznih kamata, shodno obračunatom iznosu kamata
po prvostepenom upravnom aktu, ali i da istovremeno nastavi
koristiti redovne i vanredne pravne lijekove sa ciljem dosljedne
implementacije načela zakonitosti, odnosno da se nesporno
utvrdi zakonitost porezne obaveze.
Znači, podnošenje zahtjeva za otpis zateznih kamata i plaćanje
glavnog duga na način i dinamikom kako to propisuje zakon, ne
znači i ne može se s aspekta važećih propisa i primjenom načela
zakonitosti tretirati kao priznanje poreznog duga koji je utvrđen
prvostepenim upravnim aktom. Poreznom obvezniku ostaje
mogućnost da, bez obzira na podnešeni zahtjev za otpis kamate
i plaćanje glavnog poreznog duga, nastavi pravnu borbu u cilju
dokazivanja nezakonitosti upravnog akta, pri čemu sprečava,
pošto je unaprijed platio glavni dug, da i za vrijeme pravne
borbe kroz žalbeni i sudski postupak teče zatezna kamata koja
predstavlja veliko opterećenje za privredu.
56 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Reguliranje slobode pružanja usluga
u BiH u kontekstu evropskih integracija i javnih politika BiH, kao prepreka ovim procesima
Majda Behram Stojanov
Centri civilnih inicijativa
[email protected]
S
loboda pružanja usluga jedna je od četiri temeljne slobode koje
omogućavaju funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske unije, kako je
i definirano Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije, a ona obuhvaća
i pravo poslovnog nastanjivanja u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim
subjektima (fizičkim ili pravnim osobama) unutar Unije omogućeno
je slobodno pružanje usluga u svakoj državi članici Europske unije, a da
se u njima poslovno ne nastanjuju. To znači da je svim pružaocima usluga
omogućeno da svoje usluge pružaju prekogranično, koristeći pri tome svoju
profesionalnu titulu. Možemo samo pretpostaviti koliki će preokret i boljitak
ovo donijeti velikom broju mladih, obrazovanih ljudi koji trenutno ne mogu
da nađu zaposlenje.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju bi trebao približiti Bosnu i Hercegovinu
Europskoj uniji u svim ključnim odrednicama funkcioniranja unutrašnjeg
tržišta, pa i o pitanju prava pružanja usluga i prava poslovnog nastana, iako je
u ovoj situaciji prilično teško razmišljati o tome, kad znamo i vidimo da BiH
nije u stanju da unaprijedi ni slobodu kretanja roba, a kamoli usluga, čiji je
razvoj svakako kaskao i u istoriji evropskih, ali i svjetskih integracija.
Ključne riječi: tržišne slobode, usluge, SSP, trgovina, liberalizacija tržišta
uslugama, integracija.
1. Uvod
Bosna i Hercegovina je prihvatila tržišnu
orijentaciju na principima slobodnog
poduzetništva i aktivno se uključuje u
globalne integracione ekonomske procese.
To podrazumijeva da BiH istodobno
vrši usklađivanje normi i standarda sa
Evropskom unijom, Svjetskom trgovinskom
organizacijom
i
drugim
značajnim
institucijama u sferi međunarodne trgovine.
U smislu integracijskih procesa za BiH su
od krucijalnog značaja dva ugovora i to prije
svega Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju1
1 Dostupno na http://www.dei.gov.ba/bih i eu/
ssp/?id=1172 , pristupila 2. 2. 2013. godine.
(SSP), koji uspostavlja ugovorni odnos
između BiH i Evropske unije i država
članica, te CEFTA sporazum. Zajedničko,
jedinstveno i unutrašnje tržište je i najvažniji
dio integracionih procesa u Evropskoj
uniji i čini samu srž današnje Evropske
unije, a temelji se na ideji o ostvarivanju
tzv. četiri slobode – slobode kretanja ljudi,
roba, usluga i kapitala. Ugovor o Evropskoj
zajednici je uspostavio jedinstveno tržište za
sve ekonomske aktivnosti unutar Zajednice,
u kojem se građani Unije slobodno kreću,
poslovno se nastanjuju i pružaju usluge, bez
obzira na državne granice.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Za razliku od robe, koja se može proizvesti
bilo gdje, većina usluga koje građani i
kompanije koriste mora se pružiti na
određenoj lokaciji. I u okvirima evropskih
integracija, baš kao i u svjetskim, otvaranje
sektora usluga konkurentima iz drugih
država kretalo se dosta sporije i Komisija je
uglavnom radila na pitanjima specifičnim
za pojedine sektore.
Koji značaj usluge imaju za ukupnu
evropsku ekonomiju najbolje se možda vidi
iz podatka da usluge predstavljaju približno
70% ukupnog prometa u EU,2 pa imaju
samim tim i mnogo više radnih mjesta
od proizvodne industrije, a postotak od
67% zaposlenih u uslužnom sektoru u EU3
najbolje potvđuje značaj usluga u EU.
Sloboda pružanja usluga jedna je od
četiri temeljne slobode koje omogućavaju
funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske
unije, kako je i definirano Ugovorom o
funkcionisanju Evropske unije4, a ona
obuhvaća i pravo poslovnog nastanjivanja
u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim
subjektima (fizičkim ili pravnim osobama)
unutar Unije omogućeno je slobodno
pružanje usluga u svakoj državi članici
Europske unije, a da se u njima poslovno
ne nastanjuju. To znači da je svim
pružaocima usluga omogućeno da svoje
usluge pružaju prekogranično, koristići pri
tome svoju profesionalnu titulu. S druge
strane, poslovno nastanjivanje znači pravo
započinjanja i obavljanja djelatnosti u
bilo kojoj državi članici, npr. osnivanjem
trgovačkih društava ili kao samozaposlenih
osoba.
Uporedimo li pravo poslovnog nastanjivanja
i pravo pružanja usluga uočavaju se mnoge
zajedničke karakteristike, ali je važno i uočiti
razliku među njima, posebno zbog toga što
su tretirana kroz dva različita seta odredbi
u Ugovoru o Evropskoj zajednici (sloboda
poslovnog nastanjivanje u članovima 43-48,
a sloboda pružanja usluga u članovima 4955).
Temeljni pravni akt kojim se načelno uređuju
zajedničko i unutarnje tržište u Europskoj
zajednici jest Ugovor o osnivanju Europske
zajednice. Sukladno ovom osnivačkom
ugovoru, Europska zajednica ima zadaću
da, kroz uspostavu zajedničkog tržišta i
privredne i monetarne unije, promoviše,
između ostalog, visok stepen konkurentnosti
2 N. Bodiroga-Vukobrat, Hana Horak, Andrijana
Martinović, Inženjerski biro, Zagreb, 2011, str.
210.
3 Ibid.
4 Član 26. stav 2. Ugovora o funkcionisanju
Evropske unije
58 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
i povezanosti privrednih rezultata.5 U tu
svrhu, svaka država uspostavlja i svoje
unutarnje tržište na kojem ne smije biti
zapreka za četiri temeljne slobode.
Odmah ovdje uočavamo problem koji Bosna
i Hercegovina ima u samom startu, zbog
činjenice da ne postoji jedinstveno tržište
unutar nje same, što je prepreka koja će se
morati prevazići, jer sama činjenica da je
unutrašnje tržište upostavljeno osnivačkim
ugovorom, odnosno u primarnom pravnom
izvoru, dovoljno govori o značaju koji
unutrašnje tržište ima za funkcionisanje
Zajednice (Unije). U njemu tri slobode,
sloboda kretanja ljudi, usluga i poslovnog
nastanjivanja imaju vrlo jake zajedničke
karatkeristike, što je posebno izraženo
posmatramo li slobodu kretanja uslugama i
poslovnog nastanjivanja, koje je nekad teško
uopšte i razlikovati.
Pored činjenice nepostojanja jedinstvenog
tržišta unutar same BiH, stječe se dojam
da se zvaničnom politikom BiH zapravo
sve više udaljava od integracionih procesa,
u kontekstu EU. To posebno utječe na spor
razvoj slobode kretanja usluga i trgovine
uslugama, koja kao takva predstavlja
izuzetnu priliku za privredni razvoj BiH.
2. BiH i integracioni procesi u EU
Za integrativne procese u BiH i njeno
povezivanje
sa
privredama
zemalja
članica EU, odnosno sa unutrašnjim
tržištem, najveći značaj ima Sporazum o
stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kojeg
je BiH potpisala 16. 6. 2008. godine.
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola
Špirić, evropski komesar za proširenje
Olli Rehn i ministar vanjskih poslova
Slovenije Dimitrij Rupel, u to vrijeme
zemlje predsjedavajuće EU-om, u prisustvu
predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa
Silajdžića, ministra vanjskih poslova BiH
Svena Alkalaja i visokog predstavnika EU
za zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku
Javiera Solane, potpisali su u Luksemburgu
SSP između BiH i EU.6
Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju
su neka podvrsta evropskih sporazuma7
o pridruženju koje Evropski sud shvata
kao „specijalnu, povlaštenu vezu“ između
5 Član 2. Ugovora o Evropskoj zajednici.
6 Informacija dostupna na http://www.dei.gov.
ba/aktuelnosti/vijesti/?id=1331
7 U skladu sa odredbom člana 310 UEZ,
Zajednica je ovlaštena da sa jednom ili više
država ili sa međunarodnom organizacijom,
zaključi sporazum o pridruženju u cilju
uspostavljanja i regulisanja uzajamnih prava
i obaveza, zajedničkog djelovanja i sa tim
povezanih posebnih procedura
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zajednice i država nečlanica8, a koji mogu
obuhvatiti bilo koji segment Zajednice.
Raspadom Sovjetskog saveza i promjenama
u zemljama centralne, istočne i jugoistočne
Evrope, lepeza sporazuma o proširenju se
proširila i prerasla u instrument skorog
članstva, sagledivog članstva i saradnje na
distanci.9 Instrument sagledivog članstva je
vrijedio za nekoliko zemalja bivše Jugoslavija,
uključujući i Bosnu i Hercegovinu, pa se već
inicijativom EU 10. 6. 1999. godine u Kelnu
usvaja Stabilizacioni pakt za Jugoistočnu
Evropu, kojim se ujedno pokreće proces
stabilizacije i pridruživanja, koji za rezultat
ima potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju (SSP). SSP ima karakter treće
generacije evropskih sporazuma, posebno
„krojenih“ za zemlje zapadnog Balkana.10
Za razliku od sporazuma o pridruživanju,
SSP sadrži dva nova elementa, tzv.
„evolutivnu klauzulu“ kojom se potvrđuje
status
potencijalnog
kandidata11
i
regionalna saradnja. Procesom stabilizacije
i pridruživanja se unapređuje do tada
postojeći Regionalni pristup Evropske
unije prema zemljama regije, u odnosu na
zemlje jugoistočne Evrope, a oni uključuju
šest elemenata i, pored SSP-a, uključuju:
razvoj postojećih privrednih i trgovačkih
odnosa sa regijom i unutar regije, razvoj,
odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće
privredne i financijske pomoći, povećanu
pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog
društva, obrazovanje i izgradnju institucija,
korištenje mogućnosti za saradnju u
raznim područjima, uključujući pravosuđe
i unutrašnje poslove, te razvoj političkog
dijaloga, uključujući i politički dijalog na
regionalnoj osnovi. S obzirom na to da je
SSP tzv. mješoviti ugovor, odnosno da je
za njegovo stupanje na snagu potrebno
ratificirati ga i u nacionalnim parlamentima
država članica i u Evropskom parlamentu, te
u parlamentu države sa kojom EU zaključuje
SSP, ovaj proces može biti dugotrajan, pa
u međuvremenu, do njegovog okončanja,
na snagu stupa tzv. Privremeni sporazum
o trgovini i trgovinskim pitanjima,12 čija je
osnovna svrha da odmah omogući djelovanje
slobodno-tržišnih elemenata u SSP-u.
8 Nevenko Misita, Osnovi prava Evropske unije,
3. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo,
2008, str. 483.
9 Ibid, str. 486.
10 Ibid, str. 490.
11 Azra Hadžiahmetović, Ekonomija Evropske
unije, University Press, Sarajevo, Magistrat,
Sarajevo, 2011, str. 307.
12 Dokument dostupan na http://www.dei.gov.
ba/bih_i_eu/ssp/?id=1803, pristupila 9. 3. 2013.
Pregovori Evropskog vijeća sa Bosnom i
Hercegovinom o SSP-u su zvanično otvoreni
Odlukom Evropskog vijeća u novembru
2005.13 i u tehničkom smislu trajali su godinu
dana, nakon čega je uslijedilo ispunjavanje
političkih uslova za potpisivanje Sporazuma,
što se konačno i desilo tek u junu 2008.14
Potpisivanjem SSP, BiH je dobila status
pridruženog člana i potvrdila status zemlje
potencijalnog kandidata za punopravno
članstvo u evropskoj porodici. SSP na
odgovarajući način uređuje odnose Bosne i
Hercegovine s Evropskom unijom u sva tri
stuba Unije (Evropska zajednica, Zajednička
vanjska i bezbjednosna politika, te Saradnja
u pravosuđu i unutrašnjim poslovima).
2.1. Privremeni sporazum o trgovini
i trgovinskim pitanjima
Odmah nakon potpisivanja SSP-a ozmeđu
BiH i Evropske unije, a zbog dugog procesa
ratifikacije istog, 1. 7. 2008. godine stupio je na
snagu već pomenuti Privremeni sporazum
o trgovini i trgovinskim pitanjima između
Bosne i Hercegovine, sa jedne, i Evropske
zajednice, sa druge strane (u daljem
tekstu: Privremeni sporazum). Drugim
riječima, odredbe o trgovini, zajedno sa
odredbama koje se tiču konkurencije,
državne pomoći i zaštite intelektualnog
vlasništva i čine ovaj Privremeni sporazum,
koji stupa na snagu činom potpisivanja
SSP-a, prije njegove ratifikacije. Uspješna
implementacija Privremenog sporazuma,
uz poštivanje rokova, posebno je važna za
kredibilitet BiH kao ozbiljnog ugovornog
partnera. Privremeni sporazum je zapravo
instrument kojim se BiH prilagođava
unutarnjem tržištu EU, kroz uklanjanje svih
prepreka slobodnom kretanju roba, radnika,
kapitala i usluga. Nadzor nad provedbom
Privremenog sporazuma vrši Privremeni
odbor za stabilizaciju i pridruživanje, kojim
naizmjenično svake godine predsjedavaju
predstavnici Komisije i zemlje potpisnice.
Na osnovu Privremenog sporazuma, u
oktobru 2008. godine uspostavljen je
Privremeni odbor i pet pododbora: Pododbor
za trgovinu, industriju, carine i poreze,
Pododbor za poljoprivredu, sigurnost hrane
i ribarstvo, Pododbor za unutrašnje tržište
i konkurenciju, Pododbor za ekonomska
13 Agencija za evropske integracije BiH,
Medijski izvještaji, dostupno na
http://www.dei.gov.ba/aktuelnosti/medijski_
izvestaji/?id=1868, preuzela 11. 3. 2013.
14 Ibid, Aktuelnosti, dostupno na http://www.
dei.gov.ba/aktuelnosti/vijesti/?id=1331, preuzela
11. 3. 2013.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i finansijska pitanja i statistiku, Pododbor za transport, okoliš,
energiju i regionalni razvoj. Nakon ratifikacije neki od odbora će
prerasti u institucionalnu strukturu, a uspostavit će se i nova tijela
koja će biti zadužena za praćenje provođenja Sporazuma.
Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima je, kako
smo rekli, fokusiran na slobodno-tržišne elemente SSP-a i njegova
svrha je da otvori tržište Unije za Bosnu i Hercegovinu i obratno,
odnosno da otvori tržište BiH za Uniju.15
Postupna liberalizacija tržišta uslugama će imati veliki utjecaj na
osiguravanje evropskih standarda u kvaliteti usluga, kako bi se
otvorila mogućnost njene razmjene. S obzirom na to da je naša
država slabiji ekonomski subjekt ove razmjene, važno je da se
obezbijedi ispunjavanje neophodnih standarda kako bi domaća
usluga mogla uopšte da se nađe na tržištu EU, što je trenutno
daleko od fokusa domaćih vlasti u BiH.
Naime, posljednji izvještaji i upozorenja koja dolaze iz Evropske
komisije ne ulijevaju nimalo nade. Neprovođenje presude
„Sejdić / Finci“ koja stoji kao otvoreno pitanje i jedan od uslova
za stupanje na snagu SSP-a, sada ovaj Sporazum zapravo dovodi
u pitanje. Pitanje provođenja presude „Sejdić / Finci“ je prva
tačka Mape puta BiH za članstvo u EU, koju su potpisali i na nju
se obavezali politički lideri, a upravo ovdje se vidi sva nemoć pri
15 Bosna i Hercegovina završila je ratifikaciju SSP-a u novembru 2008.
godine nakon što su saglasnost dala oba doma Parlamentarne skupštine
BiH (Zastupnički dom 22. oktobra 2008. i Dom naroda 27. oktobra 2008.)
i nakon što je Predsjedništvo BiH 6. novembra 2008. donijelo Odluku o
ratifikaciji SSP-a. U skladu sa predviđenim procedurama u EU, Europski
parlament podržao je sklapanje SSP-a na plenarnom zasjedanju u Strasburgu,
održanom 20-23. oktobra 2008, te pozvao države članice da ga ratificiraju.
Od 27 država članica EU SSP je prva ratificirala Estonija 11. septembra
2008, a posljednja je ratifikaciju završila Francuska 10. februara 2011.
godine. Za završetak postupka ratifikacije SSP-a preostala je odluka Vijeća
EU i njegova objava u „Službenom glasniku EU“. 60 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
traženju dogovora političkih stranaka u
BiH. Dakle, ni skoro 40 mjeseci od presude
Evropskog suda za ljudska prava nisu
uklonjene diskriminatorne odredbe Ustava
BiH, čime ne samo da je dovoden u pitanje
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
nego, zbog neodgovornosti bh. političara,
našoj zemlji sada prijeti i mogućnost da
budemo izbačeni i iz Vijeća Evrope, čija
smo članica već 10 godina. Implementacija
presude „Sejdić / Finci“ nije jedina
obaveza koju državne institucije vlasti
nisu realizovale. Nerealizovan je veliki broj
strategija i zakona, važnih za put naše zemlje
ka integracijama u EU. Navodimo samo
neke od njih, prije svega zakon o javnim
nabavkama, zakon o unapređenju malih i
srednjih preduzeća, usklađivanje Zakona o
carinama sa Carinskim kodeksom EU, koji su
direktno povezani sa jačanjem četiri slobode
na kojima se temelji unutrašnje tržište.
Nerealizovane su još: Strategija socijalne
uključenosti BiH, zakon o sudovima, zakon
o program zaštite svjedoka u BiH, Strategija
za razvoj sistema infrastrukture kvaliteta i
horizontalnih koordinacionih mehanizama,
Sveobuhvatna strategija ruralnog razvoja,
uspostavljanje agencije za zaštitu životne
sredine, itd.16
Sa druge strane, izlazak Hrvatske iz CEFTA
regiona momentom njenog ulaska u EU u
julu 2013. godine naša zemlja je dočekala
potpuno nespremno. Hrvatska je jedan
od najvažnijih trgovinskih partnera BiH,
posebno u pitanju izvoza poljoprivrednih
proizvoda, a njenim istupanjem iz CEFTE
i ulaskom u EU, ona postaje sastavnim
dijelom unutarnjem tržišta, za koje, kad su
u pitanju poljoprivredni proizvodi, BiH još
nije spremna.
3. Sloboda pružanja usluga u
kontekstu provedbe SSP-a
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
bi trebao približiti Bosnu i Hercegovinu
Europskoj
uniji
u
svim
ključnim
odrednicama funkcioniranja unutrašnjeg
tržišta, pa i u pitanju prava pružanja usluga
i prava poslovnog nastana, iako je u ovoj
situaciji prilično teško razmišljati o tome,
kad znamo i vidimo da BiH nije u stanju
da unaprijedi ni slobodu kretanja roba, a
16 Centri civilnih inicijativa, Godišnji
izvještaj o monitoringu rada Vijeća ministara i
Parlamentarne skupštine BiH za 2012, dostupno
na www.cci.ba, preuzela 15. 3. 2013.
kamoli usluga, čiji je razvoj svakako kaskao i
u istoriji evropskih, ali i svjetskih integracija.
Kao međunarodni sporazum, SSP
po
definiciji predstavlja izvor komunitarnog
prava, pa je stoga provedba obaveza koje
iz njega proistječu iznimno značajna za
pravni poredak zemlje. S obzirom na
to da su odredbe Sporazuma izvedene
i temelje se na odredbama Ugovora o
osnivanju EU, što predstavlja pravni temelj
funkcioniranja EU, od iznimnog je značaja
za našu zemlju da što prije uskladi domaće
zakonodavstvo sa pravnom stečevinom EU
- aquis communautaire, koja nije predmet
pregovaranja (na što političare često treba
podsjećati!).
U članu 3. Privremenog sporazuma (odnosno
članu 18. SSP-a) jasno je naznačeno da se
ovim sporazumom postupno uspostavlja
područje slobodne trgovine između Bosne i
Hercegovine i Zajednice. Dakle, jasno je da
BiH ne postaje dijelom unutrašnjeg tržišta
EU i da su mnoga prava i slobode, koja se
građanima Unije i ekonomskim subjektima
država članica EU garantiraju Osnivačkim
ugovorima, ovdje znatno ograničenina,
čak i u odnosu na ranije Sporazume o
pridruživanju koje je Zajednica sklapala
sa zemljama iz Jugoistočne Evrope, koje
su postale dijelom EU u posljednjem
velikom valu. Posebno se to ograničenje
vidi posmatramo li slobodu kretanja
radnika, usluga i pravo na poslovni nastan,
koja je znatno manja u odnosu na prava
i slobode građana Unije. Građanima BiH
nisu zagarantirana direktna prava ulaska
i zapošljavanja u Evropskoj uniji. Posebno
je osjetljivo pitanje samozapošljavanja,
što SSP razlikuje, ne samo od osnivačkih
ugovora i sekundarnih izvora prava EU
nego i od ranijih europskih sporazuma, jer
SSP ne garantira državljanima BiH pravo
na samozapošljavanje na prostoru država
članica EU, što se jasno vidi iz člana 51. SSP
u kojem stoji:
„Četiri godine od stupanja na
snagu ovog sporazuma, Vijeće za
stabilizaciju i pridruživanje utvrdit
će detaljne aranžmane za proširenje
prethodnih odredbi na poslovno
nastanjivanje državljana Zajednice i
državljana Bosne i Hercegovine, radi
pokretanja privrednih djelatnosti kao
samozaposlenih lica.”
Naravno, u trenutku pristupanja pridružene
države Europskoj uniji ušli bismo u novu
fazu integrisanja u unutrašnje tržište EU,
u kojoj bi i naši državljani postali građani
Unije, pa samim tim i podložni novom
zakonodavnom sistemu, u kojem četiri
tržišne slobode, na kojima počiva unutrašnje
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tržište dobijaju status temeljnih sloboda
i kao takve su i zagaranirane i zaštićene
brojnim mehanizmima. Međutim, situacija
u kojoj se nalazi naša zemlja i parametri
na osnovu kojih se daje ocjena o njenom
napretku na putu integracija u EU ne daju
puno nade da ćemo uskoro doći u ovu fazu.
