Zbornik učeničkih radova-Tolerancijom protiv nasilja

Toler ancijo m
protiv
nasilja
Tolerancijom protiv nasilja
Zbornik učeničkih literarnih uradaka
Nositelj projekta
Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb
Partneri
Društvo Crvenog križa Šibensko-kninske županije
Društvo Crvenog križa Karlovačke županije
Zagrebačko savjetovalište protiv nasilja djece i mladih "Luka Ritz"
Provedba projekta i tiskanje ovog zbornika omogućeno je uz
financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta
Zagreb, 2014.
Nakladnik
Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb
Glavni urednik
Petar Penava, dipl. oec.
Uredništvo
Zvonko Mlinar
Tina Debeljak
Andrea Šimunović
Suradnici
Mr. sc. Jadranka Ostarčević
Suzana Ritz
Tonka Mikulandra
Mirjana Puškarić
Naklada: 500 primjeraka
O NAMA
Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb neovisna je nevladina
organizacija koja ispunjava humanitarne zadaće od pojedinačne ili
opće potrebe uz pomoć mnogobrojnih volontera iz redova članstva.
Djelujući ostvaruje humane ciljeve i zadaće na području zaštite i
unapređenja zdravlja, socijalne skrbi, zdravstvenog i humanitarnog
odgoja i zalaže se za poštivanje međunarodnog humanitarnog prava i
zaštitu ljudskih prava.
Naša je vizija grad Zagreb u kojem je svim njegovim građanima u
potrebi osigurana pomoć i podrška temeljena na
Humanosti
Univerzalnosti
Nepristranosti
Dobrovoljnosti
Neovisnosti
Neutralnosti
Jedinstvu
a koja se ostvaruje mobilizacijom svih resursa, poticanjem pozitivnih
društvenih promjena, pružanjem potrebnih i pravovremenih usluga te
različitih oblika pomoći u području odgoja i obrazovanja, zdravstva i
socijalne zaštite. Gradsko društvo Crvenog križa Zagreb doprinosi
ostvarivanju i provedbi socijalne politike Grada Zagreba.
1
O PROJEKTU
Posljednjih godina sve se više govori o nasilju među djecom, a
postupno se pokušavaju i naći adekvatna rješenja. Podaci o visokom
postotku nasilja među djecom ukazuju na potrebu još većeg ulaganja
u ovo područje. Najčešća „metoda zlostavljanja“ u osnovnoj školi je
nazivanje osobe pogrdnim imenima, ismijavanje i bolno zadirkivanje
(ruganje).
Jedan od odgojno-obrazovnih ciljeva Nacionalnog okvirnog kurikuluma
jest odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i
civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima te pravima djece,
osposobiti ih za življenje u multikulturnom svijetu, za poštivanje
različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u
demokratskom razvoju društva. Navedene dimenzije kurikuluma
ujedno predstavljaju osnovna načela edukativnog paketa koji je
okosnica projekta.
Međunarodni dan tolerancije 2010. godine je bio prigodan početak za
provođenje pilot projekta, odnosno za organizaciju pedagoških
radionica sa 16 pedagoginja iz zagrebačkih osnovnih škola.
Pedagoginje su u svojim školama provele 21 radionicu u kojima je
sudjelovalo 450 učenika osmih razreda.
Obzirom da su svi sudionici iskazali veliki interes i želju za daljnju
provedbu i širenje projekta, Crveni križ je 2013. godine aplicirao na
Natječaj Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za dodjelu
bespovratnih
sredstava projektima
udruga u
području
izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih u školskoj
godini 2013./2014 te mu je odobrena financijska potpora za provedbu
projekta na području Grada Zagreba, Karlovačke i Šibensko-kninske
županije.
2
Projekt se provodio u suradnji sa Društvom Crvenog križa Karlovačke
županije, Društvom Crvenog križa Šibensko-kninske županije i
Zagrebačkim savjetovalištem protiv nasilja djece i mladih "Luka Ritz".
Tijekom provedbe Projekta provedene su sljedeće aktivnosti.






pripremne pedagoške radionice sa 76 pedagoga iz 69 osnovnih
škola sa područja Grada Zagreba, Karlovačke i Šibenskokninske županije;
127 pedagoških radionica u osnovnim školama s ciljem jačanja
socijalnih vještina i edukacije na temu tolerancije, jednakosti,
dostojanstva, ljudskih prava i demokracije, sa učenicima 7.
razreda, koji su pisali literarni uradak na temu tolerancije i
tolerantnog ponašanja
na radionicama je sudjelovao 2 751 učenik, a svaki je napisao
literarni uradak na temu tolerancije,
tri najbolja uratka su odabrana na razini škole, Karlovačke i
Šibensko-kninske županije, odnosno grada Zagreba te na razini
Projekta.
nagrade za najbolje uratke na razini Projekta, Karlovačke i
Šibensko-kninske županije, odnosno grada Zagreba uručene
su učenicima na svečanosti 11. lipnja 2014. u Kazalištu lutaka.
tiskan je zbornik najboljih učeničkih uradaka.
Program edukacije u projektu, Svi različiti - svi jednaki, je preuzet iz
obrazovnog paketa Europske kampanje mladih protiv rasizma,
ksenofobije, antisemitizma i netolerancije i prilagođen korisnicima
projekta.
3
"Tolerancija
je poštovanje, prihvaćanje i
uvažavanje bogatstva različitosti u
našim svjetskim kulturama, naša
Učenički radovi,
forma izražavanja i način da
izabrani za ovaj zbornik,
budemo ljudi. Ona je zasnovana na
rezultat su pedagoških
znanju, otvorenosti, komunikaciji i
radionica u okviru projekta
slobodi mišljenja, savjesti i
„Tolerancijom protiv nasilja“. uvjerenju. Tolerancija je harmonija
Učenici osnovnih škola
u različitostima. To nije samo
Zagreba, Karlovca i Šibenika
moralna dužnost, to je također
progovorili su u svojim
politički i zakonit zahtjev.
radovima o svijetu u kojem
Tolerancija, vrlina koja mir može
žele živjeti i odrastati. U
učiniti mogućim, doprinosi
njihovom svijetu toplina
mijenjanju kulture rata u kulturu
ljudskog srca ne ovisi o
mira.
nacionalnosti ili vjeri i nije
Tolerancija nije koncesija,
važno je li bijela, crna ili žuta
dobrodušnost ili popustljivost.
ruka koja je pružena u
Tolerancija je, iznad svega aktivan
prijateljski stisak.
stav potaknut priznanjem
univerzalnih ljudskih prava i
Voditeljica projekta:
fundamentalna sloboda drugih.
mr. sc. Jadranka Oštarčević
Nikako se ne može koristiti kao
opravdanje za kršenje
fundamentalnih vrijednosti.
Tolerancija treba biti primjenjiva
od strane pojedinaca, grupa i
država.“
UNESCO
6
Izvadak iz uratka: Bilo bi poželjno i podržano mišljenje da je
nametanje svojih stavova drugome neprihvatljivo i da trebamo
suosjećati s položajem, okolnostima i problemima bližnjih (jer svi
bismo trebali biti braća). Bilo bi važno uvažavati, razumjeti slabije,
nemoćnije i izloženije, zaštititi prava djece, žena, ljudi…Jer nemamo
ista rasna, nacionalna, građanska, politička, spolna, rodna,starosna,
vjerska…prava.
Želimo se zabavljati, ali i pomoći u ostvarivanju boljeg, ljepšeg,
sretnijeg svijeta jednakih i ravnopravnih. U njima će još jednom
znanje, vještine, marljivost, poštenje i povjerenje, prijateljstvo, moć
stvaralaštva, mašta, savjest i sloboda nadmoćno pobijediti zavist,
ljubomoru, prijetnje, nasilje, razaranje, sebičnost i strah.
Zar je to toliko neostvarivo u stvarnosti?
Stjepan Mrganić, OŠ Dugave,
1. nagrada za najbolji uradak, Pilot
projekt“Tolerancijom protiv
nasilja“, 2010. god.
