1
2
Ahmet Lian Bosanski
ENIGMA JUGOSLAVIZMA
Nezavisno autorsko izdanje
3
MOJIM NAJMILIJIM:
JASNI, ALBIJANI I JASMINU
Riječ zahvalnosti
Pisanje jednog obimnog djela kao što je ovaj roman zahtijevalo je dugogodišnji
iscrpljujući mentalni rad. Ne bih u tom radu mogao uspjeti sâm, naravno – velika zahvalnost pripada mojoj supruzi Sandrine koja me je sav taj dugi niz godina
počesto zamjenjivala u mojim obiteljskim obavezama. Bio bih nepravedan, gledao
u tamnu mrlju svoje savjesti ako joj se ne bih zahvalio na potpori i strpljenju.
4
PRVI DIO
5
Glava I
Na pisti, sa svih strana omeđenoj bijelim zgradama, dežurni – oficir, pošto
je postrojio vojsku koju je te nedjelje sljedovao izlazak u grad, poče s pregledanjem. Pregledao je, po pravilu službe, sve do posljednjeg vojnika u stroju. Tvrdoća
piste prelivene katranom i neprestano izložene suncu popustila je pa je stajanje
na njoj izazivalo lijepljenje đonova i davalo osjećaj da se noge vežu za beton.
Ta uobičajena ceremonija pri svakom grupnom izlasku u grad, vojnicima
je bila dosadna. Bili su uznemireni i žalili su za svakom minutom koja im je prolazila u stroju na pisti. Tek pošto pregleda i posljednjeg vojnika da li je propisno
obučen za izlazak u grad, oficir izda naređenje stažisti da glasno pročita popis
mjesta u gradu koja su vojnicima bila zabranjena. Pošto je pročitao tekst, stažista
je pogledao oficira iščekujući sljedeću zapovijest.
– Svi razumeli?! – veoma glasno upita oficir obraćajući se stroju. Očima
je prelazio duž stroja strogim pogledom kao da je bio siguran da će neki vojnik
prekršiti zabrane.
– Jesmo! Jesmo! – pomiješaše se glasovi.
– Ako neko ne razumije neka pođe za mnom da pročita koju kaznu može
zaslužiti!
Niko se nije javio.
- Sve spremno? – upita. Zatim rukom dade znak da mogu krenuti. I ne
čekajući njihov odlazak, brzim i oštrim korakom je odlazio sa piste u pravcu
zgrade gdje je bila kancelarija. Vojnicima iz stroja koji su morali proći kroz kapiju, i tih stotinjak metara je bilo puno, pa su se nervozno požurivali. Već poslije
desetak metara iza kapije raspršili su se na sve strane kao uplašeno stado ovaca.
Žurno su odlazili.
Dva oficira, jedan nasuprot drugom, sjedili su za stolom. Zategnuti, u uniformama, dobro izbrijanog lica, s pravim crtama frizure, izgledali su preozbiljno.
Kosa im je bila iste dužine kao da su se zadnji put šišali u istom danu. Jedan je
bio plav, zelenih očiju iz kojih je izbijala mržnja prema uniformi koju je nosio.
Nije je osjećao svojom. Šapku je sasvim neozbiljno držao na koljenu. Bio je to
kapetan Hrvoljub Herić. Drugi je bio smeđ s tankim, lijepo uređenim brkovima
nad usnama. Na njihovim licima nije bilo osmijeha. Bili su zabrinuti i očigledno
mrzili jedan drugoga. Ovaj drugi je sa zadovoljstvom nosio uniformu. Zvao se
Krivić Srboljub, takođe kapetan po činu.
7
U isti mah nagnuše čaše, kao po naredbi. Nakon što pokvasiše grlo, Krivić
izvadi cigarete iz džepa i počasti kolegu. Zapališe. Tek poneku riječ bi prozborili. Dvije – tri u pet minuta. Najviše su ćutali, onako bez veze, bez ikakvih
razmišljanja. Već odavno im je bilo jasno zašto neće još dugo moći biti zajedno.
Čekali su dan razlaza, ponekad se pitajući, svaki za sebe, koliko će biti težak taj
rastanak...
U čašama obojeno piće. Boja coca-cole, ali u svakoj čaši po dva deci viskija.
Njihov zadatak da šetaju gradom i ‚‘vrebaju‘‘ vojsku, gledaju gdje svraćaju
i kako se ponašaju, izgledao im je besmislen. Posebno to nije želio Herić. Grupisanje vojske na nacionalnoj osnovi bilo je lako uočljivo i nezaustavljivo.
– Sve je ovo glupo... Odvajanje je nemoguće zaustaviti... Zbog toga, kažem
ti, pustimo to, te gluposti. Bolje nam je ovdje... Neka vojska radi po svojoj volji
– iznese Herić u prekidima svoje mišljenje, kao da se dvoumio da li da ga otvoreno iskaže.
– Kasnije ćemo morati prošetati. Eto, samo tako, nek nas primijete – smireno, više diplomatski, reče Krivić, dajući Heriću do znanja da se ne slaže s njegovim mišljenjem. Potom duboko uzdahnu, pa opet nagnu čašu, a njegove crne
oči zaigraše ispod obrva koje su se podizale. Pogledao je u plafon kao da je nešto
tražio. Želio je na taj način smiriti živce, da ne bi nešto oštro rekao kolegi Heriću.
U sebi je slutio da Heriću grupisanje odgovora. Borio se da ostane ipak smiren,
kao i Herić. Nasta ćutnja koja potraja nekoliko minuta.
Iz kafane nisu žurili iako su u njoj trpjeli jedan drugog. Iz dosade su bacali poglede po kafani. Sve je bilo u crvenoj boji: pod, zidovi, stolnjaci, samo su
vrata i plafon odudarali bjelinom. Lijevo od ulaznih vrata bila su tri stola. Jednu
stepenicu više nalazio se drugi dio. Na njemu četiri stola, sa svake strane po dva.
Taj dio obično zauzimaju vojnici, kuckaju čašu o čašu i veoma glasno, gotovo uz
krike, izgovaraju cifre. Treći dio kafane je bio zasebniji. Visoke kožne fotelje skrivale su od pogleda s vrata one koji na njima sjede. U taj dio se ulazilo spuštanjem
niz tri stepenice, bio je polutaman i zbog toga je mamio zaljubljene parove. U
kafani je bio još jedan sto. Nalazio se uz vrata, pored šanka. Taj dio se, na prvi
pogled, nije izdvajao posebnošću. Upravo za njim su sjedili Krivić i Herić. Svojim prisustvom su odbijali vojnike, pa ih i nije bilo u kafani. Vlasnik se nervozno
šetkao iza šanka i zbog toga priželjkivao njihov odlazak.
– Grupisanje! – klimnu glavom Krivić. Čudio se tom virusu. Svojim glasom
iznenadi Herića koji kao da je tonuo u san, jer su dugo ćutali gledajući u čaše.
– I kruha će nestati... I gore... – nastavi on. – Puno gore i strašnije!
8
Opet nasta ćutanje baš zbog toga što su se dobro razumjeli poznavajući
se. Bilo im je dosadnije pričati nego ćutati. No, to im nije smetalo da poruče još
jednu turu pića.
Počele su kružiti priče o ludim namjerama Slovenaca. Rjeđe su pominjani
Hrvati. Priče su se pojavljivale po gradu, pa su prenošene i u kasarnu. Javno, u
novinama, se masovno pisalo samo o Albancima kao separatistima. I Bosna i
Bosanci su često pominjani, ali, začudo, svi su duboko uzdisali pri pomisli na
Bosnu. Iskazivali su, opet svi redom, kako je puno vole. Činilo se kako su jedino
Bosanci ispravni, pa ih zato svi poštuju i vole, da su jedino Bosanci za bratstvo.
Začudo, bilo je sve manje onih koji su pominjali bosanstvo kao naciju. Teško je
bilo sve to pustiti kraju, jer je bilo sve više prisutno i u životu najobičnijih ljudi.
O nacionalizmu se sve više pričalo. Zrak se zgušnjavao klicama nacionalizma, a
time i sve otvorenije mržnje.
Kapetani Krivić i Herić riješiše da iziđu iz kafane. Začudo, dogovoriše se.
Zastadoše ispred kafane na trotoaru, na samo korak od ceste. Iznad njihovih glava titrao je u crvenom naziv kafane iz koje su izišli: „Stari drug“. Ćutali su stojeći
jedan pored drugog. Razmišljali su, svaki za sebe, u kojem pravcu da krenu u tu
besmislenu šetnju. Gledali su u prolaznike ispred sebe. Mogli su zapaziti da ulice
postaju ispunjenije tim mladim svijetom kojem se glave pune da nisu Jugoslaveni iako su se u Jugoslaviji rodili. Za veoma kratko vrijeme ulice postadoše pune
svijeta i mnogo življe, kao suha korita poslije jakog pljuska. Svijet u ulicama oko
centra nalikovao je na bujice vode koje zahučaše i oživješe po dotad umrtvljenim
koritima. U gomili se lako uočavao i veliki broj vojnika. Isticali su se svojim zelenomaslinastim uniformama u toj masi sve zbunjenijeg svijeta.
Oficiri, i jedan i drugi visoki, razvijenih grudi, zaista su lijepo izgledali
ispod svojih oficirskih šapki. Rijetko su se pogledali. U podsvijesti im se javljao
osjećaj da su jedan drugom skrivili, da neće još dugo moći zajedno. Prošlo je već
više od deset minuta od kad stoje na trotoaru s namjerom da krenu, ali još nijedan nije predložio u kom pravcu. Kao da su se nadurivali koji će prvi progovoriti.
Iz dosade Krivić izvuče cigarete iz džepa, ali Herić svojom rukom uhvati njegovu
i vrati mu cigarete nazad. Zatim ga ponudi iz svoje kutije koja mu se nađe u
drugoj ruci. Kao da je u istom trenu i on bio izvukao svoje.
Zapališe, te bez ijedne riječi krenuše niz ulicu koja se lagano spuštala
naniže. Razumjeli su se. To je bila najšira i najduža ulica u Poljanici, krcata kafanama i raznim dućanima s obje strane. Obojica su mogla primijetiti da se kafane
ubrzano pune. Na neimaštinu kao da se zaboravljalo. Pijani su to objašnjavali sa:
9
„Nekako mora biti!“, što je bilo potpuno tačno, samo je u svijesti ipak, kopkalo
pitanje kako će se sve to riješiti.
Otkucavalo je pet sati. Oficiri riješiše da pređu cestu, opet bez riječi. Jednostavno, Krivić je slijedio Herića. Herić je to učinio da bi skratili put i da bi se
sklonili sa sunca jer su ulazili u park koji je odisao zelenilom. U tom trenutku
na pamet mu padoše neke kolege koje su oćelavile, te nakon više od pola sata
progovori:
– Ovako se ostaje bez kose, pod ovim šapkama.
– Kad se kosa izgubi tad se kapa zavoli. – nasmiješi se Krivić.
Poslije nekoliko koraka, šarajući očima po parku, Herić dodade:
– Ima armija u kojima se kapa smije skinuti.
Osjećali su svježinu pod zelenim granjem. Krivić ne reče ništa, samo pomisli: „Da je samo to problem, lako bismo mi...“ Stigoše na jedno mjesto na
kojem je mirisalo lijepo njegovano cvijeće. Park nije bio veliki, s tog mjesta sav
se mogao vidjeti. Na debelim, ostarjelim stablima ukazivale su se pukotine. Nekoliko osoba u parku.
Crvenko, kako su ga nadimkom zvali čak i u familiji, sjedio je nepomično
na jednoj od drvenih klupa. Stari čovjek. Od svoje dvadeset i pete komunista.
Ostao je vjeran toj ideologiji i u svojoj sedamdeset i trećoj godini. Dugo godina se
borio da komunisti u cijelom svijetu dođu na vlast, da bi se uspostavila pravda. U
to je on bio duboko uvjeren. Čitavog života je čitao obrazujući se sam, jer je imao
samo četiri razreda osnovne škole. Penzioniran, ubijao je svoje vrijeme u parku.
Zadubljen, čitao je novine. Povremeno je namještao naočare i nadlanicom
milovao sijedu kosu začešljanu nazad, zalizujući je uz glavu. Golo čelo mu je
sijalo otkrivajući zabrinutost. Čitao je članke o sve dubljoj krizi.
– Sve ovo dolazi sa Zapada... Ruše nas... Znao sam ja to. Oduvijek su nas
se plašili. I oduvijek nam bili neprijatelji – govorio je sebi Crvenko, bez riječi,
mislima.
Jedan mladi par, od dvadeset i jedne – dvije godine najviše, dođe i sjede
na drvenu klupu, desetak metara od Crvenka. Mladić se često podizao sa klupe
i stezao djevojku da bi joj u grudi, između dojki, ubacio zgužvane komadiće novina koje su zajedno čitali. Ona je vrištala uz glasno smijanje, ali dok bi on sjeo
i počeo čitati, ona bi ga nastavljala štipkati po škakljivim mjestima. Crvenko ih
je pogledao s prezirom, pokušavajući ih prepoznati. Međutim, nije poznavao ni
mladića ni djevojku. Pošto je već pročitao novine, podignu se sa klupe i krenu
kući. Razmišljao je o tome da li će primati penziju do kraja života ili će je pozobati kriza...
10
Dva dječačića od osam – devet godina, hodali su parkom i skupljali sitne
grančice. Trudili su se da naprave gnijezdo uz jedno hrastovo stablo. Zaneseni
igrom, radili su bez svađe, lijepo i složno, gotovo nečujno.
Kapetani su upravo prolazili pored trgovine odjećom. Opet su bili na
suncu koje je još jako pržilo. Unutra ugledaše vojnika koji je probao košulju.
Usporiše korak. Vojnik ih nije primijetio. Kao da je probanjem civilne odjeće
osjećao da je odslužio, da se nalazi na civilnoj slobodi. Kapetani se ne zaustaviše.
Polako prođoše.
– Prije samo dvije godine ovaj posao su obavljali stažisti ovdje u Poljanici.
A danas kapetani! Možda će za godinu – dvije ovdje to raditi potpukovnici! Dokle će to ići?
Krivić ga samo pogleda, ali na tome se i završi. „To je zbog takvih kao što si
ti!“, pomisli, ali ostade smiren. Htio je razmisliti o tome šta je Herić time rekao.
Ulazeći u kuću, Crvenko riješi da uđe u kuhinju i popije kafu. U grlu je
osjećao gorčinu, u grudima ga je nešto stezalo. Kao da je tu nosio neki teret, njemu nerazumljiv, neobjašnjiv. Znao je da je to od napisa u novinama koje je još
nosio u rukama u namjeri da ih da ženi.
– Sve gora situacija dolazi. Ništa dobro da se vidi i pročita – izgovori on
glasno prolazeći kroz hodnik. Iako nije vidio ženu, vjerovao je da je tu negdje i da
ga je čula. Nije pogriješio – njegova žena se podiže sa fotelje u dnevnom boravku
i stade na vrata čuvši ga. On zapovijedi kafu. I to gorku, naglasio je.
– Kafe još imamo dovoljno, ali ako ovako nastave sa poskupljenjem –
pićemo je rjeđe.
On stade pored nje, zamišljeno gledajući u aluminijsku šerpu na čijem
dnu su se stvarali sitni mjehurići, uvećavali i izbijali na površinu. Bio je zabrinut.
Miris kafe koji ispuni odaju kao da opusti njegove stegnute vilice. Žena, i sama
zabrinuta, ćutke je iznosila šećer, male kašičice, tacne. Riješi i ona da popije jednu šolju, u društvu s njim.
– Sve je gore! Ništa dobro! Samo gore od goreg... Ugušiće nas ovi kapitalisti sa Zapada. Nemaju dušu. Još će ispasti da nas spašavaju od nas samih. Hraniće
nas jer nećemo imati šta jesti...
– Oni da imaju dušu!? Kad su, boga ti, oni imali dušu? Zaćutaše. Vrela kafa
se isparavala ispred oborenih noseva. Crvenko poče da srče, pazeći da se ne oprži.
Žena je, zabrinuto ćuteći, čekala da se još malo ohladi. On srknu još jednom,
poslije nekoliko trenutaka još jednom, pa spusti šolju na sto. Oborenih očiju
gledajući negdje neodređeno dolje po stolu, ne dižući glavu, uzdahnu i izgovori:
– Novac! Šta se radi narodu s tim narodnim novcem?!
11
Opet zaćuta. Žena mirno podiže šolju i primaknu je usnama, ali sačeka još
nekoliko trenutaka pa onda srknu. Bili su sami. U stanu je vladala duboka tišina.
Mirni starački pokreti nezapaženo su utanjali u nju. Crvenkova žena se brinula
za djecu i unučad. Zbog sebe se nije plašila. „Moje je prošlo!“, ponavljala je često
svojim drhtavim glasom napaćene žene.
– Vi komunisti ste pričali protiv Boga, smijali se vjernicima. Za vas su oni
koji se mole Bogu bili naivni, ludi. Ali...
Tu zastade. Bila je umorna i da priča. Usne i brada su joj podrhtavali. Htjede još da kaže mužu: „Vi ste htjeli srušiti njih, ali su oni bili brži.“, međutim,
predomisli se i ne reče ništa. Znala je da bi ga time samo iznervirala.
– Mi smo se borili za jednakost! Za čovjeka! A oni se bore za novac, a ne
za čovjeka. Hm...hm..., mole se Bogu! – zamisli se Crvenko još dublje, naglas se
čudeći da im je takvima Bog dao da pobijede.
– Ne znam...Ostarjela sam, a ništa ne znam...
Glava II
Neki Salkini drugovi se začudiše kad ga ugledaše. Stajao je iza prve tri
čekaonice na autobusnoj stanici i stojeći ljubio djevojku koju je od pogleda skrivao svojim tijelom stisnuvši je uza zid. Čekaonice su bile ozidane velikim betonskim blokovima koji su se jasno ocrtavali jer nije bilo fasade. Nekoliko desetina metara iza čekaonica, na uzbrdici, uzdizalo se gusto naselje velikih kuća. Kroz
naselje se provlačila pješčana staza i skraćivala put do centralnog trga u gradu.
Upravo s te strane su neki vojnici ugledali Salku. Nedaleko od čekaonica, s prozora obližnje kuće, jedna plava gospođa mirno je gledala u vojnika i nepoznatu
djevojku dok su se stiskali uz goli zid. Šta bi ta naivna djevojka mogla očekivati
od vojnika?
Da je uzme sa sobom i odvede negdje na sjever zemlje gdje je situacija, misli ona, bolja i sigurnija? - razmišljala je plava gospođa znajući da mnoge Poljanke
žele otići iz Poljanice na sjeverozapad zemlje.Vojnika je mogla vidjeti do glave.
Kako ih je gledala s visine, vojnikova glava joj je bila skrivena nadstrešnicom
krova čekaonice. Djevojci se ponekad ukazivala raščupana kosa iza vojnikovih
ramena dok joj lice nije nikako izvirivalo.
12
Vojnici, Salkini drugovi, zadivljeno su ga gledali. Svaki mu je zavidio, ali
mu se iz poštovanja nisu htjeli javiti, misleći da bi zastiđena djevojka mogla
tada otići. Salko joj je skrivao vidik svojim tijelom ne ispuštajući je iz naručja.
Zanesen ljubavnim žarom, nesvjesno ju je snažno pritiskivao uza zid, pa je ona
duboko i ubrzano disala.
– Ne ovde!... Ne ovde!... Jesi li svestan šta radiš?... Vidiš li gde smo? – ponavljala je opirući se. Njena torba je bila pod njegovim nogama, već sva uprašena
od njegovog potkopavanja, jer ga je ona gurala od sebe. Nije uspijevala odlijepiti
ga. Potkopavao je kao dvogodišnji ždrijebac, dobro uhranjen i silan. Navaljivao
je kao lud, kao da je izgubio razum. Kao životinja, pun energije, nije imao stida
niti straha.
Plava gospođa je još uvijek bila na svom prozoru i gledala strastveno
mučenje djevojke i vojnika. Mogla je imati najviše trideset pet godina. Vojnikovo strastveno srljanje je i nju zagrijavalo, te je postala ljubomorna na nepoznatu
djevojku. Ponekad bi na nekoliko trenutaka bacila pogled po raji na stanici s onu
stranu čekaonice, pa opet nastavljala gledati isto mjesto. Njen prozor je bio gore,
visoko iznad, i mogla je sve lijepo vidjeti kao na dlanu. Vojnikovo ljubljenje joj se
činilo različito od ljubljenja civila koje je imala priliku gledati. Salkina djevojka
pomisli na svoju torbicu. Pokušavala ju je dohvatiti, ali je bila nemoćna. Poludjeli vojnik je izgubio i razum i osjećaj. Vojnici sa staze su otišli. Nisu htjeli dugo
gledati, da ne bi izgledali kao klinci koji prvi put to vide...
Salko je mislio da je to mudrije. Izdvajao se od drugova i najčešće šetao
sam. Na početku je tako počeo raditi da bi jeftinije prolazio za vrijeme izlaska u
grad, jer kad bi izišao sa grupicom, kao što je ranije činio, po povratku u kasarnu
nije više nalazio ni paricu u džepu. Dok bi svaki platio po turu pića, već bi bili pijani, a onda ide samo od sebe. Na kraju se svršavalo sa problemima u kasarni...
Šetajući sam sve je lakše zapažao. Tako je zapazio da ima djevojaka koje
šetaju same. Obično u sumrak, zapazio je, odlazile su na stanicu i čekale autobus
da bi se odvezle natrag, kućama u selo. Tako je zapazio i svoju večerašnju djevojku. Bila je sama pa se nije ustručavao da joj priđe. Rekla mu je da živi na selu,
da radi prljave seoske poslove koji su joj dosadili, jer od njih nema novca. Ima
sasvim malo slobodnog vremena... Upoznali su se. Rekla je da se zove Anđa, da
je to staro makedonsko ime. Salko ju je ubjeđivao da ime ništa ne znači. Da mu
znači ona, njen karakter. Da li bi ga mogla voljeti, pitao ju je. Obećavao je da
će je odvesti sa sela u grad, u svoju veliku kuću u kojoj će lijepo živjeti kad on
odsluži vojni rok...
13
Kapetan Herić se još prije pola sata odvojio od svog kolege Krivića. Sam
na autobusnoj stanici, ubijao je svoje vrijeme, zapažajući da vojnici odlaze sa stanice čim su primijetili da je i on tu. Besciljno je razgledao i lijeno se neodređeno
kretao. Sasvim slučajno pogled mu uhvati vojnika iza čekaonice. On se prikrade
i zaustavi iza leđa vojnika. Stajao je uz ćošak čekaonice i mirno promatrao. Isto
tako, sasvim slučajno, ugleda na prozoru plavu gospođu, sa osmijehom na licu.
Prijala su joj vojnikova neprekidna navaljivanja, njegova istrajnost, te joj se javila
jaka želja... Bila je sama u kući.
Anđa je, izgnječena, bila izmorena, ali se osjećala prijatno. Očima je prevrtala
zbog toga što ne može učiniti ono što želi... Salko se odlijepi. Pomirio se s realnošću
da će morati čekati drugu priliku. Ni jedno ni drugo još nisu ugledali kapetana koji
je bio strpljiv. Salko još jednom poljubi djevojku i pogleda na sat na ruci.
– Drugi put! – reče Anđa. – Da. Sad neće biti vremena! – mirno reče kapetan.
Salko se trže. Na zvuk muškog glasa prvo mu se zacrni u svijesti. Pomisli
na njenog oca, ali ugledavši kapetana – stade mirno. Postade mu lakše, no imao
je osjećaj da mu je unutra sve mrtvo. Osjećao je samo još srce kako snažno lupa,
kao da će iskočiti iz grudnog koša. Zbunjen, nije znao izustiti nijednu riječ, niti
napraviti ijedan pokret. Iz kapetana je navirao smijeh, ali se uzdržavao. Izgledao
je sasvim ozbiljno, čak kao i zabrinut zbog toga što vidi.
Salki nije padalo na um da on nije ništa skrivio. Jedino to što nije na skrivenom mjestu i ruši ugled vojnika. Ipak se malo opusti. Zavuče košulju u hlače
i zategnu se. Kapetan je još držao pogled na njemu. Strijeljao ga njime. Anđa,
uplašena i iznenađena, pobježe otresajući prašinu sa svoje torbice koju ipak nije
zaboravila.
– Sve je u redu! – sasvim mirno reče kapetan. – Samo sam te htio upozoriti.
Trebao si već krenuti, kasnit ćeš. A nije ni mjesto za našu dužu priču!
Salki laknu, pa opet pomisli na Anđu. Da ode a da je ne vidi!? Kuda? Više
je nikad neće vidjeti! Još mu nije bilo jasno šta mu se dogodilo toga pslijepodneva. Pogleda oko sebe. Tek tada shvati gdje se nalazi. Malo prije ništa drugo osim
nje nije ni vidio ni zapažao. Riješi da je pronađe na stanici.
Stajala je u uglu jedne od čekaonica. Iako je u duši bila uznemirena, izgledala je sasvim mirno. Autobus je trebao da krene za nekoliko minuta. Stajao je
tu, pred očima, ali su sva vrata još bila zatvorena. I ona je pokušavala razumjeti
šta joj se to dogodilo. Prvi put vidi mladića i tako ju je izljubio i istiskao da je
bilo nevjerovatno. A svaka pomisao na Salku bila je pomisao na Bosnu. Ličilo je
na životinjski, ali njoj se dopadalo. Niko je nije gledao, što joj je prijalo, jer se
toga plašila.
14
Salko je išao kroz narod, tražeći je pogledom. Ugledao je autobus u kojeg
su putnici ulazili. Možda je njen!? Gurajući se kroz narod kojeg je bilo dosta na
stanici, brzo se približi putnicima koji su ulazili jedan po jedan u autobus. Imao
je pravo. I Anđa je bila u redu. Dotaknu rukom njeno rame, a potom je iz reda
povuče k sebi. Ona se prijatno iznenadi i s osmjehom na usnama stade uz njega... Brzo su se dogovorili za sljedeći sastanak. On je snažno stegnu u naručje i
poljubi... Morala je u autobus, a njemu je jedino preostalo da i on požuri da ne
bi zakasnio u kasarnu.
Iako ljutit, Krivić se lijeno približavao kapiji broj dva. Devet sati je bilo
otkucalo i on je kasnio. Pitao se da li je Herić već stigao u kasarnu i što mu je
trebalo da ga slaže i ne pojavi se na mjestu odakle su se zajedno trebali vratiti u
kasarnu. Zbog njega je i zakasnio. Pomišljao je da je možda i opravdano. Šta ako
je negdje morao intervenirati? Pa ipak, sumnjao je u njega zbog buđenja uspavanog nacionalizma. U zraku se osjećala svježina poslije teške dnevne sparine.
I lagani vjetrić se povremeno javljao. Nekoliko zvijezda koje su se ukazale na
potamnjelom nebu govorile su da bi mogla biti lijepa noć.
Neki vojnici su još ulazili u kasarnu. Niko ih ništa nije pitao iako su kasnili, već ih je kapijaš požurivao da brže prolaze.
Zahvaljujući Salkinim životinjskim napadima, kapetan Herić se našao kod
plave gospođe. Ona mu je osmijehom i širenjem ruku dala do znanja da može,
ako želi da dođe, da je sama u kući. U njenom ponašanju vidio je žudnju. Pomislio je da joj se svidio, i ne imajući ni na kraj pameti ko ju je tako upalio. U njenim
krupnim zelenim očima neprestano je izbijao neki plamen. Ona ih je povremeno
zatvarala da bi prikrila neodoljivu želju...
Herić je sjedio u udobnoj kožnoj fotelji. Očekivao je kafu. Prelazio je
očima po skupocjenim ukrasima u prostoriji i vrtio glavom pitajući se ko joj je
muž. Istovremeno je imao u glavi onu njenu sliku dok ju je spolja gledao kako
se podigla s prozora i okrenula na prstima kao balerina. To mu je bila potvda da
je sama, da želi njega, da je on okrene... Zadovoljstvo na njegovom licu. Opet se
pitao ko li je taj koji ima ovako zgodnu ženu i ovako skupocjene stvari. Pomisli
na sebe i svoj izgled. Šta je to ona na njemu posebno zapazila? Pomalo zbunjen
pokušao je dokučiti šta se s njom dešavalo, zašto ga je ‚‘pozvala‘‘. Želio je otkriti
njenu situaciju, njen razlog, a nije prelazio na stvar. Njeno ljupko lice bilo je veselo. Česti osmjesi i ni najmanji znak straha, ohrabriše Herića da se mirnije osjeća
u udobnoj fotelji. Pri svakom svom odlaženju da iz kuhinje donese neku stvar,
nosila je na svojoj pozadini Herićev pogled. Prinese i posljednju stvar i stavi na
stolić, a onda ne sjede, već uzdahnu.
15
– Ah, jesam li sve donela? – mazno progovori. Nije željela sjesti na drugu
fotelju nasuprot njemu. No, on to nije razumio pa ju je samo zadovoljno posmatrao. Ona ipak sjede, jer bilo joj je glupo da stoji pored stolića na kojem je sve
bilo servirano. „Ili bih mu trebala još reći svoju želju“ , pomisli. „Ah, kako mirno
odoleva mom telu.“ Znala je da je zgodna i privlačna, i zbog toga pomisli da li on
sebe zamišlja tako važnim dok ništa ne poduzima. Ispruži ruku da bi ga počastila
cigaretom, ali je on zamoli da ih ostavi, da zapale iz njegove kutije. Dim se poče
širiti po prostoriji.
– Ipak, moram pitati! – reče Herić, te gledajući u nju nastavi nastojeći da
je svu obuhvati pogledom. Doista je sve imala lijepo, najljepše. – Kako to da ste
sami? Šta je s – ... i ne dovrši pitanje.
– Znam na šta misliš. Duga priča. Ne baš tako duga, ali... Kao da oblaci
tuge uđoše u njene vesele oči i ona se najednom zamisli, pa poslije izvjesnog
vremena dodade:
– Možda ću ti jednom prilikom ispričati. Poželi preći na drugu temu, pa
pogleda njegovu kapu koja je stajala na jednom od uglova stolića.
– Lepe su vam ove kape. Tako mi se sviđaju.
Herić dotaknu svoju kapu. Kažiprstom desne ruke prelazio je po krakovima zvjezdice. Gledajući u nju, na tren je opet bio duboko u budućnosti:
– Ovo je počelo već odavno da propada. Da gubi u čitavom svetu.
Pričao je jednako srpski, ekavicom, kao i gospođa. Ona nije ni pomislila da
on nije Srbin, zbog nečeg uvjerena da su iste nacionalnosti. I nenamjerno su otišli
na politiku, mada su čas prije željeli nešto sasvim drugo, a u tom drugom se puno
ne priča ni o čemu. Razlog tome je bio što je Herić mislio da i svi drugi oko njega
to osjećaju. To ga je sputavalo da se sasvim oslobodi u društvu gospođe, jer je
ona ponašanjem i govorom označavala svoju nacionalnost i svoju opredijeljenost,
a on se pretvarao u nešto što ipak nije on. Međutim, ona nije pročitala razlog
njegove mirnoće. Pošto ju nije odmah odnio u krevet, kako je očekivala i željela,
mislila je da glumi opreznog muškarca. „Hm“, pomisli ona, „vojna navika“ .
– Nije problem promeniti znak. Ali sve ostalo je problem – reče ona ne
sluteći svoju kratkovidost.
Herić je sve razumio, i u istom momentu osjeti ogromnu težinu u grudima. Ćutao je više iz straha, a ona s negodovanjem pomisli:
„Samo ćuti! Vojna navika. Otkrit ću mu da se zna za što sam. Znam da i
on to drži u sebi.“
– Moj muž je Hrvat. Visoko vojno lice. Ne slažemo se. Zato sam sama.
Nije još sasvim gotovo, ali slutim da nećemo dugo.
16
– A ko te na to nagovori? Mislim da se uzmete?
– Niko! Sama! Svesna sam srpskog cilja i rizikovala sam da se to i ostvari,
jer ova zajednica koja se zove Jugoslavija je put do Velike Srbije. Jel’? Uvek sam
dosad verovala da sam bila u pravu.
– A on? Oseća li?
– On? Ne znam još. Kaže da mu je preteško. Svestan je svega kao i ja.
Opredeljuje se. Možda i glumi da se opredeljuje a da se već opredelio. Ja sam
opredeljena. Rekla sam mu.
Herić se teško osmjehnu.
– Ti si poštenija – reče, iako je mislio suprotno.
Zatim počeše srkati kafu na koju kao da su u trenucima razgovora bili zaboravili. Iz želje da zaborave temu i pređu na drugu stvar, lijepa dama se podignu
iz fotelje, priđe muzičkoj liniji i pusti tihu muziku.
– Ja sam Dunja. Dali su mi to ime, jer je moja mama bila pod dunjom kad
ju je zabolelo da me rodi.
– Prekrasno ime.
Uživao je u njenom tijelu samo gledajući je. Smiješio se.
Ona prinese kolače i voće, ali on nastavi mirno sjediti, ne probajući ništa
od toga.
– Možda si za viski?
– Uh, ne, ne! Upravo moram ići. Služba iznad i prije svega. Stići ću u zadnji trenutak.
Ostala je razočarana kad je on otišao. Pitala se zašto je nitkov i dolazio.
Možda bi bilo bolje da mu nije rekla da joj je muž Hrvat, pomisli. Možda je
otišao zbog toga?!
Glava III
U hotelu „Ohrid“, nedaleko od centra grada odsjeli su roditelji jednog vojnika iz Dubrovnika. I on, njihov sin Stipe, bio je s njima. Bilo je gotovo jedanaest
sati pa je mogao ostati još nepun sat vremena.
Izišli su na malu terasu da bi im Stipe pokušao objasniti gdje se nalazi
kasarna u odnosu na hotel. Upravo tada na nebu se ukaza mjesec, dotada skriven
17
iza gustih crnih oblaka, kao da je znao nijhove želje. Stipin otac prvo pogleda u
nebo, pokazujući prstom odakle bi mogla doći kiša. Taj dio neba bio je najtamniji. Stipin otac i Stipe stadoše na balkončić. Za majku nije bilo mjesta, pa ostade
naslonjena na dovratak. Bili su iznad svih zgrada u tom dijelu grada, pa je Stipe,
pogledom nenaviknutim na takav prizor, prepoznavao zgrade u kasarni. One
su, pak, bile udaljene i kilometar zračne linije i nisu se jasno prepoznavale zbog
noćne tame. Stipe je bio siguran da ih je pronašao. Objašnjavao je ocu raspored
u kasarni, svako malo napominjući koliko su desetari odvratni. „Većina Srbi!
Većina Srbi!“, naglašavao je. Pričao je ocu kako je pista ogromna, ali kad se svi
vojnici na nju postroje da sva bude zauzeta, a komandant odozgo sa bine, visoko
iznad svih, prsi se i pokazuje da je veći od Boga. Uglavnom priča o nacionalizmu i strogo prijeti podižući kažiprst desne ruke visoko iznad glave, istovremeno
praveći grimase kako bi nacionalisti, glavna tema njegovih govora, mogli odustati
od bolesnih namjera .
– Prijeti li, prijeti! – gotovo sažaljivo nad samim sobom je pričao Stipe svojim još dječjim glasom. – I desetari ga sve više imitiraju. Stipe ućuta. Izgledalo je
kao da je još nešto htio reći, pa zaboravio, a sad se pokušavao prisjetiti.
Majka je tužnim pogledom netremince gledala svog najmlađeg sina. Bila
je zabrinuta i ogorčena na Srbe. U sebi je molila Boga da se eksplozija još ne dogodi, dok Stipe ne dođe kući. Svi su vjerovali da je rat neizbježan. Eksplodiraće
jednog dana. Mora. Ta njen Stipe je još imao dječiji glas, nježan i slabunjav.
Ponašao se djetinjasto i prilično naivno za svoje godine. Neprestano se žalio kako
se nadao da će njegove teškoće mjesto njega podnijeti drugi...
Ostalo je još desetak minuta i Stipe je morao krenuti. Uđoše s balkona u
sobu. Na majčinu želju, Stipe sjede pored nje, a otac na drvenu staru stolicu nasuprot njima. Sijalica, negdje nasred plafona, bila je spuštena otprilike jedan metar i oni su osjećali njenu toplotu iznad svojih glava. Napolju se opet zamračivalo.
To su se opet crni oblaci namicali na mjesec.
– Kad je ovako može udariti kiša, a može proći i bez nje – reče otac.
Svoju crnu zaglađenu kosu Stipe zagladi još više, potom stavi kapu. Morao
je krenuti. Podignu se, a majka povuče svoju ruku sa njegovog koljena. U sobi
se udvostruči tuga. Stipine utučene kafene oči ugasiše se kada ugleda suze u
majčinim očima... Ona nije govorila ništa, znala je da nema druge, da njen sin
mora ići. Stipe je u svojim pokratkim vojničkim hlačama koje nisu dosezale da
cipela, izgledao još jadniji. U svom vojničkom ormariću nikad nije imao lijepu
uniformu i svi su znali da tu nije opasno zavući ruku i ukrasti. Žalio se desetarima i uvijek čuo isti odgovor: „Ko će čuvati stražu ispred tvog ormarića?“ On
18
sam nije imao hrabrosti reći nijednu riječ onima na kojima bi prepoznavao svoju
uniformu.
– Proći će, sine! Proći će! – reče majka. Glas joj se sjeckao jer je jecala.
Osjećala je veliku nepravdu koja joj je parala srce.
– Nisu ti dali prenoćište, ali daće Bog, odslužit ćeš ti tu njihovu vojsku i
doći kući.
Otac se podignu sa stolice. Primaknu se sinu da mu čvršće stegne ruku i
ohrabri ga. Imao je prkosni osmijeh na licu, iako je u prsima osjećao ogromnu
težinu. Stipe je morao krenuti. Sobom zašumiše teški uzdisaji. U njoj se osjećala
težina tuge, ali i prkosa. Napokon, pošto su se oprostili i Stipe otišao, majka ugleda suze u očima svog muža. Dok se prkosno smijao, hrabreći sina da nije toliko
teško i opasno, oči su mu se punile suzama. Stipe ih nije vidio. On je već bio na
ulici, vraćao se u kasarnu. I ocu i majci soba postade pusta i prazna. Osjećali su
svoja ledena tijela koja su im se samima ponekad činila kao hladna stijena. Majka
nije mogla izdržati, a da se ne rasplače, prisjećajući se njegovog dječijeg glasa dok
je izlazio iz sobe s riječima: „Spavajte dobro!“ Otac je ćutao kao hladni kamen.
Zamišljen. On nije znao kad će rat otpočeti, ali je bio siguran da mora do njega
doći. Bilo je pitanje vremena koliko dugo će još ostati mir. Ipak, najveća mu je
želja bila da Stipe dođe kući, da bar bude u hrvatskoj vojsci za hrvatsku državu.
Utičen, ugasi cigaretu i uđe u kupatilo. Majka je ugasila sijalicu, pa je škiljila
mala stolna lampa.
Slušala je šumorenje vode u kupatilu. To se njen muž kupao.
Stipe se vraćao u kasarnu. Prvi put se nalazio u gradu tako kasno i još – bio
je sam. Nenaviknut da se ovdje kreće tako kasno, u tim noćnim satima, bio je
oprezan, pun nepovjerenja. Činilo mu se da se i na njemu primjećuje šta misli i
šta osjeća u tim trenucima, da se na njemu može primijetiti o čemu je pričao s
roditeljima. Grupice mladih koje je primjećivao s obje strane ulice samo je kradom gledao u želji da pored njih prođe neopaženo. “Prepoznaće da sam Hrvat!”,
mislio je i u tom strahu je čak i zaboravio na roditelje... Osjeti tračak sreće kad
izbi na kapiju, a da ga niko od te pijane omladine nije ni zaustavio ni maltretirao.
Svi oni odreda su bili za njega loši i opasni jer nisu bili iste vjere. Obradova ga
kad ugleda Omera na kapiji. Pruži mu dizvolu.
- Znam da si ispravan. Poznajem te dobro – reče Omer osmjehujući se.
Govorio je iskreno.
– Uvijek si pun straha! – dodade nakon kratke pauze pošto je sačekao da
Stipe vrati u džep dozvolu.
– Nema zato razloga. Ovdje smo svi kao jedan. Svi braća. Zar nije tako?
19
Stipe prvo obori glavu, a nakon kraćeg vremena sa zanimanjem pogleda u
Omerove oči. Koliko mu je bilo teško što Omer ništa ne razumije, toliko mu je bilo
i drago. Omeru je njegov pogled bio nejasan, ali je slutio da Stipe krije neku tajnu.
– Plašljiv si, Stipe! Zato te desetari maltretiraju!
Stipe zaključi da je bolje da ništa ne objašnjava. “Kako bi to Bosancu objasnio?“, pomisli. „Najbolje je da i ne pokušavam.“
– Dobro ti je kad možeš biti u duši i svijesti miran! – zaključi Stipe.
– Zbog čega ne bi mogao biti! Nisam komandant da razbijam glavu. Ha,
ha, ha... – smijao se Omer.
Stipe malo zastade, a zatim dodade:
– Ne traži bolje!
Pošto je vidio znake umora na Omerovom licu nakon što je opet zastao,
Stipe krenu rekavši:
– Laku noć!
Ode Stipe, Omer ostade sam. Sjede na stolicu, siguran da nikog više neće
biti u to doba noći.
Pola noći je bilo otkucalo kad je Stipe otvorio vrata spavaonice. Mislio je
da svi spavaju. Na vrhu prstiju lagano se prikradao svom krevetu. U mračnoj
odaji raspoznavao je sjenke predmeta. Poče se raspremati. Prvo skide košulju i
smota je, a zatim hlače. Pažljivo ih stavi na ormarić kao da bi se mogle slomiti.
Skidao se sasvim nečujno. Pognu se da svuče čarape i začu šapat. Prepoznade
Marijanov glas.
Marijan Perić je na svom krevetu, zavučen pod ćebe, pušio cigaretu. Nije
mu se spavalo. Stipe se uspravi. Očekivao je još jedan poziv. Marijan ga je ciljao
pogledom između kreveta. Poziv se ponovi.
Stipe nije oblačio pidžamu, nego se u gaćicama prišulja na vrhovima prstiju
do Marijana, na drugom kraju spavaonice. Postalo mu je jasno da Marijan želi
saznati novosti iz kraja. Njih dvojica su u Dubrovniku bili udaljeni samo nekoliko kilometara. Oko njih, u gluhoj tišini, oglašavali su se drugovi u dubokom snu.
Poče šaptanje. Nisu mogli tiše. Ipak, Marijan upozori Stipu da iznad njega spava
Seid Kaćuši, a za Albance se zna da nisu nacionalno blesavi, već da su svjesni da
nemaju mogućnosti doći do cilja i u sebi trpe koliko mogu.
– Oni su lukavi i skriveni. Oni sve razumiju, nisu kao nesvjesni i blesavi
bosanski muslimani.
– Svjestan sam. Sad me je na kapiji Omer uvjerio još jednom koliki su oni
ovnovi.
Ispričao je maloprijašnju priču, pa se Marijan ismija.
20
– A ovoga gore iznad nas je danas Jovanović maltretirao k‘o magarca!
Odnosilo se to na Kaćušija. I Stipe se, pored sve muke nasmija. Zatim
nastaviše priču o novostima u regiji. Kao što je i očekivao, Marijan je čuo mnogo
toga, ali ništa dobro. Zabrinut i zamišljen, nalazio se tamo daleko, u rodnom
mjestu. Osjeti da ga još više steže u prsima i reče:
– Neka. Nek bude već jednom i rat. Nek’ se jednom i pitanje Bosne riješi.
Da vidimo kome će.
Ipak, bilo je teško u najljepšim godinama prihvatiti jednu takvu realnost
kao što je ići ratovati.
Glava IV
Iako se činilo da vrijeme ne ide, ipak je brzo prolazilo. Primicao se mjesec
juni. Temperatura u gradu se povećavala i u poslijepodnevnim satima postajala
gotovo nepodnošljiva. Svi, osim djece, željeli su barem jedan pljusak da osvježi
napaćenu zemlju i sve što se očima može vidjeti.
U zadnje tri sedmice čitava kasarna je čak dva puta bila na pisti. Komandant je dva puta kažnjavao tako da se još pet vojnika našlo u vojnom zatvoru.
Opet se komandant gore na bini iznad svih prsio kao poludjeli Bog. Neki su ga
doživljavali kao crnog đavola od kojeg se moralo dobro paziti. Drugima je bio
pošten i u pravu, ali ga nisu voljeli samo zbog toga što je pretjerivao sa tom svojom strogoćom. Treći su u njemu vidjeli spas i poslije svakog njegovog govora,
konstatirali:
– Mora on biti onakav! Nije njemu lako! Vidi ti šta je nas! Ima nas svakakvih!.. Ti znaš šta je u tvojoj glavi, ja znam šta je u mojoj, a on mora znati šta ima
u glavama svih nas!
I opet su jedni tu misao razumjeli, Bosanci nisu, i nije im se ni pokušavalo
objašnjavati. Smatralo se da ne vrijedi, jer upravo zbog njihove nacionalne
neosviještenosti i dolazi do borbe za njih. Sve u svemu, nemoguće je bilo procijeniti da li postaje opasnije biti vojnik ili civil, građanin u bilo kojem dijelu države.
Komandant je imao četrdeset i pet godina. Svako mu je davao desetak više zbog
njegove velike namrgođene glave, na kojoj je imao još nešto malo kose oko ušiju
i na potiljku. Valjda zbog neprekidne namrgođenosti kojom je htio djelovati
21
autoritativnije, ubrzano je stario. Bio je namrgođen, sa skupljenim debelim obrvama ispod kojih je neprestano vrebao pogled, često prijeteći iz njegovih sivih,
nesretnih očiju.
Početak juna je protekao mirno. Obavljali su se planirani poslovi. Poslije
nekoliko kažnjavanja koje je komandant odlučno provodio, mnogi su vjerovali
da neće biti potrebe da to opet učini. Ipak, tenzije su rasle. Druženje među vojnicima iste nacionalnosti je bilo sve vidljivije. Sasvim logično–niko ne može narediti nikome s kim će se družiti. Zbog toga su Srbi sve češće birali društvo onih
koji nisu bili Srbi. Mahom su svi sebi stavili takvu, reklo bi se, obavezu, ali je to
spolja djelovalo sasvim prirodno. Štitili su komandanta i poredak zastupljenosti u
komandi i vlasti, i često su obični vojnici Srbi glumili međusobnu netrpeljivost.
Govorili bi da se ne slažu njihovi karakteri. Bila je to politika održavanja dominacije u zajednici. Pripadnici ostalih nacionalnosti, da bi se oslobodili podređenosti,
morali su se povlačiti u sebe, što je nužno vodilo do promjena, a time i reakcija.
I nebo je varalo. Ponekad bi se zacrnjelo, izgledalo da će osvježiti zagađeni,
presuhi vazduh, da bi se najednom na istom mjestu ukazalo veselo plavetnilo.
Jedino su parkovi u kasarni bili privilegirani – natapani su umjetnom kišom.
Pored same žice koja je omeđivala zemljište kasarne, Treći vod Prve čete
Drugog bataljona, sasvim izložen suncu, izvodio je nastavu. Stajali su u stroju i
slušali teoriju koju je iznosio njihov komandir. U prvom redu, treći slijeva, stajao
je Salko. Često su ga misli odnosile Anđi, pa najčešće nije imao pojma dokle je
komandir došao u izlaganju. Ovaj ga je dva puta primijetio i opomenuo, ali nije
odagnao Anđu iz Salkinih misli. Samo, sada je sjeckao misli: odlazio bi u njima
Anđi i vraćao se komandiru.
Strahovao je da ga ona ne ostavi. Zbog neprekidnih priča o nacionalizmu
koje je slušao u kasarni, pitao se da li je tako i van kasarne, u gradu. Ako jeste
onda i Anđa sluša iste takve priče. Zbog toga može riješiti da ga zaboravi. Zatečen
takvim razmišljanjima postao bi zbunjen. Gdje se on tu nalazi? Nije mogao naći
određeno mjesto naciji koja mu pripada. Nacionalno ime „Musliman“ gdje je
svrstavan činilo mu se nepotpuno, sasvim neodređeno. „Musliman!“ U redu je
to. Ali, to ne određuje jednom narodu da zna ko je. U svijesti mu se javi ideja da
za njegov narod nema preciznog određenja. Sasvim neželjeno, gotovo prisilno,
došao je do takvog razmišljanja, ali nije stvar mogao razotkriti do kraja, ostajala
bi mu nejasna. Razmišljanje ga je zamaralo i na kraju bi svaki put ostao bez rezultata. I svaki put, pošto bi prisilno krenuo tom stazom razmišljanja, odustajao
bi i ostajao zbunjen. I upravo zbog te zbunjenosti kopkalo ga je pitanje nacije i
22
prisiljavalo na ponovno razmišljanje... Opet se u mislima vrati Anđi. Pričala je da
često radi na njivi dok sunce najžešće peče...
Iza njihovih leđa prostirao se veliki park. U stvari, bila je to prorijeđena
šuma koju su vojnici lijepo uređivali. Na zemljištu kasarne bilo je to najpogodnije
mjesto za obuku. Između krupnih, visokih stabala, vojnici iz nekoliko jedinica
istovremeno su se kretali izvodeći različite vježbe. Iznad njihovih glava ukršteno
granje, prebogato zelenim lišćem, činilo je jednu cjelinu. Izgledalo je kao da ih
pokriva zeleni, gusti oblak kojeg debela stabla drže da ne padne na zemlju. Zveket oružja pojačavao je buku i činio je neprijatnijom.
Desno od Salkine jedinice zatresla se mreža, što izazva smijeh u jedinici.
S druge strane žice stajala je Ciganka. Mogla je imati više od dvadeset godina.
Vojnicima je bilo smiješno to što se ona tu našla, jer iza nje do prvih kuća bilo je
kilometar prostora pustih njiva. Kako se toliko uspjela približiti, a da je niko ne
primijeti? I šta je tu tražila? Ona je mirno stajala, prstima lijeve ruke držala se za
mrežu i gledala u njih kao da ne primjećuje da se oni baš njoj smiju. Malo joj se
ukazivalo lijevo uho ispod duge crne kose zabačene na leđa. Zlatna minđuša na
njemu blistala je i odudarala od njenog garavog lica. Imala je izražajne crne obrve
ispod kojih su tamne oči upijajuće gledale postrojene vojnike. Poslije smijeha
vojnika, posljednji se okrenuo komandir i vidio Ciganku. Tamnoputa i onako
garava, izgledala je jadno.
Komandir ne reče ništa nakon što mirno odmjeri djevojku. Okrenu se
vojnicima i kažiprst desne ruke stavi pod nos. Svi su to razumjeli – moraju prestati gledati u nju i usmjeriti pažnju na njega. Nastavio je predavati, ostavljajući
Ciganku na miru, jer je bila s onu stranu mreže. U sebi je pomislio da će se ona
sama udaljiti. „Znatiželja ju je donijela da izbliza vidi vojsku i dio kasarne, ali
valjda je svjesna i razumjet će da tu nema ništa posebno vidjet“, mislio je.
Iza nje su se prostirale njive obrasle zrelom travom, pune korova i na pojedinim mjestima sa izraslim gustim trnjem. Izgledale su jadne i tužne i dobro se
razlikovale od zemljišta u kasarni u kojoj je sve što je raslo izgledalo veselo, živo.
Komandir je leđima bio okrenut Ciganki. Izgledalo je kao da za nju ne zna,
kao da je zaboravio na njeno prisustvo. Unio se u predavanje. To je potrajalo pet
– šest minuta, dok komandir nije primijetio podsmjehivanje vojnika i njihovo
gurkanje laktovima. Centar njihove pažnje bila je Ciganka. On se okrenu prema
njoj i u sebi joj postavi pitanje: „Zar još nisi otišla? Šta ovdje tražiš?“... Gledao ju
je sasvim nesimpatično. Na vratu mu se ukazaše vene. Sad je bio ljut na nju, a ne
na vojnike. Ona je i dalje ispod raščupane kose žudno gledala vojnike. Njihovog
starješinu nije ni pogledala. Izgledalo je kao da ih je sviju njen pogled obuhvatio
23
i trenutno nešto s njima radi u iluziji. Komandir je smirenim glasom zamoli da
se udalji. Ona ispruži jezik, ne znajući kako bi mu se drugačije osvetila i krenu
prema njivama. Vojnici su ćutali vidjevši da se komandir ne šali. Jedan od njih,
zadržavši pogled na pustim njivama, upita:
– Možete li nam objasniti zašto su one njive razdijeljene trnjem? To je zaista
bilo veoma uočljivo. Komandir se trenutak zamisli. Spremao se za najbolji odgovor.
– To je ljudska svest. Uvek su se ljudi svađali za komad zemlje. Uvek se nađu
dvije suprotnosti: jedni otimaju, a drugi brane. Zato mi i jesmo vojnici ove države.
U tom trenutku Salki po prvi put postade krivo kad se sjeti sviju koji nisu
iz Bosne kad su mu govorili: „Naša lijepa Bosna.“ Bilo je to zemljište razdijeljeno
na mnogo parcela bodljikavom živicom koja je na nekim njivama bila široka i
do jedan metar. Isto tako mogla je imati i tu visinu. Unutar tih međa zamirale su
napuštene, neobrađene njive.
I komandir okrenut jedinici licem, zamisli se. „Dobro pitanje!“, pomisli.
Zamišljen tražio je pravi odgovor za cijelu jedinicu, želeći da obrati pažnju i na
nacionalnu strukturu jedinice. Salko usmjeri pažnju na njega. Doista je želio čuti
njegov odgovor, jer je bilo očito da je starješina sasvim ozbiljno shvatio pitanje.
Salko se okrenu i pogleda svog najboljeg druga.
– Znate – još nespreman da nastavi komandir. Još je sređivao misli i moguće
odgovore. – Oduvijek su se ljudi svađali i tukli za zemlju. Zbog toga je svaka njiva
ubilježena i upisana u opštini. Zbog toga postoji i sudstvo. Ponekad ni ono nije
časno... E, zbog toga ljudi prave takve međe koje ne izgledaju lepe niti njihovi
vlasnici pametni. Na žalost, na tom nivou svesti ljudi su i u ovom veku...
Opet se zamisli, pa nastavi:
– Znate, ima još i gore.
Svi vojnici usmjeriše veću pažnju na njegov odgovor:
– Zbog toga svaka država ima vojsku, da brani svoju zemlju.
Tako i naša država, iako sve to skupo košta. Jača vojska uzima zemlju slabije
vojske. Znate, na tom nivou je mnogo teže i opasnije, i na tom nivou nema nikakva sudstva. Pogotovo ne pravednog. Eto, to možemo nazvati realnost života.
Još neki vojnici počeše postavljati pitanja. Komandir odluči da ne nastavlja
diskusiju, jer bi ona neminovno odvela na nacionalne probleme. Naime, komandant je često govorio vojnicima kasarne o separaciji Kosova. Salko se po prvi
put nađe nesrećan. Mnogi drugovi koji nisu iz Bosne često su sa simpatijama
govorili: „Naša Bosna ponosna.“ U tim trenucima se osjećao i voljen i srećan, ali
sad zbog tog postade zabrinut. I zamišljen. Pomisli da to ispriča svome zemljaku,
pa ipak zaključi da je bolje da zadrži za sebe. I njemu, njegovom zemljaku, isto
24
tako govore: „Naša Bosna!“, i Salko je siguran da je zemljak zbog toga srećan.
Možda?!.. Vjerovatno nije još razumio, pa mu nije sumnjivo?!..
Komandir je nastavio po planu obuke.
Salkine misli su opet otišle u Poparevo, selo u kojem živi Anđa. Poparevo je
pet kilometara jugoistočno od Poljanice. U selu se oduvijek živjelo uglavnom od
poljoprivrede, a najviše je uzgajana lubenica. Svud naokolo seoska su polja vapila
za kišom. Polugole požutjele njive, mjestimično pokrivene požutjelom travom
koja je patila kao i sve drugo što je živjelo na tim prostorima. Sve je tu trpjelo i
podnosilo kaznu od Boga. Mršave krave sa izraženim rebrima i uleknutim bokovima gazile su po nekim njivama birkajući poneku ukusnu travku. Na svakog
prolaznika koji bi prolazio pored njih dizale su glavu kao da su tražile pomoć, ali
pomoć je mogla doći samo od Boga...
U selo se dolazilo kamenim putem... Salko zaustavi svoje misli nasred sela.
Tu će se sresti sa Anđom.
Imao je, po njenoj priči, sliku sela. Posred sela proticao je potok i Salko je
zamislio sebe kako stoji na drvenom mostu. Kao da je gledao selo s jedne i druge
strane potoka i čuo tiho žuborenje vode koja je proticala. Preko tog mosta svakih
osam dana prelazio je veliki kamion koji je dostavljao robu u seosku zadrugu. Zadruga je bila vlasništvo države i izbor u njoj nije bio poseban. Radnici zadruge su
govorili: „Šta će nam više robe da nam ovdje stoji? Nema dovoljno para ni za ovo
što nudimo!“ Njegove misli se zaustaviše na Mitri Popčevskom, čovjeku kojeg
nikad nije vidio, ali je imao njegov lik i njegov karakter u svojoj viziji. Anđa mu
je jednom pričala kako se mnogo ljudi jednom prilikom u zadruzi svađalo.
Mitro radi na Zapadu, napravio je veliku kuću s velikim poslovnim prostorom. Odavno je htio otvoriti zadrugu u kojoj bi bilo svega i po nižim cijenema. Vlast mu nije dozvoljavala! Ne smije se dozvoliti bogaćenje pojedinaca,
posebno ljudi iz inostranstva. Oko toga se u zadruzi vodila diskusija. Jedni su bili
za Mitru, a drugi protiv. U momentu kad je Salko sebi postavio pitanje zašto je
Anđa to njemu pričala, komandir je komandovao deset minuta odmora i prekinuo mu misli. Sjećao se samo Anđinog izgleda u toku pričanja. Željela je čuti
njegovo mišljenje, na čijoj je on strani. Sjeti se da ništa nije rekao, da se osjećao
malo zbunjen dok mu je to pričala.
Nakon što je čuo zveket pušaka koje su bile istovremeno spuštane na
zemlju, vojnici su već bili rasuti. Pobacali su se po zelenoj travi, po grupicama,
onako kako je ko htio i s kim je htio provesti tih deset minuta. Salko se polako
spustio na travu. Ležao je na leđima i naslonio glavu uz stablo debelog hrasta.
Odmah mu se pridruži i Ante Čukić. Zapališe iz Antine kutije. Ante reče kako
25
mu je nastava dosadna. U istom trenutku pogledaše u komandirova leđa. On je
ležao na desnom boku uz nasip na kojem je bila žica, međa kasarne. Bio je sam
i pušeći cigaretu, gledao je u svoju svesku uz pomoć koje drži nastavu. Da nije
imao činove na ramenima, po uniformi se ne bi razlikovao od ostalih vojnika.
Jedino je bio malo puniji i s ozbiljnijim izrazom lica.
Nekoliko dana ranije Salko je Anti ispričao sve o Anđi. Vjerovao je u
njegovo prijateljstvo kao u samoga sebe. Ante mu se divio. Bio je srećan što je to
tako. „Dobra prilika da ti ovo dana što je ostalo do kraja, lijepo i brzo prođu“,
rekao mu je tada. Sada su bili nekoliko metara udaljeni od ostalih vojnika. Mogli
su razgovarati da ih niko ne čuje. Okrenuše se licem jedan prema drugom, i Ante
nasloni svoju glavu uz stablo. Ispuštali su dim iz usta jedan drugom u lice, jer su
im glave bile blizu. Osjećali su tvrdoću drveta pod glavama. Ante upita:
– Šta je? Šta ima sa Anđom? Gdje ste? Dokle ste došli? Jesi li još s njom ili
te neće jer si vojnik?
Kao da je žurio da što više dozna, jer su za nekoliko minuta opet morali u
stroj. Salko nije premišljao. Odmah je, u nekoliko rečenica, ispričao sve. Počeše
razgovarati o nabavci civilne odjeće za Salku, da bi on nezapaženo mogao odlaziti
u selo kod nje. Brzo se dogovoriše. Ante obeća da može i hoće pomoći.
– Za odijelo nema da bude frke – reče on obradovanom drugu i dodade: –
Naše drugarstvo se neće završiti odlaskom iz vojske. Još bolji drugovi ćemo postati
poslije. Samo, pazi! Moram te upozoriti s naše muške strane... Možda te Anđa
prevari da zauvijek ostaneš ovdje, u ovoj bijedi. Ne smiješ nikad zaboraviti na
svoju Bosnu i na svoje muslimanstvo. Ne samo ti, i ja isto tako sa moje strane!
Uzbuđen od sreće, Salko se nasmija. Rastegne usne i oči su mu sijale od
zadovoljstva. Ante mu pokuša objasniti da je zabrinut, da se boji za njega a ne za
sebe. U to se oglasi komanda za povratak u stroj. Brzo ustadoše i prije nego što
krenuše, Salko nadlanicom desne ruke tapnu Antu po ramenu:
– Ne brini ti za mene! Znam šta radim! Znaš li ti onu – žena ne vidi dalje
od nosa – dodade brzo.
Više nisu imali vremena pričati. Morali su brzo stati na svoja mjesta. I morali su zaboraviti na ugodni osjećaj u hladovini, opuštanje pod velikim hrastom.
Nakon sedam dana civilna odjeća je bila nabavljena. Ante je obavijestio
Salku da trebaju otići u grad da je uzmu. Nalazila se kod jednog prijatelja u kafiću.
Odjeću je Anti ustvari dao kapetan Herić. Bile su to stvari koje je namjeravao baciti, ali mogle su se još nositi. Odmah, iste sedmice, u petak, njih dvojica iziđoše
u grad da je uzmu.
26
I jedan i drugi bili su bez dozvole. Kapetan Herić je rekao Anti da mu
odmah javi ako bi bili uhvaćeni, da bi on imao vremena skloniti prijavu prije
nego što bi došla do komandanta, jer bi tada bilo sve prekasno. Salko, presrećan i
uzbuđen što će imati odjeću, nije se puno brinuo da li će biti uhvaćen. Ante mu
postade još draži, jer mnogo rizikuje za njega:
– Zabrinut sam zbog tebe. Bilo bi mi teško da te kazne zbog mene.
– Nemoj se brinuti! Za tebe mi ništa nije teško! – odgovori Ante, ali nije
mu sve rekao šta mu je kapetan Herić rekao za slučaj da budu uhvaćeni.
Hitali su sigurno, kao da ih je komandant poslao znajući da drugog Boga
iznad njega nema. Osjećali su se lagano kao dva vrapca puštena iz kaveza. Njima
dvojici je grad bio beskrajno velik, uživanje u slobodi. U kasarni su bili naviknuti
na ograničenje, jer u kom god pravcu da krenu za pet minuta našli bi se ispred
žice. Išli su jednom širom ulicom, gdje su se svako dvije – tri zgrade, na lijevu i
desnu stranu odvajale manje ulice. Nisu imali još puno do samog centra gdje se
nalazio kafić u kom je čekala odjeća. Na stotinjak metara ispred njih, pred samo
raskršće u centru, ulica kojom su išli se proširivala njima s desne strane. Tu se
s njom spajala druga ulica koja se zatim odvajala i nekoliko stotina metara išla
paralelno. Poslije se odvajala sve više i odvodila negdje u, njima dvojici, nepoznatom pravcu. Sa ćoška gdje se počinju odvajati, obje ulice su podsjećale na dva
gradska hodnika okolo oivičena zgradama, a iznad nebesima.
Njih dvojica skrenuše lijevo u jednu malu ulicu. Salko reče da tu ima
jedan kafić pun cura. Riješiše u njemu popiti po jedno pivo, a onda će u centar
po odjeću. Tamo će popiti po još jedno pivo i biće za taj put dosta. Salko plaća
oba puta.
– Ti si sa mnom zbog mene! Nema šta da se trošiš!
I kad nešto hoće! Tamo, podaleko ispred njih, na početku ulice, sa suprotne strane u istu ulicu skrenu jedan oficir. Taman kad su u toj uličici postali
sigurniji – ugledaše oficira! Ne obazirući se ni na što, svojim stilom – oštrim
korakom, oficir nastavi se približavati prema njima. Na njihovu sreću, oni su bili
zašli u ulicu samo pet – šest metara i nije im bilo daleko da se vrate. Brzo, gotovo
trkom, vratiše se nazad. Iza ćoška zgrade izbaciše glave i baciše pogled ka mjestu
odakle su maloprije pobjegli. Baš u tom momentu oficir je otvarao ulazna vrata
zgrade u kojoj je izgleda stanovao.
– Odmah sam pomislio da u toj zgradi stanuje – reče Salko.
– I ja sam!
Uzbuđeni poslije kraćeg trčanja, ubrzanije su disali. Osjetiše da su srećni,
jer da su bili zašli dublje, morali bi nastaviti prema njemu. Sigurno bi ih ugledao,
27
a možda i pitao za dozvolu. Ipak, riješiše da odu u kafić prema kojem su se bili
uputili, ali ne s te strane.
– Možda nas ugleda s prozora?! – Salko će.
– Domišljat si. Proći ćemo naokolo i ući u ulicu sa istu stranu odakle je
došao i oficir. Kafić je odmah na početku ulice s onu stranu i oficir je prošao
ispred – nećemo morati proći ispred njegove zgrade.
Nisu znali ni na kojem je spratu. Možda odmah na prvom?! Krenuše
nastavljajući istom ulicom kojom su išli prije skretanja. Na sljedećoj će skrenuti
lijevo. Nisu imali puno, sve u svemu, do kafića pet – šest minuta više. Tek što su
nastavili kojih stotinjak metara dalje, opet ugledaše jednog oficira. Bio je pedesetak metara udaljen od njih, na drugoj strani ulice. Išao je trotoarom, baš dijelom
ulice koja je bila proširena, iz pravca centra grada. Izgledalo je kao da njih dvojicu
nije ni primijetio. Salko i Ante su pogledali niza se da li su uredni. Bili su ozbiljni
i pričali su, ne okrećući se. Ipak, pogled nisu spuštali s oficira. Sve dobro prođe.
Oficir zamače. Njih dvojica poskočiše od velike radosti.
- Rek’o sam ti da se ne smiješ plašiti. Moraš ići kao da si sasvim ispravan!
- I izgledati ozbiljan – dodade Ante, slažući se s njim. Smijali su se obojica.
Bilo je oko devet sati kad su izašli iz kafića s kesom u ruci u kojoj je bila
odjeća. Osjećala se lagana svježina i zrak je počeo mirisati na mrak. Za njih dvojicu je postajalo još opasnije biti u gradu, ali još nisu obavili sve. Krenuli su iz
centra niz ulicu pored parka u pravcu autobusne stanice.
U tim satima su ipak imali malu prednost u odnosu na mnogo veću opasnost da se nalaze u gradu. Centar i obližnje ulice su bile preplavljene narodom.
Uglavnom omladinom. Ante je predložio da u podrumu jedne stare zgrade ostave dobijenu odjeću.
– Tu će biti sigurna i moći ćeš se tu i persvući kad budeš odlazio – objasni Ante.
– I kad se budem vraćao! – dodade Salko.
Salko pogleda u kesu, pipkajući prstima po odjeći:
- Odakle ti sve ovo?
- Od jednog prijatelja, ovdje iz grada. Poznajem puno ljudi ovdje. S nekima sam dosta dobar.
Salko se osmjehnu, ali mu istovremeno nešto postade nejasno. Zašto mu
je Ante ponekad pričao ružne stvari o ovdašnjim ljudima, a ima tako dobrih
prijatelja među njima? Prestao je razmišljati o tome i nastavili su u pravcu stare
zgrade. To mu je sinulo samo kao misao, jer se u prvi mah našao iznenađen.
Salko je rekao da ima veliku želju ostati u gradu da gleda lijepe djevojke, a
Ante da njega baš ne zanimaju. I to je Salki bilo čudno i nejasno.
28
Tog petka uveče Salko se opružio na svoj vojnički krevet misleći kakve
će sutra biti sreće. Da li će neprimijećen doći do šupe stare zgrade? Neće valjda
imati takvu nesresću da ga uhvate, ohrabrivao se uz pomisao da mu neće na čelu
pisati da nema dozvolu. I nije to sve. Pet kilometara ima do Popareva. Zamišljao
je sliku sela po Anđinoj priči i kako će se tamo snaći. Pitao se šta ona sada radi.
Misli li o sastanku kao i on? Šta će reći roditeljima? Bilo ga je pomalo strah kako
će sve to proći. Bilo je mnogo toga što bi ga moglo omesti da je ne vidi. Poslije
izvjesnog vremena shvati da ne vrijedi razmišljati i odluči da ne misli ništa. Ići
će, pa kako mu bude. Okrenu se da promijeni položaj na krevetu. Stavi lijevu
ruku pod lijevo uho i u tom položaju poče sanjariti. Utanjao je u san nesvjesno,
sa slutnjom da će sve biti dorbo.
U subotu ujutro s mišlju da tog jutra mora ići, iznenada se probudio sam
prije ostalih vojnika, prije naredbe: „Ustaj, vojsko!“ Prvo je pogledao ka prozoru.
Iako je kroz zavjese primjećivao sunčevu svjetlost, ipak gotovo poskoči iz kreveta
i priđe prozoru da bolje vidi kakvo je vrijeme. Svjetlost ga pljusnu po licu. Zatvori oči, pa ih prvo škiljeći poče polako otvarati, postepeno ih privikavajući na
svjetlost.
Zadovoljan, vrati se i sjede na krevet. Tek tad se sjeti da je nešto sanjao,
ali san je bio izblijedio i nijedne se pojedinosti nije mogao sjetiti. Ostade neko
vrijeme onako pokupljen na krevetu. U svijesti mu je bila vesela svjetlost dana i
nepoznati put čiji izgled je zamišljao... Svud oko njega, po spavaonici, spavali su
njegovi vojnički drugovi u polutami koju su stvarale zavjese na prozorima. On
poče zatezati svoj krevet, očekujući zvuk trube za buđenje. Van spavaonice, na
hodnicima, čula se škripa čizama dežurnih desetara koji su se pripremali za svakodnevne jutarnje zadatke: buđenje vojske i odlazak na doručak.
Prije sat vremena započeo je novi vojnički dan u kasarni 15 /30. Zadnje
jedinice su se sa doručka vraćale u spavaonice. Salko je bio spreman da krene.
U zadnjim trenucima prije polaska odluči da se ipak javi svom desetaru koji je
bio dežurni u jedinici tog jutra. S Jovom nije imao problema. Dozvolio mu je da
izađe bez pitanja gdje ide i kad se vraća. Nakon toga, Salko je bio puno sigurniji
u svojoj nakani.
Te subote, u dvanaest sati, dužnost dežurnog kasarne je preuzeo kapetan
Herić. To je značilo da je on tog dana najveći autoritet u kasarni. Kad bi izlazio
iz kancelarije uzimao je kapu sa stola, ali je, zbog osjetne topline, nije stavljao
na glavu. Držao bi je u ruci. Na plavom nebu uživali su veseli bjeličasti oblačci.
Ponegdje su oni poprimili sivu boju podsjećajući na razrijeđeni dim. Lebdjeli su
gotovo nepomični, kao da se osjećaju ugodno na svojim mjestima.
29
Bilo je vrijeme ručka. Ante je otezao sa svojim tanjirom. Čekao je da se raziđe
vojska iz trpezarije, da bi prišao Heriću i ispričao mu. Vojnici su pojedinačno i
grupno izlazili iz prostorije napunjenih stomaka. Koliko je sve to kapetan Herić
pratio zbog svoje dužnosti, toliko je pratio i Ante da bi procijenio najpovoljniji
trenutak za približavanje. U svakoj od tri prostorije, od ulaznih vrata pa cijelom
dužinom do kazana, bila je postavljena zelena željezna ograda, od zida odmaknuta oko pola metra. To je zbog toga da bi se vojnici jedan po jedan mogli uslužiti, a
tako se i jednostavno nadzirao red i održavala disciplina u toku podjele tacni...
Herić je bio naslonjen na ogradu, u sali broj jedan. Zapalio je cigaretu
očekujući da vojnici napuste salu, a on će jesti poslije. Bio se zamislio i gledao
je na pločicama ispred svojih stopala u neodređenu tačku. U toj sali, u drugom
redu stolova od kazana, sjedio je Ante. Bio je sam u redu i još je lijeno grabio iz
tanjira. Herić ga je uočio, ali nije obraćao pažnju na njega, iako je očekivao da mu
ovaj ima novosti za saopštiti. Razumio je odmah zašto oteže s ručkom. Uočivši
pravi trenutak, Ante je ustao sa stolice i prišao Heriću. Brzo mu je sve ispričao, a
u toku priče Herić je šarao pogledom po kuharima koji su već bili počeli brisati
pločice između velikih kazana. Izgledao je kao da sluša dosadni plač razmaženog
vojnika koji mu iznosi svoje jade. Nije u Antu ni pogledao, neprekidno je nastavio šarati očima po prostoriji. Slušajući pokušavao se sjetiti Salkinog izgleda i
uspio je zahvaljujući onom danu kad ga je vidio na autobuskoj stanici, pa potom
pomisli i na svoj odlazak kod plave gospođe.
Odmah potom Ante je krenuo ka spavaonici. Znao je zasigurno da niko iz
njegove jedinice nije vidio da priča s Herićem, a to mu je bilo važno, jer možda
bi se jednog dana neko mogao dosjetiti i reći Salki.
Znao je kad se Salko bude našao u problemima, da će se oko njega voditi
rasprava. Ako Salko ne bi otkrio, možda bi otkrio netko drugi, možda bi se mogao dosjetiti smisla tih razgovora s Herićem, jer kako su Hrvati svjesni srpskog
posla oko Bosanaca, isto su tako i Srbi svjesni hrvatskoga posla... Kad je ušao u
spavaonicu, gotovo svi su bili unutra. Jedni su ležali opušteni na svojim krevetima, drugi izvodili šale i bezazleno ometali mir svima koji su bili unutra. Sunce je
bilo prešlo iznad zgrade na zapadnu stranu, pa je u spavaonici bila ugodna hladovina. Kroz prozore se vidjela pista ispred zgrade, a sjenke drveća oko piste padale
su na jugoistočnu stranu, neuočljivo se povećavajući. Ante odmah započe priču
o tome kako nije fer da se nekima od vojnika gleda kroz prste. Svi pogledaše u
njega, u njegovo žuto lice išarano pjegicama. Posebno upečatljiva su bila njegova
dva prednja zuba koja su stršala napolje i podizala gornju usnu, pa mu je njuška
izgledala ispupčena. Nije nikog imenovao, ali je namjerno i upadno prolazio
30
pored Salkinog kreveta. Izgledao je iznerviran zbog nepravde i kao nesvjestan
svojih pokreta. Želio je skrenuti pažnju drugova na Salkin prazan krevet, da bi se
sjetili da ga nema i da bi se počeli raspitivati šta je s njim, jer dotad nitko nije ni
primjećivao da Salke nema. Ali nitko od prisutnih Antu nije odmah skužio. Šta
se to s njim desilo? Nikad dosad nije izgledao takav. S posebnom pažnjom su ga
zagledali neki Albanci.
Bili su zbunjeni. Tako im je lijepo odgovarala njegova priča. Slagali su se s
njegovim mišljenjem, ali nijedan nije otvarao usta. Bojali su se uplitanja i toga da
to nije možda zamka namijenjena njima. Ante, bijesno ljutit, glumio je totalnu
izgubljenost, pa sjede na Salkin krevet pošto se kao slučajno našao pored njega.
Ali odmah skoči:
– Ah, izgužvah čovjeku krevet! – uzviknu i poskoči pa se kratko zagleda na
izgužvano mjesto.
– Neka mi oprosti! – ponovio je dva puta i glumio da ne zna čiji je to krevet. – Bio je dobro zategnut. – dodade nešto mirnije i poče ga ponovo zatezati.
- Čovjek mi nije ništa kriv – ponovio je više puta.
Bilo mu je čudno što nitko još nije upitao niti primjećivao da nema Salke, iako je to silno želio. Zateže krevet, pa se još pognut utiša i ćutljivo uspravi
misleći da mora biti onih koji su se ipak, sjetili. Svi ćute. „Začuđeni su što me
vide ljutog i što se ovako derem!“ – zaključi Ante u sebi, pa glumeći razočaranost
zbog nemoći da ispravi nepravdu, lagano ode do svog kreveta.
Salko stiže do prve table na putu otkako se udaljio iz grada. Pisalo je Poparevo. Osjeti u sebi neko olakšanje. Bio je zadovoljan što je na pravom putu u
što je više puta tokom pješačenja posumnjao. Učinilo mu se čak da je dosta brzo
stigao. Ali iza table je slijedila okuka na desnu stranu, a put je prolazio uz samu
šumu koja se postepeno uzdizala. Vladala je mukla tišina, samo su njegove cipele,
udarajući o golo kamenje, stvarale buku. U vrućim ljetnim danima kad bi naišlo
nevrijeme, voda i vjetar bi odnijeli posuti pijesak sa puta i uvijek bi ostajalo samo
golo kamenje, dobrim dijelom utisnuto u zemlju. I nekoliko stotina metara poslije table, još se nijedna kuća nije nazirala. Išao je lijevom stranom puta oivičenim
šumom. „Da bar hoće prestati šuma!”, poželi. Na lijevoj strani, dva – tri kilometra iznad njega, uzdizala se polugola zemlja pogurana buldožerima koji su nekada
prosijecali put...
Išao bi i po stotinjak metara gledajući u vrhove svojih cipela i pazeći kako
staje po kamenju. Još desetak minuta tako i – olakšanje. Pojavila se prva kuća.
Bila je na kraju ili na početku sela. Usamljena. Sad je prolazio pored potoka.
Okrenu se iza sebe i vidje brdo obraslo šumom. S jedne strane šume bio je put
31
kojim je došao, a s druge potok pored koga se sad nalazio. Na kraju šume, a prije
ulaska u selo, potok se spajao s putem. Salko nastavi dalje. Vjerovao je da do
mosta nema još puno, a most je centar sela, rekla mu je. Nenadano se u njemu
pojavi strah, nepovjerenje u Anđu. Šta ako ga bude slagala, a on već rizikovao sve
i došao? Nastavio je dalje, ali sporijim korakom. Imao je još dovoljno vremena
da ne zakasni. Nakon još petnaestak minuta stizao je i na most, centar sela. Kad
je bio na mostu pogleda da vidi vrijeme. Još pun sat vremena. Poče razgledati
okolo, želeći se izmaknuti iz centra. Utom ugleda prodavnicu. Sagnu se i otrese
prašinu nakupljenu na nogavicama dugim pješačenjem prašnjavim putem.
Zastade pred zadružnim vratima. Udarajući nogama po pločniku da bi otresao prašinu s cipela, gledao je u natpis iznad vrata: „Prodavnica mešovite robe“.
Zaključi da će mu biti ljepše i pametnije da tu čeka. Gurnu vrata i promoli glavu.
Unutra su bila dva čovjeka srednjih godina. Pili su pivo iz velikih zelenih flaša koje
su stajale na stolu između njih dvojice. Odjeća na njima prljava kao da su svratili
sa seljačkog rada iz njive. Salko još gurnu vrata ispred sebe i uđe. Ona dvojica
otkako su okrenula glave ka njemu onda kad je pomaljao glavu, nisu ga prestajali
gledati. Nepoznat čovjek i stranac. Nije bilo uobičajeno vidjeti stranca tu u selu, a
nisu se sjećali da bi to mogao biti vojnik iako su tek pridošlom gledali frizuru.
Salko, onako plav i visok, razlikovao se od većine ljudi iz njihovog kraja
koji su bili niži rastom i nabijenije konstrukcije. Ovdje većina ima valovitu crnu
kosu, a Salko, izrazito plav, imao je izgled čovjeka sa sjevera zemlje.
Vojnik maskiran u civilno pozdravi se sa: „Dobar dan!“ i prođe pored njih
do šanka s namjerom da uzme sok. Ljepuškasta djevojka se pojavi iza ugla. Nosila je prijatan i gostoljubiv osmijeh na licu. Njena crna kosa bila je zategnuta i
svezana nazad, a lice joj je bilo bijelo kao da nikad nije bilo izloženo suncu. Salko
pogleda njene vesele crne oči koje su zračile djevojačkom srećom i optimizmom.
Skrivala je svoj pogled od njegovog, a Salko se upravo pitao za svoje odijelo, jer
u njemu nije baš lijepo izgledao. Mislio se kako će se svi pitati kako je sebi ružno
odijelo izabrao. Vrati sitni novac u džep i sa sokom u ruci povuče se nazad, uza
zid, da bude odmah prvi do vrata. On i prodavačica nekoliko puta sa simpatijama se osmjehnuše, kad je jedan od one dvojice pozva da im priđe. Nešto joj je
šapnuo, na šta ona samo slegnu ramenima. Salko uhvati njegov pogled na sebi.
Pomisli da ju je pitao poznaje li ga.
Pet minuta prije dogovorenog vremena, Salko iziđe iz prodavnice i ode na
most. Spojio je ruke na prsima i naslonjen na njih previo se preko ograde. Gledao
je u potok sa puno sitnih riba, ali kao da ih nije vidio. Mislio je samo na Anđu i
pitao se kako će se njih dvoje iskrasti iz sela, a da ne budu primijećeni. Dva puta
32
je pomislio i na onu dvojicu iz prodavnice. Možda i sad gledaju u njega, jer se
most iz prodavnice vidio?!
Glava V
Ipak, sve se dobro završilo. Anđa je prošla i ne zaustavljajući se nastavila
dalje. Dok je prolazila pored Salke tiho mu je rekla i ne pogledavši u njega da još
sačeka, pa kad malo odmakne da on onda krene za njom. Salki je sve bilo jasno,
te ni on na nju nije ni pogledao. I dalje je gledao u potok nagnut na ogradi...
Onda je krenuo i on. Ona je bila pedesetak metara na putu kojim je on došao iz
grada. Držali su isto rastojanje prolazeći selom.
U međuvremenu su ona dvojica iz zadruge bili poslali dva dječaka da Salku
provociraju, vjerujući da je on u selu zbog prodavačice. Dječaci su stajali desetak
metara udaljeni od mosta, smijali se i uzvikivali: „Ti nisi naš! Ti nisi odavde!“
Salko nije obraćao pažnju na njih, a onda se bila Anđa pojavila.
U kancelariji dežurnih oficira u tim momentima je sjedio kapetan Herić.
Bio je sam. Sjedio je iza crnog stola, a na stolu je bilo nekoliko uredno složenih
knjiga i puno bijelih listova, odštampanih, takođe uredno složenih. Bile su i jedne novine na kraju stola. Isrpred kapetana je bila otvorena velika sveska zelenih
korica. Na Antin upad podignuo je pogled sa sveske i sa veselom radoznalošću
pogledao u njega. Ante se okrenu još jednom da vidi kako je zatvorio vrata. U
cijeloj toj zgradici bili su sami. Herićev kurir se nalazio u gradu. Bio je poslan po
novine. U susjednoj kancelariji, komandi ‚‘kapijaša’’, nije bilo komandira. Nalazio se u obilasku kapija. Nekoliko stolica izvučenih ispod stola ostavljalo je utisak
kao da se nedavno s njih podignulo nekoliko osoba.
– Samo trenutak – reče Herić.
Malo podignu desnu ruku dajući Anti do znanja da ne mogu odmah
početi razgovor. Kažiprstom lijeve ruke označio je mjesto u tekstu dokle je bio
stigao. Nije mu bilo preostalo još puno, te je htio prvo završiti započeti posao,
a onda riješiti stvar s Antom. Ante izrazom lica odobri Heriću. Kad su bili sami
za njih nije vrijedilo pravilo kapetan – vojnik. Ponašali su se kao dva dobra prijatelja različitih generacija. Ovdje ih je zbližavao isti cilj – nezavisnost Hrvatske
i dobijanje Bosne. Antina nervoza je bila uvećana upravo zbog toga, jer je bio iz
33
Bosne, koju je i Srbija istom žestinom upisala u svoju kartu. Još je stajao s drugu
stranu stola, a kapetan kao da je na njega u trenu bio zaboravio. Neprimjetno se
naginjao nad tekst da vidi šta kapetan čita, ali pošto ništa nije mogao uhvatiti,
pogledom prošara po prostoriji. Sve ga je ovdje podsjećalo na Srbijansku vlast i
taj komunistički sistem. Nekoliko slika i natpisi na zidu, knjige na stolu, pa čak
i zrak koji su udisali i ono što bi u duši osjećali – sve mu je bilo to... Taman kad
mu poče postajati nesnošljivo dosadno i kad se počeo pitati, hoće li netko upasti
i pokvariti sve, kapetan Herić podiže glavu i reče:
– Eto, gotov sam!
Izvadi nalivpero i potpisa se ispod pročitanog teksta. Taj potpis kao da u
živac dirnu Antu, ali nemade hrabrosti reći nešto. Pomislio je da se i tom tekstu
govori o istoj stvari i da kapetanov potpis govori da i on to prihvata.
– Šta je novo? – kapetan će pošto stavi potpis.
– Otiš’o je onaj.
– To znam. Rek’o si mi još u kuhinji...Drugo?
Tihi glas kapetana kao da mu uli dodatnu snagu i povrati prijateljstvo.
– Siguran sam da je samo meni povjerio sve – nastavio je opisivati ambijent
i sve ostalo u detalje, kao da želi ubijediti Herića da stvar mora uspjeti, da on već
ima prijedlog.
Lako se dogovoriše. Ante će ispričati Jovi gdje je Salko bio: da se nalazio s
jednom Hrvaticom, baš iz Zagreba, u kući nekog Turčina... Jovo je znao da na
tim prostorima ima pravih Turaka ostalih još od osmanlijske vladavine...
Dok je svaki pojedinac obavljao lične poslove i zajedničke obaveze kolektiva, Ante je smišljao kako da upotpuni i izvede priču pred Jovom. Baš u to
vrijeme, sasvim slučajno, Jovo se nalazio na povjerljivom sastanku na kom je bilo
riječi o očuvanju Jugoslavije, a analizirani su i problemi u sistemu. Za sastanak je
znalo samo nekoliko povjerljivih i odabranih osoba. Iz vrha države sve se prenosilo strogo povjerljivim vojnim i civilnim strukturama.
Poslije izvjesnog vremena Jovo se pojavi u spavaonici. Ante ga nije primijetio kad je ušao i koliko vremena je već tu. No, pošto ga je ugledao, pozva ga da
dođe do Salkinog kreveta pa sa ciničnim osmjehom, gledajući dobro zategnute
ivice dušeka, reče:
– Glegaj kako je mudar! Ostavio je sliku dobrog vojnika, a sad je sa jednom
Zagrepčankom kod nekog Turčina deset kilometara odavde? A zna da mi glumi
prijateljstvo!
Nastavio je dalje, a njegovi izbačeni zubi su još više dolazili do izražaja.
Jovo ga sasvim mirno sasluša. Imao je blag osmijeh, kojim kao da se podsmjehi34
vao Salkinoj naivnosti. Njegove tamne oči upiše Antinu priču i on namignu na
kobajagi ljutog Antu. Reče mu da nema puno vremena sada, ali da će kasnije o
tome popričati, pa obori glavu i iziđe u hodnik. Bio je zbunjen. Samo što se vratio sa sjednice na kojoj je bilo govora o tim stvarima i odmah baš taj problem! Da
li je možda onaj glupan koji je vodio sjednicu znao za to? Najednom se prepade i
ta ga misao okupira. Čudio se tome od Salke jer ga je mogao vidjeti sa drugovima
svih nacija. Je li moguće da Salko zna da čini takve stvari? Osjećao se kao da ga je
Salko izigrao. Ali valjda još nije kasno da se stvar ispravi...
Poslije izvjesnog vremena provedenog u razmišljanju odluči da ide kod
poručnika Đapića. On je bio Herićev zamjenik te subote. Baš maloprije, na sastanku, bio je i Đapić. I baš je on govorio. Tu je i saznao da je Đapić rođen u
centralnoj Srbiji. Bio je oštar prema ideji raspada Jugoslavije, govoreći o mudroj
spremnosti svih Srba.
Prije nego što je izišao iz spavaonice pošto se u nju bio povratio, Jovo zastade pored Salkinog kreveta i obrati mu se kao da je Salko tu:
– Znaš li i ti biti podmukao? – provuče kroz zube da ne čuju oni koji su bili
u blizini. Potom se uputi u zgradu Komande u kojoj je bila mala kafe –kuhinja,
samo za oficire. Ispred zgrade se, cijelom njenom dužinom, prostirao lijep park,
ograđen lako uočljivom zelenom mrežom. Mreža je postojala zbog paunova koji
su se ponekad šepurili šireći svoje prekrasno perje, pravi Božji dar. Paunovi su
bili komandantovi miljenici. Počesto je znao stati ispred ulaznih vrata zgrade i
zaljubljeno ih posmatrati. Tad bi vojnici koji bi se zatekli tu, na njemu vidjeli
mekano lice. Čim bi smaknuo pogled s paunova, ono je ponovo bilo strogo i
tvrdo, a oči ljute. Jovo je baš prolazio pored parka i bacao poglede na paunove.
Oni, onako lijepi, pasli su u čistom i urednom parku koji je podsjećao na lijepo
uređenu sobu prostrtu zelenim ćilimima, sa puno saksija iz kojih raste cvijeće. I
Jovi se neki lijep osjećaj useli u srce i potpuno ga smiri, pa nastavi dalje. Znao je
da će Đapića naći u kuhinji kako uz kafu čita novine. Pred Jovu se pojaviše betonske sive stepenice koje su vodile do ulaznih vrata u zgradu. Dok je gurao teška
masivna vrata, Jovo se sjeti da je u toj zgradi komandantova kancelarija, da je on,
komandant, tu Bog u obliku čovjeka. Da on tu manifestuje svoju moć.
Ispred Jove se ukaza raskrsnica hodnika i stepenice koje su vodile naviše.
On se u nekoliko koraka nađe na raskrsnici. U poređenju sa zidovima u nekim
drugim zgradama, ovi zidovi su mu blještali bjelinom i čistoćom. To ga je neprestano podsjećalo na neoprostivu strogost komandanta. Iako je znao za stepenište
koje je vodilo u podrum, ono ga iznenadi i on ne razmišljajući i ne čekajući ništa
strča dolje. Na prvim vratima stajao je natpis “Kuhinja“. Taj natpis koji je ukazi35
vao na svrhu prostorije jednostavno je odudarao od prostora okoliša sa tamnim
hodnicima i jedva primjetnim mjestima gdje su stajala vrata. Sve je ličilo na mala
skrivena skladišta...
Kuhinja u zgradi komande bila je mala odaja. Mogla je biti široka tri, a
duga pet metara. Par stolova sa stolicama bilo je stisnuto uz lijevu stranu zida.
Odatle je bilo malo slobodnog prostora za manevrisanje oko plinskog štednjaka
i sudopera koji je bio odmah pored. Sasvim gore iznad, uz samu ivicu plafona,
prodirao je čist vazduh i osvježavao odaju kroz dva prozorčića. Svjetlost dana
strijeljala je zidove i pomagala sijalici da kuhinja bude osvijetljena.
Jovo zateče kuhara samog, baš u momentu dok je provrelu kafu podizao sa
plinskog plamena. Vojnika nije poznavao.
– Lijep miris! – reče Jovo sa svojim bosanskim akcentom koji ga je odavao
odakle je.
Iza sebe je ostavio otvorena vrata jer nije vidio Đapića, ali se ne odluči
odmah vratiti nazad i zatvoriti ih. Kuhar ga je ispitivački gledao svojim smeđim
očima držeći džezvu u ruci. Ispred njegovog lica vijugavo se izdizala para i pretvarala u vazduh negdje iznad njegove glave.
– Ima li možda poručnika Đapića? – upita Jovo, vrati se korak nazad i
prisloni na dovratak.
Sa bijelom keceljom oko struka vojnik mu je više ličio na civilnog radnika
nego na vojnika.
– Bio sam siguran da ću ga ovdje naći – dodade Jovo smirenije i tiše.
– Eno ti kapetana Herića! – arogantno odgovori kuhar i nastavi postavljati
na sto ostalo što ide uz kafu.
Jovo bi malo iznenađen takvim ponašanjem kuhara. Upita se da li je možda
u nečem pogriješio. Možda mu se trebao obratiti kao nekom oficiru?! Zbunjeno i
neodređeno gledao je po zidovima razmišljajući da li da se vrati ili da još čeka tu
ne bi li poručnik Đapić odnekud izbio.
– Ne znaš sigurno gde se nalazi kancelarija dežurnih oficira? – bocnu opet kuhar.
Jovo je pričao bosanskim jezikom, a kuhar srpskim sa beogradskim naglaskom i u tim momentima toga se nije sjetio.
– Meni treba poručnik Đapić. Razumiješ li sad? – oštrim glasom reče Jovo
pokazujući bijes. – Nisam valjda toliko glup da ne znam zašto sam ovdje i ko mi
treba!
Kuhar kao da se malo lecnu. S glave skide kuharsku kapu i prođe prstima
kroz slijepljenu crnu kosu.
– Sad će stići. Evo, ovo je kafa baš za njega – reče.
36
Još neko vrijeme Jovo je ostao naslonjen na dovratak vrata koja su još
uvijek bila otvorena iza njegovih leđa. Vladala je tišina. Samo su se čuli pokreti
kuhara i tihi udarci predmeta koje je uzimao i stavljao na sto. Jovo ga je s dosadom gledao, jer nije znao šta bi mogao raditi, a kuharu kao da je bilo krivo što
nije sam, te je nastojao da bude Jovi okrenut leđima. Kao u inat kuharu, Jovo uđe
unutra i sjede za jedan sto ne upitavši da li je slobodno.
– Može l’ jedna gorka za mene?... Ako imam pravo – dodade nakon
kratke pauze.
Kao da je tražio i najmanji razlog da izudara kuhara.
– Nije uobičajeno da pravim vojsci, ali može.
– Vidiš moja ramena. Nisam obični – reče Jovo.
Sjedeći, ličio je više nekom nekulturnom prostaku nego vojniku. Na takvo
ponašanje ponukala ga je prepotentnost kuhara kojeg je u tim trenucima tako
silno želio izmlatiti. Sjedio je kao naduven. I kuhar je to primijetio pa se trudio
da bude bolji...
Ubrzo se pojavi i poručnik Đapić. Bio je srednjeg rasta, širok u ramenima koja
je nakosio ulazeći na vrata. Izgledao je silan. Glasno je srknuo prvi gutljaj kafe.
– Pravi drugu, ova se već ohladila.
Okrenuvši se prema kuharu dok je govorio, zapazi Jovu. Odmah se sjeti
da ga je vidio na jutrošnjem sastanku kojeg su nazvali „sastanak opreznosti“.
Razvuče novine po stolu, te se nagnu nad njih kako bi bolje vidio čitati. Začu se
vrenje vode na plinskom štednjaku. Desetar Jovo se primaknu do poručnikova
stola i poručnik ga, unoseći mu se u lice, upita zbog čega je došao. Ostali su duže
vremena u tihoj priči, a kuhar je morao, po poručnikovu naređenju, pristaviti još
jednu kafu za desetara Jovu. Gledajući njih dvojicu u povjerljivom razgovoru,
kuhar se uplašio zbog svog maloprijašnjeg ponašanja.
– Ustaška posla! – najednom zazvoni poručnikov glas.
U odaji i zrak kao da zavibrira u istom ritmu. Iz znatiželje u trenu se i kuhar primaknu njihovom stolu.
– Šta se to desilo? – upita i sjede na stolicu.
– Mile. I on je naš! Samo s onu stranu Drine. Razumeš valjda zašto je bila
osnovana organizacija „Mlada Bosna?!“ I, razumeš valjda, zbog čega je organizovan atentat 1914!? Jasno ti je breee, uz pomoć kojih država se uspeo tad pripremiti
Sarajevski atentat!? I, iz kojih razloga su neke jake države bile uz nas?! Jasno vam
je da su se Francuzi i Englezi plašili Nemačke zbog svojih kolonija. A Nemačka se
plašila njih i mislila da će i nju progutati jednog dana. Tu se objašnjava Nemački
uspon u izumiteljstvu, jer je od straha. Bili su nervozni što su im ovi sprečavali
37
da porastu. Turci su ostavili narod u Bosni nacionalno neosviješćen a to je bio
onaj vakuum koji je uvukao sve strane upravo tu – da je nedostajala samo iskra...
Dobro je to bilo prostudirano od strane Srbije. U suprotnom, da li bi mala i slaba
Srbija usudila se na tako nešto! Kad su pravoslavci Bosne shvatili zašto mijenjaju
nacionalno ime, stvar već kao da je bila rešena, postajali su i oni preko Drine
Srbi, jednako kao i mi.
To što ne pričamo još potpuno jednako, pa ga nisi prepoznao, je dokaz da
posao još nije završen. A to je posao kulture bio da učini. Ništa drugo. Sad preti
da se proces zaustavi.
Onima gore, mora biti jasno da formula „Jugoslavija“ za nas Srbe više ne radi
i treba se, dok nije prekasno, otvoreno politički boriti za Veliku Srbiju. Kulturu
odsad silom nametnuti. Da se jednom vidi dokle je naše. Eto. Svaki normalan Srbin mora toga biti svestan! Jesam li jasan?! – upita kao da je bio razljućen a kuhar
postade siguran da mu se Jovo požalio zbog onog maloprijašnjeg ponašanja.
Kuhar poče da se izvinjava Jovi tražeći oprost.
- Prepoznao sam tvoj beogradski naglasak! – reče Jovo.
- I ja sam tebe da si iz Bosne. Ali šta sam znao ko si! Što se nisi otkrio,
breee, čoveče!
Poručnik nagnu šolju i posrka iz nje kafu. Zatim se podigoše na noge.
Pođoše iz kuhinje. Poručnik je desnu ruku držao prebačenu preko desetarovih
leđa, dok ih je kuhar ispraćao začuđenim pogledom. Stigli su do liste rasporeda
dežurstva oficira. Tu zastadoše. Imam dobru ideju! – zamišljeno se osmjehnu
poručnik pa nastavi: – Mislim da je Jašari. Albanac. Razumeš me? Sutra je on
dežurni oficir... Razumeš stvar? – prelazio je prstom po ispisanim datumima.
– Da, evo – on je. Razumeš?
Tu riječ je stalno ponavljao.
– Naštimat ćemo da ga on prijavi komandantu. Razumeš?... Jašari će to
morati, jer zbog separatista uvek komandantu dokazuje da je on za Jugoslaviju.
Jovine oči su sijale od zadovoljstva, a istovremeno je osjećao neku tugu
zbog Salke. „Šta ako nije istina ono što mi je Ante pričao... Jedino će se Ante
radovati... Osjećati kao pobjednik.“ Pa opet – pošto će jedino Salko biti žrtva
sukoba, on zaboravi da ga žali.
Osta selo iza Salke i Anđe. Salko ni slutio nije šta se za to vrijeme u kasarni
za njega priprema. Mislio je samo na to kako će mu biti lijepo dok budu vodili
ljubav. Zaobilazili su oveći brijeg dobro udaljen od sela, ali su još uvijek išli jedno
za drugim u slučaju da neko poznat naiđe putem i prepozna Anđu... Odjednom
zavlada gluhi mir. Salko zastade pored puta uz stablo ostarjele usamljene kruške
38
skrivajući se iza njega. Čekao je da Anđa zamakne u šumicu. Ona je, pošto je
skrenula s puta, išla požutjelom golom njivom. On u sebi osjeti neku sigurnost
i smirenost. Sve je učinila kao što je bila obećala. A hvala Bogu, i uspjelo je.
Međutim, nije spuštao pogled s nje sve dok nije zamakla iza prvih lijeski na
početku šume. Vrebao je pogledom i put i svud uokolo. Srećom, niko se nigdje
nije vidio čak ni u prolazu. Kao da su svi čekali da sunce malo oslabi pa da krenu
na njive, jer je ono prosto ubijalo odozgo s nebeskog plavetnila.
Anđa se, pošto nekoliko metara zađe u šumicu, umiri i poče osluškivati da
li se možda netko tu u blizini već ne nalazi, jer je, po nesreći, moguće da je i tu
netko prepozna. Samo što se uvjeri da je sama, jer ništa nije čula u blizini, začu
Salkine korake. Lupao je o suhu zemlju. Primicao se. Prepoznala je po ritmu
udaraca njegovih stopala da trči. Brzo se čučnu, skloni iza žbuna gusto izraslih
mladih lijeski. Umiri se kao lisica i poče da ga vreba pogledom kroz šupljine
između granja i lišća. Htjela ga je plašiti tih nekoliko trenutaka da bi vidjela kako
će reagovati kad utrči u šumu i nigdje je ne ugleda.
Odmah na početku on stvarno zastade začuđen. Prvo je pomislio da li je
možda utrčao na pogrešnom mjestu i to ga je zbunilo. Učini mu se to nemogućim
i pogledajući svud oko sebe riješi da ne ulazi dublje. Pomislio je onda na ono
najgore. Sve ono povjerenja koje je stekla kod njega izgubila je u tom malom
djeliću vremena. Misli su se tako brzo smjenjivale u njegovoj glavi, a sve skupa
nije prošlo više od pet sekundi. “Opasnost! Opasnost!” – u svijesti je imao samo
tu riječ. Izići će na čistinu, na njivu, da bi imao pregled oko sebe, a onda će već
moći smirenije razmisliti. „Uvlači li me u klopku?“ Krenu... Šušanj po kojem je
gazio bio je pun sitnih grančica, lomile su se pod njegovim stopalima i sad mu
je isuviše bučno sve to šuštalo, a kad je maločas prije ulazio u šumu taj šum nije
ni osjetio ni čuo. Neočekivano, Anđa se nasmija i iskoči pred njim baš u trenu
dok je prolazio pored nje. Bio je zašao dublje od nje i prošao pored nje a da je
nije primijetio...
– Biće sve!... Biće sve!... – ona se otimala iz njegovih ruku jer ju je on tu,
odmah na početku, počeo skidati. Smirivala ga je da se ne žuri. Njena plava
košulja je već bila izgužvana i dva dugmeta otkopčana. I on svoju košulju lijeno
uvuče u hlače.
– Zašto si me uplašila?
– Ne znam. Pronicljiv si. Dokuči sam.
– Da provjeriš moju hrabrost? Jel’ to?
– Možda. Ne znam. Odgonetaj.
39
On se zamisli, a ona mu se spusti na grudi i opasa ga svojim rukama.
Pokušavao je otkriti.
– Da li te volim? Ako nije to, onda nemam ideju – otegnu on zadnju riječ.
– Ne samo to! Već i tvoju mudrost.
– I da li sam mudar?
– Da. I te kako. Znao bi se izvući. Znaš čuvati svoju glavu, i to mi se sviđa.
Ta tvoja opreznost.
Stajali su priljubljeni jedno uz drugo. Ona pokaza rukom u kom pravcu da
krenu i lagano krenuše. Prva ona, on za njom.
– Nismo toliko ludi da ostanemo na početku šume – dodade mu.
Bila je Makedonka, ali s njim je pričala bosanskim jezikom. Zbog toga mu
je njen izgovor bio simpatičan, pa ju je bilo slatko slušati kad priča.
– Slažem se – potvrdi koračajući za njom i čuvajući oči i lice od grana lijeski koje je ona zatezala prva provlačeći se. Negdje u dubini sebe kao da je znao
dokle će s njim u dubinu. Možda stotinjak metara kad su zašli ona zastade. Ništa
nije govorila. Gledala je u njega i pitala se znatiželjno primjećuje li zbog čega
su se baš tu zaustavili. Nije ništa posebno primjećivao. Pokušavao je udahnuti
njene misli i tako otkriti. Ćutala je i dalje kao da se njoj nije žurilo za one slatke
stvari. Izgled joj je bio krajnje ljubazan i simpatičan. Ali – ćutala je. Oči kao da
nije smjela usmjeriti ispred svojih stopala. Stajala je ispred skrovišta spletenog od
ljeskovog granja. Učini mu se da već dugo ćute nepomični i ta neizvjesnost kao
da mu je širila svijest do nekih granica koje su prevazilazile cijelu šumu. „Šta bi
moglo biti kad se ništa ne vidi?!“, pitao se u mislima i čudio koliko je uporna.
– Šta ćemo?... Ne možemo ostati ovdje i stajati! – strpljenje je izmicalo.
Ona se glasno osmjehnu. Zatim se izmače korak lijevo, u stranu. Ukaza
mu se bolje otvor u koji se bio više puta zagledao, tek toliko velik da se mogu
uvući ramena. Pomisli, možda se sad tuda trebaju provući za nastaviti dalje. Izgledalo mu je kao nešto slučajno, prirodni vez granja. „Zar nije mogla okrenuti
drugom stazom?!“, pitao je u mislima samog sebe ne želeći prepirku sad kad treba
da otpočnu ono zbog čega najviše i jesu došli tu.
– Možda hoćeš da se provučem ja prvi pa ako uspijem, onda ćeš i ti, pa da
nastavimo ne znam kud i dokle?
– Neee – otegnu ona i tiho se nasmija.
Pošto još uvijek nije uočavao skrovište isprepleteno od mladih lijeski, ona
odluči da mu ga pokaže. Vitke lijeske gusto izrasle iz zemlje na tom mjestu bile
su iznutra isječene u prečniku od oko dva metra ravno sa zemljom. Vanjski krug
lijeski, savijenih i isprepletenih vrhova, činio je poluloptu kao krov. Dva debela
40
stabla sa dvije strane pored, držala su spuštene grane po skrovištu i činile ga neprimjetnim.
– Auuu! Je li moguće? ... Oooo, nemoguće je da je ovo samo od sebe!!!
Iznutra je bio debeli sloj šušnja.
– Pravi zaklon u slučaju nevremena... Maštovito! – divio se on. Radosni,
smijali su se...
– Polako! – ona ga opet odgurnu od sebe, jer ju je bio privukao sebi i
stežući ljubio kao umorni putnik kad se dočepa hladnog izvora i njegove pitke
vode. On je posluša. Očekivao je da će od nje još nešto novo otkriti.
– Prvo da se ispričamo – odlučno će ona.
Plašljivo je gledao u nju ne mrdajući ni prstom, da se ne bi razljutila i ostavila ga kad je već sve gotovo...
-Žuriš se. Želiš me za jedan put.
-Ma ne. Samo ti se čini... Vjeruj mi! Sviđaš mi se, tako te želim – ispruži
on svoju ruku da je ona prihvati. – Mnogo sam rizikovao da bismo se vidjeli.
Srećom, imam prave drugove, pa sam mog’o doći... Razumiješ li?... – polako je
počeo prelaziti prstima preko vlasi njene duge crne kose.
Borio se sa sobom da ostane smiren, da se ne podigne i ne svuče je za tren oka.
– Kako si uspio? – ispitivala je samo da bi produžila priču, jer je na njemu
primjećivala da trpi što je već nije zgrabio i raščupao.
– Pravi smo jarani, nas nekoliko. I sve se može kad ima prijateljstva. Kad
ima dogovora, znaš. Ja sa svima mogu. Sviju volim, pa eto onda pravde – i mene
vole. Eto, to je sve... Da baš ne pričam u detaljiće...
– A ovdje u selu?
– Paaa, malo sam se plašio kako ću se snaći.
Za slučaj sa djecom na mostu nije htio pričati. Ipak, nije više mogao
izdržati, a da se ne primakne i počne sa igrom koju je ona tog trena isto tako
željno prihvatila...
Poslije prvog zadovoljstva ostali su ležati na debelom sloju šušnja. Bilo
im je lijepo, mekano. Opuštali su se. Šum lišća i cvrkut ptica u dubokom
šumskom miru prijao im je. Nikad se nisu tako romantično osjećali. Gusto granje umjetnički izuvezano rukama maštovite prirode podsjećalo je na zavjese koje
ih štite od svjetlosti sunca. U trenu, otkrivši da su potpuno nagi, zastidješe se
jedno drugog, te se pokriše nekim ćebetom koje je ležalo pored njih, zgužvano
i neiskorišteno. On provuče svoju lijevu ruku ispod njenog vrata, pa ona svoju
glavu nježno spusti na njegovo rame. Bili su opruženi jedno uz drugo.
41
On je milovao njene dojke zapinjući prstom za nabrekle bradavice i kružeći
prstom oko njih po nekoliko puta. Izgledao je zamišljen, mada je tonuo u san.
Otimao se snu milujući njene grudi da bi se osnažio, ali je postepeno usporavao,
pa u prekidima nastavljao. Ona je pričala o svom životu. O tome da je oduvijek
slutila da će sresti muškarca koji nije iz njenog kraja. Da će doći negdje izdaleka. I
da joj se čini kao da ga je znala i ponekad u dubini sebe osjećala njegovo prisustvo
i vidjela bi ponekad kako izgleda.
– Ličio je baš na tebe. To si ti... Znam – zamišljeno zaćuta, pa nakon nekoliko trenutaka dodade:
– Ima stvarno nešto u nama a koje zna sve o nama, bolje od nas samih
samo neće svaki put da nam kaže.
On ju je slušao, ali njegov mozak je bio toliko umoran da nije o njenoj
priči mogao razmišljati niti nešto reći.
– Nisi vidio našu kuću – započe ona drugu temu. – Skrivena je od puta
velikom stričevom kućom.
On je u Njemačkoj. Napravio je veliku kuću, ali je prazna. Oni su svi tamo.
Svojim pričanjem pomagala mu je uranjanje u san. Predložila je da kada se
smrkne odu u kuću njenog strica, da tu prespavaju.
– Ne!... Sigurnije nam je ovdje!... Ovdje je i ljepše.
Tako slatko je uranjao u san da ga je njen govor počeo nervirati. I ona je to
osjetila, pa se podignu da bi ga ostavila na miru. Izvuče se van. Imala je bocu sa
vodom pa se malo opra, ali ostavi vode i za njega.
Kad se osušila, primaknu se otvoru i spusti na koljena. On je spavao na
lijevom boku s nadlanicom lijeve ruke pod lijevim uhom. Pokupljen, nije se ni
trznuo dok je ulazila i kupila svu odjeću. Njegovu ubaci u kesu i izbaci napolje.
Riješila je da ode kući i da njegovu odjeću sakrije, da on, ako se probudi, ne bi
mogao otići. Iziđe vani da bi se na komotnijem obukla.
Pažljivo i obazrivo bojeći se da je neko ne gleda, izišla je iz šume, a onda se
brzim korakom spustila preko gole polužute njive i baš pored stare kruške izišla
na put. Žurila je kući, u selo. Svi njeni su bili na njivi. Radili su. Ne oklijevajući,
ona se kod kuće propra još jednom, ovaj put sapunom, pa poprska svojim mirisom. Osjeti glad i uđe u kuhinju žureći da napusti kuću dok neko nije stigao.
Pitao bi je i zašto se namirisala?! To se na selu ne čini ako se ne namjerava odlaziti
u grad. Zaviri na mjesto gdje je obično stajala gotova hrana, ali ne nađe nešto
gotovo. Sjeti se da u bašti ima paradajza. „Na brzinu bih mogla napraviti salatu i
vratiti se u šumu“, zaključi.
42
Razmišljala je o tome kako se Salko nikad neće sjetiti da mu je odjeća
odmah tu, uz njega, niti bi shvatio zašto ju je sakrila... Ostavi iza sebe sve onako
kako je našla i krenu natrag. Sunce je bilo na zapadnoj strani i pripremalo se za
počinak. Bilo je veliko i kao da se smiješilo okruženo prekrasnim rumenilom.
Poslije velike vrućine osjećala se prijatna svježina. U to doba dana seljaci su sa
zadovoljstvom radili.
Zamišljala je Salku zabrinutog. „Vjerovatno je urlao kad je primijetio da
nema ni mene ni odjeće... Sigurno se pitao šta mi je to trebalo?“, razmišljala je
žureći. Kad je bila nadomak šume uhvati je strah od njega, ali nastavi dalje bez
dvoumljenja. „Sigurno je gladan. Oprostit će mi kad mu pokažem hranu.“
No, Salko je od sinoćnje uzbuđenosti i razmišljanja o tome da li će je vidjeti ili neće, i zbog drugih stvari o kojima je razmišljao, bio jako umoran. Još je
čvrsto spavao, kao da je sve nadoknađivao. Dok se približavala skrovištu, Anđa je
pomišljala da će je on odnekle, iza nekog zaklona, udariti da bi se osvetio, pa se
prijatno iznenadi kad zaviri kroz otvor i vidje da je on još unutra. Učini joj se da
ni prstom nije maknuo. „Možda sinoć nije ni spavao“, pomisli. Sjeti se njegove
priče da je veliki rizik pobjeći kao što je on pobjegao. To je za nju bila potvrda
da je zaista voli.
Riješi da ga odmah ne budi. Kesu s hranom ostavi unutra, a onda pođe do
njegove odjeće. Odjednom zastade. Sjeti se nečega. „Baš je prava prilika sad dok
on spava!“
Ona je već odavno vježbala koncentraciju misli i emocionalno uživljavanje
u psihičke slike koje je sama stvarala po svojoj želji za svoju budućnost. Posebno
je shvatila značaj emocija pri takvim operacijama, kao i posjedovanje neke stvari
koja pripada osobi s kojom želi zamišljati budućnost i sreću. Taj predmet bi joj
pomagao emocionalno uživljavanje u željenu situaciju. Pošto nije znala šta bi
radila dok se on ne probudi – učiniće to. Brzo se udaljila nekoliko metara i na
malom prostoru postavila odjeću po zemlji, onako kako bi bila poredana da je na
njemu. Rukave je okrenula prema sebi, kao da on pruža svoje ruke prema njoj da
je privuče sebi u zagrljaj. Zamišljala je kako je on privlači i strastveno ljubi kunući
se da bi za nju sve dao i zbog nje sve učinio, ama baš sve i sve bez razmišljanja i
žaljenja. U njenim mislima se kleo u ljubav. Gledala ga je kako je strastveno voli,
kako bez nje ne može zamisliti svoj život. Emocionalno je to doživljavala.
Salko, opušten, u dubokom snu, primao je njene informacije svojom
podsviješću i počeo da je traži. Pružao je ruke da bi je privukao uza se. Osjeti
ogromnu ljubav prema njoj i poželi da je ljubi. Osjećao je da se ona udaljuje, da
hoće da izbjegne njegov zagrljaj, ali ne što ona to želi, nego što to tako mora.
43
Jurnu za njom, ali pomjerivši se, dotaknu lijeske i prenu se. Shvati da je sam i da
je sanjao. Otvori oči... Brzo se razbudi uplašen što je sam. „Gdje je?“, upita sam
sebe. Jednim trzajem zbaci sa sebe ćebe i nag skoči na noge. Htjede se obući i
nestati. Bojao se svake sekunde ostati tu, vjerujući u ozbiljnu opasnost da će biti
uhvaćen i izmlaćen. U nekoliko sekundi pretresao je skrovište. Kad otkri hranu,
zbunjen se na tren zamisli, no ostavi je gdje je i bila i poče se znojiti jer mu nije
bilo odjeće. „Ništa od odjeće! Baš ništa!“, mrmljao je i najednom, jer nije imao
drugog izbora, skupi hrabrost:
– Anđaaaa!!! – kao da mu se iz grla ote, ali ljutito i hrabro je dreknuo i
poželio da mu se makar i njen otac javi...
Opet ništa ... Sve je ćutalo ...
Već na njegov prvi poziv Anđa je brzo bila ubacila njegovu odjeću u kesu i
krenula prema njemu, ali kad ju je pozvao drugi put onim zvjerskim tonom, ona
se uplašila i pet - šest metara od skrovišta, stala uz stablo debele bukve. Kesu s
njegovom odjećom ispustila je iz ruku. Željela je da je on ugleda, da se obuče i da
ode. Toliko se uplašila da mu se nije smjela javiti. I on je prestao da zove! Predao
se samom sebi ... Žalila je što mu je to učinila.
„Zašto je otišla da mi se ne javi?... Zar sam morao zaspati? Htio sam samo
desetak minuta opustiti mozak!... Kako je mogla otići da se ne javi?... I da me
kazni, odnijeti odjeću! Zbog čega da me kazni?... Eto, šta je žensko! Htjela je da
sam na njoj cijelo vrijeme – to je! Bilo joj je dosadno pored pospanka. Zato je
otišla.“ Bile su mu to misli. Nesiguran sve neprekidno je sebi ponavljao: „Možda?
Možda?“ Ipak riješi. Izvuče se iz skrovišta. Čuo je samo tišinu koja mu je zujala
u ušima i samoga sebe, svoje korake po šušnju i imao je osjećaj ogromne udaljenosti od svijeta.
Opet se uvuče u skrovište pošto je bio izišao vani i odstojao nekoliko trenutaka da bi, ako bi ustrebalo, našao se na slobodnom prostoru. Prestao je i
misliti na dozivanje, samo mu je lice mijenjalo grimase od razmišljanja šta bi
mogao i šta bi bilo najbolje da učini... Anđa ga je cijelo vrijeme, udaljena samo
nekoliko metara od njega, promatrala vrebajući pogledima iza stabla bukve...
Smislio je i kako da se izvuče: kapija broj tri nalazila se kojih trista metara od velikog gradskog parka Poljanice i on će umotan u ćebe kasno noćas otići do grada,
a zatim oko grada, pa u veliki gradski park. Tu je ulica gdje su s jedne strane samo
privatne kuće a s druge žica kasarne. To je najskriveniji put i tu bi ga najmanje
svijeta moglo vidjeti. U noćnom mraku bi možda prošao i nezapažen. Vjerovao
je da na kapiji ne bi imao problema, da bi mu drugovi vojnici već brzo nabavili
neku uniformu...
44
U šumi se hvatao mrak. Nije mu ostalo puno vremena da se umota i uveže
u ćebe. Tek kad ponovo pogleda u hranu sjeti se da cio dan nije jeo. Osjećao je
neku gorčinu zbog toga što je učinio. Mislio je na svoje drugove. Kako bi sad s
njima bilo lijepo biti u spavaonici i ležati na vojničkim krevetima! Sad su oni bili
na slobodi, u divnoj atmosferi. Vojničke šale i igre! A on, koji je pobjegao da bi
bio slobodan, osjećao se najmanje slobodnim u svom životu! Sjeti se Ante i kako
mu je njegova odjeća bila nesrećna.
Nije oklijevao sa „oblačenjem“. Za nekoliko trenutaka je bio umotan i
tražio je vitku granu da se omota oko struka kako bi mu ruke bile slobodne.
Anđu je iza stabla bukve obuzimala nestrpljivost. Željela je da mu se javi.
Posmatrala ga je kako sad potpuno smiren izlazi iz bezizlazne situacije – umotan
u ćebe. Zamišljen. Podsjećao ju je na popa. Postao je za nju još veći i mudriji.
Tako je snalažljiv, a neprilike su u životu tako česte i neizbježne! Postade joj još
draži, jer nije govorio ništa ružno. Javiće mu se, pa makar je i izmlatio kao pokvarenu kuju! Zaslužila je i gore.
On je mirno stajao ispred skrovišta. Čekao je da se mrak zgusne pa da
krene. Bio je zamišljen. Odjednom mu se u pamet vrati onaj san: sanjao je upravo nju. Lebdjeli su. Bila mu je neuhvatljiva, izmicala se iako ga je mnogo željela.
Sjeti se da je osjećao strah da je ne izgubi. Postade mu jasno da je pružajući se
za njom, dotakao zid od lijeski i prenuo se. Čudno!... “Eto, istina je. San mi je
rekao da sam je izgubio i ako me ona želi. Da li me stvarno želi? Hoću li doznati
tu istinu i razlog ovom svemu što nam se desilo...“ Tek tad sračuna koliko dugo
je spavao. Istovremeno je mislio o tome da će mu zauvijek ostati tajna zašto je
otišla a da mu se ne javi. Za salatu je pomislio da ju je bila prije donijela, možda
još jutros... Od želje,...ne sjeća se da je na bilo šta drugo tad mislio.
Morao je krenuti. Odluči da se još neko vrijeme zadrži na rubu šume, a
onda mrklim mrakom i tihim korakom do slobode u omeđeni krug kasarne.
Tama je najveća sloboda i sigurnost. Krenu... Napravi nekoliko koraka s mislima
kako je život ponekad čudan i nepredvidiv.
– Salko! – cijuknu njen piskavi glas pun boli.
Samo što izgovori njegovo ime, oči joj se napuniše suzama, a u grlu je nešto
stegnu. Krenu za njim.
On prepozna glas i zastade. Okrenu se. Bio je smiren i tih. Kao da ga nije
iznenadila, kao da je to očekivao. Obazrivo se okrenu naokolo, a ona mu se već
bacila na prsa i čvrsto ga stezala kao da joj je on sve što ima u životu i od čega
život zavisi. On učini korak - dva nazad, kao da je htio da se odvoji od nje, ali je
nije gurao od sebe.
45
– Ma, čekaj! Jesi li sama? – tiho je pitao jer ga spopade nepovjerenje.
– Sama sam. S kim bih bila?... Evo, s tobom. Samo s tobom – podizala se
na vrhove prstiju da bi ga ljubila, ali on u tim trenucima nije mogao prihvatiti
njene usne.
Ipak, bila je uporna i on prihvati njenu želju... U njenom grlu popusti.
Bilo joj je lakše.
– Kud si krenuo?
– Kud sam krenuo? – nijekao je glavom.
Bilo mu je smiješno to pitanje.
Ona ga poče moliti da se ne ljuti...
Tog ranog nedjeljnog poslijepodneva Ante je sjedio na prozoru spavaonice
i gledao dokle god je pogled sezao. Na velikom satu ispred piste otkucavalo je
petnaest sati. Sunce je prelazilo iznad zgrade i njena sjenka neprimjetno je gmizala preko trotoara i puta ka pisti donoseći na nju svoj hlad. Ante je pogledom
najčešće prelazio preko piste, ponekad ga zadržavajući ispred susjednih zgrada
koje su također okruživale pistu. Bilo mu je to interesantno i izuzetno važno,
jer su se sve važne stvari dešavale na pisti kao centru života kasarne, pa je tako
na neki način on bio dobro informisan sa tog svog mjesta. Svud oko piste, na
drvenim klupama ispod krošanja osrednjih lipa, mogao je vidjeti vojnike u manjim grupama. Neki su sjedili, a neki stajali slušajući srpsku muziku odašiljanu
iz skromnog studija . Primjećivao je vojnike koji su se, uživajući u toj muzici,
približavali zvučnicima da bi bolje čuli. Takođe je primjećivao da se kod nekih
grupica povlači iz flaša koje su, nakon što siđu s usta, stavljane pod bluze. Prepoznavao je vojnike uočavajući dobar postotak Bosanaca. Bili su veseli i izgledalo
je kao da uživaju u tom ambijentu u kojem je dominirala srpska muzika. Znao je
fiksirati pogled na nekom pojedincu u grupi koji bi ukrašavao svoju priču pokretima tijela želeći je učiniti zanimljivijom i zapaženijom. Odmah je pretpostavljao
da bi taj mogao biti Srbin. „Školuje i privlači“ Bosance. To je Anti donosilo nove
ideje i rađalo novu upornost... Sve je izgledalo mirno.
Ante okrenu glavu na lijevu stranu, pa se namjesti da bi mu bilo ugodnije
posmatrati šta se zbiva s te strane. Mogao je vidjeti i manji dio ulice koja je vodila uz žicu samog ruba kasarne. Velika kapija broj dva tek mu se jednim krajem
ukazivala. Na rastojanju od pedesetak metara s ćoška zgrade na čijem prozoru je
sjedio, pa do male zgrade u kojoj je bila pošta, bilo mu je zadovoljstvo gledati
grupe samih Albanaca. Živo su pričali unoseći se jedan drugome u lice. Uočavala
se oštra i iznuđena priča koja je davala dojam odlučnosti. Oštri odsjeci ruka-
46
ma značili su kraj jednog izlaganja. Oni su pažljivo slušali jedni druge i uvijek
odobravali izloženo zapažanje...
Ante spazi i desetara Jovu.
Jovo je prolazio pored Albanaca vraćajući se s kapije broj dva. Gledao je
pravo ispred sebe, ali ih je strijeljao mislima punim mržnje. Nakratko se zadržao
kod kapijaša Matića. Opisao mu je Salku i rekao da pripazi hoće li ga dopratiti
kakva djevojka.
– Pokušaj po govoru otkriti odakle je djevojka ako se približe sasvim blizu.
Brate, ispričat ću ti kasnije sve detalje, a sada žurim – rekao mu je Jovo prije nego
što su se rastali.
Otvorila su se velika vrata spavaonice. Ušao je Jovo. Izgledao je umoran i
zabrinut. Ante je već bio nasvom krevetu i gledao u vojničke novine kao da ih čita.
Jovo gurnu za sobom vrata i ona lupiše zatvorivši se. Otpuhnu, kao da izbacuje iz
sebe umor. Problemima nije vidio kraja. Zamisli se pokušavajući se sjetiti da nije
šta zaboravio, pa pošto se ničeg ne sjeti, priđe svom krevetu. Izbaci noge uvis i s
visine se baci. Začuše se opruge njegovog kreveta čije se zvučno vibriranje lagano
utišavalo. Ispružen, zatvorenih očiju, razmišljao je sve dok u spavaonicu nije ušao
vojnik s viješću da ga poziva kapetan Ristić, komandir čete, da dođe u njegovu
kancelariju. Jovo pomisli da je to možda zbog Salke, pa se zamisli šta da kaže...
Glava VI
Odmah nakon komandantovog povratka u kasarnu poslije trodnevnog boravka u Komandi Armije, po kasarni se raširi glas da je unaprijeđen. Da je postao
general. Nagađalo se, iako ni poslije nekoliko dana komandanta niko od vojnika
nije vidio, da će on sad biti još gori. „Vidjećete zlata na njegovim ramenima!...
Nema pravo staviti činove za godinu dana. Tako je po pravilu službe.“ Niko nije
čuo javnu informaciju niti vidio onog ko ju je izrekao, ali se s ozbiljnošću pričalo
i pažljivo slušalo s novom dozom opreznosti i novom dozom straha. Morat će se
još više voditi računa o ponašanju, o budnosti, o boljoj obučenosti. Još više voljeti
zajedničku republiku. Uranjao je takav ambijent u duše vojnika negdje odozgo,
iz neodređenog mjesta. Odsvakud. To je jednostavno bilo tako jer je komandant
u svakom svom javnom nastupu tako govorio. Neprekidno isto ponavljao...
47
U glavama nekih vojnika komandant je postao veći. U glavama drugih
mrskiji i opasniji...
Bivši komandant, pukovnik Popov, mirno je posmatrao haos u kasarni. Bilo
je onih koji su u povjerenju tvrdili da je to zbog toga jer je Makedonac i onih koji
su govorili da je takav zbog starosti. Zato su s vrha poslali sposobna čovjeka, velikog patriotu,privrženog jugoslavenstvu koji može i želi srediti stanje, koji zna koliko se mora ulagati u Jugoslaviju da bi se imala. I na kraju – svi bi se složili s tim.
Ta, ko ne bi volio da je stanje bolje?! Postajalo je sve teže biti pametan. Treba sve to
odbaciti. Ni o čemu ne razmišljati. Ali kako? Kako, kad steže, rovari po glavi?
Samo nekoliko dana poslije, proširiše se nove glasine. Komandant je na
skupu izjavio da sve uspijeva, osim zaustaviti grupisanje Albanaca. Postavljao je
pitanje šta da poduzme. Opet nastaše nagađanja – zbog čega ih je tako mnogo na
jednom mjestu?... Politika s vrha dolazi. Pošto teže Albaniji – blizu su, lakše bi se
mogli protjerati da se ne uznemirava cijela državna teritorija.
Komandant je prvi put viđen nakon sedmicu dana, dok je izlazio iz auta i
odlazio u zgradu komande. Herao je kao da hoda na bolesnim nogama. Pogledi
znatiželjnika su ga slijedili sve dok nije zamakao iza ulaznih vrata...
Krupni čovjek, kuhar Huso, morao se maknuti sa staze i u ćošku parka
pričekati dok komandant ne uđe u komandu, a zatim nastavi istom stazom. U
spavaonici 7/11 zateče samo Redžu Bosnića koji je spavao. Nije ga probudio ni
svojim ulaskom niti kad je zalupio vratima. Sjede na krevet pored njega i poče ga
tiho zvati da bi ga probudio. Huso je imao svijetlu kosu i tamnozelene oči, a lice
mu je bilo široko. Obrazi naduveni. Njegove krupne kosti lako su nosile njegovih
stotinjak kilograma. Imao je krupne šake koje su odavale pravog muškarca, pa ga
drugovi kuhari prozvaše Strah i Trepet. Zahvaljujući svojoj snazi, u spavaonici je
uspijevao zavesti red i mir kad god je to htio.
Nakon nekoliko tihih poziva Huso povisi ton i Redžo se počeša po kosi, a
potom po nosu kao da ga je zasvrbio. Još jedan poziv i Redžo progleda i pogledom potraži mjesto odakle mu se činilo da čuje glas.
– Oh, to si ti, Strah i Trepet – podignu se i sjede.
Lice mu je bilo puno bubuljica kao da se nalazio u pubertetu. Huso ga je
gledao ćuteći i čekajući da se Redžo malo bolje razbudi.
– Odakle ti?
– Sad iz kuhinje. Dijelio sam doručak. Uplaši me đeneral – šaljivo će Huso.
– Umalo ne izbi pred njega sa rukama u džepovima kad sam poš‘o‚vamo.
Redžo iziđe iz spavaonice do umivaonika da se umije...
48
Pođoše napolje. U cijeloj zgradi je bilo pusto. Mukla tišina. Dok su išli hodnicima vidjeli su samo vojnika koji je obavljao dežurstvo. Sjedio je na stolici i čitao
neki tanji ljubavni roman. Ni ispred zgrade nisu vidjeli ništa što hoda. Zastadoše
pitajući se gdje bi. Gdje da ubiju vrijeme? Ni u kom slučaju neće ići pravcem koji
bi ih vodio pored zgrade komande. Na kraju, pređoše preko piste nasuprot, s onu
stranu, i skriše se u spavaonici kuhara. Tu je bilo još desetak vojnika.
– Ovdje smo sigurni – reče Huso pokazujući mu na koji će krevet sjesti.
Odmah im se priključi i Ivan Tomić riječima da mu je najdraže s Bosancima. Oni ga veselo prihvatiše.
Redžo Ivana nije poznavao, a Huso se već odavno ustručavao pitati Ivana
da li je Srbin ili Hrvat. Činilo mu se da je i glupo da to pita. „Ta, svi smo isti!
Iznad svega Jugosloveni!“ I onda bi odmah pomislio: „Kad za njega nije bitna
nacionalnost, zašto bi meni bila? Može čovjek pomisliti da sam ja taj koji gleda
nacionalnost“, razgovarao je Huso sam sa sobom. Nikad mu nije palo na pamet
da to otkrije na neki drugi način, a Ivan je volio biti u njegovom društvu. Huso
nije znao zbog čega. Ponekad se činilo da mu je simpatičan, ponekad pak da je
to zbog njegove snage gdje se Ivan osjećao siguran. Ivanova nedavno skraćena
kosa stršila je kao kod ježa, pa ju je često dlanovima nježnih ruku gladio da mu
„legne“ kako bi on želio. Promatrali su se kraće vrijeme ništa ne govoreći, kad
Ivan prekinu tišinu:
– Pričajte nešto! Strah i Trepet, upoznaj me s drugom. Čini mi se da ga ne
vidim prvi put!
– Redžo Bosnić, kapijaš.
– Aaaaa, sjećam se! Radi na ovoj velikoj kapiji broj dva. Tuda uvijek izlazim
u grad i ulazim kad se vraćam ili kad pretrčavam u kupovinu u onu malu trgovinu – nadignu se i pruži ruku Redži – Tomić.
Ako nije Strah i Trepet tu, javi se meni slobodno. Dobićeš koliko hoćeš i
šta želiš, šta je najbolje iz kuhinje!
Nastaviše priču nuđenja usluga jedan drugome, svima na zadovoljstvo a i
da im brže i udobnije prođe preostalih nekoliko mjeseci. Kroz šalu Huso pomenu kako je izbjegao susret s komandantom.
– Opasan je, kao da nije čovjek! – primijeti Ivan.
– Ne misli on na to kako je nama! On misli na činove – dopuni Redžo.
Potom Ivan htjede da nametne priču o politici, ali pošto Huso i Redžo
zaćutaše – zaćuta i on.
Tog jutra iz zgrade komande niko bez službene potrebe nije izlazio vani,
čak ni da se prošeta hodnikom do susjedne kancelarije kao što je bio običaj. Svi su
49
znali da je komandant tu i da prima izvještaje o važnim događajima koji su se desili za njegova odsustva. Hodnicima je samo s vremena na vrijeme prolazio kurir.
Kad je otkucalo devet sati, kurir se pope uz stepenice do komandantovog
kabineta i pokuca. Osluškivao je ispred vrata, no pošto nije čuo odziv, ohrabri se,
otvori vrata i zaviri. Ugledao je komandanta samog kako zamišljen gleda duboko
ispred sebe u hrpu papira na stolu. Izgledalo je kao da nije ni primijetio da su se
vrata otvorila. I kuriru se učini nesvakidašnji. Zagledao se u onu njegovu ćelu
na krupnoj glavi, vidjevši ga možda drugi put bez šapke. Sad širom otvori vrata
i uđe. Stao je pred njega, začuđen, a komandant ga mirno pogleda i opet nastavi
razmišljati o onom što je pročitao u papirima.
– Druže pukovniče, jeste li za kavu ili nešto drugo?
– Može, može.
Kurir je razumio da može kafa, te brzo iziđe i ode po kafu. Kad se vratio s
kafom u ruci, komandant je držao slušalicu na uhu. Oprezno se približavao stolu,
onda nečujno postavi kafu na sto i tiho, bez riječi, udaljavao se do vrata i napusti
kabinet. Komandantovo lice mu je izgledalo napeto i zabrinuto.
Ni poslije sedmicu dana Salko se nije prestao čuditi tome kako je nestala
njegova vojnička uniforma iz šupe stare zgrade. Ante, koji ju je iste nedjelje uzeo
tek koji sat vremena prije nego se on vratio iz sela Popareva, nije mu bio sumnjiv.
Nije htio sebi da prizna da bi on to mogao. Pokušavao se prisjetiti da nije možda
Anđi rekao gdje ju je ostavio, no jedino šta je zasigurno znao bilo je to da Ante
zna. U pojedinim trenucima čak je u sebi tražio razlog zašto bi mu on to uradio, ali nije nalazio odgovora. Jedino dobro razumijevanje stanja u Jugoslaviji, tj.
poznavanje formule koja je nacije prisilno još objedinjavala u zajednicu pod tim
imenom, mogla je biti realna osnova za ispravno razmišljanje koje bi Salki moglo
donijeti i ispravnu pretpostavku za njegov slučaj, i jedino na toj osnovi se moglo
donositi prave zaključke.
Vjerovao je Salko naivno da Ante nema za takvo nešto nikakvog interesa,
osim ako je ljubomoran zbog cure. Uostalom, zašto bi mu onda pomogao.?!
Tokom cijele sedmice Ante je prilazio Salki pitajući ga kako je, ali je uvijek
negdje žurio. Uvijek su se brzo rastajali, uz Antino obećanje da će naći vremena
da se ispričaju. U stvari, Ante je htio otkriti koliko je Salko smiren, koliko ga
uniforma muči, da li je doznao da bi mogao biti kažnjen jer je bio upoznat da
se otkrilo njegovo bjekstvo prošlog vikenda. Takvo Antino ponašanje u Salki je
stvaralo još veće prijateljstvo i veće povjerenje u njega. Bio je uvjeren da jedino
kod njega može potražiti utjehu i savjet ako mu kad bude teško.
50
U hodniku zgrade, odmah nasuprot spavaonice, stajao je Jovo oslonjen na
okvir velikog prozora. Te nedjelje je bio slobodan što se tiče obaveza, ali je sam
sebi stvarao obaveze iz brige za svoju srećniju budućnost. U svakom trenu mislio
je na svoju sreću, a ona je za njega bila moguća jedino ako se bude nalazila u okviru iste države cijela srpska nacija. Hoće li se ostvareno razvaliti?!
Bio je često zabrinut do granica ogorčenosti. Bio je siguran da tako razmišlja
velika većina Srba. U drugom slučaju, da nisu svjesni, ne bi mogli imati nadređen
položaj u ovoj prisilnoj zajednici, zahvaljujući vakuumu koji potiče od nacionalne neosviještenosti muslimana Bosne, jer su nesvjesni da bez bosanstva narod
ne može ni imati Bosansku svijest niti svoju bosansku državu. Međutim, to je
također i stalna napetost. Učili su ga da bi nacionalna jednakost već mogla biti
i mnogo nesigurna. Bio je usamljen. Tek bi s vremena na vrijeme poneki vojnik
brzo prošao hodnikom. Jovo je kroz prozor gledao dolje iza zgrade i vidio je s
lijeve strane kuhinju, a s desne strane sportske terene. Pogledom je pratio put
između lijeve i desne strane, i zaustavljao ga tamo na kraju kasarne, u zgradi u
kojoj je bilo skladište vojnih uniformi. Preko krova kuhinje, odmah iza, mogao je
vidjeti krov zgrade za skladištenje prehrambenih artikala i svud naokolo mnogo
lijepo uređenih zelenih terena.
Jovo zaustavi pogled na Anti i Salki. Sjedili su usamljeni na drvenoj klupi
uz park, nedaleko od zgrade dežurnih oficira i komande. Neometani, veselo su
čavrljali. To je Jovo zaključivao po njihovom uzajamnom povremenom stavljanju
nadlanice na ramena, te po tapkanju po koljenu. Očajan od muke što ih vidi zajedno, nesvjesno je noktima grebao bijelu boju s okvira prozora. Nije primjećivao
bijelu prašinu na vrhovima cipela, niti da okvir prozora ostaje šaren.
– Stara priča... Ponavlja se... – nesvjesno Jovo iscijedi riječi kroz zube.
Tek tada čvrsto odluči da se stavi protiv Salke zbog njegovog bijega onog
vikenda...
Jovo se odlijepi od prozora i gotovo ukočen od zamišljenosti krenu prema
spavaonici. Kako je ona bila prazna, on mirno otvori Salkin ormarić i pokupi
njegovu civilnu odjeću. Bila je na dnu ormarića, pretrpana vojnom uniformom.
Sve to stavi u običnu kesu i iznese iz spavaonice. Uputi se ka zgradi komande.
Upravo u tim trenucima Ante i Salko su se rastajali, jer je Salko morao
krenuti u grad na sastanak sa Anđom. Već ranije je odlučio da civilku ponese u
kesi, da se u gradu negdje presvuče kako bi se Anđa s njim osjećala slobodnije.
Možda sretne nekog poznatog, a za nju ne bi bilo dobro da je vide s vojnikom.
S tim mislima Salko je brzo ušao u zgradu i penjao se stepenicama prema svom
51
spratu do spavaonice. Na brzinu malo zagladi kosu, namjesti košulju i hlače, te s
kesom u ruci otvori ormarić. Odmah vidje promjenu u ormariću.
– Nema civilke – cijuknu i ču se krik kojeg je morao ispustiti iako je bio sam.
Nije ni pokušao prevrtati po ormariću. Znao je da je ukradena.
– Šta bi mu sad čovjek mogao uraditi?! – zagledao se u plafon dok je to
izgovarao, kao da se obraćao Bogu.
Pomisli da ju je neko ukrao više iz ljubomore nego za svoje potrebe. Nekoliko minuta se okretao pored kreveta. Znojio se od muke i brektao ne znajući više
šta izgovoriti i kome kad je sam. Međutim, vrijeme je isticalo, a ništa nije mogao
silom. Trebalo je da krene. Biće Anđa s njim i kad je u vojnoj uniformi!
Krenu...
Tog istog dana, u samo predvečerje, Ante je stajao ispred zgrade skladišta
odjeće na desetak metara od ulaznih vrata. Sakrio se iza jednog mladog bora,
malo više od njega. Stajao je na travi koji korak udaljen od ivice betonskog parkinga. S tog mjesta je vrebao kad će se kapetan Herić pojaviti na vratima. Mlak
vjetar pirio je s juga i lizao ga po oguljenom vratu. Dva dana ranije bio je na
šišanju. Sad je stajao pognute glave i pušio. Gledao je ispred sebe valove na travi
koje je vjetar gonio ispred njega. Podsjećali su ga na valove u vodi kad se u nju
spusti kamenčić...
Bio je sjetno zamišljen ... Kako će njegov narod biti srećan kad se oslobodi!
A s druge strane – sve je to tako krupno i žalosno i teško da će se ostvariti. Ko će
ostati živ i imati sreću da doživi veselje na slobodi?
Staza kojom bi trebao proći kapetan Herić vodila je pored njega i ne bi
nikako mogao promaći a da ga on ne vidi. Stajao je već više od pola sata. Šta li
kapetan dosad radi? Trebalo je da je završilo njegovo radno vrijeme. Već se počeo
hvatati mrak i odluči da pređe preko staze na suprotnu stranu. Čučnuo je pod
već velike i postarije borove. I tu je bio gotovo neprimjetljiv. Počeo je osjećati
miris kore borovog stabla. Nervozan što se kapetan inati i ne izlazi, izvadi još
jednu cigaretu i zapali. Odmah potom se začu da brava škljocnu. Pogled mu
uhvati kapetan koji gurnu vrata i ukaza se čitavim tijelom. Pri izlasku se s nekim
pozdravi riječima:
– To ćemo sutra! – pa gurnu vrata da se zatvore i hitro krenu, jer se ionako
sasvim nepredviđeno na poslu zadržao duže.
Ante iskoči ispod bora i u nekoliko koraka se nađe ispred kapetana. Učinio
je to tako nespretno i naivno, da se kapetan bio malo kao i uplašio, a svakako je
bio iznenađen njegovom pojavom. U istom trenu postade mu jasno da će čuti
novost, ali sitnu novost i sama ta pomisao ga razbjesni. „Sačekuje me kako mu
52
je i kad mu je volja, ne razmišljajući o mjestu i načinu susreta! Kako je to samo
neinteligentno!“ Nastavio je bez zastajanja, a grimasom koju je napravio htio je
reći Anti da se ukloni, da nije mjesto niti vrijeme. „Lako je uočljivo, i zbog čega
me uopšte sačekuje tako kasno?“, mislio je u sebi. Korak –dva dalje već mu se
sažalilo, jer mu je odmah u glavu došla ideja kako je nastala Jugoslavija, i da su
katolici zbog straha od Srbije i srpstva sad u Bosni obuzeti hrvatstvom toliko
snažno da je mnogima teško shvatiti da ipak postoji između njih i Hrvatske
granica. Još kad se tome doda nacionalna neosviješćenost „muslimana“, a većina
su takvi, onda je razumljivo odakle u Anti tolika napetost izazvana strahom da
ne zaglave pod Velikom Srbijom, zbog čega vjerovatno i ispada ponekad toliko
naivan, da bi se pomislilo da mu ništa nije jasno i da ne zna razmisliti. Ante, kao
da mu je htio reći da je siguran da u blizini nema nikog živog.
Bio je potpuni mrak, samo su svjetla kasarne djelimično osvjetljavala dio
prostora. Ako bi ovdje neko i prošao pored njih, teško da bi uočio razliku između
uniformi. Jedino što je Herić imao oficirsku šapku na glavi. No, da ih je ko sreo
sigurno bi se upitao zašto stoje u mraku. Pretpostavljeni bi ih mogao i pozvati
da vidi ko su.
– Samo minutu! – tiho reče Ante.
Herić je nastavio istom brzinom, ali su mu duh i uho bili uz Antu.
– Ne znam šta ću s onom uniformom? – nastavi Ante.
Kapetan je odlazio i izgledalo je da ništa nije čuo.
Napokon, Ante zastade. Zamisli se. Plašio se držati Salkinu uniformu u
svom ormariću. Mogao ju je neko vidjeti, prepoznati, reći Salki. Mogao bi je i
Salko sam vidjeti. Bio je siguran da bi ga Salko tada fizički napao i sve bi bilo
razotkriveno, jer bi Salko ispričao i šta je htio i šta je bio prinuđen uraditi.
S desne strane prostora kojim je mogao doći do zgrade spavaonice prostirala se njiva. Za čudo, bila je gola, a da nesreća bude veća – bila je djelimično
osvijetljena. To je tek sada primijetio. Ipak, riješi da ide preko nje. Boljeg izbora
nije ni imao.
53
Glava VII
Priče koje su nekoliko dana kružile kasarnom, sada su utihnule. Kao da
su svi odjednom shvatili da su one više opasne nego korisne. Tokom sedmice
komandant je s pratnjom dva puta obišao krug kasarne, razgledajući urednost i
čistoću. Zadnji put je to učinio iz auta kojeg je šofer sporo vozio. Kao da su išli
pješice. Kad je prvi put bio u obilasku, svi su ga vidjeli. Nosio je činove pukovnika, pa su mnogi posumnjali u istinitost onih priča. I zbog čega? Bez sumnje,
mnogima je i to bilo jasno. Bilo je očigledno da se nakon boravka u Komandi
Armije komandant promijenio. Nije se više onako prsio obilazeći krug. Nije više
mlatarao rukama prijeteći njima oficirima, niti se derao na njih kao što je to
često činio, naročito pred postrojenom vojskom. Ali izgledao je još odlučniji,
zamišljeniji, opasniji. Nekako zagonetniji. Manje je pričao...
Salko je bio pozvan u kancelariju svog komandira čete, Kapetana Ristića.
Simpatisao je svog komandira, jer nije kažnjavao vojnike. Najveća kazna koju je
izricao bila je da se izdere vojniku ispred nosa, a potom ode od njega nastavljajući
prijetnje i vulgarne riječi. Oni koji ga nisu poznavali plašili su ga se, ali je bio dobar. Nije imao srca da kazni pritvaranjem. Tako su za njega rekli svi stari vojnici.
No, lukav je bio kapetan Risto, kako bi ga vojnici od milja često zvali. Znao je
s vojskom. Uvijek je njegova četa bila najbolja. Baš zbog toga je Salko osjećao
poniženost i sramotu što se morao javiti. ‚‘Zbog poštovanja kapetanu Ristiću,
nisam trebao bježati. I njegov autoritet rušim‘‘, žalio ga je Salko dok se primicao,
sluteći da ga zove u vezi s bijegom iako je bio gotovo siguran da za njegov boravak
u selu tokom vikenda zna samo Ante Zečić, kako ga je iz milja zvao zbog njegovih izbačenih prednjih zuba.
Stajao je pred kapetanom već pola sata, a da nije čuo nijednu riječ. Još nije
znao zašto je pozvan. Svaki čas je očekivao da će mu kapetan skočiti na nos, a
potom ga istjerati iz kancelarije kao bezobrazno pseto. Ali – nije išlo tako.
Kapetan ga još nije ni pogledao. Mirno je pisao držeći ruke na stolu. Ispred
njega je bilo mnogo papira. Salko je često zadržavao pogled na lijevoj kapetanovoj ruci, gdje mu je kažiprst do polovine bio odsječen. Pitao se šta mu je bilo
ruci. Možda pri rukovanju oružjem?... Čekanje mu postade dosadno, papomisli
da upita može li ići, ali – ne bi bilo dobro ni pošteno, zaključi isti čas.
Kapetan je imao guste brkove ispod kukastog nosa i svojim ponašanjem je
odavao dobrog ljubavnika.
54
Možda je zato nalazio razumijevanje za vojnike koji su bježali zbog djevojaka. Neki su tvrdili da on čak i simpatiše takve vojnike.
Salko poče gledati kroz prozor, na pistu. Vidio je da se vojnici kreću slobodno, kao na kakvom zboru.
Svi su bili tu, sve jedinice. Kao da tog dana nije bilo nikakvih drugih obaveza.
Kapetan podignu glavu i uhvati Salku kako radoznalo gleda kroz prozor.
– Tako! – progovori.
Salko se trže i vrati pogled stolu. Kapetan mu je izgledao kao da se prenuo
iz dubokog razmišljanja. To je kapetana dobro naljutilo, ta Salkina hladnokrvnost do naivnosti, ali normalno progovori:
– Nisam ja zasp’o! Ne spavam nikad ovde... Nikad... – uvjerio se da Salko
ne shvata ozbiljno stvar.
Zagledao se u Salku. Suvišno je bilo išta reći kad je znao da mu je puno
toga namješteno.
Salko je stajao pokorno, bez riječi. Tek tad osjeti da nešto nije u redu.
Već sat vremena je stajao u kancelariji. „Nije to bez veze“, pomisli. „To je zbog
bježanja onog vikenda! Otkrili su da nisam bio tu... Eto, to je to! Tu se nešto
krije!“ I ako nije mislio samo na to, oficir progovori:
– Ta muška stvar?!... Je l’to? – kao da je zavirio u Salkine misli, uzvišenim
tonom upita kapetan.
Salko nije odmah shvatio kao da je postao izgubljen, ali ubrzo poveza stvari, te se malo nasmiješi, pomislivši da će to proći tako – samo na zastiđivanju.
Prstima prođe kroz kosu.
– Zbog tog? Bolja, duža... – gledao ga je kapetan i trudio se da ga ne žali.
Utom, jednog momenta pozvoni telefon.
– A, ha... U redu... U redu...Dobro je. Onda, tako... – samo je izgovorio
to i spusti slušalicu.
Ostali su još neko vrijeme u kancelariji, a kasnije je Salko izišao iz kancelarije srećan, vjerujući da se s tim sve završilo. Nije znao da su vojnici na pisti čekali
upravo njega. Bilo je naređeno da mu se iščita kazna pred postrojenom vojskom,
a onda, zatim, po naređenju komandanta, trebali su da nastaviti po planu obuke. Trebalo je da se i komandant obrati vojsci i oficirima, kao i uvijek u takvim
slučajevima, kad bi držao govore o kažnjavanjima. Ovaj put u trenu je sve to bilo
odgođeno za sljedeću sedmicu.
U isto vrijeme, dok je Salko bio u kancelariji svog komandira, prvi čovjek
bezbjednosti nalazio se sam u komandantovom kabinetu. Iščekivao je svaki čas
komandanta tu, jer se tako nešto i smio usuditi samo on – major Kosta. U zadnje
55
vrijeme je postao nervozan, uvijek s jednom rukom u džepu, dok je u drugoj
držao cigaretu. I tako naizmjenično. Šetao se od radnog stola do jednog pa drugog
prozora. Nakratko je zadržavao pogled napolju gledajući kroz prozor i nestrpljivo
čekao. Na radnom stolu su bile Salkine civilne hlače izvrnutih nogavica. Trebalo
je da general vidi ono šta je pisalo na nogavicama: „Povijesna prigoda koja se
nikada više ne može ponoviti. Bez čekanja, odlučni i jedinstveni.“ Parola je bila
jasna. Jedino se trebalo ustanoviti otkad su te hlače u Salke i otkad je član pokreta
– preko koga se učlanio. Da li je on to ispisao?! Upravo je to majoru bila najveća
zagonetka koja mu je najviše opterećivala glavu! Da li je moguće da je on to znao
sam napisati?! Šta bi to onda, tek trebalo da govori?!... Bezbjednjak Kosta nije
znao da je to napisao desetar Jovo, čisto smišljeno iz osvete i svojih ličnih pretpostavki i to tek nakon onog susreta sa poručnikom Đapićem i onog dana kada
je odjeću predao u Komandu.
Majora Kostu nije poznavalo mnogo vojnika, ali su za njega svi čuli. Odprije je izgledao uvijek smiren, zagonetna pogleda, i teško je bilo ustanoviti kad je
bio raspoložen a kad nije. Često je o sasvim ozbiljnim stvarima pričao sa velikom
dozom humora... Ali, ovo sad je bilo nešto iznad svega toga. Možda na mnogo
višem nivou za rješavanje. U njemu se odjednom pojavi osjećaj da se neosjetno
uzdrmavala stezana zajednica. I pored budnosti govorio je sebi da je iznenađen
da to može istiha toliko obuzimati one, zahvaljujući čijoj se neosviještenosti i
održavala nekako na okupu. A to su bosanski muslimani. Narod bez zvaničnog
nacionalnog imena, bez čega se ne mogu nikad ni osvjestiti.
Major se prihvati slušalice i naruči kafu iz podrumske kuhinje, pošto se
komandant nije pojavljivao:
– Gorku i dužu – napomenu.
Pošto spusti slušalicu, duboko uzdahnu i nježnim prstima prođe kroz svoju
čistu rastresenu crnu kosu, koja mu je padala po čelu i škakljala obrve. Zelene oči
zračile su nekom starom tugom, a mozak, napregnut.
Računao je...
Prezadovoljan, jer je dobro prošao u kancelariji, Salko je gotovo istrčao iz
zgrade među drugove koji su stajali na pisti skupa s ostalom vojskom, ne znajući
šta čekaju. Vjerovao je da je sve gotovo: „Dobro sam prošao. Sada ću morati bolje
paziti šta radim“, rekao je samom sebi odmah po izlasku iz kancelarije.
Neki od drugova su ga pitali gdje je bio. Jovu je začudila Salkina raspoloženost,
jer je očekivao da će ga vidjeti nasmrt tužnog, a Ante se pretvarao da ga nije ni
primijetio. O nečem je živo razgovarao sa nekim vojnikom iz druge jedinice...
56
I pored buke i raznih šumova, na pisti su se čule komande. Neke jedinice
su odlazile s piste postrojene udarajući prvih nekoliko metara strojevi korak. I
kapetan Risto se pojavi na pisti. Prilazio je svojoj jedinici kroz masu vojnika koji
su još kružili od grupe do grupe kao na narodnom skupu. Odmah izda naređenje
da se četa postroji na uobičajenom i za njih određenom mjestu.
Bezbjednjak Kosta i komandant su razgovarali o paroli na Salkinim
hlačama, slažući se, nakon duge diskusije, u pretpostavci da Salko napisano
možda nije ni vidio, a i da jest da on to ne bi mogao razumjeti. Zbog toga riješiše
da pozovu desetara Jovu koji je predao odjeću. Nakon dugog razgovora s njima,
Jovo je priznao da je on to napisao. Objasnio je zašto je to učinio i bilo mu je
oprošteno uz niz savjeta.
Poslije dva dana Salko i Kosta su razgovarali u četiri oka. Na kraju je sve
bilo jasno, osim toga odakle odjeća kod Salke. Salko je rekao da mu je dao drug
iz grada kojeg dobro i ne poznaje, da mu čak ne zna ni ime ni prezime, nego da
su se ponekad sretali u gradu, i, pošto mu je Salko rekao da ima djevojku koju je
strah da se viđa s njim u vojničkoj uniformi, on mu je zbog toga dao odjeću.
– Rekao je da je i on bio vojnik i da je slično činio. Da me razumije. A zašto
da i ti ne budeš makedonski zet, pitao me je – dao je svoju verziju događaja Salko.
Poslije sedam dana Salki je na bini ispred postrojenih vojnika pročitana
kazna. Uz komandanta su stajali svi njegovi suradnici. S lijeve strane komandantu stajao je major Kosta. Komandant prvi put po izricanju kazne nije održao
govor. Prišao je dežurnom oficiru i pričao s njim nekoliko minuta, nakon čega je
ovaj preko razglasa izdao naređenje starješinama da nastave po planu i programu.
Starješine su silazile sa bine. Ispred svih je išao Salko u pratnji dva vojnika. Izrekli
su mu sedam dana pritvora, a potom će u vojnički zatvor na izdržavanje kazne.
Išao je bez opasača, bez kaiša na hlačama, razvezanih cipela. Na njemu je sve
bilo široko i labavo, a on utučen kao da su mu svi njegovi pomrli. Rastuživao je
svojim izgledom pa su i vojnici koji su mu bili pratnja izgledali tužno. Sva trojica
su bili nijemi.
Pistom se počeše miješati i sudarati povici starješina koji su preuzimali
komande nad svojim jedinicama. Salko s pratnjom skrenu lijevo. Počeše se spustati niz jednu strančicu, stotinjak metara daleko od pritvora. Kažnjenome je sve
izgubilo boju koju je imalo. Učini mu se da je sve ovo dosad bilo lako služiti, a
prije toga je uvijek mislio kako je teško. Tek sad mu je bilo jasno da ništa nije
znao. Osjećao se čudno, u sebi je nosio nešto teže i crnje od kazne koju je morao
izdržati. Pokušavao je razumjeti vlastite unutrašnje prijetnje upućene njemu sa-
57
mom. Čudno! To nije razumio. Takva kazna mu nije pročitana, ali kao da nikad
više neće biti ni radosti ni sreće, obznanjivalo mu se...
Dođoše do vrata. Jedan od pratilaca ih otključa i gurnu. Salku zastraši tama
i pustoš. Pošto se oči priviknuše na tamu, pojaviše se i kreveti boje tame. Strašni
kreveti! Goli zidovi zaudarali su na vlagu.
Tražio je svjetlo ali ga nije bilo. Pratioci mu rekoše da može otvoriti kapak
malog prozora ako želi više svjetlosti. Stajali su još malo na vratima i posmatrali
ga. On sjede na krevet da bi ga dotakao, upoznao se s njim i zbližio dok su oni
još tu. Još mu je izgledao strašan.
– Eh, sad moramo ići! – reče jedan od pratilaca.
– Ne još, molim vas!... Još pet minuta... Ne ostavljajte me ovdje samog...
Još malo... Vi ćete me zaključati!? – primijeti užasnut.