Doduše, ni momentom pristupanja EU ne
moraju prava državljana novopriključene
države biti identična pravima državljana
ostalih država članica, uz činjenicu da su
ograničenja moguća u samo određenim
situacijama, predviđenim pravom EU, a
u ovom kontekstu povezanih za slobodan
pristup tržištu rada, kojem se može dati
određeni prijelazni period. Nakon isteka
ovog roka, prava radnika novopriključene
zemlje postaju identična pravima svih
drugih radnopravnih građana Unije. No,
vratimo se mi SSP i BiH i njenom putu ka
integracijama u EU. U članu 8. SSP se, između
ostalog, navodi da će se pridruživanje raditi
postupno i biti u potpunosti ostvareno u
prelaznom periodu od najviše šest godina
(koji ističe naredne, 2014. godine), a provjera
načina na koji BiH provodi i usvaja SSP, u
skladu sa istim, neophodne reforme, zakone
i administrativna rješenja, posebno će
obuhvatiti i u obzir uzeti Izvještaje o napretku
BiH u procesu stabilizacije i pridruživanja.
A sudeći po ovom posljednjem izvještaju za
2012. godinu BiH ne ide dobrim putem. U
njemu naime stoji:
„Preduzeća se još uvijek moraju registrovati
u oba entiteta da bi mogla poslovati u cijeloj
državi. Spora ekonomska reforma, posebno
u Federaciji, zajedno sa brojnim preprekama
razvoju privatnog sektora i sastavom
budžetskih rashoda, u kojima sve više
dominiraju tekući troškovi na štetu aktivnosti
koje potiču rast, još uvijek narušavaju
alokaciju resursa koja bi bila više orijentisana
ka rastu i jačanju domaćih izvora rasta.“
Naime, državna pomoć u BiH je i dalje visoka,
a država i dalje utiče na privredu putem
državnih monopola, što nije dozvoljeno ni
Privremenim sporazumom ni SSP.
Napominjemo, prema članu 51. SSP, Bosna
i Hercegovina se obavezala obezbijediti
društvima iz EU jednak tretman koji uživaju
domaće firme ili firme iz neke treće zemlje,
a koji god da je povoljniji. Isto naravno
važi i za rad kćerki kompanija i poslovnih
jedinica iz EU registriranih u BiH. Naravno,
stupanjem na snagu SSP, isti gore navedeni
uvjeti se garantiraju i društvima iz Bosne
i Hercegovine u zemljama članicama EU.
I pružanje usluga, kao i poslovni nastan
regulisani su u odredbama članova SSP.
Tako u članu 57. SSP stoji:
Dalje se navodi kako je liberalizacija tržišta
i dalje nedovoljna u mnogim sektorima,
upućuje se velika kritika javnim komunalnim
preduzećima koja ne primjenjuju tržišne
cijene, te na račun razdvajanja mreža
električne energije i držanja monopola od
strane telekomunikacionih operatore. U
izvještaju stoji:
Stoga, iako je stupanjem na snagu SSP nastala
obaveza i za Zajednicu i za BiH da olakšaju
otpočinjanje poslovanja na svojoj teritoriji
kompanijama iz EU i BiH i samozaposlenim
osobama,17 ne zaboravljajući da će četiri
godine od stupanja na snagu ovog sporazuma
Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje utvrditi
detaljne aranžmane za proširenje odredbi
koje se odnose na poslovno nastanjivanje
državljana Zajednice i državljana Bosne i
Hercegovine, radi pokretanja privrednih
djelatnosti kao samozaposlenih lica, ove
slobode su ograničene zbog činjenice da
državljani potpisnice SSP ipak nisu građani
Unije.
„Tri postojeća operatora i dalje de facto
imaju monopol u svojim geografskim
područjima. Njihov zajednički udio u
tržištu fiksne telefonije je u 2011. godini
iznosio 85% za međunarodne pozive i
98% za domaći telefonski saobraćaj.“
Nije puno bolje stanje ni kad je u pitanju
oblast državne pomoći, posebno uzimajući
u obzir da je svaka od navedenih oblasti
regulisana i Privremenim sporazumom.
62 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
“Zajednica i Bosna i Hercegovina
se, u skladu sa sljedećim odredbama,
obavezuju da će preduzeti neophodne
korake kako bi postepeno omogućavale
da usluge pružaju društva Zajednice
ili Bosne i Hercegovine, ili državljani
Zajednice, odnosno Bosne i Hercegovine,
koji imaju poslovno nastanjivanje na
teritoriji strane kojoj ne pripada lice
kojem su te usluge namijenjene.”
Međutim, ne smijemo zaboraviti kako su
prava i slobode, regulisane u SSP, daleko
od onih zagarantovanih građanima EU i
njihovim ekonomskim subjektima, a koja
uživaju na području unutrašnjeg tržišta.
To se vidi već iz samog naslova glava koje
regulišu četiri tržišne slobode. Dok je Glava
IV SSP koja reguliše kretanje i trgovinu
robama, naslovljena sa „Slobodno kretanje
robe“, poslovni nastan, usluge i kapital su u
Glavi V SSP naslovljene, za razliku od Glave
IV SSP i, posebno, Glave IV UFEU-a Poglavlje
2, sa „Kretanje radnika, poslovni nastan,
pružanje usluga i kretanje kapitala“ u kojoj
je, ne bez razloga, izostavljena riječ sloboda.
Stoga ni načelo nediskriminacije na osnovu
17 Članovi 50-56. Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju sa BiH.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državljanstva, kao jedno od osnovnih načela u pravu EU,
zagarantovano i primarnim i sekundarnim izvorima evropskog
prava, nije princip koji se slijedi kad je u pitanju provedba SSP.
Naime, pitanje posjedovanja valjane radne dozvole je ključna
odrednica boravka državljana BiH na području unutrašnjeg
tržišta, koje određuje i pravo na boravak i regulisanje
radnopravnog statusa, jer ono nije zagarantirano i zaštićeno
samim SSP.
Kad su u pitanju usluge, u članu 57. SSP je naznačena potreba za
postepenom liberalizacijom tržišta uslugama, te procjene njenog
napretka i proširivanja odredbi i na samozaposlena lica. Jasna je
prilična ograničenost u smislu kretanja i zadržavanja pružaoca
usluga, pa u članu 57. u stavovima 1 i 2 stoji:
“Zajednica i Bosna i Hercegovina se, u skladu sa sljedećim
odredbama, obavezuju da će preduzeti neophodne korake
kako bi postepeno omogućavale da usluge pružaju društva
Zajednice ili Bosne i Hercegovine, ili državljani Zajednice,
odnosno Bosne i Hercegovine, koji imaju poslovno
nastanjivanje na teritoriji strane kojoj ne pripada lice kojem
su te usluge namijenjene.
Uporedo sa procesom liberalizacije koji je spomenut u stavu
1, strane će dopustiti privremeno kretanje fizičkih lica koja
pružaju usluge ili koja zapošljava pružalac usluga kao
ključno osoblje, kako je utvrđeno u članu 56. stav 2, uključujući
fizička lica koja zastupaju društvo ili državljanina Zajednice
ili Bosne i Hercegovine i koja traže privremeni ulazak
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
radi pregovaranja o prodaji usluga ili sklapanja sporazuma
o prodaji usluga za tog pružaoca usluga, kada ti predstavnici
nisu uključeni u obavljanje direktne prodaje korisnicima ili u
samostalno pružanje usluga.“
Da je pitanje ulazaka i boravka, koje se reguliše na osnovu SSP,
značajno ograničeno u odnosu na prava građana EU unutar
unutrašnjeg tržišta, a što je već istaknuto, jasno je i iz člana 56. SSP
kojim se ulazak i boravak ograničavaju samo na lica koja u preduzeću
obnašaju više položaje. Ipak, treba naglasiti da se, stupanjem na
snagu SSP, zapravo BiH obavezala olakšati otpočinjanje poslovanja
na svojoj teritoriji kompanijama iz EU i samozaposlenim osobama.18
Odnosno, prema članu 51. SSP, Bosna i Hercegovina se obavezala
osigurati društvima iz EU tretman koji uživaju domaće firme
ili firme iz neke treće zemlje, koji god tretman je povoljniji. Isto
naravno važi i za rad kćerki kompanije i poslovnih jedinica iz EU
registriranih u BiH. Naravno, stupanjem na snagu SSP, isti gore
navedeni uvjeti se garantiraju i društvima iz Bosne i Hercegovine u
zemljama članicama EU.
Iz svega navedenog jasna je namjera SSP da postupno otvori tržište
uslugama između BiH i država članica EU, te da se prati trend
sve značajnije uloge trgovine uslugama u ukupnim privrednim
aktivnostima država. SSP, jasno je, po svemu predstavlja središnji i
najbitniji dio procesa stabilizacije i pridruživanja, te što je najbitnije,
kao njegov pravni instrument, uspostavlja ugovorni odnos između
Bosne i Hercegovine i Europske unije, odnosno država članica
Unije. Implementiranje Sporazuma, za perspektivu, po završetku
tranzicijskog perioda, ima uspostavljanje zone slobodne trgovine
između ugovornih strana, a u skladu sa standardima Svjetske
trgovinske organizacije.19
Posebno će biti značajna liberalizacija usluga na polju državnih
monopola, što će biti veoma značajno za unapređenje prava
potrošača u BiH. Međutim, očito je da će proći još dosta vremena
dok ne dođemo u tu fazu, jer Godišnji izvještaj Evropske komisije
o napretku BiH za 2012. godinu kaže, da dok u području slobode
kretanja robe bilježimo određeni napredak, kad je u pitanju područje
slobode poslovnog nastana, učinjen je izuzetno malen pomak, dok je
u oblasti usluga pomak nikakav.20
4. Zaključak
Bosna i Hercegovina je država koja još uvijek nije stekla uslove
za podnošenje kredibilne aplikacije za punopravno članstvo u
Evropskoj uniji, a svoj ugovorni odnos sa EU temelji na Sporazumu
o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), posebno krojenom za zemlje
Zapadnog Balkana. Međutim, do njegovog stupanja na snagu,
trgovinski odnosi naše zemlje sa državama Evropske unije regulisani
18 Članovi 50-56. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa BiH.
19 Član 9. SSP: Ovaj sporazum mora biti u potpunosti usklađen i provoditi se
u skladu s relevantnim odredbama WTO-a, posebno sa članom XXIV. Općeg
sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT 1994.) i članom V. Općeg
sporazuma o trgovini uslugama (GATS).
20 Evropska komisija, Final Commission staff working document Bosnia
and Herzegovina 2012 Progress Report, dostupno na http://ec.europa.eu/
enlargement/pdf/key_documents/2012/package/ba_rapport_2012_en.pdf ,
preuzela 20. 2. 2013. godine.
64 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
su Privremenim sporazumom o trgovini i
trgovinskim pitanjima, koji je sastavni dio
SSP-a.
Uzevši u obzir znatno kaskanje regulisanja
slobode kretanja usluga, kako unutar
zajedničkog tržišta EU, tako i u smislu
podvođenja trgovine uslugama pod pravila
WTO-a, u odnosu na slobodu kretanja roba
i trgovinu roba, zbog njene nematerijalne
prirode i veće mogućnosti uvođenja
necarinskih,
manje
transparentnih
ograničenja, ne čudi da je i Direktiva o
uslugama donesena tek 2006. godine i da
je njena implementacija išla znatno sporije
u odnosu na formiranje Carinske unije.
Naime, obavezu uspostavljanja centara za
pomoć poslovnim subjektima, što je bila
jedna od obaveza iz Direktive, godinu dana
nakon njenog usvajanja uspostavilo je svega
14 zemalja članica.
S druge strane, usluge su već odavno zauzelo
ključno mjesto u razvoju ekonomije EU,
jer predstavljaju približno 70% ukupnog
prometa u EU i nude mnogo više radnih
mjesta od proizvodne industrije. Međutim,
zbog činjenice da se za razliku od robe, koja se
može proizvesti bilo gdje, usluga uglavnom
mora pružiti na određenoj lokaciji, otvaranje
ovog sektora se kretalo dosta sporije.
Za očekivati je bilo stoga da će ova oblast
biti takođe u zaostatku u smislu reformskih
procesa u BiH, u smislu provedbe SSP, što
se i dokazalo. Mnogi pokazatelji o radu
Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara
BiH potvđuju tezu da BiH zaostaje sa svim
svojim susjedima po mnogim parametrima.
Evropski zakoni, značajni i za trgovinu
uslugama, ne usvajaju se potrebnom
brzinom, a i dalje je prisutan trend po kojem
se više zakona obara nego usvaja, usljed
čega se stječe dojam da u BiH, među njenim
političkim akterima, nema političke volje, a
čini se ni kapaciteta, da nastave reformske
procese kojima bi zemlju vratili na pravi
put – onaj ka integracijama u EU. Koliko se
u BiH ne vodi računa o integraciji našeg
tržišta u evropsko najbolje svjedoče kritike
koje su našoj zemlji upućene od evropskih
zvaničnika, u smislu nespremnosti naše
zemlje za ulazak Hrvatske u EU u ljeto 2013.
godine.
Dugotrojne rasprave, koje su znale trajati i
godinama, poput one koja je pratila usvajanje
zakona o državnoj pomoći, uz činjenicu da su
prve dvije godine, nakon održavanja općih
izbora, uglavnom potrošene na uspostave i
razvrgavanje koalicija, dok im ulazak susjeda
u EU promakne, ne pomažu i ne ulijevaju
nadu da će uskoro doći do bitnih promjena
u ovom smislu. Opravdan je strah da će BiH,
zbog nedovoljne posvećenosti privredi i
sporog intenziteta reformskog razvoja, ostati
izolovana i u smislu regije i u smislu EU.
Neophodno je pod hitno okrenuti pravac
djelovanja, a dovoljno je, u tom smislu,
jednostavno samo pratiti susjede, istinski se
okrenuti boljitku, ispuniti uslove koje pred
nas stavlja EU, ne dozvoliti da u pitanje dođe
SSP, ne dozvoliti da budemo izbačeni iz
Vijeća Evrope, te usvajati i provoditi zakone
koji će unaprijediti ekonomiju i konačno
našu zemlju okrenuti ka integrisanju u
svjetske tokove, a ne u njenu daljnu izolaciju.
Sloboda pružanja usluga jedna je od
četiri temeljne slobode koje omogućavaju
funkcioniranje unutarnjeg tržišta Europske
unije, kako je i definirano Ugovorom o
funkcionisanju Evropske unije, a ona
obuhvaća i pravo poslovnog nastanjivanja
u bilo kojoj državi članici Unije. Poslovnim
subjektima (fizičkim ili pravnim osobama)
unutar Unije omogućeno je slobodno
pružanje usluga u svakoj državi članici
Europske unije, a da se u njima poslovno ne
nastanjuju. To znači da je svim pružaocima
usluga omogućeno da svoje usluge pružaju
prekogranično, koristići pri tome svoju
profesionalnu titulu.
Možemo samo pretpostaviti koliki će
preokret i boljitak ovo donijeti velikom broju
mladih, obrazovanih ljudi koji trenutno ne
mogu da nađu zaposlenje.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
KOMENTAR NACRTA ZAKONA O ZAŠTITI
PRIJAVITELJA KORUPCIJE U FEDERACIJI
BiH (I dio)
mr. Fadil Šero
[email protected]
Č
lanak govori o širem kontekstu međunarodnih obaveza
BiH, praktičnim razlozima za njegovo donošenje i
društvenim predrasudama u kojima nastaju prijedlozi
normativnih rješenja u Nacrtu zakona o zaštiti prijavitelja
korupcije. Predlagač Nacrta zakona smatra da bi normativna
promjena specifične konfiguracije postojećih društvenih
aktera dala bolje rezultate od postojećih u području smanjenja
korupcije u Federaciji BiH. Najsnažniji ili ključni društveni
akteri (prijavitelji) u suzbijanju korupcije, ukoliko budu
normativno podržani i zakonom zaštićeni od odmazde,
potpuno će promijeniti društveni kontekst i specifične odnose
društvenih aktera koji produciraju korupciju.
Ključne riječi: nacrt zakona, korupcija, prijavitelji, zaštićeno
prijavljivanje, odmazda, štetne radnje i korektivne mjere.
Pozadina problema
Nacrt zakona o zaštiti prijavitelja korupcije1 u Federaciji BiH ne može se
posmatrati izolovano u okvirima entitetskog „pravnog prostora“ već se treba
smjestiti u širi kontekst kako bi se razumjela namjera predlagača, ponuđena
normativna rješenja, očekivanja i stvarni efekti koje se želi postići donošenjem
ovog zakona. U isto vrijeme (2013. godine) i Nacrt zakona o zaštiti lica koja
prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine je u proceduri u
Parlamentarnoj skupštini BiH. Može se očekivati da će u skorije vrijeme
slični zakoni biti predloženi i u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu. Takođe,
u Republici Srbiji se radi na izradi sličnog zakona. Ova dva nacrta zakona, na
nivou BiH i Federacije BiH, za nas su interesantna zbog ukupne antikorupcijske
politike u BiH i regiji, kao i prakse koju mogu polučiti imajući u vidu različit
1 O ovom zakonu priredit ćemo komentar u tri dijela (teksta) u časopisu. Prvi dio će se odnositi
na opći kontekst za donošenje zakona i komentar osnovnih pojmova (značenja) koji se koriste
u zakonu. Drugi dio će se odnositi na komentar pojedinih članova koji su predloženi u zakonu,
posebno imajući u vidu kaznene odredbe. A treći članak će biti posvećen (nakon usvajanja
zakona) vrednovanju zakona s aspekta očekivanja predlagača, s jedne strane, i prijavitelja
koruptivnih djela i prevara, sa druge strane. Držimo da je ovaj zakon veoma važan korak
u poduzimanju prevencije u borbi protiv korupcije i prevara, posebno uzimajući u obzir da
se odnosi na sve firme, organizacije, državne institucije, javna preduzeća, ustanove, itd., sa
posebnim odredbama za one koje imaju više od 15 zaposlenika.
66 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pristup u zaštiti prijavitelja korupcije. Ovdje
se radi o lex specialis zakonima koji inače
nisu karateristika zemalja Evropske unije2
već je to karakteristika anglosaksonske
pravne tradicije. Predlagač u obrazloženju
navodi „da je zakon po prirodi koncipiran
kao lex specialis u odnosu na temeljne
propise iz domena politike rada, te kaznenog,
prekršajnog, parničnog i upravnog postupka
kao jedinstvenih federalnih propisa, i
da se njegovim odredbama garantira i
osigurava uživanje temeljnih ljudskih prava i
izražavanje, onda se može konstatirati da se
u... odredbama Ustava Federacije BiH nalazi
jasan ustavni temelj za njegovo donošenje.
Nadalje, efikasno provođenje Kaznenog
zakona i Zakona o kaznenom postupku
FBiH u domenu procesuiranja počinitelja
koruptivnih kaznenih djela je u direktoj vezi sa
stupnjem zakonske i stvarne zaštite osoba koje
prijavljuju korupciju, tako da se ova materija
nužno treba urediti jedinstvenim federalnim
propisom“.
Složena pitanja zaštite zaposlenika koji
u dobroj vjeri prijave svoju sumnju u
korupciju ili neke druge oblike prevare i
nasavjesnog poslovanja ne mogu se rješavati
parcijalno, kroz pojedine zakone, kao
što su zakoni o radnim odnosima, zaštiti
svjedoka, zakoni o privrednim društvima i
sl. Zaštita prijavitelja, da bi bila sveobuhvata
i dala očekivane rezultate, zahtijeva poseban
zakon. Svrha zakona je zaštita osoba koje
prijave sumnju u korupciju od odmazde
onih koji su uključeni u različite oblike
nazakonitog poslovanja ili korupcije.
Zaštite posredno utječe na razotkrivanje
korupcije i prevare i baš zbog razotkrivanja
tih nezakonitih radnji prijavitelji, koji to
rade u korist javnog interesa, moraju biti
zaštićeni od odmazde. Da bi zaštita bila
sveobuhvata (efikasna) zakonski se trebaju
urediti ključne oblasti prava. To ne može
biti „rasuto“ kroz različite zakone, kao što
je to urađeno u zemljama okruženja, gdje
su efekti prijavitelja slični našima. Da bi
se zaokružila i osigurala sveobuhvatna
zaštita prijavitelja, neophodno je donošenje
posebnog zakona jer je ovo oblast koja se ne
tiče samo radnih odnosa. Krajnji cilj je jasan
– treba iskoristiti činjenicu da prijavitelj
hoće da prijavi korupciju i druge oblike
nezakonitog postupanja, ali neće sam da se
sudi.
Prijedlozi ovih zakona pokazuju da vlasti
u Bosni i Hercegovini počinju poduzimati
određene mjere u prvenciji korupcije i za
borbu protiv korupcije, posebno u kontekstu
ispunjavanja uslova za sticanje kandidature
za članstvo u Evropskoj uniji. U dosadašnjoj
2 Poseban zakon imaju Rumunija i Velika
Britanija, dok je u procesu pripreme u Holandiji.
praksi, zaštita osoba koje prijave krupciju
sporadično je obrađena u različitim zakonima
na nivou Bosne i Hercegovine, Republike
Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta
BiH. Dosadašnji visok nivo korupcije u
BiH, izraženi egzistencijalni problemi
prijavljivača / uzbunjivača, kao posljedica
odmazde prema njima, i usvajanje Strategije
borbe protiv korupcije (2009 – 2014. godina)
utjecali su na potrebu sveobuhvatnijeg
pristupa u izradi zakonskih rješenja za
zaštitu osoba koje prijavljuju korupciju.
Prošle godine, Severin Strohal, šef Sektora
operacija za pravosuđe, unutarnje poslove
i reformu javne administracije iz Delegacije
Evropske unije u Bosni i Hercegovini, izjavio
je: „Prekršaji počinjeni na štetu društva su
prekršaji na svačiju štetu. Upravo zato je
potrebno snažno djelovanje protiv kršenja
zakona, a posebno borba protiv korupcije.“3
Konkretan napredak na polju borbe protiv
korupcije važan je za evropske integracije,
posebno imajući u vidu izvještaje Evropske
komisije u kojima se ističe da u Bosni i
Hercegovini nije bilo značajnijeg napretka
u borbi protiv korupcije. Evropska komisija
posebno naglašava nedostatak političke volje
za rješavanje problema sa kojima se Bosna i
Hercegovina suočava. Nedovoljna primjena
zakona, asimetričnost i neusklađenost
zakona usmjerenih na borbu protiv korupcije
na različitim nivoima vlasti, ističe se kao
posebno problematična. Imajući u vidu da je
Evropska unija posljednjih godina značajno
pooštrila antikorupcijske standarde koje
se primjenjuju na kandidate za članstvo,
Bosna i Hercegovina mora poduzeti
odlučne aktivnosti na suzbijanju svih oblika
korupcije u javnoj i privatnoj sferi. U prvom
redu, Bosna i Hercegovina će morati provesti
državnu Strategiju borbe protiv korupcije,
GRECO preporuke, te ispuniti sve obaveze
koje proizlaze iz međunarodnih konvencija
o korupciji. U tom kontekstu se promatraju
zahtjevi o zaštiti osoba koje u dobroj vjeri
prijave sumnju u korupciju.
Međunarodne obaveze BiH
Za Bosnu i Hercegovinu, sa međunarodnog
nivoa, uzbunjivanje (akcija prijavitelja) je
prvi put prepoznato u izvještaju za 2009.
godinu, koji je sastavio GRECO,4 kao oblast
3 Izjava od 26. 9. 2012. godine, sa sastanka
Zajedničkog djelovanja za vladavinu zakona sa
policijskim direktorima, policijskim komesarima
i glavnim tužiocima.