5
RIJEČ PRIJATELJU O TOLERANCIJI
Još smo djeca i učimo. Od roditelja, učitelja, iz medija, na ulici… Učimo
ne povrijediti druge, ne izolirati nikoga samo zato što je druge
vjeroispovijesti, boje kože ili seksualnog opredjeljenja. A, je li to doista
tako? Zavirite u svoja srca i nadam se da ćete tamo naći odgovore. Srce
je središte naših tijela i iz njega kreće sve, pa i tolerancija. Svi ste bar
jednom nekoga osudili ili diskriminirali jer je „drugačiji“. Jeste li vi ostali
kao „bolji“? Zamijenite malo strane, u mislima bar! Vjerujem da vam
neće dugo trebati da shvatite kako smo samo obični ljudi.
Živimo na Zemlji u prolazu. Toj istoj Zemlji prepunoj nepoštovanih
zakona, nepravde, mržnje i zla. Sve manje se primjećuju ljudska
dobrota, dobra djela ili topla riječ. Sve više se pažnja usmjerava i
pridaje pogrešnim vrijednostima. Novac, novac, novac!!!
„Gledaj onog beskućnika, kopa po smeću! Jad i bijeda!“. Možda i jest
„jad i bijeda“, no treba li ga zato još i „pljuvati“, izolirati…? Ako mu ne
6
možeš pružiti ruku, nemoj ga ni vrijeđati. Pogledaj u oči tom čovjeku i
možda shvatiš ovo iz pogleda: „ Želim da me prihvatiš jer sam to ja.
Želim da mi pomogneš…“
Ne okreći glavu zato što to isto radi i tvoj prijatelj! Budi samo običan
čovjek! Ne želim pokazivati prstom nikada u nikoga. Ne želim se
nikome zlobno smijati. Volim i želim živjeti sretno, a to mogu samo ako
dozvolim da i drugi tako žive, bilo to u mome razredu, Hrvatskoj, Europi
ili svijetu.
ANA ŠTEFANAC, 7.C , O. Š. SLUNJ
1. nagrada na razini Projekta i 2. nagrada na razini Karlovačke županije
7
ROMSKI DJEČAK, PLASTIČNA BOCA I JEDAN NJEŽNI PLIŠANI
PANDA
Sjećam se kako sam toga svibanjskog popodneva znatiželjno gledao u
brdo glomaznog otpada koje je brzo raslo – tu, na kraju moje ulice.
Pogled mi se zaustavio na velikome plišanom pandi koji je ležao na
vrhu brda nekako umorno i tromo. Bio je vrlo debeo i nezgrapan, ali
ujedno nekako nježan i bespomoćan, i nikako se nije uklapao među sve
te odbačene kauče, stolce, jastuke i stare, već požutjele madrace.
Nakon dužeg promatranja ugledao sam u podnožju brda romskog
dječaka koji je bezbrižno sjedio zaklonjen starim hladnjakom. Oči su
mu bile vedre i razigrane, a u ruci je držao štapić kojim je lupkao po tlu.
Iz susjedstva sam začuo glasove: “Dobro pazite, suseda! Zaključavajte
se! Začas vas buju pokrali!” Znao sam da je i dječak čuo isto što i ja.
Isprva nisam primijetio nikakvu promjenu na njemu, osim što je ono
lupkanje postalo malo snažnije. Onda sam uočio nešto važnije: u
njegovim očima nestalo je onog sjaja i vedrine.
Često razmišljam o tome romskom dječaku; razmišljam o njemu kada
god čujem ili vidim nepravdu. Stavljam se u njegovu poziciju kada god
čujem ogovaranje ili smijeh iza nečijih leđa.
On nije učinio ništa loše, a opet su se ljudi prema njemu odnosili kao
prema lopovu samo zato što je bio malo drugačiji. Te su žene prema
njemu bile grube samo zato što je Rom, a on je možda bolji čovjek od
njih. Što više razmišljam, to mi je jasnije da mnogi ljudi na ovome
svijetu misle kako postaju bolje i veće osobe ako izvrijeđaju druge i
drugačije osobe. Mnogi misle kako su vrjedniji od drugih samo zato što
su druge boje kože, zato što su većina.
8
Mislim da se protiv takvih treba boriti zbog svih onih ljudi koji su nečim
pridonijeli svijetu, a bili su manjina. Većina nije uvijek u pravu i treba
joj to pokazati. Uostalom, kad bi se uvijek slušalo većinu i kad bi ona
odlučivala o napretku čovječanstva, vjerojatno ne bi bilo bar polovice
stvari koje danas imamo. Do napretka nije došlo zbog zalaganja
većine, nego zbog upornosti i žrtava manjine. Možda će jednom
većina postati manjina; pitam se hoće li njih onda netko pratiti. Možda
bi bilo dobro da se, bar na jedan dan, manjine i većine zamijene, pa da
oni koji diskriminiraju druge osjete kako je to biti diskriminiran.
Priča o romskom dječaku još nije gotova… Nakon nekoliko trenutaka
dječak je ustao i krenuo prema dvorištu preko puta. Kada je prišao
dvorištu, rekao je: “Gospođo, oprostite…”, ali ona se brzo okrenula i
pobjegla u kuću. Tad me ugledao i krenuo prema meni. Kada je prišao,
zavukao je ruku pod jaknu i nakon nekoliko trenutaka izvadio plastičnu
bocu: “Mogu li si kod tebe natočiti vode, žedan sam?” Nisam znao što
da kažem, pa sam rekao samo: “Naravno.” Rekao sam samo to, a
zapravo sam mu se želio ispričati u ime onih žena koje su ga nazivale
lopovom. Želim se ispričati svima koji su se ikada osjetili ili će se tek
osjećati odbačenima kao veliki, debeli, ali ipak nježni plišani panda s
početka priče.
IVAN DOMJANČIĆ, 7.A, OŠ MEDVEDGRAD, ZAGREB
2. nagrada na razini Projekta i 1. nagrada na razini Grada Zagreba
9
MOJE MIŠLJENJE O NASILJU
Imam trinaest godina i živim u Hrvatskoj.
U toj lijepoj državi gdje sunce jednako
grije sve ljude.
Osmijeh na licu odaje me da sam sretna
i vesela, ali me misli često odvedu u
nepoznate krajeve. Pitam se: „ Jesu li svi
moji vršnjaci sretni?“ Strah mi se uvlači u
misli dok razmišljam o tome. Mnogima je
osmijeh nestao s lica poput tamnog
oblaka kad sakrije sunce. Nasilje je
ukralo osmijeh mojim vršnjacima. Pitam
se: Zašto nasilje postoji? Zašto se moji
vršnjaci tuku? Zašto svoje nesuglasice
rješavaju udarcima? Zar nije ružan
osjećaj kad vidiš tugu u očima onog kojeg
istučeš i riječima uvrijediš? Jesmo li onda
bolji ljudi? Naravno da nismo.“
Mislim da svi trebamo međusobno
poštivati i cijeniti različitost osjećaja.
Siromašan dječak je bogat ako ima
dobru dušu.
Ne treba odbacivati siromašne koji nisu
najmodernije obučeni jer je poznato od
davnina da odijelo ne čini čovjeka.
“Pazite na
svoje misli jer
one postaju
riječi;
Pazite na svoje
riječi jer one
postaju djela;
Pazite na svoje
djela jer ona
postaju navike;
Pazite na svoje
navike jer one
postaju
karakterom;
Pazite na svoj
karakter jer on
postaje vašom
sudbinom.”
Mahatma
Gandhi
12
Mnogi imaju predrasude prema onima koji su različiti od nas i različito
razmišljaju pa ih osuđuju i nasiljem kažnjavaju.
Smatram da je kažnjavanje zbog različitosti pogrešno jer svatko ima
pravo živjeti svoj život onako kako želi. Osmijeh, to je ono što svima
treba, baš kao i topla ruka i zagrljaj prijatelja kad zatreba i kad si u
nevolji.
