close

Enter

Log in using OpenID

- WordPress.com

embedDownload
UVODNIK
UVODNIK
Ehmm, dakle...
Tema broja :
NATPRIRODNA STRAVA (str. 4)
Danijel Bogdanović:
ANOMALIJE (str. 27)
Damjan Despot:
INFRACRVENI CRVI (str. 32)
Ana Domini:
MRAVI (str. 35)
Evo nas ponovo nakon četiri duge godine. Iskreno se
nadam da među vama koji čitate ovaj broj, još uvijek
ima onih koji su s nama od početka. Konačni sud o
tome da li smo uspjeli u svom naumu, pružiti
zanimljiv i kvalitetan fanzin, ostaje na vama.
Ovom prilikom bih se htio zahvaliti onim ljudima bez
kojih ovaj broj ne bi ugledao svjetlost dana: Nataši,
Mariji, Borisu, Hrvoju, Danijelu, Tomislavu i
Andreju. Također im se ovom prilikom ispričavam
zbog ovolikog kašnjenja, izgubljenih živaca i
zagubljenih materijala.
Marija Serdar:
DUG PUT KUĆI (str. 38)
Pa, dovoljno smo odugovlačili. Novi broj je pred
vama i nadamo se da ćete u njemu uživati.
Recenzije :
GODKILLER (str. 41)
GHOST RIDER (str. 44)
LOCKE AND KEY (str. 46)
LOVECRAFT - FOTU (str. 47)
CROSSED (str. 48)
Urednik
Priče :
Marija Serdar:
BEZ BOGA (str. 50)
Tihana Gambiraža:
AKO STIGNEMO PRIJE STRAHA (str. 67)
Boris Hrženjak:
STRAŽARSKA DUŽNOST (str. 68)
Marija Serdar:
LJUDI S DUŠAMA PTICA (str. 73)
Ana Marija Posavec:
SAN OD BIJELOG PAMUKA (str. 100)
Interview :
SAVAGE HARMONY (str. 102)
Kolumna :
www.thevoidfanzin.com
Dorian Celcer:
ŽIVJETI U ZNANSTVENOJ
FANTASTICI (str. 104)
Konvencije :
MARSONIKON (str. 105)
The Void – besplatni elektronički fanzin sf, fantasy i horror tematike ©
by Mario Pastuović 2008-2012. Glavni urednik: Mario Pastuović,
zamjenik urednika: Nataša Bek. Suradnici: Danijel Bogdanović, Boris
Hrženjak, Marija Serdar, Damjan Despot, Ana Domini, Tihana
Gambiraža, Hrvoje Hrženjak, Ana-Marija Posavec, Andrej Majić, David
Kelečić, Dorian Celcer, Tomislav Buljević, Savage Harmony. Prijelom i
dizajn: Max Poshtar. SLika na naslovnici: Andrej Majić. Sav sadržaj
objavljen u ovom dokumentu je pod zaštitom autorskih prava njegovih
autora. The Void fanzin je potpuno besplatan i nije za prodaju, autor
nije odgovoran za bilo kakvu štetu nastalu korištenjem ovog
dokumenta.
Kontaktirajte
nas
putem
naših
stranica:
www.thevoidfanzin.com
Priče ispunjene natprirodnom stravom postojale su
oduvijek i postojat će uvijek. Strah od natprirodnog
pratio je čovjekov instinkt i oblikovao prve emocije u
njihajima kolijevke civilizacije. Kako je to jednom
napisao američki pisac Howard Phillips Lovecraft u
svom poznatom eseju Natprirodna strava u književnosti
(1924.-1927.), a koji se još i danas može smatrati
najboljom povijesnom raspravom o natprirodnom u
prozi: „Najstarija i najjača čovjekova emocija je strah, a
najstarija i najjača vrsta straha je strah od
nepoznatoga…“
U ovom broju odlučili smo se posvetiti upravo tom
natprirodnom žanru strave i užasa povremeno se
osvrćući upravo na gorenavedeni Lovecraftov
legendarni esej. Naravno da ćemo se osvrnuti i na
mnoge druge autore koji su doprinijeli njegovom
razvoju kroz više od sedamsto godina ljudskog
stvaralaštva.
Priče o duhovima, vampirima, vukodlacima i astralnim
bićima se na prvi pogled mogu činiti kao neiscrpan izvor
šund literature i niskobudžetnih filmova, ali iako je s
vremenom industrijski komercijaliziran, riječ je o jednom
delikatnom i zahtjevnom žanru čija su djela svrstana u
sam vrh svjetske umjetnosti. Sam dokaz za ovu tvrdnju je
i velik broj vrhunskih autora koji su mu se s vremena na
vrijeme posvetili kao npr. Goethe, Washingotn Irving,
Dante, Shakespeare, Rembrandt, Munch, Dickens,
Jacobs, Picasso, Dali i još mnogi drugi na koje ćemo se
osvrnuti u daljnjem tekstu. Iako nas možda ne privlače
takve priče ili nam se gade filmovi strave ipak preostaje
jedna hladna činjenica kako smo se svi mi ponekad
zamislili nad samim pojmom natprirodnoga i odvojili
vlastito slobodno vrijeme razmišljajući o njemu bez
obzira vjerovali mi u drevne priče ili ne. Upravo zbog te
činjenice bi nam trebalo biti jasno kako je i sam čovjek
kao biće vrlo duhovno stvorenje u kojem je unaprijed
određeno da vjeruje u tzv. „kozmički užas“ koji će buditi
maštu još mnogih generacija iza nas neovisno o
tehnološkom napretku same civilizacije.
Ali, zašto je to tako i od kuda ta naša duhovna potreba?
Mogli bi reći kako odgovor leži u samoj ljudskoj
radoznalosti u kojoj želja za odgovorima, naočigled
neobjašnjivih fenomena, dovodi do natprirodnih
shvaćanja okoline koja nas okružuje. Iako djeluje kao
jedno od mogućih logičnih objašnjenja, pravi odgovor se
zapravo krije u jednoj drugoj osobini koju ljudska rasa
dijeli sa svim ostalim stvorenjima na planetu. Pravi
odgovor se krije u samom strahu.
Prije nego nastavimo dalje s temom i prijeđemo
na samu povijest umjetnosti, odvojit ćemo koji
redak da objasnimo o kakvom je strahu zapravo
riječ.
prirodne evolucije ili kako smo u mnogočemu drugačiji
od životinja te kako se svojom inteligencijom i
tehnologijom uspjevamo suprotstaviti i samoj prirodi
planeta, slobodno se prisjetite kako i danas još uvijek
imate zakržljani rep).
ISKONSKI STRAH
Upravo ta komplicirana kombinacija kreativnosti,
mašte i straha je stvorila ono što Lovecraft naziva
„kozmičkom stravom“. Mnogo prije nego što su otkrili
vatru ili kotač, ljudi su se klanjali dobrim i zlim
duhovima za koje su vjerovali da upravljau
atmosferskim uvjetima. Strah od nepoznatog je pobudio
maštu koja je stvorila mnoga natprirodna objašnjenja
ograničenoj ljudskoj svijesti.
Prema Lovecraftu, čovjekovi prvi instinkti i
čovjekove prve emocije uobličili su njegov
odaziv na sredinu u kojoj se zatekao. Određeni
osjećaji zasnovani na zadovoljstvu i na boli
razvijali su se oko fenomena čije je uzroke i
posljedice mogao razumjeti., a oko nerazumljivih
stvarala su se neobična tumačenja, osjećaji
strahopoštovanja i straha koji nikako nisu mogli
zaobići ljudsku rasu s tako jednostavnim idejama i
tada još ograničenim iskustvom. Zbog toga što bol
i strah od smrti pamtimo življe nego zadovoljstvo
i zato što su naši osjećaji vezani uz nepoznato
oduvijek
bili
podložni
konvencionalnim
religijskim ritualima, ona mračnija i zlotvornija
strana misterije upadljivo je istaknuta u folkloru
svih naroda prožetim natprirodnim.
Tu težnju, naravno, pojačava i činjenica da su
neizvjesnost i opasnost uvijek usko povezane, pa
se uslijed toga svaki nepoznati svijet pretvara u
svijet prijetnje i zlih nagovještaja. Ako se tom
osjećaju straha i zla pridoda radoznalost i
neizbježna očaranost čudom, rađa se složena
mješavina snažne emocije i imaginarnog izazova
koja će, zbog svoje beskrajne vitalnosti, postojati
sve dok postoji i ljudska rasa. Djeca će se uvijek
bojati mraka, a ljudi čija je svijest osjetljiva na
tzv. „nasljeđeni impuls“, uvijek će zadrhtati pri
pomisli na tajanstvene i nedokučive svjetove
neobičnog života koji, možda, pulsira tamo negdje
u strujama s onu stranu zvijezda ili na neki užasan
način pritišću naš planet u stravičnim razmjerima
koji su dostupni samo opažanju mrtvih i… ludih.
Zadržimo se ovdje na trenutak radi jednog
zanimljivog primjera. Bez obzira vjerovali u
natprirodne pojave ili ne, svatko od nas je nekada
imao onaj čudan osjećaj da nas netko promatra iz
mraka dok šetamo mračnom ulicom, grobljem,
parkom, šumom i sl. U takvim trenucima, naš um
negira svako moguće logično objašnjenje za sve
šumove koje čujemo ili hladne povjetarce od kojih
nas prolaze trnci i jedino što osjećamo jest strah.
Iako nismo u mogućnosti objasniti ga ili
argumentirati, mi ga svejedno osjećamo, iz nama
nepoznatih razloga, mi ipak osjećamo nekakav
oblik prijetnje koja nas ugrožava. Taj strah je
zapravo naše iskonsko naslijeđe iz prapovijesnih
vremena čija je svrha opstanak vrste i djelimo ga
sa svim živim bićima (čak i biljke reagiraju na
zvukove i frekvencije okoline). Jedina razlika
između čovjeka i ostalih živih bića jest visoka
razina inteligencije i svijesti koja nam omogućuje
maštu i kreativnost (ako u ovom trenutku
razmišljate kako smo mi kao ljudi vrhunac
Kozmička strava se pojavljuje kao sastavni dio
najranijeg folklora svih rasa, iskristalizirana u
najdrevnijim baladama, kronikama, mitovima i svetim
spisima. Taj užas i taj strah bili su, uistinu, zapažena
odlika složene ceremonijalne magije i njezinih obreda u
prizivanju demona i duhova, rituala koji se razvijaju od
prapovijesnog doba i koji vrhunac dostižu u Egiptu i
kod semitskih naroda. Nedovršeni književni radovi kao
što su Enochova knjiga ili Solomonov ključ savršeno
ilustriraju moć koju je ono neobično imalo nad drevnim
istočnjačkim umom i na toj se podlozi temelje
dugotrajni postojani sustavi i tradicije čiji odjeci dopiru
i do današnjeg vremena.
U tim vremenima dobrih i zlih duhova, obreda i rituala
upućenih prirodi rođen je prvi oblik onoga što danas
nazivamo stravom i užasom. Radi lakšeg pojašnjenja
pokušajte zamisliti nekoliko pastira koji čuvaju stado
ovaca negdje u Mezopotamiji nekih četiri tisuće godina
prije rođenja Krista. Noć je i oni sjede oko vatre
okruženi tamom iz koje dopiru razni zvuci životinja,
njihova mašta pomiješana sa strahom od nepoznate
prijetnje stvara iluzije o natprirodnim pojavama zlih
duhova negdje u daljini. Upravo ovdje se rodila prva
stravična priča, najčešće potaknuta ostacima rastrganih
leševa ovaca i stoke od strane nepoznatih zvijeri. Takvi
prizori divljačkog nasilja pobudili su maštu mnogih
svjedoka i stvorili mračne priče, nastalih prije svega
radi zaštite lokalne djece od moguće smrti (slučajevi u
kojima životinje napadaju odlutalu djecu za vrijeme
noći nisu bili nimalo rijetki te je izmišljanje stravičnih
priča bila sasvim logična reakcija uplašenih roditelja).
Mnogi današnji klasici stravične mitologije,
stoljećima su se prenosili usmenom predajom.
Ratovi i velike seobe naroda mnoge su odveli na
nova i neistražena područja pa tako nastaju novi
neiscrpni izvori mračnih legendi o duhovima
davno nestalih naroda. Upravo tamo gdje su
Germani silazili iz crnih sjevernih šuma, a Kelti
razmišljali o neobičnim žrtvovanjima u druidskim
vrtovima, natprirodne priče su dobile svoju
stravičnu dubinu i ubjedljivu ozbiljnost atmosfere
koja je nesumnjivo udvostručila snagu
poluispričanih i polunajavljenih užasa. Mnogi
tragovi ovog transcedentalnog užasa i straha
vidljivi su kasnije u klasičnoj književnosti, ali
također, postoje i dokazi (najčešće urbane
legende) o mitovima koji su se razvijali usporedno
s klasičnom strujom i koji su nestali zbog
nepoznavanja pisma.
Na isti se način ovaj žanr razvija i na istoku te
tako danas poznajemo mnoge mitove poput mita o
Lilith, prvoj Adamovoj ženi čiji su zapisi izbačeni
iz knjige postanka i preobraženi u mit o biću koje
pije krv babilonske novorođenčadi tijekom večeri.
Ipak, takve su priče na istoku s vremenom
preobražene u čistu fantaziju često dajući zlim
duhovima božanske karakteristike.
Ne postoji civilizacija na svijetu koja nema
stravične mitove ili legende. I premda su mnogi
od njih nastali za vrijeme teških i surovih
vremena, žanr strave i užasa doživljava svoj pravi
osvit za vrijeme jednog od najmračnijih razdoblja
ljudske povijesti koji je zahvatio Europu u vrijeme
srednjeg vijeka.
OSVIT STRAVE
Godine 1235. pr. Kr. Papa Grgur IX. Potpisuje
službeni dokument kojim je započelo razdoblje
proganjanja i osuđivanja heretika kao dio
standardne crkvene procedure u područjima
njezine nadležnosti. Ovakvu mjeru Grgur je
izgradio na temelju sve veće zabrinutosti i
djelomične zakonodavnosti svog prethodnika
Innocenta III. koji je kažnjavanje hereze učinio
dijelom crkvenog djelovanja tj. Kanonskog
zakona. Ono što je Grgur omogućio crkvi jest
stvaranje strukture vlasti koja je mogla provoditi
te zakone i upravo mu taj čin daje titulu osnivača
Svete Inkvizicije.
Osnivanje ovakve organziacije unutar crkve bila
je samo politički smišljena akcija koja je trebala
pomoći u borbi protiv Katara i ostalih protivnika
Vatikana u to vrijeme. Ono što je Grgur IX. učinio
jest davanje mogućnosti crkvi da sama provodi
svoje zakone u svim zemljama Europe u kojima je
djelovala. Budući je problem bio čisto religijski, a
ne politički, nije bilo potrebe za uplitanjem
visokog plemstva ili kraljevske obitelji.
Proširenjem Kanonskog zakona, bilo je
jednostavno opravdati masovne pokolje svih
nepoželjnih kršćanskih i drugih redova koji su se
suprostavljali Vatikanu ili crkvu pokazivali u lošem
kontekstu. Budući da riječ „hereza“ u doslovnom
prijevodu grčke riječi „hairesis“ znači izbor, bilo je
samo pitanje vremena kada će se na popisu nepoželjnih
pronaći i svi drugi slobodni mislioci poput filozofa ili
znanstvenika.
Borba protiv heretika je trajala sve do završetka
Križarskih ratova. Budući je bitka za Svetu Zemlju bila
završena, crkva je trebala pronaći novi razlog kako bi
mogla nastaviti djelovanje Inkvizicije. Naime, proces
likvidacije nepoželjnih redova je bio jako isplativ na
financijskom planu, jer su mnogi odlazili na mise ili su
se preobratili kako bi dokazali svoju vjernost crkvi u
strahu od smaknuća. Ono što je usljedilo nakon
Križarskih ratova, jest višestoljetna propaganda straha i
panike koja je zahvatila Europu u jedno od najmračnijih
povijesnih razdoblja poznatih čovječanstvu.
Budući je kršćanstvo religija čija se mitologija poput i
većine drugih oslanja na grčku i rimsku mitologiju,
datumi svetkovina i blagdana su jednaki ili približni.
Taj proces se naziva transmutacija vjere i provodi se
radi lakše prilagodbe s drugim religijama čije vjernike
nastoji s vremenom preuzeti. Kršćanstvo nije jedina
religija koja se služila ovakvom metodom, riječ je o
jednoj zapravo drevnoj i provjerenoj metodi koja je
postojala još tisućama godina prije rođenja Krista.
Uzmimo za primjeru egipastkog Seta, boga rata. Kako
se dolaskom nove civilizacije ili zauzimanjem teritorija
šire novi kulturološki utjecaji, jedini preostali problem
je konvertiranje već postojećih vjernika. Zbog toga Grci
imaju Aresa, također boga rata nastalog po uzoru na
Seta. Nakon par stoljeća kada isti teritorij zauzmu
Rimljani, oni već postojeće sljedbenike Aresa
preobraćuju na vlastitog boga rata Marsa. Budući da je
većina religija bazirana na astronomskim zapisima,
datumi blagdana se u većini slučajeva poklapaju.
Ovako je već tisućama godina, zbog toga što se čovjek
klanja dobrim i zlim duhovima na iste dane u godini još
od bakrenog doba jer su suncostaji bili važni zbog
sjetve i žetve o kojima je ovisio opstanak plemena.
Međutim, i uz takav jedan proces potrebne su određene
prilagodbe.
Budući
je
Kršćanstvo
zabranilo
mnogoboštvo i svoju religiju izgradilo oko svetog
trojstva i samo jednog boga, jedina preostala opcija je
bila proglasiti sve ostale ranije bogove demonima i
izvorom zla. Tragove ovakvih preobražaja postoje još i
danas. Svoju najbolju priliku crkva je dobila za vrijeme
blagdana Svih svetih, datuma koji se podudara s
mnogim drugim poganskim obredima plodnosti,
također je i riječ o godišnjem dobu kada se, prema
starom običaju gaje koze, ovce i stoka. Ovaj blagdan je
uskoro bio povezan s mnogim ponoćnim okupljanjima
vještica, čarobnjaštva, sodomije i prodajom duše. Oni
narodni običaji koji su se prenosili usmenom predajom
poput korištenja djevičanske krvi u liječenju raznih
bolesti samo su popunili moguće praznine u teoriji.
Kanonski zakon nije dopuštao bezuvjetno ubijanje
vlastitih vjernika, jer je dužnost crkve ispred svih
ostalih, bila spasenje duše. Dakle, iako je crkva imala
slobodu provoditi svoje progone vještica i čarobnjaka
kao i njihovo kažnjavanje, njena dužnost je bila najprije
ponuditi spasenje opsjednutih duša jer je sam čovjek
nemoćan braniti se od takvih demonskih sila i time nije
kriv za svoju slabost. Upravo je ovaj paradoks
preuredio Inkviziciju u onakvu ustanovu kakvom je
danas najviše prepoznajemo.
Bizarna mučenja, vješanja i masovna spaljivanja
proizvele su masovnu histeriju koja je zahvatila cijeli
kontinent, a Vatikanu donijela do tada neviđeno
bogatstvo. Povezivanja s tajnim religijama, suštinski, a
možda i formalno, užasavajući tajni sustav izopačene
teologije ili kulta obožavanja Sotone proizveo je takvu
stravu kakva je npr. „Crna misa“. Ovakva vjerovanja su
većinom težila istom smislu, a ujedno najviše štetila
onima čija su proučavanja bila znanstvena i filozofska
poput alkemičara, astrologa i kabalista kojima ovaj
vremenski period obiluje.
Progoni vještica, vukodlaka i pogana trajali su još tri
stoljeća i stvorili temelje Sotonističe religije, te
stravičnih i natprirodnih priča koji su ostali
nepromijenjeni do danas kako u pisanim djelima tako i
u usmenoj predaji. Ali, u isto vrijeme dok je crkva
proganjala izmišljene mitove na zapadu, na jugoistoku
Europe se otvarao pakao pod vodstvom jednog čovjeka
čiji su postupci ostavili jedan od najjačih utjecaja na
žanr natprirodne strave i vječne ožiljke u povijesti
lokalnih naroda kao niti jedan do tada.
IZVORI UŽASA
U isto vrijeme Europom se širi kuga, koja je
najviše pogodila sjevero-istočne predjele poput
Rusije, Poljske i Ukrajine, da bi se kasnije
proširila na Rumunjsku. Brzina kojom se kuga
širila bila je stravična pa su mnoge mjere
predstrožnosti zahtjevale praktičnost poput brze
sahrane. Ovo je razdoblje s najvećim brojem
svjedočanstava o mrtvima uzdignutim iz grobova,
samo zbog toga što nije bilo vremena provesti
obred bdijenja čija je svrha zapravo
više
praktična nego duhovna – cilj je ustanoviti je li
riječ o kliničkoj smrti ili samo zamrlosti. Mnogi
„uzdignuti“ su umrli na mjestu u polusjedećim
položajima u kojima su ostali nakon pokušaja
bježanja iz groba; razlog te smrti je bilo
smrtonosno ranjavanje nastalo samonanešenim
ozljedama prilikom pokušaja bijega.
Mnogi ovakvi i slični bizarni slučajevi, samo su
otvorili još jednu mogućnost i izgovor za
djelovanje Inkvizicije, ali postojao je samo jedan
problem. Naime, ovdje nije bilo riječi o
hereticima budući da je većina mitova bila upravo
kršćanska. S jedne strane, postojao je genijalan
izgovor s čarobnjaštvom, ali s druge strane nije
bilo riječi o hereticima. Drugim riječima,
Vladislav Basarab III. je rođen u pograničnom gradu
Sighisoaru (današnji Segesvár) 1431. godine i bio je
drugi sin svoga oca inače Vlaškog princa Vladislava II.
Iste godine njegov otac je položio zakletvu Redu Zmaja
u Carskoj palači u Nurembergu. Svrha reda bila je
zaštiti siročad, udovice i slične, ali i širenje političkog
utjecaja kuće Luxemburg, a nakon što je navršio samo
pet godina, Vladislav je i sam prošao istu inicijaciju
poput njegova oca.
Nažalost u isto vrijeme, Vlaška trpi teški politički
pritisak otomanskog sultana s istoka i kako bi izbjegao
invaziju, njegov otac ponudio je svoja dva sina
Vladislava i mlađeg brata brata Radua kao taoce. U
godinama koje su usljedile Vladislav je stvorio veliki
prezir prema svome mlađem bratu Raduu Zgodnome,
kao i prema budućem sultanu Mehmedu. Prema nekim
spisima, također je osjećao nepovjerenje prema
vlastitom ocu koji je takvim činom izdao njega i red
kojem je služio.
U prosincu 1447. Vlašku preuzimaju Boyarske obitelji
(lokalni plemići pod zaštitom mađarskog regenta
Janoša Hunyadia koji je podržao invaziju) - u procesu,
otac mu je ubijen, osljepljen užarenim željezom i živ
uvijek obučeni u svoju svečanu odjeću mnogi od njih
umrli su od umora ili ozlijeda, a oni preživjeli bili su
nabijeni na kolac pred vlastitom kreacijom - novim
Draculinim dvorcem.
zakopan negdje u Targovisteu. Kako bi zaštitili
vlastiti politički utjecaj u regiji Turci ubrzo
osvajaju Vlašku i sultan postavlja Vladislava kao
svog vladara-marionetu. Ova vladavina je bila
vrlo kratka, budući je Hunyadi ubrzo i sam
osobno izvršio invaziju, i Vladislav bježi u
susjednu Moldaviju gdje uživa zaštitu svoga ujaka
Bogdana II.
Ono što je uslijedilo bilo je doba kaosa. Bogdan
II. ubrzo je ubijen zbog političkih razloga nakon
čega je Vladislav iskušao sreću u Mađarskoj.
Zbog odličnog poznavanja nutarnje strukture
Otomanskog carstva ubrzo zarađuje Hunyadiev
oprost i ispriku. 1453. godine, sada već sultan,
Mehmed II. ozbiljno ugrožava sigurnost srednje
Europe nakon što je uspješno osvojio
Konstantinopol i tako uspješno maknuo kršćanski
utjecaj iz Mediterana. Tri godine kasnije Hunyadi
osvaja Srbiju, dok Vladislav simultano osvaja
Vlašku, te nakon niza godina provedenih u
progonstvu, napokon postaje vladar i gospodar
rodnog kraja (iako su obje kampanje bile
uspješne, Hunyadi umire od kuge i tako ostavlja
Vlašku opkoljenu neprijateljima).
Ono što je izborio bila je zemlja raskomadana
ratom, prepuna gladi, kriminala i uništene
ekonomije pod stalnom prijetnjom turskih
invazija. Od samog početka bilo je jasno da ako
želi uvesti red i disciplinu mora djelovati brzo i
čvrsto što je i učinio. Upravo ovdje počinje jedna
legenda o najmračnijoj ikoni srednjeg vijeka –
koju danas prepoznajemo kao Vlada Tepeša
Draculu.
Sve je počelo uskršnjom proslavom 1456. kada je
Vlad prvi puta osvojio prijestolje Vlaške.
Svečanom ručku u Targovistu prisustvovale su i
već dugo ustoličene Boyarske obitelji i Vlad se
pobrinuo kako bi svi oni bili obilno posluženi.
Nakon nekog vremena (još za vrijeme objeda) u
dvorište je upala gradska straža. Sve žene, djeca i
starci bili su nabijeni na kolac pred ostalima,
trudnicama su izvađeni fetusi iz utrobe i nabijeni
na isti kolac sa svojim majkama. Preostali mladi
plemići natjerani su na marš od nekih osamdeset
kilometara do sela Arefu, gdje su renovirali staru
razrušenu utvrdu, dvjesto metara iznad sela. Još
Kroz iduće tri godine Vlad je nastojao istrijebiti sve
strane plemiće iz svoje zemlje i na njihova mjesta
postaviti svoje vitezove koji su mu za uzvrat poklonili
svoju vjernost za spas od siromaštva. Njegove česte
žrtve bili su: Bugari, Nijemci, Turci, prosjaci,
kriminalci i svi koji su se protivli njegovoj vladavini.
Iako je smaknuće nabijanjem na kolac razlog za njegov
nadimak Tepeš (nabijač), njegova okrutnost nije bila
uvijek određena samo toj metodi ubijanja. Svojim
neprijateljima je često dao odrubiti glave, vješati ih,
spaljivati, kuhati ili im oguliti kožu. Tijekom njegovih
napada na germanska sela u Transilvaniji, mnogim
ljudima su glave isječene na djelove ili su spaljeni u
kućama. Kkako je i sam rekao: „Ubijao sam muškarce i
žene, staro i mlado… ukupno 23,884. Turka i Bugara,
ne računajući one koje smo spalili žive u njihovim
kućama ili onih kojima naši vojnici nisu isjekli glave.“
Vremenom su kružile glasine kako je Dracula poubijao
oko sto tisuća ljudi, ali je vrlo malo vjerojatno da je
takva tvrdnja istinita već više preuveličana kako bi se
naglasio genocid. Njegova surovost je svejedno ostavila
mnoge rezultate, tako je turska invazija prestala nakon
što su njihovi vojnici ugledali tri kvadratna kilometra
šume leševa na kolcima i opustošenu zemlju. Također
je poznato kako je na svakom gradskom trgu postavljen
po jedan zlatni kalež nausprot nabijenih žrtava, mnogi
su pili iz njih, ali se nitko nije usudio ukrasti ih.
Njegova vladavina je trajala svega šest godina koje su
ostavile neizbrisivi trag u europskoj povijesti. Iako je
današnjim Rumunjima Dracula opjevan kao veliki
heroj i zaštitnik svoga naroda, njegova zvjerstva su
ostala neiscrpan izvor mnogih stravičnih priča u
godinama koje su uslijedile. Naravno, Dracula nije
jedini primjer ekstremne monstruoznosti u povijesti,
bilo ih je mnogo, ali su rijetki ostali zapamćeni kao
mlada mađarska grofica Elizabeth Bathory.
Elizabeth Bathory je danas poznata pod drugim
imenom, a zbog velikog broja žrtava i ekstremnog
sadizma često je nazvana Grofica Dracula ili Krvava
Grofica. Imala je mnogo jači politički utjecaj nego
Dracula, dolazila je iz obitelji koja je bila najmoćnija u
Mađarskoj i u vezi s poljskim kraljem Stefanom. S
petnaest godina udalase za mađarskog grofa Ferencza
Nasdasya i preselila u njegov dvorac. Zemljom je
vladalo siromaštvo i mnoge slovačke obitelji često su
prodavale svoju djecu mađarskim plemićkim obiteljima
kako bi mogle preživjeti. Ferencz je bio poznat po
svojim disciplinskim metodama mladih sluškinja i htio
je biti siguran kako će njegova žena moći voditi red i
disciplinu u vrijeme njegove odsutnosti. Njegova
najomiljenija metoda bila je svezati sluškinju za strop i
uložiti komade papira među nožne prste, dok je
zapaljeni papir gorio ona bi se trzala, dok bi se oku
promatrača činilo „kao da pleše po zvijezdama“. Ubrzo
se pokazalo kako mlada Elizabeth ima mnogo više
talenta od svog sadističkog muža.
Njezin muž je ubrzo poginuo na frontu
ostavljajući ju samu u dvorcu s poslugom. Svoje
sluškinje je kažnjavala batinama, često do smrti.
Vriskovi su se mogli čuti u svako doba dana;
često je sluškinje vezala i bičevala, rezala škarama
ili nožem puštajući ih da iskrvare. Tijekom svog
života mučila je i ubila oko šest stotina i pedeset
mladih djevojaka, uglavnom mladih Slovakinja
koje bi uposlila i izabrala osobno. Djevojke bi
ušle u dvorac, okupale se i zatim gole stajale u
dvorani kako bi ih Elizabeth mogla odabrati
(voljela je one ispunjenije, jer su dulje mogle
izdržati mučenja). Odmah nakon što bi ih izabrala,
djevojke su bile zatočene u podrumu gdje bi jedna
po jedna čekala svoj red na mučenje.
Kako bi zbjegla bijes lokalnog stanovništva poput
onog u Austriji gdje su stanovnici posuđem gađali
prozore, često se selila iz dvorca u dvorac i u
novom mjestu birala nove djevojke. Kako je
vrijeme prolazilo njeno ludilo je postalo jače i
ekstremnije. Opsjednuta svojim izgledom često je
sjedila sama u sobi promatrajući svoj odraz u
zrcalu. Vjerovala je kako će ju krv mladih
djevojaka pomladiti i tako učiniti besmrtnom,
stoga je mnoge svoje žrtve zaključala u kavez i
ranjavala dok bi se krv cijedila iznad nje i padala
na kožu, po čemu je i danas ostala poznata
inspiracija, poput Dracule, mnogih vampriskih
priča.
Nema sumnje kako je Europa za vrijeme srednjeg
vijeka bila jedno mračno mjesto puno smrti i
užasa nastanjeno siromašnim i praznovjernim
narodima. Konstantna prisutnost Inkvizicije
učinila je neprirodne i nemoguće priče
svakodnevnom realnošću, teško je ne povjerovati
u vještice, čarobnjake ili vukodlake kada
svakodnevno prisustvujete smaknućima mnogih.
Teško je ne povjerovati u vampire ako uistinu
postoje ljudi koji ispijaju krv svojih žrtava, a još
teže ne vjerovati u prisutnost vraga dok svjedočite
tisućama mrtvih i najužasnijem obliku sadizma
koji nadilazi svaku normalnu maštu. Kao i
tisućama godina prije ljudi su ponovno vjerovali
u natprirodno i za narode srednjeg vijeka,
natprirodna strava bila je dio stvarnosti.
Ta premoć i ta dubina srednjevjekovnog duha
strave u Europi, pojačanog mračnim očajem
izazvanog naletima bolesti i smrti samo su jače
urezali bezuvjetnu vjeru u sve oblike
natprirodnoga, kako među učenima tako i
neukima. Upravo ovdje se rađaju danas već
klasični i prepoznatljivi stereotipovi stravičnih
legendi: duh koji se pojavljuje i traži da mu se
napokon sahrane kosti, demon koji dolazi po
svoju živuću nevjestu ili predvodnik mrtvih duša
koji jaše na noćnom vjetru, čovjek koji se pretvara
u vuka, bića noći koja traže krv živih za svoju
besmrtnost samo su od nekih.
NEBESKI SJAJ ILI PAKLENSKE VATRE?
Kao što je tvorevina mašte otjelovljena najprije u
poeziji, tako se i mi prvo u poeziji susrećemo s
neprekidnim prodorom neobičnog u klasičnu
književnost. Začudo najstariji uzori su u prozi a ne u
stihu; događaj s vukodlakom kod Petronija, jezivi
odlomak kod Apuleja, kratko, ali čuveno pismo Plinija
Mlađeg i čudna kombinacija Grka Flegona,
oslobođenog roba cara Hadrijana. Upravo kod
Flegona prvi put nailazimo, u stvari, na onu priču o
nevjesti lešu koju je kasnije prepričao Proklus i koja je
kasnije nadahnula Goethea za Korintsku nevjestu, a
Washingtona Irvinga za Njemačkog studenta. Ali, u
vrijeme kada stari sjevernjački mitovi dobijaju svoj
književni oblik i kada se, kasnije, neobično pojavljuje
kao stalni element u tadašnjoj književnosti, ono je
uglavnom u metričkom ruhu u kojem je, uostalom i veći
dio maštovitih ostvarenja srednjeg vijeka i renesanse.
Skandinavske sage odzvanjaju od kozmičke strave i
tresu se od pravog straha pred Imirom i njegovom
bezobličnom ikrom, a anglosaksonske priče o Beowulfu
i kasnije kontinentalne priče o Niebelungu pune su
sablasnih neobičnosti.
- H.P.Lovecraft
Nema sumnje kako je Lovecraft u pravu kada tvrdi da
je element natprirodnog postojao u pričama i epovima
mnogo prije utjecaja Inkvizicije, ona je samo koristila
utjecaj religije i kršćanskih mitova kao osnovnu ideju
za širenje straha. Žanr natprirodne strave se, poput
religije, oslanjao na izvore natprirodnoga iz drevnih
mitoloških zapisa kao i aktualnih stravičnih događaja.
Iako je element natprirodnog i straha od nepoznatoga
oduvijek vezan uz ljudsku rasu nepobitno je kako su
utjecaji mračnog doba srednjeg vijeka ispolirali taj strah
i umjetnost u danas prepoznatljivi oblik.
Veliki preokret dogodio se oko doba renesanse.
Dante Alighieri prvi kreće u osvajanje klasično
jezovite atmosfere u svojoj „Božanskoj
Komediji“. Iako je Danteovo remek-djelo zapravo
samo osvit ondašnjeg svakodnevnog života
ispunjenog korupcijom vladara i visokog
svećenstva, stihovi Pakla odlično spajaju njegovu
vlastitu potrebu za pravdom i kaznom onih
iskvarenih s drevnom mitologijom antičke
književnosti. Njegova vizija pakla podijeljenog u
devet krugova u koje duše padaju težinom svojih
grijeha ostavila je upečatljiv trag na mnoge druge
autore i umjetnike nakon njega, ali što je najgore i
na Inkviziciju koji su njegove vizije kazne i
pročišćenja duše koristili u svojim metodama
mučenja. Danteova vizija materijalnog i
opipljivog pakla ostala je u propovjedima crkve
sve do kraja dvadesetog stoljeća (ovo se naime ne
odnosi na samu viziju pakla kao ponora od devet
slojeva, već materijalnog mjesta u kojem je
moguće osjetiti fizičku bol) kada je Papa Ivan
Pavao II. pojasnio pakao kao stanje duše.
Mnoga stravična djela u umjetnosti koja su
usljedila bila su zapravo proizvod religije. Najviše
zbog straha od optužbi za herezu autori su svoje
radove bazirali na religijskim motivima poput
sotone ili pakla. Ostati privržen realizmu i
svakodnevnim situacijama u umjetničkim djelima,
bilo je poput hodanja tankom linijom između
života i smrti. Mnogi slikari poput Goye bili su
smješteni pred ispitivanje zbog realnih prikaza
mučenja nevjernika i židova u vrijeme španjolske
Inkvizicije, a godinama kasnije pisac De Sade je
završio u ludnici zbog detaljnih i iscrpljujućih
prikaza francuskog plemstva i svećenstva u
vrtlogu seksualnih orgija, mučenja posluge i
silovanja siročadi. Prikaz svakodnevnih užasa
ostao je tako zapečaćen u religijskom simbolizmu
freski i biblijskih ilustracija još uvijek podložnih
cenzuri crkve. Rijetki su oni autori koji su uspjeli
balansirati između cenzure i slobodnog izražavanja,
autori poput Nizozemskog slikara Hieronymousa
Boscha. Iako su do danas mnoga njegova djela
izgubljena, njegova slika „Vrt ovozemaljskih užitaka“
odličan je primjer utjecaja religije na natprirodne
motive u umjetnosti.
Bosch je odrastao u obitelji umjetnika (pravo obiteljsko
prezime je bilo Van Aken i bavili su se umjetnošću već
tri generacije prije Hieronymusa). Živjeli su na
teritoriju vojvode de Burgundya, sjedištu religijske
grupe „Braće i Sestara zdravog života“ čija je ideja bila
uvesti religiju u sve dijelove svakodnevnog života za
svakoga. Upravo je u takvoj sredini oblikovan Boschov
socijalni i filozofski pogled na svijet. Ova grupa je bila
veoma utjecajna u to vrijeme, posjedovali su bogatstva i
sudjelovali su u svakodnevnom životu građana koliko
god je to bilo moguće. Nažalost, nema mnogo podataka
iz tog razdoblja, poznato je kako se Bosch oženio
prema njihovim običajima 1497., te godina njegove
smrti 1561. (prema tim datumima možemo odrediti
njegovu dob, ali riječ je samo o nagađanju). Do danas
nam nije poznato gotovo ništa o njegovoj osobnosti,
osim onoga što možemo zaključiti iz njegovih slika.
Poznato je, međutim, kako je imao bogatu plemićku
klijentelu (mnogi od njih iz dalekih krajeva), izrađivao
je slike za crkvene oltare, panele za privatne kuće,
nakit, namještaj, pa čak i maske za karneval. Osobno je
smatrao kako su sve njegove slike religijske, najviše
zbog toga, jer je i sam bio član religijskog društva.
Još od dvanaestog stoljeća, crkva se bavila pitanjem
groteske i ljepote u religijkim slikama koje su se
koristile u službi Boga. Mnogi autori takvih djela
objašnjavali su ih kao pomoć pri meditaciji ili kao vezu
s božanskim, ali i takvi argumenti su često nailazili na
otpor i proteste, jer su zapravo ometala vjernike svojim
štovanjem fizičkih oblika.
Koja je svrha ove deformirane ljepote, ove
elegantne izobličenosti? Tih nakaznih majmuna?
Tih divljih lavova? Išaranih tigrova? Vojnika koji
se bore? Lovaca koji pušu u svoje rogove? Možete
vidjeti glavu s mnogo tijela ili tijelo s mnogo
glava. Ovdje primjećujemo životinju sa zmijskim
repom, tamo ribu sa životinjskom glavom. Ovdje
imamo zvijer koja je konj od naprijed i koza
pozadi, i životinju s rogovima koja slijedi svoje
gospodare poput psa. – „Apologia ad
Guillelmum“ (Sv. Bernard 12. st.)
Nije ništa čudno što su se mnogi slikari okrenuli
vizijama pakla kao fizičkog mjesta patnje
prokletih gdje su u nekoj određenoj mjeri imali
mogućnosti osloboditi maštu. Djelo Denisa
Kartuzijanskog
„De
Quator
Hominum
Novissimis“ obiluje detaljnim opisima takve
patnje:
Zamislimo usijanu pećnicu i u njoj golog čovjeka
koji nikada neće biti oslobođen svoga mučenja.
Nije li sam takav prizor nepodnošljiv? Koliko
jadnim bi nam se takav čovjek učinio? Zamislimo
ga kako se prži u pećnici, kako viče i riče,
ukratko, kako bi živio. I kakva je ta njegova
agonija i tuga kada shvati da takvoj
nepodnošljivoj kazni nema kraja.
Ipak, Bosch se za razliku od većine bavio
prepuštanju užicima i simbolizmu, ovo je najveća
karakteristika njegovih slika i moguće je
uspostaviti direktnu alegoriju koja dopušta
interpretaciju slika poput „Vrta Zemaljskih
užitaka“ i mnogih drugih njegovih djela. Jedan
čest simbol u svim njegovim djelima su sove,
simbol vještičarstva i demonologije kojima vrt
obiluje (njihovi oblici i oči su prepoznatljive
preko cijele slike). Iako vrt djeluje kao mjesto
slobode i užitaka, riječ je o mjestu zla (možemo
reći kako je vrt simbol za pakao ili sudnji dan)
okruženo demonima, vješticama i drugim
mitološkim bićima koja čovjeka navode na grijeh
i na taj način zarobljuju i u očima Boga, kao i
gledatelja, osuđuju na propast. Slika je s
vremenom završila u vlasništvu kralja Filipa II.
kao i većina njegovih djela odmah nakon što ih je
zaplijenila Inkvizicija i ostala je u Madridu do
danas.
DOBRO STARO ZLO
Prava neobična priča sadrži nešto više od
zagonetnog ubojstva, krvavih kostiju ili prikaza
obavijenih bijelom tkaninom i okovanim lancima.
Ona mora da bude ispunjena atmosferom
neobjašnjiovg užasa od kojeg zastaje dah i straha
od vanjskih nepoznatih sila; u njoj mora da
postoji nagovještaj izražen ozbiljnošću i
zlosutnošću koje odgovaraju temi. – H. P.
Lovecraft
Čovjeku je oduvijek bilo neophodno vjerovati u bilo
koju personifikaciju zla kako bi vizualno predočio
mnoga djela koja su općenito smatrana kao zla,
sumnjiva ili koja na bilo koji način zasjenjuju dobro. U
svom obliku, vrag je jedna prokleto jaka metafora, on
jest zlo. U kršćanskom svijetu, zlo jest vrag i vrag jest
zlo, svaki zli čin dovodio je počinitelja pod vražju vlast
i svatko tko bi mu se približio bio je zao, a svijet o
kojem govorimo u šesnaestom stoljeću je još uvijek bio
kršćanski, razdoblje u kojem se renesansa i znanost
moraju nositi s optužbama za čarobnjaštvo i herezu,
vrijeme kada su znanja o kretanju nebeskih objekata ili
kemijskih svojstava smatrana okultnima, u doslovnom
smislu „skrivenog znanja“.
Francisa Bacona su mnogi smatrali čarobnjakom,
uglavnom zbog toga što je bio prvi empirist koji je u
svojim knjigama pisao činjenice poznate iz vlastitog
iskustva. Kralj James VI. je 1589. optužio i ubio grupu
žena predvođenih Agnes Sampson (slučaj je poznat kao
vještice iz Berwicka), a za koju je vjerovao da ga
pokušava ubiti pomoću magije. „Sva priroda…“ je
kategorija poznata unutar svakog društva, čak i danas,
ali sve ono što leži izvan nje se oduvijek smatralo u
najmanju ruku nečim negativnim. Ono što bi bilo koje
drugo društvo smatralo zamišljenim ili nerealnim,
društvo u Engleskoj s prijelaza iz šenaestog u
sedamnaesto stoljeće, smatralo je zlim. Svejedno, bilo
je onih koji su pisali knjige ili drame koje su se koristile
tim nerealnim fenomenom, upotrijebili njegovu maštu i
u rijetkim i izoliranim slučajevima postigli svrhu
proučavanja i kriticizma. Mnoga ovakva djela, ali i
njihovi autori nisu završili baš najbolje.
1587. godine, mala džepna knjižica je počela cirkulirati
Engleskom. Naslov knjige bio je „Povijest prokletog
života i zaslužene smrti doktora Iohna Faustusa“. To je
trebala biti biografija stvarnog njemačkog učenjaka
Georga ili Johannesa Faustusa, nedavno preminulog s
prilično velikim ugledom; njegovu biografiju s
njemačkog je navodno preveo P.F. Gent. Ovo je prva
poznata verzija ove legende i vjerojatno je bila izvor za
predstavu Christophera Marlowea: „Tragična povijest
života i smrti doktora Favstvsa“. Još uvijek je
nepoznato kada je točno ovo djelo nastalo, ali je
poznato kako se prva kopija predstave tiskala 1604.
godine.
Iako je otprilike u isto vrijeme predstava „Španjolska
tragedija“ Thomasa Kyda (1585.) bila popularna jer je
uključivala duhove, osvetu, osam ubojstava i
samoubojstava, smaknuće i čovjeka kojemu isčupaju
jezik (sve zajedno izvedeno pred publikom u kazalištu),
ipak nije ostala toliko zapamćena do danas kao
Marloweovo djelo. On je iskoristio raniji tekst i od
njega stvorio nešto više od serije šokantnih scena i
zlokobnih opisa vražjih užitaka.
Priča o Faustu govori o želji za znanjem koje nadilazi
granice ljudskog shvaćanja i njegovoj cijeni. U priči su
također prisutni i svi elementi popularne demonologije
(možemo slobodno reći kako je Faust učinio toliko za
demonologiju, isto koliko je i Macbeth učinio za
čarobnjaštvo), Marlowe je svojoj publici
omogućio mnoge detaljne opise Faustovih procesa
koji su kasnije nazvani nekromantizmom,
buđenjem duhova (ustajanje mrtvih pomoću
magije je dodano za taj pojam nešto kasnije). Ono
čega nije nimalo nedostajalo u šenaestom stoljeću
jest poznavanje organiziranog metafizičkog
svijeta, a upravo zbog Fausta i demonologije, mi i
danas poznajemo pojmove poput magičnog kruga,
zodiaca i tetragramatona. Ali ono po čemu je
Faust izdvojen od svih dotadašnjih djela, nije
samo u atmosferi kojom odiše, već i u osobnosti
svog protagoniste. Kako bi ga lakše razumjeli
moramo se nakratko vratiti nekoliko godina u
prošlost same demonologije.
Jedna zajednička točka svim opisima prizivanja
duhova i demona jest zapovijedanje demonu da
preuzme zadovoljavajući i prepoznatljiv oblik.
Ovo je bilo neophodno zbog stanja svijesti
prizivača kao i zbog same svrhe demona. Većina
pripovijetki koje opisuju čarobnjaštvo, poput
„Redovnikaa“ Matthewa Lewisa iz 1795. uvijek
napominju kako je čarobnjak zaluđen ili zaveden.
Magija je zahtijevala službeni savez s vragom;
ovo je pravilo koje nije proizašlo iz mitova ili
legendi već s teološkog fakulteta u Parizu 1398. i
prema njemu niti jedno ljudsko biće ne može
mijenjati prirodu
pa stoga niti ne može
kontrolirati demona bez natprirodne pomoći.
Upravo kad je riječ o prodaji duše, Faust se
razlikuje od mnogih drugih sličnih drama kao što
je npr. „Don Juan“ iz 1625. godine. Njemu je
odmah od samog početka jasno u što se upušta,
on je svjestan cijene koju će morati platiti na kraju
i koju bezuvjetno prihvaća. Mephistophilis je
jedini demon koji svoje žrtve nije zavodio
glamuroznim darovima već čistom logikom (ne
postoji niti jedna mitologija, narodna priča ili citat
iz Biblije koji spominju ovog demona, niti bilo
kojeg njemu sličnog, tako da se smatra
Marloweovom originalnom kreacijom). Oba lika
su do samog kraja iskreni jedan prema drugom (iz
njihovih postupaka je očito kako demon niti u
jednom trenutku ne pomišlja na to da laže Fausta),
u nekim scenama obojica pomažu nemoćnima i
gladnima te smišljaju razne šale na račun Boga i
crkve. U vrijeme svoje smrti 1593. Marlowe je bio
pod optužbom za herezu i svetogrđe, a kao
argumenti optužbe bili su ponuđeni citati iz
predstave. 1616. Godine objavljeno je novo
izdanje drame, ali ovog puta bez mnogih dijaloga
između Fausta i Mephistophilisa.
Faust i priča koja ga prati zahtjevaju istraživanje
zla i kategorije „zabranjenih znanja“. Kada je
1831. Godine Johann Wolfgang Goethe prepisao
legendu i vratio ju u Njemačku, sve predstave su
bile zaustavljene dok neki određeni dijalozi nisu
cenzurirani. Bez obzira na sve, lik Fausta je bio i
ostao buntovnom legendom te je doživio mnogo
različitih inkarnacija kroz povijest. Iiako ne uvijek
usmjeren protiv kršćanskog svijeta, najmodernija
verzija bila bi priča o znanstveniku koji se bori
protiv prirode, znanstveniku koji bi imao svoju vrstu
rituala i drugačije mistične laboratorije.
Krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća
objavljuje se mnoštvo blijedih, kratkovječnih knjiga
bajki i narodnih pjesama mračnijih sadržaja, knjiga koje
su bile daleko ispod onoga što bi se smatralo
beletristikom. Mnogo je razloga za ovakav tijek
događaja. Dolaskom Martina Luthera na scenu
katolička crkva je lagano gubila svoj snažni utjecaj nad
Europom i mnogi autori pišu djela u kojima preispituju
kršćansku ortodoksnost i moral poput Johna Miltona i
njegova „Izgubljenog raja“, epske pjesme koja se bavi
simbolizmom Sotone i njegova značenja kao
predstavnika svog zla. Otprilike, u istom razdoblju
svijet zahvaćaju mnogi užasi poput progona vještica u
Salemu ili masovne histerije u austrijskom selu
Medvega. Prvi puta je izdana zbirka pjesama u kojoj je
sudjelovala grupa umjetnika pod nazivom „Pjesnici
groblja“ (Graveyard Poets – skupina umjetnika koji su
se bavili pisanjem stravičnih pjesama oko 1714. godine,
jedni od najpoznatijih predstavnika bili su Robert Blair,
Thomas Warton i Thomas Gray). Male džepne knjižice
strave i užasa razmnožavale su se kao gljive, a sve veći
interes čitatelja potvrđuju fragmenti poput Defoeove
„Gospođe Will“, jednostavne priče o mrtvoj ženi
čiji duh posjećuje njene prijatelje, napisane zato
da bi na prikriven način reklamirala teološku
raspravu o smrti. Viši društveni slojevi gube
svoju vjeru u natprirodno i neobično i okreću se
klasičnom racionalizmu. Stiglo je razdoblje
obilježeno novim uživanjima u prirodi i u sjaju
prošlih vremena, neobičnim prizorima, junačkim
podvizima i nevjerovatnim čudesima. I napokon,
poslije stidljive pojave nekoliko neobičnih scena u
romanima tog razdoblja kao što su Smolettove
„Pustolovine Ferdinadna, grofa Fadoma“, došlo
je razdoblje jedne potpuno nove i do tada
neviđene škole književne proze, škole strašne i
fantastične povijesti čije je literarno naslijeđe
promjenilo pogled na ovaj žanr i čiji se utjecaj
provlači i danas. Vrijeme je da se upoznamo s
najboljim autorima koje je strava ikad mogla
ponuditi.
GOTIČKI ROMAN
Prije nešto više od dvjesto godina literature je bilo
na bacanje, knjige i časopisi su prvi puta postali
ekonomski isplativi za masovnu proizvodnju i
postale su dostupni svima bez obzira na stalež ili
ekonomsku situaciju, drugim riječima, knjige i
romani su postali dio svakodnevnice, čitanje je
postalo oblik zadovoljstva, a ne samo oblik
obrazovanja.
Mnogi romani su od strane kritičara bili smatrani
šund literaturom, nešto što kada jednom pročitate
više nećete niti pogledati korice. Ovo se na prvom
mjestu odnosilo najviše na žanr strave i priče o
smrti, često objavljivane kao dodatni sadržaj uz
dnevne novine. Izvori ovakvih priča bili su
ukorjenjeni
u
narodnim
predajama,
srednjevjekovnim romansama i prijevodima
istočnjačkih legendi poput „Šeherezade“ ili
„Tisuću i jedne noći“.
Ovakve priče često su bili eksperimenti
suvremenih autora koji su pisali pod
pseudonimima, koji su rezultirali nečim potpuno
novim – prvim stravičnim romanom. Ovo je bio
veliki skok za ovaj žanr literature, najviše zbog
toga što medij za ovakvu vrstu fikcije jednostavno
prije nije niti postojao. Ovo je nešto što je ostalo s
nama do danas, čak i danas koristimo isti naziv
kojim su se i prvi kritičari koristili kako bi
identificirali pripadnike tog pokreta – gotičari.
Struktura gotičke priče je vrlo jednostavna; glavni
lik čija će nam osjetljivost biti poznata, suvremena
i pomalo simpatična, bez obzira na vrijeme ili
povijesni period u kojem se događa radnja, je
igrom slučaja prebačen iz normalne u jednu
mračniju stvarnost. Stari veliki napušteni dvorac
okružen
mnogim
preprekama
koje
onemogućavaju bilo kakav bijeg je klasični
primjer (naravno, dvorac može biti zamijenjen
starom kućom usred neprijateljski raspoloženog
grada kao što je slučaj u „Ujaku Silasu“
Sheridana le Fanua, ali koncept je zapravo isti). Zatim,
slijedi oslobađanje užasa. To je potpuno novi i drugačiji
svijet koji teži tome da protagonistu uvuče u sebe.
Natprirodne manifestacije, tj. manifestacije negativnih
likova su obično lako prepoznatljive i tjeraju glavne
likove da postanu zaintrigirani ili dovoljno očajni da
putuju još dublje u misteriju kako bi otkrili neku užasnu
istinu iza svega.
Prvim gotičkim romanom smatra se „Dvorac Ontranto“
Horacea Walpolea iz 1765. godine. Zaljubljen u
srednjevjekovni roman i misteriju, nakon što je svoju
vilu u Strawberry Hillu pretvorio u gotički dvorac,
napisao je i anonimno objavio „Dvorac Ontranto“,
priču o natprirodnom i ona je, iako sama po sebi
neuvjerljiva i osrednjih vrijednosti, imala gotovo
jedinstveni utjecaj na književnost natprirodnog.
Walpole je roman izdao u malom broju primjeraka,
koje je tiskao u vlastitoj amaterskoj tiskari. U
predgovoru za prvo izdanje pisac je, krijući se iza
maske mitskog prevoditelja Marshalla, svojim
čitateljima predstavio roman kao prijevod knjige
talijanskog srednjevjekovnog analitičara Onuphria
Muraltoa. Tajnu je otkrio u predgovoru za drugo
izdanje romana i nakon što je priznao da je on autor
uživao je veliku popularnost i postao ozbiljan političar.
H.P. Lovecraftov osvrt na Walpoleov roman stvalja
njegovo djelo u pred-gotičko razdoblje jer je kao sama
priča vrlo niske kvalitete, ali je zato kao sam izum
stravičnog romana vrlo važan u povijesti literature
žanra:
Dosadnu, umjetnu i melodramsku priču koju je Walpole
još više upropastio svojim živim i prozaičnim stilom
koji ni u jednom trenutku nije u skladu s istinski
neobičnom atmosferom. Priča je potpuno nezanimljiva i
od početka do kraja lišena prave natprirodne strave
koja prožima književnost neobičnog. Ali, žed
osamnaestog stoljeća za nagovještajima čudesnog i za
sablasnim starinama bila je tako neutažena da su
knjigu drgavoljno i ozbiljno prihvatili i najzdraviji
čitatelji, tako da je ona, unatoč suštinskoj blesavosti,
uzdignuta na pijedestal od bitnog značaja za povijest
književnosti. Od svega je najvažnije to što je pisac u
ovom djelu stvorio novu vrstu prizora jer su njegovi
papirnati likovi i nesuvisli događaji potakli i nadahnuli
istisnke tvorce kozmičke strave.
Još jedan primjer pred-gotičkog romana je i „Vathek“
Williama Beckforda iz 1786. godine. Beckford je
zapravo samo suvremenije ispričao već ranije napisane
arapske predaje, nanovo je napisao njihove priče i
preuzeo stil. Vathek ne sadrži niti jedan od ključnih
elemenata koji ga čine vrijednim čitateljeva vremena,
ali je isto kao i Walpoleov roman pomogao kako bi se
stvorio određen ukus među literaturom. Gotički roman
je, dakle, kao književna forma nastao u osamnaestom
stoljeću i kako se to stoljeće približavalo kraju tako su
se i djela množila u sve većem broju. Roman „Utočište“
koji je 1785. godine napisala Sophia Lee sadrži jedan
povijesni element vezan za kćeri blizanke škotske
kraljice Mary i on se, iako lišen natprirodnih elemenata,
vrlo vješto služi Walpoleovim prizorima i
mehanizmima.
Pet godina kasnije, na scenu strave dolazi Ann
Radcliffe.
Ukratko, 1790. Ann Radcliffe je bila ono što je
danas Stephen King. Za svoj četvrti i najpoznatiji
roman „Tajne Udolpha“ objavljen 1794. godine,
dobila je pet stotina funti, a za naredni „Talijan“
šest stotina funti (čisto radi usporedbe, Jane
Austen je za svoj roman „Northanger Abbey“
dobila samo deset funti), svojim je slavnim
romanima strave i napetosti napravila pravu modu
i postavila mnoge visoke standarde u atmosferi
žanra (u ovom slučaju, naglašavamo da je riječ
ipak o atmosferi, jer je Radcliffe često znala
natprirodne elemente ipak na kraju objasniti kao
mehaničke i prirodne, metode koju će kasnije
slijediti mnogi drugi pisci, uključujući i Arthura
Conana Doylea u legendarnom „Baskervillskom
psu“).
Radcliffe je već poznata vanjska obilježja
obogatila istinskim osjećajem za natprirodno pa ih
je u prizorima i događajima provela na način koji
graniči s genijalnošću. Svako obilježje dekora i
radnje pridonosi umjetnički vrijednom utisku
bezgraničnog straha kojeg je htjela prenijeti
svojim čitateljima. Neki zlokobni detalji kao što
su krvavi trag na stepeništu dvorca, jeka koja
dopire iz daleke podzemne grobnice ili
tajanstvena pjesma u šumi obavijenoj noćnom
tamom, svakako su najupečatljivije slike strave u
gotičkom romanu i u svakom pogledu nadmašuju
zamorne knjige drugih pisaca. Svojom burnom
vizualnom maštovitošću, Ann Radcliffe opisuje
čudesne predjele i doslikava ih, nikada u krupnom
planu i te vrline dolaze do punog izražaja u svim
njenim djelima.
Emily je melankolično gledala u dvorac za koji je
shvatila da je Montonijev, iako je sada bio
obasjan zalazećim suncem, sva gotička veličina
njegovih osobina i njegovi odljeveni zidovi sivog
kamena prikazivali su ga poput sjajnog i
veličanstvenog objekta. Dok je gledala, svjetlost je
umrla
s
njegovih
zidova,
ostavljajući
melankoličnu purpurnu nijansu koja se širila sve
dublje i dublje, dok je tanka para puzala uz
planinu, dok su naseobine visoko iznad još uvijek
bile dodirnute s raskoši. S njih je, također sunce
ubrzo isčezlo i cijelo je zdanje obuhvaćeno
sumrakom večeri. Tih, usamljen i veličanstven,
činio se vladarem prizora izazivajući sve one koji
se usuđuju ući u njegovo kraljevstvo samoće. „Tajne Udolpha“ – 1794. – Ann Radcliffe.
mnoge javne knjižnice čineći romane i priče dostupne
svima. Čitanje i pisanje pisama ili dnevnika smatralo se
razumnom aktivnošću nježnih dama tog vremena (ovaj
fenomen je unutar muških krugova bio objašnjen kao
znak slabosti ženskih umova, koje su potajno voljele
maštati o sebi kao o žrtvama prepuštenim na milost
pohotnih demona). S vremenom, na scenu je pristiglo
na tisuće autora koji su bezuspješno pokušali oponašati
stil Anne Radcliffe od kojih je ostao zapamćen samo
jedan: Redovnik (The Monk) devetnaestogodišnjeg
Matthewa Lewisa.
Iako je ispod sve svoje šminke Lewisov klasik tek
prerađena erotska priča Udolpha roman jest postavio
neke nove stereotipe za žanr, poput ženskih demona.
Nešto kasnije, izlazi i roman o Melmothu Charlesa
Maturina, koji je također nastao pod utjecajem djela
Ann Radcliffe, ali baš poput i Lewisova Redovnika,
postavlja još jedan, sada već prepoznatljiv, stereotip o
starom čarobnjaku lutalici koji hoda svijetom u potrazi
sa novim sljedbenicima itd.
Stvorena je osnovna podloga svakog budućeg gotičkog
romana, priče koje su bile ponovno reciklirane više
stotina puta i opet tiskane sa istim prepoznatljivim
stereotipnim likovima zavedenim zlom od strane
uvjerljivih i moćnih demona uz neizbježne erotske
detalje, i tako je sve išlo dokle god je vrag bio u modi.
Sve do jedne mračne olujne noći 15. lipnja 1816.
MODERNI PROMETEJ
U ljeto 1816. godine između 15. i 17. lipnja Lord
Byron, Percy Shelley, Mary Wollstonecraft Shelley i
Dr. John Polidori zajedno su proveli vikend na
Ženevskom jezeru u Villi Diodati u Švicarskoj. Kako
vremenski uvjeti tog vikenda nisu bili baš najbolji za
šetnje obalom, gosti su bili prisiljeni provoditi svoj
odmor unutar zidova. U to vrijeme Lord Byron koji je
bio protjeran iz Engleske rado je primao goste i od svih,
bio je jedini koji je svoje ideje stavljao na papir
(zapravo je završavao treći kant svog Harolda) i jedne
od večeri nakon čitanja nekoliko romana svi su pristali
napisati po jednu stravičnu priču koju će kasnije
pročitati pred ostalima. Ono što je počelo kao nevino
nadmetanje, donijelo je u žanr strave dva djela koja su
postala danas prepoznatljivi klasici: Vampyre duža
priča Johna Polidoria (ali objavljena pod imenom Lorda
Byrona tri godine kasnije u The New Monthly
Magazineu) i roman Frankenstein Mary Shelley
(objavljenog 1818.).
Roman „Tajne Udolpha“ je bez premca, obrazac
najbolje rane gotičke priče, i premda je riječ o
samo novoj verziji već dobro poznate građe, ona
je, ipak tako sjajno i tako vješto prerađena da će
Udolpho za sva vremena pripadati klasici i s
vremenom služiti kao inspiracija mnogim drugim
piscima natprirodnih užasa.
I dok je Polidorijeva priča postavila novi stereotip
stravičnih priča o vampirima, Shelleyin roman je
stvorio potpuno novi i do tada neviđeni žanr u
umjetnosti. Njihove primjere slijedit će mnogi budući
naraštaji pisaca koji će doći, jedni od najistaknutijih bit
će Bram Stoker i H. P. Lovecraft. Ali prije nego se
upustimo u ostatak povijesti strave, u redu je da malo
pojasnimo zbog čega se uopće digla tolika prašina oko
ta dva prozna djela.
Žene su obožavale prve gotičke romane i čitale su
ih. Ovo je ujedno i razdoblje u kojem se otvaraju
Kada danas pomislite na priču o vampirima, vrlo je
vjerovatno kako će vam na pamet pasti legendarni
roman Brama Stokera Grof Drakula iz 1897.
godine, zasigurno najpoznatija ljubavna gotička
priča o vampiru koji traži svoju nesuđenu
nevjestu. Međutim, ovakav stereotip nije postavio
Stoker, već upravo Polidori sa svojom kratkom
pričom. Vampyre je zapravo životna priča Lorda
Byrona, o kojem su do tada kružile mnoge
negativne glasine. Sam Byron je u duši bio tipičan
romantičar, protjeran iz vlastite zemlje i iz
posljednjeg braka; bio je pravi primjer
aristokratske dekadencije svoga vremena, on sam
svoju je životnu priču sakrio unutar kantova
Harolda. Gotovo je teško za povjerovati koliko
dugo se takav steretip antijunaka uspio održati, ili
bolje rečeno, još uvijek se održava, od Stokerovog
Drakule do serijala Ann Rice, pa sve do
najmodernije Sumrak trilogije Stephanie Meyer,
publika nikako da se zasiti neshvaćenih i prokletih
besmrtnika koji nastoje ostvariti svoju besmrtnu
ljubav, ideal koji se proteže kroz mitove, legende i
priče još od najranijih bajki za djecu.
Iako vrlo inovativan u to vrijeme, Vampyre je bila
priča pola stoljeća ispred svoga vremena. I
Polidorijev doprinos žanru strave je bez sumnje
učinio jedan veliki obrat, ali njegov utjecaj nije
niti izdaleka poput naslijeđa koje je iza sebe
ostavila Mary Shelley.
Prije svega Mary Shelley je od svoje rane
mladosti osjećala odbojnost prema društvu u
kojem je živjela, najviše zbog svoga statusa žene
u Engleskoj koja je trebala znati gdje joj je mjesto
i načina na koji se društvo odnosilo prema
pismenim ženama tog vremena. Vrlo je moguće
da je osjećala i odbojnost prema religiji koja je
takav status još jače utemeljila među ljude u
njezinoj okolini.
Upravo zbog toga Frankenstein ide jednim
potpuno drugim smjerom, netipičnim za roman
strave u to vrijeme. Iako se mogu povući paralele
s Faustom, Frankenstein nema nikakvih
religijskih motiva, već je baziran manje-više na
znanosti. Baš poput Fausta, mladi švicarski
student medicine Victor Frankenstein spreman je
žrtvovati svoje moralne utemeljene vrijednosti
zbog znanja. To znanje je zlo i prokleto, ali baš
kao i svaki put do pakla ono je potpločeno dobrim
namjerama i ima svoju cijenu. Victor također
prolazi kroz razne moralne dvojbe u svom
laboratoriju, baš kao što ih i Faust prolazi u svom,
ali poput Fausta, Victor je oholi genij koji
pokušava pobijediti prirodu (ali ne i Boga).
Čudovište koje je stvorio u pokušaju da pobijedi
smrt posjeduje visoki stupanj inteligencije, ali je
njegov vanjski izgled grozan i gnjusan. Odbačeno
od ljudi postaje sve ogorčenije i počinje ubijati
sve one koje Victor voli, ali kada od njega zatraži
da mu izgradi ženu Victor to odbija užasnut
mislima kako bi takva ili slična čudovišta uskoro
mogla nastaniti Zemlju; ovo je najveća razlika
između Frankensteina i Fausta, najviše zbog toga
što je Victor ipak i dalje gospodar vlastitih odluka,
on nije obuzet demonskim bićima, on i jedino on je
odgovoran za svoje postupke kojih je svjestan i čije
posljedice još uvijek stigne zaustaviti.
Iako je Franknenstein pisan kao roman strave i užasa,
on je zapravo prvi roman potpuno novog žanra u
književnosti - znanstvene fantastike, žanra koji će
ozbiljno zaživjeti tek krajem devetnaestog stoljeća,
kada će industrijska revolucija promijeniti način života
modernog čovjeka i kada će religija i demonologija
izgubiti svoj utjecaj nad strahom masa.