4 GREKO – Nadzor nad implementacijom
Građanskopravne konvencije vijeća Evrope
(Grupa država za borbu protiv korupcije –
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koju je neophodno zakonski urediti. Ovaj
izvještaj govori o širem paketu pravnih
intervencija u zakonodavstvu Bosne i
Hercegovine i konkretnih mjera koje se
trebaju poduzeti u borbi protiv korupcije.
U Zaključcima završnog izvještaja se navodi
da “Bosna i Hercegovina registrira nizak nivo
implementacije preporuka koje je napravio
GRECO tokom svog Drugog kruga procjene”.
U istom izvještaju, u Preporuci xi, u stavu
57, kaže se: „GRECO je preporučio (i)
uvođenje jasnih pravila / smjernica i obuke
za državne službenike u vezi sa prijavama
sumnji na korupciju u javnoj administraciji;
i (ii) osiguravanje da su državni službenici
koji prijave sumnju na korupciju u
dobroj namjeri i adekvatno zaštićeni od
negativnih posljedica”. Dakle, GRECO u
GRECO).
68 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
svom izvještaju izričito sugerira adekvatnu
zaštitu od negativnih posljedica, a ne
na „kompenzacijama“, „obeštećenjima“,
„povratu na posao“ i sl. kada se već odmazda
dogodila. „GRECO podsjeća da, pošto nisu
poduzeti nikakvi koraci vezano za zaštitu
prijavljivača u Bosni i Hercegovini, ova
preporuka se smatra da nije implementirana”
(stav 58).5 „Nadalje, GRECO nije obaviješten
niokakvim smjernicama za ponašanje
službenih lica u vezi sa njihovom obavezom
prijavljivanja (procedura u slučaju prijave
sumnje na korupciju i dostupni mehanizmi
zaštite, itd.). Prema tome, GREKO poziva vlasti
5 Drugi krug evaluacije. Dodatak na izvještaj o
usaglašenosti za Bosnu i Hercegovinu. Usvojio
GRECO na 50. Plenarnoj sjednici (Strazbur, 28.
mart – 1. april 2011. godine).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dosadašnji visok nivo korupcije
u BiH, izraženi egzistencijalni
problemi prijavljivača /
uzbunjivača, kao posljedica
odmazde prema njima, i usvajanje
Strategije borbe protiv korupcije
(2009 – 2014. godina) utjecali su na
potrebu sveobuhvatnijeg pristupa u
izradi zakonskih rješenja za zaštitu
osoba koje prijavljuju korupciju.
da razviju, na brz i detaljan način, neophodne mehanizme zaštite
prijavljivača (i u zakonu i u praksi) i da pruže smjernice i obuku za
državne službenike u vezi sa njihovom obavezom prijavljivanja” (stav
60).
Međutim, Bosna i Hercegovina ima šire obaveze u borbi protiv
korupcije. U obrazloženjima za donošenje zakona, predlagač ističe
prvu skupinu razloga za zaštitu „osoba koje u dobroj vjeri, tj. zasnivajući
svoje ponašanje na autentičnim saznanjima i sa željom da zaštite javni
interes, prijavljuju koruptivno ili uopće nezakonito ponašanje, oblast
koja je oslovljena u nekoliko međunarodnih konvencijskih i srodnih
dokumenata“. To su obaveze koje proizlaze iz Konvencije UN protiv
korupcije6 (United Nations Convention Against Corruption – UNCAC),
koja obavezuje Bosnu i Hercegovinu, potpisnicu Konvencije, u članu
33. (Zaštita lica koja podnose prijavu): „Svaka država ugovornica
će razmotriti mogućnost da u svom unutrašnjem pravnom sistemu
predvidi odgovarajuće mjere pružanja zaštite od bilo kog nepravednog
postupka prema bilo kom licu koje nadležnim organima prijavi u
dobroj vjeri i na razumnim osnovama bilo koje činjenice koje se odnosi
na krivična djela utvrđena u skladu sa ovom Konvencijom.” Takođe,
Građanskopravna konvencija o korupciji Vijeća Evrope (Council of
Europe Civil Low Convention on Corruption), u članu 9 (Zaštita
zaposlenih) ističe sličan stav: „Sve strane će u svom domaćem pravu
predvidjeti odgovarajuću zaštitu od bilo kakve nepravedne sankcije za
zaposlene koji imaju osnovu za sumnju na korupciju i koji su prijavili u
dobroj vjeri svoju sumnju odgovornim licima ili vlastima.” Međutim,
i ovdje je riječ o preporukama opcionog („država ugovornica će
razmotriti“), a ne obavezujućeg karaktera. Traži se da država u
domaćem zakonodavstvu uspostavi „odgovarajuću zaštitu“, što se
može razumjeti kao da se može uspostavljati različita pravna norma
zaštite zavisno od kulture, društvenih odnosa i pravnog sistema
svake zemlje koja primjenjuje ove preporuke.
Sve veće interesovanje za probleme prijavitelja i njihovu ulogu,
koju imaju u razotkrivanju korupcije i drugih oblika protivpravnog
postupanja, utjecalo je na Parlamentarnu skupštinu Vijeća Evrope
(Parlamentary Assembly of the Council of Europe – PACE) da usvoji
6 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ – dodatak, Međunarodni ugovori, br.
5/2006.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
posebnu Rezoluciju 1729 (2010)7 o Zaštiti uzbunjivača / prijavitelja.
U Rezoluciji su istaknuti bitni elementi koji će presudno utjecati na
zaštitu prijavitelja u evropskoj budućnosti. Prije svega, širi obim dijela
na koji se odnosi prijavljivanje i “različite vrste nezakonitog postupanja,
uključujući i sva ozbilja kršenja ljudskih prava koja ugrožavaju ili utiču
na život, zdravlje, slobodu ili bilo koji drugi legitimni interes pojedinaca
kao zaposlenih ili korisnika usluga organa javne vlasti, ili poreskih
obaveznika, odnosno kao akcionara, radnika ili klijenata privatnih
kompanija”.8 Rezolucija u stavu 2 ističe da “potencijalne uzbunjivače od
oglašavanja često odvraća strah od odmazde ili izostanak odgovarajućih
aktivnosti nakon njihovog upozorenja, čime se ugrožava interes javnosti
za efikasnim upravljanjem i odgovornošću u obavljanju poslova u javnom
i privatnom sektoru”. Sa druge strane, ističu se pozitivna iskustva koja
su postigle druge zemlje koje su donijele posebne zakone za zaštitu
osoba koje prijave korupciju. Dalje, u stavu 3. se kaže: “Niz katastrofa
koje su mogle da budu izbjegnute navele su Ujedinjeno Kraljevstvo da
usvoji napredne propise za zaštitu uzbunjivača koji ustaju u odbranu
javnog interesa. Slični propisi se već duži niz godina primjenjuju u
Sjedinjenim Američkim Državama i rezultati njihove primjene su globalno
zadovoljavajući.”
Poduzimanje koraka od strane vlasti u BiH
Parlamentarna skupština BiH usvojila je Strategiju borbe protiv
korupcije (2009 – 2014. godina), gdje se u Kratkoročnim ciljevima - do
kraja 2010. godine – u poglavlju Reforma javnog sektora, transparentnost
i odgovornost, stav 3, ističe: „Uspostava otvorenih kanala komunikacije
u svim javnim institucijama na svim nivoima vlasti u BiH, kako bi
se njihovim klijentima i javnim službenicima omogućilo da prijave
korupciju (npr. zapečaćeni poštanski sandučić, telefonske linije
posebne namjene, posebne e-mail adrese i tome slično).” U stavu 4
se ističe: „Kreirati procedure u svim javnim institucijama kojima bi
se garantovalo da nijedan javni službenik ili klijent javne uprave ne
postane žrtvom zbog dobronamjernog otkrivanja napravilnosti.“ U
Srednjoročnim ciljevima – do kraja 2012. godine - u Reformi javnog
sektora, transparentnosti i odgovornosti ističe se, u stavu 4: „Uspostaviti
zakonodavno-pravni okvir za zaštitu osoba koje ukazuju na nepravilnosti
u obavljanju javnih dužnosti (prijavitelji).“ Međutim, Agencija za
prevenciju korupcije i borbu protiv korupcije, koja je formirana na
osnovu usvojene Strategije borbe protiv korupcije i Zakona o Agenciji,
još uvijek nije kapacitirana u ljudskim i materijalnim potencijalima od
njenog osnivanja do danas. Tačnije, postignut je ograničeni napredak
u ostvarivanju usvojene strategije.
Tekst nacrta zakona, bez obzira na sve njegove manjkavosti i ograničanje,
značajan je s aspekta same namjere predlagača, koja je navedena u
obrazloženju. Bez obzira na međunarodne obaveze, praktični „razlozi
za donošenje zakona se ogledaju u činjenici da u Federaciji BiH trenutno
ne postoje efikasni pravni, a ni institucionalni mehanizmi kojima bi se
osigurala zaštita osoba koje se odluče prijaviti kršenje zakona ili drugih
propisa“. Ovo je važna konstatacija koja govori po sebi, posebno imajući
u vidu probleme koje imaju prijavitelji (zviždači / uzbunjivači) koji su
se odvažili na prijavljivanje koruptivnih radnji ili prevara i zbog toga
trpe „štetne posljedice“. Takođe, predlagač ističe da „nadležni organi
u praksi teško dolaze do saznanja da se zaista desila neka koruptivna
radnja uglavnom iz razloga što postoji bojazan kod osoba koje imaju takva
saznanja da bi mogle biti izložene nekom vidu odmazde. U rijetkom broju
7 Parlamentarna skupština Vijeća Evrope usvojila je Rezoluciju 29. aprila 2010.
godina na svom 17. zasjedanju.
8 Rezolucija 1729 (2010) „Zaštita uzbunjivača“, Parlamentarne skupštine Vijeća
Evrope, stav 6.1.1.
70 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
slučajeva, gdje su se pojedinci odlučili prijaviti
korupciju u svojim radnim sredinama, u
pravili su bili izloženi različitim negativnim
reakcijama koje se zajednički mogu nazvati
odmazdom (prestanak radnog odnosa,
mobing, prijetnje, stavljanje u loše radne
uslove, zabrana napredovanja u službi i drugi
vidovi diskriminacije). Osim toga, nadležni
pravosudni organi u suštini ne uspijevaju
osigurati efikasnu zaštitu takvih osoba,
primarno usljed činjenice kako u FBiH ne postoji
zakonski ustanovljeno pravo na zaštićeno
prijavljivanje, a što se nastoji otkloniti ovim
zakonom. Krajnja namjera predlagača je da
se javnosti, odnosno građanima pošalje jasna
poruka kako će država putem zakonskih normi
i uspostavljenih institucija uložiti sve moguće
napore da pruži adekvatnu i efikasnu zaštitu
osobama koje se odluče prijaviti korupciju, bez
straha da će usljed toga biti izložene bilo kojim
radnjama odmazde“. Ovo nije argument za
stav da je zakon racionalan, ekonomičan
i provodiv, kako tvrdi predlagač, već iskaz
postojanja svijesti o dubini problema
korupcije i prevara koje postoje u Federaciji
BiH i o nedostatku efikasnih mehanizama
borbe protiv toga.
Suočavanje sa predrasudama
Postojeće zakonodavstvo na svim nivoima
vlasti i njegova praktična provedba na zaštiti
osoba koje prijave korupciju pokazuju
ograničenja za osobe koje bi htjele, mogle
ili željele da prijave sumnju u korupciju.
Stiče se dojam da su bh. vlasti do sada
formalno zadovoljavale minimum uslova
u ispunjavanju preporuka za sticanje
kandidature Bosne i Hercegovine za članstvo
u Evropsku uniju, a ne da se osigura
stvarna zaštita osoba koje prijave korupciju.
To generalno govori o nerazumijevanju
ovog problema u Bosni i Hercegovini ili o
nepostojanju političke i pravne volje da se
taj problem pokuša, prvo, razumjeti, a tek
potom ozbiljno rješavati. Problem korupcije
se do sada najčešće razumijeva kolokvijalno,
kao problem policije - tužiteljstva - sudova
ili nevladinih organizacija koje javno, na
deklarativnom nivou, govore o korupciji,
percepciji korupcije, pa i potrebi zaštite
osoba koje, u dobroj vjeri, prijave sumnju u
korupciju. To govori o tri vrste predrasuda
koje se najčešće susreću u debati o zaštiti
prijavitelja:
a) Prva, borba u prevenciji korucije i
postupak razotkrivanja korupcije jesu,
prije svega, policijska „stvar“, nakon
toga nastupa tužiteljstvo, sudovi, itd. U
kontekstu ovog postupka, osoba koja je
prijavila korupciju razumijeva se kao
„kolateralna šteta“, odnosno nužan uvjet
da bi se dogodilo razotkrivanje korupcije,
toj osobi (prijavitelju) za eventualno
pretrpljenu štetu, nepravdu, odmazdu,
zlostavljanje i sl. slijedi „adekvatna
zaštita“, i tome se, na organizirani
način, ne pristupa. Cjelokupna postojeća
pravna, odnosno zakonodavna legislativa
i operativne mjere su destimulativne,
što sama praksa pokazuje. Korupcija,
po istraživanjima percepcije korupcije,
raste u Bosni i Hercegovini, a osoba koje
prijavljuju sumnju u korupciju sve je
manje i kada se pojave (dignu svoj glas)
imaju sve veće egzistencijalne probleme.
Suštinski cilj se ne postiže: smanjenje
korupcije i zaštita osoba koje prijave
sumnju u korupciju.
b) Druga, rješavanje pitanja zaštite osoba
koje izraze sumnju u korupciju i tu
sumnju
potkrijepe
argumentima
najčešće se, u kontekstu debate i rada
na izradi pravne zaštite, razumijeva
kao da su te osobe već doživjele osvetu
na poslu i da su protiv tih osoba već
poduzete određene pravne sankcije
(štetne mjere) u organima, tijelima ili
preduzećima (javnim ili privatnim). U
izradi normativnih rješenja za zaštitu
uzbunjivača zakonodavac treba polaziti
od sljedeće dvije pretpostavke: prva,
zaposlenik želi da prijavi sumnju u
korupciju, ali ne želi da se izlaže dugim
sudskim
postupcima
oko
njenog
dokazivanja ili ne želi da dovodi u pitanje
svoju i egzistenciju svoje porodice kroz
različite oblike odmazde koje mogu biti
poduzete protiv njega i njegove porodice,
i, druga, ukoliko zakonodavac želi usvojiti
stimulativna i efikasna rješenja u zaštiti
osoba koje u dobroj vjeri žele prijaviti
sumnju u korupciju, on mora poći, u
procesu noveliranja, od pretpostavke
da se još ništa nije dogodilo – dakle, još
nema prijave sumnje u korupciju i nema
poduzetih akcija odmazde prema osobi
koja je prijavila sumnju u korupciju.
c) Treća, kod nas se u Bosni i Hercegovini
gotovo potpuno „izgubio“ osjećaj ili
svijest o postojanju ljudi, nekoga ko u
interesu „općeg dobra“, bez ikave zle
namjere prema počiniteljima korupcije,
želi da prijavi sumnju u korupciju.
Sumnju „u dobroj vjeri“ i za „opće
dobro“. Definitivno, s obzirom na to da
do prijavljivanja korupcije (izražavanja
sumnje
u
korupciju)
dolazimo
postfestum, nakon poduzetih odmazdi
od strane rukovodećih organa prema
zaposlenicima koji su prijavili sumnju u
korupciju, bez adekvatne zaštite tih osoba
malo ko od zaposlenika će poduzeti iste
ili slične korake, pa i onda kada ih zakon
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na to obavezuje. Alternativa je šutnja.
4. Zakon o prijaviteljima mora se jednako
Otklanjanje ovih predrasuda ključ je za
adekvatan pristup izradi pravne legislative
za potpunu (stvaru) zaštitu osoba koje
izraze sumnju u korupciju. Pitanje izrade
zakonodavne legislative nije, u prvom
redu, stvar policije, tužitelja i sudova, koji
će obezbijediti zaštitu uzbunjivača jer je
tada već kasno. Takođe, zakonodavac mora
poći od pretpostavke da se prijava sumnje u
korupciju događa „u dobroj vjeri“ i za „opće
dobro“ od strane osoba prema kojima još nije
poduzeta nikakva akcija osvete, odmazde
ili bilo koji drugi oblik diskriminacije.
Tada će svako pozivanje na razliku između
anglosaksonskog i evropskog prava biti
izlišno.
5. Određivanje štetnih mjera je zabranjeno
Postoji 11 principa na osnovu kojih se može
„mjeriti“ efikasnost zakona o zaštiti osoba
koje prijavljuju korupciji i druge oblike
nezakonitog ponašanja:
1. Zaposlenici moraju imati pravo da u
javnom interesu otkriju i prijave kršenje
zakona – zakon o zaštiti prijavitelja mora
imati razumnu definiciju „zaštićenog
prijavljivanja“.
2. Prijavitelji moraju imati pravo na punu
sudsku zaštitu i suđenje na temelju
odmazde učinjene protiv njih.
3. Zakon mora obezbijediti da se spriječe
prijetnje na poslu i izvan njega, tj. da
zaposlenici ne mogu biti izloženi tzv.
„efektu zastrašivanja“ kako bi odustali
od prijave za kršenje zakona.
72 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
odnositi na javni i privatni sektor.
na osnovu zakona o prijaviteljima,
a šteta koju definiše zakon mora biti
dovoljna kako bi se osiguralo da nijedan
prijavitelj nije oštećen zbog zaštićenog
prijavljivanja
6. Mora se uspostaviti nezavisan vladin
ured u cilju prihvatanja i ispitivanja
zaštićenih prijava koje su podnijeli
zaposlenici kako bi se pružila zaštita
prijaviteljima.
7. Nezavisni vladin ured mora imati ovlasti
da ispituje slučajeve odmazde i da
osigura punu zaštitu prijaviteljima koji
su osnovano podnijeli prijavu.
8. Ometanje pravde i krivotvorenje izjava
svjedoka je zabranjeno – odmazda
protiv prijavitelja se mora u zakonu
okarakterisati kao krivično djelo
ometanja pravde. Isto pravilo se treba
odnositi na prijavitelje ako zloupotrijebe,
izvan
svake
sumnje,
zaštićeno
prijavljivanje i to koriste kao osvetu
prema nekom licu.
9. Moraju se uspostaviti posebne mjera
zaštite prijavitelja i nagrada kako bi se
pomoglo u razotkrivanju i prevenciji
velikih prevara, poreskih utaja i kako
bi se država zaštitila od koruptivnih
dužnosnika i drugih koji tajno sklanjaju
novac na nelegalne bankovne račune u
inostranstvu.
10.Stimulansi
moraju
postojati
u
cilju ohrabrivanja zaposlenika ka
preuzimanju rizika za svoje karijere
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i poslove, te prijavljivanju prevara
nadležnim organima radi osiguranja da
su prijavitelji obeštećeni za gubitak posla
i karijere.
11. Prijavitelji moraju imati pravo regulisano
zakonom da, u ime države, ako izostane
djelovanje državnih tijela, samostalno
pristupe sudu kako bi se efikasno
implementirali antikorupcijski zakoni.
Odnosno, ako izostane djelovanje
tužilaštva za podizanje optužnice protiv
počinitelja nezakonitih radnji koje su
prijavili, da mogu samostalno podnijeti
tužbu sudu.
Tokom komentara nacrta zakona osvrnut
ćemo se na ova pitanja i pokušati napraviti
poređenje zakonskih rješenja s ovim
principima. Neophodna je neka vrsta
samjeravanja
(uporednog
istraživanja)
kako bismo mogli govoriti o njegovim
potencijalnim učincima – efektima u praksi
i provođenju.
Normativni pristup
Uvažavajući ustavno-pravnu strukturu i
organizaciju Bosne i Hercegovine, Nacrt
zakona o zaštiti prijavitelja korupcije, koji
je upućen u parlamentarnu proceduru,
fokusiran je na nadležnosti koje pripadaju
Parlamentarnoj skupštini BiH (nadležnosti
države) i neće obuhvatati nadležnosti koje
pripadaju Republici Srpskoj, Federaciji
Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu BiH.
On može poslužiti da se, s aspekta zahtjeva
za usklađivanjem zakonodavstva BiH sa
međunarodnim konvencijama i pravnim
stečevinama Evropske unije, pripreme i
usvoje posebni zakoni na nivou Republike
Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta BiH.
Zakon se odnosi na zaposlenike u državnim
institucijama ili institucijama koje su
formirane na državnom nivou. Međutim,
gledano s aspekta obuhvatnosti, dobavljači
usluga prema državnim institucijama nisu
obuhvaćeni zakonom kako bi se izbjeglo bilo
kakvo problematiziranje „nadležnosti nižih
nivoa vlasti“ jer su dobavljači dominantno
registrovani i funkcioniraju po entitetskim
zakonima.
U Nacrtu zakona za zaštitu prijavitelja
korupcije u Federaciji BiH ključno pitanje
glasi: u kojim se specifičnim odnosima
nalaze društvedni akteri (tj. oni na koje
nailazimo u institucijama države, na
tržištu, u javnom i privatnom sektoru)
prema rezultatima njihovog djelovanja na
suzbijanju korupcije i da li bi drugačiji odnos
konfiguracije navedenih društvenih aktera
dao bolje rezultate od postojećih, s obzirom
na vrijednosne kriterije o iskorjenjivanju
korupcije, održivom razvoju i društvenoj
pravednosti? Predlagač Nacrta zakona
smatra da bi se normativnom promjenom
specifične
konfiguracije
postojećih
društvenih aktera polučilo bolje rezultate od
postojećih u području smanjenja korupcije
u Federaciji BiH. Najsnažniji ili ključni
društveni akteri (prijavljivači / zviždači
/ uzbunjivači) u suzbijanju korupcije,
ukoliko budu normativno podržani i
zakonom zaštićeni od odmazde, potpuno će
promijeniti društveni kontekst i specifične
odnose među društvenim akterima koji
produciraju korupciju kao sastavni dio
njihovog društvenog međuodnošenja. Da
li će to Nacrta zakona o zaštiti prijavitelja
korupcije obezbijediti?
Istraživanja pokazuju da se do otkrivanja
korupcije, prevare ili nekih drugih
nezakonitih radnji prije dolazi dojavama
nego revizijom, kontrolom ili putem nekog
drugog mehanizma. Većina zaposlenika ne
prijavljuje prevare nadležnom organu dok
dojave kontinuirano predstavljaju najčešći
način otkrivanja prevara, djelatvornost
dojava se obezvređuje, ako ničim drugim,
onda činjenicom da veliki broj organizacija
u praksi ne sprovodi sistem za prijavljivanje
prevara. U Bosni i Hercegovini postoje
zaposlenici u javnom i privatnom sektoru koji
su, u dobroj namjeri, govorili o prevarama,
zloupotrebama i korupciji. Međutim, mnogi
od njih imali su negativno iskustvo, kada
su postojeći interni kanali prijavljivanja
zakazali, i većina njih je završavala na
ulici ili se upuštala u dugotrajne sudske
procese da bi zaštitili svoja prava. Rijetki
slučajevi okončani su pozitivnim ishodom
kada su neki državni organi reagovali na
adekvatan način. Visok nivo korupcije i
problemi zaposlenika (prijavitelja) ne daju
nadu da će u budućnosti, ukoliko se želimo
ozbiljno suočiti sa problemima korupcije, sa
očekivanim i zadovoljavajućim rezultatima
to dogoditi bez posebnog zakon koji bi
se bavio pravnom zaštitom uzbunjivača.
Upravo iz tih razloga preovladalo je mišljenje
da je neophodno pristupiti izradi takvog
zakona.