– Da... Ali sutra ćeš već imati ključ. I ne brini, kad bude vreme za klopu,
neko će doći...
Salko pogleda zidove i uzdahnu duboko. Tražio je u sebi novu snagu i novu
hrabrost za vrijeme kad oni više ne budu tu. Podignu se. Gledao je u kapak prozora.
– Otvorit ću ga – reče.
– Možeš.
Stade na krevet da pogleda kako se otvara. Bio je prilično visoko, uz samu
ivicu plafona. Povuče ga. Bi mu lakše. Iz polutame je mogao gledati u bijeli otvor
koji je ubacivao malo svjetlosti. Samo mu je to i trebalo... za prvo vrijeme.
– Eh, da sam zaslužio ovoliku kaznu bilo bi mi lakše – Ali...
– Idemo! – reče jedan od pratilaca.
– Dobro, momci! Ne zaboravite me – dodade tiše.
– Ne brini!
Salkin pogled osta prikovan na vratima iako ih je jedva uočavao u tami.
Čuo je ključ u ključaonici. Kao da je vidio kad se okrenu.
Ostade sam. Spoznade da predstoji nova faza njegova života...
Sjeti se kuće, roditelja, Bosne... Razmisli. Mora im se javiti. Oni očekuju
da će on doći. A šta da im napiše? Šta?... Nije razumijevao zašto je dobio tako
dugu i tako strogu kaznu. Za istu grešku kao što je njegova, a i težu, drugi bi
dobili upola manju. Ipak, mora se dalje, zaključi. Kući se mora javiti. Pismom.
Napisat će istinu o razlogu kazne, i to da mu nije razumljiva. Napisaće svoje pretpostavke. Pitat će može li dobiti olovku i papira ako ima pravo pisati pismo.
Prva noć u pritvoru proteče mirno. U ranu zoru, tek što otvori oči, pogleda
u mali otvor na koji skoro da i nije prodirala svjetlost. Shvati da je suviše rano.
Sjeti se i da nema svjetla, napipa upaljač da vidi koliko je sati. Tek što je prošlo
58
četiri. Pokušavao je još malo spavati, ali mu se nije dalo. Uznemiravala ga je situacija u kojoj se našao. Pomišljao je da je izgubio sve. Sad mu je i krug kasarne
izgledao kao ogromno prostranstvo, a pored svih obaveza bilo je i toliko slobode.
Morao je zaboraviti i Anđu koja se sigurno pitala šta je s njim. I opet ono najgore
– šta napisati roditeljima? Kako se opravdati? Oni nikad neće razumjeti ovo što
se desilo. „Kad ne razumijem ja, kako će oni?“, pitao se. Bez prestanka mu je
nešto kopkalo po savjesti – šta se to dešava? Zbog čega se primjećuje nervoza na
svakom nivou? Sjeti se da je pod istim opterećenjem sinoć zarano uronio u san.
Izgleda da mozak više nije izdržao napor razmišljanja, ali Salko i dalje ništa nije
razumijevao.
Nije znao koliko dugo je tako ležao, kad ga iznenadi lupanje na vratima.
Neko je snažno zadrmao vrata vjerujući da je Salku zatekao u dubokom snu.
Salko se pridignu na laktove i upita:
– Ko je?
Mislio je da je jedan od ona dva vojnika koje je jučer prvi put vidio. Samo
je uočio da imaju crnogorski dijalekat.
– Ja sam. Ante – odgovori glas sa druge strane.
– A, ti si, Zečiću!? – nazva Antu nadimkom koji mu je dao.
– Otvori mi.
– Kako? Nemam ključa, a zaključan sam.
– Zar su toliko bezobrazni? Nemoguće je... – izgledalo je kao da se svojim
brektanjem pred zaključanim vratima zgraža zbog toga a ustvari, je pumpao da
bi u Salki još više pojačao mržnju.
Salko nije na to ništa rekao. Po prvi put je posumnjao u Antu pomislivši
da se možda još neko nalazi s njim.
– Prijatelju! – ponovo se oglasi Ante – Ne mogu ovdje ostati dugo. Bojim
se da će me ko vidjeti. Došao sam da te vidim i da te pitam treba li nešto da ti
pomognem?
– Trebam samo papira i olovku. Napisao bih kući pismo, jer kad me prebace u zatvor Bog zna kako će mi biti.
– Ma, nabaviću ti to. Samo pazi! Ne spominji moje ime u vezi sa odjećom.
Bilo bi mi drago da ti roditelji znaju ko ti je prijatelj, ali šta ako bi ovi pročitali
pismo. To, prijatelju, pazi... Znaš!
– Ne brini za to... A otkud ti u ova doba?
– Prošlo je pet, a moji su na trčanju. Sad i ja idem na umivanje i pravljenje
kreveta s njima.
– Dobro, dobro. Hvala ti što si doš‘o!
59
– Idem, prijatelju. Normalno je to. Hej, eno moji protrčaše prema zgradi.
Čuli su se njegovi koraci koji se udaljuju. Salko opet ostade sam. Znao je
da će uskoro neko doći da mu otvori da ide na doručak. Poče ponovo razmišljati
o tome šta da napiše roditeljima.
Još je neko vrijeme čuo odjeke Antinih koraka koji su se udaljavali od njega. Kao da ga je gledao kako odlazi. Vidio mu je stopala i leđa i to mu bi čudno.
Nije osjećao strah zbog usamljenosti i tame. Ipak, za njega nije više bilo sna. Osta
ležeći na krevetu jer nije imao šta raditi. Nije imao kud. Samo je sada, zarobljen u
svojoj situaciji, osjećao kako je njima lijepo, tim njegovim drugovima u jedinici,
i da sve ono što oni sad čine, počevši od zatezanja kreveta preko čišćenja spavaonice do pripreme za smotru, uopšte nije teško, ali, zasigurno nijedan od njih to
ne zna...On sam nije imao nikakve obaveze. Mogao je da spava jer ga niko nije
ometao, a kad je bio u jedinici tako često je upravo to poželio kad su ih ujutro
budili i tjerali na jutarnju fiskulturu, pa na ostale obaveze. Sad sve to za njega nije
postojalo, ali ni on nije imao onaj nekadašnji unutrašnji mir. Zabrinuto je disao,
sklopljenih očiju i opružen na krevetu, ali nije bio opušten. Bilo je to njegovo
prvo jutro u pritvoru, a on je već odbrojao drugi dan od ukupno sedam, koliko
je bilo predviđeno.
Sljedeća tri dana Salki u pritvor niko nije dolazio. Čak ni Ante. Jedino su ga
čuvari posjećivali u vrijeme doručka, ručka i večere, a dok bi objedovao nijednom
nije vidio nijednog od vojnika iz jedinice, jer raspored je bio takav da oni već završe
kad Salko dođe. Tih dana dok se nisu viđali, Ante mu je nabavio sve potrebno da
napiše pismo svojima kod kuće. Ujedno, Ante je nastojao da zna plan i program
nastave u jedinici, kako bi mogao skoknuti do pritvora. Jako ga je interesovalo šta
će čuti od Salke koji je tri dana proveo u potpunoj samoći. Pretpostavljao je da bi
mogao čuti neka nova razmišljanja. Posebno o onome što ga je zadesilo. Možda će
Salko i shvatiti kako je došlo do toga da bude tako strogo kažnjen...
Tek šestog dana u mračnu odaju koja je mirisala na vlagu, Ante kroz
prozorčić uz plafon ubaci list papira, olovku i kovertu. Ni tog jutra se nisu vidjeli,
samo su nakratko popričali, Ante izvana, a Salko sa svog kreveta. Prije nego što
će ga napustiti, Ante ga još jednom upozori da se slučajno ne prevari i u pismu
pomene njegovo ime, i da u slučaju da ga pitaju ko mu je dostavio papir, olovku
i pismo nipošto ne oda da je to bio on, Ante. Salko mu je to čvrsto garantovao.
Bila je nedjelja tog sedmog i za Salku predzadnjeg dana u pritvoru. U svojoj svetoj i odlučnoj borbi, sa njemu potpuno jasnim ciljem, Ante je te nedjelje,
koja je polovila mjesec juni, smatrao da mu je sad najvažnije što češće posjećivati
Salku i ostaviti kod njega što bolji utisak. Zbog toga ga je obišao više puta u toku
60
dana. Svaki put je ostajao desetak minuta. Plašio se da ga tu ne bi zatekao neko
od čuvara, jer je za njih vjerovao da su Srbi ili ako su koje druge nacionalnosti, da
su odani srpskom jugoslavenstvu, odnosno toj ideologiji. Antu je začudilo što od
Salke tog dana nije ništa posebno niti išta novo čuo. To ga je uvjerilo da mu još
ništa nije bilo jasno. Svaki put ga je zaticao mirnog i nekako tužno zamišljenog.
Činilo mu se da je Salko sebe uvjerio da je zaista kriv i da je kazna korektna. Još
čudnije mu je bilo da nijednom nije spomenuo Anđu. Nijednom riječju u sve
ove dane, a jedini mu je problem bio kako će se opravdati kod roditelja za gaženje
časti i poštenja prema državi i zajedničkoj vojsci, narodnoj. Ante je još otkrio da
je Salko žalostan što će kasniti kući, posebno zbog djevojke koja ga je čekala u
Sarajevu. Odranije je Ante znao da je s njom već dosta dugo.
Odmah izjutra, dok su još bili u kuhinji na doručku, Salki su čuvari dali
ključ od pritvora. Rekli su mu da će sutradan ujutro, odmah poslije doručka, ići
u Skoplje. Tamo je, rekli su, pravi vojnički zatvor sa vrlo strogim osobljem. Salko
nije znao da je i to bio test, planiran u komandi kasarne. Vjerovali su da će ga,
ako se odluči na bježanje, lako uhvatiti, a možda i još nešto otkriti. Osim toga,
bilo je i sumnji da je to sa Salkom namještaljka i ukoliko bi se Salko odlučio na
bježanje, ispitivanjem bi se vjerovatno više ustanovilo koliko je on sam svjestan
šta ga je zadesilo. Zato je tog dana bio pod neprekidnim tajnim nadzorom, i tog
dana je registrovan svaki Antin dolazak što je samo za sebe stavljalo još više tereta
na nedužnog Salku. Međutim, to ni Ante ni Salko nisu primijetili. Jedino im je
obojici bilo čudno što je Salko kod sebe imao ključ, a tokom cijele sedmice je bio
zaključan iako su mu na početku rekli da neće biti zaključan. Ipak, povezali su to
sa nedjeljom, a na pojačani nadzor nisu ni pomišljali.
Naveče, oko dvadeset i jedan sat, Ante je otvorio vrata male pritvorske
sobe. Unutra je bilo mračno, pa ih je ostavio napola odškrinuta. Od kasarnske
vanjske rasvjete imali su toliko osvjetljenja da su mogli vidjeti i razaznati predmete u mračnoj odaji. U njoj ionako nije bilo ništa do kreveta na sprat, sa posteljinom i Salkinih razvezanih cipela koje su bile ispred njih, desno od vrata.
I jedan i drugi, pošto Ante uđe, pretpostaviše da bi to moglo biti njihovo
zadnje viđenje. Prvi to izreče Ante, a Salko potvrdi da i on to osjeća u sebi. Nešto
u njemu je slutilo na crno. Nakon uvodnog razgovora, Salko ispod jastuka izvuče
pismo i pruži ga Anti.
– Ne sekiraj se... Biće čim prije poslano – reče Ante i zavuče pismo u njedra, ispod maslinastozelene košulje.
61
S jedne strane, bojao se da neko od čuvara ne uđe u pritvor, a s druge je
htio dati Salki do znanja da je pismo kod njega na sigurnom. Nakon nekoliko
minuta, kad se pismo već grijalo u Antinim njedrima, Salko reče:
– Eto... Pošalji im ga, molim te. Neka makar znaju šta je sa mnom. Drugo
ništa nisam ni napis‘o. A i šta bi im rek‘o, moj Zečiću!
Malo se zamisli, a iz te zamišljenosti izroni neki neželjeni osmijeh kao kad
od neke čudne i nejasne muke na površinu kože izrone sitne kapi znoja. Taj osmijeh je odavao ne samo koliko se on svemu tome čudio, nego kako su smiješne
i lude pojedine stvari iz života. Potom, nakon pauze u kojoj se više čudio nego što
je razmišljao šta još da kaže, nastavi:
– Brate moj! Kad meni nije jasno šta mi se desilo, kako bi bilo njima kad
nisu bili ovdje? Zato im nisam ni pokušavao objasniti... A ne možeš ništa protiv
toga... Davno su ljudi rekli da šut ne može protiv rogatoga...
Ante ga je promatrao onako ozbiljnog i u momentima mu je bio smiješan
zbog svoje naivnosti, ali mu ni u jednom od njih nije htio dati nikakvu nadu,
nijednu ohrabrujuću riječ kojom bi ga pomilovao i unio u njega osjećaj da pravednost i ljudska humanost moraju pobijediti. U tren Ante pomisli da bi i pismo
koje drži u svojim njedrima moglo biti posljednji kontakt između Salke i njegove
porodice, jer „rat mora izbiti, a kad će do njega doći to zna samo Bog na nebesima. Neki će pasti, a neće ga ni dočekati‘“. Ipak, Salkine riječi potaknuše u njemu
nešto čemu nije mogao razaznati početak... Činilo mu se kao da Salko nešto
zna. „Pa ipak, da postoji samo jedna vjera sve ovo ne bi bilo potrebno, a samo
Bosanci žive u iluziji i gledaju svakog čovjeka samo kao ljudsko biće. Ti naivci
su toliko utopistički napredni i ponašaju se kao da do rata ne može nikad doći.
Eto, ta neka snaga je držala i Salku ali mu i ujedno vraćala nadu“, razmišljao je
Ante. Dotle je Salko u mislima bio kod svojih roditelja i pitao se kako će oni sve
to primiti.
– Napis’o sam istinu. Da sam bjež’o curi i da su me tako uhvatili. Da sam
im’o civilku na sebi. Al’ napis’o sam samo da je ovako stroga kazna ipak previše.
Tebe nisam pominj’o. Ne sekiraj se, Zečiću moj! – izgovori Salko nakon kraće
zamišljenosti i razmišljanja o roditeljima, pa nije bio ni primijetio da je i Ante
zamišljen.
Ante je gledajući Salku pokušavao spoznati tajne bosanske duše, ali se trže:
– Ne sekiram se ja! Vjerujem u tebe isto kao i u samog sebe.
Razumiješ li? Kao u nekog svog ko mi je najdraži i najbliži – podignu Ante
glavu i upri pogled u plafon, kao da je gore tražio Boga, pa nastavi: – Zar se zaista
moramo rastati?
62
Kao da se tim riječima obraćao Bogu, ali ih je rekao dovoljno glasno da ga
i Salko čuje. Salko se rastuži. Vjerovao mu je i nije na to ništa imao reći. Zaćutaše
opet. Bila su dvadeset i dva sata kad se Ante podignu s kreveta iz poluležećeg
položaja. Krevet ostade prazan.
– Idem... Moram... Povečerje je. Moram biti na prebrojavanju – govorio
je Ante u prekidima, pripremajući se da krene i očekujući da i Salko ustane s
kreveta, da ga isprati.
Salko nije govorio ništa. Kao da je svojim nemicanjem nastojao zadržati
Antu, mada je znao da ovaj mora otići. Dugo se usudio i zadržati.
Napokon se podignu, privuče svoje cipele i nazu ih. Nije mu to bilo teško,
jer u sebi nisu imale pertle. Zbog toga su izgledale bijedno i odbačeno, kao da
nisu više za upotrebu. Mogu i cipele biti tužne... Na vratima stadoše jedan pored
drugog, a vanjska rasvjeta kroz poluotvorena vrata padala im je po gornjim polovinama tijela. Gledali su se bez riječi, licem u lice. Ruke kao da im se same podigoše
i njih dvojica se zagrliše i stegnuše... Ostadoše tako dvadesetak sekundi, čvrsto
stegnuti u zagrljaju, a svojim nadlanicama su jedan drugog tapkali po plećima.
– Nevjernici će izgubiti! Ne daj svoje muslimanstvo i ne stidi ga se! – reče
Ante kad su se odvajali iz zagrljaja.
Te riječi začudiše Salku. Nije ih imao vremena analizirati, ali one uroniše u
njega i ostaviše nakakav čudan trag. Zapamti ih i ponovi još jednom u sebi. Nije
se snašao, nije ništa rekao, samo je klimnuo glavom dva – tri puta, kao nekakav
nejasan i nesiguran odgovor da prihvata taj savjet. Rastadoše se uz poljupce, kao
kad se rastaju dva iskrena prijatelja.
Salko je pratio Antu pogledom dok je odlazio i osta nepomičan. Samo je
oborio glavu kao da se pokorava pravdi koja ga je stigla. Opet ga preplavi osjećaj
tuge i usamljenosti. Opet osjeti teret u grudima. Duboko uzdahnu u tamnu i
duboku noć koja je šumila u njegovim ušima. Kao da je bio jedino živo stvorenje
u cijeloj kasarni. Tim uzdahom unese u sebe novu snagu...
I Ante je odlazio zamišljen, ali i odlučan da ne popusti do ostvarenja
konačnog cilja. Odobravao je svoje postupke i bio spreman na sve samo da ostavari cilj. Po njemu drugačije, to jest bez grijeha, nije moglo... Stiže do vrata spavaonice. Brzo uđe i pripremi se za prebrojavanje. Imao je sreće, jer su te večeri s
prebrojavanjem malo kasnili...
Salko se ponovo nađe na krevetu. I u tami je odlično razaznavao stvari oko
sebe. U misli mu se vratiše Antina upozorenja, i dalje čudna i nejasna. Pitao se
kako ga je to ovih dana jedino Ante posjećivao, a nije niko od njegovih niti iz
okoline Sarajeva. „I za njih sam zločinac i lopov zato što sam ovo učinio!“
63
Nakon toga je razmišljao i u prazno, i o svemu i svačemu. Dugo nije mogao zaspati.
Kad ga ujutro probudiše, glava mu je bila teška. Činilo mu se da nikako nije ni spavao, već da je svu noć razmišljao. Kao i jučer, došla su ista ona
dvojica da ga vode na doručak. Nisu ništa pričali stazom do kuhinje. Salko je
išao između njih dvojice i nosio svoju glavu tešku kao olovo. U ćutanju prođe i
vrijeme doručka i nazad do pritvora. Tek kad ga upustiše u malu, tamnu odaju,
jedan od čuvara reče:
– Ne sekiraj se!
Salko im je bio okrenut leđima, pa nije vidio koji mu je to rekao. A nije
bilo ni važno.
– Uskoro će stići po tebe. Nećeš dugo ostati sam – nastavio je isti glas,
zatvarujući vrata za Salkom.
Salko još samo ču ključ koji se okrenuo u ključaonici. Opet kao da ga je
vidio. Nije im ništa odgovorio niti išta pitao. Samo ga ošinu još jedna misao i on
sebi reče: „Daleko je smrt!‘“
Opruži se na krevet i nasloni na zid. Nije htio zbaciti cipele s nogu iako je noge
digao na krevet. Osta sjetan, a za velike misli i tešku brigu nije više imao snage.
Bilo je osam sati kad su Salki tog ponedjeljka po drugi put otključavali
vrata. Bila su to neka druga dvojica koji su došli po njega i s kojima će putovati u
Skoplje. Treći s njima je bio jedan od one dvojice jutros. Upravo on je otključao
vrata i ključem pokazao Salki njih dvojicu:
– S njima dvojicom ćeš dalje!
Salko nije ništa rekao, samo je gledao ispod oka u dvojicu pratilaca koji su
stajali jedan uz drugog. Ustade i pođe.
– Jutros nisi dugo ostao sam! – reče opet onaj s ključem u ruci, pritvori
vrata naslonivši se na njih, pa ih zaključa izvana.
U tami male pritvorske sobe ostadoše samo kreveti.
Salko je stajao uz njih. Odjednom osjeti neku hrabrost i odlučnost. U trenu
dobi osjećaj da je on od njih četvorice najpošteniji i najčistiji. I postade mu lako i
jednostavno napustiti kasarnu. Gotovo da je bio ravnodušan. Negdje krajičkom
svijesti razmišljao je o svojima u Bosni. A onaj što zaključa vrata izgovarajući nepotrebne riječi, učini mu se tako neobično malen i bijedan. U njemu Salko vidje
ogromni teret. Kao da mu je duša prodana. Salkine oči veselo zaigraše. Osjećao se
laganim, kao da ga je ta sedmica provedena u pritvoru oslobodila svih grijehova.
Ni sam sebi nije mogao objasniti kud se iselio sav onaj teret koji je još jutros bio
64
tu. Kao da je prešao na tog čuvara, pa će ga sada podijeliti s komandom kasarne.
Najveći dio će pripasti komandantu.
– Na velikoj kapiji ćeš sačekati! – reče taj s ključem, pa se obrati onoj dvojici: – Ma dovoljno je da jedan od vas ide sa mnom, a ti znaš gdje je kapija broj
jedan – obrati se on Salki – pa gore čekajte!
Odatle se do kapije penjalo malom uzbrdicom, na kojoj se rastadoše. Salko
i njegov čuvar nastaviše ćuteći. Kad su prolazili pored piste, Salki se ote pogled po
njoj. Pogleda u zgradu gdje se nalazila njegova spavaonica... U to doba nikog nije
bilo vani. Svi su bili na redovnim vojničkim zadacima. Vladala je blaga tišina.
Ante je sinoć Salkino pismo podvukao ispod ostalih stvari u svom ormariću.
Već je prošlo sedam dana kako mu ga je Salko dao, a on ga, zbog obuke i nastave,
nije ni pipnuo. Tek je te nedjelje pažljivo izvukao pismo da niko ne primijeti.
Imao je osjećaj da ga neko gleda da bi odmah znao da to nije njegovo pismo i da
bi znali šta u njemu piše. S pismom je otišao u park iza kantine. Otvorio ga je i
pročitao. Nije smio vjerovati Salki i želio se uvjeriti da ga Salko nije pomenuo u
vezi civilke, a zanimalo ga je i šta je napisao svojima. Nikada on Salki nije potpuno vjerovao, jer kad je nacionalno neosviješćen, onda s njim može jednako tako
manipulirati i netko drugi. Za Antu je to bilo mnogo sumnjivo i morao je da bude
oprezan, kao i sa svima drugima „Bosancima“ u tom otimanju za Bosnu, kad su
bili tog otimanja nesvjesni i svemu tome podložni... To bi automatski moglo
značiti da se možda za puno toga u komandi zna, ali da se možda šuti i prikuplja
još više. „Nemoguće je biti siguran u ljude koji nemaju nacionalno ime i kad ne
osjećaju sebe nacionalno i kad onda i ne mogu nikako ni nacionalno razmišljati,
pa otuda ne mogu nikako ni razumjeti ovu formulu koegzistencije, odnosno ovu
situaciju“, razmišljao je Ante o tome istome po ko zna koji put i projektovao to
isto na Salki po ko zna koji put. Pošto je pročitao pismo i uvjerio se u Salkinu iskrenost, zaključi da Salko stvarno ništa nije razumio, da je još uvijek neusmjeren i
da se za njega treba nastaviti boriti. Usmjeriti ga u željenom smjeru ili će to s njim
prije uraditi Srbi!... Što je još za njega bilo važnije, uvjerio se da je nemoguće da
su u komandi na putu da uhvate trag... Smota pismo onako kako je i bilo i ubaci
ga u drugu kovertu. Radio je to brzo kao da je svakog trena mogao biti uhvaćen.
Brzo je prepisao adresu. Pomislio je i na to kako će njegovi možda obratiti pažnju
i primijetiti da rukopis adrese na koverti nije ispisan Salkinom rukom, ali brzo
odbaci tu brigu: „Ionako će čim pročitaju pismo, sve to zajedno u korpu za smeće.
Važnije je da je unutra ispisano njegovom vlastitom rukom!“
Pismo je ubacio u sanduče kasarnske pošte tek nakon još dva dana. Pri tom
je pomislio kako je ono već davno trebalo biti kod Salkinih, u Sarajevu.
65
DRUGI DIO
67
Glava I
Poslije Salkinog odlaska iz jedinice, ambijent se promijenio. Kao da je bila
veća opreznost među drugovima, cjelovitost se još više raspadala, kao ispucala betonska ploča koja se lagano tresla na stubovima koji je drže. Isparavala se
harmoničnost cjeline učvršćivanjem nekoliko manjih grupica vojnika između
kojih su postali hladniji odnosi. Svaka grupica je imala svoje teme koje su ih
okupljale i svoje viđenje slučaja sa Salkom, a pred drugom grupicom se o tom
nije pričalo. Zbog Salkine šutnje o tome šta je uradio, mali broj ih je išta znao, pa
su njegovo kažnjavanje doživjeli nejasno i zbog toga postali zabrinuti.
Zbog sveukupne monotonosti koja je vladala u vojničkom životu, Osvit
Pravnić gubio je čvrstinu i strpljenje. Odjednom mu na um pade da potraži u
svom ormariću vojnički kalendar koji mu je još na početku služenja roka dao
jedan vojnik koji se upravo ‚“skidao“. Dok je sada prevrtao po ormaru, na um
mu dođoše njegove riječi: „Uzmi, uzmi! Poželjet ćeš kasnije.“ Rekao mu je jer je
Osvit odbijao uzeti kalendar, tvrdeći da on nikad neće precrtati nijedan odsluženi
dan. Kad se danas prisjećao toga dana, on mu je bio dalek, kao da se desio prije
nekoliko godina. Pitao se gdje li je taj čovjek sada, jer o njemu ništa nije znao.
„Možda globalno svi vojnici na isti način proživljavaju vojni rok.“ - pomisli. Nakon tog prvog dana, zapažao je druge vojnike koji su brojali dane i precrtavali ih
u svojim kalendarima i činilo mu se to bez veze. Čak se i podsmjhivao tome...
Napokon pronađe kalendar. Bio je siguran da ga od kad je stavljen u
ormarić, nije nikad više uzeo u ruke. Povuče se u jedan ćošak da bi bio miran od
ostalih. Prebrojavao je i precrtavao dane. Sto sedamdeset i pet odsluženih, zajedno sa današnjim. Učini mu se da je ostalo još previše za odslužiti. Ali, mora se,
zaključi, i o tome više nije razmišljao. Stavi kalendar u džep košulje s namjerom
da ga od sada uvijek nosi sa sobom.
Osvit Pravnić je bio vesela osoba, a kad mu je bilo teško, odvajao se od
ostalih i u samoći i svom miru odtugovao bi i vraćao se među drugove. Bio je
omiljen među njima, jer je uvijek znao slušati, a nikad nije jadikovao. Uglavnom
mu je osmijeh bio utisnut na licu, a oči igrale kao u srećnog i naivnog djeteta.
U proteklih nekoliko dana, od kada nema Salke među njima, više puta se
znao zamisliti o tome šta se sa Salkom dogodilo. Na trenutke je postajao zabrinut,
ali je na kraju uvijek dolazio do zaključka da kasarnski vrh ne bi bez razloga kaznio i ako u tome svemu nije razumio zašto je ipak osjećao neku mrlju i nečistoću.
69
U jedinici 5/30, kako se označavala, a da se on nikad nije upitao zašto se tako
zove, potajno se pričalo da će za nekoliko dana doći do smjenjivanja vojnika na
kapijama jedan, dva i tri. Osvit je to otkrio. Izbor novih vojnika će biti baš iz
bataljona u kom je on. Da li bi i on bio te sreće da tu nađe zanimanje za sebe?
Spasio bi se od obuke i pješačenja po drugi put pod punom ratnom opremom.
Nije mogao ni zamisliti da opet kopa rovove i trči nepreglednim prostranstvima
bez ikakve potrebe... Bio je potpuno zaokupljen tim mislima, u stalnoj strepnji
da će se radna mjesta popuniti brzo i bez njega. Kome se povjeriti, pitao se i da li
će imati sreću da naiđe na pravu osobu koja bi mu mogla i htjela pomoći...
Crni oblaci su se upravo počeli nagomilavati na zapadu. Od tamo je uvijek
dolazilo nevrijeme. Izgledalo je da negdje blizu pljušti i lomi. Sve učestalije munje su parale nebom, a Božje plamene varnice zasljepljivale su oči. Prijeteći vjetar
zanjiha grane. Za samo nekoliko minuta iznad kasarne je zacrnjelo. Odjednom
se smračilo, postalo strašno. Vjetar je hučao u ušima. Zvižduci iznad zgrada i
drveća, kočili su poneki pogled učinjen u trku. Po cijelom krugu kao da su se utrkivale jedinice da što prije umaknu u svoje zgrade. Bilo je ipak povika komandira
da su koliko toliko u stroju, po pravilima službe...
Dva vojnika Srbina survaše se na Stipu. Prijetili su mu i govorili da je mlitav kao drolja, jer nije brzo sklopio svoje oružje. Zbog njega je cijelu jedinicu uhvatio pljusak. Nisu uspjeli doći do zgrade prije pljuska. Govorili su mu da će mu
polomiti njegove mekane prste koji su toliko nejački da nisu sposobni izvaditi ni
onu stvar iz gaća. Stipe, iako utučen, ipak im se suprotstavio.
– Ti mi ga vadiš? – ponovi više puta.
– I nemaš ga. Haj’ da vidimo! – nasmijaše mu se u lice glasno i provocirajući.
– Možda imaš neku slamku za pišanje!?
– Eh, eh! Ti ćeš mi reći – branio se Stipe.
Ante, udaljen nekoliko metara od njih, s mržnjom je sve to posmatrao. Nije
se usudio ništa reći u Stipinu zaštitu. I Marijan Perić je bio u blizini i još se ljutio
na Stipu zbog toga što je izgledao zaista kao slabić, jer im se suprotstavljao kao da
je od njih mlađi deset godina, a ne godinu – dvije. Po njemu, Stipe se ponašao
kao dijete. I bio plašljiv kao dijete. Većina drugih vojnika nije ni obraćala pažnju
na takvo njegovo ponašanje, jer je ono postalo uobičajeno.Svakodnevnica.
Osvit im se približi, brišući pokislu kosu. Zastade pored njih i poče ih
promatrati sa zanimanjem. Nije mu odmah bilo jasno oko čega se prepiru. Još
je držao ručnik na glavi i brisao njime svoju svijetlu, plavu kosu. No, i on se bez
reakcije vrati svom krevetu. Nije se htio miješati, iako mu je bilo žao Stipe. Nešto
70
mu se nije dalo. U sebi se pitao kako ona dvojica mogu imati takvu dušu i maltretirati ga. No, sve se ubrzo dobro svrši. Raziđoše se.
Na prozorska stakla zalijetale su se krupne kapi kiše i činile curnice. Neki
su, uz same prozore, gledali vani u Božjem strahu, osjećajući to kao prijetnju, jer
kiša zna i lijepo padati... Bilo je toliko mračno da se prva zgrada s onu stranu
piste nije apsolutno vidjela kao da nije ni postojala, a nije bila udaljena ni tristo
metara. Nebo kao da se spuštalo na zemlju.
Osvit, opružen na svom krevetu, dotjerivao je kosu misleći o kapijama.
Onda se prisjeti da u kalendaru nije precrtao dva dana. Juče je zaboravio, a ni
danas nije...
Poslije kratkog vremena oluja je jenjala i kiša naglo prestala, kao da je Bog
odjednom ispravio posudu iz koje je sipao. Brzo se razvedrilo i ukazalo brdo
iznad kasarne. Vjetar je stresao grane pokislog drveća i bivao sve slabiji. Neko
otvori prozor i spavaonicom prostruja novi, osvježavajući zrak. Otkucavalo je pet
sati i obuka za danas zasigurno neće biti nastavljena. Nekoliko pospanih vojnika
se oglasi sa svojih kreveta da se zatvori prozor.
– Kome je toplo neka ide napolje! – čulo se.
Prozor je odmah zatvoren.
Osvit navuče na sebe košulju i hlače. Namjerio je do kapije broj jedan, gdje
je u to vrijeme radio Redžo. Mislio je da bi od Redže mogao nešto više saznati o
smjenama straža. Polako je sišao niz stepenice, ali ispred zgrade zastade. Nekoliko
trenutaka razgledao je po krugu, gledajući ima li tragova nevremena koje je tek
otišlo. Sa zapada, odakle je nevrijeme došlo, stidno se ukazivalo sunce. Osvit nastavi prema kapiji. Neće odmah otkriti razlog svoga dolaska, odlučio je. Još idući
primijeti da se Redžo šeta gore - dolje i da kraj njega nema nikoga. Vjerovatno
mu je bilo dosadno i hladno. Kad mu priđe, pozdraviše se i Osvit osjeti studen
desne Redžine šake.
– Gdje vas je uhvatila? – prvi progovori Redžo, misleći na kišu.
Koža na obrazima mu je bila odebljala od hladnoće, a usne plave. Ipak mu
je na licu bio osmijeh.
– Dobro smo mi prošli – reče Osvit i ispriča mu gdje ih je uhvatila i kako
su trčali do spavaonice, utoplili se i sušili.
Stajali su, pričali i često pogledali da neće naići netko od visokih oficira,
jer s kapijašima se nije smjelo dugo zadržavati u razgovoru. Redžo je bio vani za
vrijeme nevremena i pričao je o tome kako je stajao u kućici za stražu, ali kako
nije bilo vrata, a vjetar je bio promjenjivog smjera, nanosilo je unutra.
71
– Toliko snažno je puhalo da nisam smio pretrčati u zgradu – zanesen
Redžo je objašnjavao pokazujući na ulazna vrata „duge“ zgrade koja je bila udaljena najviše trideset koraka.
Na gradskoj ulici koja je počinjala od same kapije, pojaviše se prvi pješaci.
Kapiji je prilazio jedan vojnik. Bila je to zamjena Redži.
– Evo, sad sam slobodan. Samo da potpišemo primopredaju – reče Redžo
i otvori svesku koja je stajala u samom vrhu unutar stražarske kućice.
Krenuli su od kapije u pravcu spavaonice, kad začuše hučanje vode ispod
kroz kanalizaciju. Skrenuli su u pravcu hučanja.
Dok su prilazili mjestu gdje je voda izlazila iz podzemne kanalizacije, a
odatle koritom odlazila dalje, Redžo reče Osvitu:
– Onaj vojnik za tri sedmice odlazi. Odslužio je svoje.
Osvit samo pogleda u njegove plave, pitome oči.
– Odlazi njih jedanaest – nastavi Redžo, primijetivši da Osvita to interesuje, iako mu ništa nije rekao.
Zaboraviše na hučanje vode. Slijedio je Redžu u koraku iako je htio zastati.
Želio ga je pitati ko to bira nove na kapiju, ali se uzdrža ne bi li Redžo to sam rekao.
– Samo smo nas dvojica od novih. Jedan nije koristio redovni dopust, pa
je odslužio, a ovaj drugi je napravio grešku.
– Kakvu grešku?
– Otiš’o je s curom sa kapije.
– Sa curom?... – začuđeno će Osvit ne iskazavši misao do kraja.
– Može se ovdje, na kapiji, upoznati cura. Kažu ako ne lažu, da samo zato
dolaze. Kriju se od građana da ne budu prepoznate. Ne znam. Samo sam tako
čuo. Neki možda i lažu, jer koji to vojnik onda ne bi imao curu. A Salko je upravo zato bio izvikan. To znači da sve priče nisu istinite. Je li tako? Osvit potvrdi i
njemu je bilo logično.
U to stigoše do mjesta gdje je voda izbijala iz cijevi i onako mutna kuljala
koritom dalje.
– To je voda s onog brda. Još gore počinju podzemni odvodi, jer je prije
plivala po ovom zemljištu gdje je kasarna. Sve od gore dovde su postavljene cijevi
– objašnjavao je Redžo.
Mjerili su dužinu pogledom.
– Ima odvoda koji se tu ulijevaju i iz kasarne.
– Ima, ima – potvrdi Redžo.
– Bio je veliki pljusak. Vidiš koliko je te vode, a zemlja je bila suha.
– Nije ona imala vremena ni upiti se. Kuljaće ona još ...
72
Napustiše mjesto i krenuše prema spavaonici. Poslije nekoliko koraka Osvit upita:
– Ko je taj što bira nove na kapiju?
– Normalno – bezbjednjak Kosta. Ali on to nikad ne radi. To će izabrati
vojnik iz prijavnice, naš komandir.
Osvit se zamisli. Pitao se da li da i dalje pita ili da ostavi za kasnije, da ne
bude dosadan.
– Dobar je – reče Redžo poslije duže stanke, aludirajući na komandira.
– Ti ga poznaješ?! – kao da se iznenadi Osvit.
Po Osvitovom mišljenju Redžo je bio izuzetno srećan. Biti na kapiji! Uzdahnuo bi Osvit. Redžo kao da je shvatio o čemu Osvit razmišlja, osmjehnu se.
Već su bili na stepenicama, ulazili su u zgradu. Hodnicima su prolazili vojnici,
izlazeći na pistu radi postrojavanja za večeru. Poneki bi ih u prolazu okrznuo, što
je ometalo razgovor.
– Mi pijemo naveče u spavaonici. Često i već dugo... Ne znam koliko sam
tad bio odslužio kad sam prvi put počeo s njima.
Osvit je pažljivo slušao i istovremeno se čudio kako to da dok on spava,
drugi ustaju i skupljaju se oko flaše. I kako ujutro mogu ustati?! I kako da ih
nitko ne prijavi?!
Ulazili su u spavaonicu i prestali pričati. I oni su morali požuriti na pistu,
na postrojavanje. Dogovoriše se da će o tome nastaviti kasnije, poslije večere. Sa
još trojicom drugova vratili su se iz kuhinje. U krugu se upalila rasvjeta zbog dolaska mraka. Njih dvojica poželješe ostati vani da bi nastavili razgovor o prijemu
novih kapijaša. Međutim, odjednom odnekud s leđa, priđe im Ante, te ih omete.
Sva trojica se popeše u zgradu. Te zbog toga te večeri razgovor nije ni nastavljen.
Jedinice su bile postrojene na pisti. Nakon dizanja zastave, obavljale su se
pripreme i davale upute za planiranu dnevnu obuku. Kapetan Risto je vojnike
iz svoje jedinice upozoravao da budu disciplinirani da ne bi doživjeli ono što je
doživio Salko. Pred cijelom jedinicom je rekao da je posjetio Salku, te da je on
plakao i ljubio mu cipele, moleći ga da ga izvuče ako može, da od njega neće
biti boljeg i poslušnijeg vojnika. Vojnici su ga gledali i slušali uplašeni, a bilo je i
onih koji su se podsmjehivali... Osvit obori glavu. Poželi još jednom i ko zna po
koji put da se spasi od ponovne obuke. Ko će se strpiti, sve izdržati i ne napraviti nijednu grešku? Mislio je i o tome kako se u tim trenucima Redžo nalazio
u spavaonici i mogao je slobodno spavati ili raditi nešto drugo što je želio. To
je za Osvita značilo sreću – otići na kapiju, osloboditi se naređenja... Na pisti
zalupaše vojničke čizme. To je jedinica po jedinica strojevim korakom odlazila na
izvršavanje dnevnih zadataka.
73
Tog jutra kapetan je bio nešto raspoloženiji. Rekao je i nekoliko dosjetki,
za šta je inače imao talenta, te su se vojnici nekoliko puta i slatko nasmijali.
Postrojena na pisti jedinica je polazila na obuku u veliki park, a kapetan Ristić iz
jedinice izdvoji Osvita Pravnića. Pogleda u vojnika i reče mu:
– Pođi za mnom.
Krenuše u pravcu zgrade, a jedinica je kao i obično pri polasku sa piste
tukla strojevim korakom. Osvit je pratio kapetana oborene glave, ne smičući
pogleda sa peta kapetanovih čizama i mjereći dužinu njegovih koraka. Radije
bi otišao s jedinicom zbog neslatkih slutnji o razlogu tog poziva na razgovor.
Zbog namještanja za odlazak na kapiju, slutio je da mu se ta prilika izmiče i nije
uspijevao odagnati nezadovoljstvo i rastuženost. Pitao se zbog čega ga je izdvojio,
a u sebi kao da je znao. Dok su se penjali uz stepenice, mogli su čuti samo škripu
vlastitih čizama. Dolazeći na sprat bili su odmah ispred kancelarije. Uđoše. Osvit
kroz prozor baci jedan pogled dolje na pistu na kojoj se više nije vidio ni jedan
jedini vojnik. Samo su zbog vjetra plesale sjenke drveća koje je bilo posađeno
posred ivičnjaka gotovo cijelom dužinom piste. Vjetar je često mijenjao pravac,
pa su i sjenke drveća tako plesale. Jutro je bilo veselo, a sa istoka je jezdilo već
povisoko dignuto sunce.
Kapetan prođe iza svog stola, skide šapku i stavi je sa strane svog radnog
stola. Na njegovoj crnoj glavi jasno se ocrtao obruč šapke. Nije se žurio da popravi kosu, niti da Osvitu kaže razlog sastanka. U svijesti vojnika je to kopkalo, a u
dubini svog duha je istraživao kao da je pokušavao pronaći ispisane listove svoje
sudbine skrivene u sopstvenoj dubini. Izgledao je napetih živaca.
– Eh, Pravniću, možemo – kapetan progovori i osloni se na naslonjač stolice pomno promatrajući Pravnića od glave do vrha njegovih čizama. Vojniku se
to bilo dobro odužilo, a od kapetana tad zbog straha i crnih slutnji čije ispisane
listove programa u sebi nije uspio pročitati, nije želio ni doznati razlog zbog kojeg je tu. Kapetan je zaćutao nešto realizujući i prije Osvitova odgovora.
Osvit je isto ćutao, jer sve drugo, osim da bude kapijaš nije želio. Tih trenutaka mu se činilo da mu se ruši sreća, da izmiče kapija. Kad nešto hoće, sinoć
mu je Redžo rekao da za njega ima dobrog izgleda. Duže nisu mogli pričati zbog
prisustva ostalih.
– Tvoji drugovi su te predložili za čin desetara.
– Koji drugovi?
– Najbolji... I neki stari desetari. Da ih naslediš.
– Sigurno, desetar Jovo?
– Svi su za to.
74
Osvit bi najradije nestao s tog mjesta, kad zna da ne smije reći: „Ne!“, jer
bi cijena odbijanja mogla biti ogromna. Pored toga, znao je da bi to u kapetanu
izazvalo sumnju, možda i osvetničko raspoloženje. Ćutao je. Kao zaliven. Kapetan iznenađen počeo je gubiti strpljenje. Situacija u državi u njemu je činila svoje,
pa se čak pitao je li moguće da nešto takvo osjeća i Osvit, pa je zbog toga takav, a
u šta je bilo vrlo teško povjerovati kad bi bilo upućeno na jednu duboku, široku, i
možda dugotrajnu istragu. Otkud bi to da postaju osvjiešćeni!? Pomisli i na slučaj
sa Salkom. Ili je to virus koji se širi i obuzima njihove duše, a da su nesvjesni zbog
emocionalnog širenja slovenskih i hrvatskih želja i namjera i njihovih pobornika
sa Zapada. Bio se zamislio kapetan Ristić. Odbaci tu ideju, jer bi to značilo da
povede Osvita odmah u pitvor i izloži vojnoj istrazi, ali živci su ga izdavali.
– Nisi na to ponosan?... Pa to je čast! – uprkos nervozi, bio je blag, jer je
pokušavao razumjeti Osvita. Čin desetara je velika odgovornost, velika obaveza.
Iziskuje autoritet, sklonost za komandovanje.
– Druže kapetane! Ne osjećam se sposobnim da komandujem!
Kapetan se zamisli, osjeti se iznova pogođenim. Očekivao je na početku od
Osvita suprotan odgovor. Odmah prihvaćen. Opet se zbog stanja u zemlji, koje je
vodilo u nacionalni sukob i otimanje za Bosnu, nametnu sumnja zbog Osvitova
izbjegavanja da dobije čin desetara. U stvari, u Osvitovu odgovoru i nije bilo neko
veliko zlo, ali u političkim i nacionalnim prepiranjima u Jugoslaviji koja su postajala sve očiglednija sumnjati se moralo. Osvit je osjećao da u kapetanovom obraćanju
postoji nešto mnogo značajnije, nego što mu je moglo biti jasno, pa reče:
– Ponos je. I čast je, druže kapetane! – ponizno će Osvit i slijegnu utučen
ramenima.
No opet zaćuta, kao da je žalio što nije sposoban za čin.
– Ali, ja ti naređujem!... Kapetan Risto hoće čisto, a to kod tebe, druže
vojniče, nije!
Kapetan se iznervirao, a Osvit je stajao mirno i ponizno. Bez riječi.
Nakon izvjesnog vremena kapetan reče:
– Slobodan si, nesposobnjakoviću! Javi se u jedinicu!
Osvit nečujno iziđe iz kancelarije. Ostao je zabrinut. Kad je izišao iz
zgrade, stavio je kapu na glavu i požurio se u pravcu velikog parka. Tamo negdje
je bila jedinica. Potražit će ih. Mislio je bez prestanka na razgovor. Strah da će
ga kapetan prisilno odrediti za desetara je ostao. „Zagonetan je kapetan Ristić“,
razmišljao je. Utučen. Ali, riječi koje je kapetan na kraju izrekao „Slobodan si,
nesposobnjakoviću!“ - vratiše mu malo nade da kapija možda i nije izgubljena.
75
Od tog dana Osvit je još intenzivnije radio na tome da bude prebačen na kapiju. Pri svakom susretu s kapetanom bio je kritikovan, a kapetan ga je od tada nazivao nesposobnjakovićem. To je za kapetana Ristića postalo Osvitovo novo prezime...
Poslije dvije sedmice na kurs za desetara, umjesto Osvita, otišao je visoki
Slovenac Zakraiček Bojan. Bio je snažna izgleda, dugačkih i krupnih muških
ruku, no za tako krupna čovjeka nije imao oštar glas. Imao je dugačak nos i debele usne, što je ostavljalo dojam strogosti i autoritativnosti, ali čim bi progovorio, gubio je oboje. Ravna plava kosa iznad smeđih očiju, činila je njegov izgled
tužnijim nego što je bio.
Krajem treće sedmice po razgovoru s kapetanom, Osvit Pravnić je
razduživao svoje oružje, veliki crni puškomitraljez od 12,5 kilograma. Već idućeg
ponedjeljka počinjao je raditi na kapiji broj jedan. Smjenjivao je upravo Redžu.
Glava II
Erik Ljupaj utrča u kuću. Bio je uzbuđen. U desnoj ruci je držao poziv za
vojsku. Kovertu nije bio ni otvorio, niti u nju pogledao. Poštar mu je rekao: „Evo
ti, u vojsku ćeš!“, i on je odmah, bez ijedne riječi, potrčao kući. Poznavao se s
poštarom, a poziv je dobio na ulici, sasvim slučajno, dok je poštar raznosiopoštu
i ubacivao je u sandučiće. Brzo je prošao hodnikom do dnevnog boravka, gdje je
očekivao da će zateći sestre. Tu ih je maloprije ostavio. No, ne nađe nikog i pođe
da ih traži.
– Ima li koga? – viknu.
Uzbuđen, brzo je disao. Niko se nije javljao.
– Ima li koga? – ponavljao je dok je zavirivao po sobama, ostavljajući vrata
na njima otvorena.
Poziv ga je iznenadio. Otac Marko je već nekoliko puta mitom odgađao
njegov odlazak, jer se situacija u zemlji pogoršavala. Nije želio da njegov sin
služi srpsku vojsku, kako su, kad nitko od stranaca ne sluša, u obitelji nazivali
zajednički Jugoslovensku armiju. Znao je da se radi na podjeli Bosne bez čega se,
vjerovalo se, Jugoslavija ne može raspasti. Bilo je sumnji da se u Bosni muslimani
neće znati boriti za Bosansku državu pošto nisu zvanično bili obuzeti bosanstvom, već da bi mogli postati ili Srbi ili Hrvati.
76
Erik se vrati u dnevni boravak, za veliki sto. Otpuhnu. „Negdje su izišle,
vratit će se“, pomisli jer je kućna vrata našao otključana. Baci kovertu na sto
ispred sebe i sjede. Otac i mati su bili na službenom putovanju, pa Erik izvadi
cigarete i slobodno zapali. Kovertu bi najradije bacio u vatru da izgori. Neotvorenu. No, nije se smio usuditi. Povuče je sebi. Da je otvori. Prstima prođe kroz
svoju žutu kosu.
Tužan, gledao je u svoj nos i vidio mu pjegavi vrh...
Teškim pokretom ruke ipak podignu kovertu i otvori je. U tom trenu na
ulaznim vratima se pojaviše sestre. On zgužva kovertu i baci je kroz otvor u kuhinju. Dok su još išle hodnikom sestre su primijetile da je ljut. Pogledom su uhvatile njegovu ruku kad je zamahnuo. Prvo mu se primaknu Rina, starija sestra,
a onda i njoj i njemu s leđa priđe mlađa od nje, Dita. Bile su začuđene što se on
tako brzo vratio, jer je rekao da neće doći do uveče. On je ćutao i gledao ispred
sebe u neodređenu tačku na stolu.
– Šta je? Šta si se vratio? – upita Rina.
– Šta ti je? Šta se desilo, Erik? – ne čekajući odmah za Rinom upita i Dita.
– Zar ne vidite?! Niste slijepe?! – gledao je on u bijeli komadić papira ispred sebe kojeg one nisu bile primijetile jer je i stolnjak bio bijel.
Osim toga, gledale su u njega, a ne po stolu.
– Za Armiju! – reče on prije nego što se Rina nagnu da uzme papir.
– Možda ćeš negdje blizu? – upita Dita znajući da u opštini svi poznaju
njihovog oca koji ih povremeno obilazi i miti ih .
– Petnaestog jula! Ideš u Poljanicu! – uzviknu Rina prije nego što je iščitala
papir do kraja.
Očima ga je dočitavala.
Erik je ljutito ćutao, ali sluh mu je bio kod Rininih usta. Gledao je dolje
pognute glave.
– Gdje je to? Gdje je Poljanica? – pitala je Dita, poluglasno.
Rina je prebirala po svojoj glavi da li je njoj poznato ime grada:
– Da nije u Vojvodini? Možda je to ime nekog grada po poljima?
– U pizdi materinoj je! – skoči Erik sa stolice, pa se zamišljeno, poluukočenim
koracima udalji do prozora kroz koji se moglo vidjeti naselje niz padinu i put
kroz naselje što je vodio do obale mora.
Zastade nekoliko trenutaka pored prozora, ali iako je gledao vani, nije vidio ništa. Sestre su još stajale na svojim mjestima. Izgledale su izgubljeno. Ni one
od velikog iznenađenja nisu još došle sebi.
77
Erik se vrati stolu, uze drugu cigaretu i zapali. Otac je bio negdje daleko,
pa Erik cigarete nije ni vratio u džep. Baci kutiju na stol. Ništa nije govorio, samo
je brektao. Dita i Rina su se, svaka za sebe, pitale gdje je taj grad.
– Otac bi morao znati gdje je. On je svuda putovao. Ne znam više gdje nije
bio – bojažljivo je izgovarala Dita, strepeći da li će je Erik, onako ljut, prekoriti.
Gledajući ga, čitala je na njemu da je ljut na oca. Naime, Erik je još prije
godinu dana, dok je još izgledalo mnogo sigurnije, želio ići na odsluženje vojnog
roka, ali su ga svi zaustavljali, posebno otac koji je želio izbjeći da mu sin služi
„srpsku armiju“.
Rina je bila sigurna da je negdje čula ime tog mjesta. Ona je, inače, uvijek
htjela da zna sve, više i bolje od drugih. Nju bi uvijek pitali za mišljenje kada bi
se u kući vodila neka rasprava. Čak ju je i otac pitao za mišljenje, jer joj je sve
uvijek išlo od ruke.
– Svi ste pametni! – izdera se Erik. – Vas slušati!!! Od sad slušam samo
sebe!... Nema tog Boga kojeg ću pitati!
Dita obori glavu. Nakon nekoliko trenutaka se dosjeti – geografska karta!
Rina je ćutala i žalila brata. Razumjela ga je, njegovu ljutnju i njegovu
strepnju. I ona se osjećala sukrivcem zbog njegove sudbine.
Iako Dita ništa nije rekla kad se udaljila, Erik je bio siguran da je otišla
tražiti kartu.
– Džaba sad tražiš! Neka idem u pizdu materinu! U Sibir! Možda je najbolje da me tamo nestane! – prvi put od kad se zamomčio u društvu sa sestrama,
govorio je albanski.
Bio je ogorčen. Uvijek do tada je sa sestrama pričao na hrvatskom jeziku,
iako su zbog toga sve troje od roditelja često bili prekorijevani. I Rina mu je po
prvi put bila pokorna. Nije se usudila ništa reći, niti napraviti bilo kakav gest.
Znala je da on osjeća da su svi krivi zbog poziva koji je dobio. Čekala je da se on
malo smiri. Stavila je nadlanice na zategnute obraze svog umiljatog lica, a nježne,
bijele prste načičkane zlatnim prstenjem, zavukla u svijetloplavu kosu koja je bila
ravna, ali bujna.
Svi su se divili njenoj ljepoti i ljupkosti. Ponekad su joj znali reći da je Bog
u njoj sastavio ljepotu, ljupkost, vitko i zanosno tijelo, inteligenciji i uz sve to
– bogatstvo. Jednostavno – imala je sve... Bijele bujne grudi namještala je na neki
poseban način. Bile su tvrde i uvijek nadignute. Čuvala ih je za svog vjenčanog...
Dita se ipak vrati stolu sa velikom geografskom kartom na koju Erik nije
ni pogledao. Osjećao se nesretnikom, osuđenim da ispašta samo zato što je
muškarac. Prvi put mu je bilo teže nego sestrama. Dotad je, zato što je muško, u
78
životu imao sve prednosti. Mogao je izlaziti i vraćao se kasno. Nije se skrivao kad
je izlazio s djevojkama. To i još koješta sestrama je bilo strogo zabranjeno.
Ćutali su sve troje. Rina i Dita su bile još zabrinutije. One nisu dosad bile
ljubomorne na njega zbog toga što je imao mnogo više slobode od njih dvije.
Uostalom, muškarac je. Muškarci sebi mogu mnogo više dozvoliti. Teže okaljaju
obraz... S tim su one odrastale...
Svako je bilo u svojim mislima, kad Erik ponovo progovori, opet na albanskom jeziku:
– Ko zna koliko su mu novaca izvukli! A nizašto!... Sad je još gore to što im
je nosio! Sad je sve otkriveno!
Rina i Data pogledaše u njega. Objema im je bilo čudno takvo njegovo
ozbiljno razmišljanje i još čudnije to što je pričao na albanskom jeziku. Postade
im i sasvim ozbiljno i opravdano to što je rekao.
– Siguran sam da moj otac ne zna ko je tamo Hrvat, a ko Srbin! – reče Erik
i opet zaćuta.
Dita i Rina se međusobno zgledaše kao da se pitaju da li je moguće da to
on tako razmišlja. Do sad još nije nikad bio tako ozbiljan.
„O, kako je sve to teško i komplikovano!?“, mislili su sve troje.
U odaji, toj najvećoj prostoriji u cijeloj kući, bilo je tiho. Televizijski aparat je bio ugašen, jer su sestre, kad je Erik ušao u kuću, bile u podrumu i slagale
ulje. Samo se javljao veliki zidni sat koji je svojim klatnom odbrojavao sekunde.
Sestre nisu znale koliko ima ulja, pa su brojale dok su slagale kartonske kutije.
Vjerovale su da im ga za tri godine neće zafaliti. U istoj prostoriji brašno je već
bilo složeno. To su prije dvije sedmice složili Marko i Erik, jer su vreće bile od
pedeset kilograma. Složili su ga gotovo do plafona u visinu, ali vreće nigdje nisu
dodirivale zid da ne bi povukle vlagu. O brašnu nisu komentarisale dokle će ga
biti, jer je otac rekao da će kupiti još. Znale su da ga zasad ima tri tone. Iduće
sedmice je planirana kupovina pića...
Erik je još ćutao. Polako se mirio sa sudbinom. Zamišljao je vojnike i sebe
među njima.
– Teško je nešto učiniti kad su na svim odgovornim mjestima Srbi – tiho je
rekla Dita, gledajući u brata i strepeći da će se on opet izderati na nju.
No, on je prećutao. Shvatao je da mu žele samo dobro. Da su mu svi
htjeli najbolje.
Rina je očima prelazila po razastrtoj karti nasumice tražeći ime grada. Odjednom će:
– Poljanica je negdje u Makedoniji!
79
I poče tražiti po Makedoiji.
– Sigurno je negdje uz Kosovo ili Albaniju – ovog puta mirno reče Erik.
Iako je njima dvjema bilo jasno zašto je to rekao, on ipak objasni:
– Da bi Albance lakše i brže protjerali u Albaniju!
Sad je bio smiren. Zaključio je da je bez veze nervirati se.
Treba se snalaziti i boriti za bolje u situaciji kakva je.
Dotle je Rina pretražila kartu, ali Poljanicu nije našla.
– Kad već ima kasarnu, morao bi grad biti značajan!... Veći...
Nemoguće je da je neoznačen!... – govorila je Dita i opet se zamislila.
– Možda je kasarna u nekim planinama? – iznese Erik svoju pretpostavku.
Svi se uplašiše od te pomisli. Rina i Dita su pričale hrvatskim jezikom
jer im je tako bilo lakše. Tako su navikle, a Erik, iako smiren, još je pričao albanskim. Prestao je biti ljut na sestre, ali su mu Hrvati postali mrskiji. Sad ni
njima nije vjerovao... Opet zavlada tišina, a kroz nekoliko minuta Rinin kažiprst
se zaustavi na karti:
– Evo, uz samu Grčku! A i Bugarska je blizu!
Erik i Dita pogledaše istovremeno. Vidjeli su mali kružić uz naziv grada na karti.
– Znala sam da je malo mjesto – Dita će.
– Malo prije si rekla da bi morao biti veći centar!
Ona slegnu ramenima.
Mjerili su i računali kolika bi mogla biti udaljenost grada od Grčke i od
Bugarske.
– Tu ću biti sam od naših! – opet će Erik na albanskom.
Procijenili su da je od njihovog mjesta, Tilpsa, do Poljanice najmanje hiljadu i po kilometara. Erik je zabrinuto klimao glavom, a u mislima bio tamo
negdje daleko, u zamišljenom makedonskom gradu...
Uglavnom, gradovi koji su okruživali Poljanicu bili su im poznati. Gledali
su još neko vrijeme, a onda Rina zaključi da nemaju više šta gledati i misliti, pa
predloži da ona i Dita idu u podrum dovršiti posao oko slaganja ulja i čišćenja.
Trebalo je i druge prostorije pripremiti za stvari koje će tek biti kupljene. Erik na
prijedlog ne reče ništa, a Dita pokretom tijela pokaza da bi trebale ići.
Dok su one još bile tu, Erik, ništa ne govoreći, priđe velikom drvenom
regalu, i dižući se na prste, zavuče ruku u jednu od pregrada. Iako njih dvije nisu
od otvorenih vrata vidjele njegovu ruku, znale su šta je uzeo, jer je tu stajao novac
za kućne potrepštine koji su roditelji ostavljali kad bi pošli na put. Nijedna ne
reče ništa, samo se pogledaše. Pomislile su na isto. Erik bez riječi prođe pored
njih i ode hodnikom.
80
– Zaboravio si cigarete! – doviknu za njim Dita i on se povrati da ih uzme
i ponese.
– Otac bi se mogao vratiti! Samo bi nam to trebalo! Da ih tu nađe!
On sa stola uze cigarete. Kao da se razlikovao od onog prijašnjeg Erika.
Nekako ih tužno pogleda i mahnu rukom. Brzo je izišao. Valjda da stigne tamo
kamo je maloprije bio pošao.
Rina i Dita ostadoše same. Rina uze poziv i stavi ga u ladicu radnog stola.
– On večeras neće znati za sebe – reče Dita aludirajući pri tom na to da će
se brat od razočarenja napiti u gradu i vratiti se pijan.
Rina, utučena, sasluša sestru. U dnevnom boravku osta zidni sat kucajući.
Odbrojavao je sekunde, a njih dvije su u podrumu nastavile sa započetim poslom.
Otprilike, poslije dva sata, one završiše posao. Osta samo još da uklone i
slože alat kojim su radile. To Rina ostavi mlađoj sestri, rekavši joj da će je sačekati
vani. Željela je ispušiti cigaretu, ali ne unutra jer bi ostao miris dima ako bi roditelji ubrzo stigli kao što su očekivale. Dita nije pušila pa joj je bilo svejedno, a
znala je da je Rina za to ostavlja.
Rina se sagnu i ispod palete na kojoj je u vrećama bilo složeno brašno
izvuče kutiju crvenog „Marlbora“. Tu ga je stavila za slučaj da roditelji iznenada
bahnu u podrum.
S te strane kuće, kojih pet – šest metara od zida bila je međa, a duž međe
zid visok metar. Iza zida se nalazila padina i kuća prvog susjeda, vlasnika te zemlje, udaljena pedesetak metara. Rina preko zida pogleda dolje, na susjedovu kuću,
ali je mogla vidjeti samo krov, jer je s gornje strane susjedova kuća bila ukopana
u zemlju. Svud je bilo mirno, ništa se nije čulo. Po nebeskom plavetnilu šetali
su se bjeličasti oblaci, nikud ne žureći. Kretali su se tek toliko da nisu mirovali,
kao iz dosade. Otac je nabavio drva i ona su u trupcima bila istovarena uza zid
zauzimajući sav prostor osim uske staze uz sami zid kuće. Da iscijepa i složi drva
za zimu, to je bilo rezervisano za Erika. Rina stazom uza zid dođe do ćoška kuće
i pogleda je. Bila je tišina. Zatim pogled upravi prema gore, na brdo koje se nedaleko odatle uzdizalo visoko iznad naselja. Brdo je bilo obraslo šumom. Rina
ugleda i sunce skriveno granjem drveća na vrhu brda. Znala je da je prošlo pet
sati. Brzo se vrati i sjede na jedan trupac. Tek tad zapali, a „Marlboro’’ iz ruke
ispusti u krilo. Lagano uvuče prvi dim, zadrža ga jedan tren u plućima pa onda
polako ispusti. U misli joj se vrati Erik. Kao da ga je vidjela kako polupijan grli
svoje drugove i tjera ih da piju s njim. Na sebi je imala dugu bež haljinu, a preko
nje raskopčanu crvenu košulju. Sjedila je pokupljenih nogu s laktom lijeve ruke
na povijenom koljenu. I ako je bila sama, haljina joj je bila sasvim spuštena i
81
mela je po betonu skrivajući bijele kućne papuče na njenim nogama. Zamišljena,
pušila je cigaretu unoseći je u usta i ponovo preuzimajući iz usta prstima desne
ruke. Na vratu su joj sijala dva zlatna lančića.
Kad je bila negdje na polovini cigarete, pred nju iziđe Dita i osta stojeći,
čekajući da ispuši.
– Ne znam kako će otac iscijepati ovolika drva, a znam da neće dozvoliti
nikom da ovdje ulazi.
Mislila je pri tom na strane osobe, a zbog smještene hrane.
– A stvarno!... Dobro si se sjetila? Erika neće biti, a to je bio posao rezervisan za njega.
Rina je povlačila više i češće da bi brže dovršila s pušenjem cigarete.
– Ah, gore nismo otvorile pozor da se izrači. Znaš da je Erik pušio – sjeti
se Dita, jer su svaki čas očekivale dolazak roditelja.
Rina ugasi preostali dio cigarete i skoči na noge. Opušak je ponijela u ruci
da ga baci u smeće. Brzo prođoše oko kuće do ulaznih vrata i odmah u dnevnoj
sobi pootvaraše prozore.
Roditelji su već kasnili, pa su se one počele pitati da im se nije šta desilo.
Sigurno imaju razlog, jer obično nisu kasnili. Večera je bila gotovo pripremljena i
sve sređeno. Dita osta u dnevnom boravku. Sjede na fotelju i upali televizor koji
je dotad bio ugašen. Rina je sjedila na stepenicama ispred kućnih vrata i opet
pušila. Gledala je po dvorištu i u susjedovu kuću koja se nalazila desno za otprilike dva dunuma zemlje i isto toliko iznad. Gore, iznad susjedova dvorišta, vodio
je put kroz naselje naviše, na vrh samoga brda. Rinin pogled se često podizao
uz debelo kestenovo stablo i uz grane sve do vrha kestena sa kojeg je do njenih
ušiju dopirao šum lišća. S lijeve strane stabla spuštao se njihov putić koji se iznad
kestena spajao s glavnim putem. Svaki tren je očekivala da zvuk motora očevog
crvenog „mercedesa’’ pokrije šum kestenovog lišća...
Stablo je bilo staro i samo Bog zna koliko dugo već drži na sebi veliku
krošnju s koje se snažni ogranci šire i drvo čine ogromnim. Ona je bila spremna u
svakom trenutku ubaciti nedopušenu cigaretu u čašu dopola napunjenu vodom
koju je donijela za slučaj da se iznenada pojavi otac. Bilo joj je čudno i što niko
ne prolazi putem gore iznad. Činilo joj se da ni u susjedovoj kući nema nikoga,
da ni oni nisu stigli. I oni se u zadnje vrijeme kasno vraćaju kući, primijetila je.
Susjed Ivica, iako puno mlađi, dobro se pazio s njenim ocem. Često su ostajali
zajedno u dugom razgovoru. Ivica je bio Hrvat, pa je Marko s njim pričao hrvatski, ponekad se mučeći da pronađe riječ kako bi mu objasnio ono što želi.
Ivica bi pažljivo i sasvim ozbiljno slušao starijeg Marka, a kad Marko ne bi bio
82
tu, ponekad je imitirao njegov albanski akcent kojim je izgovarao hrvatske riječi.
Bilo mu je to smiješno, a ta šala je ponekad Rini bila i neprijatna jer je žalila svoga
oca i u isti mah osjećala da je to i isticanje nacionalne razlike. Ipak, smatrala je
to uvijek samo šalom.
Ivica je bio mršav i visok. Iako je imao visoko, inteligentno čelo, njegovo
ponašanje je često bilo suprotno tome. Plava ravna kosa padala mu je po čelu, pa
ju je često smicao zadijevajući je za uho, a smeđe oči, uvijek spremne na smijeh,
činile su ga mogućim prevarantom... Ivičina žena Željka bila je oprezno ozbiljna
prema njegovim šalama i često mu je u društvu prebacivala da nisu svi kao on i
da svi ne razumiju šalu. Ona je imala kosu svjetliju od muževljeve, ali prirodno
valovitu i bujnu. Bila joj je preko ramena. Oči su joj bile sjajnozelene i u kombinaciji sa crtama lica, odavale su utisak kao da je uvijek ljuta.
Dok je sad gledala prema njihovoj kući, Rina kao da je vidjela njih dvoje
kako se prepiru pred svijetom zbog Ivičine neozbiljnosti. U tren pomisli da zovne
Željku da siđe kod nje, ali baš tada iznad Ivičine kuće se pojavi očev „mercedes“.
Savijao se pored kestena naniže kad je ona skočila i utrčala u kuću sa čašom u
ruci u kojoj je plivao opušak maločas dopušene cigarete. Popi malo vode da bi
ublažila miris duhana, pa reče Diti da se digne sa fotelje, da su roditelji stigli.
Ona pođe da otvori kapiju.
Uvijek su, po tradiciji, ponizno i spremno dočekivali roditelje, posebno
oca, glavu kuće. Svakom djetetu koje ga bude poštovalo i slušalo, otac je obećao
da će ga čvrsto staviti na pravi put. On je to zaista i mogao i namjeravao. No,
i bez toga, Rina je osjećala strah od Boga ako bi kojim slučajem otac bio njom
nezadovoljan ili zbog bilo čega ljut.
U samom centru grada, prema obali mora, nedaleko od velike crkve „Sveti
Otac“ nalazio se bogato uređen kafić „Miris mora“. Iz jednog njegovog ugla vidjela se luka udaljena oko kilometar. Često bi gosti odabrali taj kutak i pijuckajući
piće, uz laganu priču, gledali brodove koji bi uplovljavali ili isplovljavali. Bio je
to lijep pogled, a uz obalu je svijet uvijek gmizao.
Tog dana u kafiću „Miris mora“ u poslijepodnevnim satima nije bilo puno
gostiju. Najviše petnaestak, razbacanih po svim dijelovima kafića. Kako je „Miris
mora“ bio na uglu velike stambene zgrade, njegova unutrašnjost je imala oblik
slova L i pogled na dvije strane grada. S druge strane bila je slijepljena uska ulica
koja je polazila od crkve „Sveti Otac“, pa pored kafića i zgrade pošte, nakon dvije
zgrade spajala se s drugom ulicom. Između dvije zgrade s te strane vidio se djelić
mora i dio važnog magistralnog puta koji je vodio prema Erikovom naselju, a
tamo preko mora, u daljini, vidjele su se zgrade koje su pripadale sasvim drugom
83
dijelu grada. Iz kafića je izgledalo kao da je taj dio grada izdignut na poluostrvu,
mada je i to bio dio grada Tilpsa.
Za jednim stolom u dijelu kafića uz usku ulicu, sjedio je Erik sa djevojkom
i tri druga. Poslije dva sata naginjanja punih čaša ali i flaša, jer su se s vremena
na vrijeme utrkivali ko će više, svi osim Erikove djevojke Luize, imali su mutan
pogled. Pričali su o vojsci, o Erikovom odlasku, mjestu gdje odlazi, a povremeno
znali pogledati i u Luizu koja je bila veoma tužna. S vremena na vrijeme oči su
joj bile suzne. Svoju ruku nije smicala sa Erikova tijela. Često je tražila njegovu
ruku, ali je nije uspijevala naći zbog njegove preokupacije cigaretama, flašama i
čašama. Ponekad je dizao ruke naviše i pjevušio: „Svi u istom stroju - svak‘ za
domovinu svoju!“
Za sto dođe još jedna tura pića, mada je jedna već stajala u flašama netaknuta, a čaše su bile pune. Sto postade tijesan za toliki broj čaša i flaša. Tu
porudžbu je donio vlasnik kafića i zadržao se pored stola.
Već pola sata on je s pažnjom gledao goste za tim stolom, jer su bili jako
nemirni, a ponekad grohotali kao luđaci, uznemirujući druge goste. Zbog toga je
odlučio da im on lično servira.
– Samo mirno! – reče posmatrajući ih kao nestašnu djecu, pa to ponovi
više puta.
Oni su ga gledali i više puta pozvali da im se pridruži, što je on ljubazno
odbijao. Na osnovu njihovog razgovora zaključio je da neki od njih četvorice
odlazi u vojsku i da zbog toga piju. Radi rastanka na duži period.
– Koji postaje vojnik? – najzad upita.
Svi pogledaše u Erika, a on opet podignu ruke iznad glave i zapjeva: „Svi u
istom stroju - svak‘ za domovinu svoju!“
Vlasnik se osmjehnu Eriku i stihovima i tako im stavi do znanja da mu se
dopadaju. Prođe oko stola i dođe do Erika, nagnu mu se u lice, pa s osmijehom
više puta pomilova Erikovu žutu, raščupanu kosu, a onda ga potapka po ramenu
želeći mu reći da i on, vlasnik, ima smisla za stihove:
– Slušaj ovo!: „Skoro će se čuti, skoro će se znati / šta to jesu jedinstveni
Hrvati!“ – tiho je odrecitovao da ga čuju samo oni za stolom, a kad završi prisutni
uskliknuše.
– Ali ne to pjevati! – dodade vlasnik šaljivo. – To ja onako dodajem na
tvoje simpatične stihove.
Erik ga htjede zagrliti, ali se vlasnik izmače i uspravi. Erikove ruke su bile
mokre od piva, a bilo je na njima i tragova od pepela, jer dok je pušio, Erik je
mlatarao rukama i gestikulirao rasipajući pepeo svud oko sebe i po sebi. Vlasnik
84
se, s osmijehom na licu, udalji od stola pa zastade nekoliko trenutaka iza šanka da
još jednom provjeri je li u lokalu sve u redu, a onda ode u svoju radnu sobu. Erik
i drugovi ga ispratiše pogledom. Na vratima iza kojih je nestao pisalo je „Prive“.
Erik je popio najviše i glava mu je padala ka dolje, ali ju je silom podizao i
nastojao držati u normalnom položaju. Digao je čašu desnom rukom i počeo je
pomjerati lijevo – desno, unoseći je drugovima u lice. Davao im je do znanja da
je trenutak da ponovo nazdrave i popiju uz kucanje čaša, jer samo Bog zna kad
će to opet moći učiniti i hoće li uopšte. Sve je zavisilo od toga kako će se situacija dalje odvijati... Dok je držao čašu, pogled mu skrenu napolje, kroz staklo.
Vidio je jednu gospođu s čijim sinom se ranije družio, a koji je trenutno bio na
odsluženju vojnog roka. Izlazila je iz pošte i dok je silazila niz stepenice, otvarala je
pismo. Kao da nije imala strpljenja da dočeka da dođe kući. Prateći je pogledom
Erik zaključi da mora da je nešto važno. Ostali su mislili da ih Erik sluša i nisu
ni primijetili čime je on zaokupiran. Erik spusti čašu i zadrža pogled na gospođi
ni sam ne znajući zašto. Nešto mu je govorilo da je to pismo od njenog sina vojnika. Gospođa je upravo prolazila preko puta kafića, s druge strane uske ulice,
zanijeta pismom. Maramicom je brisala suzne oči, pažljivo ih tapkajući da ne bi
razmazala šminku. Zastajkivala je kao da se napreže da pročita manje jasne riječi
ili da obriše suze od kojih su joj se slova zamagljivala. Erik nemade strpljenja više
sjediti. Pogled na gospođu kao da ga otrijezni, dok je društvo mutnih pogleda i
oborenih noseva ponavljalo već ispričano. Nešto ga povuče vani, ka gospođi koju
nije poznavao dobro kao njenog sina i koju odavno nije ni vidio. Bila je nekoliko
metara mimoišla kafić. S jedne njene strane nalazio se prljavi zid stare zgrade, a s
druge strane ceste širio se trg. Bila je potpuno zastala dočitavajući pismo. Bilo je
to očito, jer se list pisma presavio preko njenih ženskih prstiju što su podrhtavali
tresući list koji je visio nadolje. Dočitavala je zadnje riječi gusto pisanog pisma
kad se Erik, ne rekavši ništa, s lakoćom diže sa stolice i krenu.
Društvo pomisli da će on u WC i ne obratiše pažnju. Luiza pogleda za
njim, ali i ona vrati pogled na društvo za stolom. Opet su pričali o njemu. O
tome kako je pravi drug i kao da je i sam Hrvat kao i oni. Njoj se to dopade.
Pomisli da bi bilo bolje da je išla s njim jer je pripit, ali se sjeti da bi joj on rekao
da je to bilo potrebno. Nisu ni vidjeli kad je izišao napolje.
Erik bez ustezanja priđe gospođi koja se iznenadi. Svojim pristupom odavao je čovjeka koji je žali, iako nije izgovorio još nijednu riječ. Ona spusti ruku s
pismom i pogleda u mladića pokušavajući se sjetiti da li ga poznaje. Primjećivala
je da je poprilično popio. Maramicom nastavi tapkati ispod očiju.
– Je li od Vašeg sina iz vojske? – upita Erik, očima pokazujući na pismo.
85
Gospođu kao da pomilova trun sreće. Ne nasmiješi se, ali joj oči zablistaše.
Kao da progledaše. „Mora da služi sa mojim sinom, pa me poznaje sa slika!“, sinu
joj misao kroz glavou. Erik je stajao uspravno ali je osjećao da gubi snagu.
– Vi ste na odsustvu? – upita gospođa, očekujući da bi mogla čuti više
novosti o svom sinu.
– Ne, ja tek postajem vojnik. Petnaestog jula... Znam da je opasno, pa sam
zbog toga...
– Ti nas poznaješ? – prekinu ga gospođa.
– Sa Zrinkom sam dobar drug... Vidim da ste me zaboravili.
Gospođa se opet pokušavala sjetiti. Uzalud.
– Vi ste mladi. Rastete, mijenjate se.
– Znam da je Zrinko negdje u Srbiji, i... – Erik zastade i zamisli se.
– Svugdje su oni! Svugdje je opasno! – dodade.
Gospođi se učini da je glupo što priča sa nepoznatom osobom i očima koje
opet poprimiše tužni izraz, kao da prezre Erika. No, njegova skrušenost je ne
udalji odmah od njega.
– U kojem dijelu vi živite? – upita.
Erik objasni gospođi gdje je kuća njegovog oca i podsjeti je na događaj
kada je bio kod njih s njenim sinom.
– Ah, sad znam. Ti si zlatarov sin! – tek sad postade jasno gospođi s kim
priča. – Evo, gledaj šta piše!
Erik se nagnu nad pismo koje ona nije ispuštala iz svojih ruku. Zbog popijenog alkohola, slova su mu se maglila, ali ga je bilo stid da to kaže gospođi. Njoj
se žurilo, a nije ni željela da ga on svega pročita, pa smaknu pismo ispred njega.
– Pismo je od njegovog, kako se nazva, najboljeg druga – objasni. – Moj
sin je u zatvoru, a pravi razlog ne zna ni taj što piše.
Kako će znati kad je pismo od jednog Muslimana iz Bosne? Možda su mu
preko njega i namjestili, a da nije bio ni svjestan. Eh, za Boga miloga! –dodade
misleći na sinovu naivnost.
Eriku bi malo jasnije, a gospođin glas se utopi u plaču. On je htjede iz
sažaljenja pomilovati kao svoju majku, ali to ne učini iz pristojnosti. Ipak, nije je
toliko poznavao.
– Preporučeno je. Nisam bila u kući kad je poštar dolazio, pa sam sad došla
podići – s mukom izgovori gospođa, ožalošćena i uplašena.
Vidjela je na žigu da je pismo poslano iz gradske pošte a ne iz kasarne. Još
mnogo toga ju je brinulo.
86
Erik je ćutao, oborene glave. Osim što je bio zabrinut za sebe nije znao
šta bi pametno rekao. Odluči da je ništa više ne pita, smatrajući da će je još više
rasplakati. Ona pogleda na sat i krenu bez riječi.
Dotle se društvo za stolom pitalo šta je s Erikom tako dugo. Bili su ga i
zaboravili. Luiza se podignu sa stolice. Opet pomisli da je odmah trebala s njim
krenuti, da mu je sigurno pozlilo. Odgurnu stolicu i krenu, kad ga ugleda. Ulazio
je izvana.
– Ah, evo ga! Pa gdje je on to išao? – upita, a istovremeno joj laknu.
Mislila je da je pijan više nego što jeste i na nogama dočeka njegov prilazak stolu.
Erik svojim povratkom unese novu atmosferu u društvo. Podignu čašu,
nazdraviše i ispiše. Oni ga saletješe pitanjima gdje je bio, gdje se bio iskrao. No,
on se nije osjećao sposobnim da im ispriča, i još više poželi da pije i da pjeva
nacionalističke pjesme, pa diže ruke i zapjeva one svoje iste stihove. Drugovi
primijetiše da je već dosadan s njima, pa i oni počeše izmišljati. Prestadoše ga
i pitati gdje je bio. Kako je koji od njih smišljao stihove, odmah ih je i pjevao,
pozivajući i druge da mu se pridruže. Nisu bili toliko bučni da bi se čuli u cijelom
kafiću, ali do prvih nekoliko stolova oko njih sigurno su se jasno čuli. Iza šanka
se pojavio i vlasnik kafića. Prvo ih je slušao i ne gledajući u njih. Razgledao je po
kafiću da možda nema među gostima onih za koje njemu ne bi bilo svejedno da
čuju ovakvo sklapanje riječi u pjesmu. Bilo ih je osim Erikova društva još petnaestak. Konstatovao je da ih sviju poznaje i da su svi Hrvati i da može mladiće ostaviti na miru. Uostalom, možda će mu lokal biti posjećeniji, jer je nacionalizam
bujao. Osim toga, tog dana Erik i drugovi bili su mu najisplativiji gosti.
Vlasnik pogleda na sat na svojoj ruci. Bilo je pet sati, vrijeme kad je obično
uključivao video, jer su to sati kad najviše dolaze gosti, uglavnom mladi ljubavni
parovi koji ostaju satima.
Na vratima se pojavi jedan od stanovnika Tilpsa, porijeklom iz Bosne. Bio
je sportski obučen. Na sebi je imao izblijedjele džins hlače, a na nogama patike
marke „puma“. Bile su mu još nesvezane, jer je stanovao u blizini, pa ih je tek
tako nazuo. Prođe do šanka i nasloni se na njega. Odmah se nadvio nad šank kao
da je namjeravao nešto dohvatiti s druge strane šanka. On i vlasnik su se poznavali već nekoliko godina. Prošlo je već petnaestak godina otkako se nastanio u
Tilpsu i osjećao se domaćim.
Nakon što ga je dva – tri puta pogledao, vlasnik mu priđe s druge strane
šanka, nasuprot njemu. Nije ga odmah prepoznao, jer ga dugo nije bilo. Znao ga
je sa dužom tamnokestenjastom kosom, a sad je bio ošišan na centimetar. Iznad
87
ušiju su mu se dobro primjećivale sijede vlasi koje su izbijale i osvajale. Pozdraviše
se sa „bok!“ i istovremeno jedan drugome čvrsto stegnuše desnice. Kao da su se
pozdravljala dva dobra i iskrena prijatelja.
– Jedva te prepozna’! – reče vlasnik, dok su se gledali u oči i široko osmjehivali jedan drugom. – Nema te, koliko već dugo? Ne pamtim kad sam te zadnji put
vidio! – govorio je vlasnik srdačno, kao da se bezgranično raduje što ga opet vidi.
Bosanac se odmah otvori. Ispriča mu da je sa preduzećem bio u Libiji i da
su se vratili prije mjesec i po dana, iako mu nije jasno zašto su tamo prekinuli
posao, kad nisu završili. A i dobro se zarađivalo...
Vlasnik ga pažljivo sasluša. To je za njega bila još jedna novost i pretpostavljao je razlog prekida posla. Na trenutak prekinuše priču dok se gazda sagnuo po
pivo koje je stavio pred njega. Već je imao plan s njim. Važno je bilo otkriti ga.
– Uzmi i ti nešto – ponudi Bosanac, Rahman, što vlasnik odbi uz riječi
zahvale, pa se i sam nadvi nad šank.
Bili su nagnuti jedan drugom, kao zaljubljen par. Samo je još falilo da počnu
jedan drugog milovati po prstima šaka. Stajali su pored samog ćoška šanka, na
dijelu prema trgu. Inače, gazda je Rahmanovo ime najčešće izgovarao pogrešno,
pretvarajući se da mu ga je teško izgovoriti. Erik je sa društvom bio udaljen kojih
desetak metara. Odjednom do njih počeše dopirati riječi nacionalističkih pjesama, onako isjeckane jer su se „pjevači“ jedan drugom uplitali u stihove. Gazda i
Rahman, koji nije ni počeo piti svoje pivo, dobro su ih čuli.
– Ramadane, mogli smo se tamo staviti? – predloži gazda pokazujući rukom na sto od kojeg je pucao pogled na luku.
Želio je s njim popričati na miru, a tamo trenutno nije bilo nikoga. Pretpostavljao je i bio gotovo siguran da Rahman ima problema oko isplate, pa je to
htio ispitati. I ne samo to, nego i da vidi Rahmanovo mišljenje o tome koliko je
svjestan zbog čega se našao zatečen u takvoj situaciji i koliko on uopšte razumije
stvari u Jugoslaviji. Rahman je još stajao na istom mjestu. Sačekao je da gazda
dođe do njega s druge strane šanka, a onda mu ozbiljno reče:
– Ti meni opet pogriješi ime!
Gazda to ovaj put ozbiljnije prihvati nego ranije kad bi ga Rahman opominjao. Pomisli na situaciju i rast nacionalizma. Krenuše i sjedoše za sto. Dok
mu se usput izvinjavao, gazda je mislio o tome zbog kakvih okolnosti je stvorena
Jugoslavija i na osnovu toga kako u ovim okolnostima svaki pojedinac iz Bosne
može biti važan državi Hrvatskoj i da nije dobro da se naljuti ni na jednog Hrvata, odnosno Hrvatsku. Svaki pojedinac može sa sobom povući još nekoliko
drugih. Zbog toga ponizno reče Rahmanu:
88
– Podsjeti me, molim te!
Rahman je to razumio kao da ovaj zaista nije zlonamjerno pogriješio, pa se
osmjehnu iako mu ništa nije bilo smiješno, već da bi pokazao gazdi da će, eto, i
ovaj put imati razumijevanja. Bio je čak zaustio da mu kaže koliko ga čudi kako
mu nije mogao upamtiti ime za ovoliko dugo vremena. ’’Kao da su mu toliko
mrska muslimanska imena!?’’, pomisli. Potom se u njemu javio osjećaj da je i pomalo zloban, jer opomenu čovjeka za nešto tako beznačajno, kao da ime stvarno
i nije važno.
Istovremano gazdu kafića je ljutilo, a skrivao je tu svoju ljutnju opet iz
interesa. On je na stvari drukčije gledao, govoreći sebi da je islamizacija jedino
izbrisala bosanska slavenska imena i instalirala turska i arapska, a to je izgovor da
se pišu kao „Muslimani“, mada su samo svojim imenima povezani za njih... Dok
efekta nije praktično gotovo ostalo ni u čem drugom.“Samo ih je to udaljilo od
Bosne i napravilo od njih samih nacionalne budale, ali eto, i nama drugima donijelo problema, iz kojih nikad ne izlazimo. Kao da je bilo obavezno uzeti arapsko ime da bi te više volio Bog! Ili, kao da se drukčije, navodno nije moglo biti
vjernik!? Ali, ko to može istjerati? Ko bi to ne samo ondašnjim, nego i sadašnjim
Bošnjanima smio objašnjavati? To je bila borba za kulturu?! Ako želiš biti musliman, onda prvo ti je da uzmeš arapsko ime! A na šta to liči, nego na borbu za
kulturu, više nego za neko znanje koje islam propovijeda! Barem zasad Islam nije
donio niti kod njih ostavio gotovo ništa više od toga! Znači, nije donijeto veće
znanje, ali su ostavljeni možda samo veći problemi. Da se borimo za kulturu.“
– Rahman – izgovori svoje ime da bi gazdu još jednom podsjetio na korektno izgovaranje.
– Eh, komplikovano mi je, ali ću ga ovaj put upamtiti – reče gazda i još
jednom ponovi: – Rahman! – posebno naglasivši glas h.
Rahmanu samom se učini glupo i bez veze da sada raspravljaju o njegovom imenu.
– Haj’, nećemo sad o tome – reče, pa nastaviše o započetoj temi.
– Dobro, ne ispriča ti meni šta bi s tobom dalje. Nije valjda da si ostao bez
posla – izgledao je gazda zabrinut za Rahmana i Rahman nastavi priču vjerujući
da razgovara s prijateljem.
Rekao mu je da ne zna da li je ostao bez posla, ali da ima i gore od toga,
odnosno da mu preduzeće duguje njegovu ušteđevinu od zadnjih devet mjeseci.
Više od pola plate za svaki mjesec. To je od zadnjeg boravka na terenu, a od onog
ranije duguju mu za jedan mjesec. Ispričao mu je i da su ih na svakom okupljanju
89
radnika uvjeravali da je sve u redu, da oni samo trebaju raditi. Očekivao je taj
novac odmah po povratku u zemlju, međutim, već mjesec i po dana ništa.
– Samo me šalju od jednih do drugih – dodade zamišljeno Rahman nakon
kraće pauze.
– Nemoguće, Rahmane! – gazda kao da se nije mogao načuditi tom bezobrazluku.
Ovog puta je lijepo izgovarao Rahmanovo ime, što je Rahman odmah zapazio, pa mu Ivan, kako se zvao vlasnik kafića, postade još draži.
- Šta su ti rekli? Šta kažu? – kobajagi ogorčen na tamo neke u preduzeću,
priupita Ivan.
– Jedni u upravi mi kažu da nisu plaćeni od Libije. A trebali su to prije reći
ako je istina. Drugi mi kažu da je novac blokiran čak iz vrha države. Treći opet sa
izrazom: ’Pitaj one u Beogradu!’
Tu se Rahman malo zamislio, a Ivan je ćutao i gledao široko otvorenih
očiju. Nije ni pokušavao ništa reći da ne bi skrenuo Rahmanove misli na nešto
drugo. Po Rahmanovu izrazu lica slutio je da ima još nešto reći, što ovaj i učini
nešto kasnije:
– Ne razumijem kakve veze bi oni u Beogradu mogli imati s tim.
Ivan za dlaku ne upade u riječ Rahmnu, ali se brzo sabra i suzdrža, pamteći
šta je htio reći, a Rahman nastavi:
– A mi radnici, znaš kako je. Svak’ nešto priča. Jedni brane upravu firme;
jedni brane, kako oni to tamo zovu, vrh, to jest Beograd. A ja, brate moj dragi,
ne znam koga bi‘ krivio. Na kraju kažem da sam kriv ja, da me izgledi su Bog
kažnjava. Mora da sam negdje zgriješio. Ne znam... – dovrši Rahman, nekako prazno gledajući u sto ispred sebe. Dok je Rahman pričao Ivan ga je dosta
pažljivo slušao, ali je istovremeno u mislima sebi govorio: „Oni što brane upravu
firme to su Hrvati, a oni što brane Beograd su Srbi, samo što ih ti, moj Rahmane,
ne znaš razdvojiti. Ali, šta ću ti ja? Sad si me napao, za ime, a to ti je zato, jer Turci
su ti dali ime da voliš Tursku i misliš na njih, a ne na svoju Bosnu. Ti se o tome
nisi nikad ni zamislio. Sad ti ništa nije jasno. Pa, šta bih ti ja?“
– Upravo tako, Rahmane! Za sve je kriv Beograd – izreče Ivan misao koju
je od maločas zadržao u sebi.
Pri tom se unosio u Rahmanovo izgubljeno lice, a polusijedi brkovi iznad njegovih usana kao da su se prsili znajući da su u pravu i da su zbog toga
neustrašivi.
90
– Oni o svemu odlučuju! – nastavio je s ciljem da pokuša izazvati kod Rahmana ljutnju na Srbiju. – Zato nam je, eto, tako. I po meni, iskreno da ti kažem,
to bi mogla biti prava istina!
Rahman kao da je bio tek zastao u svom izlaganju, gotovo otvorenih usta
sasluša Ivana, starijeg od sebe. Ivan zaćuta da bi se skoncentrisao, jer moralo
se u to vrijeme dobro paziti šta će se reći. Izgledalo je da Rahmana gleda sa
sažaljenjem, kao da ni on ne razumije zbog čega se to dešava. Pomisli da su u
preduzeću vjerovatno otkrili da „radi“ za Jugoslaviju, da su ga Srbi okrenuli, pa
njima teži. Kako je Rahman i dalje ćutao, on ga, u želji da zna Rahmanov stav za
slučaj da bude trebao šta dojaviti upravi preduzeća, upita:
– Pa šta ćeš sad?
– Tjerat ću. Moraju oni to meni dati.
I nastavi Rahman sa svojom ispovijedi, pitajući šta će sa ženom i djecom.
I kuća u Bosni čeka, nedozidani zidovi propadaju. Ako ga ne isplate neće moći
staviti krov, a dolazi zima. Mislio je do tada sve završiti, a ovako – srušiće se i
ono ozidanih zidova. Ivan je, slušajući ga, podbočio svoju bradu nadlanicom
lijeve ruke. Pogled mu zastade na nivou flaše Rahmanovog piva, a bilo je pri dnu.
Naruči još jedno pivo naglasivši da je to na njegov račun. Rahman je odbijao, ali
na Ivanovo navaljivanje prihvati. Do njih su dopirali dijelovi razgovora ostalih
gostiju. U međuvremenu je došlo još nekoliko novih, a Erikovo društvo je postajalo sve glasnije. Bili su prestali pjevati i razgovarali su sa gostima što su sjedili za
stolom do njihova. Jedan od njih se pridiže iza stola i zovnu neki ljubavni par koji
je sjedio nekoliko stolova dalje da im se pridruži.
Gazda Ivan je tješio Rahmana da je još mlad, da mu još nije kasno da sve
u životi postigne. Žalio ga je i glasno konstatovao da kako se oni gore na vrhu
gužvaju možda će se i vlast promijeniti. Doći će neki drugi, rekao je.
– A ako ni tako, Bože moj – neka svako za sebe!
Kako gore, na vrhu, nije bio imenovan problem između nacija, to je Rahmanu bilo sasvim nejasno o čemu Ivan priča. Sam sebi postavi pitanje na koje
to „druge“ Ivan misli da bi mogli doći na vlast kad postoji samo jedna vlast i
samo jedna partija. Možda misli na druge ljude iz iste partije, šta bi to promijenilo? „Ništa! Bili bi isti, ako ne i gori. Trebalo bi i oni da se nagrabe!“, mislio je
Rahman ali je držao svoje misli za sebe. Bio je podobro posijedio, i opet mu je
malo šta bilo jasno. Učini mu se da je Ivan naivan i da se u politiku ne razumije
niti koliko on, iako je stariji i bogatiji čovjek od njega. Nešto ga taknuše Ivanove
riječi: „Neka svak’ za sebe!“.
91
– Ne razumijem kako to misliš – svak za sebe? – upita ga sa blagim smijehom
još uvijek misleći da je Ivan naivan. – Misliš, Ivane, da oni gore svak’ za sebe?
Suzdržavao se da ne prasne u glasan smijeh, no Ivan je bio ozbiljan i Rahman zaključi da je s njim bolje ne pričati. Dotle je Ivan gubio strpljenje. Sam
sebi je izgledao kao učitelj koji djeci ponavlja jednostavnu stvar. Podignu ruke i
raširi ih:
– Ako ti i ja ne možemo zajedno, nećemo se neprestano svađadi i tući i
obojica ići samo dolje! Brate! Rastaćemo se pa neka svako sebi radi kako hoće!
Dok je pričao Ivan je jako gestikulirao.
– Vidiš mi smo ovdje – pokazivao je jednu tačku na stolu. – S jednu našu
stranu su bogati, a s drugu bijeda.
Tu zastade. Ne dovrši misao, nego dodade:
– Treba vidjeti kako pametni rade!
Onda nastavi pričati o poštenju, o radu, o pametnom čuvanju. Sve što je
čuo Rahman je pokušavao razumjeti, ali mu i dalje ostade nejasno. Poče ga to
nervirati, pa zamoli gazdu da o tome više ne pričaju. Eksplodirat će mu glava!
– Ako oni gore ne mogu i ne znaju na koju bi stranu, a računaju se pametni, kako ćemo onda ti i ja koji smo obični ljudi?! – upita Rahman misleći pri tom
na saradnju u poslu i poštenje pri poslovanju.
Ni na kraj pameti mu nije bila nacionalna razlika. O tome on nije nikad
puno ni razmišljao, pa se sad nije sjetio da bi Ivan možda mogao govoriti o odnosima Hrvata i Srba i njihovom otimanju za Bosnu.
– Ti i ja možemo! – naglasi Rahman riješen da završe razgovor na tu temu.
Ivan je značajno klimao glavom. Njemu je sve bilo jasno. Znao je kud
stvari idu. On je ljutito, a Rahman zamišljeno ćutao. Rahmanu se činilo da mu
se od razmišljanja zamagljuje i zacrnjuje u svijesti...
Tog dana u Tilpsu, u poslijepodnevnim satima, dogodile su se dvije nesreće.
Srećom, bez ljudskih žrtava. Sve se završilo sa manjim povredama, a obje su se
dogodile pri ulasku na magistralni put koji je prolazio pored Erikova naselja i
nastavljao dalje južno, obalom mora. Dogodile su se u pet minuta razlike, na
razdaljini od oko jedan kilometar i obje na izlasku iz grada. Zbog toga policijska
i bolnička vozila koja su jurila prema mjestu nesreće sa uključenim sirenama i
upaljenim rotacionim svjetlima, skrenuše pažnju sviju, pa i posjetilaca kafe bara
„Miris mora“. Neki su se samo pridigli sa svojih stolica i gledali napolje, drugi su
prišli staklima iza stolova i stojeći gledali, a bilo ih je par koji su izišli napolje da
bi još bolje vidjeli i možda od nekog i čuli šta se uistinu desilo. Zbog nesreće kolona auta je bivala sve duža i ježevom brzinom se pomjerala naprijed. Kako se iz
92
kafića vidio mali dio toga puta, a gotovo svi posjetioci bili na istom mjestu da bi
bolje vidjeli, Erik koji zbog pripitosti nije imao više snage da se bori za komadić
svoga vidika, povuče Luizu nazad i njih dvoje sjedoše na svoja mjesta. Odmah za
njima, iz istog razloga, za sto se vratiše i ostali drugovi.
– Kome je suđeno da ide, neka ide! – reče jedan od njih.
Događaj koji su vizualizirali u svojim glavama, onako pripiti, unese još više
pesimizma među njih. Govorili su da ovaj život i nije ništa drugo, osim boravak na ovom svijetu kako bi se otplatili neki grijesi. Svi osim Luize istovremeno
nagnuše da iskape, kao da su tada potpuno isto osjećali i potpuno isto pomislili.
Luiza više nije tražila Erikovu ruku, niti je svojim nježnim prstima stiskala mišiće
na njegovim butinama. Sad je on više bio oslonjen na nju nego na naslonjač svoje
stolice. Pritiskivao ju je svojom pijanom težinom i gurao sa stolice, što je ona sa
smijškom podnosila.
Svi posjetioci su uskoro bili na svojim mjestima. I Rahman se vratio za sto.
Sjedio je sam i pio treće pivo. Opet iz flaše. Čekao je Ivana koji je obećao da će
se vratiti brzo, čim nešto završi i gledao luku i svakodnevni prizor – tako puno
svijeta! Obično su gmizali u dva pravca. Prema luci i od luke. Vidio je i nekoliko
usidrenih brodova. Ljuljali su se na morskoj vodi, kao da su željeli svojim kljunovima kljucnuti obalu koja im se sa distance smješkala.
U kafić uđe čovjek u šarenoj košulji kratkih rukava. Gornji dio košulje bio
je prilično raskopčan, pa mu se vidio dobar dio dlakavih prsa. Na njima se sijao
debili zlatni lanac. Bio je srednjih godina. Zastao je na dva – tri metra od stola
Erikova društva i počeo da priča šta se desilo.
– Jedna nesreća se desila zbog neke starice. Prelazila je na pješačkom prelazu. U stvari, – naznači pridošlica tu riječ pokretima ruku kao da je to trebalo prvo
da kaže, – ona je imala prvenstvo, ali pošto je auto išao odovud, – pokazivao je i
to rukama – i mladić u njemu vozio prebrzo, nije imao vremena da se zaustavi i
izbjegne staricu. Smotao je više desno i udario u ćošak zgrade. Tu se auto odbio i
kližući otišao na magistralni put. Srećom, tamo se i zaustavio.
Rekao je još da je starica bila iznenađena i uplašena, da se trgla nazad, pala i
tako ostala ležati nekoliko minuta dok prolaznici nisu pritekli u pomoć i podigli je.
– Bila je netaknuta, a mladići iz auta su imali sreće da ih niko nije pokupio
na magistrali. Dvojica su sjedila u autu ne znajući za sebe.
Dodao je još da su bili pijani, jer jedan od njih odlazi u vojsku. Našli su mu
poziv u džepu, a svi su došli svijesti na licu mjesta uz pomoć radnika Hitne službe.
Pridošlica se obraćao gostima u kafiću kao da ih je poznavao.
– A ona druga nesreća? Šta je tamo bilo? – upita netko.
93
Sve oči su bile uprte u pridošlicu iako ga niko nije poznavao.
– Ne znam. Tamo ne znam šta je bilo. Ovo mi je ispričao moj drug policajac. Za drugu je znao samo da je na magistrali, možda kilometar dalje, tamo
na izlazu.
Tek tad čovjek stade uz šank i naruči piće. Erikovi drugovi se pogledaše
jer su čuli da je uzrok nesreće regrut. Bio je to i Erik. Luiza tada prvi put zamoli
Erika da idu. Da prestane piti...
Rahman se okrenu svom pivu i prizoru u luci. Njemu se osladilo. Ispi treće
i naruči četvrto pivo... Erik se sjeti svojih roditelja. Znao je da su se u to vrijeme
trebali vraćati kući pa pomisli da su i oni možda u koloni auta, ako nisu uspjeli
umaći prije nesreća. Da bi se možda njima nešto moglo desiti, nije ni pomislio...
Vlasnik je bio od riječi. Došao je s kafom na tacni koju je stavio pred sebe
i sjeo kod Rahmana. Nije rekao ni riječi. Primijeti da Rahman pije novo pivo i
posumnja da Rahman ima para da plati... Poče srkati svoju kafu.
– Danas su se dijelili pozivi – reče Erik svome društvu.
Izgledao je zamišljen, mada ništa posebno nije mogao misliti u tom stanju.
Ivan je očekivao da Rahman prvi započne razgovor. Želio je otkriti o čemu
bi on želio pričati, jer mu je djelovao zabrinuto. A Rahman je još imao zamagljenje u svojoj svijesti od prethodnog razgovora. Njemu se nisu rađale nikakve
ideje o kojima bi njih dvojica mogli pričati...
Erika i njegove drugove preuzimao je alkohol. Kao kad se iz budnog stanja
postepeno pada u san. Stavili su ruke jedni drugima na ramena i zagrljeni pjevali
ustaške pjesme. Gazda Ivan namignu na Rahmana uz riječi:
– Vrijeme je da ih idem ugasiti!... Doći će još svijeta! – dodade.
Napolju, na trgu, bilo je dosta mladih. Kao na kakvom skupu. Ivan je znao
da će neki od njih sigurno završiti kod njega.
Alkohol je osvajao i Rahmana. U njegovim očima je trnuo sjaj i nestajala
živost. Pokazivale su znakove umora. Kao radniku pri kraju smjene. Ispijao je
svoje peto pivo, a pjesme koje su dopirale do njega u njemu nisu izazivale nikakve
reakcije. Razumio je samo da se pjeva, da je veselo. Gazda se dignu sa stolice s
namjerom da krene ka stolu Erikova društva. Rahman ga je pratio poluugašenim
pogledom. U tom trenutku na vratima se razmijeniše Ninko Rudić, Srbin, koji je
kao i Rahman doselio u Tilps, i čovjek u šarenoj košulji. Čovjek u šarenoj košulji
je izlazio, a Ninko ulazio u kafić. Na ulaznim vratima su se samo pogledali kao
dva čovjeka koji se ne poznaju.
Ninko je radio u istom preduzeću u kome i Rahman. Dugo godina su se
poznavali i često družili.
94
Tog predvečerja Ninko je bio odjeven u crnu košulju i crne džins hlače,
a na nogama su mu bile crne špicaste cipele s višom petom. Bio je dotjeran kao
za važniji izlazak. Iako je imao problema oko isplate kao i Rahman, on je to od
Rahmana skrivao. Volio je da sluša Rahmana kako kuka i bjesni nad tolikim
bezobrazlukom. Dok je gazda Ivan išao prema Erikovom stolu, pjesma je odjekivala. Rahman se okrenu za gazdom prateći ga pogledom i u tom trenutku ugleda
Ninka koji je izlazio napolje. Baš tada je otvarao vrata da iziđe. Rahman podiže
ruku, ali ga Ninko nije vidio. Ponovo mahnu i viknu ga po imenu. Međutim, bilo
je kasno. Ninko je izišao brzo kao da je bježao od vatre i kao da nije čuo poziv.
Još dok je ulazio unutra Ninko je primijetio Rahmana kako sjedi s gazdom. Htio mu se javiti ali kad je čuo riječi pjesme, zapita se gdje se to Rahman
nalazi i s kim sjedi. Stegnulo ga u grlu i odlučio se da odmah iziđe.
Rahman se podiže noseći težinu alkohola i koliko je brže mogao krenu ka
vratima za Ninkom. No, kasno. Vidio mu je samo leđa. Odlazio je i gubio se u skupu omladine na trgu. Bio je već toliko udaljen da nije bilo normalno dozivati ga.
– Odma’ ode! Samo što je ušao, iziđe – promrmlja Rahman sam sebi
vraćajući se svojoj stolici pognute glave.
Pošto gazda Ivan priđe njihovom stolu, Erikovo društvo prestade s pjesmom. Poslije nekoliko minuta gazda se vrati i sjede nasuprot Rahmana. Opet
ništa nije govorio, ali mu je lice imalo neki čudan i zagonetan smiješak. Očekivao
je od Rahmana da opet prvi progovori.
– Maloprije, nema ni pet minuta, uđe Ninko Rudić i ne znam zbog čega
se istom brzinom vratio – reče Rahman.
Zbog piva koje je popio malo je otezao dok je govorio, Ivan je zbog ćutanja
više bio okrenut prema vani gledajući napolje, pa kad Rahman progovori, okrenu
se ka njemu. Rahmanu je to bilo dovoljno da zaključi kako ga Ivan sluša iako mu
ništa nije odgovorio, pa nastavi. Pričao je kako Ninka poznaje dugo vremena, da
je dobar kolega, da dugo rade u istom kolektivu. Ivanu ta priča bi malo čudna,
pa se upita zašto mu Rahman priča o čovjeku koji je, sudeći po reakciji koju je
načinio, morao biti Srbin. Na tren pomisli da je Rahmanu možda otkriveno sve
što se priprema, pa ipak mu se to učini nevjerovatnim.
Dotle je Rahman vjerovao da se Ninko i Ivan tokođe dobro poznaju, pa
mu Ivanova ćutnja i začuđeni pogled postadoše sumnjivi i zagonetni.
– Poznaš li ti Ninka Rudića? – napokon upita Rahman, vjerujući da je još
uvijek svjestan šta priča, a sam u sebi pomisli: „Nisam valjda prepio!“
95
– Ninka? Kojeg Ninka? – razrogačenih očiju koje su odavale čuđenje, gledao je Ivan u Rahmana. – A ko je taj Ninko? Da... – htjede upitati da nije Srbin,
ali zastade.
– Šta ja znam ko je. Radnik k’o i ja – odgovori Rahman.
Bi mu čudno da se njih dvojica ne poznaju.
– Čovjek... Dobar čovjek... He! Eto, ko je! – dodade Rahman.
– Odakle je? – upita Ivan.
Rahman se zamisli. Pokušavao se prisjetiti. Negdje iz južne Srbije, čini mu
se. Jednom, davno već, pozivao ga je Ninko da ide s njim da vidi njegov rodni
kraj, da vidi kako su tamo seljaci bogati i kako se dobro jede, govorio mu je. I
da ga upozna sa svojom porodicom za koju je govorio da je bogata i ugledna.
Rahman upilji pogled u Ivana:
– Iz Srbije je... Dobro mi se čini.
– To je Srbin?!
Iako je bio siguran, izrekao je to upitno.
– E, to nisam siguran. Ovdje živimo već dugo. Ne sjećam se da mi je rekao,
a nisam ga ni pitao, vjeruj mi – reče Rahman i zamisli se. – A možda i jeste...
Mogao bi biti. Eto, nismo nikad o tome pričali.
Ispriča Ivanu kako ga je Ninko zvao da ide s njim vidjeti njegov rodni kraj,
pa završi:
– Ti me natjera na razmišljanje!
Na tren razmisli o svom životu od vojske pa naovamo i zaključi da se
družio s puno Srba i Hrvata i ne pomišljajući na naciju. Ivan je bio smiren, mada
ga je golicalo to što je Ninko izišao iz lokala, pa upita:
– Nije te vidio?
– Ne znam. Kad sam ja vidio njega, on je već hvatao za bravu na vratima.
I ode... Nek’ ide. Ja neću do fajronta!
Potom poruči još jedno pivo. Šesto. Peta boca je već nekoliko minuta stajala ispred njega prazna... Ivan je još neko vrijeme bio zamišljen. Razmišljao je o
Ninku, ali Rahmanu ništa nije rekao.
Čula se zvonjava telefona. Telefonski poziv je bio za Ivana koga tad pozvaše
da se odazove pozivu. Vrati se nakon desetak minuta i sjede na isto mjesto. Rahmanova svijest je tonula u dubine, slično kao kad mrak osvaja svjetlost i sve
polako crni, mrači se . Najviše su ćutali. Izgovorili bi tek poneku riječ. Ivan je
povremeno sa svoga mjesta pogledao po lokalu, onoliko koliko mu je pogled
mogao dohvatiti. Više je gledao napolje, po omladini koja je na trgu traćila svoje vrijeme. Izgleda da im je još bilo ljepše biti vani pod vedrim nebom koje je
96
zbog odlaska dana počelo gubiti sjaj, nego da se zatvaraju u kafane ispod već
upaljenih plafonskih lampi. Poneki pogled bi mu skoknuo i do luke, gdje je
nalazio uobičajeni prizor. Samo se povećavao broj brodova koji su doplovljavali u
pristanište na počinak, a smanjivao broj ljudi u luci. Rahmanu se odavno sve dublje maglilo u svijesti, a ispijeno šesto pivo dovede i do zamagljenja pred očima.
Od svih stvari najjasnije je vidio nivo piva u gotovo praznoj flaši.
– Može pivo? – upita. Ovo više nema šta.
Gledao je u flašu koju je naginjao desnom rukom i pokazivao je Ivanu.
– Biće ti previše! – reče Ivan kao odgovor, ponovo se pitajući hoće li Rahman imati novaca da plati.
Rahman kao da je shvatio njegovu sumnju, jer iako se ne razumije u politiku i nacije smatrajući to bezobrazlukom i nepoštenjem, znao je šta je glavna
misao gazda.
– Evo, plaćam odmah! – reče i zavuče ruku u džep iz kog izvuče sav novac
koji je imao i stavi na sto. – Mora biti...
Brojao je novčanice.
– I ostati! – dodao je.
Ravnao je zgužvane novčanice da izgledaju ljepše.
– Mora biti uvijek više nego što popijem... Znam ja...
Ivan je ćuteći gledao u novac i prije Rahmana ga već izbrojao.
– Sa ovim što će sad doći biće sedam – naglas je računao Ivan.
– Ti plaćaš jednu, sjećaš li se? – upita ga Rahman i pruži novac za šest piva,
a ostatak vrati u džep.
Pošto Ivan nije odmah uzeo novac, jer mu je bilo neprijatno zbog neopravdane sumnje, novac osta nekoliko trenutaka ispred njega na stolu, a zatim ga uze
i stavi u džep košulje. Razmišljao je o telefonskom razgovoru koji je imao.
– Danas omladina kao da sve čini da ne ode služiti vojsku – kaza Ivan i zaćuta.
Želio je testirati Rahmana u vezi sa tom temom. No, pripiti Rahman tek
je polovično mislio o onom što mu je Ivan govorio. To mu i nije nešto posebno
značilo da bi skrenuo misli u tom pravcu, ali je bio siguran da to nije sve što mu
je Ivan imao reći. Vidio je to po njegovom izgledu, iako kroz polumaglu.
– Rizikuju i svoj život, samo da ne odu služiti – nastavi Ivan sa zagonetnim
izrazom lica, a pošto je Rahman i dalje ćutao, upitno reče:
– Mlade godine?
Kao da je pitao Rahmana da li i on misli isto, a Rahmanu je sve to što je
čuo bilo malo da bi reagovao. Gledao je Ivana življe i upadljivije. Dok je govorio
Ivan je prekidao, da bi dao priliku Rahmanu da dođe do riječi. Zbog stanja u
97
kome se Rahman nalazio očekivao je njegovo iskreno mišljenje. Međutim, pošto
je to za Rahmana bila stvar samo rijetkih nečasnih pojedinaca, nije imao šta
posebno reći.
– Možda su u pravu? – opet će Ivan.
I opet se zamisli nakon toga, pa nastavi:
– U ovoj situaciji...
Zabrinuto je klimao glavom. Uvidio je da je Rahmanu potrebno gotovo sve ili sve reći da bi nešto razumio. A Rahmanu je sva ta priča bila obična,
pa se počeo čuditi zašto Ivan na njoj toliko insistira, „jer ima ljudi poštenih i
nepoštenih, časnih i nečasnih. Šta ima tu da se priča? To je tako i gotovo!“, mislio
je Rahman i umalo upita Ivana zašto to njega toliko čudi, kad Ivan opet reče:
– Možda bih i ja da sam mlad kao oni sad i da sam na njihovom mjestu!
– Ne znam zašto? Šta hoćeš reći? – najzad upita Rahman shvatajući da Ivan
očekuje od njega da nešto kaže.
– Ima li kod vas u Bosni toga?
Dok je to pitao Ivan je mislio o tome kako bi bilo teško Rahmanu objasniti
ono što bi on imao da mu kaže, i utoliko je bolje šta on i ne razumije sve to.
– Ne znam na šta misliš? – Rahman svojim odgovorom i ujedno pitanjem
kao da ga pomete u njegovom trenutnom razmišljanju.
– Mislim na to da omladina sad izbjegava otići služiti.
Rekao je to tako kao da se i on pita da li stvarno izbjegavaju, pa nastavi:
– Oduvijek je bilo takvih, ali rijetki su. U moje vrijeme to je bio ponos i
čast... A još je... Mislim.
Između smiješka i ozbiljnosti zračio je Ivanov pogled. Zbog velike opasnosti kojoj su bili izloženi ti mladi ljudi, on je suosjećao s njima, a opet bilo mu
je smiješno što Rahman ništa ne kuži, pa mu je povremeno na obraze navirao
smijeh. Ta naivna Rahmanova dobrota bila mu je draga i podsjećala ga je na posebnost Muslimana iz Bosne. Oni ne znaju da dijele ljude drukčije, nego samo
na loše i dobre i pošto situaciju ne razumiju ne mogu ni znati sad u ovom stanju
razdvojiti koji su to dobri a koji su loši. „Eh, a kad bi svijet mogao samo tako da
se podijeli. Na dobre i na loše. I kad će biti tako? Nikad!“, pitao se i odgovarao
Ivan. „Muslimana u Bosni će možda i nestati, a oni se nikad neće sjetiti da je to
idealnost koja se nikada neće ostvariti i da bi bilo pametnije da se okrenu sebi, to
jest Bosni i bosanstvu!“ Međutim, po njihovoj vjeri, to je grijeh pošto svi muslimani svijeta trebaju samo gajiti svij arapski osjećaj. Tako ih u vjeri najčešće uče,
a ignorišu vlastitu naciju.
– A zbog čega me to pitaš? – upita ozbiljno Rahman.
98
Onda mu Ivan ispriča da su još jednu saobraćajnu nesreću izazvala dva
regruta i to na istom magistralnom putu, na izlasku iz grada. Reče mu i da je to
saznao od svog rođaka koji se autom našao na licu mjesta.
– Kako su prošli? – upita Rahman zabrinuto, misleći na učesnike u nesreći.
– Dobro je. Valjda niko nije zadržan u bolnici. Nadati se, jer nije bio veliki udar.
– To je važno – reče Rahman pa nagnu svoje sedmo pivo.
Tama u prostoru se zgušnjavala i najednom se počelo činiti kao da se ubrzanije pretvara u mrak. Kafe bar „Miris mor“ bio je sve puniji . Iako su neki odlazili, više ih je dolazilo. Napolju, na trgu i svud uokolo, bila je upaljena gradska
rasvjeta. Na magistralnom putu više nije bilo kolone auta. Sve je bilo raščišćeno
i saobraćaj se odvijao sasvim normalno. Napolju, na ulicama grada, bila su samo
ona lica koja su izišla da se malo zabave. Dok se to još može.
Sva tri Erikova druga su bili Hrvati, a Luiza Hrvatica. Luizi nije smetalo
što je ljepša od Erika, niti to što je on Albanac. Bilo joj je najvažnije da je Erik katolik kao i ona i što je njegov otac Marko bogat i poznat zlatar. Sasvim normalno
– u Hrvatskoj su, pa će uvijek pričati samo hrvatskim, a da Erik jednog dana ne
bi promijenio ćud, ona je povremeno, kao sasvim slučajno, pominjala da nikad
ne bi mogla naučiti albanski jezik. Govorila mu je da joj je isuviše težak i da joj
se od tog albanskog jezika smuti u glavi...
Svi u društvu, osim Luize, bili su toliko popili da im se pivo prolijevalo iz
usta. Nije htjelo niz grlo. Balili su od piva kao mala djeca kad im izbijaju zubići.
Luiza je bila trijezna i jedino je ona od sveg društva pametno razmišljala. Molila
je Erika da idu, da prestane piti. Bojala se za sve, a najviše za Erika.Strahovala
je da bi to veče mogao zbog alkohola završiti u bolnici. Kako mu je ostalo još
malo do polaska u vojsku, željela je što više preostalog vremena podijeliti s njim
u ljubavi... U lijepim izlascima...
Dok su promatrali Luizu kako ljubi Erika i moli ga da idu, drugovima je
to počelo smetati. Jedna Hrvatica da voli Albanca?! Nisu mogli otvoreno negodovati, pa počeše pričati o Rini, njegovoj sestri. Pitali su ga kako to da Rina još
nema momka. Znali su da je bila počela izlaziti s jednim Hrvatom, ali već nakon
dva-tri sastanka mu je rekla da njih dvoje nisu jedno za drugo. Ne skrivajući od
Erika, pitali su se, kao između sebe, da li joj njeni u kući brane ili neće sama od
sebe. Erik nije mogao otćutati što se pred njim i na njegove uši priča o njegovoj
sestri i rekao im je da je to samo Rinin problem. Da on neće svojoj sestri tražiti
momka.
– A otac? – upita jedan od njih, a druga dvojica ga podržaše.
99
– Ja – reče Erik i upre kažiprst u svoja prsa želeći im dati do znanja da je
vrijeme da prekinu razgovor o njegovoj sestri – i moj otac nismo isti. On se i sa
mnom svađa...
Iako je bio pijan, nije dovršio svoju misao. No i time što je rekao, rekao je
mnogo. U tom trenutku je pomislio na Luizu koja je takođe Hrvatica. Ona se,
kao da je htjela na taj način da smiri uskomešane drugove, udalji od Erika. Mirno je sjedila na svojoj stolici, naslonjena na naslonjač. Prekrstila je ruke na krilu,
odajući na taj način svoju nemoćnost i dajući im do znanja da se ne osjeća dobro.
Posmatrala ih je i željela da prestanu. Ćutala je i u svoju memoriju „bilježila“ sve
što bi Erik rekao.
Dvije djevojke koje su radile u kafiću, stajale su iza šanka sa gazdom
Ivanom. Pravili su račun za Erikovo društvo, jer su sve troje služili. Pošto se
usaglasiše, Ivan reče djevojci koja je trebala naplatiti da se ne prepire ako ne budu
imali novaca, da će on naplatiti od Marka. Da se oni dobro poznaju i da je Marko pošten čovjek. To joj je rekao jer je Erik, svaki put kad bi ih poslužili, glasno
govorio da će on sve platiti.
Kako se nastavilo pričati o Rini, Erik se sve više ljutio na drugove. Govorio im je da je ostave na miru, da ne pričaju o njoj jer ona nije tu. Postajalo je
sve napetije... Luiza je prišla gazda Ivanu i zamolila ga da on nešto učini kako
bi se društvo mirno razišlo. Niti Erik, niti itko od drugova nije primijetio kad
je Luiza pričala s njim. Bilo je to u trenucima dok je Erik plaćao račun. Kad se
ona vraćala, djevojka koja je naplaćivala je odlazila. Luiza sjede, ali sa željom da
se odmah pokupe i krenu. Uto je i gazda Ivan prišao stolu i njih četvorica nisu
imali vremena nastaviti razgovor o Rini. Prestali su kad je plaćan račun. Tako je
to Luiza i bila zamislila.
Gazda ih je ispratio i desetak metara na trg, kamo su odlučili da pođu.
Rastadoše se s pozdravom: „Bok!“
Ne odmah, već nakon upornog navaljivanja, Luiza je uspjela nagovoriti
Erika da uzmu taksi. Kako on nije htio sam ući u auto, ušla je i ona u dogovoru sa
taksistom da se odmah s njim i vrati natrag i da je ostavi na istom tom mjestu.
Rina taman izbi na prag kućnih vrata, kad i otac zaustavi „mercedes“ ispred kapije da bi je otvorio. Već se bio spustio putićem niz malu strančicu što se
odvajala od kestena i spuštala naniže u njihovo dvorište, a taman toliko vremena
je trebalo Rini da utrči u dnevni boravak, prolije iz čaše vodu sa opuškom, obavijesti Ditu da su roditelji stigli i vrati se do ulaznih vrata. Toliko vremena je trebalo i ocu da se s glavnog puta spusti do kapije. Marko otvori vrata auta, nagnu
100
se napolje, pa se vrati unutra, jer je Rina već bila stigla do kapije i otvarala je. Iz
auta je vidješe dva mala brata i zavrištaše:
– Rini! Rini!
Obojica su poletjela na vrata auta. Nisu je vidjeli nekoliko dana i bili su je
poželili. Rina otvori kapiju i ugleda njih dvojicu, pa se spusti na koljena, raširi
ruke i dočeka ih sa velikim osmijehom. Taj prizor su gledali roditelji iz auta i
smiješili se ozareni.
– Ah, krasni su! – Marija reče Marku, svom mužu, pa dodade: – Pa da!
Normalno je. Ona je okupirana više njima dvojicom nego ja.
Lice joj je zračilo od sreće.
Rina izljubi malu braću, pa se podignu držeći Samsona u svom naručju, dok
je Brunu, starijeg, držala za ručicu. Samson joj odmah poče pričati svoja zapažanja
za vrijeme odsustva od kuće. Sve ono što joj je nejasnim dječjim rječnikom pričao
Samson, godinu i po dana stariji Bruno je objašnjavao. Samson je imao četiri i
po godine, a Bruno šest. Rina je s njima dvojicom išla dvorištem prema ulaznim
vratima. Kad stigoše do ulaza, Rina ih pažljivo zagleda. Roditelji su ušli u dvorište
autom. Uto stiže i Dita. Izljubiše se s roditeljima, pa Dita nastavi sa djecom,
milujući ih po kosi uz poljupce. Ispitivala ih je o tome šta su doživjeli.
Marko je otvarao vrata auta da bi Dita i Rina mogle početi unositi stvari, a
ujedno su im objasnili da su kasnili zato što su se više od sat vremena zadržali u
koloni auta na izlasku iz Tilpsa. Izgleda da je uzrok bila saobraćajna nesreća koju
je izazvao neki regrut. Dita i Rina se kradom pogledaše i pogledom dogovoriše da
ne govore roditeljima za Erikov poziv. U istom trenu su obje pomislile na njega,
ali se sjetiše da nije otišao u grad autom i da nije samo on dobio poziv za vojsku.
Zato nijedna ne reče ništa, a Rina odluči da im kaže kad budu svi ušli u kuću.
Znala je da će otac odmah tražiti kafu, pa će im uz kafu i reći. „A u tih pola sata
možda i Erik izbije!“, nadala se Rina.
Otac ih upita da li su šta radile u podrumu, pa na potvrdan odgovor ode
ipak da vidi kako to izgleda. Rina i Dita počeše same unositi i slagati stvari. Marija je otišla u kupatilo da se osvježi nakom puta, a Samson i Bruno su trčkarali
oko njih dviju, od auta do soba i nazad. Poželjeli su se sestara.
Kad Rina i Dita unesoše sve stvari, s braćom uđoše u kuću, u dnevni boravak. Mati je još bila u kupatilu, a otac u podrumu.
– Hoćemo li reći za Erikov poziv ili da još malo sačekamo?
Možda i stigne? – upita Dita Rinu, na šta ova samo slegnu ramenima.
– Vidjet ćemo! – reče. – Ti nemoj govoriti ništa... Ja ću, ako vidim da ga
još nema.
101
Bruno se našao pored njih i poče raspitivati kakav poziv i kome poziv. One
ga smiriše riječima da nema nikakvog poziva, da su htjele oca pozivati u kuću. A
svaka za sebe je mislila o tome da se nije, ne daj Bože, Eriku šta desilo, pa se sada
nalazi u bolnici. I za obje bi bilo loše što im nisu odmah rekle.
Rasporedile su se koja će šta raditi. Rina je pravila kafu, a Dita dovršavala
poslove oko večere.
U dnevni boravak uđe Marija. Presvukla se i izgledala je svježije. Učini joj
se da je sve sređeno i zadovoljna ode do fotelje na kojoj je, prije nego što su oni
stigli, sjedila Dita. Čim sjede, Marija pozva obje kćerke da joj priđu. Htjela ih je
vidjeti i prije nego što Marko uđe čuti novosti, kad on već nije bio tu.
– Dođite pet minuta, pa onda nastavite – reče.
„Ako se nešto važno desilo bolje je da ja saznam prije Marka“, mislila je u
sebi. Svoje debele noge koje su još izazivale divljenje kod muškaraca, ona podignu na stolicu kako bi joj krv bolje cirkulisala.
Osjećala je kako joj se vene u njima nadimaju. Ukazaše se bijele butine
povisoko iznad koljena i ona osjeti stid pred kćerkama, pa brzo prebaci preko
nogu svoju dugu haljinu koja nije bila do kraja skopčana. Dita i Rina priđoše i
sjedoše, jedna s jedne druga s druge Marijine strane. Bruno i Samson su se već
bili zaigrali. Sjedili su na debelom ćilimu i slagali neke sličice. Bili su mirni.
Marija kćerke prvo upita za Erika. Dita je ćutala, prepuštajući Rini da kaže
kako misli da je najbolje.
Rina reče da nije teško pogoditi gdje bi mogao biti u to doba.
– Gotovo je. Noć je – reče jedna od njih i sve tri vratiše pogled s prozora,
gdje se kroz bijele zavjese slutila crna pomrčina.
Počeše pričati o stvarima koje su se dešavale za vrijeme u kome se nisu vidjeli.
Marko je još bio u podrumu. Bio je zadovoljan urađenim poslom. Sve je
pregledao i posebno obratio pažnju da složene vreće brašna možda negdje ne
dodiruju zid, jer bi mogle povući vlagu, pa se sve pokvariti prije nego što se primijeti. Stajao je još unutra i razmišljao šta bi sad bilo najbolje prvo nabaviti
i u koji dio podruma to smjestiti. Pošto tu više nije imao posla, iziđe
napolje, zaustavljajući se na izlazu iz podruma pored nesloženih trupaca drva
koji su tako razbacani zauzimali mnogo prostora. Primijetio je da su već dugo
nesložena i da ih Erik neće nikad ni složiti dok ga on ne potjera. Da je to bio
posao Rine i Dite, ona bi već davno bila i iscijepana i složena, konstatova sam za
sebe. Prelazeći pogledom preko velike hrpe, odluči da Erik već sutra započne sa
cijepanjem. Ionako je bez obaveza. Trebao je još ugasiti svjetlo i otići oko kuće,
na gornju stranu, do ulaznih vrata, ali od mraka neće vidjeti. Mogao bi zapeti za
102
koji trupac, pomisli Marko, pa one trupce koji su smetali prolasku pločnikom
poče bacati na hrpu. Bilo ih je desetak.
Dotle se Marija malo ispričala s kćerkama. Kako se otac još nije pojavljivao, Rina i Dita posumnjaše da nešto nisu dobro uradile u podrumu, što je bio
razlog više da nijedna od njih ne iziđe vani i ne potraži ga.
Pošto su još bile same, Marija će:
– Našli smo drugog momka za Rinu, kad onog nije htjela!
Izgovarala je to kao da se obraća objema, a gledala je u Rinu.Očekivala je
da će, obraćajući se objema, ublažiti u Rini mogući bijes, pa je riječi izgovarala
sa dozom nesigurnosti, kao da je osjećala strah od Rine zbog izgovorenog. Dita
zadrža pogled na Rini. Obje su bile iznenađene, a Rinu pogodi nepravda koja
je izbijala iz tih majčinih riječi. Osjetila ju je duboko u sebi. Isto to, ali slabijeg
intenziteta, osjetila je i Dita, koju takođe obuze nezadovoljstvo. Pomisli da to isto
čeka i nju, da joj učine nepravdu! I to vlastiti roditelji!
Rina, iako duboko dirnuta, osta kraće vrijeme smirena. Kao da ju je smirivala neka uzvišena božanska sila pravde i razumnog trpljenja. Kao daroviti pjesnik pod jakim utiscima, bila je puna riječi, no sve što je imala reći samo joj prođe
kroz glavu. Shvati da ne može izmijeniti svijest svojih roditelja. Oni ne mogu shvatiti da time ranjavaju, da ubijaju njenu savjest i njenu dušu, njeno srce. Ubijaju
sve ono što znači život. Ona, Rina, upravo zbog toga, zbog roditeljskih nasrtaja
da je usreće na svoj način, osjetila je u dubini sebe ono što mnogi nisu, a to je da
bogatstvo ne znači gotovo ništa ako su u njemu srce i duša ranjeni, ako je ranjeno ono što je suština života – ljubav i sreća. Od nepravde koju joj čine i gorčine
koju je osjećala, negdje u njenoj dubini nešto se izlijevalo i razlijevalo po čitavom
organizmu, poput toplote vodene pare, pa izbi na površinu tijela. Na njenoj koži
se pojaviše bobice znoja zbog nekakve mučne borbe s roditeljima i dolazeće neizvjesne budućnosti. Shvati da mora riješiti problem svoje udaje. Tek tada joj bi
jasno da roditelji više razmišljaju o tome nego ona sama. Ona je željela prirodno
živjeti, pa kad se pojavi pravi čovjek za nju, ona će to osjetiti i dati mu se... Marija
je vidjela znoj na Rininom čelu. Rina ga obrisa samo se čela i lica, mada ga je
osjećala po čitavom tijelu. Kćerkina mučnina pređe i na majku, kao kad sa jedne
lopte usijanog željeza toplota prelazi na drugu loptu koja je pored nje.
– Lijep je momak! – reče Marija pošto su obje kćerke bile bez riječi.
Pričale su na albanskom, kao što je bilo uobičajeno kad razgovaraju s roditeljima. Na tome je naročito insistirao otac, jer je time želio spasiti svoj nacionalni identitet i svoj jezik od umiranja. Osjećao je na djeci da su sve više Hrvati,
pa je upotrebu albanskog jezika vidio kao jedini način očuvanja korijena. Iz istog
103
razloga, i najviše zbog njega, želio je kćerke udati za Albance koji su svjesni svoje
nacije i koji na drugom jeziku ne znaju ni pričati.
– Neće Rinu niko udavati! Udaće se Rina i sama, bez tuđe pomoći! – reče
Rina majci jednostavno i polako, kao što je i mislila da se to treba reći.
Osjećala se slomljeno. U tom trenu prokle cijeli svoj život. Nije imala ni
toliko snage da nastavi započeti posao oko kafe.
– Sad, ovog puta, kćeri moja, morat ćeš! Otac ti je riješio. Vidite li čemu
vodi ova situacija? Mladi ljudi će prvi imati priliku...
Nije dovršila misao, jer joj se pomuti u glavi od pomisli šta bi se sve moglo
dešavati. U tim trenucima Dita je dijelom misli bila uz sestru, a drugim dijelom
uz brata Erika, jer on je u najboljim godinama za sve...
I Rina i Dita su samo ćutale. Iako je zbog kazanog htjela otići od majke, da
ne sluša više ništa o tome, Rina je još bila uz nju, nesvjesna ni kako ni zbog čega.
– Vidjet ćeš sliku! Dečko je zaista lijep. I djeluje pametno – tiho, ali uvjerljivo nastavi Marija, jer je svaki put ranije kad bi razgovarali o tome, Rina vrištala
od bijesa.
Marija je mislila kako bi je ovoga puta s malo više upornosti i mogli nagovoriti da prihvati. A momak, muž, se vremenom zavoli. Treba da s njim prespava nekoliko puta, a dalje će ići samo od sebe. Rina za drugog čovjeka ne zna i neće ni znati.
Bit će srećna, iako sad misli da neće jer ne poznaje život, razmišljala je Marija.
– Eh, bože! – uzdahnu Rina. – Zbog ovog što čujem, žalim što sam živa.
Žalim što sam Albanka. Voljela bih i da sam ona bijedna crna Ciganka, a da sama
sebi sreću biram – zamislila se još dublje Rina.
Marija i Dita nisu bile iznenađene njenim riječima, jer je i ranije Rina
uvijek naglašavala da nije sve u bogatstvu, te da ona mašta o naručju princa u
kojem bi srećno lebdjela, bila mu u potpunosti predana.
– Ako bi bio lijep, zgodan i pametan, bila bih srećna da mu se predam.
Takav bi trebao biti muškarac, a žena da se u njega duhom utopi! Eto, to je sreća
i ovog i budućeg života...
To je iz nje govorila njena nježna ženska priroda, pa nastavi:
– Zar da se dam onom koga ne volim?! Da mi on uzme život?!
Da mi uzme dušu?! Da mi onaj koga ne volim uzme srce?!
Rina to izvede teatralno kao da glumi u pozorištu, a ne samo da bi iskazala
suprotstavljanje majci. Jednostavno, tako su govorili njeni osjećaji. Njene plavozelene oči se ispuniše teškim suzama. Osjeti se sasvim zarobljena u svom životu,
neslobodna, ali i kao višak u porodici. Toliko toga je imala reći protiv takvih
vjenčanja i takvih sklapanja brakova, da joj se činilo da o tome može ispisati de104
belu knjigu. Zato nije mogla ništa ni započeti. Dva puta je pošla da nešto kaže, ali
svaki put joj riječi zastadoše neizgovorene, jer je svaki put zaključivala da je bolje
da ništa i ne počinje. Opet je bila odlučna da se suprotstavi svima, pa i ocu.
– Udat ću se za onoga s kim osjetim da ću biti srećna! – reče napokon.
To još više rastuži Ditu, jer je slutila gotovo sigurne probleme.
Majka Marija je počela dublje disati. Bila je zabrinuta.
– Bolje mi roditelji znamo šta je sreća nego ti! – tiho reče majka.
Inače su pričale jako tiho, više iz tog razloga da Marko ne bi naišao hodnikom
i čuo diskusiju, nego što su se čuvale svađe, dok je svaka svoje stavove branila.
– Za mene? – upitno će Rina majci.
– Ne samo za tebe! Za vas sviju! – mislila je Marija na svu svoju djecu.
Marija je bila tužna, ali je prikrivala tugu i pokazivala je samo ljutnju zbog
Rinine neposlušnosti.
– Već odavno znam šta je za mene najbolje! – reče Rina i ustade, odlučna
da prekine razgovor o tome.
Ni ona nije željela da ih otac zatekne u toj priči, baš kao da je osjetila očev
ulazak. Doista, ču se otvaranje ulaznih vrata. Ulazio je Marko. Rina je namjeravala da ode do kupatila, umije suzne oči i opere curnice od suza. Mislila je i da se
tamo zaključa neko vrijeme, da odboluje, ali je već bilo kasno. Da se ne bi srela s
ocem na hodniku uplakanih očiju i sa suzama na licu, ona ne krenu u kupatilo,
već se povuče u kuhinju. Stade ispred sudopera, pusti vodu i pljusnu se po uplakanom licu.
Otac je polako išao ka dnevnom boravku, razgledajući kao i svaki čovjek
koji je nekoliko dana bio odsutan. Marija se podigla iz fotelje i ostala stajati na
mjestu, prateći pogledom gdje će muž sjesti, a Dita je skočila i dočekala ga na
vratima odaje. Marko primijeti da, ga kao i obično nije dočekala Rina s riječima
dobrodošlice i pitanjem: „Kako si?“ Ali, pošto ču grgljanje vode u sudoperu,
pomisli da je zauzeta poslom, pa nastavi dalje. Bacao je poglede po Mariji, Diti,
Brunu i Samsonu i po zidovima odaje. Prođe ispred Marije i sjede na fotelju ispred
koje je ona stajala. Marija je malo sačekala sa sjedanjem, čekajući da se on prvi
spusti. On otpuhnu, kao da želi dati do znanja da je njegov radni dan završen.
Rina, koja se nekoliko puta pljusnula po licu, sada se brisala, pokušavajući zaboraviti sve kako otac na njoj ništa ne bi primijetio. Mogao ju je svaki čas pozvati
preda se i pitati kako je, kao što je često znao činiti.
– Jesi li za kafu? – upita Dita, obraćajući se ocu, ali to je podrazumijevalo
da će i majka piti s njim.
105
Rina je oklijevala u kuhinji. Nije joj se izlazilo pred oca. Još je otpuhivala
kao da iz sebe izbacuje neku energiju koja ju je tjerala da ide posvađati se sa roditeljima. Borila se sa osjećanjima koja su joj opterećivala svijest i istovremeno
pokušavala sve razumjeti, ubjeđujući sebe da je normalno to što doživljava od
svojih roditelja. Oni su odrasli u takvim uslovima. Pod istim uslovima su se oni,
njeni roditelji, uzeli, pa otud nose takvu svijest. Prije nego je s ocem o tome i
pričala i prije nego je i vidjela sliku, Rina je bila sigurna da neće prihvatiti taj
očev zahtjev. Razmisli, pa odluči da će ipak pogledati sliku. Uzet će je i kobajagi razmišljati nekoliko dana, pokušavajući da u srcu nešto osjeti prema tom
mladiću i onda će je vratiti i reći da ne ide, da ne može. Pokušat će lijepo sa ocem,
bez svađe. Pokušat će mu objasniti da je više ne ubija s tim. Sjećala se dva takva
pokušaja koja je imala u zadnje dvije godine. Dva puta su neki roditelji dolazili
da je prose...
U njenoj duši sinu iskra svjetlosti i nade da će uspjeti. To joj je podsvijest
obznanjivala slućenu istinu. Od tolikih emocija podsvijest je probudila nešto u
njoj. To nešto je znalo sve o njenoj prošlosti i njenoj budućnosti, ali ona toga nije
bila svjesna. No, iskra nade koju je spoznala, oraspoloži je. Jednostavno, posta
ispunjena nadom i nekom srećom. Cijelo vrijeme je u kuhinji pravila neke pokrete, da bi izgledalo kao da nešto radi.
Majka je pred ocem ćutala o malopređašnjem razgovoru, a Marko je zapalio cigaretu i gledao u umjetničke slike okačene po zidovima. Na televiziji
su upravo bile zadnje minute centralne informativne emisije „Dnevnik“, pa se
Markova pažnja zbog teške političke situacije u zemlji, usmjeri na to. Nije ništa
ni govorio.
Dita donese kafu za sto. Bila je vrela i pušila se, pa se njena para podizala
paralelno s dimom Markove cigarete stavljene na pepeljaru, dok je on zasukivao
rukave košulje kako bi lakše popio kafu.
Informacije koje je čuo opet ga vratiše na nesreću zbog koje su kasnili, te
u svojim mislima poveza taj slučaj sa političkom situacijom i sve većom krizom
koja je bila rezultat politike odnosno borbe za kulturu. Iako je svima u porodici
to bilo jasno, Marko otkri svoja trenutna razmišljanja:
– Treba razumjeti ovu omladinu! Taj što je izazvao nesreću – pri tom Marko pogleda u svoju ženu kao da ju je pogledom pitao čini li se i njoj tako – ako
je regrut, kako smo čuli da jest, razumljivo je...
Dita koja je sjedila ispred roditelja i sipala im kafu, problijedi zbog tih
očevih riječi, ali oni to ne primijetiše jer joj je kosa bila rastresena i padala preko
lica. Sjetila se Erikovog poziva, pa opet poče razmišljati o njemu. Bila ga je po106
tisnula priča o Rininoj udaji. I kako to da njega još nema, pomisli. Tek tada je
obuze strah od pomisli kako će se otac osjećati kad sazna da je Erik dobio poziv.
Nisu više smjele čekati da ne kažu, pa je Rinu i nju isto mučilo – zašto ga nema
kući? Bilo bi mnogo lakše svima da je on tu, da je prisutan. Rina, čim sasluša
očeve riječi, pozva Ditu da dođe k njoj u kuhinju.
– Pošto se ja još slabo osjećam – šapnu ona Diti na uho – idi ti i uzmi poziv
iz ladice radnog stola i reci im!
Dita osjeti da joj se na tren dlanovi oznojiše i postadoše mokri. Činilo joj
se da se sva trese od neizvjesnosti. Ipak reče da će to uraditi.
– Ja ću se malo kasnije uključiti – reče Rina Diti i ova krenu. Bilo je krajnje
vrijeme da kažu da bi sa sebe zbacile odgovornost, jer ih je obje mučila misao da
se baš Erik ne nalazi u bolnici. Kako bi se onda opravdale roditeljima zato što im
odmah nisu rekle?
Dita je prilazila stolu gdje se nalazio poziv. Radni sto je bio malo sakriven,
jer se na njemu uvijek nalazilo zlata za obradu i zlatnog nakita, pa je roditelji nisu
vidjeli sa mjesta na kom su sjedili. Ona uze poziv i krenu prema njima. Rina ju je
pogledom ispratila iz kuhinje i vidjela kad je prošla sredinom odaje. U istom trenu
Marko iz džepa izvuče fotografiju mladića za kojeg je odlučio da mu bude zet.
– Ostanite smireni! – drhtavim glasom, gotovo plačno, poče Dita, očekujući
reakciju roditelja. – Ovo je našem Eriku poziv za vojsku!
Pruži majci poziv, jer je ona bolje od oca razumjela hrvatski jezik. Roditelji
su gledali u nju ukočenih pogleda i razrogačenih očiju. Ni Dita više ništa nije
znala reći. Nije mogla. Kao da je ona tome bila kriva. Majka se nije snalazila i
nije uzimala pruženi list papira, pa Dita nekoliko puta ispruži svoju ruku prema
njenoj i ponovo je povuče k sebi.
– Poziv!!! – tiho i mučno izgovori Marija, kao da joj se glas otimao iz grla.
Sabra se i prihvati poziv iz Ditine ispružene ruke. Dita je izgovorila samo
jednu riječ prije oca, jer je on već s fotografijom u ruci bio spreman da zovne
Rinu da mu priđe. Poslije svega ovoga fotografija mu sama iskliznu iz ruke, dok
je on kao skamenjen gledao poziv u Marijinim rukama. Fotografija je pala pored
prazne šolje za kafu, licem okrenutim gore. Lijevo od njih Bruno i Samson, koji
su se do maločas gotovo nečujno igrali, kao da nešto naslutiše, počeše zuriti u
Ditu i roditelje, bez ikakvih pitanja. Impresionirao ih je izgled roditelja i gotovo
plačan Ditin izraz lica. U tom društvu jedino se mladić sa fotografije koja je
ležala na stolu, srećno smijao, otkrivši lijepo složene bijele zube... U njih je lijepa
Rina trebala da se zaljubi i za njega je trebala da se odluči.
107
Otac se u mislima nalazio u opštini. Analizirao je stvarnost. Marija se nagnula prema mužu i čitala tekst poziva. S vremena na vrijeme je prekidala čitanje i
objašnjavala mu na albanskom, mada je i on, kao i ona, sve dobro razumio. Rina
priđe. Mislila je i o Eriku i o svojoj udaji, ali joj se pogled prilijepi na fotografiju
mladića koji se, izgledalo je, smiješi baš njoj. Znala je da je fotografija za nju. U
tom trenutku zaboravi Erikov poziv koji su roditelji još razgledali iako su ga bili
pročitali. Izgledalo je kao da su mu se čudili.
Rinine misli opet odoše na udaju i što više nije željela gledati fotografiju, pogled joj je sve više letio ka njoj. Bio je jači od nje i lijepio se na mladića
sa fotografije. Pobuđeni osjećaji iz glave joj istisnuše pitanje upućeno njemu sa
fotografije:„Tjeraju li tebe tvoji kao i mene moji?“ Pomisli da su možda i njeni
roditelji odnijeli neku njenu fotografiju njemu i njegovim roditeljima. Šta ako
su?... Šta se on sada pita?... Sve te misli proletješe joj kroz glavu za nekoliko sekundi i ona je nakon nekoliko pokušaja uspjela odlijepiti pogled od fotografije.
Gledala je u roditelje, ali su joj misli bile na vjenčanju.
Otac je na fotografiju zaboravio. Razmišljao je o Erikovom odlasku u vojsku i svemu onom što je bilo vezano za to: politika, kriza, položaj Albanaca u
svemu tome, njihov porodični položaj...
– A gdje je on sad? – upita podižući se sa fotelje.
Dita i Rina gotovo uglas rekoše da je u Tilpsu sa djevojkom. Marko nije
ništa govorio. Šetao je po odaji, od kuhinje do prozora. Istog onog prozora ispred
kojeg je i Erik stajao. Izgledalo je da će prsnuti od muke. Svima je bilo teško ali
su to nekako smirenije i lakše podnosili, dok Marko nije uspijevao da se smiri.
Šetao je kao sama ovca u toru koja gleda druge da na njivi pasu. Svi su ga gledali,
čak su i Bruno i Samson prestali da se igraju. Nekoliko minuta niko nije rekao
nijednu riječ. Pored televizijskog aparata na koji niko nije obraćao pažnju, čulo se
samo Markovo brektanje i to svaki put kad bi se okretao ispred kuhinje ili ispred
prozora. Nije žalio novaca koje je dao u opštinu, već mu je muka bila veća pri
pomisli da bi to čak moglo biti opasnije po njegovog sina. Pošto ih je bilo više
koje je podmićivao, sad se pitao da nije neko od njih Srbin ili možda i Hrvat, ali
izdajnik. Ili možda je i Hrvat a nije izdajnik, nego je želio da njegova, Markova
porodica, nestane iz tog bogatog naselja, jer su bili jedini Albanci.
Na prozor su bile navučene zavjese, a on ih nije ni pokušavao smaknuti
da bi pogledao napolje, znajući da ništa neće vidjeti od mraka. Zaustavio se pored prozora gledajući u prazno. Bio je svima okrenut leđima. Izgledalo je da se
smiruje. Pitao se da li da ide u grad tražiti sina ili ne. Grad je veliki i gdje bi ga
tražio? S druge strane, nije imao strpljenja da ga čeka u kući. Riješi da prvo ode
108
u najveću bolnicu, a onda će već vidjeti... Okrenu se i tad ugleda sve poglede
uprte u sebe.
– A zna li on za poziv? – upita.
„Ako ne zna, možda ne bi mogao biti u udesu!“, pomisli, a Rina kao da mu
pročita misli, reče:
– Ne! Ne zna! Erik još ne zna za poziv!
Dita je začuđeno pogleda, ali u istom trenu je razumjela zašto je Rina tako
odgovorila.
Marku laknu. Priđe vješalici na kojoj nije bilo ništa, osim njegovog tankog ljetnog kaputa. Navuče ga na sebe. Ipak će u grad. Nikom ništa ne govoreći
vrati se do stolčića na kojem je maločas pio kafu, i nagnu se da uzme ključeve
„mercedesa“. U tom času se oglasi zvonce. Svi su odmah pomislili da je Erik, ali i
upitali ako je on zašto bi zvonio. Do vrata je prva stigla Rina i otvorila ih. Iza nje
su bili i svi ostali. Kao mala djeca nagrnuše na vrata. Ispred njih je stajao nepoznati čovjek i pridržavao Erika koji nije ni bio svjestan da se nalazi pred kućom.
Pozdraviše neznanca i prihvatiše Erika. Neznanac reče da je taksista i pokaza na
auto. Luiza se nije pojavljivala iz auta. Promatrala je sa sjedišta.
Erik je bio toliko pijan da su ga odmah smjestili u krevet. Marko je nekoliko minuta ostao s taksistom na stepeništu. Malo su popričali i Marko mu je
platio vožnju. Svima u kući je bilo lakše, a Marija se naginjala nad uspavanim
Erikom da provjeri kako diše...
Bilo je već dosta kasno. Prošla je ponoć i sa još desetak gostiju u kafe
baru„Miris mora“ nalazio se i Rahman. Nije više znao koje pivo po redu pije.
Samo je kvasio usne i jezik i vraćao flašu na sto. Nije više išlo, a u njemu je bila
samo želja da naginje i naginje, jer nije znao šta bi drugo radio. Na nekoliko
stolova su bile podignute stolice. Bio je to svima više nego jasan znak – ne prihvataju se novi gosti. Ukoliko bi netko i navratio, bio je pijan jer je dolazio iz druge
kafane koja se upravo zatvorila, a takve gazda Ivan nije želio. Čim bi neko ustao
iza stola i izišao, Ivanove radnice su čistile sto i na njega podizale stolice.
Malo zbog Rahmanovog pijanstva, a malo zbog ispraćanja gostiju, Ivan je
tek povremeno dolazio i sjedao na stolicu nasuprot Rahmanovoj. Ostajao bi koji
minut, pa se opet dizio i odlazio. Rahman ga je zamarao svojom pričom, pa je
Ivan nekad bio odsutan iako je mogao sjediti s njim. Rahman je ponavljao već
satima kako je u njegovom preduzeću bezobrazluk.
– Nemoguće je da niko ne zna pravi razlog zašto nema para. I gdje su pare?
– postavljao je on pijan Ivanu pitanje po ko zna koji put, a Ivan mu je nekoliko
109
puta odgovorio da mu je već rekao o tome šta misli ko je i gdje je krivac, da bi na
Rahmanova ponavljanja ćutao i slijegao ramenima.
– Ako ti ne znaš šta se radi u tvojoj firmi, kako bih mogao znati ja – posljednji put mu je odsjekao Ivan, pomalo glumeći ljutnju, a od tada je Rahman
upozoravao kako ima Boga i kako će on jednog dana kazniti pokvarene...
Ivan ga je molio da ide kući, da je vrijeme. Pitao ga je zna li koliko je sati, a
Rahman mu je govorio o svom poštenju, o tome da nikom nije dužan, pa da neće
ostati dužan ni njemu. Vadio je izgužvani novac iz džepa, još uvijek svjestan njegovog
značenja, pa ga opet vraćao u džep, sve dok sam ne odluči da se podigne i krene.
To veče posljednji gost koji je napustio kafe - bar „Miris mora“ bio je Rahman. Nekoliko minuta prije polaska, izuo je jednu patiku da bi pokazao kako
može i u jednoj otići kući i ostati živ, pa će tako ostati živ i bez onih ličnih dohodaka koje mu duguje preduzeće. Kako nikako nije htio obuti tu patiku, Ivan mu
iznese nekakav crni kaput koji je visio u podrumu iznad sanduka rezervnog pića.
Uspio je prevariti Rahmana da je njegov, te mu ga je obukao a u jedan od džepova
stavio je Rahmanovu patiku. Tako je Rahman te večeri u dugom crnom kaputu
koji se osjećao na vlagu i s lijevom patikom u džepu izišao iz kafića sa riječima:
– Bog će imati velikog posla, ali može on to sve bez ičije pomoći završiti!
Na svu sreću, nije stanovao daleko. Svega petsto - šesto metara dalje. Nakon sat vremena ljuljanja stigao je u svoju samačku sobu, uspio sa sebe svući
kaput i izuti onu desnu patiku, te se onako u hlačama prevalio preko kreveta.
Crni kaput, koji mu je spao s leđa pored kreveta, gurnuo je mrmljajući
sasvim pod krevet. Još je malo mrmljao prije nego što je zaspao. Uglavnom, vrata
njegovog stana su bila sasvim dobro zatvorena.
Glava III
Negdje početkom jula Sarajevom su počele kružiti priče o nekom nervnom pritisku koji izaziva osjećaj nadimanja, ali i neopravdan osjećaj straha.
Takve priče nisu potekle iz usta liječnika, već iz naroda. Narod je pričao o svojim
zapažanjima, o onome što ih je mučilo. Pričali su da se to osjeća u zraku...
Strah se neosjetno uvlačio u narod kao što se mrak useljava u domove,
samo što je svako novo jutro odnosilo mrak, a strah se udomaćivao i ostajao.
110
Od toga se pojačavao pesimizam i crne slutnje, no nije jednako djelovalo na sve
građane. Bilo je i onih kojima je sve bilo razumljivo i očekivano, jer su takvu
klimu upravo oni i stvarali. Kao da su za to bili dugo pripremani i obučavani...
Većinski narod je sve više ličio na stado ovaca koje još ne vidi vukove iz okolnih
šuma, ali ih osjeća, pa u kom god pravcu da krenu čeka ih ista sudbina. U zraku
je visjela uznemirenost.
Osvitao je četvrtak. Bio je početak mjeseca jula. Kad su Salkini roditelji
ustali da se pripremaju za posao, sunce je već bilo povisoko iznad i jedino je ono
ulijevalo toplinu. Selmu, svoju kćerku, nisu budili. Tog dana ona nije išla nigdje.
Sulejman, otac, kao i obično, prvo je na posao odvezao svoju ženu, a onda se i
sam odvezao.
Selma se probudila oko osam sati. Čekalo ju je mnogo posla. Odlučila je
očistiti i malo preurediti kuću. Napravila je sebi kafu, popila je u kuhinji i odmah
se dala na posao. Cijelo jutro nije izišla ni u dvorište. Sav dodir s okolinom bio
je kad je otvarala prozore da izrači prostorije ili otrese čaršafe i prekrivače. Žurila
je, a da bi sve završila, nije se odmarala ni minuta.
Imala je sedamnaest i po godina. Od Salke je bila mlađa dvije godine i dva
mjeseca. Svojom tamnom i bujnom kosom ličila je na oca. U stvari, u svemu je
više ličila na oca, a Salko na majku. Dok je radila, Selma je, ni sama ne znajući
zašto, razmišljala o Salki. Navikla je da se često čuju, a on se odavno nije javljao.
Nešto je prestao da se javlja. Pomisli da je možda na terenu. Znala je da se obuka
izvodi daleko od kasarne, daleko od grada i da se to zove teren. No, kao da je
čula njegov glas. Kao da je čula njegov zov... Postade sigurna da je to zato što ga
se puno poželjela...
Iza podne, sama u kuhinji, malo je prezalogajila. Opet se bacila na posao.
Kad je sve završila, sjede na stolicu za velikim stolom u trpezariji. Tu se objedovalo jedino kad su imali goste. Razmišljala je šta bi još mogla uraditi, kad zidni sat
otkuca petnaest sati. Obično je u to vrijeme poštar raznosio poštu po naselju, pa
pomisli da prvo ode pogledati u poštansko sanduče, da vidi ima li pošte, a onda
bi možda mogla otići do svoje prijateljice u susjedstvu. I ona bi trebala biti kod
kuće. Ipak joj se ne dade ustati sa stolice i otići u dvorište do sandučeta. Osta
sjediti sjetno zamišljena, kao kad se dijele dva vremena, kao
kad čovjek započinje novi život, a starog se prisjeća, pa mu se u duši javljaju osjećaji koji analiziraju prošlost i pitaju za budućnost koja se vremenom sama
obznanjuje. Često je tako znala razmišljati, a da toga nije ni bila svjesna. Završila
je srednju školu i upisala pravo. No, to i nisu bile neke novine, jer je svako njeno
111
razmišljanje o budućnosti bilo usko vezano sa prošlošću, kao da su prošlost i
budućnost slijepljene, pa ne mogu jedna bez druge...
Misli joj preplaviše neke slike. Strašne i nejasne. Teške. Tužne. Bez boje.
Imala je dojam da ih je sanjala, pa da su tokom dana izblijedjele... I nikako nije
mogla sebe vidjeti kao redovnog studenta pravnog fakulteta. Svaka njena pomisao na to bivala je zamjenjivana nekim drugim nejasnim mislima.
Sjetila se i Salkine djevojke Sonite. Nema je već desetak dana. Bi joj i to
neobično. Voljela ih je oboje i željela ih vidjeti u opštini, na vjenčanju. To je silno
željela, ali svaki put je i ta slika bratovog vjenčanja bila bljeđa iako je želja uvijek
bila ista...
Iz zamišljenosti u koju je uronila, trže je zvuk kućnog zvonca. Ona skoči
i pređe brzo hodnik nastojeći da bude nečujna. Bila je sama kod kuće, pa prvo
pogleda na „špijunku“. Vidje poštara Zdravka, njihovog susjeda i otvori vrata.
Mislila je da je on već bio prošao naseljem, pa reče:
– Malo kasniš... Mislila sam da si ti već prošao.
Zdravko se dobro držao s njenim ocem i najčešće se javljao kad je imao
pošiljke za njih, koristeći priliku da se raspita za novosti.
– Zadrža me Bećo svojim problemima. Mor’o sam i dvije rakije popiti. Ne
da biciklo. Kaže – jedna je rakija za jednu nogu, pa tako ja morado’ dvije.
Zdravko je znao da Selma poznaje Beću. Bili su susjedi. Bećo je više puta
dolazio do njenog oca da priupita šta on misli kako će se ova situacija završiti i
šta će donijeti.
Selma je na sebi imala džins hlače koje su dobro ocrtavale obline njenih
dugih nogu. Bujne grudi su joj nadigle košulju, pa je ona ispod njih labavo padala po ulegnutom stomaku sve do kukova. Tridesetogodišnji Zdravko poštar sve
to zapazi gledajući je i prijatno se osmjehujući. Bio je od nje dvije stepenice niže,
pa ju je mjerio pogledom ispod svoje šapke što je prekrivala veliki dio čela. Dok
ju je gledao oči mu bljesnuše. Kao da u njima sinu svjetlost groma. „Ah, tako
mlada! Netaknuta!“, pomisli u sebi pogledavši u njene naivno-nevine oči. One su
otkrivale dušu, a skrivala ih je bujna valovita kosa koju je pokušavala zadjenuti za
uši. No, osim ljubaznog osmijeha, nije se usuđivao učiniti ništa više čime bi joj
dao do znanja da mu se dopada, iako mu se javila velika želja.
– Jesi li sama?... Kako su ti starci? – upita.
Polako je tražio pismo, samo da bi se duže zadržao s njom.