Mary Shelley je zbog uspjeha svog romana zaradila isti
tretman od strane kritičara kao i njena prethodnica Ann
Radcliffe. Dok su za Ann kružile glasine kako je
luđakinja koja svakodnevno jede sirovo meso kako bi
izazvala noćne more za svoju inspiraciju, kritika je
uporno, ali bezuspješno pokušavala potvrditi
pretpostavku kako najbolje (i često nezaboravne)
dijelove romana Frankenstein nije napisala Mary
Shelley, već njezin suprug Percy. Iako više nikada nije
postigla isti uspijeh, Mary je napisala još nekoliko
romana, kao i veoma zapaženu knjigu Posljednji čovjek
(prvi postapokaliptični roman).
U međuvremenu, žanr strave je povremeno fascinirao i
mnoge druge grane umjetnosti. 1819. godine španjolski
dvorski slikar Francesco Goya izradio je seriju od
osamnaest freski danas poznate kao Crne Slike, kao
njegov vlastiti odgovor na francusku invaziju. Iako je
Goya oduvijek bio prilično mračan slikar (prije
francuske invazije, španjolskom je još uvijek djelovala
Sv. Inkvizicija) element natprirodnog je najviše istaknut
na njegovoj slici Saturn koji proždire svoju djecu i San
razuma. Godinu dana kasnije Hector Berlioz završava
svoju Symphonie Fantastique još uvijek ekstremnu i
šokantnu za moderne slušatelje. Također, braća Jakob i
Wilhelm Grimm, inače njemački folkloristi
objavljuju plodove svojih istraživanja u zbirci
Kinder und Hausmarchen (dječje i obiteljske
priče), zbirci dječjih priča baziranih na bizarnim
istinitim događajima iz okolice Schwarzalda (crne
šume), među kojima su i Ivica i Marica,
Snjeguljica, Flauta od kosti, itd. Današnje verzije
njihovih priča su promijenjene vremenom kako bi
bile prikladnije za djecu (originalne verzije su
mnogo mračnije i bizarnije nego one koje mi
danas poznajemo). Par godina kasnije, sličnu
zbirku objavljuje i Hans Christian Andersen pod
nazivom Priče ispričane za djecu (ili jednostavno
Priče za djecu ovisno o prijevodu), među kojima
su Mala Sirena, Snježna Kraljica i Crvene cipele
posebno mračne i prilično jezovite te su do danas
pretrpjele neke promjene u modernim verezijama.
Ipak, 1833. godne tjednik The Baltimore Saturday
Visitor objavljuje priču Poruka u boci do tada
nepoznatog američkog autora, koji će svojim
djelima otvoriti još jednu stranicu u povijesti
strave i užasa, te ponuditi još jedan pogled na žanr
koji će mu dodati jednu malu, ali ključnu notu
savršenstva.
EDGAR ALLAN POE
„Poeova svijest nikada nije bila udaljena od
strave, truleži i raspadanja i mi se u svakoj
njegovoj priči, u svakoj njegovoj pjesmi i u
svakom filozofskom dijalogu susrećemo sa
stvoriteljevom napetom žudnjom da pronikne u
neispitane, nemjerljive noćne ponore, da razgrne
veo smrti i u mašti zavlada kao gospodar
stravičnih tajni vremena i prostora.“ – H. P.
Lovecraft.
Teško je napisati nešto o Edgaru Poeu što već nije
rečeno ili napisano. Danas se smatra jednim od
najutjecajnijih američkih pisaca i pjesnika koji su
ikad postojali. Jedan je od rijetkih autora gotičke
priče čija su djela obvezna lektira u osnovnim
školama. Stihovi njegovih pjesama poput
Gavrana uvijek se citiraju s određenom dozom
poštovanja, a Crni mačak je danas klasik koji
nikad ne izlazi iz stila, čiji se sjaj nije ugasio niti
nakon više od sto šezdeset i šest godina. Njegov
stil i genij utjecao je na mnoge druge utjecajne
autore poput Charlesa Baudelairea, H. G. Wellsa i
Julesa Vernea. Od svih umjetnika koje smo do
sada spomenuli svatko je dao neki određeni
doprinos žanru strave i fikcije, svatko je od njih
napravio mali korak naprijed kako bi se svijet
strave ispolirao do savršenstva. Ipak, Edgar Poe je
učinio mnogo više od toga.
Poeovo pisanje reflektira njegove vlastite teorije o
tome što jest i kakva bi književnost trebala biti.
Svoje ideje i kriticizam je prezentirao u eseju
Pjesnički princip (objavljenog tek 1850. godine ,
godinu dana nakon njegove smrti). Prezirao je
didaktiku i alegoriju, vjerujući kako bi smisao
literature
trebala ležati odmah ispod površine, tj. kako djela s
očitim značenjima prestaju biti umjetnost. Vjerovao je
da bi dobro književno djelo trebalo pružiti kratak fokus
na specifični i jedini učinak, toliko duboko, da bi autor
morao pažljivo i precizno izračunati svaki osjećaj i
ideju. Ovu teoriju objavio je u jednom drugom eseju
Filozofija kompozicije (napisanog četiri godine ranije),
u kojem je također tvrdio kako je smrt prekrasne žene,
bez sumnje najveća poetska tema na svijetu. Postoji
jako dobar razlog za ovakve stavove, a da bi ih objasnili
moramo shvatiti u kakvom okruženju je živio Poe.
Drugom polovicom devetnaestog stoljeća Amerika se
nalazila pred građanskim ratom. Robovlasništvo je još
uvijek bilo aktualno, srednji stalež nije postojao u
praksi, žene nisu imale pravo glasa i nitko nije mogao
živjeti samo od pisanja. Unatoč velikom nasljedstvu,
Poe je živio u siromaštvu. Nikada nije upoznao vlastite
roditelje i nikada nije bio službeno usvojen. Njegovo
srednje ime: Allan, je prezime škotskog trgovca Johna
Allana kod kojeg je živio i koji mu je nadjenuo svoje
vlastito ime. Premda nije upoznao roditelje, znao je da
su oboje bili umjetnici (ime Edgar, dobio je prema liku
iz Sheakespeareova Kralja Leara), dok je John Allan,
između ostalog, bio i trgovac robljem što je Edgar
prezirao. Osobno je uvijek izbjegavao prezime Allan i
nikad ga nije potpisivao (zbog toga su svi njegovi
potpisi uvijek bili: Edgar Poe, ili Edgar A. Poe) u
pismima i službenim dokumentima.
Obitelj Allan ga je uzdržavala i školovala. Bio je
student Sveučilišta u Virginiji, sveučilišta koje je
pokušavalo održati ideale svoga osnivatelja Thomasa
Jeffersona. Kućni red je obuhvaćao mnoga stroga
pravila protiv kockanja, konja, oružja, duhana i
alkohola, ali su uglavnom bila ignorirana. Sustav je
omogućavao studentima da sami biraju predavanja koja
će pohađati, te pravilo da se svi prekršaji moraju
prijavljivati nadređenima (u praksi, ovo je također
bilo ignorirano). Ovaj jedinstven sustav je bio
kaos, i sveučilište je izgubilo mnogo studenata.
Poe je ostao bez novčane potpore zbog svojih
kockarskih dugova. Samo godinu dana nakon što
je upisao sveučilište, odustao je od studija i
preselio se u Boston, gdje je radio kao novinar
pod pseudonimom. Kako bi zaradio više novaca,
1827. godine prijavio se u vojsku koristeći ime
Edgar A. Perry i tvrdeći da ima dvadeset i dvije
godine (zapravo je bio četiri godine mlađi). Iste
godine je objavio svoju prvu knjigu, kolekciju
poezije Temerlane i druge pjesme. Tiskano je
samo pedeset primjeraka i knjiga nije bila uopće
primjećena.
Svoju drugu knjigu Al Araaf, Tamerlane i manje
pjesme objavio je u Baltimoreu dvije godine
kasnije pri upisu na vojnu akademiju. U isto
vrijeme njegov staratelj John Allan oženio je
svoju drugu suprugu, što je rezultiralo aferama i
svađama unutar obitelji i Poe je ostao bez
nasljedstva, obitelj ga se odrekla, a iz akademije je
nečasno otpušten 1831. godine na vojnom sudu.
Ipak, uz pomoć drugih kadeta, objavio je svoju
treću knjigu u New Yorku. Iste godine, preselio se
kod svoje tetke natrag u Baltimore nakon smrti
starijeg brata Henrya.
Otprilike u ovo vrijeme započinje život Edgara
Allana Poea kakvog danas najviše poznajemo.
Premda neke biografije govore o njemu kao o
alkoholičaru i propalom kockaru, takve tvrdnje i
nisu sasvim točne. Prije svega, za razliku od
mnogih drugih pisaca tog doba, Poe je bio jedini
koji je odlučio živjeti od pisanja. Razdoblje nije
moglo biti gore za takvu odluku. U to vrijeme još
nije postojao međunarodni zakon o zaštiti
autorskih prava i mnogi izdavači su tiskali
piratske kopije britanskih pisaca, opcija koja je
bila puno jeftinija nego da isplate američke autore
za njihova djela. Ekonomska kriza 1837. godine je
teško pogodila industriju i bez obzira na opći
porast tiskovina (zbog nove tehnologije), većina
časopisa nije otišla dalje od brojeva ovog fanzina
kojeg upravo čitate. Ono malo što je preostalo,
uništila je petogodišnja depresija. U ovakvom
okruženju, Poe će biti prisiljen konstantno se
ponižavati i doslovno moliti za novac do kraja
života.
1835. godine, Poe i njegova trinaestogodišnja
sestrična Virginia Clemm su se vjenčali u tajnosti.
Ovo je ujedno i razdoblje kada je Poe radio za
magazin The Messenger čija je naklada naglo
skočila sa sedam stotina na tri i pol tisuće
primjeraka. Dvije godine kasnije kada je Poe
odlučio započeti vlastiti časopis (The Stylus)
ponovno su se vjenčali, ali ovog puta uz
ceremoniju. Upravo u ovom razdoblju su nastala
neka od mnogih njegovih djela u prozi (npr. Priče
Groteske i Arabeske, zbirka u kojoj se nalazi i Pad
kuće Usher), bio je uspješan novinar i kolumnist,
ali je u realnosti zarađivao jedva dovoljno da
preživi. I on i Virginia su još uvijek živjeli s njezinom
majkom i invalidnom bakom, također je izgubio
položaj urednika zbog pijanstva.
U siječnju 1842. godine, Virginija je pokazala prve
jake simptome kronične tuberkuloze od kojih se
djelomično oporavila, ali to je Poea bacilo u očaj i
počeo je piti sve češće i češće. Upravo u tom razdoblju
napisao je priče Crni mačak, Maska Crvene Smrti, te
Jama i njihalo a nekoliko godina kasnije objavljena je
pjesma Gavran, koja mu je donijela slavu, ali samo
devet dollara honorara od Evening Post magazina.
Njegova žena Vriginia umrla je u siječnju 1847. godine,
samo godinu dana nakon što je propao i Broadway
Journal. Iako se ponovno oženio, njegova vječna tema
o smrti prekrasne žene zauvijek će ostati njegov
prepoznatljiv motiv u poeziji i prozi. Mnogi
povjesničari smatraju kako je Virginia bila njegova
najveća inspiracija koju je imao. U vrijeme njezine
smrti živjeli su zajedno sami u Fordhamu (danas dio
Bronxa u New Yorku), u lošim stambenim i
zdravstvenim uvjetima.
3. listopada, samo dvije godine nakon Virginijine smrti,
Edgar Poe pronađen je na ulicama Baltimorea u teškom
deliriju i u odjeći koja nije bila njegova, sve što je
izgovarao bila je riječ Reynolds. Do danas još nije
poznat uzrok njegove smrti, kao ni identitet osobe koja
posjećuje njegov grob već više od sto pedest godina na
godišnjicu njegove smrti.
Poeov život je bio mračan i depresivan, ispunjen
delirijom noćnih mora. Upravo zbog toga je i pisao
svoja djela na način na koji jest. Prije Poea, pisci strave
i gotike uglavnom su djelovali u mraku, ne uzimajući u
obzir psihološke elemente u priči. Poe nije pisao o
sretnim završecima, nije se uvlačio u šuplju moralnu
didaktičnost, prihvaćanje ustaljenih normi i vrijednosti,
kao i napor pisca da priči nametne vlastite emocije i
prikloni se idejama većine. Poe je znao da je uloga
kreativne fikcije samo u tome da izrazi i protumači
događaje onakve kakvi jesu, nezavisno od toga čemu
teže ili što dokazuju, dobro ili zlo, privlačno ili odurno,
s umjetnikom koji uvijek djeluje kao živ i nepristran
kroničar, a ne kao prodavač mišljenja .
Poe je proučavao ljudsku svijest, a ne pravila gotičkog
romana i stvarao je na osnovi analitičkog poznavanja
pravih izvora užasa što ga je oslobodilo tadašnjih
standarda u pisanju strave. Poe je stvorio kratku priču
kakvu ju danas poznajemo kao i žanr kriminalističkih
romana. Poe je postavio standarde za sve pisce nakon
njega - održavanje iste atmosfere i ambijenta i
ujednačavanje događaja koji se neposredno odnose na
zaplet, njegova su najjača karakteristika. Njegova
najpoznatija djela su gotička, žanr koji je radio kako bi
zadovoljio ukus publike. Smrt mu je bila glavna tema,
uključujući i njezine fizičke simptome, posljedicama
raspadanja tijela, problemi sa preuranjenim pokopom,
kao i reanimacija. (mnogi kritičari i danas smatraju
kako je Poe ponovno vratio pažnju na znanstvenu
fantastiku). Detalje koje drugi nisu uzimali u obzir, Poe
je iskoristio kao alat za vlastitu naraciju ispunjavajući
svoja djela jedinstvenom atmosferom i napetošću.
Nažalost, Poe je rijetko bio ozbiljno shvaćen i
stekao je mnogo neprijatelja zbog svog
temperamenta i alkoholizma. Kada je umro, na
sahrani je bilo prisutno samo dvoje ljudi. Njegov
stil pisanja je trpio teške kritike na koje je Poe
jednakom mjerom odgovarao (jednom prilikom je
javno napao i Henrya Longfellowa za plagijat).
Proći će više od pola stoljeća dok Amerika ne
prizna
Poea
kao
svog
originalnog
i
revolucionarnog umjetnika.
STRAVA ISPOD POVRŠINE
Drugom polovicom devetnaestog stoljeća došlo je
do velikog preokreta u žanru strave, ali i u žanru
fantastike općenito. Zbog snažnog utjecaja
industrijske revolucije znanstvena fantastika je
postala popularna, vještice, duhovi i ukleta mjesta
više nisu bila privlačna literatura čitateljima.
Znanstvena fantastika je u svojim počecima bila
stravična (Wellsov Rat svjetova, Otok dr.
Moreaua i sl.), a strava psihološka, tj. unutarnja
(Robertsonov roman Prsten i knjiga, Chambersov
Kralj u žutom) i manje natprirodna. Klasični
natprirodni elementi poput duhova ili vještica
preostali su jedino u malim tiskovinama i glazbi
(Mussorgskyeva Ivanova Noch' na Lïsoy gore).
Međutim, upravo u ovo vrijeme napisana su dva
nezaobilazna klasika. Iako je riječ o starim i
utemeljenim stereotipima gotičkog romana, njihov
psihološki element je utemeljio standarde
današnje fantastike. 1886. godine objavljen je
roman Čudan slučaj Dr. Jekylla i g. Hydea
Roberta Lewisa Stevensona, a 1897. Dracula
Abrahama Stokera. Oba romana predstavljaju
dvije krajnosti, modernu znanost s jedne i drevni
mit s druge strane.
Stevenson bavi pričom o odvjetniku koji istražuje
povezanost između svog pokojnog prijatelja Dr.
Jekylla i serijskih ubojstava nasilnika Hydea.
Stoker je svojoj priči dao sličan, ali malo drugačiji
pristup. Iako danas svi znamo priču o Draculi
(najčešće iz filmova) kao svjedočanstvo jedne
osobe, roman je napisan iz perspektive nekoliko
pripovjedača i ulomaka iz novinskih članaka. U
oba slučaja, mi kao čitatelji sami gradimo sliku
stravičnih događaja koje lagano povezujemo.
Stevenson i Stoker se u svojim djelima zanimaju
istom idejom: čudovištima koja ne dolaze izvana,
već iznutra iz samih likova. Premda nam romani
ne nude priču iz perspektive svojih tematskih
likova, daju nam toliko materijala o njima da ih
možemo shvatiti kao stvarne osobe s kojima se
možemo povezati. Dr. Jekyll je znatiželjan kao i
čitatelj koji prati njegovu priču, koji zajedno s
njim osuđuje svoje akcije (baš kao i već
spomenuti Dr. Frankenstein ). Dracula je proklet
od samog početka, ali je svjestan onoga što je
postao i često pati, zbog čega su njegove akcije
proizvod njegova očaja. Njegovi argumenti,
hipnoza i logičke interakcije s drugima proizvod
su njegove ljudske strane, njegovi preobražaji, proizvod
njegove su animalističke želje za opstankom. Baš ta
životinjska strana je i ono što pokreće g. Hydea u
Stevensonovoj priči. Hyde je izvan kontrole i izvan svih
zakona, društvenih i moralnih, on je dio davno
potisnute ljudske svijesti.
Ne možemo govoriti o potisnutoj svijesti a da ne
spomenemo i njenu seksualnu stranu koja je prisutna u
oba romana. Oba autora imaju svoj način na koji ju
prezentiraju čitatelju. Stevenson rijetko kada spominje
što je to što Edward Hyde čini tijekom noći, samo nam
govori kako je riječ o zlim i najčešće nemoralnim
radnjama iz kojih izvlači zadovoljstvo. Stoker je mnogo
izravniji. Draculine žrtve uživaju u izmjeni fluida, tj.
krvi. Lucy koja je na početku još nevina
devetnaestogodišnja djevica, s vremenom postane
najobičnija besramna drolja. Mnogi kritičari su se
osvrtali na ovu temu tijekom godina i napisane su razne
interpretacije, koje su često govorile o potisnutim
homoseksualnim željama i sl. (dr. Freud često je
koristio primjer Jekylla i Hydea kako bi objasnio
podsvjesno).
Osim navedenih, romani se bave mnogim drugim
temama koje su bile aktualne u to vrijeme, poput
tehnologije, znanosti, imigracije, statusa žena i drugih.
Najzanimljvija je ona o sukobu znanosti i religije
kojom se bavi Stoker. Van Helsing koji je jedini lik u
mogućnosti suprotstaviti se Draculi, čini to na više
načina. Draculu ubija fizički (kolac, sunčeva svjetlost),
ali ga odbija tradicionalnim metodama iz folklora
(češnjak, križ, itd.). Stoker je postigao odličan balans
koji opisuje prijelaz iz tradicionalnog u moderno
tehnološko društvo. Niti jedan lik u Draculi ne govori u
korist znanosti kako bi diskreditirao religiju ili
praznovjerje i obratno. Van Helsing shvaća da je
Dracula kao izvor Lucyine bolesti, ali istovremeno neće
poreći kako je riječ o biću noći s natprirodnim moćima.
Kako bi pobjedili Draculu, likovi najčešće koriste
tehnologiju (telegram, modernu kriminalistiku,
željeznicu). Ovakvim metodama Stoker je postigao
mnogo različitih ciljeva. Prije svega, shvaćamo Draculu
kao djelomično ljudsko biće ili čudovište s humanom
stranom. Sama priča je zbog ovih elemenata također
uvjerljivija i napeta, likovi nisu plitki i čine ono što bi
učinila većina ljudi. Nema sumnje kako će oba romana
zauvijek pripadati samom vrhu svjetske književnosti.
Stoker i Stevenson su otvorili mnoge mogućnosti i
pomakli granice za sve pisce fikcije nakon njih.
Psihološke karakteristike likova postale su standard u
pričama i romanima, a danas su nezaobilazan element
svakog umjetničkog djela.
Mnogi pisci su nastavili slijediti trend kojeg su postavili
Stevenson i Stoker. Joseph Conrad je nastavio
istraživati mračnu stranu čovjeka 1902. godine u svom
romanu Srce tame, a Henry James se prvi osvrnuo na
priču o zlom djetetu u svom kratkom i jezivom romanu
Okret vijka (Damien iz filma Omen je samo moderna
verzija Milesa iz Jamesove priče napisane 1898.
godine).
Mnogi drugi pisci početkom dvadesetog stoljeća
uglavnom su objavljivali kratke priče u
magazinima ili su radili na filmskim scenarijima.
Tradicionalni mitovi su lagano izgubili svoju čar i
mistiku. Prvi filmovi strave svodili su se na
adaptacije klasičnih gotičkih romana poput
Frankensteina, Dracule i Dr.Jekylla. Novi medij
je vrlo brzo zaokupio pažnju masa kao novo
tehnološko čudo, ali u isto vrijeme broj tiskanih
magazina je bio u procvatu. Magazini poput
Weird tales, Amazing stories i Famous Fantastic
Mysteries bili su dostupni svakome. Nažalost, ovo
je ujedno i vrijeme kada publika gubi zanimanje
za žanr strave i više se okreće znanstvenoj
fantastici. Nastalo je nekoliko nezaboravnih
klasika kao što je Fantom u operi Gastona
Lerouxa iz 1911. godine i Stanar Belloca
Lowndesa iz 1913. godine, ali nije bilo toliko
riječi o o romanima natprirodne strave već više o
počecima slasher žanra. Ipak, 1917. godine svijet
je prvi puta upoznao novu vrstu mita i užasa koji
nadilazi granice tadašnje mašte.
HOWARD PHILLIPS LOVECRAFT
Najmilosrdnija stvar na svijetu je, rekao bih,
nesposobnost ljudskog uma da medusobno poveže
sav njegov sadržaj. Mi živimo na mirnom otoku
neznanja usred crnih mora beskonačnosti i nije za
nas da putujemo predaleko. Znanosti od kojih
svaka vuče na svoju stranu, nisu nam do sada
mnogo naškodile, ali jednoga dana, sastavljanje
razdvojenog znanja otvorit će takve užasavajuće
prizore stvarnosti i našeg pogibeljnog položaja u
istoj, da ćemo poludjeti od tog otkrića, ili pobjeći
od te smrtonosne svjetlosti u mir i sigurnost novog
mračnog doba.
H.P. Lovecraft – The Call of Cthulhu 1926.
Do danas je napisano mnogo eseja i knjiga o
Lovecraftu i njegovom utjecaju na modernu
književnost, ali jedno od najboljih objašnjenja je
ono koje je pojasnio pisac Neil Gaiman
uspoređujući žanr strave s vožnjom kroz tunel
strave. Većina priča strave i užasa oduvijek je u
tradiciji i podsjećala na vožnju kroz tunel strave u
lunaparku. Protagonisti bi obično bili upleteni u
niz neugodnih i jezivih događaja istog trena kada
bi zakoračili u taj svijet tame, ali bi jednom kada
iz njega izađu i pobjede sile zla, ponovno bili na
sigurnom. To je standarni koncept koji je
uglavnom ostao neizmjenjen u pričama,
romanima, pa i današnjim blockbuster filmovima.
To je oduvijek i bio koncept koji je publika
najbolje prihvatila neovisno o žanru fikcije.
Ovakav
fenomen
je
najlakše
pripisati
svakodnevnim nasumičnim nepravdama kojima
smo izloženi tijekom života, bilo kao slučajni
promatrači ili čak sudionici; stoga sasvim je
logično za očekivati kako svi imamo neku potrebu
za zadovoljenom pravdom ili pobjedom nad zlom.
Upravo takav jedan tradicionalni koncept (poput Boga
koji gleda i pazi na dobre ljude) nudi svojoj publici
bijeg od surove svakodnevnice i ostavlja jedan tračak
nade u bolje sutra. Ovo je vrlo poznat recept mnogih
uspješnih pisaca i autora, bilo da je riječ o bajkama za
djecu ili o psihološkom kriminalističkom romanu poput
Zločina i kazne F. M. Dostojevskog.
Za razliku od mnogih, Lovecraft nikada nije ponudio
takav jedan siguran izlaz, za njega vožnja tunelom
strave nikada nije gotova. U svojim je djelima otišao
mnogo dalje od ostalih pisaca fantastike, on nije samo
rekao kako u svijetu postoje čudne i užasne stvari, već
naprotiv, takva je struktura samoga svemira.
Tijekom svog života, Lovecraft nikada nije
komercijalno objavio niti jedan svoj roman ili knjigu,
svoje je kratke priče objavljivao gotovo ekskluzivno u
popularnim časopisima posvećenim čudnoj fikciji koji
su preplavili Ameriku tijekom dvadesetih i tridesetih
godina dvadesetog stoljeća od kojih je do danas
preostao samo magazin Weird Tales. Umro je u
siromaštvu, a jedan od najvećih kritičara njegova doba
Edmund Wilson, nazvao ga je najobičnijim
komercijalnim piskaralom. Nikada nije završio školu,
niti upisao sveučilište, ipak, nekoliko desetljeća nakon
njegove smrti 1937. godine Lovecraft je prepoznat kao
jedan od najorginalnijih i najutjecajnijih pisaca
fantastike u Americi još od Edgara Allana Poea, a
danas jedan je od najistaknutijih autora strave u svijetu.
Njegove zbirke priča i nekoliko kraćih romana
reprintani su kao klasici fantastične književnosti, a
njegova vizija i stil pisanja ostavili su neizbrisiv trag
istovremeno u žanru strave i u žanru znanstvene
fantastike.
Howard Phillips Lovecraft je rođen 20. kolovoza 1890.
godine u svojoj obiteljskoj kući u Rhode Islandu. Bio je
jedino dijete Winfielda Scotta Lovecrafta i Sarah Susan
Phillips Lovecraft. Njegov otac je bio relativno
uspješan trgovački putnik, a njegova majka je bila
direktni potomak kolonista iz 1630. godine u
Massachusettsu. Winfield je za vrijeme poslovnog
puta obolio od teške neurološke bolesti (danas se
vjeruje kako je bila riječ o neuro-sifilisu) kada je
Howard imao tek tri godine, njegova majka ga je
uvjerila kako mu je otac ostao trajno paraliziran
(iako je bio smješten u lokalni privatni sanatorij
zbog dijagnozirane paralitične demencije, u kojem
je ostao do svoje smrti 1898. godine) i Howard ga
nikada nije posjetio niti je ikada saznao pravi
uzrok bolesti svoga oca. Danas se vjeruje kako je
vrlo vjerojatno i njegova majka bolovala od iste
bolesti jer je primala male doze arsena kao
preventivan lijek.
Njegov djed Whipple Van Burren Phillips ubrzo
je preuzeo ulogu njegova oca i ostavio veliki
utjecaj na malog Howarda pričajući mu jezovite i
stravične priče. Djed Whipple ga je također
upoznao s raznim mitlogijama i povijesti Europe,
tako da je Howard već sa svojih osam godina
učiteljici u školi citirao Cicerona (na latinskom)
za vrijeme školskog plesa i sl. Ovo je ujedno
razdoblje kada je Howard napisao svoje prve priče
i pjesme po uzoru na Tisuću i jednu noć i Ilijadu,
(svoju kratku priču Poruka u boci, nastalu po
uzoru na istoimenu priču Edgara Allana Poea,
napisao je u vrijeme kada je imao samo šest
godina) na žalost njegova majka je ovo pripisala
lošem utjecaju njegova djeda. Nema sumnje kako
se njegova majka ponašala previše zaštitnički, ali
ovo je također razdoblje kada je Howard patio od
noćnih mora često izgovarajući vlastite molitve
kako ne bi zaspao. Iz tih noćnih mora stvorio je
svoja prva čudovišta (Nightgaunts) koja će kasnije
postati jedni od prepoznatljivih motiva njegovih
djela u budućnosti.
Još kao dijete Lovecraft je osjećao određenu vrstu
odbojnosti prema društvu i općenito druženju s
drugim ljudima te je više bio vičan svakodnevnom
sanjarenju i upoznavanju znanosti poput kemije,
povijesti i astronomije. Nažalost, upravo ga je ta
njegova želja za astronomijom dovela do živčanog
sloma krajem osnovne škole. Nakon toga
Lovecraft više nikada nije pohađao nastavu bilo
kakve vrste, niti je nastavio daljnje školovanje.
Nakon smrti njegova djeda 1904. godine, obitelj
je bila prisiljena promijeniti svoju raskošnu vilu sa
skromnijom i manjom kućom.Za obitelj koja je
imala svoj vlastiti grb, plemsko nasljeđe i
europske korijene, takav događaj prouzročio je
veliki šok. Ovo je razdoblje u kojem je Lovecraft
patio od mnogih psihosomatskih poremećaja te je
razvio jedan težak i patološki odnos s majkom
koji je obilježio Lovecraftovu samokritičnost i
prezir prema samome sebi, a kasnije i prema
drugima.
Iako ga do danas prati glas kao tvrdoglavog
samokritičnog mizantropa, rasistu i puritanca,
Lovecraft je u suštini bio i ostao plemeniti
idealist. Ovakav njegov unutarnji sukob će ga
dovesti do onoga što Michel Houellebecq u svojoj
knjizi H. P. Lovecraft protiv svijeta, protiv života
naziva pravim primjerom svima onima koji žele
promašiti život i na kraju uspjeti u svom djelu. Zbog
velikog utjecaja viktorijanske književnosti, Lovecraft je
osobno vjerovao kako se pravi pisac i pjesnik nikada ne
bi trebao prodavati ili pisati ono što publika očekuje ili
zahtijeva od njega. Umjesto toga, vjerovao je u
stvaralaštvo čija je jedina svrha bila ono samo. Ovakav
pristup konačno će Lovecrafta odvući u dvije krajnosti.
S jedne strane dobit će nevjerojatno vjernu publiku, a s
druge strane će ga baciti na rub siromaštva kao i
njegovoa prethodnika i uzora Egdara Allana Poea.
Iako je pisao prozu u ranoj mladosti, sve do 1913.
godine većina njegova stvaralaštva bila je poezija.
Unatoč svom nedostatku školovanja, Lovecraft je
zapravo imao vrlo obilat riječnik čak i za ono vrijeme,
mnoge riječi koje je koristio praktički su već bile izašle
iz svakodnevnog dijalekta američke publike. Upravo
njegova velika tvrdoglavost i želja za argumentiranjem,
omogućile su mu njegovu prvu veliku priliku da javno
objavljuje svoje radove. Često je slao svoja pisma
uredništvu magazina The Argosy kritizirajući ispraznost
velikog broja ljubavnih priča popularnih pisaca , što je
primjetio i predsjednik udruge amaterskih novinara
Edward F. Daas koji je Lovecraftu ponudio suradnju.
Slijedećih nekoliko godina Lovecraft je stvorio veliki
broj suradnika s kojima se najčešće dopisivao (do danas
je ostalo oko dvadeset tisuća njegovih pisama). Po prvi
puta u svom životu Lovecraft je naišao na svijet koji je
prihvaćao njegove stavove i što je još važnije, to je bio
svijet koji ih je cijenio.
Do 1924. Lovecraft je bio vrlo utjecajan pisac u svijetu
amatera. Među njegovim suradnicima i prijateljima
ubrajaju se Robert Bloch, Clark Ashton Smith i Robert
E. Howard, bio je jedan od prvih suradnika s
magazinom Weird Tales (1923. godine nakon odlaska
Farneswortha Wrighta ponuđen mu je posao urednika
koji je odbio) u kojem je na nagovor drugih, objavio
brojne priče poput: Bezimenog grada, Štakora u
zidovima, Grobnice i Dagona. To je tek bio početak
Lovecraftova stvaralaštva u kojem je lagano polirao
svoj stil pisanja pa sve do nastanka onoga što danas
nazivamo „velikim tekstovima“. Do danas, Lovecraftov
stil i dalje je ostao jedinstvenim i prepoznatljivim, ali
čak i za današnje standarde, njegova djela i dalje nisu
za svačiji ukus. Međutim i do danas, na temelju
njegovih djela nije nastala samo kultna mreža
obožavatelja, već kao i u slučaju Mary Shelley, nastao
je potpuno novi žanr fikcije. Naravno, to je bio tek
početak.
1924. godine Lovecraft se oženio s trgovkinjom
Soniom Greene, koju je upoznao na konvenciji
amaterskog novinarstva u Bostonu, par tjedana nakon
smrti njegove majke (1921. godine). Ovo je bila velika
prekretnica u njegovu životu koja je ostavila tragove na
njegova djela i stil. Nakon vjenčanja oboje su nastavili
živjeti u New Yorku, šok koji je veliki grad ostavio na
njega zauvijek će ga promjeniti.
Brak Sonie i Howarda bio je katastrofa. 20-te
godine20. stoljeća
bile su prekretnica za
Sjedinjene Države, veliki val emigranata i
gospodarska kriza bacili su stanovništvo na rub
siromaštva. Sonia je brzo bila prisiljena zatvoriti
svoju trgovinu koja ih je kratko vrijeme
uzdržavala i brak se lagano počeo raspadati.
Razdoblje krize kroz koju su prolazili bio bi
tolerantno da nije bilo Lovecraftove ravnodušnosti
– godinama kasnije u svojim memoarima, Sonia je
navela kako Lovecraft niti jednom nije pokazao
znakove bliskosti, niti je i jednom prilikom bio
sposoban spomenuti riječ ljubav. Nakon toga
počeli su živjeti odvojeno do kraja Lovecraftova
života. Ironično, upravo je Sonia bila ta koja je
Lovecrafta prvi puta uvjerila kako bi on mogao
živjeti od pisanja i potaknula ga da počne pisati
aktivnije i više.
U ovom razdoblju mnoge Lovecraftove priče
odišu rasizmom, mržnjom i depresijom, Užas u
Red Hooku opisuje njegov pogled na život u
istoimenoj četvrti u Brooklynu u kojoj je rasizam
doveden do razine fobije. Nakon kratkog vremena
Lovecraft napušta New York i vraća se natrag u
Providence gdje će ostati do kraja života.
Povratkom u svoj rodni grad Lovecraft je započeo
svoj veliki opus proze, eseja i pisama; ovo je
vrijeme njegovih najboljih i najvećih djela. Priče
kao što su Zov Cthulhua, Užas u Dunwitchu, Boja
iz svemira, Planine ludila i Sjena iznad
Innsmoutha do danas su ostavile svoj trag na žanr.
Kada se spominje lovecraftovski horror uglavnom
se misli upravo na ove priče. Ovo su bila djela u
kojima je Lovecraftov stil ispoliran i unaprijeđen
svakim novim napisanim djelom. Ono što je
uslijedilo nešto je čime se mogu pohvaliti samo tri
pisca dvadesetog stoljeća.
Robert E. Howard, John R.R. Tolkien i H.P.
Lovecraft imaju jednu zajedničku točku, naime
sva trojica su jedini pisci koji su, osim
redefiniranja žanra fikcije, uspjeli stvoriti potpuno
novu mitologiju. Howardova saga o Conanu iza
sebe ostavila je cijeli mit o Hyborniji i svijetu koji
ju okružuje, Tolkienov serijal o Gospodaru
prstena redefinirao je fantasy žanr do temelja
stvarajući jedan potpuno novi jezik dok je
Lovecraft stvorio jedan posve kaotični svijet
beznađa. Prije nego objasnimo zašto je
Lovecraftov svijet takav kakav jest, potrebno je
objasniti nekoliko utjecaja koji su zahvatili svijet
fantastične fikcije u Americi početkom
dvadesetog stoljeća.
Dok je u Europi i dalje postojala određena granica
koja je odvajala žanrove fantastike, kao npr.
znanstvenu fantastiku od fantazije i strave, u
Americi se glavna podjela svela samo na fikciju i
fantastičnu fikciju. Drugim riječima, nije postaja
točna podjela među žanrovima fantastike nego su
sve kategorije spadale pod jednu tzv. čudnu
fikciju. S druge strane, Ameriku je zahvatio veliki
val industrijalizacije i depresije. Dolazi do novih
spoznaja u znanosti i do brojnih tehničkih otkrića; to su
sve drastične promjene koje su vršile utjecaj na pisce
fantastike. Između svega toga, svijet se još uvijek
oporavljao od pustošenja koje je iza sebe ostavio prvi
svjetski rat. Na scenu dolaze nove političke i filozofske
ideje poput nacizma u Njemačkoj, komunizma u
istočnoj i srednjoj Europi dok neodemokratizam
zahvaća Ameriku (ovo je razdoblje kada je rasizam u
Americi još uvijek bio na snazi tako da su organizacije
poput Ku Klux Klana bile na vrhuncu moći brojeći
nekoliko milijuna članova). Žanr strave i natprirodnog
u literaturi krenuo je sasvim drugim smjerom, stari
mitovi poput vampira, vještica i vukodlaka lagano su
izlazile iz trenda proze kako bi ih zamjenili sex i
sadizam.
Lovecraftova proza bila je spoj znanstvene fantastike i
stare gotičke strave lišene bilo kakvog oblika romantike
ili religije. Osobno je crkvu i religiju smatrao
prolaznom i zastarjelom, drugim rječima bio je ateist i
priče koje je pisao bile su namjenjene plašenju ateista.
Njegov opus ispunjen je svijetom bez boga ili utjehe u
kojem je svo čovječanstvo samo bespomoćna prolazna
pojava u treptaju svemira. Prijetnje koje je Lovecraft
stavio pred svoje čitatelje su mnogo gore od sotonizma
koji je bio simbol straha i zla kroz stoljeća. Međutim,
ovdje postoji problem – kako takvo nešto pokazati
čitatelju? Već smo spomenuli kako Lovecraftov stil nije
za svačiji ukus, mnogi kritičari često su osuđivali
Lovecraftovu čestu upotrebu pridjeva u rečenicama jer,
prije svega, cilj pisca nije reći već prikazati. S druge
strane Lovecraftova česta tema nije bila vezana uz nešto
što čitatelj može vidjeti već osjetiti ili bolje rečeno
spoznati. Pravi užas za njega nije ležao u mračnim
hodnicima iza zahrđalih vrata ili u zvukovima od kojih
se ledi krv u žilama nego u spoznaji svijeta koji
okružuje njegove protagoniste.
Njegove priče su pisane u prvom licu, najčešće kao
dnevnik glavnog lika ili isječak novinskog članka. Priča
Zov Cthulhua napisana je u obliku dnevnika, iskaza
svjedoka i novinskog članka, sva tri dijela koji čine
jednu cjelinu iz kojih čitatelj sam donosi
zaključak nakon što ih pročita. Planine ludila,
pisane su kao dnevnik događaja, međutim, jezik
koji Lovecraft koristi je hladnokrvan i pun
znanstvenih izraza i detalja koje bi mnogi pisci
izbjegli i zamjenili napetošću kako bi iz čitatelja
kao odgovor dobili emotivnu reakciju. Međutim,
ono što je Lovecraft htio postići svojim pričama
nije nikada bila napetost, već atmosfera tj.
ambijent ispunjen jezom. U mnogim slučajevima
većinu klimaksa ostavio bi nedorečenim i taj dio
bi prepustio čitateljevoj mašti. Mnogi protagonisti
uglavnom završe tako što izgube razum upravo u
trenutku shvaćanja užasa koji ih okružuje ili
počine samoubojstvo radi lakšeg izlaza iz situacije
– međutim, čitatelji gotovo nikada ne saznaju o
čemu je zapravo riječ. Opisi čudovišta su vrlo
rijetka pojava u Lovecraftovim djelima, međutim,
u Planinama ludila taj opis je iscrpljujući do
svakog najsitnijeg detalja, izrečen potpuno
hladnokrvno. Ono što je usitinu stravično nije
bazirano na izgledu čudovišta; prava strava leži u
nepoznatom okruženju u kojem su se našli likovi
priče. Ovakav koncept je bio nešto što niti jedan
pisac strave do tada nikada nije niti pokušao.
Cijeli Lovecraftov opus onoga što danas nazivamo
Cthulhu mitologijom ispunjen je ovakvim
ozračjem. Upravo zbog svog karakterističnog stila
Lovecraft danas ima kultni status u žanru strave.
Za razliku od mnogih drugih pisaca on nikada nije
bio autor kojeg je publika izabrala, već upravo
suprotno, on je birao svoju publiku.
Nažalost,
1935.
godine
Lovecraftu
je
dijagnosticiran rak crijeva i preminuo je pred sam
vrhunac svog stvaralaštva 15. ožujka 1937.
godine. Njegov jedini nezavršeni roman Slučaj
Charlesa Dextera Warda, objavljen je tek
posthumno. Mnogi motivi njegovih priča, poput
Necronomicona, Arkhama, Miscatonicka i dr.
ostat će prepušteni generacijama nakon njega.
Iako za svog života nije nikada bio priznati pisac
van kruga svojih suradnika, danas je Lovecraftov
utjecaj gotovo nemjerljiv. Osim što je izmjenio
žanr strave u literaturi, Lovecraftova djela ostavila
su neizbrisiv utjecaj na glazbu, film, strip, prozu,
poeziju i pop-kulturu širom svijeta.
Nagli vrtlog globalnih promjena izravno je utjecao
na žanrove fikcije, svijet je zahvatio novi medij –
film, te još jedan svjetski rat u kojem je upoznata
nova vrsta užasa poput atomskog oružja i kasnije
hladnog rata. Ovo je razdoblje u kojem se svijet
natprirodnog pojavljuje najviše na filmu i stripu, a
sve manje u klasičnoj literaturi. Stare vještice,
vampire, duhove i gotičke dvorce, zamijenili su
strahovi od socijalizma, atomskog rata i svemirske
invazije. Ovo je razdoblje u kojem nastaju djela
poput Orwellove 1984. ili John Wyndhamova
Dana Triffida. Američki strah od unutarnje
invazije također je česta tema u filmovima poput
Invazije otimača tijela, te romana Rosemaryino dijete
Ire Levin i sl. S druge strane globusa, u Japanu nastaje
serijal Gojira, od oko dvadesetak filmova o velikom
čudovištu koje razara gradove, ovim nastaje novi žanr
monster-filmova i čest su motiv postnuklearnog Japana.
Isti žanr pojavljuje se i u Americi zbog straha od
radijacije i njezinih još uvijek nepoznatih učinaka na
ljude. Ovo je također početak zombie žanra na
filmskom platnu, žanra inače ne baš zastupljenog u
literaturi (barem ne u obliku kojeg poznajemo danas).
Ipak, usred svog tog kaosa nastala su dva romana koji
su nažalost sve donedavno ležali zaboravljeni. Riječ je
djelima koja su nanovo redefinirala stari žanr
natprirodnog otvarajući mu vrata u novo moderno doba.
NOVI POGLED NA STARI SVIJET
Do sredine dvadestog stoljeća psihološki horror nije bio
nepoznanica. Mnogi pisci i filmaši bavili su se takvom
tematikom. Kao što smo već naveli Stokera i
Stevensona, pa sve do Poea i Lovecrafta, granice
ljudskog uma nisu bile ništa strano. Filmovi njemačke
ekspresionističke škole poput Kabineta dr. Calligarija,
već su otvorili vrata za istraživanje mračne strane
ljudske psihe. Shirley Jackson i Richard Matheson
danas nisu toliko poznati kao utjecajni autori iako su u
svoje vrijeme oboje stekli kratkotrajnu slavu, danas
samo pedeset godina kasnije ne bi niti zali za njih da
nije filmskih adaptacija njihovih romana. Naravno riječ
je o romanima The Haunting of Hill House
(objavljenog 1959. godine) i I am Legend (objavljenog
1954. godine).
Prije svega potpuno je apsurdno uspoređivati ova dva
djela, oni niti ne pripadaju istom smjeru žanra. Roman
Shirley Jackson je klasična priča o duhovima u ukletoj
kući ispričanoj na jedan novi način, dok je klasik
Richarda Mathesona početak zombie žanra. Ipak, oba
romana su ostavila dubok utjecaj na žanr i postavili su
nove standarde bez kojih danas ne možemo niti
zamisliti priču strave i užasa. Da nije bilo Shirley
Jackson, teško da bi danas bilo Stephena Kinga, da nije
bilo Richarda Mathesona, ne bi bilo Georgea Romera
kakvog poznajemo.
Do sada smo govorili o žanru strave i užasa kao o
jedinstvenom spoju jednog i drugog, međutim, Shirley
Jackson je prvi puta odvojila jedno od drugog
stavljajući naglasak na stravu. Roman The Haunting of
Hill House je jedna duboka priča ispunjena
psihološkom torturom glavne junakinje i kompleksnim
odnosima među likovima. Gotovo svi klišeji priče o
duhovima su ovdje: čudni zvukovi, krvavi natpisi na
zidovima, duhovi koji lutaju napuštenim hodnicima itd.
Radnja se bavi istraživanjem paranormalnog i glavna
junakinja Eleanor s vremenom prolazi kroz različite
vrste psihoza, često gubeći vezu s realnošću. Jackson
uopće ne pravi nikakvu granicu između paranormalnog
i ludila svoje protagonistice i zaključak o stvarnosti
ostaje na odluci samog čitatelja. Svi stari sastojci žanra
su i dalje prisutni, ali su nam prikazani iz jednog sasvim
novog kuta, po prvi puta možemo zapravo
iskusiti promjenu kroz koju protagonisti prolaze
za vrijeme priče. U početku, Eleanor je sasvim
sramežljiva i brižna djevojka, koja s vremenom
sve dublje propada u ponor ludila i histerije u koji
ju uvlači niz neobjašnjivih događaja. Poznato je
da je Shirley osobno patila od psihičkih
poremećaja i da je često uzimala lijekove kako bi
se borila s vlastitim psihozama te je svoje
probleme vjerno prenijela na papir. Njen roman
danas se smatra jednim od najutjecajnijih romana
strave druge polovice dvadesetog stoljeća i
smatra se najboljom pričom o duhovima ikad
napisanom.
Roman Richarda Mathesona je također jedna
mračna priča koja svog protagonistu provlači kroz
svakodnevno ludilo u opustošenom svijetu
pokošenog novom vrstom kuge čiji simptomi
podsjećaju na vampirizam. Baš kao i što je slučaj
kod Jacksonove junakinje Eleanor, Mathesonov
protagonist Robert prolazi kroz svoja sjećanja na
prošlost pokušavajući pronaći rješenje. Kako bi
izbjegao gubitak razuma, Robert je svoj život
pretvorio u svakodnevnu rutinu i čitateljima je
jasno vidljiva razlika između onoga što je Robert
bio i onoga što je postao s vremenom. Život
konstantne prijetnje konačno ga dovodi i do
alkoholizma sve dok ne pronađe novu svrhu za
svoje postojanje koja ga gura naprijed. Ovakva
tema nije bila nova i teško je ne vidjeti paralelu
Richardova romana s onim kojeg je napisala
Mary Shelley (riječ je o već navedenom romanu
Posljednji čovjek, čiji je protagonist također jedini
preživjeli u svijetu kojeg je opustošila kuga),
međutim, dubina i psihološki profil glavnog lika
su najjače karakteristike ovog romana. Paralelno s
tim, Matheson je ponovno redefinirao stari žanr
koji su prije njega postavili Polidori i Stoker.
Klasični viktorijanski mit o vampirima ovog puta
bio je sveden na nešto racionalno i naturalno.
Ovakav osvrt kasnije su preuzeli mnogi drugi
pisci (najčešće autori znanstvene fantastike), ali je
koncept najviše zaživio i ostao ustoličen u zombie
žanru kao njegovoj glavnoj karakteristici. Richard
Matheson danas se, između ostalog, smatra i ocem
survival horrora, podžanra koji će zasjati tek
desetljećima kasnije nakon objave njegova
romana.
Iako su oboje bili uspješni autori, žanr natprirodne
strave je već sam po sebi lagano zamro. Mnogi poznati
magazini već su bili ugašeni (uključujući i legendarni
Weird Tales), dok se većina pisaca orijentirala na
znanstvenu fantastiku ili kriminalističku fikciju. S
izuzetkom Hammer Films produkcijske kuće iz Velike
Britanije i filmova Georga Romera, filmsku industriju
je zahvatila era eksploatacijskih filmova baziranih više
na nasilju nego na priči. Mnoge kinematografske kuće
poznate po projekcijama horror filmova postale su stvar
prošlosti. Ameriku je zahvatio Hippie pokret kao
odgovor na rat u Vijetnamu. Utjecaj Hladnog rata,
slijetanje na Mjesec i uspjeh Ratova zvijezda Georga
Lucasa učinili su veliku prekretnicu za popularizaciju
znanstvene fantastike više nego bilo koji film do tada.
Možemo slobodno reći kako novi svijet jednostavno
nije ostavio mjesta za stare motive užasa.
Ipak, 1974. godine svijet je upoznao novu vrstu užasa.
Vrijeme je da upoznamo kralja.
STEPHEN KING
Iako se možda tako ne čini na prvi pogled, u prvoj
polovini dvadesetog stoljeća horror žanr je općenito
upao u krizu. Roman Dracula Brama Stokera 1897.
godine bio je posljednji trijumf britanske književnosti
na tom području još od doba gotičkog romana,
međutim, taj trijumf nije dugo trajao. Početkom novog
stoljeća većina takve vrste fikcije uglavnom je bila
američka.
Problem s američkom scenom nije bio u nedostatku
talenta ili entuzijazma, problem je bio u tome što je
cijeli put išao isključivo uzbrdo. Nitko zapravo nije htio
fikciju strave i užasa u novoj zemlji, u svakom slučaju
barem ne u tisku. Jedini uspjeh doživila je filmska
industrija, producentske kuće poput Universala brzo su
naučile kako je lako ugrabiti novce na pričama i
mitovima iz prošlog stoljeća, koje opet, samo po sebi
nije bilo pretjerano ispunjeno orginalnošću. Rijetko se
pojavio redatelj poput Val Lewtona, koji je, nažalost,
bio podcijenjen u studiju za koji je radio. Fimovi strave
bili su smatrani šund proizvodom za mase, a magazini
poput Weird Talesa, unatoč svojoj lojalnoj publici,
nikada nisu uspjeli ostvariti profit i na kraju su ugašeni.
U cijeloj priči možda postoje jedva dvije iznimke, Ray
Bradbury i već spomenuti Richard Matheson, koji se
uglavnom okrenuo pisanju scenarija za serije poput
Zone Sumraka. Tko zna, da je više filmova snimljeno
prema djelima Shirley Jackson, možda bi za nju danas
znalo više ljudi umjesto šačice čitatelja Danse
Macabre.
S vremenom je i američka filmska industrija
pobacila, a njeno vodeće mjesto ponovno je
preuzela britanska kuća Hammer Studios koja je
uglavnom ponovila isti recept kao i Universal
dvadesetak godina ranije. Američka javnost još
uvijek je imala podvojeno mišljenje o
vijetnamskom ratu i pojavi reanimiranog
političkog vala neoliberalizma. Jedini izvori
fikcije strave bili su ženski časopisi (nastali kao
proizvod liberalizma) koji su na žanr više gledali
kao na tabu temu. Krajnji rezultat više je izgledao
kao nadoknađivanje nedostatka seksualnih scena
još iz razdoblja gotičkih romana.
Ovo je okruženje u kojem je počeo Stephen King.
Mnogo prije nego što je postao ikona horror
žanra, Stephen je pisao kratke priče za
pornografske časopise kao što su: Dude, Adam,
Cavalier, i Swank. Njegov glavni motiv? Skupiti
makar dovoljno novca kako bi platio račun za
telefon.
Početak svog četvrtog romana pisao je na pisaćem
stroju svoje žene u kamp-prikolici. Kratka priča o
djevojci koja postaje žrtvom okrutnog ismijavanja
u školi za vrijeme menstruacije završila je u košu
za smeće. Godinu dana kasnije, ista priča je
prerasla u roman koji je preoblikovao horror žanr
za sva vremena - 1974. prvi roman Stephena
Kinga objavljen je pod naslovom Carrie. Nakon
što mu je isplaćen honorar od dvije stotine tisuća
dolara, King je učinio ono što bi napravio bilo
koji učitelj u njegovoj poziciji - dao je otkaz i
profesionalno se počeo baviti pisanjem. Najveći
autor strave i užasa dvadesetog stoljeća bio je
rođen.
Kao i većina njegovih prethodnika, Stephen King
je u svom životu iskusio dio strave i životne
nepravde. Imao je dvije godine kada je njegov
otac zauvijek napustio obitelj pod izgovorom da
ide kupiti kutiju cigareta ostavljući svoju suprugu
s dvoje djece. Sa svojih jedanaest godina vidio je
prijatelja kako nestaje pod kotačima vlaka nakon
čega je prošao kroz težak mentalni šok i amneziju,
a kasnije je i sam bio žrtva teške prometne
nesreće.
Neki kritičari danas vjeruju kako su upravo ti
događaji inspiracija za njegova mračnija djela po
kojima je danas poznat. Ipak, King se do danas
nije niti jednom prilikom osvrnuo na njih, a kao
svoj izvor inspiracije uglavnom je naveo mnoge
poznate autore gotičkih romana, kao i klasične
hitove iz zlatnog doba Universalovih monsterfilmova. U svojoj knjizi O pisanju, često se
osvrtao na svoje djetinjstvo kao izvor mnogih
motiva, kao što je npr. okrug Maine u kojem i
danas živi, ili njegova konstanta tema o
dječačkom odrastanju budućeg pisca itd. King
često koristi pisce i autore kao svoje protagoniste,
ili povremeno spominje naslove njihovih fiktivnih
knjiga u svojim pričama (npr. pisac Paul Sheldon
koji je glavni lik u romanu Misery čiji se roman
spominje u Rose Madder kao knjiga na polici i sl.).
Iako će mnogim kritičarima zasmetati naoko jednoličan
pristup pričama koje piše, ili njegovi prepoznatljivi i
već učvršćeni stereotipi likova koje koristi, upravo u
njima leži Kingova najveća prednost. Dapače, oni su
jedan od razloga zbog kojih Stephen uživa svoj status
poznatog pisca, možemo reći kako su oni njegova
najjača karakteristika. Ovakve rečenice možda nisu
najbolji izbor kojima bi opisali jednog od
najsvestranijih autora današnjice te zasigurno djeluju
više kao neosnovane optužbe umjesto hvalospjeva.
Tijekom godina Stephen King je kao autor izazvao
mnoge podjele među kritičarima. Dok je za jedne samo
prosječni pisac šund literature, za mnoge je vrhunski
majstor moderne proze, bilo da je riječ o žanru strave i
užasa ili bilo kojem drugom žanru iz njegova opusa.
Postoji mnogo razloga za ovakve reakcije koje su četo
proizvod predrasuda ili podrške.
Otkako je objavljen njegov prvi roman 1974. godine pa
sve do danas, Stephen King je ostao žrtva svoje slave.
Bio je optužen za plagijate, bio je napadnut od strane
kritičara i svojih obožavatelja, jednom prilikom obitelj
mu je bila uzeta za taoce, a osobno je upoznao pakao
droge i alkohola. Međutim, s vremenom je prešao sve
životne prepreke koje su mu postavljene i ostao je na
vrhu. Njegovo stvaralaštvo nije ograničeno isključivo
na romane i kratke priče. Često se okušao u glumi,
režiji, glazbi i kao voditelj radio emisija. Do danas je
primio preko šezdeset nagrada za svoja djela, od kojih
je jedna američka National Book Award (2003. godine)
- konačni dokaz da uspješan autor bestsellera može biti
priznat u krugovima kritičara kao i bilo koji drugi
akademski pisac.
Ukoliko se još uvijek pitate po čemu su njegovi romani
ili priče toliko posebni, vrijeme je da objasnimo.
Svi autori koje smo do sada spominjali učinili su
jedan ključni korak koji je doprinio razvoju žanra;
bilo da je riječ o novim konceptima strave
(Lovecraft, Shelley, Matheson), dodavanju
ambijenta (Poe, Goethe, Stoker) ili uvođenju
psihologije kao glavnog elementa priče (Jackson),
svima je nedostajala jedna mala doza
svekodnevne realnosti koja bi čitatelje uvukla u
njihov svijet. Drugim riječima, iako su im likovi
bili zanimljivi često nisu bili uvjerljivi. Svaki
autor se s ovim problemom bavio na svoj način:
Lovecraft je svoje priče pisao u obliku
znanstvenih eseja, Jackson je svojoj protagonistici
dodala psihičke poremećaje kako bi intrigirala
svoje čitatelje, a Matheson se osvrnuo na više
animalističke karakteristike čovjeka. Stoker i Poe
potrudili su se stvoriti jedinstveni ambijent koji se
provlači tijekom cijele radnje i na taj način
djelovali na čitatelja, recept koji i danas uspješno
primjenjuje Clive Barker u svojim romanima.
Stephen King je otišao još jedan korak dalje.
Već smo ranije opisali klasičan recept jednog
gotičkog romana, o tome kako idealistički
protagonisti bivaju uvučeni u mračne svjetove iz
kojih kasnije traže izlaz. Premda zanimljivi, ovi
likovi nisu uvijek realni. Osim nekih svojih ideala
ili pogleda na svijet oni obično nisu slični nama čitateljima. Uspjeh nekog djela ovisi o tome
koliko je čitatelj u njega uvučen i koliko osjeća
brigu za protagoniste (uz tempo, ovo je jedan od
osnovnih trikova kojim pisac često postiže
napetost u priči), tj. koliko čitatelj shvaća opisani
svijet i ljude u njemu ozbiljno.
King je poznat po svojim dugačkim uvodima u
kojima se ne događa ništa posebno u životu
glavnih likova. Naravno postoje iznimke kao što
su prije svega kratke priče te romani poput
Mobitela, Očajavanja i Stegovnika. Ali ukoliko se
osvrnemo na Kingova najpoznatija djela kao što
su Carrie, Misery, Isijavanje, Potrebne stvari,
Uporište, Stvor i sl. primjetit ćemo kako radnja
ide jako sporo prije nego se uopće dogodi nešto
od većeg značaja za priču.
King svojim čitateljima pruža dovoljno vremena i
detalja da se upoznaju sa svakim važnijim likom u
priči. Bilo da je riječ o piscu, šerifu ili lokalnom
svećeniku pedofilu, čitatelji će ih uvijek upoznati
toliko dovoljno da im se čine realnima. Kingovi
likovi jedu u McDonaldsu, kupuju svoju robu u
Val-Martu, imaju susjede s kojima se ne slažu,
imaju svoje osobne perverzije i tajne, brinu se oko
stvarnih i svakodnevnih problema kao i svi ostali.
Ovakvi detalji su dovoljni kako bi čitatelj likove
shvatio ozbiljno i realno. Tek tada, svi
protagonisti bit će provučeni kroz pravi pakao.
Pakao koji niti promatrači neće shvatiti
ravnodušno dok svjedoče okrutnostima kroz koje
prolaze njihovi omiljeni likovi na koje su se u
međuvremenu navikli. Ovakav ton ozbiljnosti kojim
King pristupa svakoj svojoj temi dovoljan je da stvori
atmosferu straha i jeze u čitateljima, a često i šok.
Najlakše bi bilo reći da je King za horror žanr napravio
ono što je Dostojevski napravio za kriminalistički
roman.
Osim uvjerljive karakterizacije likova, King je usavršio
sve metode svojih uspješnih prethodnika. U svojim
pričama i romanima uvijek pazi na strukturu rečenica,
često se oslanjajući na opise emocija i moralnih dvojbi
svojih likova u određenim situacijama. Iako rečenična
struktura nije nešto na što bi se bilo koji pisac oslonuo,
King ih koristi vrlo uspješno do te mjere da si pomoću
njih osigurava karakterističan i prepoznatljiv stil kojeg
je vrlo teško imitirati. Napeta radnja isprepletena
mislima svojih protagonista je nešto što će većina
pisaca zapravo pokušati izbjeći, međutim, Kingova
djela se oslanjaju upravo na ovakav koncept kojim se
održava ambijent ozbiljne strave kroz priču. Ovakav
pristup savršeno funkcionira u bilo kojem obliku
naracije što je King dokazao u nekoliko navrata, npr.
roman Carrie nije samo prepričana priča iz trećeg lica,
već je velik dio priče sastavljen iz ulomaka novinskih
članaka vezanih uz tragediju, dok je Dolores Claiborne
pisana u obliku stenografskog zapisa u prvom licu i sl.
Tamo gdje se većina drugih pisaca oslanja na
eksplicitne detalje nasilja, King se oslanja na atmosferu.
Već smo spomenuli kako mišljenja suvremenih
kritičara podjeljena kada je riječ o djelima Stephena
Kinga. Međusobne debate najviše su se zahuktale 2003.
godine kada je King dobio National Book Award
namjenjenu onim piscima koji su dali najveći doprinos
američkoj književnosti.
Napomenut ćemo samo kako navedena nagrada nema
nikakve veze s popularizacijom žanra ili romana u
Americi već se odnosi na autorov doprinos u literaturi što je glavni razlog ovih međusobnih sukoba. Ovdje
sada nećemo ulaziti u mnoge predrasude kritičara
vezanih uz to što koja skupina smatra ozbiljnim
književnim žanrom ili ne (slične probleme doživljavaju
i pisci znanstvene fantastike i fantasya) već na Kingov
doprinos književnosti općenito.
Istina je kako dobra psihološka karakterizacija nije
Kingov izum, dapače, mnogi pisci prije njega koristili
su ju sasvim uspješno u svojim djelima. Međutim, nitko
ju nije primjenio na horror žanr u istoj mjeri, s
razlogom.
Uvući čitatelja u svijet strave i užasa i zadržati njegovu
pažnju tijekom cijele priče je vrlo teško postići.
Upravo zbog toga mnogi pisci koji se odvaže
eksperimentirati na ovom području često posegnu za
pseudonimima, jer je vjerojatnost uspjeha vrlo mala, a
mogućnost blaćenja dobrog ugleda vrlo velika. Horror
žanr je oduvijek predstavljao veliki problem na ovom
području zbog više razloga. Prije svega razlog za strah
ili brigu nije jednak kod svih čitatelja, stoga neće
svi imati jednake reakcije na događaje kroz koje
prolaze likovi u nekoj priči (npr. za određenu
skupinu čitatelja dovoljno je radnju smjestiti na
groblje da bi ih prošla jeza, dok nekima nije
dovoljna niti napuštena ludnica ispunjena
krikovima). Nadalje, hrpa leševa i razbacani
organi natopljeni krvlju često ne izazivaju strah
već gađenje. Dakle, postizanje ozbiljnosti u
ekstremnim situacijama karakterističnim za ovaj
žanr je čest kamen spoticanja za iskusne autore
kao i za amatere.
Isti problem pojavljuje se i u drugim granama
umjetnosti od arhitekture do stripa. Jedan od
najlakših primjera bio bi film koji je od svih
navedenih smjerova, vjerojatno najviše ispunjen
promašenim eksperimentima. Ipak, ako malo
zagrebemo ispod porvšine, uočit ćemo kako je
film također jedan od smjerova koji je ponudio
najviše inovativnosti od kojih je većina otkrivena
u naslovima horror žanra. Većina tih inovacija
danas
se
smatraju
standardima
dobre
kinematografije.
Stephen King je svojim djelima dokazao kako
strava i užas mogu biti ozbiljno prihvaćeni
žanrovi u literaturi. Možda je najbolji opis
Kingova doprinosa izrekao Orson Scott Card u
svom osobnom odgovoru na kritiku Richarda
Snydera:
Uvjeravam vas kako je Kingov rad prava
književnost, jer je napisan s namjerom da bude
objavljivan i čitan s divljenjem. Sve što Snyder
zapravo uspjeva reći, jest samo to da takva
književnost nije poželjna među akademskom
elitom.
ZAKLJUČAK
Sam utjecaj horror žanra na umjetnost i medije je
doslovno nemjerljiv. Ovdje ne govorimo
isključivo o literaturi. Iako vampiri, vukodlaci,
demoni, vještice i sl. svoje korijene imaju u
drevnim predanim legendama, postoje i oni
koncepti natprirodne strave koji su često proizašli
kao rezultat eksperimenata na novim medijima.
Bića poput zombija kakve znamo danas, rezultat
su niskobudžetnih filmskih efekata (Romerova
Noć Živih mrtvaca nije samo bio kontraverzan
film za svoje vrijeme, već je stvorio novi arhetip
čudovišta). Koncept ukletih mjesta koja paralelno
postoje u više dimenzija rezultat su uštede na
procesorskoj memoriji u video igrama (Silent Hill
serijal prvi je uveo pojam spirited away, danas
često viđena tema u mnogim romanima i
stripovima u Japanu).
Ovi i slični koncepti utjecali su na modernu pop kulturu
u istoj mjeri kao i Cthulhu mitologija, gotički roman,
katolička crkva ili Kabuki kazalište (izvor većine
stereotipa kakve danas vidimo u azijskom horroru na
svim medijima).
Filmovi poput Kabineta dr. Calligaria, Ljudi Mačaka,
Nosferatua, Sedmog pečata i sl. nisu samo utjecali na
žanr, već i na tehnike snimanja filmova na svim
područjima. Naravno, stripovi Junji Itoa prvi su ozbiljni
preokret u prezentaciji strave i užasa u devetoj
umjetnosti (do tada je uglavnom bila riječ o pokušaju
adaptacije raznih filmskih tehnika na strip, često
zabavno, ali ne i uspješno). Treba li uopće spomenuti
bandove poput Black Sabbatha i njihov utjecaj na
glazbu općenito?
Ovakvih primjera ima u nedogled.
Svi umjetnici koje smo spomenuli bili su pioniri na
području strave, ali i u granama umjetnosti u kojima su
djelovali. Mnoge metode koje kritičari svih povijesnih
razdoblja uzimaju zdravo za gotovo nastale su u žanru
kojeg su rijetko shvatili ozbiljno.
Od ranog početka strah od natprirodnog bio je i ostao
neiscrpan izvor istraživanja ljudske prirode. Naši
strahovi mnogo govore o nama samima. Elizabeth
Barrette u svom eseju Elements of Aversion (1997.
godina) najbolje je opisala ovaj fenomen:
Vaša vlastita mračna strana će vas iznenaditi. Vaši
vlastiti strahovi će vas kočiti, čak i dok prijete da će
vas dovesti do ludila. U čitanju horrora, mi se
usuđujemo izazovati mnoge strahove i impulse koje
većinapokušavaignorirati.Ipak,zaonekojiosjećaju
da je takav "neistraženi život nevrijedan življenja",
strava i užas pružaju priliku da pogledaju iznutra i
suoče se s vlastitim odrazom. Zbog dramatičnosti
možemo odabrati sliku nečeg stranog... ali na kraju,
ipakznamoodakletodolazi.
Priča
ANOMALIJE
by Danijel Bogdanović
Danijel Bogdanović je osječki autor kojeg nije potrebno posebno
predstavljati. Dobitnik je dvije SFERE, a njegove priče su već ranije poznate
i objavljivane. Redovno čita TheVoid fanzin od prvog broja i do sada je
skupio sve brojeve. Priča „Anomalije“ trebala je biti objavljena prije
nekoliko godina kao dio Essekonske horror Zbirke, ali kako od zbirke nije
bilo ništa priča je završila na našem natječaju.
Tako ih zovem. Jer ne želim ih nazivati
sablastima. Ili duhovima. Utvarama. Ili što god već
jesu. Zovem ih Anomalije, jer to mi zvuči manje
strašno, iako svaki put kad ih idem gledati, držim
ruke u džepovima. Ljudi bi na ulici mogli primijetiti
kako mi drhte, mogli bi vidjeti kako sav drhtim.
