Željko Barišić
BILO JEDNOM U ZAGREBU
Roman
1.
O, jebem ti mater, jebem ti mater, jeb… Koji je ovo put da se selim?! Pa, non-stop se selim!
Kažu da su Cigani nomadi. Ja sam nomad, čovječe! Samuraj, kamikaza, nindža! Ja sam bilo koja
stvar koju poželiš, a da se treba odseliti. Piiiiiih, kad je to bilo? Kad je učinjen sudbonosni korak?
Kad je krenulo u ovulum, začelo se iz embrija i odapelo u nekontrolirano lutanje? Prije sto
godina, prije eona što je protutnjao a da nisam ni opazio, prije svjetlosnog klimakterija koji je
uzorao brazde i ostavio da sve zjapi otvoreno i pusto. Grabovina, Split, Mostar, Banja Luka,
Zagreb. Niska bisera, niska kontroverznog jada što omamljujuće stoji i čeka teško. Nastavak u
sljedećoj epizodi, nastavak u
sljedećoj rupi, nastavak radi nastavka.
Školovanje, školovanje, završiti nešto, poslije zaraditi lovu, opravdati očekivanja. Starci rade u
polju, ubijaju se od posla, što ja čekam?
Liječenje i povratak s liječenja, politika, zov plemena, Manistra i njegov nos, maestro što
skriva karte, požar, glasovi što nekontrolirano lebde i obrušavaju se u snažnom udaru. Potopi u
ušima, duboko hladno dno i praznina što ječeći nadire… Eni… Ne, mrzim je, ona nije moj tip.
Moram naći pravog komada, otići daleko, završiti faks, ovaj stan što smrdi… Isuse, srce mi lupa
sumanuto, osjećam njegove bubnjeve u ušima, osjećam kako kao luda, preplašena beštija želi
iskočiti van, osjećam strah što raste i hvata me svojim hladnim rukama… Osjećam, osjećam,
osjećam… Ja sam osjetljiv momak. Osjetljivko! Ja sam onaj koji ne može stvar dovesti do kraja,
ne može učiniti finiš, ne može se opustiti, jednostavno zaredati u maestralnom slalomu i zgotoviti
1
sve. Gdje je stalo? Kako su me ovako nemoguće zajebali, da jednostavno ne mogu najnormalnije
doći, uzeti trofej i odšetati se kao da se ništa nije dogodilo. Jesam li se morao onako teško
uništiti? Jesam li se morao po-ne-znam-koji-put onako razvaliti? Mogao sam popiti pivo ili dva,
ostati do ponoći-najdalje-jedan i zaputiti se s nekom kolegicom doma…
Dva ili tri piva? Ne seri, molim te, mogao si popiti sok! Kad si zadnji put popio sok, četres
prve?
Sokovi! Mrzim sokove, mrzim njihove male sunčane pjege što naviru kroz vodokotliće i dave
me u svojoj izbezumljujućoj mašti. Mrzim ih kao nikoga do sad i spreman sam učiniti sve da ta
bitka ne završi jednostavno!
Da, ali mogao si popiti koji!
Mogao sam, mogao sam, ali nisam! Jebi ga, popustim u presudnom trenutku. Jednostavno,
odlučim ja to, ali taman kad hoću naručiti sok, ono, na vrh mi je jezika, ja naručim pivo! Kužiš…
Znaš ono, sve sam pripreme obavio, sa svima se izmirio, preuzeo grijehe i sve što ide po peesu.
Znači, došao sam spreman i za sobom ostavio svu tu neraspetljanu gomilu i hoću naručiti nešto
osvježavajuće i poletno, nešto što će donijeti divnu prozračnost, nešto što će kao jasan putokaz
upravljati mnome i to, ali jebi ga, naručim pivo! Kužiš, lako je reć… Pivo se ugura ko bakica u
tramvaju. Ono, kužiš, gužva, šipak, ukaže se mjesto i samo što nisi smjestio svoje kraljvsko
prkno, ona uljeti, čovječe, stvori se niotkud i blooomp! Tu sam, ispred tebe! Kaj buš, poterat je,
kurac? Pa dobio bi verbalnu salvu raketa u vugla, jebote, pa ne bi te spasla ni četa kontrolora…
Jebote, kužiš! E, i da povežem; sad si ti odlučio ne rokati se više i ideš u Jazovku, kao popit kavu
i sok. Dođeš, ono, otmjeno-uredan, za rastanak, jebote, pozdraviš ih sve, lagan si i nasmiješen,
sjedaš u najudaljenijem uglu, kao sve kontroliraš, prosipaš tisuću bijelih optimističkih bisera, ali
hajka ne završava tamo gdje ti želiš, već se iznova vraća i zarobljava te u bjesomučnom naletu;
prilazi ti Spužva i jasno ti je s tim njegovim izrazom ne-jebem-nikakve-komplicirane-narudžbe da
2
nema previše mogućnosti. Možda da pokušam na nekom drugom mjestu, pod utjecajem mnogih
okolnosti, u zbiru voća i povrća, u sjeni prpošnih stabala, možda bi bilo drugačije, ali to tek treba
ispitati. Onda mi se priključi Smuk s onim svojim tremorom i moram mu smotati, jebote, znaš
već i kaj ću onda nakon te manuale reć: Sorry, ne konzumiram, naplatio bih ruke! Pa, jebote,
kužiš…
Pokušaj, čovječe, promijenit koncepciju! Isti ti je kurac; ukažeš se na nekom neočekivanom
mjestu s onim gardom kita s lovom, na nekoj terasi pored Jarunskog jezera, hvatajući poglede
dokonih dama, dok ispijaš beskrajni cappuccino i čekaš da naiđe neki oblak promjene i prihvatiš
sve to kao zaslužen odmor. Samo se opustiš i čekaš, dok te preplavljuje tisuće malih smirujućih
uzdisaja. Čekaš i uživaš dok ti stražnjice mladih rolerica plešu pred očima. Promijenio si mjesto,
vrijeme radnje, promijenio si raspored sazviježđa i ti onda nastupaš kao jedno potpuno novo lice i
nikad se nećeš ni sjećati divljine.
To mi je, jebote, ko da sam prešo u ilegalu. Iskopčan i isisan poput praznog balona…
Ne mogu zaustavit ove valove iznutra, ovo more što nadire i udara u ovaj daleki sprud na koji
sam se nasukao. Ne mogu pomaknuti misli ni glavu u ovoj izdvojenoj zoni. Osjećam kako me
strah steže i zarobljava svojim hladnim rukama. Osjećam ledene kapljice znoja što se spuštaju
mojim leđima i obrušavaju negdje u dnu. Ova samotna, mračna soba i smrad što izlazi iz svakog
kutka. Gledam, zgrčen u ovaj mutni tepih koji se i ne sjeća svojih šara. Dolje sve vrvi od
prašnjavog bakterijskog života i čekam da odredi krenu prema meni. Čekam da me preplave
poput jebenog pustinjskog pijeska i da ne budem više niti mrlja na horizontu. Čekam da me tisuće
malih, prašnjivih komada smeća zatrpa u svojoj utrobi i zdrobi u sitnim naborima. Čekam tisuće
ruku da priđu i udave me u ovoj tami. Vani promet bruji i već je dan koji mršti svoje lice i ja
čekam da se odnekud pojavi spasonosna snaga koja će me iznijeti na sigurno…
3
Ćiva je sinoć bio na brucošijadi u SKUC-u. Svirali su brojni bendovi. Pošteno se udrvenio.
Krenuo je još jučer oko jedanaest sati od pasaža Cibone i počeo sa štokovima. Stajao je za
šankom Pola osjećajući kako ga trese. Nešto je nadiralo iz dubine i vuklo ga u vrtoglave
propadaje, prelazilo je gotovo u paniku, srce mu je divljački tuklo, ruke su mu se znojile. Popio je
tih nekoliko brzopoteznih štokova, ali ga je i dalje držalo. Pitao se koji ga kurac tako jako puca
kao da sad mora negdje nastupiti, izaći pred gomilu gore na Trgu ili upucavati se kakvom
komadu?! Koji kurac ga steže kad samo želi mirno popiti piće, popušiti i pročitati novine?! Htio
je obaviti tih nekoliko pripremnih opuštajućih radnji i vratiti se doma spremiti stvari, ali je
zapravo bilo još teže. Osjećao je kako propada usisan u prazninu, kako se lome opne i strah
nadire grub i divlji, a on treba utočište, treba samo malu skrivenu prazninu da dobije na vremenu,
treba mu samo pola sata praznog hoda da salije u sebe žeravicu ljutu i pričeka da se katakombe
zatvore. Gledao je okolo te ljude zaogrnute zastavama kako ležerno sjede, ispijaju svoja pića,
kako ležerno i tiho razgovaraju u nekoj svečanosti razgovora, kako se njihova čista, mirna lica
slatko smiju u prazniku smijeha i kako je sve zaklonjeno u mirnom dahu zajedništva. Vani su
prolazili automobili uz buku truba i ljudi što mašu kroz prozore, i poželio je da i on postane dio
toga, da se jednostavno pridruži, ode na miting i zaboravi na sve, ali nešto unutra grčevito ga je
držalo. Ledeni dah ukočenosti zgrabio ga je po cijelom tijelu i samo je želio nestati negdje sam,
skriven od sviju. Sakriti se u neku tajnovitu rupu, samo da popuste okovi. Sad mu se ovaj šank i
ovo mjesto činilo poput nekog kaveza i samo je čekao kada će sve te riječi, salve smijeha,
budnice što trešte s radija krenuti prema njemu i zadaviti ga u bjesomučnom stisku. Osjećao je
ledene kapljice znoja što se leđima spuštaju i samo je želio pobjeći odatle, daleko od stvari, ljudi,
reda i smisla. Vuklo ga je u nezaustavljivom vrtlogu i imao je osjaćaj da će se sve zdrobiti u
milijarde sitnih čestica.
Šanker je, gledajući ga ispod oka, skužio da se nešto događa, pa mu je bez pitanja nadolio.
4
Nakon nekog vremena, piće je počelo djelovati. Osjećao je kako grčevi popuštaju, kako se
slike u glavi slažu i kako se sve smiruje u gustom dimu birtijske prisnosti. Skužio je kako bi
mogao prijeći na pivo, odjebao je spremanje i zapjevao zajedno s ostalima. Ruža hrvatska nakon
toga mu se i nije činila tako lošom skladbom. Poslije je za žetone s nekim tipom odigrao nekoliko
partija flipera. Dvije je izgubio, tri dobio i nakon što ovaj nije imao love za platiti, bilo mu je
svega pun kurac. Još pogotovo nakon što se u nekakvu mrtvu poslijepodnevnu uru sve ispraznilo,
više nije imao kud. Mogao je ostati i gledati se s konobarom ili zaputiti se negdje u grad, do
Kvazara ili Blata, ali znao je da je gore na Trgu krkljanac pa je odustao. Sjetio se otići do nekih
cura u studentski dom. Tek da skrati vrijeme. Platio je, ostavivši malomu neku siću i izašao.
Prije je stanovao u domu, ali mu je dosadilo. Postalo je toliko predvidivo da nije imalo smisla
zadržavati se. Mogao je bez problema poševiti neku od tih cura, ako bi mu se dalo. Osjećao se
tjeskobno koliko su ravnodušne, ali bilo mu je svejedno. Njihove vrele pičke mirisale su
hodnicima i samo je mogao vidjeti tipove kako zuje okolo i kucaju po vratima. U izrazu im se
moglo vidjeti: Ej, bejbi, upravo sam se nabildao i htio bih baš tu isprazniti jedan šaržer! Upadali
su u sobu gdje je sjedio. Obraćao im se onim blesavim izrazom “sorry, zauzeto”. Gotovo da im se
mogao vidjeti pimpilinić kako pokazuje drugi smijer. Općenito, studentski dom mu je više služio
kao egzil poslije smucanja po gradu. Osjećao se domaće, reklo bi se. Uspostavljao je mentalnu
ravnotežu.
Poslije je otišao do djevojke koja je radila kao konobarica u Tam-tamu. Eni je izgledala kao
Annie Lenox, bila luda kao Sylvia Plath, ševila se ko Katarina druga (tako nekako). I još mnoštvo
malih, naoko sitnih detalja koji su se mijenjali prema vremenu i njezinom raspoloženju. A ono je
fakat bilo za riknuti, ko da je rodila hrpu djece. Šokirao bi se svaki put kada bi otkrio neku novu
caku. Bilo ih je nemoguće sve pohvatati. Znala je tako, ničim izazvana, obrijati pičku, i to mu je
bilo too much, ali, jebeš ga, što joj je mogao reći: Sorry, ševit ću te kad ti narastu dlake!? Kužiš?
5
Upala bi nakon toga u nekontroliranu histeriju, tako da je morao gutati. Jebote, morao je gutati i
ševiti! Onda, ono, kad narastu do pola, onako oštre bockale bi ga tako da ga je mogao gurati samo
do određene dubine. A ona hoće još, još, još… Luda, jebena nimfa. Duboka, nekontrolirana rupa
u koju se obrušavao svom snagom. Beskrajno duboko more u koje je uronjavao snažnim
zaveslajima. I sve okolo je pička, more pičke i jebene oštre dlake na koje se nabadao.
Pio je, nikoga nije bilo u bircu jer su svi otišli na Trg jebati majku Srbima pošto su im Srbi
jučer na Ušću jebali majku. Mislio je o tom krkljancu gore dok je gledao starog umirovljenog
pukovnika koji je sjedio vani, unatoč ne baš tako ugodnu vremenu i onako potajice drmao lozu.
Pogledao bi lijevo-desno, onda bi je sasuo. Smijao se zajedno s Eni, dok stari nije kužio da se
kroz ta obojena stakla iznutra sve može vidjeti. Poslije su se povatali. Najviše je volio njene sise.
Bili su to neukroćeni predjeli kojima se penjao i one su rasle u svojoj ludoj želji. Htio joj ga je
nabiti ondje, u skladištu, ali stalno je dolazio neki od tih izbezumljenih tipova za igru na poker
automatu. Ona se vraćala onako napaljena i vlažna i pri jednom očajničkom pokušaju gajbe su
popadale, tako da su kanačno odustali. Poslije se pridružio starom kojem su se i nakon desetak tih
ekspresnih loza tresle ruke. Igrale su kao ditiramb na mjesečini. Ćiva je buljio i bilo mu ga je žao.
Ali što je mogao? Iskopčati ih? Prekinuti vodove i ugasiti ih na trenutak, neka se čovjek odmori?
Ispričao je starom kako je gledao jednu emisiju o nekom doktoru koji je ugrađivao nekakve
čipove u mozak, što šalju impulse koji prekidaju tresavicu. Prikazao je tipa koji se, jebote, nije
mogao sam ni najesti koliko se tresao, kamoli nešto popiti! Bio se zgrozio. Onda mu je ugradio
čip i fakat se tip smirio; mogao je normalno jesti. Čim bi mu ga isključio, tresavica bi se isti
trenutak vratila. Bilo je to kao da ga uključuješ i isključuješ. Pukovnik je poskočio ko da je na
postrojavanju i rekao: - Bato, daj mi adresu tog čoveka! Odma ću da mu pišem. Majke mi!
Odma! Obećao mu je potruditi se oko toga. Jučer nije bilo načina; čekali su da rakija obavi svoje.
Fakat će morati pronaći tog tipa - pomislio je, dok se on postupno ipak smirivao.
6
Stari je bio Rom i obučen kao Rom. Bilo mu je čudno da je jedan Rom postao vojnik. To ga je
valjda i uništilo, zaključio je.
Tika-taka, tika-taka, kuca srce moje,
tika-taka, tika-taka, kuca srce tvoje,
tika-taka, tika-taka, jedno srce za nas oboje…
Bila je to stvar Zorana Gojanića Gidre i u svakoj pauzi stari bi je otpjevao. I Ćivi je s
vremenom ušla u uho, tako da mu je bilo kul.
Uletjela je Dijana-Nemreš bilivit, koja je uvijek izgledala kao da se tek probudila. Bila je
navučena na poker-automate i zadužena do grla. Tako s guštom bih joj ga nabio- pomisli, ali bila
je prijateljica s Eni i nije vidio načina. Još se tu stvorilo nekakvo obiteljsko povjerenje, tako da je
bio potpuno blokiran. Jedino da riskira “brak”, ali bilo je previše komplicirano pa je kao i svaki
razuman čovjek zaključio da je najbolje odustati.
Živjela je s frajerom koji je imao bend. Tip je stalno nešto žicao i odmah bi nestajao. Sad ga
vidiš, sad ne vidiš. Mala beskonačna igra skrivača; ovdje je opijatni receptor, tamo su vrata
percepcije, ovdje je surovi led, tamo su topli ležajevi ugode. - Kuuuiiiš, staaariii još saaamo danas
posudi! - činilo se da samo to zna reć. Već odavno je bio zaključio da s tim tipom Dijana sigurno
pati od nejebice, ali to povjerenje, ta obiteljska idila… Eh, teško je izaći s time na kraj, plus
Enina histerija… Odlučio je odustati ili ako uleti zgodan trenutak… Tko zna, dvoumio se. Dijana
je nosila pakleno tijesne traperice i sve je tipove strahovito palila. Pogled na njene guzove
izazivao je očaj žednog u pustinji. U njenim očima bili su fleš-rojali, ajncevi, skale, trefovi…
Ruleti smrti, ruleti beskonačnog pakla što nadire u izravnom prijenosu i ona se prikopčava na
aparat, naručuje kavu i uključuje tristo maraka. Igra počinje teći; tup, tup, tup, veća, manja, veća,
manja, tup, tup, tup… Smisao i gubitak smisla… Njene oči kao ekran... Ona više ne postoji već
samo zadovoljno maše rukama dok nestaje u katodnom deliriju.
7
S pivom u rukama sjedio je u sredini dok su ga zasipali valovi zasljepljujuće svjetlosti. Potezao
je iz te nemoguće rupe čekajući da se dogodi, čekajući da ispliva u snažnom naletu i raznese sve
u paramparčad. Čekao je pukovnika da se smiri, čekao Eni da završi smjenu, čekao vrijeme da
stane i tužne automobile da odu.
Mozak kao lubenica, lažni poljupci i uzavrele strasti, žena što diše na pustoj plaži, more što
nadire u porama i u grlu ga prekrivaju pješčani nanosi. Sunce je krasta, srce je sprud, rad nogu
kao varka. Prasak je sve što mu preostaje. Nadgrobni spomenik i čuvar što žvače lijeno zasut
pregrštima dosade. Opustiti se, opustiti se, postati lagan kao magla što meko pada po
sljepoočnicama…
- Nemreš bilivit, imala sam kredit od petsto!
Upao je Delli, gazda, melez. Delli je crn. Delli ima crne, preplašene oči što divlje plešu. Otac
mu je crnac koji se poslije vratio u Afriku pošto je potopljen u aferi s brašnom i ljubavnoj aferi, s
malim sinčićem što ga je ostavio na brodu za Madagaskar. Delli se i ne sjeća, kaže da je zaspao.
Kaže da nije mogao čekati da ga pronađe njegova milost. Kaže da je bacio sidro i zaboravio sva
mora i luke. Sada je ovdje. Ima već preko trideset, stara mu je otvorila taj birc, mogao je piti do
mile volje. Ševio je Eni. Ćiva to nije znao. Bio je izgreban po laktovima.
- Kae bilo Delli?
- Kužš – frfljao je onako preko jezika. – Završil sam sinoć posle Saloona s nekom compi gore
u bircu na Zvijezdi, pa sam posle opal niz stepenice. Kotural sam se, jebem ti mater, kak lavina!
- Nemreš bilivit!
- Probal sam malopre spavati, ali kužiš kak da sam na struju priključen… Kaaaeee, pukovniče,
kaj se treseš ko da si rođen za vreme bombardiranja?!
Pio je s njima još neko vrijeme, onda su mu dosadili. Oduvijek su mu bili dosadni. Sve se
odvijalo po nekoj matrici; ko će koga poševiti, zajebati za lovu, ogovarati, cerekati se. Prvi put
8
kada je kročio unutra, odmah mu je bilo dosadno. Ko da je upao u svoj negdašnji razred i vidi
sve te face. Samo što ih je ovaj put bilo manje - pomisli. Nekako su se smanjili, čoovječe, uvukli
u sebe… Kao da jedu sebe, jebote pošto više nemaju što pojesti okolo! Mislio je o tome dok je
čekao da mu Eni mazne hamburger, ali Delli se stalno motao oko nje i mikrovalne, tako da mu je
u jednom trenutku došlo da mu glavu ugura unutra. Ali čekao je. Čekao je zakočen kao prekinuta
kretnja. Odmarao je svoje udove i vijuge kao planinar što se dugo penjao pa mu je ponestalo
snage. Ovaj nije mijenjao taktiku. - Ne veruj crncu, bato, mnogo je zajeban… Mnogo je zajeban,
bato - pukovnik kao da je nešto naslućivao. Odlučio je otići praznog želuca jer mu je svega bilo
pun kurac.
Krenuo je prema SKUC-u.
Fešta je bila već u punom jeku. Mnoštvo ljudi. Valjda zbog dobrog programa, ili jeftinih
ulaznica? Zaključio je da se radi o ovom drugom. Jebeni studenti, vječno dekintirani, jebena
molećliva bagra sa suhim nosevima, želucima punih cjepanica i propuhom u džepovima! Gledao
je te hrpe kretena što stoje okolo s prištevima od loše ishrane i stoput se bio zarekao da će ih
potpuno odjebati, ali ni u jebenom gradu nije ništa bolje, sinu mu, tako da nije imao kud. Barem
će se urokati, zaključi jebeno očajan. Skužio je još neke pičke za koje je znao da bi ih poslije
mogao ševiti, ali sada mu ih je bilo pun kurac. Neki jebeni hipi iz Županje mu je, onako
cupkajući, rekao da su stigli i Partibrejkersi. Bar nešto, rekao mu je dok je gledao kako mu
skače/pleše vilica. Oni su mu se posebno sviđali; bili su kombinacija Who-ovske energije i
lucidnosti Rolling Stonesa, s pjevačem koji je slao žestoku vibru. Stajao je još malo čekajući dok
se ne raziđe gužva, ovaj se i dalje vertikalno kretao. - Zar ti je zima, bejbi? - pitao ga je. Onda je
on skulirao to vertikalno, pa je prešao na neku drugu foru sa zabacivanjem glave koju je teško
opisati. Poslije je upao besplatno jer je poznavao tipa na ulazu kojem mišići od napuhanosti samo
što nisu popucali. - Rileks, bejbi - nježno ga je dotaknuo i uputio mu beskrajno nježan pogled.
9
Tip nije baš kužio o čemu se radi, samo je htio poštovanje. Htio je svoje jebeno mišićavo
poštovanje i dobivao ga je na svakom koraku. Čak i u menzi, za vrijeme ručka svi su se morali
prikloniti tom njegovom totemu. Ćiva je zaključio da je to sigurno neka fora uprave da broji
zalogaje, čim ga drže tako u napetosti, jer morali su znati koliko će klope spraviti. Ostavio je tu
hrpu mišića nek se jebe tamo na propuhu i odvažnim zaveslajima zaplovio kroz valove znoja.
Tko god je bio u SKUC-u zna kako je pivo jeftino, pa zato nema razloga da se svi ne skupe.
Moglo se zapaliti džoint ili čvaknuti nešto bez neugodnosti. Dalmoši su uvijek imali dobru travu,
ili Hercegovci. Kod kontinentalaca je uglavnom bilo šita ili kemije. Afrički studenti sa svojim
rasta-frizurama također su imali što za ponuditi. Međunarodna razmjena, reklo bi se - Ćiva
pomisli, dok ga je masa talasala amo-tamo. Samo što to Gadafi, skupa sa svojim devama, više ne
jebe dva posto! - rekao je to jednom neviđeno znojnom Arapu, sjetivši se nedavne konferencije
Nesvrstanih, kada je ovaj umjesto delegata doveo deve. Toliko ga je sve skupa jebalo. Maur ga je
trepćući gledao, ali nije mu se dalo objašnjavati mu. Onda je u jednom žešćem valu rulje završio
za šankom, uspio se nekako usidriti, naručio pivo, i pijuckao u nekom nemogućem horoku, dok je
osjećao kako mu se nogavice lijepe za kožu.
Poslije, tutnji mu u glavi, više uopće ne puši cigarete, džointi i pivo stižu kao neprekinuti niz,
puni su mu džepovi limenki, nema pojma što da radi s njima, bendovi se izmjenjuju, Džeri pleše s
crnjom, hvataju se za guzicu (crnjo je nemoguća jebaljka), ostali u kutevima motaju kao da rade u
duhanskoj industriji, lica prolaze, lica, velike bijele palačinke… Neka mala ga nagurava, on je
hvata za guzicu, val ljudi je odnosi, ona mu hoće nešto reći, on je tupo gleda, zapljuskuje ga miris
dima i vrelog plućnog parenhima. Pjevač pjeva: Svi se sada njišu i ubrzano dišu, la, la, la, la , la,
ja stojim po strani, prolaze mi dani, la, la, la, la, la… Sumanuto počinje skakati po bini, zalijeće
se, skače u rulju praveći lastu kao da skače sa Starog mosta, oni ga vraćaju na tračnicama ruku,
10
on se penje natrag, i u trijumfalnoj pozi nastavlja brijati, masa je luda i u transu i sve prijeti da se
raspukne u ludoj orgiji tijela i muzike…
Svi su tu. Ustvari, sve ljude koje znam sada su tu! Pokušavao se sjetiti koga još zna, ali nitko
mu nije padao na pamet. Sve ljude koje je poznavao bili su tu. Njih je i inače viđao. Pa mogao
sam se malo potruditi i upoznati nekoga sa strane, nekoga tko će unijeti malo svježine, pa mogao
sam učiniti barem jednu izmjenu! Ali ni uz najveći napor nije se mogao nikoga sjetiti. Osobito
žena. Poševiti neku šminkericu bilo mu je kao dobitak na lutriji. Sve je to padalo nekako ustranu;
nije im mogao prići. Stajale su ukopane u rovovskoj bitci i samo je mogao slati dalekometne
projektile i čekati protunapad. Jebeš ga, nisu uzvraćale! Stajale su tako bezglavo hladne da nije
mogao vjerovati. Mogao se poslužiti svom raspoloživom tehnikom za napad, ali nije bilo
odgovora. Stajale su kao da štrajkaju. Štrajk usred nemoguće bitke! - pomisli... Još su im falile
parole tipa: Mi smo u štrajku ili Štrajk za neupućene, ili Štrajkački odbor neće razmatrati vaše
ponude! Nije mogao vjerovati. Zgleda tak bezveze - zamišljao ih je kako se došaptavaju.
Gledao je ove ljude okolo; šetali su razvaljeni ili sjedili pretakajući slinu. Mogli su izbiti požari
i sve rijeke nabujati, mogla se dogoditi nemoguća misija koja će sve raznijeti; nije ih bilo briga!
Stajali su i dalje na ovom pogrebu smisla i imali su svoje živote, i mogli su napraviti bilo što ili
ništa ne napraviti. Mislio je o svemu tome dok mu je Gadafi otamo nešto motao, ne usudivši se
prići.
Odnekud se stvorio Manistra i maknuli su se zajedno iza tih potpornih stupova, dok je on
motao nekog marokanca, a ostali kužili to i primicali se. I učini mu se da sve okolo gori, dok je
muzika zvučala kao udarci čekićem.
Poslije, u neku već jutarnju uru, jasno mu je kako je potpuno pijan i drogiran. To su oni
trenuci kada je većina ljudi otišla, u disku su ostali oni najuporniji, oni koji i inače ostaju do
11
fajrunta. Nekako su svi poput obitelji. I mogu popiti i popušiti koliko žele. Više ih ne dira. Piju i
piju, beskrajno. Ili dime džointe. Puše ih kao cigarete jer ih održavaju na jednoj razini i tako ih
furaju.
Sjeća se i da se grlio s nekim tipovima koji su poslije mitinga tamo nabasali, dok su pjevali
domoljubne pjesme ili su onako pijani naprosto vikali i urlali. Pa su prešli na neke gange i one su
mu se više sviđale. Sveti Ante plemenita srca, drži mi je da se ne koprca! Ta mu je bila skroz kul.
I još neke koje mu i sad odzvanjaju u ušima, ali riječi su mu se pobrkale. Onda je počelo. Osjetio
je kako se vrti, kako ponestaje zraka i on izlazi na hladni jesenski zrak, ide prema parku iza
paviljona dok povraća usput. Sjeda na klupu, s rukama na glavi povraća između nogu, šiklja iz
njega u mlazu, pritisak mu je u glavi, želudac mu pritišće srce, ne može disati, moli Boga da to
prestane, ali podražaj za podražajem; dva, tri puta… Više nema što povratiti, a želudac se nadiže,
i kao da mu je cijeli život stjeran u kut i zvijer ga napada. Drži on tako glavu na rukama i samo
ako je malo pomakne podražaj se opet javi i nema više snage preživjeti ga. Čak i ako očima
makne u stranu, evo ga!
Svatko tko se napio pa na to zapalio jaku travu zna kakvog je divljeg bika uzjahao. Razmišljao
je o tome dok mu je pred očima bila slika onog tuluma kada je dva sata proveo na WC školjci.
Imao je tog jebenog snobovskog komada ispred koje nije smio zapaliti džoint. Bila je vojnik svog
bogatog starog i to se kosilo s njihovim ratnim zadatkom da osvoje sve do u pičku materinu;
nebo, zemlju, planete, more, plankton, sva govna ovoga svijeta htjeli su imati za sebe i jedina
prijetnja na tom putu bio im je džoint. Na prozoru bi povukao par dimova, dok je ona izbivala na
trenutak. Onda je to gasio kad bi se aždaja pojavila. U međuvremenu je popio previše alkohola, a
šit je bio toliko jak da ga je zvjerski raspalilo. Sjeća se samo tunela od WC-a i školjke u koju je
izbacio sve gadosti svog života.
12
Jutros bi se bio najradije izvalio na tu klupu, legao i zaspao, ali to zrnce zdravog razuma
govorilo mu je da to ne učini jer duboka jesen je i jutro je, i da može zauvijek tamo ostati. Student
nađen smrznut na klupi! Kroz glavu mu je prošao natpis u Crnoj kronici. Nije ni to loše, ali je
jebeno hladno, zaključi, pa je sve odlučio obaviti po malo boljem vremenu.
Uz nadljudski napor osovio se noge, ljulja se lijevo-desno, naprijed-natrag… U daljini vidi
svjetiljku, kreće prema njoj… Lijevo-desno, posrće… Izdrži, Ćiva! Ne daj se, Ćiva! Ćiva! Ćiva!
Ćiva! Naprijed još malo! Evo je!
- O, sestrice moja draga, luče moje! – zapuhan je, opet dobiva podražaj, slina mu izlazi na usta
i nos. Miče to rukama. Tutnji mu u glavi. Dva, tri puta podriguje na prazno. Čuje prazne zvukove
iz želuca. Nakon toga, kao da je netko nevidljivom rukom prošao i odnio pijanstvo. Gotovo
potpuno se otrijeznio. Gleda oko sebe. Nije moguće, čist sam! Popravlja odjeću dok gleda svoj
dah što u pari izlazi u hladnoću. Pali cigaretu, piša po bisti nekog Narodnog heroja kojem po toj
magluštini ne može pročitati ime, još se malo koncentrira, udiše nekoliko dubokih udisaja smoga,
osjeća olakšanje i kreće doma.
13
2.
Taj stan mu je našla rodica. U pravilu se uvijek nađe netko tko zna za neku gajbu. Ma znaju za
sto gajbi, sto soba, rupa, ćumeza, svega! Grozio se svih tih saznanja. Bojao ih se kao oštrih
predmeta, oštrih sjenki koje su ga pratile i rastakale mu misli. Glava ga je još jače zaboljela.
Sijevalo mu je u sljepoočnicama. Pokušavao je ne misliti ni na što. Neke stvari u životu nikad
nije želio saznati. Pitao se odakle njima sve te informacije? Sve su znali; kad se tko popišao,
posrao, šta je jeo, sve čovječe, krvnu grupu, rodoslovlje. E to, to im je sad bilo najžešće; krvna
zrnca! Sjetio se one: Jesu li u crnca crna krvna zrnca? To ga je stvarno jebalo. On je živio u
potpunoj informativnoj blokadi. Imali su sve jebene informacije i samo su ih sipali iz rukava.
Pitao se, jebote, nije li obilježen? Nisu li ga nekakve tajne sile ili tajne službe nekako izdvojile i
sad ga promatraju kao kakvog pokusnog kunića? Ali opet, nije više vrijeme praćenja i
prisluškivanja… Barem tako kažu! Ili im je to još žešća fora da ljude navuku; kao može se sad
razgovarati na sav glas, a oni ono slušaju iz prikrajka! Zaključio je da će morati učiniti nešto po
tom pitanju.
To je jedna od onih trešnjevačkih zgrada s opalim fasadama, uvijek prljavim haustorima, s
puno djece i starih žena koje su došle sa sela k svojim sinovima i unucima. Zgradu je gradila
policija za svoje penzionere ili policajce u službi. Imao je osjećaj da živi u policijskoj akademiji.
Samo bi šmugnuo unutra bojeći se da ga ne pozovu na postrojavanje. Kužio je to još iz JNA.
14
Jebeno postrojavanje, jebeno jutarnje dizanje, stajanje u stroju dok se po škriputavoj žici diže
zastava i onaj reski zvuk trube koji mu je parao uši i provodio trnce po snenom tijelu, i smrdljivi
dah jebenih, smrdljivih guštera. Još mu je falilo da to sad počne raditi s onim babama što sjede
dolje na klupama, sinu mu dok je stavljao vodu za kavu. Ali slabe su bile šanse; sve je išlo u
kurac! Zemlja je pucala po svim šavovima i samo se čekao trenutak da sve ode u vražju mater.
Ovi na klupama već su se počeli dijeliti. Morao je još skužiti tko je na kojoj strani. Zaključio je
da će to pitati onog jebenog tremoznog starog što sam sjedi na zidiću. On je valjda neutralan,
pička mu jebena materina!
Uvalila mu je ovu gajbu od ljubavnika. Predložila je plaćati pola kirije, da bi mogla na koji sat
doći s drugim ljubavnikom. Za protuuslugu morao je šetati okolo dok oni obave stvar. Nakon
nimalo razmišljanja pristao je. Ušao je unutra, sjeća se, odložio torbe i prvo što je vidio bila je
Titova slika na suprotnom zidu. Stajao je tako tih nekoliko trenutaka gledajući ga. Stari je bio
mrk i nijem. Ko da ga je netko posrao na toj crno-bijeloj fotografiji - pomisli. Di ju je gazda
nabavio, pička mu materina?! Sjetio se da je stari bio policajac pa su im ga valjda dijelili za
miran san, svinje jebene komunističke! Činilo mu se tada da je i Titu svega pun kurac. Krenuo je
desno, sjeća se, ušao u kuhinju, sve je manje-više bilo na svom mjestu; stol, stolice, frižider,
sudoper, ormarići… Staro, ali u funkciji. Vratio se natrag, zavirio u WC; OK. Pogledao je Tita i
učinilo mu se da je kimnuo. Ušao je u dnevnu sobu. Sve je bilo na svom mjestu, čak i portabl.
Ovaj stil nazvao je “socrealistička secesija”. Uz to je jedna soba bila zaključana; kao, zimi na
mjesec-dva dolaze vlasnikovi roditelji pa da imaju gdje prespavati. To je malo kompliciralo stvar,
ali nije mogao tako dugoročno misliti. Zaključio je da će se u međuvremenu nešto već dogoditi,
pa je sjeo i zapalio Opatiju. To je uvijek radio kada bi se doseljavao u neki novi prostor. Bio je to
njegov mali ritual. Prvi dim tako ga je drmnuo da je imao osjećaj da ga je Tadija Kačar
nokautirao. Tako je to kod Opatije; puca da možeš pomisliti kako unutra stavljaju duhansku
15
bombu! Nakon nekoliko dimova uspio se oporaviti. Ravnopravno je parirao. Izuo se. Smrad je
krenuo, razmilio se po podu, zidovima, plafonu. Dignuo se i otvorio prozor. Nakon nimalo
krzmanja smrad se uputio prema gradu. Bilo mu je lakše. Pušio je, pokušavajući mozak držati u
leru. Još je osjećao Titovu prisutnost. To ga je dekoncentriralo. Upalio je portabl. Sniježilo je.
Nakon dosta muke uspio je uhvatiti prvi program. Sjeća se da je išla jedno stotisućita epizoda
Kviskoteke. Neki klinjo koji je za sebe mislio da je Robert Pauletić sve je pogađao. Nije bilo
draži. Čak je isprve pogodio i zagonetnu osobu. Imao je osjećaj da će se Tito ušetati u dnevnu
sobu. Nije mu bilo do društva. Digao se, skinuo ga sa zida i odložio u ormar. Laknulo je čak i
voditelju Kviskoteke. “Robert Pauletić” gazio je sve pred sobom. Toliko za novi početak,
zaključio je, ugasio televizor i zaspao skojevskim snom.
Dolazili su ona i Mucavi. Dok bi Mucavi izgovorio rečenicu, oni bi popili kavu. Jedanput je
Mucavi telefonom pričao s nekim frajerom koji također muca, pa mu je Mucavi rekao da ide
prošetati dok on izgovori! Mucavi je dilao u Frankfurtu. Zvao bi ga s govornice kada bi mu bilo
dosadno. Satima je htio pričati. Ništa mu nije bilo skupo.
- Bbbbbbokkk ttttte jjjjjjebbbbbbo, ddddddannnnnnasssss nnnnnemmma nnnnnikkkog!
- Kako si prešao granicu?
-
Ppppppppokkkkkupppppppioooooo
sssssammmmmm
u
auttttttttttttobbbbbbbussssssu
sssssvvvve pppppppassssssssoššššššše i odddddddnnnnnnnio ccccccarrrrrrrinnnnnikkkku,
nnnnnnnisssssssu nnnnnnni pppppppprrrrrrrrimmmmmmmjjjjjjjjjjjetttttttillllllllliiiiiiiiiiiii
dddddddddda mmmmmmmmoggggggggggga nnnnnnnnnemmmmmmma!
Pitao ga je kako se sporazumijeva sa Švabama? Kako govori njemački, pička mu materina
usrana. Zar Švabe odu napravit jednog volkswagena dok on kaže “Sieg Heil”!? Mucavi kreten,
16
mucava pizda vječno napaljenog mozga i s džepovima punih maraka! Mucavo govno kojem sve
ide od ruke, s hotelskim računima veličine mog jednogodišnjeg džeparca!
Jedan žestoki napalm sijevnuo mu je u tjemenu. U prvi tren pomislio je da će ga pokositi.
Pokrenuo je kažiprst lijeve ruke. Radio je. Onda palac. Uuuf, čovječe!
Nimalo mu nije bila jasna ta lakoća kojom se Mucavi penjao stubama uspjeha. Sve je kod
njega bilo lako i jednostavno. Rekao je otprilike da tu nema puno priče, samo prođe kroz
pothodnik i ako skuži potencijalnog kupca, kreće prema njemu i pokazuje mu to Kinder jaje koje
drži u ustima. Ako naiđe murija, proguta ga i poslije isere u zahodu. Nije bilo šanse, veli, da mu
se to raspukne u želucu. Jedino je... Bbbbbbilllo jjjjjjjebbbbbbeeeeennnnno aaaakkkko nnne
bbbbbi immmao sssrrrrraćććććkkkkkkku! Onda je morao piti ricinus da mu se crijeva odčepe.
Zadnji put je došao u najnovijem opelu zvanom “jaje”. Bilo je očito da Mucavi dalje od jaja nije
mogao!
Veli
da
je
ssssammmmo
mmmmmuzzzzzzikkkkkkku
pppplllllatttttiiiioooo
dddddddddvvvvvviiii iljljljljljaddddde mmmmmmmaaaaarrrrakkkkkkkkaaaaa! Provozao ga je
nekoliko vratolomnih krugova po gradu i bilo je za riknuti; nekoliko škara, prolazaka kroz
crveno, jedno okretanje, klinci iz vrtića na pješačkom tako da je jedva zakočio (sreća da je “jaje”
imalo fenomenalne kočnice), utrka s nekim nabrijanim bemveom itd. Kad ga je dovezao do
zgrade, dao mu je sto maraka, nek se nađe, zzzzza sssvvvakkkki sssslllllučččččajjjjj! Stvarno
guba kit – pomisli Ćiva. Nije uspio izdržati do stana, tako da se ispovraćao u haustoru. Babe su
gledale, ali nisu ništa komentirale. Jebeš ga, kužile su da je opasno komentirati. Vrijeme opasnih
komentara. No comment!
Poslije se ta rodica posvađala i s vlasnikom stana i s Mucavim pa je morao van. Malo se
začudio kad je skužio da mu nedostaje, ali tako je to s tim velikim ljubavima, zaključio je.
17
A sad smo ponovno tu, za jebenu oktavu niže, u moru mamurluka i teških začina što nadiru
kroz sve pore i zidove. Ćiva pomisli na sve konvoje što su zaustavljeni i signale što prazno
nestaju. Mislio je na ta laka, bijela polja što lebde u laganoj izmaglici i nježno ga prekrivaju u
vrhovima. Mislio je i na grah i sol i jebene kukuruzne začine što se osipaju u kamenim porama.
To mu je i dalje zadavalo poprilične moždane probleme pa zaključio da je najbolje zaboraviti sve
i prionuti na posao.
