Broj XV. veljača 2012.
1
Marija Godu, 6.r.
LEPTIR / broj 15
list Dječjeg doma Sv. Ana Vinkovci
veljača 2012. godine
Nakladnik:
DJEČJI DOM SV. ANA VINKOVCI
32100 Vinkovci, Anina 2d
Tel.: centrala 032 332 448
ravnateljica 032 331 057, fax 032 338 264
e-mail: [email protected]
www.djecji-dom-vinkovci.hr
Za nakladnika
Vesna Kovač, ravnateljica Doma
Urednica: Helena Voda, prof.
Urednički savjet:
Gordana Anđelić, Tadeja Barun,
Manuela Glogoški, Milka Hrgovčić,
Silvana Jurić, Jelena Kostić,
Vesna Kovač, Marina Lar, Tena Matić,
Ilija Nedić, Marija Živocki
Grafička priprema: Dražen Bota
Tisak: MAR-TIS Vinkovci
Naklada: 300 primjeraka
Riječ urednice
A ne, ne nije nas zameo
snijeg, nismo ni upali u snijeg, ništa
od toga. Mi smo jednostavno morali
samo malo, zbog tolikoga snijega, odgoditi tiskanje našega Leptira kako
stvarno ne bismo završili u snijegu. I evo nas, evo Leptira, moglo bi se
reći, i pomalo jubilarnoga, petnaestoga po redu.
U njemu su kao i svih ovih godina, slike života i rada u Domu
i djece, i odgajatelja, ali i svih onih koji tu rade, pa čak i onih koji samo
ponekad dotaknu Dom.
Moram vam reći kako je upravo Leptir još prošle godine
progovorio među prvima o nekim stvarima, npr. o recesiji. To je ovih dana
sigurno jedna od najčešće korištenih riječi. Da, da mi smo i prošle godine
najavili da kod nas recesije nije bilo, te da je neće ni biti. I stvarno je tako.
Leptir i njegovi novinari pratili su sve ono što se događalo u
Domu. U tome su im pomagali članovi literarne grupe, koji su u ovom
broju i objasnili zašto posebno vole literarnu. Tako od početka pratimo
kako je protekao prošlogodišnji Dan Ustanove, pa redom slijede sve
ozbiljne teme; uređenje ljetovališta u Supetru, Dan otvorenih vrata,
različite radionice, sportska natjecanja, smotra dramskog stvaralaštva
domova i mnoge druge.
I opet ponavljam, recesije nema, jer putovalo se i ove godine:
Zagreb, Samobor, Osijek, ljetovanje u Njemačkoj i naravno ljeto u
Supetru. To ljetovanje u Supetru stalni je i neiscrpni izvor inspiracije,
događanja, opisivanja, stvaranja novih projekata za sve stanovnike Doma.
Tako je ovo ljeto projekt Cvrčak zauzeo posebno mjesto u srcima, mislima
i naravno na kraju u samim crtežima svih sudionika.
Sve smo obilježili i popratili riječima, slikom, fotografijom i
crtežom. Zadržali smo i stare rubrike: osim putovanja tu je i Kutak čiste
poezije i Život naš svagdašnji, koji iznosi različite interese djece; od
najdraže odgajateljice do najdraže knjige.
Mislim da je vrijeme da pređete na drugu stranicu i sve pročitate,
pogledate i prelistate sami.
Do sljedeće godine.
Helena Voda, prof.
Komentar na „Leptir“
U godišnjaku Dječjeg doma Sv. Ana, u Leptiru, koji se izdaje već petnaest godina, može se naći puno zanimljivih
dokaza o tome kako djeca u Domu provode svoje dane, gdje putuju i kako napreduju iz godine u godinu. U sastavljanju
Leptira sudjelovali su svi pripadnici Doma i oni koji se tako osjećaju. U njemu možete još zateći opise pojedinih odgojnih
grupa, sastave o brojnim putovanjima, dječje komentare, razne apstraktne teme kao što su strah, ljubav i sreća, a ne
smijemo zaboraviti ni Kutak poezije. Časopis koji trenutno držite u rukama zacijelo je jedno od zanimljivih štiva takvoga
karaktera, ali bi bio originalniji kada bismo djecu pitali za mišljenje o znanstvenoj fantastici, modi, sportu te tako saznali
stajališta naših malih mislioca. Ne mislite li i vi tako dragi čitatelji!
Ana Marija Veselčić, 3.r. SŠ
www.djecji-dom-vinkovci.hr
Internetska stranica Dječjeg doma Sv.Ana nastala je
prvenstveno kao potreba da se postojeće aktivnosti Doma
dokumentiraju i u virtualnom/elektroničkom obliku. Postavljena je
početkom 2009. godine i od tada se konstantno ažurira. Uz časopis
“Leptir”, internetska stranica sadrži kronološki popis zbivanja, aktivnosti
i projekata, koji su popraćeni tekstovima i velikim brojem fotografija. S
obzirom na prednosti koje internetska stranica pruža, javne i kulturne
djelatnosti Doma su dostupne svima i svugdje, pa je ova stranica
ujedno i “portret” Doma, koja korisniku približava njegovu misiju i viziju.
Marko Šošić, akademski slikar
2
Dan ustanove
Što ću obući? Kako ću izgledati na pozornici? Koliko još moram smršaviti da stanem u one traperice? I još
mnoga druga pitanja takvoga karaktera bila su glavna tema razgovora u prostorijama Doma. Priređivao se časopis, pravili
mali leptirići od šarenih konopaca, pripremali se igrokazi kojima smo na rođendan Doma trebali pokazati naš godišnji
napredak. Ne smijemo zaboraviti naše kuharice koje su po cijele dane radile kolače, torte i ostale poslastice koje bi
trebale oduševiti djecu i goste. Na sam dan, atmosfera je bila toliko napeta da se mogla nožem rezati. Program koji smo
priredili sadržavao je smijeh, pjesmu, ples i poruku koja je vrištala Domom tijekom cijelog dana: „Djeca smo i time se
ponosimo!“
Bilo je zanimljivo gledati sve odgajatelje u istoj prostoriji u prisnom raspoloženju, djecu koja ne mare što danas
ne mogu na internet i kuharice koje plesnim korakom priređuju ručak za sve nas. Euforija na kraju ovakvog dana uvijek
splasne brže no što je narasla. Kad svi odu kućama, kad glazba utihne, odgajateljice tek tada shvate kako ih bole noge od
visokih potpetica, a djeca počnu kukati zbog punih želudaca.
Imajući sve to na umu, na koncu ipak možemo zaključiti kako je ovo bio još jedan predivan rođendan Doma. Ne samo
zgrade, već i njezinih djelatnika, korisnika i svih dobrih ljudi koji pomažu ovom Domu u stvaranju što glasnijega dječjeg
smijeha.
Ana Marija Veselčić, 3.r. SŠ
Obožavam taj dan jer mi je došla moja teta. Ona
me je posvojila kad sam imala dvije i pol godine, a otišla
sam od nje sa četiri godine. Počela sam novi život. Za
Dan Ustanove Veronika je bila super i svi su mi se jako
svidjeli. Svidjelo mi se kako glumi Leonardo. Mislila
sam da će biti bezobrazan, ali bio je super i teta Nadi se
ispunila želja. Jedva čekam opet Dan Ustanove.
Ana Brdar, 2.r.
Ove godine Dan Ustanove više mi se svidio,
nego prošle godine. Ovaj puta bila je i moja razrednica.
Nastupi su bili odlični, točnije nikad bolji ili sam ja bila
opuštenija nego inače. Važno da sam se zabavila kao
nikada do sada. Voljela bih ovo ponoviti vrlo rado.
Marija Živocki, 8.r.
Za Dan Ustanove bilo je predivno. Ja sam čitala za
naš časopis Leptir sa prijateljicama. Nakon programa otišli
smo na domjenak, a nakon toga čekala nas je pjesma i ples.
To mi je bilo nešto najljepše jer sam sudjelovala, zabavljala se
i iskusila nešto novo. Voljela bih da često nastupam u Domu
jer volim glumiti, a i to me zabavlja, stječem nova iskustva,
upoznajem mnoge ljude i prijatelje. Zato obožavam sudjelovati
u dobrim stvarima, a one loše stvari nek nose valovi. Na taj dan
glumi se, zabavlja, jednostavno u Domu je predivno jer tada
stječemo nova prijateljstva. Zato bi voljela opet sudjelovati za
Dan Ustanove jer me to smiruje i zabavlja, veseli i mislim na to
kada će se opet ponovno dogoditi.
Anamarija Perković, 7.r.
3
Dan
otvorenih
vrata
U Cerni obilježen
završetak školske godine
Kao i svake godine, pa tako i ove, obilježili smo i
proslavili uspješan završetak školske godine. Povodom toga
organizirali smo odlazak na sunce, svježi zrak u seosku idilu,
točnije na vikendicu u Cernu. Osim djece i djelatnika Doma,
proslavi se pridružilo nekoliko učiteljica koje su zajedno s
odgajateljima zaslužne za postignute rezultate i ostvareni
uspjeh. Druženje smo započeli kratkim programom u kojem
su djeca sudjelovala svojim recitacijama i pjesmom što je
popraćeno gromoglasnim pljeskom. Zatim je svaki odgajatelj
predstavio svoju grupu djece te ih pohvalio za ostvareni
uspjeh kao i zalaganja tijekom školske godine. Nakon svih
tih pohvala uslijedio je ukusan roštilj koji su pripremile naše
kuharice. Kada smo „napunili baterije“ započela je prava
zabava i veselje. Igrali smo odbojku, badminton, nogomet,
graničara, a dječji smijeh odjekivao je cijelim dvorištem.
Uredništvo
RADIONICE
„Kako do zdravlja?“
U programu grupnog rada medicinske sestre i socijalne
radnice održane su dvije edukativne radionice na temu „Spolni odgoj“
u lipnju 2011.g. i dvije radionice „Štetnost konzumiranja cigareta kod
mladih osoba“ u listopadu i studenom iste godine.
Glavno predavanje i prezentaciju na radionici „Spolni odgoj“
u prostorijama Doma održala je dr.Indira Vukčević, spec. ginekolog
Opće bolnice Vinkovci. Na radionici su prisustvovali svi učenici srednje
škole, te učenici sedmih i osmih razreda osnovne škole. Postavljali su
pitanja, te otvoreno razgovarali o svemu što ih je na tu temu zanimalo.
Radionicu „Štetnost konzumiranja cigareta kod mladih
osoba“ održale smo uz stručno predavanje i prezentaciju dr.med.spec.
epidemiologije Sanje Gali iz županijskog Zavoda za javno zdravstvo
Vinkovci. Na radionici se okupio velik broj mladih iz Doma, a posebno su zanimljivi bili slikoviti prikazi i usporedbe
prilagođene dobi djece.
Smatramo da su radionice na temu zdravstvenog odgoja važne i korisne za djecu, a posebno su im
interesantne kada im dođu predavači liječnici u koje djeca ima povjerenje i često prihvaćaju njihove savjete. I u
ovoj 2012. godini nastavit ćemo sa ovakvom edukacijom na različite teme prevencije ovisnosti, spolno rizičnom
ponašanju i važnosti osobne higijene.
Anđelka Faletar, med. sestra
Dan otvorenih vrata
Projekt Dan otvorenih vrata
bio je 15. ožujka. 2011. Na taj dan
dolaze nam razni gosti i svaki puta
radi se nešto novo i drugačije. Ovaj
puta radili smo s glinom. Svašta
smo mogli naučiti, ali mnogo toga
smo i znali. Došlo nam je nekoliko
škola i bili smo jako zadovoljni
s njima i oni s nama. Sprijateljili
smo se. Tu je bila dobra glazba,
slatkiši, sokovi, kiflice uz koje smo
sve to radili. Kada su gosti otišli,
sve smo lijepo pospremili i stavili
sve te napravljene oblike sušiti
te će se ispeći pa ćemo ih zatim
bojati. Kada to sve napravimo
onda ćemo u četvrtom mjesecu na
Sajmu zdravlja to sve prodavati,
a zarađeni novac poklonit ćemo
bolesnoj djeci. To mi možemo
napraviti jer smo zdravi i ništa nam
ne nedostaje, a da bi obradovali
one koji su bolesni poklanjamo im
novac za njihovo zdravlje i sve ono
što nemaju.
Manuela Glogoški, 8. r.
Bio je to jako dobar dan. Radili smo različite
stvorove od gline. Ja sam napravio najljepše čudovište,
puža muža. Bilo je četiri grupe. Teta Snježa obilazila
je klupe. Htio sam duže ostati jer mi je bilo super,
ali morao sam u školu jer sam imao nulti sat. Ruke
su mi bile jako prljave. Bilo je super da nije moglo biti
bolje!
Ilija Nedić, 3. r
„I ja želim pomoći!“
Na Međunarodni dan socijalnog rada, 15. ožujka 2011. godine u našem
Domu održana je radionica pod nazivom „I ja želim pomoći!“ s ciljem poticanja
djece i mladih na pomaganje drugih u potrebi. Ovom radionicom pridružili smo se
promociji socijalnog rada zajedno sa svim ustanovama socijalne skrbi u Republici
Hrvatskoj i u svijetu. Djeca su svojim rukama i maštom izrađivala razne predmete u
glini pod vodstvom akademskog kipara Dejana Durakovića, inače voditelja Likovne
radionice Dječjeg doma. Pozivu na sudjelovanje rado su se odazvali stručni djelatnici i učenici petih i šestih razreda iz Osnovne škole J. Kozarca, Osnovne škole
A.G.Matoš, Osnovne škole I. Mažuranić i Osnovne škole V. Nazor iz Vinkovaca.
Radionica je protekla u veselom i kreativnom druženju, a sklopljena su i nova prijateljstva. Izrađeni radovi prodavali su se na štandu Dječjeg doma na 15. Sajmu
zdravlja, a sav prihod namijenjen je, u suradnji s Društvom Naša Djeca Vinkovci
za kupovinu EEG aparata za Dječji odjel Opće bolnice Vinkovci. Naš štand oku je
bio vrlo primamljiv, cijene su bile povoljne tako da su se brojni posjetioci Sajma na
njemu vrlo rado zaustavljali. Uredništvo
4
5
Humanitarna akcija HRT-a i udruge
Ruka dobrote
za uređenje ljetovališta u Supetru
Udruga „Ruka dobrote“ utemeljena 2010. godine s ciljem pružanja
potpore u kvaliteti življenja djece i mladih u dječjim domovima u Republici
Hrvatskoj izabrana je kao jedna od pet udruga za čije projekte su prikupljana
sredstva u humanitarnom tjednu Hrvatske Radio Televizije pod motom „Uz
nas niste sami“ koji se odvijao od 13. do 18. lipnja 2011. godine.
Udruzi „Ruka dobrote“ pripao je prvi dan humanitarnog tjedna13. lipanja
2011. godine kada je putem etera Hrvatskog radija i Hrvatske televizije
predstavljala svoj rad i u prikupljala
sredstva za uređenje ljetovališta
našeg Doma u Supetru.
Zahvaljujemo svim
članovima ove Udruge koji su nas
pozvali da sudjelujemo u njihovoj
humanitarnoj akciji i prihvatili naš
prijedlog da pomognu poboljšanju
uvjeta za ljetovanje djece i
mladih u Supetru. Naši prioriteti u
uređenju ljetovališta u Supetru bili
su prvenstveno uređenje derutne
fasade i oluka jer se unazad
nekoliko godina progresivno
širi vlaga u sobama ne samo u prizemlju nego i na katu zbog propusne oštećene
fasade koja kao takva ima utjecaj na
širenje vlage i druge negativne nuspojave
na ovu staru, kamenu, dvokatnu zgradu
izgrađenu u mediteranskom stilu u kojoj
već pedesetak godina ljetuju djeca
bez roditeljske skrbi, djeca i mladi s
posebnim potrebama i druge socijalno
ugrožene osobe.
Naše ljetovalište kapaciteta
šezdeset ležajeva koriste u periodu
od lipnja, srpnja i kolovoza djeca iz
sljedećih domova: Doma za djecu Sl. Brod, Doma za djecu „Klasje“ Osijek,
Doma za djecu Lipik, ali i korisnici djeca i mladi s posebnim potrebama Centra
za rehabilitaciju „Mala Terezija“ Vinkovci, korisnici Doma za psihički bolesne
osobe Osijek, te djeca iz višečlanih obitelji slabijeg materijalnog statusa.
Tijekom ljetna tri mjeseca u ljetovalištu se već petnaest godina odvijaju različiti
programi: Međunarodni volonterski kamp u suradnji s Volonterskim centrom
Zagreb, Ljetna likovna radionica Dječjeg doma Sv. Ana, razmjena s mladima iz
Njemačke, zajedničko ljetovanje djece dječjih domova iz Slavonije i drugo.
Zahvaljujući uspješno provedenoj akciji HRT-a i Udruge „Ruka
dobrote“ „Uz nas niste sami“ prikupljena su sredstva u iznosu od 121.500,00
kn i doniran crijep poduzeća Tondach u vrijednosti od 7.000,00 kn za uređenje
ljetovališta u Supetru. S ovim sredstvima su u prosincu 2011. godine izvršeni
radovi na uređenju dijela fasade, zamijenjeni su oluci
na cijeloj zgradi, i sanirano je krovište na blagovaonici
ljetovališta.
