ROSTRA
Časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru
Udruga ISHA Zadar
Godina V., broj 5
Zadar, 2012.
ROSTRA časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru
Broj 5, godina V.
Izdavači
Udruga ISHA Zadar
Studentski zbor Sveučilišta u Zadru
Za izdavače
Paola Marinčić
Goran Vuković
Glavni urednik
Goran Đurđević
Uredništvo
Dejan Filipčić
Sandra Hrabar
Marina Matiša
Ivan Vekić
Grafički urednik
Dejan Seretinek
Recenzenti
Doc. dr. sc. Daniel Barić (Tours), dr. sc. Alexander Buczynski (Zagreb), Davor Bulić, prof. (Pula),
prof. dr. sc. Snježana Buzov (Ohio), akademik Nenad Cambi (Split), prof. dr. sc. Borislav Grgin
(Zagreb), prof. dr. sc. Egidio Ivetić (Padova), prof. dr. sc. Aleksandar Jakir (Split), prof. dr. sc. Damir
Karbić (Zagreb), Darko Macan, prof. (Zagreb), doc. dr. sc. Dušan Mlacovič (Ljubljana), doc. dr. sc.
Zaneta Sambunjak (Zadar), prof. dr. sc. Ludwig Steindorff (Kiel), akademik Franjo Šanjek (Zagreb),
doc. dr. sc. Jasna Šimić (Osijek), dr. sc. Žarko Španiček (Požega), dr. sc. Jelka Vince Pallua (Zagreb),
dr. sc. Zlata Živaković Kerže (Slavonski Brod)
Lektura i korektura
Nastassja Ćakić
Nikolina Radić
Adresa Udruge
Sveučilište u Zadru (Odjel za povijest)
Obala kralja Petra Krešimira IV, br. 2
23000 Zadar
e-mail: [email protected], [email protected]
Časopis izlazi jedanput godišnje.
Tisak
Grafodrom d.o.o. Zadar
Naklada
150 primjeraka
Godina izdanja
2012.
ISSN 1846-7768
SADRŽAJ
Proslov ........................................................................................................................6
VREMEPLOV
Dan sjećanja na holokaust ..........................................................................................8
Dani povijesti 2011.....................................................................................................8
Znanstveni skup 9. 11. 2011 .......................................................................................8
Dani povijesti 2012.....................................................................................................9
O Studentskom zboru ...............................................................................................10
IN MEMORIAM
Prof. dr. sc. Mirjana Gross........................................................................................12
Prof. dr. sc. Franjo Smiljanić ....................................................................................14
RADOVI I RASPRAVE
Ali El Baghdadi Etnogeneza Histra .......................................................................18
Ivana Morić Običaji Delmata.................................................................................55
Andrea Jerkušić Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj u svjetlu
arheoloških nalaza ....................................................................................................79
Lucijana Lasić Venecija na Jadranu do 1000. godine .........................................109
Antun Nekić Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju: problemi i
ponuđena rješenja ...................................................................................................121
Marijana Matijević Ružica grad .........................................................................138
Ivan Vekić Hrvatska percepcija Francuske revolucije prije uspostave francuske
vlasti u hrvatskim zemljama ...................................................................................170
Marko Bagić Goethov Faust i tradicija ................................................................208
Mateja Rožanković Svetojeronimska afera .........................................................225
3
Marija Herco Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji .................241
RAZGOVORI
Intervju broja: prof. dr. sc. Mithad Kozličić ...........................................................252
Misli znalca: professor emeritus John Donald Hughes ..........................................257
RECENZIJE, KRITIKE, OSVRTI
Goran Đurđević J. D. Hughes: „Što je povijest okoliša?“ ..................................261
Ivan Vekić Povijesni kontekst u stripu na primjeru djela „From Hell“ Alana
Moorea i Eddiea Campbella ...................................................................................263
Goran Đurđević Serijal „Hrvatski kraljevi“ u očima hrvatskog kralja, pardon
povjesničara ............................................................................................................276
Marina Matiša Zadarsko kazalište u sezoni 2011./2012 .....................................278
Zlatko Bukač „Medal of Honor“ i povijest video igara .......................................279
Sandra Hrabar Politički terorizam i ekstremizam u zapadnoj Europi u drugoj
polovici 20. st .........................................................................................................281
Sandra Hrabar Izazovi modernog doba – da ne ostane sve u knjigama malo
smo prošetali virtualnim svijetom ..........................................................................287
FELJTONI
Antonija Matijaš Hrvatske velikaške obitelji (1. dio): Velikaška obitelj Iločki u
srednjem vijeku ......................................................................................................289
Prof. dr. sc. Anamarija Kurilić Acta, non verba (1. dio): Trebaju li
povjesničarima baze podataka? ..............................................................................295
LUČONOŠE ZANATA
Marina Matiša Ivan Lučić ....................................................................................299
Vatroslav Španiček Stjepan Antoljak ..................................................................300
TREBA LI NAM TA POVIJEST?
Ivan Peroš Europska iskustva i nastava povijesti .................................................304
Marko Bagić Studij povijesti u Osijeku ...............................................................316
4
Ivan Jeličić Studij povijesti u Trstu ......................................................................318
NA TRAGU…
Izvorno iz dnevnih novina „Novo doba“, 2. prosinca 1927 ...................................321
MEĐU BESPUĆEM
Goran Đurđević Bibliografija o Požeškoj kotlini u antici ...................................325
STUDENTI POVIJESTI U AKCIJI
Eduard Visković Reminiscencija na zadarske dane: jednom davno
u dalekom Zadru .....................................................................................................329
Paola Marinčić ISHA Zadar ................................................................................331
Marina Matiša Destinacije povjesničara tijekom 2011. i 2012 ............................333
ZANIMLJIVOSTI, ZABAVA
Najnovija arheološka otkrića u pećini Vlakno na Dugom Otoku...........................335
Tajna vrata Keopsove piramide ..............................................................................336
Lux in arcana ..........................................................................................................337
Glava Henrika IV. Navarskog ................................................................................338
Križaljka .................................................................................................................339
5
PROSLOV
Nekoliko minuta… Ne, ne…. Idemo ponovno. Nekoliko milenija… Ne, ne. Nekoliko
mjeseci… Konačno! Znao sam da riječ počinje slovom m. Nekoliko mjeseci od uobičajenog
termina, izašao je novi broj Rostre. Pridjev „novi“ nije vezan jedino uz izlazak novog sveska
časopisa, već i uz novu koncepciju. Uveli smo niz novih rubrika i časopis je dobio novo ruho.
Kao povjesničari zaputili smo se povijesnim vremeplovom u bližu i dalju prošlost pa smo
tako upoznali etnogenezu Histra i običaje Delmata, donijeli karolinške utjecaje u
ranosrednjovjekovnu Hrvatsku i otplovili u ranosrednjovjekovnu Veneciju. Saznali smo o
Turcima i njihovim osvajanjima pa smo sudjelovali u izgradnji Ružica grada. Spoznali smo
utjecaje Francuske revolucije na Hrvatsku i razotkrili Svetojeronimsku aferu. Popričali smo s
Faustom i pobjegli od krvne osvete. Usput smo pročitali pokoju knjigu, strip, povijesni
roman, pogledali povijesnu seriju, zaigrali računalnu igricu i prosurfali po povijesnim
portalima. Saznali smo i kako se povijest poučava u drugim europskim zemljama te koji su
savjeti budućim nastavnicima. Ljubaznošću kolega doznali smo o studiju povijesti u Osijeku i
Trstu. Ukazali smo na pomalo zaboravljene velikane i doajene nacionalne historiografije
Ivana Lučića i Stjepana Antoljaka. Pročitali smo literaturu o Požeškoj kotlini u antici i
objavili dosad neobjavljeni izvor o sportskom događaju u Kraljevini Jugoslaviji. Pokrenuli
smo dva feljtona: prvi o hrvatskim plemićkim obiteljima čije boje u ovom broju brane Iločki i
drugi, nastao zahvaljujući ljubaznosti naše profesorice Anamarije Kurilić koja će povjesničare
naučiti praviti baze podataka kroz nekoliko brojeva. Kako ne bismo bili usamljeni, odradili
smo dva intervjua (prof. dr. sc. J. D. Hughes i prof. dr. sc. M. Kozličić). Na kraju smo
prezentirali zanimljivosti, križaljku i još ponešto.
Primjećujemo da naša Rostra vremenom postaje sve deblja (uskoro će ići u kategoriju
hladnih oružja ili kuhinjskih pomagala za pridržavanje hladnjaka), a nadamo se i kvalitetnija.
Želimo se zahvaliti Studentskom zboru na sufinanciranju i ovog broja, našoj novonastaloj
udruzi studenata povijesti ISHA-i Zadar te svim našim recenzentima, suradnicima i drugima
koji su na neki način pomogli. Posebna zahvala ide našim lektoricama Nikolini i Nastassji te
grafičkom uredniku Dejanu. Ipak, najveću zahvalnost zaslužile su autorice i autori. Nadamo
se da će vas, drage čitateljice i čitatelji, ovaj broj zaintrigirati te da ćete se i sami odvažiti
nešto napisati, nacrtati, pogledati, fotografirati za potrebe Rostre. Neka Rostra postane nostra
kao časopis svih studentica i studenata koji žele interdisciplinarno proučavati prošlost i
uočavati njene tragove.
Za sve pohvale, prijedloge, savjete obratite nam se na mail [email protected].
Kritike i pokude nisu spomenute jer one na neki neobjašnjivi način završe kao spam u
neželjenoj pošti. Neobično, ali tako je…
Goran Đurđević
6
Vremeplov
Rostra
7
Vremeplov
Rostra
DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST
Autorica: Marina Matiša
Jedna od nezaobilaznih povijesnih tema, koje zapravo ne smiju postati povijest jest
tema holokausta i učenje o tome strašnom genocidu nad Židovima, Romima, slavenskim
narodima, zločinima nad komunistima, homoseksualcima i drugima. Organizacija UN-a
obilježava ga od 2005. godine svakog 27. siječnja. Holokaust obuhvaća razdoblje od dolaska
nacista na vlast u Njemačkoj 1933. godine, do završetka rata u Europi 1945. godine. Na
Odjelu za povijest i ove godine održano je javno predavanje koje je pripremio i već
tradicionalno izlagao prof. dr. sc. Tonći Šitin, uz dokumentarni film „Auschwitz“. Predavanje
je održala i Olimpia Pačizis Jurenić, prof., govoreći o Židovima u Splitu, te student Goran
Vidaić, bacc. hist., i studentica Ivana Božić, nadovezavši se na predavanja profesora i
dokumentarac koji su nazočni studenti i djelatnici imali prilike vidjeti.
DANI POVIJESTI 2011.
Autorica: Marina Matiša
Dani povijesti – sam naziv aludira na obilježavanje nečeg povijesnog, a prije svega
studentskog i sada već tradicionalnog. Budući da se uz povjesničare veže lijepo (i očekivano)
umijeće pisanja i govora, ovi su nam Dani od velike važnosti, ali i prilika za sudjelovanje na
bilo koji način. U mjesecu ožujku 2011. započeli su peti "Dani povijesti" za čiju je
organizaciju zaslužan Klub studenata povijesti, nedavno preimenovan u ISHA Zadar. Tema
petih Dana povijesti nosila je naslov "Sive eminencije", a uveličani su uz zanimljiva
predavanja profesora i studenata. Profesorica Valentina Zovko održala je prvo predavanje na
temu "Ivan Stojković - značajan kreator europske crkveno - kulturološke slike na izmaku
srednjeg vijeka". Zatim je predavanjem led probio student Petar Lisičak temom "Sive
eminencije i kardinal Richelieu", Dejan Filipčić i Željko Juriša "Austrougarska obavještajna
hobotnica", Sven Marcelić, profesor s Odjela za sociologiju "(Ne)demokratičnost,
predstavljanje i oligarhija - primjer studentskog djelovanja", Toni Milanović "Hoover - tajne
stranice života" i posljednji Igor Šlafer "Povodom 300-te obljetnice rođenja Ruđera
Boškovića". Nakon svih predavanja predstavljen je četvrti broj časopisa studenata povijesti
"Rostra", a potom je prikazan film "Rat Charliea Wilsona". Uz postignut uspjeh studenti su se
nagradili večernjim provodom u Studentskom klubu.
ZNANSTVENI SKUP 09. 12. 2011.
Autorica: Sandra Hrabar
Dana 9. 12. 2011. na Svečilištu u Zadru održao se znanstveni skup pod nazivom
„Sjeverna Dalmacija, južna Lika i Krbava u Domovinskom ratu - uzroci i posljedice“. U
zajedničkoj organizaciji: Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Odjela za povijest i
Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru. Skup su otvorili rektor Sveučilišta u Zadru Ante
8
Vremeplov
Rostra
Uglešić, prorektor Josip Faričić, ravnatelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU Zlatko
Begonja, profesor povijesti Ante Bralić, a nekoliko je riječi o samoj tematici kazao i zadarski
nadbiskup mons. Želimir Puljić, koji je na početku skupa pozdravio prisutne: Čestitamo
Sveučilištu u Zadru i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru za to što su organizirali
ovaj znanstveni skup o uzrocima i posljedicama Domovinskog rata. Pamćenje je vrlo bitno za
zajednicu i zajedništvo. Jahve je preko Mojsija tražio neka narod nikada ne zaboravi, nego u
srcu čuva čudesne stvari koje je vlastitim očima vidio. Sudionicima ovoga skupa želimo
plodno i uspješno zborovanje - kazao je mons. Puljić.
Ravnatelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU Zlatko Begonja istaknuo je kako se
danas vrlo bitne činjenice o Domovinskom ratu zanemaruju, te da se pokušava izjednačiti
krivica obje strane kako bi došlo do pomirenja. Iskrivljavanje činjenica je loše za hrvatski
narod i za naše dobro. Činjenica je da je Srbija htjela našu domovinu još od osnivanja
kraljevine SHS. Stalno su pokušavali amputirati dijelove Hrvatske, a sada je takvoj politici
konačno došao kraj – kazao je Begonja, te istaknuo kako će se na ovom skupu iskazivati
samo činjenice temeljene na znanstvenim radovima. Doista znanstvena zajednica u ovoj
prigodi ima što reći, ne samo zbog nekoga mogućeg javnog zaborava, nego zato što želimo
objektivno i sa znanstvenim činjenicama razgovarati o događajima iz Domovinskog rata rekao je Josip Faričić, profesor Odjela za geografiju Sveučilišta u Zadru.
DANI POVIJESTI 2012.
Autor: Ivan Vekić
Važan dan za zadarske studente i studentice povijesti, ali i sve ostale ljubitelje naše
struke, svanuo je ove godine 22. ožujka. Šesti po redu Dani povijesti, u organizaciji udruge
ISHA Zadar, nasljednice Kluba studenata povijesti, održani su prema običaju u velikoj
dvorani Odjela za povijest u trajanju od dva dana, 22. i 23. ožujka. Prvoga je dana niz
zanimljivih predavanja na zajedničku temu „Duh vremena hrvatskog prostora“ pred punom
dvoranom otvorio prof. dr. sc. Mithad Kozličić s izlaganjem „Brodski mali – najjadniji član
posade prošlosti“. Uslijedila su predavanja prof. dr. sc. Anamarije Kurilić „O duhu vremena
govore nam gozbe“ i prof. dr. sc. Tonćija Šitina „Skupštinsko ubojstvo 1928. – makro i mikro
povijesne refleksije“. Nakon kratke pauze, Sven Marcelić, prof., s Odjela za sociologiju
izlagao je na temu „Studentska svakodnevnica“, nakon čega je uslijedilo predavanje Valentine
Zovko, prof., „Svijet naopačke – vrijeme poklada u srednjovjekovnom Dubrovniku“. Potom
je dr. sc. Lena Mirošević s Odjela za geografiju izložila temu „Urbani kulturni krajolici“, da
bi prvi dan zaključio doc. dr. sc. Ante Bralić s temom „Jugoslavenska ideja u Dalmaciji 1918.
godine“. Drugi dan započeo je projekcijom filma „Život sa stricem“ Krste Papića, nakon čega
je uredništvo Rostre predstavilo koncepciju novog broja časopisa studenata povijesti.
9
Vremeplov
Rostra
O STUDENTSKOM ZBORU
Autorica: Marina Matiša
Većina studenata našeg Sveučilišta nema doticaja sa Studentskim zborom, pokojim
aktivnostima i obvezama koje nosi to tijelo. Razlog tome je (između ostalog) i veća pozornost
posvećena učenju što i nije tako loše. No, ako se uzme u obzir da je Studentski zbor zapravo
jedino legalno tijelo koje predstavlja studente i preko kojeg studenti djeluju te imaju
mogućnost potaknuti promjene i utjecati na plan i program svog studija, onda se svakako
isplati žrtvovati svoje slobodno vrijeme. Kao studentski predstavnik može se kandidirati bilo
koji redovni student na Sveučilištu u Zadru ukoliko je u prošle dvije godine prikupio
minimalno 60 ECTS bodova.
Studentski zbor u kojem studenti složno rade i sudjeluju u odlučivanju i provedbi
zahtjeva studenata, mogu osmisliti niz pozitivnih i korisnih ideja – neke od njih su i ostvarene.
To su primjerice:
1. Nova računala u Sveučilišnoj knjižnici
2. Besplatni autobusni pokazi za studente
3. Otvorenje Studentskog kluba 2007.g. u suradnji zadarskog Sveučilišta i Grada Zadra
4. Humanitarne akcije
5. Poboljšavanje provedbe Bolonjskog procesa
6. Poboljšanje hrane u studentskoj menzi
7. Kontrola cijena Studentskog doma
8. Organiziranje studentskih projekata
9. Suradnja s udrugama na Sveučilištu, u županiji i šire.
Izbori za novi saziv najvišeg studentskog tijela, Skupštine Studentskog zbora, koju
čine studentski predstavnici na odjelima te studentski predstavnici sa Sveučilišne liste,
održani su 26. travnja 2012. godine. Daljnje poboljšavanje provedbe Bolonjskog procesa,
inovativnosti i poboljšanje sportskog programa, više računala i dulje radno vrijeme u
knjižnicama, više studentskog zalaganja na odjelima, studentska kantina, popust na trajektne
linije, volontiranje, umjetnički osvrti te poticaj na kulturu, javne tribine…ovakve i slične ideje
čekaju svoju provedbu od strane novih studentskih predstavnika, ali i svih studenata. Uz sva
ova postignuća i još više volje, druženja i stjecanja prijatelja, možete se u suradnji sa svojim
predstavnicima izboriti za svoja prava i učiniti studentski život onakvim kakav bi trebao biti.
Ne bojte se izvannastavnih aktivnosti i ne žalite za vremenom koje tako provedete. Svi
prijedlozi su dobrodošli, svatko se ima pravo izjasniti, a uz zajednički trud možemo realizirati
„ono na papiru“. Na ručku u menzi, na kavi u Arkadi, jutarnjem doručku u Citadeli, na putu
prema Znanstvenoj knjižnici ili uz šetnju rivom razgovarajte i potaknite jedni druge i ukoliko
ste u mogućnosti posvetite se studentskom aktivizmu. Ipak ste jednom studenti!
(Više informacija dostupno je na službenoj Internet stranici Studentskog zbora
Sveučilišta u Zadru - www.unizd-zbor.hr)
10
Rostra
11
In Memoriam
Rostra
IN MEMORIAM: MIRJANA GROSS (1922.-2012.)
Tihi silazak s pozornice vodeće hrvatske povjesničarke
Tijekom 23. srpnja 2012. godine zauvijek je otišla vodeća hrvatska povjesničarka Mirjana
Gross. Iako se radilo o gospođi u veoma poznim godinama, dosta me iznenadila njezina smrt
ponajviše zbog vitalnosti i stalnoga znanstvenog rada i objavljivanja iako sam znao da je jako
bolesna.
Profesorica Gross rođena je u tipičnoj zagrebačkoj obitelji 22. svibnja 1922. godine u
Zagrebu. Nakon završene Realne gimnazije upisuje medicinu, no zbog novonastalih ratnih
prilika napušta taj studij i sklanja se s obitelji na selo kod svojih dobročinitelja, obitelji Topol.
Međutim, kao Židovka vrlo brzo završava u ustaškom zatvoru, a potom u nacističkim
logorima Buchenwald i Ravensbrück. Nakon rata završava povijest, te se zapošljava u
Povijesnom zavodu JAZU, nakon kojega ostatak radnog vijeka provodi na Odsjeku za
povijest Filozofskog fakulteta. Umirovljava se tijekom 1982. godine.
Profesorica Mirjana Gross s pravom može ponijeti titulu vodeće hrvatske
povjesničarke ponajviše zbog obilja novina koje je stalno uvodila tijekom svojih istraživanja.
Primjerice, u svojim knjigama Prema hrvatskome građanskom društvu i Počeci moderne
Hrvatske koristi tzv. totalnu historiju što bi značilo detaljno opisivanje i problemsko
raščlanjivanje cjelokupnosti društvenih i gospodarskih procesa tijekom druge polovice 19.
stoljeća. S druge strane, veoma minuciozno ispisuje i ispituje ideologiju i svjetonazor
značajnih ličnosti 19. stoljeća (istaknimo Franju Račkog i Antu Starčevića), ali i
sveobuhvatnost ideoloških okvira Stranke prava i Narodne stranke. Osim specijalizacije na
nacionalnoj povijesti 19. stoljeća, istakla se i radom na metodologiji povijesnog istraživanja
okrunjenog u knjizi Historijska znanost : razvoj, oblik, smjerovi koja je i nakon 35 godina od
prvog izdanja nezaobilazan udžbenik (možda je bolje reći svojevrsna početnica) za povijesna
istraživanja. Među učenicima u bivšoj Jugoslaviji ostala je kao ime s korica njihovih
udžbenika povijesti tijekom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, a inače njeni su
udžbenici prvi koji su se koristili na cijelom prostoru tadašnje države. Studenti je pamte kao
autoricu knjige Suvremena historiografija u kojoj sintetizira različite pristupe i kretanja u
svjetskoj historiografiji te je ta knjiga priručnik koji se studentima servira kao uvod u povijest
12
In Memoriam
Rostra
i kao upoznavanje modernih tokova i stremljenja suvremene povijesne znanosti i
historiografije. Kao sveučilišna nastavnica i znanstvenica dio karijere provela je u
inozemstvu, predavajući i istražujući, ali i objavljujući pri čemu se ističe njena sinteza o
hrvatskoj povijesti druge polovice 19. stoljeća na njemačkom jeziku.
Moj prvi doticaj s historiografskim radom uvažene profesorice bio je pri samom upisu
na studij povijesti kada je njena knjiga Suvremena historiografija postala obvezno štivo za
brucoše povijesti. Štoviše, ta je knjiga i jedna od prvih koju sam kupio kao netom upisani
student povijesti. Procijenio sam (poslije se pokazalo kao dobra odluka) da će mi ta knjiga biti
od koristi tijekom cijelog studija. Na drugoj godini upoznao sam se sa zbornikom Društveni
razvoj u Hrvatskoj : (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća) kojega je ona uredila, a na trećoj
obilato sam koristio djela Prema hrvatskome građanskom društvu i Počeci moderne
Hrvatske. Na diplomskom studiju uvijek je pri ruci bila njena Historijska znanost : razvoj,
oblik, smjerovi. Tako da se može reći da su me njena djela uvijek pratila tijekom studija.
O osobnosti profesorice Gross ne mogu puno toga reći jer je nažalost nisam imao
priliku osobno upoznati. No, ipak sam uspio stupiti u kontakt s njom. Kao članu uredništva
ovog časopisa „zapala“ me dužnost da se pobrinem za rubriku o teorijama i pristupima u
historiografiji. Budući da nisam dovoljno sposoban sam napisati tekst o tome, u ime
uredništva obratio sam se profesorici Gross s nadom da ćemo odraditi nekakav intervju ili da
će nam ona izići u susret i objaviti kraći rad. To je bilo negdje u ožujku ove godine. Iz
odgovora profesorice Gross, u kojemu nas je bila primorana odbiti iz objektivnih razloga,
vidljivo je kakva je osoba.
Kao uredništvo, izbacili smo tu rubriku jer nismo imali snage završiti takav zadatak te
smo se nadali kako ćemo na jesen do Zagreba i porazgovarati s profesoricom kad se oporavi.
Nažalost, to više neće biti moguće. Ipak, sudbinski, tekst o profesorici Gross ipak će naći na
stranicama našeg časopisa, no ne u željenoj rubrici i formi. Stoga, mogu izreći veliku zahvalu
profesorici na sjajnom historiografskom radu i putokazu koji je (i hoće i u budućnosti)
oblikovati brojne mlade povjesničarke i povjesničare u njihovoj struci i radu.
Draga profesorice, neka Vam je laka zemlja i blagoslovljen put u vječnost!
Goran Đurđević
13
In Memoriam
Rostra
IN MEMORIAM: FRANJO SMILJANIĆ (1951.-2012.)
Odlazak najosebujnijeg profesora s Odjela
U Zadru 28. srpnja 2012. g. preminuo je prof. dr. sc. Franjo Smiljanić. Istog sam dana doznao
tu vijest. Bez obzira na višemjesečno bolovanje i odsutnost s fakulteta, ova me vijest
iznenadila. S jedne strane, posljednje informacije koje sam saznao prije kojih mjesec-dva bile
su ohrabrujuće za oporavak profesora, a s druge strane, smrt osobe koja ti je predavala i bila u
radnom odnosu, zbilja je potresna.
Profesor Smiljanić rođen je u Delnicama 1951. g. Na tadašnjem Filozofskom fakultetu
u Zadru upisuje i završava studij povijesti i arheologije. Od 1976. g. zaposlen je na
Filozofskom fakultetu u Zadru (poslije Sveučilištu u Zadru) kao asistent akademika Stjepana
Antoljaka te cijeli radni vijek provodi na Odjelu za povijest u različitim zvanjima (posljednje
je izvanredni profesor). Kao nastavnik, sudjelovao je na svim razinama studija držeći nastavu
iz kolegija vezanih za srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest. Znanstveno, bavio se
teritorijalno-administrativnim uređenjem srednjovjekovne hrvatske države u rasponu od 10.
do 15. stoljeća, uključujući srednjovjekovne i ranonovovjekovne institucije, rasprostranjenost
pojedinih posjeda te povijesnom toponimijom. Autor je knjige Studije o srednjovjekovnim
slavenskim/hrvatskim institucijama iz 2011.g.
Kao povjesničar, profesor Smiljanić veoma je revno i studiozno čitao različitu
literaturu, ne samo iz užeg područja znanstvenog interesa. Moram priznati da je uvijek čitao i
naš studentski časopis, dajući prijedloge, kritike, komentare. Razgovarajući s njim, vidjelo se
da posjeduje dosta znanja o različitim temama iz prošlosti (počevši od starog vijeka pa do
suvremene povijesti), ali i da čita literaturu na stranim jezicima kao i onu iz drugih, povijesti
srodnih znanosti poput arheologije, etnologije, antropologije, sociologije i drugih. Pišući,
posvetio je kako je znao i sam reći, izučavanju „marginalnih“ tema koje su bile zapostavljene
ili nedovoljno zanimljive istraživačima. Studiozno je proučavao lokalnu povijest kao i
društvenu povijest. Šteta je što zbog bolesti nije bio još više znanstveno produktivniji.
Bio sam jedna od posljednjih generacija studenata kojima je profesor predavao u
punom smislu te riječi (posljednjih godinu, dvije zbog bolesti nije bio u mogućnosti održavati
predavanja redovito). Uvijek neposredan, iskren, nesebičan. Predavanja su mu koncipirana na
vrlo osebujan povlačeći paralele između onodobnih i aktualnih događaja, uz osvrt na
historiografiju pa poneku riječ o tadašnjoj i današnjoj svakodnevici i nezaobilaznu crticu ili
anegdotu iz profesorovog života. U svakom slučaju, nije bilo dosadno na njegovim
predavanjima.
14
In memoriam
Rostra
Kao i svaki student s njim, i ja imam gotovo anegdotska iskustva. Slušajući kod
profesora kolegij iz hrvatske povijesti ranoga novog vijeka, dobio sam seminar vezan uz
djelovanje hrvatskog sabora. Napisao sam i održao seminar, a profesor je istaknuo da dodam
u seminar i o instituciji bana. Moram biti iskren pa reći da sam zaboravio na to, a i on je.
Nekoliko tjedana poslije, bila je nedjelja prijepodne i išao sam na ručak u studentsku menzu.
Odjednom iz Đine začujem glas kako me doziva po prezimenu. Okrenem se i uočavam
profesora Smiljanića. Spominje mi da mu nisam predao konačnu verziju seminara. Uskoro mu
i šaljem tu verziju. Prošlo je nekoliko dana, skoro dva tjedna. Petak navečer. Šetam se po
Poluotoku i vidi me profesor. Opet me pozvao i započne o mom seminaru i istakne neke
primjedbe i prijedloge.
O nesebičnosti i druželjubivosti profesora svjedoči brojni pozivi na kave, druženja,
gledanja utakmica jer je nepobitno kako je profesor Smiljanić volio biti u društvu sa svojim
studentima. Pamtim kako nam je na posljednjem predavanju naručio svima kavu i pobrinuo se
da se donese u učionicu i na taj način zaokružio naše susrete.
Moj posljednji razgovor s profesorom je iz rujna prošle godine kada me je pitao o
mome diplomskom radu i temi. Spomenuo sam mu kako ću se pozabaviti poviješću okoliša, a
on je veoma dobro poznavao problematiku i istaknuo mi moguće ideje posebno naglasivši da
studiozno proučim teorijsku i metodološku literaturu. Priznajem, da sam pomalo i zanemario
njegove savjete. Sada, kada sam u fazi intenzivnog rada na radu, shvaćam da je bio u pravu.
Uvjeren sam da su buduće generacije ostale zakinute za jednog znalca i najosebujnijeg
profesora. Uvijek je naglašavao različitost i brojnost pristupa te potrebu čitanja i bavljenja i
naoko nevažnim temama. Zato mu njegovi studenti mogu biti zahvalni.
Profesore, zasad doviđenja i hvala Vam!
Goran Đurđević
15
In Memoriam
Rostra
Za dr. sc. Franju Smiljanića, sveučilišnog profesora
U žalosnoj sam situaciji kada u ime studenata ovo pišem, ali nastojat ću riječima prenijeti svu
zahvalnost i odati počast našem profesoru koji nas je prerano napustio.
Profesor Smiljanić nije bio samo naš učitelj, bio nam je prijatelj… Prema nama
iznimno otvoren i slobodan. Često je znao reći da su mu studenti sve.
Odjel za povijest izgubio je jednog velikog čovjeka, profesora i kolegu. Odjel više
neće biti isti. Buduće generacije, nažalost, neće imati prilike prepričavati dogodovštine s njim,
njegove dosjetke, njegove izraze... Vodio je bitku s bolesti, i nije plakao nad svojom
sudbinom, nego je s voljom nastavljao svoj rad. Studentima je davao sve. S velikom
požrtvovanosti pripremao se za nastavu i dolazio na predavanja. Uvijek je bio dostupan
svakom studentu.
Nećemo zaboraviti njegove životne priče i mudre savjete. Sjećat ćemo se predavanja
koja smo budno i s voljom slušali. Usudim se reći da smo ponekad pohađali predavanja zbog
samog profesora, zbog priča koje smo uvijek očekivali čuti, a ne zbog samog kolegija.
Posebno ćemo pamtiti naše zajedničke obroke i kave u Citadeli... a nikada nećemo zaboraviti
njegov pogled.
Možda je teško opisati profesora Smiljanića u nekoliko riječi, rečenica. Njega je
trebalo doživjeti… i mi koji to znamo, možemo tek prepričati najmlađim kolegama što će
propustiti i teško nadoknaditi.
I ono malo vremena koje smo imali s njime, mi, studenti, vidjeli smo da voli život,
društvo i nas.
Iz generacije u generaciju, odslušana predavanja i doživljaji studenata uz profesora,
svakom od nas ostat će, na svoj način, urezani u pamćenje. Neka te misli budu tiho sjećanje.
Naučili ste nas mnogočemu. Veliko hvala, profesore!
Marina Matiša
16
Rostra
17
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Ali El Baghdadi
Sveučilište u Zadru
ETNOGENEZA HISTRA
Rad se vodi pitanjima koji su to geološki, klimatski, geopolitički i društveno-ekonomski uvjeti
doveli do promjene mentaliteta, razvoja kulture i vjerovanja, posebnog sklopa odnosa unutar
društva koje se identificiralo jednim imenom i sebi svojstvenom kulturom. Autor se osvrnuo
na vrijeme formiranja Histra (kasno brončano doba i prijelaz u željezno doba), tj. kasne
prapovijesti, uz predočenje poznatih geopolitičkih procesa koji su se odvijali na prostoru sj.
Jadrana (kao Kultura polja sa žarama). Etnogeneza Histra je sveobuhvatan proces koji
uključuje razvoj cjelokupnog bića jednog naroda. Izdvojivši one najeksponiranije dijelove
toga bića, poput kulture i umjetnosti te društvenog uređenja, možemo dobiti relativnu sliku
razvoja tog naroda, od njegova početka do krvavog gubitka samostalnosti te postupnog
gubitka identiteta koji se tijekom sedmostoljetne vladavine Rima zagubio pod pritiskom
romanizacije.
Ključne riječi: Histri, etnogeneza, željezno doba, antika
1. UVOD
Etnogeneza Histra izuzetno je složena tema kojoj treba prići iz raznih kutova i pri
tome obuhvatiti razne sfere društvenog razvoja. Ova relativno slabo obrađena tema u povijesti
istočnojadranske obale osobno mi je izuzetno zanimljiva jer dotiče onu drugu stranu povijesti.
Postavlja se pitanje koji su to geološki, klimatski, geopolitički i društveno-ekonomski uvjeti
doveli do promjene mentaliteta, razvoja kulture i vjerovanja, posebnog sklopa odnosa unutar
društva koje se identificiralo jednim imenom i sebi svojstvenom kulturom; ukratko, posebnog
identiteta koji je izdvojio Histre iz šire brončanodobne zajednice. Ujedno je i sama ta
zajednica iz koje su Histri izniknuli jedna od velikih enigmi. Prema tome, potrebno je
objasniti i problematiku etničkog podrijetla Histra i kakav je njihov odnos s ostalim
istočnojadranskim i italskim narodima. O tome postoje određene interpretacije kojima će biti
posvećen dio rada.
Zaplet poznatog i nepoznatog na granici protopovijesti i povijesti na prostoru istočne i
sjevernoistočne obale Jadrana treba započeti odmotavati počevši sa samim naslovom etnogeneza Histra. U ovom će uvodu ujedno biti izložena i struktura rada koji će odabranim
temama i literaturom pokušati što bolje objasniti proces etnogeneze Histra.
Za početak će biti iznesene geografske i klimatske karakteristike Istre kao i granice
prostora na kojemu su se Histri razvijali. Razvoj nekog društva i njegov napredak uvelike je
ovisio o dostupnosti određenih elemenata poput vode, klime, plodnosti tla, strateške pozicije i
zaštićenosti naselja, povezanosti naselja iste kulturne grupe itd., a sve je to zavisilo o
pogodnostima ili manama istarskog kraja. Nakon toga će biti potrebno dati jedan kraći
pregled povijesti Histra od njihova formiranja u 11. i 10. st. pr. Kr. do njihova definitivnog
priključenja Rimu i "kontaminacije" njihove kulture romanizacijom tijekom posljednjeg
stoljeća pr. Krista. Sve to s ciljem prikazivanja jednog dijela faktora koji su utjecali na
18
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
oblikovanje njihove kulture i vjerovanja te način života (mentalitet i psihološki sklop
zajednice), odnosno etnogenezu Histra.
Osim faktora koji su utjecali na ljudske zajednice u Istri, treba se dotaknuti i
svakodnevice ljudi koji su iznjedrili histarsku kulturu. Dakle, treba se osvrnuti na vrijeme
formiranja Histra (kasno brončano doba i prijelaz u željezno doba), tj. kasne prapovijesti, uz
predočenje poznatih geopolitičkih procesa koji su se odvijali na prostoru sjevernog Jadrana
(kao kultura polja sa žarama 1 i dr.). Svako vrijeme nosi sa sobom svoje posebnosti i
dostignuća pa smatram da je potrebno dati i pregled tehnologije koja je omogućila razvoj
histarske kulture i načina života. Gradine i ostala naselja koja se formiraju donose posve nove
okvire unutar kojih su se razvijali svi faktori identiteta i mentaliteta Histra, tj. posebnost
društva, kulture i umjetnosti, vjerovanja, trgovine i načina života onodobnog čovjeka. Za
potvrdu određenih interpretacija trebat će se potražiti i potvrda iz vremena kada su oni već
relativno dobro poznati antičkim autorima. U zaključku ću pokušati dati svoje viđenje cijelog
procesa, uz sažeti prikaz najvažnijih podataka koji su izneseni u radu.
Etnogeneza obuhvaća, prema definiciji, proces kojim su se ranije populacije spajale
kroz razne sfere kulturnog, jezičnog, gospodarskog i vjerskog identiteta, stvarajući sebi
svojstven mentalitet i ime (etnonim) pod kojim su ujedinile sve značajke svoga društva i
društvenog nasljeđa. Enogeneza ne završava nakon određenog vremena ili s postignutom
razinom društvenog razvoja, već se ona nastavlja bez obzira na promjenu članova u zajednici,
jezika ili kulturnih značajki, ona predstavlja kontinuitet zajednice koji je ostvaren specifičnim
osjećajem povezanosti članova u zajednici. 2
S ovom spoznajom o kontinuitetu etnogeneze valja spojiti i dva vremenska razdoblja s
tako “velikim nazivima“ – prapovijest i povijest. Tek kada se zanemari činjenica da
postavljena granica dijeli povijest Histra na razdoblje prije nego što su antički autori zapisali
njihovo ime u svoja djela i ono nakon toga, možemo pravilno promatrati njihov razvoj. Ta je
podjela samo fiktivna granica kojoj je svrha da nam pomogne pri snalaženju u vremenu, a
koja u tadašnjem razvoju Histra nije ništa značila. Naime, oni nisu znali ni za kakvu granicu,
već se njihova etnogeneza treba pratiti kao neprekidan razvoj bez obzira na današnju
kronološku klasifikaciju. Treba obrisati tu granicu i sagledati proces etnogeneze Histra onako
kako se ona doista odvijala – bez snažnih prekida. Stoga, ako želimo rasvijetliti razvoj Histra
prije dodira njihove kulture i mentaliteta s romanizacijom, moramo se poslužiti upravo tim
antičkim piscima koji su svakako zabilježili tračak onoga što se odvijalo i u starije doba,
počevši od posljednjeg tisućljeća prije Krista do izvještaja o prvim sukobima tijekom 20-ih
godina trećeg stoljeća prije Krista.
Pri promatranju razvoja Histra valja uzeti u obzir i kontinuiranu prisutnost ljudi na
prostoru Istre od prije 800 tisuća godina, na što ukazuju nalazi iz Šandalje. No, ne možemo
uzeti te pradavne prapovijesne zajednice kao faktore pri razvoju samih Histra, što zbog dugog
vremenskog perioda, što zbog velikih migracijskih poremećaja istočnobalkanskog i
jadranskog prostora, iako oni svakako svjedoče o dugoj povijesti postojanja čovjeka na tim
prostorima. To je sigurno pridonijelo i kulturnom kontinuitetu na ovim prostorima zato što je
tamo, koja god zajednica da je došla na prostor Istre, već postojala starija zajednica s vlastitim
društvenim i gospodarskim faktorima koji su se na ovaj ili onaj način mogli prenijeti na novu
vladajuću zajednicu. 3
1
Dalje samo KPŽ
E. Heršak - B. Nikšić, 2007, 252.
3
E. Heršak - B. Nikšić, 2007, 253.
2
19
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Dakle, rad će se baviti geografijom, klimom, životnim uvjetima, naseljima i ljudima te
društvenim procesima koji su se odvijali u sklopu etnogeneze Histra na temelju dostupne
literature te uz moguće interpretacije određenih informacija s ciljem uklapanja tih podataka u
jednu cjelovitiju sliku.
2. GEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE I GEOPOLITIČKI
POLOŽAJ ISTRE
Za razumijevanje ranog naseljavanja i etnogeneze Histra treba poznavati geološke i
klimatološke karakteristike Istre jer je to temelj poznavanja histarske svakodnevice i
nepoznanica vezanih uz nju. Mentalitet ljudi ne možemo upoznati bez prethodnog poznavanja
raspoloživosti osnovnih životnih potrepština. Zato će ovaj dio rada biti posvećen upoznavanju
s reljefom, klimom i raspodjelom voda na kopnu, ali i mogućnostima koje pruža more, a sve
kako bismo spoznali mogućnosti razvoja i probleme koje su stanovnici Istre morali riješiti i s
čime su se morali suočiti da bi stvorili ono što su ostavili za sobom.
2.1 Reljef
Geografski gledano, Istra je više nalik otoku nego poluotoku. Okružena je morem s tri
strane dok je ona četvrta, sjeveroistočna strana, presječena brdskim lancem Ćićarije te
nezaobilaznom Učkom koja dopire do visine od 1396 metara. Istra je najveći poluotok istočne
obale Jadrana koji obuhvaća 3556 km2. Najveći dio (3132 km2) pripada Republici Hrvatskoj,
dok manji dio pripada Republici Sloveniji i Italiji. Najveći dio hrv. dijela poluotoka danas
zauzima Istarska županija s 206 344 stanovnika (2001), a manji dio Primorsko-goranska
županija. Prosječna je gustoća naseljenosti 96,1 stanovnik po km2. 4
Njezina je zapadna obala pružala pomorcima zaštitu od jakih vjetrova svojom
razvedenom obalom. Manje otočne skupine od kojih se ističe arhipelag Brijuna daju dodatnu
sigurnost lokalnim pomorcima. I sam kopneni dio daje dojam pripitomljene zemlje koja se tek
desetak kilometara od obale počinje uspinjati na dvjestotinjak metara n/v, a središnji je dio
Istre obilježen uzvisinama umjerene visine od 200 do 500 metara n/v. S istočne je strane
plovidba bila daleko opasnija jer je obala pružala samo nekoliko sigurnih sidrišta, poput
Raškog kanala, Krničkog zaljeva, uvale Vinjole i Kuje. 5
2.2 Klima
S obzirom na činjenicu da se Istra proteže poput svojevrsnog stražara nad Jadranom
smjestivši se u sredini sjevernog Jadrana, ne začuđuje da u njoj prevladava mediteranska
klima. Njene su glavne karakteristike vruća ljeta uz male padaline te blage zime uz mnogo
oborina. Najveći utjecaj na klimu ima sam Jadran koji ljeti osigurava određenu količinu
svježine, a zimi daje priobalju dio prikupljene topline. Od vjetrova su najzapaženiji bura i
jugo koji su određivali svakodnevni priobalni život. 6
4
http://www.istrapedia.hr/hrv/1193/istra-poluotok/istra-a-z/
K. Buršić Matijašić, 2008, 19.
6
K. Buršić Matijašić, 2008, 22 - 23.
5
20
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
2.3 Kopnene vode i more
Za razliku od ostataka obale, uz pojedine iznimke, Istra ne oskudijeva vodom, a
upravo dostupnost vode odlučuje o naseljivosti nekog prostora. Njezine joj nepropusne flišne
naslage osiguravaju konstantnu pristunost površinskih tekućica od kojih su najznačajnije
Mirna, Raša, Boljunčica i Dragonja, a ističe se i impozantna ponornica Pazinčica. Mirna (lat.
Ningus, Nengon) izvire kod Buzeta i nakon 53 km utječe u Jadransko more nedaleko
Novigrada (Tarska vala), a time je zaslužila titulu najduže i vodom najbogatija rijeke u Istri. 7
Najveći joj je pritok Butoniga koja je u 20. st. dijelom pretvorena u akumulacijsko jezero
zbog izgradnje brane. Druga po dužini i važnosti je rijeka Raša (lat. Arsia flumen) sa svoja 23
km, no ako se u obzir uzmu i njezini pritoci Posterski, Tupaljski i Krapanski ukupna joj
dužina iznosi 50 km. Izvire u Čepićkom polju, a utječe u Raški zaljev. Središnji je prostor
Istre prije bio spojen s morem preko Limskog kanala u koji se ulijevala riječica Čipri. Od
danas nepoznatih rijeka valja spomenuti i nekad najvažniju tekućicu Istre, Budavu. Svojim je
tokom prolazila pokraj najvažnijeg središta Histra. U izvorima se spominje kao rijeka Bado. 8
Izvirala je kod Gradine kod Glavni, a utjecala u more nedaleko Nezakcija. 9
Među brojnim ponornicama koje nastaju zbog izmjene nepropusnog sloja i
vapnenačkih površina, najpoznatija je impozantna Pazinčica koja nastaje u poznatoj pazinskoj
fojbi (ili jami). Brojne ponornice izviru na drugom mjestu stvarajući tako niz promjenljivih
potoka. Takvih naknadnih izvorišta u Istri je nabrojano čak tridesetak. U priobalnom je
prostoru naglašeno postojanje lokvi koje su omogućile puno veći razvoj gradina nego u
unutrašnjosti. Ujedno valja napomenuti i jezero Čepić ili Kožljačko koje je nestalo
melioracijskim aktivnostima 1932. godine i pretvaranjem jezera u plodno polje. U okolici
jezera postojale su brojne gradine kojem je ono bilo od vitalne važnosti. Glavni izvor opskrbe
vodom za većinu tekućica i stajaćica je lanac Ćićarija. Sabirući velike količine oborina
Ćićarija napaja mnogobrojne tekućice koje zbog krševitog krajolika prelaze u ponornice koje
napajaju rijeke u priobalju. Mala vrela koja se nalaze na manjim brežuljcima Istre također su
imala presudnu ulogu za naseljavanje ljudi. 10
2.4 Geološke karakteristike i gospodarski izvori
Geološki se područje Istre može podijeliti u tri zone: 1) Istra koju čini ravnica zapadne
obale i samog juga Istre, 2) prostor istoka i sjeverostoka koji je obilježen brdskim područjem
te 3) središnja Istra. Ova raznolikost teritorija omogućavala je pristup svim vitalnim
elementima za razvoj zajednice. Postojanje plodne zemlje, pašnjaka, izvora pitke vode, šuma,
zaklona, kamena i gline omogućili su brz razvoj Histra.
7
http://www.istra-istria.hr/index.php?id=263
Njezino je postojanje potvrdio svojim istraživanjima i prof. dr. sc. Mithad Kozličić u radu „K povijesnom
kontekstu Nezakcija“, Histria Antiqua, 2, Pula, 1996, 31 - 46.
9
K. Buršić Matijašić, 2008, 23.
10
K. Buršić Matijašić, 2008, 24 - 25.
8
21
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Plodno tlo Istre, crvenica (terra rossa), prisutno je na zapadnom i južnom djelu
poluotoka, ali to ne znači da plodnih tla nema i u središnjem dijelu poluotoka ili
sjeveoistočnom dijelu. Tamo se ono nalazi po vrtačama u dolovima koji predstavljaju prve
kultivirane površine. 11 Prva peludna zrnca žitarica u Istri datiraju se oko 2100. god. pr. Kr., a
ukazuju na uzgoj pšenice i ječma, ali pouzdano se zna da su i druge poljoprivredne kulture
uzgajane na prostoru Istre. Jedna od najvažnijih je, naravno, vinova loza, čije je sjemenje
nađeno prilikom istraživanja Monkodonje. Osim vina sigurno je njegovana maslina te rađeno
maslinovo ulje, iako o počecima uzgoja nema konkretnih arheoloških dokaza. 12 Bogat biljni i
životinjski svijet osiguravao je prehranu istarskim zajednicama. Svjedočanstva o tome
nalazimo na samim gradinama gdje se na temelju osteološkog materijala može bolje upoznati
ishrana ljudi u Istri. Tu su i prikazi životinja na situlama i ostalim keramičkim i ukrasnim
predmetima te alatu i oružju o čemu će biti više riječi kasnije. 13 Bogate šume koje su se
zasigurno prostirale Istrom osiguravale su drvnu građu za naselja, ali i sirovinu za izradu
oruđa. Ujedno, postojanje šuma osiguravalo je i sigurno preživljavanje zime. I ovdje se ističe
bogatstvo Istre jer se i šumski fond može podijeliti na onaj uz obalu gdje prevladava
zimzeleni pojas i onaj u unutrašnjosti s listopadnim drvećem. Druga sirovina korištena za
gradnju kuća, zidova, brodovlja, a i za utvrđenja, jest vapnenac kojega u Istri ima u izobilju.
Korišten je za gradnju, izradu oruđa, kao oružje, prilikom ukopa, u izradi spomenika.
Povezanost kamenoloma i gradina dokazana je velikim brojem otkrivenih kamenoloma u
neposrednoj blizini važnih gradina Histra. Osim kamena, bitan je i pristup glini kao važnoj
sirovini za izradu posuđa, građevno vezivo, itd. Vjerojatno se mogla naći uz riječne obale gdje
su se taložile rastopljene stijene te tako stvarale sloj gline. Da je gline bilo i da se koristila još
od neolita svjedoče i ostaci keramičkih posuda impresso kulture s raznih nalazišta. Kasnija
produkcija keramičkog posuđa zahtijevala je veće poznavanje tehnologije izrade. Oni
najkvalitetniji primjerci svjedoče da su populacije Istre poznavale tehnologiju dodavanja
raznih primjesa u glinu kako bi ona postala kvalitetnija. Tako se kremeni pijesak potreban za
visokokvalitetnu obradu gline nalazi u okolici Labina i Galižane te na rtu Marlera. Osim
kopnenog bogatstva, populacije koje su naseljavale Istru imale su pristup i bogatom moru
koje je pružalo izvor hrane i soli te je bilo jedna od najvažnijih komunikacija. Ovdje valja
istaknuti gusarstvo koje je bilo uobičajeno u tadašnjoj maritimnoj privredi svih priobalnih
naroda Jadrana, obiju obala. 14
2.5 Geopolitički položaj Istre
Prirodni štit Ćićarije i Učke dijelom je zaklonio Histre od izravnih nasrtaja s kopna.
Ujedno su izloženi dugoj morskoj obali i utjecaju s mora, pa je tako prema zapadu i sjeveru
histarska civilizacija dolazila u dodir s obalama Italije i s dolinom rijeke Po. Jug Jadrana
donio je vezu s glavnim pokretačima povijesnog razvoja, egejskim prostorom, ali prema jugu
su bili povezani i sa susjednim Liburnima. 15
K. Buršić Matijašić, 2008, 19 - 20.
K. Buršić Matijašić, 2008, 26 - 27.
13
K. Buršić Matijašić, 2008, 25.
14
K. Buršić Matijašić, 2008, 20 - 22.
15
R. Matijašić, 1998, 23- 24.
11
12
22
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Upoznavši geografske okvire Istre unutar kojih je nikla histarska kultura, valja prijeći
na geopolitički položaj Istre i njezinih populacija u okvirima Sredozemlja, ali i srednje
Europe. Nakon same Istre i prije spomenutih geografskih posebnosti, dotaknut ću se prvih
izvještaja o Istri, koja je sigurno ostavila dojam na prve pomorce čija je predaja pretočena u
mitove. Ti su prvi dodiri bili rezultat koliko znatiželje toliko i trgovine, koja je plijenila maštu
grčkih trgovaca. Naime, Istra se s Kvarnerom nalazi na križanju trgovačkih puteva koji su joj
osigurali značaj i pažnju okolnih naroda. Osim stranih, grčkih i italskih elemenata, prisutni su
ulomci liburnskih i japodskih keramičkih posuda te nakita. Ovdje treba naglasiti ulogu
Nezakcija koji, kako će biti kasnije izneseno u radu, posjeduje izuzetan inventar nalaza iz
gotovo svih razdoblja. 16
Geografske karakteristike odredile su razvoj Histra, ali i njihove teritorijalne granice.
Prirodna konfiguracija terena na kojemu obitava određeni narod, poput dolina, polja, rijeka,
jezera i planinskih masiva, činila je ne samo političku, već i psihološku barijeru koja je
odvajala zajednice. Njihov se teritorij ne može povezati s današnjim granicama te je on izlazio
van današnjih okvira Istre, ali i Hrvatske. Na sjeveru se granica definirala prema planinskom
lancu Ćićarija (kao što je već rečeno) te rijekama Rižanom i Rašom koja je činila granicu
prema Liburnima. 17 Pod njihovom je vlašću bio i Tršćanski zaljev te dio Krasa. 18 Doživljaj
Istre onodobnim je stanovnicima sigurno bio puno drugačiji nego nama danas. Oblik trokuta
koji svojim najjužnijom točkom, rtom Premantura (ili rt Kamenjak), seže duboko u središnji
Jadran dajući Histrima ulogu stražara sjevernog Jadrana. Prema svemu sudeći, Istra je stvarala
kod svojih stanovnika dojam otočne izoliranosti, ali istovremeno i otvorenosti. Njihova je
usmjerenost prema moru očita i prema vijestima antičkih pisaca.
O prvim dodirima Istre s populacijama grčkog civilizacijskog kruga potvrđuju i pisana
svjedočanstva. Iskustva prvih pomoraca koji su došli u dodir s Histrima i Istrom do nas su
došla u obliku grčkog mita o Zlatnom runu i Argonautima. Prema mitu (nakon smrti Apsirta),
vođe Kolhiđana koji su slijedili Dunav (Istros) prema Jadranu, izbili su na Jadransko more, te
naselili Istru i kvarnerske otoke. Tom je prilikom utemeljeno i naselje Polai (Pula). No, mit se
nikako ne može uzeti kao vjerodostojan izvor i to u prvom redu zato što se pretpostavlja da se
Dunavom može doći do Jadranskog mora, što je nemoguće. No, to ne umanjuje činjenicu da
su Istra i Kvarner bili poznati određenim skupinama sa Sredozemlja. Sama činjenica da se
spominje osnivanje jednog naselja sugerira da su ovi kontakti mogli biti ostvareni u vrijeme
samog formiranja Histra i njihovih gradina tijekom 10. st. pr. Krista. Upravo se u tom
razdoblju zameću počeci glavnih, središnjih, gradinskih naselja kao što je Nezakcij. 19
Istra je bila dio jednog od glavnih smjerova jantarnog puta koji je primamljivao
mikenske trgovce. O tome svjedoče arheološki nalazi jantarnih perli tipa Tiryns. Pronalasci
mikenske keramike za sada nisu potvrđeni, ali su potvrđeni pronalasci mikenske keramike
drugdje na Jadranu. 20
Promjenom rituala ukopa tijekom 11. st. označen je početak formiranja novih
zajednica u Istri, a načinom ukrašavanja grobnih žara možemo pratiti i duh grčkog
protogeometrijskog i geometrijskog stila tijekom 9. i 8. st. pr. Kr. Česti su motivi poput
meandara, rombova, traka, i to svi šifrirani prekrivajući veće površine posuda. 21
K. Mihovilić, 2002, 499 - 513.
K. Buršić Matijašić, 2008, 18 - 19.
18
S. Čače, 1979, 82.
19
V. Girardi Jurkić, 2005, 12.
20
A. Kurilić, 2008, 22.
21
K. Mihovilić, 2002, 500 - 502.
16
17
23
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Uvezenu grčku keramiku prvi put pratimo od kraja 6. st. pr. Kr. Pojavljuje se i u
naseljima i u nekropolama. Najstarija je atička crnofiguralna keramika nađena u Nezakciju.
Mnogobrojni detalji keramike iz Nezakcija povezuju ju sa sličnim pronalascima u emporijima
poput Adrije, Numane i Spine osnivanima tijekom 6. st. pr. Kr., a koja su polazišne točke za
uvoz i izvoz iz Istre.
Krajem 6. st. i početkom 5. st. pr. Kr. dolazi i do nestanka crnofiguralne keramike koju
je zamijenila crvenofiguralna keramika te ulomci arkadijskog karaktera koji su također nađeni
u Nezakciju u zoni rimskih hramova. Poveznice u detaljima postoje i s keramikom iz
Bologne. Sličan komad keramike s arkadijskim karakteristikama atičke proizvodnje nađen je
u Poreču, a potječe iz sredine 5. st. pr. Kr. Crvenofiguralnu keramiku Nezakcija predstavlja
oinochoe (posuda za vino) u obliku ženske glave koja je nađena na prostoru prapovijesne
nekropole. Iako je ovo jedan od najčešćih primjeraka crvenofiguralne keramike uopće,
najbliži primjerci ovog stila nalaze se u Spini, gdje su pronađena dva primjerka. U drugu
polovicu 5. st. pr. Kr. smješta se i velik broj malih skyphosa s prikazom sove među
maslinovim grančicama. Sova je, naravno, prikaz Atene koja se nalazi okružena svetim
granama masline. 22
Od kraja 5. st. pr. Kr. opada atički utjecaj, a pojačava se apulski, što se zamjećuje po
pronalascima iz Nezakcija. Pojavljuju se predmeti iz Napulja, većinom skifosi. Apulski i
južnoitalski elementi prepoznati su prema tipu posude koja se pojavljuje na istarskoj obali
početkom 4. stoljeća. Zvonoliki krateri (posude za mješanje vina) pronađeni su u Nezakciju, i
to četiri komada ukrašena motivima lovora. 23
Keramika tipa Alto Adriatico označava snaženje Spine i etruščanskih elemenata u
sjevernojadranskim kulturnim i trgovačkim previranjima tijekom 4. st. pr. Kr. Osim njih tu su
i primjerci keramike iz drugih južnoitalskih radionica, a što je zanimljivo, ima i onih viške
proizvodnje.
U posebnu grupu spada helenistička reljefna keramika sive boje i glazure, kod koje od
dekorativnih elemenata prevladavaju biljni elementi poput listića bršljana, cvjetova i dr., ali
ima i geometrijskih i antropomorfnih motiva i dr. Najbrojniji primjerci ovog stila nađeni su u
Nezakciju i to u formi kratera, koji se povezuje uz liburnske radionice, na što ukazuju i nađeni
kalupi iz Zadra i nakit u Nezakciju. Te su radionice datirane u razdoblje od 3. do 1. st. pr.
Krista. 24
Osim keramičkog importa, značajan je i manji broj metalnih predmeta. I ovdje je
glavni predstavnik Nezakcij koji ima doista zadivljujući arsenal i keramike i metalnih
predmeta. Osim situla, prisutni su i komadi metalnog nakita, npr. srebrne naušnice koje
pripadaju razdoblju 7. i 6. st. pr. Kr., a potječu s prostora Grčke i Makedonije. Iz kasnijih je
razdoblja poznat srebrni nakit helenističkog perioda od 4. do 1. st. pr. Kr., ali iz liburnskih
radionica. Takav je nakit nađen u Nezakciju, ali i na kvarnerskom otočju. To su najčešće
fibule, razne naušnice i narukvice, antropomorfni privjesci te dijelovi pletenih srebrnih ogrlica
koje su tipične za helenističke radionice južne Italije, Dacije, Grčke. Uz ove primjere srebrnog
nakita možemo pridodati nalaze novca koji je i u trgovini Histra imao sekundarno značenje,
odnosno, sami ga nisu kovali, ali su se njime koristili u određenoj mjeri. Najstariji primjerci
novca potječu iz helenističkog razdoblja (s kraja 4. i 3. st. pr. Kr.) i sirakuške prisutnosti na
K. Mihovilić, 2002, 502 - 504.
K. Mihovilić, 2002, 502 - 505.
24
K. Mihovilić, 2002, 505 - 506.
22
23
24
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Jadranu preko kolonije Ise. Nađeni su i primjerci novca iz Atene i makedonskog novca iz
razdoblja Filipa III. Uz ove nađeni su i primjerci numidskog i sicilskog novca. 25
Ovako širok repertoar keramičkih i metalnih nalaza svjedoči o važnom položaju Istre,
koja je svakako ulazila u sklop sredozemnog civilizacijskog kruga. Histarska su naselja bila
poprište razvoja njihove bogate kulture otvorene utjecajima iz Italije i egejskog kulturnog
kruga. Širenje utjecaja kulturno jačih naroda nije odmah prekinulo domaći razvoj Histra, već
ih je unijelo u povijesno doba.
Prema već spomenutim nalazima vidi se da se često spajaju nalazi Kvarnera i Istre.
Kao i danas, tako je i onda postojala velika komunikacija s kvarnerskim otočjem koje je
stajalo na putu svakome tko je želio prići Istri s južnojadranskog ili južnoitalskog i grčkog
područja. Cijela je istočna obala Jadrana neusporedivo sigurnija zbog samog starovjekovnog
načina plovidbe, pri kojem je posada broda ovisila o pomorskim strujama i povoljnim
vjetrovima, sigurnim lukama i sidrištima, a u uvjetima kada se navigacija svodila na
poznavanje noćnog neba. 26 Komunikacija s Istrom ostvarivala se i kopnenim putem, a ne
samo morem. Postojanje triju prolaza prema kopnenom prostoru omogućilo je vezu sa
zaleđem. Planinski prolaz Poklon ispod Učke te prolazi Buzet - Kopar i Buje - Kopar spajali
su Istru sa alpskim, srednjoeuropskim i panonskim prostorom. Komunikacija je uglavnom išla
uz tokove rijeka te se zbog toga ističu doline Mirne (Ningum), Dragonje (Argaone) i Raše
(Arsia). Od antičkih autora i peljara saznajemo puteve trgovine i migracija ljudi po Istri. U
Antoninovom itineraru objašnjen je put od sjevera prema jugu Istre koji je pratio liniju Fonte
Timavi - Tergeste - Ningum - Parentium - Pola, odakle se moglo lako putovati prema drugim
središtima. Put od zapada prema istoku Istre slijedio je liniju koja je također započinjala od
Fonte Timavi, a zatim se slijedilo Avesica - Ad Malum - Ad Titulos pa prema Tarsatici.
Peutingerova karta otkriva mrežu puteva kroz Istru. Počevši od Fonte Timavi pa preko
Tergeste prema Poreču (Parentium), a potom se dolazilo do Port. Flanaticus i rijeke Raše
(Arsio Fl.) pa do Alvone i Tarsatike. 27
Otvorena i razvedena obala Istre poticala je brodogradnju koja je pomogla trgovačkom
zbližavanju Istre i Histra sa ostatkom Sredozemlja. Zbog toga je Istra od prapovijesnih
vremena, a što je ovdje važnije, od 11. i 10. st. pr. Kr., postala poprištem trgovačke aktivnosti
koja je uvoženjem primjeraka egejske, italske, etruščanske i drugih materijalnih kultura
obogatila i histarsku duhovnu i materijalnu komponentu društva jer je, unatoč izloženosti,
histarska kultura uspjela zadržati nivo zaštićenosti i samostalnosti od vanjskih utjecaja.
2.6 Histri u pisanim izvorima
Počevši od Hekateja u VI. stoljeću ne može se pronaći vremenski period, a da se jedan
antički autor nije dotaknuo Histra. Mnogi su se autori pozabavili analizom mita o
Argonautima ili objašnjavajući položaj i stvarnost Jantarnih i Kositrenih otoka te ušća Dunava
na Jadranu. Najvažniji autori koji su se u tom ranom razdoblju doticali sjeveroistočnog
Jadrana i Istre su, pored navedenog Hekateja, Pseudo Skilak s izvještajima o položaju Histra i
Liburnima, Kalimah Kirenjanin koji se dotiče osnutka Pole preko mita o Argonautima, a
preko kojeg dolazimo i do Apolonija Rođanina kao autora epa o Argonautima, koji se doduše
ne dodiruje Istre i Histra, ali iznosi brojne podatke o istočnojadranskoj obali. Valja spomenuti
K. Mihovilić, 2002.; str. 505.-511.
A. Kurilić, 2008, 21.
27
V. Girardi Jurkić, 2005, 12 - 13.
25
26
25
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
i Likofona, te Pseudo Skimna i Artemidora Efežanina čiji je djelo Geografumena svojedobno
bilo najpouzdaniji prikaz Sredozemlja, a dotiče se i obala Istre te spominje Trst, Plomin,
Labin i druga naselja i pristaništa. Strabon zaslužuje veliku pažnju sa svojom Geografijom.
On u svojem djelu pobija mnoge mitove vezane uz Istru, a čiji je izvor mit o Argonautima. Uz
češće spominjanje Histra i Istre u djelu, najvažnije je opisivanje istarskog primorja i pulske
luke te kasnije spominjanje samih Histra kao prvih na istočnoj obali Jadrana. Apijan donosi
vrlo važne detalje o povijesti Histra. Svojom je bilješkom o ratu Histra i Rimljana 221. godine
pr. Kr. otkrio moguću pozadinu sukoba s Rimom i sudjelovanju Histra u proturimskom
savezu sa Demetrijem Faraninom. Pauzanija (Perieget) u svojem djelu Opis Grčke daje samo
usporedbu istarskog ulja i onog iz Fokide. Jedno od najvažnijih djela antike svakako je
Geografska uputa Klaudija Ptolemeja u kojoj je pobrojao mnoge gradove i važnije geografske
točke, a među njima i najvažnija središta Istre. Od najvažnijih izvora za povijest Histra valja
još spomenuti tri velikana: Kasije Dion, Tit Livije i Plinije Stariji. Pored njih postojao je cijeli
niz autora koji su se bavili i Histrima poput Kvinta Enija i Hostija. Kasije Dion u svojoj
Rimskoj povijesti govori o tri sukoba Rima s Histrima (rat iz 221. god. pr. Kr. i kasnije
događaje). Tit Livije u svojem djelu Od osnutka grada daje izuzetno vrijednu povijesnu građu
koja otvara mnoga pitanja, ali na njih nudi i rješenje. Dok se u opisu Prvog histarskog rata ne
ističe puno podataka, opis Drugog histarskog rata pun je izuzetno vrijednih podataka. Tit
Livije donosi i podatak vezan za 302. god. pr. Kr. o Histrima i Liburnima kao divljim
plemenima. To je ujedno i najstariji podatak vezan uz Histre, gledano po vremenu odakle
donosi vijesti te ujedno i najstarija vijest kod Livija o Histrima. Plinije Stariji u svom
Prirodopisu daje mnogo podataka važnih za gospodarsku i socijalnu povijest Histra.
Opisujući pučanstvo Istre daje mnogobrojne podatke kao i imena raznih skupina u Istri.
Vijesti o Histrima tijekom antike tu svakako ne prestaju; nastavljaju se sve do šestog stoljeća
po Kristu. Glavni izvori (poput djela Livija i Diona) bit će i kasnije korišteni pri obradi
histarskog društva. 28
3. KRONOLOGIJA POVIJESTI HISTRA
3.1 Prapovijest – brončano doba Istre
Tijekom 11. i 10. stoljeća pr. Krista došlo je do formiranja kulturnih slojeva iz kojih će
nastati etnička skupina koju antički pisci kasnije spominju pod imenom Histri. Histri su
upravo tada ispisali svoje prve stranice povijesti preokretom u duhovnoj osnovi koja je do
tada postojala na istarskom poluotoku. Geopolitičke promjene dovele su nove slojeve
stanovništva, čija je glavna karakteristika bila promjena u ukapanju pokojnih članova
zajednice (kultura polja sa žarama). U toj se fazi i tijekom tog vremena formiraju i neki od
najvažnijih centara poput Nezakcija, Picugi, Berama te ostalih koji će odigrati odlučujuću
ulogu u njihovu daljnjem razvoju. Umjetnički će izražaj biti afirmiran i ujednačen na cijelom
histarskom području već u 9. st. pr. Krista.
Do željeznog doba Istre, odnosno prvih stoljeća zadnjeg tisućljeća prije Krista, istarske
su se gradine relativno brzo razvijale, čemu svjedoče i bogati nalazi iz ostava te predmetna
svjedočanstva koja govore o vrlo razgranatim trgovačkim vezama, a isto tako i o razvijenoj
28
Za detalje v. M. Križman, 1979, 7 - 255.
26
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
društvenoj organizaciji. 29 Ukupan će broj naselja do željeznog doba narasti do gotovo 400. Na
njihov će razvoj tijekom prvih faza željeznog doba najveći utjecaj imati tri čimbenika: 1)
nasljeđe brončanodobne Istre, 2) kultura polja sa žarama i 3) mediteranski utjecaji (egejska
civilizacija). Njihov se utjecaj stopio s nastajućom histarskom kulturom nakon prvih stoljeća
željeznog doba učinivši ju jedinstvenom na tom prostoru. 30
No, kako će o ovom periodu histarske povijesti biti puno više rečeno u daljnjem
tekstu, za ovaj je pregled potrebno samo istaknuti to kako je rano razdoblje razdoblje Histra
ispunjeno trgovinom sa susjedima te važnom posredničkom ulogom, širenjem trgovačkih i
kulturnih veza, gusarstvom kao važnom privrednom granom u priobalju te stočarstvom i
poljoprivredom u zaleđu. Postoje jasni pokazatelji visoke razine izrade i obrade keramičkih
predmeta i metalnog oruđa i oružja. U svakom slučaju češći su kontakati sa zapadnom obalom
Jadrana, egejskim civilizacijama, alpskim te panonskim, a pogotovo dalmatinskim prostorom.
Ovdje valja ponovo istaknuti gusarstvo koje je bilo uobičajeno u tadašnjoj maritimnoj privredi
svih priobalnih naroda Jadrana i obiju obala, a upravo će kontrola nad Jadranom postati i
primat nove velesile Mediterana, Rima, zbog čega će se Histri naći u sukobu s Rimom (već od
302. god. pr. Kr. kada Histri predstavljaju veliku opasnost za rimske interese). 31
3.2 Histarski ratovi
Ratovi između Rima i Histra relativno su dobro poznati poglavito zahvaljujući
vijestima Livija, ali i drugih autora poput Kvinta Enija, Hostija, Flora, Julija Opsekventa,
Kasija Diona itd. 32 Upravo zahvaljujući tim vijestima možemo mnogo zaključiti i o ostalim
sferama života Histra, o kojima će više biti rečeno kasnije.
Već se kod Livija spominju događaji iz 302. godine kada se spominju kao velika
opasnost na Jadranu zajedno sa Liburnima. M. Križman u svojem djelu donosi prijevod
Livijeva teksta „Potom je Kleonim oplovio Brundizijski rt, i vjetrovi su ga nosili posred
Jadranskog zaljeva: slijeva ga je, naime, plašila obala Italije, na kojoj nema pristaništa, a
zdesna Iliri, Liburni i Histri, divlja plemena i većinom ozloglašena zbog razbojstva na moru
(...).“ (Liv. 10,2) 33
3.2.1 Prvi histarski rat (221. god. pr. Kr. do 220. god. pr. Kr.)
Nakon što su slomili otpor Gala u Padskoj nizini i došli u susjedstvo saveznika Veneta
i Cenomana, Rimljani su došli i u dodir s Histrima 222. god. pr. Krista. Spomenuti sukobi s
Galima zahtijevali su relativno velike napore Rima i program opskrbe hranom i opremom
koja je dijelom zasigurno tekla i Jadranom. Ujedno je za Rim od velike važnosti bilo područje
Julijskih Alpa koje je predstavljalo strateški i gospodarski jedno od najvažnijih područja Rima
u širenju. Histri su sigurno u skladu sa svojim normama gospodarstva i načinom života
iskorištavali tu žilu kucavicu i plijenili žito, sirovine i opremu, kao i Liburni te pripadnici
S. Dimitrijević - T. Težak - Gregl - N. Majnarić - Pandžić, 1998, 216 - 217.
R. Matijašić, 1998, 30 - 31.
31
R. Matijašić, 1998, 28.
32
M. Križman, 1979, 7 – 9.
33
M. Križman, 1979, 157.
29
30
27
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
ilirske države poglavito pod vodstvom Demetrija Faranina. 34 Upravo je to i dovelo do
agresivnog nastupa Rima, ali i samouvjerenog otpora Histra pred njegovim prvim naletima. 35
„Dok su Rimljani ratovali s Keltima oko rijeke Pada, Dmitar je, držeći da oni imaju
pune ruke posla, gusario morem. Za taj je pothvat pridobio također Istre, još jedno ilirsko
pleme. (...) Rimljani pak, čim su Kelte doveli u red, odmah doplove i pohvataju gusare te
ponovo zavojšte na Dmitra i na one koji su se zajedno s njim bili ogriješili.“ (App. Illyr 8,
23) 36
Po završetku rata protiv Gala Rimljani se okreću Histrima s ciljem uklanjanja
gusarstva u sjevernom Jadranu. Izvori ga smještaju u 221. godinu pr. Kr. Rimljani su napali
Histre s mora, a svoje su akcije najvjerojatnije zadržavali samo na priobalnom području.
Borbe su trajale još i 220. god. pr. Kr., a o važnosti uspješnog ishoda za Rim govori i
činjenica da su sudjelovala dva konzula, Marko Minucije Ruf i Publije Kornelije. Njihov je
pohod rezultirao privremenim smirivanjem gusarstva, ali ne i pokoravanjem Histra, što
najvjerojatnije i nije bio cilj Rima. 37
3.2.2 Drugi histarski rat (178. god. pr. Kr. do 177. god. pr. Kr.)
Tijekom Hanibalova pohoda u Italiji, Histri se oporavljaju i vraćaju vojnu moć i
nezavisnost, da bi se nakon nekoliko desetljeća ponovno osjećali dovoljno moćnima da se
izbore za svoje mjesto na Jadranu, što će biti uzrok novom ratu. 38
Ubrzo je, 183. god. pr. Kr., došlo do velike provale Gala s Alpa prema sjevernom
Jadranu, čime je Cisalpinska Galija došla u opasnost. Opasnost su već duže vrijeme
predstavljali i Histri. Rimu se kao rješenje problema nametnulo osnivanje jakog uporišta na
sjeveru Jadrana. Tome su se snažno opirali Histri, no unatoč tome osnovana je 181. godine pr.
Kr. kolonija Akvileja. Grad je smješten uz samu granicu s Histrima, a samim time bio je
odlično uporište za buduće napade na njih. 39
Sukobi su kulminirali 178. god. pr. Krista. Prema Liviju, na čelu Histra je stajao
Epulon. Izričito ga u tekstu Livije naziva rex (regulus), no o značenju te titule bit će više
rečeno u nastavku rada. On pokreće rat protiv Rima. U Akvileji je bio smješten konzul Aulo
Manlije Vulson koji nije raspolagao senatskom odlukom za pohod na Histre, no on se ipak
odvažio. Iskrcavši se i utaborivši se na histarskom teritoriju osniva i trgovište (emporium)
kojim se uključio u trgovinu s okolnim stanovništvom, što je olabavilo disciplinu vojnika. To
su iskoristili Histri. Slijedeći kretanje Vulsonovih trupa uspjeli su, prema Livijevim opisima,
iznenaditi rimsku vojsku i natjerati Rimljane u bijeg zauzevši sam logor.
Tijekom histarskog pljačkanja logora Rimljani su se uspjeli organizirati i pozvati treću
legiju smještenu u blizini te su u sljedećem sukobu povratili logor i pobili mnoge Histre, a
sam je Epulon uspio pobjeći s nekoliko svojih vojnika. U Rimu je kratko vrijeme zavladala
panika nakon prvog poraza te je Senat poslao i drugog konzula Marka Junija koji, dolaskom u
Akcije Histra, Liburna i Demetrija, tj. gusarenje i pljenidba trgovačkih i opskrbnih brodova imali su puno dužu
tradiciju i vjerujem da su postupali (Histri i Liburni) slobodno u odnosu na Demetrija. Njihova moguća
sinkronizacija akcija na Jadranu bila bi rezultat zajedničke prijetnje koju su predstavljali Rimljani u kasnijem
razdoblju (Drugi ilirski rat 219. godine)
35
S. Čače, 1979, 83-84.
36
M. Križman, 1979, 90.
37
S. Čače, 1979, 84.
38
S.Čače, 1979, 84 - 85.
39
R. Matijašić, 1998, 32 – 33.
34
28
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Istru, spaja svoju i Vulsonovu vojsku. Taj je prizor malo ohladio strasti kod Histra te se oni
odluče na povlačenje. Rimska se vojska povukla u Akvileju preko zime da bi se ratovanje
nastavilo i sljedeće godine. S novom je godinom došlo i do promjene na mjestu konzula.
Novoizabrani konzul Klaudije Pulher odmah je krenuo put Akvileje kako bi smijenio dva
stara konzula i preuzeo zapovjedništvo nad vojskom i okončao rat s Histrima. Vjerojatno iz
osobnih razloga, bivši su konzuli sami krenuli na Histre i 177. godine pr. Krista uspijevaju
poraziti združene Histre u bitci i kreću u opsjedanje Nezakcija kao najznačajnijeg duhovnog
središta Histra, u kojemu se sklonio i sam Epulon. 40
Nezakcij nije popuštao pa je u to vrijeme stigao i Pulher te smjenio svoje prethodnike.
Dobro utvrđen grad pružao je žestok otpor opsjedateljima. Pulher je tek skretanjem rijeke koja
je opskrbljivala Nezakcij natjerao branitelje na očajnički čin samoubojstva. Stanovništvo
Nezakcija se, prema izvještajima Livija, međusobno stalo ubijati kako ne bi palo u ruke
Rimljanima. Rimska je vojska uspjela probiti bedeme i ući u grad, nakon čega se i Epulon
ubio, a Nezakcij je bio spaljen. Nakon osvajanja Nezakcija, Rimljani su uspjeli osvojiti još
dva histarska grada, Faveriju i Mutilu te odvesti veliki broj robova u Rim. Tada su Histri
potpali pod jači utjecaj Rima, ali ne i pod njihovu neposrednu vlast. Status Histra u odnosu
prema Rimu je nepoznat jer su se s vremena na vrijeme Histri povezivali s određenim
incidentima i stavljali u grupu nepokorenih naroda kao i Japodi. No uništenjem Nezakcija, a
samim time i kulturnog te organizacijskog središta, Histri se nisu nikad oporavili i polako su
sve više prihvaćali norme rimske civilizacije. Međutim, nisu se predali bez otpora, o čemu
svjedoči i epizoda iz 129. god. pr. Kr. kada je konzul Sempronije Tuditan prohujao Istrom i
zemljom Japoda spaljujući i uništavajući naselja. Spominje se kako je upravo njegovim
pohodom definitivno pokoreno pleme Histra čiji će teritorij s vemenom i pacifikacijom postati
važnim dijelom rimske države. 41
4. ETNOGENEZA HISTRA
Problematika društva i društvenog razvoja Histra obuhvaća mnogobrojna pitanja, a
među njima i etnogenezu Histra. Kako bi razumjeli proces etnogeneze bilo je potrebno
prethodno objasniti već spomenute geografske i geopolitičke karakteristike područja Istre, a
potom prijeći na samo društvo. Ovaj opis “izvana prema unutra“ potreban je da bi se
kvalitetno pristupilo pitanjima i teorijama etnogeneze Histra. I ovdje na početku valja odmah
istaknuti da o njihovoj prapovijesti znamo jako malo, a ono što znamo, znamo zahvaljujući
arheološkim ostacima koji svjedoče o njihovom razvoju.
4.1 Etnička pripadnost
Već spomenuto brončanodobno stanovništvo Istre činilo je temelj kasnije populacije
željeznodobnih Histra iz jednostavnog razloga što su oni tamo bili kada su polako, ali
nezaustavljivo počele prodirati promjene na prijelazu tisućljeća. Položaj Istre osigurao je
priljev populacija iz više smjerova koje su zbog sigurnosti i zaštićenosti istarskog poluotoka
ostajale na njemu i međusobno spajale svoje kulturne norme. Pitanje podrijetla tih populacija,
a samim time i podrijetla Histra, prvi se put postavlja u 17. st. s Giacomom Filippom
Tommasiniem. Prvi se ozbiljnije posvetio toj temi Pietro Kandler koji je na temelju mita o
40
41
S. Čače, 1979, 85.
S. Čače, 1979.; str. 86.
29
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Argonautima i kolhiđanskim korijenima Pule postavio Kelte kao starosjedioce. Svoje je
tvrdnje dokazivao na temelju grčkih i latinskih izvora, toponimima i onomastikom. Nije
analizirao materijalnu kulturu Histra, za koju je smatrao da je davno izgubljena, odnosno da
ne može ukazivati na kulturno podrijetlo Histra. 42 Romantizam 19. st. daje svoj specifičan
pogled na podrijetlo Histra. Tako Tomaso Luciani smatra da su Histri bili primitivni, ne
dajući im prostor za razvoj do dolaska Rima. U ovo razdoblje spada i djelo Richarda Francisa
Burtona Note sopra i Castelieri e rovine preistoriche della peninsola istriana. 43 On je
zaključke donesene na temelju istraživanja postojećih plemena afričkog kontinenta prenio na
model gradinskog života u Istri. Razmatrajući međuljudske odnose unutar gradine, spominje i
poligamiju te incestuozne veze, a stanovnik gradine prema njemu je lijen, lišen ambicija i
vođen prirodnim nagonom koji ga može dovesti i do kanibalizma. 44 Ovako negativan stav o
antičkim zajednicama Istre nije ni iznenađujuć ni nov. Negativne vijesti o narodima van svog
kulturnog kruga donosili su antički autori koji su često davali vijesti u skladu sa predrasudama
ukorijenjenima u društvima Grčke i Rima.
Od modernijih mnogobrojnih teorija može se spomenuti onu Carla Marchesettia iz
1903. godine koji u svome djelu I castellieri preistorici di Trieste e della regine Giulia 45
navodi da su brončanodobni stanovnici Istre maloazijskog podrijetla, a naziva ih
protovenetima. 46 S tom se teorijom slaže i Boris Babić 47 koji ih ujedno svrstava u grupu
protoilira. On kao i P. Laviosa-Lamboti ističe važnost vučedolskih populacija. 48 Suprotno
tome mišljenju je ono Dantea Cannarelle koji smatra da je brončanodobno stanovništvo Istre
nastalo kao rezultat kontinuiranog razvoja paleolitičkih lovaca koji se nisu prilagodili
neolitičkom životu, već su nastavili s lovačkim gospodarstvom, preko kojega su polako
postajali ratnici. 49
Suvremene teorije temeljene su na multidisciplinarnim istraživanjima koja uključuju i
stanovništvo gradina, njihove običaje i društvenu organizaciju, a o svakom ovom segmentu će
kasnije biti više riječi. Teorije temeljene na antropološkim istraživanjima dosta su rijetke, ali
za ovaj rad je važno istraživanje Raffaela Battaglie koji se bavio istraživanjem pokrajine
Venezia Giulia, te je pri tome obuhvatio i Istru koja je zastupljena u njegovu radu preko
materijala iz nekropole Vrčina (tal. Monte Orcino) koja se nalazi uz same gradinske bedeme,
koji sami po sebi čine izuzetno vrijedan primjerak protopovijesnog sustava obrane. Battaglia
zajedno s ostalim antropolozima provodi analizu lubanja koje ukazuju na postojanje različitih
regionalnih tipova. 50 Pri promatranju nalaza iz lokaliteta Vrčin, Battaglia zaključuje kako je
prevladavajući oblik na Balkanu, od metalnih doba do kasnoantičkog perioda, dolihokefalni,
odnosno dinarski oblik lubanje što isključuje balkansko podrijetlo histarskog stanovništva.
Starija literatura Histre pripisuje Ilirima, kao i ostale narode istočnojadranske obale. Battaglia
je svrstao Histre i područje Istre u veneto-ilirsku populaciju zbog velike količine materijala
K. Buršić Matijašić, 2008, 42. i 118.
K. Buršić Matijašić, 2008, 159.
44
Burtonovo mišljenje prenosim prema K. Buršić Matijašić, 2008, 42.
45
K. Buršić Matijašić, 2008, 55.
46
Marchesettijevo mišljenje donosim prema K. Buršić Matijašić, 2008, 44.
47
K. Buršić Matijašić, 2008, 156.
48
K. Buršić Matijašić, 2008, 44.
49
K. Buršić Matijašić, 2008.; str. 39.
50
Zabilježeno je postojanje mediteranskog, dinarskog i alpskog tipa lubanje, no na području Venezie Giulie
najčešći i najzapaženiji oblici su mediteranski dolihokefalni i euroazijski brahiokefalni. Karakteristke
euroazijskog tipa (brahokefalni) su da je lubanja kraća, ali veće širine, dok je dolihokefalni oblik puno duži u
odnosu na širnu; v. K. Buršić Matijašić, 2008, 45.
42
43
30
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
koji potječe iz radionca venetskog područja, no nađena je i veća količina etruščanske uvezene
keramike i predmeta za svakodnevnu uporabu koja nije direktno povezana uz podrijetlo
Histra. On spominje i egejske populacije kojima bi pripadala zasluga za osnivanje gradina u
Istri oko 13. st. pr. Kr., no na temelju spoznaje o velikom utjecaju KPŽ-a na prostoru
sjevernog Jadrana, ta se teorija ne može uzeti kao indikativna za cijeli prostor istočne obale
Jadrana. Možda je stvarno stanje više nalik mješavini raznih populacija iz starijih razdoblja ili
suvremenih pridošlica. Naime, iako su oni odlika indoeuropskih populacija koje su kao takve
većinskim dijelom naseljavale Istru, njihova rasprostranjenost u odnosu na naselja i gradine,
te ostale njima suvremene ukope, ukazuje na činjenicu da nisu svi članovi zajednice dijelili
iste kulturne i duhovne tradicije. A pojavljuje se mogućnost da su tumuli bila rezervirani samo
za visoko pozicionirane članove društva. Na dolazak novih populacija ukazuje i ukop na
Velikom Brijunu u ravne ozidane grobove koji su pripadali populacijama koje nisu imale
jasno izražene nekropole, no podrijetlo tih populacija nije poznato. 51
Može se prihvatiti činjenica da, tijekom brončanog doba i sve do željeznog doba Istre i
jasnog izdvajanja Histra, ne može biti govora o jasnom i isključivom naseljavanju jedne
populacije i potpunom nestanku druge, već jedino o stapanju zajednica na području koje je
funkcioniralo poput lijevka: propuštalo je mnogobrojne populacije pridošle tijekom
kontinentalnih i priobalnih seoba. Nove su se populacije nakon dolaska na prostor Istre
naseljavale i prilagođavale životu na istarskom poluotoku ili ga napuštale unoseći samo nove
elemente u razvoj postojećih zajednica. Zadržavanje pridošlih populacija dovelo je do
mješanja populacija i društvenih karakteristika, ali ipak uz zadržavanje određenih elemenata
autohtone kulturne baštine. Zabilježenom promjenom pogrebnog ritusa od inhumacije prema
spaljivanju pokojnika i polaganja u žare (KPŽ) ulazimo u novo doba Istre koje donosi i jasniju
sliku.
Pojavljuje se zajednički element ili karakteristika koja je okupljala različite zajednice.
Vjerojatno je jednom stvorena društvena veza među istarskim populacijama omogućila i
razvoj nove zajednice s vlastitim identitetom i osjećajem pripadnosti. Postupno formiranje
Histra tijekom prijelaza tisućljeća govori i o širenju jednog identiteta i etničkih osobina na
određenom prostoru na druge populacije koje su postojale na istarskom poluotoku u razdoblju
od kraja 12. do kraja 10. st. pr. Krista. 52
4.2 Materijalna i kulturna baština Histra
Vremensko određenje pojave Histra dosta je nejasno. U literaturi se njihovo izdvajanje
iz brončanodobnih populacija Sjevernog Jadrana smješta u razdoblje kraja 12. st., 53 u 11. st., 54
ili u 10. i 9. st., 55 što na prvi pogled može djelovati zbunjujuće. Unatoč činjenici da se ovdje
radi o tri ili više stoljeća razmaka, to je relativno zanemariv problem jer je proces doseljavanja
i razvoja kulture tekao postupno. U radu ću se držati ranije navedenog shvaćanja definicije
etnogeneze kao trajnog procesa, a ne procesa koji prestaje samim izdvajanjem grupe jer se ta
grupa i dalje razvija i stvara nove oblike kulturnog izražavanja, što će biti kasnije i vidljivo
kroz šest faza kulturnog razvoja. 56
K. Buršić Matijašić, 2008, 44 – 45.
K. Buršić Matijašić, 2008, 44 – 47.
53
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 216.
54
K. Buršić Matijašić, 2008, 39.
55
S. Čače, 1979, 81.
56
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 253.
51
52
31
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Ovaj raspon stoljeća, od 12. do 9. st., obuhvaća razdoblje kada su se pojavile prve faze
histarskog razvoja. Tada dolazi do doseljenja vjerojatno manjih grupa, etnički stranih
dotadašnjim brončanodobnim populacijama, koje su unijele nove kulturne i duhovne elemente
te započele formiranje Histra na temelju miješanja postojećih brončanodobnih populacijskih
elemenata i novopridošlih zajednica. Glavne dokaze za to pronalazimo u duhovnoj kulturi
Istre. 57
Glavnina zbivanja na prostoru Podunavlja, jugoistočnih Alpa i sjevernog ruba Balkana
odnosila se na pokrete KPŽ-a. Populacijske i etničke promjene na tom prostoru potaknule su
cijeli niz migracija prema ostalim dijelovima Europe tijekom kasnog brončanog doba. Ovu je
kulturu karakterizirala ujednačena simbolika kao što su sunčev kult i ostave te motivi
ukrašavanja.
Ujedno je došlo i do velikog tehnološkog napretka i usavršavanja proizvodnje bronce.
Široke su promjene zahvatile i gospodarski sektor, čime je došlo do razvoja trgovine i
poljoprivrede, a to je omogućilo daljnji razvoj i prijelaz u novo željezno doba. Glavna novina
koju je ona donijela na prostor Istre, ali i drugdje, jest novi način sahrane pokojnika
incineracijom, koja je zamijenila dotadašnji ukop inhumacijom. Pokojnikovi su se ostaci
stavljali u žare, posude pripremljene za tu namjenu, a koje su se potom polagale u rake na
poljima. 58 Upravo je po tome kultura i dobila ime. No, ovdje se postavlja pitanje zašto je
dolazak ove kulture stvorio temelje formiranja prvih etničkih skupina na prostoru Hrvatske.
Diljem Europe, a ne samo na prostoru Hrvatske, KPŽ je odgovorna za stvaranje
etničkih obilježja među naprednijim zajednicama, koje su kao takve i zapisane sa svojim
etničkim imenom kod antičkih autora. Vjerojatno je uzrok puno stariji i temelji se na
cjelokupnoj tradiciji dotadašnjih populacija na dotičnom prostoru. Vjerojatno je sam razvoj
društva i sustava poglavištva, razvoj trgovačkih veza, komunikacija, poljoprivredni i
tehnološki napredak, a na kraju i porast populacija doprinio etničkom formiranju, a KPŽ je
tome dala svoj završni “dodir“. 59
Dakle, razdoblje od više stoljeća kasnog brončanog doba i početka željeznog doba
pokriva duže razdoblje izdvajanja, širenja i procvata histarske kulture. Upravo će se ovdje
vidjeti utjecaj geopolitičkog položaja Istre u odnosu na ostale civilizacije Sredozemlja. Stoga
treba raščlaniti ovo važno razdoblje na nekoliko cjelina kako bismo ga bolje upoznali, a
potom prijeći na razdoblje daljnjeg kulturnog i društvenog razvoja Histra.
4.3 Prva faza formiranja Histra (12. - 10. st. pr. Kr.)
Prva faza započinje udomaćivanjem i postupnim prevladavanjem pridošlih populacija
na istarskom poluotoku, što dokazuje prevladavanje novog pogrebnog rituala i polagano
stapanje raznih elemenata “starog i novog“. U ovom razdoblju još ne možemo govoriti o
uobličenoj histarskoj kulturi ili narodu, već o stvaranju temelja i počecima etnogeneze,
odnosno razvoja nove kulturne grupe. Taj se proces, na temelju arheoloških podataka, može
pratiti od kraja 12. i početka 11. st. pr. Kr. pa do 10. st. pr. Krista. Ovaj period je značajan za
narode na prostoru Italije, gdje se počinju polako izdvajati narodi koji će u skoroj budućnosti
jako utjecati na razvoj Histra. Tako se polako formira i krug protovillanoviana iz kojeg će se
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 216.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 216.
59
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 194 - 195.
57
58
32
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
do 8. st. pr. Kr. razviti villanovska kultura, odnosno, najstarija faza razvoja budućih
Etruščana. 60
Za kulturnu i društvenu povijest Histra jedna je od polazišnih točki groblje Gradine
nad Limskim kanalom. Žare ove nekropole prepoznaju se po obliku vrča s visokim ručkama.
Od ukrasa se primjećuju jednostavne horizontalne linije ili koncentrični krugovi. Pronalasci
perli od staklene paste inkrustriranih bijelim staklenim nitima ukazuju na razgranatu mrežu
trgovine koja se protezala do sojeničkih kultura na prostoru Švicarske. Pronalazak
antropomorfnog privjeska u Picugima, kao i vjedra od brončanog lima, dokazuju kako su
postojale i veze s dubokim jadranskim zaleđem, tj. s panonskim prostorom. No, jednako su
važne i one veze kraćih dionica koje su vezale Histre s bližim susjedima. 61
Autohtona kasnobrončanodobna kulturno-gospodarska manifestacija histarske kulture
je i polaganje oruđa i oružja u ostave. To su najčešće sjekire sa zaliscima i šuplje sjekire.
Jedna od važnijih ostava ovog tipa je i ostava iz gradine Monte Grosso kod Štinjana. Okoliš
ostave te tragovi pepela ukazuju na radionicu koja je postojala u njenoj blizini. Ovaj izuzetno
važan pronalazak ukazuje na autohtonu proizvodnju brončanodobnog materijala. Ovome treba
pridodati i pronalazak bogato ukrašenog kratkog mača u koricama i ostalog oružja i opreme
kod Mušje jame u Škocjanu. Ovako brojni pronalasci vojnog materijala ukazuju na nemirna
vremena. 62 S druge strane se zamjećuje i povećanje broja naselja. Ovaj trend nije svojstven
samo Histrima; sličan se proces zapaža i na zapadnoj obali Jadrana. 63 U Istri se, među
ostalim, tada stvaraju i buduća središta Histra: Nezakcij, Picugi, Beram i druga. 64
Dakle, na temelju ove prve faze izdvajanja histarske grupe možemo utvrditi nekoliko
glavnih faktora: 1) dolazak novih etničkih skupina u Istru koje su pod okriljem KPŽ-a unijele
novi duh promjena na prostor Istre, 2) vidljiv je i utjecaj iz dvaju smjerova, južno-alpskog
prostora i panonskog prostora, što se vidi na temelju arheoloških pronalazaka. Ujedno je
prisutna i veza s ostatkom jadranskog prostora, u sklopu kojeg su i postojeći temelji
brončanodobnih zajednica Istre i Kvarnera. Tako režiran sustav iznjedrio je novi kulturni
sklop iz kojeg se u sljedećoj fazi rodila histarska kultura.
Ovom mnoštvu faktora svakako je pridonijela i geografska i geopolitička specifičnost
Istre. Njezina zatvorenost u smislu poluotočne formacije, ali i otvorenost prema okolišu koji
ju okružuje, omogućili su tamošnjim populacijama primanje i prisvajanje novih normi
življenja. Tako postupno dolazi do organiziranijeg života u gradinama koje su same po sebi
doživjele velike promjene. Njihova je primarna uloga zaštite stanovništva dostigla višu razinu
novim tehnikama gradnje obrambenih zidova i sustava obrane. Na nekropolama se uočava
bogatija materijalna baština obogaćena novopridošlim elementima koji su doprinijeli i
bogatijoj duhovnoj kulturi. Svi ovi elementi koji ukazuju na složenost života u Istri ukazuju i
na visoku organizacijsku razinu društva, koje je očito uspješno funkcioniralo, unatoč brojnim
stranim faktorima koji su ga konstantno obogaćivali novim normama. Sami nalazi koji
ukazuju na radionice govore mnogo o stupnju razvoja koji je postojao. Na području Istre
nema nalazišta metalnih ruda te je ona morala biti dopremana iz udaljenih područja, pri čemu
se javlja potreba razvoja trgovine, proizvodnje viškova kojima bi se trgovalo i primarne vojne
sile za zaštitu tereta tijekom transporta. Za izradu predmeta bilo je potrebno poznavati
tehnologiju izrade, a prije svega je trebalo imati vremena za dugotrajan postupak izrade i
K. Mihovilić, 1988, 22.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 216.
62
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 217 - 218.
63
Primjerice, etruščanska središta prolaze kroz svoju protourbanu fazu razvoja; v. K. Mihovilić, 1988, 22.
64
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 216.
60
61
33
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
ukrašavanja predmeta od bronce. To pretpostavlja postojanje posebnih obrtničkih slojeva
stanovništva koje je bilo u kontaktu sa stranim proizvođačima i slijedilo trenutna dostignuća
pri proizvodnji metalnih predmeta. Ti su se metalni predmeti ukrašavali određenom
simbolikom koja je imala reprezentativnu ulogu u odnosu na ostale predmete kao i na
predmete susjednih populacija. Ovdje se nameće pitanje postojanja prihvaćenog vjerovanja i
popratnih simbola, ali i sloja ljudi koji ih interpretira u skladu s prihvaćenim vjerskim
normama. Starija literatura Histre pripisuje Ilirima, kao i ostale narode istočnojadranske
obale. Battaglia je svrstao Histre i područje Istre u veneto-ilirsku populaciju zbog velike
količine materijala koji potječe iz radionca venetskog područja, no nađena je i veća količina
etruščanske uvezene keramike i predmeta za svakodnevnu uporabu koji nisi direktno povezani
s podrijetlom Histra. Na kraju, obrtnici su naplatili svoj trud i materijal utrošen na izradu
predmeta, što naglašava postojanje unutarnje cirkulacije dobara te vjerojatnu akumulaciju
sredstava u rukama nekolicine, bilo vojne ili civilno-trgovačke aristokracije. Zaštita društva
oslanjala se na zidine gradine koje su se s vremenom usavršavale pod budnim okom
određenog sloja društva zaduženog za ekskavaciju i dopremu kamena te obrtnika obučenih za
zahtjevne građevinske pothvate, koji su sigurno iziskivali relativno brojnu radnu snagu, ali i
vojsku koja bi kontrolirala zidine u ovo nemirno vrijeme. Da je položaj vodećih vojnih snaga
u društvu bio velik govori i spomenuta ostava iz Mušje jame koja potječe upravo iz ovog
razdoblja. Visoka razna tehnologije kojom su izrađeni i ukrašeni govori o važnosti ratnika u
društvu kao i funkcije koju obavljaju. 65
Razvoj društva doveo je do konačnog ujednačavanja kulturnih i duhovnih elementa na
geografski zatvorenom području. Histri su se upravo tijekom 10. st. pr. Kr. pojavili i izdvojili
iz sklopa do tada anonimnih zajednica na jadranskoj obali. U sljedećoj je fazi razvoja
zabilježen procvat njihove kulturne i materijalne baštine.
4.4 Druga faza formiranja Histra (od 10. do kraja 8. st. pr. Kr.)
Razdoblje starijega željeznog doba u Istri je vremenski period izuzetno značajan za
Histre, ali i za cjelokupnu etničku sliku srednje i jugoistočne Europe. Da bismo objasnili
događaje koji su se odvijali na prostoru Istre, valja pozvati i globalne pokretače zbivanja koji
su na izravan ili neizravan način utjecali i na Istru i Kvarner. Otvaranje Istoka Zapadu tijekom
prvih stoljeća posljednjeg tisućljeća donijelo je mnogobrojne novitete na ove prostore. Prije
svega to je nova kovina - željezo, koje se isticalo svojim svojstvima i izmijenilo sliku odnosa
na ovim prostorima. Na temelju arheoloških pronalazaka zapaža se i istaknuta uloga novog
ratnika koji se ujedinjuje s konjem i tako postaje vladar ravnica. Prodor tračko-kimerijskih
naroda prema zapadu bio je nezaustavljiv. Sukladno tome pokrenut je novi val migracija i
miješanja etničkih skupina koje su se koncentrirale na prostoru jugistočnih i istočnih Alpi. Taj
je prostor pružio utočište zajednicama KPŽ-a koje su tada dostigli najvišu razinu obrade i
ukrašavanja situla. 66
O dolasku novih agresivnih etničkih skupina s istoka svjedoče brojne promjene na
tehnološkom i kulturnom polju u Panoniji. Tijekom tog razdoblja zadržala se, pa čak i
procvjetala grupa Dalj na obalama Dunava u sjeveroistočnoj Slavoniji. No, osim destruktivnih
elemenata, pojavljuju se i već spomenuti elementi razvoja koji su dolazili zajedno s novim
populacijama s Istoka. Tako dolazi do promjene brončanodobnog mentaliteta kod ljudi i do
65
66
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 218. -219.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 221.
34
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
šireg povezivanja zajednica. Stvaraju se kulturne i duhovne veze između Balkana i
jugoistočnoalpskog prostora, a sve zbog promjene trgovačkih putova. Naime, dotadašnjim se
putovima, kojima su se nabavljali bakar, kositar ili gotova bronca, priključuju i putovi kojima
se dobavljala željezna rudača, a koje je bilo u izobilju na alpskom prostoru. Prema tome,
izgrađen je i cijeli novi sustav naselja koji je povezivao glavne trgovačke putove. Tim su se
putovima širili i nova duhovnost, rituali te simbolizam naroda. U relativno kraćem vremenu
nestaje paljevinski ukop sa žarama koji se širio zahvaljujući KPŽ-u, a na određenim se
područima pojavljuje skeletni ukop koji je donio i bogati ukopni materijal, no ne i na prostoru
Istre. Povezivanje različitih društvenih elemenata kod mnogih je kulturnih grupa dovelo do
formiranja etničkih struktura, a kod već formiranih etničkih skupina do procvata materijalne i
duhovne kulture. Osim kopnenim putem noviteti su pristizali i morskim putem koji je
neizostavan pri razmatranju istarskog poluotoka i njegovih populacija. Upravo se morskim
putem histarska grupa povezala sa glavnim nositeljima kulturnog razvoja Sredozemlja grčkim, italskim i etruščanskim elementima. 67 Od početka 8 st. pr. Kr. započinju snažniji
dodiri etruščanskih središta sa egejskim civilizacijskim krugom. Tijekom tog razdoblja dolazi
i do osnivanja prvih grčkih kolonija u južnoj Italiji, što je svakako ubrzalo razvoj naroda na
Apeninskom poluotoku, ali je utjecalo i na trgovački i kulturni razvoj Histra. Taj je utjecaj
vidljiv po velikim količinama importirane keramike u glavnim histarskim središtima. 68
Snaženje apulskih središta proizvodnje keramike prati se preko njihove osebujne keramičke
djelatnosti. Tako se pojava njihove fino obojene keramike s geometrijskim motivima
izjednačava s početkom starijeg željeznog doba na tom prostoru. Uvoz keramičkih proizvoda
s apulijskog područja u ovom razdoblju dokazuje i ranije uhodane trgovačke i kulturne
kontakte između južnog dijela Apeninskog poluotoka i sjevernog Jadrana. 69
Položaj Istre u ovom je spletu zbivanja od iznimne važnosti za poznavanje histarskog
razvoja te njihove materijalne i kulturne osnovice. Smješteni su u sjevernom dijelu
Jadranskog mora, nedaleko od obala Italije, a u susjedstvu balkanskim narodima te otvoreni
za inovacije sa jugoistočnoalpskog i panonskog područja. Sukladno tome, može se
pretpostaviti njena važna uloga posrednika među obalama, gorskim masivima i panonskim
područjem. Upravo će se u tom vremenskom razdoblju i unificirati jedinstveni duhovni i
kulturni izražaj na prostoru Istre te se od kraja 10. i početka 9. st. pr. Krista može govoriti o
histarskoj kulturnoj grupi odnosno histarskom etničkom kompleksu koji je sadržavao brojne
elemente drugih naroda, pa i onih koje je svojim širenjem obuhvatio. Naime, Histri nikako
nisu mogli biti etnički čista grupacija; tu je zasigurno bilo raznih primjesa venetskog
područja, panonskog, istočnobalkanskog i italskog. 70 O raznorodnosti histarske grupe govore i
podaci kod Plinija Starijeg koji se ne mogu uzeti kao sigurni, ali svakako su indikativni za
stanje na terenu, tj. šarolikost skupina na prostoru Istre koje su prihvatile ujednačeni kulturni i
društveni identitet. Plinije opisuje mnogo kasnije vremensko razdoblje, a nabraja i skupine
koje su vezane uz područja daleko van Istre. Tako on navodi:
„(...) Zatim oni koje ne bi bilo od koristi navoditi suviše podrobno: Alutrenzi,
Aserijati, Flamonijenzi zvani Vanijenzi i oni drugi po imenu Kulici, Forojulijenzi s nadimkom
Transpadanci, Foretani, Nedinati, Kvarkveni, Tarvizani, Togijenzi, Varvari.“ (Plin. NH 3,130)
„(...) na području od Pule do Tergesta Sekusi, Subokrini, Katali i Menonkaleni te u susjedstvu
Karna narod nekad zvan Tauriscima a sada Noričanima (...)“ (Plin, NH 3,132-3)
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 220 - 222.
K. Mihovilić, 1988, 26.
69
D. Glogović, 1996, 55 - 58.
70
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 251.
67
68
35
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Ujednačenost kulture i duhovnosti koja je objedinjavala populacije histarskog teritorija
vidljiva je prije svega na njihovom ukrašavanju keramičkog posuđa. Tu prije svega valja
spomenuti “vrč za vodu“ koji je vrlo čest. Na njemu većinom prevladavaju meandri i motivi
poput romba, a izvedeni su pseudovrpčastom tehnikom ukrašavanja preko cijele posude i
ispunjeni bijelom inkrustacijom. Meandri su se pojavljivali u dva osnovna oblika: kosi
(nesimetričan) i uglati (simetričan). 71 Ovaj bikromatski stil svojstven je upravo za histarsku
kulturnu grupu koja je stvorila svoj autohtoni umjetnički izraz usporedo s grčkim
protogeometrijskim ili ranogeometrijskim motivima. Motiv meandra nikako nije ograničen
samo na keramiku, već je iskucavanjem nanesen i na metalne predmete, oruđe i oružje. To
dokazuje i nož nađen u Nezakciju iz starijeg željeznog doba koji je ukrašen kosim meandrom,
a poseban je još i po tome što je iznimno rijetko ostavljan dekorativan predmet kao grobni
prilog. To vjerojatno ukazuje na visoki položaj osobe pokraj koje je položen. 72
Tijekom 8. st. pr. Kr. počinje jačati i utjecaj italskih naroda, što se odrazilo i na Histre.
Tijekom 9. st. pr. Kr. Histri su razvojem pratili villanovsku fazu u Italiji, no tek su od 8. st. pr.
Kr. polako preuzimali značajke srednjeitalskih uzora i Picenuma. Od tada pratimo
zapostavljanje izvornih histarskih motiva koje zamjenjuju strani motivi. Tijekom 8. st. pr. Kr.
ostvarena je i jaka veza sa estenskom kulturom na venetskom području koja uvodi oblaganje
keramičkih predmeta i posuda brončanim lamelama. No, ta je veza s venetskim područjem
tekla u oba smjera, pa se u grobovima na lokalitetu Este i Sv. Luciji pojavljuju nalazi
histarskih žara s ručkom na ramenu. Osim ovih kontakata, tijekom 8. st. se ostvaruje i veza s
apulskim radionicama, ali i s etruščanskim područjem. Japigijska, odnosno apulska keramika
bila je ukrašena vrlo jednostavnim zonalno raspoređenim motiva poput rombova, mrežastih
uzoraka, snopova crnih crta, a sve oslikano izraženom crnom bojom na zemljanoj oker
podlozi čime je postignut jasan kontrast boja. Tek je u kasnijim razdobljima dodana i crvena
boja. Uvoz slikane apulske keramike trajao je sve do kasnog 5. st. pr. Kr., a najveći broj
primjeraka apulske keramike nađen je u Nezakciju koji je očito imao jaku vezu i s južnom i sa
središnjom Italijom. Nešto manja količina nađena je i u Picugima. 73 Etrurski su utjecaji
vidljivi preko nalaza narukvice od brončanog lima. Narukvice se pojavljuju u svim politički,
gospodarski i kulturno važnim središtima Istre. Ispunjene su meandrima uz prikaz ptica.
Motiv ptice je stari brončanodobni element. Prikazana ptica neodoljivo podsjeća na divlju
patku svojim izduženim kljunom savijenim prema gore te tijelom koje očito dodiruje
stiliziranu vodenu površinu. 74 Ptice selice su često prikazivane kao glasnici proljeća, tj. boljeg
vremena, kada počinju i radovi na zemlji, a završava zima.
Brončanodobna baština ovdje nije izgubljena, već se može prepoznati i na
nezakcijskom žezlu, koje na svom vrhu ima stilizirane glave ptica na kojima stoji konjić. Ovo
sljubljivanje dvaju elemenata, brončanodobnih glasnika proljeća i konja koji se kao simbol
pojavio početkom željeznog doba, govori o nastavku starih tradicija i spajanju s novim. 75 O
dubljim kontaktima s etruščanskom kulturom svjedoči i žara iz Nezakcija na kojoj se ističu
simboli sunca. Posuda je podrijetlom iz južnoetruščanskih radionica, no, iako je uvezeni
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 251 - 252.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 254.
73
Najčešće se uvozila posuda trbušata oblika sa dvije ručke - krater (posuda sa nogom koja je služila za čuvanje
ili pripremanje vina, a rjeđe se nalaze vrčevi i askosi; v. S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić,
1998, 257.
74
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 254.
75
O ovom skeptru (žezlu) bit će više rijeći u poglavlju o vjerovanjima Histra.
71
72
36
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
materijal, bila je primljena i svojim karakteristikama lako inkorporirana u histarsku tradiciju,
tako da je naposljetku iskorištena kao žara.
Dakle, tijekom i krajem 8. st. pr. Kr. dolazi do snažnog kulturnog utjecaja susjednih
naroda na Histre. No, to ne znači da nema domaće proizvodnje; ona je nastavila s
tradicionalnim oblicima.
4.5 Treća faza razvoja (7. st. pr. Kr.)
Ovom nizu etruščanskih predmeta iz 8. st. pr. Kr. svakako treba pridodati i žaru iz
Picuga koja na blijedo oslikanoj površini ima jednostavne geometrijske prikaze. No, oni nisu
glavni ukras, već su to plastične životinje na gornjem dijelu posude i samom poklopcu. Žara
potječe iz 7. st. pr. Kr., a lako se može povezati uz tradicije oblikovanja koje su prisutne i kod
kulture Martijanec-Kaptol. U literaturi se nagađa o mogućem prikazu lisice, 76 no osobno se s
tom pretpostavkom ne bih složio. Naime, lisica ima karakterističan oblik tijela s izuzetno
naglašenim repom koji čini polovicu ukupne dužine njena tijela, a kojeg bi majstor pri
ukrašavanju svakako morao istaknuti. Moglo bi se pretpostaviti da je to vuk, naglašenih ušiju
i njuške, s repom, ali ipak ne toliko naglašenim kao kod lisice. Za ovakovu pretpostavku
postoji i cijeli niz mitoloških uloga danih upravo vuku (pogotovo na prostoru Italije). 77 Ovaj
kontinuitet etrurskog kulturnog pritiska sukladan je razvoju etruščanskih središta koja
doživljavaju puni procvat na području urbanizacije naselja te razvoju kulture, i to prije svega
jezika i pismate umjetničkog izraza. 78
I dalje je prisutna apulska keramika i to u velikoj mjeri u Nezakciju i Picugima. Od
oblika se ističu stamnosi koji su korišteni kao žare, a pronađeno je i kratera te vrčeva i drugih
posuda koje se ističu velikom ljepotom. No, njihova “kolekcija“ ukazuje i na još jednu stvar.
Namjena pronađenih posuđa vezana je isključivo za pripremanje i točenje vina na velikim
gozbama. To ukazuje na postojanje važnih svečanosti s većim brojem uzvanika, koje je
domaćin pokušavao zadiviti svojim bogatstvom i ugledom, a vjerojatno i kvalitetnim
istarskim vinom.
4.6 Četvrta faza razvoja (6. st. pr. Kr.)
Najviši krugovi histarskog društva uspješno ostvaruju trgovačke veze s etruščanskim
područjem. To s jedne strane govori o njihovom ugledu u društvu i stabilnom poretku koji je
omogućavao takvo izdvajanje određenog sloja, vjerojatno malobrojnog, nad većinskim
stanovništvom koje je prihvaćalo njihovu vlast i položaj. O ugledu i snazi koje su
svakodnevno isticali, govori i uvoz brončanih lepeza koje su izrađene tijekom 6. st. u
etrurskim radionicama tehnikom lijevanja na proboj, a ukrašene su jednostavnim
geometrijskim oblicima. Osim o snazi i ugledu, lepeza govori i o modi vremena koju su žene
visokog sloja Nezakcija svakako pokušavale pratiti. 79
Ova faza razvoja značajna je po još jednom obliku spajanja materijalne i duhovne
baštine koja je, gledajući ostale istočnojadranske narode, svojstvena samo Histrima, a to je
monumentalna kamena skulptura. Upravo zato ona zahtijeva detaljniji pregled, a kao i prije, i
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 257.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 253 - 257.
78
K. Mihovilić, 1988, 26.
79
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 257.
76
77
37
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
ovdje se ističe Nezakcij. Ti primjerci histarske umjetnosti razneseni su zbog njihove naknadne
uporabe kao građevnog materijala za grobove iz mlađeg perioda te su tom prilikom teško
devastirani, no samo njihovo postojanje ukazuje na jedinstvenost histarskog izražaja u odnosu
na druge narode istočne obale Jadrana. Nezakcij ovdje opet iskazuje svoju moć i otvorenost
novinama i oblicima izražavanja za koje je ipak trebalo postići određenu razinu razvoja koja
mu je omogućila da se ukrasi monumentalnim skulpturama visoke duhovne i estetske
vrijednosti. Ipak, Nezakcij nije usamljeno središte u Istri, postoje indikacije da se kamena
plastika izrađivala ili uvozila i u drugim središtima Histra. 80
Histarska se kamena plastika može podijeliti u dvije grupe: mnogobrojne kamene
ploče i kamene skulpture. Ploče, zajedno s postoljima za skulpture, čine najveći postotak
pronađene kamene monumentalne plastike, a ističu se reljefni geometrijski ukrasi među
kojima se ističe meandar koji povezuje staru i novu tradiciju Histra. Također, tu su i simboli
poput svastike i raznih spirala, koji se najvjerojatnije odnose na sunčev kult. Ploče su služile
kao dijelovi grobnica (poklopci) i prije pojave pune skulpture, ali i nakon toga.
Proizvodnja skulptura je, prema starijoj literaturi, fenomen koji nema temelja u dubljoj
povijesti Histra, odnosno, pretpostavljalo se da se odjednom pojavio interes, vjerojatno
kopirajući grčke i italske uzore. Javlja se mogućnost da su Histri njegovali antropomorfni
skulpturalni izražaj i prije pojavljivanja monumentalne plastike. Prema analizi same skulpture
vidi se da ona nije ujednačena ni stilom ni kvalitetom te je vjerojatno postojalo nekoliko
radionica koje su varirale i po načinu izvedbe zamišljene skulpture. Naravno, vidljivi su
tragovi stranih utjecaja, posebice pri preuzimanju motiva i oblika skulpture. Tako se pri
promatranju skulptura mladića prepoznaje kasnoarhajski izražaj Grčke, ali ipak uz veće
stilske razlike koje su svojstvene histarskom nazoru. Iako tim skulpturama nedostaju bitni
dijelovi tijela, dozvoljava se određena analiza. Tako se primjećuje da je toraks mladića iznad
struka izrađen puno vitkije i u odnosu na “nabildane“ donje dijelove tijela djeluje kržljavo. Ni
same noge nemaju grčki izražen iskorak nego su skupljene. I položaj ruku je simbolički
određen i fiksiran na prsa s određenim položajem prstiju. 81
Možda se više sličnosti može pronaći s otkrivenom skulpturom ratnika s juga
Njemačke (Hirschlandena). Kod te skulpture postoji jednak omjer razvijenosti donjeg i
gornjeg dijela tijela, a podudaraju se i fiksni položaj ruku i nogu. Usporedbe se mogu
napraviti i sa etrurskim modelom zbog vitkosti skulpture. O ulozi skulpture kurosa može se
zaključiti kako je najvjerojatnije služila kao grobna stela. 82
Najzanimljiviji, a ujedno i najvažniji primjerak ove monumentalne kiparske djelatnosti
Histra je nezakcijski konjanik. On je dio masivnog kamenog bloka koji na svom frontalnom
dijelu ima reljefno prikazan čučeći lik majke dojilje u trenutku poroda. I konjaniku i majci
nedostaje glava. Lik majke svjedoči o kultu plodnosti i rađanja, s obzirom na prikazano dijete
na prsima, a istovremeno se odvija naturalistički prikazan porod. Majka je predstavljala i
materijalno bogatstvo histarskih žena jer i sama ima brojne narukvice na rukama koje
spremno dočekuju dijete. Prikaz majke u potpunosti je autohton izražaj histarske duhovnosti i
tradicije.
Konjanik je pozicioniran na sredini kamenog bloka. Na skulpturi su jasno izražene
noge konjanika, a vjerojatno je i njegov torzo bio vješto isklesan. Na sačuvanom dijelu se
ističu njegove čizme koje su izuzetno vješto izrađene te vjerojatno imaju određenu simboličnu
vrijednost. Osim konjanika, koji je izuzetno čest detalj na prostoru Istre, Dolenjske i Sj.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 269 - 274.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 273 - 274.
82
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 274 - 277.
80
81
38
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Italije, vidljivi su i tragovi drugih skulptura koje su pripadale istom kamenom bloku, no danas
nije poznato koji su to bili likovi. Najvjerojatnije se radi o histarskoj ikonografiji, možda
prikazu ptice ili nekom drugom simboličkom prikazu koji je čest na ulomcima keramike i
nakita. 83 O važnosti ovog spomenika za duhovnu kulturu Histra više će biti rečeno u jednom
od narednih poglavlja.
Osim spomenutih skulptura, nezaobilazna je i skulptura ženske dvojne glave koja
posjeduje iznimnu umjetničku vrijednost. Skulptura također potječe iz Nezakcija, a očit je
utjecaj kasne arhaike etrurskog izražaja koji je prednjačio klasičnoj fazi stilskog oblikovanja.
Datacija se slaže sa stilom izvedbe, odnosno s krajem 6. i početkom 5. st. pr. Krista. Skulptura
je tako umjetnički kvalitetno izrađena da ju mnogi svrstavaju u uvezeni materijal s etrurskog
prostora, no pronalazak ženske glave s kosom povezanom u rep slične kvalitete izvedbe
govori o velikoj mogućnosti da je postojala lokalna radionica u Nezakciju kojoj bi se mogle
pripisati ove skulpture. Tome svjedoči i nađena glava konja koja se ističe izvedbom i
anatomski korektnim detaljima. Nažalost, ulomci skulptura su jako oštećeni te nije moguće
iznijeti više detalja. Na dvojnoj je glavi vidljiv prikaz naušnice, a može se primijetiti i način
vezanja kose kod žena u Nezakciju tijekom 6. i 5. st. pr. Krista. Prikaz dvojne glave nosi i
dublju ikonografsku vrijednost koju je teško utvrditi. 84
Tijekom 6. st. pr. Kr. trgovina s južnom Italijom odvijala se duž istočne obale Italije, a
veza s istočnom obalom Jadrana ostvarivala se preko Picenuma. Odatle se ona granala na
zapadnu i istočnu trgovačku rutu. Zapadna je ruta spajala Histre te sjevernojadransko područje
s jugoistočnim alpskim prostorom, a istočna ruta s područjem Liburna. Kako je apulska
keramika bila općeprihvaćena u domaćoj kulturi, tako je započela i domaća proizvodnja koja
je imitirala apulsku keramiku. Tome svjedoče i pronađeni daunijski krateri u Nezakciju
kojima je pridodana i stilizirana glava životinje. Dodavanje životinjskih elemenata na
keramiku još ukazuje na staru halštatsku tradiciju koja je prisutna i kod kulture MartijanecKaptol, što sam već spomenuo, samo što su oblikovanje i izbor životinja drugačiji. No krajem
6. st. prestaje utjecaj južnoitalskih radionica, a jačaju druga trgovačka središta koja se tijekom
tog razdoblja polako javljaju na obalama rijeke Po. To su prije svega Spina i Adria, dva velika
trgovišta istaknutog značaja. Preko njih se kretala trgovina grčkom i italskom robom na šire
područje sjevernog dijela Apeninskog poluotoka, ali i Istru koja je uvelike sudjelovala u
trgovačkim aktivnostima tih dvaju središta, što se najviše osjetilo u 5. st. pr. Krista. 85
4.7 Peta faza razvoja (5. st. pr. Kr.)
Tijekom petog stoljeća dolazi do postupnog prevladavanja grčkog ili, točnije, atičkog
keramičkog materijala. Predvodnik tog ciklusa atičke keramike sigurno je ojnohoe, tj. vrč za
vino, koji je jedan od najljepših sačuvanih primjeraka. Do Nezakcija je sigurno došao preko
spomenute trgovačke rute (Spina i Adria) zajedno s ostalim primjercima. Vrč je proizveden
oko 490. godine pr. Kr., a oslikan je u crnofiguralnom stilu sa stiliziranim prikazom
četveroprega i teškog pješaka koji mu se suprotstavlja. Vrč je sigurno pripadao članu najvišeg
sloja društva u Nezakciju jer je položen kao grobni prilog u grobnicu br. 12. Ova kolektivna
grobnica izuzetno je zanimljiva. Naime, kontinuirano je služila za ukop istaknutih osoba od
10. st. do 4. st. pr. Kr. te je upravo zbog toga izuzetno bogata grobnim prilozima. No, problem
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 277 - 280.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 280 - 281.
85
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 258.
83
84
39
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
se pojavljuje upravo zbog kolektivnog ukopa koji ne dozvoljava slojevito datiranje vremena
kada je vrč položen u grobnicu, a samim time ni predmeta oko njega. No, vrč unatoč tome
nikako ne može izgubiti na važnosti. 86
Osim oinohoe iz 5. st. pr. Kr. u grobnici se nalazi i mnogo drugih predmeta: velik broj
posuda apulskog, grčkog i toreutskog podrijetla. No, za daljnje poznavanje razvoja društva i
kulture Histra, najvažniji su nalazi gotovo dvadeset situla. One su slabo očuvane pa su do
danas preživjeli samo fragmenti tih velikih i bogato ukrašenih brončanih posuda. Ukrasi na
situlama izvedeni su iskucavanjem na unutarnjoj stijenci posude. Situlska umjetnost vuče
korijene iz ranije tehnike ukrašavanja brončanog lima kod KPŽ-a, a svoje vrhunce doživljava
tijekom 7. st. pr. Kr. u italskim radionicama, odakle su se situle izvozile i u Istru. Situle iz
Nezakcija proizvod su klasične faze situlske umjetnosti kod Histra, a nastale su krajem 6. i
početkom 5. st. pr. Krista. Oblici i motivi ukrašavanja otkrivaju usku vezu i s venetskim
radionicama. Na nekoliko je frizova jasno vidljivo da su motivi uglavnom prizori iz
svakodnevnog života: povorke prilikom raznih svečanosti, ratnik na bojnim kolima, gozbe na
kojima se pojavljuju i posluga i svirači, pa čak i hrvači koji zabavljaju goste na gozbi. Osim
ovih prizora iz života više klase, postoje i oni koji pokazuju i život običnog čovjeka pa se lako
može prepoznati orača s upregnutim volom itd. Ovi prikazi pokazuju razne detalje koji su od
iznimne važnosti za razumijevanje histarskog života. Prikazani su i odjeća i kape na glavama,
izgled povorki i umijeće obrade zemlje, ukratko, pokazuje se kakvo su viđenje samih sebe
imali oni ljudi koji su ove situle izradili. To se posebno odnosi na nalaz situla, također iz
Nezakcija, koje su izrađene najvjerojatnije u jednoj od radionica na prostoru od Bologne do
retskih Alpa. Na frizu jedne od triju nađenih situla nalazi se prikaz pomorske bitke, što je
dragocjen izvor za poznavanje brodogradnje, tehnike ratovanja iz 5. st. pr. Kr. te izgled
ratnika. Pretpostavlja se da se ovdje radi o seriliji, tipičnoj brodici istočnojadranskih gusara
(Histra i Liburna). Iako je nepoznato koji sukob predstavlja, situla je izuzetno vrijedan izvor
za razna područja istraživanja. 87
Tijekom 5. i početkom 4. st. pr. Kr. razvila se najmlađa faza situlske umjetnosti čija su
središta u Istri i Dolenjskoj, a izradili su ih najvjerojatnije strani toreuti, ali je sigurno
postojala i domaća proizvodnja, što se da zaključiti iz golemog broja pronađenih situla koje
variraju kvalitetom izrade. Figuralni prikaz na tim situlama sveden je na jedan do dva friza na
kojima su lijepo iskucani prikazi povorki životinja. Ti su frizovi bogato ukrašeni biljnim
motivima. Nađeno je i nekoliko luksuznih primjeraka, među kojim se ističe prikaz bitke iz
Nezakcija napravljen u estenskim radionicama. 88
4.8 Šesta faza razvoja (od 4. do 2. st. pr. Kr.)
Razdoblje 4. st. pr. Kr. označava važan period u poznavanju Histra jer je upravo
tijekom tog razdoblja Istra ušla u epohu pisane povijesti. Ova faza razvoja dosta je specifična
za razvoj cijele istočne obale Jadrana, ali i za Apeninski poluotok. Još su tijekom 4. st. pr. Kr.
Spina i Adrija na vrhuncu svoje trgovačke i kulturne snage. Osim etruščanskih proizvoda,
porastao je u Istri i uvoz grčke crnofiguralne keramike, a potom i crvenofiguralne keramike,
kao i proizvodi lokalnih radionica smještenih uz ušće rijeke Po.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 258 - 260.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 260 - 262.
88
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 261 - 265.
86
87
40
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
S Alto Adriatico keramikom pristigla je i etruščanska crna sjajno glazirana keramika s
crno-bijelo slikanim motivima, a tom se stilu mogu pripisati i dva primjerka iz Nezakcija.
Krajem četvrtog i početkom trećeg stoljeća pojavljuju se mnogobrojni nalazi keramike tipa
Gnathia koja je označila helenističko razdoblje na Jadranu. U ovu skupinu keramike spadaju
tri ritona u obliku teleće glave. Jedan je od primjeraka nađen u Nezakciju, drugi u Rovinju (na
gradini Valteda), dok je treći najvjerojatnije nađen na lokalitetu Tujan kod Bala. Keramika
Gnathia stila nađena je i na Gradini iznad Limskog kanala. Ulomci su nađeni i u Puli, ali i u
Osoru. Oba su mjesta bila povezana Nezakcijem te se tako može pratiti njezin put prema
sjeveru Jadrana. Pojavljuju se i primjerci velike forme skyphos-kratera koje se odlikuju
sjajnim crnim premazom, a oslikane su nakon pečenja i to crvenom, bijelom ili žutom bojom.
Viški proizvodi tipa Gnathia nađeni su u nekropoli kod Mišinaca. Za razdoblje koje sad
promatramo reprezentativni su i nalazi vrčeva s ovalnim tijelom. Pojavljuju se s jednom ili
dvjema ručkama koje obilježavaju Herkulov čvor, a premazani su crnom glazurom. Istom
ovom tipu pripada i posuda iz Picuge koja osim crne glazure ima i oslikane bijele listiće.
Keramika ovog tipa i ukrasa povezuje se uz apulsku keramiku ovog razdoblja, a koja se može
pronaći i u Nezakciju. U zoni rimskih hramova, u Nezakciju, nađena su i dva brončana lijevka
u obliku lavlje glave koje su dijelo tarentskih radionica, a bili su dio situle. Umjetnici iz
Tarenta radili su u službi makedonskog dvora, a vjerojatno su oni i odgovorni za brojne
nađene situle diljem istočnog Jadrana i Makedonije. 89
Tijekom tog razdoblja u Istru dolaze i tzv. etrursko-kampanske posude, premazane
crnim firnisom, a nađene su na nekropoli u Picugima. Ovaj tip posude je ujedno i posljednji
koji je proizašao iz autohtonih etrurskih radionica jer su tijekom 4. st. pr. Kr. etruščanski
gradovi polako potpadali pod rastućeg diva s obala Tibera. Sada se pojavila nova sila na
Jadranu i Apeninima koja će diktirati kulturne i gospodarske smjernice na tom prostoru. Rim
je nezaustavljivo prodirao na Jadran gdje su mu se suprotstavljali liburnski i histarski gusari
sa svojim poznatim serilijama. 90 Grupa srebrnog nakita pronađena na prostoru rimskog
kapitolija u Nezakciju svjedoči o kulturnim i trgovačkim dodirima s Rimom koji su sigurno
bili puno snažniji nego s ostalim sjevernojadranskim narodima. Nakit potječe iz razdoblja
kraja 4. i početka 3. st. pr. Kr., a proizveden je u liburnskim radionicama koje su ostvarivale
velik utjecaj na tom prostoru u razdoblju od 4. do 1. st. pr. Kr. Pronađeno je nekoliko tipova
fibula (certosoidnog i pločastog tipa) te srebrne potkovaste sljepoočničarke. Ovome se može
pridodati i nalaz brončane fibule na nalazištu Picugi. 91 Svojim oblikom izlaze iz okvira
histarske tradicije i proizvodnje te su kao takve gotovo nepoznate na njihovu području. 92 No,
ovaj je fenomen vrlo jednostavno objasniti. Naime, od 4. st. pr. Kr. nastupa faza helenizma
koja je preplavila i mediteranski svijet. Helenizam je rezultat grandioznih osvajanja mladog
makedonskog kralja Aleksandra Velikog, a koja su uzrokovala sljubljivanje kasne klasične
faze Grčke i mnogobrojnih orijentalnih stilova. Tako se helenizam, kao prvi “melting pot“ u
povijesti, raširio na cijeli Mediteran i donio mu pregršt novih kulturnih i duhovnih normi,
tradicija i stilskih oblika. Posredovanjem grčkih kolonija i trgovaca na Jadranu helenizam je
dospio i do Liburna, Histra i drugih naroda. Ovaj val je velikim dijelom izmijenio postojeću
tradicionalnu strukturu društvenih odnosa na samom jugoistoku Jadrana, gdje je stvoreno i
helenističko Ilirsko kraljevstvo. Helenizam je dopunio postojeće kulturne i umjetničke temelje
K. Mihovilić, 2002, 505 - 510.
K. Mihovilić, 1988, 26.
91
K. Mihovilić, 1994.-1995, 87.
92
K. Mihovilić, 1994.-1995, 81.
89
90
41
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
mnogih naroda na Jadranu novim ukusima, a dotadašnja tradicionalna umjetnička baština
ostala je sačuvana samo u dubljoj unutrašnjosti priobalnog pojasa. 93
Novi su se ukrasi bazirali na motivima bilja: palmino lišće, rozete, grančice, listovi i
slično, ali je centralna figura svih dekoracija bio lik čovjeka. Ovo novo, helenističko
razdoblje brzo je našlo uporište u priobalnim i otočnim radionicama koje su proizvodile fini
nakit od plemenitih kovina. Pojavljuju se i novi nakitni oblici poput privjesaka u obliku
ljudskih glava. Tradicionalne spiralne narukvice bivaju dorađene ili u nekim segmentima
zamijenjene novim stilovima koji su zahvatili i proizvodnju fibula te je upravo zato tip fibula
s helenističkim motivima veliko iznenađenje na prostoru Istre. 94 Domaća proizvodnja polako
opada tijekom ovog perioda, što je rezultat spomenutog grčkog, odnosno helenističkog
pritiska na nju, ali i nova preokupacija Histra koji su se našli u ozbiljnom sukobu s Rimom. 95
Razdoblje 3. st. pr. Kr. donosi najviše vijesti o Histrima, što otvara mogućnost boljeg
razumijevanja etnogeneze društva i kulture Histra.
5. DRUŠTVO I NASELJA HISTRA
5.1 Društveno uređenje
Podatke o društvenom uređenju pronalazimo skrivene u izvještajima antičkih autora o
sukobima s Histrima. Kako ovdje ne bih ponavljao već navedenu kronologiju sukoba, istaknut
ću samo povijesni okvir vijesti koje omogućuju detaljniji uvid u poredak i strukturu
histarskog društvenog uređenja.
Za početak je važno na temelju dostupnih informacija definirati glavne stupove
društva kako bi se dalje moglo promatrati i ustanoviti njihovu međusobnu vezu i korijene iz
kojih su potekli. O povijesti histarskog ratovanja protiv Rima piše nekoliko autora: Apijan,
Flor i Polibije, Plinije, Strabon, a posebno Tit Livije. Upravo Livije, opisujući sukobe iz 178.
godine, spominje određenog Epulona (Epulo/Aepulo) kojemu pridodaje titulu rex i regulus te
dodaje kako je nasljeđujući oca naslijedio i mir. No, ugađajući dijelu populacije, točnije
histarskoj mladeži (iuventus), Epulon započinje s pripremama za rat.
„(...) Govorilo se da je narod, koji je za njegova oca morao mirovati, Epulon digao na
oružje i da je stoga silno omiljen kod mladeži željne pljačke.“ (Liv. 41.1.) 96
Društvene specifičnosti poput ovih odaju određene segmente društva koji su
određivali budućnost Histra te su sukladno tome izuzetno važni, ali nisu jedini. Iz Livijeva se
izvještaja očitava unutarnja podjela histarske zajednice na populi i civitates. U daljnjem
izvještaju o ovom sukobu Livije spominje isključivo ubijanje auctores belli kao uzročnika
rata koji su uz Epulona predstavljali prvake prethodno spomenutih histarskih zajednica
odnosno principes Histrorum, razaranje Nezakcija, Faverije i Mutile, spajajući ih pod
nazivom trium oppidorum, nakon čijeg razaranja staje rat s Histrima stavljajući ih u poziciju
centara proturimskog raspoloženja u politici. Ovdje izdvojeni faktori histarskog društva čine
glavninu političkog tijela Histrije. 97
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić,1998, 349.
S.Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić,1998, 350.
95
S. Čače, 1979, 82.
96
M. Križman, 1979, 167.
97
S. Čače, 1979, 87 - 88.
93
94
42
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Ako pokušamo uspostaviti ili barem ocrtati piramidu vlasti histarskog društva, valja
početi od njene baze. Dva faktora koja obuhvaćaju najširi sloj društva (najviše članova)
svakako su histarska iuventus i histarske civitates. Za početak se treba pozabaviti valjanošću
Livijeva opisa samog početka rata. Pri tome treba uzeti u obzir nekoliko elemenata: 1) Livije
piše iz perspektive Rimljana, 2) uloga Epulona i 3) želja histarske iuventutis. Livije, kao i
ostali autori, često zazire od okrivljavanja politike Rima za početak nekog rata, već se ovo
može pripisati čistom prebacivanju odgovornosti za izbijanje rata na histarsku stranu. No, u
ovom slučaju to i ne mora biti samo dio rimske tradicije već i relativno stvarna situacija.
Naime, Rim i rimske snage nisu bile nepoznanica Histrima, a ni obrnuto. Do tada su se već
najmanje dva puta sukobili, pa su Histri bili svjesni opasnosti koja im je dolazila iz
novoosnovane Akvileje, a s druge strane postoji mogućnost da su se Histri zbog prošla dva
poraza odrekli dijela svoje samostalnosti te bi svako okupljanje na ustanak izazvalo reakciju
Rima. Da su 178. godine Histri bili spremni za rat, a ne uhvaćeni nespremni, govori i
činjenica da je Epulon predvodio nekoliko tisuća boraca četiri dana hoda od svog sjedišta u
Nezakciju. On je odaslao i izvidnicu koja je pratila svaki pokret legija kod Timava, a
vjerojatno i zbivanja u Akvileji, pripremajući se za iznenadni napad na legijski logor. Unatoč
početnom uspjehu, Epulon biva potučen, ali ponovo se pojavljuje s vojskom koja se tijekom
te godine suprotstavljala Manliju i Juniju. Drugi element koji treba razmotriti je raspoloženje
mladeži koja je željna pljačke i dokazivanja. Ovakvi navodi svakako nisu bez temelja uzme li
se u obzir mogućnost ritualnog obreda ratnog dokazivanja nove generacije, odnosno proces
društvene inicijacije novih članova. Prema nazivu, iuventus, može se pretpostavti da se radi o
članovima zajednice starosti između 18 i 30 godina koji su i najratoborniji, željni dokazivanja
i puni bunta. Također, ovaj se faktor pojavljuje i kod Japoda i kod Segestana, što mu daje
stvarnu mogućnost. Pa čak i kod Spartanaca postoji obred inicijacije u punopravnog građanina
zajednice. Rat je ujedno davao svakom novom članu zajednice podjednake šanse za probitak
u vlastitom društvu bez obzira na podrijetlo i materijalni položaj roda ili obitelji, osim možda
prema kvaliteti bojne opreme. Da se ovdje radi o društveno uvjetovanom fenomenu histarske
zajednice govori i činjenica da se iuventus ne povlači za Epulonom u Nezakcij već se krajem
godine povlače in civitates, odnosno u svoje zajednice. Značenje tog termina civitates ovdje
ima puno širi smisao. Naime, povezuje se i uz društvenu zajednicu i uz teritorij koji ta
zajednica naseljava, no nije u potpunosti jasan odnos između središnjih naselja određenog
područja i zajednica tog kraja. Na primjeru tria oppida može se jedino promatrati Nezakcij,
koji je najbolje istraženo središte Histra. 98 Položaj Nezakcija potvrđen je zahvaljujući
arheološkim nalazima, analizi antičke kartografije i matematičkim analizama plovidbenih
putova antičkih pomoraca. Točna ubikacija Nezakcija u blizini mjesta Vizače, smještenog oko
12 km od Pule, provedena je još 1902. godine. Tada je prilikom arheoloških iskapanja
pronađen žrtvenik caru Gordijanu II s natpisom R P NES, odnosno res publica Nesactiensium.
Osim ovog epigrafskog nalaza, postoje mnogobrojni drugi, prije spomenuti, koji neosporno
ukazuju na to da je upravo na tom mjestu bio smješten kulturni i duhovni centar Histra. Od
antičkih karata koje su potvrdile taj položaj valja svakako izdvojiti Ptolemejevu Geografiju i
Tabulu Peutingerianu. Na Ptolemejevoj karti je Nezakcij ucrtan te tu nema spora, dok je na
Tabuli samo ucrtana manja vinjeta smještena iza one koja označava Pulu. No, kasnijim je
matematičkim analizama dokazano da i ta vinjeta ukazuje na položaj Nezakcija, odnosno
današnjeg mjesta Vizače. 99
98
99
S. Čače, 1979, 88 - 90.
M. Kozličić, 1996, 33.
43
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Dva preostala oppida se smještaju u blizini Medulina (Mutila), a drugi (Faveria) u
okolicu Raklja iznad zaljeva Raše. Lokacije su na međusobnoj udaljenosti od desetak
kilometara i teritorijem od stotinjak četvornih kilometara po naselju, što opet otvara
mogućnost da su Mutila i Faverija samo tehnički oppida, a da zajedno s Nezakcijem tvore
jednu civitas, no ovaj problem unutrašnjeg teritorijalnog ustroja zajednice neće biti riješen bez
daljnjih istraživanja na terenu. Osim toga, valja razriješiti i međusobnu povezanost viših
slojeva piramide vlasti: Epulona, prvaka i tria oppida, a tek potom sagledati širu sliku
histarskog društva. 100
Osim navedenih faktora, valja dati i analizu uloge prvaka Histra, Epulona, kojeg Livije
naziva rex i princeps Histrorum. Pratimo li piramidu vlasti, sljedeći bi sloj činili principes,
koji su najvjerojatnije bili u nekoj užoj vezi sa samim histarskim zajednicama, a prema Liviju,
nisu bili direktno podređeni samom Epulonu jer ga slijede samo pri njegovu povlačenju u
Nezakcij gdje je uspostavljena posljednja crta obrane od Rima. Nakon pada Nezakcija Livije
ih spominje kao auctores belli ili začetnike rata, dakle ovlaštene osobe koje su mogle
predvoditi histarske zajednice u ratu jer su one bile i izvor za vojsku. No, njihovo povlačenje
u Nezakcij može označavati i bojazan da ih vlastiti narod ne bi predao Rimu kao zalog mira.