Nasilje, predrasude, netoleranciju, diskriminaciju odbacimo u
nepovrat, a svijet gledajmo drugačijim očima, širimo ljubav, a ne
mržnju. Dobri su ljudi oni ljudi u kojima toplina i ljubav u srcu postoji.
DEJANA BEZBRADICA, 7. B, OŠ KISTANJE, ŠIBENIK
3. nagrada na razini Projekta i
3. nagrada na razini Šibensko-kninske županije.
11
PREURANJENI ZAKLJUČCI
Tek sada shvaćam kako čovjek misli o drugima, o onima koji nisu isti
kao on. Ljudski mozak je visokorazvijena industrija, barem bih ja tako
rekla. No ipak postoje neke granice razmišljanja. Na razum utječe
društvo u kojem živimo i njegovo okruženje. Na pitanje što je
tolerancija možemo odgovoriti jednostavno ili još jednostavnije.
Unutar već spomenutih granica ljudskog uma pronalazimo načine
odbacivanja drugačijih. Tako opisujemo netoleranciju koja se nalazi
među glavnim nedostatcima čovječanstva. Na primjer, tu su
odbacivanja ljudi druge rase, vjere pa čak i podrijetla. Nažalost, malo
je onih koji prihvaćaju sve. Svakim danom kao da nestaju takve
predivne duše i postaju iskvarena srca skrivena u jezgri preostale
svjetlosti. Povlače se u sebe te izražavaju strah poznat samo
“drugačijima”. No zašto je to tako?
Zašto je svijet prepun diskriminacije i predrasuda? Nitko ne zna
odgovor na to pitanje. Vidim mnogo nepoznatih ljudi oko sebe koje bi
svi mogli osuđivati. Grad vrvi takvim ljudima. Ali zapitajmo se: je li to
samo u gradu? Naravno da nije. Stereotipi se šire preko država i
kontinenata u cijeli svijet. Nikakva sila ne može djelovati na to. U temu
prihvaćanja drugih može se uplesti i vjera. Meni vjera može odgovoriti
na svako pitanje koje nisam u potpunosti shvatila. Mogu naučiti
definiciju tolerancije napamet, a mogu prodrijeti u nju i zaviriti u
njezinu ulogu u društvu.
Sigurna sam da će se neki zapitati čemu ovaj projekt. Ali ja znam
odgovor.
12
Znam da su ljudi koji su pokrenuli projekt o toleranciji uvjereni da će
promijeniti svijet ili barem naša malena srca. Mislim da će uspjeti u
tome. U brojnim medijima susrećemo kojekakve zaključke koji nas
tjeraju da ih prihvatimo i da duboko vjerujemo u njih. No tome treba
stati na kraj. Prije ili kasnije u javnost će izaći novinari koji će prenositi
istinite izjave ne pišući podmukle naslove i slično. Ali kada bolje
razmislim, novinari ne bi imali posla da ne pišu komentare koji nas
mame da sve dalje čitamo iako znamo da je velika većina toga
izmišljena. Upliću poznate ličnosti i manipuliraju slikama iz njihova
privatnog života. To, naravno, nije pravedno, ali današnjica putuje u
različitim smjerovima. Ljudi zarađuju tamo gdje ne bi smjeli; oni koji
imaju i ne treba im više – uzimaju, ali oni siromašni, koje svi žale, a
ništa im ne daju, pate i nitko im ne pomaže. Trebalo bi se više pažnje
dati neželjenima, poniženima i odbačenima, a ne onima kojima ne
treba ništa osim novca. Skupina “drugačijih” treba samo ljubav bližnjih
i toplinu u svojim srcima. Postoje udruge koje pomažu tim ljudima, ali
im ne poklanjaju dovoljno pažnje. Naravno, postoje oni koji spašavaju
ovaj svijet. Postoje oni koji nikom neće uskratiti svoju ljubav i
strpljenje, bio on bogat, siromašan, bolestan ili zdrav. Ne bi se smjelo
tolerirati iskorištavanje tuđeg izgleda, imovinskog stanja ili zdravlja u
svrhu osobne dobiti.
Nadam se da će ovaj projekt o toleranciji promijeniti stavove i načine
razmišljanja ljudi o skupini “drugačijih”.
MARIJA TRSLIĆ, 7.D, OŠ GRANEŠINA, ZAGREB
13
TOLERANCIJOM PROTIV NASILJA
Tolerancija je vrlina koja mir može učiniti mogućim; ona doprinosi
mijenjanju kulture rata u kulturu mira. Biti tolerantan ne znači
tolerirati socijalne nepravde ili odbacivati tuđa uvjerenja. To znači
imati slobodu svojih uvjerenja i prihvaćati da se drugi drže svojih. To
znači da svi imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Tako kaže
UNESCO-va definicija tolerancije.
Pojam tolerancija dolazi od grčke riječi tolerare, što znači podnositi.
Vjerojatno ne postoji razdoblje u ljudskoj povijesti u kojem se toliko
govorilo o toleranciji, a da je u isto vrijeme bilo toliko netolerancije kao
što je danas. Danas živimo u vremenu i kulturi nasilja, koje je postalo
dio života i svakodnevica. U ljudima postoji nešto što ih tjera na otpor
prema različitosti. Ljudi se boje različitosti. Velik dio takvog straha
stvoren je tijekom obrazovanja te u djetinjstvu. Suzana Ritz, majka
ubijenog Luke Ritza kao žrtve vršnjačkog napada, poručila je: “Ne
brinite se što vas djeca ne slušaju, brinite se zbog toga što vas
neprekidno promatraju.” Tom je izrekom htjela reći da danas,
nažalost, roditelji nemaju vremena za svoju djecu: zanemaruju ih,
ponekad viču; smetaju im susjedi, prijatelji ili poslodavci – a djeca sve
to pamte. Za učenje tolerancije nije dovoljno samo dati riječ nego i
primjer. Tolerantan će roditelj objasniti djetetu kako nema ničeg lošeg
u ljudima boljeg financijskog stanja, druge rase, boje kože ili vjere.
Tolerantan roditelj dijete treba naučiti da udaranje ili izrugivanje
nekoga zbog nečega što ne možemo popraviti nije opravdano i da
drugom time nanosimo bol.
14
Ali trebamo li naučiti biti tolerantni? Naravno. Kao i ostalo u životu, i
tolerancija se može naučiti. Prvi korak prema toleranciji jest
prihvaćanje da nismo savršeni. Trebamo priznati svoje greške i dati si
priliku da učeći od drugih dođemo do istine. Drugi je korak shvatiti
izreku: “Ne čini drugima što ne želiš da oni tebi čine.” Kada je shvatimo,
više nećemo imati želju da nekoga povrijedimo ili ne uvažimo nečije
mišljenje i nečiju različitost.
Iz svega možemo zaključiti da tolerantan čovjek dobiva slobodu i
zdravlje. Kada naučimo biti zadovoljni sobom, nestat će potreba za
vrijeđanjem ili udaranjem drugih. Naučit ćemo živjeti u miru s drugima
jer ih više nećemo smatrati prijetnjom. Živjet ćemo neopterećeno kao
zdravi i sretni ljudi.
KARLA KRASNIĆ , 7.A, OŠ FRANA GALOVIĆA, ZAGREB
15
ZAR JE TO ISTINA?
Oni su još maleni. Njima je sve nepoznato. Oni su djeca. I sad, zamislite
sebe. Zapravo, sjetite se onog razdoblja života u kojemu ste bili
najranjiviji, nevini – mogli bismo reći, bez ijednog grijeha. Sjetite se i
recite: je li vas tada netko omalovažavao? Je li vam tada netko prijetio;
je li vas netko tukao ili maltretirao? – Nije. Vjerovala sam u taj odgovor.
Ali sad poslušajte njihovu priču kroz moju. Ja ću je probati prepričati, a
vi ju pokušajte shvatiti!
Bok! Ja sam Lana. Živim u Hrvatskoj, u Zagrebu. Moja obitelj je mala.