Udruga „Ruka dobrote“ namjerava nastaviti akciju
prikupljanja sredstava za nastavak uređenja kamene fasade
našeg ljetovališta u Supetru.
Hvala svim dosadašnjim donatorima; Udruzi
„Ruka dobrote“, Inner Wheel Klubu Split, umjetnicima i
brojnim prijateljima koji svojim humanitarnim pomaganjem
omogućuju sigurno i kvalitetno provođenje ljetnih praznika
djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
6
Vesna Kovač, ravnateljica
Dječjeg doma Sv. Ana
Ana i Mihael pobjednici akcije
“Božićni ukrasi Hrvatske Lutrije“
Hrvatska Lutrija, naš moglo bi se reći prijatelj-partner od
2007.godine daruje djecu iz ustanove, i to u sklopu akcije „Nešto
ispod bora staviti se mora“, na način da svako dijete dobije poklon
u vrijednosti od 150,00 kuna odabran po vlastitoj želji. Također
Hrvatska Lutrija donira ustanovi božićno drvce za ugodniji i
ljepši adventski ugođaj. Djeca se ovoj akciji posebno raduju jer sama odabiru poklon, a to su najčešće mp3 uređaji, igračke,
knjige, dekorativna kozmetika, elektronske igrice itd.
Već drugu godinu zaredom osmero djece iz Doma sudjelovalo je u nagradnoj humanitarnoj akciji „Božićni
ukrasi“ također u organizaciji Hrvatske Lutrije za najbolji likovni rad djece iz dječjih domova na području Republike
Hrvatske. Nagrada za djecu pobjednike natječaja je tiskanje srećke Hrvatske Lutrije s motivom njihovog likovnog rada
i nagrada u vidu godišnje stipendije u iznosu od 1.200,00 kuna, odnosno 100,00 kuna mjesečno. Sudjelovanje djece u
akciji uvijek je dobrovoljno. Djeca se rado odazivaju, a sama nagrada da se rad tiska i da će zauvijek ostati zabilježen, uz
džeparac koji uvijek dobro dođe, dobra je motivacija za sudjelovanje i za razvijanje kompetitivnosti. Ove godine smo
imali dva pobjednika na natječaju. To su Ana, učenica trećeg razreda Osnovne škole Josipa Kozarca i Mihael, učenik
drugog razreda iste škole. Obavijest o pobjedniku iščekivala se sa nestrpljenjem, ne možemo ni opisati koliko su djeca
i odgajatelji bili uzbuđeni, sretni i ponosni kad su saznali da su upravo Ana i Mihael jedni od pobjednika natječaja.
Veselimo se novim akcijama, pogotovo onim koji potiču djecu na kreativnost, podižu samopouzdanje i samopoštovanje
kod djece, unose veselje i radost u našu svakodnevnicu.
Milka Hrgovčić, odgajateljca i Silvana Jurič, dipl.soc.radnica
„Misija - Zajedno“
Poziv na sudjelovanje u emisiji Misija Zajedno Hrvatske
televizije jako nas je sve iznenadio. Naime krajem prosinca sedam
domova za djecu pozvano je da s jednim
djetetom i pratiteljem budu gosti u emisiji
28. 12. 2011. godine u kojoj su pjeva sa
zvijezdama naše glazbene scene.
Naš odabir bila je Veronika Godu i
njezina odgajateljica. Veronika je odabrala
pjesmu „Zvončići“ koju je pjevala u duetu s
Krunoslavom Kićom Slabincem.
Uzbuđenje je krenulo još dan prije,
kada smo krenuli u potragu za odgovarajućom
garderobom. Dobile smo upalu mišića
obilazeći trgovine, tražeći haljine i cipele.
Po nas je ujutro 28. prosinca došao vozač HTV-a, pa smo zajedno
s djevojčicom i ravnateljicom iz Osijeka krenuli put Zagreba. Putem smo svi
pjevušili pjesme koje će djevojčice pjevati s pravim zvijezdama.
Već pri dolasku u Zagreb krenulo je snimanje kratkog filma o svakom
djetetu pa tako i o Veroniki. U poslijepodnevnim satima otišli smo u zgradu
Hrvatske televizije gdje je održana proba s voditeljima i glazbenicima. Svi su
pjevači došli, osim našega Kiće. Sva su djeca probala svoje pjesme, a moja
Veronika je s tužnim očima po tko zna koji puta rekla: „A što ćemo kad ga nema?“
I kao prava zvijezda na samom kraju probe došao je Kićo i naravno
u trenu su se složili. Veronika kao mrvica i on pored nje kao div. No zato su
glasove „uštimali „ od prve.
U pauzi smo se malo družili s ostalim gostima kako iz domova tako i
sa svim tim poznatim licima. Bili su tu Ivana Kindl, Ivana Husar, Žera iz Crvene
Jabuke, Maks, Jacques, Tereza Kesovija i naš Kićo. Uz njih su tu bili voditelji
Sanja i Robert te još puno dragih ljudi iz režije, koji su nam pružili maksimalnu
podršku. Ne mogu ih sada sve nabrajati, ali ostali su nam u lijepom sjećanju kao
krasni domaćini.
Slijedio je kratak odmor, a onda juriš na spremanje, šminkanje,
friziranje, i brzo u studio.
Svjetla pozornice se pale i mi kao da smo u drugom svijetu. Sve se
odvijalo prema dogovoru, osim što je Veronika na samom kraju emisije, usred
pozornice napravila zvijezdu, kao da je na satu tjelesnog ili njezine gimnastike.
Pogledala je u pravcu mene, slegla ramenima i rekla: „Tako je rekao Kićo!“
Dobila je veliki pljesak, a ja sam bila ponosna i sretna.
Milka Hrgovčić, odgajateljica
Kako sam otpjevala
Zvončiće
Kada sam došla u emisiju
Misija Zajedno, kako bih pjevala,
tamo je bilo svakakvih instrumenata
i bila sam malo uplašena. Ali čim
sam počela pjevati trema je prošla.
Kada smo Kićo Slabinac i ja počeli
pjevati cijela je Misija orila, ali
nema veze, tako treba. Iako sam
otpjevala, morala sam još jednom
otpjevati zato što sam, ja mislim,
bar po odabiru publike pobijedila, a
tako kaže Kićo, ali meni je stvarno bilo super. A na kraju pjevajući s
Kićom napravila sam zvijezdu jer
me je Kićo nagovorio ali bila sam
super, to je sve……
Veronika Godu, 4.r.
7
Moji prvi koraci
u Domu
Kada sam prije godinu dana došla raditi u Dom
bila sam zbunjena i puna iščekivanja o tome što me ovdje
čeka. Nije mi ovo bilo prvo radno mjesto, ali ipak, ponekad
se činilo kao da i jest. Preda mnom se otvorio neki sasvim
novi svijet koji sam počela polako istraživati. Hrpa pitanja
u glavi: Što se od mene očekuje? Trebam li biti blaga ili
stroga? Kako će me doživjeti djeca? Gdje postaviti osobne
granice u odnosu prema njima? Kako im biti autoritet, a
ujedno i osoba od povjerenja? Bilo je tu i onih praktičnih
pitanja: Kako se ispisuje zahtjevnica, kojim danima se
posteljina nosi na pranje i slično. Čini mi se da se moj
rad na početku odvijao po principu: jedan korak naprijed,
jedan korak nazad. Koliko god sam ja pomagala djeci i
oni su pomagali meni da se snađem. Trebalo je zapamtiti
sva dječja imena, ali i djeci da nauče izgovarati moje. J
Puno su mi pomogli i drugi odgajatelji, ali i svi djelatnici
Doma, bili su blagi prema mojim početničkim greškama.
Kroz ovih godinu dana koliko sam u Domu, naučila sam
sljedeće: naravno, prethodno iskustvo je važno. Sve skripte
i stručna literatura koju ste pročitali, sve edukacije koje ste
prošli mogu vam pomoći kada se u radu nađete u dilemi i
što sada napraviti?
Ali ipak, ponekada sve to treba ostaviti po strani i
jednostavno slušati djecu. Onda kada govore i što je možda
važnije, čuti ih i onda kada ne govore. Znati prihvatiti sve
osjećaje i stanja, od sreće, tuge, smijeha, plača, ljutnje;
dječje ali i svoje. Naučila sam da sve metode i tehnike koje
sam tijekom svoga obrazovanja i prethodnog iskustva stekla
,padaju u vodu ako nisam spremna sa djetetom uspostaviti
autentičan odnos, onaj kakvom vas ne mogu naučiti ni na
jednom fakultetu. Naučila sam da je rad ovdje pun uspjeha
i neuspjeha, uspona i padova, dobrih i loših dana. Kao i
život, uostalom. Ovdje sam godinu dana i možda nije
profesionalno za priznati, odgajam djecu, ali i ona odgajaju
mene, a da to ni ne znaju. Unatoč svim poteškoćama, taj put
međusobnog upoznavanja, otkrivanja, prilagodbe, učenja i
približavanja je ono što me veseli u radu u ovom Domu.
Odgajateljica Tadeja Barun
ŽIVOT NAKON DOMA
Zbog teških obiteljskih okolnosti sa 16 godina
sam dospjela u Dom. Ispočetka mi je bilo vrlo neobično
pri samoj pomisli da je to jedna velika obitelj s puno djece.
Prvih mjesec dana bilo mi je najteže, ali poslije sam se
uklopila. Pun Dom djece, buka i galama dok se igraju, sve
to postalo mi je normalno. Jako sam se vezala za tu djecu
i odgajatelje. Godinu dana živjela sam u Domu i onda mi
je ravnateljica predložila da idem u stambenu zajednicu,
odnosno u stan za mlade. Prva pomisao bila mi je kako
ću se naviknuti tamo živjeti sama jer sam se tek privikla
na život u Domu. U stanu sam imala dvije cimerice koje
su također izašle iz Doma. Neko vrijeme bila sam sama
dok mi se nisu pridružile nove dvije cimerice Kristina i
Marija. Zajedno smo se družile, spremale stan, kuhale i
bilo nam je lijepo. Kristina je otišla u Pulu pa smo Marija
i ja ostale same. U Domu nismo morale kuhati, ali smo imali određena zaduženja za spremanje dok smo u stanu
morale sve same. Tada smo se učile odgovornosti, štedljivosti te pripremi za samostalan život koji nas čeka. Došao
je dan kada sam napunila 21 godinu i tada krenula u samostalan život gdje sam prepuštena sama sebi.
Nakon što sam se naviknula na život u stambenoj zajednici došao je trenutak da se potpuno osamostalim.
Pronašla sam si stan, točnije sobu gdje živim. Radim u kantini u školi i sada sam prisiljena sama si plaćati smještaj
te se brinuti o sebi. Život je pun teških situacija, a ja sam naviknula na njih. Snalažljiva sam osoba i znam se boriti
kroz život jer sam svjesna da sama moram voditi brigu o sebi. Život se sastoji i od lijepih, ali i od ružnih i teških
situacija, što se čovjek prije pomiri s time bit će mu lakše, jer život je nepredvidljiv. Primjerice u stanu Doma
nisam morala plaćati račune, kupovati hranu i ostale potrebne stvari, a sada sve to moram sama. Iskreno to je velika
promjena za mene, ali ja vjerujem su sebi. Protekle godine u Domu jako su lijepi dio moga života, kao i svi prijatelji
i odgajatelji koji su bili jako dobri prema meni. Teta Katica bila mi je matična odgajateljica, ali i više od toga, bila
mi je poput majke. Sa svima ću ostati u kontaktu i svi će mi ostati u lijepom sjećanju.
Jelena Šarić
8
„2011.- Europska godina volontiranja“
2011. godina proglašena
Volonterke
je europskom godinom volontiranja,
obilježavajući tako 10. godišnjicu UN- Kako ste se odlučile na
ove međunarodne godine volontiranja volontiranje s djecom u Domu?
čiji je cilj promocija prepoznatljivosti Anja: Na ovu sam ideju
doprinosa volontiranja za društvo na došla kroz razgovor sa svojom
globalnoj razini, kao i njegove uloge u kolegicom. Izabrala sam baš
uspostavljanju mira i razvoja
ovo mjesto jer volim rad s
U ovom trenutku više od djecom, a ovo mi se čini kao
100 milijuna Europljana svojim prava prilika. Rad s djecom me
angažmanom
kroz
volonterske veseli i ispunjava. Najčešće se
aktivnosti živi solidarnost te na taj način igram s njima, ali ponekad im
čini pozitivnu promjenu u društvu. pomažem i pri pisanju zadaće.
I u našem gradu djeluju volonteri Ovo volontiranje puno mi znači za
koji dijele zajedničke karakteristike upis na fakultet jer ću tako nešto i
europskih
volontera:
zajedničko izabrati. Stvarno su mi svi dragi!
angažiranje u aktivnostima pomaganja Nikolina: Studiram
drugima, podržavanje onih koji su u psihologiju te sam htjela raditi
potrebi, čuvanje okoliša, borba za s djecom jer me to zanima kao
ljudska prava ili iniciranje aktivnosti buduće zanimanje. Sviđa mi se u
kako bi osigurali dostojanstven život Domu jer me rad s djecom raduje
svakome. To je ljudsko djelovanje koje i želim im pomoći koliko god
pridonosi i osobama koje volontiraju mogu.
i društvu u cjelini te jača socijalnu Uredništvo
koheziju.
U našoj ustanovi duga je tradicija volonterskog rada sa djecom.
Velik je broj naših sugrađana koji su na razne načine pomagali djeci kroz dugu
povijest Doma. Skromni, ne tražeći ništa zauzvrat donosili su djeci od igračaka
do odjeće, hranu, ponekad bi ih vodili u svoja kućanstva približavajući im tako
topline obiteljskog doma. Oni nisu nigdje zabilježeni, niti evidentirani na način
kako se to radi danas u skladu sa Zakonom o volontiranjem.
Članice Društva “Hrvatska žena” Vinkovci, godinama samozatajno
pomažu djeci u našoj ustanovi da poboljšaju svoj školski uspjeh kontinuirano
davajući besplatne instrukcije iz hrvatskog jezika, matematike, engleskog i
njemačkog jezika, Vedrana, ing. kemije uvijek je na raspolaganju djeci, najčešće
na kraju školskih obrazovnih razdoblja kada se situacija u školama intenzivira.
Marija, liječnica Opće bolnice Vinkovci, već drugu godinu obilazi i pomaže u
školskom uspjehu djece. Još jedna gđa. Marija, umirovljenica, profesorica,
gotovo svaki utorak tijekom školske godine dolazi pomagati djeci svojim znanjem
hrvatskog jezika i povijesti, a često i sa životnim savjetima. U rujnu se neočekivano
u ustanovi pojavila grupica maturantica vinkovačke Gimnazije, sa željom da
se druže sa djecom. Svaka je dobila
svoga “malog brata/sestru”, sa kojima
se druže jedanput tjedno. Sve djevojke
imaju želju upisati jedan od fakulteta
društveno-humanističkog usmjerenja.
Djeca im se neizmjerno raduju, odlaze
u šetnje, provode slobodno vrijeme
izvan ustanove uživajući u pažnji i
druženju. Osim marljivih gimnazijalki,
imamo i dvije vrijedne i motivirane
studentice volonterke, studenticu psihologije Nikolinu i razredne nastave
Andreju. Moram spomenuti volontere koji svoje aktivnosti obavljaju u
Dječjem odmaralištu na Supetru. Ovo
ljeto održao se VIII. po redu međunarodni volonterski kamp koji se organizira u suradnji s Volonterskim centrom
Zagreb. Uz voditeljicu volontera Danijelu Ustić iz Pule još su nas posjetili
Galina Ivanova iz Bugarske, Magdalena Koubova iz Češke, Elena Perez iz
Španjolske te Martin Echeverria Larranaga također iz Španjolske.
Ovom prilikom srdačno se
zahvaljujemo svim volonterima, sadašnjim i prijašnjim, na neprocjenjivom
trudu i humanosti koju su svih ovih godina otvoreno pokazivali prema našoj
djeci.
Silvana Jurič,
dipl.soc.radnica
9
Sportska natjecanja u 2011./12. godini
Karneval i Dom
Bilo je to 6.3.2011. godine. Išli smo na maskenbal. Maskirala sam se u crnu vreću za smeće. Bila je to obična
vreća za smeće samo što su odgajateljice po njoj zalijepile prazne kutije od keksa, bombona i žvakači. Odjenuli smo
svi svoje kostime i nestrpljivo čekali da krenemo u grad na maskenbal. Mojoj sestri Ani, prijateljici Ines i meni nije se
potpuno svidio odjeveni kostim pa smo odlučile pitati teta Milu, koja je majstor u šivanju i pranju rublja, da nam posudi
boje za maskenbal. S tim bojama nas tri smo namazale lice, posebno s crnom bojom jer je i vreća crna, a usne smo
namazale crvenom bojom. Poslije bojanja razbacale smo kosu. Izgledale smo kao strašila. Tada nam je bilo baš zabavno
biti crna vreća za smeće jer smo dodali neke svoje detalje. Krenuli smo na maskenbal. Tamo mi se svidjelo puno toga pa
sam se malo smijala pred ljudima, bolje rečeno više smijala. I tako smo se mi iz Dječjeg doma Sv. Ana na maskenbalu ludo
zabavili. Takvi veseli vratili smo se u Dom. Tako je završila moja avantura na
maskenbalu.