Definiranje osnovnih
pojmova
U Nacrtu zakona o zaštiti prijavitelja
korupcije, „prijavitelj je osoba koja vrši
zaštićeno prijavljivanje ili poduzima radnje u
svrhu zaštićenog prijavljivanja, a pod kojim se
naročito smatra osoba koja je uposlena ili je
bila uposlena u subjektima javnog i privatnog
sektora u smislu članka 1. ovog zakona, bilo da
je uposlena stalno ili privremeno, plaćeno ili
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
neplaćeno.“ 9 U Nacrtu zakona o zaštiti lica
koja prijavljuju korupciju u institucijama
Bosne i Hercegovine, u definiciji pojmova
u „upotrebi“ je pojam „uzbunjivač“ koji
se definira kao „lice koje je zaposleno u
institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim
licima koje osnivaju institucije Bosne i
Hercegovine, koje u dobroj vjeri i javnom
interesu prijavi sumnju na korupciju u
institucijama u kojima radi.“10
Prijavitelj i uzbunjivač terminološki se
razlikuju, ali se razlikuju i po opsegu
prijavljivanja:
■■ Uzbunjivač, po ovom zakonu, može biti
lice koje je samo zaposleno u institucijama
BiH ili, još konkretnije, u instituciji
u kojoj radi. Vjerovatno će se učiniti
problematičnim ako to lice (uzbunjivač)
dođe do saznanja o korupciji ili prevari
u nekoj od institucija BiH u kojoj ne radi.
■■ Prijavitelj u Federaciji BiH može biti
svako lice, zaposlenik u javnom ili
privatnom sektoru ili bivši zaposlenik, ali
ne i lice koje je nezaposleno, penzioner,
student, poljoprivrednik, itd., koji dođe
do informacija o korupciji i prevari ili
nesavjesnom poslovanju. Fokus je na
zaštiti prava iz radnog odnosa, mada bi
se trebalo zakonom obuhvatiti svako lice
koje dođe do saznanja o djelima korupcije,
prevare ili nesavjesnog poslovanja.
Kada analiziramo „definicije pojmova“, ali
i druga zakonska rješenja mogu se uočiti
određeni nedostaci. Međutim, važno je da se
ovi nacrti zakona usvoje i da se otvori prostor
za njihovu primjenu. Tokom primjene ovih
zakona moguće je otklanjati njihove slabosti,
nedorečenosti dopunama i izmjenama
pojedinih članova. Posebno treba uzeti u
obzir Rezoluciju Parlamentarne skupštine
Vijeća Evrope broj 1792 (2010), o zaštiti
uzbunjivača koja je proširila opseg pitanja
na koja se uzbunjivanje (prijavljivanje)
odnosi, a ne samo na korupciju. Sa druge
strane, za očekivati je da u nekoliko narednih
godina bude usvojena konvencija o zaštiti
uzbunjivača, koja će biti obavezujuća za sve
zemlje članice Vijeća Evrope. Npr. ispuštanje
otrovnih tvari u rijeku nije direktno
korupcija, ali je nesavjesno poslovanje koje
bi trebalo biti predmetom koji će ovaj zakon
tretirati. Dakle, Rezolucija traži od članica
Vijeća Evrope da se zakonodavstvo o zaštiti
uzbunjivača uredi na sveobuhvatan način,
što podrazumjeva da se „obavezno odnosi
na sva upozorenja data bona fide o različitim
9 Nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača u Federaciji
BiH, član 2, stav b).
10 Nacrt zakona o zaštiti lica koja prijavljuju
korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine,
član 2, stav b)
74 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
vrstama nezakonitog postupanja, uključujući
i sva ozbiljna kršenja ljudskih prava koja
ugrožavaju ili utiču na život, zdravlje, slobodu
ili bilo koji drugi legitiman interes pojedinaca
kao zaposlenih ili korisnika usluga organa
javne vlasti, ili poreskih obaveznika, odnosno
akcionara, radnika ili klijenata privatnih
kompanija.“11
Vjerovatno velike prevare i krivična djela
mogu biti razotkrivani od lica koja nisu
u radnom odnosu ili nisu zaposlena u
institucijama u kojima je djelo učinjeno.
Također, problem objavljenih informacija
u medijima koje se dobijaju iz tzv.
„neimenovanih izvora“ više je otvoren nego
normativno riješen. Međutim, vrlo je važno
što se zakonom otvara prostor za pristup
suda u Strazburu, ako zakažu domaći
mehanizmi zaštite prijavitelja.
„Zaštićeno prijavljivanje“ je odavanje ili
prijavljivanje informacija koje ukazuju: 1.
„da je izvršen, da je u toku ili će se izvršiti
akt korupcije“, i 2. „na aktivnosti koje se
poduzimaju u cilju prikrivanja bilo koje gore
opisane stvari“.12 Ključ za uspjeh zakona
o zaštiti uzbunjivača jeste da on treba biti
fokusiran na „zaštićeno prijavljivanje“.
Zaštićeno prijavljivanje nije isto što i
„zaštita svjedoka“, ali se dijelom odnosi i
na to. Odnosno, kada se zaštićeni prijavitelj
pojavljuje
u
eventualnom
sudskom
postupku kao „zaštićeni svjedok“ na njega se
mogu primjenjivati zakonske odredbe koje
se odnose na „zaštitu svjedoka“. Međutim,
ovdje se radi o zaštićenim postupku, kanalu
za prijavljivanje i razotkrivanje korupcije
i prevare. Ovo posebno imajući u vidu
da najveće prevare i koruptivne radnje
nisu jednokratni čin u kojem prijavitelj
„učestvuje“ kao svjedok već najčešće
dugotrajniji analitički postupak koji vodi
ka sumnji u postojanje prevare ili korupcije
gdje se prijavitelj ne mora pojavljivati kao
svjedok. Drugim riječima, kod noveliranja
zakonskih rješenja zakonodavac treba
da slijedi poznatu maksimu: građanin
(zaposlenik / radnik) hoće da prijavi korupciju
ili prevaru, ali neće da se sudi. To je izazov
za uspjeh normiranja zakonskih rješanja jer
je malo zaposlenika koji će se olako upustiti
u dugotrajne sudske proces bez državne
zaštite i sa neizvjesnim ishodom i o tome
zakonodavc treba, u ime zaštite javnog
interesa, voditi računa. Ako slijedimo pravne
principe za zaštitu uzbunjivača, vidjet ćemo
da je ključ na zaštićenom prijavljivanju:
„Uposlenici moraju imati pravo da u javnom
interesu otkriju i prijave kršenje zakona
– zakon o zaštiti prava uzbunjivača mora
11 Rezolucija Vijeća Evrope 1729 (2010) Zaštita
uzbunjivača, 6.1.1.
12 član 2, stav a)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sadržavati razumnu definiciju zaštićenog prijavljivanja.“13 „Mora se
uspostaviti specijalni ured u cilju prihvatanja i ispitivanja zaštićenih
prijava koje su podnijeli uposlenici kako bi se pružila zaštita
uzbunjivača.“14
Prvi princip nam govori o tome kako prijavitelji (zaposlenici) moraju
imati pravo, a ne obavezu prijavljivanja i da zaštićeno prijavljivanja
„mora sadržavati razumnu definiciju zaštićenog prijavljivanja“. Ova
odredba je opcionog karaktera, gdje svaki zaposlenik ima pravo i
mogućnost da prijavi korupciju, odnosno da to pravo konzumira.
Drugi princip govori o uspostavi „specijalnog ureda“, o postojanje
ureda, odjela ili neke institucije, gdje zaposlenik može doći i izvršiti
prijavu. Ovakva vrsta ureda je neophodna iz dva razloga: prvi,
ured vrši preliminarnu istragu da bi utvrdio opravdanost iznesene
sumnje u korupciju od strane uzbunjivača i, drugo, ako se sumnja
pokaže opravdanom vršio bi zaštitu osoba koje su prijavile korupciju
ili prevaru.
„Štetna mjera“15 je pojam koji je široko obrazložen, ali „štetne mjere“
u zakonu nisu okarakterizirane kao krivično djelo mada su djela
korupcije i prevare okarakterizirane kao krivična djela. Upravo iz tih
razloga bi se radnje koje se poduzimaju protiv prijavitelja trebale u
zakonu tretirati kao krivično djelo jer one imaju za cilj da ta krivična
djela prikriju ili ometaju pravdu da ne bi bila razotkrivena. U poglavlju
V (Kaznene odredbe) član 16. zakona predviđa, za naše prilike,
drastične novčane kaznene mjere16 dok su izostale zatvorske kazne.
Važno je istaći da zakon obuhvata i „štetne mjere“ koje se poduzimaju
prema prijaviteljima izvan radnog prostora, „na sve radnje koje se
mogu dovesti u neposrednu ili posrednu vezu sa prijavljivanjem“.
Ovo je veoma važno s obzirom na činjenicu da se koriste „mehanizmi
zastrašivanja“ izvan radnog prostora i od osoba koje nemaju bliže ili
dalje veze sa zaposlenikom i njegovim radnim mjestom ili firmom,
institucijom u kojoj radi.
Odmazda prema uzbunjivačima se uopšteno tumači: kao nepovoljan
tretman koji predstavlja neposrednu posljedicu i reakciju poslodavca
na podnesenu prijavu uzbunjivača ukoliko se otkrije njegov identitet.
Odmazda se široko definiše i može biti prepušteno sudu da je preciznije
odredi tokom samog procesa. Čak i u slučajevima kada sud utvrdi da
13 Prvi princip
14 Drugi princip
15 „Štetna mjera je svaka radnja kojom se prema prijavitelju ili osobi koja se
smatra prijaviteljem neposredno ili posredno različito postupa, uključujući
naročito svako isključivanje ili ograničavanje mogućnosti sudjelovanja u
natječajima za upošljavanje ili unapređenje, prestanak radnog odnosa, premještaj,
isključivanje ili ograničavanje mogućnosti stručnog obrazovanja i usavršavanja,
lošiju ocjenu rada, lošije uvjete i zahtjeve rada, suspenziju sa poslova i plaće,
vraćanje na nižu kategoriju u okviru radnih mjesta, izostanak poslovnog
angažmana, stvaranje radnih uvjeta kojima bi se uposlenik odvratio od zaštićenog
prijavljivanja, uznemiravanje, mobing, kao i svaka druga okolnost koja ima za
svrhu ili posljedicu da prijavitelju onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje
ili ostvarivanje na ravnopravnom temelju prava i slobode u svim oblastima javnog
života, a koja se može dovesti u neposrednu ili posrednu vezu sa prijavljivanjem.“
16 „Novčanom kaznom u iznosu od 50.000 KM do 150.000 KM bit će kažnjena za
prekršaj pravna osoba koja je poduzela štetne kadrovske mjere prema prijaviteljima
korupcije“ - član 16. stav (1) i „Za prekršajne radnje iz stava (1) ovog člana bit
će kažnjena za prekršaje i odgovorna osoba u pravnoj osobi u iznosu od 10.000
KM do 20.000 KM.“ - član 16. stav (2). Takođe: „Uz novčanu kaznu za prekršaj
iz stava (2) ovog člana može se izreći odgovornoj osobi u pravnoj osobi zaštitna
mjera zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od deset godina“
- član 16. stav (4).
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
je došlo do neuspjeha u konkretnim slučajevima provođenja istrage
na osnovu prijave, on može donijeti presudu u korist uzbunjivača
kod slučajeva odmazde. U najvećem broju slučajeva poslodavac sam
može, na temelju radnog procesa, pretpostaviti i identificirati osobu
koja je izvršila prijavu. Kao što je u prethodnom poglavlju istaknuto,
postoje različiti postupci odmazde koju može poduzeti poslodvac ili
nadređena osoba prema prijavitelju. Bez obzira o kakvim oblicima
odmazde je riječ, zakon mora imati, podrazumijevati, pokrivati
i suptilne obilke odmazde. Iz tih razloga postoji različita zakonska
praksa zaštite uzbunjivača od odmazde poslodavca, odnosno
nadređene osobe.
Postoje iskustva, zakonska rješenja, koja u takvim slučajevima
prebacuju odgovornost na poslodavca. Ukoliko zaposlenik utvrdi da
je žrtva odmazde od strane poslodavca ili nadređene osobe, kolege
sa posla ili osobe sa strane koja je povezana sa poslodavcem ili
nadređenom osobom, poslodavac ili nadređena osoba imaju obavezu
da dokažu da je taj postupak bio opravdan na osnovu objektivnih
okolnosti. U nekim zakonskim rješenjima poslodavac ili nadređena
osoba imaju obavezu i dužnost da se postaraju da uzbunjivač ni na koji
način ne bude ometen u obavljanju svojih poslova, što podrazumijeva
i zaštitu od odmazde. Svaki vid odmazde može biti zakonski tretiran
kao krivično djelo. S obzirom na visok nivo korupcije u društvu,
nepostojanje adekvatne zakonske zaštite prijavitelja i dugi sudski
procesi koji omogućavaju različite i suptilne oblike odmazde prema
prijavitelju, zakonom bi trebalo predvidjeti da se takav čin smatra
krivičnim djelom. Ukoliko želimo izgraditi efikasne mehanizme
borbe protiv korupcije koji će imati efektivne učinke, svako drugačije
tretiranje odmazde neće dati očekivane rezultate. Sprečavanje
viktimizacije prijavitelja treba da spada u dužnost poslodavca.
Prijavitelji, koji u dobroj vjeri izraze sumnju u opravdano postojanje
korupcije, u ime javnog interesa a ne za svoju dobrobit, moraju biti
adekvatno zaštićeni pa i nagrađeni od društva. Minimum je, u ovoj
fazi razvoja zakonodavstva za zapštitu prijavitelja, da se svaki oblik
odmazde prema njima treba tretirati kao krivično djelo.
Korupcija17 je najveći izazov našeg vremena i kao takva globalno je
prepoznata kao osnovna prepreka za razvoj društva i demokratije.
Bolje je prevenirati korupciju nego se boriti protiv korupcije skupim
istražnim postupcima, dokazima i sudskim procesuiranjima, koji za
konačnicu mogu imati stroge sankcije. Da bismo uopšte govorili o
preventivnom djelovanju u cilju sprečavanja korupcije, potrebno je
poći od definicije korupcije. Sama riječ „korupcija“ potječe iz latinske
riječi „corrumpare“, što znači podmićivati. Iz samog korijena riječi
korupcija nedvosmisleno je izraženo da se radi o odnosu dva lica,
onog koji podmićuje i onog koji je podmićen. Dakle, da bismo govorili
o korupciji moramo imati dvije strane – onu koja daje i onu koja prima
– a ovaj odnos je kao takav definisan i u Krivičnom zakonu BiH.18
Međutim, prevencija nije dovolja za borbu protiv korupcije.
Odnosno, svi oblici prevara ne mogu biti prevenirani. Uvijek ostaju
konkretni slučajevi koji se u procesu primjene antikorupcijskih
mjera razotkrivaju i procesuiraju. Zemlje u tranziciji posebno su
podložne korupciji s obzirom na njihov slab razvoj tržišnih institucija
ili institucionalnih kapaciteta za provođenje zakona. Činjenica
koja posebno zabrinjava i koja je glavni uzrok izuzetno visokog
procenta korupcije je nedostatak adekvatnog znanja, sposobnosti,
17 U zakonu se korupcija definira kao „svaka zloupotreba položaja ili situacije
koja se odnosi na subjekte definirane u članu 1 ovog zakona, koja se poduzima radi
izravne ili neizravne koristi za počinitelja ili nekoga drugoga, kao i svaki drugi
oblik ponašanja kojim se namjerno ili nanamjerno nanosi šteta javnom interesu u
Federaciji Bosne i Hercegovine, uključujući naročito ponašanja kojima se vrijeđa
ili ugrožava sigurnost ili zdravlja jedne ili više osoba ili ugrožava okoliš“.
18 Članovi 217 i 218 Krivičnog zakona BiH.
76 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ali i spremnosti da se institucije države
ozbiljno uhvate u borbu protiv korupcije. Iz
tih razloga kod nas se svaki govor o korupciji
smatra neuvjerljivim. Općepoznata je
činjenica da „slabo“ razvijene zemlje, prema
indeksu percepcije korupcije (izvještaji
Transparency
Internationala),
ukazuju
na činjenicu da te zemlje imaju znatno
lošije rezultate u pogledu stepena borbe
protiv korupcije, dok su visokorazvijene
zemlje visoko rangirane i imaju nizak
indeks percepcije korupcije. Istraživanja
pokazuju, što je veoma interesantno, da su
razvoj i korupcija obrnuto proporcionalno
postavljeni, tj. što je veći stepen razvoja
jedne zemlje to je manji stepen korupcije.
I obrnuto. Stoga će biti interesantno ovdje
izložiti tezu obrnute proporcije razvoja i
korupcije. Ista je činjenica i sa stepenom
razvoja tržišta jedne zemlje - što je tržište više
razvijeno, to je stepen percepcije korupcije
manji, i obrnuto.
vlasništva, poštivanje ugovora i regulirano
slobodno tržište. Izgradnja ovih institucija
nije nimalo jednostavan niti jednkratan
čin. Naprotiv! To je dugi put izgradnje
institucija koje će osigurati održivi razvoj
i povjerenje u institucije, kako one koje su
vezane za unutrašnje funkcioniranje tržišta
tako i demokratske institucije koje garantuju
građanske slobode. Za takva društva nema
jednostavnih i kratkoročnih rješenja, koja
će dati trajne rezultate u budućnosti. Ne
bez razloga se kaže da kod izrade prava i
noveliranja zakonskih rješenja zakonodavac
mora imati znanje i uvid u realno stanje
odnosa koje nastoji pravno kodificirati.
Uopće ne mora da znači da transponovana
pravna rješenja iz jednog pravnog okvira
mogu i moraju dati iste rezultate u drugom.
Jednostavno, mnogo toga treba imati u vidu,
kulturu, tradiciju, stepen razvoja društva
i niz drugih faktora da bi se neki problem
zakonski uobličio i dao očekivani rezultat.
Dva su ključna momenta koje možemo
identificirati u izvještajima o korupciju
u Bosni i Hercegovini. Prvi se odnosi
na nedostatak političke volje da se na
sistemetičan, organizovan način država
uključi u borbu protiv korupcije. Takvo
mišljenje vrlo često dijele i ljudi koji
su zaposleni u institucijama države. U
Izvještaju o napretku BiH, što ga je sačinila
Evropska komisija, govori se o deklarativnoj
posvećenosti antikorupcijskim reformama
i nedstatku političke volje da se vlast
ozbiljno suoči sa ovim problemom. I, drugi,
nedostatak sposobnosti i spremnosti za
provođenje zakona. Uprkos činjenici da
su tokom posljednjih nekoliko godina
postavljeni solidni zakonski i institucionalni
okviri za efikasniju borbu protiv korupcije,
glavni izazov ostaju slabi mehanizmi
implementacije pa samim tim i izostanak
pozitivnih rezultata. Dakle, prethodno smo
istakli da postoje mišljenja kako Bosna i
Hercegovina ima dobra zakonska rješenja,
koja su transponirana u zakonodavstvo
BiH iz drugih zemalja sa dobrom praksom
i pozitivnim rezultatima. Neprovođenje
zakona i antikorupcijskih mjera važan je
aspekt koji utječe na visok nivo korupcije
u našoj zemlji. Nedostaje sistemski pristup
u provođenju zakona koji bi obuhvatio sve
stubove društvenog integriteta i rezultirao u
smanjenju korupcije već se antikorupcijske
aktivnosti poduzimaju ad hoc, selektivno,
nekoordinirano, sa ograničenim učincima.
Međutim, da li je to uvijek tako?
Pojam „razumno uvjerenje“ u zakonu se
definira kao „stav prijavitelja koji se zasniva
na činjenicama i okolnostima o kojima
prijavitelj ima vlastitih saznanja i za koja drži
da je istinit“. Kao što smo prethodno naveli,
Konvencija UN protiv korupcije (United Nations
Convention Against Corruption – UNCAC) u
članu 33. predviđa „zaštitu lica koja podnose
prijavu“. Na osnovu ovog člana, “svaka
država ugovornica će razmotriti mogućnost
da u svom unutrašnjem pravnom sistemu
predvidi odgovarajuće mjere pružanja zaštite
od bilo kog nepravednog postupka prema bilo
kom licu koje nadležnim organima prijavi u
dobroj vjeri i na razumnim osnovama bilo
koje činjenice koje se odnose na krivična djela
utvrđena u skladu sa ovom Konvencijom”.
Takođe,
Građanskopravna konvencija o
korupciji Vijeća Evrope (Council of Europe
Civil Low Convention on Corruption), u članu
9. (Zaštita zaposlenih) ističe sličan stav: “Sve
strane će u svom domaćem pravu predvidjeti
odgovarajuću zaštitu bilo kakve nepravedne
sankcije za zaposlene koji imaju osnovu
za sumnju na korupciju i koji su prijavili
u dobroj vjeri svoju sumnju odgovornim
licima ili vlastima.” Kao što se vidi, i jedna
i druga konvencija „upotrebljava“ sintagmu
u „dobroj vjeri“ („in good faith“), koja se
često kod nas prevodi „u dobroj namjeri“,
„razumno uvjerenje“ što stvara konfuziju u
razumijevanju ovih članova, kao i njihovu
implementaciju u našem zakonodavstvu.
Izraz u „dobroj vjeri“ ne odnosi se na
namjeru „uzbunjivača“ da prijavi sumnju
u korupciju nadležnom organu već na
njegovu savjesnost (svijest o činjenicama)
da su činjenice (informacije) do kojih je on
došao istinite (razumno uvjerenje). Pa čak i
onda kada se pokaže da činjenice do kojih je
došao uzbunjivač nisu istinite ostaje „dobra
Posve je jasno da Bosna i Hercegovina, kao
zemlja u tranziciji, prolazi kroz sve nužne
faze izgradnje institucionalnih kapaciteta za
uspostavljanje tržišnih mehanizama koji će
obezbijediti sigurnost postojanja privatnog
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vjera“ u razloge prijavljivanja, a ne njegova
„dobra namjera“ da to uradi po svaku cjenu.
Ukoliko se značenje sintagme „razumno
uvjerenje“ svede na „namjeru“ prijavitelja
ona se može tretirati dvojako: onda kada
se pokaže da činjenice „prijavljivača“ nisu
istinite njegova namjera se može tretirati
kao „zlonamjerna“ i obrnuto.
Prijavljivanje u dobroj vjeri se svodi na
razuman razlog, razumno uvjerenje da
osoba koja prijavljuje korupciju vjeruje
ili smatra da su činjenice koje prijavljuje
istinite. Međutim, interpretacija sintagme
u „razumno uvjerenje“ bez obzira na što
se prijava odnosila (samo na korupciju ili
neke druge oblike nasavjesnog postupanja)
može biti shvaćena i kao čin zloupotrebe,
odmazde, prema nekoj osobi, kao namjera
„prijavljivača“ da tu osobu stavi u nepovoljan
položaj. Ovaj čin se može interpretirati
i šire: ukoliko nešto nije zabranjeno na
osnovu nekog drugog zakona uposlenik
može otkriti neke informacije medijima,
javnosti ili nevladinoj organizaciji koje
se mogu pokazati u istrazi netačnim.
Konsekvence takvog čina mogu se odnositi,
tj. mogu trpjeti i oni koji su te informacije
objelodanili javnosti (mediji ili nevladine
organizacije). Iz ovih slučajeva se pokazuje
da postoji razlika između „prijavljivanja“
nekog nasavjesnog djela i „objelodanjivanja“
tog prijavljivanja zbog čega se fokus
bespotrebno stavlja na čin prijavljivanja na
„razumno uvjerenje“. Odluka o prijavi i sam
čin prijavljivanja su dvije odvojene „stvari“
i one moraju, kao takve, biti uzete u obzir
kod noveliranja zakonskih rješenja. Iskustva
pokazuju da su rijetki postupci prijavljivanja
sumnje u korupciju ili druge oblike
nesavjesnog poslovanja koji se poduzimaju
kao čin zloupotrebe od strane osobe koja iz
„razumnih uvjerenja“ vrši prijavu.