Roditelji mi rade honorarno, ali i to je jako rijetko. U nekim trenutcima
me strah života. Ne, ne znam je li to normalno… Curica od dvanaest
godina se boji života… Ne znam što reći na to! Ali mogu vam reći da mi
je svaki dan kalvarija. Svaki dan gledam uplakanu mamu i oca koji
živčani zbog diskriminacije, zbog predrasuda – jer je Rom. Već treći
posao zaredom nije dobio. Zahtjevi su bili veliki; on ih nije zadovoljio.
Postojale su i neke predrasude i zbog njih nije bio “izabran”. Uvijek isto,
svaki put.
Pitam se je li tako u Europi. Zapravo, kako je u cijelome svijetu?! Postoji
li ondje tolerancija, postoji li čovjek sa srcem, postoji li onaj koji ne
gleda samo vanjski izgled? Postoji li? E, pa ja mislim da ne. Mislim da
je društvo otupilo. Nijedna manjina se ne poštuje. Zar to nije
nepravda? Vjerujte, nije lako gledati svaki dan oca i majku takve. Nije
lako biti gladan i ismijavan. Zamislite si to!
Kada biste pročitali ovu priču, ne biste vjerovali, no reći ću vam samo
jedno: ovo je istinito. Da, to je istina.
MARGITA BUTKOVIĆ, 7.B, OŠ DR. VINKA ŽGANCA, ZAGREB
16
Kad su
odvodili
komuniste,
nisam digao
glas jer nisam
komunist. Kad
su odvodili
Židove, nisam
digao glas jer
nisam Židov.
Kad su
odvodili
katolike,
nisam digao
glas jer nisam
katolik. A kad
su došli po
mene, više nije
bilo nikoga da
digne glas za
mene.“
17
ŽIVIM SVOJU RAZLIČITOST
Netolerancija, diskriminacija i predrasude nisu samo obične riječi.
Nažalost, svjedoci smo kako se u svijetu, ali i u Hrvatskoj, sve više
pretvaraju u utege koji nam opterećuju djetinjstvo i bezbrižno
odrastanje.
Jedna sam od mnogih koji svoju različitost žive svakodnevno. Ja sam
gluha i pisat ću o tome što ja doživljavam. Mislim da dosta ljudi u
Hrvatskoj ne gleda s naklonošću ljude koji su drugačiji. Ponekad se
osjećam ljutito i pomalo žalosno zbog toga. U određenim situacijama
ljudi ne znaju kako bi se ponašali, a ja ih samo dobro ne razumijem jer
ih ne mogu dobro čuti. Pogotovo kad je buka… Tada često slabo čujem
onog koji govori. Ljuta sam jer ne razumiju, no ne osuđujem takve ljude
jer ih nitko nije poučavao razumijevati druge i drugačije. Mislim da je
tu velika uloga roditelja, koji trebaju s djecom razgovarati o svemu,
pokazati svojim primjerom djeci kako prihvatiti različite.
Susretala sam se prije s djecom koja su me odbacivala. Čak su mi
govorili da mi ne treba aparat jer se samo pravim da ne čujem. Govorili
su ružne riječi koje bih ja čitala s njihovih usana. Baš su imali potrebu
nekoga ponižavati. Oni su se pretvorili u grupu “popularnih”, a mene
potpuno odbacili. Tada me bilo strah. Mislila sam da je tako svugdje
sve dok nisam na početku sedmog razreda došla u novu školu. Shvatila
sam da sva djeca nisu ista – ni svi profesori; da postoje ljudi koji su
tolerantni, koji me razumiju i uvažavaju takvu kakva jesam. Znam da je
i njima ponekad teško sprijateljiti se sa mnom jer se boje kako ćemo
razgovarati. Ipak se treba potruditi i prilagođavati nečijim drugim
potrebama, a ne misliti samo na sebe. No pokušavaju i drago mi je da
je to tako.
Svatko je različit na svoj način. Netko lijepo pjeva, netko lijepo crta,
netko je malo debeljuškast, netko premršav, netko nosi naočale, a
netko slušni aparat.
18
Svi vrijedimo na svoj način i ne treba nas odbacivati jer smo različiti.
DEA SAJKO, 7.A, OŠ MARINA DRŽIĆA, ZAGREB
2. nagrada na razini Grada Zagreba.
19
ŠTO JE POTREBNO DA SHVATITE?
Dobar dan i dobro došli, dragi stanovnici planeta Zemlje! Nalazimo se,
naravno, iznad planeta Zemlje. Budući da ste se tek probudili, evo vam
nekoliko informacija: dakle, vi ste ljudska rasa dvadeset i prvog
stoljeća; nalazite se na ovom svemirskom brodu. Mi smo vanzemaljci
s Mausa, Mausovci. Bez brige, dolazimo u miru. Usavršili smo
tehnologiju vremenskog stroja i zato smo vas – otete, ali s dobrom
namjerom, kako biste dobili uvid – odlučili malo provozati kroz
budućnost. Izgledamo identično vama ljudima, ali naš mozak mnogo je
kompleksniji i drukčije građen, odnosno napredniji nego vaš.
Pričekajte trenutak da sletimo na Zemlju.
Uuuuuh, loš pogled, zar ne? Nalazimo se u vašem rodnom mjestu u
Hrvatskoj, neobičnog li imena, gradu Zagrebu – zvuči kao sretno
mjesto… Ovo je dvadeset i treće stoljeće na Zemlji. Pogledajte kroz
prozor! Zaista loš pogled! Ovo je mjesto u ratu? Mausovskih mi
kolačića, pa ovo je ozbiljan rat u ovome gradu! Promatrat ćemo malo
odavde. Gledajte: ona skupina djece, tamo iza ugla, ismijava onu
siromašnu djevojčicu s crnom mačkom. Otimaju joj životinju iz ruke, a
nju guraju, vrijeđaju i čupaju za kosu! Ona plače! Nije li ovo
deprimirajuće? Pogledajte one huligane koji pljačkaju i maltretiraju
jadnog starca! I sada bježe? Oni muškarci pucaju vatrenim oružjem
jedni na druge! Onu ženu koja pokazuje previše kože, odjevenu u
čipku, a obuvenu u štikle s previsokim potpeticama, ponižava
muškarac koji joj za to daje novac, a potom je zlostavlja drugi koji joj
taj isti novac uzima! Ma, mausovskog mi omleta, kunemo vam se da se
ovdje nešto strašno problematično događa! I čini nam se da jako nije
dobro. Hajdemo pogledati malo u prekooceanske krajeve.
Evo nas u DSA-u. Oh, krivo sam pročitao, SAD-u. Ovo je nekada bila
moćna i gospodarska velesila. U što se sada pretvorila? Pogledajte, oni
crnci tlače nekoliko bijelaca! Vjerojatno se osvećuju za sve ono iz
prošlosti.
20
Jadna ona žena koja se plačući skriva iza ugla s djetetom u naručju! Vi
ljudi niste normalni! Bez uvrede, ali čega se toliko bojite? Bojite se
kročiti u nepoznato, prihvatiti, dijeliti; biti suputnici, suradnici, a ne
suparnici? “Strah siječe jače od mača”, kako bi jedna naša majka rekla.
A gdje smo sada… ovo je… Australija. Ne, situacija se nije nimalo
poboljšala. Naprotiv! Događaju se užasne stvari! A ovo bi bila Europa.
Što god to značilo. Ili ono što je još ostalo od nje! Ovo je zaista vaša
vrsta? Što joj se dogodilo?! Kladim se da je i prije dvjesto godina, kada
smo vas oteli, situacija bila slična. Što to kažete? Nije?
Ma, samo želite prikriti istinu i prevariti nas! Vi, ljudi, već dugo ste puni
negativnih, zabrinjavajućih nagovještaja koji sadržavaju elemente
iskvarenosti, neistina i poluistina, sebičnosti, zavisti, oholosti,
dvoličnosti, gramzivosti, koristoljublja, bešćutnosti, neprihvaćanja i
agresivnosti, a takav nesnošljiv vam je postao i cijeli vaš svijet!