Slijedeći ovo dolazi se do zaključka da je postojala udaljenost pri određivanju primarnih
ciljeva između samih civitates (histarskih zajednica) i određenih slojeva vlasti (Epulona i
principes). Iako to literatura ne spominje, u ovakovom sistemu bi i tria oppida našli svoje
mjesto kao središte otpora Rimu koji je sama vojska agresora morala smiriti bez dužeg
zadržavanja kod drugih histarskih središta. Ponovno se pojavljuje i mogućnost koja proizlazi
iz prethodnih poraza Histra; naime, ako su se odrekli dijela svoje neovisnosti, moguće je da je
samo dio zajednica ostao izrazito zagriženi protivnik Rima, a da je drugi polako prihvaćao
romanizaciju. 101 Osim toga, moguće je da je sama Pola bila snažno rimsko uporište odakle su
rimske snage vršile pritisak na Nezakcij i tria oppida. Postoje pretpostavke kako je ona već
tada bila naseljena većim brojem rimskih doseljenika koji su pružali potporu Rimu te je
upravo zato taj grad nakon pada Nezakcija i postao administrativno središte. I samo
prodiranje rimskog pješaštva kroz Istru koja je bila gusto naseljen kraj predstavljalo bi
samoubilački čin sličan onom Gabinia i njegova sudara s Delmatima. Prema tome, dvojica
konzula koja su bila pritisnuta i vremenom (kraj mandata i dolazak novog konzula) morala su
potražiti sigurno sidrište i jako uporište nadomak glavnom središtu Histra. 102 No, ni ovo ne
može biti dokazano bez daljnjeg istraživanja na terenu, a ni sami izvori uopće ne spominju
Polu tijekom ovog rata. No, neovisno o tomu, ona je bila velika gradina koja je mogla
predstavljati opasnost za rimske komunikacije u Istri te bi i njeno osvajanje, koje se ne
spominje, moralo biti nužno ukoliko ona nije bila na strani Rima. 103
Epulon kao povijesna ličnost nije potvrđen preko arheoloških nalaza, ali za postojanje
najvišeg, gotovo kraljevskog ranga u histarskom društvu postoje određeni arheološki nalazi
koji upućuju na takvo stanje. Samo njegovo ime pobuđuje burne rasprave i nudi jednu
zanimljivu teoriju o značenju njegova imena. Epulon je prvi poimence poznati stanovnik Istre,
a prvi sljedeći pronađeni natpis s imenima stanovnika Istre je sto i pedeset godina starije od
Epulona. Misterij njegova imena izvire iz činjenice da do sada nije nađen nijedan natpis koji
bi dokazao njegovo stvarno postojanje ili postojanje njegova imena kao takvog. Za razliku od
S. Čače, 1979, 90.- 93.
Misli se na polako prodiranje rimske privrede i trgovine koja se spominje i pri samom početku rata kao razlog
zbog kojeg je rimskim vojnicima popustila disciplina.; v. S. Čače, 1979, 84.
102
J. Šašek, 1996, 27 - 29.
103
M. Križman, 1996, 139.
100
101
44
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
toga, vođe panonsko-delmatskog ustanka, dva Batona (desitijatski i breučki) imaju potvrdu u
mnogim natpisima gdje se spominju njihovi imenjaci. U literarnim izvorima se njegovo ime
nalazi na četiri mjesta: kod Varona, Festa, Enija i Tita Livija, i to u dva poznata oblika, Epulo
i Aepulo. Varon i Fest su prepisivanjem Enija došli do inačice Epulo koja se početkom 20. st.
spaja s latinskim izrazom epulo,-onis, što u prijevodu znači "pijanac, osoba koja obilato
blaguje" pa bi prema tome rex Epulo trebalo prevoditi kao “kralj pijanaca“ a ne kralj Epulon.
S druge strane, postoji i mišljenje da je to pogrdno ime koje su rimski vojnici dali histarskom
kralju nakon što su njega i njegove vojnike uhvatili u pijanom stanju tijekom povrata
izgubljenog logora. Najprihvatljivija teorija o ispravnom imenu Epulona je ona prema kojoj je
to naknadno stvorena inačica stvarnog kraljeva imena kojim su ga oslovljavali njegovi
suborci, a koja je tek naknadno poprimila konačan oblik Epulo i Aepulo. Tome ide u prilog i
velik broj imena koja podsjećaju na njegovo ime, a koja su potvrđena na području Istre i
Liburnije. Tako postoje osobna imena Aplus, Opla kod Pule, te Aeplus, Oplus i druga imena
koja su nađena na prostoru Liburnije. Čak se i u Solinu javlja oblik Aeplus koji neodoljivo
podsjeća na zapisano ime histarskog vođe. Livije se uzima kao najpouzdaniji izvor za rimskohistarske ratove te se sukladno tome i njegova inačica Aepulo uzima kao oblik najsličniji
izvornom. Predstavljena imena sigurno su pripadala domaćem stanovništvu pa prema tome
ime Epulona nije u potpunosti strano na prostoru sjeverozapadnog Jadrana. Prema tome, može
se zaključiti da je ovdje riječ o pravom osobnom imenu predrimskih korijena koje je tijekom
dodira s rimskom tradicijom i procesom prepisivanja promijenilo oblik i poprimilo onaj koji
danas znamo. 104
Livije spominje kako je Epulon naslijedio svoga oca koji je vladao u razdoblju mira.
Ovo je nasljedno pravo sigurno imalo dublju tradiciju u histarskoj kulturi jer Epulon nije
zadobio vodstvo u trenucima krize kada bi se zbog opstanka vlast mogla prepustiti jednom
čovjeku, nego u mirnom razdoblju. Nakon započetih ratnih operacija pa sve do kraja rata
Epulon je bio vrhovni vojni zapovjednik čime je dokazana i njegova uloga vrhovnog vojnog
čimbenika u društvu. No uloga predvodnika vojske ne daje mu pravo da okupi sve histarske
snage prema vlastitoj volji, već ja za to morao dobiti pristanak zajednice kao prilikom sukoba
na otvorenom polju. Jesu li tu sami principes imali odlučnu riječ i jesu li mogli ugledom
osigurati vojnu potporu Epulonu, to nije sigurno. Posebno se ističe problem tria oppida među
kojima se ističe Nezakcij. Njegov smještaj na glavnom koridoru jadranske trgovine od juga
prema sjeveru i obrnuto daje mu izuzetne predispozicije za razvoj. Sukladno tome, kao
histarski centar kulture i duhovnosti moglo je biti i Epulonovo središte. 105
Osim kod Histra, kraljevska se vlast spominje i kod Ilira na jugu Balkanskog
poluotoka i Dardanaca, no za Histre je važnija veza s Keltima i keltskim tradicijama. Rimski
autori njihove poglavare također tituliraju s rex i regulus, a dijele tradiciju srednjoeuropskih
naroda. Potrebno je razumjeti i značenje termina rex u rimskoj tradiciji. Naime, Livije se u
svom pisanju uvelike oslanja na Polibija kod kojega stoji grčki izraz basileus, a prevođenjem
s grčkog, preuzete su i značajke helenističkog termina. Sami su Rimljani imali vlastitu
tradiciju kraljevstva i vlastitog percipiranja značenja termina rex prije nego što se on
identificirao s helenističkim značenjem basileus. Rimska arhaička tradicija povezuje
kraljevsku funkciju uglavnom uz obredne funkcije i obnašanje vjerske uloge. I sam je naziv
rex indoeuropskog podrijetla te se on ne udaljava toliko od keltske tradicije koja je sačuvala i
naziv i dio tradicije kraljevske uloge. Ona se zadržala u obredima, tradiciji vjerovanja,
104
105
M. Križman, 1996, 139 - 142.
S. Čače, 1979, 93 - 96.
45
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
institucijama i narodnoj predaji, a osobi s tom titulom daje položaj važne osobe koja ima
odlučujuću ulogu u koherentnosti društva. No zbog različitih povijesnih procesa s vremenom
se zagubila ta arhaična pozadina titule rex. Kako su se Histri nalazili u susjedstvu Karna,
jednog keltskog naroda, rimska tradicija nije smatrala potrebnim drugačije nazivati slično
manifestiranje moći kod Histra. Dakle, tradicionalno shvaćanje uloge kralja ne može se
prenijeti i na histarsko društvo. Vjerojatno je i kod Histra, kao i kod Gala i Kelta, rimski
termin rex označavao osobu koja je naslijedila čast i tradiciju vjerskog poglavara, a koji je s
vremenom poprimio i svojstvo vojnog zapovjednika. Čak i sam Nezakcij daje prilog toj teoriji
kao sjedište kulture i duhovnosti Histra, koje je kao takvo logičan izbor za sjedište poglavara
kulta kod Histra. Prikaz konjanika, kao i prikazi majke u trenutku rađanja skladna su
ikonografija koja možda simbolizira uvođenje nove osobe u dužnost vjerskog poglavara,
odnosno kralja Histra, o čijoj životnoj snazi i potenciji, plodnosti, ovisi i snaga zajednice koja
se okuplja u jednom kulturnom središtu, Nezakciju. 106
Ovdje je, dakle, potvrđena određena prapovijesna duhovna veza Histra sa
sjevernojadranskim i italskim, pa i srednjoeuropskim narodima. No, o duhovnoj kulturi više u
narednim poglavljima.
5.2 Naselja Istre i stanovništvo
Istra čini specifičnu gusto naseljenu cjelinu tijekom prapovijesti i antike. Na njenom je
prostoru uspostavljeno četiristotinjak lokaliteta, od čega se može uzeti broj od oko
dvjestotinjak naselja gradinskoga tipa. Njihov smo razvoj u proteklim poglavljima pratili od
12. st. pr. Kr. do 177. godine pr. Kr. spominjući neke od najvažnijih naselja koja su oblikovala
povijest histarskog naroda. Prije svega, tu je Nezakcij koji dalje predvodi sve ostale. Ovaj će
se dio rada posvetiti njihovu razmještaju, tipu te tome kako su ih određeni faktori oblikovali.
Ovako velikom broju naselja i relativno zatvorenoj i kompaktnoj cjelini odgovorna je
konfiguracija terena o kojoj je bilo riječi u prijašnjem dijelu rada. Ona uvjetuje pristup
resursima i omogućava stratešku poziciju za sigurnost naselja. Prema tome, najveći broj
gradina smješten je na brežuljkastom prostoru.
Gradine su prije svega građene u odnosu na more ili rijeke. Oba faktora osiguravaju
laku komunikaciju s drugim zajednicama. Također, oba su faktora imala izrazitu gospodarsku
važnost. Riječne su doline osiguravale plodnu zemlju i vodu za stoku, a također i izvor vode
za naselje. Obično su nanosi na riječnim obalama pružala izvor gline za keramiku. Od
važnijih riječnih dolina ističu se ona rijeke Mirne i Raše te Limska draga koje su pružile
utočište naseljima poput Valarona, Gradine kod Sutivanca, Dragonje, Boljunčice, Nezakcija
kod Budave, Kaštelira, Sv. Martina, Parentina, Dvigrada i Berma te brojnih drugih. Pristup
morskoj obali omogućio je naselju bavljenje ribarstvom, ali i trgovinu, no nikad nisu građena
na samoj obali, već, iz sigurnosnih razloga, u bližem zaleđu. Takvih je naselja puno manje u
odnosu na ova prije, no neka su postala izuzetno uspješna pa ih valja spomenuti: Kaštel u
pulskoj vali, Sv. Martin u Tarskoj vali, Rovinj, ali i neki drugi. Otoci i poluotoci pružali su
izvanrednu zaštitu od kopnenih napada. To je moglo utjecati pozitivno na razvoj naselja, ali i
negativno, kao npr. tijekom pomorskih ratnih operacija kada su oni bili najviše izloženi ili
međuplemenskih sukoba kojih je zasigurno bilo, a koji su mogli doći i s kopna i s mora.
Ujedno, njihova je prostorna organizacija naselja ograničena prostorom na kojemu se gradina
106
S. Čače, 1979, 96 - 101.
46
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
razvijala. Primjera takvih otočnih i poluotočnih naselja u Istri ima nekoliko: Poreč
(Parentium), Rovinj, Piran, Izola i Kopar.
Već su u ranijem dijelu rada spomenuti neki od brojnih putova kojima se kretalo
stanovništvo kroz Istru. Takvi su putovi omogućili naseljima da se od samog početka
orijentiraju na trgovačko-opskrbnu djelatnost. Stalni priljev stanovništva donio je i konstantan
priljev noviteta koji su u takvim središtima prihvaćeni puno prije nego u naseljima van tih
tokova. Ti su putovi funkcionirali kao arterije Istre i histarske kulture, ali su bile i veliki
problem koji se morao kontrolirati. Uhodane trase prometa ljudi bile su primamljive i za
potencijalne osvajače, pljačkaše ili neke druge prijetnje histarskim zajednicama. Stoga su
neka naselja, poput Boljuna koji je kontrolirao pristup srednjoj Istri, postavljena s ciljem bolje
kontrole protoka stanovništva.
Kao i kod već spomenutog prostora oko Limskog kanala, mnogobrojna su druga
naselja našla svoje mjesto na uzvišenjima koja su varirala od 100 do 200 metara nadmorske
visine, što je pružalo optimalnu slobodu i razdaljinu od doline koju su naselja nadgledala i iz
koje su priskrbljivala hranu i građevni materijal. Tako se ističu brojne gradine poput
današnjeg Pole, Vrsara, Sutlovreča, Kaštelira kod Vižinade, Motovuna, Berma, Pićna i Buzeta
te mnogih drugih.
Naravno, sama visina uzvisine na kojoj se naselje izgradilo nije garancija sigurnosti.
Za sigurnost su se trebale izgraditi zidine. Prema tome, valja razlikovati naselja s minimalnom
ili djelomičnom zaštitom (npr. Stari Lupoglav, Beligrad i Kuk) i ona koja su bila u potpunosti
okružena zidinama. Opet je tu veliku ulogu igrala prisutnost određenih elemenata u prostoru
poput dostupnosti kamena, ali i radne snage i znanja potrebnog da se takav građevinski
pothvat izvede. Ovdje valja istaknuti i to da kod nekih gradina nije ni postojala potreba da se
izgrade sveobuhvatne zidine (npr. Picugi i Pola) jer je teren bio dovoljno povoljan da se
naselje zaštiti samo s jedne strane (kao, primjerice, na nalazištu Gradac - Turan). 107
Kako bismo utvrdili približan broj stanovnika određene gradine valja uzeti u obzir više
faktora: površinu koja je pod kontrolom gradine, plodnost tla, kvalitetu ispaše, pristupnost
pitkoj vodi, veličinu naselja, klimu, reljef i dr. No danas se ni oko tih faktora ne slažu svi
autori. Tako se primjerice prema E. Radetiću broj stanovnika može procijeniti na 120 tisuća,
no on ne daje točnu metodologiju na temelju koje je došao do tih podataka. 108 S druge strane,
valja spomenuti pokušaj V. Korouškova-Soper koja je pokušala stvoriti predložak za približno
izračunavanje broja stanovnika u Istri. 109 Za nju je najveći faktor površina i gospodarske
mogućnosti naselja, a ne veličina samog naselja. Uzima se u obzir još i razlika u mortalitetu i
natalitetu razdoblja, razlika u uvjetima mirnodopskog života ili u vrijeme rata. Za tako
komplicirane faktore ipak je nemoguće ponuditi konkretan broj koji bi zadovoljio sve strane,
no može se uzeti prosjek koji se može vidjeti iz Livijevih tria oppida. Naime, prilikom
njihova pada, Rimljani su u zarobljeništvo odveli 5632 osobe. Ako se taj broj poveća za
ukupan broj stradalih i pobjeglih, možda bi se mogao dobiti broj koji je uvećan za još toliko
ljudi. Ako se to podijeli na tri gradine koje su vjerojatno imale veliko značenje i važnost u
društvu, dobije se približno nešto manje od četiri tisuće ljudi. 110 Ali ni ovaj se iznos ne može
uzeti kao standard za područje Histrije. Do određenih se brojki može doći temeljem analize
same obitelji i veličini životnog prostora jedne veće gradine. Kuće tog razdoblja nisu mogle
biti veće od relativnih 30 m2 koje su analizirane na gradini Monkodonji, ali te su nastambe iz
K. Buršić Matijašić, 2008, 62 - 64.
Za Radetićevo mišljenje i kritiku istoga v. K. Buršić Matijašić, 2008, 47.
109
K. Buršić Matijašić, 2008, 48.
110
S. Čače, 1979, 92.
107
108
47
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
srednjeg brončanog doba a ne mlađeg željeznog doba te se kao takve ne mogu uzeti kao
argument za utvrđivanje broja stanovnika u Istri tijekom 2. st. pr. Kr., iako nam mogu dati
približnu sliku. Naime, gradine na prostoru Liburnije iz promatranog razdoblja (mlađe željzno
doba) imale su kuće sličnih dimenzija. Prema nekim izračunima gradine poput spomenute
Monkodonje mogle su imati oko tisuću stanovnika, dok je na malim gradinama bilo od sto do
dvjesto stanovnika. 111
Stanovništvo gradina Istre karakterizirala je relativno velika dinamičnost. Tu se ubraja
i sezonska selidba sa stokom koju je sigurno morao pratiti dio stanovništva, a s druge strane i
potraga za hranom, bilo lov, bilo pribavljanje hrane trgovačkim putem, što ih je odvodilo i na
područja koja nisu ulazila u sklop površina pod kontrolom same gradine. Tu su i putujući
obrtnici koji pomažu pri uzdizanju materijalne baštine domicilnog stanovništva. Osim
priobalne trgovine, bila je jako razvijena i ona kopnena. Domaće su radionice također
proizvodile robu koja se plasirala na strana tržišta vlastitim brodovljem. To je brodovlje
postalo poznato po svojim izvanrednim manevarskim sposobnostima i brzini, a još više po
gusarskim poduhvatima na sjevernom Jadranu. Upravo je i ta pljačka bila oblik gospodarstva
koji je omogućio opstanak mnogobrojnim priobalnim gradinama. 112
5.3 Duhovna kultura
Tijekom rada je naglašena uloga histarske duhovnosti i kulture kao glavni dokaz koji
potvrđuje kontinuitet histarskog razvoja na jednom specifičnom području. Ujedno se pokušalo
dati i objašnjenje podrijetla određenih kulturnih i društvenih elemenata. U ovom će dijelu biti
izneseni glavni faktori koji su sačinjavali duhovnu sferu histarskog društva, a koja je nama
poznata preko arheoloških istraživanja. Ti su elementi svakako bili neki od ključnih faktora
koji su oblikovali društvo te su nerijetko određivali i povijesni tijek i budućnost Histra. Prije
svega, to su uloga i položaj Epulona, ikonografija na kamenim reljefima i keramici autohtone
proizvodnje, simbolika prikaza na stelama i grobnoj keramici i arhitekturi, monumentalna
kamena plastika koja otkriva jednu dublju priču i omogućava zaokruživanje jednog djelića
procesa kulturnog, društvenog i duhovnog razvoja Histra.
Kao i pri promatranju društva, tako je i ovdje potrebno izdvojiti one elemente koji su
sigurno poznati, a koji su gradili histarsku duhovnost. Naravno, bazirat ću se na pojavama
koje se odnose na razdoblje prije dolaska Rima i njihova uplitanja u autohtona božanstva jer
je, unatoč njihovoj relativnoj toleranciji i slobodnom shvaćanju stranih božanstava, često
dolazilo do poistovjećivanja božanstava, a naknadno i gubljenja izvornog značenja nekog
božanstva. Sama okupacija prostora Histra, međutim, nije zaustavila i njihovu duhovnu vezu s
Nezakcijem koji je nastavio živjeti zahvaljujući postupnom i tolerantnom postupku
romanizacije (i nakon njegove devastacije 177. god. pr. Kr.). To nam dijelom pomaže i pri
razumijevanju histarske duhovne kulture prije rimske vlasti na prostoru Istre jer preko
literarnih izvora dolazimo do imena dijela božanstava histarskog naroda koja su ostala
zapisana na rimnodobnim žrtvenicima, reljefima itd. No izvorna se duhovnost najvjerojatnije
zadržala u krajevima koji su bili udaljeni od glavnih središta Histra, ali i rimske vlasti na
prostoru Istre. Histarska se tradicija na „periferiji“ održala neko vrijeme u svom
nepromijenjenom obliku, dok se i sami Histri nisu potpuno romanizirali. Uloga žene u
histarskom društvu nije bila velika i njima se ne može pripisati uloga vladarica unatoč
111
112
K. Buršić Matijašić, 2008, 48.
K. Buršić Matijašić, 2008, 48 - 49.
48
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
velikom broju ženskih autohtona božanstva. Naravno, nemoguće je usporediti položaj žena iz
visokih društvenih slojeva i onih koje su se morale boriti za svakodnevni opstanak radom.
Uzvišenom položaju žena u društvu ne ide u prilog ni relativno snažan kult plodnosti kojemu
svjedoči statua i reljef iz Nezakcija. Žena je od prapovijesnih razdoblja shvaćena kao
darovateljica života, majka, odgajateljica i hraniteljica pa stoga ne čudi da je upravo to
najrašireniji kult kod svih poznatih prapovijesnih i antičkih naroda. No ženska su božanstva
utjelovljenje ženskog načela plodnosti (uz ostale stvari) te zacijelo proistječu iz
poistovjećivanja sa ženom. Kult plodnosti može biti zasnovan na ženskom i na muškom
načelu plodnosti. Tako je sigurno bilo i kod Histra koji su često na skulpturama pored ženskih
isticali i simbole muške plodnosti. Oba su načela vidljiva ne samo kod kipa konjanika i
rodilje-dojilje, nego i zasebne manifestacije ženskoga načela plodnosti – u vidu božica i
muškoga načela – u vidu kurosa s uzdignutim falusom i vjerojatno muških bogova. Oni su
jasni primjeri kulta plodnosti kod Histra. 113
Na području Istre je predstavljena preko već spomenutog reljefnog prikaza majkedojilje iz Nezakcija. Iako nedostaje glava skulpture, ona je s razlogom postavljena na pročelje
cijele skulpture. Vjerojatno je time kod Histra istaknut početak života i njegova važnost,
isticanje obitelji i snage zemlje, plodnost naroda. S druge strane, njezini ukrasi ukazuju na
bogatu ženu koja nosi brojne kolutaste narukvice na svojim rukama, što može predstavljati
bogatstvo zemlje koja prima novog člana zajednice. Ovo je ujedno i jedan od najstarijih
prikaza Velike majke u jugoistočnoj Europi, a nigdje drugdje nije ovaj motiv predočen na
tako naturalistički realan način. 114
Uloga skulpture konjanika-ratnika s istaknutim uzdignutim falusom vjerojatno je spoj
nekoliko faktora. Jako je dvojbeno isticanje njegove ratne uloge jer mu nedostaje oružje, bilo
napadačko bilo obrambeno. Konjanik je rezultat spoja čovjeka i životinje kojoj je čovjek
tijekom povijesti ostao više no jedanput dužan iskazati poštovanje. U indoeuropskoj
mitologiji ova dva čimbenika imaju simboličnu vezu s podzemljem. Naime, goli konjanik
predstavlja heroiziranog pretka. Konj je životinja koja se povezuje uz zagrobni život. 115
Tijekom razdoblja kasnog brončanog doba i starijeg te mlađeg željeznog doba konj je postao
nezaobilazni element u izgradnji svakodnevnog života čovjeka. Rezultat toga je isticanje
stiliziranih konja na keramici, nakitu i situlama. Posebice su važni ulomak situle iz Nezakcija
na kojemu se ističe povorka konja i situla s povorkom s bojnim kolima i upregnutim konjem,
ali i žezlo iz Nezakcija koje na vrhu ima stilizirani prikaz konja. 116 S druge strane, konjanik je
zaštitnik zajednice, on uživa njezino povjerenje i ulaže vlastiti život, ali i život konja da zaštiti
svoje sugrađane. Vojna oprema i znanje o upravljanju konjem sugeriraju da konjanik
raspolaže znatnim sredstvima da bi mogao uzdržavati takvu životinju, a ujedno i vremenom
tijekom kojeg se brinuo za vlastitu vještinu jahanja i baratanja oružjem. Sukladno tome,
zajednica ga je mogla cijeniti kao sposobna čovjeka istaknuta roda i dodijeliti mu posebno
mjesto i u zagrobnom životu. Na to bi možda ukazivali i određeni elementi poput kolektivnih
grobnica u Nezakciju (kao što je, npr. Grobnica 12). 117 Moguće je da se određenom rodu
pripisivala posebna veza s božanstvima. Takvog bi se konjanika moglo istaknuti kao
zaštitnika naselja. Prikaz konjanika s falusom ukazuje na drugu stvar. On je pored zaštitnika
predstavljao i snagu zajednice, muškost i potenciju. Takva je uloga sigurno dana i Epulonu
V. Girardi Jurkić, 2005, 36 - 38.
V. Girardi Jurkić, 2005, 38.
115
A. Stipčević, 1996, 66.
116
K. Buršić Matijašić, 2008, 45 - 48.
117
K. Buršić Matijašić, 2008, 45.
113
114
49
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
kao vjerskom poglavaru iz Nezakcija koji predvodi mlade snage u rat, ali i umire za Nezakcij
oduzimajući vlastiti život.
Osim ove skulpture, treba spomenuti i skulpturu dvojne ženske glave čije značenje i
uloga još nisu razjašnjeni. U literaturi se povezuje s rimskim Janom koji je i sam jedno od
najstarijih božanstava Latina. Ovaj antički bog međa, koji uvijek označava kraj nečeg i
početak nečega drugog, zadržao je svoje značenje i u kasnijem razdoblju, a također ga
karakterizira više glava koje gledaju u različitim smjerovima, tj. u prošlost i u budućnost. 118
Kako je već spomenuto prije, većina božanstava i njihova imena danas su poznata
zahvaljujući votivnim spomenicima koji su podignuti u čast nekog božanstva u prvo doba
rimske vlasti, pa su tako zapisana imena: Sentona, Eia, Ica, Iria, Seixomnia Leucitica te već
spomenuti Melosocus. Njihova pojedinačna uloga u histarskim vjerovanjima nije poznata, ali
se kult ovih božanstava nastavlja i u vrijeme romanizacije. 119
Simbolizam je kod Histra bio vrlo važan, na što upućuje velik broj simbola i ukrasa
kojima su ukrašeni njihovo oruđe, oružje te keramički predmeti poput grobnih žara, ali i
brončane situle. Neki od najučestalijih simbola su spirala, meandar i svastika te motiv slova
“S“. Na temelju samo ova tri simbola može se otkriti mnogo toga o histarskom mentalitetu i
duhovnosti. Simbol spirale povezuje se uz kult mrtvih i podzemni svijet. Simbolizira put
kojim prolazi duša da bi došla do središnjeg odredišta. Tome je sličan simbol labirinta koji
također predstavlja podzemni svijet. Simbol spirale vrlo je čest na širem prostoru Balkana, a
osim jednostavnog oblika, prepoznaje se još i dvojna spirala. Ovaj je motiv dosta čest na
žarama i sakralnim objektima, a predstavlja reducirani oblik prapovijesnog simbola – stabla
života. Naime, pokojniku je trebao osigurati zagrobni život. Živući su ga nosili s nadom da će
im donijeti plodnost.
Drugi motiv je meandar koji se često nalazi u kombinaciji sa svastikom. Meandar
predstavlja tok, vodu, ali i put koji vodi do podzemlja. Tu do izražaja dolazi i svastika koju
kod Histra nalazimo u dva oblika, kao svastiku koja ima krakove okrenute na lijevo, dakle
suprotno od smjera kojim se kreće sunce te kao svastiku u strogom smislu riječi koja ima
krakove položene u desnu stranu i prati kretanje Sunca. Ovaj prvi oblik predstavlja smrt i
podzemlje, a onaj drugi život i svjetlo, odnosno pripada sferi sunčeva kulta. Tome se
pridodaje i simbol u obliku slova “S“ koji je zapravo polusvastika i dosta je čest u Nezakciju,
a također simbolizira sunčev kult. Osim u Nezakciju, ovi se simboli pojavljuju i u cijelom
nizu drugih naselja, što ukazuje na jedinstvo duhovnog izražaja i vjerovanja Histra. 120
Poznati izvori i arheološki nalazi upućuju na određeni položaj histarskih vjerovanja u
odnosu na cjelokupan splet kultova i vjerovanja Sredozemlja. Prema svemu nađenom,
histarska se kulturna i duhovna baština definirala u okružju italskih, etruščanskih i
helenističkih sfera vjerovanja koje su dale pečat duhovnom razvoju i koje ga nisu prekidale,
već nadopunjavale svojim shvaćanjima i obogatile materijalnim oblicima. U literaturi se
histarska vjerovanja i rituali uvrštavaju u sklop ilirskih vjerovanja, zajedno s liburnskim,
delmatskim i ostalim istočnojadranskim narodima. No, to se nikako ne može prihvatiti.
Naime, ni prethodno nabrojani narodi sjevernog Jadrana ne mogu se svrstati u skupinu ilirskih
naroda. 121 To, međutim, nije tema ovog rada pa ću samo istaknuti autohtonost histarskih
V. Girardi Jurkić, 2005, 38.
Usp. V. Girardi Jurkić, 2005, 39.
120
A. Stipčević,1996.; str. 65.-66.
121
Za tu problematiku v. od novijih radova A. Kurilić, 2008.
118
119
50
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
kultova, odnosno njihove manifestacije u narodu, dok se podrijetlo kultova, kao onoga Velike
majke, mogu pratiti na prostoru cijelog sredozemnog kulturnog kruga. 122
6. ZAKLJUČAK
Etnogeneza Histra sveobuhvatan je proces koji uključuje razvoj cjelokupnog bića
jednog naroda. Izdvojivši one najeksponiranije dijelove tog bića, poput kulture i umjetnosti te
društvenog uređenja, možemo dobiti relativnu sliku razvoja tog naroda, od njegova početka
do krvavog gubitka samostalnosti te postupnog gubitka identiteta koji se tijekom
sedmostoljetne vladavine Rima zagubio pod pritiskom romanizacije. Naše današnje poimanje
svijeta, materijalne kulture pa čak i vjerovanja, uvelike su se oblikovali tijekom supremacije
carstva s Tibera. Današnja globalizacija nije novi proces, već jedan u nizu mnogih
objedinjavajućih procesa koji zahvaćaju civilizacije svijeta. Isto je tako romanizacija
obuhvatila svijet antičkog čovjeka i ujedinila ga u gospodarskom, jezičnom i upravnom
pogledu. Histri, koliko god samostalni i otvoreni novom i stranom, ali u isto vrijeme spremni
zaštititi i sačuvati svoje te preoblikovati strano za svoju korist, nisu uspjeli zadržati onu istu
razinu kulturne i vjerske snage koji su imali tijekom svog procvata. Bogatstvo Nezakcija,
Picuga, Pule, Poreča, Berma i mnogih drugih gradina i naselja, dokazuje da su znali iskoristiti
geografske i geopolitičke prednosti područja koje su smatrali svojim i s kojim su imali
mentalnu i duhovnu vezu.
Položaj i karakteristike Istre (prisutnost vode, plodne zemlje, strateški pogodnog tla za
obranu i ostalo) odgovorni su dijelom za proces etnogeneze Histra. Oni sami po sebi nisu
etnički jedinstvena cjelina o čemu svjedoči činjenica da se na području Histra spominju razne
zajednice (Fekusa i dr.). Keramika svjedoči o raznim utjecajima koji su imali velikog udjela u
procesu etnogeneze. Dominantni faktori vremenskog razdoblja i nezaustavljiv proces
ujednačenja kulture i duhovnosti Istre iznjedrili su novu narodnu skupinu koja je, prateći
prirodne zemljopisne karakteristike terena, oformila svoje granice, mentalitet i kulturu.
Geografske karakteristike i geopolitički položaj Istre pridonijeli su sveukupnom
razvoju Histra. Uvjeti života koji su određivali svakodnevni život stanovnika Istre svakako su
oblikovali njegov mentalitet, želje i potrebe. Kopnene su vode omogućile vezu sa zaleđem
kao i stalnu naseljenost i u kontinentalnoj i priobalnoj Istri. Plodnost tla te velike površine
pogodne za ispašu sitne stoke stvorile su relativno dobre uvjete za razvoj cijelog spektra
gospodarskih grana. Položaj Istre je, s druge strane, osigurao populaciji Istre središnje mjesto
u svim procesima koji su na političkom, kulturnom ili duhovnom polju prožimali Jadran. Na
taj su način nesumnjivo doprinijele i oblikovale histarski društveni identitet.
Kronologija Histra ide u prilog tezi o njihovoj geopolitičkoj povezanosti uz političke i
kulturne promjene na širem prostoru. Počevši od brončanog doba Istre kada je, kao i njeni
susjedni prostori, bila izložena raznim migracijskim procesima. Za pojavu Histra najvažniji je
dolazak KPŽ-a koji temeljito mijenja stanje na terenu unoseći nove elemente kulture i
tehnologije na prostor Istre. Tada je i započeo nezaustavljiv proces etnogeneze obilježen
snažnim dodirima sa susjednim narodima. Time su sebi osigurali pažnju koja je privukla
antičke autore. Zapisavši njihovo ime, uveli su ih u burno razdoblje povijesti.
Već su od 302. godine Histri zabilježeni kao opasnost za pomorce na Jadranu, a ubrzo
su se upustili i u sukob s Rimom. Prvi histarski rat (221. god. pr. Kr. do 220. god. pr. Kr.),
122
V. Girardi Jurkić, 2005, 36 - 43.
51
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
nije doveo konačnog pada Histra jer to i nije ni bio cilj Rima. No ratne operacije tijekom
Drugog histarskog rata (178. god. pr. Kr. do 177. god. pr. Kr.) dovest će do konačnog
uništenja histarskog kulturnog i duhovnog središta – Nezakcija. Uslijedila je romanizacija
društva, kulture i prostora pri čemu se polako uključuju velika središta Histra u rimski sustav
uprave, a ostaci histarskog identiteta opstaju kraće vrijeme na periferiji.
Etnogeneza Histra nije proces koji prestaje s postignutim stupnjem razvoja već se on,
temeljen na razvoju kulture i duhovnosti određene zajednice, a neovisno o njenim članovima,
zaustavlja tek nestankom identiteta. Etnička pripadnost Histra nije dovoljno istražena, a
određene kulturne poveznice vezuju ih uz Liburne i Venete, koje oslikavaju narodnu pozadinu
pri oblikovanju Histra i ostalih naroda tog šireg područja. Odnosno temeljni slojevi na kojima
su iznikli Histri nisu bili jedinstveni; na prostoru Istre postojala je mješovita, a ne homogena
slika stanovništva. Materijalna i kulturna baština Histra može se promatrati kroz nekoliko
slojeva od kojih je svaki obilježen interakcijom domaćeg razvoja i utjecaja stranih središta
kulture i trgovine. Tako imamo: 1) prva faza formiranja Histra od 12. - 10. st. pr. Kr. tijekom
koje se formira autohtona kulturna i duhovna baština te širi identite histarske zajednice na širi
krug istarskog stanovništva, 2) druga faza formiranja Histra od 10. do kraja 8. st. pr. Kr. kao
razdoblje učvršćivanja postignutih veza i kohezije u društvu. Stvoren osebujan dekorativni stil
biva polako izložen vanjskim utjecajima, ali je još uvijek prisutan, 3) treća faza razvoja (7. st.
pr. Kr.), a isto tako i 4) četvrta faza razvoja (6. st. pr. Kr.) odaju dojam ispunjenosti Istre
raznim trgovačkim i kulturnim elemetima iz raznih središta Sredozemlja (italski, etruščanski,
sjevernoitalski, grčki itd.), 5) 5. st. pr. Kr. je vrijeme izraženijeg etruščanskog i italskog
utjecaja preko Spine i Adrije, a zamjećuje se i izraziti dobrinos grčkih radionica pri
obogaćivanju histarske kulture i duhovnosti, 6) faza helenizma od 4. do 2. st. pr. Kr. ujedno je
i najvažnija faza prepuna podataka o unutarnjem razvoju Histra i položaju kojeg su i sami
zauzeli u postojećoj konstalaciji snaga na Jadranu. Antički pisci tada daju puno pouzdanije
vijesti i opise njihove društvene povijesti. Stoga se valjalo pozabaviti i unutarnjim uređenjem
njihova društva.
Društveno uređenje nam se otkriva samo pomnom analizom literarnih izvora. Tako se
doznaje da su posjedovali složenu strukturu društva jasno izražene raslojenosti među samim
slojevima društva. Zapisi Apijana, Flora i Polibija, Plinija te Strabona, a posebno Tita Livija
otkrivaju mnogo. Livijev opis sukoba iz 178. godine, spominje određenog Epulona
(Epulo/Aepulo) kojemu pridodaje titulu rex i regulus. Pored njega tu je i dio populacije,
točnije histarska mladeži (iuventus), s kojom Epulon započinje pripreme za rat protiv Rima.
Osim podjele utjecaja u vlasti, postoji i unutarnja podjela histarske zajednice na populi i
civitates, a i određen auctores belli kao uzročnik rata koji su, uz Epulona, predstavljali prvake
prethodno spomenutih histarskih zajednica, odnosno principes Histrorum. Razaranje
Nezakcija, Faverije i Mutile označilo je kraj sustavnom otporu Histra, a spajanjem tih naselja
pod nazivom trium oppidorum stvara se dojam snažnih središta Histra i jakog proturimskog
raspoloženja u politici. Ovdje izdvojeni faktori histarskog društva čine glavninu političkog
tijela Histrije.
Naselja Istre i stanovništvo činili su temelj njihova identita. U zaštiti naselja živjela je
kultura i tradicija histarskog identiteta. Upravo se u toj interakciji između ta dva ključna
čimbenika odvijao proces etnogeneze od njegovog početka pa do kraja. Naseljenost Istre je
bila relativno velika. Danas je nama poznato četiristo naselja, što većih, što manjih, ali samo
je malen broj istraženih. Među onima koja jesu istraženi svakako se ističe Nezakcij svojom
velikom zbirkom nalaza. Upravo je zato on i promatran kao glavno središte kulturnog i
duhovnog života Histra. Koliko je ta duhovna komponenta bitna govori i jedinstveni
52
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
primjerak skulpturalne djelatnosti. Pronalazak skulpture konjanika s reljefom rodilje
zaokuplja pažnju brojnih autora. No za promatranu etnogenezu Histra važno je istaknuti kako
njegovo postojanje povezuje tradiciju simbolike iz puno ranijih vremena, a koja se pojavljuje i
na samoj skulpturi te na njoj suvremenim kamenim rukotvorinama. Upravo je materijalizirana
duhovna ostavština Histra temelj njihova identiteta, a promjene kulturnih manifestacija jasan
su izražaj dugotrajnog procesa etnogeneze.
7. LITERATURA
BATOVIĆ, Š., 1979. – Šime Batović, Uvod u željezno doba na našem području, Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru 18, Zadar, 23 - 41.
BURŠIĆ MATIJAŠIĆ, K., 2008. – Klara Buršić Matijašić, Gradinska naselja: Gradine Istre
u vremenu i prostoru, Zagreb, Leykam international
ČAČE, S., 1979. – Slobodan Čače, Prilozi proučavanju naroda sjeverozapadnog Ilirika,
Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 18, Zadar, 43 - 125.
DIMITRIJEVIĆ, S., - TEŽAK-GRGEL, T., - MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, N., 1998. – S.
Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, Prapovijest, Zagreb
GIRARDI JURKIĆ, V., 2005. – Vesna Girardi Jurkić, Duhovna kultura antičke Istre, knj. I,
Zagreb, Školska knjiga
GLOGOVIĆ, D., 1996. – D. Glogović, Protogeometrijska apulska keramika iz Nezakcija,
Histria Antiqua, 2, Pula, 55 - 59.
HERŠAK, E., - NIKŠIĆ, B., 2007. – E. Heršak - B. Nikšić, Hrvatska etnogeneza: pregled
komponentnih etapa i interpretacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadržaje),
Migracijske i etničke teme, 23, Zagreb, 251 - 268.
KOZLIČIĆ, M., 1996. - Mithad Kozličić, K povijesnom kontekstu Nezakcija, Histria
Antiqua, 2, Pula, 31 - 46.
KRIŽMAN, M., 1979. – Mate Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula, Rijeka
KRIŽMAN, M., 1996. – Mate Križman, Kako se zapravo zvao posljednji kralj Histra?,
Histria Antiqua, 2, Pula, 139 - 142.
KURILIĆ, A., 2008. – Anamarija Kurilić, Ususret Liburnima; Studije o društvenoj povijesti
ranorimske Liburnije, Zadar, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru
MATIJAŠIĆ, R., 1998. – Robert Matijašić, Gospodarstvo antičke Istre; arheološki ostaci kao
izvori za poznavanje društveno-gospodarskih odnosa u Istri u antici, Zavičajna naklada
"Žakan Juri", Pula
MIHOVILIĆ, K., 1988. – Kristina Mihovilić, Histri i Etruščani, Arheološki muzej Istre, Pula
MIHOVILIĆ, K., 1994. – 1995. – Kristina Mihovilić, Srebrni nakit iz Nezakcija (podaci za
VI. Stupanj razvoja istarske grupe), Diadora, 16 - 17, Zadar, 81 - 100.
MIHOVILIĆ, K., 2002. - Kristina Mihovilić, Grčki i helenistički nalazi u Istri i Kvarneru,
Znanstveni skup Grčki utjecaj na istočnoj obali Jadrana, ur. N. Cambi, S. Čače i B. Kirigin,
Književni krug, Split, 499 - 519.
STIPČEVIĆ, A., 1996. – Aleksandar Stipčević, Religiozni simbolizam prapovijesne
monumentalne plastike iz Nezakcija, Histria Antiqua, 2, Pula, 65 - 68.
ŠAŠEL, J., 1996. - Jaroslav Šašel, Zašto Pola nije bila metropola Histra, zašto Nezakcij?,
Histria Antiqua, 2, Pula, 25 - 19.
53
Ali El Baghdadi
Etnogeneza Histra
Rostra
Internet izvori:
Istarska županija, opći podaci - http://www.istra-istria.hr/index.php?id=263 (4. 10. 2010.)
Ali El Baghdadi
University of Zadar
Department of History
The Ethnogenesis of the Histrians
Abstract
This paper is led by questions concerning geological, climatic, geo-political and socioeconomic conditions which brought about the change in mentality, development of culture
and beliefs, a special set of relationships within a society that was identified by one name and
its specific culture. The author referred to the time of formation of Histri (Late Bronze Age
and Iron Age in the transition), i.e. late prehistoric times, upon presentation of known geopolitical processes that occurred in the area of Northern Adriatic (as the Urnfield culture). The
Ethnogenesis of the Histrians is a comprehensive process that involves the development of the
entire being of a nation. Singling out those most exposed parts of that being, such as culture,
art and social order, we can obtain a relative picture of the development of this nation, from
its beginning to the bloody loss of independence and the gradual loss of identity which was
lost under the pressure of the Romanization during the seven hundred years of the rule of
Rome.
54
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Ivana Morić
Sveučilište u Zadru
OBIČAJI DELMATA
Radna tematika bazira se u četiri temeljna poglavlja u kojima autorica pregledno iznosi
povijest Delmata kroz nekoliko stoljeća, pregled specifičnosti delmatskog naselja te društva i
privrede. Uz sve to, kultura Delmata razrađena je na samom kraju gdje se uz prigodne
fotografije odaje pravi dojam onog vremena.
Ključne riječi: Delmati, društvena povijest, željezno doba, antika
1. UVOD
Kultura i običaji čine dušu svakog naroda, a upravo je taj dio društva Delmata jedan
od manje poznatih, a jednako važnih dijelova njihove povijesti. Sama događajna povijest,
odnosno njen otpor romanizaciji tijekom stoljeća i pol, relativno je dobro istražena, no tema
ovog rada bit će upravo ona druga strana koja je i omogućila Delmatima da se odupru
snažnim vojnim i kulturnim napadima Rima. Dakle, u ovom radu će se iznijeti jedan pregled
delmatskog društva i njihovih običaja unutar zajednice. Izdržljivost Delmata u sukobu s
Rimom i njihov otpor romanizaciji usko su povezani uz njihovo uređenje, kulturu, umjetnost i
vjerovanja. Da nisu imali snažan identitet i sebi svojstven način života vrijedan te žrtve koju
su podnijeli tijekom 160 godina ratovanja, ne bi toliko dugo opstali. Upravo ta činjenica da se
jedna relativno mala zajednica borila i toliko dugo odupirala moćnom divu utjelovljenom u
Rimu zapravo najviše fascinira. I zapravo kad uspoređujete ta dva subjekta kao i razlike u
njihovoj brojnosti i veličini teško je shvatiti da je vojska moćnog Rima postizala velike vojne
uspjehe i širila nemilosrdno svoje granice na sve strane svijeta, a da je samo uz izuzetne
napore savladavala ratnike te domorodačke zajednice. Upravo je to bio glavni pokretač pri
izboru ove teme, dubinski proučiti njihovu kulturu, odnosno njihovu svakodnevicu. Iako ću
uglavnom izlaganje temeljiti na podacima koji se odnose na vrijeme rimske prisutnost u
Iliriku, bit će napravljen i mali osvrt na njihove početke, odnosno razdoblje kad je došlo do
njihova formiranja u kasnom brončanom i starijem željeznom dobu.
Antički izvori ih prvi put spominju u 2. st. pr. Kr. prilikom prvog okršaja s Rimom, što
je bio samo jedan u nizu čimbenika koji će oblikovati njihovo društvo tijekom tih posljednjih
stoljeća prije Krista, ali sigurno ne i najbitniji čimbenik njihova razvoja. 1 Zato će za bolje
razumijevanje teme biti potrebno dati jedan pregled autora koji su se dotakli Delmata te
svjesno ili slučajno doprinijeli poznavanju njihove kulture. Ujedno će biti potrebno iznijeti
kronologiju delmatsko-rimskog sukoba. Sama kronologija sukoba ništa ne znači za
poznavanje njihova društva bez poznavanja tla na kojemu je to društvo raslo i gospodarstva
koje ga je othranjivalo. Tijekom pisanja ubacit ću i nekoliko rečenica koje će se odnositi na
klimu i tlo na kojem su stanovali i koje je utjecalo na oblikovanje njihova društva i
gospodarstva, trgovine i načina života. Njihova je stočarska svakodnevica uvelike oblikovala
kulturu i vjerovanja koja su postavila okvire unutar kojih su se organizirale gradine i gradinski
Zasigurno je veći utjecaj na društvo i kulturu Delmata imalo Ilirsko kraljevstvo u čijem su sastavu bili i sami
Delmati.
1
55
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
život Delmata. Sukladno tome bit će praćen njihov razvoj od samog početka i
kasnobrončanodobnih populacija do formiranja Delmata. Upravo će njihovo društvo kao
temeljni nositelj bogatoga duhovnog života biti opširno opisano i obrazloženo u ovome radu.
Sukladno tome velik dio rada bit će posvećen njihovu društvu i ustroju zajednice kakve su
poznavali antički pisci, a preko kojih se može zaviriti i u nepoznatu povijest Delmata u
predrimskom razdoblju. Delmatsko se društvo razvijalo unutar zidina gradinskih naselja koja
su odisala njima svojstvenim međuljudskim odnosima. Delmati su u zaštiti gradina pronašli
vremena za umjetnost, kulturu, tkanje nošnji, izradu nakita i slično. Unutar zajednice Delmata
odvijao se i odgoj mladih naraštaja koji su čuvali predaju o samostalnosti Delmata, o
njihovom načinu života i vrijednosnim normama koje valja poštovati. Iako su mnoge strane
delmatskog društva nama ostale nepoznate neke od njih su relativno dobro poznate i daju nam
temelje za poznavanje delmatske svakodnevice.
Kao i sva društva tokom povijesti, i Delmati su imali razvijenu duhovnu kulturu koja
se uklapala u širi mozaik božanstava istočnojadranske obale. Da su im njihovi bogovi i obredi
njima posvećeni bili od velike važnosti, govori i velik broj arheoloških nalaza, reljefa s
prikazima božanstava. Ti spomenici gotovo prenose njihove mitove o bogovima i božicama,
te o sveprisutnim nimfama. No, prenose nam također i nešto jednako važno. Daju nam sliku
delmatske žene i muškarca, prikazanih u liku božanstava jer je Delmat jedino prema sebi
mogao stvoriti imaginarnu sliku vlastita božanstva, obukavši ga u svoje najsvečanije nošnje i
dajući mu najplemenitije uloge pri uklesavanju na kamen Dalmacije.
2. PREGLED POVIJESTI DELMATA
2.1 Delmatska grupa u starije željezno doba (9.-4. st. pr. Kr.)
Iako će se ovaj rad bazirati na kulturi i običajima Delmata iz razdoblja kada o njima
znamo najviše, odnosno vremena većih sukoba s Rimom i njihove romanizacije, potrebno je
naglasiti korijene njihova identiteta i ukratko iznijeti njihovu prapovijest te glavne smjernice
razvoja kako bi se dobila šira slika njihova kontinuirana razvoja i formiranja jedinstvenoga
društvenog i kulturnog identiteta.
Razvoj delmatske grupe započeo je na obali između Krke i Neretve, ali ujedno
zahvaćajući i prostore jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine. Na tome prostoru, ali
naravno i njemu susjednim krajevima na Jadranu polagali su se temelji željeznodobne kulture
još od kasnoga brončanog doba. 1 Razvoj delmatske grupe je vrlo vjerojatno obuhvaćao više
etničkih zajednica koje su djelovale na određenom prostoru te vjerojatno dijelile i zajednička
iskustva pri svakodnevnim nedaćama i blagodatima zaposjednutog prostora te ih je upravo to
najvjerojatnije i zbližilo pa su se najkasnije u 4. st. pr. Kr. ujedinile pod vodstvom tada
najmoćnijeg plemena među njima, Delmata. Ako tu grupu uspoređujemo s Histrima,
Japodima ili Liburnima onda svakako možemo reći da Delmati nisu etnički kompaktni. 2
Jedan od dokaza da njihova prošlost seže još u kasnobrončano doba jest lučna fibula
tzv. tipa Golinjevo. Njen oblik (strmo uzdignut i asimetričan luk) nagovještavaju delmatski
ukus koji će se održati stoljećima. 3 Također su na fibulama tog tipa bili urezivani i
jednostavni uzorci zapadnobalkanskoga geometrijskog stila. Željezno doba se u punom smislu
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 319.
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 319.
3
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 319.
1
2
56
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
očitovalo, odnosno započelo na delmatskom prostoru u 9. st. pr. Krista. 4 U tome su razdoblju
nastanjene i brojne gradine koje su bile povezane u određene sustave radi što bolje
organizacije cjelokupnog prostora. Dosada je utvrđeno postojanje 400 gradina, ali istraživalo
se samo one u unutrašnjosti. Prilikom istraživanja utvrđeno je da je samo nešto više od
polovice poznatih gradina bilo trajno nastanjeno dok je ostatak služio vjerojatno kao skrovište
prilikom ispaše, seoba ili skloništa od opasnosti, a neka i kao mjesto za povremeno okupljanje
plemena pri značajnijim plemenskim svečanostima i kultu. Za delmatske utvrde u
unutrašnjosti birani su položaji koji su omogućavali potkovasti tlocrt naselja. 5 Na obalnom
području osobito između Trogira i Splita podignute su gradine koje su uz ulogu trajnog
obitavališta imale kultno-grobnu namjenu, ali i obrambeno - stratešku ulogu. Na rijeci Cetini
je otkriven i tip sojeničkog naselja. Grobna arhitektura je odgovarala liburnskom tipu, a uz
groblja na ravnom s kamenim sanducima podizali su se i grobni humci, kameni ili zemljani.
Tek se od 4. st. pr. Kr. počeo jače osjećati grčki utjecaj na grobni ritual Delmata. 6 Relativno
manji utjecaj se naravno širio i iz grčkih kolonija kao što su Issa, Pharos, a osobito iz isejskih
naseobina Tragurion i Epetion. Kod Delmata su također bile u upotrebi kolektivne grobnice s
ukopima, kakve nalazimo i kod Histra i Liburna. Tijekom 8. i 7. st. pr. Kr. izražena je veća
povezanost delmatske kulture s liburnskom, a kasnije će doći do slabljenja tih veza u korist
glasinačkog kruga. Grčki se utjecaj očituje na priobalju već u 6. st. pr. Kr., o čemu svjedoče
korintske vaze nađene na prostoru Salone, a gdje će se kasnije smjestiti i Delmati. 7 Nažalost,
zbog nedovoljnih arheoloških podataka, one danas samo služe kao muzejski izlošci ili u
najboljem slučaju samo su potvrda postojanja živih trgovačkih veza Grka u Jadranu u 6.
stoljeću. Međutim, bitno je napomenuti da je taj uvoz bio odvojen od domorodačke kulture
čiji je razvoj bio određen unutarnjim zakonima, te je pripadao isključivo određenom i
malobrojnom društvenom sloju. Od 6. st. pa nadalje Delmati su muškarce pokapali kao
ratnike, opremljene željeznim kopljima i velikim noževima te raznim dijelovima obrambene
opreme, kao što su kacige i štitnici za potkoljenice. Na delmatskom području nosile su se tzv.
grčko-ilirske kacige koje su vjerojatno izrađivane u radionicama za oružje na južnom Jadranu
ili Jonskom moru. 8 U 4. st. pr. Kr. osjećao se utjecaj Grka i na delmatsku arhitekturu (gradnja
utvrda od tesanika - poligonalnih ili u obliku kvadera). 9
Delmati se prvi put spominju u pisanim izvorima u 2. st. pr. Kr. te se tada češće
pojavljuju obavijesti antičkih autora koji su svojim zapisima omogućili bolje poznavanje
delmatskog naroda i njihove društvene i kulturne povijesti. Ujedno, time se rasvjetljuje dio
povijesti srednjedalmatinskog prostora nastanjenog Delmatima koji će ubrzo i te kako postati
aktivni sudionici stvaranja povijesti istočne obale Jadrana.
2. 2 Izvori antičkih pisaca o Delmatima
Tijekom pisanja rada pojavila se potreba da se odmah na početku jasno izlože
najvažniji autori antike koji su u svojim djelima namjerno ili nenamjerno prenijeli važne
informacije o povijesti Delmata, njihovoj kulturi i društvu. Prema tome u daljnjem će tekstu
4
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 320.
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 320.
6
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 321.
7
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 322.
8
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 322.
9
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 324.
5
57
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
biti prikazani autori koji su pisali o Delmatima. No, glavnina informacija koju donose o
Delmatima, kao i njihova analiza, bit će izneseni u kasnijoj razradi glavne teme.
Prve vijesti o Delmatima donosi Polibije sredinom drugog stoljeća prije Krista. U
svojem je spisu zapisao sva značajna događanja koja su obilježila onodobni život u ovim
krajevima, odnosi obale i unutrašnjosti (došljaka i starosjedioca). 10 Polibije između ostalog
donosi vijesti i o Isejcima, koji su slali svoje poslanike u Rim i tako iznosili svoje pritužbe na
Delmate koji su pustošili i zemlju i gradove. To se prije svega odnosi na Epetion i Tragurion,
odnosno naseobine sirakuške kolonije Isse. 11 Osim Isejaca Rimu se utječu i Daorsi, kojima su
Delmati nametnuli danak koji se sastojao od stoke i žita. 12 Po jednoj vijesti što je Polibije
donosi, i Delmati su neko vrijeme ulazili u sastav ilirske države, ali su se za Gencija
odmetnuli. 13 Polibije je dakle važan izvor za početak ratovanja Delmata i Rimljana.
Nakon trećega delmatskog rata, pa u narednih nekoliko desetljeća nedostaje vijesti o
njima. Tek 51. g. pr. Kr. Delmati su se ponovo aktivirali na povijesnoj pozornici. O njihovom
novom ratnom istupanju obavijesti donosi Apijan. 14 To je razdoblje Cezarovog prokonzulata
u Iliriku, ali zatim i razdoblja građanskog rata s Pompejem. Apijan iznosi i informacije o
Gabinijevim legijama, koje su prema njemu uključivale 3000 konjanika i 15 kohorti
pješaka. 15 Delmati se kod Apijana spominju i u njegovu opisu Oktavijanovog ratovanja u
Iliriku. Osim Apijana o toj povijesnoj epizodi govori i Kasije Dion. Niti jedan od njih dvojice
međutim nije opisao borbe s plemenima u unutrašnjosti Ilirika, a razlog za to je vjerojatno što
takve informacije nisu bile pohranjene u Augustovim memoarima, koji su velikim djelom bili
baza za njihov književni opus. 16
O delmatskim naseljima 45. god. pr. Kr. govori P. Vatinije u svom pismu Ciceronu.
Vatinije je vodio ratne operacije iz Narone. Prema tom izvještaju Delmati su imali
osamdesetak naselja (oppida), koji su bili centri plemenskog otpora protiv Rima, ali svakako i
odraz određene društveno-političke i ekonomske situacije. 17 Ali, ove informacije treba uzeti s
rezervom jer je Vatinije sigurno kako bi se dokazao i uzdignuo veličinu svog pothvata malo
pretjerao. Među delmatska naselja uključio je i one gradine koje više nisu imali značajnu
ulogu u delmatskom sustavu obrane. 18 Također se u prvom pismu što ga je Vatinije uputio
Ciceronu nalazi formula „ex castris, Narona.“ 19 Prema tome se da zaključiti da Vatinije
donosi i prve vijesti o nekom logoru čija je lokacija nepoznata. Međutim, iz tog vremena iz
Narone nema natpisa koji bi potvrdili postojanje logora, a nema ni arheoloških tragova logora
za toliku vojsku. Prema tome neki autori (Bojanovski prije svega) smatraju da ako je logor
postojao on se nalazio negdje na Humcu kod Ljubuškog. 20
Svakako se među najvažnije pisce kod kojih je bilo riječ i o Delmatima treba
spomenuti i Strabon, koji donosi podatke o delmatskim naseljima, običajima i zemlji. 21 On je
pritom koristio izvješće o Oktavijanovom ratovanju 34.-33. pr. Kr. Strabon je svakako prvi
M. Zaninović, 2007, 15.
M. Zaninović, 2007, 15.
12
M. Zaninović, 2007, 16.
13
I. Bojanovski, 1988, 37.
14
M. Zaninović, 2007, 18.
15
M. Zaninović, 2007, 19.
16
I. Bojanovski, 1988, 45.
17
B. Gabričević, 1953, 111.
18
B. Gabričević, 1953, 112.
19
I. Bojanovski, 1988, 41.
20
I. Bojanovski, 1988, 41.
21
S. Čače, 1995, 101.
10
11
58
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
zemljopisac koji je prihvatio i naglasio prisutnost Delmata na istočnoj obali Jadrana. U
svojem djelu „Geografija“ Strabon često citira Polibijeve zemljopisne podatke, a često se
poziva i na Artemidora Efeženina i na Posidonija. 22 Strabona zanimaju stvarna naselja,
međutim, o ovoj temi bit će riječ u posebnom odlomku u daljnjem tekstu.
Osim ovih izvora u razradi će biti konzultirani i izneseni i ostali izvori koji su
doprinijeli poznavanju Delmata poput umjetničkih prikaza, svakodnevnog oruđa, prikaza na
spomenicima, ali i ostalih izvora koji razjašnjavaju postojeću problematiku i teme vezane uz
delmatsku kulturu i društvo.
2.3 Ratovi Delmata i Rimljana
Završetkom trećega ilirskog rata, 168. god. nestat će velika prijetnja rimskoj ekspanziji
prema istočnoj obali Jadranskog mora, a samim time oslobođen je dio južnog Jadrana, a
nastali vakum će ubrzo popuniti nova sila. Rimljani su se tada susreli s jednim nimalo lako
slomljivim neprijateljem na istočnoj obali Jadrana, koji će se pokazati daleko otpornijim u
vojnom, kulturnom i društvenom području. Taj neprijatelj bio je utjelovljen u narodu Delmata
koje je ubrzo ovladalo novim područjem vladanja. Njihovo je prvotno prebivalište bilo
rasprostranjeno u zadinarskom području, na visoravnima jugozapadne Bosne, na području oko
Imotskog polja, no to ih nimalo nije sputavalo u njihovoj prilagodbi priobalnim uvjetima
života, te su ubrzo započeli s teritorijalnom ekspanzijom na štetu susjednih naroda i ono
najvažnije, suprotno interesima Rima. 23
Prvi sukobi između moćnog Rima i Delmata javljaju se 156. g. pr. Kr., a potrajat će,
uz povremene stanke, čak 160 godina. Tijekom toga razdoblja dobivamo najveći broj
informacija o njihovu unutarnjem ustrojstvu i drugim sferama društvenog života. Naravno, te
su obavijesti zapisane onako kako ih je moglo protumačiti i percipirati društvo Rima, pa
sukladno tome sve obavijesti treba uzimati s rezervom i uz veliku pažnju.
Povod Prvom delmatskom ratu ležao je u delmatskom uznemiravanju Daorsa, koji su
bili saveznici Rima. Pohod protiv Delmata vodio je Gaj Marcije Figul. Ratna baza se nalazila
u Naroni, što potvrđuje utjecaj što su ga Rimljani imali na donjoj Neretvi. Delmati su
vjerojatno negdje u dolini Trebižata iz zasjede dočekali rimske kohorte te im nanijeli velike
gubitke. Unatoč činjenici da je Figul uspio popaliti u unutrašnjosti neka delmatska oppida nije
uspio ući i u glavno naselje Delminij. Nakon toga neuspjelog osvajanja glavnoga delmatskog
središta, Figul je bio prisiljen povući se u Naronu. No, Rimljani nisu dugo čekali i već iduće
godine pod Figulovim nasljednikom, konzulom Publijem Kornelijem Scipionom Nasikom
osvajaju i Delminij. Naravno, kako je to obično i bivalo nakon velikih vojnih pobjeda, Nasika
sa sobom odvodi velik broj Delmata u ropstvo, a te iste godine je proslavio i trijumf de
Dalmateis. Do Drugoga delmatskog rata prošla su puna tri desetljeća. O borbama u tom ratu
se jako malo zna, gotovo ništa. Poznato je samo da je konzul Lucije Cecilije Metel opustošio
u velikoj cjelini delmatsku zemlju, a potom i 119. g. pr. Kr. zauzeo luku Salonu. Plijen iz
Dalmacije poslužio mu je kao kapital za gradnju Kastorovog hrama u Rimu.
Treći delmatski rat je izbio 78. g. pr. Kr., u razdoblju građanskog rata koji je ovladao
Rimom nakon Suline smrti. Prokonzulu Gaju Koskoniju trebale su dvije godine da ponovno
preuzme kontrolu nad Salonom i primorjem. 24 Tijekom građanskog rata koji je obilježio
sukob Cezara i Pompeja, Delmati su se izravno uplitali u sukob unutar Rima. Razdoblje
S. Čače, 1995, 103.
I. Bojanovski, 1988, 36.
24
I. Bojanovski, 1988, 39.
22
23
59
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Cezarova prokonzulata u Iliriku obilježeno je jačanjem Delmata jer je Cezar bio više okrenut
prilikama u Hispaniji i Galiji, što se odrazilo i na odnos snaga u Dalmaciji. Naime, iskoristivši
napetosti u samome Rimu koji će ubrzo upasti u krvavi građanski rat, Delmati su zauzeli
liburnsku Promonu južno od Krke. Odbili su Cezarov poziv da napuste Promonu, te time
odredili svoju stranu u budućem sukobu Cezara i Pompeja. Kako je Cezar bio više okupiran
zbivanjima u Galiji i Italiji nastalu situaciju iskoristili su Delmati nastavivši svoje napade na
Liburne, a potom su porazili i rimsko-liburnsku vojsku poslanu u obranu samih Liburna.
Možda bi se moglo ovaj incident, globalno gledajući, ubrojiti među cijeli niz akcija na
prostoru Galije i Ilirika usmjerenih protiv Cezara, a ne toliko protiv rimske vlasti. Upravo u
ovo vrijeme u rimskom Senatu započinje kampanja protiv samog Cezara od strane njegovih
protivnika s ciljem umanjivanja njegove snage i autoriteta. Umanjivanje Cezarove moći
odmah se osjetilo i na samom terenu jer su mnogi narodi vidjeli u tome svoju priliku. 25 Ubrzo
izbija i sukob s Pompejem na samome kraju 50. ili na samome početku 49. godine pr. Kr.
Cezar je pomoću svog legata Gaja Antonija slomio nadmoćnost pompejevaca i Delmata te je
obranio Salonu koju su 48. g. pr. Kr. opsjeli Marko Oktavije i Lucije Skribonije Libon. Tako
je građanski rat bio prenesen i na područje Ilirika. Nakon pobjede kod Farsala 48. g. pr. Kr.
Cezar je protiv pobunjenih Delmata i pompejevaca poslao dvije legije pod vodstvom
propretora Kvinta Kornificija. S obzirom da Kornificije nije uspio ostvariti značajnije uspjehe,
već iste godine Cezar mu šalje u pomoć Aula Gabinija.
Zimi 48./47. g. pr. Kr. Gabinije je sa svojom novopodignutom legijom pokušao
prodrijeti kopnenim putem do zidina Salone, no biva iznenada napadnut od Delmata u
klancima kod Sinodija. Rimljani su zabilježili velike vojne gubitke (Delmati su uspjeli oteti i
legijske orlove poraženim Rimljanima), a i sam Gabinije je od posljedica ranjavanja umro u
Saloni početkom 47. g. pr. Kr. U borbe se upleo i Cezarov vojvoda Publije Vatinije, te je
svojom flotom prisilio Marka Oktavija da napusti opsadu Salone i Epidaura. Borbe među
Cezarom i pompejevcima završile su Vatinijevom pobjedom nad Oktavijem, što je za
posljedicu imalo i uništavanje Oktavijevog brodovlja. 26 Tek je nakon tog događaja u Iliriku
bila uspostavljena vlast Cezareva propretora Kornificija.
Naravno da se rat s Delmatima i dalje nastavio, a vodio ga je Vatinije sa sjedištem u
Naroni. Iako se Vatinije iskazao i zauzeo šest delmatskih oppida, pod utjecajem oštre zime
morao se neobavljena posla povući u Naronu. Dodatno zaoštravanje prilika zbilo se 44. g. pr.
Kr. nakon smrti Cezara. Naime, te su godine Delmati uništili pet rimskih kohorti pod
zapovjedništvom senatora Bebija na prilazima Imotskom i Duvanjskom polju. Delmati su
tome prilikom zaplijenili i bojne znakove (signa). 27 Vatinije napušta Naronu i povlači su u
Dirahij, dok Delmati osvajaju Salonu. Tek četiri godine kasnije (40. g.) Marko Antonije i
Oktavijan su se složili da zajedničkim snagama pokore Delmate. Granice države su se trebale
pritom proširiti u unutrašnjost, preko dinarskih planina i u panonske prostore. Za namjesnika
Ilirika je postavljen pjesnik Azinije Polion. Njemu je pošlo za rukom da 39. g. pr. Kr. ponovo
zauzme Salonu dok je delmatsku zemlju opljačkao. Od ratnog je plijena sagrađena u Rimu
javna biblioteka, a zbog tog čina ga hvale i Vergilije i Horacije. 28
U razdoblju Oktavijanovog ratovanja u Iliriku 35.-33.g. pr. Kr. došlo je do novog
okršaja Rimljana i Delmata. Nakon što je porazio Japode i Segestane, Oktavijan se 34. g. pr.
Kr. okrenuo i Delmatima, koji su Rimljanima trebali vratiti signa oteta u ratu s Gabinijem.
S. Bilić – Dujmušić, 2004, 244 – 245.
I. Bojanovski, 1988, 40.
27
I. Bojanovski, 1988, 40.
28
I. Bojanovski, 1988, 41.
25
26
60
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Kako su pale delmatske utvrde Promona, Sinodium i Setovija, Delmati su se ipak 33. g. pr.
Kr. predali bez uvjeta. Uz to su dali taoce (700 mladića koji su odvedeni u Rim), povratili su
bojno znakovlje te su imali obvezu plaćanja danka. O ovom sukobu ima mnogo podataka te
oni predstavljaju važne izvore za poznavanje unutarnjeg uređenja delmatskog naroda.
Delmati će se ponovo pobuniti 16., te 11. g. pr. Kr., kada ih je porazio Tiberije. 29 Za
vrijeme ustanka od 6 - 9. g. po Kr., koji je ujedno za Rim bio jedan od najtežih nakon punskih
ratova, pobunili su se Dezitijati pod vodstvom Batona, a ubrzo za njima i Breuci čiji je vođa
bio još jedan Baton. Ustanak se proširio na ostala narode te je ubrzo zavladala panika u Rimu.
Najvažnije središte Panonije, Siscija, ujedno je poslužila i kao najveća vojarna Rimskog
carstva. Nakon što je Baton desitijatski poražen u Dalmaciji, pridružio se Breucima u
Panoniji, gdje su oba Batona zajedničkim snagama nastavili ratovanje. Nakon neuspjelog
pokušaja mira 8. g. Rimljani su odnijeli pobjedu na rijeci Bathinus. 30 Nakon čega je
navjerojatnije došlo do predaje Batona breučkog. Njemu su Rimljani za nagradu predali vlast
nad Breucima, ali naravno pod njihovom zaštitom. Kao odgovor na novonastalu situaciju
Baton desitijatski je dao uhititi Batona breučkog, te je sam stao na čelo otpora. Rat se nastavio
samo na području buduće provincije Dalmacije (većim dijelom na prostoru Delmata). Nakon
poraza na području današnje Bosne, Baton se s posadom sklonio u delmatsku utvrdu Andetrij
(Andetrium), ali mu je Tiberije koji je opkolio utvrdu ponudio mir. Baton ne pristaje i povlači
se iz Andetrija. Odlučujuća bitka se dogodila u utvrdi Ardubi. Rimljani su odnijeli pobjedu,
Baton se predao Tiberiju, nakon čega je zatočen u Italiji gdje je ubrzo i umro.
2.4 Delmatska naselja
Iako sam već na početku rada objasnila same početke delmatske skupine, potrebno je
još jednom zaviriti u najstarije povijesne epohe kako bih što bolje opisala ovu temu. Dakle,
kao što sam već prije naglasila, željezno doba u punom obliku se učvrstilo na delmatskom
prostoru u 9. st. pr. Kr. i tad su nastanjene brojne gradine koje su s druge strane bile povezane
u veće sustave, pomoću kojih se mogla postići dobra organizacija čitavog prostora. 31 Zasad je
potvrđeno oko 400 takvih gradina, ali su istraživanjima podvrgnute samo one u unutrašnjosti.
Arheolozi su kao rezultat istrage istaknuli kako je samo polovica poznatih gradina bila trajno
nastanjena, dok su ostale vjerojatno služile kao skloništa ili eventualno kao mjesta
privremenoga plemenskog okupljanja. 32
Međutim, kad se istražuje period rimske prisutnosti u Iliriku tad je potrebno zaviriti u
podatke o delmatskim naseljima koje donosi Vatinije 45. godine pr. Kr. obraćajući se u
svojim pismima Ciceronu. Vatinije obavještava Cicerona kako Delmati imaju 20 starih
naselja, ali su svojim osvajanjima stekli još 60. 33 Ta oppida vjerojatno su bila ne samo
utvrđeni centri otpora protiv Rimljana, nego su ujedno ocrtavala određenu društveno-političku
situaciju. Gabričević smatra da činjenica o Vatinijevom osvajanju svakog naselja zasebno
govori kako je delmatska snaga bila decentralizirana po naseljima i nejedinstvena. 34 Međutim,
sigurno je da je Vatinije htio ostaviti dobar dojam i uzvisiti svoje pothvate u Iliriku
29
I. Bojanovski, 1988, 49 .
I. Bojanovski, 1988, 51, koji navodi i to da je rijeka Bathinus najvjerojatnije današnja rijeka Bosna.
31
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 320.
32
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 320.
33
S. Čače, 1995, 112.
34
B. Gabričević, 1953, 111.
30
61
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
pretjerujući pri iznošenju podataka. U ono vrijeme narod koji ima 80 naselja predstavlja
veliku silu o čemu je Vatinije zasigurno vodio računa. 35
Drugi važni izvor za delmatska naselja je Strabon, koji navodi broj njihovih naselja katoikiai. 36 Strabon napominje da neka od tih naselja imaju i status grada te ih navodi
pojedinačno. Nadalje, Strabon ova naselja klasificira kao gradove te navodi: Promona i
Sinotij (Stari i Novi), Ninija, Salona. 37 Strabon navodi da Delmati imaju pedeset spomena
vrijednih naselja. 38 Najvjerojatnije su imena tih gradova proizašla iz izvještaja o
Oktavijanovom pohodu. Upravo zbog prirode navedenog izvora treba biti oprezan, jer je
Strabon najvjerojatnije prema spomenutom izvoru sam donosio zaključak koja se delmatska
naselja mogu smatrati gradovima. 39 Osim toga, za vrijeme tog pohoda nisu se vodile borbe
oko svih važnijih delmatskih naselja, već samo oko nekih od njih, pa je Strabon u svojim
navodima umanjio postojeće stanje. 40 Iako je možda Strabonov podatak netočan, ili bolje reći
nedovoljno iscrpan, njegov značaj je u tome što razlikuje gradove od ostalih naseobina. Za
Strabona izraz katoikia ima najopćenitije značenje, i usporediv je s hrvatskim izrazom naselje.
Ako mu se prida neki specifičniji smisao može označiti i koloniju. 41 S. Čače u svom radu
navodi kako bi izraz katoikia kod delmatskog primjera označavao naseobinu koja predstavlja
priznatu zajednicu ili općinu. 42 Strabon se osim naselja i nabrajanja gradova dotiče i Andetrija
(utvrđeno mjesto), koji je značajan zbog bitke iz 9. godine kad je slomljen otpor Batona
dezidijatskog. Osim Andetrija, Strabon spominje i Dalmij, koji opisuje riječima veliki grad
(megale polis). 43 Opisuje lakomost Delmata okupljenih oko Dalmija, ali i kako ga je zauzeo i
uništio Scipion Nasika. Važno je između ostalog napomenuti i to kako Strabon piše u vrijeme
kad su Delmati već pokoreni i pod vladarskom palicom Rima, pa ga ne zanimaju gradine nego
„stvarna naselja“, a ona su se najčešće zapravo i nalazila ispod samih gradina. 44 Stoga, ako
bismo i rekli da bi se Strabonovih pedeset spomena vrijednih naselja katoikia mogla
podudarati s Vatinijevim podatcima, svakako treba uzeti u obzir da izraz katoikia nije
ekvivalentan izrazu oppidum koji koristi Vatinije. 45 Da je Strabon mislio na istu jedinicu kao i
Vatinije onda bi umjesto izraza katoikia upotrijebio izraz asty. 46
No, unatoč svemu mora se reći da se u osnovi podatci koje koriste oba izvora slažu, a
problem i pitanje koliko je sadašnja situacija na terenu kompatibilna sa spomenutim
podatcima ostaje na teret arheolozima da riješe. 47 Čače čak misli da bi se uz određenu dozu
slobode i odvažnosti moglo reći kako su Delmati na vrhuncu svoje moći imali oko desetak
većih središta ("gradovi"), oko četrdesetak prosječnih, te tridesetak neznatnih. 48 Međutim,
vratimo se još jednom na podatke koje pružaju ova dva izvora, te se trebamo zapitati jesu li
sva ta naselja ujedno bila i središta delmatskih općina. Pri rješavanju tog problema veliku
pomoć pruža međašni natpis iz 1. st. po Kr. na kojem se nalaze granice između pojedinih
S. Čače, 1995, 113.
S. Čače, 1995, 108.
37
S. Čače, 1979, 106.
38
S. Čače, 1995, 113.
39
S. Čače, 1995, 109.
40
S. Čače, 1995, 109.
41
S. Čače, 1995, 110-111.
42
S. Čače, 1995, 113.
43
S. Čače, 1995, 114.
44
B. Gabričević, 1953, 112.
45
B. Gabričević, 1953, 113.
46
B. Gabričević, 1953, 113.
47
B. Gabričević, 1953, 111.
48
S. Čače, 1995, 113.
35
36
62
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
delmatskih općina. 49 Na teritoriju Poljica su nađena također takva dva natpisa koja spominju
Pituntine, Narestine i Onastine, odnosno zajednice koje su se nalazile na području između
Žrnovnice i Cetine. 50 Kako nije sigurno jesu li te tri općine pokrivale teritorij Poljica,
zaključak je da je na delmatskom prostoru bilo i zaista malih općina. Na postojanje nešto
većih zajednica upućuje međašni natpis oko gornje Cetine, gdje se spominju Barizanijati i
Lizavijati. 51 Gabričević povezuje Barizanijate s mjestom Bariduum, koje se smješta u okolicu
današnje Vrlike i to zbog dva razloga: područje Bariduuma se nalazilo sigurno u blizini
Aequuma (taj podatak se navodi u Tabuli Peutingeriani), a kao drugi razlog stoji da je ta
općina bila oko današnje Vrlike, odnosno tridesetak kilometara od Aequuma. 52 Ako bismo još
uzeli u obzir veće zajednice od dvije prethodno navedene, poput Andetrija i sličnih kojima su
pripadala castella, kao i onih čija su naselja imala status grada poput Sinotija i Ninija
(Strabon) ili Setovije koju Apijan naziva polisom možemo tvrditi da su se delmatske
zajednice mogle razlikovati i to uvelike veličinom teritorija, brojem pučanstva, ali također i
snagom i ugledom. 53
Kao najvažnije delmatsko naselje, čiji spomen izaziva automatski asocijaciju na ovaj
narod je svakako Delminij. Međutim postojao je i predrimski Delminij za koji se pretpostavlja
da se nalazio na Gradini na Libu. 54 Kada je 155. godine pr. Kr. Nasika zauzeo Delminij,
Strabon je to opisao riječima kako je došlo do potpunog opustošenja ravnice oko Delminija.
Strabon također navodi kako su Delmati ili Dalmati dobili ime po Delminiju, međutim danas
još uvijek prevladava tumačenje kako korijen njihova imena potječe od riječi koja je srodna
albanskom delë, delmë odnosno „ovca“. 55 Naravno da ne možemo govoriti o kontinuitetu u
punom smislu između predrimskog Delminija i municipija Delminija. Delminij, čiji je
smještaj još uvijek upitan, je rimska politička tvorevina. Kao i većinu municipija te vrste
karakterizira ga slaba urbanizacija te prostrani teritorij, a svrha im je da ubrzaju proces
romanizacije. 56
Od ostalih značajnijih delmatskih naselja trebalo bi istaknuti i Promonu preotetu
Liburnima, koja je bila gradina. Njena uloga u zapadnom dijelu delmatskog teritorija je bila
izuzetno velika zbog sukoba s Liburnima, ali se ne smije izostaviti njena uloga i važnost
prilikom Augustovih vojnih operacija o čemu piše Apijan. 57 Još jedno važno delmatsko
naselje je Rider, koje se nalazi na području Danila.
2.5 Uređenje delmatskog društva i privrede
Društvo Delmata i njihova privreda, a sukladno tome i graditeljstvo usko su povezani.
Ovdje prije svega dolazi do izražaja praktičnost koja se ističe i u njihovu društvenom, a i
gospodarskom pogledu. Kako je već spomenuto, Delmati su se većinom bavili stočarstvom. 58
Pri dokazivanju njihove stočarske preokupacije često je posluživala Strabonova tvrdnja. On je
pišući o Delmatima opisao njihovu zemlju kao „polje koje hrani sitnu stoku“. Gledano iz šireg
S. Čače, 1979, 107.
S. Čače, 1979, 107.
51
S. Čače, 1979,107.
52
B. Gabričević, 1953, 108-109.
53
S. Čače, 1979, 108.
54
S. Čače, 1995, 114.
55
S. Čače, 1995, 118-119.
56
S. Čače, 1995, 119.
57
M. Zaninović, 2007, 143 - 144.
58
D. Rendić-Miočević, 1989, 692.
49
50
63
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
konteksta i potpune rečenice, odaje se drukčiji smisao Strabonova teksta, a samim time
nestaje i isključivost stočarske privrede kod Delmata. Strabon u svom tekstu iznosi zbivanja iz
158. – 155. god. pr. Kr., te pri tome iznosi kako je Dalmij (ili Delminij) bio veliko središte
Delmata. Ovo je razdoblje opisao i Polibije u svojoj 32. knjizi, te pri tome iznosi kako su se
Delmati nemilosrdno širili na štetu susjednih plemena namećući danak. Oštećeni (Daorsi i
isejske naseobine Tragurij i Epetij) potražili su pomoć Rima koji je tek nakon drugog
pokušaja uspio slomiti otpor Delmata. Uspjelo je to 155. god. pr. Kr. Scipionu Nasiki što i
sam Strabon navodi. Upravo je njegov opis uništenja delmatskog središta sporan. Unatoč
brojnim obajšnjenjima i prijevodima i dalje se u dijelu literature koristi njegov opis ravnice
za ispašu sitne stoke oko Delminija kao indikativan za njihovo gospodarstvo. No, zanimljiv je
prijevod H. L. Jonesa koji kaže „Nasica . . . je ravnicu pretvorio u puku ispašu za ovce“.
Ovdje je jasno kako je spominjani termin polja za ispašu stoke upotrijebljen samo kao termin
ili sinonim za razaranje. Sama ravnica oko Delminija morala je biti obrađena i relativno jako
napučena s obzirom da je naselje bilo „veliko“. Upravo je razaranje takvog naselja i takve
ravnice i njeno pretvaranje u polje za ispašu u helenističkom svijetu poistovjećeno s potpunim
uništenjem, odnosno radi se o metafori. Stočarstvo se sustavno guralo u rubna područja
naseljenosti, te je tako i to značilo da je nekad veliko naselje postalo nevažnim poljem za
ispašu stoke. Prema tome Strabonove se vijesti nikako ne mogu uzeti u obzir prilikom
dokazivanja delmatskoga stočarskog karaktera već suprotno. Duvanjsko je polje bilo
obrađeno i stalno naseljeno, a Rimljani su ga pretvorili u polje za ispašu. 59
Polibije također donosi vijesti kako su Delmati pokorenim narodima uzimali danak u
stoci i žitu, a ne isključivo u stoci 60 Dakle ovdje nije riječ isključivo o stočarskom plemenu.
Stočarskom je načinu privrede pogodovao sam krajolik koji se nije relativno mnogo
promijenio u odnosu na ono što danas poznajemo kao središnja Dalmacija. Krajolik i dalje
obuhvaća kraške predjele, a od jadranske obale do delmatskih granica na istoku i sjeveru nižu
se kraška polja koja su uvelike pridonijela i upotpunjavala gospodarstvo Delmata, a
arheološka su istraživanja (npr. Duvanjsko polje) pokazala kako su bila i vrlo dobro napučena.
Najveća je razlika u šumskom fondu koji je do danas većim djelom izgubljen, a u predrimsko
i rimsko doba bio je više nego dovoljan da zadovolji potrebe lokalnog stanovništva. Kako je
šumsko tlo manje izloženo eroziji, bilo je i više zemlje na tome prostoru, a samim time režim
voda je bio stabilniji. Prostor Dinare bio je puno sličniji s jadranske i kontinentalne strane no
što je danas. 61
Kao dobri stočari bili su poznati i u Rimu, a od proizvoda osobito im je bio hvaljen
sir. 62 Uzgajali su uglavnom sitniju stoku poput koza i ovaca, dok je uzgoj goveda i krupnijeg
blaga bio otežan zbog krševitog kraja u kojem su obitavali. No, zasigurno je postojala i
relativno manja poljoprivredna aktivnost koja je pomagala pri upotpunjavanju prehrane
Delmata. 63 Karakteristike tog terena oblikovali su i njihovo društvo. Zemlja se svakih osam
godina dijelila i davala članovima roda. Taj običaj sa sobom povlači i određene religijske
aspekte. Taj period od osam godina ukazuje na obrede očišćenja i obnove, a vjerojatno se radi
o povezivanju prirode (zemlje) i ljudi (uređena zajednica). 64 Prema mišljenju S. Čače
Strabonovo spominjanje podijele zemlje, samo je parola povezana s grčkim shvaćanjem
S. Čače, 1995, 115 – 117.
D. Rendić - Miočević, 1989, 692.
61
S. Čače, 1995, 102 – 103.
62
D. Rendić - Miočević, 1989, 692.
63
S. Čače, 1995, 126.
64
S. Čače, 1995, 123.
59
60
64
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
prevrata i najradikalnijih reformi u grčkom svijetu tijekom helenističkog razdoblja. Takva
podjela zemlje shvaćala se početkom nemirnih vremena, te se smatralo nemoralnim i
nepravednim činom. Povlači se i pitanje vrste zemljišta koje se preraspoređivalo: 1)
poljoprivredne obradive površine ili 2) pašnjaci. Odgovor se nameće sam od sebe jer je za
Strabona i njegove suvremenike to moglo biti shvaćeno samo kao podjela zemlje predviđene
za obradu s obzirom da je ona najvrjednije vlasništvo onih čimbenika koji su činili temeljne
gospodarske jedinice društva – obitelj, čiji nam sastav ostaje nepoznat. Priklanjanje ideji
podjele obradivih površina kod Delmata potpomažu i tradicionalni elementi stočara na širem
prostoru Dinarida. Naime, parceliranje pašnjaka u predrimsko doba nije dolazilo u obzir jer se
uzgoj stoke odvijao u okvirima srodničkih struktura koje su planinu koristile kao zajedničku
površinu. 65
Strabon također navodi kako se Delmati ne koriste novcem dok su njihovi južni
susjedi poznavali tu tekovinu, a do tog je zaključka vjerojatno došao na temelju Polibijeva
izvještaja o prvom delmatskom ratu u kojem on spominje nametanje danka susjednim
narodima u žitu i stoci. 66 Čače ističe kako se Strabonova vijest krivo shvaća, jer se ne radi o
tome da oni uopće ne koriste novac, nego je problem što ga oni sami ne kuju, a i monetarni
optjecaj je općenito slab među zajednicama. 67 Sigurno je da su Delmati vjerojatno prihvatili
novčani oblik razmjene u trenutku kad se učvrstila rimska vlast nad njima zajedno s mnogo
novih običaja i institucija o čemu će biti više riječi kad budem pisala o romanizaciji, no
novčana je privreda prodrla u delmatsko društvo i ranije. Helenistička monarhija Ilirsko
kraljevstvo poznavalo je novčanu privredu te se posebice toga dotiče Livije opisujući ilirsko
kraljevstvo i njegov slom 167. godine pr. Krista. Tada on izvještava kako neke skupine
plemena moraju plaćati Rimu polovicu danka koji su plaćali kralju Genciju. Opisujući
Ancijev triumf Livije nabraja i plijen, te među ostalim, spominje i 120.000 komada ilirskoga
srebrnog novca.
Stari pisci ne donose vijesti o ropstvu kod Delmata. Međutim, vjerojatno je i kod njih
bilo robova kao i kod većine ostalih naroda Mediterana, samo što ono nikad nije preraslo
patrijarhalnu fazu. Robovi nisu bili osnova čitave privrede nego samo pomoćna radna snaga. 68
Dakle, prije konačne uspostave rimske vlasti na delmatskom području nije postignuta prava
robovlasnička formacija.
U razdoblju kad je zabilježeno slabljenje rodovskih veza te jačanje patrijarhalnih
obitelji, došlo je do izdvajanja pojedinih članova koji su tvorili novu plemensku aristokraciju principes. 69 O tome svjedoči nadgrobni spomenik koji je pronađen u Rideru, a podignut je u
čast dvadestogodišnjem principi Dalmatarum. Riječ je o pripadniku delmatskog plemstva i
pripadniku ugledne riditske obitelji. 70 Ova pojava izdvojenoga povlaštenog sloja nije
neočekivana. Već se od sredine posljednjeg tisućljeća prije Krista i društva izvan antičkoga
civilizacijskog kruga ubrzano transformiraju sukladno zahtjevima vremena i njihovoj želji da
opstanu. Mjestimice su neka društva počela formirati organizacije sličnije državama. 71
Prema S. Čači, neke vrste poglavištava najvjerojatnije su postojale i na prostoru
Ilirika, pri čemu su oni narodi bliži Grcima formirali određeni oblik proto-državne tvorevine.
S. Čače, 1995, 122 – 123.
S. Čače, 1995, 126.
67
S. Čače, 1995, 128.
68
D. Rendić-Miočević, 1989, 695.
69
D. Rendić - Miočević, 1989, 696.
70
D. Rendić - Miočević, 1989, 696.
71
S. Čače, Poglavištvo, 24.
65
66
65
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Nije poznato društveno ni političko ustrojstvo Delmata prije početka romanizacije. Možemo
unutar okvira koji su prepoznati i kod ostalih naroda Ilirika, ali i dosadašnjih saznanja,
zaključiti kako je morala postojati i određena vrsta političkog organiziranja.
Zajednička božanstva Delmata u obliku Diane i Silvana te brojnih nimfi, daju naslutiti
da je postojao i poseban sloj koji se brinuo za odnos između božanskog i smrtnih ljudi, ali i
ono najbitnije, da je postojala određena svijest o zajedništvu svih Delmata. To je zasigurno
predstavljalo elementarnu organizaciju koja se pobrinula da se primjerice određene svečanosti
obavljaju na određene dane ili uz prisutnost određenih elementa društva, poput istaknutih
članova roda ili sl. Nadalje, možemo pretpostaviti na temelju pronađenih ostataka bronce, a
kasnije i željeza, srebra i drugih kovina da je postojao određeni sloj obrtnika koji se bavio
obradom i preradom bilo sirovih materijala ili već gotove kovine. Tako već na samome
primjeru bronce (koja je izuzetno komplicirana legura kositra i bakra) možemo pretpostaviti
da je netko trebao dopremiti te sirovine do samog obrtnika, a prije toga i otkupiti ih od nekog
posjednika i zaštiti tijekom prijevoza. No, samu činjenicu da kositra nema u blizini
delmatskog teritorija, treba uzeti u obzir zbog izuzetno razgranatog sustava trgovačkih veza.
Prema tome, vjerujem da je postojao sloj ljudi koji je posjedovao određenu vrstu sirovine
(vuna, sir, kvalitetno drvo, koža, živa stoka, voda, sol, itd.), kojom je pokušavao pribaviti
neku drugu sirovinu i zaposliti obrtnika da mu izradi određeni predmet. Naravno, bez
konkretnih dokaza ne može se potvrditi ni ovo ni neke druge interpretacije delmatskog
društva, no ono je zasigurno imalo razgranat sustav trgovačkih veza i komunikacija koje su
pokretale opći društveni i tome popratni kulturni razvoj.
Kada se Delmati u prvoj polovici 2. st. pr. Kr. prvi puta javljaju u vijestima antičkih
pisaca oni su već formirano društvo čvrstih veza i snažnim ustrojem. Mogu se ocrtati i granice
njihova teritorija prema poznatim podacima, a ona bi, počevši od granice s Liburnima počela
na ušću Krke te pratila donji tok te rijeke do područja liburnske Promone koju će zauzeti
tijekom Cezarova prokonzulata. Kod Promone se granica usmjerava istočno od Drniša prema
današnjem Kninu koji bi mogao biti delmatska Ninija, pa bi Delmati kontrolirali i gornji dio
Krke. Istočna granica prema Ditionima najvjerojatnije je odredila pripadnost Livanjskog polja
Delmatima, a Grahovskog Ditionima, dok su Glamočko i Kupreško te brojna manja polja opet
pripadala Delmatima. Jugoistočna granica donijela je Delmatima još i područje Širokog
brijega (Lištice), Rakitno, Posušje i Imotsko polje. Granica uz Daorse je prema antičkim
izvorima bila dosta nemirna i nesigurna zbog sukoba oko Neretve. Nije poznato kako je ona
tekla uz Biokovo, no, sigurno je izbijala na more oko ušća Cetine, ali delmatski teritorij nije
obuhvaćao okolne otoke. Na svome su prostoru imali i dvije isejske naseobine, Epetij i
Traguri. 72
Antički tekstovi koji donose vijesti o Delmatima na jako malo mjesta direktno govore
o njihovu unutarnjem društvenom i političkom uređenju. 73 Apijan na početku svojeg
izvještaja o Delmatima kaže kako su se oni sporazumom dogovorili, “jedni s drugima“
(allelois). 74 No, kako bi saznali tko se to dogovorio treba zaviriti u zapise ostalih autora poput
Vatinija i Strabona. Vatinije je dobro upoznao Delmate dok je kao upravitelj Ilirika tijekom
45.-44. god. pr. Kr. ratovao protiv njih. On je u svojim pismima Ciceronu iznio mnogo
korisnih podataka za ovu temu. Vatinije je, kao što sam već istaknula, spomenuo kako
Delmati imaju čak 60 oppida. Iako ova brojka zvuči pretjerano, ona nalazi potvrdu u
S. Čače, 1979, 104.
Najsustavnije se ovom tematikom pozabavio S. Čače u svom radu Prilozi o proučavanju političkog uređenja
naroda sz. Ilirika (S. Čače, 1979) koje je i danas nezaobilazna literatura pri proučavanju ove problematike.
74
S. Čače, 1979, 106.
72
73
66
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Strabonovu tekstu, koji spominje 50 delmatskih naselja (katoikiai), ali i gradove, poleis:
Salona, Promona, Ninija, te stari i novi Sinotij. Osim njih spominje i spaljene Andetrij i
Delminij koji je spaljen još 155. godine, a za koji naglašava i da je on megale polis. Te brojke
se, dakle, u osnovi podudaraju, a prema današnjim arheološkim nalazima i analizama kamena
međaša, natpisa iz rimskih vremena, te ostalim izvorima, saznajemo da su to ustvari općine od
kojih poznajemo tridesetak. No, veličina tih teritorija varirala je veličinom i snagom pa se ni
prilikom zajedničkih dogovora sigurno nije moglo raditi o konsenzusu svih okupljenih
općina. 75
O tome zajedničkom odlučivanju ili obliku delmatskog saveza doznajemo više iz
Apijanova opisa predaje Delmata 33. godine pr. Kr. nakon neuspjele obrane Setovije. Delmati
su prema Oktavijanovu zahtjevu trebali predati čak 700 mladića kao taoce, vratiti signa
oduzeta Gabiniju 15 godina ranije, te platiti danak koji nisu plaćali još od Cezarova doba.
Broj talaca koji je određena grupa ili zajednica davala Rimu bio je određen veličinom njihova
“vijeća“ ili predstavničkog tijela plemenske aristokracije. U tom bi se slučaju potvrdilo da je
delmatsko vijeće okupljalo velik broj članova i predstavnika. Iako ova usporedba nije najbolji
primjer, jer se uspoređuje broj talaca naroda i pojedinog grada ipak nam može poslužiti kao
prikaz odnosa veličina glavnih središta određenih naroda. Stanovništvo Metula nakon poraza
je predalo samo 50 talaca, a nakon poraza Segestike, Segestani su predali Oktavijanu 100
talaca. Dokaze o postojanju vijeća predstavnika delmatskog saveza opet nalazimo kod
Apijana i njegova opisa Oktavijanova pohoda. Delmati su sakupili gotovo 12.000 izabranih
vojnika i izabrali su Verzona da stane na čelo te vojske sa zadatkom da poduzme potrebne
mjere s danim mu ljudima da se zaustavi Oktavijan. On nije bio izabran za privremenog vođu
svih Delmata već za zapovjednika jednog dijela vojske što se vidi po činjenici da je naknadno
druga vojska neovisna o odlukama Verzona oformljena i predana pod zapovjedništvo Testima
koji je trebao osloboditi opkoljenu Promonu u kojoj se nalazio Verzon. Osim ovoga, dokaz
činjenici da je određena, stabilna institucija vlasti i nakon poraza kod Promone nastavila
funkcionirati i organizirati otpor, je i pokušaj postavljanja klopke kod Sinotija, te
organiziranje jake obrane Setovije. 76
Iz ovoga svega se mogu izvesti bitni zaključci o unutarnjem političkom uređenju
Delmata. Naime, moralo je postojati tijelo koje je koordiniralo okupljanjem vojske i
odlučivalo o zadaći te vojske. Postojanje Verzona i kasnije spominjanog Testima koji su
upravljali dijelom delmatskih snaga svjedoči o postojanju povlaštenoga aristokratskoga
vojnog sloja koji je imao pravo odlučivanja. I sama sila Delmata, a spominje se Verzonovih
12.000 odabranih vojnika koji su bili samo dio delmatskih snaga, morala je biti uistinu velika.
Koordinacija tako velikih snaga koje su očito djelovale planirano i organizirano se odupirale
naletima Oktavijana iziskivala je visoku razinu organiziranosti i veliko iskustvo vladajućeg
sloja. Ovo posljednje dovodi do novog zaključka o stupnju organiziranosti Delmata, jer, da bi
se tako veliku silu moglo okupiti i kontrolirati u uvjetima postojanja velikog broja delmatskih
općina i brojnih rodova potrebno je postojanje “saveznog vijeća“ i “savezne vojske“ koja se
okupljala iz svih općina, a kontrolirala od strane vijeća. Uz ovo vijeće je u slučaju rata s
Oktavijanom odabiralo i rukovodstvo koje je imao određen zadatak i ovlasti. To vijeće očito
ima neograničene ovlasti nad “vanjskim poslovima“ i obranom matičnog područja, a postoje i
indikacije o diplomatskim aktivnostima ovog tijela tijekom 46. god. pr. Kr. jer su prema
Apijanovim izvještajima oni poslali poslanstvo kako bi ponudili savezništvo i prijateljstvo
Rimu. Delmati su se na takav korak odlučili kako bi izbjegli Cezarovu osvetu za nanesene
75
76
S. Čače, 1979, 106-107.
S. Čače, 1979, 108-109.
67
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
gubitke, no neuspješno. Do dogovora nije došlo, a Vatinijev pokušaj da prikupi tribut kod
Delmata završio je sukobom u kojem je on osvojio 6 opida 45. godine. pr. Krista. No, nije
uspio pokoriti Delmate unatoč činjenici da su u Naroni pod Vatinijem bile tri legije. To
dokazuje da delmatske općine svakako nisu djelovale same već u savezu sa središnjom vlašću
koja je mogla organizirati saveznu vojsku koja se mogla oduprijeti takvoj sili te u kasnijim
sukobima poraziti senatora Bebija i iskoristiti Cezarovu smrt i potresenost Rima da istjeraju
Vatinija. 77
Još bi valjalo na kraju ovog poglavlja obratiti pozornost na 342 dekurije o kojima
govori Plinije Stariji. Iako mi još uvijek ne znamo točno značenje tog izraza, te dekurije bi
mogle odgovarati nekoj manjoj skupini poput bratstva, a ne vrsti zajednice koja se naziva
zadruga. 78 Sumirajući različita istraživanja vezana uz problem dekurija najkraćim rječnikom
mogli bismo ustanoviti da decuria, pa potom i centuria označavaju podgrupe na koje se
dijelio rod. 79 Dekurije su također mogle imati i posebno naselje na svome teritoriju. Misli se
da se jedna Strabonova katoikia mogla sastojati od pet ili šest takvih dekurija. Svaka je mogla
otprilike imati 150-200 ljudi, pa bi se prema tome moglo reći da je ukupan broj delmatskog
stanovništva u 1. st. po Kr. mogao brojati oko otprilike 60 tisuća. 80 Dakle, pri objašnjavanju i
rješavanju problema oko delmatskih općina mogli bismo usporediti jednu općinu sa skupinom
od 5-6 dekurija ili jednim naseljem kod Strabona. Međutim, na temelju međašnih natpisa
nađenih na prostorima koje su nastanjavali Onastini, Narestini i Pituntini teško bi bilo za
potvrditi kako su na tome prostoru bile samo tri dekurije, jer bi inače onih početnih 342
dekurije što ih Plinije spominje bilo teško rasporediti po cijelom delmatskom prostoru.
3. KULTURA
3.1 Delmatska nošnja
Kao što sam već prije napomenula, Delmati su bili stočarsko pleme, pa je zasigurno ta
vrsta poljoprivredne grane i ekonomije utjecala i na njihovu svakodnevnu nošnju. Od vune i
krzna ovaca pravila se odjeća, a od kože goveda obuća. 81 Pronalazak tkalačkih utega na
gradini kod sela Zidine, potvrda su postojanja i aktivnosti tkanja tkanina. Velike radionice
tkanina iz rimskog doba bile su smještene u Saloni, a kasnije u Splitu, što govori da je uz
domaću proizvodnju postojala i proizvodnja obrtničkih radionica koje su uglavnom radile za
potrebe stanovništva većih naselja. 82
O modnim navikama delmatskog stanovništva najbolje svjedoče sačuvani spomenici
nađeni na prostoru koji su obitavali. Tako je primjerice na prostoru Glamočkog polja nađeno
više kamenih spomenika na kojima su prikazana domaća božanstva obučena u domaću
nošnju. 83 Među prikazima posebno se ponavlja gologlavi muški lik obučen u kratku tuniku,
koje se najvjerojatnije uvlačila u hlače. 84 Ženska nošnja utjelovljena je u prikazu Dijane i
S. Čače, 1979, 110-111. Gabričević smatra da je je s druge strane delmatska snaga bila decentralizirana i
nejedinstvena.
78
B. Gabričević, 1953, 114.
79
A. Kurilić, 2008, 46.
80
B. Gabričević, 1953, 115.
81
M. Zaninović, 2007, 175.
82
M. Zaninović, 2007, 175.
83
M. Zaninović, 2007, 175.
84
Neki autori smatraju ih prikazom genii loci.
77
68
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Silvana (prikaz nađen u selu Opačić). Dijana je prikazana u tunici, a na glavi ima rubac ili veo
koji se pojavljuje i na reljefu Dijane i Silvana iz halapićkog Graca. 85 Dijani je kosa upletena u
pletenice, a na glavi ima rubac. Silvan je prikazan u kolu s tri nimfe (reljef iz Podgradine
Kamenske), koje su obučene u haljine ili suknje s jačim naborima, a na glavi također imaju
rubac. Na Glamočkom polju je nađen i reljef s prikazom ženskog poprsja koji prikazuje
vezom bogato ukrašenu haljinu.
I na prikazima nađenima na Livanjskom polju (Vašarovina i Suhač) prevladavaju
slični motivi. U Vašarovini je pronađen reljef žene u haljini s dugim rukavima i rubac preko
ramena. Kao glavni ukrasi prevladavaju široke trake s poluokruglim izrezima. 86 U prilog ovoj
temi i reljefima s Glamočkog polja služe i ostaci iz Suhače. Opet se radi o prikazu Dijane i
Silvana s tri nimfe. 87 Žene su opet obučene u haljine ukrašene s četiri vertikalne pruge. Na
gornjem dijelu se nalazi polukrug. Za razliku od nimfa, Dijana ima kraću haljinu i rubac na
glavi ukršen vezom. Međutim, nimfe imaju bogatije ukrašene haljine, a na donjem dijelu se
vide rese, što može upućivati na pregaču. 88 Slični prikazi ženske nošnje mogu se naći još na
reljefima s južne strane Dinare.
O muškoj nošnji postoje još svjedočanstva iz Garduna. Riječ je o prikazu dva
zarobljenika svezana lancima. Smatra se da bi ti zarobljenici mogli upućivati na pokorene
stanovnike Ilirika, možda upravo na Delmate. Lijevi zarobljenik je zaogrnut ogrtačem koji je
prikopčan fibulom latenskog tipa, a obuven je u mrežaste opanke. Na glavi nosi šiljastu
vunenu kapu. 89 Drugi zarobljenik također ima ogrtač na kojem je vidljiva fibula te pojasom
svezane hlače koje se prema stopalu sužavaju. Obuću mu čine opanci s remenjem. U sastav
domaće nošnje mogu se ubrojiti i poramenice, odnosno pojas od kože, konopca ili metala, koji
je visio na ramenu i služio je za pridržavanje plašta. 90 Trebamo također napomenuti da je bilo
i u ovoj sferi svakodnevnog života helenističkog utjecaja, prije svega u priobalnom području
gdje je klima blaža.
Naravno, vrlo je teško dati iscrpan opis i prikaz delmatske nošnje i sve se svodi na
nagađanja koja su proizašla iz ionako slabo sačuvanih reljefa.
3.2 Nakit Delmata
Osim odjeće, važan dio svakodnevnog života je i ukrašavanje nakitom. Osim čisto
estetske važnosti i uloge nakit je zasigurno imao i za cilj iskazati određene klasne važnosti,
odnosno pomagao je pri određivanju statusnog položaja određenog člana društva. Nije
rijetkost da su ostavljali i komade nakita u grobovima zajedno s pokojnikom. Kao što sam
ranije spomenula, delmatska je grupa svoj početak bilježila već pred kraj brončanog doba i
upravo o tome svjedoče komadi nakita, lučna fibula tipa Golinjevo na koje su se urezivali
jednostavni oblici zapadnobalkanskoga geometrijskog stila. Uz te najmlađe primjerke fibula
tipa Golinjevo, u 8. st., a trajući i u 7. st. pr. Kr. javljaju se i lučne fibule koje su ukrašene
gustim nizovima ukrašenih grančica. 91 Nosile su se i dvodjelne fibule s velikim ukrasnim
diskom. Tijekom 5. st. pr. Kr. ušle su u modu na istočnojadranskoj obali i srebrne fibule. Iako
M. Zaninović, 2007, 176.
M. Zaninović, 2007, 176.
87
M. Zaninović, 2007, 176.
88
M. Zaninović, 2007, 177.
89
M. Zaninović, 2007, 177.
90
M. Zaninović, 2007, 178.
91
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 321.
85
86
69
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
su uglavnom bile karakteristične za Liburne, nalazimo ih u manjoj mjeri i kod Delmata. 92
Radi se o tipu lučne fibule s duljom nožicom okrenutoj prema luku. Od sredine 4. st. pr. Kr.
zajedno sa širenjem helenističkog ukusa na područje istočnog Jadrana javljaju se i neki keltski
ranolatenski oblici. Pretpostavlja se da su oni stigli u srednju Dalmaciju preko balkanskog
zaleđa. 93 Iz predrimskog vremena postoje brojna nalazišta nakita, ali su ona rezultat slučajnog
pronalaska, a ne sustavnog istraživanja. Na području između sela Potočani i Zagoričani
nađene su ogrlice, spiralne narukvice, lučne fibule, ukosnice, dugmad u obliku tutulusa i
prstenje. Sav taj nakit dobiven je od bronce i datira iz starijega željeznog doba. 94 Također su
na gradini iznad sela Lipa nađeni brončani kolutić u obliku dječje narukvice i dva spiralna
prstena od bronce. 95 Na području Vrlike nađene su naočalaste fibule. Više primjeraka fibula
nađeno je i na Gradini u Danilu Gornjem. 96 Među ostalim nalazištima s područja Delmata
treba još nadodati brončane narukvice i ogrlice nađene na Balijinoj glavici te fibule kod
Primoštena. 97 Kod Delmata se vrlo rano očituje i korištenje zlata za izradu nakita.
Reljefi iz rimskog vremena potvrđuju da su nakit nosili i muškarci i žene. Međutim,
glavni problem kao i za nakit predrimskog doba je nesustavno prikupljanje, kao i nedovršena
klasifikacija i katalogizacija nađenih predmeta. S druge strane, što se tiče brončanog nakita
još ga se može lakše pronaći, ali je nakit od plemenitih metala češće nestao kroz stoljeća.
Treći problem vezan uz ovu vrstu građe je taj da ako se i pronađu primjeri nakita oni se često
izgube na putu do muzejskih ili drugih vrsta stručnih kolekcija. Govoreći općenito o ženskom
nakitu žene su se u rimsko doba ukrašavale sličnim nakitom kao i drugdje u rimskom svijetu:
fibulama, narukvicama, prstenjem, ogrlicama, ukrasnim iglama i slično. Takvi nalazi su nam
prije svega poznati s područja Duvna (poznate iskopine iz Karaule i Crkvine). 98 Prisutnost te
vrste nakita na tome području zapravo svjedoči o ukusu i ekonomskoj moći žene koja je
pripadala toj gradini. Kod Vidoša je pronađeno nekoliko fibula, od kojih četiri datiraju iz
„srednjeg carskog vremena“. 99 Prilikom istraživanja tumula na Cetini došlo je do spoznaje o
najčešće korištenom nakitu delmatskog stanovništva tog područja. Nakit je uglavnom
pronađen kao prilog u paljenim grobovima 1. i 2. st., a najviše takvog materijala potječe iz
velikog humka (br. 14) koji sadrži 47 takvih grobova. 100 U tim grobovima je pronađeno malo
materijalne ostavštine što nas navodi na zaključak da je stanovništvo u tome rimskom
razdoblju dosta osiromašilo. 101 Glavnina pronađenog nakita sastoji se od dvije vrste fibula,
onih manjih s oprugom koje predstavljaju latensku tradiciju. Drugu skupinu čine fibule na
"šarnir" (zglob). Uglavnom predstavljaju razne varijante tipa Aucissa. Fibule tipa Aucissa se
javljaju krajem 1. st. pr. Kr., a najveća upotreba im je zabilježena u vrijeme Flavijevaca. 102
Smatra se da su izrađivane u radionicama sjeverne Italije. Velik dio tih fibula pronađen je u
priobalnom području, a tu se prvenstveno ističe Salona što i ne iznenađuje previše ako
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 325.
S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, 1998, 325.
94
M. Zaninović, 2007, 180.
95
M. Zaninović, 2007, 180.
96
M. Zaninović, 2007, 181.
97
M. Zaninović, 2007, 181.
98
M. Zaninović, 2007, 182.
99
M. Zaninović, 2007, 182.
100
M. Zaninović, 2007, 182.
101
M. Zaninović, 2007, 182 .
102
I. Marović, 2006, 81.
92
93
70
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
uzmemo u obzir da je Salona u prvoj polovici 1. st. po Kr. najvažnije središte rimske
Dalmacije. 103 Na nekim od fibula nađeni su natpisi poput DVRNACO (v. Sl. 1). 104
Slika 1: Fibule tipa Aucissa s natpisom DVRNACO (preuzeto iz I. Marović, 2006, 88)
Za fibule tipa Aucissa, odnosno za njihove varijante koje su pronađene na prostoru
jadranskoga obalnog pojasa važno je reći da su upravo zbog prostora u kojem su bile raširene
nazvane jadransko-dalmatinskom varijantom Aucissa fibule. 105
Pektoral nađen u grobu 42 poznat je samo na delmatskom prostoru, pa se pretpostavlja
da on predstavlja specifičnost vezanu samo za Delamate. Po površini je ukrašen samo starim
motivom koncentričnih kružnica. U istom grobu je pronađeno nekoliko srebrenih, čunjastih
naušnica s polumjesečastim produžetkom, dvije fibule, jedna srebrna na oprugu, a druga tipa
Aucissa. 106 Grob je datiran u razdoblje 1. polovice 1. st. po Kr. Prema svim do sada poznatim
podacima možemo reći da Delmati nisu ništa manje bili upoznati ili da su manje koristili nakit
od ostatka stanovništva diljem Carstva. Razlike su naravno postojale, a one su opet bile
određene ekonomskim i društvenim statusom nekog kraja. Naravno i tu je miješanje starih
tradicija i novih ukusa neosporivo. Međutim, o udjelu domaćih radionica u proizvodnji nakita
teško je govoriti, jer to je još uvijek nepoznata materija. Jedino u prilog tome govori zasad
poznata fibula nađena u Saloni, za koju je sigurno da ju je u tamošnjoj radionici izradio
Delmata Messor što je vidljivo po natpisu Messor fecit utere felix. 107
3.3 Vjerovanja i kultovi Delmata
O vjerovanjima i kultovima vezanima kako za Delmate pa tako i ostale narode iz
njihova susjedstva malo je informacija koje bi dale potpunu sliku vjerskog života koji su
prakticirali. Još uvijek je to područje otvoreno za daljnja istraživanja. O njima malo govore i
antički pisci - gotovo ništa - pa se može reći da smo do današnjih spoznaja došli uglavnom na
temelju arheološke građe, prije svega pisanih ili figuralnih posvetnih spomenika. 108 Kod
Delmata je osobito štovan kult Silvana, kao vrhovnog božanstva. Štovanje ovog pastirskog
božanstva kod ovog izrazito stočarskog naroda potvrđuju i brojni reljefi sa Silvanovom
kultnom slikom nađeni na njihovom području. Štovanje, dakle, moglo bi se reći, nije bilo
vezano isključivo za religijske aspekte, već je ono bilo vezano za način života i oblik privrede
(lat. silva - šuma). Važnost šume, lov, uzgoj stoke, bavljenje raznim poljoprivrednim vrstama
sve je u konačnici bilo vezano uz ovaj kult koji se držao zaštitnikom svih tih aktivnosti, bilo
I. Marović, 2006, 81.
I. Marović, 2006, 88.
105
M. Zaninović, 2007, 183.
106
M. Zaninović, 2007, 183.
107
M. Zaninović, 2007, 182.
108
D. Rendić-Miočević, 1989, 461.
103
104
71
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
da se on pojavljuje u muškim (Silvanus) ili ženskim (Silvanae) osobama. 109 Kod ovog
božanstva prihvaćena je rimska interpretacija u vidu imena rimskog boga Silvana, ali je
zadržao stariju ikonografsku predstavu grčkog Aegipana. 110 Postoji klasifikacija prema kojoj
se Silvan prikazuje na reljefima u četiri oblika: sam, Silvan i nimfe, Silvan i druga božanstva
te Silvan s nimfama i drugim božanstvima. 111 Za ovaj kult značajno je da ga nisu štovali samo
Delmati u unutrašnjosti, nego je njegovo štovanje izraženo i u urbaniziranijim područjima i
među pripadnicima viših slojeva društva. Međutim, tu valja biti na oprezu i treba uzeti u obzir
i mogućnost da se tu radi i o italskom Silvanu. Naravno to se povezuje s procesom migracije
ljudi iz zaleđa i okolice u gradove, prije svega u Salonu 112 Kult Silvana uglavnom se obavljao
u prirodi, gdje su polagane njegove votivne slike i jednostavne are. 113 U najvećoj mjeri
sačuvani figuralni prikazi Silvana prikazani su u vidu kamenih reljefa. Većina kultnih slika
vezanih za Silvana s delmatskog područja podjeljena je u tri zone. 114 Najbrojniji su spomenici
s prostora Solina i njegove okolice. Na tim je spomenicima zabilježen najjači utjecaj stranih
predložaka. 115 U drugu skupinu spadaju spomenici s područja Sinja i Vrličkog kraja, a treću
zonu čini područje jugozapadne Bosne - Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko polje. Spomenici
koji dolaze s ovog posljednjeg područja sadrže najviše autohtonih elemenata. Vjerojatno je
način prikazivanja Silvanovog kulta bio dosta ovisan o geografskim, ekonomskim, ali i
kulturnim razlikama između primorskog pojasa i zadinarskih krajeva. 116 Prema tome,
možemo reći kako reljefni prikazi iz unutrašnjosti delmatskog prostora odišu pravim
tradicionalnim karakteristikama. Proces romanizacije teško je zahvaćao ta područja, a razlog
toga je vjerojatno prirodna planinska prepreka koja je dijelila primorje i unutrašnjost. Zbog
toga i klesari u unutrašnjosti, koji vjerojatno zbog pomanjkanja veza s rimskim svijetom nisu
izučili sve tajne tog zanata, rade reljefne kompozicije s karakteristikama ruralne provincijske
umjetnosti. 117 Nije rijetkost da ti domaći klesari pri izradama tih reljefnih prikaza ubacuju i
elemente domaćeg folklora (primjerice reljef iz Suhače na Livanjskom polju - prikaz Silvana,
Dijane i nimfa, potom reljef iz Opačića na Glamočkom polju posvećen Silvanu i Dijani). 118
Druga bitna razlika u načinu prikazivanja Silvana jest ta što je u primorskim reljefima uvijek
prikazan kao zreo muškarac s gustom bradom, dok u je unutrašnjosti uglavnom
okarakteriziran kao mladi golobradi satir. 119 No, bez obzira na spomenute razlike postoje i
određeni elementi koji su zajednički svim figuralnim prikazima spomenutog božanstva, pa ne
iznenađuje previše činjenica da je na temelju toga identificiran delmatski tip Silvana. 120 U
tome tipu Silvan je najčešće prikazan s kozjim nogama i kozjim rogovima. Kao dodaci su mu
pastirski štap koji nosi u ruci (pedum), potom pastirska svirala (syrinx), te pas, jare i drveće
koje mu je posvećeno. 121
D. Rendić-Miočević, 1979, 105.
M. Zaninović, 2007, 215.
111
D. Rendić-Miočević, 1989, 463.
112
M. Zaninović, 2007, 216.
113
M. Zaninović, 2007, 216.
114
A. Rendić-Miočević, 1974, 30.
115
A. Rendić-Miočević, 1974, 30.
116
A. Rendić-Miočević, 1974, 30.
117
A. Rendić-Miočević, 1974, 31.
118
A. Rendić-Miočević, 1974, 31.
119
A. Rendić-Miočević, 1974, 31.
120
A. Rendić-Miočević, 1974, 31.
121
A. Rendić-Miočević, 1974, 32.
109
110
72
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
Među spomenicima koji su posvećeni Silvanovom kultu spadaju i tri brončane
statuete. Jedna je nađena u Čitluku (Aequum). Prikazuje golog Silvana u stajaćem položaju.
Glava mu je zabačena naprijed i udesno kako bi se što više približio svojoj svirali. Tijelo mu
je izduženo s tim što sama muskulatura nije pretjerano naglašena. Kukovi i kozje noge
odijeljeni su mu od trbuha. Na glavi ima rogove. U lijevoj ruci drži pedum, a u desnoj mu je
siringa. 122 Ovakav klasičan prikaz Silvana uočljiv je još na reljefu iz Trogira, a srodan mu je i
prikaz nađen na Libovcu kod Kučina blizu Solina. 123
Druga brončana statueta s nepoznata nalazišta nalazi su u Arheološkom muzeju u
Splitu. Statueta je slabo očuvana. Određene srodnosti s ovom statuetom nalazimo i na
figuralnim prikazima Silvana iz primorskoga delmatskog teritorija. Velikim djelom na tim
figuralnim prikazima sa spomenutog prostora Silvan ima uzdignutu desnu ruku. Sličan prikaz
nađen je i na lokalitetu Gradac kod sela Halapić na Glamočkom polju. 124 Zanimljivo je da je
Silvan s uzdignutom desnicom u kojoj drži siringu nađen i na liburnskom teritoriju (reljef iz
Pridrage kod Novigrada). 125
Treći brončani kipić ne pripada u potpunosti tzv. delmatskom tipu, ali unatoč
određenim rezervama pripisuje se također Silvanu. 126 O mjestu pronalaska nema točnih
informacija, već postoji samo indicija da je nađen na području Crkvine u blizini Livna.
Statueta je oštećena i nedostaje joj dio desne ruke od lakta pa niže, potom atribut koji je
vjerojatno držao u ruci, te papci na nogama. Silvan je prikazan gol i u stajaćem položaju.
Tijelo mu je pomalo feminizirano, ramena su mu spuštena i uska, prsni koš poprilično
nerazvijen. Novost predstavlja izuzetno velik trbuh koji dominira prednjom stranom, što nije
bilo prikazano niti na jednom dosad pronađenom prikazu Silvana na ovom području.
Genitalije su dosta izražene, stražnjom stranom tijela dominiraju pleća te dlakavi svinuti rep
(s oba kraja vezan uz tijelo). 127 Atribut koji se nalazi u ruci, upućuje prema jednoj
pretpostavci da se radi o siringi, a prema drugoj pretpostavci ruka je bila oslonjena na bok
iznad desne noge. Na prikazu se primjećuje i jedan sitan detalj koji nije dovoljno obrađen, a
koji ide po sredini gornjeg dijela desne noge. Taj bi se detalj mogao definirati kao ostatak
jelenje kože (nebride) kao simbola vezana uz Dionizov kult, a koji se zna javiti i na kultnim
slikama Silvana i na delmatskom teritoriju. 128
Delmati su uz štovanje šumskog Silvana (Silvanus silvestris), poznavali i kult
domaćeg Silvana (Silvanus domesticus), koji je štovan kao Lar kućnog ognjišta i svega
popratnog. 129 U sklopu kulta Silvana javlja se i Silvan Messor (žetelac), 130 kod kojega je
siringa zamijenjena srpom. Potvrda Silvana žeteoca potječe s područja Ridera. 131 Izvan
delmatskog prostora pronađen je još reljef Silvana Mesora na području oko Nina, tj. prostoru
Liburna. Još se spominje uz Silvana nadimak Cor (na reljefu s područja Glamoča). 132 Na
temelju poznavanja delmatske onomastike došlo se do zaključka kako u tom nadimku nije
A. Rendić-Miočević, 1974, 33.
A. Rendić-Miočević, 1974, 34.
124
A. Rendić-Miočević, 1974, 37.
125
A. Rendić-Miočević, 1974, 36.
126
A. Rendić-Miočević, 1974, 37.
127
A. Rendić-Miočević, 1974, 37.
128
A. Rendić-Miočević, 1974, 38.
129
D. Rendić-Miočević, 1979, 113.
130
Patsch ga objašnjava samo kao daljnju specifikaciju Silvana, boga “župnog zemljišta, koje je nekad bilo šuma
(villa).
131
D. Rendić-Miočević, 1989, 474.
132
M. Zaninović, 2007, 218.
122
123
73
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
sadržan niti jedan oblik ili analogija uz koje bi se moglo povezati ime Cor, osim imena
Corragos (koje se, međutim, ubraja u makedonske antroponime), te toponimi Corrhagus i
Corinium, ali ta teza teško da bi se mogla uzeti kao valjano rješenje. 133 Značajna je pojava
epiteta Cor i na spomeniku uz Jupiterovo ime. Rendić taj epitet uspoređuje i dovodi u vezu s
onim iz Glamoča, te zaključuje da je ovo vrhovno domaće božanstvo bilo jednom
poistovjećeno s vrhovnim italskim bogom (Jupiter), a drugi put s italskim Silvanom, čija je
interpretacija na kraju prevagnula. 134
U sklopu Silvanove kultne zajednice kao jedna od glavnih pripadnica bila je Dijana. O
njezinu kultu svjedoče epigrafski i figuralni spomenici iz priobalja i unutrašnjosti. Jedan od
poznatijih njenih reljefa nalazi se u Arheološkom muzeju u Splitu. Na reljefu je prikazana
samostalno, bez ikakve pratnje. 135 Međutim, nije ju rijetkost naći i u pratnji vrhovnog
božanstva Silvana. Bitno je napomenuti da se ishodište njezina kulta nalazi u grčkoj
duhovnoj, ali i umjetničkoj tradiciji. 136 Potvrda tome jest i rano pojavljivanje Artemidina lika
na pojedinim primjercima grčkog, ali i domaćeg novca na našoj obali. Na području
Duvanjskog polja pronađeni su reljefi i žrtvenici koji prikazuju Dijanu kao Artemidu u
kratkom hitonu te s psom i košutom. 137 Prikaz Dijane s autohtonim obilježjima dosta je čest.
Na temelju literarnih izvora smatra se da je njen kult na našoj obali posebno ojačao nakon
Hadrijanove vladavine, tj. u doba antoninske dinastije. 138
Slika 2: Prikaz Dijane u lovu (preuzeto iz A. Rendić – Miočević, 2006, 136)
Često je pri identifikaciji određenoga njenog reljefa, na kojem je čak i prikazana u
osnovnom obliku, kao lovkinja (v. Sl. 2), teško bez valjane i potkrepljene argumentacije
objasniti je li riječ o klasičnoj ili o domaćoj kultnoj tradiciji. 139 Reljef iz Opačića na kojoj su
prikazane Dijana i dvije orantice rad je ruku domaćeg majstora. Ploča je nađena zajedno s još
jednom na kojoj su prikazani Silvan i Dijana. Ova druga također potječe iz domaće radionice,
D. Rendić-Miočević, 1989, 465.
D. Rendić-Miočević, 1989, 465.
135
A. Rendić-Miočević, 2006, 133.
136
A. Rendić-Miočević, 2006, 135.
137
M. Zaninović, 2007, 214.
138
A. Rendić–Miočević, 2006,135.
139
A. Rendić-Miočević, 2006, 135.
133
134
74
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
a uz obje je nađen Vespazijanov novac. 140 Za razliku od Silvana, kojemu su posvećeni brojni
epigrafski spomenici, Dijana se na njima ne javlja toliko često, tek nekoliko puta u području
gornje Cetine, jednom u Promoni te nekoliko puta u Saloni. Njeni epiteti su Augusta i
Silvestris. 141 Uz ova dva božanstva tu su i nimfe, međutim one su uglavnom na reljefima
javljaju kao pratnja ovim gore spomenutim božanstvima. Nimfe su posebno štovane kao
Silvestrae i Fontanae, a s obzirom na važnost vode u krškom kraju razumljivo je da je šumski
bog zaštitnik i nimfi izvora. 142
Prema potkrijepljenim tezama, moglo bi se reći da te tri božanske personifikacije Silvan, Dijana i nimfe - tvore svojevrsnu delmatsku trijadu. 143
4. ZAKLJUČAK
Delmati, kao što smo vidjeli, u pisane izvore ulaze tek oko 2. st. pr. Kr. i možda nikad
o njima ne bismo saznali ništa da ih povijest nije zabilježila zbog ratova protiv Rima. Njihov
zatvoreni život unutar zajednice omogućavao je razdoblje dugotrajne zaštićenosti unatoč
mnogobrojnim napadima izvana. Da se radi o dobro organiziranoj zajednici svjedoči njena
bogata kultura. Sve kreće od činjenice da su oni dominantno stočari, a to bitno utječe na
razumijevanje njihovih kultova i vjerovanja, kao i na oblikovanje njihova obitavališta.
Vjerovanja potom utječu na nošnju i na primjenu brojnih dekorativnih sadržaja.
Na otpor Delmata je svakako velik utjecaj imala i njihova kultura koja je nezaobilazni
element društvenog identiteta. Međutim, teško je s naše pozicije govoriti o stupnju
razvijenosti i samosvijesti delmatskog identiteta. Ono što sa sigurnošću možemo ustanoviti
jest činjenica da su se Delmati tijekom dugogodišnjih ratovanja pokazali kao respektabilan
protivnik kojeg u prvom trenu možda ni sama rimska vojska nije očekivala. Vjerojatno su i
pripadnici rimske vojske ostali iznenađeni kad su spoznali snagu te male zajednice. I kod
Rimljana su postojali uvijek prisutni stereotipi, kako će brzinom munje izbrisat postojanje tog
naroda. Rim je bio u poziciji iščekivanja sljedećeg razloga za napad. Nakon 160 godina
povremenih sukoba, u krvi i ognju ugušen je i posljednji otpor ponosnih Delmata, i naravno,
Rimljani su sebi otvorili put kako bi proširili svoje kulturne korjene. Naravno da su nosioci
romanizacije bili velikim djelom rimski vojnici koji su se utaborili u vojnim logorima. Za
očekivati je da je ona brže zahvaćala teritorij uz obalu, nego li područja u unutrašnjosti, pa
tako prve elemente romanizacije nalazimo pola stoljeća prije konačnog pokoravanja Delmata.
Time su Rimljani stvorili glavno uporište za daljnje ekonomsko i političko podvrgavanje
preostalog prostora. 144 Potom je došlo do izgradnje cesta, čiji su graditelji bili rimski vojnici
koji su svoje logore smjestili u samo poprište delmatskih nemira. Ističu se poznata VII. Legija
koja je bila smještena u Gardunu, a čuvala je prijelaze preko Cetine, i XI. u Burnumu koja je
čuvala one preko Krke. Osim samih legionara i pomoćnih vojnih postrojbi legiju je pratio
cijeli pokretni grad koji je bio sastavljen od raznih pripadnika koji su služili “moralnom“
uzdizanju vojnika. Tu se moglo pronaći i trgovaca, obrtnika, članova obitelji koje su pratile
svoje muževe i očeve diljem države. To je veliko mnoštvo ljudi svakako pridonosilo
ekonomskom i kulturnom širenju Rima. Ujedno se i za rimske veterane odvajaju plodne
M. Zaninović, 2007, 215.
M. Zaninović, 2007, 215.
142
M. Zaninović, 2007, 217.
143
M. Zaninović, 2007, 217.
144
M. Zaninović, 2007, 220.
140
141
75
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
površine koje im se darivaju. Na oduzetim teritorijima veterani podižu svoje posjede, naravno,
uz pomoć pokorenoga delmatskog naroda, pa sve više dolazi do uplitanja u život koji se
odvijao po starim domorodačkim tradicijama. Zacijelo se romanizacija odvijala i ženidbom s
domaćim stanovništvom, ili odlaskom delmatskog stanovništva u pomoćne jedinice rimske
vojske (auxilia) koja bi po odsluženom vojnom roku darovala veteranima prava rimskih
građanina. Naravno nikako se ne može izostaviti u procesu romanizacije osnivanje
municipija, kao i davanje rimskog građanskog prava na neki drugi način. Tako je stanovništvo
koje je naseljavalo obalno područje Dalmacije dobilo građansko pravo u ranom prvom
stoljeću nove ere. To potvrđuje i onomastički repertoar, u kojem je česta upotreba gentilnog
imena Iulius, koju će biti jako teško pronaći u unutrašnjosti. Međutim, još uvijek je bilo onih
Delmata koji nisu prekinuli veze s domorodačkom onomastičkom tradicijom, primjerice u
Saloni tako nailazimo na osobe koje se zovu Iulius Beuzas, Iulius Messor, Iulia Vendo, te
mnoga druga. Stanovništva iz unutrašnjosti, ono je uglavnom građansko pravo dobilo za
vrijeme Hadrijana što opet potvrđuju domorodački natpisi s njegovim gentilnim imenom
Aelius, npr. Aelius Varro. 145
I na kraju bi trebalo još reći nekoliko riječi vezano za literaturu koja obrađuje
problematiku Delmata. Uočljivo je kako baš antički pisci nisu pouzdani davaoci točnih
informacija. Možda još u obzir možemo uzeti podatke koji se odnose na ratovanje, ali što se
tiče problema društva i uređenja podaci su dosta siromašni i uz to još uvijek ih je teško
odgonetnuti. Međutim, događa se ponekad da neki suvremeni autori krivo interpretiraju
antička djela. Treba, osim toga, uzeti u obzir i to da su informacije antičkih pisaca pisane pod
utjecajem rimske dominacije, a na kraju, sjetimo se poznate uzrečice koja kaže kako povijest
uvijek pišu pobjednici. Noviji pisani izvori se uglavnom temelje na rezultatima arheoloških
istraživanja, koja su nažalost malobrojna, a dio ih je i nesustavno izvođen, ali i temeljena su
na slučajnim pronalascima.
Unatoč svemu, možemo upoznati Delmate, pa makar i samo u jednom ograničenom
opsegu. O njihovu kontinuitetu svjedoče brojni arheološki pronalasci koji potvrđuju na
postojanje delmatskog božanstva, upoznaju nas sa svakodnevicom delmatskog društva
prožeto različitim običajima.
5. LITERATURA
BILIĆ-DUJMUŠIĆ, S., 2004. – Siniša Bilić-Dujmušić, Oktavijanova kampanja protiv
Delmata 34. - 33. god. pr. Krista., dokt. disertacija (rukopis), Sveučilište u Zadru, Zadar
BOJANOVSKI, I., 1988. – Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo
ČAČE, S., 1979. – Slobodan Čače, Prilozi proučavanju naroda sjeverozapadnog Ilirika,
Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 18, Zadar
ČAČE, S., 1994. – 1995. – Slobodan Čače, 1995, Dalmatica Straboniana, Diadora 16 - 17,
Zadar, 101 - 128.
DIMITRIJEVIĆ, S. – TEŽAK-GREGL, T., - MAJNARIĆ-PANDŽIĆ, N., 1998. - S.
Dimitrijević - T. Težak-Gregl - N. Majnarić-Pandžić, Prapovijest, Zagreb
GABRIČEVIĆ, B., 1953. – Branimir Gabričević, Dvije ilirske općine na području Vrlike,
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 55, Split, 103 - 118.
KURILIĆ, A., 2008. – Anamarija Kurilić, Ususret Liburnima, Zadar
145
D. Rendić - Miočević, 1989, 699.
76
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
MAROVIĆ, I., 2006. – Ivan Marović, Aucissa fibule s natpisom u arheološkim muzejima u
Zagrebu, Zadru i Splitu, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 99, Split, 81 – 98.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, A., 1974. - Ante Rendić-Miočević, Tri brončane statue Silvana s
područja Dalmacije, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, 8, Zagreb, 29 - 42.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, A., 2006. - Ante Rendić-Miočević, Uz jedan neobjavljeni reljefni
prikaz Dijane iz cetinskog kraja, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 99, Split, 133 143.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1979. – Duje Rendić-Miočević, Neki ikonografski i onomastički
aspekti Silvanove “panonsko-iliričke” kultne zajednice, Vjesnik Arheološkog muzeja u
Zagrebu, 12 - 13, Zagreb, 105 - 124.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1989. - Duje Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Split
SUIĆ, M., 2003. – Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb
WILKES, J. J., 1969. – Johan J. Wilkes, Dalmatia, London
ZANINOVIĆ, M., 2007. – Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik
MAROVIĆ, I., 2006. – Ivan Marović, Aucissa fibule s natpisom u arheološkim muzejima u
Zagrebu, Zadru i Splitu, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 1, Split, 81 - 98
RENDIĆ-MIOČEVIĆ, A., 2006. – Ante Rendić-Miočević, Uz jedan neobjavljeni reljefni
prikaz Dijane iz cetinskog kraja, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 99, Split, 133 143.
Ivana Morić
University of Zadar
Department of History
The customs of Delmati
Abstract
The author touches on the culture and customs of Delmati with the aim of answering
the research question how much the culture made possible the political stability and power
manifested during the long-term conflicts with the Romans. The fact that a relatively small
community fought a mighty giant embodied in Rome and resisted for so long is actually what
fascinates the most. The Delmati livestock husbandry largely shaped the culture and beliefs
that set the framework within which they organized hill and hillfort life. Delmati society
developed within the walls of fortified settlements that exuded with their inherent
relationships. Delmats in the safety within the fort found time for art, culture, weaving
clothes, making jewelry and the like. Within the Delmati community the education of young
generations, who have preserved the tradition of Delmati independence, took place, their
lifestyle and the value of standards that must be respected. Delmats had developed spiritual
culture that fitted into the broader mosaic of the deities of the eastern Adriatic coast. That
their gods and the rituals dedicated to them were of great importance, witness also a large
number of archeological findings, reliefs with the deities depicted. These monuments almost
carry over their myths of gods and goddesses and the ubiquitous nymphs. However, they also
carry over something equally important. They give us an image of Delmatae men and women,
shown in the figure of deity because a Delmat could only by the image of himself create an
imaginary picture of his own divinity, dressing him in his most festive attire and giving him
77
Ivana Morić
Običaji Delmata
Rostra
the noblest role in Dalmatia while carving in the Dalmatian stone. Delmati are recorded in the
written sources only around the second century BC and we might have not found anything
about them if the history hadn’t recorded them because of the wars against the Rome. After
the final defeat of Delmati after the Pannonian-Delmati revolt in 9th year, the Romanization
began which was enforced with the marriage with the local population, or with Delmati
population joining the Roman army auxiliary units (Auxilia) which would grant their veterans
the rights of Roman citizenship after the completion of the military service. It is certainly
impossible to exclude the establishment of municipality in the process of Romanization, as
well as giving the Roman civil law in some other way.
78
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Andrea Jerkušić
Sveučilište u Zadru
KAROLINŠKI UTJECAJI U
RANOSREDNJOVJEKOVNOJ HRVATSKOJ U
SVJETLU ARHEOLOŠKIH NALAZA
Autorica se u radu dotiče franačkih odnosno karolinških utjecaja na hrvatsku
ranosrednjovjekovnu državu. Iako se utjecaji mogu različito uočavati, u radu se promatra
materijalna kultura franačke provenijencije, tj. radi se o nizu ratničkih i uporabnih predmeta,
zatim arhitektonskih zdanja pa do latinskih epigrafičkih natpisa. Autorica ističe značaj
franačkog utjecaja na formiranje života, svakodnevice i kulture hrvatske države što je dovelo
do uključenja navedene države u europska gibanja ranog srednjeg vijeka.
Ključne riječi: Karolinzi, arheologija, rani srednji vijek, srednjovjekovna Hrvatska
1. UVOD
U ovom radu bit će riječi o importu karolinških utjecaja u ranosrednjovjekovnu hrvatsku
kneževinu, te o posljedicama koje ti utjecaji ostavljaju na hrvatsku materijalnu baštinu.
Razdoblje kasnog 8. i velikog dijela 9. stoljeća, na koje se tema odnosi, odvija se u znaku
napretka. Posredstvom Bizanta i franačkog carstva, čije interesne sfere uključuju i istočnu
jadransku obalu, hrvatsko društvo ubrzano se razvija. Stvara se crkvena organizacija,
kneževina se uključuje u europska kulturna, gospodarska i politička zbivanja, a slijed tih
događaja svoj konačni rasplet ima u nastanku samostalne hrvatske države. Nakon osvrta na
povijesni okvir i misionarsko posredovanje u kulturnom, duhovnom i društvenom razvoju
ovih prostora, prikazat ću karolinške utjecaje u svjetlu arheoloških nalaza počevši od ratničkih
i uporabnih predmeta preko arhitektonskih zdanja do latinskih epigrafičkih natpisa. Zbog
ograničenosti prostora i širokog opusa različitih materijalnih ostataka, odabrala sam primjere
koje sam smatrala najreprezentativnijima i koji će najjasnije potkrijepiti sadržaj teksta.
2. POVIJESNE OKOLNOSTI U FRANAČKOJ I HRVATSKOJ
U RANOME SREDNJEM VIJEKU
Nakon smrti kralja Pipina Malog 768. godine po franačkim je običajima država podijeljena
između njegovih sinova pa na prijestolje stupaju Karlo i Karloman. Međutim, Karloman
ubrzo abdicira, odlazi u samostan i naposljetku umire pod nerazjašnjenim okolnostima, a
Karlo sam preuzima vlast. 1 Za njegove vladavine Franačka je dosegla vrhunac i zaposjela
teritorij od Sjevernog mora do Sredozemlja i od Pirineja do Panonije. U nastojanju da proširi
svoj teritorij, Karlo Veliki približava se i ovim prostorima. Taj proces započinje sukobom s
1
I. Goldstein, 1995, 140.
79
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Avarima. Naime, 748. godine Avari napadaju Karantaniju, a karantanski vojvoda Borut se za
pomoć obraća Bavarcima, koji su još 743. godine priznali vrhovništvo Franaka. Bavarci
tjeraju Avare iz srednje Štajerske i podvrgavaju Borutove Slovence franačkoj vlasti, a donja
Štajerska i Kranjska još uvijek su pod Avarima. Kršćanstvo, koje dolazi s franačkom vlašću,
nailazi na otpor kod poganskih Slovenaca, dok one koji su kršteni pomaže Bavarska, koja se
763. godine odcjepljuje od Franačke. Karlo Veliki ponovno podvrgava Bavarsku 788., a time
i Slovence, te ih predaje na upravu furlanskom markgrofu. Tim osvajanjima se franačka vlast
primiče granicama panonsko-hrvatske i dalmatinsko-hrvatske oblasti, tj. Avarskom kaganatu i
Bizantskom Carstvu. Iste godine bavarski vojvoda Tasilo diže ustanak protiv Karla te u
pomoć poziva Avare. U nastojanjima franačkog vladara da proširi svoju vlast do Dunava,
dakle do granica nekadašnjeg Rimskog Carstva, izbija rat s Avarskim kaganatom. Bojeći se
Karlove osvete, Avari šalju 790. godine u Worms poslanstvo kako bi mirnim putem riješili
pitanje granica, ali neuspješno – već 791. Karlo kreće na Avare, a posljedica toga bilo je
oslobođenje Kranjske i donje Štajerske te priklanjanje stanovitog slavenskog kneza
Vojnomira franačkoj strani. 2 Ovaj pohod je oslabio, ali nije uništio Kaganat. Godine 795.
Karlo koristi bunu među Avarima i šalje
furlanskog markgrofa Ericha da dovrši ono
što je već započeto, a ovaj ratovanje prepušta
prethodno spomenutom Vojnomiru. Na čelo
vojske 796. godine stupa Karlov sin, italski
kralj Pipin, te dopire do hringova u Panoniji i
tim ratom zauvijek nestaje avarska država, a
nekadašnja Panonija do Drave pripojena je
Bavarskoj, a time i franačkoj vlasti. Slom
avarske države utvrđuje franačku vlast nad
Slavenima u Karantaniji, a i nad Panonskim
Hrvatima 3 do Srijema, koji su stavljeni pod
nadzor furlanskog markgrofa iako su kneza
birali iz vlastitih redova. Krajem 8.stoljeća su
i pokršteni te podređeni akvilejskom
patrijarhu koji, kao i markgrof, stoluje u
Cividaleu.