Mogli bi se zapitati čega se to toliko bojim. Mogli bi
saznati da sam ubojica...
Ugledao sam ih slučajno – tako sam barem mislio
u početku – dok sam po ne znam koji put išao u
kasino na Starčevićevu trgu. Rano poslijepodne,
sunce posljednjim snagama rastjeruje jesenje oblake
što gmižu nebom.
Prolazio sam pored katedrale – uvijek prolazim
pored katedrale: već godinama! – kad se jedna
sunčeva zraka reflektirala o lim gore na tornju i
ustrijelila me ravno u oko.
Žmirnuo sam, opsovao, protrljao oči i tada ih
ugledao. Samo na trenutak, djelić sekunde su bile
svugdje oko mene, u slijedećem su trptaju nestale.
Naglo sam se zaustavio – što je to sad bilo? – i
protrljao oči.
Pogledao sam oko sebe. Deseci su ljudi hodali
svojim putem, umotani svojim svjetovima, brigama i
zadovoljstvima. Čini se da nitko osim mene nije ništa
primijetio. Još jednom sam protrljao oči. Možda sam
imao priviđenje... neki iznimno snažan déjà vu, ili mi
je možda ostala paslika od bljeska sunca,
manifestirajući se na takav čudan način? Odlučio sam
– da, jamačno je bilo tako – i produžio dalje. Taj dan
sam u kasinu izgubio osamsto kuna. Te noći
Anomalije su me posjetile u snu. Kad sam ih ugledao
oko katedrale prethodnog dana, bili su to samo obrisi
desetaka, možda sveukupno stotine ljudi, ništa više.
Kao loše fokusirana fotografija. U snu sam im vidio
lica.
Bila su moja.
Deseci mene svugdje uokolo po trgu, u šetnji, u
razgovorima s ljudima koje poznajem i koje nikada
nisam vidio, neki ja trče, jedan leži na cesti...
Probudio sam se uz glasan uzdah, ali, srećom, ne
dovoljno glasan da probudim ženu. Monika je
nastavila neometano spavati, samo je nešto
promrmljala u snu.
Ostaci sna – ostaci mene – i dalje su mi plesali
pred očima. Bio je to samo prokleti san, igra mog
mozga s procesuiranjem događaja od prethodnoga
dana, ali, djelovalo je tako stvarno. I nekako –
logično.
Dva su mjeseca prošla, kad sam ih opet ugledao.
U međuvremenu su mi potpuno isparili iz glave – ili
sam si barem tako umislio, bilo je lakše spavati. Bilo
je to samo ludo priviđenje, uvjerio sam se. Obično
priviđenje, svatko to doživi. Da, svatko to doživi.
Crvena se katedrala nijemo nadvila nada mnom
kad me sunčeva zraka opet pogodila u oko.
Slučajnost? Kad su mi zelene mrlje nestale iz vidnog
polja, gotovo sam vrisnuo. U mene buljio sam ja.
Nepomičan kao voštani kip, samo trepćući, kao da je
netko preda me postavio zrcalo dok sam trljao oči.
Drhtavim sam se prstom pokušao dotaknuti. Nadao
sam se da će prst proći kroz njega –mene, mog
doppelgängera, ili što već je – da je to ipak samo
priviđenje.
Nije prošao. Kao da je netko odjenuo moju
masku, prst mi se zaustavio na mojim prsima, na
posve stranom tijelu. Ali, to nije bilo ono najgore.
Osjetio sam ga.
Pritisak na prsima. Ali, ne na svojim. A opet,
točno na svojima. Moje tijelo koje nije moje tijelo.
Užasno stran osjećaj – tuđi – istovremeno i moj.
Dvostrukost osjećaja mi je zavrtio tlo pod nogama i
došlo mi je slabo. Usta su mi se napunila kiselom
slinom. Prije nego sam se okrenuo povratiti, ugledao
sam ih još nekoliko. Njih.
Mene.
Jedan me zaobišao i otišao u pravcu kasina. Drugi
ja stajao je pred Monikom i žučljivo joj nešto
govorio, pokazujući iza sebe. U ruci je držala
najlonsku vrećicu, nategnutu od sadržaja do točke
pucanja. Je li i ona priviđenje? Ili je onaj ja s njom
pravi, originalni ja? Ako je, što sam onda...?
Preznojio sam se.
Izbljuvao se po pločniku.
Taj dan nisam otišao u kasino.Vratio sam se kući.
Nestrpljivo čekao Moniku da se vrati iz škole. Ima
šest sati. Ako je ono s mojom Anomalijom zaista bila
ona, a ne samo priviđenje...
Čim je otvorila vrata, upitao sam: - Jesi li danas
išla preko trga?
- Kojeg? - upita ona izuvajući čizmice.
- Glavnog. Kod katedrale.
- Da. Zašto pitaš? - Ovo me presjeklo. Zgrabio
sam dovratak da se ne srušim.
- Što ti je?
- Ništa. Dobro je, ništa mi nije. Slušaj... Jesi li... Nisam znao kako da ju pitam, a da ne pomisli da sam
skrenuo. - Jesi li pričala s kim na trgu?
Ona me zbunjeno pogleda. - Da. Srela sam Vesnu
iz knjižare. Dogovarale smo se da joj vratim neke
knjige. Pričala mi je o onom luđaku što stalno sjedi
tamo u pothodniku...
- Osim nje.
- Ne, koliko znam. Zašto te to zanima?
Odmahnuo sam glavom. - Ništa, zaboravi.
- Što, netko ti je nešto pričao...
- Ma ne. Ništa, pusti to. Zaboravi da sam pitao.
- Jura...
- Zaboravi!
Ostatak dana smo proveli u tišini. Monika je
valjda mislila da sam bezrazložno ljut na nju, pa se i
ona naljutila. Što je bilo u redu jer nisam mogao
prestati razmišljati o priviđenjima.
Oba puta, prije nego su mi se ta priviđenja
pojavila sunčeva zraka me zaslijepila. Možda je stvar
u katedrali, u materijalu od kojega je napravljen onaj
križ na vrhu. Možda on smrda mozak, pa se dogodi
nekakav kratki spoj – impuls ode u krivi živac,
možda – ili nekakva anomalija s očima zbog
zasljepljenja, pa u stvarima vidim zrcalnu sliku
sebe... tko će ga znati?
Kako god bilo, ti klimavi zaključci donijeli su mi
dvije stvari: dao sam priviđenjima ime, počeo sam ih
nazivati Anomalijama, a drugo – zbog toga sam
osjetio olakšanje. Sve je u redu sa mnom, sve je u
redu sa svijetom oko mene, nisam lud. Sablasti ne
postoje. Sve je to u mojoj glavi. Da sam po struci
kemičar ili medicinar, sigurno bih se smijao
jednostavnosti objašnjenja.
Spavao sam tu noć kao sita beba. Ujutro sam
poljubio Moniku i ispričao joj se – a iskreno, ne
sjećam se kad sam joj se za išta ispričao. Bila je
iznenađena, raznježena i uzbuđena i svu energiju koja
se nakupljala u nama prethodnoga šutljivog dan,
izbacili smo iz sebe u krevetu, a zatim i u kupaonici.
Neću pretjerivati, ali to nam je bio najsretniji događaj
u zadnje vrijeme – sve otkako sam dobio nogu u
kuhinji u STUC-u.
Sve što se zatim počelo događati, pretvorilo nam
je život u tamu.
Za Moniku – vječnu.
Točno dva tjedna poslije otišao sam u pothodnik
na Starčevićevom trgu, kupiti nekakav CD za
rođendan svoga brata. Vjerojatno nešto domaće,
nešto s puškama i zastavama u pozadini, nešto na što
moj braco otkida. Zabavljajući se idejama što bih mu
mogao uzeti, nisam ni primijetio kad sam prošao
pored katedrale. Da mi je svijest bila samo trunku
budnija, možda cijela priča ne bi završila kako je
završila. Ali, tko god – ili što god – mi poslalo
Anomalije, htjelo je da se dogodi baš ono što se
potom zbilo dolje, u pothodniku.
U jednome od prolaza (tamo gdje su one čudne
slike povješane po zidovima), čovjek mojih godina
je sjedio na podu, buljeći pred sebe. Da nije imao
odijelo i kaput na sebi, pomislio bih da je prosjak i
samo bih prošao pored njega – jebiga, stari, umjesto
tebi, radije ću kune dati Škori ili Thompsonu. Tako
ću razveseliti i nekoga od njih i svoga brata. A ovako
bi samo ti bio zadovoljan. Ekonomičnost na prvom
mjestu, stari.
Ali, čovjek je izgledao kao sve osim prosjaka i
nešto me nagnalo da se zaustavim pred njim.
Zapravo ne nešto, već točno određena stvar. Njegov
pogled. Čovjek je vidio nešto oko sebe što drugi
nisu. Znao sam to čim sam mu vidio fokusiranost u
prazno. Kao mačka kad se zagleda u nešto samo njoj
vidljivo.
Leđima su mi prošli trnci.
- Što vidite? - upitao sam, strepeći. Ne želeći
potvrdu onoga što sam i sâm znao. Nek mi kaže kako
se pokušavasjetiti neke pjesmice. Možda nešto od
Škore, tu bi mu moj brat mogao pomoći. Ili se
pokušava sjetiti gdje je zametnuo kišobran. Bilo što,
osim njih.
On me pogleda, pa se vrati na nevidljivo.
- Vidite sebe, je li tako? - upitao sam i krenuo
prema njemu. Uhvatio sam ga za ruku, htio podići,
kad on stravično vrisne. - Pusti me! Ne miči me!
Odmaknuo sam se od njega kao opržen. Glave u
dućanima iza staklenih zidova su se podizale kao na
farmi pilića kad se pojavi hrana, ali su brzo ponovno
potonule. Ništa ne vidimo, ništa ne čujemo.
Zaposleni smo, gospodo luđaci.
- Što vidite? - ponovio sam, kad se čovjekovo
disanje usporilo, a pogled otupio. Izgleda da je kriza
prošla. Sigurno ih je vidio prvi put. Pao je od
zaprepaštenja, ostao paraliziran strahom. Ali, kako
ovdje? Ovdje nema sunca.
- Vi ih isto vidite - reče čovjek, mirno staloženo.
Ne znam je li to bilo pitanje ili izjava.
- Zato ste stali. Ostali misle da sam skrenuo jer
svaki dan ovdje sjedim i buljim u prazno.
- Zašto ste vrištali kad sam vam htio pomoći?
Dva tinejdžera prođu. Pod rukama su teglili
skateboarde. Jedan od njih, dugokosi, se nasmije: A je našao mjesto za napušit se, jebote!
- Ma taj se bode, majku mu jebem, jesi mu vidio
oči? I ja bi ga ubo, al metkom u čelo!
Čovjek na podu se zagleda u njih. Kad su nestali
iza ugla, obrati mi se: - Kad se pomaknem, nestanu.
Prvo sam pomislio da govori o tinejdžerima, ali
sam se brzo sabrao. I sjetio se svojih Anomalija. Prvi
put sam ih vidio samo na trenutak, jer sam nastavio
hodati. Drugi put sam se zaustavio i Anomalije su
dugo bile oko mene. Kad sam se okrenuo povraćati,
nestale su.
- Zašto? - upitao sam. - Što su... te stvari? Zašto ih
samo mi vidimo? Ja sam mislio da mi je to od sunca,
nešto psihosomatsko...
Čovjek pogleda oko sebe kao da traži neko od
svojih priviđenja koje mu se posebno sviđa.
- Ubij me ako znam koji je to kurac. I nema sunce
veze s tim. - Pa se nasmije, što me više prestrašilo
nego da je opet počeo urlikati. Izgledao mi je kao da
je stvarno nafiksan. - Viđam ih već par mjeseci.
Uvijek ovdje.
- Ja sam ih... dotaknuo - rekoh. - To su materijalne
stvari, nisu samo priviđenja. - Zaobiđe nas nekoliko
žena zadubljenih u razgovor.
- Jedan moj prijatelj ih je isto viđao. Sebe - reče
čovjek. - Negdje na Tvrđi. Svi smo mislili da je
poludio.
Ogledam se oko sebe. Bilo mi je glupo ovako
razgovarati s njim dok sjedi na podu. A nisam htio
samo tako otići. Ako Anomalije vide i drugi ljudi,
znači da nisam lud. Ili smo svi ludi.
- Zašto ne ustanete? Idemo negdje na piće. Želim
saznati što više o ovome.
- Neću - odgovori čovjek. Svakom rečenicom je
izgledao sve tuplje, ravnodušnije. - Ne znam o tome
ništa više od vas. Viđam ih i to je to.
- Znači, one su uvijek na istom mjestu? - pokušao
sam. Iznenada mi se počelo strašno žuriti. - Ako nije
potrebno sunce, kako ih se onda... dozove?
- Ne znam, čovječe. Shvatit ćete sve kad bude
trebalo. - Još se jednom ogledao, pa legne na pod.
Pobijesnio sam. - I što sad? Tu ćete ležati...
- Da - prekine me, sklopivši oči. - I znate što?
Onaj moj prijatelj koji ih je vidio. Poginuo je.
Mirnoća kojom je to izrekao me toliko prestravila
da sam zacvilio. Kao prokleto štene!
- Idem... Moram ići - rekao sam smušeno i krenuo,
ne znajući kamo zapravo idem. Pred licem su mi
oblijetale slike mojih dvojnika, trojnika... Svih onih
Anomalija kojima je vrvio trg...
- Pazi, jebote! - drekne glas preda mnom. Vid mi
se uspio izoštriti tek kad me ruka odgurnula i bacila
na zid. Srušio sam se i ugledao onu dvojicu
tinejdžera kako jure na skateovima. Ali, zbog mene
su izgubili ravnotežu (jedan mi je psovao pokojnu
djecu, pokušavajući izravnati sumanutu jurnjavu).
Onaj dugokosi je bio desni. Mahao je rukama
odgurujući se o zidove. Mislio sam da će ga možda
uspjeti izbjeći, ali u punoj brzini je nagazio na glavu
čovjeka na podu. Ovaj tupo zastenje, zgrčivši ruke,
krv špricne, a tinejdžer preleti preko njega i stropošta
se na pod. Drugi pokuša skočiti sa skatea prije nego
će udariti u čovjeka, ali mu se drveno vozilo
izmakne ispod nogu i svom težinom mladić padne na
jadnika na betonu. Ovoga puta, ovaj nije ispustio
nikakav zvuk.
Ali, jasno sam čuo krckanje.
Dok sam trčao kroz hodnike, iza sebe sam čuo
uspaničenu vrisku ljudi u staklenim kućicama – da,
tek vas smrt pokreće, gadovi! – ali nisam se imao
snage okrenuti. Jednostavno nisam mogao pogledati
iza sebe. Jer taj čovjek... Isuse Kriste, ja sam ga
ubio! Da nisam zasmetao onoj dvojici...
Sunce me zaslijepilo kad sam istrčao van. Nisam
se zaustavljao. Udarao sam u ljude, još uvijek slijep
– neka žena je vrisnula, počela kukati da sam joj
slomio nogu i ruku i vrat...
Trčao sam preko trga – Anomalije su iza mene,
osjećam svoj dah umnožen stotinu puta kako mi se
približava! – kad me zaustavi nečija ruka.
-Jura!
Dreknuo sam.
- Jura, što se dogodilo? - Monika. Isuse, samo
Monika!
- Ja sam... ubili su čovjeka! - promucao sam. Znoj
mi je kapao s obrva i trepavica iako je vani bilo
prohladno, a oblaci prekrili cijeli grad.
- Molim? Gdje? Kad? - Grčevito je stisnula
vrećicu punu knjiga, kao da će netko u ovoj gužvi
odlučiti kulturno se uzdizati krađom.
Pokazao sam rukom prema ulazu u pothodnik i na
trenutak ugledao crvenilo katedrale. Stajali smo blizu
nje i osjetio sam kako mi se bljedilo uvlači u lice,
kako toplina nestaje iz njega, ali nisam shvatio zašto
sve dok tu večer nisam legao u krevet.
- Jura, jesi u redu? - prodrmala me Monika. Dođi, idemo kući. Mislila sam odnijeti ove knjige
Vesni, ali dat ću joj kasnije. Bože, kako loše
izgledaš!
Šutio sam. Svugdje oko mene rojile su se
Anomalije. Jedna je trčala trgom s nekim čovjekom.
Vidio sam svoje lice. Krvavo. I opet ona što leži na
cesti...
Monika me povukla i sablasnog je svijeta nestalo.
- Idemo!
Brzo sam zaspao. I odmah se našao pored
katedrale, kao i prije dva tjedna. Ponovno sam
proživljavao taj dan. Vidio ih oko sebe, u različitim
situacijama. Tako sam ponovno ugledao i onog sebe
koji je vikao nešto Moniki. Koji je pokazivao iza
sebe, dok je ona u ruci držala vrećicu punu nečega.
Ha, sebe od jučer.
Monika je već davno otišla na posao kad sam
napokon ustao iz kreveta. Cijelo jutro mi se pred
očima odigravala scena iz sna. Prije dva tjedna vidio
sam ono što se dogodilo jučer! Anomalije su mi
pokazale mene u budućnosti. Znači li to da su i svi
oni drugi ja, sve druge Anomalije... sve su to moje
budućnosti?
Nasmijao sam se. Ne znam zašto. Možda jer sam
nešto napokon shvatio. Možda jer to ipak nisu
sablasti! Ali, koji kurac onda jesu?
Pa... Anomalije.
Cijelo poslijepodne sam proveo oko katedrale.
Htio sam ih gledati. Vidjeti svoju budućnost, jebote!
Onaj čovjek iz pothodnika... on ih je isto išao
gledati svaki dan. Svi su mislili da je lud, jer je cijelo
vrijeme buljio u prazno.
Smiješno.
Tražio sam neku sunčevu zraku koja bi me
zaslijepila, uvela me u mnoštva mene, ali oblaci su
već dva dana okupirali čitav svijet – nepregledno
sivilo nas je žive gutalo. A i nije potrebno sunce da bi
se one pojavile. Ili je to samo tako bilo onome
jadniku iz pothodnika? Možda svaka osoba koja ih
vidi ima drugačiji katalizator. Meni treba sunčeva
zraka, njemu...
- Stari, ako hoćeš love, moraš moliti za nju! netko mi dovikne. Neki klinac. Studentarija koja
nema pametnijeg posla.
Napravio sam nekoliko koraka udesno i pogledao
u toranj katedrale. Ništa, nikakav odbljesak. Opsovao
sam.
- Vidi ovog majmuna - reče žena u prolazu drugoj.
- Psuje pred crkvom!
- Ma pusti ga, to je neki klošar. Ko i onaj iz
pothodnika što je ubijen.
- Neka su. Ja bih sve te luđake poubijala,
božemprosti!
- Ej, aj odjebi... - počeo sam i tada ih ugledao. Bilo
me je posvuda. Jedan ja opet je stajao opasno blizu
mene, buljeći, nepomičan. Zaškiljio sam: mogao sam
se ogledati u njegovim očima – gledam sebe u
budućnosti koji gleda mene u drugoj budućnosti...
Dotaknem Anomaliju. Ona trepne i skrene pogled.
Nasmijem se. Ljudi u prolazu pored mene... pored
nas, došaptavaju se i otvoreno pokazuju prstima.
Jadnici, vide samo mene, misle da sam skrenuo.
- Budale jedne! - viknem im. - Nemate pojma koje
ja svjetove vidim!
Nije više bilo mnogo Anomalija. Najviše njih u
blizini mene. To su svi ja koji promatraju druge ja.
Nestala je Anomalija koja razgovara s Monikom.
Jer to se već dogodilo. Bože, pa ovo je divno!
Pogledam katedralu. Hvala Ti što si mi odlučio dati
ovakav dar!
- Pederu! - netko vikne, ali registrirao sam ga
samo podsvjesno. Pogled mi je počivao na Anomaliji
koja je ležala na okretištu. Ona koju vidim svaki put,
ali tek sad sam ju prvi put primijetio. Bilo je
nekoliko ljudi pored nje (mislim da sam vidio i
Moniku). Zašto sam kvragu na tlu? Što će mi se
dogoditi?!
Krenem prema tim ljudima, ali oni istog trena
nestanu. Netko me udari u potiljak. Trepnem od
bola, skrenem pogled (vidio sam ovo – maloprije,
kad sam mislio da se Anomalija trznula jer sam ju ja
dotakao!).
- Gubi se odavde! - vikao je netko iza mene. Ovo je Božja kuća, a ti si jebeni... sotonist! Marš! Htio sam se okrenuti, kad mi se cipela zabije u rebra
i sruši me. Dok sam pokušavao doći do zraka,
gutajući razdiruću bol, ogroman debeli čovjek se
nadvije nada me.
Podignem ruku – pokušavao sam mu reći da
nisam sotonist, da me prestane udarati, jer boli, u
kurac! – ali mi ju on šutne svojom nožurdom.
- Ako te još jednom vidim kod katedrale, iskopat
ću ti te urokljive oči i taj prljav jezik! Nakazo! - Pa
me pukne cipelom po nosu. Oblije me crnilo i
užasavajuća bol. Drhtavim rukama si dotaknem nos,
vrisnem, a čovjek me šutne još jednom. Ovoga puta
po očima.
- Ej! - netko drekne. - Jesi normalan ti? Prestani! Vidio sam kako se ogromna sjena odmiče s mene,
zatim glas: - Ovaj tu zaziva vragove!
- Kakve vragove, čovječe, pusti ga na miru! Netko me zgrabi za ruku i podigne. Natučena rebra
mi jauknu, ja s njima.
- Jesi dobro? - Glavom sam pokazao da nisam.
- I ti si s njim, a? - reče debeli s nevjerojatnim
gnjevom u glasu.
- Ma o čemu ti pričaš, jebote? Tu tučeš ljude...
Debeli nam se približi – Bože, bio je stvarno
ogroman! – i pukne šamar mom spasitelju.
- Izrode!
- Trči! - vikne mi ovaj i povuče me. Potrčao sam,
ali rebra i slomljen nos su činili sve samo da se
zaustavim. Još dok smo trčali, kroz glavu mi prođe
slika Anomalije od – kad ono? Jučer? Prekjučer?
Danas? – gdje trčim, okrvavljen s nepoznatim
čovjekom. Zatresem glavom da ju očistim i bol me
prostrijeli. Zateturao sam, ali me čovjek i dalje
vukao. Više nisam vidio kuda trčimo. Mislio sam
samo na pokretanje nogu. I na onu posljednju
Anomaliju. Ja na cesti. Mrtav...
Čovjek u pothodniku je vidio svoju smrt, iznenada
mi sine. Znao je da ća ga ona dvojica pregaziti. I
mirno je legao. Pripremio se na to. Njegov prijatelj,
koji ih je vidio je poginuo. Svi koji ih vide umiru...
Na tu pomisao, noge me bez upozorenja izdaju i
skljokam se na tlo. Čovjek me pokuša podići, vičući.
Nisam uspio razaznati što, jer me mozak grozničavo
upozoravao da pogledam oko sebe. Postaješ
Anomalija svoje smrti!, drečao je.
Poslušao sam ga i otvorio ono jedno oko koje sam
mogao. Ležao sam na asfaltu, negdje u blizini crvene
katedrale.
- Ustani! - vrištao je netko. - Poginut ćeš!
Mutavo sam podigao pogled. Šuštav zvuk mi se
ugnijezdio između ušiju. Zvuk potresa mozga. Pa
dobro, kad sam udario glavom? Gdje?
Neki ljudi su vrištali, vikali nešto. Bila ih je hrpa
oko mene. I ništa mi nije bilo jasno. Što hoće?
- Jeste li i vi vidjeli Anomaliju u kojoj ležim na
cesti? - promrmljao sam. - Ljudi, ja sam već poginuo!
Samo čekam da dođe neki auto ili onaj debeli čovjek
i uništi me...
- Ustani, jebote! - drekne moj spasitelj. - Ja sam ih
isto vidio!
Ovo mi na trenutak razbistri misli. Vidio si ih?
Netko u grupi vikne da netko drugi pozove hitnu.
Neko dijete vikne – krrrrrrrvvv!!!
Legao sam na cestu i sklopio oči – kao čovjek u
pothodniku – ali spasitelj me povuče u sjedeći
položaj.
- Gubi se, jadnik - reče žena, negdje tamo među
živima.
- Ja sam ih isto viđao! - ponovi mi spasitelj. Ljudi
u gomili su se zapitali – koga to? - I vidio sam svoju
smrt! Ali, možeš ih se riješiti! Možeš... Je l' me
čuješ? Slušaj me! - Osjetim nešto na licu. Šamar.
- Ustani! Moraš se vratiti tamo gdje ih vidiš! Komešanje oko nas. - Ne moraš umrijeti!
- Pa gdje je ta hitna, jebote? - netko vikne.
- Hej, kud ćete s njim? - vikne netko drugi. Ranjen je! Umrijet će ako ga maknete!
- Pusti me! Umrijet će ako ga ostavim tu!
- Neće, dolazi hitna!
- Mora dotaknuti priviđenje! Tako jedino može
izmijeniti budućnost!
Nekoliko ljudi u gomili se zapita što to on blebeće.
Nekoliko drugih poviče kako hitna dolazi, razmaknite
se, dolazi! Čuo sam i zavijajuće zvukove, ali kakve to
veze ima kad ću umrijeti? Anomalije su mi pokazale.
Netko zavrišti. Zgrabi me za jaknu. - Jura! Monikin glas. - Jura, što ti je? Jura! - Sve glasnije
zavijanje sirene.
- Pustite ga! - Moj spasitelj. - Možemo mu spasiti
život! Moramo ga odvesti tamo gdje ima priviđenja!
- Ostavi ga, majmune! Ne vidiš da je sav
slomljen? - drekne Monika.
- Ne razumijete. Moram ga odv...
- Ostavi ga! - Sirena je sad jako jako blizu.
- Gospođice, život mu ovisi o tome!
- Ostavi ga! - Netko me negdje povuče. Za ruku
ili nešto. Monika ne da. Sirena jauče do bola. Škripa
kočnica i urlici.
- Pazi! - netko krikne i moje tijelo poleti. Ali ne
bolno. Je li me to hitna pregazila?
Otvorit ću oči. Vidjet ću se kako ležim pod
kotačima. Da, vidim hrpu ljudi kako bulje u ležeće
tijelo na okretištu. Ali, zašto sam onda udaljen
nekoliko koraka od gungule, vrisaka ljudi? Spasitelj
me drži za ruku.
Odjednom mi se um razbistri. Ugledao sam
vrećicu na cesti. Knjige su poispadale iz nje, rasule
se po asfaltu. Naglo sam ustao, unatoč bolovima.
Došepao sam do uspaničenih ljudi i ugledao Moniku
dolje pod vozilom, s kotačem na prsnom košu.
Spasitelj je došao do mene, zbunjeno gledajući
mrtvu ženu.
- Nije mi jasno... zar nisi vidio svoju smrt u
priviđenjima?
Nisam odgovarao. Što da odgovorim? Zašto?
Monika je...
- Nisi valjda... dotakao priviđenje koji put?
Pogledao sam ga.
„Anomalije“ (c) 2012. by Danijel Bogdanović
Priča
INFRACRVENI CRVI
by Damjan Despot
Damjan je rođen i studira u Rijeci na Ekonomskom fakultetu (do izlaska
ovog broja vjerojatno je i završio faks). Svoje priče objavljuje pod
pseudonimom, tako da o njemu ne znamo baš mnogo. „Infracrveni crvi“ su
nam se svidjeli zbog svoje odlične atmosfere i svježeg sadržaja.
Kapci su zatvoreni. Namještaj riše tek sporadično
kapanje ulične svjetlosti – kroz proreze.
Njegovi se obrisi naziru u tami. Noge je ispružio
preko stolića i drjemucka nakon jela.
«Kakva je bila večera?»
«Lagana…», ostaje nepomičan na kauču.
Djevojka počne uzvišeno-prijekornim tonom: «Ne
osjećaš li…?»
«Osjećam sitost.»
Zašuti.
Muškarac nastavi: «Postaješ dosadna, znaš? Sve te
priče i pričice – više me ne straše, više ne djeluju.
Navikao sam, valjda… Zato radije pođi.»
Ona još uvijek šuti, iako isijava protestirajućom
napetošću…
Muškarac prigušeno zijevne.
Ipak prekine tišinu: «Ja sam se nadala da ćeš me
barem poslušati…»
«Slušao sam, ali nikada ne kažeš ništa novo.»
Djevojčin se obris pomakne u naslonjaču i udobnije
se namjestivši, polako prekriži noge. Bosim stopalom
dotakne njegovo koljeno.
«A, što ti sad to znači?»
«Što?»
«Ovo sa stopalom…»
«Što sa stopalom?»
«Ti si zaista besramna…»
Ništa ne odgovori, iako se u tami čuje nervozno
grickanje noktiju.
«Bože, kakva odurna navika…»
«Zašuti!», srdito ustane i krene prema prekidaču za
svjetlo: «Onda ću ti jednostavno pokazati…»
Sa stropa visi gola žarulja – svijetli.
Podigne si ruku da zaštiti nenavikle oči, a ona je
već pred njim – zakorači mu preko ispruženih nogu
sikćući u lice: «Pogledaj mi oči… Što se sada braniš,
pogledaj mi oči!»
Muškarac si privuče koljena u obrambenu poziciju:
«Šarenica ti je pocrnila… Zašto mi to pokazuješ?»
Prpošno uspravi leđa, pa ga veselim cilikom
obavijesti: «Imam infracrvene oči!»
«Super, možeš li me sada ostaviti na miru…?»
«Ne!», gole joj dojke poskoče uz usklik, «Iščupati
ću ih i dati tebi.»
«Ha?»
Tek ovlaš pogleda zabezeknuto lice muškarca,
približi si crveno lakirane nokte očima, i nehajno
dobaci: «Samo trenutak…»
Zabija si prste duboko u očnu šupljinu. Ruje i
kopa, noktima nespretno trga očni živac… Pokaže
mu ljigavu lopticu na dlanu: «Evo, jedno smo
riješili…»
Dok iz šupljine na lubanji polako curi krv tamnija
od njezine crvene kose, dok tamna tekućina puzi
obrazom, usnama, dugim vratom i miluje dojku – on
ne želi: «Goni se natrag u pakao, mrtva kujo!»
Muški glas zbog nje vrišti i sumanutom brzinom
leti prema vratima. Glava mu uz glasni udarac
pogađa ohrabrujuću čvrstinu drvenog dovratka. Za
kosu ga drži njezina mrtva i hladna ruka. Udarac u
koljeno. Pada. Još jednom glavom o dovratak. Nos
krvari. Udara ga u međunožje. Dok cvili od boli, vrat
mu drži njezino stopalo: «Budi miran i sve ćemo
završiti u tren oka.»
Osjeća pritisak pete o dušnik. Ne želi da ga uguši.
Pa zato nepomično šuti.
Sa poda primjećuje kapljicu krvi koja joj se
uhvatila na stidnim dlačicama. Kapne mu na prsa.
Mahnitom pozornošću fiksira pogled na krvlju
natopljenu pokrivenost Venerinog brežuljka.
Odozgora se čuje njezino marljivo kopanje po
mljackavom mesu. Na trenutak – sasvim slučajno –
podigne pogled i vidi još tamne tekućine koja teče po
podlaktici. Vidi cerek – i bijele zube…
Hitro se vrati na brežuljak. Ali, i tamo je crveno.
Dok ga preplavljuje crveno, pretpostavlja razlog
njezinog današnjeg posjeta – došla je po osvetu,
došla je po osvetu…
Nema smisla da i dalje izbjegava neminovno –
mirno je pogleda u lice – a ona mu onim crnim okom
uzvrati pogled, upravo trenutak prije nego što se
živac prekine, a oko zgasne.
Slijepo pipajući, crvenokosa žena legne na njegova
prsa. Topla je od krvi. I ljepljiva od krvi. Osjeti joj
dah, a sljepoočicama… bjeloočnicama… protrče
mokri nokti.
Vrišti zbog oštrine mokrih noktiju.
***
Deset dana nakon njezinog posjeta, počeo je viđati
crve. Isprva su bili skoro pa neprimjetni – radilo se o
povremenom gmizanju u kutovima vidnog polja.
Pretpostavljao je da je to neka smetnja uzrokovana
srastanjem živaca. Ali, nije bila.
Cijeli mu je stan bio ispunjen crvima.
To su crvi nevidljivi običnom ljudskom oku, ali uz
infracrvenu pomoć – napasnici postaju vidljivi, sva
njihova gadost postaje vidljiva.
Infracrveni crvi puze po infracrvenom daljinskom
TV-a, infracrveni crvi pužu po crvenim jabukama
koje zriju u zdjeli, crvi pužu po tepihu, naslonjaču,
krevetu, jastuku, papučama, cipelama, čarapama…
Pokušavao ih je dodirnuti prstima, ali tamo nije bilo
ničega. Nije ih osjećao na dodir – nikakvo ljigavo
tkivo malih gmizavih stvorenja. Ništa. A u ogledalu
je vidio crva kako mu izlazi iz nosa. Stajao je
skamenjen. Pustio ga je da lijeno izviri, protegne se
na zraku, tamnom glavicom istraži stjenke mesa – i
padne u umivaonik.
Sve je to tek iluzija – naravno. Ona ga opet
pokušava prestrašiti. Natjerati ga na nešto
nerazumno?
Ne mari! Napunio je pušku i ulovio si zimnicu.
Momak je najvjerojatnije bio neki student, šetao je
krivim dijelom grada. Projektil je ušao sprijeda,
probio rebro dva centimetra lijevo od sternuma i
predao ostatak energije lopatici, sasvim je smrskavši.
Hripao je neko vrijeme, grgljajući izbacivao obilne
mlazove krvi na usta, teturavo prošao tri koraka u
smjeru jug-jugozapad i složio se na hladni asfalt.
Nakon toga se više nije micao.
Gornji dio lijevog plućnog krila mu je zbog
krhotina kosti i metka bio neupotrebljiv za jelo. Ali,
nisu ga zanimala pluća – uhvatio se jetre. Slasna jetra
prepečena na kapuli, i posoljena – posoljena sasvim
dovoljno da se istopi u ustima. Ipak, dok je u usta
ubacivao slasne komadiće, bio je i više nego svjestan
da je taj organ u današnje vrijeme sve zagađeniji
raznoraznim otrovima i nazovilijekovima. Sve to
utječe na okus, a bogme i na zdravlje konzumenta.
Oprao je posuđe i zaputio se u kupaonicu. Iznad
kade je na kuki naopačke visio mladić. Kroz
presječeni vrat je još kapala krv.
Sutra će pripremiti but sa kimom i zapečenim
krumpirima.
Pila je u ostavi.
Pilom mile crvi.
***
Na stolu je napola pojedeni but sa kimom i
zapečenim krumpirima. Dosta mu je crva koji
prekrivaju sve. Na vilici ima nabodena dva
infracrvena crva – slijepo se izvijaju. Na nožu se
smjestilo pet posebno gojaznih primjeraka. Crvi vire
iz krumpira.
Nekoliko si je puta poželio iskopati oči. Nije se
usudio. Još se uvijek i predobro sjeća njezinih
krvavih noktiju u svojoj lubanji. Sjeća se svoje želje
da umre. Ne, neće si kopati oči. Ako već bude toliko
loše, jednostavno će si propucati čelo. Uostalom, ona
ga želi izluditi.
Ona je mrtva.
A, on je jači.
Mirno podigne nož ne poklanjajući nimalo pažnje
migoljavim suputnicima i nareže si komad ucrvanog
mesa. Zaista se osjeća kim. Salata od kupusa je
fenomenalna!
«Boli kada me jedeš…»
«Ha…?», vilica uz zvonki glas padne na tanjur.
«Kažem, boli me kada…»
On mu ne odgovori, već ustane i otrči u sobu.
Nakon nekoliko trenutaka, nalazi se na vratima
blagovaonice – u ruci mu je puška.
«Ne možeš me ubiti.»
Zaglušujući prasak.
«Vidiš, rekao sam ti.»
Repetiranje, pa još jedan prasak.
«Ali, ovo postaje smiješno…»
Još jedno repetiranje, nesigurno podizanje puške:
«A, ti si?»
Student mu se šuplje nasmije: «Tvoja večera,
očigledno…»
Muškarac odloži pušku kraj stolca i sjedne: «Ona
te poslala, zar ne?»
«Pa, nagovorila me, to moram priznati… Ali,
došao sam svojom voljom, mislio sam da bi moglo
biti zanimljivo.»
«E, pa nije.», muklo.
«Ne bih se složio, uostalom, doći će nas još…»
Izbezumljeno se zapilji u studentove mirne oči:
«Molim?!»
Mladić, noge smještene u tanjuru među
krumpirima, a ostatka tijela zavaljenog u stolici,
nastavi: «Svi žele sudjelovati.»
«Nije me briga, i vi ste tek utvare kao i ona…»
Prigušeni cerek: «Ona ti je, ako se ne varam,
svojevremeno iščupala oči?»
Nesvjesno jagodicama prstiju pređe preko
kapaka… studentu odgovori šutnjom.
A, mladić mu se i dalje ceri: «Evo, ostali samo što
nisu stigli.»
Lijevom rukom obujmi ohrabrujući metal puške,
kralježnicom mu se penju trnci, prisjeća se boli,
shvaća kamo situacija ide…
Istovremeno, predsobljem se prolije tiho
mumljanje, potmuli žamor i struganje bosih nogu –
student na trenutak okrene blijedo lice…
Trenutak je sve što mu treba, munjevitom brzinom
digne pušku, nacilja si čelo, osjeti okidač i…
«Čemu to, momak, zar se ne želiš družiti sa
nama?»
Kraj njega stoji naborani, mrtvi, goli starac. U
suhoj ruci drži metak – cijev je, očigledno, prazna.
Možda bi mogao ubaciti novi…?
Zapešće mu obujmi čvrsti stisak: «Nemoj se ni
truditi…»
«Gledajte, ja ne shvaćam što vi…»
«On ne shvaća, on ne shvaća…», podsmjeh tuče
sve skučenijom prostorijom, «Mogli bismo mu
pojasniti?»
Po njima ne gmižu infracrveni crvi. Svi su čisti i
goli. Smiju se, svi do zadnjeg se smiju, cerekaju,
belje, trljaju dlanove u iščekivanju. Električna žarulja
polako tamni, sve dok od nje ne ostane tek crvena nit.
Cerek huči, glasovi žamore, valjaju se sobom, ta-mane.
Zaustio je da pozove pomoć, a nepoznata mu je
ruka u grlo nabila šaku nečeg migoljavog… Crvi!
Guši se – oni mu ulaze u nos, spuštaju se jednjakom,
ne može disati – guše.
Urlajući, životinjski smijeh.
Dok se nekontrolirano savija po podu, povraćajući i
iskašljavajući crve, mračna soba naprosto puca od
smijeha.
Približi mu se nevidljivi glas: «Evo, pojedi malo
infracrvenih crvvvvva!», pa onda opet smijeh.
Na podu je, glavu mu sve više obavija nesvjestica,
krajičkom oka vidi crna stopala koja mu žele probiti
rebra.
«Evo je!»
Žarulja naglo dobije na sjaju, utvare nestanu kako
su i došle – u tanjuru ostane tek crvljivi but.
Pred njim stoji njezino golo, njišuće tijelo. Gleda ga
njegovim očima.
«Znaš li ti zašto se ja stalno vraćam?»
Obrisavši usta kisela od povraćotine, bijesno joj
odvrati: «Zbog osvete.»
«Naravno, opet si u krivu…», djevojka sjedne do
njega prekriživši noge, «Dolazim jer te volim.»
«O čemu ti to pričaš?»
«Pa, vidiš… ja sam prilično brzo shvatila kakvo
meso jedeš. Nisam htjela pobjeći – mogla sam,
naravno, ali nekako… Ti si bio nešto drugačije. Bila
sam ti voljna pomoći, ubijati s tobom, klati i rezati…
sve što budeš tražio od mene… A, nisi ništa zatražio.
Ti si me pojeo. Zašto si me ostavio svjesnu dok si me
rezao?»
Muškarac slegne ramenima: «Valjda sam htio
gledati…»
«Uglavnom, bilo je bolno, i tada sam shvatila da ti
u očima nikada nije bio sjaj zbog mene, već zbog
mesa. Kasnije sam te opet voljela. Mislim da me
nešto veže uz tvoje tijelo, možda zato jer si me
konzumirao…»
«Otiđi. Ja te ne volim. Nikada te neću voljeti.
Otiđi.»
Djevojka mu se nasmije: «To sada više nije važno.
Ova zagrobna ljubav više nema nikakvih zapreka.
Njoj više nije potrebna obostranost. Ona klije, raste i
dozrijeva u mojem mrtvom tijelu, a ti si još uvijek
tu!»
«Sada me, pretpostavljam, želiš ubiti…»
«Oh, zaboga, pa što to pričaš… Ne, ti me držiš u
postojanju, zašto bih te ubila? Trebaš mi.», tada uz
veseli usklik završi: «Ja ću te poboljšati!»
Nije je više htio slušati. Htio je da napokon
ode i ostavi ga na miru. Da umre, da se vrati u pakao,
da se raspadne, štogod, samo da već jednom
nestane…
«Ti ćeš se poboljšati – jedući sebe!»
Obrazima mu se spuste dvije trake suza. Onih
nijemih suza.
***
Katarzični naleti svjesnosti dolaze u profanu
realnost (ona je sada!?) nošeni bezbrojnim
ezoteričnim, neplaniranim, polupostojećim, razbiuništiteljskim valovima hipotetskoga. Vidiš li ih?
Ne, ja vidim samo svoje ultrarealne prste koji su na
ruci, a koju drži njezina hladna, neslomljiva,
neodoljiva ruka-ruka. Ona mi se smije i pokazuje
zube, pa se smije, i pokazuje zube. Vidiš li ih?
Da, sada ih vidim – bisere usred crvenila-bljedila
usne-lica. Sjec! Prsti (tri) više nisu sa rukom.
Hahahaha! Vidiš li ih?
Da, da, da –stavlja ih u tavu punu ulja koje će
cvrčati-cvrčati, bacati tople kapljice. I, cvrči li?
Naravno-naravno – u tavi su tri prsta koji više nisu
ruka i nokti mijenjaju boju, i koža mijenja boju, a
jagodice više nisu meke, ružičaste, osjetljive jagode
– već su – jestivo spržene!
Gura ti ih u usta, ti zatvaraš usta, pa te udari šakom
po usnama, pa ti stisne podvezane batrljke, pa
vrisneš – i hop – ugura ti prstiće da ih žvačeš ili da se
gušiš. Žvačeš. Gutaš. Ona vadi nož, opet vadi nož.
Može se osjetiti hiperrealnost koja ti pomiče tijelo
zavezano u stolici. Svakim potezom sječiva, zadrhti
cijeli trup, sve slijedi kretanje metala. Što da se uradi
u tim trenutcima straha i boli? Brojati vlasi mlade
crvenokose dame, dok ti njezino znojno (mrtvo) čelo
dotiče prsa, dok ti kosa mami nosnice? Rukom si
otre hladno-toplo-mokro čelo, zalijepi ih nekoliko uz
kožu. I, vidiš li svoju budućnost?
Ona kaže da me ne mrzi, da me čisti od grijeha, da
me mora ozlijediti, a ja je nikada nisam volio, a kaže
mi da sam je ozlijedio. Zašto me boli? Sada dok me
čisti, gledam je golu i znojnu, onako kako sam je i
prije gledao, ali sada imam njezine infracrvene oči
pa je vidim drugačije, vidim je onako kako je vide
njezine oči koje je vole. A, ja je nikada nisam volio.
Nisam?
Vidiš li tu eventualnu ljubav?
Vidim je hipotetski. Vidim je kao način… vidim je
kao izostanak boli.
A, u tebi je rupa. Dolazi li u tu rupu pojedeno
ljudsko meso?
Vidiš li meso kako puni rupu?
Ne vidim.
«Volim te.»
Ona radoznalo podigne moje smeđe oči koje me
vole, nasmiješi mi se svojim bijelim zubima koji me
vole, i podigne ruku koja voli, sa sječivom koje
siječe.
Vidiš li ono što će se dogoditi?
Da, ona će me živoga – pojesti.
„Infracrveni crvi“ (c) 2007. by Damjan Despot
Priča
MRAVI
by Ana Domini
Iako za sebe tvrdi kako je tek nova u objavljivanju, Ana je do sada objavila
nekoliko priča u zbrici „Bludućnost“ („Vruće noći male Suzi“) i „Parseku“
(„Opet ćemo lovit' ribu kad smrt bude gotova“). Inspiraciju za priču
„Mravi“ dobila je stvarnim jezovitim iskustvom. Uživajte!
Sjećaš li se priče o mravima? Vrtili su ju nekoliko
dana. Ne? Isparila iz pamćenja? Možda je ovo pravi
trenutak da te podsjetim na nju.
Hodao sam Radićevom ulicom prema željezničkom
kolodvoru. Ljeto, vrućina, znoj, prodorni mirisi
desetaka različitih dezodoransa... A ja teglim golem
kofer i aktovku i davim se pod kravatom stegnutom
oko vrata. Moja žena nije propuštala priliku naglasiti
kako svaki čovjek od karijere uvijek mora nositi
kravatu, išao on u rat ili srat'. A profesor na
ekonomskom fakultetu, naglašavala je ona revno,
ispijajući kavicu s malim prstom u erekciji, može biti
hodajuća karijera, samo ako zna iskoristiti
potencijale koje mu struka pruža. Leo, ja znam što
govorim! Pa novi srk kavice.
Naravno, nekoliko mjeseci kasnije sam na vlastitoj
koži iskusio da zna što govori, kad mi je došla s
tužbom za razvod braka koju je sastavio, uljepšao
svojim kaligrafskim potpisom i izjebao njen novi
dečko, odvjetnik koji honorarno predaje na pravnom
faksu, odmah tamo iza ugla moga. Nakon čega sam,
između ostaloga, ostao i bez automobila.
Ali, kravata je ostala.
Jer ja želim postati hodajuća karijera, želim
pokazati toj glupači, pa makar vukao kofere na
trideset devet stupnjeva i vozio se vlakom u drugom
razredu na seminare u Zagreb.
Kravata je ostala i da nije bilo nje, sada ne bih ovo
pisao.
Dok sam se uvukao u čekaonicu (sva tri kioska u i
oko kolodvora su, gle slučaja, rasprodala svu vodu u
bocama!), bio sam mokar kao utopljenik. A kad sam
sjeo u vagon, znoj je izvukao sve rezerve i ubacio u
još veću brzinu.
U Petrovoj Gori je ušao taj čovjek i sjeo nasuprot
mene. Pokušao sam ga ignorirati, koncentrirajući se
na čitanje izlaganja kojega sam trebao održati za par
sati u metropoli, ali njegov uporan buljavi pogled me
neumorno bô u čelo.
-Da?- rekoh napokon, kad me potpuno naživcirao.
-Moram ti nešto pokazati- reče čovjek sa
smiješkom. Bio je star i natrpan šarenim najlonskim
vrećicama. Počne prtljati po jednoj od njih.
-Nisam zainteresiran- rekoh. -Hvala.- Vratio sam se
na čitanje, ali tip izvadi nešto iz vrećice i gurne mi
pod nos.
-Pogledaj ovo.
Odmaknuh se, bijesno ga ošinuvši pogledom. Htio
sam mu nešto opsovati – kvragu i kravata i hodajuća
karijera u tome trenutku! – ali, zaustavi me predmet
kojega je držao u rukama. Bila je to staklena kugla,
malo manja od nogometne lopte, puna nečega što mi
je izgledalo kao migoljeća zemlja.
-Što je to?
-Mravi- reče on, vrteći kuglu u rukama. I doista,
kad sam bolje pogledao, grumenčići zemlje su imali
sitne nožice i ticala. Namrštio sam se. -I što radite s
njima?
-Ja ništa. Oni rade. Ja ih samo prenosim, oni
odlučuju kamo- odgovori on, približivši mi se.
Neugodan vonj se širio iz njega. Mješavina starosti i
nečega što živi u podrumu. Aktovku koja mi je
ležala otvorena na koljenima sam privukao k sebi.
-Oni odlučuju?- Došlo mi je da se nasmijem, ali i
da dam petama vjetra što dalje od toga pacijenta. –A
s kojom to svrhom oni imaju nešto odlučivati?
Starac primakne kuglu tik do svog nosa i zagleda se
u male beštijice. A ja primijetih da kugla nema
nikakvog otvora. Pa... čudno.
-Ovo su psihopompi, znaš- reče starac. –Oni mi
govore tko odlazi.
Svakom njegovom rečenicom moje mrštenje je
postajalo izraženije. –Tko odlazi gdje? Koji vrag su
psihopompi?
-Sad ćeš vidjeti- reče i baci kuglu iza sebe.
Dreknuo sam, naglo ustavši, ali nisam mogao
bogznašto učiniti. Kugla udari o metalni rukohvat na
naslonu starčevog sjedala, rasprsne se i tisuće mravi
pošprica ženu i malenu curicu – vjerojatno njenu kći.
Obje počeše vrištati, mlatarati rukama po tijelu i
kosi.
-Jesi ti normalan?!- dreknuh na starca.Krenuo sam
prema njima, pomoći im, ali me starac uhvati za
ruku.
-Pusti ih. To je samo početni šok.
Istrgnuh ruku, uopće ga ne slušajući. U
međuvremenu je ustalo još dvoje ljudi koji su bili s
nama u vagonu i približilo se ženi i djevojčici. Njih
dvije su prestale vrištati. Sa svog mjesta ih nisam
mogao vidjeti zbog naslona, ali me razbjesnilo kad
sam vidio da dvoje koji su ustali pomoći, samo stoje
kao lutke u izlogu i bulje.
-Pomozite im!- vrisnuo sam i zaglavinjao na
prazno sjedalo preko puta kad se vlak zatresao. Bilo
je nešto na podu, omot od čokoladice ili nešto slično
klizavo.
Cipela mi se povezla preko toga i svom težinom sam
se srušio na pod između dva sjedala, puknuvši
donjom čeljusti o naslon za ruke.
Bilo je zvijezda, stotinjak njih i tupa probadajuća
bol. Nešto sam sigurno slomio. Žali, prije nego sam
uspio zakukati i psovati, novi vrisci su mi privukli
bolnu pažnju.
Podigao sam se na ruke, pogledao iza sebe... Mravi
su se sada nevjerojatnom brzinom penjali na dvojac
koji je krenuo pomoći ženi i djevojčici. I dok su oni
skakali po vagonu, gazeći nasilne životinje i
stresajući ih sa sebe, moj pogled je privuklo nešto
drugo.
Kriste Isuse!
Žena i djevojčica su na sebi imale lagane ljetne
haljinice bež i svjetlozelene boje. Sada je ta odjeća
ležala na sjedalu, zajedno s bijelim grudnjakom –
prazna. Nekoliko mravi se još vrzmalo po njoj, kao
da čiste posljednje ostatke ljudskih bića koja su imala
na sebi tu tkaninu.
Ustao sam, potpuno zaboravivši drugo dvoje koji su
sada bili pod invazijom crnih monstruma. Sve dok ih
nisam ugledao. Oboje su ležali na podu – odnosno,
njihove siluete su ležale na podu – potpuno
prekriveni migoljećim crnilom; nepomični. Zar je
moguće da su ih tako brzo ubili?!
Htjedoh rukama razbacati mrave s njih, ali sam se
zaustavio. Jebote, napast će i mene! Umjesto toga,
otrčao sam do svog sjedala, zgrabio papire s
izlaganjem i shvatio da starca i njegovih vrećica više
nema. Kasnije ću brinuti o njemu. Može biti samo u
nekom drugom vagonu. I posipati mrave po drugim
ljudima, pomislim. Unatoč tome, vratio sam se do
dvoje na podu i papirima počeo sklanjati slojeve
mravi s tijela. Sitna tjelešca su frcala, ljudska silueta
se stanjivala, smanjivala... i zgroženo shvatih da sam
došao do poda.
Bože, gdje je tijelo?!
Drugu hrpu mravi sam razbacao nogama. Ništa.
Tijelo je i tu nestalo; samo odjeća. Obuzme me
iznenadna panika. Ti prokleti mravi jedu ljude, žderu
ih! I to jebeno brzo! Brzo sam se pregledao – nije ih
bilo na meni.
Pogledah kroz prozor truckajućeg vlaka. Vukli smo
se kroz neka polja, pitaj Boga gdje. Nedaleko
Bizovca, možda. Glavom mi proleti misao: da je
netko drugi napadnut u negdje vlaku, valjda bi se
netko sjetio povući kočnicu ili zvati u po...
Vrisci.
Pojurio sam u susjedni vagon. Kravata mi se
upetljala oko vrata, ali nisam mario. Vagon se
pretvorio u pakao. Posvuda krhotine stakla (od
prokletih mravljih kugli!) i odjeća. Bože, koliko je
ljudi ovdje poginulo? Neki prastari djed, gotovo cijeli
prekriven mravima je zgrbljeno stajao nasred prolaza,
naslonjen na štap i tiho stenjao. Potrčah prema
njemu, ali djed se preda mnom jednostavno smrvio u
mraljvi prah.
-Jebem vam majku!- očajno sam vrisnuo i počeo
nogama gnječiti čudovišta, ali kao da sam udarao po
ničemu. Kukci su se i dalje micali, obavljajući svoj
bizaran posao. Opet sam opsovao i potrčao u
slijedeći vagon. Ako uhvatim onoga starca, ugurat ću
mu sve te kugle u grlo!
U slijedećem vagonu sam pronašao hrpe odjeće
bez vlasnika, ali i nekoliko neozlijeđenih ljudi. Jedna
prestrašena djevojka me zgrabila za kravatu i
privukla u zagrljaj. Između jecaja, uspjela je
procijediti: -Rekao je... da još nije... došlo moje...
vrijeme!
-Gdje je otišao?
Pokazala je naprijed prema posljednjem vagonu.
Dok sam se bijesno kretao prema njemu, osjetio sam
kako vlak usporava. Nisam znao je li to zbog stanice
ili zato što je vozač shvatio što se događa, ali nisam
htio riskirati ni jedan od tih slučajeva i dopustiti
starcu da pobjegne sa zvijerima.
Banuo sam u posljednji vagon kao furija. Isprva
nisam ugledao nikoga. Tada se pojavilo nečije crno
tjeme u posljednjem sjedalu.Oblili su me svježi
žmarci dok sam žurio dolje, svjestan da ću ugledati
samo hrpu mravi na nečemu što je do maloprije
govorilo, smijalo se i seksalo.
I kad sam ugledao mladu ženu kako sa slušalicama
na ušima čita neki magazin, gotovo sam se
prestravio. Ona me pogleda i ugasi mp3-player.
-Gdje je starac?- upitah zbunjeno.
-Koji?
-Onaj s mravima!
Ona se namršti. –Bio je tu neki maloprije, ali se
vratio. Rekao mi je nek' uživam...
-Vratio se?!- Ovo me potreslo. Kako se mogao
vratiti? Vidio bih ga! Morao bi proći pored mene.
-Je li itko bio u ovom vagonu osim tebe, kad je on
ušao?
Ona se malo skutri u svom sjedalu. Vjerojatno joj
ćelavi preznojeni četrdesetsedmogodišnjak s
kravatom omotanom oko vrata i možda ponekim
mravom na sebi, ne ulijeva previše povjerenja.
Odmotam kravatu.
-Koliko ja znam, nije- reče ona, buljeći u mene.
-Dobro!- rekoh i krenem natrag. – Ne miči se
odavde! Ili još bolje, izađi čim vlak stane i bježi
koliko te noge nose!
Osjećao sam njen probadajući pogled na leđima
dok sam izlazio iz vagona, ali misli su mi bile na
sasvim drugom kraju ovog vlaka. Starac je negdje
prošao pored mene, a ja ga nisam primijetio...
mravi... mravi...
Da nije bilo razbacane odjeće, krhotina stakla i
nekoliko prestravljenih ljudi koji su se tiskali pred
izlaznim vratima, sve bi izgledalo kao još jedan
običan drndav put iz Osijeka. Pa seminar u
Sheratonu u Zagrebu. Pa možda neka prijateljica
noći za lakše snove. I sutra bih se vratio kući na još
jedan tjedan mučenja sa studentima.
gledao sam ga ondje gdje sam nekako i očekivao. Na
mome sjedalu. Bio je opušten, naslonjen, s praznim
vrećicama u krilu. Kad sam se pojavio, nasmiješio mi
se. To mi je bilo dovoljno da dođem do njega i
puknem ga šakom u lijevu stranu lica. Umjesto da se
sruši sa sjedala, starčeva glava, na moj užas
eksplodira – doslovno, kao da je imao dinamit u
ustima. Vrisnuo sam i od šoka pao na svoje sjedalo,
poprskan crnim mljevenim mesom u koje mu se
glava pretvorila. Ali, meso se micalo. Mravi!
Dreknuo sam, počeo udarati po sebi, stresati ih –
Bože, ubit će me! – osjećao sam njihove tanke
škakljikave nožice po licu, njihova ticala što traže
put...
Vlak se zaustavio; vrištao sam. Osjećao ih po sebi.
Ljudi su vrišteći bježali iz vlaka. Valjao sam se po
podu, stresao mrave. Netko me uhvati i povuče na
noge. Čovjek mojih godina. Mislim da sam ga
ugledao u nekome od vagona.
-Brže, bjež'mo odavde! Nisu više na tebi!
Oteturao sam za njim. Vlak se opet kretao. Pa zar
vozač ništa ne čuje?! Čovjek otvori vrata, začuje se
neki pisak. Čovjek opsuje, vikne mi – skači! – i
nestane ga. Tijelo mu se lomilo među granama šume
uz koju smo prolazili. Mislim da je ustao, ali nisam
mogao biti siguran. Moj um je bio okrenut na drugu
stranu. Morao sam pogledati. Još jednom.
Ono što je nekada bio starac, sada je bila samo
odjeća ispunjena mravima. Povorke mravi su se s
poda penjale na njegovo tijelo, sklapale neku čudnu
formaciju od svojih tijela na njegovim ramenima.
Kao da mu izgrađuju novu glavu...
Prošao je pored mene, a da ga nisam vidio...
mravi... Isuse!
Bilo je još mravi na meni, pod košuljom, ali sada su
svi silazili. Išli na starca – vratiti ga. Kao da... još nije
došlo moje vrijeme...
Obuzela me panika. Zgrabio sam aktovku sa sjedala
– ne pitaj me zašto; isto tako me možeš pitati kako se
nisam sjetio otići do strojovođe i reći mu da mu se iza
leđa događa masakr; u takvim trenucima čovjekov
um se kreće neobičnim putevima – otvorio vrata i
prije nego ih je hidraulika zatvorila, bacio sam se van
iz jurećeg vlaka.
Kravata mi je ostala unutra. Vrata su ju uhvatila i
ostao sam se klatiti na vlaku, poput krpe, dok su
šumska stabla jurila pored mene. Prije nego sam se
onesvijestio od pomanjkanja zraka, vidio sam kako
mi se noge lome kad sam udario u banderu.
Sve ovo pišem bolnici. Rekli su mi da sam bio u
komi pet dana. Ali, svega se sjećam. Osim onoga što
se zbilo kasnije. To su mi ispričali.
Strojovođa je bio pijan i zato ništa nije čuo. Ali je
primijetio moje mlitavo tijelo obješeno na kravatu.
Odmah je stao (da vlak nije išao tako brzo kao što je
išao, noge bi mi se vjerojatno zaplele među kotačima
i otkinuli bi ih). Odmah zatim se pojavila i policija.
Nju je još u vlaku pozvao netko od preživjelih
putnika, ali nisu uspjeli doći do stanice na vrijeme.
Mravi su nestali. Našli su samo staklo i odjeću.
Svu, osim odjeće starca-ubojice. Nikome ništa nije
moglo biti dokazano, a mi koji smo sve to preživjeli,
imali smo „kolektivnu halucinaciju“ uzrokovanu
velikom vrućinom. Tako su napisali u novinama, kad
su preživjeli dali svoje izjave. Ništa se nije
promijenilo niti kad sam se ja probudio iz kome i
rekao što sam vidio.
Sjećaš li se sada priče o mravima?
Rekao sam na početku da mi je kravata spasila
život. Onaj čovjek što je iskočio iz vlaka – onaj što
mi je pomogao – je poginuo pri padu. Vjerojatno bih
i ja da mi se kravata nije zaglavila u vratima. Ali,
više ju neću nositi. Zbog nje će mi cijeli život ostati
ožiljci na vratu.
Ah, da. Ima još jedna stvar. Aktovka koju sam
zgrabio prije nego sam iskočio iz vlaka. Pronašli su
ju i donijeli mi ju. Kad sam ju ugledao, sjetio sam se
da je bila otvorena prije nego sam odjurio u lov na
starca s mravima. A kada sam ju uzeo u vlaku prije
iskakanja, bila je zatvorena.
Danas sam ju otvorio (samo ja znam šifru!). I
pronašao u njoj kuglu s mravima. U nekome trenutku
- vjerojatno dok me čekao da dođem; sada sam
siguran da me čekao – starac ili što god bilo to biće
sačinjeno od mravi, mi je strpalo kuglu u aktovku i
zatvorilo ju. Možda je htio da ja preuzmem njegov
posao (ne znam; znam samo da se trebaš paziti ako u
vlaku blizu tebe sjedne starac s puno vrećica u
rukama. Bježi od njega!)
Mislio sam isprva uništiti kuglu. Ali, pala mi je na
pamet ideja. Mogao bih, kad izađem iz bolnice,
posjetiti svoju bivšu ženu i hodajuću karijeru s
kojom se sada jebe.
Baš me zanima je li došlo njihovo vrijeme.
„Mravi“ (c) 2008. by Ana Domini
Priča
DUG PUT KUĆI
by Marija Serdar
Priča koja je pred vama je kratka, ali vjerujte nam kad vam kažemo da u
sebi ima dovoljno jeze da slobodno može stajati rame uz rame mnogim
suvremenim djelima horror žanra. Pravo malo remek-djelo.
Ispričat ću vam jednu priču, a vi je prihvatite kao
fikciju - ako baš morate - to jest, ako nikada do sada
niste nehotice zaderali tanku koprenu stvarnosti i
našli se oči u oči s neobjašnjivim, ili ako vam se
nikada nije dogodilo nešto nadnaravno, što ste
racionalizirajući pripisali pogrešnoj percepciji,
umoru, nesporazumu. Ili ako vas je previše strah
ugasiti svjetlo prije nego što provjerite ispod
postelje...
Svoju
zaboravnost
toga
dana
pripisujem
neispavanosti. Ušavši u tramvaj, dovukao sam se do
prvog slobodnog mjesta i tek tada zamijetio da sam
knjigu koju obično čitam za dugih vožnji do fakulteta
ostavio kod kuće. Bio sam čak preumoran da si to
predbacim. Još promrzle od svježejutarnjeg mraza,
ugurao sam ruke u džepove jakne i uvukao bradu u
okovratnik, dremljivo ignorirajući ljude koji su se sve
tješnje gurali kroz prolaz. Osobito sam pazio da ne
podignem pogled kada bi pored mene promakla koja
naboranija ruka posuta izdajničkim staračkim
pjegama i kroz polusan brojao stanice. Priznajem,
nisam prototip dobrog samaritanca i ne, ne osjećam
grižnju savjesti zbog svojih malih sebičnosti. Ako
išta žalim, onda je to što to jutro nisam zaista zaspao
u tramvaju, čak i pod cijenu da propustim predavanje
i da vam ovo nikada ne ispričam. Shvatite, ništa
osobno, ali draže bi mi bilo da vas ne upoznajem u
ovim okolnostima.
Iz tko zna kojeg razloga – monotonija vožnje,
nemirna muška priroda – ispod vjeđa sam zirnuo
uokolo i odmah zamijetio djevojku što je sjedila
preko puta. Znate kako neki ljudi iskoče u gomili, bez
da se imalo trude? Možda mi je pažnju privuklo to
što je u tako sivo jutro nosila sunčane naočale i to one
široke, mračne, koje zaklanjaju pola lica, sa kakvima
su po tabloidima obično viđane glumice koje žele
prikriti heroinsko robovanje ili žene što skrivaju
masnice pod očima. Možda sam je zamijetio zbog
kapice koju nije skinula niti u tramvaju i jarko
grimiznog šala što je nosila. Tek kasnije sam
zamijetio da je bio omotan oko medicinskog
okovratnika, diskretno ga zakrivajući.
Iskreno, ne znam ni sam zašto, ali kako su se
stanice redale, ulovio sam sam sebe da kriomice
pokušavam baciti dulji pogled na nju između ljudi.
Onako, iz znatiželje.
Kako smo sjedili sučelice, to je trebalo izvesti
bez da me zamijeti, što je bilo osobito teško jer iza
tamnih stakala nisam mogao razaznati gdje joj
počiva pogled. Ni sada ne znam da li su joj oči uopće
bile otvorene. Ponekad se pitam da je posegla i
skinula naočale, kakve bi me zjene pogledale. I
naježim se do kostiju.
Je li bila lijepa? Hmm... ne bih znao. Naočale
i kapa su je skrivale, a glava joj je do brade bila
fiksirana potpornim okovratnikom, tako da je za
cijele vožnje nije pomakla ni za milimetar. Zato je
nikada i nisam vidio iz profila i sve što imam u
sjećanju je njeno lice u polusjeni nesazrelog jutra,
poput portreta, sa velikim tramvajskim prozorom u
pozadini i okolinom koja promiče. Nije joj samo
glava mirovala. Znate, nije da sam tada na to obraćao
pažnju i teško je poslije svog ovog vremena sa
sigurnošću reći, ali kada bih nagađao, rekao bih da se
nije uopće pomicala.
Bila je moderno odjevena, pristojno, ne
odveć smjelo. Zagasite boje, koje su se činile još
tamnijima u varljivom svjetlu svitanja, kratki kaput,
suknja, niske čizme i taj jarko grimizni šal koji kao
da je cvjetao na njenim ramenima. Da nije bilo
poderotine na njenom koljenu, izgledala bi poput
bilo koje mlade djevojke, jedne od tisuća u gradu.
Upravo ta poderana najlonka mi je usredotočila
svjesnu pažnju na nju – priznajem da bi sve ostalo na
bezazlenom mjerkanju da nije bilo tog detalja.
Naime, čarapa joj je na jednoj nozi – ne znam više ni
sam da li na desnoj ili lijevoj – pukla i podlo, kako to
već najlonke znaju kad ih krene, proširila poderanu
očicu niz cijelu potkoljenicu do ruba čizmice. U tom
mi se trenutku to učinilo neobičnim jer bi većina
žena koje poznajem radije stisnulo zube i ponosno se
smrzavalo nego se pojavilo u javnosti sa takvim
estetskim gafom. Sram je tiranin razuma, pitajte
Japance. Ili bi nezgodu barem pokušale prekriti
rukama, torbicom, šalom....