– Na poslu su – odgovori Selma.
Oči su joj bile uprte u njegovu veliku poštarsku torbu u kojoj je bilo još
mnogo pisama.
112
– Nervozni su ovih dana. Zbog posla – nastavi Selma, gledajući njegove
prste kako prebiru po uspravno složenim kovertama u torbi.
– Ah, evo! Znam da je tu negdje. Bio sam prelistao – reče on, izvuče kovertu i pruži joj je, gledajući je sa simpatijama.
– Oca sam ti prije češće viđao. U zadnje vrijeme ga ne vidim.
– Gotovo uvijek je na poslu. Već odavno radi duže. – reče ona i gotovo
dodade: „Boji se otkaza s posla, pa zato!“, ali prećuta. „Ne mora on sve znati“,
pomisli.
– Posla ima. Samo para... – ne dovrši poštar svoju misao nego stisnu usne
i slegnu ramenima.
– Baš tako kažu i oni. Ne razumiju...
– Ne znam... Ne znam...Ni ja... – slijegao je Zdravko ramenima kao da ni
on ništa ne razumije.
– Još nisam čula da iko zna!
– Neka, neka radi. Ko radi on se i nada – obori Zdravko pogled kao da
zažali u tom trenu što i ona ne razumije.
Ipak, ne bi ona to ni mogla shvatiti, zaključi, pa dodade:
– Najteže je sačuvati ovo što imamo! – smislio je tu rečenicu zbog želje da
se očuva Jugoslavija.
Selma ga je gledala s čuđenjem dok se pitala na šta on to misli i šta je time
htio reći, pa on shvati da to nije trebao reći. Onda poželi da on krene. Dugo se
već zadržao. Možda je neko gleda iz susjedne kuće, a naš narod odmah na svašta
pomisli. Pogled joj poče lutati po komšijskim avlijama. Jedna od njih bila je i
poštarova.
– Ah, u ova vremena! – zajahivao je on na svoje biciklo, mahnuo Selmi
rukom i odgurnuo se iz dvorišta uz misao:„Znam ja, mala, kako ću te imati!“
Odluči se tad na psiho-magijske meditacije. Dobro je znao kako će to obavljati i
dodade sebi da nije prvi koji se služi time.
Selma zatvori kućna vrata u trenutku kad i on ode iz dvorišta.
Vrati se na isto mjesto, nestrpljivo otvori kovertu s jedne strane i ne
primijetivši da adresa nije napisana Salkinim rukopisom. Kovertu stavi na sto, a
pismo razmota. Prvo, kao i obično, pogleda u datum i iznenadi se. Pisano je prije
dvadeset dana. Potom joj se pogled prikova na sintagmu pored datuma – Pritvor
u Poljanici. Ništa nije shvatala. Osta začuđena i zbunjena. Primijeti da pismo u
njenim prstima drhti.
– Kao da sam znala! – izgovori nekim drugačijim glasom.
113
U tim trenucima joj se stvarno i činilo kao da je znala. Brzo poče čitati pismo, a kad dovrši spusti ga ispred sebe na sto. Prvo je pomislila na Sonitu, a onda
i na tu djevojku iz Poljanice. „A Salko?! Kako mu je? Zašto nije odmah poslao
pismo? Kako će to roditelji prihvatiti?... Pored svega, sada i ovo s njim. Roditelji
se pitaju šta ćemo jesti, a on ... Ma, da... Ne može on to shvatiti. On u vojsci
ima sve... Ne zna on kako je ovdje... Vidjeće kad dođe...“ Nekako joj je opet bilo
najviše žao Sonite. Ukazaše joj se njegove plave oči, kao nebo plave. Te oči Sonita
često sanja. Sama joj je rekla. Ugleda i nju na njegovim širokim grudima. Oči su
joj zatvorene, a svoje tanke prste provlači kroz njegovu svijetlu kosu maštajući o
svojoj budućnosti s njim... Selma se našla u Sonitinoj koži i od velike tuge zaplaka. U mislima se vrati dvije-tri godine unazad kad su za nju predstavljali par
iz ljubavnih filmova. Od tada do danas pomisao na brata je bila i pomisao na
Sonitu i obratno. Voljela ih je jednako, a sad... Ruši li se to njen ideal ljubavi? Od
tog pitanja se u njenoj duši stvorio bol. Nije mogla da zamisli da nisu zajedno.
Za nju su bili najljepši ljubavni par... Plakala je... Suze kao da su ublažavale bol.
Kad se smirila zamoli Boga da Sonita za to nikad ne sazna, ali osta osjećaj da je
to nepravedno. Da li da joj kaže ili ne kaže? Nije mogla da odluči, samo oni za
nju nisu više bili ono što su bili do tada. Njihova ljubav u njoj je izgubila svoj
prijašnji sjaj i nestaće i onog osjećaja.
Otišla je u kupatilo da sapere suze i opet se vratila stolu. Uzela je pismo i
ponovo ga pročitala. Ipak, nešto tu nije u redu. Dok je gledala u napisana slova,
kao da je gledala brata. Kao da je bio tu. Opet pomisli na djevojku zbog koje je
bježao iz kasarne. Pokušavala ju je zamisliti. Da vidi kako izgleda... Opet pročita
pismo i dok ga je držala u ruci, pogled se spusti na kovertu, na ispisanu adresu.
Vidje da nije Salkin rukopis i to je još više zabrinu. Pogleda na pečat i vidje da je
pismo poslano tek prije tri dana.
“Gdje je bilo do sada?“, zapita se i jako se uplaši. Osjeti da joj srce ubrzano
lupa. „Zato mi je u mislima cijelo jutro! Znala sam da nešto nije u redu!“ Preplaviše
je najcrnje misli. Kao da je prelistavala knjigu sa strašnim slikama zla...
Nepun sat nakon toga, na kućnim vratima se pojavi majka, Dževada. Dok
se izuvala oglasi se uzdahom koji je odavao umor i koji Selma ču u dnevnom boravku. Podigla se i krenula majci u susret. Sretoše se negdje na polovini hodnika.
– Sve miriše! Posredila si, dušice moja! – reče majka.
– Eh, maloprije sam... Taman sam sjela.
Bile su nasred odaje. Selma nije pitala majku za uzdahe. Znala je da su od
problema na poslu, što je još više rastuži. I majka primijeti njenu tugu, pa poče
114
pažljivije razgledati odaju. Pomisli da je možda Selma pri sređivanju slomila neku
vrijednu stvar ili nešto slično, ali ništa nije primjećivala. Sve je bilo kao i ranije.
– Danas se među radnicima pričalo da bi se firma za dva-tri mjeseca mogla zatvoriti, da ćemo svi biti otpušteni. Ovi iz uprave ništa ne govore, ali nisu
veseli – poče Dževada o poslu, a u grudima osjeti dodatni nemir. Kradom je
pogledala u kćerku i nastojala da uoči eventualne razlike. Pomišljala je da se sa
Selmom nešto desilo, jer obično nije bila takva, a Selma se, zbog majčinih uzdaha, suzdržavala da joj kaže za pismo. Željela je da se majka malo smiri, pa da
joj onda saopšti. Dok se vidno umorna spuštala na stolicu, Dževada je skidala
torbicu s ramena. Stavi je na sto, ispred sebe, pa obje ruke stavi na nju, kao da
se u velikoj gužvi našla u autobusu okružena nepoznatim svijetom. No, nije bila
svjesna svoga postupka. Selma je iz kuhinje upita da li bi nešto popila ili će prezalogajiti do večere.
– Samo bih čašu vode – iscrpljenim glasom reče Dževada. – Da malo
odahnem.
Razmišljala je o Selmi. Znala je da se ne vara, da se s njom nešto dogodilo.
Inače, Salko je po svemu ličio na nju, majku. Imao je njene plave oči i svijetlu
kosu. Zbog toga je često šaljivo prkosila mužu da je on samo njen sin. Ponosila
se njegovom ljepotom. Njene misli odoše njemu...
Selma je čašu do vrha napunila vodom pa ju je pažljivo nosila da ne prospe.
Razmišljala je: „Nema se šta čekati. Mama će biti smirena kad situacija u državi
bude bolja, a kad će to biti, samo Bog zna.“
– Čula sam da su još troje otpustili – progovori Dževada kad se Selma našla
nasuprot njoj.
Selmina ruka zadrhta i prosu malo vode po stolnjaku.
„Kako ću joj sada reći?“ – upita se, no majka je preduhitri:
– S tobom nešto nije u redu? Nisi dobro?
Selmi se razbistri mozak i odluči da joj kaže. Trudila se da ostane mirna.
– Zašto mi to kažeš? – upita majku, glumeći začuđenost.
– Vidim... Ima nešto...
– Sačekaj malo! – reče Selma i ode u svoju sobu, pa se vrati s pismom u
ruci. – Od Salke je. Bolje da sama pročitaš nego da ti ja pričam – reče pružajući
joj pismo.
Bilo je to dovoljno da Dževada shvati da je u pitanju nešto ružno. Zadrhtala je
i iako ju je bilo strah i dodirnuti pismo, uze ga. Papir se tresao u njenim prstima.
– To je to... Znala sam da nešto skrivaš... – poluglasno izgovori pa poče čitati.
115
Selmu je obuzimao snažan strah. Bojala se za majku. Sva se naježila netremice je gledajući. Majčina brada se skupljala, ali nije ništa govorila. Čitala je pogledom. „Neće izdržati da ne zaplače!“, zakjuči Selma. „Samo da ne bude i gore!“
Kako je majčin pogled išao po redovima slova, Selmi se činilo da zna i koje riječi
čita. „Gotovo je. Sad će se prevrnuti sa stolice!“ Vidjela je da majka nema snage
ni za jednu riječ. Njeno lice potamni i više nije drhtala nego se tresla. Pismo joj
ispade iz ruku, a lice postade potpuno mokro od suza. Nije pala, ali se Selmi
učini da ona više ne zna za sebe. Otrči da joj donese tablete za smirenje.
– Neka, mama! Živ je! – tješila je majku, pridržavajući je. – Važno je da
mu ništa nije!
Podigla joj je glavu i držala dlanovima koje je skvasila vodom iz čaše.
– Vojni zatvor je još gori od ovog – izusti Dževada, ne mogavši se sjetiti
koji je to „ovaj“ zatvor.
– Neće mu ništa biti – pokušavala je Selma da je smiri.
– Popij tabletu, biće ti lakše!
Dževada je popila tabletu. Uz Selminu pomoć podigla se na noge, otišla
do kožnog trosjeda i samo se prevalila. Rukama se držala za glavu nadlanicama
skrivajući oči. Mučila se. Selma nije imala snage išta da uradi. Sjedila je pored nje,
pogledala je i pitala se gdje li je Salko u tim trenucima, kako mu je i šta radi?
Prošlo je već više od pola sata. Selma nije znala da li je majka zaspala ili
još trpi svoju muku ćuteći. Oči joj nije mogla vidjeti. U toj savršenoj tišini njih
dvije su iščekivale Sulejmana. Selminim mislima i pitanjima nije bilo kraja. I on
će se vratiti s lošim novostima s posla, jer svaki dan se dogodi nešto ružno. Opšta
društvena situacija se svakodnevno pogoršavala. I ne samo u Sarajevu. Nezadovoljstvo i panika su ulazili u narod poput zraka kojeg su udisali. Stariji su pričali
da sve manje ljudi vjeruje u Boga i da je to razlog.
Dževada je još neko vrijeme ostala nepomična. Samo su joj se prsa širila i
skupljala. Znak da je živa. Selma se premjestila na fotelju pored nje. Pomišljala
je da upali televizor na kom je trenutno bila majčina sjena. Informacije sa ekrana
su bile kao droga. Bez njih se nije moglo. Otkucavalo je sedamnaest sati. Selma
pritisnu dugme daljinskog upravljača za televizor. Ekran se razvedri, a na njegovoj svijetloplavoj boji pisalo je „Vijesti“. U istom trenutku se i Dževada, kao da se
probudila iz sna, poče dizati. Selma pogleda u nju i pomisli da će i ona pogledati
vijesti. To im je svima u posljednje vrijeme bila navika, čak i Selmi koju politika
nije nimalo interesovala. Dževada je izgledala izgubljeno. Duboko uzdahnu i
nigdje ne gledajući, poče se dizati na noge, što Selmu iznenadi. Već se nagnula
116
prema njoj i pošla da je prihvati rukama. Morala je skočiti sa fotelje i načiniti
dva-tri koraka, a majka bi pala prije nego bi stala na noge.
– Kuda ćeš, mama? Šta ti treba? – prihvati je za ramena i vrati nazad.
Dževada se iznenadi.
– Ah, ti si tu! – glas je odavao njenu slabost. – Mislila sam da mogu!
– Zašto meni ne kažeš?
– Nisam znala da si tu.
– Ah, draga mama, pa gdje bih bila? Nisam u dvorištu...
Na Dževadinom licu su se jasno ocrtavali tragovi njenih nadlanica, a na
čelu tragovi prstiju. Obrazi su na sebi zadržali osušene suze.
– Čašu vode bih – reče pokorno, kao da se stidi svog postupka...
Uvodne informacije na televiziji nisu čule.
Selma donese vodu.
– Srce mi traži vodu!
„To je od straha“, pomisli Selma ali prećuta.
Dok je Dževada pila, Selma je na noj primjećivala koliko je voda okrepljuje.
Baš tada se kroz hodnik začu Sulejmanov hod. Nisu ga čule ni kad je autom došao u dvorište ni kada je otvarao ulazna vrata. Dok je išao hodnikom
psovao je:
– Danas su sve sami lopovi u ovoj državi!
Njih dvije odmah razumješe zašto psuje. Sigurno ni danas nisu dobili plaću.
Iako je tek sjela, Selma se podignu da bi oca dočekala na nogama. On uđe
u dnevni boravak i zatvarajući vrata za sobom primijeti da su njih dvije utučene
i da je Dževada plakala. Začuđen, zastade nasred odaje. Ne reče ništa, samo poče
zagledati čas Dževadu, čas Selmu. Tražio je razlog, a nijedna ni druga mu nisu
ništa govorile, i prvo što on upita Dževadu bi:
– Šta je? Da nisi izgubila pos’o?
Glas mu se upravo vratio u grlo nakon prvotnog iznenađenja. Dževada pognu glavu, kao u znak poniznosti pred Bogom zbog sudbine koja je snašla. Selma
je otišla u svoju sobu po pismo koje je odnijela dok je majka ležala.
– Selma će ti reći – reče napokon Dževada, pogleda oborenog dolje.
Ona stvarno i nije vidjela ništa. Gledala je u neku neodređenu tačku. Pojavi se Selma sa pismom. Otac je još stajao nasred odaje.
– Što ne govorite šta je – ljutito upita Sulejman kćerku.
– Od Salke je.
– Pa šta je?
– Valjda ništa opasno... U zatvoru je.
117
Njemu nešto ne dade da odmah počne čitati, već osta zamišljen petnaestak
sekundi s pismom u ruci, ne mičući se s mjesta. Kao da unaprijed nije vjerovao
u ono što će pročitati, tražio je sebe iz Salkinih godina da bi znao zbog čega je
mogao biti kažnjen. Dotle se Selma povukla do kuhinje i ostala naslonjena na
ivicu zida, gledajući oca koji zaključi:
– Ako nije bježao preko žice zbog cura, onda je tuča!
Onda poče čitati pismo. Nakon kraćeg vremena reče:
– Aha, znao sam! – pa nastavi čitati da bi nakon kraće stanke dodao: – Znao
sam šta je ždribac uradio. Odmah sam znao, k’o da sam sve gledao! – govorio je,
a iz očiju mu je izbijao plamen. – Njega komandant kaznio bez razloga. On misli
da je njegov otac budala... Ja ću vjerovati njemu više nego jednom pukovniku ili
generalu... – oslovi Sulejman komandanta sasvim slučajno po činu, kao da je i on
bio u kasarni i slušao sve one priče.
Potom baci pismo iz ruku, baš onako kako bi najradije bacio i svog sina
da je sad tu i da može. Selma priđe, sagnu se i uze pismo sa šarenog ćilima. Iz
Sulejmana je izbijala neka vatra, žarila mu lice i čelo. Ćutao je. Odlučio je da
neće galamiti na njih dvije onako utučene. Dođe do Dževade i sjede do nje. Nadimao se od muke, ali onaj koji je izazvao to sve sad nije bio tu. Stiskao je usne,
pokazujući svoju zabrinutost i nervozu. Činilo se kao da će utisnuti svoje usne
između sastavljenih vilica i zuba. Dževada priđe jednom prozoru i poče gledati
napolje, kao da je htjela rastjerati dio briga. S te strane kuće vidjela se najveća
avenija u Sarajevu, baš ispod njihove kuće, otprilike kilometar vazdušne linije.
Avenija je bila prepuna vozila u oba pravca. Na pravcu za prilazak centru grada,
auta su se primicala u dvije kolone. Bila je to strana do njihove kuće. Krajnjom
kolonom auta su brže prolazila. Njen pogled je padao preko krovova kuća koje
su bile poredane poput redova vinove loze. Iznad njihove kuće s te strane bio
je samo još jedan red od tri kuće, a gore sasvim iznad, nešto strmije, uzdizao se
vrh koga su zvali Čarobna glava. Bio je obrastao šumom koju su svi čuvali zbog
zelenila i mira. Prozori zgrade fabrike duhana privukoše Dževadin pogled. Bila je
to duga zgrada uz aveniju Bratstva i jedinstva“. Gledala je u kretanja auta i činilo
joj se da je i život takav. Bio je to život grada... Njen pogled se preselio dolje.
Vidjela je sve kao na dlanu. Taj prizor kao da je malo oživi. Pokušavala je izbrojati prozore u najvišem, trećem redu na zgradi fabrike duhana, ali nije mogla.
Gledala je fabriku iskosa, pa joj se već od polovine činilo da su prozori sastavljeni
i nije mogla uočiti razmak između njih. „Koliko tu ljudi svojoj djeci zarađuje
kruh?“, upita se. Uočavala je i zelenkastu boju njenih zidova koji su bili uprljani
ali i ostarjeli. Oko zgrade fabrike duhana, niz aveniju, nekoliko zgrada kao da se
118
takmičilo koja će biti viša. Bile su novije gradnje. Tamo iza, uzdizalo se još jedno
brdo. Ono je svojim očima, kroz prozore tih divnih kuća, gledalo na prizore koje
je i Dževada vidjela, prizore života njihovoga grada, grada koji je živio u njihovim
srcima i čije su se duše sjedinjavale s dušom grada, kao što se sjedinjuju sve rijeke
i mora s okeanima i čine jedinstvenu vodu. Tamo daleko, mnogo dalje, gotovo u
magli, nalazilo se još jedno brdo. Dževadin pogled, poput vozila na aveniji, stiže
do prvog nadvožnjaka iznad avenije, i od njega dalje nije vidjela. Bilo je to toliko
daleko da na nadvožnjaku nije mogla duže od petnaestak sekundi uočavati život
saobraćaja, a da joj se oči ne zamore i ne zamagle...
Sulejman zovnu Selmu koja je bila u kuhinji da mu opet donese pismo. Njegov glas trgnu Dževadu i okrenu se k njemu. On je htio pogledati je li Salko stavio
adresu pritvora. Nije se mogao sjetiti da li ju je vidio. Nije bio ni primijetio da je
pismo pisano dok je Salko još bio u Poljanici. Selma se, dok je o tome razmišljala,
uplaši. Primijetiće i datum kad je pismo pisano! Da ih, oca i majku, još i ta muka
muči... Ona je još ranije razmišljala o tome da skupa sa Sonitom pokušaju uspostaviti vezu sa Salkom. Pruži pismo ocu i vrati se prema kuhinji. Dotle Sulejman na
brzinu preleti pogledom preko lista i primijeti da nema adrese.
– Nije magarac mog’o ni adresu napisati! – gotovo uzviknu i ponovo baci papir.
Selma se okrenula i pogledom ispratila papir koji se još dva-tri puta prevrnu prije nego pade na šareni ćilim. Njih dvije su znale da je i njemu teško, mada
je kritikovao Salku.
– Možda dijete nije znalo adresu zatvora? – branila ga je majka.
Bilo je to prvi put da progovori nakon dugog vremena i Sulejman malo
podiže glavu. Ispod jako izraženih crnih obrva koje se takođe podigoše, ukazaše
se smeđe oči. Kad njima pogleda ženu, one kao da se ugasiše od njenog pogleda
kao što bi se ugasila dva grumena ugljena kad bi se na njih prosula voda. Selma
se lagano primaknu pismu i uze ga. Uzeće ga, staviti u kovertu i čuvati u svojoj
sobi dok Salko ne dođe da mu pokaže rukopis kojim je pisana adresa. A neka vidi
i datum na pečatu kad je poslano...
Sulejman se smirivao. Nije imao drugog izbora. Tek je sedmi mjesec otkako je Salko u vojsci, a toliko se toga ovdje promijenilo. Ovdje u Sarajevu, a i u
cijeloj državi, razmišljao je Sulejman. Salko to ne zna. Nije osjetio, nije vidio...
Zbog toga je njemu do..., razmišljao je dalje Sulejman, potpuno smiren, sjedeći
na kožnom trosjedu. Poče gledati televizijski program. I njemu samom je u ovih
nekoliko trenutaka postalo jasno koliko je toga drugačije za ovih nekoliko mjeseci... A Salki ni dvadeset godina nije. Još je dijete... Ražalostiše ga ta razmišljanja
o sinu jedincu. Vratiše ga dvadeset godina u prošlost. Vidio je sebe, sjetio se
119
kakav je bio u njegovim godinama kad su u pitanju bile žene. Duša mu se ispuni osjećajem muškosti, nekog posebnog muškog ponosa. Postade ponosan i na
svoga sina. Emocije sreće su bile toliko jake da se Sulejmanove oči orosiše suzama
ponosa. Dževada ga je gledala i kao da je čitala njegove misli. U trenutku kad mu
zasuziše oči znala je da je bio daleko u prošlosti. Primijeti i osmijeh na njegovom
licu, kao kad joj je u šali prebacivao koliko je ona za njim ludovala kad su bili
mlađi. Taj osmijeh na licu trajao je i trenuci sjećanja i ponosa u kojima se nalazio.
Dževada je sve znala. Kao da je bila u njemu i ona prva progovori:
– Kako imaš srca govoriti tako ružne riječi o svome sinu? Prisjeti se kakav
si bio ti kad si bio njegovih godina!
Kako mu reče baš ono o čemu je razmišljao, bi nekako nemoćan da pokaže
mušku silu, kao što je obično činio kad mu je ona proturiječila, pa uzvrati:
– Koliko ti muke nanese tvoj sin?
– Ti si bio gori! Što se ne sjetiš? – htjela je nastaviti: „sebe kad si za mnom tri
brda pješačio“, ali se suzdrža samo zbog Selme koja je u kuhinji mogla sve čuti.
Zbog Selme i ne nastaviše prepirku, iako se i u jednom i u drugom javila
želja da sada kažu jedno drugom ko je za kim više ludovao i kakvo je žensko, a
kakvo muško kada su u pitanju one stvari...
Smiriše se. Niko nije ništa govorio. Ostali su tako izvjesno vrijeme, a Selma je u kuhinji više osluškivala šta njih dvoje pričaju, nego što je nešto radila.
Očekivala je da joj kažu čime da ih posluži. Majka opet priđe prozoru da bi
rasterala ružne misli o Salki. U mukloj tišini se čuo samo televizor, pa Selma
iz kuhinje upita čime da ih posluži. Otac reče da bi najbolje sjela kafa, da nije
gladan. Selma upita majku hoće li i ona kafu ili će nešto drugo. Dževada se vrati
od prozora i sjede na trosjed pored muža, pa maznim glasom, da bi se izmirila s
mužem, jer je pretjerala, reče:
– Popiću, da pravim društvo mužu!
Nije joj bilo do šale, ali je željela razbiti brigu Sulejmanu, dok je on u svojim mislima sve više kopao, sve dublje analizirao situaciju. Činilo mu se kao da
će nešto iskopati. Nešto otkriti. Ali – nije išlo...
Duša kao da je nešto osjećala i nagovještavala, ali što njegov razum nije nikako mogao razumjeti. Selmi postade lakše kad je primijetila da su se i oni smirili.
– Šta ćemo ako ostanemo bez posla? – upita on.
Dževada ništa ne odgovori, samo uzdahnu.
– Čudno!... Čudno!... Sve je ovo čudno!... – nabrajao je zamišljen.
120
– Ljudi se mijenjaju. Žašto se mijenjaju?... Baš oni ljudi koje godinama
poznajem, zašto se oni mijenjaju... Zatvaraju se. Boje se išta reći... Ne znam...
Ne znam...
„To ti na njima uočavaš“, mislila je Dževada i začuđeno ga gledala, kao
iznenađena iako je i ona sama to isto primjećivala. Učini joj se da on o tim
promjenama na ljudima priča prvi put, a znala je da se to odnosilo uglavnom na
ljude pravoslavne vjere.
– Zašto firme propadaju? Pa tolike krađe? Mahom... Mahom... – izgovori
Dževada glasno.
– Zato je teško izvući svoje zarađene pare. Možda ćemo sutra u novinama
pročitati da je i naša firma pokradena... Svak postao mafija za sebe. Kao da nestaje jedinstvene vlasti i jedinstvenog sistema...
Selma je donijela kafu. Sobom se raširio prijatan miris. Stavila je tacnu na
sto i počela sipati u fildžane, na čijem dnu su se sijali mjesec i zvijezda. Iz đuguma
i fildžana pušila se vrela kafa što Sulejmana asocira na fabričke dimnjake iz kojih
se svakim danom sve tanje puši, dok se jednog dana sasvim ne pogase.
– Opet su nam odgodili plaću – izusti Sulejman.
To je prvo i htio reći kad je došao s posla, pa Selmi i Dževadi postade jasno zašto
je odmah s vrata psovao. Dževada prva prinese fildžan ustima. Ona je kafu voljela
dok je vrela. Sjetno je gledala u fildžan, oprezno srčući iz njega da se ne oprži.
– Baš ovih zadnjih nekoliko dana Nenad Perić me stalno pita za Salku. Kao
da je slutio da ćemo dobiti ružnu vijest.
Dževadi to ime trenutno nije značilo ništa:
– Koji je to? – upita i u trenu joj pade na um da je baš taj čovjek bio kod
njih kad je Salko odlazio u vojsku.
– To je onaj visoki brko. Možeš li se sjetiti onog krupnog čovjeka? Prije
četiri godine je iz Crne Gore došao za direktora proizvodnje. Više puta smo se
penjali na „Čarobni vrh“, slikali odozgo grad preko naselja. Voli puno kaže posmatrati Sarajevo sa visine. I sve se nešto razmišlja a ništa ne govori.
Dževada potvrdi da se sjetila i da ga se dobro sjeća.
– Ali to je dobar čovjek. Uvijek je sa radnicima i s nama šefovima pogona.
Dolazio je on ovdje više puta sa mnom. Ti si jednom, čini mi se, bila u bolnici,
a jednom si bila na poslu.
Selma je potvrđivala ocu. Ona je oba puta bila kod kuće kad je Nenad dolazio.
– I on pita za Salku? – prijatno začuđena upita Dževada.
Bilo joj je jako milo, pa nastavi:
121
– Lijepo od njega. Još kad je Salko odlazio u vojsku, činilo mi se da je neki
dobar čovjek. Izgleda skroman... Čini mi se da voli šalu?
– Jeste, mama! – reče Selma. – Nimalo se ne pravi važan zbog svog položaja.
– Šta si mu rek’o? – obrati se Dževada mužu, misleći na pitanje vezano za Salku.
– Nisam ništa. Šta ću mu reći kad nisam ni znao. Sutra ću mu reći.
– Biće mu žao. Vidjet ćeš – reče Dževada upravo onako kako je mislio i
njen muž.
– Ma biće nekako. Ne vrijedi se sikirati – otpuhnu Dževada.
Sve troje se složiše da će biti bolje. Crna kafa i njen miris smirili su ih i
unijeli nadu u ljepšu budućnost.
Glava IV
Bila je nedjelja na ponedjeljak. U četiri sata ujutro desetar Jovo je izišao iz
kancelarije i iz dosade šetao hodnikom. Na tom spratu zgrade na dugom hodniku bio je sam. Bio je dežurni svoje jedinice, pet kroz trideset. Njegovo posljednje dežurstvo u vojsci. Ostalo mu je još samo pet dana. Kako se bližio kraj vojnog
roka i on je postajao sve nervozniji kao i ostali kojima se bližio kraj služenja. Sve
češće je pogledao na svoj sat. U pet je trebalo da budi vojsku i pokušavao se oduprijeti sjeti koja ga je povremeno obuzimala. U mislima je na trenutke tonuo u
prošlost, a u drugima se pitao šta ga čeka u budućnosti. Nije imao mnogo izbora.
Znao je da će biti teško. „Bit će teško! Bit će teško!“, ponavljao je u sebi.
Dvije minute prije pet sati, Jovo uđe u spavaonicu. Pred svoje nenaspavane
oči namaknu lijevu ruku. Gledao je u kazaljku koja je odbrojavala sekunde. Baci
nekoliko pogleda po krevetima spavaonice. Iz njih su dopirali ujedinjeni zvuci
pištanja drugova što su spavali dubokim snom. Kad je sekundarica na satu bila
na dvanaest, on povika veoma glasno:
– Ustaj, vojsko! Ustaj, vojsko! Ustaj, vojsko!
Dok je to izgovarao drugi put, vani se oglasila vojnička truba za buđenje.
Duž cijele spavaonice nalazila su se dva reda kreveta podignutih na sprat. On je
šetao između njih i svojim tamnim očima mrko šibao po vojnicima, požurujući
ih da se oblače i izlaze napolje, na jutarnju fiskulturu. Nasuprot vratima, na zidu
na kom su bili veliki prozori odakle je pogled padao dolje na pistu, bile su gusto
122
nabrane tamnosmeđe zavjese. Sastav im se teško razaznavo, a od njih se napolju
nije ništa vidjelo. Bilo je vojnika koji su još zijevali u svojim krevetima, kao da
se nisu odmah mogli razbuditi, i kao da nisu imali snage da odmah iskoče iz
kreveta i brzo stanu na noge onako kako je to Jovo želio. Neki su nerazumljivo
mrmljali kao da još spavaju i sanjaju. Zbog toga je Jovo šetao od zida do zida duž
cijele spavaonice i pogledao lijevo-desno. Požurivao je vojsku i izgledao sasvim
ozbiljno. Napolju se budio još jedan vrući ljetni dan. Mjesec je blijedio, kao da
se topio. Iako mu je to bilo posljednje dežurstvo, Jovo nije popuštao u svojoj
uobičajenoj disciplini.
– Svi napolje! Svi napolje! – pravio se strog. – Ja posljednji izlazim iz spavaonice i silazim na pistu.
Niko mu ništa nije odgovarao.
– Bez košulja! Bez košulja! Goli do pasa! Goli! – ponavljao im je kao maloj
djeci, ne prestajući pogledati sat na svojoj ruci.
Po planu za doručkovanje trebao je u šest sati i pet minuta biti s postrojenom jedinicom ispred ulaza kuhinje - sala broj jedan, a tog jutra je bilo više
pospanih nego obično, pa kao da su i oni malo usporavali ostale.
– Goli! Goli! Goli! – rekao sam.
Osvit Pravnić je bio spreman prije ostalih. Stajao je prislonjen uz krevet i
posmatrao još nerazbuđenog Antu Čukića koji je sjedeći na krevetu vezivao svoje
čizme. Osvit nije htio prvi izići napolje, na pistu i dolje čekati ostale. Bilo mu je
ljepše, onako golome do pasa, da čeka tu, u spavaonici. Pitao se zašto Ante izgleda toliko neispavan kad su sinoć istovremeno otišli u krevete. A Ante je izgledao
kao da čitavu noć nije spavao...
Iznad Osvitovog kreveta bio je krevet Bojana Zakraičeka, visokog Slovenca. Njega već sedmicu dana nije bilo. Nalazio se na kursu za desetare i samo
njegov krevet je bio prazan i još uvijek dobro zategnutih ivica koje niko nije
pokvario od kad ga je Bojan prije odlaska zategao. Osvit je simpatisao Bojana.
Nije znao zašto. Njemu nije smetalo što je često od drugih vojnika slušao ružne
priče o Slovencima. Nikad se nije posebno pitao zašto se to priča niti ko su ti što
tako pričaju. „Bojan nije onakav kako oni gopvore za Slovence“, govorio je Osvit
počesto sebi.
Desetar Jovo priđe vratima. Pripremao se da naredi izlazak, pošto vojnici
nisu izlazili sami. Stajao je raskoračenih nogu i ljut. Izgledalo je kao da čeka nekog da se s njim bije. Gledao je po cijeloj odaji po svima i skupljao snagu da se
na njih izdere, da izlaze.
123
– Još minut! – prodera se Jovo, glasno upozoravajući da ga svi čuju, jer je
vidio da ima onih koji još nisu spremni.
Morao je tako glasno, jer su vojnici počeli pričati između sebe, pa je u spavaonici, gdje je spavalo stotinu i devetnaest ljudi, vladala velika buka. U jednom
trenu njegov pogled pade na krevet Dragana Gligorijevića, kapijaša od prije samo
pet dana. Baš u tom trenu Dragan je navlačio ćebe na glavu da ne čuje žamor
koji je bivao sve glasniji. Jovo je upravo htio izdati naređenje da izlaze napolje,
ali vidjevši Dragana, on odustade. Bio je zaboravio da on radi na kapiji i krenu
prema njegovom krevetu.
– A koji je ono! – upita vidno razljućen.
– To je kapijaš! – odgovori neko.
Jovo se sjeti i vrati se nazad. Dragan je sve to čuo ali se nije micao, jer je
znao da ima pravo nastavirti spavati. Osvit je pogledao čas u desetara koji se
vraćao vratima, čas u Dragana koji se nije mrdao. Kao da ga je dirnula Draganova odvažnost. A ispod ćebeta je virio samo vrh glave i na njemu crna kosa. Do
tog trenutka Osvit nije znao da je Dragan kapijaš. Zbog toga mu je to bilo još
čudnije, jer je, po dogovoru, tog dana i on trebao početi raditi na kapiji broj jedan. Ima ih koji su mnogo mudruiji od mene. Polako mute i ćute. Dok je to govorio u sebi, mislio je na Dragana. Od kad je to Dragan kapijaš? Kad je to major
Kosta boravio u jedinci i njega odabrao? Ta pitanja su se munjevito smjenjivala u
Osvitovoj glavi. Po njemu, Dragan nije imao niti visinu niti izgled za takvo radno
mjesto. Nije posjedovao ni ostale karakteristuike za koje je posljednijih dana čuo
da ih vojnici-kapijaši moraju posjedovati. Čudno da je baš njega Kosta odabrao.
Ako ga je on i odabrao?! I kako to da on već radi? Ko to u jedinici zna, kad on
ne zna, a druži se sa svim vojnicima iz jedinice, pa i dalje. Ni od kog to nije čuo!
Kako mu niko nije rekao? Ili niko nije znao? Ili o tome niko ne razmišlja nego
samo Osvit, pa to nikome i nije na umu? Pitanja nisu prestajala...
U svijesti vrati film nekoliko dana unazad. Prisjećao se da je sa Draganom
tri puta nasamo pričao. Dobro se sjećao sva tri susreta i zna da Dragan kapiju
nije pomenuo nijednom riječju. A sjetio se i da mu je izgledao šaren, kao da mu
je htio nešto reći. I on je dva puta bio zaustio da pita Dragana šta mu to želi reći,
i zbog čega se suzdržava. Šta je to Dragan u sebi skrivao ako nije to da je postao
kapijaš? Iz tog izleta u prošlost, Osvit zaključi da je Dragan na to mjesto morao
doći nekom vezom. Zato i šuti! Neka! Pametan čovjek! A koji to čovjek ne voli
samome sebi ugoditi?!
U istom trenu i on sebi dade za pravo što o kapiji ćuti i krije od svih. Koliko
li je samo onih koji bi na kapiji željeli raditi, a imali bi prednost nad njim samo
124
zbog nacije? „Možda sam i ja mog’o sada nastaviti spavati, jer ja večeras radim?“,
pomisli u sebi. Ipak se strpio, jer iako je sve po Redžinoj priči bilo sređeno, on još
u sve to nije bio siguran. Uzdao se u Redžu Bosnića, ali kapetan Ristić bi možda
sve to mogao pokvariti.
Pošto se Jovo vratio i stao uz vrata, ne čekajući više ni jdne sekunde izda
naređenje da svi idu napolje. Vojnici jurnuše na vrata kao ovce na ispašu. Na
hodniku se pomiješaše sa vojnicima iz drugih jedinica, ali dolje na pisti, svaka
jedinica zna svoje mjesto... Iz cijele zgrade kuljala je vojska napolje, kao što bi iz
vještačkog jezera huknula voda pri podizanju brane. Tako i oni preplaviše pistu.
Za nekoliko minuta cijela zgrada je bila prazna. Dežurni jedinica su postrojavali
vojsku za trčanje. Jedinica pet kroz tricdeset potrča za Jovom stazom prema zgradi u kojoj je bilo skladište opreme. Prolazili su pored sportskih terena, obilazili
zgradu i vraćali se na pistu.
Dok je trčao skupa sa ostalima, Osvit je cijelo vrijeme razmišljao šta da
radi. Odlučio je da navrati kod Redže Bosnića, u njegovu spavaonicu. Znao je da
će ga naći na spavanju.
Kad je četa ulazila u zgradu, Osvit se, nikom ništa ne govoreći, izdvoji od
drugova dok su još išli hodnikom izmiješani sa vojnicima iz drugih četa i ode u
Redžinu spavaonicu. Niko od drugova nije primijetio da se izdvojio, jer su svi
žurili na umivanje i zatezanje kreveta. Bili su zadihani.
Osvit je lagano otvorio vrata i promolio glavu unutra. Ta odaja je ličila
na odaju u kojoj je on s drugovima spavao. I ona je bila ispunjena krevetima,
samo se vojnici još nisu bili vratili sa fiskulture. Pošto se Osvit napolju, radeći
fiskulturu, nadisao svježeg zraka, zapahnu ga ustajali zrak spavaonice. Drugačije
je smrdio nego u njegovoj spavaonici, činilo se Osvitu. U lijevom redu kreveta
udaljeni od vrata, spavala su dva vojnika. Jedan od njih dvojice bi trebao biti
Redžo, pretpostavljao je nastojeći da nečujno zatvori vrata za sobom. Primicao se
na vrhovima prstiju, a oni su spavali krevet do kreveta. Stade iznad njih. Stajao je
nekoliko trenutaka posmatrajući obrise ispod ćebadi. I jednom i drugom je vidio
samo vrhove glava i obijica su imala crnu kosu. Bio je ubijeđen da drugoga ne
poznaje, pa se zbog toga ustručavao da skloni ćebe s bilo kojeg. Ipak otkri prvog
do sebe. Nije pogriješio. Redžo odmah progleda. Bio je tek počeo uranjati u san,
nakon što ga je probudila truba i dernjava dežurnog jedinice. Zbog buke koja je
tada stvorena nije mogao odmah zaspati, nego je navukao ćebe na glavu da bi je
što manje čuo. Zato, čim Osvit dodirnu ćebe, on diže glavu i začudi se što ga vidi
bez košulje. Golog.
– Izvini, treb’o sam te samo pet minuta – trudio se Osvit da govori što tiše.
125
Nije želio da se onaj drugi probudi, a Redžo je trljao svoje oči, pokušavajući
shvatiti šta se dešava.
Žao mi je što sam te probudio, ali... – nastavi Osvit tiho, sjedajući na susjedni krevet, na kom je plahta bila izvučena ispod madraca i izgužvana, a pola
ćebeta na podu.
– Ništa, ništa – progovori Redžo. – Ovi će ionako još malo navaliti, a s
njima sam namjeravao na doručak... A zašto ti ne spavaš? Što si go?
– Sa fiskulture sam. Moji se sad umivaju, pa žurim...
– A što ne spavaš? Je l’ te dežurni natjerao da ustaneš? – zijevajući upita
Redžo i zbaci ćebe sa sebe.
Nekoliko dlaka se ukaza na njegovim prsima. Sjede na krevet. Osvit nije
znao šta da mu odgovori. Nije ga dežurni natjerao, ali nije ni znao kako bi se usudio još spavati kad nije imao nikakav dokaz kod sebe da je raspoređen na kapiju.
– Hmmm... Nisam morao ustati, ali... – poče on odgovarati pa se onda
zamisli kao da se tek sada priprema za razgovor sa Redžom. – Petnaest do šest je
– dodade tek da bi nešto rekao, a kako bi se Redžo brže razbudio.
– I ti iš’o na trčanje? – i dalje se čudio Redžo.
– Jesam.
– Jesi li ti to šćeo?
– Pa šta ću? – zbunjeno odgovori Osvit. – Niko u četi ne zna. Kako ću
reći da sam kapijaš kad nikakav papir na kom to piše nisam vidio. Sve je samo
na priči.
Redžo se osmjehnu, ali ga bocnuše Osvitove riječi, jer je do sada sve išlo
preko njega. Njemu je Osvit uvijek izgledao naivan, a sad se i uvjerio u to, ali i
iznenadio tome. U ćošku do zida ležao je Makedonac Tode Vlahov. On je imao
završen ekonomski fakultet. Uvijek je bio smiren, sa blagim osmjehom na licu.
Bio je nekoliko godina stariji od generacije s kojom je služio i to se i primjećivalo
po njegovom zrelijem ponašanju. Zbog školovanja je služio tek sada. I on se nešto
pod ćebeton uznemirio, pa Osvit ućuta. Mislio je da je zbog njihovog razgovora,
no on se ubrzo smiri. Osvit pomisli da se namještao i da će opet zaspati. Redžo
je bio leđima okrenut krevetu na kojem je Vlahov spavao, ali je i on osjetio da se
Vlahov mrda.
– A šta ti čekaš? – glasno će Redžo i okrenu se prema Vlahovu pa šaljivo
priprijeti: – Hoćeš li da te voda iza vrata probudi?
Volio je Redžo tog Vlahova. Sad je bio siguran da ga je Vlahov čuo i razmio, na šta se ovaj, ležeći na boku i okrenut njima leđima, prevrnu na leđa i
zbaci ćebe sa glave. Opet nije ni pogledao u Redžu, a za Osvita nije znao da je tu.
126
Gledao je niza se. On i Redžo se već dugo poznaju i druže, pa je znao za te šale.
Osvit ga je pažljivo gledao. Na prvi pogled učini mu se da je Vlahov Ciganin.
Lice mu je bilo izrazito tamno, a crna ravna kosa kratko ošišana, trepavice duge, a
oči okružene gustim crnim obrvama. Imao je ugojeno vojničko lice i debele usne
ispod ravnog nosa normalne veličine. Iako je Vlahov bio još snen, Osvitu se on
učini kao čovjek koji je sve prošao i u životu mu je sve ravno. Bez ikakvih briga.
Zatim skide pogled s Vlahova, želeći nastaviti razgovor sa Redžom:
– Da te pitam.
Tek tad Vlahov primijeti da on i Redžo nisu sami, pa okrenu glavu i pogleda u Osvita. Nikad ga ranije nije vidio. Da li da idem ili da ne idem danas na
nastavu – nastavi Osvit.
– Kakvu nastavu? Ako si lud – idi!
To Osvita ohrabri. Bio je zadovoljan.
– Kad ćeš se odmoriti? Dužnost ti je ići na kapiju? – i još nešto htjede reći,
ali se suzdrža.
Ovaj to osjeti i zastidi se. Pomisli da se Redžo u njega razočarao jer mu ne
vjeruje.
– Ne bih ja ... Ne ide mi se, ali...
– Šta ali? Spisak je kod majora Koste! U to budi siguran! A Kosta je, čovječe
Božiji, ovdje zakon! Znaš li kako on voli Krelu? – pri tom je aludirao na komandira kapijaša koga su tako zvali, a da niko nije znao zašto. – On Krelu voli više
nego kapetana Ristića.
Krela je bio Bosanac, musliman iz Travnika, i zbog toga je Osvitu sve to
bilo nesgurno. Ni on sam nije znao objasniti zašto je baš zbog toga sumnjao u
njega, ali bilo je tako. Iako o tome nikad nije razmišljao, otkako je došao u vojsku Osvit nije navikao da se Bosanci nešto pitaju. Zato je s nekom poniznošću
objašnjavao Redži zašto se cijele sedmice krio od kapetana Ristića, želeći da ga
ovaj ispusti s uma, da ga izgubi iz vida. Njih dvojica su pričala glasno, ne krijući
ništa od Vlahova..
– Eto, zato ne smijem nikom reći i nikom otkriti da postajem kapijaš
– dovršio je svoju priču Osvit.
Redžo, još jednom iznenađen tom naivnošću, udari se po čelu nadlanicom
desne ruke. Smijao se u čudu i bio se zagledao u Vlahova koji je i dalje sjedio na
svom krevetu, iza njih dvojice. Tamnoputom Makedoncu se Osvitova priča nije
činila naivnom, ali to nije iskazao. Ipak, zbog Redže se malo nasmiješi. Bio je
već dobro razbuđen i zaigraše mu crne, vesele oči. Osvitu se učini kao da i one
nešto kriju.
127
– Pa čega se bojiš? – upita napokon Redžo, stišavajući smijh u sebi.
– Da će me skinuti sa spiska!
– Ko će te skinuti?
– Bojim se da će me skinuti kapetan Ristić. Prič’o sam ti da sam izbjeg’o čin
desetara. Od toga dana on meni prijeti terenom. Prijeti mi... – htjede dodati da
bi ga i major Kosta sigurno skinuo sa spiska da zna da je odbio čin, ali se strpi.
Vidio je da mu se Redžo previše zbog svega čudi, pa se uplaši da ne bi i
njega naljutio.
– On ne poznaje Ristića? – obrati se Redžo Vlahovu i okrenu se prema
njemu. – Risto uvijek prijeti. Je si li primijetio da on od početka našeg vojnog
roka uvijek samo prijeti? On je takav – nastavio je Redžo gledajući čas Vlahova,
čas Osvita.
Njegove riječi kao da ohrabriše Osvita. Osjeti da je pretjerao s nepovjerenjem i to i priznade Redži.
– Ama, ne brini se! Ne brini kad ti kažen – nastavljao je Redžo ozbiljno,
Osvit se vrati unazad i sjeti se one večeri kad je otišao u kafanu kroz kapiju broj
jedan i iz nje donio za Krelu i društvo pečenje i litar viskija.
– Ne znam da li ja poznajem toga čovjeka, toga majora Kostu? – Osvit će,
pokušavajući da među likovima oficira koje nije poznavao po imenu pronađe
koji bi to bio on.
– E, njega ti je teško vidjeti. On rijetko izlazi iz komande, a rijetko je i u
kasarni. On je najčešće na putovanju... Glava je on. Osvit nekoliko puta pređe
dlanovima preko glave. Bio je srećan i ponovi to više puta:
– Dobro je... Dobro je...
Njegove oči su mijenjale boju. Od radosti su postale plavlje i svjetlije. Nije
više osjećao ni neprijatan miris u spavaonici. Odlučio je da se poslije doručka,
nikom ne govoreći, izdvoji iz jedinice i nađe Redžu i Vlahova.
– Upoznajte se! – najzad se sjeti Redžo, a Osvit i Vlahov se nadviše iznad njegova kreveta i jedan drugom stegnuše desnice. Redžo nastavi ne prestajući da se šali:
– Ovo je Vlahov... Vidiš, rek’o bi čovjek da je Cigan.
Bilo je to na račun tamnoputog Makedonca, a Osvita predstavi Vlahovu:
– On je Pravnić. Iz mog je kraja. Zato se borim za njega da nam se pridruži.
Stojeći iznad njih, Osvit ih je obojicu promatrao i želio što prije otići. Osjećao
je tih prvih momenata neku odbojnost prema Vlahovu a nije znao zašto.
– Dobro, onda idem – reče i krenu, pa se sjeti Gligorijevića i vrati se korak–dva nazad. – A poznate l’ Gligorijevića?
128
– On radi na glavnoj kapiji. Dolje uz komandu. Jedino su on i naš komandir Marinko Kaškić bili na kursu za kapijaša još prije tri sedmice.
Osvit nastavi prema vratima i ode čudeći se, a sam za sebe protumači kako
da jedino njih dvojica mogu biti komandiri.
Samo što iziđe na vrata vojnici nahrupiše unutra. Njih nekoliko se prepiralo. Bili su zadihani i iz njihovih riječi Osvit zaključi da su ostali duže na fiskulturi jer njih nekoliko nije valjano obavilo vježbe. Posljednji uđe dežurni, a kad
on uđe grupa koja se prepirala, raziđe se, svak prema svom krevetu. Mnogi nisu
uočili da je i ta svađa bila više na nacionalnoj bazi, izmeđe Hrvata i Srba. Pošto
su dobrano kasnili, dežurni ih je požurivao da brže zatežu krevet.
I Osvit se morao požuriti. U spavaonici nije našao nikog. Pogleda kroz
prozor i vidje da je njegova jedinica na pisti. Još nisu bili u stroju, nego su stajali
u nekoliko grupa i čekali naredbu za postrojavanje. Osvit požuri...
Glava V
Tog ponedjeljka Redžo je samo zbog Osvita promijenio svoju smjenu. Osvit mu je bio simpatičan i činio mu se odan mladić. Uočavao je da nema nekog
naročitog životnog iskustva, a uz to je bio i naivan, isuviše iskren. Samo je izašao
iz škole, rekao bi Redžo sebi. No, vrijeme je pred njim i naučit će.Od onih je što
misle da je u praktičnom životu sve onako kako je napisano u pravilima, i da se
u životu čini kako su ga u školi učili i kako stoji u knjigama.
Iako je bio Osvitovih godina nije se dugo školovao, već se jako mlad zaposlio u Hrvatskoj. Živio je potpuno samostalno nekoliko godina prije služenja
armije. Zbog toga je tako razmišljao o Osvitu Pravniću. Zbog ljubomore između
vojnika koju je izazivala želja za radom na kapiji odlučio je da ga lično upozna sa
svim što se tiče rada na tom poslu. Poznavao je i Marinka. Znao je da je iz Bosne,
ali da drži samo do Hrvatske i nekako ohol i istovremeno stidljiv, i činilo mu se
da neće na pravi način Osvita upoznati s onim što je njegova dužnost i pravo.
Redžo nije shvatao da se iza te oholosti i stidljivosti krije prava realnost – Marinkova mržnja prema zajedničkoj armiji koju je bio prisiljen služiti. To su mnogi
vojnici drugih nacionalnosti razumjeli i o tome pričali samo u svojim nacionalnim krugovima. Kako je onda postavljen za komandira?! Međutim, to je da bi u
129
njemu pokušali ublažiti mržnju prema zajednici, i ima tu i drugih razloga! Bilo je
takvih razmišljanja nekih vojnika koja su ustvari bila potpuno i opravdana...
Redžo i Osvit su se otprije slabo poznavali i rijetko kontaktirali, ali razgovori u vezi sa radom na kapiji su ih zbližili.
Iako je imao više od pola sata do vremena za smjenjivanje, Osvit se počeo
oblačiti i dotjerivati za svoj prvi odlazak na kapiju. Bio je srećan i ponosan što mu
je uspjelo. Negdje u stomaku osjećao je igru živaca kao da se priprema za važan
ispit. Zbog toga nije bio opušten. Čim se počeo pripremati, nekoliko vojnika se
okupi oko njega. Posmatrali su ga kao da se pripremao na neku važnu pozorišnu
predstavu u kojoj će igrati glavnu ulogu, a i Osvit se tako dotjerivao. Želio je da
izgleda što ljepše, utegnut u sivomaslinastoj uniformi na koju je uvijek jednako
bio ponosan. To mu je bilo veoma važno. Posmatrači se nisu udaljavali. Gledali
su ga bez prekida i bez riječi. U tim trenucima za njih je bio važna osoba. Pitali
su se, svaki za sebe, kakav će Osvit biti. Hoće li biti dobar za njih, jer ponekad se
dogodi da se okasni iz grada, da se više popije. A ponekad će zatrebati prolazak do
kafanice za kupovinu. Neki su se pokušavali prisjetiti da li se nisu dosad negdje
možda zamjerili Osvitu. On je sad vojnik iz obezbjeđenja! Već su u njemu vidjeli
vojnog policajca.
Priđe i Gligorijević. Prije toga je spavao, jer je bio slobodan. On stade iza
ostalih, ali on je stajao dok su drugi sjedili. Njegova crna kosa je još bila raščupana
od prevrtanja po jastuku. Shvatio je zašto se Osvit oblači i postade ljubomoran
neznajući ko je Osvita postavio. Koliko puta se on uređivao za odlazak, a još
nijednom niko tome nije pridao nikakvu posebnu pažnju, iako uz to sve radi na
glavnoj kapiji! Naslonio se ramenom na Bojanov krevet i posmatrao i on. Nije
ništa govorio. Čudio se da je Osvit znao skriti svoju borbu za mjesto na kapiji.
Ni Osvit ništa nije govorio dok se oblačio. Utezao se. Bio je viši od
Gligorijevića za cijelu glavu, tankog, ali snažnog struka. Trebalo je još vremena
da mu se tijelo popuni. Isticali su se dugi prsti dok je zatezao kaiš.
– Na kapiju? – kao začuđeno upita Gligorijević.
Progovorio je da bi bio primijećen.
– Da – s nekom poniznošću odgovori Osvit.
– Nisam za to dosad znao! – reče Dragan svojim niškim akcentom koji
Osvitu ružno zazvuča.
U Draganovom pogledu vidio je čuđenje i samo ga pogleda. „A ko je
znao kad si ti sebi sredio kapiju, i na kakav način si?“, htjede da upita Osvit,
ali se suzdrža.
130
Kad je bio potpuno spreman, Osvit osjeti potrebu da se ogleda, ali pošto
ogledala nije bilo u blizini, samo zaliza kosu kao da mu je smetala, i stavi kapu.
Namještao je crvenu zvijezdu petokraku iznad visokog čela. Htio je da i nju što
ljepše namjesti. Ona se crvenjela iznad njegovog čela odudarajući od sivomaslinaste kape. Osvit pogleda na sat. Bilo je još vremena, ali on krenu. Želio je tih
nekoliko minuta provesti sa Redžom Bosnićem jer on mu je najviše pomogao.
Gligorijević, nepomično naslonjen na Bojanov krevet, prije nego Osvit
iziđe, pa upita:
– Na kojoj si kapiji?
– Na velikoj. Onoj gore pored duge zgrade. Tamo gdje smo svi bili smješteni
prva dva dana vojske.
– Znam znam, bree! Tuj ulazi komandant! Počesto, počesto – reče Dragan
svojima specifičnim srpskim jezikom.
– Momci, vidimo se! – reče Osvit okupljenim oko sebe, i krenu.
U momentu kad je zatvarao vrata spavaonice i gubio se u hodniku, jedan
od njih reče:
– Njemu stoji da radi na kapiji!
Dragana to bocnu i on obori glavu, iako to nije rečeno zbog njega i njegovog izgleda.
– Stoji, zaista – dodade drugi.
Ostali se pogledima složiše.
– Samo da još vidimo kakav će biti za nas, drugove iz jedinice! – dobaci
jedan grupi koja se razilazila po spavaonici.
Očekivali su dežurnog čete da im naredi da silaze dolje na pistu, na postrojavanje za večeru...
Osvit je sišao niz stepenice i našao se na asfaltnom putu koji je sa svega
nekoliko metara dijelio zgradu od velike piste. Put je na suprotnoj strani polazio
od vojničke kantine i cijelom dužinom dijelio zgradu Drugog bataljona od piste,
te nastavljao pravo prema velikoj kapiji. Na kapiji se vezao sa gradskim ulicama
na mjestu gdje su se spajale ulica „Todora Pečevskog“ i ulica „Vase Miskina“.
Ulica „Todora Pečevskog“ je vodila sve do centra Poljanice. Zgrada Drugog bataljona bila je potčinjena majoru Lazareviću. Osvit malo zastade ispred zgrade.
Visoko podignuta zastava na jarbolu se lako vijorila na vjetriću kojeg Osvit nije
ni osjećao. Negdje daleko, iza nevidljivih brda, sunce je iskosa jedva prebacivalo
nešto svjetlosti. Sjenke od drveća oko piste bile su mnogo dužie od prirodne
veličine. Instiktivno, Osvit pogleda u nebo da vidi kakvo će vrijeme biti te prve
njegove radne večeri. Nekoliko ptica kružilo je nebom iznad piste. Činile su mu
131
se vesele, a iznad njih je bilo svjetloplavo nebo s nekoliko bjeličastih oblačaka
koji su potpuno mirovali. „Stabilno vrijeme“, pomisli Osvit i lagano krenu da
ne bi baš mnogo ranije došao na kapiju. „Redžo će pomisliti da sam kao dijete...
Radujem se kapiji kao dijete bombonama!“, mislio je.
Pedesetak metara ispred njega put se savijao na desno, pa je izgledalo kao da
se pista svojim ćoškom zabola u put. Nadalje od ćoška piste, put se širio da bi se
uklopio u širinu kapije. Desno od kapije spajao se sa parkingom ispred duge zgrade
koja se paralelno sa žicom, međom, pružala prema brdu iznad kasarnskog kruga.
Kad je Osvit došao na mali brežuljak gdje se put širio, a pista mu gledala
u leđa, pogled mu nađe Redžu, uspravljenog uz bijela vrata kapije i naslonjenog
laktom na njih. Bio je okrenut bočno niz žicu koja je omeđavala kasarnski krug
i pogledom je ciljao zgradu Komande. Kad se Osvit približio još desetak koraka,
Redžo ga primijeti. Spustio je lakat sa ograde i napravio nekoliko koraka na mjestu, kao da mu je bilo dojadilo čekati pa se obradova dolasku smjene.
– Ne kasnim? – šaljivo će Osvit približavajući se i pružajući ruku za pozdrav.
Osmjehivao se, a na obraze mu je navirala boja narandže. Bio je radostan
i srećan. Njegove zelene oči su sijale kao u sretnog djeteta, a svjetloplava kosa
poprimala boju sunca. Bio je pun ljubavi prema svemu što ga je okruživalo. I
Redžo je bio srećan. Malo je nakrivio svoju vojničku kapu kao da bi pokazao da
je već stari, iskusni kapijaš. Učinio je to iz šale, samo za Osvita. Redžo je u sebi
osjetio neku toplinu, iako nije shvatao baš zašto. To su se iznutra, iz Osvita širile
emocije duboke zahvalnosti za pomoć koju mu je Redžo učinio i punile mu srce.
Novopridošli je imao u mislima spas od još jedne vojničke obuke i nepreglednih
terena, a to je za vojnika predstavljalo već nešto...
Redžo onda izreče nekoliko bezazlenih šala na račun Osvitove naivnosti,
onog straha od kapetana Ristića i nepovjerenja koje ga je pratilo sve dok nije,
evo konačno, stao na kapiju da na njoj radi. Dodade još kako će u životu biti
potrebno znati snalaziti se sam. Od onog kako u pravilima piše da treba da se radi
nema ništa, ponavio je. Te savjete Osvit je prihvatao ozbiljno kao zaista dobronamjerne. Onda Redžo pogleda na sat i pređe na upute:
– Objasniću ti tvoje dužnosti, al’ i neka prava koja je dobro za tebe da znaš.
Ovo zadnje za prava slatko naglasi.
Krenuše prema stražarskoj kućici u koju su se kapijaši sklanjali za vrijeme
kiše ili jakog vjetra. Otvor stražarske kućice bio je s vanjske strane okrenut prema
gradu i toliko uzak da se moralo malo ukositi ako se željelo uvući unutra. Na
njemu nije bilo vrata. Osvit je ostao uz stub na trotoaru, a Redžo se uvukao u
stražarsku kućicu. Unutra se, na visini iznad njegovih ramena, nalazila polica u
132
kojoj su čuvani dokumenti. Redžo izvuče jedan list i izađe iz stražarske kućice.
Osvit pomisli da će mu odmah pokazati šta piše na papiru, no on nastavi držeći
papir u ruci:
– Gledaj! – pokaza rukom i prstom uperenim niz ulicu „Todora Pečevskog“.
– Ovu ulicu poznaješ.
Išao si njom u grad i vraćao se njom iz grada stotinu puta dosad.
Osvit je klimao glavom odobravajući.
– A ova druga ulica, nju možda ne poznaješ?
Osvit je pogledom pratio Redžine riječi:
– Vidiš! Ona vodi pored žice, i ide sve do onog velikog parka. Valjda si bio
u njemu?
Osvit klimnu glavom da jest, a u mislima mu je bio park, njegova visoka
stabla, mnogobrojne isprepletene staze koje su posjetioci utabali, i rijetke drvene
klupe. Izgledalo je da je sve bilo prirodno, bez određenog rasporeda i uplitanja
ljudi. Staze su bile prekrivene suhim lišćem i sitnim izlomljenim grančicama.
– Kažu da je dolje negdje Dom JNA. Ja ga nisam vidio.
– Nisam ni ja – reče Osvit pitajući se gdje bi to Dom JNA mogao biti kad
je već obišao cijeli park, a takvo nešto nikad nije primijetio.
– Imaju tri kapije – nastavi Redžo. – Niže zgrade Komande je kapija broj
dva. Zovemo je glavna kapija. Na nju trebaju ići sva lica. I svi oficiri. Po tom
značaju se tako zove.
Osvit je slušao bez riječi. Pogledom je pratio Redžu i ono što je Redžo
pokazivao.
– Sa unutrašnje strane žice se moraju proći svi sportski tereni da bi se došlo
na kapiju broj tri. Ovom ulicom izvana, uz žicu, dođe se na isto mjesto. Dolje
niže su samo kuće, s desne strane sve do parka... Ti si poznavao Salku. On je
uvijek vraćajući se iz grada, da ostane ne primijećen, ulazio na kapiju broj tri.
Poznavao je sve kapije, a dolje nema rasvjete. I sve iz parka možeš obavijen mrakom stići do kapije, pa krugom kasarne pazeći nastaviti dalje. Jer, ipak u takvim
slučajevima kad se uđe u krug, sve je lakše.
Osvit se malo iznenadi pominjanju Salke. O njemu su svi iz kasarne čuli.
Pričalo se da je imao curu.
– Poslije ćeš ti to već obići. Vidjet ćeš...
Okrenuli su se i gledali uz žicu, kasarnsku među. Odatle se teren lagano
dizao. Osvitov pogled odmah ode na vrh brda, gore iznad kasarne, pa se vrati.
Gledao je uz ulicu „Vase Miskina“ što se, prateći žicu, savijala blago nadesno i
označavala i među kasarne.
133
– Od nas pa na gore, ovom ulicom izašao bi u jedno naselje. Neko siromašno
selo. Odmah ispod onog brda.
Brdo nije bilo mnogo visoko, a obraslo je bilo mladom šumom. Ponegdje
se vidjela zemlja jer je šuma bila isječena.
– Pazi! Ovdje je žica prema gore niska – upozori Redžo.
To i Osvit primijeti i začudi se. Na nekim mjestima je granje drveća padalo
preko žice i skrivalo je.
– Nekad vojnici preskaču žicu i bježe u grad. Neki se tako vraćaju iz grada.
Čuli smo da je bilo pokušaja civila da preko žice uđu u kasarnu.
Redžo je žurio na večeru, ali je htio da što više stvari kaže Osvitu. Ovaj je
razmišljao o tome kako je Redžo dobar čovjek i koliko je već mnogo učinio za njega.
– To će meni Marinko sve ponoviti – reče Osvit.
– Teško da hoće. On puno ne priča. Zbog toga ti pričam ja.
– A ko je to sve tebi rekao? Nisi ni ti baš odavno na kapiji!
– Stari komandir uz flašu – odgovori Redžo i obojica se nasmijaše.
„Dobro je ponekad s ljudima popiti!“, pomisli Osvit, dok je Redžo nastavljao:
– U ovoj stražarskoj kućici sam se sakrio za vrijeme onog nevremena. Tako
me odjednom prevarilo da nisam uspio ući u zgradu.
– Znam. Pričali smo – podsjeti ga Osvit.
Redžo je leđima bio naslonjen pored otvora na stražarskoj kućici.
– Evo gledaj! – podignuo je list koji je držao u ruci. – Ovo ti je pravilo
službe za ovo radno mjesto. Specijalno za ovu kapiju. Pročitaj i dobro upamti.
Osvit preuze list iz Redžinih ruku i poče ga čitati, a Redžo ostade naslonjen
na stub.
– Tu sve piše – dodade Redžo.
Po izrazu Osvitovog lica znao je da se Osvit čudi nekim od pravila. Pisalo
je npr. da se svi oficiri služe samo kapijom broj dva. Redžo se pitao hoće li Osvit
imati hrabrosti da nekom od njih kaže da mora ići dolje, na glavnu kapiju. Ipak,
to znači da je kapijaš dok je na kapiji neka vlast. Ali, ipak, i pored toga kako se
ohrabriti i oficiru nešto narediti?! U stvari, ukoliko se pridržavaju pravila do toga
ne može ni doći. Dosjeti se istog momenta ali neiskaza to.
– Ako se neki bude bunio, samo mu pokaži taj list! – upozori Redžo. – Onda
ćeš vidjeti šta im Kosta radi, ako to dođe do njega! Vidjet ćeš ko je on ovdje!
Kad je Osvit dočitao, Redžo mu pruži drugi list govoreći:
– Pazi se komandanta! Više puta me iznenadio svojim dolaskom autom.
Ne obraća čovjek pažnju na auta koja prolaze, pa...
Obojica se nadnesoše nad novi list. Bila je to stranica kao iz sveske.
134
– Ovo je naša knjiga za primopredaju. Ovdje potpisujemo.
Redžo se potpisa da je završio smjenu, a i Osvit stavi svoj prvi potpis u
tu knjigu. Primio je dužnost. Dok se potpisivao, Osvita preplavi osjećaj ljepote.
Vidje kapetana Ristića koji mu je jednom prilikom prijetio obukom na terenu,
kad ga je sreo u hodniku zgrade Drugog bataljona. Zato je sada, dok se potpisivao, osjećao slast pobjede. Kao da je nadmudrio kapetana. Vidio je kapetanove
crne brkove ispod kukastog nosa koji kao da su mu do tog trenutka prkosili svojim položajem. I kapetanove crne oči koje su veselo igrale, ali od tad Osvitu nisu
bile simpatične, jer je u njima nalazio prijeteću lukavštinu. Najviše zbog toga ga
taj potpis ispuni nekom neobjašnjivom sigurnošću.
– Eto! – reče Redžo samouvjereno, kao da mu je htio reći da se plašio bez
ikakvog razloga kad mu je to čvrsto obećao, kao da je trebalo njega dobro poznavati za tako malo vremena.
– To bi bilo za danas najvažnije – završi Redžo.
– Dobro je... Dobro je... – ponizno će Osvit.
Kao da se širio i dizao uvis od olakšanja koje je ličilo onom olakšanju kad
se dođe do cilja i oslobodi teškog tereta. „Koliko sam ga se plašio i od njega skrivao“ , mislio se Osvit o svom komandiru čete, kapetanu Ristiću. – Dobro je...
Dobro je...
S vanjske strane kapije prođoše kroz mala vrata unutra. Stajali su na tvrdom asfaltnom betonu koji se širio i spajao sa parkingom za auta tamo sve do
duge zgrade. Parking je bio prazan pa se prostor činio velikim. Ne znajući šta bi
više mogao učiniti za Osvita na kapiji, a znajući da ga Vlahov čeka da idu zajedno
na večeru, Redžo ode.
Osvit ostade sam. Pogledom prođe još jednom svud oko sebe da bi se
orijentisao. Redžo je zamicao iza ćoška duge zgrade. Sunce je bilo zašlo, a svježina
je opominjala da će uskoro i mrak. Kako je s te strane kasarna dodirivala grad,
Osvit je mogao pratiti tim dijelom život u njemu. Dobi dojam da on i nije više
onaj isti vojnik od prije samo jedan dan. Kao da je počeo živjeti. Civilni život je
bio daleko od njega, ali je osjećao njegovu bliskost. Najbliži prizor tog života bio
je stotinjak metara od njega, s druge strane ulice, iza kafane, na velikom parkingu
za kamione, gdje se okupila veća grupa djece. Imali su od desetak do petnaestak
godina. Galamili su. Onda se podijeliše u dvije grupe i počeše skandirati. Po
jedan iz svake grupe je držao psa na lancu. Navodili su ih da se tuku. Iz galame
se razumjelo da je u pitanju opklada. Oglasi se i prvi lavež zavađenih pasa. Sve je
to bilo tako nehumano. Dječaci nisu više mogli zadržati pse. Vidjevši šta će biti,
Osvit je svom svojom snagom želio da se psi ne potuku. Grupa se raširi i napravi
135
krug oko pasa koji su se režeći kao u bjesnilu, izuvijali jedan oko drugog. Ne zna
se da li su bili glasniji oni ili poklici djece podijeljene u dva tabora. Svaki tabor
je hrabrio svog psa. Stojeći kao ukopan, sa kapije je već vidio tragediju, jer su se
psi toliko bili ražestili da se sami od sebe ne bi razdvojili dok jedan od njih ne bi
zinuo i ležeći izbacio jezik, kao znak predaje, odnosno kao znak da duša izlazi iz
okova tijela. Na svu sreću izbi jedan sredovječan čovjek s dugim kocem u ruci.
Jedva je rastavio pse, a djecu je psujući rastjerao.
Taj prizor Osvitu prestade biti interesantan, jer nije više bilo opasnosti po
bilo čiji život, makar i pasji. Srećom, nije bilo ni pobjednika što je očekivala ta
nezrela omladina, jer nije razmišljala o mogućim posljedicama. Bili su mladi da
bi razumjeli da ni u jednoj borbi nema pobjednika!...
Osvitov posao tog prvog radnog dana je bio da upozna prostor s drugu stranu kapije. Preko ulice koja je išla uz samu žicu kasarne, nalazila se zgrada s četiri
sprata. Imala je ravan krov i vjerovatno bila duža od tri stotine metara. Prozori
su na njoj bili rijetki, ali začuđujuće veliki. Fasada je bila ostarjela, davno rađena
i dobro uprljana, no vidjelo se da je bila tamnosiva. Zbog rijetkih, a ogromnih
prozora, pitao se čemu je služila. Imao je osjećaj da je napuštena, možda i potpuno prazna. Nekad je morala imati veliki značaj. Na prvom i drugom spratu nije
bilo nijednog prozora. Za njen značaj nije nikad nikog htio pitati. Nije ni shvatao zašto mu je privlačila pažnju. Znao je jedino da u vojsci nije dobro mnogo
pitati. Jedan njen ćošak počinjao je lijevo od kapije, i nekoliko metara padinom
naniže pod pravim uglom spajao dvije velike ulice. Na tom ćošku bile su prikovane dvije limene table. Sa svake strane po jedna. Htejede pročitati nazive ulica, ali
su table bile previsoko, s kapije nije jasno vidio slova i siđe tih desetak metara niz
trotoar ulice, uz žicu. Kad se našao nasuprot uglu zgrade, opet nije mogao jasno
pročitati šta piše na onoj drugoj tabli, pa pređe ulicu. Vidje natpis – Ulica „Vase
Miskina“ i pođe na drugu stranu ulice. Pročita – Ulica „Todora Pečevskog“ . Sam
od sebe pogled mu se pruži ulicom „Todora Pečevskog“. Valjda zbog toga što je
njom često prolazio. Gledao je dokle mu je pogled stizao. „Njome sam i stigao
u kasarnu“, pomisli. Sjećao se svog dolaska i one prve večeri vojničkog života
kad je njih trista i nešto novaka spavalo na dušecima u podrumu baš u toj dugoj
zgradi koja je bila prva do kapije, i na kojoj je sad počeo raditi. No, slika svega
toga je bila blijeda u njegovim sjećanjima. Činilo mu se da je to bilo tako davno,
mnogo prije tih nekoliko mjeseci. Zato je bio kriv vojnički život koji kao da je
iz sjećanja izbrisao sve ono od prije. Kao da je to bio jedan drugi život kojeg se
slabo sjeća. Pokušavao se sjetiti kako je izgedao u džins jakni i hlačama i dubokim
patikama, u čemu je stigao. Sjećao se i svoje duge valovite svijetloplave kose koja
136
mu je padala po ramenima. „Vojska je od mene napravila drugačijeg čovjeka. Još
nijednu curu nisan upoznao!“, čudio se. „A ono veče prije nego sam prošao kroz
ovu kapiju neke cure su mi dobacivale da sam tako lijep... Poredile mi ljepotu
sa ljepotom cura. „I njih se sjećao i bi mu čudno što poslije nikada nijednu od
njih nije vidio, iako je često izlazio i pokušavao da neku od njih prepozna u tom
mladom i mnogobrojnom ženskom svijetu.
Sjetno, kao da se probudio iz lijepog sna, opet pređe cestu i vrati se na kapiju. Zgrada mu se i dalje činila velika, jer se i jednom i drugom ulicom pružala
tamo daleko.
U „Maloj kafanici“ je sjedilo nekoliko osoba. Na parkingu nije bilo nikog.
Onaj čovjek je rastjerao djecu i vladala je tišina.
Osvit nije mogao mirno stajati na kapiji dok ne upozna sav teren u neposrednoj blizini. Na kapiju niko nije dolazio, pa je imao vremena da se udalji.
Krenuo je prema gore s vanjske strane mreže uz blagu uzbrdicu i stigao do ćoška
uskog parka. Park je bio širok desetak metara i prostirao se uz mrežu. S tog mjesta mu nije mogao vidjeti kraj, već je bio udaljen od kapije pedesetak metara,
pa mu se činilo da će biti teško kontrolisati taj prostor uz mrežu. Mlada trava se
zelenila. Svuda je bila lijepo uređena i jednako visoka. Već poodrasle omorike bile
su uredne baš kao i vojnici. Družile su se sa nekoliko lipa što su nadvijale svoje
grane iznad mreže, jer su im stabla bila uz samu mrežu, ali sa unutrašnje strane.
Pripadale su kasarni. Naslonjen nadlakticom lijeve ruke na stablo prve lipe, dok
mu je glava bila skrivena granjem, posmatrao je sav svoj prostor za nadgledanje. S
gornje strane, negdje iznad duge zgrade, do njega su dopirali glasovi. Pretpostavljao je da je to vojska, da obavljaju neke zadatke. Bili su toliko udaljeni da ih nije
mogao razumjeti, ali su bili jako glasni kao da s njima nije bilo starješine. Osvit
je uočavao razlike između terena s vanjske i unutrašnje strane mreže. I tu je bila
vidna vojnička disciplina i strogost. Na tom dijelu mreža mu je stizala do kukova.
Nije bila ništa viša. Pitao se zašto zelena mreža koja je označavala granicu kruga
kasarne nije bila svuda iste visine. Tamo iza velikog parka u kom se odvijala obuka bila je mnogo viša od visine prosječnog čovjeka, dok je na nekim drugim mjestima bila njemu do ramena. Čudio se tome. Prvi put mu zape za oko različita
visina mreže sad kad je počeo da razmišlja o bezbjednosti. Ipak, nikog o tome
neće ništa pitati, jer u vojsci nije dobro puno pitati. No, misao o visini mreže mu
nije izlazila iz glave. Grane lipa bile su preko mreže i ponegdje je dobro skrivale.
Na takvim mjestima nije bilo teško preko žice, bilo unutra, bilo vani...
137
Primijeti da se tu zadržao dugo i uplaši se da ga je netko mogao tražiti na
kapiji. Pogleda na sat. Bilo je dvadeset sati. Proveo je na kapiji više od sat vremena. Tako brzo je prošlo to vrijeme! Nije ni osjetio!
Krenu ka kapiji. Lagano se spuštao dodirujući prstima lijeve ruke najgornju žicu zelene mreže. Bijela vrata kapije ćutala su zatvorena. Nisu znala reći da li
je neko dolazio u tih desetak minuta ili nije. Osvit se nasloni na njih. Zamislio
se. Ah, bilo bi previše ružno da je ovdje mreža puno visoka! Uz sam grad! Učini
mu se da je to pravi odgovor – bliskost gradskog života je bila prisutna i uz samu
kasarnu! „Mi, vojska u ovoj kasarni, isto smo narod koji se ne izdvaja od ovog
civilnog naroda koji nas okružuje. Isti smo u odbrani države... Zato komandant
kaže da smo mi od tog cjelokupnog naroda njegov ponos i njegov najljepši dio.
A tamo uz veliki park mreža koja je omeđavala kasarnu bila je visoka, jer je iza
parka prostranstvo pustih i neobrađenih njiva zaraslih u trnje i korov.“ Takvo
objašnjenje se jednostavno Osvitu nametalo samo od sebe i on je uranjao u kolektivnu svijest Jugoslovenskog naroda. Bilo je to kao kad bi se jedna ledenica
među milionima ledenica u vodi topila i osjećala svoje postojanje u cijelom tom
beskonačnom vodenom svijetu i postojanje cijelog tog vodenog beskonačnog
svijeta u sebi. Reče sebi: „Svijest je beskonačna i početak stvaranja. A svijest jednog čovjeka mu je izgledala kao jedna iskra ili plamičak beskonačnog plamena
koji je živo buktao od svog znanja. U tijelu jednog pojedinca predodređeno je da
se probudi onoliko svijesti u ovisnosti od programa za koji je tijelo predodređeno
da izvrši. Ispisan individualni program mora biti u skladu sa Općim programom
i to je duh koji je onda materijalizovan, to jest, nastalo je tijelo.“ Iza toga pomisli
na puste neobrađene njive sa onu stranu kasarne i na ono što je ispričao oficir kad
je otišla Ciganka. Bijedno je to zaključi i nije želio više razmišljati o tome. Kao i
dosada, htio je da u svemu vidi samo dobre strane. Paziće na bezbjednost kruga
kasarne što bude bolje mogao, pa... Opet, mnogo je lakše biti tu nego na obuci.
Pomisli i na to kako je dobio ovaj posao uz pomoć alkohola i pečenja...
S lijeve noge se premjesti na desnu, jer je već dugo, dok je tonuo i uzdizao
se stajao na lijevoj cijelom težinom, oslonjen na bijela metalna vrata. Iako je sve
to bilo neobično i činio mu se glup način na koji je došao ovdje, ipak je osjećao
veliko zadovoljstvo. Vjeravao je da se na normalan način, po pravilu službe, nikad ne bi oslobodio te dosadne obuke, iako ju je završio vrlo dobrim uspjehom.
Barem tako su mu rekli. To što sistem kog hvale u praksi loše funkcionira, pa se
mora dovijati na razne načine, njega ne interesuje. Postoje oni koji su plaćeni da
o tome razmišljaju. On možda nikad neće imati priliku da rješava neke velike
stvari. „Ja ionako vidim da za svoje dobro moram planirati odlazak iz ove zeml138
je!“, zaključi. Do tog dana nije nikad tako ozbiljno razmišljao. Nije imao možda
ni vremena. Do tada je rijetko kad u vojsci bio sam, jer je svaki tren bio isplaniran. Zadacima nikad nije bilo kraja, a naveče bi padao u krevet i u duboki san.
Dok je razmišljao, tupo je gledao niz ulicu „Todora Pečevskog“, a misli su
izvirale i nametale se same, jedna za drugom. Ništa oko sebe nije primjećivao.
Na um mu pade i Dragan Gligorijević, najstariji kapijaš iz njegove klase. Upita
se ko je njega onakvog nikakvog odabrao i postavio na kapiju. Da li je taj neko
vidio da Dragan ne umije sastaviti pet rečenica a da se ne zapetlja?! I dok tih pet
ispetlja, čovjek mu se mora dvaput nasmijati i na kraju mu i pomoći! Kako će se
Dragan obratiti strankama kad mu dođu na kapiju? Posebno onim uglednim? I
šta će ljudi s one strane žice misliti o kasarni? Obuze ga misao da je baš Dragan
jedini kapijaš koji je došao normalnim i po pravilu službe predviđenim putem.
Zašto je to tako?! Zašto?...
Dok je razmišljao o njemu, pred oči mu iziđoše neki od visokih oficira. Utegnuti u uniformama, širokih ramena sa zlatnim zvjezdicama, hodali su
oštrim korakom, posve podignute glave. Vojnici su ih gledali s divljenjem, a
zvjezdice su izazivale strahopoštovanje. Na isturenim prsima blještali su tragovi
njihovih dobrih djela i sadašnjeg ugleda. S lakoćom su nosili svoje velike glave
iako su izgledali kao da u njima nose ogromnu i vrlo tešku pamet!Odjednom se
zapita: „Zašto ja moram planirati odlazak iz ove zemlje? I ja je volim? Razmišljaju
li oni o tome?... Razmišljaju li?...“
Marinko Kaškić je bio iz Bosne. Razumio je da u srcu čuva ljubav prema
Hrvatskoj. Sve je to bilo radoznalo i istiha Osvita ponekad zabrinjavalo iako
Marinka nije poznavao. Bio je iz Redžine jedinice i o njemu je znao samo ono
što mu je Redžo rekao: da je Marinko njihov komandir i da je skupa s Draganom
bio na redovnom kursu za kapijaše. Činilo mu se da ga nikad nije vidio. Možda
je i bio nekad s njim u većem društvu, ali ga nije zapamtio. Vjerovatno se Marinko povlači u svoje društvo i svoj mir. Na osnovu onoga što mu je dosad Redžo
o njemu rekao, pokušavao je zamisliti tog svog prvog pretpostavljenog. Između
ostalog, Redžo mu je rekao da je Marinko izuzetno dobar čovjek, da će oni,
kapijaši, s njim vrlo lako, da nije strog. I da je jako stidljiv, rekao mu je. U stvari,
to nije bilo tačno, ali Redžo to nije razumio. Marinko je mrzio JNA. Smatrao je
da je silom služi i nastojao izbjeći sve ono što je mogao. Zato mu je dobro došla
dužnost komandira kapijaša. Tako su i Srbi, zbog dominantnog položaja, glumili
ljubav prema Jugoslaviji i zajedničkoj vojsci. Kao, to im je bio ponos. U Draganu su vojnici, pa i neke starješine, vidjele uzornog vojnika. Primjer drugima.
Bilo je i onih koji su tu Marinkovu glumu o stidljivosti razumjeli. Stari koman139
dir kapijaša, Krela, kako su ga zvali, takođe to nije razumio. Vidio je u njemu
povučenog i inteligentng momka, pa ga je zbog toga i odabrao za svog zamjenika
i lično išao kod majora Koste i zamolio ga da usvoji njegov prijedlog. A Marinko
je bio lukav. Zbog mržnje prema JNA i uniformi koju je nosio i zbog težnji za
samostalnost Hrvatske, htio je da završi vojni rok sa što manje muke. Iz priča
vojnika u noćnim pijančenjima u spavaonici, doznao je da major Kosta uvažava
njegovo mišljenje, da ga voli. Iako je Marinku sva ta priča bila logična, a razlog
razumljiv i jasan, kad je u pitanju situacija u državi takvoj kakva jest, i kada se
priprema velika borba za Bosnu između dvije susjedne republike – buduće samostalne države, on je pribjegao svojim lukavstvima. Krela ga je još više zavolio,
a Marinko to nije radio samo zbog kancelarije, već je želio uticati i na Krelinu
opredijeljenost u civilu kad bude odslužio vojsku. Zbog toga je Krela u pijanom
stanju tjerao Marinka da s njima u društvu iskapi bar jednu čašicu i pred svima
bi pijan govorio:
– Jedino on ima šansu da me zamijeni i da postane „mali kralj“ u spavaonici. Dobar i pametan momak. Miran i povučen. Nije „silovan“.
Nabrajao bi tako krupni Krela u pijanom stanju i pokazivao Marinka
ostalim vojnicima, kad se već Marinko u svojoj „stidljivosti“ od njih povlačio i
skrivao. Marinko bi se samo stidljivo i pokorno osmjehivao. Neki vojnici nisu
podnosili te scene, ali su strpljivo trpjeli...
U tom razmišljanju o kapijama, kapijašima, komandiru Marinku i drugu
Redži od kojeg je čuo sve što je dosad znao o tom poslu, Osvitu pade na pamet da
mu je Redžo o svima govorio kako su dobri ljudi. Pravi čovjek – to je bila Redžina
uzrečica, uvijek njegov krajnji zaključak. Zato Osvit zaključi da će sam morati sve
provjeriti. Znao je da će to moći i morati ići samo od sebe, vremenom i radom...
Dan je tamnio. Svjetlost dana je neosjetno gubila svoju snagu, baš kao što i
starenje čovjeku oduzima živost i energiju. Niko od novih nije ulazio u kafanicu,
niti je iz nje netko od onih koji su bili unutra izašao. Već više od dva sata niko
nije pipnuo za kvaku ulaznih vrata. Nazirao je kroz prozore da svi sjede, kao da je
sve isto, nepromijenjeno, od onog časa kad je on došao na kapiju. Baš tada neko
unutra se podiže i upali svjetlo. „Smračilo im se“, reče za sebe. „Možda ne vide
iz čega naginju“.
Nalazio se s unutrašnje strane kapije i na mala vrata iziđe van. Stade uz
stražarsku kućicu i nasloni se na zid ramenom. Lijevu ruku je zavukao u džep
pantalona, a desnom uhvatio kvaku malih vrata. Bilo je mirno i u kasarni i na
ulicama tog dijela grada. Niko se nije ni vidio ni čuo, pa se kafanica sama od
sebe nametala kao objekat posmatranja. Iako je i u njoj sve izgledalo mirno i
140
jednolično, jedino se tu nešto zbivalo. Oni unutra su bili Makedonci. Međusobno
su se dobro poznavali i otvoreno su pričali o situaciji i nagađali o tome kako će
se razriješiti Jugoslovenska kriza. Osvit nije prestajao da posmatra tih nekoliko
gostiju, krišom pogledajući u pravcu prozora. Na momente bacao bi pogled niz
ulicu „Todora Pečevskog“.
Prošlo je dosta vremena kad se gosti počeše dizati sa stolica. Teško i sporo
podizali su svoje pijane guzice kao da su im bile prikovane za stolice na kojima
su sjedili. „Vrijeme zatvaranja se primicalo.“ Prodavačica je bila u prostoriji gdje
je bila smještena rezervna roba. Vratila se i prije nego im naplati račun poče podizati stolice na stolove. Osvit je sve to gledao. Zaključio je da je to uradila da se
slučajno neki od njih ne bi vratio i ponovo sjeo. Inače, ako bi ponovo posjedali,
teže bi podigli svoje pripite stražnjice? Vjerovatno je ona imala i takvih iskustava
sa pijanicama.
Tek sad ju je bolje vidio. Imala je uvijenu crnu i kratko ošišanu kosu.
Suknja joj je padala do koljena, a bijeli mantil preko nje. Bio je nešto kraći od
suknje. Pokušavao ju je vidjeti sve do nogu. Uoči da ima dobre noge. Od limene
letvice široke petnaestak centimetara, uz koju su bila slijepljena stakla do poda,
nije mogao vidjeti u kakvoj je obući. Nije mogao dobro raspoznati crte njenog
lica, što zbog stakla, što zbog udaljenosti, pa je gledao u njene noge i silno je u
tim trenutcima želio. „Otkad nisam osjetio nježni ženski dodir?!“ Sjećao se svojih
školskih dana.
Kad je podigla sve stolice, konobarica prođe s onu tamo stranu šanka.
Naplaćivala je račun. Izgleda da su gosti riješili da se rasipaju, a ona ih je požurivala
s metlom u rukama. Već je iza šanka mela. Po pijanim pokretima ruku nekih od
gostiju, Osvit zaključi da se obraćaju njoj i traže još koju bocu za put. U pijanim rukama držali su vjerovatno zgužvan novac. Ona im je drskim i ljutitim
pokretima ruku u kojima je držala držač metle i mela s prekidima, odgovarala
da odlaze, da nema više pića. Nastavila je s čišćenjem ne obraćajući pažnju na
njihove zahtjeve.
Napokon i iziđoše. Ona za njima zaključa vrata i nastavi čistiti onaj dio
gdje su oni sjedili.
Osvitu se činilo da se smrkava sve brže i brže. Na nebu su se počele ukazivati zvijezde, ali polako kao da su te večeri bile stidljive. Bile su rijetke, ali ih je
primjećivao svuda.
Pijana grupa se nije zadržavala ispred kafane. Odmah su se razišli. Valjda
zato što su osjećali da ne bi mogli na nogama izdržati dugo stojanje. Prvo se
dvojica izdvojiše iz grupe i ulicom „Todora Pečevskog“ krenuše u pravcu centra
141
grada. Kapijašu posmatraču izgledalo je kao da se nisu ni oprostili sa ostalima iz
grupe. Potom se iz grupe izdvoji još jedan. Pozdravi ostale i reče im da ide. Zamaknu za kafanu i jedno vrijeme se nije vidio. Sigurno je pišao, pomisli, a onda
ga ponovo ugleda na parkingu za kamione, baš na onom mjestu gdje su se djeca
bila okupila i zavadila pse. Gegao se dok je odlazio. Ostali se raziđoše istovremeno. Brzo su Osvitu nestali iz vida. Vidio je samo još jednog. On je, izgleda bio
najpijaniji i najsporije se udaljavao. Zastajkivao bi nakon svaka dva – tri sitna,
nabadajuća koraka. Osvitu se činilo kao da taj pijani civil nešto duboko i sasvim
ozbiljno, reklo bi se čak zabrinuto razmišlja i da zastajkuje više iz tog razloga nego
što je pijan. Možda tako čini svaki pijan čovjek – zaključio je Osvit. Posmatrajući
ga, pitao se o tome šta bi mogao biti razlog tolike zabrinutosti pijanog čovjeka,
no ubrzo odustade od toga: „Ma, pusti pijanu budalu! Možda je toliko prepio
pa se ne sjeća gdje mu je kuća?... Možda razmišlja da li da ide kući ili u neku
drugu kafanu? Možda mu se još pije?... Gledaj – ostao je sam. Možda bi natrag
u kafanicu? Možda želi konobaricu? Zna da je ostala sama.“ Iako nije bio blizu
kapije, kao da je vidio njegov zaleđeni stakleni pogled. Konobarica je još bila u
kafani. Brisala je šank. Posmatrao ih je naizmjenično, konobaricu u kafani i pijanog civila na ulici „Todora Pečevskog“. Svaki put kad bi pogledao prema kafani
i konobarici, u Osvitu se javljala želja za njom i svaki put mu se pojavljivala slika
njenih nogu. Sad je bila sama u kafanici, što je izazivalo veću žudnju. „Poslije
toliko mjeseci osvježila bi me... Eh, kad bi ona to samo znala?“ Činilo mu se da
bi mu se duša ponovo povratila iz crnih dubina samo kad bi je mogao ljubiti i
milovati. Imao je osjećaj da bi je čvrsto stegnuo i u onom slatkom aktu stopio sa
sobom... Kad bi je samo imao u naručju... To je kao kad bi žedan putnik koji je
dugo pješačio po vrelom suncu i prašnjivom putu u svojim rukama držao čašu
hladne vode, i samo gledajući u nju osjećao vraćanje svoje duše... A crna dubina
za Osvitovu dušu bila je vojska, dugo odsustvo od lijepih bosanskih cura koje
je morao ostaviti... I nedostatak kuće. Nije smio ni pomisliti na ono najljepše.
Osjećao je da je i ovo dovoljno, jer drugovi iz jedinice nemaju prilike ni toliko
– gledati gradske žene.
„Eto kakav sam ja čovjek?! Juče mi je bio san ovdje raditi. A sad bih još...
“To je prokletstvo! Osjeti da je nepravedan i nezahvalan i kritikova sam sebe.
Pijani civil je nastavio teturati i razmišljati o diskusiji koju su vodili u kafani. Ni na ulici nije mogao prestati. Utuvilo mu se u glavu. Kao da mu se od toga
još više mutilo u glavi. Najviše su raspravljali o Bosni.“ Ona zbog nepostojanja
nacionalne bosanske svijesti nema ni svog bosanskog identiteta i stvara vakuum
koji uvlači sve u igru i sve veže,“ nije pijanac prestajao zastajkivati svakih nekoliko
142
koraka. Borio se sa tijelom da ne padne na trotoar koji mu je zamagljeno treperio
pred očima i ponekad izgledao divovski velik. Čekao je da mu predvečernji zrak
razbije pomutnju u glavi koja kao da se zgušnjavala i ponovo razrjeđivala... I svaki
put isto. Nakon svakog zastoja i staklenog pogleda u neodređenu tačku na trotoaru ispred, nije uspijevao u mislima pronaći odgovor na pitanje šta će se desiti s
ovom državom. Nastavljao bi dalje, ali kao da je stajao samo na nožnim prstima.
Bio je negdje na polovini puta između kapije i „Male kafanice“. Osvit tad
postade siguran da nije čekao na konobaricu, da na nju nije ni pomišljao. Bio je
toliko prepio da drukčije nije mogao hodati. Ipak, cijelo vrijeme se održavao na
trotoaru. I to je već za njega bio uspjeh. Na sebi je imao izblijedjele džins hlače i
patike, a gore tanku crnu majicu dugih rukava koji su bili zasukani sve do lakata.
Crna kosa mu je bila uredno podšišana. Kako se približavao kapiji, Osvit je jasnije uočavao crte njegovog lica. Procijenio je da nema više od četrdeset.
Sve vrijeme pratio je i konobaricu, pa ga žudnja za njom poče i nervirati,
jer je to njemu, vojniku, mogao biti samo san. Čudio se kako to da ona ne zatvara
i ne odlazi. Dva puta bila mu se izgubila iz vidokruga i on je svaki put pomišljao
da se neko kod nje skrivao dok su ovi sjedili i pili i da su njih dvoje sad zauzeti
tim lijepim stvarima. No, oba puta ona se brzo pojavila. Uvjeravao se da je sama
jer vrijeme za koje je nije vidio bilo je prekratko za prave ljubavne užitke.
Civil se sasvim približio kapiji, pa se Osvit zapita kud namjerava. Nije se
dosjećao za ono naselje privatnih kuća, dolje na početku ulice „Vase Miskina“, odmah od velikog gradskog parka u pravcu kasarne, niti za ono selo iznad kasarne, ispod brda, s lijeve strane. Tu se negdje i završavala ulica „Vase Miskina“ rekao mu je
Redžo na primopredaji smjene. A pošto se dosjeti naselja ispod brda, upita se zašto
ovaj pijano nije sebi popriječio put i krenuo preko parkinga za kamione? „Bilo bi
mu znatno kraće ali nedokaznu pijanu glavu noge nose ulicom sve naokolo! Nije
se jadnik dosjetio da ne mora sve naokolo, ako nije zamislio meni na kapiju.“
Pijanac je bio sve bliže. Osvit ga je žalio, cijelo vrijeme stojeći nasljonjen na
stražarskoj kućici. Stražarska kućica nije bila mnogo viša od njega. Zbog slične
boje kućice i uniforme, ostao je slabo uočljiv. Posmatrao je civila. Vidje da ima
velike podočnjake, bore na čelu i malu rupicu na bradi. Ipak, bilo je jasno da je
to mlad čovjek. Još uvijek mu nije davao više od četrdeset godina. Zbog dolaska
noći zrak je postao svježiji i trijeznio pijanog. Međutim, kad se bude našao na
domak kasarne, njegovim sitnim koracima trebaće još dugo da dođe do prvih
kuća u bilo kom pravcu da okrene.
Prilazio je ćošku ogromne sive zgrade na kojem su se spajale ulice „Todora
Pečevskog“ i „Vase Miskina“. Sve do ugla prostirao se i parking za kamione, samo
143
ga je od zgrade djelila ulica. Konobarica je još bila u kafanici, s onu stranu šanka,
pored kase. Nešto je otkucavala. Na sebi nije imala bijelog mantila. Neće se još
dugo zadržati. „Svodi račun, pa će krenuti“, zaključi Osvit.
Pijani se dotetura do kraja ulice, pa kao da se iznenadi gdje je stigao i shvati
da mora mijenjati smjer. Izgledalo je kao da se zapitao kako će sada i kao da nije
bio siguran u svoj put. Zastao je na samom uglu održavajući se na nogama. Glava
pognuta. Odlučivao se. Kapijaš poče nagađati koju će ulicu preći. „Ako pređe
„Vase Miskina“, onda nema kud, eto ga pravo meni na kapiju!? Šta ću s njim
onakvim?“ Povjerova da možda mu i nije tako uočljiv zbog sličnosti boja i da ga
pijanac možda nije ni vidio. „Možda hoće da uđe u kasarnu?! Pijana budala! „Nikad nije bio pijan i na svašta je pomišljao. Odgonetao je šta bi se moglo dešavati
u pijanoj glavi. Svaki pijani čovjek za njega je postao luđak. Učini mu se da ovaj
sad upravo ispod oka šica na kapiju i pita se ima li koga da je čuva.
Sumnjivo je postalo to njegovo dugo stajanje. Kao da se za nešto odlučivao.
Zbog toga riješi i odvoji se od stražarske kućice. Rasvjeta u kasarni je bila upaljena
od prije nekoliko minuta, ali još dovoljno neuočljiva zbog svjetlosti dana. Upali
se i gradska rasvjeta. Osvitov pogled na sekundu – dvije siđe sa pijanog i kao da
isprati paljenje lampi duž ulice „Todora Pečevskog“. Istovremeno načini nekoliko koraka uz bijela vrata. Želio je da ga pijani jasno vidi i da shvati da kapija nije
sama. Zastade nasred kapije i stražnjicom se osloni na vrata, raskrilivši ruke po
njima da bi dao do znanja da je tu. Nije bio ljut niti iznerviran. Cijelo vrijeme
se smješkao, a oči su mu sa znatiželjom gledale pijanca. Nije mu se činio zao, već
naivan i jadan. No, civil se nije pomjerao. Sve na njemu je bilo mirno, osim očiju
i usana. Nešto je šapatom pričao. Sam sebi. Siguran je bio da je od civila praćen
pogledom, ali zbog osjećaja da zakon stoji iza njega jer on čuva kasarnu, pijančevi
pogledi ga apsolutno nisu uznemiravali, niti ga se imalo plašio u slučaju najgoreg. „Kud li će taj čovjek?“, nastavi se pitati, onako raskriljen na vratima. Bio je
zaboravio na konobaricu. „Ako pređe ulicu „Todora Pečevskog“ znam kud će. Ili
do onih dolje kuća niz ulicu „Vase Miskina“, ili će gore u ono selo ispod brda.
Nema više kuda, jedino da je odmah ispred kafane krenuo prema centru grada,
što je još i moguće... Što već ne kreće? Kao da se ne može orijentisati? On izgleda
da ne zna ni gdje se nalazi niti šta hoće?“
Napokon pogled pijanog civila se podiže. Sad je vidljivo gledao u kasarnu, a
potom u kapijaša. Vidio je visokog vojnika, tankog ali snažnog struka. Nije micao
pogled s njega, čega Osvit postade svjestan zasigurno tek sada. Pijanac se dugo
uvjeravao dok je postao siguran da je kapijaš novi, da ga nikad prije nije vidio.
144
Osvitu pijančevi pogledi i nisu smetali. „Pijana budala! Pa nije on jedini
čovjek za kojeg sam se uvjerio da je lud kad prepije“, hrabrio se. Civil je svaki dan
tim putićem od kuće do kafanice išao i po nekoliko puta, i najčešće je prolazio
upravo pored kapije, tako da je sve kapijaše poznavao iz viđenja i u svakom je
pokušavao otkriti koje je nacionalnosti. Da bi bio siguran u svoje pretpostavke,
neke od njih je morao čuti kako pričaju. Kad bi doznao nacionalnost, njemu
je mnogo govorilo, jer je posao kapijaša posao bezbjednosti i povjerljiv posao.
Alkohol bi mu otklanjao stid i oštrinu uma, pa nije skidao pogled sa kapijaša.
Kada su bili u pitanju vojnici iz Bosne, za njega je bilo najviše problema, jer su
svi oni pričali ipak tim bosanskim jezikom kojeg zvanično nije smjelo biti kako
bi izumrla u narodu svijest o bosanstvu i definitivno nestao bosanski identitet, te
na kraju i Bosna, što je i bio uzrok stvaranja formule nacionalne koegzistencije
pod imenom Jugoslavija. „Prvo su moje ime otklonili da bi me potopili na dno
bezdušnici i neprijatelji Bosne, još poodavno. Potopili su me, a potom vodu
mutili da se ne bi vidjelo kako plivam i živ se gušim, i borim se sa smrću. Upravo
moje ime im je smetalo. Jedino ime... Ništa drugo... Zbog... „Pijani civil je na
kapijaševom veselom licu, u njegovim sretnim očima vidio i zelenu travu i bosanske zelene vode kako se sretno ljuljaju. Prepoznavao je dušu bosansku. U tim
očima je pronalazio onu naivnu bosansku svijest kojoj je lijepo, koja je sretna jer
još ništa ne kuži. Zaključi da to mora biti Bosanac, Musliman.
Napokon krenu. Kao da nije mogao krenuti dok nije odgonetnuo da bi
se pripremao za novi susret. Imalo je zanimljivih tema za dijalog. Bio je svjestan
toga da je prepio i pažljivo se spusti sa trotoara. „Baš lijep momak! Ne znam
jesam li ljepšeg vojnika vidio! I da mu onako lijepo stoji vojnička uniforma!“,
pričao je sam sa sobom dok je prelazio ulicu „Todora Pečevskog“ i izbijao na
ćošak uprljane fasade sive zgrade. Ponosan i presretan u uniformi može biti samo
Bosanac. Pun ljubavi prema svemu. „Siguran sam da je Bosanac, Musliman. On
voli sve, ne uočava mržnju i opasnost koja iz nje prijeti, pa je zbog toga sretan.
Misle da svi vole i osjećaju kao i oni.“
Malo se osloni na ćošak zgrade, kao da se htio održati da ne padne. Okrenu
cijelo tijelo prema kapiji. Pogleda u kapijaša koji je sada šetao, ali ne zadrža dugo
pogled na njemu, nego se odvoji od zida zgrade i nastavi. Bilo je još teže ići, jer
je dolazila nizbrdica od nekoliko procenata, a pijana glava vukla još više ka dolje.
Odlazio je sitnim nabadajućim koracima. „Pored svega što se spremalo i što se
može očekivati, blago se njemu,“ nastavljao je razgovor sa sobom, misleći na Osvita. „Sretan je jer voli cijeli svet. Možda će brzo umrijeti, a neće ni znati zašto je
umro!? A i mene smrt čeka! Meni će se možda i oduljiti njen dolazak!“
145
Osvit je još malo ispraćao odlazak pijanog civila, gledajući mu u leđa. Vidio je da mu pješačenje sve teže pada, pa se poče tješiti mišlju da civil nije stajao
na uglu iz onog razloga o kome je on razmišljao. Iako pijan, još je bio svjestan.
Znao je gdje ide. „Samo, kako će onako pijan stići do kuće? I to niz ulicu koja
ima pad!... Zašto se toliko napio? Šta li ga toliko muči?“
U kafani se uglasilo svjetlo i konobarica otvori vrata i izađe napolje. Na ramenu je nosila crnu torbicu. Zaključa vrata i pođe brzo. Nije dugo išla ulicom „Todora
Pečevskog“. Skrenula je lijevo, na uglu bijele zgradice, i nestala Osvitu iz vida.
Veče je bilo mirno i činilo se da neće imati više prizora koji bi mu prekratili vrijeme. Već je pokasno, mislio je. „Ovo do kraja biće mi malo dosadno. U
blizini nema ništa što radi, osim one kafane. A ni ona sad ne radi!“
Poslije vrelog dana kao da ga je blag vjetrić milovalo po licu. Njegov pogled
je kružio svud oko kapije i probijao pomračinu razaznajući obrise u njoj. Nikog
nije vidio ni čuo. Činilo mu se da sve osim njega uranja u san. Podigao bi pogled
ka nebu i divio se nebeskom prostranstvu. Ako bi duže zadržao pogled, činilo mu
se kao da i sam odlazi gore. Taj osjećaj izazva strah u njemu, pa bi obarao glavu.
Odjednom se sjetio Marinka komandira. Kako to da nije dolazio u obilazak? Izgleda da Redžo nije griješio kad je rekao da će se s njim lako.
Kraj smjene te prve večeri rada na kapiji je dočekao šetajući uz bijela vrata.
U krugu kapije bio je osvijetljen kao komičar sam na podijumu u pozorištu, svud
okružen mrakom noćnog mira. Ipak, bilo mu je lijepo. Smijenio ga je Vlahov.
Kad je otišao s kapije, uronio je u krevet i za svega nekoliko minuta bio u dubokom snu. Sanjao je da jaše bijelog konja i da na njemu odlazi na neku rijeku kojoj
nije znao ime. Divio se njenoj ljepoti. S obje strane rijeke uzdizala se gusta šuma.
Vidio je svoju stazu, čuo žubor vode i osjećao snošljiv strah.
Glava VI
Nakon što je one zadnje subotnje večeri taksi dovezao Erika kući potpuno
izgubljenog od alkohola, svim ukućanima je bilo mnogo lakše. Došao je živ i bez
vanjskih ozlijeda što je za njih bilo najvažnije. Ipak, te večeri svi su bili utučeni i
tužnih pogleda. Međusobno su malo razgovarali. Te subotnje večeri, prije sedam
146
dana, svi su kasno otišli leći. Dok su bili onako zajedno u dnevnom boravku, svima
im je bilo nekako lakše. Pored svojih misli svako je na čelu čitao misli ostalih...
I tih nekoliko dana išlo je... Bili su se nekako pomirili sa sudbinom da Erik
mora otići služiti. Pa vidjeće se dokle. Tome su se pokorili. Čak je i Erik izgledao
tako kao da je njemu najlakše. Svi su mu ugađali kako bi mu bilo što bolje i ljepše
s njima još tu koju sedmicu dok su skupa. Svi, osim Erika su se nekako osjećali
odgovornim što on još prije godinu dana nije otišao služiti. Do sada je već mogao i odslužiti i to za vrijeme mira i mnogo veće stabilnosti. A baš on je jedini
i htio da bude tako, ali nitko od ostalih se nije s tim slagao. Svi su bili uvjereni
da Erik neće trebati služiti tu vojsku koja je njima bila tuđa a koja je nazivana
zajedničkom. Vjerovali su da će se to pitanje podjele riješiti, pa na bilo kakav
način. Posebno je Marko, Erikov otac, bio protiv njegovog odlaska. Vjerovao je
da će do svoje smrti biti ponosan što mu sin nije služio tu „srpsku armiju“, kad
ju je već morao odslužiti on sam.
I sve je s Erikom nekako i išlo dok opet nije došla subota, dan izlaska. Niko
ga nije mogao zaustaviti da ne ode u grad sa društvom. Predlagali su mu da i neko
od njih, ukućana, ide s njim. Rina, naprimjer, ali on nije dozvolio iako je govorio
da nju najviše voli. Bili su uvjereni da će se ponovo oduzeti od alkohola i zato su
strahovali, jer pijan može napraviti mnogo loših stvari! Kad u takvom psihičom
stanju popije, bit će spreman svašta napraviti. Bit će spreman na razne gluposti.
Svi su o tome mislili...
Bilo je već pokasno, a nitko nije odlazio spavati. Očekivali su da se Erik
pojavi na vratima, i slutili da je negdje pijan kao i prošle subote. I dvojica malih,
Bruno i Samson, bili su nervozni.
Bruno je i mogao nešto razumjeti, a Samson nije ništa, ali su se uznervozili
gledajući ostale. Kao da se i u njih upio strah. Marko je sjedio ispred televizora,
ali tek tako, iz navike. Bilo je uobičajeno da tu sjedi kad ništa ne radi. Pušio je
cigaretu za cigaretom, i već sat vremena Marija je uporno pokušavala podići zabrinutog muža sa fotelje da upali auto i ide u grad tražiti sina. Na njene pozive
Marko nije odmah obraćao pažnju. Nije progovarao ni riječi, a od njegove ćutnje
Mariji je bivalo još teže.
„Kuda da pođem?“, pitao se Marko.“ I ko bi ga sad mogao pronaći?“
Međutim, svojoj ženi, iako mu je bila dosadna nije mogao ništa reći. Znao
je da je i njoj teško. Majka je. Šta da joj kaže, kada je i sam bio u kući kad je Erik
odlazio. Najmanje ga je baš on zaustavljao. I tad je najmanje pričao. Uvjeravao
je samog sebe da se i ta teškoća mora izdržati. Smatrao je da je Erika nemoguće
zaustaviti i kameno je ćutao. I kamenio se. Postajao bljeđi i nemoćniji. Želio je
147
sve da bude kako je najbolje, ali nešto se okrenulo, pa sve gore od goreg. Činilo
mu se zbog toga da gubi autoritet koji je imao. Više nije znao ni šta bi ni kako bi
s njima. Već odavno žena mu se počela penjati na glavu zbog njegove upornosti
da sačuva nacionalnu tradiciju. Zahtjevima djece Marija je uvijek prva popustala
i djeci udovoljavala. Vremenom je i ona sve više na to prisiljavala i svog muža.
Počesto je bila posrednik između djece i oca.
Pri svakom udisaju zraka Marku se činilo da je sve puniji nekakve gorke
muke. Osjećao je sve veću težinu u svojim prsima. Kao da mu se unutra stvarao
kamen. Težak i tvrd. Nacionalni ponos velik je kao svemir i kad mu se on rušio
– cijeli svemir mu se rušio. Tolike godine uložene u djecu sad su mu izgledale
kao da su isparile, jer nije postigao očekivani rezultat. Erik je morao otići služiti
vojsku i to u tako opasno vrijeme! Pomišljao je i na ono najgore – šta ako se zarati
dok Erik bude u vojsci, pa mu se prvi sin ne vrati kući. S druge strane, Rina se
nije htjela udati za Albanca! Već osam dana je fotografija kod nje i da hoće tog
momka sigurno bi dosad rekla. Svojim ćutanjem, sve mu je govorila. A kakav
život Rina želi? Kakva će ona biti žena? Hoće li ikad imati muža, jer – previše je
ponosna! Pitao se šta će sve ta njegova djeca doživjeti?!... Bilo mu je preteško od
tih misli. Još je sjedio u fotelji, utučn. Rina i Dita također su ćutale. U nekakvoj
neizvjesnosti, pune straha, pogledima su pratile roditelje. Od dana kad je Erik
dobio poziv za vojsku njima dvjema kuća je izgledala kao ludnica.
Najzad se Marko podiže iz fotelje. Dižući se u prsima je podizao težak
kamen. U ustima je držao cigaretu od koje mu se dim vraćao u oči pa su suzile,
ali cigaretu nije ispuštao iz usta. Nije više mogao izdržati da tu sjedi i čeka. Nešto
zbog crnih misli, a nešto zbog neprestanog nabrajanja njegove žene da ide. Baš
kao i zadnje subote, riješio je da pođe u grad tražiti Erika. Mlad je. Mora se razumjeti i mora mu se pomoći...
– Pazi se! Na cesti se pazi! Ima pijanih budala za volanom. Ima svašta na
cestama – opet žena nastavi sa nabrajanjem, ali sad se plašila njega.
Izgledalo je kao da ga sad zaustavlja. Zbog toga se, iako su bile utučene,
Rina i Dita pogledaše i nekako osmjehnuše jedna drugoj.
– Prestani svirati, ženo! – reče Marko i iziđe na hodnik.
Dok je otvarao kućna vrata, pogled mu se prvo pope na nebo sve do zvjezdica koje su prodirale kroz noćnu tamu. Činilo mu se da će Erik svaki čas stići.
Baš u tim trenucima pijani Erik je bio u taksiju na putu kući. Marko krenu
dvorištem prema garaži pitajući se kuda prvo da pođe, a nešto u njemu je govorilo: „Izbiće! Izbiće!“ Pomisli da je to od njegove velike želje. Rina mu je sa kućnih
vrata govorila gdje misli da bi Erik mogao biti i sve tri su stajale na kućnom ula148
zu. Kesten im je izgledao poput njegove sjenke, ali su čule šum lišća jer je noć bila
mirna. Dok je prolazio iza kuće, Marku se grad činio tri puta većim nego do sada,
a one su još stajale na ulaznim vratima kako bi ispratile auto gore na cestu iznad
kestena. Zabruji motor „mercedesa“. Izvirio je iza ćoška s desnu stranu kuće i ode
za Stipinu kuću. Marija uzdahnu i reče:
– Udariće! –
U ušima je još čula zvuk motora njihovog auta i već ga vidjela dolje, na
početku naselja, kako skreće desno i velikom brzinom ulazi na glavni put Tilps
– Stari Grad. Od njihove kuće do tog magistralnog puta bilo je otprilike jedan
kilometar. Zamišljena, Marija kao da je vidjela auspuh „mercedesa“ kako se dimi
na tom magistralnom putu, odlazeći velikom brzinom. Istovremeno je vidjela i
zabrinutog Marka koji ništa ne vidi od svojih misli. Sve to vrijeme njen pogled je
bio prikovan na Stipinoj kući, na mjestu gdje je auto zamakao.
U to se ukazaše svjetla auta koje je dolazilo odozdo, uz naselje. Njegova svjetla su obasjavala cestu iznad Stipine kuće i debelo kestenovo stablo. Svjetlost je dalje
probijala mrak u pravcu brda, čiji se vrh nije vidio, ali se gore povisoko uzdizao.
Sve tri se naivno upitaše ko bi to mogao biti, jer naselje je bilo veliko, Tilps
blizu i toliko je bilo mogućnosti da neko dolazi u taj dio grada. Auto izbi iznad
Stipine kuće i zaustavi se na cesti pored kestenova stabla. Nije bio ugašen pa je
motor brujao, a na krovu se svijetlila tabla s natpisom ‚‘Taxsi‘‘.
U autu se taksista pitao da li je to mjesto gdje treba skrenuti, jer zbog mraka nije mogao pratiti kućne brojeve. Na zadnjem sjedištu je spavao Erik koga je
alkohol u autu još više svladao, pa nije ništa znao za sebe. Spavao je pridržavan od
svog druga. Ni taj Erikov drug nije znao ništa reći. Nije u tom naselju bio nikad
ranije. Taksista odluči skrenuti. Morao se spustiti manjom nizbrdicom. Na desnu
stranu nalazio se manji brežuljak i previjao poput polulopte.
Marijine oči kao i Rinine i Ditine bez prekida su bile uprte gore u auto.
Čekale su da krene i priželjkivale da dođe njima u dvorište.
– Ah! To je sigurno on – najzad reče Dita, misleći na brata.
– Nema ko drugi biti! – dodade Rina.
Kad je auto već bio krenulo ka dolje i oborilo svoja svjetla prema njihovom
dvorištu, Marija uplašeno pomisli na Marka.
– Umače im, a ni jedan minut nije prošao! Lutaće nizašta. I još može udes
napraviti!? Kud krenu, zaboga! – izreče i Marija svoje misli.
– Mimoišli su se na našoj cesti. Nije brže mogao biti na velikom putu.
Sjetit će se! – smireno će Dita.
149
– Vidio je valjada tablu „Taxi“? – složila se Rina sa sestrom i nadopunila
njene misli.
Marija se kajala što je uopšte govorila mužu da ide. Sama sebi se čudila
zašto je toliko navaljivala. U tako velikom gradu kao što je Tilps pronaći nekog
mora biti samo slučajnost. Nikad ne valja paničiti. Žalila je.
Na uskoj cesti kroz naselje, samo nekoliko stotina metara dalje od njihove
kuće, Marko se u svom „mercedesu“ mimoišao sa taksijem na jednoj krivini.
Zbog krivine pojavio mu se iznenada, te nije imao vremena zaustaviti taksistu.
Ipak, vidio je gore na krovu tablu sa natpisom „Taxi“. Odmah je pomislio da bi u
taksiju mogao biti njegov sin. Bio je u to gotovo siguran, no na toj uskoj cesti nije
imao prostora da okrene svoj veliki auto. A bio je i mrak, pa je odlučio da nastavi
dalje, do magistralnog puta. Tamo je cesta bila mnogo šira i bila je osvijetljena.
Nije imao još mnogo.
„Taxi“ stade ispred kapije. Njegova svjetla tukla su prednju stranu kuće,
a motor se dobro čuo zbog noćnog mira. Kad je ugledao Mariju, Rinu i Ditu
da izlaze iz kuće onako uplašene, shvatio je da ukućani s nestrpljenjem očekuju
mladićev dolazak kući. Usput je od njegovog druga već doznao da Erik odlazi u
vojsku i da se zbog toga napio. Taksista iziđe iz auta, a Marija je s kćerkama kroz
dvorište prilazila kapiji. Više nije bilo sumnje da je to Erik.
– Dobro veče! – pozdravi taksista.
Po njegovom izgledu vidjelo se da Eriku nije ništa.
– Dobro veče! – uzvrati Marija, otvarajući mala vrata kapije.
Rina i Dita su zastale da Marija otvori vrata. Gledale su u auto očekujući
da se iz auta pomoli Erik. Prošavši prva kroz kapiju, Marija pruži ruku taksisti da
se s njim rukuje srećna što joj je dovezao sina.
U sebi je osjećala neku veliku radosnu uznemirenost, mada je još izgledala uplašena.
– Prije dva minuta njegov otac vam umače – reče ona u trenutku rukovanja.
– Ah! Nedaleko odavde, niz naselje, mimoišli smo se. To je sigurno bio on.
Na vašoj cesti sreo sam samo jedan auto – reče taksista.
Erikov drug je na zadnja vrata iznosio Erika. Rina i Dita ga prihvatiše s
njim. Samo što su sa Erikom zamakli u kuću, izbi i Marko „mercedesom“ i stade
iza taksija. Marija i taksista stajali su u dvorištu pred ulaznim stepenicama. Marija odahnu. Svi su na broju. Čim Marko dođe, Marija ostavi njega i taksistu i
uđe u Erikovu sobu gdje su Erika već bili smjestili na krevet. Erikov drug je izišao
iz kuće. Vidjevši Rinu, iznenadi se da Erik ima tako lijepu sestru, a da ih nikad
150
nije vidio skupa. Poželi da joj se udvara ako bude imao priliku. U autu je čekao
vozača koji je još razgovarao s Markom...
Ne ulazeći u Erikovu sobu, Marko iz dvorišta prođe hodnikom i ode u
dnevni boravak. U toj odaji nije našao nikoga. Svi su bili u Erikovoj sobi, pored
kreveta na kom je Erik spavao. Marko, kao bez svoje glave, prođe i sjede na jednu
stolicu za veliki sto koji je služio samo za objedovanje. Licem je bio okrenut prema kuhinji, a iza leđa mu je bio prozor. Niko nije večerao. U panici za Erikom,
na sve drugo su zaboravili. Baš zbog toga se večera pripremala kasno. Marko je
nekako intuitivno, bez razmišljanja, otišao i sjeo za taj sto, a ne kao što bi inače
učinio, ispred televizora. Onako sam, on presavi ruke u laktovima i osloni se
na sto. Utučeno blijedo lice, kao mrtvo, spusti na nadlanice. Brinuo se hoće li
ikako njegov sin moći naći snage i odslužiti tu tuđu armiju, čak iako se ne zarati
između nacija. Znao je koliko mu je odvratno nositi na čelu crvenu petokraku,
simbol pod kojim su Srbi toliko puta progonili Albance. Kako će, kad je znao
koliko je u sina utopio mržnje prema toj uniformi koju će uskoro morati obući.
Hoće li znati glumiti zajedništvo?! Pripremao ga je da se bori protiv te uniforme,
a sad će je obući kao svoju! Zato pije! Savlađivati se protiv vlastitih emocija,
teško će biti! Ako ne izdrži i jednog dana eksplodira?! Šta će se s njim desiti?!...
U Markovu tugu se nije uklapao veliki zlatni prsten koji je svjetlucao na jednom
od prstiju. Nasred stola stajalo je cvijeće i mirisalo, ali on taj miris nije osjećao.
Bio je nepomičan, kao zaliven na toj stolici nekoliko minuta. Kako biti pametan?
Može li se uopšte biti pametan, pitao se. Ispalo je tako da je baš Erik bio najpametniji od svih ukućana kad je htio odmah ići u vojsku, još prije godinu dana,
na prvi poziv koji je bio dobio. Možda je predosjećao, pokušavao se oteti patnji
koja mu je propisana, ali nije mu se dalo. Zbog toga se toliko puta ljutio na sve
nas. I opet se sad Marko čudio onim Erikovim navaljivanjima da ide što prije u
vojsku i riješi se toga... „On je slutio!... Uvijek nam je tvrdio da je bolje što prije
da ode...“, sad se sjećao Marko.
Marija, Dita i Rina su sjedile pored Erikovog kreveta. Mariji su oči suzile, i
ona ih je brisala. Gledajući u Erika, u mislima je proklinjala trku za novcem: „Da
smo ga imali manje sad bi nam bilo bolje. Marko ne bi podmićivao opštinare.“
Erik je bio sav u znoju. To je alkohol izlazio iz njega. Erikova žuta kosa bila je
mokra, a po licu se vidjelo nekoliko žutih pjega. Kapi znoja su izvirale iz njega.
Rina je svaki čas brisala znoj s njegova lica. To je iz njega izlazila ona muka zbog
koje je pio, mislila se Marija. Gledajući u njega unosila je kisik na emocionalnu žeravicu negdje u dubini sebe same, pa je plamtila ta žeravica za Erikom, i
nagonila joj suze na oči. Ništa nije mogla pričati. Ponavljala je samo jedno te
151
isto. „Gospodaru! Šta ćemo s njim doživjeti?!“ Minute su odmicale i na Eriku se
uočavalo da mu je bolje. Manje se znojio i mirnije je disao. Spavanje je sve više
ličilo na normalni san. Marija iziđe u kupatilo da se umje.
U toj mučnoj atmosferi u kojoj je Erik bio centralna figura obitelji a kriza
u zemlji svima u prsima, Rina je u sklopu toga svega strahovala za sebe zbog
onog momka čiju je fotografiju imala u svojoj sobi. Isticalo je vrijeme da ocu
iznese svoje mišljenje a to je prijetilo sukobu, i da u kući postane nemoguće
živjeti. Vrijeme je da se uda, ali zbog krize između nacija da li da se uda silom
za Albanca i da tuguje cjeli svoj život! Međutim, roditeljski zahtijevi su u takvoj
situaciji bili argumentovani i govorili su da su uglavnom u pravu! Očiglednost
problema oko kojeg se nacionalni odnosi zatežu, uvjeravali su je da lako neće
biti, kad su muslimani u Bosni obuzeti ili srpstvom ili hrvatstvom. Kako onda
to riješiti? Srbi tvrde da su bliži njima, Hrvati neće da vijeruju i tvrde suprotno.
Logično! Nadmetanje traje predugo, a muslimani upravo zaslijepljeni vijerskim
imenom, ne dosjećaju se da je jedini spas za njih bosanstvo, da bi imali Bosnu.
Političari upravo zbog njih lažu da su problemi u osnovama ekonomskog sistema, što je samo djelimično bilo tačno. Nisu smjeli javno istinu isticati. Rina se
čak nije puno ni osjećala Albankom da bi joj brak s Albancem predstavljao sreću.
Odrasla je u Hrvatskoj. Rastužiše je sve te misli i suze joj navreše na oči, te ona
poskoči i utrča u svoju sobu da se isplače. Za koga se udati? Gdje živjeti? Uvijek je
vijerovala da će naći mladića koji će joj se toliko sviđati da će se u njega duhovno,
snagom ljubavi pretopiti i zaboraviti na sve razlike. Opet, silno je to sebi poželjela
da se izgubila u nekom transu. Nije ni osjećala tijelo, samo emocije! Učini joj se
da je već vidjela sebe presretnu u naručju jednog takvog princa koji odgovara
njenim željama...
Eriku je bilo bolje. Marija ustade da vidi gdje je Marko i šta radi kad ne
ulazi kod njih. Bez riječi iziđe i uđe u dnevni boravak. Ugleda Marka oborene
glave, lica zagnjurenog u nadlanice. Bilo joj je neobično vidjeti ga da sjedi sam
u tami za velikim stolom za objedovanje. Čak i na njen prolazak odajom ostao
je potpuno nepomičan iako ju je morao čuti. Marija pomisli da on slučajno ne
plače. „Stidi se od nas svojih muških suza!“ Začudi se da ne puši jer je bio strastveni pušač. Posebno cigaretu nije gasio kad mu je bilo teško. Marija polako priđe
stolu, lagano se spusti i sjede na stolicu odmah uz njega. On je i dalje nepomično
sjedio, blijed, kao skamenjen, kao da mu se bilo žao probuditi iz tih teških misli.
Ona je čula otkucavanje kazaljki na velikom zidnom satu u odaji. Televizor nije
niko gledao iako je bio upaljen. Od njega je dopirao nerazumljiv šum, jer je bio
tih. Nešto svjetlosti od televizora neprestano je mijenjalo svoju jačinu i boju.
152
Ni u dijelu odaje gdje su sjedili Marko i Marija nije bilo upaljeno svjetlo, pa je
prostor bio osvijetljen toliko koliko je dopiralo svjetlosti iz hodnika. Marko je
bio miran. Činilo se da ne diše. U Marijinim očima je bilo još malo crvenila od
plakanja okruženog natečenim kapcima. Nježno dotaknu muža, kao da joj ga je
bilo žao probuditi iz sna. I poslije njenog dodira ostao je nepomičan, pa onda
teško podignu glavu. Bila mu je još teža nego odmah kad je tu sjeo. Oči su mu
izgledale kao da se nalazi u strašnom, nemirnom snu. U njima je bila muka. Ko
da je prijeteći prkosila. Marija se nije usuđivala bilo šta reći.
– Ti si – progovori on prvi, slomljenim glasom.
Zbog teških misli i mraka kao da je nije odmah prepoznao, mada je bio
siguran da je ona. Prepoznao je dah njenog tijela i njen dodir.
– Donesi mi cigarete.
Cigarete su bile na stoliću ispred televizora. Marijini koraci bili su teški.
Puni brige. Donese mu cigarete. Marko zadimi. Kao da u dimu cigarete vidje
život. To ga malo razbudi. Ona je pogledom punim bola ispratila njegovo pripaljivanje cigarete i prvo uvlačenje dima u njegova ulegnuta i osušena prsa. Onda
opet pođe da sjedne ali ne na istu stolicu, već na drugu, udaljeniju od one na
kojoj je on sjedio. Tako je duboko uvlačio dim cigarete u sebe, da joj se činilo da
ga izbacujujući, vraća iz nožnih prstiju. Na vrhu cigarete žeravica se dugo svijetlila pri njegovom povlačenju. Činilo joj se da će se pretvoriti u plamen. Ipak nije
sjela. Samo je objema rukama dotakla naslon stolice na koju je htjela sjesti. Pet
zlatnih prstenova ukrašavalo je njene prste koji su bili oporavljeni otkada su je
Rina i Dita počele u svemu zamjenjivati. A to traje već nekoliko godina.
– Nismo večerali. Bar malo da si jeo – sažaljiv glas pomilova Markove uši.
Nešto kasnije njih četvoro su ćutke i veoma slabo večerali.
Bližilo se podne. Rina je postavljala tanjure i ostalo na stol za ručak. Marija je stajala u kuhinji pomažući nešto. Tamo, u onom zavučenom dijelu, sjedili
su za stolom Erik i Dita. Čistili su neko staro zlato. Svi su ponešto radili, osim
Marka. On je hodao od prozora do prozora sa cigaretom u ustima i zamišljeno
pogledao napolje. Ponekad bi se nakratko nadvio nad Erika i Ditu. Erik je tiho,
da ne čuju ostali, pričao Diti kako se ničeg ne sjeća. Zna samo da je još rano
otjerao Luizu od sebe, jer mu je dosadila moleći ga da idu negdje sami. Više je
volio nastaviti piti sa drugovima nego se negdje osamiti s njom. Dita se tome nije
posebno ni čudila.
Na stolu se pušila hrana. Marko ih sve okupi oko sebe. Želio je u nekoliko
minuta da im ukaže na nekoliko stvari, dok se hrana na stolu malo ne ohladi.
Nije ništa čekao, već odmah započe:
153
– Stvari stoje kako stoje!...
Kratko zastade misleći na situaciju u cijeloj državi, te na sudbinu svoje
obitelji u ovakvoj situaciji. Ali da sve priča bilo bi previše dugo. On nije bio dobar govornik, a nije ni imao vremena dugo pričati. U stvari politički problem u
zemlji svima je bio dovoljno jasan. On, kao starješina kuće, želio je samo ojačati
moral u obitelji, podsjećajući na neke stvari iz njihove porodične prošlosti.
– Nije dobro, ali... – opet se zamisli i zaćuta nekoliko trenutaka.
„Glavom kroz zid ne možemo“, mislio je reći, ali tu misao ne izgovori.
Na licu su mu bili tragovi neprospavane noći. Razmišljao je i o svojim starima
koji su pomrli. Razmišljao je o tome kako su njegova žena i on radili i na koji
način su se bogatili. I o otimanju za zlato koje je njegova majka ipak prigrabila,
a kasnije ga je on naslijedio od nje. Misli i brige o tome su ga iscrpljivale. Nije tu
bilo čista posla, pa se sad možda grijesi otplaćuju?! Ipak, ona je to učinila zbog
njega... Vidjevši ostale da su se okupili, primakoše se Bruno i Samson, a Marko
sve te misli preskoči i riješi, kako bi bio što kraći, da ukaže samo na dvije stvari i
na smjernice za koje smatra da se njima trebaju služiti:
– Nije prvi put da nam je teško. I ovog puta završit će se dobro. Pobijedit
ćemo nevolje – govorio je, mada mu se u dubini duše činilo da neće baš ići tako.
Zbog toga se mučio da kaže ono što mu je bilo u mislima, jer je želio sve
njih ohrabriti. Požurivao se zbog postavljenog ručka.
– Kad me je one godine za stan izradio naivnog onaj nečisti Hrvat, bilo je
teško i znam, bili su vam odvratni svi Hrvati. Izgubili smo i stan i novac. Naivno
sam mu vjerovao na riječ jer sam Albanac. U ono vrijeme tako se radilo često.
Na dogovorenu riječ. Toga ovdje, eto, kod svih nije bilo... – mislima se vraćao
u prošlost kad su Rina i Dita bile male djevojčice i kad su sve to bili uspješno
izrežirali on i njegova žena kako bi curicama bila odbojna ta slavenska sredina,
jer se albanska kultura u njima dvjema osjetila kao vakuum; i onda, mislili su da
će sebi olakšali posao upijnja albanstva u duše svojih djevojčica. Nije ni to bilo
lijepo ni pošteno, ali nisu nalazili drugo rješenje a nalazili su se okruženi tim hrvatskim i slavenskim svijetom. Dolazio je period simpatija i zaljubljivanja i smatrali su tad da se nešto moralo učiniti... Poslije, sa sazrijevanjem djevojčica, lakše
su usađivali u njima dvjema ljubav prema naciji. Marko je uvjek bio ubijeđen
da je to u Rini ostavilo traga, pa nije, po njegovom znanju nikad imala momka
Slavena. Međutim, njeno odbijanje da se uda za Albanca objašnjavalo im je mnogo toga dodatno s te duhovne strane, shvatili su posljedice odrastanja u tuđoj
sredini. Nije bilo moguće ostvariti ono što mu je bilo toliko važno, pa je na kraju uslovljavao samo religiju. Pošto se istovremeno svega toga prisjećao vjerujući
154
kako je to dobro ponavljati kao da je bila realnost, pravio je pauzu između svake
izgovarene riječi u toj svojoj priči.
– Sve se dobro završilo – nastavio je. – Strpio sam se zbog vas, djeco, da ne
odem u zatvor – razumjelo se na šta je mislio...
Zatim je pomenuo i drugi, također izmišljeni slučaj, kad su mu na granici navodno Slovenci oduzeli nekoliko kilograma srebra. Sve je bilo izgubljeno,
ubjeđivao je djecu, ali na svu sreću, ponovi, imao je strpljivosti da ide dalje iz
ljubavi prema njima i u nadi da će se sve nadoknaditi. Objasnio je zatim, da su
to bila do sad za njega dva najteža slučaja.
– Eto! Teže mi je ovo sad da mi prvi sin služi „srpsku vojsku“, još u ovo
vrijeme nacionalizma... – zaćutao je.
Htio je da kaže koliko Erika voli, ali samo stisnu usne i proguta svoje
emocije. No, one su zračile iz njegovih očiju i cijelog tijela. To svi osjetiše. Erik
se zastidi zbog onog jučerašnjeg... Opet Marko preskoči mnogo misli i emocija
i samo dodade:
– Rina i Dita danas poslije podne plove na otok. Pripremite svoje stvari.
Večeras ćete na brod – obraćao se nijma dvijema.
– Sutra do podne, nakit neka bude u izlogu. Poslije podne, zlatara otvorena
– završi.
Sjedoše ručati. Rina se obradova, jer cijelo vrijeme nju nije pomenuo, pa
na trenutak je bila pomislila da na njenu udaju više i ne misli.
Svog napuštanja kafića “Miris mora” one subotnje večeri, Rahman se nije
mogao sjetiti. Znao je da je prepio i da je moralo biti jako kasno kad je ušao u
malu polupraznu sobu u kojoj je stanovao. Soba se nalazila na petom spratu u
zgradi. Bila je na strani prema obali mora, prozor okrenut baš u pravcu luke. U
sobi se nalazio stari drveni krevet. Rahman ga je kupio polovnog još one prve
godine kad je došao u Tilps. Bio je oštećen, ali je bio još dobar i čvrst. Prvih godina boravka u Tilpsu, dok je Rahman bio mlađi, upoznale su ga mnoge žene i
isprobale njegovu čvrstoću. No, s godinama se kod Rahmana smanjivala želja za
ženama, stario je, a i situacija za te stvari prije je bila mnogo bolja. S desne stane
vrata Rahman je uspravio jedan ormar kako bi imao gdje slagati svoju odjeću i
presvlake za krevet. Nasuprot ormaru bio je mali sto i dvije stolice i to je bilo sve.
Prostor u sredini odaje je bio prazan. Napolju, ispred zgrade u kojoj je stanovao,
prije obale mora, bile su dvije uske i paralelne ulice i obje su na desnu stranu izlazile na trg preko kojeg se samo pješice moglo preći do crkve “Sveti otac”. Kako su
zgrade ispred bile puno niže, Rahman je preko njih mogao vidjeti dio luke. Bila
155
mu je lijevo. Vidio je obalu luke sve do crkve “Sveti otac”. Mogao je vidjeti i dio
trga, nešto malo od obale i ispred crkve.
Osjećao je miris vlage u sobi, ali mu nije bilo jasno od čega bi mogao dolaziti. To ga je zbunjivalo kad bi ušao u sobu, ali pošto je pokasno dolazio a rano
odlazio, nije mu se dalo tražiti. Ranije tog smrada nije bilo... Od one večeri u
„Mirisu mora“ ostalo mu je nepoznato gdje je to izgubio lijevu patiku sa noge.
Kako mu se to moglo desiti? Da se možda nije htio tući one večeri? Zbog toga se
stidio tamo navratiti.
Noć je bila toliko sparna da je Rahman spavao otvorenog prozora. Kad se
prenuo, na njegovom satu je otkucavalo devet sati. Podignu se sa kreveta i poče
se protezati zijevajući. Zatim priđe prozoru da otvori drvene kapke koji su odaju
držali u tami. Bila je nedjelja. Dok je otvarao kapke, odluči da će danas počistiti
sobu. Valjda će i naći ono od čega se tako u sobi čuje. To će uraditi prije podne. A
poslije podne će otići negdje na plažu. Svjetlost iza otvorenih kapaka mu zatvori
oči pljusnuvši ga po licu. Sa veselog svijetloplavog neba sunce je žestoko šibalo po
Tilpsu. Rahmanov pogled se zaustavi na površini morskog plavetnila. To plavetnilo bilo je mnogo plavlje od nebeskog na kojem su uživali razrijeđeni bjeličasti
oblačci. Sa prozora je gledao naokolo sve što se dalo vidjeti... Opet se spusti na
krevet. Izvjesno vrijeme ostade tako, a zatim riješi da počne. Sagnu se pod krevet
da dohvati metlu kako bi prvo pomeo sobu i ugleda dugi crni kaput! U isti čas
nije ni prepoznao da je to kaput, već se uplašio njegovog crnila. Već dugo je njegova duša kupila razne strahove kao bijela odjeća prljavštinu. Od toga je u životu
postajao sve zbunjeniji ne znajući otkud to upija niti šta je za njega najbolje.
Presavijen preko Rahmanove ruke, visio je crni zimski kaput kad je on
zaključavao vrata sobe. Pogleda na svoj ručni sat. Četrnaest sati. Krenu... Silazio
je niz stepenice pitajući se šta je to bilo da mu je Ivan dao taj zimski kaput?...
Nađe se na ulici. Išao je prvom ulicom prema trgu. Zbog prelijepog vremena
skrivao je pod pazuhom kaput, žureći da što prije stigne do kafića i želeći da ga
ne sretne niko od njemu poznatih. Gledao je samo preda se i oborenog pogleda
žurno išao...
Na uglu jedne žute zgrade Rahman i Ninko izbiše jedan pred drugog i
iznenadiše se obojica. Kao kad bi se srela dva slijepca. Rahman je zamišljeno
išao ulicom pognute glave. Razmišljao je o crnom kaputu kojeg je nosio i zbog
čega mu ga je Ivan dao. Šta se to one večeri s njim desilo? Požurivao se. Ninko
je takođe bio zanesen svojim mislima. Juče je bio u upravi preduzeća za dugove
koji nisu isplaćeni. Dobro se tamo s njima posvađao. Oni u upravi su mu rekli da
mu novac nikad neće biti isplaćen. Da su Srbi mnogo više njih Hrvate opljačkali
156
i mnoga preduzeća upropastili, a novac odnijeli u Srbiju! On se vraćao iz luke.
Imao je tamo posla. Išao je prema stanu s namjerom da se pripremi za napuštanje
Tilpsa i definitivan odlazak u Srbiju. I on je žurio pognute glave. Ni Rahman,
ni Ninko taj susret nisu željeli. Rahman je pomislio da će ga Ninko pitati šta će
mu zimski kaput i kud će s njim po tolikoj žegi. A Ninko Rahmana nije mogao
pogledati od one večeri kad ga je ugledao u „Mirisu mora“ da s gazdom sjedi i
mirno pije, a u kafani se pjevaju ustaške pjesme. Rahman mu je od tog momenta
postao odvratan i čak opasan. Namjeravao je otići, a da se Rahmanu ne javi. Ipak,
nekako se osmjehnuše jedan drugom. Rahman uoči na Ninku duboku zabrinutost i kao neku podmuklu odluku! Prvi mu pruži svoju desnu ruku koju Ninko
hladno i lijeno prihvati, te odmah nakon mlitavog pozdrava ispusti Rahmanovu
šaku. „Šta mu je?“, upita se Rahman i prvi progovori:
– Ne vidim te!
U trenu je zaboravio kaput pod miškom i znatiželjno gledao Ninkovo čelo.
Ninko ništa ne reče, ali u sebi pomisli: „Dosta mi te je i u mislima, a kamo li te
vidjeti živog!“
Rahman upita:
– Navraćaš li u firmu?
Stajali su tako da je sunce i jednom i drugom pržilo u lice.
– Kakvoj firmi?! To je nekad bila firma, a sad bijeda! Pokrali su je oni što
sad gledaju Tilps gore iz onih dvoraca.
Rahman pomisli na brdo iznad grada. Odjednom, vidio je te ogromne
kuće skrivene u rajskom zelenilu.
– Jedva su mi bijednici juče izbrojali dug, kao da su mi ga poklonili. Stvorili su bijedu! A zašto?... – i zaćuta.
Rahman sebi poče odgonetati: „Ha! Svak voli pare! Ko ih ne voli! I ko ih
ne bi povukao ako bi mogao?“ Od tih misli o krađi u Rahmana se useli još veća
muka i on nekako sav klonu. Osjeti težinu kaputa pod pazuhom. Prođe mu kroz
glavu i misao koju je čuo od Ivana: „Sve je kriv Beograd“. Šta se tu iza krije?
Postade mu sve mutno kao magla. Bolje o tome i ne razmišljati, zaključio je. Ali
on nešto kao da osjeti na Ninku. Kao da Ninko zna šta su i o čemu su to on i
gazda Ivan one večeri razgovarali. Mogli su vidjeti vrh crkve „Sveti otac“ i krst na
vrhu. Ninko u onaj krst pogleda.
– Eno kuće u kojoj se planiraju krađe. Ona je povod ovom svemu.
Rahman se zbog toga prvo uplaši pa odmah i začudi: „Ispituje me mrzim
li crkvu“, pa pomisli na džamiju i uplaši se sukoba vjera. Blijed od iznenađenja
157
samo je ćutao... „Ne bih ja o tome. Ne razumijem se puno u Božije stvari. „No,
ne reče to naglas.
– Haj’mo ti i ja u „Miris mora“ popiti po pivo – ponudi Rahman.
U tom momentu Ninko osjeti ono što je osjetio kad je one večeri ušao u
„Miris mora“ i u svijesti pojavi se slika kad je ugledao Rahmana.
– Žurim, nemam vremena – promuklim glasom odbi.
– Dobro, onda drugi dan.
– Ne vjerujem. Odlazim ja. Napuštam... – Ninku zadnje tri riječi iskliznuše
iz grla.
Rahman, ukopan od iznenađenja, činio je samo pokrete očima. „Šta mu to
reče? Odlazi, a ni da se pozdravi! I to zauvijek!?“
– Napustaš pos’o! – uzviknu za njim začuđenim glasom.
– Žao je njima što ja odlazim, ali... – slaga Ninko i slegnu nekoliko puta
ramenima i produži.
Rahman više nije za njim gledao, već sagnu pogled u beton ulice na kojoj
je stajao. „Jesam li ja toliko blesav? Znače li ovome čovjeku išta tolike godine koje
smo ovdje zajedno proveli?“ Činilo mu se da njegov život za Ninka nije ništa
značio. „A kako me je taj čovjek volio? Ništa bez mene nije... „Razmišljao je o
proteklom druženju i na poslu i nakon posla. „Žao im je u firmi. Isplatili su ga. A
mene ne isplaćuju, izgleda da bih ja otišao sam... „Ninko je već bio zamaknuo u
drugu ulicu i Rahman ga nije vidio. On je još stojao na ćošku žute zgrade. Krenu
i on. Nastavi...“Čudno!? Čudno!? Ne razumijem ništa!“ Još jedna čudna stvar
koju nije mogao razumjeti parala mu je mozak i na nešto slutila. On nije mogao
dokučiti na šta sluti? „Hvala Bogu da mi nije oduzeo pamet u ovom čudnom, sve
luđem svijetu...“
U kafiću „Miris mora“ bile su samo dvije osobe. Od dosade gazda Ivan se
nadvio na šank. Gledao je napolje po trgu kroz stakla. Nešto je razmišljao kad
mu Rahman neočekivano izbi s lijeve strane kafića. Njegova pojava na vratima
izazva osmijeh na Ivanom licu, što Rahmana obradova i bi mu lakše. Znak da
one večeri nije bilo ništa opasno loše. Rahman prebaci kaput preko šanka.
– Šta će mi? – upita Ivan.
– Šta će i meni?
Pričali su nekoliko minuta, kad Ivanu zazvoni telefon.
U sobi u kojoj je stanovao, Ninko je pakovao svoje stvari i razmišljao o
ratnoj uniformi koja ga je već čekala kod kuće. Ako zatreba!? Za Rahmana je
mislio da nikud neće iz Tilpsa, da će ga tu Hrvati mobilizirati i da će to Rahma-
158
nu postati jasno tek kad mu bude prekasno i kad u ratnom stroju od komandira
sazna za koga će se boriti.
Poslije tri dana Rahmanu su u upravi preduzeća rekli da zasigurno neće biti
više posla. Nisu mu dali otkaz, već rekli da ide u Bosnu, na čekanje. Ako se stvari
poboljšaju javiće mu. Za plate koje mu duguju, isto tako...
– Ja ću u sobu. Idem se opustiti na krevetu – reče Rina.
– Kako hoćeš. Neće mi biti teško ni samoj – složi se Dita.
Sjedile su u kuhinji u njihovom stanu na otoku Pagu. Ispred njih na malom stolu za kojim su sjedile, bili su ostaci hrane u tanjurima. Bila su tu i dva
mala noža, dvije viljuške, dvije kašičice i flaša vode sa dvije čaše, te komadić kruha kojeg nisu mogle dojesti. Rina se osjećala slomljenom i to sestri navede kao
razlog zbog kojeg joj se ne ide u zlataru raditi.
– Nemam danas nizašta volje – dodade.
Dita se podignu iza stola. Bilo je vrijeme da ide. Da bi ušla u zlataru iz stana, trebala je samo izići iz kuhinje i na druga vrata proći sa drugu stranu iza zida
pored kojeg su se nalazile. Samo je taj zid dijelio stan od zlatare.
– Ja ću počistiti stol – reče Rina koja je još sjedila.
– Dobro – reče Dita i iziđe.
Nosila je ključeve od zlatare u ruci. Bila je elegantno obučena u jednom
tankom svijetloplavom kompletu.
Bio je četvrtak. Četvrti dan od kad su Rina i Dita stigle na Pag. Odmah
za Ditom koja je otišla iza stola podignu se i Rina. Počistila je sto i odmah otišla
u sobu. Za sobom je zatvorila vrata sobe kako bi bila u miru iako je u stanu bila
sama. Opružila se po krevetu. Sanjarila je o svojoj budućnosti...
Rinina prijateljica Ivana živjela je sa svojim roditeljima i bakom, očevom
majkom. Imali su hotel sa petnaest soba i živjeli su od turizma. Uglavnom od
iznajmljivanja soba. Tog četvrtka Ivana je izašla u šetnju sa malim psom. Šetala
se obalom. Sama... Prije tri sedmice vratila se kući. Cijelu zimu je provela u
Sarajevu. Uvijek je pamtila djedove riječi da mu je bilo žao napustiti Bosnu... i
Sarajevo.... Morao je... Za njega nije bilo više života tamo od bosanskih pravoslavaca koji postadoše Srbi kako otjeraše Austro-ugarsku i koji su iza komunističke
maske krili pravu istinu, Veliku Srbiju. Pravoslavlje iznad svega. Prvih godina
poslije drugog svjetskog rata odselili su se iz Sarajeva i nastanili se na otoku Pagu.
Tad je nastalo njihovo vrijeme... To je djed Ante počesto ponavljao. Prolazeći
pored zlatare Ivana je ugledala natpis „Filigran“. Taj natpis se iznad ulaznih vrata
isticao žutom bojom, sličnoj boji zlata. Odmah priđe. Željela je vidjeti Rinu ako
bude tu. Već odavno se nisu vidjele. Stade na vratima i pogleda Ditu. Htjela je
159
vidjeti da li će se obradovati što je vidi. Iza njenih peta zastao je i njen mali pas,
ništa veći od mačke. Dita je primijeti i raširi ruke više glumeći nego od radosti
zbog susreta. Na sredini radnje se zagrliše.
– Oooo, kako sam te se poželjela – mudro će Dita.
Znala je da Ivana voli nakit i da svake godine tu od njih nešto kupi.
– I ja sam tebe! Lijepa si mi u tom kompletu! Tako mi se sviđa! Izbirljiva
si... – upućivala je Ivana komplimente.
Ona je bila u mini suknji i sijevale su gole butine njenih visokih nogu. Dita
se zahvaljivala Ivani na komplimentima, prevrćući očima, jer je bila sigurna da
Ivana ne misli kako govori.
– Nisi valjda sama? – upita Ivana.
– I Rina je tu – odgovori Dita.
Ivana ne upita gdje je i šta radi. Osjećala je da bi bilo previše. Već tim je
dala do znanja da bi je željela vidjeti.
– Šta ima još novo? – upita Ivana. – Kako je ovdje bilo?
– Erik nam odlazi u vojsku. Bile smo uglavnom u Tilpsu. Tamo nema ništa
posebno novo. Ni ovdje, mislim...
Ivana se na trenutak zamisli.
– Ne bih voljela biti na njegovom mjestu – ipak izreče svoju misao.
Svako je znao da je teško i opasno između nacija.
– Jesi li ti išla negdje ove zime?
– Bila sam u Bosni. U Sarajevu. Imam rodbinu tamo.
Zatim je Diti ukratko ispričala kako joj se tamo sviđaju sarajevska naselja
po brdima i planine koje ga okružuju. Da je svugdje išla i kako je lijepo napraviti
promjenu.
– Moj did se sjeća da poslije rata nije došao komunizam, da bih se ja tamo
rodila. Bosnu puno volim.
Dita se uplaši da će joj Ivana pričati o svojim tamošnjim avanturama sa
momcima. Znala je da Ivana voli taj život, a Dita to nije podnosila. Zbog toga
je preduhitri.
– Idem zovnuti Rinu – reče i krenu.
– Gdje su vam roditelji? – upita Ivana kad je Dita bila pri kraju zlatare.
Dita se okrenu i pogleda u nju.
– Kod kuće su. U Tilpsu. Pripremaju Erikov ispraćaj. – odgovori i zamaknu u stan.
Ivana se sagnu i podignu psa. Očekivala je Rinin osmijeh od radosti zbog
ponovnog susreta.
160
Dita nečujno otvori vrata sobe u kojoj je znala zasigurno da se nalazi Rina.
Ne bi joj ništa jasno kad je ugleda uplakanu. Načini pokret i pomisli na njenu
udaju. Problemi sa roditeljima. Fotografiju nije odmah vidjela, pošto ju je Rina
bila ispustala i bila je pala s drugu stranu. Rina, niti se micala niti je pogledala ko
joj prilazi. Nije ništa ni govorila. U nje oči suzne, lice uplakano, pogled zadubljen
u prazno. U mislima je vidjela svoju nesreću i stanje u Jugoslaviji. Dita sjede. Sve
je već bila razumjela i ražalosti se.
– Šta je s tobom? – upita tiho kako Ivana ne bi mogla čuti jer je ostavila iza
sebe otvorena vrata, a možda se Ivana prikradala.
– Šta ti je?...Šta ti je? – bila je uporna da Rina progovori nešto.
– Ništa, ništa... Sve ti je jasno. Tužna sam... – odgovarala je Rina s pauzama.
Tiho je govorila i svaki put ostala zamišljena. Dita ugleda i fotografiju. Shvatila je da ju je Rina ispustila iz ruke kad je ona ušla. Dita se sjeti Ivane: Sramota!
Pitat će se zašto ne izlazimo?“
– Sad ću se vratiti – reče Rini i iziđe iz sobe. Njen izlazak Rina nije pratila,
ali se upita zašto tako odjednom iziđe.
Ivana je stajala na istom mjestu sa psom u rukama. Dita joj se približi.
Gledala ju je u oči i uvjerljivo lagala.
– Rina spava. Nije se osjećala dobro pa sam je pustila da ide spavati. Neće
ti biti teško kasnije navratiti. Tu smo. Nemamo gdje.
– Dobro – reče Ivana.
Nije htjela pitati za razlog. Nije niušta posebno ni posumnjala.
– Žao mi je probuditi je. Izvini... – govorila je Dita ispraćajući Ivanu do
izlaznih vrata.
– Malo kasnije... – okrenu se Ivana i mahnu rukom. – Ku–ku! Kasnije...
Dita odmah potrča do sestre.
– Bila je Ivana! Htjela te je vidjeti – sjedila je Dita na krevetu pored i prelazila nadlanicom preko Rininog koljena. – Doći će kasnije... Ispričaj mi sad šta
je tebi bilo?
– Kad sam se nadala da ću biti sretna najteže mi je! Nikad mi nije bilo kao
svima. Uvijek sam samo radila ili učila, uvijek bila ozbiljna i zrelije razmišljala od
ostalih... Šta sam sve zbog roditelja činila? Samo posao! Obaveza! Posao! I nikad
kao ostali – to izgovori, ali nekako neobično.
Izgledalo je kao da je njena duša dobila glas i negdje iz dubine sebe govorila,
pa je njen glas zvučao mučninom i žalošću bez i jednog truna ponosa i prkosa.
Te Rinine riječi dirnuše Ditu i zasuzi. Ni ona ništa nije mogla reći. Ćutale
su. Sve ovo, ova situacija! Rat! Ostaše tako još jedno izvijesno vrijeme...
161
Sunce se bilo zarumenilo i izgledalo veće. Ništa ljepše od ruke u ruci i
zaljubljeno šetati pored obale posmatrajući njegov zalazak, jer tada je čitav kosmos upijen u duh ljubavi i miris slatke neprolazne vječnosti prisutan u srcu.
Ivana i Rina su dolazile starom i uskom ulicom a udaljavajući se od zlatare. Ulica
je bila sva od kamena i sa obje strane oivičena zidom nejednake visine. Nađoše
se sa drugu stranu malog gradića i stupiše na aveniju za šetanje koja je bila puna
zelenila i drveća. Uputile su se do kraja avenije gdje je počinjala jedna mala ali
lijepo uređena plaža. Bile su zanesene Ivaninom pričom o Bosni, doživljajima u
Sarajevu, njenim zapažanjima. Rinu je to toliko bilo zainteresovalo da se bila utopila kao da se i sama tamo našla i sve doživljavala, kao da je sve vidjela. Sretale su
mnogo poznatih osoba koje su im prekidale razgovor. Zato promijeniše odluku i
požuriše da nađu svoj mir u jednom restoranu.
Terasa restorana bila je velika, a gostiju nije bilo mnogo.
Ivana je nastavila priču:
– Jednog poslijepodneva sjedila sam sa jednim. Zvao se Mirsad. Neki su ga
zvali Mirso, a neki Miro. On nije znao zašto ga jedni tako zovu, a drugi onako.
Bilo mu je, kaže, isto. To je iz milja. Ozbiljan i pametan momak samo, kao i svi
Bosanci, nacionalno neosviješćen, a ima duboke plave oči kao to naše more. Rekla sam mu da ću ga zvati Miro. Lakše mi je i ljepše. Pričala sam mu o ljepotama
našeg otoka, o ovom ovdje šetalištu, plaži... Terasa se polako punila i za nekih sat
vremena bilo je malo slobodnih stolova.
Konobar donese piće i stavi na sto. Ivana je pila coca-colu, a Rina sok od
jabuke da bi bila smirenija za ljepši san. Kvrcnuše čašu čašu u znak radosti zbog
ponovnog susreta. Nagnuše i jedna i druga i srknuše prvi gutljaj. Rinu je uzbudila Ivanina priča. I ona je poželjela momka iz Bosne. Ivana nastavi:
– Onda za sto do našeg dođe i sjede jedan par. Lijepo su izgledali. Ona
je pričala ekavicom. To me učini opreznom pa su mi uši bile tamo u razgovoru
između njih dvoje. Ona je pričala onome i izgleda da je isto bila došla u Bosnu,
znaš... Rina pokaza da je razumijela na šta Ivana misli. Onaj njen bi ponekad
otvarao usta. Bio je Musliman, zakjučila sam. Miro nije primjećivao ništa, ni da
osluškujem i šta mi odnosi misli. Njemu se samo ljubilo! Ah, takvi su tamo! Ne
znaju na drugo misliti... A ona djevojka hvali, hvali Novi Sad. Nigdje na svijetu
nije bilo ljepše nego u Novom Sadu, kako mu je slatko pričala...
Ivana nije slutila o čemu je Rina razmišljala dok je slušala tu priču. „Zbog
tih naivnih muslimana u Bosni koji svojim očima ništa ne vide, a svojim ušima
ništa ne čuju, samo zato što nemaju svoje nacionalne svijesti, pa ne znaju svoj
identitet, ova situacija je ovakva kakva jest. Zbog njih je sve ovo ovako. Zbog
162
njih se i moj život ruši. Zašto nisu Bosanci?! Hoće li muslimani ikada progledati duhovnim okom bosanske svijesti? Hoće li osluškivati uhom i upijati ljubav
prema bosanstvu? Ili – čiji će biti? A šta će do tada biti sa mojim životom?“
Zbog sopstvenog života koji joj je izgledao sve ugroženiji, Rini u tom trenutku
Ivana postade odvratna samo zato što je Hrvatica koja se naslađuje bosanskom
naivnošću. Ali nije smjela otkrivati svoje misli!...
– Željela sam namignuti onom momku, samo da ih posvađam i prekinem
ono njegovo upijanje srpstva, ali nije mu se dalo pogledati me, zasigurno jer ni ja
nisam bila sama. I ona bi isto učinila meni, znam, ali nije znala da sam Hrvatica.
Naš jezik i bosanski imaju više sličnosti. Pričamo ijekavicu. Morali smo otići prije
njih, a bilo mi je žao što mi nije uspjelo. I tako... Nad rijekom Bosnom sam prespavala s Mirom tu noć. Bilo je nezaboravno. Kroz prozor smo slušali žuborenje
vode. A Miro kao da je nešto slutio, te večeri me toliko ljubio da je zaista bio
slatko lud...
Rina se znojila. Osjetila je da su joj dlanovi mokri. „Kakve će biti moje
ljubavne noći?... S kim?...“
Glava VII
Još jedno junsko jutro, veselo, kao da se sunce smješkalo pojavljujući se sa
istoka. Još jedno jutro nagovještavalo je mnogo prijatnih novosti za njega. Puno
dinamike. U jutru se nazirao novi vreli dan. Vojska se nalazila na pisti. Njihove
obaveze su počele još dok se dan dijelio od noći. Jutarnja svježina ih je trijeznila
od mladalačkog bezbrižnog sna. Nekoliko vrabaca je kružilo nebom iznad njih.