Još 776. Karlo Veliki osvaja
Furlansku marku i time se primiče bizantskoj
Istri. Kako ni Karlo ni Carigrad nisu htjeli
sukobe, tadašnja bizantska carica Irena, koja vlada umjesto maloljetnog sina Konstantina VI,
želi postići mir njegovom ženidbom s Karlovom kćeri. Karlo pristaje, ali već 787. prisiljava
beneventansku kneževinu da mu se pokori i time raskida ugovor s Bizantom. Franci 788.
pobjeđuju bizantske čete u Kalabriji, a zatim ulaze i u Istru. Godine 797. pokoreni su i Hrvati.
U njihovu zemlju upada italski kralj Pipin, a prvi sukob bio je 799. kada su nedaleko Rijeke,
Prema I. Goldsteinu, Vojnomir je bio knez panonskih Hrvata, prvi knez s hrvatskog prostora čije se ime
očuvalo u izvorima te prethodnik Ljudevita Posavskog (I. Goldstein, 1995, 142.); F. Šišić ne smatra da je
Vojnomir bio slavenski knez i sumnja da uopće pripada slavenskoj povijesti (F. Šišić, 1925, 303.); prema N.
Klaić on je Slaven, ali se ne zna koji jer je na strani furlanskog markgrofa, a kako Hrvati tada još nisu priznavali
franačku vlast nego avarsku, vjerojatno nije panonsko-hrvatski knez (N. Klaić, 1975, 168.)
3
Drugačije mišljenje o stanovnicima Panonije iznosi H. Gračanin (H. Gračanin, 2011, 155-156.) smatrajući da
se ne radi o Hrvatima u to vrijeme u Panoniji.
2
80
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
kod liburnskog grada Tarsatike, Hrvati iz zasjede ubili furlanskog markgrofa Ericha. Njegov
nasljednik Kadaloh nastavlja osvajanje Hrvatske. Do sukoba između Karla i Bizanta dolazi
opet, pogotovo nakon što je Karlo 800. okrunjen za rimskog cara, što pogađa interese Bizanta
koji je do tada bio jedino carstvo. Carigrad čuva ideju o jedinstvenom carstvu na Zapadu iako
je to područje podijeljeno na više kraljevstava pa krunidba Karla Velikog remeti zamišljeni
red. 4 Kako se nekoć Dalmacija ubrajala među zemlje Zapadnog Carstva, Karlo ju je na
osnovu toga tražio za sebe. Čitava dalmatinsko-hrvatska oblast između mora, Raše, Vrbasa i
Cetine bila je 803. pod franačkom vlasti, a car je na saboru u Regensburgu daje pod nadzor
Kadalohu. Tako Hrvati priznaju vrhovnu franačku vlast i pod njom ostaju do 878. godine.
Kao i stanovnicima Panonije, Karlo i ovima dopušta biranje kneza iz vlastitih redova. Sada i u
Dalmaciji počinje krštenje Hrvata koje u prvom redu vrše misionari iz akvilejske patrijaršije.
U vrijeme prodora franačke vlasti na ove prostore bizantski car Nikefor, koji
nasljeđuje caricu Irenu, šalje Karlu poslanstvo za uspostavu mira, kojeg bi Karlo prihvatio
jedino pod uvjetom da mu pripadnu Istra i hrvatska kneževina, a Nikeforu Venecija te gradovi
Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, kao i otoci Krk, Rab, Cres i Lošinj. Nikefor nije htio
priznati Karlov carski naslov iako se 806. godine Franačkoj predaju Venecija i dalmatinski
gradovi i otoci. Ideja o podvrgavanju Francima činila se boljom od nastavka ratovanja pa
zadarski biskup Donat i carski namjesnik Pavao predvode diplomatsku misiju koja u
Carigradu pokušava pomiriti zaraćene strane, zastupajući pri tome interese zapadnoga cara.
Ipak, godine 807. u Jadran dolazi bizantsko brodovlje pod admiralom Niketom i zbog
nadmoći brodovlja brzo uspostavljaju vlast nad dalmatinskim gradovima. Međutim, misija je
očigledno imala uspjeha jer Zadar u znak mirenja od Nikefora dobiva moći Sv. Anastazije.
Donat i Pavao kasnije ponovno predvode diplomatsku misiju, ovog puta u Karlovoj
prijestolnici u Diedenhofenu te se zahvaljujući njima grad na neko vrijeme otvara i franačkim
utjecajima. 5
Zbog bizantske nadmoći na moru, ali i franačke snage na većem dijelu jadranskih
obala, rat je bilo nemoguće dobiti pa zaraćene strane pristupaju pregovorima. Bizantu je
trebao mir na Zapadu kako bi mogao nesmetano povesti rat protiv Bugara, a Karlo se nadao
da će mu Bizant konačno priznati carski naslov. 6 Kad umre italski kralj Pipin, carev glavni
vojskovođa, novi bizantski car Mihajlo I sklapa s Karlom mir u Aachenu 812. godine, čime se
Karlu priznaje carski naslov, iako ne kao zapadnorimskog cara, već samo kao cara Franaka,
dok se Bizant odriče hrvatske kneževine, zadržavši samo Veneciju i već spomenute gradove i
otoke. 7 Tako Bizant gubi dio teritorija kojim je gospodario još od cara Justinijana, tj. od 535.
godine, dok nekadašnje rimske kolonije na Jadranu, koje ostaju u bizantskim rukama,
zadržavaju svoj ager izvan kojega je teritorij hrvatske države.
4
I. Goldstein – B. Grgin, 2006, 118.
N. Budak, 1994, 15.
6
I. Goldstein, 1995, 146.
7
F. Šišić, 1925, 297-310; I. Goldstein – B. Grgin, 2006, 119.
5
81
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Padom avarske države i afirmacijom
Franaka kao novog čimbenika u političkim
odnosima Europe tog doba, hrvatski i romanski
svijet na Jadranu dolaze na političku scenu. Na
ovom prostoru Franci, kao i Bizant preko svojih
gradova na obali, bitno utječu na političko i
kulturno ustrojstvo hrvatske kneževine, te
misionarskim akcijama usmjerenim prema
vodećim rodovsko-plemenskim slojevima,
donose kršćanstvo. Te korjenite promjene
ostavljaju traga i u hrvatskoj arheološkoj
baštini.
3. FRANAČKI IZVORI
Od 8. stoljeća se u zapadnim izvorima
pojavljuje
spomen
hrvatskih
krajeva
zahvaljujući upravo širenju franačke vlasti nad
alpskim, panonskim i jadranskim Slavenima. S karolinškom renesansom u zapadnoj Europi se
pojavljuje analistika kao nova vrsta historiografije pa se događaji koji obilježavaju razvoj
franačke države bilježe novim medijem, a prate ih sami redovnici koji u to vrijeme žive na
dvorovima, u vladarevoj blizini.
Među različitim analističkim djelima nastalim u drugoj polovini 8. i u 9. stoljeću,
Annales regni Francorum su najvažnije djelo za sliku odnosa Hrvata s karolinškim
vladarima. 8 Ovaj spis sastoji se od nekoliko dijelova od kojih se prvi pripisuje Einhardu.
Upravo on, prateći zbivanja na rubu Panonskog bazena i na Jadranu, daje najopsežnije
podatke važne za hrvatsku povijest u posljednjim desetljećima 8. i prvim desetljećima 9.
stoljeća. Ovo je posebno važno za franačko-bizantski rat na Jadranu do 812. godine jer se ne
ograničava samo na franačku politiku, nego i na bizantsko nastojanje da vrati svoju
provinciju.
Einhard piše franačke anale u vrijeme ustanka Ljudevita Posavskog pa se ta borba
može pratiti, iako se od njega ne može očekivati objektivnost. Daje i podatke o tadašnjoj
politici hrvatskih knezova, pogotovo Borne, pa se vidi slika odnosa između dvije kneževine.9
Naime, nakon što Karla Velikog na franačkom prijestolju zamjenjuje njegov sin Ludovik
Pobožni, po cijeloj državi uzimaju maha neredi, pa tako i furlanski markgrof Kadaloh svojim
okrutnim postupanjem s panonskim Slavenima izazove njihovog kneza Ljudevita na pobunu.
Annales regni Francorum navode podatak da Ljudevit caru Ludoviku Pobožnom šalje
izaslanike kako bi se mirnim putem razriješili sporovi. Međutim, kako car nije prihvatio
njegove uvjete knez, znajući da je sam preslab za tako veliki pothvat, u pomoć poziva okolne
Slavene, Bornine Hrvate i Timočane. 10 Knez Borna suzdržava se od saveza s njim i ostaje
8
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 353.
N. Klaić, 1975, 43-45.
10
Et Liudewitus superbia elatus legatos quasi pacem petendo ad imperatorem misit, conditiones quasdam
proponens, ad quarum concessionem ea, quae iuberentur, se fecturum pollicebatur. Quas cum imperator non
reciperet aliasque ei per suos legatos proponeret, permanendum sibi in inchoata perfidia velut optimum iudicans
missis circumquaque legatis vicinas iuxta se gentes ad bellum sollicitare curavit. (Hrvati i Karolinzi, sv.2, 2000,
259.)
9
82
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
vjeran caru. Aachenskim mirom bile su sređene političke prilike na istoku Jadrana do ušća
Cetine, ali je još ostalo nesuglasica oko zemljišnog posjeda između dalmatinskih gradova i
hrvatske kneževine. Bizant šalje svoje poslanike na carev dvor, ali izgleda da franački dvor
nije htio u potpunosti prihvatiti zahtjeve dalmatinskih Romana, nego se više priklanjao
zahtjevima Hrvata pa se rješavanjem pitanja zemljišnog posjeda dalmatinski građani moraju
zadovoljiti manjim od onoga što su tražili. Vjerojatno u tome leži razlog Borninog držanja u
sukobu između franačkog carstva i njegovog panonskog susjeda Ljudevita. 11 Izvor navodi da
je na Ljudevita u Panoniju poslana vojska kojoj je neuspješno pokušavao pružiti otpor.
Kadaloha nakon smrti nasljeđuje Baldrik koji s vojskom kreće u Karantaniju i poražava
Ljudevita u bitci na Dravi. 12 Nakon toga Ljudevit bježi prema Dalmaciji gdje ga je ugostio
Bornin ujak Ljudemisl, a potom ga na prijevaru ubio. 13
Iz anala su u velikoj mjeri izvedeni i životopisi vladara kao druga najvažnija kategorija
historiografskih radova. Einhardova Vita Karoli Magni predočava koliko su značenje na
carskom dvoru imali ratovi protiv Avara, koje pisac proglašava drugim najvažnijim carevim
pohodom, poslije ratova protiv Sasa, 14 a za naše prostore je bitno utoliko što se spominje i
Ljudevit Posavski.
Osim gore navedenog, treba spomenuti i
literaturu vezanu za vjerska, crkvena i druga pitanja.
Tako dolazi benediktinac Gottschalk, koji zbog
nauke o predestinaciji bježi po čitavoj Europi pa se
tako sklanja i na dvor kneza Trpimira i ujedno piše o
njegovom ratovanju s bizantskim gradovima. 15
Franački izvori iz prvih desetljeća 9. stoljeća
pružaju uvid u političku razbijenost slavenskog
svijeta u Panoniji i na Balkanu, gdje Franci nastoje
spriječiti formiranje velikih političkih cjelina koje
ugrožavaju njihovu vlast.
4. MISIONARSKA DJELATNOST U NOVOOSVOJENIM
KRAJEVIMA
Kako bi se bolje razumjeli karolinška prisutnost u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, prvo treba
spomenuti misionare i njihov doprinos u ovim krajevima jer su oni ti koji prvi otvaraju put
uplivu zapadnjačkih, odnosno franačkih utjecaja. 16
F. Šišić, 1925, 310-313.
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 259
13
I. Goldstein, 1995, 167-169.
14
Maximum omnium quae ab illo gesta sunt bellorum praeter Saxonicum huic bello successit, illud videlicet
quod contra Avares sive Hunos susceptum est. (Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 288.)
15
N. Klaić, 1975, 45-46.
16
Pitanje pokrštavanja, odnosno vremena i središta iz kojeg se provodi, još nije našlo jedinstven odgovor. Osim
franačkih misionara, čijim posredstvom kršćanstvo u Hrvatskoj sigurno brže napreduje, izvori poput Tome
Arhiđakona ili De administrando imperio Konstantina VII Porfirogeneta navode druge nositelje kršćanskog
nauka iz različitih vjerskih središta. Historia Salonitana spominje stanovitog Ivana Ravenjanina kojega u 7.
stoljeću papa iz Rima šalje da u Dalmaciji i Hrvatskoj uči narod kršćanstvu. De administrando imperio stvara još
veći problem s tri različite priče: prema glavi 29, Slaveni s ovih prostora pokršteni su za cara Bazilija nakon što
11
12
83
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Širenje vlasti franačkog vladara tijekom druge polovine 8. i na početku 9. stoljeća
popraćeno je širenjem kršćanstva u dotad poganskim krajevima, tj. prilagodbom već postojeće
crkvene organizacije franačkim standardima i normama. Premoć Karolinga određuje smjer
djelovanja Crkve na duhovni život hrvatske
kneževine do druge polovine 9. stoljeća, a jedan
od prvih Karlovih poteza nakon osvajanja
hrvatskih krajeva bila je njihova podjela između
crkvenih središta u Salzburgu i Akvileji kako bi
stvorili bolje uvjete za misionarsko djelovanje.17
Nova vjera povlači za sobom korjenite promjene
u kulturnom i društvenom pogledu, a ostavlja trag
i
u
materijalnoj
kulturi,
počevši
od
novoizgrađenih i obnovljenih sakralnih objekata
preko epigrafičkih spomenika do izuzetno
vrijednih predmeta karolinške provenijencije.
U institucionalnom smislu, briga za
širenje kršćanstva pripadala je akvilejskom patrijarhu, a o evangelizaciji koju su provodili
misionari svjedoče natpisi đakona Gumperta na nadvratnicima crkvenog kompleksa Sv. Marte
u Bijaćima. Crkvena jurisdikcija patrijarha obuhvaćala je područje koje je u upravnom
pogledu bilo povjereno furlanskom markgrofu. To se odnosi na područje od Jadrana do
Drave, dok je za područje sjeverno od toga bio nadležan salzburški nadbiskup.
Misionarsku djelatnost i sve ono što ona nosi sa sobom preuzimaju benediktinski
redovnici, koji su kroz cijelo 9. stoljeće prisutni u tadašnjoj hrvatskoj kneževini, kao i drugdje
gdje se osjetila vlast franačkog vladara. Benediktinci čine važan faktor u crkvenoj povijesti i
kulturi ranosrednjovjekovne Hrvatske, uspostavljajući veze s civilizacijskim krugom
zapadnog kršćanstva. Upravo su oni prvi vjesnici nove vjere, a zbog nepostojanja jačih
utjecaja drugih redovničkih zajednica, dominantna uloga benediktinaca u Hrvatskoj dolazi do
izražaja na mnogim područjima života u to doba. Prihvaćaju ih vladajući slojevi u Hrvatskoj
te njihovim posredstvom šire politički utjecaj među Hrvatima, a sve do pojave prosjačkih
redova franjevaca i dominikanaca u 13. stoljeću benediktinci su bili nositelji europske, pa
time i ranosrednjovjekovne hrvatske kulture i pismenosti. 18
Prvo područje na koje misionari stupaju bila je Istra, pripojena Franačkoj još 788.
godine. U Istri nailaze na već dobro ukorijenjenu crkvenu organizaciju, uređenu prema
bizantskim shvaćanjima. Podvrgavaju je potom franačkom autoritetu, a samostanima je
namijenjena uloga žarišta misionarskog djelovanja od trenutka kada bi njihovo istočno
pogansko susjedstvo bilo konačno podvrgnuto carskoj vlasti, odnosno vlasti Karla Velikog. 19
Širenjem Evanđelja misionari zapravo šire potpuno novu kulturnu svijest. Počevši od
širenja pismenosti i novog jezika, tj. latinskog, na kojem se odvijaju obredi nove vjere,
kršćanstvo donosi i organizaciju vjernika po franačkom modelu, koja postaje sastavnim
dijelom društvenog ustroja. Naime, logičan korak u procesu pokrštavanja bila je izgradnja
mu šalju poslanstvo s molbom da kao i prije budu podložni Bizantu. Glava 30. kaže da su Hrvati u Dalmaciji,
nakon što su se oslobodili franačke vlasti, od Rima zatražili krštenje te su im poslani biskupi koji su ih pokrstili
za njihova vladara Porina. Na kraju, car Heraklije, prema glavi 31, iz Rima dovodi svećenike i pokrštava Hrvate
kojima tada vlada Porga. (F. Šanjek, 1988, 54-57.; N. Klaić, 1975, 84-85).
17
I. Goldstein, 1995, 229.
18
V. Delonga, 1996, 296-298.
19
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 97-99.
84
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
novih odnosno popravak zapuštenih sakralnih objekata. Glavnu ulogu u tome imaju vladari
novoorganiziranih kneževina, a postupno im se pridružuju i pripadnici vladajuće elite. Prve
crkve grade se na velikaškim i vladarskim posjedima članova, a vlasnik zemlje na kojoj se
podiže sakralni objekt postaje time i vlasnikom crkve i svega što joj pripada. Njemu, kao i
pripadnicima njegove rodbinske zajednice, pripada i poseban prostor unutar samog sakralnog
objekta, na uzdignutome dijelu zapadnog pročelja, zvan westwerk, dok je ostatak prostora
podijeljen na dio predviđen za vjernike i dio za svećenika koji obavlja obred. Primjer za takav
slijed događaja daje crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine, koju podiže u drugoj polovini 9. stoljeća
župan Gostiha, „gospodar“ dotičnog područja i vjerojatno inicijator cijelog posla. 20
Sukladno tome, u početku benediktinci djeluju pod kneževom zaštitom nalazeći
pribježište na njegovim posjedima. Logično je dakle da su prvi koji primaju novu vjeru
upravo vladari i vladajuća elita. Kako bi se proces ubrzao, a i kako bi misionarima stvorio
pogodnije uvjete za djelovanje, knez Trpimir podiže prve samostane u svojoj zemlji. 21 „Za
spas svoje duše“, nakon savjetovanja sa svojim županima podiže pisanim dokumentom i
arheološkim nalazima posvjedočen samostan u Rižinicama, nedaleko svog kliškog dvora, a u
njega poziva benediktince iz čuvenog Monte Cassina čiji je osnivač sam Sv. Benedikt. 22
Još je značajan i samostan u Ninu, gradu u kojem vladar često rezidira. Nin je snažno
središte franačkog misionarstva, posvjedočenog i materijalnim ostacima i kultom tipično
franačkih svetaca. Naime, kristijanizacija koja stiže sa Zapada donosi nove svece i svetice –
Sv. Ambroza, milanskog biskupa 4. stoljeća, Sv. Asela i Sv. Marcelu, zatim Sv. Martu koja u
Bijaćima vjerojatno zamjenjuje ranijeg starokršćanskog Sv. Ivana, te Sv. Martina nad čijim su
se relikvijama zaklinjali franački podanici na vjernost. Ti sveci postaju titulari i zaštitnici
novih crkava i sastavni dio hagiografije u hrvatskoj Crkvi. Najbolji primjer sinteze
tradicionalno kršćanskog i novog, franačkog svetačkog zbora daje zapis na arhitravu crkve u
Otresu kod Bribira, sastavljen u čast šestorice svetaca – Sv. Petra, Sv. Marije, Sv. Jurja, Sv.
Stjepana, Sv. Martina, Sv. Krševana te Sv. Križa kao simbola kršćanstva. 23
Dakle, uz potporu kneza misionari rade na uspostavljanju prvih benediktinskih
monaških zajednica na hrvatskom tlu, koje će u drugoj polovini 9. stoljeća izrasti u vodeće
samostane u kneževini, kao što je Sv. Ambroz u Ninu, ili će pak kasnije prerasti u utjecajne
kraljevske opatije, poput Sv. Bartolomeja na Kapitulu kod Knina. 24
Sva djelatnost franačkih misionara potvrđena je ne samo ostacima arhitektonske
baštine, već i vrijednim nalazima liturgijskih predmeta poteklih iz karolinških radionica –
unikatna kadionica pronađena kod izvora Cetine te dva relikvijara iz Nina. Cetinska kadionica
je po svojim morfološkim osobinama bila smatrana jedinstvenim primjerkom ranog franačkog
liturgijskog pribora, sve dok jedna vrlo slična kadionica nije pronađena u Sloveniji, blizu
Kranja. Stoga postoji mogućnost da je takav tip kadionice, bez perforiranog poklopca, bio
češće u uporabi u karolinško vrijeme, što potvrđuju i njeni prikazi na tadašnjim reljefnim
bjelokosnim pločicama i u iluminiranim rukopisima. Relikvijar iz Nina, točnije relikvijar Sv.
Asela, s kraja 8. stoljeća, načinjen je u obliku burse ili torbice, što je uobičajeno za karolinško
vrijeme. Tumači se da su relikvijari tog tipa zapravo korišteni uz prijenosne oltare predviđene
za bogoslužje na improviziranim prostorima, što dodatno potkrjepljuje pretpostavku da je ovaj
isti na prostor Hrvatske došao posredstvom misionara. Danas se čuva u riznici župne crkve u
20
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 102.
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 101-102.
22
F. Šišić, 1925, 331-332.
23
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 241.
24
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 239.
21
85
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Ninu, zajedno s još jednim relikvijarom u obliku škrinjice, koji također pripada
ranokarolinškom vremenu, iako u njemu nema svetačkih moći. 25
Svoj doprinos daju i latinski epigrafički spomenici s početka 9. stoljeća, kao svjedočanstva o
misijskim akcijama koje su pokrenute prema hrvatskom prostoru, ali o kojima će više riječi
biti kasnije.
Dolaskom na teritorij hrvatske kneževine, misije pokušavaju uspostaviti kršćanski red
te obnoviti pismo i latinitet koji su tu postojali u antici. Šire učenost te opismenjuju kneževe,
župane i dvorske službenike. Novim dogmatskim, ali i kulturnim temeljem, kojeg su
djelovanjem postavili benediktinski redovnici, završava prvo misionarsko razdoblje među
Hrvatima u kneževini. Lokalna crkva postupno poprima vlastito ustrojstvo, a vjerojatno se za
vrijeme Trpimira, oko 860, stvara i hrvatska biskupija u Ninu. Rušenjem jedinstva
karolinškog carstva postupno se smanjuje i utjecaj akvilejske patrijaršije, a krajem 9. stoljeća
jača utjecaj papinskog Rima. 26 Ipak, korjenite promjene dolaze na ove prostore prvenstveno
zahvaljujući misionarskom djelovanju, čime je Hrvatska trajno zauzela mjesto u zapadnom
kulturnom krugu.
5. KAROLINŠKI UTJECAJI U RANOSREDNJOVJEKOVNOJ
HRVATSKOJ U SVJETLU ARHEOLOŠKIH NALAZA
Prvi kontakti s Francima tijekom druge polovine 8. stoljeća donose promjene u prilično
ujednačenu materijalnu kulturu Dalmacije, pronađenu u grobovima 7. i velikog dijela 8.
stoljeća. U toj podlozi mogući su utjecaji kulturnih elemenata starosjedilačkog ilirskog,
donekle romaniziranog stanovništva, a prema dosadašnjim istraživanjima najizrazitije se
očituje kasnoantička baština u pogledu kulturnog kontinuiteta u oblicima nakita i u grobnoj
arhitekturi. 27 Na temelju skromne, ali ipak vrijedne baštine iz karolinškog doba, pretpostavlja
se da su te kontakte prvi ostvarili misionari, o kojima je već bilo riječi, a vjerojatno nedugo
nakon njih trgovci i vojni izaslanici donose izuzetno vrijedne uporabne predmete karolinške
umjetnosti i obrta.
25
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 110-111.
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 240.
27
D. Jelovina, 1976, 80.
26
86
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Takav je jedinstveni primjerak obostrano ukrašenog pojasnog jezičca pronađen unutar
vojnog objekta u Gornjim Vrbljanima nad izvorom rijeke Sane te bogato ukrašena pojasna
garnitura iz utvrde Mogorjelo. Ta dva predmeta su jedini primjeri karolinškog razdoblja u
Hrvatskoj koji jasno pokazuju stil otočke umjetnosti na kontinentu. 28 Pojasna garnitura iz
Mogorjela nesumnjivo pripada ranokarolinškom kulturnom krugu i jedna je od
najkvalitetnijih metalnih izrađevina svjetovnog karaktera, a izrada životinjskih motiva slična
je onima na znamenitom Tassilovom kaležu. Vjerojatno je na ove prostore dospjela iz Italije,
s mogućim radioničkim ishodištem u alpskom prostoru u drugoj polovini 8. stoljeća, i to
franačkim posredstvom nakon sloma langobardskog kraljevstva i formiranja Furlanske marke.
Oblik pojasnog jezičca iz Gornjih Vrbljana uobičajen je za karolinško vrijeme, a osim biljnim
i geometrijskim ornamentima, ukrašen je i otočkim životinjskim stilom kontinentalnih
obilježja. Ukupno sadrži pet kompozicija životinjskog ornamenta koji pokazuju srodnost s
onima na garnituri iz Mogorjela, a za ovaj nalaz mogu vrijediti iste pretpostavke o podrijetlu,
radioničkom ishodištu i datiranju kao i za prethodni. Osim toga, natpis liturgijskog sadržaja na
jezičcu, bolje rečeno klicanje Sv. Trojstvu i svevišnjem Bogu, upravo je uobičajeno za
europsko kršćanstvo u karolinškom
razdoblju.
Jezičac iz Gornjih Vrbljana i
pojasna garnitura iz Mogorjela,
ukrašeni otočkim životinjskim stilom
kontinentalnih karakteristika, dokaz
su ranog karolinškog utjecaja u ovim
krajevima. Drugi luksuzni primjerci
karolinške ratničke opreme i oružja
tadašnje Hrvatske ne pokazuju
ovakve
karakteristike,
iako
brojnošću ukazuju na češće i čvršće
veze s Franačkom Karla Velikog.
Najbrojniju i najznačajniju
ostavštinu karolinškog razdoblja u
ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj čini
ratnička oprema, nastala krajem 8. i
u prvim desetljećima 9. stoljeća,
pronađena uglavnom u grobovima. Grobni inventar se mogao sastojati od mača karolinškog
obilježja s garniturom, ostruga karolinškog tipološkog oblika, uglavnom s pripadajućom
garniturom, potom koplja s krilcima, noževa, posuda od gline, rijetko od stakla i bakra,
okovanih drvenih vjedrica, ponekad željeznih kresiva itd. Ovakvi grobni prilozi objašnjavaju
se kultnom tradicijom poganskih običaja, usprkos procesu kristijanizacije vladajućeg sloja,
obilježenim importom karolinškog oružja i ostruga. 29 Na prostoru od jadranske obale do Save
te od Istre do Bokokotorskog zaljeva materijal je pronađen na oko četrdeset položaja bilo kao
grobni inventar ili kao slučajni nalaz. Teritorijalni raspored tih položaja poštuje određene
zakonitosti iako one u potpunosti nedostaju na području Istre, za koju se pouzdano zna da je u
Irska umjetnost ili novokeltska umjetnost kršćanskog ranog srednjeg vijeka, karakteristična po izbjegavanju
imitacije realnih oblika i otklanjanju prevlasti geometrijskih figura. Razvija vlastitu metodu definiranja
ornamenta, koji predstavlja glavni likovni motiv i kojemu se često pridaju magično i apotropejsko značenje.
(Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, 1959 – 1966, 5 – 8.)
29
Z. Vinski, 1984, 188.
28
87
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
to vrijeme bila pod Furlanskom markom, a time i karolinškim carstvom. Ovakvog inventara
nema ni u užem obalnom pojasu, dok je najveća i najznačajnija skupina ovih predmeta nađena
u kopnenom dijelu srednje Dalmacije, na kninsko-cetinskom području. Dublje u unutrašnjosti
predmeti ranokarolinškog obilježja su malobrojni i sporadično su dosegli područje središnje
Like te izvorišta rijeka Sane i Vrbasa.
U sjevernoj Dalmaciji je uočljivo da su nalazi
položeni duž antičke i srednjovjekovne ceste, koju izvori
kasnije nazivaju via magna. Kako se raspored karolinških
nalaza poklapa s pružanjem magistralnih rimskih cesta,
vjerojatno su te glavne prometnice bile u uporabi i u
ranom srednjem vijeku. To potvrđuju i rjeđi nalazi dublje
u unutrašnjosti. Oni ocrtavaju i smjerove kretanja ranog
srednjeg vijeka, koji su povezivali panonski i primorski
dio tadašnje Hrvatske.
Najveći broj nalaza koncentriran je u kninskoj
okolici, što znači da je tada na tom području bilo sjedište
vlasti. Kninsko područje je zemljopisno središte cijelog
prostora i važno čvorište prometnica, a pretpostavka da su upravo stare ceste razlog ovakvog
prostornog razmještaja karolinških nalaza upućuje i na to da je vjerojatno vladarski i njemu
pripadajući vojnički sloj, obilježen karolinškim oružjem i opremom, nadzirao najprometniji
dio zemlje.
Za velik broj predmeta uopće nema podataka o okolnostima nalaza jer se radi o
starijim, slučajnim otkrićima. Oni predmeti o kojima postoji nešto podataka ili su pak nađeni
u novije vrijeme, u pravilu potječu ili iz naselja ili iz grobova.
5.1.Oružje i ratnička oprema
U grobovima ranosrednjovjekovne Hrvatske čest nalaz karolinške provenijencije je oružje.
Dolaskom na današnje tlo, Hrvati tijekom 7. i 8. stoljeća održavaju kontakt sa susjedima pa
tako obogaćuju i svoju ratnu opremu, pogotovo nakon sloma avarske moći u Podunavlju i
stvaranja prve hrvatske kneževine u jadranskom zaleđu, kada opremu ratnika uglavnom čini
oružje karolinškog tipa. Pri tome treba naglasiti da su bojni noževi toliko rijetki da su danas
poznata samo dva primjerka – jedan s nepoznatog nalazišta u okolici Knina i drugi s lokaliteta
Biskupija – Crkvina. Možda se to treba tumačiti kao naoružanje koje u rani srednji vijek
prenosi domorodačko stanovništvo, a izgleda i da je takav tip noževa bio u uporabi i u
kasnoantičkom razdoblju. 30
30
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 125.
88
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
5.1.1. Mačevi
U početku je mač kod starih Hrvata bio nepoznat, ali posredstvom
Franaka postaje početkom 9. stoljeća vrlo omiljeno oružje. Dugački
dvosjekli mačevi ili spate su najčešća importirana vrsta karolinškog
oružja u Hrvatsku. Karakteristični su za bogate muške grobove u
horizontu s poganskim načinom pokapanja. Njihova koncentracija je
uočljiva u središnjem dijelu hrvatske kneževine, dakle u okolici Knina i
u porječjima gornjih tokova Cetine i Krke, gdje ih je dosad otkriveno
ukupno šesnaest. Koristeći nomenklaturu J. Petersena, koja je i danas
uvriježena u europskoj znanosti, moguće je raspoznati tri različita tipa:
tip H, iznimno mačeve tipa 1 i prijelazni tip K-O te tip K koji čini
većinu na hrvatskim prostorima. 31 Ovi posljednji produkt su
zapadnofranačkih carskih oružarnica koje opskrbljuju glavninu karolinške vojske i koje su
uglavnom djelovale u Porajnju krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Sigurno su iz Porajnja
importirani preko alpskih prijevoja, prvo na podravsko tlo, a potom u dalmatinsko zaleđe
neposredno nakon 800. godine do druge polovine 9. stoljeća. 32 Karakterizira ih jabučica s pet
do sedam režnjeva odijeljenih žljebovima ispunjenih tauširanom srebrnom žicom, a na ovim
prostorima nađeno ih je ukupno devet; na Crkvini u Biskupiji, na Vukovića mostu u
Koljanima, Rešetarici u Podgradini, na položaju Guginih kuća u Kninskom Polju te Poletnice
u Zadvarju, od kojih bi se onaj s Vukovića mosta mogao svrstati u prijelazni tip K-O.
Iako se mačevi tipa K najčešće javljaju na likovnim prikazima ovog razdoblja,
učestali su samo u Hrvatskoj i Norveškoj. Norveški su primjerci, međutim, nešto mlađeg
postanka i smatraju se lokalnim izrađevinama vikinških radionica po karolinškom uzoru. 33
Uglavnom se kao razlog ovome navodi pretpostavka da je veći broj ovih mačeva, nakon
uspješno provedenih franačkih misija među Hrvatima, poklonjen njihovim velikašima, tj. da
je upravo taj tip mača najčešći predmet trgovine franačkih trgovaca ili putujućih oružara.
Treba spomenuti i pretpostavku da je mač tipa K zapravo službeno oružje karolinških vojnika
te da su ih nosili i Hrvati koji su protiv Avara ratovali na strani Franaka. U četiri su slučaja uz
ovaj tip pronađeni i dijelovi garniture, i to uz mačeve na Crkvini u Biskupiji te uz onaj na
Vukovića mostu. 34
Od ukupnog broja pronađenih mačeva u Hrvatskoj samo dva imaju radioničku
signaturu ULFBERHT i to upravo oni koji pripadaju tipu K. Osim primjerka iz Prozora kod
Otočca, takav je i onaj iz groba 1 s Crkvine u Biskupiji, a na temelju njihovih natpisa Z.
Vinski smatra da su importirani iz Porajnja, gdje je bilo radioničko središte te vrste franačkog
oružja. Dotični primjerci su najjužniji predstavnici oružja s ovakvom radničkom signaturom u
Europi, a primjerak iz Biskupije je najstariji sačuvani i pouzdano datirani mač s takvom
radioničkom oznakom na kontinentu. 35 S druge strane, karolinški je mač tipa K iz groba iz
okolice Zadvarja, osim nečitkog natpisa na sječivu (možda još jedne radioničke signature),
sačuvao i na nakrsnici natpis A....ERTUS, vjerojatno ime samog nositelja mača. Imena sa
31
M. Petrinec, 2009, 161.
Z. Vinski, 1984, 194.
33
M. Petrinec, 2009, 161.
34
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 127-129.
35
Z. Vinski, 1984, 190.
32
89
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
završecima -bertus ili -pertus učestala su kod Franaka, ali i kod Langobarda, a slični primjeri
pronađeni su i drugdje u Europi. 36
Dva mača iz Orlića te mač iz Morpolače pripadaju tzv. tipu 1, karakterističnom po
jabučicama platiranim pozlaćenom mjedi, a kao i prethodni, proizvod su franačkih radionica u
Porajnju. Izrađuju se u 8. i iznimno u 9. stoljeću na osnovi kasnomerovinških uzora, a od tri
navedena primjera samo onaj iz Orlića ima ukrašenu jabučicu. 37
Mačevi tipa H čine treću skupinu mačeva prisutnih na prostoru hrvatske kneževine, a
za sada su pronađena četiri primjerka – u Rudićima kraj Glamoča, Gradcu kraj Drniša, na
položaju Kreševo-Zgon te u grobu 322 na Ždrijacu u Ninu, od kojih je ovaj zadnji jedini
znanstvenom metodom otkriven i dokumentiran mač u zatvorenoj grobnoj cjelini. 38
36
M. Petrinec, 2009, 161.
M. Petrinec, 2009, 163.
38
J. Belošević, 1980, 100.
37
90
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Jabučice ovog tipa su trokutaste, zaobljenih rubova, s krunom koja je u poprečnom
presjeku konusnog oblika, a često su, kao i nakrsnice, ukrašene ukovanom mjedenom žicom,
kao kod primjera iz Gradca i Kreševa. Po sredini oštrice imali su žlijeb za otjecanje krvi, tzv.
Blutrinne, a nosili su se u koricama koje nisu sačuvane jer su bile izrađivane od propadljivog
materijala. Široko su rasprostranjeni u zapadnoj i sjevernoj Europi, ali i u slavenskim
grobljima koja su bila pod karolinškim utjecajem, pogotovo na velikomoravskom području. 39
Podrijetlo im treba tražiti u Porajnju, a počinju se javljati krajem 8. i traju kroz cijelo 9.
stoljeće, u srednjoj Europi do 10. stoljeća, a u istočnoj Europi i dulje. 40 Sva četiri navedena
tipa su import iz Porajnja i jedini su primjerci karolinških mačeva ovog tipa s područja
obitavanja Južnih Slavena. 41
Ovom problematikom bavili su se D. Jelovina, J. Belošević, Lj. Karaman, Z.Vinski i
drugi, a prema Vinskome 42 je nesumnjivo morao postojati karolinški import mačeva i ostruga
u hrvatsku kneževinu. Općenito se smatra da se mačevi na ovim prostorima javljaju oko 800.
godine, nakon franačkih misija i da su u ruke hrvatskih velikaša došli kao poklon ili su ih
donijeli putujući franački trgovci i oružari. Prema M. Petrinec, ova se vrsta oružja na području
ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine javlja i prije 800. godine, s obzirom na nalaze
karolinških spata s novcima Konstantina V Kopronima i Lava IV na Crkvini, a treba uzeti u
obzir i da su se možda pojedini primjerci izrađivali po karolinškom uzoru u domaćim
radionicama. 43
5.1.2. Koplja
Uz mačeve, drugu skupinu nesumnjivo karolinškog
oružja predstavljaju koplja s krilcima, kojih je do sada
pronađeno ukupno devet na šest nalazišta. Na području
Hrvatske pronađeno je i još nekoliko željeznih koplja, ali
ih je zbog nejasnih tipoloških odlika teško smatrati
proizvodima karolinških oružarnica. Sva pronađena
karolinška koplja potječu s područja južno od rijeke
Cetine, a među pronađenima se razlikuju dva osnovna tipa, odnosno inačice – željezna koplja
s izduženom oštricom i koničnim ili osmerokutnim tuljcem i tzv. koplja s krilcima, koja se
pojavljuju kao import na raznim slavenskim područjima pa tako i na hrvatskom prostoru. Prvi
tip je s primjerima iz Bajagića kod Sinja, Rudića kod Glamoča i groba 175 sa Ždrijaca
prisutan još od vremena seobe naroda i u uporabi do 10. i 11. stoljeća pa ga je teško datirati
izvan zatvorenih grobnih cjelina. S druge strane, koplja s krilcima datiraju od kraja 8. do
sredine 9. stoljeća, primjerice onaj iz korita Cetine u Sinjskom polju, koji je ujedno i najbolje
sačuvani hrvatski primjerak. 44 Jedno od najljepših koplja ovog tipa je ono iz Poletnice kod
Zadvarja, nađeno zajedno s već spomenutim karolinškim mačem tipa K koji na nakrsnici ima
urezano .A....ERTUS. 45 Drugi primjerci pronađeni su u Rudićima kod Glamoča, Mogorjelu
39
M. Petrinec, 2009, 163-164.
J. Belošević, 2007, 275.
41
J. Belošević, 2007, 411.
42
Z. Vinski, 1983, 194 – 195.
43
M. Petrinec, 2009, 164.
44
M. Petrinec, 2009, 165.
45
J. Belošević, 2007, 278.
40
91
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
kod Čapljine, Hateljima, Čairima kod Stoca i u grobu 322 na Ždrijacu, iako se ovo iz Nina
zbog oštećenosti ne može sasvim sigurno svrstati u tip s krilcima. 46
Koplja s krilcima, kao i obična koplja, tipično su franačko oružje koje ulazi u širu
uporabu u ranosrednjovjekovnoj Europi, isto kao i prethodno opisani mačevi. 47 Iako je za
sada pronađen mali broj, sigurno se može reći da se javljaju isključivo u muškim grobovima
ratničkog karaktera, dok ih u kasnijem horizontu više nema. 48
5.1.3. Ostruge
Po funkciji, ostruge ne spadaju u oružje, ali čine dio opreme ratničke konjice i najbrojniji su
nalazi konjaničke opreme karolinškog tipa kasnog 8. i prve polovine 9. stoljeća. Ostruge
nedvojbeno karolinške provenijencije, kao i one jednostavnije, rađene po uzoru na luksuzne
karolinške predloške u velikom broju su nađene u grobovima muškaraca konjanika, a sve ih
karakterizira ravan ostružni luk s trnom koji je u osi s lukom. 49 Na području hrvatske
kneževine najviše primjeraka registrirano je na Crkvini u Biskupiji dok su na drugim
hrvatskim lokalitetima uglavnom nađene pojedinačno, nešto rjeđe u paru.
46
M. Petrinec, 2009, 165-166.
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 132-133.
48
M. Petrinec, 2009, 166.
49
M. Petrinec, 2009, 168.
47
92
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Niz ostruga s ovih prostora vjerojatno je izrađen u domaćim radionicama po karolinškom
uzoru, a manji je broj izravno importiran – ti primjerci svrstavaju se među najstarije. 50 Takva
je, primjerice, ona iz Vrbljana na Sani ili oštećena željezna ostruga iz Morpolače kod
Benkovca, kao i primjerci sa Crkvine u Biskupiji, a najstarija ostruga s prostora
ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine je ona iz Gradca kod Posušja. S obzirom na
završetke krakova razlikuju se dva tipa: one sa završecima u obliku ušice ili pređice te one sa
završecima u obliku pločice sa zakovicama. Oba tipa se u Europi javljaju istovremeno, dakle
u 8. i 9. stoljeću, ali nakon 800. godine ovaj drugi tip je nešto češći. 51
Najbrojnije zastupljen tip na području ranosrednjovjekovne Hrvatske, s rijetkim
paralelama izvan toga područja, željezne su ostruge s trnom kojem je baza ovijena manšetom
od brončanog lima, koja je opet ukrašena zrnatim vjenčićima i šrafiranim naizmjenično
postavljenim trokutima. S obzirom na završetke krakova i ostružne garniture, M. Petrinec je
izdvojila nekoliko inačica. Prvu čine masivne željezne ostruge kakve su nađene na Ždrijacu u
grobu 161, na Maklinovom brdu ili u Biskupiji, s trnovima presvučenim mjedenim limom i
krakovima koji završavaju pačetvorinastim kopčama s trnom za zakopčavanje na obuću. U tri
slučaja kod ovakvog se tipa javljaju se tzv. pticoliki završeci koji možda nastaju po uzoru na
ranokarolinške jezičce s dugmetastim ili pupoljkastim završetkom s kojima se djelomično
vremenski podudaraju, u zadnjoj trećini 8. stoljeća. Među svim inačicama, ove su
najzastupljenije na području hrvatske kneževine, ali i na neretvansko-zahumskom području,
dok su izvan tih granica rijetke. Kako ih u drugim dijelovima franačkog carstva uglavnom
nema, smatrane su regionalnim izrađevinama te ih možemo nazvati „karolinškim ostrugama
hrvatskog tipa“. 52
U drugu skupinu spadaju, primjerice, ostruge iz grobova 166, 167 i 322 sa Ždrijaca,
one iz groba 258 na Begovači u Biljanima Donjim ili primjerci iz grobova 1 i 88 s Crkvine u
Biskupiji. Završeci krakova su im u obliku pločice sa šest zakovica, na bazama trna je jedno
ili više prstenastih zadebljanja, a sve ostružne garniture imaju jezičce „U“ oblika. Trećoj
skupini ostružni krakovi završavaju pređicama s rebrastim okvirom, ali od dva primjerka, iz
Vukovića mosta u Koljanima i Rešetarici u Podgradini, samo je onom iz Koljana sačuvana
garnitura za zakopčavanje. Par ostruga iz groba 6 na Crkvini u Biskupiji spada u četvrtu
skupinu. Ostružni krakovi završavaju pločicama s osam zakovica, a sačuvana garnitura sastoji
se od jezičca sa završetkom u obliku pupoljka, četvrtaste petlje te kopče s pređicom ovalnog
oblika i „U“ okovom. Napokon, petoj inačici pripadaju primjerci ostruga iz Bratiškovaca kraj
Skradina i s lokaliteta Stranče-Gorica, kojima krakovi završavaju četvrtastim pređicama
glatkog okvira. 53
Nešto mlađu skupinu starohrvatskih ostruga predstavljaju luksuzni parovi ostruga iz
zidanih presvođenih grobnica ispod bazilike na Crkvini u Biskupiji, kao i one iz sarkofaga u
sjevernoj prostoriji narteksa iste bazilike. Križ koji je urezan na poklopnici sarkofaga upućuje
na nesumnjivu kršćansku pripadnost pokojnika. U grobovima su bila ukopana mala djeca, pa
bi prisutnost ostruga značila njihovu pripadnost visokom društvenom sloju. Sva tri primjera
su bogato ukrašena, od kojih one iz sarkofaga i jedan od parova iz grobova rovašenim
rombovima, trokutima i viticama, dok je drugi par ukrašen cizeliranim pozlaćenim rozetama.
One po stilu i kvaliteti izrade spadaju među najljepše i najvrjednije proizvode ovog tipa u
J. Belošević, 2007, 282.
M. Petrinec, 2009, 168-169.
52
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 120.
53
J. Belošević, 2007, 282-284; M. Petrinec, 2009, 172-175.
50
51
93
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
karolinškome svijetu uopće, kao i ostali primjerci raskošno ukrašenih brončanih pozlaćenih
ostruga u Hrvatskoj. 54
Ostruge se pojavljuju na ovim prostorima kada oni ulaze u franačku interesnu sferu i
od tada su kontinuirano u uporabi pa je pojedine tipove zastupljene u starohrvatskim
grobovima teško preciznije vremenski svrstati. Svi ovi primjerci, među ostalima, imaju
izrazite lokalne osobine, a to onda upućuje na zaključak da su proizvod hrvatskih ili pridošlih
franačkih kovača, te da su nastali pod nesumnjivim karolinškim utjecajima tijekom kraja 8. i
prve polovine 9. stoljeća. O tome govori brojnost i rasprostranjenost pojedinih ostruga na
teritoriju ranosrednjovjekovne Hrvatske, a i teško je vjerovati da su toliko brojne ostruge
importirane iz zapadne i srednje Europe. Stoga većinu ostruga pronađenih na području
starohrvatske države treba pripisati domaćim radionicama, a samo neke od njih, npr. one iz
groba 7 na Crkvini u Biskupiji mogu se smatrati ranokarolinškim importom. 55
5.1.4. Ostalo naoružanje
Bez sumnje su karakteristični mačevi i konjanička oprema uglavnom bili oprema vladajućeg
sloja, dok je ostalo oružje, npr. bojne sjekire, jednostavna koplja lisnatog oblika, noževi i luk
sa strijelom činilo opremu ostalih društvenih slojeva. Sjekire su vrlo rijedak nalaz u
starohrvatskim grobovima pa nije moguće provesti ni određenu tipološku klasifikaciju, a za
one nađene na dalmatinskim nalazištima, npr. u Crkvini, smatra se da su djelo domaćih
kovačkih radionica. One od kraja 8. do početka 12. stoljeća ne mijenjaju svoje oblike pa ih je
teško svrstati u određeniji vremenski okvir. Produkt domaćih radionica su i strelice, koje su
nađene u relativno malom broju, primjerice na nekropolama na Crkvini i Ždrijacu, a zajedno s
drvenim lukovima, od kojih nijedan nije sačuvan, još od najstarijih vremena čine sastavni dio
tipično slavenskog pa tako i hrvatskog naoružanja. 56
54
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 122; M. Petrinec, 2009, 191-192.
D. Jelovina, 1976, 124-126.
56
D. Jelovina, 1976, 115-120.
55
94
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
5.2.Nakit i uporabni predmeti
Nakitni predmeti u grobovima karolinškog razdoblja u Hrvatskoj su vrlo rijetki, možda zato
što u ženskim grobovima nema prepoznatljivih karolinških priloga kao što je slučaj kod ukopa
muškaraca. U grobovima s takvim nalazima nakitni premeti nađeni su samo kod ukopa
dostojanstvenika na Crkvini u Biskupiji te na Ždrijacu. 57 Pri tome treba napomenuti da
podrijetlo nakita treba tražiti u bizantskom kulturnom krugu, iako se njegova vremenska
pripadnost poklapa s invazijom karolinških utjecaja na ove prostore.
U grobu 5 na Crkvini pronađena je, uz željezni nož, jedna zlatna naušnica sa
četvrtastim privjeskom, vjerojatno antičkog podrijetla, a kako je bila u ustima pokojnika, po
svoj prilici je imala funkciju obola pa je i ne bi trebalo tretirati kao nakitni predmet. U drugom
slučaju na Crkvini, u sarkofagu iz mauzoleja ispred crkve Sv. Marije pronađen je jajoliki
privjesak uz vrat pokojnika, opleten s četiri filigranske niti. Danas je izgubljen, ali je
zasigurno konceptom bio u duhu karolinškog vremena, sličan amuletima kakvi su u kasnoj
antici bili u uporabi kod Germana i Slavena u pribaltičkim prostorima. U trostrukom ukopu u
grobu 322 na istom groblju, nakitni predmeti nađeni su uz dječji skelet položen u majčino
krilo. U predjelu prsiju bilo je polukružno narebreno brončano dugme te torkves četvrtastog
presjeka od srebrne žice i ogrlica od staklene paste.
Uporabni predmeti nađeni u ranosrednjovjekovnim grobovima hrvatske kneževine
imaju bliske analogije s proizvodima tadašnje zapadne Europe te su vjerojatno karolinškog
porijekla, a dopunjuju sliku života hrvatskih stanovnika. Jedan od takvih je križolika brončana
pozlaćena aplika iz groba 324 sa Ždrijaca, koja je zbog prikaza ljudskih lica na krakovima
bliska nakitnim proizvodima iz velikomoravskog kulturnog kruga, kojima je ishodište u
zapadnoeuropskim križolikim izrađevinama koje karakteriziraju karolinško razdoblje. Slična
pretpostavka vrijedi i za srebreni lijevani privjesak s iste nekropole, nađen u grobu 216 uz
željezni nož i keramičku posudu, kao jedinstven nalaz u Hrvatskoj. Ukrašen je obostranim
prikazom triju osoba koje se drže za ruke, možda vizualizacija Presvetog Trojstva u
ikonografiji zapadne Crkve, a koje se u karolinško vrijeme učestalo štovalo. Po svoj prilici su
franačkog podrijetla i dva željezna ključa sa Ždrijaca, nađena kao prilog u muškom grobu
160. Među predmetima svakodnevne uporabe treba izdvojiti drvene vjedrice okovane
metalnim obručima koje se u više navrata nalaze u grobovima konjanika još od merovinškog
razdoblja pa se pretpostavlja da su izvorno služile za napajanje i hranjenje konja. Kako je
drvo propadljiv materijal, jedini ostaci vjedrica su metalni okovi, nađeni u tri primjerka u
Biskupiji na Crkvini, na groblju Glavčurak u Kašiću kod Zadra te na Ždrijacu u Ninu u grobu
167.
Posljednji treba spomenuti i karolinški novac, koji je u Hrvatskoj do sada brojem vrlo
skroman, što možda ukazuje na nedovoljno razvijene trgovačke veze hrvatske kneževine s
tadašnjom zapadnom Europom. Lotarov novčić iz Žminja, novčić istog vladara iz groba 62 na
nekropoli Nin-Ždrijac te dva srebrna denara Karla Velikog, jedan sa Brijuna, a drugi iz
Bribira, za sada su jedini primjerci karolinškog novca nađeni na istočnoj jadranskoj obali.
Srebrni denari kao što su ovi Karla Velikog bili su osnova karolinškog monetarnog sustava,
preuzetog od Merovinga. S obzirom na prikaz hrama na reversu i legendu Xristiana religio,
primjerak sa Ždrijaca vjerojatno je potekao iz kovnice u Mediolanu (današnji Milano), a
sudeći prema okolnostima nalaza sigurno je bio u funkciji obola. Početak legende
57
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 136.
95
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Mediol(anum) na reversu novčića iz Bribira upućuje na podrijetlo iz iste kovnice. Tip novčića
kakav je ovaj iz Bribira, s križem na aversu i monogramom Karla Velikog na reversu, emitira
franačke kovnice zapadno od Alpa, kao i one u sjevernoj Italiji od 793. do 812. godine, među
kojima je i Milano. 58 Osim ovih i relativno brojnih zlatnika Konstantina V Kopronima, čija se
učestala pojava tumači kao dio „obiteljskog blaga“ do kojega je, na danas još uvijek nepoznat
način, došao vladajući sloj tadašnje Hrvatske, rijetki su i istovremeni bizantski i arapski novci,
što je dokaz općenito nedovoljno razvijene monetarne prakse u tadašnjoj Hrvatskoj.
Postupnim razvojem samostalne hrvatske države u drugoj polovini 9. st. arheološki
materijal karolinškog obilježja polako nestaje. Kontakti sa zapadnom Europom održavaju se
još posredstvom rijetkih nalaza, uglavnom poslijekarolinškog oružja, ali ni značenjski ni
količinski nisu onoliko relevantni koliko su bili u prethodnom karolinškom razdoblju. 59
6. ARHITEKTURA KAROLINŠKOG DOBA
Monumentalne likovne vrste, tj. arhitekturu, zidno slikarstvo i skulpturu treba proučavati
nešto drukčije nego druge likovne djelatnosti, a upravo se u arhitekturi najvjerodostojnije
može pratiti odnos tradicija prostora na kojem izrastaju s onim što donose inovacije.
Sve do istraživanja lokaliteta u Francuskoj i Njemačkoj, koja su uslijedila nakon Prvog
svjetskog rata, pretpostavljalo se da su Karolinzi na području arhitekture dali samo neznatan
doprinos. Poznato je bilo samo nekoliko građevina, opisivanih
kao kasnoantičke imitacije, jer karolinška arhitektura u
središtima carske vlasti, pogotovo ona sakralna, pokušava
oponašati antičke i kasnoantičke prethodnike koliko god je to
moguće. 60 Međutim, franačka ranosrednjovjekovna arhitektura
danas se smatra važnom karikom između antike i romanike, a
njen utjecaj najviše dolazi do izražaja u oblikovanju zapadnog
korpusa crkava, što se odnosi na pojavu zvonika na zapadnom
pročelju i prisustvo westwerka ispred glavnog crkvenog
broda. 61 Pri tome treba spomenuti da crkva Sv. Spasa ima
najstariji sačuvani zvonik i da je to jedina predromanička
jednobrodna građevina na području hrvatske kneževine koja
uopće ima sačuvani zvonik. 62 Pojedine hrvatske regije bile su
T. Šeparović, 2007, 142-143.
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 110-139.
60
J. Snyder, 1989, 191-192.
61
T. Marasović, 1994, 193.
62
T. Marasović, 1994, 196.
58
59
96
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
različitim intenzitetom u kontaktu s franačkom državom pa su razlike koje se vide u
arhitekturi posljedica jačeg ili slabijeg izravnog karolinškog utjecaja, a inovacije su vidljivije
tamo gdje su i kontakti bili veći. Prve intervencije bile su u Istri već krajem 8. stoljeća.
Dalmacija osjeća samo kratke utjecaje početkom 9. stoljeća do Aachenskog mira, kada se
vraća pod okrilje Bizanta. U hrvatskoj kneževini su, s druge strane, utjecaji izrazitiji u tijeku
pokrštavanja i pomaganju pri uspostavi prve političke strukture. Međutim, rasprave o
arhitekturi karolinškog doba temelje se tek na skromnim ostacima, često i na analogijama i
pretpostavkama. Predromanička arhitektura hrvatske kneževine, za razliku od Istre i
Dalmacije, najviše je stradala, uglavnom u doba turskih osvajanja. Od kraja 19. stoljeća
buđenje nacionalne svijesti i vrijeme nastajanja nacionalne arheologije potiče brojna iskapanja
na području nekadašnje hrvatske kneževine, ali tim istraživanjima je primarni zadatak bio
pronalazak natpisa hrvatskih vladara pa se arhitekturi posvećivala nedovoljna pažnja. Stoga su
saznanja o monumentalnoj arhitekturi 9. stoljeća ponekad nepouzdana jer se ne temelje na
sustavnim istraživanjima.
Prostor hrvatske kneževine „trpi“ karolinške utjecaje vidljive na importu ključne
karolinške inovacije, već spomenutog westwerka. Odnosi se na strukturu na zapadnoj,
odnosno ulaznoj strani crkve, a jedno od tumačenja govori da je to mjesto s kojeg je
dostojanstvenik, bilo crkveni bilo svjetovni – pri čemu ne mora nužno biti vladar – mogao
pratiti liturgiju. Time crkva dobiva značenje tzv. Kaiserkirche, tj. prostora za vladara u širem
smislu, ali i Eigenkirche – privatne crkve feudalca. Druga interpretacija westwerka kaže da
ima smisao zasebne crkve za izuzetne liturgijske funkcije. Naime, postojanje male polukružne
niše u strukturi potvrđuje liturgijsku funkciju westwerka jer bi njena zadaća bila primanje
malog prijenosnog oltara. Iako je niša uobičajeni element razrade zidnih plašteva
predromaničkih crkava u Hrvatskoj, treba uzeti u obzir i da su takvi elementi uobičajeni za
postavljane relikvijara, odnosno oltara.
U ranom 9. stoljeću iz akvilejske patrijaršije, a posredstvom Franaka, dolazi do
pokrštavanja Hrvata. Tada započinje izgradnja crkvi i njihovo skulptorsko opremanje, a
arhitektonski zahvati su bliski onima s prostora odakle dolaze misionari. Unutrašnjost
Dalmacije bila je sustavno kristijanizirana za cara Justinijana u 6. stoljeću, a iako gustoća
ranokršćanskih sakralnih građevina tu nije bila onakva kao u obalnom prostoru – dodatno
prorijeđena u 7. i prvoj polovini 8. stoljeća – ipak je dala dovoljnu podlogu za novu,
karolinški potpomognutu crkvenu organizaciju u početku 9. stoljeća. Uz novoizgrađene crkve
redom na posjedima hrvatskih velikaša u funkciji ostaje veći broj sakralnih objekta ranijeg
doba, čija se adaptacija uglavnom odnosi na postavljanje novog crkvenog namještaja. 63 Ta
ranokršćanska zdanja češće su u funkciji župnih crkvi namijenjenih široj zajednici, ali ipak se,
sudeći prema natpisima i arhivskim podacima, većinom grade privatne crkve najvišeg
upravljačkog sloja ili pak benediktinske crkve.
U prvom valu gradnje poznate preuređene starokršćanske crkve su Sv. Martin u
Pridrazi kod Novigrada, koja do danas ostaje gotovo neizmijenjena, potom Sv. Bartul u
Galovcu, Sv. Mihovil u Brnazama kod Sinja te Sv. Marta u Bijaćima, dok je, primjerice,
novoizgrađena Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji. Od ovih spomenutih, zadnje dvije nalaze se
na vladarskim posjedima, a takav je i Sv. Juraj na Putalju kod Kaštel Sućurca, zabilježen u
doba kneza Mislava. Važna činjenica je da se pri obnovi ranokršćanskih zdanja biraju oni
položaji koji još otprije imaju baptisterij, kao što je slučaj Sv.Marte u Bijaćima, Sv. Bartula u
63
T. Marasović, 1994, 44.
97
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Galovcu ili Sv. Martina u Pridrazi, čiji tip jednobroda s trikonhalnim svetištem u drugoj
polovini 9. stoljeća postaje često korišteni tip koncepcije u hrvatskoj kneževini.
Arhitektonski oblici rijetkih sačuvanih crkava prvog vala izgradnje u ovom razdoblju
povezani su s prostorom akvilejske patrijaršije. Crkva Sv. Marte u Bijaćima je tipološki
trobrodna bazilika s istaknutom pravokutnom glavnom apsidom i dvije bočne, upisane u
začelni zid crkve, a takav tip je poznat u više primjera na akvilejskom prostoru. Sv. Marija na
Crkvini u Biskupiji također je trobrodna troapsidalna bazilika, sa sve tri apside upisane u
začelni zid, a najbliže tlocrtne analogije opet se nalaze na području jurisdikcije akvilejskog
patrijarha, dok se njezin westwerk uklopio u funkciju građevine koja je mauzolej hrvatskih
vladara još od ranog 9. stoljeća. Međutim, Sv. Marija je toliko loše istraživana da ni revizija
Stjepana Gunjače nije pomogla, kao ni konzervacija i rekonstrukcija dijela zidova, koje su
onemogućile daljni uvid u oblik građevine.
Za dataciju gradnji ili pregradnji dosta je važno da se u nekoliko primjera nailazi na
arhitektonsku plastiku na eksterijeru crkve, tj. na okvirima vrata. U
predromaničkoj arhitekturi izuzetno je rijetka takva artikulacija
fasade jer je uređenje usmjereno prema interijeru u ranokršćanskoj
tradiciji. Stoga takve okvire treba dovesti u vezu s karolinškom
idejom obnove antike. Osim toga, troapsidalno svetište, koje
najzornije svjedoči o zapadnom ritusu, te sam westwerk govore da se
u hrvatskoj kneževini u sloju građevina podignutih na zadužbinama
kneževa i dostojanstvenika organizacija duhovnog života uređivala
prema karolinškom uzoru.
Izgleda da je u hrvatskoj kneževini uzlet graditeljske djelatnosti vidljiv u sredini 9.
stoljeća, za vladavine kneza Trpimira, a nastavlja se tijekom cijele druge polovice istog
stoljeća u nekoliko tipološki srodnih arhitektonskih grupacija. Osim preuređenja
ranokršćanskih, a katkada i antičkih zdanja, od novoizgrađenih crkvi dominiraju one
građevine centralne osnove te one longitudinalne. Dok su sve kronološki sigurne centralne
građevine šesterolisti, uglavnom memorijalnog karaktera ili kao oratoriji u sklopu samostana,
longitudinalne su često privatne crkve. Iako ove zadnje nisu sve potpuno istog tipološkog
obrasca jer mogu imati jedan do tri broda,
povezuje ih presvođivanje, obli kontrafori i
westwerk, kao znak njihove funkcije, odnosno
privatnog karaktera. Kod triju šesterolista s
područja hrvatske kneževine – u Brnazama,
Pridrazi i Kašiću – raspolaže se relativno
pouzdanim argumentima za datiranje. Sve su
uglavnom istih osobina, sa šest konhi radijalno
postavljenih oko središnjeg prostora nadsvođenog kupolom. Ova tri primjera naknadno
dobivaju na zapadnoj strani neku vrstu vestibula, dok su im dimenzije približno jednake.
Šesterolisti su prisutni kako u hrvatskoj kneževini, tako i u bizantskoj temi Dalmaciji zato što
nemaju nikakvu euharistijsku funkciju, dakle ne pripadaju redovnoj crkvenoj organizaciji
župa, već imaju memorijalnu funkciju jednaku u svim kršćanskim prostorima. Longitudinalne
crkve, s druge strane, imaju specifičan oblik, nepoznat na prostoru bizantske Dalmacije. Iako
imaju arhitektonske poveznice, poglavito važan westwerk, različitih su tipoloških
karakteristika. Tako su, primjerice, Sv. Cecilija na Stupovima u Biskupiji ili crkva na Glavici
u Biogradu trobrodne troapsidalne crkve, dok su Sv. Spas na vrelu Cetine i crkva na Lopuškoj
glavici u Biskupiji jednobrodne s trolisnim svetištem.
98
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Što se tiče westwerka, ta arhitektonska koncepcija predstavlja poveznicu ne samo
među longitudinalnim crkvama, već i u dijelu preuređenih ranokršćanskih crkava i u dijelu
šesterolista. Westwerk na novoizgrađenoj crkvi na Lopuškoj glavici i pregrađenoj crkvi u
Žažviću pripadaju sredini 9. stoljeća i vladavini kneza Trpimira, dok su oni u Sv. Spasu i Sv.
Ceciliji smješteni u vrijeme kneza Branimira.
Zbog povijesnih okolnosti, prostor hrvatske kneževine tijekom 9. stoljeća prostor je s
najviše pregradnji starokršćanskih crkava, a istodobno i prostor s najjasnijim karolinškim
utjecajima. Međutim, u hrvatskoj kneževini se samo u prvim desetljećima 9. stoljeća vidi
prihvaćanje arhitektonskih tipova iz sjeverne Italije, što je bilo vezano uz pokrštavanje i
misionarsku djelatnost. I ovdje arhitektura slijedi tradicije prostora, što je očito u pojavi
šesterolisnih crkvi, dok su sjevernoitalski tipovi samo pojedinačna arhitektonska rješenja koja
ne ostavljaju dubljeg traga u kasnijoj izgradnji. 64
64
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 164-189.
99
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
7. LATINSKI EPIGRAFIČKI SPOMENICI U HRVATSKOJ
KNEŽEVINI
Nastanak latinske epigrafičke baštine u 9. stoljeću bila je još jedna od posljedica
podvrgavanja Hrvatske franačkoj vlasti. Cijela epigrafička baština izrađuje se po uzoru na
kasnoantički latinitet, a sve do kraja 11. stoljeća latinskog je jezičnog izraza zbog usvajanja
zapadnog obreda i latinskog pisma kao službenog oblika izražavanja vjere. 65
Na području ranosrednjovjekovne Hrvatske dedikacijski natpisi javljaju se u velikom
broju, a od svih kategorija najjače su obilježili hrvatsku predromaničku epigrafiku. Zajedno s
onima liturgijskog sadržaja izrađuju se kao dio predromaničke arhitekture i plastike, a
njihovim darivanjem pojedinci stječu vjersku i društvenu afirmaciju. U epigrafičkim
dedikacijama sudjeluju pripadnici svjetovnih slojeva, kao i oni crkvenog staleža. Prva skupina
podrazumijeva najviše društvene slojeve, pa i sam hrvatski vladarski vrh, dok su pripadnici
druge skupine direktni tvorci i prevoditelji natpisa, počevši od đakona (diaconicus) preko
prezbitera – svećenika (presbyter) do opata (abbas) kao nadstojnika benediktinskih
samostana. 66 Dedikanti s titulom opata zabilježeni su u nekoliko slučajeva, primjerice u Ninu,
Lepurima, Kapitulu ili Splitu, a radi se o predstojnicima povijesno dokazanih samostanskih
zajednica u vodećim središtima ranosrednjovjekovne hrvatske države.
Epigrafički podaci o crkvenim dedikantima daju uvid u širenje benediktinskog
redovništva u naše krajeve te dokazuju prisutnost stranog, zapadnog podrijetla. Jedan od
takvih je Gumpert koji, zabilježen kao đakon, ali i kao prezbiter, očito napreduje u crkvenim
funkcijama, a njegovo ime pronađeno je na nadvratnicima crkve Sv. Marije na imanju
Trpimirovića u Bijaćima. Teudebert, opat benediktinskog samostana Sv. Ambroza u Ninu, još
je jedan primjer. To je prvi imenom poznati opat u Hrvatskoj potvrđen epigrafičkim
65
66
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 237.
V. Delonga, 1996, 295.
100
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
spomenikom. Iz oba primjera je vidljivo da su germanskog, tj. lombardskog podrijetla, kao i
neki drugi predstavnici crkvenog i svjetovnog staleža posvjedočeni u ranosrednjovjekovnoj
Dalmaciji, Istri i Duklji, kao što su teolog Gottschalk ili ninski biskup Aldefred.
Misionarstvo kao pokretač kristijanizacije posvjedočeno je u latinskoj epigrafici još
početkom 9. stoljeća, a već spomenuti Gumpert član je misije koja je prva ostavila trag.
Njegovo ime govori da je vjerojatno Langobard, a kao službenik karolinškog vladara predvodi
misiju povjerenu akvilejskoj crkvi te se dolaskom u ove krajeve stavlja na raspolaganje
hrvatskom knezu, vjerojatno Mislavu. Natpis na nadvratnicima Sv. Marte govori da se na
ovom području zadržao duže vrijeme s obzirom na napredovanje u crkvenoj funkciji. Na četiri
mjesta nadvratnika na kojem se spominje, a koji se danas čuva u Muzeju hrvatskih
arheoloških spomenika u Splitu, Gumpert ističe da je već kao đakon, a zatim i kao prezbiter,
bio angažiran u gradnji crkvenog sklopa. Na sličan način i prezbiter Gracijozus obilježava
101
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
svoj udio u uređenju misionarskog središta blizu Sv. Marte. Na tom mjestu je uz
starokršćansku baziliku i njenu krstionicu bilo misionarsko središte, koje je po nalogu
hrvatskog kneza najviše pridonijelo izgradnji crkvenih objekta na vladarskom posjedu u
Bijaćima, koji su bili završeni do druge polovine 9. stoljeća. 67
Latinski natpis gore spomenutog Teudeberta, opata benediktinskog samostana Sv.
Ambroza u Ninu, ocrtava koliku su ulogu imali samostani u kulturnim zbivanjima, pogotovo
za vrijeme pojačane izgradnje i obnove sakralnih objekta u drugoj polovini 9. stoljeća. Nin je
u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj prvo vjersko središte u Hrvata. Oko sredine 9. stoljeća
tamo se za vrijeme kneza Trpimira osniva središte hrvatske biskupije koja će sve do 925.
ostati jedino crkveno središte hrvatske kneževine. Prvotno se razvijala pod franačkim
crkvenim utjecajem – biskup je bio podređen akvilejskom patrijarhu, a preko ninske biskupije
su prodirali franački crkveni utjecaji prema ostalim hrvatskim krajevima.
Muški benediktinski samostan Sv. Ambroza, čiji je opat Teudebert, nije sačuvan tamo
gdje se spominje u pisanim izvorima, već se vjerojatno nalazi uz ranosrednjovjekovnu crkvu
Sv. Mihovila, podignutu nad dijelom antičkog hrama. Kao i ostali darovatelji tog doba, i
Teudebert kao „ponizni i nedostojni grješnik“ daje izgraditi crkveni namještaj u nekoj
predromaničkoj crkvi, vjerojatno onoj Sv. Mihovila, „u doba Branimira, kneza Slavena“, za
spas svoje duše. 68
Liturgijski obilježeni tekstovi, koji ostavljaju traga u arheološkom materijalu, ne nose
samo imena donatora i zavjetnika. Naime, nauk o Presvetom Trojstvu toliko je dominirao u
ranom 9. stoljeću da se i sama kršćanska vjera nazivala fides Sanctae Trinitatis. To se
vremenom prenosi i u sadržaje epigrafičkih posveta.
67
68
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 239.
V. Delonga, 1996, 204.
102
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Na četverostranom krstioničkom ciboriju u crkvi Sv. Marte u Bijaćima upućuje se na
sve ono što je obnovljeno u čast Sv. Marte, a iako je malo sačuvano od tog teksta, sasvim je
dovoljno da se u njegovom sadržaju, koji se temelji na ideji o Sv. Trojstvu, vidi utjecaj
karolinške dogme. Time je u skladu s funkcijom
objekta, obnovljenog starokršćanskog baptisterija
Sv. Ivana Krstitelja gdje je natkrivao već
postojeći križni krstionički zdenac. Iz istog
kompleksa sačuvan je natpis na dva arhitrava,
kojim se imenom nepoznati donator materijalnim
darivanjem crkvi „pravda“ pred Bogom, a
započinje trostrukim Sanctusom (Sanctus,
sanctus, sanctus, Dominus Deus Sabaoth). Slična
pojava pronađena je i na ranokarolinškom
metalnom jezičcu 8./9. stoljeća iz Gornjih
Vrbljana kod Ključa na rijeci Sani, kao djelo
zlatara zapadnofranačke provenijencije imena
Tetgis. Sv. Trojstvo je obilježje prvog vala
karolinške vjerske ekspanzije. 69 Iako je ono bitni
element teksta koji prati obred krštenja, posebno
naglašavanje tog pojma ukazuje na dominaciju
liturgijskih obrazaca na prostorima koji se razvijaju pod okriljem Franaka. 70
Velika disperzija epigrafičkih spomenika može se pratiti tijekom 9. stoljeća, pogotovo
u međuriječju Zrmanje i Cetine te u Livanjskom polju koje je u to vrijeme bilo jezgra
ranosrednjovjekovne hrvatske vlasti. Natpisi se javljaju na hrvatskim vladarskim posjedima i
posjedima velikaša pa vladari redovito posredno ili neposredno potiču njihovu izradu. U
razdoblju koje je obilježeno karolinškom obnovom vladarska i crkvena središta daju
najvrjednije primjere epigrafičkih tekstova, a iako svaki od hrvatskih prostora daje svoj
jedinstven doprinos baštini, moguće je izlučiti zajedničke poveznice koje su u karolinškoj
atmosferi i očekivane.
8. HRVATI U 2. POLOVINI 9. STOLJEĆA I POVLAČENJE
FRANAČKE VLASTI IZ HRVATSKE KNEŽEVINE
Dolaskom kneza Trpimira na vlast započinje borba za osamostaljenje Hrvatske, koja je u
potpunosti završena s knezom Branimirom. Trpimir je pokušao uvesti princip obiteljskog
nasljeđivanja kneževske vlasti ali, iako je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Mutimira, hrvatsku
vladarsku stolicu preuzima Domagoj, očito član druge porodice. 71 Negdje u to vrijeme
događaju se promjene i na bizantskom prijestolju, gdje je 866. na pristanak cara Mihajla
ubijen njegov ujak i suvladar Bardas. Ubojica Bazilije postaje carev suvladar, ali vidjevši da
Mihajlo čeka priliku da i njega smakne, unajmljuje ubojice i daje ubiti cara 867. Bazilije I
stupajući na prijestolje odlučuje obnoviti bizantsku politiku i, prije svega, suprotstaviti se
arapskoj sili u Sredozemnom moru. Stoga se odaziva pozivu Dubrovnika kojeg Arapi
69
Hrvati i Karolinzi, sv. 2, 2000, 242-244.
V. Delonga, 1996, 310.
71
N. Budak, 1994, 22.
70
103
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
opsjedaju još od 866. godine. Arapi izmiču pred neočekivanim suparnikom, a novi car vraća
svoj nekadašnji ugled na Jadranskom moru.
S druge strane, sve veći bizantski utjecaj u južnoj Italiji prisilio je franačkog cara
Ludovika II, sina Lotara I, da se povuče s tih prostora krajem 873. godine. Međutim, još veći
problem za Ludovika bilo je pitanje baštine jer nije imao muških nasljednika. Stoga je 874.
godine sa svojim stricem, kraljem Ludovikom Njemačkim sklopio tajni sporazum prema
kojem bi ga u Italiji naslijedio Ludovikov najstariji sin Karlman. Tome istome je otac već
prethodno kao buduću baštinu odredio Bavarsku, s vazalnim kneževinama Češkom,
Moravskom, prekodravskom Panonijom, Karantanijom i Panonskom Hrvatskom, dakle čitavo
područje do hrvatske granice. Nedugo nakon sporazuma umire car Ludovik II, a papa Ivan
VIII se s klerom i većinom italskih velikaša odlučuje za Ludovika Njemačkog kao nasljednika
Italije te ga na Božić 875. godine u Rimu okruni za cara. I Karlman tada provaljuje u Italiju
gdje ne postiže značajnije uspjehe, ali zbog italske baštine dolazi do rata među članovima
karolinške porodice. Najprije umire Ludovik Njemački, a potom i njegov brat Karlo II Ćelavi
te Karlman postaje pravi vladar Italije, a time i onoga dijela koje mu je otac prethodno
namijenio. K tome je u interesu imao dovesti pod svoju vlast i samu Hrvatsku. Hrvatska
kneževina sada se nalazi u potpuno novim okolnostima, ne toliko zato što je doživjela
promjenu vladara, već zato što od tada postaje članom državne skupine kojoj težište više nije
u Italiji, nego u Njemačkoj. Tada bizantski car Bazilije počinje vršiti pritisak na Hrvate
namećući svoju politiku, vjerojatno preko dalmatinskih gradova. Opreka interesa bizantske i
franačke strane vidljiva je u cjelokupnim bizantskim nastojanima na Zapadu, tj. u južnoj Italiji
i na Jadranskom moru, gdje se nakon smrti Ludovika II više nije obaziralo na Aachenski mir.
Naum cara Bazilija uspijeva utoliko što su sukobi među samim Karolinzima i padanje vlasti i
ugleda zapadnog cara potaknuli Hrvate pod Domagojem na podizanje ustanka upravo onda
kada su trebali doći pod vrhovnu njemačku vlast.
Izbija rat između Karlmana i Hrvata koji se vodio kako na kopnu negdje oko Vrbasa,
gdje Karlmanove čete predvodi donjopanonski knez Kocelj, tako i na moru uz istarsku obalu
koja je već bila dio Karlmanove države. U tom ratu je Hrvate sigurno pomagao i sam Bazilije.
Negdje oko 878. godine ustanak uspješno završava, čime su se Hrvati oslobodili franačke
vlasti.
Za vrijeme ustanka, godine 876, umire knez Domagoj, a kneževsku stolicu je
vjerojatno preuzeo njegov sin i suvladar Iljko, možda zajedno sa svojom braćom. Međutim,
Domagojevi sinovi nisu se dugo održali jer ih je uskoro, uz bizantsku pomoć, protjerao sin
kneza Trpimira, Zdeslav, koji u Carigradu priznaje vrhovnu Bazilijevu vlast. U takvom spletu
okolnosti Bizant je mogao nesmetano zavladati cijelom istočnom jadranskom obalom pa
Zdeslav dovodi hrvatski narod i ninsku Crkvu pod vrhovnu vlast carigradskog patrijarha. 72
Međutim, većina hrvatskih velikaša nije bila zadovoljna Zdeslavovom probizantskom
politikom nedugo nakon što se Hrvatska oslobodila od Franaka. Zdeslav je smijenjen nakon
samo jedne godine na prijestolju, a u Branimirovo vrijeme Hrvatska je vjerojatno još uvijek
formalno priznavala vlast Karla Debelog, iako stvarne vlasti franačkih vladara više nije bilo. 73
72
73
F. Šišić, 1925, 355-363.
N. Budak, 1994, 22-26.
104
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
9. ZAKLJUČAK
Kraj 8. i velik dio 9. stoljeća razdoblje je u kojem su se odvili ključni događaji hrvatske
povijesti. Jačanjem vlasti Karla Velikog franačka država širi se prema istoku Europe i u
relativno kratkom roku podvrgava sebi dijelove nekadašnjeg Rimskog Carstva. Karolinška
dominacija u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj i općenito istočnom Jadranu bila je razlog
uvođenju ovih prostora u zapadni kulturni krug. Stara antička tradicija miješa se s novim
civilizacijskim tekovinama, a politička previranja i sukobi interesa Bizanta i Franačke,
okončani Aachenskim mirom, stvaraju jedinstvenu sliku onodobne hrvatske kneževine.
Događaji koji prate rast i razvoj franačke države bilježe se u analima i životopisima careva pa
tako i hrvatski prostori nalaze svoje mjesto u zapadnjačkim izvorima. Posredstvom misionara
zapadnjački utjecaji probijaju se do hrvatske kneževine, a benediktinski redovnici su ti koji
uspostavljaju veze s krugom zapadnog kršćanstva te u nedostatku utjecaja drugih redovničkih
zajednica imaju dominantnu ulogu u crkvenoj povijesti i kulturi ranosrednjovjekovne
Hrvatske. Pokrštavanje teče postupno počevši od vladajućih slojeva, a sukladno tome cvate i
izgradnja i obnova sakralnih zdanja. Prisutnost redovnika stranog podrijetla zabilježena je u
epigrafičkim spomenicima s hrvatskih vladarskih posjeda koji potiču njihovu izradu. Po
nalogu Karolinga i pod jurisdikcijom akvilejskog patrijarha nova vjera donosi korjenite
promjene i ostavlja biljeg na izuzetno vrijednoj materijalnoj ostavštini, a iako se rušenjem
jedinstva franačke države smanjuje i uloga akvilejske patrijaršije, mjesto u zapadnom
kulturnom krugu Hrvatska duguje prvenstveno misionarskom djelovanju. Nedugo nakon njih
trgovci i vojni izaslanici donose vrijedne uporabne predmete karolinške umjetnosti i obrta.
Najbrojniju, a time i najznačajniju ostavštinu karolinške provenijencije čini ratnička oprema,
dok su nakit i uporabni predmeti dosta rjeđi u starohrvatskim grobovima. Karakteristični
mačevi i konjanička oprema nesumnjivo su pripadali vladajućem sloju, dok je ostalo oružje
činilo opremu drugih društvenih slojeva. Osim u tom tipu materijalne ostavštine, utjecaji se
ocrtavaju i na onodobnoj arhitekturi, prvenstveno u importu westwerka. Iako ta arhitektonska
pojava i nije toliko učestala, radi se o ključnoj karolinškoj inovaciji. Upravo arhitektura
najviše slijedi lokalnu tradiciju koja je prevagnula nad usvajanjem zapadnjačkih
arhitektonskih oblika.
Već u drugoj polovini 9. st. raskidanjem odnosa s franačkom državom arheološki
materijal karolinškog obilježja polako nestaje. Međutim, usvajanje nove vjere – kršćanstva
donosi i nove svjetonazore, opismenjavanje, procvat u umjetnosti i općenito u kulturi.
Nekadašnja rimska provincija rastrgana između avaro-slavenskih seoba i bizantskih interesa
sada postaje politički uređena državna tvorevina, a pojave spomenutih nalaza odraz su
društvenog raslojavanja koje dolazi s novom vladajućom silom. Gotovo stoljetna karolinška
prisutnost učinila je žitelje hrvatske kneževine pripadnicima europskog Zapada, tvoreći jak
temelj za daljnji razvoj.
10. LITERATURA
J. BELOŠEVIĆ, 1980., Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljeća, Sveučilišna naklada
Liber, Zagreb
J. BELOŠEVIĆ, 2007., Osvrt na karolinške mačeve tipa H sa šireg područja Dalmatinske
Hrvatske Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Vol. 24 No. 1, Zagreb, 405 – 418.
J. BELOŠEVIĆ, 2007., Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu, Arheološki muzej, Zadar
105
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
N. BUDAK, 1994., Prva stoljeća Hrvatske, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
V. DELONGA, 1996., Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj,
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split
ENCIKLOPEDIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, sv. 3, 1959 – 1966., skupina autora,
Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb
I. GOLDSTEIN, 1995., Hrvatski rani srednji vijek, Novi Liber, Zagreb
I. GOLDSTEIN – B.GRGIN, 2006., Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber,
Zagreb
H. GRAČANIN, 2011., Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku (od konca 4.
do konca 11. st.), Plejada, Zagreb
HRVATI I KAROLINZI, sv. 2, 2000., skupina autora, Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, Split
D. JELOVINA, 1976., Starohrvatske nekropole, Čakavski sabor, Split
N. KLAIĆ, 1975., Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb
T. MARASOVIĆ, 1994., Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, Književni krug,
Split
M. PETRINEC, 2009., Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne
hrvatske države, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split
J. SNYDER, 1989., Medieval art: painting, sculpture, architecture, Harry N. Abrams, Inc.
Publishers, New York
F. ŠANJEK, 1988., Crkva i kršćanstvo u Hrvata: Srednji vijek, Kršćanska sadašnjost, Zagreb
T. ŠEPAROVIĆ, 2007., Nove spoznaje o nalazima ranosrednjovjekovnog novca u južnoj
Hrvatskoj, Starohrvatska prosvjeta, Ser. 3, 30, Split, 127 – 137.
F. ŠIŠIĆ, 1925., Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Narodne novine, Zagreb
Z. VINSKI, 1983., Ponovno o karolinškim mačevima u Jugoslaviji, Vjesnik Arheološkog
muzeja u Zagrebu, Vol. 16-17 No. 1, Zagreb, 183 – 210.
11. POPIS PRILOGA
Slika 1- Hrvatska u VII i VIII
Slika 2 - Hrvatska oko 814.
Slika 3 - Smjerovi pokrštavnja Hrvata od VII do IX stoljeća
Slika 4 – Kadionica iz sela Cetina kod Vrlike
Slika 5 – LIJEVO Relikvijar sv. Asela, Nin
Slika 6 – DESNO Relikvijar nepoznatog sveca, Nin
Slika 7 - Karta rasprostranjenosti ranokarolinških nalaza u Hrvatskoj
Slika 8 – Ranokarolinški mač tipa K s garniturom, Biskupija - Crkvina
Slika 9 – Radionička oznaka Ulfberht
Slika 10 – Ranokarolinški mač tipa 1, Orlić
Slika 11 – LIJEVO Ranokarolinški mač tipa H, Gradac kod Drniša
Slika 12 – DESNO Ranokarolinški mač tipa H, grob 322, Nin - Ždrijac
Slika 13 – Koplje s krilcima s karolinškim mačem tipa K, Poletnica kod Zadvarja
Slika 14 – Koplje s krilcima iz korita Cetine u Sinjskom polju
Slika 15 – Ostruge karolinškog tipa s garniturom za zakopčavanje, Nin – Ždrijac, grob 161
Slika 16 – Ranokarolinške brončane ostruge s garniturom, Biskupija – Crkvina, grob 88
Slika 17 – LIJEVO Pozlaćene brončane ostruge iz sarkofaga iz mauzoleja crkve Sv. Marije u
Biskupiji kod Knina
106
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
Slika 18 – DESNO Dječje ostruge iz zidane presvođene grobnice ispod bazilike na Crkvini u
Biskupiji
Slika 19 – Križolika brončana pozlaćena aplika, Nin – Ždrijac, grob 324
Slika 20 - Rekonstrukcija drvene vjedrice iz konjaničkog groba 167, Nin - Ždrijac
Slika 21 – LIJEVO Srebrni novac Karla Velikog, Bribirska glavica
Slika 22 – DESNO Srebrni novac cara Lotara, Nin – Ždrijac, grob 62
Slika 23 – Crkva Sv. Spasa u Cetini
Slika 24 – Crkva Sv. Marte u Bijaćima
Slika 25 – Šesterokonhna crkva u Kašiću
Slika 26 – LIJEVO Crkva Sv. Cecilije (Stupovi) u Biskupiji
Slika 27 – DESNO Crkva Sv. Spasa u Cetini
Slika 28 – Gumpertov natpis na nadvratnicima Sv. Marte u Bijaćima
Slika 29 – Natpis opata Teudeberta
Slika 30 – Ranokarolinški metalni jezičac iz Gornjih Vrbljana kod Ključa
Slika 31 - Hrvatska u drugoj polovini IX stoljeća
Andrea Jerkušić
University of Zadar
Department of Archaeology
Carolingian influences in the early medieval Croatia in the light of
archeological findings
Abstract
The author touches on the imports of the Carolingian influences on the early medieval
Croatian principality and the consequences left on the Croatian tangible heritage.
Emphasizing how the period of the late 8th century and most of the 9th century, which the
topic refers to, is actually a period of progress. With the intermediation of Byzantium and the
Frankish empire, whose spheres of interest include also the eastern Adriatic coast, the
Croatian society begins to develop rapidly. Church is being organized, the principality is
becoming involved with European cultural, economic and political scene and the succession
of these events unfolds finally in the emergence of the independent Croatian state. After
reviewing the historical framework and the missionary intermediation in the cultural, spiritual
and social development of these regions, I will illustrate the Carolingian influences in the light
of the archeological findings, beginning with warrior items and utility objects, over the
architectural structures, to the epigraphic inscriptions in Latin. Merchants and military
atachés bring valuable utility objects of the Carolingian art and crafts. The greatest, and
therefore the
most
important legacy
of Carolingian provenance
is military
equipment, while jewelry and other objects are quite rare in the early Croatian graves. Typical
swords and the equestrian equipment belonged undoubtedly to the ruling class while other
weapons were used as equipment by other social strata. Apart from this type of artefacts,
influences are outlined also on the architecture of the period, primarily in the import of the
westwerk. Although that architectural appearance was not that frequent, we are still dealing
with a key Carolingian innovation. It is the architecture that is mostly following the local
tradition which outweighed the adoption of the Western architectural forms. Already in the
second half of the 9th century with the severing of the relations with the Frankish state,
107
Andrea Jerkušić
Karolinški utjecaji u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj
Rostra
archeological material with the Carolingian features is slowly disappearing. The former
Roman province, torn between Avar-Slav migrations and the Byzantine interest, was then
becoming a politically regulated state entity and the instances of the aforementioned findings
were a reflection of the social stratification which was coming alongside with the new
dominant power. Almost a century of Carolingian presence made the inhabitants
of Croatian principalities members
of the
European
West,
creating a
strong
foundation for further development.
108
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
Lucijana Lasić
Sveučilište u Zadru
VENECIJA NA JADRANU DO 1000. GODINE
Autorica se dotiče početaka Venecije i njenog razvoja do 1000. godine. Prema
McCormickovom teorijskom modelu, nastoji odgovoriti što je to, na kakav način i u kojem
razdoblju učinilo Veneciju gradom, te bitnim trgovačkim središtem, odredivši njene buduće
mogućnosti i daljnji razvoj. Posebno se podcrtava 8. stoljeće kao prijelomnica za daljnji
razvoj Venecije.
Ključne riječi: Venecija, rani srednji vijek, srednjovjekovni grad
1. NEVIDLJIVA VENECIJA
Dokučiti početak priče započete u nekom sada već dalekom stoljeću, na temelju
preostalih malobrojnih fragmenata tadašnje stvarnosti, zaista nije lako. Vjerojatno dodatno taj
pokušaj rekonstrukcije otežava činjenica kako se radi o Gradu, koji kao da ne želi otkriti
vlastito močvarno porijeklo, pa namjerno svoju kasnosrednjovjekovnu blještavost i moć
projicira kao stvarnost i svog početka. Zbog toga prvi korak jest nastojati izbrisati tu naučenu
predodžbu i pokušati ne razmišljati o prvotnoj Veneciji kao o gradu, nego kao o nizu manjih
ranosrednjovjekovnih naselja raštrkanih po otocima između Rialta i Olivola, tj. onoga što
danas nazivamo Venecijom. 1 Te „skromne forme“ naselja današnja arheologija smješta u 6. i
7. stoljeće, te je također poznato kako se Venecija formira kao rani grad u 9. stoljeću. 2 No, A.
J. Ammerman naglašava da, ako želimo više saznati o početcima Grada, moramo biti
fokusirani na 8. stoljeće koje naziva nevidljivim zbog šutnje izvora. 3 Usuđujem se ipak
razdoblje od 8. stoljeća do godine 1000., razdoblje koje je formiralo „kasniju“ ili „vidljivu“
Veneciju, nazvati „nevidljivom Venecijom“ što zbog složenosti teme, te osobnog dojma kako
historiografija ili ne posvećuje dovoljnu pažnju spomenutom razdoblju, ili ga opisuje pukom
događajnicom pristajući uz ustaljeni mit o postanku grada na lagunama.
Suočena s potpuno drukčijom literaturom nastojat ću odgovoriti što je to, na kakav
način i u kojem razdoblju učinilo Veneciju gradom, te bitnim trgovačkim središtem, odredivši
njene buduće mogućnosti i daljnji razvoj. Zbog kompleksnosti zadatka, te širine koju zapravo
predstavlja pitanje začetka Venecije (ili bilo kojega drugog gradskog središta), potrebno je
naglasiti M. McCormickov teorijski okvir.
M. McCormick u svom članku Where do trading towns come from? Early medieval
Venice and the northen emporia, naglašavajući kako ne postoji jedan model porijekla
ranosrednjovjekovnog grada, spominje tri teoretske pretpostavke o kojima treba raspravljati:
evolucija, porijeklo, te sustavno kontekst. 4
1
G. Ortalli – G. Cracco – G. Cozzi – M. Knapton, 2007, str. 57.
A. J. Ammerman, 2003, str. 146-147.
3
Isto, str. 147.
4
M. McCormick, 2007, str. 42.
2
109
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
Prvom pretpostavkom autor nas upozorava kako ne smijemo biti zavedeni
monokauzalitetom i pojednostavljenjem tj. ne smijemo se koncentrirati na mogućnost jednog
„uzroka“ ili jednog „čimbenika“, „nego tražiti brojne uzroke, i prepoznati kako ključne
promjene mogu doći brzo, te ne moraju biti rezultat nekog „velikog“ uzroka“. 5 Jednako tako
potrebno je shvatiti kako je porijeklo proces, a ne jedna točka u vremenu, te kako se
„dugoročan razvoj trgovačkih gradova ne događa preko noći, ali ključna rekonfiguracija se
mogla dogoditi“. 6 Podrobnijim objašnjenjem autor nas upućuje kako ključni čimbenici koji
su omogućili nastanak „protograda“ već u idućih dvadeset godina njegovog razvoja mogu
postati manje važnima, da bi na kraju potpuno izgubili na važnosti. 7
Ne zanemarujući važnost spomenutog kao nezaobilaznog naputka za istraživanje i
promatranje, ono što jest najvažnije za ovaj rad jest M. McCormickovo razmišljanje o
sustavnom kontekstu i lokaciji. Tako autor smatra da su trgovački gradovi sastavni dio
sustavnog konteksta, unutar kojeg razlikuje mikrosustav i makrosustav. 8 Još uvijek je
nepoznato na koji se način rana Venecija služila svojim bliskim zaleđem, ali za razliku od
toga njena povezanost s makrosustavom dobro je uočljiva, pa McCormick tvrdi kako bez
povezanosti s jednim ili više međuregionalnih ili međukontinentalnih makrosustava „Venecija
sama po sebi ne bi bila ništa“. 9
Smatrajući kako lokacija daje u velikoj mjeri odgovor odakle dolaze trgovački
gradovi, spomenuti autor je shvaća kao fizičku lokaciju i kao sustavnu lokaciju. Dok prva
podrazumijeva političke strukture, komunikaciju itd., sustavnu lokaciju McCormick definira
kao mjesto u mreži ekonomskih odnosa. McCormikove teorijske pretpostavke o lokaciji može
se nadopuniti i onima Purcella i Hordena koji u svome radu iznose kako su gradovi mjesta
kontakta ili preklapanja između različitih ekologija. 10
Dakle, smatram kako je ovaj teorijski okvir najbolji putokaz za razumijevanje toga
kako je Venecija iznikla postavši najvažnija veza između Istoka i Zapada. S obzirom da ovaj
M. McCormickov pristup sam po sebi podrazumijeva jedno šire promatranje, te kako bi se
udovoljilo autorovoj opaski i izbjegla mogućnost monouzročnosti, sagledat će se više
čimbenika koji su oblikovali ranosrednjovjekovnu Veneciju. Prvo poglavlje će se baviti
bitnim političkim čimbenicima. Tu će se dovesti u vezu tri čimbenika bitna za Veneciju – bit
će govora o barbarima koji se integriraju u kasnorimsko društvo doprinoseći tako nestanku
političkoga carskog identiteta kojeg Bizant nije bio u stanju očuvati. Potom će biti riječi o
Langobardima, koji istiskuju Bizant sa sjevernog talijanskog kopna na prostor laguna. Na
kraju, kao treći čimbenik, izranja (ne)mogući odgovor na pitanje u kojoj mjeri vladar u
Konstantinopolu ima ili nema stvarnu vlast nad lagunskim stanovništvo, te što to znači za
daljnji razvoj Venecije.
Drugo poglavlje uvodi u priču o Veneciji na drukčiji način. Tu ću se baviti krajem
kasnorimskog svijeta, ali na primjeru nestanka državne dubokomorske plovidbe. Sljedeći
kronološku okosnicu, kao da se radi o popunjaju nastale „praznine“, govorit ću o detektiranju
nastanaka i razvoja Venecije.
5
Isto, str. 42.
Isto, str. 42.
7
Isto, str. 43.
8
Isto, str. 43.
9
Isto, str. 49.
10
P. Horden, N. Purcell, 2000, str. 100.
6
110
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
2. IZMEĐU „ZAPADA“ I „ISTOKA“
2.1. Talijansko kopno kao mozaik regionalnih i lokalnih identiteta
Započeti opisivanje promjena na talijanskom kopnu barbarskim naseljavanjem i
upadima ne znači smatrati ih uzrokom, već jednim od čimbenik koji su nesumnjivo utjecali na
izoliranje laguna. Dakle, u ovom poglavlju Venecija, kao lagunski grad, još uvijek ne postoji.
Pojam Venetia se Augustovim preustrojem italskih pokrajina odnosio na X regiju, koja je još
uključivala i Istru. 11 Slijedom događaja lagune se postepeno odvajaju od kopna i postaju
izolirano područje – to postepeno fizičko odvajanje bit će u narednim potpoglavljima
objašnjeno političkim prilikama.
Prodor „barbarskih“ ili „nerimskih“ naroda, započet krajem 3. stoljeća, tumačen je na
razne načine. Ustaljena je slika brze promjene rimskog svijeta, te konstantnih sukoba među
barbarsko-rimskim generalima i kraljevima, osnovanim na njihovoj međusobnoj mržnji zbog
različitog etničkog identiteta. 12 No, današnja historiografija nudi i jednu potpuno drukčiju
sliku kasnog Carstva.
Suprotno od naizgled neupitnog, duboko ukorijenjenog shvaćanja rimska Italija nije
stvorila svoj vlastiti etnički identitet. Čini se kako Carstvu nije ni bio potreban etnički, kada je
već jasno bio određen politički identitet koji je odlično funkcionirao s ostalim građanskim,
regionalnim i etičkim identitetima koji su preživjeli unatoč stoljećima rimske vlasti nad
Italijom. 13 Zato početno doseljavanje barbara (koji su se integrirali u rimsko društvo) nije
doživljavano kao prijetnja tom sigurno jasno osjetnom, ali ne strogo određenom rimskom
identitetu. Najbolji primjer za to jest Odoakarovo detroniziranje Romula Augusta 476. godine
i slanje carskih insignija u Konstantinopol. Iako je taj događaj u historiografiji obilježen kao
datum nestanka zapadnog dijela Rimskog Carstva i početak talijanskog srednjovjekovlja, on
nije bio tako prijeloman u očima tadašnjih suvremenika koji ga zasigurno nisu osjetili u onoj
mjeri kako je to kasnije prikazivano. Odoakar je, ustanovivši kako car više nije potreban na
Zapadu i postavši autoritet u Italiji, sebe i dalje smatrao podanikom Rimskog Carstva, te je
zadržao rimsku administraciju. Barbarski kraljevi u Italiji počet će se smatrati kao prijetnja
rimskom identitetu tek u 6. stoljeću, kada za vrijeme vladavine ostrogotskog kralja Teodorika
njegovi protivnici zatraže bizantsku pomoć. 14 No, svaki novi pokušaj Bizanta da učvrsti svoju
vlast na talijanskom kopnu rezultirao bi time da je sve više postajao stranac, ne mogavši
stvoriti neku vrstu bizantskog identiteta. Smatram kako je upravo u tom trenutku stvaranje
bizantskoga političkog identiteta bilo ključno za tadašnju udaljenu carsku vlast u
Kostantinopolu, budući da su temelji jedinstva nehomogenog talijanskog kopna uspostavljeni
za vrijeme Rima nestajali. Bizant to nije mogao (kao ni nitko drugi) pa je Italija, što je bitno
za ovu priču, lagano postajala „konglomerat gradova i ruralnih područja, sa široko različitom
klimom, ekonomijom i duboko ukorijenjenim regionalnim i lokalnim identitetima“. 15
11
G. Ortalli – G. Cracco – G. Cozzi – M. Knapton, 2007, fusnota, str. 17.
Takvu je sliku moguće dobiti uzme li se u ruke hrvatsko izdanje 5. sveska Povijesti iz biblioteke Jutarnjeg
lista.
13
W. Pohl, 2002., str. 11-12.
14
Isto, str. 16-17.
15
Isto, str. 20.
12
111
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
2.2. Langobardi: odvajanje lagune od kopna
U 6. stoljeću talijansko je kopno bilo demografski oslabljeno i gospodarski izmučeno
sedamnaestogodišnjim bizantsko-gotskim ratom. Upravo će tu poratnu situaciju iskoristiti
Langobardi, jer Bizant ne uspijeva učvrstiti svoju vlast nad ponovno osvojenim teritorijem.
Iako je već kao posljedica spomenutog rata započelo odvajanje Istre od venetske oblasti,
langobardska prisutnost postepeno rezultira sve većim bizantskim povlačenjem i izolacijom
lagunskog svijeta buduće Venecije.
Interesantnu činjenicu da Langobardi ne nailaze na otpor stupivši na talijansko kopno,
G. Ortalli objašnjava langobardskom težnjom da se klone „jačih uporišta“, koja će zato biti
osvojena tek nakon 585. godine kada se prekida trogodišnje primirje. 16 U prvoj fazi osvajanja
(što bi po autoru bilo razdoblje do sklapanja spomenutog primirja) Langobardi uspostavljaju
nadzor nad sjeveroistočnim dijelom talijanskog kopna tj. nad furlanskim područjem, što
rezultira razdvojenošću Istre od venecijanskog kraja, ali s još uvijek sačuvanim jedinstvom
crkvene jurisdikcije. Bizantski odgovor na langobardska osvajanja bio je s razlogom mlitav,
obzirom da Justinijanovi nasljednici nisu bili zainteresirani za Zapad, te su bili koncentrirani
na probleme u svojoj neposrednoj blizini – Avare, Slavene i Perzijance. Ipak, nakon
propaloga vojnog pohoda 576. godine Bizant pokušava očuvati svoje talijanske posjede na
način da spaja vojnu i civilnu vlast u osobi egzarha sa sjedištem u Ravenni, te se
diplomatskim putem povezao s papom i Franačkim kraljevstvom. 17 Mogućnost učinkovite
ofenzivne akcije nestaje kada Franci nakon obnovljenih sukoba 591. godine sklapaju separatni
mir s Langobardima. To odsustvo franačkog savezništva najbolje prikazuje stvarne
mogućnosti Konstantinopola kojem iz ruku izmiču Monselice i Padova, a Langobardi
napreduju prema obali između rijeka Adige i Brente. Njihovim dolaskom na obalu Venecija
gubi vezu s ostalim krajevima u sastavu egzarhata, što dodatno pridonosi njenoj teritorijalnoj
izoliranosti. U tom je razdoblju, između 601. i 603. godine, nestalo i crkvene povezanosti
između venetskog i istarskog prostora (što će biti potvrđeno sinodom u Mantovi 827. godine).
Sva ta događanja prouzrokovala su migracijske valove i u smjeru lagune. 18
Ključan događaj za razvoj lagunske Venecije zbio se 639. godine kada je padom
Oderza nestao i bizantski obrambeni sustav. Tada je izgubljeno i „gotovo cjelokupno“
venetsko kopno, te je sada laguna sa svojim prirodnim preprekama postala sigurno utočište. 19
Možda nije pogrešno ustvrditi kako ovog puta izbjeglice ostaju u laguni, za razliku od onih
koji su bježali pred Vizigotima i Hunima. Naime, o stanovnicima samog središta lagune
postoji i arheološki dokaz – kamena ploča posvećenja nove crkve Svete Marije iz 639. godine
na Torcellu.
Potpuna lagunsku izoliranost može se datirati u 751. godinu, kada su Langobardi
pokorili i Ravennu, srušivši tako bizantski sustav egzarhata. Par godina prije, 742. godine,
knez napušta gradsko naselje Cittanova s ruba kopna i seli se na izdvojeni sprud Malamocco.
G. Ortalli tim potonjim događajem navještava „obnavljanje procesa osamostaljenja“, a padom
Ravenne preostali „bizantski posjedi u Italiji sad su već potpuno neovisni o udaljenom
Kostantinopolu, a njihovi knezovi uživaju gotovo apsolutnu moć.“ 20 Tim događajima
16
G. Ortalli – G. Cracco – G. Cozzi – M. Knapton, 2007, str. 21.
Isto, str. 22.
18
Isto, str. 26- 27.
19
Isto, str. 29.
20
Isto, 37-38.
17
112
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
završava langobardsko „izguravanje“ Bizanta i otvara se jedno novo pitanje – je li padom
Ravenne nestao ili dodatno oslabio bizantski utjecaj u laguni i kakve to ima posljedice za njen
daljnji razvoj?
2.3. „Bizantska“ Venecija?
Dokučiti u kojem je smislu Venecija u doba svog nastajanja podčinjena Bizantu znači
ući u širu raspravu bez konkretnog odgovora. U literaturi korištenoj za potrebe ovog rada o
tome izravno govori jedino G. Ortalli, koji svojim nejasnim izlaganjem promatra početke
Venecije isključivo u bizantskom okviru. Upravo je to autorovo pažljivo razlikovanje više
stupnjeva venecijanske autonomije spram Bizantu ono što čini rad nejasnim. No, kako se
zaista radi o kompleksnoj temi, odabrala sam tek par G. Ortallijevih teza za koje smatram da
nisu dovoljno argumentirane, ali pritom ipak dostatne za kratak prikaz odnosa Venecije i
Bizanta.
Dakle, nakon što je za lagunu minula langobardska opasnost, po spomenutom autoru
ona ostaje u bizantskoj sferi jer je prepoznala „isplativu podložnost“. Venecija (koja se upravo
započela formirati kao grad) je svjesna „političke, gospodarske i vojne prednosti“ Bizanta, tj.
smatrala ga je „dovoljno dalekim da više ne bude doista opasan“. 21 S druge strane taj isti
Bizant pristaje na takav odnos s Venecijom jer je svjestan svoje slabosti, pa samo želi na bilo
koji način sačuvati vrhovništvo nad lagunom. Da je Bizant zaista u tom trenutku slab
čimbenik utjecaja zna i papa Stjepan II., koji se 754. godine za pomoć protiv Langobarda
obraća franačkom kralju Pipinu. Ovdje se potrebno upitati, ako se prihvati činjenica da
većinski dio stanovništva lagune u tom trenutku čine izbjeglice, koliko ti isti ljudi mogu
vjerovati u političku, gospodarsku, a kamo li vojnu moć Konstantinopola koji ih prvotno nije
uspio zaštiti od langobardske najezde. Možemo li dakle, stanovništvu lagune druge polovice
8. stoljeća nametnuti razmišljanje kako im se „isplati“ biti „podložnicima“ Caru koji je, kako
kaže i sam autor dovoljno daleko, a u čije su se vojne (ne)mogućnosti i sami uvjerili?
Čini se uistinu vjerojatno McCormickovo mišljenje kako Venecija postaje privlačna
Franačkoj i Bizantu tek dvije generacije nakon što postane značajno trgovačko središte. Ako
prihvatimo takvo razmišljanje jasan je kasniji poznati sukob Bizanta i Franačke koji je završio
mirom u Aachenu, a dijelom se odigrao i na venecijanskom tlu. Upravo zbog tog sukoba
Venecijanci traže sigurnije mjesto za svoje upravno-političko središte pa ga sele s Malamocca
na Rialto, na prostor kojeg i danas nazivao Venecijom. 22 Spomenutim mirom, koji je
ratificiran između 811.–814. Venecija je postala granica ili tampon zona između dva carstva.
U tome što je izbjegla svoju sudbinu da postane bizantska tema, G. Ortalli vidi bizantsko
poimanje Venecije ne kao podanice, nego već kao saveznice (možda zaboravljajući pritom
kako Bizant nema snage reorganizirati područje u temu). Važno je napomenuti kako je tim
mirom definiran i ekonomski okvir, što je zasigurno Veneciji omogućilo daljnji polet. 23
Okrenemo li se paktu karolinškog cara Lotara I. iz 840. godine, kako bismo razumjeli
venecijansku autonomiju koju nam G. Ortalli pokušava približiti, znači ponovno se naći na
skliskom području. To što Lotar I. u paktu kojim se obnavljaju stari sporazumi s Venecijom
titulira Pietra samo kao venetskog dužda, ne napominjući uz to bilo kakvu bizantsku titulu,
može značiti stvarno stanje, ali isto tako i Carevu (ili venecijansku) proračunatu politiku. G.
21
Isto, str. 47.
Isto, str. 57.
23
Isto, str. 56-57.
22
113
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
Ortalli će, poput vještog diplomata tumačiti spomenuti pakt, pa će Veneciju u drugoj polovici
9. stoljeća ostaviti u okvirima Bizantskog Carstva, ali će naglasiti kako se tu radi o
„olabavljenom i povoljnom odnosu“, nešto što po autoru Veneciji omogućava „gotovo
apsolutnu autonomiju“. 24(?!)
Dakle, dokučiti koliko se ranosrednjovjekovna Venecija nalazila u okviru Bizantskog
Carstva, znači ostati na razini rasprave. G. Ortalli ulazi detaljno i u prilike političkog života
lagune, razlikujući bizantsku i franačku stranku (ne radi se o nacionalnoj i autonomnoj
podijeli strana, „nego se radilo o vrijednosno obilježenom odabiru tabora, ključnog za
definiranje identiteta i karaktera same strane: elementu konstitutivnom i sad već
prirodnom.“ 25) i različite smjerove politike duždeva.
Smatram kako autor nije na čistu sa stvarnim bizantskim mogućnostima i prilikama
jer, ako već Veneciji pripisuju šaroliku skalu autonomije zbog udaljenosti i slabosti carskog
središta, zbog čega to isto ne pripisati i Jadranu koji za razliku od Venecije nije ništa bliži
Kostantinopolu. Tako će i Orseolovo osvajanje Dalmacije 1000. godine kroz autorovu prizmu
biti “najspektakularniji uspjeh“ duždeve vanjske politike, jer je zaustavio gusarenje i pritekao
u pomoć latinskom i grčkom stanovništvu dalmatinskih gradova, koji su tražili pomoć od
njega, „a ne od svog legitimnog vladara u Kostantinopolu.“ 26 Ali kada bismo doveli u pitanje
koliko je zapravo Dalmacija bila bizantska u tom trenutku, te kada bismo vodili računa o
trgovačkoj ulozi Venecije, dobili bismo potpuno drukčiju sliku.
Dakle bilo bi dovoljno okrenuti se tehničkim preduvjetima venecijanske trgovine kako
bi se demistificirao Orseolov pohod. Poznato je kako je glavno venecijansko prijevozno
sredstvo galija, koja u prosjeku može prijeći i do 75 km dnevno. No, zbog količine hrane i
vode koja je bila potrebna posadi, bilo je poželjno uplovljavati svaku večer u luku i ne
zadržavati se na moru više od 3 do 4 dana. 27 Već ta činjenica koja govori o stvarnim dosezima
jednog trgovačkog broda, nameće pretpostavku kako galija (na neki način) utječe na
definiranje venetske „vanjske politike“ uokvirene trgovačkim interesima. Naime, talijanska
obala svojom nerazvedenošću nije mogla ponuditi sigurne luke za venecijanske galije. Idealno
rješenje za stvaranje baza na proputovanju do Istoka bila je dalmatinska obala, čiju su
sigurnost jedino narušavali lokalni gusari. Zbog toga sigurno pohod 1000. godine ne možemo
gledati kao Orseolov dobroćudan čin kako bi zaštitio latinsko i grčko stanovništvo, kojeg
sigurno više nije ni bilo u dalmatinskim gradovima. Iako ova epizoda najviše govori o tome u
kojoj je mjeri (ne)postojala bizantska vlast u Dalmaciji, ipak je bitna jer ocrtava venecijansku
mogućnost da zaštiti svoje ekonomske interese.
3. FORMIRANJE GRADA NA LAGUNI
3.1. Preobrazba kasnorimske ekonomije (na primjeru kasnorimskog
brodarstva)
Prije nego li se Venecija polovicom 8. stoljeća otisne na more, mediteranski će svijet
doseći najvišu točku svoje preobrazbe. Zbog čega se potrebno dotaknuti te preobrazbe
Mediterana možda je najlakše objasniti, kako sam to nazvala u 1. poglavlju, „prazninom“ koja
24
Isto, str. 63.
Isto, str. 53.
26
Isto, str. 91.
27
J. E. Dotson, 2001, str. 117.
25
114
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
nastaje nestankom antičkog mentaliteta na moru. No, nazvati to „prazninom“ bilo bi pogrešno
ako bi to značilo da isključivo u kasnoj antici valja tražiti jasne trzaje koji su nagovijestili
Veneciju koja će iskoristiti tu „prazninu“. S druge strane nemoguće je ne pomisliti kako su
upravo ti „trzaji“ omogućili buduće isplovljivanje trgovačke venecijanske mornarice. Iako
upozorena na varljivost monouzročnosti, pokušat ću ipak na primjeru iz konzultirane
literature (koji je i sam objašnjen mnoštvom čimbenika!) rasvijetliti čimbenike koji su
Veneciji omogućili da se izdigne iz močvarnog svijeta i isplovi na Istok.
Odmah je potrebno naglasiti kako kraj rimskog ekonomskog sustava nije moguće
opisati kao pravocrtni pad zbog kratkotrajnih uspona između 250. i 650. godine, no koji ipak
nisu uspjeli spriječiti započeto propadanje. 28
Dakle, kasnorimsko brodarstvo, doživjevši vrhunac u 4. stoljeću, funkcioniralo je na
način da je država subvencionirala brodove koji su prevozili porezne viškove iz Egipta i
Afrike. Spomenuti sustav omogućio je carskoj blagajni prijevoz tog viška naturalnog poreza
(otud i ime annona sustav) po najnižim cijenama i opskrbu Mediterana u isplativom
vremenskom roku. No, s obzirom da su annona brodari prevozili teret jeftinije, država im je
izlazila u susret poreznim olakšicama, te im je osiguravala i drvo za gradnju brodova.
Naravno, država ih je također pokušavala što više kontrolirati. Vjeruje se kako se na tim
brodovima uz annona teret prevozila i neka druga roba što bi bila značajna prednost pred
ostalim privatnicima, te je stoga za pretpostaviti kako je subvencioniranih brodova bilo više.29
Ono što je vidljivo jest da takva vrsta trgovine homogenih dobara između velikih centara,
kojom planski upravlja država, iziskuje prije svega jaku središnju vlast čija će koncentracija u
Konstantinopolu promijeniti geografiju annona sustava. 30 Arheološkim istraživanjima uočeno
je kako već u 5. stoljeću i preko afričkog tržišta prodire roba s istočnog Mediterana. M.
McComick je oprezan kada naglašava kako su dublji razlozi pojave uvoza s Istoka zasad još
uvijek nedokučivi, smatrajući pojavu Vandala na afričkom tlu tek jednim od čimbenika. 31 No,
krajem 6. i u 7. stoljeću biti će osjetna dominacija istočnih brodova, što je nesumnjivo
povezano s njihovom blizinom Konstantinopolu i općenito boljim ekonomskim prilikama
istočnog Mediterana.
Zalazak antičke kulture obilježen je godinom 618., kada se godinu dana nakon pada
Aleksandrije prestaje dijeliti kruh na ulicama Konstantinopola. U zadnjim desetljećima 7.
stoljeća nestaje subvencionirano rimsko brodarstvo što otvara mogućnost cirkuliranja
opsegom manje, ali više ne i homogene, već različite vrste robe između više centara. Možda
je takva vrsta trgovine bila prisutna i prije, ali je zbog očitih prednosti subvencionirane
trgovine bila negdje na marginama. Za razliku od annona dubokomorske plovidbe, sada se
plovidba pomiče uz obalu 32, a poznato je kako to postaje bitnim elementom venecijanske
vanjske politike koja je sebi morala osigurati sigurne luke na putu za Istok. Iz tog razloga je
poduzet i poznati pohod na dalmatinsku obalu dužda Pietra II. Orseola 1000. godine.
No, ne mijenja se samo kasnorimski ekonomski sustav. Povezano s tim, oko 700.
godine stvaraju se nove komunikacijske mreže između Zapada i Istoka u drukčijim političkim,
kulturnim i tehnološkim prilikama. Jednostavno rečeno – dotadašnji svijet se mijenja. 33
28
M. McCormick, 2002, str. 115.
Isto, str. 87-89.
30
Isto, str. 106.
31
Isto, str. 100-101.
32
Isto, str 103.
33
Isto, str. 119.
29
115
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
3.2. Datum nastajanja Venecije
Dosadašnjim potpoglavljima pokušala sam opisati vanjske prilike koje su u određenoj
mjeri djelovale na mentalitet lagunskih doseljenika i razvoj njihovih naselja koja će se ubrzo
stopiti u Veneciju. Stoga, svaka je pojedina crtica (počevši od doseljenja barbara na talijansko
kopno pa sve do priče o promjeni kasnorimske ekonomije) sama za sebe jedna kompleksna
tema koja u ovom slučaju objašnjava stvaranje mogućnosti nastanka Venecije. Sada je
potrebno odgovoriti na pitanje što se događalo u samoj laguni – tj. u kojem stoljeću započinje
razvoj Grada.
Analizirajući malobrojne arheološke nalaze za ranosrednjovjekovno venecijansko
razdoblje, Albert J. Ammerman rekonstruira izgled lagune koji se itekako razlikuje od
dosadašnje ustaljene slike. Kako je već spomenuto u 1. poglavlju, autor se koncentrira na
„nevidljivo“ 8. stoljeće, stoljeće u kojemu započinje formiranje ranosrednjovjekovne
Venecije. U znakovito nazvanom članku Venice before the Grand Canal, autor propitkuje
ustaljene predodžbe o prvotno osnovanim naseljima u arhipelagu, te na temelju rasporeda
najstarijih crkava donosi potpuno drukčije zaključke umanjujući ulogu Velikog kanala.
Naime, može se zaključiti kako je Venecija nakon pada Ravenne 751. dobila mogućnost
ekonomskog uzleta 34, te je poznato kako upravo u to doba venecijanski brodovi izlaze u
Mediteran. 35 To govori kako je Venecija imala mogućnost prikupiti bogatstvo potrebno za
izgradnju crkava kojih, kako zasad tvrdi arheologija, nije bilo prije 8. stoljeća. A. J.
Ammerman upravo na temelju analize razmještanja crkava koje nastaju u razdoblju prije 9.
stoljeća (riječ je o 10 do 12 crkava) upozorava kako je prije 9. stoljeća, glavna
komunikacijska veza između tih crkvi niz manjih vodenih putova, a ne Veliki kanal (Slika 1.).
Razmak između susjednih crkvi bio je oko 300 m, a glavna komunikacijska linija spajala je
dvije najudaljenije crkve – na Olivolu crkvu San Pietro do Castello i crkvu San Apostoli.
Dakle, Veliki kanal nije igrao nikakvu ulogu u urbanom početku ranosrednjovjekovne
Venecije. 36
34
A. J. Ammerman, 2003, str. 156.
M. McCormick, 2007, str 49.
36
A. J. Ammerman, 2003, str. 144-149.
35
116
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
Slika 1. Karta koja prikazuje smještaj crkvi u Veneciji u 8. stoljeću. Preuzeto iz: Albert J.
Ammerman, „Venice before the Grand Canal“, Memoirs of the American Academy in Rome,
vol. 48, 2003., str. 148.
Ako bismo dalje analizirali raspored crkvi, mogli bismo dobiti okvirni sliku života u
laguni. A. J. Ammerman zaključuje kako se radi o prostoru s malom naseljenošću, te se ne
radi se o gradu koji ima svoje kompaktno područje, nego je između većine crkvi veliki prazni
prostor. 37 M. McCormick također smatra kako se u 8. stoljeću radi o malobrojnoj populaciji,
te se tek u kasnijoj fazi povećava broj stanovnika, a to potkrjepljuje i povećanom izgradnjom
crkvi u idućih 300 godina. 38
M. McCormick također vjeruje da je druga polovica 8. stoljeća vrijeme od kojeg se
može pratiti ubrzani razvoj Venecije, tj. početak nastajanja ranosrednjovjekovnog grada.
Venecija se odjednom u 8. stoljeću našla na granici različitih kulturnih, ekonomskih i
političkih svjetova – Venecija postaje njihovom spojnicom, a upravo te veze Veneciji donose
profit. 39 To je razdoblje kada nestaje avarske i langobardske prijetnje, oporavlja se ekonomija
potresena kugom, jenjava islamska opasnost. Zanimljivo je što spomenuti autor negira bilo
kakvu mogućnost da je Veneciju utemeljio (franački, langobardski ili bizantski) kralj.
Venecija u drugoj polovici 8. stoljeća izranja „manje ili više spontano“, na marginama van
kraljevske ili carske moći. 40 No, postoji mogućnost da su neka prijašnja lagunska naselja prije
37
Isto, str. 150.
M. McCormick, , str. 50.
39
Isto, str 56-57.
40
Isto, str. 44.
38
117
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
srastanja uživala razne kraljevske ili carske potpore, a to će sigurno unijeti u zajednicu kao
dio mentaliteta. Po autoru franački i bizantski kralj, tek dvije generacije nakon što je Venecija
postala važno trgovačko središte, pokušavaju zauzeti kontrolu nad tim područjem. 41
Ako Veneciju promatramo kao točku poveznicu između kontinentalnog i morskog
prometa, kao granicu između Bizanta i Franačke, mogli bismo se zadovoljiti zaključkom kako
Venecija postaje trgovački grad „ne zbog vlastite potrebe, nego zbog svoje sustavne
lokacije“. 42 Dakle, kako je rečeno u 1. poglavlju – Venecija sama po sebi ne bi bila ništa.
Slika 2. Karta koja pokazuje smještaj crkvi u Veneciji koje su izgrađene u 9. stoljeću.
Preuzeto iz: Albert J. Ammerman, „Venice before the Grand Canal“, Memoirs of the
American Academy in Rome, vol. 48, 2003., str.151.
4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Baviti se problemom nastajanja ranosrednjovjekovnog grada, znači zaći u vrlo
kompleksno područje historijskog proučavanja. M. McCormickov se pristup istraživanju ove
tematike može samo na prvi pogled činiti jednostavnim, no ono što autor predlaže jest jedno
šire sagledavanje koje uključuje niz čimbenika koji su samo naizgled nepovezani. Ono što
spomenuti autor naziva sustavnim kontekstom, te fizičkom i sustavnom lokacijom nemoguće
je odvojeno promatrati, jer ti pojmovi samo konačno definiraju već poznate etape ozbiljnog
historijskog istraživanja.
Ključno razdoblje u kojem se Venecija formira kao grad i kao trgovačko središte jest
vremenski period od 8. stoljeća pa do 1000. godine. No, proučavati sustavni kontekst u kojem
41
42
Isto, str. 46.
Isto, str. 50
118
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
izniče to gradsko središte na laguni, kako bi se odgovorilo na pitanje „kako“, znači započeti
priču promjenama kasnoantičkog svijeta. Politička povijest kao čimbenik nezaobilazna je
sama po sebi, no potrebno je odgonetnuti što za buduću Veneciju uistinu predstavlja dolazak
barbara na talijansko kopno, ili što za nju znači formiranje novog Rima daleko na Istoku.
Zbog toga su ukratko prikazane prilike na talijanskom kopnu na kojem je postepeno tijekom
doseljavanja barbara slabio rimski politički identitet (dok etnički identitet suprotno današnjem
mišljenju nije nikad ni postojao), a udaljena carska vlast u Kostantinopolu nije mogla
uspostaviti jedinstvo nehomogenog talijanskog kopna kakvo je postojalo otpočetka Rimskog
Carstva. Kako to Bizant nije mogao (kao ni nitko drugi) Italija je, što je bitno za ovu priču,
lagano postajala „konglomerat gradova i ruralnih područja, sa široko različitom klimom,
ekonomijom i duboko ukorijenjenim regionalnim i lokalnim identitetima“.
No, ne mijenjaju se samo političke prilike kasnog Carstva. U radu je prikazana i
promjena kasnorimske ekonomije na primjeru brodarstva. Tako u zadnjim desetljećima 7.
stoljeća nestaje subvencionirano rimsko brodarstvo što otvara mogućnost cirkuliranja
opsegom manje, ali više ne i homogene, već različite vrste robe između više centara. Možda
je takva vrsta trgovine bila prisutna i prije, ali je zbog očitih prednosti subvencionirane
trgovine bila negdje na marginama. Za razliku od annona dubokomorske plovidbe, sada se
plovidba pomiče uz obalu, a poznato je kako takva plovidba postaje bitnim elementom
venecijanske vanjske politike koja je sebi morala osigurati sigurne luke na putu za Istok.
Povezano s tim promjenama, oko 700. godine stvaraju se nove komunikacijske mreže između
Zapada i Istoka u drukčijim političkim, kulturnim i tehnološkim prilikama. Jednostavno
rečeno – dotadašnji svijet se mijenja.
Upravo te mijene utječu na lokaciju Venecije koja nije više samo sigurno utočište
stanovništvu pred Langobardima, već se odjednom u 8. stoljeću Venecija nalazi na granici
različitih kulturnih, ekonomskih i političkih svjetova. Takvu povoljnu „graničnu“ lokaciju
iskoristit će stanovnici lagune koji će temeljem toga profitirati, što će Veneciji kao gradskom
središtu omogućiti brži razvoj nakon druge polovice 8. stoljeća.
5. LITERATURA
Albert J. AMMERMAN, 2003, Venice before the Grand Canal: memoirs of the American
Academy in Rome, vol. 48, str. 141-158.
John E. DOTSON, 2001, „Foundations of Venetian Naval Strategy from Pietro II Orseolo to
the Battle of Zonchio: 1000-1500“, Viator: Medieval and Renaissance Studies, v. 32, str. 113125.
Peregrine HORDEN i Nicholas PURCELL, 2000, „The corrupting sea: A Study of
Mediterranean history“, Malde.
M. MCCORMICK 2002, Origins of the European Economy: Communications and
Commerce, A.D. 300 – 900, Cambridge, str. 83-118.
M. MCCORMICK, 2007, „Where do trading towns come from? Early medieval Venice and
the northern emporia“; u: Joachim Henning (ur.), Post-Roman Towns, Trade and Settlement in
Europe and Byzantium. Vol. 1. The Heirs oft he Roman West, Berlin.
Gherardo ORTALLI – Giorgio CRACCO – Gaetano COZZI – Michael KNAPTON, 2000,
Povijest Venecije, sv. 1., Zagreb.
Walter POHL, 2002 „Invasions and ethnic identity“; u: Cristina La Rocca (ur.), Italy int he
Early Middle Ages: 476-1000, Oxford.
119
Lucijana Lasić
Venecija na Jadranu do 1000. godine
Rostra
Lucijana Lasić
University of Zadar
Department of History
Venice on the Adriatic until 1000
Abstract
The author touches on the origins of Venice and its development until 1000. The
beginning itself is associated with a range of smaller early Middle age settlements scattered
across islands between Rialto and Olivola which present-day archeology situates in the 6th
and 7th century and what is also known is that Venice was being formed as a young town in
the 9th century. The author calls the entire period from the 8th century to 1000, the period
which formed the latter or visible Venice, an invisible Venice, partly because of the
complexity of the subject and personal impression that the historiography either doesn't pay
enough attention to the aforementioned period, or depicts it as a mere event adhering to the
entrenched myth of the origins of town on the lagoons. Faced with a completely different
literature she attempts to answer what, in what way and in which period made Venice a town,
also a trading center, defining its future possibilities and development. The first chapter deals
with prominent political factors. In that respect one associates three factors important for
Venice - one will talk about the barbarians that are integrated into the late Roman society
contributing to the disappearance of the political identity of the empire which Byzantine was
not able to preserve. Then it touches upon the Lombards, who force the Byzantine out of the
northern Italian mainland to the lagoon area. In the end, as a third factor, an (im)possible
answer emerges to the question up to which extent the emperor in Constantionopole has or
doesn't have a real authority over the lagoonian population and what this actually means for
the further development of Venice. The second chapter introduces us to the story of Venice in
a different manner. There, It deals with the end of the late Roman world but on the example of
the disappearance of the state deep-sea shipping. Following the chronological framework, as
if one dealt with the filling of the created gap, on talks about the detection of the origins and
development of Venice. In the 8th century, Venice is at the boarder of different cultural,
economic and political worlds. This favorable boarder location will be exploited by the
inhabitants of the lagoon that will on basis of that make profit, which will allow Venice as a
city center a more rapid development after the second half of the 8th century.
120
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Antun Nekić
Sveučilište u Zadru
ŠIRENJE OSMANSKOG CARSTVA U KLASIČNOM
RAZDOBLJU:
PROBLEMI I PONUĐENA RJEŠENJA
U poglavlju naslovljenom „Gaza“, autor raspravlja o značenju naslovnoga pojma u
Osmanskom Carstvu, odnosno njegovoj interpretaciji u starijoj i novijoj historiografiji. Dok
za jedne pojam već od 14. stoljeća, odnosno od samih početaka širenja Carstva, označava
„sveti rat“ s ciljem širenja islama kao glavnim motivom gaza-ratnika, Heath W. Lowry
razloge brzoga širenja Carstva na temelju izvora pronalazi u motiviranosti ratnika za
plijenom i robovima. Autor dalje razlaže strukturu Osmanskoga Carstva kroz osam točaka načela, također u kontekstu širenja Carstva, dok u posljednjem poglavlju posebno raspravlja
o historiografiji koja se bavila Osmanskim Carstvom.
Ključne riječi: Osmansko Carstvo, društvena povijest, Gaza, historiografija, kasni srednji
vijek
1. UVOD
Pokušati razumjeti uspon Osmanskog Carstva od male Osmanove pogranične
kneževine s početka 14. stoljeća do carstva svjetskih razmjera u 16. stoljeću za povjesničara,
naročito „početnika“, predstavlja uzbudljiv pothvat. U toj „vožnji“ kao da se istovremeno vozi
na dva traka bez mogućnosti da se u ijednom trenu spusti pogled s oba. S jedne strane, to je
put samog povijesnog gibanja, tijek od tri dinamična stoljeća Osmanskog Carstva, a s druge
strane put od dva stoljeća historiografske reprodukcije na tu temu. Naravno, svako povijesno
razdoblje i pitanje ima svoje kontroverze i neslaganja, no pitanje Osmanskog Carstva
posebice je osjetljivo pitanje te samim tim još zanimljivije; stoga držim kako je neophodno da
se u radu dotaknem problema historiografije koja se bavi Osmanskim Carstvom. Osvrnut ću
se na djela mađarske, bošnjačke i turske historiografije i na njihovom primjeru upozoriti na
probleme kojima je opterećeno proučavanje klasičnog doba Osmanskog Carstva. No, s
obzirom na obujam rada nije riječ o iscrpnom pregledu tih nacionalnih historiografija, već o
ilustrativnim primjerima.
Pitanje historiografije bit će obrađeno u posljednjem poglavlju, dok ću u prva dva
poglavlja obraditi samu temu rada, širenje Osmanskog Carstva. U prvom poglavlju obradit ću
jedan segment tog širenja – gaza tezu. Rasprava o gaza tezi zapravo je rasprava o korijenima i
uzrocima osmanskog širenja, no i više od toga, ona je rasprava o samoj naravi Osmanskog
Carstva u klasičnom razdoblju. U drugom poglavlju obradit ću neke institucije i strukturu
Osmanskog Carstva i to preko formule koju su sami Osmanlije držali ključem uspješnog
vođenja nekog političkog entiteta, u njihovom slučaju Carstva.
U konačnici želim naglasiti kako su cilj rada i njegova struktura uvelike određeni
obujmom rada i kako bi za iscrpnije sagledavanje širenja Osmanskog Carstva trebao daleko
121
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
veći broj stranica; pitanja koja obrađujem u radu samu su mali odsječak problema i ponuđenih
rješenja koja se tiču tog procesa.
2. GAZA
Odrasti i živjeti u Hrvatskoj podrazumijeva usvajanje specifičnih normi i vrijednosti
koje oblikuju i definiraju pripadnike hrvatske nacije. Usvajanjem tih normi i vrijednosti u
nasljeđe se prima i određen pogled na prošlost te nacije. Za razliku od pogleda na hrvatsku
povijest u razdoblju od 1945. pa do kraja Domovinskog rata, koji je ispunjen dubokim
neslaganjem i kontroverzama, postoji „konsenzus“ o povijesti hrvatskog naroda od stoljeća
sedmog pa do razdoblja Drugog svjetskog rata. 1 Unutar raspona od 900 godina „tragične“
povijesti kao negativci, uz domaće kvislinge, pojavljuju se Mađari, Talijani, „Turci“,
Austrijanci pa opet malo Mađari i Talijani, da bi zadnjih sto godina proteklo u obrani od
srpskih pretenzija – svi oni u jednom trenu povijesti pojavljivali su se kao kočnica ostvarenja
povijesne uloge (ma koja god to bila) jedne nacije čije je zlatno doba završilo još tamo u
davnim počecima 12. st. No, ovime nikako ne želim reći kako je hrvatska nacija po pitanju
načina tumačenja svojih korijena posebna, već samo želim istaknuti kako „Turci“ zauzimaju
značajnu ulogu u putanji hrvatskog naroda i, što je još važnije za ovu raspravu, postoji
suglasnost o tom dijelu naše povijesti. Drugim riječima, dio hrvatskog identiteta izgrađen je
na temelju slike Hrvatske kao „predziđa kršćanstva“, što za sobom povlači i određenu sliku
onih koji su navaljivali na taj čvrsti bedem. Pritom su „Turci“, koji „nalegoše na jazik
hrvatski“ 2, nevjernici što otimaju malu djecu kako bi ih preobratili na islam, okrutni osvajači
pod čijom čizmom je patio hrvatski narod – da se zadržim samo na nekim općim mjestima u
prikazu „Turaka“. No, kao što sam napisao, u posljednjih stotinu godinu, kada je napadač
također dolazio s istoka, nije bilo pretjerano puno vremena za bavljenje „Turcima“. Stoga,
treba se vratiti u razdoblje kada je „bolesnik s Bospora“ još bio živ i kada je pisanje povijesti
bilo diktirano ondašnjim konkretnim političkim potrebama (čime nipošto ne impliciram kako
je danas oslobođeno tog tereta). Naravno, riječ je o 19. stoljeću, stoljeću nacija, u kojem se
Osmansko Carstvo ispriječilo stvaranju balkanskih nacionalnih država. U takvim se
okolnostima plasira slika o represivnom carstvu, o „sirovim barbarima“ koji vladaju samo
pukom silom, tj. ugnjetavaju i uništavaju narode i zemlje nad kojima nemaju nikakvo pravo. 3
Međutim, to nije od tolike važnosti za ovaj rad – važnija je činjenica što se takva slika također
nekritički projicirala na ranija razdoblja, a da se nije postavilo pitanje kako se Osmansko
Carstvo moglo održati tako dugo ako je vladalo samo pukom silom. 4 Štoviše, tu treba dodati
Iako se teza (ili za neke „neupitna istina“) o doseljenje Hrvata u sedmom stoljeću propituje, ta rasprava je
ograničena na uski krug historiografa i rijetko ili gotovo nikada ne proviruje među širu javnost, dok je nasuprot
tome rasprava o „crvenima“ i „crnima“ poprilično raširena u javnosti, te o njoj svi imaju nešto reći. Stoga, pod
„konsenzusom“ ne mislim na slaganje među profesionalnim historiografima, već o dominantnoj slici koju dijeli
velik dio pripadnika, u ovom slučaju, hrvatske nacije.
2
V. Gligo (ur.), 1983., str. 44
3
Korijeni slike o represivnom carstvu te posebice o „sirovim barbarima“ sežu u 15. st, kada se u talijanskim
humanističkim krugovima nakon 1453. i pada Konstantinopola „Turci“ demoniziraju kao rušitelji kulture,
nepismeni barbari, što će postati opće mjesto europskog viđenja „Turaka“ u narednim stoljećima, u: N. Bisaha,
2006., str. 43-93. Za devetnaestoljetne predodžbe o „turskim“ barbarima u: B. Jezernik, 2007., s posebno
ilustrativnim petim (str. 97-112) i desetim (str. 219-234) poglavljem, te znakovita priča o lubanjama iz
Štepanjskih vasi u: B. Jezernik, 2010., str. 9-29, str. 25-27.
4
M. Kunt, 1995, str. 5.
1
122
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
kako nije bilo riječi samo o pukom održavanju, već o uspješnom širenju, i to od male
Osmanove pogranične kneževine do carstva koje u 16. st. ima svjetski značaj.
No, slika „bolesnika s Bospora“ nije se samo nekritički projicirala na ranija razdoblja
osmanske povijesti u 19. stoljeću, već ju je preuzimala i kasnija historiografska produkcija,
odakle se manje-više uspješno širila među širom populacijom. Na početku rada sam
vjerojatno mogao uzeti primjer bilo koje nacije kako bih ilustrirao odnos njenih pripadnika
prema „zajedničkoj“ prošlosti ili bilo koju balkansku državu kako bih prikazao kako se piše i
kakav je odnos prema dijelu povijesti u kojem je Osmansko Carstvo igralo značajnu
(negativnu) ulogu u njihovom razvitku. Primjer Hrvatske uzeo sam iz jednostavnog razloga –
kao pripadnik hrvatske nacije mogu svjedočiti kako se uz pomoć kolektivnog pamćenja,
završene osnovne i srednje škole te preddiplomskog studija biva „tipičnim“ Hrvatom koji
barata „tipičnim“ pogledom na „Turčine“. Nije teško pretpostaviti kako na sličan način i
„tipičan“ Srbin ili „tipičan“ Mađar barata jednako tako „tipičnim“ pogledom na iste te
„Turčine“.
Čini mi se kako je upravo opisani mentalni sklop plodno tlo na kojem bi se lako
prihvatila ideja o Carstvu koje se širilo vjerskim žarom. Pripomogla bi tome zasigurno i
današnja situacija gdje se islamski fundamentalizam karakterizira kao najveća prijetnja
svjetskom miru. Pritom bi se slika današnjih al-qaidinih pripadnika vođenih džihadom,
vjerojatno radi lakše imaginacije, transponirala na početke 14. st. gdje su anatolski pogranični
ratnici vođeni gazom, tj. svetim ratom širili granice darulislama nauštrb svojih nevjerničkih
kršćanskih susjeda.
Koliko god se potonji odjeljak činio neozbiljnim, želio sam njime ukazati na problem
koji se događa kada se narav neke pojave u jednom trenutku nekritički projicira na neko
prijašnje razdoblje. Stoga ću na temelju pročitane literature nastojati odgovoriti je li se to
dogodilo i s pojmom gaza jer to pitanje smatram bitnim dijelom problema i ponuđenih
rješenja koja se tiču širenja Osmanskog Carstva.
Pojam gaza pojavljuje se u većini tekstova koji se bave klasičnim razdobljem
Osmanskog Carstva namećući se kao važna komponenta širenja Carstva. Zasluge za gaza tezu
pripadaju Paulu Witteku, koji je tridesetih godina prošlog stoljeća raison d'etre Osmanskog
Carstva pronašao u religijskom faktoru, tj. u svetom ratu (gaza). Prema Witteku, islam je bio
magnet koji je privlačio mnogobrojne u osmanski ratni stroj, koji su motivirani gazom ratovali
protiv nevjernika u susjednim zemljama te tako širili granice Osmanove pogranične
kneževine. 5
Iz Wittekove teze proizlazi kako je neophodni uvjet za širenje Osmanskog Carstva bio
islam, tj. kako su samo muslimani mogli biti pokretani vjerskim žarom. Uz njegovu postavku
pristaje znatan dio povjesničara koji se bavi ranim razvojem osmanske kneževine, kasnije
Carstva. Među njima kao primjer mogu se uzeti radovi Metina Kunta (za kojeg je Wittek usto
i „stari majstor“ 6, s čime bi se vjerojatno vrlo teško složio H. W. Lowry) i Halila Inalcika.
Inalciku je, u skladu s prihvaćanjem gaza teze, iznenađujuće što su u nekim područjima
Carstva u 15. st. kršćani činili otprilike polovicu timariota. Čuđenje vjerojatno proizlazi iz
toga jer se postavlja pitanje čime su bili motivirani ti kršćani, s obzirom da je teško zamisliti
kako im je pred očima stajalo širenje darulislama kao motiv i cilj. Štoviše, na istoj stranici
Inalcik postavlja dva kriterija koja su bila preduvjet za kršćanina da dobije timar u 15. st. –
prvo, ta osoba je morala biti vojnog podrijetla te drugo, morala je dokazati svoju odanost
5
6
H. W. Lowry, 2003., str. 1-2
M. Kunt, 1995., str. 6
123
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
sultanu – a iz kojih postaje još nejasnije od kud toliko čuđenje kod Inalcika što nalazi toliki
broj kršćanskih timariota u nekim područjima Carstva. 7
Metin Kunt osmanski uspjeh, kao i Wittek, pripisuje stalnom priljevu ljudi iz
Anatolije, pri čemu je važnu ulogu odigralo to što su poslije dolaska vitezova Hospitalaca na
Rodos 1344. jedini Osmanlije od svih pograničnih kneževina imali mogućnost daljnjeg širenja
granica islama. Granicu je tada, nakon prelaska Dardanela pedesetih godina 14. stoljeća,
predstavljao Balkan, nova „Meka“ mnoštvu gaza ratnika koje su predvodili Osmanlije kao
jedini pravi gazi. 8 Važno je naglasiti kako stalni priljev ljudi iz Anatolije implicira kako je
riječ o muslimanima, čime bi se na zgodan način moglo zaključiti i da se takvim tumačenjem
zaobilazi nezgodna mogućnost da su kršćani sudjelovali u širenju nauštrb nevjerničkih,
kršćanskih susjeda. Gaza kao motiv širenja time se ne dovodi u pitanje. No, nisu se Osmanlije
širile samo na područje Balkana, to jest na nevjernički teritorij. Osvajanja i širenje na Balkanu
omogućila su im da se prošire i na račun muslimanskih susjeda u Anatoliji, što baš i nije u
skladu s ideologijom gaza ratnika koji se bore za slavu islama. Kunt u svom članku daje dva
primjera koja govore na koji su način Osmanlije legitimirale to širenje.