Izražavanje sumnje u postupak prijave
koji je dat bona fide u različitim vrstama
nesavjesnog postupanja, uključujući i
sva ozbiljna kršenja ljudskih prava koja
ugrožavaju ili utiču na život, zdravlje,
slobodu ili bilo koji drugi legitimni interes
pojedinaca kao zaposlenih ili korisnika
usluga organa javne vlasti, ili poreskih
obaveznika,
odnosno
kao
akcionara,
radnika ili klijenata privatnih kompanija,
može biti izbjegnuta ukoliko se obezbijedi
adekvatan zakonski postupak utvrđivanja
istinitosti činjenica koje se prijavljuju. Iz tih
razloga se, kod izrade i donošenja zakona
o zaštiti prijavitelja, mora voditi računa o
postupku provjere prijavljenih činjenica
– utvrđivanje dokaza. Nije dovoljno da
neko izvrši prijavu sumnjajući („razumno
vjerujući“) da postoje elementi korupcije
ili nekog drugog oblika nesavjesnog
78 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
poslovanja već se prije otvaranja postupaka
moraju utvrditi činjenice kako bi prijava
bila adekvatno prihvaćena i procesuirana.
Ne bez razloga se kaže kako prijavljivanje
o postojanju sumnje u korupciju treba da
bude što duže zaštićeno kako bi se istražile
ne samo stvarne činjenice koje su predmet
prijavljivanja nego i sam čin prijavljivanja
koji se pokazuje da je izvršen iz „razumnog
uvjerenja“ u „dobroj vjeri“. Treba uvijek
imati u vidu da prijavitelj ne prijavljuje
korupciju već sumnju u korupciju. Čak
se u Građansko-pravnoj konvenciji protiv
korupcije, u članu 9, to potencira, pa se kaže
da države razmotre mogućnost zaštite u
domaćem pravu za lica „koja, u dobroj vjeri,
svoju sumnju prijave odgovornim licima ili
organima“. Zaštićeno prijavljivanje se iz tih
razloga može interpretirati kao dvostruka
zaštita: zaštita osobe koja vrši prijavu i
zaštita prijavljenih činjenica dok se one ne
pokažu istinite ili lažne. Koliko god nastojali
problematizirati ovaj aspekt prijavljivanja
ostaje činjenica da se u 90 posto, pa čak i
više, slučajeva izvršena prijavljivanja vrše iz
„razumnih razloga“, za dobrobit zajednice,
a ne iz nekih drugih razloga, npr. osvete
prema nadređenima ili kolegama na poslu.
Kao što je prethodno istaknuto, u Konvenciji
Vijeća Evrope zahtijeva se da prijavitelj
ima „opravdane osnove za sumnju“.
Takođe se zahtijeva da prijavitelj postupa u
„dobroj vjeri“. Poželjno je da zakon usvoji
pretpostavku da prijavitelj postupa u dobroj
vjeri, ukoliko se ne dokaže suprotno. Ukoliko
prijavitelj ispunjava ove kriterijume, ne bi
trebalo da bude važno ako se ispostavi da
on nije u pravu. Teškoća jeste u tome što se
zanačenje izraza u „dobroj vjeri“ (razumno
vjeruje, razumno uvjerenje) ne može pravno
jasno definisati. Postoje neki dodatni načini
pojašnjenja prijavljivanja iz „razumnog
uvjerenja“ koji mogu uzeti u obzir „motiv“
prijavljivanja ili njegovog svođenja na
„iskrenost“ ili neki drugi „etički“ princip.
Sve su to različiti pokušaji da se ovaj pojam
jasnije definira kako bi se izbjegle loše
posljedice njegove primjene. Međutim,
kao što smo istakli, problem može nastati
kada se zbog nedefiniranih ili nejasno
definiranih pravnih normi trpe štetne
posljedice. Za nas je relevantno pitanje o
tome da li je motivacija prijavitelja uopće
bitna ukoliko se sumnja u korupciju pokaže
opravdanom? Pa čak i onda kada se pokaže
da sumnja nije bila opravdana oko pojma iz
„razumnog uvjerenja“ ne bi se trebale voditi
duge pravne debate jer se podrazumijeva da
iznošenje optužbi bez opravdane sumnje, uz
to i zlonamjernih, treba biti kažnjivo.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PITANJA I ODGOVORI
RADNI ODNOSI
Pripremili:
Džana Kadribegović, dipl. iur.
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
1. Pitanje: Iz jedne organizacione
jedinice radnik se prebaci u drugu
organizacionu jedinicu na niže radno
mjesto sa istom platom. Jesmo li
dužni ponuditi radniku otkaz sa
promijenjenim ugovorom o radu kako
bi ga prebacili u drugu organizacionu
jedinicu? Da li se to može voditi kao
privremeno raspoređivanje radnika
sa ponudom ugovora o preraspodjeli
poslova?
Odgovor: Zakonom o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00
i 29/03) nije predviđeno raspoređivanje
zaposlenika na drugo radno mjesto. Naime,
u članu 97. Zakona predviđena je mogućnost
otkaza zaposleniku, sa istovremenom
ponudom zaključivanja ugovora o radu pod
izmijenjenim uvjetima.
Zakonom nije precizirano da li je
poslodavac obavezan da zaposleniku ponudi
odgovarajuće poslove ili to mogu biti i
poslovi sa nižim stepenom stručne spreme.
Stoga smatramo da poslodavac može
zaposleniku ponuditi i neodgovarajuće
poslove, a zaposlenik, u slučaju da prihvati
ponudu poslodavca, zadržava pravo da pred
nadležnim sudom osporava dopuštenost
takve izmjene ugovora. Taj ugovor može biti
privremenog karaktera, ali se zaposleniku
mora garantirati radni odnos na neodređeno
vrijeme, ukoliko je takav bio prvobitno
zaključen.
Ukoliko zaposlenik ne prihvati ponudu
poslodavca, u tom se slučaju primjenjuju
odredbe koje se odnose na otkaz ugovora o
radu, odnosno postoji obaveza poslodavca
da dokaže postojanje opravdanog razloga za
otkaz, analogno slučaju otkaza iz člana 87.
stav 1. Zakona o radu.
2.
Pitanje:
Kod
privremenog
raspoređivanja radnika na drugo radno
mjesto može li se koristiti klauzula
/ odredba ugovora o radu „i druge
poslove koje odredi poslodavac”?
Odgovor: Kao što je to navedeno u odgovoru
na jedno od prethodnih pitanja, Zakonom
o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43/99, 32/00 i 29/03) nije predviđeno
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
raspoređivanje zaposlenika na drugo radno
mjesto. Naime, u članu 97. Zakona predviđena
je mogućnost otkaza zaposleniku, sa
istovremenom
ponudom
zaključivanja
ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ova obaveza se odnosi i na privremeno
raspoređivanje zaposlenika. Poslodavac je
obavezan i u novom ugovoru navesti poslove
koje je zaposlenik dužan da obavlja, sa tim
što opis poslova treba da odgovara opisu
poslova iz Pravilnika o radu. To se odnosi
i na klauzulu: “i druge poslove koje odredi
poslodavac”.
3. Pitanje: Mi imamo potrebe za
gasmajstorima
(zanimanje)
kojih
nema na tržištu rada. Na drugoj
strani, imamo porast invalida drugog
stepena tako da u suštini imamo višak
zaposlenih dok stvarno imamo manjak
kadrova koji su nam potrebni, a nema
ih na tržištu. Imamo višak sa kojim
nemamo pojma šta da radimo, a stalno
je otvoren konkurs za nova radna
mjesta koja su nam potrebna. Šta da tu
radimo?
Odgovor:
Prava invalida druge kategorije
invalidnosti propisana su Zakonom o
penzijskom i invalidskom osiguranju
(„Službene novine Federacije“, br. 29/98,
49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12). Tako osiguranik kod koga je utvrđena
II kategorija invalidnosti ima pravo da bude
raspoređen na drugo odgovarajuće radno
mjesto, pravo na odgovarajuće zaposlenje,
prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju
(do navršene 55. godine života), kao i pravo
na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa
korištenjem tih prava.
Ovim zakonom također je utvrđeno pravo na
naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti
do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na
drugom odgovarajućem poslu, odnosno do
upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju.
Prema članu 67. Zakona o radu, poslodavac
može samo uz prethodnu saglasnost
vijeća zaposlenika otkazati ugovor o radu
zaposleniku kod kojega postoji smanjena
radna sposobnost ili neposredna opasnost
od nastanka invalidnosti.
U vezi sa potrebama poslodavca za
određenom vrstom kadrova, upućujemo da
se obratite nadležnoj kantonalnoj službi za
zapošljavanje.
80 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
4. Pitanje: Šta se sve podvodi pod
otkaz ugovora o radu zbog „odavanja
poslovne tajne“?
Odgovor:
Prema članu 88. stav 1. Zakona
o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43/99, 32/00 i 29/03), poslodavac može
otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez
obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju
da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup
ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora
o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo
osnovano očekivati od poslodavca da nastavi
radni odnos.
Prema stavu 2. člana 88, u slučaju lakših
prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza
iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne
može otkazati bez prethodnog pismenog
upozorenja zaposleniku. Zakonom je,
također, definisano šta treba da sadrži
pismeno upozorenje.
Dakle, ugovor o radu se može otkazati i nakon
ponovljenog lakšeg prijestupa, ukoliko je
ispoštovana procedura propisana Zakonom.
Vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza
mogu se utvrditi kolektivnim ugovorom ili
pravilnikom o radu.
U slučaju otkaza ugovora o radu zbog
ponašanja ili rada zaposlenika, poslodavac
je uvijek obavezan omogućiti zaposleniku
odbranu, osim ako postoje okolnosti
zbog kojih to nije opravdano očekivati od
poslodavca. Te okolnosti nisu Zakonom
definirane, tako da ih treba cijeniti od slučaja
do slučaja.
S obzirom na to da Zakonom nisu propisane
povrede radnih obaveza, pa tako ni povreda
„odavanja poslovne tajne“, smatramo da
je to pitanje trebalo urediti i definirati
Pravilnikom o radu.
5. Pitanje: Kod zapošljavanja se obično
traži potvrda o nekažnjavanju, što je
u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti
podataka. Kako postupati u tom
slučaju?
Odgovor:
Zakonom o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00
i 29/03) propisani su samo opći uvjeti za
zasnivanje radnog odnosa prema kojima
se ugovor o radu ne bi mogao zaključiti sa
licem koje nije navršilo 15 godina života
i maloljetnom osobom koja nema opću
zdravstvenu sposobnost.
Posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa
utvrđuju se kolektivnim ugovorom ili
pravilnikom o radu. Svakako da ti posebni
uvjeti ne mogu biti suprotni zakonu (u
konkretnom slučaju Zakonu o zaštiti ličnih
podataka). Prema navedenom zakonu, lični
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
podaci predstavljaju bilo koju informaciju
koja se odnosi na fizičko lice na osnovu koje
je utvrđen ili se može utvrditi identitet lica.
To se, između ostalog, odnosi i na krivične
presude.
strani poslodavca može biti poslodavac, više
poslodavaca ili udruženje poslodavaca.
U važećem zakonu nije propisan način
utvrđivanja reprezentativnosti sindikata,
ali je u Prijedlogu novog zakona o radu
predviđeno poglavlje kojim se uređuje način
utvrđivanja reprezentativnosti sindikata,
odnosno poslodavaca.
Mišljenja smo da u konkretnom slučaju
treba pregovarati sa oba sindikata u vezi
sa uređivanjem pitanja iz radnog odnosa,
jer bi u suprotnom došlo do diskriminacije
zaposlenika koje predstavlja određeni
sindikat.
6. Pitanje: Poslovno uvjetovani otkaz
– neadekvatna kadrovska struktura
zaposlenika nas uvjetuje da poslove
moram davati drugim kompanijama
(npr. Remont). Dok se remont vrši
radnici su slobodni – ne mogu da rade.
Šta da radimo u toj varijanti? Kako se
riješiti viška neadekvatne kadrovske 8. Pitanje: Zaposlenica je samopredano
strukture zaposlenih?
/ samoinicijativno završila pravni
Odgovor: Organizacija i sistematizacija fakultet na mjestu na koje je primljena i
poslova kod poslodavca nije predmet sada radi. Njen zahtjev je da joj se uveća
Zakona o radu, kao ni drugih posebnih plata za visoku stručnu spremu. Kako
zakona. Zakonodavac je to pitanje prepustio postupiti u tom slučajum, odnosno
poslodavcu, jer poslodavac, u skladu sa
svojim potrebama, zasniva radni odnos sa kada je firma dužna da joj obezbijedi
adekvatan posao i platu koja ide uz to
zaposlenicima.
Međutim, u članu 72. stav 1. Zakona o radu radno mjesto?
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99,
32/00 i 29/03) propisano je da zaposlenik
ima pravo na naknadu plaće za period u
kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva
predviđenih zakonom, propisom kantona,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu
(npr. godišnji odmor, porođajno odsustvo i
sl.).
Također, zaposlenik ima pravo na naknadu
plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je
došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik
nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u
proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom
o radu.
7.
Pitanje:
Potpisnik
granskog
kolektivnog ugovora. Ljekari se izdvoje
iz granskog sindikata i formiraju
svoj sindikat koji je registrovan kod
nadležne institucije. U postojećem
sindikatu su ostali samo zaposlenici sa
srednjom stručnom spremom. Dakle,
imamo dva sindikata, sindikat ljekara
i sindikat zaposlenika sa srednjom
stručnom
spremom.
Sa
kojim
sindikatom ćemo postići saglasnost
oko pitanja iz radnog odnosa?
Odgovor: Prema članu 112. stav 1. Zakona o
radu („Službene novine Federacije BiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03) na strani zaposlenika
kod zaključivanja kolektivnog ugovora
može biti sindikat ili više sindikata, a na
Odgovor:
Prema članu 68. Zakona o radu
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99,
32/00 i 29/03), plaće zaposlenika utvrđuju
se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o
radu i ugovorom o radu. Plaća zaposlenika
utvrđuje se na osnovu poslova na koje je
zaposlenik raspoređen, a ne na osnovu
stručne, odnosno školske spreme koju
zaposlenik ima ili ju je naknadno stekao.
Raspoređivanje zaposlenika u skladu sa
naknadno stečenom školskom spremom
zavisi od potreba poslodavca za takvim
kadrom.
Naime, ukoliko je kod poslodavca za mjesto
sa VSS potrebno prethodno radno iskustvo,
odnosno položen stručni ispit, neophodno
je da osoba, prije zaključivanja ugovora za
obavljanje tih poslova, obavi pripravnički
staž.
9. Pitanje: Zaposleniku je ljekarskom
dijagnozom
utvrđeno
da
može
tokom dana da ostane bez svijesti 2-3
minuta. Ovaj zdravstveni problem
nije bio proizvod obavljanja poslovnih
aktivnosti. Zaposlenik je raspoređen
na druge poslove u odnosu na one
što ih je obavljao. Međutim, on ni
to ne može da obavlja. Mi mu damo
otkaz sa otpremninom, uz saglasnost
zaposlenika. Međutim, zaposlenik se
nije složio sa tom odlukom. Mi smo mu
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tri puta davali otkaz, ali ga sud vrati na posao. Došli smo u
situaciju da budemo socijalna ustanova, a ne preduzeće. Šta
da radimo?
Odgovor: Iz vašeg upita se ne vidi da li je zaposlenik bio na ocjeni
radne sposobnosti i da li je proglašen invalidom druge kategorije
invalidnosti. Naime, u tom slučaju bi mogao ostvarivati prava
propisana Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene
novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i
4/09). To podrazumijeva pravo rasporeda na drugo odgovarajuće
radno mjesto, pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju (do navršene 55. godine života), kao i pravo
na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava.
10. Pitanje: Invalid druge kategorije. Mi smo ga do sada
raspoređivali 4-5 puta na druga radna mjesta koja bi mu
odgovorala. Međutim, njegov je stav da on ništa ne može da
radi od ponuđenih poslova. Šta da radimo?
Odgovor:
Pravo zaposlenika kod kojih postoji smanjena radna
sposobnost propisano je Zakonom o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) i Zakonom o penzijskom
i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br.
29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09).
U članu 66. Zakona o radu utvrđena je obaveza poslodavca da
zaposleniku, kod kojeg nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da
postoji smanjena radna sposobnost, ponudi u pismenoj formi druge
poslove za koje je zaposlenik sposoban. U protivnom, poslodavac čini
prekršaj za koji je predviđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 do
7.000,00 KM.
Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaposlenik sa
promijenjenom radnom sposobnošću, odnosno drugom kategorijom
invalidnosti ima pravo na raspored ili zaposlenje na drugo radno
mjesto, pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju do
navršene 55. godine života i pravo na odgovarajuću novčanu naknadu
u vezi sa korištenjem prava na osnovu druge kategorije invalidnosti.
Na osnovu navedenog, može se zaključiti da osiguraniku pripadaju
naprijed navedena prava, što podrazumijeva da zaposlenik ne bi
mogao ostati na poslovima koje je do tada obavljao.
11. Pitanje: Primili smo zaposlenika na određeno vrijeme. U
toku trajanja Ugovora on je imao povredu na radu. Bolovanje
mu traje već godinu dana, a nakon toga ide na ocjenu
invalidnosti. Kada se vrati na posao (kada sve završi) da li
se njemu prekida ugovor o radu na određeno vrijeme ili ga
moramo primiti na neodređeno?
Odgovor:
Prema odredbama Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03) ugovor o radu zaključuje se na neodređeno
vrijeme i na određeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme
ne može se zaključiti na period duži od dvije godine, bez prekida.
U suprotnom, radni odnos na određeno vrijeme „prerasta“ u radni
odnos na neodređeno vrijeme.
Iz tog razloga je u ugovoru o radu potrebno odrediti tačan datum
do kojeg se zaključuje ugovor. To znači da radni odnos na određeno
vrijeme prestaje sa navedenim datumom, bez obzira na okolnosti
koje se u međuvremenu dogode.
Izuzetak je predviđen u članu 64. Zakona, kada poslodavac ne može
82 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
otkazati ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je slučaj kada je zaposlenik pretrpio povredu
na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za
rad.
Međutim, nakon što se utvrdi da je zaposlenik koji je zasnovao radni odnos na određeno
vrijeme sposoban za rad prestat će mu radni odnos ukoliko je isteklo vrijeme na koje je
radni odnos zasnovan. To znači da u tom slučaju nema „prerastanja“ radnog odnosa na
određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme
12. Pitanje: Disciplniski postupak. Zaposlenik nesavjesno obavlja svoj posao
duži period vremena. Šef proizvodnje pokrene disciplinski postupak, a konačna
odluka je pomjeranje radnika na drugo radno mjesto. Zaposlenik nije prihvatio tu
odluku, nije potpisao rješenje, nego otišao na bolovanje. Na sve način izbjegava
da dobije rješenje. Mora li se on saglasiti sa tom odlukom? I da li mu možemo
dati otkaz ako ne prihvati to radno mjesto?
Odgovor: Zakon o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) ne poznaje institut
disciplinskog postupka i izricanja disciplinskih mjera. Prema članu 88. stav 1. Zakona o
radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze otkaznog roka, u
slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz
ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da
nastavi radni odnos.
Ukoliko se radi o lakšem prijestupu ili lakšoj povredi radne obaveze iz ugovora o radu,
ugovor se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku o namjeri da
se otkaže ugovor o radu ukoliko se takav prijestup ponovi (stavovi 2. i 3. navedenog člana).
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda
radnih obaveza.
Inače, kada se radi o rješenju poslodavca kojim se odlučuje o pravima i obavezama
zaposlenika, neprihvatanje rješenja od strane zaposlenika ne znači da se isto ne može
primijeniti. U tom slučaju rješenje treba izvjesiti na oglasnu ploču i konstatovati u pisanoj
formi da je zaposlenik odbio da ga primi.
13. Pitanje: Ugovor na određeno vrijeme. Imao povredu na radu. Godinu dana je
na bolovanju i sada ide na ocjenu sposobnosti (invalidnosti). Kada mu istekne
ugovor na određeno vrijeme može li mu se dati otkaz.
Odgovor: Prema odredbama Zakona o radu („Sl. novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
ugovor o radu zaključuje se na neodređeno vrijeme i na određeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine,
bez prekida. U suprotnom, radni odnos na određeno vrijeme „prerasta“ u radni odnos na
neodređeno vrijeme.
Iz tog razloga je u ugovoru o radu potrebno odrediti tačan datum do kojeg se zaključuje
ugovor. To znači da radni odnos na određeno vrijeme prestaje sa navedenim datumom, bez
obzira na okolnosti koje se u međuvremenu dogode.
Izuzetak je predviđen u članu 64. Zakona, kada poslodavac ne može otkazati ugovor o radu
na određeno vrijeme, a to je slučaj kada je zaposlenik pretrpio povredu na radu ili je obolio
od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad.
Međutim, nakon što se utvrdi da je zaposlenik koji je zasnovao radni odnos na određeno
vrijeme sposoban za rad prestat će mu radni odnos ukoliko je isteklo vrijeme na koje je
radni odnos zasnovan. To znači da u tom slučaju nema „prerastanja“ radnog odnosa na
određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme.
14. Pitanje: Direktor ne mora biti u radnom odnosu. Ako se potpiše menadžerski
ugovor bez radnog odnosa, kako se naziva njegova novčana naknada, ima li
pravo na godišnji odmor i druge tražbine? (Zakon o privrednim društvima)
Odgovor:
Status direktora nije uređen Zakonom o radu. Naime, položaj, ovlaštenja,
odgovornosti i prava uprave uređuju se ugovorom. Ukoliko direktor nije u radnom odnosu
za obavljaje poslova ima pravo na novčanu naknadu. Pravo na godišnji odmor je pravo
iz radnog odnosa, ali nema smetnji da se menadžerskim ugovorom predvide sva prava i
obaveze, pa eventualno i pravo na godišnji odmor.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
15. Pitanje: Naknada za smrt člana porodici. Radnik nije
naplatio iznos naknade za smrt člana porodice, što ima
pravo po Pravilniku o radu u toku godine kada mu je umro
bliži člana porodice. Da li ima pravo da mu se ta nadoknada
isplati?
Odgovor: Prema Zakonu o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99,
32/00 i 29/03) poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi
i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija
rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu
sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 54/05 i 62/08) utvrđeno
je pravo na novčanu naknadu i u slučaju smrti člana uže porodice
zaposlenika.
U smislu člana 3. stav 3. Kolektivnog ugovora ako je neko pravo
različito uređeno tim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom
za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili
zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u
slučaju člana 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora.
Prema tome, zaposlenik u konkretnom slučaju ima pravo na novčanu
naknadu u slučaju smrti člana uže porodice.
16. Pitanje: Ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom. Da
li je utvrđena donja granica vremena?
Odgovor: Iako je pravilo da zaposlenik ugovor o radu zaključuje
sa punim radnim vremenom, Zakonom o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisana je mogućnost
zaključivanja ugovora o radu i sa nepunim radnim vremenom.
Zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim
vremenom može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način
ostvario puno radno vrijeme.
Inače, Zakonom nije utvrđena donja granica trajanja radnog vremena.
17. Pitanje: Interesuje me sve o dnevnicama za službeno
putovanje.