Svojim cvrkutanjem dok su letjeli ili slijetali na drveće, pa ga napuštali, pomagali su potpunom buđenju svega. Komandiri počeše postrojavati vojnike što još
othukivahu od jutarnje fiskulture. Inače je ujutro bilo najviše zadataka, pa su
sve morali brzo raditi, najčešće pod nervoznim komandama. Ipak, izvršavali su
ih s pokornošću i zbog toga su sami sebi nalikovali na mehaničke strojeve. Ne
na neke savremene, automatske, sposobne da samostalno obave bar nekoliko
samostalnih operacija, već su se osjećali kao mašine zastarjele tehnologije za čiji
se svaki pokret mora ponovo pritisnuti dugme. Za razmišljanje i emocije uopšte,
nije bilo vremena. Uvijek u trku, pod kricima naizmjeničnih komandi...
163
Tog petnaestog junskog dana dežurni je bio kapetan Krivić. Otišao je
u kuhinju prije vojske i stajao na vratima sale broj jedan. Stazom su pristizale
postrojene jedinice. Kuhinjsko osoblje je užurbano radilo na pripremi podjele
doručka. A posla je bilo dosta. Tri sale i petnaest stotina vojnika. Kapetan je na
vratima čekao glas komandira kuhara. Njegov sat je otkucavao šest sati, kad ču:
„Spremni smo!“ Gledajući u plan podjele hrane jedinicama, Krivić dade znak
jedinici Pet kroz trideset da mogu početi ulaziti. Krenuše jedan po jedan iz dvorednog stroja. Lijevi je stajao u red pred desnog.
Otkad je postao kapijaš, Osvit Pravnić nije bio u stroju sa jedinicom. Tog
jutra jest. Sa starim drugovima, onima koje je upoznao prvih dana služenja. Probudio se kad i oni i cijelo jutro proveo s njima na svim zadacima. Bio se poželio
stroja, a želio im je i pokazati da ih nije ostavio, da se ne izdvaja i ne osjeća višim
od njih. U dugom redu, jedan po jedan, prolazili su vojnici pored kazana, podizali tacne i nosili do stolova. Na svakoj tacni lončić vrelog čaja, dva mala pakovanja meda i dva pakovanja džema od crnih kupina. I po četiri dvopeka. Sjedali
su za spojene stolove i počinjali jesti... Tamo uz prozore, poput mravljeg, trajao
je neprekidni red. Nikad mu kraja. Vojnici su pristizali i popunjavali nezauzete
stolice. A njih je bilo sve manje i teško bi se pronalazile... Kapetan se nije micao
daleko od ulaznih vrata. Onima koji su sjedili značio je to siguran znak da ima
još jedinica koje pristižu. Kasarna je velika i puna kao šibica...
Osvit je s grupom vojnika sjedio za jednim od prednjih stolova, nedaleko od kazana. Želio je kuharu Husi ostati na oku. Bio je gotovo siguran da
je Huso i to jutro za njega pripremio neki dodatak, no nije društvu otkrivao
svoja očekivanja. Zato su žuruli svi, osim njega. Imali su tako malo vremena do
sljedeće aktivnosti, da bi otezali s doručkom. A on je to mogao. Polakao je namazao med i džem skupa po kriškama dvopeka. Grickao je sitno i zalogaje topio
u ustima čajem. Kuda žuriti? Šta bi radio do smjene? Drugovi su ga pitali kako
mu je bilo na vježbama kojih se, vjerovatno, bio odvikao. On je, pak sve vrijeme
otkako su ušli u kuhinju, razmišljao o kapiji. Misli su mu bježale tamo. Za tih nekoliko dana upoznalo ga je nekoliko desetina vojnika. Mahom su ga oslovljavali
prezimenom. To mu se dopadalo i činilo ga sretnim. Dozvoljavao im je da idu
u kupovinu. Naziv „Mala kafanica“ prodavnici-kafani su dali vojnici i prenosili
ga s generacije na generaciju. Bila je to prodavnica mješovite robe sa nekoliko
stolova za kojima su iz dana u dan sjedili isti ljudi i pili. Otud i naziv. Pravnić je
mislio o tome kako u kasarni služi hiljadu i petstotina vojnika i „uskoro će me svi
upoznati, jer nema onoga ko ne ide do „Kafanice“. Načas baci pogled ka kazanu
164
i vidje Husu podignute ruke. Huso kao da je čekao njegov pogled. „Šta li mi je
jutros još posebno pripremio?“, pomisli Osvit dižući se.
– Vraćam se odmah! – dobaci drugovima za stolom koji u njega uprše
pogled dok je ustajao.
– Ne možeš ti više s njim – dobaci neko od nih. – Poznaju ga kuhari, a
kuhari koga poznaju – blago njemu. Šta ima važnije u vojsci?
– Eto, vidjet ćemo sad kol’ko to znači! – dodade drugi.
– Koliko poznajem Pravnića, trebalo bi biti nešto i za nas – reče treći.
Ostala im je još koja minuta, ali su s nestrpljenjem očekivali da se Osvit vrati.
Pravnić priđe redu i između dva vojnika prihvati tacnu koju mu je Huso
pružio. Riječi nisu bile potrebne. Namignuše jedan drugom i sve je bilo jasno.
Tacna je bila puna. Iz šolja s čajem dizala se para, u aluminijskoj foliji su kolači,
pretpostavljao je. I nekoliko pakovanja džema i meda. Među njima i džem od
šljiva. Nekoliko kriški dvopeka.
– Za sviju sam donio – reče spuštajući tacnu na sto.
– Bravooo! Bravooo!... Poznanstvo!... Ha – ha – ha! – dobacivao je svak
ponešto. – Tako je!... Nek’ živi ko zna!
Pošto su žurili, na brzinu razmotaše aluminijsku foliju i razgrabiše kolače.
– S tobom ćemo i sutra na doručak – kao u šali zaprijeti kažiprstom jedan.
Oni odoše, a Pravnić, okružen vojnicima koje nije tako dobro poznavao,
nastavi s doručkom, misleći na drugove koji ga upravo ostaviše. „A ja? Ja ovdje
sjedim, ljenčarim, sam sebi komandujem... Oni se sad maltretiraju na pisti. Dizanje zastave na jarbol... Zahvalan sam Redži i legendarnom Kreli. Nek su mi
živi i zdravi...“
Sala je i dalje bila puna. Na ulaznim vratima još uvijek gužva. Na jedna
vrata sale su ulazili a na druga izlazili. Za razliku od ulaza, na izlazu nije bilo reda
niti pravila... Poneko bi pozdravio kapijaša Pravnića. Usred svega toga je stajao
kapetan Krivić kao saobraćajni policajac. Lijepo obučen, Pravnić se izdvajao od
ostalih vojnika. Bio je uočljiv. Na njemu sve novo od glave do pete, utegnuto.
Sam je juče našao uniformu u skladištu. Nova. Niko je dosad nije nosio...
Četvrt sata prije smjene ustade i pođe. Na stepenicama ga srete jedan od
starih vojnika koji se skidao. Znali su se iz viđenja i ovaj mu reče da se sutra
razdužuje i da mu treba nešto opreme.
– Dođi, otvori moj ormarić i nosi što nađeš – reče Osvit.
– Nisi jedini kome treba – dodade i ode dalje.
Stari vojnik se vrati u stroj, a kapijaš nastavi stazom pored postrojenih jedinica. U misli mu dođe Pravilnik kapije broj dva na kojoj je radio. Pročitao ga
165
je još prvog dana nekoliko puta kako bi znao naređenja i zabrane. Bio je svjestan
toga da je dosad gotovo bezbroj puta prekršio pravila. Uostalom, zar bi mogao
nekoga pustiti a nekoga ne pustiti? Jednima braniti a jedne puštati!? Ne! Što se
njega tiče, to ne bi bilo pošteno. A da se uvijek drži Pravilnika i zabrane svima
– šta bi mu to značilo? Zamrzili bi ga vojnici iz cijele kasarne. Brzo bi se to razglasilo. Zaključi da je ipak najbolje da nastavi onako kako je i započeo. Da dozvoli
svima, bez obzira zna li ih ili ne zna, ili kako se zovu. Dokle stignem – stignem!...
Prolazio je pored zgrade Komande i primijeti da se u parku ne vide komandantovi miljenici, paunovi. Bi mu to čudno.
Ostavljajući zgradu komande penjao se uzbrdicom. Lijevo od njega bila je
zgrda pošte. Kad je bio gotovo na vrhu, kod zgrade Drugog bataljona ugleda kapetana Herića. Išao je prema njemu i kad se sretoše, oficir zastade. Iako nije želio,
zastade i on. Pomisli da nije možda zakasnio na smjenu. Treba mijenjati Redžu.
Stajali su licem u lice na oko metar razdaljine i Osvit je imao osjećaj da mu Herić
želi nešto reći, ali da se suzdražava.
„Hrvat sam!“, pomisli Herić, „a ovaj je musliman i sigurno je od koristi
Srbima dok ga svi hvale“. Pravnić se istovremeno pitao zašto se ovaj oficir zaustavio ispred njega. Zna da nije držao ruke u džepovima, a od zbunjenosti se nije
odmah sjetio pozdraviti. Zato je sad stajao mirno i držao ruku podignutu u znak
pozdrava. Znao je da je utegnut i uredan. No oficir ga je i dalje gledao bez riječi,
mjereći ga od glave do pete. I on je vidio da je na njemu sve novo. Zbog toga
ga je i gledao. Bio je glavni u zgradi skladišta opreme i bio je siguran da nema
ni jednog vojnika u kasarni koji ga ne poznaje. A Osvita je poznao jer ga je juče
kradom posmatrao dok je izbirao sebi dijelove uniforme. Slušao je razgovor vojnika magacionera i ovog ovdje. I magcioner je bio Bosanac... Čudio se da vojnik
još nije skužio razlog susreta. Trajalo je to sve minut – dva, ali se obojici učini
beskonačno dugo.
– Gdje li se ti tako lijepo obuče? – gotovo prijateljskim tonom upita Herić.
Osvit primijeti da je to rekao tako lijepo ijekavski, što se rijetko od starješina
u kasarni moglo čuti. To kao da ga dirnu nekom nježnošću, kao da u tuđini srete
nekog svog. Pratio je zjenice kapetanovih očiju, kao što žrtva prati oči napadača.
No, nije u njima vidio mržnju koju je Herić osjećao misleći: „Bosanci se sad
kupuju lijepim riječima. S njima treba lijepo jer će nam tako pomoći... „A Osvit
nije znao ni ime oficira, a pogotovo ne njegovu nacionalnost. No, sjeti se da je
baš juče bio u skladištu opreme i zastidje se. Pogled mu pade na beton. Činilo mu
se da oficir vidi njegove misli, pa se nastojao nasmiješiti, a osmijeh ga je gušio.
Razarao ga je osjećaj krivnje.
166
– Ovo hoću, ovo neću – s podrugljivim osmijehom dodade oficir Herić.
Pošto je mislio da je tim sve rekao, nakon kraće stanke dodade:
– Znam, vrijeme ti je za kapiju. Idi!
Nastaviše svaki svojim pravcem. Nakon desetak koraka, na nizbrdici, kapetan se okrenu i viknu:
– Nije potrebno da me podizanjem ruke pozdravljaš. Možemo biti prijatelji. Biće ljepše!
Osvit je tad bio pored pošte i vidio je kapetanu samo gornji dio tijela, no
ono što mu je rakao ponovo ga obuze. Zainteresova ga mnogo više koji je to oficir?! Maločas ga toliko zabrinuo i isprepadao, a sad mu nudi prijateljstvo. Nekoliko puta je saslušao glas kapetanovih riječi koje su vibrirale negdje u njemu. Još je
bila u sluhu boja tog glasa dok je gledao u oficirova leđa koja zamicaše. Prije nego
oficirova leđa sasvim umakoše iz vida, u Osvitovim očima koje se zamagliše pa
razbistriše, pomaljala su se jedna druga leđa, Salkina, iz onog dana kad ih je gledao sa piste iz stroja. Salku su tad nakon suđenja odveli u pritvor. Tad ga je zadnji
put vidio kako se teškim koracima spušta niz strančicu, na putu do pritvora...
Potpuno je bio nesvjestan zbog čega su te emocije kojima je bio obuzet u
njegovoj svijesti smjenjivale ta kapetanova leđa i na njihovom mjestu se ukazivala
leđa kažnjenog vojnika, kojeg nije toliko dugo vidio niti o njemu odavno mislio.
Osvit nastavi dalje. Mislio je o kapetanu. „Eh , da nam je još takvih oficira kojima svakako paše, vojska bi nam bila šala“, razmišljao je. Kako se primicao kapiji,
misli mu odoše onom civilu, Makedoncu, što svako jutro prođe pored kapije u
kafanu, a u večernje sate se vraća pijan toliko da mu glava visi. Ili mu je sve ravno
i nema briga ili je sasvim obrnuto. U svakom slučaju, iako pijanac, život je njegov
i njegovo je pravo da ga ‚troši‘ kako hoće. Njemu je bio simpatičan, ali vjerovatno
za kratko. Možda bi mu bio dosadan da ga bolje zna. Možda i ne bi. Kažu da
pijanci nikom ne misle zlo... Ko zna?... Možda...
Redžu ugleda iza stražarske kućice. Naslonio se s vanjske strane ograde i
čeka. Rukovaše se, kao i svaki put.
– Je l’ Huso na podjeli? – upita Redžo.
– Jest.
Redžo gotovo odjuri. Vjerovatno je bio gladan.
Sunce se činilo sve bliže, mada je izgledalo manje i bilo iznad više. „Kafanica“ još nije bila otvorena, iako je dosada svako jutro prodavačica otvarala prije
njihove smjene. Tog jutra, petnaestog juna, kasnila je. A danas stižu regruti. Grad
će ih biti pun već u ranim poslijepodnevnim satima. Pogledao je niz ulicu da li
će naići prodavačica i ugledao svakodnevnog gosta „Kafanice“.
167
Dolazio je ulicom „Vase Miskina“, uredno odjeven. Kao i svaki put do
sada, nijemo su se posmatrali. Mada je po cijeli dan samo pio, uvijek je bio
uredno odjeven. Danas u izblijedjelom džinsu. Žurio je trotoarom. Gonio ga je
unutrašnji nemir i strah da bi mu moglo srce otkazati a on još ništa nije popio. To
bi bilo najgore što bi mu se moglo desiti. Činilo mu se kao da mu se duša iznutra
suši. Prolazeći pored kapije, pogledom je tražio vojnika. Ni njemu nije bilo jasno
zašto ga baš taj vojnik privlači. Želio se s njim uopoznati i to ne samo zbog toga
što je bio gotovo siguran da je Bosanac, nego i zbog mladićevog veselog i srećnog
gledanja. Reklo bi se da je znatiželjan i druželjubiv iz ljubavi prema svijetu u
kojem se nalazi. Sretnih očiju. No, svaki put je samo prolazio pored kapije do
„Kafanice“. Izbi na sam ćošak zgrade i pogled na odredište ga naglo zaustavi. Kao
da ugleda priviđenje kad vidje zatvorena staklena vrata. I ugašena svjetla!
– Kasni! Kuja! – reče prilično glasno, tako da ga je i Osvit čuo iako ih je
ulica razdvajala.
Makedonac se ovog puta nije dvoumio, već pređe ulicu i dođe na kapiju.
Osvitove oči su radoznalo šarale po njemu. Neuobičajen susret. Neočekivan. No,
nije kapijaša toliko ni iznenadio nakon toliko dugih pogleda svih ovih dana.
– Vidiš, Bosanac, alkohol mi je postao lek! – kao iz topovske cijevi izletješe
njegove riječi još u hodu, prije pozdrava.
– Ha – ha – ha! – nasmija se Osvit i u sebi zapita po čemu on to zna da
sam iz Bosne, kako vidi.
Pruži mu ruku i rukovaše se.
– Smeješ se, a ja znam da si Bosanac. Ne varam se a niko mi nije rek’o. U
očima ti vidim dušu. Tu čistu, naivnu i nevinu bosansku dušu.
Osvit je pogledao na sat. Otkucavalo je upravo sedam, a to je značilo da će
i na ovu kapiju, mada po propisu ne bi trebali, početi stizati neki od oficira. Zato
je želio da civil što prije ode.
– Znam zašto se smeješ. Misliš kako sam pijanac i odmah sam za tebe
budala. Znam ja...
Osvit se prestao smijati.
– Meni je alkohol lek – nastavi cvil.
Podiže svoje drhtave ruke u kojima kao da nije bilo nijednog živca i koje
su ga činile jadnim i bolesnim. Starijim. „Bolestan čovjek. Gotov je!“, pomisli
Pravnić i umalo mu ne reče da ga plaši.
– Moram popiti dve – tri. Odmah će mi biti bolje. Smirim se – pričao je
civil načas zabrinuto, valjda zbog svoje sudbine, no opet se nasmiješi sjetivši se
svojih grešaka. Glas mu je krčao, kao da su se izmiješale dvije – tri radio stanice
168
na istoj frekvenciji. Grlo mu je bilo suho i da mu je bila makar i prazna boca,
samo da je pomiriše... Bilo bi mu ljepše.
– A kako to da ti alkohol posta lijek? – naivno će Osvit.
Stvarno je u tom času žalio tog čovjeka. I da se nije vidjelo to sažaljenje,
civil bi se naljutio. Našao bi se uvrijeđen, što je i rekao. Mucao je, jer je govorio
srpski pa mu je ponekad trebalo vremena da nađe odgovarajuću riječ.
– Eeeeh, kako sam!? – otegnu on poput bolesnika i uzdahnu poput starca
koji je pun iskustva u životu, zrelog razmišljanja.
Pogled mu se zastakli. Ode u prošlost.
– Ti si nenačet, život ne razumeš.
Vojnik je bacio pogled niz ulicu „Todora Pečevskog“ gledajući da ne ide
neko od oficira. Znao je da ga neće mašiti ni ovog jutra. Posebno kapetan Ristić.
On je prolazio svako jutro u pola osam i njega se najviše i bojao i od njega čuvao.
Dotle je pridošlica razmišljao kako cijelu priču treba skratiti, a ipak sve reći.
– Sve je počelo osamdesete – započe on glavni razlog svog dolaska na kapiju – Te godine kad je umro naš sposobni predsednik. Jedino je on mog‘o i znao
držati ovu državu u redu. Kad je on otiš’o sa scene – sve je krenulo dolje. Nije
dugo prošlo, a u mom vlastitom braku, drugar moj, krenulo je po vražjem putu.
Da ne pričam sitnice, mada tu sitnica nije ni bilo, jer sve su krupne stvari bile
između mene i moje bivše žene. Rastao sam se od nje. Na kraju da ti kažem – ona
je ostavila mene. Rekla je da ne možemo dalje zajedno. Eto, pocepala se celina.
Ja više nisam čitav!...
Tu napravi pauzu kao da razmišlja, pa nastavi:
– Moja bivša žena bila je s mora. Hrvatica. Nedaleko od Tilpsa. Od tamo
su najgori... Eeeeh, eeeeeeh, moj Bosanac! Imali smo dvoje dece. I s njom su...
– okrenu glavu ka kafanici, očito uznemiren. – Kuja jedna! Nema je još!
Pogledao je naokolo kao da bi se odnekud mogla pojaviti kakva makar i
prazna boca. Bilo je to jače od njega.
Jutarnja svježina još nije bila prestala, mada je sunce, već povisoko dignuto, sijalo. Sunce, izvor živahnosti, sijalo je vječno mlado. Reklo bi se da se
oduvijek iznova rađa i blješti njegov sjaj. Bilo je optimistično, puno nade, poput
dječije riječi i dječijeg pogleda.
Mada nije očekivao, priča koju je saslušao zainteresovala ga je. Činila mu
se neobična. Čudna. Želio je da shvati zašto pati taj u duši ranjeni čovjek. Kao
da je i on sam bio u Tilpsu, na moru. Vidio je grad, njegove ulice, obalu, more.
Vidio je ljude kako u njemu žive i osjetio sebe u svemu tome. I zbog pijančeve
priče, ne bude mu ugodno u tom gradu. Nije razumio zašto je imao takav utisak.
169
Trajalo je to samo mali djelić vremena, ali ostavi snažan utisak na njega kao da
je bila stvarnost... Kapijaš se povrati stvarnosti i sadržaju kazivanja. Iako nije baš
sve razumio, vjerovao je u istinitost priče.
– Nisam te odmah razumio. Pokušavam shvatiti kakve veze imaju problemi u državi sa problemima u tvom braku... Ozbiljno pitam – dodade, jer vidje
da ga pijanac začuđeno gleda.
– Hm – osta tračak smiješka na licu Makedonca koji pomisli na onu da
Bosanci uvijek kasno skuže.
Bio je zamišljen, a nadimao ga je smijeh, što je njegovim očima davalo
zagonetan izgled. Iz Osvitovog pitanja je shvatio, a to ga nije ni iznenadilo, da
mladić i nije upućen u političku situaciju, u sukobe nacija, kao ni značaj onog
velikog predsjednika u svemu tome. Upravo tako je i očekivao od ovog srećka
koji stoji pred njim i koji ga je zbog te svoje naivnosti i dobrote i privukao. Trebao mu je odgovoriti.
Dok je čekao odgovor, Osvit se pitao zašto bi mu čovjek lagao. Stvarno
nije, po Osvitovom rezonovanju stvari, imalo nikakvog razloga. I bi mu neugodno zbog pitanja koje je postavio. Uostalom, zašto on brine tuđe probleme.
Ne mora mi ni reći, drag mi je. Sjeti se da mu je nekoliko puta rekao da je on,
Makedonac, dobar čovjek. Šta mu je to značilo i zašto je to govorio... Dok mu je
otkrivao svoj život, značilo je da mu vjeruje, rezonovao je vojnik i vjerovao da ga
uzima za prijatelja, a prijateljstvo se nikad ne odbija.
Moglo je biti sedam i petnaest. Još nijedan oficir nije prošao kroz kapiju.
Valjda će i civil brzo otići, pomisli Osvit gledajući u njega želeći da što prije ode,
jer bi mogao kapetan Ristić naići. Možda i komandant!
Civil je šutio već minut–dva. Smišljao je šta da odgovori i već je bilo
smiješno što ćute tako dugo. Osvit nije znao da on traži odgovor.
– Znači, ženi su pripala djeca – reče Osvit tek da prekine tišinu.
– A šta bi muškarac sa decom? Pitalo se s kim će deci biti bolje!
– I ti si prepustio?!
– Prepustio nisam, ali... izgledalo je logično.
Poslije kraće pauze dodade:
– A šta je njoj zasmetalo da nastavi živeti zajedno sa mnom?
Okrenuo je glavu i pogledao „Kafanicu“.
– Još je nema! Hoće li danas i stići?
Izgledalo je kao da će mu pozliti, kao da ga je gušio neki unutrašnji strah.
Pravnić je osjećao da u njegovoj priči ima još nešto skriveno, no uporedo sa
željom da sazna šta je to, rastao je i strah da bi mogao naići komandant. Već je
170
razmišljao o tome šta bi mu odgovorio za slučaj da naiđe kao što je ponekad znao
autom nenadano stići.
Makedonac je imao osjećaj da će mu baš tu, na kapiji, ovih trenutaka pući
srce. „A ovaj mladić je bez briga! Koliko on razumije opasnost? Ima li nešto u
čemu bismo se nas dvojica mogli razumijeti i složiti? Možda bi bilo bolje da
počnem poizdalje?“
– Albanci nisu Slaveni. Bolna su nam tačka sa svojim namjerama. Posebno
za nas Makedonce. Puno ih je i unose nervozu – poče, pa poslije stanke nastavi
– Ljutim se i na vladu odozgo što ih tiskaju ovda oko nas.
Pravniću proleti glavom misao da ih je u kasarni gotovo trećina. Nije pri
tom mislio o tome da ih je i u samoj Makedoniji veliki procenat. No, nije prokementarisao. Nije reagovao uopšte, jer nije znao šta bi pametno mogao reći. To
je za njega viša politika, a od politike se uvijek ustezao i plašio se. Rastao je sa
uvjerenjem da je pametnije da se ne upušta u politiku i kao da je politika samo
za pripadnike drugih nacija.
„Moguć je rat nacija u ovoj državi, a šta da mu kažem? Sigurno bi nešto
rekao. Ne bi mogao ostati ravnodušan i počeo bi valjda razmišljati kojoj to naciji
on pripada. Vjerovatno bi pitao kakav rat i ko bi koga mogao napasti. I zašto. Pa
bi to otišlo u nepovoljnom smjeru. Možda... Zamršeno je sve to za objasniti... Da
hoće ova iz trgovine stići... A da mu kažem da bi to bio rat vjera, možda bi onda
razumio zašto od svih republika jedino u Bosni nema zvanično nacije po imenu
republike. Otkud to i otkad je to da nema nacionalnosti Bosanac? Kome je to
uspjelo? Na koji način se ostvarilo? Brzo bi to išlo, jer bi jedno otkrivalo drugo,
a sve je povezano... Možda mi ne bi ni povjerovao. Mislio bi da haluciniram od
alkohola... Ako ne bi ni pomislio da sam bolestan, možda bih ga ubio svojim
razmišljanjem, jer se njegov mozak dosad nije zamarao tim stvarima.... On je
sada tako srećan, a ja bih ga naveo na drugačija razmišljanja. Osjećao bi se prevaren, ne bi više imao srce koje voli nego bi mu srce postalo srce koje mrzi...“
Osvit ga je posmatrao i nije imao snage da mu se približi, jer sva je snaga
u znanju, osjećao je. Dačo je još bio tu i strah od nailaska oficira obuze Osvita
posve. Kalio se i na to. Bilo je pola osam, a od oficira još nikog. Ni kapetan Ristić
nije stizao! Onda reče sebi da neće na ono najgore ni misliti i nastaviće priču.
– Po čemu si prepoznao da sam Bosanac? – upita, a unaprijed mu je bilo
gotovo svejedno šta će ovaj odgovoriti, jer ljudi ionako za Bosance pričaju svašta.
I ozbiljno i u šali. Kao da znaju da ih nema ko ispraviti.
– Lako sam prepozn’o! U tebi je nastanjena sreća. A meni je jasno i zašto...
Vidiš, tebe svi vole.
171
– Ima još srećnih. Nisam ja sam.
– Ima, ima... Uh, eno je! Stiže! Eno je, ide od tamo!... Na kraju, moram ti
znati ime. Družit ćemo se. Ja sam isti kao i ti.
– Osvit Pravnić.
– Osvit Pravnić – ponovi Makedonac kao da mu nešto postade nejasno.
To i Osvit uoči. „Možda mu nije jasno moje ime?”
– Idem – reče Makedonac, pa napravi tri – četiri koraka i okrenu se. –
Hoćeš li ti jednu rakiju?
– Hvala! Neću!
– Ma doneću ti, nije mi teško!
Osvit je gledao prodavačicu koja je otključavala ulazna vrata „Kafanice“.
– Zovu me Dačo. Tako me i ti zovi. Dobar sam čovek – dovrši Makedonac.
Osvit je pratio njegov odlazak bez riječi. Navratiću opet, mislio je Dačo
pitajući se da li je vojnik išta razumio.
Kraće vrijeme Dačo i prodavačica su sami bili u kafani, a kasnije su počeli
dolaziti i drugi. Oko Osvita je bilo mirno. Tek bi poneka glasnija komanda došla
s piste gdje je vojska bila postrojena za smotru. Glasovi oficira. Oni ga nagnaše
da razmišlja o periodu koji je ostao iza njega. Dugom periodu obuke... Kapetan
Risto je za njega bio nešto posebno. Oficir koga se plašio, koga se stidio i istovremeno od njega ustručavao. Volio ga i mrzio. Njegovi brkovi ispod kukastog
nosa kao da su skrivali neko lukavstvo, a često je znao zasmijati jedinicu. Bio je
drag po tome što je volio pričati o ženama, a ponekad dati i dobre savjete. I svaki
njegov prilazak, približavanje vojniku Pravniću, bio je zagonetan. Bilo je tu nečeg
teškog za razumijeti dvadesetogodišnjaku iz Bosne. Pravnić je primjećivao da
Risto često ističe Bosnu, da o njoj priča sa posebnim žarom. I pritom je gledao
Osvita u oči, kao da je želio da nešto u njima pročita.
Dačo se još nadao da će Armija sačuvati državanu zajednicu i upravo je o
tome pričao s prodavačicom u prekidima, jer su ih prekidali kupci koji su ulazili
i izlazili. Rekao joj je i nekoliko riječi o Osvitu Pravniću. Kao da mu je taj dječak
vratio neku nadu koju je bio izgubio. Izgledao mu je čist i sjajan kao sunce. Sav
od same dobrote. Tako je pričao prodavačici i nju to iznenadi. Znala je o kome
Dačo priča. I u njoj je izazvao simpatije. A i zgodan je dečko, mislila je ona, ali
nije rekla naglas.
– Mislim da će moja žena prije crknuti od muke čekajući ostvarenje svog
cilja, nego što ću ja crknuti od alkohola – kao zaključak dodade Dačo, pa uze
dvije bočice rakije i pođe van.
Drugu je ponio Osvitu, da nazdravi s njim.
172
Osvit se iznenadi kad ga ugleda, a Dačo mu je približavajući se, pokazivao bočice.
– Popi’, breee! Zagrij grlo! Muškarac si! – navaljivao je Dačo na Osvitovo nećkanje
i Osvit najzad prihvati bočicu koja se gotovo mogla skriti u dlan jedne ruke.
Iako je bio napet, odlučio je da popije jedan gutljaj pa šta bude. Dačo ga je
posmatrao kao da stoji pred mađioničarem koji će ovih trenutaka izvesti magični
trik. Osvit nagnu. Zahvati dobar gutljaj i usta kao da mu zakazaše u trenu kad je
rakija krenula niz grlo.
– Tako, bree – divio se Makedonac.
Grimasa sa Osvitovog lica je nestajala i lice je poprimalo normalan, prirodan izgled. Ukaza se i osmijeh.
– Vidim da si iz zdrave porodice – reče Dačo.
– Nije mi ovo prvi put. Treći je možda, ali puno nisam popio nikad. To
samo da nazdravim, ali ova je ljuta!
– Prepečenica! Ja bi’ i jaču mog’o! Ljudi smo, moramo se razlikovati od
žena... A kako ti se zove otac?
– Ibrahim.
– Svaka mu čast. Lepo te je odgojio! Ispij!
Osvit je odbio i vratio bočicu u kojoj je ostalo nešto malo više od polovine.
Dačo ga zagrli, čvrsto stegnu, pa pusti i ode natrag.
Počinjao je jedan od onih perioda koji obično traje sedmicu dana. Tada vojnici kao da zaborave na vojničku disciplinu, kad starija klasa priča novopridošloj
svoja iskustva... Oficiri se obično zavuku u kancelarije, dovršavaju zaostalo i
nastoje ne biti dio tog nereda i haosa. U spavaonice je teško ući od razapetih
šatorskih krila i druge vojničke opreme.
Redžo Bosnić i Tode Vlahov navratiše desetak minuta kod Osvita na kapiju.
Rekoše mu da u spavaonicama nema mira za odmor i da će tako biti cijelu sedmicu.
Razumjeli su se. Izraziše zadovoljstvo zbog klase koja je dolazila. Sad će oni preuzeti
veći dio obaveza, a njihovi drugovi iz klase imaće više slobodnog vremena.
Sunce je žurilo na počinak, a Pravnić na svoju večernju smjenu.
„Dok sunce obori, gotovo je. Prođe još jedan dan.“ I on na kalendaru precrta još jedan dan da ne bi zaboravio. Iako se nije baš ni odmorio zbog pijačnog
nereda u spavaonici, veselo je istrčao iz zgrade napolje i stigao na kapiju. Duž
ulice „Todora Pečevskog“! bilo je mnogo svijeta s obje strane. Zvuci automobila i piskavi krici djece mješali su se, ali nisu dolazili sa istog mjesta. Osvit je
pretpostavljao da se djeca nalaze nadomak sela, ispod brda koje je nadgledalo
kasarnu. Sjena duge zgrade izišla je van kruga kasarne i prostrla se preko ulice
173
„Vase Miskina.“ U „Kafanici“ se primjećivao Dačo u društvu s nekoliko drugih.
Vjerovatno je tu proveo cijeli dan. I ostali su izgleda bili pripiti. Prepečenica ne
da iz kafanice...
Slučajno pogleda niz ogradu i ugleda vojnika s vanjske strane kruga. On
se bezvoljno vukao, kao slomljen. No, kao da je bio slobodan, kao da ga se nije
ticalo što je na njemu vojna uniforma. I kao da ga se nije ticalo što je s vanjske
strane kruga. Jedna ruka mu je bila u džepu na zadnjici, pa je izgledao zasukano,
poput prebijenog zarobljenika iz filmova. Osvitu ni na kraj pameti nije bilo da je
to komandir Marinko koji je pošao da obiđe baš njega, Osvita. Inače, za Marinka
je čuo od Redže, ali se ne sjeća da ga je ikad vidio.
Osvit je bio napet. Trebalo je reagovati. Izgleda i svađati se. Bila bi mu to
prva svađa, što je najmanje želio. Blag osmijeh na pridošličinom licu kao da je
prožimao stid i Osvit to uoči. Odjednom, kao svjetlost, sinu njegovom glavom
da je to komandir, onaj o kome su mu govorili. Škrt na riječima, sve govori samo
fizičkim prisustvom, ne mnogo radoznalim. Da, to je on! Rekao mu je Redžo da
je stidljiv. Komandir prvi pruži ruku. Rukovaše se.
– Ima li kakvi novosti? – upita Osvit ne skidajući osmijeh sa duguljastog lica.
Osmijeh uvijek djeluje, vjerovao je Osvit, sem ako ovaj nije dobio dojavu
da sam danas pustio priličan broj vojnika do „Kafanice“ .
Komandir je ćutao izvjesno vrijeme, što u Osvitu probudi mnoga pitanja i
pretpostavke, pa tek onda kad se Osvit najmanje nadao upita.:
– Kako ide?
– Bez problema – odgovori Osvit sa nekom strepnjom.
– Sigurno si čuo da će početi dolaziti novi.
U to stigoše dva majstora u kombinezonima i bez čekanja počeše montirati
neke cijevi koje su u dijelovima dovukli na nekim kolicima. Marinko i Osvit se
malo udaljiše od njih.
– Ovih dana treba biti ozbiljan i oprezan. Biće svašta, posebno alkohola...
– davao je Marinko upute.
Majstori su brzo podizali i montirali metalne šipke na oba kraja kapije,
gotovo nečujno zveckajući. Komandir Marinko Kaškić zastao je na nekoliko trenutaka. Iako je želio da što manje priča, sjeti se da i to mora reći Pravniću:
– Pazi se dobro!
Pri tom čak izdvoji kažiprst i upravi ga ka Pravniću. Na tren je zaboravio
na svoj stid misleći kako mu je lijepo dolje u kancelariji i kako ne želi da zbog
neke gluposti bude smijenjen i ode na obuku po drugi put. Bilo je još mnogo
174
dana do kraja služenja vojnog roka i mnogo brojeva u vojničkom kalendaru koje
je trebalo precrtati. Na tren je mislio o tome pa nastavi:
– Možda bude pokušaja da se netko nepozvan ubaci u krug, da izviđa naše
prostorije, koliko nas ima i slično. Pored ostalog, pazi se i pijanih. A može biti
tuča na nacionalnoj osnovi... Eto, to bi otprilike bilo to, da ti sad ne bih čitao
ovaj list – pokaza list koji je dotad držao iza leđa.
Shvatio je da je dosta rekao i nije se više namjeravao zadržavati. Osvitu je
bilo čudno što se tako hinjavo kreće. Odlazio je poput utučenog radnika koji
ide raditi jer nema drugog izbora, a svoj posao beskrajno mrzi, jer unaprijed zna
da će dobiti mizernu plaću. „Ni on ne zna gdje mu je gore. Ovdje ili tamo gdje
namjerava!”, pomisli Osvit dok ga je pratio pogledom.
Sunce je zamaklo, svud je bila hladovina, a sjene se pretopile u tu hladovinu.
Blagost mediteranskog predvečrja ispunjavala je sve okolo. Osvit je razmišljao o
regrutima, a mrak kao da je dolazio i u njegove misli kuckajući: „Budi oprezniji!
Budi oprezniji! Neću se zabaviti!“
Još malo je razmišljao o tome, pa se približi majstorima koji su završavali
posao. Zatezali su natpis ispisan na bijelom platnu krupnim crvenim slovima:
„Dobro nam došli, drugovi, mladi vojnici!“
Osvit pogledom isprati završetak tog posla, pa kad siđoše, priđe jednom
od njih.
– Kako da to niste ranije postavili?
Majstor se glasno nasmija:
– A u koliko sati si se ti prijavio?
Na to pitanje se i Osvit nasmiješi i prisjeti svog dolaska one večeri kad se
prijavio upravo na ovu istu kapiju. Bilo je to pred samu ponoć.
– Znamo mi iz iskustva kad je pravo vrijeme. Ne žuri ovamo u kasarnu
niko – odgovori majstor sam sebi na svoje pitanje.
Približi im se i drugi majstor:
– Eto, slobodno ni ti ne žuri još. Možda se jedino neki koji je prepio prevari, pa se požuri – reče drugi majstor, tapnu Osvita po ramenu, pa odoše skupljati
svoj alat i bacati u kolica.
Dok su odlazili, jedan dobaci:
– Bolje je, ipak, ne mrdaj daleko sa kapije!
175
Glava VIII
Drugog dana svog putovanja kući, Ninko Rudić stiže u rodni kraj. Pri
kraju, ta zadnja vožnja autobusom, od glavnog grada bila mu je, i pored toga što
je bio jako umoran i iscrpljen, uzbudljiva. U njegovo već ranjeno srce, uvlačio
se neki neobičan osjećaj, jer se tim predjelima nije vozio od svoje mladosti. A
sada je nekako drugačije. U cijeloj zemlji neka napeta situacija... Otišao je u godine unazad, u svoju prošlost, ponovo proživljavao neke događaje iz djetinjstva.
Činilo mu se da je sada zreo čovjek. Valjda otud i toliko emocija, koje kao da
su se prelivale iz njega, kao kad se čaša prepuni vodom. I onda dođe i to prazno
razdoblje u njegovom životu. Kao da se sopstveni život bio negdje zagubio, tamo
negdje i davno, kad je ostavio svoj rodni kraj i otišao u Tilps. To mu tada, onih
godina, i u onoj situaciji, nije značilo ništa posebno. Bila je ista država. Navikavao se i navikao se...
Nije prestao posmatrati krajolik. Mjesta gdje je rastao. Bio je pun sreće i pun
života. Pun djetinjstva. Misli koje su se u Tilpsu tek nazirale, sad su bile snažne,
izvirale su iz samog srca i imao je osjećaj da se njegov život tek sada nastavlja na
onaj dio prije odlaska. Bilo je u tom nešto neobično i čudno. I toliko toga praznog, toliko toga neproživljenog... Ipak, zažali samo za jednim. Za godinama!...
Zna da će sve moći naći, samo njih, nikad. Tih nekoliko godina koje kao da nije
ni imao. „Sad znam da su zauvek izgubljene.“ Postao je svjestan toga da se ovako
stvari nisu odvijale u zemlji, da se možda nikad ne bi vratio iz Tilpsa, i nikad ne bi
otkrio ovo što sad otkriva. Čudio se kako čovjek tako malo zna o životu i koliko
je njegov život u rukama drugih ljudi... Zbog svega toga nije znao da li je više
tužan ili srećan. Pokušavao je to odvagati, iako je znao da se to dvoje vječno važe
i nikad nije izmjereno. Zbog tih izgubljenih godina postade siguran da stanovnici
njegovog mjesta nisu kao prije. Izmijenile su ih godine i situacija i vjerovatno su
sad to neki drugi ljudi, a da toga nisu ni svjesni. „I kad me budu sretali tražiće moj
lik iz prošlosti, uočavati promjene, kao i ja na njihovim licima.“ Pa mu se onda,
sam od sebe, nametao nekakav zaključak da je sve to bilo unaprijed određeno...
Hrvatsku osjeti kao sasvim tuđu zemlju. Udaljila se. To je promjena na koju treba
naviknuti, jer smo se dugo godina pogrešno navikavali. Možda i nismo pogrešno.
Zavisi od toga šta će biti sada i šta će u ovom sukobu pobijediti...
Njive... Vidje sebe na uzvšenjima. Gledao je u više svojih tijela. Želio je
opet proći istim stazama. Jednim pogledom obuhvati usamljenu trešnju. Ispod
176
nje je još uvijek bio usađen kamen iz Bog zna kojeg doba. Sav se naježio jer mu
taj pogled vrati sjećanje na jedan strašan doživljaj...
Tog dana bio je sam. U trenutku pada bio je navrh trešnje. Ni sam ne zna
kako se na tren zaustavio na jednom od donjih ogranaka. U trenutku je vidio da će
pasti glavom pravo na oštricu kamena... Kad je sišao s trešnje i sjeo pored kamena,
sjeća se da je tad bio ostao dugo zamišljen dok se pitao šta mu se moglo desiti?!...
U nogama nije imao snage. Od straha je jedva došao kući. Eh, bilo je to!
Pogleda na sat. Autobusom još dva sata vožnje, a nije vidio još nikog poznatog iako je putnika bilo dosta i stanica dosta. Žario je nacionalni osjećaj u njegovom srcu i stvarao sve topliji i veći plamen koji nije mogao kontrolisati. Zrak
koji je udisao jačao je taj plamen, jer ga je on nazivao srpskim. Slatko je udisao,
osjećao to svoje srpstvo u krvi, neki posebni ponos. „Ovde svi udišu i izdišu što i
ja, a otkud meni sad odjednom ovolika hrabrost, ovolika snaga i energija?“
U autobusu je već bio mrak, pa je kondukter upalio svjetlo. Ninku se
potamnjeli predjeli napolju pretvoriše u crnilo i on ugleda svoju glavu u dubini
tamnog ogledala prozorskog stakla. Obori glavu i pogled zaustavi na koljenima.
„Kako li će pojdinci reagovati na moj povratak?“... Osta tako zamišljen sve dok
mu kondukter nije prišao, lagano ga potapšao po ramenu i rekao da uskoro stižu.
Od tog dodira posta svjestan da je bio ipak počeo uranjati u lagahan san. Ustade
i torbe ponese ka prednjim vratima autobusa. Okrenu se i ugleda da je i na zadnjim vratima neko spreman za izlazak. Neki mladić. Pogleda ga na brzinu i gotovo
je bio siguran da ga ne poznaje. „Možda on mene zna? Stariji sam.“
Iziđoše. Stanica je bila okružena uzvišenjima i nigdje nije bilo ni tračka
svjetlosti ni u daljini. Svjetla autobusa i brujanje motora bili su jedini znaci civilizacije. Autobus ode ostavljajući iza sebe sve slabiji zvuk. Ninko je spustio torbe
na zemlju i pokušavao pronaći siluetu mladića.
– Poznajemo li se? – upita Ninko bez ustručavanja.
Oči su se polako navikavale na mrak i lik je postajao sve uobličeniji.
– Možda – odgovori glas koji je odgovarao godinama za koje je putnik iz
Tilpsa i pretpostavljao da ih mladić ima. Dvadesetak, otprilike.
– Ne plaši se. I ja sam Srbin. Tamo sam ispod toga vrha ispred nas .Iz Vrhovina.
Nastavili su se gledati i izgledalo je kao da se prepoznaju, što im je davalo
osjećaj sigurnosti u toj divljini. Mrak je postajao gušći i crnji. Vrh koji se uzdizao ispred njih dvojice bio je udaljen možda koji kilometar i krio je selo baš
tamo, iza. Trebalo je makadamskim putem okolo... Ninko podignu raširene ruke
pokazavši tri prsta. Znak pravoslavlja.
– Prvo da tri puta usrknem ovog srpskog zraka. Hranjljiv je.
177
Mladić se tome ne začudi. Bio je to gest sve češći u zadnje vrijeme. Asfaltni
put kojim je autobus otišao, nastavljao je pravo i bio gotovo pretopljen u tamu,
a njihov makadamski bio je, zbog pijeska, svjetliji. Odvajao se udesno i donekle
se jasno vidio, a onda se gubio, kao da se uvlačio u tunel sačinjen od ogromne
planine noćne tame.
– Pušiš li? – Ninko je još pripitomljavao mladića, kao uplašenu, domaću
životinju.
– Ne pušim redovno. Skrivam od oca, pa tako... – odgovori mladić.
– Ha – ha – ha! Jasno mi je sve!... I moji roditelji... U ono vreme... – dok
je pričao premetao je po džepovima, tražeći cigarete.
Najzad pruži kutiju s cigaretama prema mladiću:
– Samo ti zapali. Noć i veće tajne zna sakriti. A u mene možeš imati poverenje.
Obavijeni mrakom vidjeli su, ili bolje reći, nazirali jedan drugog, odnosno
osjećali da su zajedno. Zapališe. I tišina im je zujala u ušima i kao da je prodirala
u njih sve dublje. Nametala im je drugačija razmišljanja.
– Ja ne dolazim iz Srbije – pokušavao je Ninko da bude tajnovit – pa ću ti
reći nešto što ti možda ne osećaš.
Mladić, u posljednje vrijeme navikao da sluša neobične vijesti, napregnu uši.
– Zrak koji ovde udišemo ispunjen je srpstvom. Sad udahnem srpstvo, sad
izdahnem srpstvo i ne osećam da ima granice koja me deli i odvaja od celog srpskog carstva. Svugde sam u tom okviru i sve u tom okviru u meni je. Kao jedno
telo i jedna duša. I Bog Srbin nas drži u životu! Meni je duhovna hrana moja
molitva srpskom Bogu za veliku Srbiju, jer drugog rešenja ja ne vidim.
Mladić se nije toliko iznenadio tome što je čuo, ali mu se dopade stil.
Način na koji riječi izletješe iz Ninkovih usta koja nije vidio, nego im je samo
naslućivao oblik. Učini mu se da te riječi koje je čuo izletješe poput stihova iz
usta kakvog darovitog pjesnika, kako je nekad učio u školi, poput zapovijedi iz
usta bogočovjeka, kako govore popovi. „Razlika je samo u tome što se to meni
učinilo sličnim. Može li se to uporediti?“ Osta zamišljen nad svojim pitanjem...
Pušili su ćutke. Zamišljeni. Divili se jedan drugom što su Srbi u toj teškoj
situaciji, punoj grijeha. Jer jedino su oni, od svih drugih naroda na tlu Jugoslavije, na poštenom putu, vjerovali su. Pri kraju cigarete Ninko se sjeti da ne zna ni
mladićevo ime niti čiji je. Osim toga, u imenu je nekad izrečeno domoljublje.
– Kako se zoveš?
– Miroslav.
– Ja sam Ninko. Ne možemo svi imati tako lijepo ime kao ti – dodade, jer
mu se dopadalo više nego njegovo.
178
Neugašeni opušak namjesti na vrh kažiprsta i skide ga silno i brzo okidačemplacem. Opušak odleti, a on ga je pratio pogledom. Sjaj užarenog opuška aludirao mu je na ispaljenu raketu. Miroslav svoj opušak zgazi nogom.
– Hoćemo li?
– Hoćemo.
Odvojili su se od glavnog puta. Miroslav je ponio jednu torbu. Lakšu. Išli
su ćuteći, svaki u svojim mislima. Ninku u misli dođe Rahman. Petnaest godina
su se družili. Sjetio se kako je one večeri u kafiću „Miris mora“ ušao unutra i bio
kao poliven vrelom vodom kad je čuo ustaške pjesme. Još teži udarac osjetio je
u svojim prsima. Kao da je koplje s usijanim vrhom prodrlo u njega kad je vidio
Rahmana u tom ambijentu, napola pijanog. U tom trenu je bio posumnjao u sva
srpska ostvarenja u koja je dotad bio siguran da su postigli kad su u pitanju Bosanci i njihova opredijeljenost. Nešto mu je u prsima gorjelo.Tek poslije tu svoju
muku je doživljavao tako kao da je muka od te bosanske naivnosti i pameti zbog
koje se ponekad radovao da Srbiji donosi pobjedu. Nešto mu reče da je takvu
muku osjećao u prsima Hrvata koji su gledali svoju nacionalnu propast i premoć
Srba zahvaljujući toj bosanskoj naivnosti. Oh, koliko puta je prkosio Hrvatima
da su poludjeli sjedeći s Bosancima u društvu...Gledali su u njima tvrde Srbe
dok su ljubili Jugoslaviju. Onog trenutka u kafiću mu je Rahman postao mrži i
opasniji od bilo kog Hrvata. Gdje li će Rahman završiti i u čiju će korist završiti
njegova neusmjerena duhovna i fizička enegija koju posjeduje... Uronjen u te
misli, koračao je Ninko pored Miroslava, obavijen mrakom i vraćao se u daleke
godine unazad, godine prije prve Jugoslavije. Kraljevina! Pitao se o ondašnjim
mukama i svim tim razlozima nastanka organizacije „Mlada Bosna“. Razmišljao
je i o istorijskoj važnosti Gavrila Principa. Bosanska naivnost ipak je izrodila
jednu takvu organizaciju i tu počinje formula zajedništva čije plodove je slatko
jeo, zaključi. Uvijek od nekog osvajani, s ove ili one strane svijeta, balkanski narodi vjekovima su trpjeli tuđine, tuđinsku riječ i tuđinsku čizmu. „Mi Srbi smo
uspeli održati nacionalnu svest i nastaviti je podizati, Bosanci nikada. Ako bi se
prepustili islamu predali bi se onim odlikama koje čine arapski duh, uvjereni da
su na Božijem putu i ne shvatajući da je i to bila borba prvenstveno da bi Arapi
znali za sebe. Slično, kao što je Mojsije osvešćavao svoj narod da ne robuje drugima i opominjao druge da je Bog jedan i da to znači da su svi narodi konačno
jedno, kao i sva priroda koja im pripada. I dan danas Bosanci to najmanje razumiju upravo najviše zato što ne znaju svoju nacionalnu pripadnost. Pošto nad
njima mora neko gospodariti kako bi ih učio životu i življenju i voditi ih kroz
taj isprepleteni život ispunjen raznoraznim civilizacijama i učenjima, zašto onda
179
to ne bismo bili mi Srbi. Nama su najbliži i najpreči. „Iako nije imao nekog visokog obrazovanja, Ninko je slušao da su to prilike i glavna zadaća zbog koje je
osnovana „Mlada Bosna,“ a Gavrilo Princip svjestan svega, razumio je šta mora
učiniti i to je učinio... Prebacivao je tešku torbu iz ruke u ruku i tako stalno bio
povijen na jednu stranu, zavisno od toga u kojoj ruci je bila torba. „Ipak, njima
je onda uspjelo.“ Mislio je na onu generaciju u vremenu organizacije „Mlada
Bosna“. Tako je stvorena Kraljevina, zajednica država i nacija, uključujući i bosansku zemlju i bosanski narod, ali bez bosanskog nacionalnog identiteta. „To je
to, što je i bio cilj koji je nas Srbe zbližavao s Hrvatima i Slovencima. I zbližavao i
odvajao. Mi smo jači, mnogobrojniji, verovao sam ja, divio se tome i bio ubeđen
da je glavno urađeno. Naša generacija krajem veka treba završiti ono što je ona
na početku veka započela...Zadužili su nas... To započeto, koliko je za nas Srbe
dobro, jednako toliko može biti i loše. Danas možda i mnogo lošije. Sve ovisi od
ravnoteže.“ Mislio je na ravnotežu između Istoka i Zapada i u svojoj svijesti je
vidio vagu koja važe. Na tasove je stavljao argumenete čas jednima čas drugima.
Argumente koji su imali svoju težinu... I u svemu tome odlučivala je bosanska
naivna svijest. Upravo ta svijest učini mu se da je najveći teret u njegovoj glavi... Na pamet mu pade i drugi događaj. Tad se, sjeća se, toliko ponosio upravo
tom uspjelom politikom nad Bosnom, da je lebdio iznad bjeličastih oblačaka na
svijetloplavom nebu. Bilo je to prije dvanaest godina. Tad su se nalazili na jednom gradilištu u Libiji. Neki od radnika su oponašali islamsku molitvu i smijali
se. To je izazvalo reakciju Libijaca koji su ih vidjeli. I upravo se Rahman tada
ispravio ispred svojih kolega. Bio je spreman i na tuču, a na nagovaranje svojih
kolega, započeo je molitvu, što je Libijce iznenadilo i oni su se povukli. Kasnije
su oni, Jugosloveni, priznali da su bili pogriješili i bespotrebno izazvali Libijce, a
u znak zahvalnosti što se sve dobro svršilo, uveče su Rahmana nalili alkoholom.
Tri dana se liječio i tri dana nije radio. Zbog toga je morao kod direktora. Rahman je osjećao da mu je učinjena nepravda i pitao se je li pogriješio.
– S jednom torbom je lakše – prekinu Miroslav tišinu, što Ninka vrati u
sadašnjost.
– Oh, puno lakše! Puno, puno! Ne znam kako bi‘ sam! – snađe se Ninko
na brzinu.
Upravo su stizali na prvu raskrsnicu. Ninko nije znao kamo će Miroslav, a
on je imao još dosta, pa ga upita:
– Gde ti je kuća?
– Treća od kavane.
180
U selu je bila samo jedna kafana otkad zna za sebe. Dosjeti se da bi Miroslav mogao biti onaj dječak što je imo pet–šest godina kad je Ninko otišao u
Tilps. Sin milicajca.
– Ti si Radenkov.
– Jesam.
Ispriča mu Ninko da su on i Radenko bili dobri drugovi. Radenko je, reče
Miroslav, trenutno glavni u miliciji za cijeli kraj.
– Eh, lepa novost koju nisam znao!
– Odskora je, nisi ni mogao znati.
Na raskrsnici stadoše. Spustiše torbe, pa zadihani čučnuše. Mrak je bio
gust, pa su više slutili šta se nalazi oko njih nego što su mogli uočiti svojim očima.
Zapališe još po jednu. Miroslav je govorio o nekim novostima u selu ne pominjući
svoj skori odlazak u Armiju, kao ni ispraćaj kod Ratka Jovanovića te iste večeri.
Pitao se ko je taj Ninko. Iz koje familije. Bio je siguran da bi on trebao poznavati
Ratka Jovanovića kod kojeg će on sada nastaviti. On i Ratko će istog dana u istu
kasarnu. U neku Poljanicu. I bi Miroslavu malo čudno da njegov saputnik ništa
o tome ne zna i ništa o tome ne priča. Ninko je dotle razmišljao kako će dalje
sa dvije torbe. Bi mu čudno što se mladić odjednom toliko raspričao. Tamo u
daljini nazirala su se svjetla prvih kuća. I ona kao da su nepovjerljivo izvirivala
iza zavjesa crnog mraka. Bili su negdje na oko pola cigarete, kad Ninko ustade,
osjećajući da je skupio snage za nošenje obje torbe:
– Ispušimo do kraja, pa poslije svak na svoju stranu. Ja idem tamo! – i
rukom pokaza pravac kojim će.
Nekoliko trenutaka budućem vojniku je trebalo da shvati da čovjek nije iz
njegovog dijela sela. Kao da je o ovom čovjeku slušao od starijih.
– I ja idem tamo! – reče brzo.
Tim riječima iznenadi i razveseli Ninka. Oči su mu graknule, ali se odmah
upita zbog čega mladić u to doba ide tamo... Svejedno, pomisli, ponijeće mi torbu. Dvoumio se da li da ga pita zašto ide tamo, kad Miroslav reče:
– Siguran sam da ne znaš i ove novosti... – pa ga upozna i sa razlogom
odlaska i pozivom za vojsku.
– U vojsku! – gotovo uzviknu Ninko, pa se zamisli.
Sjetio se da je Ratko već išao jednom služiti. Možda prije četiri godine, ali
da je otpušten zbog neprestanih nasrtaja na Albance. Zato im je potreban sada,
dolje u Poljanici, gdje su ih natiskali nedaleko od njihove granice. To Ninko
prvo pomisli i to ga zabrinu, iako su njegove misli sve vrijeme bile tu negdje, na
nacionalnim problemima. Osjeti bliskost rata kao nerješivu formulu problema
181
između nacija, što ga brzo zanese i odnese posvuda po Jugoslaviji ali misli mu se
zaustaviše na Bosni. Tu je formula na kojoj se treba skoncentrisati. Iskustvo iz
Tilpsa isto upućuje na Bosnu. U svijesti ugleda Rahmana u kafiću „Miris mora“ i
osjeti ambijent onih pjesama koje su ga lupile po čelu da je odmah izašao napolje.
Sve će ići mnogo brže nego što je zamišljao i mora se biti spreman!
Ispušiše i nastaviše. Opet ćutke. Ninko se zamislio o Ratkovom, a Miroslav
o svom odlasku. Ninku se činilo da je taj Ratko uvijek bio za neka rješenja po
kratkom postupku, za neku silu. I kad je imao samo petnaest –šesnaest godina...
Izbiše na najoštriju krivinu tog dijela puta. Do ušiju im dopre hučanje i krkljanje
vode u dubini kanjona i zamisli kako silno udara o zidove stijenja i razbija se u
milijarde kapljica koje visoko frcaju. Slike iz mladosti su mu bile u svijesti kao
pred očima kad bi se dolje zagledao. Ostajao je dugo gledajući u taj prirodni
fenomen od kojeg bi se ježio obuziman strahom od pomisli šta bi bilo kad bi se
neko dolje otisnuo. Možda dvije stotine metara dalje brza voda otičući u svojoj
žurbi razdvajala se u nekoliko tanjih vodopada i jurila svojim putevima... Bili su
uzbuđeni.
Glava IX
Poslije svakog susreta sa Makedoncem Dačom, u sjajnozelene oči Osvita Pravnića uvlačilo se neko čudno sivilo. Nešto tmurno i tužno. Pravnić nije
mogao razumjeti toga čovjeka i razlog njegovog gotovo svakodnevnog opijanja.
Između njih dvojice uvijek je lebdjela neka nedorečenost zbog čega je civil vojniku iz Bosne bio još zagonetniji. Pri svakoj pomisli na tog civila, Pravnića je nešto
nagrizalo i silno je želio doznati stvarnu širinu razloga njegove unesrećenosti. A
svaki put mu se činilo kao da čuje riječi: ‚‘Dobar sam čovek!‘‘ koje je pijanac često
ponavljao za vrijeme njihovih susreta.
Kako god da se vojnik Osvit Pravnić iz Bosne čudio civilovoj nesreći i želio
otkriti razlog, tako se civil Dačo pitao kako taj vojnik može uvijek biti srećan dok
se s druge strane ruši zemlja. Primjećivao je da se vojnik čudi njegovom opijanju,
pa mu je jednom prilikom i rekao:
– Čudiš se što se ja opijam, a? ... Vidim... vidim...
182
– Zaista i čudim – rekao je Osvit i od tog dana Dačo je još više želio da
se otkrije, da s njim sasvim otvoreno razgovara o onom što ga muči – o stanju u
zemlji i – o svom braku.
Bezbroj puta je poželio da mu kaže da stanje u zemlji može prerasti u rat,
no uvijek se dvoumio kako da započne taj toliko ozbiljni razgovor. „Dačo, ne
budi budala! Taj mladić ne oseća još ništa“, govorio je sam sebi. „I šta je njega briga zašto ti piješ. Dete je to još...“, sukobljavao se tako Dačo sam sa sobom. ‚‘Čak
i ako se pitao za razlog zbog kojeg pijem, on nikako ne bi mogao razumeti stvari
u ovoj zemlji... Ne bi, ne bi... On je odrastao bez nacionalnog imena, pa ne može
ni imati jasan nacionalni identitet... Nije ni moguće da poseduje potrebnu nacionalnu svest... A bosansku?“, nasmija se Dačo sam sebi pri toj pomisli. „Po svemu
sudeći nemoguće je započeti s Bosancem razgovor o tako krupnim stvarima!“
Žalio je mladića, smatrao da je dezorijentisan i davo je sebi zadatak da
ga pokuša osvijestiti, ne samo nacionalno, već i vjerski. Osjećao je da to mora
učiniti. Bio je to nagon iz njegovog poimanja čovječnosti.
„Biti živ, a ne razmišljati o stvarnosti, nemoguće je, a izgleda da to ovaj vojnik može. Razlog tome je nemanje nacionalnog identiteta. Zato nije svestan šta se
zbiva. I pitam se gde se krije ta bosanska svest. Zar je mogla zauvek da ispari?“
Uvijek pri tim razmišljanjima Dači bi lavina nježnih osjećanja išla ka Osvitu
Pravniću, tom njemu simpatičnom mladiću sa dječjom političkom upućenošću.
I uvijek mu je bilo teško pri pomisli da bi Osvit, tako naivan i neiskvaren, mogao biti ubijen. A to je, po njegovom mišljenju, bilo i te kako moguće. „On i
kad bi htio ne bi znao biti pokvaren, a nacionalni interesi između Srba i Hrvata
i između te dve crkve, mogli bi mu doći glave, na surov ili manje surov način,
mada to na kraju krajeva uopšte nije ni toliko važno. Samo kad bi on barem bio
svestan zbog čega bi mu se to moglo dogoditi. A zašto, kad više nema ni u jednoj
veri višebožja?‘‘ Svi uče, jedan je Bog u kosmosu, a zašto onda ovo sve?!...
Ponekad je Dačo govorio da je Jugoslavija zbog Bosne i stvorena. „Upravo
zbog Bosne. Bosna ju je održavala, a zbog Bosne će se verovatno i raspasti. Zbog
svoje političke nezrelosti Muslimani bi zahvaljujući neizgrađenosti svog identiteta sa svojom teritorijom mogli postati samo nečiji dodatak.“
Iako nije Osvitu ništa govorio o svojim razmišljanjima, Osvit se osmjehivao videći ga zamišljenog kao da pita: „O čemu li ovaj duma?“ Dačo je to osjećao
i nalazio razumijevanja za njega. „I razumem ja da to mora biti sve tako. Bosanci
nemaju političke zrelosti, nemaju bosanskog identiteta.... Uvek isti zaključak,
uvek... Već nekoliko vekova briše im se identitet. Posebno za vreme prve i druge
Jugoslavije... Možda je sudbina da to bude način uništenja sveta... Uh, možda
183
sam otišao predaleko... Preterujem u svojim razmišljanjima... Najteže je predvideti kako će se Bosna u svemu tome snaći. I taj jadni vojnik!... Jugoslavija još
uvek postoji. Veže nas još uvek nekakva ista nacionalnost, nekakvo jugoslavenstvo, a slutim da će jugoslavenstvo postati samo prošlost. Pamtit će ga samo oni
koji prežive... Slutim krvavi rat... Zacrnilo mi je u svesti i pred očima...“
Talasi mržnje izronjeni iz duha nacionalizma što prostruje s vremena na
vrijeme, pa se prividno utišaju, podsjećali su na talase vjetra koji poslije zatišja
navali većom snagom ostavljajući iza sebe sve više haosa.
Dačo se, da bi još bolje osjetio probleme koji su postojali, stavljao u ulogu
Bosanca smatrajući da je politički i nacionalno svjestan. Razmišljao je o tome
šta bi učinio na putu za Bosnu da je njihov nacionalni i politički vođa. Bio je
svjestan da tom i takvom čovjeku mora biti izuzetno teško. Teže nego bilo kojem
nacionalnom, odnosno državnom vođi u svijetu. Crv koji bi se uvijek iznova
vraćao i kopkao mu po svijesti, bio je kako pokrenuti tu nacionalno nezrelu bosansku naciju. Poredio je to sa onim kao kad bi se djed osjećajući bliskost svoje
smrti, morao požuriti ozoriti svoju unučad, jer nemaju vremena zrijeti polako,...
Međutim, ako bi Srbi i Hrvati bili pošteni i pametni, ostavili bi Bosnu na miru.
To bi rekao svaki pametan i civilizovan čovjek. Tragično će biti ako na izborima
dobiju oni koji Bosnu vide kao pehar pobjedniku! Njegovi računi su mu govorili
da stanje ili vodi direktno u rat, ili narode na izbore o pitanju opstanka zajednice.
Ako se prospe krv za Bosnu?! Hoće li se moći slaviti pobjeda na krvavoj zemlji?
Sjetiće se Bosanci da su im bile preče nacionalne institucije nego vjerski moral i
da se u prošlosti prvenstveno radilo na tome, bez čega se generacije nisu ni mogle
osvješćivati. Nacionalne institucije su prva meta svim osvajačima i oni mislioci
koji su svjesni njihovog značenja, pa ne trpe... Neće se umjeti na vrijeme organizovati i pripremiti za otpor. Tinja u Bosancima nacionalni žar, ali samo tinja.
Nije užaren i ne plamti kako bi trebalo, jer kod ostalih nacija taj žar plamti, sve
toplije i sve žešće. Ali, vjerovao je Dačo da nije potpuno ugašen. Eh, da... zato će
u ovoj zemlji zavladati zlo i ludost, a dobrota i pamet biti zarobljeni... Eh, da...
Bog to gleda. On je neutralni posmatrač i na kraju ispravni sudac kad će duh
svakog učesnika spoznavati realnost i kroz kaznu se osvješćivati! Na žalost...
Poslije ko zna kog po redu ispijenog čokanjčića, visio je Dačo na stolici,
sam za stolom. Gledao je tupo u sto ispred sebe čija mu se površina i zamagljivala
i bistrila. Od beskrajnih misli izmicao mu je i razum.
Za stolom u drugom dijelu prostorije sjedila je prodavačica svodeći Pazar
za današnji dan. Inače, u posljednje vrijeme i među gostima se primjećivao glupi
184
nacionalizam unoseći i u tu filozofiju života razdor i haos, sluteći smrt. Dači se i
pred tim gubio razum.
Svoje otežale očne kapke podizao je sve teže kako bi povremeno mutnim
pogledom poželio „pogoditi“ kapijaša tamo na kapiji. U mislima je već nekoliko puta bio kod kapije i pričao sa Osvitom... U jednom trenu pred očima mu
bljesnu svjetlost. Oči zaiskriše. Od silne želje da pomogne svim nacijama, da ih
upozori da se ne upuštaju u tu veliku besmislenost, Dačin duh je stvorio nadu
koju je na trenutak i vidio svojim očima u vidu iskre svejtlosti. „Problem se može
riješiti samo ako se svi u Bosni nacionalno osvijeste. Jedino tako ne bi došlo do
zla“, govorio je sebi odlučivši da krene ka kapiji... Činilo mu se da je iskrsla neka
nada. Da je na domaku i da ne vrijedi sjediti. „Ako ništa drugo – kad smo blizu,
prožimat će nam se emocije. Ja ću od njega udahnuti ozračje sreće, i ako je to
samo iluzija. On će od mene udahnuti ozračje tuge, realne stvarnosti... Dobro će
biti... Korisno je i to malo da ga potakne na razmišljanje. Ujedno ćemo ispiti po
jednu, jer nećemo moći ni o čemu posebno pričati. Ipak neće biti ništa... „
Podignu se, što prodavačicu iznenadi, jer je dotad bio miran kao da je spavao.
– Daj mi još dva – izgovarao je rastavljajući riječi kratkim pauzama, kao
da se, dok se njoj obraćao pita koliko čokančića još da ponese. – Ja idem vojniku
– dodade kao da objašnjava razlog svog podizanja sa stolice i to što nju prekida
u njenoj zauzetosti.
Još od prvog dana, kad je od Dače čula za Osvita i saznala neke stvari o
njemu, prodavačica je postala radoznala. Uzbuđivala ju je misao na njega i od tad
je češće pogledala na kapiju. Otkrivala je njegov izgled, mada je rastojanje bilo
poveliko, toliko da bi čovjek mogao dobaciti kamenčić ali ako zamahne iz sve
snage. Što je duže zagledala Osvita kad je bio tamo, postajao joj je magnetičniji,
ljepši i draži. U njoj je rasla želja da ga upozna. Bilo je u njemu nešto magično,
no nikom to nije govorila... Prođe s drugu stranu šanka i spusti pred Daču dva
čokanjčića prepečenice. Osloni se laktovima na šank, pa onako presavijena pogleda ka kapiji. Osvit je s nekim razgovarao. Taj netko je bio na prozoru prve
zgrade do kapije, one što su je vojnici nazivali „duga zgrada“.
– Nanet ćeš mu probleme – reče ona rasijanom Dači koji je već držao kvaku vrata. – Dođi s njim ovde – dodade.
Dačo iziđe ćuteći i ne sluteći njene simpatije.
Prodavačica se zvala Jelena. Imala je tridesetak godina i dvoje djece za dvanaest godina braka. Nikad nije bila zaljubljena u svog muža, ali ga nije ni varala.
Za prevare joj je prijetila opasnost više od sredine nego od muža koji ju je volio.
Zato joj se taj šarmantni vojnik činio kao idealna prilika. Svojim odlaskom, a jed185
nom mora otići, odnijeće i mogućnost da ona bude otkrivena. Stoga je sve češće
i sve snažnije razmišljala o jednoj avanturi... Još jednom je pogledala za Dačom
koji je već bio otišao, pa se vratila za sto za kojim je računala.
– Eh, eh – brecao je Dačo idući ka Osvitu, ali kako se približavao, tako je
gubio onu sigurnost koju je prije neki čas sa sobom ponio.
– U stvari, ljudi bi i trebali biti takvi kao ti – glasno je rekao razmišljajući
i prelazeći ulicu.
Osvit nije očekivao ovaj susret, ali se nije ni posebno iznenadio. Čuo je
Dačinu rečenicu, pa upita:
– Kakvi to ljudi? Kakav sam ja to čovjek za tebe? Šta ti to u stvari želiš meni reći?
Dok je postavljao pitanja, odmakao se od stražarske kućice na koju se bio
naslonio i krenuo Dači u susret, na vanjsku stranu kapije. Učini mu se da u pijanom Dači ima ironije upućene njemu.
– Uopšte, uopšte – Dačo je nastojao da se ispravi. – Mislio sam na čoveka
kao na stvorenje... Vidiš šta se u svetu radi... Šta čovek radi čoveku!
– Aha – složi se Osvit, mada se u sebi nije u potpunosti složio.
Pitao se na šta li taj čovjek cilja, no pošto je Dačo izgledao ozbiljan i on odluči
biti ozbiljan. Zbog pravilnika koji nije dozvoljavao civilnim licima zadržavanje na
kapiji, Dačo je izvlačeći bočice iz džepova izblijedjelih farmerica, predložio da
stanu iza stražarske kućice da bi bili neprimjetni pogledima iz kasarne.
Dačo se nije zadržao duže od petnaestak minuta na kapiji. Za to vrijeme
izustio je tek nekoliko beznačajnih riječi. Potiskivao je svoje emocije, nije otkrivao misli suzdržavajući se da ne izgovori ništa značajno, jer je znao, ako pijan
razveže jezik neće ga umjeti svezati, a toga se plašio. Cigaretu je nastavio na
prethodnu. Dok je odlazio s kapije, misli su mu opet navirale. Nije ih mogao
odložiti za kasnije.
Sa svojom bivšom ženom često se svađao. Posebno bi mu čupala živce kad
bi govorila: „Budi čovjek pa priznaj pošteno! Uzmi kartu i pogledaj! Lijepo se
vidi da je Bosna svojim teritorijem u sklopu Hrvatske! Hoće li se morati za nju
ratovati! Zar nije najpametnije stvoriti dvije Jugoslavije sa granicom na Drini?
Istočna i zapadna, zašto ne? U istočnoj srpski, u zapadnoj hrvatski kao službeni
jezici...“ On bi tada navlačio dlanove na oči da je ne vidi, da ne vidi kako ona to
ozbiljno misli. Ona bi stvorila samo dvije nacije! Kao da su svi drugi nepismeni!
Baš toliko! To bi ga potresalo i on bi, suzdržavajući se da je ne lupi, okretao glavu,
bježao od nje, dolazio do alkohola i otpočinjao. Tako je i počeo s alkoholom u
većim količinama. Zapad dobija. Istok tone poput broda u kojeg je prodrla voda.
To je to. Siguran znak. Postajao je siguran da to nije tek tako preko noći i samo
186
iz njene glave, već da se organizacija stvarala i zaživljavala, pa se i ona odazivala
na pozive i odlučila im se pridružiti. Njima, čija glavna ideja je bila otcjepljenje...
Veze... Tajne veze... Od tamo! Navaljuju!
Uvijek iznova tražio je način da navede Bosanca da razumije stvar. Dok se
tromim koracima vraćao u kafanicu, on se sjećao upravo tih njihvih svađa. Sve bi
ih prevarili. Na mudar način Hrvatska bi se dočepala Bosne. Mogao bi Bosanac
vidjeti da se Hrvati i Srbi mrze, ali da su zajedno upravo zbog njih, naivaca. Ne
mogu se podijeliti baš zbog njih. On jadan, Osvit, ništa još ne opaža. Istoriju je
čitao, učio, ali iz toga nije ništa razumio niti zaključio. Pitaće se jednog dana ko
su jedni a ko su drugi i zašto se mrze. Ili – zašto su se spajali kad su se oduvijek
mrzili, a zašto se sada opet dijele. I uočit će dosad njemu nevidljivu razliku. Vjera!
Vjerovatno namjerno nametnuta različitost u jeziku za opravdaniju konstitutivnost nacija. Zašto je ukinuto ime jezika u Bosni koji se stoljećima zvao bosanski
jezik?! Stepen po stepen i Bosanac će sve to otkriti i osjetiti koliko je prevaren od
onih koje sada iskreno voli. Vjerovatno će otkriti i da je to samo puka mizerija,
nesavršenstvo ljudi, nešto zbog čega su ljudi osuđeni da se mrze i pate... I steći će
Bosanac još jednu naviku – da o tome razmišlja. Znači da razmišlja nacionalno o
sebi. Ionako će morati kad-tad.
Osvit je pogledom ispraćao Daču. Dačo je tromo zabadao stopala... Zamisli
se na kapiji. Postalo mu je samo malo jasnije da je i ovaj put između njih dvojice
ostalo nešto nedorečeno, kao da mu je Dačo nešto htio reći, a nije. Kao i svaki
put do sada. Šta li mu to prešućuje? Uostalom – večerašnji posjet mu je ličio na
kupovanje. A s druge strane, šta bih mu ja kao vojnik mogao učiniti, pitao se Osvit.
To mu nije bilo jasno i kopkalo mu je svijest, ovaj put reklo bi se, nešto malo više
nego za ranijih njihovih razgovora. „On je nekako zamišljen, a kao da to ima veze
sa mnom. Ili me se to treba ticati“, pokušavao je Pravnić izvući neki zaključak.
Nekako čim Dačo zamaknu, na kapiji se stvori oficir. Poručnik. Bio je
smrknut, pa Osvita u trenu prože osjećaj straha, jer je pijani civil tek otišao sa
praznim bočicama. I oficir mu se učini nekako širok u ramenima. Primicao mu
se napregnutog vrata na kom su se jasno vdjele nabrekle žile. I pogled iz očiju mu
je bio prijeteći, onaj zmijski pogled koji ubija. Poručnik se približavao opreznim
korakom, kao da se bojao da mu vojnik ne umakne. Stizao je u trenutku kad je
Dačo ulazio u kafanicu, a Osvit želio da vidi njegov susret s prodavačicom. No,
instiktivno se okrenuo i vidio oficira koji se približvao. Kao da su ga okrenule
oficirove prijeteće misli koje je osjetio na vratu. Reče sebi da je nespreman za
takav susret zbog okolnosti koje su se samo tren ranije dešavale. Ipak, moraće
nešto pametno reći u svoju odbranu, no – čekako je. Sebe je već vidio van kapije,
187
ponovo s ostalima na obuci... „Da nije to taj major Kosta. Nisam ga još nikad
vidio? Da nije promijenio činove da bi me zavarao? Kažu da je on lukav. Svi su
rekli...“ Hiljade misli mu je prolazilo kroz glavu.
Ispod plastičnog štitnika oficirske šapke, na Osvitovo iznenađenje, poluskriveno čelo se poče vedriti poput sunca iza crnih, tmurnih oblaka. Pratio je
njegovo čelo i oči i pokušavao odgonetnuti zbog čega se desila promjena. No,
oficirovi koraci su mu se i dalje činili aždajskim... Oficir zastade, te se nađoše jedan pored drugog. Kao da su im iz očiju izbijale sputane emocije koje su se srele
negdje između njih, dodirivale i odbijale, suprotstavljene kao dvije različite boje.
Nepomirljive... Poćutaše dugo, a onda oficir progovori promuklim glasom:
– Kapijašu, šaren si mi!
Očekujući da će ga oficir prostrijeliti oštrinom svoga obraćanja, Pravnića iznenadi tihi glas. Đapić je u međuvremenu gubio zbijeni bijes shvatajući da nema
razloga za paniku. Pade mu na um da je ovaj vojnik Bosanac, a to je podrazumijevalo bosansku naivnost i vjerovatna Osvitova neupućenost u zbivanja u državi.
Pravnić nije odmah shvatio šta znači to „šaren si“. Čim je shvatio o čemu
je riječ, upita se da ih nije odnekud posmatrao, ili da prodavačica nije dojavila
telefonom. Ta druga mogućnost ga iznenadi, jer ako bi oni iz kafanice imali vezu
sa oficirima u kasarni, to bi značilo da nad vojnicima osim vojne postoji i civilna
bezbjednost koja tako svaršeno mudro kontroliše kapijaše. Uostalom – jedino ih
je prodavačica i vidjela... Ili – Dačo! Možda je to upravo Dačo učinio planski!
Iz njega kao da je nestajalo i posljednje kapi krvi:
– Zbog čega šaren? – progovori najzad, dok je oficir podmuklom ćutnjom
čekao njegov odgovor.
Oficir je izazvao strah u njemu, a strah bljedilo.
– Šta ti je ispričao civil?
Vojnik nije ništa odgovarao, pa oficir nastavi:
– Sve se prati... Sve se zna... Ovaj tu dolazi jedino za vrijeme tvoje smjene.
I često dolazi...
Istovremeno u kafanici osim prodavačice i Dače nije bilo nikog drugog.
Oboje su gledali prema kapiji, kao da su slutili da se njihovom miljeniku događa
nešto ružno.
– Ništa posebno, druže poručniče – reče najzad Osvit.
Iako ga je oslovio činom poručnika u tom činu je vidio majora.
– Baš ništa. Stvarno ti ništa ne priča... Znači tako...
– Mislim – ne priča ništa važno.
– Znači li to onda da ti pričaš njemu?
188
– Ama, kažem da ništa strašno ili zanimljivo ne priča on meni, a ni ja njemu – mucao je Osvit.
– Pa, onda – koji od vas dvojice priča?
– Ja njemu pogotovo nemam šta pričati. Šta bih je njemu mogao pričati?
– Ama, ima nešto. Logično je... Dok tu dolazi – bio je uporan oficir.
– Ne dolazi, druže poručniče, nego navraća.
– Ne gledate se kao zaljubljeni. Niste pederi.
– A i ja se pitam zbog čega on ovdje navraća, ali ga ne pitam. Vjerovatno
kao i svi pijanci... Budala...
Nastade ćutnja. Poručnik Đapić poče šetati tamo-amo, po dva-tri koraka
u svakom smjeru. Činio se poput ptice u kafezu, s tim što bi ptica vjerovatno
činila brže okretaje, a on je pri svakom okretaju zastajao i bivao zamišljeniji. Tako
se barem Osvitu činilo. I zbog čega tolike sumnje? Šta bi onaj pijanac mogao
napraviti? Ta, dosta mu je njegove nesreće!... Ima oficira koji u svemu vide neku
opasnost. Takav je i komandant. Nekada gotovo poludi. Hvala Bogu da nisu svi
takvi. Sjetio se kapetana Herića koji mu je onog dana rekao da ga ne mora više
pozdravljati onako strogo, vojnički. Da su oni prijatelji. On nije znao da se taj
kapetan zove Herić, niti odakle je. Zato se ponekad pitao kako mogu oficiri biti
toliko različiti.
Uostalom, on još nije bio siguran da mu u kontrolu nije došao komandant
obezbjeđenja, major Kostić. On za Đapića nije ni čuo. Nije se ni interesovao ko
su ti silni oficiri oko njega. Dosada je brinuo svoje vojničke brige...
Pratio je pokrete oficira isčekujući nova pitanja ili strožiju kritiku.
Đapić je istovremeno i dalje nervozno šetao. U posljednje vrijeme
primjećivao je grupisanja vojnika i sve teže se kontrolisao pri ophođenju s vojnicima nesrpske nacionalnosti. Bilo mu je sumnjivo svako radno mjesto na kojem
nije bio Srbin. U više navrata je pri slučajnim susretima na hodniku razgovarao s majorom Kostićem, ali se nijednom nije usuđivao potpuno iskazati svoje
mišljenje. Uvijek bi u razgovoru skrenuli na druge teme, njemu manje interesantne. Tako je svaki put ostajao malo uznemiren pred tim autoritetom koji je još
branio staru formulu suživota nacija, a u koju Đapić nije više vjerovao i svaki put
je u zadnjim momentima gubio hrabrost, ne uspijevajući iznijeti svoje primjedbe. Trajalo je to i godinu dana, a onda se jednog dana, upravo kad je vjerovao da
ima dosta argumenata koji mu daju za pravo, uputio pravo majoru u kancelariju.
No, njegove primjedbe u majoru nisu izazvale posebno interesovanje. Iako je
osjetio da im se osjećaji podudaraju, nisu se složili. Naime, major je tvrdio da je
189
i nemoguće i nepotrebno na kapije postaviti samo Srbe, jer bi to još više izazvalo
sve druge protiv Srba.
- Zar nije tako? – pitao je. – Čak bi i Bosanci posumnjali da nešto nije u
redu. Ne bi primećivali da nema Hrvata jer ne uočavaju razliku, ali bi primetili
da nema ostalih. I pitali bi se kako to da nema nikoga od njih... Je li tako?
I dok se šetao tamo-amo, Đapić je upravo sad razmišljao o tom razgovoru
pitajući se može li sada, kad se stanje znatnije pogoršalo, nešto više poduzeti
i učiniti. Njemu se činilo da ima oficira koji još spavaju, koji kao da ne prate
pogoršanje situacije u dražavi. Naravno, pri tome je mislio samo na oficire Srbe.
Njemu se žurilo, trebalo bi da se žuri i njima...
– Znaš li ti, vojniče, o čijoj bezbednosti moraš dobro voditi računa?
– Znam... Evo, sve piše – spremno odgovori Pravnić i očima pokaza u
stražarsku kućicu gdje je na jednoj polici stajao Pravilnik.
Pravniću se činilo da je poručniku laknulo, jer je ovaj otpuhnuo izbacivši
popriličnu količinu zraka iz pluća. Međutim, poručnik je sebi postavljao pitanja
za koja je znao da on i kapijaš ne bi mogli naći zajedničke riječi, a pretpostavljao
je – ni razgovarati o njima. Na kraju krajeva – kako Bosanac može voditi računa
o bezbjednosti? Pogotovo u vremenu unutarnacionalnih previranja kad nije svjestan prijetnji njegovoj naciji, kad nije svjestan interesa vlastite nacije i svega onoga što joj prijeti i što tek dolazi...
– Od koga nam prete opasnosti? – bila su sljedeća pitanja koja se Pravniću
učiniše tako naivnim da se osmjehnuo i da je krenuo prema stražarskoj kućici da
iznese Pravilnik. Pitao se da li ga je poručnik ikad i pročitao.
– Sve šalji dole, na glavnu kapiju! Budi svestan da si na udaru celog grada
– pričao je dalje poručnik koji je još nekoliko minuta stajao na kapiji mučen
svojom uznemirenošću, jer nije smio iskazati ono što osjeća.
Zbog toga se napinjao da bi govorio, ali sve što mu je padalo na pamet
nije smio reći, pa se prisiljavao da ćuti. Pogledom je šarao po stvarima i objektima koji su ih okruživali. Uglavnom, uspijevao je ćutati. Pokreti su mu djelovali
mirno. Ima nešto što istovremeno prožima ljude i prirodu i zna šta se nalazi u
svemu. Kao da mu se obznanjivalo ono šta je tad činilo zabrinutim poručnika.
Proživljavao je nešto čudno. Pitao se šta se dešava, da li postoji neka opasnost.
Slutio je da ga osjećanja ne lažu. A Đapić je dobro znao zašto je rekao da sve šalje
na glavnu kapiju, jer izuzimajući komandira Marinka u prijavnici, katolika iz
Bosne, svi ostali su bili ne Srbi, ali svi pravoslavci. Stoga se Đapiću činilo da bi svi
koji posjećuju kasarnu trebalo da prođu kroz tu kapiju, jer se tamo uredno unose
podaci o njima u za to predviđene dokumente. A to je već nešto. Neko rješenje.
190
Prije nego što je napustio kapiju i zaputio se ka zgradi komande, poručnik
Đapić je licem unesenim u lice kapijašu Pravniću svojim pogledom i svojom
ćutnjom prijetio.
– I ceo svet je blizu... Razumeš li? – završi nakon kraće stanke.
– Razumijem – odgovori Osvit glasom koji je govorio da je shvatio da
nema šale, da ima nešto veliko, nešto što slijedi.
Pogledom i ćutnjom oficir je rekao šta misli i uputio se ka zgradi komande. Nije više mogao biti napregnut. Zbijalo se dosta toga u njemu, a gotovo da
nije smio otvoriti usta. Najteže mu je padalo neznanje ovog vojnika, neshvatanja
ovog Bosanca koji je stajao pred njim. Kako i šta s njim, bilo je pitanje koje je
ponio sa sobom.
Manje strpljvi vojnici klase koja je odslužila oblačili su svoje „civilke“ i
šepurili se po spavaonicama. Za njih su postupci po naređenju bili završeni. Izgledali su kao naivna, srećna djeca, puna sebe. Sada im se činilo da je sve brzo
prošlo. Gotovo prohujalo. Zauvijek. Ti srećni, bili su Bosanci. Nisu imali razloga
za neku veliku brigu. Nisu opažali nikakve znake opasnosti. Sa kreveta su ih pratili pogledi većine drugova drugih nacionalnosti. Osim zabrinutosti, pa i znakova
tuge, bilo je u tim pogledima i skrivene ljubomore. Bosancima su bili smiješni ti
neveseli pogledi. Ta, kraj je vojske! Zar to nije radosno? No, neki se u sebi upitaše
zašto se i ostali ne vesele kao i oni. Ipak, sve ostade na pogledima kojima se nisu
dovoljno razumjeli, ili eventualno nekim brzo prekinutim osmijehom. Neki od
njih su pričali mlađoj klasi da se ne sekiraju, da će ih proći brzo i lijepo, da će se
začuditi kad dođe kraj. Uglavnom, sadašnji ambijent je potpuno odudarao od
onog svakodnevnog u kom su vladali red i disciplina.
Preko puta spavaonice, uz prozor na hodniku stajao je Ante. Odatle je na
svojoj lijevoj strani vidio veći dio prostora oko kuhinje i sportske terene na desnoj
strani. Vidio je i ne baš usku, ali ne ni preširoku asfaltnu stazu između to dvoje.
Staza je vodila ravno sve do kraja kruga kasarne, do vrata glavne zgrade skladišta
vojne opreme. I tu sasvim udaljenu zgradu primjećivao je jednom njenom stranom, jer je većim dijelom bila skrivena parkom u kom se izvodila vojnička
obuka. Što u jednom, što u drugom smjeru, stazom je išlo na desetine vojnika.
Nekoliko njih je nosilo vojnu opremu na razduženje i to im je vjerovatno svima
bio najdraži zadak koji su morali izvršiti u vojsci. Kad je na stazi ugledao desetara
Jovu, Ante je pogledom pratio samo njega. I sama pomisao na Srbe ispunjavala
ga je mržnjom...
Jovo je bio stigao do stepenica koje su vodile u kuhinju, u salu broj jedan.
Spustio je opremu umotanu u šatorsko krilo koje je nosio na plećima uz sama
191
ulazna vrata. Malo je postajao pa zapalio cigaretu. Opet je zabacio opremu na
leđa i nastavio dalje. Iza njega su ostajali oblaci dima... Ante se prisjećao Jovinih
komandi za vrijeme obuke, posebno dok su bili na terenu, ali sad je sve lakše
podnosio. Osjećao je da je pobijedio, osjećao da je nadmudrio Jovu, jer je Jovo
pokrenuo proces za Salkino kažnjavanje. Znao je da mu Salko to nikad neće
oprostiti. Hrvati se bez Bosanaca nikada ne bi mogli osloboditi srpske nadmoći.
Zbog toga se Ante smiješio uspjehu gledajući Jovu kako odmiče stazom i zamiče
za park. Kad se Jovo već izgubio iz vida, Ante se odvoji od prozora i zaputi ka
spavaonici.
Sinoć, predzadnje noći u kasarni, Jovo je sanjao Salku. Sad, dok se vraćao
stazom nakon razduženja opreme, sjetio se tog sna. Tako svježe se sjećao svih detalja da mu to postade čudno. Stoga odluči da navrati u zgradu komande i ispriča
taj svoj san poručniku Đapiću.
Nije bilo vremena za čekanje, pa je Ninko nakon dva dana pozvao regruta na razgovor u četiri oka. Šetali su izdvojenim i usamljenim seoskim makadamskim putem koji je od kraja sela vodio u prostranstva planinskih šuma. Za
obojicu je to bila važna šetnja, vjerovao je Ninko. Nijedan ni drugi nisu znali
dokle doseže taj put, da li se negdje prekida ili možda izlazi na neki drugi. Nije
Ninko bez razloga rođaku predložio da ovaj razgovor obave u pravoj pravcatoj
divljini. U njima je zaživjela slutnja da će morati upoznati još mnogo puteva koji
se zavlače u divljinu. Zbog napete situacije među nacijama u njegovoj svijesti
su potiskivana sva ona divna sjećanja na prijašnje odlaske u šume, na prijatne
šumske zvuke koji su mu tada, dok su zujali njegovim ušima, divno izgledali.
Znao je da će takav ambijent specifično djelovati i na Ratka dok budu razgovarali
na temu koju mu je pripremio. U predvečerje istog dana Ratko je sa Miroslavom,
takođe mještaninom sela, trebao poći put Makedonije, u kasarnu u Poljanici.
Broj vojne pošte 15/30. Dobro je poznavao Ratka, Ratkov karakter i njegove poglede na cjelokupnu situaciju. Znao je da u Poljanici ima mnogo Albanaca i kad
je čuo da će Ratko tamo služiti – u njemu je zarovario crv. Vjerovao je da ima da
mu kaže toliko toga što će mu puno značiti, a što on zasigurno ne zna.
Vrijeme divljanja je opet dolazilo i smatrao je da će priča koju će mu
ispričati zvučati originalno. Posebno u dubokom miru gotovo netaknute prirode. „Uostalom, priča koju sam ovaj put pripremio za Ratka je nešto što se već
zbiva, ali u velikoj tajnosti, u nacionalnim zagrejavanjima. No, ne verujem da će
moja priča mog rođaka posebno iznenaditi. Nacionalne prepirke i pretnje biće
sve učestalije, otvorenije i opasnije pred očima mnoštva. Samo je teško predvideti
tačno vreme... Divljanje je već počelo. S’vatam da u ovoj situaciji upravo mi Srbi
192
moramo biti najveće i najopasnije zveri. To je pravilo koje drži svoj monopol u
zakonu divljaštva. Obaveštenja odozgo još uvek stižu tajno. Upozoravaju nas da
sve moramo shvatiti kao borbu protiv ugroženosti srpstva. U njih, one odozgo,
ne smemo sumnjati. Sav naš srpski narod bi trebao razumeti da je upravo borba
jedini način da ostanemo na površini i da se umnim Srbima, onima koji visoko
kotiraju u drušvu, mora verovati“, razmišljao je Ninko... Želio je biti spreman za
ovaj razgovor... Ljudi su razgovarali između sebe i sve češće se pominjalo kako će
konflikt u vezi sa Bosnom izazvati upotrebu sile. Oni koji nisu tako mislili bili su
u manjini, a Ninko je smatrao da oni ne razumiju stravi dovoljno.
Na sami pomen riječi „Albanac“, Ratko je dobijao alergiju. Bio je na njih
beskrajno kivan. Otprije je znao, a sada je i gledao i osjećao koliko je atmosfera sa
Kosova imala tu, u samom mjestu, uticaja. Bio je to i najveći razlog što je želio nasamo razgovarati sa Ninkom, jer otkad je ovaj došao iz Tilpsa u njemu je primijetio
slična gledišta. Po njegovom mišljenju i jačeg intenziteta. Uostalom – bio je stariji
od njega, prošao je više svijeta i zato je Ratko od razgovora očekivao mnogo lične
koristi. Po prirodi je Ratko bio snažan i hrabar, a uz to i pronicljiv. Te osobine su se
ogledale već nekoliko puta u opasnim situacijama, čak i noćnim poslovima....
Svakim korakom bili su dalje od civilizacije, a dublje u utrobi planine obrasle krupnim visokim stablima. Okolina je djelovala smirujuće i oni kao da su
bili dio nje u tom prostoru bez granica i forme. Ipak, domalo se u Ratku pojavi
potreba za oprezom čak i neki strah. Upravo to je Ninko i priželjkivao i osjeti da
je trenutak za glavni dio priče. Svaki od njih je koračao svojim udubljenjem koje
je ostalo iza traktorskih guma na putu. Između njih bila je lijepa, zelena trava.
Ninko iziđe iz „trake“ kojom je koračao i stade nasred puta. Stopala mu se nisu
vidjela od trave. Stao je i Ratko u svojoj „traci“,očekujući i sam da dozna pravi
razlog zašto su tu.
– Tamo gde ti odlaziš, bre, najviše je Šiptara. A ti znaš zašto.
Ratkov mozak jer računao. Istovremeno je čuo riječ „Aha“, koja se sama od
sebe u njemu nekoliko puta ponovi. Odlučio je da ništa ne govori.
– Trebalo bi da se dobro poznaješ – uzdahnu Nniko, pa nastavi: – U opasnim
vrućinama, kada sunce ucvrlji u mozak, pa navali znoj i muve... Znaš kako je odgoniti muve sa znojna nosa. Tako je sada tamo gde ima puno Šiptara. Bre, dosadni
su kao muve, znoj i žega zajedno! Tebe su odabrali u Poljanicu u slučaju da izbije
požar. No, on se tamo potpiruje a veruj meni da će na drugom mestu buknuti. E,
to je to. To je ono zbog čega bih ja želeo da smo zajdno, da se ne razdvajamo.
Ratku se smrači pred očima, ali ništa ne reče.
193
Ninko je pričao i pričao. Preplavila ga je silna odanost srpstvu i žurio je da
je što prije iskaže, smatrajući to jako važnim. Pogled mu je prvo bio rasijan, pa
staklast, da bi onda stajao na jednoj tački pred njim... Čas je bio u daljoj istoriji
pa se naglo vraćao u blisku prošlost, dajući pri tome svoje zaključke. Posebno u
zadnje vrijeme bilo je stvari koje su lično u njemu ostavile poseban pečat. Nikad
on neće zaboraviti onaj prizor u „Mirisu mora“... Proricao je buduće događaje...
Postajao masovni ubica... Govorio da je spreman za pravdu i na takve stvari.
Bosanac Rahman bio mu je dobar primjer i realna slika bosanske pameti koja
mu je do one večeri u „Mirisu mora“ odgovarala . Naravno, otud je proizilazila
i uloga Bosanaca u budućim razračunavanjima. I Srbi i Hrvati su u Bosni imali
potpuno isti cilj, samo je razlika bila u metodu njegovog ostvarenja. A i taj metod
se mogao naći u istoriji i cjelokupnim okolnostima. Ninko je proricao rat. Sjetio
se i jednog svog razgovora s jednim Hrvatom u Tilpsu. Razgovarali su u vezi sa
Bosnom i pokušali podnijeti jedan drugog, a istovremeno biti iskreni i otvoreni.
I jedan i drugi su znali da je njima, Srbima i Hrvatima međusobno, teže se u lice
lagati nego govoriti istinu. Bili su svjesni toga koliko su slični, poput dvije kapi
vode. Ipak, taj put su mudrovali nad Bosnom kao da su bili iznad i gledali odozgo. Upitao je svog sagovornika Darka šta misli da se u Bosni dozvoli zvanično
ime bosanskog jezika i da se naciji vrati zvanično njihovo nacionalno ime koje
im je oduzeto da ne dođe do nacionalnog osvješćenja. Time bi ojačali kao nacija i
ostala bi netaknuta njihova teritorija. Onda bi bilo dobro da svi razvijamo svijest
o zajdničkom nam, slavenskom porijeklu i da se na takvo nešto navikavamo
poput drugih.
Darko nije odmah ništa rekao. Razmišljao je. To je za njega predstavljalo
podršku Rusiji i pravoslavlju. Nasmijao se i pitao zašto to nitko od Srba nije
predlagao nikada ranije, prije raspada Sovjetskog Saveza i pada „crvenih“.
– Vi, Srbi, sad gubite podršku, nestaje Sovjetskog saveza, a uz njihovu
pomoć bili ste moćniji. Sad slutite pad pa bi vam sad trebala bosanska nacionalna svijest, iskreni jugoslavizam – slavenski duh. Navodno, isto nam je porijeklo,
pa zato... A zar ionako svi narodi svijeta ne potiču od istog Boga? To znači da je
svemu isto porijeklo.
Ninko je napeto slušao Darkov kulturni odgovor, a Darko se nije ni obraćao
lično njemu, vjerovatno iz tog razloga da ga ne uvrijedi.
– Uostalom, vama Srbima je uspjelo da gotovo potpuno izbrišete Bosanski
nacionalni identitet. Da im isperete mozak. To su započeli još Turci i na gotovo
identičan način nastavili ste vi. A onda i Hrvati imaju svoj udio u tome u granicama svojih mogućnosti. No, to je Hrvatima, mislim, bila i nužnost, a vama je
194
odgovaralo. To je kao kad bi netko odrastao bez svog imena, a onda je neizbježno
očekivati da bi takva osoba mogla imati jasan i čvrst stav za svoj identitet, svoje
ja. Kako bi onda mogao imati pameti? Kako bi mogao znati koje vrijednosti braniti? Uopće kako bi mogao, kao ostali ljudi, živjeti život dostojan čovjeka. Isto to
vrijedi i za jednu naciju ... Tad je vama Srbima bila naklonjena budućnost!
– Da, ali trebali smo se boriti za tu naklonost!
– Slažem se ja, Ninko, da se trebalo boriti. Upravo tako. Ali, vi ste vjerovali u jedan spor ali siguran proces posrbljavanja. Ne samo Muslimana, nego uz
pomoć njihovog neznanja prisiljavali ste ostale nacije koje su se nalazile pod krovom Jugoslavije. A onda... Možda bi nam se ukazalo naručje pravoslavlja u koje
bismo se mi ostali trebali uvlačiti... Znači – život je vječan. Ne treba se žuriti ako
hoćeš stići. Srbi su se ipak požurili. Mislim da ste zato najviše iznenađeni.
– Ali, Slaveni smo! – nastojao sam ga tada urazumeti.
– Da, bili smo oduvijek Slaveni! Međutim, zašto vam je sad važno to slavenstvo. Bilo vam je važno vaše srpstvo i pravoslavlje koje ste jačali skrivajući
stvarni cilj iza tri različite zavjese, a to su jugoslavizam, komunizam i slavizam.
Mi Hrvati ne možemo reći da nismo bili svjesni te vaše politike, ali bili smo svjesni svih okolnosti koje su u tom periodu bile naklonjene vama, te vam je išlo. I vi
ste to znali iskorisiti. I mi Hrvati ćemo znati iskorisiti sve okolnosti koje su sada
nama naklonjene... Znamo šta hoćemo...
– Ali biće borba za Bosnu – pokušavao sam ga preseći i nisam dorekao misao.
– O Bosni ne bih s tobom sada.
– Od deset Božijih zapovedi meni se jedna posebno dopada i to ona – ljubi
Boga i bližnjeg svog kao samog sebe – pokušao sam na kartu vere, jer sam uvidio
da mu je stalo do vere. – Pa zar ti to ne ukazuje na slavenstvo?
– Potpuno se slažem s tobom. Međutim, meni je po Bogu bližnji moj po
vjerskoj liniji. Znači – svaki katolik, pa onda svaki pošten čovjek. Mislim da je
tako i sa vama Srbima. Tvrdo sam uvjeren u to. Samo mi Hrvati to otvoreno
priznajemo, a vi to krijete.
A obojica smo bili prosečno obrazovani ljudi. Neće ići. Sigurno lijepo neće
ići... Čak visoko obrazovani ljudi, doktori, profesori iz reda muslimanskog naroda o tome se još ne pitaju. Muslimani će biti pobijeni kao brojevi, jer im nećemo
moći dozvoliti da u ime Boga nastave upijati arapstvo i uvlačiti među nas...“
Ninko prekide svoje razmišljanje o tom razgovoru iako je tog razgovora
bilo još dosta, pa u nastavku svog izlaganja Ratku reče:
– Mi Srbi ćemo se bespoštedno morati boriti protiv i opasnijih zveri nego
što su Šiptari. Mislio je na Hrvate, Slovence i na Muslimane.
195
Rukom dotaknu Ratkovo rame:
– Tu će trebati pokazati ne samo muda, nego i mudru glavu. Zbog sveta.
Potom povuče svoju ruku i diže kažiprst, pa konstatova:
– Neće biti nikad dogovora! Nikad!
Ratko neveselo klimnu glavom. Prodro je u Ninkove emocije i oči mu
odavaše rasijanost. Kako prebroditi probleme koji nadolaze? Znao je Ratko da
postoji samo jedan odgovor. Ta, nije on od juče! No, ćutao je i slušao Ninka.
– Hrvati računaju da su šanse na nijhovoj strani veće. Muslimani da će s
njma zbog bogatog Zapada...
– Možda su im šanse veće izvan granica Jugoslavije – upade Ratko, prvi put
otkako je Ninko počeo pričati.
– Problem je iznutra i dobiće ovo – uhvati se Ratko između nogu. Ninko
nastavi: – Rekao sam samo na šta tamo Hrvati računaju... Uostalom, nisu Srbi
sada bez oružja kao što su nekad bili.
U to zabrekta i Ratko.
Obojica su istovremeno govorili kao u bjesnilu. Ličili su na dvije poludjele
zvijeri. Izgledalo je kao da se prepiru. Na kraju se Ratko toliko usplahirio da je
ličio na konja koji može svaki čas početi skakati i udarati od mahnitosti. Ninko
se povuče i poče ga smirivati. Postigao je svoj cilj. Zato je i izabrao šumu i njenu
divljinu. Ratko zavuče ruke u džepove, raširi noge da se ukopa poput konja, a
onda se zagleda ispred sebe u neodređenu tačku. Osjećao je da mu se diže kosa
na glavi i u sebi on je već negdje uspostavljao svoj zakon...
Na kraju su se dogovorili da se Ratko vrati iz vojske, da je ne odsluži. A
prije toga znao je šta mora uraditi kad stigne u kasarnu da bi ga ponovo otpustili.
Tako to treba jer su Bosanci kao voda. Oni nemaju svoj oblik. Nemirni su kao
voda sa izvora i treba ih ili usmjeriti ili istrijebiti. I to što prije... Dok nisu usjekli
svoj vlastiti vodotok... Ili pod Hrvatskom postali Hrvati.
196
TREĆI DIO
197
Glava I
Poznato je da je Makedonija zemlja sa puno sunčanih dana u godini. To je
Osvit Pravnić znao još prije nego što je došao na služenje vojnog roka. Međutim,
ta godina je, što se tiče vremena, njemu izgledala više nego predivna. Uopšte,
klima u Makedoniji mu se jako dopadala. To je divan poklon prirode vojnicima,
mislio je. No, van kasarnske ograde je bilo drugačije. Pričalo se da seljaci po
okolnim selima žale što već duže vremena nema kiše. Zemlja se sasušila, trava
izblijedjela i požutjela, pa je nema dovoljno ni za ispašu stoke. Brinuli su se za
usjeve i plašili proloma oblaka i leda koji bi mogao uništiti i ono što se dosada
održalo. A led se znao desiti poslije velikih suša i žega.
Ljetne večeri su bile predivne u sedmici kad su u grad počeli pristizati
regruti iz svih dijelova zemlje, svih republika i pokrajina. Večeri su posebno bile
lijepe kapijašima pri noćnim smjenama. Uveče se, kad se sve smiri i utiša, javljao blag i nježan vjetrić. Osvit mu se prepuštao, uživao u njegovom milovanju.
I njegova svijest skupa s vjetrićem, lebdjela je prostranstvima. Često je i poslije
završetka smjene ostajao napolju još neko vrijeme, uronjen u talase vjetra. Mažen
njegovim čarobnim prstima, proživljavao je dotad nepoznata stanja, potpuno
ispunjen. Nestajale su sve želje, a ostajala samo jedna – da to stanje tek nedavno
pronađenog blaženstva traje. Osjećao je vjetar, osluškivao ga i gledao. Bio je to
duh vila iz bajki... Koje miluju i koje su milovane... U takvim trenucima svijest
kao da mu je izlazila iz tijela i širila se, širila, potpuno slobodna, bez granica...
Prestajalo je onako kako je i počinjalo. Poput uranjanja u san i buđenja iz sna.
Bila su mu lijepa i draga takva putovanja na kraju kojih mu je pred nosom ostajao miris mora i bilo je teško nakon toga otići u vojnički krevet i pod
vojničko ćebe čiji ga je miris podsjećao na oružje i sve ono što ide s oružjem. U
stvari, u njemu su živjela dva potpuno različita i suprotna svijeta. Kad bi otvorio
velika, u bijelo obojena, drvena vrata spavaonice, znao je da će ga zapahnuti vonj
ustajalog i smrdljivog zraka ispunjenog prdljevinom i ružnim mirisom nogu koji
se skupljao tokom dnevne obuke. A onaj miris mora koji bi nosio u nozdrvama,
vodio ga je na grčku obalu i grčka ostrva. Odatle onaj lijepi osjećaj lagodnosti. I
samo tu je osjećao potpunu sigurnost i bio totalno udaljen od komandantovih
govora, nacionalnih prepirki i svega onog što ga je okruživalo.
Negdje od prvih večeri juna pa sve dok nisu počeli stizati novi vojnici,
Osvit je poslije smjene kao po nekom pozivu odlazio do drveta, oslanjao se na
199
stablo i uranjao u taj svoj svijet pitajući se koji su to uzroci i išta je to što mu u
tim trenucima ne da da vlada sobom. Slutio je da se u tome nešto nalazi, da mu
se otkriva nešto dotad skriveno. Da mu se to dešavalo dok spava, smatrao bi to
snom, ali ovako, nije mogao. Ili je sanjao potpuno budan ili je bio u transu. Pošto
je znao da ga svi u kasarni znaju zbog rada na kapiji, izbjegavao je vidna mjesta,
jer bi mogao neko naići i naći ga u jednom od tih stanja nakon predaje smjene i
pitati šta radi u to doba noći. Možda toga ko bi naišao, Osvit ne bi ni primijetio
u trenutku prilaska što bi izazvalo podozrenje i išta sve ne...
Ipak, mažen vjetrom i mirisom mora, on je bio negdje na obali ili ostrvima, potpuno zadovoljan, zarobljen morem... Kao da je slušao ljubavne uzdahe...
Osjećao je živi duh prirode, i sam bio dio nje...
Jedne od takvih večeri našao se u rodnom kraju, nije znao mjesta, nego
samo da je Bosna. U njemu su se od istoka prema zapadu, smjenjivali bezimeni
gradovi i sela. I zašto samo Bosna, na tren se javi pitanje u njemu, ne duboko,
nego onako kroz san, površno. Kao kroz polusvijest... „Ipak je najbolje da budem Jugosloven. Jedino je to ispravno i pošteno. Neću da budem nacionalista...
„Nije ni bio dobro svjestan zašto to sebi govori, niti zašto ga to spopada. Kao da
je veliki dio naroda u njega uronio i te riječi na njegova usta izgovarao. Onakav
kakav je bio nije mogao sebi naći drugo nacionalno utočište. A o tome se ipak sve
više i više pričalo među jasno odvojenim grupama vojnika. Kad bi se on primicao
nekoj od grupa imao je osjećaj da priča prestaje... Te večeri, kad se sjetio rodnog
kraja, činilo mu se to tako daleko, kao da je to bio neko drugi u nekom davnom
vremenu, kao da nije prošlo samo nekoliko mjeseci. Slutio je neku prekretnicu.
Slutio da za njega život više nikada neće biti kao prije dolaska u vojsku. Onako lijep, sretan, onakav kakvog ga je ponio u sebi napuštajući Bosnu. Između
ostalog izdvojio je dvije-tri ljubavne vezice. „Možda neka od njih sad razmišlja
o meni? A zaklinjale su se u ljubav, obećavale vjernost kad odem služiti! Ako je
istina ono što slutim, onda tamo sve vehne, nema više onog veselja. Možda bih
trebao napustiti Bosnu?! Udaljuje li se to Bosna od mene ili ja od nje?...“
Pokušao je spriječiti to udaljavanje misleći na Bosnu i unoseći je duboko u
srce. Pokušavao je dozvati u sjećanje oči jedne od svojih simpatija i u njenoj duši
pronaći sebe. Pokušao je zamisliti kako mrsi njene kose i vrhove prinosi svojim
usnama, no nije išlo. Sve mu je bilo tako daleko. Sve...
Trgnuo se kao iz sna. „Predugo sam vojnik. Uvijek sa muškarcima. To je
zbog toga... Zar sam postao toliko slab? Oslabio? Ne, ne, biću čvrst...“ Ostavio je
te misli i prikupio novu snagu. Predano će nastavi služiti. Vojnički i muški! „Ta,
doći će nova poznanstva i nove ljubavi... Stare su me vjerovatno zaboravile.“
200
Regruti su pristizali i pojedinačno i u grupama, manjim i većim. Upoznavali su se još tokom putovanja do kasarne, u autobusima i vozovima, još masovnije na ulicama grada ili po kafanama. U kafane se odlazilo prije upućivanja
u samu kasarnu. Bilo je i onih koji su se združivali kad su se uputili u kasarnu
na dugoj ulici „Todora Pečevskog“ koja je iz samog centra grada vodila sve do
kapije. Tako su ponekad u velikim grupama dolazili do kapije.
Prvi regrut je stigao sam. Prijavio se kod Osvita i prošao na mala vrata
u krug. Pošto se našao nekoliko koraka u krugu kasarne, kapijaš ga je slijedio.
Ispraćao ga je i upućivao. Uočio je na njemu strah. Bio je to strah „novog“ od nepoznatog, od ulaska u taj magični krug u kom ga čekaju promjene. Njegov izgled
je to odavao. Izgledalo je kao da je stiješnjen neobičnim osjećanjima, kao da sam
sebi govori: „Gotovo je, sad sam tu! Upao sam! Počelo je!“ Tek je došao iz civilnog
života i kapija je za njega predstavljala magična vrata, a krug kasarne magični
krug kojeg se plašio. Tu je, govorili su mu, život dijametralno suprotstavljen, ovaj
civilni iz kog dolazi vojničkom u koji ulazi. Iako nesvjestan toga, on je te promjene proživljavao. Već nakon nekoliko prvih koraka osjetio se nekako opkoljenim.
„Ovo je sve nešto novo! Sve drugačije!...“, govorio je sam sebi i , iako je očekivao
promjenu, bio je zatečen, zbunjen i iznenađen. Samom sebi je ličio na uplašeno i
nemoćno dijete. Osjeti se gotovo izgubljenim u tom nepoznatom svijetu.
Dotle je kapijaš imao osjećaj da se pred njim nalazi strano lice koje ne
razumije znakove i natpise i ne zna običaje koji tu važe. Kad je kapijaš napustio
„novog“ ovaj nastavi pitajući se šta će sa sobom iako je dobio sva uputstva.
Nakon toga, sljedeći regruti su pristizali masovnije. U prva dva dana i
večeri pristiglo ih je oko tri stotine. Zaplijenjeno je nekoliko neispijenih flaša, a
stari vojnici koji još nisu otišli i koji su se dosađivali, znali su da toga mora biti,
pa su oblijetali oko Osvita i molili ga da im da oduzeto piće. Neki od njih su imali još jednu, a neki dvije noći „do skidanja“ pa su željeli da se još jednom napiju
zajedno jer „kad se rastanemo, to će biti zauvijek“. Osvit je znao da je to težak
prekršaj i sa nepovjerenjem je dozvoljavao alkohol. Nije mogao odbiti njihove
molbe. „Ne mogu reći ne, pa nek bude šta hoće!“, pravdao je sam sebe.
Otkad su počeli pristizati novi, civila Daču vidio je samo u jutarnjoj smjeni. Dačo nije mijenjao svoj dnevni raspored. Uvijek je istim pravcem odlazio na
svoje odredište, u „Malu kafanicu“. Od onog dana kad je poslije svog razgovora
sa Bosancem, vojnikom-kapijašem, vidio da s njim razgovara oficir, sumnjao je
da je vojnik na njega ljut. Zbog toga mu nije prilazio kad bi ga vidio na kapiji,
samo je u znak pozdrava podizao ruku. Međutim, mučilo ga je to što ne razgo-
201
varaju. Jednog jutra, dok su još bili sami u „Kafanici“, na pitanje prodavačice
koliko još taj njegov Bosanac ima služiti, odgovorio je da će ga pitati.
Osvanuo je i treći, od ukupno pet dana predviđenih za prijem novih. Bila
je srijeda. Samo što prođe nekoliko minuta u njegovoj jutarnjoj smjeni, kad na
kapiju dođe kurir iz komande. Donio mu je dodatna naređenja. Držeći list s obje
ruke, pročitao je da treba obavljati detaljnije pretrese pridošlih i oduzimati sve
vrste novina, posebno političke novine ili one sa porno sadržajima i fotografijama, te da treba pažljivije pratiti šta se dešava sa oduzetim alkoholom. Kurir je
stajao pored Osvita sve dok mu nije pročitao dodatne informacije a potom mu
saopšti da su dežurni oficir i njegov pomoćnik pohvatali neke vojnike koji su pili
oduzeti alkohol. Rekao mu je i da je oduzetu flašu pronio neko od regruta.
Kurir je otišao dalje, a ono što mu je pročitao i ono što je od kurira čuo,
Osvita ustravi. Nije ništa rekao, ali kad ovaj ode pred očima mu se ukazaše one
flaše koje je podijelio. Ipak, zamisli se, imao je i sreće jer ih je, povjerova, dao
pouzdanim regrutima i izgleda da ga niko od uhvaćenih nije izdao. Tako je razumio kurira i na tome se završilo. Misli o tome ga nisu napuštale, pa sebi reče
zaključujući kako se to odvilo poslije kad su bili pohvatani: „Vjerovatno je oficir
pitao odakle im, a pošto me niko nije htio odati, logično je bilo da je zaključio da
je neko od novih znao provući“. No, to Osvita natjera da malo trezvenije razmisli
o odgovornosti posla koji obavlja i koji mu je povjeren.
Upita se a zašto ga opomenu da se brane političke novine! Svaki zaključak
koji je donosio činio mu se netačan i nelogičan, i nije uspijevao sebi objasniti
razlog. A kad je u pitanju bila politika, on nije htio nikoga pitati za objašnjenja,
jer je odrastao savjetovan da se u politiku ne treba uplitati. Načas bi se zapitao
zašto da se sve uvijek prepušta drugima, „zašto da drugi političare o meni bez
mene?“ Ta misao kao da po prvi put zarovi u njega, no odmah i prestade. „Zašto
bih time sebi razbijao mozak? A porno novine? Vjerovatno ih brane zato što bi
takve novine u vojnicima ubijale volju za služenjem?... Uostalom, izgleda da se
sve zna. Ništa se ne može sakriti... Treba biti oprezniji i strožiji. I danas će biti
svakakvih događaja s ovim novima...“ Prisiljavajući se da napusti tu temu opet
mu nos zadraška miris mora.
Vozom iz Ljubljane u Poljanicu je doputovao Tomislav Šimunović. Nedavno je napunio osamnaest. Bio je katolik, rodom iz Bosne i odlučio se predstavljati
kao Bosanac - Hrvat. Zavisno od toga s kim bude u društvu. To je bio i savjet
roditelja. Šarmantni osmijeh činio ga je izuzetno privlačnim, a zelene oči su bile
nemirne i živahne. Odavale su sretnu dušu. U Mariboru je s roditeljima živio od
rođenja. Da bi stigao u Ljubljanu na voz, dovezli su ga tokom noći. Bio im je
202
jedino dijete i dok su putovali ka Ljubljani, majka gotovo nije skidala pogled s
njega, a onda ga je voz kojim je putovao na odredište, skrio od njenih uplakanih
očiju. Bilo mu je to prvo veće putovanje na koje je išao sam. Bilo mu je neobično.
Ta, proputovaće cijelu državu! Iz najsjevernijeg dijela države u najjužniji! Nije
ni o jednom od roditeljskih savjeta posebno razmišljao, sve dok voz nije počeo
ulaziti na teritoriju Crne Gore, na crnogorsku zemlju i ispod crnogorskog neba.
U njega kao da poče prodirati kolektivna svijest naroda Crne Gore i to ga podjari a da je bio nesvjestan zašto i nametnuše mu se misli o tome šta razlikuje
Crnogorce od Srba i odmah potom obuzeše ga roditeljski savjeti. U njega se useli
nelagodnost. „Vozim se po pravoslavnoj zemlji!“ Obuzeo ga je nekakav čudan
osjećaj udaljenosti, osjećaj nesigurnosti. Zabrinuo se i rastužio. Znao je da ga tu
neće niko napasti, a ipak se duboko zamislio nad jasnim savjetima svojih roditelja iz mnogobrojnih razgovora. Kao da je tek sada u potpunosti shvatao značaj
njihovih riječi i odnos roditelja prema njemu posljednjih dana. Misli su se nizale
i on kao da se nađe u Sloveniji, a ne u vlaku...
– Kriza steže, sine! – rekla je s vrata majka jednog dana dolazeći s posla.
– Svaki dan je sve gore. To je tako očito!
– Kako raste kriza, tako i u narodu raste napetost! – uključio se i otac u
razgovor. – To za pametnog čovjeka, koji prati šta se dešava, znači da se nagomilavaju nesporazumi između nacionalnih političara koji predstavljaju narode, jer
situacija koja je bila podloga da se stvori jugoslovenska zajednica je dala Srbima
tajni zadatak da budu žandari i da paze ostale. Ponovio sam više puta ko su bili
ti koji su to tražili od Srba i objašnjavao zašto. Ovo vrijeme sve više mi liči na
policijski sat jer okov postaje nesnošljiv ostalim nacijama. Opasna igra postaje
komplikovanija i neizvjesnija, pošto u Bosni većinski narod ne razumije, a svaka
strana vjeruje kako ih je elementima vlastite nacionalne kulture obuzela i pridobila. Jesam li jasan?... – uzdahnuo je otac.
Kao i svaki put kad bi otac progovorio, majka bi zaćutala. Oboje bi slušali
oca. On je bio jako zabrinut i dok je pričao Tomislavu se činilo da on odlazi tamo
negdje gdje gori, plamti i puca se, gdje se samo smrt jasno vidi.
– U nacijama se umnožava strah i mržnja i neizvjesnost zbog ishoda uglavnom zbog toga što Muslimanima iz Bosne nije ništa jasno, pa su zagonetka. Političari se ne mogu složiti, ne mogu se dogovoriti ni oko čega. Dioba će.
Rascjep. Zbog toga se kradu firme, radnici otpuštaju s posla, upropašćuje ekonomija kako bi se ojačala jedna nacija i oslabila druga. Zabija ko kome gdje i
koliko može. Nema novih ugovora o poslovanju, a stari se raskidaju. Za koga da
se radi? Ko će platiti? Odvuče svak’ na svoju stranu sve što može. Da nacijama
203
to nije jasno, bilo bi sigurnije za tvoju glavu. Tamo... Bilo bi socijalno, a ne nacionalno sukobljavanje. Ti ćeš od tog haosa naizgled biti izolovan, a to može biti
još opasnije! – otpuhivao je otac dok je pričao. – A nisam mogao pocijepati ovaj
poziv i baciti ga u vatru... Tako je kako je. Nismo ti mogli dići pasoš i prebaciti u
Austriju kod strica. A ne bi ti ni otišao...
Voz je tutnjao po zemlji Crne Gore, a Tomislav bio u svojim mislima.
Prisjećao se...
– Druži se s Muslimanima! – mudrovao je otac za sigurnost sina. – Oslovljavaj ih njihovim vjerskim imenom. Ovdje, u Sloveniji, navikao si da čuješ da
ih zovu Bosanci. To politici ni Hrvatske ni Srbije ne odgovara jer onemogućuje
ostvarenje cilja kako nama tako i njima. Posebno nama, koji smo iz Bosne. Ako
bi oni postali Bosanci i postali svjesni šta sve to znači, okolnosti bi bile drukčije.
Je l’ ti jasna ta stvar? ... A ne upuštaj se puno ni s Hrvatima! Čuvaj glavu, tako ćeš
najbolje udovoljiti svima .
„Otac je nekoliko puta ponovio da čuvam glavu. Jasno mi je zašto Bosance
trebam oslovljavati sa ‘Muslimani’, ali mi nije jasno kako sve to izvesti. Nelogično
mi izgleda to što se želi učiniti sa Muslimanima. Mislim da to neće ići... Razumjet
će oni pod pritiskom sve okolnosti, jer ovo što se radi neminovno vodi tome da
se oni moraju nekome prikloniti. Ili... Tomislav se pokušavao staviti u ulogu
jednog Bosanca kojem Hrvati i Srbi istovremeno tuve u glavu šta je on. Kako se
tad osjeća? O čemu razmišlja? Neće to tako moći! Samo će stvoriti haos i mržnju.
Bez veze... A možda i neće biti bez veze. Biće katastrofa! Sa životima se igra opasna igra! „Ipak, moram se pretvarati i zvati ih kako mi je otac posavjetovao jer će
me tako bolje gotiviti i Hrvati i Srbi ali i sami oni pošto su vjersko ime upili u
srce. Ja se ne mogu izdvajati od ostalih. A drugo – ako oni sebi ucementiraju u
svijest da su Bosanci, onda će biti nelogično da sam ja Hrvat! Postaću nacionalno
dvoličan... Biće to teško. Ovako kako su me odgojili da sam Hrvat, može izgledati nelogično. Ko je u povijesti pogriješio a ko ispada sad u pravu? Koje sam ja
nacionalnosti uistinu? Nije to nevažno...“, kolale su mu misli glavom.
Rastao je u Sloveniji. Tu je išao u školu. U Bosnu je odlazio dosta često.
Katolik. Porijeklom iz Bosne. Naučili su ga da je Hrvat. Zbog čega i kada su katolici iz Bosne promijenili nacionalno ime, on je dobro znao. Kad se odgaja i raste pod nacionalnim imenom, i kad se to ime upija u duh čovjeka poistovjećuješ
se sa nečim i sve se samo od sebe podrazumijeva. A kad se u jednoj zemlji raste
i odgaja pod drugim nacionalnim imenom koje odgovara imenu jedne druge
zemlje, ne može se onda zemlja u kojoj si odrastao i odgojen u potpunosti ni
zavoljeti. Nemoguće je ispravno osjećati. Zato u Bosni niko i ne voli bosanstvo
204
i neće da bude Bosanac kao da je to nešto neprirodno. Nemoguće je u Bosni
bez identičnog nacionalnog imena razvijati ljubav prema domovini Bosni. A za
Bosnu će se iskrviti. Uništiće je. I sad se situacija zahuktala da tome tjera... I bi
mu razumljiva cijela stvar oko Bosne i stanje u Bosni. I bi mu blesavo da Bosance
svugdje više zovu Bosanci nego u samoj Bosni... Sve mu bi blesavo...
Situacija u cijeloj državi se nezaustavno pogoršavala. Zabrinutost Tomislavljevih roditelja je rasla. Pitali su se koliko njihov sin u svom srcu nosi hrvatstvo
i zasigurno su znali da to njie u onolikoj mjeri kao kod njih. Ipak, on je odrastao
u Sloveniji, oni su ga učili da je Hrvat, a porijeklom su iz Bosne... Zato su imali
potrebu da mu daju bezbroj savjeta za koje su smatrali da će mu koristiti, jer u
vojsci neće imati njih da mu služe ka oslonac. Tamo će biti sam:
Jednog dana mu je otac rekao:
– Slušaj!
Gledao ga je važno i nastavio:
– Muslimani su sada potrebni kako Hrvatima, tako i Srbima za ostvarivanje ciljeva. Hrvati bez njih ne mogu doći do cilja, a ni Srbi, takođe. Je l’ ti to
jasno? Nemoj to zaboraviti!
„Kad su se tog dana vratili s posla zatekli su me da slušam muziku, valjda
sam im opet izgledao bezbrižan, pa su mislili da ne razmišljam o onom što slijedi.
Majka je opet prva započela kukati, ali kad je otac progovorio, ućutala je. Oboje
smo ga slušali bez riječi, a on je ponavljao iste stvari. Govorio je dosta toga što
mi je bilo jasno, ali situacija je bila takva pa sam razumio njegovu zabrinutost i
ponavljanje i nije mi bilo dosadno slušati ga.
– Hrvatska ne može zamisliti da se može osloboditi srpske dominacije u
okvirima Jugoslavije, bez njih Muslimana. Kako onda da se oslobodimo mi koji
smo iz Bosne? A najmanje nas je. Još ništa nemamo... Dalje: Oni su odgojeni
da se nacionalno zovu Muslimani. U svom nacionalnom duhu osjećaju se tako
i u svijesti su tako usmjereni a da tog pravca u praktičnoj realnosti i nema, pa
ne znaju ni kud kolektivno idu. To je u njima već ostarjelo, a što je u duhu starije – čvršće je u svijesti i teže izmijeniti. Pod vjerskim imenom oni ne osjećaju
značaj bosanske teritorije, ne razmišljaju o značaju bosanske države, ne osjećaju
nedostatak nacionalnog organiziranja na određenoj teritoriji, niti potrebu za uspostavljanjem svoje državne strukture. Oni vjeruju samo u potrebu za vjerom, a
to im možemo dati i u sklopu Hrvatske. Osim toga, stide se svoje vjere jer odudara od onog što u društvu dominira. Najmanje mogu ispravno i tumačiti vjeru
i razumjeti njen značaj za dušu i njenu korist za život. Nastavljeno je u njima sa
brisanjem turskog traga i upražnjeni kanali u mozgu i slojevi u duši nisu ispun205
javani bosanstvom već, srpstvom ili hrvatstvom. Pazi, sine, ništa ne trpi prazninu
pa ni ljudski duh. Ako nećeš popuniti ti onim što je za tebe dobro, popuniće ti
drugi... Dalje: Bez državnonacionalne organizacije teško je očuvati značaj vjere.
Neće ti niko drugi tumačiti i hvaliti vrijednosti iz tvoje vjere. Jer kad bi je hvalio,
trebao bi je i sam prihvatiti... Eto šta sve znači nacionalno ime... Sve su to još davno ljudi izračunali i uspjeli su se organizovati u velike skupine, u nacije, koristeći
se jednim imenom za sve i to ih je ujedinjavalo. Mora se prenositi s generacije
na generaciju taj značaj, i mnogo bolje osposobljavati nacionalni i vjerski kadar
da razumije smisao nacije i smisao vjere i da se to dvoje ispravno tumači. Neće
tuđin - stranac to sve činiti, jer ako bi bilo tako... Eto, moj sine, moraš razumjeti
šta znači nacionalno ime... Pametni ljudi su to davno izračunali, a Srbi su dosta
takvih pouka uzeli od Turaka. Kad su Turci osvojili Bosnu, a Bošnjaci masovno
prelazili na Islam, naglašavali su da su Muslimani i da je samo to bitno. Istovremeno su unosili turcizme i udaljavali u narodu osjećaj i svijest za bošnjaštvom.
Taj proces je trajao nekoliko stoljeća i možeš zamisliti koliko je to star proces u
njihovom nacionalnom duhu. Slično su Turci činili i sa drugima. Razumljivo je
zašto...“ Tu je otac zastao s namjerom da nastavi. Mislio je da ja ne razumijem.
Majka je ustala sa stolice da nam skuva kavu. Obično ju je pravila čim dođe s
posla. U to pokuca na vrata i uđe baš Bosanac. Otac ga je veselo dočekao i sve
izdaleka hvalio islam, a da ovaj nije ni slutio zašto baš o tome moj otac govori.
Primjećivao sam na Bosancu da zadovoljno gleda oca i da mu se sve više mislima
i svojom dušom primiče... Čudno je to kako se ti ljudi ne mogu dosjetiti i razmisliti svojim mozgom. Kao da im je zamađijano, pa ponekad i hoće da se trgni
iz sna, ali ne mogu, kao da im se pričinjava da nije još jutro, da nije vrijeme da
se probude. Oni ne uočavaju tamu u kojoj se nalaze i uvijek samo slute o izvoru
svjetlosti očekujući da će im ga neko drugi stvoriti, a taj neko se ne pojavljuje...
Zato ih čovjek vidi kako lebde a da toga nisu svjesni. Zar su to sve ljudi sračunali?
Ako jesu, onda je davno prije bilo pametnijih ljudi nego danas...
I dva dana poslije toga opet smo bili skupa u kuhinji. Otac je tih dana
naredio da moram biti u stanu kad oni dolaze s posla kako bi što više razgovarali
i bili skupa prije nego krenem u vojsku. Pozvao nas je da pređemo u salon zbog
vanredne informativne emisije na TV– u. Kad se emisija završila, otac je oborio
glavu i čelo stavio u dlanove. Zabrinuto se zagledao u površinu stola i rekao:
– Ne može se čovjek izraziti o svemu ovome, o onome što bi htio objasniti.
Ima stvari koje su ti jasne, ali ne pronalaziš riječi kojima bi ih drugome prenio.
Vidio sam na ocu da se muči da mi objasni, jer je vjerovatno mislio da neće
imati priliku kad ja odem. On bi najviše volio, kako sam nekoliko puta reče, da
206
sa sobom mogu ponijeti njegovu pamet. Majka je pošla ka kuhinji da skuva kavu
i stojeći je saslušala očeve prve riječi pa otišla. A on je nastavio:
– Muslimani od svog nacionalnog imena ‚ Musliman‘ ne vide suštinu vjere,
ne razumiju značaj bosanske nacionalne kulture i nacionalnog dostojanstva. Ne
mogu razumjeti zašto prema njima svi postupaju ovako kako postupaju. Njima
se čini da su svima dragi, pa se zavaravaju da kod drugih uživaju ugled i ljubav.
Kažu sebi: ‚Vole nas a mi smo Muslimani‘, pa se tu zavaravaju misleći da ni ostalima vjera ništa ne znači. A pošto se već zovu ‘Muslimani’ oni islam često odbacuju
od sebe, uvijek uplašeni da će kod drugih s tim pretjerati. A mi, moj sine, svjesni
toga šta se s njima i u njihovim dušama i glavama dešava, često ih zadovoljno
gledamo i činimo im se simpatičniji nego oni sami sebi. Oni su nam zbog toga
odani i sretni i još uvijek opušteni. I oni sigurno svakog čovjeka, bez obzira ko je
i šta je, gledaju čisto, kao čovjeka. Sve su to razlozi zbog kojih oni svojim izgledom, mentalitetom, psihom i emocijama sve više odudaraju od drugih nacija na
ovim prostorima. Svi drugi su zabrinuti kako će u svemu ovome proći, a oni to
sve otprilike vide naopako. Oni su za zajedništvo. Zato smo ti mi, sine, do sada
‚trubili‘ da si Hrvat, a ti si nas često pitao kako to. Posebno si se pitao za sebe.
Meni i tvojoj majci je to bilo razumljivo jer smo iz Bosne.
U to je majka donijela kavu. Širio se ugodan miris. Napetost kao da je popustila. Majka je sipala kavu, a otac nastavio. Izgledao je gotovo sasvim opušten.
– Njih razumiju sve ostale nacije. Niko im ništa ne pokušava objasniti,
niko ne bi sad ni mogao. Kasno je za njih. Zato ne pokušavaj ni ti. Nikome! Čak
i kad bi ga volio kao samog sebe – ne smiješ! Čuvaj svoju glavu! Bolje je!
Otac je prekinuo pričati dok je miješao kavu. I pored toga što smo svi ćutali
tih nekoliko trenutaka, sam ambijent mi je mnogo i snažno pričao. Dugo je vrtio
kašičicom po šolji kao da je i zaboravio da miješa. Najzad je spustio kašičicu na
sto. Majka je ustala bez riječi i donijela mi kolač. Od jagoda. Nije mi se dopadalo
što su toliko zabrinuti za mene. Otac je srknuo jednom. I još jednom. Nakon
kraćeg ćutanja rekao je:
– I pored povijesne prilike za nas Hrvate, ja neću biti za to da ideš u rat.
Jedinac si mi. Tvoj život mi je preči od nacije i države.
Možda otac više ne bi ni pričao, ali ja sam ga upitao zašto Bosnu ne bi
ostavili na miru. Smatrao sam da bi to bilo najbolje rješenje za sve. Na to je otac
uzdahnuo i kao da se naljutio zbog mog pitanja. To sam i očekivao jer je izgledalo kao da mi je uzalud pričao svih ovih dana. Ja sam nekako, opet, vidio to kao
najpametnije rješenje. Međutim, vidio sam po njegovom izgledu da ni on nije
vidio nikakvo drugo rješenje koje bi uspjelo.
207
– U Bosni već dugo ne postoje državno - nacionalne institucije bosanskog
identiteta da bi sada postojala predbosanska svijest koja bi znala i imala volju da
stvori bosansku državno - nacionalnu strukturu i da bi u tom smjeru ponovo
potekla rijeka života. Taj povijesni bosanski identitet se razdijelio na troje, te su
od jednog nacionalnog imena nastala tri, ali sva tri su pogrešna. Zbog toga su
formirana tri nacionalna identiteta i, kao posljedica toga, tri nacionalne svijesti.
Ali sve tri su krive, jer nacionalna svijest prema domovini ne može bez identičnog
nacionalnog imena.
Tu je otac zastao i pitao me ko bi onda u Bosni mogao imati probosansku
svijest, pa sam odgovorio da to mogu biti samo rijetki pojedinci, i nastavio:
– Ja iz toga, jedinac moj, i predviđam da će, ukoliko se ne uspiju dogovoriti
oko podjele, izbiti rat. Ovo što sam ti do sada rekao su moji argumenti i moja
predviđanja na osnovu njih.
Tu se moj otac još dublje zamislio.
– Ni podjela neće uspjeti! – rekao je nakon duže zamišljenosti, kao da se budi.
Imao sam dojam da se nalazio kod onog koji sve zna i da je tamo dobio
odgovor. Kažu da se u svakom od nas krije sva istina i ako se to što nam je rekao
pokaže kao istina, siguran sam da ju je otac našao u sebi. Ne znam, ali on je kao
u transu nastavio:
– Bosna je od Boga i svi koji griješe prema njoj biće zasluženo kažnjeni...
Grijeh je dozvoliti sebi da budeš varan, a svi građani Bosne su prevareni... Da
bi zaštitili kršćanstvo i uništili islam, Srbija i Hrvatska su od Bošnjaka u Bosni
stvarali Srbe i Hrvate. Mislim da u svojoj namjeri nisu uspjeli...
Od tog podsjećanja i razmišljanja, Tomislav je osjetio umor i bol u glavi.
Upita se zašto je uopšte razmišljao o tome, no bilo je to jače od njega. Odraz realne situacije. Voz je ulazio u Makedoniju i Tomislav se oslobađao stege svojih misli. Vjerovatno tako ovdje razmišljaju o Hrvatima, pomisli i lagano uroni u san.
Na željezničkoj stanici u Đevđeliji voz je čekalo mnogo putnika, a među
njima i veliki broj regruta, uglavnom Albanaca. Sunce je već bilo na zapadu i
gubilo svoj sjaj. Svetlana Petrovska je stigla na stanicu kad je bilo nemoguće
naći slobodnu stolicu. Nosila je sa sobom putnu torbu osrednje veličine, ipak
pretešku za njene slabašne ruke. Ona se već tri dana nalazila u Đevđeliji kamo je
bila došla iz Poljanice, na proslavu bakinog osamdesetog rođendana. Kad je stigla
na stanicu nije išla na šalter jer je imala kupljenu povratnu voznu kartu. Povukla
se na kraj perona, iza te mase svijeta, i stala uza zid nekog butika. Opkoračila je
putnu torbu nogama i izvadila križaljku da prekrati vrijeme. Masa se kretala po
stanici, a regruti su bili sve bučniji, pa je često preko križaljke pogledala oko sebe.
208
Na stanici je bilo i mnogo školaraca starijeg uzrasta. Nekoliko koraka od nje, s
lijeve strane, nalazio se kiosk gdje je uvijek po nekoliko putnika kupovalo novine
ili cigarete. Odjednom je primijetila da ovdje, među putnicima ima mnogo Albanaca. Nije se odmah sjetila da putuju regruti. Albanci su bili u grupama i živo
pričali kao da se svi odavno međusobno poznaju. Nije razumjela albanski jezik i
s gađenjem pogleda jednu od grupa. Albanci-regruti! Bila je sigurna da će svi u
Poljanicu, da im je tamo odredište.
– Samo je pitanje dana kad ćemo s njima zaratiti! Necivilizovana đubrad!
– govorila je ali toliko tiho.
Najradije bih, kad bih mogla, svakog od njih pljunula.
Sunce je bilo toliko nisko da je već zamicalo za jednu zgradu. Sjenke po
stanici koje su se bližile jedna drugoj, odjednom kao da se pretopiše čineći tamnu
hladovinu. Sunce je izgubilo svoj sjaj pretvarajući se u okrugli plamen koji sipa
žar oko sebe.
Sa razglasa željezničke stanice lijep ženski glas najavi dolazak voza u stanicu. „Dobro je da ne kasni! Da ne gledam u njih!“, mislila je Svetlana. „Vjerovatno
i željeznice redovnije voze zbog regruta!“
Strpa križaljku u torbu i poče pratiti voz koji se primicao poput zmije.
Svetlana je imala sedamnaest godina, a prije pet se sa obitelji vratila iz
Sidneja, iz Australije. Kosa joj je bila kratko ošišana, zlatnožute boje. Imala je na
svakom obrazu po nekoliko pjegica.
Odlučila je čekati da svi uđu, a onda će ući i tražiti mjesto s brojem koji
ima na svojoj voznoj karti.
Kad se nakon tri sata probudio, Tomislav je osjetio lakoću. Kao da je neki
teški teret ostao iza njega. Na hodnicima voza bilo je puno putnika. Dosta ih
je stajalo blizu izlaza iz čega je zaključio da se približavaju nekom većem gradu.
Bilo je bučno. Možda ga je ta buka i probudila. Protrlja oči. Za samo nekoliko
sati postajem vojnik. Moram izgledati bezbrižno i naivno. Moram biti veseo kao
Bosanci...“ Učini mu se da je davno zaspao i sjeti se onih ružnih misli prije sna.
Vidje ih kao ogromnu crnu mrlju koja je ostala negdje između tračnica pruge.
„Vrijeme je da se ponašam kao da ništa od ovih problema ne razumijem. Tako su
me i savjetovali. Valja mi se sam snalaziti...“
Đevđelija. Grad za koji je čuo mnogo prije nego što je čuo za Poljanicu.
Sve oko njega je bilo bučno i živo, pa nije mogao ni razmišljati sve i da je htio.
Želio je do WC - a da se umije i osvježi, ali nije bilo šanse da se probije kroz
hodnik zakrčen svijetom i torbama.
209
Voz je naglo usporavao, a Tomislav pomisli da bi neko, ako on iziđe, mogao doći i sjesti na prazno mjesto do njega i time mu uskratiti komociju koju je
dosad imao. Zato ustade, skide svoju torbu i stavi je na prazno mjesto. Možda
će na taj način zadržati i to mjesto. Sjeti se da u torbi ima flašu s vodom. Uze je,
navlaži papirnu maramicu, pa prebrisa lice i čelo, što ga osvježi.
Voz je stajao. I prije nego što su izišli svi putnici koji su trebali, novi se
pojaviše unutra. Ulazili su i smještali se na prazna mjesta. Prošlo je i nekoliko
djevojaka. Bio je iznenađen njihovom ljepotom. Inače, djevojke su mu bile slaba
strana. Naprosto je volio da se mazi i ljubaka. Nije očekivao da su Makedonke
ovako lijepe. O njima nikad nije ni razmišljao. Nikad dosad se nije s njima ni
susretao... Izgleda da su sva mjesta bila popunjena, a kod njega niko nije sjeo. I
kad je izgledalo da su svi putnici ušli, na staklenim vratima vagona pojavi se djevojka. Bila je sama. Zabljesnu ga boja njene kose koju ona ovlaš popravi tankim,
bijelim prstima. U toj ruci je držala voznu kartu, a drugom gotovo vukla torbu
za sobom. Izgledala je zgodno u tamnoplavom džins kompletu i u cipelama s
potpeticama iste takve boje. Kad je već bila unutra, sve sporije se micala naprijed
pogledom tražeći broj sjedišta. Šmekajući je, Tomislav poželi da joj pomogne oko
torbe. Možda je to način da se upozna s njom?! Istovremeno je osjećao nelagodnost zbog ostalih putnika, a nije znao ni makedonski.
Odjednom im se pogledi susretoše. U tom kratkom trenu ona kao da je u
njegovim zelenim, veselim i nemirnim očima vidjela da joj želi pomoći. Na prvi
pogled joj se dopade i ona ga pogleda još jednom. I opet im se pogledi sudariše.
„ Pogledi su nam se sudarili dva puta!? Slatko me gledao. Vjerovatno mu se na
meni nešto sviđa!“, pomisli ona u tom trenu. Pred njom su lebdjele njegove oči
kao dva jezera. Željela je da ih još jednom pogleda i uroni u njih kao ribica. Bila
je svjesna da je on gleda i nije mogla proći a da ga još jednom ne pogleda.
On je istovremeno razmišljao: „Makedonka je, ali proći će. Ja sam Bosanac.
S njima sada hoće sve cure.“ Pomisli na roditelje i njihove savjete, a uzbuđenost
ga je gotovo podizala sa sjedišta.
Ona ne vidje nijedno sjedište slobodno osim onog pored njega. „Možda je
baš to moj broj?!“, pomisli, pa Tomislava opet pogleda. Ovog puta se prelomilo.
Osmjehnuli su se jedno drugom. On podignu svoju torbu i vrati je iznad svoje
glave. Ona je bila tu, udaljena samo korak. Nadviri se na broj sjedišta i vidje
da je baš njeno. Pokaza mu broj na svojoj karti. Oboje su izgledali zbunjeni i
nasmiješiše se.
Osvit je znao da će najviše novih pristići trećeg dana prijema. Vlahov i
Redžo su mu reklli da su počeli pristizati još od ranog jutra, a kad je preuzeo
210
smjenu, ulica ispred njega bila je zakrčena novima koji su čekali red da uđu,
dok su drugi stalno pristizali. Do dvadeset i jedan sat nije predahnuo. Prostor
između duge zgrade i zgrade drugog bataljona bio je krcat regrutima. On je svoje
primanje za taj dan završio i malo se prošeta uokolo, ne udaljujući se mnogo.
Gledao je niz ulicu koja je od jutros bila tako prometna. U „Kafanici“ nije bilo
nikoga. Ulične svjetiljke sipale su svoju svjetlost i rastjerivale mrak koji se polako
spuštao odozgo. To je vani počinjao noćni život, njemu tako dalek. „Kafići! Šta
li se dešava u njima?“
U kafiću „Stari drug“ u koji je najčešće odlazio prilikom izlaska u grad,
vjerovatno sad sjedi mnogo djevojaka. „Mnogima od njih nedostaju muški prsti,
a ja čamim ovdje. I jasno mi je šta čuvam, ali mi nije jasno od koga to čuvam?! Toliko toga mi je sada daleko. Kao da sam kažnjen! Udaljen od svega što je lijepo!“
Mislima je išao niz ulicu, gotovo lebdeći u zanosu ljubavi, mašući rukama... Dođe do najveće i najbogatije kuće u gradu. Krenu s glavne raskrsnice, iz
samog centra grada, zapažajući i s jedne i s druge strane dućane. Prolazio je kroz
mase nepoznatog svijeta, susretao je i pozdravljao poznanike... Činio je sve ono
što je inače činio prilikom izlazaka. Zaputi se u kafić preko puta gradskog parka.
Nije mu znao naziv. Nije se mogao sjetiti da li ga je ikad i znao. Unutra je sve bilo
tamno. Udobne kožne fotelje visokih naslona. Svjetlost je bila blaga, ljubičasta.
Kao i uvijek i sada je tu bila dugokosa plavuša, dugih nogu i bujnih prsa. Uvijek
uz šank na visokoj stolici, koja kao da je bila rezervisana samo za nju. Rasuta kosa
blještala je u toj polutami poput sunca. Jedna noga joj je bila povijena, a druga
opružena kao da vrhovima prstiju dodiruje pod... „Uvijek sam se divio njenoj
ljepoti. Jednom sam tu sjedio s Redžom i Vlahovom. Dok smo razgovarali, gledao sam je dok je ispijala piće iz duboke čaše. Nikog nije ni pogledala, kao da
je bila sama na svijetu. Samo je razmijenila nekoliko riječi sa djevojkom koja je
služila. Oči su joj krupne, svijetle, vjerovatno plave. Obrve gotovo neprimjetne, a
trepavice duge i uočljive. Najradije bih gledao samo u nju, ali nije bilo pristojno,
jer bio sam s njima, pa sam je posmatrao kradom... Redžo je prepričavao neke
svoje doživljaje iz Zagreba, a Vlahov ga slušao. O Redžinoj priči Vlahov nije ništa
rekao, ali ga je brinula Redžina vezanost za Zagreb iako je on tamo bio samo
zaposlen. Dok sam povremeno pogledao u Plavku, činilo mi se da na njenim
usnama boje jagoda kuca crveno srce...“
Ispred kapije projuriše dvije mačke, na šta se Osvit trže i skoči sa niskog zida na kom je sjedio. One odjuriše s gornju stranu kapije, uz samu mrežu.
Utrčale su u krug kasarne, ali kuda, on nije vidio jer je to bilo podaleko od njega.
Pretpostavljao je da su bile ispod kamiona parkiranog nedaleko i da su se potukle.
211
On se vrati kapiji i pogleda niz ulicu. Među malobrojnim prolaznicima zapazio
je dvoje mladih koji su išli ravno prema kapiji. Bio je siguran da je to regrut iako
su bili još dovoljno daleko da su mogli skrenuti u bilo koju od sporednih ulica.
Zbog te slutnje zadrža pogled na njima. Oni su zastajali svakih nekoliko koraka
i ljubili se. Zagolica ga pitanje odakle su. U to mu priđoše dva stara vojnika sa
molbom da im da jednu od flaša koje su oduzete. Osvit im ispriča šta se desilo
noć prije, ali to ove nije obeshrabrilo. Željeli su da se još jednom napiju k’o dva
jarana prije rastanka. Jedan je iz Beograda, drugi iz Zagreba i možda se više nikada neće vidjeti.
– Kad se ovdje rastanemo – govorili su Osvitu – zagubićemo se, svak‘ na
svoju stranu.
On se opirao njihovom navaljivanju više zbog sebe nego zbog njih.
– Daj onome u koga imaš veće povjerenje! – govorili su mu, po ko zna koji
put ponavljajući da je jedan iz Zagreba, a drugi iz Beograda.
To odakle su, Osvitu nije bilo ni bitno. Nije mu ništa posebno ni značilo
zbog čega to naglašavaju iako su bili obojica Srbi i lagali su. Osjećao je opasnost.
U tom trenu, par je bio ispred „Kafanice“. Izgledao je kao da će sjesti na stepenice
ispred. Osvit je razmišljao da li da ovima da flašu ili ne. Tako je želio da svi budu
zadovoljni! Odjednom mu pade na pamet da bi to značilo da bi jedan od njih
mogao biti Hrvat, a drugi Srbin, pa da ga možda ispituju da li je nacionalista poput Albanaca, koji žele razoriti zajedničku državu, kako su govorili. „Albanci čine
to što čine zato što su Muslimani?“, gotovo ga prenerazi ta misao. Nije mu palo
na pamet da bi oba mogli biti Hrvati ili oba Srbi. Za jednog je znao da se zove
Vuk i da je prije vojske živio negdje u inostranstvu. Više puta ga je vidio pijanog.
Onaj drugi reče kako voli Salku i da ga puno žali. Obojica su Salku hvalila i žalili
su što će oni prije odslužiti i otići iz vojske nego što će on izići iz zatvora. Dok
su oni hvalili i žalili, Pravnić donese odluku, pa kako bude. Izvuče jednu flašu u
kojoj je bilo dopola i reče im da jednako voli i jednog i drugog, da ima povjerenje
i u jednog i u drugog, ali da se plaši da će njih dvojica proći kao i oni sinoć.
– Ne brini, ništa ne brini – rekoše gotovo uglas i odoše, gubeći se iz njegovog vidokruga u tami i gužvi.
Pogleda na sat i vidje da mu je ostalo još dvadesetak minuta do kraja smjene. Ugleda onaj par koji se sad zaustavio kod parkiranog kamiona. Da nije znao
da su tamo, ne bi ih ni primijetio od velikih točkova kamiona. Uto se na ulici
pojavi bučna grupa od pet mladića. Išli su nekako razbojnički, nadmeno, mlatarali rukama i prsili se kao da su išli u borbu protiv nekoga, na već zakazani
obračun i odmjeravanje snaga. Flaša je kružila od jednog do drugog, a poslije
212
svakog kruga dolazila je u ruke jednom od njih koji je izgleda bio predvodnik.
Osvit ih je pratio.
– S ovima neću proći bez problema! – reče poluglasno.
– Ovo što je ostalo – za kapijaša je – reče onaj od koga je kretala i kome se
vraćala flaša.
Bili su samo desetak metara udaljeni od kapije, tako da je Osvit jasno čuo
njegove riječi.
– Samo da ne bude Šiptar! Ne sme se njima takav posao dati u ruke... Kad
bi bio Šiptar razbio bi’ mu je o glavu – govorio je dalje predvodnik.
Kroz Osvita prođoše trnci od stopala do tjemena, no brzo se sabra. Pogleda
par i vidje da i oni gledaju prema kapiji. Vjerovatno da vide kako će se odvijati
susret. Osvitu na um pade Redžo. Kako bi on sad dobrodošao! I pored osjećaja
neugodnosti, silio se da se nasmiješi. Grupa se zaustavila na ivičnjaku s druge
strane ulice. Tiho su razgovarali i Osvit ih nije čuo. Pravio se da i ne želi čuti, a
jedno uho je usmjerio prema njima dok je gledao u zgradu komande. ‚‘Zakon i
vlast su na mojoj strani... Oni prijete Albancima, a ja nisam Albanac‘‘, mislio je
i te misli su mu ulijevale hrabrost. Oni s druge strane, pak, dogovarali su se da
budu kulturni i dostojansveni. U čast Jugoslovenske narodne armije.
Dođoše pred kapiju gotovo bez riječi.
– Dobra večer! – reče onaj s flašom u ruci, kao da govori ispred sviju njih.
Osvit se nasmiješi i otpozdravi.
– Ovo smo čuvali za tebe. Videli smo da si naš! – nastavi onaj pružajući mu flašu.
„Ovdje smo svi naši“, pomisli Osvit, ali ne reče. Bi mu jasno da je suvišno
išta reći i time izazvati diskusiju s njima pijanima. Gledao je u flašu u kojoj se
nalazilo još oko dva prsta. Dovoljno za jedan dobar cug.
– Prepoznajem da si Bosanac. Rekao sam kad smo onde zastali. I dobar si
čovek, vidi se! – u mislima je imao bosansku naivnost i da problemi i prijetnje
Jugoslovenskoj zajednici ne dolaze od Bosanaca. – Mogu li ostaviti za kasnije? Na
dužnosti je strogo zabranjeno i kažnjivo!
– Mi smo Srbi. Ko će te kazniti ako nazdraviš sa Srbima? Mi smo oduvek
sa Bosancima bili dobri. I mi i vi čuvamo ovu državu. Zato, odma’ da vidimo
koliki ti je cug!
I mladić i djevojka su bili u zagrljaju i slušali tok susreta koji se trenutno
odvijao na kapiji i Tomislav je lagao djevojci kako ga onaj razgovor oduševljava.
Ona takođe iskaza simpatije prema Bosancima vjerujući još da je u zagrljaju jednog Bosanca. Onda se zamisli na trenutak nad njegovim imenom – Toni. Ne liči
na muslimansko a pravoslavac se valjda ne bi predstavio da je Bosanac. „Valjda bi
213
mi rekao da je Srbin ako je pravoslavac“, pomisli, pa pogledavši u njegove zelene
oči zaboravi sve, privi se uz njega i ponovo se počeše ljubiti.
– Evo ti poziv!... Vidiš, ja sam Jovanović. Ratko Jovanović. Srbin. Ovo je Miroslav. Ovo... – i nabroja ostale. – Mi volimo Bosnu kao... Bosanci su vjerni drugovi.
Flaša se nalazila u Osvitovim rukama.
– Nazdravi s nama!
Zbog njegove priče Osvit se osjećao kao da je neko na njega sasuo kantu
vode, pa je čekao da se voda slije niz njega da bi mogao otvoriti usta. Osjećao se
tako nemoćan ispred njih pet!
– Strpat ćete me u zatvor – progovori najzad i nagnu.
– Sve do kapi! – čuo je. – Nema ko da te kazni!
Osvit iskapi, strese se i osjeti alkohol u stomaku.
– Evo, sad je prazna! Staviću je tamo, u stražarsku kućicu! – reče, ode do
mjesta i vrati se bez flaše. – Red je da i ja nešto kažem.
Pogledi pridošlica su bili uprti u unutrašnjost kasarne. Nadgledali su prostor u koji će ući.
– Možeš! – kao da mu daje dopuštenje, reče predvodnik – Ali prije toga ja
imam još samo jedno pitanje.
– Pitaj – Osvit će.
– Ima li ovde Šiptara?
– Ima.
– Ima li ih puno?
– Ima.
– A zašto su ih ovde natiskali? Baš gde su i mene odredili!
– Ne znam.
– Vas Bosance volim, ali njih Šiptare, bree, ne mogu ih smisliti! Pre četiri
godine zbog njih su me proglasili ludim a sad me ponovo teraju... Hoće, bree,
srpsku zemlju da cepaju!
... Pošto ih uputi na odredište, Osvit ostade sam. Razmišljao je o riječima
onog delije i tom problemu između Albanaca i Srba. I prije vojske je slušao, ali
nikad nije razmišljao o tome. To mu se činilo nevažno i sad kad je ponovo čuo,
kao da je čuo prvi put iako je samo ovdje nekoliko puta slušao i gledao komandanta kad je držao govore o tome, prijeteći, povisujući ton i prseći se. Obično je
komandant tada bio nervozan i šetao je tamo-amo po bini ispred mikrofona...
Još pet minuta do kraja smjene. Redžo je obično dolazio nekoliko minuta
ranije radi preuzimanja smjene, ali ga sad nije bilo. Mora da ga je neko zadržao.
214
Nije vidio kad se par rastajao, samo ugleda regruta da prilazi kapiji. Djevojka se okretala za njim dok je odlazila kao da bi mu bolje upamtila izgled.
Osvit i regrut se pozdraviše gotovo srdačno, kao da odavno druguju.
Regrut izvadi poziv i pruži ga.
– Šimunović Tomislav – pročita Pravnić i u čuđenju progovori: – Iz Maribora, iz Slovenije, a cura te čak dovde pratila?!
Novopridošli se osmjehnu, pa ispriča kako su se upoznali, pa u nastavku dodade:
– Mala se zove Pegi. Kaže da je luda za mojim očima.
Osvit ga pogleda i vidje da doista ima lijepe oči. Neobične i upečatljive.
– Ja sam joj rekl’o da se zovem Toni. Ovo dugo ime i prezime ona ne zna. A
Toni me stvarno i zovu od ranog djetinjstva – smišljeno slaga Tomislav da Osvit
ne bi upitao zašto joj je slagao.
– Možemo se i ti i ja bolje upoznati! – nastavi regrut.
– Sa zadovoljstvom!
– Vidim, ti si stara džomba! Imaš ovdje vlast! – laskao je.
– Ah, ja sam samo vojnik i ništa više!
– Kako se zoveš?
– Osvit Pravnić.
Malo su popričali o Bosni i Tomislav naglasi da je i on Bosanac, ali da živi
u Sloveniji.
– Ja ću te zvati Pravda – reče Osvitu.
– Osviće pravda – sasvim slučajno će Osvit.
Regrut se slatko nasmija i stegnu objema rukama Osvitovu ruku.
– Pravi si laf. Takvi smo mi Bosanci. Bosna mi je uvijek bila posebno draga.
– Kad sam te vidio mislio sam da si iz Makedonije.
– Zbog male? Jel’?
– Naravno. Mislio sam da je tvoja djevojka i da te dopratila.
– Mala je odavde, Makedonka, ali rođena je u Australiji. Njeni su došli
ovdje kad je imala dvanaest godina. Ma, pričaću ti poslije.
– Imao si sreću. Prvi dan vojničkog života počeo ti je s ljubavlju.
– Zbog toga hoću da ti to pričam kasnije, jer će mi trebati tvoja pomoć.
Mala se zalijepila i doći će već odmah sutra uveče.
– Već!?
– Hoće da se vidimo. Ona tako želi. Doći će kod tebe, a ako ne budem tu
– neka me sačeka. Za nju se ja zovem samo Toni. Nemoj joj reći moje puno ime.