Sreća da je ostavio kartonske kutije od prošle selidbe. To mu je prošlo kroz glavu. U lavini su
mu se valjale mislima. Navaljivale su u ludom kotrljanju. Invazija kutija! Pričekao je neko
vrijeme pa se uspio usredotočiti na to odakle da počme. Inače je uvijek bacao te kutije. Sada je
bio mali razmak između dvije selidbe, tako da su se uspjele zadržati. Najmanje što mu je trebalo
u ovo mamurno jutro je spremanje stvari. Odlučio se najprije posrati. Kenjao je; žestoki pivski
miris izmeta. Grizlo ga je za oči. Zatvorio ih je i začepio nos. Sada je sve ulazilo na usta, ali nije
bilo tako strašno. Uspio je izbaciti dvije tanje hrenovčice. Upirao je još neko vrijeme, ali više
ništa nije išlo. Onda je drkao; volio je zamišljati Lauru. Imala je pakleno usku picu. Zamišljao je
kako polako ulazi u nju, najprije je trljajući po klitorisu, dok se njena pica vlaži i sluz ga pomalo
draži i zarobljava odvlačeći u dubine. Onda se u snažnom naletu obrušava niz njezine stijenke,
one ga stišću i upijaju u divljoj požudi. Ta njena dobra tehnika stiskanja raspaljuje ga u mudima i
val se širi po cijelom tijelu spremnom da eksplodira. Svršio je štrcajući po pločicama i lavabou.
Obrisao se i počistio to jer baš nije bilo zgodno da sad netko uleti i vidi. Znao je da se dolje u
sifonu dosad nakupilo podosta sperme, ali to je ostavio gazdi za dugo sjećanje.
Voda je već odavno bila uskuhala. Nadolio je i pričekao neko vrijeme ne misleći ni na što.
Uskuhalo je. Stavio je kavu. Bila je to neka švapska kava koju je Mucavi donosio i kurca nije
pucala, tako da je morao staviti duplu dozu. Valjda je se bojao da se još žešće ne uzmuca, majku
mu!
18
Buljio je neko vrijeme kroz prozor, srčući prgu. Ljudi su zamotani prolazili ili šetali pse. Dan
je tmuran i vlažan, jedan od onih kada bi najradije ostao u krevetu. Inače je sve obavljao
popodne. Jutro definitivno nije bilo njegovo vrijeme.
Upalio je portabl; zasjedanje Sabora. Sada je to višestranački Sabor. Tipovi su izlazili za
govornicu. Uglavnom, Hrvati su bili na jednoj strani, Srbi na drugoj. Nije bilo nikakve šanse da
se dogovore. Bilo mu je komično. Srbi su namjerno govorili ekavicom, jebote ko da je govore sto
godina, pomislio je, dok su Hrvati izmišljali nove riječi. Bile su tako jebeno komplicirane i
patetične da se pitao kog kurca ti ljudi sebi zagorčavaju život. Koji kurac ne govore normalno,
milu mu majku jebem, nemoš i ništa razumit! Svaki od govornika mislio je za sebe kako je
neizmjerno važan. Svaki je za sebe mislio kako je nekakva hodajuća povijest i sve što izgovori je
strašno bitno. Najviše ga je nervirao predsjedavajući peder koji se držao tako jebački da bi mu
najradije sjebao tu prepotentnu govnarsku facu. Uf, samo da mi ga je dohvatit! Razmišljao je da
mu se izdrka po faci, ali nije mu se dalo ponovno radit. Svađali su se i dalje. Ništa konstruktivno
nisu se mogli dogovoriti, a nisu se ni trudili. Kada bi neki izašao iz svog tora, bio bi otpisan.
Uglavnom, bila je fora s nekim balvanima kojima su neki Srbi dolje na jugu prijeprečili cestu.
Onda je neki ogromni Srbin govorio nešto što se mnogima nije sviđalo, pa je neka bradata faca
šiknula torbu u njegovom pravcu. Nastalo je komešanje, ali bilo je jasno da je to kurac od tuče.
Ćiva se pitao, ako je bradonja faca i ima muda, što se nije lijepo ustao, došao do govornice i
raspalio ga šakom?! Ali, bilo je jasno da su to samo fore za dizanje tenzija, a jebeno političko
govno nije imalo muda ni pošorati se, a kamoli negdje zginuti. Jebeni usrani majmuni, s plaćom
do neba! Jebene usrane pičke! Jebeni majmuni smežuranih mozgova! Pizde, pizde, pizde! Fuck,
fuck… Šetao je po stanu, val nervoze ga je zapljusnuo, osjećao je kako ga trese, ruke kako se
znoje, šetao je tamo-amo, od vrata do prozora i natrag. Srce mu je tuklo kao da je on sad tamo u
Saboru i mora izać govorit. Počelo mu se vrtjeti. Legao je i zatvorio oči. I dalje je tuklo da je čuo
19
žice kreveta kako vibriraju. Proizvodile su zvuk koji se negdje u vrhovima pretvarao u melodiju.
Podsjećalo ga je na neki hit Novih fosila, ali nije znao koji. Jebeš ga, ovi ih izbacuju u
pregrštima, tako da su mi se svi zabucali! Pitao se kog kurca navaljuju toliko?! Čovjeku tek uđe u
glavu jedan, već ga buba neki novi! Ali valjda imaju neke svoje razloge, zaključi jebeno očajan.
U svakom slučaju, bila je to onako srednje ugodna skladba, ali je pomoglo. Mislio je izdrkati na
pjevačicine noge, i to na onu scenu gdje se ona vrti na ringišpilu dok joj vjetar podiže suknju, ali
je zaspao. Sljedeće što vidi su bijeli balončići koji se raspadaju i tama kroz koju prolaze likovi,
pokazuju svoje bijele očnjake i Ćiva koji ima četiri-pet godina, prolazi kroz selo, sreće staroga
Antu, oni motaju duhan, Ćiva ima ružičasti papirić, stavlja zlatno-žutu škiju, pripaljuje i manirom
iskusnog pušača uvlači dim i onda trči kroz selo, nabijajući loptu, i stare žene viču za njim, Ćiva
trči i smije se i sve je tako široko i puno svjetla…
Trgnula ga je zvonjava!
- Kaj ti je, jebote?! Zgledaš ko da te vlak pregazio – Eni se u hodu raspremala. – Daj nešto,
mrtva sam umorna!
- Može džoint?
Nikad nije mogla puno popušit; dva, tri dima i dosta. Onda bi joj, kao i većini žena kada se
napuše bilo hladno i izgledala bi ustrašeno. I inače je problem s travom ta nesigurnost i
plašljivost. Razmišljao je o tome dok je motao. Poznavao je ljude koji su non-stop pušili. Imali su
onu zelenkastu boju lica i pretvarali su svoje stanove u Hare Krišna hramove i uživali su u
“kontemplaciji”, kako su nazivali to svoje stanje napušenosti. Obično su na policama imali
Castanedin Orlov dar. Tu su bila opisana njegova meskalinska iskustva. Ševili su ga u mozak s
tim stvarima. Navodno, možeš doći u više sfere svijesti, što je značilo da možeš komunicirati s
precima, predvidjeti budućnost, vidjeti druge živote, predvidjeti izborne rezultate… Nije ga
zanimalo da toliko zna, dosta mu je bilo i njegovih sfera. Mogla su se navodno vidjeti čak i
20
ispitna pitanja. To ga je zagolicalo, ali nitko nije imao za ponuditi ga tim svemogućim
preparatom. Jedino je bilo jebeno ako si paranoičan; pod utjecajem meskalina to je moglo doći do
izražaja. Od te nervoze kaktus bi u jednom trenutku jednostavno podivljao, tako da bi ti mogao
izrezati utrobu. Ono, iskasapio bi te iznutra, jebote, ko da si progutao tisuću noževa! To mu je
rekao tip za kojeg je uostalom mislio da je snobovska pederčina koja je živjela na konto svoje
bogate stare. Prošao je Meksiko uzduž i poprijeko. Bili su ga ćopili Zapatisti, ali ubrzo su ga
izvukle jake diplomatske veze njegove stare, a on se držao tako nevino da je donio samo nekakve
njihove kipiće. Zaključio je da će ga Manistra jednog dana već nabaviti, pa će konačno vidjeti
koliko je moćna ta stvar.
Seks s Eni bio mu je kao trčanje trim stazom; više je to bila mehanička stvar, nego što se ona
predavala. Zato je volio prije da zapale. Trava je budila strast. Volio ju je na jedan način; bila je
zgodna i zabavna, volio je tu njezinu ludost i energiju, način na koji se kreće, njezine kao jantar
zažarene oči. Sreo ju je jedne vrele disko večeri u Studomu kad mu je prišla tražeći ga cigaretu.
Pripalila je, oblizavši gornju usnu i rekla: Čini se da si dobar dečko! Mali mu je odmah poskočio.
Iste te večeri nabio joj ga je gore u sobi, dok je puštala nemoguće krikove. Ševili su se danima,
izlazeći samo da bi jeli. Sad je sve to bila rutina. Eros se gubio, širio se zadah običnosti i dosade.
Kao da je netko magičnom rukom odnio svu radost i ljepotu početka.
Uzeo ju je na kuhinjskom stolu. Uvalio joj je maloga. Ubod mu je sličio kao da čekićem zabija
klin. Svakim udarcem njegov penis se širio, njena pica postajala je vlažnija i vruća. Ubrzavao je i
usporavao, mogao je napraviti bilo što; stati u jednom trenutku kada su blizu vrhunca i pričekati
dok se malo ne ohlade, onda se ponovno sjuriti divljačkom snagom. Čudesno, volio je tu riječ i
upravo su se tako osjećali. Radio je lagano, pica je lučila svoje sokove, postajalo je ljepljivo,
totalno se priljubila uz njegov penis. To je onaj trenutak kada je najluđe; mogli bi ovako vječno
21
ostati, ali želja je neodoljiva da se zada onaj završni udarac. Turirao je. Tako ju je popalilo da su
joj se stijenke vlažile ko da je po njima padala jutarnja rosa. Pomislio je na sva koplja koja su
zabijena i sve male prozore što su zatvoreni. Mislio je na Zapatiste dok šire svoje meskalinske
osmijehe i sve ptice što rano lete i nestaju u vrelim praskazorjima. Čekao je još da se zavrnu sve
slavine i svi satovi da se zaustave. Onda je silovito krenuo. Nadirao je najprije bočno, onda kroz
sredinu izvršio nekoliko snažnih prodora. Sve se ljuljalo, Eni je vrištala, on je stenjao dok nisu
svršili u divljačkom stisku.
Imao je vlastiti izum. Nalio bi u plastičnu bocu vode do pola, pri vrhu bi je probušio, tu je
stavljao džoint, vukao bi na otvor. To su bile njegove nargile. Arapi su znali što rade, mislio je o
tome dok je pripremao sustav; trava ili šit nisu imali opori okus, udar kod uvlačenja nije bio
toliko jak, a pucalo je odlično.
Ako bi kojim slučajem nabasala između tih svojih smjena, Eni bi se uzvrtila po stanu i stalno
nešto pospremala. To ga je nerviralo, ta njena nervoza, njena potreba da stalno nešto slaže. Sve je
moralo imati svoje mjesto kao da je na nekom drugom mjestu to zabranjeno držati. Imala je
kroničnu upalu živaca i izgledalo mu je da tu nema pomoći. Mrzio je kada mu posprema. Više je
volio nered, više je volio da je pijan nego trijezan ili da je sam. Ljudi su imali potrebe raditi
suvišne stvari, razmišljao je. Nesigurnost ih je tjerala na to. Morali su imati oslonac; lovu,
stanove, muževe, žene, djecu, prijatelje, roditelje, bilo što, samo da im odvrati pažnju, zaključio
je.
Sada je snimila te kutije i bacila se na razvrstavanje stvari u njima. Imao je sasvim drugu ideju
što će u koju ubaciti; htio je odijeliti stručne knjige od stripova i još par knjiga i rokovnik za koji
nije želio da sazna. Zamolio ju je onako potiho da sve ostavi i ako već ima volje nek počisti stan,
22
međutim nije ga poslušala. Derala je po svom. Posvađali su se. Bilo mu je došlo da joj zavrne
glavu, ali se ipak nekako pribrao.
Nakon što se u jednom trenutku digao i vratio sve natrag u ormar, ona se naljutila i otišla. Znao
je da će se vratiti. Ustvari, već mi je dosadila! Čak mi je i njena pica postala dosadna!… Nekako
se proširila, postala salatasta, kao da jebeš morsku hobotnicu ili glavicu salate! One stijenke joj,
kad se dobro popali, znaju tako visjeti, jebote, da bi ih bilo najbolje obrezati!
Vukao je iz boce neko vrijeme. Sustav je u početku dobro radio, da bi u jednom trenutku
džoint počeo ispadati. Namještao ga je na razne načine i vukao, ali on je padao i kad je sve
ponovno profunkcioniralo, nakon jednog žešćeg povlačenja, nespretno je zakačio i sve se
prosulo. Nije mogao vjerovati što mu se događa, ali kužio je da ga je ona sjebala. Šetao je od
prozora do vrata, tamo-amo, u kuhinju, u WC-u je stajao neko vrijeme pred ogledalom. Gledao je
u to blijedo lice i podočnjake koji su sad već bili crne sjene. Grašci znoja izbijali su mu po čelu.
Onda je shvatio koliko se napušio, plus mamurluk. Počela ga je hvatati nervoza. Gubio je dah.
Sijevnuo je natrag na prozor i duboko udisao.
Gledao je okolo prirodu i društvo. Neki klinci su naganjali mačku, onda im je ona pobjegla na
drvo. Nekoliko staraca je sjedilo na klupama, očekujući nešto. Penziju ili možda smrt?! Ne zna se
što je jebenije, dvoumio se. Mlade majke gurale su kolica vrteći stražnjicama kao da žele
pokazati da još nisu za baciti. Očekivao je da će mu se dignuti, ali to se nije dogodilo. Jedan
čovjek je pišao iza živice. Nekoliko djevojčica je prošlo iza njega, hihoćući se. Nije ga smetalo.
Guba neki tip! Najedanput je grunula kiša. Svi su se povukli. Ostalo je još nešto beznačajnog
grmskog življa, ali nije mu se dalo više gledat. Zavirio je u frižider; unutra nije bilo ničega. Pitao
se kog ga kurca uvijek otvara kad zna da nema ničega?! Podsvjesno se valjda nadao da će se
izroditi koja piva. Vratio se u sobu. Davali su nekakav intermezzo s puno šumskog raslinja.
Sjedio je i gledao. Čekao je da krene neka nova emisija. Nadao se samo da su Sabor odjebali.
23
Pustili su novi intermezzo. Ovaj put su to bili kanjoni. Sjetio se da su ih puštali uvijek kad bi kao
klinjo čekao prijenos Liverpoola. Ništa mu nije bilo dosadnije. Onda bi se Šljivko uspuhao jer
nije kurca kužio ta jebena intermezza. To mu je bilo ko da je u crkvi, a pop diže tijelo Kristovo, a
on ono kurca ne zna šta će radit dok bakice plaze jezike i uzimaju hostiju. Sjećao se onog
Šljivkovog slonovskog frktanja i zadaha koji se širio u širokom radijusu. Jebalo ga je to što je
Šljivkova navika bila poslije večere pojesti glavicu bijelog luka, tako da je više vremena provodio
izmičući se nego što je pratio Keagenove prodore. Ovome je to bila fora da potjera jebene bacile,
ali jedino što je mogao potjerati bili su ljudi okolo, pomisli dok je počinjao TV kalendar. Ondje u
kući nije ga mogao izbjeći.
Odjednom je osjetio kako su mu proradila crijeva. E, fala kurcu! - kliknuo je i pomislio na tu
švapsku kavu koja je konačno počela djelovati. Otišao je na WC, skinuo se i počeo kenjati. Nešto
malo govana je uspjelo izaći. Bila su to dva crvića. Ali to se nije moglo nazvati pravom nuždom.
Sjetio se neke medicinske teorije koja kaže da ljudi koji slabo seru kraće žive. Pitao se kog kurca
ovi to malo ne pojačaju, pa da se čovjek barem dobro posere! Pjevao je, to mu je odvraćalo
pažnju. Osjetio je kako je jedan ogroman komad govna krenuo i taman kad je pomislio kako ih je
podcijenio, sve je stalo na izlazu. Pokušavao je uprijeti, ali nije išlo. Snažno se napregnuo. Sve se
vratilo unutra. Fuuck! Digao se i obukao.
Ponovno se ushodao. U stanu je bilo sve mračnije. Upalio je svjetlo u hodniku. Ostale žarulje
bile su pregorjele. Ipak, bilo je bolje. Sjetio se da bi mogao raditi sklekove. Razmaknuo je stol i
fotelju. Radio je. Zamišljao je kako ispod sebe ima nekog komada i svaki put kad se spusti,
zvjerski joj ga zabije. Zabijao joj ga je nekako uzdužno i to mu je bilo otkriće. Paralelno je brojao
sklekove. Kožica penisa mu se tako napela da ga je zaboljelo. Uspio je napraviti petnaest
komada. Stao je. U normalnim okolnostima mogao ih je napraviti dvadeset. Fizički rad učinio je
da se otvore preostale pore u organizmu. Još više ga je puklo. Razmišljao je da telefonira, ali
24
skužio je da nema želje nikog nazvati. Okrenuo je seksifon; ženska je pričala, a da nije išta pitao.
Nije se mogao skoncentrirati. Bilo je to kao rafalna paljba. Previše serijski, pomisli. Pa ne bi ni
zatvorenika mogla ovako napaliti, a kamoli nekoga tko drka u prosjeku deset puta dnevno! Onda
je počela uzdisati. Osjetio se tužnim. Spustio je slušalicu. Strujale su mu kroz glavu slike tih
žena, njihovih grudi, ruku, usana, uzdaha… Osjećao je kako propada, kako nestaje u nekom
ambisu, kako ga val straha i izgubljenosti steže. Trnci su ga prošli cijelim tijelom. Sjetio se otići
po pivo, to je jedini način.
Bilo ga je malo frka hoće li ga uhvatiti panika u trgovini. Znalo ga je tako uhvatiti u
studentskoj menzi, ne bi mogao ručati koliko se tresao, ili nekada strah od motanja džointa u
društvu. Jedino kad bi pio pivo nikada nije imao problema.
- Jebeš ga, kud puklo da puklo! - rekao je to pauku što ga je motrio s lustera, obukao se i
krenuo prema dućanu.
Odlučio je otići u onaj dvije zgrade iza, tamo nije dolazio. Sviježi zrak ga je malo oporavio.
Auti su jurili cestom, bilo je ljepljivo. Svi su žurili. U vrećici je imao pivske boce za razmjenu.
Tuckale su jedna o drugu. Imao je osjećaj da mu po mozgu tuckaju. Stisnuo je jače vrećicu.
Navirale su mu poznate misli; dan je već prokockao, nije spremio stvari za selidbu, nije otišao na
faks, niti bilo koga s faksa nazvao… Već je znao da je izgubio godinu. Druga za redom
izgubljena, stari bi poludio da sazna - prostrujalo mu je. Nije bio načisto treba li mu taj faks, ali
bojao se ići raditi. Ovako ga nitko nije maltretirao. Što bi sad da upadne među nekakvu tvorničku
bagru ili da ide konobariti? Ne, to ne! - prošlo mu je kroz misli kao jeza. Nemam ja smisla za to...
Uostalom, uvijek sam bio s ove strane šanka.. Postojale su tisuće poslova i nijedan mu se nije
sviđao. Eventualno onaj gdje nema kontakta s ljudima. Bojao se ljudi, njihovih gesti, pogleda,
riječi, smijeha. Bojao se njihove nakane da učine nešto, njihove predanosti obavezama. Bojao se
25
da ga ne ozlijede ili pričaju loše o njemu. Bojao se lijepih žena, mislio je kako je slabiji od njih,
ružan, neduhovit, možda ima mali penis, nema novaca, auto… Mogao je analizirati strahove kao
da ih je postavio na šahovsku ploču. Imao je kompleks provincijalnosti; krio je odakle je. Rekao
bi da je iz nekog većeg grada. Mislio je, to pomaže!
Neka blajhača u yugu je, dok je pretrčavao kod benzinske u Selskoj, uletjela u takvu lokvu da
je u trenu bio mokar od glave do pete. Krivudajući je odmicala sikćući nešto, a on je stajao tamo
poput razjebanog prometnog znaka dok mu je tumor u mozgu rastao velik kao jaje. U tom je
trenutku izrekao takve psovke za koje ni u ludilu nije mislio da postoje. Ljudi su prolazili,
gledajući ga i vidjelo se da im je drago. Poželio je da ih sve pobije dok je teški smog padao po
krovovima. Nastavio je dalje otresajući fleke blatnjave vode.
Došao je do trgovine. Ušao je, ostavio upotrijebljene boce sa strane. Prodavačica je pričala s
nekom kumicom. Imao je dojam da uopće nisu skužile da je ušao, toliko ih je sve skupa
zanimalo. Šetao je između redova posloženih stalaža, a ono moždano nadimanje je popuštalo.
Bila je to jedna od onih trgovina sklepanih na brzinu, u uskim prostorijama s tisućama
nabacanih artikala. Visjelo je sa zidova, sa stropa, s polica, s nekakvog zamašćenog frižidera za
sir i salamu.
Keksi, sokovi, sredstva za čišćenje, kao da će ga sve to napasti, pomisli. Došao je do frižidera
za salamu i razgledao. Osjetio je kako mu srce preskače, dublje je disao. Sve mu se gadilo, ali
glad je jača. Pozvao je prodavačicu, kumica je čekala. Mislio je koliko ima love; dovoljno za
salamu, kruh i tri piva, zaključio je nakon što je pregledao džepove. Žena mu je sve to spremila i
vratila se za kasu. Šetao je još malo s košarom u ruci. Pogledao je prema kasi; razglabale su
svjetske probleme. Ubacio je po kutiju Topsa i Domaćice u unutrašnjost jakne. Razgledao je još
malo, češkajući se po jajima. Došao je na kasu. Kumica se pozdravila i otišla.
26
Žena, oko četrdesetak godina, tipkala je. Čekao je. Radila je to tako jebeno odvažno da ga je
bilo strah te njezine odlučnosti. Lomila se u njemu kao nekakva nedohvatljiva stvar ili stanje
kojem se samo mogao nadati. Bio je mali i uplašen pred tom sigurnošću ruku i pokreta, pred tom
rapsodijom lakoće. Prelazila je preko tipkovnice pletući nevidljivu zamku. Zarobljavalo ga je to
duboko more pokreta i lakoće. Vuklo ga je u vrtoglavom ambisu. Najedanput je vidio kako je
zastala rola s cijenama. Htio ju je upozoriti, ali već se bila zaglavila. Bila je to kasa Iskra i to se
često događalo. Pitao se nije li to neka tvornička zajebancija, pa da kupe nove?! Ona ju je
pokušavala osposobiti. Njeno lice poprimilo je neki nevjerojatan grč. Pitao se je li to zbog kase ili
nečeg drugog, nečeg što ju je posebno sjebalo u ovom trenutku? Nešto što joj je sjebalo
koncepciju i nema više snage vratiti se? Je li se možda sjetila svih kasa ovog svijeta i sad je to
strašno jebe? Na njenoj kuti je pisalo Žitnjak-prodavaonica br. 12 i ta slova bila su gotovo
isprana. Gledao ih je kako se gube u nekom azurnom plavetnilu. Nestajala su kao prebrisana. Bila
su mu glupa ta slova i pitao se neće li i ona zauvijek nestati i što će biti ako stvarano, stvarno
odu? Jebena, glupa slova koja samo tako nestaju, koja isparavaju poput svih nemogućih tragova,
zabrinuta i beznačajna u malim oklopima odlaze daleko i ispadaju negdje otraga poput malih
kamenčića! Promatrao ih je kako su ogoljena do srži i glupa i jadna i mala… Uf, jebeno prokleto
more što nadire kroz pukotine i zarobljava me u ušima! Konačno ju je uspjela namjestiti. Kasa se
otvorila. Radila je dalje istim onim izrazom beskrajne ravnodušnosti. Sad ga je već počela
nervuckati. Gledao je snopove poslaganih novčanica; kao da su ga pozivale iz svog nijemog
šarenila. Kao da su ga pozivale da ih pokupi! Osjetio je kako mu srce udara i strah kako galopira
negdje u dnu. Okrenuo se lijevo-desno; nije bilo nikoga. Vani nije bilo nikoga. Žena mu je sve to
onom istom lakoćom spremila u vrećicu i rekla cifru. Gledao ju je nekoliko trenutaka. Njeno je
lice pokazivalo prve znakove nestrpljivosti. Sijevnuo je očima. Sad već to više nije mogla
podnijeti. No, no, no… Nešto tako govorila je, sjeća se. Nešto tako jebeno i odvažno, nešto tako
27
prijeteće i važno. Sjeća se tih napućenih usana i očiju koje strijeljaju negdje u dubinu. Kao da je
pred sobom imala more beskrajnog kukuruza i propuštala kroz prste. Jebeno more klipova što ga
udaraju po bedrima i glavi. Jebeno more njezine beskrajne snage što ga odnosi u valovima. Onda
ju je u tom trenutku, ili u nekom drugom bliskom ili dalekom, jednako glupom, ni sam više nije
siguran u kojem, odgurnuo i zgrabio novčanice. Nije bilo teško; bile su poslagane po apoenima.
Ona se pokušavala pridignuti, uhvatiti ga za ruku. Zgrabio ju je i rekao nešto u stilu: “Začepite ili
ću vas ubiti!” To je rekao s takvim guštom da ga je nepce zagolicalo. Opet ju je gurnuo. Padala je
unatrag kroz lelujavi zrak, zabivši se u gajbe koje su popadale po njoj. Zgrabio je ostatak love i
izjurio van. Dok je trčao, kutije keksa su mu poispadale. Saplitao se o njih. Kolutovi su se
kotrljali cestom. To ga je sjetilo na one dane iz djetinjstva kada su niz padine kotrljali
automobilske gume. Odskakivale su visoko, udaravši o stijene. Bilo mu je super gledati ih kako
se u ludoj vrtnji survavaju u dolinu. Sada su se vraćale. Fijukale su mu mislima kao izbezumljene
sjene. Osveta guma - baš takav naslov ukazao mu se kad je skrenuo iza zgrade, prošao kroz park i
šumu i izbio na glavnu cestu. Ljudi su čekali tramvaj, stao je među njih, ušao u kola i uputio se u
grad.
28
3.
Klackajući se vozio. Držao se za rukohvat. Bio je tako isprepadan i napet da je mislio kako će se
onesvijestiti. Srce mu je luđački tuklo. Skakalo je po grudima poput beštije kojoj su postavili
žarač u guzicu. Obijalo se o stijenke grudi, udaralo po jajima, guzici, utroba mu je bila razrovana
poput ledine koju nastanjuju krtice. Još je samo čekao kada će sve nahrupiti kroz usta. Čvrsto je
rukom stiskao cijev. Kada bi zatvorio oči, tutnjalo mu je u glavi. Pritisak je rastao u
sljepoočnicama i prijetilo je da će se sve rasprsnuti, da će sve otići u vražju mater i ostat će samo
mlaka smrdljive sluzi tu, na podu tramvaja. Poznavao je taj osjećaj sličan onome iz tuča koje je
imao s navijačima ili po disko klubovima. Napet kao struna, pogledao je ženu pored sebe.
Odvratila je pogled i odmakla se.
Dublje je disao.
Odjedanput mu se sve počelo vraćati. Nije vjerovao da je to napravio. Činilo mu se da se sve to
dogodilo negdje izvan, u nekom vremenu i prostoru koji je izmicao i lebdio u lelujavoj izmaglici.
Titralo mu je pred očima. Slike su se približavale i udaljavale, lebdjele u vrhovima, a onda se
divljom snagom obrušavale i rasprskavale u svjetlosnim ekstazama. Imao je osjećaj da će se
raspasti, da će ga grč i strah koji mu stišću tijelo jednostavno zdrobiti. Dok je hodao pored zgrada
neki crv ga je nagrizao i sve se pojavljivalo vrlo nejasno, u daljini poput sjene koja se tek nazire,
29
koja se javlja iz prikrajka i on je pokušava odbaciti poput nepotrebne stvari. Hodao je dalje, sjeća
se, s onim uobičajenim osjećajem potištenosti i sve je već bio zaboravio i samo je mislio o tome
kako će obaviti kupovinu i vratiti se gore, presvući i spremiti stvari. Je li u tom trenutku znao da
se nešto sprema? Je li to bio taj trenutak definitivne odluke, jesu li se svi ti raspršeni atomi snage
baš u tom trenutku počeli skupljati i poslije provalili neviđenom energijom? Je li ona glupača u
Yugu samo raspalila te nataložene strahove? Nije mu bilo jasno kako se sve odvilo tako
nekontrolirano i brzo, tako ludo i divlje, tako izvan kontrole… Ali, znao je da će to napraviti,
prostrujalo mu je. Uvijek sam ja plaćao, nikada meni nisu ništa plaćali. Ta kronična besparica,
seljenja… E, dosta mi je! Svi su odnekud nabavljali lovu, imali namještenja, dobro živjeli,
zajebavali se… Nek ide k vragu ta prodavačica i policija i društvo, nek sve ide u vražju mater!
Sišao je na Trgu, uputio se u neki bistro i naručio pivo. Malo se tresao, popio je pivo u dva
cuga i naručio drugo. Pušio je. Prijalo mu je piti i pušiti. Stanje u grudima se smirilo. Pomalo se
osjećao pobjednički. Gledao je u to Ožujsko i mislio o njemu kao o peharu punom šampanjca.
Digao ga je i u nekoj svečanoj pozi ispio do kraja. Čekao je nekoliko trenutaka, ispustio ga i onda
se tišina pretvorila u more zvukova i učinilo mu se da ga stolice, stolovi, prozori, fasade, čak i
prolaznici pozdravljaju u svečanom mimohodu. Nasmijao se s osmijehom punim pobjedničkih
salvi i onda podrignuo. Sad mu se više nikuda nije žurilo. Prepoznao je neke ljude koji su prošli,
maknuo bi glavu u stranu. Nije želio ni s kim razgovarati. Većinom su to bili kolege s faksa.
Gadili su mu se.
Zviždukao je neku kuruzu.
Ušla su dva policajca i krenula za šank. Ostao je miran. Naručili su piće. Nešto su razgovarali.
Držali su se značajno. Kužio je te policajce; bili su seljaci došli u grad. Skužio bi čak i one u
civilu. Pokušavali su skinuti imidž gradskog klošara ili rokera, ali njegovo pažljivo oko bi ih
otkrilo ili bi ih netko iz ekipe provalio. Bili su u tom svom oblačenju uvijek korak iza trenda, tako
30
da mu je izgledalo kao da su ispali iz nekog drugog vremena. Sad su se kočoperili s novim
imidžom. Bio je to neki prilagođeni američki kroj, za razliku od dojučerašnje partizanske
uniforme. Držali su se kao “veliki Hrvati”. Vječito vojničko i policijsko paradiranje u ovim
krajevima, Ćiva pomisli dok je gledao Žica preko puta kako nekoj debeloj kravi sa sto vrećica
vadi novčanik iz torbe, pogledi im se susreću u nekoj lelujavoj izmaglici i uz smiješak koji znači
ej, stari vidimo se poslije na cugi, Žic zamiče tamo u gužvi. Ostaje široka prazna brazda njegovih
kretnji što titra poput kanjona pruženog u daljinu.
Eeej, bejbi! - rekao je to sebi u bradu, nasmijao se i u to ime potegnuo dobar gutljaj. Gleda
kako debela gestikulirajući viče, ljudi je, prolazeći, u čudu gledaju, okreće se; ova dvojica je ne
šljive dva posto i sve propada u nekoj nemogućoj rupi, dok mnoštvo glasova odzvanja gore u
vrhovima. Ona kupi vrećice, mrmljajući nastavlja dalje dok ritam melje i nastavlja mljeti. Ne
diraj vlast, ostalo radi što hoćeš, prostrujalo mu je kroz glavu staro pravilo dok se sve izobličava
pod objektivom njegove neumorne pozornosti.
Ipak, hvatao ga je strah. Osjećao je hrpu love nabijenu u džepovima i učinilo mu se da bi sve
najedanput moglo početi ispadati, da bi novčanice pokrenute nekim nemogućim krilima
najedanput mogle poletjeti svuda naokolo i bio bi to kraj svih nadanja. Sjetio se one noći i dana
koje je proveo u policijskoj stanici i na sudu kad su mu na koncertu Godfathersa našli gram šita u
džepiću traperica. Ostalo mu je u sjećanju lice policajca koji ga je pretresao; kada je našao šit u
očima mu je bilo takvo ushićenje ko da je otkrio Ameriku. Svi su se sjurili na njega, njih desetak,
vičući: Skidaj se! Skidaj se! Do kraja! Do kraja! Pokaži ruke! Ruke! Jebalo ih je to što nije bilo
uboda. Valjda bi onda dobili krila, pomisli Ćiva dok je gledao onog manjeg kako se nešto vrpolji.
Slina im je tad curila niz očnjake dok su ga trpali u maricu i poslije ga s još dva kretena odvezli u
stanicu. Mali je netremice buljio u njegovom pravcu. Svojim nepovjerljivim očima strijeljao je i
postalo mu je jasno da bi sve moglo perfektuirati na njegovu štetu. Platio je pivo i izašao.
31
Napravio je rutu preko Tkalčićeve, Opatovine, Dolca… Volio je tuda šetati. Centar je bio
jedini prostor gdje se mogao utopiti ili prošetati ne osjećajući se kao da gazi po selu. Kvartove
nije mogao podnijeti. Tamo si morao živjeti sto godina da bi te prihvatili. To mu je bilo too much.
Nastavio je preko Kaptola, sudarajući se s ljudima koji su nekud žurili. U zraku se osjećala
politička neizvjesnost. Pitao se kog vraga malo ne uspore, ništa se još nije dogodilo, ali nitko nije
skraćivao korak. Sve je bilo šareno od štandova na kojima su se prodavali suveniri s motivima
šahovnice. Zastao je ispred jednoga na kojem su se prodavale limenke na kojima je pisalo čisti
hrvatski zrak. Stvarno ga je jebalo kakav je to zrak unutra. Svi su se palili na to. Zamišljao je da
je to posebno čist zrak pa kad limenku staviš pod nos nadišeš ga se i onda se fenomenalno
osjećaš. Ali nekako mu je bilo neugodno to kupiti. Tip ih je prodavao leva-leva. Zagolicalo ga je.
Osvrnuo se okolo; nije prepoznao nikoga. Kupio ju je i otišao.
Uzeo je pivo i izašao ispred Kvazara. Nije bilo slobodnih stolova. Nije znao hoće li lijevo ili
desno. Nekako je uspio stati sa strane, tako da nije baš na brisanom prostoru. Povukao je nekoliko
debelih dimova Opatije. Osjetio se kul. Razmišljao je o tome da popije i vrati se u stan, ali sinulo
mu je da je ona sigurno pozvala policiju i sad se vrzmaju po kvartu. Odlučio je pričekati neko
vrijeme. Uskoro se oslobodio jedan stol. Stao je i nastavio lagano cjevčiti Ožujsko.
Ljudi su u žurbi prolazili. Nebo se mračilo kao i njihove duše. Čekalo se da grune kiša pa da se
sve raziđe. Prodavači na štandovima s robom pokušavali su im nešto uvaliti. Pratio je tu igru, ali
nije primijetio da itko išta kupuje. Samo bi pogledali ili promljeli to u rukama i otišli. Ovi bi im u
sebi valjda jebali sve po spisku ili su već otupjeli, pomisli dok je gledao kako im lica vise od
umora. Crkvena zvona su se oglasila. Pogledao je na toranj. Bilo je 15:00. Siromasi su ulazili
unutra. Tako su poslije mogli dobiti obrok u obližnjem Caritasu. Jedna džukela mu se motala oko
nogu. Skužio ga je već prije. Pokušavao je užicati nešto dok ovi ne otvore. Nabio ga je nogom.
32
Neka dama ga je oštro pogledala. Podigao je čašu i uputio joj jedan beskrajno čeznutljiv osmijeh.
Ona se demonstrativno okrenula i vrteći guzovima otišla. Naručio je još jednu Žuju i pijuckao.
Naišao je Laki, profa koji je predavao u nekoj školi za retardirane. Bili su inače susjedi s
Trešnjevke. Laki je imao oko 35, propali brak, liječenja od alkoholizma, pritvaranja zbog skitnje i
još dosta tog nevidljivog tereta koji je vukao. Pitao se kog ga kurca ne odloži negdje sa strane i
nastavi u laganom ritmu?! Poznavao je sve inspektore za drogu i sva najjeftinija mjesta za klopu.
Jednom je, da nije bilo Lakijevog upozorenja, zamalo izvisio jer je kod sebe imao dvadesetak
tripova koje je mislio izdilati tipu za kojeg je bio siguran da je faca iz Studoma koji će ih poslije
prodavati po Savi ili Cvjetnom. Laki mu je, dok su zurili kroz prozor Blata, a ovaj prolazio
cestom, onako usput rekao da je inspektor. Bio se ohladio. Sretao ga je po gradu. Na Trešnjevci
se nisu ni viđali, osim kad bi išao kod njega zapalit. Probijao se do njegove sobe preko ograda,
dvorišta, uskih stuba. Pušili bi u tom sobičku s raspalim krevetom, stolicama, sve je imalo miris
vlage. Onda bi Laki uzimao teglu meda i jeo. Tvrdio je da je to jako zdravo. Sjetio se Šljivka i
njegovih bacila. Ovaj barem nije smrdio, pomisli dok je gledao neke tipove kako sjedaju za stol
pored, i nije znao što da misli o njima dok su naručivali kave i onako mirno promatrali… Svu bi
mu pažnju odvlačila Lakijeva najbolja stolica dok bi je pokušavao namjestiti, pa bi mu dosadilo i
otišao bi. Inače je stalno gledao u pod. Jedanput je ugledao lovu ispod stuba u KIC-u, pa su otišli
gore na piće. Pristao je na to da Ćiva popije kavu ko da je, jebote, upravo dobio plaću! Nije
mogao vjerovati, ali bolje išta nego ništa, zaključio je nakon jebene logike koju je ovaj imao.
Tip se najedanput ustao i krenuo prema njima. Srce mu je u trenu uhvatilo galop.
- Mogu dobit vatre?! – upitao je.
Paralizirano je gledao dok mu je Laki pripaljivao. Tip se, pogledavši ga, zahvalio i sjeo.
33
Onda je Laki nastavio priču o nekom svom učeniku koji je umjesto knjiga donosio porno
časopis i drkao tijekom sata, profesori su se žalili i kao razrednik morao mu je pozvati roditelje,
ali mali se nije dao… Na drugo uho mu je sve curilo dok je te tipove, u tim gotovo istim crnim
kožnim jaknama, ispod oka gledao, i cijelo vrijeme mu se činilo kako su im jakne nabrekle ispod
pazuha, i to mu je zadavalo prilične moždane probleme, protrljao bi oči i gledao okolo dok su
štandovi već bili prazni i svaki put kad bi vratio pogled činilo mu se da se one toliko nadimlju da
bi pucaljke mogle same iskočiti…
Predložio je Lakiju da odu prošetati. On je, ne kužeći zašto se žure, dovršio kavu i napomenuo
da bi mogli otić zapalit na Strossmayerovo. Nije se mogao ne složiti s tim.
Laki se vukao poput psa lutalice. Dok je išao pored njega, imao je osjećaj da je to stari čovjek
na kraju puta. Imao je pogrbljeno držanje i samo je zirkao po podu. Teško je disao, imao
natečenu jetru, veliku dioptriju, stalno je iskašljavao. Nosio je vječne bordo traperice i kaubojske
čizme. Spominjao je neku žensku koju Ćiva još nije vidio. Izgledalo mu je, u pičku materinu, da
ta ženska radi najtajnovitije poslove pa je ne smje pokazat! Ko da je jebe jedanput godišnje i to
na najskrovitijem mjestu, rekao je jedanput Bevandi nakon što ga je ovaj uvjeravao da ona zaista
postoji. Čak mu je naznačio vremena kada se viđaju. Ali bilo je jasno da je to kurac od ženske,
sinu mu kad je ovaj hraćnuo takvog zelembaća da su se vrapci odmah sjatili. Još se hranio u
studentskoj menzi. Valjda je i vrapcima to kul, pomisli dok su se s takvom žestinom protezali oko
nekog tuberkuloznog bacila. Ta menza je i inače spasila mnoge živote. Slava joj! - rekao mu je,
na što ga je ovaj blijedo pogledao.
- Jučer su Krigera i njegovu curu priveli u policiju – govorio je sebi u bradu. – Pa su nju
zajebavali da što će ti on, nije nikakvo muško, mogla bi nama popušit. Njega su ispendrečili,
možda su i nju ševili.
34
- U jebo te!
- On ti je igloman, kužiš.
- Što ti to znači?
- Kužiš, mora se ubost iglom. Njemu je igla zakon. Ako nema horsa u stanju je ufurat sredstvo
za smirenje samo da se pukne. Ruke su mu natečene, jebote, pa su ga panduri izjebali znaš kako.
Prošli su pored Matoševog spomenika. Golub je doletio, posrao mu se na glavu i odletio. Ćiva
je čitao o njemu i njegovom klošarenju po Francuskoj i Parizu. Razmišljao je da ode negdje na
zapad pa taman klošario. I uostalom, bio se zarekao da će jebati crnkinju, pa je i to bio još jedan
razlog da se makne.
Neka ekskurzija izlazila je iz žičare, ptice na granama su se razbježale, penzići su se vrtjeli u
krug, parovi na klupama su pretakali slinu... Prošli su niže do zida. Stajali su naslonjeni. Vlaga im
je lijepila kosu. Laki je motao. Sad mu njegova kosa i nije izgledala tako sjebano. Mogao je proći
i u nekoj boljoj školi, samo da nije tih kaubojki, pomisli dok je kroz maglu gledao grad koji se
prostirao ispod. Prdnuo je.
- Sorry!
- Ništa, ništa… Proveo sam u Vrapču ovaj zadnji period – govorio je tako tiho da ga je stalno
morao moliti da ponovi. – Jebi ga, ono znaš, s vrimena na vrime ne mogu se sredit pa zamolim
ovog svog likara da me pošalje na par dana. Znaš koliko ekipe sretneš iz grada; ko da si doša na
nečiji tulum! Malo te srede tabletama, ležiš oduzet, svi viču oko tebe. Nediljon nas puste na
nogomet; kao, podilimo se u ekipe, ali kurac, svi trču za balunom, ne zna se ko s kin igra… Šta ti
je, malo si sjeban?