Vidim da nas niste baš najbolje shvatili. Da vam malo rasvijetlimo
pamet, odvest ćemo vas sada na naš planet! Vaše su pretpostavke o
našem planetu apsolutno neistinite! Identični smo samo po izgledu, no
mi nemamo neke besmislice poput gradova, država, granica,
razdvajanja, neprihvaćanja.
21
Mi se svi držimo zajedno, a tako biste se trebali držati i vi. Evo nas u
našem susjedstvu (njega pak imamo). Pogledajte: sunce, priroda,
djeca, kuće – sve je jednako. Eno naših kuća! Unutra nas čekaju naša
djeca. Ona nikada nisu čula za riječi “agresivno”, “nasilno”,
“zlostavljanje” i nikada se neće morati opterećivati sličnim pojmovima.
Pogledajte, evo one iste djevojčice s crnom mačkom! Hah, nije li divno
gledati kako se ona djeca igraju s njom i glade njezinoga mačka? Nije li
ovo apsolutno predivno? Ne želite li i vi ovakav svijet? Kada smo mi
uređivali svoj svijet, ugledali smo se na vas. Bili ste nam uzor. No onda
smo shvatili kakvu ste pogrešku napravili.
Sada ćemo vas vratiti kući, ali ponovno u 2014. godinu. Može? Krenite!
Neka ovo bude godina promjena! Znate što vam slijedi i spriječite to!
Idite! Krenite! Vi to možete! Vi ste bolji od onog što činite! Evo vam
nekoliko naputaka koje bi vam mogli pomoći:
PREDRASUDE: Upoznaj pa spoznaj!
STEREOTIPI: Ima više no što misliš!
TOLERANCIJA: Drugačiji, različiti, posebni, predivni!
NETOLERANCIJA: Nije vrijedno toga!
DISKRIMINACIJA: Diskriminacija – ne, svi u disko – da!
Promijenite svijet! Mi to možemo! Hajdemo!
DONATELA LOVIĆ, 7.B, I. OŠ DUGAVE, ZAGREB
22
Tihana ima Downov sindrom.
Katkad kada prolazim s Tihanom
ulicama sretnem „normalnu“
djecu,a kad se udaljim koji korak
čujem njihove predrasude koje su
pune teških i uvredljivih riječi koje
malo tko može zanemariti,te se
zapitam u koju ih kategoriju
svrstati.
Tada poželim najjače zagrliti
Tihanu i ne ispuštati ju do kraja
života. Htjela bi da u tom mom
zagrljaju nađe beskrajnu ljubav i
sigurnost. A svim ljudima koji nas
osuđuju kao stereotipe zaželim da
bar na sekundu osjete bol moje
majke i mene kada nam se tako
obraćaju.“
Franciska Topolovec, OŠ
Bukovac, 2. nagrada za najbolji
uradak, Pilot
projekt“Tolerancijom protiv
nasilja“, 2010. god.
„… želim da ovim sastavkom
pokažem da predrasude opasno
bole i da svi mi trebamo imati
toleranciju prema ostalima bez
obzira kakve oni vjere,boje
kože,mana ili vrlina bili. Trebamo
ih prihvatiti takve kakve jesu bez
obzira na sve druga uvjerenja
naše okoline“ .
23
TOLERANCIJOM PROTIV NASILJA
Kad bih trebala objasniti značenje riječi tolerancija, pokušala bih to
nekako ovako odgovoriti: tolerancija je prekrasna pjesma koja se lako
pamti i pjeva i širi se među ljudima kao jeka s planine. Što je onda
netolerancija? To je ružna i bučna pjesma puna grubih riječi koja se od
svega odbija, a onomu koji je pjeva nanosi zlo.
U nekim se mojim prijateljima na spomen nasilja, predrasuda i
stereotipa počinje razvijati strah. I sami su žrtve neke diskriminacije.
Prva žrtva koja mi pada na pamet sam ja sama. Imam plavu kosu.
Imam, doduše, i samopouzdanje. Vicevi o plavušama guraju me
svakodnevno u skupinu prirodno glupih, a ja se opet, zadovoljna sama
sobom, dokazujem i tvrdim da nisam iznimka koja potvrđuje pravilo,
već sva pravila, jednostavno, nisu točna. Opet, ima dana kad sam tužna
zbog svoje kose.
Zamislite cijeli svijet ili Europu ili samo našu lijepu malu Hrvatsku u
kojoj nema ljudi plave kose. Kako žalosno, dosadno i besmisleno! Tada
bismo vjerojatno nosili raznobojne kape, ukrase i šešire, bojali kosu,
izmišljali frizure.
Svatko se želi dobro osjećati u svojoj koži (i kosi), želi prostor za sebe,
želi biti važan i želi biti onakav kakav zaista jest. Sve ostalo je netko
drugi.
LAURA VRBETIĆ, 7.A, OŠ „SLAVA RAŠKAJ“ OZALJ,KARLOVAC
3. nagrada na razini Karlovačke županije.
24
Pazite na svoje
misli jer one
postaju riječi;
Pazite na svoje
riječi jer one
postaju djela;
Pazite na svoje
djela jer ona
postaju navike;
Pazite na svoje
navike jer one
postaju
karakterom;
Pazite na svoj
karakter jer on
postaje vašom
sudbinom.”
Mahatma
Gandhi
25
TOLERANCIJA
Biti pošten, jednostavan i marljiv, primarne su vrline koje bi trebale
krasiti svakoga čovjeka. No, vrlo često one su potisnute, dok na
površinu, na vidjelo, izlaze ljudske najtamnije mane. Želja za
bogatstvom, statusom, što višom titulom i položajem u društvu nagriza
onu dobrotu koja bi trebala prevladavati. Budući da loše stvari nadilaze
one dobre, tolerancija kao takva često biva prekrivena mržnjom i
različitim predrasudama. Upravo je to jedan od problema koji je svoj
pečat utisnuo na mnoge povijesne događaje, a čije posljedice su i
danas vrlo teške. No, taj se problem provlači kroz naše živote,
ostavljajući svoj znatan trag.
Čovjek je u svojem nastojanju da poboljša svijet učinio mnoge
pogreške, ali je i čovječanstvu pružio i dao svakojake ideje koje su se
realizirale na svoje načine. Ipak, život nam je danas nezamisliv bez
tehnologije i visokotehnoloških napora koji upravljaju našim životima.
Pomoću njih se informiramo, saznajemo do sada nepoznate činjenice.
Njihovo prekomjerno korištenje rezultat je sve veće diskriminacije koja
se javlja u svakoj dobi, počevši već od djece i mladih. Svemu što je
novo, prilazimo uvijek s dozom opreza i straha. Pošto se s time nismo
prije susretali, ne znamo hoće li nas ta novina zaprepastiti, preplašiti,
razveseliti ili pak razočarati.
Skloni smo stvarati predrasude o svakome ili svačemu koga još nismo
dovoljno upoznali ili o nečemu što nikada prije nismo isprobali,
iskušali ili osjetili. Upravo takve predrasude temelj su za stvaranje
različitih stereotipa kojima često brzo povjerujemo, ne znajući jesu li
utemeljeni na stvarnim činjenicama. Diskriminacija, stereotipi te
mnoge predrasude, rezultat su nesnošljivosti koja se nalazi na svakom
kutku naše svakodnevnice.
26
Koliko ste puta bili netolerantni prema nekoj osobi jer ste o njoj čuli
razne priče za koje niste znali jesu li istinite? O nekome možemo suditi
tek kada ga upoznamo. Stupanj tolerancije trebao bi ovisiti samo o
stvarnoj slici te osobe, a ne o priči koju smo čuli. U prošlosti
netoleranciju često nalazimo između ljudi zbog različite boje kože,
vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Činjenica da ona postoji još i danas,
vrlo je zabrinjavajuća. Njezina rasprostranjenost je ogromna, odnosno
nalazimo je u cijelome svijetu. Nizak prag tolerancije prema onima za
koje su uvriježeni mnogi stereotipi, prisutan je na svim kontinentima,
bez obzira na stupanj razvijenosti pojedine zemlje.