Dala mi je broj telefona.
Redžo je upravo stizao, a njih dvojica završavali razgovor.
215
– Zapamti, ona se zove Pegi – nekako važno naglasi Tomislav i ode.
Redžo nije bio sam. S njim je bio i Vlahov koji se nakon smjene na glavnoj
kapiji uputio ka spavaonici, ali je sreo Redžu s grupom vojnika i ostao s njim. Oni
su inače drugovali od prvih dana služenja vojnog roka i uvijek su imali teme za
razgovor. Sreli su se na pisti gdje je bilo mnogo vojnika, novih i starih. Redžo ga pozva da pođe s njim. Vlahov je Osvita upoznao kad se ovaj borio da dođe na kapiju.
Našli su ga zamišljenog. Razmišljao je o susretu ono dvoje u vozu i bi mu
smiješno to s imenima. Toni i Pegi! Nijedno nije reklo pravo ime...
– Ti tamo pričaš bez veze, a ovde te čovek čeka – šaljivo se Makedonac
obrati Redži dok su prilazili Osvitu.
– Ovo je moj zemo! Da nisam nikako na smjenu ni doš‘o, on se ne bi
naljutio – prihvati Redžo šalu pokazujući na Osvita.
Rukovaše se. Otvori se priča o novima i šta ih čeka. Zadržali su se na kapiji
još desetak minuta, pa Vlahov i Osvit krenuše u zgradu.
Redži na kapiju stigoše tri nova regruta. Prvi kojeg je pustio zvao se Ljupaj
Erik. Iza njega je slijedio jedan Slovenac, pa jedan Hrvat. Vidio ih je još dugo
zajedno u blizini pošte kako razgovaraju.
Svetlana se uputila pravo kući. Znala je da će je pitati gdje se zadržala ako
ne kaže da je voz kasnio, a to će im biti lako provjeriti? Osjećaj sreće zbog nove
veze nije dugo trajao. Slagala mu je da se zove Pegi, pa se pitala da i to njegovo
Toni nije iz istog razloga. Nije joj rekao prezime, izbjegavao je, ali nije prvi put
mogla biti uporna kad bi onda isto i on nju pitao. Ipak, nada je ostala i ona
ulazeći u dvorište zapita se šta će reći svojima za kašnjenje.
U kući nađe majku i stariju sestru. Ispusti torbu i otpuhnu. Majčin pogled
je razumjela, pa odmah reče da je vidjela na željezničkoj stanici prijateljicu i s njom
se zadržala. Prošlo je. Majka reče da neće istraživati. Poljubiše se i odmah zapričaše
o baki. Istovremeno Svetlana je vadila iz torbe poklone od bake. Majci zasuziše oči
a starija sestra se raznježi spominjući bakine stare i slabašne drhtave ruke...
Misli joj se vratiše na novu vezu. Gledala je njegove oči. Nikad ljepših nije
imala. Kako započeti priču da se od večeras još zove i Pegi. Majku će sigurno
razljutiti a sestri će biti smiješno... „Eh, zbog tog veselog Bosanca iz Slovenije!
U ovom zapetljavanju odnosa!“ – reče sebi u mislima i podignu se prvo da ide u
kupatilo, da još malo smišlja tu svoju priču dok se bude kupala.
– Otac nije kući? – upita ona.
– Nije – sestra odgovori.
Udahnu majčine emocije da bi pokušala odgonetnuti o čemu razmišlja i
pokupi se pravo u svoju sobu da uzme potrebno za kupatilo. Brzo se povrati.
216
– Idem se okupati, pa ću vam poslije nešto ispričati.
– Zato si kasnila! Zbog čega ćutiš?! – upita je majka naslućujući novost.
Sestra se samo osmjehnu: „Ništa opasno.“ Znala je da je u pitanju nova veza...
Glava II
Bilo je sedam sati predveče. Osvit je od Redže primio dužnost, te prošetao
se tamo – amo s unutrašnje i vanjske strane kapije u želji da provjeri je li sve u
redu, a onda stao na otvor stražarske kućice da i tu provjeri urednost papira, kad
na kapiju stiže Tomislav Šimunović. Prišao je tiho i stao na velika bijela vrata
kapije iznenađen što ga kapijaš nije primijetio. Promatrao ga je ćuteći, dok je
ovaj prevrtao po papirima. Čekao je da ga primijeti. Osvit se prvo iznenadi i
malo ljutnu što ugleda nepoznatog vojnika tu a da ga nije primijetio u trenutku
prilaska. Gledao ga je pomalo zbunjeno, a Tomislav je ćutao i stajao opušten,
gotovo veseo. Osvit je ozbiljno gledao u nepoznatog vojnika i Tomislav se upita
da li ga je ovaj uopšte prepoznao. „Zašto me gleda tako začuđeno? Sinoć mi je
lijepo obećao da će me pustiti na sastanak!“
Taman se Osvit pripremao da ga upita šta želi, kad mu se Tomislav obrati:
– Sjećaš li me se od sinoć? Toni je!
Shvatio je da je pogriješio što je prišao onako tiho, gotovo podmuklo i
poželi da mu se izvini. „Prvi i jedini put smo se vidjeli sinoć. Pored toliko vojnika
koji su ovuda prošli, normalno je da me je zaboravio! Osim toga ošišan sam i u
vojničkoj uniformi!“, pomisli.
Zbunjenost potraja još nekoliko sekundi, a onda se Osvit osmjehnu, u
čudu zamaha glavom i pruži ruku:
– Ah, ti si!... Nisam prepoznao... Sinoć nisi tako izgledao... Znam da ti
večeras treba cura doći.
Osmjehivali su se i jedan i drugi tražeći riječi.
– Jesi li se odmorio od sinoć? – upita Tomislav. – Svuda je haos.
– Jesam. Danas nam je spavaonica bila prazna pa smo mogli spavati –
odgovori Osvit misleći i na druge kapijaše.
– I ja sam svoju prvu noć spav’o k’o beba. Nisam očekiv’o da ću tako spavati odmah prvu noć.
217
– Jesi li vidio?... A šta ti to od frizure uradiše? Jedva sam te prepoznao!
Ovih dana je puno novih faca. Zato je to. A da ti iskreno kažem – bio sam zaboravio za sastanak. Moj Toni, puno se radi... Znaš...
Tomislavljeve oči ponovo zasijaše. Pokušavao je razumjeti ovaj vojnički
život što ga je načeo juče. Još je osjećao u sebi civilstvo.
– Heee! Moj Pravda, reci ti meni kad ću ja biti stara džomba k‘o što si ti sad?
– Za samo nekoliko mjeseci.
– Uh, kad će proći tih tvojih „samo nekoliko mjeseci“?
– Ne brini. Puno brže nego što ti misliš. I ja sam mislio kao i ti na početku.
Tomislav je bio desetak centimetara niži od Osvita, te ga je gledao odozdo.
Podignu čelo naviše. Osvit primijeti da mu se sjaj u očima gasi, pogled pada prema dolje i poprima izraz zbunjenosti.
Osvit pogleda niz obje ulice i prema brdu, gledajući kuda bi uputio Tomislava kad mu stigne cura. Dotle je Tomislav mislio šta će se desiti za tih „samo
nekoliko mjeseci“ i šta se sve može u državi dogoditi za to vrijeme, pa reče:
– Treba svaki trenutak života što ljepše provesti!
Osvit je mislio da on pri tome misli na sastanak s djevojkom.
Sunce je još bilo jako i u hladu je bilo mnogo ugodnije. Zbog toga se njih
dvojica kroz šalu složiše da je do sumraka još dugo, pogotovo kad se čekaju „ljubavne stvari“. Pa još kad je u pitanju vojnička ljubav! Treba biti strpljiv do tada,
a to je teško.
Ulicom prema njima išla je grupa regruta. Iako je bio samo jedan dan „stariji“ od njih, Tomislav reče:
– Evo, stižu gušteri! Eh, da znaju šta ih čeka!
To kod Osvita izazva osmijeh.
– Gledaj onaj kamion iza kojeg si sinoć bio. Kad ona dođe reći ću joj da te
sačeka kod njega. Poslije toga – brzo preko parkinga. Što prije i idite prema brdu.
Gore ćete naći mjesto za vas dvoje... Samo, pazi, Toni! Ne gubi pamet! Imaš dovoljno vremena... Dok sam ja na smjeni da se vratiš u kasarnu. Kad bi se nešto
desilo ja bih odgovarao za tebe. Sve bi se uhvatilo, znaš... Je l’ ti jasno? A sad, evo,
stiže grupa. Ti idi na one stepenice. Sjedi i prati kad će ona doći.
Rukom mu pokaza na stepenice kojima se ulazilo u „dugu“ zgradu. Tako
su je vojnici zvali jer je bila najduži objekt u krugu kasarne.
– Bilo bi vrijeme da stigne ako ne slaže – reče Tomislav pogledavši na sat i
uputi se ka stepenicama udaljenim od kapije tridesetak koraka.
Nije ni stigao do stepenica, kad Osvit ugleda usamljenu djevojku na ulici.
Bila je to ona, nekoliko desetina metara iza grupe vojnika regruta, a na ulici je
218
bilo još prolaznika koji su se kretali u oba smjera. Kad su regruti bili na kapiji,
ona je stigla do „Kafanice“. Usporila je korak vjerovatno želeći da regruti uđu dok
ona dođe, no Tomislav nije čekao. Ugledao ju je sa stepenica i uputio se kapiji.
– Mogu li ići? Eno je! – upita Osvita koji je primao nove.
– Možeš.
Regruti u civilkama vidješe šta je u pitanju, pa počeše dobacivati:
– Kad mi budemo stare kosti k‘o onaj, hoćeš li i nas pustiti ako šta upecamo?... Treba prvo upecati. Ah, daće se i to!... Ko bude znao imaće, a ko ne bude
– ima WC da ga istrese!
Dobacivanja su bila popraćena smijehom. Tomislav i Svetlana već su zamicali preko parkinga iza kamiona u pravcu brda iznad kasarne...
Sinoć se obitelj Ljupaj prije večere okupila u dnevnom boravku za stolom
za objedovanje kako bi napravili plan za nedjelju. Poslije večere svak je obavljao
svoj dio posla kako bi bili spremniji za sutra. Dita i Rina su spakovale torbe za
plovidbu na otok. Bila je to dopuna sitnicama za koje su prošle sedmice, dok su
bile tamo, konstatovale da im nedostaju. Torbe su stajale ispod prozora njihove
spavaće sobe.
I sinoć se Rina molila i meditirala, pa je zaspala poslije Dite. U stvari, ona
je to radila svake noći od one sedmice kad su se roditelji vratili s Kosova i donijeli
joj fotografiju momka za kojeg su željeli da se ona uda. Nije se mogla pomiriti s
tim da se roditelji prema njoj tako ponašaju. Zbog pogoršanja političkog stanja
sve češće su navaljivali da je udaju onako kako oni žele. Zbog svoje dobne zrelosti koja joj je govorila da treba živjeti svoj život, željela je nešto promijeniti.
Razmišljajući o sebi i situaciji u državi, sve češće joj se nametalo pitanje da li zbog
prilika koje nastaju nacionalnim sukobljavanjem ona treba svoj život prepustiti
onome sa kim ne želi živjeti.
Osvitala je prva nedjelja poslije Erikovog odlaska u vojsku. Iako je kasno
zaspala, prenula se vrlo rano. Nekako s prvim cvrkutom ptica. Bili su to vrapci
s grana lipe koja je rasla gotovo uz sami prozor njihove spavaće sobe. Ponovo
joj se vratiše razmišljanja od sinoć. Lica uronjenog u jastuk slušala je cvrkutanje
vrabaca i Ditino ujednačeno disanje. Nije digla glavu da vidi koliko je sati, ali
je pretpostavljala da bi moglo biti pet. Pomisli na Erika u vojsci. Vjervovatno je
to vrijeme kad vojska ustaje. Zamisli redove vojnika tamo u kasarni u Makedoniji, pa napusti taj ambijent i vrati se na tilpski aerodrom i dan kad su ispraćali
Erika... Činilo joj se da upravo nju najviše pogađaju prilike u zemlji, jer je bilo
krajnje vrijeme da osnuje obitelj...
219
– Zašto plačete, gospođo? Zar vam nije ponos što imate sina za vojsku? On
ide čuvati ovu zemlju u koju su mnogi uprli prst! Oni hoće njen raspad kako bi
nas lakše sviju u nekoliko zalogaja progutali!... Zajedno smo im krupan, izgleda
neukusan zalogaj da bi ga progurali u svoju utrobu! – govorio je čovjek srednjih
godina vidjeći majku kako plače i steže Erika uz sebe.
Tako je i otpočelo to poslijepodne na aerodromu.
„Krenuli smo prema avionu jer se približavalo vrijeme polaska, a čovjek je
ućutao jer niko nije obraćao pažnju na njega. Otac se dotad čvrsto držao, trpeći
nepravdu koja ga je jela i na riječi koje je čuo nije ništa rekao. Samo mu se od
bijesa pogled zamaglio i suze navrle na oči. Znala sam da je u mislima prelistavao cijeli svoj život a posebno svoje zadnje doživljaje u opštini, vezano za Erikov
odlazak u vojsku. Ni majka, niti iko od nas tom čovjeku nije ništa odgovorio, jer
nismo smjeli. Nastavili smo prema avionu. Nakon dvadesetak pređenih metara ja
sam se okrenula prema njemu. Još nas je pratio pogledom. Bila sam sigurna da je
Srbin i to ne obični putnik. Ako nas i nije poznavao zasigurno je pretpostavljao
da smo Albanci. Svi smo i dalje ćutali pod dojmom onoga što je on rekao kao da
smo se bojali da mu je uho uz nas i da bi nas mogao čuti. Ali smo se u toj ćutnji
razumjeli kao da smo otvoreno razgovarali...
Pred stepenicama aviona mislim da smo svi mislili na rastanak s Erikom i da
smo zaboravili onoga čovjeka, mada su gotovo svi naši problemi izvirali upravo iz
smisla njegovih riječi. Poljupci sa Erikom i drhtave riječi... Pogledao nas je odozgo, s vrata, mahnuo nam rukom s osmijehom na licu i umakao. Odlučno...
– Muško je moj sin – rekao je otac suznih očiju.
Ne sjećam se više da li se i osmjehnuo. Vratili smo se u prostorije zgrade i
popeli na sprat. Pogledom smo pratili avion sve dok se nije izgubio u oblacima,
a otac nam je rekao da se ne odvajamo, da ostanemo svi skupa dok ne saznamo
kako je avion stigao do Skopja.
Išli smo hodnikom bez cilja. Roditelji ispred nas su razgovarali tiho, kao da
su htjeli da ih mi ne čujemo. Dita i ja s Brunom i Samsonom im se približismo.
Svaka smo vodile po jednog za ručicu. Oni zaćutaše. Mislim da nisu razgovarali o
mojoj udaji, nego o Eriku u avionu, Skopju, kasarni, državi... Uglavnom o onom
što nas čeka. Uostalom, tako je bilo i sa mnom. Samo sam ja pored toga mislila
i o svojoj udaji i mislila sam da otac svakog trenutka može početi tu temu. Kao
da će reći: „Evo, jedan smo problem riješili, red je da počnemo rješavati drugi.“
Znam da ih i to opterećuje koliko i Erikov odlazak u vojsku. Ne može otac to
zaboraviti. Ne može više ni čekati. Onoj porodici se mora dati odgovor. Zadana
riječ se mora ispoštovati. Dosad su čekali, a opravdanje je bio Erikov odlazak u
220
vojsku. Da ne bi slučajno počeo tu temu, prišla sam mu kao bolesniku i nježno
rekla: “Bilo bi dobro da se malo opustimo! Hajdemo u restoran kod onog tvog
prijatelja!“ Nisam željela da se odmah vratimo kući, jer bismo osjećali Erikov
nedostatak, a i intimnost za porodične razgovore bila bi potpuna...
Restoran je bio u naselju pored same morske obale, na prvom spratu, sa
terasom iznad betonskog prolaza. Terasa je djelimično prelazila ivicu betonirane
obale pa se dobro moglo čuti kad talasi zapljuskuju betonski zid. Znala sam da će
nas to oraspoložiti. Ja lično, uvijek kad sjedim tu, razmišljam o vodenim dubinama i nebeskim visinama. Tada se u meni budi neka nada...
Znala sam, ako pristane da idemo, mogao bi ostati u razgovoru s prijateljem i time bi razgovor o udaji bio izbjegnut barem jedan dan. Pristao je. Dok je
vozio, ćutao je. Izgledao je zabrinuto. Vjerovatno je razmišljao o sudbini obitelji.
Odjednom reče: „Dita i Rina do kraja sedmice neće na otok.“ Mene to presječe,
no on nastavi: „U nedjelju trebaju otići u crkvu na misu.“ Možda bi odmah nastavio dalje da nam u susret nije dolazio auto koji nas gotovo udari. Mislim da se
sjetio crkve jer smo prošli pored nje u centru grada. Bila je to crkva „Sveti otac“
gdje smo pripadali. Zbog novca odavno niko od nas nije išao na misu, što mu je
majka i prebacila vezano za Erikov poziv za vojsku.
– Ja ću ih poslije podne odvesti u luku, na brod – nastavljao je otac s
prekidima zbog vožnje i praćenja saobraćaja. Majka se žalila da se loše osjeća.
Uglavnom, sve je proticalo kako sam željela – bez priče o meni. U sumrak smo
bili kod kuće i Erik nas je zvao iz Skopja. Razgovarali smo i sa ujakom i njegovom
kćerkom Julijom. Mogli smo odahnuti...
I tu se Rinine misli prekidoše. Pomisli na zakazani sastanak poslije mise s
fratrom Josićem. Od pomisli na to nešto joj se skupi u stomaku. Bojala se toga
susreta... Sjeti se i Ivane i njene priče o tome kako joj je bilo u Bosni. Sigurna
je da je Ivana tamo tražila momka i želi da ga dovede ovdje. ’’Ta oni su Slaveni!
Lakše im je nego meni. A zbog čega i ne bi? Možda je i to način da Bosna i Hrvatska lakše postanu ista država. Pa i Srbi čine isto! Možda mi je to Ivana i htjela
reći onda kad je na terasi govorila o priči one djevojke iz Novog Sada...’’
Dita se u snu prevrnu i nastavi spavati. I Rinu je hvatao san... Miješali se
Romani i Sloveni i nestajali kao što su i došli...
Spavaća soba roditelja bila je na kraju hodnika. Marko se prenuo iz sna
pod uticajem svih onih misli s kojima se sinoć uvukao u postelju. Kao da nije
bilo granice koja dijeli san od budnosti. Činilo mu se da nije ni spavao cijelu noć.
A zadnjih nekoliko godina njemu i ne treba budilnik. Obično se svakog jutra
budio oko šest sati, ustajao, palio prvu cigaretu i pio kafu. Kao da je uvlačeći dim
221
duhana i ispuštajući ga, lakše podnosio teret misli. I ovaj put nije ostao u postelji
duže od minute. Osjećao je da ga odnekud iznutra nadimaju misli, ali i pritišću
odnekud odozgo. Njihovu visinu nije mogao sagledati. Pogleda u svoju ženu,
učini mu se da ona bezbrižno spava. „Eh, Bog žensku nije dao ni toliko mozga
da bi mogla biti zabrinuta!“, pomisli, pa se lagano diže i izvuče iz postelje. Kao
da ga požuri želja da zapali cigaretu i otvori prozor u salonu. Dok se u kupatilu
pljuskao vodom po licu, znao je da će se i žena probuditi. Osjetiće da je sama
u krevetu. Pomisli da ni njoj nije baš jednostavno, ali nije njeno da se nalazi na
njegovom mjestu. Namirisa se i otvori vrata kupatila. Njegova žena je upravo iz
spavaće sobe prilazila ka kupatilu.
– Osjetila sam da se svu noć prevrćeš! Moj Marko, nisam ni ja spavala!
– reče mu ulazeći u kupatilo.
Sat otkuca osam. U Rininoj i Ditinoj sobi zazvoni budilnik. Dita se trgnu
već na prvi zvuk, uze budilnik i isključi ga. Glava joj je padala. San je još bio
težak, ali se povlačio. Pogleda u Rinu. Ova je spavala tako tvrdo, da Dita zaključi
da ona budilnik nije ni čula. Rina je nakon jutrošnjih misli doista tvrdo zaspala.
Dita osta u postelji još nekoliko minuta. Pitala se da li da Rinu zove ili da je pusti
da još malo odspava. Žalila ju je zbog pritiska koji podnosi zbog udaje. Bila je
sigurna da je Dita i sinoć kasno legla. Izvuče se iz postelje. Možda će se Rina sama
probuditi, jer nikad ne spava dokasno. Gotovo na prstima Dita iziđe iz sobe.
Prvo ode u dnevni boravak. Tamo još nikoga nije bilo. Bi joj nevjerovatno da
roditelji još spavaju. Trebalo bi da su tu i da piju jutarnju kafu. Uđe u kuhinju i
vidje da su oni već popili kafu i otišli. Posuđe od kafe je bilo u sudoperu. Pomisli
da su možda u dvorištu, na svježem zraku i jutarnjem suncu. Krenu ka vratima
za terasu. Nije vidjela roditelje jer su sjedili s gornje strane, ali je čula da razgovaraju sa susjedom Željkom. Vjerovatno je Željka u svom dvorištu. Ostavi vrata
odškrinuta i vrati se u kuhinju da priprema doručak. Na brzinu napravi bijelu
kafu, odreza po dvije kriške kruha za sebe i sestru, izvadi na sto džem od šljiva
i breskvi i teglu s medom. Možda Rina to bude htjela. Ode do vrata i pažljivo
promoli glavu kroz njih i opet joj bi žao da je probudi.
Međutim, Rina se već bila prenula i ostala glavom zagnjurena u jastuk.
Podiže glavu i srete Ditin pogled. Dita vidje u sestrinim očima umor i bezvoljnost,
kao da je bila utučena.
– Nisi zaboravila da moramo u crkvu? – upita Dita gotovo šapatom.
– Gdje su? – uzvrati Rina misleći na roditelje.
Nije željela da doručkuju skupa. Pri pomisli da otac opet može započeti
osjeti grč u stomaku.
222
– U dvorištu su. Čuju se kako razgovaraju sa Željkom. Požuri, vrijeme je!
Pričale su hrvatski kao što su obično činile kad su bile same.
Rahman se već od devet sati nalazio u kafiću „Miris mora“. Do deset je
popio dvije kafe. Od petka, kada je saznao za otkaz s posla, bio je psihički satrven
i razočaran. Trpio je. Već se budila njegova slabost – piti. Kao da bi mu to, i samo
to moglo pomoći da sve zaboravi. Poslije kafe uze pivo. Ma koliko napinjao svoju
pamet, pravi razlog za otkaz nije mogao dokučiti niti odlučiti šta dalje.
Tog jutra gazda Ivan je radio sam i služio goste.
– U petak sam bio u firmi. Iš’o sam u upravu – poče Rahman obraćajući
mu se nakon jednosatne ćutnje i zamišljenosti.
Jezik mu se razvezao nakon prvog gutljaja piva. Između njih je bio šank.
– Sad ću ja – prekinu ga Ivan i odnese piće za jedan od stolova.
Kad se vratio, gledao je Rahmana širom otvorenih očiju, što Rahman shvati kao znak da ga ovaj sluša.
– Velim ti – iš’o sam u upravu firme. Nije se moglo više čekati. Ne znaš ni
radiš li ni ne radiš li. A šta je s parama?
– Bili su fini prema tebi, pretpostavljam.
– Jesu! Lijepo su me primili i lijepo se sa mnom ispričali. Nikad nisu bili
tako ljubazni.
– Dobro. Baš mi je drago.
– Ali s njima sam uspio riješiti tek djelić mojih problema. Od cjelokupnog
zaostatka dali su mi platu samo za dva mjeseca.
– Opet budi zadovoljan. Sigurno ima i onih koji nisu dobili ništa. Možda si i
vidio koga od svojih kolega? – zabrinuto je Ivan škiljio u Rahmana i klimao glavom.
No Rahman zaćuta očekujući da bi od Ivana mogao čuti neko
objašnjenje.
– Ovdje je prije osam dana bio neki čovjek. Ne poznajem ga, ali je pričao da
od firme nije dobio ništa. Baš je pričao ovdje za šankom nekom svom. Mislim da
su obojica bili Makedonci. Prvi put sam ih vidio – gotovo šapatom ispriča Ivan.
– Nisam ni mislio da je samo sa mnom tako – pomirljivo prokomentarisa
Rahman.
– A ti si iz Bosne pa si možda potrefio na nekog ko voli i tebe i Bosnu, pa je
sve učinio da ti iziđe u susret. Pazi, drug, to ja mislim da je tako, ja ne znam...
Ivan pogledom pređe po kafiću da vidi treba li kome šta, pa opet pažnju usmjeri na Rahmana. Ovaj naruči drugo pivo a praznu flašu gurnu prema Ivanu.
– Onda oni vele da će pozvati nekog, kad ne prođe ni pet minuta a uđe
čovjek. Ni njega nikad nisam vidio. Vidjelo se odmah da je neki od onih visoko223
plasiranih, neki od glavešina. Gotovo sažaljivo mi reče da više nema posla, a što
se tiče zaostalih isplata da budem siguran da će mi isplatiti ako bude para. Ne
meni, nego svima nama, sve zaostatke. Uglavnom, fino mi je rekao da sada mogu
ići kući, u Bosnu i čekati. Ovdje nemam šta tražiti do daljnjeg.
– Oh, ma nemoj mi reći! – kao da se iznenadi Ivan, pa obori glavu.
Rahman mu nije vidio lice. Vidio mu je samo tjeme, pa dobi dojam da
ovaj već žali zbog rastanka. Zato požuri da mu ispriča sve kako bi ga mogao posavjetovati šta da učini.
Pričao je s prekidima, jer je Ivan morao posluživati goste. No saznao je, kad
je taj gospodin otišao iz kancelarije, da su mu sekretarice objasnile da su čule da
je državna vlada u Beogradu naplatila njihove pare od Libije i da sada odugovlače
s prebacivanjem para na račun firme. Rahman se pitao zašto se to radi i to od
svog naroda i ko se to smije tako igrati sa radničkim parama. Ivan ga je uvjeravao
da su za sve krivi oni u Beogradu.
– A šta oni hoće, to samo Bog zna!...
Onda se Rahman sjeti Ninka, da je i on odjednom napustio firmu i otišao.
Napustio sve... Imao je dojam da se Ninko na njega naljutio i zbog toga otišao
ne javljajući mu se. “Kradom! A zbog čega se mogao na mene naljutiti? Ja razlog
ne znam...“
Za nešto više od sat vremena popio je tri piva. Zbog uzrujanosti i vrućine mutilo mu se u glavi. Nekoliko minuta poslije jedanaest iziđe iz kafića. Misleći o kući
u Bosni, krenu preko vrelog trga s namjerom da ode na željezničku stanicu. Sunce
je toliko sijalo da je gotovo topilo beton i njemu se još više zavrti u glavi. Osjeti da
neće moći izdržati do željezničke stanice. Na tjemenu kao da mu je crvčalo ulje.
Idući od trga ka obali, žurio je da se zakloni od sunca, a sa obale se uputi prema
crkvi. Iza nje se nalazio park. U parku uđe u jedan zavlačak i opruži se na klupi
ispod gustog hrastovog granja. Hladovina ga osvježi. Spusti ruke na čelo sakrivajući
oči. Ni o čem nije razmišljao. Prepustio se snu. U parku nije bilo nikoga.
Ni na putu do crkve Rina nije Diti ništa rekla o dogovorenom sastanku s
fratrom Josićem. Bojala se da bi ova pitala za razlog sastanka, a nije znala šta bi
joj odgovorila. Kad su stigle u crkvu, klupe za sjedenje su već bile popunjene, pa
su stale. Vjernici su i dalje pristizali i prostor za stajanje se brzo popunjavao. Neki
su se i vratili nazad jer bi morali stajati na vratima...
– Dobro je, nek se završilo – šapnu Rina sestri nakon završene mise.
Već im je bilo počelo nedostajati kisika. Krenule su prema izlazu.
– Nek se malo odaspe.
224
Jedna drugoj su obrisale lice pazeći pri tom da ne razmažu šminku. Svijet iz
crkve je sporo izlazio. Bilo je dosta onih kojima se nije odlazilo, koji su željeli što
duže ostati u Božjoj kući osjećajući da se tu zaista oslobađaju grijeha.
Kad su najzad izišle napolje, na Rinin prijedlog izdvojiše se u stranu.
– Imam sastanak! – reče Diti koja zinu od čuda i zatečena i čak nespremna
da je upita o kakvom sastanku je riječ, no Rina je preduhitri.
– Sve ću ti ispričati kad krenemo kući. Imam sastanak s fratrom Josićem.
Diti kroz glavu prođe da je fratar prije mise prolazio između vjernika i
pozdravljao one koje je bolje poznavao i da je zastao i kod njih dvije i pozdravio
ih. Ali nije primijetila da je pozvao Rinu, što u njoj probudi još veću znatiželju,
ali ništa više ne reče.
– A šta ću ja? Hoću li odmah kući?
– Prošetaj malo. Ako ti dosadi odi u „Miris mora“, a ja ću navratiti kad završim.
Tako se i rastadoše. Dita pređe cestu i pođe preko trga, a Rina uđe u crkvu. Iz torbe izvadi papirić na kome je pribilježila pitanja za fratra. Na putu do
kancelarije vidjela je da u crkvi ima još dosta svijeta, uglavnom starijih. Neki su
međusobno razgovarali, a drugi razgledali unutrašnjost crkve.
Prostor pred kancelarijom je bio taman. Tu nije dolazilo dovoljno svjetlosti
izvana pa ona potraži gdje bi mogao biti prekidač za luster iznad njene glave.
Znala je da će morati sačekati. Fratar je još zauzet kao i svake nedjelje nakon
mise. Njega je najlakše bilo naći slobodna ostalim danima, ali kako kad je tokom
sedmice bila na otoku u zlatarskoj radnji, ili u stanu gdje treba očistiti, opeglati,
skuhati... Ili pripremiti nakit. Dok je išla ka kancelariji nije ga vidjela među vjernicima. Čekala je i nadala se da se neće dugo zadržati. Mislila je o kući, porodici,
pa i o Kosovu, zbog pritiska roditelja da je udaju za Albanca. No, u njenoj svijesti
sve je govorilo da se na Albance na Kosovu vrši pritisak. Bila je Albanka i sva ta
situacija se obrušavala i na nju i poput stijene je vukla ka dnu. Ona se trudila da
ispliva na vrh, da ne bude pritisnuta tom stijenom. Da nastavi...
I pored ogromne snage, mnogo toga ju je zamaralo u posljednje vrijeme,
a kako su prolazile minute u čekanju fratra, Rina kao da je izlazila iz svoje kože.
Kao nikad dotad u njenoj svijesti poče da se vrti ‚bosanska stvar‘. „U ovoj zemlji
sve se vrti oko Bosne. Ishod svih zavisi od Bosne!“ Rina nesvjesno zaboravi na
svoj problem. Misli su je opet odnijele na srpsku i hrvatsku igru oko Bosne...
„Ako Srbi zadrže Bosnu?!... Šta bi Albanci na Kosovu mogli tražiti?... Eh, ta bosanska država još realno postoji. Još je prisutna.“ Ona brzo prelista stranice bosanske burne istorije... „Čudno da je još živa!... Pitam se dokle će još moći živjeti
i kome bi sve mogla pripasti.“ To je navede, pa opet se zamisli o sebi. „Rastući
225
ovdje u Hrvatskoj, u meni su se iskristalisale dvije nacionalne svjesti i obje u
meni paralelno žive. Albanska preko obitelji, a hrvatska u svim drugim domenima života. Ja sam dvonacionalna ličnost. Svaka moja ličnost ima svoje interese.
A pošto su u istom tijelu, bilo bi bolje kad bi se sjedinile. To bi značilo i da se
Hrvati i Albanci moraju sjediniti, stopiti se u jednu naciju... Hvala Bogu, Hrvati
i Albanci se ne sukobljavaju. Dobro je da je tako, jer se onda i interesi obje moje
ličnosti uglavnom slažu i duša se ne cijepa... Zato što Muslimani u Bosni nemaju
nacionalno ime, vjerujem da su se najmanje dva nacionalna identiteta formirala
u duši jednog Muslimana iz Bosne? Koliko nacionalnih ličnosti se krije i osjeća
u njihovim tijelima? Koliko ličnosti sa oprečnim interesima? Pri tom posebno
mislim na politiku i sve što politika nosi. Ta nacija je po mom mišljenju bezlična,
jer nema svog preciznog identiteta. Ona je svenacionalna, bar u okvirima Jugoslavije. Nužno je. I logično... Zbog toga se kod njih uočava da bez obzira, gotovo
bez razlike, vole cijeli svijet... A doista, šta bi se sada moglo dešavati u svijesti
jednog Bosanca?“
Pomoli se fratar. Uredan, u civilnom odijelu. Bio je u zrelom životnom
dobu. Srednje visok i srednje krupan. Lijep. Blag u naravi i pokretu. Iako je lice
zadržalo ozbiljan izgled, on se osmijehnu, zastade i kao nakloni Rini.
– Odavno se nismo vidjeli – reče otključavajući vrata. – Možda je prošla i
godina dana.
– Sjećam se tog dana, isto poslije mise. Tad sam bila sa sestrom i roditeljima.
– Izvoli – reče fratar pošto je otvorio vrata.
Ona se nakloni, zahvali i uđe. Stade pored jedne stolice i pogleda po prostoriji u kojoj nije bila još od tada. Sve je bilo isto kao i prije otprilike godinu dana.
– Tad sam te, pred tvojim roditeljima upitao je li se našao ijedan ljepotan
koji se uselio u tvoje srce, a ti si mi odgovorila da nije.
Dok je govorio, fratar je prošao oko stola i objesio kaput o vješalicu. Rina
ga je pratila pogledom.
– Ti si rekla da ima za to vremena, a tvoja majka da je još rano i da ti nigdje
neće biti bolje nego kod nje... Eh, ali jednom se mora.
Rina se osmijehnu. U tom osmijehu bila je bol.
– No, sjedni – reče fratar sjedajući. I Rina sjede.
– Ah, oprosti mi, nešto sam zaboravio. Brzo ću se vratiti – reče, ustade i iziđe.
I Rina ustade, pritvori vrata za njim, pa se vrati na stolicu. Sjede i zamisli se.
„Kad sam zadnji put bila ovdje, nije prošlo dugo vremena a jedan Albanac
me zaprosio za svog sina. Evo, sad prvi put mislim o tome. Zar tu nije bilo nešto?
Tad je otac pričao s fratrom o složenosti situacije. Rekli su da niko osim Boga
226
ne zna sve, niti se može sve predvidjeti. Najviše su pričali o Bosni, pa o Srbima
u Hrvatskoj, a i o Kosovu. Otac je izišao iz crkve zamišljen. Nikom nije pričao
o tome šta misli i šta ga je zabrinulo. Možda je on, a da ne zna niko od nas, prvi
išao onom čovjeku i pričao s njim, pa da je nakon toga uslijedila prošnja. Tačno
je da je tada otputovao na Kosovo i ostao dva–tri dana... Poslije toga je bila još
jedna prošnja.“
Sjetila se i kad je na plaži upoznala jednog Hrvata i bilo joj se učinilo
da je možda našla ipak iz mjesta čovjeka svog života. Otac je inače bio protiv
da ima vezu s bilo kim od Slavena, pa tako i sa Hrvatom, pa je skrivala svoju
vezu. „Vidjeli smo se nekoliko puta. Htjela sam da budem sigurna da mi on
zaista toliko znači da bih onda skupila hrabrost i usudila se reći ocu. Prvi naš
sastanak bio je šetnja, priča i piće. Shvatila sam odmah da nismo jedno za drugo. Možda tad nisam dovoljno poznavala sebe? Dok sam bila s njim, u meni
kao da je dominirala ličnost albanskog identiteta a ne ova hrvatskog, a kad me
tjeraju da uzmem Albanca, osjećam se kao čista Hrvatica. Uglavnom, to je bio
jedini do sad moj pokušaj i primijetila sam da ne možemo zajedno, jer na svaku
moju pomisao da se udam za njega u meni kao da se javljao strah da bi se mogao izbrisati moj albanski identitet. Ta moja druga ličnost otkrivala je koliko je
komplikovano živjeti kao osoba u kojoj se pojavljuju dva identiteta... „Možda se
to meni i pričinjavalo pri samoj pomisli što je on Hrvat, jer je otac... „ Mislila je
na slučaj sa stanom..“ I sada kao da gledam onaj možda odglumljeni očev bijes i
izgled majčinog uplakanog lica. Mi smo vrištale, a majka nas skupljala uz sebe i
smirivala oca koji je govorio da će ga ići ubiti... Kad se sve smirilo rekli su nam da
nikom ništa ne smijemo pričasti o tome. I uvijek su samo govorili ‚jedan Hrvat‘,
a nikad njegovo ime. Možda se još od tada u meni stvorilo jako nepovjerenje...
Vjerovatno je otud izbijala brana i nikad nisam ni poljubila svog Hrvata... Šta
li sam poslije razmišljala i šta preživljavala više se ne sjećam, ali znam da sam na
kraju slagala i nisam otišla na drugi dogovoreni sastanak. Nisam mogla... Kad sad
razmišljam o ovim mržnjama između nacija, pitam se da li su moji roditelji to
u vezi sa novcem i stanom izmislili da bismo se sestra i ja pazile dok smo bile u
pubertetu. Bile smo djevojčice. Možda su htjeli da ovdje nikada ne doživimo ni
simpatije ni ljubav. Nemoguće je da nikada nismo vidjele toga prevaranta ili bar
saznale kako se zvao. Dobro su to roditelji znali odglumiti. Tek sad mi je jasno
zašto... Uglavnom ja sam uvijek bila oprezna, ali sam to skrivala. Tri – četiri godine kasnije majka nam je saopćila da je otac u zatvoru. Rekla nam je da je razlog
pedeset kilograma srebra s kojim je prelazio italijansko – slovenačku granicu. S
Italijanima je sve bilo u redu, ali su Slovenci oduzeli srebro i oca zatvorili. Sestra
227
i ja smo plakale i bile ljute na Slovence. Oca nismo vidjele tri sedmice, a majka
nas je dva puta sedmično ostavljala i odlazila posjetiti oca u zatvoru, u Sloveniji. Nikad nam nije dozvolila da idemo s njom. Kad je otac došao kući rekli su
nam da su morali dati dosta novca da otac opet bude slobodan. Sad se pitam da
li je i to bila istina, jer smo narednih godina više puta prolazili kroz Sloveniju
za Italiju. U Trstu smo imali kooperanta prije nego što su nam rekli da je otac
zatvoren.... Bože, zašto mi sve ovo pada na pamet. I fratar se zadržao. Sigurno je
nešto važno“, pomislih. Razmota onaj papirić sa pitanjima. „Sad će on. Sad će...
Bože, da li bi me razumio kad bih mu otvoreno ispričala i priznala da se sve ove
noći molim Bogu da upoznam nekog momka.Visokog, upadljiva izgleda. Želim
da ima svijetlu kosu kao ja, zelene oči i da je nasmijan. Iznad svega inteligentan.
Da me voli... Da interesantno i simpatično priča...“ Rina se zanese u svoje želje
toliko da joj suze ovlažiše oči.
Fratar uđe i ona se iz poštavanja podiže sa stolice. Uspjela je trepnuti i trepavicama pokupiti suze iz očiju. Nije željela da je fratar vidi takvu, ali nije imala
vremena ništa učiniti. Iako je to primijetio, fratar se pravio da ništa nije vidio.
„Ta ona je iz dobre porodice, a Albanci su sad jako osjetljivi. Možda se rastužila
što sam se toliko zadržao? Možda je to shvatila s nacionalne strane?“, kroz glavu
su mu prolazile misli.
– Eh, ja se malo zabavih.
– Nema veze. Imam dosta vremena.
Fratar je polako i oprezno prilazio stolici.
– Dobro je. Sad sam slobodan.
Pogledao je na flaše što su stajale na stolu pored prozora i pomislio da joj
ponudi nešto da popije. Stavljao je dvije čaše na sto.
– Rina, šta ima novo? – zagledao je u čaše da provjeri jesu li čiste. – Za šta
si raspoložena? – pokazivao je rukom na flaše. – Možda za čašu bijelog vina.
– Najrađe ne bih ništa.
– Uzmi jednu čašicu. Naše je. Čisto dalmatinsko. Dobro bijelo vino.
– Može, ali samo na dno, molim vas.
Dok je sipao, pitao ju je kako je kod kuće.
– Hvala, dobro su. Samo, kao što vam rekoh prije mise, malo smo tužni
zbog Erika. Zabrinuti smo za njega, a sve ostalo je dobro.
– Živjela! – nazdravi fratar stojeći.
Oboje nagnuše.
– Razumijem vašu zabrinutost i vašu tugu – klimao je fratar glavom. – A
gdje je otišao?
228
– U Poljanicu – odgovori Rina, a izrazom lica kao da mu je htjela reći kako
je tamo opasno zbog blizine Kosova.
Fratar pomisli da o takvom čemu ne bi trebao pričati s njom, mladom
djevojkom, ali nešto ga je tjeralo:
– Znam da je napeto. Svi su sve nervozniji i sve ljući. Srbi najviše iako bi
bilo normalno da je suprotno. Ipak, reći ću ti nešto. Izuzetno volim i cijenim
vašu porodicu i smatram da je u Bosni vatra najbliža barutu a ne na Kosovu
kako bi se pomislilo. Evo, zašto tako mislim. Nastojaću biti kratak, a nakon toga
prelazimo na tvoju stvar.
Rina je slutila da slijedi govor o politici, pa sama sebi reče da to i jest razlog
zašto se nalazi tu. To se i nje ticalo. Zauze položaj za slušanje. Bradu je stavila
na dlan desne ruke i fratra gledala ravno u oči. Fratr Josić je ohrabren njenim
interesovanjem nastavio:
– Za mene gotovo da ne postoji razlika između pojma država i pojma
nacija. Uglavnom se pokazuje da jedna država gotovo uvijek štiti interese samo
jedne nacije i kad je sastavljena od više nacija, a ova naša zajednička država je sastavljena iz više bivših srodnih država. Republika danas, je li? – otpočeo je fratar,
a Rinu kao da ubode osa.
„Na umu mu je samo slavenstvo!“ ljutito pmisli, jer Albanci nisu Slaveni,
no osta mirna.
– Realnost, kako povijesna, tako i današnja, pokazuje da jedna država u
stvarnosti predstavlja interese samo jedne nacije. Iz tog razloga se ta dva pojma
mogu gotovo uvijek poistovijetiti. Od povijesti se uči da snaga jedne nacije proizilazi iz njene unutrašnje organizacije i kolektivne svjesnosti o očuvanju kulturne vrijednosti nacionalnog identiteta. Po meni se to nalazi u izumiteljstvu kao
najvažnijoj komponenti ekonomske moći, jer je to i uzdizanje nacije u znanju.
U svesvjetskom jedinstvu mora se znati raspoznavati ono svoje specifično i znati
to svoje očuvati. Iz toga proizilazi snaga. Je li tako? Pošto je snaga moć, odnosno
rezultat svjesnosti i pameti, ja ću sebi dozvoliti da te izraze poistovjetim, a kako
je riječ o naciji, onda je to pitanje nacionalne snage ili moći, odnosno znanja i
pameti, je li tako? To upućuje na zaključak da su neke nacije imale više, a neke
manje snage ili znanja kroz burnu povijesnu borbu za dominaciju ili čistu egzistenciju. One koje do danas postoje potvrđuju da su imale svoju nacionalnu
pamet ili snagu konstantno, kroz čitavu povijest. Da bi jedna nacija postojala i
opstajala ona mora biti organizovana u državu, što pokazuje na potrebu za sopstvenim prostorom, odnosno sopstvenom teritorijom gdje bi se organizavala na-
229
cionalna država ili održala već postojeća nacionalna državna organizacija. Znači,
potrebno je da ima svoju zemlju, a za to se oduvijek morala izboriti.
Rekavši sve to fratar se zamisli. Tema je bila vrlo kompleksna i zahtijevala
je mnogo više vremena. Trebalo je kazanom dodati još čitav lanac objašnjenja i
argumenata, pa odluči da završi:
– Na kraju, moj je zaključak da je opastanak i život jedne nacije, bilo koje
nacije, usko vezan za organizaciju državne forme, a da bi se to ostvarilo mora postojati teritorija. Dakle: zemlja – država – nacija kao odraz nacionalne svijesti.
Fratar oćuta nekoliko trenutaka, pa dodade:
– Uzrok svih konflikata između nacija izranja iz stvarnosti da je čitav kosmos jedinost iako nema svoju granicu i upravo je to ono što nas tjera iz nutra za
širenjem, čemu i nema granice. Moglo bi se bez griješenja reći da bi svaka nacija
željela sve... Cijeli svijet! Ja u tu filozofiju vjerujem upravo iz hipoteze koju sam
i naveo kao razlog da je to tako. A da bih opravdao svoju tvrdnju da je vatra
najbliža barutu u Bosni, pokušaću to objasniti na način svojstven nama...
Rina je pažljivo slušala, zaboravivši na Ditu koja je čekala pa čak potisnuvši
i glavni razlog zbog kojeg je na sastanak došla. Činilo joj se da fratar veoma dobro
poznaje ono o čemu joj govori i da je upućen.
– Kako sve polazi od svijesti ili znanja kao što na početku ti reče, predstavimo sebi u glavi tri nacionalne države o kojima je riječ kad se misli na glavni
uzrok krize. Tri ograničene nacionalne teritorije, je li tako – upita pa i ne čekajući
odgovor, nastavi:
– Već smo se složili u tome da inicijativa u nacija polazi od znanja ili svijesti, pa bismo mogli uraditi i jedan, nazovimo ga, pokus sa nacionalnim znanjem ili sviješću, da bi lakše razumjela kako će se stvari odvijati kod nas nadalje
po mojoj hipotezi da je vatra u Bosni najbliža barutu. Radi se o naciji i želja
mi je da shvatiš kako vjerujem da funkcioniše nacionalni duh, odosno kako se
transformiše u energiju i kako se ta energija usmjerava na materiju. Želim ti ukazati na to šta se prvo dešava da bismo poslije mogli našim čulima osjetiti njeno
djelovanje na fizičkom planu i osjetiti promjene. Razumljivo je njeno djelovanje
koje je uzrok promjena u društvu... Takođe se možemo odmah složili i s time da
je sve imenovano, pa i nacija, i nacija da bi postojala mora imati svoje ime. Ime
nacije podrazumijeva njen identitet i orjentacija je ka usmjeravanju kolektivne
nacionalne energije. Na početku se prvo ispoljavaju, pojavljulju nacionalne emocije potaknute interesima nacije na osnovu nacionalnog znanja i to upravo kroz
nacionalno ime. Emocije se ‘zagrijavaju’ i na određenom stupnju ili u određenoj
fazi transformišu se u pokretnu energiju. One djeluju, je li tako? – upita fratar,
230
pa nastavi: – U ovom našem pokusu da bismo nastavili dalje s objašnjenjem i
vizualizirali energiju, poslužit ćemo se bojama. Zašto bojama? Zato što su boje
praktične za prikazivanje i jednostavne za razumijevanje. Zamišljajući boju u
duhovnom oku vidimo djelovanje energije, a to je, u stvari, djelovanje svijesti.
U tom slučaju postaje vidljiva. Znači, možemo vidjeti djelovanje energije koja je
potisnuta sviješću... i dodaću – oživljena, te je živa... I radi... Opusti se. Zamisli
da ćemo se sad malo igrati.
Rina se blago nasmiješi i udobnije smjesti na stolici. Razgovor joj se činio
interesantnijim nego što je očekivala.
– Ovo te može podsjetiti na matematiku i operacije kad se služimo imaginarnim brojevima da bismo došli do rezultata koji je primjenjiv u praksi... Ovdje
samo treba razumjeti nešto što se odvija... Jesi li spremna?
– Jesam.
– Dobro. Prvo moraš zamisliti teritoriju. Pošto je u pitanju teritorija Hrvatske, Bosne i Srbije, zamisli teritoriju te tri države i skoncentriši pogled na Bosnu i njene granice... Iako su u pitanju tri države i tri odvojene teritorije, u njima
žive, možemo slobodno reći, dva nacionalna identiteta sa nacionalnim imenom.
Srbi i Hrvati, jer Bosanci zvanično ne postoje i nemaju zvaničan i legitiman
nacionalni identitet, pa ih u ovom pokusu sa bojama ne možemo ni jednako
razmatrati. Zvanično ne postoji nacionalno ime Bosanac. Je li tako?
Rina klimnu glavom kao da odobrava. „Ima puno logike“, zaključi za sebe.
„Istina je to, jer Bosanci nemaju svoj bosanski jezik zvanično i legitimno zastupljen kao prevažan faktor koji čini živim nacionalni identitet i koji osvjetljava
nacionalno znanje o sopstvenom identitetu, niti onda imaju svoje nacionalne
institucije gdje sve to praktično djeluje“. Sjetila se i svog oca i toga kako pred
nijm smije govoriti samo albanskim jezikom. Izuzeci su bili ako bi u društvu bio
neko od Hrvata. Pomisli i na roditeljska nastojanja da se uda za Albanca, što je
bio razlog njenih dugih meditacija i konačno – dolaska na ovaj razgovor.
– I Muslimane ćemo mi uzeti u obzir, ali ne po istom principu kao Srbe
i Hrvate. Zašto? Zato jer pojam Musliman ne imenuje naciju, već identifikuje
vjeru, ali ne označava teritoriju, niti što je možda najvažnije, ne precizira nacionalni identitet a to opet ne donosi organizovanje u državnu formu. U njih je
očekivati da će se svijest transformisati u energiju za zaštitu vjere, a ne nacionalno
- državno uspostavljanje dosadašnje države Bosne. Nacionalne emocije kreću od
nacionalnog imena. Je li jasno? U stvari, bolje je reći, je li logično?
231
– Zaista, filozofski je, ali interesanstno i razumljivo. Čisto logično! – reče
Rina i pomisli: „Ovi pokusi me podsjećaju na moje meditacije. Sad će mi biti još
puno toga jasnije.
Ipak, ma koliko da je bilo interesantno, bilo je i zamorno, jer se valjalo
umno napregnuti da bi se razumjelo. A nešto razumjeti već je potpuno druga stvar
i drugi osjećaji ... Ona uloži dodatni napor i fratru prstom dade znak da nastavi.
– Imena identiteta ćemo obojati da bismo duhovnim okom ili umno mogli vidjeti nacionalnu svijest kako se transformiše u energiju na djelu.
Rina se prisjeti zakona o opstanku, a to je: nacija – teritorija –
nacionalnodržavna organizacija, to jest državna forma.
– Spremna sam – ponovi.
– Krenimo... Nacionalni identitet Hrvata je plave boje, Srba je crvene boje,
a vjersko ime muslimana je zalene boje. Kad izgovorim ime identiteta ti gledaj
datu mu boju i istovremeno osjećaš svojstvo identiteta koji tako predstavljamo.
Sve je iskazano. Gledaj u kartu!
– Gledam.
– Pozivam Hrvate na uspostavljanje i ostvarenje Hrvatskog identiteta i
ostvarenje njegovog suvereniteta. To nam je najveća obaveza i čast. Na moj poziv
dolazi do buđenja emocija i dalje... A ime vidimo kao plavu boju. Možeš li dalje
pratiti spotaknutu energiju Hrvatskog identiteta?
– Mogu... Plava boja briše bosansku granicu...
– Bravo! Tako je u stvarnosti!
– Sad ne ispuštaj gledati ono šta vidiš i uključi još istovremeno boju za
identitet Srbin... Dešava se po svojstvu nacionalnih identiteta isti proces.
Čekao je malo, pa upita:
– Šta vidiš sada?
– Plava i crvena boja brišu Bosnu i sukobljavaju se za istu teritoriju.
Zbog toga ne vidim granicu Bosne jer, te dvije boje dominiraju na cijelom prostoru.
– Sad uključi i treću boju, ali ona djeluje na drugim principima. Iskazali
smo ih.
Svećenik je bio nagnut nad stolom i čekao, a Rina je sa zatvorenim očima
izgledala kao da je u snu. U imaginaciji je boje gledala još bolje. Bile su žive,
predstavljale energiju po principu logike kako je svećenik objasnio.
– Šta sad vidi tvoje duhovno oko?
– Zelena boja religijskog svojstva blijedi, biva prekrivena bojama nacionalnih identiteta. Uglavnom, granicu Bosne ne vidim niti čujem to ime.
232
– Dobro je.
Rina progleda. Izgledala je kao da se dizala iz sna, ali sa znacima umora.
– Tako je. Dobro si vidjela. Crvena i plava boja su predstavljale energiju
koja je djelovala po istom principu, sa potpuno istim ciljem...
– Srba je mnogo više – uključi se Rina. Pomisliše na veličinu Hrvatske.
– Da, znam – zamisli se svećenik. – Hoće li Muslimani morati vratiti svoje
staro nacionalno ime i povratiti svoj nacionalni identitet? Biće to teško! – reče i
zamisli se.
Rina pomisli zbog stalnog pritiska iz Srbije i nešto manje iz Hrvatske ali
fratr Josić, ne čekajući mnogo, dodade:
– Dugo su pod vjerskim imenom, upilo se duboko ne bosanskog. Niti će
ljudi iz religije dopustiti potpunom vraćanju nacionalnog...
O tome je nešto realizovala i Rina.
– Čini li ti se da si nešto novo naučila? – upita svećenik.
– Jesam... Nešto sam i znala ali sad mi je puno jasnije.
– Onda, ovih dvadesetak minuta nije izgubljeno.
– Nije, apsolutno, gospodine Josiću.
– Pa, da onda pređemo na tvoju stvar.
– Ovo što sam naučila spada takođe u razlog mog dolaska.
Fratar Josić ju je prvo pratio nekoliko trenutaka kao uvjeravajući se da je
razumjela.
– Čija savjest ostane manje uprljana, ta osoba je pametnija, jer iz potpune
čistoće smo stvoreni. Vraćamo se tamo...
Rina ga zbunjeno pogleda jer tu filozofiju nije mogla shvatiti. To i fratru
postade jasno, pa sebi reče da ne treba sad pretjerivati. Pređoše na njena pitanja
koja mu je bila spremila.
Kad je razgovor bio završen podizali su se sa stolica ali nekako neodlučno,
jer sve nije izgovoreno. Uglavnom, svećenik je shvatao da za Rinu razlika u vjeri
prestaje biti prepreka za udaju i da je to vjerovatno zbog sukoba sa roditeljima i
možda zbog stanja u Jugoslovenskom društvu u kojem su muslimani najmanje
nešto tražili a najviše će biti okrivljavani. Ipak, uvjeravao se da je kod njih u
obitelji nacionalno česta tema rasprava i pošto se radilo o Rininoj udaji lako je
pretpostavljao o čemu bi se u stvari moglo raditi...
Kad su bili na nogama Rina pogleda na sat pomislivši na sestru i njeno
strpljenje. Gurnu stolicu pod sto i u mislima sebi reče: „Nisam se nadala da ću
se ovoliko dugo zadržati!“ Popravljajući na sebi odjeću mislila je i na fratrovo
odsustvo. Fratar je već bio prošao oko stola i prvi priđe vratima. Otvorio ih je.
233
Ona se malo nakloni, zahvali i iziđe. Još pri kraju razgovora obuzimala ju je tuga
i bivala je sve veća.
Fratar ju je ispratio sve do izlaza iz crkve. Dok su prolazili polutamnim
hodnicima, Rina se jedva suzdržavala da ne zaplače. Bojala se da neće moći
progovoriti. „Da bar izdržim dok se ne oprostim s njim... Da ne primijeti...“
Pade joj na um da bi on mogao pozvati njene roditelje da porazgovara s njima.
Poznavali su se dosta dobro.
Stigli su do izlaznih vrata koja su bila velika i fratar se morao dobro napregnuti da ih malo otškrine pa da se onda lako otvore. Od napora su mu poiskakale
žile na vratu i rumenilo izbilo na obraze i čelo. Duboko je uzdahnuo nekoliko
puta i kao da je bio iznenađen time što se vrata teško otvaraju, no nije ništa rekao.
Vani se ukaza svjetlo dana i veliki trg pred njima. Stali su ispred ulaza, na trotoar.
On ispruži desnu ruku da se pozdravi, pa zadrža njenu ruku u svojoj govoreći:
– Po učenju crkve zabranjeno je nametati svoju volju drugima uz pomoć
takvih metoda... Ja sam ti samo ukazao na to, za tvoje bolje...
Dok je govorio osmjehivao se blago, kao što je blago i govorio, a kad izgovori ispusti njenu nakićenu nježnu ruku.
– Dobro – požuri se ona dok je još osjećala snagu da priča. – Hvala vam
puno! Bilo mi je korisno! – izgovori i brada joj poče podrhtavati i glas gotovo da
se gubio. – Doviđenja!
– Doviđenja!
– Hvala vam puno još jednom!
Svećenik se vrati u crkvu, a Rina pređe žurno ulicu i stupi na trg. Htjela
se što brže udaljiti od svećenika prije nego brizne u plač. Na glavi osjeti vrelinu
sunca koje kao da podjari njene emocije koje je iznijela iz crkve. Otimala se da ne
zaplače jer je bila sigurna da će Ditu naći u kafiću i da je tamo neće zateći samu.
Budućnost je uvijek neizvijesna bila, ali nikad kao sad...
Sve je tonulo i nestajalo u paklu mržnje! Blizu centra trga, nadomak statue,
zastala je. Suze joj obliše lice i takva nije mogla u „Miris mora“. Bla je sigurna
da je Dita u kafiću i upita se: „Kako se ne sjeti pogledati napolje, vidjela bi me.“
Trgom je prolazilo mnogo svijeta. Nije željela da joj priđe zbog suza i mrcvari je
sa pitanjima iz sažaljevanja. Pomisli da je odmah iza crkve park i potrča tamo...
Držeći papirnu maramicu na vrhu nosa uđe u park. Nije se zaustavila na
početku, već zađe dublje. Nikog nije primjećivala. Niko za nju u tom trenutku nije ni postojao do ona sama i Dita koja je čeka i sigurno se pita šta li radi
dosad...“A i normalno je da se pita... Situacija... Situacija...“
234
Rahman se prenuo. Nije bio svjestan toga da ga je prenuo šum nečijih
koraka.
Rina je već sjedila na klupi i sve je opet bilo mirno. Pokušavala je smiriti
svoje uzburkane misli.
„Jesam li ja to bio zaspao? Bože, je li moguće?“, upita se Rahman i sjede na
klupu. „ Koliko li je sati? „ Protegnu se i zijevnu. Polako je dolazio sebi i sjeti se
da su ga ona tri piva oborila.
Dok se on protezao Rina primijeti da nije sama. Poželi da odmah ode, ali
je prvo morala urediti lice. Poče tražiti po torbi.
Rahman pomisli na željezničku stanicu i krenu. Jedva je držao svoju tešku
glavu u koju navriješe iste one misli zbog kojih je jutros počeo s pivom. Stazica je
vodila pored klupe na kojoj je sjedila Rina. Brisala je uplakano lice i pognu se da
nepoznati prođe. Oko klupe s tri strane je bila živa ograda koja je skrivala klupu
od Rahmanova pogleda, pa ju je primijetio kad je bio već kod nje. I protiv volje,
pogled mu se zadrža na njoj. Prođe mimo nje bez zastajanja i udalji se dvadesetak
metara, kad ga zakopka pitanje da nije i ona izgubila posao, pa se možda kao i
on pita i od misli je boli glava. Ponovo mu glavom prođoše izgledi svih onih u
kancelarijama i izrazi njihovih lica. Ponovo kao da je slušao šta su mu govorili,
vidio krajičkom oka poglede koje su izmjenjivali dok su mu saopštavali da nema
posla. Opet je bio u onom istom ambijentu i proživljavao ga. Meditirao je nesvjesno o onim izrazima lica dok bi se pogledali. Krilo se tu nešto. Sjeti se i Ninka
i svoje zbunjenosi prilikom dva – tri zadnja susreta s njim. Eto, Ninka više nema,
ne viđa se. Mora da je otišao... Pomisli i na Ivana i njihove razgovore zadnjih
dana... Nije ni znao zašto ga izgled ove djevojke podsjeti na sve to. Jednostavno,
u trenu zastade sluteći da oboje imaju isti problem, da ih je ranio isti uzrok i iz
radoznalosti, i slutnje da bi nešto mogao otkriti, povrati se. Vodeći računa da se
ne uplaši, poizdalje, desetak metara udaljen, progovori obraćajući joj se:
– Izvinjavam se... Dobar dan! – gledao ju je očekujući da progovori.
Rina je nastavila s uređivanjem lica, pa uočivši da se primiče opet se pognu.
Ali iz opreza podiže pogled na njega hladno.
– Možda smo iz istog razloga ovdje – nastavi on i načini još nekoliko koraka bliže.
– Izvini, da i tvoja firma nije propala?!
– U ovoj državi propada sve, ne samo državne firme – samouvjereno i nekako drsko mu odgovori, na šta on tvrdoglavo odluči da priđe još bliže ne bi li
saznao nešto više. Nikad nije bio toliko radoznao kao tih nekoliko dana.
235
– Ako je nešto privatno, to je drugo... Onda ne ulazim u privatne stvari
– insistirao je. Već je bio koji metar nadomak klupe na kojoj je sjedila.
– Ja sam dobio otkaz. U stvari, poslali su me na čekanje dok se neke stvari
ne riješe „gore“ na vrhu, ali nešto mi govori da je gotovo i da tu više neće biti posla. Nikad ranije nisam čuo da se „gore“ odlučuje o takvim malim stvarima. Meni
su ostali dužni ogromne pare. Bilo bi bolje da sam odavno napustio ja njih. Sad
mi barem ne bi dugovali... Ali ko može znati unaprijed šta može biti. Ja plakati
ne mogu da sebi olakšam – aludirao je na njene suzne oči i vidljive pruge na licu
koje nije uspjela ukloniti. Mogu se samo dočepati alkohola, pa onda kao budala
pijan zaspati u parku...
Po govoru je zaključila da je taj jadni čovjek iz Bosne i pretpostavljala je
njegovu nacionalnost. Osim toga, niko se drugi ne bi tako naivno otkrivao.
– Znate li zbog čega ste dobili otkaz?
– Pitam se ima li neko u ovoj državi ko bi mi znao odgovoriti, kad mi
u upravi govore jedno, radnici pričaju drugo, poznanici treće, i tako. Ono što
čujem često se suprotstavlja.
– A šta vi mislite?
– Ništa. A glava mi puca. Čini mi se da je nekad veća od zgrade.
Bila je sigurna da je on musliman iz Bosne. Požalila ga je ali ne vrijedi...
Zbog njihove svijesti takva situacija i jeste. Mislila se. Dosta joj je bilo sopstvenih
problema koje je i nalazila u toj bosanskoj naivnosti, pa je na kraju ta njegova
prisutnost i ljutnu.
Ona se pogleda u ogledalce, još malo uredi i diže sa klupe.
Gledala je nekoliko trenutaka zamišljeno još ispred sebe.
– Ja vam ne mogu pomoći kao ni vi meni. Doviđenja! – brzo izgovori pa krenu.
– Doviđenja!
Ona je odlazila, a on je nije ni pogledom ispratio. Sve mu se učini još
mračnije i teže. Ostao je još nekoliko trenutaka zbunjen, a onda i on krenu kamo
je bio naumio, na željezničku stanicu. Nekud se moralo.
236
Glava III
Bila je subota, nešto iza podne. Postrojene jedinice stajale su na pisti
čekajući naredbu za polazak u kuhinju. One koje su bile po rasporedu prve već
su pristizale. Ispred ulaznih vrata sale broj jedan stajao je dežuni oficir. U ruci je
držao plan objedovanja jedinica za taj dan i povremeno pogledao u njega prateći
dolazak jedinica... Ispred je tekao neprekidni red ka podjeli i napunjenim tacnama, a kuhari su punili nove i nove.
U zadnjem redu stolova, sasvim odmaknuti udesno, za istim stolom ručali
su Osvit Pravnić, Todor Vlahov i Redžo Bosnić. Razgovarali su o mladim vojnicima. Sinoć je bilo pune dvije sedmice otkako je pristigao zadnji val. Sva trojica
se složiše da su te dvije sedmice izuzetno brzo prošle. „Kao u snu“, reče jedan od
njih. „Neočekivano brzo“, dodade drugi.
Tom subotom je počela treća sedmica otkako se u kasarni počelo živjeti
nekako drugačije. Razlog tome su bile pripreme za vojničku svečanost, polaganje
zakletve mladih vojnika. Na jutrošnjoj smotri, nakon podizanja zastave, dežurni
oficir je najavio da će u ponedjeljak na jutarnjoj smotri zamjenik komandanta,
potpukovnik Damjanović, povodom toga održati govor. Znalo se i da će zakletva
biti u narednu subotu. Prilikom takvih svečanosti u kasarnu je dolazilo mnogo
civila. Tako će vjerovatno biti i ovaj put, pa su njih trojica očekivala da će dobiti
nove upute za rad na kapijama, jer bi se tada, logično, trebale poduzeti posebne
siguronosne mjere.
Osvitu se u mislima pojavi par Toni - Pegi i sve ono što se dešavalo u tom
trouglu posljednjih desetak dana. Još uvijek je bio iznenađen i osjećao je neku
nelagodu jer mu je sve to bilo neobično i nekako čudno zamršeno. Sebi to nije
mogao objasniti. Ipak je pred Bosnićem i Vlahovom ćutao o tome.
Dolaskom Ratka Jovanovića u jedinicu, u njoj se potpuno izmijenio ambijent. Opažalo se to posebno naveče u spavaonici. Osvitu na um dođe i on. Sjetio se kako ga je ono veče dočekao na kapiji, sa onom njegovom grupom. Pomisli
kako ni on, niti iko drugi nije mogao očekivati da u Armiju dođe jedan tako lud
čovjek kao Ratko. Ono što je on činio prelazilo je sve granice normalnog. To
nije bila hrabrost kako su njegovo ponašanje karakterisali neki. Upućivalo je na
sumnju da Ratkova hrabrost dolazi odnekud i iznad vlasti u komandi. To su dokazivale njegove riječi, ako bi se promišljeno i dublje protumačile i odnos jednog
dobrog dijela vojnika koji bi sve to slušali i posmatrali. Osvitu je sve to toliko
237
izgledalo nelogično da ni u kom slučaju sebi nije tumačio Ratkovom hrabrošću.
„Pokazuje da se njega u komandi moraju plašiti! To nije hrabrost, već znak za
nešto drugo!...“
Kad su završili s jelom, jedan za drugim odniješe tacne u sudoper. Dežurnog
oficira nije bilo, bio je u drugoj sali, a na njegovom mjestu stajao je jedan od
stažista. Iziđoše i zastadoše na stepenicama. Redžo uhvati Osvita za rame. Vlahov
je već razvukao usta u osmijeh očekujući da će čuti neku glupost, jer se od Redže,
nepopravljivog šaljivdžije, to uvijek moglo očekivati.
– Ništa ne govoriš za onog luđaka iz tvoje jedinice. Zar je i tebe ustravio
pa šutiš?
Sva trojica se osmjehnuše.
– Za kojeg? Kao da sad ne znaš za kojeg? Nema ih deset u tvojoj spavaonici!
– Aaaaa...
Siđoše sa stepenica.
– Zar se i kod vas čulo za njega?
– Vidi budale! Pa za njega se čulo u cijeloj kasarni!
– Ne čudi me, ne čudi me!
– Sad te eto kao i ne čudi?
– Znaš šta? Ja ne volim misliti o njemu, al’ hajde da se malo odaljimo pa
ću vam nešto ispričati.
Udaljiše se, pa Osvit nastavi:
– Kad mi na um padne on i ono što on radi, rađaju mi se čudne ideje o
kojima ne volim ni razmišljati a pogotovo pričati. To mi sluti na nešto... Ponekad
mi se učini kao da ću otkriti, ali opet mi ostaje nejasno. Sve osjetim kao da ostane
zatrpano negdje u meni i udaljeno od mog jasnog razuma. Kao kad je nešto skriveno u tami ili u dubinama mutne vode. Ne otkriva se. Ne ispliva na površinu.
Ono što je osjećao to nije znao da iskaže. Vlahov se bio uznemirio. Bi mu
neugodno ali dobro prođe.
– Čuo sam da u vašoj spavaonici nema vojnika koji se njega ne boji. Samo
neki to skrivaju, neće da kažu.
– Onda misliš da se bojim i ja i da skrivam?
– Čovo svake noći iz kantine nosi pive i ispija s kim mu je volja. Ništa ne
krije. Baš ga briga. A ostali u krevetima moraju žmuriti i začepljivati uši. Praviti
se da ništa ne vide i da ništa ne čuju.
– Eh, u to doba sam obično na kapiji. Ali, lud jest. Tu nema riječi.
– Vidjećemo hoće li poslije zakletve tako.
– Ne znam. Pričalo se da će ga otpustiti.
238
– Dobro, de ispričaj nam šta si mislio.
Asfaltirana staza na kojoj su stajali nije bila šira od metra, pa su vojnici pored prolazili u stroju. Nastaviše malo dalje i opet zastadoše na stazi koja je vodila
prema sportskim terenima.
– Ovdje smo sami – reče Osvit, pa nastavi: – Slušajte šta se dogodilo sinoć.
Ona dvojica se prvo pogledaše pa se zagledaše u Osvita. U Vlahovu se
nešto napinjalo jer je njemu bilo jasno šta je sa Ratkovim ponašanjem na sceni i
nije mnogo želio da Bosanci o tome kopkaju...
– Šetkao sam se na kapiji iz dosade. Prožimao me osjećaj da u kasarni nema
nikoga. Stvarno niko se nije ni vidio niti se ko čuo. Znao sam da dolazi vrijeme
za večeru i da ću čuti kad jedinice budu postrojavane na pisti. U tim svojim mislima začuh krike i glasnu viku sa psovkom i sve to u ritmu trčanja u čemu se lupa
čizama o beton posebno čula. Trgnuo sam se, ali nisam imao vremena potrčati
išta vidjeti. Već je bilo prestalo. Kao kad se nešto sruči i utiša. Tek onda u stvari
shvatim da je to bila lupa vojničkih čizama i da je neko nekog jurio da ga ubije.
Prvo sam načinio nekoliko koraka u pravcu pošte. S tog mjesta nikoga nisam
vidio, pa sam oprezno nastavio još malo dalje imajući na umu oružje i možda u
pucnjavi da bih mogao biti i slučajno pogođen. To me stvarno presjeklo. Bio sam
pomislio i na onog vojnika što se nedavno ubio. Stižem do kraja pošte i ugledam
jednog oficira kako brzo stazom umaknu kroz ulazna vrata u komandu. Ruka mu
je bila na futroli pištolja. Zastao sam i stojim, i oficira više ne vidim, ali imaginacija mi se uključuje i prepoznajem da je to bio kapetan Jašari, dežurni oficir za
taj dan. Trebao bi se vidjeti još jedan računam, po registrovanom snimku koji mi
je ostao u mozgu. Ne vidi se, i to me opominje da požurim na kapiju... i upravo
tad, kako ga ti nazva luđak, oglasi se obraćajući se baš meni i izvirujući iza ćoška
zgrade drugog bataljona:
– Mamicu im jebem albansku! Hoće srpsku zemlju da cepaju i da takvi
nose oficirsku uniformu JNA! Separatisti!!!...
Ide prema meni i u pauzi, dok ne govori, naginje iz flaše. Vidim da pije
pivo. U drugoj ruci tad sam ugledao grlić od druge flaše koju je razbio. On nastavio da psuje i brekće, a ja shvatam šta se to desilo, i da je on u stvari jurio za
kapetanom Jašarijem da ga onim staklom zakolje. Strah me što mi se primiče, a
onaj grlić ne baca iz ruke. Međutim, ne mičem se i pitam se kako ću ako jurne
na mene!?...
Redžo se glasno nasmija i povuče Vlahova za rukav.
– Smij se ti!
– Ma, šalim se... Pa moram se smijati!
239
Osvit se obrati tamnoputom Makedoncu zagledajući ga pravo u oči:
– Zamisli! Bi l’ mu ti u tom trenutku mog’o vjerovati? Shvatio sam da je
kapetan ispred njega bježao! Ne, ja to ne mogu vjerovati!
– Šta je bilo dalje?
– Meni se obraća lijepo, da voli Bosance i nudi mi pivo da s njim popijem.
Džepovi od bluze naduti, puni pivskih flašica. Odbio sam i okrenuo se da idem
na kapiju, a on se okrete i ode natrg jednako brekćući neke nerazumljive riječi.
Onda se opet okrenuo i viče mi da voli Bosance, ali da će Albance pobiti.
– A znaš li šta je uradio poslije? – upita Redžo.
– Ne znam – odgovori Osvit.
– Otiš’o u komandu tražiti Jašarija i onda su ga tu uhvatili i smirili.
Čudili su se, pa Osvit još dodade:
– Jednom mi je sam rek’o: ’Slušaj me Pravniću! Ne mogu da služim sa decom. Videt ćeš na zakletvi – biću u civilu, sa bradicom i u društvu kapetana Riste
i majora Lazarevića.’ Zvučalo mi je smiješno!
– Osjeća se njima jednak – Redžo će.
– Ne oseća, ali biće sve kako ti je rekao. Videćete – napokon progovori i
Vlahov, pa pošto to svu trojicu povuče u razmišljanje malo se ućutaše.
– Kako ti znaš? – upita Osvit.
– Pred nama je. Videće te.
Rastajali su se. Osvit je polazio u spavaonicu a druga dvojica krenuše ka
prijavnici kod komandira Marinka. Htjeli su od komandira doznati ima li kakvih novosti „odozgo“ vezano za zakletvu.
Prije desetak dana, Svetlana je uvuče, oko devet i trideset, došla na kapiju. Prišla je nasmiješena i simpatično rekla da ima sastanak s Tonijem. Osvit se
takođe nasmiješio pomislivši da je to sad nešto novo u njihovoj vezi, jer je dosad
uvijek prethodno bio obaviješten. Bilo mu je u prvi mah neobično, no pomislio
je da mu Toni i ne mora uvijek prethodno reći. Mrak je već bio gust, ali ga je sa
ulice razgonila ulična rasvjeta, a prostor oko kapije bio je odlično osvijetljen sa
dva reflektora koji su stajali na krovu „duge zgrade“. Radi predostrožnosti zamolio je Svetlanu da ode s druge strane ulice i da tamo sačeka. Dok joj je to govorio
stajali su uz stražarsku kućicu.
– Ako mi dozvoljavaš radije bih se uvukla ovde, unutra... Neću se videti.
Nije dobro znala govoriti bosanski, pa je ubacivala makedonske riječi i
akcenat joj je bio makedonski, što je Osvitu bilo simpatično.
240
– Ne znam šta bi Toni mogao pomisliti kad bi te našao tu – reče Osvit
razmislivši, a u stvari je više mislio na papire, dokumenta koja su bila tu, iznad
njene glave.
– Ima on u tebe poverenja – ona će i nasmija se.
– U mene nema šta da ima ili nema, važno je da on tebi vjeruje – smijao se
Osvit. – A ako baš hoćeš, ostani tu!
Ona se uvuče unutra.
– Sad sam i ja vojnik. Neustrašivi stražar.
– Vidim. Ne bojiš se tame...
– Ovo kod vas u vojsci je sve nešto po meri. Kad bi ti ovde uvukao se,
taman je toliko – pogledala je iznad glave. – A šta vam je ovo?
On zavuče samo glavu da vidi na šta misli iako je pretpostavljao da se radi
o vojničkom šinjelu.
– To oblačimo kad je jako hladno.
– Obuci ga da vidim kako ti stoji.
Osvit provuče ruku, skide šinjel sa vješalnika i obuče ga. Bilo je i njemu
prvi put da se vidi u njemu.
– Lepo ti stoji. K’o oficir si!
Osvit skide šinjel i vrati ga na mjesto. Bio je težak.
– Jesi li dobro upoznao Tonija?
– Čovjeku treba mnogo vremena da nekoga dobro upozna... Šta znam?
Dosta smo se zbližili i jako je društven.
Ona je digla ruke iznad glave i pokušavala dodirnuti plafon stražarske
kućice u kojoj je stojala pod izgovorom da bude skrivena. Onda, dok ju je gledao
otpoče izvoditi jedan ples a dojke su joj se izbacile još više, pa je sve teže odolijevao...
– Je li Toni Bosanac?
– Valjda jest. Ne znam gdje je rođen, ali živi u Sloveniji. Ne mogu se sjetiti
je li mi to rek‘o. Uglavnom, ima neke veze sa Bosnom dok mi o njoj često priča.
Voli je... Znam.
– Znaš li ti njegovo prezime?
– A zbog čega mene sad ispituješ o njemu?
– Tako. Radoznala sam... Proveravam. Podsjeti se onih Tomislavljevih savjeta kad je odlazio sa kapije i postade siguran da se između njih dvoje neka
igra oko identiteta razigrava. Toni – Pegi... I kad je Osvit na pozivnici pročitao
Tomislav Šimunović, da mu je ovaj rekao da se slučajno ne prevari i kaže njegovo
potpuno ime. „Zašto od nje krije ime? Možda da ga ne može tražiti u kasarni ako
241
bi nešto...?!“ Vjerovao je u tu priču poslije upoznavanja prve večeri, ali sad je u
igri bila druga priča! Postajao je sve radoznliji.
Tako se po ko zna koji put Osvit pitao u istinitost svojih slutnji govoreći
sebi: „Negdje u dubinama duše kao da se nalazi sve zapisano što se dešava. Zbog
toga naslutim i kao da osjetim neku igru za koju sam, čini mi se, oduvijek znao
da će se desiti! Ima nešto što zna sve, apsolutno sve što se dešava, što se desilo
i što će se desiti.“ I krajičkom usana se nasmiješi jer mu je to izgledalo više kao
smiješan zaključak nego kao realnost.
– Ne znam – najzad odgovori poslije duže pauze.
– Toliko dugo ti je trebalo da mi to kažeš? I opet na kraju ništa mi nisi
odgovorio.
– Pokušavao sam se sjetiti da li znam. Meni je dovoljno samo Toni. Ja ga
tako zovem, jer tako se predstavio.
– Morao si videti na pozivu za vojsku koji je bio dužan pokazati!
– Zapričali smo se bili, pa mi je stigao jedan drug i pustio sam ga tako...
Svetlana se i dalje smješkala kao da joj je bilo svejedno.
– Sviđaju mi se tvoje oči... Lepši si od njega. Više mi se sviđaš. Bolji si od
njega u svemu...
Te ga riječi udariše kao grom... Bi zatečen, zbunjen.
Ležeći na krevetu Osvit je gledao u to što mu se desilo prije desetak dana
na kapiji i razmišljao čudeći se tome kako mu je pogled ostao prikovan za njene
usne. Vidio je i da je pružila ruke prema njemu i da su mu izgledale kao sjenke
sve dok nije osjetio njihov dodir... I krenulo je... „Možda bi ipak bilo najbolje da
sam se tada suzdržao... Već sutradan sam bio otkrio da nije bila ni došla njemu
na sastanak, već eto... Nije mi preostalo ništa drugo nego da sad ćutim i skrivam
svoju glupost prema vojničkom drugu. Tako je između nas dvoje počela prljava
ljubavna igra, a između nas troje zapetljavanje odnosa... Ma, završiće se sve kad
odslužim i odem...“
Polako je uranjao u san, kad Stipe priđe krevetu i sjede. Bio je uznemiren i
zamolio je Osvita da iziđu vani, da prošetaju do kantine.
– Ne mogu, Stipe, majke mi! Malo bih se opustio, a poslije moram u grad.
Imam sastanak s jednom osobom u četiri sata... Može sutra ako hoćeš.
Stipe ustade i ode. Nije se ljutio.
U spavaonici se pričalo da se Ratko nalazi na ispitivanju. Niko nije znao
gdje. Uglavnom, u spavaonici ga nije bilo. Vojnici su osjećali mir. Mnogi su željeli
da se ne vrati. Naravno, bilo je i onih kojima je bio drag, a nekima čak i uzor.
242
Jedan od mladih vojnika iznenada širom otvori vrata spavaonice i viknu iz
sveg glasa:
– Ratko nam se neće više vratitit! Sad sam čuo u kapetanovoj kancelariji
– derao se on pun sreće.
Za samo nekoliko sekundi ostali vojnici iz spavaonice su ga opkolili. Njihovo uzvikivanje, urlici i krici stvorili su veliku buku, a zadovoljstvo se širilo kao
u pobjedonosnim trenucima na sportskim terenima. Svi su se veselili, pa i oni
koji su ćutljivo skrivali da im je Ratko dobrodošao. Taj džumbus probudi Osvita.
Otvorio je očne kapke i gledao vojnike što su se našli u jednoj hrpi, gmizali jedan preko drugog po podu, puštajući krike zadovoljstva. Podsjetiše ga na radost
nakon pogotka na utakmicama.
On se podignu i sjede na krevet. Dolazio je sebi nakon dubokog sna. I
njega zahvatiše njihove emocije, pa iako nije prilazio grupi pred vratima, bi mu
potpuno razumljiva njihova razdraganost.
Tode Vlahov i Redžo Bosnić na vratima prijavnice su se rastjali od komandira uz nekoliko šala, a na pločniku ispred zgrade zastadoše neodlučni kud bi
dalje. Ili u spavaonicu ili kod jednog vojnika u „dugu zgradu“.
– Haj’mo u spavaonicu. Možda se Osvit sad priprema za izlazak u grad
– reče Tode, pa nastaviše stazom.
Dogovarali su se da njih dvojica ne izlaze, a kad malo zahladni da će u
kantinu na pivo, da ubiju vrijeme.
Uz samu ogradu parka, nasuprot stepeništu zgrade komande, paunovi su
neometano pasli travu.
– Eto, bilo bi bolje da si paun. Bio bi komandantov miljenik... Tepao bi ti
komandant jedne kasarne – našali se Redžo.
– Idi ti, sagni se i pasi s njima, a ja ću s komandantom tepati tebi. Sigurno
će te ostaviti na miru – uzvrati tamnoputi Makedonac istom mjerom.
Priča o komandantu i paunovima navede Redžu na priču o Salki. Sinoć ga
je vidio i pričao s njim pred pragom pritvora.
– Vraćao sam se s kapije broj tri. Nešto me navelo da prođem tuda i vidim
ga. Nisam ni znao da je doš’o. Sjedio je na pragu i bio zamišljen. Zastanem i sa
staze zagledam se u njega, a on me nije ni primijetio. Misli se, misli... Otiš’o daleko. Onda mu se ja javim.
Dok je Redžo pričao, približavali su se stepeništu zgrade u kojoj su spavali.
Istovremeno je Osvit izlazio iz zgrade. Zbog onog šta se dešavalo u spavaonici
misli su mu još bile na Ratku. „Biće mi zaista čudno ako ga na zakletvi vidim
ovdje u kasarni pored oficira! Zar bi mu to mogli dozvoliti? I još da bude u
243
društvu kapetana Ristića i majora Lazarevića!.... Sa bradicom! Šta bi to značilo?!“
Uto zakorači na prvu stepenicu i ugleda ovu dvojicu koji su pošli u zgradu da
isprate njegov odlazak u grad.
– Oho! Kako se momak uredio! – dobaci Redžo vidjevši na Osvitu sve novo.
– Krenuo si...? – nastavi Tode.
– Jesam. Idem kod prijatelja.
– Mi ćemo kasnije u kantinu. Naš izlazak, izlazak je tamo.
– Onda, vidimo se večeras – Osvit će, a Redžo ga povuče za rukav:
– Stani malo da ti nešto kažem.
Osvit zastade očekujući da će mu reći nešto u vezi sa zakletvom.
– Znaš li da se Salko vratio?
– Iz zatvora?! Vidio si ga?!
– Vidio sam ga, bio s njim, pričao.
– Vidiš, a u jedinici niko ništa ne priča... Ne zna se.
– Prespavao je u pritvoru – nastavi Redžo. – I večeras će, a onda će ga, nada
se, vratiti u jedinicu. Čuo sam da je to zbog onog luđaka... Da se ne bi potukli.
– Kad smo kod luđaka, eno se u spavaonici mnogi raduju. Vele da su
ga otpustili. Vidiš, to je to. Učinilo mi se da ima i onih koji tuguju što će biti
otpušten.
„Vidiš ti, sve češće se dešavaju čudne stvari. Ja to ne razumijem“ , zaključi
Osvit za sebe.
Makedonac je bez riječi propratio razgovor. Imao je svoje mišljenje o svemu što se dešavalo, šta se dešava i šta će se desiti, ali ga nije iznosio. Čuvao ga je
za sebe. Činilo mu se da su to krupne stvari koje su zadirale u samo srce države.
Bilo mu je jasno kamo su stvari krenule, ali ne i to kako će se završiti. To, mislio
je on, nije znao niko do Boga. „Za Muslimane je malo izgleda. Za njih je vrijeme
isteklo...“
U „Kafanici“ se nalazilo nekoliko gostiju. Za prvim stolom desno od vrata
sjedila su dva uniformisana podoficira. Šapke su odložili na sto, jednu do druge.
Bili su mladi i vrlo uredni. Uz piće su razgovarali dosta nečujno i povjerljivo.
Dačo je stajao uz šank i razgovarao s poštarom koji je navratio da na brzinu popije kafu. Otvorio je odmah čokanjčić i gurnuo ga pred poštara.
– Dobro će ti sjesti uz kafu.
Na vrata uđoše dva dječaka. Mogli su imati po desetak godina. Jedan je u
ruci držao neki papir. Došli su do šanka, poštaru iza leđa, iščekujući prodavačicu.
Pogledavali su poštarevu veliku crnu torbu koja mu je visila o desnom ramenu.
Vjerovatno su se pitali koliko u njoj ima pisama i novaca od penzija.
244
Kad im se prodavačica obrati, onaj s papirom poče čitati, a Jelena se nagnu
preko šanka da sama uzme list kad ugleda Osvita koji je upravo prolazio odlazeći
u grad. Istovremeno i on pogleda da vidi koga ima unutra. Ona zapazi da je
veoma uredan u svojoj uniformi, ali on iščeznu iz njenog vidokruga, a da ga se
nije dovoljno ni nagledala. Nastavi s poslom, donese stvar po stvar sa spiska ne
ispuštajući spisak iz ruke. Poslije svake donesene stvari ukucavala je cijenu na
kasi, a pred očima joj je lebdio Osvitov lik. „Šteta što ga Dačo nije ugledao. Sigurno bi ga pozvao unutra i mogla bih ga se nagledati. Ali, Dačin refleks je spor,
kad je ovako pijan, da... Kao ježev hod pomjera se... Zavrtio mi je mozak taj vojnik... Stvarno bih ga voljela sresti nasamo... Već odavno ga nema ni u kupovinu...
Druge vojnike pušta, a on ne dolazi...“
Osvit dođe ispred zgrade kina. Bilo je tu mnogo mladog svijeta. Okupljeni
metež se micao ka ulaznim vratima, a pristizalo ih je još i to u valovima. „Da li se
i ona nalazi u toj gužvi?“, upitao se, pa se izmakao i stao uz saobraćajni znak na
uglu ulice. Bio je u uniformi i očekivao je da će ona njega prva primijetiti. Ipak,
tražio ju je pogledom...
S druge strane ulice, namignula mu je. On joj uzvrati. Sačeka da auta
prođu, da se upali na semaforu crveno svjetlo i da ona zatim može preći ulicu.
Samo mu je dala znak da je prati i on krenu za njom...
Zaljubljenoj Jeleni u trenu sinu misao da je on na smjeni od sedam sati i
dođe joj na um rješenje. Idealno, činilo joj se već da ga osjeća u svom naručju,
punog želje i presrećnog što će joj uskoro učiniti ljubav...
Kad je poštar otišao, Dačo se pridružio podoficirima, a kad su i oni otišli,
ostao je sam za stolom. On i Jelena nisu razgovarali. Ćutali su svako u svojim
mislima.
Osvit uđe za njom u polumračnu prostoriju prilično ruševne kuće između
dvije zgrade... Dotle su se sa ulice uvukli uskim i niskim hodnikom, prljavih zidova. Ovo je izgleda gradska jebhana za siromašne“, mislio je dok je u polumraku
pazio na šta stavlja stopala. No, njemu u uniformi vojnika, i hiljadu kilometara
daleko od kuće izgled „jebhane“ nije puno značio. „Sretnik sam jer kao vojnik
imam priliku uhvatiti za guzove“. Osim toga, Pegi je bila lijepa, zgodna, da se on
čudio šta ona uopšte traži s vojnicima. No, za Makedonke je bio sa sjevera, a to
puno znači... U Poljanici je vladalo mišljenje u to vrijeme kod mnogih da je na
sjeveru sigurnije i u povjerenju se pričalo da bi rat mogao izbiti u Makedoniji,
sa Albancima, te tim primjerom upozoriti ostale kako se moraju ponašati. „A šta
ako traži svoju šansu za ozbiljnu vezu.“ Tu misao odbaci od sebe. Stiže i zastade
na otvoru gdje su nekad bila vrata.
245
– Ovde smo neprimetni – ona će dok joj se primicao.
Pošto joj je stajao iza leđa, pođe rukama da je odmah uhvati za guzove, ali
pomisao da ona može pomisliti kako je samo zbog toga..., vrati mu ruke nazad.
Onda prođe ispred nje, povuče je k sebi da je poljubi. Ona izmaknu glavu, okrenu je i pripali cigaretu koju je već držala u ruci.
– Hoćeš li ti jednu?
– Znaš da ne pušim.
– Od jedne nećeš propušiti.
– Dobro. Daj...
Ispred njenih nogu se nalazio komad kartona. Ona ga odgurnu nogama do
zida i polako se spusti na njega. Njegove oči su sijale. Dok se saginjala da sjedne, pojačala mu se želja da je stegne. „Zašto je obukla hlače?“ Osjeti zatezanje u
gaćama, pa se namjesti. Bila je leđima naslonjena na zid i hladno ga gledala. Baš na
tom mjestu, njoj iza leđa, zid je bio najviše oštećen i vidjela se crvena puna cigla.
– Odlučio si stajati?
Njegovo razgledanje prostorije učinilo joj se glupim.
– Gledam na šta bih sjeo.
– Pored toliko kartona?
„Djevojčice moja“, mislio je, „u sredini u kojoj sam odrastao svak bi rekao
da se po ovakvim mjestima kriju šejtani. Zato se moram pripaziti da ne nagazim,
jer vidim čemu ovo mjesto jedino služi... U stvari, nisam drugačije ni očekivao,
već sam i sam želio da nađemo bilo kakvu rupu... Da budemo sami... Ali, ipak...“
Pogled na svaki od kartona koji su bili tu izazivao je u njemu gađanje, jer je
zamišljao da je na svakom rađeno ono zbog čega je i on tu. Napokon, uze jedan
veliki karton i stavi ga pored nje. Ta za koji tren će je povaliti na njemu! Oko njih
je bilo mnoštvo opušaka i zrak je mirisao na urušene zidove i izgaženu zemlju.
„Kakvi smo mi ljudi?! Zbog one stvari nosom bi zagnjurili i u govna!“ Nalazio
se već pored nje i nastavio... Bio je nježan, ubjeđivao je u ljepotu onoga što čini,
govorio joj da želi s njom provesti cijeli život.
– Polako, ne žuri se. Nismo se još dovoljno upoznali... Ne znam šta mi
je bilo ono prvo veče... Ne znam šta mi je bilo. Nisam ja laka kao što si mogao
pomisliti... Nemam još ni tvoju sliku.
On se malo smiri, pruži ruke niza se i upita se šta joj je danas. Sjeti se da
je juče Toni bio kod njega u spavaonici, sjedio na njegovom krevetu i rekao mu
da je upravo došao iz pošte, da je telefonirao i pričao s njom. Bilo mu je čudno
i vjerovao je da izmišlja. A i ako je izmišljao, vjerovatno je imao razlog. Samo ga
Osvit nije znao. Trebalo je odgonetati.
246
– Šta će ti moja slika? Imaš mene.
– Treba mi. Eto, kad odem spavati da poljubim tvoju sliku. Ljubim te i tako
zaspim – u mislima je imala psiho magijske meditacije koje daju uvijek rezultat.
– Da sam znao donio bih ti jednu.
– Neku... Vojničku.
– Pa imam, samo iz vojske.
– Neću vojničku. Hoću neku prije vojske da vidim kakav si bio.
– Šta ću kad nemam.
– Nek ti tvoji pošalju... Smeš li svojima reći da imaš curu? Da je Makedonka?
– Zašto ne bih smio?
Provlačio je lijevu ruku iza njenog vrata. Ona se nije protivila. Onda ju je
polako, malo pomalo, podvlačio ispod košulje. Hvatao je dojke, jednu pa drugu.
Podizao ih i milovao. „Vidi kako hoće...! Samo joj treba pronaći žicu!... Seks je i
njoj privlačan, k‘o i meni!“ Nastavljao je sve hrabrije. „Šta ću kad moram ovdje!
Kad se boji da je iko vidi s vojnikom!“ Ona mu se prepuštala kao grana od trešnje
kad bi je privlačio k sebi, a trešnje mu bile sve bliže i sve slađe... Bio je sve čvršći
i jači. Dok je klizio prema njenim usnama, vatra iz njenih obraza grijala ih je.
Taman kad joj htjede zagristi usne, ona upita:
– Imaš li curu u svom mestu?
– Nemam.
– Stvarno?
– Zaista nemam. Vjeruj mi. Istinu ti kažem.
– Jesi li imao?
– Jesam.
Pri tom pomisli da bi bilo bolje da kaže da nije, ali bilo bi glupo.
– Šta me onda lažeš? – ona kao htjede da ga odgurne, no on ubrza:
– Ne lažem, majke mi! Nismo više zajedno.
– Zašto?
– Ne mogu vjerovati ženama.
– Ni meni, znači. Onda...
– Tebi vjerujem. Nismo razdvojeni, nisi daleko, znaš?
– A kad bi odlazio ostavio bi me?
– Ne bih. Neće više nikad biti vojske, pa da moram... Sad odslužim i nikad
više. A imaš li ti nekog? Da i ja pitam tebe.
– Ne bih sada ovde bila s tobom.
– Slatka si mi k‘o med. Daj mi da te imam. Gorim od želje... Zašto da se
mučimo kad smo oboje željni?...
247
Ubrzo se pojaviše prvi uzdasi i slatki ljubavni krici. Vojnička ljubav je
nešto posebno...
Dačo je sjedio na stepenicama ispred „Kafanice“ i pričao s mladićem koji
je stajao podno stepenica. Mladić je na sebi imao plavi kombinezon i s radilišta
se vraćao kući. Nije želio da onakav, od maltera, ulazi unutra. Pored njih prođoše
dva vojnika i uđoše unutra. Po nedavno oguljenim glavama vidjelo se da su novi.
Svaki od njih kupi po keks „Petit beure“ i po litru soka. Platiše i krenuše ka izlazu. Inače, kapijaši svakom vojniku koji ide pored njih u kupovinu uvijek iznova
ponavljaju da požure što brže mogu, jer su ti izlasci mimo propisa, pa su i njih
dvojica to nosili u glavama.
– Poznajete li onoga vojnika na kapiji što vas je pustio? – zaustavi ih pitanje
prodavačice upućeno njima, jer su u tom momentu oni bili jedini unutra.
– Ne poznajemo – odgovoriše gotovo uglas.
– Znamo samo da je stari vojnik – dodade jedan od njih.
– I ništa više ne znate o njemu?
– Ne. Nismo u istoj jedinici – gotovo uplašeno reče isti.
– Ja znam samo da se zove Pravnić – onda reče drugi.
– I, opet je dozvolio da iziđete?
Obojica slegnuše ramenima kao da se upitaše šta ona s tim želi?! No, ništa
ne rekoše i ostadoše stajati kao da čekaju dozvolu od nje da mogu otići. U ostalom, nije bilo prvi put da ih je pustio i nikad ih ništa nije pitao.
– Hoćete li vi za njega nešto učiniti? – upita Jelena.
– Hoćemo. Vrlo rado.
– Dobro, ponesite mu ovu šibicu, ostala mu je danas ovde.
– Oh, kako si ti nas uplašila – ponovo će govorljiviji. – Pomislio sam da se
neki oficir krije tamo iza vrata – reče gledajući u vrata magacina, pa uze šibicu i
gurnu je u džep.
– Pratiću vas da li ćete mu je vratiti – ljubazno se smiješila Jelena.
– Ne brinite.
Onaj ćutljiviji iziđe prvi, a kad su gotovo izišli, ona dodade:
– Sledeći put će vas pustiti još lakše. Uverićete se.
Gledala je za njima, posebno u onoga kod kojeg je bila šibica sve dok nije
vidjela da je predao šibicu, a onda se zastidjela same sebe. Osjećala je da joj se lice
zažarilo, kao kod djeteta kad uradi nešto loše. Bi joj to istovremeno i smiješno i
glupo, i lijepo i ružno. Neko vrijeme držao ju je taj osjećaj, no povratka nije bilo.
Poruka je stigla. I to pismena.
248
U centru grada, odmah ispred kafića „Stari drug“, Svetlana je žureći se
pričala svojoj najboljoj prijateljici o novim vezama i tražila od nje pomoć.
– Videćemo se kasnije. Žurim kući. Reći ću da sam bila s tobom celo popodne. Ako mi mater bude proveravala da znaš! Znaš nju. Proverava me otkad
sam upoznala onog vojnika. Ustanovila sam... Ma ispričaću ti sve sledeći put – u
mislima je imala identitet Tonija i njegovu mudrost da se predstavi kao Bosanac,
čime vjeruje da će je dobiti.
– Ćao!
Ona požuri pravo kući.
Osvit se ponovo zapita koji je razlog da mu je prodavačica poslala šibicu?
Zagledao se ponovo i opet mu ništa nije bilo jasno i nije se sjećao da šibicu treba
otvoriti jer je unutra važna poruka na lukav način poslata. On vrati i ovog puta
šibicu u džep. Nastavio je šetati tamo – amo uz vrata kapije, a kopkalo je u njemu. „Otkad ja to ponovo propuših? I za koga?“ Nije znao iz koje su jedinice oni
vojnici, niti je bio siguran da bi ih prepoznao, pa da bi ih mogao pitati. Ko se
stvarno s njim simpatično našalio? ‚‘Mora da su ovo Dačina posla.“ Na nešto bi
ga upućivalo... Opet izvadi iz džepa šibicu. Nije mu dala mira. Ovaj put učini mu
se da je tvrđa nego što bi trebalo i nešto mu reče da pogleda i da će unutra nešto
naći! Kao da je dobijao glas!? Jelena je, plašeći se da bi je nekom pušaču mogao
dati i time joj nanijeti nesagledive posljedice, svom snagom svojih emocija željela
da Osvit šibicu otvori i posmatrajući ga iz kafanice govorila: „Otvori...otvori...
- i sve zamišljala da vidi kako šibicu otvara, čita i raduje se...Čak je bila odlučila
da ubrzo zatvori i da u prolasku pored kapije došapne Osvitu šta treba da uradi onako brzo bez zastajkivanja i da nastavi kao da odlazi nekud ulicom „Vase
Miskina“. Zaista, u jednom momentu, Osvit otvori šibicu...
On izvadi papir i razmota ga. „Bosanecu moj! Sunecu moj! U meni si
oživio želju za životom... Razveselit ćeš me kao što sunce grane i zracima svetlosti
razveseli jutro. Osećam te u srcu i u duši. Sijaš poput zlatne iskre. Možda si već
primetio da počinjem raditi ujutro od sedam, kao i ti. U ponedeljak ću doći pola
sata ranije. Dođi! Znaš gde ću biti. Videt ćeš me! Ali pazi da te niko ne ugleda
kad budeš ulazio, Bosanecu moj! Sunecu moj!... Nestrpljiva sam!“ Potpisa nije
bilo, ali on je razumio.
Činilo mu se da mu je tijelo postalo plamen i da trepti. Ispunjavalo ga je
toliko zadovoljstvo da mu se činilo da lebdi. „Šta je ovo? Krenulo mi je! Iznenada!
Ostvaruje se ono za čim sam žudio. Sastanak sa Pegi, pa još jedna veza! Nestvarno!“ Pomisli da bi ga prodavačica mogla gledati, pa da ga je i ono prvo veče
249
mogla vidjeti... Na um mu padoše i njegova noćna “putovanja“ koja su mu, dok
se nalazio u njima, davala sličan osjećaj.
„Sad ona dva vojnika misle da pušim i ako me nekad upitaju za cigaretu
podsjetit će me na ove momente.“ Razmišljao je o ženskoj psihi i zamišljao njene
bujne grudi. I ko će dočekati ponedjeljak ujutro!
Smrkavalo se. Noć se spuštala na sportske terene, zgušnjavala se, lijepila za
tlo naizgled čineći sve čvršću vezu između nebesa i zemlje. Duž sportskih terena, gdje je bila i međa kasarne, osim zelene žičane mreže bila je i gusta, uredno
ošišana živica, visoka oko metar. Ona je razdvajala kasarnu od ulice. Nije se dobro
vidjela u mraku, čemu su doprinosile i guste krošnje obližnjeg visokog drveća.
Jedan debeo snop svjetlosti probijao se kroz tamu i padao na „konjića“, jednu od
sportskih sprava na terenu. Salko je piljio u “konjića“, a u mislima bio na kapiji
broj tri, stotinjak metara dalje. Stajao je na vratima pritvora i prisjećao se svojih
kasnih povrataka iz grada, upravo na tu kapiju, i to zbog mraka. Kapijaši su ga
simpatisali. Posebno mu je ostao u sjećanju njegov zadnji prolazak tuda, kad se
vratio iz sela Popareva gdje je proveo vikend s Anđom. Sada mu je bilo čudno
što je onda bio onako nemiran. Onda mu se činilo da ima čitava jedna vječnost
do ponovnog susreta sa Sonitom, a sada vidi da je sve brzo prošlo. Sada mu ništa
nije bilo veselo. Sve je bilo tmurno, ispunjeno tugom zbog onog što je proživio.
Pomisao na susret sa Sonitom unosio je u njega osjećaj neizvjesnosti. „Sve to što
sam činio bila je čista i naivna glupost. Ako ona ne bude ništa doznala i ja budem
mogao slagati zašto su me kaznili – neću moći slagati sebe. Moja savjest će me
nagrizati i u meni peći...“ Kao da je ispitivao samog sebe, svoju iskrenost i kao
da je želio u dubini sebe da iskopa iskru čiste, blistave svjetlosti koja se skrivala
iza materijalne sebičnosti i sveg onoga što je činio i bio spreman činiti kako bi
udovoljio svome egu. Iskra je odmah nestala ali u Salkinom razumu se nešto
mijenjalo. „Ta čistoća je u stvari znanje koje se otkriva i po kojem se lažnom i
griješnom egu sudi! To je sudac kojem se ne može slagati. To je mudri ispitivač
savjesti...“Suze su mu tekle niz obraze, osjetio ih je ali ih nije brisao. Ostao je tako
još neko vrijeme.
Prespavao je cijelo poslijepodne, od ručka. Znao je da sad san neće lako na
oči, te se pitao šta bi i kud bi. Ne vrijedi ni razmišljati o onome što se ne može
ispraviti. Da ga ne bi vidio dežurni oficir, oprezno je prošao ispod zgrade, prešao
preko staze i utrčao u park. Naspram ulaza u poštu izašao je iz parka i preko parkinga nastavio ka kapiji.
Osvit je stajao u stražarskoj kućici i gledao prodavačicu Jelenu koja se nastojala osloboditi nekoliko pijanaca da bi zatvorila radnju.
250
Dsetak metara od kapije, Salko je zastao. Nije vidio nikoga i pomisli da se
vrati, jer bi se moglo pomisliti da hoće pobjeći.... „A kud bih ovakav? K’o robijaš
sam!... Nemoguće je da nema nikoga! Mora da je tu negdje!“ I poče zviždukati. Osvit iziđe iz kapijaške stražarske kućice, okrugle poput stuba i pojavi se na vratima.
– Ooooo!... Pa gdje si ti? – gotovo viknu i krenu mu u zagrljaj.
Malo su pričali stojeći na parkingu „duge zgrade“, a onda su prešli s vanjske
strane. Salko je bio u stražarskoj kućici, a Osvit pored njega. Nekoliko pijanih
ljudi se opraštalo ispred „Kafanice“. Prodavačica iziđe, zaključa i brzo se udalji.
– Sjećam se, k’o da te sad gledam, kad sam stajao u stroju na pisti i ispraćao
te pogledom, a tebe dvojica odvedoše u pritvor. Umakoste niz onu strančicu pored pošte i od tad ništa o tebi nisam čuo. Mislio sam da se više nikad nećemo ni
vidjeti... Pričaj mi sada šta ti se događalo?
Nekoliko trenutaka bio je zamišljen, a onda mu poče pričati o svemu čega
se sjećao. Nekoliko puta je naglasio da mu je još uvijek mnogo toga nejasno, prije
svega otkud i zašto onolika ispitivanja u zatvoru.
– K’o da sam bio od velike važnosti! U nekoj tajnoj organizaliji.
Pričao je i o svojima u Sarajevu. Neko im je već puno toga prenio, a i oni
su ispitivani. Najviše otac. Njega su ispitivali na poslu neki visoki šefovi...
– Čudno puno toga! Čudno!
Poslije Salkina odlaska, Osvit je dugo razmišljao o svemu tome... A i njegova veza sa Pegi i ovo sa prodavačicom bilo mu je magično, nestvarno. Šta se to
dešava? Ni u šta nije bio siguran. Sve je to nejasno, čudno i nekako nije mirisalo
na dobro.
Glava IV
Ninku je brada porasla i poprilično mu pokrivala lice. Bila je crna, poput
čađi, a crne oči ispod gustih obrva, inače blagog izgleda, na mahove su djelovale
strašno. Obično je tada razmišljao o zbivanjima u Jugoslaviji. U zadnje vrijeme
se sve češće šetkao uznemiren kao pomahnitao konj i tada mu je postajalo sve
očiglednije da je kasno da bi se u miru moglo nešto riješiti i spasiti, pa da bi stvari
za njih, Srbe, ostale kao što su i bile. „Još od ranije, a posebno od Drugog svjetskog rata, mi Srbi smo verovali da ćemo uzeti Bosnu, a Hrvati sad odjednom kao
251
da postadoše bliži tom cilju! Opcija našeg još jedinog savetnika sa Zapada u kojeg
verujem, Francuza, topi se! Voleo bih se sad s njima posavetovati lično... Smanjile
su se kolonije i njihova moć i oslabila njihova pozicija! Ipak,...“ Želio je ponekad
da ne razmišlja toliko o tome, jer ga je obuzimao strah i crne misli. Toliko crne
da mu se znalo sve zacrniti u svijesti.
Slutio je, a ta ga je slutnja gušila u prsima, da bi bilo najbolje rješenje kad
bi sada svi državljani Bosne i Hercegovine mogli u svom nacionalnom duhu biti
ispunjeni bosanskim nacionalnim identitetom jer bi bio garancija da neće prihvatiti Hrvatsku. Od te patnje, od koje nije mogao pobjeći, u njemu se naziralo
da je čitav vijek srpskih nastojanja postao uzaludan.
– Kad bi moglo, trebalo bi se vratiti u istoriju i sve stvari okrenuti drugačije
– rekao je komandiru policije u autu dok su se vraćali iz grada.
Ovaj mu nije ništa odgovorio jer je vozio po uskom i krivudavom putu
i bio skoncentrisan na vožnju, a Ninko je zaćutao i računao do kog bi se to
vremena trebalo vratiti unatrag. Činilo mu se šak i u vrijeme prije nego što je
osnovana „Mlada Bosna“, jer od tad je sve podmuklo krenulo. Poslije je Bošnjaka
i zvanično nestalo.
– Hehehe... – tukao je pesnicom po koljenu. „Potpuno mi je razumljiva
ondašnja srpska zamisao i želja: da bi granica na Drini nestala, da bi se dve srodne
nacije spojile u jednu, srpsku nacionalnu i državnu organizaciju i da bi se na taj
način uzela teritorija. Bilo je pored toga i drugih stvari koje su srpske mislioce
nagnale na takav odnos naspram Bosne... Upravo je danas najveće zlo što taj proces srbizacije nije dovršen. Bože, zašto taj proces nije dovršen? Isteklo je vreme...
Bože, zašto je isteklo vreme? Je li to znak da nismo bili u pravu ili nas stavljaš u
iskušenje?
Ispali su na čistinu, na ravniji i širi put.
– Izvini, nešto si mi rekao – reče Miroslavljev otac i malo uspori vožnju da
bi bolje saslušao. Ninko mu ponovi onu prvu rečenicu i sve o čem je razmišljao.
– Ima tu nečeg – reče policajac pošto je Ninko ućutao. – Da ti iskreno priznam.
– Muslimani će se zahvaljujući bogatom Zapadu prikloniti radije Hrvatskoj.
Ninku je ostalo otprilike još dva kilometra da bi pješice stigao do kuće.
Miroslavljev otac se morao vratiti jer je dobio poziv da se hitno javi u stanicu.
Ninko se izvukao iz auta i povukao na sam rub puta uz koji se prostirala
gusta i stara hrastova šuma. Auto se brzo okrenuo, on mahnu i vidje da i saputnik
odmahnu. Zvuk motora bio je sve slabiji, a on nastavi pješice sam. Prisjeti se one
večeri kad se vraćao iz Tilpsa i išao s Miroslavom istim tim putem. Šuma je bila
strašna u onoj tami. Sada ju je razgledao al samo s jedne strane. Davno je bilo
252
kad je zadnji put išao ovim putem po svjetlosti dana vraćajući se u selo. „A i što
se Miroslavljev otac baš sada morao vratiti? Šta li je to toliko hitno?”
Ubrzo se pred njim ukaza seoska raskrsnica. Okrenu se oko sebe i primijeti
da u vidokrugu nema nikoga. Odluči da zastane, malo odmori i zapali cigaretu.
Nije želio ići i pušiti, jer je put nastavljao još većom uzbrdicom, sve do same
raskrsnice, a do nje je bilo još poprilično.
Plamen upaljača i prvi dim što ga duboko uvuče, vratiše ga ponovo u
kancelariju predsjednika opštine odakle se upravo i vraćao. Bio je zadovoljan
tim susretom, ali sad kad razmišlja o njemu izgleda mu gotovo besmislen. Nije
čuo ništa što već nije znao. „Ipak, da nisam otišao uvek bih žalio da mi je možda
mogao pomoći dok još funkcionira zajednička Jugoslovenska vlast. Teško je zaboraviti novac koji mi preduzeće iz Tilpsa nije isplatilo ili barem da sam doznao
da su ga Srbi iz vrha Jugoslovenske vlasti direktno iz Libije povukli. Znao bih
zašto će biti iskorišten... Osim toga, uverio sam se koliko toliko u jednu važnu
stvar. Koliko zajednički državni organi u republikama slabije drže do vrhovne
federalne vlasti. Ako se Ratko vrati imaću još argumenata da ga uverim kako nije
pogriješio što se vratio.“
Ninko dovrši cigaretu, pa mu se nedade odmah ustati i nastaviti, već pripali još jednu. Kao da je u dimu cigarete kojeg je izbacivao iz pluća čitao svoje
vlastite misli i izgovarao ih samom sebi: „Ipak je ovo još uvek ista država. Normalno je što sam se bio ponadao da će u vezi s tim nešto hteti pokrenuti... Predsedniku opštine sam izgovarao sve bez stida, hrabro i odlučno. On uopšte nije
bio iznenađen. Ne uzrujavaj se, to se sad masovno dešava, hladno mi veli. Vidio
sam da se muči šta da mi odgovori. Za novac bi trebalo mnogo angažovanja, a
malo izgleda... Zato se nemoćan ućutao skrivajući možda tu svoju nemoć. To me
najviše i potpalilo da ga pitam jesam li radio i već odavno živio u stranoj državi
a da me niko nije upozorio sve dok sam nisam osetio da su mi leđa gola, bez
srpske zaštite! Nažalost, nisam uočio u pravo vreme... Kad sam se u sve to uverio
postao sam uznemiren. Kao izgubljen. Čudio se kako mi se to moglo desiti da
nisam uočio na vreme. Normalno je da se ljutim, jer vlast je ta koja budno prati i
obaveštava... Razumem te u potpunosti, veli, i smeje se, a znam da mu do smeha
nije bilo kao ni meni. Ulivam ti, Ninko, ipak jednu nadu. U celoj državi je haos.
Očigledno je. Ipak, Srbi najviše uspevaju ugrabiti... Nek ti je ovo na umu i znam
da će ti odmah biti lakše. I bilo mi je lakše, i to mnogo lakše. Još kad sam svestan
da sam tamo otišao kako bismo zauvek bili jedna država. Razumeo sam našu
srpsku stvar, i važnost i lepotu mora. Zar se ta stvar suši poput drveta koje više ne
253
daje plodove?“ Dovrši i drugu cigaretu, ispusti opušak pod stopalo i zgazi ga. Bilo
je mnogo vruće, a šuma pored. Uplaši se požara. Diže se i nastavi dalje.
Gladeći bradu uđe u kućno dvorište. U drugoj ruci nosio je svoju staru
crnu torbu koju je kupio u Tilpsu prije nekoliko godina. Volio je tu crnu boju
oblačeći se ponajčešće u crno. Na kućnim vratima pred njega iziđe majka i iznenadi ga važnom novosti:
– Vratio se Ratko! Već je duže od sat vremena tu i čeka te.
– Otpustili su ga ?
– Jesu.
– E, neka su. Svaka mu čast.
– Brada mu je bolje popunila lice nego u tebe.
– Oh, jeste... – odmah mimoiđe majku i požuri hodnikom...
Starica se ne vrati već nastavi napolje u štalu stoci kamo je i krenula.
„E, jadna moja starice!“, pomisli Ninko i zastade ispred vrata dnevnog
boravka da malo osluškuje, pa širom otvori vrata...
– Ooooo, brate moj, brate... – divio se Ratku vidjevši ga s bradom. Uskliknu kao da već nije znao. Raširiše ruke jedan drugom i baciše se u zagrljaj.
Nacionalne emocije srpstva pojačaše se u odaji.
Ninkov otac radostan poprati taj nesvakidašnji susret. Smješkao se. Na stolu se nalazila rakija, čista domaća šljiva, stara pet godina. Ponudio ju je specijalno
za Ratka tog budućeg nacionalnog heroja, predvidješe.
– Od reči si. Svaka čast. Znam u koga mogu imati poverenje. – podsjećao
je Ninko na dogovor iz šetnje kroz šumu.
– Kad to Jovanovići nisu bili Velikosrbi! – isprsi se Ratko. – Moja reč je
kao zakon!
– S tobom smem u sve!
– Sedite... Sedite! – ponovi Ninkov otac više puta, uzimajući još jednu čašu
iz vitrine da nalije sinu rakiju.
Poslije izvjesnog vremena provedenog u kući, Ratko i Ninko iziđoše napolje da se još malo ispričaju nasamo. Zasjeli su u šljivik odmah nasuprot puta.
Dok je Ratko ispričao svoje detalje iz vojske, pa iza toga o stanju i ambijentu u kasarni primicao se i mrak. Onda, punim ustima je hvalio poručnika Đapića
i kapetana Krivića. Toliko su se zbližili da su razmijenili brojeve telefona. Napomenu, što je želio prećutati, da su mu rekli kako planiraju u kasarni uskoro neke
smaknuti, međutim nisu mu objasnili kako će to učiniti niti koji će to biti.
Kasno u noć su se rastajali na seoskoj cesti i opet dogovarali da to bude na
samo nekoliko dana. Sutra uveče Ratko je planirao na put, u Poljanicu kako je
254
bio i obećao da će učiniti kao počasni gost u civilki. Njegova brada će odudarati
u kasarni ali će biti jasan simbol Srbima i onima drugima koji razumiju vrijeme
koje dolazi. „Ratko Jovanović nikad ne laže. Što obeća uvek i učini!“ Ostalo je da
ih sve u kasarni i uvjeri.
Vrata na koja se iz zlatare direktno ulazilo u stan su se polako otvarala i na
njima se pojavi Rina. Nađe majku u kuhinji.
– Danas sam se zaista umorila. Pala sam s nogu! – govorila je odmah s vrata
Mariji koja je dovršavala pravljenje večere.
– Šta čeka Dita? Što ona ne ulazi?
– Ostala je još samo da spusti na izlozima roletne. Ja sam zatvorila i evo
nosim pazar.
Sjedala je na stolicu, prvu do šporeta na kome se već nešto kuhalo i odakle
se širio miris ukusne hrane.
– Danas se dobro pazarilo. Pogledaj! – spusti novac na sto i ubaci u usta nekoliko zrna kikirikija i mljackajući dodade: – Jedva čekam da se malo opružim.
Otpuhivala je i pogledom, iz navike, tražila dva mala brata.
– Odmorit ćeš se... I ja sam jedva pripremila večeru. Opet mi se izgleda
šećer povisio.
– Što ne ideš doktoru?
– Sutra ću kod ovog ovdje. Kod onog u Tilpsu juče nisam imala vremena
zbog puta ovamo...
– Gdje su mali?
– Negdje su napolju. Igraju se.
Očekivale su Ditin ulazak.
– Nek ona ode pronaći njih, a ja ću sve servirati na sto.
– Ne ona. Idi ti. Pozovi ih. Bolje ti s njima...
Rini ne bude po volji, ali ne reče ništa. Ustade sa stolice i ode.
„Bože, ja uvijek znam sve bolje!“, pomisli. „Ima li za mene boljeg izbora?
Postoji li nešto bolje?“
Djeca nisu bila gdje je očekivala da će ih naći, pa se požuri ka obali. Išla je
dosta brzo pogledajući na jednu i drugu stranu. „Valjda će se i moj život jednog
dana promijeniti... Da ne slušam uvijek njih! Nikad kako ja hoću!“
Socijalne prilike su iz dana u dan bile sve gore i složenije, a time je i njena
ovisnost o roditeljima bivala veća.
Nekoliko privezanih čamaca se ljuljalo na blagim morskim valovima. Pogledala je u čamce i između njih. Bojala se da se u djeci nije rodila ideja da idu na
255
čamce. Pomno je nastavila razgledati krećući se prema plaži. „Još malo i ulice će
biti pune svijeta, posebno turista.“
Pri zalasku sunce se širilo i oko njega se razlivalo rumenilo. Znala je da taj
prizor zalaska sunca svi vole, posebno šetnje obalom. Uočljivi su ljubavni parovi
s rukom u ruci.
Stiže do jedne grupe turista koji su se fotografisali pored obale želeći da na
fotografijama imaju i zalazak sunca i ono rumenilo. Ona ih zaobiđe i odmah iza
njih ugleda malu braću.
– Eto, na fotografijama imaće i vas dvojicu tako ubrljane i zanesene igrom
u pijesku. Možda su oni to i željeli.
Priđe djeci koja je nisu ni primijetila dok nije progovorila.
– Niste se imali nigdje drugo igrati?!
Djeca se trgnuše. Prekinula ih je u njima dragoj igri u pijesku. Glumila je
ljutnju, mada je bila sretna što ih je pronašla i što im se ništa nije desilo.
– Čak si dovde s njim došao? – prijeteći je uprla prst u starijeg, Brunu, a drugu ruku pruži prema Samsonu i prihvati njegovu prašnjavu, pa ga podiže na noge.
– Znate li naći kuću, a?... A znali ste doći!
– On je htio da dođemo. Nisam ja. Nemoj na mene galamiti – ispravi se
Bruno, nenaviknut na to da sestra na njega galami.
– I ti i on ćete upamtiti.
Pošto prođe mimo turista, ona s njima ubrza korak.
Uđe s djecom. Majka je sjedila u salonu u fotelji, glave zabačene nazad i zatvorenih očiju. Lijevom rukom pokrila je čelo. Rina na stoliću ugleda njene lijekove.
– Gdje si ih našla? – upita majka glasom bolesne osobe ne otvarajući oči.
– Zamisli, stigli su čak do plaže!
– E, upamtit ćete me! – zaprijeti im majka.
Dita je u kuhinji postavljala tanjire i ostali pribor za objedovanje. Rina
viljuškom nabode malo zelene salate i stavi u usta.
– Sad će biti spremno. Samo što sam ušla.
Posjedaše za stol.
– Znam zbog čega te najviše boli – Rina će majci. – Erikova zakletva je
tebe razboljela.
– Prije nego si ušla telefonirao je Marko. Veli da ispija kafe i puši. Ni tri
kutije na dan mu nisu dovoljne... Ubiće ga to, djeco!
– Obećale smo Eriku da ćemo mu doći u posjetu. Kad ćete nam dozvoliti
da idemo?
256
– Sad ni govora. Možda za mjesec – dva. Razgovaraćemo s ocem sutra
uveče, kad stigne... Jer, kćeri, ne znamo kako ćemo raditi dogodine, a mi ovisimo
od sezone.
– Voljela bih ga vidjeti dok mu je kosa prekratka. Lijepo mu stoji – reče
Dita zamišljajući brata kako će izgledati u subotu na zakletvi.
– Kad budemo išle mogle bismo pozvati i Luizu.
– Trebale bismo! I još joj platiti put! Nemoj mi je ni pominjati molim te!
– Zašto?
– Čula sam da ima nekog i da izlazi.
– I ništa mi nisi rekla!? Uostalom, nikad s njom vezu nije smatrao ozbiljnom. Pitam se da li se uopšte pozivaju ili dopisuju…
– Ona je s njim bila samo zbog novca.
– I on je s njom samo zbog... Njemu opet bolje odgovara. Za muškarca
nema puno sramote.
Pošto su završili sa jelom i kad su pospremile kuhinju, Rina zamišljena
sjede na jednu od stolica.
– Šta tebe muči, kćeri? – upita je majka.
– Umorna sam i mojim mukama jedino sebi sama mogu pomoći.
Marija se u nju zagleda. Pretpostavljala je... Ipak, neiskaza to šta je mislila.
– Kako sam ja... Mogla sam sve stizati dok ste vas dvije bile male?
To pitanje – konstatacija je iritiralo Rinu koja je razmišljala o svojoj sudbini, pa brzopleto odgovori:
– Nisi bila sama. S tobom je bio i otac!
– Tada je tvoj tata malo šta činio. Nije imao vremena od društva i
pijančenja... Nije se tvoj otac zamarao ni u kući ni u zlatari, ne brini... Ako baš
hoćeš das znaš!
– Oprosti – pokaja se Rina. – Nisam ti to htjela reći zato što mi je teško
raditi. Nego mi treba vrijeme da opustim mozak, a nemam toga vremena.
– Eh, moja kćeri! – blaže će majka – Gdje su tvoje godine? U avgustu ćeš
napuniti dvadeset i dvije. Ja sam u tim godinama dobila i Ditu i nikad nisam
osjećala umor.
Uto iz sobe iziđe i Dita. I njoj je bilo krivo što se roditelji toliko miješaju u
to za kog će se Rina udati. Znala je da i nju isto čeka. Zbog toga je uvijek držala
sestrinu stranu, pa se i sada umiješa u razgovor:
– Otac je pričao da je prodavao nakit na ulici, na nekom crvenom stoliću...
Da je tako i krenulo.
257
– To je bilo prije nego što smo se uzeli. Vidim, sve znate kao da ste se s njim
rodile... Preko noći ništa ne dolazi. U ono vrijeme bilo je teško. O ovakvoj kući
smo mogli samo sanjati, otac je često bio na putu...
Bilo je očito da su sve tri nervozne, što zbog premorenosti poslom, što zbog
neizvjesne budućnosti...
Rina uđe u kupatilo. „Oca sam oduvijek više voljela... I voljela sam s njim
ići na put, u šetnju, u kupovinu. Ali sad bolje razumijem majku. Njoj je, ipak,
bilo puno teže. Ženama je uvijek teže. Ona ne bi voljela da mi prolazimo ono što
je ona morala... Muškarcima je mnogo više dozvoljeno. Uvijek bilo i biće...“ Dok
se svlačila, topla voda je punila kadu u koju potom uđe. Kao da joj bi lakše.
Bio je petak, kasno poslijepodne. Osvit Pravnić se nalazio u „Kafanici“, uz
šank sa Dačom. Dačo je pio svoje piće, a on sok od jabuke. Ostali gosti su sjedili
za stolovima i svi su pričali o istoj stvari. Bilo je prilično živo i bučno.
Pošto je presložila neke artikle, Jelena se vrati za šank, naspram Osvita i
Dače. Ponašala se kao da vojnika ne poznaje. Izmijenjali su nekoliko kratkih
pogleda koji su Dači djelovali sramežljivo s obje strane. Sve troje su ćutali kad se
Dačo, da prekine tišinu, obrati Jeleni:
– Ovo je taj vojnik Bosanac o kojem ti stalno pričam.
– Vidim... Mlad dečko, povučen.
– Nije pjano k’o ja, hoćeš reći! On pije sok.
– U pravu je. Šta će mu alkohol? Pogledaj sebe! Ostario si kao da ti je deset
godina više!
Osvit je ćutao. Njih dvoje su zbog Osvita pričali bosanski. Onda ga zamoliše
da im priča o svom kraju. Pažljivo su ga slušali i kao da ih ta priča rastuži i baci u
razmišljanje. Iz toga je Osvit otkrivao da se u tome neiskazuje nešto važno.
Ipak, morao je poći i ostaviti ih a od sebe je mogao na neko vrijeme otkloniti kopkanje na šta su prodavačica i Dačo mogli misliti.
– Vrijeme je da pođem. Mora se na smjenu. Raditi.
Nagnu čašu, ispi je do kraja i dodade:
– Kutiju „ Marlbora „ i šibicu, molim.
Znao je da mu je Jelena u šibicu opet stavila pisamce.
– Oh, propušio si! – začuđeno će Dačo.
– Nije za mene. Za jednog druga.
Vadio je novac iz džepa da plati, ali mu Dačo ne dopusti da plati sok, nego
samo cigarete i šibicu. Potom se s Dačom rukova, a prodavačici i ostalima reče:
„Doviđenja!“, pa iziđe.
258
– Iznenadilo me je kad je ušao – obrati se Dačo Jeleni, na šta se ona veselo
nasmiješi.
– Govorio si da si ga više puta pozivao da dođe, pa bio je red da te jednom posluša. Možda će sada dolaziti češće? Naviknuti se... – nastavi se smješkati.
Avantura tek počela, kad je najslađe...
Prvoj skupini regruta koja je došla u kasarnu napunilo se tri sedmice
služenja, a zadnjoj tek dvije. Tog dana kad se polagala zakletva, bilo je kao i
obično sunčano. Takav dan je većina njih i priželjkivala, ali bilo je i onih koji nisu
otkrivali svoje misli, i iz dna duše su nastavili mrziti Armiju i poslije zakletve.
Ipak, sve se odvilo po ustaljenom redu, kao da svi misle i osjećaju isto. Strojevi
korak praćen bubnjevima, odabrani vojnici udarali su složno i kako valja i izgledalo je kao da JNA vole svi jednako i snažno.
Pristizali su civili iz svih dijelova zemlje. Još prije deset sati sav prostor ispred zgrade Drugog bataljona bio je popunjen njima, a još su stizali i stizali. Na
pisti je zastavni vod, sastavljen od odabranih vojnika, vršio posljednje pripreme
za gaženje strojevog koraka. Na velikoj i lijepo uređenoj bini lično je sve nadgledao potpukovnik Damjanović, zamjenik komandanta. Svaki kvadratni metar
tla u kasarni odisao je ambijentom velikog spektakla. Bio je to poseban dan,
svugdje ponosna i nasmijana lica. Naizgled, srećna. Na licima nekih oficira čitala
se sreća.
Takve emocije, vještački proizvedene, ulijevale su u duše mnogih prisutnih
veliku hrabrost i obećavale potpunu sigurnost. Svemu tome je barem za nijansu
doprinosio i oštri vojnički glas potpukovnika Damjanovića. Izgledalo je da takvu
harmoniju i sklad ne bi mogla poremetiti nikakva sila.
Čiatav jedan sat kasnije Osvit otvori vrata spavaonice i uđe. Bio se zadržao
na krugu nakon predaje smjene. Uživao je u svečanoj atmosferi, a sad je primijetio da se vojna muzika čula i u spavaonici. I tu je dopirao ujednačen ritam
vojničkih čizama u strojevom koraku i potpukovnikov glas. I to je bilo dovoljno
da se u spavaonici osjeti prisustvo hrabrosti i snage.
Kad je Osvit ušao, kapijaši, njih devet, skupiše se u grupu. Prethodno su
ležali na svojim krevetima. Vlahov reče da je mislio zaspati ako mu se pojavi san.
On je bio u dvadesetsedmoj godini i njemu je vojska više nego drugima značila
čisto gubljenje vremena. Zbog toga ga ni tako veliki događaj kakav je današnja
259
zakletva, nije posebno uzbuđivao, no nije to isticao jer su ostali bili puno mlađi
i ne bi to razumjeli.
Osvit reče da je vidio Ratka Jovanovića, što izazva čuđenje. Brže – bolje
svi pohrliše na prozore ne bi li ga ugledali u onoj masi civila i vojnika ispred
zgrade. U međuvremenu, Damjanović je završio sa pripremama, što je značilo
da bi svečanost uskoro mogla početi. Osvit im reče da je Ratka vidio u društvu
dva oficira, da ima bradicu i da je odjeven u crni džins i bijelu košulju. Dok je to
govorio i sam je bio uzbuđen i nije se prestajao čuditi.
– Pričao je s njima. Nešto im živo objašnjavao... A danas je trebalo da stoji
u stroju i polaže zakletvu...
Osvit ga prvi ugleda. Bio je pored same bine. Među tih desetak oficira
nije bilo drugog civila do njega. Izgledalo je da on priča, a da ga oni slušaju.
Gestikulirao je. Nijednog civila nije bilo ni na dvadesetak metara od njih. „O
čemu li onako priča? Možda ga smatraju nezdravom osobom?“, pitao se Osvit i
istovremeno slutio da nije u pravu. Onako uredno obučen i ponosnog izgleda, ne
može biti lud čovjek. „Ma, šta me briga! Ne treba o svemu puno ni razmišljati!“
Ostali vojnici nisu ništa komentarisali, što Osvita začudi, ali se uzdrža i ne
kaza ništa, mada mu je sve to bilo nenormalno.
Ostadoše na prozoru dvadesetak minuta, kad se iza zgrade pojavi komandant sa pratnjom. Poče kružiti pogledom svud uokolo. Kapijaši jurnuše od prozora da ih slučajno ne bi ugledao, jer se zasigurno ne bi dobro proveli. Ako ih
pravilo službe nije obavezalo da budu na postrojavanju, nije ih obavezalo ni da
budu na prozoru, a komandant je o svemu vodio računa.
Opet su se rasuli po krevetima očekujući komandu koja će označiti početak
svečanosti.
Glava V
Prošle su dvije sedmice od zakletve i onaj ko se tog dana sjetio pomislio
je kako je čudno da se takav dan tako brzo zaboravio. Već poslije nekoliko dana
niko tu svečanost nije ni pominjao, niti mislio na nju kao da se dogodila prije tri
mjeseca. Čudno!
260
Od pet sati ujutro do samog povečerja mladim vojnicima je svaki minut
bio isplaniran, pa za sjećanja i razmišljanja i nije bilo vremena. Na kraju dana su
odmah padali u dubok i tvrd san. Mnogi su se često na oglašavanje trube i poziv:
„Ustaj, vojsko!“ - budili u istim onim položajima u kojima su uronili u san. Onda
su se podizali iz tako im dragih kreveta uz povike: „Požurite! Požurite..! Brže to
malo!... Šta se čeka?“ Ponekad su ti povici i pitanja upućivani i kad nije trebalo,
jer u vojsci uvijek sve mora moći brže.
Mladi vojnici u takvom ritmu gotovo da nisu ni osjećali da su dani razdvojeni od noći. Često nisu znali šta su koji dan radili na obuci. Jedino su im dani
vikenda bili jasno razdvojeni i drukčiji od drugih dana u sedmici. Tad se duže
spavalo i nije bilo uzvika: „Požurite!“
Vojska je to! Tako se mora! Doticalo je s vrha poput kapi kiše odozgo iz oblaka i to je uvijek za odbranu zamlje i države od eventualnih vanjskih neprijatelja.
A za virus iz nutra, nije bilo lijeka. Zajedničko tijelo je oboljelo i raspadalo se.
Nadomak kapije, u „dugoj zgradi“, na njenom drugom spratu nalazila se
kancelarija potpukovnika Jovanova, već ostarjelog Makedonca koji iduće godine
treba u penziju. On je komandant specijalne jedinice koja je brojala samo petnaest vojnika i bila smještena u kasarni u Poljanici, mada nije imala isti broj vojne
pošte kao i ostale jedinice smještene tu. U toj jedinici Osvit je imao druga Ziju,
Bosanca iz svog kraja. Jednom prilikom su njih dvojica razgovarali o razlozima
smještaja te jedinice baš u Poljanici, ali mnogo toga i jednom i drugom baš i nije
bilo jasno. Međutim, za kapijaša je bilo važno to da prozor iz kancelarije potpukovnika Jovanova gleda pravo dolje na kapiju.
Kapetan Krivić i poručnik Đapić bili su u kancelariji kod potpukovnika Jovanova. Već sat vremena su bili tu, ispijali kafu i razgovarali o Ratku Jovanoviću.
Zadnjih desetak minuta poručnik je stajao pored prozora i povremeno bacao
pogled dolje, na kapiju, bez posebnog razloga.
Na kapiju dođe kapetan Herić zajedno s vojnicima Antom i Salkom. Ne
zadržaše se dugo na kapiji. Progovorili su nekoliko riječi sa Osvitom i prošli.
Razgovarajući između sebe, nastaviše u „Kafanicu“. Kapetan je išao u sredini, a
njih dvojica sa strane. Dok su prolazili mimo njega Osvit se sjetio da je to onaj
oficir koji mu je onaj put pred poštom rekao da ga ne mora pozdravljati kao i
ostale oficire. Bilo mu je to čudno i dok ga je ispraćao pogledom toga dana, vidio je da je otišao u magacin opreme. „To je izgleda neki posebno dobar oficir!
I Salko, bivši zatvorenik, ode s njim na piće! Mora da je dobar, milostiv prema
vojsci. I sažaljiv“, razmišljao je Osvit gledajući sada za njima. Znao je da Salku
261
zna cijela kasarna. Neki su govorili da je ljubavnik, a neki da je kurvar. Ispratio
ih je pogledom ne znajući ni sam da li ima razloga za čuđenje.
Taj prizor s prozora ugleda poručnik Đapić i pozva drugu dvojicu da i oni
vide, pa ih nastaviše pratiti i veoma se brzo uzrujavao što ih opet vidi zajedno.
Upravo je u tom trenutku bila priča između njih trojice o tome kako su u jednom kafiću u Tilpsu pjevane separatističke pjesme i da su ih pjevali regruti. To
je Ninko prenio Ratku, a ovaj poručniku Đapiću. Đapić je to ispričao kapetanu
Kriviću i sad su i njih trojica razgovarali o tome.
– I posle zatvora!?... Zar taj oficir drži do pretpostavljenih?! Zar je opet
s njima? Pa zar ništa nije shvatio?... Ili je stvarno upravo na delu to o čemu
pričamo? I to ovde, na naše oči!? – brektao je poručnik i nije prestajao.
Od ljutnje izgubi razum i kontrolu. Onako uznemiren nije više ni izgovarao razumljive riječi, već se, uznemireno, hvatao za futrolu pištolja. Bio je spreman i da puca, odmah kroz prozor. Kapetan Krivić i potpukovnik Jovanov su
nastojali da ga smire.
Nakon kraćeg vremena malo se smirio. Ćutao je i smišljao šta bi. „Kurvini
sinovi!“, škrgutao je u sebi misleći na Hrvate, a onda najednom progovori:
– Sve što znaju naučili su od Srba!... Pa da nam sad ugrabe Bosnu! S našom
idejom... I kad smo mi gotovo od njih sve odradili... Ne mogu, bre, to da posmatram! Pucao bih! Zašto ne bih? Šta ima da se čeka?
Razjareni lav se teško smirivao, ali morao je. Ipak, morao je.
Dok je Osvit još stajao zbunjen i zamišljen, kapiji su prilazili kapetan Krivić
i poručnik Đapić. Iznenadiše ga svojim prilaskom. Kad ih ugleda, uspravi se.
„Ah, to je opet poručnik od onog dana kad sam sumnjao da je on major Kosta“,
sjećao se gledajući u Đapića i sjećajući se onog dana koji i nije bio tako davno.
Znao je u ovom trenu da je to neki drugi čovjek, a ne major Kosta, komandant
obezbjeđenja. Priđoše...
– Šta stoji u pravilniku? Izvadi ga ovamo! Na svetlost dana! – zapovjedio
je poručnik.
Glasom, gledanjem i stavom prijetio je. Ruke su mu na leđima bile svezane
i odmah je zauzeo malo raskoračen stav. Svojim ciničnim gledanjem „cijedio“
je kapijaša već zbunjenog otprije, a sad kad su oni prišli, još više stvari u vezi sa
onom trojicom kapijašu postade nejasno. Slično toploti koja čovjeka prožima
kad stoji uz oganj razbuktale vatre, Osvit je osjećao da ga prožimaju emocije i
misli te dvojice oficira. I postajao je sve sigurniji da je to samo zbog one trojice,
a znao je da ih po Pravilniku nije trebalo pustiti da prođu. Drugog razloga i nije
moglo biti, jer taj dan su samo ta trojica „izišli“. „A toliko vojske sam dosad
262
propustio, pa nikad nisu rekli ništa“... Bila je to zagonetka koju je odgonetao u
svojoj glavi dok je odlazio u stražarsku kućicu da iznese Pravilnik.
– Izvolite, druže poručniče! – reče, obrativši se direktno namrgođenom
poručniku, a onda baci pogled i na ćutljivog kapetana.
Kapetan je stajao mirno i uspravno. Nije progovarao ni riječi i čak je izgledalo da sa simpatijama promatra stvari.
– Ne treba meni! Ti radiš na kapiji! Ja pravila dobro poznajem! Čitaj! –
zapovjedi mu.
Kapijaš Pravilnik namaknu pred oči. Tu su bila tri lista obložena providnom plastikom. Započeo je čitati očima, samo za sebe.
– Čitaj glasno!
I Osvit se vrati na početak, čitajući naglas. Čitao je mehanički misleći samo
da treba da iščita do kraja bez prestanka.
– Stani!
Upravo ta tačka Pravilnika gdje ga je poručnik ustavio, govorila je o tome da
vojnici kao ni oficiri nemaju dozvolu izlaziti u radno vrijeme van kruga kasarne.
Osvit pogleda u poručnika sa stidom i ponizno.
– Pod tom tačkom! Pročitaj nam šta piše još jednom! Ali pazi – pažljivo i
razumljivo!
Osvit ponovi, pa pogleda u poručnika, koji mu je naredio da ponovi.
– Namerno ili nenamerno si počinio gešku?
Sliježući ramenima Osvit se upinjao da odgovori, ali nije ništa rekao. Znao
je da je počinio grešku i da jest namjerno, ali kako je drugačije mogao postupiti?
Gledao je nesvjesno u čin kapetana prve klase i u one četiri zvjezdice kojima kao
da se gasio zlatni sjaj. Pomisli: „Zar tako? Oficir protiv oficira! Zbog čega? I otkad
to?” Sve mu bi čudno i nejasno. Sam je sebi želio da podnese teret poručnikovog
zvjerskog pogleda, a istovremeno mu je bila muka od kapetanovog zagonetnog
ćutanja. “Zbog čega se s onim kapetanom toliko mrze?”, pitao se. “Zar da plaćam
zbog njihovih privatnih odnosa, nečije ljubomore. Moram li?’’
I Đapić je nekoliko trenutaka ćutao. Ispitivao je Osvita pogledom.
– Sve lepo tu piše. Potpuno razumljivo, je l’ tako?
– Jeste.
– Jesi li to pročitao ikad prije?
– Jesam.
– Pa zaboravio, a?
263
– Nisam... Neću više dozvoliti njima trojici da prođu – reče, a mislio je o
tome otkud njima dvojici pravo da njega sad tu maltretiraju, kad postoje oficiri
zaduženi za to. No, nije ni riječ rekao o tome. Bolje je prećutati, zaključi.
– I ostalim oficirima se ponekad desi da iziđu! – kao da izleti Osvitu.
Gledao je ravno u poručnika kao da očekuje neko objašnjenje na konstataciju
koju je izrekao. Đapić i Krivić se zgledaše. Sporazumjevali su se pogledom, a Osvit
je svojim duhom pokušavao udahnuti njihove misli koje su se razmjenjivale.
– Ako bih pustio vas?! Da li bi me onaj kapetan što je izišao imao pravo
kritikovati? – upita Osvit neznajući ni otkud mu ni ideja da to pita ni hrabrost
da se usudi pitati. Jednostavno izletjelo je! Moralo je!
Bacao je poglede s jednog na drugog i udisao njihove emocije kao rezultat
razmjenjivanja misli. „Nešto sumnjaju i u mene u vezi s onom trojicom. Kao da
ja pratim šta oni rade i šta ima između njih! Sumnjaju da bih mogao znati. Nisu
ni u šta sasvim sigurni.“ U jednom danom trenutku se u njemu još više zažari
onaj žar radoznalosti. „Šta je? Šta se tu tako važno ne iskazuje?“ Dubio je unutar
samog sebe, nailazio na slojeve sopstvenog duha i čitao opasnost. Uplaši se i poželi
odustati kao da je bilo moguće udaljiti se od realnosti, ali novo poručnikovo pitanje natjera ga da obrati pažnju, da sasluša šta će mu sad reći.
– Poznaješ li ona dva vojnika?
– Iz moje su jedinice. Naravno da ih poznajem... – odgovori izgovorivši to
hladnokrvno.
– A kapetana?
– Kapetana ne poznajem. Možda sam ga vidio.
– Ne poznaješ kapetana?
– Ne.
– Interesantno!? – gotovo se provokativno smijao poručnik, kao da je htio
reći Osvitu da ne govori istinu.
To smijanje ga je pomjerilo s mjesta. Kapetan Krivić je stajao i dalje mirno
ukopan na mjestu kao da ga se sve to ne tiče, kao da je bio u nekom svom svijetu.
Odjednom se Osvit naježi od nekog straha koji ga obuze i unese u njega paniku.
– Toliko oficira ima u kasarni koje ne poznajem!? – konstatova i upita istovremeno, više od straha jer toliko je puta dopustio vojsci izlazak do „Kafanice“ i
nitko mu nikad ništa nije rekao zbog toga. – Ne poznajem ni vas, vjerujte mi!
– Tebe vojska i ne interesuje, je li tako? Samo neka dani idu, je l’ tako?
– upita poručnik.
Osvit ništa ne odgovori, a u sebi pomisli: „Baš tako. Pogodio si.“
264
– Dobro, ovaj put nek‘ prođe tako, a u buduće – pazi! Nek’ ti se ne ponavljaju greške – sad se u razgovor uključi i kapetan Krivić i to bi i prvo i zadnje što
je rekao.
Njih dvojica se kratko pogledaše i odoše od Osvita koji osta s Pravilnikom
u ruci. Laknu mu, ali se nije pomjerio s mjesta niti je spuštao pogled s njih.
Đapić je naumio da idu u kafe – kuhinju na kafu. Htio je Kriviću ispričati
još nekoliko stvari o Salki za koje je smatrao da su važne, i da se dogovore šta će
s njima trojicom, jer nije ostajalo još mnogo vremena. Za nepune dvije sedmice
Salko je odlazio.
Od kapije su se odmakli ćuteći. U svojim glavama su odnijeli veliku zabrinutost i velike planove. Koračali su u mislima dubeći i donoseći odluku.Zbog
tih teških misli da je srpski značaj i položaj u Jugoslaviji ugrožen i da izmiče i
odlazi samo u prošlost kao nikad prije, približavalo ih je jednog drugom. Svjesnost, ta nacionalna, srpska, pravoslavna, koliko im je sad sloga važna, činila je
na trenutke osjećaj da im se duše prožimaju i kao da njih dvojica postaju jedno,
to srpsko tijelo. Čak do te mjere da im je u tim momentima postajalo nevažno
koji od njih dvojice treba umrijeti, a koji ostati živ, jer, u stvari, uvijek i zavijeka
su jedno... Važno je da srpstvo ostane šta je bilo, jer ako je srpstvo uzdignuto i
oni su, pa bilo gdje se nalazili. Makar i s onu stranu... Jer strane su iste. One, u
stvari, i ne postoje. To je samo prividnost i iluzija da postoji tamo... I ovamo...
Zbog toga nije bitno gdje ćeš biti. Bitna je samo stvar za koju se boriš... Koraci
su im bili taktovi u muzičkom ritmu pri spoznaji nečeg novog. Sve zaneseniji,
otkrivali su...
Nisu napravili više od dvadesetak koraka u ćutnji, kad Đapić upita:
– Koliko u Bosni ima Salki? Hmmm... hmmm... – zamaha glavom. Istovremeno se sjetio nečeg o čemo je više puta razmišljao. – Kokoš ili jaje, šta je starije? Stvar je jasna. U pitanju je odnos toga dvoga, šta je koje stvorilo? Uvijek se
te zagonetke setim kad me, kao sad, nadme Bosna. Rešavam to odavno. Otkad se
oko Bosne ovo... ubrzalo. Jer dobio sam već odavno osjećaj da će Bosanci, takvi
kakvi su, sa svojom svešću, više nama Srbima biti na štetu nego od koristi. Sad su
takvi. Hrvatima prispjeli kao melem na ranu. A mi smo ih stvorili takve... više od
Hrvata. Onda se potpuno namaknu pred Krivića kao da bi ga čak i spriječio da
opet krene ako bi i htio prije nego što ga u potpunosti ne sasluša.
– Razmisli o ovome: kolektivna nacinalna svest ili kolektivni nacionalni
duh, šta je starije? Pazi: kolektivna nacionalna svest ili kolektivni nacionalni duh.
Kolektivno je važno, a ne neki pojedinci. Jer u Bosni su oni pojedinci koji nešto
265
razumiju retkost i zbog toga ništa ne sačinjavaju. Uvijek je najteže u narodu promeniti ustabiljenu svest i navike razmišljanja. Drugim rečima, opametiti narod.
Krivić je stajao ispravljene glave ali oborena pogleda i zamišljen.
– Razumem te šta hoćeš reći... Jedan razuman Bosanac ne može uspeti
izmijeniti svest Bosanaca. To je u kolektivnom duhu duboko i očvrslo.
– Da.
Onda Đapić dodade:
– Pazi, Srboljube! Neko će pobediti. Neko mora pobediti. Svugde u svetu
se sila poštuje, a ni ovde, bre, neće ostati nerešeno.
– Dobro – smišljeno reče Đapić u dahu.
Stajali su na proširenom dijelu betonske staze uz parking „duge zgrade“...
Krivić se mislio. Nosio je veće činove i osećao je da treba nešto da kaže. Bili su
negdje na istoj udaljenosti između pošte i kapije i nekoliko metara od stepeništa
kojim se penjalo u „dugu“ zgradu i kancelariju potpukovnika Jovanova.
Osvit ih nije prestajao gledati s kapije, stojeći na istom onom mjestu gdje
su ga ostavili. Kao da je upijao njihov duh i misli i osjećao neku veliku važnost.
Čak i opasnost je nekako slutio, mada svojim razumom nije imao podloge za to.
– Možemo ići i pričati – reče Krivić i trznu glavom da krenu. Bio je pomislio na Osvita u tom trenutku i želio da mu umaknu iz vida, jer poslije onog razgovora na kapiji... Još, pomisli i na onaj razgovor s Đapićem kad mu je ovaj predlagao da nekako pokušaju čak smaknuti onu svu trojicu. „Ako učinimo to?!...“
Đapić se poslije savjeta da se udalje od kapije povrati na svoju stranu i
nastaviše prema pošti. Međutim, odmah objašjavajući Kriviću nastavi:
– Procenjujući sadržaj i svojstva tog bosanskog duha dolazim do zaključka
da tu i nema, gotovo nešto posebno čisto bosanskog. Za nacionalno u kolektivnom duhu potrebna je bila nacionalna politička i kulturna suverenost i visoka
svest o tome da se taloži sopstveno.
Mislio je na nacionalne kulturne stvaraoce posebno, te koliko su Srbi učnili
na tome da izbrišu trag perioda pod Turcima. – Dubeći sloj po sloj u prošlost
Bosne, a to su ustvari naslage u njihovom kolektivnom duhu, ja tako uvek dolazim do, otprilike, istog zaključka. Pa, eto, onda i ne čudi takva njihova kolektivna
nacionalna svest, kad su ih drugi vekovima usmeravali i usađivali u njih svoje
nacionalne elemente, pa se više kultura prožima i isprepliće u njihovom kolektivnom nacionalnom duhu i vidljivo je da prekrivaju boju njihovog nacionalnog
identiteta. I, eto ti... To me podseća na zagonetku kokoške i jajeta.
Prošli su poštu i stigoše do zgrade Drugog bataljona. Na tom mjestu mogli su skrenuti desno i spustiti se niz jednu kraću strančicu, te pravo nastaviti u
266
zgradu Komande gdje se nalazila kafe – kuhinja gdje je Đapić bio naumio kad
su krenuli s kapije. Zbog toga on prvi opet zastade da iskaže taj svoj predlog i da
dovrši započetu misao. Vidjeli su pistu cijelom njenom površinom, ali na njoj
nikoga nije bilo. Sva vojska se nalazila negdje na obuci. Samo je državna zastava
visoko uzdignuta gotovo neprimjetno vijorila poput lista na grani drveta, ali taj
vjetrć oni nisu ni osjećali. Osvitu su se izgubili iz vida i on je tek tada Pravilnik
vratio na svoje mjesto.
Pored ulaza u poštu nalazila se telefonska govornica. Kad oni naiđoše nekoliko vojnika Albanaca se utiša i napravi red.
– Možda koliko shvaćam, toliko i ne shvaćam. Već celi vek glavna igra je
oko njih, a oni to nikad i nikako ne osećaju svojim osetilima nacionalne svesti,
jer to je to, zbog njihovog kolektivnog tako multikulturno ispunjenog duha boja
njihove sopstvene kulture je izgubila snagu. Možda kod njih postoje neki sasvim
retki koji razumevaju stvari, ali to su pojedinci i ne smeju se iskazati najviše zbog
opasnosti prvo od njih samih koji ne bi nikad mogli razumeti te nacionalne brige,
jer... Jasno je. Imao sam samo još nameru da ti ispričam nešto drugo. Važno. Za
Salku. Ali to ćemo u kafe – kuhinji, ako nemaš ništa protiv da odemo na kafu,
a sad samo da dovršim još ovo: Sad ćeš razumeti zašto sam ti pomenuo kokšku
i jaje. Ako je nacionalna svest starija, to znači da je stvorila nacionalni duh. Je l’
tako? Ali šta se onda moglo desiti što je prouzrokovalo da je bosanska nacionalna
svest učinila tolike propuste, da se njen duh popunjava kulturom drugih i da toliko oslabi, do te mere da izmeni i samu nacionalnu svest, svoju svesnost o značaju
bosanstva i značaju za sopstvenu nacionalnu zaštitu.
Kapetan Krivić podiže pogled u nebo, onda spusti glavu i duboko, što je
dublje mogao, uzdahnu. Ni on sam nije ništa više znao reći.
– Duboke su te stvari. Toliko duboke... – samo izgovori to i zakorači, ali ga
Đapić zamoli da stane još samo malo.
– Ali, ako je nacionalni duh stariji? Otkud onda da je moglo doći do pominjanja pojma Bosna? Jer, od tog prvobitnog svojstva se mogla iskristalisati
odgovarajuća nacionalna svest, je l‘ tako?... Šta se sve sa Bosnom dešavalo što je
prouzrokovalo da kolektivnom nacionalnom duhu iskristalisana svest nije odano
i verno bila sluga nacionalnom kolektivnom bosanskom duhu? Što je meni ipak,
nelogično da bi me uverilo u tu drugu verziju. Šta ti imaš dodati?
– Teško je to... Mudro. Velika je to filozofija ili psihologija o kojoj ja nisam
nikad toliko mislio kao ti. Ja jedino dobro znam i razumem šta nam je da činimo
u ovoj situaciji u kojoj smo sada.
Oboriše niz strančicu...
267
– Razumeo si Jovanova kad veli političke ideje i koncepcije oduvek su se
krale... Nakon što sam ja rekao da će se Hrvati sad poslužiti srpskom političkom
koncepcijom kako bi se domogli Bosne. Jer, u svetu se prilike menjaju u neprekidnom nadmetanju Istoka i Zapada. Prilike su se okrenule njima...
Nastavio je potom da govori o ugroženosti srpskih dostignuća koja su ostvarili tokom stoljeća. Na to je upozoravao kad su se spuštali niz strančicu, i u tih
nekoliko prvih koraka ravnicom.
– Čuo sam Jovana, ali nisam precizno ocenio šta je tim hteo kazati. Nije
bilo vremema. Dok smo razgovarali, ugledao si opet onu trojicu zajedno, pa si
zagalamio...
– Meni nije umaklo. I pored..., ma, razumećeš kad ti budem ispričao.
Išli su stazom prolazeći duž zelenog parka kog su krasili gordo uspravljeni
mladi borovi i uredno ošišana trava. Park se prostirao od ulaznih stepenica u
zgradu komande, pa cijelom njenom dužinom i onda se poslije produžavao sve
do pošte. Bio je ograđen zelenom mrežom zbog paunova, pa su kapetanu Kriviću
pogledi uzmicali sa poručnika Đapića i staze kojom su išli i tražili paunove. Bilo
ih je divno vidjeti i u njih gledati i kad je najviše problema. Mogli su život učiniti
lijepim, makar nekoliko trenutaka.
– U ovim prilikama često mi se priča o srpstvu pod turskom okupacijom.
Ova situacija, kako god da razmislim, posledica je njihova boravka ovde – započeo
je priču da bi objasnio smisao Jovanovih riječi. Onda se odmah malo ćuteći zamislio pognute glave i oborenog pogleda. Zagledavši se u neku neodređenu tačku
pokušao je utonuti u splet historijskih događaja i šire, sagledati okolnosti koje
su uslovile situaciju takvu kakva jest. „Nisu baš ni Turci krivi za sve, ali presudni
su. Da ih nije bilo..“ Činilo mu se da bi za Srbe bilo bolje da ih nije bilo. Tom
svojom zamišljenošću povukao je Krivića da bude još više skoncentrisan. Onda
je podigao glavu, a pogled usmjerio Kriviću u oči.
– Ponosan sam na duhovni otpor Srba Turcima. Otpor je trajao pet vekova.
Ovo „pet vekova“ je dobro naglasio, želeći da istakne koliko je predug tajperiod za održati nacionalno.
– Zamisli, bre, koju su duhovnu i versku snagu Srbi imali čitav taj dugi
period. Posebno sam ponosan na svoje porodično korenje. S kolena na koleno,
kod nas su se prenosile priče i čuvaju se bilješke naših iz doba turske okupacije.
Ni za pet vekova Turcima nije uspelo da unište srpski duh. Mislim, zahvaljujući
jednakoj ljubavi naših naroda prema pravoslavlju i prema srpstvu, te zahvaljujući
znanju i svesnosti koliko je to dvoje povezano. Bez čvrsto organizovane nacije
kroz strukture države, na ovim prostorima je teško, prosto nemoguće očuvati
268
veru, a bez vere siromaštvo je u mudrosti i u hrabrosti. Vera se mogla očuvati pod
imenom srpstva i u službi srpstvu i Bogu.
Krenuli su, ali gotovo da i nisu odmicali. Đapić bi u momentima hvatao
Krivića za mišicu i pridržavao ga. Želio je ispričati o tome prije nego što stignu
do stepenica, a Krvić se plašio da budu od nekog zapaženi zbog namjere da
smaknu onu trojicu. Pored toga, Đapić je svojim ponašanjem i onima koji su
ga možda promatrali iz daleka, odavao da priča nešto veoma važno iza čega bi
moglo da se dogodi nešto...
– Za mene... Hm... Hmmm... – nije mogao dovršiti ono što je želio reći,
pa je samo začuđeno zamlatio glavom, konstatujući kako se mnogo varaju oni
koji misle da će Srbi tek tako ispustiti Bosnu kad su već toliko učinili. Kao da su
Srbi odjednom postali ludi, pa da ne shvataju od kolike im je Bosna važnosti.
– Ma neću nikad žaliti svoj život za srpstvo, što neki, možda, misle! Voleo
bih da ih čujem.
To izgovori i stisnu zube kao da mu se približavaju oni za koje je mislio da
također hoće Bosnu...
– Svu snagu crpim iz srpstva, i svaku motivaciju za život. Vjerujem, samo
ću tako dospeti u raj.