Naravno, zaključio sam, šal je već prikrivao
anatomski okovratnik, pa je od dva zla izabrala
manje. Upravo tada su se tramvajska vrata otvorila i
u komešanju razmjene putnika uspio sam na trenutak
baciti pogled na njeno koljeno – ma da me ubijete ne
sjećam se da li je bilo desno ili lijevo. Učinilo mi
se... znate kako vam se nekad svašta pričini kada
nešto samo bljesne i nestane pred vama, ali eto
učinilo mi se da joj je koljeno bilo krvavo, gadno
razderane kože. Ne odmahujte glavama, ruku u vatru
da sam baš to vidio! Ljudi su se ponovo natisnuli
između nas, a ja ostao zbunjen dok je tramvaj polako
ubrzavao. Vidjeti tako nešto, usred jutarnje gužve,
shvaćate? Ili su njenu ozljedu ostali putnici zamijetili
i, tipično za anonimne stanovnike grada, ignorirali, ili
sam ja nešto krivo protumačio.
Trebao sam ostaviti stvari na tome. Sada shvaćam
onu: „Blaženi koji povjerovaše, a ne vidješe.“
Stvarno nije potrebno sve ni doznati, vjerujte mi. No
nešto mi nije dalo mira, želio sam se uvjeriti u istinu
iako to nije bila moja stvar niti me itko zvao da se
miješam. Dokonost, eto što je. Znatiželja koja je ubila
mačku. Potrajalo je, ali ugrabio sam povoljnu priliku
i između torbi i kaputa razgledao njena koljena. Nije
me brigalo što sam ljudima vjerojatno izgledao kao
perverznjak, ionako su već svašta vidjeli, pa žive u
gradu zar ne? Djevojka se nije ni pomakla, niti na
ikoji način pokazala da je smeta što je sve otvorenije
proučavam. Možda je stvarno imala zatvorene oči. Ili
– i sada se grozim pomisliti - me jednostavno nije
vidjela.
Nesumnjivo, na nozi joj je zjapila svježa rana, tako
duboka i krvava da sam se iznenadio što ljudi u
tramvaju
unatoč
svojoj
tvrdoglavoj
nezainteresiranosti ipak nisu reagirali. Sve je na
zglobu bilo zgnječeno, izrezano, grozno natučeno...
vidjele su se kosti, znate o čemu govorim? Podigao
sam pogled i otvoreno joj se zagledao u lice, još se
sjećam svojih dvostrukih zabezeknutih odraza u
glatkim, zatamnjenim sferama. Da li zbog sunca koje
se konačno promolilo ili jer sam joj bio nagnut bliže,
zamijetio sam kako joj se u kosi iskre sitna svjetalca
koja sam isprva pripisao ukrasima dok se na
sljedećem oštrijem zavoju nekolicina njih nije sasula
u njeno krilo i na pod, šaka prozirnih grudica,
stakalaca kakva znam da sam već viđao...
Uto se tramvaj ponovo zaustavio i ljudi
nagrnuli prema vratima. Pričekao sam da se prolaz
raščisti da ponovo bacim pogled na neobičnu
suputnicu i tek tada zamijetio da je više nema. Njeno
mjesto bilo je prazno, unatoč krcatom tramvaju, a
kroz prozor ispred kojeg je sjedila pažnju mi privuče
grupa ljudi na ulici natiskanih u krug. Svatko tko je
ikada u gradu vidio nesretan slučaj nepogrešivo će
prepoznati to kolektivno zurenje u isto vrijeme
ispunjeno mješavinom šoka, morbidnog interesa i
nevjerojatnog odsustva empatije. I ja sam, kao
punokrvni pripadnik krda, instinktivno okrenuo glavu
u istom smjeru, strepeći od onog što ću vidjeti,
nemoćan da se zaustavim.
Neki nesretni vozač se očito neoprezno uključivao u
promet i našao na šinama iz suprotnog smjera
nadolazećem tramvaju koji nije uspio na vrijeme
zakočiti. Izvijena, ispuhana guma, neprepoznatljiva
karoserija, jezivo udubljena bočna strana vozila i još
jezivija tišina dva tuceta posmatrača što su uokolo
stajali. Mi ljudi valjda tako reagiramo u sličnim
situacijama jer smo, htjeli – ne htjeli, prisiljeni odati
strahopoštovanje prema smrti i njenom konačnom
trijumfu nad životom. Kakav bi drugi komentar bio
dostojniji spoznaje o vlastitoj bespomoćnosti?
U tih par sekundi koncenzualnog bezvučja nisam
uspio razaznati gdje su vozač i suputnici iz
automobila, da li su već zbrinuti, koliko ih je bilo...
sekundu kasnije, moj je tramvaj zabrujao i krenuo i
ovaj kratki štucaj u tkivu života je ostao iza mene.
Kliznuli smo uz olupinu, pa je prošli, otvorivši mi
pogled na prednje vjetrobransko staklo automobila
koje se rascvalo u zrakasto-zvjezdastom uzorku i
dijelom urušilo prema van. Kroz glavu mi prođe
nezvana misao da u trenutku udara vozač nije bio
vezan. Neka neobjašnjiva jeza uspuzala mi je uz
noge, preko trbuha, sve do korijena kose dok su
dijelovi slagalice – razumu unatoč – padali na svoje
mjesto. Nisam htio, kunem se da nisam, ali morao
sam se još jednom osvrnuti, baš kad je tramvaj
skretao iza ugla. I tako mi života, na pločniku sam
rođenim očima vidio: uz izvitopereni metal
karoserije, pritisnut o tlo mokrom težinom, ležao je
grimiznom krvlju natopljen nekad bijeli šal.
„Dug put kući“ (c) 2009. by Marija Serdar
Svako malo u svakodnevni (i nažalost suhoparni)
mainstream zaluta poneki film koji je nešto dublji i
originalniji od običnog holywoodskog smeća kojim
smo (priznajmo si) svi zajedno lagano zasićeni u
posljednje vrijeme. U Godkilleru Matta Pizzole možda
nema ničeg drastično revolucionarnog za modernu
kinematografiju, ali ako mu pružite priliku, ovaj film bi
vas vrlo lako mogao uvući u svoj depresivni
postapokaliptični ambijent u kojem ne postoji ništa
što bi mogli nazvati politički korektnim, već čisto
buntovnim.
Budimo na trenutak malo surovi i realni. Posljednih par
godina znanstveno-fantastični filmovi kao da su udarili
o zid usred slijepe ulice. Iznimke poput Mjeseca
Duncana Jonesa ili Ceste Johna Hillcoata su rijetke i
neponovljive usred šume nastavaka i modernih
remakeova koji nas lagano ubijaju razočarenjima.
Samo za primjer, uzmimo brojku od preko trideset
najavljenih remake naslova klasičnih filmova o kojima
niste imali pojma. Ne znam za vas, ali ja bih se složio s
članovima Internet sitea DenOfGeek kada tvrde da bi
najradije gurnuli glavu u pećnicu. Film Godkiller: Walk
Among Us, nagrađivanog nezavisnog redatelja Matta
Pizzole, svojom pričom, likovima i izvedbom, došao je
kao pravo osvježenje među svojom konkurencijom.
Međutim, postoji kvaka.
Prije svega, iako izgleda kao animirani film, Godkiller
to nije. Zapravo u filmu je animacija svedena manjeviše na goli minimum. Ukoliko niste upoznati s
konceptom animiranog stripa, ovaj ilustrirani film bi
vam mogao sjesti poput iznenadnog čira na želucu. Da
stvar bude gora Pizzola uporno inzistira kako ovdje
nije riječ o animiranom stripu već o potpuno novom i
revolucionarnom mediju. Je li to istina? Pa, ovisi kako
na to gledate. Animirani strip je popularan već nekoliko
godina (točnije od 2005.) i često se može vidjeti kao
promotivni materijal strip izdavača (Saw: Rebirth,
Batman: Mad Love, Watchmen, itd.) ili kao animacija u
računalnim igrama (Twisted Metal 2, Homeworld).
Jedan od novijih animiranih stripova mogao se vidjeti i
kao promotivni materijal prvog nastavka igre Dead
Space, izdavačke kuće Electronic Arts (objavljenog
prije izlaska službenog animiranog filma). Ako ih
nikada niste vidjeli, riječ je o vrlo ograničenoj
animaciji, ponekad je svedena samo na pomicanje
statičnih slika u pratnji naracije ili glazbe. U svakom
slučaju, jasno vam je kako ovakva vrsta medija ima
svoj tip publike, ali što je onda ilustrirani film?
Pa, prema onome što sam imao prilike vidjeti
slobodno mogu reći kako je razlika u onome tko ih
režira. Hmm, zvuči malo uobraženo i bezobrazno?
Ništa manje od izjave kako je riječ o potpuno novom
i revolucionarnom mediju.
Pizzolinim riječima, razlika između ova dva medija je
u tome što ilustrirani film rade ljudi iz filmske
industrije, tako da oni na izvedbu i detalje gledaju iz
jednog drugog kuta. Ili preciznije, filmski redatelj će
odabrati drugačije elemente slike koje će animirati od
onih koje izabere neki strip autor (ili bilo tko drugi).
Čak i ako se složite s ovakvom tvrdnjom, nemojmo
zaboraviti kako je za animaciju Godkillera odgovorna
Anna Muckcracker koja je radila crtež u istoimenom
originalnom strip serijalu. Osim toga, iako je
animacija ovog filma daleko bolja od one viđene u
tipičnim animiranim stripovima, teško mogu reći kako
je toliko revolucionarna kada je ista kvaliteta
animacije već viđena, npr. u uvodu drugog nastavka
Twisted Metala ili nekih studentskih radova s
Youtube servisa.
Ipak, ako ostavimo cjepidlačenje na stranu, Godkiller
je sasvim dobar u obliku u kojem je napravljen što je
pomalo ironično. Pizzolo je odmah nakon stripa htio
snimiti animirani film kao adaptaciju, međutim,
prebacivanjem stripa u drugi medij bio bi prisiljen
prilagoditi crtež Anne Muckcracken koji, iako
povremeno djeluje neprivlačno (stil crteža varira od
panela do panela), odgovara mračnoj i depresivnoj
atmosferi priče. Kako bi sačuvao Annin crtež, Pizzolo
ga je direktno prebacio i u film koji je sada u obliku u
kojem jest. U nekim dijelovima filma korišteni su
digitalni specijalni efekti, no nije riječ o nečemu
posebnom. Krajnji rezultat možda nije za svačiji
ukus, ali vjerujte mi, nije ni priča.
Radnja
Godkillera
se
odvija
u
bliskoj
postapokaliptičnoj budućnosti nakon ekonomskog
kolapsa, svetog nuklearnog rata i invazije reptilske
rase. Nažalost, da bi pohvatali sve konce morate
pročitati stripove, jer film ne odaje previše detalja kako
je došlo do same apokalipse. Priča je umjesto toga
više centrirana na svoje glavne likove: starca
Mulcibera, šesnaestogodišnjeg dječaka Tommya i
prostitutku Halfpipe. Ukratko (i bez spoilera) kostur
priče ide nekako ovako; glavni lik Tommy očajnički
napušta sigurnost skloništa (ili bolje rečeno
unutrašnjosti) i odlazi u vanjsko područje grada kako
bi pronašao novo srce za svoju bolesnu sestru koja je
predodređena za rasprodaju organa. Svijet u kojem se
našao je brutalan, nemilosrdan i okružen zaraženima
čije su glavne novčane jedinice krv i organi zdravih.
Da bi stvari bile još gore, Tommy ubrzo završi kao
skupa roba u lokalnom bordelu gdje je svježa krv
zdravog šesnaestogodišnjaka prijeko potrebna. Kako
bi spasio živu glavu udružuje se s odmetnicima
Mulciberom i Halfpipe.
Odmah bi trebao napomenuti kako glavni likovi, iako
očito dobri s obzirom na ostatak svijeta, nisu nikakvi
heroji ili spasitelji čovječanstva. Tako da ako
očekujete priču o pobjedi dobroga nad zlim, pouku o
moralnim vrijednostima ili nešto slično završit će te s
gorkim okusom u ustima. Pizzolo je likove napravio
samo kao proizvode njihove vlastite okoline. Smrt
nevinih promatrača, trgovanje organima, silovanje
maloljetnika, odnošenje prema vlastitom tijelu kao
prema običnom komadu beživotnog mesa i općenita
nepravda uglavnom ih ostavljaju ravnodušnima bilo
da je riječ o nekoj slučajnoj osobi ili o njima samima.
Ima mnogo depresivnih scena poput one u kojoj
Halfpipe za svoja usta komentira kao da su wc
školjka neposredno nakon što ju je iznakazio jedan
od klijenata, ili kako bi mogla zaraditi dobre novce
kao konceptualna kurva kad bi joj netko izrezao lice i
sl. Ravnodušan ton protagonista konstantno ostavlja
dojam kako je raspadanje svijeta samo nešto što se
događa usput, a iza čega ne stoji apsolutno ništa.
Atmosferu filma dodatno pospješuje dobra glazbena
podloga (The Hellish Vortex), kao i glasovi Lancea
Henriksena (Mulciber), Danielle Harris (Halfpipe) i
Billa Moseleya (Dr. West) koji odlično odgovaraju
jednoj vizualnoj audio drami (priču je doslovce
moguće pratiti samo slušanjem dijaloga i bez da
zapravo gledate slike na zaslonu).
Već sam rekao kako Godkiller: Walk Amon Us, nije za
svakoga, ali ukoliko želite izaći iz svakodnevnice i
pogledati nešto uistinu svježe i originalno, ili ako
jednostavno želite iskusiti strip na jedan novi način
ovo bi bio dobar početak. Ukoliko vas privlači priča, ali
nemate volje proći kroz minimalističku animaciju
ilustriranog filma. tada je možda bolje da pročitate
strip. Pizzolova nezavisna tvrtka Halo8 je najavila još
dva nastavka i još nekoliko drugih naslova, koji će biti
predstavljeni u istom mediju u skoroj budućnosti.
Godkiller – Walk Amon Us (SAD)
Godina objavljivanja: 2010
Proizvodžač: Halo 8
Scenarij i režija: Matt Pizzolo
Producenti: Matt Pizzolo, Brian Giberson
Crtež: Anna Muckcracker
spaljujući gume svog motora dok ga proganjaju
horde demona i trgaju pred samim vratima svake
večeri. Cijela stvar je prilično jednostavna, Ghost
Rider mora zaustaviti Kazanna prije nego što ga
pronađu Hoss ili Ruth u zamjenu za svoju slobodu,
nimalo lagan posao.
„Postoji priča koju pričaju u najmračnijim
dubinama jame. O vozaču koji topi metal i spaljuje
gume, jureći paklom kroz one tamne i opustošene
svjetove između Acherona i Styxa. Muči svoj motor
izvlačeći svaku vrišteću uncu konjske snage iz
izgorenih cijevi. Jureći za svoju vlastitu dušu.“
Stripove Gartha Ennisa ili volite ili mrzite. Ne postoji
niti jedna njegova priča koja će vas ostaviti
ravnodušnima, bilo da je riječ o serijalu „The
Punisher“ ili njegovih par epizoda „The Darkness“
stripa, uvijek će ostaviti barem nekakav dojam na
svoje čitatelje. Od većine njegova opusa ovaj specijal
od svega šest epizoda je nešto što uopće ne želite
propustiti, čak i ako niste ljubitelj Marvela i njegovih
superheroja.
Nema veze ako nikada niste čitali ili čuli za Ghost
Ridera i Johnnya Blazea, ovaj serijal je bio zamišljen
kao šest samostalnih epizoda i osim glavnog lika
nema nikakve veze s ostalim stripovima ili junacima
Marvelova svemira. Ovaj strip je prije svega jedna
mračna i tužna priča o prokletstvu, ali ispričana
pomoću već izmišljenog i publici poznatog junaka.
Radnja stripa prati dva anđela Daniela i Malachia
koji pokušavaju zaustaviti drevnog demona Kazanna
da postigne materijalni oblik na Zemlji. Budući da bi
njegov dolazak poremetio ravnotežu između svijeta
smrtnika te neba i pakla, obje strane dobra i zla šalju
svoje najbolje agente da ga zaustave; demona Hossa i
arkanđela Ruth. Oba agenta su najgori i
najnemilosrdniji od svoje vrste i njihov susret s
Kazannom bi izazvao veliko krvoproliće na Zemlji.
Ne imajući drugog izbora Malachi traži pomoć Ghost
Ridera, proklete duše koja pokušava pobjeći iz pakla
Odmah na početku vam je jasno kako ovo nije
klasični strip o brobi zmeđu dobra i zla, već kako su
ti pojmovi najviše određeni perspektivom njegovih
likova. Scene u kojima anđeo ubija nerođeno dijete,
arkanđel hendikepira osmogodišnjaka su samo
usputni dodaci cjelokupnoj atmosferi epske radnje i
nebeskim političkim igricama.
Čak je i sam lik Ghost Ridera izmjenjen do nekih
određenih granica; prvi puta zapravo imamo dojam
kako je on uistinu proklet, nikada ga ne vidimo u
obliku Johnnya Blazea, a lance i plamen riga iz usta
umjesto da ih baca iz ruku. Odličan detalj je i njegov
motor koji više nije samo oblik prijevoznog sredstva
već jedno zaniljivo i moćno oružje u vještim rukama.
Za svaku pohvalu je i crtež Claytona Craina koji se
uistinu potrudio svaki panel napraviti jednim malim
umjetničkim djelom. Nijanse boja ostavljaju iza sebe
dramatične kontraste zapaljenih guma, krvi, asfalta i
čelika koji će vas natjerati da se ovom stripu vratite
još nekoliko puta.
Nažalost strip je izdan u ograničenim količinama tako
da ćete teško doći do njega ikako drugačije osim
direktnom narudžbom od samog izdavača, ali se zbog
toga isplati svake potrošene lipe čak i ako samo volite
akcijom nabrijani horror bez klasičnog Marvelovskog
heroizma i patriotizmom napucanih junaka po kojem
je inače toliko poznat. U svakom slučaju ovo je jedan
od onih rijetkih uradaka devete umjetnosti koji vas
nipošto neće ostaviti ravnodušnima nakon što ga
pročitate.
Ghost Rider: Trail of Tears
U koliko niste u mogućnosti doći do specijala „The
Road to Damnation“, ostaje vam još uvijek opcija da
pročitate još jedan specijal Ghost Ridera – „Trail of
Tears“. Strip je također samostalna radnja ispričana
u svega nekoliko brojeva i zapravo je western verzija
„Road to Damnation“, baš kao i za ovaj prvi, scenarij
je radio Garth Ennis, a crtež Clayton Clain. Strip
svojom pričom i kvalitetom nimalo ne zaostaje za
svojim prethodnikom, te ako volite mješavinu
horrora i westerna smatrajte ga našom toplom
preporukom.
Za razliku od „Road to Damnation“ , „Trail of
Tears“ se više bavi tematikom rasizma u Americi u
vrijeme kada su zakone pisali oni brži na okidaču, a
odličnu atmosferu čine i priče sporednih likova koji
zajedno pričaju priču o Ghost Rideru i prokletstvu
koje mora nositi sa sobom. Nasilja, nepravde i krvi
nimalo ne nedostaje i priča je mnogo mračnija bez
imalo milosti prema bilo kojem liku svido vam se on
ili ne.
Scenarij: Garth Ennis
Crtež : Clayton Clain
Izdavač: Marvel (Limited Series)
2007. SAD
Locke and Key je jedan od onih stripova koji počnete čitati kako bi lakše
ubili vrijeme. Na prvi pogled izgleda kao tipičan američki strip o ukletoj
kući, zapravo vrlo lako bi ste ga mogli zamjeniti za dječji horror poput
Fear Street serijala. Međutim, neka vas ovo uopće ne zavarava. Locke
and Key je jedan jako dobar strip s odlično napisanim likovima i pričom
koja vrvi neočekivanim obratima. Ako mu pružite priliku ovaj strip bi
vas mogao vrlo brzo uvući u svoj svijet.
Vrlo rijetko imate priliku čitati strip koji ima
zanimljivu priču, dobro karakterizirane likove i crtež u
kojem slika uistinu govori više od tisuću riječi. Locke
and Key je upravo takav jedan strip.
Početak vam daje naslutiti kako pred vama stoji jedna
od najisklišejiziranih priča koju možete iskopati obitelj (Locke) sa samohranom majkom se nakon
tragične smrti preseli staru (ukletu) kuću kako bi im
život lagano krenuo ispočetka. Da stvar bude gora,
kuća uistinu podsjeća na englesku vilu iz
viktorijanskog doba i iz nekog razloga nosi naziv
Lovecraft. Sve što očekujete iz ovakve postavke je
ovdje: pomalo zarasli staklenik, prijateljski nastrojen
stric (naravno, pomalo sumnjiv kakvi stričevi u takvim
pričama već jesu), udaljeni bunar iz kojeg dopiru
glasovi, hrpa čudnih ključeva itd. I baš u trenutku kada
pomislite "zašto uopće ovo čitam?" - sve krene jednim
potpuno drugim smjerom.
Pisac Joe Hill, inače poznat po... heh, po tome što je
sin Stephena Kinga? U redu ovo baš nije bilo fer.
Istina je da o Joe Hillu i nismo znali nešto previše prije
čitanja ovog stripa, tako da ni od stripa nismo nešto
previše očekivali. Otprilike isto vrijedi i za crtača
Gabriela Rodrigueza.
Ipak, obojica su pravi majstori u svom poslu. Joe Hill
se pobrinuo da svaki lik, ali apsolutno svaki, ima svoj
opipljiv i vjerodostojan karakter. Bilo da je riječ o
slučajnom policajcu ili članovima obitelji (ili
prijateljima članova obitelji ili prijateljima njihovih
prijatelja). Najugodnije iznenađenje jest njihovo
ponašanje i donošenje odluka. Mnoge odluke, prema
običaju žanra, završe kobno, ali ovog puta uistinu
imamo osjećaj kako su postupci likova sasvim
razumni iz njihove perspektive, a ne obične gluposti
koje ih dovedu do smrti kako bi dokazali ozbiljnost
situacije.
Priča je puna neočekivanih obrata, ponekad će vas
dirnuti, ponekad nasmijati, a ponekad uplašiti.
Rodriguezov crtež je za svaku pohvalu. Ne samo da
uspješno barata različitim stilovima starijih crtača,
već ima toliko stvari koje se uvijek događaju u
pozadinama panela koje možda nećete ni primijetiti.
Osim navedenog, strip toliko puta koristi dobro
zamaskirane reference na neke klasične stripove (npr.
naslovnice Crime Suspens Storiesa, Tales from the
Crypt i sl.). Mnogo puta ćete o likovima saznati po
njihovu govoru tijela ili izrazima lica.
Za kraj samo možemo reći ako je Locke and Key
jedan od rijetkih kvalitetnih stripova koje smo imali
priliku čitati. Teško je povući direktnu usporedbu
(da, znamo, zvuči čudno za strip koji vrvi klišejima
horror žanra, ali je istina) s nečim već viđenim.
Originalno, napeto, zanimljivo - sve pet.
Scenarij: Joe Hill
Crtež : Gabriel Rodriguez
Izdavač: IDW Publishing 2010. SAD
Istina je da baš i nema nešto previše
dokumentarnih filmova o Howardu Phillipsu
Lovecraftu, a još manje kvalitetnih. Ipak, o
njegovom životu i djelima napisane su tone
knjiga, eseja, stripova i snimljeno je nekoliko
audio dokumentaraca, tako da je ostalo vrlo malo
toga što bi se moglo reći a da već nije poznato i
prosječnom obožavatelju. Međutim, Woodwardov
dokumentarac se uspješno izvlači iz mase svojim
odličnim spojem biografije, fikcije i humora.
Ukoliko baš i niste neki veliki ljubitelj horror žanra,
tada vam ime Wyrd Studios i ne znači nešto
posebno u životu. Međutim, za mnoge obožavatelje
fantastike ova tvrtka mnogo obećava. Riječ je o
kompaniji koja proizvodi dokumentarne filmove i
vizualne eseje direktno posvećene ljubiteljima
horrora, znanstvene fantastike i fantasya. Jedan od
njihovih prvih dokumentarnih filmova je Lovecraft:
Fear of the Unknown, redatelja i producenta
Franka H. Woodwarda, inače poznatog po nizu
kratkih dokumentaraca vezanih za serial Masters of
Horror.
Iako je film snimljen još 2008. godine, objavljen je u
svom DVD izdanju tek sredinom prošle godine, do
tada, jedina prilika za vidjeti ovaj film mogla vam se
pružiti samo ukoliko ste prisustvovali rijeđim filmskim
festivalima ili američkim horror konvencijama. Film je
u međevremenu digao veliku prašinu, jer je osvojio
nagradu publike za najbolji dokumentarac na
nezavisnom festivalu u San Diegu odmah nakon
premijere. Međutim, danas stvari stoje malo
drugačije i film je dobio podijeljene kritike i pohvale.
Najbolja odlika ovog filma leži u tome što prvi put
imamo priliku čuti o Lovecrafotovu utjecaju od strane
modernih autora na koje su njegova djela utjecala
poput: Johna Carpentera, Neila Gaimana, Stuarta
Gordona, Petera Strauba, Guillerma Del Toroa i
mnogih drugih koji su vrlo dobro upoznati s temom o
kojoj pričaju i koji mogu objasniti zašto je Lovecraftov
rad toliko djelovao na njih.
Intervjui i biografska priča popraćeni su
atmosferičnom glazbom u pozadini kao i velikim
brojem ilustracija na temu Cthulhu mitologije
prikupljenih iz raznih izvora, onih komercijalnih i onih
koji su čisti proizvod fandoma tijekom godina.
Razgovori i naracija povremeno su presječeni
Lovecraftovim tekstovima, često se osvrčući na
vrijeme, razloge i stuacije u kojima su nastali.
Također, ovo je jedan od rijetkih dokumentarnih
filmova, koji je objektivno u obzir uzeo i Lovecraftov
rasizam i mizantropizam u svom čistom obliku bez
ikakvih uljepšavanja ili isprika, što je do sada često
bila zaobilazna tema kod američkih biografa i
kritičara.
Možda nije riječ o nekom revolucionarnom filmu, ali
Lovecraft: Fear of the Unknown je sasvim solidan
dokumentarac za obožavatelje, kao i za sve one
radoznale koji su tek zakoračili u svijet Cthulhu
mitologije. U svakom slučaju, možete ga staviti na
popis naših preporuka.
Nema potrebe da vam lažemo. Ovaj strip se našao na našem popisu
recenzija zbog svojih hektolitara krvi dostojnih Guinnessove knjige
rekorda i količine nasilja koja djela Clive Barkera čini dječjom
uspavankom. Ipak, ispod površinskog sadizma lišenog apsolutno svih
moralnih vrijednosti (ili standarda industrije ako baš hoćete), leži
zanimljiva priča o preživljavanju i ljudskosti.
Vrlo malo knjiga, stripova ili filmova se uspjeva
približiti nečemu toliko apstraktnom kao što je
apsolutno zlo. Takvi eksperimenti rijetko dobro
završe i nisu isplativi za velike investicije izdavača.
Rijetko dobijemo djela kao što su Ellisov Američki
Psiho, Mooreov From Hell, McCarthyeva Cesta ili
Miurov Berserk. Rijetko imamo priliku pročitati
priču čiji autor vješto barata s nasiljem kao samo
dodatnim elementom izražavanja.
Crossed Gartha Ennisa je kratak postapokaliptični
horror, čija je radnja ispričana u svega 240 stranica.
Kao i što je karakteristično za žanr, priča se vrti oko
male skupine ljudi koji nastoje preživjeti u svijetu
zaraženom kugom. Na prvi pogled, slobodno
možemo reći kako je ovo samo još jedna moderna
adaptacija zombie žanra, kao što je npr. Romerov
film The Crazies ili kratke priče Screwfly Solution
Alice Sheldon.
Međutim, ovaj strip je mnogo više od toga.
Ennis je pred svoje protagoniste ovog puta postavio
mnogo teških moralnih dvojbi od kojih većina
zadire u pitanja evolucije, opstanka, religije i sl.
Čest motiv je i pitanje moći skupine nad
pojedincem ili obrnuto. Većina ovih tema je
prikazana kroz likove i njihovo promatranje svijeta
oko sebe.
Ipak, za sve navedeno trebate imati uistinu jak
želudac. Crossed nije jedan od onih stripova koji
biraju svoje žrtve, tj. onih koji izbjegavaju određeni
tip žrtava (npr. djece) ili metode kojima predstavlja
zlo. Česte scene silovanja ili sadističkog
iživljavanja bez ikakvih predrasuda i rezervi možda
nisu za svačiji ukus. Ovaj pristup vam je odmah dan
do znanja već na naslovnicama svakog broja.
S druge strane ovo nije strip kojem je nasilje samo sebi
svrha. Likovi niti u jednom trenutku nisu idealizirani
niti pošteđeni strave, dok stvari poput političke
korektnosti nisu niti misaona imenica.
Unatoč hektolitrima krvi i kilometrima rasutih crijeva,
Ennis je uspio postići jednu zanimljivu priču s
ozbiljnim pristupom temama kojima se bavi.
Scenarij: Garth Ennis
Crtež : Jacen Burrows
Izdavač: Avatar Press (Limited Series) 2009. SAD
Priča
BEZ BOGA
by Marija Serdar
Mariju Serdar vam ne trebamo posebno predstavljati, s nama je još od prvog
broja ovog fanzina. Ovog puta predstavljamo vam njenu mračnu fantasy
priču „Bez Boga“ za koju se nadamo da će vas ugodno iznenaditi kao i nas.
Kroz neprobojnu tamu što je ispunjavala kilometre
vijugavih hodnika Podtamlja i zubatu tišinu koja je
ondje vrebala, osamljeni drow je metodično proučavao
okolicu, temeljito i oprezno iako je kroz istu rutinu
prošao mnogo puta u satima koje je proveo u svom
zaklonu. Do njegovih izoštrenih ćula nije dopirao
nikakav povod za uzbunu, štoviše, nije dopiralo ništa
osim praznine prostora sa svih strana omeđenog živom
stijenom i tišine koja bi nekoga nenaviknutog na
Podtamlje mogla natjerati da progovori samo da
provjeri da nije oglušio. Progovori, i oda svoju
prisutnost nevidljivim očnjacima, oštricama i opakoj
magiji koje su uvijek bliže no što se čine, pogotovo ako
ih nema na vidiku.
Nepomičan poput kamena, Shur'zar koji je cijeli svoj
život proveo pod zemljanim svodom, podređen
surovim zakonima te gluhe divljine, bio je samo naoko
miran. Kao i u svakom drugom tamnom vilenjaku, kao
i u svakom drugom stanovniku Podtamlja u kojem je
gorila ma i iskrica razuma, netom ispod površine
staložene ljuske neumorno je ključao sirovi strah.
Shur'zar ga nije pokušao zatomiti, tog najbliskijeg i
najstarijeg prijatelja. Prigrlio ga je još i prije no što je iz
rodne kuće otišao na Akademiju usavršavati vještine
borbe, prije no što je prvi put kročio u nenastanjene
tunele van grada, prije no što je dezertirao i prekinuo
veze sa starim životom. Zato je i preživio. Naučio ga je
držati na uzdi, hraniti strahom drugih, slabijih bića koje
je susretao, poštovati, slušati i konačno ga je naučio
voljeti, koliko je jedan tamni vilenjak uopće mogao
razviti osjećaj privrženosti.
U Podtamlju, strah je bio život. Opstanak.
Glatko lice neodredive dobi namrštilo se u frustraciji
kada je do njegovih ušiju doprlo jedva čujno, no
nepogrešivo metalno zveckanje iz dubine hodnika za
Shur'zarovm leđima. Slutio je da su se Nildor i Cal'zt,
čarobnjaci kojima je ratnik bio dodijeljena pratnja,
počeli dosađivati a sitan cinkav zvuk koji su proizvodili
odavao je koliko su se zadubili u jednu od njihovih
kompleksnih kombinatorskih igara prstenjem u
nastojanju da mentalno nadvladaju jedan drugoga.
Shur'zar ogoli zube u nijemoj grimasi prezira. Toliki
oprez uzalud. Zar nisu svjesni gdje se nalaze, daleko od
svojih udobnih laboratorija i komfornih odaja? Znao je
ratnik da je učenjacima najmrskiji bilo besposlen um, a
rijetko koji od njih je ulagao u razvijanje vještine
izoštrenog čekanja i strpljenja, pa im se i potkrao
ovako grub propust potaknut intelektualnom
taštinom. Naravno, usredotočeno čekanje im nije
bilo jača strana jer rijetko kad je neki od njih istinski
lovio u divljini. Zato i nisu znali kako je to biti
lovina. Što ako ih neka gladna zvijer upravo sada
vreba?
Jedan slatki trenutak ratnik si je dopustio mentalnu
što-ako igru idejom da oholim čarobnjacima priušti
iskustvo prepada iz zasjede, no već ju je u sljedećem
treptaju odbacio. Iako bi iz sigurne udaljenosti
uživao u njihovim užasnutim pogledima, nije
sumnjao da bi se, iako iznenađeni, čarobnjaci brzo
snašli, uništili napadača i njega proglasili
nesposobnom izvidnicom. Ili gore. Shur'zar tiho
uzdahne i nesvjesno prstima prijeđe preko dijela
vlasišta na kojem je par pramenova kose bilo
iščupano iz korijena, posljedica Wod'reeove kazne.
Loša ideja. Osim toga, nije si mogao priuštiti da ga
smatraju viškom. U drowskom društvu biti
neposlušan, prevrtljiv ili čak mrtav bilo je bolje od
biti nesposoban.
Shur'zaru je jedino preostalo pomiriti se sa
okolnostima. Tamni vilenjaci nisu osobito voljeli
društvo svojih sunarodnjaka, baš kao što se pauci
drže podalje od dosega otrovnih čeljusti svoje braće i
sestara, no kada je već bio prisiljen dijeliti misiju s
nekim, preferirao bi nekoga iz ratničke kaste. Njih je
barem razumio, jer su bili sustavno odgajani i
uvježbavani da razviju njemu poznate reflekse,
usvoje njemu poznate obrasce ponašanja, načine
razmišljanja. Dakako, to je značilo da im je znao i
slabe točke. S druge strane, krotiteljima nevidljivih
sila kojima je drowsko društvo bilo protkano od
samog temelja, a koji su stekli posebno dragocjen
status otkako su se kao odmetnici odrekli božanskog
pokroviteljstva, ratnik nije vjerovao niti ih je mogao
u potpunosti razumjeti. Što je možda bilo i bolje - od
nepoznatog će više strepiti, a veći strah značio je
veću razinu opreza koja je opet bila izravno
razmjerna sa duljinom životnog vijeka.
Doista, u ovom slijepom i gluhom mjestu strah je
značio život.
Ratnik spuzne sa grebena na kojem je stražario, gipko
se dočekujući na noge unatoč višesatnom mirovanju i
bešumno se uputi ka izvoru zveckavog zvuka. Ionako
je bilo vrijeme za pokret - njihov kontakt očito se nije
namjeravao pojaviti na dogovorenom sastanku, bilo
svojom voljom, bilo protiv nje. Shur'zaru je razlog bio
nebitan, ionako nije baš umirao od želje da susretne tog
tuđinca koji je vonjao na Površinu i škiljio u njega
svojim očima nenaviklima na tamu. Njegov je zadatak
bio otpratiti čarobnjake do ugovorenog mjesta i vratiti
ih žive i zdrave natrag u bazu, sa eventualnom
intervencijom u slučaju neočekivanog napada ili višemanje očekivane izdaje, i taj je zadatak upravo
namjeravao sprovesti do kraja.
Dva tamna vilenjaka odjevena u duge putne plašteve
spuštenih kapuljača nisu podigli glave kada im je
prišao, tih i brz poput sjene, niti su na bilo koji način
nagovijestili da su zamijetili njegovo prisustvo, no čim
im je prišao na par koraka Shur'zara je dočekao glas
jednog od njih, tek toliko da mu da do znanja da je
primijećen.
"Dosadilo ti čamiti poput guštera na onoj dosadnoj
stijeni?"
Brz pogled drugog čarobnjaka u njegovom smjeru,
oprezan no suviše olak, i par jezivo identičnih
smiješaka koji su titrali na granici prezira prije no što
su na lica ponovo navukli maske hladne distance
svojstvene potomcima plemićkih obitelji. Nildor i
Cal'zt bili su jednojajčani blizanci, rijetkost u
drowskom društvu u kojemu su fetusi već u majčinim
utrobama dokazivali svoje pravo na život ubijajući
nerođenu braću i sestre, i očito nisu imali poteškoća sa
održavanjem plemićkog držanja iako je u očima
njihovih sunarodnjaka jedini status kojeg su
posjedovali bio onaj dobrovoljnih izgnanika, beskućnih
lutalica i legitimne lovine za svakog plebejca koji bi ih
poželio ubiti. Plebejca poput Shur'zara. No i Shur'zar se
odrekao grba obitelji pod kojom je služio onog dana
kojeg je prokleo već bezbroj puta kroz posljednje
desetljeće, dana kada je bježeći od jedne naglavce upao
u još veću jamu. Do danas nije ustanovio koliko zaista
duboku.
"Bio sam u izvidnici, čuvao stražu." ratnik protisne
kroz zube, ne trudeći se parirati njihovim podrugljivim
pogledima. Ni razdoblje od desetak godina očito nije
bilo dostatno da promijeni neke stvari i stare navike.
Oni na vrhu i dalje su vodili glavnu riječ, a mali su
ostajali njihovim slugama. Toliko o novom poretku
stvari za koji su se svi nominalno zalagali. „Ako se
bljedoliki nije do sada pojavio, neće ni doći. Vraćamo
se.“
Dvojac se razdvojio simetrično poput vratnica i
oslobodio Shur'zaru pogled na dva tuceta prstenova
zagrijanih na različite temperature da u infracrvenom
spektru kojeg su tamni vilenjaci koristili za gledanje
u neprobojnoj tmini izgledaju kao šareni minijaturni
obruči. Lebdjeli su pod raznim kutovima u zraku
između dvojice magova, organizirani u kompleksnu
trodimenzionalnu strukturu za koju je ratnik mogao
samo pretpostavljati da je pojednostavljena verzija
neke strateške igre kojom su si čarobnjaci kratili
vrijeme, brusili vještine i, neizostavno, odmjeravali
snage.
Nildor je prvi progovorio. Shur'zar ga je
raspoznavao po pečatnjaku što je krasio njegovu
lijevu ruku, izliven od srebrnaste kovine kojoj kao da
je u središtu izraslo žuto oko, reptilski uske zjenice.
Ratnik je tijekom vremena shvatio da to nije bio
samo privid jer je oko, koje je najčešće bilo
poluotvoreno, a rjeđe posve sklopljenih vjeđa, bilo
najstrašnije kada se kroz srebrnu oplatu promaljalo u
svojoj punoj veličini - bistro, prisutno i podmuklo.
"Čekamo ga tek osminu dana. Čekat ćemo još
jednu osminu."
Ratnik uzdahne spreman na još jedan okršaj,
unaprijed znajući da će biti nadglasan. "Ostajući,
samo povećavamo izglede da budemo pronađeni i to
od nekoga ili nečeg što ne želimo sresti. Vratit ćemo
se u bazu i zakazati novi sastanak. Čekali smo sve
ove godine i par dana neće ništa promijeniti."
"Baš zato što smo čekali sve ove godine," javio se
Cal'zt, zrcalna slika svojeg nekoliko minuta mlađeg
brata, "čekat ćemo još jednu osminu dana."
Shur'zar se ugrize za jezik. Nije ga brinulo čekanje.
Konačno, bilo je kampanja kada je danima bez hrane
ležao ukopan ispod tankog sloja šljunka na par
metara od neprijateljskog tabora, preživljavajući tek
na kondenziranoj vlazi kojeg su prikupljali lišajevi
na stijeni ispod njegovog obraza. Shur'zar je znao
čekati, no znao i je i prepoznati tihi glas kojim se
javljao njegov prijatelj strah. Nije se osjećao ugodno
ovako blizu Površine da je gotovo mogao namirisati
njene zloslutne vjetrove i osjetiti ćudljive vremenske
promjene. Daleko od matičnog grada koji je za njega
bio zauvijek zabranjeno područje, daleko od baznog
Utočišta koje je bilo njegov dom u protekom
desetljeću, ovdje, na par zavoja od vanjskog svijeta
tamni se vilenjak osjećao izloženo kao da se klati na
krhkoj struni paukove mreže. Nigdje. Iako prekaljen
tumaranjem po hodnicima Podtamlja, nije čeznuo za
njihovim kaosom. Poznati kaos drowskog društva
ipak mu je više odgovarao.
Naravno, ostaviti dva maga bez pratnje nije bila
opcija, isto kao što su oni znali da on nije bio
dovoljno smion - ili lud - da pokuša sam prijeći
zakučaste putove što su spajali njihovu trenutnu
lokaciju sa matičnom bazom.
propustio je svoju priliku." te doda, "A zakazivanje
sljedeće će ga više koštati, obzirom da nas je izvukao
iz skloništa i nizašto izložio pogibelji."
"Nema potrebe izlagati se nepotrebnom riziku…"
"Bljedoliki se izlaže većem riziku nego mi, ne misliš
li?" Nildor preuzme kao po prešutnom dogovoru i sa
svojom zrcalnom slikom podijeli podli smiješak, "On
silazi sam u nepoznato neprijateljsko područje da bi
poslovao sa tri tamna vilenjaka… od kojih nijedan nije
trgovac."
"Dolazi pred nas iako u sebi očito ima nečiste
vilenjačke krvi.“ nadoveže Cal'zt, smijuljeći se „Toliko
smjelo da je upravo drsko...“
„Niski mješanac.“ dometne Nildor, „Da nam nije
potreban, rasporio bih ga i iz njega iscijedio tu
polovinu smradne krvi, očistio ga tog otrova.“
„Doista,“ prihvati stariji blizanac rezervirano, no sa
odajućim bljeskom ushita u očima, „Eto što se događa
kada se na Površinske pohode vode nedostojni kadeti.
Samo bi najniži šljam bio u stanju silovati vilenjačku
drolju. Te životinje treba tamaniti bez milosti, prljave,
blijede vještice.“
Dva para očiju oivičena dugom, unatrag zalizanom
bijelom kosom bljesnu i protiv svoje volje.
Čarobnjačka pohlepa teško se krila pred tajnama
egzotičnih predmeta s Površine, toliko rijetkih i
vrijednih ovdje u Podtamlju, a kojima ih je stranac,
između ostalog, snabdijevao.
Čarobnjaci su se šutke vratili svojoj igri što je
Shur'zar protumačio kao otpust i iskoristio priliku da
se povuče na svoju izbočinu u kamenom svodu
hodnika, daleko od magije od koje je naučio zazirati.
Ćudljivim se čarobnjacima nije moglo vjerovati, pa
Shur'zar nije želio biti u blizini kada im dosadi
premetanje prstenova kroz vječitu noć Podtamlja ili
kada se jedan od njih, razljućen porazom, obazre za
nečim na čemu bi mogao iskaliti svoj bijes. Osim
toga, separacija je bio aranžman po prešutnom
dogovoru objeručke prihvaćen od svih strana. Tamni
vilenjaci su uvijek između sebe i svoji saveznika
ostavljali mjesta za neprijatelje, jer njih je valjalo
držati još bliže.
***
Lice mu je odavalo dojam dubokog gnušanja, no
način na koji je oblizivao usne dok je govorio nije
Shur'zara baš uvjerio u njegove riječi. Cal'zta je bio
glas izopačenosti u mnogim pogledima, pa se ratnik ne
bi čudio da se ta osebujnost protezala i na postelju. Ili,
u Cal'ztovom slučaju, tamnicu.
„Možda je bljedoliki zadržan na Površini, tko zna što
se sve moglo dogoditi ondje gore.“ obrati mu se Nildor.
„Ili se možda zagubio negdje u Podtamlju. Vidio si i
sam da nije vičan traganju po hodnicima, a i ne vidi
jasno u tami.“ završi misao drugi brat.
„Ne predlažeš valjda da se vratimo i da se kasnije
ispostavi da zbog strančeve zanemarive zadrške i tvojih
tankih živaca nismo obavili zadatak od tolike
važnosti?“ Dva identična para krvavo-crvenih očiju
zagledala su se u njegovu smjeru, očekujući odgovor.
Shur'zar odvaže njihove riječi i još rječitije poglede
koje su razmjenjivali. U njihovom društvu uvijek je
imao neodređen osjećaj da braća razmjenjuju mnogo
više od pogleda i riječi, pa mu se odjednom svidjela
pomisao da bi mogao imati mirna tri sata na osamljenoj
izvidnici. Naravno, nije se izrazio tim riječima.
"Pričekat ćemo još jednu osminu dana, ali ni časa
dulje. Na Površini će se do tada ionako pojaviti kleto
Sunce i bljedoliki neće biti u mogućnosti neopaženo
ući i izaći iz pećine. Ako propusti sljedeću osminu,
Ratnik je trebao poslušati intuiciju.
Nedugo nakon što je prepustio blizance njihovoj
razbibrizi, a sam se uljuljkao snoliko stanje koje mu
je obnavljalo energiju i u isto vrijeme omogućavalo
da dio svoje pažnje usredotoči na okolinu i
izdajničke znakove neželjenog društva, Shur'zarove
zašiljene uši trznule su u znaku razaznavanja zvuka
koji je dopirao do njih. Nepogrešivo - koraci. Iako
meki i diskretni za tragača s Površine, drowskom
izoštrenom sluhu učinili su se tromi i grubi,
neprilični za tihu tminu koja ih je obavijala.
Shur'zarova obrva iznenađeno poskoči - očekivao
je da će bljedoliki tuđinac biti loše prilagođen
putovima i načinima Podtamlja, no način na koji se
pridošlica kretao, i to bez sumnje u njegovom
smjeru, odavala je dojam da se ne radi o polukrvnom
šumskom vilenjaku, već o nekome mnogo
masivnijem, većem, težem. Što su mu se više
približavali čvrsti i kruti koraci, tamni vilenjak je bio
sve uvjereniji u svoju procjenu, zadržavajući se u
svojem skrovištu dulje no što mu je razum nalagao.
Želio je biti siguran.
I doista, oči osjetljive na najmanje izvore topline
ubrzo su na hladnoj pozadinskoj stijeni ocrtale
zdepastu siluetu zaobljenih ramena i nisko spuštene
glave nasađene na jak, žilav vrat. Svijetlo-žuta kosa,
duga i neodržavana, klatila se lijevo-desno u visini
brade, pramenova slijepljenih tamnom tekućinom.
Ispod silnih prsa par ruku nabreklih mišica počivao je
na širokom pojasu, spreman da se maši velike sjekire sa
dva sječiva koja je ondje visjela. Grabio je naprijed kao
da kroči dobro poznatom stazom, što je uostalom
možda i bila, samouvjeren kao da u sebi ne gaji nimalo
sumnje da mu se nešto nepoželjno može dogoditi.
Shur'zar je poznavao takvu vrstu fanatične
odrješitosti kojoj nije nedostajalo zrnce ludila..
Drowski ratnik se trže i na trbuhu otpuže par koraka
unatrag do zavoja hodnika, te se na noge dočeka tek
kada je bio siguran da ga stijena zaklanja od jezivog
pogleda bez zjenica stvorenja koje se približavalo. U
sebi je tiho prokleo tvrde čarobnjačke glave, usiljene
igrokaze i njihovu logiku koja mu se sada učinila kao
čisto izazivanje nevolje. Sljedeći put će učiniti po
svome. Nije li dodijeljen tročlanoj patroli upravo stoga
što je imao najviše terenskog iskustva u divljini
Podzemlja?
Tiho poput mačke otrčao je do mjesta gdje se
utaborio čarobnjački tandem, opisujući prstima po
zraku simbole drowskog znakovnog jezika i prije no
što je mogao vidjeti u igru zadubljenu braću.
"Derro!"
Zbog brzine kojom se kretao, trebalo mu je par
slijepih koraka da registrira da je naglavce utrčao u
kuglu neprobojne tame koju je generirao jedan od
magova. Nevidljiva ruka dograbila ga je za podlakticu i
nimalo graciozno zaustavila, grubo mu priljubivši leđa
o neravnan zid alkove. Od naglog udarca potiljkom u
golu stijenu Shur'zaru su zaplesale zvijezde pred očima.
"Nastaviš li tim tempom, izaći ćeš iz zaštitnog polja
kugle." iza leđa mu se obratio hladno odmjeren glas
kojeg je Shur'zar je identificirao kao Nildora, no nije
bilo načina da provjeri svoja nagađanja. "Iako bi bilo
lijepo kasnije prepričavati kako si dao petama vjetra, ne
možemo ti dopustiti da uništiš prednost koju smo stekli
ovom stupicom."
"Dolazi jedan…" dahne ratnik ne shvaćajući o čemu
mag priča, dok je pokušao vratiti u pluća zrak koji je
odonud nasilno izbijen udarcem o stijenu. "Derro…"
"Znamo." ravno prokomentira drugi glas, također
nimalo impresioniran i tek za nijansu zvonkiji od
prvog. Je li ipak ovo bio Nildor, mlađi brat? "Zar ne
znaš da je ovo jedan od najpoznatijih putova za
Površinu? Ne misliš valjda da bi se prepustili ispraznoj
igri dok ti čučiš na kamenu kao jedina straža u ovoj
zabiti? "
Odgovor se nametao sam. Dok se služio vlastitim
očima i ušima da uoči opasnost, izlažući goli život
da bi zaštitio njihove, snobovi čarobnjaci zabavljali
su se na sigurnom, u isto vrijeme budno motreći na
sve prilaze do svog taborišta. To im neće brzo
zaboraviti. Shur'zaru kroz misli prostruji slika
prstena kojim se razmetao mlađi brat, pogotovo u
prisustvu Cal'zta koji bi se u tim prilikama
neuspješno trudio prikriti goruću zavist. Je li moguće
da je stilizirano oko bilo oruđe za gledanje na
daljinu? Jedna stvar je bila sigurna – jedan, a možda
i oba blizanca vidjela su što se događa s onu stranu
neprozirne tmine magijski prizvane kugle crnila.
Ratnik je to znao po mirnom načinu na koji su čekali
da derro dođe do njih, poput muhe u paukovu mrežu.
Kako je izgledalo da je tandem držao stvari pod
kontrolom, Shur'zar je učinio ono što je jedino i
mogao - pritajio se i osluškivao koračaje koji su se
približavali sa sve većom zebnjom u želucu. Prsti su
mu već davno poigravali po balčaku buzdovana što
mu je bio pričvršćen po duljini lijeve butine,
prelazeći preko sitnih utora i zasjekotina u metalu
koje je intimno poznavao. Nije se on pripremao
samo na napad opasnog stvorenja koje im se, i ne
znajući kamo srlja, primicalo. Poznavajući
oportunističku narav svoje rase, izrekao je tihu
molitvu zahvalnosti što je imao prednost zida koji
mu je čuvao leđa u tami iz koje je odjednom
opasnost vrebala iz mnogo više smjerova. Iako su se
nakon izgnanstva zarekli na novi poredak i
obuzdavanje svoje surove ubij-prije-no-što-budešubijen politike, u posljednjem desetljeću u naseobini
se dogodilo i previše sumnjivih nesreća da bi itko
povjerovao u njihovu slučajnost. I nakon što su
prisegnuli da pripadnicima Novog Plemena, svojim
suborcima i sugrađanima, neće nauditi iz
koristoljublja, Shur'zaru se nije nimalo sviđala
pomisao da ga je bilo koji od braće mogao s lakoćom
ukloniti i za to optužiti derroa. Bez sumnje, drugi
blizanac bi ga podržao, makar i sam sumnjao u tu
verziju istine. A Novo Pleme? Nitko za Shur'zara ne
bi dvaput pitao, nikome ne bi nedostajao. Možda su
izgubili prezimena, no prirođenu surovost tamni
vilenjaci nisu ostavili za sobom.
Molitva koju je Shur'zar makinalno izrecitirao bila
je zahvalnica Lloth, božanstvu kojeg je ratnik još po
navici zazivao i koje se, neopaženo, još ponekad
znalo ušuljati u kletve, prijetnje i molitve stanovnika
baznog Utočišta. No Lloth nije bila s njima, njene
duge, osmokrake noge nisu više sezale do duša i
sudbina tamnih vilenjaka koji su iz kojekakvih
razloga napustili grad i okušali izgnanstvo. Životarili
su sami, bez boga, u jednoj od kamenih dvorana
Podtamlja dovoljno velikoj da u sebe primi
naseobinu od oko stotinjak tamnih vilenjaka, a opet
dovoljno maloj da na oku drže sve ulaze u nju. I
jedni druge.
Shur'zar ču kako je stvorenje napravilo par
oklijevajući stopa naprijed, pa zastalo. Njušilo je zrak
sumnjičavo, kao da je naslutio vrebajuću smrt na par
koraka. Tada se, bez ikakva upozorenja, kugla tame u
trenu raziđe. Da li zbog nečega što je derro učinio ili su
je magovi opozvali, u jednom treptaju posve se
rasplinula bez traga, ostavljajući iznenađenog Shur'zara
ispred dva spremna čarobnjaka da se ogleda, oči u oči,
sa suludo mišićavim stvorenjem. Derro je gnjevno
urliknuo kada su njegove oči – jezerca sepije bez dna –
razabrale situaciju i navalio golim rukama na prvu
metu koju je mogao dohvatiti. Ratnik je jasno osjetio
vreli zrak koji je do njega donio parajući zvuk iz
derrovih pluća, vidio svaku crtu njegovog lica
izobličenog u bijesu. Dok mu je glavom odjeknula
kletva čarobnjačkoj braći, nije stigao ni trgnuti oružje,
a kamoli okrenuti se i uzmaknuti.
Srećom, Shur'zar je prije izgnanstva bio jedan od
najagilnijih boraca svoje kuće i baš njegova sitna
figura, žilavost i naučena vještina spasile su ga od
ubojitog zagrljaja polu-patuljka. Nije razmišljao, pustio
je tijelo da radi samo, vjerovao mu je jer je znao da ono
želi živjeti. Gipko se zabacio unatrag, dočekao na ruke
i iskoristio momentum da prebaci noge preko svog
težišta i doskoči dobrih par koraka iza leđa blizanaca.
Sada je ovo bila njihova bitka.
U međuvremenu se i derro sabrao i njegova
dvostruko naoštrena sjekira već se umješno stvorila u
mesnatim dlanovima. Dvije oštrice, uglačane do sjaja,
kezile su se poput surovih osmijeha. Ili razrezanih šija.
Moćno stvorenje nasrne, no magovi su bili spremni.
Napali su ga simultano, istom čarolijom, no kako su
imali vremena za pripremu uspostavili su mentalnu
vezu jednojajčanih blizanaca i dopunjavali jedan
drugoga u izgradnji moćnog udara. Jedan um, jedno
oružje, no snaga dvojice. Dok je Nildoru posljednja
riječ inkantacije još silazila s jezika, četiri su se dlana
obasjala blijedo-ljubičastom svjetlošću kroz koju se
počeo nabirati električni naboj i blještavo bijele zmije
sirove energije stale su im se obavijati uz prste. Glatka
koža, tamnija od ugljena, sjajila je pod hladnom
svjetlošću rastućeg potencijala. Shur'zar osjeti kako mu
se vlasi na glavi sablasno uzdižu u zrak oživljene
elektricitetom, a u želudac gnijezdi neodređeni osjećaj
nečeg nadolazećeg. Nečeg velikog i nezaustavljivog.
Obojica magova su, poput dobro uvježbane plesne
koreografije, okrenuli dlanove prema hodniku, prema
neprijatelju. Derro je bio tek na zamah sjekire od njih,
spremajući se da ih posiječe poput stabala jednim
širokim pokretom. Posljednji uzvik, naredba, i četiri
munje debele poput drowske ruke prokuljale su ka od
bijesa pomahnitalom stvorenju, zaustavljajući ga i
tresući u zraku poput lutke. Shur'zar zakloni oči od
prejakog sjaja, no natjera se otvoriti vjeđe kada mu do
nosnica dopre smrad spaljenog mesa, kostiju, kose. Od
derrove plavičaste kože, nabijene figure i bojne
sjekire ostao je tek oblak naelektriziranog pepela što
je lebdio u zraku i sasuo se na tlo kada se istrošila
energija koja ga je ondje držala. Tlo na korak ispred
blizanaca bilo je sivo i tinjalo je oporim vonjem
kauterizacije.
Nije imao šanse. Magovi su to znali od početka, no
željeli su ga ubiti gledajući ga u oči, intimno,
promatrajući agoniju, smrtni grč i zatiranje života.
Možda je apsitencija od krvoprolića remetila
ravnotežu drowske svijesti tjerajući je na nerazumne
rizike, provocirajući nepotrebne konfrontacije? Čak i
s leđa, Shur'zar je vidio koliko su se unijeli u
ubojstvo, koliko su u njemu uživali. Nestalo je
plemenitaške distance i izučenih manira, ostala je
samo ogoljela bit. Zvjerska. Pitao se bi li uopće
primijetili da im sada priđe s leđa i brzo napadne,
samo dva odmjerena udarca bodežom, rutinski,
gotovo prelako... Nije ozbiljno razmatrao tu opciju,
barem si to nije svjesno priznao, no nisu li mu se
butni mišići napeli da ga lansiraju naprijed iz čučnja
u kojem se nalazio, nisu li mu se prsti trgli ka čizmi
u kojoj je bio skriven bodež?
„Nisam znao da si radio u cirkusu, Shur'zare.“
ohladio ga je Nildorov glas, sabran i odmjeren,
posve u opreci sa grlenim smijehom koji je
domaločas dopirao iz njegovog smjera. „Zapamtit ću
za što si sposoban, moglo bi se korisno upotrijebiti.“
Izlažući mu nebranjena leđa, čarobnjak ga nije
gledao, no prsten na njegovoj ruci imao je jasan
pogled na ratnika. Shur'zar se uspravi i otrese
ramena. Je li i njemu nedostatak kakve slatke izdaje
u glavu krijumčario opasne ideje? I jesu li se
čarobnjaci upravo tome nadali kao povodu?
„Bljedoliki ne dolazi.“ ratnik mudro odluči ne
ulaziti u sumnjive okolnosti u kojima se odvila
upravo okončana borba. Svrne pogled na hrpicu
pepela koja se polako hladila, „Ili je nahuškao derroa
na nas ili je derro rastrgao njega. U svakom slučaju,
ništa od sastančenja.“
„Ne danas,“ Cal'zt se okrene u poluprofil, tek
toliko da zirne u ratnika jednim okom. Shur'zar uoči
krv na magovoj usnici gdje se ovaj ugrizao od siline
udara munje ili siline zadovoljstva koje je iskusio
propuštajući je kroz svoje tijelo, „ali uskoro.
Vilenjaci, bili tamni ili svijetli, ne udružuju se sa
derrovskom gamadi.“
Ratnik slegne ramenima, „Možda je ubijen.“
„Mi se ne udružujemo sa slabićima.“ suho reče
Nildor i sam se okrenuvši da znakovito promotri
Shur'zara. „Slabost je smrt.“
Ovaj se ohladi pod njegovim oštrim pogledom, no ne
ustukne. Znao je bolje. Umjesto toga, neugodnu tišinu
nastalu iza posljednjeg Nildorovog komentara prekine
Cal'zt. Mag pokretom ruke prizove svoje prstenove koji
su još stajali zamrznuti u zraku – imao je dovoljno
koncentracije da ih održi ondje čak i usred borbe – te
krene prikupljati svoje stvari iz improviziranog
taborišta.
„Ovog puta se slažem sa Shur'zarom. Dovoljno smo
se izlagali i dovoljno čekali tog mješanca. Sljedeći put
ćemo mi diktirati uvjere i lokaciju sastanka, a ja ću se
pobrinuti da to bude duboko u utrobi zemlje gdje se ni
kamen ne sjeća prokletog plavog svoda Površine.“
Ratnik je bio i više nego sretan da zaposli ruke
pakiranjem i pripremom za put koji ih je tek čekao. Tri
polovine dana pješačenja kroz hodnike i podzemne
pećine, silaženja u predjele gdje zrak i vodu griju grotla
duboko ispod kamene kore, gdje je barem znao
imenovati užase od kojih je strepio i gdje je bio njegov
dom. Ako je takvo mjesto za tamnog vilenjaka uopće
moglo postojati ispod ili iznad zemlje, u ovom ili onom
svijetu. Zato ga i nisu zvali domom, već Utočištem
koje će možda jednog dana postati gradom i biti
udostojeno imenom od kakvog pokroviteljski
naklonjenog božanstva koje će ga štititi. No božanstvo
je tek trebalo naći, a sastanak sa tuđincem bio je prvi
korak u ostvarenju tog nauma.
Shur'zar je sumnjao da je Podtamlje dovoljno veliko
za još jednog boga, pogotovo izopačenog boga
Površine koji bi pristao prihvatiti pastvu profesionalnih
ubojica, mučitelja i izdajica. Bojao se zamisliti kakav
bi to bog ili božica bio da svojevoljno ogrezne u
duboku tamu i izazove Lloth na prevlast nad šačicom
bogohulnih drowa koji su se nazivali Novim
Plemenom. Neki, koji su ih bili spremni primiti pod
svoje okrilje, nastojali su ih odvući na 'pravi put'.
Većina se nije ni odazivala molitvama, a ostali su
grmjeli da 'podzemni vrazi' od njih ustuknu pod
prijetnjom uništenja. Tko da ih krivi? Cijelim poznatim
svijetom glas o tamnim vilenjacima bio je promukli
šapat krvavih ruku i mračnog pogleda sa mnogo
okrutnih, istinitih priča.
Nakon odrastanja pod željeznom čizmom Lloth i
njenih svećenica svaki muškarac, ali i nemali broj žena,
barem su jednom zasijali blasfemične misli o
oslobođenju, kidanju spona i okova koji su ih kao
društvo držali vezane uz Gospodaricu Kaosa.
Nekolicina, koja te misli nije mogla utišati, odmetnula
se i osnovala novo društvo, Utočište, bez boga, bez
drowskog kaosa, no i bez reda. Ustanovljen je kakavtakav poredak i položena zakletva odricanja od nasilja
nad sugrađanima, no to nije bilo dovoljno. Društvo je
bilo rudimentarno, premalo da se brani ukoliko ga
netko otkrije i napadne izvana, a prenestabilno da bi se
širilo. Trebali su Zakon iznad svojih dvoličnih,
formalnih zakona, Snagu koja bi ulijevala strah i u
najmoćnije, usmjeravala ih, vodila, balast koji bi
održavao delikatnu ravnotežu u prirodno kaotičnom
svijetu tamnih vilenjaka. Trebali su boga, trebali su
nekog koga će se bojati.
Jer slabost je smrt, a strah je život. Svaki drow je
to znao. Svaki živi drow.
***
Trojac je pješačio satima bez progovorene riječi.
Od kada su se pokrenuli sa mjesta na kojem su
trebali sresti tuđinca prije više od jednog dana, nisu
zastajali da odahnu. Čak su i svoje praktične putne
obroke jeli na nogama, u hodu. Neprestana i krajnje
izoštrena budnost, spremnost na napad koja je
graničila sa paranojom, iscrpili bi i najmoćnijeg od
njih. Tu je bila presudna i psihološka komponenta,
jer su se odmetnuli drowi osjećali poput siročadi, na
milosti i nemilosti slugama ma i najbjednijeg polubožanstva.
Kao po dogovoru, zastali su ukorak u jednom od
bezbrojnih hodnika pored jednog ni po čemu
upadljivog zida. Bilo koji namjernik bi produžio
svoje tumaranje i ne sluteći što se krije iza tankog
pokrova stijene, no gdje bi drugi vidjeli samo kamen,
trojica drowa vidjela su vrata. Iako im čuvare nisu
zapazili, znali su da su ondje, vjerojatno mnogo bliže
no što su im njihova čula i magija dali naslutiti.
„Elghinn ulu lil orb.“ razgovijetno, riječ po riječ,
jedan od čarobnjaka izrecitira lozinku koja im je
otvarala vrata i spašavala živote. Smrt Pauku.
Nešto ispred i iznad njih se promoli obličje,
tamnije od tame, i priđe trojici drowa bešumnim
stopama kao da i nije biće, već sjenka, optička varka.
Shur'zarova ruka je žudila da se maši balčaka
buzdovana, a u rubovima vidnog polja zamijetio je
kako su se oba blizanca napela spremna na obranu,
no svi natjeraše razum da zauzda instinkt. Pokazati
ma i nagovještaj neprijateljske namjere i prelako bi
izazvalo sukob sa pograničnim kyorl jedinicama,
ponekad prerevnim u čuvanju međa i tajnovitosti
Utočišta Novog Plemena.
Na dohvat ruke od najbližeg maga prilika se
zaustavi i pusti da joj kapuljača sklizne s glave i
otkrije žensko lice, za drowe netipično plamtećenarančastih očiju. Sva trojica se iznenade njenom
pojavom, no nitko ne reče ništa. Nije bilo uobičajeno
da vođa elitnih zaštitnih jedinica dočekuje
novopridošlice na prvoj kontrolnoj točki i prvoj liniji
obrane, no nije bilo na njima da propituju logistiku
kyorlija.
„Pozdrav, Nathaste.“ uz lagani naklon glavom reče
Cal'zt, „Kao što vidiš, trojica su izišla, trojica se
vraćaju.“
Njene prodorne, vječno sumnjičave oči istrenirano su
proučile sva tri muškarca u par treptaja. U svojoj bivšoj
kući bila je krotiteljica zvijeri uhvaćenih u Podtamlju i
sprovedenih u Grad, i nitko joj nije bio ravan u
budnosti i čitanju suptilnih neverbalnih znakova. Njoj
nisu trebale magijske ili klerikalne vještine za
otkrivanje laži. Također, malo tko joj je bio ravan u
beskompromisnosti. Nathaste je krasila željezna volja,
potrebna da slomi svako čudovište koje je Podtamlje
stvorilo. Uključujući i tamne vilenjake.
„A stranac?“ glas joj je bio poslovičan i izravan, glas
osobe navikle da izdaje naredbe.
Nildor odmahne glavom. „Nije došao. Ali je došao
jedan derro... koji, pak, nije otišao.“ Braća izmijene
posprdne smiješke, no Nathaste nije dijelila njihov
smisao za humor. Okrenula se Shur'zaru, ratniku grupe.
„Wod'ree je rekao da te želi vidjeti ako preživiš.“ u
njenim riječima nije bilo podcjenjivanja, pa se Shur'ar i
nije uvrijedio, „Poslana sam da te odmah odvedem do
njega.“. Ratnik kimne, ne imajući zapravo nekog
izbora, te žena otkrije trozub koji je do sada bio
sakriven ispod magičnog plašta i njime kucne o stijenu.
Po naredbi, kamen zadrhti i promjeni svoja fizička
svojstva, pretvarajući se u poluprozirnu želatinastu tvar
kroz koju se valjalo protisnuti do ulaza u dvoranu u
kojoj se smjestilo Utočište. Nitko nije volio taj prolaz,
kada je trebalo zadržati dah i par neizmjerno dugih
koraka naslijepo gurati tijelo naprijed kroz melasastu
tvar, tek nagađajući smjer i moleći boga da kraja zaista
bude prije nego im ponestane zraka. Boga kojeg su,
dakako, tek tražili.