- Ma kul, ono… Zdrmao me ovaj šit. Ustvari, trebam se seliti.
- Kul, naćeš nešto.
35
Pušili su. Klupe, stabla i lišće poprimali su meke oblike i činilo im se da se i oni stapaju s
njima. Šit ih je pritiskao svojom teškom rukom i gurao dolje u bestežinski prostor. Pokušavali su
držati biće na okupu, dok je ovaj upirao i rastavljao sve na mnoge dijelove.
Izvadio je limenku i pokazao je Lakiju.
- Šta misliš šta je unutra?
- Šta ja znan, kurac! – pregledavao ju je. – Čisti hrvatski zrak! Ha, ha, ha, ha… Ćoviće, ne
mogu virovat! Ha, ha, ha, ha…
- Da probamo, ćoviće! – oprezno ju je otvarao bojeći se da to iznutra sve ne eruptira ili nešto
slično. Zajebano u vražju mater, zaključi jebeno oprezan. Prinio ju je nosu i udisao. Ništa se nije
događalo. Samo je zviždala iznutra podsjećajući ga na one prazne zvukove boca Pepsi-Cole koje
su kao klinci stvarali, ispivši ih u jednom gutljaju nakon reklame s Peleom i onim njegovim
savršenim žongliranjem, nakon čega je uzimao Pepsi-Colu, dok kockice leda pršte svuda uokolo,
on je ispija u savršenoj ekstazi rasprskavajućih kapljica znoja. Poslije su čeznutljivo gledali te
ispijene boce i prepirali se oko toga tko je prije eksirao.
Bacio je limenku iza leđa i povukao takav dim da mu je govno krenulo van. Teškom mukom
ga je zaustavio. Laki je skužio da se nešto događa, ali nije ništa pitao.
Poslije, valjaju se njih dvojica niz gornjogradsku kaldrmu napušenih glava, praznih misli,
ukočenih ramena, usukanih želudaca, drhtavih nogu. Prolaze Tkalčićevom, zureći poput idiota u
izloge s nevjerojatnim cijenama, pored kafića gdje nalickani tipovi zajedno sa svojim još
nalickanijim komadima ispijaju pića. Ćiva je razmišljao o tome kako nije pametno da se muva po
gradu, ali šit ga je tako bubao da nije imao hrabrosti razdvojiti se. Činilo mu se da bi ga svaki tren
mogao netko zaskočiti i pokazati policijsku iskaznicu. Strijeljao je okolo nepovjerljivim očima.
36
Sada je ta bivša ulica kurvi pretvorena u glavnu turističku atrakciju, pored još par sličnih
mjesta, a ustvari tu se, u prostorijama sklepanim i prenamijenjenim na brzinu, prodavala loša
talijanska obuća i ostali plagijati zvučnih imena. Ti kafići bili su u dlaku isti; nije se znalo gdje
završava jedan, a počinje drugi. Svako malo jedan od njih postajao je popularan, po nekom
pravilu koje nije mogao dokučiti. Pokušavao je misli skrenuti na to, dok umorni i razvaljeni
prolaze, a ovi ih gledaju s prezirom. Pokušavao je Lakiju skrenuti pažnju, ali nije ga jebalo.
Takve stvari uopće nije primjećivao poput onih kanti smeća tamo u haustoru.
- Ćoviće, kako ne kužiš? Oni su ispražnjeni poput svih praznih balona, a opet su ovdje, kužiš,
oni postoje! Eno ih sjede tamo prevažni i presretni, ispijaju svoja beskrajna cappuccina, fruteke,
čajeke itd. I samo oni postoje! Niko na svijetu osim njih ne postoji! Kako oni postoje, a mi ne
postojimo?! Ko je to odredio, krvavu mu majku jebem?!
- Postoje, jebi ga! Imaju love.
- O, jebala te lova, ćoviće… Imam i ja love, pička mu materina! Oš vidit kolko ja imam love?!
Ha, oš vidit?! – nije znao zašto je to izvalio. On ga je trepćući gledao dok su stajali nasred
Tkalče. Nije vjerovao. Onda mu je sinulo da skulira to s lovom, okrenuo se lijevo-desno i
odjednom mu se učinilo da su svi naručili sokove i zbog toga mu je laknulo.
Nastavili su dalje.
- Kako si tako glup?! Koja lova, ćoviće?! Kurac oni moj postoje! To ti misliš da oni postoje, a
zapravo ne primjećuješ da je sve pustoš i čistina, da je sve očistio vjetar i ostale su samo niske
magle što se spuštaju s obronaka i jedino što postoji u ovom trenutku smo ti i ja. Kužiš? Radost i
toplina! Želja i moć! Dva Robinzona smeđih očiju što otkidamo zlatne medalje i ostavljamo sve
rokove da propadnu! Ha, šta veliš?!
Laki uopće nije kužio o čemu se radi dok ga je ispod oka sumnjičavo gledao.
37
- Ćoviće, moraš imat malo više dostojanstva! Moraš malo više cjenit sebe, ćooviće… Zašto
tako pogrbljeno hodaš?
- Bole me leđa.
- Kurac te moj boli! Ti ne cijeniš sebe. Zato si tako pogrbljen! Jebote, ko da si sam sebe našo
na Hreliću! Kužiš?! Koga ćeš cijenit, ako neš sebe, ćoviće?! Ha, koga?! Evo, meni moje govno
najlipše smrdi! Kužiš, a? A, tebi? Šta tebi najlipše smrdi, a?
- Meni ništa lipo ne smrdi. To ne more bit! Ništa ne more lipo smrdit. More samo ružno
mirisat!
- Ali, u tome je fora, ćoviće; lipo smrdi! Kužiš? To je to!
Ono bubnjanje, koje je dotad bilo poprimilo kritične razmjere, odjedanput je počelo
splašnjavati. Osjetio je kako lakše hoda, kako se sve slaže u nekom okviru koji je mogao
kontrolirati i kako bi komotno mogao unijeti malo ležernosti i svježine. Gibao se u ritmu koji je
dopirao iznutra, dok su mu usta bila suha, i sinu mu kako bi mogli sjesti na cugu, ali to je
otklonio kao lošu ideju.
Inače je u nekom drugom magnovenju par puta ušao unutra. Gledao je u tu paradu nogu,
guzica, sisa, lica, frizura, odjevnih marki… Tu su se okupljali navodno najbolji komadi.
Muškarci atletskih figura, zalizani, stajali su uz šank. Stajao je s pivom u nekom kutu osjećajući
se kao pas kojeg je upravo udario auto, a nosnice su mu plesale narajcane tim jakim parfemima.
Bez love, s na licu ispisanim neprospavanim noćima, odrpan, niti do jedne pičke nije mogao doći,
brzo bi otišao ili, ako je bio previše pijan, zakačio bi se s nekim pa bi ga izbacili van. Mislio je o
svemu tome dok im je sad gledao koljena kako bljeskaju.
- Sve bi ja to jeba, samo kad bi moga! – rekao je to više za sebe dok je Laki pretraživao trotoar.
Probijali su se preko Trga kroz gužvu i sinu mu da se ukrca na neki tramvaj, dok je Laki derao
neku priču o tom nedavno postavljenom Jelačićevom spomeniku i njegovom maču što je sad
38
uperen na južnu stranu, a neki su to tumačili kao prijetnju Srbima, kojih je većina živjela na jugu
zemlje. I dok je kužio dvanaesticu kako se klacka iz pravca Jurišićeve, a ovaj i dalje debljao, veli
mu, ne shvaćajući zašto ga to toliko jebe, kako bi se problem lako mogao riješiti njegovim
okretanjem za sto osamdeset ili ugraditi mu neki kurac, tako da se stalno okreće pa da se uopće
ne kuži kome prijeti! I taman kad je pomislio kako će se ukrcati, ugledali su Bevandu koji se kao
hladetina razlijevao na klupi ispred Dubrovnika. Mahao im je dok mu je kožnjak bljeskao i nisu
mogli praviti se da ga ne vide dok im je hrlio u susret, a sijede mu probijale ispod ofarbane kose,
ziherice se njihale po ušima i njegove guzice, kaubojke, sve je vrištalo: Najljepši sam, najljepši
sam! Vidite me djevojke, vidite, kako sam lijep! I u svakom ih trenutku uvjerava u to, dok stoje
tu, u gužvi i on ih nevidljivim nitima drži prikovane, dok oni blenu kao idioti. I sve je u znaku tog
njegovog drugog albuma, koji samo što nije izašao. Veli da mu se prvi prodao u jednom
primjerku, ali to je tek bilo ispitivanje tržišta, kako veli, a ovaj će biti praaaaavaaa
booooombaaaa!
U hipu je vadio maleni džoint i sva trojica vuku dok ljudi okolo zuje. Nelagoda se širi oko njih,
jer u trenucima kad šit najjače djeluje nesigurnost izbija na površinu i sva ta kosa i nosevi, upali
obrazi i uska ramena bljeskaju na vlažnom danu dok lica prolaze, lica, velike bijele mrlje…
- Znate li zašto Škot gleda pornić unatrag? – uvijek je pun fora.
- Zašto?
- Zato jer voli gledati kako kurva ovome vraća lovu!
Dok se Ćiva smijao, osjetio je kako ga netko kucka po ramenu. Okreće se, srce mu je u
petama, vidi tipa u cvikama, njegove visine, kako se smije, govoreći mu nešto, gleda ga u
lelujavoj izmaglici, kurca ne kuži tko je taj tip, ovaj mu govori: - Pa, di si roođače, duuugo se
nismo vidjeli, kako je doli, ima li šta novoga… Pa, di si čoovječe, oćemo na piće!? Stvarno nema
pojma tko je taj tip i ovako razvaljen pokušava dozvati u pomoć sva sjećanja, ali sve mu je
39
zamrznuto sad u ovoj slici i zbog toga mu je neugodno, okreće se; Bevanda i Laki ga čekaju,
smijući se u nekoj obljetnici čekanja, ponovno se okreće; cvikeraš se smije držeći ga za ruku i
izgubljen na toj pustopoljini, čuje sebe kako govori: - Ej, sorry, stari, drugi put, frendovi me
čekaju, nemam vremena, pozdravi sve, čujemo se… Odlazi od njega, ostavljajući ga tužnog,
tamo na sivom danu i poželi da svi demoni uokolo naprave krug i mokre ptice zaspu na granama.
Ali nije bilo ni mjeseca, ni zvijezda koji bi pokrili sve tetovirane suze što padaju, ni žutih
večernjih prozora koji bi sakrili nijeme usne što čekaju. Sve je bio samo zadah šita i ruševina.
Mislio je o tome dok je gledao jedan Bevandin pramen što je stršio u praznoj konjunkciji s
Lakijevom čežnjom psa lutalice.
Produžili su put Jazovke, po inerciji, jer ona ih je vukla svojom nevidljivom narkomanskom
rukom. To je prijestolnica izgubljenih, probisvijeta, lopova, došljaka, bogalja… Konglomerat
smrti, utroba zmaja, sajam ludila… Savršeni brlog svih bjegova, vječno odmorište demona
propasti, smiješak lakoće…
Uzeli su pivo, da se srede. Osjećao je samopouzdanje koje se vratilo i sad mu je bilo svejedno
što će se dogoditi. Bio je spreman na sve.
Bevanda se nije zaustavljao s tim svojim pričama o tom svom novom nosaču zvuka, kako ga je
onako stručno zvao, dok je on promatrao neke tipove za bilijarom. Gledao je u njihove nesigurne
ruke. Pokušavali su nešto izvesti, ali one ih uopće nisu slušale. Kugle su im poput nakaznih
praznih ptica letjele svuda naokolo. Nije mu bilo jasno kako su rješavali partiju. Ništa mu nije
bilo jasno. Sve je bio samo apsurd i beskrajna odgoda. Ali oni su znali tko je dobio!
Za susjednim stolom par je nešto žučno raspravljao. To je Bevandu prekinulo. Radilo se o
tome da je ona dok je on bio na zahodu stala očijukati s jednim od tipova na biljaru. Kužio ih je
da su džankoze jer nije ih jebalo što svi čuju. Onda se tip, pošto ga ona nije šljivila dva posto,
40
divljački počeo derati, dok je ona prazno buljila. Bio je to onaj nazalni ton što je u kombinaciji s
nekom Morissonovom pospanom odom, što je parala zrak iz tih starih zvučnika, tvorio orkestar
pljuštećih čavala. U jednom trenutku činilo se da će je zavaliti stolicom kojom je lupao da bi
potkrijepio svoju ljutnju. Sva sreća da je konobar priseban, pa ga je skulirao. Nastavili nešto niže,
a onda je pak sve zvučalo kao da padaju čekići.
- U, jebote, ajmo odavde! – Bevanda je rekao.
- Kul, bejbi…
Pa je neka žena banula s psom. Prilično oštro promatrala je okolo, dok je pas zamakao ispod
stolova. Neki tip s bradom i cvikama, koji je s pivom stajao nasred birca, ljutito joj je uzvratio.
To je potrajalo i činilo se da će se dogoditi neko sranje, kad se tip spustio na pod i četveronoške,
lajući krenuo za kokerom. Svi su pogledali. Nevjerojatno je s kakvom se lakoćom verao; koker je
za njega bio goli kurac. To naganjanje je potrajalo i svi su se bili vratili svojim aktivnostima, kad
je banuo policajac. Ćiva se namjestio tako da ga ne vidi. I on je žustro promatrao uokolo. Ali, nije
bilo nekog efekta; svi su se držali kao nevinašca. Jedino mu je preostalo izdvojiti tog čovjeka-psa.
Stao je pisati, dok je čovjek-pas, klateći se, s namjernom dosadom stajao ispred njega. Onda je
ponovno počeo lajati i otišao ispod stolova. Plavac je ostao zabezeknut, ali bio je mlad i vidjelo
se da ga je strah. Ovaj se valjao nasred birca. Pas se pokušavao otrgnuti, ali ga je čvrsto držao.
Izgledalo je da će ga poševiti. Ženi je to bilo too much, pokupila je tog svog skoro već obrađenog
kokera i otišla. Ostao je cvileći i trzajući nogama, pa ga je Spužva digao, posjeo za stol i donio
mu pivo. Policajac je još neko vrijeme gledao stojeći na ulazu, ali nitko ga više nije šljivio.
Uvijek su izdvajali krive tipove. Svi su to znali. Otišao je.
Jedna je žena za šankom, njišući svoju veliku guzicu, preglasno puštala muziku. Spužva je
ovima za susjednim stolom, koji su skulirali svađu i sad su izvadili hors, namjerno prešao
krpom…
41
Cijevčio je to pivo, sada potpuno miran, kad je Bevanda ponovno počeo. Odjedanput mu se
učini da je planuo, poput baklje goreći, dok su svi plazili okolo. Onda je odnekud naišao džoint i
učini mu se da se povukoše u kutove. Samo su još neke lagane, svjetlucave iskre plamtjele, ali
nije bilo razloga za frku.
4.
Tih dana uspio je razraditi taktiku kako eskivirati po kvartu. Jednostavno nije izlazio ili, ako bi
morao obaviti kupovinu, čekao je do tri, a onda bi se pridružio mnoštvu koje je dolazilo s posla, s
obavezno kupljenom kartom sjeo bi u tramvaj i uputio se u grad. Nije se vrzmao po centru. Uspio
je s gazdom dogovoriti još jedan mjesec i to je vrijeme odlučio iskoristiti za listanje oglasa i
učenje. Eni je bila svratila po neke svoje stvari i osim što ih je pokupila, nisu prozborili ni riječ.
42
I taman kad se bio ušemio, najavila mu se sestra da će doći sa svoje dvoje male djece jer je
kćerčicu morala dovesti na liječenje.
Bio je potpuno sluđen; toliko toga imao je za napraviti, a oni dolaze. Volio ih je, ali dovraga,
imao je i on svoj život! Oni to nisu mogli razumjeti. Većina ljudi puno toga nije mogla razumjeti.
Za njih je život bio čopor i svi su jeli iz iste zdjele. Sve to kopkalo ga je dok je pospremao stan.
Pomislio je u jednom trenutku da ih odjebe, ali neki jebeni moždani nadzornik koji je stajao gore
od pamtivijeka upozorio ga je da se ne zajebava.
Naravno da će sada sve morati podrediti njima; uputiti ih po gradu, otići do bolnice, pronaći
doktore, brinuti se o prehrani… Sinu mu da je sad ko Robin Hood; opljačkaš trgovinu da bi
pomogao drugima! Ustvari, što s tom lovom? Lova je sranje! Sad je imaš, sad je nemaš! Ćiri-bućiri-ba… Ipak, trebalo bi nešto ostaviti i za crne dane… Hm, ovaj…- češkao se po bradi. Ovaj
odozgo s pendrekom i dalje je budno motrio. Otišao je na Plac i kupio stvari kao za jedno duže
logorovanje.
Sjedio je u kuhinji čitajući Vjesnik. Bio je to najveći format novina. Dok se borio da ih
presavije, mislio je o tome kako su dobre za pokriti se negdje na klupi. Četverogodišnji nećak
igrao se po kuhinji i sobi. Ta njegova igra značila je da će se popeti na frižider, sudoper, nešto
polomiti ili zapaliti… Morao ga je držati na oku. Čitati Vjesnik i paziti na maloga, e bio je to jako
zahtjevan posao.
Stranice su pune prijetećih vijesti o međunacionalnim prepucavanjima. Sve je uzburkano na
političkoj sceni; u Hrvatskoj se pojavljuju nove stranke, u Srbiji je Milošević već debelo zaorao,
Slovenci glumataju da se to sve skupa njih ne tiče… Čeka se kako će se prelomiti u BiH. Ondje
je karačina.
43
Moglo se pročitati puno dobrih članaka; autori su upozoravali na pogubnost isključivosti,
pozivali su na razum, pozitivno povijesno naslijeđe, tekovine revolucije, zaključke s kongresa,
poruke s omladinskih radnih akcija, zakletve pionira, spominjali udovice palih boraca, junačka
djela pasa tragača, vapaje iz ferijalnog saveza, upozorenja iz udruge šumara, žene liječenih na
dojci, astmatičara, srčanih bolesnika… Što sve ne? Rudari su prijetili da neće na površinu ako ovi
nastave čačkati mečku. Pokušavalo se ohladiti usijane glave. Kolumnisti su to riješavali svojim
nenadjebivim umom. Izgledalo je da ovi mogu izaći.
- Vidi, vidi šta sam napravio! – mali je nosio rastavljenu budilicu.
- O, joj!
Potpuno ju je uništio. Ćiva ju je pregledavao. Izgledala mu je kao mačka pregažena na cesti s
rasutim spiralama i zupčanicima kao rasutim crijevima. Bilo je prekasno za budilicu kao što je
bilo prekasno za puno toga, pomisli. Svijet je pokazivao znakove umora, ljudi nisu znali što bi sa
sobom, sva tehnika, industrija, priroda bili su lošega zdravlja i samo se čekao i najslabiji virus pa
da sve razori. Ovaj mali sadist nije pokazivao te simptome, gledao ga je dok je mali nešto ševio
fotelju. Bio je minijatura najzajebanijeg vojnika kojeg je mogao zamisliti. Sijao je strah i
uzmicanje, pred njim su padali gradovi i ljudi su bježali kao mravi prije kiše. Nije ga vrijedilo
opominjati jer razum mu je, kao i većini, značio nepotreban napor. Zaključio je to dok ga je
gledao kako je rastura, a iz nje se dimilo ko da Žalosnoj Sovi šalje signale.
Pustio ga je da djeluje, ionako to nije bio njegov stan. Ustvari, najradije bi ga cijelog polomio,
jer način na koji su te gazde držale do tih svojih rupa i iznajmljivale ih nadasve ga je nervirao. U
pravilu su to bili prostori u kojima se ne bi mogle držati ni životinje, ali sve se iznajmljivalo. I
najgora rupa imala je svoga miša-stanara. Za sitnu lovu ljudi su pristajali na sve. Nemali broj
zaradio bi dobru dozu reume od vlage po tim rupama. Jedanput je išao u Gajevu do jedne
djevojke, spuštao se stubaama do tog podruma, uopće nije imala svjetlo. Spravila je kavu koju je
44
greškom posolila. Progutao je takav gutljaj, da je u trenutku pomislio da će mu jaja izaći na usta.
Poslije je taj recept isprobao na Mucavom pa su mu se slogovi bili udvostručili. Pokušajte to
nekome učiniti pa ćete vidjeti reakciju!
Vratio se Vjesniku. Kao da je otvarao vrata pakla; političari su se optuživali, otvarali su tamne
strane povijesti i sve mu je izgledalo kao lava što nadire u praskazorje, a oštre sjenke provaljivale
su u ekstazama. Namjerno su to činili, zaljučio je; mogli su energiju, misli i parole okrenuti u
pozitivnom pravcu i bilo bi OK. Ali oni su mahnito palili vatre i plamenovi vrele mržnje sve su
zahvaćali.
Odložio je novine. Sklopio je oči. Osjetio je kako nadolazi, kako raste iz svoje pulsirajuće
utrobe. Odjedanput je začuo galop i psi su zalajali. Trgnuo se. Titralo mu je pred očima.
Nakon te podulje stanke, za vrijeme koje se skulirao, sjetio se da bi mogao maloga izvesti u
šetnju, pa nek se penje po drveću, ako to želi! Provirio je u sobu. Upravo je kenjao nasred. O,
Isuse, ne mogu vjerovat! Imati djecu značilo je biti u stalnom šoku. Mali se samo smijao i kenjao.
Sjeo je u fotelju i gledao ga. Nije ga uopće smetalo. Još ga je zamolio da mu obriše guzicu. Na
koncu ga je kao dobri ujak obrisao, počistio izmet i krenuli su van.
Sjetio se još da pokupe Darka pa će zajedno na piće. I on se stalno seljakao pa je htio iskoristiti
prigodu i priupitat ga zna li možda za kakavu gajbu. Inače su bili kolege s faksa i imali slične
probleme s ispitima. Zapravo, nisu ih uopće polagali. Fakultet im je bio gnjavaža i napor. Ljudi
koji su u sebi imali ambicioznost i disciplinu mogli su po tom pitanju nešto učiniti. Njih dvojica
imali su malo od toga.
Trenutno je živio s djevojkom koja je imala sina iz prvog braka. Vrtjela ga je oko malog prsta.
Sluđivala ga je. Bez obzira na to što je već imala dijete i što bi je to po logici stvari trebalo malo
omekšati, to se kod nje nije događalo. Bila je preambiciozna i mljela je sve pred sobom. Bio je
45
totalno zaljubljen u nju. Činilo se da je po prvi put osjetio čarolije međunožja, pa nije mogao
misliti trijezne glave.
Kad su ga našli doma i kad se spustio, Ćiva mu je predložio da odu do Jaruna ili slično, negdje
dalje, u šetnjicu, ali nije se dao. Htio je do neke svoje birtije u blizini. Jebeš ga, s malim valjda
nisam sumnjiv - rekao je to zelenom na semaforu dok su oprezno prelazili. Darko ga je malo
čudno pogledao, ali po običaju nije ništa pitao. Došli su u tu njegovu rupu. Kužio je da je
navučen na poker-aparat. Bio je to još jedan razlog za svađu s njegovom djevojkom. Inače su svi
igrali taj električni poker. Gazde su zarađivale ogromne svote samo na jednom aparatu. Navlačili
su ljude, tako da je jedan postotak dobivao; podese ga tako da daje jedan postotak. Ako si imao
sreće da taj dan upadneš u tu cifru bilo bi OK. Većina je, naravno, gubila. Trošili su cijele
mjesečne plaće na to sranje. U jedno popodne izgubili bi sve što su teško zaradili za taj mjesec.
Poneki su bili do te mjere navučeni da su se morali bolnički liječiti. Znali su ulupati cijelu
imovinu. Općenito, sve te igre i igrice na sreću bile su hit u posljednje vrijeme. Što se kriza više
produbljivala, igre su bujale. Činilo se da će jednog dana postojati samo poker-aparati i ljudi u
redovima priključeni na njih svojim sjebanim umom.
- Čovječe, znaš šta mi je sinoć napravila? Predložio sam joj da idemo upoznati moje starce,
vrijeme je i to, i znaš šta mi je rekla? Rekla mi je da se ona ne želi upoznavati s tom četnikušom!
Čovječe, rekla je da mi je stara četnikuša! Možeš zamislit?!
- A, šta su njeni?
- Kao, njeni su turbo-Hrvati.
- U, jebote!
- Ono, ne jebe te, mirne duše to kaže.
- Urazumi je. Opali joj šamarčinu!
46
- Ma, ne možeš, čovječe… Plače, urla, zove svoje starce kako je tučem, onda se odselim, za
par dana opet zove i sve po starom.
- Odjebi je, kurac! Nije ona jedina žena na svijetu.
- Odjebi je, odjebi je! Lako je reć!
Nije mogao izdržati; uključio je 100! Veća, manja, skale, trefovi, ajncevi, flash-royali,
pokeri… Isprva se trese, ne može pronaći pravu taktiku. Sve dok ne počne propadati u duboku
prozračnu rupu, i njegov mozak vrišti i napinje se u ludom grču i psovki što ječeći nadire i
odzvanja njegovim ganglijima… Boje, pikovi, veća, manja, veća, manja… Beskrajna trapezna
smrt u koju propada i samo ludi vjetar mu pomaže da ostane na tom rubu smisla. Tisuću bijelih
pokeraških paukova obrušava se odnekud sa strane i oni pletu široku zlatnu mrežu, dok on liježe
svojim snenim trepavicama. Beskrajno meko more se prostire i on plovi krupnim zaveslajima
tamo do polja zlatnih aseva…
Samo jednim udarcem mogao je dobiti dvostruko ili sve izgubiti. Kad je igrao na male cifre,
mogao je dugo biti u igri, ali je i dobitak bio manji. To je za one koji nemaju puno love. Na taj
način vjerojatnije je da će zaraditi neku siću. Ako je ulog velik i rizik je veći. Tipovi su znali
ubaciti po par stotina maraka. Tup, tup, tup, veća, manja, tup, tup, tup… Za par minuta dobili bi
višestruko ili bi ostali bez ičega. Ćiva je jednom u pasažu Cibone gledao tipa koji je u petnaest
minuta izgubio valjda tisuću maraka i odšetao se ko da se ništa nije dogodilo. Igrao je na najveći
ulog i činilo se da mu je teško i tipke udarati, toliko ga je sve skupa jebalo. Još je na kraju svima
platio cugu i odšetao se poput bestežinskog zračnog slona što sveudilj prosipa paperje. Darko je
bio taktičar; stavljao je male uloge i dugo igrao. Iskustvo mu je govorilo koliko aparat daje.
Nikada to sa sigurnošću nije mogao znati, ali bi ga testirao. Točno je znao za aparate koji više
daju.
47
Mali se stalno verao po stolicama i stolovima. Morao je biti pripravan. Nije volio djecu; bila su
mu napor. Divio se ljudima koji su to mogli podnijeti.
U jednom trenutku, pošto mu nije dozvolila da prebire po čašama, počeo se derati prema
konobarici;
- Gluupa si!!! Gluupa siii!!!
Ljudi su se smijali, to ga je osokolilo i samo je vikao: - Gluupa sii, gluupaaa siii!
Kako nije imao namjeru prestati, odlučio ga je izvesti. Dogovorio je s Darkom da navečer odu
pogledati neku sobu u Voltinom, pa će poslije na tulum u studentski dom. Da bi ga smirio, usput
mu je kupio sladoled i odveo doma.
Kosti će mi slomiti batine i stijene,
proplanci će oživjeti na tuđim rukama,
želja i noć što blaguju pred tobom zaklet će me na vjernost, tebi draga!
Ponesi taj vrč na izvor
što se ističe na ovom čvornatom namazu
i kaži molitvu!
Želju mi ispuni ti, dobra vilo!
Zatvorio je notes na kojem je pisalo: ...pod mecima nevolja hladno odjebi sve! Gledao je u te
smeđe korice što su se osipale u uglovima i sjetio se jedne davne mostarske srednjoškolske
sunčane jeseni, kada mu ga je Jagoda poklonila. Sjedili su tamo pod sjenama stoljetnih platana,
dok joj je zavlačio ruke u gaćice, a sjene su plesale poput tamnih zavjesa što vijore visoko, i
prekrivale ih svojim hladnim dodirima. Ona se uporno branila. Onda joj je jednim nevjerojatnim
manevrom uhvatio klitoris i bilo je to kao da je namještao sve mjesečeve stanice i zaorilo je u
ružičastim simfonijama. Poslije je upirala da nastave dalje, ali najviše što joj je popustio bio je taj
48
rokovnik. Razmišljao je o tome da sve prepiše u jedan što mu ga je poklonio Mucavi, ali sada nije
imao volje za to. Osjećao se prazno.
Sakrio ga je u regal, tamo iza hrpe debelih stručnih knjiga. Levitirao je neko vrijeme
zatvorenih očiju. Valovi su ga udarali najprije po čelu i rukama, zatim je plima rasla i sve je
nadiralo u najudaljenijim porama misli i krvotoka. Prekrivao ga je meki madrac tame i samo je
mogao tapkati u tom mraku. Nakon nekog vremena skužio je da mu je to u kurcu, pa je otvorio
oči i prvo što je vidio bila je hrpa suđa na stolu i u sudoperu, i učinilo mu se da bi ga mogla
zdrobiti koliko se nadima. Prijetilo je da će u nekoj ludoj diobi narasti toliko da više neće biti
mjesta ni za što. Bacio se na posao; oprao ga je, pospremio krevete i istresao tepih na balkon
“policajca starijeg”. Nakon te povelike operacije zadovoljno je sjeo, zapalio i pričekao da se mali
probudi.
Najprije je otišao kod Tihog na Jarun. U širokom luku zaobišao je sedmu policijsku.
Ondje je živjela cijela kolonija Hercegovaca. Zaključio je da, ma koliko se trsio, bez zemljaka
nije mogao. Njih petoro-šestoro živjelo je u dvije sobe. Kada bi dolje dobro rodilo, bilo je i jako
prometno. Ljudi su svraćali zapaliti ili kupiti dobar hercegovački gras. Ta je trava tako jako
pucala da bi čovjeka neko vrijeme zalijepila za stolicu. Imali su i dobru kolekciju ploča, tako da
je bilo ugodno napušiti se i slušati glazbu.
Tihi je bio od onih ljudi koji su bili dobri prema svima. Bilo je u svemu nekog kurca, da se ovi
kad bi ga upoznali ne bi znali odvojiti. Ponekad je razmišljao o tome. Poznavao ga je još iz
vremena kad su živjeli u studentskom domu. Ondje je vladalo pravo opsadno stanje. Ne bi mogli
ni zapalit od tih ljigavaca. To mu je bilo too much. Upadali su u sobu bojeći se valjda da im ne bi
štogod promaklo, pomisli, ili nešto toliko jebeno da su stalno morali biti na oprezu! Poslije je i
Tihi neke stvari skužio pa se maknuo privatno. Ali sad ga je zarobio neki komad duplo veći od
49
njega, tako da je bilo opasno približiti se. Grizla je zrak, ako joj kojim slučajem nije prijao.
Nadao se da ju je uhvatio popodnevni drijemež. Ipak, svratio je kod Vrućeg i kupio čokoladicu
Životinjsko carstvo. Nek se nađe, za svaki slučaj, pomisli dok je pripaljivao Sedef.
Upravo mu je stigao brat i donio hercegovačko vino. Pili su i pušili; Tihi, njegov brat i cimer
Džeri. Ćiva im se pridružio nakon što se uvjerio da gorila nije tu. Motali su. Bio je neodlučan. Da
li da samo pije vino ili da i puši? Pušenje trave znalo mu je zadavati poteškoće. Trava je značila
neizvjesnost; nije bio siguran u kojem će ga pravcu odvesti. Ponekad, baš iz tih razloga nije ju
podnosio; zavrti ga u nekom pravcu koji ne bi mogao kontrolirati. Imao je iskustva s tim
stvarima. Problem mu je bio: odlučiti se!
Ovi su već sređeni, morao bih nadoknadit zaostatak, pomisli dok je namještao tu nezamislivo
razjebanu fotelju i dok su zidovi izlučivali svoj smrdljiv, vlažan znoj. Pokušavao se priviknuti na
tamu kojoj ni jaka voltaža svjetiljke nije ništa mogla. Popio je dvije čaše jakog crnog vina i onda
pušio. Uspio je u sebe ubaciti dosta supstance.
- Bio nam je uveo tuširanje utorkom i subotom – Džeri je pričao o njihovom gazdi. – Ali otkad
je Spužva doša, ništa više ne prigovara. Boji se Spužve! Stari uleti, reka bi nešto, a Spužva mu
veli: Šta je, boktejebo, sidi, popi nešto! Stari skroz zaboravi šta je tijo reć!
- Spužva ima te sisteme.
- Starog će skroz izludit.
- Ako nas ne izbaci posle onog tuluma, neće nikad!
- Ma, izbacit će kurac! Jesi vidio Žana na tulumu, odakle se taj pojavio? Odijelce, brčići…
Kao, doša, bit će žena… Ha, ha, ha, ha… Indijanac ga je iskopa odnekud. Onda ga je Spužva
napušio, jadnik nije zna di se nalazi. Toliko je ljudi prošlo, čudo kako stari nije zva policiju.
- Ma daj, čoviče!
- Što je s Indijancem?
50
- Jebote, leži tamo s curon u sobi… Danima… Opskrbili su se horson, samo se pucaju, gadi mi
se uć unutra! Samo prespavam… Nemoš mu ništa, krevet je njegov! Najnoviji koktel; pomišaju
kokain i hors. Veli Indijanac da mu je to najdraža kombinacija, da ga pakleno zdrma. Računa je
neki dan; veli da su nji dvoje prošle godine uštrcali u sebe dopa u vridnosti milijun maraka!
- Moguće, čoviče! On je rođen za te stvari.
Slike su se počele izobličavati. Osjećao je ekstazu kako fura njegovim mislima i kako kao
kriva naherena šubara pada negdje u stranu. Želudac se počinje penjati serpentinama njegovog
prsišta i on osjeća kako nestaje, kako propada usisan u prazninu, kako se lome opne i kako se sve
raspada u milijarde sitnih komadića. Pokušavao je stati negdje do krajnjeg monitora, negdje
odakle bi mogao nadzirati događaje, ali ne ide mu baš. To je zakopčana, mala, istinska oluja koja
dolazi u valovima i prolazi kao surfajuća neman, postajući bjelkasta pjena u uglovima. Pokušavao
je uspostaviti kontrolu, praviti se da se sve to skupa njega ne tiče i iskoračiti slobodno, ali taman
kad bi pomislio da je sve pod kontrolom, val bi naišao i jedva se uspijevao održati.
Gledao ih je dok su razgovarali i izgledali su mu poput osušenih zlatnih riba, i činilo mu se da
prolaze nekud naprijed, grickajući stanovite opaske što su divlje padale, otkinute u kreštavim
zvukovima. Onda je naišao jedan takav monsunski s grmljavinom da nije bilo nikakve šanse.
Završio je s glavom na WC-školjci. Kuljalo je iz njega u mlazovima. Utroba mu se nalazila u
grlu. Jedva je dolazio do daha. Požalio je što je uopće živ. Nekako je, između tih bolnih
podražaja, uspijevao udahnuti. Duge i kratke, ravne i kovrčave dlake, što su s muda ovih momaka
popadale svuda uokolo, ulazile su mu u usta i nos. Nekontrolirano su se zalijetale i gušile ga u
spasonosnom udisaju. Morao je paziti na to.
Teško je disati, slušati otkucaje u ušima, teško je uopće imati organizam koji se
raspada, koji je sada nepotrebna masa i treba je držati na okupu. Sjećao se prvog riganja negdje u
dvanaestoj, kad je živio na selu i čekao da odraste i ode negdje u grad. Otišao je na doček Nove
51
godine koji su priredili seoski momci. Popio je nekoliko čaša jakog crnog vina. Sjećao se taloga
na dnu. Već tada je kužio što je to dobro vino. Totalno ga je razvalilo. Vraćao se kući seoskim
puteljcima, povraćajući usput. Sada je zreo, ali s istim problemima; riganje ga je vraćalo na te
puteljke. Vraćalo ga je u te dane očaja i dosade, u nedjeljna poslijepodneva kada su ljudi dolazili
iz crkve, produhovljeni, skrivali se u svojim kućama, ništa se nije događalo. Tjeskoba ga je
pritiskala kao okolna brda. Odlazak rijetkog gosta iz njihove kuće značio je potpunu prazninu.
Čuo ih je kako se smiju i zezaju. Zezali su se i na njegov račun, ali što je tu je, mislio je, treba
izvući živu glavu iz ovog! Koncentracija dopa još je tolika da je morao čekati. Sve što je imao
povratio je, ali ga je držalo u klinču. Molio je Boga da netko ne bude morao na WC, pa da ga vidi
u ovoj pozi. Ali ovi su momci znali kakvi su to problemi; pustili su ga neka se sam izbori.
Poslije, kada se sredio, Tihi i on su se pokupili, svratili po Darka, ostavili Voltino za drugi dan
i krenuli na taj tulum.
To su bili oni dosadni tulumi, s hrpom štrebera i curetaka koje su trčkarale uokolo i samo su ih
mogli drpnuti za guzicu. Prijetilo je da će uzvratiti šamarčinom, koliko su bile mrzovoljne. Kad
već nema ničeg u gradu i ovo je nešto - zaključio je dok je gledao guzove neke cvikeruše, a ona
se držala kao da je upravo otkrila teoriju relativnosti. Bio mu se malčice digao, ali sve je
splasnulo kad su priredili točku s nekakvom rimskom povorkom i tipom gore na nosilima koji je
glumio Cezara. Pronosili su ga uokolo sa svim tim detaljima; od kohorte uokolo, do senatora što
mu se mrmljajući servilno obraćaju, do crnaca što drže nosiljku i hlade ga nekim improviziranim
perjem i tipa gore koji sere nešto široko gestikulirajući i bacajući nekakve papiriće koji su bili
latice milosrđa ili takvo nešto, Ćiva i Tihi su bili u nedoumici i nisu mogli vjerovati očima. To je
trajalo dobrih sat vremena i svi su se držali kako je super i fenomenalno i nenadjebivo, a kad je
završilo vidjelo se da im je lakše. Onda su crnčuge, jer im ga je bilo pun kurac, izvrnuli Cezara i
52
on se survao na neke gajbe i to ga uopće nije jebalo, nego je i dalje hodao uokolo i derao po
svom.
Stajali su za nekakvim improviziranim šankom i pili. Nije bilo drugog izbora nego napiti se.
Sva trojica prešutno su to zaključili.
Okolo su svi bili radosni. Bili su sretni što su tu gdje jesu, što se vole, što im ide sve od ruke,
što se zovu kako se zovu, što izgledaju kako izgledaju. Svi su se međusobno poznavali i bilo je
očito da im to odgovara. Većina ih je cijelog studentskog staža imala relaciju dom-faks-crkvadom. Našli bi srodnu dušu u tim okvirima, oženili se i vraćali natrag u svoja mjesta. Ondje su
postajali ugledni građani. Sve je tome podređeno. Rijetko viđena koncentracija sreće na jednom
mjestu - Ćiva je zaključio dok je cjevčio štok.
Onda je u jednom trenutku zapjevao: Spustila se gusta magla iznad Zagreba, iznad Zagreba…
Ne, to nije gusta magla iznad Zagreba, iznad Zagreba, već to ide hrabra vojska Poglavnikova…
A da ga ne bi krivo razumjeli, za sve je otpjevao i Spremte se, spremte četnici, silna će borba da
bude, pa još i Mlada partizanka bombe bacala… Neki tip mu se pokušavao pridružiti, ali ga je
brzo odjebao pošto ovaj uopće nije kužio o čemu se radi.
Čupavi tip je svirao gitaru. Započeo je s; Ostani đubre do kraja, ali to se baš nije primilo, pa
onda: Dva dinara druže, Ne želiš kraj, Ostat ću sam… Sva ona ekskurzijska sranja. Međutim,
nije bilo nekog odjeka. Kasnije je stao Ćivu uvjeravati kako je Bora Čorba genijalan tip, kao sve
je on to predvidio, ima nos, sa svime se zajebava, muzički da ne govorimo… Ćiva je tvrdio da je
on čisti kreten, da nema pojma i sve što je napravio je čisto govno. Ovaj je i dalje derao po svom
sa svom tom kosom i velikom glavom. Bejbi, mogao bi poludjeti od svega toga što misliš! - rekao
mu je dok od očaja uopće nije znao što napraviti.
53
Darko je porazbijao nekakve boce ispred vrata. Bile su poslagane. Jednostavno ih je pomeo
udarcem noge. Onda su se ove muškarčine uzbudile. Ali bilo je to pileće kočoperenje, svađa bez
posljedica. Ćiva je na šanku pomeo sve pred sobom. Nitko se nije bunio.
Pokupili su se i otišli. Kad više nisu imali kud, predložio je da odu u Veslački klub, kod
Bebipape, dolje na okretištu na Savi.
Iznenadili su se kad su vidjeli Indijanca kako zavaljen kljuca u jednom separeu. Valjda je
posrijedi bila bračna svađa ili takvo što - prešutno su zaključili dok su sjedali za njegov stol i dok
su pokazivali starom da donese četiri piva. Još nekoliko razvalina spavalo je okolo. Bebipapa ih
je puštao unutra da se ne smrznu.
Gurali su ovoga da se probudi, ali držala su ga čvrsta kliješta nekog jebeno jakog dopa. Šta je
sad smiksao, čovječe?! - Tihi se pitao dok su ga ostavljali na miru. Bebipapa je u svojim
ogromnim ručerdama, onako među prstima, donosio tri pive. Činilo se kao da nosi čačkalice.
- On bi jedino sad mogao primiti infuziju! – mislio je na pivo za Indijanca, koji je sada već bio
pomodrio oko usana.