Onda, pošto su krenuli, opet povuče Krivića, pa zastadoše. Stizali su do
ćoška parka i još malo su trebali desno i kojih tridesetak koraka i stigli bi do
ulaznih stepenica. Kihnu, pa nastavi:
– U Bosni je Turcima uspjelo samo iz jednog razloga – što je narod u Bosni
ubrzano prelazio na islam. Na tursku veru. Neka vrsta rasterećenja i sigurnosti,
jer dolazi od tako moćne sile, u ono vreme. Živeli su pod pritiscima kršćanstva s
istočne i zapadne strane, slično kao što se možda i danas osjećaju – pod pritiskom
ekspanzije nacionalnih elemenata srpstva i hrvatstva. To muslimani osjećaju mislim više nesvesno nego svojim razumom, jer su izgubili nacionalno znanje, a
samo je znanje potreba za svojim nacionalnim elementima, pa potreba za svojom
nacionalnom državom. Bez nacionalnog imena, to sve ipak umire, jer se zatrpava
tuđim naslagama, briše se u kolektivnom duhu jedne nacije. Tu su bili mudri
Turci sa unošenjem svoje vere. Tako ja to vidim.
Krivić klimnu glavom u znak odobravanja i slaganja.
– Ekonomska moć. To je jasno vidljiv trag političke mudrosti! – reče Krivić.
– Turci su toga bili još tada svesni. Bili su politički mudri i nacionalno
zreli, pa im je uspelo da u Bosni u nrodu verska svest prevlada i nad nacionalnom
bosanskom svešću do tog stepena da ju je bila gotovo potpuno istisnula. Tako je
narod, sasvim je razumljivo, s vremenom kroz sveukupnu organizaciju života iz269
gubio znanje, svest i osećaj za nacionalni bosanski element. Čak i u tamošnjih narodnih prvaka, kolektivna nacionalna svest i osećaj za naciju su postali beznačajni
– objasnio je Đapić.
– Ne može se iz kolektivne svesti jedne horde majmuna pojaviti jedan
majmun sa svešću čoveka. Može se pojaviti jedan da malo uzmiče ostalima ili
malo više, ali ne baš toliko... Pa tako je i u jednom narodu... To upoređujem kad
mislim na predvodnike koji se od naroda biraju.
Nakon tog svog objašnjenja, što je bilo samo kao dopuna, Krivić zaćuta, a
Đapić nastavi:
– Na taj način su Turci uklanjali nacionalne barijere koje su najveća prepreka zadržavanju osvojene teritorije. A to je već bio u Bosni gotovo učinjen posao.
Slušaj me dalje. Narod je osvojen ako mu osvojiš one elemente koji održavaju
nacionalnu svest, kao što su svi kolonizatori činili narodima koje su prethodno
vojno pokorili. Pokorenom narodu prisilno na početku puniš duh novim elementima, a poslije se generacije utapaju lakše pošto ljudski duh ne trpi prazninu
i imaju samo od osvajača ponuđene elemente. Onda kad su elementi već prisutni
u duhu, to deluju efikasno na svest naroda. Tajna je u tome.
Načiniše nekoliko koraka.
– Zbog toga ocenjujem da je u Turaka poslije pokoravanja bila prva etapa,
to sa unošenjem islama. Druga etepa je bila da se u verskim okvirima, pod verskim izrekama i u ime verskih nalaganja unose turcizmi kao najznačajniji element
nacionalnog, ali i drugi nacionalno – kulturni turski elementi, i tako narodu popunjava duh, pa se vremenom ne bi ispoljavao otpor. S generacije na generaciju
to je postajalo neprimetno. Nisu ostali duže, a da jesu... Moramo skratiti priču,
ne mogu analizirati celu istoriju zbivanja... U Bosnu su onda došli Austrijanci.
Našli su narod kao izgubljen, bez vlastitog identiteta a prisutne turske elemente
su gledali kao verske. Nije onda teško shvatiti šta je ondašnja srpska politika
morala činiti. Moralo se preteći Austrijance... Eto atentata, eto Prvog svetskog
rata... Razumljivo je, Srboljube, kako je narod u Bosni posedovao u tom smislu
jedino versku svest, Srbija je videla šta joj jo bilo činiti, i to baš po ugledu na
Turke. Trebalo je da se preko tamošnjih narodnih prvaka narodu da garancija za
slobodu ispovedanja vere. Mudrost se nalazila u tome da se u duh naroda utisnu
srpski nacionalni elementi u okvirima zaštite verskih ispovedanja celokupnog
verskog kulta. Procenilo se da se to može, ako se niko od drugih nacija, sa strane,
ne bi mogao i ne bi smeo da upliće jer, prvenstveno se upliću oni koji žele isto...
Zna se i znalo se da ništa u prirodi ne trpi prazninu, pa tako ni čovečji duh. To
jasno govorio da ni kolektivni duh jedne nacije ne trpi prazninu. Ako nacija
270
nema neke sopstvene nacionalne elemente ili obilježenosti, ili ih ne stvara sama
i ne ispunjava sopstveni kolektivni duh svog naroda, onda to podrazumeva da
će kolektivni duh naroda i nacija nužno, i sam usisati elemente, odosno ono što
obilježava neku drugu naciju. A koja od tih drugih nacija bi imala prednost, ako
ne susedne nacije... Upravo zbog toga toliko ti naglašavam koliko je važno i koliko sam ponosan na duhovni otpor Srba. Dokaz je naše duhovne snage i veličine i
koliko u našem srpskom narodu, njegovom kolektivnom duhu, tom neiscrpnom
rudniku, ima kulturnog bogatstva i znanja.
Zatim se zamisli i reče:
– O, kako je teško sve to iskazati!
Izvadi maramicu i obrisa čelo. Onda najednom prostruji talas još snažnijih nacionalnih emocija i zavijori njegovim već uzbuđenim tijelom, pa on zamlati glavom:
– Trebalo je imati snagu! Ni Hrvati ni Srbi nisu bili glupi! Ni lenji!
Htio je tom rečenicom objasniti da su Hrvati činili isto, jer su oduvijek
bili svega potpuno svjesni, ali da su uspijevali u granicama svojih mogućnosti, u
zavisnosti od spleta svjetskih prilika i okolnosti u datim istorijskim periodima.
I onda se opet zamislio i iz te njegove zamišljenosti nenadano izroniše riječi
kao što nenadano zna izroniti tijelo ili neki predmet iz zamućene vode.
– Eto ti razloga zbog kojih je i stvorena zajednička država. Država u kojoj
se nije ni moglo a da se ne nadmudruje i ne laže.
Zamisli se, pa nastavi:
– Nemam više snage da ispovedam sve detalje istorijskih zbivanja, ali, po
meni, to su glavni razlozi i uzroci ovoga u čemu smo...
Onda je opet računao nešto u mislima, pa dodade:
– I posle jednog veka između Srbije i Hrvatske nerešeno je. Još uvek! Bosna
nije ničija! Ali, ni svoja, hoću reći bosanska!
Krenuše. Kad su ovaj put krenuli nisu više zastajkivali i stigoše do stepenica, popeše se na posljednju stepenicu, pa umjesto da rukom uhvati za kvaku
velikih drvenih vrata, Đapić je okrećući se podizao svoju lijevu ruku i stavljao je
Kriviću na rame. Svojim širokim dlanom prekrio je činove.
– Pre tri dana takođe sam bio kod Jovanova, u njegovoj kancelariji. Pričali
smo dugo o ovim stvarima. Srbe su opametili Turci, posebno dobre savete i upute
nam dali veliki kolonizatori, bolje reći obučavali nas, kako Jovanov voli poslužiti
se tim izrazom, a ja tvrdim da Hrvati danas jednostavno kradu od Srba! Tu se
nalazi smisao njegove izreke...
271
Tu zastade, pa kapetan pomisli da je to sve što mu je ovaj imao reći, već je
bio pretjerao, dosadio i nemalo se iznenadi kad Đapić još podiže desnu ruku i
izdvoji kažiprst u visini njegovih očiju:
– Zbog te moje otvorene borbe za srpstvo, mene su iz Bosne prekomandovali ovde. Ima godinu dana. A nisam unapređivan ima pet godina, ali neću stati...
Nastavit ću... Kao i dosad. Otvoreno i muški. Po pravdi... Činovi će doći.
Kad to izreče spusti obje ruke, okrenu se vratima i stisnu kvaku, pa gurnu
vrata. Ulazili su...
– Žao mi je što se pre nismo upoznali – reče Krivić i nastavi podržavati i
hrabriti druga, te ga savjetovati da je onda bilo ono onda... da se situacija sve ubrzanije mijenja i da dolazi vrijeme kad će najugledniji biti oni poput poručnika
Đapića i da svakako treba nastaviti...
To je izgovorio dok su otvarali vrata pa su ušli i gurnuli ih da se zatvore.
Ćuteći su nastavili hodnikom. Kapetan Krivić prvi pođe niz stepenice kojima se
spuštalo u podrum, u kafe – kuhinju. Ozbiljan i odgovoran razgovor tek ih je
čekao, da se u kafe – kuhinji precizno dogovore i izrežiraju veliku scenu.
Odlazak sa kapije dvojice oficira učinili su da se kapijaš Pravnić osjetio
čudno i u nekom paničnom stanju. Zadubljenim pogledom punim radoznalosti
i očekivanja da će se nešto novo i strašno pojaviti, ispratio je onu dvojicu oficira.
Odlazili su i često zastajkivali svaka dva – tri koraka. I nakon što su se udaljili
od njega, nije prestajao misliti o njima, mada je očekivao da će mu biti lakše kad
odu. Tek pošto su izmakli iz vidokruga, on je osjetio uznemirenost i da mu noge
podrhtavaju, jer je svojim duhom i dalje osjećao da je s njima, ali ih nije vidio, pa
je doživljavao opasnost, iako nije znao zašto i od čega. U toj svojoj uznemirenosti
prošetao je duž velikih vrata kapije kao provjeravajući da li je sve u redu.
Postajao je siguran da se nešto krupno odigrava ili će se odigrati i da opet
neka kontrola može svaki čas izbiti. Neznajući zaista šta bi više od sebe, stao je na
otvor stražarske kućice, oslonivši se lijevim ramenom. Oborio je pogled prema
zemlji, zagledao se u neku neodređenu tačku i zamislio se. Dio betona koji je
pogledom uokvirivao kao da je treptio i maglilo mu se pred očima. U jednom
momentu upitao se zašto mu je tijelo zadrhtalo toliko da je jednog trena klonuo.
“Ima li za to razloga? U šta sam ja utonuo? Kao da sam sanjao strašne snove. I šta
ja lično imam s kim? Znam da sam sa svakim čist, da nikom ništa nisam učinio,
da nikom ništa ne dugujem. Nisam valjda kukavica. Lično nemam razloga za
strah...“ Hrabrio je sam sebe. Bio je zbunjen. „Kako mi se to moglo desiti? Možda
zato što sam dozvoljavao vojnicima da prolaze u kupovinu, pa osjećam krivicu.“
272
Preispitivao je samog sebe, svoju savjest. Još je vidio onu dvojicu oficira na kapiji.
I kako odlaze u nekom vrućem razgovoru u kojem su se odlučivali na nešto!
Razmišljajući dubio je i utanjao u nekakav trans, sličan uranjanju u
san. Učini mu se da odjednom zna odakle onaj strah u njegovom srcu – od
poručnikovog izgleda. „Dok sam gledao u njegove oči, stvorio mi se strašan crn
oblak. Bio je ogroman i prekrivao sve... Pun strašnog zla, tuge i užasa. I strah nije
dolazio samo od njih dvojice, već odsvakud. Bio je sliven u oblaku... Ali, možda
sam zbog njih vidio oblak i uplašio se...“ Nije mogao odrediti ništa precizno i
opet mu ništa od svega toga nije ostalo jasno. U kasarni je sve izgledalo potpuno normalno, kao i svaki dan. Tako je barem izgledalo. „Zašto mi onda dođoše
one crne misli? Zbog čega? A vidio sam veliko zlo... Jesam li to zaista vidio u
poručnikovim očima? Od čega bi se poručnik toliko plašio, a izgledalo je kao da
me on uputio tom oblaku... Učinilo mi se kao da se sve ono iz oblaka spušta i da
će se zaista desiti! Da se to spustilo zahvatilo bi me, pa sam od straha podrhtao a
nisam znao kud bih...“
Poslije izvjesnog vremena smirio se. Uspio je izroniti iz stanja u koje je
nesvjesno i potpuno neželjeno zaplovio. Učini mu se to slično onim noćnim putovanjima, samo potpuno suprotno, jer tad je lebdio i bilo mu je krasno. Taj osjećaj
nije mogao uporediti ni sa čim na zemlji, ni sa čim što je doživio ili vidio. U zadnje
vrijeme se urijedilo pa se sad zapita da li će se još koji put ponoviti nešto slično.
Ispred „Kafanice“ na stepenicama pojavila se prodavačica Jelena. Nije primijetio kad je izlazila. Sad je mela stepenište i vjerovatno samo zbog gostiju naizgled slučajno pogledala ka kapiji. Nije odmah ni ugledala svog ljubavnika –vojnika, pa se pitala gdje se to nalazi kad se ne vidi. „Je li me vidio? Hoće li se sjetiti?‘‘,
pitala se. Zbog sličnosti boje stražarske kućice sa bojom njegove uniforme, nije
ga primjećivala napola uvučenog. On je to pročitao u njenim pogledima, izvukao
se i odvojio krećući se u mjestu. Shvatio je njen znak – našla je vrijeme za novi
sastanak. Srce mu se ispuni ljubavlju i osjeti miris njenog tijela, njenih bujnih
grudi. Samostvorenu imaginaciju upotpunjavao je ljubavnim pokretima i uzdasima. Znao je da je pripremila pisamce i da ga ono čeka smotano u kutiji šibica.
Uto se sjeti da je večeras imao dogovoren sastanak s Pegi. Fotografije su juče stigle
poštom i on ih je pripremio. Stajale su u ladici njegovog vojničkog ormarića.
S njom je zakazao u petnaest do deset, a s Redžom dogovorio da ga zamijeni
večeras ranije. „Nije valjda i Jelena predvidjela za večeras... Rekla je da je muž
strastveni gledalac nogometnih utakmica koje ona mrzi iz dna duše... Zbog toga
su se, kako kaže, svađali nebrojeno puta, ali on nije mijenjao svoje navike. Zato
273
je ona u vrijeme utakmica posjećivala svoje drugarice ili ostajala duže raditi... Da
nije i večeras neka utakmica?“
U jednom trenu talas sreće zavitla njegovim tijelom i sve mu sinu pred
očima. Osjećao se zadovoljno, blaženo. Ljubav dvije ženske bila je realnost. „Ja
vojnik, u kasarni, daleko od kuće i to imam! Koji se još vojnik tako provodi?
Zar nisam srećan?... A čovjek svojim mislima može učiniti sve. Stvoriti sebi loše.
Odlutati u kakve želi okolnosti. Kreirati stanje kakvo želi... Sam sebi, svojom
vlastitom sviješću stvoriti strašne slike. Crnilo... Užas... Stvorenu imaginaciju
koja mi se činila stvarnošću vukao sam dolje... Spuštao oblak zla s neba i počeo
ga doživljavati kao stvarnost. To sam činio nesvjesno, iz tog razloga što mi nije
bilo potpuno jasno i vidljivo šta poručnikova priča znači, pa sam izgleda želio
vidjeti kako bih razumio. Onda se u mene uvlačio strah pa sam bio podrhtao...
Ne bi privatna mržnja ovih oficira trebala biti razlog da to činim sebi... Ako su
oni budale i nesrećni, ne moram biti i ja zajedno s njima... Bolje je da do kraja
služenja mislim na lijepe stvari... Na Pegi i Jelenu... One su stvarnost i njihova
ljubav je stvarnost...“
Iz džepa izvuče svoj vojnički kalendar od kojeg se, od onog dana kad ga je
uzeo iz ladice i počeo križati datume, razdvajao samo kad je spavao. Prekriži tri
zadnja dana i izbroja koliko još ima...
Od želje da pobjegne od misli i slika koje su unijeli oficiri u njegov duh,
stvorio je imaginaciju u kojoj je vidio sebe srećna u „Kafanici“ gdje mu Jelena svojim pitomim crnim očima upućuje poljupce krišom, da drugi gosti ne
vide, pružajući mu „Marlboro“ i šibicu. Prihvatao je to, osjećao njen nježni dodir i istovremeno talas prijatnosti zaigra u njemu poput lista na mirisnoj lipi, a
blještava svjetlost ispuni mu duh i postade ljubičasta, obojena ljubavnom energijom i željom.
Samo što su ušli u spavaonicu, među vojnicima jedinice u kojoj je služio
Tomislav Šimunović, iskrsla je priča da su stigle velike količine uglja i da je zbog
toga naređen prekid obuke i da će sada ići ubacivati ugalj u kotlovnicu. Ta priča
je došla od dva starija vojnika. Tomislav pogleda na sat, vidje da otkucava devet
i trideset i pomisli da će sigurno raditi sve do ručka a dotle je dva i po sata. U
istom trenu smisli kud da ode dok jedinica nije pošla, a poslije već će se vratiti
u spavaonicu i sam u tišini, na podu između dva kreveta, odmarati se. „Da im
ja radim, mamu im!“ Sjeti se očevih riječi i toga kako su se do sada bezbroj puta
obistinile. „Dok su nam prekinuli čas, odmah sam znao, i bez ove dvojice, da će
s nama na neki pos’o.“
274
Ne reče nikom ništa, već se iskrade iz spavaonice, istrča niz stepenice, zastade na ulaznim vratima, pogledom brzo prošara pistom, i pošto ne vidje nikog
od oficira, otvori širom vrata i jurnu. Trčao je sve do zgrade pošte, a onda uspori i
laganim korakom, otpuhujući, uputi se kapiji. Vidje Osvita i odmah još prilazeći
mu poče:
– Moji će na utovar uglja. Ne znam šta da radim. Da l‘ da idem i ja?
Dok je govorio došao je sasvim do Osvita, rukovao se s njim i očekivao
njegov odgovor. Ne da bi ga poslušao, nego da bi vidio njegovu reakciju.
– Ne znam. Ne mogu ništa odlučiti za tebe. Svako je pametan za sebe... Pošto
te cijenim, smatram da bi ipak bilo bolje da... A ti kako hoćeš – izjasni se Osvit.
Iz tog odgovora Tomislav nije bio siguran u Osvitovu opredjeljenost i pomisli da je narod iz Bosne, Muslimani, ili prosrpski ili prohrvatski orjentisan.
Zato mu se Osvitov odgovor učini simpatičnim i to je sve što je mogao zaključiti
ovaj put.
U te sate Osvit je najmanje očekivao Tomislavljev dolazak. Cijela kasarna nešto radi, svi su zauzeti i valjda postoji veliki razlog zašto je Tomislav tu.
Očekivao je svaki čas da će čuti taj razlog. Nije mu valjda došao reći samo to da
će njegova jedinica na utovar uglja.
– Blago tebi! Ti si ovdje stara kost! Pravi pravcati laf! – laskao je Tomislav.
– Bog zna koliko je tona uglja, i treba to prebaciti preko leđa, moj Pravda!
Tomislavljeve zelene oči su igrale kao i obično, pa je Osvit čitao u njima
da Tomislav nije ljubomoran, već da mu zavidi. Da zavidi njegovom položaju. I
dosad mu je znao prebaciti da on može sve, da ima vlast. Osvit nikada nije razumio zašto mu to prebacuje a i kad bi tražio objašnjenje u sebi, smatrao je da je to
stoga što je Toni mlad momak i mlad vojnik koji još ne shvata vojnički život, te
mu se čini da on, pošto je kapijaš, može činiti sve šta hoće, po svojoj volji. Naravno, te riječi ‚sve što hoće‘ po Osvitovom shvatanju značilo je da Osvit ima puno
samovlasti nad samim sobom kao vojnik, a to je već nešto.
Riješiše da se izmaknu udesno, uz kapiju i da sjednu uz mrežu kako ne bi bili
meta pogledima. Sjeli su na ivičnjak. Svega nekoliko metara iza njihovih leđa počinjao
je park „duge zgrade“. Par minuta poslije njihovog sjedanja, Tomislav reče:
– U pravu si. Bolje je da ja idem. Ako desetar primijeti da me nema, dići
će frku... A već su me dobro zapazili...
– Ne mislim da je samo tvoja jedinica određena.
– Ne vjerujem ni ja, ali idem. Bolje je... – govorio je dižući se lijeno, kao
da još razmišlja bi li, ili ne bi.
275
Osvit ga je gledao iz sjedećeg položaja i primijeti kao da mu ovaj još nešto
ima reći, ali ne reče ništa. U stvari, dok ga je vidio kako mu prilazi, Osvit je pomislio da Toni možda nije saznao za njegovu vezu sa Svetlanom, ali na pomisao da
su još nekoliko mjeseci zajedno, primio ga je mirno i hladnokrvno. Vjerovao je da
Toni nije na njemu vidio ništa neobično i da ništa nije primijetio, kao ni do sada.
Svetlana Toniju nikada nije rekla da prekida s njim vezu. Jednostavno je
izbjegavala susrete, iako bi se čuli preko telefona. Ostavljala mu je da razlog otkrije sam i da zaključi da ona nije budala. Smatrala je da ju je povrijedio jer se
predstavio kao Bosanac a sam sebe tu ne svrstava. Dobro je razmislila i bilo joj je
potpuno jasno zašto je on tako učinio.
Pošto nije došla na sljedeći sastanak i sedmicu – dvije nakon toga, Toni
nije bio siguran u to da li ga ona hoće ili neće. Govorio je sebi da ona možda
nema vremena, da se možda plaši da njeni ne saznaju za njenu vezu s vojnikom...
U tu sedmicu – dvije po svijesti mu je kopkao crv da je možda otkrila da nije
Bosanac kako joj se predstavio. Imao je on dobrih osnova za takvo opredjeljenje
i predstavljanje, ali njegovi razlozi osobama bilo koje nacije bili bi za podsmijeh
i shvaćeni kao hipokrizija... Mada poslije svakog razgovora s njom nije imao jasna uvjerenja, nešto mu je govorilo da se u svemu tome nalazi Osvitov lik, a nije
mogao povjerovati u to, posebno iz tog razloga što nikad nije odbijala da s njim
razgovara preko telefona.
Sve te misli su mu i sad prolazile kroz glavu, dok je još stajao pred Osvitom. Izvadi cigarete i upaljač i ponudi Osvita. Osvit hladno odbi, što Toniju,
mlađem i po godinama i po vojničkom stažu, bi sasvim normalno znajući da
Osvit ne puši. Ipak, za razliku od Osvita, bio je toliko nemiran da nije mogao
Osvitu gledati u oči. Bojao se da bi odao svoje duševno stanje, sumnje i misli.
Nije znao niti primjećivao da Osvita slične misli muče od kad je on došao. „Ne
vjerujem da bi jedan Musliman mogao biti tako podmukao... Nije svjestan svoje
nacije, svog bosanstva, pa ne moše biti svjestan ni igre oko Bosne. Nemoguće je
da razumije ovu situaciju u zemlji, pa ne može onda razumjeti ni sve ove podvale
između nas... To Pegi nešto muti“, govorio je sam sebi, odmjeravajući Osvitovu
mirnoću i neutralnost. „Možda bi mogli poslati nekoga da me traži“ , pomisli
Toni, shvatajući da ne može ostati još dugo.
– Doš’o sam da te vidim... Čuo sam se s malom... – reče.
Smatrao je da je to dovoljno i da ga je Osvit razumio. U razgovoru s njim,
uvijek ju je zvao ’mala’. Osvit ga nikad nije pitao zašto, ali je smatrao da je zato
što se Toni osjećao kao lakoosvajač.
276
Na čelu svog druga, Osvit je vidio sumnju i da mu se zbog toga nižu velike misli i one su napinjale Osvita i prožimale ga unoseći u njega nešto poput
slutnje da Toni mora koliko – toliko sumnjati u njegovu vezu s Pegi. Nagrizalo je
savjest. “Zbog toga se dotakao toga! Napomenuo me... Ili ja možda ovo sam sebi,
zbog savjesti, tuvim u glavu, jer znam da sam prljav u toj igri. I to nepošten sam
upravo prema Toniju.“ U stvari, pri svakom susretu od one večeri osjetio bi nešto
slično, ali sad, ovog puta, više nego prije.
Tomislav duboko povuče dim iz cigarete. Pogled mu je bio oboren. Ovaj
drugi se čudio tome kako je mogiće da se njemu, Toniju, lakoosvajaču to događa,
pa je nastavio misliti zašto se to desilo. „Sumnja u vrijednost koju je za sebe
mislio da ima.“ Osvit je govorio sebi u mislima i iznenađivala ga je ta naivnost i
slabost lakoosvajača i pitao se da li je to doista Tonijeva naivnost i slabost. „Zar
ne zna i zar ne može čuvati za sebe svoje intimne stvari? Drugovi smo samo još
nekoliko mjeseci i poslije vojske se vjerovatno nikada više nećemo vidjeti... Ta
cura zamišlja da i mene voda... Dobro, može misliti, al’ na kraju će se uvjeriti da
se prevarila.“Tek poslije mu se javljala sumnja da su za nju obojica bili igra da bi
ih posvađala. „Zašto nije odlučila prekinuti s njim kad je počela sa mnom... Ali
siguran sam da je zaključila da ni ja nemam puno poštenja i pameti. Zar nisam
mogao odoliti...?“ Osjećao je na savjesti neku mrlju zbog Tonija. Neku neugodnost, slično osjećaju da si nedaleko od nečeg što smrdi. Rođenjem u svim osobama dolazi nešto što je čisto, što svijetli i sija. Čistim postupcima to u duhu individue nastavlja sijati. Prljavim postupcima, pak, svjetlost se zamračuje naslagama
i u unutrašnjosti prestaje da svijetli i da blista. Što se postupci množe naslage su
deblje, mrak gušći i sve širi i Osvit se pitao šta bi to moglo biti. Uglavnom, utiče
na svjest a onda na sve...
Jedno vrijeme, možda dvije sedmice prije ovog susreta, Toni je bio prestao
pričati o Pegi, pa je Osvit naivno bio povjerovao kako su se njih dvoje zaboravili
i da joj je izbrisan iz mašte...
To saznanje da se konstantno čuju doživio je slično ujedu pčele u sam vrh
nosa i neki bijes ga je podjario, ali silio se da do kraja pred Tonijem odglumi
neutralnost i hladnokrvnost.
“Toni je u ovoj igri jedino pošten. Nije naivan niti budala. Sigurno je želio
da između mene i njega ostanu ljudski odnosi. Muški... Možda mu je nagovijestila za našu vezu pa očekuje da bismo se ja i on mogli zamrzili.“ Žalio je sve dublje
zbog svojih postupaka, ali bilo je kasno. Pod tim osjećanjem ispraćao je Tonijev
odlazak, pa onda odluta i nađe se u imaginaciji s Pegi. Prvo se dugo zagledao u
one njene pjegave tačkice ispod očiju, pa joj se onda zagledao pravo u zjenice.
277
Kao da je bila realnost da su skupa, progovori: „Zašto ga prethodno nisi ostavila?
Šta si tražila?! Našu svađu i mržnju! Jel’ to?“, pitao je drsko kao da ga ona zaista
gleda. „Rekla si da jesi još one naše prve večeri na kapiji. U stražarskoj kućici...
Šta imaš od toga?“ Sve one ljubavne akte koje su imali učini mu se da ih ponovi
u hipu osjećajući neočekivanu njenu prevaru. Slušao je one njene riječi... One
slatke uzdahe... Zakletve! Do tad zamišljao kako jedino on umije lijepo glumiti
i lagati. „U čemu ti nisam bio dobar?... On je bolji... Voli ga iskreno... Prevarila
si se... Hoćeš li večeras slagati i mene? Ako samo ne dođeš... A slike sam pripremio...“ Širio se u ljubomori, ali se savlađivao. „Šta Toni treba da osjeća? I šta ima
pravo da mi kaže?...“ Prošetao se nekoliko puta dužinom kapije. Onda zastade
ispred otvora stražarske kućice gdje je sve s Pegi i otpočelo. „Šta ako on sve ovo
samo pretpostavlja a mogao bi me posvađati s njom?“ Udahnu njegove emocije
dublje i čitao je... „Možda jednostavno otkriva?’’ Okrenu se u pravcu pošte i
nagnu na velika vrata kapije. Toni je ponovo dolazio, vraćao se nasmijan. Osvit
pređe na unutrašnju stranu i nastavi u susret da čuje novost.
– Nisu desetari ni primijetili da me nema.
– Kako znaš?
– Lako. Jedan vojnik mi je rekao.
– Pazi se. Ipak, biće bolje.
Bez riječi su se vraćali ka kapiji.
Stadoše otprilike nasred velikih vrata kapije, razmišljajući svaki za sebe.
– Mala mene ljuti. Pitam se zašto želi da joj telefoniram a sastanke izbjegava. Svaki put nešto je omete. Za ubacivanje uglja u kotlovnicu se ne bojim...
Razmišljali su svaki za sebe. Bilo je očigledno da želi od Osvita nešto otkriti. Zato nije odlazio i ako mu se ipak odlazilo zbog bojazni od desetara.
– Mislim se sve vrijeme imam li koristan savjet za tebe. Tvoje sumnje razumijem. U potpunosti. Shvati! To je bila tvoja cura... valjda znaš šta ste imali.
Poznaješ li sebe? Znaš šta ti je raditi... Eto...
Toni je bio napet dok je slušao, ali kao da nije dobro razumio šta mu je
Osvit htio reći. Ipak, u prljavoj igri takav odgovor je bio očigledan. Nikad neće
ni biti siguran u iskrenost niti je mogao očekivati od Osvita preciznost.
– Smiješna je mala – izgovarao je kao da se čudi tom brzom preokretu.
– Ako nije sebi stavila u glavu da sa mnom može kako hoće.
– Ne znam – reče Osvit.
Opet zaćutaše. Teško je pronalaziti riječi u razgovoru u kojem je malo iskrenosti. U stvarnosti ne bi se nikad ni razumjeli, jer situacija u zemlji nije svima
jednako djelovala.
278
Ostali su još nekoliko minuta bez riječi, a kao da se nisu mogli rastati, jer se
između njih nalazila zagonetna silueta jedne Pegi i vezala ih nevidljivim nitima.
Na kraju je morao krenuti. Ovdje na kapiji sa Osvitom ništa neće rješiti, a
izgubljeno vrijeme može skupo platiti tamo u kotlovnici...
Ispružiše jedan drugom ruku i stegnuše. Simpatičan rastanak na nekoliko
sati ili nekoliko dana, nijedan ni drugi nisu znali.
Brzo je odlazio i uzmicao betonskom stazicom iznad pošte. „I on me još
tjera na misli. Ne znam ni zašto sam bio siguran da nije doš’o tek tako...“ Ostalo
je samo još jedno: odgonetnuti koje je misli Toni odnio u svojoj glavi.
U “Kafanici” gosti u vojnim uniformama se podigoše iza stola. Kapetan
krenu ka šanku, prema Jeleni, da plati. Salko priđe vratima i uhvati za kvaku.
Čekao je da kapetan plati, pa da otvori vrata, a Ante se našao negdje nasred,
između njih dvojice. Bio je na dva koraka od stola za kojim su sjedili. Na stolu su
stajale neispijene čaše i tri boce od piva. Za šankom se Dačo ponudi da vojnicima
i oficiru plati još jednu turu. Kapetan pogleda na sat i ljubazno odbi riječima da
sad nemaju vremna, da će drugi put. Vojnicima je bilo vrlo prijatno uz kapetana i
Salko nije vjerovao da može postojati tolika razlika između oficira. Kakav je ovaj,
a kakvi oni koji su ga kaznili!
Dok se vrtio u prostoru kapije, Osvitove misli su išle čas do Pegi, čas do
Jelene, čas do Tonija, pa na oficire. Kružile su haotično, bez smisla i određenog
redoslijeda. Više instiktivno nego svjesno zaključivao je da je bolje što manje
pričati s bilo kim o tome šta radi. „ Treba se držati te devize, jer su se pravila igre
toliko zamrsila da ih ne mogu razumjeti. „
Slučajno baci pogled niz ulicu „Todora Pečevskog“ i na stepenicama ispred
„Kafanice“ uhvati izlazak one trojice. Bio je, eto, na nekoliko trenutaka na njih
i zaboravio. “Gdje su sad ona dvojica? Nek između sebe rješe svoje sranje!“, reče
u sebi, pa stade uz mala vrata da ih otvori kad ovi priđu. Nije znao ni zašto. U
svojoj raspravi je bio na strani ove trojice. Možda zato što se ovaj kapetan prema
njemu odnosio lijepo ili možda zbog Salke koji je bio s njima...
Kad su već bili blizu i prelazili ulicu, Salko zastade i Osvit shvati da mu
vjerovatno nešto želi reći.
Kapetan prvi prođe kroz vratanca, a za njim Ante koji hladno namignu
Osvitu. On Osvita nikad nije simpatisao zbog druženja s Vlahovim i zbog toga što
je znao da Osvit ima veliki krug prijatelja u gradu. Civila. Smatrao je da je Osvit
njihov i da iz tih razloga ima to radno mjesto. Međutim, to mišljenje nikad nije
iznosio pred Salkom. „Takvi su Muslimani. Nemaju sopstvenog nacionalnog identiteta i svjesnosti o njemu. Onakvi su i pripadaju onome ko se više s njima druži.
279
Svima je to jasno, osim njima samima. Ali kad bi bili svjesni... Ovo ništa ne bi bilo
ovako...“, razmišljao bi Ante kad god bi vidio Bosance odane i vjerne Srbima.
Ona dvojica odoše, a Salko zastade na vratima, pogledom ih isprati, pa
smješkajući se, nagnu se ka Osvitu i šapatom progovori:
– Ispitivao me kapetan kako je bilo onog vikenda, jesam li Anđu... pa gdje
smo bili šta smo pričali. Znaš kako se s nama šalio! Njemu je Armija kao meni i
tebi, kao da će sutra odslužiti i otići... A sjećaš li se onog što sam ti pričao kad sam se
probudio u šumi, u onom skrovištu, potpuno go, a ona mi odnijela odjeću i nema
je... Onda me ispitiv’o kako se to desilo. I o skrovištu... Ma, pričaću ti sve poslije...
– opet pogleda za njima, a oni su već bili pored pošte. – Sad nemam vremena.
Potrča za njima.
Dotle su ona dvojica iskoristili Salkino odsustvo i između sebe zaključili
da Anđa nema nikakve veze sa Salkinim kažnjavanjem i da je sve poteklo samo
u kasarni.
Osvit zatvori vratanca za Salkom. Želio se što prije domoći kreveta. Bio je
toliko psihčki umoran i želio je odspavati, pa onda ići u „Kafanicu“.
Kad je stisnuo kvaku, gurnuo vrata i zavirio u malu kafe – kuhinju, Đapiću
se istovremeno zatamnilo u svijesti i pred očima. Ugledao je kapetana Jašarija
sa dva podoficira. Sjedili su za stolom u samom uglu, tamo kod vanjskog zida i
srkali tek donesenu kafu. Kapetan je bio Albanac, jedan podoficir Hrvat, a drugi
Slovenac. „Zar se to dešava slučajno?“ - upita se dok je ulazio. Kuhar je sjedio na
stolici uz sudoper s novinama u rukama. Đapić je malo zastao da Krivić prođe
i zatvorio je vrata za sobom. Nije mogao prvi prići onoj trojici jer se trebalo rukovati s njima. Negdje nasred odaje dočeka ih kuhar Mile. Rukovaše se sa kafe
– kuharom i odabraše sto. Sjedoše ćuteći. Nisu mogli nastaviti pričati o onom o
čemu su željeli, jer je prostorija bila mala.
Otprilike četvrt sat poslije, iz kabineta bezbjednosti došao je stariji vodnik
prve klase, zadržao se toliko koliko je trebalo da kuhar napravi dvije kafe i otišao.
Bio je Mađar, srednjih godina, žute kose, žutih obrva i žutih dlaka po prsima.
Imao je sjajnoplave oči koje su ga činile ozbiljnim i strogim. Odavao je čovjeka
koji mnogo zna ali ne iskazuje. Đapić ga je nazivao njemačkim špijunom, ali
ne pred svima. Navodno ga je tako nazivao zbog njegovog izgleda, a u stvari je
skrivao ljubomoru i nepovjerenje prema Mađaru koji radi u službi bezbjednosti.
Snažno je pri tom mislio na Austro – Ugarsku i ono vrijeme osnivanja sarajevske
organizacije „Mlada Bosna.“
280
Nekoliko minuta kasnije uđe još jedan vojnik, komandantov kurir. U to
prođe čitav sat vremena a njih dvojica nisu progovorila ni riječi o onome o čemu
su htjeli.
Kapetan Jašari i podoficiri su izišli, a njih dvojica ostali sami sa vojnikom
–kuharom. Bilo je vrijeme da počnu.
Poručnik ustade iza stola i priđe kuharu:
– Mile, donesi nam tamo dve kafe, ali dobre. I pazi, ne prilazi dok te ne
pozovemo. ‘Ajd i pusti nam malo muzike na taj zvrčak!
– Dobro. Razumeo sam – ponizno će kuhar.
Đapić se vrati stolu i sjede. Otkopča dva gornja dugmeta na bluzi.
– Navikao se da priđe i sedne. Rekao sam mu da ne prilazi – pokaza glavom ka kuharu.
Sa zvučnika se začu muzika centralne Srbije. To je kuhar namjerno pustio
zbog Đapića, moleći se da ko ne uđe bar sat vremena. Potom donese kafe i udalji
se. Miješajući kafu kašičicom i gledajući u šolju, otpoče nekako zamišljeno, kao
da se mislima vraćao iz daleka:
– Ovi odozgo, naši, isuviše su spori. Nisam slep, pa ne mogu reći da ne
vidim ili glumiti da sam blesav. Zidine su čvrste kad je stabilno odozdo... Na naše
oči ovi sve kamen po kamen izvlače i to iz „tvrđave“ koju nazivamo Jugoslavija...
A znaš šta to znači! Razumeš li? Nema se više šta čekati! – izgovorio je mirno
kao da se ne radi o tako krupnim stvarima. Bilo je neobično za njega. Možda što
je ispod nosa osjaćao prijatan miris kafe. Mirno je ispuštao kašičicu i prihvatao
šolju za dršku da bi je prinio ustima, ali osta tako rukom na stolu, držeći šolju
i gledajući u Krivića. Ovaj je razumio da Đapić želi čuti njegovo mišljenje, ali
pošto je svoju šolju s kafom već bio ponio ka ustima, srknu da bi zapalio cigaretu.
Spusti šolju i uze cigarete. Zapališe obojica.
– Složio bih se s tobom, ali to bi značilo da Armija treba odjednom i iznenada
da rukne. Je l’ tako? Ali nije to tako jednostavno! Ni u Armiji nisu samo Srbi. Treba
je prvo pročistiti, a samo čišćenje već je osetljiv proces i puno toga povlači...
– I od mnogo Srba – dodade Đapić.
– Da. I od mnogo Srba – složi se Krivić pa nastavi – Ali ne bih ja da
pričamo o tome. Mogli bismo otići daleko i izgubiti vreme. I sam si malo pre
rekao da je u zidinama „tvrđave“ i svaki kamen važan... Mislim da sam dobro
razumeo šta si hteo reći. Zbog toga sam ja, kao i ti, za to da uništavamo one koji
čupaju kamenje kako bi se zid srušio. Znamo i mi da budemo lukavi, je l’? I svi
neka rade... Na svome nivou!
281
– Da onda odmah pređemo na našu stvar, ovo za Salku. Htio sam samo da
dam do znanja zašto sam zato da ga uklonimo. Međutim, još je bolje. Ti si već za!
Srknu iz šolje pa se malo nagnu da budu bliži, jer za tako važne stvari i
širina za jedan sto razdaljine je previše. Nacionalne emocije opet počeše da ga
uzrujavaju i podižu sa stolice.
– Za Salku sam imao da kažem nekoliko stvari. Razumećeš zašto ja mislim
da je opasno da se vrati kući u Sarajevo – uzdahnuo je duboko, razmišljajući kako
bi lakše ispričao i objasnio.
Dim iz njihovih usta formirao je gust oblak iznad njihovih glava.
Salkina pozicija u kojoj se našao najmanje je njemu samom bila jasna,
mada mu je duh nagovještavao da je u opasnosti. Ni od ostalih koji su bili u toj
igri niko nije sa sigurnošću znao kako će se sve na kraju odigrati upravo zbog
Salke i zbog njegovog lutanja u tom mraku, u kojem mu je sve bilo zagonetno.
On se u čitavoj toj opasnoj igri ponašao naivno – mudro. Tako je izgledalo.
Njegovo ponašanje bilo je odraz kolektivne nacionalne nepismenosti Bosanaca
jer zvanično postojanje bosanskog identiteta nije ni bilo u Jugoslaviji niti u Bosni
samoj. Međutim, sam Salkin izgled odavao je izuzetno inteligentnog i uočljivog
mladića. Zbog toga je Đapića kopkao i nagrizao crv sumnje. „Da li je sa Salkom
to što ja mislim, da je njegovo ponašanje samo odraz nacionalno – bosanske
nesvesnosti, odnosno neznanja o sebi kao Bosancu ili je on, za čudo, naprotiv,
sve potpuno razumeo, što je malo verovatno. A ako jest, onda mu je jedini spas
da glumi da ništa ne razume, svestan da je jedan od možda milion Bosanaca
koji razume igru i očigledno pita se onda šta znači jedan sam, pored masovnog
neznanja ostalih pripadnika svog naroda. Izgledao bi lud svom narodu i svojim
neznanjem sopstveni narod bi mu bio prva opasnost...“ Đapiću bi zastajao dah
pri pomisli da bi takvo nešto moglo biti moguće i pored uzimanja svih činjenica
u obzir, i Ante i kapetana Herića i njihovog dugotrajnog druženja i komuniciranja sa Salkom, zatvora i šta je sve mogao onjuhšiti tamo... Pa dodati tome još
stanje kod njegovih ukućana u Sarajevu. „Ako mu još nije najbolje jasno ovde,
tamo u Sarajevu, kad bi se vratio, mogao bi kužiti brže čemu stanje vodi i biti
nam od štete. Sama situacija tera na to... Možda!“ I nekoliko puta ponovi sebi tu
riječ – možda. „Radi se o istorijskom trenutku borbe za Bosnu. Sad ili nikad. Ako
je tako, o njemu nema mnogo dvoumljenja. Siguran sam samo da će kad bude
ležao u zemlji biti nemoćan i bezopasan!“
Priča zbog koje je pozvao svog kolegu tu u kafe – kuhinju je bila o stanju,
položaju i mjestu Salkinih u Sarajevu. O tome Krivić nije znao ništa i trebalo je
282
da dobije potpunu i jasnu sliku. Računao je na to da će tek onda njih dvojica
moći donijeti ispravan zaključak o tome šta im je činiti.
Povuče još tri dima i dovrši cigaretu. Ostatak pritisnu palcem i kažiprstom
i ugasi u pepeljeri, pa poče:
– Stvorit ću ti sliku o njegovim ukućanima, pa će ti stvar biti svetlija.
Ispriča da ih je četvoro u obitelji, pa imenova svakog člana obitelji ponaosob. O majci da je plava kao i sin i da on u svemu liči na nju, za razliku od sestre
Selme koja je po svemu na oca. Posebno ju je opisivao diveći se njenoj tamnoj,
bujnoj i valovitoj kosi, bujnim grudima i dugim nogama i tome kako je Srbin
Zdravko prvi uživao koristeći tu prirodnu ljepotu. Rekao je i nekoliko stvari o
Soniti, Salkinoj djevojci. Potom je na red došlo ono posebno važno i interesantno, pa je prvo objasnio sve o inžinjeru iz Crne Gore Nenadu Periću i odlascima
na vrh brda sa Salkinim ocem, a potom i o njihovom susjedu, poštaru Zdravku.
Opet zapališe.
– Interesantno! Interesantno! – prokomentarisa Krivić.
Sivilo dima opet poče da navlači neku prozirnu zavjesu, kao nestabilan
oblak između njih dvojice.
Pošto je rekao sve o glavnim akterima smišljene tragedije, pričao mu je o
rascjepu u obitelji. Opisao je razloge i sve uzroke, pa i one biološke – kako se majka stavila na sinovljevu stranu, a otac na stranu Armije. Objašnjavao je sve potanko, mada je Kriviću stvar već bila jasna i da mu dalje ne objašnjava. No slušao
ga je smireno i zainteresovano. Pitao se samo o lancu tih veza i na mahove ga je
obuzimao strah od Đapića, jednog poručnika. Pitao se ko je u stvari taj čovjek.
Istovremeno je bio oduševljen saznanjem da širom Jugoslavije ima puno Srba
koji rade za stvar, koji nisu plašljivi ni lijeni. Dokaz je to nacionalne svjesnosti i
masovnosti i to mu je izgledalo i logično. I bilo je lijepo slušati jedan primjer na
djelu. Za svetost. Za ono na čemu su već generacije istrajale.
Poslije je uslijedila priča o ulozi Nenada Perića pri druženju sa Salkinim
ocem na poslu i kod kuće. Ulogu i poziciju poštara Zdravka u svemu tome posebno je izdvojio. Od njega je sve potanko doznavano. Pomenuo je i to kako je
jednog dana Zdravko, odlazeći iz Sulejmanovog dvorišta nakon razgovara sa Selmom prilikom uručivanja pošte, rekao sebi: „Znam ja, mala, kako ću s tobom!“
Pri tom je mislio na psihomagijske meditacije, s čim je odmah iste noći bio i
otpočeo. Zahvaljujući tome, Zdravku je pošlo za rukom da stavi malu na stranu
oca koji je branio Armiju, pa je majka ostala sama družeći se s nekim Hrvaticama i priželjkujući sina da dođe. Ubrzano je iz tog razloga ostala bez posla. Tako
je obitelj podijeljena na dvije suprotstavljene strane i da se između sebe odaju.
283
Opet, dok je o tome pričao, bijes ga je podizao sa stolice od ljutnje kako Hrvate
nisu dosad mogli obojiti jugoslavizmom poput Bosanaca.
Da bi na to sve dodao još jednu iskru svjetlosti, tvrdio je da Hrvati kao i
uvijek kontriraju Srbima kad god mogu i gdje god mogu. Tako je zahvaljujući
tim Hrvaticama Dževada, Salkina majka, sve češće počela nositi maramu na glavi
i oblačiti dimije. Odjednom postaje Muslimanka koja praktikuje vjerske propise.
Podjaruju u njoj vjersku tradiciju da bi prkosila Armiji. Naravno da to sve svjesno i s razlogom od Salkine majke rade, napomenu. Onda se namjesti na stolici
pokušavajući objasniti šta dobijaju Hrvati na taj čin.
Kafe – kuhar prinese nove dvije poručene kafe i naravno, odmah se udalji.
Odmah nastavi objašnjavati da na taj način, istovremeno kod Salkine majke postižu tri efekta u Hrvatskom interesnom programu. Podjarivanjem vjerske
prakse oživljavaju stare konflikte podsjećajući na prošlost prema Srbima i vežu
ih za Hrvatsku ustaškim sloganom „Muslimani, hrvatsko cvijeće“, te pomjeraju
eventualno nacionalno probosansko buđenje i osvješćenje.
Objašnjavao je da Hrvati vjeruju da je nastupio njihov period u podršci
bogatog svijeta, pa samo treba vjerskom sviješću obuzdati Muslimane u Bosni
od nacionalnog bosanskog buđenja, zaslijepiti oči islamskom svijetu i tako će
prigrliti Hrvatski nacionalni identitet.
Čak i neočekivano priča se učinila isuviše zanimljiva kapetanu Kriviću.
Sav se unosio u taj splet mikrodogađanja oko Salkine obitelji u Sarajevu, jer i
makrodogađanja su ista, samo umnožena mikrodogađanja. I u jednom momentu kad Đapić više nije znao šta bi još imao da kaže, a Krivić kao da se budio jer
se bio isuviše zadubio u značajnu priču, poručnik se sjetio da nije pokazao jednu
važnu stvar. Okrenu se kuharu koji je mirno sjedio zadubljen u novine. Pozva ga.
Vojnik priđe stolu i stade između dva oficira.
– Mile, znaš li koja je moja kancelarija?
– Znam.
Nagnu se na lijevu stranu i izvuče ključeve. Kapetan je mirno promatrao
sa svoje stolice.
– Evo ti ključevi. Prođi s moje strane stola. Videćeš dve ladice. U desnoj
ima bela koverta, mislim da je na vrhu, jer sam pre polaska nešto gledao. Ako
nije, ti premetni... Uzmi je i donesi. ’Ajd, požuri!
Vojnik odmah krenu... Za časak je već zatvorio vrata i ostavio oficire same.
– Doći će pet ili šest fotografija mesta gde je smeštena njihova kuća. Videćeš!
Rekao mu je i to da se brdo zove Čarobna glava i opisao ga.
284
– Ima mnogo toga zbog čega mi je zagonetan i što me muči kod njega.
Zar nije važno šta će odneti u glavi za tako značajan vrh?! – izreče prije nego se
otvoriše vrata.
– Sad nam napravi još dve – zapovjedi prihvatajući kovertu.
Bilo je šest fotografija. Raskrili ih po stolu i počeše ih razgledati zaključujući
značaj mjesta za držanje tog dijela grada.
– Ova je slikana iz kuće što pokazuje na glavnu prometnicu u gradu. Na
ovoj iz ovog zelenila, to je sami rubni dio obrastao šumom i pogled pada preko
njihove kuće, obuhvata ove objekte dole i neke važne centre... Te dve je napravio
Nenad Perić.
Krivić duboko uzdahnu jednom, pa drugi put još dublje. U to kuhar prinese
dvije kafe, te oni zapališe. Vojniku je maloprijašnje upozorenje bilo dovoljno jasno,
pa se odmah udaljio od stola, a da se nije ni zagledao ni u jednu od fotografija.
Prije nego promiješaše kafu iz koje se uzdizala para i pretapala s oblačićima
dima od njihovih cigareta, poručnik nastavi sa objašnjavanjem fotografija kako
bi potpuno završio sve što je imalo da se kaže.
– Te dve što sam ti već rekao, napravio je Nenad Perić, a ove dve su pogled
sa njegovog balkona. Gledaj to naselje, nizovi kuća kako se uzdižu u redovima
poput redova vinove loze na plantaži, a ispod sve važni gradski centri. Njih je
napravio poštar Zdravko sa Salkinom sestrom. Jednog dana su bili sami... a ove
preostale dve su od njegovog oca. Dao ih je jednog dana inžinjeru. Eto...
Kapetan stavi dvije kocke šećera u svoju kafu, te promiješa u nekoliko
kruženja kašičicom. Nije ništa progovorio tri – četri minuta.
– Ipak, vere su tri a teritorija je jedna – bosanska još. Nacionalna identiteta
su dva, što hoću reći, strane dve... Zagonetno je kad će Bosanci, i koliko postati
svesni bosanstva da bi se izdvojili u treću stranu i s tim prepoznali svoju teritoriju... Teško će se biti pametan! – izreče Krivić izranjajući iz svoje zamišljenosti
i otkri šta ga muči iznutra kao i kafa što je isparavajući se otkrivala da je u njoj
visoka temperatura.
Bilo je jasno i to potpuno šta je s te tri rečenice do kraja htio reći. Cijelu svoju
priču ispričaše njih dvojica tog dana i cijelu situaciju opisaše u toj nesretnoj zemlji.
Poslije otprilike desetak minuta podigli su se iza stola. Iziđoše iz kafe
kuhinje i uputiše se u skladište opreme. Trebalo je dobro razgledati i izrežirati
dogovoreno. Predvidjeli su kao najpogodnije vrijeme kad Salko bude u skladištu
razduživao svoju opremu. Biće tu sigurno i ona druga dvojica s njim. Nije preostalo još dugo za pripreme...
285
Glava VI
Zgrada koja je služila kao skladište uniformi i opreme bila je dosta neobično
izgrađena. U stvari, bila je to zgradica u zgradi. Kad su vojni stručnjaci odredili taj
prostor za izgradnju kasarne, tu se nalazilo nekoliko objekata koji su služili za stoku
i kao mjesta gdje se ostavljao poljoprivredni alat i oprema. Bila je tu i jedna dosta
velika kuća, što su oni iskoristili. Skinuli su joj krov i preuredili je za novu svrhu,
pa je tako čitava nekadašnja kuća bila od potpuno nove koristi. Onda su izgradili
novu zgradu, veću i višu, ali tako da se stara i preuređena nalazila unutar te nove.
Prostor u zgradi, posebno onaj između zgradice i zgrade bio je popunjen
složenom robom i opremom. Na dvije strane, po spratovima, bile su složene tone
vojne opreme i uniformi sve do samog vrha u visini nekadašnje kuće, s te strane,
a sdruge strane isto tako, ali još za nekoliko spratova iznad. Spratovi su bili od
montiranih konstruktivnih željeznih i aluminijskih dijelova i najviše su podsjećali
na čvrstu ali savremenu građevinsku skelu, s tim što su ti spratovi popunjeni vojnom opremom i robom bili niži od onih spratova na građevinskoj skeli. Bli su i
znatno širi. Mogli su imati i do metar i po visine. Sve je bilo urađeno na taj način
od dna do vrha naokolo s tri strane. Sa prednje strane konstrukcije vidjele su se
šipke profila šezdeset milimetara nanizane jedna na drugu. Iste takve šipke nalazile su se i tamo sa zadnje strane uza zid, ali su bile skrivene složenom robom i
opremom. Šipke su bile glavni držači cijele konstrkcije. Osim toga roba i oprema
svojom težinom učvršćivali su smontirane spratove uredne konstrukcije. Dvije
strane naslagane robe i opreme razdvajao je hodnik širine od jednog metra kako
bi se na jednu i drugu stranu do poslagane robe moglo dolaziti.
Na jednoj strani zgradu je samo asfaltna staza odvajala od velikog parka i
to na samom njegovom kraju, a na suprotnoj strani, tamo dalje, prostirali su se
sportski tereni. Bila je udaljena od ostalih objekata i okružena borovima.
Sve to zajedno je u poručniku Đapiću i kapetanu Kriviću odavno rodilo ideju
šta da urade sa tom trojicom. Bili su sigurni kad Salko bude u skladištu razduživao
opremu da neće biti više nikog osim njih trojice. Samo dan ranije u to su se mogli
i uvjeriti preko jednog vojnika pred kojim se Salko naivno pohvalio kako mu za
razduženje neće ni biti potrebne stvari koje je zadužio. Biće dovoljno da samo ode
u skladište i da se kapetan potpiše. Rekao mu je i to kako mu je čudno da među
oficirima ima toliko razlike i da ima i onih koji ga žale zato što je kažnjen.
286
Nakon večere Osvit se vratio iz kuhinje i nastavio redovan rad u večernjoj
smjeni. Osjećala se svježina noći koja kao da je dolazila sa mrakom. Buka stvorena
povratkom vojnika iz kuhinje i njihovo rasipanje po zgradama, nije dopirala do
kapije. A tamo u gradu, gdje su važila drugačija pravila življenja, na ulici „Todora
Pečevskog“, bilo je nešto svijeta. U „ Kafanici“ svjetlo je bilo upaljeno i vidjela su
se lica. Obično su oni koji se u ta doba tamo zadržavaju bar natpolovično pijani.
Ne znajući šta bi, Osvit je prošao s vanjsku stranu kapije i stajao na jednom
od krajeva. Ko zna koji put te sedmice, opet ga je nešto bacilo u misli. Zapitao se
zašto mu Pegi nije tražila za sebe nijednu fotografiju. I prije je počinjao razmišljati
o tome, ali bi ga svaki put nešto prekinulo. Kopkalo je. Bilo je čudno, jer i one
večeri, nakon što mu je vratila kovertu sa fotografijama, strasno se ljubila... U tim
mislima je zaboravio na sve drugo i pošao da sjedne ne obraćajući pažnju na šta
sjeda. Kao da su mu misli oduzele snagu, pa je morao da se spusti... Nešto se tu
skrivalo. Nešto što ona nije iskazala, a šta i zašto, nije mogao dokučiti. Pokušavao
se prisjetiti svake njene riječi, i uopšte svega te večeri s njom i povezati s onim što
mu se dešavalo ranije, računajući i ono što primjećuje na Toniju.
U jednom skučenom kutku punom tame, dočekao ju je. Zbog onog što mu
se desilo s Tonijem tog istog dana sumnjao je u njen dolazak. Taman kad je pomislio da stvarno neće doći i da je tome kraj, ona se pojavila. Primjećivao je samo njenu siluetu i osjećao njen dah, dok je ona oprezno prolazila između dva zida pazeći
na šta stavlja stopala. Čim ga je primijetila oglasila se svojim piskavim glasom.
– Dobro veče! Kasnim malo! Provjeravala sam da l’ me možda neko prati!
Ma, razumiješ! Mala je sredina i svi se poznaju... Svijet je zavidan i radoznao...
Mislila je pri tom i na svoju majku kad ju je upoznala sa novom vezom nakon
dolaska od bake iz Đevđelije i sveg onog što je slijedilo poslije.
Bio je zadovoljan jer je došla, pa joj ništa nije prigovarao. Onda nekoliko
kratkih poljubaca za početak, pa su zapalili. Bio mu je to već treći put da zapali
cigaretu s njom.
Plamičak s upaljača je nakratko obasjao prostor oko njih, pa je ugledala
bijelu kovertu u njegovoj ruci. Odmah se sjetila da su u njoj fotografije i prije nego
što su dovršili s pušenjem cigareta ona je uzela kovertu i nestala. On se pitao koju
će fotografiju tražiti za sebe. Nije mu bilo čudno što i njega nije pozvala sa sobom,
jer je znao da je u uniformi i da je logično da ne izlaze zajedno na ulicu. Nikad se
ne zna ko od poznatih može naići. Ni on sam nije želio to zbog sebe, jer uvijek
može naići neko od oficira. Poslije otprilike pet minuta, ona se vratila. Izabrala je
fotografiju za sebe i stavila je ispod kamena na ulazu. Vraćajući kovertu rekla je da
joj se ne sviđaju. Prihvatao je kovertu i strpljivo prećutao neugodnost tih riječi.
287
Kad se vratio u spavaonicu bilo je kasno i nije ni zavirio u kovertu. Kao
da mu je onim riječima ubila svaku želju da zaviri u kovertu i pogleda svoje fotografije. Naravno, vjerovao je da su sve na broju. Svih šest. Bacio se na krevet i
poželio odmah zaspati. Dosta toga mu je bilo nejasno da bi mogao tako kasno o
bilo čemu razmišljati. Dubok san samo je ubrzao noćne sate...
Sad je sjedio, razmišljao o njoj i slutio skori kraj. Jedan čudan kraj u kom
on ništa neće razumjeti. Misli su mu govorile da je nešto ogromno ispred njega,
nešto ružno i ispunjeno strašnim dešavanjima. Upravo u tim momentima javi
mu se još veća želja da je vidi, mada ni sam nije znao zašto i zbog čega. Žeravica
čežnje za njom zaplamtila je u njegovoj duši da je gorio i kiptio. Najradije bi ostavio kapiju i išao je tražiti... Čudno!... Sve je bilo čudno!... Slutio je kraj s njom i
istovremeno za njom osjećao sve veću čežnju...
Poslije samo pola sata vrtio se od dosade na prostoru kapije. Bio je siguran
da će s njom već na sljedećem sastanku iskrsnuti problem. Ona se udaljavala od
njega i mučilo ga je što ne zna uzrok tome. „Ništa ne razumijem i to je to što
me tjera njoj!“, govorio je sebi. „Neće biti lako. Moram skupiti snagu!“ Prvi put
u svom životu te večeri je tvrdio da se u čovječjem duhu nalazi sadržaj cijelog
života i da je ispisan slično programu u kompjuteru. Nalazi se u dubinama duše
zatrpan sloj po sloj, skriven od razuma, ali veličina duše je neograničena pa stoga
i ispisani program. Tvrdio je sebi, jer gdje god bi je odredio, ona ne bi bila samo
tu. Dio manjeg ili većeg sadržaja tog ispisanog programa zna izroniti iz duha,
reklo bi se ni iz čega, i pojavi se na ekranu razuma vidljiv, slično kompjutoru kad
se naizgled ni iz čega na ekranu ukažu ispisani redovi. Čovjek se upita zar to nije
magično i gdje i u čemu su se ta slova nalazila skrivena.
Takav život kojeg je živio izgledao mu je neočekivan i čudan. Međutim,
još mu se činilo da otkriva nešto, za njega novo, nešto čemu se nikad nije nadao.
Razmišljajući o tome, postajao je svjesniji da ga okruženje na to prisiljava. Na sve
šta se događalo u okruženju nije mogao ostati ravnodušan. To ga je iz dana u dan
sve više tjeralo na razmišljanje istražujući uzrok.
Bližio se čas kad će se svjetla po spavaonicama pogasiti. Još koji minut.
Salko nije ni pomišljao da bi mogao ući u krevet i zaspati. Nakon što je na sebi
po spavaonici pronosao svoju civilku, skinuo ju je i odložio u ormarić. Čak se
malo i požurio da to uradi dok dežurni nije ušao i pogasio svjetla, jer mu je čuo
glas na hodniku kako požuruje one vojnike koji su još na hodniku. Ni Ante nije
bilo u spavaonici. On je uglavnom održavao neke stare veze ili pravio nove, to
Salko odavno primjećuje i vjerovao je u Antin takav stil života. Nijedan čovjek u
potpunosti nije isti kao neki drugi čovjek.
288
– I da ja sad, ove svoje predzadnje noći, idem tako rano u krevet! – kao da
se požali Salko onima oko sebe hvatajući za kvaku vrata.
Otvori vrata i iziđe van. Dežurni jedinice s vrata jedne od spavaonica
odakle je izlazio ugasivši svjetlo, ugleda Salku s leđa. Nije odmah prepoznao da je
to Salko, pa upita zar nije vrijeme za krevet. Salko se okrenu.
– Za mene više ne važe vojnička pravila.
– Ah, to si ti! Nisam te prepoznao.
Bio je to stažista sa činom mlađeg vodnika. Salko mu se nasmiješi i nastavi dalje.
Bio je sjetan. Nije bilo nikoga od starih drugova. Nije se s njima ni oprostio
kad su odlazili. „Ja sam posljednji vojnik u cijeloj Jugoslaviji koji se razdužuje“
– govorio je sam sebi misleći na druge iz svoje klase. Misli mu odoše Anđi i onom
vikendu zbog koga je kažnjen. „Za nju sam jednostavno nestao. Da li je od nekog
čula šta je bilo sa mnom? I zašto?“
Sišao je niz stepenice i izišao iz zgrade, a misli mu s Anđe odoše u Sarajevo,
njegovima i Soniti, djevojci iz djetinjstva. Sve što im je bola nanio uzrokovao je
onaj vikend. Moraće im sve ispičati. Posebno Soniti. Biće teško. To ga zabrinu.
Majka i otac su često u svađi zbog njega, a ni između Selme i Sonite odnosi nisu
više kao prije. Osjetio je to iz telefonskog razgovara, ali joj nije htio pomenuti.
Umjesto da se s drugovima raduje i veseli, svoje predzadnje vojničke noći
Salko je bio tužan i nekako prazan. Takav se uputio ka kapiji. Imao je u Osvita
povjerenje. Znao je da će ga razumjeti, da se njemu može požaliti i izjadati.
Napravili su nekoliko krugova šetajući oko piste. Negdje pred samu ponoć
sjedoše na jednu klupu. Prvu do bine. Zvjezdano nebo prekrivalo je sve, a granje lipe s koje se spuštao ugodan miris samo njih dvojicu. Namjeravali su tu još
malo odsjediti i potom otići u svoje krevete. Disanje osobe koja se žurila trže ih
iz zadubljenosti i istovremeno ugledaše poručnika Đapića i začuđeni što ga u to
doba vide da izbi, podigoše glave da isprate njegov prolazak. Prolazio je stazom
ispred zgrade Drugog bataljona, i ne opazivši ih prođe odmah iza njihovih leđa.
Gledali su za njim sve dok nije na uglu zgrade skrenuo ulijevo i umakao. Obojica
su razmišljali o tome da li će on u zgradu Komande ili na glavnu kapiju pa kući.
Ovo drugo im je bilo vjerovatnije. Zagledaše se i pomisliše na onu crnu torbu
koju je pronio. Obojici je bila čudna jer nije dio opreme oficira.
– Gdje li je bio do ovo doba? – upita Osvit ne očekujući odgovor.
– Ne znam – nekakvim promuklim glasom progovori Salko, kao da je tu
slutio opasnost.
Razgovarali su o tome odakle je mogao izbiti. Da li je bio u Prvom bataljonu ili je došao iz velikog parka. A šta je do to doba imao raditi u velikom parku?
289
Lebdjelo je pitanje u zraku iznad njihovih glava. Nisu mogli biti sigurni da li je
on njih bio uočio, ali su zaključili da vjerovatno nije, jer su bili u tami, zaklanjala
ih je i klupa i zid visok oko pola metra koji je dijelio pistu od asfaltne staze kojom
je prošao. Osvit reče da bi išao spavati, a Salki se još sjedilo. Bio je uzbuđen. Ipak,
nakon nekoliko minuta krenuše, jer je kapijaš rekao da je pospan i da se sutra
valja probuditi na jutarnju smjenu.
Dok su se penjali uz stepenice na drugi sprat, Salko je tri puta ponovio
kako bi se najradije odmah pokupio i otišao, samo da ga Osvit isprati do kapije.
Ovome se to činilo smiješno pitajući se kako toliko mogu vojniku na kraju da
znače samo dvije noći i jedan dan.
Kad su ušli u spavaonicu odoše svaki svom krevetu. Kapijaš je odmah zaspao, a Salko je još dugo ležao budan.
U vrijeme dok se Salko mučio sa nesanicom, mislima o roditeljima i šta ga
sve čeka kad se vrati kući, Đapić i Krivić su se nalazili u zgradi skladišta opreme.
Stajali su i pušili. S lijeve strane Đapićevih stopala stajala je crna torba koju je
unio. U njoj je bila veća količina crnog konopca profila 6 –7 milimetara, dvoje
makaze, nekoliko odvijača koji odgovaraju vijcima na konstrukciji i manja testera za metal ako se bude negdje nešto moralo na konstrukciji prerezati.
Dim iz cigareta su uvlačili dublje nego inače, tako da se žar na vrhu cigarete pretvarao gotovo u plamičak. Na takvo pušenje tjerale su ih misli o poslu na
koji se pripremaju. Imali su samo tri sata da sve obave, ali su računali da bi mogli
sve završiti i za sat vremena ako ne bude problema i ako bi se požurili.
Dovršiše pušenje, pa se baciše na posao. Krivić uđe u zgradicu, nekadašnju
kuću i hitro se pope na vrh, a Đapić prihvati velike aluminijske stepenice, prinese
ih i postavi uz konstrukciju. Tu donese crnu torbu i otvori je. Izvadi dvoje makaze
i uze jedan kraj konopca. Sve troje je držao u jednoj ruci, a drugom se pridržavao
za stepenice i penjao. Konopac se odmotavao u torbi. Kad dođe na posljednji
sprat, jedne makaze stavi na robu, a druge prebaci Kriviću. Onda je objema rukama povlačio još konopca, pazeći da ne padne sa stepenica. Bio je dosta visoko.
Kad je konopac bio dovoljno dug, okrenu se ka konstrukciji stomakom i prsima
preko stepenica. Kraj konopca koji je držao u ruci prebaci oko cijevi i priveza.
Kad je imao dovoljnu dužinu konopca u rukama, prereza na jednom mjestu i
taj kraj prebaci Kriviću. Opet mu je u rukama bio jedan kraj konopca, a drugi
je završavao u torbi. Opet izvuče dovoljnu dužinu i taj kraj prebaci Kriviću, da
sad Krivić tamo, na svojoj strani, učini isto što je i on učinio s ove strane... Krivić
nije bio na stepenicama. On je koljenima bio oslonjen na robu i dok je privezivao konopac morao je biti pognut. Đapić je opet prerezao konopac i pričvrstio
290
preostali kraj na svojoj strani da ne padne. Drugi kraj je ispuštao da padne dolje.
Za početnu fazu, to je bilo sve što je trebalo učiniti na tom mjestu.
Učinili su to brzo i odlučno. Bez riječi su nastavili to isto na drugom mjestu. Kriviću je bilo potrebno samo da se pomjeri nekoliko koraka, a Đapić je
sišao niz stepenice s makazama u ruci, prenio stepenice i torbu na drugo mjesto.
Popeo se gore s jednim krajem konopca i makazama u ruci...
Završiše tu stranu do kraja, pa drugu i treću, svud naokolo. To je bilo prvo
što su završili. Ipak, sračunaše da je odnijelo više vremena nego što su bili zamislili. Onda se nađoše na istom mjestu odakle su krenuli u izvršavanju svog nauma.
Opet zapališe, da na brzinu ispuše i dovrše posao.
– Zamisli kako će im biti kad se na njih sruči tolika roba i oprema sa tolikim cevima i delovima konstrukcije. K’o da se srušila stena! – reče Đapić. – To
će i misliti kad budu izdisali!...
Krivić je samo gledao urađeni dio posla i duboko uvlačio dim cigarete.
Kad ispušiše, ne čekajući ni trena, nastaviše. Prihvatili su se odvijača i počeli
odvijati vijke. One koji su konstrukciju vezali za zid, odvrtali su zadnje. Đapić
je bio snažniji i on je podizao i uklanjao robu na onim mjestima gdje se moralo
da bi Krivić s odvijačima u rukama mogao doći do vijaka. Samo na dva mjesta
je upotrebljena testera. Svi dijelovi su bili rastavljeni i cijela konstrukcija je bila
odvojena od zida.
Pošto su i to završili, ponovo dođoše na početno mjesto. Gledali su po
složenoj robi s jedne i druge strane hodnika koji se usijecao između maslinaste robe
poput klisure između dvije stijene na kojima je kamenje obraslo mahovinom.
– Pevat će himnu dok se budu gušili, mamicu im izdajničku! – procijedi
Đapić kroz zube.
– Ona dvojica. A Salko neće ni razumeti zašto je umro. Umreće u veri da
se desio nesretan slučaj – dodade Krivić.
– Neka će, mamicu mu! Što ne misli glavom!
Onda se Đapić nešto dosjeti misleći o trenutku kad će samo trebati snažnim
trzajem povući konopce i da se sve sruči kao minirano.
– Bilo bi dobro napraviti nekoliko kartonskih kutija i napuniti ih robom
– reče.
– Zbog čega?
– Zbog toga kad trzajem povučemo konopce, ako se to ne bi odjednom
otisnulo – objasni.
– To nizašto više ne drži. Mene ni metkom ne bi naterao da uđem tamo...
Bolje od metka srušiti se... Brže duša napusti telo.
291
– Eh, ali ako nam ne bi uspelo?! Za svaki slučaj mogli bi ih dotrpati tako...
Odlučiše da urade i to. Sav taj posao odnio im je više od dva sata vremena.
Zgradu su napustili oko tri ujutro i uputili se kućama...
Svitalo je. Dan se dijelio od noći poput ulja od vode. Vojska je bila napolju na jutarnjoj fiskulturi. Jedinica 7/11 kojom je komandovao kapetan Ristić,
predvođena stažistom trčala je svoj posljednji krug do kuhinje a zatim prema
sportskim terenima i nazad na pistu. Za to vrijeme u spavaonici su bila dva vojnika, svaki na svom krevetu: Salko i Osvit. Već nekoliko dana na Salku niko nije
računao za bilo kakve aktivnosti.
Od pet sati, otkako se oglasila vojnička truba, Salko nije zaspao. Ležao je
na krevetu vjerujući kako će opet uroniti u san. Misli su navirale, kao i sinoć kad
je legao u krevet. Kad vojnici s fiskulture nagrnuše u spavaonicu uz veliku buku,
on otvori oči. Jedan vojnik razmaknu zavjese s prozora upravo spram njegovog
kreveta. Salkin pogled se prikova za prozor i osta tu nekoliko trenutaka. „Moj
predzadnji dan!“, pomisli. Ta misao je prodrla u njega odnekud odozgo poput
svjetlosti i ukloni mu svaku nadu da bi opet mogao zaspati. Malo se pridignu u
krevetu i pogleda vojnike koji su brzo zatezali svoje krevete. Ravnali su ćebad i
zatezali ivice velikom brzinom kao da se utrkuju. I činili su to u punom zanosu,
a zatim, kako je koji završavao, odlazili na umivanje goli do pojasa. Gledao ih je
i razmišljao o onom o čemu i sinoć kad se mučio da zaspi i kad mu se činilo da
će budan dočekati jutro. A onda odjednom kao da je nestalo svega, pa i njega
samog. Izgledalo mu je kao da je sinoć propao u nešto što mu je bilo oduzelo
razum. U tom trenu primaknu mu se Ante i tapnu ga po ramenu.
– Šta ćemo za razduženje? – upita ga Ante dosta tiho, da ne čuju ostali.
– Pa ne znam. Šta ti misliš je li se kapetan šalio ili je ozbiljno mislio kad je
rekao da mu stvari neće ni trebati?... Da donesem što imam. Zna kad sam bio u
zatvoru da su nestale.
– Zna. Zato se vjerovatno i sažalio. Ali, najbolje bi bilo da imaš.
Onda se Salko još više nagnu s kreveta i povuče ladicu svog ormara. Zavuče ruku
u nju i izvuče list sa popisom stvari potrebnih za razduženje. Lista je bila poduga.
– Vidjet ćemo, vidjet ćemo – onda će Ante, žureći za ostalom vojskom.
– Sjećaš li se da je kapetan rekao da dođemo poslije podne. I to kasnije... Vjerovatno zato... Doći ću ja kod tebe pa ćemo skupa. Odnijet ću ti stvari. Zaslužio si
to valjda kod mene... Moram ići – izgovori pa ode.
Čudan je bio taj Ante. Glumio je velikog druga ali nije iskazivao žaljenje
što se rastaju. Takav se barem činio Salki i zbog toga mu je bio nejasan. Više puta
je razmišljao o odnosu između Ante i kapetana Herića i svaki put bi zaključio
292
da tu ima i nešto neuobičajeno. No nije se isuviše raspitivao i sad je prvi put ozbiljnije razmišljao o tome. Izgledalo mu je kao da su rođaci ili stari poznanici iz
istog mjesta, pa se, eto, sudbinom obojica našli tu. Ali, znao je da nije ni jedno
ni drugo. Ante je bio iz Bosne, a Herić iz Hrvatske. Opet ništa više. Ostalo je za
Salku i dalje to nešto. Ta radoznalost.
Za manje od tri minuta u spavaonici nije više bilo nikog osim Salke i Osvita. Kapijaš je još spavao, a Salko se potpuno diže iz kreveta, uze pribor i krenu
na brijanje. Ni u hodniku nije bilo nikog. Dođe do umivaonika i pogleda se u
ogledalu. Na licu još tragovi ružnog sna. Postavi pribor i otvori hladnu vodu.
Pljusnu se nekoliko puta vodom po licu i tragovi sna se znatno ublažiše. Stavio
je na lice pjenu i uzeo brijač desnom rukom. Povuče samo jednom kad se na
vratima pojavi Osvit s priborom za brijanje pod pazuhom.
– Zar si već na nogama? – upita kapijaš krčećim glasom.
Samo što je progledao, skočio je sa kreveta i krenuo na umivanje.
– Razumjet ćeš me kad ti dođu zadnji dani – odgovori mu Salko, a pjena
za brijanje mu je prekrivala usne.
Zajedno su se vratili u spavaonicu, ali odmah i rastali. Kapijaš je žurio na smjenu.
Potpuno sam u spavaonici, Salko se upita šta bi radio. Pogleda kroz prozor
na pistu. Nije još bilo vrijeme da iziđe napolje. Na pisti je bilo mnogo vojske i
mnogo oficira. Pripremali su se da pozdrave dizanje državne zastave, a tad su kod
oficira oči najoštrije. Stoga odluči da raskrili svoje šatorsko krilo i da iz ormarića
izbaci svu opremu koju je imao i uz pomoć liste vidi šta mu nedostaje.
Kad su Đapić i Krivić stigli do „Kafanice“, Osvit ih ugleda i pomisli kako
se oni gotovo nikad ne razdvajaju. Dolazili su na posao. Bi mu čudno to što idu
baš njemu na kapiju. Sjetio se onog dana kad su ga kritikovali. „Kasne. Zato
dolaze na ovu kapiju.“ Nešto mu reče da oni hoće da skriju to svoje kašnjenje,
a odmah potom pomisli da oni kasne iz nekog velikog razloga, jer nikad dosad
nisu dolazili na ovu kapiju. Glavna kapija je bila udaljena otprilike dvije stotine metara niz ulicu „Vase Miskina“ s vanjske strane žice. Osvit pogleda na sat.
Otkucavalo je devet sati. U to vrijeme ispred prijavnice je bila postrojena straža
i komandant je znao često izići da lično obavi smotru stražara. Mislio se Osvit
da je možda to razlog zašto Đapić i Krivić dolaze njemu na kapiju. „Sad bih im
trebao reći – čekajte da izvadim Pravilnik pa da pročitamo šta u njemu piše“. Oni
su tad prelazili cestu. On ih dočeka na malim vratima riješen da im ne kaže ništa.
Prođoše bez riječi, oborenog pogleda sa vidljivim znacima umora na licu.
– Idemo prvo na kafu! – reče Đapić, kad su se izmakli od kapijaša, ali i on
je ipak jasno čuo.
293
Otprilike u istim trenucima kad su njih dvojica ulazila u kasarnu, Herić
je zaključavao svoju kancelariju i izlazio iz zgrade. Išao je i on u kafe – kuhinju
na kafu. Cijelo jutro, od dolaska na posao, proveo je u kancelariji čitajući novopristigla akta. Prošao je pored sportskih terena pogledajući na vojnike koji su
vježbali na spravama. Dok je išao pločnikom ispred prijavnice, pred njega izbi
kapetan Jašari i gotovo ga prepade, jer je bio zamišljen. Jašari je dolazio sa piste i
išao prema kancelariji dežurnih oficira, jer je tog dana bio dežurni. Đapić i Krivić
samo što su bili umakli u zgradu Komande, pa ih Herić nije vidio, a Jašari je
namjerno išao za njima s piste usporivši korak da ih ne sustigne i da mu umaknu.
Te dvije zgrade su bile jedna naspram druge i ulazi su im se gledali nešto malo
iskosa. Jašari i Herić se pogledaše. Bili su tri – četiri metra od šaltera prijavnice, ispred očiju Marinka, komandira kapijaša koji je mirno i besposleno sjedio u svojoj
kancelariji. Nije imao šta raditi. Jašari je pod pazuhom držao presavijene novine.
– Gledaj! – reče Heriću i razmota novine pokazujući mu naslovnu stranu.
Vidjela su se velika crna slova naslova i slika aktera. Potom Jašari razmota
novine dalje i nastavi:
– Još jedna afera koju su smontirali Srbi kako bi povukli novac u Srbiju i
stvorili veću bijedu.
Herić je gledao u tekst koji mu je Jašari pokazivao i nije mogao da vjeruje,
a onda odjednom progovori:
– I to velika afera. Političari od tamo vladaju Bosnom. Potrest će cijelu
zemlju. Politika statusa Bosne je u igri, a ima tamo i para za povući. I znaj, veliki
politički test je na ispitu nacionalne svijesti tog naroda koji je ključ razigravanja.
Opet su im se pogledi sudarili a u tim pogledima izrekoše jedan drugom
puno šta.
– Hoćemo li na jednu kafu? – upita Herić.
– Nemoj sad, eno ona dvojica, Krivić i Đapić, odoše. Sigurno će dolje.
Umakli su ispred mene.
– Hajde ti sa mnom. Poslaćemo mog kurira da nam donese dvije i da pogledamo te novine zajedno... Ni ja još nisam imao vremena da bolje pogledam.
Marinko ih je gledao ali ništa nije čuo jer je bio unutra. Oni krenuše uz
stepenice i umakoše Marinku iz vidokruga. U kancelariji dežurnog oficira sjedio
je kurir. On ustade kad su oficiri ušli, a Jašari ga odmah posla po kafe.
U kafe – kuhinji Đapić i Krivić zatekoše još nekoliko oficira. Samo još
jedan sto je bio slobodan i oni sjedoše za njega. Odmah im je prišao kuhar Mile i
donio novine, iste onakve kakve je imao Jašari. Gledajući naslovnu stranu, poslije
nekoliko trenutaka Đapić je rekao:
294
– Znao sam da nismo pogriješili ni u čemu!
Nastavili su čitati novine.
Kad su u novinama pročitali stranice o bosansko – krajiškoj aferi, Herić
i Jašari se digoše od stola. Ništa nisu rekli kuriru. Ćuteći su izišli vani. Novine
su ostale otvorene na stranici koju su zadnju čitali. Kurir je ostao sjedeći na
stolici u blizini kreveta na kom bi dežurni oficir poslije ponoći obično spavao.
Bila je to ista odaja, ali taj dio u kom se nalazio krevet bio je skriven od ulaza u
odaju, pa i od mjesta gdje se nalazio radni sto. Kurir ih ugleda kroz prozor kako
odlaze i odmah sjede na stolicu na kojoj je do maloprije sjedio Jašari, pa poče
razgledati novine. Prošlo je i više od četvrtine sata, a Jašari se nije vraćao. Ona
njihova ćutnja s kojom su izišli, kao da reče kuriru da su izišli zbog nečeg što su
pročitali u novinama i što ih je potreslo. Jer, dirnuta je Bosna, najosjetljivija tačka
za eksploziju baruta, mada je gotovo svakom bilo jasno da Bosna ne može ostati
mirna, ali s njom kao da se dužilo upravo zbog njene osjetljivosti i važnosti, pa se
zaista čekao krajnji trenutak u strpljenju dvije strane koje su se za nju utrkivale.
Odjednom kurir pomisli kako bi to izgledalo da novine odnese Osvitu. Znao je
da je Osvit iz Krajine, upravo iz mjesta gdje se sve to dogodilo. Pretpostavljao je
da Jašari više neće tražiti te novine i on iziđe iz kancelarije i požuri ka kapiji da
stigne dok je Osvit još na smjeni.
Pred kraj smjene Osvit je u stražarsku kućicu ubacio stolicu koju mu je iz
„duge zgrade“ donio jedan vojnik i smatrajući da je skriven, sjede na nju. Samo
su mu noge od koljena nadolje virile iz stuba, a pogled mu se širio niz ulicu
„Todora Pečevskog“. Tu ga kurir i nađe a da Osvit nije imao vremena ni da se
trgne. Bio je uhvaćen da sjedi, a to je bilo strago zabranjeno, pa kad je shvatio
da pred njim stoji vojnik, ostade sjedeći. Kurir se pitao da li ga kapijaš poznaje
i da li ga možda nije razljutio što mu je tako iznenada prišao. Zbog toga odmah
pruži novine i reče:
– Evo, pogledaj! To je tamo negdje kod tebe!
Osvitov pogled je obuhvatio kurira s novinama. Sjetio se da je kurira jednom pustio u kupovinu.
– Šta kod mene?
– Eto, pročitaj pa ćeš vidjeti! – reče kurir, okrenu se i odmah otrča ne
čekajući da se Osvit izvuče iz stuba.
Kad Osvit ugleda naslovnu stranu, oči mu ostadoše razrogačene.
– Šta se ovo desilo nešto i kod nas? – poluglasno se upita i odmah mu na
um pade Dačo i još niz osoba i događaja za koje se pitao šta znače. Neki kao da
znaju unapred šta će se dešavati!
295
I onda sasvim suprotna misao: „Ma razumije li iko živ šta se dešava po
prilici u cijeloj zemlji? Ili ne znaju ili bi trebalo da znam kao što mnogi izgleda da
znaju!“ Bio je potresen kao da ga je stigla vijest da se nešto loše desilo u obitelji.
Nije smicao pogled sa krupnih crnih slova. Nešto mu je govorilo mnogo više od
onoga što tu piše, mada još nije bio ni počeo čitati tekst pisan sitnijim slovima.
Misli su mu bile u rodnom kraju. Tražio je tamošnje narodne prvake i pronalazio
ih, bio zagledan u njih pitajući se je li to istina i da li je to moguće. Likovi prvaka
koje je gledao u svojoj imaginaciji izgledali su zbunjeni poput njega samog. I
oni su Osvitu u imaginaciji izgledali iznenađeni iako su bili u igri. Kao da su se i
oni to isto pitali što se i Osvt pitao. Zašto ih vidi takve, Osvit nije znao. Vidio je
mnogo svijeta zabrinutog za budućnost i iznenađenog tim što čuju.
Bistrilo mu se pred očima i u svijesti. Fotografija direktora – aktera odnese
mu misli na jednog čovjeka, radnika u toj firmi. Jednom mu je nadugo pričao
o tom svom direktoru. Toliko je s emocijama pričao o njemu, kao da priča o
nekom bliskom iz obitelji. Rijetkost je čuti radnika koji o svom direktoru priča
tako i s toliko simpatija. Čudio se ovog puta mnogo više nego onda dok je slušao
i pitao se šta taj radnik osjeća i šta se misli sad dok sluša ovo...
Smjena je trebala stići svaki čas. Neka sramota uvlačila se u Osvita i razlijevala se u njemu. „Zašto je onaj vojnik izabrao baš mene da mi donese novine?
Je li ga neko uputio?“ Kao da je prijanjao za tlo, bez snage da se bori. Nada u
svjetliju budućnost nestala je i pretvorila se u strašan mrak. „Hoće li doći do
promjene odnosa drugih vojnika prema nama iz Krajine?“ U to ugleda Redžu i
Vlahova kako mu se približavaju. Savi novine kako bi ih sakrio i dočeka ih. Oni
su, kao i obično, bili veseli i smijali se. Upita se da li će primijetiti promjene na
njima dvojici, posebno na Vlahovu. Utješi ga pomisao da možda još nisu čuli. „A
šta bismo mi, običan svijet i mogli biti krivi? Normalni ljudi valjda to razumiju.“
S premotanim novinama u ruci krenu ka zgradi. Načas bi mislima i duhom odlazio u rodni kraj, pa se opet vraćao u kasarnu. Vijest za koju je doznao tjerala ga je
na to. Ni samom sebi nije mogao vjerovati da mu toliko puno o opasnosti govori.
U prolaznom transu dok je sjedao na jednu stepenicu nešto ga obuze i obrati mu
se: „Nije to, Osvite, ono na šta si pomislio! Niti je ono šta ćeš slušati od drugih!
Požuri i idi iz ove zemlje!“
Kad je otvorio vrata spavaonice, pogled mu zadrža raskriljeno šatorsko
krilo. Na njemu je bilo nešto opreme. Međutim, u prostoriji nije bilo nikoga.
Shvatio je odmah o čemu se radi, te odluči dati nešto od svoje opreme. Prvo
zavuče smotane novine između odjeće složene u ormariću. Onda se opruži po
krevetu. U predjelu pleksusa osjećao je mučninu. Kao da je bio napuhan. Otp296
uhnu nekoliko puta. Potvrdiše mu se one riječi koje su odnekud ostale u njemu i
on sebi reče: „Iz ove zemlje se zaista mora ići! Mudri i snalažljivi su samo oni koji
su to shvatili i uspiju otići!“ To razmišljanje ga navede na onaj strašni oblak koji
mu se u duhu bio stvorio nakon odlaska dvojice oficira sa kapije. Prisjećao se i
svojih noćnih putovanja i kad mu je jedne od tih noći nešto govorilo da će otići
iz svog kraja. A sve to mu je opet potvrđivalo da se u duhu nalazi ispisan program
sudbine za tijelo u kojem živi: „U stvari, tijelo je program! Baš pravi program!
Nekim tamnim slojevima rastavljeno je od razuma...“ Salkin upad u spavaonicu
prekinu njegovo meditiranje. Ambijent se odjednim i unutar Osvita promijeni.
Započeše priču o Salkinom razduženju.
Tačno u podne, kapetan Ristić je preuzeo dužnost dežurnog oficira. Odmah iz zgrade se uputio na pistu s rasporedom objedovanja jedinica da bi ga
saopštio dežurnima jedinica. Potom se navratio u svoju kancelariju komandira
čete da nešto pogleda u vezi sa Salkinim otpuštanjem iz vojske i izlazeći iz zgrade
na stepenicama srete se s kapetanom Krivićem i poručnikom Đapićem. Rukovali
su se i odmah rastali. Ristić je nastavio ka kancelariji dežurnog oficira, pa iza toga
je namjeravao u kuhinju radi nadgledanja i održavanja reda za vrijeme ručka, dok
su druga dvojica produžili unutra u zgradu. Đapić je ušao u spavaonicu i proderao se na jednog vojnika što vidi šatorsko krilo raskriljeno nasred odaje. Ovaj
je odgovorio da će taj vojnik čije je šatorsko krilo poslije ručka na razduženje.
Naravno, radilo se jedino o Salkinom krilu i opremi, jer se jedino on otpuštao.
– Neka požuri! – i dalje se derao Đapić i izišao.
Kad su izlazili iz zgrade, Đapić je rekao Kriviću da požure na ručak a odmah potom i u skladište opreme da zauzmu svoja mjesta prije nego se Herić
uputi iz kuhinje gdje se još nalazio oklijevajući s objedovanjem.
Ništa neobično za Poljanicu. Prolazio je još jedan vreli dan u kom je vazduh bio usijan. Kad je sunce bilo iznad zgrade, a ispred hlad zakoračio na pistu,
neprimjetno gmižući, Ante upade u spavaonicu i odmah poče otvariti ormariće.
– Uzimaj šta ti fali! Vrijeme je da nosimo. Kapetan je sam i čeka nas.
Salko se zagleda u njega.
– Znam, znam zašto me gledaš i šta želiš s tim reći. Sam jeste i ne moraš
imati sve, ali bolje je da imaš kad možeš. Nabaviće oni sebi, imaju vremena ti čije
sam ormariće otvorio. Svi su mi dozvolili. Oni su moja klasa. Ne brini – objasni
Ante začuđenom Salki.
Salko se kiselo osmijehnu, uze list s popisom stvari i krenu ka prvom
ormariću do sebe. U spavaonicu uđe i Osvit.
– Šta je, momci? Je li gotovo? Jeste li krenuli? – upita.
297
– Jeste, gotovo je – odvrati Salko i zaustio da kaže da je i on mogao s njima,
ali se sjeti da Anti zasigurno ne bi bilo po volji zbog posebnog odnosa sa kapetanom, što bi Osvit tada mogao otkriti.
Iziđoše u hodnik i krenuše. Osvit ostade ležeći na svom krevetu. Razmišljao
je o tome da bi vrlo rado pošao s njima, ali kad ga ne pozvaše...
U hodniku, ispred stepenica, Salko spusti svoj kraj šatorskog krila. Osta
mu žao što nisu pozvali Osvita. Bilo je vidljivo da Osvitu nije bilo svejedno što
ga ne pozvaše. Pogleda u Antu.
– Što nismo pozvali Osvita?
– Zašto bi svak morao sve znati? Vidiš li gdje Osvit radi? U one što rade na
kapiji ja nemam povjerenja – odbrusi Ante. Salku nešto opali. Nije mogao doći
sebi šta to Ante skriva?! Svoje drugovanje s kapetanom Herićem! Kao da je to
nešto što zaslužuje skrivanje!
– Šta tu ima loše da smo ga pozvali s nama? – začuđeno će Salko, prisjećajući
se koliko je puta Osvit takođe Anti dozvolio izlazak do „Kafanice“. Tad mu je
sigurno bio dobar.
Ante poćuta nekoliko trenutaka, pa reče:
– Ti odlaziš, a meni je ovdje još puno!... Kapijaši su odani onima koji su
ih postavili na kapije.
– Ne znam. O Osvitu imam sasvim drugačije mišljenje. Ne zanimaju njega... On voli drugarstvo i lijepo druženje. Kakve veze imaju oni koji komanduju... On je na kapiji da mu bude lakše.
Nije bilo prvi put Salki da zapazi da Ante zazire od Osvita, pa reče:
– Dobro, idemo!
Podigoše svaki svoj kraj krila i pođoše niz stepenice. Dotle se Osvit digao
iz kreveta i s prozora gledao kad će izići. Eto, želio je da ih isprati pogledom.
Kad su bili na izlaznim stepenicama, Ante siđe za tri stepenice niže i svu opremu
natovariše njemu na leđa. Odoše ispred zgrade, na ćošku zaokrenuše ulijevo i
umakoše. Osvit sad iziđe na hodnik, da ih odatle prati pogledom sa prozora dok
ne prođu pored kuhinje. Zgrada skladišta bila je daleko i kroz staklo prozora na
hodniku vidio je samo jedan njen dio. Staza koja je vodila do nje već iza kuhinje
se nije vidjela. Za Osvita, Salko je bio legenda od vojnika. Bio je poznat, o njemu
se mnogo pričalo. U zadnje vrijeme je mnogo propatio zbog nekih koji su na
njega bili ljubomorni pa su mu smještali zamke. Razmišljao je Osvit dok ih je
pratio pogledom. Bio je tužan što se zauvijek rastaje sa Salkom, a istovremeno je
osjećao veliko zadovoljstvo što Salku poslije duge pauze i zamke koju je skupo
platio, čekaju trenuci sreće sa njegovom Sonitom, djevojkom iz djetinjstva. Iz
298
njegove priče se vidjelo da je mnogo voli. No, muškarci su veoma ponosni na
svoju muškost kad su mladi i prevara ne znači da i ne vole. Samo da dođe u Sarajevo i da se otac i majka smire i pomire gledajući u njega, sina jedinca. Sinoć mu
je pun emocija pričao o njima i to podsjećanje i sada Osvitu ovlaži oči. Povjerova
da su to suze radosnice zbog Salkine skore sreće... Njih dvojica su mu zamicala
pored kuhinje i Osvit ostavi prozor i uđe u spavaonicu. Ponovo se opruži po
krevetu. U svojim osjećanjima ostao je još sa Salkom. Bilo je to duboko u njemu
i samom mu nejasno zašto...
Glava VII
Stigoše pred ulazna vrata zgrade u kojoj se nalazilo skladište opreme i vojnih uniformi.
– Sam si izdržao čitavim putem nositi na leđima. Ali, kad nisi dao da te zamijenim... – reče Salko gledajući ovoga kako spušta toliko opreme sa svog vrata.
Ante zbaci i otpuhnu.
– Uh! Bilo je zaista teško! Za koga se čovjek pati gotovo godinu dana?
Izgubiš, čovječe Božiji, najdraže vrijeme! – govorio je još dosta zadihan.
– Ništa! Kad se mora. Vele, ponos je odslužiti je!
– Jest, ponos je – Ante je gledao u beton i u sebi završavao misao koju bi
vrlo rado izrekao, ali kako to izreći jednom Bosancu...! „Da sam služio svoju, svojoj domovini Hrvatskoj, ne bi nikad žalio za izgubljenim vremenom. Ovako..“
Nije se usudio to izreći glasno. Bilo bi to za Bosanca isuviše strašno čuti.
„Možda bi to shvatio tako što bi Hrvate izjednačio sa onima koji su ga kaznili...
Hm... Možda još i gore... To bi ga još više moglo opredjeljivati za Jugoslaviju,
ali da bude razumniji i svjesniji. Moje riječi bi u njemu kopkale i tjerale u ovoj
situaciji da brže kuži stvari. Uostalom, ako preživi kad – tad će razumjeti!“ Stajao
je još uvijek oborenog pogleda, a onda potraži u džepovima cigarete da zapali.
Malo je odahnuo. Salko pođe da uhvati za kvaku vrata.
– Sačekaj koji minut! Vidiš da ću zapaliti. Za tebe je gotovo, ne brini. Ti si
odslužio ovu popišanu Armiju.
Pratio je na Salkinom licu čuđenje, ali je čitao da ne shvata pravi smisao kazanog.
– Htio sam se samo osloniti, a ne da ih otvorim.
299
– Aaaa! Nisam znao!
„Od kad sam izišao iz zatvora pazio sam dobro da ne kažem da mrzim
Armiju, a ima ih koji je mrze mnogo, mnogo više od mene, a neće nikad biti
kažnjeni ni za što. Od ispitivanja u zatvoru mi je tako ostalo u glavi i ni u kog više
nemam povijerenja kao ranije“, mislio se potaknut time što je čuo.
– Može neko otvoriti i lupiti nas vratima. Maknimo se malo.
– A ko će? U zgradi nema nikog osim kapetana? Neće valjda on izlaziti a
očekuje svake sekunde da ćemo stići?
Na otprilike pola ispušene cigarete, otvoriše vrata i unesoše opremu zajedno, držeći svaki po jednu stranu šatorskog krila. Razgledali su po prostoriji gdje
bi spustili teret. Vrata kancelarije bila su desno i zatvorena.
Gore, na krovu unutrašnje zgradice, ležao je poručnik Đapić između dva
kartona. Čuvši da neko ulazi u zgradu, pridigao se vrlo oprezno i potražio pogledom kapetana Krivića na drugoj strani. Želio se uvjeriti da je i on čuo dolazak
nekoga. Pogledi im se sretoše poslije dva – tri trenutka traženja i razumjeli su se
bez problema i još uvijek isto jednako odlučni da izvrše naumljeno. U zatvorenom miru bilo je rizično napraviti bilo kakav pokret s mjesta, a Đapić je poželio
da se približi ulaznoj strani i nadviri se dolje ispred ulaza ne bi li ih ugledao. Ispred je bila i kancelarija kapetana Herića. Zamislio je da ako nisu unutra da sad
kapetana čekaju ispred. No, osta na mjestu na kom je i bio.
– Ti ostani tu, a ja idem u kancelariju da vidim zašto ne izlazi – reče Ante
i ode u kancelariju.
Ona dvojica pored prvih konopaca potpuno spremni da ih potegnu i povuku cijelu konstrukciju koja bi se brzo sručila poput kule od karata, čuli su glas
ali nisu jasno razumjeli riječi. Bio je to tren kad su osjetili kao da ih nešto lupi.
Bližio se čas da učine ono za šta su se pripremali i šta nisu učinili nikad u životu.
Nije izgledalo jednostavno. Međutim, za njih više nije bilo predomišljanja. U
svijesti im se instaliralo nešto crno. Bilo je sve crnje i sve veće. I nije prestajalo u
duši širiti se i dubiti...
Ante otvori vrata i promoli glavu. Ugleda kapetana na stolici za radnim
stolom. Učini mu se da se duboko zamislio kao da mu se nešto obznanjuje!...
Uđe ne pitajući za dozvolu, a kapetan zatečen kao da se trznu i poče buditi iz
nečeg u šta je bio utonuo. Sjetio se odmah i nije bio iznenađen što vidi Antu.
Ante zastade ispred stola a da nije još ništa progovorio. Sam kapetanov izgled nije
mu dozvoljavao da progovori prvi. Mirno su se posmatrali, a u očima i jednog i
drugog čitalo se unutrašnje stanje zbog nadolazećih okolnosti u zemlji. Teško je
to sve, ali kad se nema izbora. Nacija i domovina, to su, u stvari, oni. Bez nacije
300
i domovine, ne može biti ni njih. Kao da se upitaše hoćemo li ostati zvanično
Hrvati ili postati dvije nacije, jedan Bosanac a drugi Hrvat, kao što je nekad i
bilo, ili postati nešto treće...?! Antin ulazak govorio je da je Salko tu, došao na
razduženje, donio nešto opreme.
– Teško je, kapetane! Nema se izbora! Kad mogu četnici, moramo moći i
mi koji smo u pravu i borimo se samo za svoje – rekao je čitajući u kapetanovim
očima težinu koja je izgleda izvirala duboko iz nutra.
– Zašto to ljudi moraju jedni drugima činiti? To je pitanje na koje se cijelu
povijest odgovara i nema odgovora! Valjaće odgovoriti! Bog to neće propustiti!
– Donijeli smo svu opremu – reče Ante sumnjajući da se kapetan Herić
i zbog toga pita. Nije ni njemu jednostavno. Kontrolišu ga čak i vojnici Srbi i
kao kurve izvještavaju, misle kako je on lud da ne shvata. Herić je oficir, pa mu
zato vojnici samo glume pokornost. Onda, nadležni Srpski oficiri ne iskazuju
odakle informacije dolaze ili takođe glume neinformisanost za ono što i nije od
posebne važnosti! Tako Herić treba da vjeruje u ravnopravnost! Kako onda biti
u zajedničkoj armiji?!
Herić se na kraju osmjehnu.
– U jedinici su mi svi Hrvati dozvolili da otvorim ormariće i uzmem šta treba.
– Zna li on da su Hrvati?
– Ne vjerujem da se toga sjetio. Ma, ne zna on još ni dijeliti Hrvate od Srba.
– Dobro je. Bolje je. Međutim, rekao sam da nije toliko ni važno. Za jednog se prođe. Krivi smo što je kažnjen i morali smo mu nekako ublažiti bol. Jer,
kad se tako desilo... Prvi put sam htio nekom učiniti otkad sam na ovoj dužnosti
– podiže se sa stolice, prođe oko stola i zastade.
Dlanovima se osloni na sto i sjede na njega, bio je na metar od Ante.
– Odjednom me nešto bacilo u misli. Osjetio sam se čudno, kao da mi je
neko stavio ogrmoni čekić iznad glave i prijetio njime. To neobično osjećanje mi
je povuklo misli pa sam se bio zadubio u ovo stanje u zemlji. Naravno, u posljednje vrijeme više i uočljivije je da moje kolege oficiri Srbi imaju puno više povjerenja u vojnike Srbe koji su meni potčinjeni, nego u mene. Znam da izgleda naivno, ali nije. Osjetim na tim vojnicima kako znaju dobro glumiti potčinjenost,
a izvještaji odlaze. Ja to dobro znam.
– Pretpostavljao sam. Zato sam i htio da mu iskupimo sve. To izgleda naivno samo onome ko ne razumije situaciju.
– Činovi koje nosim na ramenima predstavljaju samo formalnost i masku
u ovoj Armiji. Danas vojnika u skladištu nije bilo. Neko im je naredio da idu
čistiti vozila, a mene niko nije obavijestio. Eto, vidiš...
301
– Oduvijek su se Hrvati i Srbi borili ko će koga nadmudriti, zar nije tako?
Hrvatima je nedostajalo znanja od odlaska Turaka! Ili su morali?!
– Moralo se! To je moj stav, ali da ne objašnjavam sad kako i zašto mislim
da su morali. Mlad sam, a ti si još mlađi i teško ti je shvatiti. Srbi su imali koristi od Francuza i Engleza a ovi opet iz ljubomore prema Nijemcima koristi od
Srba. Srbi se sad prave pošteni i uvijek podsjećaju na Njemačku agresiju, a zar je
poštenje podržavati one koji su osvojili više od polovine svijeta i sa tuđim gnječe
druge. Posebno Nijemce su sprečavali da se podignu. He, jel’?
– Nije mi teško razumijeti. Volim svoju naciju i mnogo razmišljam.
– Jedna nacija kolektivno mora biti zrela. Kako unutar sebe, tako i vani,
u okruženju. U suprotnome, kako ćemo znati odabrati pojedince koji će da
nas predstavljaju i da nas unapređuju. Još očiglediniji je primjer sa Bosancima.
Nekadašnji narodni i vjerski prvaci su prevareni, a narod nije bio budan, jer
kolektivno nisu bili svjesni. Upravo zbog njih je i Hrvatska bila prisiljena da
razmišlja više i dublje – klimao je Ante glavom.
Duboko je uronio.
– Da nije bilo tako ja se sad ne bih osjećao Hrvatom.
– Nisam te htio isključiti.
– Znam, znam, ali tako je... Slažem se. U pravu si.
– Da sad pređemo na stvar. Mislio sam takođe, kako Salki izvesti priču.
Jasno ti je kako je i zbog čega je tako između njegove majke i njegovog oca?
– Jeste. Potpuno.
– Da krenemo onda...
– Idemo, čeka nas.
Herić opet zastade, zatim dodade:
– U jednom momentu sam bio čak pomislio da dođem u vašu zgradu i donesem razduženicu. Upravo zbog priče, dosjetio sam se i nisam. U vašoj zgradi on ne
bi svojim očima gledao tone opreme i moja priča na njega ne bi djelovala jednako.
Dlanovima se odgurnu od stola i sasvim ustade. Bio je to znak da je sve
rekao. Krenuše. Na vratima on pomisli na onaj dan kad je vidio Salku da ljubi
Anđu iza autobusne stanice. Uz to je vezana i plavuša Dunja – nikad nije bio zaboravio nju i njeno ime, ni onog što je bilo s njom nakon pogleda na njen prozor.
Krivić ga je toliko iznervirao i bilo je kako je bilo. Čak je sumnjao da ga Dunja
na svoj način odvraća da se bori za cilj. „Žene? Žene to znaju.“ To saznanje ga je
još nagrizalo.
302
Iako nestrpljiv, Salko je nepomično čekao. Duhom se osjećao više civil
nego vojnik i bio više u Sarajevu nego u kasarni. U njegovoj glavi vojska je blijedila poput starih fotografija.
Ponovni potpuni mir uznemiravao je Đapića. Izići će i otići, pomislio je.
Poput lisice, na laktovima i koljenima oprezno i bešumno se primakao prema
ulaznoj strani zgrade. Bio je iznad Herićeve kancelarije. Nadviri se dolje. Tog
trenutka Herić i Ante su izlazili iz kancelarije i upravo prilazili Salki. Nije ih imao
vremena jasno ni pogledati, morao se požuriti natrag prvim konopcima. Ipak,
učinio je to silno brzo i oprezno da je bio neopažen.
– Stavite robu tamo u kraj! – reče Herić više slučajno nego smišljeno u stilu
oficirskog naređivanja i pokaza prstom.
Ante i Salko to učiniše i ponovo mu priđoše.
– To će vojnici sutra složiti. Sad pođite za mnom. Uvjeriće se da je sve na
broju, pa nek izvijeste...
To su ona dvojica gore čula i bilo ih je presjeklo od straha da im neće
uspijeti pomislivši da neće nikako ni zalaziti unutra da se oprema složi kako je
bilo po pravilima. Vojnici koji su to radili nisu bili tu i shvatili su da je to razlog
takve Herićeve odluke čega se stvarno nisu bili ni sijetili. Ali, naredba je bila stigla
iz parka automobila, pošto je tu prethodnog dana kapetan Krivić za njih našao
posao i to je dogovorio sa komandirom ne objasnivši mu stvarni razlog. Problem
je bio komplikovaniji za istragu pošto je komandir u parku automobila bio jedan
oficir Mađar. Komandir parka automobila je vjerovao da je kapetan Herić s tim
upoznat i da se s tim slaže, a stvarno prije nekoliko dana se bio pred Krivićem
požalio kako mu nedostaje vojnika za neka preuređenja u parku koja su mu bila
naređena iz Komande.
Krenuše prema najvećem dijelu magacina u zgradi. Herić je išao ispred, a
Salko i Ante prvo uporedo sa njim, pa pošto je hodnik bio uzak za dvoicu, Ante
zastade i propusti Salku naprijed da bude bliže kapetanu, jer priča i jeste smišljena
bila za Salku. Dužinom hodnika zašli su četiri – pet metara i prošli prve konopce.
U stvari, Ante je stajao tačno ispod, a druga dvojica metar do dva od njega. Herić
stade i okrenu se. Dok se okretao sasvim značajno je prošarao očima po složenoj
opremi. Toliko snažno i uočljivo da je Salko imao osjećaj da su mu oči lampe za
rudare koje u tami osvjetljavaju i gledaju šta ima. Onda, te iste kapetanove oči
snažno se zagledaše u Salkine plave, poput morske površine.
– Neki oficiri dođu ovdje i kažu – Gledaj ti ovo, Heriću! Zar naša Armija
nije izrasla u snažnu armiju? Gledaj ti ovu opremljenost!
303
Sve Salkine misli se zaustaviše. Kapetanove riječi zauzele su sav prostor u
njegovoj svijesti, a čitavo tijelo je slušalo svojom kompletnom strukturom. U
Đapića i Krivića se proširiše uši i činilo im se da se tek otvoriše. Mada su bili
skriveni, vidjeli su ih svu trojicu i imali su pred sobom cijeli prostor u zgradi, a
samo jedna misao se ispružila i na njenom vrhu nalazili su se oni i cijela jedna
imaginacija putpuno živa i ispunjena sadržajem onoga što su znali da Hrvati
hoće. Herić je nastavio:
– Snažna armija! Dobro opremljena! Zamislim se ja i upitam za narod.
Kakav nam je narod? Gdje nam je narod? Zar nam nisu ljudi otišli trbuhom za
kruhom upravo kod onih protiv kojih se ovdje priča, od kojih se strepi. Recimo
– čiji mozak i čija ekonomija nas obdržava i koliki procenat stanovništva? Vas
dvojica niste mladi da to nebiste mogli razumjeti. Stavite prst na čelo. A kad bi
komandantu ovo rekao – skupo bi me koštalo. I ne samo kad bih rekao njemu,
kad bih rekao mnogima.
Sada se njegov pogled usmjeri ka podu, ka vrhovima cipela. Neke simpatije
prema kapetanu osvojiše Salku. Stvarno, govori istinu, onako kako jeste, samo
što se čovjek o tome nikad ne sjeti razmišljati, mislio je Salko.
– Bio sam siguran da nisi toliko kriv koliko si kažnjen. Hajd’, da je izrečena
neka ozbiljna kritika, pa ako se drugi put ponovi, onda... Zato mi je bilo žao
kad ti je izrečena kazna – podizao je pogled. – U modernim zemljama, npr. na
Zapadu, vojnik kad dođe na vikend, obuče civilno odijelo i slobodan je, je l‘
tako? Radi šta želi. Ide kud hoće. A mi ovdje u košuljama dugih rukava na suncu
kad se mozak topi. Visina svijesti nekih je takva, kao da je u pitanju sigurnost u
dužini rukava.
Salko pomisli kako je baš očekivao da će čuti ovakve riječi.
– Na svoju majku pazi. Nisu očevi svaki put pametniji od majki.
U tom trenutku Đapić je, uvijek spreman da povuče konopac kojim bi se
sve srušilo dolje na njih, zagledao svoje debele prste. Najradije bi skočio dolje
na Herića i udavio ga njima, kopao po njemu dok mu srce ne bi iščupao. Sav se
preznojio od muke i uzbuđenja. A Salko pomisli da je Ante ispričao kapetanu sve
što mu je on u povjerenju rekao. „Na svu sreću, odlazim, i više ih neću vidjeti!
Nema više ni jednog druga u kojeg možeš imati povjerenja... Možda jedino Osvit?! Mislim da Osvit sve što mu se kaže zadrži u sebi... I otkud to da je Ante tako
blizak drug s jednim oficirom?“ U tom razmišljanju, pomjerili su se još nekoliko
koraka.
304
„Sve sam ja ovo, Kriviću, tvrdio u kafe – kuhinji! Znao sam njihova posla!...
Kad si prijatelj Bosne zašto Salku ne savetuješ da se bori za svoje bosanstvo?... Sad
će stena na vas, mamicu vam“, škrgutao je u sebi Đapić.
– Nije potrebno da idemo dalje – nastavljao je Herić – ovako je i s druge
dvije strane. A nije samo ovdje. Pa vi stavite prst na čelo i upitajte se u šta pare
odlaze. Samo ovdje su milijarde. Leže, a narod na ulicama. Sve masovniji.
Dok je to govorio dizao je pogled, a Ante i Salko su ga pratili.
– A šta je onooo! Kakvi su ono kooo... – ukočiše se od straha pogledi i
izviše njihova tijela.
Za samo nekoliko sekundi bili su zatrpani čitavim brdom opreme i dijelova koji su činili konstrukciju, a da nisu imali priliku da učine nijedan korak.
Ruke iznad glava dočekale su prve udare koji ih oboriše. Sve se otisnulo i sručilo
bez krika... Bez glasa... Bez cijuka i zveketa. Odvilo se podmuklo i ličilo na šumu
granja koje bi se odlomljeno otisnulo.
Kad se otisnulo sve što je krenulo, Krivić i Đapić požuriše da siđu dolje
ispred izlaza. Krivić stiže prvi, jer mu je bilo bliže. Stajao je na oko dva metra
od Salkine opreme umotane u šatorskom krilu. Na tom mjestu dočeka Đapića.
Bili su strašno uzbuđeni i nisu ni primjećivali da su zadihani. Pogledi na brdo
srušene opreme kao na brdo izbačenog smeća bili su uprti na mjesto gdje su pretpostavljali da leže zatrpana tijela. „ Možda su još živi ako ih nije udario u glavu
koji dio od metalne konstrukcije... Odlaze tamo odakle su poslani da sprečavaju
srpski cilj...“, razmišljali su. Nikakvi krici se nisu čuli. Ne bi ni mogli doprijeti
od tolikog brda opreme... Opet je sve bilo mirno samo se čulo njihovo ubrzano
disanje. Stajali su tako još nekoliko trenutaka znajući da se nešto promijenilo u
njihovom životu i da nikada više neće biti kao što su bili. Moralo se. Za srpstvo.
Srpstvo može živjeti jedino ako Srbi za njega budu spremni ubijati i umirati.
A neki Srbi će i umrijeti i živjeti u dušama, srcima i svijesti ostalih. Iz tih misli
Đapić progovori:
– Ni koliki je trunček, ne žalim!... Da im Srbi titraju muda da bismo ostali
zajedno! Nemci su im bliži od Srba?! Amerikanci takođe?!
Krivić je promatrao izgubljeno. Sasluša. Izgledao je kao da se pokajao.
Uplašio se. Zabrinuo za svoju sudbinu, a mislio je i na Herića, oficira s kojim je
proživio i lijepih trenutaka na početku, kad su se tek upoznali u kasarni. Bili su
istih godina, čak i izgledom slični iako jedan plav, a drugi smeđ.
– Trebamo ići. Požuriti. Ne čekati više ništa. Uhvatiće da se nije samo
sručilo... Po konopcima... – uzviknu kao da na to prije nije pomišljao.
Silio se da ne paniči, ali nije bio dovoljno jak.
305
– Čuo si, bre, i uverio se da je sve onako kako sam tvrdio. Ne paniči, bre!
Rat je neizbežan. Sad bi’ ako treba smeo ovde ostati i čekati... Velika Srbija je u
pitanju više nego ikad!
– Mogao si onda sve učiniti sam! Mnogo jednostavnije! Ovako smo uništili
konstrukciju!
– Konstrukcija nije uništena! Trebaće samo pokupiti delove i... Jedino, ona
dva... Nećemo sada, bre, svađati se ovde i raspravljati! Učinili smo to za Veliku
Srbiju! Za vekovni srpski cilj! Za radost srpske dece, bre, razumeš li?
Dok je to govorio na tren pomisli da uzme pištolj i ubije i Krivića. Nervirao ga je. Izvadi iz džepa cigarete.
– Zapalićemo. Da se smirimo... Polako... Ti preko sportskih terena, na
kapiju broj 3 i idi... Ja ću kroz park do prvog stražara, pa polako naokolo i na
glavnu kapiju.
Zapališe. Sav dim osta iza njih kad krenuše ka izlaznim vratima. Krivić prvi
iziđe i ode bez riječi. Minut kasnije iziđe i Đapić i ode na suprotnu stranu.
Duh Salkin, duh Antin i duh Herićev uzdizali su se iznad tijela, iznad
srušene opreme, zgrade i svega okolo. Vidjeli su svoje ubice kako odlaze.
Duh Salkin se nastavio uzdizati i vidjeti sve šire, a duh Antin i duh Herićev
su usporavani na ispitu sopstvene svijesti. Kad se duh Salkin uzdigao sasvim iznad kasarne i iznad brda pored kasarne, vidio je sav taj prostor i usmjeri pažnju
na Osvita. Vidio ga je kako leži na krevetu i ispunjen emocijama, razmišlja o Salki očekujući njegov povratak u spavaonicu. U tom času Osvita je nešto povuklo
ka prozoru i on pogleda u nebo iznad brda i osta tako zagledan.
Nebo je bilo svijetloplavo, a visoko su se vidjeli razrijeđeni bjeličasti oblačci.
Kako su mu misli već izvjesno vrijeme bile na Salki, on kao da ponovo ugleda
njegove plave oči, jer ko god bi se mogao zagledati u Salkine plave oči, zaista je
mogao ugledati veliko plavo prostranstvo. „Eto zašto ga djevojke vole. Bace se u
to prostranstvo njegove plave duše i sa sigurnošću lepršaju poput blagog vjetrića“,
zaključi Osvit i vrati se na krevet. Sjeti se sinoćnje Salkine priče i misli ga odniješe
u Sarajevo. To u njemu probudi jake emocije. Čak jače od onih sinoćnjih i od
onih maloprijašnjih u hodniku dok ga je gledao na stazi, na njegovom putu za
razduženje i nešto snažno gurnu ga u dubok trans. Cijelo vrijeme imala je jedna
nit kao od svjetlosti koja ih je vezala, a um mu je govorio „iz iste smo zemlje, iste
smo nacije.“ Nije znao zbog čega to sebi govori dok je tonuo.
Duh Salkin uzdizao se iznad zemaljskog neba. Jedina iskrica svjetlosti je u stvari beskonačna svjetlost. Jedna individualna svijest je sveobuhvatna,
sveprožimajuća i beskonačna svijest. Kad svijest ispiše jedan program, postaje
306
duh. U ovisnosti od zadatka, duh ima svoja svojstva ispisana u programiranju,
te na osnovu tog svojstva ili karakteristika, duh sebi stvara precizno i potpuno
odgovarajuće tijelo da bi mogao obaviti zadatak. Mikroprogrami se bez prestanka obnavljaju. Kad ispisani program bude obavljen, duh i tijelo se rastavljaju i
duh poprima svojstva sveobuhvatne svijesti koja jednostavno oduvijek postoji i
opstaje. Zatim se stvara novi program već predodređen i tako se ciklus obnavlja i
obnavljat će se sve dok ne evoluira u nivo potpuno očišćene sveobuhvatne svijesti. To znači i početak i kraj. U vječnost. Život bez materijalnih okova...
Toni iznenada otvori vrata spavaonice i upade. Na njegov upad, Osvit
Pravnić se trgnu iz transa. Ležao je na krevetu malo podignute glave, zatiljkom
oslonjene na stranu kreveta. Pogleda u nasmijanog Tonija. Htjede ga upitati gdje
li je od onog dana, ali nije mogao. Kao da se odnekud vraćao u ovaj okovani
materijalni svijet, iz beskonačnosti u precizno ograničenu ravan. Stanje transa je
odlazilo slično kao kad odlazi san.
– Izvini, prekinuo sam ti san! – reče Toni prvi zastavši iznad kreveta.
Gledao je u Osvita i njegove oči koje su izgledale kao da je spavao.
– Zašto tako spavaš? Što nisi spustio glavu i lijepo se opružio?
– Prevarilo me. Nisam ni htio zaspati.
Ne kaza mu sve šta se desilo nego ga ponudi da sjedne, pomjerajući se da
mu napravi mjesta na krevetu. Nešto ga je vraćalo u stanje u koje je bio zapao i
učini mu se da bi nešto i razumio, ali nije imao vremena. Bio je prekinut.
– Htio sam ti doći na kapiju kad budeš na smjeni, ali se sjetih da kasnije
neću imati vremena. Bio sam siguran da ću te naći na krevetu.
– Nema veze, nema veze... Ionako se uskoro moram pripremati za smjenu.
– A gdje je vojska? Nema nikog!
– Danas je bila izgleda njihova reda za utovar uglja.
Toni se osmijehnu, pa obojica zaćutaše nekoliko časaka. Opet prvi progovori Toni.
– Jutros sam se čuo sa malom – tapnu dlanom Osvita po koljenu i osmijehnu se kao da se još čudi tome šta se to dešava između nje i njega.
– I... šta veli!
– Ništa. Uvijek isto. Sinoć je trebala doći na kapiju i opet slagala. Pratio
sam iza ćoška „duge zgrade“. Nisam ti se htio javiti. Nešto mi je govorilo da će
slagati pa sam se stidio.
Na to Osvit pomisli: “Sigurno ona neće da ga potpuno izgubi. Kako će mu
doći na kapiju kad sam ja na kapiji?! Testira njega da li sam mu rekao da je sad
sa mnom! I plus, da ne bi sumnjao u moju vezu s njom obećaje mu sastanke na
307
kapiji! Lukava je kao lisica. Učio se Osvit svim tim zamkama. Ali kad ja odem
opet će nastaviti s njim... Svaki put mi priča o braku... Vjerovatno će nastaviti s
njim kad ja odem. Uf! Možda? Kako me to zamara i kako je sve to blesavo! Ali
šta se dešava u zemlji, morat ću se naviknuti na čuda. Najbolje će biti da ćutim.
Da svoje misli čuvam samo za sebe. „
– Oh! Razbudi se! Ti si još u snu! Ništa mi ne odgovaraš! – prebaci Toni
desnu ruku Pravniću preko ramena.
– Ne znam, Toni, šta bih ti na to mogao reći. Čini kako ti je najbolje,
kako hoćeš!
Obojica polako, gotovo neodlučno ustadoše sa kreveta. Osvit se nagnu,
dohvati svoj pribor za higijenu i ručnik sa ormarića, pa krenuše prema vratima i
u hodnik prema umivaonicima.
Kapetan Ristić se u kuhinji na ručku bio dogovorio sa kapetanom Herićem
da se na kraju radnog dana nađu tu u kancelariji dežurnog oficira i bilo mu je
čudno što ga još nema. Kako se bližilo vrijeme spuštanja državne zastave, on je
gubio strpljenje. Bio je jedan od onih ljudi i oficira koji smatraju da se u ovoj
teškoj situaciji treba što više družiti sa Hrvatima, stvarati dobar ambijent i oslanjati se na osnove onog što ih zbližava.
„Što bih još čekao?“, upita se i podignu se sa stolice.
Kurir je bio na drugoj stolici s druge strane stola. Primijetio je da je dežurni
oficir izgubio maloprijašnju smirenost.
„Možda je zaboravio i otišao?“, razmišljao je Ristić idući od prozora do prozora ne razumijevši ni samog sebe zašto mu to postade sad toliko važno. Situacija
u zemlji kopkala je svijest. U njega se uselio neki nemir, a da nije razumijeti mogao pravi razlog. Možda očekivanje iskrenosti i preciznosti u oficirskom pozivu.
Evo, ovaj put Herić nije održao riječ. To je bilo prvi put. „Idem ja do skladišta da
vidim!“ Izišao je i kuriru nije ništa rekao, što ovom bi čudno. Naravno, nije znao
šta se kapetan dogovorio, pa mu je bilo čudno njegovo maloprijašnje ponašanje.
Ulazna vrata zgrade skladišta su ostala otvorena. Đapić se nadao da će ga cigareta skoncentrisati i smiriti. Međutim, nije bilo tako. Izišao je kao u ludilu, potpuno nesvjestan i zaboravio je zatvoriti vrata. Kad je Ristić prošao kuhinju, vidio je
zgradu skladišta opreme i odmah mu bi čudno da su ulazna vrata širom otvorena.
Očekivao je da će se Herić svaki čas pojaviti na vratima. No, njega nije bilo i on je
nastavio prema zgradi misleći da Herić razgovara s nekim unutra blizu izlaza.
Došavši sasvim blizu, zastade. Nije se čuo nikakav glas. Niko nije izvirio na
lupu njegovih koraka... Uđe. Nikog. „Koja bi budala ostavila od skladišta opreme
vrata otvorena? Zna li šta se ovde sve nalazi?“ Nekoliko koraka dalje ugleda da su
308
otvorena i vrata kancelarije kapetana Herića a sve svud mirno. Niko se nije čuo.
Zaviri u kancelariju. „Nema ga ni tu! Gdje li je?“ Pogledao je svud sav uspaničen.
„Sve otvoreno!“ Na Herićevom radnom stolu neuredno razbacani papiri. Stojala je i njegova oficirska šapka. Suprotno sve onom kako je poznavao kapetana
Herića. Čudio se i osluškivao da li će se pojaviti glas u toj tišini.
Noge mu same krenuše najvećem magacinu. Pogled kojim uhvati da je
sve srušeno, stvori na njegovom licu strašnu grimasu. Ruke se same podigoše i
uhvatiše šapku. Stiskao ju je prstima i da nije bilo šapke, čupao bi kosu. Noge su
mu odrvenjele, a zbog situacije u državi stotine sumnji mu prođe u mislima za
samo nekoliko sekundi. Nakon nekoliko trenutaka bez pokreta, tijelo se opusti.
Bio je kao bez pameti. Unutrašnji glas stvarao je krik koji je samo on unutar sebe
čuo. Neprecizan i nejasan. „Na pisti je izgleda dobro organizovani albanski separatizam!“, oglasi se vriskom, a da usta nije ni otvorio niti mrdnuo jezikom. Nije
bilo nikakve eksplozije. Nije se čula. Nikakvi pucnji... Ruke su se spuštale, a tijelo
mlitavo iznemoglo. Slomile su ga misli. „Možda me odnekud počinitelji sad promatraju?!“ Uhvati ga strah za sopstveni život. Brzo se okrenu, tijelo osnaži, krenu
napolje, a u mislima ponese sliku srušene opreme koju je gledao. Svaki korak je
bio nova ideja, nova sumnja, čitav film i čitava analiza...
Pred zgradom udahnu osvježenje sigurnosti. U širokom vidokrugu nije
bilo nikog da mu ulije bar kap sigurnosti, dovoljnu da se smiri i pametno razmisli. Nije preostajalo ništa drugo nego samo zatvoriti vrata da ne zjape i nastaviti u
kancelariju dežurnog oficira, prvo obavijestiti komandanta, zatim zamjenika, pa
majora Kostića, komandanta bezbjednosti. Ta tri najodgovornija čovjeka. Žurio
je stazom a slika srušenog magacina se bez prestanka vraćala u svijest. Imao ju je
i s nje čitao sadržaj zla i uzrok koji ga je stvorio.
Udaljivši se tridesetak metara od zgrade, pade mu na pamet da bi mogao sve
sam otkriti. Postati „Veliki“. „Ja ne bih bio ja, Savo, kad ne bih pokušao nešto uraditi na svoju ruku.“ Zastao je na stazi dok se predomišljao i dok mu se činilo da će
i sam sve otkriti. To bi značilo i unapređenje, da za čin postane veći. Pretpostavi,
mada mu nije to ni bila glavna motivacija, već važnost očuvanja zajednice. Siđe sa
staze i između sprava na sportskom terenu, uputi se ka kapiji broj 3.
Upravo tada, na kraju velikog parka, Đapić je napuštao stražarsku kućicu
i stražara i išao pored mreže gledajući napuštene i opustošene njive koje su
bile odijeljene debelim i uočljivim međama. Ubrzavao je korak, a srce je poput usisivača upijalo strah. Zamišljao je mnogobrojna vojna lica u zgradi i oko
zgrade, čuo i vidio mnoštvo auta koja sviraju i žure na lice mjesta... Mase kako
309
se okupljaju... Smirivao je korak, odgonio strah. Hrabrio se. Zapalio je cigaretu
i nastavio...
Između sportskih sprava, Ristić je u svijesti obnavljao Herićev izgled za
vrijeme ručka. Izoštravao ga kao na dvogledu, da bi ga što jasnije vidio jer je
vjerovao da bi se iz jasnog izgleda već mnogo toga moglo otkriti. „Možda je moj
poziv shvatio kao molitvu da i dalje živimo zajedno! Jer, sad kad Istok tone...
Moglo bi to biti i njegovo delo?! Hrvatska posla!“
Prije nego što sasvim priđe drvenoj kućici u kojoj je vjerovao da je kapijaš,
jer se nije vidio, povika:
– Kapijaš!
Kapijaš koji je unutra poludrijemao i nije čuo njegove korake kroz travu
oglasi se:
– Izvolite! – i istrča iz kućice kao izbačen oprugom.
– Ko je izišao na kapiju?
Kapijaš se dosjeti da po pravilu ne bi smio niko, ali dok pita, sigurno je
vidio i zna, pa reče:
– Kapetan Krivić.
– Kapetan Krivić? – iznenadi se Ristić što je saznao da Krivić izlazi na tu
kapiju. Ali on je bio daleko od toga da bi se u njega posumnjalo.
– Samo on?
– Samo on.
– Jesi li siguran?
– Siguran sam.
– Kako možeš biti siguran kad si se uvukao u tu kućicu kao puž i spavaš?
Ne čuvaju se samo vrata kapije!
– Ne spavam, druže kapetane!
– Ne spavaš? Lažeš kapetana Ristića, a?
– Ne lažem, druže kapetane – uplaši se kapijaš i nastavi odgovarati sve
poniznije.
– Pre koliko je izišao?
– Nema više od petnaestak minuta.
– Dobro! Ne gledaj samo u ta vrata! Pazi kako obavljaš dužnost! Jesi li
svestan odgovornosti?!
– Razumem – izgovori kapijaš i kad kapetan okrenu leđa on nadignu pogled i zagleda se za njim. Predosjećao je da se nešto krupno otkriva.
Gotovo trčeći odmicao je Krivić i izgledao sam sebi naivan što je dolazio
na kapiju, a ti njegovi koraci kapijaša tek zabrinuše. Upita se šta li je to bilo i
310
zaključi da će možda biti pozvan na odgovornost što ga nije našao opreznog na
smjeni. Na glavnoj kapiji smijenu je držao Vlahov. Šetkao se s vanjsku stranu
kapije, pomalo se dosađivao vjerujući da su već svi oficiri izišli i otišli. Slučajno
baci pogled i ugleda kapetana Ristića na pločniku i u istom trenutku nešto mu
reče da će pravo k njemu, pa mu krenu u susret. Bilo je pedesetak metara rastojanja još između njih. Šalter na prijavnici je bio zatvoren, znak da je i Marinko
otišao. S pola parkinga uoči na kapetanu da je u panici. Sretoše se negdje na pola
parkinga.
– Vlahov! Koliko ima da je kapetan Herić izišao? – upita u panici.
Tamnoputi Makedonac se promijeni. Posumnja da se nešto opasno desilo.
– Mislim da ga nisam vidio da je otišao.
– Misliš ili si siguran? Za Boga, kako to obavljate dužnost? Jeste li svesni
kolika vam je odgovornost?
– Ne verujem da je izišao ovuda – prebirao je po sjećanju.
To je kapija na kojoj svi svakodnevno ulaze i izlaze, pa kad u pola sata
prođe ponekad i više desetina oficira i drugih lica, teško je svakog upamtiti.
– Ne mogu se nikako setiti da sam ga vidio danas.
– Dobro – reče Ristić i ode.
Požuri i na kapiju broj 1. Najveća kapija na koju takođe mnogo oficira prolazi i ako je bilo zabranjeno. Nije mogao zaboraviti da zgrada skladišta opreme
nije zaključana. Vlahov napravi nekoliko koraka za njim. Želio je vidjeti da li će
kapetan ući u Komandu?! Slutnje da se nešto krupno desilo su u glavi kapijaša
bile sve veće.
Kapijaša Bosnića ugledao je prislonjenog uz velika bijela vrata. Bio je nagnut na vanjsku stranu i gledao dolje. „I ovaj kao da je kod stoke“, reče Ristić, pa
se odmah ispravi: „A i šta bi jedan vojnik u tim godinama?“ Dotle je Bosnić čuo
korake i ispravio se.
– Znaš li ko je kapetan Herić?
– Znam.
– Je li izišao ovuda?
– Nije.
Ristić ne reče više nijednu riječ. Okrenu se i požuri ka kancelariji.
U tih nekoliko trenutaka dok se Ristić još nalazio na velikoj kapiji, Đapić
je bio na glavnoj kapiji. Htio je proći oborena pogleda, no Vlahov mu se obratio
za dopuštenje da ga nešto pita. Nije znao ni zbog čega je htio to učiniti za kapetana Ristića, kad mu ovaj nije rekao o čemu se radi. Kad mu je Đapić dozvolio
da ga pita podigavši pogled, kapijaš mu je u očima vidio strašan umor kao da ga
311
je probudio iz užasnog i mučnog sna. Vlahov ga je upitao za kapetana Herića i
objasnio mu da za njega pita kapetan Ristić. Nekoliko trenutaka Đapić je gledao
u njega kao da je čitao te kapijaševe misli, a crn strah je silazio i ulazio u njega i
dopirući iz zgrade magacina opreme. Na kapijaševu izgledu je čitao da ne zna šta
se desilo, ali kopalo je zašto onda pita baš za Herića?! Odgovorio mu je da Herića
nikako nije vidio i odmah potom otišao.
Upad kapetana Ristića u kancelariju bi za kurira prepad. Skoči na noge i
zagleda se.
– Idi brzo po jednu veliku kavu. Neka bude jaka i bez šećera – zapovjedi kapetan kao u trku. To je naredio samo iz tog razloga da ostane sam dok bude javljao...
Kurir otrča, a on uhvati za telefonsku slušalicu, podignu je i prisloni na uho...
312
ČETVRTI DIO
313
314
Glava I
Od ubistva Salke, Ante i kapetana Herića bila je prošla cijela sedmica. Osvit i Redžo želeći da budu sami, iziđoše iz spavaonice, pa iz zgrade i na stepeništu
okrenuše desno, pa iza ćoška zgrade opet desno. S te zapadne strane u kasarni bili
su na širokoj stazi i laganim koracima, obojica u svojim mislima, išli u pravcu
velikog parka, pretpostavljajući da je tamo sad mirno i bez vojnika.
Još otprije su kao najintimniji drugovi osjećali potrebu da se ispričaju i
pokušaju zaključiti nešto iz tog događaja koji je prvo jako uzburkao stanje u
kasarni, a onda se odjednom sve stišalo. Komanda kasarne se na bini bila okupila drugog dana po događaju i pred postrojenim jedinicama i starješinama je
pročitano da se desio veliki nesretan slučaj, bez ikakvog objašnjenja kako je do
toga došlo. Saopćenje je pročitao komandant bezbjednosti, major Kostić. Od tog
momenta sve je umuklo, kao da se ništa nije ni desilo.
Izraz lica mnogih vojnika, pa i oficira, govorio je da nisu unutar sebe mirni,
da je sve uzburkano. U zraku je bilo nešto napeto, nešto važno, a neobjašnjeno.
Ponekad se znala nametnuti sumnja da je to politika Komande kako bi se lakše
uhvatio počinitelj. Pa ipak, bilo je nelogično tako razmišljati. Najveći broj ih je
mislio da je po srijedi nešto drugo. Uostalom, ko bi vojnicima mogao zavezati
jezik. Naizgled svi su ćutali. Rijetko je kad neko nešto nagađao. Kao da je svak
svoje mišljenje čuvao za sebe. Razgovarali su u grupicima ili je to tako izgledalo
Osvitu. I ne samo njemu...
Nešto je visilo u zraku i činilo od njih dvojice da su bili puni strašnih slika
i utisaka, a umovi su im se napinjali u samostalnom istraživanju uzroka toga
ludila koje je proglašeno nesrećom. Išli su ćuteći sve dok nisu dobrano odmakli.
Prolazili su pored kantine.
– Čudi li tebe to što više niko ništa ne nagađa poslije onog govora majora
Kostića? – progovori Osvit prvi ne mogavši više izdržati ćutanje.
– I čudi i ne čudi – odgovori Redžo pa upita: – Šta se tu ima posebno
nagađati?
– Pa... ne znam. Svašta! – ne složi se Osvit i pokuša objasniti: – Vidi se na
mnogima da su puni... Nadima ih, pa kad nešto počnu da iskazuju ućute i ostane
tako... Završava se svaki put u nekoj zamišljenosti nakon koje u čovjeku uvijek
ostane samo nemir.
– Nek’ to rješavaju drugi. Oni čiji je pos’o.
315
Njemu se Osvit učinio naivnim. Nisu zaključivali šta je u igri, ali su
zaključivali da u tu igru ne treba kopkati. U stvari, sve što su smatrali političkim
ili ako su u tome osjećali neku opasnost, oni su, kao i većina Bosanaca, odbacivali
misleći da to nije za Bosance da razbijaju glavu, već da trebaju prihvatati samo
ono što je odlučeno i rečeno.
– I meni je žao, ali šta ću. Bolje je i tebi da ne ispituješ. Ne traži guzici čepa.
Još ovo malo... – kao da je savjetovao Redžo.
– Imaš li ti u mene povjerenja? Sami smo, zato sam otvoren – Osvit će, što
kod Redže izazva osmijeh.
– Tu niko ništa ne zna. Komanda da može šta otkriti ne bi rekli da je nesretan slučaj.
– Skrivaju svoju nesposobnost, jer ne mogu otkriti – hoćeš li to da kažeš?
– Pa sigurno!
Zaćutaše nekoliko minuta. Osvitu se nije činilo da je tako. Međutim, nije
bio siguran ni da je njegovo mišljenje ispravnije. Čudno, njemu je sve bilo čudno.
Ko je tu u pravu, samo je Bog znao. Niko ništa puno ne razumije pa zbog toga svi
ćute. Ili svi skrivaju. Utoliko to izaziva više znatiželje i čuđenja.
– U glavi mi je još uvijek slika one mase što se bila sjatila ispred zgrade
skladišta. Još čujem onu buku, one sirene vozila...
– Ti si bio u šoku. K’o da je bio neko tvoj. Nisi se mog’o osloboditi od...
– Redžo će, prisjećajući se one večeri i onog Osvitovog izgleda.
Ćutali su nekoliko koraka.
– Možda zato što sam noć prije, posljednju Salkinu noć, ostao s njim do
ponoći. I sad kad se prisjećam, njegovog ponašanja, i onog što mi je pričao,
on kao da je slutio svoju smrt... Puno mi je pričao o svojima, o svojoj djevojci... Znaš?... Plus, ja sam ih ispratio iz spavaonice kad su odnijeli opremu na
razduženje. Ne znam zašto, ali u jednom trenutku sam poželio i ja poći s njima...
Umalo... Koja sreća! Nešto me je zadržalo. Možda to što me nisu pozvali... Slušaj!
– okrenu se Osvit Redži i zastade.
U njemu ponovo zatreperiše emocije i svega ga obuzeše, a u tome mu se
nešto otkrivalo, kao i onog dana.Ovaj put to je bilo zato što je pomislio šta bi bilo
da je otišao s njima, pa nastavi, veoma uzbuđen:
– Onda, poslije, kad su već otišli, možda upravo kad se to njima dešavalo,
kad su umirali, osjećao sam se čudno. Na krevetu, u spavaonici. Kao da sam
negdje odlazio silom. Ili svojom voljom. Ne znam. U to je ušao Toni. I pravo kod
mene... U svemu tome vidim puno čudnih stvari koje se podudaraju...
316
Krenuše. Opet ćuteći. Činilo im se kao da će upravo sada nešto otkriti,
donijeti neki zaključak. Odjednom Redži na um pade komandir Marinko. Nešto
mu bi sumnjivo. Kao da je bilo nešto čudno u onom Marinkovom ponašanju
dok ga je pratio do zgrade Komande, kad je odlazio u kancelariju bezbjednosti.
To mu se poče vrtjeti po glavi i iz tih misli progovori:
– Znaš li da nam je sada Vlahov komandir?
Osvit podignu obrve, začudi se i zastade.
– Ne znam. Pa gdje se ja to nalazim? – upita se glasno. – Otkad? Zašto?
Bio je doista iznenađen, pa se i Redžo začudi. Sve se desilo odjednom,
iznenada. Pokuša objasniti:
– Odma’ drugog dana... Ko pomahnit’o navalio kući. A nikom ništa ne
objašnjava šta mu je. Nije izišao iz kancelarije dok ga nisu pustili... Čudno da nisi
primijetio da ga nema!?
– Šta znam... Jest mi sad čudno... Znaš, sad, u ovome... Hej, stvarno niko
puno ne priča... Ovih dana malo – malo, pa uhvatim sebe kako se pitam da li je
istina da stvarno Salke više nema.
S njihove lijeve strane prostirao se veliki park, svom širinom i dužinom
oivičen debelim stablima. Unutra su stajala neupotrebljiva oklopna vozila, koja
su ipak bila od koristi. Odlučiše da tu naprave krug.
Pošto je major Kostić pročitao saopćenje o velikoj nesreći, odmah sutradan
se raširila priča da je komandant pozvan u Generalštab. Kao i uvijek, tako i ovog
puta, niko nije znao od kog je potekla priča. Kako komandanta nisu vidjeli već
četvrti dan zaključiše da je zaista otišao. Dogovoriše se da odu kod Vlahova, na
prijavnicu, da saznaju nešto više. Konstatovali su da to neće završiti tek tako, da
ne može ostati na čemu je sada.
– Neko je rekao da se srušilo kad su počeli slagati Salkinu robu. Da je tako ne
bi Salkino šatorsko krilo nađeno netaknuto?! Oni su ipak bili duboko ušli u hodnik
između složene robe! Ako se ipak i dogodila nesreća!? Zašto je komandant morao u
Generalštab?! Ipak... – poče žestoko Osvit, jer ga je peklo to što mu se činilo da ih
sviju netko laže, pa dodade ljutito: – Kao da smo svi ostali bez pameti!
– Stani, bolan! Ako je i nesreća, morao je i trebao je objasniti uzroke nesreće.
Životi su otišli. Možda je i Herić kriv što nije vodio računa o konstrukciji. On je
bio odgovoran za skladište. Razumiješ li?
– Razumijem ja tebe. Tako je. Priznajem da bi komandant morao ići i da
je bila nesreća, ali nije bila nesreća.
– Pa šta je onda? – iznervira se Redžo.
317
Redži je bilo teško i pomisliti da bi visoki oficiri lagali. Previše je to krupno
i pomisliti! Sve bi se srozalo kao kula od karata. „Kome bih onda mogao vjerovati, za koje vrijednosti živjeti? Nestalo bi autoriteta i poštovanja. Nastao bi haos!
Nezamislivo... Nezamislivo!“, brzo je razmišljao Redžo.
– Maloprije si rek’o da su tako izjavili zato što neće moći uhvatiti krivca.
Bar da oni gore u Komandi tako misle. Sumnjaju u sebe.
– Nisam mislio baš tako. Nego da i oni možda sumnjaju da je bio nesretan
slučaj. Zato sam rekao da niko ništa ne razumije.
– A ja ti kažem da to nije bio nesrećan slučaj! – uvjerljivo će Osvit odnekud
siguran u ono šta govori.
Pri tom se sjetio onog razgovora na kapiji kad su Herić, Ante i Salko prošli
na kapiju i otišli u „Kafanicu“. Herićev izgled i onaj „vrući“ razgovor između njih
puno su mu toga govorili. Sjećao se Osvit onog svog stanja u koje je tad uronio,
sjećao se kakav su trag u njemu ostavili kad su mu umakli iz vida. I nije bilo samo
to. Bilo je još događaja koji su ga potisnuli u nekakav čudan, mada ništa manje
uvjerljiv osjećaj da se u njegov duh upijaju nekakva realna zbivanja u kasarni i da
se sve to sad stvarno i pokazivalo.
– Pa šta je onda? De, kaži! Objasni mi kad si toliko pametan! – Redžo će
sve nervozniji.
Onda Osvit ispriča za slučaj na kapiji i još nekoliko drugih koji su, po
njegovom mišljenju, nešto govorili. Na to se Redžo zamisli i prisjeti se i on nekih
događaja, pa reče:
– Onda je sigurno obračun zbog žena. Žene oficira su najveće kurve, a
oficiri najveći kurvari, čovječe!
– Možda, ima i toga! Uglavnom, nešto ima još i dodatno, siguran sam!
Nastaviše dalje.
Dotle su obišli ispod zgrade skladišta, nekoliko koraka od žice s te strane i
po povratku stigli do sportskih terena. Bili su na stazi i vraćali se s drugu stranu
kasarne. Pošto su se približavali zgradi, prekidoše priču o toj temi, mada je nisu
završili smatrajući da se do kraja ne može tako brzo ni stići. Bili su na pločniku
ispred stepenica. Prozor prijavnice bio je zatvoren a Vlahov se nije primjećivao,
pa Redžo pognut zaviri unutra. U prijavnici nije bilo nikoga.
– Nema njega – reče to Osvitu koji je bio krenuo unutra u zgradu i zastao na prvoj stepenici. – Samo sam htio vidjeti ima li koga kod njega – dodade
prilazeći Osvitu.
Bi im čudno što nije tu.
– Gdje bi mog’o biti?
318
– Nije ni on ništa bolji od Marinka. Boli njega... za sve. Sa njim sam svaki
dan od početka vojnog roka. Poznajem ga k’o samog sebe.
– Ako nije u obilasku kapija? Glumi komandira – nasmijaše se.
– Možda i jest, ali ne vjerujem. On je stidljiv gore nego Marinko. Mog‘o si
dosad primijetiti... Al’ svakako nemamo drugog posla, možemo pogledati.
– Da ga nije stariji vodnik poslao u grad po alkohol i novine? Znaš da su
Marinka često slali?
Krenuše. Glavna kapija nije bila daleko, samo preko parkinga. Smjenu je
držao novi koji je došao umjesto Vlahova kad je ovaj postavljen da u prijavnici
mijenja Marinka. Osvit ga nije poznavao. Rukovaše se.
– Ovo je Dragoljub Petrović, Beograđanin – predstavi Redžo novog na
glavnoj kapiji.
– Ja tebe poznajem – obrati se novi Osvitu.
– Naravno... – nasmija se Osvit. – Kapijaše u kasarni svak‘ zna. Kako ti je
raditi na kapiji?
– Bolje nego opremu i oružje svako jutro na leđa.
Osmjehnuše se sve trojica, a novi dodade:
– Kad se vrati Marinko, Vlahov će se vratiti...
– Ne brini, uvijek neko odlazi. Ti možeš smjenjivati jednog po jednog i
tako do kraja vojnog roka ostati na kapiji – povisi Osvit novom moral.
Gledao je u Osvita kao da ovaj o tome odlučuje.
Onda upitaše za Vlahova. Novi reče da ga nije vidio i rastadoše se. Redžo
i Osvit krenuše s vanjske strane žice, ka velikoj kapiji. Nisu žurili, već su se laganim korakom penjali uz uzbrdicu, poput gazda kad obilaze svoja imanja.
Bili su u pravu. Novopostavljeni komandir se nalazio upravo tu. Došao
je prije nekoliko minuta da obavijesti kapijaša na smjeni da se priprema velika
svečanost. Redži i Osvitu, nakon njihovog razgovara, ova vijest se učini gotovo
nevjerovatnom. Kao da sanjaju. Upitaše se da li to ima ikakvog smisla. Da to nije
nešto od prije što oni nisu znali? Učini im se i previše čudno. Trag tragedije bio
je toliko svjež da je naprosto izbijao iz pogleda svakog vojnika iako se o tome
ćutalo. Upravo to ćutanje je izazivalo kod Osvita veliku radoznalost i još više
ga zbunjivalo. On jednostavno nije mogao razumjeti zašto niko ne želi pričati o
tragediji. Pri tom mu je zastajao dah i sve druge misli. Izmakli su se malo dalje i
čekali Vlahova da završi. Prispjeli su na dio razgovara i Vlahovljevih uputa.
Redžo se bio nešto zamislio.
„Ko će ovdje biti pametan kad se nižu čudo za čudom, a niko ništa ne
objašnjava. Svečanost!?“ – razmišljao je Osvit. Gledao je u beton. „I ovo sa Pegi!
319
Zar nije...“ Ne dovrši misao jer nije mogao naći adekvatnu riječ za čudni kraj s
Pegi. Još čudnije mu je bilo što je otprilike sve to još ranije naslutio, a mučilo ga
je to što nije otkrivao odakle je znao da će se sve baš tako desiti. „Slike kao da su
napravile prekretnicu između mene i nje. Kod nekoliko osoba koje se međusobno
ne poznaju, otkrivam da od mene skrivaju istu stvar. Kako, to ne razumijem, ali
osjećam da skrivaju istu stvar. Potpuno istu. I nisam to otkrio danas, već kroz
duže druženje. Iz njihovog ponašanja... Iz priča... Iz svega onoga što im je ostalo
navrh jezika, a nije kazano... U onim pogledima se kao kroz zavjesu dao naslutiti sadržaj misli... Ona iznenadna zamišljenost koja se javljala kod njih ili nagla
promjena teme razgovora...“ Razmišljao je Osvit Pravnić o tome i bježao od toga,
ali nije mogao pobjeći... Najčešće je mislio o Pegi. Često mu je bila prva jutarnja
misao, kao da je ljubav prema njoj potiskivala osjećaje iz duha u razum. Ponekad
mu se to činilo normalnim, ponekad čudnim, pa se nije usuđivao nikom pričati
o tome bojeći se da bi ga mogli ismijavati. Bio je siguran da će joj se morati javiti.
Strpljenje je bilo sve tanje, a želja sve veća...
– Idemo! – progovori Vlahov i kao da ih iznenadi svojim pozivom.
Krenuše. Nakon nekoliko koraka Osvit upita:
– Šta se to dešava u kasarni?
– Velika svečanost – odgovori Vlahov idući između njih dvojice. – Kad je
pošao na posao, stariji vodnik se jutros navratio u prijavnicu – poče komandir u
želji da ispriča sve ispočetka.
Dok su išli pričao im je da mu je vodnik rekao da se komandant jutros pojavio na poslu, nakon tri dana boravka u Skoplju, u Generalštabu, a onda Redžo
predloži da odu u kantinu na pivo:
– Vidim da ćemo imati o čemu razgovarati.
– Nastavi, nastavi – bio je Osvit nestrpljiv u velikoj želji da sve dozna.
– Svečanost je smišljena „gore“. Nema još mnogo vremena da se obave
pripreme, jer će to biti nešto veliko i važno. Dolazi komandant armijske oblasti
za Makedoniju, general-potpukovnik Miroslav Petković.
Na te riječi Osvit podiže obrve, ali ne reče ništa.
– Dolaze i dva člana Predsjedništva.
Ova dvojica stadoše, ne mogavši povjerovati da će tu biti toliko ljudi s vrha.
– Ma ne čudite se! Nije to sve. Rekao sam da će biti velika svečanost. Dolaze i borci, njih 1500 učesnika NOR-a. Zatim biće još nekih uzvanika. Biće veliki
ručak, a poslije ručka vojsku će postrojiti na pisti kao na dan zakletve, pa će im
se držati govori...
Nekoliko govornika, pa pjesme iz narodnooslobodilačke borbe...
320
Sva trojica su još uvijek stajala na stazi, nadomak zgrade Drugog bataljona,
odmah iza bine. Sad krenuše, pa se na kraju zgrade odvojiše na drugu stazu koja
ih odvede u kantinu.
– Borci će se okupiti u centru grada, pa odatle u koloni stići u kasarnu... To
će biti veliki dan za njih. A i za nas vojnike. Biće ih mnogo i trebamo biti ljubazni prema njima. Istovremeno treba obratiti pažnju i na kapije i unutra, da se ne
ubaci kogod... – prenosio je Vlahov upute i savjete koje je bio primio od starijeg
vodnika i nije prestajao pričati sve dok ne gurnuše ulazna vrata kantine.
Dva dana nakon toga Osvit je ležao u spavaonici, na krevetu pored Marijana Perića, dok su na pisti starješine postrojavale jedinice za ručak. Marijan je
bio na poštedi zbog povrede. Na bini pored dežurnog kasarne stajao je potpukovnik Damjanović, koji nakon nekoliko minuta poče govoriti. Iznosio je razloge
zbog kojih su svi oni dužni biti ljubazni prema borcima i iskazati im poštovanje
zbog odbrane i poslijeratnog očuvanja Jugoslavije. Nije dugo govorio i poslije
održanog govora je otišao, a dežurni kasarne je okupio dežurne jedinica i saopštio
im raspored objedovanja.
– O ubicama ni jedne jedine riječi! Al’ ne čudi me. Nisam ni očekiv’o!
– tužno se podsmjehnu Marijan, pošto se sve utiša. Izgledao je bolno ranjen i
kao da se malo bio zamislio nad tužnom prošlošću Hrvata u kojoj su Srbi toliko
bili nepravedni i dominantni, ali nije se mnogo ni čudio kad su im uzori upravo
onikoji su u svijetu još mnogo više od Srba dominirali nad drugim narodima, i
kad su mu potpuno bili jasni razlozi tih međusobnih podržavanja između Srbije
i najvećih svjetskih grabljivaca. Čudno da je život na Zemlji takav da su najveći
nepravednici održavali situaciju ovdje i podržavali Srbe da imaju sve ostale pod
svojom kontrolom. Pa da se onda raduje jednoj svečanosti koja upravo podsjeća
na to, podržava i uvijek jednako uzdiže Srbe.
Osvit umalo da upita zašto te to čudi, ali se suzdrža i reče:
– Tako se žale između sebe!
– Ko? – upita Marijan i odmah se sjeti da Osvit ne može sve te zapetljancije
razmrsiti.
– Oficiri, oficiri između sebe – razjasni Osvit.
Marijanu bi smiješno njegovo mišljenje, ali pošto je Osvita razumio zbog
tog bosanskog nacionalnog neznanja oprosti mu u sebi, jer tako misle i tako gledaju na stvari u Jugoslaviji i oni mnogo obrazovaniji iz Osvitovog naroda. „Normalno je. U stvari, nije normalno, ali jest logično. Čim li im je duša ispunjena?“,
otpuhnu Marijan, pa upita Osvita:
321
– Zašto ti ne bi iskoristio svoje pravo pa malo otišao kući? I desetak dana
zau’ar je. Dobro je da i’ čovjek provede sa svojima na slobodi. Ja sam iš’o već tri
puta. I svi u jedinici su išli osim tebe.
„Kad ste glupi, pa Srbi tako mogu činiti svoje! Moramo i mi Hrvati svoje
sa naše strane, pa kako vam bude, jer uz pomoć vas koji ne razumijete muzu i nas
Hrvate i sve druge nacije u ovoj Jugoslaviji i jašu na leđima nas sviju‘‘, razmišljao
je Marijan i čudio se kako to kod tih Srba sve ide. Pekla ga je nepravda a nije smio
ni riječi otvorenije pred Osvitom progovoriti. „Ma još je gore kad nisi budala, a
moraš biti i svoje prave misli kriti. Zbog toga ne možeš i ne smiješ žaliti ove glupe
Bosance!“, govorio je sebi i istovremeno razgovarao sa Osvitom koji se i sam bio
malo na to sve zamislio zbog tog Marijanovog pitanja.
„Stvarno. Istina je to što Marijan veli!“, a imao je na umu koliko je to
daleko i da njegovi roditelji ne mogu izdvojiti toliko novca. Zato se od početka
služenja vojnog roka pripremio na to da izdrži do kraja, ali o svemu tome Marijanu nije trebao dati do znanja. Pa ipak, pitanje kao da je bilo upljuvak od kog
se stvarao crv i kopkao sve dublje u svijesti. Stvorila se velika želja i nije prestajao
da se zapitkuje zašto zaista ne bi malo otišao. Osvit je razmišljao, a Marijan se
prisjetio one noći kad su Stipini roditelji bili u posjeti, pa kad se Stipe kasno vratio iz grada, ušao u spavaonicu i prenio mu novosti i promjene u kraju. I kako je
Stipe tad svojom pričom u njemu stvorio želju da ode kući, pa je tek onda mogao
vidjeti promjene u državi i osjetio ih je svojom dušom... Poslije toga je još dva
puta izvrdao i odlazio. „Posebno sad dok se neprestano priča o aferi u Osvitovom
kraju, koja je izazvala političku prekretnicu u cijeloj zemlji, tisuće radnika otjerala s posla... U narodu je sigurno stvorena potpuno drugačija klima od one koju
je Osvit ostavio kad je odlazio. Njemu bi to saznanje moglo promijeniti misli.
Možda bi progledao. Sigurno bi mu se srce odlijepilo od Srba, svjest bi mu se
promijenila. Sigurno bi nešto razumio i to bi ga navelo protiv njih... Prava svrha
ove svečanosti jasna je svima ostalima, jer oni ovdje samo sa Bosancima učvršćuju
jugoslavenstvo. Tim ih vežu za sebe, a onda i sve ostale uspijevaju prisiliti i nastavljaju...“
Ćutanje je potrajalo možda i pet minuta, kad Osvit reče:
– Ne znam. Daleko je... Daće mi osam dana i pola ću provesti u putu.
Samo ću se izmoriti.
Skrivao je pravi razlog.
– A ja? Meni je dalje, pa šta? Bolje ih je provesti u putu nego ovdje.
Osvit je prvo ćutao, pa reče:
– Periću, ne mogu sad. Dok ova svečanost ne prođe nema smisla!
322
– Nisi ti ovdje jedini vojnik, pa ako odeš – propade svečanost! Idi i pitaj!– bio je uporan Marijan želeći da na Osvita navali sumnju, jer oficirima je bio
i previše drag otkad je bio na kapiji. – Ja sam jednom pit’o poslijepodne i oni me
pustili odmah ujutro. Sutradan, vjeruj mi!
Osvit je klimao glavom:
– Vjerujem ti. Desi se, al’ ja ne mogu... veliki ljudi dolaze. Znaš li ti šta to
znači? Odmah bi se posumnjalo... – govorio je Osvit, mada više zbog nekakvih
osjećaja koji su dolazili iz njega samog, nego što je bio svjestan cijele stvari. – Od
kuće imam vijesti o sve većoj krizi u kraju. Znaš i sam dobro šta se tamo desilo.
Masa je ostala bez posla, a politička zaplitanja nastavila zamarati narod. Unosi se
nervoza. Strah. Narod je zbunjen. Još je gore što ništa ne razumiju, baš kao ni ja
ovdje u vojsci. Tamo se plaše za budućnost jer malo šta sad tamo radi...
– Baš zato! Bilo bi intreresantno sad otići! – ustade Osvit i sjede na krevet.
„Želio bih i ja njima reći da u vojsci ima čudnih stvari, da ima nepravde,
ali što vrijedi?”, zadrža Osvit ove misli za sebe.
– Eto ti! Eto ti!... Kud bi ti veći razlog!? – bio je Marijan uporan.
– Ne znam još... Vidjet ću...
Obojica se podigoše i počeše se pripremati za ručak.