Odgovor:
Prema članu 23. Općeg kolektivnog ugovora („Službene
novine FBiH“, br. 54/05 i 62/08) zaposleniku pripada pravo na plaćene
troškove prilikom službenog putovanja (dnevnice).
Visina dnevnice i način plaćanja ostalih putnih troškova utvrdit će
se kolektivnim ugovorima područja djelatnosti, a na osnovu propisa
koje donese Vlada Federacije BiH.
Vlada Federacije BiH donijela je Uredbu o naknadama troškova za
službena putovanja („Službene novine Federacije BiH“, broj 63/10).
18. Pitanje: Da li prosvjetni inspektor može ukinuti konkurs
za prijem nastavnika u radni odnos?
Odgovor: Zakonom o radu („Službene novine Federacije BiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03) nije predviđen institut konkursa, odnosno
oglasa. Međutim, posebnim zakonima, kao lex specialis, ovaj institut
se može predvidjeti, kao što je to npr. slučaj u oblasti obrazovanja.
Za vršenje nadzora nad izvršavanjem zakona iz oblasti obrazovanja
nadležna je prosvjetna inspekcija čije se djelovanje temelji na zakonu.
Sa tim u vezi, odgovor na ovo pitanje treba potražiti od nadležne
84 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kantonalne uprave za inspekcijske poslove.
19. Pitanje: Zaposlenik dobije opomenu pred otkaz ugovora o radu bez vremenske
klauzule. Do kada mu važi opomena?
Odgovor: Prema članu 88. stav 1. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00
i 29/03) poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze otkaznog roka,
u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz
ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da
nastavi radni odnos.
Ukoliko se radi o lakšem prijestupu ili lakšoj povredi radne obaveze iz ugovora o radu,
ugovor se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku (stav 2.
navedenog člana).
Zakonom nije utvrđen rok za ponavljanje prijestupa, ali smatramo da bi bilo uputno da se
to uredi kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.
Ukoliko rokovi za ponavljanje prijestupa nisu predviđeni navedenim aktima, onda će se
prilikom eventualnog otkaza ugovora o radu uzeti u obzir prethodno pismeno upozorenje
zaposleniku, bez vremenskog ograničenja.
20. Pitanje: Da li se Program zbrinjavanja viška zaposlenika odnosi i na invalide
druge kategorije?
Odgovor: Prava invalida druge kategorije invalidnosti propisana su Zakonom o penzijskom
i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02,
73/05, 59/06 i 4/09). Naime, osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima
pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, pravo na odgovarajuće
zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju (do navršene 55. godine života), kao i
pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava.
Ovim zakonom također je utvrđeno pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti
do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do
upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju.
Prema članu 67. Zakona o radu, poslodavac može samo uz prethodnu saglasnost vijeća
zaposlenika otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna
sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.
Iz navedenog se može zaključiti da je pitanje invalida II kategorije invalidnosti posebno
regulirano, što znači da se na ovu kategoriju zaposlenika ne može primijeniti program
zbrinjavanja viška zaposlenika, jer je poslodavac kod kojeg ima zaposlenika sa drugom
kategorijom invalidnosti dužan postupiti shodno navedenim odredbama.
DŽANA KADRIBEGOVIĆ, dipl. iur.
Pomoćnica federalnog ministra rada i socijalne politike
Email: [email protected]
21. Pitanje:
1. Da li se ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti na određeni
broj dana ili period na koji se isti zaključuje mora glasiti na određeni broj
mjeseci?
2. Da li je moguće da se zaključi na određeni broj mjeseci i broj dana, recimo
2 mjeseca i 10 dana i sl?
3. Da li ista pravila u vezi sa prethodnim važe ukoliko se radi o prvom
ugovoru pri zasnivanju radnog odnosa i za eventualne ostale kojima bi se
isti produžavao?
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Odgovor: Saglasno članu 16. stav 3. Zakona
o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43/99, 32/02 i 29/03), ugovor o radu na
određeno vrijeme ne može se zaključiti na
period duži od dvije godine. To znači da je
zakonodavac ograničio maksimalnu dužinu
rada na određeno vrijeme, ali nije propisao
najkraću dužinu rada. Iz tog proističe da rad
na određeno vrijeme može biti zaključen i na
određeni broj dana, odnosno određeni broj
mjeseci, ali taj ugovor mora biti zaključen
po istim pravilima, odnosno sadržavati sve
elemente iz člana 21. Zakona o radu.
Odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu
utvrđeno je ograničenje trajanja ugovora o
radu u smislu da se ugovori o radu, koji se
zaključuju uzastopno, bez prekida, s istim
poslodavcem na period duži od dvije godine,
smatraju ugovorom o radu na neodređeno
vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije
drugačije određeno.
22. Pitanje: Da li poslodavac (radi
se o privrednom društvu) može
zaposleniku preduzeća računati i vojni
staž u duplom trajanju (koji je upisan
u radničku knjižicu) i zaposleniku
izdati rješenje o prestanku radnog
odnosa zbog navršenih 40 godina
staža uračunavajući mu i vojni staž.
Zakonom o radu, Zakonom o penzijskoinvalidskom osiguranju i aktima
preduzeća regulisano je da zaposlenik
ostvaruje pravo na penziju sa
navršenih 40 godina efektivnog staža.
Dilema je da li se i upisani vojni staž u
duplom trajanju može uračunati u isto,
bez da se oštete prava i zaposlenika
i poslodavca i izbjegnu eventualni
sudski sporovi?
Odgovor: Odredbama člana 86. tačka 3.
Zakona o radu propisano je da ugovor o
radu prestaje kad zaposlenik navrši 65
godina života i 20 godina staža osiguranja,
odnosno navrši 40 godina staža osiguranja,
ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne
dogovore.
Saglasno članu 82. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju („Službene novine
Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01,
73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), u penzijski staž,
na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja, računa
se vrijeme provedeno u osiguranju od dana
86 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
stupanja na snagu ovog zakona, koje se
računa u staž osiguranja po odredbama čl.
83-93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona,
koji se računa u dvostrukom trajanju.
Saglasno navedenom, upisani vojni staž u
duplom trajanju uračunava se u penzijski
staž, na osnovu kojeg prestaje rad, sa tim da
se poslodavac i zaposlenik mogu dogovoriti
da zaposlenik ostane na radu dok ne stekne
efektivni staž ili neki drugi period.
23. Pitanje: U Službi je u toku sklapanje
novih ugovora o radu sa uposlenicima,
a iz razloga usklađivanja istih sa
Pravilnikom o radu javne ustanove, koji
je nedavno pretrpio određene izmjene i
dopune, kako u Službi ima uposlenika
koji su u toku rada završavali fakultete,
te stekli VSS, kao i u tom periodu bili
raspoređeni na radna mjesta sa višom
stručnom spremom, to im direktor sad
nudi radna mjesta gdje je predviđena
VSS. Interesuje me da li isti prethodno
moraju odraditi pripravnički staža
u VSS ili se mogu odmah rasporediti
na data radna mjesta kao stručni
saradnici?
Odgovor:
Odredbama člana 26. stav 2.
Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji se
primjenjuje u javnim ustanovama kao
osnovni propis o radnim odnosima, izričito
je propisano da se pripravnikom smatra lice
sa završenom srednjom ili višom školom,
odnosno fakultetom, koje prvi put zasniva
radni odnos u tom zanimanju, a koje je,
prema Zakonu, obavezno položiti stručni
ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno
prethodno radno iskustvo. Saglasno tome, lice koje je u toku rada
završilo višu školu ili fakultet ne može se
neposredno rasporediti na radno mjesto za
koje ispunjava uslove stručne spreme, već
se sa njim, u skladu s ostalim odredbama
članova 26. i 27. Zakona o radu, zaključuje
ugovor o pripravničkom radu na određeno
vrijeme, najduže do jedne godine, nakon
kojeg pripravnik polaže stručni ispit, u
skladu sa zakonom, propisom kantona ili
pravilnikom o radu.
Kantonalnim zakonom o radu i vašim
pravilnikom o radu treba da budu regulisana
pitanja trajanja pripravničkog staža, način
polaganja pripravničkog ispita i dr., pa u
pogledu tih pitanja treba konsultovati vaš
kantonalni zakon o radu.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
88. Zakona) može se otkazati u roku od 15
dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje
se daje otkaz. Odredbama čl. 90. i 91. Zakona
o radu propisano je da, ako poslodavac
otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili
rada zaposlenika, obavezan je:
■■ omogućiti zaposleniku da iznese svoju
odbranu, osim ako postoje okolnosti
zbog kojih nije opravdano očekivati od
poslodavca da to učini, a
■■ da je poslodavac dužan da, u slučaju
otkazivanja ugovora o radu u smislu člana
88. ovog zakona i u slučaju spora pred
nadležnim sudom, dokaže postojanje
razloga za otkaz.
Teret dokazivanja povreda na radu pred
nadležnim sudim je na poslodavcu.
24. Pitanje: S obzirom na to da je
Komisija formirana od strane JU
na izradi Pravilnika o disciplinskoj
odgovornosti uposlenika, to me
interesuje da li Zakon o radu još uvijek
poznaje ovaj institut s obzirom na to
da je posljednjim izmjenama i dopuna
Zakona o radu isključena disciplinska
odgovornost, te je ostavljeno da se
pravilnicima
određenih
ustanova
uredi ta materija na način utvrđivanja
postojanja lakših i težih povreda
obaveza iz radnog odnosa, također me 25. Pitanje: Šta je radni staž, a šta staž
interesuje da li Zakon o radu poznaje osiguranja i penzijski staž?
suspenziju, iako znam da suspenzija
Odgovor: Radni staž. Pod radnim stažom
postoji
u
Zakonu
o
državnim podrazumijeva se vrijeme provedeno
službenicima?
u radnom odnosu sa punim radnim
Odgovor: Zakon o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03),
koji se primjenjuje u javnim ustanovama
kao osnovni propis o radnim odnosima, ne
poznaje institute utvrđivanja disciplinske
odgovornosti putem disciplinske komisije
niti suspenziju.
Odredbama člana 88. Zakona o radu
propisano je da poslodavac može otkazati
ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze
poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je
zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili
za težu povredu radnih obaveza iz ugovora
o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo
osnovano očekivati od poslodavca da nastavi
radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili
lakših povreda radnih obaveza iz ugovora
o radu, ugovor o radu se ne može otkazati
bez prethodnog pismenog upozorenja
zaposleniku, koje sadrži:
■■ opis prijestupa ili povrede radne obaveze
za koje se zaposlenik smatra odgovornim
i
■■ izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o
radu bez davanja predviđenog otkazanog
roka za slučaj da se takav prijestup
ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom
o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa
ili povreda radnih obaveza. Iz navedenih
odredaba Zakona o radu proističe obaveza
poslodavca da vrste težih i lakših povreda
radnih obaveza ili propiše pravilnikom
o radu, pa se na njih pozove u ugovoru o
radu, ili ih samo propiše ugovorom o radu
zaključenim sa zaposlenikom.
Ugovor o radu, u navedenom slučaju (član
vremenom, odnosno vrijeme provedeno
u radnom odnosu sa skraćenim radnim
vremenom koje se, u smislu propisa o
radu, smatra punim radnim vremenom, u
trajanju koje odgovara ukupnom broju sati
takvog rada ostvarenog za pojedine godine,
obračunatog na puno radno vrijeme, u
skladu sa propisima o radnim odnosima.
Staž osiguranja. Zakon o penzijskom i
invalidskom osiguranju1 (Zakon o PIO)
poznaje tri vrste staža osiguranja, i to:
1. staž osiguranja koji se računa s efektivnim
trajanjem,
2. staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i
3. poseban staž.
Pod stažom osiguranja se podrazumijeva
samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.
Staž osiguranja koji se računa sa efektivnim
trajanjem. Saglasno čl. 83-94. Zakona o PIO,
u staž osiguranja s efektivnim trajanjem
računa se vrijeme koje je osiguranik iz čl.
8-12. ovog zakona proveo poslije navršene
15. godine života u radnom odnosu,
odnosno na radu po osnovu koga je bio
obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko
osiguranje.2
1 Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
(“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98,
49/00, 32/01, 73/05, 59/06 4/09 i 55/12).
2 Članovi 8-13. Zakona o PIO.
Osiguranici
Član 8. (kompilirani tekst)
1. zaposlenici na teritoriji Federacije Bosne
i Hercegovine kao i drugi zaposlenici koji
se osiguravaju po posebnim propisima u
Federaciji Bosne i Hercegovine i zaposlenici
u institucijama Bosne i Hercegovine sa
prebivalištem
Federaciji
i Hercegovine; BROJ 8 u AUGUST
2013Bosne
PRAVNI
SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U staž osiguranja računa se:
1. vrijeme provedeno u radnom odnosu sa punim radnim vremenom,
2. vrijeme provedeno u radnom odnosu sa nepunim radnim vremenom, osim slučajeva
iz stava 2. člana 82. ovog zakona,3 u trajanju koje odgovara ukupnom broju sati takvog
2. profesionalna vojna lica u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine; 3. zaposlenici organa unutarnjih poslova;
4. zaposlenici u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama;
5. izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge društvene funkcije na teritoriji Federacije koji za taj rad primaju
plaću, odnosno ostvaruju naknadu plaće za obavljanje te funkcije;
6. zaposlenici koji su u radnom odnosu na teritoriji Federacije koji su upućeni na rad u inozemstvo, ako nisu
obavezno osigurani po propisima države u koju su upućeni ili ako međunarodnim ugovorom o socijalnom
osiguranju nije drugačije određeno;
7. državljani Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine koji su zasnovali radni odnos kod organizacije
koja obavlja djelatnost u inozemstvu;
8. izabrani ili imenovani nosioci javne ili druge društvene funkcije u organima Bosne i Hercegovine, ako
zakonom Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno.
Član 9.
Obavezno su osigurani državljani Federacije koji su:
- na teritoriji Federacije zaposleni kod stranih ili međunarodnih organizacija i ustanova, konzularnih i
diplomatskih predstavništava ili su u ličnoj službi stranih državljana, ako međunarodnim ugovorom nije
drugačije određeno;
- zaposleni u inozemstvu, ako su bili neposredno pred odlazak u inozemstvo osigurani na teritoriji Federacije,
odnosno ako su imali pred odlazak u inozemstvo prebivalište na teritoriji Federacije i nisu obavezno osigurani
kod inozemnog nosioca socijalnog osiguranja;
- zaposleni kod stranog poslodavca u državi u kojoj su obavezno osigurani, ali u kojoj prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja ne mogu da ostvaruju ili ih ne mogu koristiti van te države, pod uvjetom da su neposredno
pred odlazak u inozemstvo imali prebivalište na teritoriji Federacije i ako su državljani Federacije.
Član 10.
Obavezno su osigurani:
- strani državljani i lica bez državljanstva koji su na teritoriji Federacije;
- zaposleni kod stranog poslodavca, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno;
- zaposleni kod međunarodnih organizacija i ustanova, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, ako
je takvo osiguranje predviđeno međunarodnim ugovorom. Pod poslodavcem u smislu ovog zakona smatraju
se pravna i fizička lica.
Član 11.
Obavezno se osiguravaju na teritoriji Federacije lica:
- koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost, a upisana su u odgovarajući registar;
- koja, u skladu sa posebnim propisima samostalno u vidu zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost, te
vjerski službenici;
- korisnici prava na odgovarajuće zapošljavanje za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije;
- vrhunski sportisti, ako nisu osigurani po drugom osnovu.
Član 12. (kompilirani tekst)
Obavezno se osiguravaju fizička lica i članovi njihovog domaćinstva koji se bave poljoprivednom djelatnošću
kao jedinim ili glavnim zanimanjem ako na dan podnošenja zahtjeva za prijem na osiguranje imaju navršenih
15 godina života, opštu zdravstvenu sposobnost i prebivalište na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Poljoprivrednom djelatnošću u smislu stava 1. ovog zakona, smatra se djelatnost od koje se mjesečno
ostvaruje prihod najmanje u visini najniže plate ostvarene u decembru prethodne godine u Federaciji
Bosne i Hercegovine. 3 Član 82. stav 2. Zakona o PIO
Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije i u Zavodu za
penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika do 6. marta 1992. godine uzet će se u obzir državljanima
Bosne i Hercegovine na teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a
88 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3.
4.
5.
6.
7.
rada ostvarenog za pojedine godine,
obračunatog na puno radno vrijeme,
u skladu sa propisima o radnim
odnosima (i kada je radno vrijeme
ostvareno u dva ili više radnih
odnosa).
vrijeme koje je osiguranik proveo
na
profesionalnoj
rehabilitaciji,
na
prekvalifikaciji,
odnosno
dokvalifikaciji, pod uslovom da su
uplaćeni doprinosi za penzijsko i
invalidsko osiguranje. vrijeme koje je u toku trajanja radnog
odnosa osiguranik proveo:
■■ na odsustvu bez naknade plaće
najviše do 30 dana u jednoj
kalendarskoj godini;
■■ za vrijeme udaljenja sa rada
(suspenzija) najviše do 30 dana,
ako je zbog izrečene disciplinske
mjere prestao radni odnos;
■■ u pritvoru najviše do 30 dana,
osim ako je krivični postupak
bio pravosnažnom odlukom
obustavljen ili ako je osiguranik
bio oslobođen optužbe ili
optužba bila odbijena, ali ne
zbog nenadležnosti suda;
■■ na izdržavanju kazne zatvora
najviše do 30 dana,
pod uvjetom da su uplaćeni doprinosi
prije nastanka osiguranog slučaja,
osiguraniku
sa
promijenjenom
radnom
sposobnošću
u
staž
osiguranja
računa
se
vrijeme
čekanja na prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju i vrijeme čekanja na
odgovarajuće zaposlenje, dok prima
odgovarajuću naknadu,
vrijeme za koje je osiguranik bio
prijavljen na dobrovoljno osiguranje
za koje je vrijeme uplaćen doprinos
(član 88. Zakona o PIO).
Odredbama člana 14. Zakona o PIO
penzijskim i invalidskim osiguranjem
osiguravaju se prava, utvrđena ovim
zakonom, svakom građaninu u slučaju
gubitka radne sposobnosti, a u slučaju
smrti članovima njegove porodice pravo
na porodičnu penziju, ako je gubitak radne
sposobnosti, odnosno smrt posljedica
povrede na radu, odnosno profesionalne
bolesti nastale za vrijeme:
1. rada u drugom preduzeću i u drugom
pravnom licu, u smislu propisa o radnim
odnosima;
2. obavljanja obaveznog praktičnog rada
učenika i studenata u toku sticanja
penzija će se odrediti prema stažu ostvarenom
u Federaciji, ako međunarodnim ugovorom
nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu
reciprociteta.
obrazovanja i odgoja;
3. obavljanja poslova bez zasnivanja radnog
odnosa (volonterski rad), a primjenjuje
se i na državljane Federacije koji se,
saglasno propisima, nalaze u inozemstvu
radi učenja, odnosno sticanja prakse,
ako su prije odlaska u inozemstvo imali
prebivalište na teritoriji Federacije.
Odredba stava 1. tačka 2. ovog člana
primjenjuje se i na strane državljane
koji se nalaze na učenju, odnosno praksi
na teritoriji Federacije, ako država čiji
su oni državljani isto tako postupa sa
državljanima Federacije, odnosno ako
međunarodnim ugovorom nije drugačije
uređeno;
4. prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije
koju organizira ustanova za zapošljavanje;
5. društveno organiziranog omladinskog
radnog angažiranja (oblici zadrugarstva
učenika,
studenata
i
nezaposlene
omladine);
6. obavljanja javnih radova;
7. učestvovanja
na
organiziranim
sportskim takmičenjima;
8. obavljanja privremenih i povremenih
poslova u smislu propisa o radu;
9. stručnog osposobljavanja za rad djece sa
teškoćama u razvoju;
10.izdržavanja kazne zatvora.
Također, odredbama člana 15. Zakona o PIO
propisano je da su lica koja nisu osigurana po
drugom osnovu osigurana za slučaj gubitka
radne sposobnosti i smrti, kao posljedice
povrede na radu, odnosno profesionalne
bolesti, ako:
1. učestvuju u akcijama spašavanja ili
odbrane od elementarnih nepogoda ili
nesreća;
2. obavljaju poslove po nalogu Ministarstva
odbrane
Bosne
i
Hercegovine,
ministarstava unutrašnjih poslova i
uprava civilne zaštite;
3. izvršavaju naloge Vojske Federacije,
odnosno
ministarstva
unutrašnjih
poslova, kao i lica rezervnog sastava tih
organa;
4. obavljaju javne i druge društvene
funkcije ili građanske dužnosti na
poziv državnih ili drugih ovlaštenih
organa; kao članovi operativnih sastava
dobrovoljnih vatrogasnih organizacija
vrše poslove gašenja požara i zaštite od
drugih nesreća;
5. kao članovi gorske službe spašavanja,
odnosno ronioci, kada učestvuju u
otklanjanju neposredne opasnosti po
život i zdravlje ljudi, odnosno imovine
ili kad učestvuju u spašavanju ljudi,
odnosno imovine.
Licima iz čl. 14. i 15. ovog zakona osigurava
se sticanje i korištenje prava iz penzijskog
i invalidskog osiguranja, pod uvjetima i na
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
način kojim se osigurava sticanje i korištenje
tih prava zaposlenicima, ako ovim zakonom
nije drugačije uređeno.
2. Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem
Saglasno članu 89. Zakona o PIO,
osiguranicima koji rade na naročito teškim
i za zdravlje štetnim radnim mjestima na
kojima poslije navršenja određenih godina
života ne mogu uspješno da obavljaju svoju
profesionalnu djelatnost, staž osiguranja
računa se sa uvećanim trajanjem. Stepen
uvećanja staža osiguranja zavisi od težine
i štetnosti rada, odnosno od prirode posla,
a stepen uvećanja staža osiguranja može
iznositi najviše 50%.
Zakonom su propisani uslovi za utvrđivanje
radnih mjesta na kojima se može utvrditi
da se staž osiguranja računa sa uvećanim
trajanjem, a radna mjesta na kojima se staž
osiguranja računa u uvećanom trajanju i
stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje
Vlada Federacije.
Osiguranicima iz člana 84. stav 2. ovog
zakona4 koji rade na radnim mjestima
na kojima se staž osiguranja računa sa
uvećanim trajanjem staž osiguranja uvećava
se samo za ono vrijeme koje su efektivno
proveli na radu.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja
računa u uvećanom trajanju i stepen
uvećanja staža osiguranja za vojne
osiguranike, deminere, zaposlene u sudskoj
policiji, kazneno-popravnim ustanovama,
zaposlene u vazduhoplovstvu i drugim
institucijama Bosne i Hercegovine, utvrđuju
se posebnim propisima.
3. Poseban staž
Saglasno članu 94. Zakona o PIO, licima koja
su uzela učešće u pripremama za odbranu
Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela
učešće u odbrani Bosne i Hercegovine
kao pripadnici Armije Republike Bosne i
Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća
obrane i organa unutrašnjih poslova,
saglasno propisima koji su se na njih
odnosili prije stupanja na snagu ovog
zakona, u penzijski staž, kao poseban staž
u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme
koje su proveli u pripremama za odbranu,
odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u
periodu od 18. septembra 1991. godine do 23.
decembra 1995. godine, u skladu s Uredbom
o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na
starosnu ponziju vojnih osiguranika Vojske
4 Član 84. stav 2. Zakona o PIO - Pod punim
radnim vremenom iz stava 1. ovog člana
podrazumijeva se i vrijeme koje zaposlenik
provede u radnom odnosu sa skraćenim radnim
vremenom koje se, u smislu propisa o radu,
smatra punim radnim vremenom.