Prvo, navodi objašnjenje koje daje osmanska historijska tradicija, koja je inkorporaciju
muslimanskih zemalja opisivala kao miroljubiv proces, a on je u nekim slučajevima
predstavljao dragovoljno podvrgavanje pod osmansku vlast. 9 Ovim tumačenjem gaza uopće
ne dolazi u pitanje jer nema rata i prolijevanja muslimanske krvi. Drugo objašnjenje govori o
načinu na koji su Osmanlije opravdavali širenje koje je ostvareno nasilnim sukobom s drugim
muslimanima, u ovom slučaju sa susjednim karamanskim emiratom. Svoje napore da
podvrgnu Karamane opravdavali su optužbama prema kojima su Karamani konstantno
koristili osmansku zauzetost u Europi kako bi im izazvali nevolje u Anatoliji, čime su ih
priječili u širenju na nevjernike. 10 Stoga, ako su se i borili s muslimanima, Osmanlije nisu
napadali prvi te su pristajali na borbu jer je njihova najvažnija zadaća, gaza, bila ugrožena.
Iz navedenih primjera proizlazi pitanje: u kojoj mjeri je religija bila uzročni faktor
osmanskih ratova, a u kojoj mjeri se radi o legitimaciji već postojećih sukoba? 11 Drugim
riječima, koliki značaj stvarno možemo pridati gaza ideologiji kao faktoru koji je utjecao na
stvaranje i širenje Osmanskog Carstva (što nije slučaj s M. Kuntom, koji se zadovoljava s
onim što sami Osmanlije u svojim historijskim – ideološkim – iskazima daju, ne ulazeći u
dublju raščlambu problema)?
Osmansko Carstvo nije se, da se tako izrazim, rodilo samo jedanput, na početku 14. st.
Stoljeće kasnije, nakon Timurove pobjede nad Bajazidom I 1402, sudbina Carstva činila se
krajnje upitnom, no na kraju opet dolazi do obnavljanja pod vodstvom osmanske dinastije,
kojoj je tad na čelu stajao Mehmed I. Tu se opet vraćam na Kunta, koji daje objašnjenje tog
čudesnog oporavka, pri čemu je važnije ono što pritom ne spominje. Međuzavisnost (i to ona
ekonomska!) dviju regija, Anatolije i Rumelije, kojima su prije poraza od Timura Osmanlije
vladali, prema Kuntu stoji iza obnove pod Mehmedom I. 12 No, pomalo začuđujuće, nema ni
traga od spominjanja gaze kao glavnog sastojka koji je stajao iza stvaranja i širenja osmanske
pogranične kneževine na početku 14. st. Naprotiv, sada ideologiju u objašnjenju obnove
(stvaranja) Kunt zamjenjuje nečim puno opipljivijim – materijalnom dobiti – što nas dovodi
7
H. Inalcik, 1954., str. 103-129, str. 114
M. Kunt, 1995., str. 8, 10, 12
9
Isto, str. 10
10
Isto, str. 13
11
J. F. Guilmartin, 1988., str. 721-747, str. 743
12
M. Kunt, 1995., str. 14
8
124
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
na trag drugačijeg rješenja problema vezanih uz osmansko širenje, a samim time i prema
novom tumačenju pojma gaza.
Iako je od samih početaka Wittekova teza bila izvrgnuta kritici, većina je povjesničara
na neki način implicitno prihvaćala činjenicu kako islam stoji iza uspjeha Carstva, a kada su i
dovodili u pitanje Wittekovu tezu nisu učinili naizgled najlogičniju stvar – ispitali izvore na
temelju kojih je Wittek postavio svoju gaza tezu. 13 Tog se posla primio Heath W. Lowry te je
analizom izvora kojima se služio Wittek, Ahmedijevog Iskendername, epskog spjeva koji je
u obliku knjige savjeta za vladare (nasihatname) Ahmedi krajem 14. i početkom 15. st. pisao
za svoje patrone Bajazida I i Sulejmana I te natpisa (kitabe) u Bursi iz 1337, u najmanju ruku
bacio veliku sumnju na Wittekovo čitanje tih izvora. 14 Stoga, ako bi isključili Wittekovu tezu
i gazu kao raison d'etre Osmanskog Carstva, koje drugo rješenje/rješenja ponuditi kao
odgovor na pitanje širenja Osmanskog Carstva?
Nasuprot religijskom faktoru, Lowry je predložio nešto puno opipljivije od vjerskog
zanosa – prije nego gazom rani Osmanlije bili su motivirani željom za plijenom i robovima. 15
S takvom pretpostavkom više ne izgleda proturječno sudjelovanje velikog broja kršćana u
osmanskim osvajanjima, a niti rat protiv susjednih muslimanskih emirata nužno ne poprima
konotacije bogohulnog čina.
Nakratko bih se ovdje osvrnuo na pojmove „Turci“ i Osmanlije. U pretežnoj većini
naše historiografije ustalilo se korištenje pojma „Turci“, a Osmansko Carstvo zamišlja se kao
„tursko carstvo“. 16 Time kao da se želi reći kako nikad u biti nismo ni bili dio tog Carstva,
koje je kao strano tijelo došlo i nelegitimno/nelegalno nam nametnulo svoju vlast. Tako je
„Turčin“ musliman, a samim tim carstvo je islamsko, iz čega je valjda jasno kako ono ne
može biti legitiman/legalan zastupnik nemuslimanske populacije. Takvog razdvajanja ne
postoji kod pojma Osmanlija, iz kojeg jasno proizlazi kako se ono odnosi na sve sultanove
podanike, tj. na cjelokupnu populaciju unutar Osmanskog Carstva.
Upravo takvu „inkluzivnost“ koju implicira pojam Osmanlije, uz plijen i robove
Lowry smatra ključem osmanskog uspjeha u 14. i 15. st. No, da ne bih preplašio kakvog
„tipičnog“ predstavnika balkanskih nacija, odmah moram naglasiti kako Lowry jasno daje do
znanja kako ta inkluzivnost nije posljedica nekakve tolerantne naravi (tolerantne u današnjem
smislu) Osmanskog Carstva, već je prije riječ o „toleranciji“ koja je proizlazila iz specifičnih
potreba, u prvom redu nedostatka ljudstva (prvenstveno onog koje se moglo koristiti u
administraciji i vojsci) s kojim se suočilo Osmansko Carstvo uslijed svoje ekspanzije.
Proglas Bajazida II iz 1484. vrlo je koristan kao primjer te inkluzivnosti te pruža i
odgovor na pitanje što je to gaza mogla značiti u 14. i 15. stoljeću, ako nije imala konotacije
vjerskog rata. Proglas je izdan tijekom vojne kampanje protiv moldavskog vladara Bogdana,
očito u trenutku kada se sultanu pojavio problem manjka vojne snage. U proglasu se prilikom
poziva ljudi na rat ne apelira na vječni raj kao nagradu za gazu, već se obećavaju sasvim
konkretne stvari – plijen, robovi, timari, te se na kraju sultan čak odriče i dijela plijena (20%)
kojeg je inače sebi prisvajao nakon ratne kampanje. 17 Kada se uz to doda kako ovaj proglas
dolazi iz kancelarije sultana uz kojeg se vežu epiteti velikog vjernika, očekivao bi se sasvim
drukčiji sadržaja proglasa, tj. očekivalo bi se da će se pojam gaza/gazi pronaći u smislu kojeg
13
H. W. Lowry, 2003., str. 5-13
Isto, str. 15-44
15
Isto, str. 45
16
Štoviše, Turska kao geografski i politički entitet ne postoji sve do kraja prvog svjetskog rata, C. Kadafar,
1995., str. 4
17
Isto, str. 48, 50
14
125
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
zastupa Wittekova teza. Lowry nadalje zaključuje kako su pojmovi gaza/gazi u 14. i 15. st.
bili sinonimi s pojmom akin/akinci, a odnosili su se prvenstveno na način kojim su se stjecali
plijen i robovi – putem brzih upada neregularnih vojnih snaga, akindžija (gaza ratnika). 18
Tome u prilog ide i Bajazidov proglas, koji je usmjeren na neregularne snage, akindžije, u
kojima su u 15. st. kršćani ne samo ravnopravno sudjelovali, već su te snage bile većinom
sastavljene od nemuslimana. 19
Dokaz kako su se Osmanlije vodili puno pragmatičnijim razlozima od gaze možemo
pronaći i u praksi Mehmeda II, koji nakon osvajanja Konstantinopola 1453. najviše pozicije u
državnoj hijerarhiji Osmanskog Carstva popunjava članovima aristokracije osvojenih zemalja.
U razdoblju od 1453. do 1516. na mjestu velikog vezira od njih petnaest njih dvanaestero je
bilo kršćanskog porijekla, s time da je od te dvanaestorice njih polovica (možda i sedmero)
prije osmanskog osvajanja bila članovima balkanske i bizantske aristokracije. 20 Posebno je
zanimljiva sudbina dvojice 21 nećaka posljednjeg bizantskog cara, Konstantina XI. Do pada
Konstantinopola za njih dvojicu postojala je vrlo izgledna mogućnost da će naslijediti svog
strica na mjestu bizantskog cara, no životni put odvest će ih u sasvim drugom smjeru. Naći će
se u službi sultana Mehmeda II, i to kao Mesih paša te Has Murad paša. 22 Kada bi povukli
paralelu i malo iskarikirali situaciju mogli bismo to usporediti s time kao da je Tito nakon
1945. u vladajuću strukturu FNRJ i komunističke partije nakon „ideološkog preodgoja“
uključio Petra II Karađorđevića. 23 Pošto je teško reći zašto se Tito nije odlučio na takav potez,
zadržat ću se na mogućim razlozima koji su utjecali na praksu Mehmeda II.
Prije drugog dolaska na vlast Mehmeda II 1451. godine, Sulejman I (1402 – 1411),
Mehmed I (1413 – 1421) i Murat II (1421 – 1451) poštovali su tradicionalnu osmansku
politiku koja je težila nametanju sizerenstva nad susjednim zemljama, a ne uspostavljanju
direktne kontrole nad tim zemljama. U periodu vladavine te trojice sultana stara vezirska
obitelj Chandarlis bila je najzaslužnija za održavanje te dobre tradicionalne osmanske politike
kakvom ju je smatrala popularna osmanska tradicija. 24 U provođenju svoje politike obitelj
Chandarlis nailazi na snažno protivljenje militantne skupine koja se okupila oko mladog
sultana Mehmeda II. Stoga ne iznenađuje što se Mehmed II nakon osvajanja Konstantinopola
rješava starog plemstva i obračunava s moći tih starih obitelji, čiji su preci bili među
suosnivačima države. 25 Mogućnost da su članovi Osmanove dinastije u 14. i prvoj polovici
15. st. 26 bili prvi među jednakima, nakon osvajanja Konstantinopola bila je isključena. No, tu
se pojavljuju dva problema – kako tu poziciju učvrstiti te kako popuniti ispražnjene pozicije u
državnoj hijerarhiji. Tu se vraćamo na balkansku i bizantsku aristokraciju koja ulazi u
osmanski sistem, još jedan dokaz osmanske inkluzivnosti, vođene prije svega pragmatičnim
potrebama. Njeni pripadnici, između ostalih, sada ulaze u sultanovu službu, ali kao sultanovi
18
Isto, str. 132
Isto, str. 52
20
Isto, str. 128
21
Za dvojicu Konstantinovih nećaka sasvim je sigurno kako su poslije 1453. našli u službi sultana, dok je
sudbina trećeg nepoznata. Isto, str. 116
22
Isto, str. 115
23
Lowry je u jednom intervjuu povukao sličnu paralelu ocijenivši to „kao da su Lenjin i Staljin nakon
Oktobarske revolucije 1917. godine i propasti Ruskog carstva odlučili školovati sina posljednjeg cara Nikole II,
a zatim ga postaviti na neku funkciju svoje vlasti.“ http://www.preporod.com/interview-mainmenu-77/1601faktori-koji-su-600-godina-odrali-osmanlije-na-nogama-porezni-sistem-i-pravda.html (22.03.11.)
24
H. Inalcik, 1954., str. 103-106
25
H. W. Lowry, 2003., str. 143.
26
Isto, str. 65
19
126
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
osobni robovi, čime sultan gradi sistem koji mu je garantirao apsolutnu moć te potpunu
odanost. 27 Kada ste u poziciji da vam život ovisi o samo jednoj sultanovoj riječi, a pokorno
služenje donosi mnogostruku dobit vjerojatno nije teško donijeti odluku, a taktika „mrkve i
batine“ i ovdje se pokazala kao najbolje sredstvo upravljanja. Pored toga što je na taj način
odmijenio staru aristokraciju i stvorio sebi odanu strukturu, ne treba zanemariti još neke
koristi koje mu je ta praksa mogla donijeti. U trenutku kada se Carstvo širi Balkanom sultan
dobiva istrenirano ljudstvo iskoristivo u administraciji i vojsci koje zna kako upravljati,
poznaje jezik, običaje i način funkcioniranja osvojenih zemalja, a posjeduje i „element
privlačnosti“ (s jasnom porukom ljudima na novoosvojenim područjima – samo ako mi
budete odani i vi se možete uspeti tako visoko).
Osmansko Carstvo nipošto nije bilo nepromjenljiv, statični organizam kakvim ga se
ponekad nastojalo (negativno) predstaviti. Okosnica te slike o statičnosti zasigurno je bio
islam, tj. Osmansko Carstvo je bilo (i jest) najlakše, pogotovo Zapadu, poistovjetiti s
islamom. Pritom je svakako neosporno kako je islam igrao važnu ulogu i sigurno bio jedna od
definirajućih komponenti Osmanskog Carstva od samih njegovih početaka. No, je li islam
tijekom cijele povijesti Osmanskog Carstva imao istu težinu? Kako je gaza neodvojiva od
religije, tj. islama, odgovor na to pitanje važan je za otkrivanje stvarnog značenja i značaja
gaze za stvaranje i širenje Osmanskog Carstva.
U Rumeliji i Anatoliji je 1416. izbila takozvana pobuna Sheikha Bedreddina. Ova
pobuna, koja je u bizantskim izvorima opisana kao društveni i religijski pokret, privlačila je
velik broj sljedbenika među seljaštvom u zapadnoj Anatoliji i na Balkanu, a propagirala je
zajedničko dijeljenje materijalnih dobara te bratstvo između muslimana i kršćana. Obje ideje
koje je pokret zastupao garantirale su sukob s urbanom komponentom, čije je obilježje bio
izraženi islamski karakter, a dijeljenje dobara im vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti. Iako je
urbana, islamska, komponenta odnijela pobjedu nad sinkretičkom, islamsko-kršćanskom,
pobuna je ipak imala dalekosežnije posljedice na razvitak Carstva. Kao i svaka pobuna
zaprijetila je sistemu i nositelju vlasti u tom sistemu – sultanu – koji je bitan dio svog
identiteta gradio na islamu. Vjera dinastije je od Osmana bio islam, a sada se pojavio pokret
različite vjere s ciljem da sruši vlast sultana. To je zasigurno moralo navesti sultana da
preispita koliku je korist kršćanska komponenta donosila, tj. je li korist premašila opasnost
koju je sada predstavljala. Odluka je bila jasna – od 1340-ih islam sve više postaje preduvjet
za članstvo u osmanskoj vladajućoj eliti. 28 Taj proces „zatvaranja“ administrativnih i vojnih
funkcija koje su bile dostupne nemuslimanima završen je u prvim desetljećima dvadesetih
godina 16. st. Selimovim osvajanjem Sirije, Egipta i Hedžaza. Tim se osvajanjima Carstvo
implementacijom stoljećima stare islamske birokratske tradicije od, do tada vitalnog,
sinkretičkog, multietničkog, multikulturalnog društva, pretvara u carstvo koje postaje klasična
islamska dinastija. 29 Tu promjenu najslikovitije može dočarati ovaj citat koji donosim u
slobodnom prijevodu: „Stoga, timare dodijeljene kršćanskim vojnicima možemo pronaći čak i
u vremenu Bajazida II (1481 – 1512). No, u 16. st. u tim istim područjima teško se moglo
pronaći kršćanske timariote; štoviše, u tom stoljeću postojanje kršćanskih timariota šokiralo je
ljude te za sobom povlačilo specijalne istrage njihovog porijekla.“ 30
27
H. Inalcik, 1954., str. 120
H. W. Lowry, 2003., str. 138-139
29
Isto, str. 96. Još jednu dimenziju u procesu pretvaranja u klasičnu islamsku dinastiju davao je i sukob sa
šijitskim Iranom početkom 16. stoljeća, jer se u tom sukobu definirala sunitska pravovjernost sultana, S. Faroqhi,
2004., str. 36
30
H. Inalcik, 1954., str. 116
28
127
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Posljedica usvajanje stare islamske birokracije nije bila samo kraj inkluzivnosti, to jest
kraj mogućnosti da i nemuslimani popunjavaju administrativne i vojne pozicije (askeri) u
Carstvu. U 16. stoljeću, pod utjecajem i uz pomoć te tradicionalne islamske komponente,
dolazi i do konačnog oblikovanja ideologije koja je Osmanovoj dinastiji opravdavala ne samo
vlast unutar Osmanskog Carstava, već im je davala pravo i na univerzalnu vlast. Bitna
komponenta te ideologije bila je gaza, sa svojim izvorom u šerijatu. 31 Pripadnik Osmanove
dinastije (sultan) sada je božji poslanik na zemlji, što mu daje legitimaciju da nastupa kao
jedini pravi gazi, koji na svojim leđima nosi teret vjerske zadaće i svetog rata. Time osmansko
ratovanje postaje ispunjenje vjerske obaveze, a sultan širenjem darulismala legitimizira svoju
poziciju jedinog gaze, koji nastupa u ime cijele islamske zajednice – i više nego jasan znak
kako vjerski pogled na gazu postaje dominantan u 16. st. 32 No, kao što svaka legitimacija traži
ispunjenje dužnosti koje proklamira u tom trenutku, jednako tako joj treba podrška iz
prošlosti. Drugim riječima, ako je sultan u 16. st. bio jedini gaza, Bog (Alah) je od samog
početka dinastije tu zadaću morao povjeriti Osmanu i njegovim potomcima, i nikome
drugome. I tu je (pisanje) povijest(i) još jednom morala ispuniti jednu od svojih uobičajenih
zadaća – poslužiti sadašnjosti. 33 Stoga, kada je u pitanju značenje gaze, sasvim je jasno što
ćemo u tim kronikama pronaći – isto ono što je gaza predstavljala u 16. st. Time će legitimitet
sultana i dinastije biti osiguran, no jednako tako će i, uvjetno rečeno, „obični pljačkaši“
postati sveti ratnici jer je nemoguće da sultan predvodi „obične pljačkaše“ kojima je jedini cilj
namaći što više plijena i robova – jer, što bi to od njega učinilo, nego vođu „običnih
pljačkaša“?
Mislim da je iz dosadašnje rasprave postalo sasvim jasno kako je odgovor na pitanje je
li se značenje pojma gaza koje ima u 16. st. nekritički projiciralo na prva dva stoljeća
Osmanskog Carstva pozitivan. Ili, da se točnije izrazim, na temelju pročitanog puno sam bliži
takvom razmišljanju – tvrditi kako je takvo objašnjenje neosporno bilo bi krajnje neozbiljno
pošto ne baratam s dovoljno (najblaže rečeno) uvida u problematiku a, kako naglašava P. S.
Fichtner, debata stoji li iza Osmanlija religijski žar ili pljačka, robovi i plijen aktualna je među
povjesničarima koji se bave Osmanskim Carstvom i danas. 34
Posebno mi se učinilo zanimljivim, a čega sam postao svjestan u procesu pisanja rada,
postojanje negativne korelacije između inkluzivnosti, koja je obilježje Carstva u prva dva
stoljeća njegova postojanja, i pojma gaza, ako ćemo ga prihvatiti u onom smislu kako ga je
definirao P. Wittek. Iako je to teško tvrditi, dobije se dojam kako je inkluzivnost uzmicala
kako je pojam gaza dobivao konotacije vjerskog rata, sve dok u 16. st. sloj askera nije postao
rezerviran za muslimane, a gaza ideologija kao misaoni pokrivač prekrila život u Osmanskom
Carstvu.
Također ponovno naglašavam kako Osmansko Carstvo nije bio statični organizam,
već se mijenjao i prolazio kroz razne faze te je govoriti o počecima Carstva u 14. i 15. st. na
31
C. Imber, 1995., str. 138-153, str. 138-139
Isto, str. 144
33
Pisanje tih kronika s tematikom povijesti dinastije počelo je s Mehmedom II, a do kraja vladavine Bajazida II
osmanska dinastička historiografija postala je zaseban literarni žanr, isto, str. 142.
34
P. S. Fichtner, 2008., str. 25. Odličan pregled dosadašnjih rasprava o gaza teoriji može se naći u H. W. Lowry,
2003., str. 5-13, te u C. Kadafar, 1995., str. 29-59. Zanimljiva je i Lowryeva ocjena Kadafarovog djela, za koje
piše kako u konačnici „ne uspijeva sveukupnu debatu odvesti dalje od zaključaka koje je 1982. donio Inalcik
kombinirajući Wittekovu „gaza tezu“ i Kopruluevo inzistiranje na osnovnim turskim plemenskim korijenima
Osmanlija“. H. W. Lowry, 2003., str. 12
32
128
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
temelju onog što znamo o njemu u 16. st. jednako neobjektivno kao i sliku „bolesnika s
Bospora“ iz 19. st. projicirati na prethodnih 500 godina njegovog razvitka.
3. STRUKTURA OSMANSKOG CARSTVA
Odvojiti pitanje širenja Osmanskog Carstva od njegove strukture nemoguće je. Način
na koji je Carstvo bilo uređeno, na koji način je funkcioniralo – bez toga je nemoguće
razumjeti kako se Carstvo moglo širiti. Pritom ću za ocrtavanje strukture kao okvir
upotrijebiti recept kojeg su sami Osmanlije držali zaslužnim za dobro funkcioniranje države.
Riječ je o osam točaka, koje su funkcionirale tako da je zadnja točka ulazila u prvu, to jest sve
zajedno činile su krug: 35
1. nema kraljevskog (sultanovog) autoriteta bez vojske
2. nema vojske bez bogatstva
3. raja proizvodi bogatstvo
4. sultan čini raju zadovoljnom pravednom vladavinom
5. pravdi je potrebna harmonija u svijetu
6. svijet je vrt; njegovi zidovi su država
7. stup države je religijski zakon
8. nema provođenja religijskog zakona bez kraljevog (sultanovog) autoriteta
3.1. Sultan
Već sam se u prvom poglavlju rada dotaknuo pitanja sultanovog autoriteta. Nakon što
je Mehmed II, utemeljitelj osmanske carske tradicije, uklonio staro plemstvo koje je
predstavljalo opasnost potpunom autoritetu sultana, bio je otvoren put prema univerzalnom
pravu koje će za sebe tražiti i dobiti sultani 16. stoljeća, počevši sa Sulejmanom. No,
odmakom od te ideološke komponente, kako okarakterizirati sultanov autoritet?
Najjasnije je to izraženo u činjenici kako je sultan posjedovao svu zemlju i podanike
unutar Carstva. Sultan je posjedovao apsolutnu moć te su sva prava proizlazila iz njegove
volje. 36 Kada su u pitanju podanici, to je značilo da je jedino sultan imao moć nekoga učiniti
dijelom stanovništva koje nije moralo plaćati poreze (askeri), kao i obratno, lišiti nekog tih
prava, ili nekome iz raje zbog osobitih zasluga omogućiti život bez plaćanja poreza.
Sultanovo vlasništvo nad zemljom očitovalo se u činjenici da su smrću sultana prestajala
važiti sva prava koja je on nekome ustupio na zemlji. Novi sultan je tada morao ponovno
potvrditi npr. timare koje su spahije ili administrativni službenici dobivali kao naknadu.
Takvu praksu omogućavalo je postojanje deftera – katastarskih poreznih popisa, koji su bili
odraz centraliziranog osmanskog sistema. 37
Administrativnu i vojnu organizaciju koja mu je u potpunosti bila podređena i odana
sultan je temeljio na robovskom sistemu (ghulam). Osobni sultanovi robovi, najčešće
regrutirani putem devširme, popunjavali su pozicije u administraciji, a sačinjavali su i
vjerojatno najvažniji oslonac sultanove vlasti – kapi kulus, stajaću vojsku pod direktnom
kontrolom sultana. 38
35
J. F. Guilmartin, 1988., str. 727-728
H. Inalcik, 1954., str. 112
37
Isto, str. 112-113
38
J. F. Guilmartin, 1988., str. 120
36
129
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Sve do Sulejmana Veličanstvenog vrhovni autoritet sultana ogledao se i u tome što su
sve važne odluke donosili sultani. Pred kraj života Sulejman je sve više ovlasti i obveza
prenosio na velike vezire, a tu praksu nastavit će i njegovi nasljednici, nakon čega će veliki
veziri biti ti koji će voditi vladu te vojsku za imperijalnih kampanja. 39 Ta promjena u načinu
vladanja bila je i odraz promjene samog Carstva. Za vrijeme Mehmeda II Carstvo se
prostiralo na manjem području, čime je i prisutnost na frontu bila lakša, a i nije bilo potrebe za
tolikim opsegom administracije. S druge strane Sulejmanov način vladavine bio je prikladniji
upravljanju Carstva ogromnih proporcija. Od tud i razlika u sultanovoj ulozi – dok je Mehmed
II bio glavni potporanj sistemu te se nalazio na čelu piramide, upravljajući i kontrolirajući
svime, Sulejman, iako i dalje neosporni autoritet, bio je samo jedan od potpornja, s obzirom
na kompleksnost upravljanja i razgranatost administracije, što je utjecalo na to da postane
simbolički vrh piramide, manje osobno upleten i odgovoran. 40
3.2. Vojska
Osmansko ratovanje može se podijeliti na dvije osnovne vrste: pogranično ratovanje i
imperijalne kampanje.
Pogranično ratovanje prethodilo je imperijalnim kampanjama. Na taj način su
Osmanlije „omekšavali“ obranu neprijateljskih zemalja. Brzim upadima neregularnih snaga,
koje su se namirivale plijenom i robovima, neprijateljske zemlje su bile ekonomski i
gospodarski iscrpljivane, a stanovništvo je bilo desetkovano, što je kasnije uvelike utjecalo na
mogućnost uspješnog otpora. Korijen takvog ratovanja može se naći u nedostatku centralne
vlasti u predislamskoj Arabiji, u nedostatku prirodnih barijera te polunomadskom načinu
života koji je stvarao životne uvjete u kojima je rat bio normalno stanje odnosa među
grupama, a mir predstavljao iznimku. Zapadnjacima, nenaviklima na takav način ratovanja,
takvo stanje konstantnih nepredvidivih upada predstavljao je ogroman problem, koji su
Habsburgovci s vremenom više-manje uspješno riješili razvojem Vojne Krajine. 41
Prilikom imperijalnih kampanja osmanske redove sačinjavala je redovna vojska (kapi
kulus) i neregularne trupe. Redovna vojska (kapi kulus) bila je profesionalna, plaćena vojska
organizirana u pet korpusa: janjičare, spahije, opsadnu artiljeriju, vojne inženjere i pokretnu
(zaprežnu) artiljeriju. 42
Janjičari su činili pješadiju, a janjičarski redovi popunjavali su se putem devširme, što
je značilo da su bili dio ghulama, sultanovog roblja nad kojim je sultan imao potpunu
kontrolu i kojim je osiguravao svoju vrhovnu vlast. Spahije su sačinjavale osmansko redovno
konjaništvo, koje je kao plaću za svoju službu dobivale timare – nenasljedne zemljišne
posjede dijeljene od osvojenih zemalja. 43
Bitan dio osmanske uspješnosti ležao je u izvrsnoj logističkoj organizaciji. Tako su,
primjerice, Osmanlije mogli izlijevati topove na licu mjesta, što se pokazalo presudnim i
prilikom opsade Konstantinopola 1453, kada su uz pomoć mađarskih majstora napravljeni
dotad najveći topovi na svijetu. Srednjovjekovne tvrđave općenito nisu imale prevelike šanse
pred osmanskim topništvom, kao što se to pokazalo za Morejskog rata od 1499. do 1502. 44
39
Isto, str. 730
C. Woodhead, 1995., str. 164-190, str. 189
41
J. F. Guilmartin, 1988., str. 725
42
Isto, str. 731
43
Isto, str. 731
44
Isto, str. 735
40
130
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Osmanski bojni red sastojao se od jakog centra kojeg su činili spahije i pokretna
artiljerija, na krilima su se nalazili oklopljeni konjanici, dok su prvi red popunjavale
neregularne trupe – laka konjica i pješaštvo. Takav sistem sve do dvadesetih godina 16. st. bio
je nepobjediv za Europljane – za Selima I osmanska kopnena vojska vjerojatno je bilo najjača
kopnena vojska na svijetu. 45 No, nakon što je svoj zenit doživio 1520-ih, osmanski ratni stroj
polako je gubio svoju prednost nad zapadnim vojskama. Osmanska superiornost u opsjedanju
tvrđava anulirana je 1520-ih i 1530-ih novim načinom konstrukcije utvrđenja. Superiornost
osmanske vojske nad zapadnima također je kopnjela. Od 1530-ih španjolsko i njemačko
pješaštvo bori se u taktičkim formacijama na koje janjičari više nisu imali odgovora, a značaj
spahija sve se više gubi u pozicijskom ratovanju kojim su dominirali artiljerija i pješaštvo
naoružano vatrenim oružjem. 46 Na mogućnost ekspanzije Osmanskog Carstva, kada je u
pitanju imperijalno ratovanje, utjecala su i dva vrlo bitna faktora: klima i geografija.
Klimatski su uvjeti ograničavali vremensku mogućnost kopnenog ratovanja na razdoblje od
proljeća do zime, dok je mogućnost fizičkog širenja ograničavala činjenica da su sve
kampanje kretale iz Konstantinopola. Pod takvim okolnostima pokazalo se kako je Beč
označavao granicu osmanske ekspanzije. Nemogućnost daljnjeg širenja i osvajanja novih
zemalja negativno se odrazila, kao što će to postati vidljivo za pobune dželalija, i na jednu od
temeljnih institucija Carstva – timar. 47
2.3. Raja
Biti dijelom raje u Osmanskom Carstvu značilo je plaćati porez. Stoga i ne čudi što
jedna od točaka dobrog funkcioniranja države kaže kako je raja ta koja proizvodi bogatstvo,
kojim potom raspolaže sloj koji nije imao takvo opterećenje, askeri. Iako su unutar svake od
tih grupa postojale daljnje podjele, prilikom pogleda na osmansko društvo podjela na one koji
plaćaju i one koji ne plaćaju poreze bila je dominanta. Takva društvena podjela odgovara
konceptu makro- i mikro-parazita kojeg je postavio William H. McNeill. Pritom su mikroparaziti sićušni organizmi koji se natječu s ljudima za hranu, napadajući hranu koju ljudi jedu
ili napadajući ljudsko tijelo direktno, dok su makro-paraziti vladajući, ratnički sloj koji
iskorištava proizvođački sloj. 48 Proizvođački sloj bi se stoga odnosio na raju, dok bi makroparazita predstavljali askeri.
Četvrta točka funkcioniranja države također se odnosi na raju. Kako bi mogla
nesmetano proizvoditi bogatstvo, raju je trebalo držati zadovoljnom pravednom vladavinom –
naravno, kao vrhovni autoritet sultan je bio odgovoran i za taj segment. Na koji način se
provodila pravda može ilustrirati jedan primjer s otoka Limnosa, gdje se otočko, većinsko
kršćansko stanovništvo, 1490. potužilo na, po njihovom mišljenju, nepravedan porez. Bez
ulaženja u razloge njihove žalbe, bitno je naglasiti ishod – nakon što su razmotrene, njihove
su primjedbe bile prihvaćene i zapisane u zbornik zakona (kanunname). 49 Mogućnost žalbe te
još povrh toga da tu žalbu prihvati poreznik očitovanje je toga da je kod makro-parazita
postojala svijest, i to ne samo deklarativne naravi, kako je raja bila ta koja je uistinu bila izvor
bogatstva.
45
Isto, str. 735
Isto, str. 731-732,736
47
Isto, str. 732-734
48
W. H. McNeill, 1980., str. 6-8
49
H. W. Lowry, 2003., str. 102
46
131
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Vatreni bečki propovjednik, jezuit Georg Scherer, teško da bi povjerovao, ili priznao,
da se u Osmanskom Carstvu na takav način postupalo s kršćanskom rajom. Dapače, u svojim
propovijedima nije propuštao priliku upozoriti svoje sugrađane na patnje njihove braće
kršćana pod osmanskim jarmom, koji je teži od kandža svih europskim monarha zajedno. 50
No, kako bismo odgovorili na pitanje je li riječ o iskrenom vapaju ili tek o načinu da se braći
kršćanima utjera strah u kosti i iz glave izbace kojekakve glasine može nam pomoći pojava
sa čijim bi se postojanjem teško mirile balkanske nacionalne težnje iz 19. i početka 20. st. (a
usudim se pretpostaviti kako situacija nije nimalo drugačija ni danas). Riječ je o ljudima
(kršćanima) koji nisu bježali pred Osmanlijama u krajeve koji nisu bili ugroženi ratom niti su
ostajali na svom ognjištu kako bi se borili, već su izabirali treću opciju – prelazak na područje
darulislama. 51 Mogućnost da kršćanin svojevoljno prelazi tamo gdje ga navodno, ugrubo
rečeno, čeka nabijanje na kolac ne čini se izglednom (a time razni stereotipi i predrasude koje
su u Europi, a posebno u Habsburškoj Monarhiji, tako životopisno stvarale osjećaj konstantne
psihoze dobivaju posve novu dimenziju). No, jednako tako, gledati na klasično doba Carstava
kao na vrijeme univerzalne pravde i harmonije, kao što to rade određeni osmanolozi, ne čini
se održivim – tenzije između onih koji su plaćali poreze i onih kojima je taj prihod išao bio je
vidljiv, iako nije vodio do seljačkih pobuna. 52 Ipak, kada se situacija u Carstvu u 16. st.
usporedi s Europom, gdje se kriza očituje u povećanim nemirima i društvenim tenzijama
(seljačka buna u Mađarskoj 1514, seljački ustanak u Njemačkoj 1524 – 1526, Seljačka buna
iz 1573, itd.), očigledno je kako je Osmansko Carstvo u tom razdoblju predstavljalo daleko
„zdraviji“ organizam. Drugim riječima, makro-paraziti Osmanskog Carstava efikasnije su od
svojih suparničkih makro-parazita sa Zapada iskorištavali svog domaćina, raju.
Bolja produktivnost tako je značila više bogatstva, a bogatstvo je osiguravalo vojnu
efikasnost. Posebno je to vrijedilo prilikom ratovanja u dužem vremenskom periodu. Dok je u
kratkim sukobima veću ulogu imala tehnološka razvijenost ili broj vojnika (makro-paraziti), u
dužem periodu ratovanja, ili gotovo konstantnom ratu kakvog su prakticirali Osmanlije,
važnija je uloga stanovništva (domaćina) koje nije neposredno sudjelovalo u borbi. 53 Stoga se
može zaključiti kako je poslije 1520-ih i 1530-ih, kada osmanska vojska polako gubi prednost
nad zapadnom, bolje iskorištavanje domaćina držalo Osmansko Carstvo al pari sa Zapadom.
No, krajem 16. st. pobunama janjičara i spahija dolazi i do „kidanja“ kruga uspješnog
funkcioniranja države. Nezadovoljni spahije nakon neuspješnih pohoda okreću se pljački,
stvara se nesigurnost u samom Carstvu, što se najgore odražava na proizvođački sloj
(domaćina). U takvim okolnostima nema ni pravde, a bez pravde nema ni zadovoljne raje, što
se odmah odražava i na mogućnosti makro-parazita da uspješno iskoristi svog domaćina.
***
Kod svakog osvajanja (slično kao i kod većine sportova) postavlja se pitanje je li
nečija pobjeda plod njegove stvarne snage ili slabosti suparnika. Makar to nema pretjeranu
važnost, jer samo se pobjede pamte, zanimljivo je pitanje u kojoj je mjeri ekspanzija
Osmanskog Carstva bila plod snage samog Carstva, a u kojoj mjeri rezultat slabosti suparnika
na koje je Carstvo nailazilo tijekom svog širenja. Pritom je, naravno, nemoguće decidirano
reći što je od toga dvoje bilo u pitanju, to jest postotkom ili omjerom odrediti kako je npr. kod
osvajanja Konstantinopola 1453. 50% uzrok pada bila slabost Bizanta, a 50% snaga
50
P. S. Fichtner, 2008., str. 46, 56
M. Ančić, 2008., str. 63-67; M. Kunt, 1995., str. 10-11
52
S. Faroqi, 1995., str. 91-113, str. 108
53
J. F. Guilmartin, 1988., str. 746
51
132
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Osmanskog Carstva (to bi, uostalom, isuviše bilo na tragu monokauzalnosti). No, ipak valja
naglasiti kako su se neka od društava koja su se našla Osmanlijama na putu širenja nalazila u
stanju krize. Takva je npr. bila situacija s Bizantom, koji je pomoć pred Osmanlijama
neuspješno tražio na Zapadu, ili s egipatskim mamelucima čiji su prosperitet ugrožavali
Portugalci nakon proboja u Indijski ocean.
Kako bih ilustrirao taj problem ukratko ću se okrenuti knjizi L. R. Johnsona Central
Europe: enemies, neighbors, friends. Iako se autor u najvećoj mjeri bavi pitanjem na koji
način zemlje centralne Europe prikazuju i zamišljaju svoju prošlost, on daje i jezgrovit uvid u
funkcioniranje tvorevina koje su se u određenom trenutku našle u sukobu s Osmanlijama.
Ugarsko Kraljevstvo na čelu s Matijom Korvinom (1458 – 1490) jedna je od tih tvorevina.
Matija je imao nesreću da su mu Osmanlije nakon pada Bosne 1463. postali prvi susjedi, no
svejedno je njegova vladavinu, i uz takvu otegotnu okolnost, među mađarskim narodom
ostala upamćena kao zlatno doba. Matija je ostao zapamćen i kao prvi vladar koji uvodi
stajaću vojsku u centralnoj Europi – Crnu vojsku – što, naravno, znači kako mu je na
raspolaganju stajala znatna količina novca, bez kojeg je svako ozbiljno bavljenje ratom
nemoguće. Za Matijine vladavine uvodi se pravedniji porezni sustav te se stvara učinkovitija
administracija, što je rezultiralo većim prihodima u kraljevoj blagajni. Uz pomoć stajaće
vojske Matija zaobilazi ovisnost o plemićima, srednjovjekovnu praksu koja je konstantno
slabila kraljevu vlast te se oslanja na niže plemstvo ograničavajući moć magnata. 54 Ti
segmenti Matijine vladavine dijelom bi se lako mogli uklopiti u osmanski krug dobrog
funkcioniranja države. Kralj, slično kao i sultan, svoj autoritet temelji na vojsci, koju je Matija
mogao držati zahvaljujući većim poreznim prihodima, a koji su stizali zbog boljeg i
pravednijeg poreznog sustava. Očito je kako su osmanski makro-paraziti u sukobu s
Matijinom Ugarskom naišli na dostojnog suparnika – nakon osnivanja Jajačke i Srebrničke
banovine Osmanlije nisu za trideset dvije godine Matijine vladavine napredovali dalje prema
sjeveru. No, Matijinom smrću urušava se i sistem koji je Matija održavao, što će postati jasno
već tri godine nakon njegove smrti, porazom na Krbavskom polju, dok će konačni udar
uslijediti 1526. na Mohaču.
Iako može tako izgledati, nije mi bila namjera ovim primjerom implicirati kako tajna
osmanske uspješnosti leži u slabosti organizama s kojima se Osmansko Carstvo susretalo
tijekom ekspanzije. Sasvim je normalno kako je puno teže poraziti „zdrav“ organizam nego
onaj načet „bolešću“, no to nipošto ne znači kako se Osmansko Carstvo susretalo samo s
„bolesnim“ organizmima. Dapače, cilj mi je bio samo još jednom potvrditi pretpostavku kako
tajna uspjeha leži u činjenici s koliko uspjeha makro-parazit iskorištava svog domaćina te
smatram kako upravo tu treba tražiti razloge uspješnosti Osmanskog Carstva, unutar samog
Carstva, a ne spekulirati o „krivcima“ osmanskog uspjeha.
4. HISTORIOGRAFIJA O OSMANSKOM CARTSVU
Na samom početku seminara već je u određenoj mjeri bilo riječi o problemima koji se
pojavljuju kada se pristupi proučavanju Osmanskog Carstva. Pored činjenice da je prošla
stvarnost sama po sebi teško uhvatljiva, „balast današnjice“ svakako je element koji najviše
utječe na rad povjesničara, a izgleda kako je taj „balast“ snažno prisutan kad je u pitanju
bavljenje osmanskom poviješću. Primjera koji to mogu ilustrirati ima na pretek. Pritom bi ih
54
L. R. Johnson, 2002., str. 55-59
133
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
ugrubo mogli smjestiti u tri kategorije: prvi, koji s negativnih stajališta pristupaju i prikazuju
povijest Osmanskog Carstva (u prvom redu pripadnici kršćanskih zemlja koje su nekoć bile
dio Osmanskog Carstva); drugi, koji tu prošlost idealiziraju (muslimani); te treća grupa, koja
pristupa bez predrasuda, neutralno i objektivno, koliko je to uopće moguće.
U prvoj kategoriji svoje mjesto našla je mađarska historiografija, koja na Mađare
gleda kao na jedinstveni, nepromijenjeni društveno-politički entitet koji je sačuvao pred
osmanski, etnički, lingvistički, kulturni, i religijski identitet iz 15 st. (u koje se smjestilo i
zadnje „zlatno doba“ mađarske povijesti) kroz period osmanske vladavine sve do eventualnog
oslobođenja i ponovnog buđenja mađarske nacionalne države. 55 Autorica Claire Norton došla
je do tog zaključka analizirajući radove prominentnih mađarskih povjesničara 56, a ovdje ću se
osvrnuti na jedan od tih radova, autora Geze Davida Administration in Ottoman Europe 57. G.
David kao okvir svog rada uzima osmanski administrativni aparat u Europi praveći distinkciju
između onoga na Balkanu i u Ugarskoj (obraća pažnju i na osmanske vazalne države, ali, vrlo
znakovito, u puno manjoj mjeri). S jedne strane stoji Balkan koji je već 1520-ih inkorporiran
u standardni osmanski administrativni sistem u kojem živi otprilike petina (jedan milijun)
muslimana, od kojih je veliki dio preobraćenika na islam te je, iako gradovi bilježe povećanja
muslimanske i nemuslimanske populacije, brži rast muslimanske urbane komponente. S druge
strane u Ugarskoj je mali broj timara koje drže nemuslimani, za razliku od Balkana pozicije
knezova i primićura nisu nasljedne, a u Ugarskoj se nisu regrutirale neregularne vojne snage;
ako je i bilo nemuslimanskih martolosa oni nisu bili ugarskog porijekla. U Ugarskoj je u
velikoj mjeri bio sačuvan i pred-osmanski porezni sustav pa su tako Budim i Pešta bili izuzeti
od plaćanja poreza na osnovu toga što ga nisu plaćali ni u vrijeme svojih kraljeva. Autor vrlo
zanimljivo ističe i da su Osmanlije, iako nije postojala vjerska tolerancija i snošljivost u
današnjem modernom smislu, ipak dopuštali ne samo obnavljanje kršćanskih sakralnih
objekata, već su dopuštali i podizanje novih – posebno je to vrijedilo za ruralna područja gdje
mnogih ograničenja koja su postojala u gradovima nije bilo te su stoga ruralna područja ostala
netaknuta islamizacijom. Ipak, i gradsko stanovništvo našlo je spas pred asimilacijom; za
razliku od Balkana ovdje je broj nemuslimanskog gradskog stanovništva opadao, a i ono
stanovništvo koje je ostajalo u gradovima činilo je to tamo gdje nije postojao snažan
muslimanski element – u takvim gradovima broj nemuslimanskog stanovništva bio je
stabilan. Iz svega navedenog čini se potpuno jasno kako je autor htio istaknuti kako je
Ugarska ostala gotovo netaknuta osmanskom vladavinom. Osim toga, iako je ostavila štetu za
sobom (opet ne tako veliku kao na Balkanu), posljedica osmanske prijetnje i vladavine bila je
i jedna dobra stvar – vezala je Ugarsku uz zapadnu Europu. Kada se uz to naglasi kako autor
svoj rad izlaže 1988. godine (u pisanom obliku objavljen 1995) stvari postaju još jasnije –
nakon 45 godina komunističke vladavine autor poručuje kako je Mađarska oduvijek bila
vezana za Zapad te ako je uspjela ostati netaknuta za više od sto godina osmanske vladavine
nije je moglo promijenilo ni 45 godina pod SSSR-om.
55
C. Norton, 2007, str. 187-200, str. 188. Štoviše, „Osmanska država/identitet nije bio poklopac koji je zatvorio
već formirane nacionalne identitete (Arapa, Bugara, Turaka, itd.) samo da bi se otvorio nakon nekoliko stoljeća
kada se ti identiteti samopotvrđuju. Neki od tih identiteta donekle se bili formirani, ali su preoblikovano (netko
bi mogao reći i deformirani) pod okriljem, kroz strukture, te kroz odgovor ili reakciju na Osmansko Carstvo.“, C.
Kadafar, 1995, 21-22
56
Autorica je pritom analizirale radove mađarskih povjesničara objavljene na engleskom jeziku, a uvjeren sam
kako bi, da je zagrebla dublje, i proučila historiografsku produkciju o tom periodu na mađarskom jeziku,
zasigurno našla i eksplicitnije tvrdnje o „neokaljanosti“ mađarske nacije.
57
G. David, 1995, str. 71-90
134
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Mađarski „jedinstveni, nepromijenjeni društveno-politički entitet“ „zaslužan“ je i za
jedan drugi, bošnjački „jedinstveni, nepromijenjeni društveno-politički entitet“, ili bolje
rečeno za mit o bošnjačkoj naciji kojoj korijeni sežu sve do 12. st. kada nastaje „posebna
bogumilska vjera“ 58. Prema tom mitu upravo je mađarski (ugarski) pritisak – „tendencija
prodiranja te države prema Bosni sa željom da se pod vidom katoličanstva zavlada tom
pokrajinom“ – utjecao na masovno prelaženje bogumila na islam, što je rezultiralo
„ogromnim razmjerima islamizacije“. 59 Osmanlije su tako pružili narodu izlaz „iz sve veće
istorijske patnje“; štoviše, oni su na taj način istom tom narodu pružili „istorijsku
zadovoljštinu“. 60 „Nekoć bogumili, danas bošnjaci“, moglo bi stajati kao krilatica, ili naslov
neke knjige unutar čijih bi se korica nalazio opisan proces „'etnogeneze' i 'politogeneze'
narodnosnog entiteta koji se danas koristi 'bošnjačkim' imenom“ 61, a unutar knjige (jamačno
podeblje) bi se zasigurno našlo mjesta i za idealizirani pogled na Osmansko Carstvo i jedan
pogled na Osmansko Carstvo s Balkana koji poprilično odudara od „tipičnih“ balkanskih
pogleda na „Turčine“.
Način na koji se danas u Turskoj prikazuju tri srednjovjekovna islamska mistika, čime
se u članku The Patron Saints of Turkish Humanism bavi autor Mark Soileau, također je
ilustrativan primjer kako je širok raspon objašnjenja jedne te iste povijesne pojave(a). Tako
Mevlana Jalaludin (Rumi), Haju Bektash Veli i Yunus Emre u interpretacijama pojedinih
grupa dobivaju sasvim različite uloge, s tim da je svaka od tih uloga prilagođena ideološkom
(mentalnom) sklopu unutar kojeg funkcionira svaka od tih grupa, postajući tako (bitan) dio
identiteta te grupe. Kada su u pitanju islamski pisci onda ta tri mistika postaju pobožni sveci
koji su propagirali pravovjerni islam; potom ultranacionalisti po kojima su ta tri mistika imala
ulogu poturčenja Anatolije; ljevičari koji u Haji Bektashu vide neku vrst proto-marksista; te
dominantni pogled, koji promiče državni aparat, a u kojem ta tri mistika postaju humanisti
koji su promicali vrijednosti kao što su mir, tolerancija, bratstvo i ljubav prema
čovječanstvu. 62
***
U prije citiranom Lowryevom intervjuu našao sam jednu misao gdje Lowry kaže:
„Koliko poznajete svoju prošlost, toliko ste u mogućnosti utjecati na svoju budućnost“ 63, a
koja mi se čini prikladnom kao zaključak cjelokupnog rada. S jedne strane problemi prva tri
stoljeća osmanske povijesti pritisnuta su svim onim problemima kojima je opterećen svaki
ozbiljan historiografski napor, a koji se odnose na problem hvatanja sada već davne prošlosti.
No, pored tih problema u određenim sredinama povjesničar nailazi na balast sadašnjosti koji
mu još dodatno otežava otkrivanje te prošlosti, a u krajnjoj mjeri negativno utječe na našu
budućnost. Ovaj rad tek je kratka skica tih dvaju isprepletenih problema.
58
http://www.hercegbosna.org/kontroverze/politicko-povijesne-analize-mladen-ancic/mladen-ancic-legenda-obogumilima-196.html (22.03.11)
59
Nedim Filipović, 2005., str. 34, 38
60
Isto, str. 36.
61
http://www.hercegbosna.org/kontroverze/politicko-povijesne-analize-mladen-ancic/mladen-ancic-legenda-obogumilima-196.html (22.03.11)
62
M. Soileau, 2007., str. 173-186, str. 176, 185
63
http://www.preporod.com/interview-mainmenu-77/1601-faktori-koji-su-600-godina-odrali-osmanlije-nanogama-porezni-sistem-i-pravda.html (22.03.11.)
135
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
6. LITERATURA
Mladen ANČIĆ, 2008. Što „svi znaju“ i što je „svima jasno“: historiografija i nacionalizam,
Zagreb
Nancy BISAHA, 2006. Creating East and West: Renaissance Humanists and the Ottoman
Turks, Philedelphia
Geza DAVID, „Administration in Ottoman Europe“, u: Metin Kunt and Christine Woodhead
(ur.), Sulejman the Magnificent and his age: the Ottoman Empire in the early modern world,
New York, 1995., str. 71-90
Suraiya FAROQI, 1995., „Politics and socio-economic change in the Ottoman Empire of the
later sixteenth century“; u: Metin Kunt and Christine Woodhead (ur.), Sulejman the
Magnificent and his age: the Ottoman Empire in the early modern world, New York, str 91113.
Suraiya FAROQHI, 2004. Ottoman Empire and the World Around It, London
Nedim FILIPOVIĆ, 2005. Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj
Vedran GLIGO (ur.), 1983., Govori protiv Turaka, Split
John F. GUILMARTIN, 1988., „Ideology and Conflict: The Wars of the Ottoman Empire,
1453-1606“, Journal of Interdisciplinary History, Vol. 18, No. 4, The Origin and Prevention
of Major Wars, str. 721-747.
Colin IMBER, 1995., „Ideals and legitimation in early Ottoman History“, u: Metin Kunt and
Christine WOODHEAD (ur.), Sulejman the Magnificent and his age: the Ottoman Empire in
the early modern world, New York, str. 138-153.
Halil INALCIK, 1954., „Ottoman Methods of Conquest“, Studia Islamica, No. 2, str. 103129.
Božidar JEZERNIK, 2007., Divlja Evropa, Beograd
Božidar JEZERNIK, 2010., „Uvod. Stereotipizacija „Turčina“; u: Božidar Jezernik (ur.),
Imaginarni Turčin, Beograd, 2010.
Lonnie R. JOHNSON, 2002., Central Europe: Enemies, Neighbors, Friends, New York
Cemal KADAFAR, 1995., Between Two Worlds: The Construction of the Ottoman State,
London
Metin KUNT, 1995., „State and sultan up to the age of Sulejman: frontier principality to
world empire“; u: Metin Kunt and Christine Woodhead (ur.), Sulejman the Magnificent and
his age: the Ottoman Empire in the early modern world, New York, str. 3-29.
Heath W. LOWRY, 2003., The Nature of the Early Ottoman State, Albany
William H. MCNEILL, 1980., The Human Condition, New Jersey
Claire NORTON, 2007., „Narrating the 'Yoke of Oppression': Twentieth-Century Hungarian
Scholarship of the Ottoman-Hungarian Borderlands“; u: Claire Norton (ur.), Nationalism,
Historiography and the (Re)Construction of the Past, Washington, DC, str. 187-200.
Mark SOILEAU, 2007., „The Patron Saints of Turkish Humanism: Religion and the
Formation of Turkish National Culture“; u: Claire Norton (ur.), Nationalism, Historiography
and the (Re)Construction of the Past, Washington, DC, str. 173-186.
Paula Sutter FICHTNER, 2008., Terror and Toleration: the Habsburg Empire confronts
Islam, 1526-1850, London
Christine WOODHEAD, 1995., „Perspectives on Suleyman“; u: Metin Kunt and Christine
Woodhead (ur.), Sulejman the Magnificent and his age: the Ottoman Empire in the early
modern world, New York, str. 164-190.
136
Antun Nekić
Širenje Osmanskog Carstva u klasičnom razdoblju
Rostra
Internet izvori:
http://www.preporod.com/interview-mainmenu-77/1601-faktori-koji-su-600-godina-odraliosmanlije-na-nogama-porezni-sistem-i-pravda.html (22.03.11)
http://www.hercegbosna.org/kontroverze/politicko-povijesne-analize-mladen-ancic/mladenancic-legenda-o-bogumilima-196.html (22.03.11)
Antun Nekić
University of Zadar
Department of History
The rise of the Ottoman Empire from the beginning of the 14th to the 16th
century
Abstract
The rise of the Ottoman Empire from the beginning of the 14th to the 16th century can
be kept track of in a parallel way only through historical movements, three dynamic centuries,
but also through two histories of historiographic reproductions on the subject. In the
historiographies of these nations which were conquered in the past or were targeted by the
Ottomans, the picture of the entire history of the Ottoman Empire is completely identical, as a
repressed country which governs by sheer force and spreads exclusively with religious fervor.
A historian Paul Wittek introduced the so-called ghazi theory in the 30s of the 20th century
according to which the religious factor is, that is, the holy war for the spread of Islam (gaza),
the main reason for the spread of the Empire in the first three centuries of its history.
Considering the numerous facts which do not help such a thesis (for example, the fact that in
some parts of the Empire the Christians constituted about a half of the Thimariots), a historian
Heath W. Lowry contradicts the ghazy theory with a desire for spoils and slavery being the
main motive for the spread of the Empire in that period. The structure of the Empire is
inseparable from the question of its fast growth and it could be delineated through eight
interconnected periods. They refer to the connection between the Sultan’s authority and the
army, a paradise that creates riches which sets armies into movement, the righteous Sultan’s
rule enabled by the world harmony and to world as a garden whose walls are a state, whose
pillar is the religious law. When dealing with historiography of the Ottoman Empire, the
ballast of the present is frequently visible in the texts on the subject of the Empire. These can
be roughly placed into three categories: those which describe the history of the Ottomans
from a negative point of view (the authors of such texts most often belong to Christian
countries that had been once a part of the Ottoman Empire), those who idealize the history of
the Ottomans (these authors on the other hand most often belong to the Islamic countries), and
those who approach the questions of the Ottoman Empire in as objective a manner as possible
and without prejudice.
137
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Marijana Matijević
Sveučilište u Zadru
RUŽICA GRAD
Autorica se interdisciplinarno bavi svim važnim osobinama srednjovjekovnog grada Ružica.
Nakon određenja imena i položaja slijedi pregled povijesnih izvora o Ružici od 13. do 18.
stoljeća, uz upozorenje čitatelju kako je teško odrediti koji se izvori odnose isključivo na
Ružicu, kao i kratak pregled historiografije o Ružici u 19. i 20. stoljeću. Dalje se autorica
bavi arheološkim ostacima lokaliteta što uključuje pregled faza izgradnje i arhitektonske
kamene plastike, uz posebnu pozornost dvorskoj kapeli, koja je jedna od najvećih u to doba u
Slavoniji. Slijedi pregled metalnih i keramičkih nalaza, kao i opis dosadašnjih restauratorskokonzervatorskih zahvata na Ružici. Na koncu se autorica posebno bavi odnosom Ružice i
Starog grada – srednjovjekovne utvrde 2 kilometra južno od Ružice.
Ključne riječi: Ružica grad, kasni srednji vijek, srednjovjekovna arheologija, Slavonija,
Orahovica
1. UVOD
Srednjovjekovni grad Ružica smješten je 2,5 kilometara jugozapadno od Orahovice između
sjevernih obronaka Papuka i Krndije. Nastao je krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Procvat
doživljava u vrijeme Nikole i Lovre Iločkog. Smrću Lovre Iločkog 1524. godine biva prekinut
uspon samog grada, a ubrzo poslije odlaska Turaka dolazi kršćanska posada, a grad mijenja
vlasnike. Riječ je o vremenu kasnoga srednjeg vijeka, odnosno u umjetničkom smislu visokoj
gotici i renesansi. Ružica nastaje s opstankom i poslije turskog napuštanja, ali tijekom 18.
stoljeća u konačnici biva napuštena.
Povijesno gledano vrhunac Ružice bio je za vladavine Matije Korvina. Njegova je
vladavina dvoslojna. S jedne strane dolazi do konstantnih sukoba s Osmanskim Carstvom, a s
druge strane dolazi do procvata kulture i umjetnosti. Još je početkom Prvoga svjetskog rata,
Đ. Szabo utvrdio da Ružica nije ni grad (Burg), ni dvor (Schloss), ni tvrđa (Festung). Naime,
on tvrdi da grad nije jer mu nedostaje cijeli određeni sastav grada, dvor nije jer je ipak stvoren
za obranu, a nije ni tvrđa jer je prevelika. Ona je zapravo sve troje zajedno. 1
2. IME I POLOŽAJ
2.1. Ime
Tijekom srednjeg vijeka ime Ružice ili neke od obližnjih utvrda koje se spominju u izvorima
glasilo je Raholca, Rahovca, Rahonca, Rahóca što je mađarski prijevod ili inačica hrvatskog
Orahovica i njegove inačice Rahovica, što je neosporno krnji oblik tog imena. Orahovica je
prvotno označavala potok koji izvire na Kapavcu na Papuku, a dio tog potoka i danas se tako
1
Đ. Szabo, 1914., str. 94-95
138
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
zove. Tijekom ranoga novog vijeka, ponajviše u 18. i 19. stoljeću, javlja se Orovica kao
jednostavniji oblik. 2 Orahovica potječe od riječi orah. Izvedenice te riječi dosta su česte kao
toponimi i javljaju se na području Požeške županije npr. Oriovac, a čak se i u Gradišću u
Austriji javlja mjesto Rechnitz (mađ. Rohonc, hrv. Rohunac) što se može identificirati s
hrvatskim/slavenskim Orahovica. 3
Međutim, dosta je zanimljiv naziv Ružica. Vjerojatno je riječ o iskrivljenoj verziji
mađarskog Rahóca koja se tijekom vremena transformirala u hrvatski Ružica. Dakle,
napuštena je osnova koja je vezana uz značenje (orah) i prešla je u govorno bližu verziju
tadašnjim govornicima (ružicu). No, logičnim se postavlja pitanje zašto je samo utvrda
„promijenila“ ime, a isti princip nije primijenjen i na naselje. 4 Ipak, neki mađarski autori
(Csánki, Kiss) iznose i mogućnost postojanja ružičnjaka u Ružici i oko nje, što se može
povezati s bogatstvom i raskoši same Ružice. O istome svjedoče i brojne legende i priče.
Jedna od legendi o imenu Ružice veže se uz djevojku Ružicu čiji su otac i braća poginuli u
borbama pa se organizirao viteški turnir za Ružičinog muža u kojem su osim Slavena,
sudjelovali i Franci i Goti. Budući da je pobijedio Got Ulrik, Ružica se bacila s tvrđave i
poginula, a od njezine krvi počele su rasti ruže. 5 Postoji verzija u kojoj je Ružica ispunila
odluku, a nije riječ o Gotu, već o Franku. Druga legenda ističe vilu Ružicu koja je sa svojim
prijateljicama sprječavala gradnju pa je bila zazidana u temelje utvrde. Treća pak legenda
ističe plavog vola koji je zastao veliki orah oko kojeg je bila omotana divlja ruža. 6
2.2. Položaj
Kao što je već istaknuto, Ružica-grad nalazi se 2,5 km jugozapadno od današnjeg grada i
srednjovjekovnog trgovišta Orahovice. Ružica zauzima hrbat na 378 m nadmorske visine i
izgrađena je u smjeru sjever – jug. Utvrda je prostrana, duga je 110 metara, a široka 60
metara. U blizini Ružice protječu dva potoka Ercegovac i Vođenica, a nedaleko se nalazi i
selo Duzluk. 7
Slika 1. Položaj Ružica-grada (prema B. Nadilo, 2005., str. 278)
S. Andrić, 2008., str. 81
S. Andrić, 2008., str. 81
4
S. Andrić, 2008., str. 81
5
Za različita mišljenja kao i za narodne priče v. S. Andrić, 2008., str. 81
6
B. Nadilo, 2005., str. 177-178
7
S. Andrić, 2008., str. 80
2
3
139
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
3. POVIJESNI PREGLED
Pri proučavanju srednjovjekovnih vrela o Ružici gradu, istraživači moraju biti veoma oprezni
zbog činjenice da u okolici Ružice postoje još najmanje dvije utvrde iz istog razdoblja. Radi
se o stambenoj palači (curia nobilitaris) u podnožju same Ružice, a na te ostatke upozorio je
već Szabo, te o Starom gradu udaljenom približno 2 kilometra od Ružice. Drugim riječima,
veoma je teško utvrditi koji se izvori odnose točno ili isključivo na Ružicu. U narednom
tekstu će se koristiti ime Orahovica za pripadajuće utvrde zbog već spomenutih razloga.
Karta 1. Položaj Ružice-grada iz 1885. godine (prema B. Nadilo, 2005., str. 8)
3.1. Izvori iz 13. Stoljeća
Za početak stoljeća veže se ime prvog vlasnika orahovačkog kraja, velikaša Pota ili Potha od
Györa koji je obnašao službu palatina 1209. – 1212. godine. Sljedeći važan izvor datira iz
1228. godine kada kralj Andrija II. daje zemlju Marcelu Pakarskom od roda Teten (Tétény) i
njegovoj braći pa se pri opisu međa Ozyag (Osuvak) navode susjedne zemlje „orahovačkih
plemića“ (nobilium de Raholcha). 8 Otprilike iz istog vremena kao i prethodni izvor, postoji
izvor koji ističe da je velikaš Pot predao posjede Jošavu i Orahovicu (Ilsowa et Rohocha) kao
„djevojačku četvrtinu“ prigodom udaje svojih kćeri za Pavla iz roda Gyerege i Stjepana iz
roda Csák. 9
Dana 21. rujna 1258. godine izdana je kraljeva povelja u dva primjerka za obje strane,
a radi se o pokušaju Konrada od Óvára, daljeg rođaka već spomenutog Pota, za vraćanjem
S. Andrić, 2008., str. 81; M. Balić, 1974., str. 20; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 8; J. Bösendorfer, 1994.,
str.93; Đ. Szabo, 2006., str. 133
9
S. Andrić, 2008., str. 82; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 9
8
140
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Jošave i Orahovice, ali ih kralj presudom ostavlja također spomenutima Pavlu i Stjepanu kao i
njihovim ženama jer su ih oni tada posjedovali 30 godina dobivši ih kao djevojačku baštinu. 10
Sljedeći izvor veže se uz 1281. godinu kada se opet spominju međe posjeda Osuvak i ističu se
susjedne zemlje Orahovica (Ruhocha) i Jošava (Ylsua) kojima je vlasnik „magister Acho“
koji je bio sin Pavla Geregye. 11 Krajem 13. stoljeća kao vlasnik Orahovice javlja se Ugrin
Pošov (Poušov), bliski suradnik kralja Karla Anžuvinca. On je prvi izgradio utvrdu na posjedu
Orahovice. 12
3.2. Izvori za 14. stoljeće
U vremenskom intervalu 1311. do 1317. godine, Orahovica je bila na granici posjeda Ugrina
Iločkog iz roda Csák s posjedima Henrika Gisingovaca. Poslije smrti Ugrina Iločkog 1311.
godine, Orahovica je potpala pod Gisingovce, a tek je 1317. godine kraljeva vojska uspjela
preoteti Orahovicu Gisingovcima. 13 Sljedeća važna povelja datira 27. prosinca 1317. godine.
Povelja je izdana u Iloku, a njome Nikola, sin Ugrinov i njegova majka prikazuju da im je
komes Andrija, sin Maranov, napravio veliku uslugu pronašavši privilegij i pomogavši pri
zadobivanju natrag Orahovice (Roholtza). 14
Za razdoblje 1317. – 1347. godine važna je činjenica da je orahovičku utvrdu preuzeo
sam kralj Karlo Robert Anžuvinac i predao je kaštelanima koji su postajali virovitički
župani. 15 Veoma je važan izvor iz 1347. godina kada je Ludovik I. dao orahovičku utvrdu
velikašu Lovri Toti (ili Slavenu) i njegovim rođacima u zamjenu za njegovu tvrđavu Zrin
kojeg je onda zamijenio sa Šubićima za Ostrovicu. 16 U listini iz 28. ožujka 1357. koja se
direktno veže na prethodnu povelju izdaje se potvrdnica za zamjenu kralja i Lovre Tota.
Njome je Nikola Kont osim Orahovice dobio i još tri posjeda: Viljevo i Jošava koji su već
nekoliko puta spomenuti i direktno vezani s Orahovicom, te Bukvu ili Bakvu koja se
identificira sa Špišić – Bukovicom kod Virovitice. 17
U sljedećoj listini datiranoj 28. prosinca 1364. godine, kralj Ludovik obnavlja
potvrdnicu za Orahovicu iz 1357. iz razloga što je pečat ukraden pa je obnavlja novim
pečatom, a ta je potvrdnica izdana Nikoli Kontu i njegovu nećaku Ladislavu Lőkösevu. 18
Naredna povelja iz 2. lipnja 1369. govori o razgraničenju bosanskog odnosno đakovačkog
biskupa i plemića iz roda Treutel koji su imali posjed Nevnu (današnju Levanjsku Varoš).
Tada se kao kraljev povjerenik javlja magister Ugrin Orahovački (de Rohoncha), inače sin
Ivana Tota i bratić Nikole Konta. 19
S. Andrić, 2008., str. 82; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 10
S. Andrić, 2008., str. 82-83; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 10
12
S. Andrić, 2008., str. 83
13
S. Andrić, 2008., str. 83; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 11
14
S. Andrić, 2008., str. 83-84; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 10
15
S. Andrić, 2008., str. 84; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 12
16
S. Andrić, 2008., str. 84; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 12
17
S. Andrić, 2008., str. 85-86; M. Balić, 1974., str. 20; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 12-13; V. Radauš, 1973.,
str. 23; Đ. Szabo, 2006., str. 133
18
S. Andrić, 2008., str. 86
19
S. Andrić, 2008., str. 86
10
11
141
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
3.3. Izvori iz 15. stoljeća
Prvi izvor iz 15. stoljeća jest iz 21. rujna 1402. godine kada se radi o ugovoru po kojem će
ugarska kruna, ukoliko kralj Žigmund umre bez muškog potomka, pripasti austrijskom
vojvodi Albertu Habsburškom. Među 112 potpisnika vidljiva su i trojica Orahovačkih (de
Raholcza/Racholcha): Stjepan Lõkösev, na 85. mjestu, Nikola Ladislavov na 107. mjestu i
Nikola Lõkösev, na 108. mjestu. 20
Već godinu poslije (1403.) javlja se novi izvor. Radi se o optužbi, točnije Orahovački
bivaju optuženi za izdaju, odnosno nevjeru vladaru, jer su stali među poklonike protukralja
Ladislava Napuljskog koji se okrunio u Zadru 5. kolovoza 1403. godine. Kralj Žigmund
oduzeo je Orahovačkima eponimni posjed Orahovicu i predao je hrvatskom i slavonskom
banu Ladislavu Grđevačkom. Raritet je što ih je nedugo poslije toga pomilovao i vratio im,
definitivno prije 1408. godine, navedeni posjed. 21
U vremenskoj amplitudi 1403. – 1405. godine Nikola Dimitrijev Pekry (Pakarski)
naziva se kaštelanom Orahovice u ime Ladislava Bartolovog Orahovačkog (Iločkog).
Navedenom Nikoli je kao kaštelanu 10. listopada 1403. kralj Žigmund oprostio što se u izdaji
priključio svome gospodaru Ladislavu te ga je oslobodio veoma teške osude gubitka glave i
imanja. Tada se javlja mačvanski ban Ivan Morovički koji odbija Pekryju vratiti oduzete
posjede koji su, nota bene, njemu bili dodijeljeni. Razumljivo, Pekry je izgubio parnicu oko
svojih imanja koja su dana Morovičkom. Taj je slučaj dosta zanimljiv jer pokazuje da je
kaštelana u Orahovici postavljao član loze Nikole Konta, odnosno Iločkih, a ne neki od
potomaka Lõkösa Orahovačkog. 22
U povelji iz 15. srpnja 1411. Ugrin Petrov Orahovački (de Rohucha) daruje posjed
Petretince (u Virovitičkoj županiji) pavlinskom samostanu sv. Benedikta u Bakvi, današnjoj
Špišić – Bukovici. Zanimljiva je osoba tog Ugrina budući da genealoška veza s ostalim
Orahovačkima nije pobliže poznata; možda je pripadao zasebnoj bukovičkoj grani
Orahovačkih. 23
Od izvora iz druge polovice stoljeća, među zanimljivijima je onaj u kojem Vitus
Huendler, vikar pečuškog biskupa Nikole, piše Barbari Nikolinoj, “zakonitoj i predostojnoj
supruzi presvijetlog i plemenitog muža gospodina Ladislava Orahovačkog (de Roholza),
mačvanskog bana”, podjeljujući joj indulgencije i pobožne naputke s tim u vezi. Pismo u
sačuvanom prijepisu nažalost nema datuma pa su nam jedini kronološki oslonci za njegovu
dataciju vrijeme službe pečuškog biskupa Nikole (1455-1459) i notorna činjenica da je
Huendler bio pečuški vikar od 1447. do sredine 1460-ih godina. S druge strane, poznato je da
je tih godina mačvanski ban bio sam Nikola Iločki, s različitim subanovima (u 15. st. na čelu
Mačvanskog banata redovito stoje po dva bana!). Stoga pismo može datirati između 1458. i
1459. godine. Najvjerojatnije je gore spomenuti Ladislav Orahovački bio mačvanski ban u
vrijeme Nikolinog sukoba s novoizabranim kraljem Matijom Korvinom, izabranim za
ugarskog kralja 24. siječnja 1458. godine. Naime, Nikola je zajedno s nekim drugim
velikašima više od godinu dana poslije Matijina izbora još pokušavao na ugarsko prijestolje
dovesti njemačkog cara Fridrika III., ali se naposljetku ipak izmirio s Matijom. Dobro se zna
da je Matija za trajanja sukoba Nikolu lišio svih državnih časti. Zbog toga je Ladislav
S. Andrić, 2008., str. 86; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 13
S. Andrić, 2008., str. 87; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 13.
22
S. Andrić, 2008., str. 87
23
S. Andrić, 2008., str. 87
20
21
142
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Orahovački mogao zakratko postati mačvanski ban. Postoje dvije mogućnosti za to, prvo da
ga je na Nikolino mjesto postavio kralj Matijaš, drugo, da ga je sam Nikola uzeo za sudruga u
banstvu. Velika je zagonetka tko je uopće taj Ladislav Orahovački, koji se pojavljuje gotovo
tri desetljeća budući da se o posebnoj lozi Orahovačkih u poznatim vrelima izgubio trag. 24
Nikola Iločki je u Orahovici sastavio oporuku 14. veljače 1471. godine po kojoj je za
svog glavnog nasljednika odredio sina Lovru, a u drugom redu (ako Lovro umre bez muškog
potomstva) svoje tri kćeri i unuku. Goleme obiteljske posjede stjecane naraštajima, među
kojima i Orahovicu, naslijedio je Lovro, “bosanski herceg” i mačvanski ban. 25 U početku
vladavine Vladislava II. Jagelovića, dolazi do sukoba kralja i Lovre Iločkog, a ti sukobi
vrhunac doživljavaju potkraj 1494. i početkom 1495. godine. Poraženi Lovro bio je prisiljen
od kralja zatražiti milost, a velik dio posjeda privremeno mu je oduzet. 26
3.4. Izvori iz 16. stoljeća
U popisu “dimova” (domaćinstava) iz 1507. godine za kraljevski porez u Križevačkoj
županiji navode se trgovište i “provincija” Orahovica (Rahowcha) u posjedu “vojvode Lovre”
(Iločkog). Ako se uzme, prema Kubinyiju, da je prosječan broj osoba po dimu/domaćinstvu
bio 6,2, može se izračunati da je čitavo orahovačko vlastelinstvo zajedno s trgovištem imalo
oko 1835 stanovnika (odnosno malo više od toga, jer primjerice sámo svećenstvo ili kaštelan i
ostali familijari hercega Lovre nisu bili porezni obveznici). Od tog je broja na sámo trgovište
otpadalo između 310 i 496 žitelja, ovisno o tome jesu li se svećenički dimovi nalazili u
trgovištu ili drugdje na vlastelinstvu. 27
Dana 16. studenog 1511. godine sinovi Ladislava Országa od Gúta, Mihovil i Franjo
tražili su da im Lovro Iločki preda posjedovne udjele u svojim brojnim utvrdama i
vlastelinstvima na ime nasljeđa (“djevojačke četvrtine”) njihove pokojne majke Magdalene,
koja je bila Lovrina sestrična. Lovro nije udovoljio tom zahtjevu. 28 U pismu iz 5. srpnja 1513.
godine Lovro Iločki nastanjen u Orahovici piše vašvarskom županu Ladislavu Kaniškom,
prosvjedujući zbog prisvajanja nekih svojih dobara. 29
Poslije smrti Lovre Iločkog (malo prije sredine 1524. godine), započela je sudska
borba za njegova velika imanja. U početku su u tome bili najuspješniji Franjo i Emerik
Ország od Gúta i njihove sestre, koji sklapaju (u studenom 1524.) određeni sporazum s
udovicom Lovre Iločkoga Magdalenom de Bakowcza, a u potvrdi iz 21. lipnja 1525. godine
preko posrednika izdaju zabranu bilo kojoj trećoj strani da zaposjedne Lovrina imanja, među
kojima navode poimenice i Orahovicu u Križevačkoj županiji. 30 U listini datiranoj 22. veljače
1526. godine, palatin Stjepan Werbõczy je sudac u sporu oko ostavštine Lovre Iločkoga, koji
traje od lipnja 1525. Suprotstavljene strane su članovi obitelji Ország od Gúta i Lovrina
udovica, inače druga Lovrina žena, Magdalena, koja se u međuvremenu preudala za
tadašnjega glavnoga kraljevskog stolnika Ladislava Morea od Csule. 31
S. Andrić, 2008., str. 89; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 14
S. Andrić, 2008., str. 89-90; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 14
26
S. Andrić, 2008., str. 90-91; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 14
27
S. Andrić, 2008., str. 91
28
S. Andrić, 2008., str. 91-92
29
S. Andrić, 2008., str. 92
30
S. Andrić, 2008., str. 92
31
S. Andrić, 2008., str. 92
24
25
143
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Kralj Ferdinand Habsburgovac u potvrdnici iz 9. lipnja 1529. potvrđuje, pod naslovom
“nove donacije”, svome glavnom stolniku Ladislavu Moreu od Csule, njegovoj ženi
Magdaleni de Raholcza i njihovu sinu Ivanu vlasništvo nad dobrima u različitim županijama,
a među ostalima spominje se i “utvrda Orahovica s plemićkom kurijom na posjedu Viljevo u
Križevačkoj županiji”. Zanimljiv je pridjevak de Raholcza koji se tu javlja uz Magdalenino
ime. Najvjerojatnije se radi o pogrešci jer ona drugdje nosi pridjevak de Bakowcza što se
odnosi na Bukovicu kod Slatine. 32 Ladislav More u studenom 1529. godine moli kralja
Ferdinanda da mu daruje kaštel Bakvu (castellum Bakwa), u današnjoj Špišić-Bukovici, jer je
ista pod pripadnošću utvrde Orahovice. K tome, navedena je utvrda u rukama Ladislava
Benèika (Benchyk), pristalice i rođaka Ivana Zapolje, koji ju je stekao još od hercega Lovre
Iločkog kao njegov familijar. 33
U pismu iz 22. srpnja 1530. zagrebački biskup i hrvatsko-slavonski ban Šimun Bakač
Erdödy i njegov rođak Petar Erdödy javljaju iz Čazme glavnom kapetanu Ivanu Katzianeru da
su Turci “ognjem i mačem poharali svu pokrajinu oko Orahovice, utvrde gospodina Ladislava
Morea”, kao i da su uspjeli doprijeti u tom pustošenju do Mikleuša i usput nagnavši u bijeg
sav puk iz toga kraja. 34 Pismo datirano 25. kolovoza 1530. svjedoči o borbama između
Zapoljinih i Ferdinandovih pristaša u Slavoniji, a samo pismo piše “namjesnik” Ladislava
Morea Stjepan Škiljanović iz utvrde Orahovice. To je pismo namijenjeno kapetanu Ludoviku
Pekryju, a piše o tome kako su Zapoljevci poharali i uništili sva dobra njegovog gospodara. 35
Pristaše kralja Ivana Zapolje uz pomoć Turaka opsjedaju i zauzimaju 1533. godine
Palotu u Vespremskoj županiji, utvrdu “tiranina Morea”. U njoj su pronašli golemo Moreovo
blago te zarobili njegovu kćer i sina, koji su potom poslani Zapolji kao roblje. O tome piše 9.
lipnja 1533. u pismu zagrebački biskup Šimun Erdödy, koji je sve do 1535. bio jedan od
glavnih Zapoljinih pristaša. Opsadu Palote opisao je i povjesničar Nikola Istvánffy početkom
17. stoljeća. Prema njemu je More tada uspio pobjeći u Orahovicu, ali su Zapoljevci i nju
osvojili, ali ga nisu uspjeli uhvatiti. Orahovica je tada bila predana Zapoljinim ljudima Ivanu i
Rafaelu Podmaničkima. To je ipak bilo zakratko jer je u Slavoniji ubrzo zavladala
Ferdinandova stranka. 36
O teškim vojnim prilikama u Slavoniji javlja vijeću Donje Austrije Ferdinandov
ugarski namjesnik i dvorski sudac Aleksije Thurzó pismom iz Hlohoveca kod Njitre (5.
kolovoza 1536.). Tvrdi da se kršćanska vojska nije usudila u Posavini otvoreno suprotstaviti
nadolazećim snagama bosanskog i beogradskog sandžakbega, nego se povukla na sigurnije
mjesto te se sada nalazi “blizu Orahovice, utvrde gospodina Ladislava Morea”. Među
kasnijim uzbuđenim vijestima o tome što su sve Turci osvojili tijekom ljeta 1536. godine,
pojavljuju se i one netočne. Tako je stanoviti Luka Marenzy 29. listopada iste godine pisao
dvoru da su Turci osvojili Orahovicu i da su nadomak Mikleušu i Sopju. 37
Propašću Katzianerovog pohoda na turski Osijek i u Podunavlje u rujnu ili listopadu
1537. godine, predstavnici Slavonskog sabora izvješćuju u studenom 1537. u Grazu kralja
Ferdinanda o obrambenim prilikama i potrebama u međurječju Drave i Save. Tada se u popisu
utvrda “u Slavoniji” koje još nisu pale u ruke Turcima navodi i Orahovica Ladislava Morea
S. Andrić, 2008., str. 93; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 16
S. Andrić, 2008., str. 93; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 16
34
S. Andrić, 2008., str. 93-94
35
S. Andrić, 2008., str. 94
36
S. Andrić, 2008., str. 94; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 16
37
S. Andrić, 2008., str. 94
32
33
144
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
(Rahocza: domini Ladislai More). 38 U dokumentu iz 1540. godine koji sadrži popis utvrdâ u
Kraljevini Slavoniji s uputama o tome treba li ih održavati ili pak kao nekorisne srušiti,
navodi se i Orahovica uz napomenu da joj manjka opskrbe pa da je treba opskrbiti (Rahocza
prouentibus carens, prouideatur). Nažalost, nema podataka o vlasniku. Korisno je istaknuti da
se, od ukupno 19 utvrda u tome naputku, samo za još tri predviđa tolika posada (to su
Kraljeva Velika na donjoj Ilovi, Ivanić i Virovitica). 39
Godine 1542., najvjerojatnije u veljači, Orahovicu opsjeda i zauzima vojska požeškog
sandžakbega Murata. Izravne suvremene vijesti o padu Orahovice nalaze se samo u pismu
koje je “bivša despotica”, žena srpskog despota Stjepana Berislavića, koji je ubijen 1535.
godine, Katarina Batthyány 1. ožujka 1542. iz Stolnog Biograda poslala svome bratu Franji.
Ona piše da je Murat-beg (požeški sandžakbeg) sada već osvojio Orahovicu, zarobivši pritom
“našeg nesretnog brata”. Tome su događaju prethodili neuspješni pregovori Mihovila
Batthyányja s Ladislavom Moreom oko spašavanja orahovačkih zatočenika. Sada, pak, braća
Batthyány namjeravaju dati Turcima Moreovu djecu u zamjenu za bratovo
oslobođenje. Taj splet događaja nešto drukčije opisuje kasnije Istvánffy. Po njemu su
Osmanlije zauzeli Orahovicu budući da je More iz nje pobjegao, ali je poslije ipak bio
uhvaćen i skupa s dvojicom sinova poslan u Istanbul gdje je prihvatio islam kako bi se izbavio
iz tamnice. 40
Dana 20. veljače 1550. kralj Ferdinand I. i jegarski biskup Nikola Oláh u Požunu
izdaju Katarini, kćeri Ladislava Morea i Magdalene Bukovičke, sada ženi Eustahija de Feled,
potvrdnicu za njezine posjede u jedanaest različitih županija. Katarina ju je tražila jer su joj
listine o posjedima propale u posljednjim turskim napredovanjima. Radi se uglavnom o
kaštelima, trgovištima i selima koji se tada nalaze u vlasti Osmanlija. Na prvom se mjestu
navode posjedi u Križevačkoj županiji, a među njima se izdvaja najprije utvrda i trgovište
Orahovica. 41 U posljednjem urbaru sigetske utvrde iz 1565. godine spominje se i utvrda
Orahovica (Rahocza) s 22 pripadna sela. 42 Osmanski porezni popis Požeškog sandžaka iz
1579. godine spominje utvrdu u Orahovici. 43
3.5. Izvori iz 17. i 18. stoljeća
U talijanskom (mletačkom) opisu Bosanskog pašaluka iz prve polovice 17. stoljeća za utvrdu
Orahovicu (Oracoviza) kaže se da je “zidom opasan grad s lijepim zgradama” i da ima
“utvrdu s nešto lakog topništva”. Evlija Ćelebi u svojem putopisu govori o Orahovici kao o
sjedištu sandžaka, no, ne opisuje je podrobno. 44 Kratku zabilješku o Ružici dao je papin
izaslanik Georgiceo 1626. godine. On je te godine obilazio katoličke zemlje pod Turcima i o
tome izvještavao Propagandu Fide u Rimu. Za Orahovicu spominje utvrđeni grad sa 300 ljudi
pod oružjem i 200 kuća u podnožju grada. 45
U jeku rata za oslobođenje od Turaka, u jesen 1688. godine habsburški časnik grof
Sigmund Joachim od Trauttmansdorffa našao se u orahovačkoj utvrdi te je opisuje u svom
S. Andrić, 2008., str. 94; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 18
S. Andrić, 2008., str. 95
40
J. Adamček, 1980., str. 235; S. Andrić, 2008., str. 95; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 18
41
S. Andrić, 2008., str. 95
42
S. Andrić, 2008., str. 95-96
43
S. Andrić, 2008., str. 96
44
S. Andrić, 2008., str. 96
45
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 19
38
39
145
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
dnevniku. Tu ga je ugostila nedavno postavljena kršćanska posada pa je razgledao “dvorac”,
zaključivši po ostacima zidnih slikarija i dobro sačuvanoj “kućnoj kapeli” da je dvorac
“nekada posjedovao otmjen gospodin”. Dosta podroban opis orahovačke utvrde donosi popis
orahovačkog kotara iz 1698. godine. Nešto je sažetiji u tom pogledu popis iz 1702., gdje se
ističe da je trgovište Orahovica za Turaka bilo znatan grad, a dijeli se na Gornju i Donju
Varoš. Povrh Gornje je dosta ruševna, iako u pojedinim dijelovima još dobro očuvana utvrda,
a u dolinama blizu nje nalaze se dvije “plemićke kurije”. 46
Tijekom XVIII. stoljeća izmjenjuju se vlasnici: barun de Cordua, T. Fleischmann
(vlasnik od 1723. godine), Pejačevići, D. Mihalović (Mihaljević), Heine, Pfeifer, te posljednji
vlasnik, barun Gutmann. 47
3.6. Historiografija o Ružici tijekom 19. i početkom 20. stoljeća
Jedan od najstarijih crteža Ružice nacrtao je F. Storno 1862. godine. Taj crtež donosi u prvom
planu dvorsku kapelu s prikazom profilacije prozora, a značajan je jer donosi dva veoma
važna detalja. Donosi kat na kuli 13 i cjelovitu kulu 19. 48
Iz 1895. godine potječu dvije fotografije profesora Vjekoslava Celestina, od kojih
jedna prikazuje grad s juga s pogledom na polukružni bastion kao i pripadajući prostor iznad
njega, a druga je snimljena s istočne strane. Zanimljivo je da postoji fotografija istih pozicija
iz 1912. godine koju je snimio M. Olrom. Zahvaljujući tome, mogu se usporediti sve
promjene koje su se dogodile u toj vremenskoj amplitudi. 49
U Ministarstvu kulture RH čuva se nekoliko vrijednih fotografija iz 1864. i 1900.
godine kao i grafika H. Hötzendorfa te akvarel A. Šenoe, a u Hrvatskom povijesnom muzeju
čuva se akvarel F. Quiqereza iz 1878. godine. 50
Međutim, prvi opis grada s pripadajućim crtežom objavio je E. Kramberger 1881.
godine. Ipak, najznačajniji je historiografski doprinos Đ. Szabe koji u nekoliko svojih djela
opisuje Ružicu i donosi relativno dobar tlocrt. 51
4. ARHEOLOŠKI OSTACI
Srednjovjekovni grad Ružica je među najvećim srednjovjekovnim gradovima u Hrvatskoj.
Smješten je 2,5 kilometara jugozapadno od Orahovice. Nalazi se na nadmorskoj visini od 378
metara, a omeđen je dvama pritocima rijeke Orahovice. Grad se rasprostire na prostoru oko 8
000 četvornih metara. Što se tiče arheoloških nalaza, važno je napomenuti da postoje nalazi iz
kasnoga srednjeg vijeka i turskog perioda koji su dominantni, a nakon odlaska Turaka kraće
vrijeme u njoj boravi manja vojna posada. Arheološki nalazi o Ružici upućuju da je grad
nastao u drugoj polovici 14. stoljeća ili početkom 15. stoljeća. Postoji nekoliko nalaza iz
ranijeg perioda poput dva banovca iz vremena Bele IV. koji su nestali te ostruga s trnom, koja
je također nestala, čiji nastanak datira u 13. stoljeću. 52
S. Andrić, 2008., str. 96; D. Feletar – T. Đurić, 2002., str. 82
M. Balić, 1974., str. 21; A. Horvat, 1966., str. 145; Đ. Szabo, 2006., str. 135
48
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 20
49
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 20
50
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 20
51
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 20
52
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 34
46
47
146
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
4.1. Faze izgradnje
O Ružici gradu mogu se razaznati četiri faze izgradnje. Prva faza vezana je uz izgradnju teško
utvrđenog palasa koji je bio teško dostupan, ali i fortificiran zidom debljine 2,50 do čak 7,50
metara na jugu. To je zapravo jedna vrsta donžon kule pretvorene u palaču u kojoj se
istodobno vodilo računa o obrani kao i udobnosti i kvaliteti stambenog prostora.
Ova faza datira s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Izgrađena je palača (palas), veliki
pačetvorinasti objekt smjera S – J. Namjena joj je smještaj gospodara, ali i skladištenje
određenih materijalnih dobara. Radi se o trokatnoj građevini koja je imala ulazni dio iz kojeg
se ulazilo u predvorje I. Ova je prostorija dijelila palaču na dva dijela: sjeverni i južni dio.
Analogno tome, imala je komunikacijsku ulogu. Stubište se nalazilo u zapadnom dijelu i
vodilo je na gornje katove. Južni dio palače sastoji se od tri prostorije, a sve su imale bačvasti
svod, dok se sjeverni dio palače sastojao od četiri prostorije s drvenim stropom. Prizemlje je
bilo namijenjeno skladištenju i drugim gospodarskim ulogama, a katovima za stanovanje
svjedoče sobe s prostranim prozorskim oknima tzv. češki prozori. 53
Slika 2: Prva faza izgradnje samostana (prema B. Nadilo, 2005., str. 20)
Početak 15. stoljeća krasi druga faza. U ovoj se fazi grade fortifikacije oko cijele
palače. Na sjevernom dijelu palače, na palaču se dodaje bastion, pravokutna oblika s tri
pripadajuća kontrafora. Zanimljivo, lijepo je iskorišten reljef pa nije bilo potrebe za gradnjom
većih fortifikacija na sjeveru. Polukružna kula gradi se zapadno od palače kao integralni dio
obrambenog zida. Ovdje nastaju i tri prostorije nepoznate namjene. Na južnom se pak dijelu
gradi veliki polukružni bastion ojačan nizom kontrafora. Gotička kapela s poligonalnom
apsidom i sakristijom prostire se na istočnom dijelu. Indikativno je da je kapela zatvorila ulaz
u palaču, stoga je napravljen novi, južnije od starog, a ispred je napravljena i tzv. vučja jama.
Izgradnja u ovoj fazi može se povezati s tadašnjim trendovima u Austriji i Italiji što bi se
moglo povezati s Nikolom Iločkim, vlasnikom Ružice, i njegovim poznanstvima s
aristokracijom tih zemalja, uključujući i samoga austrijskog cara Fridriha III. 54
53
54
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 31-32
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 32-33
147
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 3: Druga faza izgradnje samostana (prema B. Nadilo, 2005., str. 20)
Treća je faza vezana isključivo uz fortificiranje. Naime, nju obilježava građenje kula i
zidina na istočnom dijelu čime se utvrđuje i ovaj dio palače. O nesigurnim vremenima
svjedoči izgradnja puškarnica na kapeli kojoj je prethodila izgradnja bačvastog svoda, ali i
izgradnja galerije kojoj se palača mogla uspješno povezati s navedenom puškarnicom. Ova
faza datira malo iza 1500. godine. 55
Slika 4: Treća i četvrta faza izgradnje samostana (prema B. Nadilo, 2005., str. 20)
Posljednja faza izgradnje i rekonstrukcije Ružice veže se uz tri činjenice. U prvom
redu, prelasku Ružice u ruke novog vlasnika Ladislava Mora, zatim prodorima Turaka i
turskom pobjedom kod Mohača 1526. godine, te naposljetku, prodorom novih ideja i
razmišljanja u umjetnosti što je uočljivo kroz promjene na materijalnoj kulturi (keramika,
pećnjaci, kamena plastika), a to zapravo čini početak renesanse kao novoga umjetničkog
razdoblja. Na arhitektonskom planu, promjene su vezane uz dodatno fortificiranje pa se
izgrađuje polukružni bastion na južnoj strani za jedanaest topova, otkopava se jarak, a
55
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 33
148
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
preuređuje se i kula na zapadu palače, koja dobiva predvorje. Na ulaznom dijelu palača
dobiva još dvije kule i pokretni most. Zanimljivo je da je izgrađena i još jedna manja utvrda
udaljena približno 200 m od Ružice, a devastirana je eksploatacijom kamenoloma u
kamenolomu Radlovac. 56
4.2. Arhitektonska kamena plastika
Pod ovim naslovom podrazumijevamo profilirane kamene portale, dovratnike,
konzole, kapitele, stupove i ulomke nekog od spomenutih elemenata. Cijeli je grad izgrađen
od kamena, posebice od lomljenog kamena s upotrebom pritesanog i tesanog kamena na licu i
uglovima, ali i dekorativne kamene plastike na vratima i prozorima. Cigla se veoma malo
koristi što je i karakteristično za vrijeme nastanka. Kamena plastika se može podijeliti na
profanu i sakralnu. 57
Centralno mjesto pripada utvrđenoj palači. Upravo u palači nalazimo najistaknutije
dijelove profane kamene plastike. Najčešće je spominjan dovratnik na ulazu u podrum južnog
dijela palače 9 koji ima gotički nadvoj sa stlačenim lukom. Značajan je i kameni dovratnik s
polukružnim nadvojem prema prostoriji 4. Dovratnici se uočavaju i u prostoriji 2, kuli 21 te u
prostoriji 9. 58 Pronađeni su ostaci osam masivnih kapitela i dva masivna stupa od kamena. 59
Kamene stube koje su iz prostorije 7 vodile na kat u donjem su dijelu sa šest gazišta sačuvane
i danas. 60 Pronađen je i veći broj kamina koji su bili ukrašeni pećnjacima. Sve kamine koji su
bili na katu palasa nosili su kamene konzole. Kamini su stajali na kamenim konzolama i
grijali su po dvije prostorije. 61
Prostorije 22 do 25 specifične su jer su popločene kamenim pločama kroz koje je
izdubljen uski žlijeb za otjecanje vode, a kroz bedeme je vodu odvodio masivni kameni
žljebnjak. Navedene prostorije izgrađene su krajem 15. stoljeća. 62
Uočene su tri kruškolike puškarnice na zidu polukružne kule 28 i zapadnom bedemu.
Iskopavanjima je pronađeno preko 100 kamenih klesanaca (gotičkih dovratnika i
doprozornika) što implicira da su svi otvori imali klesane okvire. Prozori se mogu usporediti s
onima u Ozlju, Đurđevcu i Iloku, a riječ je o vladavini Nikoli Iločkog, odnosno o drugoj
polovici 15. stoljeća. Moguće je da je riječ o istoj klesarskoj radionici. 63
Od renesansne kamene profilacije ističe se bogato ukrašen detalj vijenca u prostoru 29.
Prodor renesanse ugleda se i u načinu fortifikacije, tako se izgrađuje kula 22, te južni bastion s
polukružnim kontraforama kao i polukružni bastion prema sjeveru. Četiri kamena potvrđuju
renesansu. Primjerak rozete datira u vrijeme između 1500. i 1530. godine. Ne zna se gdje se
nalazila navedena ploča. 64
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 33
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 35
58
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 35-36
59
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 36
60
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 36-37
61
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 37
62
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 37
63
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 37-38
64
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 40
56
57
149
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
4.3. Dvorska kapela
Dvorska kapela jedna je od najvećih u to doba u Slavoniji. Radi se o jednobrodnoj dvoranskoj
crkvi zaključenoj poligonalno s potpornjacima. Građena je od kamena i prilagođena za
obranu, ali je i ukrašena suvremenim načinom oblikovanja. Na južnom ulazu očuvan je dio
portala sa standardnom gotičkom profilacijom. Donji dio dovratnika na ulazu u sakristiju
ukrašen je motivom ukrštenih štapića. Kontrafori svetišta kapele ojačani su klesancima s
okapnicom. Kapela je imala četiri prozora na kojima su se sačuvali dijelovi prozorskih okvira
s tragovima kružišta. Važan je kameni ulomak s istaknutim šprljkom između dvije konkave, a
radi se o ulomku svodnog rebra. Značajna su i dva ulomka trokutasta oblika s cvijetom koji
pripadaju renesansi. Za svodna rebra ima najmanje podataka, a jedan od rijetkih nalaza jest
primjerak rebra s kruškom u sredini i zuborezom. Najviše ulomaka nađeno je u kapeli, zatim
uz vanjske zidove kapele te u predvorju palače te uz istočni zid između zida M i prostorije
17. 65
4.4. Metal
4.4.1. Sitni uporabni predmeti
Važni su: kružna aplikacija od srebrnog lima s heraldičkim motivom, pozlaćeni srebrni
pojasni jezičak iz turskog perioda, mali srebrni prsten pečatnjak sa stiliziranim ljiljanom,
dugme ukrašeno ljiljanima simbolom Anžuvinaca, romboidni okov za knjigu i kopča za
knjigu. Očito je postojala biblioteka na dvoru. Pronađene su i dvije ukrašene cjevčice kao dio
pribora za pisanje. 66
4.4.2. Kućni uporabni predmeti i dijelovi odjeće
Nađeno je nekoliko dijelova vaga te mali uteg za mjerenje. Dosta su brojni dijelovi brončanih
svijećnjaka. Važna je brončana plitica koja je u cijelosti sačuvana. Od pojasnih kopči kojih
ima nekoliko ističe se ukrašena brončana kopča. Noževi i britve predstavljaju veću skupinu, a
posebno se ističe nož 69 koji je iz Štajerske, a u cijelosti je sačuvan s drvenom drškom.
Luksuzna je ukrašena brončana peta noža. Koštana drška noža 79 ima životinjsku glavu.
Raritetan nalaz je mala vilica s dva zupca i drvenom ručkicom. Datira iz 16. stoljeća.
Razmjerno su brojni lokoti i ključevi kod kojih se povezuje nekoliko metala poput željeza,
bronce i bakra. Sačuvana je ključanica brave s tajnim mehanizmom za otvaranje. 67
4.4.3. Oruđe i alat
Zastupljeno je oruđe za obradu zemlje i žetvu, te alat za obradu drveta, kože, metala i kamena.
Zanimljiv je mali zlatarski čekić koji govori o postojanju obrtnika za plemenite metale. 68
4.4.4. Predmeti različite namjere
Riječ je o predmetima zanimljivih formi, ali nepoznate namjene. Radi se o različitim lancima,
karikama, ukrasnim okovima, nosačima vrata i prozora, različitim vrstama čavala i klinova.
M. Balić, 1974., str. 21; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 38-39; D. Feletar – T. Đurić, 2002., str. 83; A.
Horvat, 1966., str. 145; V. Radauš, 1973., str. 23; D. Vukičević – Samardžija, 1986., str. 136
66
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 44-45
67
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 45
68
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 45
65
150
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Zanimljivi su predmeti kao što su ražanj, okovi za ruke i lisice. Ostaci velike gromade
topljene bronce ukazuju na postojanje značajne radionice za lijevanje i obradu metala. O tome
svjedoči i ostatak tkanine na korodiranoj ploči. Nalaz nekoliko željeznih spojnica i obujmica
za drvene vodene cijevi objašnjava način dopreme vode. Pronađeni su i različiti tipovi
potkova za obuću. 69
4. 3. 5. Konjska oprema i oprema za jahanje
Pronađene su konjske potkove, ostaci žvala (postoje i luksuzne sa srebrnastim slojem),
specifične karike za pričvršćivanje sedla. Nađena su i tri stremena, a četvrti i nestao. Ostruge
mogu datirati iz 15. i 16. stoljeća, a treba izdvojiti ostrugu sa zvijezdom, dio ostruge s lancem
i kopčom za pričvršćivanjem. Zanimljiva je češagija broj 237 koja ima oznaku radionice. 70
4. 3. 6. Oružje i vojna oprema
Relativno je malo hladnog oružja i to najčešće samo u dijelovima. Ističu se križnice iz 16.
stoljeća (s rukobranom) i 17. stoljeća. Pod oružjem za protuoklopnu borbu naziru se nadžak i
osmeroperni buzdovan. Interesantan je nalaz koštanog mehanizma za zapinjanje tetive i
ispaljivanje strijela iz samostrijela. Sačuvani su i vrhovi strelica, te drveni dio strelice. U
malom broju sačuvano je i vatreno oružje. Dobro su sačuvani dijelovi pušaka na fitilj, na kolo
i na stalku. U cijelosti su sačuvana kliješta za lijevanje olovnih puščanih kugli. Brojne su
kugle za puške i topove, a ističe se olovna kugla koja je izgubila formu vjerojatno nakon
udara u zid, a svjedoči o borbama. Brojni su i dijelovi oklopa, a neki primjerci su
karakteristični za pojedine dijelove tijela. Zanimljiv je oštećeni komad oklopa s trokutastim
brončanim ukrasom. 71
4. 3. 7. Obrada metala
Pronađene su dvije manje posude za lijevanje metala. 72
4. 4. Novac
Sačuvana su četiri denara iz druge polovice 15. stoljeća i druge polovice 16. stoljeća.
Zastupljen je novac Matije Korvina, Ladislava II, Ferdinanda I. i Maximiliana. Nađen je vrlo
rijedak nalaz srebrnog denara Nikole Iločkog. Važno je istaknuti da su svi novci izgubljeni. 73
4. 5. Keramika
4. 5. 1. Kasni srednji vijek
4. 5. 1. 1. Lonci i poklopci
Najbrojniji su nalazi uporabne keramike, a osobito ulomci lonaca. Vrlo ih je teško
determinirati jer se njihova upotreba provlači kroz nekoliko stoljeća. Značajna su dva ulomka
grafitnih lonaca sivo-crne boje koje nose oznake radionica i znamo da su uvezeni iz
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 45
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 45-46
71
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 46
72
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 46
73
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 46
69
70
151
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
austrijskih radionica. Poklopci su također veoma zastupljeni, najznačajniji je cakljeni
poklopac neke luksuznije posude. 74
4. 5. 1. 2. Zdjele i tanjuri
Rekonstruirano je nekoliko nacakljenih zdjela, ali najznačajniji nalaz je u cjelovitosti
sačuvana oker cakljena zdjela i rekonstruirana zdjela na nozi. Zanimljive su i zdjele-crepulje
te zdjele cjediljke. 75
4. 5. 1. 3. Vrčevi i boce
Rekonstruiran je samo manji grubo rađeni vrč, problem je što se kod većine ulomaka ne mogu
pronaći analogije. Za ukrašavanje su se koristili motivi ubadanja, urezivanja i aplikacija.
Važan je i dio vrča s ukrasima izvedenim u tamnocrvenoj angobi koji sliče ukrasima s
renesansnih vrčeva 16. stoljeća izvedenih u tehnici majolike. Sačuvani su i gornji dijelovi i
dva maslinasto cakljena vrča. 76
4. 5. 1. 4. Čaše
Relativno su brojni nalazi čaša na nozi, zvonolikih i trbušastih oblika ukrašenih ubadanjem,
linijama, crticama i valovnicama. Važna je cakljena čaša ukrašena aplikacijama u obliku
bobičastog voća te čaša, odnosno dno cakljene čaše s tri glave koja predstavlja import iz
njemačkih radionica. Zanimljive su i dvije čaše – posude za vodu izrađene od tamno smeđe –
crvene kamenine s površinskim mjehurićima koje potječu iz moravskog grada Loštice. 77
4. 5. 1. 5. Ostali keramički predmeti
Značajan je ulomak donjeg dijela keramičke kacige narančasto – oker boje. 78
4. 5. 2. Tursko sivo – crna i cakljena keramika
Riječ je o keramici koja se po oblicima, ukrasima i fakturom jasno razlikuje od
kasnosrednjovjekovne. Keramika je sivo – crne boje, glatke površine i većinom su se od nje
izrađivali veliki vrčevi u čijim se gornjim dijelovima nalazila neka vrsta cjediljke, a na
ručkama su se nalazili otvori za piće. Većinom se radi o ulomcima cakljenih vrčeva i tanjura –
zdjela sa zelenom, žutom i smeđom caklinom. Obično je osnova cakline prelivena drugom
bojom koja se slijeva s ruba posude. 79
4. 5. 3. Fina renesansna keramika
Nalazi ulomaka renesansne keramike koji su pronađeni na Ružici svjedoče o dvorskom životu
druge polovice 15. stoljeća odnosno prve polovice 16. stoljeća. Posude su izrađene u Italiji, a
jedan je ulomak uvezen iz Španjolske. Vrčevi su većinom izrađivani u graffito tehnici s
motivima medaljona uokvirenog lišćem. Zanimljiv je vrč s centralnim motivom srca kroz koji
prolazi vrpca s natpisom. Ovaj ukrasni motiv se naziva ceramica amatoria. Nekoliko je
ulomaka majolike keramike s plavo slikanim motivom a ciuffo (u obliku čuperka, stručka
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
76
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
77
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
78
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
79
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
74
75
152
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
trave) uz medaljon a scaletta. Pronađena su i tri ulomka albarella čija se analogija pronašla
među nalazima u Budimpešti i Udinama. 80
4. 6. Staklo
Staklo je sačuvano samo fragmentarno. Riječ je o malim ulomcima bojanog stakla trbušaste
posude s vrlo tankim stjenkama, podrijetlom iz Venecije. Važni su nalazi ostataka prozorskih
okana od okruglih staklenih pločica koje su se nalazile u olovnim okvirima poput vitraja. 81
4. 7. Koštani predmeti
Većinom je riječ o predmetima poput ručke lovačkog noža sa životinjskom glavom, zatim
mehanizma za zapinjanje tetive, za ispaljivanje strelica iz samostrela. Osim alatki treba
istaknuti nalaz morskih školjki kamenica. 82
4. 8. Predmeti od kamena
Riječ je o malobrojnim sitnim uporabnim predmetima od kamena, poput nalaza dijela ploče
od zelenog kamena koje je služilo za popločavanje ili kao zidna oplata za vlažnije prostore. 83
4. 9. Pećnjaci
Pećnjaci možda i najbolje oslikavaju značaj i bogatstvo Ružice - grada i njezinih gospodara.
Odražavaju umjetnost kasne gotike i renesanse, a posebno se u njima odražavaju umijeća
lokalnih majstora. Značajno je da su se koristili originalni kalupi, motivi se pronalaze u
analogijama poznatih motiva iz ugarskih kraljevskih radionica poput bečkog Stephansdoma.
Njihova brojnost i tipovi ukazuju na veliki broj peći u dvoru, ali ne samo u dvoru već i u
pomoćnim dvoranama. 84
Istraživanja su utvrdila postojanje osam peći na kojima su bili ugrađeni pećnjaci koji
su i pronađeni. Peći su se nakon oštećivanja ili rušenja ponovno zidale na istim mjestima, ali
je važno istaći da su stavljali novi pećnjaci koji su bili odraz mode te ekonomske i političke
moći. Naime, kaljeve peći se pojavljuju u Europi u 14. stoljeću koje su u početku jednostavne
glinene peći u koje su se uzidavali pećnjaci u obliku čaša, lukovice ili zdjela s otvorima prema
van kako bi se dobila što veća toplina. U to doba takve se peći koriste u Mađarskoj,
Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj, Švicarskoj i Italiji. Za Hrvatsku su važne radionice u Višegradu,
Nyeku i Budimu. 85
Peći se sastoje od dva osnovna dijela u obliku kocke ili kvadra i gornjeg u obliku
poligonalnog tornja koji je završavao ukrasnim kruništem od pećnjaka. Važno je istaknuti da
su se posebno izrađivali rubni i ugaoni pećnjaci. Pećnjaci su izrađivani necakljeni i cakljeni, a
forme su bile kvadratne ili pravokutne. Značajna je tehnika na proboj motivima gotičke
arhitekture kao što su lukovi, rozete, stupovi te su korišteni i motivi anđela i vitezova. U
drugoj polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća izrađuju se iznimno veliki pećnjaci s nišom
gdje su prikazani biblijski motivi ili pak figurice svetaca od kojih su neki velika umjetnička
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 47
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 48
82
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 48
83
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 49
84
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 49
85
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 49
80
81
153
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
djela. Kalupi su izrađivani od gline, a jedan je pronađen u Iloku s motivom lava ispod
hrasta. 86
Caklina je u samim početcima izrađivana u maslinastoj i smeđoj boji, kasnije se
navlači na podlogu od bijele angobe u različitim tonovima zelene, a dolaskom talijanskih
majstora na dvor Matije Korvina započinje proizvodnja majolike i višebojnih pećnjaka (bijela,
žuta, plava, crna). 87
Važno je istaknuti da su motivi bili raznovrsni, ali ipak u skladu s umjetnošću kasne
gotike i renesanse. Na Ružici u početku prevladavaju heraldički motivi (kraljevski grbovi),
različite životinje, elementi gotičke ukrasne arhitekture, floralni motivi dok je caklina
uglavnom maslinasto – zelene boje ili se pak radi o necakljenim predmetima. U drugoj
polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća motivi su peterolatične rozete u floralnom okružju,
lav ispod hrasta, grifoni te motivi pelikana koji hrani mladunce vlastitom krvlju. Kada je riječ
o pećnjacima s niša važno je istaknuti da se na njima prikazuju motivi svetaca. Mali je broj
svjetovnih scena i većinom je riječ o motivima iz Starog i Novog zavjeta, odnosno o životu
svetaca. Omiljen je bio motiv sv. Juraja kako ubija zmaja. Značajan je pećnjak s prikazom
ležeće figure koji podsjeća na donji dio peći iz Ochsenfurta am Main. Od biblijskih motiva
važni su pećnjaci koji su tipološki identični s motivima peći iz Stephansdoma u Beču poput
pećnjaka s motivom biskupa i ugaoni pećnjak s carskom grbom Austrije. Umjetničku
kvalitetu pokazuju i pećnjaci s motivom Majke Božje koja s malim Isusom stoji na
polumjesecu okružena zrakama svjetlosti u obliku plamičaka i Salomonovog suda. Osim toga
prikazan je i pećnjak s motivom Navještenja. 88
5. RESTAURATORSKO – KONZERVATORSKI ZAHVATI
Restauratorsko – konzervatorske radove započeo je izvoditi Regionalni zavod za zaštitu
spomenika kulture u Osijeku 1965. godine kada je izrađen predelaborat i geodetske snimke
utvrde u mjerilu 1:200 i prilaznog puta u mjerilu 1:100. Već 1966. godine započeli su radovi
na terenu koji su uključili raščišćavanje ruševina u dvorskoj kapeli, učvršćivanje potpornog
zida – 15 (pokretni most) te su izrađena provizorna vrata na dobro očuvanom podrumu G-7. 89
Sljedeće, 1967. godine, nastavljeno je raščišćavanje ruševina u dvorskoj kapeli, ali se
nastavlja i oko kapele. Osim toga, konzervirani su dijelovi oštećenih zidova u dvorskoj
kapeli. 90 Godine 1968. izvršilo se konzerviranje oštećenih zidova u dvorskoj kapeli, čišćenje
ruševina u prostoru „E“ i konzervacija zida u istoj prostoriji, kao i stabilizacija kontrafora uz
dvorsku kapelu kao i zida unutar prostora „E“. 91
Najviše radova izvedeno je tijekom 1969. godine kada su raščišćene ruševine u
prostoru „E“, uz kulu „A“, te uz vanjski zid uz prostore G-7 i G-8. Učinjena je stabilizacija
zida „S“ u prostoru „E“ kao i dimnjaka uz prostor G-3, zatim konzervacija dva zida sakristije
uz dvorsku kapelu, kao i ostataka stubova u dvorskoj kapeli. Napravljena je sanacija i
rekonstrukcija prozorskog nadvoja na prvom katu uz prostor G-3. 92 Tijekom 1970. godine
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 49-50
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 50
88
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 50-51
89
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 20
90
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 21
91
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 21
92
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 22
86
87
154
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
izvršeno je čišćenje ruševina u prostorijama G-1, G-2, G-3 i u dijelu prostora G-8, kao i sonda
uz dvorsku kapelu, sonde uz kulu „A“. 93
Godine 1972. konzervirani su fragmenti gornjih dijelova zida, obavljena je
rekonstrukcija luka u prvom katu, podzidani su dijelovi oštećenih zidova kao i mjestimično
oblaganje zidova kamenom. 94 Naredne godine nisu vođeni radovi, već se radovi nastavljaju
1974. godine kada je obavljena sanacija najugroženijih dijelova istočnog zida u prostorijama 3
i 4 te konstruktivna sanacija luka na kuli 13. Zapravo se obnovilo sedam prozorskih otvora s
plitkim segmentnim lukom. 95
Tijekom 1976. održano je niz veoma vrijednih radova. Najveći je zahvat podziđivanju
razdjelnog zida između prostorija 7 i 8. Radi se o zidu visine dva metra, te dužine deset
metara koji je bio oslabljen zbog izvlačenja šute iz navedenih prostorija. Zid je saniran
ugradnjom triju armiranobetonskih moždanika kako bi se ostvarila bolja veza s podlogom.
Učinjen je i zahvat zaštite raščišćenog prostora u prostorima 1 i 7. Tijekom ovih radova javio
se problem poda. Naime, radi čišćenja i iskopavanja na nekim je mjestima razina spuštena i
do 0,80 m od poda. Ipak, na nekim se mjestima očuvao dobro nabijeni zemljani sloj s
ostacima drvene truleži, što implicira da su pod sačinjavali dobro utvrđeni zemljani sloj s
daščanim podom. Restauracijom i konzervacijom napravljena je podloga poda od složenog i
nabijenog kamena zaglađena malterom. 96
Radovi su nastavljeni 1978. godine. Važno je istaknuti da je tada prvi put bio prisutan
arheolog, odnosno arheologinja Jasna Šimić iz Osijeka, što je za posljedicu imalo da od tada
postoje terenske bilješke i kao i sistematizirane i pohranjene nalaze. Tada je nastavljeno
sustavno raščišćavanje prostora 8, 9 i 10 kao i sanacija zidova u navedenim prostorijama. U
tim radovima započelo je i raščišćavanje ruševina u prizemlju pa su otkriveni ostaci kamina i
zidano pravokutno kuhinjsko ognjište te su popravljene klupe. 97
Nastavak radova uslijedio je 1980. godine. U toj kampanji vršena je iskopavanja u
prostorijama 2, 3, 4, 5 gdje su nađene velike količine keramike te u prostoriji 20 gdje je
nađeno dosta metalnih predmeta. 98 Godine 1982. završena je statička stabilizacija i prezid
oštećenih dijelova zida u podrumu 9 i 10 te na zidu na bastionu G. 99
Tijekom 1984. godine učvršćen je zid K na način da su se zamijenili rastresenih
dijelova zida. Najveći zahvat obavljen je popravkom i učvršćivanjem zidova prostorija 23-25
gdje su prezidani rastreseni dijelovi zida. Gornja ploha zidova završena je koritasto i navezena
je zemlja radi zaštite od zamrzavanja. Slojem zemlje zasuti su i podovi iz istog razloga.
Najnužniji sanacijski zahvati (čišćenje i prezidi) napravljeni su na kuli 31. 100
U godini 1985. glavni radovi vršeni su u prostorima 27 i 29. Iskapanjem u prostoru 27
pokazalo se da zapadni zid palače leži na živoj stijeni, a u tome dijelu nađene su gomile
obrušenog kamena i ponešto ulomaka keramike, čavala i dijelovi topovskih kugli. Prostor 29
u koji je uključen i istočni zid palače, pokazuje da se teren ruši strmo i na istoku. Tu je
pronađeno dosta keramike, ulomaka kamene plastike i topovskih kugli. 101
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 22-23
M. Balić, 1974a, str. 51; Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 23
95
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 23
96
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 24
97
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 24
98
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 25
99
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 25-26
100
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 26-27
101
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 27-28
93
94
155
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Iskopavanja su nastavljena 1986. godine kada je iskopavan prostor 30 i kula 15.
Nađeno je puno grube keramike i ulomci pećnjaka, a u kuli 15 debeli sloj gareža, pepela,
zapečene zemlje kao i jako puno potkova i čavala, što implicira da je to bila kovačnica.
Otkriveni su i zidovi uz kulu 31 i bedem A, ali oni nisu nikad istraživani, već su samo ucrtani
kao i dvije prostorije veličine 7,20 x 4,80 metara. Ova su zapravo bila i posljednja iskapanja
na Ružici. Radovi konzerviranja bili su usmjereni na podziđivanje i učvršćenje zidova između
kule 15 i prostora P. 102
Sljedećih je godina izvršeno podziđivanje oštećenih zidova pri čemu je vrh zidova
zatravnjen kako bi se zaštitio od smrzavanja. Do 1989. godine konzervirani su i djelomice
rekonstruirani zidovi i kontrafori od prostora 26, zatim cijeli bedem s kontraforima E, zid
prema palači R, prostorije 17 i 19, nastavak bedema E prema kuli 15 i prostoriji 14 te zid
K. 103
6. ODNOS RUŽICE I STAROG GRADA
Stari grad je srednjovjekovna utvrda koja se nalazi na Krndiji približno 2 kilometra južnije od
Ružice. Izgrađen je znatno većoj nadmorskoj visini (čak 700 metara nadmorske visine). Ima
izrazito izdužen oblik i dužinom je približno jednak Ružici. Međutim, stariji je od Ružice i
znatno jednostavnije građen. 104
Stari grad je kao i Ružica zasigurno imao nadzornu ulogu. To se može zaključiti po
tome što je stara komunikacija, za razliku od današnjih, prolazila u blizini ovih utvrda. O
tome nam svjedoči habsburška vojna karta iz 1782. godine. Postoji cesta koja se naziva
„Rimski put“ i koja je bila glavna u srednjem vijeku, a na Krndiju se uspinjao zapadno od
Vođenice i ispod Ružice-grada te dalje pored Starog grada pa preko vrha Kapavca. 105
Postavlja se pitanje odnosa ovih dvaju utvrda. Nažalost, iako su brojni, izvori nam ne
preciziraju o kojoj utvrdi se radi pri samom spomenu Orahovica ili neke od mađarskih verzija
tog imena. Dakle, problem je što treba podrazumijevati pod tim, odnosno o kojoj utvrdi se
radi. S druge strane, arheološka iskopavanja nisu vršena na Starom gradu pa se ne može znati
niti precizirati o kojoj je vremenskoj amplitudi riječ. Tek će budućnost i arheološka
iskopavanja na Starom gradu dati pravu sliku o odnosu prema Ružici, kao i samog
postavljanja u kronološke okvire.
7. ZAKLJUČAK
Ružica-grad je srednjovjekovni lokalitet u blizini Orahovice na obroncima Papuka (približno
2,5 kilometara jugozapadno). To je grad, dvor i utvrda u jednom zbog toga što se radi o
prostranom naselju, ali i jako dobro utvrđenom naselju. Tijekom srednjeg vijeka ime Ružice
ili neke od obližnjih utvrda koje se spominju u izvorima glasilo je Raholca, Rahovca,
Rahonca, Rahóca što je mađarski prijevod ili inačica hrvatskog Orahovica i njegove inačice
Rahovica, što je neosporno krnji oblik tog imena. Orahovica je prvotno označavala potok koji
izvire na Kapavcu na Papuku, a dio tog potoka i danas se tako zove. Tijekom ranoga novog
vijeka, ponajviše u 18. i 19. stoljeću, javlja se Orovica kao jednostavniji oblik.
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 28
Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 29
104
S. Andrić, 2008., str. 81; D. Feletar – T. Đurić, 2002., str. 84
105
S. Andrić, 2008., str. 81
102
103
156
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Međutim, dosta je zanimljiv naziv Ružica. Vjerojatno je riječ o iskrivljenoj verziji
mađarskog Rahóca koja se tijekom vremena transformirala u hrvatski Ružica. Dakle,
napuštena je osnova koja je vezana uz značenje (orah) i prešla je u govorno bližu verziju
tadašnjim govornicima (ružicu). No, logičnim se postavlja pitanje zašto je samo utvrda
„promijenila“ ime, a isti princip nije primijenjen i na naselje.
Ružica-grad nastala je krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Procvat doživljava u
vrijeme Nikole i Lovre Iločkog. Smrću Lovre Iločkog 1524. godine biva prekinut uspon
samog grada, a ubrzo poslije odlaska Turaka dolazi kršćanska posada, a grad mijenja vlasnike
sve do 18. stoljeća kada biva napušten zbog izgradnje utvrda u Osijeku i Slavonskom Brodu.
Prvi izvori javljaju se početkom 13. stoljeća. Pri proučavanju srednjovjekovnih vrela o
Ružici gradu, istraživači moraju biti veoma oprezni zbog činjenice da u okolici Ružice postoje
još najmanje dvije utvrde iz istog razdoblja. Radi se o stambenoj palači (curia nobilitaris) u
podnožju same Ružice, a na te ostatke upozorio je već Szabo, te o Starom gradu udaljenom
približno 2 kilometra od Ružice. Drugim riječima, veoma je teško utvrditi koji se izvori
odnose točno na ili isključivo na Ružicu.
Veoma je važan izvor iz 1347. godina kada je Ludovik I. dao orahovičku utvrdu
velikašu Lovri Toti (ili Slavenu) i njegovim rođacima u zamjenu za njegovu tvrđavu Zrin
kojeg je onda zamijenio sa Šubićima za Ostrovicu. Nikola Iločki je u Orahovici sastavio
oporuku 14. veljače 1471. godine po kojoj je za svog glavnog nasljednika odredio sina Lovru,
a u drugom redu (ako Lovro umre bez muškog potomstva) svoje tri kćeri i unuku. Svjedoci
sastavljanja oporuke su četiri svećenika: orahovački župnik Grgur, župnik u Jošavi Dionizije i
tamošnji altarist Jakob te župnik u Rači (kod Bjelovara) Juraj. Za izvršitelje oporuke Nikola
određuje svoje mačvanske podbanove i više kaštelana, među kojima i Nikolu Dombaya,
kaštelana u utvrdi Orahovici. Nikola Iločki umro je 1477. kao nositelj naslova bosanskog
kralja i mačvanski ban. Goleme obiteljske posjede stjecane naraštajima, među kojima i
Orahovicu, naslijedio je Lovro, “bosanski herceg” i mačvanski ban.
Posljednji vlasnik prije turskog osvajanja 1542. godine jest Ladislav More. Poslije
turskog napuštanja, u utvrdi je smještena kršćanska posada, a tijekom XVIII. stoljeća
izmjenjuju se vlasnici: barun de Cordua, T. Fleischmann (vlasnik od 1723. godine),
Pejačevići, D. Mihalović (Mihaljević), Heine, Pfeifer, te posljednji vlasnik, barun Gutmann.
Poslije napuštanja, Ružica-grad neko vrijeme biva zaboravljena, ali tijekom 19. stoljeća
javljaju se prvi crteži i fotografije same utvrde (F. Storno, V. Celestin, M. Olrom, H.
Hötzendorf, A. Šenoa, F. Quiqerez). Međutim, prvi opis grada s pripadajućim crtežom
objavio je E. Kramberger 1881. godine. Ipak, najznačajniji je historiografski doprinos Đ.
Szabe koji u nekoliko svojih djela opisuje Ružicu i donosi relativno dobar tlocrt.
Grad se rasprostire na prostoru oko 8 000 četvornih metara. Što se tiče arheoloških
nalaza, važno je napomenuti da postoje nalazi iz kasnoga srednjeg vijeka i turskog perioda
koji su dominantni, a nakon odlaska Turaka kraće vrijeme u njoj boravi manja vojna posada.
Arheološki nalazi s Ružice upućuju da je grad nastao u drugoj polovici 14. stoljeća ili
početkom 15. stoljeća. Postoji nekoliko nalaza iz ranijeg perioda poput dva banovca iz
vremena Bele IV. koji su nestali te ostruga s trnom, koja je također nestala, čiji se nastanak
datira u 13. stoljeću. U umjetničkom smislu, radi se o razdobljima gotike i renesanse.
O Ružici gradu mogu se razaznati četiri faze izgradnje. Prva faza vezana je uz
izgradnju teško utvrđenog palasa koji je bio teško dostupan, ali i fortificiran zidom debljine
2,50 do čak 7,50 metara na jugu. To je zapravo jedna vrsta donžon kule pretvorene u palaču u
kojoj se istodobno vodilo računa o obrani kao i udobnosti i kvaliteti stambenog prostora. Ova
faza datira s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Izgrađena je palača (palas), veliki pačetvorinasti
157
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
objekt smjera S – J. Namjena joj je smještaj gospodara, ali i skladištenje određenih
materijalnih dobara. Radi se o trokatnoj građevini koja je imala ulazni dio iz kojeg se ulazilo u
predvorje I. Ova je prostorija dijelila palaču na dva dijela: sjeverni i južni dio. Analogno
tome, imala je komunikacijsku ulogu. Stubište se nalazilo u zapadnom dijelu i vodilo je na
gornje katove. Južni dio palače sastoji se od tri prostorije, a sve su imale bačvasti svod, dok se
sjeverni dio palače sastojao od četiri prostorije s drvenim stropom. Prizemlje je bilo
namijenjeno skladištenju i drugim gospodarskim ulogama, a katovi za stanovanje o čemu
svjedoče sobe s prostranim prozorskim oknima tzv. češki prozori.
Početak 15. stoljeća krasi druga faza. U ovoj se fazi grade fortifikacije oko cijele
palače. Na sjevernom dijelu palače na palaču se dodaje bastion pravokutna oblika s tri
pripadajuća kontrafora. Zanimljivo, lijepo je iskorišten reljef pa nije bilo potrebe za gradnjom
većih fortifikacija na sjeveru. Polukružna kula gradi se zapadno od palače kao integralni dio
obrambenog zida. Ovdje nastaju i tri prostorije nepoznate namjene. Na južnom se pak dijelu
gradi veliki polukružni bastion ojačan nizom kontrafora. Gotička kapela s poligonalnom
apsidom i sakristijom prostire se na istočnom dijelu. Indikativno je da je kapela zatvorila ulaz
u palaču, stoga je napravljen novi, južnije od starog, a ispred je napravljena i tzv. vučja jama.
Izgradnja u ovoj fazi može se povezati s tadašnjim trendovima u Austriji i Italiji što bi se
moglo povezati s Nikolom Iločkim, vlasnikom Ružice, i njegovim poznanstvima s
aristokracijom tih zemalja, uključujući i samoga austrijskog cara Fridriha III.
Treća je faza vezana isključivo uz fortificiranje. Naime, nju obilježava građenje kula i
zidina na istočnom dijelu čime se utvrđuje i ovaj dio palače. O nesigurnim vremenima
svjedoči izgradnja puškarnica na kapeli kojoj je prethodila izgradnja bačvastog svoda, ali i
izgradnja galerije kojoj se palača mogla uspješno povezati s navedenom puškarnicom. Ova
faza datira malo iza 1500. godine.
Posljednja faza izgradnje i rekonstrukcije Ružice veže se uz tri činjenice. U prvom
redu, prelasku Ružice u ruke novog vlasnika Ladislava Mora, zatim prodorima Turaka i
turskom pobjedom kod Mohača 1526. godine, te naposljetku, prodorom novih ideja i
razmišljanja u umjetnosti što je uočljivo kroz promjene na materijalnoj kulturi (keramika,
pećnjaci, kamena plastika), a to zapravo čini početak renesanse kao novoga umjetničkog
razdoblja. Na arhitektonskom planu, promjene su vezane uz dodatnu fortificiranje pa se
izgrađuje polukružni bastion na južnoj strani za jedanaest topova, otkopava se jarak, a
preuređuje se i kula na zapadu palače, koja dobiva predvorje. Na ulaznom dijelu palača
dobiva još dvije kule i pokretni most. Zanimljivo je da je izgrađena i još jedna manja utvrda
udaljena približno 200 m od Ružice, a devastirana je eksploatacijom kamenoloma u
kamenolomu Radlovac.
Od samih nalaza ističe se arhitektonska plastika koja uključuje profilirane kamene
portale, dovratnike, konzole, kapitele, stupove i ulomke nekog od spomenutih elemenata.
Centralno mjesto pripada utvrđenoj palači. Upravo u palači nalazimo najistaknutije dijelove
profane kamene plastike. Najčešće je spominjan dovratnik na ulazu u podrum južnog dijela
palače 9 koji ima gotički nadvoj sa stlačenim lukom. Pronađeni su ostatci osam masivnih
kapitela i dva masivna stupa od kamena. Pet je kapitela bilo pričvršćeno malterom za pod i
služilo je kao baza stupova. Kamene stube koje su iz prostorije 7 vodile na kat u donjem su
dijelu sa šest gazišta sačuvane i danas. Pronađen je i veći broj kamina koji su bili ukrašeni
pećnjacima. Sve kamine koji su bili na katu palasa nosili su kamene konzole. Kamini su
stajali na kamenim konzolama i grijali su po dvije prostorije. Prostorije 22 do 25 specifične su
jer su popločene kamenim pločama veličine 55x35 centimetara kroz koje je izdubljen uski
žlijeb za otjecanje vode, a kroz bedeme je vodu odvodio masivni kameni žljebnjak. Od
158
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
renesansne kamene profilacije ističe se bogato ukrašen detalj vijenca u prostoru 29. Prodor
renesanse ugleda se i u načinu fortifikacije, tako se izgrađuje kula 22, te južni bastion s
polukružnim kontraforama kao i polukružni bastion prema sjeveru.
Dvorska kapela jedna je od najvećih u to doba u Slavoniji. Radi se o jednobrodnoj
dvoranskoj crkvi zaključenoj poligonalno s potpornjacima. Građena je od kamena i dimenzija
je 18,80 x 7,20 metara. Prilagođena je za obranu, ali je i ukrašena suvremenim načinom
oblikovanja. Na južnom ulazu očuvan je dio portala sa standardnom gotičkom profilacijom.
Važni su od metalnih predmeta pozlaćeni srebrni pojasni jezičak iz turskog perioda,
dugme ukrašeno ljiljanima simbolom Anžuvinaca, romboidni okov za knjigu i kopča za
knjigu. Očito je postojala biblioteka na dvoru. Pronađene su i dvije ukrašene cjevčice kao dio
pribora za pisanje. Nađeno je nekoliko dijelova vaga te mali uteg za mjerenje. Dosta su brojni
dijelovi brončanih svijećnjaka. Važna je brončana plitica koja je u cijelosti sačuvana. Od
pojasnih kopči kojih ima nekoliko ističe se ukrašena brončana kopča. Noževi i britve
predstavljaju veću skupinu. Zastupljeno je oruđe za obradu zemlje i žetvu, te alat za obradu
drveta, kože, metala i kamena. Zanimljiv je mali zlatarski čekić koji govori o postojanju
obrtnika za plemenite metale.
Pronađene su konjske potkove, ostaci žvala (postoje i luksuzne sa srebrnastim slojem),
specifične karike za pričvršćivanje sedla. Ostruge mogu datiratiiz 15. i 16. stoljeća, a treba
izdvojiti ostrugu sa zvijezdom, dio ostruge s lancem i kopčom za pričvršćivanjem. Relativno
je malo hladnog oružja i to najčešće samo u dijelovima. Interesantan je nalaz koštanog
mehanizma za zapinjanje tetive i ispaljivanje strijela iz samostrijela. Sačuvani su i vrhovi
strelica, te drveni dio strelice. U malom broju sačuvano je i vatreno oružje. Dobro su sačuvani
dijelovi pušaka na fitilj, na kolo i na stalku. Sačuvana su četiri denara iz druge polovice 15.
stoljeća i druge polovice 16. stoljeća. Zastupljen je novac Matije Korvina, Ladislava II.,
Ferdinanda I. i Maximiliana. Nađen je vrlo rijedak nalaz srebrnog denara Nikole Iločkog.
Važno je istaknuti da su svi novci izgubljeni.
Od kasno srednjovjekovne keramike zastupljeni su lonci i poklopci (primjerci iz
austrijskih radionica), zdjele i tanjuri, vrčevi i boce, čaše (uvoz iz njemačkih i čeških
radionica). Turska sivo – crna keramika je sivo – crne boje, glatke površine i većinom su se
izrađivali veliki vrčevi u čijim se gornjim dijelovima nalazila neka vrsta cjediljke, a na
ručkama su se nalazili otvori za piće. Postoji i turska cakljena keramika. Većinom se radi o
ulomcima cakljenih vrčeva i tanjura – zdjela sa zelenom, žutom i smeđom caklinom. Obično
je osnova cakline prelivena drugom bojom koja se slijeva s ruba posude. Nalazi ulomaka
renesansne keramike koji su pronađeni na Ružici svjedoče o dvorskom životu druge polovice
15. stoljeća odnosno prve polovice 16. stoljeća. Posude su izrađene u Italiji, a jedan je ulomak
uvezen iz Španjolske.
Staklo je sačuvano samo fragmentarno. Riječ je o malim ulomcima bojanog stakla
trbušaste posude s vrlo tankim stjenkama, podrijetlom iz Venecije. Pećnjaci možda i najbolje
oslikavaju značaj i bogatstvo Ružice - grada i njezinih gospodara. Odražavaju umjetnost
kasne gotike i renesanse, a posebno se u njima odražavaju umijeća lokalnih majstora.
Značajno je da su se koristili originalni kalupi, motivi se pronalaze u analogijama poznatih
motiva iz ugarskih kraljevskih radionica poput bečkog Stephansdoma. Istraživanja su utvrdila
postojanje osam peći na kojima su bili ugrađeni pećnjaci koji su i pronađeni. Pećnjaci su
izrađivani necakljeni i cakljeni, a forme su bile kvadratne ili pravokutne. Značajna je tehnika
na proboj motivima gotičke arhitekture kao što su lukovi, rozete, stupovi te su korišteni i
motivi anđela i vitezova. U drugoj polovici 15. i prvoj polovici 16. stoljeća izrađuju se
159
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
iznimno veliki pećnjaci s nišom gdje su prikazani biblijski motivi ili pak figurice svetaca od
kojih su neki velika umjetnička djela.
Restauratorsko – konzervatorske radove započeo je izvoditi Regionalni zavod za
zaštitu spomenika kulture u Osijeku 1965. godine kada je izrađen predelaborat i geodetske
snimke utvrde u mjerilu 1:200 i prilaznog puta u mjerilu 1:100. Već 1966. godine započeli su
radovi na terenu i potrajali su do Domovinskog rata. Nažalost, do 1978. godine u ove radove
nisu bili uključeni arheolozi. Osim toga, iskopavanja na Ružici nikada nisu vršena u pravom
smislu te riječi, već samo kao dio restauratorsko – konzervatorskih radova.
Stari grad je srednjovjekovna utvrda koja se nalazi na Krndiji približno 2 kilometra
južnije od Ružice. Izgrađen je znatno većoj nadmorskoj visini (čak 700 metara nadmorske
visine). Ima izrazito izdužen oblik i dužinom je približno jednak Ružici. Međutim, stariji je od
Ružice i znatno jednostavnije građen. Postavlja se pitanje odnosa ovih dvaju utvrda. Nažalost,
iako su brojni, izvori nam ne preciziraju o kojoj utvrdi se radi pri samom spomenu Orahovica
ili neke od mađarskih verzija tog imena. Dakle, problem je što treba podrazumijevati pod tim,
odnosno o kojoj utvrdi se radi. S druge strane, arheološka iskopavanja nisu vršena na Starom
gradu pa se ne može znati niti precizirati o kojoj je vremenskoj amplitudi riječ. Tek će
budućnost i arheološka iskopavanja na Starom gradu dati pravu sliku o odnosu prema Ružici,
kao i samog postavljanja u kronološke okvire.
Vidljivo je da je važnost i značaj Ružice kao velike i bogate utvrde bio velik. To se
može uočiti prema bogatstvu arheološkog materijala kao i prema brojnosti izvora. Nažalost,
nedostatno vršenja iskopavanja kao i nestanak brojnih artefakata onemogućuju bolju sliku o
samom gradu i njegovom značaju za srednji i novi vijek međuriječja Save, Drave i Dunava.
7. PRILOZI
„… quia viri magnifici Nicolaus Konth palatinus et iudex Comanorum, Leukus dapiferorum
et pincernarum magister, filii condam magistri Lauretii Sclaui, Leukus Sclauus filius lacobi,
et Vgrinus filius Iohannis, dilecti et fideles quoddam castrum eorum Zyryn vocatum cum suis
pertinentiis titulo hereditarii iuris ad ipsos spectans iuxta nostrum beneplacitum, non inuite
nec coacte, sed liberliter, ac bona eorum voluntate, vt iidem nostre complacere possint
Maiestati vtque funiculi reciorum nostre potencie lacius extendantur, in concambium et
permutacionem castri Ostrouicha vocati nobis et regno nostro vtilis et necessarii, peripsos
dandum obtulerunt, dederunt et donarunt; ideo bonam voluntatem eorum in hac parte nobis
exhibitam recommendatam habentes promittimus et assumpmimus eisdem presencium sub
nostre Maiestatis testimonio litterarum, quod ipsos et eorum heredes in pacifico et tranquillo
dominio castri Roholch vocati et pertinencium ad ipsum nec non possessionum in districtibus
Bokua, Vyllyo et Iisua vocatis existencium quoque modo vocatarum et omnium earumdem
vtilitatum et pertinenciarum, per nos eisdem pro dicto castro eorum Zyrin vocato et in
cocambium eiusdem imperpetuum datarum et donatarum, contra omnem hominem et
personam nos et nostri heredes tenebimur conseruare…“ 106
Prilog 1. Prijepis listine iz 1357. godine
106
Z. Bojčić – M. Radić, 2004, 12-13.
160
Marijana Matijević
Kaštelani
Ivan Benediktov od Fonóa
Toma od Kartala
Nikola Berzéte
Ugrin Orahovački
Nikola Dimitrijev Pekry
Dimitrije
Žigmund od Keszölcésa
Ružica grad
Rostra
Izvori
20. veljače 1321. i 2. srpnja 1323. godina
1329. i 1330. godina
1343. godina
1369. godina
1403. – 1405.
1426.
1445. – 1449.
Tablica 1.: Popis kaštelana Ružica-grada
Vlasnik
Pot ili Poth
Pavao Gyerege i Stjepan Csák
magister Acho
Ugrin Pošov (Poušov)
Henrik Gisingovac
Nikola Ugrinov Iločki
Karlo Robert Anžuvinac
Lovro Tot (Slaven)
Nikola Kont i Ladislav Lőkös
Ladislav Grđevački
Ivan Morovički
Ugrin Petrov Orahovački
Ladislav i Emerik Iločki
Grgur Stjepanov Orahovački
Ana Iločki
Nikola Iločki
Lovro Iločki
Magdalena Iločki i Ladislav More
Ivan i Rafael Podmanički
barun de Cordua
T. Fleischmann
Pejačevići
D. Mihalović (Mihaljević)
Heine
Pfeifer
barun Gutmann
Godine
početak 13. st.
oko 1228.
1281.
kraj 13. st.
1311. – 1317.
1317.
1317. – 1347.
1347. – 1357.
1357. – 1369.
1403. – 1405.
1405.
1411. – 1416.
1417.
1420.
1422. – 1432.
1471. – 1477.
1477. – 1524.
1526. – 1542.
1533.
oko 1700. – 1723.
1723.
poslije 1723.
?
?
?
posljednji vlasnik
Tablica 2.: Popis vlasnika Ružica-grada
161
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 5: Doprozornik iz razdoblja gotike (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 60)
Slika 6: Renesansni vijenac (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 68)
162
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 7: Pribor za pisanje (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 79)
Slika 8: Primjeri noževa (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 93)
163
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 9: Lokot (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 99)
Slika 10: Žvale (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 133)
164
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 11: Turska keramika (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 200)
Slika 12: Renesansna keramika (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 211)
165
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 13: Lule (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 219)
Slika 14: Pećnjaci u obliku lukovice (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 234)
Slika 15: Ulomci grbova (prema Z. Bojčić – M. Radić, 2004., str. 282)
166
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 16: Tlocrt Starog grada (prema B. Nadilo, 2005., str. 280)
Slika 17: Ostaci Starog grada (prema B. Nadilo, 2005., str. 281)
167
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
Slika 18: Rekonstrukcija Ružica-grada (prema B. Nadilo, 2005., str. 281)
9. POPIS KRATICA
ELU – Enciklopedija likovnih umjetnosti
SS – Scrinia Slavonica
VHAD – Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva
VMK – Vijesti muzealaca i konzervatora
10. LITERATURA
J. ADAMČEK, 1980, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća,
Zagreb: Sveučilišna naklada Liber
S. ANDRIĆ, 2008, Podgorje Papuka i Krndije u srednjem vijeku: prilozi za lokalnu povijest
(prvi dio), SS, 8, Slavonski Brod, 55-112.