Bila je srijeda ujutro. Još samo dva dana su ostala do subote i tog smišljenog
i značajnog skupa. Bilo je vrijeme kad oficiri dolaze na posao. U kancelariji bezbjednosti, iako je došao prije petnaestak minuta, major Kostić još nije sjeo u fotelju, već je oslonjen o zid s jedne strane prozora, gledao napolje očekujući dolazak
svog zamjenika. Vidik mu je bio širok, cijeli prostor između kuhinje i zgrade
Drugog bataljona, ali je pratio samo prostor ispred prijavnice i dio staze do ulaza
u zgradu Komande. Htio je vidjeti da li će stariji vodnik prvo navratiti u prijavnicu i poslati komandira u grad po novine i cigarete i, kao i obično, polulitarsku
bocu viskija... Oficiri su još pristizali, a tamo dalje, na drugoj strani parka, zadnje
grupe vojnika su se vraćale iz kuhinje, žureći s doručka. On tada zapali prvu
cigaretu, priđe stolu i u pepeljaru spusti ostatak drvceta šibice kojim je pripalio i
ponovo se vrati prozoru. Ugleda starijeg vodnika kad je već bio na stepenicama
i ulazio u zgradu... Kostić je razmišljao o razgovoru s komandantom koji ga je
čekao i osjećao je tjeskobu. Pitao se šta li njegov zamjenik, stariji vodnik, kojeg
upravo iščekuje, osjeća nakon onoga što se desilo, šta misli o istrazi... Jer stariji
vodnik je vojvođanski Mađar... Nekoliko pribilješki za razgovor držao je u džepu.
Zavukao je ruku u džep i izvukao papirić. Pogleda u njega da bi provjerio da li
je to što je pribilježio dovoljno zarazgovor, vratise za sto i sjede u fotelju. U tom
323
času stariji vodnik otvori vrata i uđe. Pozdravi se sa „Dobro jutro!“ i priđe majorovom stolu s ispruženom rukom. Rukovaše se.
– Jutros ću piti kafu kod komandanta. Imamo razgovor – reče major
ustajući sa fotelje.
– U redu! reče vodnik prilično iznenađen i osta sa šapkom u ruci iznad glave.
Držao ju je tako nekoliko sekundi, zbunjen, a onda je spusti na svoj radni sto.
– U redu! – reče po drugi put i poče prstima popravljati svoju žutu kosu na
kojoj mu je šapka bila napravila obruč.
‚Ajd’, vidimo se kasnije! – pozdravi se major i iziđe.
Stariji vodnik diže telefonsku slušalicu i naruči iz kafe–kuhinje samo jednu kafu.
U uredu komandanta bilo je već nekoliko oficira kad major Kostić uđe. Svi
su stajali oko komandantovog radnog stola. Ipak, major Kostić ne zastade kad ih
ugleda, već uđe. Sve su to bili oficiri iz Komande. Sretao se i razgovarao s njima
svakodnevno. Sad stade desno, uz prozor u namjeri da sačeka dok oni završe.
Poluzainteresovano je gledao napolje, na ulicu „Vase Miskina“, a um mu je bio
tu, u njihovom razgovoru... Kad su izlazili, svaki od njih se rukova s njim, a onda
on priđe komandantu i pozdravi ga pruživši mu ruku preko radnog stola.
Da li je ulazio tvoj kurir? – upita komandanta.
Njihov odnos je i na poslu bio odnos dva stara druga.
– Sad će.
Major se uvali u crnu kožnu, veoma udobnu fotelju, a komandant je još
stajao gledajući u oveću plavu kovertu na stolu. U njoj su bili dokumenti stigli
sinoć kasno iz Generalštaba.
– Evo zašto sam ih pozvao.
– Razumeo sam već – reče major primičući se koverti.
Gledao je komandanta dok je sjedao. O tome više nisu razgovarali. U
narednih nekoliko minuta izmijenili su nekoliko rečenica, pa major predloži da
pozovu i potpukovnika Damjanovića, drugog čovjeka u kasarni. Komandant
prihvati uz riječi “Bilo bi bolje“. I on je, poput majora, cijenio tog čovjeka, svog
zamjenika. Inače je dobro s njim surađivao otkako je došao u Poljanicu na njesto
komandanta.
Samo nekoliko minuta kasnije, njih trojica, najodgovorniji ljudi u kasarni,
razgovarali su o vrlo važnoj stvari. Bilo je to drugi put da njih trojica razgovaraju
otkad se komandant vratio iz Skoplja. Prostorijom se sa stola širio ugodan miris
vrele kafe. Komandant je sjedio u svojoj fotelji, preko puta njega major Kostić, a
njima s bočne strane potpukovnik Damjanović.
324
Prvo su samo bacali poglede između se osjećajući iznad glava krupne probleme koji vise u zraku i lebde kasarnom i cijelom državom, i onda svaki od njih,
znajući zašto su tu, odluta mislima u daleku prošlost, kao da su htjeli da se nađu
na samom početku onog što je uzrokovalo da se to dogodi. A sve se odigravalo tajno. Njima iza leđa. Zabrinutost je dolazila i stoga što nisu mogli procijeniti ni na
čemu su sad, u tim momentima, jer... Iste misli upućivale su na mnogo stvari u
toj cjelokupnoj situaciji u zemlji, ali njihovo je bilo da rješavaju slučaj koji se zbio
u njihovoj kasarni. Razlog okupljanja je bio predstojeća svečanost gdje je trebalo
da definišu još neke pojedinosti u vezi sa samom organizacijom i da još jednom,
prije no što se održi planirani skup, naprave analizu na osnovu dosadašnjih rezultata istrage, u čitavom nizu uzroka i posljedica koje su doveli do nastale situacije
u kasarni. Bila im je potrebna stanka prije tako važnog razgovora.
Kao iz pospanosti, prvi se prenu komandat. Progovori gotovo sjetnim glasom, kao da je bio pod dojmom da se srpskoj dominaciji u Jugoslaviji bližio kraj, da
je došao kraj jednom vremenu kojeg će se Srbi samo sjećati. I to vrlo rado sjećati.
– Da ne gubimo vreme. Imamo obaveza preko glave – otpočeo je.
Bilo je u tom glasu i srpskog ponosa zbog uspjeha kroz istoriju i želje da ni
sad ne pokleknu, ali je u tome gubio snagu.
– Kao što sam rekao prilikom našeg prvog razgovora, imao sam tamo detaljne razgovore. Bilo je reči o svemi. Jedino tako sam se mogao vratiti sa konkretno
dobijenim zadacima, uputama i savetima. Zahvaljujući sveobuhvatnim ozbiljnim razmatranjima, shvaćeno je da se Predsedništvo treba obavestiti. Koliko smo
bili u pravu i koliko je to ozbiljno shvaćeno ‚‘gore‘‘, u Beogradu, da se zaključiti
po tome što su rešili, i to odma‘ da nam dođu drug Đorđe Jovanov i drug Đorđe
Pečevski. Dobro vam je poznato koji su to ljudi, još za vreme Maršala.
Tu komandant zastade.
Damjanovićev pogled je cijelo vrijeme bio na stolu. „Stepen nacionalnih
neslaganja bio je sve značajniji i širio se na cijelu zemlju“, govorio je u sebi potpukovnik ne dižućipogled.
Komandant nastavi:
– Svi detalji istrage koje budemo posedovali do tog momenta, trebaju se
izneti generalu.
Pogled mu se zadrža na majoru.
– Razume se da treba što više otkriti i ustanoviti.
Opet zastade nekoliko sekundi pa nastavi:
– Slučaj koji se zbio u našoj kasarni ukazuje nam da se nijedna ustanova
ne može izolovati od opšteg stanja u društvu. Ukazuje da se i ovde odavno kuva
325
i siguran sam, znači, da naš slučaj nije zatvoren u našoj kasarni. Videt ćete, kad
se sve bude otkrilo, da sam bio u pravu što ovo tvrdim. Zbog te činjenice bio
nam je potreban jedan snažan i širok skup kojeg smo planirali. Očekujemo da
taj skup utisne u duh vojnicima i starešinama što snažnije emotivno - patriotske
osećaje i produbi nihovo poštovanje prema Jugoslaviji i zajedništvu koje uokviruje ta reč. Pazite! – podiže ton, pa nastavi istu rečenicu – pa da iz njih samih u
njihov um uviru i nameću se ideje, množe se misli, da ih u srcu i svesti zagrevaju
jedino u tom pravcu, ka jačanju Jugoslavije i u tome imamo podršku od naših
starih prijatelja i na Istoku i na Zapadu. Vi već dobro znate njih, i podvlačim
da naše državno rukovodstvo na tome planu sa podržiocima srpskih interesa i
Jugoslavije redovno obnavlja savete i razmenjuje informacije. Razumete li? Smatramo da jedino na taj način, potpuno neoštećeni, Srbi neće pasti sa nivoa do
kojeg su dospeli. Sad zasad to je još uvek naša odabrana politika. Dakle, politika
hipoteze jugoslavizma! U suprotnom, bićemo u očima sveta najmanje u pravu a
i naši saveznici, ako ne bi bilo tako, slabije bi nam davali podršku. Vi znate da sa
Francuzima možemo samo iza zavese, jer oni su dobro svesni šta time čine Bosni
i Hrvatskoj, da je prljavo i da ne mogu biti u pravu, i da za ono što se pojavi onda
na sceni njih niko ne može javno pozvati na odgovornost. Tako je bilo i onda i
uvek. Uvek su bili takvi... Ako se još zna da situacija u svetu nije kao za vreme
kreacije Jugoslavije!? Razumet ćemo ih potpuno. Sad su osnivači Jugoslavije s
manjim uticajem u svetskim tokovima, jedino iznutra mi Srbi smo u povoljnijem položaju u odnosu na ono vreme, a to su naravno plodovi jugoslovenstva,
političke opcije za koju se nastavljamo boriti i koja nam je od posebne koristi.
Major je dočekao da komandant zastane, pa da on iskaže svoje mišljenje.
Podiže kažiprst dajući mu znak da ne nastavlja prije nego što ga čuje.
Damjanović je izgledao zabrinuto.
Bilo je to teško stanje dok ih je natjeralo da raspravljaju o tako složenim
problemima.
– U potpunosti se slažem s tvojim mišljenjem i politikom koja je odabrana,
ali osim na pravoslavne u ovoj kasarni, bojim se da će svečanost delovati još samo na
muslimane! Mislim da je dovoljno jasno šta hoću da kažem ovom rečenicom. Naravno, izuzimam Albance. Oni su nešto posebno. S njima oduvek imamo problema.
– Nismo imali drugog izbora. Nema ga osim ratne opcije ili da još pokušamo
na ovaj stari način, ako uzimamo čitavu Jugoslaviju u obzir. A i za samo jednu
kasarnu to je idealno rešenje. Onda – reče komandant kao dodatak objašnjenju
– jasno je. Jasno je... Hteo sam samo dati na uvid.
326
Komandant pogleda u Damjanovića. Želio je da čuje i njegovo mišljenje,
što je ovaj i razumio.
– Ne bih imao više šta dodati. Rešenje je jedino to...
Onda je opet riječ preuzeo komandant.
– Kod našeg srpskog naroda sve manje je Srba koji su mišljenja da se ne
treba otvoreno iznositi borba za Veliku Srbiju i sve više je Srba koji se ne slažu
sa dosadašnjom politikom skrivanja toga pod pojmom Jugoslavija. To je zato što
se ista stvar oseća u slovenskom i hrvatskom narodu, koji se u stvari nikad nisu
ni mirili s takvom političkom praksom Srba u sklopu Jugoslavije, ali su prisilno
ćutali i sad se bude, ohrabreni upravo zbog promena u svetskoj situaciji. Dakle
Srbi su sve masovnije svesni da ni Hrvati ni Slovenci nisu budale, pa sad hoće
silom da ostvarimo ono što nismo politikom i kulturom. Kod Slovenaca i Hrvata
je nezadovoljstvo još veće. Oni, u stvari, jesu nacije koje su sad uzrok promena.
Poznati su vam dakle razlozi koje evo napomenuh oko kojih se mi Srbi ne slažemo
sa njima, pa ne želim da sada na tome gubimo vreme. Jedino Muslimani su bili
odani našoj političkoj opciji i potpadali pod naš uticaj, ali dobro nam je znano da
je to kod njih nesvesno, i nesvesni su također da se ta politička opcija podudara sa
opcijom bivših osvajača sveta, koji su Srbiju uvek u sklopu Jugoslavije podržavali
iz nama dobro jasnih razloga. Zbog toga smo morali biti prema Muslimanima
takvi kakvi smo bili i udaljavati ih od velikih funkcija međunarodnog karaktera kako ne bi dolazili u prilike da spoznaju šta se stvarno skriva pod pojmom
Jugoslavija. Promena strukture je dakle emotivnog karaktera u jugoslavenskom
društvu, pa će se proces navedenih promena iskristalisati do tog stadija da će proizvesti burne političke promene kako na federalnom, odnosno državnom nivou,
tako i unutar nacionalnih, odnosno republičkih nivoa ponaosob.
To će nužno prisiliti na izbore, odosno promenu ljudi na vlasti. Na vrh će doći
novi ljudi, drukčijih političkih orijentacija i sa drukčijim političkim koncepcijama.
– Drugim rečima, uvlači se zapadna demokratija koja će štetiti srpskom
ostvarenju, jer će razoriti Jugoslaviju i tim razbiti srpski cilj – ubacio se u govorpotpukovnik Damjanović i odmah potom ućuta.
Želio je da komandant nastavi, da sve kaže do kraja, no i major je htio
nešto reći:
– Dodao bih nešto na to vaše izlaganje, a to je da smatram da državne
granice nisu prepreka širenju ideja, emocija, svesti, pa ovo o čemu govorimo je,
po meni, sa Zapada već dobro proželo naše društvo. Kad kažem naše, podrazumevam Jugoslaviju. Otkud je ipak kod Slovenaca i Hrvata hrabrost koja kod
njih pojačava želju za samostalnošću i preko njih zahvata, obuzima i Muslimane
327
u Bosni. Što se sad nismo dali na razmatranje razloga koje si ti napomenuo i
rekao da na njima ne trebamo gubiti vreme jer su nam jasni, slažem se potpuno.
Međutim, upravo iz tih razloga možemo zaključiti da nacionalizam buja, nadolazi kao kvasac. To nam ukazuje kakvi će ljudi izbiti na političku scenu i čemu
sve to vodi. Takvi ljudi se sad ovde tajno sukobljavaju, a možda će uskoro postati
legalni predstavnici svojih nacija. Sad je, po meni, krupno pitanje da li ćemo se
promeniti mi i približiti njihovom stajalištu, ili... Eto, samo to – rekao je major i
ućutao u želji da komandant nastavi, a iz njega su sve snažnije izlazili osjećaji da
su oni, sadašnji i dosadašnji Srbi na vlasti, najveći nacionalisti koji i jesu uzrok
svim drugim nezadovoljstvima i nacionalizmima.
Zaključio je svoje izlaganje uvjeravajući svoje potčinjene da realno stanje u
društvu neće moći više kreirati lažne smišljene riječi, već istinsko stanje duha u
narodima koje će dolaziti do izražaja u demokraciji. Izmijenili su nekoliko zabrinutih pogleda između sebe, pa komandant nastavi:
– Znači, isti problem je i u Armiji. U to nas je uverio slučaj u našoj kasarni.
Nama koji komandujemo, radi se iza leđa. Sve to smo razmatrali u Generalštabu.
Ipak, zaključeno je, što se tiče srpske politike, da se mora nastaviti sa našom starom politikom. I program svečanosti je u tom duhovnom pravcu.
Tu zastade gledajući čas majora, čas svoga zamjenika. Damjanović iskoristi
taj prekid:
– Neminovno je da ovakvo stanje dovede do burnih političkih neslaganja,
da bi na kraju, po meni, vlast bila prisiljena na izbore. Na izborima će se izvagati
snage i težine različitih političkih opcija. Po meni, naš sistem je dotrajao, jer
nije doneo ono što su predviđali njegovi osnivači, pa je sam usisao zakon zapadnih vrednosti življenja i razmišljanja. Kako malopre reče Kostić, državne granice
nisu brana takvim procesima, jer čitav svet je u krajnosti jedno, jedna celina ili
teolškim rečnikom – jednoća – konstatova Damjanović.
Jednoća ili jedinost... Kad ti pomenu tu reč, čini mi se da imam nešto tu
dodati – reče major Kostić, pogleda u Damjanovića, pa u komandanta i nastavi:
– Mislim da smo upravo snagom naše mržnje prema islamu i zapadnoj crkvi
uspeli u Bosni, kod Muslimana, značajno izbrisati sadržaj verskog u njihovom
duhu. Naravno da je naša mržnja bila potaknuta srpskom kolektivnom svešću
koja je proistekla iz analize istorijskih pokreta i zbivanja na Balkanskom prostoru
i šire. Međutim, pazite – želio je dokazati koliko se u toj riječi ‚jednoća‘ nalazi
mudrosti i snage, ako se pravilno shvati – vera nije kod nas bila zabranjena.
Nije bilo mudro zabraniti versko ispovedanje, niti se to moglo učiniti silom.
Pa, rekao bih, upravo u tome treba nalaziti pouke da je celi svet i čitav kosmos
328
u stvari ‚jedno‘, ista celina kojoj nema kraja, pazite – celina kojoj nema kraja.
Treba to moći samo zamisliti. Kako to objašnjavam na dešavanjima između naroda u sklopu Jugoslavije? Pazite! Od nas, Srba, širile su se emocije ljubavi prema
srpstvu i kao takve sa svojim svojstvom su prožimale ostale narode, ali jače one
koji su nesvesni svog nacionalnog, poput Muslimana u Bosni. Naravno da smo
njih jače obuzimali od ostalih naroda. Meni je takvo delovanje jasno... Ja ljubav
prema srpstvu zamislim kao nacionalnu boju i nacionalne emocije vidim svojim
duhovnim okom. Naše emocije bile su jačeg, gušćeg sadržaja...
Komandant i njegov zamjenik su pažljivo slušali i odobravali.
- Slušajte me dalje! – reče major i nastavi – Njihovo nacionalno ime Musliman je u jednom periodu pomagalo našim interesima i taj period nije prestao, jer
se i dalje njihovo nacionalno ime podudara s imenom vjere, tako da se ima dojam
da preteruju sa verskim, pa su to, rekao bih, ubrzano napuštali kako navodno ne
bi preterivali i tako je umanjen nedostatak kod njih za nacionalnim identitetom.
Ipak, kolektivnim duhom nisu se za nas dovoljno upuštali u srpsko telo iako su
puni srpskih nacionalnih elemenata. Podsećam da nam je to, od odlaska Turaka,
uvek bio cilj. I... postavlja se pitanje kako nam je to uspelo, a da nije ostvaren cilj?
Ja to objašnjavam ovako: zato što su srpske nacionalne elemente upijali u svoj
kolektivni duh pod rečju Jugoslavija, pa se osećaju zaista kao Srbi, samo što to
imenuju rečju Jugosloven. To u njima ipak rastavlja naš željeni cilj, jer mi pored
osećanja hoćemo da se i imenuju kao Srbi.
– Nije bilo drugog rešenja! Jugoslavija kao reč je imala dva cilja, a to su: da
njima na očima bude mrena i da bude brana Zapadu i drugim delovima sveta –
reče komandant, kao da je na jedan tren razumio da major kritikuje njih same.
– Sasvim razumljivo. Jasno je – major će.
Onda će Damjanović:
– U najgorem slučaju, razbijanjem Jugoslavije... – pa zastade tražeći riječi
kojima bi što jednostavnije izrazio svoje misli.
Ona dvojica usmjeriše pažnju na njega, a on nastavi:
–Oni bi osetili da su bez utočišta, da za njih nigde nema adekvatnog mesta nego u Bosni a ne nose identično ime. Tek u tom slučaju bi masovno počeli
razmišljati i počeli se pitati zašto u Bosni postoje Srbi, Hrvati, Muslimani? Razumeli bi da su pravoslavci iz Bosne uzeli nacionalno ime Srbin, a katolici Hrvat
kako bi Bosna nestala. Razumeli bi stvarnost koja se krila iza reči Jugoslavija.
Mogli bismo sad naslutiti reakcije u njihovim dušama i revolt u njihovoj svesti.
Zbog posledica i rušenja onog na čem radimo decenijama i decenijama, ja sam
zato da stegnemo Slovence i Hrvate. Njima treba pokazati zube, jer... – opet
329
uroni u misli, pa, poslije nekoliko trenutaka dodade: – Dobit ćemo još jednog
neprijatelja.
Nakon njegovog izlaganja, složili su se u tome da je svečanost sa planiranim programom idealno rješenje. Složili su se i da počinitelja treba uloviti, ali i
prikriti od javnosti. Zakon i pravila treba poštovati i provoditi.
Nakon toga major Kostić iznese dosadašnje rezultate istrage. Nekoliko minuta su diskutovali i priznali neke svoje propuste. Major je bio mišljenja da treba
sačekati dok se ne utvrde još neke stvari, a za sebe je bio gotovo siguran da zna
ko je počinitelj. Pri tom je sumnjao na jednog i bilo mu je čudno da je uspio sve
sam izvesti. Nakon kraće analize u kojoj su, ipak, ustanovili nekoliko činjenica,
pređoše na drugu stvar.
–Verujem da se nećete protiviti – reče major, pa nastavi: – Potpuno je u
skladu sa našim političkim pravcem i sadržajem svečanosti i mislim da je u skladu
s našim glavnim ciljem. Razmišljao sam o tome i predlažem da jedan Bosanac na
kapiji generalu poželi dobrodošlicu i da dočekuje borce. Već ste ga mogli zapaziti,
duže je na kapiji. Osvit Pravnić. Svi drugovi su ga predložili.
Opet zastade i izvuče tri fotografije iz bluze, pa ih pruži komandantu uz riječi:
–Već sutra ću ga lično obučiti šta će raditi.
Pogledavši fotografije, komandant iskaza zadovoljstvo, pa dade fotografije
zamjeniku. Ovaj ih pogleda, pa reče:
–Isti ovi primerci, većeg formata, bili su izloženi na panou kod pošte.
– Još su – major će, a potpukovnik se nasmiješi dodavši kako bi Pravnić
lijepo izgledao u uniformi oficira, sa šapkom na glavi.
Poslije je major iznio svoj prijedlog da kapijašima uvedu dodatnu obavezu
patroliranja gradom danima kad vojnici imaju izlaz. Kao razlog naveo je da je
kasarna u Poljanici velika, a da nema vojne policije i da je odavno predlagao da se
iznađe neko rješenje kako bi se pomoglo oficirima. Rekao je kako misli da ni do
ovog u kasarni ne bi došlo da je postojala vojna policija, posebno za vrijeme vikenda, jer vojnici znaju da ih niko ne kontrolira i sebi daju više slobode no što im
je dozvoljeno. Zatim je, iznoseći političke prednosti, tvrdio da bi to moglo biti
bolje zbog sve izraženije nacionalne nepodnošljivosti između grupa. Komandant
i njegov zamjenik su se složili s tim mišljenjem i usaglasili da to pravilo uvedu već
od sljedećeg mjeseca, a dotad da kapijaše obuče novoj zadaći.
Pošto nije bilo novih prijedloga, komandant uze završnu riječ:
– Borci, oni koji su u ratu stvarali ovu zajednicu odlučivši se za zajednički
život u jednistvenoj državi, dolaze nam u posetu. U njihovim srcima je bol kad vide
da se ono zašto su dali dio sebe, raspada i zato im moramo pokazati odlučnost...
330
Za vreme svečanosti imaćemo na okupu dvije generacije, otprilike u istom broju,
a cilj nam je da ljubav prema Jugoslaviji koju borci nose u srcu, pređe i na vojnike, jer je to neophodno nakon ovoga što se desilo... Naravno da naši vojnici, ovi
srpske nacionalnosti, u potpunosti razumeju celu stvar, no oni su još deca. Odrasli su u duhu jugoslavenstva i u njihovim srcima na pomen riječi Jugoslavija, trepti
ljubav, rodoljublje. Razumete li? Sad taj žar treba podjariti da zaplamti.
Na te riječi malo zastade, uzdahnu i zabrinuto otpuhnu. Želio je da ne kaže
više ništa, ali dodade:
– U zajednički duh uvukla se hladnoća i stvorile se pukotine. Trebalo je
iznaći nešto, pa da zajednički duh izložimo toplini, da se pukotine zatvore. Razumete li?
Zabrinuti pogledi sve trojice upućivali su na težinu stanja.
– Znamo iz kojih nacija su ubijeni! Osetljivo je! Slojevi starih sukoba u
našem duhu još su vidljivi. Moramo ih prekrivati novim, sadržajem jugoslavenstva.... Još dugo će nam biti potrebna ta reč Jugoslavija – završio je komandant.
Opet su neki oficiri, po starim navikama, nastavili prolaziti kroz veliku
kapiju, dolazeći na posao i odlazeći kućama. Neki su odlazili u „Kafanicu“ za
vrijeme radnog vremena. O tome se ćutalo sve dok se nije zbio slučaj u zgradi skladišta, a onda, pošto se nastavilo i poslije, majora Kostića je to nerviralo.
Međutim, nije obratio pažnju niti preduzeo mjere da spriječi desetine vojnika
što su svakodnevno išli u „Kafanicu“ radi kupovine slatkiša, iako je znao da se
na taj način koristila prilika pa se uvlačio i alkohol i ispijalo se u spavaonicama u
kasnim noćnim satima.
– Stepen bezbednosti nije na nivou kako to propisuju pravila službe – nedavno je komandant kritikovao kapijaše, a oni su ćutali skrivajući svoje nezadovoljstvo.
Vrlo inteligentni major Kostić, dobro je ocijenio tu ćutnju, gotovo čitajući
njihove misli i osjećaje.
– Znam ja zbog čega vi ćutite i šta krije vaše ćutanje – rekao im je tog
predvečerja, dodavši: – Ambijent je takav da procenjujete kako je manje opasno
zameriti se pravilima službe, nego se zameriti s nekim od oficira. Je li tako? – pitao je, a kapijaši su i dalje samo ćutali.
Niko od njih se nije usudio priznati da je upravo tako mislio. Onda je
major rekao:
– Ne plašite se! Njidan oficir ne može doći sa predlogom da nekog od
vas smeni, zato što ste postupili po pravilima službe. Nije tako samo ovde, u
našoj kasarni, tako je u čitavoj državi. Ja to objašnjavam time što tvrdim da nivo
331
kolektivnesvesti u našem društvu u svim segmentima života i na svim nivoima
društvenog poretka je ispod neophodne razine, pa se stoga i gušimo od problema
u ovom našem sistemu. Ništa više ne funkcionira dobro. Jednostavno smo obuzeti tom bolešću i ne umemo da se izlečimo, pa oboljevamo sve više i postepeno
gubimo snagu i iz jednog stadija prelazimo u sledeći, gori i teži. Pojedinci se
stavljaju iznad zakona, a gde su pojedinci iznad zakona tu više nema zakonskih
pravila na koja se neko osvrće, već volja pojedinca postaje zakon. Ona je ogledalo
nereda i ekonomske propasti! – objašnjavao im je, a Osvit Pravnić je stajao u
stroju i gurkao Redžu želeći mu reći da je u njihovom kraju, prema onome šta se
narodu priča, potpuno isto.
Otkucavalo je devet sati. Prodavačica Jelena izišla je na stepenice i mela
prašinu ispred vrata. Bio je to Osvitu jasan znak – poziv da dođe po šibicu i cigarete, jer je pronašla vrijeme za sastanak. „Pisamce u šibici“, pomislio je i tri puta
lagano poskočio da joj da znak da je razumio i da će doći... U to ugleda majora
Kostića. Prilazio je kapiji i bio već sasvim blizu.
– Zdravo, Pravniću! – reče mu i, na Osvitovo iznenađenje, pruži ruku da
se rukuje.
– Zdravo! – Pravnić će nesigurno, ne mogavši da vjeruje u to što se upravo dogodilo.
– Kako si?
– Dobro. Odlično! – odgovori Osvit.
– Obavešten si za dolazak starih boraca i generala.
– Jesam, obaviješten sam, druže majore!
– Lepo. Lepo. Ja sam ovde upravo radi toga – govorio je major, sasvim
smireno i staloženo, precizno jasno i odmjereno.
Izgled mu je odavao da je zadovoljan Osvitom. Dotle se ovaj pitao šta će
se sad desiti.
– Dolaze nam starci i starice, ali ne bilo koji starci. To su bili borci za ovu
slobodu koju su stvorili za nas. Morali smo ih se setiti i odati im priznanje. Nek
znaju da ih nismo zaboravili. To je naš dug njima, a nikad im se ne možemo
odužiti... – govorio je major, a poslije svake izgovorene rečenice, pravio je stanku
kao da razmišlja šta će sljedeće reći.
Osvit ga je pažljivo slušao, a svaka riječ u njemu je budila ljubav prema
borcima. Sam sebi je govorio kako je sramota što nikad ne razmišlja o njima, a
oni su toliko toga prepatili...
– ... zbog toga smo mi iz Komande pozvali upravo njih, da čujemo njihovu
reč, a oni da osete našu toplinu. Nije lepo zaboraviti nečije zasluge i igrati se s tim
332
što su oni za nas ostvarili – nastavio je major. – Slušao si onaj put šta sam rekao
vama kapijašima. Protiv onih koji kradu treba se odlučno boriti. Zakon i pravda su za sve jednaki. Za takve vrednosti su se borili ti starci i u to ugradili svoje
najlepše godine. Eto, to je nešto malo, sasvim malo o onome što sam ti hteo reći
vezano za njih. Oni su zaslužili mnogo, mnogo više. A sad nešto drugo. U stvari,
vezano je za svečanost.
Majorov pogled se zadrža na Osvitu kome se mnogo pitanja vrzmalo po glavi. „Sve je ovo poslije onog u skladištu! Da sam ja na njihovom mjestu ja bih pričao
o istrazi, o razlozima onog što se desilo, a ne o svečanosti!“ Major progovori:
– Svaki vojnik u kasarni bi trebao znati da je komandant naše armijske
oblasti general-potpukovnik Miroslav Petković. On će doći i na tebe je, Pravniću,
pala moja odluka da dočekaš generala i da mu poželiš dobrodošlicu.
Osvit je pažljivo slušao i već u mislima bio u vremenu i na mjestu s tim
ljudima s vrha. Odjednom mu oči granuše, jer posta svjestan velike časti koja mu
se ukazuje. Kao da mu se ostvario jedan dugo očekivani san. Trepavice pokupiše
suze radosnice, a osmijeh kojim je sijao odavao je njegovu istinsku radost. Bio
je to govor njegova srca. Kad ga major vidje takvog, gotovo da se i njegove oči
ispuniše suzama, jer je to značilo da je pročitao stanje Osvitova duha, a to ga je
upućivalo na nešto još mnogo značajnije. To je stanje i najvećeg broja Muslimana
Bosne i što jest razlog svih sukobljavanja, pošto zahvaljujući tome opstaje Jugoslavija. U tome vidje uspjeh uporne srpske politike koja je trajala više od jednog
stoljeća. „Koliko je generacija tu uložilo svoj trud? Zar da nam neko prekine taj
proces i sruši sve? Da uzme Bosnu kad je gotovo sve već urađeno?“. Pa i pored
tog razmišljanja, potpuno hladno i smireno reče:
– Mislim da ćeš ceniti čast koja ti je pripala.
– Druže majore, hoću! – gotovo uskliknu Osvit.
– Došao sam da te obučim kako ćeš dočekati generala!
Prođoše kroz mala vrata s vanjsku stranu kapije. Major se približi samoj
ivici trotoara.
– Auto će stati otprilike ovde – objema rukama je pokazivao major. – Onda se
otvaraju vrata i on se pojavljuje – zastao je major da bi Osvit mogao zamisliti tu scenu, a Osvit je stvarno već vidio veliki vojni auto, pratnju i jednog što otvara vrata.
Posebno jasno i oštro vidio je veliku i mudru generalovu glavu sa ljutim i
strogim očima. Vidio je priznanja, medalje i ordenje koje veliki oficiri nose na
prsima svojih oficirskih bluza. A onda se sjeti da nije vidio činove, te generalske
činove, pa učini i to...
333
– On će izići iz auta i kad bude ovdje, onda ti kreni od stuba i iziđi pred
njega. Kad budeš otprilike dva i po do tri metra od njega, on će stati. Pazi, kod
pozdrava, ti spuštaš svoju ruku tek kad on spusti svoju! – major opet nekoliko
trenutaka zaćuta pa upita: – Jasno?
– Druže majore, jasno je!
Vratiše se nazad uz velika bijela vrata kapije.
– Ja ću stajati tamo! – pokaza major na drugu stranu. – Biće okolo puno
onih koji će nas gledati – završi major, a Osvit je već vidio oko kapije masu koja
čeka generala.
Bio je petak, kasno poslijepodne. Još samo jedna noć do svečanosti.
Poručnik Đapić se nakon posla, nervozno šetkao stazom ispred zgrade Komande. S kapetanom Krivićem se dogovorio da ga tu sačeka, da zajedno idu kući.
Od dana kad je s Krivićem zatrpao i opremom pogušio Salku, Antu i kapetana
Herića, često se osamljivao i razmišljao o tome. Na to ga je tjeralo nešto silno i
teško, i činilo mu se da svakim danom sve više na sebi primjećuje poglede, ali da
se niko ne usuđuje da mu išta kaže. Zbog toga je bio napet. Upravo, najviše zbog
toga je želio pričati sa Krivićem i pitati ga osjeća li on nešto slično... Lukavo je
pratio igru oko istrage i slušao sve šta se pričalo, ali je vjerovao da bi Krivić možda
mogao znati više od njega. Zbog svojih otvorenih stavova često je bio u vrlo
oštrim diskusijama, pa i žestokim svađama i pomišljao je da bi to u ovoj situaciji
oko istrage moglo dati više povoda sumnji na njega.
Sa Krivićem se rjeđe sastajao i uglavnom samo nakratko, a prestao je i
tjerati po svom. No, sjeti se da bi bilo dobro da zabilježi ponešto od onoga što je
čuo da se priča u vezi sa onom trojicom. Možda bi mu to moglo valjati kasnije,
za dokazivanje ko je bio u pravu. Ujedno, svaka pomisao na sutrašnju svečanost
ga je strašno ljutila zbogpredviđenih sadržaja...
Stiže Krivić.
Izišli su na glavnu kapiju i prešli ulicu, a onda krenuše desno, trotoarom,
uz dugačku sivu zgradu. Đapić je pričao o svojim maloprijašnjim razmišljanjima.
Osvit ih je ugledao još dok su bili dolje niže, a pošto su za širinu ulice bili udaljeni od njega, nije ih pozdravio, već se samo malo povukao iza stražarske kućice
i posmatrao ih. Na samom uglu Krivić se okrenu prema Đapiću. Na kapiju nisu
obraćali pažnju.
– Sam si sebi stavio to u glavu! Kao da sad na savesti imaš krivicu! – čuo je
jasno Osvit i on još više napregnu sluh.
334
– Oh! Barem me ti poznaješ dobro! Apsolutno ne! Moja vera je srpstvo,
moj Bog je Srbin. Činili su sve protiv srpstva, a time sam ti objasnio sve... –govorio je Đapić, ali pošto nisu prekidali hod, Osvit ih više nije mogao čuti.
No, to što je čuo tresnulo ga je po čelu da mu se činilo da ne zna ni gdje
se nalazi, ni šta radi, ni o čemu je razmišljao samo sekundu ranije. Pratio ih je
pogledom dok su odlazili, a tonuo u neki drugi svijet...
Približavali su se „Kafanici“. Osim onog što je Osvit čuo, razgovor je
tekao ovako:
– Nisam hteo da te naljutim, ali zašto razmišljaš o tome? Usamljuješ se i
patiš kao da...
– Zašto? Evo zašto, ortak! – naoštrio se poručnik – Objasniću ti sve kad
ti već nije jasno! Svestan si stanja i osećaš da nije dobro što smo učinili. A oni,
Hrvati? Za šta se oni pripremaju? Je li potrebno neko objašnjenje? Tebi...
– Nije, Đapiću, ali ono što si mi sad ispičao navelo me je da te to pitam
– smireno će Krivić da ne bi izazvao oštriju diskusiju, a pošto su bili kod „Kafanice“ mislio je da mu predloži da svrate na piće, ne bi li se ovaj smirio.
– Ovi naši političari me nerviraju više nego sve ostalo. Teraju po starom,
nastavljaju glumiti da su Jugoslaveni. Kao da im već nije jasno da više ne ide
tako i da je to jasno celom svetu osim Muslimanima iz Bosne. Srpski narod već
jednom mora znati šta je srpsko. Vreme je. I umesto da novac čuvamo za ono što
se izbeći ne može, oni troše na ručkove. Još uvek misle da će pričama o bratstvu
i jedinstvu i pesmama stvoriti u njima ljubav prema Jugoslaviji i time ostvariti
naš srpski cilj. Dosta je srpskom narodu takvih priča! Tako ih slušamo već više
od pola veka. Imaćemo ono što zaokružimo silom... – raspričao se Đapić tako
zaneseno da je usporio korak.
Stajali su naspram ulaznih stepenica za „Kafanicu“.
– Mogli smo navratiti? – zastade Krivić upitno bacajući pogled na Đapića,
pa na „Kafanicu“, pa na Đapića, iščekujući odgovor.
– Mogli smo. Zašto da ne? – reče Đapić nakon kraće stanke.
– Da nagnemo po jednu – dodade Krivić, pa pređoše cestu.
Čim uđoše Dačo im, već pijan, odmah ponudi turu...
Oficiri su već bili u „Kafanici“, Osvit je još bio pod dojmom riječi koje je
čuo. Slutio je u njima nešto veliko, ali nije mogao razbistriti šta. Puno toga što
nije mogao razumjeti i puno toga nelogičnog nakupilo se u njemu. U jednom
času je pomislio na Salku, Antu i kapetana Herića, posebno zbog razgovara koji
je vodio s dvojicom od njih na kapiji prilikom odlaska njih trojice u „Kafanicu“.
„Ne mogu se one riječi o srpstvu odnositi na njih trojicu, jer je Salko musliman
335
među njima, a ostali ne znam...“, razmišljao je. Osim toga, i pominjanje srpstva
mu je bilo nelogično, jer se uvijek govorilo o jugoslavenstvu, a takav je i naziv
Armije... U tom razmišljanjuzatekla ga je smjena. Ode u spavaonicu i zaspa s
mislima o narednom danu, danu kad je pred njim bio najodgovorniji posao do
tad u njegovom životu... Uranjao je u san uživljen u jednu imaginaciju u kojoj je
mnogo svijeta dolazilo njemu na kapiju i isto toliko ga gledalo...
Glava II
Jedan policijski auto micao se ispred kolone brzinom tih staračkih koraka.
Kolona je širinom zauzimala čitavu ulicu. Dok je gledao čelo kolone, Osvita je
obuzimalo toliko uzbuđenje da je imao osjećaj da će poletjeti, dići se sa zemlje.
Bio je pun sreće i ponosa misleći na to što će oni prirediti u kasarni i kako će
sve to veličanstveno izgledati. Čelo kolone je bilo još podaleko, iza „Kafanice“, i
major Kostić još nije bio na kapiji, pa se Osvit uznemiri i poče okretati u pravcu
pošte, očekujući da se major pojavi od tamo, iz zgrade Komande. Priželjkivao je
da se pojavi prije nego se rulja približi. I na prozorima „duge zgrade“, na prvom
i drugom spratu, vidio je glave vojnika. I oni su gledali kolonu koja se lagano
primicala. Vojnici koji su prolazili parkingom „duge zgrade“, nisu se zadržavali
i što je kolona bivala bliže i oni su bili sve rjeđi. Osvit baci pogled i na prozor
kancelarije potpukovnika Jovanova. Bio je zatvoren i ostavljao dojam da u kancelariji nema nikoga.
U „Kafanici“ je, kao i drugim danima, bilo nekoliko gostiju. Neki su već
pripiti naginjali iz malih bočica, ubijajući vrijeme, potpuno uvjereni da nemaju
ništa pametnije raditi, jer kako se situacija u zemlji pogoršavala, vjerovali su da
im ne preostaje ništa drugo nego piti i tako provesti ovo vremena što je još ostalo
od ovozemaljskog života. Jedan od njih primijeti kolonu i reče ostalima, te se svi
„sručiše“ na stakleni izlog do ulice „Todora Pečevskog“. Nisu znali šta se dešava,
pa su nagađali. Dačo još nije bio pijan i iziđe na stepenice, pa čim primijeti policijski auto, odmah se vrati nazad, misleći da bi ga oni mogli udaljiti. Jelena se
nagnu na šank, vidje Osvita i upita se šta on u te sate radi tamo.
Čelo kolone je prolazilo pored „Kafanice“ i s kapije su se već mogla razaznati lica. Osvita iznenadi pojava jedne žene u koloni jer je bila premlada da
336
bi mogla biti učesnik Drugog svjetskog rata. Išla je krajem desne strane ulice i
uspravnim tijelom i laganim hodom odudarala od ostalih. Odudarala je od njih
i po boji odjeće. I s tolike udaljenosti, Osvit je primijetio da krasno izgleda i po
ljepoti lica i ljepoti tijela, pa mu se pogled zalijepi za nju. Bila je obučena u crveno, imala svijetlu kosu i privlačila je poglede iz daleka. Osvit se sjeti da su rekli
da tu neće biti samo borci, nego da će biti još nekih uzvanika. Činilo mu se da je
ona u društvu jednog od boraca, jer su se ponekad pogledali i razgovarali. Kako
su se približavali, bilo je sve uočljivije njeno ljupko lice i obline njenog tijela. Ispod crvenog sakoa imala je bijelu košulju, pod vratom ukrašenu crvenom ružom.
Dugim nogama pravila je duge korake koje je usporavala zbog ostalih. Što su bili
bliže, Osvit je sve više bio zanesen njenom ljepotom. „Možda je žena nekog od
visokih oficira?“, pomisli... Kolona, ne previše bučna, približi se.
Stiže i major, dosad zadržan nekim obavezama, pa čim dođe, zapovjedi Osvitu:
– Otvori velika vrata! Sasvim, sasvim! Širom!
Major je disao nešto ubrzanije.
Osvit izvrši naređenje, pa se ponovo vrati na mjesto kraj malih vrata. Policijski auto prođe desno i zaustavi se kojih dvadesetak metara niže, niz ulicu „Vase
Miskina“. U Osvitovim očima sve je bilo više nego veličanstveno. Zbog toga mu
pade na um razgovor s Marijanom Perićem u spavaonici. „Da sam otišao ne bih
sad bio ovdje i ovo doživljavao. Ne bih bio izabran da pozdravim generala“ – reče
sebi vidjevši u tome nešto čudno, nejasno od strane njegovog starog druga. „A
šta bi se sve za mene pričalo da sam otišao na samo dva –tri dana prije takvog
skupa?“ Čak je pomislio da je Marijan možda odnekud dokučio da će Osvit biti
izabran za doček generala, što mu se ipak činilo nevjerovatnim.
Dok su prelazili ulicu, plava gospođa uhvati starca ispod za mišicu desne
ruke usmjeravajući ga prema malim vratima, gdje su jedan do drugog stajali
Osvit i major. Ostali nagrnuše na velika vrata. Osvit za sebe konstatova da je
bio u pravu kad je pomislio na društvo plave gospođe. Među tom masom od
njih stotinjak, bila je jedina žena. Major istupi pred njih dvoje da ih pozdravi.
I izljubiše se. Osvit je gledao njih troje i ujedno prelazio pogledom po ostalima
koji preplaviše parking. Nekoliko riječi između majora, starca i plave gospođe, a
zatim starac povuče majora u stranu, da mu nešto ispriča. Plava gospođa se malo
iskrenu lijevo i Osvitu pruži ruku.
– Ja sam Dunja – rekla je s ljupkim osmijehom na ljupkom licu.
– Ja sam Osvit. Pravnić – osmijehnu se i on njoj.
Dunja još ostade stajati tu, gledajući ostale koji su navirali, prolazili i nastavljali dalje. Starac je još pričao s majorom. Dunja ga zovnu upozoravajući ga
337
da pazi da se ne razdvoje u masi, a Osvit saznade da se on zove Crvenko. Pomisli
da mu je to prezime. Pošto je sunce bilo jako, starci su se povlačili uz „dugu zgradu“ ili uz rubne dijelove parka, sjedali na travu pod boriće. Neki su odlazili pod
drveće, a bilo ih je i s druge strane „duge zgrade“, prema pisti i ispred pošte. Bilo
ih je posvuda... Morali su, jer staračke ćelave glave ne bi dugo izdržale tu toplotu.
Uostalom, bili su gosti i dovoljno je bilo to što su tu toplotu morali izdržati od
grada dovde. Major Kostić je već govorio Crvenku da ne smeta što su rasuti, jer
će na ručak biti pozvani putem razglasa, a angažovani su i vojnici da ih pozovu
kad bude trebalo. Kolona još nije sva stigla, a po dvojica policajaca su se podijelila
sa svake strane ulaza u kasarnu prateći njihov ulazak.
Kako je vrijeme odmicalo, to je vojnik Osvit Dunji postajao sve sličniji
onom vojniku sa autobuske stanice od prije nekoliko mjeseci. Bilo je to, prisjećala
se Dunja, onog predvečerja kad je iz svoje kuće posmatrala vojnika što snažno
pritišće djevojku uz zid zgrade stanice i ljubi je vojničkom strašću. U mislima
je to ponovo oživljavala, vraćala film i vjerovala da bi ga morala prepoznati jer
onakvu ljubavnu žestinu nikad prije nije vidjela. Kradom je pogledala prema
Osvitu, jer odmah kad ga je vidjela, podsjetio ju je na taj dan i zato se nije ni
odmicala iz njegove blizine. „Plavuško. Onako visok, snažan u struku, a tanak...
Mlade godine, još nepopunjen... To bi stvarno mogao biti on“, govorila je sebi
još nesigurna, mada mu je ličio po svemu. „Ako je on, to je pravo muško!“, i
kapijaš joj postade draži i još ljepši.
Dunja nije znala šta se zbilo u kasarni i razlog tog masovnog okupljanja.
Nekoliko koraka udaljeni, major Kostić i Crvenko su upravo razgovarali o tome
da će ostale borce, po komandantovom naređenju, o tome obavijestiti za vrijeme
ručka. Dunja u jednom trenu htjede upitati Osvita da li je to bio on, ali pošto
se uplaši da bi ga mogla zbuniti, odustala je. Kapetan ih je onog dana na stanici
dok su se ljubili iznenadio svojim pozivom, pa su se uplašili i sve se tako brzo
zatim odigralo da je vojniku tad bila vidjela samo jednu stranu lica. Prije nego
što je uspio umaknuti u masu na stanici, samo je u jednom trenu imala priliku
vidjeti mu cijelo lice i oči... Onda, u glavu joj dođe dnevni boravak i sve ono što
se tog dana desilo nepredviđeno, pa pomisli kako je možda idealna prilika da sad
vidi onog kapetana i možda se sretne s njim. Tad je to tako željela... Napokon,
Crvenko joj priđe nakon dugog razgovora s majorom. I on se rukova s kapijašem
i stade pored. Major je već bio zauzet drugom grupom.
Nakon nekog vremena na ulici više nije bilo boraca i velika bijela kapijska
vrata bila su zatvorena. Osvit je stajao s jedne strane ivičnjaka i mirno posmatrao
pridošlice. Bilo ih je svugdje. Crvenko se zdravio s nekim ljudima koje vjerovat338
no dugo nije vidio, a major i Dunja su nešto pričali. U cijeloj toj masi bilo je
desetak žena, starica.
General je trebao stići svaki čas. Osvit je čak i u tim trenucima razmišljao o
tome da telefonira Pegi. Silno ga je tjerala želja da sazna uzrok njihovog neviđanja,
da sazna da li ga želi vidjeti i objasniti mu razlog. Činilo mu se da bi mu bilo
lakše da zna razlog. Slutio je da to objašnjenje nikada neće dobiti od nje, da će
ga morati naći sam. „Možda razloga i nema. Jednostavno joj je, možda, dosta
avantura. Ali i za to mora postojati neki razlog!“... Borci su postajali sve bučniji.
Oživjeli su sjećanja na rat, na svoju mladost. Mnogi od njih nisu se sreli odavno.
Bilo je i onih koji se nisu međusobno prepoznali, koje je starost sasvim izmijenila. Uglavnom, to grupno sjećanje na zajednički provedeno vrijeme, ujedinjavalo
ih je sve do jednog.
Dotrčaše dva vojnika i javiše majoru da general stiže. Odmah se vratiše u
Komandu, a major ne čekajući ništa, ostavi Dunju i priđe Osvitu. Osvita obuze
strah i on iz džepa izvadi listić i poče ponavljati riječi dobrodošlice. Major ga je
hrabrio da se ne plaši i davao posljednje upute. I među gostima se raširi vijest da
stiže general, komandant vojne oblasti za Makedoniju. Prvo je to rekla Dunja Crvenku, on grupi oko sebe i tako dalje, što promijeni opštu atmosferu. Neki od njih
staviše na prsa svoja ratna odlikovanja, a Crvenko istaknu svoj orden za hrabrost.
Na početku ulice ukaza se veliko vojno vozilo. Osvit otvori velika bijela
vrata kapije. Nekako u isto vrijeme na kapiji se stvori stariji vodnik iz bezbjednosti s pet oficira. Stadoše majoru Kostiću nekoliko koraka iza leđa. Svi su gledali
prema vozilu koje je dolazilo.
Više nije bilo vremena za pripremu niti bilo kakve misli. Stajao je na
predviđenom mjestu i sva njegova pažnja bila je usmjerena na vozilo koje se
zaustavi. Prvo iziđoše tri specijalno obučena lica i jedan od nih generalu otvori
vrata. Kad se on pojavi, masa umuknu. Nije se čuo nijedan pokret. Samo nekoliko
vrabaca je nadlijetalo iznad i oglašavalo se svojim cvrkutom koji se tek tad začu.
Sa obje generalove strane bio je po jedan pratilac, a treći iza njega. Na generalovoj
šapci sijala se petokraka, na širokim grudima odlikovanja, a na ramenima zlatni
generalski činovi. Ispod debelih obrva, punih strogoće, gledale su zelene oči, a
ispod sasvim malo nadignute šapke prelijevalo mu se čelo. Sve na njemu je sijalo
urednošću. Kao da je malo zastao da izbroji korake, a onda krenu prema kapiji.
Iz Osvita je nestao strah i svaka kolebljivost. Učini sve potpuno ispravno
i vojnički, onako kako ga je major obučio. Pošto je sve bilo tiho, njegov glas se
daleko čuo:
339
– Druže generale, dobro nam došli! Osjećajte se kao svima nama drag gost.
Srećni smo što ste kod nas – izgovori Osvit, gledajući ravno u generalove oči.
– Dobro vas našao – izgovori general, a u glasu je kapijaš osjetio tugu.
Pomisli da je to zbog one trojice.
Pljesak prisutnih trajao je nekoliko minuta, a bilo je i uzvika „Živio! Živio!“...
Odlazili su u pravcu sportskih terena gdje se očekivalo slijetanje helikoptera
sa članovima Predsjedništva. Crvenkova grupa je išla odmah iza generala, majora
i ostale pratnje. Dok je Crvenko, sav uzbuđen, jer se rukovao s generalom, pričao
drugovima kako se Jugoslavija ne smije prepustiti Zapadnjacima da u nju zavlače
svoje nokte da je zaraze, Dunja je, idući ukorak s njima, bila u svojim mislima.
Nagrizala ju je njena naivnost nakon maloprijašnjeg razgovora s majorom. Ljudi
s vrha su tu zbog slučaja čiji se početak zbio upravo onog dana na stanici! Mislila
je o danu s kapetanom, onom što se dešavalo kod nje nakon svega što je gledala
prije toga na stanici. Sada je sigurna da Osvit nije onaj vojnik sa stanice. Nešto
joj je govorilo da bi onaj kapetan mogao biti Hrvat. Već onda joj je bio čudan, a
sad kad sve ovo zna, bi joj još čudanije.
Razmišljala je da bi trebala sve ispričati majoru i možda na taj način pomoći
u istrazi, iz savjesti i odanosti srpstvu. Još se sjeća vremena kad su svi bili za to
da se uda za Hrvata da on ne bi oženio Hrvaticu, a iz tog razloga da njih, Hrvate
koji su bili na položaju i ugledni, odlijepe od hrvatstva. Naravno, nisu svi brakovi
između Srba i Hrvata bili takvi, ali njen jest. Da nije ovako krenulo, njen muž
bi možda postao i komandant u Generalštabu u Skoplju. Međutim, bilo je što je
bilo i uvidjela je da ni on nije zaslijepio u politici iako je bio s njom.
Dva puta je zaustila da kaže i oba puta zastala. Nije smjela. Upita majora da li bi smjela pogledati fotografije ubijenih. Kad vidi ko su, razmišljala je,
vidjeće šta će učiniti.
Oko sportskih terena bilo je mnoštvo svijeta.
I pored takvog svog života, Dunja se čudila kako međunacionalna previranja znaju biti nezgodna i za njih Srbe. Neke grupe su, u iščekivanju članova
Predsjedništva, pjevale pjesme Maršalu i Jugoslaviji. I svaka misao protiv Jugoslavije uplašila bi bilo koga...
Snažan vjetar koji je stvarao helikopter, sukao je odjeću na onima koji su
iz njega izlazili i onima koji su bili bliže helikopteru. Vidjelo se to i na obližnjem
drveću i travi koja je polijegala praveći valove. Prisutni su teže podnosili buku helikoptera koja je udarala po njihovim mozgovima i razvaljivala ih. Iz pravca zgrade
Komande pojavio se general, komandant kasarne, potpukovnik Damjanović,
major Kostić i još neki oficiri idući u susret gostima s vrha državne uprave. Vjetar
340
se igrao plavim vlasima Dunjine kose. Ona od vjetra nije mogla čuti ništa od
onoga što su pri susretu izgovorili predstavnici civilne i vojne vlasti. U njenim
ušima su njihove riječi, raštrkane i rasute na slogove, lepršale i utapale se u nalete
vjetra. Ipak, sve joj je izgledalo spektakularno.
Bilo je tačno pet sati kad se na razglasu sa bine oglasi zapovijed dežurnog
oficira da komandiri izvedu vojsku i da jedinice zauzmu svoja mjesta na pisti.
Sve jedinice su morale biti predstavljene. Veliki val ratnika već se kretao prema
mjestu centralne svečanosti. Sav prostor oko piste bio je planiran za njih, pa će
vojnici biti okruženi njima i na taj način biti još snažnije obuzeti njihovim emocijama i mislima. Tako je odlučeno u Skoplju još za vrijeme boravka komandanta
u Generalštabu.
Dunja i Crvenko, odlučeno je na ručku, stajaće na bini i govoriti. Dok su
izlazili iz kuhinje, stari komunist reče da je duboko dirnut što će imati čast da
govori pored onih koji vode zemlju i još uz to govoriti svojim starim drugovima.
Dodade da samo prije dva dana o tome nije mogao ni sanjati, ali eto, da Partija
nagrađuje za dugogodišnju vjernost. I Dunja reče da je presretna, i da joj je posebno drago zbog Crvenka jer ga dugo poznaje i zna koliko je odan ideji očuvanja
Jugoslavije. Osim tih, lijepa plavuša nije otkrivala druge misli Crvenku. Čak ni
to da je vidjela fotografije ubijenih. Okorjeli komunist nastavio je pričati o svojim osjećajima prema Zapadnjacima i da do ovoga svega dolazi zbog njihovog
kapitalizma. „Grabljivci jedni, malo bi im bilo kad bi u rukama imali celi svet“,
ponavljao je i nije primjećivao da su Dunjine misli negdje drugde. No major je,
kad ju je posmatrao dok je razgledala fotografije, primjećivao na njoj da postaje
na momente odsutna. U rukama je držala fotografije Salke i kapetana Herića kad
ju je u jednom trenutku bio upitao:
– Gde si odlutala?
Bili su sami u njegovom uredu.
– Svesna sam stanja. U potpunosti. Ipak, teško mi je shvatiti ovo što se
desilo kod vas – brzo se snašla ne odajući pravi razlog zamišljenosti.
Bila je toliko zbunjena u tih nekoliko trenutaka da nije razumjela ništa.
„Pa zar nije upravo on oterao tog istog vojnika sa stanice u kasarnu pre nego što
je ušao kod mene u kuću?! A sad?! I da se sve to tako dogodi posle...“, čudila se
Dunja pitajući se šta se to moglo desiti i koji je bio povod da stvari krenu u tom
pravcu. Ponovo je proživjela sve što je onda vidjela, pa duboko uzdahnu i reče:
– Tolike sam godine provela u braku s Hrvatom!
Potom dodade, pokazujući na Salkinu fotografiju:
– Ovaj je Musliman! A bio je na njihovoj strani!
341
– Moje lično mišljenje je da su ga tek uvlačili... Koliko je bio svestan i
koliko je znao šta radi, ne znamo. Istražujemo... A sad pošto su sva trojica mrtvi,
bojim se da će dosta toga ostati nepoznato. I kako je slučaj došao do tog stadija
– slijegao je major ramenima.
Neki val tuge zapljusnu Dunju. “Zašto je moralo biti tako? Sad ne smijem ništa
ni reći, ni pomoći u rasvjetljavanju slučaja“, razmišljala je Dunja osjećajući krivicu.
– Mi smo ih posrbljavali pod rečju Jugoslavija, u tom je zamka. A nije
moglo drukčije. Zbog toga je taj bosanski duh zagonetan, jer Hrvati su činili istu
stvar. Razumeš li? – objašnjavao je major.
– Razumem – potvrdila je i još dodala da se zaista drukčije i nije mogao
brisati turski trag zbog ljubomore dve crkve, i zbog toga što je i Hrvatska takođe
uvijek željela Bosnu kao i Srbija, pa je stoga riječ Jugoslavija bila neminovna i bila
je riječ neutralnosti pod kojom se Bosna kao Bosna prikrivala od muslimana.
Major je bio oduševljen njenim shvatanjem stvari, pa ipak je želio objasniti do kraja:
– Već smo objasnili zbog čega većina Muslimana ne razlikuje Srbe od Hrvata. Međutim, pazi ovo - oni još ne osećaju da Hrvati ne žele Jugoslaviju. Pošto
ne osećaju ne mogu sebi ni postaviti pitanje zašto. A pošto sebi nisu postavili to
pitanje, onda ne mogu ni istraživati da bi razumeli stvar. Pošto su naši ondašnji
predstavnici uvideli da je pravoslavna vera najmnogobrojnija i rasprostranjena u
te tri države, razumeli su da je mogu ujediniti i učvršćivati jedino ako pravoslavci
u te dve države uzmu nacionalno ime Srbi kao i u Srbiji i onda je osnivanje zajednice pod imenom Jugoslavija bilo neminovno. Srbi održavanjem Jugoslavije
čine da pravoslavna vera dominira i srpski nacionalni element, tj. vlast, a Hrvati
odgonjenjem čine da katolička vera preuzme dominaciju i da hrvatski element
postigne ovo što danas imamo mi. Vidiš li, Dunja, koje su to suprotnosti, a oni u
nama i Hrvatima vide jedno. Postojanje dve republike i ime sadašnjeg službenog
jezika njima ništa posebno ne govori. Pošto je za njih sve to toliko nevažno ili je
toliko komplikovano i oni kolektivno politički nepismeni, sad treba biti pametan
i ispitati šta je vojnik znao od svega toga i koliko je bio svestan u šta je uvlačen.
A to ne možemo dok ne otkrijemo počinitelja – nastojao je da što kraće objasni
major glavnu stvar istrage, jer su morali biti na vrijeme u kuhinji, pa su bili u
velikoj žuridbi.
Dunja je otvorila vrata i sačekala majora u hodniku. U svojoj glavi je stvarala
situaciju – Salko je bio sa Makedonkom, pa mu je Herić nameštao zamku kako ga
ona ne bi „okrenula“ na srpsku stranu. Tako je sve krenulo, pretpostavljala je Dunja, pošto joj je Herić ono veče rekao da se žuri, jer ga, navodno, čeka kolega...
342
Ona i Crvenko stadoše pored stepenica koje su vodile na binu čekajući ostale
da pristignu, da ne budu prvi na bini. Dunjine misli su bile na malopređašnjem
razgovoru s majorom u njegovom uredu. Još je bila neodlučna da li majoru
ispričati događaj sa stanice ili ne...
Otprilike samo pola sata kasnije, sve je bilo spremno da se otpočne sa
zvaničnim obraćanjima. Pored govornika, na bini je stajalo još nekoliko oficira.
Odvojen od svih njih, za govornicom se nalazio oficir za taj dan određen kao
dežurni. U ruci je držao papir sa sadržajem programa, a dolje ispod bine, u jednoj grupi, stajali su ostali oficiri osim komandira jedinica. Oni su morali biti u
stroju, na čelu. Dok je pogledom šarao po masi, dežurni oficir se pripremao da
najavi prvog govornika, komandanta kasarne.
Iznenada se oglasi snažnim i oštrim glasom sa naredbom „Mirno!“ i prekinu svaki razgovor. Preplašene ptice proletješe iznad i sletješe na krovove zgrada.
Čuli su se i pokreti vojnika dok su zauzimali stav mirno. Tamo na kapiji, Osvit
Pravnić zastade osluškujući. Dobi osjećaj da je pažnja cijele države uperena u
kasarnu i svečanost. Zanimalo ga je šta će se pričati, posebno šta će reći u vezi s
onom trojicom. Prođe i čitava minuta pod komandom mirno, a onda dežurni
izdade komandu:
– Na mjestu vojno! – i nastavi: Pozivam na pažnju tokom obraćanja – i
najavi komandanta zamolivši ga da prvi uzme riječ.
U tim trenucima Osvit je prelazio prostor od kapije do pošte kako bi nešto
vidio. Tražio je pogledom binu. Nastojao je uhvatiti i što veći dio skupa, gledajući
između dvije zgrade i nekoliko stabala drveća i pažljivo slušajući glas sa bine.
Komandant stade za govornicu. Vojnici ga nikad nisu vidjeli poniznijeg.
Pošto pogleda po masi, on poče:
– Drugovi borci, drugovi vojnici i drugovi starešine!
Malo se nakašlja, pa nastavi:
– Nemam nameru govoriti vam dugo, da ne uzmem vreme našim dragim
gostima, jer ovo je jedinstvena prilika da nam govore u našoj kasarni. Oni su i pored
svojih ogromnih obaveza u očuvanju ugleda naše Jugoslavije u svetu, uspeli izdvojiti vreme da nas posete. To treba da nas uputi na razmišljanje od kolike je važnosti i
od kolike koristi njihov boravak ovde, kako za vojnike, tako i za nas starešine.
Rekao je i to da je jako srećan i ponosan što može pozdraviti borce koji su
se odazvali u tako velikom broju. Nekoliko minuta je govorio o borbi i zaslugama
prisutnih za oslobođenje i uspostavljanje jugoslovenske federacije. Hvalio ih je i
zahvaljivao im se u ime svih pripadnika kasarne.
343
Negdje iz mase poče aplauz i zahvati cijeli skup. Čuli su se uzvici Partiji,
Maršalu i Jugoslaviji. Trajalo je to nekoliko minuta i bilo gromoglasno. Tamo,
kod zgrade pošte, stajao je Pravnić kome su se oči napunile suzama. Bio je ponesen patriotizmom. Riječ Jugoslavija ispunila mu je dušu izvirući iz samog srca i
osjećao ju je svugdje oko sebe, i u oblacima, a razum mu je nalagao da se o Jugoslaviju ne smije ogriješiti ni u kom slučaju. „Nigdje nije ljepše, nigdje nije poredak
humaniji, samo što to neki pojedinci ne poštuju“, govorio je sebi, jer tako mu
se u razumu obznanjivalo, a da nije znao niti razumio zašto, zbog čega. Lebdio
je sviješću iznad skupa, a duhom i emocijama bio u njemu i prožimao se s njim.
– Vaše današnje prisustvo, dragi borci, sviju nas obavezuje da posebno razmislimo o idejama i da mislimo na one od kojih je potekla ideja da se stvori
Jugoslavija. Zahvalnost pripada mnogima. Ondašnja historijska realnost bila je
takva da se potrebe ni izbliza nisu mogle ostvariti brzo. Stoga je zamišljeno da
se cilj ostvaruje kroz duži vremenski period, a to je značilo prenošenje znanja
i odgovornosti s generacije na generaciju. Konstantna kolektivna svesnost cilja
morala je živeti. Mnogo toga je ostvareno i na to smo ponosni. Ujedno, to nas
upućuje da zaključimo da su idejni tvorci bili genijalci i to trebamo znati ceniti, iznalaziti puteve za ostvarenje cilja, pa i upotrebom sile, ako nema drugog
rešenja. Vi, dragi borci, primer ste u tom najtežem rešenju. Zato vam želim reći
da niste zaboravljeni niti ostavljeni. U našim srcima najveći dio prostora pripada
upravo Vama!
Opet gromoglasan aplauz uz skandiranje:
– Jugoslavija! Jugoslavija!
Komandant je morao čekati dva-tri minuta da se masa stiša, pa nastavi:
– Današnji dolazak drugova Đorđa Pečevskog i Đorđa Jovanova ukazuje
koliko smo odlučni da istrajemo na zacrtanom putu. A vi, drugovi vojnici, posebno ste počašćena klasa, jer vas je posetio naš komandant, general–potpukovnik Miroslav Petković!
Opet aplauz.
– Jugoslavija ima znanje i snagu da se očuva – nastavio je komandant nakon aplauza.
Govorio je o opremljenosti Armije, a završio time da Armija neće pokleknuti. Sa govornice je ispraćen dugotrajnim aplauzom i uzvicima:
– Živio!
Dunja, jedina žena na bini, bila je u posljednjem redu, uz Crvenka koji
se ponosio svojim ordenom za hrabrost. Dok su slušali komandanta kako govori i izaziva vatrene aplauze i poklike, razmišljali su šta će oni reći na tolikoj
344
svečanosti, a da budu u duhu dosad kazanog. Osim toga, prelijepa Dunja je
počesto pogledala prema majoru Kostiću koji je stajao kod generala, i pitala se
da li bi u istrazi pomogla njena priča o slučaju sa stanice. General je tu i mogla
je samo zamisliti kako je majoru Kostiću sada u periodu istrage. Posebno njemu
kao bezbjednjaku... Komandant je napustio govornicu i stao pored Đorđa Jovanova nešto mu govoreći.
Sunce je već išlo ka zapadnoj strani, pa je sjena od zgrade Drugogbataljona
stvarala hlad na zadnjoj polovini bine. I borci su najvećim dijelom bili u hladu,
što u sjenama drveća, što u sjeni zgrade. Dežurni oficir najavi generala Miroslava
Petkovića, izgovarajući prije toga nekoliko vrlo pohvalnih riječi o njemu. Da bi
bolje čuo, Osvit se opet s kapije povrati zgradi pošte.
– Dragi drugovi! – poče general – Danas ovde na okupu imamo dve generacije, različite po godinama i po izgledu, ali potpuno jednake u željama i namerama naspram Jugoslavije. Cilj nam je da se očuva veličina njenog bratstva i jedinstva i u tome smo potpuno isti, bez obzira na godine i funkcije koje obavljamo.
Izgovarajući zadnje riječi, povisio je ton i nastavio:
– Od četrdesetprve do četrdesetpete godine, drugovi borci, pokazali ste
neopisivu hrabrost. U posleratnom periodu pokazivali ste neprekidnu želju za
izgradnjom moderne i snažne Socijalističke Jugoslavije. Nebrojeno puta poslužili
smo se vašom mudrošću, vašom solidarnošću i autoritetom. Iako se ne može iskazati niti izmeriti vaš doprinos, ja bih toliko rekao o vama ovom prilikom.
Odjeknu gromki aplauz, pa general sačeka da se stiša:
– Međutim, ja sam na početku rekao da su ovde prisutne, okupljene i ujedinjene dve generacije, pa je red da kažem nešto i o ovoj drugoj, po godinama
puno mlađoj.
Malo je bacao poglede po postrojenim jedinicama, pa kahnu i nastavi:
– Dragi drugovi vojnici i oficiri! Izgradnja Jugoslavije traje već veoma dugo
i taj proces je padao u iskušenja u raznim istorijskim periodima. Takva dva perioda u našoj istoriji su Prvi i Drugi svetski rat, obilježeni s mnogo prolivene krvi.
Bilo je još nekih perioda kad se Jugoslaviju stavljalo u iskušenje i kad se stavljala
na ispit njena spremnost za vlastito očuvanje. Sad ću pomenuti samo to istorijsko
razdoblje, i vi ćete se, drugovi borci, setiti. Bile su to sedamdesete godine. Pokazali smo se, kao i uvek, oprezni i mudri, i spremno smo odgovorili. Rekli smo i
ovoga puta svetu i unutrašnjim izdajnicima da je Jugoslavija dovoljno čvrsta i da
njena sigurnost nije upitna.
Vrisci žena - starica izazvaše buru aplauza, uzvika i poklika Jugoslaviji u
toj ogromnoj masi. Zaori se i pjesma, zakletva Maršalu. Pjevali su i oni na bini,
345
a komandant, potaknut saznanjem da Maršala više nema, brisao je suze. Više
od tri hiljade glasova dizalo se kao jedan u oblake i topilo zajedno sa emocijama
u kosmičkom prostranstvu... General zamoli masu da se utiša, a tamo pored
zgrade pošte, usamljeni vojnik Osvit Pravnić pjevao je skupa s masom i plakao
što Maršala nema. Jugoslavija je za njega bila uplakano, siroto dijete na grobu
svog oca, a otac ga nije mogao zaštititi od nedaća života i sudbine koja ju je
snašla. Otkud Osvitu baš takav osjećaj u duši, otkud ta žalosna imaginacija u
njegovoj svijesti i mislima, on nije znao niti se pitao.
Kad se masa stišala, general diže desnu ruku u visinu čela, izdvoji kažiprst i
zaprijeti svim neprijateljima da ma gdje bili ne diraju Jugoslaviju jer:
– Uvek smo spremni i bićemo! – a masa odgovori: – Jesmo i hoćemo!
Onda general nastavi:
– Hteo bih, ako mi dozvolite, da dovršim svoju misao!
Sad se masa sasvim utiša.
– Kao što sam rekao, izgradnja jugoslavenskog društva je dug proces i zapadao je ponekad u teška iskušenja. Upozoravam vas da se taj proces ne bi mogao
uspešno odvijati bez snažne Jugoslavenske narodna armije. Zato, drugovi vojnici
i oficiri, uvek imajte na savesti i na umu na kakvim ispitima nisu pali naši borci,
učesnici Drugog svetskog rata. Eto, ja bih toliko! – pa podignu obje ruke u znak
pozdrava masi.
Dežurni oficir je pred govornicom čekao da se masa, koja je burno pratila
odlazak generala, utiša. Prvo je naredio komandirima jedinica da poravnaju jedinice, jer su se redovi iskrivili tokom aplaudiranja i vatrenih poklika. Bilo je vojnika srpske nacionalnosti koji su čak poskakivali u stroju, prijetili rukama i da bi i
na taj način prkosili i priprijetili onim drugovima iz stroja za koje su vjerovali da
nisu za Jugoslaviju. Vjerovali su da na taj način, uz snagu i odlučnost, pokazuju
i razboritost. Dežurni oficir komandova: „Mirno!“, a poslije nekoliko sekundi: „
Na mestu voljno! „ Sve je bilo spremno da najavi sljedećeg govornika.
– U našoj koncepciji odbrane, Armija i narod predstavljaju harmoniju i
jedinstvo, jer mi vojnici smo dio naroda. Dragi borci, vojnici i starešine, zamolit
ću druga Đorđa Pečevskog da uzme reč.
I ova najava bi popraćena velikim aplauzom. Đorđe Pečevski, član državnog
Predsjedništva, priđe govornici. Nekoliko trenutaka je mirno gledao po masi, pa
odluči da otpočne:
– Lepa vam je kasarna u šta sam se skupa s vašim komandantom mogao
uveriti. Uredna je i nastojte da ostane tako. I lepo se osećam kao vaš gost. Proveli
smo ovde lepe trenutke i zahvaljujem se svima na ljubaznosti. Ipak, neću vas
346
samo hvaliti. Želeo sam govoriti i o nekim ozbiljnim problemima koji nas sviju
okupiraju – pa pogleda na sat kao da je gledao koliko mu je ostalo još vremena
da govori.
Imao je na umu da nakon njega imaju još tri govornika.
– Svi poznajete našu noviju istoriju i ne trebam ponavljati da je ova zemlja
stvorena iz krvi i u krvi. A to znači da smo je opet spremni braniti s krvlju!
Masa na skupu aplauzom i povicima učini da se njegov glas nije čuo, te on
ućuta očekujući da se stišaju.
Potom, prelazio je po borcima pa nastavi:
– Bili smo dva puta napadnuti spolja, međutim, ništa nije opasnije od
bratoubilačkog krvoprolića. Zbog toga sam zadovoljan govorom grnerala Miroslava Petkovića, kad on lepo kaže da su ovde prisutne dve generacije i obe u srcu
imaju Jugoslaviju. Ja bih još samo dodao da je prva generacija, to jest borci, a i ja
sam lično bio učesnik rata, mogla osetiti razliku tamo gde su se naši narodi slagali
od one situacije i mesta gde su se naše nacije sukobile. I ova zemlja je rezultat
preovladavajuće svesti naših naroda da žive u zajedništvu, slozi i ravnopravnosti.
To su najbolji interesi svih.
Zbog jakog skandiranja slogana „Živelo bratstvo i jedinstvo“, Pečevski je
nekoliko puta morao prekinuti svoj govor. Nekoliko puta je podizao svoje ruke
u znak pozdrava, a pogled mu se zaustavljao na mjestima gdje su grupe bile
najživlje i najbučnije. Iza tog više prijetećeg, nego iz srca željenog pjevanja bratstvu i jedinstvu, član državnog Predsjedništva ponovo uze riječ:
– Svi jugoslovenski narodi u potpunosti uživaju jednaku slobodu i ravnopravnost. To svima garantuje jugoslovenski ustav.
Kao da se zamisli nekoliko sekundi, pa nastavi s objašnjavanjem da istorija
svake republike upućuje na očuvanje Jugoslavije. Govorio je kako su umni mislioci bili mudri i znali pronaći formulu po kojoj će se svi morati složiti u stvaranju
Jugoslavije. Zahvaljujući tome što je istorija Bosne bila takva da je izgubljen
jedan nacionalni identitet i na osnovu toga svi će biti toliko ovisni da će morati
jačati zajedništvo u pravcu jugoslavenstva, a istorijska zbivanja su najbolji učitelj
i savjet šta trebaju činiti oni koji znaju ko su.
– A mi znamo šta smo, ko smo i šta želimo! – govorio je snažnim glasom
Đorđe Pečevski, član najvišeg organa vlasti u zemlji.
Poručnik Đapić i kapetan Krivić stajali su s lijeve strane od grupe oficira
pored bine. U trenu kad je Đorđe Pečevski govorio o formuli suživota po kojoj
su svi prisiljeni na zajedništvo, mada Ustav na to ne obavezuje, Đapić uhvati za
mišicu Krivića i povuče ga nekoliko koraka dalje, nasamo. Pored tolike mase
347
teško je bilo biti udaljen od svakog, ali je on ipak Kriviću na uho rekao kako
je ta formula suživota koja tjera na zajedništvo upravo bosanski čvor koji može
postojati zahvaljujući nesvjesnosti muslimana Bosne jer ne postoji bosanski identitet zvanično da bi formirao bosansku svijest u narodu u toj republici. Pomenuo
je i organizaciju „Mlada Bosna“, jer je ona bila sredstvo realizacije takve forme
suživota između Srbije, Hrvatske i Bosne zbog gubljenja bosanskog zvaničnog
identiteta. Dogovoriše se da će kasnije nastaviti o tome i o tajnim odlascima
Gavrila Principa u Pariz, samo da saslušaju obraćanje do kraja. Đorđe Pečevski
nije prestajao. Sad je govorio o tome da i današnje pomno izučavanje istorije
potvrđuje koliko su bili u pravu i koliko je riječ o velikim genijima. Time je
završio svoj govor.
Osvit je oslonjen na jedan stub uz prednju stranu pošte odslušao do kraja.
Dok se vraćao kapiji, bio je u čudnim mislima. Imao je puno pitanja na koja nije
znao odgovor, a bio je i pun uzbuđenja i vjerovanja u istinitost i realnost govora
koje je čuo iako mu je ostalo dosta toga nerazumljivog. Prislonio se na vratanca
očekujući najavu novog govornika, a pitanja su se nizala sama od sebe. Najviše
zbog čega je takav govor uopće bio potreban - nije li to zbog one trojice i zašto ih
niko nije ni pomenuo? I zašto bi to bilo potrebno govoriti ako je zbog njih?
Dok je burnim aplauzom ispraćan Đorđe Pečevski i dok je zahvaljujući
takvim aplauzima značaj njegove ličnosti u masi rastao, dežurni oficir iziđe da
najavi novog govornika, a Đapić i Krivić se opet izdvojiše nekoliko koraka dalje
od grupe. Đapić je želio dati svoje objašnjenje obraćanja. Bio je to govor toliko
važan da se razumije i ispravno shvati, jer je pomenuto ključno pitanje uzroka
krize i bilo je puno onih kojima govor nije bio potpuno jasan. Razumljivo je da
se Đorđe nije mogao usuditi detaljno razložiti svoje mišljenje iskazano kroz sintagmu „formula suživota“, pa je ostavio da svako sam za sebe razmisli. Ne može
se sve reći a i nije za sve da znaju i razumiju. Dežurni oficir je najavljivao Đorđa
Jovanova. Đapićeve misli su bile blokirane. Imao je da kaže mnogo toga važnog,
a nije imao vremena da smisli odakle započeti. Pošto je Jovanov već bio za govornicom, a od njega se očekivao posebno važan govor, jer je sljedeći mandat predsjednika pripadao upravo njemu, Đapić samo reče da će nastaviti kasnije, kad se
završe svi govori i vratiše se na svoja mjesta. Skupa s masom uzvikivali su:
– Ne dajte naše Juge! Rasčupati je žele zemlje druge!
Đorđe Jovanov bi potpaljen još više tim sloganom, posebno što je bio
upućen specijalno njemu zbog skorašnjeg preuzimanja najviše državne funkcije,
pa masi istom mjerom uzvrati:
348
– Ne treba zemlja da se boji, kad sebi ovakve sinove goji! – pokazivao je
rukom na postrojenu vojsku, što izazva povike i krike oduševljenja pojedinaca.
Tek za nekoliko minuta uzburkana masa se stiša i Đorđe Janov je mogao
otpočeti s govorom.
– Drugovi borci, dragi vojnici i oficiri! – otpoče on i nastavi govoriti o
tome kako su danas okupljeni u značajnom broju, pa ima posebno zadovoljstvo govoriti borcima jer su oni u teškim borbama sa neopisivom hrabrošću, ne
misleći na vlastite živote, uspjeli odbraniti postojanje Jugoslavije. Nekoliko minuta je govorio samo o tome, često zastajkujući i ponekad povisujući ton. Rekao
je kako su već pomenute dvije generacije koje su danas skupa, pa se posebno
obratio vojnicima i oficirima da je sad na njima da odbrane i očuvaju Jugoslaviju
i od unutrašnjeg i od vanjskog neprijatelja, po uzoru na borce. Govorio je i o
tome kako nekima smeta jugoslavenska koncepcija zajedništva, ali da se mora
biti spreman kao što se decenijama bilo i da se svima mora odgovoriti po mjeri.
U tom času masa je gromoglasno počela aplaudirati da se njegov glas nije čuo, pa
je morao čekati da se borci, vojnici i neki oficiri utišaju.
Na kraju grupe oficira stajao je poručnik Đapić. Od tih Jovanovih riječi oči
mu zasjaše, no ipak, nezadovoljan, promrmljao je sam sebi: „Šta onda čekate?“
Ovog puta se strpio da Kriviću ne da svoj komentar. Vidio je da većina smatra da
još treba po starom iako su bili glasni i vatreni. On lično je bio za to da se odmah
prihvate oružja i...
Pošto se stišalo, Jovanov je nastavio pričati o jugoslavenskoj politici na dva
fronta. Prvi front za njega je bio na očuvanju zajedništva protiv onih iznutra koji
bi mijenjali stvari. Drugi front je bio očuvanje ugleda koji je Jugoslavija imala u
svijetu. Posebno je izdvojio vrijeme da govori o prvom frontu, kako je nazvao tu
borbu o očuvanju zajedništva.
– Ravnopravnost Srba, Hrvata, Muslimana i drugih u Srbiji, Hrvatskoj,
Bosni i tako dalje, da ne nabrajam sve naše narode i republike jer se podrazumeva, zagarantovana je našim ustavom i to zajedništvo za koje su se oni opredelili
predstavlja bratstvo i jedinstvo koje niko ne sme narušavati ni izvana ni iz nutra!
– izgovarao je Jovanov pooštrivši ton i tako je izazvao još jedan buran aplauz.
U istom času Đapić povuče Krivića, nagnu mu se u lice i dok je masa
aplaudirala, reče:
– To je ta formula suživota o kojoj hoću da pričamo. Vidiš koliko je tu, u
tome, zapelo gore u vrhu, pa ne iznalaze rešenje.
– To je jasno svakome – Krivić će.
– Znam, ali imam da ti kažem nešto na šta mnogi verovatno ne računaju.
349
– Čekaj dok se ovo ne završi!
– Znam, hteo sam samo da te napomenem.
Onda neko u masi poče pjesmu zakletve koju svi prihvatiše.
Osvita koji je stajao pored pošte, uzdignu ta pjesma iznad okupljene mase
i ponese ga, razlijevajući mu se u duši svojom melodijom. Kad se pjesma završila
i masa utišala, on kao da se spusti na zemlju i vrati u svoje tijelo. Međutim,
to slijetanje, prije kojeg kao da se bio raširio posvuda, pa kad pjesma prestade
kao da se ponovo skupi u svoje tijelo, gurnu Osvita u duboke misli. Kopkao je
i istraživao u prostranstvu u kojem se bio našao i činilo mu se da se nalazio u
svakoj osobi na skupu ili svi oni u njemu. To nešto u njega utisnu pitanje zbog
čega Muslimane iz Bosne niko od govornika nije imenovao Bosancima, po imenu republike Bosne, kao što se to čini sa ostalim nacijama i republikama. „Ni u
jednom zvaničnom dokumentu nije zabilježeno! U svakodnevnom životu ipak
puno je onih koji nas imenuju Bosancima. Nešto mi je tu čudno! Krupno nešto!
Nešto važno...“ Nažalost ostao je bez odgovora koji bi glasio da je to formula
suživota o kojoj se na skupu govori i koja sve ostale prisilno drži na okupu u
zajednici, te da je upravo to glavni princip Srbije kako bi zadržali postojeće, koje
najviše toj republici donosi plodova. Nažalost, ostao je bez odgovora da je tu magijska snaga organizacije „Mlada Bosna“ još uvijek na djelu i ako je zbog imena,
pošto je svoje zahuktala, dokinuta. Nažalost, ostao je bez odgovora i o magijskoj
snazi o tajnim putovanjima Gavrila Principa i snazi onih koji su mu upute dostavili. Dok je bio prožet emocijama izazvanim pjesmom zakletve, učinilo mu se
da on to zna, ali vraćajući se u svoje tijelo, kao da mu je odjednom mnogo toga
neželjeno umaklo, pa mu se činilo da je od toga svega što je znao, ostalo samo
pitanje. „Kao da sam se bio izgubio i u toj izgubljenosti puno više znao...“ pitao
se tražeći uvijek isti odgovor.
Dubinski slojevi Osvitovog duha pretapali su se sa kolektivnim duhom
mase na skupu. U to je on postao siguran nakon što se pjesma stišala i pošto je
vidio nešto u tome, zakopka ga u svijesti snažno i duboko. Osjećao se neobično.
Kao da se našao na granici saznanja. Pitanja koja je sebi postavljao kad je Đorde
Jovanov nabrojao tri republike i imenovao tri nacije koje žive u njima, nisu ga
ostavljala hladnokrvnog. Nalazio je da tu nešto nije u redu, a govor Jovanova bio
je najavljen kao posebno važan. Kad je počela pjesma zakletve, uronio je u nju s
tim pitanjem i učinilo mu se da će dobiti odgovor. Međutim, razumljivog odgovora nije bilo, on je u zadnjem trenutku umakao, a duša stisnuta u materiju tijela
je kao u tami - i malo vidi i malo zna. Objasnio je sebi to tako i da nije dovoljno
vremena ostao u prostranstvu sveznanja i da će biti neophodna nova izlijetanja...
350
Onda je svoj razum zamislio kao jedan mali ekran na kom je bilo mjesta
da se ispiše mnogo znanja. Kad bi se sve ispisalo, bilo bi toliko zgusnuto da se
ništa ne bi razumjelo, te je stoga znanje u duhu. „Mi znamo, odnosno razumijemo samo toliko koliko se iz duha ukaže na ekranu našeg razuma. Znanje
je neograničeno. Duboko. Visoko. Široko. Obuhvata i prožima nas ljude i sve
što je stvoreno. Znanje samo može da stvara. Logično mi je da se ono nalazi u
onome što je stvorilo, mada je stvorena stvar toga malo svjesna, jer malo osjeća,“
objašnjavao je sebi nastojeći da razumije.
Iza toga, pošto je bio siguran da znanje prožima i obuhvata sve jer je temelj
kreacije i stvaranja i da se moć upravo u tome nalazi, pa znači prožima i ljude,
želio je razumjeti kako se dio od cjelokupnog znanja ukazuje i pojavljuje na ekranima ljudskog razuma i zbog čega ljudi ne mogu razumijeti mnogo ili čak sve.
„Osuđeni smo svoja pojedinačna znanja jedni drugima prenositi kako bi ono što
činimo bilo upereno na ‚jedinost‘ poput čistog znanja i kako bismo bili prisiljeni
pomagati se. To je jedini način da se izdignemo na čistiji, bolji i sigurniji stadij
nužnog bitisanja“, zaključivao je.
Onda, na kraju, kako bi objasnio cijelu stvar i svoju nevidljivu vezu sa
onima na skupu, znanje je predstavio kao bezgranični okean, a sve one na skupu
kao grupisane ledenice. On je bio odvojena ledenica, a onda je zamislio i druge
ljude kao ledenice rasute tamo daleko u bezgraničnoj veličini okeana. Iza toga,
rekao je sebi, svaka ledenica predstavlja po jednog čovjeka i otprilike bi mogla
imati znanja koliko je u njoj vode očvrsnulo. Kako je to samo malo! Ako bi se
bilo koja ledenica rastopila, shvatila bi da je cijeli bezgranični okean, te da se u
realnosti nalazi u svemu kreiranom i sve kreirano da se nalazi u svakoj ledenici.
U stvari, Istina je samo jedinost.
Dok je trajala pjesma, Osvit Pravnić kao da se rastapao poput ledenice,
prožeo se i obuhvatio one sve na skupu, osjetio da postaje bezgraničan kao i okean prepun vodenih kreacija kog je stvorio u svojoj mašti. Kad se pjesma završila,
on je poput ledenice ponovo očvrsnuo, zgusnuo se i opet ostao ona ledenica
stvorena u njegovoj mašti, ojačao u njemu ego i lažna odvojenost od ostalog. Sve
to se dešavalo bez njegove volje i tjeralo ga da nastavi razmišljati. „Ovo je samo
slično pravoj stvarnosti“, rekao je sebi, zaključujući cijelu stvar.
Samo djelić vremena prije nego je krenula pjesma zakletve koja je simbolizirala zajedništvo, postavljao je sebi pitanje o pravednosti potaknut krupnim neslaganjem sa izlaganjem Đorđa Jovanova. U zadnje vrijeme, kad god bi
slušao nabrajanje republika i imena nacija, njegov razum bi primijetio da nešto
ne „štima“. Da nešto nije u redu. Ispadalo je da nabrajanjem nacija ima jedna
351
republika viška. Kao da je bila nepotrebna. I to upravo njegova republika, Bosna.
Onda se pitao zašto i zbog čega postoji. Pa i nabrajanjem i imenovanjem republika i nacija, opet nije imala pravo mjesto! Šta je tu s nacijom?... Ta su ga pitanja
znala mučiti, a nije imao odgovora...
Govor Đorđa Jovanova je značio da je to zvanična unutrašnja politika Jugoslavije, s tim da je razlog mnogima poznat i da je od velikog značaja. Na Osvitovom
ekranu razuma kao da se počeše ukazivati novi redovi. Ukazivali su se izdaleka,
sporo i kao kroz maglu. Glas Đorđa Jovanova opet mu usmjeri pažnju na govor.
U nastavku se Đorđe Jovanov obraćao vojnicima i oficirima govoreći im
kako u onome što su starci učinili trebaju tražiti poruku, te da je potrebnije više
nego ikad da se očuva zajedništvo. S tim je i završio svoj govor, a dežurni oficir najavi dva sljedeća govornika, naglašavajući da takav redosljed nije uobičajen, ali da
su se složili i da su svi tako željeli. Prvi se obraćao Crvenko. Sedamdesettrogodišnji
starac odlučio se da ispriča kako je došlo do toga da dobije nadimak Crvenko.
Počeo je time kako je u njegovom rodnom mjestu bilo tek nekoliko članova Partije prije njega i da ih je sve dobro poznavao. Onda je ispričao zgodu sa svog prvog
partijskog sastanka na jednom brdu, gdje se i učlanio, oduševljen marksitičkom
ideologijom. Rekao je da bi bilo dugo da to sada priča, ali da je donio tvrdu odluku i zakletvu da će istrajati na tom putu. Na neku stranu se moralo, a on u onim
godinama, pun snage i elana, objašnjavao je, i nikad nije zažalio što je izabrao
boriti se na putu pravde i jednakosti među ljudima.
Crvenko se trudio da priča što glasnije i jasnije kako bi ga svi čuli i razumjeli, a to mu je bilo naporno. Rekao je da će preskočiti nekoliko godina da bi
im ispričao zgodu kako su ga drugovi u ratu prozvali Crvenko.
– Bilo je to nekako odmah na početku rata. Tu se nalazila četa naših boraca, kad je jedna grupa od sedam mladića prišla i izrazila želju da nam se priključi
da se bori.
Prvo su željeli da im objasnimo za šta i za koga se mi borimo i kakvo će
biti buduće društvo za koje se borimo. U jednom času njima priđe komandir i
reče: „Eno vam Crvenka. On će vam najbolje znati objasniti za šta se mi borimo
i za kakvo buduće društvo i za kakvu ideologiju i za koga!“ Mladići su gledali po
nama borcima, a niko od nas se nije micao, jer takvog čovjeka, s tim imenom
ili prezimenom, nije bilo u četi – smiješio se Crvenko, dok je pričao. – Onda
komandir dođe do mene i reče mi: „Ustaj ti, crveni! Idi lepo i objasni im!‘‘ Nekoliko boraca se nasmijalo, a ja sam ustao i krenuo... Poslije kad su nam se mladići
pridružili moje pravo ime kao da je bilo zaboravljeno, a nadimak Crvenko se
pročuo nadaleko i tako i ostalo...
352
Crvenko dlanovima zagladi sijedu kosu i reče svoju završnu poruku:
– Kad čovek u srcu nosi ljubav i pravdu, najjači je. A zar može da ima veće
pravde od ove naše, da se očuva zajedništvo?
Okrenuo se od govornice i pošao. Oni najbliži su mu stiskali ruku čestitajući
mu na govoru, a masa je aplaudirala.
Dežurni oficir najavi Dunju, a uz njenu ljepotu istaknu i da je njen doprinos za zajedništvo veliki. Ujedno je prisutne pozvao da iza njenog govora
pozdrave spuštanje državne zastave, pozvavši komandire jedinica da se poslije
toga okupe ispred bine kako bi dobili upute za dalji rad. Borce je zamolio da se
ne žure, već da ostanu poslušati patriotske i rodoljubive pjesme...
Iznad mikrofona je u očima svih vojnika blještala Dunjina svijetla kosa. Svi
su je željeli, a svojim zavodničkim glasom Dunja je našla put do srca mnogih. I
ona je, prelazeći pogledom preko njih, pomislila na žestinu i slast vojničkih poljubaca i istovremeno pomislila na onu noć na stanici i prizor koji je vidjela sa
sa svog prozora. Bio je to, po njenom uvjerenju, u kasarni početak onoga
što će se završiti ovim skupom. Dunja je govorila o tome kako žene vole hrabrost
i snagu kod muškaraca jer ih to i razlikuje u principu od žena. Govorila je kako je
ženama potrebna zaštita da bi se osjećale sigurno i da je upravo to ono u čemu se
krije ta magična privlačnost koja „u ženama budi ženstvenost i žensku privlačnost
koja je muškarcima tako potrebna.“ Te riječi među vojnicima izazvaše nemir.
Govorila je još nekoliko minuta i završila. Bilo je mnogo onih koji nisu razumjeli
svrhu njenog obraćanja, ali su se osjećali tako hrabrima da su po prvi put tako
snažno osjetili da nema nijedne prepreke koja bi ih uplašila i zaustavila...
Državna zastava je bila spuštena. Sa bine su silazili stepenicama uzvanici
i domaćini, jedno po jedno. Samo je Dunja još stajala s majorom Kostićem i
nešto pričala. Dolje ispod bine, dežurni oficir, okružen komandirima jedinica,
saopštavao je raspored za večeru. Poručnik Đapić i kapetan Krivić se izdvojiše i
udaljiše od oficira petnaestak metara, na uglu prema kantini. Poručnik započe
tvrdnjom da se ne trebaju bojati i da njima dvojici ni u kom slučaju ne prijeti
opasnost.
– Svako ko nije slep vidi šta oni hoće... Hrvati i Slovenci. Posebno Hrvati! Ukazuje im se istorijska prilika da ispred Srbije ugrabe Bosnu... Pravoslavlje
u krizi... – klimao je glavom. – Hmmm... Misle kako su oni mudri. To je to,
ono što sam ti kazao da one Hrvatice u Salkinoj majci oživljavaju muslimansku
tradiciju kako se na to mesto u njenoj duši i svesti ne bi pojavljivalo nacionalno
bosansko, to znači kako ne bi bilo Bosne, već muslimani Hrvati u Velikoj Hrvatskoj. Jadni bi bili ti Hrvati muslimani u svojoj Hrvatskoj! I pazi! Upravo zbog
353
toga i najviše zbog toga oni hoće iz zajedništva – smješkao se, ali ti osmjesi su bili
iz bijesa i ljutnje.
Kapetan nije ništa rekao. Sve mu je to i samom bilo jasno i upita se može
li postojati još negdje jedan Srbin koji to sve dosad nije razumio.
– Sad, nakon ovih govora, još sam ubeđeniji da smo dobro uradili.
Očigledno je – opet će Đapić, pa poslije kratke stanke nastavi: – Posebno to
mogu tvrditi nakon govora Jovanova, jer po njegovoj „formuli suživota“ bosanski
nacionalni identitet je zvanično nestao i prouzrokovao stvaranje Jugoslavije zbog
problema teritorije na kojoj je morao imati suverenost. Jugoslavija je u stvari
„formula suživota“ i upravo njeno postojanje je period procesa pretvaranja tog
bosanskog identiteta u srpstvo i hrvatstvo, ali za problem teritorije... Još uvek
ne vidim rešenje pitanja teritorije. Trpimo se sve teže. Krivo im je što smo mi
uspešniji... Što muslimani više vole nas. Time je bliže da teritorija nestalog bosanskog identiteta pripadne Srbima.
– To za nas može biti varka! Trebamo se paziti! – upade Krivić. – Ne vole
oni više nas. Oni vole Jugoslaviju. Mi smo više od Hrvata hvalili Jugoslaviju, i
zato su oni naklonjeniji nama, ako se laički uzme. Ali to može biti varka, jer su
oni još uvek nesvesni igre koju igra Srbija i Hrvatska naspram njih. To je samo
jedan očigledan dokaz koliko nacionalno ime može na naciju delovati, na zaseban nacionalni osećaj i zasebnu kolektivnu svest. Izgubivši zvanično svoje ime
građani države Bosne, Bošnjani, su trebali uzeti nacionalno ime Srbin ili Hrvat,
i upravo taj proces menjanja svesti u Bošnjana je dakle automatski dodavao i teritoriju i prisilio na stvaranje jedne zajednice koju su logično nazvali Jugoslavija.
Muslimani, nisu mogli kao katolici i pravoslavci tek tako prihvatiti nacionalno
ime na koje su prisiljavani i stvaranjem zajednice Jugoslavija, logično je da su
se verno odali nacionalnom imenu Jugosloven, u čemu su uvek uočavali neko
nadmetanje Srbije i Hrvatske i teškoće zamršene igre nadmetanja koju su sve
teže razumevali. Oni su u to ipak čvrsto poverovali i još uvek veruju. Misle da
su identitet Jugoslaven prihvatili i svi drugi. A sve je to tako opet samo iz tog
razloga što nisu razumeli suštinu stvari u samoj kreaciji zajednice Jugoslavija, a
to je nadmetanje za bosansku teritoriju, pridobijanje bosanskih muslimana jer su
pravoslavci i katolici sebi odredili stranu. Međutim, svi ostali su razumeli stvar
kreacije zajednice, odnosno igre oko Bosne i njene teritorije i upravo je to bio
razlog da budu oprezni prema svome indentitetu i tom novom Jugosloven, i zbog
toga su pojačano čuvali svoje nacionalno osećanje unutar saveza. Sve su to, dakle,
činili prvenstveno iz nužde jer novi identitet u stvari i nije mogao postojati kad
bi morao poprimiti svojstva nekog od identiteta koji su ulazili u savez.
354
– Tačno je... Tačno je... Razumem – ubacivao se Đapić kipteći od neke
bojazni da bi katolici mogli ispasti mudriji da bi njima mogla pripasti bosanska
teritorija. – Vekovna borba je tu i između dve crkve! Samo to se ne vodi pod okriljem vere, nego na drugi način – u ime nacije.
Krivić reče da je sad slučajno s njima jedan Hrvat, sigurno bi rekao da oni
tako moraju, jer su i u Hrvatskoj pravoslavci Srbi, što znači Srbija. A značajan ih je
broj i naseljavaju velik dio teritorije. Osim toga, rekao je, postoji nešto još gore:
– Pod parolom jugoslavenstva, oni, Srbi, uzimaju mjesta i vlast.
Tu zastade i dodade:
– Oni su razumeli stvar iako Muslimani nisu. Zato treba dosta ozbiljno
razmotriti njihovo mišljenje.
– Pa, bilo nam je nekad zajedničko rešiti se islama kojeg su Turci uspostavili zahvaljujući upravo našoj međusobnoj mržnji. Zar nije tako?
– Znam... Ah...
– A zar nam nije u tome, evo, gotovo uspelo? Prekidaju stvar... još
nedovršenu.
– Znam.
– Neće nam se ponoviti ista prilika. ’Odže su jednom prevarene. Kad su
mislili da se vera može jačati verskim imenom. Ime nacije po zemlji da je nevažno.
Hmm...ne... – kao čudio se on tolikoj naivnosti i obojica se nasmješiše.
– Možda su ‚odže verovale da će ionako muslimanska vera zavladati svetom
– reče kapetan nakon svog zlobnog osmjeha.
– Ma, nisu, bre Boro! Turci su ih takve blesave ostavili – obuzeše i Đapića
nacionalna osjećanja, kao i svaki put kad se pomenu Turci.
– Smiri se ako želiš da pričamo o onome šta je Jovanov mislio pod „formulom suživota“ – ozbiljno će Krivić.
– Zar i ovo što smo ispričali nije to!?
– U redu, jeste – reče Krivić i nastavi o tome da mu je uvijek interesantno
razgovarati o tome kako su se kroz istoriju odvijale stvari između Bosne, Srbije i
Hrvatske i šta je sve uticalo na to da dođe do ovakvog stanja, do ovako zamršenih
međunacionalnih odnosa.
Složili su se i u tome da je Jovanov to jako mudro i smišljeno politički
predstavio masi. „Formula suživota“ u federaciji jugoslovenskoj bez bosanstva
zaista tjera nacije na zajedništvo, i istovremeno na sukobljavanje! To podstiče na
nacionalne mržnje i na vojno jačanje, pa je teško ekonomski rasti. Uslovljava da
politički sistem bude sistem čvrste ruke. Njima dvojici je valjalo sve ispočetka
razmotriti. I pred tim problemom zaćutaše i zamisliše se...
355
„Istorija događaja. Svi povezani i ovisni jedan o drugome. Jedan događaj
samo je posljedica svog uzroka...“, razmišljao je Krivić, držeći bradu u šaci.
– Srboljube, jesi li šta smislio? – upita nakon nekog vremena, jednako kao
i kapetan držeći bradu u šaci.
– Pitam se odakle bismo započeli – odvrati kapetan.
– To se pitam i ja... Trebali bismo krenuti izdaleka... Ne znam da li je to
vrijeme odakle sam ja spreman da se vratimo i krenemo... I generalno, ima li
uopšte negdje u životu početak – to se često pitam. A držim da si ti pametan
Srbin. Mene samo to sad interesuje. Nećemo se zadržavati mnogo, neke ćemo
stvari tek pomenuti... Dok je Jovanov govorio, toliko me bio zagrejao da nisam
ni saslušao u celosti njegov govor. Tek sad verujem koliko se o tome razmišlja
„gore“. Verovatno i žestoko raspravlja.
Krivić ga upozori da bude tiši, da nisu sami.
– Znam, bojim se i sam... Hmmm... Očekivao sam da će odmah otići u
Komandu – okrenu se i baci pogled na grupu visokih gostiju.
– Razumeo si malopre, na ručku. Tu su da pomognu na homogenosti i stabilizaciji zajedništva u kasarni. Svojim prisustvom na pisti zadržaće borce duže, a
kad su borci tu, pa ambijent ispunjen patriotskim pesmama...
– Znam, to deluje na vojnike. Sjedinjuje ih, to je jasno – upade poručnik,
pa se zamisli.
Kao da mu u glavu dođe nešto. Nešto što mu je mnogo značilo. Slutio je da
će se u tome nešto važno desiti, a nije mogao dozvati sebi šta. Naime, za vrijeme
ručka svim oficirima su podijeljeni bili pištolji s futrolama. To je navodno bio
poklon lično od generala, da ih podsjeća na njegov boravak u kasarni. Borci su
bili izuzetno radosni i pozdravili su taj čin. Poručniku Đapiću je bila zapela za
oko ta podjela pištolja. Nalazio je u tome nešto drugo, neku bojazan i osjećao je
da razlog dodjele novih pištolja nije onaj koji je naveden... To se nije moglo ni
odbiti! No, to ne reče Kriviću, nego reče:
– Ne brini. Razumeli su borci poziv. Ostaće oni svi koliko duže budu mogli.
Misli su mu i dalje bile na dodjeli pištolja u restoranu kuhinje i kopkalo je a
nikako da se dosjeti zbog čega. Pred očima je uvijek imao tu sliku dijeljenja pištolja
neznajući zašto sad osjeća da mu kroz tijelo prolazi neka neobična jeza. Strah.
– Ipak da počnemo – kapetan će. – Možeš odakle hoćeš, a pre toga ću
odmah reći svoj zaključak. Ta formula suživota je, u stvari, Jugoslavija. Biće interesantno...
I prije nego što je Đapić rekao bilo šta, on dodade kako bi objasnio važnost
razumijevanja krize:
356
– Kad bi ispitivali svakog Jugoslovena šta misli o „formuli suživota“, videla
bi se prosečnost jugoslovenskog razumevanja krize. Važno je, zato što od toga
zavisi, kako će se nadalje odvijati stvari, pa i sam njihov ishod. Razumeš li?
Klimanjem glave, poručnik se složi s njim. Spontano zamijeniše mjesta,
tako da je poručnik sada gledao prema grupi koja je sišla s bine. Zadržao je pogled na njima i gledao generala u leđa. Njemu s jedne strane bio je komandant
kasarne, a s druge Đorđe Jovanov i Đorđe Pečevski, a oko njih oficiri. Vidjeli
su se i Crvenko i Dunja. Ona u svom crvenom kompletu, stojala je odmah uz
majora Kostića. Cijela ta skupina nije bila blizu njih dvojice, Đapića i Krivića,
pa nastaviše. Jedan od njih reče kako je taj izraz „formula suživota“, upravo danas prvi put upotrebljen od nekog političara kad je govorio o odnosima među
republikama i da je izraz vrlo efikasan na takvim skupovima, jer ga svako može
objašnjavati na svoj način i niko ga ne može optužiti, jer ništa nije precizno rekao. I to je ta politička komunikacija i igra... Pričali su i o tome da je bilo oficira
i vojnika koji iz tog dijela govora nisu ništa mogli zaključiti, pa neće morati posebno ni razmišljati da li je ovako ili onako.
– Zajedništvo?! To Muslimane Bosne apsolutno ne upućuje u čem je problem u ovoj političkoj krizi!
I u tome su bili složni. Đapić je govor Jovanova izdvojio od govora ostalih
koji su govorili o bratstvu i jedinstvu, jer su, po njihovom mišljenju, takvi govori
dosadili i pticama. Uostalom, vidljivo je da između nacija ne ide...
– Ipak, ja bih da krenemo od Hristova rođenja. Ima u tome mnogo
poučnog. Naravno, teško je verovati kad ne možemo razumeti, ali... Korisno
je pomenuti i zapitati se kakvo je stanje bilo pre Hristova rođenja – govorio je
Đapić i gledao Krivića ravno u oči kao da je želio vidjeti njegovu dušu i u njoj
naći nešto što ih čini jednim bićem.
– Ako verujemo da je Bog poslao Spasitelja iz svoje milosti prema ljudima?
Ljudi su bili poremetili ispravne međusobne odnose i zapostavili ispravne odnose
prema Bogu! Eto ti!
Opet zaćutaše. Đapić prvi progovori:
– Onda je došlo do neslaganja u tumačenju. Izbili su ratovi... Ko bi sa
sigurnošću mogao znati kako je to krenulo? Pazi, ovo mi niko nije rekao, ovo mi
samo dolazi u glavu od kad je kod nas ‘vako... Sve gore... Razumeš li? Samo tera...
Klonem ponekad od misli. Misli me zanesu i nose sve dok se ne zakače na nekom
događaju, pa... – zaćuta opet, i nakon kraće ćutnje nastavi: – Kaži mi, Srboljube, kako je bilo hrišćanima kad se islam naselio? Šta su sve bili spremni učiniti?
357
Pokušaj to osetiti svojom dušom, lakše ćeš shvatiti. Pitao sam se da li su se možda
Židovi prodavali pod Hristove sledbenike i da je tako poslije došlo do svega...
Složiše se da je sad bezvrijedno da o tome razmišljaju i pričaju, jer sigurno njih dvojica ništa novo neće niti otkriti niti utvrditi. Složiše se da iz istog
razloga ne razgovaraju ni o razlozima pojave islama, mada je sve to izuzetno
važno, ali da je dobro pomenuti određene periode u lancu istorijskih zbivanja.
Sljedeća činjenica koju su kratko pomenuli je etapa kad su se Isusovi sljedbenici
međusobno priznali, podijeljeni i krvavo posvađani. Bio je to, po njima, izuzetno
važan period pošto su se od tada iz jedne vjere širile dvije. Neko vrijeme su razgovarali o tome, a onda svako za sebe dovršavao u mislima puno toga što se još moglo. I ostajalo je uvijek nedorečeno, čak i u mislima. Njihov izgled i zamišljenost
govorili su oogromnoj zabrinutosti.
Došla je na red i priča o Turcima. Iznosili su tvrdnje turskih uspješnih osvajanja. Naravno, posebno su naglasili odnose između dvije crkve, što je, tvrdili su,
olakšalo posao osvajačima. Tako je dolazio, širio se i uspostavljao islam. Svaki od
njih je iznosio tvrdnje zbog kojih je islam ulazio među narod. To je bilo otprilike
sve što su u prvi mah htjeli reći o tako važnoj istorijskoj etapi. Međutim, učini
im se premalo, pa zbog toga dodadoše kako su u ono vrijeme Turci bili izuzetno
veliki političari i duhovni mudraci. Kad je u narod na Balkanu islam već dobrano
ušao, vjerska linija jednakosti poslužila je Turcima za brisanje nacionalnih elemenata, pošto je nacionalno bila glavna prepreka instaliranju nacionalnog turskog,
jer ako želimo isti narod onda ne mogu postojati dve nacionalne kulture, jer
to biva barijera fundamentalnim razlikama u narodu i glavna prepreka trajnom
osvajanju i širenjunacije osvajača. Vjera im je služila da istu tu bosansku naciju
razbijaju na vjerske komponente, pa su se sve tri vjere udaljavale od bosanskog
nacionalnog identiteta i izražavale mržnju i odbojnost prema istonacionalnom
bosanskom što ih je na kraju totalno udaljilo od njihovog bosanstva. Mada su
muslimani, u odnosu na pravoslavce i katolike toga nesvijesni! Dobro su još tada
Turci znali šta je prepreka neometanom vladanju, a razbijanjem bosanstva našli
su podlogu u Bosni, jer su Bošnjaci bili žrtve nadmetanja između dvije crkve.
Složili su se i u tome da je to kasnije Srbima poslužilo kao dobra škola i da su,
zahvaljujući gotovo istoj metodi, vladali bosanskom teritorijom i unosili srbizme.
Imali su Turci veliko iskustvo još otprije, osvajajući druge. Njima dvojici je to
bilo jasno, a i nebrojeno puta prije toga razgovarali su o zbivanjima u tom istorijskom razdoblju.
– Turci su morali otići, da završimo na tome. – Njih su se bili rešili, a onda
uzevši Bosnu, bili su nam se približili drugi. Austrijanci, Germani... hmmm – iz358
gledalo je da se čudi, a sve mu je to djelovalo nekako isprogramirano, samo nije
mogao potvrditi da li je bilo od Boga.
Kapetan reče kako je upravo došao najinteresantniji period za analizu „formule suživota“, te da se trebaju malo zadržati na tom istorijskom razdoblju.
– Možda se upravo tad u glavama srpskih mislilaca po prvi put rodila ideja
o jugoslavenstvu, ali je trebalo vremena da se ostvari.
Đapić je rekao da je teško vjerovati kako se odmah mislilo na to ime zajedništva,
ali da se ono kasnije u iznalaženju rješenja formule suživota nametnulo.
– Pazi! Jedno je sigurno. Kad na jednom prostoru narod ili više naroda ne
pronalaze uspješnu formulu po kojoj bi išli napretku, onda se pojavljuje neko sa
strane – pokuša objasniti Krivić, što Đapić potvrdi, pa obojica zaćutaše jer im se
približavala jedna manja grupa boraca.
Borci su u razgovoru sporo hodali, a kad se mimoiđoše, poručnik će bacivši
pogled na njih i ispraćajući ih s leđa pogledom:
– Čini mi se da je Austrija isuviše lako uspostavila svoju vlast u Bosni.
U nastavku reče da je Bosna bila više predana njima nego osvojena.
Pravdajući to svoje mišljenje iznosio je tvrdnje:
– Turci su morali otići. Ali, verovali su da Bosanci ne mogu ostati samostalni kad su u njima bili izbrisali nacionalnu bosansku svest i tako razbilinaciju
na verske komponente, a takvi nisu onda imali nacionalnog znanja da bi mogli
upravljati samim sobom, odnosno samostalnom državom. Znali su da neće ni
znati samostalno voditi državu, jer je u njihovom duhu bilo ukorijenjeno da umjesto njih drugi misle i za njih rješavaju stvari. To je predugo trajalo i prodrlo dosta duboko u njihov kolektivni duh. Nemaju zbog toga snagu, jer je u njihovom
kolektivnom duhu otupljen osećaj za bosanstvo pošto je dugo brisano znanje o
bosanstvu, odnosno nacionalnoj svesti. Otupljena je kod njih navika i uopšte
potreba da se nešto misli u tom pravcu.
Po njegovoj tvrdnji, Turci su pravoslavce mrzili više od katolika, jer su više
ratovali protiv njih, doživjeli su poraz i zbog njih se morali povući. Takođe je
tvrdio da su Turci vjerovali da će muslimanima biti mnogo lakše živjeti pod austrijskom vlašću i da će biti u prednosti nad pravoslavcima. Da su ih na taj način
zaštitili od Srbije i odmazde pravoslavaca u Bosni, a to je, po Đapiću, bilo ono
glavno. Onda se opet zagledao u borce koji su prošli mimo njih. Oni su gledali
prema gore, u prozore jedne spavaonice, pa i njega zainteresova šta to gore vide,
što ga na tren odvuče s teme razgovora.
Borci su gledali u prozore zgrade Drugog bataljona, upravo spavaonice u
kojoj je, između ostalih, boravio i Osvit Pravnić.
359
– U potpunosti se slažem s tobom po tom pitanju. To je Srbiji donijelo
mnogo zabrinutosti i natjeralo mislioce na razmišljanje – reče Krivić.
– I te kako i koliko! – otpuhnu Đapić.
– Zato sam i hteo da se zadržimo na tome. Semenka „formule suživota“ o
kojoj govori Jovanov proklijala je još u tom razdoblju u glavama srpskih mislilaca. Objašnjenje za razumevanje daljnjih dešavanja može biti jedino ako se shvati
taj period.
Po njima dvojici, bosanska teritorija je morala nekome pripasti nakon turskog učinka sa nacionalnim bosanskim, pa su se zapitali zar Srbi ne bi bili glupi
i čak nepošteni prema bosanskim i hrvatskim pravoslavcima da su ostavili sve to
tako Germanima da prevode na svoje. Zapitali su se zar Srbi nisu trebali pokazati Austrijancima da su im bila jasna njihova posla sa Turcima kad je u pitanju
Bosna. Na kraju su se zapitali zar kolonizirana Bosna nije Srbiji bila opasnost.
Onda su rekli ono glavno što je Srbe kao pravoslavce zaduživalo da nešto učine,
a to je što je onakvo stanje govorilo da je njihova pravoslavna crkva izgubila duel
sa katoličkom u stoljetnim borbama za teritoriju Bosne, da je Hrvatska upravo
iz tog razloga podnosila Germane, konačno kao što je Bosna podnosila Turke.
Po njima dvojici, to je bilo iz mržnje prema pravoslavlju i zar nije valjalo biti
mudriji. Pitanje šta činiti i odakle početi, bila su više nego krupna za Srbiju, ako
se shvati njeno ondašnje stanje u cjelokupnim okolnostima.
– Ne... Ponosan sam na srpske umove. Zadužili su nas... Srboljube! Zadužili
su nas... – govorio je Đapić uzrujan nacionalnim emocijama.
Borio se da ostane smiren, a od muke mu je znoj izbijao po čelu. Izgledao je kao da je ugledao hrvatsku vojsku koja osvaja Bosnu sa Austrijancima na
političkom čelu. I Krivić je primijetio njegov bijes i stavio mu ruku na rame,
upozoravajući ga da se smiri, da su tu drugi gosti.
– Srboljube, moram... Bogatstvo srpskog kolektivnog duha i srpske kolektivne svesti dokazivani su kroz istoriju – podrhtavao je dok je govorio.
Strah je izvirao iz dubina njegove podsvijesti. Bojao se da bi Srbi mogli
izgubiti, pa ni sam sebe nije razumio.
– Iz srpskog duha u srpski slobodarski narod je ulazila velika snaga i otud
su se stvarali tako veliki umovi. I zar da sad sve to bude učinjeno uzaludnim? Na
šta bi srpska nacija ličila? Heee... Srboljube, možeš li zamisliti?
Krivić ga je smirivao riječima da su i drugi Srbi zabrinuti. Poručnik se smirivao slušajući kako kapetan objašnjava da je sjeme osvajača svijeta iz Sbije ubačeno
u Bosnu i kako je klica proklijavala u Bosni, a ne u Srbiji, i izrasla u biljku koju
su nazvali organizacija „Mlada Bosna“. Nije trebalo mnogo objašnjavati iz kojih
360
je sve razloga posađena da proklija tamo u Sarajevu i zbog čega su tu tadašnju
organizaciju sarajevskih mladih morali nazvati baš tako - „Mlada Bosna“ kad
je cilj bio jasan - da Bosne nestane. Sagovorniku je sve bilo jasno. Međutim, u
nastavku objašnjavanja pričao je kako je biljka prerastala u snažno i plodno drvo
čije su žile duboko i široko potkopavale sarajevsku zemlju, pa su se na sočnim
granama rađali sočni plodovi srpstva u Sarajevu. Poslije su na cijeloj bosanskoj
zemlji izrastale čitave šume takvog drveća. Bila je to tad pronađena formula po
kojoj je trebalo raditi. Raditi dok se ne uspostavi srpstvo. To znači Velika Srbija.
A dokle je trebalo raditi po toj formuli, vremenski se nije moglo odrediti. Genijalno. Za divljenje.
Po njima dvojici, svi Slaveni bi u krajnosti trebali prihvatiti pravoslavlje
da bi slavizam bio snaga. To su objasnili nesigurnošću Slavena, jer su se zbog
različitosti vjere neke nacije povlačile i lijepile se uz neslavene i bivale osvajane.
Iza toga zaćutaše. Obojica su bili zamišljeni. Poručnik je uranjao u ono
doba kad je stvarana organizacija „Mlada Bosna“ i provođene njene aktivnosti.
Pokušavao se staviti u te okolnosti... Što življe i što realnije... Da udiše ono stanje
kolektivne svijesti u Sarajevu i Bosni. Pitao se kakve su tvrdnje iznosili intelektualci, tad još uvijek zvanično Bosanci pravoslavci, ostalim sarajevskim mladima
koji nisu bili pravoslavci da bi omasovili članstvo. Pravoslavci su očigledno imali
svoje priče između sebe o realnosti pokreta. A to se moglo jedino ako prihvate
promjenu nacionalnog imena, da se nacionalno imenuju Srbi što je mijenjalo
psihološko - emotivnu strukturu individue i kolektiva i naravno unosilo nova
programirana razmišljanja i aktivnosti. Tako se na počecima razvijala ta ideja.
Onda se istovremeno smišljalo kako se odnositi sa ostalima u paralelnom ostvarivanju prethodno zamišljenog i programiranog. Interesantno je meditirati kakve
su priče ostalima prezentirali? Radilo se o narodnim masama u svim strukturama
društva kako bi snaga bila ogromna. Pokret je bio istorijski i svjetski.
Pokušavao se Đapić svojim mislima naći u tom prekretničkom razdoblju i
osjetiti ondašnju stvarnost. Nasuprot njemu, Krivić je bio u budućnosti pitajući
se kako će se odvojiti stvari gore, u državnom vrhu. Za Krivića to je bilo mnogo
važnije. Njegovi pogledi su često išli ka generalu i članovima Predsjedništva. U
jednom času se upita da nije slučajno previše upadljivo što su se njih dvojica
odvojila od ostalih sad kad su svi okupljeni oko gostiju. Učini mu se blesavo što
i oni nisu dio te mase oko „vrha“. Jer, nisu samo njih dvojica pametni i zabrinuti
Srbi. Mogli su sa tom analizom „formule suživota“ malo i sačekati. Pametnije bi
bilo odmah se pridružiti grupi.
361
– Ej, o čemu oni tamo pričaju? Aj’mo videti! – reče i kao da probudi
sagovornika.
– Hoćemo – prihvati Đapić koji ga je čuo iako je bio duboko u mislima.
– Još malo... Da dovršimo... – dodade.
– Odužili smo, bre! Nije pametno. Možemo i kasnije nastaviti, a nije ni lepo!
– E, Srboljube! Tu su još! Nije to ništa pričati jednu priču u dva puta, kao
u dva puta pojesti ručak – ljutnu se poručnik.
– Dobro, onda da skratimo!
I Đapić požuri ispričavši prvo svoje maloprijašnje misli, pravdajući ih tvrdnjom da ako se ne razumiju aktivnosti na počecima i u doba organizacije „Mlada
Bosna“ , teško je onda razumjeti ondašnje napore i biti svjestan šta činiti sada.
Ono mudro, što se Srbiji toliko isplatilo, je prihvatanje nacionalnog imena Srbin
kod pravoslavaca u Bosni i Hrvatskoj što je i bio glavni princip revolucionarne
sarajevske organizacije. A to bi u sadašnjem periodu, raspadom Jugoslavije na
republike, moglo da se izbriše i ponovo vrati na staro, objašnjavao je. Posebno je
naglasio da je važno shvatiti kako se to uspostavljalo jer je još uvijek na djelu i,
naravno, zašto se tako moralo činiti. Nije to baš tako jednostavno za razumijeti.
Htio je da završe s tim.
Kapetan se začudi kazanom, zbog značaja i svakodnevnih problema, zasnovanih upravo na tome. Upita kako se muslimani Bosne stvarno već jednom
ne mogu toga dosjetiti kolektivno i pored političkog, ustavnog i kulturnog ometanja od strane Srbije i Hrvatske, i pored zabrane da se naciji vrati nacionalno
ime koje joj prirodno i pripada, jer vjersko ime „musliman“ ih realno ne vodi
ničemu. U svijetu i ne postoji tijelo koje radi po tom principu, već su sve druge
nacije islamske religije obuhvaćene svojim nacionalnim imenom i djeluju samo
u nacionalnim okvirima i interesima, i to još uglavnom previše slabo. Ali, zbog
skrivanja riječi Bošnjak, pod vjerskim imenom narod upravo upija najviše srpsko
i hrvatsko nacionalno i tako pojačava svađu i mržnju između Srbije i Hrvatske.
Sad se upalo u zamku iz koje se ne izlazi i jedino oni, muslimani Bosne, mogu
nacionalnim osvješćenjem izići iz zamke i izvući tako i druge. Na to Đapić odgovori, gotovo drsko:
– To su od njih Turci učinili. Nisu Srbi – derao se braneći srpsko poštenje.
– U stvari, učinili su to sami od sebe. Za vreme Turaka ostavljali su bosanstvo i
svoje nacionalno i prihvatali ono što im je bilo postalo isto kao i u Turaka a to
znači po principu vere, pa su čak po tom principu i upijali i ono nacionalno tursko što ne bi trebalo da ima nikakve veze sa verskim. Nisu hteli da budu Bosanci,
već je bilo dovoljno da su muslimani, sa duhovne osnove kao i Turci, a da bi se
362
istovremeno razlikovali od nas... Ha... Turci su muslimani! Vladaju! Okreni se u
pravcu vetra! Samo nek se lakše diše! Tako su oni govorili sebi misleći da će tako
biti doveka, pa kad su postali ispunjeni samo islamom, bolje reći arapskim i turskim duhom zaboravljali su ko su, gde su i dokle je njihovo! I onda? Reci mi šta
je pravoslavcima Bosne moglo preostati? Jedino da se pripoje Srbiji! Verskoj i slavenskoj braći. A pod Austrijancima se to nije moglo učiniti. Jedino se moglo ako
pri‘vate nacionalno ime Srbin, odnosno da postanu Srbi. Eto, Srboljube! Niko
njima nije kriv! Sami su sebi skrojili takvu sudbinu! Da su cenili sebe i svoje, ne
bi danas bili u tome! Zato su prokleven i nedokazan narod...
Krivić se poklopio i slušao. Đapić mu je tako drsko održao lekciju, kao
da je Krivić kriv za sve to a samo zato što ga je iznervirao tjerajući ga da napuste
priču i pridruže se ostalima i da slušaju priče o lažnom jugoslavizmu. „Možda ga
nervira što svak’ nije kao on? Napasan, drzak, tvrdoglav...“, pomisli Krivić da mu
kaže i da ga još više naljuti ali zbog straha od gostiju, suzdržao se. Međutim, nije
mogao da mu ne kaže ništa:
– Ti kao da sve nas stavljaš na njihovu stranu! Po tvom, trebamo odma’,
tek tako, ‚vatiti se noža! Kao da bi oni polegali sami, pa da mi samo... Ne budi
toliko tvrdoglav, Đapiću! Ja bi‘ rekao da su svi naši narodi nesretni. Kao da bi
onda, u ono vreme, Bošnjani tako olako i masovno pri’vatili islam da nisu bili već
izluđeni dugotrajnim pritiscima dve crkve. Niti bi Turcima uspelo...
Đapić kao da se malo povrati nakon te konstatacije. Nije ništa govorio
nekoliko trenutaka.
Objašnjavali su se kakva je i kolika razlika u svijesti naroda pod nacionalnim imenom u odnosu na narod samo pod vjerskim imenom. Složili su se i u
tome da bi pravoslavci u Bosni postali samo vjerska skupina da nisu prihvatili
nacionalno ime Srbin nakon što je najveći dio nacije prihvatio islam i zapostavio
nacionalno a pošto je većinski, dominirao bi, pa bi i katolicionda nužno zaboravljali i ostavljali nacionalno bosansko. Pošto su se držali samo principa islama
to upućuje da bi pravoslavci i katolici bili pod dominacijom islama. Logično.
Je l‘ tako? To je bio razlog, dodali su, onda razbijanju nacionalnog bosanskog
identiteta na tri identiteta i gubljenja zajedničkog nacionalnog imena koje ih
je stoljećima vezivalo i držalo u cjelini. Tako su postepeno svi zaboravljali svoj
identitet, a bez znanja o sebi ne može se rukovoditi državom kao formom nacionalnog organizovanja i sa principima po kojima nacija treba živjeti, jer upravo državne institucije imaju glavni zadatak očuvanja nacionalnog identiteta i
primjenu svih onih mjera u pravcu života nacije. Nacionalno ime je pojam pod
kojim se podrazumijeva sve ono zajedničko, isto za svakog pojedinca u kolektivu.
363
Ta riječ, ime nacije, mora se podudarati sa nazivom teritorije na kojoj nacija živi
kako bi se to dvoje duhovno sjedinjavalo. Znači, ime nacije i ime teritorije. Tad
postoji neraskidiva veza toga dvoga, a nacija dobija snagu koja izvire iz znanja o
značaju teritorije, jer bez teritorije naciji nema života ni opstanka...
Ipak krenuše. Zbog velike nestrpljivosti kapetanove, čak napraviše nekoliko koraka. Prepun emocija, Đapić uhvati kapetana Krivića za rame i povuče ga:
– Eto šta bi se desilo da u Bosni pravoslavci nisu uzeli nacionalno ime Srbin. Ne bi bili emotivno-nacionalno vezani za Srbiju za koju su se na taj način lepili sve čvršće a da se nisu morali pomerati sa mesta, odnosno od svojih ognjišta.
Zar bi nešto više i mogli osećati premaSrbiji?
Pri tom je mislio koliko bi se povećala srpska teritorija po opisanom modelu.
– A plus, sad bi bili Austrijanci! Razumeš li to? Pa zar da sad prepustimo
da Hrvati zavode Muslimane! I zato ne kajem se nimalo što smo ih zatrpali i
pogušili! To sve do sada učinjeno, Hrvati nam razbijaju! A decenije i decenije
borbe... Generacije i generacije su istrajale... Pa da mi pokleknemo... Hmm..
Hmm.. – brektao je Đapić. – Nije ovo što imamo ostvareno preko noći da bi se
lako ispustilo – dodade, još ljutit.
– Narod u Bosni i Hercegovini bi se germanizirao. Austrijance je trebalo
oterati što pre. A Srbiji se žurilo, razume se – reče, pošto su se opet za nekoliko
koraka pomakli prema grupi.
– Došlo je do atentata – reče Krivić tek da bi presjekao kolegu.
Njemu se stvarno žurilo i htio je da tu završe razgovor, barem dok se oficiri ne
raziđu. Razumljivo je da će mu kolege zamjeriti i prebacivati što nije skupa s njima.
– Idemo, bre! Nenormalno je... Nisu ti ljudi ovde svaki dan.
– Samo još dva minuta. Neće oni još... Kud si navalio? Ovo je svetska istorija, Srboljube! – ljutio se jednako Đapić.
Iza toga Kriviću postade jasno da će biti primoran ostati tu sve dok Đapić
ne kaže sam da je sve ispričao. A koliko se o tome može pričati?! Razmišljao je da
ipak krene, no odusta. Đapić je ponovio nekoliko stvari o kojima su već pričali.
Zatim čučnu na koljena, uze jedan kamenčić sa betona i njime nacrta kartu Bosne, Srbije i Hrvatske. Nije bila baš dobra, ali moglo se razumjeti o čemu se radi
jer princip je bio važan a ne nešto drugo. Krivić ga je gledao odozgo.
– Gledaj u ovu kartu! U ove tri predstavljene teritorije! – pogleda u Krivića.
– Pogledaj u ove granice. Zar su realne? – i opet pogleda u svoj crtež govoreći: – Za
mene ove postojeće granice ne važe, nisu ni realne jer ako zamislimo da odozgo
gledamo u narod, na sve tri teritorije, vidimo dva nacionalna identiteta a samo
nacionalnom identitetu pripada država i teritorija. Logično. Je l‘ tako?! Samo
364
svojstva nacionalnog zahtevaju teritoriju. Stvari su jasne da ih ne objašnjavam.
Vraćam se. Dakle, imamo dva nacionalna identiteta, srpski i hrvatski u kom je
srpski puno veći i muslimane koji su sad nacionalno obojeni više kao Srbi nego
kao Hrvati. Je li tako? Znači vidimo Veliku Srbiju i sićušnu Hrvatsku koja takva
ne može ni biti država, ali ne vidim jasno razgraničenje. Slažeš li se? – opet diže
pogled ka Kriviću, gledajući ga u oči: – Narod odlučuje svojom snagom... Njegova svest... Je l’ tako?
Opet baci pogled na ono što je nazvao teritorijama tri republike, pa kao da
gleda narod u njima.
– Koji’ je više? Koji’? Srba ili Hrvata! – gledao je Đapić u nacrtano, a s
njim i Krivić. – Čije teritorije bi trebalo biti najviše? Sad se vide plodovi semenke organizacije „Mlada Bosna“ i mudrost srbijanske politike posavetovane
i podržavane od strane svetskih osvajača Francuza i Engleza. Šta Hrvati misle,
kuda će ići granica između Srbije i Hrvatske?... Hmmm... Kako na tako nešto
mogu i pomišljati? A vidiš li šačica ih je! Pogotovo kad znaju da smo muslimane
više od njih nacionalno obojili! Ako ne uspeju sad za ovo malo vremena zavesti
muslimane. Oni bi da drugi za njih urade posao! Da Zapad zavede muslimane da
budu za Hrvate! Hmm... hmmm... – brektao je podižući se.
Bacio je kamenčić iz ruke i stao.
– Ko ima više interesa da očuva ovu zajednicu? Ko? Kriviću, mi ili oni?...
Ko? Ha?... Pa vele ne treba ubijati!... Ma, mamicu im! Trebaju oni upamtiti ko su
Srbi! Oni to stvarno izgleda još ne znaju! Misle da se pravoslavni svet guši u krizi
i neimaštini, da je propao sistem koji su hteli... Kurve!
– Kolonizatori nisu – pošteni, gledaju svoja posla, kaže tebi tvoj Srboljub.
Ali, kad ni mi nismo pametni ni pošteni. I na to se računa, i na laž jugoslavizma.
Iskrvićemo se zbog toga što smo glupi, istrijebićemo se i niko nam nije kriv.
Opet napraviše dva-tri koraka i zastadoše. Ovog puta Krivić je zastao, želeći
da nešto kaže i pogled zaustavi na koleginim brkovima:
– Hrvatima zajedništvo upravo zbog toga i smeta. Ne čudi se, bre! U ovakvim stvarima nikad nije bilo morala. Mi Srbi smo mnogobrojniji i zato što nas
je više mogli smo Muslimane pre prevesti na srpstvo nego oni na hrvatstvo. To je
pravilo dejstva i samih emocija. Preovladuju snažnije emocije, te obuzimaju... Je
li tako? Eto, malopre smo pričali zbog čega su borci došli u kasarnu. Na državnoj
teritoriji. U narodu. Ista je stvar. Samo kad je narod svestan toga što hoće, kao
što je naš srpski. Ali nažalost, i Hrvati su svesni. A Muslimani, koliko su već
dugo okruženi njima i našima. Već predugo. Potpuno nesvesno, upijali su naše
i njihovo u svoj kolektivni duh. Je li tako? – upita i ne čekajući odgovor nastavi:
365
– Rekao si da mi zamislimo kao da gledamo narod. Rekao si da teritorija Srba
i Hrvata nije razgraničena, jer postojeće granice ne vrede. One su samo improvizirane dok se ne vidi na koju će stranu prevagnuti Muslimani. Koliko njih na
jednu, a koliko na drugu stranu.
– Jesam – potvrdi Đapić.
– E, sad mi reci, pošto već pričamo o tome, i znamo kakvu kolektivnu svest
mogu imati pod verskim imenom, zar tu treba da je nešto nejasno i nelogično?
Sve ovo što se dešava s njima... da ih Hrvati zavode... Da je sada s nama ovde u
razgovoru jedan Hrvat, zar ne bi rekao da im činimo isto?
– Bi.
– Zbog čega te onda ta stvar toliko nervira?
– Evo zbog čega. Po formuli suživota u Jugoslaviji, jedino su Muslimani
majmuni. A njima ova zajednica ne smeta. Hrvati nisu, a njima smeta. Zbog toga
mi Hrvati dodatno smetaju. Udarimo složno po Hrvatima i napravimo od njih
majmune veće od Muslimana. Da shvate...
– Muslimanima ne smeta zato što nisu svesni...
– Pa upravo zato. Zbog Hrvatskih namera biće prisiljeni da postanu svesni.
Razumeće celu stvar. Moraće...
Opet krenuše nekoliko koraka i opet zastadoše. Kao da nisu mogli od
uzbuđenja i napetosti progovoriti nijednu jedinu riječ u hodu, pa im je bilo potrebno da zastanu.
– Jovanov je rekao da „formula suživota“ tera na zajedništvo, a ja potvrđujem
da tera na zajedništvo i na rat. Kao i oduvek... – izreče poručnik.
Njegova je morala ostati zadnja. Krenuše. Ovog puta bez zastajanja i napokon se pridružiše grupi.
Bio je ponedjeljak ujutro. Oficiri su još pristizali na posao. U kasarni se još
osjećao subotnji dah prisustva generala i članova Predsjedništva. Nekako samo
od sebe Osvitu Pravniću, koji je bio na kapiji, nametalo se pitanje pravog razloga
njihovog dolaska. Primijetio je da se među vojnicima šaputalo o tome tokom
čitave nedjelje.
Gore, na drugom spratu zgrade Komande, u kancelariji bezbjednosti, dvojica saradnika zastadoše između stolova, pošto se major obratio svom zamjeniku.
– Ne odmah – započe major uzimajući sa stola svoju torbu koju je maločas,
po ulasku u kancelariju, spustio na sto.
Gledao je starijeg vodnika, a mislima bio u komandantovom kabinetu.
– Možda i malo kasnije. Biće ti najjednostavnije dok se nalazi na jutarnjoj
smjeni da mu lično odeš na kapiju. Kao što i sam vidiš, ovog starog komandira
366
nema još. Nešto nam se još ne vraća. Iz Bosne je, a nalazi se po izveštaju u Hrvatskoj u bolnici?!
– Bio je bolestan. Ne znam šta bi sad moglo biti s njim – stariji vodnik je
glumio da je začuđen više nego što je uistinu bio, jer je bilo još vojnika hrvatske
nacionalnosti koji su bili uplašeni nakon onog što se desilo u skladištu opreme.
I ne samo vojnika. Bilo je i oficira. Međutim, o tome se ćutalo. Uostalom,
mislio je vodnik, i major je to morao primijetiti.
– Još je? – upita major aludirajući na to da je komandir još bolestan, a
osjećao je da nije tako i da bi on mogao o njima svašta ispričati u svom kraju.
I major je glumio naivnost. Kao da je bilo teško dokučiti šta Marinko i oni
njegovi tamo čine.
– Dobili smo od bolnice i drugu pošiljku. Kod komandanta je, u njegovom uredu – reče.
– Ah... Nisam za to znao – začudi se stariji vodnik.
Tu prestadoše, jer major više nije želio pričati o tome. A i zbog čega da se
sad njih dvojica tu lažu, kad je bio više nego siguran da stariji vodnik nikad neće
reći ono što stvarno misli. U tim momentima nije htio ni razmišljati o tome.
Mislio je o mnogo važnijoj stvari i žurilo mu se da krene.
Krivić i Đapić su bili otkriveni. Čekalo se samo da dođu na posao, a njegovom zamjeniku Mađaru trebalo bi biti jasno da Hrvati nemaju šanse mutiti
koliko to mogu Srbi. Stariji vodnik nije znao da su ubice otkrivene, niti je znao
šta se činilo na otkrivanju za vrijeme ručka. To je majoru bilo mnogo važnije, pa
iskrenost njegovog zamjenika, u koju je sumnjao, nije ga previše ni nervirala.
– Vojnik Pravnić postaje komandir od srede ujutro. Odredio sam ga iz tog
razloga što se ovaj još nije vratio i što je Pravnić to zaslužio. Hoću da ga nagradim, a ovoga drugog da kaznim. Dakle, njegovo radno mesto je u prijavnici. Od
srede ujutro – naglasi još jednom.
Odjednom mu kroz glavu prostruji misao da su ona dvojica već mogli biti
privedeni u komandantov kabinet. U tom trenu dok je stajao s mislima u kabinetu, starijem vodniku se činilo da je to bilo sve što mu je major imao reći.
– Još nešto – nastavi major, pošto su mu se misli vratile – pitao me je da ide kući.
Odobrio sam mu 10 dana. Ujutro, u sledeći ponedeljak, dobiće dozvolu i trošak.
Dodao je još da novi komandir, Osvit Pravnić sam sebi nađe zamjenu za
kapiju i zamjenu za prijavnicu za vrijeme odsustva.
– U redu, razumeo sam – reče stariji vodnik razmišljajući zašto je major baš
tako odlučio, prvi put do sada.
367
– Idem, možda me čekaju – rekao je major ne objašnjavajući ni ko ga ni
gdje čeka i iziđe iz kancelarije.
Stariji vodnik priđe telefonu, podiže slušalicu i poruči kafu. Spusti slušalicu
i pomisli kako je major prije bio drugačiji. Sada ode bez riječi.
Juče, cijelo popodne, njih trojica najodgovornijih oficira u kasarni, preslušavali su zasebno šta je svaki od oficira govorio od ručka do kraja
svečanosti. Pravili su novi plan. Sa snimljenim materijalima je trebalo u Skoplje,
u Generalštab.
Iz snimljenog se moglo zaključiti da su mnogi oficiri Srbi u toj svečanosti
vidjeli veliku mudrost i da drugačije nije trebalo. Oficiri Hrvati su vidjeli jedino
rješenje u odvajanju. Oficiri Muslimani nisu mogli razumjeti kako to da se o
ubijenima nije rekla ni jedna jedina riječ. Oni na svoje kolektivno nacionalno
nisu ni pomišljali iz tog razloga što ih njihovo nacionalno kolektivno upućuje na
vjeru koja ima ime identično s imenom nacije. Ambijent je bio takav da im je
čak sopstvena vjera bila mrska, a to je na neki način činilo da je i nacija nejasna
i stoga površinski odvratna. Drugi razlog je bio što je za njih bilo komplikovano
razumjeti kako je to između Srba i Hrvata prenaglašavan nacionalni identitet, a
što se dojmilo ponekad možda i više kao sukob dvije crkve. A čak mnogi oficiri
Muslimani nisu ni mislili da je Herić bio Hrvat. To je u najkraćem bilo ono što
su zaključila trojica najodgovornijih oficira. Najizraženije kod oficira Muslimana
je bilo što se nekoliko njih samo zabrinuto zapitalo šta da učine za sebe i svoje
obitelji ako nešto još lošije krene...
Pod pratnjom njima nepoznatih ljudi Krivić i Đapić bijahu uvedeni u
komandantov ured. Pratnja odmah iziđe. Privedenima je postalo jasno da su
uhvaćeni. Shvatili su to još na ulaznim vratima kad su ih nepoznata lica spojila.
No, bilo im je nejasno kako su otkriveni.
Nekoliko prvih trenutaka u uredu je vladala tišina ispunjena samo
ispitivačkim pogledima. Trojica najodgovornijih i dalje su sjedila udobno zavaljena u foteljama. Privedeni su stajali koji metar udaljeni od vrata. U tom uzbudljivom miru pogledi su bivali sve zagonetniji. Puni iščekivanja. Očekivalo se da
komandant uzme riječ i sve češće su bacali poglede na njega.
Pokorno ćutanje i pokorni stav Đapića u Kriviću su izazivali bijes. Pitao se
gdje mu je sad, kad treba, ona pamet i onolika hrabrost. Sada mu rat nije izgledao
tako blizu.
Major se diže iz fotelje. Učini dva koraka prema privedenim i pogleda ih
oštrim pogledom, što Đapića gotovo obori s nogu. Sjećao se i onih rasprava s
njima kad mu se Đapić uplitao u posao.
368
–Naše komandovanje ne valja?! Ni sa vrha naša unutrašnja politika?! Ovaj
naš komandant, svako bi mu dao petnaest godina više nego što ima, ni on ne
brine o srpstvu?!
Čulo se disanje sviju.
– Ako ne mislite da je tako, onda sigurno mislite da je glup!
Opet ćutanje, a onda se Đapić okrenu prema Kriviću:
– Ne sećam se da l’ sam ti rekao, ali pre nekoliko dana slutio sam prepirku.
Nisam znao da to znači da ćemo biti otkriveni, ali samjasno vidio ovu sliku ovde.
– Ne prepireš se ti ni s kim! Ti sada kao kuja ćutiš! – drsko mu uzvrati
Krivić i bijesno ga pogleda.
– Priča jest ozbiljna, međutim, preduga je da bi se tako nervirali – progovori pukovnik Damjanović dižući se iz fotelje, ne dozvoljavajući kapetanu da još
šta izgovori.
– Otkačite pištolje! Nisu vam više potrebni! Dovoljno ste ih imali! – zapovjedi pukovnik i stade pored majora.
Đapićeve oči se širom otvoriše, kao da pred sobom vidje nešto strašno,
ogromno. I pored toga što mu je Krivić maloprije odbrusio, nije se mogao strpiti
da mu ne kaže šta misli:
– Odma’, kad su se delili u restoranu, vidio sam nešto čudno u tome, al‘ – i zastade gledajući onu masku na Krivićevom licu koja mu reče koliko ga mrsko gleda.
U tom času i komandant ustade. Izgledao je ljut, ali je bio strpljiv.
– Pođite i povedite mudrace za mnom, da svi skupa čujemo njihovu analizu „formule suživota“ – obrati se komandant svom zamjeniku i majoru, i prvi
iziđe na vrata.
– Kao da samo vas dvojica, pored svih 12 miliona Srba razumete ovo stanje u zemlji. Evo, sad ćete moći razumeti šta je rezultat vašeg posla i šta o ovome
misle ostali oficiri u kasarni – govorio je potpukovnik dok su izlazili i hodnikom
se uputili prema prostoriji u kojoj su se još nalazili svi uređaji. Naravno, oni su
odradili svoj posao i morali biti vraćeni u Skoplje.
369
Glava III
Osvitu Pravniću je sedmica protekla dosta brzo. Posebno mu je bilo interesantno od srijede. Za prodavačicu Jelenu on je jednostavno nestao. Nije ga
vidjela već tri dana i Osvit je pretpostavljao da ga traži.
Bila je subota popodne. Vojnici koje je te subote sljedovao izlazak ugrad,
stajali su na pisti u stroju. Dežurni oficir čitao je imena lokala u koje je vojnicima
zabranjen ulaz i ostala pravila za ponašanje u gradu. To je bio dio ceremonijala
pred svaki grupni izlazak u grad. Blizu dežurnog oficira stajao je Osvit, slušao
ga ali razmišljao o kako će kad navrati u „Kafanicu“, među svima diskretno objasniti Jeleni da nije više na kapiji i da ga zato ne vidi pošto je sad prebačen kao
komandir u prijavnicu. Brzo je smislio scenu kako će samo ako tamo nađe Daču.
Pozvaće ga za šank ako bude sjedio za nekim stolomi sve to navodno pričati
njemu kad Jelena bude tu i bude slušala. Kao i svaki put, zaljubljena Jelena ćega
svojim zažarenim pogledom strasno ljubiti.
Na kraju obraćanja, dežurni oficir vojnicima pokaza rukom na Osvita
Pravnića i objasni im da je on zadužen da patrolira po gradu.
Bilo je to Osvitovo prvo patroliranje, nesumnjivo teška i odgovorna nova
dužnost.
Pijani Dačo i drugi gosti koji su sjedili dalje od šanka Jeleni nisu predstavljali opasnost i ona svom ljubavniku dade znak da malo sačeka dok mu pripremi pisamce i stavi u šibicu. Dačo je bio popio i sporo shvatao šta mu je Osvit
ispričao, no u jednom trenu mu pade na um da poznaje dvojicu šofera koji voze
za Sarajevo baš u ponedjeljak ujutro, pa predloži Osvitu da putuje s njima umjesto da ide vozom. Iako s rezervom, jer nije znao koliko može vjerovati pijanom
čovjeku, Osvit pristade misleći na to da je Salko bio iz Sarajeva. Već se vidio u
kući njegovih roditelja i suosjećao s njihovom boli. Tamo dalje, Jelena je sjedila
i pisala pisamce.
Još koji tren Osvit i Dačo su pričali o protekloj vojničkoj svečanosti, pa se
Osvit diže, pozdravi i pođe. Čim je malo odmakao, pročitao je pisamce. Osim
što mu je čestitala na novoj dužnosti, polaskala mu je da je domišljat i da je razumjela razlog njegovog razgovora sa Dačom. Poželjela mu je sretan put i izrazila
želju za sastankom čim se vrati.
Bili su rani jutarnji sati. Obuzimalo ga je uzbuđenje zbog probuđenog
osjećaja bosanstva kojeg nije razumijevao. S druge strane, nešto mu je opterećavalo
370
razum. Umjesto prijatne slobode koju je očekivao ovdje, teret koji ga je pritiskao
bio je veći nego u kasarni. Naravno, nije bio svjestan toga da su se u Bosni susretale i prožimale kolektivne emocije srbo - hrvatske pokretane njihovim nacionalnim kolektivnim duhom koji je opet potican iz izvora njihove kolektivne
nacionalne svijesti usklađene sa njihovim namjerama prema Bosni, kojoj se bližio
kraj postojanja. Lijepo su putovali, a on je dobar dio puta prespavao dok su se
Milčo i Zvonko smjenijvali za volanom.
Zaustaviše se ispred jedne kafane. Milčo okrenu ključ i motor auta se ugasi.
– Ovde se svaki put navratimo. Rade dve lepe – reče osmjehujući se.
Pričao je ekavski sa svojim makedonskim naglaskom. Pogleda nazad u Osvita, pa sva trojica iziđoše iz auta i uđoše u kafanu. Dok su sjedali za sto jedan
od njih dvojice reče da bi trebali na glavnoj stanici biti za otprilike sat vremena.
Zahvaljujući im, Osvit reče da ne žure zbog njega, da bi on ionako volio naći što
više svijeta na autobuskoj stanici.
– Ne brini! Tamo ne možeš biti sam. Na stanici u velikom gradu nikad nije
prazno – reče Zvonko, a Milčo dodade da njih dvojica neće imati puno vremena,
da će odmah morati prvo po kamion, pa onda u tvornicu na utovar robe.
Pričali su o tome kako između Makedonije i Bosne postoji velika trgovačka
razmjena, te da je zajedništvo te dvije republike od velikog značaja a da se Osvit
ni u jednom jedinom momentu nije pitao zašto mu o tome pričaju i pitao se
primijećuju li možda da te srvari njega, tako mladog, mnogo ne zanimaju?.
Nisu se ni bili prevarili onda kad su mu rekli da će otprilike za jedan sat
biti na glavnoj stanici. Osvit se pripremao da iziđe iz njihovog auta i bacao je već
poglede po stanici gledajući koga će zateći tamo. Znao je da će kad oni umaknu
autom, ostati sam i okružen nepoznatima.
– Eto, bolje i brže nismo nikako mogli. Uglavnom, stigli smo zdravi –
Milčo će.
– Oh, dobro je! Prezadovoljan sam. Hvala vam puno! Mnogo mi je ljepše
bilo s vama dvojicom u autu nego da sam se tiskao po vozu.
Auto nisu ni gasili, već su samo izišli napolje da se sa Osvitom pozdrave.
Zastadoše malo ispred motora auta čije se brujanje čulo. Milčo samo ispruži ruku
za pozdrav.
– Vojničino, onda videt ćemo se u Poljanici kad se vratiš!
– Svakako... Svakako...
Osvit ih isprati pogledom. Istovremeno, oni su komentarisali kako je Dačo
naizgled lud od alkohola, ali ipak vrlo mudar i čvrsto opredijeljen za istočnu
crkvu, jer svaki Bosanac je važan i treba pridobiti srce svakog od njih a i ovi sa
371
zapada čine isto i ne prekidaju. Zar afera u Bosanskoj Krajini nije najviše nadmetanje na pridobijanju, samo to je na visokom nivou!? I važno je šta će biti i
šta će Osvit ponijeti u sebi kad se bude vraćao. Imaju u kasarni oni koji rade na
tom da ispituju...
„U redu je. Sad sam sam“, pomisli Osvit i uputi se ka zgradi stanice. Čim
uđe ugleda informacije i pri pomisli da mora kupiti kartu, uhvati se za džep da
izvuče novac. Obuze ga panika da mu nisu slučajno knjižica ili novac iskliznuli iz
džepa dok je spavao u autu. A Makedonci su već bili daleko. „Sreća. Sve mi je tu.“
Brojao je novac. Sve što je ponio iz kasarne bilo je tu. Makedonci mu nisu dozvolili da troši dok je bio s njima. Gospođa na informacijama mu je objašnjavala da
je autobus koji vozi za Bihać krenuo prije dvadeset minuta i da sljedeći polazi u
14 sati. Osvit se uhvati za glavu. „Mogli smo stići da smo znali“, izusti i ako nije
želio. Imalo je šest sati čekanja i on se tu pred očima gospođe pitao šta da radi.
– Moram li rezervisati kartu za taj u 14 sati?
– Ne moraš, a možeš!
– U redu, kupit ću poslije – reče Osvit i izmače se sa šaltera.
Iza njega su već bile pridošle dvije osobe.
Bio je zbunjen i bijesan i nije znao šta da radi dotle, kad se sjeti Salkinih
roditelja, pa potraži adresu u džepu. Dočeka da se obje osobe sklone sa šaltera pa
opet priđe sa adresom u ruci da pita kako i kojim autobusom može do njih.
Autobus je već bio visoko, a još se penjao. Neobični prizor činio je Osvita
uzbuđenim. Prvi put je s tolike visine gledao jedan grad tako lijep i tako velik.
Divan pregled i divan pogled odozgo... Pošto je izišao iz autobusa, zastade malo
razgledajući. Vidio je da dolje na ulicama grada sve vrvi. Automobili, pješaci...
Onda odluči se i krenu naviše onako kako su ga brojevi na kućama upućivali.
Poslije nekih stotinjak metara stade pred metalnom kapijom obojenom u zeleno.
Broj je govorio da je upravo to kuća koju traži. Iza kapije se prostiralo dvorište
osrednje veličine i velika bijela kuća. Bilo je oko devet sati kad Osvit otvori mala
vrata kapije i uđe u dvorište. Pomisao kako će njima biti kad ugledaju njega u
vojničkoj uniformi, pobudi u njemu nešto straha, no, nešto snažno, jače od svakog straha i svake strepnje, podignu mu ruku i pritisnu zvonce.
Selma se tek okupala i sređivala je kupatilo iza sebe, a njena majka je upravo podizala vrelu vodu sa električnog šporeta da zaspe kafu, kad se zvonce oglasilo. Ona vrati šerpu s vodom na električni šporet, baci maramu na glavu i pođe
brzo ka vratima. I Selma pojuri iz kupatila, kose umotane u ručnik. Dževada
prva dođe do vrata i otvori.
372
Osvitove oči ugledaše plavu smorenu ženu koja u isti tren namaknu rub
marame na lice, podignu obrve i briznu u gotovo histeričan plač. Nije izdržala.
Bilo je to upravo ono čega se i plašio, ali nije ni pomislio da će na njenoj glavi
vidjeti maramu. Za njega to bi znak koliko je duboka njena tuga i pogođen time
izgubi svaku riječ i svaki pokret. Miješala su se osjećanja i sumnje i pitao se postoji li iko kome je jasno šta se to zaista dešavalo i šta je to dovelo do tragičnog
završetka. One nisu znale da je Osvit upravo vojnik koji je sa Salkom proveo
njegovu zadnju noć u životu i da je samo jedno čudo da se i on nije našao s Salkom tog trenutka u skladištu opreme...
Iza uplakane majke proviri Selma, provuče se iza nje i iziđe vani, na stepenice. I iz njenih krupnih očiju prelijevale su se suze, ali je bila čvršća. Ispruži
vojniku ruku.
– Selma, Salkina sestra – reče ona, nešto joj je već reklo da je to vojnički
drug njenog brata i to bjehu prve riječi.
– Osvit Pravnić. Služim u Poljanici i... – htio je još reći da je bio Salkin
drug, ali ga Selma prekinu:
– Razumijemo. Hajde, uđi unutra...
Sjedali su u salon. One su bile iznenađene posjetom i time da ih se neko iz
kasarne sjetio, a veliki problemi u društvu, posebno „krajiška afera“ je bila aktuelna i činila da je njihova drama za ostali svijet iz naselja bila umanjena. Nekoliko
minuta poslije vojnik se predstavio, a onda ispričao pod kakvim okolnostima je
došao i zašto je želio da ih vidi.
– Kad sam te vidjela na vratima, kao da mi je sve bilo rečeno – reče Selma
i opet ućuta.
Ta duboka ćutnja njih dviju puno mu je govorila i bila mu razumljiva. U
stvari, svojom posjetom ih je vratio na početak drame i one momente koji su im
bili najgori. Znao je da im je pobudio bolna sjećanja pa reče:
– Pokvario sam vam dan. Nije mi to bila namjera, već sam želio, kad sam
već tu, da vas upoznam i možda nešto razumijemo, da možda pokušamo rasvijetliti stvar.
– Ma, to se nikada neće otkriti! – Dževada će, a pomislila je suprotno.
Kao da je u njoj sijevnulo nekoliko iskrica nade, jer, pomislila je, sve one
priče koje su došle do nje, sva ona nagađanja, možda će sada konačno dobiti
svoj oblik i napokon će saznati istinu. Možda će se posebno pokazati ispravnim
priče njenih prijateljica Hrvatica i moći će dokazati mužu, ali i kćeri, da je bila
u pravu, jer su upravo njene prijateljice Hrvatice što crnje prikazivale slučaj i otvoreno pokazivale mržnju prema Armiji. Nije znala zašto im je vjerovala. Možda
373
zato što je tako željela iz dubine duše i iz ljubavi prema svom sinu i da ne bude
kako je sam sebi kriv, niti da je bio nepažljiv pa ga je snašla smrt. Željela je da je
neko bio bolestan od ljubomore na njegovu ljepotu i uspjehe kod djevojaka pa
je to učinio. Zbog toga je Dževada nesvjesno priželjkivala da bude tako i njena
intuicija joj je govorila da je tako.
Da ne bi gubili vrijeme u ćutnji, vojnik poslije kraće pauze preuze:
– Ja sam istovremeno pod dva dojma. Jedan je da se zna šta je bilo, a drugi
da nikom nije jasno šta je bilo. A njih trojica mrtvi. Kad razmišljam o tome, čas
mi je hladno, čas vruće. U kasarni gledam mnoga lica i mislim da znaju, čitam na
njima da znaju i onda se pitam imaju li baš svi razloga da ćute ako znaju. Eto, u
meni se nekako kose i sukobljavaju te dvije logike. Čudno je to! A još je čudnije
šta je, u stvari, to što me tjera da tražim istinu. Ovo mi se prvi put u životu dešava.
Možda i zato što se odmah u kasarni o tome prestalo pričati, a nije logično da
bude tako... Eto, da li vas dvije razumijete šta se to desilo u Krajini? A bura još
traje! Sam državni vrh je potresen! Zbog jedne firme! Čudno, zar ne? Međutim,
vojska je nešto drugo. Tu bi stvari trebale biti čiste, tako barem svi kažu.
– Ma, više niko živ nije k‘o što je bio prije! To se ovdje svaki dan sve više
uočava – reče Selma.
Njena majka je ćutala. Nadala se da će nešto posebno čuti, ali je shvatala
da ni vojnik ne zna mnogo više od ostalih, pa se zamislila. Osvit je, pak, želio da
im da do znanja da on nije bilo koji vojnik iz kasarne, pa im je ispričao o svom
zadnjem susretu sa Salkom, zadnje trenutke njegovog života koje su oni proveli
skupa. Njih dvije shvatiše da je Osvit Salki značio mnogo.
Selma se diže i ode u kuhinju, a majka poče pričati kako nikome nije teško
kao njoj i da je stoga niko i ne može razumijeti potpuno. Desetak minuta kasnije
na sto stigoše kafa i kolači. Miris kafe činio je ambijent podnošljivijim.
– Morao je postojati neki veliki razlog da se to desi i uvijek ću više držati
da je bilo tako, a ne samo nesreća! – zaključi Dževada i opet zaćuta.
Razmišljala je o tome kako se i prije Salkine smrti između nje i njenog
muža počela javljati neka netrpeljivost i mržnja s kojom su ustajali i s kojom su
lijegali. Nije sebi mogla objasniti odakle je to dolazilo, i činilo joj se da su oboje
tako htjeli. „Možda nas je Bog zbog toga kaznio oboje! I vjeru smo bili zapustili!