Visoka žena propusti muškarce ispred sebe,
signalizirajući naredbe ostatku nevidljivih čuvara na
drowskom znakovnom jeziku, pa im se pridruži s druge
strane zida. Kunce ga još jednom i stijena se u hipu
okameni, zatvarajući prolaz. Ispred njih se sterala
blijeda kopija Grada bez gordih tornjeva uklesanih u
kamenu i bogate arhitekture, tek sa glavnim trgom
okruženim niskim okućcima i zrakasto raspoređenim
ulicama od centra ka periferiji. Urbanizam Utočišta je
osmišljen po drevnom arahnidnom nasljeđu kojeg su
tamni vilenjaci nosili u svim stanicama svoga tijela i
koje se podsvjesno manifestiralo na najneočekivanijim
mjestima, poput mrežastog uzorka ulica koje su
neodoljivo podsjećale na niti paukove mreže. Llothina
ironija ipak je nadživjela njenu vladavinu.
Pri prolasku pridružila su im se još dva pripadnika
kyorl jedinice, muškarac i žena neupadljivih odora sa
oznakama pripadnosti snagama reda diskretno
ušivenim na rukave, no jasno vidljivim za one koji
su iz znali potražiti. Nisu nosili javno izloženo
oružje, no po svrhovitom načinu na koji su se kretali
i dugom kosom svezanom u jednostavne, praktične
repove na potiljku izdvajali su se kao posebna grupa.
A to je upravo ono što su bili. Nije bila tajna da su se
kyorli – specijalisti za borbu u naseobini u kojoj više
nije nisu postojali kućni majstori oružja ili javne
akademije koje bi obučavale borce - počeli odmetati
u vojničku kastu za sebe. Nathaste je profiltrirala
najumješnije ratnike Utočišta i vrbovala ih za svoje
redove, koji su se perpetuirali odgojem
najperspektivnijih iz mladih naraštaja
I Shur'zar je prije desetak godina, kada se
priključio polu-divljoj koloniji bezbožnika, dobio
Nathastin poziv, no odbio je stupiti u redove čuvara i
radije ostao slobodni skaut. Kasnije je zaključio da je
vjerojatno odbio i mnogo više. Bez sumnje bio je
umješan borac, no poziv je stigao gotovo tek po
njegovo dolasku, prije no što su njegove vještine bile
istinski iskušane. Laskao mu je taj poziv na oba
načina, no tada je već bilo kasno, nije shvatio
njegove implikacije na vrijeme. U prijašnjem
društvenom uređenju žene nisu pitale već naređivale
i uzimale, no u Utočištu vladala je ravnopravnost
obzirom da više nije bilo Lloth da podrži
tradicionalni drowski matrijarhat. Shur'zar se tek
prilagođavao na tu novu paradigmu i nije adekvatno
reagirao, lišavajući se moćne političke saveznice i
strastvene ljubavnice u jednom potezu. No iza njega
je bila cijela povijest loših odluka, s kardinalnom
odlukom da napusti Grad, pa nije previše razmišljao
o tome što je moglo biti. Drowi ionako nisu imali
vremena za maštanje, stvarnost je bila tu da im
oduzme fantaziju.
Iako su promijenile svoje stavove i ponašanje,
jedna stvar se oko žena iz Grada nije promijenila ni
nakon egzodusa – nema gnjeva do gnjeva prezrene
žene. Tijekom posljednjih godina, Nathaste je dala
sve od sebe da Shur'zara natjera da pati za svoju
ishitrenu odluku. Nije je toliko grizlo to što nije
svrstala jednog sposobnog borca više u svoje
jedinice, već što ga nije nanizala na svoju podužu
nisku ljubavnika s kojima je dijelila postelju.
Utočište nije pružalo mnogo izbora za dugovječnog
drowa velikih apetita. Na sreću, u zadnje vrijeme
Shur'zaru se činilo da se oluja njenog bijesa konačno
utišala, hvala... komegod.
„Vi niste pozvani.“ kapetanica se hladno obratila
blizancima. „Obzirom da se niste susreli sa strancem
i obavili svoju zadaću, podnijet ćete izvještaj
kasnije.“
Ako su i imali kakav protest, čarobnjaci su ga
zadržali za sebe čak i pod cijenu ranjenog ponosa.
Nathastin ton nije trpio suprotstavljanje.
„U redu,“ reče stariji, „Wod'ree zna gdje nas može
naći.“
Oba se brata okrenu na peti i odmarširaju, no ne prije
no što su bacili pogled na Shur'zara koji se nelagodno
premiještao s noge na nogu, svjestan tihe prisutnosti
kyorl čuvara sa svoje lijeve i desne strane. Ratnik nije
mogao utvrditi da li se u njihovim očima očitavala
zavist što on ostaje ili olakšanje što su oni otpušteni, no
bio je siguran da bi se radije izgubio nego pošao u
Wod'rreove odaje. Međutim, naredbe su bile naredbe, a
Wod'ree ipak prešutno izabrani vođa Novog Plemena
karizmatičnog autoriteta koji je mogao pokrenuti i
mrtve, idejozačetnik cijelog otcjepljena i osnivač
Utočišta. Za razliku od Nathaste, njemu se zaista nije
smjelo reći 'ne', a ratnik je i to je saznao na teži način.
Shur'zarovi prsti polusvjesno krenu ka ćelavoj krpici na
njegovu skalpu, podsjetniku još jedne loše odluke u
prošlosti. Nije mu bilo druge no poslušati i slijediti
nenametljivu, no neumoljivu pratnju do najvišljeg
zdanja u Utočištu, do Wod-reeovog brloga.
***
U prostranoj sobi za prijem, osim dvije žene i dva
muškarca što su sjedili za okruglim stolom, nije bilo
nikoga, no Shur'zar nije sumnjao da su namještaj, pa
čak i zidovi, puni zamki i zaštitnih otponaca koji bi se
aktivirali na najmanji znak opasnosti mentalnom
naredbom njihovog vlasnika. A on je bio doista
impresivna pojava. Višlji od većine žena, što je u
drowskom svijetu slovilo za rijetkost, abominaciju,
Wod'ree je nadvisivao čak i krakatu ratnicu Nathaste.
Nije bilo ni čudo što je upravo takav drow, koji se nije
uklapao u norme ljepote i prihvatljivog u društvu, tom
istom društvu odlučio okrenuti leđa.
Još jedna osobina izdvajala ga je iz stereotipnog
obličja tamnog vilenjaka - trbuščić kojeg i nije
pokušavao sakriti. Wod'ree bio je mišićav i snažan tip,
no bujajući podbradak, zaobljenost udova i način na
koji bi se suviše lako uspuhao u rijetkim prilikama
kada je trebao otrčati uz stepenište svojeg zdanja,
odavali su njegovu sve lošiju fizičku kondiciju i pad
borbenih sposobnosti. Uz specijaliziranu kyorl jedinicu,
one mu nisu ni trebale, iako je u Gradu bio slovio kao
sposoban ratnik koji se mišićima služio jednako često i
vješto kao i svojim pronicljivim umom. Neki u
Utočištu su ga više ili manje otvoreno prezirali zbog
njegovog evidentnog hedonizma i načina na koji se
zapustio, no nitko ga nije otvoreno prozivao jer ga
nitko nije mogao nadomjestiti.
Osim, možda, žene koja je sjedila njemu s desna,
odjevene u dugu, tešku haljinu što je podsjećala na
oprave Llothinih visokih svećenica. Doista, nadimak
joj je bio Svećenica, što zbog ukusa u odijevanju, što
zbog moći koje je zadržala i nakon što je napustila
krilo hirovite Božice Pauka. Svećenice koje bi
prebjegle izdajom bi izgubile svoje klerikalne moći,
no Iraeala - jedina ne-ratnica u Utočištu – slovila je
gospodaricom urođenih telekinetskih sposobnosti, pa
je raspolagala vještinama van magije i rukovanja
oružjem. Koliko je povjerenja polagala u svoje moći
vidjelo se i po nepraktično ekstravagantnoj odjeći
koju je nosila i koja joj je opstruirala pokrete –
hendikep kojemu bi se rijetko koji čarobnjak, a
kamoli ratnik, dobrovoljno podčinio.
„Putovanje te poštedjelo?“ Wod'ree se obratio
Shur'zaru otvorenog, širokog osmijeha. Ratnik bi bio
ponukan vjerovati da je iskren, kada ne bi bilo jezive
relikvije pribodene o vratnice baš ove sobe, a koja
mu je bila najbolji podsjetnik o vođinom karakteru.
„Čujem da se kampanja na kraju pretvorila u običan
izlet.“
Shur'zar kimne. „Osim što nas je napao jedan
derro, nije se dogodilo ništa vrijedno spomena.
Stranac se nije ni pojavio.“
„Ja sam čula da su se za derroa pobrinuli blizanci.“
uključi se Iraeala svoji altom, fiksirajući ratnika što
joj je sjedio nasuprot očima oko kojih su godine
navukle tanku mrežu finih bora. Proučavala ga je
naslonivši šiljatu bradu na ruke dugih, njegovanih
noktiju. Suhonjava i naizgled krhka, vizualno je bila
sušta suprotnost jedrom Won'rreu. Očito je bila
izvrsno obaviještena o pohodu tročlane družine,
možda čak i prije no što su se ovi vratili u Utočište.
Nikakvo čudo što ju je Wod'ree izabrao za svoju
savjetnicu i držao blizu sebe. Na oku.
„To je bila najbolja strategija za formaciju u kojoj
smo se nalazili u tom trenutku.“ ratnik slegne
ramenima, trudeći se ne odati koliko ga nervoznim
čine te pronicljive, mudre zjene. Iako je bio pozvan
da sjedi ravnopravno s njima, Shur'zar je osjećao
nelagodu u društvu tihim konsenzusom izabranih
vladara Novog Plemena, „Čarobnjaci su bili bliže
neprijatelju, pa su ga oni napali i nadvladali.“
„Oni su bili bliže iako si ti bio izvidnica?“
Shur'zar obliže usne i prisili se da Svećenicu nastavi
gledati u oči, protivno svemu što je desetljećima učio
o muškoj pokornosti. Nije se smio pokolebati.
„Nakon što sam ih upozorio na približavanje
opasnosti... u komešanju... ja sam izbjegao prvi
napad, pa se derro okrenuo na njih.“
„Zašto se nisi borio vojniče?“ Inraeala je bila
neumoljiva. Ratniku kao da su se noge odsjekle. Ili je
mogao priznati da je neprijatelja dočekao nespreman i
potpisati vlastitu smrtnu presudu - brzu, ili ispričati što
se zaista dogodilo, nakon čega bi blizanci bili kažnjeni
i kasnije se osvetili - polako i okrutno. Nakon što
Shur'zar nije odgovarao, Svećenica je dodala, „Želiš li
nešto prijaviti, Shur'zare?“
„Vidjela si što se događa po Utočištu! Kyorli
trebaju svakog drowa kojeg imaju u svojim trupama
samo za održavanje reda. Osim toga, Sun'zar ima
najviše iskustva van granica naseobine, on je idealan
za ovaj posao!“
Tri para očiju netremice se zagleda u njega, a on je
mogao osjetiti kako se vrijeme rasteže i sekunde
prerastaju u sate. Tišina je postajala olovno teškom.
Konačno odmahne glavom, „Ne. Bit borbe je kaos i
ona se u praksi rijetko odigra kako je planirana u
teoriji. Blizancima je jednostavno bilo zgodnije uništiti
neprijatelja i to su učinili. To je jedino bilo bitno... ubiti
ga. Nismo lovili stvorenje radi trofeja.“
„Upravo specijalno obučene jedinice trebaju nam
za održavanje sadašnjeg stanja!“ zajapurio se krupni
drow, „Svi kao da su poludjeli, ekscesi se gomilaju,
samo čekam kap koja će preliti čašu i pokrenuti
cijelo Novo Pleme u građanski rat!“
Nakon kratkog muka, na Shur'zarovo iznenađenje
osoba koja je prva progovorila bila je Nathaste. „Kao
ratnik, potvrđujem da je ovo što je Shur'zar rekao o
borbi istina i da ne bi bilo ništa neobično da udarac
zada netko sa strane, baš zato što neprijatelj to ne
očekuje.“
Iraealin pogled se nakratko susretne s njenim, no
mlađa žena ne obori oči. Svećenica tada rasplete svoje
duge, tanke prste i kucne noktima o mramornu
površinu stola, razbijajući napetu atmosferu
neočekivanim zvukom. „Pretpostavljam da su se stvari
zaista mogle odigrati kako je Shur'zar rekao.
Ispričavam se, „doda, nikome posebno, „stare navike
teško umiru.“
Svi su znali da su Llothine visoke svećenice posebno
obučavane da budu sumnjičave i agresivne, pa znalački
zakimaju glavama u slaganju. Shur'zar uputi skriven
pogled u smjeru kapetanice što je sjedila pored njega sa
trozubom oslonjenim o naslon stolice. Kada je uhvatila
njegov pogled, krišom mu je namignula. Ratnik joj
zahvali na podršci najsuptilnijim naklonom glave, no
nije mu padalo na pamet da povjeruje u njene dobre
namjere. Prvo ga je prestala progoniti kao furija, a sada
i otvoreno staje na njegovu stranu... predobro je
poznavao drowsku prirodu da vjeruje onome što vidi.
Sada se te žene još i više bojao.
„Pozvao sam te da te upoznam sa novim zadatkom
koji će ti biti povjeren.“ Wod'ree nastavi kao da se
maločas nije ništa dogodilo. Shur'zar je pretpostavljao
da je prošao neki Iraealin test i da je i sam vođa bio
zadovoljan ishodom. „Znam da si tek stigao, ali ovo ne
može čekati.“
„Još ne razumijem zašto ne pošalješ nekoga iz kyorl
jedinica, nekog odmornijeg i svježijeg?“ umiješa se
Svećenica, očito nastavljajući neku raniju raspravu.
„Glupost! Nije istreniran da boravi u divljini sam,
postoje specijalno obučeni...“
„To je zato što te se ne boje dovoljno!“ prosikće
suhonjava žena i unese se Wod'reeu u lice. Stari
načini korištenja brutalne sile na koju je navikla i
dalje su bili oružje kojem je rado pribjegavala. „Da
si proširio odredbe o smrtnoj kazni kako sam ti
rekla...“
„Ostalo bi nam podanika za prebrojati na prste
jedne ruke!“
Shur'zar ih je preko stola poluotvorenih usta gledao
kako raspravljaju, još se navikavajući na prizor da
muškarac smije ravnopravno parirati jednoj ženi.
Nejasno je shvaćao da se raspravlja o njemu, no
kako ga nitko nije pitao za mišljenje, zadržao ga je
za sebe. Nije bila tajna da su se Wood'ree i Iraeala
već dulje vrijeme borili za lojalnost kyorl jedinica,
osobito otkako su se ovi počeli afirmirati kao kasta
za sebe. Stare lekcije dokazale su svoju istinitost: tko
iza sebe ima moć, imat će i vlast. Ništa novo pod
kapom kamenom. No bilo je čudno što su vodili
otvorenu raspravu pred osobom koja je odlučivala
komu će se kyorli prikloniti... ili možda baš zato što
je ona bila ovdje. Međutim, Nathaste nije djelovala
impresionirano. Ili su joj ovakva rječkanja već
dojadila ili se nije dala zadiviti njihovim
tendencioznim igrokazom. Lice joj je bilo nečitljiva
maska, samo su se narančaste oči krijesile na koži
boje ebanovine.
„Shur'zar ide!“ Wod'ree lupi šakom o stol i okonča
raspravu. Svećenica se odmakne i utone u meki
naslon, namrštena lica. Izgledala je još starijom.
Wod'ree prođe šakom kroz grivu koja mu je
padala niz ramena da se primiri, te se obrati ratniku.
„Dok ste ti i blizanci bili u pohodu, bljedoliki nas je
kontaktirao putem komunikacijskog kristala. Znali
smo da se nije pojavio na ugovorenom mjestu zato
što je najavio svoju spriječenost, no odmah je
zakazao novi sastanak. Možda nas je samo
provjeravao ovim prvim, ispipavao situaciju... tko
zna, ne krivim ga. Štoviše, drago mi je što je
je pokazao da ima mozga. Više strepim od budalastih
saveznika nego od pametnih neprijatelja.“
Shur'zar se blijedo nasmiješi u znak slaganja, no srce
mi nije bilo na miru. Zar se opet mora vraćati u
divljinu?
Kao da je čuo njegove misli, Wod'ree nastavi „Ovog
puta ideš na Površinu. Proći ćeš Podtamljem najbržim i
najsigurnijim putem do gore, a ondje će te dočekati
stranac. Ne brini, ugovorili smo noć bez Mjeseca, pa
ćeš imati najmanje moguće teškoća s gledanjem.“
„Površina?“ Shur'zar nikada nije bio izvan rodnog
Podtamlja i želudac mu se pretvarao u kuglu
rastaljenog željeza pri samoj pomisli da bi morao
koračati svijetom kojeg ne štite zidovi sa svih strana i
kojeg bije neizdrživo svjetlo. „Sastanak je ugovoren na
njegovom teritoriju?“
„Žao mi je, morali smo pristati na njegove uvjete.“
veliki vođa nemoćno raširi ruke sa izrazom suosjećanja
na licu i na tren Shur'zar pomisli da ovaj osjeća iskreno
žaljenje. No tada shvati da je to bilo žaljenje za svojim
improviziranim prijestoljem koje se opasno klimalo.
„Situacija ovdje postaje prenestabilna, hitno nam treba
božanska intervencija. Bilo kakva, samo da stigne prije
no što ovaj vulkan na kojem sjedimo eksplodira.“
Iraeala položi šiljate prste na rukohvate stolice, preko
stola se primakne Sun'zaru licem i reče ozbiljnim,
dubokim glasom. „Vojniče, ovisimo o tebi.“ Nije ga
pitala da li se on uopće osjećao pripadnikom Novog
Plemena jer se pretpostavljalo da su svi članovi ovdje
po snazi svojeg uvjerenja. Kako smjela pretpostavka. I
ishitrena. No, svima je bilo također jasno, a Shur'zaru
pogotovo, da ionako nije imao kamo ići. Bio je ili član
Plemena ili je bio mrtav. Tek tada je vidio da to nije
bila starost što je Svećenici oduzimala životnu
vitalnost, već umor, briga. Ako je vlast značila
nesanicu, Shur'zar je odlučio da nije vrijedna toga. No,
opet, on nikada nije razmišljao kao tipičan drow, što ga
je i dovelo do kaskade loših odluka.
„Krenut ćeš odmah kako bi putovao bez žurbe, jer
ovaj put neće biti mjesta pogreškama. Ići ćeš sam.“
Ratnik energično odmahne glavom. Izaći sam značilo
je smrt ili paranoju. Wod'ree je sigurno poludio! Čak je
i Nathaste reagirala i umiješala se.
„Sam!? To je samoubojstvo!“ ustala je pljesnuvši
otvorenim dlanovima o površinu stola. Shur'zaru nije
promakla diskretna gesta kojom je Wod'ree nekom
nevidljivom čuvaru signalizirao da nema razloga za
uzbunu.
„Ako bude razumno oprezan ne vidim zašto ne bi
stigao do Površine u jednom komadu.“ nehajno je
otpravi veliki drow.
„Tek na Površini počinje nevolja! Čak i da je se
domogne, kako će se snaći gore? Svima ovdje je
dobro poznato što žitelji dana misle o našoj rasi,
linčevat će ga čim ga vide!“
„Neće ga vidjeti, bljedoliki će ga dočekati i
sprovesti dalje u tajnosti.“
„Kako možemo vjerovati tuđincu koji već nije
ispoštovao jedan dogovor?!“ Nathaste se nije dala.
„Nemamo drugog izbora.“ stigao je tihi odgovor,
težak i konačan poput pada giljotine.
Visoka žena sjedne i zagleda se pred sebe. Nije
navikla gubiti, no znala je kada treba prekinuti
borbu. Odmakla se od stola i učahurila u tišinu i
vlastite misli, dok su joj oči i dalje divlje sijevale.
„Možda bi blizanci pristali ići na još jednu
misiju?“ pokuša Shur'zar, „Zainteresirani su za
magiju Površine i sastojke čarolija koji se ondje
mogu nabaviti...“
„Ne dolazi u obzir,“ krupni drow nije ga ni
udostojao pogledom, „trebam ih ovdje. Opskrbit će
te sa potrebnim čarobnim predmetima, pa se nećeš
morati oslanjati samo o svoje vještine, no oni
ostaju.“
„Možda samo jedan od njih...“
„Vojniče...“ zareži Wod'ree i Shur'zar zamijeti da
ne gleda u njega, već preko njegovog ramena, pa se i
njegov pogled pokrene u tom smjeru, u smjeru
vratnica. Ondje, pribijen tankim bodežom o drvo,
visio je pramen bijele kose, iščupan zajedno sa
komadom kože s tjemena glave. „Sjećaš li se što se
dogodilo zadnji put kada si me odbio poslušati?“
Bilo je to retoričko pitanje. Shur'zar se nije morao
prisjećati, ćelav komadić njegovog vlasišta na kojem
kosa više nikada neće izrasti podsjećao ga je na to
svaki dan. Suho proguta gledajući vlastite
pramenove iščupane Wod'reeovom mišićavom
šakom i zakucane bodežom koji je mogao završiti u
njegovu grlu jednako lako kao što je završio duboko
u drvetu. Tada mu je vođa dao još jednu priliku,
posljednju. Ako je bilo vjerovati njegovom strahu,
izgledalo je da će mu divljina Podtamlja i tuđinska
Površina prije dati još jednu, nego što će to učiniti
Wod'ree.
Nije imao drugog izbora; krenut će na put sam, još
danas.
***
Pred vratima, dodijeljeni čuvari su ga već čekali sa
pripremljenim putnim potrepštinama. Preuzeo ih je
kiselog izraza lica, razmišljajući o opuštajućoj kupki i
odmoru na kojeg je računao po povratku iz kampanje
sa blizancima i krenuo se spuštati zavojitim
stepeništem do izlaza iz Wod'reeove kule. Nathaste se
sjurila za njim i spustila mu ruku na rame da ga
zaustavi.
„Ako budeš oprezno putovao kroz Podtamlje i
poduzimao mjere predostrožnosti, bit ćeš dobro.“
„I što onda, poginuti negdje na Površini?“ istrgne se
ispod njenog dlana i krene dalje. Nije bio raspoložen za
prodike. Kad su već odlučili da ide sam, neka ga onda i
puste da ode sam.
„Poginut ćeš jedino ako dozvoliš panici da ti pomuti
razum.“ vojnički kruto je marširala ukorak s njim,
strogog lica „Prilagodi se situaciji. Drow si, zar ti to
zaista moram naglašavati? Osim toga...“ nesigurno
doda „Znam da ćeš preživjeti.“
Shur'zar ne reče ništa, samo ubrza korak, ostavljajući
je za sobom. Nisu svi drowi razmišljali po istim
kalupima, nisu svi imali urođenu ambiciju,
megalomaniju koja nije pitala za cijenu, nezemaljski
poriv za preživljavanjem iz kojeg su mogli crpili
energiju koja ih je tjerala naprijed kroz sva stoljeća
koja su živjeli. Neki su bili zadovoljni ako su mogli,
poput sjenki, živjeti van žiže zbivanja, bez da od njih
itko išta očekuje niti da ih se uopće primjećuje.
„Gle kome je Utočište toliko dosadilo da jedva čeka
da opet šmugne van.“
Nildor je čekao oslonjen o stijenu na unutarnjoj međi
naselja, ruku isprepletenih na prsima i novom kožnom
torbom što mu je visjela oko pojasa. Cal'zt je također
stajao nedaleko od brata i ratnik zamijeti da su obojica
još nosila putne plašteve, prašnjave od pješačenja. Nisu
se pobrinuli ni za svoju dugu, glatku kosu kojom su se
ponosili i koja im je dosezala do pola leđa, a sada
neuredno padala zamršena prljavštinom i znojem.
„Prioriteti su nas natjerali da se prvo pozabavimo...
neodložnim stvarima.“ objasni stariji brat nakon što je
zamijetio Shur'zurov upitan pogled. Bivšem plemiću se
nije bilo ugodno pojaviti u tako otrcanom izdanju, čak
ni pred jednim pučaninom. Nildor strže torbu sa pojasa
i pruži je ratniku.
„Uzmi. Unutra su magični predmeti koji će ti dobro
doći na putovanju.“ oklijevao je „A i par narudžbi koje
smo obećali strancu u zamjenu za predmete s Površine.
Tebe neće opteretiti, a mnogo će značiti za obranu i
razvitak Utočišta.“
Shur'zaru nije trebala Nathastina sposobnost
čitanja jezika tijela da nanjuši laž. Dakle braća su, uz
službenu misiju, htjeli obaviti i malo usputnog
trgovanja sa tuđincem za osobne svrhe. Zanimljivo
kako ih nije smetalo što imaju posla sa 'prljavim
poluvilenjačkim smećem' kada je došlo do koristi.
Shur'zar nije imao ništa protiv proširenja trgovine,
samo - posredništvo će ih koštati.
Unatoč nezavidnoj situaciji u kojoj se nalazio,
ratniku se na usnama ocrtao smiješak dok je vezivao
torbu za pojas. Oba maga su ga zamijetila i ispravno
protumačila, jer im je obojici natjerao krv u obraze.
Radi bijesa ili neugode, Shur'zaru je bilo svejedno.
Novac isto tako neće pitati zašto.
Za to vrijeme, Nathaste je od kamenog zida
udarom trozuba ponovo načinila melasastu kašu.
Grubo je dohvatila Shur'zara iznad lakta i kročila
kroz polupropusnu barijeru, gurajući ga ispred sebe.
Nije protestirao. Sumnjao je da su se i blizanci htjeli
posebno opraštati s njim.
Tek na drugoj strani zida, u hodniku divljine,
kapetanica kyorlija pustila je Shur'zarovu ruku.
Upitno ju je pogledao, no nije rekao ništa. Ne bi ga
iznenadilo da je Nathaste gajile osobne animozitete
prema dvojici čarobnjaka i nije se namjeravao
uplitati u kompleksne sociološke odnose Utočišta.
Ratnik se prisjeti razloga zbog kojeg je impulzivno
odlučio napustiti Grad i pomisli da neće biti loša
stvar na neko se vrijeme izuzeti od vječnih drowskih
spletki, izdaja i prevrata koje su postajale sve
učestalije i opasnije kako su se tenzije u Novom
Plemenu zahuktavale.
„Još jedna stvar prije nego kreneš.“
započne
ona, nespretno nastavljajući prekinuti razgovor. Tek
tada je primijetio da je visoka žena netipično
nervozna. Nathaste mu se primakla toliko blizu da je
mogao razaznati svaki detalj u njenim plamtećim
šarenicama i šapnula u uho, „Imala sam san. Viziju.
Kad sam se odrekla Lloth, mislila sam da ih više
neću doživljavati, ali.... Znam da su takve poruke
važne, zato ti je moram prenijeti.“ Odmahne glavom
u frustraciji, ne nalazeći riječi da se izrazi, „Ovo nije
isto, nije kao nekad. Slike su bile nejasne, a i one
koje sam razabrala većinom nerazumljive. Ali
vidjela sam tebe, to je sigurno.“ Ugrize se za usnicu i
nastavi na znakovnom jeziku, pažljivo okrenuta
leđima ostatku nevidljive straže da joj ne bi vidjeli
ruke.
„Stajao si uz... vjerujem da to na površini zovu
drvo. Golemo. Ali, opet, ne-drvo.“ prsti su joj letjeli
i ocrtavali komplicirane uzorke riječi i pojmova
pomoću toplinskog rezidualnog otiska u zraku, kao
da netko po mraku piše slova plamenom svijeće.
„Ono te pozvalo i stopio si se s njim. Progutalo te. Ne
razumijem taj dio... nisam vidjela jasno. Nakon toga se
ponovo pojavljuješ, ali to nisi više ti...“
Tamni vilenjak prezrivo frkne kroz nos – nadao se da
je bljedoliki bio bolji vodič nego što je čuvar jer su
inače obojici glave na panju.
„Nisam više ja?“ Shur'zarovi prsti uključili su se u
nijemi ples.
„Pozdrav, mračni.“ iznenađen, poluvilenjak ustane,
odbaci oruđe i položi dlanove na prsa u
univerzalnom znaku pozdrava. „Dobrodošao na
Površinu. Ja sam Korith, 'crno dijete' na jeziku
naroda moje majke, i došao sam ispuniti svoj dio
dogovora.“
„I jesi i nisi ti. Nešto se promijenilo... drugačiji
osjećaj. Čudno Površinsko biće je moćno. Nije kakvim
se čini.“
„Hoćeš reći da se trebam bojati tog... drveta ili štogod
bilo?“ ratnik upita naglas.
Ona slegne ramenima i signalizira „Znam jedino da
će se, ako ga pronađeš - ili ako ono pronađe tebe dogoditi nešto...“ Zastane.
„Nešto loše ili nešto dobro?“ Shur'zar drhtavo upita
znakovnim jezikom, sumnjajući da bi ikakvo dobro
moglo proizaći iz spajanja sa Površinskim stvorenjem.
„Ne znam.“ odgovori Nathaste, gledajući ga u oči.
Možda po prvi put u svom dugom životu, kapetanica je
govorila potpunu istinu, pa brzo doda. „Kloni ga se.“
***
Stranac je ispunio svoj dio dogovora i dočekao
tamnog vilenjaka kada je ovaj oprezno izašao iz
Podtamlja u neutralnu zonu Površinske pećine.
Putovanje mu je oduzelo nešto više vremena od
planiranog, no bio je zadržan neočekivanim
pojavljivanjem dva kukasta užasa koje je nesmotreno
odlučio napasti, pouzdajući se u sadržaj torbe koju mu
je dao Nildor.
U ključnom trenutku, kada je postavio magične
zamke i lansirao čarolijom natopljene sulice svojeg
ručnog samostrela, ustanovio je da je sva magija koju
su ti 'magični' predmeti sadržavali bila tek šaroliko
obojana svjetlost efektnog vizualnog djelovanja.
Nasreću, uspio je pronaći sklonište prije no što su
kukasti užasi zamijetili svojeg napadača i krenuli u
stampedo kroz obližnje hodnike, no nije se usudio izaći
iz zaklona cijeli dan, bojeći se da će se razbješnjele
zvijeri vratiti u potrazi za njim. Još je dobro i prošao,
vjerujući magovima koji se nisu libili izazivanja pokoje
'nesreće', nevoljni odreći se svojih statusnih prerogativa
i vratiti društvo u ruke svećenstvu.
Kada se konačno domogao Površine, prekrivala ju je
noć bez mjesečine, kako je i bilo predviđeno. Bljedoliki
tuđinac ga je čekao sjedeći na stijeni uz ulaz pećine,
zviždukajući veselu melodiju i oštreći strelicu džepnim
nožićem. Nije ga primijetio dok Shur'zar nije bio na
pola tuceta koraka od njega, sasvim dovoljno da ga
ubije bilo kojim oružjem koje je nosio na sebi.
Ratnik je i na prvi pogled vidio zašto je mješanac
dobio takvo ime; drowsko i vilenjačko nasljeđe
pomiješani u jednom tijelu bili su neobična
kombinacija koja se rijetko susretala. Koža mu je
bila mnogo bljeđa od Shur'zarove i više je podsjećala
na tamne nijanse vilenjačke kože, no duge, oštro
šiljate uši i manja i žilavija figura bili su nepogrešivo
drowski. No Shur'zar je bio uvjeren da je ono zbog
čega su se njegovi sunarodnjaci najviše mrštili kad
su ga vidjeli bile distinktivne crvene oči boje
krvavog rubina. Iako ga u potpunoj tami nisu služile
kao punokrvnog tamnog vilenjaka, bio je u
nesumnjivoj prednosti pred svojim sunarodnjacima,
noseći to obilježje svoje tamne polovice.
„Ime mi je Shur'zar, kuće nemam.“ ravno odgovori
ratnik gledajući poluvilenjaku preko ramena. Iako
bez Mjeseca, noć je bila obasjana zvijezdama i
daleko svjetlija no što je drow očekivao. „Trebamo li
čekati da se još smrači?“
Mješanac u nedoumici odmahne glavom, „Bliži se
ponoć, ovo je mrkli mrak po našim normama.
Naravno, ne može se mjeriti sa mrakom Podtamlja.“
Nervozno se nasmije. Shur'zaru se sviđao sve manje.
Zaobiđe ga i priđe grotlu pećine što se otvaralo u
vanjski svijet. Preplavilo ga je mnoštvo zvukova,
mirisa, gibanja zraka i natjeralo ga par koraka
unatrag, u sigurnost kamene kolijevke.
„Jesi li siguran da vani nema opasnosti?“ upita,
nadajući se da bljedoliki neće zamijetiti koliko mu
glas drhti. A mislio je da je Podtamlje zastrašujuće.
„Naravno.“ dodvorno odgovori Korith, „Sve sam
više puta provjerio, a ovo je pitoma šuma. Osim
toga, i potencijalno opasne životinje će pobjeći kada
nanjuše tamnog... našu prisutnost.“
Drow se pravio da je prečuo gaf i umjesto toga
razveže petlju oko svog stuka. „Evo uzmi“ Shur'zar
skine torbu s pojasa i dobaci je poluvilenjaku.
„Nildor i Cal'zt ti šalju dogovorenu robu.“
„Ali tu je više stvari od...“ iznenadi se dok je
pregledavao torbin sadržaj.
„Neka, nosi sve.“ ratnik pljune na pod, „Nadam se da
će tebi biti korisnije nego što su bile meni.“
Korith kimne, prebaci torbu preko ramena i s vrata
skine okruglu amajliju. Tek kad ju je prinio licu, tamni
vilenjak uoči da je napravljena od specifičnog žutog
kamena neodredive nutrine i neobično hladnog na
dodir. Obuzme ga osjećaj da bi ga trebao poznavati, no
nikako da smjesti odakle mu da slutnja. Nakon što ga je
nekoliko puta okrenuo u dlanu, odustane i prebaci
lanac preko vrata.
„Prenijet ću blizancima tvoj dar.“ reče i iskezi se jer
se sjetio gdje je već vidio sličan kamen. Jedan amulet, a
dva brata. Odjednom su ga tabani upravo zasvrbjeli od
želje da se iz ovih stopa vrati u Utočište. Primijeti da je
njegov smijeh djelovao na poluvilenjaka poput udarca
bičem i to ga ponuka da se naceri još i više, pokazujući
oštre, svjetlucave zube. Bilo je lijepo ponovo dobiti
malo zasluženog strahopoštovanja.
Shur'zar zatim duboko udahne i umiri srce. Ponovno
napravi par koraka u travu koja je prerastala u livadu i
gubila se u šumi. Opet napad dojmova na njegova čula,
vrtoglavica utisaka. Nije postojao način da ih sve
izdvoji, prouči i nauči razlikovati u tako kratkom
vremenu. Morat će se pouzdati u manje izoštrena ali
prilagođenija osjetila Koritha.
Da je imao boga, Shur'zar bi mu se tada pomolio iz
dubine duše.
***
Tiho slijediti poluvilenjaka po šumi nije bilo lako
kako se činilo. Tlo je bilo pretrpano raznim stvarima
koje su proizvodile zvuk i, iako ih je jasno razaznavao i
bez zrake mjesečine, Shur'zar ih nije mogao zaobilaziti
jer su ležale doslovce posvuda. Korith mu je objasnio
da je to otpalo lišće i da su potrebne godine da bi se
naučilo po njemu bešumno kretati, te da neke rase tu
vještinu nikada ne savladaju, no drowu je ta utjeha
malo značila. Bljedoliki, i više nego zadovoljan
sadržajem Nildorove torbe, ga je raspoloženo
uvjeravao da to ionako nije bilo bitno, da su hodali
mnogo tiše no većina šumskih stanovnika i da je po
zvucima šume mogao pouzdano reći da ne vreba
nikakva opasnost.
„Kamo uopće idemo?“ upita tamni vilenjak da skrene
misli na nešto drugo. Nije navikao biti najglasniji u
okolici.
Korith mu je odgovarao preko ramena u trku
„Slijedim upute vašeg vođe. Vodim te u mjesto gdje je
komunikacija sa božanskom ravni najizravnija.“
„Možeš li biti malo određeniji?“ oštrica
frustracije bila je jasna u Shur'zarovom glasu.
„Uskoro ćeš vidjeti i sam, još malo i tamo smo.“
„To mjesto.. ovaj, nije u šumi?“ Tamni vilenjak je
s nepovjerenjem proučavao stabla koja su prolazila
pored njega, osobito pazeći da zaobilazi ona većeg i
starijeg drveća.
„Pa i nije,“ zamisli se poluvilenjak, „Jest u šumi,
ali hram je na proplanku.“
„A što bi značilo...?“ zareži. Gubio je strpljenje.
„Da je na livadi, na čistini. Oko zdanja nema
drveća ili žbunja.“
Shur'zar tiho odahne. Neko vrijeme su trčali u
tišini koju prekine Korithov glas. „Ti si dakle
klerik?“
„Ne baš.“ ratnik zakoluta očima i potisne poriv da
ga udari. Ovaj momak nije bio baš od najbistrijih
koje je susreo.
Korith odjednom zastane, zagledavši se u tamno
Shur'zarovo lice na kojem su se u polusvjetlu noći
vidjele samo crvene zjene, „Kako onda misliš
razgovarati s božanstvima?“
„Ne znam ni sam. Kad stignemo do hrama, vidjet
ću što će mi pasti na pamet.“ slegne ramenima,
„Improvizirat ću.“
Poluvilenjak ga je nekoliko trenutaka netremice
promatrao kao da ne može odlučiti da li se ovaj šali
ili je potpuno poludio. Zatim prošapće pun straha
poput preplašena djeteta, očiju širom otvorenih u jezi
„Vidio sam neke svećenike kojima su spalili
mozak.“
„Mora da su zazivali krivog boga.“ Shur'zar izvije
usne u gorkom smiješku očajnika i tiho doda,
„Nadam se da ću ja poškakljati pravoga.“
***
Ispostavilo se da je hram bio polurazrušeno zdanje
koje je vidjelo bolje dane. Kolonada stupova koja je
prethodila kamenim vratnicama sada se jedva
nazirala kroz visoku travu, a i cijeli jedan zid,
zajedno sa dobrim komadom krova je ležao razasut
po livadi. Barem nije bilo nijednog stabla na vidiku.
Iako ga je Korith uvjeravao da je građevina
stabilna, Shur'zar je oprezno procjenjivao prije no što
bi spustio težinu na smrvljeni kamen, sve dok nije
ušao u još netaknuti dio nekoć raskošno ukrašene
dvorane. Hram mora da je pripadao nekom
vilenjačkom božanstvu – drow je to zaključio po
slikarijama i statuama koje su ovjekovječile prizore iz
lova, životnih ciklusa šume i raznih plesova – no bio je
odavno napušten, čak i od vlastitog božanstva. Po
pričanju Koritha, od tada je oltar, koji je bio namijenjen
za komunikaciju sa bogom-zaštitnikom, ostao kao
otvoreni kanal u nadnaravnu razinu. Shur'zaru kroz
glavu prođe misao da je vilenjački bog ubijen, a njegov
portal ostao na slobodnu upotrebu svakoga i svačega
što je poželjelo zaviriti u ovaj svijet, no nije ju
podijelio sa vodičem. Ni sam nije želio razmišljati što
bi sve u tom slučaju moglo otvoriti vrata na koja se
spremaju zakucati, a pogotovo se nije želio nositi sa
uspaničenim poluvilenjakom. Koja god da je istina
ležala iza porijekla tog portala, više nije bilo važno.
Sada se nije moglo ići natrag.
„Evo oltara.“ posve suvišno ukaže Korith na masivan
blok kamena u stražnjem dijelu dvorane čije
rezbarotine kiše i elementi uopće nisu dotakli. Kao da
je, na samo par koraka od njih, ležao udaljen tko zna
koliko svjetova. „Što mu se više budeš približavao
osjetiti ćeš... prisustvo. Ili nekakav čudan dodir na
koži.. čudan pozadinski zvuk....“
„Shvaćam“ Shur'zar mu rukom signalizira da zastane,
„Ostani ovdje. Dođi jedino ako te pozovem, jesi li
razumio?“
Korith energično kimne, sretan što se ne mora
približavati ukletom mjestu, u isto se vrijeme pažljivo
pozicionirajući blizu izlaza, nervozan poput preplašene
divljači. Bio je spreman dati petama vjetra na najmanji
nagovještaj nevolje. Ratnik je to primijetio, misleći
kako se ipak više drowske prirode od crvenih očiju i
zašiljenih ušiju usadilo u tom mješancu. Zatim zakorači
naprijed.
Shvatio je što mu je bljedoliki pokušavao dočarati. Sa
svakim novim korakom bliže oltaru kao da je ulazio u
drugačiju stvarnost, mekšu, drugačijih boja, oblika i
neobjašnjivih vibracija. Kada se zaustavio pored
mramorne ploče i položio dlanove na nju, uopće se nije
iznenadio što nije bila hladna i tvrda na dodir, već se
lelujala poput vode zlaćanog jezerca. Mjesto je bilo
osvijetljeno, no to nije bila obična svjetlost jer je tamni
vilenjak mogao kroz nju gledati bez boli. Okrenuo se i
kroz blještavu izmaglicu vidio Koritha kako stoji i čeka
ga, čak mu se učinilo da se mješančeve usne miču, ali
do njega nije dopirao nikakav zvuk.
Bez razmišljanja, uronio je ruke u bazen ispred sebe
– prvo prste, pa zapešća i podlaktice sve do laktova.
Zagrabio je kroz tu vodu koja nije bila voda, uzbibao je
no njegova koža nije osjećala liniju valova njene
površine. Postao je dio nje, dio mramora, dio oltara no
to ga nije uznemirilo, učinilo mu se prirodnim. Tražio
je dlanovima dalje i dublje,
napipavao čiju će ruku dohvatiti, čije lice pomilovati,
koji će mu bog odgovoriti. Nagnuo se još više kad
mu se učini da do njega dopire zvuk koji nije
pripadao ovom mjestu. Korithov glas? Okrene se
namrštena čela da vikne na poluvilenjaka da ga
ostavi na miru i tada na muralu ispred sebe, ispred
oltara, ugleda sliku stabla koje je širilo svoje grane
preko cijelog zida, nadnaravno veliko i
hiperrealistično.
„Stajao si uz... vjerujem da to na površini zovu
drvo. Golemo. Ali, opet, ne-drvo... Kloni ga se.“
Kroz omamu Shur'zaru su oči govorile nemoguće –
da se lišće na naslikanom drvetu miče, da se grane
odvajaju od zida i hrle prema njemu da ga dohvate,
prime u kruti zagrljaj, smrve. Tamni vilenjak vrisne,
ali tada mu je glava već bila ispod površine i nikakav
zvuk ne probi se iz njegova grla.
***
Visoka trava se sama razmicala pred njegovim
stopama, poput vode gonjene jakim vjetrom, grane
drveća su se podizale da ga ne dotaknu, lišće čistilo
s njegovog puta. Usputno zamijeti da na praznim,
šupljim nebesima sjaji užareni disk Sunca no to ga se
nije ticalo. Osjećao je da može posegnuti rukom i
smrviti tu kletu grudu svjetla, ugasiti je zauvijek.
Sišao je Podtamlje, put mu je sam nicao pod
nogama. Pješačio je satima, danima, ne osjećajući
strah ili umor. Nekoliko mu se puta učini da je
prošao kroz granitne zidove u svom silasku u utrobu
zemlje, da i sami užasi Podtamlja bježe pred
njegovim dolaskom no vrijeme je za njega teklo
nelinearno, trzavo, isprekidano.
Osjetio ih je prije no što ih je vidio i to ga je
usisalo natrag u stvarnost. Postao je svjestan svoga
tijela, okoline, poznatog hodnika koji je vodio do
ulaza u Utočište. Nije ih još mogao ni vidjeti ni čuti
no znao je da su iza sljedećeg zavoja, da ga čekaju,
napola nervozni, napola u anticipaciji. Zakoračio
je...
... i materijalizirao se iz tame na pedalj od Cal'zta.
„Pozdrav, uvažena braćo!“ unio je zubati kez u lice
prestravljenog čarobnjaka. Nedaleko njega, Nildor se
mašio u džep za komponentama obrambene čarolije,
no u Shur'zarovim očima izgledao je očajnički spor i
nespretan. Kako mu je to do sada promicalo?
„Nema potrebe za tim,“ ratnik pomirbeno podiže
otvorene dlanove bez trunčice straha, što blizance još
više prenerazi. „To sam samo ja.“
„J-jesi li pronašao bljedolikog?“ mlađi brat se prvi
snašao, nastojeći povratiti narušeno dostojanstvo.
Shur'zar kimne, strgne amajliju s vrata i podigne je
visoko da ju braća dobro vide. Žućkasti kamen se
neodređeno sjajio u tami, kao da se budi iz duboka sna.
Isto kao što je znao da su ovdje prije nego što ih je
vidio, znao je i razlog njihovog odbora za doček a on
nije imao nikakve veze sa stražarenjem na granicama
Utočišta. „Šalje vam ovo za predanu robu. Evo vam ga,
pa ga pravedno podijelite.“ Otvori prste i pusti ogrlicu
da padne ispred njegovih nogu pa zakorači preko nje i
prođe između dva identična lica koja su ga promatrala
u jednakoj, nijemoj nevjerici.
Takav bezobrazluk bilo je nezamislivo tolerirati, no
nijedan se čarobnjak nije mogao odlučiti da krene za
Shur'zarom i kazni ga te prepusti bratu da se pobrine za
amulet. Ratnik kao da je čuo neverbalnu prepirku i
komešanje njihovih misli i to ga natjera da se potajice
pakosno naceri njihovoj pohlepi.
„Wod'ree ne izlazi iz kule od kada si otišao, navodno
ne može uspostaviti kontakt sa bljedolikim putem
kristala.“ zlobno dovikne jedan od dvojice magova u
leđa ratnika koja su se udaljavala niz hodnik. Shur'zar
pomisli kako bi bilo krajnje neobično da se Korith javi,
obzirom da su mu udovi bili razbacani u krugu od deset
metara po ruševinama. „Kyorli su dobili naredbu da te
sprovedu k njemu čim stupiš na teritorij Utočišta. Jesi li
uopće vidio hram? Gdje ti je taj bog po kojeg si išao?!“
„Ne brinite za mene.“ odmahne rukom bez da se
okrene i u sebi doda. „Radije se bojte za vlastite
živote.“ Nije zastao kada ga je i drugi brat zazvao,
naređujući mu da se vrati, niti je usporio kada su
hodnik ispunile eksplozije svjetlosti i energetskih
naboja. To ionako nije bila njegova bitka.
***
Pred zidom na kojem se nalazio ulaz ovog puta nije
trebao izgovarati lozinku – Nathaste je već stajala
ondje bez zaštitnog ogrtača, obaviještena od izvidnice.
Nestrpljivo se premještala s noge na nogu, čekajući da
joj priđe. Jedva da je mogla vjerovati svojim očima dok
je Shur'zar odmjerenim koracima bez žurbe kratio
razdaljinu među njima. Hodao je - ne – šetao je
hodnikom Podtamlja samouvjerenošću kakvu malo koji
drow pokazuje u vlastitom domu, uvijek napola
očekujući prepad iz zasjede. Visoka žena suzi oči,
oprezno ga proučavajući. Izgledao je isto kao kad je
otišao, nije sa sobom donio nikakve ikone ili strane
predmete, ali nešto oko njega nije bilo kao prije…
„Pretpostavljam da me vođa očekuje,“ neiskren
osmjeh umjesto pozdrava. „a ne želim ga ostaviti da
čeka.“
„Ti... gdje si bio? Zašto si se tako brzo vratio?“
zjene su joj lutale po njegovom licu, odjeći, opremi
tražeći bilo kakav trag koji će ga odati. „Jesi li
uspio...?“ Nije mogla završiti pitanje, previše je
strepila od odgovora.
„Pa... i da i ne.“ zagonetno namigne Shur'zar i
rukom pokaže ka zidu. „Hoćemo li?“
Nathaste kucne trozubom o kamen, ne skidajući
pogled sa muškarca. Nije izgledao prosvijetljen, no
bio je presamouvjeren za nekoga tko se ne vraća bez
aduta u rukavu. On se odjednom trgne, kao da je čuo
njoj nečujan poziv i blago ali čvrsto je gurne u leđa.
„Idi, dolazim za tobom.“
„Ali, što...?“
„Samo još jedna stvar i ulazim.“ lice mu je nosilo
neutralan izraz, no iza njega se krilo nešto smrtno
ozbiljno, nešto što nije trpjelo suprotstavljanje. I
prije no što je razmislila o tome što radi, kapetanica
je već zatvorila oči i uronila u rastočenu stijenu.
Shur'zar se okrenuo na vrijeme da vidi čarobnjaka
koji mu je dolazio u susret iz grotla hodnika.
Njegova odjeća i kosa vonjale su na palež i izgledale
su otrcano i uništeno. Nekad njegovana koža sada je
na dijelovima njegovog lica visjela u krpama,
nabubrena i izjedena kiselinom. Oko vrata mu se
sjajio amulet, šireći po prsima maga treperavi sjaj, sit
od krvi – bratoubojičina nagrada.
„Pozdrav, Nildore.“ ravno će ratnik. Iz
čarobnjakovog grla dopre krkljanje koje je bio zvuk
najbliži smijehu kojeg su njegove oštećene glasnice
mogle proizvesti. Iako teško ranjen, regenerativne
čarolije već su počele rad na uspostavljanju njegovog
prijašnjeg obličja. Podiže drhtavu ruku na kojoj se
presijavao prsten žutog oka.
„Što, zbog ovog?“ poluživi mag se isceri, što i nije
bilo teško obzirom da su mu se usnice otopile i
otpale. „Pohlepni gad. Ta prokleta nesposobna
budala htjela je i prsten i amulet.... pa sam mu uzeo
sve.“
Cal'zt se opasno zaljulja pa ponovo uspostavi
ravnotežu, no iako ga je tijelo izdavalo, oči su mu
lucidno sjale. „Vidim što si...“ hrapavo prošapće,
„Neću dopustiti... da klerici ponovo zavladaju...
Magija nam je dovoljna." Jedan prst, koji nije bio
mnogo više nego kost, ispruži se u ratnikovom
smjeru i obavije svjetlošću. "UMRI!"
„Reci mi Cal'zte,“ reče Shur'zar dok se kugla
energije ni iz čega uskovitlala i stala rasti na njegovu
dlanu naoko bez ikakvog svjesnog napora, „Jesi li više
uživao u izvojevanju amuleta ili u ubijanju brata?“
Cal'zt je, unatoč ranama, sačuvao bistar um i vješte
ruke. Bio je na pola puta do zgotovljenja klupka munja,
kad podrugljivo odgovori: „A što bi TI rekao?“
„Tako sam i mislio.“ Shur'zar snagom misli u
čarobnjaka uputi nevidljivu ruku koja ga je jednostavno
zbrisala iz postojanja, bez spektakularnih eksplozija,
svjetala ili buke. Jednostavno je nestao kao da ga nikad
i nije bilo.
***
Progurao se kroz masu stanovnika koji su se
spontano okupili oko kule, još ne otvoreno
neprijateljski, ali u preludiju nečeg ishitrenog.
Nasilnog. Vjerojatno su podsvjesno naslutili da je došlo
vrijeme promjena.
U Wod'reevu prijemnu dvoranu nahrupio je prije
Nathaste koja je jedva održavala njegov tempo.
Impozantnog vođu našao je oslonjenog rukama o stol,
kako uzaludno bulji u komunikacijski kristal koji je
neobjašnjivo zamuknuo i nerazumljivo priča sam sebi u
bradu. Gubio je vlast i, izgleda, vlastiti razum.
„Zaboravi bljedolikog.“ Shur'zaru nije bilo do
pozdravnog protokola. „Ne treba nam.“
Kad ga je spazio, Wod'ree rezignirano lupi šakama o
stol, čvorajući mesnate ruke i žestoko tresući svoju
izdašnu mješinu. „Što se, u ime devet Paklova,
događa!? Smrdljivi mješanac šuti, u Utočištu je
poluratno stanje, ljudi su na ulicama, dva najbolja
čarobnjaka se ne javljaju, a onda se još ti došetavaš da
mi kažeš koga trebam ili ne trebam!?“
"Odsada, kada ti nešto kažem, poslušaj me." poklopi
ga Shur'zarov odgovor lišen emocija. Nathaste u
zaprepaštenju zine, ne vjerujući u to što je čula.
Lice krupnog drowa sjalo se jarko bijelo u
infracrvenom spektru, bio je na rubu mahnitosti,
spreman da preskoči stol i baci se za vrat pridošlici.
Uto se sobom prolomi ženski glas koji je parao uši:
„Što radite, zar ste obojica sišli s uma!?“
vratu prijetile rasprskavanjem. Vani je gomila
postajala sve glasnija, otkucavale su zadnje sekunde
prije njegovog pada.
„Zar ne vidiš?“ zaklinjala ga je krhka žena, ne
dajući se smesti, „Pogledaj ga!“
„O da, vidjet će on mene izbliza!“ odgurne je lako
poput svilene koprene i zagrabi prema Shur'zaru.
Stojeći iza ratnika, Nathaste je stegnula svoj trozub i
drugom rukom posegla za sputavajućom mrežom na
pojasu, dok su joj oči letjele s Wod'rrea na Iraealu i
natrag. Ako se dohvate, sada će biti vrijeme da
pokaže kome od njih ona i kyorli prisežu svoju
odanost.
No Svećenica nije bila izbačena iz bitke. Okrugli
stol zadrhti i okrene se Wod'reeu ravno u lice,
prisiljavajući ga unatrag do zida, gdje ga je držao
zarobljenog poput kukca između tla i potplata cipele.
„Rekoh ti da ohladiš tu svoju usijanu glavu.“ Stara
žena je održala dostojanstvo u glasu i držanju. Tko
zna što je ta sve preživjela, za nju je veliki Wod'ree
bio tek seoski deran. „Pogledaj ga bolje.“
Wod'reeove divlje oči fiksirale su Shur'zara preko
ruba stola, dok se mahnito koprcao da se izbavi. „Što
se tu ima za vidjeti?“ prezrivo prosikće,
„THALACK'VEL!“
Iz nevidljivih utora u zidu izlete tri strelice sa
minijaturnim eksplozivnim nabojem, usmjerene u
stariju ženu. Reagirala je na vrijeme i skrenula
njihove putanje šaljući iz u suprotni zid, no sićušna
su oružja učinila svoje – Inraealina koncentracija
popustila je dovoljno da Wod'ree tresne stolom o
pod, preskoči ga i kroz eksploziju triješća se zaleti na
ratnika koji je i dalje nepomično stajao.
„Ne bojim te se.“ reče on ledeno, kada su vođine
šake bile na korak od njegova grla.
Krupni drow prvo uspori, pa zastane zbunjenog
izraza. „T-trebao bi.“ procijedi kroz usne i ne čuvši
sama sebe, tonuvši u Shur'zarove oči, upijajući
njegovu intenzivnu auru. Zatim, kao pokošen, padne
na koljena.
„Ne prepoznaješ li vlastitog boga, Wod'ree?“ upita
ratnik s visoka. „Onoga koji se u meni utjelovio?“
Iraeala je uletjela iz sporedne odaje i stala među
dvojcu koja su se fiksirala tvrdim, mračnim pogledima.
Nijedan nije htio popustiti. Unatoč intervenciji
Svećenice, bilo je jasno da situacija izmiče kontroli.
„Vidim.“ zadršće, skupivši se na podu kako se
tresao samo pred bijesom Llothinih svećenica i
pritisne čelo o tlo „Sada vidim. Oprosti mi!“
„Usuđuje se doći mi na oči praznih ruku!? Makni se
da ga rasporim, to će mi biti zadnji užitak u životu!“
urlao je Wod'ree preko stola dok su mu žile na
Shur'zar, ili onaj koji je prije bio Shur'zar, položi
dlan na njegovu masivnu glavu. „Oprošteno ti je, no
uvidjet ćeš da ćeš iskupljenje mukotrpno zaraditi.“
surovo se naceri, a veliki drow i ne usudi se pogledati
ga u lice. Da iznašao hrabrosti pogledati uvis, vidio bi
kako niču i ubrzano rastu pramenovi koje je sa
Shur'zarove glave iščupao vlastitom rukom. „Poslan
sam da pronesem Novu riječ i budem joj glavni tumač.
Od sada počinje novo doba! Novo Pleme je dobilo
zaštitnika!“
„Da! Pozdravite svojeg novog boga!“ grlo mu je
gorjelo svakim udisajem sirove moći. Zabacio je
glavu i zazvao nijemi kameni svod nad sobom, ne
hajući hoće li izazvati nečiju neželjenu pozornost.
„Na koljena i molite za moju naklonost, MOLITE
ZA SVOJE ŽIVOTE!
Rađao se iznova. Izgubio je strah, izgubio je život.
Inareala damski podigne skutove svoje duge haljine i
otmjeno se nakloni, okrenuvši jedro u povoljniji vjetar
po tko zna koji put u svom dugom životu. Pogledi su
im se sreli i Shur'zar lagano kimne - razumjeli su se.
Tada se okrene k Nathasti. Vojnici su se lako mogli
pobuniti protiv ponovne uspostave vlasti izaslanika
hirovitih bogova, njima su klerikalne moći bile jednake
magiji – neshvatljive i neupotrebljive.
Visoka kapetanica ga je neko vrijeme netremice
proučavala svojim znalačkim plamenim očima, pa je
konačno spustila bojni trozub i s uzdahom rekla „Nikad
mi se nije sviđalo kako su kyorlije od elite pretvorili u
jedinice milicije za čuvanje reda. Prisežemo ti
odanost.“
On joj se blago nasmije, s distancom polubožanstva,
pa pogleda i drugu ženu. S jedne je strane imao mudru i
iskusnu savjetnicu, a s druge mladu i žestoku ratnicu
koje će se međusobno boriti za njegovu naklonost i
vjerojatno za mjesto u njegovoj postelji. Oči mu se
spuste na Wod'reea koji je još uvijek skrušeno klečao
na podu. Imao je i dostojnog političkog rivala koji će
ga mrziti i osigurati da se nikada ne opusti, ni fizički ni
intelektualno. Sve je počelo izgledati kao Grad u
malom, samo što je Shur'zar sada odabirao zaigrati
igru, pomicati figure po ploči.
Konačno, imao je obilje.
Uspravnih leđa i s dostojanstvom koje taj plebejac
nikad do sada nije ispoljio, Shur'zar izađe na terasu
kule. Njegov oštar pogled zaokruži po Utočištu koje je
sa vidikovca Wod'reeovog brloga ležalo rasprostrto kao
na dlanu. Sve je ovo bilo njegovo. Stotinjak predanih
sljedbenika, svaki spreman položiti svoj život pred
njegove noge. I, još slađe, živote svojih bližnjih. Toliko
slijepog obožavanja, ufanja, povjerenja... Stajao je i
gledao u more okupljenih, njegove nasuprot desetina
parova očiju.
Shur'zar je u sebe primao njihovu energiju,
opijao se njihovom snagom i konačno počeo shvaćati
što znači biti Bog. Drowska priroda u njemu se probudi
i na licu mu se rascvjeta osmijeh – u početku blažen i
nadahnut, da bi se pretvorio u kez pa u grohotan,
samozadovoljan smijeh što je više kusao slatkoću moći.
Ruke mu same sunu u zrak i desetine grla u podnožju
pozdravi ga zaglušujućim klicanjem kao jedno.
Ostala je samo besmrtnost.
„Bez Boga“ (c) 2009. by Marija Serdar
Tihana nam dolazi iz Zadra. Trenutno završava
komunikologiju, piše poeziju, prozu i kritiku koje je i
objavljivala u književnim časopisima Riječi, Zarez, RE,
Split Mind te elektronskim časopisima Balkanski
književni glasnik i Libartes. Poezija joj je uvrštena u
zbornike Rukopisi 33 i Bundolo offline 2.
I
Sakriti se u pokoji sunčani dan i pustiti refleksiju da mi
prividno vrati sjaj kojeg sam dala za sitniš , podala se
sitnom slovu svoje omerte.
To će biti dovoljno.
Drukčijim kutom gledanja izobličiti pustoš ceste koja me
zadnjeg puta vodila u pakao. Za taj sam pakao pažljivo
odabrala odjeću, šminka je bila skorena već pri dolasku, a
zadnji noćni mrak je bilježio drske otkucaje mojih
potpetica. Drske u strahu. Sunce je sjalo tamo daleko,
kroz maglu i neka me ruka blagoslovila dvogodišnjim
nepovratkom. A sada odlazim opet.
Gledati kroz prozor akvarel nemoći u kojem se samo
nebo promijeni svakih nekoliko kilometara, a kuće ne
postoje, domovi su daleko s obje strane, negdje možda
postoji more ako ga nisam sanjala. Jer sve je moguće kad
se zađe u dvostruki tunel, i nastavi putovati s onim
preostalim u sebi. Oči su mi tamne kad odlazim. Kad
dolazim. Svejedno je. Samo stvar gledišta.
Kad bi bila noć, brojala bih uspomene tankim šalom
nasumično odabranih, ali uvijek ubitačnih pjesama koje
će me jednom zadaviti kao Isidoru Duncan u jednoj
vožnji između dvije točke od nikuda.
Noć će pasti na promjenu, i bojat ću se ledenih plahti i
zvukova kao zadnji put, možda se na tren opipam da se
podsjetim da to jesam ja. Nenaviknuta na odvajanja od
sebe, ja koja nikad neću preletjeti ocean jer u meni ima
nešto malograđansko, a to je moj strah, on je posve
primitivan i traži iste takve ljude kao štitove, moj strah
me čini osobom kakve u svoja dva kuta sigurnosti inače
nemilice blatim, moj strah će me jednom učiniti i kurvom
i ubojicom.
No ne budimo pesimisti. Postoji toliko elegantnih riječi
kojima još stignemo zamazati kapke i navlažiti usne.
Pokušat ćemo s drugim pjesmama uhvatiti neki groteskni
kadar i prebaciti par slutnji u koju konkretnu psovku ili
samo smijeh koji se ne troši na zavojima, pogled
usmjeriti u svoje ruke jer prozori nisu stvoreni za
senzibilce, prozori su sasvim životne ubojice beživotnih
pogleda.
Ako stignemo prije straha.
II
Netko svira tvoju pjesmu , a ti se bojiš.
Mrak je potrebniji nego kisik i žamor se povlači s jednim
i drugim ostavljajući te golu u bolestima dosanjanjog sna.
Još par koraka i nastati će tišina. Tišine se bojiš , bojiš
kao svog imena kad nešto pođe po zlu. Svaki pokret
postaje dramski čin. Zvuk upaljača u noći odjekuje
cestama. U najdubljem mraku najdalje pustopoljine ti ćeš
se uvijek bojati samo sebe. Potajno se nadati i manijaku i
duhovima i svim onim pričama kojima su te paranoične
bake strašile, samo da ti dopuste da se noćas ne susretneš
sa odjecima svojih ne-misli. Jer tada i misli odlaze, s
onim žamorom nestaju u dubinu koju ostavljaš iza sebe,
sve te ostavlja samu, da konačno padneš. Samo čekaš
šapat. Vip prostorije bolesnih umova tada su prijeka
potreba. Skinut ćeš sve obzire, uskočiti u neki lik koji je
na 134 stranici romana sasvim dobro prošao ili kojeg je
pred kraj filma spasio jedan banalni titl .
Sve te nagoni da se pozdraviš još jednom sa sobom i
kažeš ljubazno, kao najvećem strancu čiju gestu prezireš,
ne hvala. Ne, hvala. Bacaš se na najteže zadatke i osjećaš
se ponovno živom, sve je na mjestu, netko svira tvoju
pjesmu , a ti se bojiš, bojiš se da će ti netko oduzeti pravo
na ekskluzivu emocije. I opet je subjekt izvan tebe, svaki
korak ka cilju kojeg ne ostvaruješ voljom polako utišava
zvocanje straha da ćeš jednom opet morati sresti sebe i da
nijednog morbidnog izlaza neće više biti osim tebe same i
svih bezvrijednih naučenih vještina.
Netko će svirati tvoju pjesmu, a ti je nećeš prepoznati.
"Ako stignemo prije straha" (c) 2009. by Tihana Gambiraža
Priča
STRAŽARSKA DUŽNOST
by Boris Hrženjak
Boris je također jedan od onih autora koji je s nama od prvog broja. Ovog
puta predstavljamo vam jedanu od mračnijih sf priča iz njegova opusa.
Svijet u kojem se događa radnja osmislio je još davno, ipak na naš nagovor,
odlučio mu se vratiti još jednom.
Mikhail se sjećao kad je stražarska dužnost na
Ogradi bila stvar prestiža. Nekoć je i sam spomen
Stražara vlažio ženske gaćice i izazivao zavist
muškaraca. Bila su to dobra vremena. On pogleda na
kompjuterski zaslon na kojem su se nalazili deseci
izvještaja koji su se u realnom vremenu ispisivali kako
god bi neki od skenerskih instrumenata obavio svoj dio
posla. Svi su izvještaji bili dosadno zeleni. Ni traga
crvene, opasne, boje. Zapravo, crvene boje popračene
zvukom alarma nije bilo već nekoliko godina. Mašine
su izgleda odustale, govorili su neki. Pobijedili su rat,
govorili su drugi. Ne treba se opuštati, brinuli su treći.
Mikhailu to ništa nije značilo, on je samo znao da se
njegov glamurozni posao pretvorio u dosadno sjedenje
po dva tjedna (koliko često su se mijenali stražari) u
stolici na Tornju i brigu o tome da svi kompjuterski
sustavi rade kako treba. Nedavno su započele i priče o
potrebnosti tog radnog mjesta. Prije je osjećao toplinu
plazme kako mu prži lice dok su njegove strojnice
pretvarale salve robota u zakovice i metalni otpad, a
sad su mu lice grijali hladnjaci za nadzorne sustave
koji su danonočno pretraživali perimetar u Zoni. Čak
su i ime promijenili. Ono, što su vojnici prozvali Zonom
Smrti, birokrati i političari su sad zvali Izolirana Zona.
Valjda nije bilo prigodno za mirnodobsko vrijeme.
Nikakve aluzije na smrt i krvoproliće nisu privlačne ako
ne trebaš motivirati trupe.
Možda nije bilo profesionalno i korektno, ali Mikhail si
je dopustio svaku večer prije spavanja šalicu viskija
dok je vršio obaveznu, dnevnu dijagnostiku nadzornih
sustava. Upravo je bio praznio drugu rundu i počeo
osjećati poznati ugriz alkohola u ramenima, nešto što
je zavolio otkako su mu dani postali jednolični i prazni.
Osamljeni. Jedina interakcija s drugim ljudskim bićem
bila je ona kad je propuštao odrede Čistača koji su
odlazili svakog jutra u Zonu u potragu za ostacima
borbenih mašina, te navečer kad su se ti isti odredi
vraćali natrag. Možda su ove runde od dva tjedna u
Tornju bile previše za njega sad kad nije bilo borbe.