Marija Godu, 6. r. Karneval u Domu
Karneval u Domu održan je 8. 3. 2011. i tada smo se svi
spremili za glumu i recitaciju. Maske su bile različite. Neki su bili
anđeli, Spužva Bob, vještice, reperi, dečki su se oblačili u djevojčice,
doktore, kraljice i princeze itd. Svi smo mi bili jako dobri, ali kako bi
mogli doći do pobjede imali smo naš cijenjeni žiri: odgajatelj Stjepan
Golubičić, odgajateljica Marina Lar, odgajateljica Tadeja Barun
i odgajateljica Katarina Zeko. Moje prijateljice i ja osvojile smo 3.
mjesto. Naš prijatelj Rade maskiran u Spužvu Boba osvojio je 1.
mjesto. Bez obzira na mjesto koje smo osvojili bili smo jednaki. Da,
da, da...tu je bila i naša teta Goga koja je bila u nekoj maski, nisam
sigurna u kojoj, ali mislim da je bila klaun. Uostalom nije bitno kakvu
je masku imala, ali samo znam da je digla atmosferu i da smo se lijepo
svi zajedno zabavili, i oni koji su sjedili na stolicama kao žiri, a i oni
koji su bili u maskama. Sve u svemu bilo je super zabavno.
Manuela Glogoški, 8. r.
Maskenbal je bio
prosječan, a bio bi i bolji da me
nije uhvatila upala i da je bilo
barem malo toplije. Bilo je super
kako god da okreneš, sve je bilo
za pet. Poslije svega palo je i malo
plesa i veselja, ali meni je najbolje
bilo kad smo došli u Dom. Sve bi
ponovila radi plesa na pješačkoj
zoni.
Marija Živocki, 8. r.
Bili smo na maskenbalu
u gradu. Bili smo osamnaesti po
redu. Maskiran sam bio u papriku,
a moja frendica u drvo. Pjevali smo
pjesmu Lijepa naša Hrvatska i dobili
smo priznanje i slatkiše. Kad smo
se vraćali u Dom susreo sam svoju
prijateljicu Marabelu Kopić. Bilo je
predobro i zabavno. Šteta što mi se
prijatelj Ivan razbolio. Bio je jako
tužan.
Ilija Nedić, 3. r.
10
Od
prošlog
broja
Leptira imali smo puno sportskih
događanja te smo se rado družili
na sportskim susretima s dragim
prijateljima dječjih domova iz
Lipika, Slavonskog Broda i Osijeka. U ožujku bili smo domaćini u
natjecanju iz odbojke, dječaci su
postigli odličan rezultat i osvojili 1.
mjesto. Za žensku ekipu nastupile
su: Ljubica Radić, Ivana Mazalović,
Ana Marija Veselčić i Antonija
Karaulac, dok su za mušku ekipu
igrali: Josip Domazet, Muharem
Kodža, Franc Jelača i Thomas
Suppiger.
Početkom mjeseca
listopada u Slavonskom Brodu
održani su Sportski susreti dječjih
domova Slavonije u malom
nogometu. Za ekipu našeg Doma
igralo je sedmero djece: Darko
Bumbar, Franc Jelača, Thomas
Suppiger, Jasmin Šabić, Ivan
Živocki, Ljubica Radić i Mihael
Dasović. Iako se ekipa trudila
osvojili smo 4. mjesto, ali djeca
su naglasila kako nije uvijek bitna
pobjeda već im je drago što su
sudjelovali.
Također su u listopadu
održani i sportski susreti u Lipiku u
natjecanju u košarci i stolnom tenisu
i moramo pohvaliti Ljubicu Radić
za trud i zalaganje te osvojeno 1.
mjesto.
Mjesec listopad zabilježen
je i po II. Olimpijadi starih sportova za
osobe s intelektualnim poteškoćama
koja se održava u Maloj Tereziji, a
na kojoj su sudjelovala i naša djeca:
Sanja Cikač, Jasminka Tabaković,
Ivo Josipović i Davor Cikač. Djeca
su sudjelovala u igrama skakanje
u vreći, bacanje novčića pod zid,
trčanje i nošenje jaja te su postigli
izvrsne rezultate.
Osim susreta domova
Slavonije, djeca su bila oduševljena
odlaskom u Novi Vinodolski na
susrete svih domova Hrvatske gdje
su nastupali u odbojci i nogometu.
Svi su dali svoj maksimum te smo
zadovoljni nastupima i postignutim
uspjehom naše djece.
Na sportskim susretima
na moru u Supetru, ove godine
sudjelovala su tri doma, Osijek,
Slavonski Brod i Vinkovci, od
kojih je Dom Osijek bio domaćin.
Organizirana su druženja i razne
sportske igre i aktivnosti kao
što su štafetne igre, puhanje
brašna, hvatanje jabuke namazane
eurokremom i dr. koje su se većinom
odvijale u večernjim satima. U
igrama su rado sudjelovala sva djeca
od onih najmanjih do najstarijih,
a nagrade za pobjednike bile su
skromne (sladoled, čokolada) ali
slatke i djeci vrlo drage.
Bez obzira na osvojene
rezultate, svi susreti prošli su u
veseloj prijateljskoj atmosferi,
ostvarena su nova poznanstva te su
se druženja nastavila dopisivanjem
preko facebooka do idućih susreta
koje željno iščekujemo.
Odgajatelji
Stjepan Golubičić i Marina Lar
11
Intervju s književnikom
Ivanom Aralicom
Marija Ž.: Možete li nam reći kada ste počeli pisati svoje prve uratke?
Književnik: Ja sam počeo pisati vrlo mlad, jako rano, čak i u osnovnoj
školi sam pisao. Odmah čim sam se vratio iz samostana gdje sam se
liječio onda sam počeo pisati. Ali dakako da to nije objavljivano nigdje,
nego u mojim bilježnicama.
Marija Ž.: Gdje nalazite inspiraciju za svoja djela?
Književnik: Pa inspiraciju uglavnom nalazim, bar sam u početku nalazio,
u svome životu i životu okoline. A poslije kada sam odrastao i počeo pisati
velike romane onda sam nalazio u povijesti i njezinim zbivanjima i onome što se događalo drugim ljudima jer ne možete
samo od svoga života smijesiti književnu pogaču. Morate posegnuti za životom drugih ljudi, jer drugi ljudi to obogaćuju,
a kroz to što su oni doživjeli možete reći i nešto o sebi.
Marija Ž.: A koje je vaše prvo djelo koje ste napisali?
Književnik: A prvo djelo koje sam napisao zove se Smokva. I ta pričica, to su mi sad javili da su je uvrstili u antologiju
hrvatske i crnogorske pripovijesti. Začudio sam se što su baš nju odabrali, ali kažu da je to najbolje što sam na početku
napisao.
Marija Ž.: Tko je vaš idol u književnosti?
Književnik: Pa nemam idola, ali imam čitav niz pisaca koji su utjecali na moj rad. Jedan od njih je Norvežanin Hanson
ili recimo Ivo Andrić i mnogi drugi.
Marija Ž.: Pošto ste sada već po drugi puta u Vinkovcima, možete li nam reći svoj dojam o ovome gradu?
Književnik: Pa prekrasan je taj grad. Ono što me recimo fascinira je ta niska gradnja koja je očuvana u središtu grada i
koja je recimo suprotna gradnji u dalmatinskim gradovima koji uvijek teže u visinu jer je prostor bio tijesan jer su bile
zidine. A ovdje mi ta niska gradnja djeluje kao rasadište gljiva i imam tako neke prijatelje koje vrlo rado posjećujem.
Marija Živocki, 8.r.
Novinar: S koliko godina ste počeli s mađioničarskim radom?
Jozo Bozo: Svoj prvi trik izveo sam s 5 godina i već tada sam znao da želim biti
mađioničar kad odrastem. I evo, sada je iza mene 20 godina profesionalnog
rada.
Bozom
Jozo Bozo
Krajem studenog naš Dom
posjetio je slavni mađioničar Jozo
Bozo. Mađioničar koji iza sebe ima 20
godina profesionalnog rada kao i veliki
broj nastupa izvođenih po cijelome
svijetu. Djeca su s velikim uzbuđenjem
i znatiželjom iščekivala njegov dolazak.
Jozo Bozo svakodnevno je u dječjim
mislima jer je sa svojim trikovima i šalama
izmamio osmijeh na dječja lica i ispunio
njihova srca velikom radošću. Djeca ga
se vrlo rado sjećaju kao i priče o dječaku
Ivici i zlatnoj ribici koju nam je ispričao,
a koju i djeca rado prepričavaju. Kao
uspomenu, Jozo Bozo svakome je djetetu
poklonio zlatnu ribici, koje su još uvijek na
životu i slušaju male tajne svakog djeteta.
12
Intervju s Jozom
Novinar: Kakav je bio vaš prvi nastup?
Jozo Bozo: Moj prvi nastup bio je užasan, zastrašujući za djecu. S djecom je
teško raditi mada svi misle da je to lako. Djeca su najveći kritičari. Na tom
prvom nastupu donio sam kutiju s rekvizitima i djeca su sve to u par sekundi
razgrabila i razbježala se. Ja sam ih morao sat vremena ganjati da bi mi
to sve vratili…tako da, sve je prošlo grozno. A tada sam imao naredna dva
tjedna nastupe. Nisam spavao danima, samo sam se pripremao i strahovao
kako će svi nastupi proći. Tada me pozvao jedan mađioničar iz Amerike.
Gledao sam njegove predstave i divio se kako su njihova djeca dobra, kulturna
i kako sve slušaju. Ali kada sam ja izveo predstavu na istoj toj djeci, opet se
ponovilo isto, nisu slušali, kao da im nije bilo zanimljivo. Nije stvar u predstavi
i trikovima nego načinu na koji to sve predstavljamo. Nije dovoljno samo doći
i nasmijavati ih. Treba imati dobro razrađenu predstavu, znati kada nešto
uzviknuti i reći glasnije, kada tiše. Djeca trebaju osjetiti da sam ja autoritet i da mora
biti kako ja želim, a ne sve prepustiti njima. Nekada nešto i ne uspije, ali nasmije djecu.
Djecu uvijek zanima što se nalazi u kutiji, kako izvodim sve te trikove, ali nikada se ne
smiju osjećati prevareno.
Novinar: Gdje ste sve nastupali?
Jozo Bozo: Ma nastupao sam po cijelome svijetu. Na četiri kontinenta: Europi, Aziji,
Sjevernoj i Južnoj Americi. Imam iza sebe jako puno nastupa. Nije da se hvalim, ali bio
sam samo dva puta u Bijeloj kući u Washingtonu kao poseban gost Predsjedničke obitelji.
Novinar: Kako su vaši to prihvatili?
Jozo Bozo: Moji roditelji nikada nisu prihvatili to da sam mađioničar, nikada se nisu
mogli s time pomiriti. Ja sam završio fakultet, ali samo da udovoljim roditeljima, a ne zato
što ja želim. Završio sam ekonomiju, diplomirao sam marketing. Dobro, to me zanimalo.
Moja stara radi na fakultetu, brat mi predaje na fakultetu, stari mi je u mirovini ali još
ima par kolegija za održat na faksu. Tako da su svi očekivali da i ja nastavim taj put.
Jedno vrijeme sam bio i demonstrator na Katedri za Marketing. U životu sam svašta
radio i probao. Radio sam u autopraonici, kopao grobove, vozio viličar… svašta nešto. Ja
ovim poslom ne zarađujem hrpu novca, ali živim solidno i imam dovoljno. Da se zaraditi
i ovdje kod nas u Hrvatskoj, ali većinu novca pretežno zaradim u svijetu. Znam mnoge
mađioničare koji nemaju ni za kruh, ali evo ja živim i uspijevam.
Uredništvo
5. Susreti dramskog i likovnog stvaralaštva
dječjih domova Republike Hrvatske
Ove godine Dramski susreti održani su u
Koprivnici od 13. do 16. listopada i mi smo nastupali s
izvedbom predstave „Mali princ“ prema autoru Antoine de
Saint Exupery. Pod vodstvom odgajateljica Tadeje Barun
i Marine Lar u predstavi je sudjelovalo sedmero djece:
Mali princ – Ana Marija V., Ruža – Veronika G., Kralj –
Thomas Dalibor S., Uobraženko – Ilija N., Fenjerdžija –
Ana B., Pijanac – Ljubica R., Pilot i Lisica – Martina Ž.
Nakon svečanog otvaranja Susreta mi smo
ti koji smo probili led u dramskom stvaralaštvu. Djeca
su jako lijepo izvela predstavu o čemu je svjedočio
gromoglasni pljesak kao i brojne riječi hvale. U likovnoj
radionici koja se odvijala pod vodstvom akademskih
slikara sudjelovala je Martina Ž. Tih dana za djecu je
pripremljen bogat program tako da su mogli uživati u
razgledavanju Koprivnice i njezinim povijesnim pričama
i legendama, susretima s najstarijim biciklima, raznim
aktivnostima uz animatore na koprivničkim gradskim
bazenima Cerine, kao i upoznavanje i fotografiranje s
bajkerima MK Koprivnica koji su podizali adrenalin svojim
motorima. Večeri su nam prolazile u veseloj i raspjevanoj
atmosferi uz ples i druženje.
U sklopu Dramskih susreta djeca su posjetila i
Galeriju naivne umjetnosti slikara Josipa Generalića koja
se nalazi u Hlebinama kao i Park skulptura i muzejsku
zbirku Ivana Generalića. Djeca su posjetila i obišla staru
kuću u kojoj je živio i stvarao sam Josip Generalić. Ondje
su mogli pogledati bogatu zbirku slika ulja na staklu i
platnu, akvarele, crteže i grafike, kao i brojne predmete
i fotografije koje posjetitelju pružaju pregršt informacija o
obitelji Generalić. Posebno je zanimljiva i bogata ponuda
suvenira, razglednica i drugih uporabnih predmeta na
kojima se nalaze motivi što ih je osmislio sam umjetnik.
U sklopu toga nalazi se i obnovljena seoska kuća s
kraja 19. stoljeća koja sadrži bogatu etnografsku zbirku
predmeta korištenih tijekom proteklih stotinjak godina, a
koja svjedoči o načinu života na području Hlebina. Djeca
su također posjetila i Generalićev atelje, prostor u kojem
je on stvarao, a u kojem je sav njegov slikarski pribor kao
i nedovršeno djelo što ostavlja dojam prisutnosti autora
koji je svojim slikama zasigurno želio još puno toga reći.
Zahvaljujemo se domaćinu i našim dragim prijateljima
dječjeg doma „Svitanje“ iz Koprivnice koji su nam to sve
omogućili. Ovi Susreti djeci će zasigurno dugo ostati u
lijepom sjećanju jer osim nezaboravnog provoda tu su
sklopljena i nova prijateljstva.
Odgajateljica Marina Lar
Dramski nastup u Koprivnici
Bilo je to od 13. do 16. listopada 2011. Nastupali smo
prvi, uhvatila nas je trema, ali isto tako smo mogli uživati i
gledati druge. Nakon nastupa smjestili smo se, doručkovali i
družili se s drugom djecom. Bio je lijep osjećaj otići s ostalom
djecom na bazene, ali Ana Marija, naša Kristina i ja nismo se
kupale nego smo se samo družile. Poslije toga bilo je predivno
vidjeti motoriste i malo sjesti na veliki motor. Drugi dan je
prošao tako da smo obilazili jedno veliko jaje i čak malo
zaplesali, zato što je bio dan jaja. Treći dan je prošao s nekim
malo boljim upoznavanjima i dijeljenjem nagrada, jednom
prekrasnom večerom i plesom… To su bili dani, ali neće mi
ostati samo zato u sjećanju, nego i zato što me jedan dečko u
pola noći probudio i pjevao mi pred prozorom. To mi je sve kao
nešto malo to se ne može opisati riječima kakav je to osjećaj
ali je to nešto predivno. Zato bilo bi prelijepo sve to ponoviti
i opet uživati…
Ljubica Radić, 3.r. SŠ
DVIJE, TRI O KOPRIVNICI
Kao i nekoliko godina unazad, i ove godine sudjelovali smo na smotri
dramskog i scenskog stvaralaštva Dječjih domova u Hrvatskoj. Ove godine je to
bilo u Koprivnici. Bilo je zanimljivo, jer smo gledanjem drugih predstava imali
priliku vidjeti svakodnevnicu koju kriju djeca iz drugih Domova. Dakako, bilo je
lijepo vidjeti neke stare prijatelje, ali i upoznati nove. Naša predstava zvala se
„Mali princ“ i, kao što to uvijek činimo, ostavili smo željeni utisak na publiku.
Kao što to uvijek i biva, ukupan dojam ispostavio se kao jedna neizbrisiva
uspomena popraćena željom za ponovnim sličnim susretom, gdje ćemo steći još
novijih iskustava.