Bebipapa je imao tu jebenu rupu u glavi da uopće nije kužio kad mu kažeš bejbi. Mislio je da
se to odnosi na onu dječju hranu Bebipapa, pa kad bi mu rekao: Ej, bejbi, moš donijet pive! ili
Bejbi, moš donijet žetone za fliper?, on bi rekao: Bebipapa, bebipapa, može, može… I tako, samo
mu kažeš bejbi, on kaže bebipapa!
- Bejbi, moš nan donijet žetone za bilijar!
- Bebipapa, bebipapa, kako ne bih mogao… Kako ne bih mogao?! – gegao se taj ogromni stari
veslač sa snagom diva i srcem janjeta.
Odigrali su nekoliko tih mrtvačkih partija, Indijanac se u međuvremenu probudio i motao neku
kanu. Onda je Bebipapa došao s nekom šahovskom forom, a radilo se o tome da ti može s
54
kraljem i jednim pijunom - a ti možeš imat figura koliko oćeš! - u jednoj poziciji dati mat u tri
poteza. E, to ih je svu trojicu tako zapalilo da su se grabili tko će prvi, ali hladan tuš Babyjeve
taktike brzo ih je skulirao. Bebipapa je to nekim nevjerojatnim manevrima činio, dok se tih
njegovih stotridesetak kila treslo od smijeha. Poslije su prešli na biljar, ali i tu se odlično držao.
Kad su skužili da bi Baby mogao predložiti nešto žešće, pokupili su se i otišli.
5.
Srećom, ubrzo je ostao sam u stanu. Morao je pod hitno pronaći neki nov prostor. Voltino je
otpalo jer je unutra bio bračni par s djetetom, i ta velika soba bila je OK, međutim, iako su se
ljudi činili u redu, bio mu je bed živjeti s obitelji. Nakon što je okrenuo neke oglase i sve je to
bilo ili preskupo ili negdje Bogu iza nogu, sjetio se Manistre. I on se svako malo seljaka, možda
zna za kakvu gajbu!
Trenutno je stanovao je na Kvatriću, pored Name, malo uzbrdo. Imao je složen ulazni sustav;
najprije se moralo pozvoniti gazdi na katu, onda bi gazda otvorio, pa do Manistre u podrum, ako
ga nađeš.
Pozvonio je, tip je provirio na prozor, nešto je promrmljao i uvukao se unutra. Zbog
kontrasvijetla Ćiva kurca nije skužio. Čekao je neko vrijeme i taman kad ga je htio odjebati, vrata
su se otvorila. Propisno ga je pozdravio, dok je ovaj, ne rekavši ništa, blenuo. Pomisli kako bi
tom starom tuberanu odlično pristajali fenjer i ona kapica na glavi, samo da nije tog prugastog
žuto-zelenog kućnog ogrtača kakve su im valjda dijelili u OOUR-ima, ili su mogli birati između
njih i svinjskih polovica, ti socijalistički neimari, milu im majku jebem - mislio je silazeći
podrumskim stubama. Ili je to bila kamuflaža ovog židovskog gada koji je skrivao ovu svoju
viletinu koju su mu drugovi ostavili za osobite zasluge očuvanja tekovina revolucije! To mu je
55
palo na pamet dok je pažljivo kucao. Nije bilo jasno zašto je baš Manistru pustio unutra, ali
sigurno su posrijedi bile one njegove cake! - pomisli, kriomice ga gledajući dok je čekao da ovaj
otvori. Činilo mu se da stari više ništa ne kontrolira. Stajao je gore poput skretničara dok su mu
tračnice titrale pred očima. Nije mu se dalo uputiti koju riječ utjehe.
Doma je! Otvorio je u pripijenim boksericama i majici na cvjetiće.
- Jesu dobre, a? – mislio je na bokserice.
- Nisu baš nešto! - zaključio je da ima dobre noge i da mu dobro stoje.
- Kako moš reć, ćoviće?! Kako moš reć?! Šta in fali?
- Ma dobre su, zajebavam se! Super su!
Sve je mirisalo na Azzaro, Denim, Romu… I naravno, uvijek je bilo šita. Sjeo je u najudaljeniji
kutak, tamo gdje nije bilo prebačenih čarapa i gaćica. Bojao se da se ne zalijepi za kakav kurton
koliko je tih intimnih dijelova bilo porazbacano. Uzeo je Vogue i listao dok je ovaj paradirao
guzicama. Daj, obuci se, pička mu materina! - rekao mu je, na što je začudo pristao.
- Šta je, izgledaš malo rastureno? – Manistra je bio izravan dok je već motao svojim sigurnim
rukama. Uvijek su mu se dopadale njegove ruke. Bile su savršeno spretne; džoint bi izgledao
perfektno.
- U, brijao sam ovih dana – odložio je Vogue, nakon čega više nije znao što bi sa svojim
rukama.
- Piješ, znam te!
- Jesi se ostavio horsa?
-U, puca san se u zadnje vrime, sad moran stat... Ćoviće, tip mi je ostavija neki dop da mu
prodan, ali sve san sašija... Ćooooviće, triba doć svaki čas… Ma, ko ga jebe! - bio je ekspert za te
stvari, provukao je kroz sebe na kile toga; heroin, kokain, speed, tripovi… Trava i šit bili su mu
umjesto cigareta. Ćiva je razmišljao o tome dok više nije bio načisto ni sa čim i dok je osjećao
56
kako bi trebao neko vrijeme da se odmori, da pobjegne od svega, negdje u vražju mater, samo da
ga popuste ti grčevi po tijelu i rukama…
Manistra nije bio baš pouzdan. Ranijih godina su se intezivno družili. Onda je to splasnulo. Bio
je od onih ljudi koji su sve htjeli za sebe. Smatrao je da je najljepši i najzgodniji kurvin sin koji
hoda zemaljskom kuglom. Petljao je oko manekenstva, ali falilo mu je kojih desetak centimetara.
Taj njegov imperativ da sve što obuče mora biti tip-top Ćivu je strašno nervirao. Razišli su se ne
samo na tom planu; imao je i previše imperativa.
- Šta oće ovi Srbi, mater in jeben?! Šta se bune? Ako in nije dobro ovdi neka se kupe u Srbiju!
– vukao je divljački. Vukao je do krajnje dubine pluća i dugo zadržavao dah. Bilo je očito da mu
je ovo prvi džoint danas. Pluća bi mu se tako napela da bi sav pocrvenio u licu.
- Čisti Afgan! – dodao je Ćivi. – Pušija san neki dan travu iz Ulaan Baatara, čoooviče, ludilo!
Tip šverca jakete iz Mongolije, tipa Naf-Naf, plagijate, to sad dobro ide. Sedan dana putuje tamo,
sedan nazad i isplati mu se! Tamo je plati petnaest maraka, ovdi je proda za dvista! Ludilo,
ćoviće…Veli da imaš i kurve tamo, na transsibirskoj željeznici, tako da ti mogu popušit kad god
zaželiš... Luuu-diii-looo, velim ti… Ej, znaš šta san se sitija?! Iman ti ovdi neki kompjuter, donija
mi jedan prijatelj, oš kupit? Pedeset maraka! – tražio ga je ispod kreveta. Sve je izvukao van;
cipele, patike, konzereve… Soba je zasmrdjela.
- Jebote, to je samo tastatura! Di ti je ostalo?
- Nabavit ćeš ostalo, ćoviće! Mazneš u nekoj školi, ćoooviće…
Ćivi je bilo jasno da mu je to neka džankoza dala za onaj dop. Sve je onako jednim pokretom
ugurao unutra.
- Šta je, malo si nervozan? – upitao je, nakon što ga je zamolio da otvori prozor, a njemu je to
bilo too much, atak na osobnost, šok, uvreda, psovka, jer kako on može pomislit da ovdje nešto
smrdi kad ništa njegovo nije moglo smrdjeti, on nije mogao smrdjeti, sve okolo njega je mirisalo,
57
on je samo mogao mirisati i sve tako do u carstvo njegovih mišića, napetih kretnji, parfema,
agencija, castinga, revija… Sve je to moglo biti samo super i sve što on dotakne je super i
fenomenalno i nenadjebivo… - Čooooviče, kako moš govorit tako nešto, čooooviiiičeeeee!!!
- Burne noći, bejbi… Eto šta ti je; burne noći i burni dani... Bure baruta, kužiš!
Prijetilo je da će se zakačiti, ali šit je sve to skulirao.
Vukli su naizmjenično. Dim je mijenjao percepciju dana. Ako je i mislio s njim nešto riješiti,
nakon pušenja mogao je slobodno zaboraviti. Razmišljao je o tome. Ali, bilo je to normalno. Ni
prvi, ni zadnji put. Jedino je mogao kriviti sebe. Odlučio je ništa mu ne spominjati.
Stavio je Jamesa Browna. Volio je funky ritam. Općenito je volio funky i disco sound. To je
bilo u skladu s njegovim jakim erosom; svi ti mišići, hod, napeto držanje producirali su taj ritam.
I am a Sex Machine! Yeah! I kod Ćive je mogao proći James Brown, pogotovo rani radovi;
dvostruki koncertni iz šezdeset i neke bio mu je odličan. Onda je stavio Cool and The Gang. E,
njih je žešće mrzio. Općenito, mogli su se naći malo oko Jamesa Browna i to je bilo sve. Tvrdio
je npr. da je Mišo Kovač najbolji domaći pjevač. Kao, riči su odlične, ludilo je na njegovim
koncertima, svi su po stolovima… Pogotovo je mrzio te zabavnjake koji su desetljećima tu,
uvijek s istim sranjima…
- Kako moš reć, ćoviće, tebi ništa ne znači kad pedeset iljad ljudi piva Dalmatinac nosi lančić
oko vrata?! Pedeset iljad ljudi je tebi kurac!
- Nije kurac, ali to što on pjeva Dalmatinac nosi lančić oko vrata, što se mene tiče, draže bi mi
bilo Dalmatinac nosi kurac u ruci! To bi mi bilo kul.
- To ne bi moga pivat prid pedeset iljad!
- Jebi ga!
- Tebi uvik nešto ne paše. Šta ti je bolji Laibach?
58
- Bolji mi je! To mi je bolje, čovječe! Šta će mi ovi naši seljaci. To je za svadbe i bakice koje
ne znaju šta bi sa sobom… Evo, di si vidio ijednog rokera da piva za političare?
- Dino Dvornik!
- Nije on roker, čovječe, on je funcky seronja! Njegova muzika ne znači ništa. Ritam i to je
sve! Šta s tim ritmom?
- Ritam je život, ćoviće! Ha, ha, ha… I am a Sex Machine!
- OK.
- Oćeš Ekatarinu? Evo!
- Konačno nešto! Nisi ni svjestan, jebote, da nisi na džanku ne bi uopće znao da oni postoje!
Jebote, Oliver bi ti bio vrhunac!
- Koji je tebi kurac?! Ti nisi normalan!
- Ha, čuj, ne znan šta bi ti reka! I ja se često pitan, ali nema odgovora…
- Odgovor huči u vjetru!
- Hm… Nego, bio sam im nedavno na koncertu. Jebote, onaj basista je drmnuo litru viskija,
čovječe, prašili su dva sata.
- Znam, bio sam.
Razmišljao je da ode, ali bilo je to nemoguće. Jednostavno ga je okupirao svojim životom. Kao
da je bacao čini na njega. Bio je na neki način u njegovom vlasništvu. Imao je tu moć. O stvarima
je govorio ili razmišljao kao da su one sada tu, kao da će se sada sve to dogoditi, samo malo fali.
Samo još jedan mali napor, samo još malo grimizne sreće i sve će biti tu. Ružičasto i prozračno.
Pitomo i divlje. Malo i veliko. Lova i more dopa što čekaju. Sve će eruptirati iz svoje jebene
ljušture i rasprsnuti se u milijarde čestica jebene zlatne prašine što će onda padati poput jebenog
pustinjskog pijeska i prekriti ih zauvjek u sretnoj tami i snu… Uvijek ta napetost. Kad bi govorio
o nečemu, to je imalo puninu. Kao, jasno je da je to tako. Ali ništa nije bilo tako, zaključio je, I
59
sve je prolazilo nekud pored i bili su to pokušaji da se izmodelira savršen bijeg, dok hajka ne
prestaje i goniči tvrdih očiju drže korak.
Nakon što mu je rekao za par shema kako bi mogli srediti i utopiti neki dop, postalo mu je too
much, htio se nekako izvući i otići, ali on se u međuvremenu obukao tako da nije bilo nikakve
šanse.
Krenuli su u grad. Najprije do Finog i friškog, na štrudl od jagoda i hrenovku u lisnatom. Pravi
niskokalorični, manekenski obrok. Jeli su hodajući onom dozom rafinirane nonšalancije.
Zavirivali su po dućanima, da bi on isprobao najnovije modele.
- Ajmeee, vidi ovi postola! Koja petica, ludilo, ćoviće! Ove gaće, ćovičć, ludilo! - maltretirao
je ljude koji su mu samo strpljivo pokazivali sve moguće artikle. Na kraju, ništa ne bi uzeo. Ovi
su mu u sebi valjda jebali sve po spisku - Ćiva pomisli dok je gledao njihova ukočena lica. A
kako će i uzet, kad felera nema u džepu, kad je siromašan poput crkvenog miša i nema ni za
pošten obrok, a kamoli za nekakvu obleku, majku mu, a ovdje se kurči, čovječe, reko bi da je kralj
kupovine! Poželio je to reći jednom izbezumljenom prodavaču dok ga je vukao van. Međutim,
nije se dao. I dalje je tjerao po svom. U jednom trenutku došlo mu je da ga nokautira, koliko mu
je išao na živce, ali se uspio pribrati.
- Daj, urazumi se, čovječe! Ajmo nešto popit.
Uopće nije dolazilo u pitanje gdje se ide na piće; Thalija, Theatar ili Atrij. Mogao je birati; od
tri zla, najmanje? Nije bilo razlike, zaključio je dok je u Tobaccu kupovao Opatiju i Oglasnik, te
bacio oko na umirući Polet, na kojem se kočoperio naslov intervjua s nekim starim koji je
politički nešto jebeno brijao. Iznenadio se kad je ugledao Kegu, svog desetara iz JNA, kako
intervijuira tog ukočenog tipa dok sjedi u nekoj izjebanoj fotelji i dok sitnim okicama strijelja iza
dioptrije pivskih boca, a usta mu se krive u nekoj teškoj grimasi, pa je sve izgledalo kao da se
dugo nije posrao. Pa, jebemti toliko si se srozao da si spao na tu staru oficirčinu, što sad dere
60
žestoku spiku, a tamo si nama srao o bratstvu i jedinstvu, čooovječe… Tako bi mu to sprašio u
lice, pomisli dok je odlagao novine.
Već sada, oko podne, skupila se sva ta šminkerska bulumenta. Ispijali su svoje kavice,
čavrljajući ispod sunčanih naočala, čitajući kakvo štivo tipa Globus, pokazujući odjeću skupih
marki. Čim je stupio na to posvećeno tlo, Manistra se rastopio kao da je izišao na modnu pistu.
Brodio je u transu kroz tu pihtijastu masu i Ćivi se učini da vidi čovjeka koji je upravo doživio
prosvjetljenje, koliko je ovoga obuzelo bestežinsko stanje. Pomisli da javi baki da je i on doživio
ukazanje, ali telefona u blizini nije bilo.
Sreo je, naravno, masu tipova koji se međusobno uopće nisu razlikovali. Isto držanje, iste
marke košuljica, hlačica, cipelica… Stajali su u vidokrugu, otvarajući riblja usta, dodirujući se
rukama. Ćiva se osjećao kao smetalo, kao potpuno strana stvar u tom izlogu voštanih figura. Nije
više mogao stajati dok su razmjanjivali važne misli. Sjeo je i naručio pivo. Listao je Oglasnik.
Nakon što je markirao par ponuda, odložio je novine i lagano cugajući, zvjerkao uokolo.
Nakon nekog vremena skužio je da je jedini leđima okrenut ulazu. Zavrtio se za stoosamdeset i
nastavio cjevčiti pivo.
Uuuuu, čovječe! - Konobarice su ovdje izgledale ili držale se kao da su najbolji svjetski
komadi. Imale su utegnute strukove i guzice su im bile u prvom planu. Paradirale su vrteći njima.
Neki stranci su im se upucavali. Cvjećar je u tren ostao bez ičega. Tip nije mogao vjerovati. Onda
su im ga na koljenima, onako teatralno, predavali, dok su one nosevima parale nebo. Paa,
jebemti..., htio im je reći, ali tipovi su bili potpuno obuzeti, pa nije imalo smisla. Izazivale su da
ih siluju tu, na licu mjesta. Kučke znaju što rade, Ćiva pomisli, sigurno zarađuju odličan bakšiš!
Manistra je sjeo s nekim tipom. Naručili su kavice s puuuuuuuno, puuuuuuuuno šlaga! Ćiva je
naručio još jedno pivo.
61
Tip je onaj pravi seronja, promatrao ga je. Obučen tako da je svaki komad odjeće imao drugu
etiketu. Sve je na njemu bilo tako posloženo pa mu se činilo da je jebena lutka iz nekog jebenog
izloga i neugodno mu je i pogledati ga koliko je savršen. Srao je, mašući blijedim rukama s onim:
Ovak, tak, onak, pak, kuiš… Pričali su nešto o motorima, nafti u Libiji, mrežicama za zubne
proteze, odjeći… Onda mu je u jednom trenutku Manistra spomenuo da Ćiva traži stan, pa je on,
kao da je samo to čekao, onako s visoka, počeo izbacivati neke adrese i cifre, kvadrature, a sve je
to bilo za nekoga tko zarađuje deset tisuća maraka mjesečno, Ćiva pomisli, ali kužio je da ovaj to
priča samo da ga prca u mozak.
Onda je u jednom trenutku osjetio kako propada, kako ga te njegove zlatne riječi, taj njegov
savršeni izgled, mirnoća, zvonki smijeh guraju prema dolje, u poziciju apsolutne poslušnosti,
apsolutne podređenosti. Kao da mu veli: Pa koji si ti mali bezvezni dotepenec, mala bezvezna
seljačina! Kak ne kužiš, majmune, da ti je najbolje da si ostal tam na proplancima i ševio ovce!
Kaaaak ne kužiš, majmune! Odi, vrni se natrag i ravnaj kamenja!
Ukočeno je sjedio misleći ustvari kako on ima potpuno pravo! Kako je ustvari sve to sto posto
tako i razmišljao je na koji bi ga način malo omekšao, kako bi ga nekako malo udobrovoljio…
Tip ga nije zarezivao. Gledao je nekud kroz, kao da je on beznačajna mrlja u prostoru, hrpa
nečega što samo smeta i treba ukloniti. Gledao je svojom rendgenskom probojnošću i osjećao je
kako ga ti njegovi zrakasti pogledi probijaju i prolaze kroz njega savršenom lakoćom. Gledao je
tamo gdje nema cimera, smrdljivih soba, zapušenih WC-a, tramvajskih gužvi, kruha i salame,
lošeg piva i lošeg šita… Gledao je tamo ravno do svojih Crikvenica, Garmischa, tuniskih plaža,
utakmica Final foura, diplomatskih iskaznica, mirišljavih maramica, Happy Day đusova…
Gledao je tamo gdje se Ćiva nikad nije ni usudio pogledati.
- Ajde, gubi se! – rekao je tipu. Ovaj je zabezeknuto gledao. – Gubi se, rekao sam ti!
62
- Kaaj mu je, čooveče?! – obraćao se Manistri očekujući da će on nešto učiniti, kao da je
Manistra njegova transmisija prema šugavcima, kao da Manistra rješava sve te njegove
zakrpljene probleme i nema on vremena da se bakće time…
Nema više vremena ni za što! - najedanput mu je prostrujalo. Neeeeemaaaa
vreeeeemeeeenaaaaa!!! Sve je paralizirano i izgubljeno, odbjeglo u šaš i sitne bezvremenske
fore. Sve propada u vremenskom poremećaju, zataknuto i odbjeglo u ništa… Neeeemaaa
vreeemeeeeenaaaa!!!
Digao se i odgurnuo ga. Svjetski čovjek se izvalio na leđa. Gurao je stol i stolice na njega. Svi
su pogledali. Manistra ga je pokušavao smiriti, dovesti sve u red, sve to u tren zagladiti i vratiti ga
natrag u svilene proplamsaje. Netremice je buljio odozdo. Ali sad više nije bilo diplomatskog
imuniteta, čistih košulja, fitness centara, večera kod Gambreka… Nije bilo ni mame, ni tate, teta i
kumica, finih susjeda, zlatarskih radnji i kremšnita, Hard rock caffea i velikih aerodroma. Sve
zaštitne opne popucale su i nalazio se pod nogama nekog jebenog dotepenca kojeg klečeći moli
za milost. Sve je sad u moći tog ludog gorštaka, u njegovim šakama i njegovoj ludoj glavi
sjebanoj od pamtivijeka. Tu ispred njega stajao je najobičniji dečko s ceste koji u svojim rukama
drži sve moguće iskaznice i propusnice. Ključeve života i smrti. Raja i pakla. Taj se najobičniji
usrani odrpanac najedanput prepriječio i ne daje mogućnost nikakvog prolaza. Nema tu uglađenih
manira, rukoljuba, intrevencija odozgo, beskrajnih pregovora. Nema ničega! Samo ludi tajfun
spreman sve satrti.
Ćiva ga je jednim volejem pogodio u glavu i on je jednostavno bio otpuhan tamo do ulaza,
ječeći pod nogama konobarice konjskog repa što ga je strijeljala jebačkim očima. Čekao je
nekoliko trenutaka dok su zelene sjenke padale i na njemu se razbijali ustrašeni pogledi.
Međutim, nitko nije ništa pokušavao.
63
Sljedeći trenutak već je bio na cesti i pičio nekud dok u njemu odzvanja: Dolce Gabbana,
Benetton, nafta, Libija, proteze, ovak, tak, onak… Manistra ga je pokušavao uhvatiti za rukav i
zaustaviti.
- Jesi normalan, ćoviće, koji ti je?! Posal si mi pokvario, ćoviće… Ajmeeeee!!!
- Jebi se!
Hodali su dalje kao posvađani par.
Svratili su do Jazovke, odigrali bilijar, popušili džoint sa Spužvom, Manistra je sredio dop i
krenuli su do njega da se on pukne.
Kuhao je tu vražju stvar u žlici, navukao špricu, Ćiva mu je držao povez dok nađe žilu.
Pumpao je i pumpao, ali one se nisu pojavljivale. Bilo je očito da su se zavukle negdje ispod
mišića i da im se ne da van. Beštimao je sve te nemoguće psovke od ...divicu Mariju u šupak,
vagon žita i na svakom zrnu malog Isusa, jutarnje nebeske patrole, do sasvim običnih: pas mater,
Bog majku, ali one nisu htjele van. Kad već od očaja nije znao šta će, a Ćiva mu htio predložiti da
se sašije u neku na kurcu, skužio je jednu neopreznu na šaci, koja se valjda zbog slabog izbora
zaklona nije imala gdje sakriti i sprašio u nju. Nije se htio do kraja ušlagirati da može razgovarati
s Ćivom. I inače je imao takav način; nije se smjelo primijetiti da se puca. Onda je sve to
premazivao nekim puderom, zbog policije kako veli, jer ako bi posumnjali da je džankoza odmah
bi tražili ubode.
Onda su motali i pušili. Ništa se nije događalo, osim što je ovaj odozgo tresao jebene tepihe
pa baš nije bilo idilično gledati tu prašinu što se lijepila za prozore. Manistra je predložio da odu
do Hanne, ona je tu, blizu.
64
Živjela je u velikom stanu, par ulica dalje. Došla je iz Njemačke studirati, starci su je obilato
financirali.
Pozvonili su. Otvorila je žena u radnom kombinezonu, s krpom i metlom u ruci.
- Joj, ne znam možete li do gospodične, ona još spava, ja sam tu došla malo počistiti… Ne
znam bih li je smjela uznemiravati.
- Slobodno je pozovite, neće se ona ljutiti na nas.
Hanna se digla sva bunovna i pozvala ih u svoje odaje.
- Oh, mein Gott, zar je već toliko sati?! Ne, ne, ne možete tu sjesti, to je Sveti Hram, sjednite
tamo! Reći ću ovoj ženi da može ići, lustere će počistiti drugi put.
Sjeli su i gledali se kao dva idiota. Na kauču je ležala hrpa nečega prekrivena plahtom. Sve je
mirisalo na indijske štapiće.
- Koji sveti hram, ćoviće?! Ova je skroz prolupala!
- Jebote, luđa je nego ikad!
- Ćoviće, ajmo pogledat šta je ispod, baš me zanima!
- Ajmo!
Podigli su plahtu; mala stolica, vaza, neka debela knjiga na indijskom, metalni obruč, indijski
štapići.
- Ćoviće, stvarno je pukla. Sveti Hram, ha, ha , ha, ha!!!
Sve su ponovno prekrili.
- Oh, mein Gott! – evo je u kućnom ogrtaču. – Bila sam sinoć s Učiteljem na večeri. Ništa
posebno; bili smo u nekom novootvorenom talijanskom restoranu. Fakat sranje; špageti su im ko
da jedeš podvezice… Daaaj mooolim te, stavi neku muziku, dosadno je ovako – rastezala se kao
kakva lijena mačka. – Može kava?
Motao se oko ploča. Zaključio je da tu ima, tako, dobrih stvari; Greace Jones, Van
65
Morisson, onda Michael Jackson, Bangels (Nije Manistri smio reći za Bangels jer
mu je bubnjarka iz Bangelsa bila luudilo, ćoviće!), neki njemački izvođači… O,
Kraftwerk, odlično! Indijska muzika… Stavio je Genesis, The Lamb lies down on
The Broadway. Gledao je knjige; Sartre, Fromm, Jung, Osnove psihoanalize, Sve o
stresu, Kako započeti vezu?, Tin Ujević, Halucinogene droge, puno indijske
literature…
Sjedio je i čekao. Manistra je tamo nešto s njom šurovao. Gledao je u taj glupi hram. Onda je
gledao u strop, pa je gledao u pod. Tek tad je skužio da je pokidao patiku. Šiit!!! Rubom stolnjaka
obrisao je mrlje. Ponovno se naslonio i gledao. Srce mu je jebeno tuklo. Peter Gabriel je zavijao.
Promijenio je muziku. Stavio je Kraftwerk, oni su bili samo muzika. I dalje je sjedio i čekao.
Gledao je u te balončiće što su se razbijali o luster… Konačno su se vratili.
Nosila je kavu, tresle su joj se ruke. Njih dvoje imali su neke očito burne relacije - pomisli.
Manistra je često posuđivao lovu od nje. Ovo nije zbog love, ona se nikad ne trese zbog love!
Skužio je; i ona je navučena na dop, sada je u krizi!
Razmišljao je o godinama kad ju je upoznao; bila je prava gastarbajterska kćerčica, sa sviješću
o tome da završi faks i vrati se slavodobitno u Njemačku, na ponos svojih napaćenih roditelja.
Čitala je Sartrea u to vrijeme i bila bogobojazna. Sjeća se kad su Manistra i on jedanput kod nje
htjeli smotati, zamalo je poludjela, vičući: Oh, mein Gott, zar u mojjoj kući! Ne u mojoj kući!
Neeeee… Samo što joj nisu morali dati vode sa šećerom, toliko je izgledala utučeno. Jebeš ga,
život sve okrene naopako - zaključio je dok je promatrao kako se pokušava izvući preko Indije.
- Joj, poludjela sam ovih dana; bili su mi isključili telefon. Tek jučer su ga ponovno prištekali.
- Šta nisi platila račun?
- Ma da, čooooovječe, ne smijem ti ni reći koliki mi je račun bio.
- 500 maraka!
66
- 500 maraka! To bi bilo super! 5000 maraka, čoooovječe!!!
- 5000 maraka?!
- Da, za dva mjeseca.
- 5000 maraka za dva mjeseca! Ma šališ se! – Ćiva je bio sav u čudu. – Firme nemaju toliki
račun.
- Ma da, čoooovječe, bilo me sram reć starcima, pa sam to s bratom sredila.
- S kim si razgovarala?
- Imam jednog frenda u Londonu pa smo eto malo više spikali.
Uvijek te relacije - Ćiva pomisli; London, prijatelji, elitni doktori, ljetovanje u Mexicu, skijanje
u Italiji, restoran ovaj, restoran onaj, odjeća, nakiti, koka, hors… Svi ti imperativi! Teško je
živjeti s tim, ali svi se lože na te stvari i tu nema pomoći - zaključio je dok je stavljao neke
mađarske Cigane.
Njih su dvoje pričali nešto o trendovima. Onda su uspoređivali kožu; kao, tko ima glatkiju i
ljepšu kožu? Tu su se zakačili, pa je morao presuditi. Bilo je teško kao suditi Dinamo-Hajduk. Na
kraju je, poput pravog džentlmena, dao malu prednost Hanninoj koži.
Zašutjeli su ko da im je sve pomrlo. Morao je smotati, da razbije lošu atmosferu.
- Koji vam je, ko djeca ste! Daaaj, pustite te spike!
Sjetili su se igrati Čovječe, ne ljuti se. To je pomoglo. Čovječe je kul igra; zaboraviš na sve. Ali
je stalno nešto zanovijetala i lomila igru. Ćiva ju je kužio; trebao joj je šut. Nije smjela otvoreno
reći Manistri da ga spremi. I dalje je glumila dobru curicu.
Kada je Manistri zazvonio njegov trenutak, on nije čekao; spremio je gan. Hana se zgrožavala;
- Ne bih ja to, u mojoj kući, o Boože…
- Daj, ne seri, molim te! – ponovno se vrtio oko ploča.
Stavio je Greace Jones.
67
- Mogu ja prva?
Manistra ni u čemu nije volio davati prednost drugima. Rutinirano se pukao. Sprašio je cijelu
špricu, onda zakljucao.
- Oh, mein Gott! Oh, mein Gott! – ljuta je; mora je sama spremiti. Trese se, sve joj pada po
podu. Ćiva to više nije mogao gledati; uzeo je žlicu, stavio hors, stavio kiselinu, vodu i zagrijao.
Smeđi prah se pretvorio u tekućinu. Navukao je špricu. Stegnuo joj je ruku. Njene vene su
mamile. Bez problema je ušao i polagano ubrizgao. Što su ti žile - pomisli radeći to oprezno jer
nije mogao znati koje je hors koncentracije. Osjetio je da ju je spucalo. Staje. Ona kljuca. Ostalo
mu je još malo u šprici. Našao je jednu svoju ljepoticu i ispraznio sadržaj.
6.
Bližio se dan kada je morao iseliti. Bio je u pregovorima s babom kat niže, za jednu prostranu i
svijetlu sobu, ali je ona čekala odgovor neke djevojke. Onda je još dobio poruku od majke da bi
trebao doći na izbore u Hercegovinu, inače će se otac naljutiti, neće htjeti razgovarati s njom itd.
Nije mogao vjerovati kako to opsadno stanje nimalo ne popušta. U jednom trenutku skužio je da
ništa ne može posložiti kako bi htio pa je odlučio sve prepustiti slučaju.
68
I ondjeo se sve budilo. Nakon desetljeća komunizma, došlo je vrijeme da se okrene stranica.
Svi su likovali; doći će bolja vlast, narodnija, hrvatskija… Nova politička nomenklatura izdavala
se za spasitelje, preporoditelje, oni će postaviti stvari na svoje mjesto... Bejbi, pušiš stare fore! rekao je to nekom emigrantu koji je također išao dolje, srevši ga na Trgu, a taj je bio pun
optimizma i vjere i nije bilo načina uvjeriti ga. Gledao ga je dok mu je govorio to bejbi, ali ništa
nije komentirao. Bio je jebač njegove tetke koja je živjela u Švedskoj pa ga je zamolila da ga
dočeka, jer on još nije mogao vjerovati da ga udbaši neće sjebati. Dok su sjedili u Maloj kavani
zvjerkao je okolo bojeći se neće li neki esdebeovac iskočiti iza ugla. Ćiva je u jednom trenutku
poželio da mu se to i dogodi koliko mu je tim svojim forama išao na živce. Rileks, bejbi… Sve je
pod kontrolom! - rekao mu je i naraučio piva. Naravno, na njegov račun. Plaćao je samo ne bi li
što duže ostao s njim, jer bilo je očito da mu se govno smrznulo u utrobi. Onda su ga pokupili
neke njegove glavonje pa je odahnuo.
Nije želio dolje ići. Nije želio zaokružiti nekakvo glupo ime i vjerovati da će taj netko ili neka
stranka učiniti nešto za njegovo dobro. Nije vjerovao u takvu mogućnost. Suviše dobro je
poznavao okolnosti i mislio je - tu nema pomoći! Pitao se kog vraga će on sad doći tamo nešto
zaokruživati kad ionako ne živi tamo i uostalom briga ga za sve to? Ili nek mi onda daju neki
stan! Sve je to rekao majci u telefonskom razgovoru, našto se ona osupnula navodeći hrpu
besmislenih razloga, od toga što će reći susjedi, rodbina, jer svi samo pričaju o tome, svi će doći,
do onog: Šta će reći otac?! E, to ga je tako ražestilo da joj je mislio svašta reći, ali se nekako
skulirao. Znao je da je to još samo jedna njegova fora mazanja očiju, samo da bi joj skrenuo
pažnju sa svih drugih problema koji su se desetljećima vukli poput nemoguće trakavice.
Pokušavao se izvući na seljenje, ispite i stvari oko toga, a ustvari mislio je: Ko će se sad satima
drndati s onim autobusom, čovječe, popizdit ću! Mogao je navesti stotine razloga, ali ona ga je
molila i ta njena kuknjava tako mu je znala ići na živce da se stoput bio zarekao da joj neće
69
popuštati, ali svaki put kada bi se čuli to je padalo u vodu. Što je mogao? Pristao je. Majke imaju
tu moć uvjeravanja.
Drndao se kroz bosanske vrleti tim noćnim autobusom, zajedno s još hrpom studentarije i
radnika. Svi su išli na izbore, sudjelovati i osjetiti taj povijesni trenutak. Gledao je te tipove što se
pijano grle i sad oni više nisu bili bagra usukanih želudaca tamo pred Studentskim centrom što
žica bonove ili tipovi na portama sa studentskim stažem zbroja godina jednog adolescenta što
žicaju malo pičke od istih takvih izbezumljenih jadnica što bi ih dale za samo jedan čestit puder.
Nisu to više bili ni tipovi što plaze ujutro hladnim halama Žitnjaka i čekaju na vječnim
stambenim listama. Nisu to bili ni tipovi što ih je sretao po centru, ne mogavši se obraniti, dok
čeznutljivim pogledom jedva čekaju da ih netko odvede na piće ili ručak. Ne, nitko od njih više
nije bio taj. Bili su to Hrvati! Kad je ušao bio je siguran da ih poznaje, ali sad više nije tako
siguran. Pjevali su i veselili se, u čestim pauzama častili, opet pjevali, vozače je to podiglo i
izgledalo je da bi se taj ludi autobus u svakom trenu mogao survati u neku od brojnih provalija.
Kočeći nogama, napeto je pratio što se događa, ali nakon nekog vremena pažnja mu je popustila,
skompao se s nekom klinkom pa su se ostatak puta navlačili.
Osvanula je sunčana nedjelja tog studenog 1990. Otac je obukao svečano odijelo s kravatom na
pleter i značkom HDZ-a na reveru. Blistao je. Majka je u uobičajenom skromnom izdanju. Još je
baka bila živa, gotovo nepokretna, ali je i ona morala na izbore. Obukli su je, uredili i posjeli u
auto. Majci je bilo bitno da se njih dvojica ne posvađaju. Odlučio se držati rezervirano. Prije nego
što su krenuli smotao je džoint.
70
Najprije su se svi učlanili u HDZ, potpisavši pristupnicu koju je kroz selo pronosio neki
stranački aktivist. Baka je dala otisak prsta. Jebeš ga, u njezino vrijeme nije se pisalo. Onda su
krenuli u crkvu; bez Duha svetoga stvar nije mogla šljakati.
Ti aktivisti vozikali su se uokolo autom oblijepljenim plakatima i zvučnicima iz kojih su
treštale budnice. Povremeno ih je prekidao neki sipljiv muški glas, pozivajući ljude na glasanje,
dajući upute koje liste treba zaokružiti. Ćiva se nije mogao složiti s takvim poimanjem
demokracije. Slušao je ne mogavši vjerovati kako tip sve do u pojedinosti govori koju listu, koji
redni broj treba zaokružiti... Pa su sve to garnirali s onom Zoovii, saamoo zoovii… Pokušavao je
nekim ljudima skrenuti pažnju da se time krši predizborna šutnja, ali nisu fermavali. Razmišljao
je da malo o tome raspravi s ovima u autu, ali su skrenuli u drugom pravcu…
Ispred crkve već je hrpa svijeta. To je za baku problem; ne može se uopće parkirati u blizini.
- Da imaš rotaciono i svirenu, mogli bi je odvesti ravno ispred! – morao je malo bockati.
Stari je previše uzbuđen da bi registrirao detalje. Ipak, uspjeli su se probiti dosta blizu.
Dvorište je ozvučeno, pa nema smisla da je vode u gužvu; slušat će misu iz auta. Otac je otišao u
središte događaja.
Sudeći po glasu, to je gromada od svećenika. Ćiva ga je slušao. Tip stvarno ima moćan glas pomisli. Čak je i baka mogla sve čuti. Sigurno svako jutro mazne po karton jaja dok mu je ovako
nabildan - to joj je rekao dok je ona motala nešto oko krunice, ne berući baš. Onda je zapalio
džoint držeći ga na šiberu. Pavarotti je za njega Tarzanovo mudo! - rekao je to više za sebe,
oprezno potežući. Ipak, nešto dima ostajalo je u autu.
- Uh, uh, kakve su ti to cigare – majka je kašljala. – Izidoše me za oči!
- Mama, te ti sad i Tuđman puši.
- Kako ga ne prikinu, đava ga odnio! Bože mi prosti!
71
- Nakog čovika da prikinu! – uključila se baka. – Nema nakog čovika na svitu! Ali, mogu ti reć
da je i oni Milošević lip, brate, nema šta!
- Ne smiš to govorit, bako, ubiće te ovi! – pokušavao ju je skulirati.
- Je lip čovik i šta ćeš! – nije se dala.
Uvijek je bila kontra; još dok je dida bio živ, pa kada je Tito na televiziji kao da su svi vragovi
ušli u njega, a ona bi govorila: - A, lipoga čovika, za ime Božje, kako je ovako uredan, šesan…
Ma, nema ga na svitu vakoga… Onda bi dida poludio, jer on kao ustaški vojnik to nije mogao
slušati pa je morao stati netko između da spriječi ono najgore.
- U stoljetnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i pravdom kucnuo je i taj povijesni
trenutak! – svećenik je u ekstazi. – Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, mislim da vam ne trebam
posebno naglašavati za koga ćete glasovati; Božja providnost poslala nam je Njega da nas izbavi
iz jugokomunističkog ropstva! Nakon Tomislava i Krešimira, Trpimira i Zvonimira, Starčevića,
Radića i Pavelića, konačno se pojavio čovjek koji će sve dovršiti i stvoriti hrvatsku državu, i bit
ćemo svoji na svome! Braćo Hrvati, ne dajte se ponovno zavesti, glasujte po vašoj savjesti, a vi
vrlo dobro znadete što vam savjest nalaže! Danas ste okrenuti Bogu i Zagrebu! Udrite Srbina
slobodno, ja ću vas ispovjediti!!!
- U, ti Boga, baba, ovi je skroz lud!
- Vino, moj sinko… Vino mu pamet odnilo! Nosi ti on livor za pojason.
- Otkad zadužuju pištolje, jebote! – rekao je to onako više za sebe. – Nego, reci ti meni, bako,
kako je bilo prid oni rat, jesu isto ovako galamili?
- I, sinko moj, dašta su! Ne zna se ko je bio luđi; svako malo prođe neka vojska i zapali selo.
Da nismo bižali po šumama, niko ne bi osta živ… Najgora je bila neka partizanka što bi nas
poredala isprid kuća, pritila je da će nas sve zapalit. Kažu da je ona, gori u planini, zapalila kuću
u kojoj su se krila neka braća. Braća su iskakala, ona i je gurala nazad. Jedva i je ugurala… Posli
72
rata je poludila. Stalno se vraćala u naš kraj. Viđali smo je onako ludu i raščupanu kako lize oko
nekog dičijeg groba, vele da je bilo njezino. Onda smo je jednog dana našli mrtvu na njemu i otad
se taj grob zove Partizankin grob.
- Pa, bako, kako si uspila izrodit dicu za vrime rata?
- A, di ispane, sinko! Rađala san ti ja i u šumi.
- To vas četnici najure, pa dite izleti prijevremeno! Jel, tako?
- A, sinko, ćaću san ti rodila ispod jedne bukve.
- Zato je ovako tvrdoglav!
- Ajde, ajde, slušajte svetu misu, nemojte stalno pričati! – majka je uvijek bila odmjerena.
Mnoštvo je svijeta došlo, gužva je neopisiva. Stigli su iz Zapadne Europe svojim skupocjenim
automobilima, stigli su iz Amerike i Australije brodovima, avionima, sa svih strana. Stigli su s
Marsa space shuttlovima, Ćiva pomisli dok je unezvjereno gledao uokolo. Šit ga je pucao u
nekim cikličkim krugovima. Činilo mu se da klijaju odasvud, koliko su se množili u vidokrugu.
Titralo mu je pred očima. Nakon nekog vremena uspio je namjestiti sliku pa mu je sve izgledalo
kao prijenos iz Lisinskog. Bilo ih je toliko da više nije prepoznavao nikoga. Krkljanac je takav da
se autima nije moglo ni naprijed ni natrag. Ali, svi su bili tako strpljivi da nije mogao vjerovati. I
to sve samo zbog jedne stvari; treba dobiti izbore! Pitao se kog kurca su dolazili u tolikom broju,
kad je jedan mogao lijepo zaokružiti za sve?! Ali, ajde ti to njima kaži! - rekao je to ludom Pajdi
dok ga je žicao cigaru, na što se on sklonio ispod bora, cereći se.