Možda je njegovo mjesto stvarno postalo suvišno,
beskorisno. Možda mu uopće neće biti žao kad ga
jednom ukinu i pošalju ga za stol u nekom vojnom
uredu u bazi. Možda...
Oštar zvuk alarma prenuo ga je iz razmišljanja.
Upozoravajuće, crveno svijetlo treptalo je s njegova
zaslona i na trenutak Mikhail je ostao hipnotizirano
gledati u njega, kao da ne zna što da radi. Odjednom
se katapultirao iz naslonjača, prosipavši ono malo
viskija koji je ostao na dnu šalice i opsovao. Pogledao
je u crvenim slovima ispisani izvještaj koji je
nagovještao približavanje neidentificirane osobe iz
pravca Izolirane Zone prema Ogradi. Svi su vojnici
imali u sebi podkožni, identifikacijski čip pa je odmah
bilo jasno da nije jedan od njih. Krupnim je korakom
prešao prostoriju do drugog terminala i pokretom
ruke aktivirao holoprojektor koji mu je pokazao
grafički prikaz onoga što su nadzorni sustavi
pronašli.
Malena djevojčica, od desetak godina kako je
procijenio Mikhail, hodala je onim vijugavim korakom
kakvog imaju samo djeca, u jednoj ruci držeći
plišanog medvjedića, dok se s drugom grebla po
nosu. Njena bijela haljinica s cvjetnim uzorkom bila
je poderana od struka na niže, a na nogama su se
mogli vidjeti tragovi krvi. Mikhail opet opsuje. Koji
kurac da sada radi? Po protokolu bi trebao oglasiti
opći alarm, ali ako se sva sila vojne mašinerije
pokrene radi toga što je on bio predoslovan, ne
samo da bi ispao nesposoban nego mu to ostali
Čuvari nikad ne bi zaboravili, do kraja života bi ga
podbadali kako ga je uplašila desetogodišnja
djevojčica. Već je mogao zamisliti kako ga u
ormariću u vojarni dočekuju medvjedići, šarene
vrpce, šećerna vuna i štogod bi im već palo na
pamet. Nervozno otpuhne gledajući holoprikaz
djevojčice i odlučno kimne glavom kao da je sa
sobom raščistio nešto i uputi se kroz vrata prema
oružarnici.
***
Egzoskelet se nikad nije ubrajao među ugodnije
komade vojne opreme. No, s druge strane, radilo se
možda o najvažnijem komadu vojnog arsenala koji
je ljudima omogućio obranu od strojeva. Iako nije
imao istu brzinu kao izviđačke Strijele, niti vatrenu
moć tenka paučnjaka, jedan vojnik u egzoskeletu
mogao se nositi sa svakim od njih u borbi jedan na
jedan. Činjenica da se u tom oklopu nalazio čovjek
bila je istovremeno njegova najveća mana, kao i
jedina prednost. Koliko god strojevi bili brži i jači,
falila im je ona moć apstraktnog razmišljanja koja je
pravila svu razliku u borbi. Ljudi su jednostavno bili
kreativniji i domišljatiji. Oni koji to nisu bili brzo bi
ostavili malo pohabani egzoskelet nekom drugom na
korištenje.
Trebalo mu je jedno vrijeme da pokrene sve
potrebne sustave jer oprema već dugo nije bila u
funkciji, a iako je imao obvezu redovito održavati i
provjeravati opremu, Mikhail je upravo požalio što to
nije radio. Obećao si je da mu se to više neće dogoditi.
Da se stvarno radi o hitnom slučaju, ovakvi propusti bi
ga stajali glave. Ili još gore, posla, kad bi se sve
završilo i glavešine u Upravi počele postavljati pitanja.
Kad je napokon izašao kroz vrata koja vode u Zonu,
djevojčica se po skeneru približila na manje od
petnaest kilometara od Ograde. Prvo je provjerio da
sve u odijelu radi kako treba, a potom podesio brzinu
na maksimum i potrčao. Egzoskelet ga je ponio na
putovanje od dvije minute, koliko mu je bilo potrebno
da prijeđe udaljenost od
petnaest kilometara.
Zaustavio se nekoliko desetaka metara ispred nje i
polako prišao bliže da ju ne zatrpa finom, sivom
prašinom koja je prekrivala skoro cijeli prostor Zone.
Curica se zaustavila i promatrala ga razrogačenim
očima dok se približavao.
olupinu nekog od strojeva na kojoj bi mogli zaraditi,
a neki su se jednostavno išli dokazivati. Čak i da su
pobijedili u ratu, što još nitko nije mogao sa
sigurnošću izjaviti, u Zoni je bilo još dovoljno aktivnih
strojeva, zamki i drugih opasnosti zbog kojih će to
područje desetljećima biti zatvoreno za javnost. Ići
tamo bez pratnje bilo je dovoljno glupo, a voditi sa
sobom dječicu od deset godina bilo je jebeno
retardirano.
„Jesi gladna?“ reče on odjednom primjetivši da je
curica prilično koščata i tanka. Vjerojatno nije jela
danima. Opet dobije kimanje glavom kao odgovor.
„Hajde, dođi ovamo, bit ćemo brži ako te budem
nosio.“
***
„Hej, malena!“ poviče Mikhail kad je došao dovoljno
blizu da ga je mogla čuti. „Što ti radiš ovdje?“
Curica naglo spusti pogled na svog medvjedića i
napuči usne. Mikhail je morao postaviti pitanje još dva
puta prije nego je shvatio da ona odgovara, ali tiho.
Uspio ju je razumjeti tek kad je pojačao glasnoću
zvuka na odijelu.
„Izgubila sam se.“ reče ona opet.
„Jesi sama?“ upita on što je nježnije mogao. Nije nikad
bio ubrajan među osjećajne muškarce pa se osjetio
kao da je malo na klimavom tlu ovdje. Ovom djetetu
treba stručna (i ženska) pomoć, pomisli on.
Djevojčica samo potvrdno kimne glavom, lagano se
ljuljajući na petama i pogleda fiksiranog na svoju
igračku. Mikhail se pitao da li pronalazi neku sigurnost
u njemu ili je samo sramežljiva.
„Gdje su ti roditelji?“
Šutjela je, ali se ljuljanje zaustavilo i sad je stajala
poput kipa, bezizražajnog lica.
„Bila si s njima tamo negdje, je l'?“ ponovno upita
Mikhail i rukom neodređeno mahne iz smjera iz kojeg
je došla.
Kimnula je, ali ništa nije rekla.
„Naišli ste na strojeve?“
Njena dugačka, crna kosa bila je skorena od znoja,
krvi i prašine. Mikhail ju je šutke gledao dok je mirno
sjedila čekajući ga da ispuni izvještaj i pošalje ga
Upravi. Ako je dobro shvatio iz njenog pričanja dok
je halapljivo gutala ogromne količine mlijeka i vojnih,
hranjivih pločica, roditelji su joj bili nekakvi
znanstvenici koji su otišli u Zonu po potvrdu svojih
teorija, no ona nije znala o kakvim se teorijama
radilo niti kojom su se znanošću oni bavili. Nije uspio
saznati ni koliko dugo je Paulenka (tako je rekla da
se zove) tumarala ogromnim, razrušenim prostorima
Zone niti kako su joj roditelji poginuli. Samo je rekla
da je bila jaka svijetlost i da su nestali. Po svemu
sudeći, radilo se o nekoj vrsti mine, a sama
Providnost je zaslužna što i ona nije stradala s
njima. Pa, na kraju krajeva, zašto bi ona plaćala za
glupost svojih roditelja?
„Je l' bolje sada?“ upita ju on i za uzvrat dobije
sramežljivi osmijeh i veselo mahanje nogama.
Očigledno je živnula otkako je dobila priliku napiti se
i najesti. Promatrala je uokolo svojim kestenjastim
očima i svako malo prekinula Mikhaila u pisanju da
bi ga upitala što koji dio opreme radi. On joj je
strpljivo (za razliku od svoje uobičajene osobnosti) i
detaljno opisivao svaki uređaj, jednako ozbiljno kao
što bi to učinio i za bilo koju drugu odraslu osobu.
Mrzio je ljude koji s visine pričaju djeci kao da se
radi o slaboumnim osobama ili im tepajući stvaraju
naviku govorne mane. Još davno si je obećao da
ako bude imao svoju djecu, nikad neće nikome
dopustiti da tako priča s njima.
Opet kimanje.
Mikhail izdahne, razdraženo kimajući glavom. Uvijek
ga je frustrirala ljudska glupost, ali ovakav oblik
idiotizma je u posljednje vrijeme postajao gotovo
zarazan. Deseci, možda čak i stotine ljudi, su počele
probijati slabo čuvani perimetar na nekim područjima i
ilegalno ulaziti u Zonu u potrazi za tko zna čime. Neki
su bili znatiželjni, neki su se pohlepno nadali da će
naići na neki komad zaboravljene vojne opreme ili
Taman kad je završio izvještaj i poslao ga, Paulenka
mu se pojavila pored ramena i vireći na ekran
njegovog terminala izjavila da je žedna.
„Pa sad si popila litru mlijeka.“ zapanjeno će Mikhail.
Dječji je apetit bio nevjerojatan. Ona samo skromno
slegne ramenima kao da želi reći a što da ja tu
radim?
Mikhail se nasmije i protrlja joj kosu. „Pričekaj ovdje,
sad ću se vratiti.“ Paulenka ga je s radosnim
osmijehom promatrala kako izlazi kroz vrata. Prije
nego je zašao za dovratak, okrenuo se prema njoj i
namignuo joj.
Zahihotala se.
Baš ima krasan, zvonki glasić, pomisli Mikhail.
izvući ruku iz terminala. Stisak oko gležnja je
popustio, ali taman kad se htio pridići, vrh kraka se
pretvorio u grabilicu koja ga je uhvatila za lice i
pritisnula toliko jako da se nije mogao zaustaviti od
vrištanja. Podigla ga je kao da nije imao nikakvu
težinu i zavitlala s njegovim tijelom prema vratima.
Zadnje što je osjetio prije nego je izgubio svijest je
kako leti kroz zrak, kroz vrata i niz stepenice, sve
dok se nije zaustavio na komandnoj ploči kod
oružarnice.
***
***
U kantini je priredio pladanj sa svim vrstama kompota,
narezaka i sokova koje je mogao pronaći, a za sebe je
iskopao jednu od onih malih pakovanja whiskeya koje
je zvao piće za hitne slučajeve. Nakon kratkog
razmišljanja, uzeo je jednu od limenki soka te isipao
pola tekućine kroz jedan od prozora i usipao whiskey
unutra. Nije bilo potrebe da loše djeluje na dijete. Iako
nije baš bio uvjeren da bi joj prizor muškarca koji uživa
u alkoholnom piću bio išta strašniji od onoga što je
prošla u zadnje vrijeme. No, za svaki slučaj.
Popeo se natrag do kontrolne sobe gdje je ostavio
djevojčicu i svečano ušetao noseći pladanj. Paulenka
ga nije ni pogledala, prčkala je po glavnom terminalu,
a na ekranu su se velikom brzinom mijenjale
informacije i dokumenti. Osjetljivi dokumenti. Kako je
samo otvorila neke od njih, pitao se. Znao je da su bili
zaštićeni lozinkom.
„Hej!“ povikao je oštrim glasom, onako kako je njegov
otac vikao na njega kad bi napravio kakvu
nepodopštinu. Jedan dio njega nasmijao se samom
sebi, podsjećajući ga kako ga je mrzio zbog takvog
deranja. „Ne diraj to! Što to...“
Glas mu je zamro negdje u dubini grla, a pladanj se
opasno nakrivio u rukama kad je Paulenka okrenula
lice prema njemu. Njene kestenjaste oči sad su
svijetlile plavkastom svijetlošću, negdje iz dubine
duplji, a izraz lica nikako dječji. Shvatio je odjednom da
joj se glava okrenula pod neprirodnim kutom, jer je
tijelo ostalo okrenuto prema terminalu. Dok je tako
gledala prema njemu, bez riječi, jedna ruka joj je
nezaustavno sortirala podatke na ekranu, a drugu je
ugurala u utičnicu na terminalu. Od šake do lakta,
njena ruka više nije bila od krvi i mesa, nego je
nalikovala na metalni krak hobotnice.
Mikhail ispusti pladanj i skoči prema mjestu gdje je
ostavio svoje oružje, dok je pisao izvještaj. Drška
pištolja mu je već bila u ruci prije nego je pladanj pao
na pod no nije ga uspio podići. Nešto ga je naglo
trznulo prema dolje i srušilo na pod. Pištolj je odletio u
zrak i pao negdje iza terminala uz metalni klang.
Mikhail pogleda prema svojoj nozi i ugleda dugački
krak koji ga je poput biča obuhvatio oko gležnja.
Paulenka se nije pomakla sa svog mjesta ali je morala,
Probudila ga je bol u lijevom ramenu koja mu je
poput strujnog udara paralizirala tijelo kad ga je
pokušao pomaknuti. Zastenjao je i pokušao
razbistriti vid. Trebalo mu je nekoliko sekundi da
shvati da mu niz lice ne curi znoj nego krv. Pričekao
je da mu se vrati dio snage u tijelo prije nego je
ponovo pokušao pokrenuti ruke. Oštar ubod boli u
lijevom ramenu obavijestio je da je bolje da koristi
desnu ruku za oslanjanje. Uspio se s mukom pridići
toliko da se nasloni leđima na zid. Ispod sebe je
ostavio zabrinjavajuće veliku lokvu krvi.
Ok, nije ti prvi put da si ranjen, procijeni štetu.
Pogled na lijevo utvrdio je vjerojatni lom ramena, a
pipanjem po glavi je osjetio veliki rez iznad čela iz
kojeg je neprekidno curila krv. Opsovao je i ispljunuo
slinu punu krvi. Kako je mogao biti tako glup? Kao
da se radi o novaku, a ne nekome tko je vidio
bojišnicu i sudjelovao u desecima akcija. Možda i
stotinama. Okorjeli ratnik prevaren kao jebena
školarka. Ironija mu navuče osmijeh na lice. Na
kratko.
Pokušao se pridići na noge i utvrdi da mu je i lijevi
gležanj iščašen. No, krasno. Hopšući na jednoj,
također bolnoj nozi i pridržavajući se desnom rukom
za zidove, ušao je u oružarnicu i otvorio ormarić za
prvu pomoć. Prvo što je izvadio iz ormarića je tuljac
sa tabletama protiv bolova i odmah ubacio dvije u
usta. Znao je da će djelovanje biti brzo jer se radilo
o vojnom izdanju tableta, posebno jakih. Nadao se
samo da mu njihovo djelovanje neće zamagliti um i
rasuđivanje, kao što je to bio slučaj s nekim od
lijekova koje je znao primiti u prošlosti.
Uspio je imobilizirati nogu i rame taman kad su
tablete počele djelovati. Ranu na glavi zakrpao je
sinteskinom i ubrizgao u sebe dva hipospreja s
vojnom edicijom stimulansa. Imao je osjećaj da će
mu trebati. Jebeni roboti.
Cijelo vrijeme je znao da rat nije gotov, štogod drugi
pričali i čemu se god neki nadali. Rat nije i neće biti
gotov dok ne budu mogli hodati ulicama
Machinariuma, kako su ljudi prozvali grad strojeva
koji su oni uspostavili na južnoj strani kontinenta.
Bar bi to bio grad za ljudsko poimanje takvog
mjesta. Tko
zna kako su ga oni doživljavali.
Okupljalište? Centralno čvorište? Koga briga?
Kurvini sinovi su se samo primirili dok nisu smislili novi
način infiltracije. Jebeni nanotech, imaju nanotech
tehnologiju kakvu ljudi mogu samo sanjati zasad.
Pomislio je na Paulenku i njene lignjaste krakove.
Mora biti nanotech. Ništa drugo mu nije padalo na
pamet, a da je moglo imitirati ljudsko ponašanje i oblik
toliko vjerno da je mogao zavarati i nadzorne sustave i
njegovo ljudsko oko. Dok se nije pretvorila u
mehaničku hobotnicu, nije mu palo na pamet da se
radi samo o još jednom stroju.
„Prilično košćata, mo'š mislit'!“ promrmlja on
mrzovoljno prisjetivši se svog prvog dojma o djevojčici
kad ju je ugledao kako stidljivo stoji ispred njega i
gleda u svog medvjedića. Tko bi rekao da će strojevi
biti tako subliminalno prevrtljivi i podli. Kreativni. Imaju
novo oružje. Zatišje je gotovo, bio je uvjeren.
Mikhail stisne zube i pridigne se. Jedini komunikacijski
uređaj s dometom dovoljno jakim da obavijesti Upravu
o ovome bio je gore u kontrolnoj sobi. Pogledao je u
oklop egzoskeleta koji je mračno sjedio u kutu
oružarnice, izgledajući poput ugašenog robota. Pitao
se da li bi trebao pobjeći i donijeti vijesti svojim
suborcima ili se prvo pobrinuti za onu spodobu gore.
Možda se Upravi ne bi svidjelo da ju je ostavio gore da
skuplja osjetljive informacije iz njihovog računala.
„Mislim da ne bi bilo baš domaćinski da odemo bez
pozdrava, što ti misliš?“ obrati se egzoskeletu koji se
nadvijao nad njim. Nije dobio odgovor.
***
Kretanje u egzoskeletu od pola tone sa slomljenim
ramenom i sjebanim gležnjem vjerojatno bi boljelo kao
vrag, usprkos svim servo mehanizmima i računalno
potpomognutim upravljanjem, da nije popio dvostruku
dozu tableta protiv bolova. Svejedno je osjećao svaki
pokret ramenom kojeg tijelo nije odobravalo, negdje
ispod lažnog pokrova smirenosti i kemijske
bezbrižnosti. Ovo je važnije od mene, ponavljao si je
svako malo, kao da se morao natjerati na ono što je
upravo namjeravo.
Pokušao je biti što je moguće tiši dok se penjao po
stepenicama prema kontrolnoj sobi ali ovaj primjerak
oklopa nije imao stealth tehnologiju, pa je nakon
nekoliko koraka jednostavno odustao od toga i punom
težinom gazio prema gore. Znao je da ga Paulenka
(zašto ju je još uvijek tako zvao?) mogla čuti još dok je
navlačio odijelo ali strojevi su bili čudni po tom pitanju.
Imali su nekakav svoj unutarnji osjećaj za prioritete
tako da nisu napadali dok se nisu osječali ugroženo,
ako su imali neki važniji zadatak na umu. Prikupljanje
strateških, vojnih informacija iz kompjutera se sigurno
moglo klasificirati kao važno.
Plan koji je smislio bio je jednostavan. Uletjet će u
sobu i pucati u nju dok od nje ne ostane niti jedan
nano-element, a potom ugasiti svu opremu i opaliti
EMP, kako bi uništio i najmanje dijelove u slučaju da
se može ponovo sastaviti. Pitao se kako sonični top
radi na nanotech i uperio oružje prema vratima
kontrolne sobe.
Uz glasni woomp i popratnu distorziju svjetla ispred
topa, sonični udar je odvalio čelična vrata kao da su
od kartona i pretvorio ih u hrpu šrapnela koji su
izrešetali unutrašnjost sobe. Jedan mali dio Mikhaila
se ponadao da će se ti dijelovi zakopati u
Paulenkinu malu glavu i da će to biti to. Onaj realniji
dio njega je znao da nanotech ne pada od običnih
šrapnela. Ušao je u sobu sa topom ispred sebe i
stao. Paulenke nije bilo nigdje. Terminal kod kojeg je
stajala pušio se i iskrio od komada vrata koji je
prošao kroz njegovo tijelo. Mikhail je zbunjeno
treptao i pokušavao skenirati sobu u nastojanju da
nađe svoju metu. I dalje nije vjerovao da ju je
moguće tako lako uništiti. Pogledao je prema zidu
gdje se nalazio prekidač za EMP oružje, iza
zaštitnog stakla. Nema smisla da ga upali ako više
nema razloga za to. Možda bi bilo bolje da javi
Upravi...
Tok misli mu prekine skener u odijelu. Mikhail se
isprva slavodobitno nasmiješi što je pronašao
Paulenku ali mu se osmijeh sledi na licu kad je
pogledao skener koji je pokazivao njenu lokaciju
upravo na mjestu na kojem se nalazio Mikhail.
„Koji kurac?“ reče on, no prije nego je uspio
pogledati prema dolje ili prema gore, jedan krak mu
dohvati lijevu ruku i snažno povuče prema gore. Čak
i uz imobilizaciju i lijekove, bol koja mu je prostrujala
ramenom bila je dovoljna da mu se zamuti pred
očima. Glasno je povikao i skoro ispustio top iz
desne ruke. Pogledao je prema gore i ugledao
Paulenku kako se drži za strop sa krakovima iz sva
četiri ekstremiteta, koje je podijelila na još četiri
kraka, vjerojatno zbog lakšeg držanja. Sad je
izgledala kao neko mitsko biće, u lovu na grčkog
heroja. Mikhail uz napor podigne top i ispali jedan,
loše naciljani hitac u njenom smjeru. Ona ga je
munjevitom reakcijom izbjegla, skočivši na drugi kraj
prostorije, ali ga je barem ispustila iz stiska.
Pao je svom težinom na leđa i na kratko ostao bez
daha. Glasno je udahnuo, pridižući se stisnutih
zubiju, svo vrijeme držeči robota na nišanu.
Paulenka je ponovo imala noge, ali su se ručni
krakovi pretvorili u desetine tankih, vijugavih niti
dužih od tri metra koji su na svakom vrhu bili oštri
poput britve. Bilo je to kao prizor iz nekog horor
filma.
„Ružna kučko.“ procjedi Mikhail i klečući na jednom
koljenu stane pucati prema njoj. Čak i potpomognut
egzoskeletom, svi su hici promašili dok se ona
bacala s jedne strane sobe na drugu, svakim mu se
evazivnim manevrom sve više približavajući. Komadi
kompjuterske opreme iza nje polako su se pretvarali u
nešto nalik rezancima, a soba je nakon samo nekoliko
sekundi izgledala kao prva linija fronte u Zoni. Zadnji
hitac joj je odvalio nekoliko krakova, no ostatak je
naglo poletio prema njemu zabadajući mu se po
čitavom tijelu. Jedino što ga je održalo na životu,
pretpostavljao je, u nekim racionalnim zakutcima
svijesti koji su cijeli događaj promatrali s odmakom
neutralnog promatrača, bili su zaštitni manevri
ugrađeni u sam egzoskeleton. No, biti živ i biti
sposoban za borbu s ovakvim protivnikom bile su dvije
potpuno različite stvari. Osjetio je kako ga sva sila
krakova ponovo hvata za tijelo otkidajući komade
oklopa. Smogao je snage za još jedan hitac iz topa i
ovoga puta pogodio. Cijeli donji dio njenog tijela
raspao se u molekule, a on je istog trena poletio preko
sobe. Nije bio siguran da li je to od detonacije ili ga je
Paulenka u obrambenom trzaju ponovo bacila kroz
zrak ali uskoro se zaustavio na vjerojatno zadnjem
komadu fine opreme u sobi koja je još bila u jednom
komadu.
okruživala tijelo, on se glasno nasmije. Nije si mogao
pomoći. Olakšanje ga je ispunilo jednakim užitkom
kakvog osjeća čovjek koji gleda u lice smrti i potom
shvati da nije došla po njega. Ne još.
***
„Da pogodim...“ reče on tiho, više za sebe nego za
njih. „Izgubili ste se?“ I proguta slinu u naglo osušenim
ustima.
Iskoprcao se iz oklopa, gledajući po sobi ostatke
nedavno čitave kontrolne sobe i jednim okom
promatrajući pod, kao iz straha da će se Paulenka
ponovo spojiti, nanobot po nanobot. Činilo se da je
strah bio neutemeljen. Ništa na podu se nije micalo,
osim jednog dijela opreme koji je gorio i počeo
ispunjavati prostoriju crnim dimom i zagušljivim
smradom istopljene plastike. Izašao je van.
Nije bio siguran kada će uprava primjetiti nestanak
komunikacije sa jednim od Tornjeva i kada će poslati
nekoga da to izvidi. Vjerojatno će morati čekati do
sutra, kada će cestom doći vozila Čistača, kao i
svakog dana, tražeći prolaz u Zonu. Razmislio je o
tome da ih pričeka i zatraži od njih prijevoz natrag do
Vojarne. Ne! Možda je bila stvar u stimulansima koji
su mu još kolali venama, no nije imao volje za
Bilo mu je dosta bacanja i letenja kroz zrak. Više nije sjedenjem desetak sati na ulazu u Zonu, čekajući da
bilo dijela tijela koji ga nije bolio. Ako ikad preživi ovo, vidi tko će se prvi pojaviti – Čistači ili strojevi, u potrazi
provest će godinu dana u bolnici. Drugi neka se bore s za Paulenkom.
ovim sranjem. Lagano dezorijentiran, ogledao se oko
sebe u potrazi za Paulenkom i oružjem koje mu je Ne!
ispalo iz ruku negdje dok se okretao u zraku. Ona se
vukla po podu, munjevitom brzinom obnavljajući svoj Krenut će cestom prema gradu, tako da ranije uhvati
donji dio. Sonični top, ako je još i bio u jednom kolonu vojnika koja će ujutro poći njome, tako da se
komadu, nestao je u bespućima uništene opreme po prije mogu vratiti u grad i obavijestiti sve o nanotechu.
sobi. Gledajući u nanotech kako se obnavlja, Mikhailu Na putu van je svratio u oružarnicu i iz kutije prve
postade jasno da nema tog oružja koje bi ju moglo pomoći izvukao tuljac sa tabletama protiv bolova. Bio
uništiti. Može ju sjeckati i komadati, a ona će se samo je siguran da će mu zatrebati prije jutra. Noga je pod
ponovo sastaviti i nastaviti dalje. Ništa se ne može udlagom i potpomognuta tabletama bila dovoljno
stabilna za šetanje, a rame će štedjeti koliko god je
protiv toga.
moguće.
Osim...
Izašao je van iz Tornja, odlučivši da nema svrhe da ga
Pogledao je iznad sebe i ugledao prekidač za EMP. zaključava jer elektronička brava ionako nije radila te
Zaštitno staklo je već bilo razbijeno negdje za vrijeme se uputio prema cesti. Taman je uzdahnuo s
borbe. Veliko, crveno dugme sjajilo se pod svijetlošću namjerom da krene kad začuje korake iza sebe. Jeza
iskrenja i zapaljene vatre negdje u nekom dijelu koja mu je prošla uzduž kičme natjerala ga je da se
prostorije, pozivajući ga da ga upotrijebi. Znao je što to okrene brže nego što bi to rame dopuštalo i uz struju
znači. Više ništa neće raditi u Tornju, u cijelom boli on ugleda skupinu ljudi kako stoje na vratima za
„njegovom“ dijelu Ograde. Neće moći pozvati nikog, Zonu. Bila su širom otvorena, vjerojatno od kratkog
neće imati nikakve nadzorne sustave na raspolaganju, spoja izazvanog EMP udarom, a na njihovom pragu
njegov egzoskelet će biti neupotrebljiv. Ako ovo ne stajala su tri muškarca, dvije žene i tri male djevojčice
upali, gotov je.
koje su toliko nalikovale na Paulenku da su joj mogle
biti sestre. Vjerojatno i jesu.
„Pa neka bude tako onda, jebemu.“ reče on i opali
šakom po EMP-u.
Gledali su ga bez riječi, bez emocija na licu, samo sa
savršenom pozornošću i iščekivanjem.
Paulenka se raspala. Poput pješćane kule u pijesku za
vrijeme bure, razletila se u milijune sastavnih dijelova i
pretvorila u prašinu na podu. U isto vrijeme i sve ostalo
u sobi je zamrlo, uključujući i Mikhailov egzoskelet koji
se srušio na pod odjednom ga povukavši svom svojom
težinom od pola tone. Usprkos boli koja mu je
„Stražarska dužnost“ (c) 2011. by Boris Hrženjak
„Onaj tko osjeća poriv da leti, nikada ne može pristati na puzanje.“
Hellen Keller
1. ZAZEMLJE
Maagdalena sjede da odahne nakon što je
napunila pa zapečatila i posljednju kutiju, zatvorivši
usto i bitno poglavlje svog dosadašnjeg života. Pod
njene spartanski male i namještajem oskudne
studentske sobe bio je zakrčen kutijama koje su
sadržavale svu njenu imovinu. Iako goli, zidovi su u
sebi čuvali priče o bezbrojnim noćima provedenim uz
knjige i pilotske priručnike, ti isti zidovi koji su je
slušali tiho plakati osjetili su žar njene vizije i bol koje
joj je nanosila svakodnevna borba za mjesto u društvu.
Maagdalenine oči klizile su po njima kao da čitaju
tajnovita, nevidljiva slova ispisana perom vremena na
pismu samo njoj znanom. Ovo je soba u kojoj se
izborila za ulazak na Akademiju, u koju se svaku večer
vraćala iznurena od iscrpljujuće obuke i u kojoj je
dosanjala svoj san. Sada, kada ju je napuštala,
obuzimao ju je neodređen osjećaj da izdaje vjernog
rovovskog druga, no nije imala izbora. Studentske
izbice bile su Vladino vlasništvo i najčešće jedino
iskustvo privatnosti koje će imati rijetki stanovnici
Zazemlja, a i to samo oni koji su imali privilegiju
obučavati se za uspon na prestižne stepenice društva.
Kraj studija nije bio jedina velika promjena u
njenom dosadašnjem životu; Karlo će uskoro doći da
joj pomogne preseliti stvari u njihov zajednički stan.
Bio je van sebe od sreće kad je pristala s njim dijeliti
domaćinstvo jer se i pred njega bilo postavilo pitanje
kamo nakon diplome. U Zazemlju je životni prostor
vrijedio više od suhog zlata, i, za razliku od potonjeg,
nikad ga nije bilo napretek. Nemoguć pothvat za
pojedinca, no dvoje je ipak moglo dobiti dozvolu za
stan od Vijeća za prostorno raspolaganje, a i lakše ga
zadržati. Vijeću je trebala puna godina da Karlu i
Maagdaleni odobri dva sobička koja će moći zvati
svojim, unatoč tome što su oboje pripadnici
povlaštene manjine u koje su društvo i akademska
zajednica najviše uložili. Prešutno, stan su dobili pod
uvjetom da se povinuju propisanoj kvoti
populacijske politike i iskoriste stečenu priliku
dragocjene intime za stvaranje potomstva.
Nakon Velikog Rata i nemjerljivih gubitaka u
ljudstvu i znanju, čovječanstvo, bačeno na koljena,
borilo se da očuva vlastitu esenciju. Po uništenju
površine planeta, dio ljudske populacije koji je
potražio sklonište pod zemljom vrlo je brzo naučio
koliko je teško pronaći stabilnu stijenu podobnu za
dubljenje tunela i prostorija, te koliko je mukotrpno
u kamenu uspostaviti infrastrukturu koja će biti
neovisna o površini. Tektonske ploče su se često
pomicale,
poljuljane
detonacijama
nastalim
uporabom autodestruktivne ratne tehnike, i cijele
podzemne gradove doslovno pretvarale u kašu.
Cjelokupni ekološki i geološki sustav na planetnoj
razini postao je debalansiran poput iščašenog zgloba,
tik pred točkom pucanja. Posve neiskusni u takvom
načinu života, ljudi su bili prisiljeni učiti na
greškama, katkad katastrofalnim, i sićušnim
koracima stvarati nove tehnologije koje su im
omogućile prilagođavanje negostoljubivih elemenata
ljudskim uvjetima života. Nakon par stotina godina
nužda je rastočila klasične ljudske zajednice kakve
su opstojale pod Suncem; brakovi i obitelji ustupili
su mjesto jagmi za prostor i ljudska prirodna
sposobnost preživljavanja stvorila je pseudo-obitelji
koje je rijetko vezala krvna veza. Kolektivi više nisu
oformljivani na temelju spola, boje kože, dobi,
obrazovanja ili inteligencije, već kompatibilnosti.
Ljudi su, stlačeni u male prostore, partnere i
i grupacije birali isključivo po međusobnoj podobnosti
karaktera jer je mogućnost suživota bez trzavica bila
najcjenjenija vrlina u klaustrofobičnom staništu iz
kojeg se nije imalo kamo pobjeći. Ljudi su instinktivno
znali da si ne mogu priuštiti sukobe jer su još uvijek
balansirali na rubu izumiranja. Konzekventno, zakoni
protiv istospolnih zajednica, poligamije, zatim bilo
kakav rasizam ili fašizam, diskriminacija po pitanju
etničkog podrijetla, vjere, jezika, spola ili dobi potpuno
su iščezli.
Karlo se najavio diskretnim kucanjem o kameni
okvir vrata, očigledno uživajući u prizoru kojeg su
upijale njegove oči. Maagdalena i Karlo su se upoznali
preko zajedničkih prijatelja još prije dolaska na
Akademiju, što i nije bilo neobično jer je Grad godišnje
proizvodio toliko novorođenčadi da su se do
punoljetnosti sva djeca iste generacije barem posredno
poznavala. Karlo je svima rado pričao da je znao da je
Maagdalena 'ta' od trenutka kada ju je ugledao, a i da
nije verbalizirao svoje osjećaje, oni su iz njega isijavali
u svakoj gesti, svakom pogledu upućenom njoj.
Maagdalena mu uzvrati pogled i osmjehne se njegovoj
visokoj, vitkoj pojavi uporno bljedunjave kože unatoč
zakonom propisanom UV zračenju kojeg je
svakodnevno dobivao svaki stanovnik Zazemlja.
Crvenkasta kosa otkrivala je nordijsko podrijetlo
njegove krvi, no Karlo nije bio posve siguran tko su mu
bili biološki prednici. Ipak, to ga nije činilo manje
vrijednim niti mu je priskrbilo ikakve pogrdne nazive.
Novi svjetski poredak je prema podrijetlu bio
indiferentan - djeca su bila toliko dragocjena da si
društvo nije moglo priuštiti luksuz da brigu o
podmladku prepusti u ruke nestručnim individuama
samo zato što su ovi bili sinteza njihovog genetskog
materijala. Osim toga, malobrojni su raspolagali
prostorom adekvatnim za odgajanje mališana. U
Zazemlju su stoga postojale strogo nadzirane Vladine
specijalizirane institucije za odgoj djece koje su o
njima vodile brigu od rađaone do fakulteta, ovisno o
trenutku kada bi završili školovanje. Duljina
školovanja ovisila je isključivo o sposobnostima i volji
svakog pojedinca. Na taj su način ljudi ohrabrivani da
imaju djecu bez da moraju brinuti o tome kako ih
prehraniti, obući ili školovati, a svoj su djeci otvorene
jednake prilike za napredak i uspjeh. Oni tjelesno i
intelektualno superiorniji zauzimali su rukovodeća
mjesta u zajednici, a nepotizam, korupcija ili bilo
kakav nelegitimitet u stjecanju odgovornih položaja
nisu postojali jer nikome nisu bili probitačni. Za razliku
od prijašnjeg, mnogoljudnijeg društva gdje bi se takve
nepravilnosti mogle utopiti u zakonu velikih brojeva,
za krhko društvo koje je još faktički živjelo od danas
do sutra, posljedice bi bile evidentne i skupe, pa
nikakav nadzor nad tim sektorom nije bio pretjeran.
Karlo i Maagdalena počeli su se učestalije sastajati
nakon uspješnog polaganja prijemnog ispita za
Akademiju i razbijanja teške psihičke barijere koja je
svakom potencijalnom kandidatu govorila da je
statistička vjerojatnost da će baš on biti taj koji će se
uspjeti upisati jednaka nuli. Na godini ih je bilo
četvero i ubrzo su svi počeli zajedno provoditi
vrijeme kao mala obitelj. Zbližavanje je bilo
posljedica, koliko solidarnosti, toliko i nepisane
društvene stigme koja je pratila pilote u očima
stanovnika Zazemlja. Karlo i Maagdalena su se
gotovo odmah iskristalizirali kao spolni partneri,
dok, ako se nešto i bilo dešavalo s Sokijem i Sojirom
među plahtama, momci su to čuvali u posvemašnoj
diskreciji. Maagdalena ne bi imala ništa protiv da im
se jedan od njih, ili čak obojica, pridružio u igricama
na koje je ona gledala kao na prvenstveno ispušni
ventil za stres, no Karlo je insistirao na
ekskluzivnosti. Malo staromodno možda, no
Maagdaleni je bilo u konačnici bilo svejedno, pa mu
nije proturječila. Uz dril napornih treninga i hrpe
gradiva koje je trebalo savladati, nije imala ni
vremena ni energije za takve rasprave.
Vidjevši je klonulu od umora između
pripremljenih kutija, Karlu je preostalo jedino da
prekriži ruke na prsima i nježno je prekori: "Vidim
da si već gotova. Pretpostavljam da kada si pristala
da 'mi' očistimo tvoj stan, samo si me htjela umiriti i
maknuti s puta dovoljno dugo da sve obaviš sama?"
Maagdalena slegne ramenima u gesti poluisprike, razoružavši ga, kao uvijek, svojom
otvorenošću, "Ovako je brže, osim toga sada znam
gdje je točno što upakirano. A i zašto slati dva pilota
na misiju koju može obaviti jedan?" nasmije se pa
doda Karlu najbližu kutiju. Uzdahnuvši, on se okrene
sa teretom u rukama i hitro spusti niz strme stube
znajući da ona neće čekati da se on vrati kako bi se
primila nošenja pretovarenih kutija. Neki ljudi su
drugima jednostavno ostavljali premalo prostora da
im pomognu.
Karlo je volio vjerovati da je sličila njegovoj majci,
ženi koja je zasigurno jednako tako živjela
prvenstveno za sebe, bez ikakvih loših namjera. Bio
je svjestan njene prirode, nije trebao dobronamjerne
prijatelje da mu ukazuju na Maagdaleninu sklonost
samoživlju. No ipak, pridobiti je da s njim dijeli
životni prostor, i to samo s njim, bilo je ispunjenje
njegovog najvećeg sna. I uspio je. Diploma i
Maagdalena - dobio je sve u tako kratkom razdoblju.
Sada konačno počinje pravi život!
Baci pogled preko ramena i opazi kako joj kosa
nemarno pada posred čela dok se saginjala po kutiju, pa
je uslijedio nervozni, toliko tipičan trzaj rukom kojim
je zataknula nestašan pramen iza uha. Morao se
nasmiješiti, no i osjetiti, pomiješanu s trunom gorčine,
empatiju prema tom pramu kose. Dok joj nije smetao,
Maagdaleni je bilo svejedno gdje i kako je stajao.
2. BOJA NEBA
Unajmljena teretna rikša nalazila se nedaleko od
ulaza u mrežu hodnika i prostorija izdubljenih u stijeni
od kojih je jedan bio i Maagdalenin studentski sobičak.
Karlo utovari kutiju na primitivno vozilo smrknutog
izraza koji se u trenu izmjeni u zaprepaštenje kada ga
nečija ruka zdušno opali po plećima.
"Heeej, prijatelju!" mladenački vedar glas
prekine ga u razmišljanju.
"Reiner!" osmjehne se Karlo u znak prepoznavanja.
Godinu dana mlađi, Reiner je u usporedbi s Karlom
djelovao mnogo nezrelije, kako po ponašanju, tako i po
crtama lica koje bi nekome tko ga ne poznaje
nagovijestilo da je riječ o dvadesetogodišnjaku, a ne
pilotu koji će po svoj prilici svoju letačku dozvolu
zaslužiti do kraja godine. Za razliku od Maagdalene,
njene mlađe sestre Stelle i Karla koji su bili istraživači,
Reiner je nebom jedrio u bojnoj krstarici RUH i slovio
kao jedan od najtalentiranijih letačkih asova u zadnjih
deset generacija. "Mislio sam da si se zakopao u sobu i
da učiš za završne ispite!" reče dok mu je prijateljski
stezao šaku.
"Ma… ima još vremena do završnog testiranja."
Reiner se, poput dječarca uhvaćenog u nepodopštini,
šarmantno počeše iza uha.
"Ah, ti prirodno nadareni genijalci," afektirano
uzdahne Karlo i pokroviteljski zaklima glavom, "Ne
moraju se ni oznojiti za dobre rezultate."
Ironično, mladi plavooki pilot izrazito pristale
vanjštine koji je svaki dan mogao mijenjati
partnerice, a i partnere, samo da je htio, nije mogao
doprijeti do jedine žene koju je želio osvojiti. Karlo
se pitao je li upravo Stellina nedostižnost bio motiv
koji je podbadao Reinerov interes.
"Touche!" slegne ovaj nehajno ramenima, "Nego, što
je ovo? Maagdalena seli?" naviri se u rikšu preko
Karlovog ramena, pa mu uputi upitan pogled na što
Karlo značajno namigne. Reinerova šaka se muški
spusti na Karlovo rame i žestoko ga prodrma. Znao
je koliko je ovaj dugo nagovarao Maagdalenu na
suživot i koliko je trajala birokratska borba za
dodjelu životnog prostora koju je praktički izvojevao
sam. "Ti jedan gade… a nikome ni riječi, a? Tiha
voda brege dere, eeej!"
Uto im se pridruži i Maagdalena, ruku koje su
podrhtavale pod težinom kutije s kojom se borila.
Dopusti Karlu da preuzme teret, pa samosvjesno
pruži ruku na pozdrav.
"Tebe nisam dugo vidjela." nasmiješi se,
gotovo koketno. Reinerove prodorne oči oduvijek su
joj tjerale krv u obraze. Jedan dio nje je potajno
zavidio Stelli na pažnji koju je od njega dobivala i
prihvaćala zdravo za gotovo. "Kako idu pripreme?"
"Ah, uvijek isti dril iz dana u dan," ležerno
odmahne rukom, "jedva čekam da vidim malo prave
akcije."
Maagdalena upitno podigne obrve.
"Prave akcije? Misliš na zračne borbe?"
zaprepašteno će Karlo. "Oprosti prijatelju, ne
sumnjam u tvoju vještinu, ali nadmetati se s njima u
njihovom elementu…"
"Neće nebo nikamo pobjeći." zabljesnu
Reinerovi snježnobijeli zubi u nestašnom ceru. Taj se
uvijek mogao pouzdati u svoju vještinu kada ne bi
prolazio šarm - što je bila rijetkost.
"Ma, ruku na srce, nisam baš lud za takvom vrstom
akcije," Reiner se opet nesvjesno maši čuperka iza
uha, pa nastavi tiše, " Let je jedno, a ubijanje drugo."
Nakon stanke nastavi sa djetinje zločestim
smiješkom na mladolikom licu kao da im povjerava
kakvu veliku tajnu: "To mi je samo izlika da letim
iznad uobičajene nadmorske visine, tamo, gore, gdje
su usidreni cepelini…"
"Odnosno…" znalački dopuni Karlo, "Stella također ne
uči." Reinerova opčaranost mladom pilotkinjom iz iste
generacije čiju je istraživačku letjelicu ARDEU na
misijama čuvao s više od profesionalne revnosti bila je
očigledna svima, osim možda samoj Stelli.
Kombinacija zajedničkog učenja bila je jedan od
načina na koji joj se nastojao približiti, no po Karlovom
mišljenju djevojka nije bila nimalo zainteresirana.
"Zašto bi to itko htio činiti?!" ispali Karlo
tonom koji se kolebao između gnušanja i iskrenog
užasa. Iako solidan u zraku, na let je gledao samo
kao na prikupljanje podataka koje je poslije satima
minuciozno obrađivao u laboratoriju. Za razliku od
Maagdalene koja je svaku minutu koju je mogla
ugrabiti provodila iznad površine, njemu su izlasci
van bili su tek nužno zlo.
"Z-zbog neba," objasni Reiner. Nije očekivao takvu
reakciju od kolege pilota i k tome još starijeg i
iskusnijeg. Za razliku od Karla, Maagdalenine oči
upijale su svaku njegovu riječ s divljenjem. Da, znala
je ona točno o čemu on priča.
"Kažu da je nebo iznad oblaka azurno plavo,"
prošapće.
"Da!" oduševljeno prihvati plavooki muškarac,
okrenuvši glavu k njoj i zaboravljajući na nevjericu
uklesanu na Karlovu licu. Nastojao je ne privlačiti
pažnju prolaznika, no uzdižući ton njegova glasa
odavao je drhtavo uzbuđenje, "Navodno se iznad
Oblaka stere beskrajno plavetnilo na kome se po noći
vide i zvijezde! Prave zvijezde!"
"Je li ga netko zaista vidio?" upita Maagdalena
bez daha, trenutno nesvjesna besmislenosti vlastitog
pitanja. Nije ni slutila da ona i Rainer imaju toliko toga
zajedničkog. On odmahne glavom uz vidno splasnulo
oduševljenje. Bila je to tek jedna od urbanih legendi
nebo-filne supkulture Zazemlja koja je preživljavala na
razmeđu bajke i istine.
"Koliko ja znam, nitko nije uspio pticom čak ni
probiti ili nadletjeti Oblak. Previše se parametara mora
poklopiti… atmosferske prilike, gustoća Oblaka, težina
letjelice…." tmurno će Reiner, pogleda fiksiranog ni u
što. Bilo je očito da mu se po glavi kovitla sijaset misli
i računica.
"Zar bi bilo ikakve razlike da je netko i uspio?"
umiješa se Karlo, vidno zbunjen, i izmami poglede
nerazumijevanja od oba sugovornika. Znanstvenik se
nije dao smesti, "Diskusije o boji neba potpuno su
besmislene, kao što bi i činjenica o istoj, jednom
utvrđena, bila beskorisna."
"Istina," Maagdalena mu pomirljivo pređe prstima
preko podlaktice, "ali zar nije ljepše živjeti znajući da
nas sve prekriva ista azurna kapa." Misli joj prizovu
prizor dragocjenog komadića lapis lazulija kojeg je
ljubomorno čuvala kao najvrednije blago, ne samo
stoga što ju je boja kamena podsjećala na Reinerove
plave oči. Boje su u Zazemlju bile svedene na
prigušene zemljane tonove, pa je svaki komadićak ičeg
jarčeg bio vrlo cijenjen. Njen dragocijeni kamenčić bio
je simbol nečeg mnogo, mnogo suptilnijeg i manje
supstancijalnog od tvrdog kamena što ju je okruživao.
Karlo slegne ramenima, "Nemam potrebu išta
dijeliti s Nadzemljanima, niti nalaziti ikakve sličnosti s
njima. Oni su naši neprijatelji. Ljudi poput Reinera
stavljaju život na kocku boreći se protiv njih, a moji su
napori usmjereni da iznađem način kako da doskočimo
hegemoniji njihove sebičnosti. Zajedničko podrijetlo,
zajedničko nebo - sve je jednako irelevantno."
Maagdalena se ugrize za usnu i nijemo ovije ruke
oko Karlovog bicepsa, okončavajući razgovor.
Kratki kontakt oči u oči s Reinerom potvrdio joj je
da vjerojatno i po toj temi dijele slično mišljenje, no
suprotstaviti se Karlu sada značilo bi suprotstaviti se
i cjelokupnoj ideologiji Vlade i vlastite domovine.
Između toga i veleizdaje razlika je bila vrlo tanka,
osobito za ljude u službi Vlade, pa je bilo mnogo
probitačnije zadržati jezik za zubima.
"Nego," da prekine neugodnu šutnju, Reiner
srčano protrlja dlanove i krene zasukavati rukave,
"ove kutije neće same uskočiti na rikšu. Hajdemo se
latiti posla pa poslije možemo na piće. Možda će
nam se i Stella htjeti pridružiti…" Dobaci
Maagdaleni neodoljivo molećiv pogled.
" Hej, čovječe, nema potrebe da troje ljudi
petlja oko posla za…"
"Naravno, hvala Reiner." Maagdalena
presiječe Karla uz slatki smiješak, nježno tapšući
svog partnera po leđima. Kao i Reiner, znala je da
Stella neće odbiti poziv svoje obožavane starije
sestre, a i njoj će to biti prilika da uživa u ugodnom
društvu.
Uto se začuje potmuli zvuk neodredivog izvora i
cijela se građevina, zajedno sa sigurnosnim
otpornjima, silovito zatrese. Svo troje se pripremi za
daljnje njihanje i trušnju tla, no zemlja osta mirna i
solidna, kao trenutak prije. Mladi piloti izmjene
ozbiljne poglede pune neizrečenog olakšanja i
nastave kao da se potres nije dogodio. Od najranijeg
djetinjstva bili su naviknuti na udare zračnih napada.
Muškarci su se užurbano bacili na posao s
obećanim osvježenjem u mislima, a žena se nasloni
na zid brišući prašnjave ruke, nimalo damski, o
stražnjicu vlastitih iznošenih hlača. Nije ju bilo briga
hoće li tko nabrati nos u negodovanju. Stekla je
diplomu, bila se svoja žena. Osim toga, pilotkinje su
si valjda mogle dopustiti da budu malo
muškobanjastije, to je bila prednost te vokacije.
Promatrala je Karlova leđa dok je tovario
njene kutije, slažući ih pomno jednu na drugu, po
crti. Bio je genijalan znanstvenik i dobar pilot, bez
sumnje, ali nedostajalo mu je nešto… Maagdalena si
prizna tu činjenicu: Karlu je let bio tek sredstvo,
nikada cilj. On je prije svega bio znanstvenik i
upravljanje letjelicom svodilo se upravo na to upravljanje letjelicom, bez metafizike, bez
simbolike. Bila je to fundamentalna, nepremostiva
razlika između njih dvoje.
3. NADZEMLJE
Od njih četvero, iz Karlove i Maagdalenine
generacije uspješno je diplomiralo troje. Soki je
poginuo na jednom od prvih izlazaka u Nadzemlje dok
su se još imali upoznati sa manifestacijama pojave koja
se zove uragan. U rutinskom preletu dobro poznatog
terena, Sokijeva letjelica je sa začelja formacije u trenu
bila nevidljivom rukom otrgnuta s programiranog kursa
i bespomoćno vitlana po zraku dok je nalet olujnog
vjetra nije razbio o stijene kilometrima ispod. Nitko mu
nije mogao pomoći a Dyami, instruktor-vođa na toj
misiji, usredotočio je svu umješnost i hladnokrvnost
iskusnog pilota da ostatak krnje eskadrile vrati u
sigurnost Zazemlja. Na povratku slijedili su putanju
njegove GARUDE bez riječi, kao da prisustvuju
sahrani. Nitko ih nije ništa pitao ni kada su sletjeli u
bazu. Sve je bilo sažeto u Sokijevom posljednjem
očajnom urliku što su ga do njihovih slušalica donijeli
radio-valovi.
Maagdalena je još mjesecima poslije incidenta
imala noćne more u kojima je Soki poluživ tumarao
spaljenom zemljinom površinom, opečen, slomljen i
žedan, zazivajući imena svojih drugova, čas moleći ih
da se vrate, čas proklinjujući ih što su ga napustili. To
su bili rijetki trenuci kada je poželjela drugo toplo
ljudsko tijelo do sebe u postelji. Po prvi je put shvatila
strepnju Zazemljana od prevrtljivog i nepredvidljivog
neba i njihovo tinjajuće neprijateljstvo prema svemu
iznad površine, pa tako i onima koji su se usudili
izazivati ćudljivo Nepoznato. Ako je njihova antipatija
prema pilotima bila proporacionalna strahu od svijeta
iznad njihovih glava, letači i kopači živjet će i umrijeti
nikada u potpunosti ne shvaćajući jedni druge.
Zazemlje je imalo dva izlaza na površinu. Jedan
su bile mobilne rampe koje su služile kao produžeci
pista za uzlijetanje borbenih i istraživačkih aviona.
Drugi su bili razrađeni sustavi ventilacije što su kolali
košnicom podzemnih ljudskih nastambi poput krvnih
žila, da bi naposljetku svoj toksični sadržaj otpustili u
atmosferu.
Upravo
ispusni
plinovi,
nastali
industrijskom kolonizacijom podzemlja, bili su
posredan uzrok postojanja ratnog roja nacije koja je
zazirala od neba.
Nakon Velikog Rata mnoga su znanja zagubljena,
potpuno ili djelomično, u previranjima i borbi za goli
opstanak koja je uslijedila. Stanovnici Zazemlja ni iz
čega su uspostavili novu industriju ispod površine
planete, baziranu samo dijelom na starim
tehnologijama. Posljedica te nove industrijske
revolucije bili su pogoni duboko ispod nogu
Zazemljana koji su, uz preradu sirovina, služili i kao
regulatori topline i ventilacije ljudskih nastambi što
su podsjećale na košnice i terasaste vrtove golemih
pećina. Nusprodukti su u obliku para i dimova
sprovođeni tunelima i cijevima do površine i ondje
slobodno ispuštani, a tijekom par desetljeća takve
prakse, već tanka i jalova atmosfera postala je još
kužnija i zasićenija toksinima. Žućkasto-narančastu
viskoznu neprozirnost zraka koja je nakon Velikog
Rata obavila cijelu Zemlju i sezala visoko u
stratosferu, u Zazemlju poznatu kao Oblak,
zagađenje je učinilo gušćom i zazirljivijom.
Gotovo istrebljenje nije izliječilo ljudsku
vrstu od navike ratovanja i u novom poretku su među
sobom uspjeli pronaći dovoljno razlika da jedni na
druge podignu oružje. Ovog puta se podzemlje
gložilo s nebom i dijelom ljudske populacije koja je
sa spaljene zemljine kore izbjegla u visine i izgradila
cijela naselja u nišama što su ležale pod zaštitinim
kupolama na golemim usidrenim cepelinima.
Ispočetka
zbog
usredotočenosti
na
golo
preživljavanje, a kasnije zbog narasle ksenofobije,
komunikacijski kanali između gornjih i donjih
gradova nikad nisu formalno uspostavljeni. Kada je
inicijativa za komunikacijom stigla, stigla je
odozgora u vidu zahtjeva za prestankom trovanja
Nadzemnog stanovništva i uništavanja infrastrukture
otrovnim kemikalijama. Zazemlje je glatko odbilo,
oviseći o svojoj mladoj industriji kako bi preživjelo.
Obje su strane ustrajale na svojim zahtjevima i rat je
bio neminovan. Nijedan sadašnji stanovnik Zazemlja
ne sjeća se razdoblja mira jer Novi Rat je trajao kroz
veći dio proteklog stoljeća. Na neki način, bio je
njihovo
prirodno
stanje.
Nadzemljani
su
bombardiranjem iz zraka silom pokušavali zatvoriti
ispusna grotla, a Zazemljani su izgradili zrakoplove
kojima su nasrtali na sve što je letjelo zrakom.
Bio je to samo razlog više da Zazemljani nauče
zazirati od života bez kamenog stropa iznad glave,
da se nauče bojati slobodnog neba i njegove širine.
Iz istog su razloga iskosa gledali na pilote neshvatljive izrode koji nisu pripadali ni u jedan od
dva svijeta, a koji s koketirali s oba. Nitko
površinom
nije
svojevoljno
kročio,
osim
znanstvenika-entuzijasta koji su iz nekog, samo
njima znanog razloga, provodili svoje neshvatljive
eksperimente i riskirali glavu u ime napretka.
Istina je da su oni koji su se u Zazemlju nazivali
znanstvenicima pobudu da slijede svoj poziv crpili
prvenstveno iz znatiželje da razmaknu veo sa tajne
koja je zvala površina - svijet njihovih praotaca i
života kakvog im je priroda bila namijenila. Nitko
nije gajio iluzije o obnovi nezamislivo kompleksne
dinamičke ravnoteže ekosistema planete Zemlje, ne
toliko brzo poslije katastrofe. Znanstvenici su bili ti
devijantni Zazemljani koji su željeli razgledati baštinu
na koju nikada neće moći polagati pravo, ostavštinu
koji su im preci predali i preci oduzeli prije njihovog
rođenja. Zemlja je ležala iznad njihovih glava,
nedohvatna, u kilometrima jednolične, neobrađene
pustare prepuštene vlastitim moćim regeneracije nakon
što ju je zasuo plavi reagens - treća generacija bojnih
defolijanata, treća konvencijski zabranjena generacija
otrova. Ljudi su imali perverznu naviku da ugovorno
stvaraju pravila, da bi ih kasnije sami kršili. Razlikovna
karakteristika plavog naprema crvenom i žutom
reagensu bio je zaista napredak za humanizam - život
bi se zatro u trenu, bez agonije i sentimentalnosti
patnje, bez mogućnosti empatije sa žrtvom. Svođenje
života na prekidač ili na crno-bijelu izvjesnost binarnog
koda - sad te ima, sad te nema. Čudo je da su toliki
ipak preživjeli.
4. DIMNA ZAVJESA
Pripreme za novu misiju otpočele su još u sitne
noćne sate kako bi se osiguralo da i inače besprijekorno
održavane letjelice ne bi zatajile u zraku radi trivijalnih
kvarova. Pad nije bio jedina opasnost za pilote; čak i
uspješno slijetanje predaleko od uzletnih rampi bilo bi
kobno. Opaljena zemljina površina ne bi zadovoljila ni
elementarne životne potrebe, ali svaki nesretnik koji bi
njome tumarao ne bi stigao umrijeti od gladi i žeđi jer
bi ga doslovce pretvorilo u prah Sunčevo zračenje koje
je bez zaštitnog ozonskog omotača nemilice žežalo. No
tek prizemljiti u jedan od kiptećih, mutnih oceana čiji
su viskozni valovi jednolično zapljuskivali stijenje
značilo bi umrijeti u paklenim mukama.
Letjelice Zazemlja stanovniku Stare Zemlje izgledale
bi poput hibrida aviona i podmornice; imale su krila no
nisu imale prozore. Podatke o izvanjskom svijetu kojim
su se kretale dobijale su radarom i složenom
kompjuterskom obradom registriranih odjeka koja je u
četvrt sekunde od eholociranih objekata izrađivala 3D
kartu kojom su se služili piloti da sebe i svijet oko sebe
smjeste u prostoru. Kako nije postojala potreba
transportacije ljudi i tereta putem zraka, sve su redom
bile jednosjedi sa naglaskom na izdržljivost, odnosno
agilnost. Na osnovni dizajn je kasnije dodavano
naoružanje ili mjerni instrmuenti, ovisno o namjeni
ptice. Oštri komadići prašine, sumporni plinovi i ostalo
smeće što je sačinjavalo Oblak otežavali su let,
komunikaciju i navigaciju pa su Zazemljani, da bi tome
doskočili, tijekom godina razvili načine da umanje
utjecaj vanjskih smetnji. Od neprijateljskog okruženja
kroz kojeg su prometovale, prva linija obrane bilo je
magnetsko polje, a druga štit na kojeg je odlazila
glavnina mase letjelice.
Dakako, od pilota se nije očekivalo da
prisustvuju tehničkim pregledima letjelica, no nije
bilo neobično naći veterana Dyamija kako u gluho
doba noći s mehaničarima nadgleda razna mjerenja i
testiranja koja su ovi proceduralno provodili prije
svakog leta. Markantan profil orlovskog nosa i
visokih jagodičnih kostiju tog srednjovječnog
muškarca bio je poznat svakom stanovniku Grada.
Dyami je bio jedan od najiskusnijih vojnih pilota
koji je u karijeri prikupio više sati u zraku od zbroja
iskustava pilota cijelih eskadrila koje je znao
predvoditi nad površinu. Reputaciji koja prati pilote
unatoč, bio je čovjek od malo riječi, visok i snažan
no nenametljiv. Baš stoga, kada bi si konačno uzeo
truda da melodično-dubokim glasom sa svijetom
podijeli par odmjerenih riječi, svaka je imala težinu i
nije bilo čovjeka koji ga ne bi saslušao. Osim toga,
Dyami je bio jedan od rijetkih pilota stare generacije
koji su preživjeli mnoge škripce i još uvijek aktivno
letjeli.
Notorna eksectričnost pilota nalagala je da svaki
glorificira vlastitu pticu i brine isključivo za nju, čak
do granice infantilne isključivosti. Dyami je po tom
pitanju bio iznimka. Za razliku od svoje po činu
ravnopravne kolegice Unathi koja se nije ni trudila
obraćati pilotima dok nisu dokazali da mogu
preživjeti barem godinu dana leta nakon diplome,
Dyami ih je tretirao poput vlastite odgovornosti.
Najčešće je to radio diskretno kao sada, pa bi, dok su
oni još spavali, obišao svaku pojedinačnu letjelicu i
osobno se pobrinuo da ne bude nikakvih propusta u
tehnikalijama. Naravno, nakon što se pobrinuo za
GARUDU, svog moćnog lovca.
Kimnuo je glavom u pozdrav tamnoputoj
ženi ozbiljnog izraza i duge kose spletene u stotine
sićušnih pletenica pa povezanih u toliko čvrstu
punđu na vrhu glave da se činilo da joj nategnuta
koža lica nije sposobna ni za kakav izraz osim
analitički hladnog zurenja. Unathi tek trepne u
odgovor i bez zastajkivanja produži do crvenog
presretača vitkog, aerodinamičnog tijela na čijem su
se oplatu kočila siva slova 'AVANICA'. Dok ju je
gledao kako prilazi svojoj parkiranoj ptici u crnom
pilotskom odijelu, vitka i mišićava poput mačke,
Dyami nije mogao ne povući analogiju između
moćne mašine i gotovo savršenog ljudskog tijela
koje je njome upravljalo. Unathi teško da je mogla
biti idealnijih proporcija, plesačica u svakoj gipkoj
kretnji. Poznavao je njenu glatku kožu mnogo
intimnije no što je njihov kratki susret nagovještao.
To dvoje prekaljenih pilota dijelilo je postelju već
godinama, no nikada nisu službeno oformili par iako su
ostali u više-manje ekskluzivnom odnosu. Novaci iz
Akademije su, uz mnogo praktičnog i teoretskog znanja
o letu, odande izlazili i sa ucijepljenim brojnim
nepisanim pravilima od kojih je jedno bilo da je za
pilote veza s emotivnim angažmanom luksuz. Njihovi
životi bili su krhkiji od paučine na vjetru.
Unathi priđe glavnom mehaničaru pa zajedno
nagnu glave nad stupce brojki koje je ovaj držao u ruci
proučavajući ispise. Čak i dok je stajala ruke ležerno
oslonjene o bok i težine graciozno prebačene na jednu
nogu u ovo rano jutro, Unathino ozbiljno lice otkrivalo
je potpunu budnost, lucidnost i oštrinu. Nakon što su
njene kao ugljen crne zjene spustile do dna stranice,
pogledom je potražila Dyamija. Muškarac odsječeno
kimne glavom, dajući joj do znanja da je spreman
nastaviti s pripremama, pa se kao po dogovoru pokrenu
do sljedeće letjelice.
"Unathi vjerojatno ne želi zahrđati ili možda
jednostavno želi malo izvesti AVANICU da ne
izgubi osjećaj za vjetar" ponudi Maagdalena
objašnjenje sliježući ramenima. Sojiro je bio toliko
nizak da joj je dopirao jedva do nosa, no nitko tko bi
upoznao mladog pilota ne bi ga se usudio
podcjenjivati samo zbog tjelesne veličine.
"Kladim se da joj Dyami ne dopušta
zahrđati," Karlo se zločesto naceri pa diskretno i
zaigrano pogladi partnericu po donjem dijelu leđa, "a
ja garantiram vlastitom pilotskom značkom da će
Maagdalenina mašina uvijek raditi kao urica."
Karlo i Maagdalena, koji su u međuvremenu
stigli u bazu i još sa sebe otresali ljepljivu paučinu sna,
cijelu su tihu razmjenu promatrali sa strane. Način na
koji su se Dyami i Unathi sporazumijevali u očima
drugih graničio je s telepatijom i pričinjao opčaravajuć
prizor čak i onima koji su mu svjedočili nebrojeno
puta.
Maagdalena ga zaprepašteno pogleda, no
izgledalo je da nitko od nadređenih nije primijetio
Karlove izljeve nježnosti. Od kada se preselila u
zajednički stan, često mu se dešavalo da pretjera sa
neumjesnim iskazima ushićenja, poput presretnog
šteneta koje ne zna što bi sa sobom od radosti pa se
uvijek nekako nađe na putu. Vlasnici letačkih
dozvola bili su obvezani slijediti određeni kodeks
ponašanja na području Akademije i baze, a ovako
nedolično ponašanje bilo bi oštro sankcionirano i bez
sazivanja disciplinske komisije. Maagdaleni nije
padalo na pamet u trenu ugroziti sve što je teškom
mukom izgradila, pa Karla nježno ali odlučno
pljesne po ruci.
"Chinmoku." neočekivan glas iza njihovih leđa
prokomentira, ""Nijema komunikacija." Očito nisu bili
jedini promatrači neverbalne razmjene misli viših
časnika.
Nesvjestan njihovih čarki, Sojiro je
zamišljeno proučavao Unathi i Dyamija koji su se
sada odšetali do ANQUE, njegovog istraživačkog
aviona.
"O, Sojiro! Dobro jutro." Maagdalena odvrati glasom
još napuklim od sna. Jutros joj nikako nije uspijevalo
razbuditi snene oči jer se većinu noći vrtila po postelji,
nastojeći ne probuditi Karla. Nije bila navikla dijeliti
krevet s nekim, a tomu nije pomoglo ni to što je u
pitanju bio njen dugogodišnju ljubavnik. Do kada je
sezalo njeno najstarije sjećanje, noću je spavala sama
pa joj se tijelo sporo navikavalo na novi režim.
"Ohayou! " ozbiljni mladić izrazito azijskih crta
lica neznatno se nakloni pa glavom pokaže prema
dvoje nadređenih časnika, "Oboje će nas 'čuvati' danas?
Neke nevolje na vidiku ili…?"
"Pojma nemam." Karlo odmahne glavom sa
prigodno izgubljenom grimasom, pa jednolično
izdeklamira: "Koliko ja znam, danas je u planu
standardni oblet sjeverozapadnih poljana sa povratkom
preko Sivog tjesnaca uz naglasak na motrenje i
bilježenje eventualnih promjena u atmosferskim
prilikama." Lijeno se protegne se, zijevne i pospano
namjesti naočale koje su mu bile skliznule niz tanki
greben
nosa,
očito
nezabrinut
prijateljevim
komentarom.
"Svejedno…"
"Rutina." odsutno zaključi Karlo, trljajući
udarenu poleđinu dlana.
Maagdalena suglasno kimne, no intenzivno
se zagleda u kao djetlom isklesan Dyamijev profil,
pokušavajući mu razaznati misli s lica. Muškarac
crvenkaste kože više je nalikovao kamenoj statui no
živom čovjeku, sav sastavljen od jasno definiranih
mišića i oštrih, koščatih udova. U sve godine kroz
koje ga je svakodnevno viđala kao mentora i,
postupno, prijatelja, nikad nije dospjela ni blizu
dešifriranja njegovog unutarnjeg svijeta. Pitala se bi
li Unathi uspjelo iz tog lica surovih linija pročitati
što smjera i osjeća. Dyami je za sve, osim za nju, bio
hodajuća himera.
"Čemu toliki naglasak na atmosferske prilike?
Mislite da su u Odsjeku za teraformiranje otkrili
kakav uzorak?" dobaci Sojiro neodređeno
razmišljajući naglas dok se odsutno igrao svojom
letačkom kacigom i rukavicama. Navika da se
svojim dugim, tankim prstima premeće i vrti predmete
koji bi mu došli pod ruku nepogrešivo je ukazivala da
mozak u toj vojnički ošišanoj glavi radi punom parom.