Ana Marija Veselčić, 3.r. SŠ
13
Putovanja
Izleti
Advent u Zagrebu
Povodom nadolazećih božićnih
blagdana, djelatnici tvrtke Gebrüder
Weiss iz Zagreba obradovali su našu
djecu jednodnevnim izletom u Zagreb.
Djeca su s velikom radošću iščekivala
taj dan koji im je ostao u lijepom
sjećanju jer su se lijepo proveli, zabavili,
uživali i nešto novo naučili. Dolaskom u
Zagreb dočekali su nas djelatnici tvrtke
Gebrüder Weiss koji su nas pozdravili
i zaželjeli ugodnu dobrodošlicu. Uz
stručno vodstvo posjetili smo Tehnički
muzej, gdje smo upoznati s radom
Nikole Tesle, spuštali se u rudnik,
promatrali zvijezde u planetariju te
vidjeli kako su nekada izgledali razni
strojevi i vozila koja su se davno
koristila. Druženje se nastavilo uz
bogat ručak u McDonald’s nakon čega
je uslijedila šetnja gradom. Obišli smo
Katedralu, Kaptol, Grič, Markov trg i
crkvu, Kamena vrata te smo upoznati s
brojnim poučnim pričama i legendama o
gradu Zagrebu. Nakon druženja, šetnje
gradom i brojnih nastalih fotografija,
ugodno smo se opustili i zabavili u kinu
uz kokice i CocaColu gledajući Arthura
3D. Nakon filma djeca su bila ugodno
iznenađena bogatim poklonima. Kako to
biva na kraju, uslijedile su riječi zahvale
i pozdrava te smo sretni krenuli put
Vinkovaca. Djelatnici tvrtke Gebrüder
Weiss ostat će u lijepom sjećanju i od
srca im se zahvaljujemo što su nam
uljepšali ovaj Božić.
14
Uredništvo
Izlet u Samobor
i Žumberačko gorje
Prošle godine prije Božića dobili smo poziv da dođemo u Zagreb
i obiđemo glavni grad Republike Hrvatske. Taj dobrotvorni čin razveselio
je nas djecu i odgajatelje. Bili smo jako sretni i zahvalni na tome, jer
nažalost nisu svi ljudi tako dobrotvorni i brižni kao ovi ljudi. Oni su
nas jako usrećili s tim poklonima, jer u ovo današnje recesijsko vrijeme
netko misli i na nas. Iz grada Vinkovaca krenuli smo ujutro u sedam s
ravnateljicom i odgajateljima. U autobusu smo imali lijepu atmosferu, jer
smo se zabavljali. Kada smo stigli u Zagreb prvo smo obišli muzeje, išli
smo u Katedralu i obilazili smo crkve. Na trgu smo pažljivo slušali naše
turističke vodiče, jer su nam govorili o povijesti grad Zagreba. Dobili smo
ručak u McDonaldsu, tamo smo ručali i polagano se uputili u kino, gdje
je bio na programu crtić Arthur Božić, a nas malo starije naša socijalna
radnica Silvana Jurić odvela je u kafić na kavu. Kada je crtani završio
svi smo se sastali u holu kina dobili smo poklone, zahvalili se na lijepom
gostoprimstvu i uputili se prema trgu. Tamo smo dočekali autobus,
polagano ulazili i krenuli smo prema Vinkovcima.U Vinkovce smo stigli
u kasnim noćnim satima. Ovaj advent pamtit ću cijeloga života, jer je to
bilo jedno posebno putovanje, koje zauvijek ostaje u mome sjećanju.
Jelena Kostić, 3.r. SŠ
Dana 08. listopada išli smo na dvodnevni izlet u Samobor i
Žumberačko gorje. Tih dana iako je bilo poprilično hladno vrijeme nas
je ipak lijepo poslužilo. Posjetili smo Park prirode Žumberak i uz stručno
vodstvo obišli tzv. Staze kneževa u arheološkom parku Budinjak. Djeci
se jako svidjela šetnja šumom, upoznavanje s nesvakidašnjim biljnim
i životinjskim vrstama kao i bezbroj zanimljivih i poučnih priča. U
sjećanju će nam svakako ostati i večernja šetnja pod svjetlima grada,
poznate i ukusne samoborske kremšnite kao i odlazak u Grgosovu
špilju. Posjetili smo i Samoborski muzej koji se nalazi u nekadašnjem
dvorcu iz 18. stoljeća koji je pripadao Ferdi Livadiću, gradonačelniku
Samobora. Upoznali su nas s brojnim legendama, događajima kao i
poznatim povijesnim osobama koje se vežu za taj grad. Djeca su se
najviše zabavila u Bio parku Divlje vode gdje su imali priliku družiti
se s raznim životinjama, jahati konja, voziti u vlakiću te se igrati na
razne načine. Ovaj izlet djeca će zasigurno dugo pamtiti jer nam je bilo
zanimljivo, zabavno, ali i vrlo poučno.
Uredništvo
Prošle godine naš Dječji
dom Sv. Ana organizirao je
dvodnevni izlet u grad Samobor
i na Žumberačku goru. U grad
Samobor vodili su nas ravnateljica,
bivša psihologinja i naši odgajatelji.
U Samobor smo krenuli u ranim
jutarnjim satima, nakon više
sati putovanja, u autobus nam
je ušla jedna gospođa koja je bila
naš turistički vodič. Ona nam je
pričala o gradu Samoboru u kojem
ćemo provesti jednu noć. Kada
smo stigli u grad Samobor iznijeli
smo stvari iz autobusa i unijeli
u motel u kojem smo prenoćili.
Nakon raspakiravanja uputili smo
se prema trgu grada Samobora gdje
smo saznali priču o jednom dijelu
starog grada Samobora, nakon
razgledanja grada zaputili smo se
u motel na večeru i na spavanje.
Sutra ujutro išli smo na doručak
i u razgledavanje starog grada
Samobora, bili smo u muzeju
u kojem se nalaze jako lijepe
povijesne uspomene. U starom
gradu Samoboru vidjeli smo
dvorac, ali nažalost ne izbliza,
jer se može urušiti i mogli smo
ići na svoju odgovornost, ali nam
nisu dali. Išli smo na Žumberačku
goru i cijelu smo ju obišli. Na
Žumberačkoj Gori proveli smo
cijelo prijepodne i tamo smo ručali.
Poslije toga svega smo se zaputili
prema gradu Vinkovcima. U grad
smo stigli u noćnim satima. Jelena Kostić, 3.r. SŠ
Ujutro smo se ustali i spremili se
za izlet. Svi smo nestrpljivo čekali
autobus. U autobusu je bilo veselo.
Prvo smo se šetali po Žumberačkoj
gori. Tamo je priroda jako lijepa. Bili
smo u obilasku grada. Tamo smo bili
na krempitama i bilo mi je lijepo na
izletu.
Davor Cikač, 6.r.
15
Ljetovanje na Supetru
Ljetovanje u Njemačkoj
Krenuli smo ujutro u 5. Bilo je dobro na putovanju, ali malo i dosadno jer je putovanje dugo trajalo. Svejedno
smo bili uzbuđeni. Kada smo došli, ušli smo u neku zgradu gdje nas je čekao ručak. Hrana je bila dobra, ali ne
posebna. Svako smo jutro išli u Jugendzentrum. Tamo smo se okupljali i doručkovali. Bili smo u Njemačkoj 10 dana.
Bilo je super, vozač koji nas je vozio zvao se Alen, bio je zabavan. Moje sestre su igrale bilijar, naučio ih je Alen,
pa su s njime igrali. Teta Iskra je bila dobra i zabavna, ali se i s nama zabavljala pleli smo narukvice i igrali igrice na
kompjuteru. Bilo je dobro u Njemačkoj, ali se ne mogu svega sjetiti. Bilo je super u lunaparku i u kupovini.
Veronika Godu, 4.r.
Vesela ekipa Doma
Sv. Ane krenula je busom
u Njemačku. U busu nas je
bilo svuda po podu, noga
preko noge, u krilu, ovdje,
ondje. Mato nam se sredio
kao da ide u svatove, pravi
macan je bio. Stigli smo
popodne, najeli se, upoznali
domaćice tete Iskru i Jutu,
smjestili se u kućici koju smo
dijelili sa Francuzima koji
su bili dosta nestašni. Sobu
sam dijelila s tri legende
Ljubica, Vesela i Marija. Odmah drugi dan krenuli smo u akciju:
na skate igralištu imali smo radionicu s maskama na licu smo
morali pokazati osjećaje ljutnje, ljubavi, ponosa, itd. Voditelj
radionice bio je odgajatelji iz Neuburga, bio je prezabavan, Iskra
nam je prevodila, družili smo se s klincima iz grada koji su bili
u Juzeu tijekom ljeta. Na igralištu smo se penjali i spuštali po
skate rampi. Drugi dan smo išli na igralište u šumu, tamo smo
se podijelili u dvije grupe i igrali nogomet. Tamo je naša Ljubica
pokazala zavidne vještine hula-hopa. U Juzeu smo se naravno
otimali za kompjutere, haha fejsoholičari. Tamo smo Ana Marija
i ja upoznale tamošnje glazbenike i družili se s njima uz pjesmu
i svijeće; kako romantično, treći dan smo imali radionicu s dvije
tete, pravili smo razne
stvarčice od bojane
vune i to stvarno
izgleda fantastično.
U Juzeu smo imali
jako puno sadržaja
tako da su nam
dani bili ispunjeni
aktivnostima, a kad
nismo bili na izletima
igrali smo zračni
hokej, bilijar, stolni
tenis i nogomet i
itd. Također smo se
družili s Mirsadom čija mama peče savršene pite. Bili smo na
bazenima u Ingolstadtu u kupovini i u luna parku. Marija i ja
smo skoro preminule od straha u nekoj vražjoj kugli. Na jezeru se
nismo kupali, ali zato smo nakupili kamenja sa teta Tadejom koja
je imala ideju kako unovčiti naš trud. Zadnje dane smo proveli na
gradskim bazenima, penjući se po zgradama sa Seppom. Moram
pohvaliti Veru koja je pokazala izuzetnu hrabrost penjući se na
zgradu. Oproštajna večer bila je jako posebna,
nju nikada neću zaboraviti. Poslije večere
razmjenjivali smo poklone, puse i pozdrave,
naložili vatricu i pjevali do kasno navečer uz zvuk
gitare. Rastanak je bio jako emotivan, pale su i
suze. Rado se sjetim tih 7 dana i za koju godinu
želim opet otići tamo.
Tena Matić, 3.r. SŠ
16
Put u Neuburg
11.08.2011,4:00 sata ujutro. Vani mrkli mrak
i tišina koju prekida zvuk alarma. Ovoga puta nam
ranojutarnje buđenje nije nimalo smetalo. Razlog?
Krećemo na put u Njemačku, u grad Neuburg. Iz Doma
smo, još u polusnu, krenuli na put oko 5,00 sati. Neki
su bili uzbuđeni što će ponovno posjetiti živopisni
gradić na Dunavu i naše njemačke prijatelje koji nas
tamo čekaju, a bilo je i onih kojima je to bio prvi posjet
Neuburgu, pa su, osim putne torbe, na putovanje
ponijeli pregršt očekivanja, znatiželje i pitanja o tome
što ih čeka. Put je bio dug, ali zanimljiv. Kroz prozor su
se izmjenjivali pejzaži kao sa razglednica, a u busu je
vladala vesela
atmosfera. Svi
su bili dobro
raspoloženi, a
jedina briga bila
je ta hoćemo li
do
Neuburga
imati dovoljno
h r a n e …
(sva
sreća,
zalihe su bile
dovoljne...
:).
U Neuburgu su nas već tradicionalno dočekali
ljubazni domaćini iz neuburškog Jugendzentruma
predvođeni Juttom i Iskrom. U tjedan
dana koliko smo tamo boravili, naši
domaćini su se pobrinuli da nam
boravak bude ispunjen raznolikim
sadržajima. Posjetili smo zabavni
park, okupali se na bazenima u
obližnjem Ingolstadtu, posjetili jezero
nedaleko od Neuburga gdje su se
neki imali prilike okušati u veslanju.
Djeca su sudjelovala u nizu zabavnih
radionica i aktivnosti zajedno s
djecom koja u Jugendzentrumu
provode svoje ljetne praznike. Uvjerili
smo se koliko su Nijemci pristojni i
gostoljubivi te koliko su ekološki osviješteni i brinu
o svom okolišu, puno smo o tome naučili od njih.
Umjesto onih očekivanja, znatiželje i pitanja s početka
ovoga teksta na put prema kući smo ponijeli sve što
smo vidjeli, osjetili i doživjeli u tih tjedan dana; razne
aktivnosti, zanimljive građevine, nova prijateljstva.
Na dan odlaska djeca iz Neuburga svakome od nas
poklonili su kamenčić
koji su sami oslikali.
Kamenčići su bili
šareni i unikatni, baš
kao i naša avantura u
Neuburgu.
Odgajateljica
Tadeja Barun
Supetar je jedan prelijep
grad na otoku Braču gdje Dječji dom
Sv. Ana ljetuje svake godine. Meni
je ovo prvo ljetovanje na Braču i
bila sam jako uzbuđena i vesela
dolaskom na taj predivan otok. Već
na prvi pogled očarale su me kamene
kućice i miris mora. Naša avantura
započela je 8.7. i završila 1.9. 2011.
Tijekom toga vremena družili smo
se, razgledavali grad i uživali na
Ben Quicku i Tri mola. Imali smo
dvije skupine volontera iz različitih
zemalja Rusije, Ukrajine, Španjolske
i Belgije. S njima smo radili razne
radionice, pjevali i plesali. Meni se
najviše svidjelo kada su bili slikari,
teta Goga i teta Marina, jer tada smo
se najbolje zabavljali. Ovo ljeto ostat
će mi u lijepom sjećanju jer sam
upoznala puno dragih ljudi koji su
zauzeli posebno mjesto u mom srcu.
Martina Živanović, 1.r. SŠ
Lijepo mi je na Supetru i volim se družiti s prijateljima,
ići na plaže i zabavljati se. Volim igrati nogomet.
Mihael Godu, 2.r.
Kad smo stigli na more sve je bilo puno uzbuđenja. Od sreće nismo znali
što bi prvo napravili. Došli smo na plažu i sve je bilo prepuno ljudi. Kupali smo
se, ronili, zabavljali i smijali. Nakon nekoliko dana došli su nam i volonteri što me
je jako obradovalo. S njima smo se družili i radili svakakve radionice. Najdraža
volonterka bila mi je Elena iz Španjolske s kojom sam učila španjolski i igrala
se. Došao je dan kada je ona morala otići. Bilo je jako tužno, ali smo ju lijepo
pozdravili pjesmom i zabavili se.
Ana Godu, 7. r.
Dvije tri o ovom ljetu
Moj najljepši događaj na moru
Plivanje, ronjenje, prženje na suncu,
korištenje svakog slobodnog trenutka. Mislim da
bi ovo mogao biti naslov ovoga što pišem, jer je
to jedino što radim u posljednjih nekoliko tjedana.
Nema posebnog trenutka koji bi mogla izdvojiti, ali
je cijeli mjesec bio u drukčijem raspoloženju nego
li ostala godina. Ostaje još nekoliko dana do kraja
ljetovanja, a mene u kinu čeka i posljednji nastavak
avanture „Harrrya Pottera“. Mogla bih još koji puta
zasvirati na terasi za susjede i prijatelje, a onda ću
se vratiti i brojati dane do sljedećeg ljetovanja.
Ana Marija Veselčić, 3.r. SŠ
Moj najljepši događaj bio je što sam se po
prvi puta družila s volonterima. Upoznala sam puno
novih i dragih osoba. Bilo je šest volontera: Olja iz
Ukrajine, Danijela iz Zagreba, Magda iz Češke, Elena
i Martin iz Španjolske i Galina iz Belgije. Bilo mi je
prelijepo. Družili smo se s njima, zabavljali, igrali,
ali šteta što je kratko trajalo. Od svih volontera,
Olja mi je bila najdraža i jako sam je zavoljela. S
njom sam imala puno zajedničkih tema za razgovor.
I ostali volonteri bili su mi dragi. Voljela bih ovaj
susret s volonterima ponoviti.
Marija Živocki, 8.r.
Gradovi i općine prijatelji djece
U okviru kandidature grada Vinkovaca za naslov „Grad prijatelj djece“ Dječji dom Sv.Ana Vinkovci nositelj je
projekta „Gradovi i općine prijatelji djece“. Projekt je realiziran od 22. srpanja do 2. kolovoza 2011. u partnerstvu sa
Centrom za predškolski odgoj Vinkovci i Obiteljskim centrom. Ravnateljica Doma Vesna Kovač i ravnateljica Centra za
predškolski odgoj Vinkovci Mirjana Pešec upoznale su me s ciljem projekta i pojedinostima moga boravka s djecom
slabijega imovnog stanja iz višečlanih obitelji, a koja su polaznici naših vrtića. Dora, Roberta, Noa, Branimir i Deivid –
djeca vrtića Pčelica, Vladimira Nazora i Stribora jedva su čekala dan odlaska na more.
