„Meni se sviđa, znaš kako ti je?!“- ko da si doma, eto kako mi je! Prvi koncert OPG-a. Nisam znala što bih očekivala. Sve što sam o njima znala bilo je da se povremeno „zekaju“ s glazbom, da „nisu nešto“ (tad su moja druženja s Ivanom Butigan, na čiji sam nagovor i skoro zapovijed tamo došla, bila negdje na početku pa nisam o njoj znala ono što sada znam- da je strašno samokritična i da teško da će za nešto u čemu sama sudjeluje i ima veliki doprinos reći da je više od „onako, moglo bi i mnogo bolje“). Znala sam da im je to prvi koncert i da im treba podrška prijatelja. „Skupila“ sam još neke prijatelje, svoje i njihove, za podršku sebi i njima i pošli smo onako usput poslušati, potapšati po ramenima, nasmiješiti se i reći „važno je da se bavite onime što vas raduje.“ Sve su ti to neki dragi ljudi koje onako u prolazu i iz prolaza znaš, negdje ste se u tim prolazima i usputnim osmijesima prepoznavali i već je to nekako lijepo i dovoljno. I misliš da je to sve. I onda su krenuli sa svirkom i vidjeli smo da to nije bilo sve. Nije ni komadićak onoga što se tamo onda među nama dogodilo. Više se ne sjećam koja je pjesma bila prva odsvirana, ne želim štreberski ni gledati snimku, u mom je sjećanju to bila- Pečena krtola. Ili možda Sendvič od pršuta. I odmah iznenađenje. Radost. I olakšanje. Moglo se namirisati i opipati kamo sam se god okrenula. „Nećemo se morati nikome uljudno osmjehivati, zbilja su dobri.“ I onda je krenulo dalje. I još smijeha…još radosti, plesa i ljubavi. Radosti glazbe jednostavno. I danas kad mislim na OPG, mislim na taj prvi susret i na to prvo prepoznavanje i na prvo zaljubljivanje. Tijelo je plesalo. U mom slučaju to možda nije najvažniji kriterij jer ja plešem i kad mnogi ne plešu, ali onda se tijelo i smijalo i ispuštalo „na pravom sam mjestu“ mirise, a to se ne događa tako često. Događa se samo s ljubljenima. I samo kad sam doma ili k'o doma. Bila je to ljubav na odmah i na sad i na ne prestaje. Ogledavala sam se oko sebe i vidjela sam da ih i drugi vole isto ili skoro isto i bez ljubomore sam ih dijelila i ljubav umnažala. Mislim, možda sam u krivu, ali zbilja mislim da je tek onda, u toj sljubljenosti nas i njih, zapravo nas i nas, nastao OPG. U prepoznavanju. U smijehu zajedničkog bivanja i zaljubljivanja iz pjesme u pjesmu. Kad me netko pita zašto volim ljubljenoga, mogu mu nabrojati milijun sitnica, ali konačan, prvi i posljednji odgovor je- jer uz njega osjećam mir i kad je nemir i jer se uz njega osjećam da sam došla doma, da su sve boje složile u kockicu mene. Tako mi je bilo i te večeri na koncertu OPG-a. I zato mi je teško govoriti o pjesmama pojedinačno, meni je OPG jednostavno OPG, ta energija, to zajedništvo, taj smijeh zbog zajedničkog, to prepoznavanje djetinjstva i slika kojima smo se smijali, a od kojih smo nekoć bježali. Naoko tek zabavno i igrarijski, a u pozadini svake pjesme evociranje jednostavnosti i mudrosti od kojih smo se bezglavim trčanjem za smislom koji je negdje drugdje, na nekim drugim geografskim koordinatama, otisnuli i otplovili. Tamo negdje gdje smo mislili da je kupus zeleniji, pomadore mirišljivije, gdje je krtola krumpir, petrusin wasabi, zova bazga, bazga zova, ćuk sova, a sova….I onda smo se nakon deset optrčanih svjetova vratili u doma i u poznato i prepoznali mudrost u znanome, čuli glazbu u davno izgovorenome, u riječima naoko zaboravljenima, a duboko urezanima u linijama na dlanovima, u borama smijalicama i žuljevima na bosim stopalima. Dajte mi pomadore, neka budu žgurave, čaj od rinje metvice, falsu juhu, pečenu krtolu, prigane patate, pohovane šnicele, kikaru mlijeka…dok pišem, ekran mi se crveni od neprepoznavanja riječi, a osmijeh mi zvoni opipavanjem načas pospremljenoga i kao odumrlog. Začudnost prepoznavanja. To mi se dogodilo s OPG-om. K'o da sam stigla i zamirisalo je na doma. A doma je tako mnogo toga. Jezik, za mene ponajprije jezik. Smijeh duše, bosonogi hod, ples prstiju oko poznatog i željenoga, hihotanje zbog zaboravljenog i faljenog, bjegovi i vraćanja… I kao što sam rekla, kad pišem i mislim o OPG-u, mislim na tu prvu svirku uživo. I onda i na one svirke koje su uslijedile, a magija je i dalje bila sveprisutna. Magija je obično u nepoznatom i enigmatskom, a s njima se dogodila u poznatom, ali pospremljenom. Stoga se radujem predstavljanju snimljenog materijala jer se želim prisjetiti. Sebe i njih (koji postaju potpuno drugačiji ljudi u toj njihovoj, odnosno našoj spojenosti i sljubljenosti). OPG je za mene bend prizivanja, dosjećanja i poslagivanja...da bi se krenulo u nova traganja. Glazbena, jezična, ljubavna… Što da ti rečem na kraju? „Meni se sviđa, znaš kako ti je?!“ – ko da si doma, eto kako mi je! Mariela Marković