U bademastim očima kojima je iskosa proučavao
nadređene caklila se inteligencija oštra poput britve.
Sojiro je bio najbolji pilot u istraživačkoj klasi sa
najvećim prosjekom ocjena u svojoj generaciji.
Metodičan, pronicav i prirodno usmjeren na detalje, bio
je čovjek kojeg se zvalo za obavljanje zadataka
najzahtjevnijih po pitanju preciznosti i strpljenja. Nije
bilo neobično što je baš on krenuo izvlačiti određene
zaključke iz predočenih činjenica.
"Kako to misliš?"
zainteresirana, "Uzorke čega?"
upita
Maagdalena,
"Teško." Karlo ga upitno pogleda, na što
Soujiro uperi kažiprst prema stropu i ustima oblikuje
jednu riječ. "Oni."
"Dečki... " Maagdalenino strpljenje bilo je na
izmaku. Još trenutak i bila je spremna okrenuti se na
peti i odmaršrati do svoje BURNICE bez riječi, a
Karlu navečer servirati što ga sljeduje. Kao da joj
čita misli, njen je partner pogleda u oči i gotovo
svečano objavi: "Draga, ako su naše spekulacije
točne, zabilježen je pravilan uzorak u atmosferskim
promjenama tijekom godine."
"D-dobro…"
"Zar ne shvaćaš?“
"Hmm…" Sojiro zastane kao da kuša svaku
riječ koju namjerava podijeliti s prijateljima, "Hoću
reći, možda su našli uzorke u nečemu… kao,
primjerice, u godišnjim atmosferskim promjenama…?"
"Čekaj malo, hoćeš reći da…" upadne Karlo,
najednom potpuno budan. Znanstvenik u njemu je
namirisao izazov. Sojiro ga samo značajno pogleda i
polako kimne glavom. Karlo razgorači oči i tupo se
zagleda preda se, dopuštajući spoznaji da se slegne i
vrteći njene implikacije po glavi. Na trenutak kao da je
i prestao disati. Kada je ponovo progovorio, zvučao je
nepovezano kao da priča da sam sebe čuje, povezujući
razbacane činjenice u smislenu cjelinu: "Zaista, sada
kad razmislim periodično mi isplivaju izvještaji u
kojima sam se morao posebno osvrnuti na stanje… a i
iščitavanja su potvrdila…". Azijat je samo kimao u
nijemoj potvrdi.
"Hej!" Maagdalena je protestirala, skačući pogledom s
jednog na drugog muškarca, tražeći koji izdajnički
znak. Nije se voljela osjećati zapostavljenom. "O čemu
se priča? Iščitavanja čega?" Oba su je muškarca
ignorirala, kao da su zaboravili da postoji.
Ona odmahne glavom osjećajući se kao
potpuni imbecil. Nekad je mrzila što su joj kolege,
koje je inače iznimno cijenila, briljantni
znanstvenici, toliko britkiji od nje da se doimaju
poput stranaca čiji jezik ne razumije. Sigurno nije
pomagalo ni što su obojica provodili sate i sate
zajedno u laboratoriju koji je ona napuštala odmah
po isteku radnog vremena.
"Izgleda da se ponovo oformljuju godišnja
doba." Karlo polako izgovori riječ po riječ, "Nastaje
novi, stabilni ciklus. Znaš li što to znači?"
"Kraj kaosa." upadne Sojiro i spasi Maagdalenu od
još jedne neugodne situacije. „Povratak ekosistema
na staro stanje, prije Velikog Rata.“
"Ma neee…" žena osjeti kako joj vilica pada
u čuđenju. "Takvo što… Do smo uspjeli u
uspostavljanju godišnjih doba, to bi bila senzacija!
Vlada bi tu vijest objavila na sva zvona… konačno,
sljedeća je godina izborna." U nedoumici očima
potraži potvrdu od partnera, pa od kolege, no obojica
se tek znalački pogledaju i ostanu nijemi.
"Ali.. ali.. ako je to točno, mi govorimo o
revoluciji. Ma, kakvoj revoluciji, riječ je o čudu!"
Karlo je intenzivno zurio u prijatelja, zahtijevajući
odgovore. Jedva se suzdržavao da sitnog čovjeka ne
zgrabi za ramena i zdušno protrese.
"Zar samo zato što nam se danas pridružila
AVANICA mislite da je u pitanju nekakva sumnjiva
igra?" posprdno pokaže rukom prema letjelicama, ne
odustajući.
"AKO je točno," oprezno dopuni Sojiro, "život
kakvog znamo mogao bi se stubokom izmijeniti."
"Ne pripremaju li tehničari i RUH?" primijeti
Sojiro i prekine ju u pola rečenice.
"Uspjeli smo!" dahne Karlo prigušeno,
nesvjestan upitnih pogleda mehaničara što su se
vrzmali uokolo, "O Bože sveti, uspjeli smo!"
Upravo tada se Dyamiju i Unathi priključio
Reiner, još razbarušen od sna. Na prigušeni
Dyamijev komentar, pretih da ga mlađi pilotu čuju,
Reiner samo bespomoćno slegne ramenima i
nasmiješi se sa izrazom iskrene isprike na licu.
Njegovo kašnjenje već je bilo notorno među
polaznicima i predavačima Akademije, a od
Sojiro polako odmahne glavom, "Ne mi."
"Planeta sama....?"
izbacivanja su ga spašavali samo visoki rezultati na
testiranjima. Dyami negodujući odmahne glavom i bez
daljnjih riječi krene na zapovjedni most da iskoordinira
kurs misije sa kontrolorima leta, a Reiner nestašno
namigne prijateljima što su stajali postrance prije no što
otrči k svom borbenom lovcu. Nije ni primijetio
njihove zabezeknute izraze lica.
Trojka je ostala stajati u potpunoj tišini, svatko sa
svojim mislima. Maagdalena se čak nije snašla da mu
odmahne. Pomaknuli su se tek na Dyamijev poziv i
ovlaštenje da pristupe svojim pticama. Troje
znanstvenika-pilota međusobno je izvelo ritualan
pozdrav za dobru sreću, a Karlo je Maagdaleni uspio
utisnuti leteći poljubac u obraz prije no što je odjurio k
ALKIONI.
Kako je njena BURNICA stajala najbliže, nije
joj se žurilo, pa se prema letjelici uputila lijenim
korakom odsutno dlanom brišući mjesto gdje su je
dotakle Karlove usne. Mulac. Već drugi put danas.
Zamijetila je da je prati Unathin čelični, nepokolebljiv
pogled koji joj podbode korak. Pomisli kako nikad nije
nju i Dyamija zatekla u nečem sličnom, štoviše,
mjeseci su prošli prije no što je od kolega na Akademiji
načula da su to tvoje starijih časnika ljubavnici.
Profesionalnost ili emotivna indiferentnost? Hladan
Unathin pogled sugerirao je potonje, no Maagdalena se
tu tajnovitu ženu boje ebanovine nije usudila gledati
izravno u oči dovoljno dugo da o tome donese sud.
***
Dok je u kokpitu svoje ljubimice GARUDE
vršio posljednje provjere indikatora stanja instrumenata
vitalnih za let, Dyami kraičkom oka zamjeti da mu
treperi komunikacijska lampica. Netko je zahtijevao
razgovor na privatnom kanalu, a Dyami je dobro znao
tko i prije no što se prespojio na izdvojenu frekvenciju.
"Reci Unathi." zamrmori njegov bariton u minijaturni
mikrofon pričvršćen na kacigu. Oči mu za to vrijeme
nisu prestajale budno prelaziti po upravljačkoj ploči
letjelice, tražeći moguće nepravilnosti.
"Teško," krene je umirivati muškarac,
"Informacije su strogo povjerljive i nisu mogle
procuriti odozgora. Osim toga mi nismo ni jednom
riječju dali naslutiti prirodu ovog projekta."
"Svejedno. Ima nešto... antipatično u njoj."
pripomene, "Ne vjerujem joj. Najradije bih da ne leti
s nama."
"Unathi, ne budi nerazumna, nije da Zazemlje baš
vrvi pilotima. Cura je u redu, obučavao sam je
osobno i sasvim je pouzdan letač. Ne vjerujem da će
ugroziti misiju u bilo kojem pogledu."
Unathi neodređeno zagunđa i zašuti, no
Dyami nije isključivao komunikacijski kanal znajući
da razgovor još nije završen.
Zaista, nedugo zatim ponovo se javi njezin
alt, ovog puta u drugačijem tonu, "Tko je onaj niski,
kratke crne kose? ANQUA?" Unathi nije znala
imena, lica ni statistike novaka iz jednostavnog
razloga što nije željela biti zamarana njima.
Akademiji je postavila ultimatum po tom pitanju,
kategorički odbijajući obučavati ikoga tko nije imao
barem par godina iskustva nakon stjecanja letačke
dozvole, što je njeno tutorstvo, u sadašnjem stanju
aeroflote Zazemlja, de facto svodilo na samo jednog
borbenog pilota. Naravno, Akademija nije imala
izbora nego pristati na zahtjeve beskompromisne
pilotkinje. Konačno, ona je bila ponosni nosioc titule
najviše oborenih neprijateljskih aviona od
oformljavanja Zazemnog zrakoplovstva. Bila je
raptor u pravom smislu te riječi.
"Soujiro Tanazaki? Vodeći znanstvenik među
pilotima." Dyami zastane," Ili vodeći pilot među
znanstvenicima, ovisi kako na to gledaš. Nemoj mi
sada reći da i na njega sumnjaš."
"Ne." odsiječe, "Samo pitam." Prekine vezu
bez pozdrava, no Dyami je dobro znao da Unathi
nikada o ničemu 'samo' ne pita. Teško uzdahne još
jednom i pokrene motore GARUDE.
"Ne sviđa mi se ona mala." Unathi nije
okolišala.
5. NA TRAGU
Dyami umorno uzdahne - po svemu sudeći ovo
će biti jedan od onih dana. "Pretpostavljam da govoriš
o Maagdaleni, pilotu BURNICE."
"Da, BURNICA." nisu je zanimala imena onih koji se u
njenim očima nisu dokazali kao dostojni da ih pamti.
Nastavila je tiradu svojim odsječenim rečenicama,
lakonski lišenih ikakvog suvišnog elementa, "Jutros je
cijelo vrijeme zurila u nas. Sumnjiva mi je. Mislim da
zna više no što bi trebala."
"Soujiro?" lampica za komuniciranje jedan na
jedan
bljesnu
na
azijčevim
upravljačkim
instrumentima. On lupne po prekidaču.
"Karlo? Što je?"
"Misliš li da su privatne linije sigurne?" glas je
pucketao od smetnji, neizbježnih u Oblaku
prljavštine i čestica kroz koji su letjeli.
Drugi muškarac si uzme par sekundi za razmatranje
postavljenog pitanja. "Ako slute da smo na tragu
nečega, nisu. Ali ne vjerujem da je tome slučaj."
u mjerne instrumente kokpita pričvršćene u razini
njegova lica, osjećajući težinu odluke koju je
prebacio na prijateljeva leđa.
Ono što nije vjerovao je da bi foteljaši i
neotesani vojnici u svojoj aroganciji mogli predvidjeti
takav scenarij. Znanstvenici su za njih bili krave
muzare - korisni a banalno ograničeni, toliko
usredotočeni na usko područje kojim se bave da su bili
posve slijepi za šire perspektive. Soujiro je znao da su
stari Zemljani za to čak imali i poslovicu: Ne vidjeti
šumu od drveta. Fahidioti. Samodopadno se iskesi iza
kacige. Neka samo i dalje misle da je tako.
"Znaš što ja mislim?" javi se konačno Sojiro svojim
staloženim, odmjerenim glasom. "Mislim da svatko
ima pravo na istinu."
"Čuj, sada kada si mi bacio bubu u uho,
iskoristio sam pristup memoriji ALKIONE i malo
proprčkao po podacima misija na koje smo letjeli.
Prebrzo je da bez temeljite analize izvlačim zaključke,
ali sudeći po ovome što sam do sada vidio, mislim da
imamo posla sa nečim... prekrupnim."
Sojiro ispod letačke kacige podigne obrvu na
oklijevanje u prijateljevu glasu koje je odzvanjalo jasno
unatoč atmosferskim smetnjama, "Prekrupnim? Na što
ciljaš?"
"Prekrupnim za nas..." iscijedi Karlo. "Pitanje je
želimo li otvarati Pandorinu kutiju?"
ANQUA uleti u val turbulencija koje Soujiru na par
sekundi oduzmu pažnju, no čim je stabilizirao letjelicu
mozak mu se usredotoči na goruću dilemu. Prešutno,
Karlo je na njega prebacio teret odluke kao što je to
uobičavao u sličnim situacijama. Kada je došlo do
znanosti i rada u laboratoriju, Karlove su sposobnosti
bile neprocjenjive, no donošenje odluka nije bila
negova jača strana. Na svu sreću, uvažavanje
međusobnih prednosti i hendikepa i podbacivanje
vlastitih leđa kada je trebalo činilo je od te dvojice
izuzeno učinkovit tandem.
Sojiro je ispod svih lovorika i laskavih
akademskih titula bio jednostavan čovjek od načela, pa
je od njih kretao kada god bi tražio orijentir u životu.
Također, bio je čovjek koji je volio izazove, osobito
odvezivanje čvorova iza leđa, dok nitko ništa ne sluti.
Tajnovitost mu je davala dodatno uzbuđenje, a u
trenutnoj situaciji vidio je spoj ugodnog skorisnim.
Udahnuo je, izdahnuo i postavio pitanje: "Misliš li da
bi od našeg daljnjeg kopanja i nekog potencijalnog
otkrića društvo Zazemlja imalo koristi?"
"Ne mogu to reći jer tek slutim o čemu se radi. U
svakom slučaju, imali bi istinu. Bi li od nje imali
koristi, iskeno - pojma nemam."
Pilot ANQUE je dugo šutio prije no što je
progovorio, a Karlo ga nije požurivao. Čekao je zureći
Karlo suho proguta. Kocka je, dakle, bačena.
U tom trenu do ušiju im dopre autoritaran glas
zapovjednika eskadrile:
"Nastavljamo dalje prema Sivom tjesnacu pa
podesite kurs za pet... četiri... tri... dva... jedan!"
Kao jedno jedinstveno tijelo, cijela se
formacija izvježbano nagnula u zraku pod jednakim
kutem i počela ponirati ka dva tektonski mlada, još
oštro nazubljena komada stijene između kojih je
ključala voda neprozirnog Oceana. Polako su se
vraćali kući.
"Da, slažem se." Karlo nastavi razgovor sa
prijateljem. Sada, kada je odluka bila donesena,
njegov praktični mozak užurbano se bacio na
optimalno rješavanje problema "Odmah ću početi s
kopiranjem relevantnih podataka i njihovom
obradom. Prije večere ću doći do tebe po podatke s
ANQUE. Sve zajedno, to bi trebalo biti dosta za
donošenje čvrstih zaključaka. Samo te jednu stvar
molim." I prije no što je nastavio, Sojiro je znao što
će mu prijatelj sljedeće reći, "Želim da Maagdalena
ostane izvan svega ovoga. Snaći ćemo se i bez
podataka sa njene BURNICE, a u slučaju da se nama
išta desi, da barem ona..."
"Shvaćam. Naravno." blago se nasmiješi niži
muškarac, nadajući se da su im strepnje ipak
pretjerane. Karlo je zazirao od bijelih laži, osobito
prema Maagdaleni, no nakon što je odvagno
okolnosti zaključio je da je ovako ipak najbolje. Kad
je došlo do nje, rizik jednostavno nije bio opcija.
"Hej dečki!" u razgovor im se odjedno umješa
Reinerov glas i razbije urotničku atmosferu. Kako
mu rutinski letovi već odavno nisu predstaljali
izazov, mladić se vjerojatno tek sada potpuno
probudio i, sudeći po tonu, bio u odličnom
raspoženju, "Što kažete da popodne odemo na mali
izlet u istočne spilje, a? Nabavit ću nam neku večeru
da se cure ne moraju zafrkavati s tim, pa bi mogli i
prespavati van Grada. Ha, idemo??"
Znanstveni tandem i nije morao razmijeniti
poglede da savršeno uskladi priče. "Žao mi je,
Reineru, ali imam posla. Drugi put" Sojiro pristojno
odbije ponudu, tek počinjujući shvaćati reperkusije
koje će na njihov dosadašnji svakodnevni život imati
pustolovina u koju se namjeravaju upustiti. Srce mu
zatitra od uzbuđenja – ovakvu zagonetku je čekao cijeli
svoj život.
Karlo je odvratio u istom tonu, "Čovječe, baš
mi je žao, ali večeras se mislim zakopati u laboratorij.
Čekaju me neki zaostaci..." ugrize se za usnu pri
pomisli da će propustiti priliku da uživa sa
Maagdalenom daleko od sviju, "Ali, obavezno pozovi
Maagdalenu i Stellu, siguran sam da će ih ideja
oduševiti. Nema razloga da sjede doma samo zato što
mi ne možemo ići.“
"Ok, pitat ću ih..." do znanstveničkog dvojca
dopre pomalo razočaran odgovor, no Reiner nije bio tip
koji bi dugo ostao potišten,"ali sljedeći put obavezno
idete, pa taman da vam oduzmu dozvole! Ne isplati se
cijeli život čamiti u tim sobičcima. 'Ajde, vidimo se
dole. Pozdrav!"
Njegov zvonki smijeh odjeknu kroz slušalice i
veza se prekine. Bez sumnje, Reiner je već
uspostavljao kontakt s Maagdalenom koja mu je bila
posredna veza sa Stellom, i dogovarao izlazak, ne
hajući za klimave isprike svojih drugova.
Karlo i Sojiro unisono odahnu u olakšanju.
Zakulisne igre su za njih tek počele.
6. DIM I OGLEDALA
"Jesi li upoznat s činjenicom da je za vrijeme
posljednje misije pilot pristupio bazi podataka
ALKIONE i pregledavao očitanja svih zadataka na
koje je letjela?!"
"Hmm, nisam, ali ne vidim kakve..." pokuša
odgovoriti Dyami, no Unathi ga presiječe bez da
trepne.
"Jesi li svjestan da onaj tko zna što treba tražiti
može u tom kaosu brojeva i grafova iščitati nešto
potencijalno opasno za nacionalnu sigurnost!?" napala
je ponovo, a ton joj je postajao sve oštriji. Dyami na
stol odloži šalicu koju je prinosio ustima u trenutku kad
mu je Unathi, sva zajapurena, uletjela u privatni
kabinet u zgradi Akademije i zalupila vrata za sobom.
Pokušao joj je pomirljivo prići.
"Možda, ali ne misliš li da pretjeruješ? Razbacuješ se
optužbama cijelo jutro." Nije ni slutio da će joj zadatak,
koji im je u najvećoj tajnosti povjerila Vlada, toliko
stanjiti živce. Konačno, Unathi je bila poznata po
mirnoj ruci i preciznosti čak i pod najvećim stresom, a
teško da se može zamisiti veći stres od zračne borbe
na život ili smrt. "Karlo je najstereotipniji
znanstvenik kojeg sam ikada upoznao, bezličan,
bezazlen i naivan do boli. Vjerojatno je samo
provodio neku svoju rutinsku kontrolu i revidirao..."
"Znaš li da je tvoj Karlo," posljednju riječ je gotovo
ispljunula, "kopirao podatke na prijenosnik?! Baš me
zanima kakva je to 'bezazlena rutinska kontrola' za
koju je potrebna ekstenzivna pretraga baze podataka,
a da ne spominjemo skriveno iznošenje pronađenog
materijala?" njen uobičajeno dubok glas sada je bio
gotovo vrisak. Nije trpjela kad joj se proturiječilo.
Dyami je znao da je na rubu ekspozije po načinu na
koji su joj pulsirale žile u vratu i više se bojao da ona
ne napravi nešto nepromišljeno, nego da će Karlo
možda nabasati na kakvu opasnu tajnu. Svejedno,
ovakvo ponašanje nije bilo tipično za mladog
znanstvenika, barem po Dyamijevoj procjeni
karaktera, u čemu je rijetko griješio. Karlo za ovakvo
ponašanje na svoju ruku ne bi imao petlje, a osim
toga po prirodi je bio prepasivan, stalno mu je
trebala tuđa inicijativa poput štake. S jedne strane, to
je bila kočnica u inovativnom i kreativnom radu, no
u trenutnoj situaciji trebala je predstavljati prednost.
Upravo je stoga baš njega Dyami bio nominirao a
Vlada tajno izabrala da, ne znajući, svojom
letjelicom prikuplja glavninu potrebnih informacija.
Otkud onda ovakav ispad? Zar ga je Dyami toliko
pogrešno 'pročitao'?
Osim ako dečko nije djelovao s nekim...
Dyamijevim umom u trenutku bljesne slika
samozatajnog genijalca Sojiroa, Karlovog bliskog
suradnika u zraku i u laboratoriju. Tihi mladić
pronicavih očiju boje oniksa koji je uvijek stajao
negdje sa strane, što ga nkad nije sprečavalo da bude
generalno vrlo dobro upućen u sve što se zbiva, bio
je logičan sumnjivac. Dyamijevo se čelo namršti - to
je bitna varijabla koju je neoprostivo zanemario pri
izradi Karlovog profila za potrebe Vlade i
Akademije. Komadići su se počeli slagati. Baš kad ju
je mislio priupitati da otkoni sve sumnje, Unathi mu
sama podastre odgovor.
"I onaj drugi tvoj, onaj Sojiro... ista stvar." ljutnja u
njoj je splašnjavala, a ono što je ostajalo bilo je
utoliko strašnije. Stajala je raširenih nogu sa rukama
na bokovima prodorno gledajući dolje u Dyamija,
kao da od njega traži iskupljenje za izdajničko
ponašanje mladih pilota koje je obučavao. Mišići
podlaktica čvorali su se i nabirali dok je nastojala
smiriti disanje, a glas joj se ponovo vratio u svoju
uobičajeno ledenu i smrknutu inačicu. "Kakva je to
ušljiva generacija?" upita retorički, frkčući kroz nos.
Dyami uzdahne i bespomoćno slegne ramenima. Nije
želio brzati sa zaključcima, ali nije želio ni ostati sjediti
skrštenih ruku dok su njegovi podređeni po miloj volji
raspolagali povjerljivim podacima i rovarili po
državnim tajnama. No opet, Dyami ih je poštovao kao
pilote, divio se porivu koji ih je tjerao da ulože godine
krvavog truda za mogućnost da osjete lakoću krila par
kratkih sati kroz tjedan. Bilo je to nešto što Unathi,
osoba koja se poistovjećivala sa svojim strojem za
ubijanje i, još gore, sa njegovom svrhom, nikad ne bi
razumjela.
"Hoćeš li ih prijaviti?" oprezno upita, trudeći se
da zvuči nonšlatno i ravnodušno. U suprotnom Unathi
bi, poput divlje životinje, namirisala strah i instinktivno
napala. I dalje mu je bio prvi poriv zaštititi podređene.
Visoka crnkinja nastavi zuriti u svog partnera
još par dugih trenutaka kao da ga izaziva da trepne ili
skrene pogled, a kad ovaj to ne učini, odjednom se
spusti na dvosjed do njega. "Neću." odsiječe. Položi
ruku na Dyamijevo dugo, čvrsto stegno i pusti svoje
zagasito smeđe prste da njime mazno klize. On prouči
njen profil, pune usne i sjajne obraze, svaku crtu koja je
isijavala senzualnost i seksipil. Bila je prekrasna, bez
sumnje jedna od najljepših žena koje je ikada vidio. I
najokrutnija.
"Pustit ću ih da se igraju špijuna. Neka misle da
su nas prešli. Neka misle da su jako pametni, prokleta
piskarala. A kada se uljuljkaju i postanu neoprezni..."
bijeli joj zubi naglo bljesnu u oštrom kontrastu koži
boje noći i Dyami se instinktivno prene, pa shvati da se
Unathi nasmijala. Nokti njene ruke zabili su se u
njegov mišić, no kao da toga nije bila ni svjesna. U
očima joj se sjajilo nešto strašno, nekakvo čudno
uzbuđenje. Dyami se pitao kako su se osjećali
Nadzemaljski piloti kada bi ih ova demonska žena
uhvatila na nišan crvene nemeze AVANICE i osjeti
iskrenu zahvalnost što su letjeli pod istim bojama.
Uzela ga je poput gladne životinje, a nakon
kratkog i intenzivnog odnosa posebnim liftom su se
spustili do razine izdubljene ispod Akademijinog
hangara za zrakoplove. Prostorija, za čije je postojanje
znala tek nekolicina probranih visokih službenika
Vlade i Akademije, bila je bila jednako prostrana kao
hala iznad, no mnogo manje napučena. Trenutno je
središnje mjesto u njoj zauzimala letjelica neobične
tamno-zelene boje, po čemu je već na prvi pogled
iskakala između hrđavo-crvenih borbenih i indigoplavih istraživačkih ptica Zazemlja. No, dok je
fantomsku
pticu
krasio
više-manje
jednak
aerodinamičan trup i tek nešto drugačiji oblik krila, ono
što je činilo ključnu razliku među njima bio je dodatak
posve nepoznat Zazemnom zrakoplovstvu.
Dyami okruži palu pticu sa rukama na leđima,
zamišljenog izraza lica. Tko bi rekao da će ga tako
mali konstrukcijski detalj koštati toliko mirnog sna?
7. MASKE
Bilo je gluho doba noći kada se Maagdalena
prenula iz sna. U zemljinoj utrobi, gdje su ljudi
izgradili svoja skloništa, odsustvo sunčevog svjetla
činilo je nemoguće reći koje je doba dana, no ljudi
su, čim su uspostavili umjetnu rasvjetu, preuzeli
model koji je milijunima godina uklesavan u njihov
DNA. Dan su i dalje sačinjavala 24 sata u sklopu
kojih je postojalo razdoblje 'noći' koje je mahom
služilo za spavanje i odmor. Na nijedan drugi
isprobani bioritmički model raspodijele dnevnog i
mjesečnog ciklusa ljudi nisu toliko pozitivno
reagirali kao na onaj klasični po kojem su živjeli
njihovi preci i koji je izgleda bio ucjepljen u bilo
same planete.
Karla nije bio u postelji do nje. Kada se
konačno, poslije nekoliko beskrajnih i mučnih
tjedana konačno navikla na njegovo prisustvo, on ju
je sada mahom ostavljao samu u krevetu
ispričavajući se neobavljenim poslom kojeg je hitno
trebalo riješiti. Dok je bunovna smicala prekrivače sa
sebe, primjeti da u dnevnoj sobi gori stolna lampa.
Dakle, opet radi. Napipa papuče nožnim prstima pa
nesigurno dotetura u susjednu sobu na nogama
zamrlim od sna.
"Opet su te preopteretili?"
Karlo se prene i okrene u smjeru njenog glasa,
neprepoznatljiv iza iskolačenih očiju. Maagdalena
ustukne i bila bi sjela na pod od šoka da je on nije
uhvatio za ruku. Dok ju je galantno i okretno
odmicao od radnog stola i posjedao na fotelju do
sebe, na trenutak joj ipak uspije baciti pogled na
mnoštvo papira koji su razbacano prekrivali radnu
plohu stola.
"Draga, oprosti što sam te probudio." nježno
prebaci ruku preko Maagdaleninih ramena, a drugu
ovije oko njenog struka, zaklanjajući joj pogled na
stol svojim tijelom, "Skoro sam gotov."
"Zašto te zatrpavaju s toliko gluposti?"
pospano promumlja i namjesti se u njegovom
zagrljaju, "Ili se po cijeli dan zabavljaš sa Sojirom u
labosu pa posao nosiš doma, a?" Bocne ga i sama se
nasmije na pomisao odgovornog čovječuljka kako se
zafrkava za vrijeme radnog vremena. Taj bi
vjerojatno sam sebi dao otkaz kad bi se pet minuta
dulje zadržao na stanci za ručak.
"Pa nego?" namigne, „Nemoj podcjenjivati našeg
dragog Sojira. Znaš da su ti tihi tipovi ispod pitome
vanjštine u stvari pravi vragovi." Karlo se zacereka i
poškaklja Maagdalenu, izazivajući dvostruku salvu
smijeha. Odjednom ih protrese silovit zračni napad,
srećom bez trajnih posljedica na solidnu izbicu
ukopanu u stijenu. "No stvarno," doda ozbiljnije, nakon
što se pokućstvo prestalo njihati, "sam sam si kriv jer
preuzimam previše zadataka na sebe. Tako mi i treba."
"Pohlepan na znanje," zaključi ona i kvrcne ga
po nosu. Koža između lopatica, gdje ga je milovao njen
dlan, bila je zategnuta preko kostiju koje još prije
tjedan dana nisu toliko stršale. Izgubio je na težini,
malo spavao... Postojalo je nešto joj nije govorio.
Karlo se mogao samo nasmiješiti, "Pretjerao
sam, priznajem. Žao mi je samo što ti moraš osjećati
posljedice mojih krivih procjena." Odjednom nestane
svaki trag smiješka s njegovog lica i zagleda se u nju
duboko i ozbiljno. Maagdalena osjeti kako joj se kosa
na potiljku diže u neodređenoj, zlosutnoj jezi.
"Maagdalena, ti znaš
neizmjerno volim, jelda?"
da
te
neizmjerno,
"A nego koga bi?" krene ga ponovo kvrcnuti po
nosu, no on uhvati njenu ruku u svoj dlan i stisne
gotovo bolno.
"Ozbiljno te pitam." Njegove inače svijetlo
zelene oči bile su duboke i tamne. Odjednom je
izgledao poput starog, umornog čovjeka. Čovjeka
progonjenog.
"D-da naravno da znam, Karlo." promuca ona. Zašto mi
ne govoriš sve, zašto šutiš?
"Nikad nemoj posumnjati u to... ma što da se
dogodi."
"Što bi se dogodilo, ljubavi?" slabašno se
nasmiješi, hineći neshvaćanje. Reci mi, budalo jedna!
Što te to jede živog iznutra? RECI!
Umiren, prinese njenu ruku ustima i na vrške
prstiju joj spusti paperjast poljubac. "Uskoro ću završiti
sa ovim poslom, a onda obećajem da ćeš mi ponovo
doći na prvo mjesto, kamo pripadaš. Ti si mi najvažnija
stvar na svijetu. Kada se riješim ovoga, uzet ću si u
primarnu zadaću da od nas napravim obitelj."
"Obitelj?" zastarjela riječ joj je teško silazila
preko jezika.
"Aha, želim to. S tobom." kimne, poljubi je u
čelo pa prošapće "Samo s tobom."
Maagdaleni se učini da gubi oslonac i pada,
nezaustavljivo pada. Njegove ruke oko nje odjenom
su postale teret koji je vuče dolje. Da li je željela
dijete ovog čovjeka? Čovjeka koji bi, neovisno o
tome što govori, od nje tajio takvo što? Iz glave joj
nije izlazila slika koju je vidjela na njegovom stolu,
tek bljesak koji je trajao kraće od sekunde no
dovoljno dugo da ga mozak registrira.
Karlove su gladne usne za to vrijeme
pronašle njene, pa se nastavile spuštati niz vitki joj
vrat, buditi joj tijelo. Odlučila je da sada nije vrijeme
za rasprave i bitne odluke. Ako ništa drugo, na
Akademiji je naučila birati svoje bitke. Pospremila je
sve prikupljene činjenice u posebnu ladicu svoga
uma, spremna da ih izvuče i upotrijebi kada za to
dođe vrijeme i prepustila se njegov dodirima, a kada
je od ugode zatvorila oči, vidjela je Reinera.
8. ZNAŠ...
Stella je bila Maagdalenina puna sestra što
znači da su dijelile oba biološka roditelja. Njihovi
otac i majka živjeli su u plemenskoj zajednici u kojoj
im je uspjelo održati kvazibračnu vezu dovoljno
dugo da zajedničkim snagama na svijet donesu dvije
djevojčice. Nakon punoljetosti, pozivali su obje kćeri
da se pridruže njihovom plemenu, no nisu im
zamjerili kada su, prvo Maagdalena pa Stella,
prijedlog pristojno ali glatko odbile.
Stella, mlađa kći, ime je dobila po njihovom
afinitetu prema nebu jer je vjera koju je pleme
usvojilo zagovarala da će spas čovječanstva u
konačnici sići s neba u vidu supernapredne
vanzemaljske rase sa daleke zvijezde. Imenu
usprkos, jedino za čime je Stella upirala pogled u
visine bila je njena starija sestra i to do te mjere da
Maagdalena nije bila načisto je li Stella Akademiju
upisala iz vlastite želje ili iz navike da slijedi stope
svojeg uzora. Još od kada su bile djeca, Maagdalena
je znala da u Stellinim očima ne može pogriješiti činjenica koju je pokušavala čim manje
zloupotrebljavati.
Stella je bila je upečatljivo lijepa, još kao djevojčica.
Iznenađujuće za tako privlačnu mladu ženu, bila je
susretljiva, blagonaklona i, što je najneobičnije,
služila se vlastitom glavom. No činilo da je, još više
od starije sestre, na neki svoj samoživi način bila
odvojena od svijeta. Kao da je živjela po vlastitim
pravilima, koračajući u ritmu koji je samo ona mogla
čuti, neuhvatljiva poput poteza kistom po platnu koji
tek nagovještava oblik nečega, no ništa ne otkriva.
Gledajući je preko stola u polumračnoj taverni kako
naginje fermentirano piće koje joj je već zarudjelo
obraze, Maagdalena nije mogla ne primijetiti njenu
prirodnu obdarenost skladom i ljepotom. Inače je bila
ponosna na sestru, nekad se čak namjerno razmećući
njenim izgledom i osobnošću kako bi natjerala i
najzajedljivije kokoške da zašute, no već se dugo nije
iskreno smiješila u Stellinom prisustvu. Od kada su
Karlo i Sojiro počeli eskivirati njihova uobičajena
grupna druženja, nekad vesela i bučna družina mladih
pilota svela se na mnogo suzdržaniji trojac. Maagdaleni
je bilo kristalno jasno da je ona ondje bila višak i da bi
se Reiner najradije izgubio sa Stellom u kakav tamni
kutak, no Stella nikada nije pokazivala osobit interes za
mladog asa, pa im je Maagdalena i dalje služila kao
jedina veza.
Ona lijeno zastruže dnom čaše po stolu, tek da
zanjiše i rasprši slegnutu pjenu pića. Reiner se viteški
ponudio da donese novu rundu, vjerojatno posljednju
za ovu večer. Prazne čaše ispred nje ukazivale su da je
već sasvim dovoljno popila, no kako joj je za stolom
sjedila sestra koja ju je u svakom pogledu zasjenjivala,
a kod kuće ju je čekao Karlo vječno nagnut nad svoje
proklete misteriozne papire koje je ljubomorno čuvao
od pogleda, Maagdalena je rado prigrlila otupljenje
živaca. Sa određenom dozom mazohističke sladostrasti
nagnula je čašu u ruci i iskapila preostali sadržaj.
"Je li sve u redu imeđu tebe i Karla?" iznenadi
je pitanje postavljeno Stellinim nenametljivim glasom.
"Da." ispali odgovor, gledajući mlađu sestru
preko ruba čaše, skrivajući iza njega, "Zašto pitaš?"
"Ne viđam vas često zajedno, a kada ga negdje
slučajno i sretnem izgleda mi nekako umorno...
ispijeno." Stella dražesno nagne glavu dok je tražila
pravu riječ, a duga joj kosa sklizne i otkrije dellikatnu
ključnu kost ispod baršunaste, besprijekorne kože. Dok
ju je gledala tako nepatvorenu, nesvjesnu vlastite
magnetske privlačnosti, Maagdalena u dubini želduca
osjeti otrovni žalac zavisti. Spusti čašu s treskom na
stol na što se Stella prene. "Oprosti, nisam mislila
gurati nos gdje mu nije mjesto... Samo sam se pitala da
nije možda bolestan..." Njena iskrena brižnost bila je
nepodnošljiva.
"Dobro je, samo je u zadnje vrijeme malo prezposlen.
Ne brini, prenijet ću mu tvoje pozdrave." Kiselo izvije
kutove usana u proceduralni smiješak. Nadala se da će
se Reiner svaki čas pojaviti sa punim čašama.
"Hvala" nasmiješi se Stella i popravi kosu,
"Reci mu da ja častim kad se sljedeći put vidimo."
Maagdalena odsječeno kimne i pogledom
okruži po sobi u nadi da će ugledati svjetloputog
muškarca ili barem promijeniti temu. Nije bila jedina
čije su oči tražile zgodnog mladog pilota. Reiner je
bio iznimka koja je potvrđivala pravilo - uspio je
postići da Grad zaboravi detalj da je bio pilot i tretira
ga kao slavnu ličnost, osobito žene. Taj nije mogao
nigdje kročiti bez da bude prepoznat, bijeg u nebo
bio mu je gotovo jedina prilika da odahne od
sveprisutne pažnje koja ge je pratila.
"Znaš," započne mlađa žena, "Bila bih tužna
da nešto naruši odnos između tebe i Karla. Mislim da
si zaslužila nekog tko će te tako obožavati i držati na
dlanu."
"Stella...?" Maagdalena zbunjeno zamukne.
Stellino mladoliko lice učini joj se neuobičajeno
napeto.
"Ne, ozbiljno to mislim." ona položi dlan na
stol, preko sestrinog, "Mislim da ne bih podnijela da
ti netko slomi srce... A pogotovo ako bi to bila ja."
Maagdalenine se oči rašire u zaprepaštenju.
Zar je moguće da je mala, bezazlena Stella zamijetila
njenu slabost prema Reineru? Odbija li njegove
pokušaje udvaranja samo iz tog razloga? Nije ju
stigla pitati jer je plavooki pilot neceremonijalno
tresnuo tri pune čaše između njih na stol.
"Navalite cure, nema spavanja!"
Stella ustane kao oparena, slabašnim glasom
objavi da mora do toaleta i žustro se udalji od stola.
Reiner je otprati pogledom do vrata, slegne
ramenima pa sjedne do Maagdalene i pruži joj piće.
"A dobro, pričekat ćemo sa zdravicom dok ne
budemo u punom sastavu." pripomene jednostavno,
potpuno nesvjestan drame što se odvijala između
dvije žene još prije par sekundi. Nije čak ni
primijetio suze u Stellinim očima.
Maagdalena zahvalno prihvati čašu, odlučivši
iskoristiti Stellino odsustvo da s Reinerom načme
temu koja ju je već neko vrijeme mučila. Znala je da
će ga lako zapričati o svemu što ima veze s letom i
letjelicama, pa osjeti ugriz grešnog zadovoljstva što
će ovako jeftino izboriti djelić njegove pažnje. No
njeno pitanje imalo je i bitno praktičnu stranu.
"Reiner, zašto ptice nemaju prozore?"
On je pogleda u čudu, kao da je pitala zašto
ljudi hodaju na nogama. "Što će im? U Oblaku se
nema baš što za gledati, znaš?"
Maagdalena nestrpljivo odmahne glavom. Samo da
Stella ne požuri natrag. "Pretpostavimo - samo
pretpostavimo - da Oblak nije toliko neproziran kao što
nam se govori. Odnosno, da više nije tako neproziran?"
Svjetlokosi mladić nastavio ju je zabezeknuto
promatrati sa nedirnutom čašom pića u ruci,
smrznutom u zraku na pola puta do njegovih usta.
"Hoću reći," Maagdalena brzo nastavi, "nitko
od nas to uistinu ne zna. 99,9% populacije nikad nije
promolilo nos van, a mi piloti nad površinu idemo
samo u hermetički zatvorenim kutijama bez ikakve
vizualne veze sa vanjskim svijetom."
"Zna se da je atmosfera svakim danom sve
zasićenija otpadnim plinovima. Našim otpadnim
plinovima koje ispuštaju naše tvornice. Možemo lako
izračunati koliko je to točno milijuna kubičnih metara
do sada." krene joj polako i razgovijetno objašnjavati
kao da je pred njim sjedi osnovnoškolka, sada kada se
konačno uvjerio da se Maagdalena ne šali. Cokne
jezikom uz nadmeni smiješak "Ne trebamo baš gurati
glavu u dimnjak da se uvjerimo da se ondje zaista ne
može ni gledati ni disati."
"Ma znam sve to, ali..." nije mogla
argumentirati svoje stajalište, jedan važan dio u svemu
joj je nedostajao. Zaista, što je sa otpadom kojim si
zatrpavaju zračni prostor iznad glave? Obori pogled i
nijemo se zagleda u čašu koju je nervozo okretala
među dlanovima. Reiner je prouči u još više zgranut nije navikao vidjeti tu samopouzdanu ženu toliko
zbunjenu i nesigurnu.
"Maagdalena, u čemu je ovdje zapravo stvar?"
upita nekarakteristično sabranim i ozbiljnim glasom
bez traga njegovog notornog obješenjaštva.
Ona podigne pogled i suoči se s njegovim
prodorno plavim očima. "Što ako ti kažem da sam
vidjela nacrt Nadzemljanske letjelice i da je imala
prozor? I to ne jedan, već cijeli red prozora niz gotovo
cijelu duljinu trupa?" ispali u jednom dahu.
Reiner u prvi mah samo zatrepće, "M-molim?!'"
"Ne mogu ti objašnjavati kako i zašto, pa te molim da
mi ovo vjeruješ na račun svega što smo do sada
zajedno prošli." zbrza, nastojeći govoriti ispod glasa da
ne privuče pažnju susjednih stolova. Odlučila je
prešutjeti Karlove i Sojirove izlete u zabranjena
područja državnih arhiva kao svoj izvor informacija.
Baci kosi pogled prema vratima ženskog toaleta, pa
nastavi "Mislim... ne, gotovo sam sigurna da oni lete
kao što se letjelo na Staroj Zemlji, oslanjajući se
prvenstveno na vid, a ne radar i kompjutor."
"Ali Oblak je..."
"Znam, znam!" Maagdalena bespomoćno podigne
dlanove, "To se kosi sa svime što su nas učili na
Akademiji, sa svime što znamo." Zastane, pa
opreznije doda, "Ili što žele da znamo."
"Svjesna si što impliciraš?" kroz zube
prosikće Reiner, primaknuvši glavu njenoj preko
stola u jednoj hitroj, nimalo pripitoj kretnji. Nikad
prije nisu mu oči toliko opasno sijevale. Maagdalena
stege usne u beskrvnu crtu i nabora čelo. Itekako je
dobro znala. Kimne.
Ostanu zamrznuti u istoj pozi par dugih
trenutaka, zavarenih pogleda. Informacijama je
trebalo vremena da se slegnu. Činilo se da su
odjednom u bučnoj, prepunoj taverni ostali posve
sami, obavijeni nepropusnom čahurom značajne
tišine. Maagdalena je zurila u lice kolege, tek na par
centimetara od svog, a čija je pažnja bila miljama
daleko. Proučavala je nefokusirane zjene,
poluotvorena usta, nabrano čelo. Nevjericu u svakoj
crti. Tako dakle izgleda čovjek kojem se srušila
paradigma znanog svijeta, pomisli.
"Maagdalena, iskreno, ne znam što da radim
s ovom informacijom." izgubljeno će Reiner nakon
duge pauze, ne gledajući je u oči. Nestalo je nekog
sjaja u auri oko njega. Izgledalo je da je izgubio
interes za pićem, pa se pjena u čaši što je ležala
ispred njega polako slijegala i tonula na dno. Bez
nedodirljivog smiješka koji je bio njegov zaštitni
znak, u Maagdaleninim očima izgledao je gotovo
kao svaki drugi smrtnik.
"Iskreno, ni ja." zagleda se i žena tupo pred
sebe. Svejedno, bilo joj je lakše što ju je ipak
podijelila s nekim. Prepuste se neraspoloženoj tišini,
nesvjesni da im iza leđa stoji Stella. I upija svaku
riječ.
9. NESANICA
Visoki muškarac glatke crne kose sa ponekim
bijelim pramenom upletenim u debelu pletenicu što
mu se spuštala između širokih lopatica i padala do
polovine leđa polako je šetao hangarom u kojem su
spavale ptice. Golemi prostor umanjivao je tog
robusnog čovjeka koji je njime koračao bez žurbe,
nogu pred nogu, sa rukama na leđima. Tu i tamo bi
mahinalno kimnuo glavom na salutiranje rijetkog
osoblja održanja i osiguranja koji su po dužnosti
obilazili područje avio-baze u ovo kasno doba noći,
pa bi nastavio dalje bez ikakvog zacrtanog itinerara.
San mu nije dolazio na oči.
Nakon Unathinog nimalo suptilnog upozorenja, Dyami
si je dao truda i par tjedana potajice pratio kretanje i
djelovanje svih mlađih pilota. Nije se iznenadio kada
je, na koncu, njegova privatna istraga iskristalizirala
Karlovo i Sojirovo ime. Ne samo da su momci ukrali
podatke iz svojih letjica, već je nadprosječni Sojirov
mozak uspio nadmudriti Akademijino cetralno
računalo i domoći se nacrta Nadzemaljske letjelice
koju su u najvećoj tajnosti s površine uspjeli dovući
Unathi i Zeev, njen pilot-štićenik kojeg je obučavala za
borbu. Dyami došeta do jednog čeličnom
konstrukcijom ojačanog zida, nalik na rudnike Stare
Zemlje, pa se okrene i krene u novi obilazak. Pobrinuo
se da Unathi ne sazna za njih no uznemirujuća saznanja
mu svejedno nisu davala mira. Kao zapovjedniku,
dužnost mu je nalagala da nadređenima prijavi svoje
otkriće i prepusti vojnim sudovima da istjeraju na
čistac pitanje Karlove i Sojirove krivice. No iz nekog
razloga srce mu je govorilo da ta dvojica nisu bili
veleizdajnici u pravom smislu te riječi. Nije sumnjao u
ono što je osjećao - zabrinjavalo ga je njegovo vlastito
ponašanje. Svakom sekundom oklijevanja da poduzme
korake koji su se od njega očekivali tonuo je dublje u
suučesništvo. Najveća ironija je bila to što dvojica
špijuna-amatera nisu ni slutili da već tjednima imaju
tajnog pomagača.
Ponosne ptice kočile su se pred njim postrojene
uzdignutih glava, spremne za let; njegova GARUDA,
Unathina AVANICA, Reinerov RUH, Zeevov
QUETZAL, pa istraživačke ANQUA, ARDEA,
ALKIONA, BURNICA. Zvali su ih pticama u spomen
na životinje koje su u doba Stare Zemlje vladale
zrakom, iako nitko od njih pravu, živu pticu nikada nije
vidio. Imena letjelicama dodjeljivala je Akademija,
nekima po nekoć stvarnim ptičjim vrstama, a nekima
po mitološkim stvorenjima. Za Zazemljane između te
dvije kategorije nije bilo razlike; obje su pripadale u
jednako nestvarne predjele usmene i pismene predaje.
Dyami stigne do GARUDE, njemu prve među
jednakima. Posegne rukom i pogladi njenu glatku
oplatu brižnije no što bi nježnu kožu ljubavnice. Volio
je njen oblik, njena sjajna, moćna krila, rep koji joj je
davao ravnotežu i prekrasan aerodinamični trup. Svako,
i najmanje, oštećenje GARUDINOG oklopa osjećao je
kao vlastiti ožiljak i da ju je mogao zaštititi svojim
tijelom, bio bi to učinio. Otac ga je učio da su njihovi
preci imali svaki svoje osobne toteme, pa je Dyami od
prvog trenutka kada mu se divlje propela u rukama i
ponijela ga put neba odlučio da je ona utjelovljenje
njegovog totema. Njegova veza s Manituuom; Bogom.
Kad bi mu barem mogla dati kakvu božansku uputu da
razriješi njegove dileme!
Nastavio je dokonu šetnju uz niz letjelica,
borbenih pa znanstvenih, dok nije stigao do BURNICE
i na svoje iskreno čuđenje, uz nju pronašao i njenog
pilota.
"Mala, što radiš ovdje sama u ovo doba?" kroz
glavu mu prođe da ona od njega može zahtijaveti isti
odgovor no, na sreću, višlji čin mu je davao
privilegiju da on bude taj koji postavlja pitanja.
Žena, koja je sjedila leđima oslonjena o gumu
prednjeg kotača ptice, podigne glavu s ruku kojima
je obgrlila koljena i neraspoloženo odmahne. Nije
djelovala oduševljeno što ima društvo.
"Nisam mogla zaspati." promumlja evidentan
odgovor. Dyamiju se kroz sjenu koju je na njeno lice
zaštitnički bacala BURNICA učini da joj se oči
mutno cakle, a oko nje se širila blaga ali jasna aroma
alkohola.
"Izgleda da nas ima više." s razumijevanjem
se nasmije stariji muškarac i sjedne na pod do nje, a
Maagdalena se pomakne da mu napravi mjesta kao
bezbroj puta do sad. Dok je još bila žutokljunac na
Akademiji, često su provodili noći u hangaru brinući
se za svoje letjelice i obavljajući dužnosti kojima se
nisu stigli posvetiti tijekom dana. Vjerojatno je
upravo on taj koji je na nju prenio naviku da od svoje
ptice traži nijemu utjehu i neopterećujuće društvo.
Maagdalena nije bila ni najbolji ni najpouzdaniji
pilot kojeg je obučavao - nije imala osobit osjećaj za
prostor, a moglo se reći da je zadovoljavajuće dobro
kontrolirala BURNICU jedino u idealnim uvjetima
leta koji su bili prije iznimka nego pravilo. U
najbojem slučaju, bila je prosječan prikupljač
podataka, jer nije slovila ni kao posebno nadareni
znanstvenik. No imala je ono nešto, posjedovala je
više duha no cijela njena generacija. I njegova.
Upravo iz tog razloga, postala je njegov najomiljeniji
učenik, kćer koju nikada nije imao.
"Sve u redu?" oprezno upita.
Maagdalena otresito zakima glavom, "Zašto
me ljudi to konstantno ispituju? Zar mi na čelu piše
da nešto nije u redu?"
"Možda zato što ne djeluješ baš najbolje"
odvrati on nježno. Ona slegne ramenima bez da
odgovori i Dyami odluči promijeniti temu.
"Čestitam na novom stanu! Čuo sam da ste se
ti i Karlo preselili u svoj vlastiti prostor."
Maagdalena se ugrize za usnu da spriječi suze
koje su opet zaprijetile. Činilo joj se kao da se dan
kada je Karlo došao po njene stvari u studentsku
sobu zbio davno, davno, u nekom drugom životu.
Sada, sve za što je koristio dragocijenu privatnost
njihove dvije sobe bilo je sve dublje zaglibljivanje u
opasne i protupravne djelatnosti. Umjesto da ih
zbliži, zajednički život ih je potpuno razdvojio. Osim
toga, bojala se da Karlo žonglira sa stvarima koje su
bile daleko izvan njegove lige, no nije mogla znati što
je točno posrijedi jer se prema njoj potpuno zatvorio.
Potajno, bojala se za njegov život. Naravno, nije to
mogla podijeliti s Dyamijem, jer bi ga time dovela u
situaciju da mora prijaviti i sankcionirati Karla i samo
ubrzati neizbježno. Čvršće je zagrila koljena poput
životinje stjerane u kut i ostala nijema.
Kada mu ponovo ne dobije odgovor, Dyami pokuša s
novim pitanjem, "Kada planirate bebu?" Znao je da su
njih dvoje već dugogodišnji monogamni par, što je bila
rijetkost u Zazemlju, pa mu se pitanje činilo na mjestu,
osobito u svjetlu novostečenog životnog prostora. Na
njegovo iznenađanje, Maagdalena glasno zajeca, ne
mogavši se više suzdržati.
"Oh, Dyami." grčevito zabije lice u dlanove,
"Ništa nije u redu. Ništa!"
Krupni ju muškarac instinktivno prigrli, onako
skutrenu, na svoja široka prsa. Tresla se poput djetešca
na njegovim širokim njedrima. Nije išta pitao, nije ni
trebao. Slutio je glavni uzrok njenog očajanja. Moćni
mišići njegove vilice stegnu se dok su se u njemu
sukobljavali dužnost i osjećaji. Borio se sa sobom. Srce
mu se kidalo dok ju je gledao u takvom stanju, no nije
joj mogao reći istinu, čak ni onaj mali dio kojeg su
iskopali njene kolege. Umjesto toga, lagano ju je njihao
poput djevojčice u naručju, bez riječi, dok se nije
primirila. Dyami za nju ionako nije imao riječi koje bi
zaustavile suze.
"Hmmm... " bljedoputi muškarac zamišljeno iznese
svoj tijek misli, "Teško mogu zamisliti razlog zbog
kojeg bi nam Vlada tajila stranu tehnologiju,
pogotovo ako iz nje možemo nešto naučiti. Zvuči
suludo. Utoliko je teže shvatiti njihovo inzistiranje
da je Oblak posve neproziran, ako to nije... Iako mi,
kao znanstveniku, nije jasno kako bi to uopće bilo
moguće. Bez sumnje, podaci o zagađenju koje sami
uzrokujemo su točni. Koju god hipotezu iskušam,
dođem do zida. Ovo je frustrirajuće! Suočeni smo s
previše nepoznanica!"
"Možda previše vjeruješ u Vladu?" zagonetno
dobaci Sojiro, zadirkujući, izmamivši Karlov upitan
pogled. "Upravo sam ti o tome došao pričati. Čekam
cijeli tjedan da provjerim svoje otkriće i sada sam
posve siguran u njegovu istinitost...", te zamišljeno
doda, "ma kako nevjerojatno zvučalo."
Karlo mu se nesvjesno približio, sav se
pretvorivši u uho. Istraga im je sporo napredovala
unatoč tome što je Karlo mogao koristiti privatnost
svoga stana da se u prikupljene podatke zadubi do
mile volje, pa je vijest o svakoj novosti bila
objeručke dočekivana. Azijac je sav sjajio
samodopadno uživajući u prijateljevoj pažnji i
intelektualnoj nadmoći, trseći se da ovaj to ne
primjeti. Za njega je količina informacija koje je
posjedovao bila izravno proporcionalna unutarnjem
osjećaju moći.
"Za početak, provalio sam u Akademijino
cenralno računalo." Sojiro je koristio odsutnost
kolega u labosu da se ogleda u virtualnim dvobojima
sa ogradama i zamkama službenih baza podataka.
10. SOL NA REPU
Sojiro je iskoristio trenutak kada su ostali sami
u laboratoriju da hitrim, svrhovitim koracima pristupi
prijatelju. Govorio je brzo, tiho i usredotočeno,
nastojeći smisleno prenijeti čim više podataka u što
manje vremena poput kakvog ekonomičnog stroja.
"Potvrđeno je. Crtež Nadzemajske letjelice je
autentičan. Navodno je napravljen po oborenoj ptici
koje se domoglo naše ratno zrakoplovstvo."
"Znao sam!" dahne Karlo, a prijatelj ga utiša
pokretom ruke, oprezno se ogledavajući prema vratima.
"Znao sam," ponovi tiše, "Po svim mojim proračunima,
ptica sa crteža bi itekako mogla letjeti, što znači da u
pitanju nije nečija eksperimentalna slikarija već prava
stvar."
Sojiro potvrdno klimne. "Ako doista lete oslanjajući se
na vid, moramo pretpostaviti da je atmosfera prozirnija
nego što nam to govore naše službene studije."
"Štaa? Zar ne znaš da je Akademijino
centralno računalo ujedno i VLADINO centralno
računalo??"
"Naravno." odvrati azijac ravno kao da je to
najnotornija stvar na svijetu, "Akademija je pod
izravnim nadzorom i financiranjem Vlade."
"Kao da nam nije dovoljno što kršimo sva
pravila i protokole Akademije? Ti zaista želiš da
nam sude i za veleizdaju?!" Karlo se poče hvatati za
glavu. Sojirova intelektualna taština ovog puta je
otišla predaleko.
"Bez panike, nitko tko ih tamo ne očekuje
neće naći tragove mojih prstiju po Vladinim
datotekama. Osim toga, " dopusti si suzdržan, drzak
smiješak, "mislim da ćeš, kada čuješ što ti imam za
reći, zaključiti da je itekako bilo vrijedno stavljanja
glave na panj."
Karlo ga stane slušati otvorenih usta.
11. TKO VISOKO LETI...
Sljedeća misija u Nadzemlje završila je
katastrofom.
Dyami je u rastućem očajanju sa svoje
kontrolne ploče iščitavao podatke o floti koju je
predvodio, gledajući kako trepere i naposljetku gasnu
vitalne funkcije dvoje znanstvenika. Njihova tijela, kao
i njihove ptice, bespovratno su izgubljeni u
nepraštajućim dubinama mrtvog Oceana.
"Prokletstvo!
Unathi!"
nenavikao
na
povisivanje glasa, autoritativno zagrmi u mikrofon
opetovano zahtijevajući objašnjenje od veteranke
zadužene za začelje formacije, "Što se događa?!"
"Ona prokleta balavica Stella!" Unathin glas se
tresao od bijesa, "Ne znam koji ju je vrag odjednom
opsjeo! Tjerala je ARDEU vertikalno uvis, a kada je
dosegla granicu do koje je ptica mogla stići,
POKUŠALA JE IZ NJE IZAĆI! Na preko 15
kilometara nadmorske visine!"
Dyami nije mogao vjerovati svojim ušima iako
je i sam slušao dramu koja se odvijala na javnom
kanalu između Stelle i Unathi, koju je potonja
bezuspješno pokušala nagovoriti da se okani
samoubilačke nakane. Čak ni sada, kada je čuo sažetak
proteklih par minuta nepovezanih rečenica, vriskova i
jezivih šištećih zvukova, nije se mogao otresti
tvrdoglave nevjerice. Zaista je to učinila...
Zazemlja i Stelle, njene mlađe sestre, više nije bilo.
Službeno su se vodili kao nestali u akciji, no svima
je bilo jasno da je ta formula bila tek eufemizam za
riječ koju se nitko nije usudio izgovoriti naglas.
Smrt.
Mora da je Karlo bio uz nju u dane nakon nesreće,
no njen ga mozak nije registrirao. Svijet je bio
mutna, stišana slika koja je dolazila s nekog dalekog
mjesta. Sjećala se kako im je Sojiro detaljno
prepričavao ukletu misiju koje je i sam bio dio, no u
tom je trenutku samo faktografski usvajala činjenice
kao da se sve to dogodilo nekome posve trećem tko
je se nimalo ne tiče. Nije joj bilo jasno zašto su svi
prema njoj krajnje pažljivi i oko nje hodaju na
prstima dok se jednog dana na nju nije nenadano
obrušilo shvaćanje, poput lavine. Shvati da onog
prokletog dana nije izgubila samo sestru, već i
najbolju prijateljicu. Sve sitne zavisti i inaćenja
odjednom joj se učine posve smiješne i glupe.
Trebalo joj je nešto duže da si prizna ono što
je, podsvjesno, u srcu znala od prvog trenutka. Stella
je umrla zbog nje, umrla je jer je svojoj glupoj sestri
htjela podastrti dokaz koji bi pribavila vlastitim
rukama. Htjela je udobrovoljiti vječito mrzovoljnu
vješticu koju je gledala kao boginju, biti nosic dobrih
vijesti za nju. Karlo je bio u pravu, koju je razliku
činila prokleta boja neba?!
Nikakvu osim razliku između života i smrti.
***
"Naravno da ju je onaj uspaljeni idiot slijedio!"
siktala je poput pijeska o kamen u Dyamijevu slušalicu,
"Kreten! Zar je zaista mislio da joj može pomoći?
Budala, prokleta, nepromišljena BUDALA!"
Dyami ju je mogao jasno zamisliti kako lupa šakama i
nogama oko sebe u napadaju gnjeva ne štedeći ni
vlastito meso ni obožavanu AVANICU. Pomisli da je
možda sreća u nesreći što je Reiner poginuo umjesto da
ga Unathi dohvati u ovakvom stanju. No, istina je da su
se morali suočiti s činjnicom da su izgubili dvije
letjelice i, ni više ni manje, nego najperspektivniju
mladu nadu Zazemnog zrakoplovstva. Njihov ugled i
povjerenje koje im je Akademiija ukazala kao starijim
pilotima vjerojatno se nikada neće oporaviti od ovog
udarca, no Dyami nije hajao. U glavi mu je odzvanjala
konfuzna kakofonija Unathine, Zeevoe, Sojirove vike i
glasa kontrolora leta, pomiješana sa pucketavim
smetnjama. Nije ih čuo. Razmišljao je o dalekosežnijim
posljedicama tragedije i bojao se da mu vrijeme za
reagiranje ističe poput pijeska kroz prste.
***
Prošlo je par dana prije no što joj je shvaćanje
doista doprlo do svijesti - Reinera, neokrunjenog princa
Dyami ju je pronašao na starom mjestu,
oslonjenu o kotač BURNICE i skrivenu od
znatiželjnih pogleda.
"Kako ide mala?" najavi svoje prisustvo
obzirno, položivši joj široki dlan preko ramena.
Pogled joj je bio prazan, izmučen. "Ne baš
najbolje." hrabro se osmijehnula kroz usne zgrčene
od tuge, no i to je ostalo na pokušaju.
Visoki muškarac s uzdahom sjede pored nje.
"Nedostaje ti sestra?" bio je izravan. Nije vidio ni
smisla niti dostojanstva u okolišanju. Maagdalena
kimne, iskrivi lice od boli i suze ponovo krenu.
"Dyami," borila se da joj glas previše ne
drhti, "vjeruješ li u život... iza?"
On se zamisli, produbljujući brazde između
obrva na svom visokom čelu. "Otac kaže da su naši
preci na Staroj Zemlji vjerovali u Vječna Lovišta, što
bi otprilike odgovaralo idealiziranoj verziji
zagrobnog života lovačkog naroda, sa beskrajnim
pašnjacima, šumama i jezerima prepunima divljači."
nasmiješi se, shvativši kako komično to zvuči iz usta
čovjeka koji živi i koji će umrijeti u skučenoj kamenoj
grobnici. Drevna vjerovanja očito su trebala
revidiranje, "Ali vjerujem da je ta slika pomalo
zastarjela u ovim okolnostima."
Maagdalena se nije obzirala na cinizam u njegovu
glasu. Hvatala se za slamku, željela je, trebala je
vjerovati. "M-misliš li da, ako je Stella otišla tamo, na
neko bolje mjesto... da je tamo otišao i Reiner?"
"Da je dospio na isto mjesto?" Dyami je
oduvijek raj zamišljao kao individualnu tvorevinu,
stanje uma, no shvati što je Maagdalena trebala čuti
"Vjerujem da je to vrlo moguće."
u sve. Maagdalena odahne, umorna od igre pod
maskama, sretna što mu neće morati baš sve
objašnjavati. Ovako barem više nije bila sama.
Gotovo se onesvijestila od naglog olakšanja.
Dyami smakne ruku s njenih ramena i sjedne joj
sučelice. I on je želio biti oslobođen tereta i nekome
otvoriti sve karte. Spusti lice tik do njenog i polako
prozbori svojim smirujuće duboki glasom gledajući
ženu ravno u oči:
"Tvoja sestra i Reiner umrli su gledajući plavo
nebo."
12. KARTE NA STOL
"Misliš li..." izmučeno počne no opet je zaskoče
suze koje su rečenice lomile u grčevito ridanje "da bi
oni možda... mogli biti sretni tamo negdje... zajedno?"
"Zajedno?"
Maagdalena se smiri, sabere pa pogleda u
zapovjednikovo lice. Mogla mu je vjerovati. Teret
zatajene krivice istiskivao joj je život iz tijela, prijetio
je slomiti i ona mu odjednom odluči reći sve. "Stella se
jako sviđala Reineru, svi to znaju." Dyami potvrdno
kimne, puštajući je da nastavi kad bude spremna.
"Nisam sigurna da li je i Stella znala... možda. Nisam
joj na to htjela skretati pažnju jer..." nervozno s lica
makne kosu slijepljenu znojem i suzama. Izgledala je
odlučno, nije se namjeravala štedjeti, "jer sam ja prema
Reineru gajila djetinjaste simpatije. Smiješno. Nije ni
znao da postojim. Jasno mi je da, pored Stelle, nije
vidio nijednu drugu ženu. No svejedno joj nisam
rekla..." jecaji kao da su kidali samu bit njenog bića,
"Nisam joj dopustila da bude sretna! Nisam joj htjela ni
dati tu jednu priliku! A ona je UMRLA zbog moje
sreće!"
Dyami se lecne, "Kako to misliš? Ti znaš zašto
je Stella to učinila...?""
Maagdalena vlažno šmrkne i kimne glavom.
Izgledala je bolje a i glas je više nije izdavao.
Oslobodila se.
"Znala je za moju opsjednutost istinskom bojom
neba..., " unatoč boli, uspije mu se nasmiješiti
vragoljasto poput djevojčice. "To je nešto što vučem
još iz djetinjstva." objasni kao da se ispričava, "A preko
mene je slučajno došla do određenih saznanja..." Sledi
se kad shvati što govori i njene zjene odjednom
postanu oprezne. Stariji muškarac ne reče ništa, tek joj
smirujućim pogledom dade do znanja da je već upućen
Maagdalena ga je par trenutaka samo šutke
promatrala, fiksirana na njegove crne zjene kao da ga
pokušava hipnotizirati. Cijela se hala okrenula dvatri puta oko nje prije nego što se uspjela dovoljno
pribrati da promuca:
"Š-što?!"
"Dobro si čula, nebo iznad Oblaka doista je
plavo. I ne samo to! Oblak je već toliko istanjen i
pročišćen da se kroz njega bez poteškoća može
vizualno navigirati. Može se reći da više ne postoji
Oblak u pravom smislu te riječi, već su se počeli
oformljavati prirodni oblaci. Tvoji kolege oteli su od
Vlade monopol na te podatke, kao i na podatke o
srušenoj Nadzemnoj ptici." Njeno prazno lice je
rječito odavalo njenu neupućenost u Karlovu i
Sojirovu igru.
"Ne brini" umiri je Dyami, "vjerojatno to nisu htjeli
podijeliti s tobom da ne izvedeš nešto suicidalno kao
Stella. Tko ih može kriviti, i ja bih jednako postupio.
A da i ne spominjemo da je u pitanju državna tajna,
dakle stvar koju je bolje izgubiti nego naći. Vruć
ugljen."
"Oblaka zaista nema?" Maagdalena nije
mogla nadići šok, iako je istinu već bila doslutila.
"Nema. Polako i sigurno svakim danom
nestaje sve više."
"Ali kako," pobuni se, "kada smo najveći
zagađivači upravo mi, a opseg naših pogona samo se
povećava?"
Muškarac orlovskog nosa nakrivi glavu, ne
znajući od kuda da počne objašnjavati. Sada kada joj
je počeo kazivati kako stvari zaista stoje, bilo bi
okrutno prekinuti na pola puta. Ova žena što sjedi
ispred njega imala je pravo na istinu - kao građanin
Zazemlja - no prvenstveno kao pilot. Dyami odjednom
shvati da ovime samo provodi odluku koju je
podsvjesno bio već odavno donio i ta mu spoznaja
olakša zadaću. Došlo je vrijeme.