U samoj Republici Hrvatskoj problem tolerancije nije toliko izražen, no
postaje uočljiv pogledom na odnose među ljudima koji su svakim
danom sve napetiji i oštriji. Svakim danom postajemo sve manje
tolerantni, odnosno sve manje dopuštamo tuđe pogreške, koje mogu
biti namjerne ili slučajne.
Uzroke našeg sve nižeg praga tolerancije jednih prema drugima jesu
druge osobe, koje su svojom pokvarenošću iskoristile naše strpljenje i
dobrotu. No ipak, s mržnjom i tolerancijom nitko se ne rađa, oboje se
uči. Tolerancija tuđih pogrešaka i osobina je osnova dobrih odnosa te
komunikacije među ljudima. Naravno, svaka tolerancija u nekim
situacijama ima i svoju određenu granicu. Unatoč tomu, tolerancija je
ipak prisutna i postoji te bi trebala biti sastavni dio našega života.
Čovjek je biće koje griješi, no te se pogreške daju ispraviti. Tolerirati
tuđe pogreške zapravo znači pružiti još jednu šansu, jer nikada ne
znate kada će i vama ta posljednja šansa još jednom zatrebati.
LORENA POŽEGA, 7.C, O.Š SLUNJ
27
TOLERANCIJA
Imala sam tek punih šest godina kada sam prvi put čula za toleranciju.
Mama je rekla da je moja učiteljica tolerantna. Rekla je to onako s
osmijehom na licu. Zaključila sam da se zasigurno radi o dobroj osobini.
Nešto kasnije sam svladala slova i rado čitala sve natpise u novinama i
na zgradama. Pročitala sam na školi: „Ovo je mjesto nulte tolerancije
na nasilje.“ Tada sam prvi put susrela onu dobru riječ tolerancija u istoj
rečenici sa zločestom riječju nasilje. Nekada tek riječi koje su koristili
veliki, natpisi tiskani masnim slovima na naslovnicama, tako daleki i
nerazumljivi, a opet jasno dobri ili zločesti. Danas su pojmovi o kojima
govore i oni manji, čije značenje tumači svako svakome, a u praksi se,
svi zajedno i mali i veliki spotiču o njih čineći ih nepremostivim
stijenama modrenog društva.
No zbog čega je tolerancija takav problem? Možda zato što je sve
pokušavaju definirati, a ne shvaćaju da se tolerancija živi.
28
Ili možda zato što nas pokušavaju naučiti toleranciji i nenasilju, a sami
tako ne žive.
Bit tolerancije je prihvaćanje različitosti. Spoznaja da je ta tolerancija
bogatstvo, bijeg od dosadnog i uvijek istog. Zamislite svijet kojim
hodaju milijuni vaših kopija. Izađete iz kuće i vidite sebe. Razgovarate
s još jednom kopijom vas samih i nemate si što reći. Ništa novo,
zanimljivo, drugačije jer ste to vi. S tim ste izašli iz kuće i vraćate se u
nju bez da ste išta dobili. Različitosti ne pozivaju na sukobe i nisu
suprotstavljene, različitosti vode ka učenju i napretku, a međusobno
se nadopunjuju. Tako tolerancija nikako ne bi smjela biti u istoj rečenici
s nasiljem, jer u svakom svom dijelu poziva na mir.
PAULA PEŠIĆ, OŠ ČISTA VELIKA, ŠIBENIK
29
SVJETLIJA BUDUĆNOST
Živimo u modernom dobu, dobu interneta i tehnologije, u dobu nasilja
i netolerancije. Toliko mladih ljudi zatrovano je i zarobljeno okovima
konzervativnosti, u okovima nasilja i mržnje prema vlastitoj zajednici i
prema ljudima koji su naša obitelj i prijatelji.
Dijete sam 21. stoljeća, ali također poznajem povijest međuljudskih
odnosa, humanosti i tolerancije. Počevši od svog društva i zajednice
svakodnevno se susrećem sa netolerancijom i predrasudama. Mnoga
djeca nemaju novca ili su druge nacionalnosti, možda su i uspješni i
pametni. Takva djeca često su žrtve predrasuda, diskriminacije, a često
i same ljubomore. Čije su oni zapravo žrtve? Žrtve su ogorčene djece,
djece koja najčešće imaju traume u obitelji. Obitelj ih truje i pokušava
ih zarobiti okovima konzervativnosti i naučiti ih mržnji prema drugoj
nacionalnosti ili prema siromašnoj, bijednoj djeci. Kada to gledamo tim
očima, naše društvo, naša mladež propada. Djeca su pretvorena u
ogorčene ljude, ljude koji žive u prošlosti. Kako bismo spasili svoje
društvo moramo prihvaćati ljude zbog onoga što nose duboko u srcu,
zbog njihove ljubavi, a ta djeca zrače ljubavlju i srećom. Treba
poštovati ljude zbog njihove humanosti, a ne ih osuđivati zbog
nacionalnosti, zbog odjeće koju nose ili zbog posla kojim se bave.
I sama sam bila žrtva predrasuda. Znam osjećaj kad se pokušavaš
uklopiti i kad se pokušavaš prilagoditi drugima, biti prijatelj, brat. To je
važno. To je ono što možeš ponosno nositi i nitko ti to ne može oduzeti.
Drugačija sam zato što nisam opterećena prošlošću, nisam opterećena
nacionalnošću. Meni su ljudi isti, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati,
muslimani ili Dalmatinci.
30
Svi smo ljudi, svi smo stvoreni s osjećajima i stvoreni smo kao predivna
stvorenja, stvorena da živimo u zajednici i pomažemo jedni drugima. I
onda se pitamo: kuda ovaj svijet ide? Moj odgovor je – unazad! Svi
gledaju u prošlost, u ono što su naši preci radili, nitko ne gleda ispred.
Zašto ne bismo ispravili pogreške naših djedova i živjeli ispravno?!
Trebamo živjeti zajedno. Svijet bi bio ljepši kada bismo zakopali ratne
sjekire, ostavili prošlost u prošlosti i stvorili sjajniju budućnost svojoj
djeci. Mladost stvara budućnost. Na njima je da naprave promjene.
Previše je nasilja, previše predrasuda među djecom, a kako je onda tek
među odraslima?! Jedni drugima gledamo napakostiti i uzvisiti sebe.
Roditelji svoju djecu drže zarobljenu u životu u kojem su oni živjeli, bez
nade i bez ljubavi. Sve bih dala kada bismo otvorili oči, uvidjeli da je to
pogrešno, da nas politika, ljudi pokopavaju, počevši od vlastite države,
pa i cijeli svijet. Još uvijek ima nade zaploviti brodom humanosti i
zajedništva k boljoj budućnosti. Nije lako, ali oproštaj je spas. Ljudi
trebaju oprostiti i zaboraviti. Treba pružiti ruku onome koga si pljuvao.
To sam i ja učinila. Pružila sam ruku neprijateljima i uložila sebe u bolju
budućnost. Tolerirati druge kako bismo i sami bili voljeni i sretni?
Naravno, svijet je zatrovan, ali ljubav pobjeđuje!
MATEA BABIĆ, 7.A, OŠ DR. FRANJE TUĐMANA, KNIN
31
TOLERANCIJOM PROTIV NASILJA
Svi smo mi ljudi različiti, ali smo svi jednake vrijednosti. Različite smo
boje, kože, visine, vjere, ali ne bi trebali nikoga ponižavati i sebe
uzdizati iznad ostalih.
Svakodnevno smo izloženi nasilju, bilo to putem medija ili ne. Nasilju
su najčešće izložena djeca koja su nemoćna i teško se tome mogu
oduprijeti. Djeca bez roditelja su najčešće i najviše ismijavana te
najviše stradavaju. Do nasilja dolazi i u obitelji između muža i žene, ali
često i između roditelja i djece. Nekad do nasilja dolazi iz
nezadovoljstva pojedinca kod kuće, koji svoj bijes iskaljuje na drugima,
ili čak iz dosade, a često su nasilnici oni koji su žrtve nasilja kod kuće.