Mnoštvo je dobrih komada; dobro uhranjene i napirlitane gastarbajterske kćerčice došle su
pronaći svoju bračnu sreću s kakvim ovdašnjim macanom, jer roditelji su im tako naložili. Oni će
to objeručke prihvatiti jer znaju kako je dubok njihov džep. Poslije mise svi će u redovima
strpljivo čekati da daju svoj glas za hrvatsku stvar. Pobjednik se ionako unaprijed zna, ali trebalo
73
je svojom nazočnošću to i potvrditi. To je pitanje prestiža, jer propustiti ovakvu stvar ravno je
izdaji.
Ovdašnji gostioničari i lokalni đilkoši na svojim improviziranim šankovima zadovoljno trljaju
ruke. Oni će jedini stvarno profitirati. Tako je bilo i ranijih godina, na samim početcima odlaska
na rad u inozemstvo; oni promućurniji nisu išli raditi vani, nego su otvarali gostionice u mjestu i
čekali ljetne ili Božićne praznike, kada će ovi ljudi punih džepova doći i razmetati se u njihovim
gostionicama, naručujući janjetinu, časteći sve okolo. Ti umorni i veselja željni radnici punit će
njihove džepove opijajući se danima, a oni će ih prezirati i zadovoljno im uzimati novce. Ali, oni
su istovremeno bili lokalni udbaši koji će one koji u tim pijanim stanjima zapjevaju kakvu
nepoćudnu pjesmicu prijaviti i ovi će završiti s teškim batinama. Poslije praznika sva ta svita
zadovoljno će trljati ruke i prepričavati koliko su kome uspjeli izvući. Ciklus se ponavljao
godinama. Dok je Ćiva išao u osnovnu gledao je tu uhranjenu i zadovoljnu udbašku bagru kako
se šepuri i kako joj nitko ništa ne može. Imali su oni svoje autoritete u centrima, ali ovdje su oni
bili bogovi. Njihove žene bile su školske nastavnice i te kučke bile su toliko zajebane da su
učenici bili samo hrpa govana koje su one, eto, morale podučavati.
Danas su oni okrenuli dres; ne, zaboga, nikada oni nisu nikome ništa nažao učinili, vremena su
bila takva, oni su u duši uvijek bili pravi Hrvati, njihova djeca (koju su krstili na brzinu, čim su se
promjene nazirale) sada poslužuju goste u dresovima hrvatske reprezentacije. Sve je opet idilično
i oni, kao i prije tridesetak godina, pokušavaju zauzeti najpovlaštenije pozicije. Ali vidjet ćemo
hoće li to biti tako.
Ćiva je stajao u redu za glasovanje. Hrpa je ljudi okolo. Svi su toliko uzbuđeni da se oni
slabijih živaca toliko tresu dok zaokružuju na listiću pa im u pomoć mora priteći netko mlađi. Di
je sad ona faca iz onog auta sa zvučnicima, pa da im on zaokruži, milu mu majku jebem 74
brundao je u sebi. Ali bilo je jasno da tu nema više nikoga, samo goli, najgluplji red, bilo kakav
red u kojem ljudi stoje i idu obaviti neku dužnost. Osjećao je strah pred mislima koje su navirale i
govorile mu da je sve to skupa idiotizam, čista forma, mamac za glupane. Strah ga je bilo pred
tim mislima jer ovdje nitko nije gajio taj duh.
Ljudi su stajali i čekali puni neskrivenog patosa, svjesni da odlučuju o nečemu tako bitnom,
nečemu što će stubokom promijeniti njihove živote i sudbinu zajednice. Da, imali su pravo; sve
će se promijeniti. Ali bio je to teror većine, agresivna i kolektivna svijest koja nije dopuštala
mjesto razumu, svijest koja je blokirana unutar same sebe, koja je nužno vodila u sukob. Ona
ništa drugo nije mogla proizvesti osim sukoba, dok su ovi ljudi mislili o tome kako imaju
potpuno pravo. Bili su isfrustrirani poviješću koja im je uvijek i iznova tumačena jednostrano, po
potrebi onih koji vladaju ili onih koji su htjeli vladati. Nikada nisu stvari htjeli prikazati u
pomirljivom tonu, uvijek su izvlačili ono što najviše frustrira i boli. Ljudi su se lijepili za tu
povijesnu patetiku i zgoditak je bio siguran. Tako je i sada; nova garnitura koja je pretendirala na
vlast nastupila je sa svom agresivnošću i ludilom. Producirali su poruke od kojih se razuman
čovjek ježio. Ovi ljudi su to prihvatili i tu nije bilo pomoći.
Ukočen je stajao misleći o tome i kao da su ga nevidljive sile vukle da zaokruži kao i oni. Ako
je i imao drugačija iskustva, to se sada ovdje gubilo, povlačilo u svoj tanki oklop, skriveno i
ustrašeno pred impretivom hrvatstva. Ma koliko imao želju i misli reći ovim ljudima nešto kao:
Nije baš sve tako, stanite zaboga, razmislite itd., sada je blokirano, uništeno, svršena stvar. Pred
njim stoji zadaća da učini sve što čine i drugi i mogao se jebati. U protivnom, neka izvoli reći
nešto kontra pa je gotov! Gledao je ove u izbornoj komisiji; njihova prijeteća lica jasno su mu
poručivala. Prostrujalo mu je da je toliko neoprezan da su ga možda skužili i sada će ga izvući i
prokazati pred svima i oni će ga popljuvati i zgaziti… Svi će se okomiti na njega i ostat će samo
75
tamna mrlja na podu… Govno mu je krenulo van. Usredotočio se na to. Teškom mukom uspio ga
je zaustaviti. I dalje su gledali. Našao je neku točku na stropu i ciljao je.
Disciplinirano je stajao i kada je došao red na njega, uputio se u kabinu. Čak je i pred listićem
osjećao strah; ako je mislio eskivirati, nevidljive sile budno su motrile. Osjećao se kao dijete
uhvaćeno u laži ispred roditelja koji čekaju sa šibom.
Zaokružio je.
Potrebno mu je piće. Kao da ga je netko iscijedio, poput suhe krpe je. Piće mu je potrebnije no
ikada. Probijao se razmičući gomilu, dok su ga gledali izrazom koji ti je, čovječe?! Otišao je do
birtije i probio se do šanka.
- Izvoli – mali je rekao.
- Daj nešto mokro!
- Sve je mokro.
- Viski! Dupli!
Sasuo je Ballantines niz grlo. Piće se širilo i zahvaćalo cijeli organizam. Naručio je još. Pio je.
Bilo mu je lakše.
- Slaviš, prijatelju – tip se smijao. – Nego šta!
- Jebi se!
- Koji ti je, čovječe?! Oladi malo!
- Gubi se! - odgurnuo ga je.
Tip ga je netremice gledao. Nije mogao vjerovati. Činilo se da će uzvratiti.
- U, jesu ovi mladi danas zajebani - oteturao je i za susjednim stolom već je brijao nešto drugo.
Stajao je uz šank, gledajući se u zamagljenom ogledalu preko na zidu. U dubini je mogao
vidjeti birtiju punu razdraganih ljudi koji zajedno sjede i stalno naručuju, jer svatko želi častiti, ne
mogu sakriti radost.
76
Uuustaanii baaane Jeelačiićuu, Hrvaatskaa tee zoove, zoovee…
uuuustaanii baanee Jeeelačiićuuu…
Ispred njega već je hrpa Ballantinesa i samo se želi opiti da potisne strah i paniku što se u
njemu šire poput požara. Piće ga je umirivalo. Osjetio se bolje. Bio je koncentriraniji. Jebeš ga,
što je, tu je! Ako svi misle da će biti bolje, valjda će tako i biti. Nisam ja nekakav strašljivac koji
će se povući čim netko počne vikati! Sasuo je još Vatrene vode i zapjevao zajedno s ostalima;
Spuustiilaa see guustaa maaglaa iznaad Zaagreebaa, iznaad Zagreeba,
nee, too niije guusta maagla iznaad Zaagreeba, iznaad Zaagreeba,
veeć too idee hraabraa voojskaa Pooglaavniikoova, Pooglaavniikoovaa…
Ljudi su se zalijevali pićem, netko je nekoga zalio, ovaj je uzvratio šakom, nastala je gužva, ali
sve se bratski i hrvatski izgladilo.
Poslije, u neku već kasnu poslijepodnevnu uru bauljao je oko stolova s čašom u ruci.
- Štaaa jeee, seeeljačine?! Aaaa?! Mislite da ste glavni?! A?! Jaki ste kad ste u grupi, a, pičke?!
Pjevate, a; uuustaanii baanee Jeelaačiićuu, a, pičke, a di ste bili do nedavno?! U rupama, a,
miševi?!
Nisu obraćali pažnju, samo su odmahivali na pijanog Ćivu, kojeg ionako nisu podnosili.
Jednostavno se nije uklapao i ignorirali su ga.
- Da vam svima jeeebooo paaas mateeer! Živila Velika Srbija!!!
Najedanput je postalo tiho.
- Živila Velika Srbija!!! – stajao je nasred birtije. Svi su pogledali u njegovu pravcu. Nisu
mogli vjerovati u ono što su čuli. Ustvari, trebalo im je takvo nešto. Čekalo se da ga netko
razvali, onda će ga iscipelariti.
77
Gledao je ljude okolo. Gledao je te glupe seljačke face kako bulje u njegovu pravcu. Nije
osjećao ništa, samo mu je bilo čudno koliko ih je. Buljili su u grozdovima. Stajao je tamo, u
sredini i sve se vrtjelo oko njega poput bjesomučnog ruleta. Meteoriti svjetlosti obrušavali su se
odnekud sa strane i rasprskavali mu se pred očima. Zumirao je njihova iskežena lica i ona su mu
se odjedanput učinila prebrisana. To mu je bio znak da je već previše pijan i da je prežestoko
zabrijao. Stezao je čašu u ruci.
Tišina je već preduga. Jedan tip je krenuo prema njemu.
- Jer, da nema Velike Srbije, ne bi bilo ni Velike Hrvatske!!! – provalilo je kao spasonosna
objava.
Svi su se pogledali i prasnuli u smijeh.
- Svaka čast majstore, svaka čast! – tapšali su ga po ramenima. – Ha, ha, ha, ha… Svaka čast!
Daj mu pit, konobaru, daj mu pit! Ha, ha, ha, ha…
Večer se nastavljala u istom ritmu. Poslije se zakačio s nekim tipom pa su ga neki momci
izveli van jer je bilo jasno da bi sve moglo otići u vražju mater.
Čekao ga je Zagreb sa svojom maglom i sobičcima.
Stari mu je sredio ekspresni prijevoz; putovat će gastarbajterskim autobusom, taj ide direktno.
Ukrcao se rano ujutro, totalno mamuran. Radovao se što nema gužve. Ovaj put mu se vožnja
učinila spasonosnom. Moglo se pušiti unutra, to mu je bilo super. Ekipa je odmah otvarala boce
šljivovice i pila. Život zna biti i milosrdan! - pomislio je dok je u par navrata potegnuo brlju.
Promatrao ih je dok su brijali ovako rano ujutro; sretni su, ispunili su svoju domoljubnu
dužnost. Kužio ih je; ovo im je bilo jedno od rijetkih putovanja kada su se zadovoljno vraćali
natrag na bauštele. Izvadili su se pršuti, kobasice, pečeni pilići, mladi luk i fešta je mogla početi.
Nakon nekog vremena je zaspao.
78
Trgnula ga je buka. Pogledao je van; stajali su na nekoj autobusnoj stanici. Svi su nešto vikali.
- Di smo sad? – pitao je čovjeka.
- Jajce!
Ubrzo je prepoznao tu stanicu i sjetio se jedne autobusne pauze kada je tu jeo grah. Danima se
nije mogao oporaviti od te splačine.
Novi gastići su se ukrcavali. Trebala im je cijela vječnost. Ljubili su se i pozdravljali sa svojim
ženama i roditeljima. Zapazio je dvojicu plavokosih koji su bili potpuno jednaki. U prvi mah
pomislio je da vidi duplo. Protrnuo je. Možda je od alkohola - prostrujalo mu je. Protrljao je oči.
Dvojica su! Uf, k vragu!
Oni su se najduže rastajali od svojih dragana. Žvalili su se cijelu vječnost. Autobus je već
počeo kretati. Konačno su ušli. Jedan je prošao do dna, vičući:
- HDZ je pobjedio u Jajcu!!! HDZ je pobjedio u Jajcu!!! HDZ! HDZ! HDZ!
Aaaaaaaaaaaaagggggggggggrrrrrrrrrrrrrrkkkkkkkkkkkkkkkk!!!
- HDZ je pobjedio u Jajcu – počeo je drugi plavokosi gastić koji je stajao kraj vozača. – HDZ
je pobjedio u Jajcu! HDZ! HDZ! HDZ!
- HDZ je pobjedio u Jajcu – prihvatio je ovaj u dnu. – HDZ! HDZ HDZ!
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaagggggggggggggggrrrrrrrrrrrrrkkkkkkkkkkkkkk!!!
Kao stereo uređaj. Gledao je čas naprijed, čas natrag.
- HDZ! HDZ! Franjo, Franjo! HDZ! HDZ!
Vozač je Nijemac, pokušavao ih je smiriti.
- HDZ! CDU! HDZ! CDU! HDZ! CDU!
Nije imalo smisla; svi su se morali priviknuti na nove okolnosti. Nakon niza kilometara
konačno su prestali.
79
Krenuo je doma nakon što je na zaobilaznici “morao” s njima popiti još koju rundu.
7.
Isti tren otišao je do Laure. Laura je liječila dušu i tijelo. Njeno međunožje bilo je spas kada je
postajalo nesnosno.
Dok je ulazio, tip je bio na odlasku. Ona je to prokomentirala nekim besmislenim izgovorom.
Pripremala je ručak. Ponudila ga je rakijom.
Živjela je sa sestrom i debelom pankericom. Često su izbijali ratovi.
- Ej, znaš šta mi se dogodilo neki dan? Čekam ti ja tramvaj na Trgu, bilo je negdje oko ponoći,
ono, još ima dosta ljudi na stanici, tip mi priđe s leđa, zagrli me, drugu ruku mi stavi ispod kose i
osjetim nešto oštro na vratu! Čovječe, skužim da je nož! Pokušam se istrgnuti, on me jače
pritisne.
- Jesi vrištala?
- Jebote, začepio mi usta i veli mi: Samo zucni, gotova si! Ideš sa mnom!… Vodi on mene tako
preko Trga, ne znam šta ću?!
- Pa kako nitko nije skužio?
80
- Čovječe, svi misle da smo par… Odjednom sam ga petom nagazila, pokušala se istrgnuti,
jebo majku, ne popušta, još jače me nožem pritisnuo, mislila sam da će mi stvarno grkljan
prerezat! Nemoš vjerovat! Kidnapirana sam, čovječe, prođe mi kroz glavu! Nisam uopće kužila
kak to zgleda! Mislila sam, dođu ono sa šmajserima i odvedu te, a ne ovak, čoovječe! To je to,
mislim se... Idemo mi tako i mislim se šta oće budala, pa nemam ja love, čooveče, diš na me
siroticu?! Došli mi do Gajeve, stali pored auta, otključa on vrata i ugura me unutra.
- Mogla si pobjeći.
- Zaključao me dok je on ulazio.
- Kako tip izgleda?
- Skroz normalno; bradica, friz, čini ti se ne bi ni mrava zgazio… Vozimo se mi, ja se smirila,
pitam ga di ćemo? On najedanput počne plakati! O, u pičku materinu, mislim se, pa ni na pravog
silovatelja ne mogu naletjet! Priča nešto kako je nesretan, kako njega nitko ne razumije, pa se
počne smijati… O, Bože! Počnem ga malo motati na priču, vozimo se, skužim Dubrava, govorim
mu da odemo negdje na piće, burek, sam da stane negdi, budala, ali ko da zidu govoriš... I dalje
šmrca, mater mu jebem! I onda je skrenuo na neke puteljke, makadam, ja se smrzla i stalno priča
kako je nesretan, na momente mi ga žao, onda počne vikati… Nemaš pojma šta oće, čovječe!
Onda su naišle rupe i ja ti iskočim iz auta, počnem bježati, stigne me, nazad u auto!
- Je li te udarao?
- Više je to bilo navlačenje… Poslije sam ga nekako uspjela nagovoriti da me vrati doma.
- Nije to valjda ovaj od maloprije?
- Ha, nije, nije!
- Pa, jesi zapamtila registraciju ili slično?
- Nemam pojma, znam da je neki zeleni auto.
- Jesi išla na policiju?
81
- Šta ću tamo? Oni bi me samo zajebavali.
- Kao, bilo ti loše s njim! – uključila se njena sestra koja je izmilila iz neke od soba.
- Daj, ti rugobo, začepi!
- Oćeš reć da ti nije drago što te jebo?! – motala se oko frižidera.
- Ko je tebi kriv što te niko neće jebat!
- U oko bi se jebala, eto kakva si!
- Ajde, cure lakše malo, imate gosta. – pokušavao je smiriti loptu.
- Aha, došo jebač! – sestra je bila neumoljiva. Otišla je natrag zalupivši vratima.
- U, zajebana ti ova sisterica.
- Ma, pusti je… Danas je izvisila za neki posao za koji je bila sigurna da će dobiti. Rekla sam
joj da je ni u ludilu neće primiti tako ružnu.
- Nije toliko ružna!
- Ne, nije!
Spremila je umak i tučeni krumpir. Jeli su. Ćiva je volio takvu laganu hranu.
Sunce je padalo u sobu praveći dugačke sjene. Osjećao je kako ga grije po leđima. Bubrezi su
mu se meškoljili u tom iznenadnom proplamsaju zraka. Laura ga onako nenašminkna nije mogla
podnijeti. Navukla je zavjese. E, jebi ga! - rekao je u sebi i dovršio jelo.
Sjeli su na kauč. Rakija je sada lakše klizila. Smotao je.
- Imaš piva?
- Daj, pošalji nju.
- Kurac, zubima će me rastrgat!
- Neće, neće, ti si joj simpa.
Malo su se navlačili, tek tako, za zagrijavanje. Ugurao joj je prst u picu.
- Uuuu, kod tebe je vlažno ko u Amazoni!
82
Strasno se izvijala. Ugurao joj je gotovo cijelu šaku. Vrtio je prstima po svodovima njene
pičke, dirao je po sisama. Pakleno se popalila. Posjeo ju je na sebe, tako da mu je bila okrenuta
leđima. Ugurao joj je pitona. Eksplodirala je! Zabijao joj ga je uzduž kičme, pa mu se u jednom
trenutku učinilo da će se zaglaviti gore u rebrima koliko se sve skupa uključilo. Susprezala se da
ne vrišti. Žestoko je radio. Mogao joj je i bubrege napipati, ali oni nisu bili ništa posebno. Ona je
imala tu dobru tehniku stiskanja, pa mu se u jednom trenutku učinilo da će i zadnji spermić
morati istrčati na teren.
Vrata su se otključavala! Skliznula je.
Upala je pankerica s još dva tipa. Imali su pive sa sobom. Upoznali su se; visoki mršavi
Domagoj, za prijatelje Doma i Hrvoje, frend iz vojne policije. Doma je diplomirao pa su došli
malo proslaviti.
- Sudeći prema tome koliko si oćelavio, dugo ti je trebalo da diplomiraš! – Laura je bila
direktna.
- Dvanaest godina!
- Uops! Blago nama kad imamo takve studente.
- Nije bitno kada se završi, nego da se završi.
- Da, da! A koji faks, molim te?
- Medicinu!
- Ej, znaš šta, šokiraš me, majke mi! Stalno me šokiraš, lakše malo! Medicinu?! Pa kako vam
dozvoljavaju da tako dugo studirate?! Ubit ćete nekoga!
- Imam stažirati, tu se praktično usavršavamo.
- Za koliko ćeš to završiti? Za pet godina!
Nastavili su se verbalno nadmetati. Laura je takva; kad skuži da nekoga može paliti, radila je to
nesmiljeno. Domagoj je upravo takav; ulickan, vidi se da živi doma s mamom.
83
Pankerica i policajac su šutjeli i pili pivo. Ćiva je sjedio iza Laure i gurao joj prst u picu.
Dan je u svojoj ozlojeđenoj utrobi nestajao i sjene visokih stabala su se gubile u prizmi
mučaljive atmosfere. Svi su pakovali svoje misli u kolutovima dima što leluja, dok su slušali
neku vruću vodu na sabljarkatrombonu.
Ćiva je morao na WC. Pišao je. Uletjela je Laura.
- U, bejbi, daj mi ga, daj mi ga!
Sjela je na školjku i pišala. Stajao je. Uzela mu ga je u usta. Lizala ga je i igrala se njime, onda
ga potezala do krajnje dubine usta i izvlačila njegovu snagu. Onda se u jednom trenutku
zagrcnula pa ju je digao i namjestio joj guzicu. Uvalio joj ga je. Najprije je radio snažnim
pokretima naprijed-natrag, pa je prešao na miješanje. Ta njena pica imala je nevjerovatnu
sposobnost stiskanja.
Vrata su se otvorila!
- Kurvo! Nije ti dovoljno što te onaj maloprije jebo! – sestra joj je izbezumljena. Htjela je
unutra, razdvojiti ih. Vukle su se oko vrata, Ćiva ju je držao zguza.
- Gubi se, glupačo! – Laura je pokušavala zatvoriti vrata. Ova ih je uklještila nogom.
- Kurvo, nećeš se više jebati u mojoj kući! Nećeš! Nećeš!
Divljački su se vukle, onda ju je Ćiva nekako odgurnuo i zaključao vrata.
- Koja glupača, Boože! Daj mi ga, bejbi, daj! Aaaaaaaaaahhhh!
Radio je dalje.
Rasturao je njezinu guzicu, cijepao ju je uzduž, rasturao ju je do mozga i dalje, kad je ova
ponovno počela lupati. Postavio je nogu tako da ih, ako kojim slučajem razvali bravu, ne može
otvoriti. Radio je u taktu njenih udaraca. Bila je to paklena getriba ove jebačine. Svi ventili su se
otvorili, motori su snažno radili.
Onda je to lupanje u jednom trenutku prestalo, pa je prešao na lakši ritam.
84
Teško joj ga je nabijao, dok je mislio o njenoj guzici koja je ogromna planina i trebalo ju je
osvojiti, trebalo se zabiti u tu masu i raznijeti je do kraja. Ali, to mu je nakon nekog vremena
postalo zamorno, pa je mislio o tome kako bi rado zapalio i usporio, ali ona nije željela da stane,
već ga je molila za još, da izgori na njemu, da je razvali do besvijesti, da uništi njen život, sjeban
i izgubljen u uzdasima. Imala je taj svoj raspad i jebala se da potisne pakao i dosadu što su se
poput paučine širili. Hoće da joj ga nabije, sve do nemogućeg kraja, hoće potisnuti strah i
sjećanje, hoće plamtjeti, postati lagana čestica koju vjetar raznosi i nestaje u ništa...
Držao joj je ruku na ustima i nabijao dok nisu svršili zagrljeni u stisku, tu nasred pustinje.
Popravljala je kosu, stajao je uz njena leđa.
- Nije mi jasno što to ima u tebi pa da uvijek ovako završimo.
- Ne znam, bejbi, možda te ševim bezrezervno.
- Biće da je neki takav vrag.
Onda su ponovno sjedili i pili. Slušali su Radio 101 i motali. Svirao je David Bowie i Pauci s
Marsa. Voditelj je stalno prekidao svojim “duhovitim” komentarima. To su i inače činili, nisu se
mogli osloboditi ego-tripa. Mljackali bi, urlikali, frktali, objašnjavali, yeah!, svima su morali dati
do znanja da su oni tu, oni su bitni, svi to moraju čuti…
Bio je to kontakt program. Radio tulum. Radilo se o tome da ljudi ostavljaju svoje brojeve u
eter, tako da oni koji su željni razgovora ili zabave mogu nazvati. Ćivi je bio pun kurac tog tipa
pa je okrenuo broj.
- Wwwwwwwooooooowwwwww! Yeeeeeeeesssssss! “Radio tulum”; ako ste osamljeni ili
tužni, treba vam srodna duša ili želite poći na neku zabavu, recite svoj broj i nećete pogriješiti,
yeeeeeessssss! – verglao je bez da ga je išta pitao.
85
- Ej, čuj, ovdje je jedno društvance, imamo viška žena, pa bismo htjeli da nam se javi netko tko
zaista ima što reći.
- U, pa vi ste neka opaka ekipa!
- Pa, nismo opaki, samo bismo htjeli da nas netko digne iz mrtvila, kužiš, mrtvi smo, čoovječe!
- Nadam se da vam moj program pomaže.
- Je, ali ti to sve okreneš naopako.
- Molim?! Kako to mislite?
- Pa tako što stalno lomiš stvar, nisi opušten, pokušavaš bit duhovit, a smrtno si ozbiljan…
Naštrebao si sve, čovječe!
- Naštrebao?!
- Da, još ideš u školu, mama ti sprema marendu i ti se uredno vraćaš doma.
- Davno sam išao u školu.
- Ne, ti još uvijek ideš u školu i slabe su šanse da je završiš u dogledno vrijeme.
- Bi li mi ti htio biti profesor pa da kod tebe diplomiram?
- Ej, znaš šta, ja ti se držim one narodne: Ko s djecom liježe, popišan ustaje!
- Uuuu, dragi slušatelji, pa mi ovdje imamo nešto sasvim novo… Dobra ti ta. Ti si sigurno sa
sela?
- Da, ja sam mali seljo koji je došao u grad i sada zabezeknuto bulji u ovu kutiju, sluša tvoj
glas i misli se: Bože, kako sam glup, ja sam stvarno glup, ništa ne razumijem, strah me, kako to ja
ne mogu dešifrirati te tvoje kodove, kako sam glup, mama, bojim se, hoću doma! Dooomaaa!
- Ne moraš se bojati, ovaj grad prihvaća sve ljude raširenih ruku.
- Radije bih da mi netko raširi noge! Nego, mogu ostaviti broj?
- Moože! Možda je vaš broj dobitna kombinacija. Reci!
Nije trebalo dugo čekati. Podigao je slušalicu.
86
- Ej, bok, vi ste ostavili broj?!
- Ej, tebi ga sigurno nismo ostavili!
- Pa kak?! Malopre sam čul broj na radiju. Imate neke komade, nas dva frenda smo tu, kužiš da
se malo zekamo...
- Ali, kako ne shvaćaš čovječe, tebi ga nismo ostavili! Gdje si našao ovaj broj? U imeniku?
- Čul sam malopre na radiju. Radio tulum. Imate neke komade?
Opet je zazvonio telefon. Dao je slušalicu Lauri.
-…
- Daaaaaaa, ima koooomadaaa! I htjeli bi se zeeekati! Htjeli bi da nam dođe neki dobar tip i da
nas malo zeeeka! Ovi ovdje su pravi šmokljani. Samo sjede, piju čaj i bulje u pod.
-
…
- Kak ne kužiš, medeni, a?! Hoćeš da ti preko telefona objasnim šta je to prava zeka?! Evo
ovako; ti stojiš naprijed, ja ti pušim, dok mi ga tvoj prijatelj nabija otraga, i kad budemo
svršavali, ja ti ga odgrizem i metnem doma u frižider tako da mogu masturbirat kad zaželim! Ha,
šta veliš?!
- …
- Čekaj, polako, ljudi smo, dogovorit ćemo se. Malo ćemo spikati preko telefona…
-…
- Pa, ne bi se ti ovdje snašao. Pet je cura, kužiš, rastrgale bi te. Bolje da ostaneš doma, tamo ti
je sigurno. Ne vrijedi riskirati život radi žena, jel tako?
-…
- Upravo sutra mi se mijenja broj telefona, tako da nećeš moći nazvati, kužiš. Danas smo još
ovdje, a sutra ko zna gdje. Danas još u vašem gradu, sutra u Novom Sadu! E, da, tamo nas možeš
naći. A, sad ti mogu poslat jednu pusicu da ti olakša samoćicu! Cmoook!
87
Stvar se nastavljala u nedogled. Kao na telefonskoj centrali. Bio im je dovoljan samo mig da
polude.
Diplomac i policajac su se popalili na Lauru. Znala je to koristiti. Pričala je i uzdisala na tom
telefonu kao da glumi u nekom porno filmu. Nije bilo onoga tko je ne bi istog trena jebao. I
mrtvacu bi se digao.
- Vi se često ovako zekate? – policajac je bio znatiželjan.
- U prosjeku dva puta tjedno!
On je bio dečko iz kvarta koji se sad ložio na militarizam. Dobio je uniformu, auto, plaću i to je
bilo to. Još mu je falilo zabave. E, oni mu to nisu mogli priuštiti, morao se sam potruditi. To je
već problem. Sjedio je tamo, zavaljen u fotelji. Neka čudna napetost izbijala je iz njega. Bilo je to
kao da će sve eruptirati iz te hrpe mišića i da će ta zvjerčica što mu rajca ganglije u jednom
trenutku jebeno podivljati, skočit će ovamo u bjesomučnom naletu i sve satrati. Laura ga je kužila
pa je sve kulirala nekom blažom spikom. Ova sjedeljka bila mu je otkriće, on bi predstavu
danima mogao gledati, ali nije mu se smjelo previše priuštiti. Tko zna kakve bi to posljedice
moglo izazvati, ne samo po njega, nego i po sigurnost zemlje. Trebalo mu je davati na kapaljku,
tek da mu se vijuge malo ugriju i da mu hormoni malo podivljaju. Ali, trebalo je biti i oprezan;
ako skuži da tu može stalno dolaziti, djevojke su najebale. Vrlo brzo bi se stvorio odred vojne
policije.
Onda je netko ispustio takav prdac da se u tren raspala sva ta zgusnutost.
Netko je otišao na WC, netko se motao oko frižidera ili prebirao po časopisima ili gledao u
strop, kao, ništa se ne kuži, ali bilo je jasno da je pankerica, dobavljajući čašu preko ramena,
ispustila tog tihomira. Ćiva se, ne osjećajući se previše pogođenim, vukao na ruku s Laurinom
sestrom. Kao, ko će koga oboriti. Naravno, pustio joj je da pobijedi. Led se probio; sestra se malo
udobrovoljila. Onda su još preko ruke ispili par pića. Led se otopio.
88
Spržili su još par džokseva, popili par piva i to je bilo to. Diplomac je otišao napraviti karijeru,
policajac je otišao valjda nekoga ispendrečiti, Ćiva je otišao spavati, djevojke su ostale dogovoriti
se oko daljnjih koraka.
8.
Većinu stvari odnio je u podrum kod rodice, a samo ono nužno ponio je sa sobom. Jedini na koga
se u tom trenutku mogao osloniti bio je Laki.
Spavali su leđima okrenuti na tom malom krevetu, a ujutro je morao izaći zajedno s njim. Dane
je provodio bauljajući po gradu ili u čitaonici SC-a. Nalazili su se u Blatu, nakon njegove smjene.
Ušao je unutra. U ovim podnevnim satima Blato je poprilično puno. Osim standardnih
blatobrana tu je ekipa iz okolnih firmi dolazila na gemišt ili pelinkovac.
Za jednom od gljiva stajali su Spužva, Miks i Blitva. Spužva se spremao za popodnevnu
smjenu, Miks se nigdje nije spremao, a Blitva je pijan treći dan za redom. Pridružio im se.
Spužva je motao.
- Otkad si ti došel radit u Jasofku cijene su otišle gore, jebote, za trećinu. Šta je i tam inflacija?
– Miks je pričao o Spužvinoj metodi provizije na pića. Naime, postojao je cjenik za šankom, ali
89
Spužva bi to digao barem za deset posto, kako mu se tko svidi. Ako bi se čovjek bunio, rekao bi:
Uzmi ili ostavi! Kao da igraju poker. U pravilu bi prolazilo.
- Ha, boktejebo, nisam ja od jučer!
- Može te gazda skužiti – Ćiva je bio oprezan.
- Ma, da! Sretan je kad mu bilo šta prikažem za utržak.
- Frka ga je Spužve... Gledal sam neki dan; Spužva ispred njega naplaćuje kak mu se kurac
digne, ovaj sam mota očima kak da ga je neko tiltao!
- Da vam svima jeeeebooo paaaas mater! – Blitva se uključio iz južnih djelova
opasnonapredujuće fronte.
- Opet si podivljal, a? Kad si zadnji put bil doma?
- Doma, doma, paaaaas mater, šta ću doma?! Šta će mi se doma dogoditi? Paaas mater!
- Zalij cveće, čoooveče! Cveće će ti uvenuti!
- Paaas mater! Oće li taj Top Gun, da ga katapultiramo? Ha, ha, ha ha!
Spužvu nije trebalo upozoravati u tom smislu. Pušili su, ture su stizale. Ušao je Smuk. Naručio
je vino i sok, pomiješano. To je bio neki njegov recept.
- Šta se treseš, boktejebo?! – Spužva nije volio te njegove slabe trenutke.
- Njemu se i duša trese!… Kaj ti je to? Pa usrat ćeš se od toga! – Miks ga je ložio.
- To ti je rajski napitak, čoveče, kak ne kužiš! Klizi ko po loju.
- Ak tako nastaviš, ovde će se izmeniti ponuda pića, bit će to takvi miksevi, jebemti, da će se
ovo pretvoriti u ekskluzivni bar.
- Ma daj, šuti, majmune! Kaj ti znaš, kurac! Kaj ti piješ, te usrane gemište, pa od toga je
odustal i zadnji Zagorec.
Smuk i Miks su uvijek imali te verbalne okršaje.
90
- Kaj kod tebe tam dole spremaju? Tam odakle si ti, ni blitva se ne sprema. Lećevica, jebem ti
mater! Gde je to?
- Zadnja pošta Lećevica! – Ćiva je znao ponešto iz geografije.
- E, viš šta čovek kaže. Pa čovek zna, iz tih krajeva je. Tam lisica poštu nosi! Ha, ha, ha, ha…
- Da, da, da!
- Blitva, kaj buljiš u taj zid?
- Da vam svima jebo paaaaaaaaas mater!
- Pa to je hrvatski grb, čovek je oduševljen.
- Sigurno! Tam oni njegovi partizani, sigurno su i oni oduševljeni.
- Ha, boktejebo, partizani! Ha, ha, ha, ha! Takvi još postoje?! – Spužva je bio iznenađen
njihovim spominjanjem.
- Sad se oni kao prava gerila prebacuju u domobrane.
- Znaš kaj je rekao Mao Ce Tung?! Naš kaj? Centripetalno povlačenje! E, to ti je centripetalno
povlačenje.
- Šta mu je onda centrifugalno, boktejebo?! Koliko se sićan iškole ima i centrifugalno.
- Kaj ja znam… Valda kad bude neka sledeća frka onda će oni centrifugalno!
- Pa di si ti to sve nafčil? U Kumrovcu? Ha, ha, ha, ha! Kumrovec! Tam vas šalju čim skužite
slova.
- Di tebe šalju, mater ti jebem? Tam dole nisu te imali gde poslati pa su te na tovaru dopelali
sim u Zagreb.
- Da, da, da… U Kumrovec! Ha, ha, ha…
-
Jesi vidio, postrojilo ih! – Spužva se obraćao Ćivi. Mislio je na nedavno osnivanje Garde.
-
Je, bogami! Moglo bi bit frke.
-
Bit će frke, boktejebo! Nego šta će nego bit frke!
91
-
Ali, nešto se ubrzava.
-
Ma, otići će sve u pičku materinu!
-
Ak zapuca, ja bum emigriral!
-
Tamo će te stići moj metak!
-
Kojti je čoveče?! Mislil sam da smo prijatelji.
-
Kako moš reć da ćeš bižat? Jel, Dudek, pička ti materina! Ja ću ginit dok ti ladiš jaja, a jok,
bogaremi! Isprid mene ćeš ti! Isprid mene! Živi štit! A, Dudek?!
Miks je netremice gledao Spužvu, kao, koji ti je?!
-
Šta je Dudeki, pička vam materina! – Spužva se toliko ražestio da je sad vikao na sve u
birtiji. – Oćete i vi bižati, mamu vam jebem?!
Ljudi su pokunjeno gledali. Kao da je imao pravo.
-
Daj, čoveče, lakše malo, nisam doslovce mislil! – Miks je pokušavao sve skulirati, jer znao
je kako je jebeno ako ovaj do kraja zabrije.
-
Kurac vi moj niste mislili! Da ste mislili, ne bi izgubili onu državu!
-
Mislili su na gemište – Smuk je ložio.
Ćiva mu je pokazivao da ne čačka mečku.
-
Pa, dobro, reci ti nama ko nas je vodio? Jel nas vodio onaj vaš od dole? On je prvi pobegal,
čim je postalo gusto.
-
Što ste mu dali da pobigne?
-
Da sam ja bil, ja mu ne bi dal. Al, čoveče, skupil je hrpu zlata i kidnuo. Ko ne bu kidnul?
Pa, sve bi ostavil! Čovek je lepo celo vreme skupljal zlato i čekao zgodan trenutak.
-
Da, kad ste se vi lipo ponapijali, on je uvatio crtu!
-
Onda su onak pijani krenuli za njim i kad su se otreznuli već su bili na Bleiburgu. Tu su ih
partizani poskidali ko zečeve – Smuk kao da ga je tu čekao.
92
-
Sad ispada da sam ja za partizane! Ma boooliii me za njih, kužiš! Šta me boli za partizane!
Daj zarolaj još koji, kužiš… - Miks nije mogao vjerovati. Bio je prilično uzrujan.
-
Da, da, da…
Blitva je cijelo vrijeme stajao ispred zida i kao paraliziran buljio u grb. Hrakao je, onda je to
sakupljao u ustima.
-
Šta ti je, čoveče? Idi leči tu tuberkulozu!
Pušili su. Šit je udarao u pete i debelo crijevo. Bubao je tijelo iznutra kao pulsirajuća utvara.
Tjelesna blizina postajala je teret. Kada šit razvali svojom nesmiljenom žestinom, čovjek poželi
da je sam, da se sredi, jer nesigurnost izbija na površinu i svi ti potisnuti demoni izviruju iza
ramena, iza glava, kroz usta… Rugaju se i smiju, petljaju mislima i tresu tijelo kao kakva smetala
kojih se ne mogu riješiti. Alkohol je svojim umirujućim djelovanjem sve potiskivao.
U jednom trenutku Blitva je tako jako hraknuo da ga je cijela birtija čula. Onda je sve to
ispljunuo na zid, na grb. Ispljuvak se cijedio niz crvena i bijela polja. Zelena masa je klizila.
Dvojica tipova za šankom bili su zabezeknuti. Krenuli su prema Blitvi.
- Kaj si to napravil??? Kaj to radiš?! – siktali su opsano se približavajući. - Jesi ti Srbin, pička
ti materina? A, jesi Srbin?
Treptao je iza lenonki.
Spužva je stao između. To je malo ohladilo stvar.
- Da vam svima jebo paaaaas mater! – čim je Spužva tu, Blitva se ničeg nije bojao. Vratio se za
gljivu. Spužva je s njima ostao razgovarati za šankom.
- Pa, koji ti je kurac, čoveče, ubit će te neko! – veli mu Miks.
- Paaaas mater! Di je taj Top Gun? Ha, ha, ha, ha…
93
- Isuse, kakva je to pička tebe rodila? – Miks nije mogao vjerovati. - Pa, di ćeš u grb, čoveče?!
Mogao si pljunuti malo dalje u onu Ujevićevu sliku ili onaj tam, kak se zove, pička mu
materina… Kak se zove, na vrh mi je jezika… Mene, budale… Nije Krleža, mamu mu jebem…
- Krklec! – Ćiva mu je priskočio u pomoć.
- Krklec, čoveče! Njega si mogel pljunut… Kak ti znaš da je ono Krklec? Pa, nisi se ni rodil
kad je on umro.
- Čitao sam.
- Pa, jebote, možeš pljuvati po celoj birtiji i ti se našao baš tamo hraknuti.
- Paaaaas mater! Kaj ti, kaj, kaj, kaj, kaj??? Paaaaaaas mater! Biiiiiiiiijeeeeeeliiiiiiiii,
biiiiiiiiiiiiiiiijeeeeeeeeeliiiiiiiiiiiiii, aaaaaaaaajmoooooooo biiiiiiiiiijeeeeeeeeliiiiiiiiiiiii!!!
- Pa, jebemti, kužiš…
Nastavili su piti.
Spužva je morao na posao. Ćiva je motao.
U drugom kraju birtije sakupljale su se džankoze. Dolazili su kao sijenke sa svojim šmrcanjem
i pognutim držanjem. Šuškali su nešto međusobno, pa su jednostavno isparavali. Izgledalo je kao
da se raspadaju, kao da hlape tamo u kutu sa svojim zategnutim licima i očima kao tragovima
nečega što nestaje i gubi se u ambisu. Prilazili su kao mumije pokretima zaustavljenim negdje u
pravremenu i žicali pljugu ili potezali džoint. Riječi su im kao usporena lava curile kutevima
usana i sve kao da je padalo ispred njih, po njima, svi obrisi osobnosti kao da su rasplinuti i
pretvoreni u košmar i sve se vuče poput nepotrebnog tereta.
Tip je izvadio narukvicu i pokušava je uvaliti Ćivi. Ćiva je najmlađi, njega pokušava navući.
- Kužš, staaarii, dvaesčetrikaratno zlato, kuuiš, dve glaave, čoooveče, to je kuurac, siića!
94
Narukvica je prilično teška, ali Ćiva nema pojma o zlatu, a uopće nije ni kužio kog vraga će
mu ta narukvica. Jedino da je preproda - pomisli. Mogao bih od Smuka posudit lovu… Ali, bojao
se da ne popuši. Opet, mislio je, ko ne riskira, ne profitira! Lomi se u njemu taj problem kupnje
kao vrhunska enigma. Eto, ajde ti sada povuci pravi potez; kupit to i uvaliti nekome za višestruku
svotu ili popušiti…
- Može glava? – probao se cjenkati.