90 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Federacije Bosne i Hercegovine.5
4. Penzijski staž
Saglasno članu 82. Zakona o PIO, penzijski
staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga
se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja, obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana
stupanja na snagu ovog zakona koje se
računa u staž osiguranja po odredbama
članova 83-93. i poseban staž iz člana 94.
ovog zakona;
2. vrijeme navršeno do stupanja na snagu
ovog zakona koje se računa u penzijski
staž po propisima koji su važili do
stupanja na snagu ovog zakona, ako
ovim zakonom nije drugačije određeno.
Penzijski staž ostvaren u bivšim republikama
Socijalističke
Federativne
Republike
Jugoslavije i u Zavodu za penzijsko i
invalidsko osiguranje vojnih osiguranika
do 6. marta 1992. godine uzima se u obzir
državljanima Bosne i Hercegovine na
teritoriji Federacije za ostvarivanje prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja, a penzija
se određuje i prema stažu ostvarenom u
Federaciji, ako međunarodnim ugovorom
nije drugačije uređeno, odnosno na osnovu
reciprociteta, sa tim da ovaj osiguranik, koji
samo prema stažu ostvarenom u Federaciji
ne ispunjava uvjete za sticanje prava na
penziju prilikom određivanja penzije,
smatrat će se da ispunjava minimalne
uvjete utvrđene ovim zakonom i prema tim
uvjetima utvrdit će se visina penzije.
Staž osiguranja kod različitih nosilaca
penzijskog i invalidskog osiguranja u
Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se
u skladu sa ugovorom zaključenim između
navedenih subjekata.
Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja koja pripadaju
osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u
staž osiguranja se uračunava samo vrijeme
za koje je uplaćen doprinos.
Lica iz članova 14. i 15. ovog zakona6 mogu
5 Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava
na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske
Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, br. 18/04 i 47/04).
6 Zakon o PIO
Član 14.
Penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju
se prava, utvrđena ovim zakonom, svakom
građaninu u slučaju gubitka radne sposobnosti,
a u slučaju smrti članovima njegove porodice
pravo na porodičnu penziju, ako je gubitak radne
sposobnosti, odnosno smrt posljedica povrede
na radu, odnosno profesionalne bolesti nastale
za vrijeme:
1. rada u drugom preduzeću i u drugom pravnom
licu, u smislu propisa o radnim odnosima;
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. obavljanja obaveznog praktičnog rada učenika
i studenata u toku sticanja obrazovanja i odgoja;
3. obavljanja poslova bez zasnivanja radnog
odnosa (volonterski rad);
4. prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije koju
organizira ustanova za zapošljavanje;
5. društveno organiziranog omladinskog radnog
angažiranja (oblici zadrugarstva učenika,
studenata i nezaposlene omladine);
6. obavljanja javnih radova;
7. učestvovanja na organiziranim sportskim
takmičenjima;
8. obavljanja privremenih i povremenih poslova
u smislu propisa o radu;
9. stručnog osposobljavanja za rad djece sa
teškoćama u razvoju;
10. izdržavanja kazne zatvora.
Odredba stava 1. tačka 2. ovog člana primjenjuje
se i na državljane Federacije koji se, saglasno
propisima, nalaze u inozemstvu radi učenja,
odnosno sticanja prakse, ako su prije odlaska
u inozemstvo imali prebivalište na teritoriji
Federacije. Odredba stava 1. tačka 2. ovog
člana primjenjuje se i na strane državljane koji
se nalaze na učenju, odnosno praksi na teritoriji
Federacije, ako država čiji su oni državljani
isto tako postupa sa državljanima Federacije,
odnosno ako međunarodnim ugovorom nije
drugačije uređeno.
Član 15.
Lica koja nisu osigurana po drugom osnovu
osigurana su za slučaj gubitka radne sposobnosti
i smrti, kao posljedice povrede na radu, odnosno
profesionalne bolesti, ako:
1. učestvuju u akcijama spašavanja ili odbrane
od elementarnih nepogoda ili nesreća;
2. učestvuju u društveno organiziranim radnim
akcijama u Federaciji pri obnovi i izgradnji zemlje;
3.obavljaju poslove po nalogu Ministarstva
odbrane Bosne i Hercegovine, ministarstava
unutrašnjih poslova i uprava civilne zaštite; 4.. obavljaju javne i druge drustvene funkcije ili
građanske dužnosti na poziv državnih ili drugih
ovlastenih organa;
5.. kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih
vatrogasnih organizacija vrše poslove gašenja
požara i zastite od drugih nesreća;
6. kao članovi gorske službe spašavanja,
odnosno ronioci, kada učestvuju u otklanjanju
neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi,
odnosno imovine ili kad učestvuju u spašavanju
ljudi, odnosno imovine.
Clan 16.
Licima iz čl. 14. i 15. ovog zakona osigurava
se sticanje i korištenje prava iz penzijskog i
invalidskog osiguranja, pod uvjetima i na način
kojim se osigurava sticanje i korištenje tih prava
zaposlenicima, ako ovim zakonom nije drugačije
ostvariti prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja pod uvjetom da su uplaćeni
doprinosi prije nastanka osiguranog slučaja.
27. Pitanje: Da li lice koje je ispunilo
uslove za ostvarenje prava na
starosnu penziju (penzioner) može da
zaključi ugovor o radu na određeno
ili neodređeno vrijeme? Ima li pravo
penzioner sa navršenih 65 godina
starosti zasnovati radni odnos i koliko
bi se od njegove plaće izdvajalo za
doprinose?
Odgovor: Saglasno članu 114. Zakona o PIO,
korisniku penzije koji je penziju ostvario
prije navršenja 40 godina penzijskog staža,
odnosno 65 godina života i korisniku
invalidske penzije, koji zasnuje radni odnos
ili započne da obavlja djelatnost iz člana 11.
tač. 1. i 2. ovog zakona7 penzija se ne isplaćuje
za to vrijeme, a najduže do navršenja 40
godina penzijskog staža, odnosno 65 godina
života.
To znači da ovi penzioneri mogu zasnovati
radni odnos na određeno ili na neodređeno
vrijeme, ali im se za to vrijeme ne isplaćuje
penzija, nego poslodavac uplaćuje propisane
doprinose kao i za sve druge zaposlenike.
Ovom osiguraniku na njegov zahtjev, penzija
će se ponovo odrediti prema novonavršenom
penzijskom stažu i ponovnim određivanjem
penzijskog osnova uzimajući u obzir i nove
plaće, odnosno osnovice osiguranja, a penzija
će se odrediti pod uvjetima utvrđenim ovim
zakonom.
Korisniku porodične penzije koji zasnuje
radni odnos ili započne da obavlja djelatnost
iz člana 11. tač. 1. i 2. ovog zakona penzija se
ne isplaćuje.
Korisnik penzije koji je navršio 40 godina
penzijskog staža, odnosno 65 godina života,
ukoliko zaključi ugovor o radu na određeno
ili neodređeno vrijeme penzija se ne
obustavlja, a poslodavac nije obavezan da
uplaćuje doprinose.
28. Pitanje: Da li se radnik može
odreći posebnog staža u dvostrukom
uređeno.
7 Član 11. tačka 1. i 2. Zakona o PIO:
1. koja obavljaju privrednu ili uslužnu djelatnost,
a upisana su u odgovarajući registar;
2. koja, u skladu sa posebnim propisima
samostalno u vidu zanimanja obavljaju
profesionalnu djelatnost, te vjerski službenici.
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
trajanju? Kada i kako?
Odgovor:
Staža uvećanja sa posebnim
trajanjem i posebnog staža ne može se
odreći, s obzirom na to da se on upisuje
na osnovu službenih dokumenata, a ne na
zahtjev korisnika.
Penzijskog staža, kao posebnog staža u
dvostrukom trajanju, licima koja su uzela
učešće u pripremama za odbranu Bosne i
Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u
odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici
Armije Republike Bosne i Hercegovine,
odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa
unutrašnjih poslova, saglasno propisima
koji su se na njih odnosili prije stupanja na
snagu ovog zakona, u koji se računa i vrijeme
koje su proveli u pripremama za odbranu,
odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine
u periodu od 18. septembra 1991. godine
do 23. decembra 1995. godine, u skladu s
uredbama Vlade Federacije BiH, ta lica se ne
mogu odreći, s obzirom na to da se i taj staž
upisuje na osnovu službenih dokumenata, a
ne na zahtjev korisnika.
29. Pitanje: Šta je to srazmjerna penzija?
Odgovor:
Pojam „srazmjerni dio penzije“
pominje se u članu 72. Zakona o PIO.
Srazmjerni dio penzije je dio penzije koji
su osiguranici ostvarili po nekom od
osnova u inostranstvu, koji je priznat po
međunarodnim ugovorima.
30. Pitanje: Kako ostvariti pravo na
starosnu penziju? Koji su uslovi i koja
je procedura? Odgovor: Saglasno odredbama članova 30.
i 31. Zakona o PIO, osiguranik stiče pravo na
starosnu penziju kad navrši 65 godina života
i najmanje 20 godina penzijskog staža.
Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju
kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez
obzira na godine života.
Osiguraniku kome se, u smislu ovog
zakona, staž osiguranja računa s uvećanim
trajanjem, starosna granica za sticanje prava
na penziju smanjuje se srazmjerno stepenu
uvećanja staža.
Također, saglasno članu 137. Zakona o PIO,
izuzetno od odredbe člana 30. ovog zakona
pravo na starosnu penziju stiče osiguranik
kada navrši:
1. u 1998. godini 60 godina života;
2. u 1999. godini 61 godinu života;
3. u 2000. godini 62 godine života;
4. u 2001. godini 63 godine života;
5. u 2002. godini 64 godine života.
Osiguranik može steći pravo na starosnu
92 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
penziju i prije navršenih godina života
propisanih u stavu 1. ovog člana, odnosno
u članu 30. ovog zakona, kad navrši 55
godina života i 30 godina penzijskog staža
(žena), odnosno 60 godina života i 35 godina
penzijskog staža (muškarac), ali najduže do
31. decembra 2015. godine.
Osiguraniku iz stava 2. ovog člana iznos
penzije određen prema dužini penzijskog
staža umanjuje se za 0,5% (žena), odnosno 1%
(muškarac) za svaku godinu ranijeg odlaska
u penziju prije navršenih 65 godina života.
Osiguraniku iz stava 3. ovog člana, kada
navrši godine života iz stava 1. ovog člana,
odnosno iz člana 30. ovog zakona, ne prestaje
umanjenje penzije u skladu sa stavom 3.
ovog člana
Saglasno člana 96. Zakona o PIO, postupak za
ostvarivanje prava iz penzijskog osiguranja
pokreće se na zahtjev osiguranika, kao i na
zahtjev lica koje smatra da ispunjava uvjete
za ostvarivanje prava
Protiv rješenja nosioca osiguranja donesenog
u prvostepenom postupku osiguranik i
korisnik penzije, odnosno član porodice
osiguranika, odnosno korisnika penzije,
može podnijeti žalbu drugostepenom
organu nosioca osiguranja (član 99).
Pravosnažno rješenje o ostvarivanju prava
iz penzijskog osiguranja može se izmijeniti
novim rješenjem, ako je pravosnažnim
rješenjem povrijeđen zakon na štetu
korisnika prava, a pravo po novom rješenju
pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti
za sticanje prava, ali najduže šest mjeseci
unazad od dana donošenja tog rješenja.
Rješenje kojim je priznato pravo na penziju
izvršno je danom donošenja.
U postupku za ostvarivanje prava iz
penzijskog
i
invalidskog
osiguranja
osigurava se zaštita prava osiguranika i
korisnika prava u okviru nosioca osiguranja,
u skladu sa ovim zakonom, kao i sudska
zaštita (član 101).
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja
stiču se i dospijevaju danom ispunjenja
uvjeta propisanih ovim zakonom, sa time
što se pravo na penziju može ostvariti samo
poslije prestanka osiguranja (član 103).
31. Pitanje: Kako se računa staž
osiguranja sa nepotpunim radnim
vremenom?
Odgovor: Saglasno članu 84. Zakona o PIO,
vrijeme koje zaposlenik provede u radnom
odnosu sa skraćenim radnim vremenom
koje se, u smislu propisa o radu, smatra
punim radnim vremenom, računa se kao
radni staž sa punim radnim vremenom.
U staž osiguranja računa se i vrijeme
provedeno u radnom odnosu sa nepunim
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
radnim
vremenom,
osim
prethodno
navedenog, u trajanju koje odgovara
ukupnom broju sati takvog rada ostvarenog
za pojedine godine, obračunatog na puno
radno vrijeme, u skladu sa propisima o
radnim odnosima.
Navedene odredbe pimjenjuju se i kada
je radno vrijeme ostvareno u dva ili više
radnih odnosa.
32. Pitanje: Kako pribaviti uvjerenje o
stažu potrebno radi ostvarenja prava
na penziju?
Odgovor:
Uvjerenje o stažu pribavlja se od
posljednjeg poslodavca kod kojeg radite,
na osnovu podataka u radnoj knjižici.
Saglasno Zakonu o matičnoj evidenciji
o osiguranicima i korisnicima prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja,8
matičnu evidenciju vodi Federalni zavod
za penzijsko i invalidsko osigurnje (član
4), kod kojih možete pribaviti podatke o
radnom stažu na osnovu evidencija koje se
vode u Matičnoj knjizi. Jedino je relevantna
dokument izdat od strane Federalnog
zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje
za ostvarenje prava na penziju.
na dobrovoljno osiguranje.
Invalidnost, kao osnov za sticanje prava
osiguranika u dobrovoljnom osiguranju,
postoji kad kod osiguranika uslijed bolesti
ili povrede van rada nastupi potpuna
nesposobnost za rad i privređivanje. Kod
zbirinjavanja viška zaposlenika može
se koristiti dokup radnog staža za one
zaposlenike kojima nedostaje određeni broj
godina za ispunjenje jednog od uslova za
sticanje prava na penziju (40 godina rada
i osiguraja ili 65 godina života i 20 godina
radnog staža).
34. Pitanje: Da li se zaposleniku može
prisilno obustaviti dio plaće? Kolika je
obustava i pod kojim uslovima?
Odgovor: Saglasno članu 74. Zakona o radu,9
najviše polovica plaće ili naknade plaće
zaposlenika može se prisilno obustaviti radi
ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a
za ostale obaveze može se prisilno obustaviti
najviše jedna trećina plaće zaposlenika.
Poslodavac ne može, bez saglasnosti
zaposlenika, svoje potraživanje prema njemu
naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili
nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem
isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće
(član 73).
33. Pitanje: Postoji li mogućnost
samostalne uplate doprinosa za
35. Pitanje: Da li poslodavac može
mirovinsko i invalidsko osiguranje?
zaposleniku otkazati ugovor o radu za
Odgovor: Odredbama stava 2. člana vrijeme bolovanja?
1. Zakona o PIO propisano je da se na
dobrovoljno
penzijsko
i
invalidsko
osiguranje mogu osigurati lica koja nisu
obavezno osigurana.
Odredbama članova 17-20. Zakona o PIO
propisano je da državljani Federacije BiH
koji nisu obuhvaćeni obaveznim penzijskim
i invalidskim osiguranjem mogu sebi i
članovima svoje porodice dobrovoljnim
osiguranjem osiguravati prava iz penzijskog
i invalidskog osiguranja, pod uvjetima
i u obimu utvrđenim ovim zakonom.
Državljani Federacije zaposleni u državi sa
kojom nije zaključen međunarodni ugovor
mogu se dobrovoljno osigurati na penzijsko
i invalidsko osiguranje, u skladu sa ovim
zakonom. Ova lica i lica kojima je prestalo
svojstvo osiguranika ne mogu ostvarivati
prava po osnovu promijenjene radne
sposobnosti.
Na dobrovoljno osiguranje može se osigurati
lice koje je navršilo 15 godina života i koje
ima opću zdravstvenu sposobnost. Lice
koje se nalazi na redovnom školovanju ili
odsluženju vojnog roka ne može se osigurati
8 „Službene novine Federacije BiH“, br. 42/04 i
15/05 – ispravka.
Odgovor:
Zakonom o radu propisana je
zaštita zaposlenika privremeno ili trajno
nesposobnog za rad.10 Zaposleniku koji je
pretrpio povredu na radu ili je obolio od
profesionalne bolesti, za vrijeme dok je
privremeno nesposoban za rad, poslodavac
ne može otkazati ugovor o radu, kao ni
ugovor o radu koji je zaključen na određeno
vrijeme.
Zaposlenik
koji
je
privremeno
bio
nesposoban za rad zbog povrede ili povrede
na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a
za koga nakon liječenja i oporavka nadležna
zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik
utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da
se vrati na poslove na kojima je radio prije
nastupanja privremene nesposobnosti za
rad ili na druge odgovarajuće poslove.
Zaposlenik je dužan, u roku od tri dana
od dana nastupanja nesposobnosti za rad,
obavijestiti poslodavca o privremenoj
nesposobnosti za rad.
9 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
10 Članovi 64-67. Zakona o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Poslodavac može, samo uz prethodnu
saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati
ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji
smanjena radna sposobnost ili neposredna
opasnost od nastanka invalidnosti.
36. Pitanje: Da li otkazni rok teče za
vrijeme „bolovanja“?
Odgovor:
S obzirom na to da poslodavac
može, samo uz prethodnu saglasnost
vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu
zaposleniku kod kojega postoji smanjena
radna sposobnost ili neposredna opasnost
od nastanka invalidnosti, saglasno čl. 64-67.
Zakona o radu,11 onda ni „otkazni rok“ ne
može teći za vrijeme bolovanja.
Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni
da kod zaposlenika postoji smanjena radna
sposobnost ili neposredna opasnost od
nastanka invalidnosti, poslodavac mu je
dužan u pismenoj formi ponuditi druge
poslove za koje je zaposlenik sposoban.
Zaposlenik, koji je pretrpio povredu na
radu ili obolio od profesionalne bolesti,
ima prednost pri stručnom obrazovanju,
osposobljavanju
i
usavršavanju
koje
organizira poslodavac.
Poslodavac može, samo uz prethodnu
saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati
ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji
smanjena radna sposobnost ili neposredna
opasnost od nastanka invalidnosti.
37. Pitanje: Da li zaposlenik koji je
doživio povredu na radu ili obolio od
profesionalne bolesti ili oboljenja po
završetku liječenja ima pravo da se
vrati na svoje radno mjesto. Kakva su
prava tog radnika ukoliko je njegovo
bivše radno mjesto ukinuto?
Odgovor:
Saglasno članu 65. Zakona
o radu,12 povreda na radu, bolest ili
profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati
na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog
odnosa. Zaposlenik koji je privremeno bio
nesposoban za rad zbog povrede ili povrede
na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a
za koga nakon liječenja i oporavka nadležna
zdravstvena ustanova ili ovlašteni liječnik
utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da
11 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
12 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
94 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
se vrati na poslove na kojima je radio prije
nastupanja privremene nesposobnosti za
rad ili na druge odgovarajuće poslove.
Drugim odgovarajućim radnim mjestom,
odnosno
odgovarajućim
zaposlenjem,
smatra se radno mjesto koje odgovara
tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima
osiguranika na kome osiguranik, sa
radnim naporom koji ne pogoršava njegovo
zdravstveno stanje, može da radi puno
radno vrijeme, prema promijenjenoj radnoj
sposobnosti (član 28. Zakona o PIO).
Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni
da kod zaposlenika postoji smanjena radna
sposobnost ili neposredna opasnost od
nastanka invalidnosti, poslodavac mu je
dužan u pismenoj formi ponuditi druge
poslove za koje je zaposlenik sposoban.
Zaposlenik koji je pretrpio povredu na radu ili
obolio od profesionalne bolesti ima prednost
pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju
i usavršavanju koje organizira poslodavac
(član 66).
Iz ovih zakonskih odredaba proističe da
je, ukoliko je njegovo bivše radno mjesto
ukinuto, poslodavac dužan da ga rasporedi
na druge odgovarajuće poslove koje će
mu ponuditi u pismenoj formi.Ukoliko
zaposlenik odbije te poslove, a odgovaraju
njegovoj radnoj sposobnosti, prestaje mu
radni odnos.
38. Pitanje: Da li ženi koja je na
porodiljskom odsustvu može prestati
ugovor o radu zaključen na određeno
vrijeme?
Odgovor:
Zakonom o radu posebno je
uređena zaštita žena i materinstva.13
Odredbama člana
53. Zakona o radu
propisano je da poslodavac ne može odbiti
da zaposli ženu zbog njene trudnoće ili joj
zbog tog stanja otkazati ugovor o radu.
Zakonodavac ne pravi razliku između
ugovora o radu zaključenog na neodređeno
i ugovora o radu zaključenog na određeno
vrijeme.
39. Pitanje: Da li žena za vrijeme
porodiljskog odsustva ima pravo na
platu ili naknadu i koliki je iznos te
naknade?
Odgovor: Saglasno članu 62. stav 1. Zakona
o radu, za vrijeme korištenja porođajnog
odsustva, zaposlenik ima pravo na naknadu
plaće, u skladu sa zakonom.
Osnovnim pravima porodice sa djecom,
13 Članovi 52-63. Zakona o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
propisana odredbama člana 89. Zakona o
osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih
žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
(Federalni zakon)14 utvrđeni su, između
ostalih:
■■ naknada umjesto plaće ženi - majci
u radnom odnosu, za vrijeme dok
odsustvuje s posla radi trudnoće,
porođaja i njege djeteta,
■■ novčana pomoć za vrijeme trudnoće i
porođaja žene - majke koja nije u radnom
odnosu.
Propisom kantona bliže se uređuju uvjeti,
način, postupak, organi i finansiranje
prava utvrđenih u članu 89. ovog zakona. U
svakom kantonu posebno.
U Kantonu Sarajevo, Zakonom o socijalnoj
zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti
porodice sa djecom (Kantonalni zakon)15
regulisani su uvjeti, način, postupak
ostvarivanja prava i finansiranje osnovnih
prava porodice sa djecom, utvrđenih
Federalnim zakonom i ovim zakonom. Prava po osnovu ovog zakona mogu ostvariti
osobe koje imaju prebivalište najmanje
godinu dana u Kantonu Sarajevo, ukoliko
ovim zakonom nije drugačije propisano,
a izuzetno, prava po ovom zakonu mogu
ostvariti osobe koje su 30. 4. 1992. godine
imale prebivalište na području Kantona, pod
uvjetom da im je utvrđen status povratnika
(član 6). Izuzetno od navedenih odredaba,
pravo na naknadu umjesto plaće ženi-majci
u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje
sa posla radi trudnoće, porođaja i njege
djeteta mogu ostvariti osobe koje imaju
boravište u Kantonu Sarajevo i utvrđen
status raseljene osobe (član 142). Odredbama
člana
143. Kantonalnog
zakona propisano je da se naknada umjesto
plaće ženi-majci utvrđuje u iznosu 60% od
prosječne plaće. Iznos naknade utvrđuje se
u postupku za svaku ženu-majku u radnom
odnosu posebno, s tim da taj iznos ne može
biti manji od najniže plaće za zaposlenike
u skladu sa propisima Vlade Federacije,
odnosno Općim kolektivnim ugovorom (u
daljem tekstu: najniža plaća). Ukoliko ženamajka u radnom odnosu u periodu od šest
mjeseci prije porođaja ne prima plaću iz
opravdanih razloga (nelikvidnost firme i sl.)
naknada umjesto plaće ženi-majci isplaćuje
se u visini najniže plaće. Ukoliko žena-majka u radnom odnosu nije
zasnovala radni odnos najmanje šest mjeseci
prije poroda, naknada plaće ženi-majci se
14 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite
civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
(„Službene novie Federacije BiH“, br. 36/99,
54/04, 39/06 i 14/09)
15 „Službene novine Kantona Sarajevo“, br.