Svi bi trebali tolerirati različitosti, kako bi svijet bio mnogo ljepši i
ugodniji. Bilo bi predivno kada bi svatko mogao izraziti svoje mišljenje,
imao pravo glasa, kada se ne bi osoba osuđivala prema nacionalnosti,
prema vjeri ili prema tome ima li roditelja ili ne. Često u mojoj školi
dolazi do nasilja zbog podrugljivog ponašanja. Najčešće se osuđuje
osobu na temelju izgleda, imao netko klempave uši ili ne, velik nos,
ružne zube ili pak poderane hlače, majicu, tenisice i slično. Ali zašto
ljude osuđivati prema vanjskom izgledu?!
Tolerancija je bitna koliko i ljubav, jer ako mi nekoga ne možemo
prihvatiti, ako nemamo tolerancije prema toj osobi ne možemo je
imati ni prema sebi. Trebamo uvažavati tuđa mišljenja i ne smijemo ih
podcjenjivati. Nerazumijevanje je osuđivanje i sebičnost. Nasilje može
biti fizičko i psihičko. Ponekad kad nekoga uvrijedimo, kažemo mu da
je glup ili slično i to se smatra nasiljem.
32
Nitko ne smije podnositi takve uvrede, ali ni uzvratiti na isti način. Sve
bi trebali riješiti u miru, razgovorom. Zar nije ljepše vidjeti osmijeh na
licu djeteta, a ne suze koje teku niz njegovo tužno lice? Moja poruka
je: Vodimo mir, a ne rat!
Djeca imaju pravo na hranu i odjeću, odnosno zadovoljavanje svojih
životnih potreba, no mnogi danas odrastaju u neimaštini i gladi te su
zbog toga podvrgnuti psihičkom nasilju od strane drugih, koji bi
umjesto podrugljivog i nezrelog ponašanja trebali otvoriti svoja srca i
džepove kako bi učinili sretnima one osobe koje se nalaze u teškim
životnim uvjetima. Samo jedan mali znak pažnje dovoljan je da do tad
siromašno lice djeteta učini najsretnijim i najbogatijim.
Često roditelji zbog svojih slabih živaca i nerazumijevanja ne daju
previše pažnje prema djeci. Zato i postoje brojevi na koje se djeca
mogu odazvati, poput Hrabrog telefona i slično. No često je i problem
jer se djeca boje reći sve što ih muči. U posljednje vrijeme, na dječji
život se gleda kao na potrošački proizvod bez vrijednosti. Mi smo ti koji
trebamo posvetiti pažnju na to da naša djeca imaju sretnu budućnost.
Učinimo ovaj svijet ljepšim, ne vršimo pritisak na djecu i potrudimo se
ponašati prikladno. Odnosno, prema svakom čovjeku da se odnosimo
s ljubavlju, poštenjem, posvetimo im pažnje, uvažimo njihova mišljenja
te tako učinimo sretnima i njih same!
JOSIPA GVERIĆ, OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA PTEROPOLJSKOG,
PODRUČNA ŠKOLA DRINOVCI, ŠIBENIK
1. nagrada na razini Šibensko-kninske županije.
33
VJERUJEM U LJUBAV I LJEPOTU
Ružni događaji pune novinske stupce i haraju televizijskim ekranima.
Mnogi zbog tih događaja gube vjeru u dobro, ljubav i ljepotu
Boga…Hoće li se meni dogoditi nešto loše? Hoću li i ja biti dio neke
Crne kronike? To su mi samo neka od pitanja koja sebi
postavljam. Istina je? Nije jednostavno vjerovati u
bolje sutra, iako se događa zlo mnogim ljudima, ali
vjerujem. Bog mi daje razloga za vjeru. Osim loših
postoje i dobri trenutci. Ne budemo li vjerovali u
ljubav nećemo je ni pronaći. Mnogo puta ćemo se
Prijateljstva ne
razočarati u ljubav, ali moramo nastaviti ljubiti.
Mnogo puta će nas ljudi navoditi na zlo, ali moramo
žive zbog
biti jaki i reći „NE“.
razumijevanja
Nije lako pronaći pravog prijatelja koji te čuva od zla.
nego od
Niti je lako biti pravi prijatelj, to se treba zaslužiti.
tolerancije
Svaki čovjek ima svoju priču, tužnu i sretnu. Ja
vjerujem u dobrotu, vjerujem u sreću, ljubav i
prijateljstva. Prekrasno je imati prijatelja koji je sasvim
različit od tebe. Slušati njegovu životnu priču.
Zašto ljudi ne poštuju homoseksualce? Možda zbog
različitosti. Ali to nije razlog. Postoje i plavuše,
brinete, crnke, Kinezi, Hrvati, Srbi. Svi smo različiti na
svoj način, ali svi smo ljudi. Treba poštovati druge,
jer nikad ne znaš koje će zlo zadesiti tebe. Možda baš ti postaneš dio
neke Crne kronike, možda ti postaneš nešto što nitko nije. Bi li ti bilo
sasvim svejedno da te netko izruguje zbog različitosti. Čovjek da bi se
radovao tuđoj nesreći treba sebe staviti u tu situaciju.
34
Ljudima treba sloboda da bi preživjeli, treba im sreća, mir, ljubav,
dobrota i toplina voljenih. Svijet je pun nasilja nad djecom, odraslima i
životinjama. Hoće li to jednog dana prestati? Nikad sigurni ne možemo
biti. Čovjek je rođen da voli i mrzi.
TEA PEŠIĆ, OŠ ČISTA VELIKA, ŠIBENIK
2. nagrada na razini Šibensko-kninske županije.
Svi mi imamo
različita lica,
karaktere i
imena. Da je Bog
želio da svi
budemo isti
učinio bi to.
Nepoštivanje
razlika i
optuživanje
drugih za naše
greške je
nepoštivanje
Boga.
Mahatma Ghandhi
35
TOLERANCIJOM PROTIV NASILJA
Zašto velik broj ljudi strepi od zalaska sunca, od onog trenutka kad
zavlada tama? Kad se sjenke uvlače u sitne pukotine zidova, a svjetlost
ulične rasvjete nije dovoljna da obasja svaki zakutak mračne ulice? Da,
boje se. Boje se onoga što se možda skriva u mraku. Boje se onog
nepoznatog i stranog i onda bježe. Ljudi se provlače kroz puste ulice
što brže mogu, ne želeći ni pomišljati o onome što se skriva iza vela
tame. Te ih misli onda navode na različite predrasude. Da je noć
nepristupačna, hladna. Boje se onoga što bi mogli vidjeti u mraku. A
tako je i s ljudima. Stvaraju različite predodžbe o nekoj osobi na
temelju vanjštine, tuđeg mišljenja. Boje se zaviriti unutra, upoznati tu
osobu pobliže. Često to dovodi i do diskriminacije jer pojedince
izdvajaju iz društva koje misli kako se ne bi mogli uklopiti ili kako su
posve suvišni.
Razmišljate li kada o osjećajima tih odbačenih ljudi? Zar je nečija sreća
vrjednija od mnogih suza prolivenih zbog predrasuda i neuklapanja u
društvo? Nismo li svi rođeni da budemo različiti? Da, rođeni smo da
svatko ima svoje mišljenje i osobnost i da zajedno gradimo jednu
zajednicu mira, poštenja, ljubavi i tolerancije. Hoće li svi ljudi ikada
imati ista prava? Ne, neće jer ljude gutaju pohlepa i zavist, kriva
mišljenja o onome što ne poznajemo. A kad svane dan, sve je nekako
ljepše i ugodnije. Poznajemo okolinu i prihvaćamo je kao takvu. Što
prije počnemo upoznavati, shvaćati i tolerirati navike i osobnost neke
osobe, kao i nju samu, to će prije svanut i naše zlaćano sunce.
MARIJA LUKAČIĆ, 7.A, OŠ TURANJ, KARLOVAC
1. nagrada na razini Karlovačke županije.