Na vinkovačkom željezničkom kolodvoru pridružile su nam se i dvije majke, Petronka i Tabita, svaka s petero
svoje djece. U naša tri kupea, tijekom putovanja, bilo je živo i zabavno. Djeca su se upoznala i sprijateljila, za većinu ovo
je bio prvi odlazak na more.
Došavši u Split ukrcali smo se u trajekt „Tin Ujević“ i sat vremena mirno
plovili prema otoku Braču. U supetarskoj luci čekali su nas prijatelji iz Doma Sv.Ana,
odgojiteljice i psihologinja. U odmaralištu smo se lijepo smjestili i zaboravili na umor.
Dani u Supetru bili su nam ispunjeni mnogim čarolijama, od uživanja u
hrani kuharice Vesne do divnih plaža, plavetnila mora te radosti plivanja i brčakanja
u moru. Volonteri iz Slovačke, Mađarske i Španjolske pobrinuli su se da i vrijeme
provedeno u odmaralištu djeci bude zabavno.
Navečer bismo odlazili u duge šetnje otokom uz odmor sa sladoledom
ili kolačima. Desetodnevno ljetovanje u Supetru djeci će ostati u nezaboravnom
sjećanju jer su nas djeca i svi radnici Doma Sv.Ane prihvatili i ugostili da smo se
osjećali kao jedna velika obitelj.
U tri riječi: „Bilo je neopisivo”
Suzana Kovačević, odgojiteljica Centra za predškolski odgoj
17
Ljeto Ljeto Ljeto LjetoLjeto Ljeto Ljeto Ljeto
Moj prvi dolazak na more
Kao što je more samo po sebi predivno i puno uzbuđenja, to su još popravili volonteri sa svojim zezancijama,
igraonicama, željama. Drago mi je što su bili volonteri jer sam upoznala nove prijatelje. Ja ću ovo more pamtiti po
jednom lijepom dečku kojeg su već i odgajatelji upoznali. Svi me zezaju da ću se za njega udati. Bilo mi je lijepo naučiti
roniti i vježbati s teta Katicom. Cijelo je ovo ljetovanje na moru za mene jedno od najboljih jer sam bila sa svojim tzv.
sestrama i braćom. Ana Marija nam je svako večer svirala, a mi se skupimo i pjevamo.
Lijepo je biti nekome nešto. Imati osobu kraj sebe koja te voli i izvodi svaku večer u grad. Volim vas teta Mila.
Ljubica Radić, 2.r. SŠ
Dolazak na Supetar
Na Supetar sam krenuo 31.7. s odgajateljicama.
Putovali smo vlakom, pomalo pričali i smijali se. Na
kraju puta počeo nam se pušiti vlak od kočnica. Svi smo
se uplašili i bježali u drugi vagon. Ubrzo je sve prestalo
pa smo se smijali. Stigli smo u Split. Odmah smo jurili
na trajekt za otok Brač. Vožnja je trajala 45 minuta.
Kada smo sišli s trajekta dočekali su nas prijatelji s
velikim osmijehom i krenuli smo u odmaralište. Odmah
sam s prijateljima krenuo na Tri mola i ondje sam
upoznao jednog dobrog nasmijanog dečka Dominika s
kojim sam se rado družio.
Thomas Dalibor Suppiger, 8.r.
Moje ljetovanje
More. More je jedno od
najljepših iskustava u mom životu.
Prošle godine, nažalost nisam išao,
ali ove godine jedva sam dočekao
da ugledam duboko modro more.
Jednoga dana mama mi je rekla da
idemo na more u Supetar. Bio sam
presretan. I napokon sam 24. 07.
2011. krenuo na more. U vlaku je
bilo pomalo dosadno, ali sam jedva
iščekivao plavetnilo. Došao sam u
Supetar! Tamo je bio Dječji dom u
kojem sam boravio. Svaki dan je bio
jedno veliko iskustvo. Često smo išli
na plaže. Skakali smo, plivali, pa čak
i ronili. U gradu je bilo predivno.
Klape, koncerti, sladoled, ali ponekad
i odlazak u lunapark. To je bilo
ukratko mojih tjedan dana. Nakon
toga došla je neka dosada i jedva sam
čekao poći kući.
Ipak je doma najljepše.
Uvijek ću se rado sjetiti Supetra jer
mi je to bilo jedno predivno iskustvo.
Moji događaji u Supetru veseli su i sretni. Prvi dan bilo
mi je malo neobično, ali već drugi dan započela je prava ljetna
avantura. Bilo je plivanja, igranja i svakojakih zanimanja. Prvih
dana plivala sam uz pomoć plivalica, ali kasnije sam naučila
plivati, roniti i skakati. Došli su nam i volonteri s kojima
nam je bilo predobro. S njima smo se zabavljali i igrali. Jedna
volonterka mi je pravila pedikuru. Kada je došao dan njihova
odlaska svi smo bili jako tužni.
Jučer su bili svatovi jednog dečka i mene. Tad smo
se stvarno nasmijali i zabavili. Teta Mila bila je svirač, a
teta Marina kuma. Ja sam se smijala kao luda. Svaku večer
odlazimo u grad u šetnju i na sladoled. Imali smo i radionicu
u kojoj smo bojali kamenčiće koje smo pronašli na plaži.
Jedan sam poklonila svojoj prijateljici Ani, a na drugom sam
nacrtala smajlića s isplaženim crvenim jezikom. Baš su bili
lijepi. Poslala sam i razglednice teti, kumi i mami. Nadam se
da su svi dobili i da su sretni i zadovoljni.
Ines Korda, 7.r.
Dominik Piršljin, 6.r.
Supetar
Ovo ljeto bilo mi je jako lijepo. Došao
sam drugu godinu i naučio plivati. Jako sam sretan
zbog toga jer sam se prije bojao. Upoznao sam
jednu volonterku Danijelu i s njom sam se najviše
družio. Izronio sam sto rakova i školjki. Imali smo
likovne radionice i recitirao sam na izložbi. Bio
sam ministrant u crkvi i išli smo u procesije.
Ilija Nedić, 3.r.
Moje ljetovanje
U Supetru mi je bilo jako lijepo.
Kupali smo se i bilo mi je super. Svaki dan
sam išao na misu moliti se Bogu i Majci
Nebeskoj. Hvala Bogu na svakom sretnom
danu u mom životu.
Uskoro slavim svoj sedamnaesti rođendan u
Domu i bit će mi jako lijepo u Supetru.
Puno pusa i pozdrava od mene. Volim vas.
Mihaela Krutaj, 2.r. SŠ
Supetar
Jako sam bila sretna kada sam čula da idemo na Supetar. Spremila sam odjeću u putnu torbu i onda
je došao autobus pred naš Dom i krenuli smo. Ovo ljeto provela sam na Supetru. Bilo mi je lijepo. Plivala
sam u duboko i nije me bilo strah. Proslavila sam svoj rođendan i družila se s prijateljima. Svaki dan išli smo
na plažu, a navečer u grad i mogli smo si nešto kupiti. Ja sam si kupila lančić sa slovom B jer mi se svidio.
Upoznala sam nove prijatelje. Pjevali smo pred svima na izložbi i dobili smo majice s cvrčkom. Crtala sam
cvrčka na papiru i lijepo mi je ispao. Nedjeljom smo išli na misu. Don Andro nam je pjevao onu pjesmu koju
svi znamo, Majko našeg Brača. Bila sam sretna što smo dobili veliki pljesak jer smo dobro recitirali i moja
velika želja je ići ponovno na Supetar.
18
Događaji na Supetru
Barbara Cikač, 2.r. SŠ
Svoje ljetovanje provela sam
u Supetru na otoku Braču pokraj
Splita. Tamo sam bila s dvije grupe,a
onda sam otišla u Njemačku. Što sam
radila u Supetru čut ćete sada. Išla
sam dva puta dnevno na plažu s
prijateljima iz Doma. Onda su nam
došli volonteri. Tada smo bili jako
sretni. To mi je bio lijep doživljaj u
Domu. Jedan dan padala je i ljetna
kiša. Tad mi je bilo jako lijepo jer
smo išli na plažu i kupali se po kiši.
Imali smo jako puno radionica s
volonterima. Imali smo radionicu i
s odgajateljicom Tadejom. Morali
smo skupiti tri kamenčića i obojati
ih. Jednog za svog tajnog prijatelja,
drugog ostaviti za sebe, a treći
pokloniti kome god želimo. Ja
sam ga poklonila teta Gogi, našoj
odgajateljici na moru.
Veronika Godu, 4.r.
U Supetru već šest godina za
redom provodim ljetovanje. U moru
volim plivati, roniti i skakati. Imamo i
volontere koji dolaze zabavljati djecu.
Oni nam prirede razna natjecanja i
radionice. U Supetru je izbio požar,
ali na sreću sve je dobro završilo.
Poslije Supetra idem u Njemačku i
nadam se da ću se lijepo provesti kao
i na Supetru.
Marija Godu, 6.r.
Andrijana Živanović, 7.r.
Moj najbolji dan u Supetru
Kada sam došla u Supetar jako mi se svidjelo jer
sam upoznala puno prijatelja. Meni je to bila prva godina.
Zabavljali smo se i išli na plaže, a navečer u grad u park.
Volim biti na moru, jer se kupamo, plivamo i igramo. Naučila
sam plivati. Volim ići u grad na sladoled. Našla sam puno
prijatelja u Supetru, a to su volonteri iz drugih zemalja
koji su uvijek bili dobri i dragi. U sobi sam sa sestrama,
bratom i Lidijom. Bila sam dva puta postavljač i to mi se
svidjelo. Svaki dan smo imali likovne radionice. Nedjeljom
smo išli na misu. Svećenik nas je uvijek pozdravljao i svirao
za nas, a mi smo pjevali.
Andrijana Živanović, 7.r.
19
Projekt Cvrčak
Projekt Cvrčak imao je
nekoliko ciljeva. Prvi je nastao
u pokušaju da se djeca Doma
upoznaju s različitim likovnim
tehnikama s kojima inače nemaju
dodira. Drugi je cilj bio, da se
dugoročno djeca zadrže na jednoj
temi (od lipnja do kolovoza) koja
ima pozitivno ozračje, te da se
upoznaju sa dobrom pripremom
za svaku vrstu djelatnosti, dok je
treći cilj bio usvajanje postupnosti
i svakog koraka u realizaciji
ideje. Četvrti je cilj bio timski rad
i koordinacija teme i izvedbe
u raznim likovnim tehnikama.
Stvoreni mozaik cvrčka donio je i
jednu podsvijesnu poruku o tome
kako smo svi jako važni dijelovi
neke veće cjeline.
U svrhu realizacije
tih ciljeva pripremljena je
audio-vizualna prezentacija u
PowerPoint-u kao uvod u temu i
motivacijska podloga. U prvoj fazi
djeca su radila kolaž i karton tisak
na majice. Obje likovne tehnike
karakterizira sastavljanje dijelova
u cjelinu što ima za zadaću
vježbanje sinteze (objedinjavanja)
likovnih znakova u cjelinu tj.
likovno značenje. Na Braču su
nastavili istu temu u znatno težim
tehnikama mozaiku i zahtjevnoj
grafičkoj tehnici-linorezu. Svojim
su radovima sudjelovali na skupnoj
izložbi na Braču, što je zaokružilo
cjelinu kao javno vrjednovanje
radova. Takvo priznanje (izložba)
uvijek je podsticaj za daljnji rad.
Smisao cijele priče o
cvrčku je i pokušaj sugestije i
drugim sudionicima
kolonija koje organizira
Dječji dom «Sv. Ana»,
da poduzmu slične
aktivnosti usmjerene
prema djeci i njihovoj
odgojno obrazovnoj
dobiti sa naslova Likovne
umjetnosti (Likovnog
jezika). Djeca trebaju
naše vrijeme-dajmo im
ga u onome u čemu smo
najbolji.
Projekt su
provodili uz djecu i
odgajatelje Doma,
umjetnici Ivana Karlović i
Tihomir Fischer.
, 5.r.
Ivan Živocki
Cvrčak
na grani
Cvrčak cvrči
olaze dani.
I tako mu pr
ice male
On ima ploč
dale.
Koje zvuk su
ila prekrasna
I njegova kr
radosna.
čine čovjeka
i
volim slušat
Njegov glas
ti.
ra
ig
a
m
prijatelji
I tako se s
Ilija
Nedić, 3.r.
Radionica „Cvrčak“
Radionica „Cvrčak“ započela je 10.08. dolaskom naših dragih
umjetnika. Od toga dana uzbuđenju i radosti nije bilo kraja jer smo svaki dan
imali drugačiju zabavnu radionicu u kojoj smo radili cvrčka na sve moguće
načine. Tako je nastajao u linorezu, grafički, akvarel, preslikavali smo ga na
majice, opisivali u literarnim radionica pa je tako nastao i ovaj moj rad. Osim
raznih radionica koje su prolazile u veselom i raspjevanom raspoloženju,
također smo se družili s umjetnicima, odlazili zajedno na plažu i zabavljali
se. Od svih radionica koje smo radili meni se najviše svidjela ona „mozaik“
kada smo cvrčka radili od kamena u našem dvorištu. Taj će mozaik ostati za
uspomenu i sjećanje na to veselo druženje i nama drage prijatelje, jer i ja sam
mali kamenčić toga velikog mozaika.
Martina Živanović, 1.r. SŠ
Cvrčak
Cvrčak ima prozirna krila,
cvrčak cvrči, cvrčak živi u
boru i na moru. Kada cvrčak
cvrči onda je vruće i idemo
na more. Cvrčak cvrči svaki
dan i slušam ga i sada. Ja
volim pjevati sa cvrčcima.
Davor Cikač, 6.r.
Cvrčak
Mihaela Krutaj, 2r. SŠ
Cvrčak je sladak i voli jako puno
pjevati. Voli se družiti s prijateljima i
voli se igrati. Kada puno cvrčaka pjeva
kao da je zbor anđela. Kada dođem u
Supetar volim pjevati s cvrčcima, ja na
ljulji, oni na drveću.
ač, 2.r. SŠ.
Barbara Cik
Tihomir Fischer, prof. likovne kulture
20
21
Pogled unatrag
Dok vani sniježi uživam u udobnosti doma uz
pucketanje vatrice u kaljevoj peći. Na TV-u svako malo
izvanredne vijesti, ledena Hrvatska, temperature do
-20, naš Župan proglasio je izvanredno stanje, učenici
osnovnih škola nemaju nastavu do kraja tjedna... Snijeg
svuda oko nas. Ljudi se žale pa mi je malo neugodno reći
da meni sve izgleda bajkovito, baš kako je bilo nekada
davno u mome djetinjstvu. Odjevena u majicu s printom
cvrčka pričam Lei o tim davnim velikim snjegovima, inju
na trepavicama, lošim cipelama i karo kaputiću.
Priču prekida zvonjava telefona.
Zove Helena. Halo, draga, jesi li napisala priču? Rok je
bio prekjučer. Bota čeka! Ne može složiti Leptir dok nema
sve tekstove... Skrušeno odgovaram: Bit će ujutro!
Obećano – učinjeno.
U mislima gledam unatrag, prisjećam se prošlog
ljeta i velike likovne radionice u Supetru. Večer je
10. kolovoza 2011. Svi smo se okupili u blagovaonici
ljetovališta Doma Sv. Ane Vinkovci. Odazvali su se
mnogi likovni umjetnici, slikari i kipari, čak i studentica
kiparstva Ana Uzelac. Vesna Kovač, ravnateljica Doma,
pozdravlja Tihomira Fischera, prof. likovne kulture iz
Osijeka, Ivanu Karlović, prof. likovne kulture iz Osijeka,
Dominika Vlahovića, osječkog akademskog kipara, Zlatka
Čulara, akademskog kipara iz Zagreba, Matu Jurkovića,
akademskog slikara iz Zagreba, Larisu Kralj likovnu
pedagoginju iz Desinića, Franu Radaka akademskog slikara
iz Zagreba, Olenu Sokolovsku, zagrebačku akademsku
slikaricu, supetarske likovne pedagoge Ivu Petrovića i
Peru Dragičevića, Željka Begovića, akademskog kipara iz
Cerne, Vladu Voćanca, likovnog pedagoga iz Rokovaca
te voditelja likovne radionice vinkovačkog akademskog
kipara Dejana Durakovića.
Sa sjetom se prisjećamo našeg
Steve, akademskog slikara Stjepana Jozića,
višegodišnjeg voditelja Likovnih radionica.
Teško nam je prihvatiti činjenicu da je otišao
zauvijek. Njegova finoća i mir nedostaju svima
koji ga poznaju. Novi voditelj Dejan Duraković
zahvaljuje kolegicama i kolegama na odazivu,
govori o cilju radionice i želji da zajedno s
djecom Doma provedemo desetak ugodnih
dana. Ostatak večeri prošao je u priči uz
večeru.
Nizali su se dani i sve veći broj
novonastalih slika. Posebnost ljetošnje
Likovne radionice bila je velika
uključenost i živost djece okupljene oko
Ane Uzelac, Vlade Voćanca, Ivane Karlović
i Željka Begovića. Sve se vrtjelo oko cvrčka.
Neumorni brački cvrčci dobili su ozbiljnu
konkurenciju. Naša djeca, stručno vođena i
22
sjajno motivirana,
proučavala su cvrčka,
pisala o njemu
stihove i kratke priče,
a zatim i crtala.