16/02, 8/03, 2/06, 21/06, 17/10, 26/12 i 15/13.
obračunava u visini od 50% najniže plaće. Na iznos naknade plaće ženi-majci uplaćuju
se doprinosi PIO, zdravstvo i osiguranje od
nezaposlenosti i izmiruju se poreske obaveze
u skladu sa zakonom. Naknada plaće ženi-majci u skladu sa ovim
zakonom isplaćuje se za vrijeme trudnoćeporođaja i njege djeteta u trajanju od jedne
godine neprekidno, počev od dana stupanja
na porodiljsko odsustvo. Naknadu plaće ženi-majci može ostvariti
otac djeteta, odnosno usvojilac pod uvjetima
utvrđenim propisima o radu. Odredbama
člana 147. Kantonalnog zakona propisano
je da, za vrijeme trajanja ugovora o radu
na određeno vrijeme, naknadu plaće
žena-majka ostvaruje kao i žena-majka s
ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Po
isteku ugovora o radu na određeno vrijeme
žena-majka do isteka godine dana od dana
stupanja na porodiljsko odsustvo ostvaruje
pravo na pomoć ženi-majci koja nije u
radnom odnosu. 40. Pitanje: Da li zaposleniku, koji je
sklopio ugovor o radu na određeno
vrijeme, prije isteka tog roka treba
omogućiti
korištenje
godišnjeg
odmora ako za to ispunjava uslove?
Odgovor:
Zaposlenik, u skladu sa članom
41. Zakona o radu,16 za svaku kalendarsku
godinu ima pravo na plaćeni godišnji
odmor u trajanju od najmanje 18 radnih
dana. Zaposlenik, koji radi na poslovima
na kojima se, uz primjenu mjera zaštite na
radu, nije moguće zaštititi od štetnih uticaja,
ima pravo na godišnji odmor u trajanju od
najmanje 30 radnih dana, a poslovi i trajanje
odmora od najmanje 30 dana uređuju se
zakonom, propisom kantona, kolektivnim
ugovorom i pravilnikom o radu. Maloljetni
zaposlenik ima pravo na godišnji odmor u
trajanju od najmanje 24 radna dana.
Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji
ima prekid rada između dva radna odnosa
duži od osam dana, stiče pravo na godišnji
odmor nakon šest mjeseci neprekidnog
rada (član 42), a ako zaposlenik nije stekao
ovo pravo na godišnji odmor, ima pravo na
najmanje jedan dan godišnjeg odmora za
svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu
sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o
radu i ugovorom o radu. Trajanje godišnjeg
odmora duže od najkraćeg propisanog ovim
ili drugim zakonom, uređuje se kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom
16 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, 43/99, 32/00 i 29/03).
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
o radu (član 43).
Poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku
korištenje godišnjeg odmora i u slučaju
ugovora o radu na određeno vrijeme,
primjenom Zakona o radu, kolektivnog
ugovora i pravilnika o radu, i to u periodu
dok traje ugovor o radu na određeno
vrijeme, ako za to ispunjava uslove, u skladu
sa članom 45. Zakona o radu koji propisuje
da se zaposlenik ne može odreći prava na
godišnji odmor niti se zaposleniku može
uskratiti pravo na godišnji odmor niti mu se
izvršiti isplata naknade umjesto korištenja
godišnjeg odmora.
41. Pitanje: Ima li zaposlenik pravo na
povećanje plaće po osnovu minulog
staža za godine radnog staža ostvarene
u republikama bivše Jugoslavije?
Odgovor: Pravo na povećanje plaće za
godine radnog staža propisano je Općim
kolektvnim ugovorom za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine.17 Odredbama člana 13.
propisano je da se osnovna plaća povećava
se za svaku godinu radnog staža kod
tog poslodavca za 0,6%, s tim da ukupno
povećanje ne može biti veće od 20%. Pod
radnim stažom podrazumijeva se i radni
staž proveden kod poslodavca u slučaju
promjene poslodavca ili njegovog pravnog
položaja (npr. zbog prodaje, nasljeđivanja,
spajanja, pripajanja, promjene oblika
društva i dr.). Kod „tog poslodavca“ znači onog poslodavca
kod kojeg zaposlenik radi, a koji je u
međuvremenu
eventualno
promijenio
vlasnika ili pravni status.
U svakom slučaju, godine radnog staža
ostvarene u republikama bivše SFRJ ne
ulaze u godine radnog staža za koji je
moguće povećanje, osim u slučaju da se radi
o poslodavcu koji je postojao i u to vrijeme
i danas i zaposlenik u njemu i dalje radi
(npr. „Energoinvest“). Uostalom, ovo pravo
se ne može ostvariti ni u Federaciji BiH ako
zaposlenik promjeni poslodavca već samo
kod „tog poslodavca“ kod koga je zaposlen.
pripada zaposlenicima, u skladu sa članom
23. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju
Federacije Bosne i Hercegovine.18 Poslodavac
ne može isplatiti dnevnicu fizičkoj osobi koja
nije zaposlenik kod poslodavca.
43. Pitanje: Kako se utvrđuje visina
regresa?
Odgovor:
Saglasno članu 19. Općeg
kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne
i Hercegovine,19 zaposlenik ima pravo na
regres za korištenje godišnjeg odmora u
visini najmanje 50% prosječne neto plaće
svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca
u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod
uslovom da privredni subjekt - poslodavac
nije prethodnu poslovnu godinu završio
sa gubitkom. Granskim kolektivnim
ugovorima mogu se utvrditi i viši iznosi
regresa.
44. Pitanje: Da li se topli obrok može
isplatiti jednokratno za razdoblje duže
od mjesec dana?
Odgovor:
Saglasno članu 17. Općeg
kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne
i Hercegovine,20 poslodavac je obavezan
zaposleniku obezbijediti ishranu u toku
radnog vremena (topli obrok). Ukoliko
poslodavac
ne
obezbjeđuje
ishranu,
zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada
u iznosu od najmanje 20% prosječne neto
plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema
posljednjim
objavljenim
podacima
Federalnog zavoda za statistiku. Saglasno navedenom, naknada za ishranu u
toku rada ne može se isplaćivati za razdoblje
duže od mjesec dana, jer se obračunava na
osnovu dana rada u mjesecu u kojem je
zaposlenik radio.
45. Pitanje: Ako je na službenom
putovanju osigurana besplatna ishrana
da li se zaposleniku pripadajuća
dnevnica umanjuje?
42. Pitanje: Imaju li fizičke osobe koje Odgovor: Općim kolektivnim ugovorom za
nisu zaposlenici pravo na dnevnicu ako
su angažovani po nekom od ugovora
18 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
koji ne podrazumijevaju radni odnos?
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Npr. ugovor o djelu ili autorski ugovor?
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08).
Odgovor:
Pravo na dnevnice je pravo koje
17 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08).
96 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
19 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08).
20 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Federaciju Bosne i Hercegovine21 ugovoreno
je da zaposleniku pripada pravo na plaćene
troškove prilikom službenog putovanja
(dnevnica), a da će se visina dnevnice i
način plaćanja ostalih putnih troškova
utvrditi kolektivnim ugovorima područja
djelatnosti, a na osnovu propisa koje donese
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Uredbom o naknadama troškova za službena
putovanja,22 koja se primjenjuje u federalnim
organima državne službe i pravnim licima
sa javnim ovlaštenjima prenesenim od
strane Federacije BiH, propisano je da se
pripadajuća dnevnica umanjuje za 30%
ako je na službenom putovanju osigurana
besplatna ishrana (član 7. stav 3. Uredbe).
46. Pitanje: Da li naknada troškova
odvojenog života isključuje pravo na
topli obrok?
Odgovor:
Naknada troškova odvojenog
života od porodice ne isključuje naknadu
za topli obrok koji uposleniku pripada za
vrijeme rada.
Saglasno članu 17. Općeg kolektivnog
ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine,23
poslodavac
je
obavezan
zaposleniku
obezbijediti ishranu u toku radnog vremena
(topli obrok), a saglasno članu 24. tog ugovora,
zaposlenik koji je privremeno upućen na rad
van mjesta prebivališta njegove porodice,
ima pravo na mjesečnu naknadu troškova
zbog odvojenog života od porodice., čija
se visina utvrđuje kolektivnim ugovorima
kantona, područja djelatnosti i ugovorom o
radu. Saglasno članu 26. Općeg kolektivnog
ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine,
samo se međusobno isključuju dnevnica,
naknada za odvojeni život od porodice i
terenski dodatak.
47. Pitanje: Koja prava ostvaruje
zaposlenik koji radi sa nepunim radnim
vremenom? Da li ta prava zavise od
dužine radnog vremena?
21 Član 23. Općeg kolektivnog ugovora za
Federaciju Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08)
Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43/99 i 32/00)
22 Uredba o naknadama troškova za službena
putovanja („Službene novine Federacije BiH“, br.
63/10 i 9/11)
23 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08)
Odgovor: Zakon o radu24 poznaje dva oblika
rada sa nepunim radnim vremenom, i to:
■■ rad sa nepunim radnim vremenom,
zaključen ugovorom o radu, za vrijeme
kojeg zaposlenik ostvaruje sva prava iz
radnog odnosa, kao i zaposlenik s punim
radnim vremenom, osim prava koje
zavisi od dužine radnog vremena (plaća,
naknada i sl.), u skladu s kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu,25 i
■■ rad na poslovima na kojima, uz primjenu
mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi
zaposlenika od štetnih utjecaja, kada
se radno vrijeme skraćuje srazmjerno
štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje
i radnu sposobnost zaposlenika. Poslovi
i trajanje radnog vremena utvrđuju se
pravilnikom o radu i ugovorom o radu,
u skladu sa zakonom, a pri ostvarivanju
prava na plaću i drugih prava po osnovu
rada i u vezi sa radom, skraćeno radno
vrijeme izjednačava se sa punim radnim
vremenom,26
48. Pitanje: Koliko maksimalno iznosi
vremensko
trajanje
privremenih
poslova?
Odgovor: Maksimalno trajanje privremenih
poslova, saglasno članu 136. stav 2. Zakona o
radu27 je 60 dana u toku kalendarske godine.
Za obavljanje privremenih i povremenih
poslova može se zaključiti ugovor o
obavljanju privremenih i povremenih
poslova, pod uvjetima:
1. da su privremeni i povremeni poslovi
utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u
pravilniku o radu,
2. da privremeni i povremeni poslovi ne
predstavljaju poslove za koje se zaključuje
ugovor o radu na određeno ili neodređeno
vrijeme, sa punim ili nepunim radnim
vremenom i da ne traju duže od 60 dana u
toku kalendarske godine.
Licu koje obavlja privremene i povremene
poslove osigurava se odmor u toku rada pod
istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom
odnosu i druga prava, u skladu sa propisima
o penzijskom i invalidskom osiguranju.
49. Pitanje: Kojim aktom se utvrđuje
visina naknade plaće za rad praznikom
24 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
25 Član 30. stav 3. Zakona o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
26 Član 31. Zakona o radu.
27 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i nedjeljom?
Odgovor:
Visina naknade plaće za rad
praznikom i nedjeljom, u skladu sa članom
71. Zakona o radu,28 utvrđuje se pravilnikom
o radu i ugovorom o radu, u skladu s
kolektivnim ugovorom.
Odredbama člana 12. Općeg kolektivnog
ugovora za teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine29 propisano je da zaposlenik
ima pravo na povećanu plaću za: ■■ prekovremeni rad najmanje 30% od bruto
satnice; ■■ noćni rad najmanje 30% od bruto satnice; ■■ rad na dan sedmičnog odmora najmanje
20% od bruto satnice; ■■ rad u dane praznika koji su po zakonu
neradni najmanje 50% od bruto satnice. Dodaci se međusobno ne isključuju. Korištenje službenog auta u privatne
svrhe
50. Pitanja: Da li direktor Službe JU
može službeno vozilo koristiti u svrhu
dolaska i odlaska na posao, odnosno
radno mjesto? Kako bismo mogli
pristupiti izmjenama predmetnog
pravilnika u skladu sa zakonom?
Odgovor:
Upotreba službenog automobila
reguliše se upravo vašim pravilnikom koji
ste naveli.
Upotreba službenog automobila sa ili bez
zaposlenog vozača zavisi od rješenja koja
vama odgovaraju i ne postoji neki zakonski
akt kojim su ta pitanja regulisana.
Općim i granskim kolektivnim ugovorima
regulisano je pravo prevoza na posao i sa
posla.
Odredbama člana 18. Općeg kolektivnog
ugovora za teritoriju Federacije BiH
(“Službene novine Federacije BiH”, br.
54/05 i 62/08) regulisano je da zaposlenik
ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova
prijevoza na posao i sa posla, u skladu sa
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Ponavljamo, da li će direktor koristiti službeni
automobil i za dolazak na posao i odlazak sa
posla zavisi isključivo od opredjeljenja u
Pravilniku o upotrebi službenog vozila.
28 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
29 Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08)
98 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
e-mail:[email protected].
ba
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Sudska praksa
iz oblasti izvršnog postupka
Pripremila:
Janja Jovanović
Sudija Općinskog suda u Sarajevu
E-mail : [email protected]
[email protected]
TRAŽILAC IZVRŠENJA ZASTUPAN
PO PUNOMOĆNIKU NEMA PRAVO
NA TROŠKOVE IZVRŠNOG
POSTUPKA ZA NAMIRENJE
TROŠKOVA PARNIČNOG
POSTUPKA U SLUČAJU KAD
ISTE NIJE POTRAŽIVAO UZ
NAMIRENJE GLAVNOG DUGA
Članom 387. ZPP-a, a u vezi sa članom
16. ZlP-a, izvršenik je dužan nadoknaditi
tražiocu izvršenja samo one troškove koji
su bili potrebni za provođenje izvršenja, a
sud će cijeniti koji su to troškovi, brižljivo
ocjenjujući sve okolnosti. Prvostepeni sud
je utvrdio da su tražioci izvršenja naplatili
glavno potraživanje iz izvršne isprave i
troškove izvršenja u drugom izvršnom
postupku, kao i to da nije bilo smetnje da u
istom izvršnom postupku naplate i sporedno
potraživanje iz iste izvršne isprave - troškove
parničnog postupka, što bi bilo u skladu
sa članom 10. ZPP-a, odnosno da je sud
dužan provesti postupak bez odugovlačenja
i sa što manje troškova, onemogućavajući
zloupotrebu prava koja strankama pripadaju
u postupku.
Prvostepenim rješenjem je odlučeno.
Usvaja se prijedlog tražioca izvršenja radi
naplate novčanog potraživanja i to - iznos
od 1980,00 KM na ime troškova parničnog
postupka sa zakonskom zateznom kamatom
počev od 13. 6. 2007. godine do isplate.
Prijedlog tražioca izvršenja za naknadu troškova
izvršnog postupka u iznosu od 561,60 KM koji
se sastoje od troškova sastava prijedloga za
izvršenje i poreza na dodatu vrijednost odbija
se kao neosnovan.
Iz obrazloženja:
Tražioc izvršenja je po punomoćniku podnio
prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu izvršne
isprave radi prinudnog namirenja troškova
parničnog postupa sa zakonskom zateznom
kamatom počev od 13. 6. 2007. godine do
isplate u iznosu od 1980 KM i troškove za
sastav prijedloga za izvršenja po punomoćniku
u iznosu od 561,60 KM.
Rješavajući po prijedlogu punomoćnika tražioca
izvršenja sud je usvojio prijedlog za izvršenje u
odnosu na isplatu troškova parničnog postupka
sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.
6. 2007. godine do isplate, a odbio je zahtjev za
naknadu troškova za sastav prijedloga u iznosu
od 561,60 KM iz sljedećih razloga:
Sud je utvrdio, uvidom u drugi predmet, da je
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tražilac izvršenja zastupan po punomoćniku podnio prijedlog za izvršenje
na osnovu izvršne isprave u kojem je tražio namirenje glavnog duga u
iznosu od 4795,00 KM uz naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu
od 280,80 KM za sastav prijedloga kojeg je sud usvojio i odredio troškove
izvršnog postupka. Tražioci izvršenja zastupani po punomoćniku su
mogli u tom prijedlogu zahtijevati i namirenje potraživanja iz iste izvršne
isprave, a koje se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka, ali
su podnošenjem novog prijedloga za izvršenje nepotrebno prouzrokovali
troškove zastupanja koji se sastoje od naknade za sastav prijedloga za
izvršenje u ovom predmetu, pa je sud, cijeneći tu činjenicu, a shodno
odredbama člana 387 Zakona o parničnom postupku FBiH, u vezi sa
odredbom člana 21 Zakona o izvršnom postupku FbiH, odlučio kao i izreci.
Protiv ovog rješenja žalbu podnose tražioci izvršenja zastupani po
punomoćniku, u kojoj navode da je na strankama da odluče kakav će
prijedlog podnijeti radi naplate priznatih troškova parničnog postupka.
Dalje navode da ZlP-om nije zabranjeno da tražilac izvršenja provodi
dva ili više izvršnih postupaka za namirenje dosuđenog iznosa jednom
izvršnom ispravom i da mu se u svakom od tih izvršnih postupaka piznaju
troškovi izvršenja. Predlažu da drugostepeni sud žalbu uvaži i ožalbeno
rješenje preinači tako što će usvojii prijedlog za izvršenje u cijelosti.
Sud je odlučio: Žalba nije osnovana.
Prema stanju spisa, prvostepeni sud je rješenjem od 21. 1. 2010. godine
dozvolio izvršenje radi namirenja troškova parničnog postupka utvrđenih
izvršnom ispravom, dok je odbio prijedlog u dijelu kojim potražuje
troškove izvršnog postupka
Rješavajući po žalbi, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio
kada je odbio tražioce izvršenja za naknadu troškova izvršnog postupka.
Naime, članom 387. ZPP-a, u vezi sa članom 16. ZlP-a, izvršenik je dužan
nadoknaditi tražiocu izvršenja samo one troškove koji su bili potrebni
za provođenje izvršenja, a sud će ocijeniti koji su to troškovi, brižljivo
ocjenjujući sve okolnosti. Prvostepeni sud je utvrdio da su tražioci izvršenja
naplatili glavno potraživanje iz izvršne isprave i troškove izvršenja
u drugom izvršnom postupku, kao i to da nije bilo smetnje da u istom
izvršnom postupku naplate i sporedno potraživanje iz iste izvršne isprave troškove parničnog postupka, a što bi bilo u skladu sa članom 10. ZPP-a,
odnosno da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što
manje troškova, onemogućavajući zloupotrebu prava koja strankama
pripadaju u postupku.
Žalba tražioca izvršenja je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
(Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 6 5 0 I 121392 10 Gž od 11. 10.
2012. godine)
100 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Usvojeni zakoni u Narodnoj
skupštini Republike Srpske u
periodu od 01. 01. – 31. 07. 2013.
godine
1. Zakon o organskoj proizvodnji;
Zakona o Investiciono – razvojnoj
banci Republike Srpske;
2. Zakon o izmjenama i dopunama
13.Zakon o izmjeni i dopuni Zakona
3. Zakon o izmjenama i dopunama
14.Zakon o izmjenama Zakona o
Zakona o prevozu u drumskom
saobraćaju Republike Srpske.
Zakona o unutrašnjem dugu
Republike Srpske – po hitnom
postupku;
4. Zakon o ostvarivanju prava na
starosnu penziju profesionalnih
vojnih lica –
po hitnom postupku;
5. Zakon o komunalnoj policiji;
6. Zakon o trezoru;
o privatizaciji državnog kapitala u
preduzećima.
organizaciji i sprovođenju popisa
stanovništva, domaćinstava i stanova
2013. godine u Republici Srpskoj – po
hitnom postupku;
15.Zakon o uređenju prostora i
građenju;
16.Zakon o obnovljivim izvorima
energije i efikasnoj kogeneraciji;
Zakon o Fondu za upravljanje
nekretninama i potraživanjima u
vlasništvu Republike Srpske;
17.Zakon o izmjenama i dopunama
7. Zakon o Akcijskom fondu Republike
18.Zakon o izmjenama i dopunama
7.
Srpske;
9. Zakon o Fondu stanovanja Republike
Srpske;
10.Zakon o izmjenama Zakona o Fondu
za razvoj i zapošljavanje Republike
Srpske;
11. Zakon o izmjenama Zakona o Fondu
za razvoj istočnog dijela Republike
Srpske;
12.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o Fondu za restituciju
Republike Srpske;
Zakona o matičnim knjigama.
19.Zakon o razvoju malih i srednjih
preduzeća;
20.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o lovstvu.
21.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o unutrašnjem dugu
Republike Srpske - po hitnom
postupku;
22.Zakon o koncesijama;
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
23.Zakon o Agenciji za bankarstvo
Republike Srpske;
24.Zakon o energetskoj efikasnosti;
25.Zakon o nusproizvodima
životinjskog porijekla;
26.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o šumama;
27.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o bankama Republike
Srpske;
28.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o tržištu hartija od
vrijednosti;
38.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o administrativnim taksama
;
39.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o sudskim taksama;
40.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o trgovini;
41.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o turizmu;
42.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o ugostiteljstvu;
29.Zakon o izmjenama i dopunama
43.Zakon o izmjenama i dopunama
30.Zakon o izmjenama i dopunama
44.Zakon o izmjenama Zakona o
Zakona o preuzimanju akcionarskih
društava;
Zakona o parničnom postupku;
31.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o zaštiti i postupanju sa
djecom i maloljetnicima u krivičnom
postupku;
32.Zakon o amnestiji za nedopušteno
držanje minsko - eksplozivnih
sredstava i oružja u Republici
Srpskoj;
33.Zakon o registraciji poslovnih
subjekata u Republici Srpskoj;
34.Zakon o klasifikaciji djelatnosti
Republike Srpske;
35.Zakon o izmjeni Zakona o stranim
Zakona o Agenciji za posredničke,
informatičke i finansijske usluge;
ulaganjima; 36.Zakon o izmjeni Zakona o
elektronskom potpisu Republike
Srpske;
37.Zakon o izmjenama i dopunama
102 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8
Zakona o zanatsko -preduzetničkoj
djelatnosti;
privatizaciji poslovnih zgrada,
poslovnih prostorija i garaža;
45.Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o privatizaciji državnih
stanova;
46.Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o privrednim društvima;
47.Zakon o izmjenama i dopunama
Krivičnog zakona Republike Srpske;
48.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o izvršnom postupku;
49.Zakon o posebnim načinima
izmirenja poreskog duga;
50.Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o poreskom postupku
Republike Srpske;
51.Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o grobljima i pogrebnoj
djelatnosti.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Posjetite našu
web stranicu
www.rec.ba
BROJ 8 AUGUST 2013 PRAVNI SAVJETNIK 103
Vaš
poslovni
vodič!
104 PRAVNI SAVJETNIK AUGUST 2013 BROJ 8

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

Rješenje o uspostavljanju informacionog sistema na

Odluka o specifičnim slučajevima nespojivosti sa radnim mjestima

Studija izvodljivosti izgradnje Sportsko

Haris Hrle - Ministarstvo vanjskih poslova BiH

MIPSED.7 - Vugergrad

Erste banka zaposlava 1_114022011

Inšallah, Madona, inšallah! - Konrad-Adenauer

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini