GZ tić ko oje no je da šije rci mu ve aetije ro io aoijsti se os za nojsu čili u je me o: ‘Stjepane, ja sam godinama tražio, ali nikad nisam našao pravu vještinu da je uskladim s treningom za komandose. Ovu vještinu kao da su zajedno radili japanski učitelji samuraja i zapadnjaci koji su osmislili komando obuku!’. Kada sam prije mnogo vremena pričao o tom odnosu s Grbavcem, prenio mi je te riječi, kao i divljenje spram Argentinca, ali i ostalih polaznika: ‘Zanimljivo, iako su mnogi postigli visoki stupanj obučenosti, trojica koji su dosegli najveću razinu; Saavedra crni pojas četvrti stupanj i Ante Vukadin te Dinko Batur s ostvarenim trećim stupnjem crnog pojasa majstora jiu jitsua bili su zapravo trojica koje sam odmah prekrižio kao neperspektivne. Rodolfo nije više bio mladić, bio je sav ranjavan, noge su mu bile pune gelera. Da bi uopće trenirao, prolazio je cijeli ritual od sat vremena zagrijavanja i time dokazao da upija upravo onakav duh kakvoga sam ja htio prenijeti polaznicima, da nema te prepreke koja će ga spriječiti da odustane. Vukadin je, pak, došao sav nikakav iz logora, bio je za ništa, s očitim problemima zbog ranjavanja, a ipak je nastavio dolaziti. Također i Batur koji je pretrpio teška ranjavanja, dolazio je i pokazao se izvrsnim, a čovjek je imao teško oštećen kuk i kralježnicu te sam mu otvoreno rekao da ne mora dolaziti… No, to je i poanta jiu jitsu filozofije. Oni koji su unatoč fizičkom hendikepu najviše željeli, postigli su uspjeh, a brojni drugi, mladi borci koji su lakoćom savladavali prepreke, bilo ih je milina za gledati tako perspektivne, odustali su ili zapeli negdje na putu i posvetili se privatnim obavezama’“. S obzirom na karakteristike jiu jitsua s obzirom na okolnosti, vrlo brzo pokazalo se koliko je ta vještina bila značajnauobucizanajboljepripadnike Zdruga. S jedne strane Hrvatska je bila u ratu, Saavedra nije imao dovoljno potrebnog vremena provoditi dug proces obuke za komandosa. S druge, pak, strane, zbog nimalo povoljne materijalne situacije, surovi trening jiu jitsua puno je ranije mogao detektirati vojnika koji nije bio materijal za pripadnika elitne padobranske postrojbe. Time je ušteđeno dosta novca koliko košta takva obuka, a Saavedra je rezonirao vrlo jednostavnim razmišljanjem: „Tko ne može podnijeti opterećenje jiu jitsua, ne zaslužuje biti padobranac“. Treninzi jiu jitsua, odnosno tečajevi za komandose koji su se provodili u Zdrugu bili su vrlo teški. Jiu jitsu se treniralo dva puta dnevno po sat i pol, a kada se išlo na polaganje za Poimanje jiu jitsua kroz sudbinu Ante Vukadina Vukadin koji je bio među najboljim polaznicima prvog tečaja za komandose (od 44 prijavljena 18 ih je završilo tečaj) nije imao sreće u polaganju za crni pojas jiu jitsua, iako iznova među najboljima. Prvi puta morao je na teren gdje je bio ranjen, drugi puta opet je morao na teren, treći puta je u doskoku s padobranom na više mjesta slomio nogu. Ipak, ništa ga nije pokolebalo, unatoč priličnim fizičkim hendikepima, posjeduje treći stupanj jiu jitsu vještine, pokrenuo je svoju školu, baš kao Batur i Saavedra prenosi znanje. „Da sam u opkoljenoj Kostajnici poznavao mentalni sklop jiu jitsua, nikada se ne bih predao s drugima, no onda sam k tome bio i dječak od 19 godina… Poslije sam dva puta bio ranjen, oba