Postoji li bolje mjesto
za upoznavanje
s cvrčkom od
Nazorova Brača?
„I cvrči, cvrči
cvrčak na čvoru crne
smrče...
...u utrobi se mojoj
ljuljuška more
tamno...“
Mnoštvo cvrčaka,
tehnikom sitotiska,
djeca su otisnula na
majice. Cvrčci su
hodali među nama. Tražila se majica više. Ali tu priči nije
kraj.
Jedno lijeno sparno poslijepodne u dvorištu, blizu
smokve i raskošnog oleandra, odjednom žamor.
Dok sam na gornjoj terasi čitala Mani Gotovac
„Fališ mi“ do mene dopiru pitanja: Što mislite, da
cvrčka izradimo ovdje? Možda bi bolje bilo tu?
Može, može! Tu, tu! Prepoznajem isprepletene
Fischerov glas i dječje glasove. A onda, u pravilnim
vremenskim razmacima, čujem kvrckanje kamena.
Odlažem knjigu i silazim stubama. Mislim si kako
je dobro što sam još uvijek radoznala.
Kamene ploče bračkog „veselje fiorito“
(vrsta mramora) pod Fischerovim preciznim
udarcima i spretnim rukama lome se, pucaju i
pretvaraju u komadiće budućeg mozaika. Velika
shema cvrčka već je ucrtana na betonskoj podlozi.
Djeca razdragano promatraju razbarušenog Fischera s
naočalama opletenim raznobojnim trakicama. Upućuje
ih u tehniku izrade mozaika. Brižno odabiru komadić po
komadić kamena pokušavajući mu naći najbolje mjesto
na predlošku. Broj znatiželjnika oko prvotno male družine
povećava se. Kao čovjek koji zna znanje pridružuje im
se i Dominik, potom i Dejan. Sad su tu već dva kipara,
jedan slikar i desetero djece. Mramorni komadići brzo
osvajaju prostor unutar velikog crteža cvrčka.
U sumrak, mozaik je gotov – još samo
fugiranje. Znojnog lica i ruku obijeljenih
finim, bijelim mramornim prahom Fischer
objavljuje: Fugiranje ostavljamo za sutra!
Svi obilazimo divovskog cvrčka,
divimo se i glasno komentiramo gdje bi
nam se lijepo uklopio: u kupaonici, na
verandi, trijemu, terasi... No on je ostao
onako okamenjen, divan, raspjevan baš
tamo gdje je najbolje – među djecom u
njihovu supetarskom dvorištu.
Mladi
Dominik
je
u
neodoljivom iskušenju, predlaže da
izradi mozaik pauna. I tako, kamen
po kamen sljedećih dana pored
cvrčka počeo se šepuriti i paun. U
dvoje je zabavnije.
Supetarske ljetne večeri nude
mnoge kulturne i zabavne sadržaje:
izložbe, koncerte, plesače s vatrom,
fešte od riba, ali i dolazak broda
knjižare. Baš tim brodom doplovio
je Enes Kišević. Susreli smo se pri kupnji knjiga i zajedno otišli u
odmaralište. Priča s umjetnicima, Vesnom i Ivicom, uz vino i ostatke
večere trajala je dugo u noć. Raspravljalo se o umjetnosti, ljepoti i
taštini. Te večeri Enes je rekao: „I slika želi čuti da je lijepa!“ Kako
jednostavno i istinito, pomislila sam.
Novi dan donio je nova događanja i nove slike. Svako malo netko
spomene Jaroslava Urbaneka, kipara iz
Praga, koji ovo ljeto nije bio s nama.
Jarinim šalama i dosjetkama smijemo
se i kada ga nema. Interna šala „Jaro,
Jaro!“ dovoljna je da svi prasnemo u
smijeh. Najčešće je izgovaraju Ivica i
Gradonačelnik.
Mnoge niti priče „Pogled
unatrag“ neće biti upletene u nju, ali
onu nit o uživanju u lignjama s gradela
posluženim u teči, na plaži, ne mogu
izostaviti.
Kate i Pero, hvala vam!
Iza blagdana Velike Gospe
stigao nam je i Gradonačelnik.
Nisam sigurna je li ovaj put donio
kulen, ali bocu biranog vina sigurno jest. Opušten,
zadovoljniji slikama nego inače. Svima nam je to
drago, umjetnicima i Vesni pogotovo. Predzadnji
dan, na otvorenju izložbe Likovne radionice,
koja ovog ljeta, nakon mnogih godina više nije u
crkvici Sv. Martina, poznatoj i kao galerija Capra,
nego u dvorani supetarske osnovne škole, svega je
puno - slika, umjetnika, djece, posjetitelja. Voditelj
radionice Dejan Duraković ne govori puno, ali u
glasu mu se čuje zadovoljstvo, Vesna blista (i ja
bih na njezinu mjestu). Gradonačelnik Vinkovaca
Mladen Karlić s takvom toplinom govori o djeci
Doma Sv. Ana da se svi mi osjećamo dobro i
ponosno što smo dio iste priče.
Žamor, divljenje pojedinim slikama, čestitanja, raspitivanja
o cijenama i može li na rate, čeznutljivi pogledi jer bismo nešto
željeli, a ne možemo, susreti znanaca koji se nisu vidjeli od ljetošnje
izložbe... Enes je imao pravo. Mnoge slike čule su da su lijepe i bivale
još nekako ljepše, a autori dodirnuti ljepotom i ispunjeni osjećajem
sreće. Odsutnost sudjelovanja kipara Antuna Babića dalo je prigodu
drugim umjetnicima da njihove slike na toj izložbi budu „oltarne“.
Naime, svake godine sa znatiželjom iščekujemo koje slike/crteže će
voditelj ljetne Likovne radionice na izložbi postaviti na središnje –
oltarno mjesto.
Polako napuštamo izložbeni prostor i odlazimo na
domjenak (čitajte: gozbu)
u dvorište odmarališta.
Ozvjezdano nebo je ništa
naspram sjaja zvijezda
večerašnje večere – kuharica
Doma Snježane, Božice i
Zinete. Intimno raskošna
atmosfera i likovni na stolu
djelo su Milke, Goge, Marine,
... Krešo je bio Katica za
sve – nošenje stolova, stolica,
posluživanje pića, svirku i
pjesmu. Svi zajedno činili su
sjajan tim.
Zadovoljna
djeca,
gosti, prijatelji djece Doma i
umjetnici uz slasne zalogaje i pjesmu rastali su se iza ponoći uz:
„Vidimo se dogodine!“
Ravnateljica Centra za predškolski odgoj Vinkovci
Mirjana Pešec
Božićna likovna radionica
Povodom božićnih blagdana u našem Domu, u
subotu, 17. prosinca održana je tradicionalna
Božićna likovna radionica. Sudionici radionice
bili su umjetnici: Branko Bazina, Dejan
Duraković, Želimir Fišić, Vladimir Vočanec,
Ljerka Pleština, Zvonimir Perak, Antun Smajić,
Dubravko Sertić, Marko Šošić, Pero Avramović,
Željko Begović, Ivana Karlović i Tihomir
Fischer. Tema dječje Likovne radionice koja se
istovremeno odvijala pod vodstvom umjetnika
Tihomira Fischer i Ivane Karlović bila je anđeli
tako da su djeca raznim tehnikama i idejama
oslikavala anđele na zajedničkom velikom
platnu. Djeci i umjetnicima bilo je to još jedno
druženje za pamćenje.
Uredništvo
Izložba u Galeriji
U vinkovačkoj Galeriji Slavko Kopač,
15. prosinca otvorena je tradicionalna izložba
slika koje tijekom godine izrade umjetnici
Likovne radionice Dječjeg doma Sv. Ana.
Svečanost su uveličala djeca Doma prigodnim
božićnim recitacijama i pjesmicama. Nakon
dječjeg nastupa, goste je pozdravila ravnateljica
Dječjeg doma, Vesna Kovač, a izložbu je
otvorio vinkovački gradonačelnik dr. Mladen
Karlić. Ravnateljica je sve podsjetila i na
dugugodišnjeg voditelja ovih
radionica, Stjepana Jozića
koji je iza sebe ostavio dubok
trag u suradnji vinkovačke
Galerije i Dječjeg doma Sv.
Ana. O izložbi je govorio
voditelj Likovne radionice,
akademski
slikar
Dejan
Duraković koji je naglasio
projekte tijekom godine koje
su osmislili umjetnici i ostvarili
zajedno s djecom. Na izložbi
je postavljeno više od 60 djela
različitih motiva i tehnika. Slike
je izradilo 33 autora s područja
cijele Hrvatske u okviru
radionica koje su tijekom godine organizirane za
štićenike Doma Sv. Ana.
Uredništvo
23
Tko je, što je plava ptica?
Moja plava ptica
Odgovor na to pitanje pokušala su dati djeca iz mnogih zemalja svijeta, različitih okruženja i podrijetla pa
tako i djeca Dječjeg doma Sv. Ana. Plava ptica mogla je biti i mama i tata i prijatelj i cvijet i mrav, a najviše od
svega mogla je biti dječja mašta. Njihovi uradci trebali bi svi biti objavljeni u jednoj ruskoj knjizi do kraja godine.
Jedva čekamo.
Uredništvo
Moja plava ptica
Volja i želje dali su mi krila, a snaga me uronila u more i sada sam plavi svod što leti iz beskraja u
beskrajnost svega živućega. Puhnem li lagano u tebe, čovječe, dobit ćeš smisao i usaditi ga svakom biću što
uronjen u zrak biva. Nasmijat ću se i zvonke će moje pjesme otplesati dalje preko dolina, kroz magle i oluje i
raznježiti svaki jarak tmurni i rashladiti i zadnji vulkan što pali i tali svu nadu oko sebe. Zamahnut ću krilima
plavim svojim snažnim i probudit će se svaka vrba i ružine latice kao plodove davati, a ptice grabljivice će
zajedno s kukavicama dijeliti nježnost i hrabrost kraj ceste što diljem zemlje ove put tvori. Ta sada krojim
dušu ovog svijeta, a kad se probudim krenut ću od sebe i tako čistiti svu crninu što smeta mojem savršenom
pejzažu.
Ana Marija Veselčić, 3.r. SŠ
Ilija Nedić
Mihael Godu
Luka, 2.r.
Ana Brdar, 3.r.
Moja plava ptica leti plavim nebom i ide
na plavo more. Ona ima plavi kofer u kojem drži
plave plivalice, plavi ručnik, plavi suncobran, plavi
šešir, sok od plavih šljiva, plavu masku za ronjenje,
plavi kupaći kostim, plavi kišobran. Imala je plavu
kućicu, odjednom se razboljela plava ptica i morala
je piti plavi čaj i ubrzo je ozdravila. Plava ptica je
načula od šarenih ptica kako ima jedno selo i ona je
upalila svoj plavi gas i odjurila tamo. Ondje je bila
plava jesen i padali su plavi listovi toliko puno da
si je čak napravila plavu fotelju, krevet, stol, tepih,
sliku i jedno veliko plavo srce. Plava ptica našla
je plavog dečka i zaljubila se. Rodila je šestero
predivnih plavih ptića, troje muških i troje ženskih.
Obitelj je bila vrlo bogata. Ptići su se oženili i tako
je ova priča gotova. Čiča miča gotova je plava priča.
Ilija Nedić, 3.r.
24
Šetala sam šumom gledajući u nebo.
Odjedanput je proletjela plava ptica koju sam vidjela
kao dijete. Nisam znala je li to neki znak ili samo
obična ptica. Čudno, bila je plava ali ipak lijepa.
Sagnula sam se da podignem djetelinu no odjedanput
je netko poviknuo: „Pazi plava ptica!“ Podigla sam
se s djetelinom u ruci. Okrenula sam se, a iza mene je
stajala plava ptica. Čudno me je pogledala i poletjela.
Ništa mi nije bilo jasno, ali pomislim nema veze,
svakome se događa. Nastavila sam hodati, ali cijelim
mi je putem nešto šuškalo u glavi kao da me netko
prati. Ništa mi stvarno nije bilo jasno. Odjedanput
nepoznat glas vikne: „Ne boj se, ja sam ptica i zovu
me Plavica!“ Vidjevši da ptica govori bilo mi je kao
da sam u nekom sasvim drugom svijetu. I danas mi se
događaju takve stvari. Nadam se da će me plava ptica
uvijek pratiti i biti mi na pomoć.
Veronika Godu, 4.r.
Mihael Dasović, 4.r.
Dogodilo se sve to na Bosutu kada sam se najmanje nadala.
Možda je to neka igra. Došla je noć, krenula sam leći. Kad bih legla
ona bi mi bila jastuk i utjeha. Nisam znala kako je opisati, bila je
tako mala i boje plavoga neba. Bio je to sunčan dan pun topline,
nisam znala što ću. Izašla sam na staro mjesto, šetala sam Bosutom
i ugledala sam djetelinu sa četiri lista. Netko je poviknuo SREĆA,
okrenula sam se no nisam vidjela nikoga. Bilo je čudno, pa sam došla
provjeriti što se to događa. Ugledala sam pticu boje plavog neba, baš
kako sam ju zamišljala. Tek tada sam shvatila da djetelina nije bila
samo obična trava nego stvarno put ka sreći. Ptica je baš gledala u
mene i nisam znala zašto baš ja. Bio je pun most djece, čudno, u sebi
sam pomislila. Odlučila sam još malo prošetati, pogledala sam gore
u nebo i vidjela sam pticu. Upravo onu koju sam vidjela na mostu.
Pravila sam se kao da ništa nisam vidjela, nastavila sam hodati, ali
sve je bilo čudno. Naglas sam rekla: „Bolje da krenem kući!“ Netko
je glasno poviknuo: „Ne idi!“ Počela sam se smijati i uzviknula: „To
je ludost!“ Nikog nema kraj mene. Čula sam glas koji dolazi s visine:
„Pogledaj gore!“ Pogledala sam gore i vidjela sam pticu baš tu koja
je bila na mostu. Zapitala sam se otkuda ona zna govoriti.
Skupila sam hrabrosti i rekla joj da siđe na moj dlan. Bilo je
čudno, ali stvarno je sišla i upitala sam je kako se zove. Rekla je da
joj ja izaberem ime. Upitala sam je:“A gdje su ti roditelji?“ rekla je
da ih nema i kako su je ostavili još kad je bila jako mala. Rastužila
sam se i dala sam joj ime SRETNICA. Uzviknula je da joj se sviđam
jer je našla najbolju osobu s kojom može razgovarati. Od toga dana
ona je sa mnom tu i u dobru i u zlu!
Ana Godu, 7.r.
Moja plava ptica je predstavnik slobode, sreće,
emocija. Ona leti visoko i sanja nešto nemoguće, jer je potpuno
drugačija od svih. Ne vraća se u svoju prošlost jer je mnogo
propatila i želi gledati u bolje sutra jer ona zna da to zaslužuje.
Ne živi od drugih ljudi i ne predaje se lako, zato jer je odlučila
stati na svoje noge i imati svoj stav. Kao mala uvijek je zamišljala
kako baš ona vlada cijelim svijetom jer želi napraviti nekakve
promjene u njemu.
Jedne je noći sjedila na prozoru, gledala u zvijezde
i zapitala se zašto mnogi pate, zašto roditelji ostavljaju svoju
djecu, zašto joj ne ide dobro u životu. I onda je pronašla
odgovor i rješenje. Zato jer su rođeni da pate, zato jer nisu
dovoljno zreli za tu odgovornost, zato jer onda svijet ne bi bio
zanimljiv i zato jer je netko drugi tako htio. Ona je odlučila
proputovati na mnoga mjesta kako bi naučila mnoge stvari i da
bi mnogima dala savjete. Ipak, njezin san se jednom ostvario.
Odlutala je daleko od svih i bila je potpuno sama, ali nikada se
nije predavala. U tuđini je bila prepuštena sama sebi, daleko
od svih. Puno puta je bila u iskušenju zbog svega što joj se
tada događalo, ali uspjela je u životu. Postala je najpoznatija
po tome što je ona jedina stigla do kraja uz sve te kušnje i što
je osjetila malo zrno sreće u svome životu. Kada je ostvarila
taj svoj san i vidjela cijeli svijet vratila se tamo gdje zapravo
pripada i nikome nije dopustila da uništi njezinu sreću i
slobodu. Slučajno je upoznala i drugu stranu svijeta i shvatila
kako to zapravo nije za nju i na kraju je odlučila biti ono što
nitko nije, posebna. Ona je sada sama na svoju sreći i to samo
mjesec zna, ali nikada neću priznati da sam ta plava ptica ja.
Jelena Kostić, 3.r. SŠ
25
Literarna u srcu!
Na pitanje: Zašto volim literarnu? Odgovorit ću vam opširno i s veseljem. Samo tamo u teta Goginoj čajnoj se
mogu opustiti i napisati sve što me muči, što mi stoji na duši. Nekada teta Goga zakaže termin, a nekad i ja sama donesem
papir sa pokojom riječju. Teta Goga ga uvijek primi sa veseljem i pročita. Nisam neki poeta i često moji sastavi budu
besmisleni, ali nitko im se ne smije, svi uvažavaju moju riječ. Uvijek nešto pametno napiše ova moja žuta olovka. Sve
svoje frustracije napišem na papir, ipak on sve podnosi, potrošen grafit i ispunjen papir znak su moga mira i izlječenje
živaca. Naši susreti pod budnim okom teta Goge i teta Marine uvijek prođu opušteno i u prijateljskom duhu, smijemo se
i šalimo, bitno je druženje. Naučimo i nešto korisno : kako se izražavati, pisati. Nismo svi jednako talentirani, ali svaki
rad je poseban i zaslužuje krasiti naš Leptir. JA VOLIM LITERARNU; PROVEDENO VRIJEME NA NJOJ SMATRAM
NAJBOLJE ISKORIŠTENIM VREMENOM.
Tena Matić, 3.r. SŠ
volim
Ja
literarnu zato što ju vode teta
Goga i teta Marina. Volim puno pisati. Kada pišem
osjećam se oduševljeno. I volim literarnu jer ima puno
zanimljivih tema. Kada završimo literarnu onda nas teta
Goga počasti cedevitom. Kada napišemo teta Goga i
teta Marina pročitaju i kažu jel je dosta i jesmo li točno
napisali. Ja jako volim literarnu.
Andrijana Živanović, 7.r.
Literarna je skupina djece koja pišu sastave
i pjesme na različite teme. Skupinu vode odgajateljice
Gordana Anđelić i Marina Lar. Dok pišemo često nam
pomažu, motiviraju nas i daju inspiraciju. To vrijeme
koje provedemo na literarnoj bude zabavno i uvijek
nešto novo otkrijemo, saznamo i naučimo. Iako često
nevoljko i nerado dolazimo na literarnu mislim da bi što
više to bolje trebali dolaziti i družiti se, pisati pa čak i
nešto novo naučiti i otkriti!
Martina Živanović, 1.r. SŠ
volim
literarnu zato što slušamo glazbu.
Ja
Volim pisati sastav, kad mi teta Goga predloži što da
pišem. Jako sam zadovoljna i puno toga sam već napisala
na literarnoj. Još bi htjela napisati nešto što mi se jako
sviđa na literarnoj kad me odgajateljica pohvali.
Barbara Cikač, 2.r. SŠ
Literarnu volim jer je to jedna od sekcija u
kojoj pronalazim baš sebe. Na toj sekciji nalazi se puno
djece mlađeg i starijeg uzrasta. Mnogi od nas uče se
pravilno izražavati i pisati. Na literarnoj se pronalazim jako
sretnom, jer sve svoje emocije prenosim na papir. Literarna
je sekcija ona u kojoj ne može sudjelovati baš svatko, jer
nije svatko nadaren za tako nešto. Literarnu volim samo
zbog jednog razloga, a to je kad dobijem papir i olovku,
pretvorim se u mozak i pustim mašti na volju. Za svaki
naslov imam inspiraciju, sve što prenesem na papir ostaje
negdje zabilježeno i znam da ću jednog dana, kada budem
starija biti ponosna na sebe, jer sam bila tako mala, a takvo
što sam napisala. Na literarnu idem jako dugo, a pošto sam
ove godine završila u Domu upoznala sam dvije osobe, koje
jako vole to što rade i što nam vrlo rado pomažu, a to su
odgajateljice Gordana Anđelić i Marina Lar.
Jelena Kostić, 3.r. SŠ
Dragi Sveti Nikola, pišem
ti ovo pismo i ne zaboravi u
njemu ti šaljem svoje želje.
Ja bih željela naušnice, puno
slatkiša, pernicu i barbi patike.
Volim svetog Nikolu i Djeda
Božićnjaka najviše na svijetu.
Pusa, sve vas volim.
Matea Molnar, 3. r.
Djed Mraz
Dragi Djeda Mraze, željela bih slatkiša i mobitel. Bila
sam jako dobra svih ovih dana. Željela bih da mi to doneseš u
svojoj velikoj vreći. Šaljem ti puno pozdrava i vidimo se za Božić,
do tada zbogom Djeda Mraze.
Sanja Cikač, 7. r.
Ana Brdar,
3.r.
Marija Godu, 6.r.
Ana Brdar, 3.r.
volim
Literarnu
zato što je zabavna,
privlačna i zato što sam je zavoljela. Našu literarnu vode
Anđelić Gordana i Marina Lar. One nam smisle razne teme o
kojima možemo pisati. Moja literarna mi je kao prijateljica.
Volim pisati jer me uvježbava za hrvatski u školi. Zato što
mi se jednostavno to sviđa. Literarna me na neki način
opušta i na taj način uživam. Eto to je moje što ću reći za
literarnu.
Veronika Godu, 4.r.
literarnu
Svake godine imamo
. Sada
je došao red na 2012. Na literarnoj puno pišemo, a i uz to se
zabavljamo npr. netko pjeva, netko pleše… Literarnu vode odgajateljice Marina i Gordana (Goga). Teta Goga nas često
časti keksima, bombonima, sokom…, a teta Marina nam
pomaže ispravljati pogrješke. Nekada budu različite teme,
a nekada pišemo o nekom događaju ili izletu na kojem smo
bili. Volim literarnu zato što smo svi na njoj raspoloženi i
imamo volju za pisanjem. To nas opušta.
Marija Godu, 6.r.
Svi sveti
Dani kada se često na groblje ide
Kupuju se aranžmani koji im se svide.
Te nas neki osjećaj za naše pokojne veže
I uz te neke prisjete srce nas steže.
Te uspomene su jake,
Vrijedne lijepe riječi svake.
U srcima su stalno
Iako su pokojni odavno.
Sanja Cikač, 7.r.
Zašto
Hmm…
volim literarnu? To je
dobro pitanje. Literarnu volim jer imam raznih tema
za pisanje i inspiraciju. Zajedno s prijateljima s kojima
živimo, slušamo pjesme i pišemo o raznim ili ponekad
istim temama. To se ponekad ne završi dobro jer se
znamo u nekim raspravama i bezazlenim prepirkama
posvađati pa se rastanemo prije nego završimo sa
svojim velikim djelima. Ja osobno izbjegavam takve
nesuglasice jer zaista volim pisati i prenijeti svoje misli
na papir. Obična olovka i papir moj su najveći blagodar.
Teta Goga i teta Marina pomažu nam puno u biranju
pravih riječi, tema i uče nas kako izbjeći pravopisne
greške. Nadam se da govorim u ime svih kad im kažem
veliko HVALA jer nam pomažu da svoj glas pustimo u
život i podijelimo s drugima.
Josipa Zahatek, 2.r. SŠ
Pismo Svetom Nikoli
No kad se navečer molimo
Sjetimo se onih koje najviše volimo.
Manuela Glogoški, 8. r.
26
27
Ivan Perković, 4.r.
Život naš svagdašnji
Moj najljepši događaj
Meni je najljepši događaj bio kada sam
došao u Dom jer sam bio jako sretan i zadovoljan.
Mislio sam da sanjam. Po cijeli dan pjevao sam s
Matejom Živockim i Mihaelom Dasovićem.
Ivan Živocki 5. r.
Veronika Godu, 4.r.
Moja najdraža knjiga
U šestom razredu obrađivali smo ulomak iz knjige Bijeli
klaun koja mi se jako svidjela, pa nam je nastavnica rekla ako
želimo možemo ju pročitati za lektiru. Počela sam čitati knjigu i u
početku nije bila zanimljiva, ali kada sam došla do sredine nisam
mogla prestati čitati. Više ju nisam smatrala lektirom već najboljom
knjigom. Priča je zanimljiva, ali nije smiješna jer se u njoj događaju
stvari koje možemo povezati s vlastitim životom. Voljela bih da sam
u toj knjizi i da mogu pomoći dječaku kojemu su sve boje crne i
bijele. Najbolji dio u knjizi mi je kada se susreću dječak i starac.
Voljela bih da svi pročitaju knjigu Bijeli klaun i da je povežu sa
svojim životom.
Ana Godu, 7. r.
Valentinovo
Marija Godu, 6.r.
Moja odgajateljica
Moja odgajateljica zove se teta Goga.
Upoznali smo se kada smo išli na more u
Supetar. Meni je bilo prvi put. Sad ću vam
opisivati tetu Gogu. Nosi naočale, ima kratku
kosu i vrlo je pametna. Meni je bila najbolja
odgajateljica. Kada dođe teta Goga ja ju
pozdravim i uvijek je vesela. Ja volim svoju
odgajateljicu teta Gogu.
Andrijana Živanović, 7. r.
Što bih promijenio u životu
Moj život
Moj život je kao moje srce, veselo. Moj
život je u obitelji sretan. Volim u svome životu
seke, mamu i čika Marka. Oni su moj život. Volim
u svome životu veselje i igru. Zato sam živ.
Ilija Nedić, 3. r.
U svome životu promijenio bih da budem
dobar, da se više ne tučem i ne svađam. To i
još puno toga možemo sami promijeniti. Ne
želim se svađati s teta Marinom i teta Katicom,
a pogotovo s odgajateljicom teta Gogom.
Ivan Živocki, 5. raz.
Moja najdraža knjiga je Družba
Pere Kvržice. Napisao ju je Mato Lovrak.
Knjiga mi se svidjela zato što su djeca
morala biti vrijedna, marljiva i nikome
nisu smjeli odati tajnu da uljepšavaju i
popravljaju stari mlin. Kada sam dobila
knjigu za lektiru nije mi se dalo čitati, ali
kada sam počela čitati postala mi je jako
zanimljiva. U školi sam predala nastavnici
bilježnicu. Kada sam došla sutradan u školu
dobila sam četiri. Bila sam jako sretna.
Andrijana Živanović, 7. r.
Valentinovo je dan zaljubljenih koji se obilježava 14. veljače. Na taj dan dečko i cura nose jedno drugome
ruže i razne poklone. Taj dan svome dečku slala sam pjesmice, a on im se veselio i bio jako sretan. Jedva je čekao
taj dan jer me voli i ja njega. Te pjesmice i ljubavne poruke ostale su među nama. Nismo toliko udaljeni jedno od
drugoga, ali osjećamo kao da smo na kraju svijeta. Kad smo se rastajali nije mu bilo lako, plakali smo oboje jedno
za drugim. Ta tuga zabilježena nam je u srcu i osjetimo ju sve dok se opet naši pogledi ne susretnu. Jednoga dana
me rastužio jer mi je napisao riječi koje su me jako povrijedile. Ali nema veze, sve sam mu oprostila jer me je ipak
nazvao i pokazao da me nije zaboravio. Sa mnom je kao i ja s njim, uvijek voljeni i nikad zaboravljeni. Pomaže
mi u teškim stvarima, nazove me u pravo vrijeme, razveseli me kad sam najtužnija i utješi kad je to potrebno. Kad
su mi došli na rođendan bila sam ujedno jako sretna, ali i tužna jer su ubrzo morali ići. Tada sam i zaplakala. Suze
sam zadržavala, ali kada sam došla u sobu nazvala sam ga i toliko se isplakala. On je najbolji i nikad zaboravljeni.
Ines Korda, 7.r.
Ljubav na prvi pogled
Ljubav na prvi pogled je
moja simpatija. Neću reći tko je,
zato što je iz Doma, a onda kada
kažem svi će me zezati, a ja to ne
želim. Zato neću reći. On je moj
najbolji dečko na svijetu. Jako je
lijep i simpatičan.
Ana Brdar, 2. raz
Ana Brdar, 2.r.
Veronika Godu, 4.r.
Naš pas Luna
Marija Godu, 6.r.
28
Luna, Luna dobar je on pas. Trči malo vamo,
malo tamo. Crne je boje i voli skakati, lajati na sav
glas, loviti cure i dečke. Luna je mjesec naš. Štiti
nas od svakoga zla. Vrti se uokolo za štapićem od
sladoleda kao muha bez glave. Maše repom kad je
sretan, a nema mira dok nas gleda. Luna ima veliko
srce bez obzira što grize rukav, deku, trenirku. Uvijek
kada ga vidim, pomislim na trenutak da je mjesec pao
na zemlju i laje kao naš Luna.
Ana Godu, 7. r.
Valentinovo
Valentinovo je za mene
jedan običan dan kao i svaki drugi.
Nekima je Valentinovo sretan
dan,
posebice
zaljubljenim
dječacima
i
djevojčicama,
simpatijama i to je lijepo. Meni
je nešto obično, ali sretno.
Tako da blago onome tko je
sretan u ljubavi.
Marija Živocki, 8.r.
29
Kutak čiste poezije
Magla
Jutarnja magla na prozore se spustila
I našim snovima duži spavanac dopustila.
No tu se uz maglu znaju spustiti kiše
Pa životinje, ljudi, a posebice šuma bolje diše.
Jutarnju nedjelju u magli svako dijete voli
Jer se u crkvi za bolji dan Isusu moli.
I kad se spusti poneka kiša,
Srce nam se tada stiša.
I dok razmišljamo u magli i tami
Znamo da nikada nismo sami.
Manuela Glogoški, 8. r.
Prvi dan proljeća
Napokon! Napokon je došao i taj
dan, prvi dan proljeća. Nije baš ono što sam
očekivala. Danas je jako tmuran i kišovit dan,
umjesto da je lijep i sunčan. Mnogo djece
proljeće je htjelo dočekati u kratkim hlačicama,
majicama, haljinicama, ali izgleda da to nije
moguće. Kada sam se probudila prvo sam
pomislila što ću ja obući na ovakav dan. Pala
sam na to da moram obući najtopliju odjeću koju
imam u ormaru. Katastrofa! Kad malo bolje
razmislim ovaj dan me podsjeća kao na prvi dan
jeseni, a ne proljeća. Mnogi od nas očekivali
su vrućinu i vesele proljetne dane na suncu.
Ali nema veze. Nadamo se da će Majka priroda
za kratko vrijeme ispuniti moje, odnosno naše
želje. Proljeće je, a u meni nemir jer ću jadna
umjesto vani vrijeme provoditi u Domu. Bože,
molim te što prije sunce.
Antonija Karaulac, 1. r. SŠ
Šareni svijet
Proljeće
Jeste li ikada razmišljali o šarenom svijetu
Da ste najsretnija ptica u letu.
Proljeće me raduje jer se mogu šetati
prirodom, brati cvijeće i leći kraj jezera gdje sam
okružena mirisom cvijeća. Šareni leptiri lete od
cvijeta do cvijeta, pčele skupljaju med, a priroda
je puna mirisa, mira i ljubavi. Vjesnik proljeća
je visibaba, ali ima još puno lijepog cvijeća
kao što su maslačak, jaglac, ruža. Sa cvijećem
se možemo i igrati. Možemo praviti narukvice,
krunu i igrati volim te, ne volim te. Životinje
se polako bude iz zimskoga sna. I medo koji je
cijelu zimu prespavao, polako se budi i to me
veseli. Kada budete šetali prirodom, sjedite na
klupu i slušajte kako ptice pjevaju.
Sve šarene pjesme
Koje teku iz vaše česme.
Papagaje šarenih boja
I debelog pernatog sloja.
Puno ljubičica
I šarenih ptica.
Sve te šarene boje
U našim srcima stoje.
Manuela Glogoški, 8. r.
Mateja Perković, 7.r.
Prvi dan proljeća
Jesen
Jesen nam je stigla
Sve su slađi dani
Šareni su listovi
Jedan za drugim pali.
Svojim iglicama ježići mali
Plodove su skupljati stali.
Jesenja kiša padati je stala
Nemojte se bojati ježići mali
To je samo šala.
Studeni je stigao,
Kiše su počele,
Ježići su svoje
Krevetiće složili.
30
Ana Godu, 7. r.
Na prvi dan proljeća rođen je Ivan
Goran Kovačić. Proljeće je puno boja, zelene,
plave, bijele, žute, crvene. Raste cvijeće,
ljubičice, tratinčice, visibabe, jaglac. Svi se
radujemo proljeću. Možemo igrati nogomet,
košarku, tenis, odbojku. Ljudi kao i uvijek rade
na poslu.
Mihael Dasović, 4. r.
Jesen
Volim jesen zato što pada lišće i što ga
jak vjetar otpuše. Volim kada nam lišće pada
s drveća. Volim kada hodam po lišću, a ono
počinje šuškati. Kad bih barem mogla da lišće
boje žute otpada sa grane. Jedan za drugim list
otpada. Jesen je lijepa od svih boja lišća.
Proljeće
Izgubljena inspiracija
Kao mala željela sam biti pisac.
Pisala bih o svemu i svačemu.
Najdraže teme bile bi mi zalazak sunca
te zvuci vode i vjetra.
Moje su teme čudne,
ali pisala bih o raznim bojama i brojevima.
U svemu bih nalazila smisao i inspiraciju.
No, jednoga se dana sve to preokrenulo.
Inspiracija je potpuno uvenula.
Tuga je preuzela vlast.
Ugledala sam prokleto lijepe oči
i zaledila misli pri prvom pogledu.
Ili možda inspiracija i nije nestala,
ali riječi koje bi opisale takvo što ne postoje.
Nisam mogla ni sanjati da postoji nešto
što bi me u istoj sekundi ubilo i oživilo.
Od mnogobrojnih i raznovrsnih tema
ostala mi je samo jedna.