M. BALIĆ, 1974, Pregled dvoraca i srednjevjekovnih utvrđenih gradova u Slavoniji (prvi
dio), VMK, 23, Zagreb, 13-25.
M. BALIĆ, 1974a, Srednjevjekovni grad Ružica – zaštitno konzervatorski radovi i nalazi,
VMK, 23, Zagreb, 51-53.
Z. BOJČIĆ – M. Radić, 2004, Srednjovjekovni grad Ružica, Osijek: Muzej Slavonije.
J. BÖSENDORFER, 1994, Crtice iz slavonske povijesti, Vinkovci: Privlačica.
D. FELETAR – T. ĐURIĆ, 2002, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonije, Baranje i zapadnog
Srijema, Zagreb: Hrvatski zemljopis
A. HORVAT, 1966, Ružica, ELU, Zagreb: LZMK.
B. NADILO, 2005, Obrambene građevine na sjevernim obroncima Krndije, Građevinar, 57,
Zagreb, 277-283.
V. RADAUŠ, 1973, Srednjovjekovni spomenici Slavonije, Zagreb: JAZU.
Đ. SZABO, 1914, Orahovičke gradine, VHAD n.s. 13, Zagreb, 94-102.
Đ. SZABO, 2006, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb: Golden Marketing.
168
Marijana Matijević
Ružica grad
Rostra
D. VUKIČEVIĆ – SAMARDŽIJA, 1986, Sakralna i gotička arhitektura u Slavoniji, Zagreb:
Institut za povijest umjetnosti.
Marijana Matijević
Universtity of Zadar
Departmant of History
The town of Ružica
Abstract
The town of Ružica, a medieval locality close to Orahovica on the slopes of Papuk is a
town, fortress and castle all in one. Its name or the name of one of the nearby fortresses which
is mentioned in the sources was Raholca, Rahovca, Rahonca, Rahoca, which is actually a
Hungarian translation or a version of a Croatian Orahovica and its version Rahovica. The
name Ružica most likely represents the distorted version of the Hungarian Rahoca that
transformed over time into a Croatian Ružica. Founded at the end of the 14th and the
beginning of the 15th century, the town of Ružica experienced its rise at the time of Nikola and
Lovre Iločki, whose death interrupted the growth of the city. After the Turks had left, a
Christian crew and the city changed its owners until the 18th century when it was abandoned.
Among the many sources from the beginning of the 13th to the 18th century, it is difficult to
determine which refer exactly or exclusively to Ružica, as there is a residential palace at the
foot of Ružica and also a fortress Stari Grad not far away from Ružica that some of them
could refer to. Among the archeological findings the dominant ones are those from the late
Medieval and Turkish period. There are four phases in the construction of the town of Ružica,
which in an artistic sense portray the Gothic and Renaissance elements. The castle chapel is
particularly interesting, a nave hall church, which was one of the biggest at that time in
Slavonija. The quality of architectural decoration stands out and also includes distinct stone
portals, jambs, cantilevers, capitals and columns as well as fragments of the aforementioned
elements. Among the metal objects the important ones are the silver belt latch from the period
of Turks, a button decorated with lilies, the symbol of Angevins and the rest. Also, two
decorative tubes were found which are a part of the stationery, a rhomboid armature and a
book clasp, a bronze plate, pieces of bronze candle holders, belt buckles, horseshoes, remains
of bits, specific links for saddle fastening, silver penny of Nikola Iločki, numerous ceramic
pottery , etc. Well kept ovens are most likely the best representation of the importance and the
riches of the town of Ružica and its owners. Restauration-conservation works were begun by
the Regional institute for Protection of Cultural Monuments in Osijek in 1965, and it lasted
until the nineties. A medieval fortress Stari Grad, situated 2 km south of Ružica, is older and
constructed in a simpler fashion, yet until now largely unexplored. Although insufficiently
executed excavations as well as the disappearance of monuments prevent us from having a
better picture of the town in its entirety, the importance and the meaning of Ružica as a great
and rich fortress in unquestionable.
169
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Ivan Vekić
Sveučilište u Zadru
HRVATSKA PERCEPCIJA FRANCUSKE
REVOLUCIJE PRIJE USPOSTAVE FRANCUSKE
VLASTI U HRVATSKIM ZEMLJAMA
Autor problematizira različite aspekte odraza Francuske revolucije u hrvatskim zemljama
prije uspostave francuske vlasti. U prvome dijelu raspravlja o percepciji Revolucije od strane
hrvatskoga plemstva i ostaloga stanovništva Banske Hrvatske te Vojne krajine, s posebnom
pozornošću odrazu urote opata Ignáca Martinovicsa. U drugome dijelu riječ je o percepciji
Revolucije u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici, uz izdvajanje primjera fra Andrije Dorotića
i pukovnika Juraja Matutinovića u prvom, odnosno plemića Tome Baseljića u drugom
slučaju.
Ključne riječi: Francuska revolucija, Ignác Martinovics, fra Andrija Dorotić, Juraj
Matutinović, Tomo Baseljić, 18. st.
1. UVOD
Svaki značajan politički povijesni događaj imao je posljedice koje se svojim karakterom
nužno moraju odraziti i izvan državnih, jezičnih i kulturnih granica iz kojih vuku podrijetlo.
Ista vijest koja stiže iz dalekoga kraja nailazi u različitim mjestima na različite prilike, pa se
tako i različito inkorporira u svakodnevni život i lokalno stanje i/ili aktualni lokalni događaj.
Paradoks savezništva pobornika i protivnika Francuske revolucije u Trogiru ne mora biti niti
jedinstven povijesni „kuriozitet“, niti cijeloj Dalmaciji odgovarajući primjer, da nam predoči
granično anarhičnu situaciju prostora u razdoblju prijelaza iz mletačke u austrijsku vlast.
Događaje u stabilnijoj kontinentalnoj Hrvatskoj u odnosu prema Revoluciji utoliko je
jednostavnije promatrati – razočarani je ugarski fratar Martinovics propovijedajući revoluciju
pronašao ponešto sljedbenika i u Banskoj Hrvatskoj, i oni su, kako to često biva, svoju
avanturu platili glavom, bilo da su otkriveni i smaknuti, bilo da su, radi zaštite suboraca i
istomišljenika, izvršili samoubojstvo. Pa ipak, niti izvan prostora Mletačke Dalmacije nisu svi
događaji baš sasvim (romantično) plošni, dovedu li se, primjerice, u poredbu sa stanjem za
vrijeme i nakon francuske okupacije (čime se ovdje ipak manje bavimo). Borbeno
raspoloženje hrvatskih krajišnika pokazat će se podjednako visokim, neovisno o boji zastave,
odnosno pitanju o kojem je protivniku riječ. Sigurno je kako za intenzitet reakcija u slabije
razvijenim hrvatskim zemljama poput Dalmacije nije toliko važan francuski „prijelaz na
kapitalizam“, koliko propast Ancien Régimea sama po sebi, dekristijanizacija revolucionarne
zemlje, i, kako dobro primjećuje Gabrijela Vidan, čin smaknuća monarha, kralja Luja XVI.
Naprotiv, na kontinentu se glasnija plemićka manjina makar u početku ne trudi niti prikriti,
niti potisnuti zbog bilo čega drugog upravo strah od gubitka feudalnih staleških privilegija.
Stoga se čini da što je ekonomska i politička pozadina nestabilnija, to je i odnos prema
događaju koji za domaće prilike još uvijek nije od presudnoga značaja, kaotičniji. U
170
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
dalmatinskom primjeru seljaka koji pod neželjenim utjecajem energičnoga franjevca pale
kuće feudalne gospode, dijelom pobornika Revolucije, riječ je o povodu impulzivnoj reakciji
s ciljem poboljšanja ionako teškoga položaja, ali u obrnutom slučaju feudalaca u Banskoj
Hrvatskoj, baš kao i drugdje u Europi – o obrambenom mehanizmu ili preventivnom
djelovanju iz straha od gubitka privilegija. Domaće okolnosti tako su u odnosu prema
Revoluciji „u isti tabor“ paradoksalno znale smjestiti i dalmatinskoga kolona i hrvatskoslavonskog veleposjednika. Novija istraživanja Revolucije, od početka druge polovice
prošloga stoljeća naovamo, upozoravaju kako se ona ne može posve jednolično tumačiti kao
čin svrgavanja feudalizma poradi uspostave kapitalističkoga društvenog uređenja. Poznati
slučaj Filipa Orleanskog koji se prozvao Filip Egalité paradigmatski je primjer aristokrata
sklonoga Revoluciji, pa nas stoga niti relativno velik broj domaćega liberalnog plemstva,
posebice u Dubrovačkoj Republici, ne bi trebao pretjerano čuditi. Oni su, poput Tome
Baseljića, kao nastavljači tradicije predrevolucionarnih prosvjetitelja, zagovornici prirodne
revolucije, društvenoga napretka pri kojem do nasilnog, ili čak ikakvog svrgavanja
aristokratske vlasti uopće ne mora doći. Ako to i ne iščitamo iz njihova ili Baseljićeva, drugi
nas primjeri potiču na propitivanje intersne sfere literarnih misli i postupaka i grupa i
pojedinaca.
Rad pokušava obuhvatiti društveni, politički, vojni, kulturni i ekonomski aspekt
hrvatskog odnosa prema povijesnom procesu svjetskog značaja započetog u Francuskoj.
Utoliko, u relativno kratkom vremenskom periodu kojeg obuhvaća, nastoji biti historija
društva. Pod naslovnom se „hrvatskom percepcijom“ pritom ne promišlja, dakako, isključivo
Banska Hrvatska, nego navedeni aspekti svih dezintegriranih hrvatskih zemalja. Nedostatkom
rada smatram što se (re)interpretacija povijesnih izvora, zajedno s faktografijom na koncu
svodi tek na kratak sadržaj ljudskih postupaka, te moguće nepotpun rezime stanja duha u
razjedinjenoj Hrvatskoj toga doba. Ukratko, na ponešto nadopunjenu sintezu dosadašnjih
istraživanja. Možda bi se još detaljnije udubljenje u zbivanja, misli i događaje samo jednoga
geografsko-političkog prostora, a uz interpretaciju eventualnih novih izvora, i ne odustajući
od usporedbi s drugim hrvatskim zemljama, pokazalo još relevantnijim u smislu predočavanja
nekad postojećeg, a danas iščezloga društvenog stanja.
1.1 Tijek i postignuća Francuske revolucije
Godinom početka Francuske revolucije ispravno se u historiografiji uzima 1789. No, zbivanja
i događaji prethodnih godina, poput pojave novoga stanja duha pod utjecajem
prosvjetiteljstva, ili financijske krize koju su financijski kontrolori Kraljevstva, Necker i de
Callone, bezuspješno pokušavali riješiti (pri čemu, dakako, nisu nailazili na podršku rastrošne
aristokracije), umnogome su otvorili vrata događajima iz 1789. Sva su ta prethodna previranja
uspjela na jedan trenutak solidarizirati pripadnike trećeg staleža, od seljaka do svih slojeva
građanstva 1, koji na sjednici Generalnih staleža u svibnju, zahtijevajući glas po osobi, a ne po
staležu, otkazuju poslušnost kraljevoj sviti, plemstvu i visokom svećenstvu. 2
Od tada se događaji redaju nevjerojatnom brzinom: treći se stalež u lipnju proglasio
Narodnom skupštinom, u srpnju je pariški narod opsjeo zloglasnu tvrđavu Bastille, a
Revolucija se iz Pariza širi na selo gdje seljaci napadaju i uništavaju plemićke dvorove.
Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina, ostvarena je jednakost svih ljudi pred zakonom,
1
2
U čemu im se pridružio i dio liberalnoga plemstva.
S. Bertoša, 2004., str. 151
171
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
dok je temeljem Montesquieuove koncepcije o podjeli vlasti, Luju XVI. preostala samo
izvršna vlast. 3 Dokinuti su feudalni poredak i sve tradicije Ancien Régimea. Već 1791.
politički život čine različite političke grupacije, od ultrademokratskih kordiljera (cordeliers)
vezanih uz „niže“ slojeve društva, nad kojima se vrši represija, do u Ustavotvornoj skupštini
tada prevladavajućih građansko-konzervativnih fejanata (feuillants), kojima pripada i
nekadašnje liberalno plemstvo. Nakon što je krunu Svetoga Rimskog Carstva od umjerenog
Leopolda II., brata francuske kraljice Marije Antoanete, preuzeo frankofob Franjo II., u
travnju 1792. Francuska je Austriji objavila rat. 4 Sukobi različitih grupacija, koji su
Revoluciju pokušavali odvesti svaka u svom smjeru, kulminirali su osnivanjem Nacionalnog
konventa. On je 20. rujna 1792. Francusku proglasio republikom. Desnicu u Konventu činili
su žirondinci (girondins), predstavnici bogatijeg građanstva, zagovornici ekonomskih sloboda
i protivnici centralizacije, a ljevicu jakobinci (jacobins), zagovornici socijalnog programa i
državne regulacije ekonomije. Zatočeni Luj XVI. osuđen je na smrt, a 21. siječnja 1793. i
smaknut. Od tada počinje razdoblje radikalizacije Revolucije u kojem prevlast postupno
stječu Robespierreovi jakobinci. Oni najprije protjeruju žirondince u njihove departmane,
potom uspostavljaju diktaturu, razdoblje Terora koje traje sve do srpnja 1794. Više tisuća
stvarnih i tobožnjih državnih neprijatelja završilo je na giljotini. Iako su već žirondinci
započeli s progonom neposlušnih svećenika, u državi zakratko raste i antiklerikalizam. 5
Nakon završetka razdoblja Terora, odnosno Termidorske reakcije, Revolucija je ponovno
postala građanska, što će i ostati do samoga kraja. Ideološki rat protiv Prve protufrancuske
koalicije, pripajanjem belgijskoga područja u listopadu 1795., počinje poprimati karakteristike
imperijalističkog. Istoga je mjeseca vlast preuzeo prvi Direktorij, u kojem sada ipak ima i
jakobinskih elemenata. Oni će, međutim, 1799. znatno oslabiti akcijama opata Sieysèa i Paula
de Barrasa, koji izvode državni udar, državu pretvaraju u konzularnu republiku (konzulat) i
time visokom i srednjem građanstvu osiguravaju punu pobjedu. Njihov izabranik u
provođenju udara, Korzikanac Napoleon Bonaparte, već se kao francuski general istaknuo
ratovanjem u Italiji i Egiptu, nakon čega postupno, vezavši se uz Barrasa i postavši prvim
konzulom, priskrbljuje sebi gotovo neograničenu vlast. Upravne, sudbene i financijske
reforme kulminirale su proglašenjem Građanskoga zakonika (Code Napoléon) u ožujku
1804., a niz novih ratova i Napoleonova karizma doveli su iste godine do uspostave
Francuskoga Carstva, odnosno svečane krunidbe cara Napoleona I. u pariškoj katedrali Notre
Dame. Napoleonovo doba potrajat će kroz idućih jedanaest godina, odnosno sve do
francuskoga poraza kod Waterlooa 1815. 6
Tri su osnovna pravca u tumačenjima Francuske revolucije od razdoblja njena
odvijanja naovamo. Konzervativna tradicija na pitanje nosi li Francuska revolucija napredak
za čovječanstvo odgovara negativno, a isti odgovor pruža na pitanje znači li ona potpuni
prekid kontinuiteta s prošlošću? 7 Radikal-socijalistička na oba pitanja odgovara potvrdno,
dok liberalna tradicija u Revoluciji vidi elemente i napretka i nazatka, a u odnosu prema
prošlosti i kontinuitet i diskontinuitet. Prvi Revoluciju smatraju promašajem koji
proporcionalno plaćenoj cijeni nosi premalo pozitivnih tekovina (Chaunu), drugi veličaju
revolucionarnu ljevicu (Lefebvre, Soboul), dok treći pozivaju na trezvenu diferencijaciju
3
Ibid., str. 152-155
Ibid., str. 159-161
5
Ibid., str. 162-170
6
Ibid., str. 170-230
7
N. Visković, 1991., str. 29.
4
172
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
dobrih i loših strana (Furet) 8. Povijesna istraživanja i najraznovrsnije interpretacije, polemike
o značaju, ali i načinu tumačenja Revolucije, ne jenjavaju ni danas.
2. SJEVERNE HRVATSKE ZEMLJE U DRUGOJ
POLOVICI 18. STOLJEĆA
Unatoč razjedinjenosti, teritorij hrvatskih zemalja, koji je većim dijelom bio pod habsburškom
krunom, a manje pod Mletačkom Republikom, imao je u drugoj polovici 18. stoljeća granice
koje će sve do propasti Austrijskog Carstva, uz iznimku 1808. i pada Dubrovačke Republike,
ostati nepromijenjene. Nakon turskog povlačenja i obnove županijskog uređenja u Slavoniji,
slavonske su se županije, na poticaj tamošnjeg plemstva, uže povezale s Ugarskom. No
unatoč tome, i posebnom statusu koji je imala sve do revolucije 1848., Slavonija je sastavni
dio kraljevstva Hrvatske i Slavonije, podređena upravi bana i Hrvatskog sabora. Dio
Slavonije, zajedno s čitavim područjem Like i Krbave, sačinjavao je Vojnu krajinu koja je
bila izravno pod upravom Bečkog dvora. U zamjenu za pokupaljske posjede koji su pripojeni
Krajini, Dvor je 1776. užoj Hrvatskoj vratio Hrvatsko primorje i Gorski kotar, oduzete nakon
zrinsko-frankapanske urote iz 17. stoljeća. Hrvatskoj je tada vraćena i Rijeka, ali je već 1779.,
kao corpus separatum, podređena Ugarskoj. Međimurje, koje je bilo u sastavu Ugarske, s
maticom zemljom povezivala je jedino crkvena pripadnost zagrebačkoj biskupiji. 9
Reformne djelatnosti Bečkog dvora kulminiraju apsolutističkom vladavinom Josipa
II., koji želi nastaviti modernizaciju zastarjeloga staleškog sustava, ali i provesti
germanizaciju javnoga života. Stoga se ne kruni krunom Sv. Stjepana, te, želeći centralizirati
čitavu zemlju, onemogućuje rad staleških sabora Ugarske i Hrvatske, a ugarsko-hrvatski
teritorij razbija podjelom na okružja. Od 1784. sustavno uvodi njemački jezik kao službeni.
Nakon careve smrti i ponovnog uvođenja staleškog ustava, unatoč potrebi zajedničke borbe
protiv bečkog centralizma, javljaju se razmirice između Hrvata i Mađara, vezane prvenstveno
uz položaj Hrvatske, ali u bliskoj vezi s tim, i uz nametanje mađarskog jezika i posezanje za
Slavonijom kao sastavnim dijelom uže Ugarske. Unatoč postojanju posebnoga
državnopravnog položaja u odnosu prema Ugarskoj, tzv. Ugarskom pragmatičkom sankcijom
još iz 1722., Hrvatska je proglašena nerazdruživim dijelom šire Ugarske. Burni događaji u
Francuskoj odvijali su se upravo u vrijeme rađanja protonacionalizma hrvatskog plemstva,
kao odgovora na politiku mađarske aristokracije koja je nastojala osporiti njihova iura
municipalia. Usporen ekonomski razvoj odrazio se na sve većem zaduživanju i propadanju
plemstva. Seljaštvo se stoga buni protiv povećanja tlake i vlastelinskog nasilja. Iako su mnogi
seljaci i dalje nastojali odseliti u Vojnu krajinu, gdje kmetstva nije bilo, čini se kako se tada
pogoršao i položaj krajišnika, koji se također bune. Iako su seljačke bune iz 1755. i 1756.
nasilno ugušene, značile su prekretnicu u međuodnosima državne vlasti i seljaštva – nakon
poziva seljacima za iznošenjem teškoća, carica Marija Terezija brojnim im je urbarima
nastojala olakšati položaj, ograničiti samovolju plemstva, ali i spasiti feudalni društveni
poredak. Josip II. seljake je čak oslobodio vezanosti za zemlju i ovisnosti o vlastelinu. U
gradovima, i uzduž glavnih prometnica, bilježi se rast značaja trgovine, odnosno brojčani
Ibid., str. 292-304 Od Furetove knjige iz 1965., pa prema kraju stoljeća, sve se glasnija mišljenja o
neuvjetovanosti revolucionarnih političkih ideja i akcija postojećom društvenom strukturom. M. Gross, 1996.,
str. 269.
9
J. Šidak, 1990., str. 7-8
8
173
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
porast obrtnika, kao i pojava novih zanata. Reformom školstva ono postaje brigom državne
vlasti, čemu je uvelike pomoglo ukidanje isusovačkog reda. Isusovačka akademija u Zagrebu
1776. uređena je kao Kraljevska akademija znanosti. 10
Valja još dodati kako se od sredine stoljeća može govoriti o pojavi standardnoga
hrvatskog jezika kao jezika pismenosti i književnosti. Iako će kajkavski Hrvati još neko
vrijeme dosljedno nastavljati svoju posebnu jezičnu tradiciju, slavonski će pisac Reljković,
pišući svog Satira ili divjeg čovika, jednako kao i dalmatinski Kačić-Miošić, koristiti
štokavsku ikavicu. Premda će kraj 18., i početak 19. stoljeća općenito donijeti stagnaciju
književnog života 11, taj je započeti proces standardizacije jezika odigrao važnu ulogu u
težnjama za integracijom svih hrvatskih zemalja, a usporedno s njima i u procesu stvaranja
moderne hrvatske nacije. 12
2.1. Reakcije na Revoluciju u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji te Vojnoj
krajini do 1805.
Prve vijesti o Revoluciji u Hrvatsku donosi zagrebački Kroatischer Korrespondent, koji u
kolovozu 1789. prenosi prikaz bečkih novina o posljednjoj strci u Francuskoj. Spominje se
francuski general mađarskog podrijetla, Esterhazy, koji se kao kraljev službenik suprotstavio
masi, što je na koncu platio glavom. Autor članka pita se kakve bi znake odanosti trebao stoga
očekivati car Josip II., ako se Mađar žrtvuje za kralja koji nije njegove narodnosti. 13 Članak je
objavljen 11. kolovoza, gotovo mjesec nakon pada Bastille, dok nikakve vijesti nema o
skorom događaju usvajanja Deklaracije o pravima čovjeka i građana u revolucionarnoj
francuskoj Narodnoj skupštini. Hrvatskom plemstvu u borbi s reformama cara Josipa nisu
odgovarale nikakve nove ideje i prevrati, pa ni vijesti o takvima. Nakon careva ukidanja
većega dijela reformi neposredno pred smrt, a potom i smrti Njegova Veličanstva u veljači
1790., u Hrvatskoj vlada oduševljenje. Tijek Revolucije plemstvu je tada u drugom planu.
Ono je, na čelu sa zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, zaokupljeno
sprečavanjem povratka omraženog bana Balasse, odnosno dovođenjem grofa Ivana Erdödya
na bansku stolicu. 14 Defanzivna politika protiv mađarizacije započeta na Hrvatskom saboru
1790., važnu bitku vodi za ostanak latinskog, odnosno protiv nastojanja za uvođenjem
mađarskog kao službenog jezika u Trojednoj Kraljevini. Obraćajući se Mađarima s tim u vezi,
međimurski Hrvat Josip Keresturi savjetuje Ugarskoj nepolazak putem na koji se odlučila
Francuska. 15 Ipak, već se na Hrvatskom saboru iz 1791. očituje „subjektivna zapreka“
hrvatskih staleža ustrajnom stavu protiv mađarizacije, pa Sabor u hrvatske škole uvodi
mađarski jezik kao neobvezatan predmet. 16
Na Saboru u travnju 1792., sazvanom uoči zajedničkoga krunidbenog Sabora u
Budimu, još je manje borbenoga duha ili ga više uopće ni nema. Istoga dana kada se plemstvo
sastalo, 20. travnja, francuska je Narodna skupština Austriji objavila rat. Jedan od uzroka
„fatalističkom prepuštanju Mađarima“ stoga treba tražiti i u strahu od programa Francuske
10
Ibid., str. 9-13
Z. Vince., 2002., str. 105
12
J. Šidak, 1990., str. 14
13
S. Antoljak, 1989., str. 212
14
Ibid., str. 212-213
15
Ibid., str. 215
16
J. Šidak, 1993., str. 18
11
174
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
revolucije, koji bi u slučaju ponavljanja u Hrvatskoj i ovdje dokinuo staleške privilegije. 17 Na
zajedničkom Saboru održanom mjesec dana kasnije, okrunjenom Franji II. tako je i od
hrvatskih sabornika bez uzdržavanja odobrena vojna i novčana pomoć. I hrvatsko i mađarsko
plemstvo od tada je sve uže vezano uz Beč 18. Događaji u Francuskoj koji su znatnije
potencirali takvo ozračje tek su imali uslijediti - ratifikacija pada monarhije od strane
Nacionalnog konventa, proglašenje Francuske Republike, i posebno, smaknuće Luja XVI.
Bečki dvor od tada više ne bira riječi, pa javno govori plemstvu kako Revolucija, vulkan
paklenih sila, ne napada samo kralja i plemstvo, nego i svećenstvo, vjeru i stari poredak,
odnosno sve dobro koje je Bog ostavio na zemlji. 19 Od 1793. tisak je podvrgnut oštroj
cenzuri, kao i djelatnost tajnih društava. Ona slobodnozidarska bila su zabranjena. 20 Uz
početak rata, radikalizacija Revolucije nakon smaknuća Luja XVI. i jakobinska diktatura
uzrok su takvom postupanju vlasti koje onemogućuje bilo kakvo reformno djelovanje. 21 O
tadašnjem ogorčenju svećenstva nad francuskim blasfemijama, svjedoče nešto kasniji zapisi
petrinjskog župnika (iz 1809.): Kak su se med sobu Francuzi ražali, odurno je spominati.
Jedni za kralja stali su, drugi za slobodno kraljevstvo: pro republica. Ter jedan drugoga za
svoga nepriatela deržal je. Robespir bil je najkervoločneši, koga su si bili za pervoga
poglavara postavili (…) Za to vsu vlast zkoro i naredbu duhovničku pretergnuli su. Kalendar
turskomu jednak napravili, s ovum samo razlukom, da namesto petka nedelju. (…) Anda
svetke i poste pogazili su: sakramente iste kakti spoved za nepotrebnu deržali su. Venčanje
pako, da se od svetske vlasti izveršava, naredili su. 22
Takvo protufrancusko raspoloženje kralj je pokušavao iskoristiti. U ožujku 1793.
preko ugarskoga dvorskog kancelara Palffyja, od Zagrebačke županije traži još vojnika osim
onih obećanih, a krajem mjeseca osobno izdaje proglas u kojem, uz obveznice i kamate, traži
zlato i srebro. U lipnju će Budimski magistrat pozvati Zagrebački da pristupi novoosnovanim
„freykorps“. Tri mjeseca kasnije, ugarsko Kraljevsko vijeće požuruje Zagrebačku županiju za
izvršenjem obveza. Grof Palffy će u listopadu učiniti isto. Županiji se šalju obavijesti o
pobjedama nad Francuzima, te ih se upućuje na služenje „Te Deum“. Među Hrvatima, najveći
agitator za slanje vojne pomoći bio je veliki župan Zagrebačke županije Nikola Škrlec
Lomnički, premda je nad njegovom djelatnošću, kao i u slučaju biskupa Vrhovca, Beč imao
posebno povećalo. 23 Plemstvu svoje županije, ali i gradovima, župnicima i biskupu, šalje
brojna pisma. Svakome je u interesu, stoji u pismima, odbiti francuske napade, zaustaviti
njihove namjere za širenjem pučke tiranije. Već takve akcije urgiranja i poticanja ratnog duha
pokazuju kako se unatoč svom neprijateljskom držanju prema francuskoj revoluciji, hrvatski
velikaši (…) nisu baš iskazali. 24 Velikogorički župnik Marko Antonije Hegedić šalje dva
17
S. Antoljak, 1989., str. 217
J. Šidak, 1993., str. 18
19
S. Antoljak, 1989., str. 218
20
J. Šidak, 1993., str. 18. Ovdje valja napomenuti kako je uloga masonerije u Francuskoj revoluciji, te u drugim
značajnim događajima „dugoga 19. stoljeća“, u historiografiji često preuveličavana. S. Bertoša, 2004., str. 251.
Primjerice, za jakobinskoga su Terora, jednako kao i okupljanje vjernika izvan većinom zatvorenih crkava, bile
zabranjene i slobodnozidarske lože, sve pod izlikom sprečavanja prikrivenih proturevolucionarnih aktivnosti. H.
Jedin, 1987., str.
21
J. Šidak, 1993., str. 18
22
Citirano prema „Uspomene iz francuzke revolucije u Petrinji“, Banovac. List za pouku, trgovinu, obrt i
gospodarstvo, br. 39, Petrinja, 1907. Gabrijela Vidan primjećuje da autor, ne poznajući riječ „revolucija“, koristi
domaći izraz „punta“. G. Vidan, 1996., str. 36-37
23
V Bogdanov., 1960., str. 152
24
S. Antoljak, 1989., str. 219-220
18
175
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
vojnika-pješaka, a toliko će poslati i grofovi Franjo Drašković i Antun Pejačević. Čini se kako
je najspremniji bio biskup Maksimilijan Vrhovac. Godine 1794. on u ratne svrhe daruje 1000
forinti, a godinu poslije organizira i posebnu vojnu jedinicu od 206 vojnika. 25 Neki se, poput
grofa Ivana Draškovića, na sve načine ispričavaju. No, njegov se primjer ipak razlikuje od
ostalih. Drašković je ključna ličnost hrvatskih slobodnozidarskih loža u čijem se „Ustavu“
nejednakost ljudska tumači kao djelo prevara i častohleplja, iz čega proizlazi bogatstvo
jednog malog dijela i bijeda i progoni većine. Valja pritom naglasiti postojanje bitnih razlika
između Draškovićevih i inozemnih slobodnozidarskih društava, pa se pod utjecajem ovih
drugih, i unutar vlastite lože Draškoviću zamjera što domovinu i njene zakone stavlja iznad
kralja. 26
Tako je uslijed slabog odaziva hrvatskih velikaša Vojna krajina od 1793. postala
glavni vojnički rezervoar za rat protiv Francuske, iako su krajišnici tada iscrpljeni
sudjelovanjem u austro-turskom ratu 1789.-1791. Neka pisma pravoslavnih krajišnika iz toga
rata svjedoče ne samo o njihovu neprekinutom nezadovoljstvu vlastitim položajem, nego i o
sklonosti francuskim načelima slobode 27. Krajišnici se u početku najviše upućuju na bojišnice
po njemačkoj Rajnskoj oblasti i Nizozemskoj. Jedanaest hrvatskih i slavonskih regimenti
činilo je streljački zbor od 1705 vojnika, koji se potom podijelio u dva bataljuna. Jedan je
vodio ogulinski potpukovnik Franjo Jelačić, a drugi major Ellin iz Gradiške. Po dva pješačka
bataljuna i divizije husara činili su tzv. Wurmserov dobrovoljački zbor, dok je konjica, na čelu
s potpukovnikom Kneževićem, sastavljena od hrvatskih i slavonskih krajiških husara.
Knežević je bio nadređen i pješadiji, tzv. crvenim kapucinima (Rotmantler). Većina hrvatskih
vojnih odreda bilježila je znatne ratne uspjehe, a posebno se ističu „crveni kapucini“ i Franjo
Jelačić 28. Nadvojvoda Karlo, zapovjednik carske donjorajnske armije, pun je hvale za
krajišničku hrabrost. Godine 1794. sastavljeni su novi bataljuni, u Karlovačkoj krajini takva
dva, sačinjena od Slunjana, Otočana i Ogulinaca. Iste godine Palffy opet moli Zagrebačku
županiju da hrvatskim jedinicama popuni ugarske legije. Istovremeno, po nalogu Beča,
zagrebački generalni stožer istražuje francuski utjecaj u Bosni, odnosno realnost strahovanja
prema kojima Turci pristaju na vojnu suradnju s Francuzima. 29
Ipak se u Hrvatskoj javljaju glasovi podrške idejama Revolucije. Pisma biskupa
Vrhovca govore kako već 1792. u Zagrebu djeluju domaći jakobinci. Navodno se sastaju
nedaleko mirogojskog brda, na brijegu zvanom „Galjufov jarak“ 30. Dio ugarskog plemstva
također prihvaća ideje Revolucije želeći ih inkorporirati u mađarsko društvo. S tim je ciljem
bivši tajni dvorski službenik i redovnik Ignác Martinovics, srpskog podrijetla, ali pomađaren,
1793. osnovao dva tajna društva, koja su zajedno okupljala oko stotinu članova. Pristaša je
25
Ibid., str. 221
V. Bogdanov, 1960., str. 146-147. Slobodno zidarstvo u Habsburškoj se Monarhiji nije smatralo opasnošću
niti za društveni poredak niti za tradicionalnu religiju. I. Mužić, 2001., str. 17. Grof Drašković vjerojatno je i
utemeljitelj slobodnoga zidarstva u Hrvatskoj. Pretpostavlja se da je osnovao prvu ložu na hrvatskom području u
Glini u drugoj polovici šezdesetih godina 18. stoljeća. Osnivač je i prve zagrebačke lože, Prudentia, oko 1773.
Ibid., str. 17-18. O ulozi slobodnih zidara u Ugarskoj i Hrvatskoj pred kraj 18. stoljeća Vaso Bogdanov piše:
Važnost toga društva, koje je obuhvatalo u svojim organizacijama pripadnike najrazličitijih društvenih slojeva,
za nas je od naročite važnosti već i zato, jer su gotovo svi ugarsko-hrvatski reformatori osamdesetih i početkom
devedesetih godina, a isto tako i potonji revolucionari, učesnici u zavjeri Martinovićevih jakobinaca, bili
nekadašnji članovi slobodnozidarskih loža. V. Bogdanov, 1960., str. 145-146
27
Ibid., str. 152-153
28
S. Antoljak, 1989., str. 219-220. Crveni kapucini ime su dobili prema boji odjeće na turski. Ibid., str. 220
29
Ibid., str. 227
30
V. Deželić, 1904., str. 78
26
176
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
imao i u Hrvatskoj, među njima komorskog revizora Josipa Kralja i baruna SiegfridaHeriberta Taufferera. Sam je Martinovics, budući da je bio uhićen, kao demokrat naveo i
biskupa Vrhovca, koji se, međutim, uspio opravdati. 31 Godine 1794. u Zagrebu vlada
neobična atmosfera. Sam Vrhovac žali se na gomilanje rastava braka i kvarenje običaja. Na
pokladama, trgovac Schiffer nosi improviziranu giljotinu s prijetećim natpisom upućenim
imućnim francuskim republikancima (Vermögende französische Republikaner) 32, dok jedna
maska ima nacrtanu giljotinu s natpisom „Sudbina bogatih. Francuska republika. Francuska
sloboda“. 33 Na Uskrs, na trgu u Gornjem gradu uz Bogorodičin kip privezano je drvo slobode,
revolucionarni simbol na kojem je uz frigijsku kapu na njemačkoj gotici bila ispisana pohvala
slobodi i jednakosti 34. Gotovo se istovremeno u Zagrebu pojavila kajkavska pjesma Paškvil,
koja poziva na zajedničku borbu s Francuzima. Ugarsko namjesničko vijeće upozorava
zagrebačku županiju na umjetnike koji izlažu voštane figure članova francuske kraljevske
obitelji. U rujnu na istu adresu stiže naredba o najoštrijem kažnjavanju svakoga tko djeluje
protiv javnog reda i mira. Pazi se na svaki redak u novinama i knjigama, koliko i na svakog
došljaka. 35 O značajnijima od tih događaja više će riječi biti kasnije.
Na bojišnici, u Njemačkoj se hrvatski krajišnici 1795. bore oko Münstera i Mainza, te
na Rajni Francuzima zaustavljaju prolaz. Kod Loana se dokazuju pukovnik Vukasović i
general Rukavina. 36 Slavonski su krajišnici iduće godine u više navrata potpuno potukli
francuske snage predvođene već proslavljenim generalima poput Jourdana ili Marceaua. Uz
Jelačića, među zapovjednicima isticao se i major Stojčević. Krajem iste godine krajišnici
progone Francuze u trenutku njihova povlačenja preko Rajne. Te 1796. velik se broj graničara
iz slavonske, karlovačke i banske krajine nalazio i u Italiji, gdje je francuskim snagama
zapovijedao general Napoleon Bonaparte. Njegov je plan, nakon povratka s juga Italije, bio
slomiti austrijsku bazu u Mantovi. Velike uspjehe krajišnici postižu u travnju. Ostale su
upamćene akcije ličkog poručnika Budisavljevića, slunjskih boraca koji su se istakli kod
Voltria, te pukovnika Vukasovića koji je kod Dega razbio trupe generala Massene.
Naposljetku se ipak morao povući, pošto je Bonaparte poslao Masseni znatnu pomoć. Nakon
toga slijedi niz francuskih pobjeda, odnosno poraza krajišnika, koji su s ostalim austrijskim
trupama sada prisiljeni na povlačenje. Do kraja godine ipak se krajiške jedinice i dalje
povremeno ističu. U studenome, u bitci na Monte Gradu, divizija zapovjednika Gvozdanovića
izborila je francusko povlačenje. No, već kod Bassana, Bonaparte je Gvozdanoviću uzvratio.
U poznatoj, močvarnoj bitci kod Arcole, krajišnici zaustavljaju generala Augereaua i samog
Bonapartea u pokušajima prelaska mosta, kojima su svojim trupama namjeravali otvoriti
široki prostor. Francuzi su natjerani u bijeg, no 17. studenoga ipak pobjeđuju, a time i
rješavaju sudbinu Mantove. Hrvati sudjeluju i u bitci kod Rivolija u siječnju 1797., nakon
čega se austrijska vojska povlači u Tirol i Mantovu, koja je na koncu, početkom veljače,
31
J. Šidak, 1990., str. 18-19
S. Antoljak, 1989., str. 224
33
V. Bogdanov, 1960., str. 154
34
S. Antoljak, 1989., str. 224-225. Godinu poslije u Zagrebu su tiskane dvije propovijedi koje su drvu slobode
korijene tražile u paklu. Ibid., str. 238-239
35
Ibid., str. 225-226
36
Ibid., str. 240. Te su austrijske pobjede u Hrvatskoj slavljene misama zahvalnicama. Sačuvana je propovijed
Davida Mežnara s početka 1796. u kojoj cara Franju II. uspoređuje sa starozavjetnim Matatijom koji je ustao
protiv kralja Antioha. Ibid., str. 241-242
32
177
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
primorana na predaju. Poslije bitke kod Arcole, od austrijskih su vojnika, najviše mađarskih,
ali i hrvatskih-krajiških, dezerterstva bila sve učestalija. 37
U listopadu 1796., uoči zasjedanja Hrvatskog sabora Zagrepčani čitaju pjesmu
Paškvilu djelomično srodnog sadržaja, naslovljenu Fama volat. 38 U Banskoj je Hrvatskoj
1797. strah od Francuza u porastu. Uvode se, na kraljevu naredbu, oštre mjere protiv
„remećenja mira“. Dana 7. travnja, stari ban Erdödy temeljem kraljeva otpisa, a zbog velike
ratne opasnosti, saziva Hrvatski sabor, navodeći u poslanici kako je nužno vijećanje u svrhu
organiziranja obrane ugrožene domovine. Samo tri dana kasnije, Franjo II. reskriptom poziva
plemstvo na oružani ustanak (insurekciju) u svim hrvatskim županijama. Erdödy, koji
pomoćnika dobiva u grofu Antunu Pejačeviću, glavnim zapovjednikom hrvatske insurekcije
imenuje grofa Josipa Szaparya. Zaključak Sabora od 22. travnja, kojeg je opjevao Požežanin
Antun Nagy, uključivao je detaljne odredbe o provođenju ustanka. 39 Ubojstvo Martinovicsa,
pojačana reakcija vlasti od 1794., te ratna atmosfera, utihnuli su ionako nejake
prorevolucionarne glasove u Banskoj Hrvatskoj. Vlasti ipak nisu prestajale strahovati, no čini
se ne i hrvatsko plemstvo koje insurekciju nije dobro prihvatilo, smatrajući je bez svrhe, s
obzirom na geografsku udaljenost neprijateljske opasnosti. Ipak, i s domaće se strane tvrdi
kako još ima onih koji Martinovicsa smatraju mučenikom za slobodu. 40 To se može zaključiti
iz prigodnog govora petrinjskog župnika Josipa Goršćaka koji 1799., povodom hrabre borbe
hrvatskih krajišnika u Mantovi, upozorava vojnike na zavodljivost onih koji francuski misle.
Pritom se grozi protukršćanskog nasilja, ismijava Francuze i njihove ideje o jednakosti. 41
Članovi Draškovićeve lože unatoč pojačanom oprezu i dalje djeluju. Nemire je izazvala i
Napoleonova izjava kako isključivo o njemu ovisi hoće li Ugarska postati republika.
Anonimni pisac u svom spisu navodi kako bi bilo dobro da se ugarske regimente nakon tek
postignutog mira uopće ne vraćaju u Ugarsku, upravo zbog Martinovicseva svjedočanstva
kako među njihovim visokopozicioniranim vojnim licima ima i sklonih demokraciji.
Istovremeno, prema kraju stoljeća sve je izrazitija ideja sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i
Slavonijom, također i s mađarske strane, uz negodujuće ignoriranje Bečkoga dvora. Biskup
Vrhovac u Zagrebu ugošćuje Dalmatince s kojima razgovara o ujedinjenju. Zanimljivo je da
1799., gotovo sigurno uz Vrhovčev pristanak, zagrebačka crkva odlučuje uskratiti francuskim
svećenicima mogućnost primanja u kor Zagrebačke katedrale. 42
Za novog rata Austrije s Francuskom, u Zagrebu se 1801. pojavljuje pjesma Horvat
Horvatom horvatski govori, koja je, kao svojevrstan pandan pjesmama iz 1794. i 1796.,
antifrancuskog usmjerenja. O njoj ćemo također kasnije govoriti. Autorom pjesme u
historiografiji se smatrao hrvatski komediograf i književnik Tituš Brezovački, no on je autor
„Ode inclytae nobilitati regnorum Dalm. Croa. Sclav. occasione secundariae in Gallum
insurrectionis generalis“, pisane na latinskom, u kojoj poziva hrvatsko plemstvo na ustanak
protiv Francuza, veličajući potkapetana hrvatskog kraljevstva, i zapovjednika insurekcije
37
Ibid., str. 245-247
Ibid., str. 242. I o toj pjesmi više u poglavlju „Revolucija u književnosti kontinentalne Hrvatske“.
39
Ibid., str. 247-248
40
Ibid., str. 257-258
41
G. Vidan, 1996., str. 40. Kliko je Francuzov, kaiti bi bili jednaki. Sačuvaj nas Bože od takvih i tulikev kraljev!
Gdo bi im ugodil, gdo bi je nahranil? Citirano prema istome. Bolvana visoko drvo slobode po vulicah, selih i
varaših podigali, cirkve i oltare, kloštre i špitale rušili, božanske i človečanske zapovedi zatirali, vu gizdosti
proti veri, proti Bogu, dobomu redu i držanju lagali. O bedastoća! Onakvem veruvati, od onakvih nadiati se
kakvoga dobra, koji se ne bi radi bojati boga! Citirano prema N. Andrić, 1902., str. 14-15
42
S. Antoljak, 1989., str. 258-259
38
178
Ivan Vekić
Rostra
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Ivana Jelačića od Bužima. Brezovački se ne dotiče ideja Revolucije, već isključivo želi
podignuti ratnički duh. 43 Nakon francusko-austrijskog mira u Lunévilleu u veljači 1801.,
kojim su potvrđeni i uvjeti Campoformijskog mira, bečka vlada više nije marila za nastojanja
oko sjedinjenja Hrvatske i Dalmacije. U Hrvatskoj se te i iduće godine stanje općenito
smiruje. I na Hrvatskom i na zajedničkom Saboru 1802., hrvatski zastupnici ističu pravo na
Dalmaciju, na što car odgovara priznanjem tog prava ugarskoj kruni, ali, iz općeg interesa, i
trajnim odgađanjem odluke. Time je najaktualnije pitanje Hrvatskoga sabora, potpuno ovisno
o odnosima Austrije s Francuskom, sve do idućega austrijsko-francuskoga rata, odnosno
mirovnog ugovora dviju zemalja 1805. u Požunu, skinuto s dnevnoga reda. 44
2.2. Zavjera opata Ignáca Martinovicsa
Martinoviču, pismoznancu, vučenjaku, Jakobencu,
brez glave je pojti v pekel, v Plutonovu mračnu
sencu.
Kaj pisal je knjige o Harmoniji Naturali
zato su mu baltu pod gerklan dali.
(Krleža)
Rođen 1755. u Pešti, podrijetlom iz pomađarene obitelji srpskih korijena nastanjene u
Virovitičkoj županiji, prema vlastitim iskazima na saslušanjima 1794. Ignác se Martinovics
školovao majčinom odlukom najprije kod franjevaca. Unatoč sukobu s nadležnima i učestalim
traženjima otpusta, na Budimskom Sveučilištu postao je profesor filozofije i matematike
pitomcima franjevačkog reda. Poslije premještaja, u Osijeku tiska priručnik filozofije, svoje
prvo od ukupno trideset objavljenih djela. U Bukovini, gdje je bez samostanskog odobrenja
došao na položaj vojnog svećenika, upoznaje grofa Potockyja, budućega poljskog
revolucionara. Nakon kratkog boravka u Bukovini putuje Europom, a u Francuskoj pristupa
društvu iluminata. Josip II. imenuje ga 1784. dekanom Lavovskoga filozofskog fakulteta.
Kasnije, kao tajni dvorski službenik Leopolda II., jedan je od glavnih carevih savjetnika, a
nakon Leopoldove smrti nastoji utjecati i na cara Franju, Leopoldova sina, pri čemu više
nema uspjeha 45. Za reforme dvojice Franjinih prethodnika zalagat će se sve do smrti. U
svojim filozofskim spisima, i prije zavjere nastupa s materijalističkih pozicija. Politički se
opredjeljuje za demokraciju: Krivo postupa narod, ako svoje prirodno pravo, da sam donosi
zakone, prenese bilo na vladara, bilo na više staleže, jer ovi zastupaju svoje, a ne opće
interese društva. Narod stoga, neka se nadahne mudrošću francuskog naroda, i neka se
podigne protiv onih, koji stoje na putu narodnoga oslobođenja. 46
43
Ibid., str. 259-261
Ibid., str. 261-264
45
V. Bogdanov, 1960., str. 9-14. Mađarska historiografija temeljem opatovih iskaza drži kako će Martinovics
još kratko vrijeme ostati u dvorskoj službi, odnoseći se u početku i prema Franji s povjerenjem. No, od člana
tajne dvorske policije, postao je tek običan policijski agent sa zadatkom podnošenja prijava protiv tobožnjih
simpatizera Revolucije. Tada je uzeo i naslov szaszvarskog opata. Ibid., str. 62-63. Bogdanov, s druge strane,
Martinovicseve iskaze o vlastitoj djelatnosti u dvorskoj službi tumači težnjom da svoje i svojih zajedničkih
drugova sudjelovanje u tajnim društvima prikaže kao takvu, nedužnu, nekažnjivu misiju, povjerenu mu od
Leopolda, te da na taj način spasi od progona i hapšenja svoje drugove, a sebe oslobodi zatvora. Ibid., str. 75
46
Ibid., str. 17-18
44
179
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Riječi je Martinovics od 1793. nastojao provesti u djelo. Kao motive stvaranja tajnih
društava, Društva reformatora i Društva slobode i jednakosti, naveo je regrutaciju Mađara i
skupljanje novčane potpore za protufrancuski rat, zapostavljanje ugarskih vojnih službenika
pri unapređenjima, ukratko svu štetu za ugarsko stanovništvo. Zadatak društava bio je
pripremiti javno mišljenje za revoluciju, a krajnji cilj rušenje Monarhije i pretvaranje Ugarske
u republiku. Članovi su bili zakletvom obvezani na širenje revolucionarnih ideja. Na teritoriju
Save, Drave, Tise i Dunava društva su osnivala revolucionarne odbore, proglasima se
obraćala čitavomu tamošnjem stanovništvu i plemstvu, te razašiljala tzv. Katekizam, koji je
vjerojatno sastavio peštanski profesor Đuro Đurković. Njegov tekst sadrži obranu interesa
nižeg plemstva – u novome postrevolucionarnom poretku jamči im se oslobađanje utjecaja
kralja, dvorskog plemstva i višeg svećenstva te neograničeno pravo vlasništva, uz „snažan
savez“ sa neplemićima, koji bi imali mogućnost steći posjed, ali uz plaćanje zakupnine.
Posjedi višeg svećenstva bili bi konfiscirani. Kroz povjerenje u vlastite prirodne resurse,
predviđeno je i opće ukidanje poreza. 47 No, osim što su društva zabranjena već nakon tri
mjeseca postojanja, te nisu ostvarila nikakvo konkretno postignuće u smislu jačeg širenja
revolucionarnih ideja, čini se kako ni sam Martinovics o revoluciji nije imao sasvim
definiranih pogleda. U listopadu 1793. Otvorenim pismom obratio se caru Franji II.
uvjeravajući ga u štetnost njegove antifrancuske politike koja uvelike koristi Prusiji i Rusiji,
glavnim neprijateljima Monarhije. 48
Među glavnim zavjerenicima bio je i Hrvat, vojnik i plemić Ivan Lacković. On se još
1790. našao pod optužbom zbog poziva zajedničkom Saboru za osnivanjem neovisne
ugarsko-hrvatske vojske. Svoju mržnju prema ugarskom plemstvu i višem svećenstvu
iskazivao je satiričnim spisima. Na koncu je pogubljen zajedno s Martinovicsem. 49 I među
drugim članovima društava bilo je onih posredno vezanih uz Hrvatsku. Josip Hajnoczy, drugi
glavni ideolog pokreta, za Josipa II. bio je nakon službe u Hrvatskoj i podžupan Srijemske
županije, te je tvrdio kako su mu upravo osobine tamošnjeg seljaštva bile poticaj za
revolucionarne aktivnosti. Mađarskoga pjesnika Franju Verseghya, također osuđenog na smrt,
optužnica je teretila za komponiranje buntovničkih pjesama u kojim se obraćao Hrvatima. 50
Nakon što je bečko redarstvo razotkrilo urotu, i u lipnju 1794. uhapsilo Martinovicsa, prije
nego što je u svibnju 1795. smaknut u Beču s još četvoricom najbližih istomišljenika, ovaj je
ugarski „jakobinac“ odao glavne sudionike zavjere. 51 Smaknuću je jednako aplaudirala većina
ugarskog, kao i većina hrvatskog plemstva. 52 Zavjera koja je u najvećoj mjeri ostala vezana
uz Ugarsku ipak nije bez odjeka prošla niti u Banskoj Hrvatskoj.
47
V. Bogdanov, 1960., str. 22-29
S. Antoljak, 1989., str. 228
49
V. Bogdanov, str. 54-55
50
Ibid., str. 6
51
J. Šidak, 1990., str. 19. Bogdanov tvrdi kako se Martinovics ne može smatrati odgovornim niti za jedno
hapšenje bečkih zavjerenika, jer su svi prokazani optuženici i ranije bili pod policijskom prismotrom, osmorica
najvažnijih bila su uhapšena iste noći kad i on, u iskazima nije navodio nikakve nove optužbe, osim onih policiji
već poznatih, a i takve je nastojao ublažiti. V. Bogdanov, 1960., str. 85-95. Ali, ulazeći u obranu Martinovicsa i
u pitanju prokazivanja ugarskih urotnika, ipak priznaje kako je to, za razliku od prethodnoga slučaja, mnogo teže
i kompliciranije. Ibid., str. 95
52
S. Antoljak, 1989., str. 228
48
180
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
2.3. Hrvatski sudionici i osumnjičenici za sudjelovanje u Martinovicsevoj
zavjeri
O širenju zavjere na područje Banske Hrvatske Martinovics je izjavio sljedeće: Što se
Hrvatske tiče, mislim da sam rekao Lackoviću, da se ondje nalazi više tisuća demokrata, koji
bi se mogli primiti u tajna društva. To sam zaključio otuda, što su u Zagrebu navodno podigli
drvo slobode. Točnost moje pretpostavke potvrđuje uostalom i moj sestrić Szen, koji je nakon
svog prijema u tajna društva savjetovao Hajnoczyju, da ode u Hrvatsku i da se ondje lati
širenja društava. 53 Nema sumnje kako je neodređen broj od „više tisuća“ hrvatskih demokrata
pretjeran. No, istraga je doista pokazala kako je Martinovics i u Hrvatskoj stekao pristaše, ali
je samoubojstvo Josipa Kralja, jednog od vjerojatno rijetkih hrvatskih zavjerenika,
onemogućilo njeno širenje.
Rođen u Varaždinu oko 1750., Kralj je nakon reformi Josipa II. radio kao komorski
namještenik u Kutjevu u Slavoniji, odnosno kao inspektor podržavljenih crkvenih posjeda u
Trojednoj Kraljevini. 54 Prema Igoru Karamanu nije riječ o istaknutijoj ličnosti urote. U nju je
bio uključen preko Martinovicseva rođaka Szena, svoga suradnika u komorskim poslovima.
Nije bio plemićkog podrijetla. U svom opsežnom ekonomskom elaboratu iz svibnja 1788.
rukovodi se načelima kameralizma, u čemu je blizak Škrlecu-Lomničkome. 55
Problematizirajući ekonomske prilike u zemlji, Kralj predlaže gradnju ceste od sjeverne
granice posjeda pa do Rijeke kao najbližega trgovačkog centra. Time bi se pospješila
trgovina, ali i olakšalo iskorištavanje šuma. 56 U listopadu 1794. protiv njega je podnesena
pismena prijava. Navodno se izjašnjavao za Francuze i republiku, a protiv svećenstva,
nazivajući pritom Krista i apostole varalicama. 57 Istraga koju je naredio palatin nadvojvoda
Leopold, zbog velikog broja onih koji su Kralja poznavali kao oduševljenog pristašu
Revolucije, išla je u prilog optužbi. Zaključeno je da je riječ o buntovniku spremnom na čin
veleizdaje. 58 Kada je početkom 1795. pozvan u Budim na podnošenje izvještaja o proračunu,
željelo ga se zapravo ispitati o sudjelovanju u Martinovicsevoj zavjeri. Uoči odlaska pismeno
je raspodijelio dužnosti službenicima distrikta kako za njegova odsustva poslovi ne bi
posustali: zamjenikom je imenovao računskog službenika Ignjata Šoštarića, kasnijeg
osumnjičenika za revolucionarnu djelatnost. Po dolasku u Peštu 4. veljače 1795., Kralj se
ustrijelio. 59 Hrvatski prijevod njegovih posljednjih pisanih riječi glasi: Slobodan sam živio pa
radije kao slobodan umirem nego da i jedan sat budem okovan u lance... 60 Ipak, Kraljevom
smrću trag hrvatskih zavjerenika nije bio potpuno izgubljen. Temeljem careva naloga, u
Požeškoj je županiji započela opsežna istraga, koja je za posljedicu imala Šoštarićevo
hapšenje. Doznalo se da je zajedno s Kraljem kmetove upoznavao s postignućima revolucije
u Francuskoj i pozivao ih na uništenje feudalnog poretka. Seljake Sesveta i Cerovca
odgovarao je od stupanja u protufrancuski rat. Proces je trajao čitavu 1795., ponajviše zbog
53
Citirano prema V. Bogdanov, 1960., str. 164
S. Antoljak., 1989., str. 234
55
I. Karaman, 1960., str. 12-13. Kameralizam, kao oblik merkantilizma, primijenjena je ekonomska teorija koja
istaknuto značenje pridaje trgovini i prometu. Ibid.
56
Ibid., str. 15
57
V. Bogdanov, 1960., str. 168
58
S. Antoljak, 1989., str. 235
59
I. Karaman, 1960., str. 24
60
Citirano prema istome, str. 1
54
181
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
pozitivnih iskaza o osumnjičeniku od strane većine svjedoka. Šoštarić je 1796., prije završetka
procesa umro u zatvoru. Treći osumnjičeni, Josip Vilović, pušten je na slobodu. 61
Drugi poznati vjerojatni sudionik tajnog društva u Hrvatskoj bio je barun SiegfridHeribert Taufferer. Rodio se 1750. u Ljubljani i bio iz kranjske obitelji plemićkog podrijetla.
Spominje se kao nadaren učenik, zapažen kadet u pukovniji i izvrstan poznavatelj stranih
jezika. Služeći kao časnik u Vojnoj krajini bavio se i privrednim poslovima. Pokrenuo je
poduzeće za iskorištavanje krajiških šuma, no zbog financijskog kraha bio je 1787. prisiljen
podnijeti ostavku na vojni čin. Vjerovnički progoni odveli su ga na koncu u Veneciju.
Povezavši se s Martinovicsevom skupinom priklanja se jakobinskim idejama, te započinje s
protucarskim agitacijama, prvo u Beču, uskoro po Banskoj Hrvatskoj. Austrijskoj birokraciji
nije mogao oprostiti financijski krah, osudu i gubitak vojnoga čina, a samome caru odbijanje
molbe za osnivanjem protuturskoga dobrovoljačkog korpusa, formiranjem kojega je planirao
srediti osobne prilike. 62 Zagrebačku manifestaciju sađenja drva slobode A. E. Brlić smatrao je
njegovim djelom, no izvori pokazuju da Taufferer tada nije bio u Zagrebu. 63 Od
Martinovicsevih ljudi, kontakte je održavao sa Sigrayem, Haynoczyem i Lackovićem. Po
povratku u Veneciju pristupa francuskoj vojsci. Augustin de Robespierre, Maximilienov
mlađi brat, šalje ga u Genovu, gdje izrađuje plan protuhabsburškog ustanka u Hrvatskoj,
Slavoniji, Istri i Dalmaciji, za koji dobiva načelnu potporu pariškoga revolucionarnog odbora.
Okupivši u kratkom vremenu dobrovoljce (među kojima je bilo i mnogo krajišnika, mahom
vojnih bjegunaca) u legiju, započeo je s okršajima s austrijskom vojskom. Već 1795.
Taufferer je uhićen, a iduće godine u Beču i pogubljen. U listopadu 1795. njegova je legija
izvršila napad na austrijski bataljun u Voltri. Nakon što je osobno i nenaoružan, u pratnji
nekoliko dobrovoljaca, započeo razgovor s graničarima kod gradskih vrata, ostali su legionari
iskoristili krajnji čuvarski neoprez, zauzeli gradska vrata, a za sat vremena i čitav grad prepun
ratnog materijala. Nekoliko dana kasnije gradu su se približavale jake austrijske formacije, pa
je naređena evakuacija. No, Austrijanci su uspjeli napasti grad, i nakon dugotrajne borbe
Taufferer je pokušao pobjeći, pri čemu je zaustavljen i uhapšen. U Beču ga, međutim, kao
aktualnog časnika francuske vojske nisu mogli suditi pred vojnim sudom. Unatoč protivljenju
generala Scherera, francusko je vojno ministarstvo izjavilo da se ne protivi Tauffererovu
izručenju austrijskim vlastima. Uhapšenik je potom izveden pred vojni sud i osuđen na smrt
vješanjem, što je 24. svibnja 1795. i izvršeno 64. Može se zaključiti kako je Taufferera na
kontakte s Martinovicsem i pristupanje francuskoj vojsci potakla osobna mržnja prema
austrijskom državnom aparatu i samom caru, koje je, vjerojatno opravdano, krivio za osobne
neuspjehe. Kao vojnik dobrog pamćenja nije dvojio ispred mogućnosti osvete činom
pristupanja francuskoj vojsci, što je na koncu platio smrtnom kaznom.
I prije Martinovicsevih iskaza za naklonost demokratskim idejama sumnjičilo se
biskupa Maksimilijana Vrhovca. Zbog toga je već 1793. morao ići u Beč pravdati se. 65
Njegova pripadnost slobodnozidarskoj loži, koju Velimir Deželić drži razlogom njegova
brzog uspona 66, vjerojatno je izazivala sumnje. 67 Također, konkurent tiskar Kotsche i bivši,
61
S. Antoljak, 1989., str. 235-236
A. E. Brlić, 1932., str. 135-136
63
Temeljem arhivske građe to je dokazala Dana Zwitter-Tehovnik. S. Antoljak, 1989., str. 238.
64
A. E. Brlić, 1932., str. 136-138. Umjesto vojničkoga strijeljanja vješanje je određeno zbog težine presude.
Ibid., str. 138
65
S. Antoljak, 1989., str. 229
66
V. Deželić, 1904., str. 16
67
Vrhovac je pripadao Draškovićevoj zagrebačkoj loži Prudentia., I. Mužić, 2001., str. 18
62
182
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
otpušteni biskupov odvjetnik Brigljević, teretili su Vrhovca za suradnju s barunom
Tauffererom, odnosno za navodno biskupovo odobrenje navodno Tauffererova čina
postavljanja drva slobode u Zagrebu. Optužitelji su ispitani, ali nisu podnijeli konkretne
dokaze. 68 Martinovicseve izjave sa saslušanja ipak su najjače odjeknule. Uhapšeni zavjerenik
biskupa dovodi u blisku vezu s bečkim i hrvatskim demokratima. Kao argumente navodio je
republikanstvo biskupova tajnika Vukasovića, moguće biskupovo autorstvo frankofilske
pjesme, te revolucionarna djela u Vrhovčevoj biblioteci koja biskup daje svećenstvu na
čitanje. Martinovics se i osobno susretao s Vrhovcem u Beču sredinom 1793. 69 Prema
njegovu mišljenju hrvatski je narod sposobniji od mađarskog i slijepo sluša svoje svećenike,
pa i kada šire demokratske ideje. Slušanje ispovijedi i pohađanje bolesnika, za Martinovicsa
stvar su biskupovih političkih interesa. 70 Državni vijećnik Zinzendorf, kao odgovor na zahtjev
Ugarske dvorske kancelarije za predajom svih spisa koji se odnose na Vrhovca, stao je u
biskupovu obranu. Njegovo je svjedočenje, u kojem imenovanje biskupom od strane cara
Josipa, što je politički zločin u očima mnogih, naziva Vrhovčevom nesrećom, uvelike
pomoglo odluci Kancelarije o proglašenju Martinovicseva iskaza klevetom. 71 No, upućena je
preporuka usmenog iskaza i Vrhovca i svih koje je Martinovics spomenuo. Carevom
naredbom ispitani su Bečani s kojima je Vrhovac, navodno, vodio sumnjive političke
razgovore, te komorni činovnici Delivuk i Bedeković, no nitko od njih nije kompromitirao
biskupa. Dana 18. prosinca 1794., Vrhovac osobno predaje svoju obranu caru Franji u kojoj
detaljno opovrgava Martinovicseve optužbe – u razgovoru s njim nije naišao ni na što
sumnjivo, sporna je djela čitao, ali i ona njima protivna, te ih nije raspačavao svećenstvu, a
revolucionarnu pjesmu nije ni vidio prije nego mu je pokazao ban Erdödy. Ipak, na Dvoru su
sumnje ostale, posebno vezane uz Vrhovčevo druženje s Martinovicsem. Ovaj je ponovno
saslušan te je izjavio kako se šetao s Vrhovcem u društvu jednog župnika koji se pred njima
izjasnio kao demokrat, a na Martinovicsevo pitanje odgovorio kako je među hrvatskim klerom
takvih kao on mnogo. Biskup je, također, iskazivao nezadovoljstvo Franjinom vladavinom, te
znao citirati stihove Paškvila. Početkom 1795. Kancelarija je utvrdila neutemeljenost svih
optužbi. 72
Ni danas se ne može sa sigurnošću utvrditi niti pravi karakter Martinovicsevih iskaza
protiv biskupa, kao ni njihov međusobni odnos, odnosno stvarna biskupova uloga u cijeloj
priči. Dodatnu pomutnju unosi incident zabilježen u Beču, neposredno nakon hapšenja
Hajnoczyja, Lackovića i Szentmarjaya, kada je biskup verbalno napadnut od trojke. 73 Starija
historiografija, i mađarska i hrvatska, Martinovicseve je iskaze smatrala najtežim
denuncijacijama, što se danas može smatrati pretjeranim. Kao argument u Martinovicsevu
obranu Bogdanov navodi kako, za razliku od Kotschea i Brigljevića, opat nije optužio biskupa
ničim konkretnim, što je točno, kao i blagi intenzitet Vrhovčeva govora o Martinovicsu. 74 No,
pokušaj tumačenja optužbi obranom nije nimalo uvjerljiv. Ako je, iz nekog razloga,
Martinovics želio zaštititi Vrhovca, zbog čega je izravno optužio njegova tajnika Vukasovića?
Osim toga, danas, kako je već rečeno, znamo da su optužbe Kotschea i Brigljevića protiv
Vrhovca bile klevete, jer Taufferer s kojim je biskup navodno surađivao u sadnji drva
V. Deželić, 1904., str. 94
S. Antoljak, 1989., str. 229-231
70
V. Deželić, 1904., str. 83
71
S. Antoljak, 1989., str. 230
72
V. Deželić, 1904., str. 86-96
73
V. Bogdanov, 1960., str. 177
74
Ibid., str. 180-182
68
69
183
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
slobode, prilikom toga čina nije bio u Zagrebu 75. Opciju prema kojoj bi Martinovics, koji je i
sam morao biti svjestan težine riječi izgovorenih iz usta glavnoga revolucionarnog agitatora u
Monarhiji, zapravo želio zaštititi biskupa od onih čije riječi nemaju niti približnu težinu (i za
koje, dakle, znamo da nisu istinite), teško je ocijeniti plauzibilnom. S druge strane, Jaroslav
Šidak ne odustaje od teze o teškim optužbama Martinovicsa protiv Vrhovca. 76 Možda je istini
najbliže ispravljeno Šišićevo stajalište prema kojem Martinovics biskupa nije izdao, ali mu je
učinio velikih neprilika, a veze dvojca bile jače nego što su oni sami na saslušanjima rekli. 77
Može se pretpostaviti da je prilikom sastanaka s Martinovicsem Vrhovac simpatizirao
demokraciju, možda neizravno i obećao neku vrstu pomoći, koju na kraju nije pružio.
Očigledno je da su zajedničke susrete kasnije različito tumačili, što upućuje na mogućnost
trenutnih komunikacijskih nesporazuma prilikom sastanaka. Iako bi takva hipoteza objasnila
verbalni napad trojice urotnika, odnosno Vrhovčev blagi jezik protiv Martinovicsa (možda iz
straha od neke teže Martinovicseve riječi, makar ona i dalje ne značila Vrhovčevo
sudjelovanje u zavjeri, nego, primjerice, pravu istinu biskupova ponašanja), nema joj zasad
potvrde u izvorima.
Bilo kako bilo 78, čini se da je komorski tajnik Marko Delivuk svejedno bio mnogo uže
povezan s Martinovicsem, jer je upravo on Martinovicsu donio Paškvil na čitanje. Josipu
Hajnoczyju čak je napisao latinski prijevod, a bio je u dobrim odnosima i s Lackovićem.
Delivuk je 1794., zbog povezanosti sa skupinom pismeno optužen i uhićen. Na saslušanju je
negirao članstvo u bilo kojem od Društava i uopće povezanost s organizacijom. Priznao je
širenje Paškvila, no autora nije odao. Iduće godine ponovno je saslušan. I ovaj je put odbacio
optužbe za sudjelovanje u zavjeri, napominjući kako je među ugarskim “jakobincima“ imao
prijatelje, ali da oni pred njim o uroti nisu govorili. Nakon toga je na neko vrijeme otpušten iz
službe. Kasnije, od 1806. do 1809., bio je komorski upravitelj u Zagrebu, a do kraja
Napoleonskih ratova i kraljev savjetnik. 79 U Hrvatskoj se revolucionarnim idejama
oduševljavao i Kornelije Bujanović, sin Karla Bujanovića, koji je od Dvora stekao plemićku
titulu. Kornelije se nakon studiranja u Budimu povezao sa zavjerenicima čega su jedine
posljedice bile presuda na dvije godine robije i gubitak plemićke titule, kazne koje je car, na
Karlovu molbu, ipak ublažio. 80 Bogdanov spominje još neka imena, moguće iz Hrvatske, a
vezana uz Martinovicsa, no o njima nema konkretnih podataka. 81
2.4. Revolucija u književnosti kontinentalne Hrvatske
Tijek i posljedice Francuske revolucije odrazile su se i u pučkoj i prigodnoj književnosti
sjeverne Hrvatske, mahom u poeziji. Motivi su najčešće vojničkoga karaktera i tiču se
protufrancuskih ratova od 1792. Samoborski pastiri bez mržnje, ali s euforičnim
oduševljenjem veličaju domaće borce:
75
Vidjeti bilješku 63
J. Šidak, 1990., str. 19
77
Prema V. Bogdanov, 1960., str. 183
78
S. Antoljak, 1989., str. 233
79
Ibid., str. 233-234
80
Ibid., str. 236
81
V. Bogdanov, 1960., str. 183
76
184
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Sva se sila na Francuza zbila, hej!
Konj do konja, junak do junaka 82
Graničarska poezija ne odstupa od ratničkog leksika, ističući junaštvo krajišnika, ali
tek ponegdje, kao u posljednjim stihovima pjesme o propasti Mantove, i neprijateljstvo prema
Francuzima, izjednačavajući ih katkad s vjekovnim turskim neprijateljem. 83 O ideologiji
Revolucije nema ni stiha. S druge strane, kajkavska ljubavna lirika također tematizira
protufrancusko ratovanje, ali nerijetko i sa smirenim, gotovo pomirljivim jezikom o
protivniku kao činjenici koju treba prihvatiti zdravo za gotovo. 84 Jedna pjesma iz varaždinske
okolice tako glasi:
Došle su novine s francuske zemljice
Da su mi Francuzi dragoga vlovili?
Da su ga vlovili sobom odvodili 85
Prema Ernestu Baueru stihovna učestalost francuskog imena rezultat je austrijske
propagande u kajkavskoj Hrvatskoj i Sloveniji. No, iako je i uspjela konkretizirati neprijatelja,
nije joj uspjelo stvoriti mržnju za koju iskustveni preduvjeti nisu postojali. 86 Teško je stoga
intenzitet ranije spomenutih govora i zapisa petrinjskih svećenika, ili Dorotićeve dalmatinske
tekstove, ili ljetopis splitskog trgovca ispunjen protufrancuskim strahovanjima, kojih ćemo se
još dotaknuti kasnije, a koji za protufrancusko negodovanje imaju konkretne ideološke ili
interesne razloge, uopće usporediti s većinom prigodnih i pučkih hrvatskih pjesama. 87 U
varaždinskoj tužaljci Francuz kao neprijatelj sekundarnog je značenja. Bol zbog
zarobljeništva voljene osobe traga za mogućnostima povrata nekadašnje sreće kroz nikakvoj
skupini specifične, nego različitim ljudima zajedničke slabosti poput primanja mita:
Išla bi ja tamo da bi znala kamo!
Nesla bi Francuzom belo golobico
Belo golobico Francuzom za mito
Da bi mi Francuzi dragoga pustili 88
Suprotno onome što bi Bečki dvor priželjkivao, ovakve pjesme, od anonimnih autora
vjerojatno polusvjesno, u sebi zapravo sadrže antiratnu notu. Sličnom su tragikom ispunjene i
pjesme s motivom ratnika u tuđini, koji je spreman nastaviti se hrabro boriti, no bez izrazitog
uvjerenja da je na strani „dobrih“. 89 Primjer je pjesma iz Sv. Jane u kojoj junak na samrti
rezignirano poručuje majci da mu ne prosi lijepe djevojke, jer se već oženio crnom zemljom i
zelenom travom. Prema Vidan, autori takvih pjesama sve više razumiju bezizglednost
ratovanja protiv jednog tuđina, za interese drugog tuđina, a vjerojatno protiv vlastitih
82
Citirano prema E. Bauer, 1935.
Oj odmetniče od Jesusove vere, zašto naše sečeš vse prez vsake mere? Citirano prema istome.
84
Ibid.
85
Citirano prema istome.
86
Ibid.
87
Dubrovačka poezija, o kojoj ćemo također kasnije govoriti, nije ili je rijetko pučkoga karaktera.
88
Citirano prema Bauer, 1935.
89
G. Vidan, 1996., str. 42
83
185
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
interesa. 90 Tonovi protufrancuskih pjesama, ovisno o autoru i namjeni, ipak znaju biti
povišeni. Također anonimni, ali obrazovani autor pjesme De Bello Gallico piše s namjerom
odvraćanja od simpatija za francuske ideale. Već latinski naziv pjesme evocira Cezarovo
(dakle u prenesenom značenju Habsburgovo, carevo, odnosno kraljevo) izvješće o Galima
(Francuzima). 91 Uz elemente tragike i dirljivosti, karakteristične protufrancuskoj pučkoj
poeziji, ovdje nailazimo i na oštar protufrancuski jezik, djelomično već usporediv s
Dorotićevim stihom ili Goršćakovim govorom:
Salosžna nam kralijezna umira bez jada
Glasza vene kano Rosieza kod sarkog
Saunasszca
Bosso dei nam da jakoszti da nije tuge nije
Saloszti
Moremo oszvetit, vsze Franczuze pobiti 92
Suprotno prethodnim primjerima, i ljubavna je i ratnička tematika ovdje, iako ne manje
tragična, ideološki svjesno određenija:
Ako pako bi Bosja volija kakve rane
Al' da me szmert od Boja ondi gdegod najde
Manije tuguj lijubo moja, derzi tko je Bosja
Volija
Da za zakon kerschanski k szebi Dussu
Pripuszti. 93
Protufrancuski rat izvršenje je „zakona kerschanskog“. Pjesma nastala 1793., moguće
po narudžbi iz Beča, tako koristi sve proturevolucionarne motive koji će od tada postati
uobičajeni – nevjernost Francuza kršćanskoj vjeri i Božjim zakonima na zemlji, ubojstvo
kralja i kraljice, te zabludu o slobodi i jednakosti. Ovo posljednje u ovom slučaju posredno –
spominje se nevjernost Filipa Egalitea Orleanskog.
Pojava kajkavske pjesme Paškvil u Zagrebu 1794., rani je primjer građanskog
neposluha u hrvatskim zemljama. Njenih čak četrdeset strofa razlog je što je toliko toga
trebalo reći (npr. „Zakaj išli bi Horvati!/prot Francuzu vojuvati?“, op. I. V.), toliko toga
poreći (npr., „Ne verujte, ljudi, toga,/da bi Francus tajil Boga, op. I. V.) a bogme dosta toga
ne reći ili prešutjeti. 94 O regicidu ili jakobinskom Teroru u pjesmi nema riječi, ali progoni
ipak zahtijevaju opravdanje kroz više puta naglašeno licemjerje klera, koje se proteže kroz
većinu strofa. No, autor ne samo da je, za razliku od postavljača drva slobode, obazriv prema
vjerskim osjećajima onih kojima je pjesma namijenjena, nego je kršćanske ideje kadar
povezati s idejama Revolucije:
Vidan usto ipak ne prihvaća u potpunosti Bauerovo mišljenje o neefikasnosti austrijske propagande u
potpunosti. Navodi kako pučka književnost nije ni podrivačka ni uopće uznemirujuća po svojoj prirodi, te da je
u svojoj osnovi konformistička. Ibid., str. 43
91
Ibid., str. 44
92
Citirano prema Bauer, 1935.
93
Citirano prema istome.
94
G. Vidan, 1996., str. 51
90
186
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Jednako se vsi rodimo
i po smrti v zemlji spimo;
samo krepost Bog zvišuje,
ova naj nas razlučuje. 95
Pa je Revolucija glave došla tek one koji krepost propovijedaju, ali do nje ne drže:
Zatrl Francus kanonike
je, vse takve duhovnike,
ki su samo za to bili,
da su dobro jeli, pili 96
Potom slijedi pohvala giljotini koja ni „plemenitem“ neće oprostiti, ako ne žele
prihvatiti da su i „muži“ njihova braća, „i da zmed njih ima vsaki/z vami vu svem del
jednaki.“ Za dobrobit domovine, koja se spominje u čak pet navrata, zato je bolje s
Francuzom se „složiti“, „i po onih skup vudriti,/ki se proti njemu stave,/samo da vas duže
dave.“ Time se Hrvate svih društvenih slojeva želi odvratiti od ulaska u rat na strani Austrije.
Pjesmu, čiji autor, unatoč pretpostavkama 97, nije poznat, širio je Marko Delivuk, a pronađena
je među zaplijenjenim stvarima Jozsefa Hajnoczyja po njegovu uhićenju. Jedan primjerak,
pod punim nazivom Pasqvil od nekoiega Horvaczkoga vrednoga Quilotine Franczuza vu
Zagrebu van dan vu Fassenszko vreme rasztepen 1794., posjedovao je biskup Vrhovac.
Budući da pjesmu bez horvackoga i kilotine u naslovu, nakon dugo vremena prvi spominje
Ksaver Šandor Đalski u zbirci Pod starim krovovima, pripovijetki Ilustrissimus Battorych,
Olga Šojat pretpostavlja da je Vrhovac te naslovne riječi, koje su u nesuglasju sa sadržajem
pjesme, sam dodao u trenutku progona „jakobinaca“, zbog sličnih optužbi na njegov račun. 98
Uoči zasjedanja Hrvatskog sabora, u listopadu 1796., u Zagrebu se pojavila pjesma
naslovljena Fama volat 99. Antoljak je smatra srodnom Paškvilu, dakle također pjesmom
buntovničkog sadržaja protiv plemstva i klera 100, dok Vidan drži da je riječ o samo naizgled
protuaustrijskoj satiri, odnosno vještom potezu Beča koji unajmljuje kajkavsko pero kako bi
zastupnicima u Saboru što uvjerljivije oslikao zajedničku opasnost od Francuza, sad već
nepobjedivog Napoleona. 101 Pjesma se bez uzdržavanja obrušava na plemstvo, odnosno
sudionike Sabora, kojima se izravno, uvredljivo obraća:
95
Citirano prema O. Šojat, 1970., str. 224
Ibid., str. 225
97
Šojat je utvrdila sličnost rukopisa Paškvila s autografima Tituša Brezovačkog,, ali pritom upozorava sličnosti
svih rukopisa toga razdoblja u duktusu slova. U Paškvilu, također, spominje se igra „holber cvelfe“, koju, iako
tada općenito poznatu, u hrvatskoj kajkavskoj književnosti spominje još jedino Brezovački u svojoj drami
Matijaš grabancijaš dijak. S obzirom na podjednako relevantne protudokaze, pitanje autorstva Paškvila svejedno
smatra otvorenim. Ibid., str. 216-217
98
Ibid., str. 216.
99
Prije nego što ju je otkrila Olga Šojat, smatralo se kako je riječ o dvije iste pjesme.
100
S. Antoljak, 1989., str. 242
101
G. Vidan, 1996., str. 53
96
187
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Kaj delate, plemeniti,
zemlje trh nehasnoviti, 102
smrad, gniloča i sramota,
najvekšega vredni špota 103
Uz kritiku iskorištavanja seljaka:
Ar v spravišča i dijete 104
vsigdar sami vi hodite:
čemer mužu zmišljavate,
vsa na svu hasen ravnatež 105
Vidan upozorava kako pjesma zapravo poziva na vjernost kralju 106 („Vi nit kralju nit
orsagu,/ter tak niti istom bogu/hasen kakvu donašate“, te: „Sad je vreme, sad je sila,/kakva
igdar nije bila, v pomoč nekaj alduvati/vernost kralju za skazati.“, a „pop“ također „Dače
Cesaru ne daje“) dok se, doista, bez hvale govori o francuskoj opasnosti („Vendar boj ov vas
se tiče,/Francuz vaše blago išče“). Postojanje prijepisa i latinskog prijevoda daje naslutiti kako
su se ugarske 107, a možda i austrijske vlasti ozbiljno zanimale za pjesmu, što bi dovelo u
pitanje pretpostavku kako je riječ o bečkom pritisku na Hrvatski sabor. Šojat s druge strane ne
povlači Vidaninu hipotezu, pomišljajući zbog srodnosti pjesme s Paškvilom, od broja strofa
(39) do sadržaja, čak i da je riječ o istom autoru. 108 Istraga Zagrebačke županije usmjerila se
na Tomu Tustića, no on je izjavio kako se, kao plemić, protivi buntovničkom karakteru
pjesme. Zagrebački veliki župan poslao ju je krajem godine Palffyju u Beč 109. Tijekom
novoga rata Austrije i Francuske, započetog 1799., u Zagrebu je 1801. objavljena pjesma
Horvat Horvatom horvatski govori. Autor pjesme je Juraj Maljevac, svećeničkog imena Pater
Grgur Kapucin. 110 Svoj očigledan strah od dolaska Francuza u Hrvatsku, autor, kao upućena
osoba, nastoji prenijeti na čitatelja koji to nije (Hočete li, o Horvati!/od Francuzov više
znati?) ili francuski dolazak ne smatra opasnim, već ga priželjkuje (Vnogi zmed vas su
željeli,/v srcu ovak su veleli:/ Da b' Francuzi došli simo,/mi jedino to želimo.). Ovima
drugima, kojih je očigledno dosta, kao i kolebljivcima, upućuje uvodne stihove:
Moji dragi vsi Horvati!
ako jošče jest' Horvati?
(...)
Sada vaše misli blude,
ja se bojim, da zablude. 111
102
Trh nehasnoviti = teret bekorisni
Citirano prema O. Šojat, 1970., str. 228
104
Dijeta = sabor
105
Citirano prema O. Šojat, 1970., str. 228
106
G. Vidan, 1996., str. 53
107
O. Šojat, 1970., str. 218-219
108
Šojat u istom članku navodi kako bi visoka intelektualna razina pjesme opet uputila na Brezovačkog, čemu se
može pridodati činjenica da je on još od 1790. bio poznat kao žestoki kritičar hrvatskih sabornika.
109
S. Antoljak, 1989., str. 243
110
Ibid., str. 259-260
111
Citirano prema O. Šojat, 1970., str. 231
103
188
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Nadalje je standardizirana protufrancuska ikonografija i ovdje zastupljena: poniženje
monarha (Sicilije kralj nevoljen,/Sardinije be' ulovljen.), zablude o jednakosti (Slobošćina to
je tužna;/ o jedinost! kak si ružna!), uz potrebu opravdanja feudalnog poretka (Negdo gospon
mora biti:/drugač kmet' ne bu siti), te progon vjernika (Z procesijum kad su išli,/konjaniki
pred nju zišli) i uništavanje i pljačku crkvenih objekata (Cirkve jesu porobili/o grehota!
oskrunili.). Uz to, od samog početka kroz pjesmu se povlači upozorenje, ili poticaj osjećaju
krivnje, kojim simpatija za Francuze znači protivnost životima predaka (Horvati su stari
bili,/koji drugač su mislili.), odnosno katoličkoj vjeri (O Hrvati krščeniki./ki ste dobri
katoliki!/ Kaj vi na to sad velite?/v vašem srcu kaj mislite?).
Zahvaljujući Francuskoj revoluciji pučke su i prigodne pjesme kontinentalne Hrvatske
s kraja 18. i početka 19. stoljeća postale izraz oslobađanja javnog prostora u kojem su se
sukobljavali različiti politički stavovi. Iako se ovaj ispravan Vidanin zaključak ne može
odnositi na sve navedene primjere, neosporno je kako je politička kultura sjevernih hrvatskih
zemalja u dijelu njih dobila važan poticaj – javni politički polemički tonovi više se ne vežu
isključivo uz plemstvo i latinski jezik sabornice. 112 Pjesme se, također, bez uzdržavanja mogu
promatrati kao odraz tekućih društvenih zbivanja, koja ne uključuju samo politički diskurs,
nego općenito društveno stanje u, dobrim dijelom Revolucijom izazvanom, turbulentnom
vremenu. Jedne nas upućuju na bolne ili ohrabrujuće percepcije ratne tragike, dok nam druge
govore o postojanju ljudi iz „nižih slojeva“ koji su, ako i politički neaktivni, počeli slobodnije
misliti, odnosno samostalnije i kritički prosuđivati. Bez njih ni De Bello Gallico ni Horvat
Horvatom, moguće je, uopće ne bi bile potrebne. Oni pak koji takve, konzervativnije primjere
stihova pišu, pokazuju zabrinutost na svim razinama svijesti. U skladu s visokom razinom
odlučnosti u negiranju „francuskih zabluda“, njihovim bi shvaćanjima bilo kakva promjena
značila, možda i ne toliko materijalnu, koliko duhovnu propast, jer bi nestalo svijeta kojega
su, tražeći religijsku svrhovitost, prihvatili. Namjere nepoznatog nam autora Paškvila jednako
su izravne i nedvosmislene, ali svjesne prethodnoga primjera spremne pristati na duhovni
kompromis ideja Revolucije s idejama kršćanstva. U cjelini je, i kroz građu stihova, te njihov
sadržaj i širi kontekst, moguće iščitati čitav niz različitih percepcija koliko Revolucije same,
toliko, ili čak više, njenih izravnih i neizravnih posljedica.
3. REVOLUCIJA NA PUTU PREMA DALMACIJI I
DUBROVAČKOJ REPUBLICI
Prema kraju 18. stoljeća Mletačka je Republika nastojala izbjegavati vrtlog svjetskih zbivanja,
ne provocirajući nikakav sukob sa susjedima. Njezin utjecaj na svjetsku trgovinu nije imao
nekadašnju važnost, no, održavanje trgovinskih veza između Austrije i Papinske države sa
Orijentom i dalje joj je bilo među važnijim vanjskim preokupacijama. Institucije nosilaca
političke vlasti tijekom stoljeća ostale su netaknute, svu vlast u svojim rukama imalo je
plemstvo. Provincijama su već odavno bile ukinute feudalne privilegije, a pod državnim
činovnikom na čelu provincije bili su mjesni poglavari, birani u većini komuna od lokalnog
građanstva. Težnja za neutralnošću bila je zajednička cijeloj vladajućoj eliti, a razmirice su
ostajale vezane uz način provedbe neutralnosti, putem većeg ili manjeg naoružanja. Dvije
godine uoči propasti višestoljetne države (1795.), pobijedila je stranka Venecije kao manje
oružane sile. U opasnost od Francuza, čiju su Republiku godinu ranije i formalno priznali,
112
G. Vidan, 1996., str. 54-55
189
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
tada je malo tko vjerovao. Nepristupanje Republike sv. Marka protufrancuskoj koaliciji, nije
međutim odvratilo Francuze od odluke da rat u lipnju 1796. prenesu i na mletački teritorij. 113
Dalmatinski Hrvati još uvijek održavaju višestoljetnu obavezu služenja Republici, ili kao
panduri i granični oružnici, ili sačinjavajući tzv. dalmatinske regimente, koje su, znane kao
Schiavoni, službovale u Veneciji. 114
Nakon kapitulacije Mantove i afirmacije francuske vlasti u Italiji, Napoleon se
okrenuo Beču, prema kojem nastupa u dva pravca koji se spajaju kod Semmeringa, oko 100
km od austrijske prijestolnice. Dijelom zbog ljubomore na pobjede francuskih generala u
Njemačkoj, tada šalje pismo nadvojvodi Karlu uvjeravajući ga u potrebu sklapanja mira, pa je
18. travnja 1797. potpisano vojno primirje u Leobenu, koje je usto značilo i prethodne uvjete
mira – Austrija je Francuskoj prepustila Belgiju i Lombardiju, a na štetu Mletačke Republike
dobila, uz dio Terraferme, i Dalmaciju i Istru. No, na dan potpisivanja primirja, u Terrafermi
su buknuli tzv. Veronski uskrsi, antifrancuska pobuna dijelom uzrokovana ponašanjem
francuske vojske, a potaknuta od crkvenih i aristokratskih krugova. 115 Protufrancuskih nemira
tamo je bilo i prethodno, a za njihovo poticanje Napoleon je pismeno teretio mletačke
vlasti. 116 Samo jedan član Senata, Marcantonio Michiel, ispred preplašenih senatora tada je
zagovarao vojni otpor u slučaju francuskog napada. 117
Iskazujući, nauštrb Direktorija, želju za stjecanjem što veće političke moći, Napoleon
se ponašao kao potpuno samostalan vladar. Pošto je nakon Leobena poslao glasonoše s ciljem
zaustavljanja francuskih operacija u Njemačkoj, surovo je ugušio pobunu u Terrafermi 118, a
početkom svibnja i samoinicijativno izravno napao Mletačku Republiku. 119 Veliko vijeće
poslalo je izaslanike Napoleonu s ciljem sklapanja mira, no bilo je prekasno. Stari dužd
Lodovico Manino odupro se manjini koja je zagovarala otpor: usvojen je njegov prijedlog
prema kojem bi se uspostavili kontakti s liderom venecijanskih jakobinaca, Napoleonovim
pouzdanikom Villetardom, Dalmatinci se uputili u domovinu, a on sam bio spreman odreći se
duždevske časti. Dana 12. svibnja 1797., Vijeće stare aristokratske Republike samo se
raspustilo, te su potom, i prije dolaska Francuza u gradu, od strane lokalnih jakobinaca u
državi uvedeni demokratski statuti. 120 Nakon što je uredio odnose s profrancuskom vlasti u
Veneciji, 17. listopada Napoleon je u Passarianu potpisao i mir s Austrijom, koji je u
historiografiji ostao upamćen kao Campoformijski mir. On je označio konačnu propast
Mletačke Republike. 121 Hrvatske zemlje Istra i Dalmacija, te jadranski otoci, temeljem članka
6. konačnoga mirovnog ugovora, od tada, pa sve do 1918. dio su Austrijskog Carstva. Ipak,
kratkotrajni će prekid austrijske uprave uslijediti već nakon osam godina, nakon što u novoj
fazi Francuske revolucije, imperijalne težnje cara Napoleona I., na temelju nove pobjede nad
Austrijom i ugovora u Požunu krajem 1805., i u Dalmaciju dovedu francusku vlast.
113
S. Antoljak, 1936., str. 3-5
S. Antoljak, 1989., str. 248
115
S. Bertoša, 2004., str. 182
116
S. Antoljak, 1936., str. 18-19
117
Ibid., str. 25
118
Među ratnim zarobljenicima francuske vojske bilo je i mnogo Dalmatinaca. V. Kapitanović, 1995., str. 13
119
S. Bertoša, 2004., str. 182
120
S. Antoljak, 1936., str. 28-31. Među venecijanskim demokratima bilo je i onih podrijetlom iz Dalmacije.
Ibid., str. 28. Posljednja sjednica aristokratskoga venecijanskog Vijeća tema je Šenoine povjestice Propast
Venecije dne 12. svibnja 1797.
121
S. Bertoša, 2004., str. 185
114
190
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
3.1. Dalmacija na prijelazu stoljeća – unutrašnja situacija i odjeci
Revolucije
Revolucionarne ideje znale su, prije pada Venecije, doprijeti i do Mletačke Dalmacije, gdje,
međutim, nisu privukle veći broj pristalica. S obzirom na stanje na slabo naseljenom teritoriju
u zadnjim desetljećima 18. stoljeća, suprotno nije bilo za očekivati. Većina, seljaci-težaci, za
razliku od gradske manjine visokoga građanstva i plemstva, nije imala nikakvih političkih
institucija. Za njihovu vjernu vojnu službu, mletačka vlada Dalmaciji je uzvraćala nebrigom
za zdravstvene prilike, gospodarstvo i stupanj obrazovanja. Velik utjecaj na stanovništvo
imalo je, također slabo obrazovano, katoličko i pravoslavno svećenstvo. 122
Na samom početku Revolucije u gradovima se javljaju glasovi oduševljenja, ali bez
intencija za prerastanjem u organiziran pokret. Vijesti iz Pariza po Dalmaciji se uglavnom šire
sa zgražanjem. 123 Primjer toga pruža nam tzv. Ljetopis nepoznatog Splićanina, pisan između
1756. i 1811. Anonimni se pučki trgovac 1791. grozi pobune Francuza (koristi riječi ribelione
i rebbelione), a iduće godine i smaknuća kralja. 124 Svoje rijetke dalmatinske pobornike
Revolucija dobiva tek u pojedincima, poput pukovnika Matutinovića u Splitu, Giovannija
Battiste Minutinija u Korčuli ili braće Garagnin, podrijetlom iz Trogira. No, unatoč otklonu
većine od demokratskih ideja ipak je mletačka vlast poduzimala određene mjere iz straha od
širenja revolucionarnih ideja. Već su 1791. zabilježeni slučajevi izgona iz zemlje zbog
tobožnjeg ili stvarnog propagiranja novonastale situacije u Francuskoj. Pojačani nadzori u
najvećoj su mjeri obuhvaćali u Dalmaciji nastanjene Francuze. Poznat je šibenski slučaj
francuskoga konzularnog predstavnika Nikole Bartolettija Zulattija, koji se, iako plemić i
veleposjednik, priklonio demokratskim shvaćanjima. On je ranih devedesetih po Dalmaciji
raspačavao novine, propagandni materijal koji su mu donosili francuski kuriri. Zulattijeva
djelatnost bila je povod zabrani trajnog naseljavanja stranaca (a time i Francuza) u Mletačkoj
Dalmaciji, osim u Zadru i Kotoru, gdje bi nadzor nad njima bio lakši. Ta je odredba uskoro
ukinuta – većina pridošlica iz Francuske pred Revolucijom je upravo bježala. Pa ipak, novosti
iz Francuske korištene su i kao prijetnja za ostvarenje ciljeva. U Korčuli 1793. seljaci time
izazivaju plemstvo, želeći poboljšanje svoga položaja. Iste se godine u Splitu vodi proces
protiv pukovnika Juraja Antuna Matutinovića, u kojem se on i njegovo društvo optužuju za
poticanje puka na pobunu. Kao i drugi dalmatinski Hrvati u mletačkoj službi i Matutinović će
se nakon pada Venecije 1797. vratiti u Dalmaciju, i u novom, još manje uspješnom pokušaju
širenja revolucionarnih ideja, biti ubijen. 125 Te se godine onaj isti splitski ljetopisac grozi
mogućnosti francuske okupacije. Kao trgovac, boji se brojnih Napoleonovih poreza. 126 Još
prije Matutinovića, 10. svibnja vratilo se u Dalmaciju deset tisuća Hrvata otpuštenih od
mletačke vlade. Po povratku u domovinu, Francuze protiv kojih su se borili opisuju kao
bezbožne progonitelje vjere i svećenstva, što utječe na velik dio stanovništva, koji je, nakon
pada aristokratske vlasti u Veneciji, sada u strahu od Revolucije. Redovnici u Krupi govore o
strahu od dolaska Francuza i nadi u dolazak „ugarske vojske“. Manjina je oduševljena
promjenama u Veneciji, najviše iz redova inteligencije. Grof Vergada u Zadru je u svojoj kući
zasadio famozno drvo slobode. Generalni providur Andrea Querini, ne dozvoljava pak
122
S. Antoljak, 1989., str. 248-249
Ibid., str. 249-250
124
G. Vidan, 1996., str. 39
125
S. Antoljak, 1989., str. 250-252
126
G. Vidan, 1996., str. 39
123
191
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
predstavnicima nove mletačke vlade, Garagninu iz Trogira i Calafatti s Hvara, ulazak u
Zadar. 127
Tri dana prije Matutinovićeve smrti, 12. lipnja 1797., i u Split 128 je stigao već otprije
poznati anonimni proglas usmjeren protiv nove venecijanske vlasti, jakovljevaca i čifuta iliti
žudija, čiji je autor fra Andrija Dorotić. Teško je odrediti stvarnu mjeru u kojoj je on,
posredno ili neposredno, često izazivajući neželjeni efekt, doista utjecao na pojedine
događaje, poput Matutinovićeva ubojstva, ili događaja u Trogiru 129, gdje su gradske i seljačke
mase pljačkale kuće pristaša ideja Francuske revolucije. Među njima je bilo i više plemića, uz
spomenutu braću Garagnin, također i druga braća, Paitoni, koji su prethodno najavili
sazivanje skupštine i uspostavljanje „demokracije“. Trogirski primjer pruža dobar odgovor na
pitanje kako su se revolucionarne ideje odrazile na dalmatinskom prostoru. One tamo nailaze
na većinu koju čine izgladnjele mase, pa zajedno sa proturevolucionarnim aktivnostima te
posvjedočenim negativnim iskustvima sunarodnjaka, moraju dovesti do paradoksalnih
situacija. Masa u Trogiru, dijelom pod utjecajem Dorotićeva proglasa, prijeti ubojstvima sviju
plemića, a prijetnju djelomično i provodi u djelo. Plemstvu i crkvenim osobama u takvoj
situaciji ne preostaje ništa nego udruženje neovisno o političkoj opredijeljenosti. Seljaci,
„protivnici Revolucije“, na koncu uspijevaju suziti prava svojih gospodara-posjednika,
„revolucionarnih pristaša“, no uspjeh im nedugo potom poništava dolazak austrijskih vojnika,
iako su oni, „također“, protivnici Revolucije.
Slično je i u Šibeniku i okolici. Na vijest o padu Mletačke Republike težaci iskazuju
mržnju prema veleposjednicima, a kada je u gradu pročitan Dorotićev proglas nastaje opća
panika praćena prijetnjama za smaknućem svih Francuza i njihovih pristaša – domaćih
feudalaca. Među njima, Zulatti je u najvećoj opasnosti. Šibenski franjevci ulažu napore za
smirivanjem situacije, ali bez većeg uspjeha. Organizirana je narodna vojska sa stražama na
bedemima grada, sve iz straha od gospode koju sumnjiče da grad žele predati Francuzima.
Sumnje jačaju kada vojsci pristupa Zulattijev sin Vinko Bartoletti. Nakon što je bijesna masa
18. lipnja pokušala prodrijeti kroz gradska vrata, Vinko bježi u Zadar, a svjetina nasrće na
Zulattijevu kuću koju do temelja ruši, a Nikolu i njegovu ženu ubija. Situaciju je tek idućeg
dana smirio šibenski biskup, jer je masa provalila i u kneževu palaču. Nedugo potom,
skupština s predstavnicima plemstva, svećenstva, građanstva i puka odlučila je predati Šibenik
austrijskom caru. Slični su nemiri, različitih intenziteta, zabilježeni i u Drnišu, Skradinu,
Makarskoj, Braču, Hvaru i drugdje. Čini se kako je Rab jedno od rijetkih mjesta u kojima se
narod nadao francuskoj, a ne austrijskoj okupaciji, vjerujući da bi im ovi prvi poboljšali
prilike. Općenito, svi dalmatinski društveni slojevi iz različitih razloga žele odcjepljenje od
provizorne venecijanske vladavine. Poluinformirane narodne mase iz straha od pogoršanja
ionako teškog položaja pod feudalnom gospodom ako bi Dalmacijom zavladali Francuzi, a
plemstvo te visoko građanstvo i svećenstvo upravo iz suprotnih razloga. Zbog toga jačaju
njihove težnje za sjedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Dana 21. srpnja 1797.
general Matija Rukavina iz Hvara obavještava Beč o mirnoj okupaciji zemlje, bez prolivene
krvi i uz dalmatinske iskaze vjernosti vladaru. 130
127
S. Antoljak, 1989., str. 251-252
U Splitu je već 16. svibnja, dan prije Matutinovićeva povratka, paniku posijao Ante Koludrović, opisujući po
povratku iz Venecije tamošnje događaje, te glasove prema kojima se sprema dolazak Francuza u Dalmaciju.
Ibid., str. 252
129
Ibid., str. 252-253
130
Ibid., str. 253-255
128
192
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Bitnija diferencijacija, podjela na približno ravnopravne pristaše i protivnike
Revolucije, u Dalmaciji prema tome očekivano izostaje. Za primjer pukovnika Matutinovića i
njegove skupine može se reći da predstavlja manjinu, dok riječ fra Andrije Dorotića, unatoč
mjestimičnom kontraefektu, odgovora većini Dalmatinaca, ali onih politički i kulturno
svjesnih, koji su od cjelokupnog stanovništva manjina. Na većinu, seljaštvo i običan puk, prvi
slučaj ima neznatan, a drugi, iako ne nužno neposredan, onda svakako, kako smo već vidjeli,
prevladavajući utjecaj. No, u vremenu prve austrijske uprave (1797.-1805.), ponajviše zbog
nezadovoljstva novonastalom situacijom 131, društveni odnosi i dalje uključuju iskazivanje
simpatija za revolucionarne ideje. Savjetnik ministra Thuguta, Ivan Nepomuk Suppe, u lipnju
1798. izvješćuje kako se veličaju osvajanja Francuza, čitaju se satire, u kojima se izruguju
carska kraljevska nadleštva, a ova provizorna vlada, čija je vlast skučena, ne može ni pored
najrevnijeg traganja saznati, tko su autori. U Zadru se širi profrancuski letak na francuskom i
talijanskom jeziku. 132 Iako pobornika demokracije ima u svim društvenim slojevima, a nove
vlasti protiv njih ne reagiraju odlučno, izostaje unutarnji poticaj konkretnoj akciji. Vlastima
još veću brigu zadaju pristalice ujedinjenja s Hrvatskom i Ugarskom, među kojima je
najglasnije svećenstvo, i katoličko i pravoslavno, za koje se govori kako nastoji čak u
ispovijedi njemačku upravu narodu omraziti. 133 Niz novih vanjskopolitičkih događaja nakon
Campoformijskoga mira, koji uključuju i stvaranje Francuskog Imperija, u tom će smislu
kulminirati velikom pobjedom cara Napoleona I. u Bitci trojice careva kod Austerlitza, u
prosincu 1805., koja će za Dalmaciju, kao i jadranske otoke i Istru, značiti uspostavljanje
najneposrednijega doticaja s Revolucijom - kratkotrajnu francusku okupaciju.
3.1.1. Slučaj pukovnika Matutinovića
Slučaj pukovnika Juraja Antuna Matutinovića jedinstven je na području Mletačke Dalmacije.
Protiv njega se 1793., kao pristaše ideja Francuske revolucije, na tužbu prokuratora i suca
Josipa Cindra, u Splitu vodio sudski proces. 134 Pjesme njegovih istomišljenika, svećenika
Ignacija Bakotića i harambaše Kaštel-Sućurca, Marušića, napisane na hrvatskom jeziku, već
ga 1789. prikazuju kao prijatelja sirotinje te hvale njegovu pravičnost i neustrašivost.
Bakotićevoj je pjesmi, prema njegovu osobnom iskazu, sam Matutinović dodao strofu
uvredljivu prema plemićima. Negativan odnos prema plemstvu dio je i Marušićevih stihova:
Grih najvechi tvoje bio
Da Priategl nis tio biti
Od Gospode ni das tio
Sgnima viku pridruxiti 135
O austrijskom odnosu prema Dalmaciji tijekom razdoblja prve uprave, a koji će se nastaviti i dugo nakon
odlaska Francuza, znakovit je već bio iskaz francuskoga generala Clarkea tijekom austrijsko-francuskih
pregovora uoči Campoformijskoga mira: Ne znam na osnovu čega ona (Austrija) smatra posjede Venecije i
jadranskih otoka svojima, ali ne vjerujem da bi za nju to bio tako važan probitak, da bi na to pomislila. Trst daje
caru gotovo iste koristi koje bi mu Venecija mogla pružiti. Citirano prema S. Antoljak, 1936., str. 37-38
132
G. Novak, 1940., str. 58
133
Ibid., str. 55
134
S. Antoljak, 1989., str. 249
135
Citirano prema N. Beritić, 1956., str. 578
131
193
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Nakon Cindrova memorijala venecijanskom Vijeću desetorice, po nalogu mletačke
vlade splitski je knez Pizzamano pokrenuo proces. Svjedoci optužuju „buntovnike“, koji se
obično okupljaju u Matutinovićevoj kući, za zagovaranje i širenje ideja Francuske revolucije.
Dio njih pripadao je redovima visokog građanstva, trećeg staleža kojemu ovdje nije pripadao
čitav građanski sloj, koji bi uključivao i običan puk, nego je vršen izbor na prijedloge
prokuratora, koje je plemićko vijeće moglo osporiti. Ostali su članovi Matutinovićeva društva
pripadnici „nižega“ građanstva, koji pravo pristupanja „visokome“ nisu bili stekli. 136
Aktivnost skupine intenzivirala se od 1791. Sam Matutinović 1791. i 1792. sabotira
tradicionalne javne priredbe. 137 Optužba protiv jednog od „buntovnika“, kanonika Antuna
Tokića, sadrži osudu njegova zagovaranja opće jednakosti pred zakonom. Grupa se tereti
zbog kritike važnijih odredbi plemićkog vijeća, gradskih sudaca te nadzornika za zdravstvo i
prehranu. Vijeće je na udaru zbog lošeg upravljanja financijskim sredstvima iz općinske
blagajne, suci zbog poskupljenja mesa i ulja, nadzornik za prehranu zbog smanjenja porcija
kruha uslijed oskudice žitarica. Traže širenje političkih sloboda, pravo odluke o pristupanju
visokom građanstvu samo za građane. Pripisuje im se i tiskanje triju satira koje su se 1792.
pojavile na javnim mjestima u Splitu, a nosile su u sebi, uz kritiku plemstva i svećenstva, i
pozive na bunu. Prva je završavala riječima „Sjetite se Francuza“, a treća „Na date znakove
čitav će se narod prihvatiti oružja“. 138 Glavni razlog pokretanja procesa, koji se vodio od
srpnja do prosinca 1793., očigledno je bio strah dijela dalmatinskog plemstva od gubitka
privilegija, odnosno masovne pobune po uzoru na onu u Francuskoj. Nepoznata je reakcija
mletačkih vlasti na optužbe splitskih plemića, no poznat je njihov službeni poziv
Matutinoviću iz iste godine, nakon kojeg pukovnik na neko vrijeme napušta Dalmaciju.
Nakon završetka procesa u Splitu je zavladalo zatišje, koje će potrajati sve do Matutinovićeva
povratka 1797. 139 Rad skupine početkom devedesetih, dijelom zbog nedostatka novca i
materijalnih sredstava, ne može se ocijeniti kao posljedica organiziranijeg pokreta. Ipak je to
bila samo jedna mala grupa ljudi, prilično raznorodna, a usto vjerojatno i nedovoljno uporna
i dosljedna. 140
Dana 17. svibnja 1797., mjesec dana nakon primirja u Leobenu, Matutinović se sa
grupom vojnika vraća u Dalmaciju. U atmosferi panike zbog mogućeg dolaska Francuza, on
se odmah sastaje s rijetkim pristašama Revolucije, među kojima su vjerojatno bili i
suoptuženici s procesa iz 1793. Harambaša Pavao Marušić glavni je njegov suradnik. No
Matutinoviću ni ovaj put, kada je uostalom naišao na još nepogodnije uvjete, nije uspjelo
pridobiti šire mase za svoje revolucionarne planove. U posljednjem mletačkom generalnom
providuru Queriniju, koji je bio pristaša prijenosa vlasti na cara i kralja Franju, imao je svoga
najvećeg neprijatelja. 141 No, tek je utjecaj izvještaja većeg dijela povratnika, kao i Dorotićev
proglas, aktivirao narod, ali protiv onih koji su pristajali uz nove, profrancuske vlasti u
Veneciji. Prvi među njima bio je, dakako, Matutinović, koji svojim prkosnim ponašanjem,
136
Ibid., str. 575. Plemićko vijeće, sastavljeno od pripadnika lokalnoga plemstva, sačinjavalo je gradsku općinu.
Mletačka Republika njegove je ovlasti bila znatno smanjila, no ipak je pored kneza zadržalo pravo odlučivanja o
poslovima grada. Ibid., str. 574
137
Ibid., str. 579
138
Ibid., str. 576. Od satira preostali su samo izdvojeni stihovi. G. Vidan, 1996., str. 34
139
N. Beritić, 1956., str. 581
140
Ibid., str. 580
141
D. Roksandić, 2009., str. 22. Querini je progonio i Jurjeva nećaka Luju Matutinovića, dalmatinskoga majora u
francuskoj službi i autora Ogleda i ilirskim provincijama i Crnoj Gori iz 1811., posvećenoga Napoleonu. Ibid.,
str. 25
194
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
zatvaranjem u generalsku palaču s oružjem i municijom, te provociranjem pučana, sigurno
nije pridonio smirivanju napetosti. Varošane iz splitskih predgrađa, nakon što su na ulazu u
grad razoružali stražare, jedva je primirio posljednji mletački knez u Splitu, Barozzi, koji je
negirao glasine o Matutinovićevoj namjeri sadnje drva slobode u noći 13. lipnja. Samo dva
dana kasnije, Barozziju nije uspjelo ponovno obuzdati puk, koji se probio u palaču i mučki
ubio Matutinovića i njegovu ženu. Nedugo potom, nakon neuspjelog bijega stradao je i
Marušić. 142 Iako će za austrijske uprave u Splitu i nakon tih ubojstava opstati težnje „iznutra“
za uspostavom načelno demokratske vlasti po uzoru na francuski primjer, upravo će
Matutinovićevom smrću one definitivno ostati tek na razini verbalnih prosvjeda, bez bilo
kakve ideje o konkretnoj akciji.
3.1.2. Djelovanje fra Andrije Dorotića
Čini se kako je povratak vojnika pod Matutinovićevim vodstvom bitno uznemirio
duhove u Dalmaciji, iako su uvjeti primirja u Leobenu javnosti ostali nepoznati. 143 Dana 12.
lipnja 1797., točno mjesec dana nakon propasti aristokratske Venecije, franjevac Andrija
Dorotić anonimno u domovini objavljuje letak Proglašenje narodu dalmatinskomu, tiskan u
Veneciji, a već otprije poznat u Dalmaciji. Dorotić, koji je rođen u Sumartinu na Braču 1761.,
nakon nižeg školovanja u Makarskoj i novicijata na otočiću Visovcu, otišao je u Italiju.
Nakon ređenja i dolaska u Rim postaje profesor, te u Orvietu dobiva katedru, a za obnovu
studija na tom učilištu posredno se obraća i papi Piju VI. U Italiji je, čini se, stekao mnogo
protivnika koji ga u javnim raspravama pokušavaju diskreditirati. Iako mu je papa pismeno
odobrio spomenuti prijedlog, Dorotiću nije uspjelo izboriti i dozvolu za tiskanje knjige s
vlastitim filozofskim pogledima. Uskoro stiže u Veneciju gdje na latinskom objavljuje
raspravu Philosophicum specimen de homine, u kojem se obračunava s idejama francuskih
enciklopedista. Nedugo potom prati vijesti o borbama između dalmatinskih Hrvata u duždevoj
službi i Francuza u obližnjoj Veroni, tijekom „Veronskih uskrsa“, koji kulminiraju nasilnim
Napoleonovim gušenjem pobune i zarobljavanjem dijela Dalmatinaca. 144
U spomenutom proglasu Dorotić savjetuje Dalmatincima kako da se postave u odnosu
prema političkim promjenama u Veneciji, koji su od neposredne važnosti za Dalmaciju.
Nakon pohvala „narodu slavnome“, savjetuje mu slobodno samoopredjeljenje, upozoravajući
na opasnosti eventualnoga prilaganja novoj mletačkoj vlasti. Pritom iskazuje ogorčenje
prema njenim domaćim zagovornicima, prikazujući ih u najgorem mogućem svjetlu: Mnoge
će ti stvari prid oči metnuti i čestitost obetati, pak će te privariti i izdati kako su izdali tvoju
bratju pod Veronom i Mletcim. 145 Iako Šidak zaključuje kako o nekoj nacionalnoj ideji ili
oživljavanju neke historijske tradicije nije u tom proglasu bilo ni riječi 146, ipak je već tada
znakovit franjevčev savjet narodu – Obazdri se na stara vrimena. I vidićeš kako su se tvoji
prvorođeni vladali, tako i ti moreš. 147 Njega je lako dovesti u vezu s kasnijim govorom u
Zadru od 1. siječnja 1798., prilikom svečanosti uspostave nove austrijske vlasti, gdje istom
narodu, sada pod vlašću Beča, savjetuje da činite po načinu da vaša braća narodi poznadu u
vama stare Dalmatine, koji su bili izgled virnosti, ogledalo poštenja i budite ponovitelji
142
S. Antoljak, 1989., str. 252-253
J. Šidak, 1990., str. 20
144
V. Kapitanović, 1995., str. 12-13
145
Citirano prema istome, str. 74
146
J. Šidak, 1990., str. 20
147
Citirano prema V. Kapitanović, 1995., str. 74
143
195
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
slavnoga glasa staroga imena hrvatskoga. 148 Nakon što se i sam vratio u Split 1797., uskoro
odlazi u Beč kamo odnosi dokument franjevačkih župnika u Dalmaciji, koji u ime naroda iz
84 župe iskazuju svoju živu želju da budu sjedinjeni s narodima i s kraljevinom Hrvatskom, s
kojom su prije bili kao pridružena strana, sjedinjeni s krunom i kraljevstvom Ugarske. 149
Dorotić, koji je prije svega vjernik i teolog, u negativnom odnosu prema Revoluciji približava
se veličanstvu austrijskog cara, branitelja vjere, pod čijom krunom, tek tada kao domoljub,
godinu nakon Proglašenja u kojem je to implicirao, vidi svoju Dalmaciju ujedinjenu s
Hrvatskom i Ugarskom. Jasno je, dakle, da mu ideja nacionalne integracije, kada bi bila
povezana s Francuzima, ne bi mogla doći u obzir. No, ustrajnost u želji za sjedinjenjem
Dalmacije s Hrvatskom, stajala ga je za austrijske uprave bečke naklonosti, pa će se sve do
francuske okupacije nalaziti izvan aktivnoga političkog života. 150
I u svojim pjesmama, jednako kao u proglasima i govorima, Dorotić nastupa najprije s
pozicije iskrenog redovnika i vjernika. Osnovna misao „Pisme upravljene svim Dalmatinom“
suglasna je u potpunosti s Dorotićevim društveno-ideološkim uvjerenjem i s njegovom
političkom djelatnošću. 151 Tako je za njega čin regicida nužno u konfliktu s fundamentima
kršćanstva. Jer ako je, kako se smatralo još od Karla Velikog, vladar/monarh izabran od Boga,
onda je njegovo svrgavanje i ubojstvo krajnje težak čin protiv Boga, a prema takvom
shvaćanju svakako i protiv kršćanstva, odnosno željenoga ovozemaljskoga kršćanskog
poretka prema novozavjetnim riječima „caru carevo, a Bogu božje“:
Vladanje se daje virnim u ruke
Da pomljivo brane ljudske muke,
Koji znadu mudro upravljati,
I toliku zloću zauzdati. 152
I zato:
Ko vladanja želi francuskoga,
On odstupa od Boga velikoga. 153
Stoga je Dorotiću, opisujući giljotiniranje Luja XVI., važno naglasiti kraljeve kršćanske
vrline, izmišljajući konkretno, kao izvršenje jedne od temeljnih katoličkih preokupacija,
kraljev predsmrtni čin oprosta: Svrhu puka svoga zaplaka gorko:/“Ja vam prašćam“, zavika
visoko. 154 Autor time želi potvrditi dobar Božji izbor. Ono pak što se iz Revolucije može
učiniti primamljivim, nastoji prokazati kao lažno i zavodljivo. Najprije siromašnijem sloju:
Ma kad daklen išću samo kralje,
Siromaštvo zašto arač daje? 155
148
Ibid., str. 82
Ibid., str. 14
150
Ibid., str. 14-15
151
G. Bujas, 1971., str. 133
152
Citirano prema V. Kapitanović, 1995., str. 167
153
Ibid.
154
Ibid., str. 163
155
Ibid., str. 165
149
196
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
A potom i bogatijem:
Pak slobodni da će biti zvani,
Svi jednako zvati će se građani
S ovoga se mlogi privariše
Glave, blago i vladanje izgubiše. 156
No, moguće je da polazišno Dorotićevo ogorčenje i averzija prema Francuzima
potječe od stradanja dalmatinskih Hrvata pri padu Venecije 157, pri čemu za većinu naroda
neupitno kršćansko učenje služi kao potvrda dalmatinske tragedije koju su prouzrokovali
izdajnici Pivci, a ne obrnuto. Ili je, što je vjerojatnije, interakcija uzajamna. Dokaz upravo
Dorotićeva autorstva pjesme je njen sadržaj, jer pjesnik govori s pozicije očevidca francuskog
djelovanja, što je Dorotić doista bio, a kao i u proglašenjima i ovdje se naziva „bratom
Dalmatinom“. 158 Svoju protufrancusku djelatnost franjevac će revno nastaviti i u razdoblju
francuske uprave, i od tada, čak i nakon odlaska Francuza, za druge austrijske uprave, blisko
surađivati sa zagrebačkim biskupom Vrhovcem u zalaganju za priključenjem Dalmacije
Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.
3.2. Vlasti Dubrovačke Republike u odnosu prema promjenama u
međunarodnoj politici i Francuskoj 1789.-1806.
Budući da je pomorstvo za Dubrovačku Republiku krajem 18. stoljeća bilo vitalna
gospodarska grana, još i u usponu, dubrovačke su vlasti morale biti zainteresirane za francuski
utjecaj na Mediteranu. O sve zanimljivijim događajima u Francuskoj senatore su, još od
zasjedanja Generalnih staleža, informirali pariški izvještaji Firentinca Francesca Favija.
Dubrovačka je aristokracija u ožujku 1793. raznim konzularnim postajama diljem
Sredozemlja odaslala odluku o neutralnosti dubrovačkih brodova, uz potrebu iskaza jednakog
poštovanja prema svim zaraćenim stranama. Prva optužba za nedosljednost stigla je od bečkih
dvorskih krugova koji predstavnicima dubrovačke vlasti pripisuju nazočnost pri podizanju
grba francuske slobode na kući francuskoga konzula, istinitost čega je danas teško utvrditi.
No, poznato je kako je slučaj uzburkao Senat, koji se žuri izgladiti odnose s Austrijom, a
uskoro (1794.) i donijeti odluku o zabrani javne rasprave o svjetskim zbivanjima i čitanja
inozemnih novina. 159 Beč se pak uvjerava da je sigurno kakav naš neprijatelj zadao nam
takav udarac kako bi naveo sile da posumnjaju u nas i kako bi spriječio da nas one zaštite i
budu dobronamjerne prema nama kao što su i dosad bile. 160 U skladu s novim međunarodnim
odnosima, suspregnutost prema Francuskoj labavi uspostavom Direktorija. Nova frazeologija
sada se umilnije obraća, iskazujući nepokolebljivu odanost Dubrovačke Republike Francuskoj
Naciji, koju je uvijek visoko cijenila. 161
156
Ibid., str. 167
Ono je također zastupljeno u pjesmi.
158
Ibid., str. 51. Gašpar Bujas ipak upozorava na razliku građe stihova Pisme u odnosu na druge dvije
Dorotićeve pjesme. Isti je povjesničar književnosti neuspješno pokušao ući u trag popu Studi, svećeniku
sklonom Francuzima, kojega Dorotić proziva u pjesmi. G. Bujas, 1971., str. 133 i bilješka 44
159
M. Foretić, 1996., str. 14-15
160
Citirano prema Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik,
1996., str. 109
161
M. Foretić, 1996., str. 15
157
197
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Padom Mletačke Republike 1797. donekle je promijenjen i geostrateški položaj
Dubrovnika, a flote u vodama oko Grada donijele su uznemirenost vijećnika. Predstavnici
francuske fregate, na čelu s admiralom Brueysom, verbalno im prenose Bonaparteova jamstva
dubrovačkoj slobodi i neovisnosti 162, a ovi uzvraćaju kićenim zahvalama o kojima,
neuobičajeno za dotadašnju praksu dubrovačke diplomacije, obavještavaju i inozemna
novinska glasila. No, očekivani je Napoleonov odgovor izostao. Kroz iduće dvije godine,
zbog prisutnosti dubrovačkih novčanih pologa u novim napoleonskim republikama na
talijanskom tlu, dubrovačka ih vlada bez uzdržanosti priznaje. Osjetna je, dakle, nakon 1797.
blaga profrancuska orijentacija u vanjskoj politici, koja dakako ne proizlazi iz ideoloških već
iz praktičnih razloga, prije svega zbog očekivanja nove probitačnosti za domaće brodovlje i
veću sigurnost od zapljena. 163 Francuska je vlada također pokazivala zanimanje za
Dubrovnik, vezan prvenstveno uz interes poboljšanja trgovinskih odnosa. Godine 1798. došlo
je do prve francuske ratne kontribucije koja je u vidu prisilnoga zajma nametnuta
dubrovačkim vlastima 164. Tri godine poslije, 1801., general Murat iz Egipta potražuje dva
broda za francusku vojsku, a engleski admiral s druge strane poziva na zaustavljanje
francuskog napada na osmanski teritorij s dubrovačkog područja. Do takve francuske akcije
ipak ne dolazi. Napoleon je već kao prvi konzul upućivao Dubrovčanima najljepše želje za
sreću i napredak, a 1804., kao odgovor na čestitku za proglašenje Carstva, pismeno uvjerava
Dubrovčane u iskrenost (…) štovanja i o neizmijenjenim (…) osjećajima. 165 Kroz iduće četiri
godine, francusku okupaciju 1806. i ukidanje Republike 1808., carevi će se osjećaji izmijeniti.
3.3. Odjeci Revolucije na području Dubrovačke Republike
Na unutarnjem planu, od dubrovačkih vlasti nije bilo benevolentnosti prema slobodarskim
idejama, što pokazuju i bilješke francuskih konzula 166, no treba istaknuti kako nije bilo ni
pretjerane strogosti, pa su primjerice istrage o zabranjenim knjigama često završavale blago,
bez težih ili uopće ikakvih posljedica po osumnjičenika. Privatne knjižnice dubrovačkih
uglednika bogato su opremljene „dvojbenom“ literaturom, čitaju se Montesquieu, Voltaire,
Diderot-D'Alembertova Enciklopedija, Rousseau, Condillac, Helvétius i drugi. U zbirci
Collegium ragusinum dubrovačke Znanstvene knjižnice pohranjivane su zaplijenjene i
zabranjene knjige. 167 Dubrovačka vlada nadzirala je Trevisanovu tiskaru iz koje tada izlaze
edicije prožete moralizatorskim obilježjima, ponajviše s kršćanskoga konzervativnog
stajališta, ali protivne i novitetima svakodnevnice, poput frizura s čuperkom na čelu,
smatranih francuskom revolucionarnom modom. Takva su djela Ivana Josipa Pavlovića
Lučića, Junija Rastića i Jeana-Françoisa Laharpea. 168
Otvorenoga zastupanja ideja Revolucije u javnomu životu čini se nema prije 1796., a i
tada u sklopu kavanskih razgovora. No, već iduće godine, nakon upozorenja iz Beča, u
Dubrovniku je pokrenut proces protiv dubrovačkih jakobinaca, među kojima su bile i
uglednije osobe. Povod bečkim dvorskim agentima bila su zaplijenjena jakobinska pisma,
Potom su se desetak dana neometano kretali Dubrovnikom, posjećivali kavane i bez uzdržavanja propagirali
revolucionarne ideje. Ibid., str. 17
163
Ibid., str. 15-16
164
V. Foretić, 1980., str. 437
165
Ibid., str. 439-440
166
M. Foretić, 1996., str. 19
167
Ibid., str. 16-17, bilješka 13
168
Ibid., str. 19
162
198
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
upućena iz Grada prijateljima u Veneciju. Njih, međutim, niti za potrebe procesa Beč nije
predao Dubrovčanima. 169 Poticaj protujakobinskoj istrazi dao je senator Brnja Kaboga, koji je
za francuskog boravka u Gradu načuo govorkanja o poticanjima na ustanak. 170 Podtajnik
Republike Maro Martellini bio je glavni optuženik, no on se nije niti pojavio pred sucima, a
sama istraga okončana je bez rezultata. Moguće da su vijećnici cijeli slučaj željeli zataškati.
Njima, s obzirom na omjer snaga, nikako ne bi odgovaralo provociranje Francuza. Tek je
Martellini, nakon suspenzije Senata, 1798. „iz zdravstvenih razloga“ morao podnijeti
ostavku. 171 Tomo Baseljić tada u Senatu optužuje vlasti za progon tobožnjih frankofila s
jedinom svrhom provođenja austrofilskih planova. 172 Optuženici su mahom različitih
socijalnih i ideoloških profila, te pripadaju svim društvenim slojevima - plemstvu, svećenstvu
građanstvu i pučkom sloju. Ni Ivu Banca nimalo ne čudi visok broj prvih i drugih, ne samo
među optuženicima u spomenutom procesu, nego i među ostalim dubrovačkim „Frančezima“.
Katolička crkva 18. stoljeća, povlađujući duhu prosvjetiteljstva, u društvu filozofa osuđivala
je vjerski fanatizam, a isusovački “Journal de Trévoux“ spomenik je kleričkog modernizma.
Među pobornicima liberalnih ideja s kraja stoljeća tako i u Dubrovniku ima i isusovaca i
dominikanaca i franjevaca. 173 Posljednji dubrovački biskup Nikola Bani očitovat će
prijateljske stavove prema Francuzima. 174 Dubrovačkog plemstva također je među
„Frančezima“ relativno mnogo, 26 poznatih, i unatoč sukobu sa zastarjelim dubrovačkim
poretkom oni neće postati zagovornici nasilnog prevrata. 175 Takvi sljedbenici
prosvjetiteljstva, koji u osnovi i jest bio pokret „viših“ slojeva, povode se za svojim
europskim, najviše francuskim uzorima - plemstvom na strani Revolucije. 176 Dio njih,
zajedno sa liberalnim svećenstvom, ali i građanstvom, okupljao se već 1793. i 1794. u
Domoljubnom društvu (Società patriottica), čije su sjednice održavane u kući Mihe
Sorkočevića. Tomo Baseljić, Franjo Marija Appendini, Luko i Vlaho Stulić, Brne Džamanjić,
Đuro Ferić, ali i protivnik „novotarija“ Junije Rastić, na sastancima raspravljaju o problemima
vladajuće strukture, pitanjima školstva, siromaštvu „nižih“ slojeva, patriotizmu, književnosti,
i s posebnim zanimanjem o prosvjetiteljskim idejama i idejama Revolucije. 177 Vlasteoski
„Frančezi“, kao uglavnom lojalna opozicija, razlog su ne odveć strogoj politici dubrovačkih
vlasti. 178
Optužnica u procesu iz 1797. osumnjičene je navodila kao pristaše Francuza,
nazivajući neke od njih jakobinima. Taj je pojam u onovremenim europskim i domaćim
Ibid., str. 17. U tu je svrhu u Beč upućen posebni emisar. Ibid.
Ž. Muljačić, 1953., str. 247
171
S. Antoljak, 1989., str. 256
172
Ž. Muljačić, 1953., str. 250
173
I. Banac, 1996., str. 62. Primjeri svećenika i redovnike među „Frančezima“ su isusovac, a potom, nakon
ukidanja reda i redovni svećenik i pjesnik Brne Džamanjić, fra Anđelko Maslać, jezikoslovac Franjo Marija
Appendini i drugi. Ibid.
174
M. Foretić, 1996., str. 28
175
I. Banac, 1996., str. 63-64
176
Makar, ovisno o pojedincu, i kod njih treba zadržati rezervu prema pitanju (ne)interesa u političkom
djelovanju, bilo da je riječ o ljubomori prema dvorskom plemstvu, ili u našem slučaju na aristokrate u vlasti
Dubrovačke Republike, o političkim ili drugim ambicijama u novom poretku koji se latentno priželjkuje, ili pak
o primjeni principa junaka di Lampeduseova romana i Viscontijeva filma, sicilijanskog plemića i posjednika koji
uz maksimu „stvari se moraju promijeniti kako bi ostale iste“, financijski podupire talijanski „risorgimento“.
177
M. Foretić, 1996., str. 23
178
I. Banac, 1996., str. 64
169
170
199
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
mjerilima značajno rastezljiv, i izvan Francuske 179 rijetko se odnosi na sljedbenike francuskih
jakobinaca. Na primjeru Dubrovnika, osim pristaše ideja Francuske revolucije može
označavati i simpatizera francuske vlasti, ali i ljubitelja francuske kulture, ili sljedbenika
francuske mode, odnosno stila odijevanja i/ili već spomenutih revolucionarnih frizura sa
čuperkom na čelu. 180 Jakobinima su zvali i članove društva „Butiga“, organizacije koja je
okupljala protivnike plemstva, većim dijelom pripadnike povlaštenih bratovština građanskog
sloja - antunine (Facenda, Lalić, Zuzorić i dr.) i lazarine (Martellini, Papi, Stulić) 181. Oni su,
zajedno s pučanima, građanski „Frančezi“, vesele se propadanju vladajuće klase i najviše od
svih priželjkuju francusku vlast. Međutim, poznato ih je tek 56, što je u omjeru prema
frankofilskim plemićima, iako nešto veći, općenito zanemariv broj. 182 Društvo „Butiga“
najaktivnije je bilo u vrijeme francuske okupacije, a prema Vladimiru Bazali imalo je ključnu
ulogu u predaji Dubrovnika Francuzima, čemu nema potvrde u izvorima 183. Sam pojam
jakobin, mijenjajući značenje kroz razdoblja triju vlasti, samostalne dubrovačke, francuske i
austrijske, dugo se zadržao u dubrovačkoj svakodnevnici. 184
Kada je riječ o neposrednim odjecima Francuske revolucije u pisanoj riječi
dubrovačkih intelektualaca, pjesnik Franjo Stay u svojoj Elegiji o previranjima u Francuskoj
1791. doslovce je zaprepašten nedaćama koje proživljava francuski kralj, grozeći se povrede
njegova autoriteta. 185 Za učenu Mariju Đurđević Bunić nebo zna da (Francuzi, op. I. V.) ne
donose ništa osim svojih dvoličnih načela, jedne na zlu zasnovane slobode, a Rajmundo
Kunić, autor epigrama Francuskoj, pripominje kako svetinje leže u prahu, ćudoređa, zakona
nesta. Protufrancuski diskurs, iako je riječ o konzervativnoj, ali slobodnoj sredini, ne razlikuje
se dakle bitno niti među inteligencijom Dubrovačke Republike - i u ovdašnjoj su poeziji i
zapisima središnji motivi nesretna kraljeva sudbina, nedosljednost francuske ideje o slobodi,
te uništavanje kršćanskih objekata. U parafrazi Kunićeve pjesme, dubrovački pjesnik i liječnik
Miho Dadić, inače pristaša Revolucije, jednom strofom oslikava nepojmljivost demokracije:
Četa silnika zlobnih
mjesto kralja je sada,
znak propasti je jasne
kad jedan više ne vlada. 186
No, za razliku od ostalih hrvatskih zemalja sva su ta razmišljanja, uključujući i ona
frankofilska, ili gotovo privatnog karaktera ili namijenjena tek uskom krugu čitateljske i
slušateljske publike. 187 Izražena u tradiciji visoke dubrovačke knjiške kulture, ona, što je
značajno, nisu pisana hrvatskim, nego latinskim, talijanskim i francuskim jezikom. Riječima
No, i u Francuskoj se nakon Napoleonova pada značenje pojma razvodnjava. U Stendhalovu Crvenom i
crnom, pisanom 1830., još prije Srpanjske revolucije, glavnoga junaka Juliena Sorela povremeno zovu i
jakobincem, iako je on gorljivi Napoleonov poklonik. Može se zaključiti da su u razdoblju bourbonske
restauracije (1815.-1830.) pojmovi „jakobinac“ i „bonapartist“ u svakodnevnom govoru postali sinonimni.
180
M. Foretić, 1996., str. 18-19
181
Ibid., str. 18
182
I. Banac, 1996., str. 64
183
M. Foretić, 1996., str. 18
184
Ibid.
185
Ibid., str. 24
186
Citirano prema Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik,
1996., str. 138. Od drugih pjesnika s protufrancuskim motivima treba još istaknuti Rafu Radelju.
187
G. Vidan, str. 47
179
200
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
Vidan, obilježena su nekom vanvremenošću i vanprostornošću u vlastitom slučaju, ili pak
potpunom uključenošću u trenutačna, u prvom redu, europska razmišljanja osude i prezira
pred barbarstvom. 188
Od ostalih istaknutijih protufrancuskih razmišljanja ističu se ona biskupa Nikole
Ferića, žestokim rječnikom posebno osjetljiva prema položaju francuskog svećenstva, dok
Antun Ferdinand Putica jednakom žestinom najavljuje pobjedu nad revolucionarnim
nasiljem. 189 Među frankofilskim spisima najznačajnija su ona Tome Baseljića, o kojima će
posebno biti riječi u idućem poglavlju. Njegov prijatelj Miho Sorkočević piše mu 1796. kako
im se može oprostiti dotadašnja naklonost Korzikancu Bonaparteu, no njegova lakomost i
nedostatak mjere sada više ne poznaju granice. Franu Dolcija očito Revolucija potiče na
afirmiranje jednakosti, pravičnosti i demokracije, ali nju samu ne spominje kao primjer, dok
je nekadašnji privatni pisar Pia VI., sudionik proglašenja demokratske Rimske Republike,
Marko Faustin Galjuf, pun hvale junačkom duhu Francuza. Anonimni autor Republikanskoga
kreda provocira parafraziranjem katoličkog Vjerovanja, dok još veće, premda pomalo bizarno
oduševljenje Revolucijom ističe anonimni autor Francuskoga genija:
Kipare, smisli prljav krvlju ljudi
Francuski genij usred bojnih kola
I uroćene u sporazum hudi
Bijes i okrutnost dodaj punu bola. 190
Inspirirani „demokratskom republikom“ i „Francuzima“ (sve je rjeđi motiv umorenog kralja i
Francuskoga Kraljevstva), molitva i sonet s kraja stoljeća žele pripremiti Dubrovčane na
promjene koje će vrijeme neminovno donijeti i staroj Republici. 191 Sonet Francuzima drugog
anonima početkom 19. stoljeća ima spreman odgovor:
Ali jednakost? Obmana je bila.
A ta sloboda? Izgovor snu dugu.
A republike naše? Past im treba. 192
Kroz talijanski primjer pjesnik upozorava na realnost opasnosti u slučaju dolaska Francuza
(Što Italiji daste? Jade svima./A ona vama? Čovječnosti blaga). Strahovanja većeg dijela
Dubrovčana uskoro će se i obistiniti, a dotadašnje polemike, dijelom i kroz stihove, bile su
nadglasavanje pobornika i protivnika eventualne francuske okupacije, u kojoj, dakako, prvi
vide spas od tiranije, a drugi propast.
3.3.1. Djelatnost i zapisi Tome Baseljića
Među značajnijim promišljanjima Revolucije uopće svakako su ona Tome Baseljića,
dubrovačkoga liberalnog plemića, erudita i prosvjetitelja. Rođen u Dubrovniku 1756., gdje je
188
Ibid.
M. Foretić, 1996., 25-26
190
Citirano prema Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik,
1996., str. 144
191
G. Vidan, 1996., str. 49
192
Citirano prema Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik,
1996., str. 151
189
201
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
i proveo mladost, na studije je (zagovorom poznatoga putopisca Alberta Fortisa) otišao u
Švicarsku, a potom i u Njemačku. Studirao je pravo, ali se izrazito zanimao za prirodne
znanosti i filozofiju. Oduševljen idejama prosvjetiteljstva putovao je Europom, bio na prijamu
kod Fridrika Velikog u Berlinu i Josipa II. u Beču. S iskustvom viđenoga europskog napretka,
1792. zastalno se vraća u Dubrovnik. Već iduće godine pristupa Domoljubnom društvu,
politički se zalaže za obnovu Republike prosvjetiteljskim načelima, te se oduševljava
pozitivnim tekovinama Revolucije. Učestale su njegove kritike dubrovačkih vlasti. Zagovara
obnovu seoskog života i osuđuje kmetstvo. Uzroke konavoske bune iz 1799. i 1800. traži u
vlastelinskoj tiraniji. Ponosi se slavenstvom te razmišlja o Ilirskoj Republici. 193
Čitav je njegov opus, pisan isključivo na francuskom, neposredno ili posredno vezan
uz Francusku revoluciju. Već 1791., kao odgovor na optužbe o simpatiziranju Revolucije,
odnosno, zagovaranju nasilnoga rušenja dubrovačke aristokratske vlasti, dovršava spis od
Žarka Muljačića naslovljen Misli o revoluciji u Europi i Dubrovniku. Riječ je zapravo o
privatnom pismu neodređenom „gospodinu“, možda Sebastianu d'Ayali, čovjeku od
povjerenja dubrovačkih vlasti. 194 Baseljić već tom prilikom čini razliku između revolucije i
pobune, bojeći se druge, a priželjkujući prvu. Ne libi se, ali uglađeno, s tim u vezi retorički
upitati o razumnosti, dobroti i pravednosti dubrovačke vlade. I te kako je kritičan prema
vlastitom društvenom sloju. Obrazovana i osjećajna grofica s kojom je razgovarao zaključila
je kako je seljaku bolje spavati samo svaku drugu noć, nego biti slobodan, na što ju je on
upozorio kako svoje lijepe vrpce može zahvaliti upravo težakovim neprospavanim noćima,
patnjama i gladi. Koliko može smirenim tonom, Baseljić se grozi vladara i plemića koji ne
žele nikakve promjene u korist seljaka koji ima krava, teladi, prasadi, jaja, maslaca, ali od
svega toga ne smije ni okusiti (a kamoli se time nasladiti) (...) sve, baš sve mora prodati ili
dati kako bi namirio namete, obveze prema svom zemaljskom gospodaru i prema vladaru. 195
Misli o Revoluciji, i revolucijama općenito, u kasnijim će djelima detaljnije razraditi.
Jedan od zanimljivijih afirmativnih, ali opreznih tekstova o Francuskoj revoluciji piše dijelom
1792., dijelom 1794., pod naslovom Razmišljanja o suvremenoj revoluciji. U dijelu iz 1792.
ne usuđuje se prognozirati koliku će dobrobit francuska revolucija donijeti čovječanstvu, ali
činjenica da ju smatra prvenstveno nosiocem dobrobiti, jasno govori, unatoč plemićkoj
pripadnosti, o njegovim afinitetima, te ga čini najrječitijim hrvatskim zagovornikom
slobodarskih ideja s kraja 18. stoljeća. Na koncu, pravim, a najmanje uočljivim zlom koje
Revolucija donosi, smatra suzdržavanje drugih vladara pred bilo kakvim promjenama u strahu
od etikete revolucionara. Stoga navodi Burkeove reforme u Engleskoj, i one Josipa II., za koje
se danas, zbog spomenutih bojazni, spomenuti vlastodršci nikako ne bi odlučili. Baseljićev
tekst nije borbenoga, deklamatorskog tona, i kada naglašava francusku žrtvu za čovječanstvo,
važne su mu prije svega promjene koje su u svrhu dobrobiti ljudskog roda. Ne treba, dakle,
izazivati vladu neumjesnim pripovijedanjem o novom poretku u Francuskoj, nego uz pouke o
francuskom iskustvu, prepustiti vremenu da učini svoje i prosvijetli ljude koliko može.
Vrijeme i razum učinit će u svakoj državi ono, što su Francuzi ne čekajući učinili u svojoj.
Obogaćen iskustvom još dviju godina, Baseljić 1794. zaključuje kako je Revolucija, s
obzirom na žalosne posljedice, šezdesetak godina preuranila, te je sada tumači kao
prouzrokovanu nuždom i silom prilika. Revolucije pak koje uzrokuje priroda ostvaruju se
polagano, ujednačeno i bez nezgoda.
Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik, 1996., str. 153
Ž. Muljačić, 1996., str. 80
195
Citirano prema istome, str. 77
193
194
202
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
U kasnijim tekstovima sve su mu češći prigovori teroru, ali i dalje ne odustaje od
ocjene Francuske revolucije kao velikoga događaja. Zanimljiva je i njegova kronologija iz
1798. kojom pripremnim razdobljem Revolucije smatra pogreške i zločine od Luja XIII. do
Luja XVI., a prvim razdobljem, što je značajno, već saziv „Skupštine uglednika“, ili tzv.
aristokratsku revoluciju 1787.-1788. Francuska revolucija, kaže, potvrđuje istinu prema kojoj
revolucije priželjkuju mudri, dižu ih luđaci, a korist ubiru lupeži. Ovdje se Baseljić, koji je
ipak plemić, teško miri s rasulom u kojem političke ideje, (…) ustremljuju slaboga protiv
moćnika, pučanina protiv plemića, nevjernika protiv bogomoljca, siromaha protiv
bogataša. 196 Nakon čega, koristeći neslogu i mržnju, najspretniji spletkar kuje žezlo tiranije.
No, potpuno jednako kao i nekoliko godina ranije, podvlači kako uzroke pobune u Francuskoj
treba tražiti u prethodnom višestoljetnom ugnjetavanju, dok će snaga Revolucije zadivljivati
sve buduće generacije. Razmišljajući o republikanskoj ideji, navodi kako nju može stvoriti
samo narod u kojem već postoji široka prosvjećenost, dok je primjer francuskih montanara
suludo vjerovanje prema kojem je utemeljiti republiku jednako lako kao i pomisliti na isto.