Ko najveći nevjernici! Nije ni čudo što nam se šejtan podvukao pod kožu. Samo,
moj sin je platio naše grijehe...“, razgovarala je sama sa sobom. Sjećala se kako
je između nje i muža iznenada dolazilo do svađa i one su ih udaljavale jedno od
drugog. „Možda na početku i nije bilo nekog razloga, ali poslije jest. Sami smo
stvarali takav ambijent. Sigurno je i Sulejman to primjećivao, ali nikad o tome
374
nismo otvoreno razgovarali. Nikad jedno drugom priznali šta primjećemo. Da
jesmo, možda bi nestalo osjećaja mržnje i možda se sa Salkom ne bi desilo šta se
desilo...“ Namicala je rub marame na lice. Iako se oko toga više nisu prepirali,
mišljenja oko pogibije sina bila su im podijeljena. Sulejman je vjerovao da je bila
nesreća. Iz njegovih priča je shvatala da ga je u to uvjeravao i Nenad Perić i bilo
joj je teško u srcu i duši.
– Moj muž vjeruje da je bio nesretan slučaj! Vjeruje Nenadu Periću k‘o da
Nenad može znati! Nije bio tamo k’o ni mi! Eto, ti si bio pa ne znaš! – obrati se
Dževada Osvitu, a on upita ko je taj Nenad.
Selma mu objasni, pa se blago obrati majci:
– Mama, ne počinji sad o tome!
– Ćuti! Kako je meni to samo ja znam i znam šta ću reći!
– Mama, shvati, ni one Hrvatice nisu bile tamo, a ti više vjeruješ njima. To
oca jednako nervira kao što i tebe nervira što otac vjeruje Nenadu Periću.
– Ne vjerujem ja nikome! Ja vjerujem sebi i onome što mi govori moja
duša i moja pamet!
– Znam, mama, znam... Ja sam bila između vas dvoje i gledala sve... Dosta
mi je više toga! Ne razumijem iz kojih razloga te Hrvatice tebi pričaju tako, a
Nenad ocu onako! Samo da stvaraju svađu između vas dvoje! I ne kažem ja samo
za tebe! I za oca vrijedi isto! One nikad kao sad nisu naglašavale da su Hrvatice!
Osvit je slušao i pitao se zar im i to treba pored toliko tuge. Bi mu ih žao i
bi mu neugodno. Uplaši se da tako ne nastave pred njim, pa reče kako se drugovi
ne biraju po tome što hoće da druguju, nego da se u svakom nalazi nešto što
druge ljude više ili manje privlači, što ih sjedinjuje ili razdvaja.
– Od prvog susreta sa Salkom bilo je nešto što nas je približilo jednog drugom i tako je bilo do kraja – objašnjavao je.
– Sinko! Isti smo narod, veže nas dosta toga! Oh, kako čovjek zna biti blesav! Ništa ne zna dok ga zlo ne snađe!
Selma je poželjela pričati o ljubavi između Sonite i njenog brata, ali zbog
majčinih suza koje potekoše niz obraze, odustade, jer smrt glavnog glumca njene
namjeravane priče je bila prava pravcata stvarnost. Od Salkinog pogreba Sonita
nije dolazila. Niko joj nije zamjerio, što je bilo i razumljivo.
Osvit pomisli da je vrijeme da krene. Pogleda na sat. Otkucavalo je deset
sati i on se podignu govoreći da je vrijeme da ide na stanicu.
– Zar bi ti otiš’o, a da te moj Sulejman ne vidi! Šta bi rek’o nama dvjema
što mu nismo javile? – Dževada će.
Osvit joj objasni da mora stići na autobus.
375
– Nećeš kasniti, ne brini! Neko će te odbaciti ako ne mogne moj muž, a
sad ću ja njega zvati na pos‘o!
– Sjedi, Osvite! – reče Selma.
Dževada je već bila kod telefona i nije bilo smisla da sad ode, pa ponovo sjede.
– Ako nije mnogo daleko mogli smo otići do groblja dok vaš muž ne dođe.
Možda ću odmah trebati i krenuti! – predloži Osvit Dževadi čim se ona vratila.
– Kako da ne! Odoh ja do Beće, ako ga nađem kod kuće. Znam da ove
sedmice ne radi. Ni u njegovoj firmi nije dobro – govorila je ona izlazeći.
Čim ona iziđe, Selma poče pričati Osvitu o stalnim svađama roditelja, pogotovo kad govore o Salkinoj smrti. Htjela je da pojasni situaciju i na neki način
stavi doznanje i šta je razlog maloprijašnje prepirke s majkom.
– Čuo si maloprije! Teško je trpjeti te njihove neprekidne svađe i rasprave,
a ni zbog čega. Ponekad sam imala dojam da će se rastati. A počelo je i prije nego
što će Salko u vojsku i nije prestajalo. Sve to nije bilo toliko teško dok nismo
dobili pismo od Salke da je u zatvoru.
Tu prekide pa odjuri u svoju sobu i vrati se sa pismom u ruci. Pruži ga
Osvitu.
– Eto, to je to njegovo pismo. Samo adresa na koverti nije njegov rukopis.
– Mogu li pročitati?
– Pa zato sam ga i donijela!
On poče očima prelaziti po napisanim redovima, a Selma je sjedila želeći
još dosta toga da mu kaže dok se mati ne vrati. Očekivala je da će se svaki čas
pojaviti na vratima.
– Eto, vidiš! Ni njemu nije bilo jasno otkud tako stroga kazna. Ovo je
pisano iz pritvora prije nego što su ga odvezli u Skoplje. U pravi, pravcati zatvor
za vojna lica – prokomentarisa Osvit vraćajući pismo u kovertu i nastavi držeći
kovertu u ruci:
– Sjećam se kad je komandant strogim i prijetećim glasom pročitao naredbu o kazni, da sam i ja u stroju podrhtavao od straha. A mogu zamisliti kako je
tek bilo njemu! Cijela kasarna je bila postrojena na pisti. Jedinica u kojoj sam ja
bio bila je postrojena krajnje lijevo od govornice i prva s čelne strane, pa sam pratio Salku kad je silazio s bine u pratnji dvojice. Prošao je stazom nedaleko od nas i
vidio sam da su mu cipele bile bez pertli. Ni u hlačama nije imao kaiša, pa su mu
bile spuštene i mlatarale oko njega. Odlazio je oborena pogleda, kao da se stidio,
a očigledno je bio utučen. Išli su stazom s prednje strane zgrade u kojoj je spavaonica gdje smo spavali. Na uglu su okrenuli lijevo i spustili niz jednu strančicu.
376
Tad sam ga izgubio iz vida. Trebalo je da prođe dva mjeseca da ga ponovo vidim
– završi Osvit, a Selma ostade još nekoliko trenutaka bez riječi.
Iz Osvitove priče stvarala je sebi slike. Onda zabrinuto klimnu glavom da
je htjela reći – eto šta mu se u životu dogodilo, pa poče:
– To pismo u tvojoj ruci samo je pogoršalo odnose među njima. Ponekad
bi to išlo tako daleko da sam morala u suzama otrčati u svoju sobu! Zamisli kako
je bilo! Bila sam rastrzana između njih dvoje! Ta, oboje su mi roditelji!
Opet zaćuta. Pitala se šta je to razaralo obiteljsku slogu i mir.
Istovremeno, Osvit se pokušavao sjetiti da li mu je Salko pričao šta o tim
problemima kod kuće. Zna da mu je jednom nešto ukratko rekao, ali da on nije
shvatio na šta Salko aludira.
– Možeš zamisliti do koje granice je to išlo kad su se znali svađati pred tim
Nenadom Perićem i iznositi sav prljav veš pred njega... Čini mi se da mama, dok
je još radila, posebno tada, a čini mi se i kasnije... Ma, svaki put kad je duže bivala
s nekom od onih prijateljica Hrvatica, otac je bivao gori. Majka mu je govorila
da ga na to potiče niko drugi nego Nenad, a on njoj da ona priča iz glave svojih
prijateljica, a ne iz svoje... Možda je otac, ne znajući šta da uradi, o tome pričao
s Nenadom. Možda je očekivao pomoć, savjet. Meni je znao reći: „Ćeri, poludila
je!“ Ja ne znam šta ću. Ona me nikad nije ni upitala za mišljenje i moja neutralnost se topila i postajala sam bliža ocu. Jednostavno, ona je pretjerivala.
Ona opet ućuta i zamisli se. Osvit je vidio u njenim očima suze. A ona je
razmišljala da li bi trebala reći i za svoju vezu sa poštarom Zdravkom. To joj se
činilo nekako prljavo i šta bi Osvit pomislio o njoj i o njima svima. A tu svoju
vezu nikad nije razumjela. To sa Zdravkom je stvarno bilo blesavo i zaključivala
je, iz dana u dan, sve tragičnije. „I kako se to moglo desiti? A onda kao da sam
morala!“ Ponekad je razmišljala satima, vraćala slike i gledala ih, i imala dojam da
je Zdravko još prije te veze nešto znao. A kako i od koga? Kao da je znao njeno
psihičko stanje! Ipak, riješi da ćuti o tome i suze joj ponovo ispuniše oči.
„Tvoja mati više voli tvog brata od tebe, jer liči na nju“, rekao joj je Zdravko više puta i bio ju je uvjerio da je tako...
– Ne samo da je pretjerivala, već kao da je i prouzrokovala... Te dočekaće
majka da se on vrati, te mamine oči, te mamina kosa... Onda sam vidjela da je
Zdravko bio u pravu – zanesena Selma nesvjesno pomenu i Zdravka, pokušavajući
reći da nije jedina koja misli da majka nije u pravu, da ima još koji tako misle, pa
nastavi: – Primjećivala sam da se zatvara od nas. Ja sam dijete njih dvoje, ali istina
je da stvarno više ličim na oca. To svi kažu. Uostalom, vidjet ćeš kad otac dođe.
I prema meni se ponekad čudno odnosila. Nekako nepovjerljivo, kao da ću ocu
377
sve odati ili kao da joj nisam dijete. A na to sve kao da netko krajnje tajno djeluje u ovoj nejasnoj situaciji u našem društvu. Garantovala bih da postoje neke
tajne sile a nemam sigurne dokaze osim nekakvih unutrašnjih spoznaja. Jednom
sam se uvjerila ovdje i sama u nešto... Dvije mamine prijateljice su sjedile ovdje
i gledale Salkine slike dok su o njemu pričale. Primijetila sam da skrivaju nešto
od mene pa sam se povukla za onaj tamo sto i uzela nešto kao da radim. I otkud
one mogu znati to što tvrde? Mi nemamo pojma šta se radi po ovim kasarnama
ovdje u Sarajevu, a one tvrde da su sigurne da znaju šta se desilo u kasarni u
Poljanici?!
– Nije da se s tobom ne slažem! – potvrdno će Osvit osjećajući da u tom
nešto ima što ni jedna strana ne iskazuje. – Međutim, meni je jednako zagonetno
i za tog Nenada Perića, što bi se dalo zaključiti da nasuprot tim ženama, takođe
potpiruje tvog oca. Isto je... Kako on može znati nešto sigurnije od tih prijateljica
tvoje mame i tvrditi to što takođe tvrdi! Je li tako? Slažeš li se ti sa mnom?
– To je jedan Crnogorac, došao je za direktora iz Crne Gore prije jedno
dvije - tri godine. S ocem se druži, pa navrati... Često odu gore navrh brda pa gledaju grad odozgo. Ponekad ponesu i fotoaparat pa iz milja i ljubavi prema gradu
slikaju. On mnogo više voli Jugoslaviju. Zaključuje se to iz njegovih priča...
– Nisi mi odgovorila? Žao mi je, to nije odgovor!
– Ma, isto je i za njega. Ne znam uopće zašto ih i jedne i druge to toliko
interesuje. Bliža sam njima čisto iz logike. Šta bi drugo moglo biti nego nesreća?
– slijegala je ramenima dok je govorila.
– Ja sam bio u kasarni i šta ja znam? Meni je sve to zagonetno! Odmah se
ućutalo i ništa se ne istražuje! Osim toga, ima i drugih stvari koje mi daju povoda
da sumnjam.
– Ali, ako ne znaš ne možeš tvrditi i ubijati i sebe i druge svojom
tvrdoglavošću!
– Upravo tako. To znači da se ne može tvrditi ni da je bila nesreća.
– Jest – nekako pokorno će Selma.
Činilo joj se da je Osvit uz njenu majku i bi joj krivo.
– A ko je taj Zdravko? – odjednom upita Osvit.
Selma se prvo trže, a onda se sjeti da ga je pomenula.
– Jedan naš susjed. Ovdašnji poštar.
Osvit, da bi uvjerio Salkinu sestru da sve treba uzimati sa rezervom, ispriča
svoj slučaj na kapiji sa poručnikom Đapićem i kapetanom Herićem, nakon što
su njih trojica otišli u „Kafanicu“. Pomenu još neke zamršene stvari. Selma ga je
gledala s čuđenjem i poštar Zdravko joj je postao još više sumnjiv. Počela je tu i
378
ona opažati pobliže neke stvari, pa zamoli Osvita da kradom od njenih roditelja
njih dvoje ostanu u vezi.
– Ispričaću ti nešto što ne mogu sad – dodade a imala je na umu tu svoju
vezu sa poštarom Zdravkom koju nikako nije mogla shvatiti. Kao da ju je neka
sila na sve to prisilila iznenada i na koju nije bila otporna. Zdravko je u stvari
znao da mu nešto pomaže. Ostala je to za nju uvijek zagonetka koja nije prestajala da kopka.
– Dobro – reče Osvit nastojeći djelovati hladno, a nije mu bilo svejedno.
Ućutaše i svako uroni u svoje misli gledajući u neku svoju neodređenu
tačku. Pritom je Osvit klimao glavom. Nemoguće je bilo shvatiti stvari oko Salke. Oko njega se nešto opasno vrtilo u kasarni, ali zašto i ovdje kad on nije bio
tu? Sad mu je sve izgledalo još čudnije, a i Selma je mijenjala svoje mišljenje. Uto
Bećo otvori kućna vrata i pozva ih da idu...
Napokon, Osvit je stizao kući. Prošao je neopažen kroz dvorište i sad je
otvarao drvena kućna vrata. Predsoblje je bilo prostrano, veliko kao soba. Nije
vidio nikoga, ali desno, iz očeve sobe, dopirali su glasovi vatrene rasprave. Ta
svađa ga uplaši, pa zaustavi svaki pokret da bi osluhnuo. Očev glas se čuo više od
ostalih, a pored njega su se čuli i glasovi jednog rođaka i jednog postarijeg susjeda. No, znao je da ih ima mnogo više od njih trojice. U prvi mah je pomislio
da je u pitanju porodična svađa što ga je presjeklo, ali sad mu je već bilo lakše.
„Afera“ u kraju bila je stvar o kojoj se raspravljalo u cijeloj zemlji, a, naravno, posebno ovdje. Nastavi sa izuvanjem i svoje vojničke cipele odvoji od ostale obuće.
Zatvori vrata tiho kao što ih je i otvorio i krenu ka očevoj sobi. Nasuprot očeve
sobe bila je kuhinja i upravo je iz nje izlazila sestra noseći kafu na tacni. Prva je
ona njega vidjela i iznenadi se, a kad on nju spazi, vidje njene podignute obrve i
da joj tacna u ruci podrhtava. Pozdraviše se.
– Uđi u moju sobu. Hoću da se malo ispričamo prije nego što uđeš među
nji‘, u ovu galamu. Sad ću ja... Idi... Petn‘es‘ih je. Neće do ponoći raspraviti. Evo,
kafu samo da im unesem – reče ona i pođe prema sobi, a on umaknu u njenu
sobu prije nego što ona otvori vrata očeve sobe.
Osjeti umor. Udahnu taj kućni ambijent i učini mu se da nije isti kao onaj
koji je ostavio kada je pošao u vojsku. Izvali se na krevet. Utisci koje je ponio iz
Sarajeva bili su snažni i misli ga odnesoše na grob gdje se jutros prvi put u svom
životu molio Bogu i bilo je to za Salkinu dušu. Nije znao riječi molitve recitovati
na arapskom, nego je u sebi, na bosanskom, rekao nekoliko rečenica koje su mu
se nekako spuštale odozgo. U svojim mislima opet je gledao u Salkin mezar.
Mada je bilo prošlo skoro mjesec dana od ubistva, teško je bilo pomiriti se s tim
379
da Salko leži u zemlji... I slika Sulejmana kad se opraštao od njega na autobuskoj
stanici. Sulejmanove suzne oči i njegov stegnut glas... Bilo je teško. Preteško.
Sestra otvori vrata sobe i slike nestadoše.
– Nikom nisam rekla da si stig’o. Nadali smo ti se u toku noći – reče
zatvarajući vrata i spusti se na krevet pored brata.
On se nadignu na lakat lijeve ruke okrenut k njoj. Osjeti još veći umor.
– Vojska te mnogo izmijenila.
Gledala ga je i zapažala promjene poredeći ga s onim Osvitom koji je tek
pošao u vojsku. I on je zapažao promjene na njoj, ali umor ga je savladavao.
Trebalo je samo da legne i da shvati da više ne može. Ipak se odupirao snu i reče
joj to, pa upita za novosti u selu, posebno za neke od susjeda s kojima se češće
družio.
– „Afera“ je sve promijenila. Niko nije isti. Eto, čuješ ih tamo? Tako je
svugdje. I samo o tome. Kad si prije čuo da se priča o politici?
– Nikad. Stvano.
– Narod ostaje bez posla, pa.
– A, da. Jasno je... Samo čudno da najprije ovdje kod nas firme propadaju.
– I sve oni najveći upleteni!
– Da, stvarno...
Pošto zaključiše da ništa posebno iz toga ne mogu razumjeti, promijeniše temu.
– Kako je služiti? Šta ima novo? – pitala je.
Ispričao joj je ono svakodnevno, obično. O ubijenima i svemu poslije nije
joj ništa rekao. Iz očeve sobe i dalje je dopirala galama, no to njih dvoje nije
ometalo u razgovoru.
Osjećajući da neće moći još dugo izdržati da ne zaspi, on joj predloži da
odu kod ostalih. Sestra prva ustade i pruži mu ruku da mu pomogne ustati.
– Put stvarno izmori više nego išta! – reče on kad je bio na nogama, a tih
dvadesetak minuta provedenih na krevetu samo ga je još više slomilo.
Iziđoše iz sobe i u predsoblju zastadoše ispred vrata očeve sobe u kojoj se
bez prekida i dosta živo vodila diskusija. Malo su osluhnuli da čuju o čemu govore, pa sestra uhvati za kvaku i malo odškrinu vrata.
– Ulazi! – reče mu, odgurnu vrata i stade iza njega.
Pogledi iznenađenja, pa vesele riječi dobrodošlice. Bilo je osmijeha, uzvika...
– Mogla sam ja tražiti muštuluk – progovori ona iza njegovih leđa, pa
stade pored njega i kroz smijeh nastavi: – Ali nisam. Nema se više gdje zaraditi,
pa čuvajte pare!
380
– Znam da se šališ, ali nije to za šalu. To je ozbiljno. Samo, nažalost, mi
nemamo šta čuvati. Naše pare su pokradene. Dobro je da smo jednom shvatili!
Potkradaju nas decenijama, a mi i ne znamo – reče netko.
– U ovoj uniformi znači da je zreo i pun snage. Možda nam je donio neku
nadu za preživljavanje – reče drugi glas.
– Gledaj ti njega kako je lijep! Mi smo ovdje k’o izgubljeni. Nema uprave
pa svak čini šta hoće. A to gdje je on – nije tako. U vojsci sve ima svoje mjesto
– opet će onaj isti što je govorio da su pare pokradene.
– Znaće se i ovdje još malo. Samo dok dođu Amerikanci! – ču se treći.
– Eh, k‘o da je to tek tako...
Pozdravljali su se redom s Osvitom. Nisu ga vidjeli više od osam mjeseci. I
oni su primjećivali promjene na Osvitu.
– Uredila ga vojska. Napravila od njega ljudinu. Neka, neka... Tako treba– pozdravljao ga je jedan susjed, najstariji u sobi, tapšući ga po ramenu.
Poslije desetak minuta svi su opet sjedili, muški na stolicama u jednom
dijelu sobe, a žene na šarenom ćilimu u drugom dijelu. Osvit ostavi muške i
prođe kod žena. Sjede na ćilim pored majke. Samo što sjede, njegov otac zamoli
za tišinu riječima:
– Počinju vijesti.
Sve umuknu, nekako u iščekivanju.
– Nismo ranije tako slušali vijesti – šapnu Osvit začuđeno onima oko sebe.
– Sad je tako kod svakog. Slušaju se vijesti. Interesuje narod šta će biti s
ovim krajem – objasniše mu šapatom.
On pruži noge prema zidu, njima iza leđa, i svoju umornu glavu stavi majci u krilo. Bilo je tiho, i njega odmah savlada san. Uranjao je polako, ostavljajući
vijesti i konstatacije prisutnih, zaboravljajući ambijent u odaji, ploveći natrag
prema Sarajevu i Salkinima. Majka primijeti da je zaspao i pomilova ga po svijetloj kosi. Zagledavši se u njegovo lice, učini joj se kao da gleda malu bebu. „Umoran je. Nije dočekao ni vijesti da se završe pa da nam kaže kako je doputovao“,
pomisli ona u sebi.
U snu se Osvit našao u vodenom svijetu, šarolikom i raznovrsnom. Sve je
bilo od vode, pa i on sam. Voda je činila sve, bila beskonačna. Njegov lik u snu
je bio svjestan da je sačinjen od vode poput sveg ostalog i znao je da sačinjava
jedinost na početku kreacije sa svim ispoljenim iako na prvi izgled u ispoljenoj ravni sve poprima dojam zasebnosti. Bio je zadivljen takvom moći vode da
se može ispoljavati u toliko različitosti, a istovremeno bivati u svom početnom
svojstvu i u svojoj originalnoj čistoti neuprljana, prožimati sve i obuhvatati sve,
381
pratiti sve i poznavati sve. Tako njegov lik u snu saznade da u tom bitisanju
voda - tvorac i kreacija, život sačinjavaju dvije ravni koje su neophodne da bi se
nešto odvijalo, moglo bi se protumačiti, da bi postojao život. U početnoj ravni,
voda–tvorac potpuno je svjesna svega pošto se nalazi u potpunoj i originalnoj
čistoti, a u drugoj–ispoljenoj–ravni, voda–kreacija ima se onoliko znanja u ovisnosti od zadatka koji je programiran da se izvrši posredstvom kreacije u tom
sveobuhvatnom uzdizanju na viši stepen svjesnosti i nakon izvršenja programa
kreacija se rastvara i biva transformisana u novu kreaciju. Dakle, voda–tvorac
svojim znanjem se takođe nalazi i u ispoljenoj ravni i upravlja odvijanjem života.
Tako je bilo oduvijek, tako je sada i tako će ostati zauvijek. Osvitov lik u snu se
divio toj neograničenoj moći jer svaka moć može biti jedino od znanja.
U jednom danom trenutku, dok je gledao svoje tijelo u svojstvu i obliku
ledenice u vodi, rastapalo se i on je spoznavao da je u stvarnosti beskonačan, da
i sam postoji oduvijek i da će u nekom svojstvu postojati zauvijek. Shvati da se i
u stvarnosti sve nalazi u njemu i on u svemu i da to tako mora biti kad ne bi ni
želio. To je bilo neiskazivo. Shvativši istinu, da je on sve i sve on, Osvitov lik u
snu se rasplaka od ogromne ljubavi koja se u njemu zgušnjavala prema svemu,
jer u stvari, sve je bilo on, a ne kako je do tada osjećao i mislio. Misli dolaze iz
osjećanja. Bi mu lakše i reče sebi da u stvarnosti smrt ne postoji. Odmah poslije
te spoznaje, njegov lik u snu se nanovo zabrinu i zamisli – kako to dokazati drugima da bi došlo do ljubavi između njih i osvješćenja cijele ljudske rase na viši
stadij svjesnosti. Spoznade da je to neizbježno i već unaprijed isprogramirano!
Objašnjavalo mu se da kreacija u stvari mora spoznati kreatora! Svaka kreacija na
početku je jedinost sa svim ostalim kreacijama i u svojoj biti ostaje, pa s toga šta
učiniti da se ljudi osvješćuju i ponašaju po uzoru na kreatora, jer samo tako se
može ostvarivati sreća i jedino je to ispravno!
Postade zabrinutiji no ikad ali zbog nesvjesnih ljudi i u tom jednom danom momentu njegovom liku u snu ukaza se Salko. Jedva se nazirao, ali znao je
da je to Salko. I osjeti da će od njega nešto izuzetno važno čuti.
– Istina je to sve šta si sam sebi govorio. Potvrđujem. Zato od Boga ti se
ukazujem i obraćam – reče Salko.
– A kako znaš da sam zabrinut i šta sebi govorim?
– Nemam tijelo, nalazim se u originalnoj čistoti, što znači da živim u svemu, ako hoćeš – kao i ti, samo ja sam potpuno svjestan, jer kako ti već samom
sebi reče, nemam tijelo koje od stvarnog znanja udaljuje da me zavara i odvoji
– odgovori Salko.
– Da, stvarno!
382
– Programiran mi je novi zadatak i shodno zadatku novo tijelo ću imati,
a sve je ovisilo od svih prethodnih zadataka koje sam već obavio i sve to vodi
glavnom cilju.
Zato pazi šta ćeš činiti! Čini drugima samo sreću!
– Hoću. Svjestan sam, jer sam odabran da shvatim... A ti ćeš, znači, stvarno
biti rođen? – upita ipak Osvit.
– Logično je. Postepeno ću se uživljavati da sam tijelo, osvajat će me ego i
misliću kako sam zaseban za sebe.
Kad to izgovori Salkinog lika nestade, a Osvitov lik krenu tim šarolikim i
raznovrsnim svijetom kreacija razgledajući i uočavajući... Na jednom mjestu ugleda nekoliko utegnutih i odvažnih. Živo su razgovarali, zapravo – svađali se. Shvati
da su to predstavnici naroda. Prijetili su jedni drugima podacima o brojnosti i snazi onih koje su predstavljali. Potaknut time što je čuo i sam spoznao, Osvitov lik se
približi njima. Čim ga primijetiše, oni prestadoše razgovarati gledajući u njega.
– Vi ste političari? – upita Osvitov lik.
– Jesmo! – odgovoriše.
– Zbog čega se prepirete i jedni drugima prijetite?
– Oko teritorije, za materijalno bogatstvo zbog nacije i vjere. I na kraju oko
vlasti – odgovoriše.
– Znate li šta je istina?
– Znamo!
– Onda, šta je?
– Istina je da što više imaš teritorije i materijalnog bogatstva nacija ti je
jača, vjera i vlast! – odgovori jedan, a ostali potvrdiše, mada su bili sukobljeni.
– Nad kime?
– Nad onima koje pokoriš!
– To, očigledno nije istina nego varka. Istina je da smo jedinost! A znate li
šta to znači?
– Ne znamo! – bi im čudno.
– A to znači da se od sebe samog ne može biti veći, a to je suština onog oko
čega se sporite. Umjesto svađe i prepirke, što može svakog trena prerasti u tuču
među onim koje vi predstavljate, ujedinite se svi i molite zajedno. Zajednička će
vas molitva postepeno ali potpuno sjediniti i upućivati ka osvješćenju, a svijest
je izvor nastanka. To je put istine koji vama može i onima koje predstavljate donijeti sreću, blagostanje i obećani mir iz kojeg ste izišli – reče im Osvitov lik, na
šta se neki nasmijaše, a neki zamisliše i zabrinuše.
Povjerovali su u dobroj mjeri.
383
Jedan lik se izdvoji iz grupe i upita Osvita:
– Kako ćemo se moliti kad naše vjere nisu isto i ne mogu zajedno?
– Ti si na dobrom početku, jer imaš volju za jedinstvom. Ovako: pošto se
jedna vjera pretapa u drugu i nastaju sukobi, pozivajte one sa Istoka i one sa Zapada da se ujedine i jednu molitvu zajedno jednako neka obavljaju. Neka to bude
završna molitva u jednoj okrugloj zgradi, iznutra obojenoj u bijelo i krova poput
neba. Okrenite se u krugu jedni drugima poredani u redove. Ako to budete činili
osjetit ćete milost kakvu niste otkako ste izišli iz mira, jer vi mislite da je više vjera, a u stvari je samo jedna, odanost i pokornost Stvoritelju – uputi ga Osvit.
– A šta ćemo u toj molitvi izgovarati kad se ne možemo složiti? – upita
onaj isti.
– Bože jedini, nalaziš se u nama. Ujedini nas kao što Si ujedinjen jedan,
Smiluj se pa nas osvijesti da smo svjesni šta to znači jedinost kao što si Ti svjestan.
Usliši! – reče Osvitov lik i krenu od njih želeći da oni to doista učine.
Gotovo odjednom nestade svega. Osvit začu glas svoje majke. Budila ga je
i on progleda. Vidje da mu je jastuk ispod glave i vidje majku iznad sebe. Shvati
da se nalazi u sobi, u svojoj kući.
– Stavila sam ti glavu na jastuk da ispratim goste. Nisu te dali buditi. Kažu
– vidjeće te kasnije, dok si kod kuće – reče majka, a on nije mogao vjerovati da
ga je prevarilo i da je zaspao pored toliko gostiju.
„Sramota!“, govorio je sebi.
– Hajde, ustani! Idi u drugu sobu spavati da ovo izračim. Puno je dima.
On se diže i nekako slomljeno priđe vratima. Osloni se na njih i okrenu
prema roditeljima pospan. Majka ga prekinu:
– Nisi li ti ništa čuo?
– Ništa.
– Ta, sinko, vani su se čuli... Nikom živom nije jasno šta se ovo radi od
našeg naroda!
Otac je ćutao.
– Ne mogu sad misliti o tome – reče Osvit, otvori vrata i iziđe.
– Nek se odmori. Sutra ćemo imati vremena da se s njim ispričamo – reče otac.
Važilo je pravilo da se po dolasku kući na odsustvo, vojnik mora u što
kraćem roku prijaviti u opštinu, u vojni odsjek. Zbog toga je Pravnić još u prijepodnevnim satima u vojničkoj uniformi bio u gradu. Sreo je mnogo poznatih
osoba i pozdravljajući se i pričajući s njima, potrošio je veliki dio vremena prije
nego što je ušao u zgradu općine. Čim iziđe iz nje, vidje da je u tom kratkom
vremenu u centar gradića došlo mnogo naroda, što mu nije bilo jasno. „Nije, val384
jda, zakazan neki skup“, mislio je imajući pri tom na umu „aferu“ koja je nastavila potresati cijelu regiju i pozivati najjodgovornije političare u zemlji. Probijao
se kroz tu masu naroda koji je izgledao izgubljen. Grupe i grupice su diskutovale,
ponegdje se čak i paničilo. Padale su i prognoze, a one su bile različite, no sve se
vrtjelo oko „afere“.
Želio je izbjeći tu masu, ambijent koji je u njemu stvarao nemir i nametao mnogobrojna pitanja i potpitanja. Osjećao je da mu je već glava puna toga.
Ono što se dešavalo u kasarni, sve što je čuo i osjetio kod Salkinih u Sarajevu,
pa dolazak kući... Prisjeti se svojih „noćnih putovanja“ u kasarni, poslije smjene.
Poželio je doživjeti nešto tako u stvarnosti, s nekom lijepom djevojkom iz kraja.
Bio je u ulici „Proleterskih brigada“ i udaljavao se iz centra grada i razočarane
mase. Želio je negdje naći kutak u kom će se osjećati kao nekad, prije odlaska u
vojsku. Odluči da ode u bar nasuprot srednje škole gdje su svraćali mladi i uputi
se tamo.
Dok je prolazio pored novog naselja, u blizini parka, vidje da mu u susret
ide jedan njemu drag profesor iz srednje škole. Profesorov izgled je bio zabrinuto
zamišljen. Osjetilo se odmah da ne prestaje kopkati u srž problema u društvu,
toj zajednici država čiji su mu odnosi predstavljali očigledno krupnu zagonetku.
Osvit odmah pomisli na „aferu“ i doista je bilo tako. I profesor, znajući za masu
u gradu, razmišljao je o uzrocima koji su doveli do takvog stanja u društvu. Bila
su to njegova svakodnevna razmišljanjai, poput djeteta u rastu, profesoru se pokazivalo da svaki dan nešto novo saznaje i pored tolikog obrazovanja. „Evo, danas
opet nije kao što je juče bilo i kao što sam juče mislio da jest“, govorio je sebi
svakim danom već više od dva mjeseca. Bilo je nemoguće shvatiti koji to razlozi
dovode do toga u naizgled nevažnom gradu. Preplitalo se u tome svašta i na svim
nivoima vlasti, do samog državnog vrha. To je upravo ono što je unosilo strah i
razaralo razum.
Sretoše se upravo nasuprot parka. Mada se prijatno iznenadi susretu sa
bivšim učenikom kog dugo nije vidio, profesor jednostavno nije mogao a da prvo
ne pomene problem koji je uzrokovao takvo stanje u kraju:
– Ova krađa je zaista dokaz svijesti i morala naših političara i ekonomista.
Sve je shvatljivo... Nije ni čudno što smo tako sporo napredovali!
Profesor više puta ponovi to „nije ni čudno“, ali se, ipak, mnogo čudio. Osvit je samo slijegao ramenima. Znao je da je tako, ali nije želio o tome pričati.
– Pa gdje si? Gdje služiš? – upita ga.
– U Poljanici – odgovori Osvit.
– Gdje je to?
385
– U Makedoniji, na jugu.
– Kad si stigao?
– Sinoć.
– I ondma’ malo u čaršiju.
Osvit objasni da se došao prijaviti. Primjećivao je više bijelih u profesorovoj kosi. Pomisli da će profesor produžiti dalje svojim putem, ali on upita
kako je služiti u ovom teškom vremenu. Stajali su na trotoaru i pored njih su u
oba smjera prolazili pješaci. Osvit odgovori da je najteže već prošlo, a da se sada
može. Onda profesor prebaci svoju torbu u drugu ruku i povuče se korak nazad
govoreći Osvitu da i on učini isto, kako bi oslobodili dio trotoara prolaznicima.
– Osjeća li se ovaj haos u kasarni? Šta kažu oficiri?
Osvit pomisli na kasarnu i skup koji je održan. Nije znao šta da odgovori
kad ni u šta nije bio siguran.
– Ne govore još ništa. Ne osjeća se – odgovori ne želeći pričati o tome.
– Čudno mi je, znaš... Cijelo društvo je jedna povezana struktura – reče
profesor pitajući se šta bi jedan vojnik u tim godinama i bez životnog iskustva i
znao i mogao uočiti.
– Socijalizam nije ostvario da postanemo društveno društvo u kom je
čovjek čovjeku drug. Suprotno je. Vidiš šta čine jedni drugima u ovoj krađi? Kad
govore onda izgrađuju socijalnu jednakost i pravdu, a na djelu čine najveći lopovluk na svijetu. Zašto je to tako? Eto, to su moja razmišljanja. Kod nas se tako
praktikovao socijalizam da ja već nekoliko godina unazad vidim da naše društvo
mora propasti, a sad sam kao iznenađen ovim... Kao da sam obični naivac, laik,
šta li?... Hm... Hm... Trebao sam davno otići iz ove zemlje! Budala! Kakve sam
prilike propustio! – govorio je profesor, a Osvitu bi neobično da ga vidi takvog.
– Možda je ovo posljednji stadij u rušenju sistema – nastavljao je profesor.
– Veliki će pokrasti društvenu imovinu, privatizovati je i tako promijeniti sistem.
Ha! Samo neće to ići tek tako. Čudim se što je sav narod decenijama uspavan
i koliko god da razmišljam, socijalizam se, izgleda, ne podudara sa biološkim
bićem čovjeka. Čovjek puno više daje značaja tijelu nego duhovnom. Zato kopa
i grabi na svaki način da bi stekao materijalno, da bi udovoljio zadovoljstvima tijela. Vjeruje se u današnje vrijeme da i duša onda uživa i ako to vjerski
mudraci osuđuju. Znaš, veoma je važno znati da se između duha i tijela oduvijek
nalazio problem i da upravo taj problem čovjek evo rješava kroz cijelu istoriju,
kako u okvirima pojedinaca tako i u okvirima zajednice. Oduvijek se pokušavalo
iznaći rješenje da se taj odnos uskladi, a meni nije poznata zajednica u kojoj je
nađen sklad između toga dvoga, osim rijetkih pojedinaca. Za priznati je istinu
386
da nikakav sistem i ne može riješiti taj problem, jer je u pitanju razum, odnosno zajednička svjesnost čovječanstva a to je prevelika masa za osvijestiti kad su
razlike u mnogo domena ogromne. Znači – svijest narodnih masa, a to je čista
utopija, jer čak nisu svjesni ni oni koji predstavljaju narode. Kako onda?!
A kako onda da bude narod? Je li tako, Pravniću? Znači, samo svijest masa
bi to mogla riješiti!
Tu profesor zastade i odahnu, pa odmah nastavi:
– U istoriji su postojali neki mudraci koji su tvrdili da postoji samo jedan
duh koji obuzima sve, koji stvara i rastvara tijela. Ako vjerujemo njima, ljude
i prirodu obuzima isti duh i sve to skupa i pored raznolikosti, čini jedinost na
samoj osnovi kreacije, a raznolikost i jeste u stvari u stupnju svijesti. Tijela daju
samo površinski osjećaj odvojenosti i zasebnosti, ali idući dalje u naslage sazdanog
taj osjećaj odvojenosti i zasebnosti se gubi. Međutim, mada je to u svemu i svima,
rijetki su oni koji to mogu vidjeti. Lično ja to zamišljam ovako: zamislimo vodu i
ledenice u vodi. Šta hoću reći? U momprimjeru voda je duh. Bog je stvorio vodu
– duh, voda stvara ledenice kakve Bog propiše. Reci mi kako jedna ledenica može
shvatiti da čini jedno sa milionima drugih, sličnih, kad je prinuđena otimati se s
njima za opstanak? Kako onda da napreduje socijalizam?
Pravniću zastade dah. Prisjeti se svog razmišljanja u kasarni uz stub pored
pošte nakon one pjesme zakletve na skupu. Otkud isto poređenje? Sinoćnjeg sna
se nije sjećao, ali pomisli kako je odnekud znao da će čuti nešto slično o ovom što
mu je profesor ispričao ili mu se činilo da je to već od nekog čuo pa od nepridavanja važnosti tome, potpuno je na to bio zaboravio. Istovremeno se sjetio kako
je profesor i u školi često znao govoriti o problemima sistema.
– Eto, moj Pravniću! Religije su nastale na osnovama vjerovanja u jedinost
sveg ispoljenog u kosmosu i samo površinske zasebnosti, jer svijest mudraca je
bila razvijena. Oni su svojom sviješću otkrili zakon kosmičkog jedinstva. Nadam
se da ti je jasno zbog čega sam ti sve ovo ispričao?
– Jest – odgovori Osvit.
– Pitam se samo još jedno: zbog čega naučnici i zagovornici socijalizma
poriču postojanje Boga? I koliko naši političari razmišljaju o ovom? Trebali bi...
Imali smo dobar primjer u našoj čaršiji. Dvije familije su praktično činile šta
hoće, pored krasnog zakona. Ponašali su se poput feudalaca na svojim feudima
u feudalizmu.
Rastadoše se i nastaviše svaki u svom pravcu. Na ekranu razuma mladog
Pravnića bili su ispisani novi redovi. Ljubav prema autoritetima bila je poprilično
ranjena. Međutim, otimao se da ne razmišlja o tome bar tih nekoliko dana od387
mora. Pokušao je što snažnije osjetiti sreću i ljubav u svom srcu. To je želio i to
mu je bilo važno. Stanje u zemlji nije razumio, ali na samu pomisao na to, vidio
je ogromni mrak pun neizmjerne težine.
Profesor je vjerovatno već stigao do centra i provlačio se kroz masu koja
se sjatila na malom centralnom trgu, kad je Osvit išao pored tvornice četaka.
Pri rastanku mu je profesor rekao da su veliki izgledi da će napustiti posao u
školi i otići vani. „Kad ovako visokoobrazovani razmišljaju da odu, šta bi‘ se ja
imao puno pitati?“, razmišljao je Osvit. Uto vidje da mu se približava djevojka
sa stidljivim osmijehom na licu. Tren kasnije shvati da se poznaju i osmjehnu
se i on njoj, i sjeti se nekih davnih zaljubljenih pogleda koje mu je upućivala u
školskom dvorištu dok je bio učenik. Zastadoše jedno naspram dugog na korak
udaljenosti.
– Razija... Ne bih te prepoznao!
Ona se i dalje ljupko smiješila, slegnuvši ramenima kao da se nije ni iznenadila susretu.
– Divno izgledaš. Proljepšala si se.
– Primjećuješ... Hvala.
– Zanosiš svojim izgledom. Podižeš u oblake.
– Ah, stvarno! Ne mogu da vjerujem!
– Istina je, vjeruj. Kao vila u bajkama. Zaista – i nježno puhnu iza njenog
vrata podigavši nekoliko vlasi sjajne kose koja zaleprša.
Učini isto i s druge strane.
– Ako budeš moja, ja ću biti u oblacima. Vidjeti samo sunčev sjaj.
– Znala sam da znaš osvajati, ali da budeš vjeran? – kao zaprijeti ona
podižući kažiprst.
– Tebe ne bih mogao prevariti. Nikad... Kad bi ljubio te usne i mrsio zlatne
vlasi tvoje kose, ne bih poželio ništa više... Bio bih ispunjen.
– Lijepo ti stoji uniforma. Nekako ponosno izgledaš u njoj.
Krenuše zajedno. Pričao joj je o svojim vojničkim danima, sunčanoj Makedoniji, a ona njemu o zadnjoj godini u školi. I jedno i drugo su nekada mislili da
je za njih kasno, da se možda više nikada neće vidjeti. Smatrali su i jedno i drugo
da je za njih sve završeno. No, život je nepredvidiv i oni su mu zahvaljivali što im
je opet dao priliku. Obećali su jedno drugom da ih vrijeme i daljina dok on ne
odsluži do kraja, neće rastaviti.
Ispratio ju je pod stranu. Dalje nisu smjeli zajedno, pa stadoše iza stabla
jednog drveta da budu skupa još koji čas. On krenu da je poljubi. Njeno užareno
lice je gorjelo, a iz očiju izbijao plamen koji je zatvarao kapke u želji da od njega
388
sakrije žar. Podrhtavala je. To je bilo prvi put. U trenu kad je već gotovo osjetio
slast njenih usana, ona stavi prst na svoje usne. Oči nije otvarala, a kažiprst na
usnama dodirivao je nos i kao da je prijetio. Na ljupkom licu više no ikad vidio
se smiješak koji je odavao čežnju, ali i oprez. Iza njenih zatvorenih kapaka nazirao
je slike kojih se ona prisjećala, a u kojima se on ljubio sa drugim djevojkama. Te
slike su joj ispunjavale dušu... Ostadoše tako možda i minut.
– Kad se vratiš iz vojske – izusti najzad ona smičući prst sa usana i
progledavši.
On odmaknu svoje usne. Gledao je u njeno lice na kom se izgubi smiješak,
ali u očima je ostao žar. Shvati svoj zadatak da u njenu dušu ulije nadu i sigurnost, jer u Krajini to ne ide tako lako. Mada do vjere malo ko drži, prijeteći glas
roditelja zna doprijeti duboko u dušu i ostaviti strah.
– Ranjavaš me, Razija! Treba preboljeti rane – reče on i opet pomisli da je
razlog njenom strahu njegovo ponašanje iz škole, pa nastavi: – Dugo ima kako
mi se sviđaš, ali moraš razumjeti. Upravo zbog vojske sam želio izbjeći vezu s
tobom. Plašio sam se pauze. Zamisli da naša ljubav ne počinje danas, nego da je
odavno.
– Ne bi imao povjerenja? – upita ona.
– Ne, nego ne znam kako bih izdržao.
– Vidjet će nas neko. Ne znaš ti moje... Stvarno moram ići... Vidjećemo
se sutra.
Rastadoše se bez poljupca. Gledao je za njom dok se putom penjala uza
stranu odlazeći u svoje naselje. „Evo, počeli su mi dani koji su mi iz onih noćnih
putovanja nagoviješteni i kakve sam uvijek želio“, pomisli i okrenu se nazad.
Glava IV
Trećeg dana po povratku sa nagradnog odsustva, Osvit u sumrak iziđe
iz kancelarije s namjerom da obiđe kapije. Bi mu to prvi obilazak otkako je na
dužnosti komandira. Zastade na stepenicama i upita se odakle bi počeo i riješi
da pođe prema velikoj kapiji gdje je i sam jedno vrijeme radio. Sjetio se Razije i s
mislima o njoj siđe niz stepenice i nastavi dalje. Prolazeći pored zgrade Komande, zadrža se desetak minuta posmatrajući paunove. Oni su i učinili da misli iz
389
rodnog kraja vrati u kasarnu. Bilo ih je divno posmatrati i u trenutku kad ih je
ostavljao postade svjestan da su ga misli o rodnom kraju navele da pođe prema
velikoj kapiji, jer trebalo je da Redžo bude na smjeni. Iz kuhinje su i posljednje
grupe odlazile s večere. Vojnici su ulazili u zgrade, pa je sve mračniji kasarnski
krug postajao tih i pust.
Čim stiže na kapiju, osloni se na stub, pored otvora. Pogledi sumu sami
išli ka „Kafanici“. U sjećanju se javi onaj zadnji ulazak tamo, one subote prije
odlaska kući kad ga je nešto tamo vuklo i, eto, zato ni kući nije išao vozom. Unutra, kroz staklo, vidio je nekoliko osoba, ali nije prepoznavao Daču, što mu bi
čudno. Pomisli da nije možda bolestan. Na vratima je stajala Jelena i po njenim
kretnjama izgledalo je kao da ponavlja pijanim glavama da izlaze, da je vrijeme
da zatvori.
U jednom momentu zapričaše se o Salkinima u Sarajevu. Redžo je bio jedina osoba s kojom je mogao pričati i o tako osjetljivim stvarima. No, ni njemu
nije pričao o svojim ljubavnim avanturama. Na primjer, za vezu s Jelenom Redžo
nikad nije znao i nitko drugi. I sad je, dok su razgovarali, često pogledao prema
„Kafanici“. Čak pomisli da ode do jedne nedograđene kuće gdje su se njih dvoje
prvi put sastali. Ona je morala proći pored nje na svom putu ka kući. Istovremeno,
Redžini pogledi su znali otploviti niz ulicu „Todora Pečevskog“, poput predmeta
koji otplovi niz rijeku nošen njenim tokom. Bio je zabrinut zbog svega i vjerovao
je da se prava istina o Salki i njegovoj smrti nikad neće saznati. Stoga promijeniše
temu. O promjenama u kraju već su pričali nekoliko puta, ali svaki put je imalo
još ponešto da se doda. Situacija je bila prekomplikovana za njihov razum.
– I oni sa pedeset i više godina sad kopaju da idu negdje vani. Razumiješ
li ti to? Stanje se od početka „afere“ toliko promijenilo da ne možeš povjerovati.
Čak ti niko ništa ne treba ni reći. Sjedi i mirno udiši i izdiši, sama duša puno toga
novog i lošeg nagovještava. A ne može se jasno razumjeti šta – raspričao se Osvit,
a Redžo je ćutao i tonuo u zabrinutost.
Misli su mu bile negdje u zavičaju i pokušavale shvatiti stvarne razmjere
promjena.
– Živa panika je nastala! Za golu egzistenciju! Narodu su sad usta odjednom postala puna Amerike! Eto, vidjet ćeš i sam kad se vratimo. Strah od
budućnosti potisnuo je strah iz usta, pa svak‘ sve više govori ono što stvarno misli! – nastavio je Osvit nakon kraće stanke i ushodao se ispred otvora stuba.
Usta su mu sama pričala, kao da se nalazio u dušama svih Krajišnika i mnogo šire. Redžo je promijenio mjesto gdje je stajao i smjestio se uz mala vrata.
390
Dok je išao prema kapiji, Osvit nije ni mislio o Pegi, ali kako je hodao
ispred otvora stražarske kućice, pogledajući unutra u sve mračniji otvor, to ga
podsjeti na onu prvu večer kad se tu uvukla da je drugi ne vide. Kao da je sad
unutra nazirao njen lik koji je postajao sve jasniji i ona potpuno ovlada njegovim
mislima. Sjeti se njenih poljubaca... No, o svemu tome svom najboljem drugu
ne reče ni riječi. Smatrao je da ga on ne bi razumio, a sebe zapita po ko zna koji
put zašto ga je onako, na onakav način ostavila. Poželi da joj telefonira i u istom
času začu odjek Jeleninih potpetica po trotoaru. Odlazila je s posla kući sitnim
koracima, dobro uspravljenog tijela. Zadržaše poglede na njoj sve dok nije skrenula u ulicu koja je imala drugi smjer i nestala iz njihovog vidokruga, tad Osvit
iznenada progovori:
– Idem! Mogli bismo cijelu noć pričati, ali ništa od toga. Sigurno je da neće
biti lako kad se vratimo. I mi ćemo kopati da idemo vani, vidjećeš.
Držao je rukom za kvaku malih vrata.
– Nisam te ni upitao da nemaš kakvih problema na kapiji.
– Nemam.
– Ako imaš, slobodno mi reci i treba da mi kažeš.
– U redu.
Osvit otvori vratanca i uđe unutra.
– Mislio sam s vanjske strane otići do glavne kapije, ali sam se predomislio
– pokuša objasniti Redži i udalji se od njega.
Priđe telefonskim govornicama. Još je bio obuzet maloprije probuđenim
sjećanjem. Diže slušalicu i okrenu broj. Mnogo toga motalo mu se po glavi. Telefon odzvoni tri puta.
– Halo, Đurđica je.
– Ovdje Pravnić.
– Oh, Pravniću! Kao da sam naslutila tvoj poziv! Baš pre neki dan sam
te se setila, pa sam se pitala šta se desilo kad ne zoveš! – pričala je majka ne
dozvoljavajući mu da dođe do riječi i upita za Pegy – Iako mi ništa nije rekla,
primetila sam na njoj da nešto nije u redu. Samo ćuti i zatvara se u svoju sobu sa
tvojom slikom. Nadam se da ću od tebe sve saznati.
„S mojom slikom?“, vrisnuo je načisto ali u mislima. „Pa kad ju je odnijela? Zar sam toliko naivan?” Đurđica je pirnula na žeravicu u njemu. Borio se da
ostane smiren.
– Nemam ja o tome šta pričati s vama – gotovo joj odbrusi i pored sve želje
da ostane smiren.
391
Pomisli da ne treba majci ništa reći. Možda ona hoće da se posluži lukavstvom da provjeri da li joj kći govori istinu ili da možda nešto drugo otkrije. Ipak,
neka vrućina mu se raširila po tijelu, pekla mu nervni sistem i dizala od tla.
– Ali ona sad nije tu. Možeš slobodno sve reći meni – zvučala je ona dobronamjerno i razumno.
– Ne mogu vama! I kako ću vama?
– Ali šta da radim? Ona zaista nervira sve nas. Ne prestaje se zatvarati
u svoju sobu. Uhvatila sam je nekoliko puta da samo gleda u tvoju sliku. Sad
zaključava vrata da ne mogu ući iznenada. Mogu ti reći da si nam svima lep i da
nam se sviđaš pa se pitamo šta ona više traži.
Te njene riječi mu potvrdiše da ona zaista ne zna mnogo i da govori istinu.
Potaknut time on se ponovo u mislima nađe na onom mjestu gdje joj
je pokazivao fotografije. Nakon što ih je pregledala pri uličnoj rasvjeti, ona se
vratila. Nazirao je njenu siluetu u mraku. Jednostavno, još jednom proživi tu
situaciju, upita se zašto je to učinila i odmah odluči da joj se osveti.
– Reći ću vam šta se desilo samo zato što je odnijela moju sliku a nije mi
to rekla, pa se sad pravi važna.
U slušalici ču uzdah njene majke. Slutio je da i ona nastoji da bude smirena.
– A kako se to moglo desiti? – upita ona.
– Lako – odgovori Osvit i objasni joj.
– E, pa bravo! Nikad ne bih poverovala da je moja Svetlana spremna na
takvo nešto!
– Misli da je lukava – Osvit će vidno ljut.
– Znala sam ja to, negdje u krajičku svesti. Nikad se nisi javio a da nisam
imala osećaj da zoveš negde iz Poljanice. Pitala sam se kako to tako može, jer ako
zoveš iz Skoplja ne može zvučati tako blizu.
– Htio sam samo da mi vrati sliku. To je sve – reče Osvit pokušavajući to
navesti kao razlog poziva, a Đurđica malo razmisli pa reče:
– Ne verujem da će hteti!
– Kad se zatvori u sobu s mojom slikom šta bi činila?! – imao je u mislima
onu silu koja ga je konstantno vukla njoj da se javi. Uvijek...
– Ne znam. – odgovori a uplaši se odgonetnu će Osvit i sam za psiho –magijske meditacije.
Znala je razlog odmah, ali je ćutala. Postade joj odmah jasno da je upravo
to jedini razlog da mu uzme jednu fotografiju na takav način kako je to učinila.
Naravno, to se može učiniti jedino Bosancima. To se nije moglo niti smjelo Osvitu otkriti. No, pošto je on bio uporan, ona posumnja da Osvit odnekud sve
392
zna, uključujući i to šta se sve može činiti sa fotografijama. Osjetila je da se radi o
jednom mladiću koji je sasvim izuzetak. To je zabrinu, pa da bi ga lično upoznala
i pokušala otkriti više, predloži da dođe u kasarnu u posjetu. Dogovoriše se da
to bude odmah sutra uvuče, u osam sati, kad u kasarni ne bude bilo oficira. Sve
vrijeme razgovora Osvit je u jednom krajičku svijesti osjećao i Tonijevo prisustvo,
ali ne bude mu jasno zbog čega. Ipak, zgriješio je kod Tonija i zbog toga ga je
pekla savjest. Napusti poštu i jedno izvjesno vrijeme ostade ispred zamišljen kao
da pokušava nešto odgonetnuti.
Krenu ka spavaonici da vidi koja mu od fotografija fali. „Kapije ću obići
neko drugo veče... Nikad mi nije rekla da se zapravo zove Svetlana!“
Starija kćerka, slušala je razgovor. U stvari, ona je bila bliža telefonu u trenutku kad je zvonio, ali je ustupila majci da podigne slušalicu. Poslije razgovora
sa Osvitom Đurđica je nekoliko momenata pored telefona ostala zamišljena nad
sadržajem razgovora i čudila se kćerki. Starija kćerka progovori:
– U kakve svrhe se služi... – nije izgovorila čime pošto je Đurđici bilo
očigledno na šta joj kćerka misli.
– Gotovo je sad. Otkrila sam mu da je slika kod nje!
– Bosanski rascijep dolazi od Srbije i Hrvatske. Mi nemamo od toga ništa
i Svetlana nije u pravu...
– Videćemo sutra uveče u kasarni. Ako ne bude naš, biće njihov. Razumeš
li? Takvi su muslimani iz Bosne.
Đurđica je opet štitila svoju kćerku.
– Jasno mi je, ali ipak...
Đurđica iziđe, a starija kćerka osta još nekoliko trenutaka zamišljena. Nerviralo ju je to.
U četvrtak prije podne u uredu bezbjednosti nalazio se sam major dok je
stariji vodnik bio u gradu iz privatnih razloga. Major je bio uzrujan jer je saznao
da je Osvit bio kod Salkinih u Sarajevu. Osim toga, glava ga je boljela. Problemi u svim segmentima društva bili su sve ozbiljniji i sve dublje su podrivali u
temelje zajednice i narušavali je. Posebno je to bilo opasno u narodu jer, činilo
se majoru, Srbi, Hrvati i svi ostali, sem muslimana iz Bosne, masovno su, čak i
oni najobičniji građani, bili svjesni stanja, a kod muslimana nisu ni istaknuti visokoobrazovani autoriteti. Možda tek neki rijetki pojedinci, ali svjesni stanja kolektivne svijesti svog naroda morali su skrivati svoje znanje i svoje viđenje stvari.
Svjestan toga, major nije mogao sjediti ravnodušan. Njihov srpski cilj poče mu
ličiti na pogrešnu konstrukciju koja ne može dalje. Sigurniji nego ikad da oko
Bosne ne može biti rješenja u nekoj drugoj formi nego da ostane forma Jugosla393
vije, a to je bilo nemoguće, jer se ona već razarala, davao je Đapiću i onakvima
sve više za pravo. Ipak, kad se dublje razmisli, nekog lakog rješenja nije moglo
biti, jer kolektivna svijest naroda u zajednici bila je duboko očvrsla da je svaki
narod u zajednici imao jako izražen kolektivno - nacionalni ego koji je proisticao
iz imena nacije. Toga jedinstvenoga nacionalnoga ega jedino nije bilo na teritoriju koji se zvao Bosna, pa će morati doći do borbe za tu teritoriju. Zajednički
ego – Jugosloven, koji je trebalo stvoriti nije se ostvario, raspadao se,jer u stvari,
Srbiji nije uspjelo da pod riječju Jugoslavija nametne svoj ego srpskog nacionalnog identiteta i da razbije ostale. Zbog toga što druge nacije nisu prevarene
zaključivao je major, da neće, izgledi su, ni Bosna ostati prevarena, pošto je ona
jednostavno prisiljavala ostale u zajednicu. Građani Bosne će biti prisiljeni na
individualno i kolektivno razmišljanje i postepeno će iz njihovog kolektivnog
dubinskog, nsvjesnog sloja u duhu, simptomi i zraci razuma o stanju prodirati
na površinu pošto se bez njih ništa ne može razriješiti. Jednog dana, ako za njih
ne bude kasno, mislio je major na ratnu opciju i do istrebljenja, kolektivno će
doći u takvu poziciju pa će se morati zapitati zašto ih je to zadesilo. Krivca neće
biti do njih samih i pronaći će svoju istorijsku grešku. Međutim, ako bude tako
da prežive, i drugi će pronaći svoju grešku, a to je da se trebalo i individualno i
kolektivno prema svakom odnositi korektno, kao prema samom sebi. Misli mu
se vratiše na duhovne mudrace i to da je iz jednog duha nastalo sve, a to upućuje
na jedinost i onda samo po sebi objašnjava se sve. To je istina i najsnažnija sila
koja lako i nepogrešivo presuđuje svima.
Prije nego se stariji vodnik vratio, major je izišao iz kancelarije i krenuo
ka prijavnici. Cilj mu je bio da pokuša odgonetnuti koliko je Osvit bio svjestan
slučaja koji se zbio u kasarni. Nepun mjesec dana ranije o tom mladiću imao
je sasvim drugačije mišljenje. Zato ga je izabrao da dočeka generala i zato ga
je postavio na mjesto komandira. Je li moguće da se nečija svijest tako brzo izmijeni, pitao se idući stazom, a cijela kasarna u njegovoj glavi je podrhtavala. To
više nije bila iluzija – u jugoslovensku zajednicu se useljavala nova društveno politička svijest i potiskivala je tu nikad čvrsto ustabiljenu jugoslavensku, mijenjala društveni duh i programirala ga da čini nove pokrete.
Iznenadni prolazak majora pločnikom diže Osvita ka prozoru, pa izviri
i pogleda za njim. On je već bio unutra. Osvitu to bude čudno, jer major nije
imao običaj da dolazi. „Ako neće dežurnom oficiru, onda nema kuda nego ovamo!“ Na tu misao obuze ga neka bojazan i ponovo diže na noge. Nije uspio ni
radio ugasiti, a vrata su se otvorila.
394
Bila je to mala odaja, od nekoliko kvadrata i sve u njoj je bilo skučeno. I
ne pogledavši po prostoriji niti u Osvita, major je ušao i stao pored stola. Prozor
je bio ravno ispred njega, a Osvit je stajao na lijevoj strani, onako kako ga je
zatekao. Sad je major bez riječi gledao čas po prostoriji, čas napolje. Ponekad bi
pogledao ispod oka u vojnika, pa onda je počeo tiho zviždukati. Na radiju je bila
tiha muzika.
– Ugasi ga – reče mirno.
Osvit pritisnu dugme i muzika prestade.
– Je li u zgradi dežurni oficir?
– Ne znam, druže majore, mogu ići pogledati.
– Nije potrebno.
– Maloprije sam ga čuo da razgovara sa kurirom – reče Osvit, gledao je
majora u oči.
– A ti, jesi li se malo odmorio?
– Jesam.
– Pričaj mi kako si se proveo u putu.
Smiješak na Osvitovom licu za majora više nije značio nacionalnunaivnost.
Major se zagleda kroz prozor da bi na Osvita ostavio dojam nezainteresovanosti.
– Pa dobro. Bez problema.
– To je sve što si mi imao ispričati.
– Jeste... Uglavnom.
– A šta veliš? Uglavom? Onda nije sve.
Osvit se dosjeti Redžinog savjeta kad mu je jednog dana rekao da se pazi
majora, da zna biti zagonetan.
– Pa kod nas, u mom mjestu u narodu je prava pravcata panika.
– Kakva panika?
– Ma, stale su firme. Narod se pita kako će... – ne izgovori Osvit misao do kraja.
– Nije li ti bila gužva u vozu kad si odlazio? – upita major da bi malo
skrenuo temu i naveo Osvita da sam ispriča o svom odlasku kod Salkinih roditelja. Znao je da bi njegovo otkrivanje da za to zna, bilo značajno za Osvita koji
bi se morao onda o mnogo čemu upitati, te na kraju majoru ne bi ni uspjelo to
zbog čega je specijalno došao kod Osvita u prijavnicu. Ono što je majoru padalo
najteže, bilo je to što je apsolutno nelogično istraživati bilo šta oko Osvitova
navraćanja, jer da je sve čisto kod te pogibije ne bi se imalo šta o tome ni kriti i
čak bi Osvit za takav svoj gest zasluživao pohvalu. Međutim, iza ubistva se krio
suštinski problem u zajednici i otkrivao se razlog i način njenog uspostavljanja.
U stvari, potpuno objašnjenje kreacije „formule suživota“, po izrazu Jovanova.
395
Sve su te misli već po drugi put prostrujile majoru kroz glavu otkad je ušao tu u
prijavnicu. Osvit je nešto osjećao i odgovarao je sporo, te je i major imao vremena da se misli.
– Nisam ja otišao vozom...
– A da kako si?
Osvit u nekoliko rečenica ispriča kako je stigao do Sarajeva.
– Oh, kako se to desilo? – major će kao da se veoma prijatno iznenadio, pa
odmah dodade: – Koja sreća za tebe! – i opet prekinu Osvita. – Kako je onda išlo
dalje kad je put tako srećno počeo?
Osvit udahnu nešto što ga u isti taj čas upozori: „Pazi se, on zna sve!“ I
opet ga obuze onaj isti strah kao kad ga je vidio da prilazi pločnikom. „Nikad ne
dolazi, a danas je došao. Činovi na ramenima znače nešto. Moraću reći gdje sam
bio. Uostalom, zašto da ga ljutim?“, razmišljao je brzo.
– Odugovlačiš kao da je to nešto toliko važno. Ne kriješ valjda nešto? Nisi
nešto skrivio?
– Nisam – polako reče Osvit, izgovarajući kao da i nije bio potpuno siguran u svoje riječi i svoju nevinost.
– Pa onda? Ne želiš mi ispričati?
– Želim, druže majore.
– Pa onda? Šta se misliš?
Svaki put kad bi se obratio Osvitu, major bi ponovo gledao kroz prozor
kao da prati nešto što se dešava napolju, a nije se ništa dešavalo osim što su vrapci
prelijetali sa grane na granu i činili poneki polukrug. Čuli su se vrapčiji cvrkuti.
– Pa znate, nisam imao autobus za šest sati – započe Osvit i ispriča sve do kraja.
– Oni su znali da dolaziš? – upita major.
– Nisu, druže majore.
– Adresu si znao napamet?
Osvit osjeti da mu se dlanovi znoje.
– Nisam, druže majore.
– Aaaa... – otegnuo je major, a Osvit je razumio šta ga je pitao, no ćutao je.
– Kako to da si mislio na adresu? – nije mogao major preći preko toga da
ga ne upita.
Onda Osvit i to objasni.
– Jesu li šoferi znali za slučaj u kasarni?
– Ne znam, druže majore. O tome nismo progovorili ni riječi.
– A znali su da ćeš otići kod Salkinih?
– Nisu znali, druže majore. Kako bi mogli znati kad nisam ni ja znao!
396
– Da, da. To se sve odigralo slučajno.
– Zaista slučajno.
– Dobro! – reče major i prestade gledati kroz prozor. – Ti si voleo svog
druga i želeo si videti njegove.
– Samo to. Ništa više – potvrdi Osvit.
– Možda ti je nekad rekao da mu je sestra lepa?
Na te riječi Osvit ga pogleda drugačije nego do tada, ali ništa ne kaza.
– Pitali su te kako se desila nesreća?
– Da, pitali su.
– Šta si im odgovorio? – upita major upoređujući ono što je Selma ispričala
poštaru Zdravku i šta je Sulejman ispričao Nenadu Periću.
– Odgovorio sam da ne znam jer nisam vidio i da se o tome puno ne priča.
– Veruju li da je bio nesretan slučaj?
– Da.
– Svi... I majka veruje?!
Osvita nešto presječe. Vidio je da je major bolje upoznat od njega. Kao da
sve vidi i sve zna. I upita se otkud sve to, a major na njegovom licu uoči čuđenje
i shvati da vojnik razmišlja šta bi odgovorio.
– Šta ti veruješ? – upita major a u mislima je držao Selminu priču koju je
ispričala Zdravku o njenoj raspravi sa Osvitom kad ju je prekretao da pređe na
majčinu stranu.
– Ja vjerujem! – odgovori reklo bi se dosta drsko za jedan odgovor majoru.
Major se kratko zamisli. Bio je siguran da Osvit laže vjerujući u ono o čem
je obaviješten od direktora proizvodnje, međutim shvati da na tome ne može
insistirati jer bi dokazao da zna sve. A otkud zna, postalo bi naivnijem od Osvita
jasno da informacije stižu od Salkine obitelji. Prekinuo bi se lanac informacija
i obavještenja. I ne samo to... Zbog toga riješi da brzo skrenu s te teme koja se
direktno ticala Osvitova mišljenja o slučaju.
– Nisi mi rekao za Salkinu mater. Njoj je najteže – sažaljivo će.
– Mati! Ona samo plače i ne vjeruje puno iako se pita šta bi drugo moglo
biti. Čudi se ako je bilo nešto drugo zbog čega se ne obavjeste.
– Ne znamo ni mi. Još tragamo.
– Druže majore, nemam s tim ništa. I ako možda izgleda isplanirano, bio
sam kod njih slučajno, jer sam imao adresu kod sebe kad su mi se ljudi ponudili
da me odvezu do Sarajeva. Nisam mogao znati da neću iz Sarajeva brzo imati
autobusa, pa sam se pitao šta raditi na stanici 6 sati. Otišao sam izraziti svoje
žaljenje i možda im umanjiti bol, kad vide da ih se netko sjetio.
397
– Znam, znam – odgovori major, a mislio je na Osvitovo ubjeđivanje
Selme da je majka u pravu.
Da ne bi Osvit nastavio tragati za objašnjenjem kad iziđe i ode, jer vidio je
da je iznenađen onim što major zna i da se pita otkud, razmišljao se major šta mu
je sada činiti. U prirodi ništa ne trpi prazninu pa ni ljudski razum. Upravo po tom
zakonu istine ograničena ljudska svijest prisiljena je na traganje do svog konačnog
samoostvarenja, odnosno oslobađanja iz okova tijela i materije. A to je dug put.
Svjestan toga, a da bi skrenuo Osvitove misli sa traganja, major smisli rješenje.
– Salko je bio moj omiljeni vojnik. Često smo pričali o svemu, ponajviše o curama. Zbog cura mi je i bio drag – reče i zagleda se u Osvita da vidi njegovu reakciju.
Osvit je zinuo od začuđenosti i iznenađenosti. „Eto otkud zna!“ pomisli.
Pa ipak još mnogo pitanja se motalo po njegovoj glavi.
– Ja razumem Salkinu majku. Po svemu, Salko je bio sasvim na nju. To
ponekad dodatno može pojačati ljubav prema detetu. Međutim, ona ima loše
prijateljice. Pored ostalog teraju je na one verske običaje koji su zastareli – reče
major, a da mu to uopće nije bilo važno.
Rekao je to tek tako prešućujući onu suštinsku stvar koju je vidio u tome.
Uostalom i da je rekao, Osvit ne bi mogao razumjeti šta se krije u lažnim hrvatskim nastojanjima da ožive vjerske osjećaje kod muslimana.
– Znam ja i za poštara Zdravka i za Nenada Perića... Znam sve o Selmi,
njegovoj sestri. Prije je bila dobra djevojka. Sad postaje čudna – govorio je major
i opet je mislio na njeno prevagivanje na majčinu stranu, gdje je upravo Osvit
odigrao glavnu ulogu.
U stvari, major je rekao samo onoliko koliko je znao da Osvit zna.
– Čudiš se? – prebaci mu major ruku oko vrata, nježno ga stiskajući prstima. – Znam ja i s vojnicima da budem pravi drug. Salko mi je puno otkrio.
Čujem se ponekad s njegovima. Naravno, moj Pravniću, malo je onih koji znaju
za moje drugovanje sa Salkom.
Nakon toga major je otišao, a Osvit se nanovo zamisli. U glavi mu se stvari
nisu sređivale. Želio je sve to ispričati Redži... Bilo je vrijeme da krene na ručak,
a poslije će u skladište opreme. Još prije tri dana jedan vojnik iz skladišta mu je
obećao da će ga od glave do pete obući u sve novo, po njegovom izboru. Osvit
je poželio da to bude baš danas, da takav dočeka Svetlaninu majku. Nagnu se da
zatvori prozor i ugleda majora i starijeg vodnika kako odlaze stazom. Izgledalo je
da će i oni u kuhinju.
Odlazeći iz kuhinje Osvit je Redži pričao o maloprijašnjem dolasku majora
u prijavnicu. Obojica su ga smatrali veoma važnim, ali su bili u velikoj dvojbi i
398
složiše se da jenajbolje da puno ne istražuju. Uostalom to je zamaralo njihovu
neuprljanu savjest. Stigoše do zgrade Komande gdje su se trebali odvojiti.
– Ne razbijaj glavu time. Ne treba te čuditi što sve zna i što hoće sve da
dozna. To mu je posao. On je iz bezbjednosti – reče Redžo pri rastanku.
– Tako i jest – potvrdi Osvit – a sad moram u skladište opreme – dodade
misleći na dolazak Svetlanine majke.
Nekoliko sati nakon toga uredio je čekaonicu i sav uzbuđen, utegnut u
novu uniformu koja mu je zaista lijepo stajala, prišao je kapiji broj dva. One su
već bile tu i stajale na trotoaru iza visokog zida. „Da li su to one?“, pitao se on
usporavajući korak na malim vratima. Sjetio se da je Svetlanina majka rekla da će
s njom doći jedna kćerka, što je značilo najmlađa ili najstarija.
– Nastavi, nastavi! Za tebe je poseta! – reče Vlahov koji je bio na smjeni i
stajao u društvu dama.
Primijetio je da se Osvit snebiva, pa mu se osmjehnu, a i one.
Đurđica je imala kratku svijetlu kosu. Bila je visoka i Pegi nimalo nije ličila
na nju. Na prvi pogled ni kod starije kćerke nije nalazio sličnosti s Pegi. I ona je
bila viša od Pegi i snažnijeg struka. U mini suknji, sa visokim, skladno građenim
nogama privlačila je, izazivala. Međutim, imala je dugu ravnu crnu kosu i time
potpuno odudarala od majke, ali i od sestre.
– Rekla sam da će nas doći dvije. Je li te to zbunilo? – Đurđica će.
– Nisam bio siguran da ste vi – reče Osvit, ali ne objasni da je to zbog
izgleda.
Bile su bogato odjevene i odudarale su od većine koje je imao priliku vidjeti u gradu, a to ga je još više iznenađivalo. Poticala je iz tako bogate porodice, a
s njim se skrivala po tamnim i prljavim kutovima u gradu! Valjda je i to trebalo
nešto da znači.
Upoznaše se tako što Osvit reče šaljivim tonom:
– Eto, to sam ja, Osvit Pravnić, student u Skoplju. Ali, evo sad sam obukao
uniformu.
Rukovaše se, pa će Vlahov pun neke blage ljubavi prema njemu:
– Mangupe jedan! – a onda se obrati damama: – Ipak, da ga malo pohvalim. Odnedavno je naš komandir i bolji je od onog kojeg je naslijedio.
Kroz kapiju uđoše u krug kasarne. Osvit za sebe primijeti da i starija sestra na obrazima ispod očiju ima nekoliko pjegica kao i Pegi. Zapažao je i druge
sličnosti.
– Slika je kriva što smo se na ovaj način upoznali. Žao mi je, a s druge
strane mi je drago što ste došle.
399
– Zbog čega ste lagali da ste student? Ja sam celo vreme slutila da to nije istina.
– Nisam ja. To je iz njene glave. Morao sam slijediti.
– Nepotrebno. Ja volim vojnike i ona to zna.
Pošto sjedoše u čekaonicu, Đurđica iz torbe izvadi poklon i pruži ga vojniku.
– Oh, hvala! – i ponovi to nekoliko puta, sav uzbuđen i dirnut uz riječi da
nije trebalo.
– Previše je. Previše od vas.
– Neka, neka. Nije puno. To je sitnica.
Nakon dužeg razgovora tokom koga su razgovarali o svemu i svačemu,
dođoše i na temu razloga zbog kog je ona odnijela fotografiju. Đurđica reče:
– Mi smo tvrdili da si vojnik, a ona da nisi. Valjda nas je fotografijom htela
uveriti.
– Pa nije ju morala odnijeti na takav način. Mogla ju je i vratiti a vama
reći da ju je bacila pošto ste je naljutili. A ona je čuva i zatvara se s fotografijom
u sobu... Hm... a ostavila me.
Đurđica i njena starija kćerka se pogledaše. Puno toga su jedna drugoj
kazale tim pogledom. Svaka za sebe je bila sigurna da je njemu jasna cijela stvar
sa fotografijama.
– Ne razumem ni ja to, a i sumnjam da će mi hteti reći zašto to čini.
Za cijelo to vrijeme kćerka je rekla samo nekoliko riječi. Dopadala joj se
Osvitova inteligencija.
– Dobro, odgonetnut ću i tu zagonetku – izreče Osvit i ućuta.
Nekoliko minuta su sve troje ćutali. U starijoj kćerki je rasla simpatija prema Bosancu. Iznenađivalo ju je njegovo diplomatsko ponašanje i smirenost, iako
je bilo očito da mu je puno toga jasno. „Čudno je to za jednog Bosanca! I otkud
on to da sazna? Ipak, krupne su to stvari i teške za shvatiti, kao što im je, njima
Bosancima, teško razumeti situaciju u zemlji. Tajna i nevidljiva veza između dva
ljudska bića postoji, ali, uostalom i između sveg drugog postoje tajne veze, samo
su toliko slabo vidljive da su je kroz istoriju ljudskog roda videli samo retki sretnici. Objašnjava se da se te veze mogu vidjeti samo nadnaravno, izoštrenom inteligencijom, odnosno sviješću. A upravo u tome se skriva tajna o uticaju jednog
bića na drugo. Kako i na koji način? Šta fotografija može pomoći? I zatim sva ta
mala igra u ovoj velikoj igri koju igra situacija u Jugoslaviji, u kojoj su Bosna i
Bosanci najvažnija igračka.“
Kćerka prekinu ćutnju tražeći čašu vode.
– Evo, odmah! – reče Pravnić, diže se sa stolice i iziđe iz čekaonice.
400
Išao je pravo uskim hodnikom pored vrata prijavnice, pa drugim hodnikom ispred vrata kancelarije dežurnog oficira. U tom dijelu objekta bilo je
tamnije a svjetla nije htio paliti zbog mogućeg nailaska dežurnog oficira. Kad je
došao do umivaonika pustio je vodu da malo oteče. Oslonio se na dovratke, gledao i slušao vodu što otiče i mislio o njima dvjema onakvima kako ih je ostavio.
Želio je znati o čemu su razmišljale dok su ćutali.
Majka i kćerka su sjedile u čekaonici i nastavile razgovarati čim je Osvit izišao, samo što su zamjenile temu. Začuše šum oticanja vode i postade
očiglednoda seneće povratiti prije nego šum vode prestane.
– Lep je, nema šta. I pametan. Razumem Svetlanu – bile su prve Đurđičine
riječi po njegovu izlasku.
Govorila je gotovo šapatom.
– A meni tako deluje kao da razume stvar sa slikom. U tom slučaju, Svetlani će malo pomoći. Imam dojam kao da bi on to i rekao, ali pošto je teško takvo
nešto dokazati – suzdržava se. A to bi moglo da odvede i u svađu, daleko.
– Teško je njih Bosance odrediti u ovoj situaciji – Đurđica će misleći na
igru između Srbije i Hrvatske zahvaljujući nepostojanju identiteta koji bi i njima
samima i cijelom svijetu govorio da znaju ko su.
– Znam. Ipak, sve u svemu, ne može se imati opravdanje ako se nekom
čine takve stvari – na što Đurđica samo slegnu ramenima kao da ni sama ne razumije i ne zna šta i kako učiniti.
Njeno srce branilo je Svetlanu iako razum nije uvijek pratio njena
osjećanja.
Nacionalni odnosi u zemlji su konstantno lebdjeli između njih dvije, a sve
zbog borbe za Bosnu.
– Ako ga ne osvoji neka pravoslavka, onda će neka katolkinja i on će biti na
drugoj strani. Razumeš li sada poziciju muslimana? Ipak, to su naši Slaveni!
– Razumem, mama, ali ostavimo sada situaciju u zemlji. Udaću se po zakonu prirode, a ne po zakonu opštih društveno - nacionalnih ili verskih odnosa,
je li tako? Ili po trenutnom zakonu stanja. To treba u svesti nositi celog života
i ja u takav brak ne verujem. Mora postojati Božja volja u njemu da bude moj,
a ne volja koju sam u njega utapala zato što je nesvestan. Uz to, duboko u sebi
sumnjam da na prirodan način ne bi...
– Nas dve se ne razumemo. Bogje volju da činimo šta želimo prepustio nama.
– Jeste. Ali zbog čega nam se onda sudi? Zbog naših dela, je li?
Đurđica se zamisli na te riječi, a kćerka nastavi:
401
– Znaš koliko je njihovo mesto uvučeno u Hrvatsku? Ne verujem da tamo
već nema neku Hrvaticu i možda zbog opreznosti da ga ne izgubi, znajući gde
odlazi, ponešto mu je mogla od tih stvari barem pomenuti. Razumeš li? Zbog
nacionalnih interesa!? Ne znam više ni šta mislim jer su sad svi postali bolesni od
nacionalizma i spremni na sve ludosti.
– Oh, možda, mada ne verujem! Ako se to i zna, to se ne otkriva! Opasno
je očigledno.
Kćerka ućuta. Bi joj neugodno jer je izrekla nešto što nije ipak imalo puno logike. Da bi je još više uvjerila da ne može biti onako kako misli, Đurđica dodade:
– Ti znaš koliki su poduhvat Srbi učinili u ovome veku da bi Bosnu mogli
tek tako ispustiti!
– I Hrvati su!
– Znam.
– Zbog toga to i jeste toliko žalosno. Igraju toliko prljavu igru. Zato i nema
normalnog napretka ni za ostale. Nesvesni su. Žalosno je.
– U ovoj situaciji se ne sme žaliti, jer ako žališ ti onaj drugi neće. Razumeš li?
– Mi Makedonci nemamo od toga ništa. Idem videti gde mu stoje čaše kad
se ne vraća – reče kćerka, podignu se sa stolice i ode.
„U celoj ovoj situaciji nije dobar niko“, reče Đurđica samoj sebi ostavši u
čekaonici sama.
Glava V
Bila je subota, trinaesti juni. Red posjete ispred prijavnice nije se prekidao
od ranih jutarnjih sati. Osvit se nije podizao iza radnog stola. Pisao je prijave, a
kurir ih je ulazio kupiti i nositi dežurnom oficiru, jer ovaj od prevelike zauzetosti nije imao vremena obavljati i taj dio posla. Red je povremeno znao prelaziti
pločnik izdužujući se i tamo na parking. Posjetioci su pristizali u valovima, po
nekoliko desetina posjetilaca odjednom. Čekaonica je brzo bila popunjena, a
svaka oslobođena stolica odmah je bivala zauzeta. Pošto se neki od vojnika sa
svojima nisu vidjeli i po više od pola godine, susreti su bili popraćeni snažnim
emocijama. U grupama se glasno pričalo, primjećivale su se promjene u izgledu,
a, u stvari u državi su se, u međurepubličkim odnosima, stvari pogoršavale veli402
kom brzinom. To je bilo upravo ono što je unosilo specifičnost u ambijent. Zbog
nedostatka mjesta unutra, narod se vraćao napolje i čekao na stepeništu i ispred,
na pločniku.
Iznenadno Redžo i Vlahov se sretoše na stazi koja je vodila na pistu.
Nađoše se naspram glavnog ulaza zgrade Komande. Izloženi direktno jakom suncu, požuriše zajedno Osvitu u prijavnicu da se dogovore o zajedničkom izlasku u
grad. Na putu do prijavnice su razgovarali:
– Upeklo je. Prodire do samog mozga.
– Makedonija je to... Zar nisi već navikao?
– Neću se nikad ni naviknuti. Od nas trojice nijedan nije danas poslijepodne u patroli. Zašto ostati u kasarni i dosađivati se kad imamo priliku na terasi
piti hladno pivo, i još posmatrati lijepe dame? Je l‘ tako, mangupe skopski? Ko
tebi dade diplomu da si završio fakultet? – šalio se Redžo na šta se tamnoputi
Makedonac već odavno bio naviknuo.
Ugledaše pred prijavnicom mngo svijeta što ih iznenadi.
– Ah, vidi ono! – uzviknu šaljivdžija.
Makedonac, misleći da su posjete pojačane zbog slučaja koji se u kasarni
dogodio reče:
– Izgleda da bez prekida pristižu celo jutro. Eno, pogledaj! Još jedna grupa
ulazi na kapiju. Lep je dan. Izvrstan za posete! – ipak, kao i svi drugi tamnoputi,
Makedonac Bosancu kaza pogrešno mišljenje a ono pravo je čuvao za sebe.
Iako su znali koliko je Osvit zauzet poslom, požuriše mu tamo prije grupe
koja je išla parkingom. Kroz masu se do stepeništa probiše jedan za drugim. Na
stepeništu ih presretnu jedna starija žena. Brisala je znoj sa čela i zalizivala kosu
preko glave.
– Možda vi potražujete vojnike kojima je stigla posjeta? – obrati se njima
dvojici svojim akcentom koji ju je odavao da bi mogla biti iz Hrvatskog Zagorja.
Redži se u hipu pitanje učini naivno i probudi mu radoznalost, ali pogleda u Vlahova ne smičući s njega pogled, očekujući neku reakciju ne znajući u
stvari ni zašto odmah gospođi ne odgovara i sam. Makedonac je odmah oborio
pogled kao da bi skrio misli, pa na Redžu to ostavi dojam kao da je zamišljen
tražeći pravi odgovor. Vlahovu odmah postade jasno u čemu bi mogla biti stvar i
zbog čega toliko dugo ta žena tu već čeka: sve kad bi želio, računao je, ne bi bilo
dobro da ide dežurnom oficiru boriti se za nju. U državi se sad održavaju takve
stvari, dežurni oficir sigurno zna podatke i zašto tako čini. A činiti nešto suprotno dežurnom oficiru, nije ni moguće. Bilo bi možda čak opasno. Podignu svoj
pogled na Redžu i u to odgovori:
403
– Ne, ne. To ide normalnim putem. Dežurni oficir odmah po prijemu
javlja u jedinicu i onda oni tamo pozivaju vojnika kojem je poseta stigla. Nije to
posao nas dvojice.
Nada na licu žene se ugasi, a u umornom gledanju se ukaza i neko nepovjerenje koje Redži bi nejasno. Pomisli kako radi u Zagrebu i da će se tamo vratiti
kad odsluži. To mu bi dodatna motivacija da za nju nešto učini. „Nije normalno
ako dugo čeka!“ – govorio je sebi žaleći je.
– Gdje ste prijavili posjetu? – možda i ne zna kako to ovdje hoda. Vidi na
njoj da je starija osoba.
Vojnikov ijekavski dijalekt u njoj opet povrati neku nadu da će se to ubrzati napokon.
– Prijavila sam... Tu gdje prijavljuje sav taj svijet – pokaza na prijavnicu.
– Dobro je onda, nemojte se brinuti. Stići će.
– Nije dobro! Kako može biti dobro! Stojim već dva sata i čekam! To ne
može biti normalno!
Kad je Redžo progovorio ijekavski, u nojoj je sijevnuo tračak nade, ali ubrzo shvati da od toga nema ništa i onaj tračak u očima nestade, kao kad žeravicu
polije voda... Poče se jadati na umor od dugog puta, naglasivši razdaljinu od
svog mjesta do ove Poljanice... Između nje i Redže poteče razgovor i Redžo joj
između ostalog reče da poznaje njen kraj, čak i njeno mjesto za koje ga vežu lijepe
uspomene, posebno za njegove mještane. Dotle se Vlahov mrgodio, pa u jednom
trenutku poželi uzviknuti: „Vas Bosance gde god čovek pošalje, zavolite tuđe
bolje nego svoje i prodate se na sopstvenu štetu!“ I jedva se suzdrža, a Redžo se
raspričao kao da je u tuđini sreo nekog svog... Pričao joj je kako je mnogo radio
po terenu preko nekog zagrebačkog preduzeća i da jedva čeka kraj vojnog roka
da se ponovo vrati svom starom preduzeću i svom poslu, a ženi nije bilo do toga,
razmišljala je o tome gdje joj je sin. Javila mu je da će doći i sad on sigurno hoda
negdje i razmišlja što je još nema, zašto nije stigla. „Kako se ne može dosjetiti
doći ovdje pred zgradu potražiti me? Jadno dijete!... Svjestan je on šta se u državi
radi!“ Istovremeno ju je Redžina naivnost rastužila, jer ništa on od onog što
se dešava ili nije razumio ili nije htio da razumije. Pokušavala se staviti u kožu
njegovih roditelja i pitala se da li barem oni nešto razumiju, a Redžo je pričao o
sretnoj budućnosti, što je nju diralo duboko u srce.
– Koliko ti je ostalo služiti? – upita ga, ponavljajući u sebi: „Jadno dijete...
Jadno dijete!“
Razumjela je odmah da je iz Bosne i koje je nacionalnosti.
404
– Samo još stotinjak dana i nema više... Nikad više uniforme! – gotovo
uskliknu Redžo, tako srećno kao da je momenat skidanja uniforme već tu.
Na te riječi Vlahov stisnu zube i zgrabi Redžu za rame ne osjećajući apsolutno njegovu težinu niti snagu koja bi pokušala da se odupre. Povukao ga je
da idu unutra i gotovo ga je ponio. Redži je izgledalo da mu je iza leđa buknuo
plamen eksplozije, pa Vlahov nije imao vremena za riječi, već je učinio ono što
se u tim trenucima moralo.
Tamnoputi Makedonac nije više mogao slušati njihov razgovor, niti je mogao
otići i ostaviti ga. Kao da mu je u jednom momentu nešto sinulo i reklo mu sve o
Redžinoj naciji. „Vi... vi ste naši i vi ćete s nama...“ Otud u njemu onolika snaga.
Bili su na najvišoj stepenici kad zastadoše. Jedan mladić iz obližnje grupe
kao i drugi, slušao je razgovor vojnika i žene, ali taj potez Vlahova kojeg je u potpunosti razumio, toliko ga je duboko dirnuo i nacionalno i vjerski zapalio da je
kiptio od muke što mora ostati suzdržan, pa se drsko obrati ženi:
– A ti, starice, budi strpljiva! I mi čekamo!
Ona se okrenu da vidi ko joj se obraća i da li se obraća njoj, ali nije nikog
vidjela. Sve je već bilo nijemo i nepomično osim vrabaca na obližnjim granama
iznad njihovih glava. Kao da su svi pomislili – sad će izbiti vjerski konflikt! Ipak,
ona je prepoznala da je glas pripadao mladiću i da je Srbin.
– Ne bole te noge... Mlad si.
– Nemoj sad preokretati stvar. Nije u pitanju mlad – star. Reci otvoreno!
Ko je slab treba kod kuće sedeti!
Svi ostali su ćutali, a Hrvatica ga pronađe pogledom iza nekoliko drugih
i pomisli: „Nije ovdje prilika raspravljati sa jednim Srbinom!“ Još emotivnije
pomisli na svoje dijete. „A da nije ovako kako jest, čuo bi!“ Okrenu se na drugu
stranu i na tom se završi.
Sasvim gore, na najvišoj stepenici, Vlahov još nije bio sasvim ispustio
Redžu. Bili su okruženi mnogim osobama. Oboja ulazna vrata bila su širom
otvorena, a na ulazu tako mnogo svijeta.
– U čemu je stvar? – upita Redžo sasvim zbunjen.
– Ni u čem! Ulazi!
Nastaviše se gurati unutra. „Da su nastavili ko zna šta bi sve jedno drugom
rekli!... Možda o slučaju u skladištu! Hm... Kad bi se verska žeravica između pravoslavaca i katolika u dušama potpalila i prostranstvima duša plamen buknuo!
Nikad se ne zna!“, razmišljao je Makedonac. „A Redžo i Osvit kakvi su, oni bi sve
to saslušali i videli i sve jasno razumeli!“
405
Unutra, u hodniku, iako zavučenije, bilo je bučno i nabijeno svijetom, pa
kad su se probili do prijavnice i otvorili vrata, Osvit povika da brže ulaze i da
zatvaraju.
– Uši su mi začepili!... Ne mogu čuti šta mi govore ovi drugi s polja!
Talas buke se povuče u hodnik čim zatvoriše vrata. Unutra je bila samo
jedna stolica na kojoj je sjedio Osvit i pisao prijave. Oni nisu imali izbora nego
stajati. Prostorija je bila mala, pa je sve u njoj izgledalo veoma skučeno. Povukoše
se desno, uz vješalnik na kojem su visili debeli zimski šinjeli. Služili su na kapijama za vrijeme snježnih hladnoća sa burom.
Ostadoše tako možda i dvije minute u ćutanju, zagledani u hemijsku olovku među prstima Osvitove šake. Shvatili su da Osvit nema vremena za njih jer
su posjetioci pristizali i pristizali, a Redžu je kopkalo to zašto mu Vlahov ne
objašnjava razlog svog ponašanja napolju. Vidio je na njemu ne samo ljutnju,
nego i bijes. „Ali zašto ne objašnjava zbog čega i zbog koga? Zgrabio me poput
smrdljive vreće!... K‘o da nije mogao lijepo da mi kaže!... Pomislio sam da se iza
mojih leđa zapalio eksploziv, pa sam...“ i obuze ga stid zbog vlastite slabosti. Nije
naučio da bude ničiji predmet. U njemu se upali vlastito „ja“ i reče sebi: „Moramo nas dvojica o tome pričati!“ Želio je da o tome rasprave negdje kad budu
sami, ali nije imao strpljenja čekati. Peklo ga je u srcu.
– Zašto ti mene onako zgrabi?
Vlahov nije govorio ništa. Stajao je oborenih očiju.
– Što onoj ženi nismo pomogli, to nije ni važno. Mada smo mogli...
Nikakvog objašnjenja nije bilo. Ljutnja se vraćala na lice Vlahova.
– Dugo se poznajemo... Nisi nikad bio takav... Znam te tihog. Rezervisanog. Ponekad stidjivog. Kad pričaš blag si... Smiren. Interesuje me u čemu je sad
bila stvar da odjednom postaneš takav?
Redžo je sad pored sebe imao Vlahova potpuno drugačijeg, a Makedonac
je sebi davao za pravo, jer, mislio je da nije tako učinio, moglo je okrenuti nakrivo. A bilo je već počelo. „Treba li tome objašnjenje“, pitao se Vlahov. „I ko bi ga
tebi mogao dati?... Kad ste vi Bosanci glupi kao bosanske bukve!“
– Njena prijava je sigurno podbačena i tako... Hmm... Može ona čekati i
do noći a... Hmmm... A i onaj čovjek nema osjećaja ni razumijevanja za stare i
nemoćne. Mrzak mi je. Govnar jedan!
Izgovori to i krenu vratima. Bila mu je namjera da joj, u inat onom čovjeku,
pomogne. No, Vlahov se ispriječi ispred njega. Izgledalo je da je spreman i na
tuču da bi ga spriječio u ostvarivanju nauma. No, nije odmah progovorio, nego
nakon duže ćutnje:
406
– Bolje ti je ne idi! Čuvaj svoj pos‘o! – reče najzad duboko dišući.
Nikad ga nijedan od njih dvojice nije vidio takvog. Obično je bio duša od
čovjeka, a sad je pokazivao silu. To je značilo nešto stvarno ozbiljno.
Vlahov je, kako se bio pomjerio ka vratima i ostao malo raskoračen, izgledao strašno. Oči su mu bile oborene.
U Redži je kuhalo. Živci su kružili svud po stomaku i grizli ga a bijes i
ljutnja ispod kože činili da pukne. „Šta je ovo danas s njim?“ Čak je pomislio i
da se s Vlahovom uhvati u koštac, a u isto vrijeme je gledao čitav film njihova
prijateljevanja. Brada mu poče podrhtavati.
Osvit tek tad postade sasvim siguran da to nije šala, pa se začuđeno zagleda
u njih ostavljajući hemijsku olovku. Pokušavao je nešto saznati gledajući ih, a
misli su mu se množile.
– Šta je to, drugari? Ne razumijem vas! Šta se to sad odjednom između vas
dvojice dešava?
– Neka čeka... K‘o i drugi. Onda bi, znači, trebali za sve... Hteli bi svi...–
progovorio je Vlahov ne dižući pogled i ne pokazujući namjeru da se pomjeri.
– Ti nećeš da razumiješ. Nije stvar u tome. Rek‘o sam da je njena prijava
možda zagubljena. Možda preskočena među tolikim prijavama.
– Od jutros kurir odnosi prijave. Zna dežurni oficir da je tako brže. Ne bismo drugačije stigli... Jedino ako se kuriru, dok se provlačio kroz hodnik, izvukla
i da ju je tako izgubio u toj rulji – dade Osvit svoje mišljenje.
– Nije bilo teško na onom listiću što ga drži pročitati jedinicu njenog vojnika i otići po njega – reče Redžo prije nego što je Osvit rekao sve što je imao.
– Ništa nije ni zaboravljeno ni izgubljeno! Dežurni oficir dobro zna šta i
kako s kim treba raditi! – drsko će Makedonac, pa nakon što malo otpuha dodade: – Ne treba da vas boli glava ni za kog!
– To je moj pos‘o, pa ipak... Šta znam... Ako toliko dugo čeka zašto nije
došla da meni kaže... – u razmišljanju je izgovarao Osvit.
Redžo je i dalje bio odlučan da ide pomoći toj ženi. Sad je to želio više iz
inata. „Šta Vlahov misli, da će sa mnom odlučivati? „I opet mu se odmotavao
film prijateljevanja od prvih dana služenja i stavljao je neke stvari na drugi tas
vage. I šta je vrijednije? To prijateljevanje pokvariti ili princip dostojanstva i ...
– Čuvaj svoj pos‘o! Bolje ti je... Rek‘o sam ti! Ako to učiniš možeš izgubiti
kapiju i otići na obuku! Shvatićeš da sam ti prijatelj, ali biće kasno... – Makedonac se nije šalio, ali njega niko nije tu u prijavnici razumio. U zraku iznad njihovih glava je lebdjelo nešto ozbiljno. Osvit i Redžo u svojim glavama zadubiše o
čem bi se to moglo raditi?!
407
Nekoliko trenutaka poslije Redžo ispusti kvaku koju je stisnuto držao i ču
se kad nešto u bravi škljocnu. Baci pogled na Osvita, a Vlahov je stajao raskoračen
poput šerifa u kaubojskim filmovima. Bilo je napeto. Niko nije postavljao pitanje
ko je ovdje komandir, no ono se samo nametnulo i Osvit osjeti da je na njemu da
riješi stvar. „Vlahov nema pravo da se tako ponaša, a i Redžo... Razumijem ga, ali
zašto pumpa stvar zbog jedne žene koju ne poznaje. To nije posao ni jednog ni
drugog... A i ta žena ne dolazi meni... Možda me omalovažava ili možda misli da
ni ja to ne mogu riješiti...“Već nekoliko minuta zaboravio je na posjetu napolju,
pa oni prvi do šaltera u redu počeše negodovati.
– Sad ste me našli da rješavam vaše gluposti! – obraćao se obojici.
– Ja ovo činim zbog njega! Ali on tvrdoglav, ništa ne razume! – progovori Vlahov.
– Ma stani, bolan! Šta pričaš, zbog mene?! Bez ikakvog objašnjenja si me
iznenada zgrabio za ramena, k‘o da sam zasmrdio. Gotovo si me ponio... A zašto?!
Zamisli, molim te! Pa nisam ja bez svoje pameti!
Osvit je uglavnom razumio šta mu je Redžo htio reći i zagleda se u Vlahova
da čuje šta on ima na to dodati.
O trojici ubijenih, nakon onog obavještenja na bini kad je cijela kasarna
slušala da se dogodila nesreća – zvanično više nitko nikad nije ništa rekao. No,
o tome se među vojnicima, u grupicama koje su najčešće bile na nacionalnoj
bazi, uvijek skriveno polušapatom i povjerljivo pričalo. Jedino se bosanski muslimani nisu nikad grupno okupljali oko te teme. Oni su mahom, osim rijetkih
pojedinaca kod kojih se povremeno javljala sumnja, vjerovali zvaničnoj informaciji Komande i shvatali da je sve ostalo na ozbiljnoj istrazi koja se temeljila
na stabilnosti konstrukcije koja je držala vojnu opremu. Taj događaj u kasarni je
prouzrokovao razlog masovnosti posjeta. Znao je to i Vlahov i slutio da to razumiju svi osim bosanskih muslimana. Od njih to čak moraju i Albanci skrivati.
Albanci su takođe muslimani, ali su Albanci, imaju svoje nacionalno ime i to
im omogućuje da znaju ko su i da vode brigu o svom nacionalnom identitetu.
Bosanski muslimani očekuju da će za njih sve učiniti Allah, a ne znaju da je to
samo posebna riječ posredstvom koje se meditirajući zaboravlja na tijelo, rastapa
ego i spoznaje duhovna jedinost. A kad je spoznata jedinost to je prosvjetljena i
proširena svijest i za rezultat uzdignuto znanje na mnogo viši stepen i po kojem
se onda jasno vidi i razumljivo zna ‚da se sve nalazi u svemu‘. Iz toga proizlaze
sasvim nova uzdignuta shvatanja i tačnija razmišljanja na pojavne fenomene koja
su korisna u odlučivanju. To takođe ne shvataju ni ostali, ali grupno organizovanje u nacije i davanje isključive važnosti nacionalnom identitetu čini da jedni
nisu naivni u odnosu na druge. Međutim, nacionalni identiteti u krajnosti nisu
408
rješenje i ako se ne budu ukidali, biće pogubno po čovječanstvo uopće. Odgovor
je u nezadrživoj evolutivnoj spirali osvješćenja ljudskih tijela, pa uopće i materije
u ono od čeg je nastala to jest, osvješćenje u čistu svijest gdje se zasebnost gubi.
Riječ Allah kod kršćana, na neki način, znači Isus, što bi praktično predstavljalo sjedinjenje posredstvom donosioca istine i što nije korektno, jer apsolutno
eliminiše sve druge donosioce istine i zapostavlja samog Stvoritelja koji je stvorio
obavjestitelja istine, pa je s toga jedna druga neutralna riječ - imenica očigledno
korektnija i ispravnija. Kako će čovječanstvo riješti to pitanje koje će se neminovno u jednom danom momentu nametnuti i postati neodgodivo za kasnije?!
Ispravno rješenje je bolje odmah dati, jer poslije lošeg i tragičnog, na kraju ipak
mora doći ono dobro i ispravno rješenje ali koje se javlja ispaštanjem!
Prošlo je izvjesno vrijeme, a sva trojica su još uvijek bila u prijavnici. Ćutali
su. Takav ambijent je postajao nesnošljiv. „Da ste pametni niko vam ne bi ni mogao zabraniti da imate ispravno nacionalno ime koje bi vas nacionalno osvijestilo!
Oni koji su inteligentni znaju da ne postoji sila koja ubija svest! Ne razumete
nacionalni identitet i postajete opasni za sve druge!“, bile su misli Vlahova. Zbog
te ćutnje Osvit opet odloži hemijsku olovku i baci pogled na Vlahova koji mu
nije ništa bio odgovorio.
– Možemo li rješiti stvar i ostati drugovi? – upita Osvit u stvarnoj želji da
se ambijent promijeni.
– He... He... Možemo li? Zašto ne bismo mogli, samo imaju pravila u
ponašanju – oglasi se Redžo.
Smješak na Osvitovom licu ulijevao je nadu da će se odblokirati zategnutost između starih drugova.
– Posete će biti još više. Naročito Hrvata – napokon nešto objasni Vlahov,
pa se Osvit zagleda u njegove tamne oči.
– Zašto Hrvata najviše?
– Tako... Ne moram vam sve odgovoriti.
Značilo je jasno da tu ipak nešto ima.
Osvit je još trljao obrve.
– Sigurno ćemo s Bugarima zaratiti, pa zato – sa osmijehom punim ironije
i podsmjeha reče Redžo, i misli Makedonca je zatekao u istoriji.
Razmišljao je o tome koliko duboko je ubijen identitet bosanstva, kroz
koliko generacija... Zakovani su u kolektivno neznanje o sebi, prepuni naivnosti
i ljubavi. Logično je i jasno. Sa ideologijom bratstva i jedinstva i kroz riječ „Jugoslavija“ bili su toliko obuzeti, pa je pokušavao osjetiti i vidjeti koliko bi im
se obrve podigle u trenutku kad bi razumjeli istinski problem. I pitao se koliko
409
bi im trebalo vremena da konačno realizuju cijelu stvarnost dušom, jer je i duši
potrebno vrijeme da koriguje svoju strukturu.
Bližilo se vrijeme ručku i atmosfera u prijavnici je postala opuštenija.Napokon su bili u trenutku dogovora o zajedničkom izlasku u grad u kasnim poslijepodnevnim satima kad ih ulazak dežurnog oficira potpuno zateče i iznenadi.
Bilo im je čudno zašto je ušao, no on bez riječi pokupi sve prijave sa stola i
iziđe vani. Petnaestak minuta poslije za njim odoše Redžo i Vlahov zajedno na
postrojavanje za ručak s jedinicom, gotovo kao da se ništa nije ni desilo, a Osvit,
vidjevši da onih za posjetu ima još poprilično – požuri. Želio je da ih sviju popiše
i dostavi prijave dežurnom oficiru prije odlaska na ručak.
Po povratku s ručka, na stepenicama s čuđenjem konstatova da niko novi
nije došao. Opet je sve bilo tiho i mirno da su se kroz otvoren prozor čuli vrapci u
granju. Osvit je pospremio čekaonicu i nakon toga ušao u svoju malu odaju i sjeo.
Igrao se s kutijom „Marlbora“ koju je prije dva dana dobio od Svetlanine majke, a
pred očima mu je bio prizor jutrašnjih posjeta. Neke likove je i zapamtio.
Malo je s ručka kasnio, pa nije sreo Redžu i Vlahova, ali ih je vidio skupa
s nekoliko drugih vojnika u živoj priči. Bilo mu je drago što ih je opet vidio
skupa i pomisli da su riješili nesporazum zaboraviti i slika njih dvojice bila mu
je prisutna dok ga je trenutno obuzimao neobičan osjećaj da su sve osobe tu
ostavile svoje emocije i misli koje su se tek sad u Osvitu ispoljavale, baš kroz tu
živu imaginaciju. Razmišljao je šta se to desilo s Vlahovom i Redžom, dva dobra,
ako ne i najbolja druga. Sad se prisjećao da to nije bilo prvi put da se Vlahov kao
suzdržava od nečeg važnog. Ovog puta je, izgleda, bilo posebno napeto i zato
vidljivo. „Vlahov pati zbog nečeg i to mu smeta da bude slobodan i opušten. U
tom nečem kriju se razlozi njegove rezervisanosti i ćutljivosti. Maloprije je bio na
samoj granici da se iskaže i na rubu suzdržljivosti!“, razmišljao je Osvit.
U jednom momentu spontanog razmišljanja, potpuno nesvjestan da to
može dati koristan efekat, Osvitu se učini da je pronašao one misli Vlahova od
maloprije. Ostale su tu u prijavnici zajedno sa onom imaginacijom punom emocija i sad ih je čitao. „Narod je navalio u posjetu zbog slučaja u skladištu opreme
i zbog održanog velikog skupa!“ Držao je onaj lik zabrinutog tamnoputog Makedonca, obuhvatao cijelu sliku svijeta koji se tu izmijenjao. Govorilo je to nešto
važno i obuhvatalo veliku širinu, a krajnje granice su obuhvatale širinu s koje je
stizala posjeta. Tek tad se otvoriše pitanja na koja je trebalo odgovoriti...
Krupna i neobična dešavanja u posljednjih nekoliko mjeseci imala su za
Osvita ogroman teret. Toliki, da su ga znala svojom težinom gurnuti u ogromne
tamne dubine u kojima je tražio svjetlost, kao spas da ne ostane zarobljen sadržaj
410
kolektivnog duha društva koji je osjećao u sebi, a onda su se, od tog osjećaja,
nametali nizovi pitanja koja i jesu predstavljala težinu.
Bio je zarobljen u ambijent maloprijašnjeg sukoba svojih drugova i kao da
se širio...
Odjednom, kao na poziv, sve se prekinu, i on kroz prozor pogleda u dvorište
zgrade. Učini mu se kao da je taj dolazak odavno odnekud očekivao – tri djevojke
su stupale na pločnik. Bile su divno obučene, lijepe i nasmijane. Ona u sredini
zadrža njegov pogled na sebi. Bila je veoma ljupka... Ostalo je toliko vremena da
smakne plastični poklopac na šalteru za primopredaju dokumenata.
Upravo ona sa ljubaznim osmijehom, kao nitko od jutros, pozdravi sa:
„Dobar dan!“ i proturi svoju ličnu kartu.
On otpozdravi pokušavajući kontrolisati navalu strasti i lijevom rukom
smaknu na stranu kutiju cigareta i povuče teku za upisivanje prijava, dok je desnu pružio da prihvati njenu ličnu kartu. Njeni nježni prsti produženi noktima i
okićeni zlatom spustiše potrebni dokument.
Takav glas je već slušao, osjećao je. Bio je identičan onom glasu kog je
slušao u svojim „noćnim putovanjima“. I osjećao je da je i gledao baš takvu
ljupkost.
– I pomislio sam da niste Jugovićke! – reče gledajući njene podatke u ličnoj karti.
Nikad nije čuo niti za takvo ime niti za takvo prezime.
– Vidim... Nisam se prevario, – dodao je iako je dokument ipak govorio da
je Hrvatica što govori i Jugoslovenka.
One su se smijale kao da nikad nisu bile srećnije. Pomisliše na sinoćnji
telefonski razgovor dok su još bile u Skoplju kad im je Erik rekao ko će ih na
prijavljivanju dočekati. To ih je i činilo da budu toliko opuštene i slobodne.
– Vidjet ćemo... Možda i niste pogriješili!?
– Tako ste djelovale... dok ste prilazile.
Svaki put kad bi progovorila, bivao je odnekud sigurniji više da je to glas
„iz noćnih putovanja“ i da mu je zato poznat, blizak.
– Ovdje se od jutros prijavilo mnogo, mnogo osoba... Bila je velika gužva.
– Znamo... Onaj na kapiji nam je već rekao.
– Nitko nije izgledao srećan kao vas tri.
One se opet nasmijaše i pogledaše. Bilo je dogovoreno da tako čine. Zbog
odnosa u državi i srpske propagande da su Albanci separatisti i nezadovoljni bez
osnove. Bilo je mudrije sve skrivati iza osmijeha.
411
Obuzetost čudnim osjećajem koja je Osvita držala, nije popuštala. Dobivao je osjećaj kao da plovi nošen na valovima mora. Negdje na grčkim ostrvima
sa prekrasnom vilom koja je sve bila spremna činiti da ga ne izgubi.
Dok je upisivao kako se zove, zadržao je pogled na maloj fotografiji.
– Za koga je posjeta?
– Za brata.
– Kako se zove?
– Erik.
– Broj njegove vojne pošte?
– Devet kroz jedanaest.
– Vjerovatno sam ga viđao! Spavaonice su nam u istoj zgradi i na istom spratu.
Vraćajući ličnu kartu gledao je u njene nježne prste produžene bijelim
noktima i pitao se čime se bavi kad su joj ruke tako lijepo njegovane.
–Pretpostavljam da vas Erik očekuje!
– Da. Spreman je, samo čeka da mu se javi – ljubazno se smješkala, a njihove oči su spajale dvije svijetlosmeđe pruge.
– Onda je u redu. Brzo će to.
Dok se Rina odmicala od šaltera da ustupi mjesto sestri, šapnula je rodici:
– Baš je sladak! Sviđa mi se!
Pogled joj se zadrža na Osvitu.
Iza Dite na red je došla Julija. Kad je upita šta je ona Eriku u srodstvu,
odgovori:
– Djevojka.
– U redu. Dobiće pravo na prenoćište.
On se iza toga podignu sa stolice.
– Možete sad poći unutra. Čekaonica je odmah iza ulaza, prva vrata desno.
Mislim da će ovo... ići brzo. Sad nema nikoga. Evo, ja odmah odnesoh prijave
dežurnom oficiru.
Dežurni oficir je sjedio za radnim stolom duboko uvaljen u naslonjač,
nogu prebačenih jedne preko druge. U rukama je držao široko raskriljene novine
ibio udubljen u čitanje. Čitao je o dešavanjima u državi, gdje se iza krupnih crnih
naslova o krađama u velikim firmama, prvenstveno u Bosni, skrivala, ali samo
za naivne, ozbiljna nacionalistička igra između Srbije i Hrvatske u već otpočetoj
borbi za Bosnu. Naravno, bile su to prve krupnije i ozbiljnije faze krađe novca i
kapitala administrativnim načinomkoje su se mogle izvšiti u tom domenu.
412
Osvit od široko raskriljenih novina nije mogao vidjeti lice oficira, pa je,
zastavši pred stolom, čekao gledajući u fotografiju na naslovnoj strani. Nije se
usuđivao prekinuti ga i priželjkivao je da članak koji on čita bude što kraći...
Napokon oficir spusti novine do ispod brade i izgledalo je kao da je riješio
samo da ga čuje pa će odmah nastaviti čitati.
– Zašto nisi spustio na sto i otišao? – upita.
Osvit slegnu ramenima. Nije znao šta da odgovori, jer ono što bi htio
kazati nije smio. „Da ste spustili novine na prijave i otišli – krivica bi pala po
meni.“Onda je spustio prijave pored jedne plave olovke. Podižući pogled vidio
je jednog regruta kako briše stakla na prozorima na drugom kraju prostorije, a
kroz prozor je vidio dio terena ispod zgrade Drugog bataljona i dio krova kantine. Gledajući tamo, Osvit vidje jednu jedinicu koja je strojevim korakom prošla
pored kantine i zašla za ćošak zgrade Drugog bataljona, vjerovatno odlazeći na
pistu. Osvit se okrenu ka vratima i načini nekoliko koraka, a onda uhvati za
bravu i pogleda u oficira. Oficir je opet, pošto je pogledao u prijave, namaknuo
novine na lice i nastavio čitati.
Julija i Dita su već zauzele stolice i sjedile, a Rina je stajala pored otvorivši
torbicu da izvadi cigarete i upaljač. Na stepenicama im je već rekla da joj se Osvit
dopao kao ni jedam mladić dosad. U tom se Osvit pomoli u čekaonicu. Njegov
pogled prvo prođe preko stola da vidi zategnutost stolnjaka provjeravajući sebe je
li maloprije ostavio sve uredno kako je sad želio da bude.
– Oficir je tu. Sad će to...
Rina je upravo raspakovala kutiju „Marlbora“ i počasti prvo Osvita. On je
razmišljao da li da uzme.
– Možda ne pušite ove?
– Smiješno je što ikako razmišljam o tome da li da uzmem kad ne pušim
nikako. Ali uzeću jednu na ljubaznost i ljepotu. Bio sam nekad pušač.
Ona se osmjehnu.
– Zaista govorite istinu?
– Zaista.
I Julija i Dita se počeše smješkati zbog onog što im je Rina rekla na stepenicama.
– A kad ste nekad vi to bili pušač? – jer je on to bio izrekao tako kao da je
to moglo biti prije mnogo godina.
– Kad sam bio učenik, sa drugovima, u želji da budem odvažan, odrastao,
ozbiljniji, je li?
– Ah, pa to... A kad ste to bili učenik?
413
– Prošle godine.
Iz njenog upaljača liznu plamičak. Zapališe. Prvi dim povuče duboko u
pluća uz pomisao gdje je to bilo zadnji put da je zapalio cigaretu. Na filteru njene
cigarete ostade slab trag ruža sa njenih usana. Iznad glava su se uzdizala dva mala
dimna oblačića i u dodiru s plafonom potpuno se spojiše u jedan koji se nastavio
širiti postajući sve rjeđi.
Julija i Dita otprilike jedan metar dalje na stolicama nisu prestajale da se
kikoću poput dvije djevojčice u pubertetu.
– Ne bi mi smetalo razgovarati bez toga „vi“.
– Možemo... Zašto da ne?
– Naravno.
Rina se osjeti zbog toga radosnom. Znalo se da vojne uniforme uvijek
djeluju impresivno, a osobe u njima odvažno, pa je Osvit htio stvoriti ugodniju
i opušteniju atmosferu jer su mu se dopadale, posebno Rina. Istovremeno, ona
je priželjkivala da se on što duže zadrži u čekaonici kako bi saznala što više stvari
o njemu i možda o samom ambijentu u kasarni. Privlačio ju je. Pored njegove
ljepote, osjećala je da u njemu ima još nešto. Htjela se podvući u njegovu svijest
i otkrivati njegovo razmišljanje o prilikama u zemlji... Zato je poželjela puno više
vremena od jednog vikenda.
Osvit se nehajno povuče unatraške korak dva i osloni o dovratak prebacivši
nogu iza noge. Pročitao je njene želje, i zbog toga nije ni žurio odmah u prijavnicu. Osjećaj da između njih dvoje nešto struji bivao je jači, istovremeno nešto
mu je govorilo daje nespojivo biti u uniformi i biti s Rinom. Iznad glave lebdilo
je nešto što je obećavalo... Pokušavajući čitati misli kod sve tri, a posebno kod
Rine, uvjeravao se da žele njegovo prisustvo. U stvari, razgovor je krenuo brzo
pa se sticao utisak da su svi neozbiljni. U njemu se javljala potreba da joj kaže
kako njen glas u njemu stvara posebne osjećaje i da ga vraća u njegova „noćna
putovanja“ kad je, govorilo mu je nešto, slušao i gledao, sad je to još više znao,
upravo njenu siluetu. Ipak nije to njima otkrivao plašeći se da ne bi bio shvaćen
i da bi to ispalo blesavo.
– Podrhtava mi srce gledajući tvoju ljepotu. Osjećam se tako mali i
beznačajan. Potpuno nemoćan.
Sad je krenulo i nije se moglo zaustaviti. Još kad je vidio sjaj u njenim
očima i kako izvire iz nje i preliva se iz očiju poput svjetlucavih kapi rose na prvim zracima sunca.
– Silno me privlačiš. U meni izazivaš neobično lijep osjećaj. Evo, sad opet
osjećam, kao nedavno, da letim visoko i široko...
414
Njen pogled na rodicu i sestru značio je da će im poslije, vjerovatno kad
Osvit ode, imati nešto kazati. Ostvaruje li se to njen dugo isčekivani san? Kad
je vidjela ovaj grad nešto joj je obećavalo divan boravak u njemu. Prećutala
je kao zbog straha da bi se to moglo odmah izbrisati. Čudno, cijelo mjesto je
doživljavala kao nešto poznato. Kad su krenule sa autobusne stanice taj osjećaj se
u njoj pojačao. Poslije o tom nije ni razmišljala, a sad joj se opet javilo.
– Ovo što govorim dolazi negdje iz dubina mene. Između nas dvoje još
davno je započelo. Još tad... Označeno je da će se desiti naš susret. Hoćemo li nastaviti već lijepo započeto?... – govorio je Osvit nesvjestan toga otkud mu dolaze
riječi koje je izgovarao nježno ali snažno.
Nikad dotad nije na takav način pokušao osvojiti djevojku.
– Ne mogu to objasniti – dodade i kao mislima odluta tamo.
Rina obori oči. Ponovo su je obuzimali oni isti osjećaji kao one večeri kada
su se roditelji vratili sa Kosova i kad je vidjela fotografiju... Samo jedna misao
tad je bila toliko teška i oštra da je na trenutak izbrisala sve druge i prodrla toliko duboko u njenu dušu i tad je jasnije nego ikad znala da je njena prva ljubav
neko drugi. Ugledala je siluetu koja ju je samo opomenula i odmah nestala. To u
vezi sa udajom, između nje i roditelja je dugo trajalo, pa ju je toliko slamalo da
je pomislila kako sama sebi u mislima stvara momka kakvog je željela, a u borbi
da izbjegne onog ili one koje su joj roditelji pronalazili po svojim principima.
Uslijedile su meditacije... Molitve... Često puta u suzama. Uvijek je vjerovala
da postoji onakav kakvog je u dubini duše željela... Za nju od Osvita nije bilo
ljepšeg i to je bio lik čiju je siluetu tad stvarala, u to postade sigurna.
Nije znala progovoriti mada je željela. Misli su joj bile čas u Tilpsu, čas na
ostrvu i pokušavala se prisjetiti šta je vidjela tada, u tom teškom periodu. To je za
nju sada postalo jeko važno. U pitanju je bilo može li se isprogramirati sopstvena
budućnost i u kolikoj mjeri.
Dovršiše cigarete. Nekoliko minuta ćutnje značilo je da se razmišljalo o
odluci. Odlučio je da uđe u prijavnicu i ponese opušak da ga tamo ugasi.
– Ne bih mogao opisati osjećanja. To mogu samo pisci u romanima – reče
odvajajući se od dovratka, odlučan da krene.
– U francuskim romanima možda? – ona će.
– Ne znam. Ja bih to mogao praktično... – dodade on u svom običnom stilu.
– Oh, je li?
Neometan ni od kog, po drugi put je čitao pismo od Razije. Ono ga je odnijelo u rodni kraj. Neki čovjek iz Beograda u međuvremenu je prijavio posjetu
sinu i nakon desetak minuta je primijetio da su otišli. Pomisli na djevojke. Otišle
415
su, a da ih nije ni vidio! „Da li me Razijino pismo bilo toliko zanijelo?“, upita se i
podignu sa stolice gurnuvši pismo u ladicu stola. Prošlo je već dosta vremena otkad su one stigle i on otvori vrata da osluhne. Bile su još tu i on se začudi. Iziđe u
hodnik, ali ostade pored vrata pokušavajući odgonetnutikoji bi mogao biti razlog
da još nisu otišle, a oficir je morao vidjeti i sigurno je gledao u prijave. A mogle
su ga i novine zanijeti, tako mnogo toga i tako krupnih problema ima o kojima
pišu... Ali onaj čovjek nije puno čekao! Kako se nije dosjetio njihovih prijava kad
je ispisivao dozvolu za sina onog čovjeka?! „Ma, šta se to desilo? I zašto one nisu
dolazile buniti se, pitati ponovo?... Nisu mogle, znale su da sam ja sve svoje čisto
uradio i da nije do mene!.. Šta sad? Da odem u kancelariju dežurnog oficira? A
kako bi i to? Ko zna kako će reagovati?” Nije znao čega se plaši, ali se plašio.
U tom ga ugleda Rina koja je šetkala od prozora do vrata i nazad i svaki put
kad bi došla do vrata pogledala bi kroz hodnik u vrata kancelarije dežurnog oficira.
– Uđi kod nas! Nešto bih te pitala – reče mu dok se on snebivao da li da
pođe kod dežurnog oficira.
Odmaknu se od dovratka i ugleda sasvim drugi ambijent, neku napetost i
nervozu koja i njega poče obuzimati.
– Dosad smo trebali biti u hotelu. Znate li vi to? – ljutito će Julija počevši
Osvita opet oslovljavati sa „vi“, i diže se sa stolice, ali se odmah i vrati u prijašnji
položaj.
Dita je gledala u Osvita očekujući njegovu reakciju. I on je izgledao zbunjen.
– Vrijeme vikenda prolazi – opet će Julija jednako ljutito.
– Znam... Čudim se i ja. Nije mi jasno... – slegnuo je ramenima i raširio
ruke očekujući novu kritiku.
– Uzmi... – Rina će, pružajući mu cigaretu.
– Neću. Imam iste takve. Nisam još ni raspakovao.
– Uzmi!
– Neću. Zapalit ćemo od mene.
– Ma, uzmi, isto je.
Zapališe. Ovog puta i Julija zajedno s njima. Povukoše prve dimove.
– Čitao je novine kad sam odnio...
– A onaj čovjek – Julija će ne dopuštajući mu da završi.
– To se i ja pitam... Mnogo loših stvari je oko nas... I novine su pune toga.
Da se nije možda zanio?
– A onaj čovjek – ponavljam!
Osvit nije nalazio riječi. I zašto se ona buni više od sestara? Rina je zamoli
da se smiri, a onda reče Osvitu:
416
– Sad smo pričale o tome kako si prema nama ljubazan. Da je netko drugi
ne bi bilo tako!
– Ah, ne bi? Kako ne bi? – smiješio se on polaskan njenim riječima.
Ipak, sumnjao je da stvarno tako misle.
– Uvjerene smo – potvrdno će Rina u ime sve tri.
U stvari, ono u šta su sumnjale i šta se nije usudila otkriti Osvitu je
podmićivanje opštinara od strane njihovog oca kako bi izbjegli Erikov odlazak u
vojsku. To je između njih tri bio razgovor koji je Osvit prekinuo svojom drugom
pojavom na hodniku. Smatrale su da podmićivanje opštinara da bi se izbjeglo
služenje Armije predstavlja krupnu stvar u kojoj se nalazi štošta za analizu. To
je cijelu obitelj pritiskalo otkad je Erik dobio poziv i o tom se nije prestajalo ni
razmišljati ni razgovarati. Poslije kraće zamišljenosti on ih opet upita:
– Stvarno ste uvjerene? – upita Osvit želeći da sazna nešto više šta se krije
u tim dijelovima koje mu je Rina ispričala.
– Stvarno, mi smo uvjerene da je bio netko drugi da ne bi bio toliko ljubazan.
– Hvala, ali ja ipak ne mislim tako. Ne mogu...
– Eto, nas tri smo uvjerene – reče, a ostalo dovrši u mislima. „Da si nacionalno svjestan sebe – razumio bi. Sa vama Bosancima to je sad postalo više nego
komplikovano. Zbog vaše nacionalne nepismenosti pojačavate srpsku dominaciju i nad drugima jer vjerujete kako se Srbi bore za Jugoslaviju... Hmm... A oni
znaju zašto vas glade! Eh, da ste samo svjesni...“
– Zašto ste uvjerene? – pitao je istrajan vidjevši u tom nešto važno.
– Tako... – odgovorile su, a onda su se u sebi dok su se pogledale zapitale:
„Postoji li način na koji bi mu se objasnilo?“
Pomislile su i na Erika koji će nakon njihovog odlaska još ostati tu i
zaključile da bi bilo opasno pokušati Osvitu išta objašnjavati.
U zraku je visila neka važnost. Osvit se čudio i postavljao sebi mnogobrojna pitanja. U njegovu svijest je ubačen crv koji je sad kopkao. Ipak, poče im
objašnjavati pravilo službe svog radnog mjesta. Naravno, nije shvatao koliko je
bio naivan i čudio se što su njegove tvrdnje nailazile na hladan zid i pored jasno
iznesenih argumenata.
– Jasno nam je šta hoćeš reći... Ali, ti vjerovatno ne razumiješ onu stvar
koju bi u ovom slučaju morao razumjeti.
On je i dalje objašnjavao, a Rina i dalje tvrdila da on ne razumije bitne
stvari, dok je nije prekinuo:
– Pa, dobro! Iznesite argumente! Nisam valjda glup da ne mogu shvatiti!
– Argumente?! – Rina će, obori oči i zaćuta.
417
– Kao da je potrebno?! Kao da nisu prisutni svaki dan?! – nastavi nakon
stanke.
Druge dvije su napeto pratile njihov razgovor. Ipak, pričali su tiho jer je
kancelarija dežurnog oficira bila u blizini.
– Ja ih ne vidim! – reče Osvit.
„Onaj ko ne posjeduje nacionalnu svijest, ne vidi... Uzalud je tisuće argumenata! Pošto, naravno, samo svijest vidi sve!“
Bila je ljuta što ne smije ništa ni započeti onako kako bi najradije htjela i
upita se koliko je to i moguće.
– Kad bih znao šta treba da gledam tražio bih da vidim!
– Ne treba to tražiti! – uključi se Julija sa stolice na kojoj je sjedila nagnuvši
se prema njima.
Rina se okrenu i pogleda u nju. Očima joj reče da ne nastavlja, jer ne vrijedi.
„Onaj ko nema nacionalni identitet ne može se osjećati svoj jer je svačiji!
Otkud u tom slučaju nacionalno oko da gleda? Otkud se imao razvijati nacionalni sluh da čuje?... Saznanja iz svih nauka se prvo primjenjuju za dobrobit nacije...
Eto odgovora! A oni i ono što imaju svojih znanstvenika – služe drugima! Srbima
i Hrvatima prvenstveno. Eto tako se kod njih razmišlja i prmjenjuje mudrost
vjere! Upravo je to razlog! Kod neposjedovanja nacionalnog imena ne može biti
ni nacionalnog identiteta pa ni države, jer posredstvom riječi koja označava nacionalno ime u kolektivni duh ljudi upija se ljubav za jedinstvom i tako ujedinjuju tijela i individualne svijesti, pa se usmjeravaju ka istom zajedničkom cilju.
Oni ne znaju da se njihov poslanik upravo iz tog razloga borio i izborio da u
arapskim plemenima vjerovanje u više Bogova zamijeni jednim imenom, riječju
Allah, koja ih je ujedinila. Znači kroz nacionalno ime, kroz riječ da je imaju,
mogli bi da se nacionalno ujedine, stvore sopstveni identitet i osvijeste. Kad bi
se na cijelom svijetu posredstvom jedne riječi čovječanstvo ujedinilo, očekivati
je da nacije između sebe ne bi mogle činiti zlo, jer bi postali jednakom ljubavlju
obuzeti i dejstvom tih emocija postali bi prožeti sviješću da postoji jedan duh sa
mnogo tijela, koji služi u svrhu dobrobiti. Kroz glavu joj prođe misao da je za
naciju pored nacionalne svijesti potrebna i nacionalna inteligencija koja se razvija
po istom principu.
– Zašto ste sad ućutale?
– Zato što se nikad ne bi razumjeli.
Stajao je na vratima misleći zašto su onda započeli. Crva koji je kopkao nije
mogao istjerati iz svoje glave i on je zalazio u tijelo.
418
– Nema smisla da nastavimo o onom u čemu se nećemo nikad razumjeti ni
složiti – preuze Rina, istovremeno objašnjavajući sama sebi da je Osvit najmanje
kriv što ne može razumjeti stvar, jer oni u njegovoj republici ne vode brigu o
svome narodu.
Kao i nekoliko puta ranije bilo je sasvim upečatljivo da nešto ostade
nedorečeno. On poželi da ode u prijavnicu. Duhom je bio i u Komandi i u jedinici njenog brata. I ne samo u ta dva mjesta. Osjećao je da bi morao biti svugdje
da bi otkrio o čemu je u tim trenucima razmišljao. Izgledalo mu je da se razgovor
započeo greškom. U zraku, u čekaonici, je visila neka velika važnost kao onih
dana kad se u cijelom krugu kasarne očekivao veliki skup.
Načinivši nekoliko koraka zastade uz vrata prijavnice.
– Ne vjerujem da nas ostavljaš zato što si se naljutio. Nama si veoma drag
– reče Rina prije nego ih ostavi jer se udaljavao u prijavnicu.
U času, dok se okretao, pomisli kako će ostati prirodan i jednostavan.
– Oh! Apsolutno nisam ljut!
Na trenutak prekinu svoje misli čiji tok je bio širok i bez kraja.
– Ostale ste mi nejasne. To moram priznati, zato ostajem pri svojim tvrdnjama – vraćao se opet u čekaonicu dok je govorio.
– Biće ti jasno jer će morati.
On protrlja obrve. Nije imao želju nastaviti s njima razgovor, i pitao se po
čemu ga to smatraju da je glup, pa ih neće moći shvatiti. „Zašto me u kasarni
uvažavaju?! Uvažavaju me i u gradu, među poznanicima, pa i djevojke gotovo da
se otimaju...“ Nije mu ostalo svejedno, jer je izgledalo logično da mora postojati
neki razlog zašto se neka stvar krije.
Za sve to vrijeme jedino Dita nije izrekla nijednu jedinu riječ. Svaki put
kad bi Rina otvorila usta gledala ju je strogo puna strepnje kao da joj je htjela reći
da stvar može napraviti još gorom. Rina taman otvori usta da opet nešto kaže kad
Dita poskoči sa stolice kao da je neko pod nju bacio eksploziv.
– Prestani sa pretjerivanjem! Jesi li ti normalna!?
Nije se više mogla strpiti da mirno sjedi i strepi hoće li Osvit svojom nacionalnom naivnošću, pošto ne može razumjeti njenu sestru i rodicu, ući u kancelariju i dežurnom oficiru reći da su one nervozne i ispričati mu razgovor. Bilo
je više nego jasno da svaka strana koja se otimala za Bosnu zna kako sa muslimanima postupa druga strana. Stisnu zube, a u mislima joj je bio Erik i očevo
podmićivanje opštinara i bojazan da svi oficiri srpske nacionalnosti znaju za to!
– Pitate li se vas dvije zašto Eriku ne...
419
Osvit se upita zašto ona ne izreče do kraja to što je zamislila. Postade mu
jasno da je zbog njega.
– Jasno vam je sve... I da se nikad nećete razumjeti. Zašto onda uopšte
započinjati?
Svi su ćutali i zavlada još veća napetost u prostoriji. Prave misli su se mogle čitati samo na čelu. Gotovo svaka započeta miso izrečena u ljutnji ostala bi
nedorečena.
U obitelji su svi znali za slučaj u kasarni. Otkad je Erik dobio poziv za vojsku, Marko je stalno u svijesti nosio crnu mrlju koja ga je slamala. Slučaj u kasarni
je ubrzao da donese odluku o odlasku sestara bratu i pored mnogo posla, jer se na
otoku nalazilo puno turista, a jedino kćerke su znale dovoljno strane jezike.
– Tako je... U pravu si... Slažem se – polako će Julija kako je i izranjala iz
Ditinih misli.
Nakon toga promijeniše temu. Pričale su o tome kako su putovale i o
smještaju u hotelu.
Osvit uđe u prijavnicu pokušavajući da isprazni glavu i odbaci sve te misli.
Da ih odbaci zauvijek. Kad već ništa nije mogao učiniti da mu stvar postane
jasna, htio je olakšati sebi ponavljajući stalno da je on sa svima čist. Sjedajući na
stolicu povjerovao je da će to biti moguće. Ipak, nije bilo tako. Poput svega u prirodi ni njegov razum nije trpio prazninu. Bilo je nužno da se popunjava znanjem
što upravo i jeste jedini put za sve u materijalnom svijetu. Stvaranje materije i
nije ništa drugo nego „udaljavanje od znanja“ ili „otupljela čista svijest“, pa onda
upravo već na početku je svemu predodređen dugi spiritualni put, povratak u
prvobitno stanje postojanja ili bitisanja, te iz okova tame neznanja u prostranstvo
svjetlosti znanja. Ili čistu neuprljanu svijest. Pošto je materija grijeh, logično je da
onda dugi spiritualni put povratka u znanje mora biti patnja. Naravno, on je bio
nesvjestan da je njegovo tijelo materija koju prožima čista neograničena svijest,
pa onda otud sve to. Misli moraju postojati kao put na kojem svijest proširuje
ekran razuma jer je nužno da tijelo neprekidno evoluira. Pogled u prirodu daje
trenutni, što znači i nestvarni izgled svake stvari na tom putu nezadrživog povratka. Otud različitost i svrha odnosa stvari na zajedničkom putu ka istom cilju...
Njegov odlazak iz čekaonice Dita iskoristi da kritikuje sestru i rodicu. Pitala ih je je li im sada jasno da se sa muslimanima iz Bosne ne može pričati o
nacionalnom. Da je jasno da toga kod njih nema i da je on zbog toga i otišao od
njih zbunjen, da ništa nije razumio.
– Sigurna sam da on cijelim srcem voli ovu Armiju. Razmislite! Obuzeli
su mu srce!
420
– Za njih to nije ni čudno. Kad jedna nacija nema svoje ime koje se podudara sa okvirom teritorije na kojoj živi, nemoguće je stvoriti nacionalne institucije
preko kojih bi se razvijala nacionalna svijest i razvijala kolektivna inteligencija u
tom pravcu. Zašto je, na primjer, Marina učestila u Sarajevo?... Znam dobro šta
tamo radi. Ne brini se... – odgovori Rina sestri.
– Ali nemoj mi reći da je sad i ovdje mjesto za to! – Dita će.
– Rekla sam ti da znam šta radim...
Rodica iz Skoplja našla se zatečena i razmišljala je zašto se Rina mijenja.
Slutila je nešto.
– U Hrvatskoj i u Srbiji strepe da se u Bosni neko od muslimana ne dosjeti
da se sve, u stvari, postiže preko riječi, onog što muslimanima Bosne nedostaje...
To bi neko svjestan kod njih morao otpočeti, jer moraće... Kad nekom uspije da
jednu naciju obuzme nekom sviješću, kao što je Srbima uspjelo u Bosni, onda je
takvu svijest teško izbrisati zato što svaki pojedinac usmjerava svoje misli u tom
pravcu. I Zamislite kolika se duhovna energija razvije i ispolji u nekoliko decenija, s generacije na generaciju!
Onda se prisjeti igre s bojama.
– Zamislite ovako! Srbi su muslimane kulturom u duhovnom smislu obojili u srpsku kulturu i sad su Bosanci obuzeti takvom bojom u svojim mislima i
svojim emocijama da i sami proizvode tu istu kulturu ponekad još izraženije. Je
li jasno šta hoću reći? Znači, svaki pojedinac je nesvjesni proizvođač onog čime
je obuzet. To je logično. Nacije koje su se oslobodile kolonijalne vlasti, a nisu se
oslobodile kolektivne svijesti, jer su navikli da za njih drugi razmišljaju, ne idu
naprijed pošto još kolektivno vijaju one pojedince koji to pokušavaju izmijeniti.
Takvi pojedinci su osuđeni na više načina.
– Šta li sad Erik misli? – upita Julija više kako bi prekinula njen monolog i
da ona ne bi otišla predaleko, nego što je to stvarno pitala.
– Pita li se šta radimo kad ne dolazimo? – dodade.
A Rina da bi objasnila svrhu svoje priče aludirajući na Osvita i muslimane
Bosne uopće, ponovi drugi put:
– Sad si razumjela da znam šta radim. Samo da znaš opet, ja nisam kao
Marina. Meni se zaista dopao kao nijedan mladić do sad. Šta mogu? To je nešto
jače... Svjesna sam da ne može shvatiti i šteta je. Žao mi je.
Vidjela je radost i sjaj u Osvitovim očima. Jedan drugi svijet u kojem je
bilo ljepše i radosnije živjeti. Naravno, u takvoj realnosti političkog stanja u zemlji, to je jedino bilo moguće za nacionalno nesvjesne što je Rini bilo jasno, ali
421
ipak, nalazila je u tome i ogromnu unutarnju dobrotu kod tog njoj toliko lijepog
mladića. Dita pomisli da je Rina starija i da njena riječ treba biti zadnja.
Pošto Erik već dugo nije dolazio, Rina tiho pokuca i otvori vrata prijavnice. Jedan bračni par je prijavio posjetu i u času njenog otvaranja oni su tamo s
vanjsku stranu napuštali šalter polazeći unutra, u zgradu, a Osvit sa ispunjenom
prijavom u ruci podizao se sa stolice da je preda dežurnom oficiru. Rina se ljubazno osmjehnula i kao da je željela poljubac zatražila je da joj pročita prezime
bračnog para. Osvit namaknu prijavu njoj pred lice.
– Za ove sam sigurna da neće čekati ni deset minuta – reče.
– Kako znaš? – upita Osvit.
– Jednostavno... Vidjećeš.
Dok je on ulazio na vrata i gubio joj se iz vidokruga, razmišljala je na koji
način bi mu rekla da je Jovanović samo srpsko prezime, a da on ne osjeti zašto mu
je to rekla. „Ma lako ću to moći...“ – reče sebi i načini korak prema čekaonici.
Uzimajući prijavu kapetan je odmah zavrtio broj Treće čete Prvog bataljona
dok su mu oči još bile na imenu i prezimenu vojnika. „Poseta za Jovanović Miroslava“. Spusti slušalicu. Osvit je još stajao nasuprot njemu, s druge strane stola.
– Šta želiš još? – upita kapijaša.
– Za one cure, druže kapetane! Pitaju...
– Nisam zaboravio.
Osvitu se učini da kapetan nije rekao sve što je mislio tog trenutka, ali
zbog njegovog mrskog izgleda i odvratnog glasa odmače se od njega i krenu ka
vratima.
– Zadržali su me iz Komande. U razgovoru.
Hvatajući za bravu, Osvit je zastao dok kapetan nije dovršio, a onda otvori
vrata i iziđe misleći kako se to što kapetan reče moralo odnositi na telefonski
razgovor. Zbog onog novopridošlog bračnog para i bojazni da će djevojke možda
ružno reagovati kao i maloprije, ne uđe odmah u čekaonicu već u prijavnicu da
malo sačeka. Nešto mu je potvrđivalo da će zadnja posjeta odmah otići kao što
mu je Rina i rekla. I stvarno – ispred prijavnice pločnikom protrča jedan vojnik
u zgradu. Jedva ga uhvati malo pogledom.
– Sad si mogao vidjeti ono o čemu smo maloprije pričali. – reče Julija.
Osvit obori oči. Još mu nije bilo jasno o kakvoj se protekciji radi. Vratiše
mu se misli u kancelariju dežurnog oficira. Odgovor nije imao, pa slegnu ramenima i raširi ruke. Ovi iz zadnje posjete su već mogli biti negdje na ulici.
– Svoje sam odmah odradio. Mislim da je rekao da će sad sve biti
učinjeno.
422
– Ti misliš?! Nisi siguran?!
– Pa... hmmm... način na koji je rekao... Ne mogu vam drugačije reći....
– Hm... hm... hm... – brektala je tiho Julija kao samo za sebe, čudeći se
tolikom bezobrazluku čak i u vojsci.
Dita ju je opomenula da ćuti, da u nacionalizmu nema granica bezobrazluku. Ni granica u prostoru.
Osvit je rekao što je imao i sad je ćutao. Ipak, bio je nervozan kao i one.
– Nemojte se vi osećati nešto... Znam da vi niste nizašto... – poče Julija, a u
svojim mislima je, u stvari, mislila da muslimani svojim nacionalnim neznanjem
kolektivno jesu za sve to krivi, jer za njihovu naivnost i neznanje ne može biti
nitko drugi kriv.
– Na tebe niko nije ljut. Maloprije smo htjele samo...
– Dosta! Dosta! Ne nastavljajte o tome! – Dita prekinu sestru.
Sve što se dešavalo u kasarni, ono što je vidio i na neki način osjetio u Sarajevu i kad je bio kod kuće, izgledalo mu je sad čvrsto povezano. Kao da postoje
dvije struje, da djeluju identično. Bilo gdje da se nađe, osjećao je to isto suprotstavljanje koje po istom principu djeluje na dušu i ubija razum. Tamnio je sjaj
u Osvitovom pogledu, radost je gubila snagu, a ljubav potiskivana oprezom. U
jednom momentu postade siguran da će s njegovog lica nestati srećnog osmijeha,
jer pogled u budućnost nije obećavao sjaj i sigurnost. Znaci su mu dolazili sami i
znao je da nisu lažni. Pa i onaj majorov izgled poslije iznenadnog upada prije dva
dana. Sjećanja su bila svježa.
– Drži! Upiši posjetu i za mene! Stavi da mi je djevojka, da dobijem
prenoćište!
Nije osjetio kad su se vrata otvorila, samo je ispred sebe ugledao Marijana
Perića koji zatvori vrata za sobom.
– Nisam te vidio kad si preko pločnika...
– Vidio sam te kroz prozor i vidio sam da si negdje... Požuri! Piši! Žuri nam
se!... Pizda im materina! Koliko one već dugo čekaju?
U Osvitovim rukama bila je ponovo Ditina lična karta.
– Eno tamo u čekaonici su, raduju se.
Za dvije minute Osvit ponovo uđe dežurnom oficiru, a Marijan se vrati u
čekaonicu i Diti vrati ličnu kartu.
Opet je sjedio na svojoj stolici i gledao kroz prozor nalazeći nešto posebno
zanimljivo u tom prijateljevanju starog vojnika Marijana Perića sa šest mjeseci
mlađim po služenju, bratom sestara iz Tilpsa. Nije znao zašto ga u tom spontanom razmišljanju podsjetiše na jedan slučaj na kapiji sa Marijanom kad se
423
vraćao iz grada. Bio je toliko pijan da je bilo teško razumjeti šta mrmlja. Pa ipak,
razumjelo se da govori nešto protiv služenja od čega je Osvita obuzimao strah.
Brinulo ga je da neko ne dođe na kapiju i ne čuje šta govori pa ga je požurivao da
ode. I nakon njegovog odlaska se još dugo čudio tom njegovom negodovanju i
na kraju zaključio da je to samo ljubomora zbog Osvitovog radnog mjesta... Pa i
onaj razgovor u spavaonici kad ga je Marijan nagovarao da ode kući upravo prije
velikog skupa... I ove nervozne djevojke i njihove reakcije dobro su se uklapale u
taj sveopšti ambijent koji je Marijan ostavio u njemu.
Prošlo je još nekoliko minuta dok ih Osvit ne ugleda kroz prozor da odlaze u veselom razgovoru. Prošli su pločnik i išli preko parkinga i Osvit pomisli
da ih nikad više neće vidjeti, kad se Rina odvoji od njih i povrati prema šalteru.
Gledala je Osvita u oči i osmjehivala se. Pokušavala je nešto reći, ali očito nije
nalazila prave riječi. U Osvitovom grlu sinu jaka svjetlost i ostavi toplotu. Ona
samo mahnu rukom i otrča da stigne ostale. I Osvit je podigao ruku osjećajući da
mu na svaku pomisao na nju nešto sine u grlu.
Glava VI
Vlahov i Redžo se nisu razjasnili do kraja i ma koliko da su i jedan i drugi
željeli da se objasne, nisu ni pokušavali, a svakog ponaosob je to kopkalo. No,
pitanje i za jednog i za drugog je bilo kako početi kad je u svakom od njih postajalo drugačije viđenje stvari u državi, a ta dva stava bila su oprečna. Tamnoputi
Makedonac potpuno svjestan čemu vodi stanje morao bi braniti svoj stav i to da
je ispravno na stepenicama postupio, a unaprijed ga je zamaralo to što je znao
da ne postoji način da to nezvaničnom i neustavno priznatom Bosancu dokaže.
Nije čak znao i kad bi se to moglo koliko bi bilo dobro. S vremena na vrijeme u
razmišljanje bi ga bacala pomisao šta se njegov drug u domenu svog razuma pita
i o čemu onda razmišlja.
U slučaju da dođe do razjašnjavanja Redžo bi branio svoj stav, jer kad je sve
prošlo, on opet nije vidio razlog zbog kojeg je Vlahov prekinuo njegov razgovor
sa onom ženom. Smatrao je da niko na svijetu nema pravo da ponizi njegovo ja.
Smatrao je da je čak dužnost izići u susret staroj i nemoćnoj osobi.
424
Za takav slučaj nije bilo pametnijeg razrješenja od zaborava sve dok kolektivno stanje ne iskristališe nešto novo, a postoje oni koji to kolektivno pokreću.
Ipak, sva trojica su skupa bili u gradu i prvo su razgledali izloge sa odjećom,
jer se uveliko pričalo o tome šta obući na veliki dan skidanja pošto se kraj služenja
vojnog roka približavao i sve češće su bili obuzimani osjećajima civilstva.
– Često razmišljamo o poteškoćama ovde, a pitam se šta nas čeka poslije –reče Vlahov, zastade nekoliko sekundi pa dodade: – Kad odemo svojim
kućama...
Pri tom je imao izgled radoznale osobe.
– Imaš fakultet i brineš se! Mene građevina čeka, pa... Potrebna je čovjeku
sloboda i da se ima žena – Redžo će Vlahovu.
Osvit je ćutao i mislio treba li i on nešto dodati. Njegove misli su bile povremeno odsutne kao odvučene snagom emocija neke osobe ili više njih koje kao
da su željele Osvitovo prisustvo. U tim momentima on nije bio svjestan ničeg,
ali obuzimala bi ga želja da ode nekamo. Pošto je za 20 sati imao dogovoren sastanak ispred kapije sa jednom novom djevojkom i plan da se s njom zatvori u
prijavnicu, pomišljao je da se to možda ona u mislima raduje sastanku s njim ili
se možda pita kako će njima dvoma biti večeras na prvom sastanku. Ili je možda
njeni ometaju da dođe pa se zatvorila u sobu i u tugovanju želi njegovo prisustvo.
Možda nikad nije imala vojnika pa sebi stvara slike i iluzije vojničke ljubavi...
Mnogo se misli vrzmalo po Osvitovoj glavi, a i sam je silno želio da što prije
s njom otpočne to ljubavno veče. Cijelo popodne je bio uzbuđen i napet kao
strijela čekajući trenutke da strasno ljubi njeno tijelo.
– Mogli smo nešto probati, vidjeti kako nam stoji. Bolje i to nego misliti
na budućnost, je li tako? – Vlahov će tapnuvši Osvita po plećima.
– Možemo. Evo, ja ću prvi – reče Osvit pružajući ruku prema jednom
kompletu.
– Nije to za tebe! Još si neozbiljan – našali se Redžo.
Ipak pozvaše prodavačicu...
Nekako brzinom opadanja temperature ulice su se punile svijetom. Posebno centar. Poslije kraćeg vremena centar je vrvio od svijeta, poput mravinjaka.
Prelazeći iz ulice u ulicu, u šetnji, njih trojica spontano izbiše u centar, a dok su
probali odjeću nalazili su se nedaleko od glavne autobusne stanice. S jedne strane
gradskog parka su zastali i pitali se u koji kafić da uđu jer je vojnika bio pun grad.
Osvitov pogled se nekako podizao iznad ulaznih vrata, na natpis „Stari drug“ koji
je bio osvijetljen u crvenoj boji kao i sve unutra što je bilo u crvenom. Namičući
lijevu ruku da pogleda koliko je sati, Osvit reče:
425
– Nije nam ostalo još puno vremena. Još samo toliko da ne žureći ispijemo
piće... Pije mi se pivo. Žedan sam.
I druga dvojica se složiše s njim. „Stari drug“ se nalazio s druge strane
široke ulice koja je bila preplavljena mladim svijetom. Krenuše.
Kafić se nalazio na uglu zgrade i s prednje strane se prostirala teresa ravno
ivicom ulice. U društvu sa Erikom i njegovim drugom Marijanom, sestre iz Tilpsa i rodica iz Skoplja zauzele su prvi sto do ulaznih vrata na teresi, jer u trenuktu
dolaska jedino je on bio slobodan, pa Rina prva ugleda Osvita, odmah kad je
izvirivao iz te gužve na ulici i stupao na terasu. U trenutku Osvitova pojavljivanja
Rina je gledala u masu upravo u tom pravcu kao da je znala da on dolazi. Ona je
doista u svojoj podsvijesti očekivala nešto uzbudljivo. Sa osmijehom na licu koji
je bio namijenjen upravo njoj, Osvit je prvi prolazio pored njihovog stola, kad se
Rina u zadnjem trenu podiže sa stolice i ljupko ga zaustavi ponudivši mu mjesto
pored sebe, za njihovim stolom. Bio je zatečen ponudom, ali zastade, a Vlahov
i Redžo nastaviše dalje i uđoše unutra. Sve je bilo spontano, ali su svi ostali za
stolom bili takođe zatečeni Rininim gestom i pratili su šta se dalje dešava. To
primijeti i Osvit pa sebi reče da nije poželjan što se drugih tiče i učini mu se da
to i vidi na licima, posebno Erikovom i Marijanovom. U istom trenu osjetio je
da bi Erik radije vidio Marijana s Rinom i da je vjerovatno to i bio glavni razlog
što je Marijan s njima. U čekaonici, kad je Rina odbila dati svoju ličnu kartu da
Marijan dobije dozvolu za izlazak u grad, Erik nije ni naslutio razlog. Bilo mu je
čudno i neprijatno i pomislio je na njen odnos i njeno mišljenje o momcima i
cijelu istoriju problema u obitelji zbog toga. Međutim, svima je postalo jasno da
se ništa ne može učiniti, da je jedino preostalo da Rina sama nekog zavoli. Poslije
onog zadnjeg pokušaja i Marko je prihvatio da njegov zet ne mora biti Albanac.
– Znam da nije pošteno što smo učinili, ali koliko je danas onih koji rade
pošteno? – reče Marijan aludirajući na varku za dozvolu.
– Važno je snaći se. Danas je tako... – odgovori Osvit čitajući na Marijanovom licu zadovoljstvo što se Osvit nije odlučio sjesti s Rinom na njenu stolicu.
Nakon tih riječi Osvit pomisli da je upravo to jedini razlog što ga je Rina
pozvala. Bilo je očigledno da je kafić bio pun, pa on zaviri unutra da pogleda jesu
li ona dvojica pronašli slobodan sto. Ugleda ih na uzdignutom dijelu prostorije,
zauzimali su mjesto za jednim stolom i dobaci im da čuvaju mjesto za njega.
– Moram kod njih – reče povrativši se Rini za sto.
– Sjedi ovdje pored mene. Prva stolica koja bude slobodna – uzećemo je.
Izgled drugih nije govorio da im se želja poklapa sa Rininom, što je Osvita
dodatno odbijalo.
426
– Pozvali su me drugovi. Idem...
– Da ti predstavim brata – bila je uporna Rina.
– Može. Sa zadovoljstvom.
Jedan drugom ispružiše desnice preko stola punog čaša sa različitim pićima.
– Hvala na pozivu i uživajte zajedno. Zaboravite da ste malo duže čekali u
kasarni i biće dobro.
– Nećeš ovdje pored mene... Stvarno!?
– Ne mogu. Naljutili bi se drugovi. Ne bi bilo ni korektno.
– U redu. Onda kasnije.
U tom trenutku Osvit je bio siguran u nešto drugo. Nije mogao znati šta su
ostali razmišljali, ali na osnovu njihova izgleda pretpostavljao je i osjećao. Čak što
se duže zadržavao nešto mu je govorilo da su već razgovarali o njemu, malo prije
njegovog dolaska. To je upućivalo na nešto. U svom grlu ponovo je vidio i osjetio
svjetlost i imao isti onaj osjećaj kao onda kad mu je mahnula odlazeći iz kasarne.
– Razumjet ćeš kad kažem da su još jutros dolazili kod mene da iziđemo
skupa... Možeš ti doći unutra, za naš sto.
– Dolazim za petnaest minuta – odgovori ona.
– U redu. Čekam – reče Osvit i ode.
Sve osim Rine obuze ljutnja. Dita je mislila na roditelje, a Marijanov oboren pogled ubijao je Erika.
– Nikom od nas nije jasno šta ti želiš! Nevjerovatno je!... Nevjerovatno!
– čudio se Erik i ljutio na sestru. – Svakom je jasno da je svaki dan lošije između
vjera! – dodade značajno.
– I meni je – Rina će.
– Što si onda tvrdoglava?
– Znam šta radim... A kad je to tebi neko drugi birao djevojku?
Neko vrijeme ostadoše bez riječi.
U kafiću „Stari drug“ odnedavno je počela raditi nova konobarica. Zvala
se Silviana i bila udata za nekog muzičara, a živjeli su u svojoj privatnoj kući
nedaleko od željezničke stanice. Nisu imali djece ni poslije treće godine braka.
To su bile novosti koje Osvit ču od Vlahova odmah prilazeći i sjedajući za sto.
Okrenuo se i baci brzo pogled prema šanku. Ugleda jednu mladu ženu poluduge
kestenjaste kose koja joj je nekoliko centimetara padala po ramenima. U mislima
je nosio nasmijanu Rinu i njeno društvo, pa te riječi Vlahova i pogled na šank
udaljiše iz Osvitove glave prethodnu imaginaciju s kojom je sjedao za sto. Zainteresova ga što mu je Vlahov to rekao i jedna misao u njegovoj glavi odulji se od
Vlahova do Silviane i zaustavi sve druge, i kao odnešen negdje valom vjetra, učini
427
mu se da je vidio sebe i Silvianu u ljubavnom ambijentu usamljene... Pored onih
slatkih stvari bilo je u tome nešto još važnije i Osvit na časak osjeti sadržaj toga,
ali nije mogao taj sadržaj ni vidjeti ni pročitati.
– Sviđa l‘ ti se? – upita Vlahov.
– Sviđa. Lijepa je – Osvit će polako vraćajući pogled.
– A zašto to nisi rekao meni, Cigane? Ko sam ti ja? – zamjeri Redžo Vlahovu.
Nije to rekao kao da se ljuti, već što ga je iznenadilo.
– Znam ko joj se sviđa. Ne odlučujem ja koga ona hoće, već ona.
– Kako znaš?
– Tako... Rekla mi je jednom.
Osvit je osjećao sreću i neki svoj značaj zbog toga.
Kucnuše se čašama i nagnuše. Za susjednim stolom su slavili rođendan, a
na drugoj strani jedan par nije prestajao da se ljubi i miluje, podnoseći bučnu
atmosferu u toj namještenoj tami. Na terasi Rina se nije dala odvratiti od nakane
da dođe kod Osvita.
– Vidim, lijepo vam je! U zabavnom ste okruženju – reče Rina.
Stala je pored Osvita. Njena želja je bila da se ona i Osvit odmah negdje
udalje i izoluju od ostalih. Pili su pivo, a onda , na njihovu želju, ona ode do
šanka i reče Silviani da donese još jednom isto, plus piće za nju. Gusti sok od
narandže s votkom. Od šanka se nije vratila odmah već je prvo izišla na terasu. Ostalo je nešto što nije rzriješila s ostalima. Njeno trenutno odsustvo izazva
šaljivu reakciju među vojnicima. Redžo je Osvitu predskazao jednu slatku noć, a
Vlahov kako para pada na paru, a djevojka na djevojku.
– Zna ona koliko je jaka vojnička želja – Redžo će po drugi put i prebaci
svoju ruku preko Osvitovih ramena stegnuvši ga.
U tom Silviana donese drugu turu pića. Kad se udaljavala, Rina je upravo
prilazila stolu.
– Fino. Već smo posluženi! – reče sjedajući uz Osvita.
Iako se posvađala sa svima do te mjere da su svi njeni napustili kafić, Rina
je bila vesela. Duše su se privlačile i ona se priljubi uz Osvita priželjkujući da je
on stegne što brže i što snažnije. Ljubavno osjećanje je jačalo i privlačilo tijela.
– Od prvog pogleda pojačavala se želja da te upoznam – šapnu mu zavlačeći
lijevu ruku iza njegovih leđa da ga obuhvati.
– Zašto mi to nisi rekla tamo? Došao bih u grad sam.
– Htjela sam...
Nije izgovorila šta ju je to spriječilo, ali on je razumio. Ponovo ju je vidio
u času kad su odlazili i kad se preko pločnika povratila do šaltera da se s njim
428
pozdravi. Stvarno je izgledala kao da nešto ima reći, ali je tako i ostalo. To je bilo
ono nešto što je upalilo svjetlost u njegovom grlu i nastavilo svijetliti.
Podignuše čaše, kucnuše se uz riječi „Na zdravlje!“, a Rina opet reče Osvitu
na uho:
– Za našu ljubav!
Nagnuše na usne i otpiše. Vlahov i konobarica se zgledaše i u tom gledanju

KAZALO - DHK HB

Tri kralja

Samsara – Put na istok

ovdje

R. Simić Bodrožić, Izbor neobjavljenih priča, 2012.

Dići ruku na sebe Jean améry

Adisa Basic_prijelom_FINAL_najfinalniji.indd

prvi utisci studiranja u zemlji snova koja nije bosna

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"

DJEDOVE PRIČE

OSVIT 1-4_2013.indd