- Malo je, čoooveče, pa to u zlatarni vredi ziher pet glavi! Majke mi! Dve glave, čoooveče, to
je stvarno niš!
- Glava i po!
- Ma daj, čooooooooveče, malo je to! Vrhunska roba, čooooooooveče…
- Paaaas mater! Šta sliniš tu, ajde, tornjaj! – Blitva nije volio džankoze.
- Aaaaajde, može glava i po!
Obavili su transakciju.
Onda su naišli oni trenutci kada se svi mrze međusobno, a nitko nema volje otići ili promijeniti
birtiju. Svi su u iščekivanju tog završnog, vrhunskog ludila koje nitko ne želi propustiti. Jer,
godine visenja u ovoj birtiji onda su za ništa. Čeka se ta završna, čarobna kreatura koja će sve
preokrenuti i odnijeti sve u vražju mater. Ali sve je već viđeno i isprobano na stotine načina.
Samo stoje tu kao kakvi veterani eksperimenta i čekaju da prođe vrijeme koje sada više ništa ne
znači.
Upala su dva tipa u gardijskim uniformama, krenuli za šank i naručili pivo. Bili su od onih
napuhanih vojničina koji su harali po prigradskim birtijama i nitko im nije smio ništa. Terorizirali
su ljude po tim rupama i bili su gospodari života i smrti. Ali, ovdje nisu bili na svome terenu.
95
Blatobrani su ih provocirali svojim razbarušenim ponašanjem. Vidjelo se kako im napuhanost
splašnjava. Jadnici su izgledali kao preplašeni đaci. Pokupili su se prije nego što su dovršili pivo.
- Pa ovi će, kad četnici zapucaju, uvatiti crtu, jebem ti mater, neće se zaustavit prije
Klagenfurta. – Miks je bio iznenađen njihovim povlačenjem.
- Čini se da su već krenuli tamo!
- Daj, ne seri, umesto da ih ovde počastite kao naše branitelje, vi ih tu provocirate. Ak se
naljute, ima da dovedu pojačanje pa će nas ovde pokokati ko zečeve. – Smuk je za divno čudo
bio pun razložnosti.
- Daj, ne seri, ko ih provocira?! Malo se zekamo, jebote, pa nismo babe, čoveče!
- Mogu vas krivo razumet, pa će doć i dignuti sve u zrak.
- Bil sam neki dan z jednim frendom u jednoj birtiji tam na Črnomercu – Miks je uvijek pun
doživljaja. – I onak, birtija puna i upadnu tipovi u uniformama. Idu od stola do stola i uzimaju
cigarete, trgnu cugu, ak je neka ženska malo nju zajebavaju i tak čoveče, celo vreme rade što ih je
volja. Pa, jebote, mislim se, zar u celoj birtiji nema ni jedan frajer koji će se usprotiviti?! Ne
mogu verovati! Ono, kupe cigarete sa stolova i čoveče nitko da zucne. Pa, jebemti, mislim se, u
celom gradu Zagrebu nema ni jedan frajer koji će staviti šapu na kutiju i reći: Čuj, stari, ovo su
moje cigarete, ak želiš, posluži se, ali, nemreš mi uzeti celu kutiju!
- Šta si ti napravio kad su došli do tebe? – Ćiva ga je pitao.
- Ma, nisu stigli doći do nas. Ali, nije mi jasno, čoveče, da niko nema muda reći: Pa, to su
moje cigarete, čoooveče! Pa, nemreš mi to uzeti! Uzmi mi auto, ali ne diraj mi cigarete!
- Odakle ti auto?
- To sam onak kažem… Ali, ne diraj mi cigarete, čoooveče!
- Posebno je osjetljiv na cigarete!
- Da, da, da! Pogledaj mu džepove; u svakom po kutija.
96
- Pa šta onda da su ti uzeli kutiju, kad uvik imaš rezerve? – Ćiva je pokušavao shvatiti.
- Ma ne radi se o tome, kak ne kužiš, to kad ti netko tako zemne cigarete, to ti je atak na
osobnost. Kužiš? Kao da ti je sve uzel. Pa ti onda ne postojiš kao čovek. Razumeš?!
- Jebi ga, naoružan je!
- Daaa, ali nemoj mi dirati cigarete!
- Šta je s cugom?
- Dobro, cuga više-manje.
- Kako? Ista stvar; to je isto tvoje, mislim, uzima tvoje sa stola. Jebi ga, ti si to platio!
- Daaaaaa, ali nekak je s cugom drugačije. To mi nije tak, kak bi rekao, nije mi tak kak s
cigaretama.
- Ma šta sereš, čovječe! To je potpuno ista stvar. Uzeo ti cugu sa stola ili cigarete, isti kurac!
- Meni nije!
-?
- Paaaa, cuge na stolu imam uvek kolko oćeš!
- Pa, imaš i pune džepove cigareta.
- Nemam uvek!
- Oćeš reć; kad baš nisi pun cigareta, onda ne voliš da ti dođe netko takav i mazne ti cigarete.
- Tak nekak!
- E, fala kurcu! Uuuuf, nevjerojatno! Pa, što se s tobom događa, koji ti je?!
- Kak misliš?
- Pa, koja ti je to logika? Di si to naučio? Cugu ti može uzet, a cigarete ne može! Ma daj,
molim te!
- Pa moraš imati neke principe u životu!
97
Nastavljalo se. Džointi i pivo stizali su u neprekinutom nizu. Svi satovi bili su zaustavljeni i
birtijska okna su popadala, dok je večer ulazila svojim tihim koracima. Vani je policajac
regulirao promet, ljudi su prolazili kao sjenke, rat je bio izvjestan kao nemoguća varijanta. Sve se
odvijalo kao pokretne slike, kao luda neizvjesnost, kao potop, kao mrak, kao bilo što što će naići
kao bujica i odnijeti sve u divljim brzacima.
9.
Počelo je sitnim čarkama po provinciji. Činilo se bezopasnim. Problemi koji se mogu riješiti
mirno. Televizija je posvuda zabadala nos i potpaljivala vatru. Požar se širio. Uskoro je sve
buknulo kao olimpijska vatra.
Rat je bjesnio posvuda. U gradu je bilo puškaranja. Tipovi su odlazili do kasarni u kojima su se
nalazili vojnici. Uzeli bi minobacač i odvezli bi se tamo. Postavljaju ga na nekom mjestu i samo
ubacuju granate u njega. To bi radili dok im ne dosadi. Ovi iz kasarni bi se raspucali po okolnim
zgradama. Ljudi su morali bježati iz stanova. Poslije bi našli sve polomljeno i hrpe stakla. Uskoro
su se vojnici povukli. Preostale su još zračne uzbune. Satima se čučalo u skloništima.
Ćiva nije silazio. Sjedio je tu u potkrovlju, u potpunom mraku čekajući tu jebenu granatu da
konačno padne i raznese sve u komadiće. Da odnese sve u vražju mater pa da svrši s tim! Bila mu
je već puna kapa tih uzbuna koje su se nastavljale jedna na drugu kao dan na dan. Nije mu se
stajalo dolje s hrpom ljudi koji su svi imali svoje verzije događaja. Nije ga se ticalo; bit će kako
98
bude. Samo je želio da prođe sva ta panika i da nastavi mirno živjeti. Ali bilo je to u prošlom
životu. Svršeno je s tim! Sjedio je u mraku s votkom u ruci. Tama ga je, skupa s tim kosim
stropovima, pritiskala u sljepoočnicama. Pritisak se umnažao i snažno rastao. Mirno je sjedio i
čekao. To tlačno razjebavanje uskoro je dosegnulo popriličnu razinu i imao je osjećaj da će se
rasprsnuti. Mogao je parirati jedino tako da se napije - pomisli. Onda su se još uključile i sile
straha i panike. Puštao je da ga prožmu, da uđu i prođu kroz tijelo kao disanje koje se ritmički
ponavljalo. Ponešto je prolazilo, ali većinom je stajalo negdje ispred spremno zaskočiti ga. Jebeš
ga, nema povlačenja! - to je rekao jednom pokleklom neuronu i potegnuo dobar guc.
Čekao je i dalje sam i smeten kao vojnik koji je nepripremljen upao u zamku. Okruživalo ga je i
stezalo obruč. Ali bilo mu je svejedno što će se dogoditi, samo da prođe, da prestane boljeti, da
ga napusti tjeskoba.
Detonacije su u daljini odjekivale kao ritam vremena, kao ritam smrti koja polako gazi i
svakim trenutkom sve je bliža. Dum, dum, duuuuuuuum, dum, dum…Onda štektanje mitraljeza
kao pojačani dojam i razdoblja tišine u očekivanju te završne eksplozije. Ali to se nije događalo.
Samo uporna, ritmična grmljavina.
Što je mogao? Drkati?
Izvadio je svoga maloga koji se zabio tamo, šćućuren da mu ga je bilo žao. Kao da ga je
upozoravao: Ne sada, molim te, ne sada, usrao sam se ko grlica! Bio je mali i hladan poput
crvića kojeg su nataknuli na udicu. Pokušavao ga je laganim pokretima aktivirati preko kožice,
ali nije reagirao. Odustao je. Kad je sve otišlo u vražju mater, neka ide i mali!, zaključio je i
zakopčao šlic.
Nalio je još votke i čekao. Bila je to domaća votka koja bez đusa nije imala neki osobit okus.
Valjda su je točili pod granatama, pa je zato ovako sjebana! - sinu mu. A, di bi sad moga nabavit
99
đus, čovječe?!… Ali što je, tu je - pomisli; nije mu se više dalo zamarati oko toga. Stisnuo je oči i
potegnuo moćan gutljaj. Svi unutrašnji organi doživjeli su tektonski poremećaj.
Uključio je radio. Davali su informacije o stanju na bojištima kao i razne informacije kako se
ponašati u novim okolnostima. Okrenuo je stanicu na kojoj je bilo muzike i legao. Votka ga je
drmala nekako ulijevo; prozori, vrata, luster sve se lelujalo i naginjalo tamo lijevo, da mu se
činilo da će sve prevagnuti baš na tu stranu. Pokušavao je vući udesno. Nije baš išlo. Nakon
nekog vremena priviknuo se da sve bude lijevo. Slušao je Po vašem izboru i pijuckao. Neka
R.E.M. uspavanka tako ga je uljuljala da je zaspao.
Sljedeće što vidi je kako mu žile počinju plamtjeti, kako se požar po glatkoj rijeci krvotoka širi
i zahvaća sve gore u opnama. Onda se sve obrušava niz duboke slapove misli i on izbija na
nevski prospekt, pa se uključuje u gužvu tamo pred Boljšoj teatrom. Ljudi su u titrajućoj koloni
prolazili. Krčio je prolaz ispuštajući snažnu paru. Moćni stroj njegovih pluća jednostavno ih je
otpuhivao. Oni su se, ponizno ga pozdravljajući, redali sa strane. Naišao je Gogolj s flasterom na
nosu i kimnuo mu. Pravio se da ga ne vidi i bez po muke napravio jedan moćan vrrrrruuuuššššš!
Tip se zalijepio tamo na zidu neke katedrale. Nastavio je dalje, zapinjući za kišobrane
petrogradskih dama. Dok su vrtjele njima, gledale su ga očima punim užarene lave. Pičio je
nekud dolje s rukama koje su plamtjele. U tili čas su se sjatile i krenule za njim. Potezale su ga,
hihoćući se dok su ga žice kišobrana nabadale po očima. Izveo je neku posebnu plesnu točku
mašući tim rukama. Vulkanskim su ga očima zadivljeno gledale dok su im se pičke vlažile. To se
u zraku lako moglo osjetiti. Ubrzo mu je bila puna kapa tih udavača, pa je odlučio sjesti kod
Uzbeka. Naručio je vrč votke i ispio ga u jednom gutljaju. Neki čečenski trgovci opijumom u
čudu su ga gledali. Pozvao im je turu. Smijali su se, pričajući nešto o carevim vojnicima dok su
praznih umova tjerajli svoje zapjenjene konje i pukovniku kojeg je pogodila kugla. Onda su,
ispivši naiskap, uz topot konjskih kopita odjahali, tamo za orlovima što se obrušavaju sa snježnih
100
litica. Opasno lijepo mjesto tamo gdje oni idu! To mu je rekao Lav Nikolajevič koji je s
posjekotinom posred lica sjedio za susjednim stolom. Ćiva ga je pogledao i pozvao mu cugu. Svi
u dači oborenih pogleda izmakli su se. Znali su da se junakom ne može postati svaki dan. Sve je u
sunčevim zalascima, bejbi! - rekao mu je tapšući ga po ramenu. - Ali, ni to nije istina, mladiću;
zalasci često nisu dovoljni! - Stari se plamtećim osmijehom smijao i Ćiva najedanput pomisli da
je vani sunčano, a onda se na očigled sviju počinje mračiti, nevski valovi izdižu se pjeneći se i
sve se otpuhuje u teškom dimu prolaznosti...
Oglasili su prestanak zračne opasnosti. Trgnuo se. Protrljao je oči. Nije bio siguran gdje se
nalazi. Srce mu je jebeno tuklo.
Zoooviii, saaaamooo zoooovii,
sviii ćee sooookoolooovii
zaa teee žiiivooot daaatiii…
Cibo Mato se vraćao iz skloništa pun informacija o stanju svih aspekata rata. U hodu se skidao
i zavaljivao u fotelju. Onako onizak izgubio bi se u njoj. Ćiva ga je slušao vjerujući da bi to
moglo biti tako, dok mu je bio potpuno desno. Pitao se: Jebo majku svoju, kako mu to uspijeva?!
I htio mu je to reći, ali sjetio se da mora biti obziran jer mu je velikodušno ponudio sobu u ovom
stanu. Otišao je umiti se.
Stan je u vlasništvu grada. Bili su neka vrsta čuvara dok ne dođe netko i ne kupi ga. Za to
vrijeme nisu morali ništa plaćati, pa je to bio glavni razlog velike jagme za njima. Cibo je imao
takve veze da ih je mijenjao leva-leva. Birao je najbolje kvartove. Ono, eci-peci-pec, taj ću! Ne,
ne, ne, ovoga ću! Ne, ne ovoga… Unutra nije bilo ničega, samo goli zidovi, pa je morao imati i
pokretni namještaj. Kada bi Cibo mijenjao gajbu, agencije za seljenje trljale su ruke. S vremenom
101
bi ga napunio ukradenim stolicama, stolovima, madracima… Jednostavno je; otišao bi u restoran
društvene prehrane ili studentski dom i uzeo što mu treba. Ako ga netko pita kuda s tim, izvukao
bi se da je to za potrebe garde ili neko slično sranje. Pribavio je čak kauč i fotelje. Veli da je to
maznuo u staračkom domu. Veli da su ih bili evakirali tamo na Peščenici jer su osvajali neki
JNA-vešeraj, pa je bilo opasno da ih ovi ne zaspu deterdžentima, a on je, vraćajući se od neke
svoje blanje, skužio garnituru kako brekće na suncu, pa je sve to sa suzom u oku pokupio.
Bio je ljubitelj riba i golubova. Napravio je mali akvarij. Kupio je strašnu ribu; malajskog
borca. Malajski borac je mogao mijenjati boje kao da ih biraš daljinskim upravljačem. Pogotovo
kada mu dođe vrijeme parenja; tada je to pravi spektakl boja. Ako su dva malajska borca u
akvariju, to ne ide; bore se do smrti. Kupovali su ih i gledali te dvoboje. Tako su se znali zakačiti
da bi jedan drugog iskasapio, pa su im poslije meča morali mijenjati vodu. Pobjednik je dobivao
poseban obrok riblje hrane. Htjeli su organizirati i kladionicu, ali ostao im je samo jedan, koji
zbog brojnih fajtova i teških ozljeda više nije bio sposoban niti za jednu rundu. Tip koji ih je
prodavao morao je po njih u Singapur, ali je zbog općih okolnosti odustao.
S golubovima je stvar drugačije funkcionirala; naprosto, ne možeš držati goluba u stanu. S
vremenom je Ćiva naučio sve i o golubovima. Najžešći su mu bili golubovi-samoubojice; lete
visoko i onda se u spiralnom letu obrušavaju prema zemlji, tik iznad se izviju i lete ponovno uvis.
Ta zajebancija traje pet godina. Gore-dolje, gore-dolje. Ševili su zemlju ne bi li se ona izmakla,
pomakla, otvorila, što li? - pitao se. Tada im se događaju nekakve promjene u glavi i onda, na tu
petogodišnjicu, kobni let; u visinu i strmoglavo dolje. Ovaj put bez izvijanja, već izravni udar u
tlo. Amen.
- Kako ti se da, jebote, čučat dolje s onim starcima? – pitao ga je dok ga je centrirao.
- Čooovjeečee, ima kooomaadaaaa, he, he, he, heeeeee… - bio je skinut do pojasa, dok su
mu se prsa nadimala.
102
- Pa, što ne dovedeš koju ovamo, usrat ću se od dosade.
- E, ne iđe to tako. Prvo moraš pripremit teren.
- Teren je spreman; jake snage MUP-a i Zbora narodne garde sve su očistile! Samo ih
dovedi.
- Ne svaćaš! Ja moram pripremit teren.
- Pa, već si danima u skloništu. Koliko ti treba? Godinu dana? Završit će rat! – sad ga je već
centrifugirao.
- Još koji dan.
Ćiva ga je gledao dok je on otkidao na voditeljicu Brojki i slova; mala glava, kratke ruke, sitna
šaka, kratke noge… Za kurac mu nije bilo poznato. Ali činilo se da tu ima nečeg, jer su komadi,
unatoč svemu, ludjeli za njim. Što se unutrašnjih organa tiče, činilo se sve u redu. Nije se žalio.
Veli da je neki dan išao mjeriti; puls 32-35, diše oko pet puta u minuti, jetra mu nije natečena,
crijeva i ostale stvari su u redu...
- Susjeda je rekla doći sutra na kavu.
- Šta će mi susjeda, ima djecu i muža!
- Nisam mislio u tom smislu. Doći će onako, popiti kavu.
- O!
- I još nešto, dobit ćemo cimera.
- Ej, znaš onu stvar Šokiraš me, majke mi?
- S njim sam išao u školu, nije loš dečko.
- Znaš da sam mekog srca.
103
Stan je u centru, tako da svi koje znaju navraćaju kada nemaju kuda. Većina Cibinih poznanika
nije bila po Ćivinom ukusu, ali bila je to pokora zajedničkog stanovanja. Neki su dolazili s pićem
ili travom, pa je moglo proći.
Uletio je Manistra.
- Di si, prijatelju!
-Di si me našao, čovječe! – rekao je to više za sebe dok mu je otvarao vrata i uputio mu
jedan beskrajno kiseo osmijeh.
- Nabavio san dobru stvar, ajmo se ufurat.
- Ne bi danas.
- Ajde pusti me da se uboden, pa ću ić.
Cijeli je to proces dok on izvadi špricu, žlicu, traku…
- Pa, jebote, ako te murija bude pretresala, misliće da si pokretni kiosk.
- Eee, znaš šta, sad san ti s murije… Ciiiluuu noć su me držali tamo. U kuuurcu san ti,
ćooviće!
Trese se čitav, ne može naći venu, krv kapa po podu… Ćiva mu priskače u pomoć, steže mu
ruku, masira žile… On pokušava zavući iglu, masakrira ih… Konačno se uspio ufurati.
- Eeeeeee, sad se bolje osjećan. Eeeeeee, pukni se i ti jeeebate… Bija san jutros do bolnice,
dobija san hepove, izdila san i za ovi hors… Puuukni se, ćoooviće… A, bi li mi moga nabavit
onu, kako se zove, oni… - zaspao je u pola rečenice.
Ćiva se nije volio bosti. Potegao je malo preko nosnice. Stvar je bila odlična. Osjećao je kako
mu se tijelo opušta, kako ga prolaze lagani trnci ugode i svi bridovi zadobivaju meke konture.
Tijelo mu je lebdjelo u bestežinskom prostoru i mogao je osjetiti stvari i predmete kao da su
njegove, kao da su dio njega i one ga prožimaju u toploj ugodi. Sve je bilo u centru i više nije
104
imao nikakvih problema sa slikom. Uživao je u izglačanim oblutcima dok je igra svjetlosti i sjena
trajala u savršenom zanosu…
Uzbuna!
Trgnuo se i već je u sljedećem trenutku bio na prozoru. Gledao je te avione. Obično su letjeli
visoko. Ali danas je bio blizu. Letio je iznad susjednog kvarta. Vatra je kuljala iz njega. Opasno
se naginjao. Izgledalo je da će se srušiti, da će se zabiti u one kuće na brijegu, da će se u svojoj
ludoj osinjoj vrtnji zabiti ravno među kuće i one će ga zdrobiti u ogromnoj utrobi. Nestajao je u
tami naselja i već sljedeći trenutak sve je bilo prekriveno oblacima dima. I snažne detonacije.
Opako su počeli, to nema više nikakve sumnje! Vratio se natrag do Manistre koji je sjedio
kljucajući.
- Probudi se jeeeebaaateee! Avioni nas napadaju!
- Šta, štaaaaa?! Avioni! Bitka na Neretvi, Kapelski kresovi… Sićaš se Prsana, kad raspali po
Švabama? A Dimnjačar?! Dobar je bio, dobar!
- Čooovječe, nisu Kapelski kresovi, već pravi avionski napad! Srbi su nas riješili sjebat do
kraja!
- Oće oni, oće… - pokušavao je podignuti glavu dok je ona stalno padala. – Znaš da san čuja
da četnicin dilaju odličan dop…
-U jeeebote, znaš šta je moja baba govorila dok je gledala Kapelske kresove, naš šta?
-Da jon smrdi barut! Razumiš, kad se ovi raspucaju, da jon smrdi barut! Ha, ha, ha! Moš
virovat, njoj i nakon četrdeset godina smrdi barut! Ha, ha, ha, ha…
- Osjetljiva ti baba! – konačno ju je uspio podignuti.
Bacio se na motanje.
105
- Jeeebate, sinoć je marica pokupila jednog prijatelja isprid Jazovke i tija san mu dat neku
vrićicu koju je ostavija kod mene i dodajen mu ja to, on već u marici, a policajac veli: Ajde i ti!
I tako san cilu noć proveja tamo. Ćoviće, ono, ni kriv, ni dužan!
- Šta je bilo unutra?
- Bez veze, neke pizdarije. Kruv, salama, šta ja znan! On mi je to da par sekundi da mu
pridržin. Tek ujutro san skužija da je ima i Zagora, taman san počeja čitat, ali su me potirali…
Evo, tu je, oš da ti ga ostavin?
- Može.
Motali su i pušili. Manistra je imao neki novi način pušenja džointa; prinosio ga je ustima
drhtavim pokretima i onda onako kratkim, pućkajućim uvlačenjima vukao. Cijeli bi se uzdrhtao
kao da mu je to zadnji. Ali daleko je to bilo od zadnjeg. Nije mogao čekati da završi s jednim, već
je motao drugoga.
- Polako, prikinit ćeš me! – Ćiva ga je pokušavao malo usporiti.
- Ne boj se ti, ja ću njega prikrstit, ako ti ne možeš.
Bio je to tako jaki staf da ga je ubrzo prilijepio za fotelju.
- Pa di si ovo nabavio, čovječe, puklo me, ne mogu se maknut?!
- Prva ruka. Marokanac! Tip radi u diplomaciji, iša je negdi u pičku materinu žicat priznanje
Hrvatske, pa je dobija staf. Valjda su mu rekli: Od priznanja ništa, ponesi ovo da umiriš te u
Hrvatskoj!
- Ako tako nastave, bogami, bit će zajebano.
- Ajmo negdi popit po štok.
- Jebote, uzbuna je! Kako ne kužiš, sve je zatvoreno.
- Ima tu jedan birc, malo sa strane, znan tipa, on sigurno radi.
106
Krenuli su. Ćiva je pretrčavao cestu, imajući u vidu priče koje su kružile o snajperistima kao
petoj koloni. Manistra je zaostajao vrteći glavom.
- Koji kurac trčiš, nisi na prvoj liniji?!
- Koji kurac ti vrtiš glavom?!
- Razumiš, ćoviće, ako ima snajperista po zgradama da me ne mogu pogodit u glavu.
- Imaš pravo!
Išli su dalje vrteći glavama. Pronašli su birtiju u jednom zabačenom dijelu Vinogradske. Netko
je odmaknuo zavjesu. Zbog odraza svijetla nisu mogli ništa skužiti. Nakon nekoliko trenutaka
čuo se ključ u bravi. Neki stokilaš stajao je na vratima ništa ne govoreći, a to je značilo: Koji
kurac oćete?! Manistra mu je to nekim svojim shemama uspio objasniti. Tip se odgegao noseći
svoje velike guzice i sjeo odmah u vrhu šanka. Desno su dvojica mršavih tipova stajali za
šankom, lijevo je četvrti u uniformi igrao pikado. Manistrin prijatelj bio je ujedno gazda i
konobar. Probili su se dolje lijevo u jedan kutak, pokušavajući se smjestiti u tom malom prostoru,
pogotovo što je ovome u uniformi trebalo prilično mjesta za igrati. Na radiju je pjevao Đuka
Čajić, Kreni gardo, bandu zgazi, i nisu se mogli ne složiti s njim.
Stajali su s malo manevarskog prostora i kao da su imali klin u leđima. Nitko nije pokazivao
osobitu radost, svi su bili usredotočeni na vijesti koje su se smjenjivale neviđenom brzinom. Ćiva
se pitao kog su kurca uopće dolazili po ovakvom “nevremenu”, ali s Manistrom je bilo teško izaći
na kraj kada nešto naumi.
Tip je preko cijele birtije bacao te strijelice do automata na ulazu. Tako jako ih je bacao da se
većina odbijala, ali igrao je kako je htio, nije ga zanimalo koliko će puta odigrati. Svi su stajali
povučeno, pokušavajući ga ne iritirati. Buljooki konobar je glumio; sve je OK.
Naatrag srpskiii doobroovooljcii, baandoo, čeeetniicii,
107
Neeećeetee u Čaavooglaavee dook smoo žiivi mii… - siktao je Marko Perković Thompson dok
su Ćiva i Manistra obješenih usta cjevčili štok i gledali ga kako ih baca, i kako se više uopće ne
zabijaju.
- Kaaae je ovo, u pičku materinu?! Kaj je s tim tvojim aparatom?! Namerno si ga podesil da
ne prima strelice?! A?!
- Moraš lakše bacati – Buljave Oči su ga kulirale.
Tuuučee thoompsoon, kaalašnjiiikoov, a i zbroojevkaaa,
suuudiit ćee vaaam booojoovniiici iiz Čaaavooglaavaaa…
- Kaaj kurac, lakše?! Namerno me ovde kradete! Ja se jebem tam dole s četnikima, a vi me
ovde zajebavate!
- Nitko te ne zajebava, čovječe. Samo moraš lakše bacati.
Tip ih je i dalje divljački bacao. Ćiva je pokretom ruke pokazivao gazdi da promijeni stanicu,
ali ovaj nije brao dok je petljao oko čaša. Dioptriju promijeni, budalo - pomisli. Zapalio je
cigaretu. Tipovi skloni gubitku kilograma platili su piće i htjeli izaći. Strijelice su im fijukale
ispred očiju.
- Kaeeee, piiiiičkaaa vam materina! Kae?! Zajebavate hrvatskog branitelja!!! – derao se
prema njima. Oni su trepćući ukopano stajali.
Onda je uzeo pivsku bocu i zavalio je u pikado. Nogom je razvalio aparat, pa mu zadao kraću
seriju krošea. Kad je skužio da mu ruke nisu jača strana, ponovno je prešao na noge i to je već
bilo nešto. Aparat se tresao i svirao, proizvodio zvuk sličan zvuku kola hitne pomoći, samo s još
nekim melodijama, onda su se još uključile i neke lampice za koje nitko nije znao čemu služe.
Divljački ga je udarao kao da mu je taj aparat kriv za sva sranja u životu. Mršavi su, dok je on bio
zabavljen radom nogu, uspjeli iskoristiti trenutak i kliznuli van. Luđački je vikao za njima kao da
su mu ga odnijeli. Aparat je još samo proizvodio neki jednoličan zvuk.
108
-Kaaaaeeeeeeee, pička vam materina, kaaaaj oćete!!! – vikao je sad na sve u birtiji. – Kaaeee,
dezerteri, ladite jaja dok mi ginemo tam dole, piiiiiiička vam materina!!! – gledao je prema Ćivi.
Ćiva nije bio siguran da baš njega gleda, okrenuo se natrag, ali iza je samo zid, ni jednog
jebenog dezertera! - pomisli. Ponovno je netremice gledao u tipa. Ovaj se primaknuo kao da će
mu nešto reći, u nekoj sumanutoj gesti digao ruku i Ćiva nije mogao vjerovati što mu se događa.
Cereći se, prišao je stokilaš, zagrlio gardista, govori mu nešto kao da ga smiruje, a to zapravo
znači: Razvali ga, čovječe! Ćiva osjeća kako mu srce snažno udara, diže se u nekoj brzoj kretnji i
ne zna uopće što napraviti dok gleda u te bokove na kojima su zataknuti pištolji.
Doletio je gazda, stao između, smiruje ih, stokilaš ga sad pokušava odvući, on se ne da, ali ga
ipak, uz svu tu buku, nekako primiruje i odvlači na šank. I dalje non-stop nešto govori, Buljave
Oči mu drhtavo sipaju...
- Čovječe, dođe mi da ga razvalim bocom u glavu i da se više ne digne! – Ćiva je bio
nabrijan. Sjeo je, a ruke su mu titrale dok je prinosio čašu.
- Ma, pusti, ćoviće, znaju se oni ovde, na kraju bi mi mogli najebat. Ljudima koji ne kuže
situaciju znaju tako sranje složit… Dosadno in je pa čekaju nekog naivčinu koji se pravi hrabar
– Manistra kao da se tek sad uključio.
- Pa izgledalo je da će nas sve pobit! – nije mogao vjerovati kako je glup.
- Ma, razumiš, stare fore. Ali dobar san s gazdon pa ne vozi brigu.
Fuck you! - rekao je u sebi i potegnuo moćan gutljaj.
Popili su još nekoliko tura, Manistra im je izdilao dop i otišli su.
Hodali su Ilicom, uz zgrade, vrteći glavama. Na cesti nije bilo ni žive duše.
- Di si skužio ovu foru s glavom, molim te?
109
-Sam san skužio, razumiš. Ionako smo laka meta snajperistin, pa barem da ne gađaju u
glavu.
- Ma, koji snajperisti, čovječe, ko ti je to prosra?!
- Pa, pune su novine toga!
- Daj, molim te! Pušiš fore. Ajde, reci ti meni di si čuo da su u Zagrebu uvatili ijednog
snajperista?
- Čuj, nikad se ne zna!
- Ma, daj čoviče, saće neko tu na prozoru stat i pucat? Pa, čoviče, kad bi ga otkrili, isikli bi
ga na komade.
- Ćoviće, kako ne razumiš, grad je pun Srba, uvik postoji mogućnost da neki od nji poludi i
počne pucat!
- To su lojalni Srbi!
- Kurac su oni moj lojalni! To ti je sve peta kolona, javljaju ovima priko šta se događa!
- Šta se događa?! Sve je zatvoreno, ništa se ne događa! Šta bi in mogli javit: Gostuje Bayern,
roknite jednu na Maksimir!
- Daju in kote di će poslat granatu, ćoviće!
- Ma, koje kote?! Granata se ne šalje tako! Granata se ispaljuje tako da odmiriš udaljenost na
karti, razumiš, izmiriš šestarom i preneseš tamo na onu skalu i rokneš.
- Ma, di si to naučio? Šta si ti bio u vojsci? Artiljerija?
- Nisan bio u vojsci, isfolira san vojsku.
- Ćoviće, ovi in javljaju! Triba i sve strpat u logore!
- Ostavi koju ženu za prijatelja.
- Razumiš, tibali bi sad poć po zgradama i tražit Srbe! Ako ništa, mogli bi in maznit lovu.
- Ha, čuj, ne znan šta bi ti reka!
110
Stajali su tamo poput ukletih Holandeza. U jednom trenutku su skužili da bi ih murija mogla
skupit, pa su se vratili natrag, motali i gledali domoljubni program.
10.
Taj tip se useljavao.
Ćiva je ležao pokriven preko glave, čekajući da ga prožme, da naiđe onaj plimni val tjeskobe
dok osluškuje to otvaranje i zatvaranje vrata, tumbanje, zvuk posuđa… Kako je samo poznavao
te zvukove, kako su mu samo bili poznati! Želio je da ih nikada više ne čuje, ali slabe su bile
šanse. Netko je ulazio i donosio cijeli svoj život u tim torbama, vrećicama, kartonskim
kutijama…
Gore na brijegu u gerijatrijskim odjelima stari su ljudi umirali, tramvaji su uz olovne zvukove
tračnica parali oštro jesensko jutro, negdje u ravnici odvijao se blatnjavi vjekovni rat i sve je
imalo zadah smrti i nestajanja. Mogao je omirisati svoj dah koji se ritmički ponavljao i pravio
vlažnu mrlju na plahti koja ga je prekrivala preko očiju i kao da je umirivala pritisak koji je rastao
u sljepoočnicama. Bilo je to kao da netko spušta svoje nježne i bijele ruke i masira ga u satenskim
dodirima. Dah je rastao sve glasniji i glasniji, sve dublji i dublji, sve dok se nije pretvorio u
snažno disanje i jaki ječeći uzdah koji mu je pomagao da se oslobodi. Tjeskoba je sada popuštala
i smirivala se poput divljeg vihora što konačno staje. Mogao se dići, profunkcionirati, vratiti se
111
ponovno u ring, ali čekao je. Čekao je da zvukovi prestanu, da se sve smiri i pretvori u tišinu koja
će ga poput plime iznijeti na sigurnost obale.
Tko je bio taj čovjek koji se sada useljavao - pitao se. Tko je on uopće? Koji kurac on tu sada
dolazi i pravi pomutnju?! S kojim pravom? Postoje li granice pristojnosti? Je li stvarno netko
odredio te granice? Sada smo upravo u filmu određivanja granica, pa daj da povučemo neku crtu!
Tko je on da tako benevolentno dođe i useli se? Postoji li mjera?!
Tjeskoba i ljutnja ponovno su navirale. Trebalo mu je samo malo mira. Malo prostora i malo
mira. Da ga ostave po strani i ne diraju ga. Ali taman kada je pomislio da je našao kutak gdje će
moći mirno sjediti i disati, dolazio je gad koji je sve to rušio. Dolazio je još jedan monstrum koji
će sve to poremetiti. I sve će, kao, biti u redu, sve je to normalno. Pa mi smo studenti, tu su
pravila ponešto drugačija - slušao je ta vječna opravdavanja, te vječne isprike poput potjernica
raspisanih za njim.
Jen, dva, tri… Leva, desna, leva, leva… Naa deeesnoo, ravnajs! U glavi su mu odzvanjale
naredbe onog brkatog kapetana iz JNA koji im je svako malo slagao uzbune, i one njegove
dernjave, unoseći mu se u facu pošto nije imao svu opremu i dok se u to gluho doba noći sudarao
s hrpom bunovnih i smrdljivih soldata. Voojniiče, oćete vi moralnu podršku ili nemoralnu
dršku?! Stajao je tamo ispred stroja onako zbunjen i uplašen dok se ovaj derao i slušao salve
smijeha iza svojih leđa. Mislio je tada o tom jedinom danu kada će sve to skupa završiti i kada će
se zabiti negdje sam u mirnom kutu bez igdje ikoga u blizini.
Ali nije bilo ničega! Ni kutka, ni ugla! Nije se naziralo nikakvo skrovište, niti kakva redovita
smjena, nikakva blaga i tiha osama. Samo odredi mrava što mile ganglijama, vječne i ledene
kandže straha što ga hvataju za gušu poput nemogućih kliješta, i more ledene tame što nadire u
sve dijelove misli. Nije bilo ni pomoći s lijeva ili desna, ni snova i maštanja što se nekad u nekoj
veseloj priči ostvaruju, nije bilo ni tog jebenog cilja koji grčevito hvata, niti bilo čega što je
112
sanjario i mašatao u dugom vremenu života. Samo goli, samrtni vojnički stroj što mu vijuga
sjećanjima i zarobljava ga u nekoj nemogućoj paravremenskoj akciji.
Zapravo, i ovo sve je isti taj vojnički život, samo malo modificiran - sinu mu. Vladala je
vječna uzbuna, vječna gužva, vječno pretumbavanje, sudaranje, vječno čekanje u redu, vječna
plamteća nada koja gasne poput pustog obećanja. Još mu je samo falilo isto onakvo postrojavanje
i neka spodoba koja će se derati. Nije bilo love za stanove, za cigarete, za piće, za žene, gotovo
nikada nije bilo love i bio je ovo način da se nekako preživi. Bio je to život vječnog seljenja,
svakojakih rupa, gazda, cimera, žena koje nitko drugi nije htio. Nastavljalo se kao ružan san, kao
nepregledna šuma, kao požar, kao metak koji ide ravno u srce…
Što napraviti? Prihvatiti sve mirno i staloženo? Ta, bezbroj sam puta bio u istim problemima.
Dakle, treba prihvatiti čovjeka u nevolji, treba pokazati pravu širokogrudnost i pomoći. Vrijeme
je takvo, moramo zbiti redove! Živimo povijesno vrijeme, nema mjesta sitničavosti i
uskogrudnosti. Što je još jedan zauzet krevet, disanje, prdež, pišanje, smijeh, govor toga čovjeka
prema imperativu pomoći, prema solidarnosti? I sve je privremeno i slučajno; tom je čovjeku
potreban samo mali životni prostor pa će on ubrzo isplivati. Dogovori i poslovi se razvijaju, ovo
je samo privremeno rješenje, pomoć u nuždi ili možda samo mjera štednje. Je, on ima love, on je
sređen, okej, ali zašto bi on stanovao u nekom skupom stanu i bacao lovu kada može s nama koji
živimo tako, jedan drugačiji život i jako smo zanimljivi? Uostalom, treba se ogrebati! Zašto,
zaboga, davati lovu tamo nekoj zagrebačkoj gospođi kada ovdje može besplatno. Ta, mi smo
Hrvati i trebamo sada zbiti redove, trebamo biti bliski jedni drugima, trebamo ustrajati na
zajedničkom cilju. Zar bi mogao jednom takvom divnom hrvatskom biću zalupiti vratima? Pustiti
čovjeka da ga rastrgaju ulične zvijeri ili da studen i vjetar razjebu njegovo krhko tijelo? Bi li to
mogao učiniti sada kada je vrijeme pomoći, vrijeme kada se, što bi se reklo, na muci poznaju
junaci? Bi li zaista mogao pokazati takvu bezdušnost i neodgovornost u ovo doba kada se mrtvi
113
broje na stotine i tisuće, a oni koji nemaju krova nad glavom u desetcima tisuća? Odbiti pomoć
kada bezdušne domaće i međunarodne zvijeri napadaju sa svih strana?
Koja sam ja bezosjaćajna pička?! Kako mi to samo može pasti na pamet…
Okretao se i prevrtao uhvaćen kao zvijer pred tim mislima koje su navirale kroz pukotine
razuma kao brane što popuštaju pred bujicama mulja. Sve je naviralo u divljim brzacima i
prijetilo je da će sve neizostavno popucati.
Treba se smiriti, srediti, prihvatiti nove okolnosti... Ionako je to bio život prepun iznenađenja i
neočekivanih obrata. Treba staloženo i pribrano prihvatiti jedno novo biće sa svim svojim
manama i vrlinama. Treba učiniti samo taj mali napor. Samo još ovaj put i nikad više. Samo još
jednom. Par dana i gotovo…
Ali uzrujanost i pobuna ponovno su se javili. Dosta mu je bilo tih seronja što su razasuti po
njegovom životu kao zla kob, kao prijetnja, kao savjest! Želio je pobjeći od tih bena i ne sresti ih
više. Želio je pobjeći od tog provincijskog blata koje ga je vuklo kao ambis. Želio se otresti tih
kutaka djetinjstva koji su ga podsjećali na očaj i dosadu, na tupilo i smrt, na nepostojanje. Jer
tamo nije bilo ničega, samo beskonačna praznina, samo tjeskoba koja ječi i nadire kao tisuće onih
golubova koji lete i obrušavaju se u tlo i smrt. Želio je nestati, izgubiti se u kataklizmi ove jeseni i
zaboraviti na sve.
Ali uzmaknuti znači preplašiti se! - sinu mu. Znali su oni to. Vrebali su i najmanji uzmak da
zavladaju. Bio im je potreban samo djelić šanse pa da čovjeka zaskoče. Znao je to. Znao je za
njihovo nepisano pravilo - zgrabiti sve čim se pruži šansa! Jebi ga, mislio je, ako popusti tip će se
raširiti kao epidemija, kao potop, kao bilo što što čovjeka zaskoči kada se najmanje nada! Nisi ni
svjestan tih stvari; misliš sve je to trla-baba-lan, ne primjećuješ, piješ pivo i drkaš, sve oko tebe
odvija se kao bezveze, kao slučajno, ma neće oni to. Nešto tamo brljave i pričaju, neki skupovi,
patetika, povijesna pravica, zastave, grbovi, vjera u Boga i seljačka sloga, golubovi, pjesma, neki
114
glupi kućni likovi, selo, ravnica, kamen, more… Sranje. Prebaciš na drugi program, drkaš i
čekaš; potop, smrt, novce, ružnu vijest, veselu vijest, guraš ga tamo nekoj djevojci, svejedno ti je,
piješ i misliš o nebu, poplavi, planktonu, malom čovjeku, velikom čovjeku, sestri koja nema
sreće, majci koja stalno plače, ocu koji je lud od rakije, putovima, nebu… Znaš i sam na koliko
stvari misliš.