Dok u Cromwellovoj tiraniji iz 17. stoljeća traži sredstvo što uspješnijega rušenja despotizma,
u onoj Robespierreovoj vidi isključivo prolijevanje krvi bez ikakva cilja. Napoleon, također,
da bi postao car, nije mogao imati vojskovođu poput Moreaua, čovjeka velike darovitosti kako
u miru tako i u ratu (…) s ugledom ravnim njegovu junaštvu, značaju i vrijednosti. 197
Iz Baseljićeve se pisane riječi može iščitati oduševljenje jednog pripadnika
aristokratskog sloja za ideje koje, iako nisu radikalne, njegovu i njihovu društvenom položaju
interesno ne odgovaraju. On je načistu da bi bilo kakvim promjenama mogao izgubiti mnogo,
a ne dobiti ništa, što u pismu „gospodinu“ želi dodatno naglasiti svrstavajući sebe među one
kojima ni spoznaja o bogatstvu i moći ne bi značila ništa ukoliko bi takva mogućnost
zahtijevala odstupanje od ideala. Promišljajući situaciju, Baseljić prije svega nastoji ne imati
za bazu tradicionalne povlastice plemstva, razumijevajući u potpunosti, i pokušavajući u to
uvjeriti i ostale, položaj onoga koji je takvih povlastica lišen. Polazišna točka poboljšanju
društvenih odnosa mogu biti postignuća Francuske revolucije, ali ni u kojem slučaju putem
nasilja. U konačnici, Baseljića bi se moglo ocijeniti kao najizrazitijega hrvatskog predstavnika
one struje koja zastupa oživotvorenje slobodarskih ideja ne dovodeći ih u izravnu vezu s
društvenim prevratom. Vodeći se isključivo vlastitom unutrašnjom logikom, on slijedi
prosvjetiteljsku liniju stoljeća na izmaku. 198 Vlasti ga, međutim, smatraju disidentom.
4. ZAKLJUČAK
Relativna raznolikost hrvatskih reakcija na fenomen revolucije u Francuskoj uvjetovana je na
širem planu različitim političkim i gospodarskim položajem pojedinog prostora, a na užem
najčešće skupnim, staleškim, ali i pojedinim, više slobodoumnim afinitetima, iako se i takvi,
uz iznimke, često mogu u određenoj mjeri promatrati kroz intersnu sferu. Hrvatsko će
Citirano prema Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik,
1996., str. 127
197
Citirano prema istome, str. 129. Francuski general Moreau, zajedno sa Pichegruom, sudjelovao je 1803. u
protunapoleonskoj uroti francuskih rojalista potpomognutih od Engleske. Napoleon ga je prognao iz zemlje. S.
Bertoša, 2004., str. 199
198
U novijoj se historiografiji javlja mišljenje o nepotrebnosti Revolucije za stvaranje građanskoga društva
upravo zbog Baseljiću srodnih primjera u Francuskoj, počevši već od promjena iz vremena kardinala Richelieua,
Colberta i Luja XIV. M. Gross, 2006., str. 269
196
203
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
plemstvo u Banskoj Hrvatskoj, zajednički, ispred otpora i centralizmu i mađarizaciji, na prvo
mjesto staviti potrebu za očuvanjem privilegija, makar će istovremeno očekivati kako će se za
njihovo očuvanje, u ratu boriti netko drugi. Agitacijama rijetkog energičnog primjera ŠkrlecaLomničkog, koji se, uostalom, idejno energičnim već pokazao i u protumađarskim akcijama,
odazvat će se u najvećoj mjeri onaj koji zbog optužbe za suradnju s neprijateljem ima potrebu
dokazati kojoj strani pripada – biskup Vrhovac. Ostali koji takvu potrebu nemaju, niti im je,
uz iznimku obitelji Drašković, Vrhovčev afinitet prema širenju osobnih vidika uopće blizak,
sa slanjem će vojske odugovlačiti i ispričavati se do u nedogled. Teret stoga spada gotovo
isključivo na hrvatske krajišnike, koji se, iako od Austrije traže poboljšanje svoga položaja, u
protufrancuskim vojnim operacijama iskazuju. Dalmatinski pandan Škrlecu-Lomničkome
pronalazim u primjeru fra Andrije Dorotića, spremnom na oštar sukob s neistomišljenicima u
vlastitom, crkvenom taboru, koliko i na žestoke proturevolucionarne agitacije kontra
bezbožnih i anarhoidnih francuskih revolucionara. Isključivi interesni fokus izmiče
promatrajući i akte pojedinaca poput Josipa Kralja, ili vojna lica Taufferera u sjevernoj
Hrvatskoj ili Matutinovića u Dalmaciji, premda ovaj drugi oko sebe okuplja uglavnom
pripadnike građanskog sloja, koji, ako već i jesu pripadnici visokog građanstva, za sebe traže
veća politička prava i, u Francuskoj izmišljenu, jednakost pred zakonom, a ako visokom
građanstvu ne pripadaju, onda žele za sebe makar tu mogućnost, i to bez selektivne plemićke
arbitraže. Pod Mlečanima osiromašena i gladna Dalmacija nosi impulzivnu ljutitu reakciju
seljaka, usmjerenu prema onima koji su najbliži krivci za njihov položaj, a kada su oni i
pobornici protukršćanskih ideja Revolucije, onda nema boljeg povoda za eksplozije nasilja,
koje utjecajno svećenstvo i uz velik uloženi napor teško može spriječiti. Dubrovačka
Republika ima svog opata Martinovicsa, ako ne u radikalnom, onda svakako u literarno i
aktivno umjerenijem smislu, prije svih u osobi Tome Baseljića, liberalnog plemića projekciji
čijega humanističkog svjetonazora umnogome odgovaraju ideje koje je svojim temeljem
učinila Francuska revolucija. Domaći se baštinik prosvjetiteljskog duha grozi besmislenosti
jakobinskog terora, ne odstupajući pritom od afirmiranja onoga pozitivnog što Revolucija sa
sobom nosi, a u čemu nalazi dobrobit za sve buduće generacije čovječanstva. S druge strane,
dubrovačka aristokratska vlada u duši nije nimalo sklona onome što bi ju idejno moglo stajati
položaja, ali u skladu s vlastitom diplomatskom tradicijom ne dvoji ispred mogućnosti
ekonomsko-trgovačkog „ugovora s Đavlom“, budno pazeći da ovaj ne bi svoj ideološki
utjecaj doista i provukao kroz zidine Grada.
Revolucionarne satire i pjesme, zasađena drveća slobode, baš kao i
proturevolucionarni stihovi koji se čitaju i pjevaju diljem dezintegriranih hrvatskih zemalja,
također su sadržajno ovisni o okruženju, publici kojoj su namijenjeni, društvenim utjecajima,
ali i svakodnevnim tegobama kojima je ona izložena i podložna, katkad krajnje zajedljivi
(Split), katkad ciljano obazrivi prema osjećajima kojih se većina niti u kojem slučaju ne bi
odrekla (Paškvil). Svi zajedno čine konglomerat raznovrsnih interpretacija inozemnih
događaja, geografski znatno udaljenih, a kroz koje iščitavamo do kraja neodređeni zanos s
jedne (Francuski genij), ili pak strah i tjeskobu s druge strane (Horvat Horvatom). Kada,
međutim, iščitamo osjećaj euforične sreće (Samobor) ili, što je mnogo češće, tuge (Varaždin),
onda uočavamo da ono što je u određenom smislu „novo“, niti se uvijek predstavlja, niti se
neovisno o predstavljanju, od ljudi evidentira uvijek prvenstveno kao „novo“, pogotovo kada
je praćeno lošim rezultatima i trenutnim ili trajnim negativnim posljedicama. Ako to ipak
učini, što je najčešće slučaj među „višim“ i obrazovanijim slojevima, onda na povijesnoj
pozornici ostaju lakše ili teže razlučive sukobljene strane liberalnih i konzervativnih, čiji je
izbor uvjetovan i/ili osobnim i staleškim interesima, i/ili osobnim izgrađivanim
204
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
svjetonazorima. Zanimljivo je stoga, potpuno neovisno o uvjetovanoj prednosti jednih,
promatrati pro et contra revolucionarni diskurs (i uzroke zbog kojih se vodi, načine na koje se
vodi i sve što iz njega proizlazi) svih slojeva hrvatskog društva na prijelazu 18. u 19. stoljeće,
još bez iskustva francuske vlasti, kako onda kada je on egzistencijalno ili interesno uvjetovan
pa obuhvaća skupine povezane zajedničkim interesima, tako i onda kada je riječ o
razmišljanjima i aktima pojedinaca koji, koristeći odgovarajuće im načine, s više ili manje
uspjeha nastoje utjecati na svoje suvremenike.
5. POPIS LITERATURE
N. ANDRIĆ, 1902., „Iz ratničke književnosti hrvatske - literarna slika XVIII. vieka“,
Prosvjeta, 1 i 2, Zagreb, str. 14-15
S. ANTOLJAK, 1936., Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u
Campo-Formiu, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb
S. ANTOLJAK, 1989., Odjeci i posljedice Francuske revolucije (1789) u hrvatskim
zemljama, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb
I. BANAC, 1996., „Tomo Baseljić i pitanje dubrovačkih „Frančeza“, Dubrovačka Republika i
Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik, str. 61-69
E. BAUER, 1935., „Francuski ratovi u graničarskoj pučkoj poeziji“, Obzor, 15. V.
D. BERIĆ, 1952., „Andrija Dorotić i njegove pjesme“, Anali historijskog instituta u
Dubrovniku, I., 1., Dubrovnik, str. 465-475
N. BERITIĆ, 1956, „Matutinovićev proces u Splitu 1793. godine“, Anali historijskog instituta
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Dubrovnik
S. BERTOŠA, 2004., Svjetska povijest modernoga doba (XIV.-XIX. stoljeće), Profil
International, Zagreb
V. BOGDANOV, 1960., Jakobinska zavjera Ignjata Martinovića, Novinarsko izdavačko
poduzeće, Zagreb
G. BUJAS, 1971., Kačićevi imitatori u makarskom primorju do polovine 19. stoljeća, Građa
za povijest književnosti Hrvatske, Zagreb
A. E. BRLIĆ, 1932., „Baron Taufferer i francusko-hrvatska legija g. 1795.“, Narodna starina,
XI, Zagreb, str. 135-138
V. DEŽELIĆ, 1904., Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.), Tisak C. Albrechta, Zagreb
M. FORETIĆ, 1996., „U procijepu prodora novih ideja i realiteta dubrovačke zbilje
(Dubrovačka Republika i Francuska Revolucija)“, Dubrovačka Republika i Francuska
revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik, str. 13-28
V. FORETIĆ, 1980., Povijest Dubrovnika do 1808. Drugi dio – od 1526. do 1808., Nakladni
zavod Matice Hrvatske, Zagreb
F. FURET, 1990., O francuskoj revoluciji, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,
Sremski Karlovci
M. GROSS, 1996., Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi liber –
Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta, Zagreb
Hrvatske zemlje i francuska revolucija = Les pays croates et la revolution francaise, 1989.,
ur. Jasna Tomičić, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb
H. JEDIN, 1987., Velika povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb
V. KAPITANOVIĆ, 1995., Fra Andrija Dorotić – Politički spisi, Književni krug –
Franjevačka teologija-Makarska, Split
205
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
I. KARAMAN, 1960., Komorski zemljišni posjed u Hrvatskoj i „jakobinac“ Josip Kralj,
Posebni otisak iz Radova Filozofskog fakulteta, Zagreb
Ž. MULJAČIĆ, 1996., „Dubrovački disident i njegov „istražitelj“, Dubrovačka Republika i
Francuska revolucija, ur. M. Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik, str. 73-80
Ž. MULJAČIĆ, 1953., „Istraga protiv Jakobinaca 1797. god. u Dubrovniku“, Anali
historijskog instituta u Dubrovniku, II, Dubrovnik, str. 235-252
I. MUŽIĆ, 2001., Masonstvo u Hrvata, Knjigo tisak, Split
G. NOVAK, 1940., „Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (1797-1814)“, Rad
jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga 269, Tisak nadbiskupske tiskare,
Zagreb
K. PRIJATELJ, 1952., „Ljetopis nepoznatog Splićanina od g. 1756. do 1811.“, Starine, 44,
Zagreb, str. 63-93
D. ROKSANDIĆ, 2009., „Kako čitati Luju Matutinovića“, predgovor Ogleda o Ilirskim
provincijama i Crnoj Gori Luje Matutinovića, Centar za komparativnohistorijske i
interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
A. SOBOUL, 1989., Francuska revolucija: (historijski pregled), Naprijed, Zagreb
J. ŠIDAK, 1990., Hrvatski narodni preporod – Ilirski pokret, Školska knjiga, Zagreb, 1990.
O. ŠOJAT, 1970., „O dvjema kajkavskim revolucionarnim pjesmama s kraja osamnaestog
stoljeća“, Croatica, I, sv. 1, Zagreb, 1970., str. 211-237
„Uspomene iz francuske revolucije u Petrinji“, 1907., Banovac, List za pouku, trgovinu, obrt i
gospodarstvo, 28. IX.
G. VIDAN, 1991., „Neposredni odjeci Francuske revolucije i jakobinstva u južnoslavenskim
zemljama“, Francuska revolucija – ljudska prava i politička demokracija nakon dvjesto
godina, ur. E. Pusić, Globus, Zagreb, str. 479-495
G. VIDAN, 1996., „Tragom „francuske punte“ u hrvatskoj pučkoj i prigodnoj književnosti
(Fragmenti o Francuskoj revoluciji)“, Dubrovačka Republika i Francuska revolucija, ur. M.
Foretić, Matica Hrvatska, Dubrovnik, str. 33-58
Z. VINCE, 2002., Putovima hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Matice Hrvatske,
Zagreb
N. VISKOVIĆ, 1991., Tumačenja Francuske revolucije, „Francuska revolucija – ljudska
prava i politička demokracija nakon dvjesto godina“, ur. E. Pusić, Globus, Zagreb, 289-307
M. VRHOVAC, 1987., Dnevnik – Diarium, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.
Ivan Vekić
University of Zadar
Department of History
The attitude towards the French revolution in the disunited Croatian states
Abstract
The attitude towards the French revolution in the disunited Croatian states could be
somewhat evaluated as dependant on the economic situation and the development of a region
in particular. In the more stable continental Croatia we thus keep primarly track of the
206
Ivan Vekić
Hrvatska percepcija Francuske revolucije
Rostra
negative verbal and litterary reactions of the Croatian classes on the collapse of the feudal
system in France, while in the poorly developed Dalmatia, the villagers literally set on the
supporters of the Revolution, who are often considered as the main cause of their
predicaments. The dechristianization of France and the execution of Louis XVI. in the
Dalmatian region, greatly due to the famous proclamation by the friar Andrija Dorotić, are
revealed as the main cause for such reactions from the villagers. In both regions, as well as in
the Republic of Ragusa, individual instances of the supportes of revolutionary ideas are
singled out, either by the names as famous activists, or often as anonymous authors of prorevolutionary texts or poems. Among the supporters of the Revolution in Croatia Proper rare
followers of the Hungarian abbot Ignac Martinovics are singled out. In those places in which
they are active, they are treated with hostility, although, for example, the Croatian nobility
does not stand out in anti-French military operations in which the burden is laid mostly on the
Croatian borderers. In the Republic of Ragusa among the more interesting cases is the one of
the liberal nobleman Tome Baseljic who, although becoming more appalled by the
revolutionary violence over time, supports the fundamental ideas of the French revolution.
The central motive of the Ragusian anti-French poetry is equal to the one of the poetry of
other Croatian states – challenging the ideas of democracy and emphasizing the plight of the
Church and the kings of France. It might be indeed possible to read through the poetry the
reactions of the people from the „lower“ strata on the conditions caused by the war and thus
created everyday hardships.
207
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
Marko Bagić
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
GOETHEOV FAUST I TRADICIJA
Djelo Johanna Wolfganga von Goethea osmišljeno je u maniri romantizma s prelaskom na
prosvjetiteljstvo. Vidljivi su utjecaji Sturma und Dranga kroz prvi dio Fausta i antičke
mitologije te srednjovjekovlja u drugom dijelu Fausta. Tema Faustove neutažive potrage za
znanjem obrađena je u mnogim knjiženim razdobljima i kroz mnogo autora. Prvi koji je
uobličio narodnu predaju o Faustu bio je Christopher Marlowe s djelom Povijest o doktoru
Johannu Faustu iz 1587. Od tada ona dobiva raznolike interpretacije. Vidjet će se kompletan
osvrt književne i kazališne obrade, lutkarske izvedbe kao i spomen klasika na smo djelo.
Ključne riječi: Faust, Goethe, srednji vijek, narodna predaja
1. UVOD
U ovom radu pokušat ću prikazati nastanak i razvoj srednjovjekovne priče o Faustu do
Johanna Wolfganga von Goethea, koji je tu gotovo narodnu predaju uzdigao do vrhunaca
svjetske književnosti. Djelo je napravio u maniri romantizma s prijelazom na prosvjetiteljstvo.
Vidljivi su utjecaji Sturma und Dranga kroz prvi dio Fausta, i antičke mitologije te
srednjovjekovlja u drugom dijelu Fausta. Tema Faustove neutažive potrage za znanjem
obrađena je u mnogim knjiženim razdobljima i od strane mnogih autora. Prvi koji je uobličio
narodnu predaju o Faustu bio je Christopher Marlowe s djelom Povijest o doktoru Johannu
Faustu 1587. godine. Od tada ona dobiva raznolike interpretacije.
Cilj je ovog rada istražiti mnogobrojne utjecaje na Goethea pri stvaranju jednog od
najboljih djela svjetske književnosti i predočiti razvoj Fausta, prvo kao osobe, a onda kao
priče, od srednjovjekovne legende do velebne drame, kakvu je napravio Johann Wolfgang
Goethe. U radu sam koristio teorijsku literaturu Viktora Žmegača, Zdenka Škreba, Dubravka
Torjanca, Milivoja Solara, Ivana Slamniga i Ive Hergešića.
2. FAUST - OSOBA I LIK
Lik Fausta iz književnih djela prvo se tražio u osobi Johanna Fausta, što su kasnija
saznanja pobila. Faust je bio, kao i Gutenberg, knjigotiskar iz Mainza, a tiskanje knjiga nekad
je bilo smatrano crnom magijom. Ono što je poznato iz isprava, izvještaja i pisama iz prvih
četiriju desetljeća 16. stoljeća upućuje na nekog obmanjivača, zvjezdoznanca i alkemičara o
kojem su kružile glasine da se proslavio sklopivši savez s đavlom. Pisani izvori, listine i
isprave iz Bamberga i Ingolstadta govore da je između 1480. i 1540. živio neki Johannes
Georg Faust. Njega spominju i suvremenici: Johannes Trithemius (1462 - 1516), Conrad
Mutianus Rufus (1471 - 1526), Philipp Melanchthon (1497 - 1560), Martin Luther (1483 1546) i Ulrich von Hutten (1488 - 1523). U spisima se navode različita mjesta rođenja, a
smatra se da je rođen, najvjerojatnije, u Knittlingenu. U Povijesti o doktoru Johannu Faustu iz
1587. godine navodi se mjesto Rod kod Weimara, no oba mjesta zapravo upućuju da se Faust
208
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
rodio u južnoj Njemačkoj. Time je on sunarodnjak Paracelsusa, von Hohenheima, Heinricha
Seusea i Melanchthona. Dokazano je da je Faust 1506. bio u Gelenhausenu, 1507. u
Kreuznachu, 1513. u Erfurtu, 1520. u Bambergu, 1528. u Ingolstadtu, 1532. u Nürnbergu,
nakon toga u okolici Kölna, a između 1534. i 1536. boravio je u Nürnbergu i Würzbergu. U
gradovima Wittenbergu, Erfurtu i Ingolstadtu, koji su tada bili sveučilišni, Faust je studirao
one znanosti koje su u to doba bile moderne: medicina, zvjezdoznanstvo, alkemija. Moguće je
da je studirao bogoslovlje, a nije isključeno da je bio i u Krakowu, gdje je tada također
postojalo sveučilište. Doktorsku je titulu, navodno, sam sebi dometnuo. O životu i djelima
doktora Johanna Fausta pripovijedale su se svakojake priče. Neke od njih su na raznim
mjestima djelomice bile i zapisane. Faust, kao pustolov i nemirni putnik, prosti je puk i
obrazovane ljude zabavljao po gostionicama i na kneževskim dvorovima. Dosta je riskirao
baveći se i filozofskim raspravama, a to bi objasnilo ogorčenost kojom su ga progonili
reformatori. Iz 1507. postoji izvještaj da se Faust hvalio kako može proricati iz zvijezda, čitati
iz dlana, proricati iz vatre, zraka i vode, da može prizivati mrtve; općenito, da vlada umijećem
takozvane velike magije. Iz isprava je moguće dokazati da je zbog tih umijeća, odnosno zbog
toga što je obmanjivao puk, bio prognan iz Erfurta, Ingolstadta i Nürnberga. 1 Johannes Gast,
protestantski župnik iz Basela, 1543. izvještava o susretu sa čudotvorcem te vjeruje da je
Faust sklopio savez s đavlom, koji ga je na koncu i ubio. Gast spominje konja i psa kao stalne
Faustove pratioce. O Melanchthonu se pripovijeda da je osobno poznavao Fausta (odnosno:
prema različitim izvorima, Faustovo pravo ime bilo je Georg; ime Johann iz Povijesti iz 1587.
upućuje nas na Melanchthona, koji je čarobnjaka Johanna Fausta zamijenio s bakalaureatom
Johannom Faustom kojega je kao mlad student 1509. mogao susresti u Heidelbergu). Iz
Lutherovih Razgovora za stolom (Tischreden) saznajemo da su on i Melanchthon vidjeli u
Faustu utjelovljenje zla. 2 O posljednjim godinama Faustova života nema pouzdanih podataka.
Umro je između 1536. i 1539. Melanchthon kazuje da je Fausta u selu Rimlich kod
Wittenberga noću između dvanaest i jedan sat zadavio đavao. Postoji i izvještaj iz mjesne
kronike iz Staufena, Breisgau, koje kazuje da je 1539. "Mefistofel znamenitom čarobnjaku i
poznavaocu crne magije slomio vrat i jadnu dušu predao vječnome prokletstvu". Ta dva
podatka se slažu da je Fausta odnio đavao. Tako se može pretpostaviti i moguća nasilna smrt
od zavidnika ili drugih neprijatelja. 3 Uzbudio je fantaziju građanstva kao čudotvorac, tradicija
o njemu stala se skupljati na određenim mjestima gdje je, kako se pričalo, boravio, a onda se
njegova povijest prvi put u obliku fantastične biografije našla na papiru. 4
Oko čovjeka, kakvih je u njegovo doba i u drugim vremenima bilo mnogo, razvilo se
mnoštvo anegdota, pripovjedaka, knjiga, kazališnih igrokaza. Faust je bio Lutherov
suvremenik; Faust i Luther, dva različito usmjerena čovjeka, a opet gotovo jednaka, žive na
prijelazu razdoblja. Homo faber, čovjek nove duhovnosti koji se oslanja na samog sebe,
suprotstavlja se homo christianusu, čovjeku koji je odan crkvi i bolno svjestan raskoraka.
Prirodne znanosti 15. stoljeća mistično gledaju na stvari, stvari počinju živjeti vlastitim
životom, tajne tog života, koje su sada dokučive, isplati se preispitati. No, put do novih
spoznaja ima karakter zabranjenoga. Čarobnjaštvo je isto što i znanstvenost u užem smislu.
1
D. Torjanac, 2001, 211.
D. Torjanac, 2001, 212.
3
Isto, str. 213.
4
V. Žmegač, Z. Škreb, Lj. Sekulić, 2003., 55.
2
209
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
Faust se svojim suvremenicima javlja kao čovjek koji neuspješno, jer to je u samoj prirodi
pokušaja, heretički smjelo pokušava povezati religioznost i duhovnu samostalnost. 5
2.1. Legenda o Šimunu Magu
Nakon smrti, Faust u pučkoj svijesti postaje "tipom čarobnjaka bez premca" (Vitens,
Pojava Fausta u svjetskoj književnosti). Onako obilno kao što su se naraštaj prije sve pučke
šale i lakrdije koncentrirale oko Eulenspiegela, tako sredinom 16. stoljeća oko lika povijesnog
Fausta nastaje općenita, europska saga o čarobnjaku.
Starokršćanska legenda o Šimunu Magu pripovijeda da je Šimun od apostola novcem
htio kupiti tajnu čudotvorstva. Prema izvještaju Rimljanina Clemena, koji je živio u doba cara
Nerona, Šimun je pokušavao letjeti. U spisima tog Clemena već se pojavljuje i ime "Faustus".
Za usporedbu, letenje spominje i Melanchthon kada govori o Faustu. Ranokršćanska obrada
starokršćanske legende izjednačava Šimuna Maga s poganskim bogom Sunca. Iz vjenčanja s
Mjesečevom boginjom Selenom, iz preobrazbe elemenata, nastaje dječak. Tu nalazimo vezu s
Helenom, što je nešto drukčije protumačeno iz vizure grčke priče. Pučki roman o Faustu
prenosi taj motiv na Fausta i dječaku pridodaje mudrost što se može usporediti s
Euphorionom, u drugom dijelu Fausta.
Ideja Faustova sporazuma s đavlom kako bi se došlo do moći i znanja koje prelazi
ljudsku mjeru, zapravo je inačica mišljenja da je ljudska težnja za znanjem u osnovi zla,
budući da postoji božansko očitovanje koje je više od ljudskog razuma. Ta zamisao izvorno je
židovskog podrijetla, a nalazimo je u Talmudu. U kasnosrednjovjekovnoj knjizi tajnih učenja,
Kabali, nalazi se mnogo tekstova posvećenih tome. U kršćanstvu se misao o sporazumu s
đavlom može naći u legendi iz 6. st. o Teofilu iz Adane. Legendu je obradila i Hrotsvitha iz
Gandersheima, a govori o duhovniku koji u zločinačkoj nakani sklapa savez s đavlom i kojeg
na kraju ipak spašava Djevica Marija. 6
Faust je lik kojeg je utjelovilo njegovo 16. stoljeće. Prema osobama faustovskih
osobina kakve su bile Leonardo da Vinci, Erazmo Roterdamski, pjesnik von Hutten i
Paracelsus, nije samo puk bio nepovjerljiv, njih su zbog otpadništva sumnjičili i duhovni
slojevi.
3. PRVE KNJIŽEVNE OBRADE
Nakon manje od dvadeset godina nakon Faustove smrti, oko 1556., u erfurtskim
studentskim krugovima nailazimo na latinske anegdote o Faustu, sadržajno ograničene na
područje sveučilišta. Od studenata potječe i prva cjelovita pripovijest o Faustovu životu, koja
je napisana u Wittenbergu na latinskom jeziku. Možda je od te pripovijesti postojalo više
latinskih inačica prije nego što je došlo do prijevoda ili prerade na njemački, a istodobno i
proširenja. Godine 1570. Christoph Rosshirt, nürnberški školnik, zapisuje četiri anegdote o
Faustu, koje su nažalost izgubljene. Njemačka obrada latinskog teksta sačuvala se u okviru
rukopisa iz Wolfenbüttela, između 1582. i 1586. U drugoj polovici 16. stoljeća Gutenbergov
izum tiskanja knjiga toliko je poboljšan da su se od tog vremena mogle tiskati jeftine pučke
knjige – često, doduše, na lošem papiru i vrlo lošeg sadržaja.
5
6
D. Torjanac, 2001, 214.
D. Torjanac, 2001, 214.
210
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
3.1. Pučki roman o doktoru Faustu
Prva u cijelosti sačuvana tiskana knjiga pod naslovom Povijest o doktoru Johannu
Faustu, glasovitom čarobnjaku i poznavaocu crne magije potječe iz 1587. Tiskao ju je tiskar
Johann Spiess iz Frankfurta na Majni, a ta knjiga više nije prijevod s latinskog i vjerojatno se
temelji na rukopisu iz Wolfenbüttela. To je fantastična pripovijetka o pustolovinama učenjaka
koji u potrazi za znanjem dušu prepisuje vragu. Anonimni pisac obradio je građu u duhu
svoga razdoblja, moralistički, upozoravajući na opasnost strasti u kojoj se združuju znatiželja
i magija. Tek će Goethe tu priču podignuti na razinu moderne univerzalnosti. 7 Iz prvotnih
četiriju anegdota nastao je roman od 69 poglavlja. Ta knjiga je izvorište za sve kasnije obrade.
Povijest o doktoru Johannu Faustu je već 1587. četiri puta tiskana, na temelju tih pretisaka
nastaje te godine inačica proširena erfurtskim i leipziškim epizodama. Godine 1588.
pojavljuje se u Tübingenu inačica u stihovima, a u Lübecku izdavač Balhorn izdaje
donjonjemačko izdanje. Postoje dokazi o danskim i engleskim izdanjima, godine 1592. u
Parizu je tiskana francuska knjiga o Faustu koja je doživjela još petnaest izdanja, nakon toga
slijede nizozemsko i flamansko izdanje. Napomena, uz naslov Povijest o doktoru Johannu
Faustu, da je ona u svom većem dijelu sastavljena iz Faustovih vlastitih spisa, zapravo je bio
reklamni trik. Izdavač Spiess nas u posveti obavještava da mu je Povijest dao "jedan dobar
prijatelj iz Speyera". Jezik Povijesti potvrđuje mogućnost da bi sastavljač mogao potjecati iz
krajeva oko Speyera u Bavarskoj, a ime mu je do danas ostalo nepoznato. Sastavljač knjige o
Faustu služio se velikim brojem drugih suvremenih djela, nerijetko iz njih prepisujući čitave
stranice te iz toga možemo zaključiti da je to bio načitan čovjek koji je vladao latinskim
jezikom, stekovinom vjerojatno bogoslovnog obrazovanja, po mogućnosti luteranski svećenik
ili školnik. Faust je zapravo tek tu od vražjeg saveznika postao buntovnik protiv Božje moći.
On teži nadzemaljskoj spoznaji i najvišoj svjetskoj moći. Ova je verzija, još jače nego u
narodnim knjigama što su se u međuvremenu pojavljivale uvijek u novim verzijama,
zahvaljujući putujućim trupama glumaca uskoro postala poznata na cijelom europskom
kontinentu i uzburkala duhove. Kazališna obrada u baroku dobila je na popularnosti
posuđivanjem scenskih efekata iz dvorske opere i uvođenjem Harlekina, koji glumi Faustovog
veselog slugu što hoće nadigrati gospodara, ali je ipak izgubila na unutarnjoj snazi. Dolaskom
prosvjetiteljstva, nekoć značajan i upečatljiv komad potonuo je na razinu lutkarskog kazališta.
Lessing je pokušao od te građe napraviti neku vrstu građanske tragedije, ali je dovršio tek
nekoliko scena. 8
U "Predgovoru čitatelju kršćaninu" naputak se iz naslovnice proširuje i potkrepljuje
citatima iz Biblije, vjerojatno kako bi ta povijest imala zastrašujući primjer. Većina toga
nedvosmisleno zvuči kao neka vrsta tiskarove ili sastavljačeve isprike ili opravdanja u slučaju
da im tko zamjeri objavljivanje takve, tada još heretičke pripovijesti. Takav oprez ni u kom
slučaju nije bio suvišan. O tibingenškim studentima izvještava se da su bili uhićeni jer su
sastavili stihovanu inačicu pripovijesti o Faustu, a ni tiskar, koji je to djelo objavio, nije
prošao nekažnjeno. Bilo je potrebno, u svakom slučaju, neprestano biti na "moralnom"
oprezu. Kad mu se to učini prikladnim, tiskar ili sastavljač, i đavlu dopušta bogougodne
izjave, poglavito na kraju, kad Mefistofeles doktoru Faustu govori glasom savjesti.
Lakrdijaške pak pripovijesti pokazuju da se moralizirajuća nakana katkad i zaboravlja, i to
poglavito u trećem dijelu, kad Faust izvodi svakojake čarolije koje, iako razvučene, nude
7
8
V. Žmegač, 2006, 76.
P. Boerner, 2005, 107.-108.
211
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
pregršt geografskih, gastronomskih i erotskih senzacija svog junaka. Neke lakrdije podsjećaju
na Eulenspiegelove ludorije, no nedostaje im onaj plebejski i oporbenjački duh svojstven
pučkim ludama i komedijašima. Faust je, kao i Eulenspiegel, "seljački sin", nadaren je, "bistra
i hitra duha", bio je sjajan student wittenberškog sveučilišta, prosvijećeni je bogoslov,
"iskusan u Svetom Božjem pismu", vrstan liječnik koji je mnogima pomogao, znameniti
prirodoznanstvenik, zvjezdoznanac, astrolog. 9
Faustovih prvih osam godina nakon sporazuma s đavlom većinom je proteklo u
istraživanjima i učenju, u pitanjima i u raspravama. Beskonačni su razgovori između Fausta i
Mefistofelesa koji se iscrpljuju u ponavljanjima poznatih, skolastičkih shvaćanja o zemlji,
nebu i paklu, anakronističkih već tada s obzirom na činjenične spoznaje onoga doba. Spoznaje
i teze onodobnog znanstvenika Kopernika prihvaćati ili samo navoditi unutar knjige
neostvarivo je, ma bilo to i kroz đavolova usta. Karakteristično je mjesto na kojem
Mefistofeles na Faustovo pitanje o nastanku svijeta odgovara: "Svijet, moj Fauste, nerođen je
i nesmrtan, a tako je i ljudski rod odvajkada i na početku ne imaše postanka..." Tiskar ili
sastavljač sad se na ovome mjestu trudi uvjeriti nas da duh "po svom običaju daje pogrešan i
bezbožan odgovor". No, s druge pak strane, nebrojene đavolove primjedbe koje izriču upravo
ono suprotno od ovog "pogrešnog odgovora", ne komentiraju se. Faustov razuzdan život
obilježava se, podcjenjivački, kao "epikurejski", a navodi se pohlepa u jelu, neumjerenost u
piću, težnja onome što je užitak samo za oči, putenost i oholost, pohlepa za novcem, škrtost,
lakomost. Faust, prema tiskarovoj ili sastavljačevoj volji, pada đavlu u ruke jer ne vjeruje u
učenje o izbavljenju kroz milost Božju iako se kaje. Povijest o doktoru Johannu Faustu
istodobno je jezovito i zabavno štivo, žestoka opomena i polemički spis.
Dokumentiran je popriličan broj slučajeva da su se duhovni slojevi crkvenim
zabranama borili protiv širenja takvih spisa i stoga je spomena vrijedna obrada Georga
Rudolfa Widmanna od otprilike 700 stranica, a koja je tiskana 1599. kod Hermanna Mollera u
Hamburgu. U njoj se autor mnogim bogoslovnim i crkveno-povijesnim primjedbama
suprotstavlja crkvenim osudama i progonima.
Pučke knjige nisu samo zanimljiv kulturno-povijesni indikator za širenje pismenosti.
One su vrijedne spomena kao matice iz kojih su se rano izdvojila dva djela koja su postigla
međunarodnu karijeru: priča o doktoru Faustu i zbirka anegdota o Tillu Eulenspieglu. Obje
knjige su iz bogatog tradicijskog niza poglavito u Njemačkoj. Faust je počeo svoj književni
život razmjerno skromno, u djelu bez veće književne vrijednosti, no velikom po mjerilu
međunarodnog odjeka. Knjiga je objavljena u gradu koji je, uz Leipzig, već tada bio
knjižarsko središte, a ostao je to do danas.
U Pragu se godine 1612. pojavljuje češka inačica građe o Faustu, a za njom slijede
poljska i ruska. Pripovijest o Faustu neobično se brzo proširila kroz samo nekoliko godina.
Godine 1674. Johann Nikolaus Pfizer, nürnberški liječnik, izdaje svoju obradu Fausta u kojoj
se prvi put pojavljuje za Goethea veoma značajan motiv Gretchen. Godine 1725. dolazi
konačno do četvrte njemačke obrade pod naslovom Kršćanski misleći (Der Christlich
Meynende) anonimnog autora. Taj neveliki tekst od 48 stranica postao je jedan od
najomiljenijih. Pojavio se u mnogim izdanjima, došavši tako i do Goethea dok je bio još
dječak. Oba se djela smatraju izvorima Goetheove dvodijelne tragedije.
Faust nije bio tema samo u pučkim pričama, on je bio i tema znanstvenog istraživanja
pa ćemo spomenuti Kirchnerovu Disquisitio historica iz 1683. godine, zatim raspravu
wittenberškog teologa Neumanna iz 1683. godine usmjerenu protiv svega onoga što se
9
D. Torjanac, 2001, 215.
212
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
razbuktalo oko Fausta i đavoljeg sporazuma.
U razdoblju racionalističkog prosvjetiteljstva smanjuje se zanimanje za pripovijest o
Faustu te on pada u zaborav, a dramske obrade što su uslijedile protjerane su na godišnje
sajmove, odakle Goethe čitavoj toj građi daruje novi život. Tek je time građa o Faustu
konačno bila smještena unutar književnosti.
Razvojem teme osim pučkih romana nastaju i pučke balade o Faustu, od kojih je
sačuvana jedna iz 1721. od nekoga južnonjemačkog svećenika, karakteristike tih balada
poslije preuzimaju moritati i pučke pjesme. Godine 1807. profesor fizike Joseph Görres
objavio je članak pod naslovom Njemačke pučke knjige. U knjižnici svog prijatelja Clemensa
Brentana pronašao je zbirku "lijepih povijesnih knjižica, kalendara i ljekarničkih priručnika",
koje su dugo vremena bile popularne i omiljene među narodom, dok ih književno obrazovani
čitatelji smatraju nevrijednima. Görres je te knjige nazvao "njemačkim pučkim knjigama". A
taj pojam preuzima i Goethe. Godine 1811. Goethe u prvoj knjizi Pjesništva i zbilje opisuje
književne doživljaje iz svog djetinjstva kada je s velikim uzbuđenjem tražio i čitao takve
knjige. Suvremena svjedočanstva govore o popularnosti tih knjiga, primjerice trgovački
dnevnik, odnosno izvještaj o prodaji frankfurtskoga knjižara Michaela Hardera iz 1569.
Harder je na pokladnom sajmu 1569. prodao ukupno 2400 primjeraka pučkih knjiga, zbirki
šala i lakrdija (pripovijedaka, scenskih igara) i romana. Zbog članaka Josepha Görresa o
pučkom romanu došlo je do sastanka sakupljača i izdavača koji su imali namjeru "oplemeniti"
i "ugladiti" tu jeftinu pučku sajamsku književnost, često pritom uništavajući krepkost i
vitalnost tih starih knjiga, unoseći u njih promjene u smislu (malo)građanskih moralnih zasada
19. stoljeća, iznjedrivši tako ona ozloglašena izdanja s natuknicom "prerađeno za mladež". 10
4. KAZALIŠNE OBRADE
U Njemačkoj u 16. stoljeću nije bilo zvanja glumca ni kazališne zgrade. Sve su drame,
ako su prikazivane izvan škole, režirali i glumili amateri, a u pjevačkim školama obrtnici. U
Nürnbergu su, u drugoj polovici 16. stoljeća, tragedije i komedije prikazivane u crkvi. Prva
poznata kazališna obrada građe o Faustu uprizorena je 1588. u Francuskoj kao isusovačka
drama. Ta se obrada potpuno poklapa s tendencijama pučke knjige o Faustu i s baladama, a to
je da ona vjernicima želi poslužiti kao opomena, prikazuje im opasnosti kojima je izložen
čovjek koji previše vjeruje u sebe i omalovažava savjete crkve. Iste godine, 1588., a možda
još i prije spomenute engleske inačice Spiessove knjige o Faustu, londonski biskup Aylmer
sastavlja A Ballad of the Life and Death of Dr. Faustus the Great Congerer. Bitno drugačija
inačica od isusovačke drame jest obrada koju je Christopher Marlowe, Shakespearov
suvremenik, 1588. u Londonu izveo pred engleskom kraljicom Elizabetom. Iz do tada tek
odvojenih nepovezanih epizoda stvorio je tragediju o nesavladivoj sili. Građe o Faustu
prihvatio se čovjek kojeg bismo morali smatrati bliskim faustovskoj prirodi kad bismo u obzir
uzeli njegove ostale tragedije. On teološkim obradama iz pučkih knjiga suprotstavlja
snažnoga, prometejskog Fausta šibanog demonima žudnje za vlašću i znanjem. Faust sada
više nije plitki šarlatan, on je ozbiljan učenjak kojemu je stalo do rušenja granica koje su
propisale vlasti. Kao i Fausta iz Povijesti, i toga Fausta čeka pad u pakao, no pritom ga
oplakuje zbor. Marlowe prikazuje tragičan slučaj, pa sada pučki roman daje primjer onoga
lošega. Koliko je ta predstava uznemirila duhove svjedoče izvještaji očevidaca po kojima su
10
D. Torjanac, 2001, 216.
213
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
užasnuti gledatelji iz elizabetanskog Londona tražili utočišta po crkvama, a neki su bili
uvjereni da su iznenada ugledali pravog đavla među izvođačima na pozornici.
Marlowe je Goethea izravno nadahnuo za uvodni monolog, njegov poznati "Habe nun,
ach!" Tragedija je koncem 16. i početkom 17. stoljeća došla u Europu. U Njemačkoj su
predstave zabilježene 1597. u Strassburgu, 1608. u Grazu i 1626. Dresdenu. U gotovo dva
desetljeća izvještaji svjedoče o izvedbama u Pragu, Beču, Hannoveru, Münchenu, Bremenu,
Danzingu i Baselu. Tragedija je nakon toga preoblikovana u lutkarsku igru. U obliku
lutkarske igre Goethe se u djetinjstvu prvi put susreo s likom Fausta. U izvedbu predstave
ubacivani su scenski efekti iz commedie dell' arte, poput pirotehničkih efekata i strojeva za
letenje, koji su od kazališnoga komada stvorili veliku komediju tehničkih efekata. Marlowovu
Tragičnu povijest života i smrti doktora Fausta izvodili su prvo engleski zabavljači, a poslije
gornjonjemački i srednjonjemački, saski i drugi. Kulturnim kruženjem romaneskni Faust je
izvezen, kazališni Faust uvezen u Njemačku, dok preko Goethea ta građa postaje svjetski
poznatom.
Razvojem kazališta povećao se i broj glumaca pa su došli u Europu jer ih je na
britanskom otoku naprosto bilo previše, previše njih se borilo za komad kruha, dok je crkveni
pritisak na družine s religioznom tematikom postao prejak. Engleski komedijanti naišli su u
njemačkim zemljama na publiku koja je, za razliku od elizabetanske, bila potpuno nenavikla
na kazalište, na ljude koji od scenske ponude nisu očekivali istančano prikazivanje karaktera,
na publiku koja je htjela uživati u zabavi u što drastičnijem obliku, spektaklu, mačevanju,
ljubavnim zgodama, čarobnim svjetovima, pirotehnici. Toj vrsti kazališta svakako su
udovoljavali određeni dijelovi engleskog repertoara, ali Marloweov Faust, koji dolazi s dugim
monolozima i s duhovnim pitanjem, nije odgovarao. Principali su brzo reagirali te uveli dvije
protumjere protiv dosade. Ponajprije, uvođenjem lika Pickelhäringa (doslovce "usoljene
haringe"), lika koji se već odavna s uspjehom pojavljivao i u drugim igrokazima i koji je tu i
tamo govorio njemački. Taj veseli tip, kojemu već i ime naglašava proždrljivost, pojavljivao
se najprije u intermezzima koji nisu imali nikakve veze s radnjom Fausta, imajući ograničen
arsenal priprostih šala i grubih, vulgarnih izraza. "Komični lik" nalazimo već i u Marlowea,
ali on je epizodičan, egzotičan. Neke osobine komičnog lika prenesene su na Wagnera.
Razlike između Fausta i Wagnera, koju je Goethe stvorio, nema u pučkom romanu, a u
lutkarskoj igri ona je očita. Motiv jednoga glasa s desne strane i jednoga glasa s lijeve strane
na početku lutkarskog igrokaza situacija je kad se Faust nalazi između dobrog i zlog anđela, a
to je sve Marloweova zamisao. Isto tako, Marloweov je i motiv udarca zvona pred kraj
lutkarskog igrokaza, koji naglašava Faustovo očajanje neposredno pred propašću. Drugo
sredstvo protiv dosade bilo je započinjanje predstave Vijećanjem u paklu. To vijećanje
preuzeto je iz igrokaza drugoga engleskog pisca, iz igrokaza Thomasa Dekkera If This Be Not
a Good Play, the Devil Is In It, koji je objavljen 1612. godine. Engleski dramatičar Thomas
Dekker (oko 1572 - oko 1632) stekao je slavu svojom dramom o Fortunatusu, koju su
engleski glumci izvodili i u Njemačkoj. Ubrzo, oslanjajući se na pučki roman, drama je
prevedena na njemački, a zatim je nalazimo kao lutkarsku igru. Faustov monolog sada više
nije uvodni, a radnja vrtoglavo započinje pojavom vragova i svađom između Harona i
Plutona; Pickelhäring, kao verbalni šaljivac, dalje provodi one elemente specijalnih efekata,
sve do furioznog finala Faustova odlaska u pakao. Poznate su i dvije Marloweove redateljske
napomene: "Grmljavina i munje. Dolaze đavoli." i "Đavoli odlaze s Faustom", koje su
dopuštale putujućim družinama da, uz snažne čarolije s vatrom i uz zaglušnu buku, izvedu
214
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
scensko djelo puno "brutalne tjelesnosti" (Günter Mahal), s doktorom Faustusom u središtu,
kojega natežu, gaze, tuku i konačno bacaju u otvoreno paklensko ždrijelo. 11
Od Marloweove misaone igre posredstvom glumaca, koji su ga za specifično
gledateljstvo preradili, nastaje veliki uspjeh. Gledano očima strogih književnih promatrača,
kakvi su bili Johann Christoph Gottsched (1700 - 1766, estetičar i književni povjesničar) ili
Moses Mendelssohn (1729 - 1786, racionalistički filozof, Lessingov prijatelj), nakon
Marloweova kvalitativnog skoka prema Povijesti iz 1587. uslijedio je dubok pad posredstvom
populističkih pozornica. Imavši u vidu to srozavanje prvotne ideje, Mendelssohn odvraća
svog prijatelja Lessinga od daljnjeg bavljenja temom Fausta.
Faust nadalje živi kao igrokaz putujućih glumaca/zabavljača s nešto izmijenjenim
sadržajem: razočarani učenjak Faust zaziva paklenske duhove i s najbržim đavlom sklapa
sporazum na 24 godine. Kad ja prošla polovica tog roka, obavještava ga se da je došao konac
saveza, jer đavao ga je 12 godina služio i noću i danju. Kajanje, koje ga prije smrti zahvaća,
đavao lako može pretvoriti u ponovno potvrđivanje sporazuma koristeći se dražima lijepe
Helene. Vrlo rijetko je zapažena činjenica da Faust iz lutkarskih igrokaza krvlju sklopljenim
sporazumom ništa posebno ne dobiva. Na carskome dvoru ili u Parmi on je tek »vođa
zabavljača«, vraćajući se natrag u Wittenberg ili Mainz njegov je život već prošao, udarci sata
najavljuju neizbježiv put u pakao.
Kazališne cedulje su bile grafički vrlo privlačne mješavine plakata i kazališnog
programa iz 17. i 18. stoljeća. One naveliko najavljuju "hit" o Faustu riječima: "plašljive dame
ničeg se strašnog ne trebaju bojati". Novosti, premda najavljene, nikad se nisu ticale Fausta,
već uvijek tehnički kompliciranih pojava na kneževskom dvoru i nastupa komičnog lika često
povezanih s mađioničarskim i opsjenarskim efektima. Igrokaz o Faustu sada je već imao više
od stoljeća vrlo uspješnih izvedbi, kad je bivši marionetar Josef Anton Stranitzky u Beču oko
1715. godine komičnoj osobi obukao onaj kostim koji će i ubuduće nositi. Osoba se sada više
nije zvala Pickelhäring, već Hanswurst. Ime ponovno podsjeća na prejedanje (Hans - Ivica +
Wurst - kobasica). Kostim je bio načinjen od kaputića boje cigle s naboranim rukavima i
sezao je do bokova. Budući da nije imao dugmadi i da se nosio otvoren, jasno su se vidjele
crvene naramenice i širok kožni pojas s kopčom. Plavi prsluk s našivenim srcem, na kojem su
često bili inicijali HW, bio je upečatljiv, a oko vrata je bio ovijen širok ovratnik, tzv. "luđačka
ogrlica". Žute hlače bile su široko krojene, sezale su do gležnja, na nogama su bile
jednostavne kožne cipele bez potpetica. Za pojasom je bio zataknut onaj tako karakterističan
rekvizit od daščica što ga nose lude, buzdovan, čauša, pistoleza. Frizura je bila čudnovata,
kose čvrsto začešljane prema gore i svezane u uspravan čvor. Brada je bila ugljeno crne boje
te je bila kratko ošišana da ne odvlači pozornost od živahne mimike i igre očiju. No,
najupadljivije je bilo Hanswurstovo pokrivalo za glavu, a to je bio visoki, zeleni šiljati šešir
koji je vrlo brzo postao simbol, on je postao Hanswurstovo obilježje u simbolima bogatu
baroknom kazalištu. 12 Tek tri desetljeća kasnije, ponovno u Beču, tako znakovito odjeven
Hanswurst u potpunosti je, sad i kvantitativno, postao Faustovim suigračem. On više nije
ograničen na epizode, intermezza ili lazzije, sad je upleten u radnju, kontrastirajući je i
parodirajući. Postao je ravnopravan, usprkos svojega socijalnog položaja gdje je tek sluga
Faustova famulusa Wagnera. Pickelhäringov unuk, veseljak, miljenik publike, izgledom
čovjek iz naroda, protivnost je Faustu odmaknutom od svakodnevice. On je govorio govorom
običnih ljudi i imao njihove potrebe, kao što su: obilato jesti i piti, nepovrijeđeno vrludati kroz
11
12
D. Torjanac, 2001, 219.
D. Torjanac, 2001, 220.
215
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
život i ruganjem napakostiti i izmaknuti se onima velikima. Seljačkom lukavošću sluge
Faustova svi likovi morali su uzmaknuti: kad mu je, kao prije Faustu, ponuđen sporazum, on
je odgovorio da je od drveta (lutka), pa s obzirom na to nema duše koju bi mogao prodati.
Zato nije ni čudno što su gledatelji tu Marloweovu tragičnu propast doktora Fausta smatrali
nečim uzgrednim u igrokazu čiji glavni junak nije naveden na kazališnoj cedulji, a ako i jest,
spominje se u dodatku i tiska sitnim slovima. 13
Hanswurst je lik blizak parketu, lik koji omogućuje identifikaciju s gledateljima, koji
služi kao glasnogovornik ili kao svojevrsni ventil, on je onaj koji glasno izgovara ono što je za
druge bilo nedopustivo ili opasno. Hanswurst smišljeno prekida i razotkriva iluziju igre.
Takav scenski pristup nalazimo tek dva stoljeća kasnije kod Bertolda Brechta koji odlučno
odbacuje scensku iluziju građanskog teatra, a dramsku radnju svodi na niz scena povezanih
komentarima. Hanswurst razgovara s publikom, ekstemporira, uvijek situaciji primjereno, bez
obzira na mjesto, na dnevnu politiku, na lokalne moćnike. Komični lik je imao ulogu
ukazivati unutar konteksta igre na važne premise njegova svjetonazora: biti nepobjediv, ostati
čvrsto na tlu usprkos svim vrtoglavim uzletima, smatrati važnim samo svoj trbuh, znati da su
bogoslovne ili znanstvene rasprave nekorisna stvar i narugati im se.
4.1. Lutkarske izvedbe
Ne može se utvrditi točan datum kada je Faust prvi put izveden s lutkama, a ne s
glumcima. No, može se govoriti o kasnom 17. stoljeću. Godina 1746., koja se često navodi
kao godina prvog izvođenja, smatrana je ipak prekasnom. Povijesno je mnogo vjerojatnija
1666, kada je nastupao Lüneburg Daniel Treu, koji pak nije bio lutkar. Pogrešna je
pretpostavka da su se lutkari pojavili tek kad su se maknuli principali sa živim glumcima.
Štoviše, kad u manjim mjestima nije bilo odgovarajuće pozornice, neke su družine nudile i
igrokaze sa živim glumcima i lutkarske, zatim i u prilikama kada je ansambl zbog bolesti ili
odlazaka bio smanjen i, konačno, u prilikama kad je principal privremeno ili stalno morao
štedjeti pa je bio primoran rentabilno smanjiti družinu na krug vlastite obitelji. Kada bi tako
smanjena družina morala nastupiti u nekom mjestu samo s lutkama, to je značilo pretrpjeti
financijsku štetu, ali taj bi se nedostatak brzo nadoknadio većom mobilnošću družine. Tako je
lutkarski Faust mogao biti prikazivan i u najmanjem selu, a principal i njegova obiteljska
družina uštedjeli bi na putu i vremenu. Veća mobilnost je bila prednost kada bi prerevne
gradske uprave ili svećenici negodovali zbog Hanswurstovih bezobrazluka ili kad bi previše
ozbiljno shvatili vradžbine i čaranja zato što bi kazalište već daleko pobjeglo prije negoli bi se
pojavio gradski stražar s nalogom za uhićenje. 14
Igrokazi živih glumaca i lutkarski igrokazi nisu se sadržajno razlikovali, odrednica
"lutkarska igra" postoji kao formalna, ne kao dramaturška odrednica. Iz rijetkih kazališnih
cedulja i iz još rjeđih svjedočanstava o jednima, moguće je zaključivati o drugima i obrnuto.
Tekstovi lutkarskih igrokaza stali su se bilježiti vrlo kasno, tek u 19. stoljeću. 15
Nova publika 18. stoljeća stala se užasavati i gnušati te građe, onih istih elemenata koji
su pridonijeli neuništivosti pučke drame: zazivanje vragova, sporazum s đavlom, dobri i zli
duhovi, glas odozgor, trikovi i obmane sa silaskom u pakao. Učenjaci nisu bili skloni
lutkarskoj igri u 18. stoljeću pa su taj putujući mali narod kazališnih družina smatrali tek malo
13
Isto, str. 221.
D. Torjanac, 2001, 221.
15
Isto, str. 222.
14
216
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
boljom klateži jer tko je u doba prosvjetiteljstva igrao za narod, zabavljao je glupane. Godine
1739. Gottsched se usprotivljuje lakrdijaškim izvedbama Fausta koje su postale gotovo bajke
i svečano najavljuje protjerivanje Hanswursta s pozornica. Ali uzalud, Faust putujućih
pozornica ostao je isprepleten sa sablastima, vragovima, smrti, nebom i paklom, dakle sa svim
nepoželjnim elementima koje je profesor htio prognati s pozornice. Lutkari koji su izvodili
Fausta oko i nakon 1800. godine djelovali su u smislu svoga pretprosvjetiteljskog načina:
doktorovo ime u naslovu, pučki šaljivac u središtu. Taj zasad zatvoreni krug probili su tek
romantičari potaknuti Herderom. Danas Marget Dietrich napominje da sve te igrokaze o
Faustu putujućih kazališnih družina ne trebamo shvaćati kao puko lakrdijanje ili kao spektakl
sa scenskim napravama i efektima, već kao prosvjed protiv galantno-racionalnog razdoblja.
To je prosvjed kojemu se i Goethe priključuje nakon svog rokoko razdoblja u Leipzigu.
Godine 1832., u godini Goetheove smrti, prvi se put pokazalo zanimanje za lutkarski
igrokaz o Faustu i za tekstove pučkog pjesništva i to tiskanjem Geisselbrechtove inačice
igrokaza o Faustu u bibliofilmskom privatnom tisku u 24 primjerka. Za poticaj možemo
zahvaliti onim germanistima koji su bili pod utjecajem romantičara. Theodor Storm (1817.1888.), u svojoj pripovijetci Pole Poppenspäler spominje lutkara Geisselbrechta.
Geisselbrechtov tekst sadržavao je privatnu religioznu pripomenu u kojoj govori da više
nikada ne želi izvoditi Fausta. Goethe, međutim, priznaje da ga je za Fausta potaknula priča
lutkarskog igrokaza u desetoj knjizi drugog dijela Pjesništva i zbilje. Priznanje takvog
autoriteta značilo je oplemenjivanje onih igrokaza, prije ocijenjenih kao trivijalnih. 16
Johann Scheible je petnaest godina prikupljao građu za svoje djelo Samostan u kojem
je, u petom svesku, dao opsežne dokumentacije o lutkarskim igrokazima. Nastojao je tiskati i
Geisselbrechtov igrokaz, ali zbirke su bile ograničene činjenicom što su lutkarske družine,
koje su još izvodile Fausta, većinu tekstova skrivale kao kakvu tajnu ili što tekstovi
jednostavno nisu više postojali. Lutkarski ansambli bili su uglavnom obiteljski ansambli, a
nadolazeći naraštaji uloge su pripremali čestim slušanjem ili naprosto preuzimanjem kakva
važnijeg udjela u predstavama, a da zapravo nikada nisu doslovno imali tekst u svojim
rukama da bi ga pravilno i zapamtili. Tada se Karl Simrock (1802 - 1876), berlinski
germanist, počeo zanimati za lutkarski igrokaz o doktoru Faustu. Godine 1846. on tiska
knjižicu Doktor Johannes Faust. Lutkarska igra u četiri čina. Obnovio Karl Simrock.
Simrock je građu zapravo prikupio posjećujući više puta izvedbe Društva Schütz i Drehera te
poput člana obitelji usvajao njihov postojeći tekst. Tada je sve zapisao, ali je to daleko od
doslovnog ili vjernog prijepisa, s obzirom da je to tek jedna od inačica lutkarske igre o Faustu
kada je u opticaju bilo najmanje dvanaest različitih izvornih inačica. Simrock u predgovoru
naglašava i pripisuje sebi dijalog, način izvedbe i stihove. Simrock je htio stvoriti tipičnu i
idealnu prainačicu lutkarske igre, a pritom je govorno i sadržajno osuvremenjivao prainačice i
subjektivno ih preoblikovao. S obzirom na Simrockovu restauraciju, odnosno s obzirom na
tadašnji način postupanja sa starijom građom, nužno je spomenuti dvije vrste: konzervirajućeselektivna i kreativna, koju bismo mogli još nazvati i stolskim dotjerivanjem. Tako kod
Simrocka nalazimo brižljivo rimovane i metrički pravilne stihove, citate iz Goetheova Fausta
te niz heterogenih dijalektalizama. U svakom slučaju, Wilhelm Hamm spominje da to više
nije ona stara lutkarska igra, već slobodna poetska obrada kojom se starom tekstu dala
estetska nijansa. Razvitkom žanra lutkarski igrokaz iz Ulma su već krajem 17. stoljeća
izvodile putujuće družine, igrajući ga katkad s lutkama, katkad sa živim glumcima, a predigra
u paklu postala je čvrst sastavni dio igrokaza. Radnja Fausta početkom 17. stoljeća postala je
16
D. Torjanac, 2001, 223.
217
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
cjelinom, a novi se elementi nisu dodavali ni u 18. stoljeću. Komičan lik ograničen je na
umetke koji su vrlo labavo povezani s radnjom, a na tom stupnju razvoja nije još došlo do
parodirajućeg izjednačavanja ili ravnoteže između ozbiljnih i komičnih scena. Pickelhäring je
još sporedna osoba, dok se Hanswurst i Kasperle, zajedno s Faustom, nalaze u središtu. U
lutkarskom igrokazu iz Ulma, Faustov odlazak u pakao tvori završetak igrokaza, a kod
Simrocka zadnju riječ ima komični lik kao noćobdija. Sačuvani tekst ulmske lutkarske igre
očito se temelji na kasnijem zapisu pa je vjerojatno da je i ovdje riječ o ostacima jedne inačice
zapisane po sjećanju, što se vidi u kratkoći teksta, koji ne bi bio pogodan za cjelovečernju
predstavu. Mjesto zbivanja još uvijek je Wittenberg, kao i kod Marlowea. Fragmentarnost se
vidi i po prikazama na dvoru koje su reducirane samo na pojavu Aleksandra Velikog i
njegove supruge, a cijeli ulmski igrokaz nudio je tri antičke ili biblijske pojave ili više njih.
Sličnost ulmskog igrokaza s Marloweovim prizorom susreta dobrog i zlog anđela vidimo u
trećem činu. Tu se prepiru anđeo i Mefistofeles, dok u Simrockovu igrokazu anđeo čuvar više
ne raspravlja s đavlom.
5. GOETHEOV FAUST
Tematika Fausta zaokupljala je Goethea već od mladosti pa se u konačnoj redakciji
naziru tragovi pjesnikovih misaonih i stilskih preobražaja. Prvu pobudu za svog Fausta primio
je gledajući sajamske marionete 17 ili lutkarski igrokaz. On se kao mladić bavio lutkarstvom i
brinuo za kazališni repertoar. 18 Prema vlastitom priznanju, Goethe je razmišljao o drami o
Faustu još za vrijeme svog studija u Strasbourgu. Ne zna se kako je planirao u to vrijeme
napraviti komad i kad ga je točno počeo pisati, ali zna se sigurno da su pojedine scene, na
primjer zazivanje Zemnog duha, Mefistofelesov razgovor s učenikom, Auerbachov podrum i
dijelovi tragedije s Gretchen, nastale između 1773. i 1775. godine u Frankfurtu. Te scene nose
prepoznatljivi pečat pjesničkog obilja tog vremena. 19 Goethe je u više navrata u prvim
godinama svog boravka u Weimaru na poziv mladoga vojvode Karla Augusta recitirao
stihove iz prve verzije uglednicima weimarskog dvora što je, zahvaljujući prijepisu dvorske
dame Luise von Göchhausen koja ga je ostavila potomstvu, ostala sačuvana kao tzv. "Urfaust"
ili Prafaust, no nije se smatrao sposobnim odmah nastaviti rad na toj prvoj verziji. To je bio
spjev od 1435 stihova s proznim završetkom. U posjetu Italiji dobio je inspiraciju pa je
napisao nekoliko scena, među njima Vještičinu kuhinju i Faustov monolog u Šumi i spilji, ali
dojam da taj komad neće završiti bivao je u njemu sve jači. Godine 1789. odlučio je tiskati
postojeće dijelove u prvom izdanju Spisa pod naslovom Faust. Fragment. Tekst, koji se u
dramaturgijskom pogledu može smatrati sponom između Shakespearove dramske forme i
Brechtova epskog teatra, a s obzirom na metričko-stilsku raznolikost, tvori osebujnu reviju
njemačkih, antičkih i drugih vrsta stilova te uspostavlja tematski odnos između mitskometafizičke razine (Prolog na nebu) i Faustove oklade s Mefistofelesom, iz koje proizlazi
daljnje zbivanje, oblikovano revijalnim nizanjem epizodnih prizora. 20 Schillerovim
nagovaranjem Goethe ponovno uzima rukopis u ruke u lipnju 1797. godine. Nedugo nakon
Schillerovog pisma, Goethe je napisao Posvetu i Predigru na pozornici. Od tada pa do
završetka prvog dijela neprestano radi na Faustu. U proljeću 1806. konačno završava prvi dio.
I. Hergešić, 2005, 114.
I. Hergešić, 1978, 408.
19
P. Boerner, 2005, 108.
20
D. Detoni-Dujmić, 2004, 161.
17
18
218
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
Opsegom je on prvotno djelo od prije tridesetak godina utrostručio noseći, međutim, biljege
sve novijih autorovih enciklopedijskih i holističkih spoznaja o svijetu. Godine 1808. djelo
tiska Cotta. Iako je naslov i sadržaj tragedije sugerirao na drugi dio, Goethe nije ništa napisao
dvadeset godina. Ulogu nagovarača za nastavak rada na Faustu sada preuzima mladi tajnik
Johann Peter Eckermann, tako da Goethe u veljači 1825. godine uzima stare rukopise u ruke i
dovršava drugi dio djela u gotovo šest godina svakodnevnog rada.
Za razliku od prvog dijela, koji izdaleka slijedi renesansni predložak obogaćen
pomodnim motivom Sturm und Dranga, što je bio motiv osramoćene djevojke, sadržajno su
ga opteretila mnoga iskustva nataložena tijekom tridesetogodišnjeg nadopunjavanja
Prafausta. Drugi dio Fausta posljedica je posve drugačijih Goetheovih životnih, znanstvenih,
estetičkih, kulturoloških i svjetonazorskih spoznaja. Poticaji su dolazili iz Goetheova
intelektualnog okružja. Goethe je Fausta II pisao intenzivnije što se više bližio kraju života, a
pisao je u skladu sa svojim klasicističkim nazorima i sad već zrelim romantičnim sadržajima.
U to je vrijeme on već proslavljeni intelektualac svoga naroda i suvremene kulture što ga čini
jednim od duhovnih i književnih autoriteta tadašnje Europe. Faust II je potpuno drugačiji od
prvog dijela. Zajednički su im samo aktanti: Faust i Mefistofeles koji su u stalnom
ambivalentnom odnosu. Margareta nije ni približno zastupljena kao u prvom dijelu. Svijet
prikazan u drugom dijelu Goethe je poprilično odmaknuo od svijeta onog prvog. U prvom su
dijelu sveučilište, građanstvo i sentimentalizam, a u drugom pak dvor i priroda, aristokracija i
mitološka bića. Segmentiranje fabule više ne proizlazi iz prijašnje epske razdiobe na labavo
povezane epizode, nego je posljedica naizgled čvršće ustrojene razdiobe na dramske činove,
prizore i situacije. 21
Goetheov Faust će budućim generacijama svojom složenošću dati mnogo materijala
za rasprave i tumačenja. Iako se već mnoge scene svode na predaju iz narodnih knjiga ili, kao
u ulaznom Faustovom monologu, podsjećaju na Marlowea i one poslije njega, ipak postoji
razlika od svih prijašnjih obrada u tome što je pakt s vragom ovdje izveden tako da ovisi o
Prologu na nebu. 22 Dvije suprotstavljene strane u Goetheovom djelu su Gospod, koji ne želi
prestati vjerovati u zabludjelo, no u srži ipak dobro čovječanstvo, i Mefistofeles koji više nije
vrag gladan ljudskih duša, nego utjelovljenje skepticizma, koje također ima svoje mjesto
među slugama Gospodnjim. S obzirom na to saznanje, stvarni ugovor između Fausta i
Mefistofelesa je u znaku pitanja: je li Faustovu težnju za spoznajom uopće moguće smiriti,
bilo užitkom ili samodopadnošću? Možda je najvažniji aspekt tragedije što se događaji ne
odigravaju samo u vanjskom svijetu, nego prije svega u Faustovoj duši. Usprkos šarenilu
scena i raznolikosti prikazanih događaja, Goetheov je Faust drama duše, s nizom lančano
povezanih, unutarnjih iskustava, borbi i sumnji. Djelo otkriva svoj smisao i svoju
strukturiranost, ako se cjelina shvati kao drama simbolične ličnosti u čijoj se sudbini i težnji
očituju razvojne tendencije niza epoha novije europske kulture. 23
Goethe je Fausta radio duže od pola stoljeća, a započeo ga je još u razdoblju Sturm
und Dranga. U tom razdoblju uz život "weimarskog mudraca" (T. S. Eliot) prošla su mnoga
povijesna zbivanja koja su na neki način ostavila tragove u njegovu djelu. U razgovorima sa
svojim tajnikom Johanom Petrom Eckermannom navodi neke od njih: Sedmogodišnji rat,
odcjepljenje Amerike od Engleske, Francuska revolucija, vladavina Napoleona... Sve to želi
unijeti u svoje djelo radi obrazovanja onih koji će imati u rukama njegov rad. Čitatelji mogu
A. Stamać, 2006, 658.
P. Boerner, 2005, 112.
23
V. Žmegač, Z. Škreb, Lj. Sekulić,2003, 122.
21
22
219
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
sve te povijesne elemente na različite načine prepoznati u Faustu. No, to je samo jedan dio
povijesti koju je Goethe unio pišući tragediju o novovjekovnom intelektualcu. Faust nije
striktno klasificiran kao tragedija jer gustoća pjesnikova misaonog stvaranja daleko
nadmašuje točno određeno povijesno razdoblje i opseg žanrovske odrednice. Faust, prvi
(1808.) i drugi dio (1832.) u književno-rodovskom je pogledu amalgam raznovrsnih
sastavnica: tragičnih, komičnih, satiričkih, od filozofskog diskursa do zanosne lirike i krajnje
drastične i opscene groteske. Veze je ličnost glavnog junaka, ali i jedinstvena ontološka
osnova koja Fausta čini najutjecajnijim djelom fantastične književnosti u europskoj literaturi.
Djelo koje je prevedeno na sve kulturne jezike, na pojedine po nekoliko puta, pa i na hrvatski.
Ono je neprestan izazov za prevoditelje, a njegova semantička složenost i višeznačnost potiče
nove interpretacije. Nakon dosta premišljanja Goethe je Fausta nazvao epskom dramom.
Radnja prolazi kroz mnoga razdoblja i mnoga poprišta europske kulturne povijesti. Prvi dio
ima dramska zbivanja u njemačkim gradovima koji spajaju obilježja od 16. do 18. stoljeća.
Drugi dio je ogromna vremenska montaža velikih povijesnih razdoblja gdje nas radnja vodi u
grčku antiku, srednji vijek i u alegorijsku bezvremenost. Široki misaoni lukovi djela, koji
svoje izvorište imaju u središnjim likovima obaju dijelova, Faustu i Mefistofelesu, povezuju
mnoštvo epizoda koje imaju djelomice samostalan karakter. Faust, uz pomoć Mefistofelesa
obilazi svijet, želeći upoznati ljudsku zbilju, čovjeka kao prirodno i društveno biće, ali i
spoznati tajnovite veze organskog i anorganskog svijeta u svojoj suštini. Djelo je nalik na
golemo metafizičko glumište s obzirom na vrlo slobodnu smjenu tragičnih i komičnih prizora,
apstraktnih misaonih i drastičnih osjetilnih sastavnica, a dramsko zbivanje uokvireno je
fantastičnim scenama po uzoru na vjersku metafiziku. 24
6. UTJECAJ KLASIKA NA GOETHEA
Goethe je za svoj okvir uzeo početak Knjige o Jobu, i to stavak o njegovoj kušnji.
Predložak je jasno uočljiv odmah, a i tijek teksta je, uz mikrostrukturne pjesničke
originalnosti, mahom istovjetan. Goethe je tom biblijskom prizoru spjevao viziju
harmoničnog nebeskog svijeta, no davši Sotoni – Mefistofelesu – obilježja znana iz
srednjovjekovne pučke predaje te iz Marlowea i Lessinga, koje je Goethe dobro poznavao.
Faustova se osobnost čita u legendarnom, ali i u Jobovom ključu. Taj će ključ na kraju biti
objašnjenje Faustova uzdignuća. 25
Popularnost pučkih knjiga navela je i učene, humanistički obrazovane pisce da
najvažnija djela antičke književnosti izdaju u njemačkoj prozi. Prvi prozni prijevod Homerove
Odiseje pojavio se na njemačkom jeziku 1537., a prijevod Ilijade 1584. Utjecaj helenizma u
književnom radu Goethea je bio velik. Njegova helenska djela možemo podijeliti u tri
skupine: u himne iz ranog doba koje predstavljaju helenizam nadahnuća, inspiracije
(Prometej), zatim djela iz srednjeg doba koja predstavljaju helenizam humanizma i
društvenog sklada (Ifigenija na Tauridi) i kasna djela koja predstavljaju helenizam dubokoga
znanja i životnog iskustva (Pandora). U drugi dio Fausta utkan je antički mitološki svijet. U
radnju uvodi lik Helene koja je utjelovljenje ženske ljepote. Helena je njegov najpotpuniji
umjetnički simbol. Njezino priznanje pripada još staroj legendi o Faustu, no Goethe od nje
24
25
V. Žmegač, 2006, 292.
A. Stamać, 2006, 536.
220
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
stvara simbol same iznadvremenske Helade; doduše nestvaran u običnom smislu, no vezan za
život važnim svezama. I tek Ifigenija i Helena zajedno tvore Goetheovu Heladu. 26
Hamlet Williama Shakespearea predstavlja tip ljudske odlučnosti da se ide "vlastitim
putem", čak i kada smo suočeni s transcedentnom zbiljom. Hamlet se susreo s duhom
vlastitoga oca, Don Juan s oživjelim kipom, a Faust s pravim živim vragom, no nijedan se od
njih nije pokolebao. Svaki od njih je tražio da se sam uvjeri u konačnu istinu, ustrajavao je u
cilju kojeg želi postići i jedino sam sebe potvrditi, uz bilo koju cijenu. U liku Fausta je
prikazana simbolika općeljudske čežnje za znanjem i srećom, ali i ljudske slabosti. 27
Temeljna motivska odrednica u Faustu je oklada koja se izriče u mitskim visinama.
Bog vjeruje neumornom intelektualcu i plemenitosti njegova duhovnog cilja, a Mefistofeles je
uvjeren da će ga uspjeti navesti na zlo. 28 Na kraju prvog dijela metafizičko spasenje
doživljava Faustova djevojka Margareta, a na kraju drugog Faust. Fantastičnim elementima
došlo je do rješenja, ali da je dramska radnja ostala na svjetovnom području, ishod bi bio
neizvjestan. Dobro i zlo su u stvarnom svijetu toliko isprepleteni i dijalektički povezani da u
spoznajnom i političkom djelovanju može biti sadržano oboje, što čini razliku između
materijalnog i nematerijalnog svijeta. U materijalnom se briše granica ili se prolaskom nekog
vremena granice teritorija dobra i zla mijenjaju. Nematerijalni svijet drugog dijela Fausta
dopušta jasno razgraničenje dobra i zla pa je i moguć završetak priče apsolutan u svim
elementima.
U tom Goetheovom remek-djelu možemo uočiti dvije osnovne razine: tragedija
pojedinca i drama čovječanstva. Lik Fausta ima, uz osobnu, i simboličku vrijednost. U
njegovim zabunama i stranputicama očituje se sudbina čovječanstva. Polihistor Faust odriče
se skolastičkoga znanja. On se, za razliku od knjiško-apstraktnog znanja opredjeljuje za
stvaralačko sudjelovanje u svjetskoj povijesti. Dramska pjesma Faust izraz je želje čovjeka da
premaši svoja fizička ograničenja, da pokuša pronaći odgovore na trajna pitanja o smislu
života. 29
U stilskom pogledu, Faust je kompleksno i neujednačeno djelo u kojem se isprepliću
razni metrički oblici i proza. Faust konkretizira Čovjeka, kojemu je zadano da neprestano teži
za nečim, ali u njegovu liku i razvoju razabiremo i crte samoga Goethea. 30
Transcedentni završetak, bez kojeg Goethe svoju dramu čovječanstva nije mogao
zamisliti, neka je vrsta mistične nagrade, ali te apoteze ne bi bilo da je Faust ostao sam na
poprištu sa svojim suparnikom, oslonjen samo na svoje snage, poput likova u klasičnim
dramama ljudske imanencije, na primjer u Ifigeniji na Tauridi ili Schillerovim kazališnim
djelima. 31
7. GOETHE I SCHILLER
Pri spomenu na slavno razdoblje književnog Weimara, gotovo bez iznimke, uz ime
Johanna Wolfganga von Goethea spominje se i Friedrich Schiller. Sintagma "Goethe und
Schiller" postala je oznaka za njemačku literarnu klasiku. U inozemnoj literaturi općenito se
M. Kopić, 1999, 181.
M. Solar, 2003, 194.-195.
28
V. Žmegač, 2006, 292.
29
M. Beker, 1997, 91.
30
I. Slamnig, 1973, 163.
31
V. Žmegač, 2006, 294.
26
27
221
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
daje prednost Goetheu. Upadljiva je sličnost u preobrazbama, zajednički pogledi na određene
teme, u biografiji, ali i u vrhunskim dometima njihovih djela. Oba su svoja prva pohvaljena
djela napisali u duhu antiklasicističke pobune. Desetljeće poznanstva samo preko publikacija
kulminira 1788. susretom uživo u Weimaru. Preporukom Goethea, Schiller je iduće godine
postao izvanredni profesor opće povijesti na istaknutom sveučilištu u Jeni, gradu u blizini
Weimara. Trajno svjedočanstvo prijateljstva, te duhovne veze, opsežna je korespondencija,
koja je sve do Schillerove smrti 1805. godine ponekad danomice išla u oba smjera. Ta pisma
pružaju intiman uvid u osobna književnička iskustva s kulturnom javnosti, a još važnije u
izmjeni misli o općim estetskim i poetološkim pitanjima. Neka od tih pisama su zapravo
improvizirani eseji, koji se s pravom uvrštavaju u antologije književne kritike. U tom
dopisivanju je vidljiva vrlo objektivna uzajamna kritika objavljenih djela ili stvaralačkih
namjera. Schiller je Goethea ustrajno poticao na dovršavanje započetih djela, a osobite je
zasluge stekao svojim inzistiranjem na dovršavanju Fausta, iako mu ta drama po naravi nije
bila bliska. 32
To prijateljstvo bilo je znak intelektualne privlačnosti koja se zasnivala na uzajamnom
kritičkom dopunjavanju, pa i na suprotnostima. Schiller je bio strastveni dramatičar, filozof i
povjesničar, a Goethe je pak bio lirik, pripovjedač i prirodoslovac, tako da je Schiller životne
pojave vidio u svjetlu dramatskih povijesnih tenzija i filozofije povijesti, a Goethe s motrišta
egzistencijalne trajnosti. 33 Zadnji je put Goethe govorio o Faustu 17. ožujka 1832. i to na upit
Wilhelma von Humboldta o fazama i razdobljima njegova rada na djelu. Goethe je odgovorio
iscrpnim pismom, posljednjim od njih više od petnaest tisuća, koliko ih je za života napisao.
8. ZAKLJUČAK
Srednjovjekovna legenda o čovjeku koji je prodao dušu vragu za sreću i zadovoljstvo
na ovome svijetu u peru Johanna Wolfganga Goethea dosegnula je vrhunce svjetske
književnosti. Svoje glavno djelo, dramsku poemu Faust, Goethe je pisao više od pola stoljeća.
Prvi dio Fausta objavljuje 1808., premda je fragment Fausta objavio već 1789. Drugi dio
Fausta objavljuje 1832., svega nekoliko mjeseci prije smrti. Osnovna pitanja Fausta su težnja
za spoznajom smisla svijeta i života, raskorak čovjekova duha i tijela. Likovi i motivi iz
stoljetne predaje o legendarnom renesansnom znanstveniku ili šarlatanu koji s Mefistofelesom
(slugom Sotoninim) sklapa pogodbu, prolazili su faze razvoja od legende, pučke priče,
pučkog romana, lutkarskog igrokaza (što je Goethea i privuklo temi) i tragedije, a
interpretacije se poslije Goethea šire dalje. Lik Fausta iz književnih djela prvo se tražio u
osobi Johanna Fausta, što su kasnija saznanja pobila. Faust je lik kojeg je utjelovilo njegovo
16. stoljeće. Ideja Faustova sporazuma s đavlom kako bi došao do moći i znanja koje prelazi
ljudsku mjeru zapravo je inačica mišljenja da je ljudska težnja za znanjem u osnovi zla,
budući da postoji božansko očitovanje koje je više od ljudskog razuma. Prva u cijelosti
sačuvana tiskana knjiga pod naslovom Povijest o doktoru Johannu Faustu, glasovitom
čarobnjaku i poznavaocu crne magije potječe iz 1587. U razdoblju racionalističkog
prosvjetiteljstva smanjuje se zanimanje za pripovijest o Faustu te on pada u zaborav, a
dramske obrade što su uslijedile, protjerane su na godišnje sajmove, odakle Goethe čitavoj toj
građi daruje novi život. Faust nadalje živi kao igrokaz putujućih glumaca/zabavljača s nešto
32
33
Isto, str. 295.-296.
Isto, str. 297.
222
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
izmijenjenim sadržajem, a takvog ga je Goethe prvi put vidio. Temeljna motivska odrednica u
Faustu je oklada koja se izriče u mitskim visinama. Bog vjeruje neumornom intelektualcu i
plemenitosti njegova duhovnog cilja, a Mefistofeles je uvjeren da će ga uspjeti navesti na zlo.
U prvom dijelu ključna je epizoda odnos između Fausta i Margarete koja vodi Fausta do
zaključka da bi bilo bolje da uopće nije rođen, a u drugom dijelu je vrhunac Faustov odnos
prema Heleni, simbolu klasične ljepote. Rezultat je Euphorion, proizvod veze između
klasičnoga i romantičnoga. Goetheov Faust će budućim generacijama svojom složenošću dati
mnogo materijala za rasprave i tumačenja.
9. LITERATURA
BEKER, 1997, Miroslav, Od Odiseja do Uliksa, Školska knjiga, Zagreb
BOERNER, Peter, Johann Wolfgang von Goethe, 2005, Naklada Slap, Jastrebarsko
DETONI-DUJMIĆ, Dunja, 2004, Leksikon svjetske književnosti – djela, Školska knjiga,
Zagreb
DETONI-DUJMIĆ, Dunja, 2004, Leksikon svjetske književnosti – pisci, Školska knjiga,
Zagreb
GOETHE, Johann Wolfgang, 2004, Faust, Školska knjiga, Zagreb
HERGEŠIĆ, Ivo, 2005, Književni portreti, Ex Libris, Zagreb
HERGEŠIĆ, Ivo, 1978, Shakespeare, Moliere, Goethe, Znanje, Zagreb
KOPIĆ, Mario, 1999, Goetheova helenska obzorja, u časopisu Dubrovnik, br. 3
SLAMNIG, Ivan, 1973, Svjetska književnost zapadnoga kruga, Zagreb
SOLAR, Milivoj, 2003, Povijest svjetske književnosti, Golden marketing, Zagreb
STAMAĆ, Ante, 2006, Semioza prirode i semioza kulture, u: J.W. Goethe, Faust, Zagreb
TORJANAC, Dubravko, 2001, Goethe na lutkarskoj predstavi doktora Johanna Fausta, u
časopisu Kolo
ŽMEGAČ, Viktor, 2006, Od Bacha do Bauhausa, Povijest njemačke kulture, Matica
Hrvatska, Zagreb
ŽMEGAČ, Viktor, ŠKREB, Zdenko, SEKULIĆ, Ljerka, 2003, Povijest njemačke
književnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb
Marko Bagić
The Josip Juraj Strossmayer University of Osijek
The Faculty of Philosphy
Goethe's Faust and tradition
Abstract
This paper deals with the creation and development of the medieval story about Faust by
Johann Wolfgang von Goethe, who made this almost folk tradition rise to the peaks of world
literature. The piece was made in the manner of romanticism with the transition to the
enlightenment. There is visible influence by Sturm und Drang movement throughout the first
part of Faust and the ancient mythology and the Middle Ages in the second part of Faust. The
223
Marko Bagić
Goetheov Faust i tradicija
Rostra
theme of Faust's insatiable quest for knowledge is dealt with in many periods and portrayed
by many authors. The first to give form to the folk legend of Faust was Christopher Marlowe
with the piece The History of Doctor Johann Faustus from 1587. Since then, it receives a
variety of interpretations. The principal determinant of the motif in Faust is a bet which is
expressed in mythical heights. The aim of this paper was to explore the many influences on
Goethe in the creation of one of the finest works of world literature and present the
development of Faust, first as a person and then as a story, from the mediaeval legend to the
magnificent drama, as created by Johann Wolfgang Goethe.
224
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Mateja Rožanković
Sveučilište u Zadru
SVETOJERONIMSKA AFERA
Autorica ovog rada govori o aferi koja je izbila zbog Zavoda sv. Jeronima u Rimu, koji je
postao predmet političke manipulacije i pokušaja uspostave velikosrpstva. Tako da se na
kraju u jednoj hrvatskoj katoličkoj ustanovi uči srpski jezik i ćirilica, te da barski nadbiskup
ima jednaka prava kao i hrvatski biskupi.
Ključne riječi: Zavod sv. Jeronima u Rimu, Svetojeronimska afera 1901. g.
1. UVOD
Činjenica je da su mi oduvijek bili zanimljiviji utjecaji svijeta na Hrvatsku, a posebice
susjednih zemalja koji i danas imaju isti utjecaj kao i nekada u povijesti, nego sama hrvatska
povijest. Za svoju naslovnu temu, donedavno nisam ni čula, ali sam znala da će spoj
crkvenog, dakle katoličkog i pravoslavnog te hrvatskog i crnogorskog/srpskog biti zanimljiv.
Svoju sam temu u grubo podijelila u tri cjeline:
1. Zavod sv. Jeronima do afere
2. Svetojeronimska afera 1901. g.
3. razdoblje nakon afere i rad Zavoda do Prvoga svjetskog rata.
Također sam se dotakla nekih važnih osoba u cijeloj priči, a to su barski nadbiskup
Šimun Milinović kao sredina između jednih i drugih (iako o njegovoj „sredini“ će kasnije biti
riječi“), zatim hrvatski (nad)biskupi Stadler i drugi, te crnogorska odnosno srpska strana
predstavljena od ministra pravde u crnogorskoj vladi Luje Vojnovića.
2. ZAVOD SV. JERONIMA DO 1901. g.
2.1. Od nastanka Zavoda do prvih problema
Još od srednjeg vijeka, svaki je europski narod, pa tako i hrvatski, imao gostinjac i
svratište u Rimu. Razlog je bio velika udaljenost i loša prometna povezanost u to doba pa su
gostinjci služili kao svratišta za odmor hodočasnika. U Rim se najviše hodočastilo na grobove
sv. Petra i Pavla. U 15. st. u Rimu postoji hrvatska pobožna zajednica na čijem je čelu bio
svećenik stonske biskupije Jeronim koji traži pomoć i dopuštenje za gradnju spomenutog
gostinjca te bolnice. Članovi zajednice obnovili su dobivenu crkvicu sv. Marine te su je
posvetili sv. Jeronimu „Najvećem Naučitelju u izlaganju Svetog pisma“. 1 Oni su brinuli za
hodočasnike te pomagali mladićima koji su se u Rimu pripremali za svećenički poziv.
Crkva sv. Jeronima 1566. g. dobila je kardinalski naslov od pape Pia V. Jedno od
mnogobrojnih hrvatskih imena koja se spominju kao članovi bratovštine je ime Ruđera
Boškovića koji je primao doživotnu rentu od bratovštine sv. Jeronima. Članovi su se smatrali
1
J. Magjerec, 1953., 16.
225
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
vezom između hrvatskog naroda i Sv. Stolice te također i stalnim predstavnikom
Hrvata u Rimu.
1790. g. papa Pio VI. ukida bolnicu koja je više puta bila zatvarana zbog nedostatka
sredstava za rad te umjesto nje osniva „Hrvatski zavod sv. Jeronima“ koji se uskoro zatvara
sve dok se hrvatski biskup Strossmayer nije založio za ponovno otvaranje krajem 19. st., no
opet samo nakratko.
Nakon što je papa Siksto V. 1859. g. bulom Sapientiam Sanctorum 1 uz crkvu osnovao
i Kaptol (koji se sastojao od prepozita, šest kanonika i četiri beneficijata) te spomenuo u
dokumentu ilirsku naciju, počelo se postavljati pitanje koja to područja obuhvaćaju tzv.
„ilirsku pokrajinu“ iz koje se mogu slati hodočasnici i kanonici u svetojeronimske ustanove.
Ovo je pitanje bilo toliko delikatno da je zbog njega u drugoj polovici XVII. st. nastao spor
pred sv. Rotom 2, najvišim crkvenim sudom u Rimu. Pitanje je bilo, obuhvaća li provincia
nationis Illyricae Štajersku, Kranjsku i Korušku kako se u njima govori slovenski jezik,
odnosno imaju li Slovenci pravo na svetojeronimske ustanove? Odluka je bila da se pod
ilirskom pokrajinom u istinitom i pravnom smislu razumije Dalmacija, čiji su dijelovi
Hrvatska, Bosna i Slavonija, a isključene su Koruška, Štajerska i Kranjska. Osim njih, ovom
su odlukom isključeni i Hrvati oko Bara. 3
Karta biskupija koje imaju pravo na Zavod sv. Jeronima
(J. Magjerec, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim 1953., 42.)
1
Isto, 21.
Z. Grijak, 2009., 491.
3
Isto.
2
226
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
2.2. Određivanje imena Zavoda
O imenu budućeg Zavoda do odluke sv. Oca, mnogo se raspravljalo. Hrvatski
Episkopat izražava mišljenje da se sačuva ono ime koje mu je dao papa Pio VI., a to je
Hrvatski zavod zato što je to ime točno određivalo narod, a zbog čega je Zavod zapravo i
osnovan. Prijedlog je također bilo ime Slavenski Zavod, no s tim se također nisu slagali
budući da je bilo preopširno i obuhvaćalo i sjeverne Slavene koji sa Zavodom nisu imali
nikakve veze, kao i južne, Slovence, Srbe i Bugare koji su imali još manje doticaja i prava na
Zavod. Sljedeći prijedlog je bio Slavonski Zavod što je pak previše sužavalo budući da je
Slavonija samo jedna velika pokrajina. Oko imena Ilirski Zavod podiglo se više prašine
budući da je ilirsko ime, ime koje je izašlo iz uporabe te je naziv „ilirski“ etnički označavao
samo Albance koji nikada nisu podizali Zavod. Dakle, jedino zadovoljavajuće je bilo
spominjanje hrvatskog imena i pridjeva uz Zavod koji bi bio za svećenike hrvatskog jezika i
podrijetla.
Kako je od 1870. g. pa nadalje, Ustanova sv. Jeronima bila pod posebnom zaštitom
Austro–Ugarske, Sveta Stolica je unaprijed obavijestila vlade Beča i Pešte o namjeravanoj
promjeni imena, no austrougarski poslanik grof Revertera kod Svete Stolice izjavio je da se ne
slaže s hrvatskim biskupima i zatražio da se Zavod nazove „svetojeronimski“ umjesto
„hrvatski“. 4 Sveta Stolica smatrala je da je potrebno naznačiti u čiju se korist Zavod osniva pa
je predložila još dodatak „za Hrvatsku naciju“ no na kraju je zbog velike osjetljivosti
Nijemaca i Mađara na riječ „nacija“ promijenila naciju u narod da bi se na kraju dobio naziv
Collegium Hieronymianum (Zavod sv. Jeronima) te dodano pro chroatica gente (za Hrvatski
narod). Spomenuti grof poslanik također je naglasio da kod imenovanja rektora nije bitno da
on bude nužno hrvatski i da nisu bitna ni relevantna mišljenja ni zagrebačkog ni zadarskog ni
sarajevskog nadbiskupa. Također je tražio da u Upravnom vijeću Zavoda uvijek bude jedan
član austro-ugarskog Poslanstva kod Svete Stolice. Ovime je više nego vidljivo kontroliranje
Hrvatske te točnije Zavoda od strane Austro-Ugarske koja dakle ne dozvoljava Hrvatskoj da
samostalno upravlja bilo čime.
2.3. Sastanak na Lokrumu
Hrvatski svećenici željeli su preustrojiti Zavod u zavod za mlade svećenike koji bi se
mogao oduprijeti stranom političkom utjecaju i težnji Monarhije da se osnuje sjemenište za
odgoj mladih hrvatskih klerika koji bi im ostali vjerni i lojalni.
Od samog početka austrijska se vlada borila da preuzme inicijativu i utjecaj nad
Zavodom te da bude upravitelj Zavoda. Njena dvojna saveznica pak nema nikakvih pretenzija
prema Zavodu, već predlaže da se hrvatski bogoslovi šalju u Zavod Germanico-Hungaricum 5
u kojem su bogoslovi iz Hrvatske i Slavonije imali nekoliko zajamčenih mjesta. Kardinal
Vanutelli koji je od 1889. do 1901. g. bio pokrovitelj Kongregacije sv. Jeronima, a postavljen
od Svete Stolice imao je dobre odnose s austrougarskim političarima. To bi trebalo objasniti
činjenicu da je pod pečatom tajne rekao jednom austrougarskom veleposlaniku koji je to dalje
proslijedio svojoj vladi, da bi se svetojeronimski Zavod trebao preurediti u sjemenište za
bogoslove jer bi tako mogao učinkovitije djelovati protiv nacionalnih tendencija u slavenskom
kleru.
4
5
J. Magjerec, 1953., 45.
Z. Grijak, 2009., 490.
227
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Biskupi shvaćaju da se moraju udružiti i zajedničkim se snagama preustrojiti
svetojeronimsku ustanovu kako oni žele. Iz tog su se razloga 1897. g. sastali na otoku
Lokrumu dubrovački biskup Josip Grgur Marčelić, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler,
barski nadbiskup Šimun Milinović i kotorski biskup Frane Uccelini. Nadbiskup Josip Stadler
prije sastanka napisao je sedam prijedloga i poslao svim (nad)biskupima koji imaju pravo na
svetojeronimske ustanove da se usuglase i dopune prijedloge. Oni su se odnosili na:
1. dokidanje dotadašnjeg Kaptola i gostinjca sv. Jeronima u Rimu
2. utemeljenje zavoda za svećenike/studente
3. imenovanje nekadašnjeg rimskoga klerika dubrovačkog kanonika Vincencija Palunka za
ravnatelja zavoda
4. dodjeljivanje mirovina četvorici svetojeronimskih kanonika u iznosu razmjernom godinama
njihove službe
5. da se svećenički kolegij (zavod) zove Collegium Sancti Hieronymi Illiricorum i da se u
njega besplatno primaju svećenici/studenti. 6
Gotovo svi hrvatski biskupi ovaj su lokrumski prijedlog prihvatili, a jedini je izuzetak
bio zadarski nadbiskup Grgur Rajčević koji se izravno obratio Svetoj Stolici zalažući se da
Austrija ima protektorat nad zavodom te da imenovanje poglavara bude od strane pape, a na
prijedlog zadarskog, zagrebačkog i vrhbosanskog nadbiskupa. Također je istaknuo svoje
smatranja da Barska nadbiskupija i buduća biskupija u Srbiji nemaju pravo na Zavod.
Prijedlozi iz Lokruma poslani su u Rim, a najviše se ističe ne odustajanje od hrvatskog imena
u nazivu zavoda.
Problemi oko rada zavoda trebali su biti riješeni 1901. g., točnije 27. lipnja kada je
Sveta Stolica krenula s tiskanjem breve-a (apostolskog pisma) Slavorum gentem koje je imalo
nadnevak 1. kolovoza 1901. g. te kada je papa Leon XIII. osnovao Collegium Hieronymianum
pro croatica gente (Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod) na koji imaju pravo
samo biskupi zagrebačke, đakovačke, senjske, križevačke, zadarske, splitske, šibenske,
hvarske, dubrovačke, kotorske, krčke, traćanske, porečko-puljske, vrhbosanske, mostarskotrebinjske, banjalučke i barske biskupije. 7 Na čelu Zavoda je rektor kojeg imenuje Sveti Otac,
a njegovi pomoćnici vicerektor i duhovnik koje imenuje Kardinal na prijedlog rektora.
Imovinom upravlja vijeće koje se sastoji od 5 članova. To su rektor, podrektor, duhovnik te
još dvojica izvan zavodskog poglavarstva koje imenuje Pokrovitelj.
6
7
Isto, 492.
J. Magjerec, 1953., 40.
228
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Slika sv. Jeronima
(J. Magjerec, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim 1953., 109.)
2.4. Događaji neposredno prije izbijanja afere
Svetojeronimskoj aferi prethodilo je nekoliko događaja. Prvo je bilo uvođenje
hrvatskog imena u naziv Zavoda, točnije točka I. koja je propisivala da se u svetojeronimski
svećenički kolegij mogu primiti samo oni svećenici koji govore hrvatski i pripadaju
hrvatskom narodu. Zatim točka IX., prema kojoj pravo slanja svećenika u Zavod imaju
(nad)biskupi 17 dijeceza (nabrojenih u prethodnom poglavlju). Od tih 17, samo Barskom
nadbiskupijom nije upravljao austrijski car, odnosno ugarski kralj, već se ona od 1878. g.
nalazila u sastavu kneževine Crne Gore pod pravoslavnim vladarom. Ovo će biti još jedan od
povoda svetojeronimske afere.
U ovu se priču uplela i novoosnovana Republika Italija koja je 1870. g. pripojila
Vatikan i ujedinila se te se sada nastoji afirmirati i pokazati svoju moć uplevši se u aktualnu
aferu. Osim Italije u aferu će ući i politike drugih zemalja, osobito Rusije. Sve je krenulo s
provalom talijanskih iredentista, odnosno ujedinitelja Italije koji se žele domoći svih teritorija
u kojima se govori talijanski jezik kao što su Istra, Trst, Trentino itd. koji smatraju da je Sveta
Stolica tako reći nasjela na spletke hrvatskih biskupa i sad namjerava predati Ustanovu sv.
Jeronima Hrvatima, dok prema njihovu mišljenju ona pripada samo Dalmatincima, bili oni
Slaveni (Hrvati) ili Talijani. 8 Štoviše, u Rimu je odmah osnovan Odbor dalmatinskih Talijana
pod predsjedništvom novinara Tite Alačevića iako je žarište njihove borbe bilo u Trstu.
3. SVETOJERONIMSKA AFERA U RIMU 1901. g.
3.1. Talijanska provala
Odmah po donošenju apostolskog pisma Slavorum gentem, Talijani su cijeli slučaj
iznijeli u javnost i novine, lukavo se prikazujući kao veliki borci za Italiju i njene interese
žestoko ga napavši. No, ravnatelj Pazman već ga je poslao „Katoličkom tisku“ i „Vrhbosni“
8
J. Magjerec, 1953., 48.
229
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
koji su ga objavili jer, navodno, nije na vrijeme stigla obavijest o obustavi. 9 Krenulo je
fizičko nasilje za Zavod. Tito Alačević donio je odluku da će spriječiti otvaranje Zavoda te se
odlučuje sa svojim Odborom na nasilno otimanje Ustanove na čijem je čelu bio zakoniti
predstavnik Svete Stolice i hrvatskog Episkopata dr. Josip Pazman. Dana 29. kolovoza 1901.
g. nasilno su provalili i zaposjeli teritorije te se sami proglasili članovima Bratovštine sv.
Jeronima. Uputili su i brzojav talijanskom kralju i crnogorskom knezu kao zaštitnicima
dalmatinskih Talijana, odnosno Srba te izvjesili talijansku zastavu na zgradi Zavoda.
Naravno, kao posljedica, u Hrvatskoj je nastalo veliko ogorčenje, čak je u nekim dijelovima
Dalmacije došlo do krvoprolića. Najprije ih je dr. Pazman pokušao mirnim putem zamoliti da
napuste Zavod, a nakon njihova odbijanja obratio se sudu očekujući primjenu tzv. Zakona o
garancijama prema kojem se talijanska vlada obvezala osigurati potpunu slobodu djelovanja
crkvenih, kulturnih i obrazovnih ustanova na području Rima nakon ukidanja Crkvene države
1870. g. 10
Na veliko iznenađenje i još veću nepravdu, tužba koju je dr. Pazman podnio protiv
Talijana bila je odbijena. Sud je opravdao samo činjenicu da su Talijani upali na teritorij i
opravdali krivnju za smetanje posjeda, no proglasili su je bespredmetnom, štoviše, talijanska
je vlada prognala dr. Pazmana iz Rima, što je bio poraz i za hrvatski episkopat i za Vatikan.
U dalmatinskom Narodnom listu, tijekom kolovoza i rujna dosta se pisalo o aktualnoj
aferi u Rimu te su Dalmatinci slali mnoga pisma potpore u Rim, koja su objavljena u
spomenutom listu. Citiram nekoliko pisma naslovljena kao Odjek iz Dalmacije proti otimačini
zavoda S. Jeronima:
Sliedimo priobćivanjem prosvjeda:
Ministru Goluchowskom – Beč: O hajdučkoj provali nekih bezvjeraca i narodnih odmetnika u
naš hrvatski zavod u Rimu došli su neugodni glasovi i u ove naše vrleti, te kao žarki branitelji
naših narodnih i vjerskih svetinja, dižemo iz ove nekad slobodne knežije naš glas proti tom
grdnom nasilju i molimo vladu V.P., neka nastoji tomu nasilju stati čim brže i snažnije na
kraj. Pučanstvo stare knežije Poljica.
Ministru Goluchowskom – Beč: Punim pravom ponosni, da naš mješćanin pokrenu
blagoslovljeno djelo zavoda S. Jeronima u Rimu, prosimo, da odvažno obranite stoljetno
pravo Hrvatske domovine naše. – Potomljani.
Ministru Goluchowskom – Beč: proti ptovalnika Svetojeronimskog zavoda nedjelu
prosvjedujuć, najsmjernije molimo V.P. za moćnu uspješnu zaštitu. – Selo Pakoštane kod
Biograda. 11
Ministru Goluchowskom – Beč: Dušobrižnici i vjernici Dekanata varoša šibenskog
najodrješitije prosvjedujuć proti hajdučkoj provali odrodjenih Dalmatinaca u svetojeronimski
zavod u Rimu, mole V.P., da zaštiti i obrani onu svojinu i svetinju hrvatsku. Otac Ante
Bilonić, nadžupnik. 12
Sva pisma potpore koja su pisana direktno u Rim, kardinalima, pisana su na latinskom.
Uprava imovine povjerena je jednom austrougarskom poslaniku kod Vatikana, grofu
Kronbergu, čime su Mađari uspjeli u svojoj nakani da se odgodi preuređenje Zavoda sv.
Jeronima. Također su uspjeli u tome da se imenuje rektor strane narodnosti, a jedino što im je
R. Perić, 1999., 117.
Z. Grijak, 2009., 494.
11
Odjek iz Dalmacije, Narodni list, Glasilo za interese hrvatskoga naroda, godina XL., broj 76., Zadar, subota,
21. rujna 1901.
12
Isto, broj 78., Zadar, subota, 28. rujna 1901.
9
10
230
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
još preostalo je da zavodu preotmu hrvatsko ime za što će se i dalje zalagati. Kako bilo, zavod
je bio u rukama Ugarske i austrougarska vlast nastoji što manje komunicirati s članovima
bratovštine.
Što se tiče javnosti, ona se sve više upoznaje s aktualnim problemom i počinje
shvaćati kako su samoprozvani Dalmatinci zapravo Italo-Srbi s vlastitim interesima pa polako
počinju podupirati Svetu Stolicu i pisati u njezinu korist.
3.2. Uplitanje Crne Gore u aferu
Crna Gora nikada nije imala prava na Zavod sv. Jeronima budući da je još 1656. g.
određeno koje hrvatske biskupije imaju pravo na Gostinjac sv. Jeronima u Rimu iako su se
vodili istim osjećajima i narodnom sviješću kao njihovi susjedi Dubrovčani, Kotorani i
Hercegovci. Iz tog su se razloga obratili Svetoj Stolici s molbom da se svetojeronimska prava
protegnu na njih, no Kongregacija im je odgovorila da barsko područje nikada nije imalo
pravo na Ustanovu sv. Jeronima pa tako nemaju ni Crna Gora ni barska nadbiskupija. Ipak,
budući da su oni Hrvati i katolici, primalo ih se u Gostinjac, Bratovštinu i sam Kaptol. Nakon
toga, hrvatski episkopat ih je ponukao da zamole Vatikan da se Ustanova sv. Jeronima
protegne i na dio Barske nadbiskupije između Skadarskog jezera i mora. Tako je i barska
nadbiskupija unesena u Slavorum gentem riječima Postremo Archiepiscopus Antibarensis (Na
koncu barski nadbiskup). 13
Nisu mogli ni slutiti da će ovaj čin dovesti do tolikih spletki od strane crnogorske
diplomacije da će doći u pitanje i sam opstanak ove jedine hrvatske ustanove izvan Hrvatske.
Ono što je Crna Gora tražila bilo je da se u Slavorum gentem doda neki naslov vezan
uz Srbe koji bi dobili izvjesna prava na zavod.
Početkom studenog 1901. g. posebna crnogorska delegacija s barskim nadbiskupom
Šimunom Milinovićem i ministrom pravde u crnogorskoj vladi, Lujom Vojnovićem, dolazi u
Rim.
To se Austo-Ugarskoj nikako ne sviđa jer se boji da bi Crna Gora mogla privući i
grupe nezadovoljnih katolika iz Monarhije pa je osnovala Slavenski komitet preko kojeg je
kao prijateljski surađivala s Italijom, a kako bi zajednički završile s pitanjem Zavoda sv.
Jeronima. Ovaj je potez doveo u neprilike Svetu Stolicu koja je Austo-Ugarsku smatrala
zakonitim zaštitnikom Zavoda, a prethodno navedenim činom, Zavod je lišen prava
eksteritorijalnosti. Krajem studenog 1901. g. i talijanska je vlada priznala austrougarsko
pokroviteljstvo nad Zavodom i predala upravu imovine austrougarskom poslaniku. Monarhija
je, ne obazirući se na postojanje Bratovštine, preuzela prava nad dobrima Svetojeronimskog
zavoda te Bratovštinu smatrala ukinutom kako bi ju mogla zamijeniti već spomenutim
Slavenskim odborom. Radije je prihvatila prijateljstvo s talijanskom vladom nakon čega se i
Sveta Stolica počela pribojavati za svoj opstanak. Da je Sveta Stolica priznala talijanskoj
vladi odobravanje statuta sv. Jeronima, to bi značilo da se odriče jurisdikcije nad
sjemeništima, akademijama, zavodima i crkvenim ustanovama, a što joj je zajamčeno
Zakonom o garancijama. Nadalje, talijanska vlada nikako nije htjela prihvatiti da je stara
„Ilirska ustanova sv. Jeronima“ isto što i „Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod“ te nije htjela
priznati da eksteritorijalnost priznata Ustanovi još 1870. g., jednako vrijedi i za Zavod. 14
13
14
J. Magjerec, 1953., 52.
Isto, 57.
231
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Crnogorska misija najviše se borila da postigne ista prava za Srbo-katolike u Crnoj
Gori i susjednim srpskim područjima kao što su ih prema Slavorum gentem imali Hrvati.
Istaknuo je da su ta prava ranije bila priznata barskom nadbiskupu, a da su u apostolskom
pismu ta prava okrnjena te da je 1886. g. Crnoj Gora priznata puna neovisnost na vjerskom
području. Ovime je dao do znanja da se Crna Gora neće zadovoljiti samo promjenom naziva
Zavoda već će tražiti i udio u njegovu upravljanju. 15 Dakle, tražili su da se u naslov Zavoda
uz pro croatica gente doda et pro serbica gente ili umjesto svega pro Slavis Meridionalibus. 16
U svemu ovome, bitno je spomenuti i fenomen Srbo-katolika. Srbi-katolici se najviše
vežu uz Dubrovnik i njegovu okolicu, točnije uz bogato dubrovačko plemstvo koje je
prihvatilo Karadžićevo poistovjećivanje štokavštine i srpstva te nametanje srpskoga
nacionalnog identiteta na stanovnike Dubrovnika i okolice. Katolici su u Crnoj Gori
prvenstveno bili Albanci i Hrvati. Stoga je austrougarski konzul izvješćem iz Bara,
obavijestio austrougarskog ministra vanjskih poslova o neosnovanosti tvrdnje u postojanje
Srba-katolika u Barskoj nadbiskupiji ili pak postojanje istih u Albaniji.
3.3. Uspjesi Crne Gore i hrvatska reakcija
Audijencija kod pape Lava XIII. protekla je vrlo žustro i potpuno promijenila prvotnu
zamisao Svete Stolice, a ta je bila protivna crnogorskim zahtjevima. Radilo se o tome da je
ministar Vojnović saznao za ovu nepovoljnu odluku po Crnogorce određenu na Kongregaciji
kojom je predsjedao državni tajnik Svete Stolice, kardinal Rampolli. Upravo je on bio
zaslužan za potpuni preokret jer je simpatizirao Crnu Goru, te je bio nenaklonjen Dvojnoj
Monarhiji. Naravno da je i Vojnović po saznanju odmah reagirao i sastao se s Rampollijem
koji mu je tada još rekao da se naziv pro croatica gente neće zadržati već da se predlaže
jugoslavenski naziv. Na to je Vojnović pristao, ali i zatražio isključivi austrijski protektorat
nad Zavodom. Također je naglasio da ima potporu ruskih poslanika Nelidova i Gubastova. 17
Crnogorska misija otvorila je pitanje narodnosti između Srba i Hrvata, a unutarnje
pitanje Bratovštine dignula na međunarodnu razinu. Papa Leon XIII. tada je poslao pismo
svih hrvatskim biskupima s upitom hoće li pristati na to da se udovolji Crnoj Gori i nadopuni
naslov.
U Hrvatskoj je nakon vijesti o spletkama i lukavim diplomatskim potezima da se
spriječi spominjanje hrvatskog imena u službenom nazivu zavoda za svećenike, došlo do vala
velikih prosvjeda, što je odjeknulo i u cjelokupnom tisku.
(…) kad bi naši protivnici bili iskreni, kad bi se oni to jest borili za dalmatinstvo, danas bi
svom dušom pristali uz provalnike. Što između njih ima osoba najproblematičnije moralne
vrijednosti u svakom pogledu, to talijanaše ne bi smjelo smetati. Njihovo glasilo poznavalo je
Pjerotića, koga zove Alačevićevim zloduhom, onda kao što ga poznaje i danas. Alačević u
pismu, upravljenom talijanaškom glasilu u Zadru, piše, da je on radio za Dalmaciju i da mu
je samo ova bila na pameti, bez ma koje bilo stranačke primjese. (…) Jasno je dakle, da se ne
radi o dalmatinstvu i hrvatstvu, nego o hrvatstvu i iredentizmu. Jasnije nije moglo biti, ako se
uvaži da papin breve nije uvadjao nikakovu novost pogledom, ako tako možemo reći, na
narodnost zavoda, kad je kaptol zavoda baš i u ovo najnovije doba imao kanonika iz svih
hrvatskih zemalja. (…) Doviknut će nam se da denunciramo. Navikli smo i tim klevetama,
15
Z. Grijak, 2009., 496.
J. Magjerec, 1953., 57.
17
Z. Grijak, 2009., 499.
16
232
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
kojima bi naši protivnici htjeli da se brane, ne imajući dobrih razloga. Ne, mi ne
denunciramo: mi jedino branimo hrvatsku narodnost ove naše Dalmacije, mi branimo naša
prava i naše svetinje. (…) Dalmatinstvo naših protivnika plašt je jedino za njihovo talijanstvo,
ili bolje: za njihov iredentizam. Taj plašt se mora razderati. Dalmatinstvo će se spasiti jedino
pod okriljem hrvatske države. Jedino u krilu ove, Dalmacija će biti cienjena i ljubljena.
Nakon ovakvog raspoloženja hrvatske javnosti, hrvatski Episkopat se pribojavao da ne
dođe do težih posljedica te se odlučio poslati u Vatikan dr. Josipa Stadlera, sarajevskog
nadbiskupa koji će braniti zahtjeve hrvatskog naroda. Uz Stadlera, poslana je i spomenica u
kojoj se moli Svetog Oca da Slavorum gentem ostane nepromijenjen, da se čuva hrvatsko ime
Zavoda, a ako bi se pak baš moralo mijenjati ime, da Hrvati pristaju da se u službeni naziv
koji glasi Zavod sv. Jeronima za hrvatski narod dodaju riječi „i za Srbe katolike barske
nadbiskupije“. 18
Što se pak tiče crnogorske strane, Vojnović je dobio oprečna mišljenja o tome na koji
naziv smije pristati. Crnogorski knez Nikola ovlastio ga je da može pristati na naziv
jugoslavica gente, ako ne uspije izvojevati naziv pro croatica et serbica gente. No crnogorski
ministar vanjskih poslova Vuković, nije se s time složio, štoviše inzistirao je na neprihvaćanju
ničeg drugog osim spominjanja srpskog imena kao općeg u naziv Zavoda sv. Jeronima. U
Memorandumu su kojeg su poslali, naveli da osim naziva pro croatica et serbica gente žele
da Barska nadbiskupija bude predstavljena u upravnom vijeću Zavoda s jednim članom koji
će biti u Rimu. Zatim žele sva prava i beneficije koje imaju i druge dijeceze bez ikakvih
ograničenja te poseban prostor za učenje ćirilice srpskog jezika i ćirilične književnosti. 19
Ovo zadnje napisano prema mojem mišljenju predstavlja vrhunac srpske težnje da
dobije i zavlada nečime što je iz korijena hrvatsko te prikazuje koliko podcjenjuju hrvatski
narod, a i sam Vatikan. Nadalje, očito je da je Vojnović otišao i korak dalje tako što je pod
Srbo-katolicima ostalih šesnaest dijeceza podrazumijevao i Hrvate posebice iz Slavonije i
Dubrovnika, a u skladu s Karadžićevim shvaćanjem da su svi štokavci Srbi. U Srbo-katolike
je uveo i Bosnu i Hercegovinu koja se u crnogorskim dokumentima povezanim sa
svetojeronimskom aferom, a koji su bili upućeni Svetoj Stolici, odavno naziva srpskom
zemljom. 20 Ovo je prava slika nade crnogorskog kneza Nikole kako će u budućnosti izgledati
njegova dinastija.
I Barski nadbiskup Šimun Milinović pokušao je pridonijeti crnogorskim željama tako
što je tražio od Svete Stolice pravo srpskog primasa, no nije mu uspjelo budući da je tražio i
jurisdikciju koju nije imao niti jedan biskup.
Sva daljnja Vojnovićeva nastojanja u vezi sa svetojeronimskom aferom odnose se na
pokušaje promicanja velikosrpske ideje na područje hrvatskih zemalja te Bosne i
Hercegovine. Sveta Stolica nikako nije htjela priznati postojanje Srbo-katolika izvan Barske
nadbiskupije, a također ni njihova prava budući da bi to moglo dovesti do sukoba s AustroUgarskom te pokrenuti lavinu sukoba većih razmjera na području Balkana.
18
J. Magjerec, 1953., 58.
Z. Grijak, 2009., 501.-502.
20
Isto, 503.
19
233
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Slika nadbiskupa u Rimu
(J. Magjerec, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim, 1953., 55.)
3.4. Preokreti u Svetojeronimskoj aferi
O preokretima o stajalištima Svete Stolice i Crne Gore, do kojih je došlo tijekom
1902. g., nema dovoljno podataka koji bi jasno razjasnili zašto Sveta Stolica odjednom više
nije bila spremna prihvatiti ni srpsko, a ni jugoslavensko ime, koje je nedavno sama
predlagala. Također nedostaje podataka zašto se crnogorska vlada najednom počela zauzimati
za jugoslavensko ime, a donedavno je pristajala i inzistirala samo na srpskom imenu.
No, vrlo je bitno opisati međunarodni upliv u aferu. Treba spomenuti da su ove
crnogorske težnje dobile potporu Rusije i Francuske te također Srbije koja je osobito pozorno
pratila zbivanja oko afere. Usput rečeno, od Kraljevine Srbije, Vojnović je u Promemoriji iz
1901. g. tražio da pomogne u unošenju srpskog imena u naslov Zavoda i srpski veleposlanik u
Rimu za to se i založio, ali bez uspjeha.
Što se pak tiče Francuske i Rusije, one su pak provodile malo višu politiku na
međunarodnom nivou i obje su bile protivnice Trojnog saveza. Zato je njihovo uplitanje u
svetojeronimsko pitanje bilo dosta opasno za Austro-Ugarsku kojoj bi se znatno oslabio
položaj da su Crnogorci, rodbinski povezani s Talijanima, izvukli Talijane iz Trojnog saveza.
Stoga Monarhija, pristaje na neke kompromise, a da bi se približila Italiji osnovala je već
spomenuti Slavenski odbor i prihvatila tumačenje talijanske vlade da je breveom ukinuta
svetojeronimska bratovština i da je osnovana nova ustanova. Ovdje se naravno direktno
suprotstavila hrvatskom Episkopatu, ali i svojem ranijem mišljenju da bratovština formalno i
pravno i dalje postoji. Ono s čime su Crna Gora i Italija definitivno nagovorile Monarhiju i
Svetu Stolicu na kompromise, bila je crnogorska prijetnja otkaza konkordata te to što Italija
nije dozvolila da se svetojeronimska imovina uknjiži pod hrvatskim imenom. Ovo su bili
preduvjeti za stvaranje sporazuma između Svete Stolice i Crne Gore u ožujku 1902. g.
234
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
Vojnović je o aktualnim događajima obavijestio kardinala Rampollija u Promemoriji
iz ožujka 1902. g. u kojem su izloženi ultimativni crnogorski zahtjevi koji su potpuno oprečni
onoj Promemoriji iz prosinca 1901. g. U ovoj novijoj kroz nekoliko je točaka navedeno
Vojnovićevo stajalište. Tako odmah na početku ističe da Crna Gora najviše drži do naslova
pro Slavis Meridionalibus 21, a zatim da je crnogorska vlada nagovorila protektora Zavoda
Vannutellija da odustane od protivljenja južnoslavenskom imenu, najvjerojatnije zbog toga
što se i Austro-Ugarska protivi južnoslavenskom imenu vidjevši u njemu političke
manipulacije.
U ožujku 1902. g. potpisan je, dakle, ugovor između Svete Stolice i Crne Gore glede
svetojeronimskog pitanja. Sveta Stolica se obvezala promijeniti naslov brevea Slavorum
gentem tako da će u naslov vratiti ilirski naziv pod kojim se podrazumijevaju katolički južni
Slaveni označeni u apostolskom pismu. Barskom nadbiskupu priznata su sva prava i
beneficije koje na temelju statuta ustanove uživaju ostali prelati. Nadalje, omogućeno mu je
da, s hrvatskim biskupima, delegira jednog člana u upravu Zavoda, a potvrđeno mu je i pravo
da svećeniku koji dolazi iz njegove nadbiskupije naredi učenje srpskog jezika i ćirilice. 22
Crnogorci su dakle uspjeli u svojoj nakani oko svetojeronimske afere, uspjeli su
ukinuti samo hrvatsko ime, no s obzirom na njihova očekivanja koja su bila puno dalja, njihov
diplomatski uspjeh nije potpun. Nisu dakle uspjeli nametnuti samo srpsko ime, a nisu ni
uspjeli u tome da barski nadbiskup dobije titulu primata Srbije, niti u onom krajnjem dometu
kneza Nikole da preko svetojeronimske afere Crna Gora bude središte srpskog ujedinjenja i
dominantna država na Balkanu.
Slijedi članak kojeg je prenio Narodni list o reakcijama iz Francuske, točnije iz
časopisa L'Univers na događaje oko Svetojeronimske afere:
(…) Talijansko novinstvo proglasilo je naše iredentiste izdajicama, a zastupnik „Barzilai,
jedan od protagonista afere, zaprieti, da će interpelirati vladu i da će ju zapitati, kakove
mjere misli uporabiti, da se Italija oslobodi jedne čete skitalica. Nakon što je resumirao sve
doživljaje svetojeronimske afere, francuski dopisnik veli, da je postupak ove „jadne čeljadi“
pobudio indignaciju kod svih poštenih ljudi u čitavoj Italiji.(…) Dopisnik završava veleći, da
je talijanska revolucija zgrnula pod samim podnožjem stolice S. Petra neku gadnu gamad,
koja je od sramote po Italiju i po čitavo čovječanstvo. 23 Nakon toga u novinama slijedi
komentar novinara koji Narodnog lista koji komentira: (…) Samo je škoda, da Francuzi ne
idu tražiti viesti o malim narodima na izvor, već se služe posrednim vodovodima, a pošto su ti
vodovodi često u rukama naših neprijatelja, to se obično dogadja, da se kroz njih štošta
infiltrira, što je nama nepoćudno. 24
4. IZDAJA OBITELJI VOJNOVIĆ TE HRVATSKA REAKCIJA
NA LUJEVO DJELOVANJE
Čin promjene naziva iz hrvatskog u ilirski, u Hrvatskoj je doživljen kao negacija
hrvatstva i nacionalnih nastojanja. Također su se osjećali poniženima što ih je izdala upravo
obitelj Vojnović koja je do Luje bila izrazito katolički orijentirana obitelj. Lujev otac Kosto,
21
Z. Grijak, 2009., 505.
Isto, 507.
23
Pitanje S. Jeronima i Francuzi, Narodni list, Glasilo za interese hrvatskoga naroda, godina XLI., broj 10.,
Zadar, subota, 1. veljače 1902.
24
Isto.
22
235
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
bio je sudionik Prvoga hrvatskoga katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. g. i dobar prijatelj
biskupa Strossmayera. Osim toga, bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru i imao veliki
utjecaj u narodnom pokretu u Dalmaciji te sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Njegov pak
sin Lujo imao je utjecaja u srpskim političkim krugovima i ugled mu je iznimno porastao za
trajanja svetojeronimske afere.
Vojnoviću je iz Hrvatske pristiglo više pisama od kojih je značajno bilo ono stiglo
1908. g. iz Pule u kojem nepoznati autor govori o tome kakvih nakon afere Vojnovića opisuje
Dušan Preradović, sin poznatog Petra Preradovića. Taj anonimac u pismu piše: (…) On mi
reče, da on, jedan Preradović, neće i ne može s Lujom Vojnovićem da obći, jer da je taj
Vojnović protiv tradicije svoje obitelji, koju on, Preradović tako izvanredno cijeni, nas Hrvate
izdao. Da si Ti, veli, najveći naš neprijatelj prigodom Jeronimske afere naša prava dozvolio
da okrnje, da si protiv nas u vrijeme kada je borba između Srba i Hrvata najljuće bjesnila
svim mogućim oružjem protiv Hrvatstva ustao. (…) 25
Hrvatski biskupi odgovorili su Promemorijom koju je sastavio nadbiskup Stadler u
ožujku 1902. g. i pročitao je na audijenciji pred papom. Istaknuo je da je pojam „ilirski“
zastario i da se nije smjelo popustiti ni pred austrougarskom ni pred crnogorskom
diplomacijom te da neki Hrvati taj čin smatraju prijelazom na pravoslavlje, a svi žele novu
Ustanovu s nazivom pro croatica gente. 26
Austro-Ugarska je otišla toliko daleko da je, čuvši o Stadlerovoj Promemoriji tražila
od Stadlera da se za sve ispriča. Stadler to i čini, poslavši pismo papi i Rampolli u kojima
izražava ljubav prema Svetoj Stolici i prikazuje alarmantno stanje u Hrvatskoj. Nakon toga,
Rampolli mu vraća pismo u kojem tvrdi da je papa na svoju ruku vratio staro ime Zavoda. 27
No Zavod je tek 1971. g. dobio svoje hrvatsko ime, nakon još puno žrtvovanja i ponižavanja
od strane Hrvata i Stadlera.
Zavod sv. Jeronima
(J. Magjerec, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim, 1953., XV)
5. BARSKI NADBISKUP ŠIMUN MILINOVIĆ
Njegova je uloga u svetojeronimskoj aferi bila u najmanju ruku, nezahvalna. Nije
radio protiv Hrvata, ali se nije ni mogao oduprijeti velikosrpskim težnjama koje su se
ispoljavale preko barske nadbiskupije i njegovih leđa. Hrvatske biskupije bile su ogorčene na
njega, nitko s njime nije razgovarao. Jedino s kime je prijateljevao i pisao mu pisma bio je
25
Z. Grijak, 2009., 512.
R. Perić, 1999., 119.
27
Isto.
26
236
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas. U jednom od pisma navodi kako je dva mjeseca pisao
Zavodu sv. Jeronima da mu pošalju knjige budući da je bio član Zavoda, no odgovora nikad
nije bilo. Biskup Milinović je radije šutio nego pokušao opravdati svoje postupke. Tadija,
iako prijatelj, najviše mu je zamjerio što je u Rimu pristao zagovarati interese Crne Gore.
Hrvatskom je pak biskupu Strossmayeru, Milinović pisao i opravdavao se kako se nije uspio
snaći u toj zahtjevnoj situaciji. Za Luju Vojnovića nije nalazio nikakvo opravdanje, jer kako
piše u pismu, bilo je očito da zastupa interese Crne Gore u svetojeronimskom pitanju.
Milinović se dalje brani da nije imao posebno velike mogućnosti djelovanja u izaslanstvu
kojim je djelovao prosrpski raspoložen Vojnović. 28 Nadalje govori kako se bojao ugrožavanja
konkordata iz 1886. g., i smjenjivanja s pozicije barskog nadbiskupa ukoliko odbije postati
članom crnogorskog izaslanstva. No, kad je u Cetinju prisiljen zagovarati crnogorsko-srpske
odnose, Milinović je tražio od Vatikana da prekine konkordat s Crnom Gorom, no bilo mu je
odbijeno. Kad je od strane kneza Nikole bio pozvan u Nikšić, predložio mu je da se uz
hrvatski naziv dometne pro catholicis Serbis Archidioecesis Antibarensis. To je zadovoljilo
kneza samo nakratko, jer kako znamo ubrzo je inzistirao na spominjanju srpskog imena.
Milinović u pismu Smičiklasu također navodi podatke u kojima potkrepljuje pretpostavke
dubrovačkog biskupa Marčelića da je u stvaranju crnogorskog izaslanstva i njegovu
upućivanju u Rim sudjelovala ruska vlada preko svojih diplomatskih predstavnika na Cetinju,
nastojeći time preko Crne Gore osnažiti svoj utjecaj na Balkanu. 29
Sada pak Tadija piše da Milinović vjerojatno nije bio svjestan da pristankom na ulazak
u crnogorsko izaslanstvo postaje suodgovornim za sve što se kasnije događalo u aferi. Osim
toga, Milinović je bio uvjeren da će uz srpske, moći zastupati i hrvatske interese, no očito je
bio naivan. O uvođenju srpskog imena, Milinović je obavijestio Strossmayera kojeg je
pokušao nagovoriti na zauzimanje za jugoslavenski naziv, pogrješno pretpostavljajući da
Strossmayer dijeli njegovo mišljenje. No, on se više od svega zalagao za naziv pro croatica
gente budući da je u jugoslavenskom nazivu vidio promidžbu Srbije kao hegemonijalne
cjeline, a ne afirmaciju hrvatstva kao središta južnoslavenskog okupljanja, a kojem je on
težio.
Kada se Milinovića uspoređuje s ostalim crkvenim hrvatskim velikodostojnicima,
očito su oprečne razlike, najprije u tome što su crnogorski i hrvatski zahtjevi u
svetojeronimskoj aferi bili potpuno oprečni, a biskup Milinović je planirao zastupati i jedne i
druge, odnosno, zajedno s Vojnovićem zastupao je srpske interese. U talijanski su tisak
prodrle vijesti da se Milinović jasno priklonio crnogorsko/srpskim pogledima u
svetojeronimskom pitanju. Također, u nekom drugom talijanskom tisku, pisalo je da
Milinović daje potporu srpskom utjecaju u Zavodu samo zato da bi zadržao svoj položaj
barskog nadbiskupa, a također se pisalo da je bio među trojicom potpisnika peticije upućenoj
papi protiv „kroatizacije“ Zavoda sv. Jeronima. 30
Očito je dakle, a tako je pisao i Tadija Smičiklas, da se biskup Milinović nije snašao i
da nije bio dorastao cijeloj toj složenoj situaciji, a tome je još više pridonijela izloženost
biskupa različitim pritiscima i ucjenama crnogorskih vlasti.
28
Z. Grijak, 2009., 512.
Isto, 515.
30
Z. Grijak, 2009., 517.
29
237
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
5. ZAVOD SV. JERONIMA NAKON AFERE, DO POČETKA
PRVOG SVJETSKOG RATA
Velika želja pape Leona XIII. da vidi konačno otvorenje Zavoda nije postignuta ni
nakon promjene imena Zavoda. Naime, austrougarsko poslanstvo činilo je sve da ne dođe do
ostvarenja odluka iz breve-a. Sve do Prvoga svjetskog rata, Monarhija upravlja imovinom bez
prekida.
Po odlasku dr. Pazmana iz Rima, upraviteljem crkve sv. Jeronima imenovan je bivši
kanonik ukinutog Kaptola, Mons. Andrija Friš. Nakon što je 1906. g. umro, bečko
ministarstvo imenuje na to mjesto jednog Talijana. Usprkos tome, hrvatski episkopat šalje dr.
Karla Horvata, nakon njega dr. Janka Borkovića, a sve sam da se ne zaboravi na otvaranje
Zavoda i na mlade svećenike kojima dr. Horvat počinje dijeliti stipendije, ali uz uvjet da žive
u nekom drugom rimskom Zavodu.
U vrijeme upravljanja dr. Borkovića dolazi do toliko željenog otvaranja Zavoda i to sa
samo dva pitomca, a do kraja godine stigao je i treći. Postoji informacija da ih je do rata,
odnosno 1915. g. bilo osmero. 31
6. ZAKLJUČAK
Zavod sv. Jeronima nastao je 1790. g. u Rimu nakon što je papa Pio VI. ukinuo
bolnicu koja je postojala uz crkvu koja je posvećena sv. Jeronimu, a koja je služila kao
svratište i boravak za hodočasnike koji su iz dalekih krajeva putovali u Rim. Bolnica je više
puta bila zatvarana zbog nedostatka sredstava za rad te se umjesto nje osniva „Hrvatski zavod
sv. Jeronima“.
Hrvatski svećenici željeli su preustrojiti Zavod u zavod za mlade svećenike koji bi se
mogao oduprijeti stranom političkom utjecaju i težnji Austro-Ugarske Monarhije da se osnuje
sjemenište za odgoj mladih hrvatskih klerika koje bi bilo njima podređeno. Zbog toga je
održan sastanak na Lokrumu na kojem su prisustvovali dubrovački, vrhbosanski, barski i
kotorski biskup, a kako bi zajednički preustrojili svetojeronimsku ustanovu. Nakon što su
zaključke svoje sjednice poslali u Rim, Sveta Stolica je izdala breve (apostolsko pismo) te je
1. kolovoza 1901.g. papa Leon XIII. osnovao Collegium Hieronymianum pro croatica gente
(Svećenički Zavod sv. Jeronima za Hrvatski narod) na koji ima pravo 17 (nad)biskupija u koje
je uključena i barska, zbog koje će indirektno izbiti svetojeronimska afera.
Afera počinje s upadom talijanskih iredentista koji ne žele spriječiti otvaranje zavoda,
a koji su zapravo Italo-Srbi, a za sebe lažno govore da su Dalmatinci. Hrvati su protiv njih
podigli optužbu koja je na opće čuđenje odbijena, a uprava imovine povjerena je
austrougarskom poslaniku.
Zatim se javljaju Crnogorci koji žele da se breve odnosi i na njih, odnosno barsku
nadbiskupiju što Vatikan odbija. No, na poticaj hrvatskog Episkopata, barska nadbiskupija je
ipak uspjela postići ulazak u Slavorum gentem. Ovo je najveća ironija hrvatske priče, budući
da su im zaboli nož u leđa kako Hrvati nisu mogli ni zamisliti. Crnogorska delegacija dolazi u
Rim, a Lujo Vojnović se koristi svim mogućim trikovima i političkim malverzacijama kako bi
oduzeo Hrvatskoj pravo na Zavod, kako bi mu promijenio ime i stavio ili barem nadodao
srpsko ime. Svetojeronimski Zavod ni kriv ni dužan postao je predmetom političke
31
J. Magjerec, 1953., 60.
238
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
manipulacije i pokušaja uspostave velikosrpstva. U nakani su djelomično uspjeli, uspjevši
nagovoriti Svetu Stolicu da vrati stari ilirski naziv, barski nadbiskup imao je sva prava kao i
hrvatski biskupi i ono što nikako nisu trebali postići, a jesu je to da se u jednoj hrvatskoj
katoličkoj ustanovi dozvoli učenje srpskog jezika i ćirilice.
7. LITERATURA
GRIJAK, Z., 2009., Barski nadbiskup Šimun Milinović (1886 – 1910) i svetojeronimska
afera, Hrvatsko-crnogorski dodiri / crnogorsko-hrvatski dodiri: identitet povijesne i kulturne
baštine crnogorskog primorja, Matica hrvatska, Zagreb
MAGJEREC, J., 1953., Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim
PERIĆ, R., 1999., Nadbiskup Stadler i Sveta Stolica, Josip Stadler - Život i djelo,
Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo
Odjek iz Dalmacije, Narodni list, Glasilo za interese hrvatskoga naroda, godina XL., broj 76.,
Zadar, subota, 21. rujna 1901.
Pitanje S. Jeronima i Francuzi, Narodni list, Glasilo za interese hrvatskoga naroda, godina
XLI., broj 10., Zadar, subota, 1. veljače 1902.
8. IZVORI
MAGJEREC, J., 1953., Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Gregoriane, Rim
Mateja Rožanković
University of Zadar
Department of History
The St. Jerome’s affair
Abstract
The paper is divided into three units: the St. Jerome’s Institute to the affair, the St.
Jerome’s affair in 1901 and the period after the scandal(the affair) and the work of the
Institute until the First World War. Some important people are mentioned in the whole story,
such as: Archbishop of Bar Simon Milinovic, Croatian (arch) bishops Stadler and others, as
well as Montenegrin, that is Serbian side presented by the Minister of Justice in Lujo
Vojnović’s Montenegrin government. St. Jerome’s Institute was created in 1790 in Rome
after Pope Pius VI. abolished the hospital which was next to the church that was dedicated to
St. Jerome. For the purpose of reorganization of St. Jerome’s Institute in 1987 bishops from
Dubrovnik, Bar, Kotor and Vrhbosanski gathered on Lokrum. Based on the conclusions made
on the session in Lokrum, the Holy See issued breve (Apostolic Letter) and on 1st August
1901, Pope Leo XIII. founded the Collegium Hieronymianum croatica Ghent (Clerical office
of St. Jerome for the Croatian people) entitled to 17 (arch) dioceses in which the archdiocese
of Bar is included, the reason for the indirect rupture leading to the St. Jerome’s affair . The
affair began with the invasion of Italian irredentists in order to prevent the opening of the
Institute, they were actually the Italo-Serbs. Croats raised a complaint against them which was
239
Mateja Rožanković
Svetojeronimska afera
Rostra
denied to the general astonishment, and the administration of property was entrusted to the
Austro-Hungarian envoy. Then the Montenegrins arrived who wanted the breve to refer to
them as well, that is to the Archdiocese of Bar which Vatican rejects. However, at the
instigation of the Croatian episcopate, the archdiocese of Bar still managed to achieve what it
wanted and entered the Slavorum gente. The Montenegrin delegation came to Rome, and Lujo
Vojnovic used all possible tricks and political fraud in order to take away the right of Croatia
to the Institute, to change its name, or at least add the Serbian name. The St. Jerome’s
Institute, not guilty nor ashamed, became subject to political manipulation and attempts to
establish the Serbian hegemony. Their intentions were partly successful, managing to
persuade the Holy See to restore the old Illyrian name, the Archbishop Bar had the same
rights as Croatian bishops. It happened what should not have happened, the teaching of the
Serbian language and the Cyrillic alphabet was allowed in a Croatian Roman Catholic
institution.
240
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
Marija Herco
Sveučilište u Zadru
KRVNA OSVETA I OBIČAJNO PRAVO U CRNOJ
GORI I ALBANIJI
Rad se bavi pitanjem običajnog prava kao legitimnog među zajednicama mnogobrojnih
nacionalnih država. Krvna osveta je oblik običajnog prava ako se promatra samo sa pravne i
antropološke perspektive kao kulturni fenomen koji i danas postoji. U radu je iznesen prikaz
osnovnih karakteristika krvne osvete u Crnoj Gori i Albaniji kao običajnog prava i
društvenog fenomena. Posebno se uzima kontekst i socijalni okvir nastanka krvne osvete i
sredine u kojoj se primjenjivala, odnosno kojoj se primjenjuje. Analizom literature zaključuje
se geografski i povijesni prostor manifestacije krvne osvete u Crnoj Gori, razlozi njezine
primjene. Otvaraju se pitanja zašto zakonska regulativa nije stroža po tom pitanju, zašto se
običajno pravo i danas tolerira kao nasljeđe umjesto da se sankcionira kao kazneno djelo.
Ključne riječi: krvna osveta, običajno pravo, etnografski spisi
UVOD
Predmet proučavanja u ovom radu je krvna osveta. Analizira se manifestiranje krvne
osvete u kontekstu običajnog prava u Crnoj Gori i Albaniji. Ideja za ovo istraživanje začeta je
prilikom izučavanja običajnog prava na seminaru etnografija JI Europe, pri čemu se krvna
osveta pokazala običajnim pravom sui generis, kao anakrona pojava za antropologe. Svrha
ovog rada je analiza konteksta u kojem se krvna osveta manifestira i kakve su joj varijacije u
crnogorskoj plemenskoj zajednici. Koje su specifičnosti njenog izvršenja, koji kontekst, koja
pravila susrećemo pri izvršavanju, postoji li mirenje i na koji način je izvedivo, zašto se krvna
osveta prilagođava novim uvjetima u modernim nacionalnim državama s trodiobom vlasti i
neovisnim sudstvom, kako se suočava s binarnom oprekom legalno – legitimno i kakav je
odnos vlasti i modernih zakona prema ovoj pojavi; pitanja su koja se postavljaju i koja se
pokušavaju odgovoriti.
OBIČAJNO PRAVO
Običajno pravo legitimna je, ali ne nužno i legalna praksa u zajednicama nacionalnih
država. Ako smjestimo običajno pravo u kontekst crnogorskog plemena možemo promatrati
kontekst: „selo kao sud“. To je jedan mikrokozmos u kojem je krvna osveta jedna od
institucija običajnog prava. U određenim geografskim uvjetima koji na zajednicu uglavnom
djeluju izolativno, čuvanje moralnih vrijednosti zajednice postaje jedan izraz individualnosti.
Krvna osveta je u Crnoj Gori označavala permanentno običajno pravo koje je u raskoraku s
legalnim – državnim i modernim zakonima.
241
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
Specifičnost kod krvne osvete jest kolektivizacija, a ne individualizacija krivice.
Osobna čast je obiteljska stvar, ako promatramo kroz koncept časti i sramote, a osnova
zakona i časti je riječ.
Jovan Vukmanović i Petar Vlahović o crnogorskim plemenima
Povijesna kronologija smješta Staru Crnu Goru na bivši prostor Duklje, Zete, države
Nemanjića iz XII. stoljeća i Gornje Zete. Prirodna izoliranost prema Vukmanoviću jedan je od
bitnih čimbenika kod uobličenja stanovništva u plemena. Plemena su bila podijeljena na četiri
nahije 1: Katunsku, Crmničku, Riječku i Lješansku. Stanovništvo Crne Gore dijeli se u tri
etnička sloja, što bi trebalo uzeti sa zadrškom jer prema Vukmanoviću nema arheoloških
opravdanja za ovakvu podjelu. Govoreći o ta tri sloja, navodi najstarije, staro i današnje
stanovništvo (današnje je stavljeno u okvir 1986. godine kada je članak napisan). U najstarije
stanovništvo ubraja Grke i Ilire, Rimljane. Staro stanovništvo su Srbi Zećani, a današnje
stanovništvo naselilo se u XIV., XVI. i XVII. stoljeću.
Nakon Ilira (postoje nalazišta kamenih i zemljanih grobnih humaka Liburna oko
Skadarskog jezera, a navedena su i narodna vjerovanja koja kažu da u kući ne valja ubiti
zmiju, koja je kod njih imala božansku ulogu 2 dolaze Rimljani i slijedi romanizacija
stanovništva (nalazišta u Godinju, Crmnici, Dupilu), dok se Grci spominju mjestimično, u
vezi s grobljima. U stare narode, u drugi etnički sloj ubrajaju se Vlasi, Arbanasi, Macure,
Živoderi i Jaudije, pod nazivom Srbi Zećani. Oni se miješaju s romanskim stanovništvom i
obitavaju u Crnoj Gori u vrijeme države Nemanjića. „Crna Gora od kraja XIV. pa do XVII.
vijeka, postaje zbijeg, utočište uskoka iz raznih oblasti, a najviše s Kosova, iz Metohije,
okoline Skadra, istočne Hercegovine i Bosne.“ 3 Ova naseljavanja događaju se u bijegu pred
Turcima.
„U novoj sredini doseljenici se stalno naseliše i razviše u rodove i bratstva.“ 4 Već
1521. i 1523. godine, navodi Vukmanović, u turskim defterima malo koje osobno ili očevo
ime stanovnika nije slavenizirano. Doseljenici se, radi odabrane i iz ekonomskih potreba,
zbijaju u rodovske ili bratstveničke grupe i osnivaju plemena prema plastici zemljišta, svako s
posebnim unutrašnjim uređenjem. Život plemena bio je zatvoren u patrijarhalna shvaćanja i
predstavljao je seljačku demokratiju, s jednakim pravima među plemenicima. Moral i obveze
plemena su se razvijali u duhu kolektivne odbrane i solidarnosti. Svi su imali jednaka prava,
seljak i vlastelin, s istim plemenskim obvezama – navodi Vukmanović u svojim opisima.