36
Prisjećajući se Luke Ritza, Luke
Marinca, Frane Despića, Nike
Dekovića, Josipa Klasnića i drugih čiji
je život prerano završio, učenica OŠ
Nikole Tesle, Laura Prpić je između
ostalog napisala:
„Oko nas je
džungla u kojoj
vladaju
predatori. Strah
od nas čini da
postanemo
poput njih.“
„Kada bismo
samo pokušali
upoznati i
promijeniti
sebe,napravili
bismo taj
najmanji,ali i
najteži korak.“
3. nagrada za najbolji uradak,
Pilot projekt “Tolerancijom protiv nasilja“, 2010.
god.
37
TOLERANCIJA
Tolerancija prema UNESCO-u znači poštovati različitosti među
svjetskim kulturama. U svijetu ne postoji samo jedna rasa, jedna
kultura ili jedan narod i zato valja poštivati i upoznati nove i drukčije
kulture, njihove običaje i obilježja. Tolerantna se osoba rado upušta u
pustolovine i čari otkrivanja drukčijih naroda i njihove tradicije.
Nepoznate kulture zanimljivije su nam za proučavanje, susrećemo se s
novim i to novo otkrivamo.
Već kao mali imao sam priliku susresti se s drugima i drugačijima.
Pohađao sam Međunarodni njemački vrtić, gdje sam u istoj grupi bio s
Nijemcima, Austrijancima, Hrvatima, Japankom, Australkom ali i
djevojčicom koja je imala downov sindrom. U istom hodniku s druge
strane bio je Francuski vrtić, s mješovitom grupom ako i naša. Bilo nas
je dvadesetak, od tri do šest godina. Dio smo dana bili zajedno,
pogotovo u igri vani, a dio bismo radili u zasebnim skupinama. U tom
međunarodnom okruženju naučio sam što znači riječ solidarnost,
spremnost pomoći drugome. Naučili smo pomagati djevojčici s
downovim sindromom jer se sporije razvijala od nas. Imala je najljepši
osmijeh koji sam ikada vidio.
U igri s Japankom poželio sam naučiti japansko pismo, njihovi znakovi
su me oduvijek zanimali. Japanka mi je strpljivo pokazivala neobična
slova, a ja sam je pozorno slušao i pokušavao ih naučiti. Rado se
prisjećam druženja s grupom Francuza, zanimljivih nogometnih
utakmica s Nijemcima. Nakon utakmice rezultat više nije bio važan, svi
bismo se pomiješali i igrali skrivača.
38
Godine provedene u Njemačkom vrtiću pune su lijepih sjećanja i
uspomena, stoga sam siguran da su me učinile bogatijim ne samo za
poznavanje njemačkog jezika, već i za brojne susrete i druženja s
djecom drugih nacija i vjera.
Za te tri godine naučio sam da je bit tolerancije poštivati i otkrivati
mnoge običaje, narode, rase, kulture i vjere te ih bolje upoznati. Prema
drugima trebamo biti tolerantni i poštivati njihovu kulturu, jezik i
običaje jer jedino tako možemo očekivati toleranciju i poštovanje
prema sebi.
MAKSIMILIJAN BOBAN, 7.A, OŠ I.G.KOVAČIĆA, ZAGREBA
3. nagrada na razini Grada Zagreba
39
Popis osnovnih škola i pedagoga/inja koji su sudjelovali u projektu
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
OSNOVNA ŠKOLA
PEDAGOGINJA
ŠIBENSKO-KNINSKA ŽUPANIJA
OŠ Pirovac
Marina Kevrić
OŠ Jakova Gotovca, Unešić
Ivana Fržop
OŠ Antuna Mihanovića
Antonia Šindilj, Julijana Golik
Petropoljskog, Drniš
OŠ Čista Velika
Andrijana Šunjara
OŠ Vjekoslava Kaleba, Tisno
Ivana Badžom
OŠ Domovinske zahvalnosti,
Ivana Vidović
Knin
OŠ Fausta Vrančića, Šibenik
Romana Skočić
OŠ Juraj Dalmatinac, Šibenik
Zorana Vrbičić
OŠ Metrize, Šibenik
Ines Lovrić
OŠ Tina Ujevića, Šibenik
Sanja Budimir
OŠ Petra Krešimira IV, Šibenik
Iva Ahmedi
OŠ Jurja Šižgorića, Šibenik
Helena Grubišić
OŠ Kistanje
Iva Lordanić,Tajana Zubčić
OŠ DR. Franje Tuđmana, Knin
Ivana Šćiran
OŠ Primošten
Mirela Jukić
KARLOVAČKA ŽUPANIJA
OŠ Banija Karlovac
Jasminka Petrekanić,
Dijana Grginčić
OŠ Turanj, Karlovac
Davorka Čačković
OŠ Skakavac, Karlovac
Ivana Šišnović
OŠ Antuna Klasinca, Lasinja
Ana Karaban Jašarević
OŠ Generalski Stol
Ana Karaban Jašarević
OŠ Ivane Brlić Mažuranić,
Anka Ivošević
Ogulin
OŠ Vladimira Nazora, Duga Resa Ivana Broz
OŠ Netretić
Dušanka Mihalić
OŠ Barilović
Dejana Kirinčić
OŠ Slunj
Marina Požega
OŠ Eugena Kvaternika, Rakovica Ivan Kokot
OŠ Cetingrad
Karla Lenuzzi Jakšić
OŠ Vojnić
Anita Katinić
OŠ Slave Raška, Ozalj
Martina Domladovac Prstac
Prva osnovna škola, Ogulin
Ivana Turkalj
OŠ Švarča, Karlovac
Ana Vitturi Šušnjar
40
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
GRAD ZAGREB
OŠ Luka, Sesvete
Jelena Šestak Novak
OŠ Mladost
Sandra Grabić
OŠ Horvati
Zrinka Božić
OŠ Antuna Mihanovića
Nikolina Matejak
OŠ Gornje Vrapče
Elizabeta Jačov
OŠ Prečko
Katarina Jajčinović Hrastovski
OŠ Frana Galovića
Maja Lisska
OŠ Dragutina Tadijanovića
Edita Bosnar
OŠ Davorina Trstenjaka
Vanja Praznik
OŠ Alojzija Stepinca
Ljubica Pavelić
OŠ Granešina
Mirela Marić
OŠ Bukovac
Lucija Končurad Savid
OŠ Savski Gaj
Nataša Babić
OŠ Otok
Mirna Kruljac
OŠ Voltino
Iva Grčić
OŠ DR Ivan Merz
Tilda Bjeliš
OŠ Trnsko
Ivana Šarčević
OŠ Jabukovac
Karmela Pavalić
OŠ Ivana Filipovića
Josipa Vučković
OŠ Borovje
Ivana Šafran Tunjić
OŠ Stjepana Bencekovića
Đurđica Kumić
OŠ Retkovec
Katarina Skupnjak
OŠ Dugave
Maristella Hodak Oslić
OŠ Cvjetno naselje
Ana Krželj Čičovački
OŠ Ivana Gorana Kovačića
Nada Mrkonjić
OŠ Marina Držića
Snježana Vujadinović
OŠ Žuti Brijeg
Marija Mihaljević
OŠ Ksavera Šandora Gjalskoga
Jagoda Siladi
OŠ Sveta Klara
Mirela Mikulan Đunđek
OŠ Čučerje
Ivana Toman Maršić
OŠ Medvedgrad
Vedrana Kurjan Manestar
OŠ Nikola Tesla
Tihana Vranković
OŠ Bana Josipa Jelačića
Valerija Baran
OŠ Dragutina Domjanića
Lahorka Kučar
OŠ DR Vinka Žganca
Tončica Žaper
OŠ Sesvetski Kraljevac
Jasenka Belas Bušić
OŠ Rudeš
Sanja Krstanović
41
„Ovim putem želimo zahvaliti svima (pojedincima, ustanovama,
udrugama i tvrtkama) koji su na bilo koji način, svojim
angažmanom, materijalnom ili financijskom donacijom, prepoznali
vrijednost ovog projekta i time zajedno sa nama poslali poruku
tolerancije velikom broju djece.“
42

Download Report