puta sam iskoristio tehnike jiu jitsua i spasio glavu. Prvi puta napadali smo na neprijateljske bunkere na Južnom bojištu… Pogođen sam u nogu, pomaknuta je od udara nekih 20 centimetara. Čim sam osjetio tu bol, automatski sam se samo sklupčao i bacio unazad i vrtio se tako nekih 10 kolutova unazad, sve crni pojas i tri puta. Naravno, uz sve to polaznici su obavljali i sve druge obveze, fizičke aktivnosti ili obveze u časničkoj školi. Grbavac smatra da su po intenzitetu treninga i obavljanja zadaća pripadnici Zdruga bili na najvišoj svjetskoj razini, s čijom se spremom mogla usporediti tek obuka pripadnika SAS-a i specijalnih postrojbi izraelske vojske, a koji, što je važno naglasiti, imaju privilegij vježbati u mirnodopskim uvjetima. Vukadin potvrđuje ta razmišljanja: „Ja sam tri puta odustajao od polaganja za crni pojas, ali dok se nisam dokotrljao u jednu malu udolinu gdje me više nisu mogli pogoditi… Drugi puta sam na javnom okupljalištu preživio pokušaj ubojstva lokalnog kriminalca. Vidio sam kako pištoljem ide prema mojem zatiljku i da sam pokušao bježati, ubio bi me. Po refleksu, čim sam vidio oružje, zgrabio sam ga za vrat, iako sam dobio prvi metak u uho. Drugi metak ciljan je u lice, opet sam ga primio i taj metak prošao je kroz ruke. Treći hitac me je pogodio u ključnu kost, četvrti u preponu, a ostala četiri hica su me promašila… Ovaj je šokiran otporom pošao za mnom koji sam se kolutovima valjao lijevo-desno. Kad me konačno pokušao ustrijeliti, uspio sam ga s dva udarca baciti preko sebe, dignuo sam se i izišao. Eto, dva puta spasili su me kolutovi koje još uvijek mrzim izvoditi, što je zapravo nebitno u odnosu na činjenicu da taj napad ne bih preživio bez jiu jitsu tehnika. Nakon sveg prevrtanja ja sam se pravio mrtav i čekao da dođe i da me ubije. Kad je došao, iskoristio sam svoju taktiku i spasio život…“. ne zbog hira, nego zbog ranjavanja ili odlaska na teren. Uostalom, prvi komando tečaj prekinut je zbog hitne zadaće, oslobađanja Kupresa, polaska u operaciju Cincar. Mi smo prošli 40 od 60 dana obuke koja ima toliko visoku psihofizičku razinu napora da je mnogi specijalci uopće ne mogu položiti, a vjerujem da mnogi ne mogu ni zamisliti o kakvim je naporima riječ. I nakon 40 tako pakleno provedenih dana, jednostavno ti kažu: ‘Prekidaj obuku, spremaj se u helikoptere, idemo oslobađati Kupres’. Ja uistinu ne znam koja je specijalna postrojba neke vojska tako funkcionirala ili bi funkcionirala u ratnim uvjetima“. Na tečajeve za hrvatske komandose dolazili su najbolji polaznici svih specijalnih postrojbi, iako je prvi tečaj napravljen isključivo s polaznicima Zdruga („Zrinskih“). Na drugome su uz pripadnike Zdruga tečaj polagali i pripadnici 1. HG zbora te pomorskih diverzanata. Na trećem su im se priključili pripadnici vojne policije, no većina polaznika tečaja uvijek je dolazila iz Zdruga. Prilikom organiziranja tih tečajeva, u U dvorani “Black Dragon” akademije na Savi, dvorani gdje je Branko Cikatić imao zaštitarsko poduzeće i dvoranu za K1. trening. Slika djelatnika 1HGZ iz 1996. godine (crni pojasi “Black Dragona”). Gore lijevo: Darko Mršo, Zvone Jakovljević, Dragan Vranić, Stjepan Grbavac, Mladen Bošković, Stipan Perković, Ante Vukadin Magazin za vojnu povijest / prosinac 2013. 15
© Copyright 2024 Paperzz