I onda jednog dana shvatiš da su te zaskočili. Uhvatili su te kao onog gnua iz Carstva divljine i
uhvaćen si i sproveden u zoološki vrt, gdje te njihova djeca gledaju, smiju se i muče te gađajući
kamenčićima. Ti si sada samo mala, uhvaćena i preplašena zvijer koja se skriva u uglovima
kaveza i nije ti jasno kao si tu dospio. Ma, jasno ti je, nisi dovoljno pazio! Pazio si, ali nije bilo
dovoljno. Zaskočila te i preveslala ta malograđanska bagra da je to komično. Podcjenjivao si ih,
nisi obraćao pažnju, odmahivao si rukom. Oni su uporno i marljivo gradili svoju moć i onda su te
zaskočili. Mislio si da si pametan. Sex, drugs, rock’n’roll! Ha, ha, ha, ha! Koji idiot! Uopće nisi
pazio, čovječe! Uzeli su ti sadašnjost, prošlost i budućnost. Uzeli su ti sve! Uzeli su tvoj mali,
jebeni život i mogu njime raspolagati kako žele. Mogu zavitlati prašinu njime, mogu obrisati
guzicu njime. Ti više jednostavno ne postojiš. Ti si sad samo mjehur od sapunice što lebdi eterom
i oni ga gledaju i smiju se igrajući ono eci, peci, pec, i biraju tko će ga probosti. Ti si sada samo
preplašeno lice i čekaš kada će pokucati na vrata i odvesti te u vlažne podrume, obući te u
maskirnu uniformu, uvaliti oružje, poslati te u kakvu jarugu i čekat ćeš mokar i promrzao da
naiđe isti takav s druge strane. Čekat ćeš godinama u tim jarugama, ako budeš bolje sreće, dok
oni piju viskije i šampanjce u toplim salonima i ševe u toplim krevetima. Čekat ćeš i obuzet će te
isto takvo ludilo mržnje, pokvarenosti, oholosti, sebeljublja, gramzivosti, prijevare, novca,
luksuza, dosade, odvratnosti, licemjerja, egoizma, zla, rasipnosti, duhovne pustoši, propasti,
ambisa, smrti, nacionalizma, sranja… Svega! Ti ćeš biti promijenjen i svaka tvoja čestica bit će
promijenjena i nikada se nećeš ni sjećati da si bio normalan, da je sunce izlazilo toplo i čisto, da
115
su poljupci bili vreli i strasni, da su postojale tople ruke i ljubav, da postoji život, da postoje male
i lijepe stvari, da postoji radost. Ne! Bit ćeš urušen i rastavljen na najmanje komadiće besmisla i
sve će skrenuti u najodvratnije brzake zla i bit ćeš katapultiran u mrak…
Omamljen je ležao grčeći se u utrobi, dok ga prožimaju strah i tjeskoba, dok pokušava
suspregnuti tu bujicu crnih misli koje mu kolaju mozgom kao kakve crne vrane što ga prate kroz
život. Osluškuje to tumbanje, otvaranje i zatvaranje vrata, zvukove posuđa, kašalj, povlačenje
vode u vodokotliću… Sluša to kretanje i osjeća dah i miris toga čovjeka.
Ne radi se o tome da on njega ne može primiti, nije mu ni prvi, ni zadnji. Ali nije vidio kraja.
Nije vidio kraja tom životu stalnog podređivanja, stalnog obzira, skučenosti, prljavštine, ustajalih
mirisa, nereda, ljudi s kojima nema o čemu razgovarati, žena koje nema volje ševiti. Nije vidio
kraja godinama koje troši po tim rupama, koje rasipa po tim smrdljivim prostorijama, dijeleći ih s
idiotima.
Nije bilo kraja.
Nije bilo kraja ni ovoj jeseni koja se provlači hladna i gola kao polarni dan. Sve je pomaknuto i
promijenjeno, okrenuto ka nestajanju i smrti, hladnoj jesenskoj smrti koja kruži kao bijesna
hijena i vreba svaki mig, svaki udisaj. Tako je hladno i mračno kao pred ponorom i samo mali
korak potreban je da sve nestane i pretvori se u ništavilo i mrak. Osjeća Ćiva jesen u svojim
mislima, u svojim kostima, širi se po njemu hladna i gola kao poljubac kurve u alkoholnim
noćima. Nadire jesen u sve kutke njegova tijela, njegovih misli, i dodiruje ga svojim hladnim i
blijedim rukama. Priprema jesen gozbu smrti u ovim hladnim salonima dana i on kao da
prepoznaje taj trenutak, kao da je sve to već vidio, tako zamislio. Tako je to oduvijek zamišljao;
bit će samotno i hladno, na nekom neočekivanom mjestu, daleko od porodice i prijatelja, daleko
od svega. Smrt će doći otmjena i sama i pozvati ga hladnom ravnodušnošću.
116
Je li to taj trenutak, je li to baš danas? Je li baš danas treba svršiti s tim? Je li kucnuo čas? Ima
li smisla nastaviti dalje? Kamo vodi ovaj život, ovaj rat, ovo nestajanje? Da li se uključiti, otići na
front i položiti život na oltar domovine ili sam sebi skratiti muke i prekinuti sve dvojbe, ili možda
pak odustati od svega i otići negdje u inozemstvo i pokušati organizirati život? Što učiniti u ovom
bezličnom i bezvrijednom životu koji se ponavlja iz dana u dan, jednoličan i glup, kao kakve
besmislene radnje koje se neprestano odvijaju? Ima li smisla i dalje se mučiti po ovim rupama
vjerujući da će nekada u nekoj budućnosti biti bolje, da ću bolje živjeti, da će sve biti ljepše i
veselije, da ću privesti kraju studij, da će prestati rat, da ću živjeti u boljoj državi, da ću biti
oženjen, imati djecu, prijatelje, kuću, auto, novac?
Što učiniti?!
Hladnoća mu prolazi tijelom, ledi krv i zaustavlja dah. Nemir se u njemu širi grub i divlji, i
crne misli mu naviru kao ogromne zvijeri što će ga raznijeti i razderati u komadiće. Njegov glas,
njegove misli, njegov život kao da su uhvaćeni u malenom kavezu i nemaju kuda. On osjeća
samo hladnoću, beznađe i strah.
Vrata su se otvorila.
- Ej, bok, samo provjeravam ima li koga?!
- Zar ti vidiš nekoga?
- Zezaš. Da se upoznamo?
- Šta s time dobivam? Let na drugi svijet?
- Ne razumin!
- Nisam ni mislio da ćeš razumit.
- Ej, poznato mi je to Let na drugi svijet! Da to nije Seid Memić Vajta?
- Daj, molim te…
- Vajta, sto posto!
117
- Nije Vajta, nego Teška industrija.
- Ajmo se kladit da je Vajta!
- Daj, čovječe, di si navalio?!
- Oprosti! Nego, oćeš da skuham kavu?
- Nisi ni svjestan koje ćeš dobro djelo učiniti.
Trebalo se ustati, obući, umiti se i izaći ponovno pred lice dana i prihvatiti sve.
Na koncu se digao, omamljen mirisom kave, tim jutarnjim eliksirom koji ga je uvijek iznova
privlačio i očaravao.
11.
- Nisi baš dobre volje.
- Ispričaj koji vic, možda pomogne!
- Nisam baš dobar u pričanju viceva.
- U čemu si dobar?
- U briškuli!
- Super, čovječe! Briškula, to je totalno ludilo, to mi fali u životu! Mogli bi bacit koju.
- Čuj, ako se ti ljutiš što san ja doša, jebi ga, nisan ima kuda. Triba je ispast jedan ovaki stan na
čuvanje, ali je propalo.
- Narafski, čovječe, Cibo je gazda, on odlučuje o svemu.
- Mislin, nema problema, ja iman onu sobicu tamo, nema problema, ja ću bit tamo, mislin,
nema problema, ako ti nešto želiš samo reci, razumiš, znan dosta ljudi, razumiš, ako ti triba neko
oružje mogu nabavit bez problema, razumiš kako to danas iđe ili ako imaš maraka minjan po
118
dobrom kursu, razumiš, znan stvarno puno ljudi, ako ti triba potvrda da si nesposoban za Gardu,
nema problema, samo reci, zemljaci smo, jebi ga, tribamo se pomagati, kaćemo ako nećemo sada,
razumiš, stvaramo Rvacku, čoviče, naše vrime sada dolazi, triba se ubacit, čoviče, iman rodijaka
na policiji, bit će sad slobodni srpski stanova, čoviče, bit će i za nas po jedan, nema frke, čin bude
i ti si na spisku, čoviče, pa ovo je ludnica, bit će svega, čoviče, samo triba bit spreman, razumiš…
Koji mu je kurac?! Koji je kurac navalio, nije normalan, čovječe! Ćiva nije mogao vjerovati
kako mu se da ovako rano ujutro verglati.
- Lakše malo, bejbi!
- Šta veliš?!
- Ma, ništa… Jesi ugasio rešo da ne prigori?
- A, da, rešo, jesan, jesan, pazin ti ja na take stvari ko oko u glavi... Nego, razumiš, triba bit
spreman prije nego što i razgrabe, puno je stanova minirano, čovječe, pa se boje uć, razumiš…
- Kad je u vaše selo prvi put stiga rešo?
- Šta?!
- Kad je došla struja u vaše selo?
- A, to! Pa, prije dvi-tri godine. Šta to pitaš, šta te to sad spopalo? Pusti struju, bit će struje,
nego, tribamo se mi sada ubacit, sad se med bere!
- Kako ne svaćaš; bez struje nema života, čovječe, bez struje smo izgubljeni. Struja je izvor
života, dragi! Nekad je to bila vatra, sada je to struja, razumiš. Struja je posvuda, u meni, u tebi,
eto i u tvom selu je, i u mom selu je, struja je provedena posvuda i sad ona blišti i svitli posvuda!
Lajt-šou, čoviče! Jesi čuo za lajt-šou? Ima li toga doli u vašem disku? A?! U mom ima! Naše
disko je prvo dobilo lajt-šou i svi su došli gledat. Najprije je bila jedna sijalica, a sad je lajt-šou,
razumiš, koliko se struja u nas razvila. Mislin, doći će to i u vas, vidin ja to po tebi, sigurno će i u
vas doć lajt-šou.
119
- Koji te sad lajt-šou spopa? Ne iđen ti ja u disko.
- Di iđeš?
- Prošetan se malo po gradu, iman jednog prijatelja, radi u bolnici na porti, otiđen kod njega,
kod jedne rodice i to je sve.
- Di si navečer?
- A, nema ti toga kod mene. Ligat najkasnije u devet! A sad je i rat, pa se ne smi puno odat
navečer.
- Iđeš valjda u crkvu?
- A, slabo… Prije san iša, ali otkad je rat, jok, mogu oni postavit bombu i odošmo svi!
- Je, je, moraš se pazit. Pomoliš se u krevetu i to je dosta.
- Svaku večer ti se ja molin. Svaku večer i jutro.
- Ali, nemoš mi reć da ti struja ne triba; kad se, recimo, probudiš noću, tribaš ić pišat, normalno
je da upališ svitlo.
- Ma, mogu ti ja i bez svitla, čoviče, u ovoj sobi san ima samo šteriku. Šta će mi svitlo?! Samo
trošin pare bezveze!
- E, slušaj, ovde ti mi ne plaćamo struju, sve grad plaća! A, gušta?! Sad sve raspali, i grijanje i
struju! Izguštaj se do mile volje.
- E, baš oću, da znaš!
- Razumiš, nemoj slučajno nešto gasit, sve mora bit stalno upaljeno. Ako ti je vruće, rastvori
prozore, tople vode imaš stalno, moš se kupat cili dan, razumiš, stalno mora bit sve upaljeno. Jer,
dosta smo mi živili bez struje, majku in jeben, oni su sve krivi!
- Srbi?
- Nego šta! Oni nan nisu tili dat struju, sad je imamo i guštat ćemo cili dan, čoviče. Nemoj
slučajno nešto gasit!
120
- Ali, to je rvacka struja!
- Kurac je moj rvacka! Još se ne zna čija je, samo ti raspali!
- Kad spavan, moran ugasit, ne mogu zaspat.
- To je u redu... Razumiš, branimo se strujon! Čujo san da su naši tamo u jednon mistu proveli
struju kroz željezničke tračnice, i puste Srbe da prođu priko, pa zapucaju, Srbi se počnu povlačit,
onda in oni uključe struju, razumiš? Ostanu na tračnicama ko pečeni janjci!
- Ala gušta, čoviče!
- Šta san ti reka; struja je izvor života i smrti, dragi! A?!
- Zajeban si ti neki, zajeban.
Saa Šiirookoog Bruunoo Buušiić, viiče, viiče,
zaa Doom spreemnii, Pooglaavniičee…
Cibo je ušao, usput se skinuo i zavalio u fotelju.
- Ha, dobili smo prinovu!
- He, he, heeeeee… - Ćelo se smješkao, gestama koje su značile nelagodu.
- Ali to je odrasla prinova, kužiš, nema pelena, duda i ostalih stvari.
- Da, da, da… Pa, di si, čovječe, da te u čelo poljubim – teatralno mu je slao poljupce. – Pa mi
se zabrinuli da nećeš doći.
- Snima san neke srpske stanove, jel te zanima?
- Kako me ne bi zanimalo, čovječe, kako me ne bi zanimalo! Reci, samo reci, lećet ćemo kao
meci!… A?! Imaš kaki trosobni za mene, to bi mi odgovaralo ili još bolje etažni, čovječe, etažni,
to je prava stvar! Samo se penješ gori-doli ko da si na trim stazi.
To bi mi tribalo za kondiciju, cili san se ulinijo – rastezao se, ali ti mišići nisu izgledali kao pravi
mišići, već slučaj pomanjkanja mišićne mase kao potpuno zanemariv detalj ukupne
nenadjebivosti.
121
- A, jebi ga, slušaj, take razgrabe ovi iz policije.
- Dežurat moraš, čoviče, dežurat! Evo, ti sad ovde sidiš umisto da si na položaju. Kurac ćeš
moj tako nešto uvatit, neće ti ostat ni garsonijera!
- Nema tu položaja, čekan da me rodijak nazove.
- Di će te nazvat? Još nije era mobitela!
- Zvat će me kod ovog na portu.
- Ti si zbilja fenomen – Ćiva mu veli dok je motao. - Jedva da pokoji direktor ima mobitel, a ti
o njima govoriš ko da je to svršena stvar. Polako, čoviče, još nismo ni razveli struju, a ti o
mobitelima. Nismo u vremeplovu, bejbi! Triba bit strpljiv i čekati. Sada su najbitniji stanovi,
struja, grijanje, pa ćemo sist u neki auto, e onda ćemo razmišljat o mobitelima. Ali to tek za par
godina, nemoš priskakat, postoji opći konsenzus o tome. Nema priskakanja! Razumiš, ili svi
mobitele ili niko!
- Meni nije gušt kad imaju svi.
- E, ne može! Dosta je bilo privilegiranih. Gotovo je s privilegijama, ukinut ćemo svaku
privilegiju. Samo ćemo ji iskopčat, ko na dugme; pritisneš dugme i klik, privilegija isključena!
Stvaramo državu u kojoj neće bit privilegiranih. Mislin, more se omaknit da neko bude
privilegiran, ali odma ćemo ga isključit, ugasit ćemo ga ko voštanicu. Razumiš, ni jedne
privilegije više neće biti. Rasprodano! Nema više!
- Ali to ti je onda opet komunizam.
- E, zajebo si se, nije komunizam! Svi će imat toliko da privilegije uopće neće bit potrebne. Bit
će smiješne. Kao pojava bit će smiješne. Raritet, čoviče! Moći ćemo turistima pokazivat; eno
onaj tamo vam je privilegiran. Oni će jednostavno otkinit od smijeha. Kužiš? Privilegija će bit
kuriozitet.
- Uvik je bilo privilegiranih.
122
- A, jok! Gotovo je s tim! Sad će moć bit privilegirane npr. trudnice u autobusu, invalidi i to je
sve. Ali, da baš sve ne ukinemo, ja bi dao tebi da ti budeš privilegiran, evo jedna privilegija za
tebe. – dodavao mu je džoint. – Ti ga prvi zapali.
- A, ne bi, fala, ne koristin ti ja to.
- Dobrodošlica, čoviče! Oćemo se družit ili nećemo?!
- Ne, ne, ne… Bojin ti se ja toga. To me pukne, ne znan kud ću.
- Ako ne znaš, mi ćemo te odvest.
- A, ne bi, ne bi…
- Čoviče, povuci da te malo opusti. Eksplodirat ćeš tako, razumiš. Rileks. S vrimenom ćeš
eksplodirat. Tijelo ne može podnijet takve mentalne napore. Prsne, razumiš, ko balon… Nego,
kako se ti opuštaš?
- Šta se iman opuštat, rat je?!
- Imaš pravo, jebi ga!
Pušili su.
Dan je svojom hladnom i plavičastom svjetlošću ulazio i pravio oštre sjene koje su poput
raširenih, tamnih zastava vijorile u svojoj nijemoj ravnodušnošti.
Opuštat, zvonilo je Ćivi u ušima. Opuštat! Opustiti se… Opustiti…
Hašiš ga je udarao svojom snažnom energijom i držao u klinču. Dodao je Cibi. Cibo je rijetko
pušio. Bojao se pušenja poput žeravice što mu je guraš u ruke.
- Daaj, koji ti je kurac, poovuuci malo! - bio je uporan, ali on je panično odbijao. Fuck you!
Potegnuo je snažan dim. To ga je zamalo pokosilo. S čime su sad ovo pomiješali, čoovječe?!
Zapravo, svi su se bojali hašiša. Izbacivao je biće na čisti prostor i tu nije bilo pretvaranja.
Izvlačio je na površinu sve skrivene poremećaje. Pokazivao je rendgenskom preciznošću sve
mane i komplekse, nesigurnost i strah, život i smrt. Napadao je kao inteligentna zvijer koja je
123
žrtvu stjerala u kut. Mislio je o tome dok je puštao da ga prožme, da prođe onaj prvi val, prvi
udar, koji ga je držao za gušu. Imao je razvijenu tehniku. Iskustvo je tehnika. Ako nemaš
iskustva, ne možeš imati ni tehniku. U tome je tajna. Ali i s tajnama je trebalo oprezno; čučale su
i čekale kao lude beštije da ih pustiš s lanca. Mnogi su bili sjebani na toj razini; tajne su im
jednostavno curile na sve strane i tu nije bilo pomoći.
- Koja je tvoja tajna? – pitao je Ćelu.
- Kakva tajna, čoviče?! Nisi ti baš dobre glave.
- Tajna! Razumiš, svako ima neku svoju tajnu. Nema čovika na svitu da nema neku svoju
tajnu. Nemojmo se pretvarat, tajne su posvuda! Misteriji i tajne! Tvoja tajna, moja tajna, Cibina
tajna, tajna srca, tajna veza, tajna vjere, državna tajna, vojna tajna… Viiiiiiiiš koliko ima tajni!
Ajde, reci ti meni kad si prvi put jebo?!
- Šta ja to tebi iman govorit?!
- E, viiiiiiiiiiiš; tajna! Nemoš pobići o tajni. Tajne nas pokreću, rade od nas divlje svinje i plahe
srne, krvožedne hijene i pitome zečeve. Sve! Tajne nas uništavaju kao lijepe žene ili nas dižu kao
lutrijski dobici. Sve je tajna! Ti si za mene najveća tajna. Evo, kad te gledan, ti si moja enigma.
Dugo san izbjegavao to, ali na kraju san se morao suočiti; došao si, savjesti moja, ravno preda me
i sad ja tu stojin skrušen i pokošen pred tobom, pred svojom enigmom. Jer, poznato je da se svaki
čovjek u jednom trenutku svog života susretne sa samim sobom. Evo, to se meni događa, došao je
taj trenutak… Čovjek, zapravo, bježi od svoje tajne, ali ga ona kao vjerna pratilja slijedi i
susretne ga u jednom trenutku i nema više uzmicanja. Moj trenutak je došao, susret s tobom je
susret s mojom vrhunskom tajnom!
- Ma, koji je tebi kurac?! Šta ti oćeš?! Reci mi šta oćeš?!
- Slušaj, čovječe, nemoj se ljutit, ne volin kad se neko ljuti, a pogotovo ljudi koje prvi put
vidin, razumiš, lako izgubin živce i onda sve može otići u lepu pičku materinu! Razumeš?! A?
124
- Daj, polako, di si navalio. – Cibo je smirivao loptu.
- Pa, čoviku lipo objašnjavan, bolje reć kazujem mu svoju tajnu, a on se ljuti!
- Ko se ljuti, uvalin mu kruti!
- Eto vidiš, Cibo ti je ko sudac Vrhovnog suda; samo pravedno! E, viiiiiiš, ti si meni drag
čovik, odma san te zavolio čin san te vidio, razumiš, ali, molim te, napravi mali mentalni napor i
shvati da si ti moja tajna. Razumiš, sve ono što sam ostavio iza sebe i rasuo po brdima i
dolinama, po beskrajnim mjesečevim noćima, po oblutcima ženskih kukova, po pijanim
praskazorjima, u njemačkim markama, u veceima, po autobusnim kolodvorima, u knjigama,
posvuda čoviče, po cilom svitu, po svemiru, po beskraju, dakle, sve ono što sam otresao, isprnuo,
izasrao, disao, poslao poštom, lizao petnaestogodišnju pičku, prinio k vatri, lagano otišao i što sve
ne, razumiš, sve mi ti to sada donosiš i vraćaš u pregrštima… Kapiši?!
- Ništa ja tebe ne razumin! Ja san mislio da kod nas doli nema taki.
- Kaki taki, čoviče?! Kaki taki?!
- Tako ludi, jebate! Triba bi ti poć malo do Vrapča.
- Ti si moje Vrapče, dragi! Znaš onu, ako neće Muhamed brdu, oće brdo Muhamedu!
- On ti je samo jedan odjel Vrapča, nije on cilo Vrapče. – Cibo je pokušavao biti razložan.
- Znaš koliko je cilo Vrapče, jebote?! To je pogon, čoviče!
- Kompanija!
- Korporacija!
- Holding!
- E, ne znan za to, ali jebeno je… Možeš li ti nama objasnit kako se tamo živi, šta se radi,
kakve su dnevne aktivnosti, sve potankosti, sve nas zanima?
- Kakve ja veze iman s tim? Najbolje je da ja otiđen.
- Polako, smiri se, sve će bit u redu!
125
- Kako ne svaćaš; moramo znati šta se događa posvuda. Oprez je majka mudrosti! Kad san
poša studirat u Zagreb, mater me lipo upozoravala: Sinko, moraš biti oprezan, pažljiv prema
ljudima, pomoći čoviku u nevolji… Evo, recimo, ti dolaziš iz Vrapča, moramo te lipo primit!
- Ne dolazin ja iz Vrapča!
- Dolaziš, dolaziš… Jer, Vrapče je naše tajno misto, naše drago misto, skroviti kutak di
možemo uvik svratit bez da nas iko išta pita… Ono, dođeš ko da dolaziš u sebe doma… E, to
triba postić, triba se snać u Zagrebu tako da možeš, ono, doć u svako doba. Recimo, dobiješ
mobilizacijski poziv i umisto da se javiš na front, javiš se u Vrapče. Sidiš tamo, ladiš jaja i jebe ti
se! Razumiš, čoviče, mi smo uspili u Zagrebu! Ko je reka da Hercegovci nisu snalažljivi?! Mi
smo očit primjer. Mi smo perjanice hercegovačke snalažljivosti! Nijanse će doć kasnije, mi sad
utiremo putove!
- Slušaj, čoviče, neman ti ja nikakvi veza! Reka san ti odma, ako oćeš, mogu ti prominit marke,
iman oružja, za stanove triba još pričekat, eto, toliko od mene! A ta tvoja Vrapča, ja ti se u to ne
razumin… Ustvari, mogu ti ja i tamo nać nekog, nema problema, samo reci!
- E, ne može tako! Tamo se dolazi polako, dugo i postupno! Duug je put do tamo! Čini ti se,
šta, ima nekoliko autobusni stanica, ali nije tako! Duugo se tribaš vozit! Evo, ja se vozin par
godina i iman osjećaj da san stiga.
- Spor ti prijevoz!
- Čini mi se da je tvoj bio ekspresni!
126
12.
Situacija s novim cimerom se na neki način stabilizirala. Nije tu bilo neke komunikacije, a
uostalom svatko je imao svoju sobu pa je bilo podnošljivo. Ćiva je tih dana čekao lovu. Čekao ju
je kao Očenašek. Starci kao starci, ipak su slali lovu. To je bilo nevjerojatno. Plus je stari, zbog
nekih bitaka koje su naši dobili, bio u posebnoj euforiji, pa je poslao više no obično.
Nije bilo stanarine, nije bilo onog pakla s početka mjeseca kada je morao odvajati gotovo sve
što je imao. Samo je genijalac mogao izmisliti ove stanove na čuvanje - sinu mu dok mu je poštar
predavao novac i dok su ispijali čašice te Ćeline dobre lozovače. Bilo je teško uletjeti u tu shemu,
ali kada si bio unutra bilo je to kao da si osvojio mjesto u Saboru, zaključio je to pošto je odjebao
plavca jer je imao neuvijene namjere da mu popuši.
Jednu večer zabrijao je s Cibom i Manistrom. Proglašeno je nekakvo primirje tako da je u
gradu hrpa ljudi. Manistra je diktirao tempo. Bilo je to kao da igraš protiv Švaba. Prodirao je
bočno i po sredini, onda se gubio, pa ponovno izranjao u lelujavoj rijeci ljudi. Mogao im ga je
zabiti kad je htio, pa su se Ćiva i Cibo odlučili postaviti “flastera”.
127
Svi su ushićeni, iako stanje na bojištima nije bilo baš obećavajuće. Ali jebeš ga, život ne može
čekati da se stanje na bojištima promijeni ili da konačno stigne priznanje - mislio je o tome dok
ovaj nije više imao nikakve šanse. Ali morali su obići sve njegove kapelice: Hard-rock, Atrij,
Thalia.
Hrpe uštogljenih tipova i napirlitanih komada stajale su i ćaskale s pićencima u rukama. Činilo
se da ih se ništa ne tiče. Manistra je morao obaviti svoje manekenske kontakte. Njih dvojica nisu
morali ništa obaviti. Uz nadljudske napore uspjeli su se izboriti za malo mjesta na tom
mramornom šanku Thalie, te naručiti.
Stajali su i pili. Sve to sranje okolo kao da je negdje s druge strane, i živjelo je zamrznuto u
slici koja je sad samo puka uobrazilja ili suvišna stvar koja se gura pod tepih zaborava i živi svoj
smrdljiv i opasan život koji se gasi i koji će nestati kao valić divljeg potoka. Sve će se rasplinuti i
nestati, sve će prekriti veo zaborava i ti ludi dani i ludilo biti će samo bolna grimasa na
bezbrižnom licu života. Sada se treba dodirivati, osjetiti tjelesnu putenost i uživati u gutljajima
životnih eliksira. Barem na trenutak.
Neki ogromni guzonja s tom svojom oblajhanom picom opasno se naslanjao na Cibina nejaka
leđa i prijetilo je da će popustiti pod tom masom, ali ga je Cibo u nekom nevjerojatnom zahvatu
odozdo uspio eliminirati, dok on s tim kilama nije imao nikakve šanse. Ćiva je, ponoseći se
svojim prijateljem, naručio novu turu.
Dok su se svi njihali i ubrzano disali, Manistra je brijao s nekim bitnim facama, a njih dvojica
pokušavali su oko nekih komada. Ali, nije im baš išlo. Nikada im na ovakvim mjestima nije išlo i
bilo je to kao pokušavati nemoguće, kao biti totalno lud i drzak i pokušavati. Jer, sve im je
govorilo kontra, sve ih je odbijalo; njihove geste, govor, držanje, sve im je poručivalo: odbij mali,
ušljivi, smrdljivi, siromašni seronjo! Odbij i vrati se na svoje proplanke, makni to svoje gorštačko
lice i nestani zauvijek iz našega divnog grada! Uopće nisu gledale u njihovom pravcu, kao da su
128
dvije mrlje u prostoru, dva predmeta koja samo zauzimaju mjesto i usto su toliko gadljiva da se
trebaju što više udaljiti. Namještale su svoje sise i guzice i sve je vrištalo: Ja sam najbolja pička,
ja sam najnapetija zagrebačka pička, ja sam bomba i gledajte glupe seljačine kaaaaaaeee
koooooomaaaaad!
Gledali su, nisu mogli držati oči zatvorene i gledali su i mislili; pa zašto smo mi takvi kreteni,
zašto smo mi takve seljačke seronje, zašto uopće postojimo kao takvi?! Zašto nismo kao ovi
tipovi koji su tako opušteni, koji tako ugodno i ležerno ćaskaju s njima i poslije će ih odvesti na
neko super mjesto i poševiti ih u nekom super stanu na vodenom krevetu?! Koji kurac smo rođeni
kada smo ovakvi kreteni, kada smo ovakva bezlična i nepotrebna hrpa govana koja je stvorena
samo da se muči u životu?! Kako su oni ovako drugačiji? Kao da su iz supermarketa. Jebote, iz
supermarketa su, a mi smo iz one ušljive seoske trgovine gdje postoji par vječnih artikala dok
muhe zunzare zuje okolo i seru po nama. Tu je tajna! Trebamo doći na razinu supermarketa i to
će riješiti stvar. Do tada, možemo samo sliniti i gledati okolo.
Manistra nije posustajao. Bilo je i u tome istine, nije trebalo posustajati. Ali oni su odlučili
otići.
Povukli su se na rezervni položaj; svratili su do Jazovke.
S ulaza im je bilo jasno da je sva bagra večeras tu. Većinom su bili u uniformama. Oružje je
ležalo razbacano po podu ili zakačeno za vješalice; kalašnjikovi, zolje, bombe, pancirke… Sve je
ležalo okolo kao u kakvom manjem skladištu. To inače nije bila praksa, ali skužili su da je
Spužva tu sa svojima i to je značilo da sve lako može otići u vražju mater. Iščupao ih je na raznim
stranama i bili su to tipovi koji nisu imali nikakvih skrupula. Igrali su bilijar i pili razmetljivim
gestama. Ostali u civilu sjedili su povučeno i samo luda znatiželja vezala ih je za stolce dok
čekaju što će se dogoditi.
129
- Kaj bi se moglo dogoditi? Kaj bi se to, molim te lepo, moglo dogoditi?! Hrvatski branitelji su
izašli malo u grad i kaj se tu ima loše dogoditi. Jesi ti možda protiv? Sigurno imaš nekaj protiv?!
Kaj želiš? Komfor? Da nitko ne dira tvoj komfor, da ležerno sediš i piješ dok padaju hrvatski
gradovi i gore hrvatske zemlje?! Dakle, ti bi htel mirno sedit i vodit večne rasprave o ratu. Molim
te lepo! Pa kaj ti misliš ko si ti? Misliš da se tak dobija rat? Raspravama! Ne budi smešan, dragi!
To se tak ne dela! Pa ne bumo valda slali opatice da se bore tamo s četnicima. Kaj će one, dignuti
onu svoju mantiju i prdnuti tako da se četnici razbeže? Ne, draaaaagiii! Mi moramo poslati feš
momke, prave hrvatske borce koji imaju muuuuuuuuda, čoooooooveeeeeče! Muuuuuudaaaaa! A,
ne takvu pičku kao što si ti! Kužiš? Da im tam preko jebaju majku, da im zapale san o Velikoj
Srbiji, da proteraju psine preko Drine! Kužiš, trebamo ih tak razbiti da se više nikada ne oporave!
Trebamo im zatrti srpsko seme, mamu im jebem! A to, ak naši momci malo popiju i naprave
neko sranje, stari, to ti je čis normalno, ne?! Rat je, jebiga, a u ratu se, svi znamo, gine!
Sve to skresao mu je tip za kojeg je Ćiva mislio da je kul faca, sjedavši za njegov stol i pošto je
primjetio da je previše vojske unutra, a ovaj je na to ispalio sve te salve tako da ga je jedno
vrijeme blijedo gledao, da bi u jednom trenutku pomislio kako on možda ima neki dil s njima, pa
bi ga lako mogao špijati i onda je najebao... Onda su se, nakon neke neutralne spike, Cibo i on
digli i nalaktili na šanak.
Stajali su naslonjeni dok su mu se rojile misli i mozgom kolao taj razgovor. Neki skriveni junak
u njemu je brundao. Sjedio je gore, na prijestolju, dok pije pivo, drka i mrzi sve okolo.
Nagovarao ga je da ode i nokautira ga, ali ga je maknuo jer je skužio da ga samo prca u mozak.
Bili su tu još i demoni faksa, propalih veza, razbijenih sjenki što su mu brisale pred očima, glupih
fora i jebenih moždanih lomova. Bilo je tu svega što se slagalo s njegovom neuravnoteženom
psihom i nije bilo šanse da sve to posloži. Onda se odnekud pojavio džoks, pa je par puta
povukao, što je i pomoglo da razbije to opsadno stanje.
130
Gledao je okolo; svi su tako opako nabrijani da je falila samo mala iskrica pa da se sve zapali.
Čekalo se tko će potegnuti. Gledao je Cibu dok trepće i htio mu je reći da se skulira, ali nije uspio
to izustiti.
U dnu se moglo vidjeti kako Spužva za jednim od stolova šamarima udara neku ženu. Ona
pada sa stolice, njen tip je u dva skoka iza šanka i uzima kalašnjikov, nateže se s konobarom,
hrpa Spužvinih ljudi je na njemu i udaraju ga šakama i kundacima. Glava mu kao otkinuta leti po
zraku, od šake do šake, zatim pada na pod i divljački ga cipelare. Tip poput ukliještena crva
pokušava izmigoljiti, ali serije voleja jednostavno ga sapliću u toj velikoj mračnoj utrobi zla.
Njegova sjena nestaje i vidi se samo čopor divljih pasa što nasrće. Neki ljudi pokušavaju to
smiriti, ali preopasno je. Odustaju. Čovjek sada leži u lokvi krvi, njegova ženska ga diže i oni se,
zvjerajući okolo, poput ranjenih zvijeri vuku van. Nekoliko trenutaka traje muk, dok psi stoje i
gledaju, i krvoločnost im se cijedi niz očnjake. Oni su sada dio pakla što se spustio i kao moćni
kaos mete sve pred sobom. Oni su teški mrak što se spustio i guta sve pred sobom. Čekaju i
snimaju te bijesne hijene, da se pojavi još koji apsolut njihove mržnje, da ga samelju
kameleonskim zubima. Čekaju da ponovno napadnu ti bijesni psi, čekaju mig, treptaj života, da
ga samelju i proždru u odvratnim gutljajima. Čekaju da ispune svoj zadatak, lak i jednostavan, da
izbljuju vatru terora. Čekaju na trenutke svog daljnjeg posvećenja, na koje su pripremani od
pravremena. Čekaju dugo, oprezno i napeto…
- Kaaaaaaaeeeeee, piiiička mu materina! – bio je to Smuk koji je bauljao s dna birtije. –
Kaaaaaeeee ljuuuuuudiiiii, pa nebumo se sada svi poubijali… - pokušavao je zagrliti jednog od
njih, ali bio je to potez pijanog čovjeka. Tip ga je jednostavno pomeo udarcem šake. Bio je to
nabijeni, mali buldog s hrpom zlata oko vrata i ruku. Smuk se zabio kao hrpa nečega i ostao ležati
u kutu. Trenutci su prolazili dugi kao vječnost, ali više nitko ništa nije pokušavao.
131
Ako su i mislili izaći, bio bi to potez koji bi ih razjario. Ćiva je razmišljao o tome. Bili su u
zamci i samo su mogli čekati da se sve nekako smiri i da prođe taj val ludila, da se sve nekako
okrene u drugom pravcu.
Konobar je počeo dovoditi stolove u red, neki su počeli igrati bilijar i sve je postalo lakše.
Spužva se smijao onim svojim zvonkim, superiornim smijehom. Stajao je za šankom pored Ćive i
Cibe.
- Šta je Dudeki, piiiička vam materina?! Šta ste se usrali?! A?! Ha, ha, ha, ha… - debilno se
smijao hvatajući se za jaja. Ljudi su pokunjeno gledali u pod. – A, ha, ha, ha, ha… Jesi vidio, a? –
obraćao se Ćivi. – Jesi vidio šta je frka, boktejebo?! A, ha, ha, ha, ha… Ko ti je ovaj, a?
- Cimer.
- Ti se bojiš? Odakle si, a?
- Naš je, naš je. – Ćiva ga je pokušavao skulirati.
- Ne pitan te ja čiji je, nego boji li se?! Boktejebo! Bojiš li se?! – graknuo je.
- Ne bojin se… – Cibo nije izgledao baš bajno. Uzdao se u Ćivu.
- Daj, dečko je u redu. Nema frke. – skužio je da je na nečemu žešćem. Možda na tripu.
Uhvatila ga je panika. - Kuuuul, čovječe…
Izvadio je pištolj i prinio ga Cibinoj glavi. Držao mu ga je na sljepoočnici. Cibo se skamenio.
- Ha, šta misliš, oće opalit?! A? Ako oću opalit će, ako neću, more on jope opalit, a?!
Ćivi je u trenutku fijuknula slika Cibine rasprsnute glave i mozga rasutog tamo na zidu.
- Daj, jebote, nemoj, cimeri smo! Dečko je u redu… - nije znao što napraviti. Iako ga je
poznavao, ovo je bilo nepredvidivo. – Daaaaj, nemoj, čovječe! Puuusti to…
- Ha, boktejebo, nisan budala! – konačno ga je spremio u džep. Odahnuo je. Cibo se maknuo
negdje otraga.
132
– Ha, ha, ha… Koja piiička! Sveee su to piiiiiiičke, sveeee to triba smaknit… - rezao je zrak
dlanom tako da je i tuda bio potpuno prazan prostor. - Ha, ha, ha, ha…
Naručio je piće.
- Viiiiiš onog tamo malog – pokazivao je na buldoga. – Taj ti je ubio od ovolikog do ovolikog!
– pokazivao je rukom, što je značilo visinu od djeteta do odrasla čovjeka. – Pobio i je stotinu,
čoviče, razumiš, priko sto i je smaka! A, nije loše?!
- Super je.
- Nikakve milosti nema. Nikakve! Reka bih ti, duša od čovika, dođemo negdi u birtiju, sa svima
on priča, sa ciiiilon birtijon on priča, svi ga slušaju… Ma, duša od čovika, štaš govorit… Di ti je
ovaj, boktejebo!
Okrenuo se; Cibe više nije bilo.
- Jebi ga, sanjat će te doživotno!
- Ha, pička! Eto šta ti je, pičkica! Triba san mu prosfirat glavu, mater mu jeben… Sve bih ja to
smaka, to ne zaslužuje živit... Za koga se ja borin, čoviče, za vake pičke?! Koja san ja budala…
- Nabrijani ste večeras.
- Ma, policija nas nešto jebe. Posmicali smo tamo neke u nekom podrumu, mater in jeben, pa
je neko cinka… Razumiš, prijatelju, bila je neka pička tamo, ono, srednji godina, mater jon jeben
i ispitivali smo je za neke čede i čoviče, ni zucnit! Ej, znaš šta, kad san je počeo udarat šakan,
čoviče, nije imala kad past! Razumiš, bum, bum, liva, desna, bum, bum… Nije imala kad past!
- Je li priznala?
- Čuješ šta ti govorin, nije imala kad!
Prišao im je neki njegov.
- Vidi ga! Vidi budale bosanske! Pa di si, jarane?! Ha, ha, ha… – upoznavao je Ćivu sa svojim
podređenim. – Znaš šta je izjavio kad ga je sudac pita kako djeluje pumperica? Ona puška,
133
razumiš… Znaš šta je reka? Veli da ostanu samo čizme! Razumiš, kad upuca tipa da ostanu samo
čizme iza njega! Ha, ha, ha… Eto viiiš, Bosanac! Ha, ha, ha…
- Pa, čovjek me lijepo pitao, ja mu lijepo objasnio!
- Kad si već tako odgojen, jel tako? Kućni odgoj ti ne dozvoljava lagat, a?!
- Ko ti je ovaj, a? – tip je pijano gledao Ćivu. – Da i njega malo narajcamo?! A,
medeni!
- Ajde gubi se, mater ti jeben bosansku! – očito im je bio autoritet.
- Ha, ha, ha… Štaaa se ljuuuutiš, čooovječe. Trebali bi ga provjerit malo je li za borbu.
A, jarane, oćeš jednog “pijanog ustašu”?! A?! Ha, ha, ha…
- Ajde, crta!
Oteturao je, smijući se.
- Evo, vidiš ti, ko će s budalama izać na kraj? Viiiiiš ti, a?! Ej, znaš šta, prijatelju, kad san
prvog upuca, bio san ladan ko špricer! Gađa san ga ravno među oči, ravno među rogove!
Buuuuuuum! Trepno nisan, da mi zadrće ruka, ma kakvi! Ovaj sa mnom, znaš šta mi je reka tip,
znaš šta?
- Šta?
- Svaka čast, majstore! Svaka čast! Veli, taku ladnokrvnost da još nije nigdi vidio! Da more
neko tako bit ladnokrvan, nije moga virovat! A, prijo?!
- Kul.
- Pa, šta si mislio, čoviče, da ću ja iznevjerit?! A, jesi to mislio?!
- Ma kakvi.
Netremice ga je gledao tim pogledom. Ali on je prolazio negdje pored, u neku rupu prema
nekom njegovom demonu. Ljuljao se ispred Ćive poput teškog klatna i izgledao mu je kao da će
se srušiti pod tim ogromnim teretom koji ga je pritiskao. Gledao je u tu svoju nakaznu sliku i
134
ništa više nije bilo na okupu osim duboke mračne rupe nad kojom se nadvijao. Odmahnuo je
rukom, oteturao i za susjednim stolom već je brijao nešto drugo.
Ćiva je ostao sjediti za šankom. Sve više pijan. Tako je potiskivao strah.