Geografska izolacija i skoro neprekidno ratno stanje prisiljava stanovništvo na prilagodbu i
unutarnje migracije koje rezultiraju jednom etničkom grupom. Kruta organizacija, kako je
naziva Vukmanović čuva moralno jedinstvo plemena i narodnu tradiciju. Udio u životu
plemena vrijednosna je jedinica za pojedinca, pri čemu se definiraju junaštvo, ponos i moral
kao najveće ljudske vrline, a izdajstvo, krađa i špijanje kao najgore. 5 Najbolje osobine bivaju
nazvane crnogorstvom i kasnije objavljivane u „Gorskom vijencu“ i „Primjeri čojstva i
junaštva“ Marka Miljanova. Druga strana medalje su nedovoljna disciplina, samovolja jačih
1
J. Vukmanović, 1986.
J. Vukmanović, 1986.
3
J. Vukmanović, 1986.
4
J. Vukmanović, 1986.
5
J. Vukmanović, 1986.
2
242
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
bratstava i plemena i privredna zaostalost koja naposljetku ide u prilog jačanju državne vlasti
koja ih i ukida sredinom devetnaestoga stoljeća.
Vlahović govori o crnogorskim Brdima kao posebnoj i samoupravnoj teritorijalnoj
jedinici koja je prvobitno odvojena od Stare Crne Gore jer je to tako navedeno u Zakoniku
Petra I. 1798. godine. On otvara pitanja o začetku današnje etničke slike i društvenoj
organizaciji Brđana i Crnogoraca, no poput Vukmanovića započinje teoriju o posebnom
antropološkom dinarskom tipu u kome je bio dominantan element kojeg on naziva slavenskim
i time jasno očitava granice svog rada koje su nacionalno orijentirane i pomalo sliče na
etnografije Jovana Cvijića. U svom nacionalnom zanosu Vlahović navodi specifičnosti
Brđana, ipak ne potkrepljujući svoju teoriju. Po njemu geografski moment također stvara
uvjete za plemensku društvenu organizaciju koja je prepoznatljiva po teritorijalno imovinskim
zajednicama, tradicionalnim normama koje reguliraju odnose društva i pojedinca, po
rodovima i bratstvima na koje se pleme dijeli. Crnogorska Brda su bila podijeljena u četiri
nahije: Brdska, Zetska, Moračka i Vasojevićka nahija. 6 Unutarnje sporove riješava sud koji
se birao od slučaja do slučaja. Moralnom obvezom smatralo se osigurati utočište
progonjenima ili emigrantima, u suprotnom ih se kažnjavalo. Odgovornost i zaštita su stvar
kolektiva. U kršenju normi dolazilo je do međuplemenskih sukoba gdje se pojavljuje i krvna
osveta, ali i kolektivnih izmirenja koja su služila kao garancija. „Pleme je organizovano na
vojnom principu, pri čemu podela na bratstva i rodove dolazi do punog izražaja. U okviru
takve organizacije uloga kuće i porodice je velika, jer reguliše odnos pojedinca prema
zajednici i obratno.“ – navodi Vlahović (1986). Svakodnevni život plemena nalikuje životu
hrvatskih zadruga jer je pleme proizvođačko – potrošačka zajednica, s iznimkom stalnog
nošenja i upotreba oružja kod muških članova plemena. Prema Vlahoviću upravo je rat
napravio „tip čovjeka“, biofizički i etnopsihički otpornijeg od ostalih, ali u isto vrijeme taj tip
čovjeka bio je izrazito bogobojazan. Najveći značaj u životima Brđana imala je kolektivnost,
stoga možemo zaključiti da je javnost nekog događaja ili čina bila važnija nego sam čin ili
događaj. 7 Ako to smjestimo u koncept časti i sramote imamo plodno tlo za krvnu osvetu, koja
bi se čak i kad bi presudom bilo odlučeno suprotno, izvršila radi javnog mnijenja. Parametri
čojstva i junaštva, prema Vlahoviću nezaobilazno uključuju patrijarhalnost u grupi, rodovsku
egzogamiju, kult predaka, glorifikaciju očeve rodovske linije i razvoj krvne zajednice koja
prerasta u teritorijalnu jedinicu. S prodorom robno – novčanih odnosa situacija se mijenja, ali
ne toliko da bi se izgubili točno definirani pojmovi rod, bratstvo, pleme, porodica.
Patrijarhalna društvena svijest – kontrast Crnogorke i Marka Miljanova
U svom članku o etosu Crnogorke – između čovječnosti i otuđenja, Vidak Vujačić
traži odgovor na pitanje što je uistinu biće žene, njezino prirodno, odnosno ljudsko biće. U
lepezi romantičarskih tlapnji ipak se nazire odgovor da je žena biološki, psihološki i socijalno
komponirana. Ako i zanemarimo činjenicu da je članak dvadeset i pet godina star, neizbježno
je kritizirati autora za neumješnost u definiranju žene kroz njezinu ženstvenost. Nije li
muškarac i biološko, psihološko, socijalno biće usred ljudske prirode, tako promatrajući nije li
muškarac definiran muževnošću?
U ovom članku autor naglašava postojanje žene, vjerojatno misleći na crnogorsku
ženu u plemenu, kao pripadnice ljudske vrste, ženskog spola, naroda, nacije, društvene grupe,
6
7
P. Vlahović, 1986.
P. Vlahović, 1986.
243
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
socijalnog sloja - pokušavajući opravdati očiti nedostatak podataka o Crnogorkama u
plemeskom uređenju. Iako bez primjera, iz članka saznajemo neke pojedinosti o položaju
žene u plemenu. „Njena ljudska priroda podređivala se nečem opštem i bezličnom, pa zato
nije mogla da bude slobodna i autentična ličnost svoga vremena, tvorac i kreator sopstvene
istorije, jer joj nije bila znana.“ – opravdava Vujačić (1986.) U zajednici je postojala podjela u
okvirima materijalne prozvodnje, a kriteriji su bili spol i starost. Domaćinstvo i podizanje
djece su bile glavne uloge žene. Ona je u prvom planu sredstvo reprodukcije, i u slučaju
izostanka muškog nasljednika – krivac. Društveno – ekonomsko – pravna stabilnost za žene je
bila nepoznata sfera života, žena je bila imovina muža ili oca, nerijetko fizički kažnjavana.
Tražilo se da žena šuti i trpi, bude pokorna jer je to zapravo, sve što može i zna, s obzirom da
je manje intelektualno sposobna od muškarca, što se vjerovalo da je urođena biološka i
psihička dispozicija. Žena je definirana u okviru proizvodne snage zajednice, a njezina čast,
ime ili obraz čuvani su od strane očeva, braće, muževa u svrhu zdrave reprodukcije. 8
Više je nego zanimljivo staviti Vujačićeve tvrdnje o podložnosti žene u kontekst
članka Pavla S. Radusinovića o Marku Miljanovu koji je primjer čojstva i junaštva za društvo
koje postojanje žene ignorira.
Ipak Radusinovićev članak s opravdanjem nosi u samom naslovu usporedbu Marka
Miljanova s personifikacijom patrijarhalne društvene svijesti. Miljanov je naravno, idiličan
prikaz takve svijesti. Radusinović također piše u nacionalnom zanosu i s čestim osvrtajima na
poseban antropološki tip koji Crnogorci predstavljaju, a Marko Miljanov mu u tu slagalicu
savršeno pristaje. Ako to zanemarimo, u liku Marka Miljanova i u njegovom djelu Primjeri
čojstva i junaštva (bitno je naglasiti da se ne zna zasigurno autor ovog djela) Radusinović nam
daje zaista etnološki iskoristiv prikaz jedne društvene stvarnosti i uvaženog mišljenja, barem u
vlastitom mjestu koje nosi naziv Kuče. Pleme iz Kuča u posebnim uvjetima, geološkim i
društvenim, ugroženo sa svih strana, stvara tzv. plemensko – bratstvenički režim i iskorištava
planine u kojima se smjestilo. Autor naglašava svijest plemena o srednjovjekovnoj državnosti
i snagu crkvene zajednice i vjerovanja, kao nositeljima tradicije i nacionalne ideje, pa i
patrijarhata. Naglašava i riječi Jozefa Holečeka o praslovenskoj narodnoj duši koja čuva
kompleks duhovnih vrijednosti. Predstavnik tih društvenih vrijednosti je Marko Miljanov, a u
njegovoj zajednici koja opstaje u gotovo potpunoj neimaštini osnovna su mjerila posjedi,
čovječna i junačka djela. Djela Marka Miljanova pričala su se na točno određenim mjestima i
sijelima kao motivacija i upozorenje za stanovnike. Čvrstina karaktera, poštenje, dostojanstvo,
dobročinstvo, samo su neke od osobina koje su se u njemu personficirale. Po Radusinoviću
ovakav prikaz i metoda utjecaja na narod utjelovljenje je i ideja Marksa i Engelsa kako se
povijesni materijal može skicirati kroz apstraktne događaje, priče i legende, i tako utjecati na
svijest naroda. Bitno je objasniti pojmove čojstva i junaštva. To su pojmovi koji su smišljeno
uvedeni i potpomogli su osmišljavanje tradicije. Čojstvo i junaštvo nose heroičnu crtu
patrijarhalnoga narodnog karaktera. Junaštvo je označavalo sferu biološkog opstanka, a
čojstvo – biti čovjek, ljudsko biće i djelovati kroz usvojene etičke norme činilo Crnogorca
poželjnim moralnim profilom čovjeka. 9 Miljanov personificira dobročinstvo, prijateljstvo,
drugarstvo, kumstvo, dostojanstvo na način sličan 10 božjih zapovijedi, koje su također
moralni kodeks ponašanja. Kroz djela Marka Miljanova satkan je „društveno – povijesni,
iskristalizirani pojam bivstvovanja u patrijarhalnoj zajednici“, kako navodi Radusinović, no
nužno je istaknuti da se radi o interpretaciji književnog djela u kojem začetke može naći
8
9
V. Vujačić, 1986.
Pavle S. Radusinović, 1986.
244
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
etnografija, pa možda čak i antropologija u smislu razumijevanja i interpretacije, ali koje ne
može biti uvaženo kao znanstveno potkovani članak i upotrijebljeno s nacionaliziranom
svrhom.
Zanimljivo pitanje postavlja E. Hammel u svom primjeru iz Srbije, o utjecaju
društvene i prostorne pokretljivosti na stabilnost srodničkih sustava; mogu li se porodične i
plemenske veze ojačati ili oslabiti? Smatram da možemo takvo pitanje usmjeriti i naspram
Radusinovićeva članka - je li cilj njegovog članka bilo jačanje svijesti o plemenskim vezama
u nacionalistički usmjerene svrhe ili zaista etnološki osvrt na patrijarhalnu plemensku
društvenu svijest u svrhu razumijevanja i interpretacije? U jednom slučaju članak je politički
tj. ideološki izmanipuliran, u drugom je možda čak i primjer mreže značenja.
ETNOGRAFSKI SPISI VUKA KARADŽIĆA
U svojim opisima crnogorskih običaja Karadžić opisuje kako su se društveno
neprihvatljive norme u crnogorskom plemenu kažnjavale na principu „oko za oko, zub za
zub“. Uvodeći čitatelja u opis krvne osvete naglašava kako su se najstrože kažnjavale krađe i
ubojstva, a krađa se plaćala u sedmerostrukoj vrijednosti. U okolnostima gdje je svatko
odgovoran za sebe i svoju obitelj, gdje se smatra da netko nije sposoban ili hrabar obraniti se
ako to ne učini – javlja se krvna osveta. Ponajprije se to događa radi razumijevanja kodeksa
časti i sramote. Karadžić navodi da je svaki Crnogorac slobodan živjeti životom kojeg
odabere, bez osude društva, ukoliko je sposoban sam za sebe biti odgovoran i samostalno se
obraniti.
„Budući dakle, da u Crnoj Gori nema nikakve određene vlasti, koja bi ljude čuvala i
branila od sile i od nepravde, nego svaki sam valja da se čuva i brani, tako je OSVETA
onamo postala SVETA dužnost. Ona je onđe mjesto starješinske vlasti. Ne samo najbliža
rodbina, nego i čitava sela, plemena i nahije 10 drže za dužnost, osvetiti ne samo ubistvo, nego
i drugu svaku nepravdu i sramotu, koja se učini kome god od njihovijeh.“ – navodi Karadžić
(Djela Vuka Karadžića, 1969.)
Ako se radi o ubojstvu, ono mora biti osvećeno ubojstvom. Zanimljivo je da nije bilo
nužno da se osveta izvrši nad krivcem, već da se osvetnici zadovoljavaju bilo čijom smrću u
obitelji krivca. Nadalje je navedeno kako su najpošteniji ljudi, na najboljem glasu, poglavari i
članovi obitelji koji su na vrhu obiteljske hijerarhije bili u najvećoj opasnosti, dok su se
zločinci čak i zanemarivali. Osveta se morala izvršiti i svaki dug morao je biti zadovoljen, pa
čak i nakon toliko vremena da se članovi obitelji osobno ne sjećaju zlodjela. Karadžić opisuje
običaj da se sačuva krvava košulja ili kakav drugi dio odjeće, kako bi podsjećala na
nenamireni dug. To se manifestiralo posebno među ženama ako bi ostale udovice ili s
malenom djecom, iako je navedeno da su žene bile oslobođene osvete kao i djeca.
Postoje situacije u kojima su nahije, plemena, sela ili bratstva godinama u zavadi, pa
se dogodi i „rat“ između njih – jedni drugima urušavaju bunare, spaljuju kuće i otjeraju stoku.
Ovakvi slučajevi se događaju kada jača i brojnija zajednica želi istrijebiti ili savladati slabiju,
malobrojniju. Tada slabijoj zajednici pomažu druge, veće, po dužnosti jer tako nalaže običaj.
Ako zavada, neprijateljstvo traje predugo postoji mogućnost sklapanja mira – „mjera od
mira“. Mirenje se započinje po nalogu vladike 11 ili na zamolbu jedne od zavađenih stranki. U
10
11
http://hr.wikipedia.org/wiki/Nahija (27. 05. 2011.)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Episkop_(pravoslavlje) (27. 05. 2011.)
245
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
slučaju mirenja dogovara se veliko okupljanje s vladikom. Broje se štete počinjene u
obiteljima obiju stranki, i ugovara se za to cijena. Svaka stranka ima nekoliko predstavnika
koji su na mirenju obvezni govoriti o slučajevima radi kojih je nastala zavada i pri tome ih
nitko ne smije prekinuti. Nedokazive tvrdnje ili slučajeve opravdava se ili opovrgava
zakletvama.
„Što se drukčije ne može dokazati, ono se zakletvom prisvojava ili odbija od sebe. Ali
se onamo mnogo drugačije zaklinje, nego amo kod nas. Svi oni, koji se zaklinju, posijedaju u
crkvi ispred oltara, okrenuvši leđa k oltaru, a oni kojima se zaklinju, stanu pred njima, pa
jedan između njih, koji zna dobro govoriti, uzme krst u ruku, i istupivši malo od svoga društva
poljubi krst, i pruživši ga prema onijeh, što sjede, stane im govoriti, n.p. „Ako ste vi, braćo
Branči, toga nešeg čoeka ubili, pa hoćete glavu da nam zatajite, da Bog da, da đecu svoju ne
podranite (veliku da ne vidite); da vam se sjeme okameni u zemlji, plod u stoci i đeca u
ženama; da vas guba žive razguba, da ljudi od vas bježe; da ni u čemu sreće nemate“ itd. A
oni sjedeći uza svaku ovu kletvu valja da viču „Amin!“. Oni kojima se zaklinje, imaju vlast
odrediti ne samo koliko ljudi, nego i koji po izmjenice moraju se zakleti; a kašto se odredi da
se dovede i nekoliko muške đece, i roditelji u crki pored sebe da ih posade.“ – govori
Karadžić o zakletvama (Djela Vuka Karadžića, 1969.)
Ponekad se pristupalo zakletvi bez sigurnosti da se neki događaj zaista tako odvijao, i
kako bi se spriječio takav „grijeh“, oni koji su morali polagati zakletve najprije su išli na
razgovor s popovima ili na savjetovanje, na ispovijed kako bi sačuvali „kršćansku i čistu
dušu“.
Ishod mirenja, ako se sklopi mir, Karadžić opisuje ovako - „Na svršetku izmirenja
stanu obje strane jedna prema drugoj, i jedan sudija, koji nije u stvar umiješan, privodi jednog
po jednog s jedne strane k jednom po jednom s druge strane da se poljube. Pri tome se
naročito pazi da se poljube jednak s jednakijem, tj. najbujniji s najbujnijim, mirnik s mirnijim.
Vršeći to on izvadi svakom iz pojasa pušku ili veliki nož, metne sve oružje na gomilu, i vrati
svakom svoje kad obje strane isplate sudijama nagradu, koja se obično s glavnom stvari utvrdi
i objavi. Poslije toga dobiju strane pisanu presudu (akt izmirenja) na koju se, kao što je
rečeno, o konac objesi pola pare, i koju obično vladika potvrdi.“ (Djela Vuka
Karadžića,1969.)
Bitno je naglasiti već navedeno – kako se osveta kolektivizira. Tako Karadžić
naglašava da je lakše bilo izmiriti velike općine i nahije nego pojedince, opća stvar potiskuje
osobna pitanja na suđenju, te je lakše formalizirati veću zavadu nego zadovoljiti častoljublje
pojedinca. U slučaju postizanja mira, skup završava velikom gozbom, obično na račun krivca.
Krivac, isto tako, moli izmirenje od svog protivnika na način da traži kumstvo koje se
uobičajeno ne odbija, pa tako zajednice koje su godinama zavađene, najednom postaju
iznimno prijateljski nastrojene jedna prema drugoj. Cijeli proces mirenja posebno je obilježen
zakletvama i spominjanjem svetog Jovana. Promatrajući upotrebljavanje vjerovanja u kaznu
koja će se manifestirati božjom pravdom, ako već ne ljudskom, i utjerivanje straha, otvara se i
pitanje moduliranja i iskorištavanja pučke religije u svrhu koja potpomaže ostvarenje
običajnog prava. Krvna osveta smatrana je isključivo problemom zajednice. Tako su, navodi
Karadžić, stranke koje su bile u zavadi, a u istoj opasnosti bile pred Turcima, zaboravljale tu
zavadu dok se ne bi zajednički obranile od Turaka. Nakon obrane, situacija se opet vraća na
staro, prije zajedničkog neprijatelja.
Kao najčešći razlozi zbog kojih je dolazilo do krvne osvete navodi se krađa, ubojstvo,
uvreda žene i njezine porodice te karakter i neobuzdanost Crnogoraca. Krađe i ubojstva nisu
bila tako česta radi prirodnih uvjeta koji nisu dozvoljavali situaciju bez svjedoka u kojoj je
246
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
moguće počiniti zločin. Uvreda žene ili ženine porodice nastajala je uglavnom u nedostatku
muškog potomstva, kada bi muž imao više žena pored žive supruge ili ako muškarac ne bi
htio uzeti za ženu djevojku kojoj je poklonio prsten i koju je isprosio, i s čijim je roditeljima
brak dogovoren. Najzanimljiviji čimbenik je „karakter Crnogoraca“. Ako uzmemo u obzir
teške životne uvjete crnogorskih plemena možemo opravdati svađe i potražnju nadomjestaka
za štetu u financijskom obliku ili materijalnom (hrana, kuća i sl.), ali opravdanja koje bi
logički objasnilo namjerno usmrćivanje nedužnih – nema. Dolaskom modernih vlasti koje su
tražile izručenja osvetnika i započele kažnjavanje krvne osvete došlo je do zaista neobične
situacije. Državna i legalna vlast izazivaju toliko nepovjerenje u narodu da se zajednice
plemena, porodica, bratstava i kumstava i dan danas održavaju, ignorirajući moderne zakone i
uzimajući vlast i moć u svoje ruke. Dugovi se pamte, bratstva i plemena još u nepunom
smislu funkcioniraju u modernim zajednicama.
KRVNA OSVETA U ALBANIJI
Članak Gorana Kotura iz 2009. godine, s naslovom Krvna osveta paralizira Balkan,
nagnao me da napišem nešto i o krvnoj osveti ili gjakmarrjom u Albaniji. Kotur navodi
podatke koji statistički prikazuju ubojstva u Albaniji za vrijeme komunizma i nakon
demokratskih promjena. Po tim podatcima krvna osveta je skoro iščezla za vrijeme
komunističke vladavine Envera Hodže, a brzo je doživjela povratak nakon demokratskih
promjena. Kotur govori da je javno mišljenje Albanaca da ubojica nije primjereno kažnjen
ničim osim smrću, pogotovo nakon što je ukinuta smrtna kazna. Kao i u Crnoj Gori krvna
osveta ne izvršava se nad ženama i djecom, a obrana od krvne osvete je strah i neka vrsta
„kućnog pritvora“, osoba koja je u opasnosti može biti sigurna jedino u svom domu jer zakon
nalaže da se osveta ne vrši u domu krivca. Isto tako vrijedi norma da krivnja prelazi na obitelj
ukoliko ubojica pobjegne. Ova pravila navedena su u Kanonu Leke Dukađinija iz XV.
stoljeća koji je nalagao ubijanje ubojice. Jedan od bitnijih problema je što su ta pravila široko
prihvaćena, ali mladim generacijama slabo poznata. Ipak za osobu koja oklijeva izvršiti
osvetu, pada veliki društveni pritisak, a Kotur čak navodi običaj da se takvoj osobi ako dođe u
goste, stavi metak u kavu, kao podsjetnik. Krvna osveta u Albaniji se vrši kao zadovoljenje
krvi ubijenog – da se zadovolji njegov bijes, kako bi u miru počivao, no primjenjuje se i kod
uvrede časti, gostoprimstva, laganja ili kod uvrede žene. 12 Iznimka na osvetu ubojstva je
ženin preljub. Ako žena prevari supruga i on ju ubije, njena obitelj nema pravo na osvetu – što
pomalo podsjeća na zakon u nekim državama SAD-a gdje postoji zločin iz strasti 13 koji se na
sudu legalno i legitimno procesuira i za koji je kazna umanjenja u usporedbi s ostalim
ubojstvima. Brojke stradalih od krvne osvete nepoznate su vladinim organizacijama, navodi
Kotur i nemoguće ih je procijeniti jer se u današnje vrijeme krvna osveta koristi i kao paravan
za mafijaške obračune, kao i obrnuto.
U Albaniji djeluje i nevladina udruga Nacionalni pomirbeni odbor kao posrednik
među „zakrvljenim“ obiteljima, pokušavajući tzv. krvarinu iznijeti u novčanom iznosu.
Udruga nema veliki utjecaj jer je krvna osveta toliko institucionalizirana u Albaniji da se
navode i neki političari, ministri koji su dio toga začaranog kruga. Pomirbu je jako teško
izvesti jer je potrebno da se oko toga slože svi muški članovi posvađanih stranki.
12
13
http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/66748/Default.aspx
http://en.wikipedia.org/wiki/Crime_of_passion
247
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
Kanon Leke Dukađinija skup je pravila koji regulira život Albanaca od rođenja do
smrti, proširio se migracijama stanovništva i padom komunističkog režima. Među Albancima
se drži da su pravila starija od dvije tisuće godina, te da su pogansko nasljeđe iz vremena Ilira,
koje drže za svoje pretke. Leke Dukađini bio je velikaš s područja sjeverne Albanije koji se u
XV. stoljeću borio protiv Turaka sa albanskim slavnim vođom Skenderbegom. 14 Albanci su
uglavnom ili muslimani ili kršćani, a pravila iz kanona su protivna zakonima i Kurana i
Biblije. Odredbe su sakupljene u Kanonu koji je naposljetku izdan 1933. godine. Pomirenja
zakrvljenih strana uspješno su obavljena u vrijeme srpske agresije, no po njenom završetku
ponovno stupaju na društvenu scenu.
Osim Albanije i Crne Gore krvna osveta asocira i na Južnu Italiju, Siciliju, Sardiniju,
Korziku, Kretu, Rusiju. Problem s krvnom osvetom je i u migraciji stanovništva. Dijaspora
Albanije krvnu osvetu izvozi u Njemačku, Veliku Britaniju, SAD, radeći od nje međunarodni
problem.
O tome problemu pisao je čak i Alberto Fortis u „Putu po Dalmaciji“ iz 1774. godine
opisujući kako se tretira ubojicu kojeg uhvate nakon bijega.
Danas se manifestiranje krvne osvete usko povezuje s nelegalnim radnjama i
mafijaškim obračunima, iako srpski Glas javnosti izvještava kako neki današnji psiholozi i
stručnjaci okrivljuju žene za prenošenje kulta krvne osvete na djecu jer muževi nisu bili kod
kuće, a kasnije u očaju ih od toga odvraćaju jer radi čega da rađaju sinove koji će se
usmrćivati. 15
ZAKLJUČAK
Krvna osveta je oblik običajnog prava ako se promatra samo iz pravne i antropološke
perspektive kao kulturni fenomen koji i danas postoji. Proučavajući njezine oblike, načine
korištenja koje podrazumijeva u bilo kojem dijelu svijeta, što se upotrebljava za opravdanje,
ipak ne možemo doći do zaključka. Potrebno je odijeliti istraživanje krvne osvete kao pojave
koja je dio plemenskog ustrojenja u prošlosti, u odsutnosti pravne države i bavljenje
problemom krvne osvete danas – što uključuje i njezinu sanaciju. Nužno je usredotočiti se i na
psihološke uzroke takvom ponašanju jer unatoč svijesti da je ubojstvo proturječno svim
normama modernog društva, krvna osveta postoji. U kojim razdobljima jedne nacionalne
povijesti je ona zatomljena, a kada se opet javlja jedno je od pitanja koje može izvesti na pravi
put u istraživanju krvne osvete. Ovo, kao i svako drugo običajno pravo svoje uzroke i začetke
nalazi u društvu i tu ih je potrebno tražiti.
Neprihvatljiv je i odnos vlasti prema ovom segmentu običajnog prava. Moderni zakoni
uredno saniraju pojavu krvne osvete, problem leži u njihovom provođenju i buđenju svijesti
kod ljudi kako moderna država ne može funkcionirati ispravno bez podrške naroda, pogotovo
na Balkanu. Činjenica jest da izvršitelji krvne osvete znaju da protupravno postupaju i da šira
društvena zajednica to nikako ne odobrava. To se može dokazati i samim time da izvršitelji
unaprijed smisle izbjegavanje zakonskih sankcija. Nužno je prihvatiti činjenicu da moralna i
etička mjerila nisu svugdje ista, jednako primjenjiva i prihvatljiva, no zato postoji pravna
država koja stvara efikasan sustav normi (barem po pitanju ubojstava) kako bi se izvršile
sankcije upravo nad ovakvim protupravnim djelima. Kao potporanj ovom stavu navela bih
kako je zakonska regulativa ipak na višem etičnom stupnju nego moral – jer moral, u ovom
14
15
http://hr.wikipedia.org/wiki/Skenderbeg
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2006/12/18/srpski/T061217032.shtml
248
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
slučaju previđa krvnu osvetu kao sankciju u međuljudskim odnosima, što je neprihvatljivo i
potrebno istražiti i iskristalizirati na pravnoj i psihološko–sociološkoj osnovi, radi čega je
nužno i uključivanje antropologa čiji je zadatak razumjeti, interpretirati ovu kulturnu pojavu,
te objasniti je u kontekstu znanja i moći.
U ovom radu posebno se razmatrio kontekst i socijalni okvir nastanka krvne osvete i
sredine u kojoj se primjenjivala, odnosno u kojoj se primjenjuje. Analizom literature
zaključila sam da su geografski i povijesni prostor manifestacije krvne osvete u Crnoj Gori i
Albaniji, zapravo razlozi njezine primjene. Otvaraju se pitanja zašto zakonska regulativa nije
stroža po tome pitanju, zašto se običajno pravo i danas tolerira kao nasljeđe umjesto da se
sankcionira kao kazneno djelo?
LITERATURA
BOEHM, Christopher. 1987. Blood Revenge. The Enactment and Management of Conflict in
Montenegro and Other Tribal Societies. University of Pennsylvania Press.
ČAGOROVIĆ, Nebojša. 2006. CARMICHAEL, Cathie. Constructing and rethinking
montenegrin national identity. Narodna umjetnost 43/1.
DENICH, B. S. 1986. Spol i moć na Balkanu. Etnološki pregled 22. Beograd.
Djela Vuka Karadžića. Etnografski spisi o Crnoj Gori. 1969. Priredili M. Filipović i G.
Dobrošinović. Beograd. Prosveta.
HAMMEL, E. A. 1986. Uticaj društvene i prostorne pokretljivosti na stabilnost srodničkih
sistema/na primjeru iz Srbije/. Etnološki pregled 22. Beograd.
RADUSINOVIĆ, Pavle S. 1986. Marko Miljanov kao personifikacija patrijarhalne društvene
svijesti. Etnološki pregled 22. Beograd.
VLAHOVIĆ, Petar. 1986. Plemena u crnogorskim brdima. Etnološki pregled 22. Beograd.
VUJAČIĆ, Vidak. 1986. Etos Crnogorke – Između čovječnosti i otuđenja. Etnološki pregled
22. Beograd.
VUKMANOVIĆ, Jovan. 1986. Etnički procesi i karakteristične osobine plemensko –
patrijarhalnog društva u staroj crnoj Gori. Etnološki pregled 22. Beograd.
Internet izvori:
http://www.kockicica.org/blog/zalepljeno-interesantno/antropologija/krvna-osveta-i-vrazda
(21.05.2011.)
http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/66748/D
efault.aspx (21.05.2011.)
http://www.rastko.rs/rastko-cg/povijest/Cg-XIV-XX.html (21.05.2011.)
http://arhiva.glas-javnosti.rs/arhiva/2006/12/18/srpski/T061217032.shtml (21.05.2011.)
http://www.youtube.com/watch?v=GExcrEYf70k (prvi dio snimke kazalištne predstave
„Marko Miljanov“) (21.05.2011.)
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/antropologija/vuk_karadzic_o_krvnoj_osveti.htm
(22.05.2011.)
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/antropologija/vuk_karadzic_o_kradji_u_cg_i_srbi
ji.htm (22.05.2011.)
249
Marija Herco
Krvna osveta i običajno pravo u Crnoj Gori i Albaniji
Rostra
http://www.ivojosipovic.com/radovi/Krvna%20osveta%20i%20njen%20krivicno%20pravni%
20tretman.pdf (22.05.2011.)
Marija Herco
University of Zadar
Department of Ethnology and Cultural Anthropology
Vendetta and common law in Monte Negro
Abstract
The subject of the research in this paper is vendetta. The manifestation of vendetta is
analyzed in the context of the common law in Monte Negro and Albania. Common low is a
legitimate, but not necessarily a legal practice in the communities of multidinuous national
states. Vendetta in Monte Negro signified a permanent common law which was in
discrepancy with legal – state and modern laws. The particularity of vendetta is the
collectivization and not the individualization oft he guilt. Personal honor is a family affair if
we are to inspect it through the concept of honor and guilt, as the foundation of the law and
honor is word. The aim of this paper was to represent the basic characteristics of vendetta in
Montenegro and Albania as a common law and social phenomenon. The context and social
framework of the creation of vendetta and the social environment in which it was applied, that
is, in which it is being applied, are specifically considered. Through an analysis of literature
one can conclude about the geographic and historical space of manifestation of vendetta in
Montenegro, the reasons of its application. Questions such as why the legislation isn't more
strict with regard to this matter are posed, why the common law is tolerated even today as a
legacy instead of being sanctioned as an act of crime.
250
Rostra
251
INTERVJU BROJA: Prof. dr. sc. Mithad Kozličić – pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta
u Zadru
VJERAN SAM NAUTICI KROZ POVIJESNI PRISTUP!
Razgovarala: Marina Matiša
Među ljude koji su ostavili traga na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, svakako se ubraja
i prof. dr. sc. Mithad Kozličić. Rođen je u Zenici (BIH) 1954. godine. Do svoje petnaeste
godine živi u Bihaću, gdje završava osnovnu školu, a od 1969. dalje živi i obrazuje se u Puli,
Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Zadru. Autor je brojnih radova s područja povijesti pomorstva,
a studentima je zanimljiv prvenstveno kao autor djela čiju literaturu redovito koriste. Riječ je
o nekima od sljedećih knjiga: Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku,
Hrvatsko brodovlje, Istočni Jadran u geografiji Klaudija Ptolemeja, kao i sve ostale koje
uključuju istraživanja zemljopisnih karata, položaj otoka u antici te stanovništvo. Kao
pročelnik spomenutog Odjela, zaslužuje svoje stranice u časopisu studenata povijesti Rostra, a
kroz naš intervju to je i dokazao zanimljivim primjerima iz vlastitog života.
1. Zašto ste odabrali povijest pomorstva kao svoj životni poziv?
Pitanje je složeno i ima barem dva dijela. Prvo, zašto sam uopće postao povjesničar? Odgovor
je u jednom ružnom događaju. Tada sam imao 16 godina. Već sam bio u Puli u drugom
razredu Srednje pomorske škole (nautički smjer) gdje mi je jedan "kolega" (s elektro smjera),
ničim izazvan, rekao "prljavi Turčin". On je bio Srbin odgojen u ličkoj sredini. S obzirom da
je to bilo uoči 1971. (što svakako baca potpuno drukčije svjetlo na to razdoblje, čega ću biti
stvarno svjestan puno kasnije), osjetio sam da nešto u toj sintagmi nije u redu. Nije problem
biti Turčin, pa i oni su ljudi. Ali, ako ja jesam Turčin zašto ne govorim turski? I, još gore,
zašto bi bilo koji pripadnik, bilo kojeg naroda, trebao biti "prljav". Zato sam se počeo pitati
tko sam ja? O narodnostima nisam imao pojma jer sam bio odgojen u sredini gdje se ljudi ne
razlikuju prema narodnosti, u sredini gdje se ističu po kvaliteti! A to je Bihać! Tada je počelo
moje istraživanje, traženjem tko sam? Istodobno, i svojevrstan studij povijesti, politologije,
sociologije i srodnih znanosti. S vremenom sam uvidio da znanje kojim raspolažem nije ni
približno dovoljno čak ni za ad hoc odgovor. U međuvremenu sam završio srednju školu, te
nastavio studij na Pomorskoj akademiji u Splitu. Kako bih stekao dodatno znanje za taj
odgovor činilo mi se zgodnim na Filozofskom fakultetu u Zadru upisati sociologiju i filozofiju
paralelno uz Pomorsku akademiju. Bez želje da to također diplomiram, uspio sam dopuniti
vlastite spoznaje iz društvenih odnosa unutar kojih se razvija narodnost. To me definitivno
odvelo prema povijesti. Kako sam želio dovršiti nautički studij, nastavak me usmjerio prema
povijesti pomorstva, što je drugi dio odgovora na postavljeno pitanje. Taj povijesni dio, barem
u temelju, dobio sam na Akademiji, a još više, paralelno uz studij na Akademiji, kod
252
Razgovori
Rostra
profesora Ivana Marovića iz Splita, Branke Raunig iz Bihaća, Đure Baslera i Zdravka Marića
iz Sarajeva. Pod njihovim utjecajem, od polovice studija na Akademiji, počeo sam znanstveno
istraživati kartografski prikaz Jadrana u "Geografiji" Klaudija Ptolemeja. Ponajviše
zahvaljujući prof. I. Maroviću i drugim kolegama iz Arheološkog muzeja u Splitu, te
tadašnjem ravnatelju tog Muzeja prof. Željku Rapaniću, istraživanje Ptolemejeva Jadrana
urodit će prilično opsežnom znanstvenom studijom koja će biti objavljena 1980. u Vjesniku za
arheologiju i historiju dalmatinsku. Ipak, vlastita povijesna znanja želio sam još više dopuniti.
Kako će kroz narednu godinu - dvije biti tiskane, a uz to i neki drugi moji znanstveni radovi u
onodobnim ništa manje uglednim znanstvenim časopisima, a k tome ću i referirati na
znanstvenim skupovima, prema tadašnjem zakonu (što vrijedi i danas), moju se nautičku
diplomu, uz dodatak tih objavljenih radova i sudjelovanja na znanstvenim skupovima,
tretiralo kao da sam diplomirao povijest, pa sam temeljem toga mogao akademske
1981./1982. upisati poslijediplomski magistarski studij u tadašnjem Interuniverzitetskom
centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, smjer
Kulturna povijest Jadrana, gdje sam 1984., prvi u vlastitoj generaciji magistrirao povijest kod
akademika Mate Suića, a 1988. i doktorirao povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu,
opet pod mentorstvom akademika Suića. Na tom poslijediplomskom studiju kod profesora
Suića znao sam ujutro na ispitu dobiti pet, a isti sam dan poslijepodne na ispitu dobio pet i
kod profesora Duje Rendić-Miočevića. Izvrsne se ocjene može dobiti samo ako se radi (uči)
da bi se više znalo, a ne zbog same ocjene! Tih godina 1971.-1984., s radnim danom nad
knjigom i po 16 sati, uz redovito čitanje nautičke školske (studijske) literature, rijedak je bio
časopis koji nisam konzumirao gotovo u cjelini, sve njegove brojeve. Primjerice Historijski
zbornik, Arheološke radove i rasprave, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Glasnik
Zemaljskog muzeja, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja itd., da knjige S. Ćirkovića,
M. Gross, F. Papazoglu, R. Katičića, N. Klaić, A. Mayera, francuskih analista i brojne druge,
uopće ne spominjem. K tomu, sve što danas znam nesebično su mi podarili brojni ugledni
profesori: akademici Alojzije Benac, Boro Čović, Nenad Cambi, Cvito i Igor Fisković, Duje
Rendić-Miočević, Mate Suić, Vojmir Vinja, te profesori Đuro Basler, Šime Batović, Marija
Brida, Miroslav Brandt, Heda Festini, Mirjana Gross, Ivan Kampuš, Ljudevit Lako, Stipe
Lakoš, Rene Lovrenčić, Josip Lučić, Josip Luetić, Zdravko Marić, Ivan Marović, Branka
Baunig, Marin Zaninović, ali i brojni drugi. Zahvaljujući svima njima ostao sam vjeran
nautici kroz povijesni pristup. Uvijek sam nastojao promatrati cjelinu, da bi unutar nje lakše
spoznao pojedine segmente. To nije pretpostavljalo poznavati jedino povijesne procese na
Jadranu, već i u njegovu bližem i dubljem zaobalju. Jednako tako, kako je pomorstvo
multidisciplinarno, onda je i njegova povijest identična, pa sam uz povijesne spoznaje morao
širiti i vlastita znanja iz arheologije, povijesti umjetnosti, geologije, geografije, meteorologije,
hidrografije, itd. Podrazumijeva se da sam kroz te prve godine, a tako je ostalo do danas,
pomno prolazio svu tu ogromnu literaturu; čak bih rekao da sam prilično veliki dio naslova
studirao nastojeći uočiti sustav uočavanja problema, način njegove raščlambe, sustav
zaključivanja, citiranje, jer mi se to činilo najboljim "učenjem" metodologije znanstvenog
istraživanja, premda sam paralelno "prošao" i sve raspoložive priručnike o metodologiji
znanstvenog rada. Tu su i povijesni izvori, koji su temelj povjesničareva "posla". Njih je bilo
u to doba teško dobiti, pa sam najnovija kritička izdanja, posrednim vezama, dobivao iz
Austrije, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Njemačke. Naravno, sve je to urodilo činjenicom da
sam tijekom vremena dobio vrlo širok spektar raznolikih znanja, pa sam se usporedo uz
jadranske povijesne probleme mogao baviti i kopnenim, o čemu svjedoči moja bibliografija
dostupna i na web stranicama Sveučilišta u Zadru. U konačnici, takav je slijed imao logičan
253
Razgovori
Rostra
rezultat. Uveo sam na zadarski studij povijesti ne samo povijest pomorstva, već i povijest
kartografije i povijesni zemljopis koji se prije mene nisu predavali, a s vremenom se povijest
pomorstva izdiže i na razinu poslijediplomskog studija. Ipak, i u ovoj prigodi moram istaknuti
neizmjernu zahvalnost ne samo mojim profesorima koji su mi nesebično darivali nove
spoznaje, već i svojim roditeljima koji su se toliko žrtvovali za moju sestru, braću i mene.
2. Na početku smo nove godine, pa kakve biste ocjene dali prethodnoj, što smatrate
najboljim potezom ili aktivnostima u 2011. godini na Odjelu za povijest, a što od
planiranog niste izvršili, a trebali ste?
Mislim da je prethodna godina bila dobra, da smo došli na poziciju pomalo bezgriješnih
odjela i po kvaliteti nastavnika i po zahtijevnosti. Studij povijesti jest težak, ali drago mi je što
imamo vrlo pametne i radišne studente koji su samosvjesni i mislim da bi u tom smjeru trebali
nastaviti.
3. Predajete nekoliko kolegija na matičnom Odjelu. Jeste li zadovoljni predznanjem
svojih studenata?
Nisam zadovoljan predznanjem studenata. Ono je vrlo slabo. Pritom nisu krivi studenti već
obrazovni sustav koji im u osnovnoj i srednjoj školi nije dao ona znanja i one radne navike
koje je trebao. Imam osjećaj da je današnjim mladim ljudima teško satima sjediti i čitati, a
jedino se tako može steći dostatno znanje.
4. Smatrate li Vi, s obzirom na slabiju studentsku prolaznost, prag od 60 ECTS bodova
adekvatnim kao uvjet upisa u višu godinu?
Oduvijek je student imao pravo prenijeti dva ispita. Ne vidim opravdanosti zašto to ukinuti.
Držim da bi prag trebalo sniziti barem na 55, a moguće i 50 ECTS bodova. Naravno,
podrazumijeva se da student ne može upisati primjerice treću godinu preddiplomskog studija
ako nije položio sve ispite s prve studijske godine. Ako jest, tada bi se taj sniženi prag odnosio
samo na bodove koje je trebao steći u drugoj studijskoj godini. Međutim, o bodovnom pragu
ne odlučuje Stručno vijeće Odjela za povijest, a ni Senat Sveučilišta u Zadru, već Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i sporta, pa je pitanje upućeno na krivu adresu.
5. Pročelnik ste Odjela koji slovi kao izrazito zahtjevan, ali i poželjan za studiranje.
Jeste li općenito zadovoljni studentskim predstavnicima i njihovim zalaganjem za
studente?
Zadovoljan sam, iako studentski predstavnici ponekad traže ono što ni u primisli nije moguće.
Naime, postoji određeni raskorak između traženja dijela studenata koje očituju preko
studentskih predstavnika. Ne može se udovoljiti traženju koje je suprotno pozitivnim
zakonskim i podzakonskim aktima. Pročelnik nije Sabor Republike Hrvatske, niti je u
njegovoj nadležnosti tumačiti zakonsku regulativu prema studentskim željama.
6. Kakva je suradnja Odjela za povijest i ostalih odjela Sveučilišta u Zadru? Postoje li
odjeli s kojima već održavamo poseban oblik suradnje?
Postoji izvanredna suradnja, mi smo naprosto upućeni jedni na druge, a dio nastavnika predaje
i na drugim odjelima. Ipak, odjeli za geografiju, povijest umjetnosti i arheologiju već logikom
polja vlastitih istraživanja, najbliži su nam. Tako smo s geografima otvorili novi bolonjski
254
Razgovori
Rostra
poslijediplomski studij "Jadran - poveznica među kontinentima", što je možda najočevidniji
oblik suradnje.
7. U što će se ulagati na Odjelu u godini 2012.?
Recesija se nastavlja! Unatoč tome, ono malo novaca s kojima raspolažemo pretežno ćemo
usmjeriti na izdavačku djelatnost. Tu se ne smije štedjeti.
8. U skladu s obrazovnim programom, uz teorijski dio trebao bi postojati prostor za
terensku nastavu. Hoće li se intenzivno raditi na tome da taj dio nastave uđe u studijski
program Odjela te da se vrednuje ECTS bodovima, kako je zakonom i propisano?
I terenska nastava ovisi o novcima. Bilo bi mi drago da je ima više, barem na diplomskom
studiju. Jedno je željeti, a drugo moći. Aktivno radimo na tome problemu i načinima kako ga
riješiti. Uostalom, i recesiji jednom mora doći kraj!
9. Što mislite o kvaliteti studijskog programa i njegovom provođenju na Vašem Odjelu
te koliko je kvalitetan sam program u odnosu na druge odjele za povijest u Hrvatskoj?
Mislim da je naš studijski program vrlo kvalitetan. Išli smo na konzervativniju varijantu.
Student u preddiplomskom studiju, prema našem mišljenju, treba steći temeljna povijesna
znanja iz svih razdoblja povijesti. Diplomski dio nudi specijalizaciju za tematiku koju student
sam odabere. To je negdje na pola puta. Program je živ kao i znanost; nikad nije završen. Zato
nakon završenoga petogodišnjeg programa povjesničar mora sustavno nastaviti dalje stjecati
nove spoznaje. Ja ih i danas stječem, premda od mojega prvog objavljenog znanstvenog rada
sada teče već trideset i druga godina.
10. Sukladno zakonima svaki odjel mora imati Povjerenstvo za osiguravanje kvalitete.
Kako funkcionira to Povjerenstvo na Odjelu za povijest?
Povjerenstvo radi najboljim mogućim tempom. Moglo bi i bolje pri čemu Sveučilište u Zadru,
pa ni to Povjerenstvo, a ni Odjel, ništa nisu krivi. Bolonjski proces znači puno više novaca i
radnih mjesta, čime se automatski diže i kvaliteta. Bit je da svaka generacija u spoznajnom
dijelu dobije više od prethodne.
11. S obzirom da ste relativno dugo pročelnik Odjela, kakva su Vam doživljena iskustva
na toj funkciji, i možete li konkretnom dehortacijom uputiti buduće pročelnike/ice?
Istina je da sam dugo pročelnik Odjela i drago mi je da smo dospjeli ovdje gdje jesmo. Velika
je razlika u onome što sam naslijedio i što će budući pročelnik naslijediti od mene. Imamo tri
predavaonice, desetak ureda, a najveća je vrijednost u bitno kvalitetnijoj kadrovskoj,
studentskoj i materijalnoj bazi. Zapravo smo profesor Čače i ja u zadnjih 20-tak godina učinili
da Odjel danas bude to što jest. Nadam da će novi pročelnik nastaviti tim putom.
12. Vi ste i urednik Biblioteke povijesti na Sveučilištu u Zadru. Planirate li izdanja
sveučilišnih udžbenika i prijevoda stranih djela u sklopu te biblioteke?
Da, jesam urednik, to je dio pročelničke dužnosti. No, moje je uredništvo više formalne
naravi. Novih knjiga će biti, vjerojatno barem dvije ili tri ove godine, a možda i koja više!
255
Razgovori
Rostra
13. Postoji li mogućnost da se podrže i izdaju u sklopu spomenute biblioteke djela
studenata (monografije, zbornici radova i drugo)?
Vrlo ambiciozno pitanje, ali prvo treba reći hop pa onda skočiti. Ovaj časopis jest medij koji
vam je potreban. Ne zaboravite da je povijest iznimno umijeće govora i iznimno umijeće
pisanja. Ako netko od studenata napiše nešto iznimno kvalitetno, budite sigurni da će biti kod
nas i tiskano!
14. Sudjelovali ste i predavali na brojnim konferencijama, znanstvenim skupovima,
predavanjima, seminarima te objavili mnoštvo radova i knjiga. Uz to član ste i
Hrvatskoga kartografskog društva. Jesu li te aktivnosti ispunile Vaše očekivane ciljeve?
Da, to je sve normalni dio posla onoga tko se bavi znanošću. Ipak, najveće su mi zadovoljno
mladi ljudi koji su kod nas diplomirali, a još više oni koji su na našem poslijediplomskom
studiju "Povijest hrvatskog pomorstva" magistrirali i/ili doktorirali. Oni su prava ostavština
iza svakoga sveučilišnog profesora. Ujedno, njihovim stasanjem konačno je prekinuta ranija
stihijnost u kadrovima koji su se bavili poviješću pomorstva ili znanstvenim istraživanjem
drugih jadranskih povijesnih problema. Ranije ih je bilo malo, danas je situacija radikalno
drukčija! Samo kod mene, u ovih desetak godina, obranjeno je 18 magisterija i/ili doktorata, a
gdje su drugi profesori koji su bili mentori drugim kandidatima!? Tako je još više osnažena
jadranska orijentacija zadarskog sveučilišta, kao i njegova bitna kvaliteta, prepoznata i izvan
granica Republike Hrvatske!
256
Razgovori
Rostra
MISLI ZNALCA: John Donald Hughes
POVIJEST OKOLIŠA DAJE NOVE PERSPEKTIVE ZA TRADICIONALNE
INTERESE POVJESNIČARA!
Razgovarao: Goran Đurđević
Doajen svjetske povijesti okoliša John Donald Hughes profesor je emeritus na
Sveučilištu u Denveru. Trenutačno živi u Princetonu u New Jerseyu. Autor je niza zapaženih
knjiga: Panov mukotrpni rad: okolišni problemi starih Grka i Rimljana (Baltimore, 1994.),
Ekologija sjevernoameričkih Indijanaca (El Paso, 1996.), Svjetska povijest okoliša:
promjenjiva uloga čovječanstva u zajednici života (London-New York, 2001), Sredozemlje:
povijest okoliša (Santa Barbara, 2005), Što je povijest okoliša (Cambridge, 2006.) te urednik
zbornika Lice zemlje: okoliš i svjetska povijest (New York-London, 2000). Jedan je od
osnivača Američkog društva za povijest okoliša (ASEH) i Europskog društva za povijest
okoliša (ESEH). Bio je osnivač i urednik časopisa Environmental Review, nekadašnjega
službenog časopisa ASEH-a. Dobitnik je Distinguished Service Award ASEH-a za posebne
zasluge. Povodom hrvatskog izdanja njegove knjige Što je povijest okoliša (Zagreb, 2011.),
uspjeli smo stupiti u kontakt s autorom i postaviti mu nekoliko pitanja o toj, dosta nepoznatoj
disciplini kod nas.
Što je povijest okoliša?
Povijest okoliša je učenje o evoluciji ljudskih odnosa prema prirodi. Kao disciplina, povijest
okoliša odgovora na pitanje koliko su ljudska društva bila u interakciji s prirodnim okolišem
tijekom vremena. Kao metoda, koristi se ekologijska analiza za razumijevanje ljudske
povijesti. Povjesničari okoliša prepoznaju načine u kojima su živi i neživi sustavi utjecali na
ljudske poslove. Također se opisuju promjene u prirodnom okolišu uzrokovane ljudskom
djelatnošću. Povjesničari okoliša pokušavaju prikazati ideje ljudi o svijetu kojeg nazivaju
„prirodom“.
Vezano uz ime, smatrate li da je bolje nazvati disciplinu povijest okoliša (environmental
history) ili ekohistorija (ecohistory) ili nešto drugo? Zašto?
Povijest okoliša (environmental history) danas je prihvaćen kao naziv discipline. Kada smo
započeli s organizacijom prije 35 godina, predlagao sam ekohistorija (ecohistory), no to je
bilo odbijeno pod izgovorom da zvuči „premoderno“. Ekološki je pokret tada bio u usponu i
moji su kolege željeli napraviti jasnu razliku jer smo mi akademska zajednica, a ne
odvjetnička grupa. Druga je mogućnost bila ekološka povijest (ecological history), što je
dobro ime, ali u engleskom jeziku zvuči poput prirodnih znanstvenih disciplina, a ne
primarno povijesnih disciplina. Trebamo imati ime koje uključuje obje komponente (prirodu i
kulturu) koje su uključene u našu disciplinu.
Kako ste počeli s radom na povijesti okoliša?
Odrastao sam u Kaliforniji i kao dijete jako sam volio biti izvan kuće u prirodi, a posebno sam
zavolio mjesta poput Sequoije i Yosemita. Ujak mi je bio arhitekt prostora (okoliša ?) i radio
257
Razgovori
Rostra
je u kalifornijskim državnim parkovima te me nagovarao da studiram šumarstvo. Čitao sam
Henryja Thoreaua, Georgea Perkinsa Marsha, Johna Muira i Libertyja Hydea Baileyja.
Ljetima sam radio kao rendžer u Nacionalnim šumama u Willametteu, zatim u Yosemiteu i
Nacionalnom parku Grand Canyonu. Moj diplomski rad je iz biologije (botanička genetika), a
doktorat iz povijesti. Pomislio sam kako bi trebao postojati način za povezivanje ovih dviju
kombinacija. Tijekom 1976. godine dok sam predavao na Sveučilištu u Denveru, upoznao
sam se s nekoliko kolega s različitih sveučilišta koji su imali iste interese kao i ja, te smo
osnovali društvo i pokrenuli časopis.
Zašto je povijest okoliša važna?
Povijest okoliša može dati nove mogućnosti i perspektive za tradicionalne interese
povjesničara: rat, diplomaciju, politiku, ekonomiju te otkriva odnose između tih pitanja i
fizičkog svijeta. Priroda se ne uklapa jednostavno u gospodarstvo, ona je sama gospodarstvo
koje obuhvaća sve ljudske napore i bez koje su ti napori ništavni. Povijest koja ne uzme u
obzir prirodni okoliš je nepotpuna. Povjesničari bi trebali učiniti više nego samo odražavati
dominantne vrijednosti svojih zajednica. Njihova je dužnost da postavljaju suvremena pitanja
i zadatke pri proučavanju prošlosti.
Što mislite o povijesti okoliša danas?
Struka povijesti treba nove perspektive kao što je povijest okoliša, ako želi ostati intelektualno
živa, te biti zanimljiva studentima i cjelokupnoj javnosti koji su njeni potrošači i pokrovitelji.
Srećom, struka je otvorila svoja događanja i časopise pristupu koji izaziva stare metode i
dobila je mudrost. Ideje povijesti okoliša dale su novu dimenziju pisanja u drugim
disciplinama povijesti. Pitanje „Što je povijest okoliša?“ danas je filozofsko istraživanje među
povjesničarima pa umjesto dosade imamo izazov koji čak i ako da konačan odgovor nije
manje težak.
Pisali ste o drevnim civilizacijama i okolišu. Možete li nam reći razlike u odnosu prema
okolišu između Grka, Rimljana i naroda Bliskog istoka?
Svi drevni narodi započeli su s mitsko – vjerskim stavovima prema okolišu, ali to je
promijenjeno u skladu s njihovim životnim potrebama i razvojem gospodarskog sustava kojeg
su razvili. Grci su obilježeni time što je puno njihovih filozofa moglo razumjeti prirodu
razumom. Neki su ih rimski filozofi pratili, ali većina Rimljana bila je pragmatična.
Što su Rimljani mislili o okolišu? Jesu li imali strah od prirode ili su vjerovali u prirodu
(primjerice da je sama priroda božanstvo), ili su željeli pokoriti prirodu?
U svom pragmatičnom pogledu, Rimljani su prepoznali kako prirodom manipuliraju bogovi
pa su se sporazumjeli s njima i prinosili im žrtve kako bi dobili što žele. Kasnije se bogovi i
dalje štuju, ali Rimljani radije koriste prirodne resurse za dobivanje bogatstva i moći.
Objektivno, oni tretiraju prirodu u mnogočemu kao osvojenu provinciju.
258
Razgovori
Rostra
Rimska država (republika i carstvo) postojala je više od 1000 godina. U početku su
Rimljani bili mnogobošci, a zatim su postali kršćani. Što znamo o odnosu kršćanskog
Rima i okoliša?
Kršćani, kao i Židovi prije, te muslimani kasnije, smatraju okoliš kao kreaciju Boga, čija je
providnost nastavila upravljati svime. Bog je stavio okoliš u ljudske ruke, ali se nije odrekao
moći nad svime. Ljudi su Božji upravitelji. Stoga, Zemlja i sva ljudska bića trebaju biti
tretirana u skladu s Božjom voljom. Nažalost, mnogi su kršćani bili zabrinuti oko duhovnog i
vječnog, a obezvrjeđivali su materijalno i vremensko, uključujući i okoliš. I da, mnogi su
zemljoposjednici, poslovni ljudi i vojnici bili kršćani, no njihovo je kršćanstvo izblijedjelo u
formalnosti.
Kakav je bio odnos naroda tijekom seobe naroda (Huni, Germani, Slaveni) prema
okolišu?
Ti su ljudi bili ratnici, lovci i poljoprivrednici koji su obožavali bogove prirode i željeli su
bogatstvo koje su vidjeli kod stacioniranih i urbaniziranih naroda. U svojoj potrazi za novim
zemljištima i vlasništvima napadali su rimska gospodarstva i u velikoj su mjeri usvojili njihov
način života. Mnogi od njih su postali kršćani, pripadnici različitih crkava, naselili se i
izgradili vlastite crkve. Kako bi uspjeli, iskorištavali su prirodne resurse.
Što planirate u budućnosti?
Imam ideju novog objavljivanja moje knjige „Što je povijest okoliša?“. Nastavljam proučavati
nove ideje i pokrete u samoj disciplini. Programi povijesti okoliša pojavljuju se u mnogim
dijelovima svijeta i u stalnom su porastu. Volim upoznavati znanstvenike koji su uključeni u
konferencije i seminare, te posjetiti njihove odjele, centre i razrede. Znanstvene aktivnosti
povjesničara okoliša rastu i nemoguće je sve pratiti. No, pokušat ću. Nastavit ću pisati članke
i knjige, te recenzirati radove drugih. Uživam putovati i srećom imam priliku održavati
predavanja i prisustvovati konferencijama u mnogim zemljama. Prošle sam jeseni predavao
kolegij o povijesti okoliša na Sveučilištu u Pekingu. Iako sam u mirovini, volim predavanja i
ugodno mi je družiti se sa studentima i nadam se da ću još imati mogućnosti za to.
259
Rostra
260
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Goran Đurđević
Sveučilište u Zadru
J. D. HUGHES, ŠTO JE POVIJEST OKOLIŠA?,
ZAGREB: DISPUT, 2011., 198 STR., PREVODITELJ:
DAMJAN LALOVIĆ
Djelo Johna Donalda Hughesa naslovljeno Što je povijest okoliša? (u originalu: What is
environmental history?, Cambridge: Polity Press, 2006.) prvo je djelo prevedeno ovog
eminentnog autora i doajena povijesti okoliša na hrvatski jezik. Sam autor, John Donald
Hughes je profesor emeritus Sveučilišta u Denveru i jedan od osnivača Američkog društva za
povijest okoliša te Europskog društva za povijest okoliša.
Knjigu čini sedam poglavlja, odabrana bibliografija, kazalo i samo za hrvatsko izdanje
napravljen dodatak Što je povijest okoliša u Hrvatskoj (pogovor) ispisan od autorskog trija:
Borna Fürst-Bjeliš, Marin Cvitanović i Hrvoje Petrić.
Prvo poglavlje knjige Hughes je naslovio „Definiranje povijesti okoliša“. U njemu
autor pokušava dati direktan odgovor na pitanje iz samog naslova knjige vodeći se
mišljenjima niza ekohistoričara D. Worstera, W. Cronona, J. McNeilla i drugih. Vidljiv je i
autorov stav (odgovor na pitanje iz naslova) o povijesti okoliša koja je „vrsta povijesti koji
teži razumijevanju života, rada i mišljenja ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz
promjene koje donosi vrijeme.“ (Hughes, str. 9). U daljnjem dijelu ovog poglavlja definiraju
se tri široke kategorije kojima se bave povjesničari okoliša: utjecaj okolišnih čimbenika na
ljudsku povijest; promjene okoliša radi ljudskih aktivnosti i promjene koje se događaju u
društvima zbog tih aktivnosti; povijest misli o okolišu i odnos ljudskih stavova prema
djelovanju u okolišu. Poglavlje završava odnosom povijesti okoliša i drugih znanstvenih
disciplina i znanosti.
Drugo je poglavlje naslovljeno „Preteče povijesti okoliša“ i u njemu se može pratiti
kako su se mijenjala zapažanja (i stav) o okolišu počevši od Herodota, Platona, Mencija, Ibn
Khalduna, Pierrea Poivrea pa do Georgea Perkinsa Marsha, Ferdinanda Braudela i drugih
pripadnika škole Anala.
Treće nas poglavlje uvodi u povijest okoliša SAD-a (naslov poglavlja: „Nastanak i
razvoj povijesti okoliša u SAD-u“) u kojemu autor pokazuje nastanak povijesti okoliša
tijekom 1960-ih i njen daljnji razvoj, subdisciplinu i odnose s drugim znanostima. Zanimljiva
je Hughesova opaska kako neki američki istraživači zanemaruju i ne poklanjaju dovoljno
pažnje istraživanjima povjesničara okoliša iz drugih zemalja.
U četvrtom poglavlju „Lokalne, regionalne i nacionalne povijesti okoliša“ autor daje
pregled najvažnijih istraživača i razvoja povijesti okoliša prema kontinentima ili pojedinim
regijama (npr. Sredozemlje). Aktivnostima se posebno ističu autori iz Britanije i Škotske,
Njemačke i Skandinavije, a od izvaneuropskih zemalja autori iz Indije, Kine i Australije.
„Globalna povijest okoliša“ naziv je petog poglavlja na čijim se stranicama pronalaze
autori (mahom geografi) koji su pisali knjige i članke o globalnoj povijesti okoliša te globalno
važne teme (deforestacija, vatra, klima i slično).
Šesto je poglavlje naslovljeno Pitanja i smjerovi u povijesti okoliša i ono je zapravo
podijeljeno na dva dijela: u prvom, Hughes ističe zamjerke koje su upućene povijesti okoliša
261
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
(prezentizam, okolišni determinizam, zagovaranje) i trudi se obraniti ovu disciplinu, a u
drugom dijelu, autor predlaže nove teme za daljnja istraživanja (bioraznolikost, porast
stanovništva, odnos lokalnog i globalnog, energija i resursi).
U zadnjem poglavlju, pod naslovom Razmišljanja o istraživanju povijesti okoliša,
Hughes se bavi pregledom najvažnijih teorijsko-metodoloških djela, izvorima i pristupom
njima, te resursima (knjižnice, baze podataka). Na kraju, prognozira budućnost povijesti
okoliša s isticanjem važnosti same discipline i interdisciplinarnosti budućih istraživanja.
Pogovor knjizi za hrvatsko izdanje je pregled povijesti okoliša u Hrvatskoj koji su
napravili Borna Fürst-Bjeliš, Marin Cvitanović i Hrvoje Petrić. Pregled je veoma temeljit i
vodi kroz tijek istraživanja o okolišu u Hrvatskoj pa do institucionalizacije. Važan je i izbor iz
bibliografije u kojem su obuhvaćena sva najvažnija djela u posljednjih 20 godina izdana u
Hrvatskoj.
Knjiga J. D. Hughesa Što je povijest okoliša? sjajan je priručnik i pregled ove
povijesne discipline koji će biti od koristi svim dionicima nastavnog i znanstvenog procesa
(studenti, nastavno osoblje, znanstvenici). Velika vrijednost je i u tome što je autorov stil lako
čitljiv, a slijed nizanja poglavlja logičan, što dovodi do zanimljiva sadržaja za čitanje. Korist
je i u nizu spominjanja značajnih istraživača i njihovih djela čime se čitateljici/u pruža
podloga za samostalno daljnja istraživanja. Za nas je u Hrvatskoj posebno značajan pogovor u
kojem je sintetizirano sve što je napravljeno na istraživanjima povijesti okoliša kod nas s
najvažnijom literaturom skupljenom na jednom mjestu. Zbog svih tih vrlina, preporučam
knjigu za čitanje i upoznavanje novije i drukčije povijesne discipline.
262
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Ivan Vekić
Sveučilište u Zadru
POVIJESNI KONTEKST U STRIPU NA PRIMJERU
DJELA FROM HELL ALANA MOOREA I EDDIEA
CAMPBELLA
Početci devete umjetnosti prema nekim razmišljanjima sežu u daleku prošlost čovjeka.
Prihvatimo li definiciju Scotta McClouda prema kojoj strip čine crteži i druge slike
supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske
reakcije u čitatelja 1, onda već neki primjeri prapovijesnog, kao i brojni primjeri narativnoga
staroegipatskog slikarstva, sadrže sve karakteristike stripa. Iste odlike imaju i Trajanov stup iz
113. godine nove ere, tapiserija iz Bayeuxa iz 11. stoljeća s prikazom normanskog osvajanja
Engleske, Giottov kristološki ciklus gotičkih freski u padovanskoj kapeli Scrovegni, grafike
Williama Hogartha A Harlot's Progress (iz 1731.), te drugi slični primjeri koje, na žalost,
povjesničari umjetnosti rijetko dovode u bilo kakvu vezu sa stripom. 2 Za razvoj modernog
stripa među zaslužnijima je Rodolphe Töpffer koji je sredinom 19. stoljeća radio satiričke
priče u slikama (Histoires en Estampes), no pravu revoluciju izazvao je tek prvi novinski
strip, The Yellow Kid Richarda Outcaulta objavljivan krajem stoljeća u dnevnicima New York
World i New York Journal. 3 Dogodovštine dječačića podrugljiva osmijeha u žutoj pidžami
otvorila su vrata izražajnosti koja će, s junacima poput Flasha Gordona, Asterixa, Corta
Maltesea, Thorgala ili Jeremiaha, izdanjima kao što su Maison Ikkoku Rumiko Takahashi,
Love and Rockets Gilberta i Jaimea Hernandeza, ili Maus Arta Spiegelmana, ostaviti dubok
trag u popularnoj kulturi, ali i umjetnosti 20. i 21. stoljeća.
Ono što povijesnim temama sklonu stripovsku publiku podjednako intrigira kao i onu
likovnu, književnu ili filmsku to je način korištenja povijesti, baratanje činjenicama, politički,
društveni i ekonomski kontekst, stil odijevanja, arhitektura, tehnologija i slično. Pritom valja
imati na umu kako su pri analitičkom izdvajanju povijesnog konteksta u određenom stripu na
snazi isti kriteriji kao i za ostala umjetnička djela. Navedeno, dakako, vrijedi tek od sredine
19. stoljeća kada je u historiografiji, s historizmom Leopolda von Rankea, proklamirana
težnja za objektivnošću pri opisu povijesnih događaja 4, pa bi stoga kritika umjetničkog djela
trebala biti blaža što se ono kronološki nalazi bliže navedenim začetcima suvremene znanosti
o povijesti. Sadržaj slike ili skulpture, romana ili kazališne predstave, opere ili baleta, filma ili
stripa, može nastojati rekonstruirati određeni povijesni događaj, no može biti i fiktivan, ali
smješten u odgovarajući povijesni kontekst. Nisu rijetke niti inspiracije nekim povijesnim
događajem kojega se potom dramaturški proizvoljno razrađuje. Neovisno o tome koji se
1
S. McCloud, 2005., str. 9. U originalu definicija glasi juxtaposed pictorial or other images in deliberate
sequence intended to convay information and/or produce an aesthetic response in the reader.
http://www.believermag.com/issues/200704/?read=interview_mccloud (11. veljače 2012.)
2
Teoretičar stripa Svetozar Tomić takve primjere iz povijesti likovnih umjetnosti naziva protostripovima,
naglašavajući (za razliku od McClouda) kako nije riječ o stripovima, ali i kako je besmisleno osporavati vezu
između stripa i određenih oblika njihova vizualnog pripovijedanja. S. Tomić, 1985., str. 33-34
3
Ibid., str. 90-96
4
M. Gross, 1996., str. 123-131
263
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
aspekt povijesti (povijesni događaj, biografija, društveni ili politički povijesni kontekst) želi
učiniti vjerodostojnim, potrebno je naglasiti kako je u nekom umjetničkom djelu moguće
prepoznati činjenično točan i kontekstualno besprijekorno razrađen povijesni sadržaj, ali ono
svejedno može biti nekvalitetno ako pritom ne zadovoljava i estetske kriterije. Vrijedi i
obrnuto: dijelo prepuno povijesnih grešaka, a s tendencijom točnosti u prikazivanju povijesnih
događaja, može biti kvalitetno umjetničko djelo. U tom se slučaju greške smatraju njegovim
nedostatkom, no ispravnost povijesno-činjenične podloge tek je jedan od čimbenika
kvalitativne prosudbe. Djelo katkad namjerno sadrži anakronizme ili činjenične netočnosti
upravo kako bi zadovoljilo druge estetske kriterije, partikularne kriterije umjetnosti ili pak
kriterije žanra. Dakako da se u tom slučaju povijesna netočnost ne može smatrati
nedostatkom. Lik zamišljenog isusovca na slici Splitski sabor Mate Celestina Medovića s
prikazom koncila iz 10. stoljeća može se smatrati nedostatkom samo kroz likovne kriterije
(kao što je, u ovom slučaju, prenaglašeni kontrast dvaju sudionika Sabora smještenih slijeva,
kojim se promatračeva pozornost posve odvlači od ostatka prizora), ali ne i kroz činjenicu
svjesnoga, namjernog smještanja jezuita u razdoblje šest stoljeća starije od osnutka njegova
reda. No, upitno je koliko bi na dramaturšku vrijednost nekog od povijesnih spektakala
Cecilea B. DeMillea, poput U znaku križa, utjecala uporaba autentičnoga klasičnoga latinskog
jezika umjesto američkog engleskog. Teško je reći da bi joj odnemogla. S druge strane,
protorealist August Šenoa ipak nedvojbeno griješi opisujući netočnu legendu o smrti Matije
Gupca u svojoj Seljačkoj buni. Uzmemo li u obzir da je hrvatska historiografija za Šenoina
vremena još u povojima, slično opravdanje nema Ridley Scott za prikaz polumjeseca i
zvijezde na stijegovima vojske sultana Saladina u Kraljevstvu nebeskom. Ali ponovimo: iako
takva, veća ili manja autorova pogreška zasigurno utječe, ona a priori nije presudna pri
prosudbi kvalitete djela.
Vratimo se devetoj umjetnosti. Povijesni kontekst u stripu nalazimo u vesternima
poput Poručnika Blueberrya Jeana-Michela Charliera i Jeana Girauda, stripovima s
povijesnim procesom kao mišlju vodiljom poput Seobe Hrvata Stanka RadovanovićaŽrnovačkog i Andrije Maurovića, biografskim stripovima kao što je Che Hectora Germana
Oesterhelda i Alberta i Enriquea Breccie, te u nizu izdanja koja se referiraju na određeno
povijesno razdoblje, ličnost ili događaj. Jedno od takvih je i From Hell, scenarista Alana
Moorea i crtača Eddiea Campbella, objavljivan od 1991. do 1996., a potom i u integralnom
izdanju 1999. godine. Scenarist ovoga glasovitog djela zasigurno je jedno od najznačajnijih
imena suvremenoga stripa. Rođen 1953. godine u Northamptonu u Velikoj Britaniji, Moore je
iz privatne srednje škole u mjestu rođenja izbačen zbog preprodaje LSD-a, što mu
onemogućuje upis na bilo koju akademiju, koledž ili sveučilište. Iz toga se razloga zapošljava
u deraonici ovaca, potom radi kao čistač nužnika, skladištar i činovnik, ali u slobodno vrijeme
crta, piše, bavi se glazbom i performansom te ilustrirajući surađuje u fanzinima. Od 1977.
godine objavljuje prve stripove u različitim časopisima, kao što su Dark Star Magazine ili
Sounds. Potom započinje suradnju s Marvelom UK gdje se posvećuje isključivo pisanju
scenarija. Radeći od 1982. za časopis Warrior, najprije realizira humorističnu The Bojeffries
Sagu, da bi potom Marvelmanom (crtež Garrya Leacha i Alana Davisa) posve zaprepastio
stripovsku publiku: oživljenog superjunaka iz pedesetih godina oslobodio je kiča smještajući
ga u suvremeno doba. Od tada pokazuje tendenciju revitaliziranja, ali i istodobne
revalorizacije ne samo stripovskih, već i književnih i filmskih junaka. 5
5
G. S. Millidge, 2003., str. 32-36
264
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Slika 1. Alan Moore
Još snažniji politički kontekst imao je V for Vendetta (crtež Davida Lloyda),
futuristička antiutopija s više nego očitim kritičkim podtekstom usmjerenim prema
konzervativnoj britanskoj vladi Margaret Thatcher. Realizirao je i niz drugih stripova, kao što
su Captain Britain, The Ballad of Halo Jones 6 ili Saga of Swamp Thing, kroz koje razrađuje
pitanja politike, feminizma, rasizma i ekologije. Rad na Swamp Thingu (uz crtež Stevea
Bissettea i Johna Totlebena) prvi je Mooreov posao za američku izdavačku kuću DC Comics,
čime se potpuno afirmira među širom publikom. Napisao je nekoliko epizoda Supermana, od
kojih se „For the Man Who Has Everything“ (crtež Davida Gibbonsa) često smatra jednom od
najboljih priča o Supermanu ikad napisanih. O svojoj najpoznatijoj epizodi Batmana („The
Killing Joke“, crtež Briana Bollanda 7) imao je izuzetno kritično mišljenje, no publika ga je
prihvatila s oduševljenjem. Do kraja osamdesetih, unatoč postupnom prekidu suradnje s DC
Comicsom i odbijanjem rada za drugi američki gigant Marvel, zajedno s Gibbonsom dovršava
jedno od svojih do danas najpoznatijih i najcjenjenijih ostvarenja – Watchmen. 8 Taj je pothvat
bio i glavnim razlogom Mooreova prekida suradnje s DC Comicsom. U devedesetima,
usprkos izletima u svijet glazbe i književnosti te čestim sukobima s izdavačkim kućama,
Moore je i dalje produktivan pa usljeđuju stripovi različitih žanrova: From Hell, Lost Girls,
Top Ten, The League of Extraordinary Gentlemen, Promethea, u kojima sadržajno bogatstvo
dotadašnjeg rada, uz već uvriježene, ali uvijek inovativno razrađene obrasce motiva
superheroja te posezanja za likovima iz povijesti i povijesti umjetnosti, nadopunjuje sa sve
više elemenata pornografije, magije i misticizma. 9
From Hell, ili, u hrvatskom prijevodu, Pakao, prvi je ekranizirani Mooreov strip, s
Johhnyem Deppom u glavnoj ulozi, no taj je pokušaj braće Alberta i Allena Hughesa teško
ocijeniti uspjelim. Dijelom svakako i zbog nemogućnosti supstitucije crteža izvornika, koji je
rad Eddiea Campbella, škotskog strip crtača i scenarista rođenog 1955. godine u Glasgowu, a
otprije zapaženog zahvaljujući poluautobiografskom stripu Alec, te stripu Bacchus,
baziranome na liku popularnog antičkog boga vina. 10 Campbellov crtež do punog izražaja
dolazi upravo u From Hell, po kojemu je do danas ostao najpoznatiji. Gigantski uradak
6
Hrvatsko izdanje pod naslovom Balada o Halo Jones objavljeno je 2011. godine u izdanju Fibre.
Hrvatsko izdanje pod naslovom Batman: Strašan vic objavljeno je 2003. godine u izdanju Mentora i Radija
101.
8
Riječima Cecilea Quintala, poput „Građanina Kanea" „Watchmeni“ su djelo mladog genija koji želi pokazati
svoje umijeće pripovijedanja usložnjeno do stupnja kakvog nitko ranije nije pokušao. C. Quintal, 2003., str. 31
9
G. S. Millidge, 2003., str. 36-43
10
http://www.topshelfcomix.com/catalog/eddie-campbell (11. veljače 2012.)
7
265
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
britanskog dvojca sastoji se od prologa, 14 glava i epiloga. Većina radnje smještena je u
London pretposljednjeg desetljeća 19. stoljeća, konkretno u drugu polovicu 1888. godine,
razdoblje ubojstava prostitutki Polly Nichols, Annie Chapman, Elizabeth Stride i Marie
Jeannette Kelly, te Catherine Eddowes, koja su i središnja tema stripa. Spomenute su žene
žrtve nekoliko povezanih komponenti. Ponajprije, hira unuka kraljice Viktorije, princa
Alberta Victora (Eddya), koji se, uz nevoljku suglasnost ovlaštenoga pratitelja, slikara
Waltera Sickerta, tajno oženio s prodavačicom Annie Crook (kojoj je kuma na vjenčanju
prijateljica, Irkinja Marie Kelly) i s njom dobio dijete. Potom karaktera kraljice Viktorije,
koja, želeći očuvati ugled krune, najprije naručuje razdvajanje Eddya i Annie, a potom, od
kraljevskog liječnika sir Williama Witheya Gulla, i smrt četiriju prostitutki. One, slijedeći
ideju Marie Kelly, ucjenjuju kraljevsku obitelj s ciljem prikupljanja novca za isplatu duga
jednoj istočnolondonskoj bandi. Na koncu tu je karakter dr. Gulla, uglednog masona, kojem je
ispunjenje od kraljice povjerene mu zadaće zapravo sredstvo ostvarivanja samoprojicirane
božje misije uništenja ženske moći Mjeseca, sukladno masonskoj tradiciji i svrhi postojanja
toga tajanstvenog bratstva. Ostvarena uz pomoć priprostog kočijaša Johna Netleya, ubojstva
dr. Gulla (u gradskim novinama imenovanoga Jackom Rasparačem), praćena brutalnim,
kirurški preciznim iživljavanjem nad mrtvim tijelima žrtava, nižu se jedno za drugim.
Istovremeno, inspektor Frederick Abberline nemoćan je pored nesposobnih suradnika, niza
pogrešnih tragova, opsesivnog odnosa javnosti prema ubojici, ali, saznat će kasnije, i pored
široke masonske mreže koja oslobađa prostor Gullovu djelovanju, a službenim krivcem
proglašava liberalnog učitelja Johna Montaguiea Druitta. Gullovu priznanju odgovornosti za
ubojstva Abberline svjedoči u društvu kraljičina vidovnjaka Roberta Leesa. Naknadno će
saznati i motiv, ali je prisiljen, kao i Lees, uz dobru naknadu šutjeti do kraja života.
Slika 2. From Hell - naslovna stranica hrvatskog izdanja
Istodobna složenost i lakoća Mooreova pripovijedanja očituju se, među ostalim, kroz
izvanrednu sposobnost zadiranja u najdublje predjele ljudske duše, maksimalnu posvetu
karakterizaciji likova kakve se ne bi posramio ni Honoré de Balzac. Navedeno nije isključiva
privilegija glavnih junakinja i junaka, već je autorima dovoljan jedan ili dva kadra kako bi,
prikazujući primjerice skalu pisaca Jackovih pisama policiji, preispitali odnos između uloge
koju čovjek igra u društvu i njegovoga istinskoga unutarnjeg profila. Strpljivo Moore opisuje
kako sudaranje osobnih sloboda pojedinca, neovisno a priori kojem spolu, klasi ili bilo kojoj
drugoj razlikovnoj kategoriji pripadaju, najčešće neizbježno dovodi do sukoba. Ključnu
razliku između intenziteta takvih sukoba uočavamo onda kada nas potraga suptilno dovede do
266
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
njihovih uzroka: kod jednih to je osjećaj praznine čest kod onih koji od materijalnog imaju
sve, kod drugih to je upravo suprotan osjećaj nemoći, materijalne neimaštine i straha. Rezultat
toga, ponaosob ili po čitavo društvo, svijest pojedinca ili kolektivnu svijest, može ostaviti
neizbrisive posljedice. Prvi slučaj, koji negativne posljedice ostavlja za čitavo društvo,
posljedica je želje za moći, ugleda koji je manji, moćniji dio društva, pribavio pojedincu, i
tako mu omogućio nesputano zadiranje ili potpuno poništenje slobode drugoga, čak i onda
kada njegovo djelo poprima razmjere krajnje mahnitosti i ludosti. Tek tada nalogodavci i
pokrovitelji osjećaju dilemu, rjeđe zbog savjesti, češće zbog ugrozbe vlastite društvene
pozicije. Prazna forma rituala kojeg obnašaju, ali kojemu ipak duguju što jesu ono što jesu,
uputit će ih da poradi zataškavanja zločina i čuvanja rituala krenu istim putem zločina, na
račun onih kojima sud užega kruga javnosti nije dodijelio sličnu poziciju moći. Predočavajući
bilo koju od navedenih osobina: mahnitost, srditost, licemjerje, slabost, dvoličnost, opsesiju,
očaj, megalomaniju, strah, osjećaj moći i osjećaj nemoći, autor se ne libi uzastopnih kadrova
naizgled neznatno izmijenjenoga sadržaja, a kojima ipak čini važan korak u propitivanju
slojevitosti pojedinog osjećaja ili karaktera. Jednostavni i složeni dijalozi i različiti
međuljudski odnosi, odnosi pojedinca i skupine, komponiranje paralelnih radnji kao i
međuodnosi suprotstavljenih kadrova, bravurozno su integrirani u jednu po izražajnom
umijeću teško nadmašivu cjelinu. Podjednake zasluge odnosi i Campbellov crtež koji, bilo u
komponiranju i kreiranju atmosfere, bilo pri potenciranju točno određenog sloja ljudskog
osjećaja, izvrsno upotpunjuje Mooreove ideje. Snažni kontrasti bijelih i tamnih površina ne
igraju ulogu samo u čestim prikazima noći, već se i u interijerima skladno nadograđuju na
trenutan odnos jednog ili više prisutnih likova. Obrisna linija Campbellovih likova može biti
snažna, ali to je samo u svrhu vizualnog i simboličnog izdvajanja u određenoj sceni
dominirajućega neživog ili živog oblika. Linije su najčešće u nizovima paralelne, proizvoljno
ukrštene ili pak posve fluidne, što je možda najdomljivije u pozadinama ili scenama gomile,
premda ih Campbell takve koristi i unutar istaknutoga pojedinačnog oblika. Sjajno su izraženi
kontrasti potpuno praznih i posve tamnih površina s opisanim korištenjem linije u jednom te
istom kadru. Izazovnim načinom razvoja kompleksne priče kao i prikladnošću crteža u
najrazličitijim situacijama, Moore i Campbell dovršavaju djelo koje, riječima strip-kritičara
DeeCaya, proširuje granice stripa u svojoj formi i pripovijedanju i u više dijelova pokušava
se primaknuti onome što bi najbliže mogli nazvati umjetnošću. 11
11
http://www.stripovi.com/recenzije/pakao-orka-6-pakao/961/ (11. veljače 2012.)
267
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Slika 3. Annie Chapman na dan ubojstva
No, ovdje ćemo se ipak s najviše zanimanja baviti povijesnom podlogom Mooreova i
Campbellova remek-djela, ali uzimajući u obzir kako ju pri ukupnom sagledavanju djela nije
niti moguće niti potrebno posve odvojiti od njegovih navedenih formalno-estetskih
karakteristika. Koncepcija stripa omogućuje promatranje nekoliko aspekata povijesnog
konteksta. Prvi aspekt čine londonska klima 1888. godine te, posebice, društveni i politički
kontekst pretposljednjeg desetljeća 19. stoljeća u Britanskom Carstvu i istočnom Londonu, u
kojem se odvija najveći dio radnje. Drugi je aspekt vezan uz razradu središnjeg događaja, koji
jest povijesna činjenica – ubojstva pet prostitutki u istočnolondonskom okrugu Whitechapel
od osobe poznate kao Jack Rasparač (Jack the Ripper). Taj aspekt obuhvaća i stvarne osobe
koje su tada živjele i djelovale u Londonu te su kao takve, poput doktora Gulla, vidovnjaka
Leesa, inspektora Abberlinea ili čelnika Scotland Yarda sir Charlesa Warrena, našle mjesto u
stripu. Treći, naizgled najmanje važan aspekt, sporadično je upletanje i drugih poznatih
povijesnih ličnosti u priču, poput Čovjeka-slona Johna Merricka, Mexico Joea - voditelja Wild
West Showa u odsutnosti Buffalo Billa, okultista Alexandera Aleistera Crowleya ili pjesnika
Williama Yeatsa. S gledišta interesa za povijesno u stripu From Hell, ove je aspekte (posebice
prvi i drugi) nužno promatrati komplementarno, ne izdvajajući drugi aspekt (ubojstva
prostitutki) kao samodovoljnu činjenicu. I neovisno o stripu i teoriji koju razrađuje, taj je
događaj potrebno promatrati u konteksu viktorijanske ere.
Pokušat ćemo razložiti Mooreov i Campbellov pristup svakom od navedenih aspekata.
U onome vezanom uz tijek središnjeg događaja – ubojstava londonskih prostitutki, Moore se
referira na jednu od teorija, onu Stephena Knighta, prema kojoj su zločini rezultat dvorskomasonske urote s ciljem zataškavanja postojanja neželjenog potomka kraljevske krvi. No,
većina sadržaja Knightove knjige Jack the Ripper, The Final Solution, premda vjerno slijedi i
pokušava povezati povijesne činjenice, nema egzaktnu potvrdu u povijesnoj građi. Polazeći
od povijesne činjenice – ubojstava, a potom i od Knightova teksta, Moore gradi i obogaćuje
priču koliko vlastitom imaginacijom, toliko korištenjem druge ripperološke literature,
povijesnih izvora, te poznatih detalja iz stvarnih života glavnih protagonista. Dio nadogradnje
na Knightovu bazu je, dakle, čista fikcija, poput sadržaja Gullovih halucinacija ili Sickertova
slaba pokušaja upozorenja Marie Kelly na opasnost, dio su hipoteze iskorištene iz druge,
268
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
povijesno podjednako nepouzdane literature 12, dio su autorove samostalne pretpostavke koje
oslonac pronalaze u činjenicama (npr. razgovori vidovnjaka Leesa i inspektora Abberlinea u
Bournemouthu, godinama nakon ubojstava), dok je dio odraz karaktera stvarnih ličnosti
poznatih iz povijesne građe. Takav je primjer tugovanja kraljice Viktorije za pokojnim
suprugom Albertom. Većinu od navedenih slučajeva Moore koristi (i njima u određenoj mjeri
manipulira) u svrhu potenciranja fiksirane uloge koju protagonistima dodjeljuje u stripu –
kraljicu, primjerice, kao naredbodavca, a Gulla kao izvršitelja whitechapellskih zločina,
potom Abberlinea kao ozlojeđenog istraživača umorstava, Druitta kao kolateralnu žrtvu urote
itd.
Slika 4. Kraljica Viktorija i dr. Gull
Povijest je ovdje gotovo u potpunosti iskorištena za potrebe naracije, specifičnog toka
radnje prožete brojnim digresijama, te za potrebe karakterizacije svake od pojedinih ličnosti
kroz njihove postupke, ponašanja i emocionalne obrate. Kroz autorov pristup literaturi i
izvorima ona ipak niti u jednom trenutku ne preuzima primat nad odnosom priče i crteža, te je
u ovom drugom, središnjem aspektu, podređena stilu pripovijedanja, crteža i kadriranja. Kao
što je, uostalom, razvidno i iz dodatka 1, pisanoga priloga integralnom izdanju djela, Moore
koliko je moguće više nastoji imati oslonac u činjenicama pri bilo kojem segmentu razrade
priče, ali je istovremeno svjestan kako je velik dio Knightovih teza teško dokaziv, što također
podrobno objašnjava i u dodatku 2 integralnog izdanja. Spomenuti nam dodatci stoga pomažu
u razumijevanju Mooreove nenametljive uporabe povijesti. Kroz ovaj aspekt ona je tek
sredstvo za postizanje kvalitete djela, pa premda se pristup izvorima, kao i ideja
rekonstrukcije povijesnog događaja uopće, kroz opći dojam čitanja opravdano mogu činiti
ciljano povijesnoistraživačkima, takva je Mooreova težnja u najboljem slučaju sekundarna.
Strip, napokon, i započinje posvetom ubijenim ženama uz poruku vi i vaša smrt: jedino u to
Riječ je o suvremenoj literaturi o whitechapellskim zločinima kao što je The Complete Jack the Ripper
Donalda Rumbelowa W. H. Allena (1987.), Jack the Ripper: the Uncensored Facts Paula Begga (1988.), Sickert
& the Ripper Crimes Jeana Overtonea Fullera (1990.), Jack the Ripper A-Z Paula Begga, Martina Fida i Keitha
Skinnera (1992.) i druga.
12
269
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
smo sigurni. Sve ostalo svojevrsna je dekonstrukcija događaja iz Whitechapella s naglaskom
na čitavu skalu različitih rubnih interesa koje autor s uspjehom nastoji pobuditi kod čitatelja. 13
Detaljistički pristup izvorima i zaziranje od nesuglasja s bilo kojim povijesnim
izvorom ili činjenicom, svejedno je fascinantan. Tijekom istrage inspektora Abberlinea, u
Londonu nikako nije mogao boraviti sam William Cody, pa Moore, saznajemo iz dodatka,
briše već napisani dijalog inspektora i Buffalo Billa, a Abberlineu na saslušanju od povijesnih
ličnosti suprotstavlja Mexico Joea (pseudonim Joea Shelleya) i indijanskog vizionara Crnog
Jelena (Black Elk) koji u to vrijeme jesu u Londonu. Za svaku potencijalnu nelogičnost autor
nastoji pronaći opravdanje benignom (jer nije riječ o historiografskom djelu) manipulacijom
povijesnim izvorom, kojom se čitatelju nudi na činjenicama utemeljena pretpostavka, a pri
čemu potpuno isti kriteriji kao za već spomenute primjere poznatijih povijesnih ličnosti,
vrijede i za one manje poznate. Rubrika s imenom oca na rodnomu listu stvarne Alice
Margaret doista je bila prazna, ali je kasnije na njenom vjenčanom listu ipak stajalo kako joj
je otac William Crook, što je ime i Aliceina djeda, odnosno oca Annie Crook. Kako bi
opravdao Knightovu teoriju, time i vlastiti scenarij, a istovremeno udovoljio povijesnom
izvoru, Moore se odlučuje za potresnu scenu priznanja incesta od strane Annieina oca,
prilikom Sickertove posjete s malenom Alice. U četvrtoj glavi, rečenicu Onda ću ti ja biti
prtljaga!, koju Gull u stripu izgovara prilikom uspinjanja na Netleyevu kočiju, stvarni je Gull,
kako svjedoči knjiga William Withey Gull, a Biographical Sketch, napisana od doktorova zeta
Theodorea Dykea Aclanda, doista izgovorio, ali ne u istom (Netleyev lik čak nije povijesno
potvrđen), već u sličnom kontekstu. Njena uporaba autoru pomaže kao opravdanje navedenog
Gullova postupka, neosporno rijetkog za osobe njegova društvenog položaja. Moore nadalje
koristi svaku priliku kako bi bio što informativniji, pa miješajući legende, mitologiju, povijest
i povijest umjetnosti, vješto spaja vlastitu fascinaciju povijesnim misterijima s potrebama
radnje stripa. Uvod u istu glavu, kojom dominira Gullov i Netleyev obilazak Londona, citat je
iz Vitruvijeve De arhitectura libri decem, pisane krajem 1. stoljeća pr. Kr. od starorimskog
arhitekta (i posvećene caru Oktavijanu Augustu), kojim se čitatelj informira o posebnom
jeziku arhitekture, nastalim iz specifičnih potreba te umjetnosti, a koji je, kao takav, složeniji
od govora povijesti ili poezije. Ono što slijedi to je Gullova besjeda kočijašu Netleyu o
vječnom sukobu dviju sila, dviju polutki mozga: lijeve, u kojoj su Razum, Logika i Znanost
apolonske vještine imanentne muškom rodu, i desne, u kojoj su Magija, Umjetnost i Ludilo
dionizijski atributi ženskoga roda. Ta je početna teza potkrijepljena pregledom povijesti
Londona kroz brojne legende, ali i arheološke i arhitektonske spomenike, koji na karti čine
pentagram boga Sunca u kojem je zatočena ženskost boga Mjeseca. No, muška je pobuna
stara tek neznatno u odnosu na milijune godina matrijarhata i služenja boginji majci, i stoga ju
je potrebno održavati čvrstom i stabilnom. Zahvaljujući navedenim premisama, čitamo,
primjerice, o icenskoj kraljici Boudici koja je za osvetu zbog silovanja kćeri spalila London, o
sukobu sv. Pavla sa štovateljima božice Dijane u Efezu; gledamo Campbellove vjerne
reprodukcije arhitektonskih remek-djela poput Sv. Jurja u Bloomsburyu ili Kristove crkve na
Spitalfieldsu baroknog arhitekta Nicholasa Hawksmoora, informiramo se o mikrohistoriji
Londona s početka 19. stoljeća, čitamo o vizijama slikara i pjesnika Williama Blakea, a sve
nam to autori nude s glavnim ciljem kreiranja osebujnog profila ubojice, odnosno
obogaćivanja kompleksnosti crteža i priče.
U dodatku 2 integralnog izdanja Moore primjenjuje teoriju kvantne fizike prema kojoj je nemoguće u svakom
trenutku ili istovremeno odrediti lokaciju i prirodu čestice u prostoru. Jack Rasparač stoga za Moorea nije nužno
Gull, već superpozicija – svako moguće stanje čestice.
13
270
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Slika 5. Gull i Netley u vožnji prema katedrali sv. Pavla
Ali rezultat upravo priče, scenarija i takvog pristupa događajnom povijesnom aspektu,
unekoliko se može ocijeniti podređenim onomu prvom aspektu u sastavu kojega se radnja
odvija – političkom i društvenom kontekstu, pri čemu Moore zna pravovremeno podvući crtu
kako umjetnost ne bi s tim ciljem bila žrtvovana. Odraz takvoga kontroliranog naglaska na
društvene odnose svakako je i viktorijanska moda s izmaka 19. stoljeća, koja nije prošla bez
brižljivoga prethodnog proučavanja od strane autorskog dvojca. Jednak tretman zaslužile su
čak i meteorološke prilike 1888. godine, kao ne manje važan aspekt vremenskog konteksta.
Tu godinu, navodi u dodatku i sam Moore, izvori bilježe kao izuzetno mračnu, što je prilika
koju Campbell nije propustio. Nadalje, opsesija identitetom zločinca kao takva, a čije početke
Moore i Campbell razrađuju, tema je vrijedna podjednake pažnje. 14 Ona ne mora nužno biti
vezana uz viktorijanski ideološko-politički sustav, ali također odražava stanje ljudskog duha
toga vremena, možda poglavito srednjeg sloja koji kreira i čita spekulativne novinske članke.
Središnji, socijalni aspekt viktorijanskog vremena prisutan je doslovce od prve do posljednje
stranice stripa, jednom manifestiran dominacijom crteža, drugi put istaknutim dijalogom, ali
najčešće kombinacijom jednog i drugog. Sredinom 19. stoljeća prema najnižim procjenama
temeljem povijesnih izvora, u Londonu je bilo oko 5000 prostitutki (najviše procjene rastu i
do 220 000). Šezdesetih godina u cijeloj je Engleskoj prema nekim izvorima bilo i do pola
milijuna prostitutki, dok su, primjerice, prema policijskoj statistici iz godine 1881. godine,
5942 žene bile procesuirane zbog bavljenja prostitucijom. 15 Žene su u najvećoj mjeri
smatrane isključivim krivcima za posao kojim su se bavile, a tek se s vremenom o njima
gradila percepcija kao o žrtvama socijalnih nepravdi. 16 Iako siromaštvo, niske plaće ili loši
radni uvjeti nisu nužno vodili u bavljenje prostitucijom, upravo se nepravedni društveni
Već spominjani dodatak 2 integralnom izdanju donekle je samostalan Moore/Campbellov strip unutar stripa, u
kojem se autori bave isključivo temom do danas prisutne opsesivne potrage za identitetom Jacka Raparača i
okolnostima njegovih ubojstava.
15
P. Bartley, 2003., str. 2-3. Velike razlike između procjena broja prostitutki u Engleskoj 19. stoljeća Bartley
objašnjava različitom motiviranošću vršitelja procjena te navodi primjer dvaju pojedinačnih policijskih procjena
u Liverpoolu s kraja 19. stoljeća, jednu koja tvrdi da prostitucije u gradu s 350 000 stanovnika nema i drugu koja
takvo mišljenje smatra smiješnim. Ibid.
16
Ibid., str. 5
14
271
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
odnosi, u koje spada i muška predominacija, u najvećoj mjeri mogu smatrati njenim
uzrokom. 17 Za viktorijansko je doba karakteristična i visoka stopa smrtnosti djece, loša
zdravstvena zaštita, pothranjenost te niska prava i očajni stambeni uvjeti radnika, koji se
smatraju ljudima nižih intelektualnih sposobnosti. 18 Roy Porter otvara mogućnost kako je
London svoju kritičnu točku doživio upravo tijekom 1880-ih i 1890-ih godina. 19
Lišeni znanstvenog opreza, udruženim snagama Moore i Campbell rade na
oživljavanju takvog okruženja. Srednji kadrovi mračne atmosfere s prikazima bijede
istočnolondonskog stanovništva, scena bezuspješnog pokušaja simulacije seksualnog odnosa s
mušterijom od strane Marie Kelly i kadrovi centrirani samo na jednu od prostitutki (uz prazan
ostatak kadra ili popunjavanje istoga isključivo tamom ili dugim paralelnim linijama) kao
metafore onodobne ženske otuđenosti i besperspektivnosti, neustručavanje u prikazima detalja
svakodnevnice poput ekskluzivne prehrane dvopekom i džinom 20, značenje koje u očima
ženskih likova ima novac (kao simbol preživljavanja i/ili samo jedne pod krovom prospavane
noći), neuljepšani su pokušaj preslike sitnih i krupnih rezultata društvenog stanja
viktorijanske ere.
Slika 6. Marie Kelly na ulicama istočnog Londona 1888. godine
Masonerija, kao siva eminencija poretka u službi krune, kod Moorea se između redaka
nameće kao paradigma licemjernog elitizma toga vremena. Društva u kojemu se uski krug
ljudi, ne birajući sredstva, probija na društvenoj ljestvici paralelno sa silaznom putanjom
velike većine, kojoj preostaje prehranjivanje skupljanjem hmelja, životarenje uz alkohol ili
prostitucija. Svađe i nasilje, prisutni u odnosima ubijenih žena s njihovim muškarcima,
također i međusobne ženske tučnjave, sitne krađe i prijevare, posljedica su toga. Posljedica je
i Netleyev lik, čiji kompleksi i dodvoričko ponašanje prema Gullu reflektiraju primjere ljudi
iz nižih slojeva, specijaliziranih za držanje ljestvi ili izvršavanje zločina koje kroz socijalni
17
Ibid., str. 9
S. Szreter, 1996., str. 229
19
R. Porter, 1998., str. 275
20
Pretjerano konzumiranje alkohola često se blisko vezivalo uz prostituciju toga doba. P. Bartley, 2003., str. 6,
199
18
272
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
darvinizam zajednički osmišljaju visoki i najviši društveni sloj. 21 Slična je posljedica i
Abberlineov lik, čiji se konformizam, zatvaranje očiju pred imenom ubojice, unatoč
grizodušju, na koncu svodi na isto. No autor, iako izravno potiče suosjećanje s Gullovim
žrtvama, istovremeno izbjegava drugima suditi explicite, jer bi to možda značilo premoć
aspekta ubojstava kao povijesnog događaja, već naglasak stavlja na ljudske opsesije i slabosti
uvjetovane kontekstom vremena kojim dominiraju hijerarhijski odnosi moći. Kroz iscrpne i
paradigmatske opise ličnosti, odraze viktorijanskih društvenih pretpostavki kakvima je lako
pronaći odgovarajuće primjere u onodobnoj stvarnosti, raspodjela odgovornosti prepuštena je
čitatelju.
Povremeno, i ravnomjerno, u takav navedeni slijed kadrova ili dijaloga neposredno
upada motiv socijalističke ideje društvenog uređenja. Već u prologu, koji se odvija 1923.
godine, Lees (u stvarnosti član Fabijanskog društva) najavljuje pobjedu socijalističke
Laburističke stranke na izborima godinu poslije. I više je nego zanimljiva njegova uvodna
polemika s Abberlineom, u kojoj umirovljeni inspektor ističe kako radnička obitelj iz koje
potječe redovito glasuje za Konzervativnu stranku, dok socijalisti najglasnije pobornike,
paradoksalno, imaju upravo među srednjim slojem, kojemu pripadaju i laburistički vođa
Ramsey MacDonald i sam Lees. Radnička klasa ne želi revoluciju... samo više novaca, tvrdi
Abberline. Dr. Gull, kao predstavnik visokorangiranih pripadnika patrijarhalnog društva, s
prijezirom promišlja ideju socijalizma, povezujući je s usporednim fenomenom sufražetkinja,
a time i sa ženskom, dionizijskom moći Mjeseca kojoj je odlučio stati na kraj. Osim s
patrijarhalnim, odnosno protofeminističkim, socijalno se pitanje kratko isprepleće i s
nacionalnim, u smislu osvrta na eksploataciju Irske već u prvoj glavi. 22 Češća je poveznica s
pitanjima (ne)tolerancije, kroz u nekoliko navrata obrađenu temu u viktorijansko doba
nerijetko prisutnih antisemitizma i homofobije. Shodno tome, Moore nije propustio niti
činjenicu da se ne mnogo prije withechapellskih ubojstava, u Braunauu u Austriji začeo
budući nacistički vođa. Naposlijetku tu je i britanski pisac, publicist, dizajner, predvodnik
pokreta Arts and Crafts, ali i uvjereni socijalist William Morris, koji u stripu, tijekom
ubojstva Elizabeth Stride, pred Marxovom slikom recitira pjesmu članovima
prosocijalističkoga Međunarodnoga obrazovnog kluba radnika.
Postupke negativnih posljedica svake kolonijalne politike, pa tako i britanske, većim dijelom neposredno
izvršavaju pripadnici nižih ili srednjih slojeva, bilo u sastavu vojske i policije, bilo kao činovnici.
22
Ne znate vi kako se tam' živi. Otac je morao otić' i povest' nas sve, jer je tolika bila nezaposlenost. Znate kako
Njez'no Veličanstvo tamo zovemo? Kraljica gladi. Nek' ide k vragu i ona i njezina djeca i djeca njezine djece,
riječi su Marie Kelly u stripu, u vremenu uoči po sudbinu Irske važnih izbora za Britanski Parlament 1886.
godine. Prethodno ona i Sickert razgovaraju o mogućim posljedicama izbornoga poraza čelnika Liberalne
stranke Williama Gladstonea, koji se s idejom irske samouprave približio irskom političkom lideru Charlesu
Stewartu Parnellu. Parnell je prihvatio Gladstoneov prijedlog prenošenja konkretnih ovlasti s imperijalnog na
irski parlament, no vođa britanskih liberala na izborima je doživio težak poraz. W. T. Moody, F. X. Martin,
2003., str. 242-243
21
273
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Slika 7. Paralelni prikaz recitacije Williama Morrisa i, uz antisemitski ispad, Netleyeve pripreme ubojstva
Elizabeth Stride
Već je rečeno kako se prvi aspekt povijesnog konteksta, predodžba društvenopolitičke situacije vremena radnje, djelomično može ocijeniti dominantnim segmentom stripa.
Drugim dijelom, ili, konkretno, od bilo kojega trenutka u kojem bi umjetnički dojam trebao
biti žrtvovan, što znači većinom, to ipak nije slučaj. Vidljivo je kako Moore ne ulazi
preduboko u ekonomske pretpostavke situacije u Velikoj Britaniji i Londonu kasnoga 19.
stoljeća, a jednako tako ne propituje do u detalje niti svaku negativnu posljedicu takvih
pretpostavki. Atmosfera istočnolondonskih eksterijera i interijera, koju kreira Campbell,
dovoljna je da se dočara aspekt socijalne nepravde, a istovremeno zadrži visok umjetnički
nivo. Za najvažniji bi, estetski učinak, ispitivanje kompleksnoga ekonomskog pitanja
vjerojatno imalo dvojbene posljedice. Strip je, s druge strane, ispunjen mnoštvom likova,
različitim kadrovima istoga sadržaja, brojnim neutralnim prizorima svakodnevnice,
uzastopnim propitivanjima stanja ljudske duše. Bez sumnje, zadržao je svoj stupanj
autonomije u odnosu na stvarnost, a time i u odnosu na ljudsku povijest, što je, makar za
kvalitetu primjera kojim se bavimo, i više nego dobro. Za ključni je aspekt povijesnog
konteksta istog stripa važno uočiti i kako autori ne nastoje prikriti vlastiti pogled na društvene
odnose viktorijanskog doba. No, takvi su pogledi izrečeni između redaka, riječima ili
sudbinama protagonista stripa i utemeljeni na brižljivo proučenoj historiografskoj literaturi,
odnosno povijesnim izvorima. Smatram da bi stoga bilo pogrešno u izostanku pristupa sine
ira et studio, tražiti nedostatak. Među ostalim i zato što u svjetonazornom podtekstu nije
prisutna krajnja simplifikacija i stereotipizacija društvenih odnosa, kao ni ekskluzivistička
nametljivost vlastitog uvjerenja. Ne smije se izgubiti iz vida niti poimanje historiografije i
umjetnosti kao dva različita svijeta, pri čemu je prožimanje prvog drugim poželjno pod
određenim uvjetima. Ti su uvjeti, kroz bogatu činjeničnu podlogu koju smo ovdje nastojali
opisati, u stripu From Hell bez sumnje na visoko zadovoljavajućoj razini.
274
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
POPIS LITERATURE
P. BARTLEY, 2003., Prostitution – Prevention and Reform in England 1860-1914, Taylor &
Francis e-Library
P. CHRISP, 2005., A History of Fashion and Costume – The Victorian Age, Bailey Publishing
Associates Ltd., Hove
M. GROSS, 1996., Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi liber –
Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta, Zagreb
H. W. JANSON, A. F. Janson, 2003., Povijest umjetnosti, Stanek, Varaždin
S. MCCLOUD, 2005., Kako čitati strip (nevidljivu umjetnost), Mentor, Zagreb
W. T. MOODY, F. X. MARTIN, 2003., Povijest Irske, Grapa, Zagreb
A. MOORE, E. CAMPBELL, 2008., Pakao, Fibra, Zagreb
G. S. MILLIDGE, 2003., „Alan Moore: nesvakidašnji gospodin“, Q strip, 1, I, Mentor,
Zagreb, str. 32-43
R. PORTER, 1998., London: A Social History, Harvard University Press, Cambridge
(Massachusetts)
C. QUINTAL, 2003., „Moore, Moore...“, Q strip, 1, I, Mentor, Zagreb, str. 30-31
S. SZRETER, 1996., Fertility, Class and Gender in Britain 1860-1940, Cambridge University
Press, Cambridge
S. TOMIĆ, 1985., Strip – poreklo i značaj, Forum Marketprint, Novi Sad
E. T. WILLIAMS, M. VELDMAN, 2003., „Victoria and the Victorian Age“, Britannica, 15th
Edition, Vol. 29
Internet izvori:
http://www.believermag.com/issues/200704/?read=interview_mccloud (11. veljače 2012.)
http://www.topshelfcomix.com/catalog/eddie-campbell (11. veljače 2012.)
http://www.stripovi.com/recenzije/pakao-orka-6-pakao/961/ (11. veljače 2012.)
275
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Goran Đurđević
Sveučilište u Zadru
SERIJAL „HRVATSKI KRALJEVI“ U OČIMA
HRVATSKOG KRALJA, PARDON POVJESNIČARA
Konačno smo i to dočekali! Ipak se kreće! Tako sam govorio nakon saznanja o početku
emitiranja serijala „Hrvatski kraljevi“ u listopadu. Međutim, vaš je najdraži povjesničar u
grotlu uzbuđenja radi ovakvog serijala, zamalo zaboravio u koji dan i u koje vrijeme počinje,
pa sam se trčeći do televizora, spotaknuo o papuče (inače sam bio u drugoj sobi), no srećom
nisam lupio glavom o radijator. To je rezultiralo propuštanjem dijela uvodne špice...
No, prijeđimo na stvar. Odmah ću reći da mi se prva epizoda svidjela, iako ima i
poneku manicu. Za početak, sam naslov. Kako je navedeno, naslov je „Hrvatski kraljevi“.
Međutim, autor kreće s početkom 9. stoljeća i prvim hrvatskim knezovima. Naslov se trebao
modificirati u „Hrvatski vladari“ ili nešto slično. Osim toga, ne bi bilo loše dodati razdoblje u
kojem se radnja događa (rani srednji vijek) jer su i kasnije vladari, počevši od Kolomana (uz
iznimke u kasnijim razdobljima) bili krunjeni hrvatskom krunom, dobivši naslov hrvatskih
vladara. Jasno je da ovakav naslov, iako ne odgovara u potpunosti radnji serijala, zvuči
bombastično i lakše će privući širu publiku.
Priznajem da me iznenadio sam početak prve epizode. Naime, sve započinje s 9.
stoljećem i odnosom Franačke i Bizanta u osvitu Aachenskog mira. Također, ovakvim
postavljanjem uvoda u 9. stoljeću dalo se naslutiti u kojem će pravcu ići serijal (što je
potvrđeno izborom domaćih stručnjaka), a to je pristajanje uz ideju dolaska Hrvata na
današnje prostore u doba Franaka krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Jasno, to nije eksplicitno
navedeno, već se to provlači u drugom planu. Time je autor gurnuo u stranu sve ostale teze o
vremenu i načinu doseljenja Hrvata. Možda je želio izbjeći polemiku ili je namjerno
pojednostavio stvar radi šire publike. Ipak, posljednju je epizodu autor posvetio dolasku i
etnogenezi Hrvata, što možda i nije loše.
Veliki plus serijala jest sjajna scenografija i dojmljive scene života, bitaka i događaja.
Među pluseve ide i niz eminentnih stručnjaka iz Hrvatske i Europe na čelu s najvećim
medijevistom današnjice Jacquesom Le Goffom.
Ipak, najveći plus serijala pronalazi se u kvaliteti teksta naratora i samih govornika, pri
čemu su posebno značajni profesori Ančić, Budak, Jurković i Jakšić. Narator i navedeni
profesori pokušali su razbiti mitove i učestala mišljenja o tom vremenu i vladarima. Navest ću
neke primjere. U serijalu se može uočiti distinkcija između Borne, kao preteče hrvatskih
vladara i Ljudevita, koji to nije bio, već je bio Slaven. Osim toga, eksplicitno se ističe
primanje kršćanstva isključivo od strane tadašnjih vladajućih elita. Također, na veoma se
jasan način ističe značaj Franačke na oblikovanje institucija i položaja vladara kao i širenja
vlasti pojedinog vladara u prostoru. Razbijaju se i mitovi o priznanju Hrvatske u doba
Branimira, Tomislavovu krunjenju te zapravo značenju pojma Hrvat u ranom srednjem
vijeku. To su veoma značajni koraci u rasvjetljavanju srednjeg vijeka i rasplinjavanju mitova.
Nedostaci serijala vidljivi su u zanemarivanju pojedinih znanosti poput lingvistike,
etnologije i arheologije. Znanstvenici navedenih znanosti mogli su dati dodatne detalje u
raspoznavanju srednjeg vijeka. Drugi je nedostatak produkt poticanja veće gledanosti. Taj je
276
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
nedostatak stalni hod u 11. stoljeće i upoznavanje života grupice seljaka. Zbog oskudnih
izvora i relativno slabe istraženosti hrvatskih ranosrednjovjekovnih naselja, ne možemo
razaznati svakodnevni život pa spomenute scene pripadaju autorovoj konstrukciji koja ne
mora biti istovjetna povijesnoj realnosti. Nedostatkom smatram i nedovoljnu iskorištenost
pojedinih sugovornika, prvenstveno profesora Jakšića, te je neobično iz kojeg razloga on nije
govorio o Višeslavovoj krstionici.
U konačnici, možemo biti zadovoljni serijalom koji ima dojmljive scene, zanimljive
sugovornike i edukativni karakter. Nadam se da će pomoći u promišljanjima o povijesti i kod
drugih ljudi (a ne samo profesionalnih povjesničarki i povjesničara), a možda i potaći
zanimanje mladih osoba za povijest. Dobrim potezom smatram što je izboreno da se serijal
emitira u dobrom terminu što je uvjetovalo i (vjerojatno) dobrom gledanošću. Ovakav serijal i
prezentacija ranoga srednjeg vijeka daju nadu da će budućnost donijeti slične serijale
(posebno na scenografskoj i produkcijskoj razini) za ostala razdoblja hrvatske povijesti.
277
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Marina Matiša
Sveučilište u Zadru
ZADARSKO KAZALIŠTE U SEZONI 2011./12.
Kao jedno od značajnijih kulturnih ponuda, građanskih i studentskih, tu je i Hrvatsko narodno
kazalište Zadar. U kazališnoj sezoni 2011./12. imali smo prilike izaći na neke od 12
ponuđenih naslova od kojih je čak 8 bilo iz domaće radinosti. U glazbenoj sezoni u ponudi je
bilo 8 koncerata na pretplati i 5 koncerata Zadarskog komornog orkestra. Od onih
najzanimljivijih predstava izdvojila bih sljedeće:
1. Pitur (komedija – Zadarsko kazališno ljeto)
2. Amateri; r. Petar Veček (crna komedija)
3. Spektakluk; r. Rene Bitorajac i Tarik Filipović (hit predstava zagrebačkog kazališta
Kerempuh)
4. Najdugovječnija predstava na svijetu; r. Tomislav Radić (humanitarna predstava –
Liga protiv raka)
5. Pandorina kutijica; r. Robert Raponja (komedija)
6. Hasanaginica; r. Ivan Leo Lemo (ljubavna balada)
Također, HNK Zadar nudi i upis na pretplate – dramska pretplata, koncertna pretplata i
studentska pretplata, što predstavlja određene pogodnosti. Gledajući sa studentskog aspekta
posjet kazalištu je relativno slabo zastupljen, na što vjerojatno utječe i cijena, pogotovo ako
niste na studentskoj pretplati – tada za prosječnu predstavu trebate izdvojiti 30,00 do 50,00
kn. Međutim, ponude su kvalitetne i svatko može pronaći nešto za sebe te u prolazu Širokom
ulicom posjetiti kazalište i doslovno, uživiti se u radnju na pozornici.
278
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Zlatko Bukač
Sveučilište u Zadru
MEDAL OF HONOR I POVIJEST VIDEO-IGARA
Kako spojiti povijest i video-igre? Pa, vjerojatno tako da se koncentriramo na povijest videoigara, zar ne? Ako tome dodamo još pisanje o povijesti video-igara koje tematiziraju neke
događaje koji su u interesu povjesničara, onda smo još bliže nekom pokušaju da se napiše
konkretan i lijepi članak. No, kad date tu odgovornost u ruke nekom tko nije povjesničar,
rezultati tog pokušaja mogu biti svakakvi. Unatoč tome, odvažno ulazimo u jednu kratku i
sramežljivu retrospektivu. Na ''tapeti'' je jedan od najpoznatijih serijala koji spada u žanr
pucačina iz prvog lica (u daljnjem tekst FPS) koji je kroz svoj sadržaj često referirao na
povijesne, ratne i političke situacije koje bi mogle nekima biti zanimljive.
Medal of Honor je prvi naslov u dugom Medal of Honor serijalu video igara koja je
izašla 1999. za prvi PlayStation. Iza scenarija i režije za igru stajao je poznati Steven
Spielberg i time je pokušao eksperimentirati sa, tada, još dosta novim medijem pri
umjetničkom izražaju.
Pucačine iz prvog lica su danas jedan od najpopularnijih žanrova unutar video-igara, a
neki naslovi iz tog žanra obaraju razne rekorde prodaje, kao što je Call of Duty: Modern
Warfare 3. Hrvatska nije drukčija od ostatka svijeta, i ovdje se vole tzv. ''ratne igre'' i pretežito
su najpopularnije kod mlađe populacije (iako bi im trebalo biti zabranjeno kupovati igre
takvog tipa, sukladno upozorenjima na kutiji) i ostalih skupina koje vole online igranje.
Koliko god danas stanje s takvim tipom igara bilo idilično na svim platformama (podjednako
se igraju na računalima i konzolama), krajem prošlog stoljeća konzole su ''uživale'' negativni
publicitet na tom polju, prvenstveno zbog brzine miša na osobnim računalima i internet veze,
kao i zbog izbora kvalitetnih naslova.
No, kada je Electronic Arts sa Spielbergovim projektom Medal of Honor došao na
scenu krajem 1999.godine, vlasnici PlayStationa su napokon dobili igru na koju su mnogi
vlasnici PC-a bili poprilično ljubomorni. Dreamworks produkcijska kuća uzela je sve dobre
stvari iz jako uspješnoga konzolaškog FPS-a Goldeneye (s Nintendo Gamecubea) čime se
iskustvo igranja ovakvog žanra približilo onima na osobnim računalima. S takvom premisom
kvalitetnih kontrola i tehničkih rješenja koji su omogućili nesmetano igranje, Medal of Honor
je u taj ''miks'' dodao odličnu prezentaciju, glazbu, priču, autentične vizualne radove,
vrhunsku glasovnu glumu, a i veliku količinu zabave.
Medal of Honor vas stavlja u ulogu vojnika iz Drugog svjetskog rata s oružjima koji
su izvorni za to povijesno razdoblje. Igrač se bori za SAD (iako se prezentiraju jednim
dijelom i grupe kao što su Francuski otpor), a identitet glavnog protagonista varira iz nastavka
u nastavak u ovom serijalu. Medal of Honor igre, a pogotovo prva, okarakterizirane su i pune
prepoznatljivih područja i događaja koji su bili središte konflikta u Drugom svjetskom ratu, a
ponekad su i dosta podsjećale na popularne filmove, kvalitetom i motivima (inspiracija se
puno puta izvlačila iz filmova kao što su Spašavanje vojnika Ryana, Tanka crvena linija i iz tv
serije Band of Brothers).
Što se tiče radnje, ona se prvenstveno zasniva na zadacima OSS-a (Office of Strategic
Services), Američkoj špijunskoj organizaciji tijekom Drugoga svjetskog rata. Ti zadaci su
prvenstveno uključivali pištolje sa prigušivačima, šuljanje i krađe raznih službenih papira i
279
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
odnošenje istih u svoju bazu. Takav način postavljanja igre, zajedno s raznim tekstovima u
tim dokumentima koje ste mogli mirno čitati za vrijeme odmora od igranja, svakako su
doprinijeli atmosferičnosti igre, oduševili mnoge studente povijesti, a i neke nagnali na
bavljenje tom znanošću kasnije u životu. Koliko god čudno zvučalo, moramo priznati da
većinu naših ''znanstvenih'' ljubavi pokreće neki dio popularne kulture koju smo konzumirali
u jednom trenutku (bilo to sličice iz albuma Viteške priče, film, knjiga ili igra).
Danas, kako to biva s pretjeranim komercijaliziranjem proizvoda, malo toga
povijesnog se događa u Medal of Honor serijalu, a taktike više nema ni za lijek. Najnovije
izdanje je preselilo paljbu u Alfganistan, a pištolju s prigušivačem nema ni traga. Iz rijetko
kojeg današnjeg naslova možemo vidjeti koncentraciju na određeno povijesno razdoblje ili
događaj koji bi bio podloga jednoj kvalitetnoj igri. Što je, nadam se da ćete se složiti, u
svakom slučaju šteta.
Na kraju, ako želimo kvalitetnu igru koja tematizira određena povijesna razdoblja, a i
stvara povijest unutar domene video-igara, moramo se vratiti, ironično, u prošlost. I ponovno
posjetiti mnoge nam srcu drage sadržaje.
280
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Sandra Hrabar
Sveučilište u Zadru
POLITIČKI TERORIZAM I EKSTREMIZAM U
ZAPADNOJ EUROPI U DRUGOJ POLOVICI 20.
STOLJEĆA
Terorizam je smišljena upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi
usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se
postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki. Terorizam bih mogla nazvati
ratom bez točno određenih zaraćenih strana, rat koji nema ni jednu osobinu klasičnih ratova.
Izraz teror prvi je put upotrijebljen tijekom Francuske revolucije kako bi se ukazalo na
opće stanje straha koje je namjerno izazvano, u političke svrhe. Šezdesete i sedamdesete
godine 20. stoljeća razdoblje su pojave brojnih terorističkih i anarhističkih grupacija u Europi.
Vjerski žar i militantne političke ideje bile su dovoljne za nastanak i razvitak tzv. kulture
nasilja koja je obilježila cijelo 20. stoljeće. Iako korijeni terorizma sežu u 1793., terorizam je
povijesno određena pojava koja je nastala u posljednjih dvadeset godina 19. stoljeća i koja će
se neprestano širiti, posebno nakon Drugoga svjetskog rata. On je jedan od ekstremnih
pojavnosti moderniteta; dijete Francuske i Ruske revolucije, ere masa i nacionalnosti, svijeta
tehnike i ekonomije. Proizašao je iz velikih pokreta koji su uništili stari europski poredak. On
je dijete nihilizma i kaos.
Anarhističke, lijevo orijentirane grupacije mladih ljudi vidjele su rješenje i ispunjenje
svojih ideala u oružanim napadima na institucije konzervativne države. Vlastima
konzervativnih država antiterorizam i unutarnji neprijatelj bili su izlika da „zakonskim“ putem
smanje prava građana i zaustave procese demokratizacije u svojim zemljama. Terorizam je
zapravo bio odgovor na represivnu politiku država zapadne demokracije, posebice u vrijeme
opće pobune mladih u razdoblju od 1968. do 1974. godine.
Najznačajnije terorističke anarhističke, lijevo orijentirane grupacije bile su: RAF
(Frakcija Crvene armije) u Njemačkoj i BRIGATE ROSE (Crvene brigade) u Italiji. Politički
programi većine terorističkih organizacija u Europi temeljili su se na markističkolenjinističkoj ili čak maoističkoj ideologiji. Osim ovih terorističkih organizacija, koje su
sačinjavali uglavnom mladi ljudi iz različitih društvenih slojeva, u Europi su djelovale i
terorističke oslobodilačke organizacije arapskih i islamskih zemalja, posebno organizacije
Palestinaca. Stalni izvor političkih kriza, uličnih borbi od Drugog svjetskog rata do danas su
područja Sjeverne Irske, Baskija u Španjolskoj, Belgija (tenzije između Flamanaca i
Valonaca), Cipar (sukob između grčkih i turskih interesa). Uvijek ostaje pitanje jesu li
terorističke organizacije i njihovi akteri zločinci ili borci za slobodu. Po njihovim uvjerenjima
i vjerovanjima, oni su borci za svoje ciljeve. Zar se nije moglo mirnim dogovorima doći do
rješenja, a ne terorističkim akcijama u kojima su uglavnom stradali nevini civili? Iako danas
živimo u svijetu koji funkcionira po zakonu jačega, pri čemu oni slabiji, potlačeni u svrhu
preživljavanja da bi došli do cilja, vide rješenje u terorističkim akcijama. Danas pod pojmom
terorizma i terorističkih akcija nisu više toliko u pitanju borbe za ideale koliko pitanje moći i
novca.
281
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
IRA (Irska republikanska armija, engl. Irish Republican Army) – najstarija nacionalna
teroristička organizacija u Europi 20. stoljeća. Nastala je u Sjevernoj Irskoj 1919. kao
ekstremna struja političke organizacije SINN FEIN s političkim ciljem odvajanja Irske od
britanske krune. U svojim počecima prihvatila je marksističku ideologiju te je politički bila
lijevo orijentirana. Organizirana je u male grupe terorista, tzv. ćelije, kako bi osigurala
pokretljivost i spriječila otkrivanje cijele organizacije. Nakon stjecanja neovisnosti Republike
Irske, politički i vojni cilj organizacije premješten je na ujedinjenje grofovija na sjevernom
području otoka koje je ostalo u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva s Republikom Irskom. IRA je
u Sjevernoj Irskoj 1955. godine započela kampanju manjih terorističkih napada na britansku
vlast koji su prestali 1962. godine. Od sredine 60-ih godina politička slabost Sjeverne Irske
počela se urušavati. Katoličko stanovništvo se politički organiziralo tražeći veći udio u vlasti
te je uličnim marševima po gradovima prosvjedovalo zbog svog položaja. Nakon velikog vala
uličnog nasilja, u kolovozu 1969, radi održavanja reda u Sjevernoj Irskoj su raspoređene
britanske vojne postrojbe. Vojska je spriječila ulične sukobe između unionista i
republikanaca,a aktivnost IRA-e se
nastavila
bombaškim
akcijama
i
atentatima. U prosincu 1969. IRA se
podijelila na umjereno i radikalno krilo,
tzv. Provizornu IRA-u (engl. Provisional
Irish Republican Army ili PIRA) koja se
kasnije odnosi na cijelu organizaciju. Prvi
vođa PIRA postao je Sean MacStiofain.
Radikalno krilo IRA-e je 1970. godine
pokrenulo seriju terorističkih akcija
kojima su meta bile britanske snage
sigurnosti, ali i protestantski civili. U
srpnju 1970. pripadnici IRA-e vodili su
prave male ulične borbe s britanskim
vojnicima u dijelu Belfasta, zvanom Lower Fallas, no razlika u snazi ipak je bila prevelika pa
je IRA do daljnjega nastojala izbjegavati izravne oružane sukobe s britanskom vojskom. U
srpnju 1972. zapovjedništvo britanskih snaga u Sjevernoj Irskoj pokrenulo je operaciju
Motorman u kojoj je angažirano čak dvanaest tisuća vojnika koji su vratili nadzor nad
dijelovima Belfasta koje je nadzirala IRA. Tijekom prve dvije godine aktivnosti IRA je bila
slabo naoružana te se uglavnom oslanjala na arsenale naoružanja koje je posjedovala od
pedesetih godina, da bi početkom sedamdesetih počela dobivati suvremeno oružje,
prvenstveno od irskih simpatizera iz Sjedninjenih Američkih Država te iz Libije.
Sedamdesetih godina u Sjevernoj Irskoj je u sukobima između dvije zajednice u prosjeku
godišnje ginulo tri stotine ljudi, a najteža godina sjevernoirskog sukoba bila je 1972. Te je
godine s obje strane izvedeno 1300 bombaških i oko petsto oružanih akcija u kojima je
ubijeno čak 467 ljudi, od čega 321 civila i stotinjak britanskih vojnika. Te godine, dana 30.
siječnja, dogodio se najpoznatiji incident cijelog sjevernoirskog sukoba, kada su u
Londonderryju britanski padobranci ubili trinaest nenaoružanih katoličkih demonstranata i
ranili više od 150 ljudi. Događaj je kasnije postao poznat kao „krvava nedjelja“. Dvije
vjerojatno najpoznatije terorističke akcije IRA-e su: ubojstvo britanskog lorda Mountbattena
1979. i bombaški napad na hotel u Brightonu 1984. u vrijeme održavanja konvencije
Konzervativne stranke. Mountbatten je ubijen s još troje ljudi prilikom ljetovanja u Republici
Irskoj, a stradao je od bombe podmetnute u čamac. U drugoj ambicioznoj akciji IRA-e,
282
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
terorističkom napadu na hotel u Brightonu, poginulo je petero ljudi, među kojima i dvojica
konzervativnih zastupnika parlamenta, a smrt je zamalo izbjegla tadašnja premijerka
Margareth Thatcher. Iako je tijekom osamdesetih IRA bila aktivna u napadima na britanske
ciljeve, istodobno je rastao i teror unističkih skupina te su one 1991. prvi put počinile više
ubojstava od IRA-e. Bombaškim napadom na zgradu Londonske burze 1990. izveden je prvi
u seriji napada na britanske poslovne ciljeve. U travnju 1993. IRA je aktivirala kamionbombu u financijskom središtu Londona Bishopsgateu, u kojem je uz dvoje poginulih
nanesena šteta od 350 miljuna funti, što je u pogledu materijalne štete bila jedna od
najisplativijih IRA-inih akcija. Početak devedesetih godina u Sjevernoj Irskoj obilježili su
intezivni pokušaji pokretanja mirovnog procesa. U znak dobre volje, u kolovozu 1994. IRA je
nakon 25 godina borbe objavila prestanak vojnih operacija, a u listopadu iste godine potez
IRA-e slijedile su i paravojne protestantske jedinice. Nakon što je IRA 1994. proglasila
primirje, u prosincu iste godine britanska je vlada otvorila pregovore sa Sinnom Feinom.
Najteži teroristički napad IRA-e od početka sjevernoirskog sukoba, koji je za posljedicu imao
najveće civilne žrtve, dogodio se u kolovozu 1998. podmetanjem bombe u gradiću Omaghu u
kojemu je ubijeno 29 ljudi, uključujući i devetoro djece. Odgovornost za taj teroristički čin
preuzela je frakcija Provizorne IRA-e. Kruna sjevernoirskog mirovnog procesa je tzv.
„Sporazum na Veliki petak“ sklopljen u travnju 1998, kojeg su potpisali predstavnici
najvažnijih republikanskih i unionističkih stranaka, no bez sudjelovanja Sinna Feina. U
listopadu 2001. IRA je pristala uništiti svoje pričuve oružja te je pod međunarodnim pritiskom
izdala neuobičajno priopćenje kojim se ispričava civilnim žrtvama svojih napada. Prema
neovisnom istraživanju, IRA je od kraja šezdesetih godina do kraja 2001. bila odgovorna za
1821 ubojstvo, što je nešto manje od pedeset posto žrtava sjevernoirskog sukoba. Od toga
broja poginulih 621 bile su civilne žrtve, a istodobno je ubijeno i nešto manje od tristo
pripadnika IRA-e. Važan korak prema svršetku sjevernoirskog konflikta nastupio je u
kolovozu 2005. objavom IRA-e da prestaje s oružanom kampanjom protiv britanskih vlasti.
Frakcija Crvene armije (RAF, njem. Rote Armee Fraktion) Baader-Meinhof bila je
ekstremna ljevičarska skupina aktivna tijekom
sedamdesetih i osamdesetih godina na području
Savezne Republike Njemačke. Službeni naziv skupine
glasi Frakcija Crvene armije, no poznatiji je naziv koji
je skupina dobila nakon pridruživanja novinarke Ulrike
Meinhof, kada ih je njemački tisak prozvao BaaderMeinhof. Skupina je proizašla iz njemačkog
studentskog pokreta s kraja šezdesetih godina, koji je
uz francuski bio najradikalniji u Europi i koji je
otvoreno iskazivao svoje nezadovoljstvo ratom u
Vijetnamu te nespremnošću njemačkog društva da se u
potpunosti suči s nacističkom prošlosti. RAF je
utemeljio Andreas Baader, sitni bavarski delikvent
kojega je privukla ljevičarska ideologija, a bio je jedan od rijetkih članova skupine koji nije
bio fakultetski obrazovan niti pohađao sveučilište. U ideloškom smislu skupina je zagovarala
marksizam i maoizam pomiješan s radikalnim anarhističkim stavovima. Organizacija se
uglavnom financirala samostalno, a navodno je osamdesetih godina u manjoj mjeri primala
pomoć Istočne Njemačke i Bliskog istoka. Zanimljivo je da su otprilike polovinu članova
RAF-a činile žene, a većina pripadnika skupine dolazila je iz vrlo dobro situiranih obitelji te
283
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
je bilo čak i djece industrijalaca. Prvu akciju je RAF izveo 2. travnja 1968, kada je Baader s
djevojkom Gudrun Ensslin te još dvojicom istaknutih članova, Horstom Sohnleinom i
Thorwaldom Prollom, podmetnuo požar u trgovačkom centru u Frankfurtu. U akciji nije bilo
žrtava niti je materijalna šteta bila velika, no iako je taj teroristički čin u tom pogledu bio
gotovo beznačajan, bomba je pokrenula lavinu događaja s dugoročnim posljedicama. Iako su
razmjerno brzo uhvaćeni, četvorka je puštena na slobodu do donošenja presude, što su
iskoristili za bijeg u Švicarsku. Nakon povratka u Njemačku u travnju 1970. Baader je bio
uhvaćen, no već ga je sljedećeg mjeseca u smjeloj akciji skupina od šest članova RAF-a, uz
pomoć novinarke Ulrike Meinhof, oslobodila iz kaznene ustanove. Etablirana ljevičarska
novinarka i majka dvoje djece, Meinhof je sasvim neočekivano za njemačku javnost u svojim
kasnim tridesetima pristupila RAF-u. Navodno je operacija na mozgu kojoj je bila podvrgnuta
krajem šezdesetih pridonijela njezinoj političkoj radikalizaciji. Meinhof je pisala manifeste
kojima se skupina oglašavala u medijima, no unatoč ustaljenom nazivu Baader-Meinhof, iz
kojega se mogla razabrati njezina eventualna liderska pozicija, ipak nije bila jedan od vođa
organizacije, već je skupina bila pod Baaderovim zapovjedništvom. Nakon bijega iz zatvora
vođe RAF-a su privremeno pronašle utočište na Bliskom istoku, točnije u terorističkom
kampu kojeg je u Libanonu vodila Fronta za oslobođenje Palestine (PFLP), gdje su pohađali
tečajeve izrade bombi i učili osnove gerilskog ratovanja. Vrativši se u Njemačku, skupina je
poduzela seriju ozbiljnijih terorističkih podviga. U potrebi financiranja terorističkih pothvata,
Baader-Meinhof su diljem Njemačke izveli seriju pljački banaka, zbog čega je njemačka
policija poduzela veliku akciju traženja i hvatanja članova bande. U nekoliko oružanih
incidenata tijekom 1971. godine ubijena su tri policajca, a uhvaćeno je više članova skupine.
U svibnju 1972. terorističkim je napadom na američku vojarnu u Frankfurtu na Majni, u
kojem je jedan vojnik poginuo, počela serija RAF-ovih bombaških napada kojima su na meti
bili i američki ciljevi na njemačkom tlu. Ukupno je u šest podmetnutih bombi tijekom
proljeća 1972. ubijeno četvero i ranjeno više od četrdeset ljudi. No razdoblje terora Frakcije
Crvene armije privremeno je prestalo nakon što je u lipnju 1972. nakon višesatne opsade
uhvaćen Andreas Baader, a u sljedećim tjednima su uhvaćene Meinhof i Enslin te još
nekoliko visokorangiranih pripadnika skupine. Smrt vođa nije zaustavila akcije. Unatoč
hvatanju vođa skupine, mala jezgra koja je brojala između dvadeset i četrdeset pripadnika
nastavila je s terorističkim akcijama. U travnju 1975. šesteročlana skupina pokušala je zauzeti
njemačko veleposlanstvo u Švedskoj, ali je akcija završila neuspjehom i ubojstvom dvojice
napadača zajedno s dvojicom službenika veleposlanstva. Nekoliko je puta pokušano
oslobađanje vodstva skupine iz zatvora, no ovog su puta njemačke sigurnosne snage bile
spretnije. Kako bi izbjegli ponavljanje Baaderovog bijega iz zatvora 1970, vlast je za
pritvorene članove skupine Baader-Meinhof počela graditi i poseban zatvor s pripadajućom
sudnicom u jednom krilu zgrade. Dugotrajno suđenje pripadnicima bande pretvorilo se u
najskuplji sudski proces u novijoj njemačkoj povijesti. Zbog gradnje zatvora suđenje
pripadnicima skupine bilo je odgođeno za tri godine, što su iskoristili za štrajk glađu u kojemu
je jedan član skupine i umro. Neposredno uoči početka suđenja, u svibnju 1976, Ulrike
Meinhof je počinila samoubojstvo objesivši se u ćeliji, a preostalo troje članova skupine je
1977. godine osuđeno na doživotne zatvorske kazne zbog ubojstva američkog vojnika te još
37 terorističkih akcija izvedenih tijekom 1972. Njihovi zatvorski dani, međutim, nisu dugo
trajali. U listopadu 1977. Baader, Ensslin i Raspe također su počinili samoubojstva. Glasine
koje su uslijedile govorile su kako su zapravo bili ubijeni pa su među ekstremnom ljevicom
dobili gotovo mitski status. Glasine je podgrijala činjenica da su Baader i Raspe ubijeni
vatrenim oružjem koje su prema navodima njemačke policije prokrijumčarili njihovi
284
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
odvjetnici, a Baader je imao prostrijeljanu ranu na čelu. U međuvremenu su pripadnici
organizacije koji su se nalazili na slobodi u travnju 1977. izveli atentat na njemačkog glavnog
državnog odvjetnika Bubacka, a prije samoubojstva Baadera i Ensslin, članovi RAF-a su u
rujnu 1977. oteli njemačkog industrijalca i bivšeg časnika SS-a Hansa Martina Schleyera,
ubijajući prilikom otmice Schleyerovog vozača i tri policajca u pratnji. Schleyera su držali u
zatočeništvu četrdeset i tri dana, a njegovom su otmicom pokušali ishoditi puštanje iz zatvora
zarobljenih pripadnika RAF-a. Nakon što su otmičari dobili vijest o smrti Baadera i Enslinove
u zatvorskoj ćeliji, Schleyera su ubili, a njegovo tijelo ostavili u prtljažniku automobila na
području blizu francuske granice. Gotovo usporedno sa Schleyrovom otmicom, skupina
palestinskih terorista povezanih s RAF-om izvela je otmicu Lufthansinog zrakoplova na letu
španjolskog Balearskog otočja u Njemačku, koji je potom preusmjeren u Somaliju gdje je
oslobođen u akciji njemačkih komandosa.
Crvene brigade su osnovane krajem šezdesetih godina, točnije 1969. godine, slijedeći
markističko-lenjinističku ideologiju, a cilj im je bio odvojiti Italiju od zapadnih alijansi i to
oružanom borbom. Godine 1984. raspali su se u dvije frakcije: Communist Combatant Party i
Union of Combatant Communist. Orginalna grupa se koncentrirala na ubojstva i otmice
pripadnika talijanske vlade, ali i bogatih industrijalaca. Jedna od najpoznatijih akcija bila je
ubojstvo talijanskog premijera Alda Moroa 1978, otmica američkog
generala Jamesa Doziera 1981, a preuzeli su odgovornost i za
ubojstvo Leamona Hunta, šefa sinajske organizacije Multinational
Force and Observer, 1984. godine. Poslije 1989, kada je većina
pripadnika uhićena, aktivnosti su im znatno smanjene. Ipak, sredinom
devedesetih napadnuta je američka baza u Avianu, a talijanski
ljevičari su tvrdili kako je riječ baš o ovoj terorističkoj organizaciji,
što se pokazalo točnim kada su počinitelji uhićeni. Godine 1999, kada
je pucano na Massima D'Antona, bilo je jasno da Brigada još uvijek
živi, sa novim članovima jer je većina starih bila u zatvoru. Crvene
brigade su bile najjače krajem sedamdesetih godina, kada su oteli
Moroa. Tada su imali oko petsto aktivnih članova. Nagađa se da ih je sada pedesetak. Na
početku je jedan od vođa bio Alberto Franceshini, a i on je, poput većeg broja članova, došao
iz radničkih, lijevo orijentiranih obitelji. Veliku podršku, iako ne javnu, imali su od strane
Komunističke partije Italije, gdje je bio veliki broj starih komunista. Crvene brigade su nastale
iz borbe protiv imperijalizma u vrijeme masovnih studentskih prosvjeda. Godine 1969. su
podmetnuli bombe u osam vlakova, a iste su godine pokušali dići u zrak jednu osnovnu školu
u Trstu. Krajem 1969. dosegnut je vrhunac, kada su fašisti iz Ordine Nuovo (engl. New
Order) postavili bombu na Piazzu Fontanu u Milanu te ubili šesnaest, a ranili devedeset ljudi.