"Maagdalena, naši neprijatelji nam nisu
neprijatelji iz razloga koji nam Vlada govori." Ona
krene nešto reći no Dyami je pokretom ruke zaustavi,
"Polako, sve ću ti ispričati.
Istina je da je Novi Rat započeo zbog našeg
zagađivanja atmosfere. U tom trenutku bilo je jednako
nemoguće nama odustati od industrijalizacije, koliko
njima od zahtjeva da prestanemo s njom. U oba slučaja
u pitanju je bilo preživljavanje.
No, naši susjedi odavno su doskočili tome.
Možda su shvatili da ratom neće dovoljno brzo riješiti
problem, a možda im se jednostavno posrećilo da
nabasaju na revolucionarno otkriće... tko zna. U
svakom slučaju, uspjelo im je pronaći način da iz našeg
otpada sintetiziraju ozon i tvari na kojima se bazira
njihova privreda. Na neki način, postali su naši paraziti.
A onda su počeli s re-teraformiranjem planete.“"
Maagdalena odmahne glavom, otvorenih usta.
"Ali zašto nas onda napadaju?" dahne.
Krupni muškarac teško uzdahne kao da
namješta ogroman teret koji nosi na plećima.
"Nadzemlje nas nije bombardiralo nijednom u
posljednjih tridesetak godina. Svaki zračni napad kojeg
se sjećaš bilo je djelo tvojih kolega iz Akademije."
sumorno objasni.
Maagdalenu preplavi sjećanje na strah i užas koji može
znati samo onaj kojem se zemlja tresla iznad glave i
pod nogama, prijeteći da će ju živu progutati.
Nepozvane reminiscencije podsjetile su je zašto je tako
očajnički željela pobjeći iz kamenog zagrljala zemljine
utrobe, zašto je tek u zraku mogla slobodno disati.
"Dyami," nakon napete stanke usudi se upitati,
ni sama sigurna želi li čuti odgovor, "jesi i i ti...?" Nije
trebala dovršiti pitanje, njegov pokajnički pogled bio je
dostatan odgovor.
"Oprosti..." prošapće.
Ona svrne oči u stranu s gorkim okusom u
ustima. Osjećala se izdanom, izigranom. Očinska
figura koja joj je bila pojam sigurnosti i pouzdanosti
istopila s u par riječi. Jedina osoba kojoj je mogla
pokloniti bezrezervno povjerenje ležala je na dnu
negostoljubivog Oceana, a i ona sama se osjećala
zarobljena u jednako mračnoj kamenog grobnici iz koje
nije imala kamo. Čudo da je još uopće iznalazila
snage da diše.
"Čemu onda sve ovo?" nije okrenula glavu u
njegovom smjeru, nije ga željela pogledati u lice
"Zašto nastavljamo ratovati?"
"Zato što ovo više nije rat za preživljavanje,
ovo je borba za tehnologiju. Naša se Vlada očajnički
želi dokopati načina kojim bi efektivno iskorištavala
ono što je sada prisiljena odbacivati. Ne sviđa im se
što svakodnevno besplatno serviraju tone iskoristivih
sirovina Nadzemljanima. Naravno, ne postoji način
da se ove prisili da te usluge plate... još možda da
smo i pokušali s pregovorima, ali nažalost naša
strana vjeruje u drugačije načine vođenja vanjske
politike... s naglaskom na agresiju."
"Hoćeš reći da smo u stvari mi ona 'loša'
strana?" pogleda Dyamija iskosa, kroz pramenove
što su joj padali niz lice i koje se ovaj put nije
potrudila ukloniti. Činio joj se dalek i tuđ, taj
pripadnik 'loše' strane. Muškarac u odgovor stegne
usne. Čuo je optužbu u njezinu glasu i u sebi joj dao
za pravo.
"Prosječan Zazemljanin neće, iz svojeg
bunkera pod zemljom, uvidjeti razliku. Za njega je
rat - rat. Vlada si je na taj način osigurala neometan
priljev sredstava u obrambeni budžet bez da se mora
suočiti sa riskantnim opravdavanjem." objasni.
"Možeš i sama pretpostaviti da bi se, u slučaju da se
pred njih postavi mogućnost izbora između primirja i
iscrpljujećeg ratovanja, većina Zazemljana u taj čas
opredijelila za mir. Tada bi se postavilo pitanje iz
kojeg je razloga Vlada svo ovo vrijeme tajila mnoge
bitne činjenice. Također, u interesu im je da
Zazemljane drže u neznanju u ovoj kamenoj krletci."
ogleda se oko sebe, „Njihov strah im daje moć.“
Maagdalena se zagleda u daljinu, kroz redove kotača
usnulih ptica koji su se, poput planski zasađene
šume, redali u razini njenih očiju. "Zašto mi sve ovo
govoriš... sada kad je sve gotovo?"
"Jer ti barem toliko dugujem" suho objasni,
"To sve su informacije koje su Karlo i Sojiro uspjeli
prikupiti i sastaviti iz nepovezanih dijelova." Na
Maagdalenin nagli, prestravljen pogled, Dyami samo
umirujuće odmahne. "Da, već neko vrijeme znam za
njihove izlete u zabranjeno područje, ali ne boj se, ne
predstavljam prijetnju ni tebi ni njima." podigne
otvorene dlanove i jednostavno reče "Nisam spreman
kažnjavati za nešto u što više ne vjerujem:"
Žena ga sa zahvalnošću pogleda i on joj se osmijehne,
sretan što ponovo razaznaje toplinu koja je inače
strujala među njima. Zatim joj se primakne i ozbiljno
pogleda, očima tražeći njenu punu pažnju. "A sada ću ti
reći i nešto što ni tvoji prijatelji ne znaju. Što ćeš učiniti
s tim, tvoja je stvar." Maagdalena je bila puna
sumnjičavosti i pitanja, no nije ga prekidala.
mrežu obmane i straha. Koliki su rođeni u laži i
koliki će umrijeti ni ne doslutivši istinu? Pitala se da
li u ovom trenutku Dyamiju njeno lice izgleda kao
što je onomad njoj izgledalo Reinerovo - lice
čovjeka koji je prisiljen zaboraviti sve što zna,
čovjeka koji je izgubio tlo pod nogama i sada mora
nekako naučiti letjeti bez krila.
"Oni, Nadzemjani," Dyamijev duboki glas potonu do
šapta, "već godinama pokušavaju stupiti u kontakt s
nama. Ne mogu doći izravno do Grada jer nisu razvili
način kojim bi prodrijeli kroz ove tone kamena koje
nas dijele, a većina naših letjelica podešena je da prima
tek uski snop frekvencija koje štitimo i koristimo
striktno za našu međusobnu komunikaciju, pa je naše
ptice nemoguće dozvati u zraku. Ne sumnjam da će
tvoj oštroumni kolega Sojiro posumnjati u potrebu za
takvo ograničavajućim ustrojem komunikacijske mreže
i samo je pitanje vremena kad će si početi postavljati
prava pitanja. Odgovori će mu se i sami nametnuti."
"Zašto mi sve ovo govoriš?" ponovi pitanje,
ovog puta smjelije.
Maagdalena je upijala činjenice poput spužve,
više se i ne pitajući jesu li istinite. Bile su toliko
nevjerojatne da su vjerojatno bile upravo to - istina.
Unaoč tome što joj je upravo otkro dio svoje ličnosti za
kojeg nije ni slutila da postoji, vjerovala je
Dyamijevom pouzdanom licu oštrih crta i blagih očiju.
U nešto je, ipak, morala vjerovati.
"Zašto nam se javljaju? Koje su im namjere?"
očekivala je nove zavjere i skrivenim interesima
motivirana djelovanja.
"Mir." jednostavno će Dyami i zagleda se u vlastite,
krupne šake. Šake obučene jedino da upravljaju
borbenim zrakoplovom. "Žele jednostavno uspostavu
komunikacije i osnutak saveza. Kako nema logike da
bombaridiramo vlastite gradove, normalno je da su
zaključili da je dolje, pod zemljom, uspostavljeno više
samostalnih država. Žele biti posrednici u ujedinjenju
svih suverenih entieta i u prekidu uništavanja. Tko zna,
možda nam žele staviti i svoju tehnologiju na
raspolaganje... ne bi me čudilo. Koliko mogu zaključiti
iz činjenica koje smo prikupili o njima, zaista su
mnogo, mnogo napredniji od nas, u svakom smislu.
Oni nam, zapravo, pokušavaju pomoći, spasiti nas od
nas samih.„ Gorko se nasmiješi sa dozom malodušja,
"Vidiš Maagdalena, mi zaista jesmo 'loša', pogrešna
strana, u svakom smislu te riječi."
Nije znala što da kaže. Čast, sloboda, integritet,
ponos, borba za sve te ideale - program koji je slušala
tijekom cijelog svog školovanja bio je prožet njima.
Vjerovala je da su istiniti, ljudskost u njoj joj je to
nalagala. Problem je nastajao kad je Vlada prisvojila
prerogativ da određuje što konkretno potpada pod te
apstrakcije. Nju su, kao i tisuće Zazemljana, ulovili u
Muškarac crvenkaste kože podigne pogled do njenog
lica i ondje ga zadrži bez riječi, kao da se unutra bori
sam sa sobom. Gledao je to ljepuškasto lice kako se
od djevojke pretvara u ženu, kako od nesigurnog
novaka postaje ozbiljan pilot. Volio bi da je može
gledati trudnu, kako zrači unutarnjim zadovoljstvom,
pa srednjovječnu i mudriju, možda čak i prosijedu,
no to su bile samo njegove sebične želje.
Maagdalena je ta koja će izabrati, sada kada na to
konačno ima pravo. Naposlijetku prozbori, pogleda
svrnutog u stranu:
"Prošlu noć sam se malo poigrao s
instrumentima BURNICE." Maagdalena razgorači
oči u mješavini nevjerice i bijesa. Nepisano je
pravilo nalagalo da su ptice nedodirljive, čak ih je
Akadamija tretirala gotovo kao osobno vlasništvo
pilota i nijednom od njih ne bi na pamet palo da bez
dozvole pristupi tuđoj ptici, a kamoli da u nju dirne.
Dyami je preduhitrio njene proteste,
"Ispričavam se, znam da nisam imao ovlasti niti
ikakvih prava da učinim što sam učinio, no to je bilo
nužno da bih ti mogao ponuditi slobodu."
"Slobodu?"
još
smetene
od
šoka,
Maagdalenine su usne izgovorile riječ, no njen
mozak nije shvaćao.
"Pa dobro, možeš to gledati kao poziciju
prvog, neslužbenog veleposlanika u Nadzemlje."
pokuša se nasmiješiti Dyami. Za njega je ovo bilo
teško, iz više razloga.
"A-ali, moj Grad, Karlo..." pogled joj je
bježao lijevo-desno, kao da pokušava uhvatiti
nevidljive konce i splesti ih u nešto smisleno, nešto
za što bi se mogla uhvatiti. Nije imala vemena
izvagati alternative. Mala, pomoćna vrata hangara se
otvore i par nogu krutim, svrhovitim koracima krene
preko široke dvorane. Došljak ih nije bio zamijetio
jer su sjedilli na podu, no bilo je tek pitanje minute
prije no što budu otkriveni. Već po autoritetu jeke
koju je stvarao svakim udarom čizmi o glatki pod
dalo se zaključiti da u pitanju nije bio mehaničar niti
itko od osoblja održavanja. Dyami se prigne da
između kotača pokuša odgonetnuti tko tako kasno
navečer obilazi usnulu Zazemnu flotu.
"Sveta nebesa!" oblikuju više nego prošapću
njegove usne dok mu se boja gubila iz lica, "To je
Unathi."
13. ZAVJESA PADA
Nesvjestan vlastite snage, čeličnim stiskom
zgrabi Maagdaleninu nadlakticu, bez napora je trgne
kao da je lutka i prigne bliže podu. Nije je ni pogledao;
cijelo vrijeme oštre su mu oči bez treptaja pratile
Unathina stopala u njihovom hodu ka suprotnom dijelu
prostranog hangara. Mlada žena se jedva usudila disati.
I više od Unathinog neočekivanog dolaska, plašila ju je
Dyamijeva reakcija. Bio je čovjek koji je cijeloj
Akademiji slovio kao pojam neustrašivosti i gotovo
neljudske sabranosti makar suočen sa licem smrti. Čak
i u civilnim krugovima bio je poznat po tome što nije
mijenjao ondulaciju svog dubokog, staloženog glasa ni
u najvećim škripcima kroz koje je jedva izvukao živu
glavu. Do sada, Maagdalena ga nikad ga nije vidjela
toliko blizu gole, sirove prestravljenosti. Do sada, to
nije mogla ni zamisliti. Glas mu je neznatno drhtao,
"Što si odlučila?“
“D-dyami...“ molećivo i cendravo joj se ote.
Stisak njegove šake oko njenog bicepsa ojača.
„Nemamo vremena za ovo.“ nastojao je
potisnuti ton hitnje iz glasa. Okrenuo se k Maagdaleni.
„Oprosti mala, ne želim vršiti pritisak na tebe, osobito
jer se radi o životnoj odluci,„ čak ni u ovakvim
okolnostima, Dyami nije oklijevao zvari stvari
njihovim pravim imenom, „no ne odlučiš li se za lijevo
ili za desno, i ti i ja ćemo se uskoro naći ravno u centru.
U centru mete.“ Zagleda joj se u oči mrkog, sumornog
izraza, „Unathi uvijek gađa središte i rijetko kad
promaši. Dakle, ideš li ili ne?“
Nije joj ni trebao naglasiti da joj je ovo bila prva i
posljednja prilika za rezanje pupčane vrpce sa
Zazemljem. Nije bila slučajnost što je Unathi u ovo
doba noći patrolirala područjem baze, vjerojatno su se i
njoj polako palile neke žaruljice. Dyami joj očito nije
podastro svoje zaključke o Karlovoj i Sojirovoj
aktivnosti u sivoj zoni i posve sigurno nije s njom
podijelio svoja izdajnička stajališta o Vladinoj politici,
no mišići i ciljanje nisu bili jedina brza i precizna stvar
na toj zastrašujućoj ženi. Maagdalena je znala da
praznoglava ljepotica, ma kako uspješna, nikada ne bi
mogla toliko dugo zadržati interes muškarca poput
Dyamija.
A on je očekivao odgovor i dalje ne ispuštajući njenu
nadlakticu. Po udaljavajućem zvuku Unathinih
koraka znali su da mogu odahnuti par trenutaka, ali
pažnja im nije smjela popustiti. Maagdalena iskrivi
obrve nijemo tražeći pomoć od svog mentora, no
pogled mu ostade tvrd.
„Ovo je došlo tako naglo...“ gotovo zacvili.
Osjećala se jadno, kao da joj se dno želuca otvorilo i
sada je ondje zjapila rupa koja je gutala svu njenu
odlučnost i hrabrost. Koža joj se ježila od ledenog
znoja pri pomisli na posljedice koje je čekaju, ma
kojim se putem uputila.
„Nisam ti ništa ranije rekao jer nisam mogao
riskirati da se odaš ponašanjem, osobito prema
bliskim osobama.“ Dyami odvrati opominjujućim
tonom, „Ni ja sam do večeras nisam bio siguran
hoću li sprovesti plan do kraja.“
„Ali zašto ne bismo rekli Karlu i Sojirou?“
odjednom joj sine, „Ili barem samo Karlu? Zašto
moram ići sama?“
„Budimo realni,“ njegov ravni glas je spusti
na zemlju, „Sojiro je tip za rušenje establišmenta
iznutra. Njemu nije do ideala, njemu je do igre,
traženja rupa, zaobilaženja pravila. On nikad ne bi
pristao napustiti mjesto koje hrani njegov ego. S
druge strane, Karlo je prepasivan i preinertan za
takvu promjenu. On je izvrstan teoretičar, no praksa
mu je oduvijek škripala. Možda i bi pristao otići radi
tebe, no išao bi protiv svoje prirode i sumnjam da bi
bio sretan.“ Zastane, pa doda, „Baš kao što ti nisi
sretna ovdje. Želiš li to?“
Žena poraženo odmahne glavom, nije mogla
nijekati istinu u Dyamijevim riječima. No, stariji
časnik je zvučao kao da je bio jedan od njih, iako se
njihovo druženje oduvijek svodilo na činom i
senioritetom uvjetovanu pristojnu distanciranost,
„Odakle...?“
„Nemoj se čuditi što vas toliko dobro
poznajem,“ objasni, „Vlada mi je to naredila.
Profilirati vas je bio samo jedan od mojih tajnih
zadataka. Baš zato znam da si ti, i samo ti, podobna
za ovo. Netko mora otići gore i objasniti im kako
ovdje stoje stvari. Ma koliko da im odgovara skrivati
se pod zaštitničkim pokrovom kamena, ljudi nisu
miševi i ne pripadaju u mrak. Netko tko to istinski
osjeća mora nas izvući na svjetlo.“ Položi slobodnu
ruku na njenu drugu nadlakticu i zagleda joj se u
lice. Maagdalena je imala osjećaj da je njegov
beskompromisan pogled ogoljuje i gleda u biće iza
kože, apelira na njega „Ja vjerujem da si ti ta.
Vjeruješ li ti meni dovoljno da prihvatiš zadatak i
preneseš poruku našoj braći gore? Vjeruješ li
ti meni dovoljno da prihvatiš zadatak i preneseš poruku
našoj braći gore? Vjeruješ li dovoljno u ono što osjećaš
u srcu?“
Žena odrješito kimne, dok se nova vrela snaga
vrtložila u njenim grudima. Odlučila je. Znala je da se
mora pokrenuti sada i smjesta ući u BURNICU jer je
kasnije, kada se uključi praktični razum, vlastita
klecava koljena neće htjeti poslušati. Refleksno stegne
prste oko komadića papira sa ispisanim tajnim
frekvencijama Nadzemlja kojeg joj Dyami gurne u
ruku i napola se uspravi.
„Dyami...“ prošapće, zastajući još jedan
dragocjeni trenutak, dlanova obgrljenih Dyamijevim
dugim prstima „Zašto ne pođeš sa mnom?“
Muškarac potonulo spusti bradu, a oči mu postanu
mutne, nečitke. Moćni dlanovi popuste stisak i skliznu
mu u krilo, poput dva umorna, uvela lista, „Moje su
ruke već krvave.“
„.Halo?“ Karlov bunovan i hrapav glas dopre
do nje u trenutku kada se uspostavila veza sa drugom
stranom. Za divno čudo, izgleda da je bio spavao.
Mogla ga je zamisliti kako raščupan šlampavo
napipava oko sebe, tražeći prekidač za svjetlo i
Maagdalenini kutovi usana izviju se u bolnom
smiješku. Samo da je glas ne izda prebrzo.
„Karlo, ja sam...“
„Maagdalena!“ čula je kako se s olakšanjem
opet zavalio u meki jastuk, „Pa gdje si u ovo doba
noći? Čekao sam te...“
„Ne mogu sada o tome...“ glas joj zadrhti i
ona zastane. Boljelo ju je presjeći ga u pola riječi,
osobito kada je znala da joj je to vjerojatno
posljednja prilika da mu čuje glas. Hitro se sabrala,
bacivši pogled na sat. Sekunde su curile poput vode.
„Ne mogu sada o detaljima, samo slušaj, molim te.
Nalazim se u BURNICI, polijećem za oko pola
minute... i ne vraćam se više.“
„ŠT..?!“
14. BEZ ZAGRLJAJA
Začudo, dok je prolazila kroz serije rutinskih
provjera prije leta u kokpitu BURNICE, Maagdalenini
prsti nisu nijednom zadrhtali niti joj je um odlutao od
neposrednog zadatka. Nije se ni pokušala zavarati da je
odjednom
dosegla
tako
zavidnu
razinu
profesionalnosti. Znala je da će joj se sav emotivni teret
i pritisak koji proživljava kad-tad sručiti na glavu i
molila je bogove da to bude što kasnije, dok je ispod
glasa davala koncizne naredbe kompjutoru letjelice.
Dyami se u nečujnom polučučećem trku uputio prema
kontrolnom tornju i prije no što se Maagdalena
okrenula ka svojoj ptici, poštedjevši ih oboje teškog
rastanaka. Možda se nadao da će se Maagdalena vratiti
sa Nadzemnim izaslanstvom i da će stvari opet biti
kakve su bile, čak i bolje. U toj utopiji bi je Karlo
dočekao raširenih ruku, pun ponosa i razumijevanja za
ono što je učinila. Stegne usne; Karlo...
Maagdalena na vršcima prstiju iziđe iz ptice i
ogleda se ispod njenog trupa u smjeru u kojem su se
izgubili Unathni koraci. Kroz polutamu hangara,
pilotkinje nije bilo na vidiku. Zatim baci pogled prema
lansirnoj rampi i, nakon što ustanovi da Dyami još nije
pokrenuo mehanizam za njenu ekstenziju, popne se u
letjelicu, lupne po prekidaču za otvaranje veze i utipka
broj. Pripreme za polijetanje bile su gotove i po
vlastitoj gruboj procjeni na raspolaganju je imala oko
dvije minute dok se kameni pokrov ne podigne i rampa
u potpunosti ne ispruži prema nebu. Njene posljednje
minute pod zemljom. Maagdalena je znala točno kako
ih želi iskoristiti.
„Karlo, molim te!“ ušutka ga u hitnji. Nije
imala privilegiju milosti u trci sa surovim
vremenom. „Šaljem ti svoj kod.“ Prsti su joj letjeli
preko tipkovnice. „Sada imaš moju suglasnost za
pristup reproduktivnoj arhivi u Klinici Akademije.
Kod je ključ kojim ćeš doći do mog pologa i
odmrznuti jajašce. Nađi mu surogatnu majku.“
zastala je, ugrizavši se za usnu, „Naravno, ako još
uvijek želiš naše dijete.“
„Maagdalena, što se događa!?“ Karlo je
inzistirao sve glasnije kroz njene slušalice. Jasno je
osjećala prestravljenost u njegovu ljutitu glasu,
predobro ga je znala. Nabora čelo, osjetivši peckanje
u grlu. Na kontrolnoj ploči upalila se sićišna zelena
lampica – rampa je bila postavljena. Maagdalena
sklopi vjeđe da se usredotoči, da se distancira.
Strepila je da će se slomiti i da će mu dopustiti da je
odgovori, ali morala mu je reći, imao je pravo znati.
„Pokušat ću prebjeći u Nadzemlje...“ trudila se ne
otvoriti oči, ne pogledati na sat. Željela mu je
potpuno pokloniti ovaj posljednji trenutak, van
prostora i vremena, “Znam za Vladine igre. Puno je
tu više prljavštine nego što slutiš... Netko ih mora
raskrinkati.“
„Ali zašto Maagdalena, ZAŠTO?!“ nije
posumnjao u istinitost njene namjere da ode - i on je
nju predobro poznavao. Zavapio je, tiho preklinjući,
„Molim te... Ostani...“
Nije mogla ni glasa ispustiti. Za grlo su je
stezali nevidljivi prsti toplih sjećanja, osjećaja
pripadnosti i domoljublja. Glas su joj oduzela sva
obećanja i prisege koje je dala, tuđa očekivanja koja je
nosila na leđima, sve lijepo što je bilo i sve što je još
moglo biti. Progovoriti joj nisu dale Karlove oči, sjajne
i duboke u isto vrijeme, više ispunjene ljubavlju kada
su gledale nju, nego kada su gledale u nebo.
No ona nije bila takva. Slutila je da joj je srce
na drugom mjestu, gotovo da se bojala ovakvog
iskušenja koje bi otklonilo sve nedoumice. I sada je
pouzdano znala - mogla je izdati svoju naciju, sestru,
mentora, partnera, ali nije mogla izdati sebe. Svako
lutajuće dijete žudi vratiti se kući, a Maagdalena je
znala gdje joj je dom.
„Ne mogu ostati,“ kada je konačno progovorila, kao da
je dobila prešutnu dozvolu, niz obraz joj klizne suza,
prva od mnogih. „Ne pripadam dolje...“
Nije mu željela objašnjavati kako i zašto on i
sve što su dijelili nije bilo dovoljno da je zadrži. Nije
htjela razmišljati da li mu barem toliko duguje. Nekako
je slutila da je on to neće ni pitati, slutila je da je
oduvijek znao što joj je u srcu bolje i od nje same.
Otvori oči i prvo što ugleda bila je zelena lampica,
golema i pulsirajuća kroz njen zamućen pogled. Bilo je
vrijeme za pokret.
„Hvala ti za sve.“ promuklo prošapće u
mikrofon, „Uvijek ću te voljeti.“
Udari po prekidaču i presiječe vezu, ne čekajući
njegov odgovor. Nije joj mogao reći ništa što već nije
znala. Upali motor ptice i pusti je polako kliziti niz
uglačanu pistu do rampe, postupno dobivajući na
brzini. Nataknula je kacigu sa posebnim vizirom koji
joj je omogućavalo iščitati eho-podatke kao ljudskom
mozgu smislenu 3D mrežu sa ucrtanim preprekama,
učvrstila sigurnosni pojas i duboko udahnula. Opet je
bila sama s BURNICOM i dok god je bilo tako, bilo je
dobro.
Suze su se osušile same.
neprijateljem i hoće li joj dozvoliti slijetanje ili će je
raznijeti u komadiće i posijati po jalovoj zemlji. Nije
razmišljala o Stelli i Reineru čija su tijela trunula
negdje daleko ili možda ne tako daleko ispod nje.
Nije se pitala kako se osjeća Karlo i hoće li zaista
ujediniti njihove genetske zapise da stvori novog
čovjeka. Samo je letjela. Bez napora se kretala toliko
odvojena od ograničenja na koje je bila navikla, da
joj se sve prošlo i buduće činilo kao iluzija, tek san.
Nije se željela nikad probuditi.
Iz katatonije ju prene glas toliko neočekivan i
leden da je osjetila kako joj neumoljivi, hladni prsti
zle kobi svojim dugim noktima nalik na sonde
prebiru po kralješcima.
„A kamo si se ti zaputila?!“ Unathi nije
postavila pitanje, bila je to tek najava nesmiljene
hajke koju je nazubljeni ton njenog glasa obećavao,
pomiješan sa neskrivenom dozom perverznog
oduševljenja.
Maagdaleni zapne dah u grlu. Vraćanje u
sada i ovdje bilo je poput pada s visine u hladnu
vodu. Ruke koje su pred njom držale upravljač i
noge na kontrolnim papučicama bile su oduzete, kao
da joj nisu pripadale. Pronicavi živci, što su u
milisekundi potpuno shvatili svu očajnost njenog
položaja, uzalud su zamrlim udovima slali panične
signale da se pomaknu. Svijet se u Maagdaleninoj
glavi počeo izvrtati iznutra prema van, zidovi
BURNICE krenuli su implodirati prema njoj
prijeteći da će je zdrobiti, a tisuće htadnih iglica stalo
joj je istovremeno bockati već gotovo neosjetljivu
kožu. Jedina užareno živa stvar u cijelom svemiru
bilo je njeno ustreptalo srce koje se otimalo kao
pobješnjela zvjer da iskoči iz kaveza grudnog koša.
Shvati da će se onesvijestiti od napadaja
straha i aterirati i prije no što je Unathi dohvati
kojom od svojih raketa, pa uloži svu volju i nagon za
preživljavanjem u jedinstven napor da uspostavi
kontrolu nad vlastitim tijelom. Uspije joj pomaći
ruku i drhtavim prstima isključiti auto-pilota. Možda
i nije imala šanse u igrama evazije sa veteranom u
zračnim borbama, no barem joj neće pružiti
satisfakciju da je zbriše s neba poput glinene patke sa
dosadno predvidljivom putanjom.
15. BEZ MILOSTI
BURNICA je kroz ranojutarnji zrak krepko
napredovala svome cilju, 'luci' na cepelinima visoko
iznad nje na koje nikad ranije nije pristala nijedna
Zazemna letjelica. Maagdalena, od koje se gotovo ništa
nije očekivalo na autopilotom vođenom kursu, od trena
odvajanja kotača ptice u sada već bivšoj bazi nalazila
se u stanju svojevrsnog emotivnog i perceptivnog
stupora. Nije brinula hoće li uspostaviti kontakt s
AVANICA se Maagdaleninim 3D vizirom kretala
poput hitre, agresivne točke prigodno krvavo-crvene
boje na blijedo zelenoj podlozi koja je, ovisno o
postojanju i gustoći fizičkih prepreka uokolo, bila
mjestimice solidnija odnosno transparentnija.
BURNICA je u i virtualnom prikazu nosila pitomo
plavu boju kao da se unaprijed pomirila sa ulogom
žrtve. Maagdalena provjeri koliko je udaljena od
zračnog prostora Nadzemljana i
potone. Nije trebala kompjutor
svojom maksimalnom brzinom
kakve-takve sigurnosti prije no
sažeže i nju i njenu pticu.
duh joj još jedamput
da preračuna da ni
neće stići u zonu
što Unathi u zraku
„Nemaš se kamo sakriti pilence.“ Unathin alt je
na pola puta između predenja i režanja tekao iz
slušalica poput guste melase u Maagdalenino uho i
ježio joj kožu. Ovako odmjeren i suzdržan bio je
jeziviji od urlanja na koje je od visoke tamnopute žene
bila navikla. „Nebo nema zidova iza kojih se možeš
šćućuriti, nema krova ispod kojeg se možeš skloniti.„
zapjevuši, na Maagdalenin užas, “Nema ti spasa.“
Zahihoće se i mlađa se žena mogla zakleti da je
tamo, u kokpitu AVANICE, oblizala svoje pune usne u
strasnom iščekivanju krvoprolića. Da se Unathi nije
voljela igrati sa plijenom i prolongirati finale,
Maagdalena je bila bolno svjesna da bi bila oborena i
prije no što bi znala što ju je snašlo. Baci očajni pogled
na kartu. Nadzemni zračni prostor još je bio
kilometrima van njenog dosega, beskrajno daleko.
Unathi pak kao da je postajala razgovorljivija
što je jasnije njušila krv. „Hoćemo li se malo zagrijati,
kad si me već izvukla van, što kažeš na to? Iako si
izdajničko smeće, nema smisla svesti posao na rutinu.
Gdje bi onda uopće bila zabava u životu, HA!?“
Unathina ptica iznenada napravi oštar zaokret i
stane se propinjati visoko iznad BURNICE koja se nije
mogla mjeriti sa brzinom i agilnošću vojnog raptora.
Maagdalena skrene s kursa, pokušavajući je smetnuti sa
svog traga uzaludnim potezom u neravnopravnoj igri u
kojoj je i ona u Unathinom viziru bila jasna točkica,
poput bespomoćnog mrava na dlanu.
Nakon što ju je nadletjela i prestigla,
AVANICA se odjednom u vrtoglavom manevru okrene
za 180° i zaputi punom brzinom ravno u nos
BURNICE. Maagdalenina se krv zaledila. Nije se
usudila pomaći kormilo ni za jedan stupanj u stranu,
bojeći se da upravo time ne presiječe put uzmaka koji
je za sebe namijenila Unathi. Osjećala se privezana za
stup ispred streljačkog odreda, bespomoćna i osuđena
na propast. AVANICA je na nju nasrtala naglavce
oštrim kljunom i da je kojim slučajem imala prozore,
već bi nazirala njeno hrđavo-crveno tijelo kako svakom
sekundom nezaustavljivo raste u središtu vidnog polja.
Kada je pomislila da je zadnji čas već odavno prošao,
Unathi tek malko cimne upravljačem i dvije letjelice
prođu jedna pored druge toliko blizu da je Maagdalena
u svojoj stravom podstaknutoj mašti već čula škripu
metala u srazu njihovih trupova i krila. Umjesto toga,
BURNICA se žestoko zatresla od turbulencija koje je
stvorila AVANICA svojim silovitim prolaskom i to
je bilo sve. Poput lista u viru, bila je neugodno
bacakana i njihana u zraku, dok nije ponovo
uspostavila ravnotežu i nastavila neoštećeno kliziti
zrakom. Prošlo je par sekundi prije nego što je
Maagdalena na svoje ogromno iznenađenje
ustanovila da je još ipak živa. Odmah je očima
potražila AVANICU na 3D karti i registrirala da je
Unathi već bila u manevru povratka, zlosutna poput
puzeće kaplje krvi po ekranu.
Mala istraživačka letjelica nije bila građena
za grubi let borbenih ptica, niti je posjedovala
njihovu brzinu ili sirovu snagu njihovih motora. No
najveća razlika između njih bilo je neizostavno
naoružanje kojim su se dičile grabljivice. Bilo što iz
AVANIČINOG standardnog arsenala sasvim je
dostajalo kao Maagdalenina jednosmjerna karta u
ništavilo.
„Hmm.... da vidimo,“ mazno razvuče Unathi
i par puta kucne noktom po kacigi, „S čime da te
pošaljem da radiš društvo svojoj sestri na dno
oceana? Podmorska fauna je postala toliko
siromašna da se čisto bojim da se mala dolje ne
dosađuje na smrt.“ Prepusti se salvi smijeha, ne
hajući što je jedina koja se smije svojim morbidnim
primjedbama. Činilo se da činjenica što mora oboriti
Zazemnu letjelicu i ubiti sunarodnjaka za Unathi ne
predstavlja nikakvu moralnu dilemu.
Približavala joj se s leđa usporavajući i
Maagdalena se nehotično promeškolji u sjedalu,
osjećajući njen nišan na potiljku. Niz leđa joj
prostruji hladna jeza. Znala je da treba barem
pokušati izbjeći izravan udar, barem si pokušati
produžiti život za koju bijednu sekundu, no Unathin
sablasni smijeh držao ju je kao zakovanu. Znači to je
to - pomisli paralizirano i neobično pomireno barem ne umirem pod zemljom, kao crv. Obuzme je
neobjašnjiva letargija i stisak na komandama joj
popusti. Umorna od borbe, bježanja i skrivanja, bila
je spremna odustati kad joj u glavi odjekne poznat
glas i prekine tijek defetističkih misli. Trebalo joj je
par trenutaka da shvati da ga ne umišlja.
„Što to pobogu radiš mala?! Zašto je slušaš?
Ugasi prokleti komunikacijski kanal!“
„Dyami!“ osmjeh joj se proširi licem i prsti
mahinalno krenu izvršiti naredbu nadređenog
časnika. U jednom trenu manijakalan smijeh još se
razlijegao kokpitom BURNICE, no već u sljedećem
je, jednostavnim pritiskom prekidača, nestao kao da
ga nikada nije ni bilo. „Došao si za mnom!“
„Nisam imao izbora.“ uzdahne muškarac s
druge strane veze, „Unathi je vidjela kad si uzletjela.
To je bilo neizbježno, no računao sam da će je
birokracija usporiti i tebi kupiti i više nego dovoljno
vremena. Mislio sam da će vražica po protokolu
prijaviti viđeno i pričekati službeno odobrenje odozgo
da krene u potjeru, no bila je u AVANICI taj tren kad
si napustila nebo iznad baze. Nisam te mogao ostaviti
samu.“
„Znači nisi došao da odemo zajedno...“
„Ne mala.“ odvrati Dyami trudeći se da mu glas
zvuči neemotivno, „Došao sam završiti ono što sam
započeo i pomoći ti da ispuniš svoj dio pogodbe.“
No u tom trenutku imala je prečih briga.
Probijanje zamišljene granice na nebu koja se sferno
protezala na tek par desetaka kilometara od
BURNICE značila je ulazak na neprijateljski teritorij
i snošenje posljedica. Grozničavo je osluškivala
otvoren komunikacijski kanal u potrazi za bilo
kakvim koherentnim glasovima ili artikuliranim
zvukom, no sudarala se samo sa zidom bezličnog
šuma. Vrijeme joj je istjecalo.
Plava točka već je je okrznula imaginarnu
granicu. Mlada žena je jedva balansirala na rubu
rezigniranog očaja dok je frenetično tražila bilo
kakav izdajnički zvuk, melodiju, riječ, bilo što. Ušla
je u zabranjeno područje. Sklopi oči iščekujući
prasak, eksploziju i bol. Zar ovako, poslije svega...
„Dyami, Unathi će shvatiti...“
„Ne brini, već je shvatila.“ prekine je, „Nju
prepusti meni. Strest ću ti je s repa, a ti ne gubi vrijeme
već traži frekvenciju koju sam ti naznačio i pokušaj
uspostaviti kontak jer ćemo inače svi uskoro letjeti u
komadiće.“ Jedan brz pogled uvjeri Maagdalenu da se
strelovito približavaju vanjskom obruču čuvanog
zračnog prostora neprijateljskog područja.
„Svjestan si što radiš, zar ne?“ plaho upita, u
isto vrijeme upisujući brojke u komunikacijski uređaj i
otvarajući novi kanal, „Ona ti neće dopustiti da platiš
samo svojom funkcijom...“
„Znam ju bolje od tebe, mala.“ odvrati, možda
malo pregrubo, no želio joj je skrenuti misli na druge
stvari. Stvari gdje još može nešto učiniti. „Vrijeme je
da se pozdravimo. Budi hrabra.“
„Dya...!“
„Bez pogovora! To je naredba! Imat ću pune
ruke s Unathi, a ti sa svojim budućim sugrađanima.“
zastane, a glas mu omekša, “Vjerujem u tebe mala.
Znam da ćeš doletjeti tamo gdje trebaš biti. Zbogom.“
Veza se presiječe, ostavivši Maagdalenu u u
iznenadnoj, teškoj tišini. Dvije crvene točke u njenom
viziru stale su izvoditi vratolomije koje je bilo teško
pratiti čak i u pojednostavljenom, simboličkom
okruženju. Obilazile su jedna oko druge, ispod, iznad,
naglo ubrzavale, pa gotovo zastajale u zraku, ponirale i
propinjale se, cijelo vrijeme nastojeći naći pukotinu u
obrani one druge. Mlada žena, koja je po prvi put imala
priliku svjedočiti zračnoj borbi, mogla ju je samo
opčinjeno promatrati s nedoraslim divljenjem. Osjeti
obnovljeno poštovanje prema svom mentoru, čak i
prema Unathi, gledajući ih kako tjeraju svoje ptice s
onu stranu zakona fizike i domišljatosti. Toliko toga o
letu je još imala naučiti.
Nešto u njenom uhu zazuji u nepogrešivo
pravilnom ritmu i oči joj se s trzajem otvore. Morala
je pokuštati, više nije imala što za izgubiti. Papirić
koji je držala ispred sebe tresao se toliko da je jedva
čitala ondje ipisana slova Dayamijevim pedantnim i
čitkim rukopisom.
„M-mlim veez.... „ jezik joj se lomio preko
neobičnih riječi, no dovoljno sličnih njenom
materinjem engleskom, službenom jeziku Zazemlja,
da se lako razaznavalo njihovo zajedničko jezično
podrijetlo, „Pozzite! POZZITE!“
„Štto žliite?“ nepoznat glas zazuji u
Maagdaleninom uhu. Oprezan, tuđ, ali bez sumnje
ljudski. Cijelo joj se nebo odjednom učini toplijim i
manje neprijateljeksim.
„Miir?“ dahne napeto, prepuštajući se u ruke
neznancima. Učinila je sve što je mogla, dala je sve
što je imala. Sjeti se dragih ljudi i sjetno zaključi
kako su neki položili čak i više. Nadala se da će se
sve žrtve isplatiti, no kako se čekanje se odužilo,
Maagdalenina se nada stanjila. U mislima je već bila
odustala toliko puta i toliko se puta opet usudila
iznova ponadati, da je od tih uspona i padova bila
fizički i psihički iscrpljena. Znala da sudbina ima
vlastiti plan koji se ne obazire na male ljudske želje,
pa je nastavila čekati u mučnoj tišini nastojeći se ne
nadati, no ipak prekriživši prste.
Nadzemljanima je trebalo gotovo pet minuta
prije no što su se konačno odazvali Maagdaleninoj
molbi i odgovorili,
„Miir.“
Pilotkinja se s uzdahom zavali u sjedalo
BURNICE i pritisne dlanove o lice, kao da želi
spriječiti dušu da izleti od naglog olakšanja.
Osjećala se kao da je ubrzano ostarila od kada
je noćas sjela u svoju pticu, kao da je posljednji
razgovor oči u oči s Dyamijem bio davna prošlost. To
je podsjeti na tog nesebičnog druga pa ga pogledom
potraži po virtualnom prikazu obližnjeg neba. Upravo
tada, nekoliko minuta nakon njenog ulaska u zaštićeni
zračni prostor pod juristikcijom Nadzemlja i par
sekundi
nakon
epohalnog
prvog
uspješnog
uspostavljanja kontakta s nebeskim lukama, jedna
crvena točkica na Maagdaleninoj 3D karti nestane.
Nikad nije saznala jesu li su tada bila
polomljena krila Unathijinoj AVANICI ili je
Dyamijeva GARUDA izvela salto mortale i zauvijek
potonula ispod mutnih, bezživotnih valova. Tajnu zna
samo Veliki Ocean. I šuti.
16. EPILOG
Istinski piloti nisu bili pioniri, nisu bili hrabri
kolonizatori starog-novog svijeta, niti su bili borci za
slobodu svojeg naroda. Piloti su bili sjetni
promatrači tragedije ljudske gluposti i pohlepe, ljudi
koji su se barem u one kratke trenutke koje su
provodili nesputani gravitacijom i nepritisnuti teškim
kamenim svodom mogli pretvarati da ih se ono što
vide ispod, oko i iznad sebe ne tiče, da ne pripadaju
u tu otužnu, repetitornu priču koja se zove povijest,
koja se zove sadašnjost. Istinski piloti nisu svoje srce
zavjetovali nijednom stijegu niti su se zakleli na
lojalnost ijednoj strani. Njihova srca stremila su tek
da ukinu ograničavajuću materijalnost stvarnosti
nametnutu fizikalnošću svemira u koji su rođeni, ili
se barem približe njenom ukidanju. Nastojali su
dotaći nebo. Nastojali su živjeti svoj maksimum.
Imali su duše ptica.
„Ljudi s dušama ptica“ (c) 2008. by Marija Serdar
Priča
SAN OD BIJELOG PAMUKA
by Ana-Marija Posavec
Ana – Marija rođena je u Osijeku, trenutno živi u Belom Manastiru, a studira na
Filozofskom fakultetu u Osijeku – odsjek Hrvatski jezik i književnost. Do sada je
objavila tri romana s fantastično-realističnom tematikom; Prokletstvo ratnika I. –
Osveta Crnih udovica (2007.), Prokletstvo ratnika II. – Otkupljenje grijeha prošlosti
(2009.) i roman Vincent (2010.). Njezin je prvijenac psihološka novela pod nazivom
Čelist na multimedijalnom CD-ROMU, objavljena 2006. godine. Trenutno piše dva
romana – završetak trilogije Prokletstvo ratnika te fantasy romane Bard Morgan i
Lovac na zmajeve, uz erotske, psihološke i transcedentalne kratke priče te
intertekstualnu i intermedijalnu poeziju. U planu joj je izdavanje zbirke kratkih priča
pod nazivom Krici iz mramora.
Mrzila sam oduvijek svjetlost s ulice. Mrzila
sam kako prodire preko zavjesa u spavaću sobu.
Mjesec nisam mrzila, sve dok me nije izdao. Mrzim još
uvijek svjetlost ulice, svjetlo zahrđalog lampiona što
guši i remeti moju tamu.
Nisam željela odraz u zrcalu koji me gonio tu
noć. Možda... čak i lažem. Možda sam ga i zaželjela,
ali nisam znala koliko je kobna ta želja. Mrzim
svjetlost s ulice... mrzim možda i Mjesec... Mrzim sve
što mojoj tami ne želi dati mira. Moja je svila rasparana
na pola. I krvava je. Crvena. S mirisom željeza.
San ili stvarnost, odakle da ja to znam... odraz s
vrata spavaće sobe me gledao... Siktao je... U tim sam
trenucima mrzila i tamu.
Sjećam se hladnoće kreveta. Bijeli je pamuk uvijek
težak i hladan.
Noć je bila vruća, svatko živ borio se za hladni
dah, za povjetarac, za bilo što osvježavajuće. Ni noći
tada nisu bile hladne. Kolovoz sam prezirala još
odavno, kao i pustu kuću, mrtvi tihi dom.
Bijele se zavjese nisu gibale. Vjetar kao da je
umro negdje Bogu daleko, pošto ni oblaka na noćnom
nebu nije bilo. Noć bijaše teška... Onima koji su se
zabavljali, okladila bih se, također je bila teška.
Prikrivanja težine te vrste nema. Odvratna noć okupana
znojem i teškim disanjem najmrža je sanjarima.
Ležala sam na boku, ispruživši ruku prema
kraju kreveta. Volim svoj hladni bijeli pamuk, postelju
bez boje, osjećaja, s mirisom jasmina i suhim zrakom.
Voljela sam ju više od hladnih jutra i odvratnog
crvenog Sunca što se dizalo nebom, bez oblaka, bez
života. I Sunce je bilo mrtvo. Bilo je blatno u mom
sjećanju. Nisam voljela ni jutra.
Nisam spavala. Nisam mogla sklopiti oči.
Lijenost me spriječila da zatvorim vrata sobe. Nadala
sam se potajno strujanju nečega, strujanju zraka,
makar bio i topao. Lako bih se zavarala da je zrak
koji struji hladan. Nisam htjela napustiti svoj meki,
hladni pamuk. Tijelo mi se odmaralo, zajedno s
mladim kostima. Mladim mojim kostima i mladim
mesom...
Zagledala sam se u ispolirani parket i
svjetlost koja je dopirala s ulice. Željela sam opet
prokunuti svjetlost, ali zastadoh u mislima.
Učinilo mi se da se mrtva bijela zavjesa
pomaknula. Bjelina joj je u trenutku poprimila
plavkasti sjaj. Osmjehnuh se, Nemoguće. Noći bijahu
odveć tople.
Okrenula sam se na leđa. Pamuk bijaše još
hladniji, svečaniji. Voljela sam te večeri svoju
postelju.
Zagledah se u zrcalo.
Jedan me pogled možda i susreo.
Sklopila sam ipak oči i suspregnula dah
straha. Nemoguće.
Misao mi naredi da ponovno pogledam u –
zrcalo. Kobno moje zrcalo.
U bijelom ovalnom okviru, zrcalio se lik u
tami. Pridigoh se polako shvativši da uistinu osjećam
strujanje hladnog zraka. Nemoguće... Nemoguće...,
gledala sam svoj odraz u zrcalu, i njega kako stoji na
ulazu u spavaću sobu. Zrcalio se, jasno kao i ja,
skvrčenih koljena u hladnom pamuku.
Prilazio je nečujno. Nije bilo koraka. Nisam
gledala dolazi li, približava li se uistinu. Samo sam
promatrala odraz u zrcalu, tumačila ga očima.
Slušala sam siktanje gmaza, osjećala otrov u
muškom pogledu. Zaklela bih se da mi ni srce tad nije
kucalo. Stalo je kao sat kad stane, kao mrtvi
mehanizam.
San je. Neprijatelj moj, koji me uvijek nemilo
iznenadi, onda kad ga ne očekujem. Izdahnula sam s
olakšanjem i pošla k prozoru.
Ako sklopim oči, pomislila sam, što li će tek
onda biti?
Uistinu, spremalo se nevrijeme. Čemu taj ludi
san?, pitala sam se nekoliko trenutaka, ali ostala sam
uživati u Vjetru. Hladni je zrak strujao prostorijom
dok sam u daljini promatrala svjetla grada. Izdahnula
sam opet, nadajući se da me nagu na prozoru nitko
nije vidio.
Snažne su ruke bile naslonjene na moja ramena. Rekla
bih čak, da sam zadrhtala. Osjećala sam te hladne i
mokre prste kako mi se spuštaju s ramena, preko
laktova do dlanova. Zrcalo je lagalo, nadala sam se.
Otkud to u mojoj postelji? Zašto sjedi iza mene i skida
mi obje naramenice potkošulje? Kako je moguće da je
skulptura iz hodnika tako oživjela? Zašto u zrcalu ima
sivu, meku kožu i pet crnih zmija posred glave?
Sklopila sam oči ne želeći gledati.
Osjećala sam ruke, hladne dlanove, poput pliša
kako gmižu mojim tijelom. Kao pamuk koji plače i noć
koja postaje hladnija, tako su i ruke stvora, duha, želje bile hladne. Nesvjesno, spustila sam se u ležeći položaj
pokušavši se prisjetiti, odakle on... sa zmijama na
glavi... zašto ne vrisnem? Zašto ne viknem? Zašto dira
moje tijelo lagano, možda čak i nježno...? Zašto gmiže
nada mnom, po meni...? Zašto mi dira rebra i bedra...
zašto obje ruke spušta niže?
Studen obavije moje tijelo – bez pitanja.
Osjetih tad i bol. Strahovita bol u preponama i
oko mojega vrata natjerala me da otvorim oči. Vidjela
sam ga pred sobom, duge tamne kose i plavih očiju kao
u zore. Desnicom me držao za vrat, ali više me
zaboljelo zrcalo – odraz moga tijela koje se ovilo oko
njegova struka, odraz mojih ruku oko njegova vrata,
odraz osmijeha koji u stvarnosti nisam imala, odraz pet
dugih zmija i krvi na mom svetom bijelom pamuku.
Željela sam vrisnuti, ali spriječila me slika, spriječilo
me zrcalo, spriječilo me siktanje i jezik rascijepljen na
dva dijela (onaj isti jezik što je prije nekoliko trenutaka
milovao sveto žensko mjesto!), spriječila me bol u
bedrima – spriječio me grom na nebu...
Zatvorila sam prozore i pošla prema krevetu
u nadi da ću pronaći bijelu pamučnu potkošulju.
Loše sam podnosila vrućinu.
S druge sam ju strane kreveta napokon
pronašla. Nisam stigla ni zapitati se kako je ondje
dospjela, već vidjeh da pamuk nije bijel. Potkošulja
bijaše svježe obojana, crvena... mirisala je na
željezo.
Neki se predmet u hodniku srušio, što mi je
odvratilo misli od potkošulje. Naglo se okrenuh i
pogledah prema zrcalu.
Ako se san mnome poigrao, zašto je učinio da
oko vrata imam tamni plavi trag?
Ako se mnome poigrao zbog želje za
hladnoćom, zašto je učinio da ponovno u zrcalu, na
pragu spavaće sobe ugledam njega?
Ako se poigrao, zašto je zavjesa imala plavi
odsjaj?
Ne... Nije se poigrao.
Shvatila sam to prekasno.
„San od bijelog pamuka“ (c) 2011. by Ana-Marija Posavec
Spriječio me Vjetar i udarac vanjskog prozora o
unutrašnji.
Iskočila sam iz kreveta, suznih očiju, mokroga tijela.
Promotrih sve oko sebe. Soba bijaše prazna,
bijela postelja čista, još uvijek s mirisom jasmina.
Uhvatih se dlanom za prsa. Je li bio san? Je li
me san kaznio što sam tražila hladnoću? Što me to
svuklo? Gdje je moja potkošulja?
Prsa mi bijahu gola, disala sam duboko.
Savage Harmony je osječki band koji je na domaćoj metal sceni već duži niz godina.
Kao i većinu bandova i njih pokreće vlastiti entuzijazam. Do sada su nastupali s
drugim bandovima poput "Mortal Love" i "Vader", a njihove pjesme vrtile su se i na
radio postajama. Iza sebe imaju nekoliko albuma i još uvijek rade na novim
pjesmama. Njihove pjesme često su inspirirane fantasy romanima, horror rpg-ovima i
sl. Više o njima samima saznajte u tekstu koji slijedi.
Kako je počela cijela ta stvar s glazbom?
Saša : Ukratko, okupili smo se u prvom razredu srednje
škole, Robertino i ja smo svirali rock budući da tadašnja
ekipa nije htjela ništa žešće od toga i nakon nekoliko godina
smo počeli hard rock kada je Goran došao u band. Nedugo
nakon toga cijela stvar se raspala i preostali smo samo nas
trojica. Osnovali smo novi band pod imenom New
Millenium, svirali smo nešto malo i ponovno počeli pucati
po šavovima. Kada se raspala ekipa New Milleniuma, nas
trojica smo osnovali Savage Harmony koji traje još do
danas.
Robertino : Negdje početkom 2000. godine smo odlučili
promijeniti koncept, prebacili smo se s domaćeg rocka na
engleski jezik i heavy power s nešto progresive, uspjeli smo
tako gurati do sredine 2002.
kvalitetnih koncerata, nastupali smo u sklopu Osječke
ljetne noći, imali smo nastup s Mortal Love u klubu
„Vega“ i s „Vader-om“ u Slaviji. Naša pjesma Lost in
time se mogla čuti i na zagrebačkom radiju.
Kako inače generalno stvari stoje? Tko piše
pjesme i tko ih sklada unutar banda? Postoji li
neka posebna podjela posla?
Robertino : Svi skupa pišemo pjesme, ali najviše posla
ostaje ipak Goranu koji je na sebe preuzeo pisanje
tekstova uz naše komentare, ideje i kritike, u konačnici
cijeli band sudjeluje u stvaranju pjesme.
Odakle inspiracija? Može primjer na nekim od
hitova?
Goran : Promjena koncepta je bila nešto što smo svi željeli
od početka, to je bila jedna potajna želja koja se provlačila u
nama od početka. Kada su ostali dečki otišli svirati
narodnjake nije bilo drugog izbora, uzimajući u obzir kako
smo nas trojica bili jedini preostali. Problem je bio u tome
što nismo bili u mogućnosti okupiti cijeli band u isto
vrijeme, izgubili smo oko godinu dana na služenje vojne
obveze, a 2002. je Robertino otputovao u Ameriku.
Goran : Izvora za inspiraciju ima posvuda. Osim što se
bavimo glazbom, također igramo računalne igre, gledamo
filmove i čitamo knjige. Tekst za pjesmu „Edge of the
coin“ sam napisao za vrijeme dok sam igrao „Soul
Reaver 2“, a „My Precious“ nakon prvog filma iz
trilogije „Gospodara prstena“. „Lost in time“ je nastala
potpuno neplanski, ja i Saša smo pisali tekst za jednu
pjesmu koja je bila predugačka, pa smo ju podjelili na tri
kraće…
Saša : negdje početkom 2004. okupljanjem sasvim nove
ekipe je nastao Savage Harmony. Obećajemo da više
nećemo mijenjati imena, jednostavno je preskupo.
Saša : Od koih jednu više ne sviramo, što je meni osobno
jako žao, (pogled prema Goranu) što ne znači da nećemo.
Kako je išlo s novim bandom, novim imenom u to
vrijeme? Kakva je bila reakcija publike na tu
promjenu?
Goran : Nova ekipa je otvorila nove mogućnosti i najbolje
od svega stigao je novi bubnjar Vedran Benčić koji je znao
svirati s dvostrukom bas pedalom bez problema, tako je
heavy metal automatski postao power. Imali smo seriju
Nešto o najnovijoj pjesmi Ghosts?
Saša : To je bila potpuno nova pjesma, zvuči potpuno
drugačije od svega što smo do sada snimili, više je
orjentirana na horror i stoga ima dosta jezivih zvukova.
Goran : Zamislili smo ju kao dio cijelog projekta kojeg
ćemo uskoro ostvariti, Ghosts je samo jedna pjesma našeg
budućeg tematskog albuma. Album je zamišljen kao
samostalna priča i svi tekstovi ju prate, uz album planiramo
objaviti i malu knjižicu u kojoj bi slušatelji mogli pročitati
pripovjetku. Priča govori o duhu žene koji pokušava
ispraviti nepravdu, to je za sada lagano u razvoju i cijeli
band se oko toga složio, ali za sada obrađujemo stare stvari i
dorađujemo neke nove. Naš prvi službeni album bi trebao
biti skup naših najboljih pjesama koje publika obožava i na
koje su navikli, cure obožavaju Ghosts, a dečki one stare
stvari poput Edge of the coin i Lost in time. Trenutno sve što
radimo jest snimanje zvučnog materijala i obrada u „Studiu
LA“ u Ladimirevcima.
Možete li opisati trenutnu situaciju na hrvatskoj
metal sceni?
Goran : Rekao bih da se metal scena lagano budi kako
vrijeme prolazi, dosta ljudi sve više sudjeluje u
organizacijama, prati koncerte, osnivaju bandove i sl.
Robertino : Iskreno, smatram da je i publika veliki dio
cijele stvari. Mnogi će se žaliti kako nema glazbe, a onda
kada i dođe do koncerata ili festivala na kojima bandovi
nastupaju besplatno na temperaturi od 35°C, svi se povuku
ili ostanu drveni i bez reakcije. Mi ipak nastupamo i zbog
njih i htjeli bi doživjeti nekakvu reakciju ili podršku s
njihove strane.
Goran : Ima voljnih ljudi i voljnih bandova, ali
zainteresiranost nije toliko velika da bi jedna takva
organizacija ostala isplativa, ima organizacije, ali opet broj
publike nije dovoljno velik da bi se motiviralo ljude, za sada
nema niti zainteresiranih sponzora koji bi bili spremni
uložiti svoj novac u metal glazbu.
Robertino : Malo ljudi uopće i cijeni nešto domaće, strani
bandovi će uvijek dobiti podršku, ali ne i domaći. Ne tvrdim
da su svi takvi, ali većina publike i organizatora jest.
Pogledaj samo punk scenu. Punk bandovi su složni i
organizirani, nastupaju zajedno i dijele opremu. U Osijeku
nema dva metal banda koji su u stanju složiti se oko nečega.
Treba motivirati druge bandove, pružiti im nešto, ali je
problem u tome što većina samo stoji sa strane, bandovi
nastaju i propadaju vrlo brzo, mogao bih izdvojiti Savage
Harmony i War-head kao primjere koji govore da stvari u
Osijeku ne moraju biti takve, nitko mi drugi za sada ne pada
na pamet.
Koji su vaši ciljevi za budućnost?
Saša : Hej, što je najbolje u životu? Zgaziti
neprijatelja, uživati u njegovim bogatstvima i slušati
vapaje njegovih žena, kako je to jedan mudar čovjek
jednom rekao (smijeh). Prodati dušu i obogatiti se,
nikako se ne vidim kako do kraja života radim
obične poslove.
Robertino : Živjeti od ovoga što radimo, a što
drugo?
Goran : Baviti se glazbom, znači onime što volim i
uspjeti u tome.
Čime se trenutno bavite i kako preživljavate iz
dana u dan?
Goran : Radim na benzinskoj crpki, za sada ide
dobro.
Robertino : Radim u jednom trgovačkom lancu,
ništa posebno.
Saša : Administrator sam u upravi pogrebnog
poduzeća.
Kako okolina reagira na ovo čime se bavite i što
mislite da vam je potrebno za uspjeh?
Saša : Svi koje poznajemo misle da od toga nikada neće
biti ništa, rodbina, prijatelji, poznanici, tko god mi padne
na pamet smatra da samo uzaludno trošimo vrijeme.
Goran : Prije svega nam treba menadžer koji bi dobro
radio svoj posao, na taj način bi se mogli posvetiti glazbi
bez dodatnih opterećenja i sve bi bilo puno lakše i
učinkovitije, prilično sam siguran u to.
Nešto za kraj?
Goran : Stay savage.
Saša : Suradnja među bandovima je očajna, npr. death
bandovi ne žele nastupati s power bandovima, ili heavy s
gothic bandovima i obrnuto. Kada smo prije nekoliko
godina nastupali s Vaderima, dobili smo prilično dobre
kritike i odaziv publike, ali je svejedno bilo zamjerki što
smo nastupali s death metal bandom. Jednostavno, jedni s
drugima ne idu i to je to.
Goran : Nije sve tako crno, lagano je počelo izranjati
nekoliko bandova od kojih su neki i potpisali ugovore, npr.
Ashes you leave ili Rising dream, to su odlični bandovi i
nisu jedini na sceni, ima ih još i svi lagano dobivamo pažnju
izvana.
Robertino : Ima ih, ali dečki i dalje dosta toga sami
financiraju, sve što imaju ulažu u produkciju, a izdavači
proguraju samo gotov proizvod.
http://www.savageharmony.net
:
Hmmm... spremni smo se kladiti kako je Dorian zaboravio da je nekoć davno poslao
ovaj članak nama za kolumnu. Bez obzira na to, nadamo se da će vam se svidjeti, jer
je riječ o jednom odličnom tekstu koji ne poznaje granice vremena. Dorian je inače
aktivan član udruge 3. Zmaj iz Rijeke i sudjelovao je na organizaciji Rikona,
uređivanju časopisa Eridan, pa čak i razvoju jedne audio knjige.
Osjećaš li se nelagodno ponekad kada te “prepoznaju” kao
ljubitelja znanstvene fantastike i kada te zovu frikom?
Ako si to već dugo i imaš kakav-takav društveni život,
onda se čovjek navikne. Pomaže ako se okružiš ljudima
sličnima sebi, prirodno bi bilo da već jesi. Kako se osjećaš
kada se pred tvojim očima odvijaju scenariji iz filmova,
knjiga i serija koje konzumiraš?
Sjediš na kavi dok te okružuju zgrade iz prošlog
stoljeća kategorizirane kao stara baština iz kojih izbijaju
stakleno-betonske konstrukcije. Stvar je prestiža izgraditi
najsjajniju i najvišu poslovnu zgradu što je moguće bliže
arbitrarnom centru grada. Pitanje je vremena kada će biti
ponuđena dovoljna količina trenutno važeće valute pa da
tu istu kavu piješ dok te okružuju isključivo staklo, beton i
asfalt, uz izuzetak ponekog drveta posađenog na planirano
mjesto estetike radi. To što jedno stablo ne može ništa
protiv mora prijevoznih sredstava koje guše grad brine
samo malu skupinu ljudi. Njih etiketiraju kao još veće
čudake od tebe jer se brinu za okoliš.
Dok uživaš u svojoj kavi, ubranoj na drugoj strani
svijeta, pogled ti povremeno odvlače svijetleće reklame i
razni panoi koji govore upravo tebi. Da, tebi! Jer ti si
nešto posebno, jedinstveno i ti znaš što želiš i što
zaslužuješ! Ali, ti znaš da je to samo propaganda, ionako u
jednom od lokalnih trgovačkih centara uzimaš samo ono
za što znaš da vrijedi. Ono za što znaš da želiš. Ono što te
definira kao osobu koja ima svoj individualni životni stil.
Svoj i milijuna sličnih tebi. Kineska odjeća ne valja, ali je
zato odjeća europske tvrtke s proizvodnjom smještenom u
Kini kvalitetna. Ti to znaš jer valjda postoji razlog zbog
kojeg je ta odjeća višestruko skuplja. Na kraju krajeva,
onaj sportaš kojem se ne možeš sjetiti imena ne nosi
gluposti, on ipak nosi samo kvalitetnu odjeću. Odjeću
tvrtke koja mu je platila milijune da je nosi.
Otplaviš te misli novim gutljajem kave i vratiš pogled u
krilo, na prijenosno računalo koje ti je silom prilika
postalo neophodno zbog škole, fakulteta ili posla. Bonus
je što si u svakom trenutku u kontaktu s drugima koji
mogu biti kilometrima daleko. Slikom i zvukom, oni su tu.
Bežično se povezuješ na mrežu i svijet ti je na dlanu.
Svijet u kojem stvaraju umjetne crne rupe, u kojem prvi
crnac postaje predsjednikom najutjecajnije umjetne
tvorevine koja okuplja nekoliko stotina milijuna duša pod
jednim barjakom, svijet u kojem su svi deklarativno
jednakopravni, spremni na suradnju u ime napretka, svijet u
kojem smo ovisni o ostavštini prapovijesne flore i faune
(čitaj: nafte), dok učinkovite alternative postoje, svijet u
kojem zbog te iste ostavštine počinje Treći svjetski rat.
Ako i razmisliš o ovoj posljednjoj mogućnosti, otpuhneš je
uz misao kako se to, uz Uniju, neće dogoditi. Društveni
eksperiment koji iznutra trune na svim aspektima, mada to
nitko ne želi priznati. Otpuhnuo si tu misao poput dima
cigarete koju pušiš. Putnu. Da nije bilo financiranja i
marketinške kampanje, uhitili bi te zbog konzumiranja
opojne supstance dok bi dvadeset jointova koštalo između
trinaest i dvadeset jedinica lokalne valute. Zašto? Zato što
korporacije doista vladaju svijetom, korporacije koje kapital
dobiven od radne snage vraćaju u državu kako bi
kontrolirale radnu snagu. Krug je zatvoren. Ne treba ti
visoki kvocijent inteligencije da to shvatiš. To što si ne želiš
priznati da je to istina je potpuno druga stvar.
Sve je ciklično, prihvatili mi to ili ne. Gospodarstvo
je samo mali dio. Živiš znanstvenu fantastiku koju ti je
omogućila ostavština prapovijesti, a koja će se sama urušiti
i vratiti nas u to isto doba kako bi se zatvorio krug. I
započeo novi...
„Živjeti znanstvenu fantastiku“ (c) 2008. by Dorian Celcr
Marsonikon je prva sf i fantasy konvencija iza koje stoji SF Skupina Orion iz
Slavonskog Broda. Više o samim organizatorima i konvenciji možete saznati na
službenim stranicama www.marsonikon.com , a u tekstu koji slijedi možete saznati
naše dojmove.
Nažalost na Marsonikon smo stigli tek nešto prije 16h, tako da smo
propustili dobar komad sadržaja (većinom predavanja koja su nam
izgledala zanimljiva, kao i svečanu tortu - ali uvijek postoji drugi put).
Ipak, ono što smo vidjeli ostalo nam je u dobrom sjećanju. Predavanje
o teraformiranju Marsa Petra Bašića je bilo usitinu zanimljivo, ali nam
je žao što nije bilo dodatne rasprave (zbog rasporeda) jer čovjek
stvarno zna zakuhati temu.
Inače, Marsonikon je imao praktički sve sadržaje (iako tematski vezane
uz Mars) kao i ostale velike konvencije: radionice, goste, kvizove,
štandove s časopisima i fanzinima, multimedijalni sadržaj i sl. Također
nam je bila zanimljiva i izložba Warhammer 40k figurica udruge
Pannonia Minor (udruga maketara i minijaturista). Osim navedenih,
konvenciji je prisustvovala izdavačka kuća Algoritam, te ekipa
Hangara 7 sa svojim štandom Siriusa B. SF Skupina Orion na svom je
štandu prezentirala vlastitu zbirku kratkih priča Marsonic, te nekoliko
rijetkih primjeraka starih magazina i knjiga (npr. Od Zemlje do
Mjeseca iz 1875. godine).
Uistinu smo se dobro proveli, jedino nam je žao što je cijela stvar
trajala kratko. Naime, konvencija je bila održana u prostorijama
srednje škole, tako da su vrata bila zatvorena već oko 23h. Ipak, za one
koji su htjeli, dio zabave se nastavio u caffe baru Gag. Tu smo
iskoristili priliku i saznali nešto više o ljudima koji stoje iza
konvencije, njihovom djelovanju i sl.
Zaključak?
Marsonikon je bio odličan, premda kratak i željeli bi smo da je trajao
duže. Drago nam je što smo iskoristili ovu povijesnu priliku i
očekujemo da će se cijela stvar ponoviti iduće godine. Također se
nadamo da će postati jedan od brandova grada te da će privući mnoge
sudionike.
Organizatorima čestitamo na prvijencu.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
4
File Size
8 800 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content