Pa zašto ne ode, pitate se? Zašto se jednostavno ne digne i odšeta i tako izbjegne eventualno
smaknuće? Zašto se naprosto kao jedan oprezni građanin ne makne i sačuva živu glavu? Svaki
razuman čovjek to bi već odavno napravio. Ali ne! Jednostavno nije bio siguran je li sve to skupa
java ili san, je li sve to samo nekakva luda igra, čarolija koja visi u zraku ili eksperiment kroz koji
mora proći, iskustvo kroz koje mora proći, luda muška igra kao test hrabrosti? Što su to oni
priredili, koji su to recept smrti oni priredili, gdje je tajna tog ludila, gdje je težište sranja, koji su
to paklenski poremećaji koji sve to pokreću? - pitao se. Gdje su ove glupe seljačine izmislile ovaj
pakao, jesu li ga oni stvarno izmislili i nose ga sa sobom kao enigmu, kao ključ riješenja? Jesu li
oni u biti posvećeni i drže ključeve života i smrti? Jesu li oni proroci koji lutaju svijetom i dijele
drugima ono što su zaslužili?… Činilo mu se kao da istresaju pregršte svoje milosti ili nemilosti
gdje god da dođu. Kao da su apostoli smrti i njihova opaka ruka može dotaknuti sve što poželi.
Kao da su revijski orkestar smrti i sviraju svoje paklene koračnice gdje god da dođu. Sviraju
svoje lude, sirove pjesme i svi to moraju slušati, svi to moraju čuti, jer došlo je njihovih pet
minuta. Dugo su čekali, dugo im je trebalo, čekali su šćućureni u zapećcima života, dugo i
strpljivo su čekali i evo ih sada u laganom revijskom tonu smrti, i udaraju svoje spore i lagane
taktove. Kako im se prohtije. Jer, svjesni su, znaju čime raspolažu. Ako ste i mislili da je njihovo
postojanje druga liga, zaborav, smetnja, ništa, e, prevarili ste se! Evo ih u punom sjaju, pod
sigurnom Spužvinom dirigentskom palicom i sviraju svoj spori i otegnuti ritam. Sviraju sporo i
lagano dok se plima straha diže i dok vas vlastite sjenke hvataju za vrat. Sviraju pakleni mambo
dok prozorska okna padaju i mjesečeva svjetlost ulazi, mrtve ptice dižu se iza rešetaka, iz
135
slivnika, i sve cigle su ranjene, dok cijeli prokleti grad puca i svi su izgubljeni kao psi. Sve smrdi
na leševe koje su oni prosuli usput i snovi se rasplinjuju kao magla, izgubljeni na čistini svi se
kriju ispod prozora, stepeništa, vise u zraku. Sve je otišlo u vražju mater i nitko više ne donosi
osmijeh u ovaj bar. Svi samo čekaju paklenu oholost, koja u svakom trenutku može provaliti. Svi
čekaju smrt koja kao kurva dijeli svoj triper.
Smrvljeni život, smrvljena ljepota, smrvljena nada. Beskonačno opijanje, beskonačno pijanstvo
koje odnosi sve kao deblo što pluta po staklenoj rijeci. Mramorni duh alkohola i mramorne stube
što vode do odaja pakla. Razorna tjeskoba koja nadire kao sporogoreći štapin i reže nadu poput
žileta. Strah. Svi spavaju u tišini misli i čekaju hijene koje će razvući mozak po putu. Razvući će
mozak po mjesečini i para će se dizati kao lelujava toplina i nitko neće imati pojma da je tu uopće
bio netko živ. Mrtvi ljudi na nogama što drže bilijarske štapove priključeni na infuzije alkohola i
lelujavi hašišarski zrak što odmiče misli, nadirući u sve pore pluća i krvotoka i raznosi sve u
vrtoglave propadaje. Mrtvi ljudi, mrtvo more, mrtve kretnje, mrtve riječi… Tako smrvljena nada,
tako zakočen život…
Sve je stalo, sve stoji kao paraliza koja je nastupila nakon šoka i svi su nepokretni u svom
strahu dok čekaju vrhunskog kolekcionara smrti koji će sve posložiti. Sve je zamrlo kao da je
netko isključio kretnje i čeka se transport kao redovnu liniju koja će sve odnijeti u mrak. Čeka se
jednostavno, strpljivo i izvjesno, jer više nema prolaza, nema mogućnosti eskivaže, nema bijega.
Sve je sad samo u beskrajnoj Spužvinoj milosti ili nemilosti. Sve je u moći njegova vrhunskog
uma i treba biti strpljiv i čekati. Treba biti strpljiv i čekati i ničim ne izazvati njegov bijes. Treba
biti skrušen i tih i pomoliti se u ovoj nepovratnoj zamci i čekati. Samo čekati…
- Opet si se uništio! – bio je to Manistra koji je stajao ispred Ćive s onim svojim neponovljivim
osmijehom.
- Čovječe, paklene će nas ribe progutati! Paklene ribe i paklene sjenke!
136
-Koji ti je, ćoviće?! – gledao ga je svojim staklenim heroinskim pogledom. Ni njemu ništa nije
bilo jasno, ali vozio je nekud naprijed i bilo je to OK.
- Ajde, ajde dogovorija san se s nekin curama…
13.
Probudio se u toj pomaknutoj mračnoj rupi i sa zvukovima što nadiru negdje iza zidova.
Ležao je osluškujući buku. U jednom je trenutku pomislio kako će se sve rasprsnuti, kad su ga
ščepali grčevi iz prazne utrobe. Plus ta kiselost u ustima. Nije se uopće mogao sjetiti kad je zadnji
put jeo. Kruljenje se nastavljalo, i jedino je to bilo izvjesno.
Uz teški napor ustao se, umio, obukao i krenuo u trgovinu.
Šetao je između redova posloženih stalaža.
Svi ti artikli kao da će ga napasti, kao da će oživjeti iz svoje šutnje i šarenila, kao da će krenuti
u odlučujući napad i izgristi ga kao vražje male amebe što rastu, napinju se, pletu mu misli i
pritiskaju tijelo. Sva snaga mamurluka obrušila se na njega i pokušava se skoncentrirati i obaviti
kupnju. Ali ona je mora, zamka u koju se zapetljao, koja ga steže kao kataklizmička neman i nosi
u lelujavi bestežinski prostor. Svakim pokretom sve više upada u prazninu.
To oštro sijevanje zaustavlja ga nasred samoposluge. Ali ona je sad centar njegove smrti i stoji
on tako kao vojnik na brisanom prostoru dok se u njega zabija kanonada oštrih, bolnih strijela
smrti, i smeten je i izgubljen u tom svemirskom ludilu i svi njegovi paklenski poremećaji i
demoni navaljuju. Pomaknut je u ludilu, u paničnom disanju, u grašcima znoja što mu se slijevaju
po čelu, kičmi, rukama. Zaboravlja gdje je bio, zašto je došao, zaboravlja sve razloge što postoje.
137
Sam je i nezaštićen, ulovljen u zamke straha, dok pokušava okupiti biće, dok pokušava učiniti
nešto samo da se spasi i sakrije negdje, daleko od ljudi, stvari, reda i smisla.
Samo što ne padne u nesvijest u tom lelujavom prostoru punom mirisa i šarenila, punom
glupih, malih stvari s ljudima što hodaju uokolo i svi gledaju u njegovom pravcu. Njihovi neonski
pogledi tubarni su kontekst smisla. Njihova ticala mile po njemu i hvataju se u izravni prijenos
smrti, kao provodna katoda straha, kao moćna opomena što stoji zvanično obješena na svakom
koraku, na svakom uglu. Milijarde malih opomena i obavijesti, priopćenja, saopćenja, naslova
stoje kao upozorenje o kretanju, disanju, mislima. Sve stoji u šarenilu, uvrnuto unutra, u grču, u
paničnoj napetosti, u strahu koji prožima bića, u vremenu koje je mora, koje je teška panika i sve
vapi za spasom, svi čekaju Vrhunskog Spasitelja i čekaju, čekaju, čekaju… Jebeni, mali ljudi.
Obavijesti, oglasi, natječaji. Cijene, kriza, rat, depresija.
Svi čekaju u potpunom kaosu, sjebani i pometeni kao hrpa nepotrebnih stvari što leže u uglu.
Njihovi pogledi, njihove male šutljive sjene, njihovi zli pogledi režu mu tanku placentu
samopouzdanja. Zabijaju se u njegov mozak, ruše tanku paučinu misli. Smeten je i izgubljen,
zaboravlja uopće gdje je, zašto je došao, gdje se nalazi. On stoji u sredini nečega što je ogromna
šarena rupa i sve se oko njega vrti poput zemljine vrtnje, poput bubnja u koji je upao. Blještavo i
šareno navaljuje u frontalnom udaru.
Najedanput počinje propadati negdje dolje, prema dnu, prema onim dubokim ambisima iz
djetinjstva, kada je to bilo veselo propadanje, dugi i nezaustavljivi let koji je širio njegove
ganglije i rastezao tijelo u ludoj igri i nestajanju. Ali je sad sve to agonija, nesmiljeni udari,
pješački napadi straha i njegove obrambene barijere popuštaju. Prve crte već su pale i pokušava
okupiti biće. Ali zli, mali, placajući pogledi režu i sve pada i on pomišlja na potpunu predaju, na
potpuno predavanje u njihove ruke samo da spasi ono što se spasiti da. A to je tako malo. Tako
malo! Tako jebeno malo i nezgrapno, tako sluzavo i sklisko. Predajem se! Predajem se! Odzvanja
138
iz dubine klik predaje i bijele zastave već su izvješene. Predajem se! Predajem se! Sve odzvanja
niz sklizave litice misli, sve huči kroz duboke kanjone straha i kataklizmičko ludilo navire poput
lavine što propada kroz stakleni dan.
- Gospon, gospon, jeste dobro!? – prodavačica ga je držala za ruku. – Bute malo seli?!
- Ne, ne! Hvala – kao da se probudio iz embrija ludila i vidi ženu ispred sebe, lice koje se
rasteže u čudne grimase. Prolazi dalje, mimo nje, prema svjetlu što blješti tamo u daljini. Njegov
hod je bestežinsko stanje dok se svjetlost primiče, gola i hladna i napokon shvaća da je to frižider
za sir i salamu.
Valovi bijele, hladne, neonske svjetlosti zapljuskuju ga, hlade i masiraju njegove moždane
opne. Ta svjetlost djevičanski bijela otupljuje mu te oštre bridove straha. Ona je neka spasonosna
barijera koja se najedanput stvorila i svojom mu hladnom bjelinom umiruje biće. Izbavljuje ga ta
magična terapija i najradije bi ostao ispred tih hladnih valova i smirio se u neočekivanoj pomoći.
- Izvolite! – glas je dopirao iz daljine. Hladan i čvrst.
Bila je to prodavačica koja je svojim jednostavnim, prijetećim licem stajala ispred kao
organizirani doček, kao postrojeni vojnik savršenog reda i njen jasni, precizni pogled zabija mu
se negdje u epicentar bića i svojim snažnim, klinovitim prodorima prikiva ga u visećem prostoru i
osjeća kako se mora vratiti, kako se mora spustiti u granitni prostor smisla i pobjeći iz ove
bestežinske rupe. Bio je jednostavno zakucan šakačkom snagom njezine odlučnosti i mora se u
ovim paničnim trenucima izvući iz svog mizernog straha. Mora samo uključiti sve one funkcijske
kretnje i geste i obaviti kupovinu i pobjeći gore u stan, svladati valove straha.
- Sir i salamu! – provalilo je kao spasonosna objava, kao neočekivano pružena ruka spasa.
Radila je. Najedanput osjeća kako mu topli valovi smirenja zapljuskuju tijelo i um. Osjeća
kako eho tih običnih riječi u njemu odzvanja, kao mu titraju srcem i plućima i kako mu se ruke
suše. Te su se riječi pretvorile u jasnu melodiju koja stuji gore u vrhovima, i pušta je da lebdi
139
slobodna i raspojasana u milijarde sitnih intonacija. Sve postaje zbor riječi-spasa i on ih ostavlja
tako, da se rasprše nekontrolirano u slobodnim oblicima.
Samopouzdanje se vratilo kao dragi gost i nošen tim valovima lebdi prema kasi, prema tim
trijumfalnim vratima. Spokojno i strpljivo čeka dok žena ne otkuca i složi.
Rekla je cifru. Posegnuo je u džep i tražio. Nije mogao napipati, posegnuo je dublje. Nije bilo
ničega! Prevrnuo je sve džepove. Love nije bilo! O, Isuse, što je ovo?! Koja je ovo jebada?! Red
se već stvorio. Počeo je propadati. Vukao ga je najjači vrtlog. Čuje sebe kako govori: - Oprostite,
oprostite, ne znam, vratite sve natrag, sigurno sam negdje izgubio novac, oprostite, oprostite…
Nošen tim neočekivanim obratom izlazi van. Lebdi uličicama, hvatajući spasonosne udisaje
svježine sve dok nije došao do parka i sjeo.
Pa kako, mislio je, imao sam hrpetinu love, starci su bili upravo poslali, uvijek sam bio
svjestan love u džepu… Sjećao se kada je sinoć plaćao zadnje piće, točno se sjećao pokreta ruke
dok odvaja krupne novčanice i daje konobarici, kreće prema izlazu, dok Manistra i djevojke
čekaju, zajedno idu prema tramvajskoj stanici, tramvaj gotovo isti trenutak dolazi, oni sjedaju, on
ide ulicom do doma, piša u haustoru, ulazi u zgradu, u lift, otvara vrata stana, osluškuje. Ćelo je u
svojoj sobi, Cibo u svojoj, ulazi u WC, umiva se, ulazi u sobu, skida se i gotovo isti tren zaspe.
Svega se sjećam, čovječe, svakog detalja! Još mu je nekako čudno, kao, može sve odvrtjeti u
glavi. Sjeća se konobaričinih očiju, kako joj se zjenice šire dok broji lovu.
Prokleta lova! Gdje je?!
I onda mu je sinulo: Ma nije valjda on, mamu mu jebem?! Ma nema on muda za to?! Nije
valjda Ćelo, dok sam spavao, lagano se ušuljao i izvukao lovu? Stari je bio široke ruke. Ma, ne,
ne, nema on muda za to! Ne! Ali nije mogla tek tako nestati…
Nošen tim mislima već je bio pred vratima i otključavao stan. Ušao je. Nije bilo nikoga.
Prokrenuo je sve svoje stvari. Ništa! Ušao je u Ćelinu sobu. Sve je ispreturao. Ništa!
140
Bio je razjarena zvijer koja njuška i traži okolo svoje izgubljene potomke. Njuškao je i režao,
ali love nije bilo i bilo je to jasno kao dan, kao jasna opomena, kao sinoćnje pijanstvo, kao
Manistra, kao ona mala od sinoć koja ga nije jebala dva posto. To ga je vratilo u stvarnost kao
nokaut u prvoj rundi i nije znao što da misli, gdje je pogriješio, gdje su zakazali refleksi, koje je
to pijano stanje koje ga je tako odnijelo u mračne provalije svijesti. Bio je grogi i uplašen i misli
su mu letjele takvom brzinom da nije mogao sklopiti suvislu konstrukciju.
Tanki veo plavičaste svjetlosti spuštao se u sobu. Sjedio je ispod tih hladnih zraka. Osjećao je
njene hladne i oprezne dodire kako mu prekrivaju tijelo, kako se razliježu po zidovima i kako je
ovo potkrovlje izdvojeni kontekst, i želio je tako vječno ostati sam i zaleđen dok mu sjenke
plešuu tu pred očima, i hladna i spora tama ulazi kroz jesenje popodne. Čekao je ne znajući što će
učiniti. Ali dolazilo je! Naviralo je iz dubine kao silueta što se pojavljuje na obzorju. Čekao ju je.
Čekao ju je strpljivo i uporno kao što se čeka bilo što. Njeno veličanstvo, odlučnost.
Vrata su se otključavala. Čuo je korake, vrata dnevne sobe su se otvorila.
- Ej, bok, mislio sam da nema nikoga – Ćelo je upalio svijetlo i sjeo.
Zabljesnulo ga je. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da ga val prođe. Gledao ga je dok su mu
balončići sijevali, a on motao oko televizora. Vrlo se brzo udomaćio - sinu mu. Nevjerojatna je
njihova brzina udomaćivanja. Udomaće se, ne bi reko keks! Kao da su stigli prije sviju. Postanu
domaćini, jebote! Naš domaći čovjek, domaćin! Nema tu mukotrpnog prilagođavanja, postupnih
koraka, perioda aklimatizacije. Ma kakvi! Odma zaposjednu teritorij i to je naše. Zapišaju
teritorij!
Na valovima domaće atmosfere, Ćelo je počeo.
- Znaš šta prijatelju, rodijak mi je naša jedan taki stan da paneš na guzicu, trosoban, tu blizu, u
Ilici, tip je pobiga na onu stranu, ostavio ženu i malu, saće i one brzo, rodijak se uselio k njima,
141
ono, više radi psihološkog pritiska, veli da će on tu bit još neko vrime, ima u planu još jedan taki,
ali tamo je sad neka humanitarna organizacija, još nije razradio taktiku, pa kad njega uspije
sredit, meni će dat ovoga, a ludilo, brajo, luuuudiiiiilooo, znaš šta prijatelju, pobrinit ću se ja i za
tebe, nema majci kukanja, jesmo li zemljaci ili nismo, jeben ti krv Isusovu, ako triba sve ćemo ji
pobit i popalit samo nek iđu, dosta su oni nama zla nanili, ne boj se prijatelju, naći ću ja i za tebe
jedan, pa ćemo uživat i pomalo…
Ćiva ga je gledao. Njegova ćelava glava svjetlila je kao užarena žarulja. Usta su se otvarala,
kuljalo je iz njih kao nadirući mrak, jabučica na grlu stalno je išla gore-dolje kao nekontrolirana
igračka. Zapljuskivale su ga te njegove riječi-utvare i kao nesmiljena kanonada zabijale mu se u
misli i svojim su ga oštrim i klinovitim udarima potiskivale prema dolje, u poziciju apsolutne
poslušnosti, apsolutne podređenosti. Čekao je dok osjeća kako se u njega zabijaju riječi-ubojice.
Čekao je mirno i hrabro dok one nadiru i tresu ga u teškim udarima.
- Znaš šta brajo, naletija san na jednu pičku, živi u Francuskoj, naša, razumiš ima muža
Francuza, papak, pokupija san je na šalteru za Domovnice, iskara san je, ćoviće, kod nje u stanu,
criva san jon izvratijo, brajo, veli da je niko nikad nije tako izjeba, još mi je ostavila love, jope će
doć prvon prilikon, a brajo ludilo…
- Dosta! Ne seri! Kazuj di mi je lova! – provalilo je kao pucanj u praskazorje.
- Štaaa?! Štaaaa?! – ćelava, prozirna spodoba gledala je u njegovom pravcu, pa nekud tamo
(kao da mu je rođak tamo), opet u njegovom pravcu. – Kakva lova, ćoviće?!
- Znaaaaaš tiii!!! Vaaaaadiii loooooovuuuu!!! – osjećao je kako mu se snaga slijeva u mišice, u
ruke, u prste, kako se odvaja od fotelje kao tektonsko biće i njegovo teško, zemljotresno tijelo
ustaje, leti kroz zrak, pada po njemu, šakom ga pogađa posred lica, obojica su na podu, ponovno
ga divljački udara šakama. Serije udaraca, nekontrolirana, divljačka snaga obrušava se na ćelavu
glavu, dok ona poskakuje o njegovu šaku i pod.
142
- Neee, ne, ne, dosta, dosta!!! Molim te! – prekriva glavu rukama. – Ne znam ja ništa! Bio je
onaj tvoj prijatelj Darko dok si ti spavao, po neke knjige, pustio sam ga u sobu, rekao je da ih je
uzeo i da te nije budio! Nemoj, molim te, molim te!
Najedanput ga je zapljusnuo hladni vjetar obrata dok gleda svoju šaku spremnu da ponovno
udari i gleda je kako lebdi kao neka posve neovisna stvar i to masivno tijelo sklupčano na podu,
pokriveno rukama dok mumlja i čuje se kako ponavlja: O, jebem ti! O, jebem ti!
O, jebem ti!
Diže se s njega i gleda ga sklupčanog i ogromnog poput nekog divovskog bića usranog od
straha. Čuje ga kako mumlja i ne može vjerovati kako to ogromno biće upravo poprima oblik
puža, dok njegova prozirna, loptasta glava izviruje unutra-van, unutra-van, i to traje u nedogled.
Nedolično, glupo i primitivno! Pa kako se može najedanput tako transformirati u tu jadnu, malu,
beznačajnu stvar? Nije mogao vjerovati. Hrpa mesa je tu pred njegovim nogama i pitao se što da
radi s tom glupom, kilavom masom? Pomisli kako bi ga trebao cipelariti do besvijesti, pa da
dokine to njegovo lukavo, separatno primirje. Da sjebe tu hulju što se uselila u njegov život kao
kronična bolest, kao kronični poremećaj i ne može se otresti tog zavičajnog balasta. Pomisli kako
bi ga jednostavno trebao zakucati jednim vrhunskim volejem i otprašiti ga u onu magičnu, crnu
rupu što čeka otvorena i beskonačna kao ovo stajanje, kao ovaj beskonačni odnos njih dvojice što
se kao na trapeznoj provaliji hrvaju i samo je dovoljan jedan odlučan pokret pa da se sve surva
prema dnu.
Glupi Ćelo sklupčan kao puž, tu pred njegovim nogama i Ćiva stoji nasred sobe u centru
poremećaja i sve oko njega se vrti poput bjesomučnog ruleta. Njegove misli, njegovo disanje,
njegovo tijelo raspada se u centru te vrtnje, dok se ledene kockice mržnje obrušavaju odnekud sa
strane i on stoji tako u apsolutnoj nemoći, zatočen nemogućim stiskom straha i panike dok gleda
tu glupu stvar, to sklupčano biće i glavu koju može otkinuti u svakom trenutku.
143
Lova, rat, lova, rat! Nemoj, molim te! Molim te! Ima ji kolko oš, nabaviću i za tebe jedan!
Devize, stanovi, Spužva, Jazovka…
Ćelo, glupi Ćelo! - odzvanja mu u ušima. Ti sluzavi, glupi pužu! Ti sluzava, mala utvaro što
ležiš zakopana u sitnim kamenčićima! Ti bjesomučni gade ispražnjene guzice što ležiš dolje kao
ostavljena zračna ljuska i čekaš milost! Ti sluzavi, odurni gade što si se zabio u moj život poput
klina i vrtiš ga poput crva što nagriza deblo! Ti seljačka pizdo što me pratiš kao pas čuvar i ne daš
mi disati!
I onda se, u nekom tekućem ludilu, obrušava na njega, hvata ga za vrat, drži ga u grčevitom
stisku dok njegova blijeda, prozirna glava upravo poprima tamne tonove i pokušava nešto izustiti
kroz mahnite vrtnje. Steže ga kao nekakvu spužvu koju treba iscijediti, koja kao da je priključena
na mehanizam i pokušava se otrgnuti. Drži ga za vrat u grčevitom stisku i čuje kako mu tutnji u
glavi, kako mu je cijelo tijelo ukočeno u stravičnom grču i sav je u tom stisku koji je jedini
izvjestan.
I onda ga je nešto teško zatreslo odozdo, iz utrobe. Katapultiralo ga je u snažnom udaru i
njegovo tijelo se odvaja, ruke prestaju stiskati i onda snažnim treskom udara od pod. Gleda ga
kako ustaje i u divljim skokovima nestaje kroz vrata i nekud tamo. Još nekoliko trenutaka čuje
tumbanje i onda se sve smiruje kroz valove zagušljivog zraka. Još samo čuje svoje disanje i
otkucaje u ušima što se povlače kao ritam koji prestaje.
144
14.
Šetao je Savskom. Upravo je ručao u menzi i odlučio je otići negdje na piće. Po navici je
krenuo prema centru. Pomislio je kako će se najprije otići posrati do Dubrovnika, pa na
cugu. Taman toliko hoda bilo mu je potrebno da se sabije ta masna hrana i da dobije
podražaj na sranje. Poslije je još mislio otići do nekog inspek se tora i vidjeti s njim što da radi.
Razmišljao je o tome da direktno ode do Darka i onako izokola ga ispita, ali to je otklonio kao
glupu ideju. Jer, po logici stvari nitko nije toliko lud da prizna krađu. Razmišljao je čak o tome da
mu uleti i prikliješti ga uza zid, ili da nađe nekog utjerivača pa da on to riješi… Svašta mu se
vrzmalo po glavi, ali je ipak odlučio sve to prijaviti policiji. Tako mu je i Cibo savjetovao.
Uzbuna!
Tulilo je jednolično i glupo. Bio se već naviknuo. Tramvaji su stajali, ljudi su izlazili i žurili
prema skloništima. Automobili su uz škripu guma brzo nestajali. Uskoro su ulice posve opustjele.
Nije mu se dalo trčati do skloništa. Nisam ja valjda takve sreće da će baš mene pogoditi!
Uvijek je imao tu računicu. I uspijevalo je.
Šetao je dalje. Bilo je zabranjeno biti na ulici kada su uzbune, ali tko je mogao sprovesti
zabrane?
Ulice su bile čiste i puste kao u nekom postapokaliptičnom vremenu, i samo je vjetar hučio
odnoseći jesenje lišće i prašinu. Volio je tu hladnu prozračnost i grad svijetao i tih dok čeka
omamljen pod uzbunom kao svemogućom anestezijom. Je li volio ovaj grad? - pitao se. Je li
volio ovaj grad i ovu zemlju neprestalnog ludila, neprestalnih obrata i iznenađenja? Imao je
nejasne osjećaje u vezi svega; sve je bilo izmiješano, osjećaji su bili izmiješani i to je tako
145
klapalo svakodnevno i provlačilo se poput trakavice i više nije bio načisto ni sa čim. Rat je
bjesnio posvuda i osjećao se jasan i stvaran kao dan. Nije bilo izvjesno kako će sve završiti.
Šetao je dalje po pustoj, beskonačnoj cesti. Ugledao je dvojicu policajaca. Razmišljao je da
šmugne negdje u stranu, znajući da kupe za front, ali bilo je kasno; već su ga primijetili.
Nastavio je dalje, nonšalantno. Nije mu se išlo na bojište, ali opet, s druge strane, bio je već sit
svih tih priča s prve linije, tako da ga je kopkalo. Ostati ili otići? Pitanje je sad! Išli su prema
njemu u rezervističkim uniformama. To je zaključio po toj svjetlijoj, suviše običnoj uniformi i
vojničkim čizmama. Oni su najopasniji, tipovi iz kvarta pokupljeni u rezervu. Bili su željni
dokazivanja i nabrijani na dezertere. Hodao je dalje. Hoće, neće?! Pobjeći u stranu, sakriti
se…Pucat će! Vau! Što sad?! Možda prođem…
- Dobar dan! – Šit!, rekao je sebi u bradu. - Isprave, molim?!
Uglavnom, sljedeći trenutak već je jezdio u marici, sa skrušenim dezerterskim osjećajima i
završio je u nekom skladištu gdje je ležala hrpa uniformi i bilo puno ljudi što hodaju okolo.
Dobio je upute da mora sjediti i čekati. Nakon nekog vremena skužio je da ga nitko ne kontrolira,
mogao je bez problema pobjeći, tako da nije mogao vjerovati. Šta je ovo, čovječe, kome oni
pričaju priče o opremljenosti i organiziranosti, čoooovječe?! Gledao je te ljude što izbezumljeno
zuje okolo odnoseći, donoseći nešto, dovikujući se, i nije mogao vjerovati da sve to skupa tako
izgleda. Crijeva su mu, nakon te podulje stanke, ponovno proradila i otišao ih je rasteretiti.
Poslije je stajao neko vrijeme pušeći na vratima. Tamo preko živice nalazilo se tramvajsko
stajalište. Puno toga vrzmalo mu se po glavi. Ostati ovdje najedanput mu se učini kao dobar
izbor. Tako će se barem na neko vrijeme maknuti od svega. Prignječio je opušak, ušao unutra,
sjeo i čekao.
Raspoređen je u postrojbu kod Tune.
146
Sljedeće jutro njih desetorica krenuli su busom prema jugu. Dolje je stanje bilo kritično. Stanje
je posvuda bilo kritično.
Nakon dugog truckanja, stigli su. Nije bilo vremena za razgledavanje. Panika je opća; mjesta
su padala jedna za drugim, vladao je potpuni kaos i prijetilo je da će četnici zavladati cijelim
područjem.
To je to - Ćiva pomisli - vrhunska organizacija! Kroz glavu su mu prolazile sve one priče s
bojišta i televizijski izvještaji o opremljenosti i organiziranosti. Ništa od toga ovdje nije vidio.
Slušali su nekog tipa koji im je bio čovjek za vezu kako paničnim glasom objašnjava odakle su i
kad četnici napali, što po njemu smjeraju, stanje oko naoružanja, ljudstva, opskrbe, civilnog
stanovništva… Netremice je gledao to blijedo lice i mislio o tome kako bi tip mogao lako
izdahnuti, tu na vratima autobusa, pritisnut strahom i riječima što su mu zastajale u grlu. U
svakom slučaju, trebalo je brzo djelovati. Tuna je sa svojima imao već nekog iskustva. Zato su ga
i poslali ovamo. Poslije, kada je ovaj uspio izložiti to što je imao, iskrcali su se, obavili tih
nekoliko kratkih pripremnih radnji, što je podrazumjevalo provjeru opreme, streljiva, suhog
obroka, vode, ponovno se ukrcali i krenuli prema mjestu koje je ključno za obranu područja. Ćiva
je imao osjećaj kao da ga netko cijelo vrijeme čvrsto drži za jaja i da bi se lako mogla zdrobiti.
Onda je kroz taj duboki džep maskirnih hlača uspio napraviti jednu ekspresnu masažu, što je i
pomoglo.
Svi su domobrani bili napustili položaje čim su četnici zapucali. Sretali su ih cestom dok bježe
odvozeći se automobilima, noseći sa sobom sve što se moglo ponijeti. Čak su i sitnu stoku trpali
po automobilima i prikolicama. Djeca i stoka izvirivala su u suludom prizoru, dok su okolna brda
gorjela i u daljini odjekivale detonacije.
Tuna je izašao i naredio da im se prepriječi cesta. Rasporedili su se. Kolona je stala.
147
- Kuuda, a, kuuuuuudaaaaa???!!! – bio je izbezumljen. – Kuuudaa ste krenuli?! Ko će ovo
branit, a?! Oćemo svi pobjeć?! Ostavili ste babe po selima, a, junačine! Sviiiii nazaaad!!!
Ljudi su počeli jednostavno izlaziti iz automobila i nastavljali bježati. To ga je ražestilo.
Naredio je svojima da ih zaustave. Pokušavali su nešto učiniti, ali ti preplašeni jadnici jedostavno
su bježali, rastrkavši se svuda naokolo. Bilo ih je nemoguće pohvatati. Ćiva je uhvatio neku
mladu picu i držao je za nadlakticu. Bilo je dosta nervoznih ljudi u postrojbi. U jednom je
trenutku pomislio da bi netko lako mogao početi pucati, dok mu se ona uguravala u krilo.
Šanu su najviše nervirali. Uhvatio je nekog debelog jadnika, srušio ga i počeo tući kundakom.
- Kuuudaaaa, a majmune?! Ja ću ginit dok ti ladiš jaja!!! – divljački je udarao tipa, on se
sklupčao, čuje se kako ječi, žene i djeca što vrište, stoka što riče… Sve je pomaknuto u
zastrašujućoj nakaznosti. Tuna i Šane potpuno su poludjeli, ruše ljude na pod, udaraju ih
kundacima i naređuju svojima da im pokupe sve oružje.
Mogli su ih udarati do besvijesti, izgledalo je da bi radije išli k vragu nego natrag.
- Ne, ne, ne!!! Nemojte, molim vas! – zapomagao je stari, dok se oslanja na štap i toliko se
trese da je Ćiva pomislio da će odapeti tu, na licu mjesta, i dok je osjećao kako se maloj grudi
nadimlju. – Gori nema nikoga, sinko, zapovjednik je otišao! Nismo znali šta ćemo… Ne, ne,
sinko! – Onda svi počinju naricati; Zapovjednik otišao, nije bilo logistike, nema oružja…
Tuna je na to podivljao.
- Nije bilo oružja!!! Ma je li, bogati?! Odakle nama oružje, milu mu majku jebem! Uzmi,
ukradi, ubi!!! – bio je izbezumljeni skakavac što skače tu, nasred ceste. – Nema logistike!!! Oće
gospoda poslugu na liniji! Ponesi sa sobom, čovječe! Evo, šta ću im ja sad? – obraćao se svojima.
– Da ih pobijemo?! Da pobijemo ovaj hrvatski šljam?! Ajmo ji sve pobit, pa nek sve iđe u pičku
materinu!
- Ma, pusti ih… - smirivali su ga.
148
Kad je skužio da ionako od njih nema velike koristi, odustao je. Pustio ih je sve da prođu. Ćiva
se pozdravio s malom u nekoj brzoj izmjeni adresa.
Tip iz baze uvjeravao ih je da se vrate, da ima naznaka da će se formirati linija iza rijeke, stići
će pojačanja, topništvo će djelovati, itd…
Tuna je isključio motorolu.
- Uvik isti kurac; pane neko misto, a oni; evo saćemo, linija će se formirat, pojačanja,
pojačanja… Pa, od stoljeća sedmog ja čekan na tu liniju! Ne mogu to više slušat!
- Koji kurac sam dolazio?! – Šane je nervozno šetao. – Neću četnika vidjet, jebote?! Kaj ću
doma poslat razglednicu; Puno toplih pozdrava s juga! Evo mene s dve trebe zagrljen, cugam
pivo i ladim jaja! Kužiš, jebote?! Ne mičem se odavde, bemti; tu ću napravit zaklon, minirat ću
se okolo i kad naiđu pucat ću! Boooooli me kita! Poginut ću ko ustaša, boktejebo!
- A, bokte, samo nas je deset – Tuna je sagledavao situaciju. – Ako ih ovdje dočekamo, kurac,
šta?! Tu će cestom naići tenkovima, ispalit će par granata i kurac, proooolaazeee!
- Ionako prolaze!
- Jedini način je da ih mi prvi napadnemo! – netko je primijetio.
Onda su odlučili; krenut će na četnike, barem ih negdje sjebati.
Cijelo jutro verali su se po brdima. Hodali su po tom oštrom kamenju koje im se zabijalo u
zglobove. Morali su paziti da ne izvale noge. Za ljude iz ravnice bio je to problem. Hodali su
poput baletana po tom usijanom hercegovačkom kamenjaru. Po načinu hoda moglo se zaključiti
tko je odakle. Tuna ih je predvodio sigurnim korakom i nepogrešivim instiktom. U daljini su se
čule detonacije. Prolazli su pored napuštenih zaselaka. Praznina je izvirivala iz tih netom
napuštenih ulaza i dvorišta. Sve je bilo pritisnuto teškom tjeskobom. Oprezno su se šuljali oko
kuća prethodno se rasporedivši. Nije bilo žive duše, samo pokoja zaboravljena kokoš ili mačka
149
projurili bi u suludom trku. Životinje su osjećale opasnost, bilo je to izvjesno. Nisu se zadržavali
provjeravati kuće. Bilo je jasno da četnici dovde još nisu stigli.
Detonacije su se približavale. Sada su oprezniji. Visovi su se nastavljali jedan za drugim.
Nepregledno more kamenih brežuljaka prostiralo se u daljinu. Savladavali su ih. Kad bi savladali
jednu kotu, spuštali su se u podnožje druge. Tu su bili strahovito lak plijen. Onda su se, što je
moguće brže, penjali do vrha. Kada bi stigli na vrh, smrt bi iščezla iz njih.
Nakon niza visova, bili su umorni. Oko podneva, odlučili su odahnuti. Upravao su savladali
jednu od najviših kota. Pili su iz čuturica, sunce je pržilo, unforme su se lijepile za kožu. Šutke su
provjeravali oružje. Mislili su jedan o drugom. Napetost je, kao da su spojeni, strujala između. I
ta dilema pa jesam li baš ja taj koji je morao biti tu? Te misli su ih držale poput prijetećih sjena.
Ali ovi momci bili su iskreni patrioti i nikada, ni u ludilu, ne bi uzmaknuli.
- Gdje su te čede, čovječe? Kao da su u zemlju propali! – Ivo je osmatrao dalekozorom.
- Prestali su s artiljerijom, sada idu pješački. – Tuna je osmatrao. - Polako, srest ćemo ih.
Nakon sat vremena krenuli su dalje.
Sada su nailazili na ograđene vrtače. Primijetili su micanje. Zalegli su. Živci su im titrali.
Napetost se mogla rezati.
Šani su se ruke znojile. U glavi je osjećao eksplozije. Stisnuo je obarač. Puškomitraljez je
jednostavno podivljao. Prštalo je po kamenju. Svi su se raspucali. Pucnjava je bila zaglušujuća.
Osjećali su kako im se snaga vraća.
Onda su vidjeli krdo ovaca kako, u divljem bijegu, preskače zidove.
Prekinuli su paljbu.
Šutjeli su. Znali su da su otkrili prisutnost.
Šane je držao glavu na pušci i psovao. Kroz glavu su mu prolazile sve one školske ili kavanske
tuče, kada je uvijek prvi potezao. Najgora je bila ona u Senju, kada je uletio među pedesetak
150
maturanata jer su mu strašno išle na živce sve te curice oko njih i njihovi teleći osmijesi. Tri puta
su ga obarali na pod, on se dizao i onako krvav s mislima punim podivljalih demona lupao oko
sebe. Onda su ga, polumrtvog, ubacili u more.
- Sranje, sranje! – Tuna se digao. – Ajde, ajde, dižite se, ne možemo ovdje ostati! Karlo, ti, Ivo
i vas trojica, popnite se desno na onu kosu i osmatrajte. Onda ćemo ja, Šane i ostali krenuti gore
prema onim stajama, provjeriti ima li koga. Gore ćemo pričekati noć. Pratite dok se penjemo i s
dva kratka rafala javite ako primijetite bilo što.
Karlo se sa svojima popeo na kosinu. Rasporedio je ljude u liniji, na udaljenosti pedesetak
metara. Imali su pred sobom pregledan prostor vrtača. Gledao je otraga Tunu i njegove kako se
penju uz brdo. Pojavljivali su se i nestajali u malim udolinama.
Tunina grupa približavala se stajama.
Dva mlada momka išla su s njegove desne strane. Morao ih je upozoravati da uspore.
Proklinjao je dan kada ih je pustio u postrojbu. Ćiva mu je čuvao leđa. Taj momak mu se sviđao.
Bio je zamišljen i nenametljiv pa ga je zato izdvojio iz one hrpe tipova za koje je instiktivno znao
da nisu od velike koristi. Plećati Oskar išao je s lijeva. Oskar je bio vjeran kao pas. Šane je,
naravno, naprijed. Gledao je njegovu vitku figuru dok preskače zidove. Zabrinjavala ga je
njegova naglost.
Prvi četnički rafal Šanu je presjekao u predjelu trbuha. Bacio ga je natrag na stijenu. Ostao je
ležati na njoj s nogama neprirodno zabačenim unatrag. Prštalo je svuda uokolo. Svi su zalegli.
Bili su u podnožju brijega, tako da nisu vidjeli staje. Morali su hitno na vrh.
151
Karlo je s kose vidio tamne figure kako iskaču iz staja i kako se raspoređuju u borbenu
formaciju. Otvarao je rafalnu paljbu da upozori Tunu, ali znao je da od toga više nema nikakve
koristi.
Četnici su ih zasuli iz sveg raspoloživog oružja; vatra iz lakih minobacača, RPG-ova, zolja,
pješačka vatra, plus kamenje koje se odvaljuje…
Bili su životinje uhvaćene u zamku.
Granata koja je pala između momaka koji nisu znali na koju će stranu bila je smrtonosna.
Moglo se vidjeti kako ih je detonacija podigla od zemlje i bacila u stranu. Oprema se, od siline
udara, razasula uokolo.
Ćiva je bio u nižoj poziciji. Vidio je da su momci pogođeni. Nije se mogao maknuti s mjesta,
jer je koncentracija vatre bila usmjerena uokolo. Granate su u paraboli padale i zasipalo ga je
kamenje i zemlja.
Oskar je na lijevom krilu znao da mora nešto poduzeti. Bio je težak pod tolikom opremom.
Odbacio je transportnu vreću i snajper. Krenuo je s puškomitraljezom i RPG-om na leđima prema
vrhu brijega. Mogao je prilično komotno napredovati, jer paljba nije bila usmjerena na tu stranu.
Instalirao je puškomitraljez. Počeo je rigati vatru. Četnici su preskakivali zidove da bi mu se
približili i da bi ga zbunili. Ostajali su ležati po kamenju kao rublje koje se suši. Bila je to
savršena pozicija.
Ćiva je osluškivao. Srce mu je divljački tuklo. Nije uopće znao što napraviti. Čekao je. Skužio
je hrpu kamenja niže. Mjerio je. Bilo je to kojih dvadesetak metara. Provjerio je opremu. Onda je
krenuo. Silovito. Dok je preskakivao zidiće, prštalo je na sve strane. Zadnje korake jednostavno
je preletio.
Kad je nakon nekog vremena pucnjava jenjala odlučio je smotati. Snažno je potezao gledajući
u pravcu horizonta iza kojeg je izvirao odsjaj mora. Odlučio je pričekati noć.
152

Kliknite ovdje i pročitajte citat proze u trapericama…

Sanda Hančević PRSTEN

.” Čuo sam te riječi i ranije, premda se osoba koja ih je

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

Pročitajte... - Recro

cijeli dokument možete pročitati na ovom linku

Produkcija Radionice kreativnog pisanja 2013.

Bosanski Slovenac slovenskom Bosancu

Dr Corrado Malanga - Najnovije o vanzemaljskim

Preuzmite KOLAPS - pro.ba | Centar za savremenu umjetnost

Ispovijest jednog vanzemaljskog bića ARYANA

dervis-i-smrt-mesa