Godine 1970. napali su i jedan vlak ubivši šest, a ranivši stotinjak ljudi. Tijekom ovih napada,
fašisti su cijelo vrijeme tražili jaču vladu i pozivali na građanski rat protiv ljevičara. Tu su se
stvari odvijale dosta nepovoljno za ljevičare. Naime, policija je krivila lijeve grupe za bombu
na milanskome trgu. Tada su se počele rađati Crvene brigade. Krajem šezdesetih su se bavili
teoretiziranjem, no kasnije su prešli s riječi na djela. Prvi su se pojavili Partisan Action Group
(GAP), čija je najznačajnija figura bio Giangiacomo Fetrinelli, izdavač, koji se oduševio
kubanskom revolucijom i svojim susretom s Castrom. Osim povremenih bombaških napada,
GAP se bavio masovnom propagadnom i to preko piratskog radija. Razlika između GAP-a i
Crvenih brigada je u tome što je GAP želio stvoriti vojsku, a Brigade naoružanu stranku
proleterijata. GAP je trajao kratko, tri godine, kao i Armed Proleterian Nuclei (NAP), koji je
285
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
trajao tek godinu dana, no ni GAP ni NAP nisu bili beznačajni. Brigade su inzistirale na
revolucionarnom procesu, a ne revolucionarnom trenutku tako da su se, iako su se počeli
organizirati 1969, pokrenuli tek 1971. godine. Prve su akcije bile uništavanje automobila
čelnika u tvornicama, a kasnije su obavljali otmice. Prva se značajna akcija dogodila 1974.
kada su oteli Sossia, glavnog tužitelja Genove. Zamijenili su ga za dva uhićena člana Crvenih
brigada, koji na kraju nisu vraćeni. Tužitelj koji je zaustavio njihovo puštanje, Francesco
Coco, ubijen je i to je bilo prvo ubojstvo Crvenih brigada. Moroa su brigade otele 16. ožujka
kada je šetao prema Parlamentu, a ubijeno je pet njegovih tjelohranitelja. Moro je bio
predsjednik Kršćanske demokratske stranke, vladajuće stranke u Italiji. Nakon otmice
stvorena je nova koalicija, u kojoj su prvi put bili i komunisti koji su osudili otmicu Crvenih
brigada. Dana 18. ožujka Crvene brigade su poslale sliku Moroa, nazvavši ga političkim
zatvorenikom, a dan kasnije pronađen je jedan od automobila kojim je otet. Crvene brigade su
htjele mijenjati premijera za Renata Curcioa, jednog od šefova Brigada, i trinaest ostalih
članova kojima je suđenje trebalo uskoro početi. Čak je i sam Moro pisao Andreottiu, koji ga
je zamijenio, da Vatikan napravi razmjenu, no Andreotti je bio čvrst u svojoj odluci da ne
pregovara s teroristima, a moguće je da i nije želio više vidjeti premijera. Kada su shvatile da
ih se ignorira, Crvene brigade su pogubile Moroa nakon pedeset i pet dana zatočeništva, 9.
svibnja. Po nekim informacijama, u ovu akciju je bio umiješan i KGB. Egipatski Al Ahram
tvrdi kako je u akciju bio umiješan izraelski Mossad. Osamdesetih godina, jedan od članova
Crvenih brigada, Patrizio Pezi (kojega je na to nagovorio brat, a koji je kasnije ubijen) odao je
policiji priličnu količinu informacija o Brigadama, nakon čega je uslijedio niz uhićenja.
Unatoč tome, napravljeno je još nekoliko akcija poput otmice suca Giovannia D'Ursa, a uvjet
da ga se pusti je bio da vlada zatvori jedan od najgorih zatvora u Italiji – Asinaru. Crvene
brigade postoje i danas, ali djeluju tek povremeno.
ETA (Euskadi Ta Askatasuna, Baskijska domovina i sloboda)
Naoružana baskijska teroristička organizacija osnovana je 1959.
godine. Nastala je iz studentske organizacije koja se borila protiv
vojne diktature generala Franca. Vlade Španjolske, Francuske,
Europske unije i SAD-a ETA-u smatraju terorističkom organizacijom.
Njoj se pripisuju napadi s ukupno osamsto žrtava. Ova paravojna
organizacija najaktivnija je teroristička organizacija na području
europskog zapada. Duže od tri desetljeća zalažu se za stvaranje
neovisne države Baskije na teritoriju baskijske regije koja obuhvaća
više pokrajina Španjolske i dijelove jugozapadne Francuske. Odgovorna je za desetak otmica,
a najpoznatija žrtva je španjolski premijer Luis Carrero Blanco. Znak njihove organizacije je
zmija ovijena oko sjekire. Preko petsto njihovih militanata je zatvoreno. Primirje su već dva
puta objavljivali tijekom 90-ih. ETA je objavila prekid vatre 24. ožujka 2006. Španjolska
nacionalna televizija je objavila snimak trojice predstavnika ove organizacije s maskama na
licu i beretkama specifičnim za ovu paravojnu formaciju kako sjedeći za stolom čitaju
priopćenje o prekidu vatre.
POPIS LITERATURE
D. DUKOVSKI. 1999. Usud Europe. Pula: C.A.S.H.
D. VENNER. 2005. Povijest terorizma. Zagreb: Alfa.
286
Recenzije, kritike, osvrti
Rostra
Sandra Hrabar
Sveučilište u Zadru
IZAZOVI MODERNOG DOBA –
DA NE OSTANE SVE U KNJIGAMA MALO SMO
PROŠETALI VIRTUALNIM SVIJETOM…
U današnjem svijetu sve se više služimo internetom koji nam pomaže da lakše i brže dođemo
do informacija, naravno ne smijemo zaboraviti naše pisane izvore koji su nam najvažniji. U
skladu s današnjom dostupnošću za naše kolege i sve one kojih zanima povijesna tematika
istražili smo dva domaća povijesna portala i jedan strani povijesni portal.
1. HRVATSKI POVIJESNI PORTAL http://www.povijest.net/
Portal je izgledom dosta pregledan. Na naslovnoj stranici se nalaze: Novosti, Sadržaj, Forum,
ČPP, English Section, Impresum. Portal se često ažurira najnovijim informacijama. Suradnici
su mu ljudi iz struke, te iz srodnih znanosti, također studenti i učenici. Rubrika Novosti nije
često ažurirana, ali najvažnija rubrika je Sadržaj sa svojim rubrikama koja ima zanimljivih
članaka. Rubrika Sadržaj podijeljena je na: Hrvatska, Lenta vremena, Teme, Škola,
Životopisi, Osvrti, Pojmovnik, PPZ, Arhiva, Kolumne. Osim zanimljivih članaka iz hrvatske
povijesti koje su posložene po vremenskim razdobljima tu su također zanimljive teme iz
svakodnevnice, ekohistorije, putopisi... Također, tu je i forum na kojem se može raspravljati o
raznim temama.
2. PORTAL HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE http://www.historiografija.hr/
Ovaj portal je stručniji od gore navedenog. Namijenjen je boljoj komunikaciji među
kolegicama i kolegama u Hrvatskoj i inozemstvu. Mogu se pronaći: obavijesti o priređivanju
znanstvenih i stručnih skupova i seminara, recenzije, različiti članci i tekstovi o povijesti
historiografije, kao i historiografske rasprave, povijesna građa, elektronska izdanja knjiga i
drugo. Dobro je što se na jednom mjestu mogu naći web stranice svih muzeja i arhiva u
Hrvatskoj, posebno su izdvojeni i časopisi. Portal je jako dobar za stručnu pomoć
povjesničarima i onima koji će to tek postati.
3. STRANI PORTAL http://www.besthistorysites.net/
Ovaj portal je napravljen 2001. Svrha mu je da korisnici bržim i jednostavnijim načinom dođu
do povijesnih internet izvora iz različitih područja povijesti. Namijenjen je profesorima
povijesti i studentima. Portal je dosta uspješno posjećen, a osim izvora tu se još mogu pronaći
internet izvori za igre, kvizovi, te ima više od 1200 povijesnih internet stranica.
Mi smo ovim putem dali samo kratku preporuku, a na vama ostaje da se uputite u svijet
istraživanja povijesti.
287
Rostra
288
Feljtoni
Rostra
Antonija Matijaš
Sveučilište u Zadru
HRVATSKE VELIKAŠKE OBITELJI (1. dio):
VELIKAŠKA OBITELJ ILOČKI U SREDNJEM
VIJEKU
Srednji vijek je razdoblje moćnih velikaških obitelji često spominjanih u kontekstu
posjedovanja brojnih imanja. Tema rada vezana je za jednu od tih obitelji, koja je gospodarila
imanjima u Slavoniji. Stoga je moj zadatak što bolje predočiti važnost i moć velikaške obitelji
Iločki u srednjem vijeku.
Na početku ovoga rada iznijet ću nekoliko podataka o gradu Iloku i njegovoj važnosti, a
zatim ću dati sve važnije podatke o dva roda obitelji, starijim i mlađim Iločkima, od njihovog
utemeljenja pa do izumiranja posljednjeg člana. Nešto više ću se zadržati na mlađem rodu
Iločkih i najvažnijem članu obitelji, Nikoli Iločkom. Pokušat ću prikazati njegovu važnost i
moć u kasnom srednjem vijeku.
Literatura kojom sam se najviše služila su članci iz Hrvatskog biografskog leksikona i
zbornika radova znanstvenog skupa, Iločki statut 1525. godine i iločko srednjovjekovlje.
ILOK U SREDNJEM VIJEKU
Danas pogranični hrvatski gradić Ilok odlikuje bogata i zanimljiva srednjovjekovna
povijest. Ilok je nekada bio velika i jaka tvrđava te sjedište bogatih velikaša. Prvi poznati
gospodar Iloka bio je Ugrin od roda Csak, istaknuti velikaš za vrijeme posljednjih Arpadovića
i Karla I Anžuvinca. U pisanim dokumentima Ilok se prvi put spominje 1343. godine pod
imenom Wylac. 1365. godine došao je u ruke Nikole Konta, a vrhunac je dostigao za vrijeme
vladavine Kontova praunuka, Nikole Iločkoga. 1
Ilok, kojemu su Mađari dali ime Ujlak, smješten je na Dunavu, tridesetak kilometara
istočno od Vukovara. Pripadao je Vukovarskoj županiji a, s obzirom na crkveno uređenje, bio
je pod jurisdikcijom pečuškog biskupa.
Bio je bogat, utvrđen i napučen grad. Danas nema tih velikih utvrđenja, ali ostaci
govore o njegovoj slavi i veličini. Središnji dio grada činila je tvrđava u koju se ulazilo kroz
glavna vrata preko diviznog mosta. Cijela tvrđava i grad bili su opasani čvrstim bedemima od
opeka, a u sklopu bedema bilo je i trinaest kula. 2 Srednjovjekovni Ilok je bio napučen grad, ali
nema pouzdanih podataka o točnom broju stanovnika. Međutim, prema nekim približnim
ocjenama, Ilok je u 14. stoljeću imao više stanovnika nego druga mjesta te su njegovi
stanovnici bili imućniji od drugih, što potvrđuje da se u ekonomskom pogledu uzdizao iznad
svoje uže okolice. No u usporedbi sa stanovništvom drugih slavonskih i ugarskih gradova bio
je u kategoriji malih i srednjih gradova. 3
S. Andrić, 1999, str. 39.
D. Akšamović, 2002, str. 57.
3
D. Vitek, 2002, str. 34.
1
2
289
Feljtoni
Rostra
Zahvaljujući svojemu pogodnom položaju, i tome što je bio središnji posjed utjecajne
velikaške obitelji, Ilok se razvijao u gospodarsko središte. Tome je pogodovao i njegov
smještaj uz najznačajniju europsku rijeku. Još je jedan vrlo bitan čimbenik, koji je bio faktor
njegova ekonomskog razvitka kroz srednji vijek, uzgoj vinove loze. Osim vinogradarstvom
stanovnici Iloka su se bavili poljoprivredom, obrtom i dr.
Iako je grad u 14. stoljeću bio jedno od najznačajnijih mjesta u Srijemu, pravi procvat
grada dogodio se za vrijeme vladavine velikaške obitelji Iločki. U tom razdoblju je u gradu
postojao i dubrovački konzulat, a građani su dobili određene privilegije od hrvatsko-ugarskog
kralja uz posredstvo Nikole Iločkoga. Kralj Ladislav V izdao je Iloku 1453. godine povelju
kojom je potvrdio prijašnje privilegije i nadopunio ih privilegijama kakve je imao kraljevski
grad Budim, a kralj Ludovik II je 1525. godine potvrdio te privilegije. 4 Tako je grad Ilok
1525. godine imao svoj statut te je uživao u svim povlasticama koje je imao sve do smrti
posljednjeg predstavnika velikaške obitelji Iločki, Lovre, sina Nikole Iločkoga. On je umro
1524. godine, a ubrzo su u grad provalili Turci koji su ga zauzeli i držali pod svojom vlašću
sve do 1691. godine.
VELIKAŠKA OBITELJ ILOČKI
Prema dosadašnjim istraživanjima, Ilokom su u srednjem vijeku gospodarile i po njemu
se nazivale dvije plemićke i velikaške obitelji: stariji Iločki od roda Csak, koji se spominju do
sredine 14. stoljeća i mlađi Iločki, koji su svoj najveći sjaj doživjeli u posljednja dva
naraštaja, za vrijeme vladavine Nikole i Lovre.
Stariji Iločki od roda Csak
Grad Ilok je bio posjed roda Csak u srednjem vijeku. Najstariji poznati predak tih prvih
Iločkih bio je Pouš, koji je živio u prvoj polovici 13. stoljeća. On je bio župan nekoliko
županija, glavni tavernik Bele IV i vjerojatno prvi poznati ban Severina. Umro je oko 1235.
godine. 5
Imao je više sinova, od kojih je ime poznato samo jednome – Ugrinu. Ugrin se smatra
najistaknutijim članom iločke grane roda Csak. Prvi put se u izvorima spominje 1268. godine
kao severinski ban, a kasnije je obnašao i druge službe: predstojnik kraljevskih konjušnika i
srijemski župan (1272 – 1273), ponovno severinski ban (1274 – 1275), vrhovni sudac (1275),
erdeljski vojvoda i solnočki župan (1275 – 1276), vrhovni tavernik (1277 – 1279) te
mačvanski i bosanski ban (1278 – 1279). I u posljednjem desetljeću svog života imao je
važnu ulogu; u razdoblju od 1301. do smrti, 1311. godine, bio je župan četiriju županija:
Srijemske, Vukovske, Požeške i Bačke, a bio je i glavni kraljev tavernik (1307). Posljednji
put se spominje 1311. godine kada je vjerojatno i umro. 6
Nakon njegove smrti u ispravama se spominje samo jedan njegov sin, Nikola, koji u
početku svoje vladavine nije obnašao nikakve državne službe. On je 1345. godine dao
darovnicu kumu Stjepanu kojem poklanja trećinu posjeda u Bačkoj županiji. Tu darovnicu je
A. Čokolić, 2002, str. 41.
S. Andrić, 2002, str. 99.
6
Isto, str. 100.
4
5
290
Feljtoni
Rostra
potvrdio 1348. godine i tada se nazvao Iločkim. 7 Sudjelovao je i u pohodima kralja Ludovika
I, a u posljednjem desetljeću svoga života obnašao je različite državne službe. Bio je glavni
tavernik kraljice Elizabete Kotromanić (1354), mačvanski ban (1355 – 1359) te je bio župan
Bačke, Baranjske, Srijemske, Vukovske i drugih županija te vrhovni dvorski sudac. 8 Značajan
je i po tome što je stanovnicima Iloka podijelio statut koji je ušao u povijest kao Iločki statut.9
Nikolu, koji je umro 1359. godine, nadživio je sin Ladislav, ali ubrzo se ni njegovo ime više
ne spominje. Nakon izumiranja iločke grane roda Csak njihovi su posjedi pali u ruke kralja
Ludovika, koji 1364. godine grad Ilok dodjeljuje Nikoli Kontu i njegovom nećaku Ladislavu,
pripadnicima mlađih Iločkih o kojima će biti riječi u nastavku.
Mlađi Iločki
Mlađi Iločki (Ujlaky) su bili plemićka obitelj u Slavoniji i Ugarskoj, a pod tim se
imenom u Iloku spominju tek u 15. stoljeću, iako su njihovi predstavnici bili prisutni i ranije.
Prije stjecanja Iloka 1364. godine bili su poznati kao Orahovički, prema Orahovici u
srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji. Stoga se Iločki smatraju kao osamostaljena grana
Orahovičkih.
Najstariji poznati predak ove grane Iločkih je Gug (Göge) iz 13. stoljeća, čije je
podrijetlo nepoznato. Povjesničari pretpostavljaju da je pripadao nekom rodu iz Dubičke
županije u Slavoniji. Imao je tri sina, Ivana, Grgura i Stjepana, od kojih je najpoznatiji Ivan.
Ivan je za života bio kraljev povjerenik te je imao petoricu sinova, Lovru, Egidija, Ugrina,
Ivana i Jakova. Među Ivanovim sinovima najviše su se istaknuli Lovro i Ugrin. Lovro, zvan
Tot ili Sclavus, vjerojatno je od 1312. godine bio zastavnik kralja Karla I Roberta, koji ga je
1328. godine postavio za kaštelana u tvrđavi Šintavi u Županiji Pozsomy. 1328. godine je
zajedno s braćom, Ugrinom i Egidijem, sudjelovao u pohodu protiv njemačkog kralja i
austrijskog hercega Fridrika III Lijepoga. Na tom pohodu Egidije je umro, a Lovro i Ugrin su
bili ranjeni. Slavonski posjedi Lovre i njegove braće stradali su za jedne pobune te su kao
odštetu 1328. godine dobili tvrđavu Zrin u Zagrebačkoj županiji. Osim što je bio zastavnik
kralja Karla I Roberta do njegove smrti, Lovro je bio i: glavni tavernik (1344 – 1346),
njitranski župan (1340 – 1348) te varaždinski, šopronski i vaški župan (1347 – 1348). Njegov
je brat bio kraljev zastavnik i varaždinski župan (1350). Braća su sredinom 14. stoljeća
tvrđavu Zrin mijenjali za Orahovicu i još neke posjede na području Bukovice, Veljeva i
Jošave. Orahovica je ostala u rukama posljednja dva brata, Jakova i Ivana, koji su osnovali
svoje ogranke obitelji. Njihova grana izumire 1430. godine. 10 Zbog toga se genealoški iločka
grana opisuje kao osamostaljena grana Orahovičkih.
Lovro je umro 1349. godine ostavivši trojicu sinova, Nikolu, Lökösa i Bartola. Oni su
kraljevim darovnicama iz 1349. godine stekli posjed Hlovec, a 1350. i posjed Palotu s
tvrđavom Batorko. Bartol (umro 1352) je bio glavni peharnik (1351 – 1352), a Lökös (umro
1359) glavni peharnik i glavni trpeznik (1352 – 1359). 11 Značenjem je braću nadmašio
Nikola, poznat kao Kont.
7
Isto, str. 101.
Isto, str. 102.
9
L. Margetić, 2000, 226.
10
S. Andrić, 2005, str. 37.
11
Isto, str. 37.
8
291
Feljtoni
Rostra
Nikola Kont je sudjelovao u pohodima Ludovika I na Italiju. U prvom pohodu (1347 –
1348) s Ivanom Gorjanskim zauzeo je Aquilu, a u drugom (1350) je tijekom opsade Averse
imenovan glavnim zapovjednikom umjesto Stjepana Lackovića. I on je, kao i njegovi
prethodnici, obavljao brojne državne službe: glavni peharnik (1345 – 1351), transilvanski
vojvoda (1351 – 1356), ugarski palatin (1356 – 1367), župan mnogih županija itd. 12 Kao
palatin je zapovijedao vojnim pohodima na Bosnu i Bugarsku, a u međuvremenu je, zajedno s
nećakom Ladislavom (Lökösovim sinom), od kralja dobio grad Ilok nakon što je izumrla već
spomenuta iločka grana roda Csak.
Nikolu su naslijedila dva sina, Nikola II i Bartol II, a supruga Klara ga je nadživjela.
Nikola II i Bartol II pripadali su manje istaknutom naraštaju Iločkih. Nikola II je umro prije
1397. godine, a Bartol II 1393. godine. Bartol II je za sobom ostavio dvojicu sinova,
Ladislava i Emerika, te kćer Martu. Spomenuta braća se pojavljuju u ispravi njitranskoga
Kaptola, a u istoj se ispravi Ladislav spominje kao vlasnik Laka u županiji Somogy. Ladislav
je 1402. godine postao mačvanski ban. No tada su izbili dinastički sukobi u Ugarskoj između
Ladislava Napuljskog i Žigmunda Luksemburškog. Ladislav je stao na stranu Ladislava
Napuljskog ali, kako su Ladislavove pristaše bile poražene, i sam Ladislav je bio svrgnut s
banske časti. No 1410. godine Ladislav se s bratom Emerikom ponovno pojavljuje na
položaju mačvanskog bana. Od tada braća nose pridjevak „de Ujlak“, što potvrđuje da su kao
mačvanski banovi stalno boravili u Iloku. Uz to što je bio mačvanski ban, Ladislav se
spominje i kao župan bodroški, baranjski, vukovski, srijemski i tolnski. 13
Ladislav je imao tri sina, Ivana, Stjepana i Nikolu. Nikola Iločki je najznačajniji
predstavnik obitelji. Za života je obavljao brojne funkcije: mačvanski ban (1438 – 1458),
transilvanski vojvoda (1441 – 1458), redoviti član Državnog ugarskog vijeća i kapetan kraja
između Dunava i Tise (od 1444), slavonski ban (1457 – 1463) te bosanski kralj (1471 –
1477). 14 Živio je u vremenima prodiranja Turaka i čestih promjena na hrvatsko-ugarskom
prijestolju. On se prilagodio tim uvjetima, ponekad mijenjajući strane u dinastičkim sukobima
kako bi izvukao što više koristi za svoje interese. Podržavao je tek rođenog kralja Ladislava V
Habsburškog, ali je kasnije prešao na stranu Vladislava I Jagelovića. Nakon pogibije kralja
Vladislava I u bitki kod Varne 1444. godine, podupirao je protivnike novoizabranog kralja
Matije Korvina pa mu je ovaj oduzeo sve titule i ovlasti. Poslije je taj sukob izglađen pa su
Nikoli vraćene sve oduzete časti te je tada imenovan kraljem Bosne. Kao bosanski kralj imao
je simboličnu vlast. Upravljao je sjeveroistočnim dijelom Bosne, od Save do Zvornika, na
području Srebreničke banovine. 15 Poznato je da je sjedište njegovih mnogobrojnih posjeda
bilo u Iloku te je mnogo toga napravio za taj grad. Veliku važnost ima to što je dao učvrstiti
samu utvrdu i što je tada u gradu djelovala kovnica novca. Kovao se Nikolin novac, srebrni
dinar, zanimljiv po tome što su se na njemu prikazivali elementi današnjeg hrvatskog grba,
crveno-bijela polja.
Nikola je imao dvije žene. Prva žena mu je bila Margareta, kći Stjepana Rozgonya, a
druga Doroteja, sestrična Nikole Szechyja. U ta dva braka spominje se sedmero djece. Od
toga su četiri bile kćeri, Katarina, Eufrozina, Jeronima i Uršula te tri sina, Stjepan, Barnard i
Lovro, od kojih je jedino Lovro nadživio oca.
12
Isto, str. 38.
I. Šute, 2005, str. 38.
14
I. Šute, 2005, str. 40.
15
Isto, str. 40.
13
292
Feljtoni
Rostra
Nikola Iločki je umro 1477. godine. Pokopan je u iločkoj franjevačkoj crkvi gdje je na
nadgrobnoj ploči prikazanu viteškoj odori, a sa svake strane mu po dva grba. Jedan od grbova
je grb knezova Iločkih.
Prema oporuci iz 1471. godine sastavljenoj u Orahovici Nikola je osigurao da sva
njegova dobra nasljedi sin Lovro. Lovro je zadržao ugled i moć obitelji, a nosio je titulu
hercega (vojvode). U razdoblju od 1477. do 1492. godine obnašao je dužnost mačvanskog
bana. Nakon smrti kralja Matije Korvina 1490. godine pridružio se većini slavonskih velikaša
koji su podupirali njegovog nezakonitog sina Ivaniša u namjeri da postane hrvatsko-ugarski
kralj. Kada je kraljem 1444. godine postao Vladislav II Jagelović, Lovro to nije prihvatio,
nego je prešao na stranu rimsko-njemačkog cara Maksimilijana I Habsburškog, koji je
započeo rat s Jagelovićem. Zahvaljujući svojim posjedima i savezništvima, Lovro se smatrao
opasnim protivnikom. Godine 1494. kraljeva vojska (Vladislava II Jagelovića) osvojila je
skoro sva Lovrina glavna uporišta i gradove. Vladislav II uspio je pobijediti u sukobu i
učvrstiti se na prijestolju, a nešto kasnije se pomirio s Lovrom i 1496. vraćena su mu njegova
dobra. Uvjet za to je bio da, ako Lovro nakon svoje smrti ne bude imao muškog nasljednika,
sva njegova imanja pripadnu državi, a to se 1524. godine i dogodilo. Nakon njegove smrti,
Lovrine posjede je htio Ivan Zapolja, ali Kraljevsko vijeće to nije dopustilo. Kralj je uzeo sebi
samo dva posjeda u Ugarskoj, a ostala imanja je ostavio Lovrinoj udovici Magdaleni.
Magdalena je bila druga Lovrina žena, a prva je bila kćer Ivana Pograca, Katarina. 16
Lovrinom smrću izumrla je obitelj Iločki. On je zajedno s ocem ostao poznat kao
najmoćniji slavonsko-ugarski velikaš u kasnom srednjem vijeku.
ZAKLJUČAK
Ilok je poznat po bogatoj i zanimljivoj srednjovjekovnoj povijesti. Imao je pogodan
položaj te je bio u vlasništvu utjecajne velikaške obitelji. U srednjem vijeku gradom su
upravljale i po njemu se nazivale dvije plemićke i velikaške obitelji, stariji i mlađi Iločki.
Stariji Iločki od roda Csak spominju se do polovice 14. stoljeća, a Ugrin je bio
najistaknutiji predstavnik ove grane Iločkih. Nakon izumiranja roda Csak njihovi su posjedi
pali u ruke kralja koji je 1364. godine grad Ilok dao Nikoli Kontu i njegovom nećaku
Ladislavu, predstavnicima mlađih Iločkih.
Mlađi Iločki su bili poznati u Ugarskoj i Slavoniji. Ova grana Iločkih je svoj najveći
sjaj doživjela u posljednja dva naraštaja, za vrijeme Nikole i Lovre Iločkoga. Predstavnici ove
velikaške obitelji obnašali su različite službe, a najveću čast je imao Nikola Iločki, koji je
1471. godine dobio titulu bosanskog bana. Obitelj izumire 1524. godine Lovrinom smrću jer
nije imao muškog nasljednika.
Iz ovoga mogu zaključiti da su se pojedini pripadnici obitelji uzdizali do najistaknutijih
uloga u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu te su odigrali vrlo važnu ulogu u srednjovjekovnoj
povijesti toga područja.
16
I. Šute, 2005, str. 39.
293
Feljtoni
Rostra
LITERATURA
D. AKŠAMOVIĆ. 2002. Značajke i obilježja Iloka kao trgovačkoga središta u XVI. stoljeću:
odredbe Iločkog statuta. U: Iločki statut 1525. godine i iločko srednjovjekovlje: zbornik
radova znanstvenog skupa. Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za
znanstveni i umjetnički rad. Str. 55 – 64.
S. ANDRIĆ. 1999. Čudesa svetoga Ivana kapistrana: povijesna i tekstualna analiza.
Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i
Baranje; Osijek: Matica hrvatska.
S. ANDRIĆ. 2005. Iločki (Ujlaki). U: Hrvatski biografski leksikon VI. Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslava Krleže.
S. ANDRIĆ. 2002. Rana povijest Iloka i Iločkih. U: Iločki statut 1525.godine i iločko
srednjovjekovlje: zbornik radova znanstvenog skupa. Osijek: Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad.
A. ČOKOLIĆ. 2002. Susjedni i komunalni odnosi prema Iločkom statutu iz godine 1525. U:
Iločki statut 1525.godine i iločko srednjovjekovlje: zbornik radova znanstvenog skupa.
Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad. Str.
39 – 48.
V. KLAIĆ. 1985. Povijest Hrvata II – V. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske.
L. MARGETIĆ. 2000. Zagreb i Slavonija: izbor studija. Rijeka: Adamić. I. ŠUTE. Iločki
Ladislav. U: Hrvatski biografski leksikon VI. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslava Krleže.
2005. Str. 38.
I. ŠUTE. 2005. Iločki Lovro. U: Hrvatski biografski leksikon VI. Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslava Krleže. Str. 39 – 40.
I. ŠUTE. Iločki Nikola. 2005. U: Hrvatski biografski leksikon VI. Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslava Krleže. Str. 40 – 41.
D. VITEK. 2002. Povijesne i pravne okolnosti nastanka Iločkoga statuta. U: Iločki statut
1525. godine i iločko srednjovjekovlje: zbornik radova znanstvenog skupa. Osijek: Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad. Str. 25 – 37.
294
Feljtoni
Rostra
Prof. dr. sc. Anamarija Kurilić
Odjel za povijest
Sveučilište u Zadru
ACTA, NON VERBA (1. dio):
TREBAJU LI POVJESNIČARIMA BAZE
PODATAKA?
Na ovo je pitanje lako dati odgovor i on glasi jednostavno i nedvosmisleno: "Da!". U
sljedećim retcima objasnit će se zašto je tomu tako, što su to baze podataka, kako se njima
služimo te koje su im prednosti, a koje mane.
U današnje doba, kad nam zatreba nekakva početna informacija, vrlo često ćemo prije
posegnuti za pomoći računala, bolje rečeno, interneta, nego tiskanoga djela (enciklopedije,
udžbenika, bibliografije i sličnog). Internet, odnosno World wide web (= u slobodnom
prijevodu: svjetska globalna mreža), obiluje svakojakim podacima, pametnima i manje
pametnima (nažalost, i onima vulgarnima te kriminalnima), zabavnima, ali i poučnima
(uključujući i integralne tekstove znanstvenih i stručnih radova). U tom mnoštvu svega i
svačega teško je ponekad naći baš ono što nam treba. Stoga - to već svi dobro znamo okrećemo se za pomoć nekom od pretraživača interneta (tzv. search engines); hoće li to biti
Google, Yahoo, MSN, Ask Jeeves, ili neki drugi, to će biti odabir pojedinca, ali, zahvaljujući
njima često ćemo brzo i jednostavno doći do nekih početnih podataka. 1 To je moguće upravo
zbog toga što su oni velike, moćne baze podataka. Dakle, svakim upitom na nekome od njih,
mi pristupamo jednoj od tih globalnih baza podataka.
Baza podataka (data base) nije ništa drugo do "kartoteka u računalu" ili, službenijim
rječnikom rečeno: "organizirani skup podataka pohranjenih u kompjutoru koji dopušta
automatsko pretraživanje". 2 Upravo je ovaj završni dio definicije ono što čini baze podataka
toliko korisne modernom čovjeku. Do njihove pojave, velike količine srodnih podataka (npr.
telefonski imenici, policijske i slične službene kartoteke, inventari, popisi sadržaja u
knjižnicama, muzejima ili arhivima, i slično) obrađivale su se ručno: najprije bi se stvarale
papirnate kartice (obrazac predviđen za uniforman unos željenih/potrebnih podataka; Sl. 1)
koje bi se onda ispunjavale, pa sistematizirale, grupirale i sortirale, a pretraga se radila ručno,
listajući i čitajući cijelu kartoteku ili neki od njenih dijelova. Dovoljno je otići u kartoteku
neke od naših knjižnica (Sl. 2) i primijeniti taj način pretraživanja.
Navodno čak oko 85% podataka koji se prikupljaju s interneta započinje pretraživanjem nekoga od
pretraživača; http://www.webreference.com/authoring/seo_facts/index.html (27. ožujka 2012.).
2
Takvu definiciju nalazimo npr. u Rječniku odabranih pojmova u djelu M. Tuđmana, Obavijest i znanje,
Zagreb,
1990.
(dostupno
u
Digitalnoj
zbirci
Filozofskog
fakulteta
u
Zagrebu,
http://dzs.ffzg.unizg.hr/text/Obavijest%20i%20znanje/oiz_rjecnik.htm (27. ožujka 2012.).
1
295
Feljtoni
Rostra
Slika 1. Primjer papirnatih kartica iz Sveučilišne knjižnice Sveučilišta u Zadru (snimila A.
Kurilić)
Slika 2. Kartoteka papirnatih kartica iz Sveučilišne knjižnice Sveučilišta u Zadru (snimila A.
Kurilić)
296
Feljtoni
Rostra
Postupak je dugotrajan i zamoran, a rezultati su ipak počesto nepotpuni. Svojevremno
su provedeni eksperimenti koji su pokazali da se ovakvim pretraživanjem može propustiti čak
i do 30% podataka. 3 Slična iskustva imam i s vlastitim radom na kartoteci epigrafskih
spomenika s područja antičke Dalmacije koju sam davno bila izradila prilikom rada na svom
diplomskom radu: unatoč usredotočenosti i pomnji, ponovljeno pretraživanje (koje sam
redovno provodila upravo radi reduciranja mogućnosti pogreške!) gotovo uvijek bi pokazalo
da sam propustila naći barem jedan zapis (ako ne i više). I to na građi od malo manje od dvije
tisuće zapisa (tj. kartica)! 4 Što bi tek bilo da sam morala pretraživati neku veliku kartoteku
(npr. policijsku)?
Poučena tim iskustvom i napretkom tehnike, otkrila sam jednu prekrasnu "novotariju"
- računalo - i barem neke od muka pretraživanja kartoteke otišle su u zaborav. No, o tome u
jednome od sljedećih nastavaka.
LITERATURA
A. DAFFERNER - F. Feraudi-Gruénais - H. Niquet, 2000. Die Epigraphische Datenbank
Heidelberg, in: Alte Geschichte und Neue Medien. Zum EDV-Einsatz in der
Altertumsforschung,Computer und Antike, eds. M. Hainzmann -- Chr. Schäfer, 5, St.
Katharinen, 45-65.
A. KURILIĆ, 1995. Družina v antični Dalmaciji, magistarski rad (rukopis), Univerza v
Ljubljani.
3
Taj je podatak iznesen na radionici Alte Geschichte und EDV , Roma, 25.-26. rujna 1997. (u organizaciji
Österreichisches Kulturinstitut u Rimu); usp. A. Dafferner - F. Feraudi-Gruénais - H. Niquet, 2000., 45-65.
4
Usp. A. Kurilić, 1995., 25.
297
Rostra
298
Lučonoše zanata
Rostra
Marina Matiša
Sveučilište u Zadru
IVAN LUČIĆ
Ivan Lučić (Joannes Lucius), rođen je 1604. u plemićkoj obitelji u Trogiru. Prvo obrazovanje
stekao je u trogirskoj gradskoj školi, a zatim je upisao studij u Rimu i Padovi. Vrlo široku,
općenito humanističku naobrazbu stekao je studijem filozofije, matematike, grčkog jezika,
književnosti i politike. Godine 1630. doktorirao je pravo i od tada radi kao sudac i funkcionar
trogirske gradske uprave.
Godine 1654. napustio je Trogir da bi u Rimu, daleko od mletačkih spletaka, dovršio
započeta djela. Tu ulazi u krug istaknutih erudita oko akademije švedske kraljice Kristine.
Član je uprave i predsjednik Zbora sv. Jeronima, a paralelno održava i vezu s prijateljima u
domovini koji mu šalju arhivsku građu. Lučić je bio uvjeren da bi pomoć europskih sila
vojnim uspjesima Hrvata mogla uroditi izbacivanjem osmanlijskog jarma u ostalih Slavena i
konačnim istjerivanjem Osmanlija iz Europe.
Lučićevo glavno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex ubraja se u sam vrh
europske erudicije, a objavljeno je 1666. u Amsterdamu. Djelo je imalo svrhu ukloniti
dotadašnje historijske nedostatke i upoznati suvremenike s prošlim i aktualnim statusom
zemalja koje su u doba slabljenja Turaka postale zanimljive. U prvih pet knjiga prikazuje
događaje do 1480., a u šestoj suvremeno stanje, običaje i političke granice. Lučić je u pisanju
djela prednost dao ispravama te ih je u cjelosti kritički objavio. U prilogu je izdao zbirku
narativnih izvora, a priložio je također genealoške table i šest historijsko – geografskih karata
koje su naš prvi atlas. Šesta karta Illyricum hodiernum ušla je u njegov komentar u znameniti
Atlas Maior sive Geographia Blaviana i nosi kao i ona u izvorniku posvetu banu Petru
Zrinskom. Pisano znanstvenom metodom, Lučićev bogati opus postavio je temelj našoj
znanstvenoj historiografiji.
U opširnije koncipiranoj trogirskoj povijesti Lučić je prikazao zbivanja do sredine 15.
st., obuhvativši i susjedne gradove, a često i čitavu Dalmaciju. Povijesna svjedočanstva
Trogira tiskana su 1673./74. i zapravo su dopuna djela De Regno. Još je objavio i zbirku
epigrafičkih spomenika Inscriptiones Dalmaticae 1673. u Veneciji.
Gradić, dubravački poslanik u Rimu, i Lučić zaslužni su za objavljivanje i obranu
autentičnosti trogirskog kodeksa Satiricona Petronija Arbitra u kojem se sačuvao jedini opis
Trimalhionove gozbe. Znameniti historiograf priredio je i statut grada Trogira koji je izišao
tek početkom 18. st. Lučićeva korespondencija s L. Holsteniusom, P. Ponteom, P. Zrinskim i
M. Forstallom primjer je znanstvene epistolografije 17. stoljeća s podacima o njemu,
njegovim djelima, znanstvenoj metodi i političkim pogledima.
Opravdano je dobio časno ime "oca hrvatske povijesti", ponajprije zbog kritičkog
pristupa, a kritičnost je u to doba samo osobina stvaralačkog duha pojedinog sakupljača te se
temelji na njegovom moralnom integritetu, znanju i iskustvu. Ivan Lučić utjelovio je vlastita
istraživanja i interese s narativnim pristupom i političkim opredjeljenjem te postavio temelj
našoj znanstvenoj historiografiji. Umro je 11. siječnja 1679. u Rimu, a zasluženo poštovanje
zadobit će tek u drugoj polovici 19. stoljeća.
299
Lučonoše zanata
Rostra
Vatroslav Španiček
Sveučilište u Zadru
STJEPAN ANTOLJAK
Stjepan Antoljak rodio se 29. kolovoza 1909. u Doboju (BiH) u obitelji oca monarhijskog
inspektora i majke kućanice. Pučku je školu pohađao u Doboju, Uvcu i Sarajevu, a realnu je
gimnaziju pohađao u Sarajevu i Vinkovcima te klasičnu u Zagrebu. Uspješno položivši
maturu, Stjepan je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao grupu opće historije, narodne
historije, pomoćne nauke, latinskog jezika i geografije. Diplomirao je s odličnim uspjehom u
lipnju 1930.
Tijekom 1935. obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Dalmacija i Venecija na
preliminarima u Loebenu i na miru u Campo-Formiu. Doktorom filozofije postaje 1936. Na
Univerzitetu u Beogradu polaže državni ispit te stiče zvanje asistenta pripravnika. 1938.
postaje asistentom prof. dr. Ferde Šišića, prof. dr. Grge Novaka i prof. dr. Ljudmila
Hauptmanna na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U veljači 1941. Stjepan
biva izabran u zvanje sveučilišnog docenta za predmet Hrvatska povijest novoga doba.
Bavljenje znanstvenim radom dr. Antoljak započinje s dvadeset četiri godine života. U
prvom razdoblju svog stručnog i znanstvenog rada provedenom u Zagrebu, u razdoblju od
petnaest godina, izdaje više od sto i trideset znanstvenih i stručnih članaka, od kojih nekoliko
njih na francuskom jeziku. U svom prvom razdoblju znanstvenog rada, dr. Antoljak nastoji
popularizirati znanstvene rezultate iz povijesne znanosti, osobito one vezane uz hrvatsku i
europsku prošlost. U razdoblju prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata najviše
objavljuje u zagrebačkim dnevnicima i periodicima među kojima su: Gospodarstvo,
Jugoslavenski list, Jutarnji list, Annales de ľ Institut Français de Zagreb, Časopis za hrvatsku
povijest te Hrvatska enciklopedija (pokretač Mate Ujević), ali i neke druge, ovdje nenavedene
tiskovine. Dr. Antoljaka zanimaju brojne teme iz opće i nacionalne povijesti. Piše o europskoj
trgovini u mlađem kamenom dobu, rimskim cestama i trgovini na našim prostorima za
vrijeme rimske vlasti, prijevoznom teretu na Sredozemlju, razvitku novčarstva…
Od tema koje se osobito tiču hrvatskih prostora, možemo izdvojiti rad o ulasku
Dalmacije pod nadzor Mletačke Republike u ranom XV. stoljeću. Od posebnog interesa dr.
Antoljaka su splitske i teme Dubrovačke Republike. Antoljaka zaokuplja i Boka kotorska,
Lika i Zagreb.
U svojoj doktorskoj disertaciji dr. Antoljak obrađuje pitanje odnosa Dalmacije i
Venecije u Loebenu i Campoformiju 1797. U toj knjizi piše o slomu Mletačke Republike i
položaju Dalmacije koja se s Banskom Hrvatskom našla u austrijskom „zagrljaju“ te pojavi
želje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom koja je u Beču ugašena. Važno je
naglasiti da je dr. Antoljak prvi u hrvatskoj historiografiji obradio i razriješio taj problem.
U daljnjem znanstvenom radu bavi se najviše hrvatskom političkom prošlošću od
kasnog srednjeg vijeka do XX. st. Od 1938. bavi se francuskom upravom u hrvatskim
zemljama, posebno u Dalmaciji.
Kako bi popularizirao dostignuća povijesnih znanosti, čitatelje upoznaje s uzrocima
sloma Dubrovačke Republike, pojavom Engleza na istočnoj obali Jadrana početkom XIX. st.,
izborima u Hrvatskoj do ostavke Levina Raucha i još nekim, široj publici zanimljivim
temama.
300
Lučonoše zanata
Rostra
Bio je urednik za povijest Hrvatske enciklopedije, pratio je suvremenu hrvatsku
historiografiju i rasprave profesionalnih povjesničara, kao i ljubitelja povijesti. 1942. napisao
je knjigu Pregled hrvatske poviesti koja je prvi hrvatski pregled u povijesnoj znanosti a
obuhvaća značajne teme koje su se odvile na hrvatskom tlu od početka XIII. st. pr. Kr. do
Drugog svjetskog rata. Tu je i knjiga Dalmatinsko pitanje kroz viekove koju je napisao 1944. i
u njoj istakao višestoljetne težnje Dalmacije da se sjedine s Hrvatskom i Slavonijom.
Nakon Drugog svjetskog rata, pod pritiskom komunističke vlasti, dr. Antoljak
započinje svoj arhivistički rad i to kao direktor Državnog arhiva u Zadru gdje prikuplja
stradale arhivske zbirke. U Zadru je pokrenuo arhivski periodik Jadertina I (1949.) i II – IV
(1950. – 1952.), a s Grgom Oštarićem, konzervatorom, inicirao osnivanje Kulturno –
umjetničkog društva koje se nakon dvije godine ugasilo. U Zadru je, dakako, nastavio svoj
znanstveno – istraživački rad u kojem sada više pažnje usmjerava na srednjovjekovno
razdoblje. U zadarskom radu dr. Antoljaka posebno mjesto zauzima studija o buni u
Konavlima na samom kraju XVIII. stoljeća. Njegov se rad u Zadru može pratiti u izdanjima
Akademije: Rad, Starine, Starohrvatska prosvjeta, Građa za povijest književnosti Hrvatske te
Istoriski zapisi u Cetinju.
Godine 1953. ponovno je prisiljen na promjenu radnog mjesta te odlazi u Državni
arhiv u Rijeci. Tamo unaprijeđuje arhivistički rad potkrijepljen iskustvima rada u Zadru.
1955. sudjeluje u radu Vjesnika Državnog arhiva u Rijeci, a iste godine Univerzitet u Skopju
prihvaća njegovu molbu za rad te postaje izvanredni profesor na spomenutom sveučilištu.
U Rijeci se počeo interesirati za veze između Rijeke i Zadra u srednjem vijeku.
Vrijedna je i njegova rasprava o ponovnom sjedinjenju prekosavske Hrvatske od 1813. do
1822. Vraća se istraživanju hrvatskih pjesnika u Zadru i uz Ferda Čulinovića izdaje knjigu
Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj koja je plod višegodišnjeg istraživanja zanemarenog
područja hrvatske prošlosti.
Zahvaljujući bogatom leksikografskom iskustvu, postaje vanjski suradnik
Enciklopedije Jugoslavije (1955.). Sudjeluje i u drugim periodicima: Riječkoj reviji, Zborniku
Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu, Jadranskom zborniku u Rijeci, Annales de ľ
Institut Français de Zagreb, Radovima Instituta JAZU u Zadru,…
Na Univerzitetu u Skopju brzo napreduje te 1960. postaje redovitim profesorom. U
tom razdoblju obrađuje povijest makedonskog, hrvatskog i ostalih naroda na jugu. Piše o
temama vezanim uz kneževsku Hrvatsku, o doseljenju i nastanjenju Hrvata u Istri. Uz brojne
članke izdaje i tri veće knjige Izvori za historijata na narodite FNRJ za sreden vek (1962.),
Pomošni istoriski nauki (1966.) i Samuilovata država na makedonskom jeziku. Posljednja je
knjiga osobito važna jer predstavlja poseban doprinos makedonskom srednjovjekovlju i
državnosti. Napisao je nekoliko članaka o Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i tri članka o
slovenskoj povijesti. Dr. Antoljak je jedan od utemeljitelja Odsjeka za povijest na
Filozofskom fakultetu Univerziteta u Skopju.
Tijekom 1969. vraća se u Zadar, ovaj put na Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u
Zadru, gdje je izabran za redovitoga profesora, a posebne je preporuke dobio od akademika
Grge Novaka, dr. Jaroslava Šidaka, dr. Miroslava Brandta i akademika Viktora Novaka. Kao
nositelj predmeta Opća povijest srednjeg vijeka, dr. Antoljak se vraća istraživanju
srednjovjekovne povijesti Zadra. Raspravlja o gotskoj vlasti u Zadru, o važnosti isprave kralja
Krešimira I., o ispravi kralja Petra Krešimira I., itd.
Izdaje knjigu Pacta ili Concordia od godine 1102. te nekoliko radova o zadarskim
temama. Dr. Antoljak je hrvatski povjesničar koji je najbolje poznavao i obradio zadarske
teme u razdoblju hrvatskih narodnih vladara. Za svog radnog vijeka, a i nakon umirovljenja
301
Lučonoše zanata
Rostra
napisao je i objavio toliki broj radova da ih zbog ograničenog prostora ovdje nažalost nije
moguće navesti.
Godine 1979. Stjepan Antoljak biva umirovljen i s obitelji se vraća u Zagreb. Tamo
živi i radi do svoje smrti 2. rujna 1997.
302
Rostra
303
Treba li nam ta povijest?
Rostra
Ivan Peroš
Sveučilište u Zadru
EUROPSKA ISKUSTVA I NASTAVA POVIJESTI
1. UVOD
Nastava povijesti je važan dio nastavnog programa svake zemlje. Ona pruža mladim
učenicima uvid u prošlost njihovog naroda i daje im ideju odakle potječu. Također stvara
osjećaj pripadanja zajedničkoj skupini i povezanost s ostalim pripadnicima tog naroda ili
države. Zbog ove važnosti sve europske zemlje nastoje poboljšati svoju nastavu povijesti,
proučiti njezin razvitak i napraviti planove za buduće prenošenje znanja o prošlosti
generacijama koje će slijediti.
Također je nastava o povijesti naroda služila brojnim totalitarnim režimima kao
sredstvo indoktrinacije i propagande. Sa slomom komunizma u istočnoj Europi došlo je do
reformi nastavnih sustava, kao i revizija povijesti koja se do tada predavala u školama. Brojne
su europske institucije nastojale potaknuti promjenu nastavnih programa i same uloge nastave
povijesti u oblikovanju učeničkog identiteta, kao Vijeće Europe, EUROCLIO, te instituta
Georg Eckert. Nastava povijesti trebala se pročistiti od indoktrinacije i usmjeriti prema
formiranju kritičnog razmišljanja o prošlosti i o svijetu.
Na primjerima nekih europskih zemalja vidjet ćemo kako se nastava povijesti prenosi
mladima danas i koje se metode u nastavi koriste kako bi sama nastava povijesti bila
razumljiva učenicima, a isto tako zanimljiva, i po mogućnosti, zabavna. Također ćemo vidjeti
koji nastavni ciljevi su postavljeni u pojedinim europskim zemljama i koji su točno planovi za
budućnost nastave povijesti.
Programi europskih zemalja koji će biti navedeni, zbog svojih sličnosti, omogućuju da
se grupiraju u nekoliko skupina. Prvu skupinu čine Norveška, Švedska i Finska; u drugu
skupinu spadaju Škotska, Irska i Engleska; dok u treću spadaju Slovenija, Mađarska i
Austrija. Posebna analiza vrši se nad programima Nizozemske i Njemačke jer nisu slični
programima navedenih zemalja.
2. NASTAVA POVIJESTI U NORVEŠKOJ, ŠVEDSKOJ I
FINSKOJ
U ovim zemljama nastava povijesti smještena je u kategoriju Društvenih predmeta. U
samom kurikulumu naglasak je stavljen na ciljeve predmeta i očekivana postignuća, a sami
sadržaji su jasni i sažeti. 1 Kulturni identitet, koji se definira kroz nastavu povijesti, formira
više dimenzija spoznaje. Otkriva se vlastiti kulturni identitet, kolektivni identitet nordijskih
zemalja, te interkulturalna dimenzija koja promiče razumjevanje kulturne raznolikosti. 2
1
2
S. Koren, M. Najbar – Agičić, 2007, str. 120.
Isto, str. 121.
304
Treba li nam ta povijest?
Rostra
U Švedskoj povijest je u grupi s geografijom, religijskim obrazovanjem i građanskim
odgojem. Ovi predmeti služe da se međusobno nadopunjuju i podupiru. Glavni zadatak
predmeta je razvoj učenikovog znanja o čovjeku i njegovim aktivnostima, kao i promjenama
u krajoliku i društvu na različitim mjestima i u različitim vremenskim razdobljima. 3
Povijest je vrlo važna jer cjelokupni ljudski razvoj ima povijesnu dimenziju. Zbog
velike količine podataka koja se veže uz povijest svrha predmeta je kritičko mišljenje i
analitički pristup kao sredstvo za razumijevanje i objašnjavanje društva i njegove kulture. Svi
učenici moraju poznavati modernu povijest, svjetske ratove, genocid, tj. Holokaust, i
nastojanja za mir. Didaktičke smjernice predmeta navode da se treba potaknuti radoznalost
učenika da upozna način na koji su živjeli ljudi u prošlosti kako bi mogao shvatiti zašto su
stvari danas kakve jesu i da se na temelju toga razvije perspektiva o budućnosti. 4
Određeno je da Društveni predmeti unutar perioda obveznog obrazovanja (grundskola)
imaju satnicu od 885 sati unutar devet godina. Ne zna se koliko svaki predmet dobiva sati.
Uvjeti izvođenja nastave određeni su na općoj razini za sve predmete. Kurikulum i programi
služe kao temelj za planiranje nastave. Propisuju što bi učenici trebali naučiti, no ne propisuju
načine rada, organizaciju ili metode. Učitelji sami biraju teme, metode i materijale za obradu.
Dokument o unutarnjoj i vanjskoj evaluaciji govori o općem postignuću učenika, a ne dotiče
se specifično povijesti. 5
U Finskoj se povijest uči prve četiri godine osnovne škole u sklopu integriranog
predmeta Proučavanje okoliša i prirode. Svrha ovog predmeta je upoznavanje učenika s
čovjekovim utjecajem na okoliš tijekom povijesti. Vještine koje se tu razvijaju (promatranje
pojava, postavljanje pitanja i uspoređivanje stvari, bilježenje zaključaka) važne su za
budućnost obrazovanja. Povijest se kao zaseban predmet javlja od petog do devetog razreda.
Predmet se drži tri sata tjedno od petog do sedmog razreda, te sedam sati tjedno od sedmog do
devetog razreda. Svrha predmeta je da učenici postanu odgovorni sudionici koji znaju
promatrati suvremene i prošle događaje s kritičkim okom i razumjeti druge kulture kao
rezultat povijesnih procesa, te izgraditi učenički identitet kroz razumijevanje koncepta
vremena, ljudskih aktivnosti i vrijednosti umnog i fizičkog rada. 6
Upute za organizaciju rada navode da se učenje treba odvijati u raznim situacijama:
samostalno, pod vodstvom nastavnika, u grupnom radu ili interakciji s nastavnikom. Radni
pristupi koji se trebaju primjenjivati su oni kojima je cilj razvoj socijalnih vještina, radnih
vještina, vještina učenja i rješavanja problema, i onih koji potiču aktivno sudjelovanje. 7 Sama
evaluacija se vrši tijekom učenja i po samom završetku učenja. 8
U Norveškoj se dobar dio povijesti uči tijekom prvih deset razreda kroz nastavu
vjeronauka. Tu se većinom koncentrira na vjersku, crkvenu i biblijsku povijest. Tijekom prva
četiri razreda društveni predmeti se uče u sklopu integriranog predmeta ljudi i društva prije
nas. U petom razredu javljaju se predmeti: povijest, zemljopis i društvene znanosti, čiji je cilj
davanje jedinstvene perspektive. Tijekom idućih pet godina kurikulum povijesti organiziran
je kronološki. Ciljevi nastave povijesti pokrivaju, u nekim razredima, ono što bi učenici
trebali znati. Cijela nastava u tom periodu bi trebala biti oblikovana u skladu s općim
3
Isto.
Isto, str. 122.
5
Isto, str. 122.
6
Isto, str. 124.
7
Isto, str. 125.
8
Isto, str. 126.
4
305
Treba li nam ta povijest?
Rostra
ciljevima Društvenih predmeta. 9 Sam predmet treba poticati radoznalost i sposobnost
postavljanja pitanja. 10
3. NASTAVA POVIJESTI U ENGLESKOJ, ŠKOTSKOJ I
IRSKOJ
U ovim zemljama povijest je obvezatan predmet između 11. i 14. godine, nakon čega
postaje izboran. U Engleskoj povijest je od početka definirana kao zaseban predmet dok se u
drugim zemljama predaje unutar integriranog predmeta do 11. godine. U programima ovih
zemalja detaljno su razrađena očekivana učenička postignuća. Škole imaju pravo same
određivati sadržaje i mjesto povijesti kao predmeta. Pažnja se posebno posvećuje razvoju
vještina koje čine temelj aktivnog građanstva, zapošljavanja i cjeloživotnog obrazovanja. 11
U Škotskoj je predmet povijesti unutar područja Proučavanja okoliša, koji uključuju
društvo, znanost i tehnologiju. Definirane su i međupredmetne teme koje obuhvaćaju sve
premete, kao npr.: osobni i socijalni razvoj, obrazovanje za rad, građanski odgoj, škotska
kultura te informacijska i komunikacijska tehnologija. To znači da povijest može, ali i ne
mora biti zaseban predmet. 12 U slučaju srednjoškolskog obrazovanja (12 do 16 godina
starosti) povijest najčešće postoji kao zaseban predmet koji postaje izboran tijekom zadnje
dvije godine. 13
Povijest pripada skupini društvenih predmeta koji su podijeljeni na područja „Ljudi u
prošlosti“, „Ljudi i prostor“ i „Ljudi u društvu“. Za svako područje definirana su očekivana
postignuća. Samo područje „Ljudi u prošlosti“ zahtjeva da se razvijaju znanje i razumijevanje
važnih principa i ideja, vještina koje će povećati sposobnost rješavanja problema i kritičkog
razmišljanja, te vrijednost i stavove o okolišu kroz povezivanje naučenog sa svijetom u kojem
se živi. 14
Škotski kurikulum samo navodi okvirno povijesne periode koji se trebaju proučiti kroz
devet godina školovanja, dok je izbor tema u potpunosti prepušten školama i nastavnicima. U
nacionalnom kurikulumu je određeno da 80% vremena treba biti raspoređeno na ove periode,
dok se ostatak može slobono raspodijeliti ovisno o potrebama učenika ili zajednice u kojoj se
škola nalazi. 15
U Irskoj je povijest tijekom osnovne škole dio kurikularnog područja Obrazovanje i
odgoj o društvu, okolišu i znanosti, zajedno s geografijom i znanošću. 16 Povijest se smatra
interpretacijom onoga što je vezano uz ljudske aktivnosti u prošlosti te se proučava kao proces
kojim su informacije prikupljene, način istraživanja i analize. Za djecu upoznavanje s
poviješću dolazi kroz obiteljsku povijest, tu prvi put dobiva priliku prikupljati podatke,
analizirati ih i donijeti zaključke. U središtu samog kurikuluma navedeno je učenje lokalne
9
Isto.
Isto, str. 128.
11
Isto, str. 128.
12
Isto.
13
Isto, str. 129.
14
Isto.
15
Isto, str. 132.
16
Isto.
10
306
Treba li nam ta povijest?
Rostra
povijesti, ali učenici također dolaze u kontakt s međunarodnim povijesnim prilikama što im
omogućuje da stvore uravnoteženu viziju odnosa između Irske i svijeta kroz povijest. 17
U nižoj srednjoj školi (12. do 15. god. života) povijest je dio kurikularnog područja
Proučavanja društva, politike i okoliša. Zadaća povijesti je uvesti mlade u posao povjesničara,
u analizu izvora i tehnike koje povjesničari koriste pri istraživanju prošlosti. Također se
mladima prikazuje široka slika povijesti, međuljudskih odnosa, načina života, itd., iz kojih
mogu uočiti obrasce te uzročno – posljedične veze. Cilj svega ovoga je bolje razumijevanje
suvremenog svijeta. 18
Vremenski okvir održavanja nastave predviđa da se u osnovnim školama Obrazovanje
i odgoj o društvu, okolišu i znanosti održava tri sata tjedno. 19 Koliko od toga pripada svakom
predmetu nije poznato. Fokus kurikuluma je na tome što učenik uči i na samom procesu
učenja. Djeca trebaju uživati u učenju, trebaju biti motivirana i razvijati sposobnost
samostalnog učenja. Kod ocjenjivanja usmjerava se prema identifikaciji dječjih potreba kako
bi se omogučilo njihovo ispunjavanje. Jedan od temeljnih principa je da dijete treba biti
aktivan čimbenik vlastitog učenja, te iskusiti raznovrsne načine poučavanja i nastavne
strategije. 20
U srednjoj školi očekuje se da učenici razviju razne vještine: komunikacija i
pismenost, numeričke vrijednosti, manipulativne vještine, informatičke sposobnosti, mišljenje
i učenje, personalne i interpersonalne vještine, socijalne vještine. Silabus same povijesti je
kronološki podijeljen. Potiče se raznovrsnost pristupa u nastavi, slobodan odabir vremenskih
perioda za proučavanje od strane nastavnika, te istraživanje različitih političkih, društvenih,
kulturnih i ekonomskih aspekata povijesti. 21
U Engleskoj je predmet povijesti uključen u takozvane temeljne predmete. Ti predmeti
su uključeni u četiri obrazovna ciklusa. U prva tri ciklusa povijest je obvezatan predmet, dok
u četvrtom postaje izborni. Sama povijest je definirana kao predmet koji potiče učeničku
radoznalost o prošlosti Britanije i svijeta te omogućava učenicima da razmatraju o prošlosti
društva i o utjecaju prošlosti na sadašnjost. 22 Kronološkim proučavanjem povijesti učenici
dobivaju sliku o različitim ljudskim iskustvima i tako stječu razumjevanje o sebi kao
pojedincima i članovima društva. Znanja i vještine koje se steknu tijekom obrazovanja mogu
utjecati na njihove odluke u osobnim izborima, stavovima i vrijednostima. Cilj predmeta je
stjecanje znanja, vještina i razumijevanja. 23
Sadržaji u samom engleskom Nacionalnom kurikulumu su navedeni samo na općenitoj
razini bez detaljnih razrada. U prvom ciklusu navedena su područja o kojima treba poučavati
učenike, dok su u drugi i treći ciklus dodani okvirni popis tema kojim učenici dobivaju široki
kronološki pregled prošlosti. Tijekom drugog ciklusa učenici moraju tijekom četiri godine
proučavati šest tema od kojih je jedna posvećena lokalnoj, a tri britanskoj povijesti, jedna
europskoj i jedna svjetskoj povijesti. U trećem ciklusu također šest tema unutar tri godine, od
toga tri iz britanske, jednu iz europske, te dvije iz svjetske povijesti. 24 Za četvrti ciklus nema
programa jer je tada povijest izborni predmet, škole dobivaju samo vremenske smjernice u
17
Isto, str. 133.
Isto.
19
Isto, str. 136.
20
Isto.
21
Isto, str. 137.
22
Isto, str. 137.
23
Isto, str. 138.
24
Isto, str. 139.
18
307
Treba li nam ta povijest?
Rostra
pratećim kurikularnim dokumentima. 25 Učitelji imaju nekoliko zahtjeva koje trebaju ispuniti
tijekom nastave: poticati učenički duhovni, moralni, socijalni i kulturni razvoj, promovirati
građanski odgoj, poticati razvoj ključnih vještina (komunikacija, informatika, suradništvo),
poticati razvoj misaonih vještina (procesuiranje podataka, kreativno mišljenje, evaluacija), te
promoviranje ostalih aspekata kurikuluma (razumijevanje ekonomskih čimbenika koji utječu
na ljudski život i razvoj društva, poduzetništvo i poduzetničke vrline, obrazovanje za održivi
razvoj). 26 U Engleskoj postoji vanjska evaluacija znanja. Povijest nije uključena u nacionalno
testiranje. Na kraju obvezatnog obrazovanja provodi se vanjska evaluacija znanja ili ispit
kojim se dobivaju određene kvalifikacije (GSCE – General Certificate of Secondary
Education), pri čemu povijest može biti jedan od izbornih predmeta. 27
4. NASTAVA POVIJESTI U AUSTRIJI, MAĐARSKOJ I
SLOVENIJI
Obrazovni sustavi ovih zemalja potekli su iz istih tradicija obrazovanja, ali tijekom
zadnjih desetljeća došlo je do razilaženja u njihovim obrazovnim programima. Austrija je
okrenuta prema zadržavanju postojećih načina obrazovanja, dok su Mađarska i Slovenija, kao
i ostale tranzicijske zemlje, okrenute prema promjenama. 28
U prve četiri godine osnovne škole povijesni sadržaj se uči kroz predmet
Sachunterricht, što je ekvivalent hrvatskom predmetu Priroda i društvo. Nastava je usmjerena
na razumjevanje svijeta u kojem živimo. Predmet obuhvaća područja Društvo, Priroda,
Prostor, Vrijeme (tu se uči o povijesnim sadržajima), Gospodarstvo, i Tehnika. U višim
razredima osnovnih škola postoji zaseban i obvezatan predmet koji se naziva Povijest i
društvene znanosti. Od drugog do četvrtog razreda proučava se cijelokupna povijest
čovječanstva. 29
Za povijesne sadržaje unutar predmeta Sachunterricht program naglašava orijentaciju
u vremenu unutar učeničkog iskustva, različite oblike rada i učenja poput prikupljanja,
sređivanja i uspoređivanja informacija, opisivanja, igranja uloga te doticaj s različitim
svjedočanstvima o prošlosti. 30 U predmetu Povijest i društvene znanosti ističe se relevantnost
za sadašnjost, egzemplarnost, prilog političkom obrazovanju, regionalni aspekt i povezivanje
predmeta, dok se prilikom raščlanjivanja sadržaja treba voditi računa o sustavnosti, uzdužnom
presjeku, te kronološkom i prostornom učvrščivanju fenomena koji se obrađuju na nastavi. 31
Mađarska nema povijest kao zaseban predmet od prvog do četvrtog razreda. Sadržaj se
samo djelomično javlja u predmetu Okoliš. Proučava se samo povijest lokalne sredine, i
osnovni povijesni koncepti prostora i vremena. Od petog do osmog razreda osnovne postoji
predmet Povijest i građanski odgoj. Isto tako je u strukovnim srednjim školama, dok je u
gimnazijama predmet samo Povijest. 32 Tijekom prve četiri godine osnovne škole ciljevi su
25
Isto, str. 140.
Isto.
27
Isto, str. 143.
28
Isto, str. 144.
29
Isto.
30
Isto, str. 145.
31
Isto, str. 146.
32
Isto, str. 146.
26
308
Treba li nam ta povijest?
Rostra
usmjereni na razvijanje interesa i spoznajne otvorenosti, na učenje i razumijevanje. Ovime se
treba graditi interes za istraživački pristup, odgovornost, poticati obogaćivanje emotivnih
sposobnosti preko motiviranog rada. 33 Od petog do osmog razreda procesi odgoja i
obrazovanja iz prve etape se nastavljaju i nadograđuju. Također se radi na razvijanju
nacionalnog identiteta, ali i osjećaja pripadnosti Europi te poštivanja tradicija drugih naroda. 34
Kurikulum za ovo razdoblje obrazovanja opisuje povijest kao akumulirano znanje o
prošlosti, kolektivno pamćenje ljudskog roda koji čini temelj ljudskog identiteta. Glavni
zadatak predmeta Povijest i građanski odgoj je razvijanje povijesnog mišljenja, shvaćanja da
je današnji svijet rezultat povijesnih procesa. Povijest se promatra kao predmet koji
omogućuje učenicima da nauče prikupljati podatke i njihovu primjenu. Također pridonosi
razvoju kritičnog mišljenja i izgradnji stavova. 35
Satnica određuje da predmet Povijest i građanski odgoj ima 74 sata godišnje. U srednjim
školama ta je brojka 74 sata za prve dvije godine, te 111 sati u trećoj i 96 sati u četvrtoj
godini. Na maturi povijest je navedena kao obvezatan predmet. 36
U Sloveniji povijesni sadržaji se uče u osnovnoj školi kroz iduće predmete:
Upoznavanje okoliša (od prvog do trećeg razreda) koje obuhvaća prirodoslovlje,
družboslovlje, tehničko područje; Društvo (u četvrtom i petom) koje uključuje geografiju,
povijest, etnologiju, psihologiju, ekonomiju, politiku, etiku; i Povijest (od šestog do
devetog). 37 Satnica je podijeljena da predmet Upoznavanje okoliša ima tri sata tjedno,
Društvo ima dva sata tjedno (u petom razredu tri sata), a Povijest ima jedan sat tjedno u
šestom razredu, i dva sata tjedno nakon toga. 38
Naglašava se istraživačko učenje, problemska i projektna nastava, terenska nastava,
suradničko učenje, igre i simulacije, razgovor. Terenska nastava treba uključivati posjete
povijesne ekskurzije, posjete muzejima i spomenicima. 39 Na kraju osnovne škole postoji
vanjska evaluacija koja je važna za upis u srednju školu, a povijest može biti izborni
predmet. 40
5. NASTAVA POVIJESTI U NIZOZEMSKOJ
U Nizozemskoj nema propisanog kurikuluma kao u ostalim navedenim zemljama.
Dokument kojim su određena pravila školovanja je prilično sažet i ne može se detaljno
analizirati. Što se tiče same povijesti ona je propisana kao obavezatni predmet od samog
početka školovanja (od pete do dvanaeste godine života). U nižoj srednjoj školi (12 do 15
godina) predmet se zove Povijest i politika, i pripada predmetnom području Orijentacija na
čovjeka i svijet, koje još obuhvaća Geografiju, Društvo, Zdravlje i socijalno ponašanje,
Proučavanje prirode, Tehnologija i Okoliš. Povijest je uključena u ovu skupinu kako bi se
moglo ostvariti bolje razumijevanje sadašnjosti i prošlosti kroz proučavanje svijeta koji nas
33
Isto.
Isto, str. 147.
35
Isto.
36
Isto, str. 148.
37
Isto, str. 149.
38
Isto, str. 150.
39
Isto, str. 150.
40
Isto, str. 152.
34
309
Treba li nam ta povijest?
Rostra
okružuje. 41 U nižoj srednoj školi predviđeno je 200 sati nastave kroz tri godine (svaki sat 60
minuta). 42
Ciljevi povijesti definirani su u dvije domene. Prva definira povijest kroz razvoj
povijesne svijesti koja se postiže kroz spoznanje osnova kronologije te razumjevanja prirode
povijesnih izvora. Druga domena unutar desetak natuknica navodi koje povijesne procese,
događaje i osobe učenici trebaju proučavati: 43
Slika 1. – Tablica postignuća u prvoj domeni nastave povijesti u Nizozemskoj (Preuzeto iz
KOREN, Snježana, NAJBAR – AGIČIĆ, Magdalena. „Europska iskustva i nastava povijesti u
obveznom obrazovanju.“ Povijest u nastavi, god. 5. (2007.), br. 2 (10): 117. – 174., str. 153.)
Za Njemačku je karakteristično što postoje različiti programi za svaku saveznu državu.
Kao primjer poslužit će savezna država Nordrhein-Westfalen, koja je bila u procesu
provođenja eksperimentalnog plana nastave u prva četiri razreda osnovne škole. Predmet
Povijest ne postoji zasebno nego je u sklopu Sachunterricht (Priroda i društvo). Nije naveden
broj sati godišnje i tjedno. 44 Cilj predmeta je pomoći učenicima u razumijevanju njihove
okoline i postaviti temelje za daljnje učenje. Učenički interesi se razvijaju na pet područja:
Priroda i življenje, Tehnika i svijet rada, Prostor i okoliš, Čovjek i društvo, Vrijeme i kultura.
Ovo zadnje je posvećeno povijesnim sadržajima, te vještinama i sposobnostima, mišljenjima i
stavovima koji se mogu razvijati (orijentacija u prostoru, razvoj vještina kod bavljenja s
medijima, pronalaženje informacija i njihova primjena). Dokument navodi upute učiteljima da
primjenjuju oblike učenja koji su specifični za predmet: problemska nastava, eksperimenti,
ispitivanje izvora, prezentacija rezultata, diskusije, itd. 45Kod provjere rezultata učenja
41
Isto, str. 152.
Isto, str. 153.
43
Isto.
44
Isto, str. 155.
45
Isto.
42
310
Treba li nam ta povijest?
Rostra
navedeni su obvezujući ciljevi koji trebaju svakom učeniku omogućiti individualno
napredovanje i temelje za daljnje učenje. 46
Slika 2. – Obvezujući zahtjevi za predmet Sachunterricht na kraju 4. razreda koji se odnose na
povijesne sadržaje (Preuzeto iz KOREN, Snježana, NAJBAR – AGIČIĆ, Magdalena.
„Europska iskustva i nastava povijesti u obveznom obrazovanju.“ Povijest u nastavi, god. 5.
(2007.), br. 2 (10): 117. – 174., str. 156.)
6. ZAJEDNIČKE KARAKTERISTIKE I RAZLIKE
Uspoređivanjem nastavnih planova ovih navedenih europskih zemalja vidi se da iako
postoje razlike u provođenju nastave povijesti, mnoge države imaju iste ciljeve u nastavi
povijesti. Najčešće to uključuje spoznaju svijeta koji nas okružuje i razumijevanja suvremenih
procesa kroz proučavanje povijesti. Također se u programima mnogih zemalja povijest navodi
kao sredstvo izgradnje osobine mladih ljudi, a time i nacionalnog identiteta. Specifično je za
Irsku, Škotsku i Englesku što njima služi i pragmatično, da se učenici u budućnosti mogu
zaposliti, biti aktivni građani. 47
Zanimljivo je što gotovo sve zemlje, osim Engleske, nemaju predmet povijest na
samom početku osnovnoškolskog obrazovanja, nego se o povijesnim zbivanjima uči kroz
predmete koji uključuju više znanstvenih grana, kao što je Priroda i društvo. Povijest kao
zaseban predmet se pojavljuje kod većine zemalja u petom razredu osnovne škole kada
učenici navrše 11 godina. Sama satnica povijesti dosta varira od zemlje do zemlje krećući se
od jednog do tri sata tjedno. 48
46
Isto, str. 156.
Isto, str. 157.
48
Isto.
47
311
Treba li nam ta povijest?
Rostra
Što se tiče detaljnosti kurikuluma i državnog nadzora nad školstvom, vidi se da sve
države nastoje održati visoku kontrolu nad nastavnim programima škola, ali od države do
države varira razina te kontrole. Neke zemlje poput Švedske i Nizozemske daju samo
jednostavne natuknice oko toga koji se materijali trebaju naučiti, dok Slovenija ima detaljan
popis gradiva koje se treba obraditi u zadanom vremenskom periodu. Većina europskih
zemalja daje školama i nastavnicima određenu slobodu u organiziranju nastave koja se
najčešće prilagođava okolini. Što se tiče same satnice, većina zemalja određuje minimum koji
se treba ispuniti, a ostatak daju nastavnicima i školama da samostalno popune vrijeme.
Najviše nudi Austrija (oko 20% vremena), dok Norveška i Mađarska imaju 5% slobodnog. 49
Sve zemlje u svojoj nastavi povijesti najviše vremena posvećuju učenju lokalne i
nacionalne povijesti, ali također izdvajaju dio vremena da se prouče kulturni, društveni i
povijesni aspekti drugih zemalja kako bi se shvatili tadašnji i sadašnji odnosi između tih
zemalja, te kako bi se dala ideja o budućnosti tih odnosa. 50
7. HRVATSKA I NASTAVA POVIJESTI
Iako sve europske zemlje teže za unapređivanjem nastave povijesti, kao i sama
Hrvatska, činjenica je da u Hrvatskoj još uvijek prevladavaju stari, zaostali, i u većini
europskih zemalja, napušteni koncepti i metode nastave povijesti. Trenutan koncept nastave
povijesti predviđa da učenici osnovnih i srednjih škola, s dva nastavna sata na tjedan, obrade
cjelokupni ciklus povijesti, od prapovijesti do suvremenog doba. To je rezultat nedovoljno
obrađenoga nastavnog plana i programa koji je nastao nakon raspada SFRJ, koji je većinom
temeljen na udžbenicima iz sredine 1980-ih, samo bez marksističke ideologije (koja u nekim
slučajevima nije u potpunosti izbačena iz udžbenika). 51
Što se tiče gimnazijskog programa, od sedamdesetih nije bilo gimnazija zbog čega se
nije mogao sastaviti program temeljen na prijašnjim iskustvima. Umjesto toga je uzet
osnovnoškolski program koji je znatno proširen s gomilama činjenica. Jedina utjeha
nastavnicima gimnazija je što imaju četiri godine da prenesu tu golemu količinu podataka
svojim učenicima. Za strukovne, četverogodišnje škole čiji program zahtjeva dvije godine
nastave povijesti, ovo je bio nemoguć zadatak. Trogodišnjim srednjim školama je još teže jer
program uključuje samo jednu godinu učenja isključivo hrvatske povijesti, povijesti koja nije
u udžbenicima u potpunosti objektivna, a u nekim slučajevima dosta stereotipna, najviše kod
pitanja susjednih naroda. 52
Ipak, ovaj program rezultirao je izdavanjem prvih, od Ministarstva obrazovanja,
znanosti i športa, odobrenih udžbenika za osnovne i srednje škole 1996. g. sa zakonskim
rokom valjanja od pet godina. Uz ovo su paralelno nastali i drugi udžbenici za nastavu
povijesti, a o njihovom korištenju na nastavi odlučivali su sami nastavnici u školama. 53 Ovo
je do neke mjere dobro jer prisutnost većeg broja udžbenika na tržištu znači da se ne može
manipulirati sadržajem udžbenika od strane prosvjetnih vlasti, iako se u javnosti smatra da je
veliki broj udžbenika promašaj obrazovnog sustava. Ti prvi udžbenici su se u potpunosti
49
Isto, str. 161.
Isto.
51
D. Agičić, 2003, str. 140.
52
Isto, str. 141.
53
Isto, str. 142.
50
312
Treba li nam ta povijest?
Rostra
držali okvira koji je postavio nastavni plan i program, te su slijedili staru didaktičkometodičku matricu, i bili su grafički uređeni na stari način. 54 Tek je 1998. došlo do izdavanja
novih udžbenika koji su po sadržaju bili vrlo slični starima, ali razlikovali su se u pogledu
metodičkog pristupa i grafičkog izgleda. Jedino su se u toj odlici hrvatski udžbenici približili
onima iz drugih tranzicijskih zemalja poput Češke, Mađarske, Poljske i Slovenije. 55
Kada je došlo do promjene vlasti 2000. očekivalo se mnogo od reforme nastave,
pogotovo kada je novi ministar prosvjete Vladimir Strugar imenovao povjerenstvo za
prosudbu udžbenika povijesti pod vodstvom prof. dr. Nikše Stančića, a koje je okupilo
skupinu znanstvenika, većinom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i nekoliko školskih
profesora. Očekivalo se uklanjanje nekih udžbenika koji su bili zastarjeli ili nisu zadovoljavali
metodičko – didaktičke kriterije, no do toga nije došlo; niti jedan udžbenik nije povučen s
tržišta samo su izvedene neke kozmetičke promjene. Također je najavljen plan da se unutar
dvije godine počne primjenjivati novi školski sustav, te da se izrade novi udžbenici koji će
zadovoljavati zahtjeve moderne nastave povijesti. 56 Ali do ovoga nije došlo.
Jedinu pomoć koju su nastavnici dobili za ostvarenje moderne nastave su udžbenici
koji su izašli tijekom školske godine 2000./2001. Ti udžbenici „druge“ i „treće“ generacije,
kako ih naziva Wolfgang Hopken, stručnjak za istraživanje udžbenika, su modernog izgleda,
sadržaj im je valjan, te su grafički blizu europskim standardima. Ali to nije bilo dovoljno da
se riješe problemi nastavnog programa koji je donesen 2000. 57
Godine 2002. Zavod za unapređenje školstva RH donio je tzv. „rasterećenje“ za
postojeći program. Ali to je bilo samo preuređenje kojim su neke faktografske sadržaje
prebacili u neobvezujuće gradivo. Najveći problem programa je bio što se, osim sadržaja koji
se imao obraditi, propisivao i naslov lekcija, raspored gradiva i podnaslovi u lekcijama.
Ovime se ne ostavlja nikakva sloboda za kreativnost autora knjiga, ni nastavnika kod
poučavanja povijesti. 58
Jedan od najvećih problema u nastavi povijesti je školovanje i usavršavanje
nastavnika. Nekada je bilo da se srednjoškolski nastavnici školuju na fakultetima dok se za
položaj osnovnoškolskog nastavnika treba završiti dvogodišnja pedagoška akademija i dobiti
licenca za rad u školama. To se 1970-ih promijenilo i sada se svi nastavnici moraju školovati
četiri godine na fakultetu. Također je problem veliki broj sveučilišta na kojima se može
završiti studij povijesti. Zanimanje za taj predmet ne opada, a manjak radnih mjesta u školama
stvara velike probleme za potencijalne nastavnike i same državne vlasti. Također je problem
što na većini sveučilišta nema stalno zaposlenih profesora metodike nastave povijesti. 59
Novi nastavni program iz 2006./2007. imao je u sebi pomake od starog načina
predavanja u tome što se osvrtao na poticanje kritičkog razmišljanja kroz rad na izvorima,
poučavanju o interpretacijama, uočavanju različitih perspektiva, multikulturalnosti, itd.
Povijest je u tome programu definirana kao predmet koji pomaže učenicima da upoznaju
svijet oko sebe. Ali, unatoč ovim deklaracijama u nastavnom programu, teže je bilo sve to
provesti u praksu. Većina postignuća učenika su još uvijek na razini faktografije, te su analiza
i proučavanje izvora samo navedeni na kraju faktografije koju treba naučiti. Još jedno
obilježje hrvatskih nastavnih programa je pretrpanost materijalima koji se trebaju naučiti. Iako
54
Isto, str. 143.
Isto, str. 143.
56
Isto.
57
Isto, str. 144.
58
Isto, str. 145.
59
Isto, str. 146.
55
313
Treba li nam ta povijest?
Rostra
se težilo tome da se smanji količina materijala koja se treba usvojiti, činjenica je da se
količina materijala u nastavi povijesti niti malo nije smanjila. 60
U Europi se s druge strane stalno razvijaju novi oblici poučavanja nastave povijesti.
Tome dosta pridonosi Vijeće Europe sa svojim projektima o nastavi povijesti, kao npr.
„Učenje i poučavanje o povijesti Europe u 20. stoljeću“. 61
Ako želimo potražiti ikakve pozitivne naznake za budućnost može se navesti to da je
Zavod za unapređenje školstva ponovno pokrenuo seminare za nastavnike. Tu se može
uključiti i početak izlaženja časopisa Povijest u nastavi, koji treba služiti za promišljanje
nastave povijesti. 62 Za budućnost se predlaže, od brojnih strana, temeljita reforma školstva, ali
nedostatak konsenzusa među pojedinim stranama onemogućuje provedbu ovog plana. Još je
potrebno izraditi okvirni kurikulum za obvezatno obrazovanje, te unutar njega odrediti mjesto
pojedinih predmeta, uključujući i povijest.
8. ZAKLJUČAK
Na primjerima navedenih europskih zemalja vidi se da nastava povijesti igra veliku
ulogu u sveukupnom obrazovanju mladih, ponajviše kao sredstvo formiranja kulturnog i
nacionalnog identiteta, te kao sredstvo upoznavanja svijeta i kao sredstvo za stjecanje znanja i
vještina koje se mogu primjeniti u kasnijim razdobljima života, i to ne isključivo u samom
području života, nego u svakodnevnom životu.
Europske zemlje ulažu velike napore kako bi poboljšali nastavu povijesti i učinili je
zanimljivijom učenicima, ali zbog raznolikosti okolina u kojima se škole nalaze ovo nije
moguće navesti u nacionalnim kurikulumima. Zbog toga se u nastavnim programima zemalja
često daje okvirno materijal koji se treba obraditi u zadanom vremenskom razdoblju, dok se
metode i načini predavanja ostavljaju u rukama škola i nastavnika, što daje veliku
fleksibilnost i mogućnost za ekperimentiranjem na nastavi, kako bi se potaklo učenike na
učenje.
Uspoređujući sa ovim zemljama vidi se da Hrvatska dosta zaostaje za ostatkom
Europe. Nastavni programi koji su doneseni u posljednjih dvadeset godina ne omogućuju
nikakav razvoj nastave. Nedostatak ciljeva obrazovanja je zamijenjen nevjerojatno detaljnim
opisom knjiga i gradiva koje se treba naučiti s jedinim ciljem da se sve to memorizira i na
ispitima izdiktira nastavnicima. Nastava povijesti u Hrvatskoj ne uključuje nikakvo razvijanje
vještina sakupljanja i obrade podataka, kritički osvrt na proučavani materijal ili bilo kakvo
poticanje učenika na aktivno sudjelovanje u nastavi.
Uz nemogućnost državnih vlasti da se dogovore kako se treba provesti reforma
školstva i što se točno treba promijeniti, nemoguće je predvidjeti kada će Hrvatska krenuti
prema smjeru ostvarenja istog standarda obrazovanja kao što je u Zapadnoj Europi.
S. Koren, M. Najbar – Agičić, 2007, str. 165.
Isto, str. 146.
62
Isto, str. 147.
60
61
314
Treba li nam ta povijest?
Rostra
POPIS LITERATURE
D. AGIČIĆ, 2003, „Nastava povijesti u Hrvatskoj.“ Povijest u nastavi, god. 1, br. 2: 140 –
148.
S. KOREN, M. NAJBAR – AGIČIĆ, 2007, „Europska iskustva i nastava povijesti u
obveznom obrazovanju.“ Povijest u nastavi, god. 5., br. 2 (10): 117 – 174.
315
Treba li nam ta povijest?
Rostra
Marko Bagić
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku
STUDIJ POVIJESTI U OSIJEKU
Svima poznata imena hrvatskih povjesničara; Ferdo Šišić, Vjekoslav Klaić, Josip
Horvat, i Josip Bösendorfer rođeni su u Slavoniji, no oni su studirali uglavnom na stranim
sveučilištima: u Pečuhu, Grazu, Beču, Budimu, Trnavi i Pragu, a najveći broj povjesničara iz
Slavonije se školovao na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Novom Sadu, Beogradu i
Sarajevu. Studij povijesti u Osijeku javlja se tek 1961. kao dvogodišnji dvopredmetni studij
zajedno sa zemljopisom u sklopu Pedagoške akademije u Osijeku. To traje do 1977. kada
akademija prelazi u fakultet, a povijest kao takva biva ugašenom. Zajedničkim naporom na
lokalnoj, županijskoj i regionalnoj razini, upisana je prva generacija četverogodišnjeg studija
povijesti na Pedagoškom fakultetu Osijek 1996. godine. Prvi profesor na Katedri za povijest i
voditelj dvopredmetnog studija povijesti bio je izv. prof. dr. Ivan Balta, koji je do tada bio
nadzornik-savjetnik za povijest Zavoda za školstvo Ministarstva prosvjete i športa Republike
Hrvatske. Godine 2004. Pedagoški fakultet mijenja naziv u Filozofski fakultet.
Perspektive koje se nude studentu koji upiše studij povijesti da bi se kasnije bavio
istraživanjem su mnogobrojne. Osam stoljetna povijest koja je usko povezivala Mađarsku i
Hrvatsku dobrim dijelom nije dovoljno istražena. Pogotovo se to odnosi na arhive u
Mađarskoj koji čuvaju razna historiografska blaga. Nesrodnost dvaju jezika jedan je od
glavnih razloga zašto građa nije pomnije ispitana, jer je teško naći povjesničara koji razumije i
hrvatski, i mađarski jezik. Ovdje se, time, otvaraju velike mogućnosti studentima koji uz
povijest upišu i mađarski jezik.
Potreba za stručnim kadrom iz područja povijesti bio je glavni motiv kod osnivanja
ovog studija. Gledajući na današnji odnos ponude i potražnje, za osnovnoškolskim i
srednjoškolskim profesorima, on se veoma promijenio. Danas je svježe diplomiranom
akademskom građaninu izazov naći zaposlenje u svojoj struci po izlasku s fakulteta. Najčešće
je zamjena, a tek kasnije dobiva priliku baviti se svojom strukom puno radno vrijeme. Svake
se godine na studij upiše oko 50 studenta, tako da je interes za studiranje povijesti razmjerno
velik. No zato, potreba za znanstvenim kadrom je stalna. Odsjek za povijest Filozofskog
fakulteta u Osijeku nije do sada imao poslijediplomski studij zbog nedostatka većeg broja
domicilnih nastavnika u znanstveno-nastavnim zvanjima, ali priprema zajedno s Pravnim i
Ekonomskim fakultetom interdisciplinarni doktorski studij povijesti, prava i ekonomije.
Kadrovskim jačanjem Odsjek za povijest priprema skoru realizaciju revaloriziranog
dvopredmetnog i jednopredmetnog studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
Odsjek za povijest ima dvije katedre; za nacionalnu povijest i za svjetsku povijest i
pomoćne predmete povijesti. Od akademske 2004./2005. godine moguće su sve slobodne
kombinacije sa svim dvopredmetnim studijima na Filozofskom fakultetu u Osijeku (npr.
studij Povijeti i: Hrvatski jezik i književnost, Pedagogija, Filozofija, Knjižničarstvo, Njemački
jezik i književnost, Engleski jezik i književnost...). Središnje mjesto u studiju ima Hrvatska i
Svjetska povijest. Izvadak iz ciljeva studija povijesti: „Studij je usmjeren europski, no uz
jasno određen prostor za svjetsku povijest, osobito za različite fenomene povijesti trećeg
svijeta, a nastava se temelji na izbornoj građi, na rezultatima historiografskih istraživanja i na
doprinosima drugih znanosti.“
316
Treba li nam ta povijest?
Rostra
Kolegij koji nasušno nedostaje ovom studiju jest kartografija, jer je studentu potrebno
predočiti razmjere teritorijalnih prostiranja pojedinih vladavina i njihove mijene kroz stoljeća,
kako bi lakše shvatio kontekst pojedinih povijesnih zbivanja. Ranije je tu ulogu imao studij
zemljopisa koji se provodio zajedno s poviješću. Od ponovnog ustroja povijesti kao studija
1996. godine katedrom za povijest prošlo je mnogo eminentnih stručnjaka. Trenutni sastav
čine; prof. dr. sc. Ivan Balta, prof .dr. sc. Boško Marijan, prof .dr. sc. Jasna Šimić, doc. dr .sc.
Damir Matanović, doc .dr. sc. Dubravka Božić Bogović, doc. dr. sc. Zlatko Đukić, asistenti
Tamara Alebić, Marija Brandić, Ivana Jurčević, Igor Josipović i Slađana Josipović te vanjski
suradnik prof .dr. sc. Stjepan Sršan.
Korpus knjižne građe potrebne za historiografska istraživanja je zadovoljavajući, no
dodatnu literaturu često je potrebno tražiti izvan Osijeka. Svaki student povijesti ima prigodu
sudjelovati u radu udruge ISHA-Osijek (International Students of History Association) koja
djeluje od 2007. i koja organizira povijesne rasprave i skupove, putovanja na međunarodne
seminare i koja izdaje popularno-znanstveni časopis Essehist koji okuplja radove studenata
povijesti i drugih humanističkih znanosti.
U stoljetnom gradu Osijeku, svaki zainteresirani student povijesti naći će dovoljno
materijala za istraživanje iz bilo kojeg dijela burne prošlosti.
317
Treba li nam ta povijest?
Rostra
Ivan Jeličić
Sveučilište u Trstu
STUDIJ POVIJEST U TRSTU
Većina naših sugrađana pri spomenu Trsta sjeti se nedavnog razdoblja kada je taj grad bio
glavno odredište kupovine zapadnjačkih proizvoda, koji tada nisu bili prisutni na našem
tržištu. Manje je poznato da je Trst bio i ostao sveučilišno središte - iako ne pretjerano veliko
- koje danas broji dvadesetak tisuća studenata, sveučilište koje se prema QS World University
Rankingu 2010. nalazi među prvih petsto na svijetu.
Sveučilište u Trstu nastaje tek 1924. godine preustrojem Više trgovinske škole (Scuola
Superiore di commercio), ali tek krajem Drugog svjetskog rata biva ustrojen veći broj
fakulteta unutar samog sveučilišta (do tada se moglo studirati samo ekonomiju, pravo i
političke znanosti). Takav je slučaj i s Filozofskim fakultetom (Facoltà di Lettere e Filosofia)
koji nastaje tek 1945. godine u delikatnom razdoblju za povijest Trsta i nekadašnje Julijske
Venecije (Venezie Giulie) radi isticanja i potvrđivanja kulturološke tradicije grada.
Studij povijesti nalazi svoje mjesto akademske godine 1975./1976. te od tada prolazi
kroz različite promjene. Donedavno je postojao preddiplomski jednopredmetni studij povijest
koji je u akademskoj godini 2009./2010. preustrojen u dvopredmetni studij povijesti i
filozofije. Takvim ustrojem studenti na prve dvije godine preddiplomskog studija prate
gotovo isti broj predmeta iz filozofije i povijesti (to ponajviše ovisi o izbornim predmetima
unutar plana studija koji je relativno fleksibilan), a na trećoj godini studija biraju žele li
slijediti povijesni ili filozofski smjer.
Postoje dva diplomska studija povijesti: Povijesni studiji od srednjeg vijeka do
suvremenog razdoblja (Studi storici dal Medioevo all'Età cotemporanea) i Antičke znanosti
(Scienze dell'antichità). Unutar prvo spomenutog diplomskog studija postoji prilagođen broj
izbornih predmeta kako bi se zadovoljili zahtjevi studenata zainteresiranih za različite
povijesne epohe. Zahvaljujući tome, studenti su u mogućnosti izabrati više predmeta iz
srednjovjekovne, moderne ili suvremene povijesti na temelju njihove želje za specijalizacijom
u pojedinom razdoblju.
Općenito, preddiplomski i diplomski studij povijesti imaju za cilj studentima
omogućiti što širi uvid u spektar problematika europske i istočnoeuropske povijesti kroz
predmete poput povijesti suvremene Španjolske, povijesti Francuske, povijesti Risorgimenta i
povijesti Istočne Europe. Njeguje se i važna istraživačka tradicija na polju srednjeg vijeka i
povijesti crkvenih institucija zahvaljujući predmetima kao što su povijest Crkve, povijest
kršćanstva, ekonomska povijest srednjeg vijeka, dva predmeta o povijesti srednjeg vijeka itd.
Specifičan interes gaji se prema regionalnoj povijesti, povijesti Amerike i određenim
tematikama kao što su židovstvo ili povijest žena.
Za poslijediplomski studij postoji opcija upisivanja Doktorske škole humanističkih
znanosti (Scuola Dottorale in Scienze Umanistiche - SDiSU) artikulirana u četiri smjera od
kojih su dva usmjerena studiju povijesti: antički smjer (indirizzo antichistico) i povijesnoumjetnički smjer (indirizzo storico e storico artistico).
Od poznatijih profesora treba spomenuti Gina Bandellia, Michelea Faragunu i Claudia
Zaccariu na području antike, Paola Cammarosana i Giacoma Todeschinia na polju
srednjovjekovne povijesti, Guidu Abbattistu (ravnatelj SdiSU-a) i Giuseppea Trebbia na polju
318
Treba li nam ta povijest?
Rostra
moderne povijesti, Elisabettu Vezzosi (predsjednica Società italiana delle storicheTalijanskog društva povjesničarki) za povijest SAD-a i povijest žena, Marca Doga (član
A.I.E.S.E.E-a - Association Internationale d'Etudes du Sud-Est Europeen) za povijest Istočne
Europe.
Knjižnica odsjeka za povijest posjeduje oko 47.000 svezaka i ima pretplatu na više od
tristo talijanskih i stranih časopisa. Tome treba dodati da je cjelokupni broj svezaka u
knjižnicama Sveučilišta oko milijardu i sedamsto milijuna te da je tršćansko sveučilište
pretplaćeno na mnogobrojne banke podataka. Sve to omogućuje povoljnu radnu atmosferu i
obilnu građu potrebnu za znanstvena istraživanja.
Pozitivan aspekt ovog studija povijesti sigurno je ograničen broj studenata
preddiplomskog i diplomskog studija, čime je moguće uspostaviti vrlo dobre odnose s
profesorima koji su gotovo uvijek na raspolaganju za svaki oblik pomoći ili suradnje.
Fleskibilan plan studija omogućava široki izbor različitih predmeta povijesti te studentima
omogućuje stjecanje vrlo dobrih specifičnih kompetencija.
S druge strane, zbog nedavnih strukturalnih reforma unutar talijanskog sveučilišta,
broj izbornih predmeta sve se više sužava te je izbor predmeta sve limitiraniji. Sama činjenica
da više ne postoji preddiplomski jednopredmetni studij povijesti oslikava trenutno stanje.
Diplomski studij je i dalje jednopredmetan, ali isto tako sa sve limitiranijim izborom
predmeta. Moguće rješenje tog problema je ustroj diplomskog studija povijesti u suradnji s
Filozofskim fakultetom u Udinama od sljedeće akademske godine.
Na Filozofskom fakultetu od 2011. godine aktivirana je i sekcija ISHA-e koja je
ujedno i jedina transgranična sekcija: ISHA Trst-Kopar. Sekcija je nastala kako bi se
pospješila suradnja između studenata Sveučilišta u Trstu i Sveučilišta u Kopru na polju
povijesti. Sekcija je vođena željom za upoznavanjem dviju bliskih, a opet dalekih stvarnosti te
potrebom razmjene različitih studentskih iskustava. Iskustvo preporučeno svim studentima
povijesti.
U Trstu danas studira veliki broj hrvatski studenata (ponajviše Istrana i Riječana) te
im to omogućava, pored stjecanja kompetencija iz pojedinog područija koje studiraju, izvrsno
poznavanje talijanskog jezika. Takav je i slučaj sa studentima povijesti kojima talijanski jezik
omogućava korištenje izvora i na tom jeziku. Posebno se može primijeniti kod istraživanja
povijesti jadranskih gradova.
Trst je multikulturalni grad nastanjen različitim nacionalnim manjinama, dodirna
točka Istoka i Zapada te mjesto kompleksnih povijesnih zbivanja, gdje se student povijesti
neće razočarati ukoliko odluči započeti (ili nastaviti) svoju karijeru u ovom gradu.
319
Rostra
320
Na tragu…
Rostra
Priredio: Dejan Filipčić
IZVORNO IZ DNEVNIH NOVINA
„NOVO DOBA“, 2. PROSINCA 1927.
Državni prvak u Zagrebu
Hajduk : Concordia 3:3, (2:1)
HAJDUK MNOGO BOLJI U PRVOM POL., CONCORDIA JAČA U DRUGOM –
„BIJELI“ PRIMAJU 3 SLUČAJNA GOALA, OD KOJIH JEDAN ELFER I JEDAN
AUTOGOAL. – KOD HAJDUKA ZADOVOLJILI R. GAZZARI, MIRKOVIĆ,
BENČIĆ, LEMEŠIĆ I PODUJE Š. DOK SU NAJBOLJI „ZELENI“ BILI
HOECKMANN, ARMANO, PAVELIĆ, STIPLOŠEK I POHARAŠKI. – KORNERI 7:5
ZA HAJDUK. – DOBAR SUDAC G. FABRIS. – SCORE. BENČIĆ, LEMEŠIĆ,
PODUJE I. ZA HAJDUK; REIĆ (AUTOGOAL), STIPLOŠEK (11m) I PAVELIĆ II.
ZA CONCORDIU
(NAŠ SPECIJALNI IZVJEŠTAJ)
Jučer je na Tratinskoj cesti pred 2500 gledaoca, odigrana prijateljska utakmica između
zagrebačke Concordie i državnog prvaka. Neodlučan rezultat iznenadio je sportske krugove,
jer se očekivala sigurna pobjeda Hajduka. U prvom poluvremenu Hajduk je potpuno
dominirao. Bio je bolji u tehnici, kombinaciji te prisilio svog protivnika da se povuče u
obranu. U drugom poluvremenu Hajduk je popustio, Concordia je dobivala na terenu, dok se
konačno kod stanja 3-2 za Concordiu Hajduk opet trgnuo, te do konca bio nadmoćniji.
Neodlučnom rezultatu
najviše je krivo što je Hajduk igrao bez svog centerhalfa. Reić nije nijedan čas mogao da
nadomjesti kurira, pak je njegovo pomankanje bilo najveći i možemo mirne duše reći jedini
uzrok slabom rezultatu, koje ne može da zadovolji splitske sportaše. Hajduk je doduše i ovog
puta kao i obično pokazao, da mu u tehnici nema premca, ali to nije dosta. Treba uz zamjernu
tehniku igrati i elanom i požrtvovnošću, jer često se dogodi, kako je i jučer bio slučaj, da
mnogo slabija momčad izvuče bolji rezultat samo zato jer igra požrtvorno i elanom. Treba
ipak napomenuti da Hajduk već četiri mjeseca nije odigrao nijedne jače utakmice, što se
osobito opažalo u II poluvremenu, kad je momčad odjednom klonula uslijed umornosti.
Ove dvije igre dobro su došle državnom prvaku prije igara na Malti, jer je inače na Malti
mogao doživjeti nepoželjnih neugodnosti. Hajdukovi igrači, svjesni slabog rezultata, morati
će u Nedjelju mnogo bolje zaigrati, da dokažu da su zasluženo odnijeli naslov državnog
prvaka. U Kurira čija je prisutnost neophodno potrebita gledaju svi sa velikim pouzdanjem.
„Bijeli“ i njihova igra
Hajduk je zaigrao dobro samo u prvom poluvremenu. Lijepo je kombinirao i tek peh Benčića
kriv je, da rezultat u prvom poluvremenu nije glasio 4-1. Bilo je naravno i pogrešaka ali je
igra tog poluvremena uglavnom zadovoljila. Obrana „zelenih“ nije mogla da navali splićana
321
Na tragu…
Rostra
pruži jak otpor, pak je goalman Podhraški često skidao lopte s nogu. U drugom poluvremenu
Hajduk je popustio pak se o njegovoj igri u drugom poluvremenu ne može ni govoriti.
G a z z a r i O. nije bio dobar, bio je nesiguran, pa prvi goal ide čisto na njegov račun bekovi
imali su slabu postavu, pa je samo to krivo, da su napadači Concordie često dolazili pred goal.
G a z z a r i R. dobro je startao, ali njegovo zadržavanje lopte često je dovodilo u opasnost
naš goal.
R o d i n nije bio onaj stari. Blesura na lijevoj nozi nije mu dozvoljavala čiste odbojne udarce,
inače je i on bio izvrstan u startu i u igri glavom.
Halveslinija imala je veliku rupu u centarhalfu.
R e i ć nije bio dorastao igri, a kad ga je poduje H. zamjenio, bilo je kasno.
P o d u j e H. bio je izvrstan u dodavanju i igri glavom, ali je posvećivao malo pažnje
opasnom Armanu.
M i r o v i ć je bio najbolji half. Njegova je zasluga, što je kod stanja 2:3 svojom izvrsnom
igrom ponovno ulio duh u klonule Hajdukove igrače.
N a v a l a vođena inteligentnom igrom lemešića, bila je najbolji dio momčadi. Samo peh
pojedinih napadača kriv je da rezultat nije bio mnogo veći. Desna strana Benčić-Poduje Š.
bila je daleko brža, bolja, prodornija i opasnija od lijeve Radić-Bonačić T. gdje je Tonći bio
začudo indisponiran.
L e m e š i ć vodio je izvrsnu navalu, lijepo je proigravao spojke, a nije zaboravio na šut.
B e n č i ć brz, prodoran, izvrsno se slagao s Podujom Š., koji je ponovno dokazao da mu
vanjska igrališta mnogo više prijaju nego splitsko.
R a d i ć usljed indispozicije Bonačića T. nije došao do izražaja. Par bjegova izveo je ipak
dobro.
B o n a č i ć T. bio je indisponiran te nije mogao da predvede svoju poznatu igru.
Igra hajduka nije ni izdaleka bila onakva, kakovu on može da dade. Nadamo se da će u
nedjelju biti bolje.
„Zeleni“ i njihovi igrači
C n c o r d i a je prilično dobra momčad, koja uz elan, požrtvovnost i brzinu, posjeduje dosta
tehnike. „Zeleni“ igrali su mnogo bolje nego prilikom gostovanja u Splitu. Ho e c k m a n n je
izvrsno vodio njihovu navalu. A r m a n o je najbolji njihov igrač. Od ostalih vrijedni su
spomena podhraški (goalman), Stipošek (lijevi half), Ralić (centathalf) i Pavelić II. (lijeva
spojka).
Kratki prikaz igre
Hajduk je odmah u navali, te polučuje iz divne kombinacije Bonačić-Lemešić-Benčić-Poduje
Š. vodstvo. To je bio ujedno najljepši moment igre. Benčić, Bonačić I., i Poduje Š. zapucavaju
sigurne šanse. Iz jednog prodora nakon skroz slabe postave bokova Gazzari O. pripušta
obranjivu loptu Pavelića I. Concordia rijetko prelazi polovicu, te lemešić nakon fora Benčića
polučuje vodstvo. Do konca Hajduk polučuje par kornera. U drugom poluvremenu kao da je u
Concordijine igrače ušao novi duh. Odmah su nadmoćniji, dok su Hajdukovi igrači izgubili
orijentaciju. Sudac dosuđuje neopravdano 11 m zbog ruke, a Stiplošek egalizira. Iz jedne
gužve Concordia autogoalom Reića dolazi do jeftinog vodstva. Sad nastaju kritički momenti
po „bijele“, jer je četvrti goal visio u zraku. Mirović jedini u obrani trgne i Hajduk goalom
Benčića izjednačuje igru.
Publike oko 2500. bilo je i nesportskih poklika, ali uglavnom nije ometala tog igre.
Sudac g. Fabris i ako prepedantan, bio je dobar. Hajduk u njega ima najviše povjerenja, pak je
razumljivo da se igra mora mirno svršiti.
322
Na tragu…
Rostra
U nedjelju igra Hajduk s Haškom, koji je bolja momčad od Concordije, pak se rezultat
očekuje velikom znatiželjom.
323
Rostra
324
Među bespućem
Rostra
Goran Đurđević
Sveučilište u Zadru
BIBLIOGRAFIJA O POŽEŠKOJ KOTLINI U ANTICI
Prve zapise o Rimljanima u Požeškoj kotlini dugujemo samim Rimljanina te je od izvora
značajan Antoninov itinerar koji spominje dva toponima (Incerum i Picentinum) na prostoru
Požeške kotline.
Među literaturom koja se dotiče Inceruma i Picentinuma značajan je rad Stanka
Andrića o južnoj Panoniji u doba seobe naroda, Alke Domić Kunić o antičkim literarnim
vrelima za Panoniju, diplomski rad o arheološkoj topografiji Kristine Polak Bobić, članak o
arheologiji Požeške kotline Vere Vejvode i Josipa Štimca, članak o Požegi i okolici na starim
kartama Mirke Markovića, članak o nepoznatoj Slavoniji Danice Pinterović, te rad o Jasima
Berislava Schejbala i nekoliko radova Dubravke Sokač-Štimac.
Za lokalitet Rudinu koji je postao puno poznatiji u srednjem vijeku, u razdoblju antike
pišu Stanko Andrić u članku o benediktinskom samostanu sv. Mihovila Arkanđela na Rudini,
Eleonore Geber u članku o ostacima benediktinske opatije, Nada Klaić u svom radu o Rudini,
te Dubravka Sokač-Štimac u knjizi o Rudini.
O rimskim lokalitetima u Velikoj, Imrijevcima, Striježevici, Sloboštini kao i o
slučajnim nalazima iz rimskog perioda pisala je Dubravka Sokač – Štimac. Ostave novca iz
spomenutog perioda obradio je Ivan Mirnik.
Arheološke nalaze s lokaliteta u Tekiću obradila je i publicirala Dubravka SokačŠtimac u nizu članaka. Najvažniji rezultati sumirani su u dvije kataloške izložbe: Rimske
kupke u Tekiću i Tekić – rimsko groblje i naselje. Antropološkim ostacima pozabavili su se
Georgina Pilarić i Juraj Kallay.
Pregled bibliografije:
S. ANDRIĆ, 1998, Benediktinski samostan sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina,
4, Požega, 31-54.
S. ANDRIĆ, 2002, Južna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia Slavonica, 2,
Slavonski Brod, 117-167.
M. DIZDAR – H. Potrebica, 2002, Latenska kultura na prostoru Požeške kotline, Opuscula
Archaeologica, 26, Zagreb, 111-131.
A. DOMIĆ KUNIĆ, 2009, Jugoistočna Panonija u antičkim literarnim vrelima, u: Slavonija,
Baranja i Srijem-vrela europske civilizacije, Zagreb: Ministarstvo kulture RH i Galerija
Klovićevi dvori, 226-235.
E. GEBER, 1979, Sačuvani ostaci benediktinske opatije Rudina u Muzeju Požeške kotline,
Vjesnik Muzeja Požeške kotline, 2-3, 9-20.
A. HORVAT, 1962, Rudine u Požeškoj kotlini: ključni problem romanike u Slavoniji,
Peristil, 5, Zagreb.
Z. HORVAT – I. MIRNIK, 1977, Graditeljstvo srednjeg vijeka u Požeškoj kotlini, u: Požega
1277-1977, ur. I. Mažuran, Požega, 121-157.
325
Među bespućem
Rostra
J. KALLAY, 1974, Antropološke mjere zubi iz nekropole, Požeški zbornik, 4, Požega, 152158.
J. KALLAY, 1977, Antropološka analiza zubi iz nekropole u Tekiću, Vjesnik Muzeja Požeške
kotline, 1, Požega, 52-59.
J. KEMPF, 1910, Požega: zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog
kraljevskog grada Požege i Požeške županije, Požega.
N. KLAIĆ, 1986, Ecclesia seu Monasterium sancti Michaelis de Rudina, Vjesnik Muzeja
Požeške kotline, 4-5, Požega, 26-39.
M. MARKOVIĆ, 1977, Upoznavanje Slavonske Požege i požeškoga kraja putem starih
geografskih karata i planova, u: Požega 1277-1977, ur. I. Mažuran, Požega, 38-47.
K. MINICHREITER, 2005, Arheološki lokaliteti na trasama Požeške kotline, Annales
Instituti Archaeologici, Zagreb, 79-86.
I. MIRNIK, 1979, Novčane ostave Požeške kotline, Vjesnik Muzeja Požeške kotline, 2-3,
Požega, 80-92.
G. PARTHEY – M. PINDER, 1848, Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum.
M. PEIĆ, 1977, Likovne i ostale umjetnosti Požege, u: Požega 1277-1977, ur. I. Mažuran,
Požega, 486-494.
G. PILARIĆ, 1974, O lubanjama iz nekropole, Požeški zbornik, 4, Požega, 141-149.
G. PILARIĆ, 1979, Nekropola na Treštanovačkoj gradini u Tekiću – Antropološka
istraživanja (II. dio), Vjesnik Muzeja Požeške kotline, 2-3, Požega, 1979, 51-62.
M. PILLER-Lj. MITTERPACHER, 1995, Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji, Osijek:
Povijesni arhiv.
D. PINTEROVIĆ, 1973, Nepoznata Slavonija, Osječki zbornik, 14-15, Osijek, 123-166.
K. POLAK BOBIĆ, 2002, Arheološka topografija Požeške kotline, Lucius, 1, Zagreb, 9-52.
Požeški leksikon, 1977, Požega.
J. RIĐANOVIĆ, 1977, Geografski položaj Slavonske Požege i Požeške kotline u Hrvatskoj i
Jugoslaviji, u: Požega 1277-1977, ur. I. Mažuran, Požega, 1-6.
Rimske kupke u Tekiću, 2007, Katalog izložbe, Požega: Gradski muzej.
Rudina: benediktinska opatija Sv. Mihovila, 1997, Požega: "Bolta": Gradski muzej Požega.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1972, Treštanovačka gradina, Tekić kod Slavonske Požege –
kasnoantička nekropola, Arheološki pregled, 14, Beograd, 98-101.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1977, Arheološka iskapanja Muzeja Požeške kotline, Vjesnik Muzeja
Požeške kotline, 1, 43-54.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1977a, Noviji arheološki nalazi u Požeškoj kotlini, u: Požega 12771977, ur. I. Mažuran, Požega, 95-98.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1977b, Posvuda nalazi prohujalih civilizacija, Požeški list, 28, Požega,
28-32.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1979, Arheološka istraživanja Muzeja Požeške kotline, Osječki
zbornik, 17, Osijek, 121-144.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1983, Arheološka iskopavanja u Požeškoj kotlini u: Četvrti znanstveni
sabor Slavonije i Baranje, ur. J. Roglić, Požega, 21-22.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1983a, Arheološka istraživanja u Požeškoj kotlini u 1982. godini,
Vjesnik Povijesnog društva Slavonska Požega, 1, 20-22.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1984, Nova arheološka iskapanja i novi arheološki nalazi, VPDSP, 2,
1984, 11-13.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1984a, Rezultati arheoloških istraživanja na „Treštanovačkoj gradini“
kod Tekića, Požeški zbornik, 5, Požega, 113-133.
326
Među bespućem
Rostra
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1985, Olovna rimska pločica iz Tekića, Vjesnik Povijesnog društva
Slavonska Požega, 3, 7-9.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1989, Arheološko iskapanje rimskih termi u Sloboštini, Vjesnik
Povijesnog društva Slavonska Požega, 4, 21-24.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1990, Rimljani u Požeškoj kotlini, Požeški pučki kalendar, Požega, 3637.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1994, Nalazi u centru Požege, Požeški pučki kalendar, Požega, 20-21.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1995, Arhitektura kasne antike u Požeškom kraju, Zlatna dolina, 1,
Požega, 173-180.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1995a, Nakit kroz vjekove, Požeški pučki kalendar, Požega, 27-28.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1996, Nalazi starog novca, Požeški pučki kalendar, Požega, 140-141.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 1999, Novi arheološki nalazi, Požeški pučki kalendar, Požega, 97-100.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2000, Rimski nalazi u Imrijevcima, Požeški pučki kalendar, Požega,
48-49.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2004, Arheološki nalazi u požeškom kraju, u: Kulturna baština Požege
i Požeštine, ur. N. Čerti, Požega: Spin Valis, 15-35.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2004a, Arheološka istraživanja rimskog groblja u Tekiću, Požeški
pučki kalendar, Požega, 134-135.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2005, Rimsko groblje u Tekiću, Požeški pučki kalendar, Požega, 2830.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2006, Arheološka istraživanja Tekića, Požeški pučki kalendar, Požega,
101-102.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2007, Rimske kupke u Tekiću, Požeški pučki kalendar, Požega, 92-93.
D. SOKAČ-ŠTIMAC, 2008, Istraživanja rimskih kupki u Tekiću, Požeški pučki kalendar,
Požega, 176-177.
D. SOKAČ-ŠTIMAC – M. Bulat, 1974, Prvi rezultati arheoloških istraživanja, Požeški
zbornik, 4, Požega, 116-140.
Tekić – rimsko groblje i naselje, 2005, Katalog izložbe, Požega: Gradski muzej.
V. VEJVODA – I. MIRNIK, 1977, Rad Arheološkog muzeja u Zagrebu u Požeškoj kotlini od
oslobođenja do danas, Vjesnik Muzeja Požeške kotline, 1, 60-76.
V. VEJVODA – J. ŠTIMAC, 1977, Arheološki podaci Požeške kotline, u: Požega 1277-1977,
ur. I. Mažuran, Požega, 84-94.
327
Rostra
328
Studenti povijesti u akciji
Rostra
Eduard Visković
Sveučilište u Zadru
REMINISCENCIJA NA ZADARSKE DANE:
JEDNOM DAVNO U DALEKOM ZADRU
Kada su mi kolege iz uredništva Rostre ponudili da napišem tekst o počecima ovog
našeg studentskog časopisa i studentskim danima koji su obilježili to razdoblje, osjetio sam
veliku tugu što sam već toliko ostario, ali i čast što mogu s vama podijeliti to iskustvo. Ne
prođe dan, a da se ne sjetim kako je dobro bilo studirati i biti student u Zadru. Zaista, najbolje
doba života je studentsko doba. Čim se zaposlite sjetit ćete se svakog dana koji ste proveli kao
studenti.
Početak Rostre treba sagledati u jednom širem kontekstu vremena u kojem smo
studirali. Te godine su bile prekretnica u hrvatskom školstvu. Moja generacija je bila
posljednja koja je studirala po starom programu, a Bolonja se najavljivala na velika vrata. Ali,
početci te „Bolonje“ nisu bili dobro prihvaćeni i studentski aktivizam koji se razvio u tom
vremenu teško će se ponoviti. S ponosom mogu reći da su predvodnici tadašnjega studentskog
bunta u Zadru bili studenti povijesti, a tada je i započela duga linija predsjednika Studentskog
zbora koji su bili studenti povijesti. Odjel povijesti je također vidio mnogo potresa koji su
rezultirali studentskim peticijama protiv određenih profesora. Sve to dovelo je do toga da
grupa ljudi koja se svaki dan sretala u Znanstvenoj knjižnici krajem 2006. godine organizira
„Klub studenata povijesti“. Znanstvena knjižnica je tada bila mnogo više nego danas. To nam
je bio drugi dom, a ljudi su se više zbližavali prvenstveno jer se u WC-u moglo pušiti, pa si
morao s nekim razgovarati u pauzama. Također, tada je Citadela imala zatvoreni štekat gdje
smo se mogli i zimi družiti. Nije bilo x-ica, mogli smo kupiti pivo na bonove, a alkohol uvijek
zbližava ljude i pojačava kreativnost. Bilo je više mjesta za izlazak, a bilo je i više novca, jer
recesija je tada još bila nepoznat pojam. Studiralo se opuštenije. Tempo nije bio tako užurban
kao danas, bilo je više kalkuliranja kod izlaženja na ispit. Predavanja nisu bila toliko
obvezatna kao danas. Imali smo više vremena za promišljanje o povijesti, više vremena za
čitanje i proučavanje stvari koje su nas zanimale. Više vremena za izvannastavne aktivnosti.
Jedna pozitivna stvar kod uvođenja „Bolonje“ bila je što su nam nakon druge godine ukinuti
uvjeti za upis u višu godinu. Oni manje ozbiljniji mogli su tako doći i do kraja studija s još 20
ili više ispita, što je bio dvosjekli mač. Neki još danas polažu ispite. Ozbiljniji su mogli studij
privesti kraju bez imalo stresa i panike.
I tako, potaknuti općom pozitivnom studentskom atmosferom, studenti povijesti su
osnovali Klub, a nakon toga i Prve Dane povijesti. Ideja studentskog časopisa razvila se u tom
periodu između osnivanja Kluba i Prvih Dana povijesti. Početak je bio najteži pa smo se često
sastajali i raspravljali o načinu organiziranja Dana. U tim raspravama uporno sam inicirao
pokretanje časopisa, što je na kraju i prihvaćeno. Nakon duge rasprave izabrano je ime Rostra.
Shvatili smo to ime kao njezino izvorno značenje, kao govornicu, mjesto u kojem će svatko
imati pravo na svoje mišljenje i slobodu izražavanja. Projekt časopisa je uz pomoć studentskih
predstavnika prihvaćen na Studentskom zboru.
Tekstove smo teškom mukom prikupili za prvi broj, ali sama grafička priprema i tisak
su bili posebna borba. Tiskara koju smo pronašli bila je iz Zadra. Njihova je bila i grafička
329
Studenti povijesti u akciji
Rostra
priprema. Teškoće koje smo kao potpuni amateri, Luka Godina (suurednik) i ja, doživjeli bile
su nevjerojatne. Malo je reći da je grafičar bio spor i jako težak. Skoro dva mjeseca mi smo se
izmjenjivali u tiskari po nekoliko sati dnevno da bi se taj časopis sastavio, a nije bio bogzna
koliko velik. No bio je završen mjesec dana prije Drugih Dana povijesti i otišao je u tisak uz
obećanje da će biti gotov do početka samih Dana. Savršeno za promociju, tj. tako smo mislili.
Časopis naravno nije bio gotov i promocija je odgođena, te je organizirana nakon Dana
povijesti. Svi problemi prilično su nas obeshrabrili te smo nakon tog prvog broja tražili izlaz u
nekom novom studentu, mlađem i poletnijem, koji bi preuzeo kormilo časopisa. Ali, tada ga
još nismo našli i prislili smo se na uređivanje drugog broja. Ovaj put zadatak je bio nešto
lakši. Samo je trebalo ubaciti članke u već gotovu grafičku pripremu časopisa. Pogriješili smo
u tome što smo opet otišli u istu tiskaru i radili s istim ljudima koji nisu opravdali uloženi
novac, ali tada smo već bili apsolventi. Oboje arheolozi, većinu vremena smo bili na
terenskim istraživanjima pa smo mislili da će tako biti jednostavnije. Uz podosta problema
promocija drugog broja je održana na vrijeme, ali samo s nekoliko primjeraka, jer su nas u
tiskari pogrješno shvatili pa su dostavili 200 primjeraka Rostre s grješkom. Na njihov trošak
časopis je ponovno tiskan, pa smo ga sa zakašnjenjem podijelili studentima. Drugi broj
časopisa promoviran je na Trećim Danima povijesti, a u tom periodu smo upoznali dvije
iznimne dame, Lucijanu Lasić i Paolu Kaulić, koje su preuzele vođenje Kluba i časopisa.
Hvala im na tome, bez njih časopisa danas vjerojatno ne bi bilo. Drugi broj nama je bio
svojevrsni oproštaj od studentskog aktivizma. Većina ekipe koja je osnovala Klub je
diplomirala i raspršila se, a onda je i na nas došao red. Odugovlačeći do maksimuma, diploma
je došla, a s njom pozdrav Zadru i studentskom životu.
330
Studenti povijesti u akciji
Rostra
Paola Marinčić
Sveučilište u Zadru
ISHA ZADAR
Nadam se da ste se barem jednom upitali što i tko je ISHA Zadar? Da bih vam objasnila tko
smo mi i kako djelujemo prvo vam moram objasniti što je uopće ISHA.
ISHA, Međunarodna udruga studenata povijesti (International Students of History
Association), osnovana je 1989. godine s ciljem promicanja međunarodne suradnje kroz
objektivan pristup shvaćanja povijesti. Sama ISHA navodi kako vjeruje da je razumijevanje
povijesti sastavni dio stvaranja uzajamnog razumijevanja između različitih nacija i društvenih
skupina. Kroz organizaciju raznih godišnjih seminara i konferencija ISHA nastoji promovirati
razmjenu znanja koje studenti povijesti stječu u različitim područjima Europe. Razmjena
znanja na seminarima i konferencijama pruža studentima uvid u razne sfere povijesti, od
događajne do socijalne povijesti, što može doprinijeti kvaliteti nastave povijesti. Kako bi
ISHA uspjela u svojim ciljevima, godišnje se organiziraju tri seminara i jedna glavna godišnja
konferencija. Svaki seminar, ali i konferencija, izmjenjuju svoja mjesta događaja. ISHA ima
otprilike tridesetak svojih gradova članica diljem Europe, samo u Hrvatskoj ih ima četiri i to:
ISHA Zagreb, ISHA Pula, ISHA Osijek i ISHA Zadar. Svaka od ovih udruga djeluje pod
okriljem glavne udruge ISHA International koja koordinira svojim manjim udrugama
članicama.
Na Sveučilištu u Zadru desetak godina unatrag postojala je ISHA Zadar, no smjenom
generacija došlo je do njezinog ukidanja. Međutim, prije nekoliko godina našla se jedna mala
grupica studenata povijesti koji su se htjeli uhvatiti u koštac s osnivanjem jedne udruge, tako
je stvoren Klub studenata povijesti koji je djelovao pod tim imenom pet do šest godina kada
dolazi do njegovog preimenovanja u ISHA Zadar.
ISHA Zadar je osnovana na prijelazu 2011. u 2012. godinu, s ciljem promoviranja
znanja studenta povijesti, te izmjenjivanja istog s ostalim studentima diljem Hrvatske, ali i
Europe. Njezini članovi su prije svega studenti povijesti, no dobro došli su i studenti srodnih
znanosti što zagovara i sama ISHA International. Udruga je pod svoje okrilje stavila
organizaciju Dana povijesti koji su na neki način postali tradicija na Odjelu za povijest
Sveučilišta u Zadru. Dani povijesti se organiziraju s ciljem istraživanja novih povijesnih tema,
ali i prije svega dotiču se tema s kojima se studenti ne mogu susresti tokom svojeg studija.
Ondje prisustvuju uglavnom profesori s vrlo interesantnim predavanjima iz raznih razdoblja
povijesti, no na određenu zadanu temu. Dani su tokom svojeg ''života'' pobudili veliki interes
samih studenta u Zadru, ali i ostalih u Hrvatskoj. Upravo preko Dana povijesti, ISHA Zadar
želi ući u doticaj s ostalim studentima povijesti unutar Hrvatske. Kako bismo zainteresirali
studente, te uveli jedan vrlo interensatan program Ciklusa povijesnih filmova gdje studenti
mogu osim igranih filmova pogledati i dokumentarne filmove koji se tiču svjetske povijesti,
ali prije svega i nacionalne. Upravo preko filmova želimo potaknuti studente na istraživanje o
povijesti, bilo svjetskoj ili nacionalnoj, no prije svega želimo potaknuti obrazovanje o
nacionalnoj povijesti, ne samo studenata nego i školaraca, ali i građana. Također valja
spomenuti i jedan vrlo važan projekt koji nam omogućuje ispunjavanje naših ciljeva vezanih
za poticanje obrazovanja, a to je časopis Rostra koji upravo čitate.
331
Studenti povijesti u akciji
Rostra
ISHA Zadar djeluje zajedno s ostalih dvadesetak članica unutar jedne velike udruge,
ISHA-e International, te zajedno s njima radi na promicanju znanja, te se već pri početku
studentskog života zalaže za povijesna istraživanja kako bi se studentima pružili novi načini
interpretacije, ali i upoznavanja povijesnih događaja. U budućnosti ćemo nastojati biti
domaćinima jednoj od ISHINIH konferencija, a nadamo se i da ćemo biti u mogućnosti
uskoro biti domaćinim i Jadranskih susreta, koji se organiziraju jednom godišnje s ciljem
promicanja znanja preko interesantnih rasprava i predavanja koja drže prije svega studenti.
Upravo zahvaljujući seminarima i konferencijama studenti mogu pronaći svoju točku interesa
unutar povijesti i bazirati na tome svoja istraživanja koja ih mogu povesti prema znanosti i
znanstvenom istraživanju.
332
Studenti povijesti u akciji
Rostra
Marina Matiša
Sveučilište u Zadru
DESTINACIJE POVJESNIČARA
TIJEKOM 2011. I 2012.
I protekla godina bila je obilježena stručnim putovanjima profesora i studenata s
Odjela, što uključuje terensku nastavu, projekte i sudjelovanja na konferencijama. Jadranski
susreti studenata povijesti održani su u Splitu početkom proljeća 2011. godine, a na poziv su
se odazvali studenti povijesti, i to prvi put, te svojim izlaganjem predstavili zadarsko
sveučilište. Mjesec cvijeća bio je ispunjen posjetom u dva grada, jednim u lijepoj našoj, a
drugim van Hrvatske. To je bilo dvodnevno putovanje u Pulu organizirano prvenstveno za
studente prve godine, a potom i ostale, u sklopu kolegija i kao terenska nastava. Vremenskom
podudarnošću, studenti su se odlučili za posjet Berlinu, odnosno najvažnijim mjestima koja su
obilježila ulogu Berlina u 20. stoljeću, ponajviše u razdoblju Drugog svjetskog rata. Znajući
da svi putevi vode u Rim, studenti su to potvrdili posjetom ovom gradu tijekom mjeseca
listopada i vratili se uz priče nezaboravnih dojmova. Regionalni seminar održan od 26. do 30.
listopada u Zagrebu bio je još jedna prilika za samostalno i javno izlaganje, kad smo mogli
čuti nova iskustva profesora i studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu te ostvariti
poznanstvo s kolegama susjednih nam država. I već petu godinu za redom, u predzadnjem
mjesecu u godini, dio studenata imao je prilike posjetiti sajam knjiga Interliber u Zagrebu.
Bili smo pozvani i na Dane povijesti održane na Hrvatskim studijima u gradu Zagrebu.
Krajem travnja 2012. g. studenti treće godine izabrali su okružje mirne prirode i
proveli dva dana u Nacionalnom parku Paklenica na Velebitu. Nedugo potom, nekoliko
studenata odazvalo se na Jadranske susrete studenata povijesti u organizaciji ISHE KoperTrst, a u Kopru su održali javno predavanje. I profesori Odjela organizirali su izlet - prema
unutrašnjosti Dalmacije u Bribir, Asseriju, vrelo Une i Cerovačke špilje i tako podsjetili na
bitan predio naše povijesti. Pred kraj jesenskog ispitnog roka, studenti su se nagradili
odlaskom u našu metropolu na seminar u organizaciji ISHE Zagreb. I u sljedećoj godini
nadamo se dobroj volji jer je to najvažnija karta za ostvarenje naših zajedničkih putovanja.
333
Rostra
334
Zanimljivosti, zabava
Rostra
NAJNOVIJA ARHEOLOŠKA OTKRIĆA U PEĆINI VLAKNO NA DUGOM OTOKU
Priredila: Sandra Hrabar
Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru po drugi je put
ove godine vršio istraživanja pećine Vlakno na Dugom
Otoku u blizini mjesta Savar. Ekipa, gotovo već ustaljena
kroz nekoliko kampanja, pod vodstvom dr. sc. Darija
Vujevića i Mate Parice djelatnika Odjela za arheologiju
Sveučilišta u Zadru, sastavljena od diplomiranih arheologa
Marija Radaljca, Marija Bodružića, Lujane Paraman i
Marka Meštrova, te potpomognuta savjetima i iskustvom prof. dr. sc. Zdenka Brusića, krenula
je završiti istraživanja slojeva započetih na proljeće. Uz potporu Ministarstva kulture
Republike Hrvatske, Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru, te općine Sali sve je bilo
spremno za nova istraživanja. Kao i proteklih godina u pomoć je priskočila i obitelj Parica,
bez čije potpore bi istraživanja teško bila izvediva.
Na prvi pogled mala pećina već se, po do sad pronađenim nalazima, svrstala među
najvažnija nalazišta gornjeg paleolitika i mezolitika na istočnoj obali Jadrana. Slojevi koji idu
sve do 20.000 godina unazad, dali su velik broj nalaza kremenog i koštanog oruđa te ostataka
faune koji govore o privredi zajednice, a pronalazak nakitnih predmeta, kao i fragmenata
rožnjačkih gomolja s urezima na okorini svjedoče, u najmanju ruku, o kreativnosti stanovnika
pećine. Iako su istraživanja još u početnom stadiju, pećina je i u novoj kampanji pokazala da
se u njoj kriju još brojna iznenađenja i vrijedni nalazi. Trenutno je istraživanje usmjereno na
slojeve iz razdoblja ranog mezolitika tj. razdoblje prije 11.000 godina. Pronađeni materijal
jasno ilustrira promjene koje su utjecale na nalazište i njegov okoliš. Ledeno doba završava, a
zatopljenje utječe na podizanje morske razine. Velika učestalost morskog materijala među
nalazima upućuje na promjene u organizaciji života mezolitičkih zajednica lovaca-sakupljača
zbog prilagodbe novim klimatskim uvjetima, ali i o morskom bogatstvu u okolici pećine.
Slojevi obiluju ostacima kamenica, morskih puževa uz veliku koncentraciju ostataka riba.
Nalazi kremenih i koštanih artefakata i ostatci njihove proizvodnje ukazuju na životne navike
stanovnika pećine. Brojni ukrasi od probušenih puževa govore o promjenama u ukrašavanju u
odnosu na proteklo razdoblje. I dalje se pronalazi nakit od probušenih zubi jelena, ali on više
nije dominantan vid ukrašavanja, što ukazuje i na smanjenu ulogu lova tijekom mezolitika.
Zajednice na Jadranu se, s povećanjem morske razine, sve više okreću ribolovu i sakupljanju
morskih plodova, kao osnovi preživljavanja. Time se mijenja izrada nakita, za čiju se izradu
sada koriste puževi prikupljeni uz morsku obalu. Posebno iznenađenje čekalo je kraj
ovogodišnje kampanje. Iako su pojedini fragmenti kostiju, pronađeni već u prethodnoj
kampanji, dali dodatnu znanstvenu težinu istraživanjima, otkriće na dnu ovogodišnjeg iskopa
izazvalo je veselje među ekipom. Položen u blizini vatrišta, ležao je u ispruženom položaju
gotovo cjelovit kostur jednog od stanovnika pećine. Članovi zajednice su ga položili ili možda
čak i ostavili na mjestu gdje je umro, zasuvši ga tek s malo zemlje i nešto kamenja, tek koliko
je dovoljno da ga poštede od divljih životinja. Dobiveni datum pokazuje da je riječ o
razdoblju prije 11.000 godina. Znanstvena vrijednost ovog nalaza je ogromna. U Dalmaciji
gotovo da i nema ljudskih ostataka iz ovog razdoblja. Razbacani fragmenti kostura pronađeni
su u Kopačini na otoku Braču, a najbogatiji takvom vrstom nalaza su slojevi Vele spile na
otoku Korčuli, gdje je pronađeno 5 ljudskih kostura iz razdoblja mezolitika. No datumi za ove
335
Zanimljivosti, zabava
Rostra
nalaze su 2 do 3 tisuće godina mlađi od kostura iz Vlakna. Time je nalaz s Dugog otoka
postao najstariji poznati Dalmatinac. Naravno, pravo istraživanje tek počinje. DNA i
antropološke analize dat će brojne podatke o životu pokojnika i razlozima smrti, a dobiveni
podatci poslužit će za usporedbu s ostalim nalazištima i upotpuniti sliku o vremenu mezolitika
na Mediteranu.
IZVOR:
http://www.unizd.hr/pr/Objavezamedije/tabid/2307/Default.aspx, 07.02.2012.
TAJNA VRATA KEOPSOVE PIRAMIDE
Priredila: Marina Matiša
U središtu Keopsove piramide u Egiptu pronađena su vrata koja bi mogla po prvi put biti
„otvorena“ 2012. godine. Time bi se riješio jedan od najvećih misterija na svijetu koji
zaokuplja arheologe još od 1872. godine. Naime, arheolozi moraju čekati dozvolu za povratak
u piramidu, a u međuvremenu im je glavni plan da pomoću robota prikupe što više
informacija kako bi mogli utvrditi za što su se tajna vrata koristila. Vjeruje se da je piramida
sagrađena kao grobnica faraona Keopsa (vladar IV. dinastije, oko 2589. – 2566. pr. Kr.), i ona
je jedno od sedam svjetskih čuda staroga vijeka koje je podleglo zubu vremena. U njoj se
nalaze tri glavne prostorije: kraljičina odaja, velika galerija i kraljeva odaja, koja je s dva
kanala povezana s vanjskim svijetom. Zanimljivo je da iz kraljičine odaje prema stranicama
piramide vode i dva tunela blokirana kamenim vratima te ne dopiru do vanjskog svijeta. Svrha
tih tunela i vrata nije poznata. Neki stručnjaci vjeruju da bi oni mogli voditi u neke druge
tajne odaje, što britanski znanstvenici sa Sveučilišta Leeds namjeravaju uskoro otkriti.
IZVOR:
http://www.znanost.com/clanak/britanci-otkrivaju-tajnu-keopsove-piramide/#ixzz1lEPLIUlF
31.01.2012.
336
Zanimljivosti, zabava
Rostra
LUX IN ARCANA
Priredila: Sandra Hrabar
Svjetlo u tajnama – Lux in arcana – Otkriva se tajni vatikanski arhiv – ovako glasi naslov
izložbe koja će se održati od 1. ožujka do 9. rujna ove godine, te će biti otvorena u rimskim
kapitolskim muzejima. Na izložbi će biti izloženo sto probranih dokumenata iz razdoblja od 8.
do 20. stoljeća. Oni će iz slavne vatikanske pismohrane, koja slavi četiri stoljeća od kada je
osnovana voljom pape Pavla V., izići u javnost prvi i vjerojatno posljednji put. Dio će ih biti
predstavljen i u multimedijalnom obliku. Među dokumentima koji će biti izloženi naći će se
tako Dictatus papae Grgura VII. (1073.-1085.), u kojemu se govori o nadređenosti papinske
vlasti svima ostalima, uključujući tu i carske. Bit će izložena i bula kojom papa Inocent
IV. 1245. godine proglašava krivovjercem svetoga rimskog cara Fredericka II., iz dinastije
Hohenstufen, i naređuje njegovo svrgavanje (car je ipak ostao na prijestolju do svoje smrti
1250. godine). Iz kasnijih stoljeća vjerojatno će najviše pažnje privući raskošni pergament iz
1530. godine, kojim 83 britanska velikaša iz Doma lordova, s 81 pečatom od crvenog voska,
traže od pape Klementa VII. da što hitnije poništi vjenčanje engleskog kralja Henrika VIII.
s Katarinom Aragonskom. Ovaj događaj doveo je do razlaza engleske države s papinstvom
i stvaranja Anglikanske crkve. Među glavnim izlošcima bit će i potpuni zapisnici sa suđenja
Galileu Galileju (1616.-1633.). Neki su od njih već bili objavljivani, ali sada će se moći
vidjeti svi. Povijest će tako doći “na dohvat ruke“, budući da će se moći vidjeti rukopisi svih
protagonista, prije svega samog Galileia.
Iz istog je stoljeća, 1650. godine i
svileno
pismo
kineske
carice Weng papi Inocentu X., koja je, zajedno
sa sinom Yonglijem, pod utjecajem isusovaca,
prešla na kršćanstvo i proglasila se
caricom Helenom Kineskom (sin se pak
prozvao Konstantinom). Pismo je ukrašeno
carskim simbolom zmaja i čuva se u
dragocjenoj tubi od bambusa, optočenoj zlatom. Mnogo skromnije, ali ne manje dragocjeno je
pismo na brezovoj kori, koje je Pierre Pilsémont, poglavica indijanskog plemena Ojibwe
(poznatog i kao Chippewa), poslao 1887. godine papi Leonu XIII. kao zahvalu što je njegovu
plemenu poslao jednog “čuvara molitve“. U pismu stoji da ga se šalje “odande gdje su Velike
trave, u mjesecu cvijeća” (svibnju).
Medijsku javnost posebno zanimaju svjedočanstva iz Drugoga svjetskog rata, odnosno
ona koja se tiču djelovanja pape Pija XII. Za njega se iz nekih židovskih krugova tvrdi da se
nije dovoljno založio za ratne žrtve njemačkih nacionalsocijalista i talijanskih fašista, ali
Crkva ne prihvaća takva gledišta. Stoga je odlučeno da na ovoj izložbi neće biti prikazani
politički dokumenti, dakle, oni koji bi trebali razjasniti ulogu pape Pacellija, na kojima
djelatnici vatikanske pismohrane rade već četiri godine, a trebat će im barem još toliko da
dovrše posao. Iz ovog razloga na najavljenoj izložbi bit će predstavljena, kako je rečeno,
“isključivo svjedočanstva emotivne naravi“. “Vatikanski tajni arhiv golem je i slojevit”, rekao
je kardinal Bertone, tajnik Svete Stolice. “Obuhvaća od početka čitav zapadni svijet, a potom i
Novi svijet, kao i sve kontinente na kojima je Katolička crkva ukorijenjena i raširena.
Unutarnje bogatstvo ove izložbe uvećano je činjenicom da će biti predstavljena izvan
337
Zanimljivosti, zabava
Rostra
Vatikana, na brdu Campidoglio, koje stoljećima simbolički vezuje srce Rima i papinski grad.
A njezin naslov ‘Lux in arcana’ nije mogao biti prikladniji, jer nije riječ o državnim ili
imperijalnim tajnama, već o golemim i tajnovitim pismohranama, koje po svojoj naravi
ljubomorno čuvaju povjerena im blaga.” O kakvoj i kolikoj je povijesno-kulturnoj baštini riječ
na svoj način svjedoči podatak da je ukupna dužina polica na kojima se dokumenti čuvaju –
točno 85 kilometara. Riječ je o kodeksima, pergamentima, registrima i rukopisima, koji se
čuvaju u različitim prostorijama Apostolske palače. Postoji također i jedan “bunker“, koji je
zamislio papa Paolo VI., a ostvario 1982. godine papa Ivana Pavao II. Otvaranje izložbe
Vatikanske tajne pismohrane bit će poslastica za povjesničare, ali – dijelom zahvaljujući i
ulozi koju je ova ustanova stekla u popularnoj kulturi novijeg datuma – jamačno će pokrenuti
maštu i zanimanje najšire javnosti.
IZVORI:
http://www.museicapitolini.org, 07.02.2012.
http://slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/articleId/142900,
07.02.2012.
GLAVA HENRIKA IV. NAVARSKOG
Priredila: Marina Matiša
Godine 2008. pojavila se velika povijesna vijest. Nakon više od 200 godina glava francuskog
kralja Henrika IV. Navarskog (francuski kralj 1589. – 1610.) napokon je pronađena. Što je
bilo s njom sve ovo vrijeme? Glava je bila kupljena i prodavana na aukcijama ili čuvana u
tajnim privatnim zbirkama, a sada je u vlasništvu vojvode, kraljeva potomka, koji ju je
konačno identificirao pomoću stručnjaka i 2010. dokazao da ona pripada jednom od
najvoljenijih francuskih kraljeva. Riječ je o kralju Henriku IV. koji je skončao nasilnom
smrću katoličkog fanatika 1610., i ovaj ga je pokopao blizu bazilike Saint-Denis kod Pariza
gdje je kralj počivao u miru više od 180 godina. Preokret se dogodio tijekom slavne
Francuske revolucije 1793. kada je njegova glava odsječena i ukradena od pljačkaša koji su
ispraznili kraljevske grobove. Henrik IV. bio je vrlo popularan kralj u svojim danima i vrlo
važna figura u francuskoj povijesti te mu potomci moraju iskazati poštovanje koje i zaslužuje.
IZVOR:
http://www.24sata.hr/svijet/potomak-francuskog-kralja-zeli-vratiti-njegovu-ukradenu-glavu238153 31.01, 31. 01. 2012.
338
Zanimljivosti, zabava
Priredio: Goran Đurđević
Rostra
Križaljka
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
1. Odgoj i ...
2. Grčko ime Zadra
3. Poveznica Zadra s Italijom
4. Studentska služba
5. Naša fast food menza
6. Grad u kojem studiramo
7. Prezime zamjenika predstavnice studenata povijesti
8. ... sadašnjost, budućnost
9. Predavač, nastavnik, docent
10. Srednji ...
11. Povijest ili ...
12. Preddiplomski, diplomski, doktorski ...
13. Profesorov stol
14. Univerzitet ili …
15. Časopis koji držite u rukama
339
Rostra
340

PRILOZI ZA POVIJEST BRODA I OKOLICE

80 VIKTORIJANSKO DOBA (DOBA ARSENA ILI 19

UVOD U HRVATSKU INTERDISCIPLINARNU POVIJEST

Sociologija kulture 2 Tema 1. Ljudska prava i sloboda 1. negativna i

Prvi puta u povijesti ova mračna skupina koja u tajnosti kroji sudbinu

Miljenko Hajdarović

Tko ništa nije naučio iz povijesti, osuđen je da mu se ona ponavlja…

“Taj svijetli srednji vijek”

O NAMA - Moje Tezoro - Antikvarijat i galerija

administrativni ustroj hrvatske kroz povijest