Malo mi je čudno i na neki način glupo
da su mi te oči postale jedina tema.
Ilija Nedić, 3.r.
Andrijana Živanović, 7.r.
Manuela Glogoški, 8. r.
Kada list pada
Josipa Zahatek, 2. r.
Ana Godu, 7.r.
Baka
Od malena
Sa mnom je bila
Prve korake
Prve riječi prozborila.
Čuvala me i gledala
Anđeoskim očima,
Kao mala sam
Spavala s njom noćima.
Proljeće je godišnje doba
U kojem se sve budi.
Životinje, biljke
Pa čak i ljudi.
Životinje koje su bile uspavane
Sad su razigrane i naspavane.
Cvijeće rascvalo mlado
Prošlo sve ono strašno i hladno.
Sad je puno sreće i veselja
Sve puno pravih prijatelja.
Leptir, šareni leptirić
I cvrkutava ptičica
Igraju se zajedno oko
Rascvjetanih tratinčica.
Mihaela Krutaj, 2.r. SŠ
List pada
Nećem boljem se nada.
Pada sa drvenog hlada
Ispod kojeg se prodavala limunada.
Više se ne prodaje ni limunada
Jer suhog lista nema sada.
Bez njega sve pusto postaje
I samo tuga ostaje.
Svaki od listova vrijedi zlata
I ima ih više već blata.
Kad svi listovi otpadnu
Drvo više nema ljubav skladnu.
Tako se i ja osjećam kad sam sama,
Zato i znam da kad drvo ostane bez lišća
Ono se slama.
Učila me o pravdi i poštenju,
Ispunjavala svaku moju želju,
Bila mi je i sestra i mama
Uz nju nikad nisam bila sama.
Moje sunce me grije
Zajedno smo pile kavu,
Štitila me i kad nisam u pravu.
Govorila mi je da se pazim
I da lošim putem ne gazim.
Učila me da je život okrutan
I da u njemu moraš biti pokoran,
Tjerala me da budem jaka,
A to je sve činila moja baka.
Jelena Kostić, 3.r. SŠ
Manuela Glogoški, 8. r.
Ana Brdar, 3.r.
Sunce me grije
A uz njegove zrake ja se smijem.
Volim kad je vruće,
A ne kad kiša pada i led tuče.
Oluja nije snažnija
Jer zraka sunca je važnija.
Izlete voli svatko
A promjena vremena ne prihvaća se lako.
Manuela Glogoški, 8. r.
Sanja Cikač, 7. r.
31
Što je
za mene Božić?
Nova godina
Godina nova
Slatka je ko vrećica bombona.
U ponoć odbrojavamo svi,
I veliki i maleni.
Jedan, dva, tri
Sretni smo svi.
Kad vatromet odgledamo
Za stol sretno sjedamo.
To je početak lijepog života
Jer Nova godina prava je divota.
Tako se i ja iskreno nadam
Da školsku godinu sretno svladam.
Toliko toga ima
Zato želim sretnu Novu
godinu svima.
Manuela Glogoški, 8. r.
Božić je za mene jedan
od najljepših blagdana
koji se slavi s obitelji.
Na Božić svi
zajedno
budu sretni i veseli,
s puno ljubavi dočekuju malog
Isusa. Na Badnjak cijela obitelj
ide na polnoćku što je jako lijepo.
U obiteljima vlada ljubav, sreća
i veselje. I ja bih voljela jednom
dočekati Isusa s obitelji i pokazati
svu ljubav koju imam i koju nosim
u svom srcu.
Nekim obiteljima
nije lako, ali učinit će sve da
svojoj djeci pruže lijepi i veseli Božić.
Ima djece koja nikada nisu zadovoljna
s onim što dobiju, a ima onih koji bi željeli samo malo
ljubavi da osjete i da znaju da postoji netko
tko misli na njihovu sreću, tko želi da im bude jako lijepo u
životu i da mogu kad i oni odrastu pružati ljubav
svojoj djeci, da njihova djeca ne pate, da nemaju
loše djetinjstvo, da osjete što je ljubav i što je Božić.
Najljepše je kad si uz osobe koje te vole,
a ne kad si uz djecu koja sjede na prozoru,
gledaju kako vani pada snijeg i razmišljaju
o boljem i veselijem sutra.
Marija Živocki, 8.r.
Posjete u Domu
Modna revija
Naš Dom posjetilo je udruženje
manekena „Lorena“ iz Vinkovaca
koji su nas obradovali i uljepšali
nam večer. Naime, u našoj
dvorani te večeri održana je prava
modna revija na temu „Moda
ne poznaje granice“. Djeca su
uistinu uživala u glazbi, raznim
modnim detaljima i kreacijama.
Nakon završene revije bilo je
onih hrabrih, kako djevojčica
tako i dječaka, koji se nisu sramili
publike te su se i sami okušali
u tome. Vješto su kopirali hod i
pokrete. Od te večeri mnogi su
pokazali zanimanje i želju da se i
sami upišu na tečaj manekenstva.
No, od tada u našem Domu
vrlo rado i vješto pripremaju se
modne revije koje djeca sami
osmišljaju i kreiraju.
Uredništvo
Krijesnice u Domu
Bilo je super. Pjevali smo, svirali i zabavljali se kao i
uvijek. Najbolje mi je bilo kada smo pjevali Trebam te Marija od
Divljih jagoda. Toga sam se dana oduševila. A i one plesačice bile
su super. Jednoj plesačici bio je rođendan. Zvala se Ana i pjevali
smo joj rođendansku pjesmu. Ona se razveselila i zahvalila na
pjesmi. A još mi je bilo super što je nestalo struje pa smo pjevali
u mraku. Srećom imali smo svijeće. Ja sam ih držala.
Veronika Godu, 4. r.
Krijesnice su bile jako zanimljive. Čak je bilo još bolje
kad je nestalo struje. Pjesme koje su pjevali bile su mi jako
poznate i zanimljive. Samo nije bilo mjesta za sjesti. Mislim kako
bi i bilo kad je nas bilo više nego dovoljno, a i njih je bilo puno.
Bila je jako lijepa atmosfera. Rado bi to ponovila.
Marija Živocki, 8. r.
Dogodilo se to 10.03.2011. kada nas je u Domu posjetila
grupa Krijesnice. Pa počnimo. Došla sam iz škole, raspremila se
i primijetila da nema svijetla i da je sve tiho. Nasmiješila sam se
i krenula van. Kada sam završila s igrom krenula sam unutra sa
sestrama i prijateljicom. Odjednom smo vidjele kako nepoznati
ljudi ulaze u Dom s raznim instrumentima. Nisam znala što oni
rade ovdje sve dok mi teta Goga nije rekla da pročitam na vratima
obavijest koja piše. Bila sam jako iznenađena jer volim pjevati
bez obzira kakve to pjesme bile. A bile su različite: Maslačak,
Juliška, Ti si moja tajna najveća, Marija i naravno pjesma Sretan
rođendan koju smo otpjevali za Anu iz grupe Krijesnice i našem
prijatelju Jasminu. Bilo je jako lijepo iako nije bilo struje. Ana Godu, 7. r.
„Ethno golubica“
Hladnu zimsku večer uljepšali su nam članovi i članice udruge „Ethno golubica“ iz Vinkovaca koji su nas
rado posjetili i zabavili svojim programom. Izveli su šaljivi igrokaz u kojem su prikazali kako je to kad se oženiš i
dođeš punici u kuću, što je oduševilo djecu i izmamilo smijeh na njihova lica. Prezentirali su nam i kratak splet
slavonskih kola i plesova popraćenih pjesmom u čemu su djeca zaista uživala. Nakon njihovog programa u pjesmi i
plesu pridružila su im se i naša djeca, kao i ravnateljica i odgajatelji. Uistinu je vladala vesela i raspjevana atmosfera
te im se od srca na tome zahvaljujemo kao i na poklonima koje su nam uručili.
Božićna priredba
U našoj dvorani u Dječjem domu Sv. Ana, u četvrtak, 22.
prosinca održana je prigodna božićna priredba povodom završetka
prvoga školskoga polugodišta te božićnih blagdana. Anđeli Dječjeg
doma privukli su veliki broj posjetitelja te tako napunili dvoranu i
sve goste zabavili svojim programom, pjesmicama i recitacijama.
Svečanost priredbe uljepšali su učenici Srednje strukovne škole
iz Vinkovaca koji su nam pjevali i glumili te se vrlo rado družili
s našom djecom. Na posljetku priredbe djecu je obradovao Djed
Božičnjak koji je stigao sa slatkim poklonima. Radost, veselje i
druženje nastavilo se satima i nakon priredbe.
32
Uredništvo
Uredništvo
Šokica sam i time se ponosim. Folklor je igrao
veliku ulogu u mom životu, od malih nogu skačem na svaki
zvuk tamburice. Dado me naučio da se ne stidim onoga što
jesam. Ove godine su u Domu bili i članovi folklorne skupine
„Golubica“ , simpatični i veseli ljudi s kojima sam plesala
i hvalili su me i čudili se kako dobro plešem. Zašto ne bih
plesala i čuvala običaje, plešem u spomen na oca, jer je ples
jako volio jer je sam bio dugogodišnji član kuda. On u Vrbanji,
a ja u Drenovcima. Žao mi je što se mladi ne interesiraju više
za folklor i ne sačuvaju ga od zaborava. Hrvatska je naša
predivna i jedinstvena zemlja. Takva treba i ostati.
Tena Matić, 3.r. SŠ
33
Mišljenje o EU
Ljubav na kraju pobjeđuje
Ivan P.: Ulaskom Hrvatske u EU možemo slobodno putovati bez putovnice.
Danijela F.: Torba će mi biti lakša, imati ćemo više novca. Biti će više dobrih učitelja.
Antonio P.: Mislim da će nam biti isto u EU kao što nam je i sada i da nam neće biti ništa bolje.
Jasminka: Ja mislim da će nam biti bolje u školi i da će nam testovi biti lakši. Upoznat ću malo više prijatelja.
Ivana M.: Očekujem da će se financijska situacija poboljšati i da će se školstvo promijeniti. Na primjer da ne
nosimo knjige kući već da ostaju u školi.
Ana G.: Mislim da je to u redu jer će nam biti „bolja situacija“. Bit će više zaposlenih, ljudi neće dobivati otkaze
i neće biti siromašnih.
Matej Ž.: Ulaskom u EU Talijani će moći ploviti našim morem i loviti našu ribu.
Mihaela K.: U Europi će mi nedostajati naša Hrvatska koja neće moći samostalno odlučivati i donositi odluke za
sebe.
Vedrana F.: Bit će nam bolje u EU jer će nam torbe biti lakše.
Ana P.: Ja se slažem za ulazak Hrvatske u EU jer smatram da studenti koji hoće i žele upisati višu školu imaju veće
mogućnosti za izbor studiranja te kod zapošljavanja.
Manuela G.: Mislim da je dobro što ulazimo u EU jer će mladež lakše doći do posla i upisati se u školu koju žele
te ćemo moću putovati bez putovnice.
Josipa Z.: Ne očekujem previše od EU jer su im reklame preušminkane i presavršene da bi bile istinite. Ne očekujem
da će nam biti puno bolje, ali se iskreno nadam da se neće sve još više pogoršati i propasti više nego li već je.
U ovom gradu za mene život je stao bez tebe. Na svakom uglu okrećem se, pričinjava mi se da polako mi
prilaziš, ali to je samo mašta. Gledam u sat i telefon jer znam u koje si me vrijeme zvao, ali nažalost toga više nema.
Telefon samo šuti. S tobom svaka minuta prolazila je sve brže i brže, a bez tebe vrijeme je stalo. Vraćam se u prošlost i
prisjećam kako smo se provodili, bježali od svih i svima išli na živce. S tobom sam bila u oblacima jer si me jedini znao
razumjeti i podržati u nekim stvarima, a to mi sada nedostaje. Svi su bili protiv nas, a mi smo se borili da dokažemo
da nam nitko ne može ništa, ali prevarili smo se. Sudbina je umiješala svoje prste i uspjela nas rastaviti i osuditi nas na
bol i tugu iako to nismo zaslužili. Uzalud tražim objašnjenja i izgovore da bi sebi ublažila bol koja mi slobodno šeta po
duši. Poslije prekida sve se više zatvaram u sebe i počinjem sve više patiti zbog nas jer nikada nisam bila toliko odvojena
od tebe. Najviše krivim sebe što nismo pobjegli negdje zajedno jer možda ne bi toliko patili. Ali opet moram biti jaka i
izdržati do kraja jer znam da nada zadnja umire, a mi smo jako i izdržati ćemo. Ako nam je suđeno ponovno ćemo biti
zajedno. Treba samo neko vrijeme proći da bi shvatili da u ljubavi ima i patnje. Pošto sam još živa i vjerujem u čuda,
tako vjerujem i da nam je suđeno.
Jelena Kostić 3. r. SŠ
Željko Pavlović, 4.r.
„Kada ljubav boli“ nasilje u adolescentskim vezama
Ne zaboravite Vukovar!
Danas dvadeset godina nakon tog krvavog 18.11. razmišljam o posljedicama toga rata koji nije donio ništa
dobro osim tuge, plača, jada i želje za boljim danima. Koliko ljudi je ostalo bez domova, koliko majki bez sinova,
koliko žena je zavijeno crnim maramama. U petak ću u koloni prema Ovčari razmišljati o svemu tome, borbi naših
branitelja koji su stvorili neovisnu državu. Svaka kaplja nedužne ljudske krvi koja je natapala vukovarsku zemlju
ipak je nešto značila, ipak nije bilo uzalud. Svaki onaj bijeli križ na groblju podsjeća na sve one koji su dali svoj život
za grad Vukovar. Moja mama morala je pobjeći u Švedsku, ostaviti svoju obitelj, brata koji je bio u Borovu, mamu
i sestru koje su bile u Zagrebu, dečka koji je čuvao granicu i tatu koji je čuvao kućni prag. Ne mogu niti zamisliti
kako joj je samo teško bilo.
Teta je postala udovica sa 21 godinom i dvoje male djece. Nikada nije ni saznala gdje joj je muž. Jedan križ
na Ovčari pripada i njemu, a time zadnje nade da je živ su izgubljene. Hoće li ikada biti pravde? Stotine doživotnih
kazni vukovarskih krvnika ne mogu platiti sve izgubljene živote. Mladići koji su tek započeli život uzimali su puške
u ruke i stali u obranu grada kojeg su voljeli više od sebe. Nikada se nećemo moći odužiti tim mladićima. Gledala
sam hrpu dokumentaraca o ratu i braniteljima koji su bez ičega branili svoja ognjišta. Imali su samo hrabro srce i
ljubav prema svome izmučenom gradu. Još uvijek ne shvaćam što su htjeli postići tim ratom, ali nisu uspjeli slomiti
želju i volju za slobodnim domom. Nikoga ne mrzim iako bi mogla, ali takvi ljudi ne zaslužuju nikakve osjećaje ni
spomen. Uništili su crkve, građevine, groblja, ali ne i državu i narod. Dok god postoje Hrvati postojat će i Hrvatska.
Hvala svima koji su do zadnjeg daha čuvali Vukovar, koji su izdahnuli pod rafalima četničkih mitraljeza, jer da nije
njih ja danas s ponosom ne bi mogla reći da sam Hrvatica.
Tena Matić, 3.r. SŠ
34
Stigla je veljača. Mjesec niskih temperatura, karnevala, ali i jednog zaljubljenima važnog datuma
Valentinova. Prve simpatije, zaljubljivanja i prve veze jedno su od najljepših obilježja srednjoškolskog doba.
I oni stariji, oni koji su srednju školu ostavili davno iza sebe, sigurno će se prije i radije sjetiti prve simpatije
nego prve ocjene iz matematike u srednjoj školi. Nema ništa loše u samom zaljubljivanju i vezama u srednjoj
školi, potrebne su nam za osjećaj samopoštovanja, razvijanja sposobnosti izgradnje kvalitetnih odnosa u
budućnosti i često nam se, kada smo sretno zaljubljeni čini da se možemo suočiti sa svime, pa i sa jedinicom
iz kemije i (pre)strogom profesoricom iz matematike. No, što kada „ljubav“ pokaže svoju tamnu stranu?
Mnogi mladi nađu se u vezi u kojoj ih partner/partnerica fizički ili emocionalno zlostavlja, a da to i sami ne
prepoznaju. Šamar ili guranje lako je prepoznati kao nasilje, ali što kada se nađu u vezi u kojoj ih dečko ili
cura kontrolira, naziva ih pogrdnim imenima, ljubomoran/ljubomorna je i kontrolira svaki njihov korak? Mlada
osoba nalazi se u „začaranom krugu“ nezadovoljstva u kojem često opravdava svaki korak svog partnera ili
partnerice i često krivnju za takav nekvalitetan odnos preuzima na sebe. Tome problemu pridonosi i česti stav
odraslih o adolescentskim vezama kao o bezazlenim problemima pa tako ponekada, kada se mladi i odluče
povjeriti nekome, čuju sljedeće: “Ma,premlad/premlada si ti za vezu,“ ili „To su dječja posla, vidjet ćeš ti kada
dođu pravi problemi u životu.“ Upravo iz tog razloga smo se sa našim srednjoškolkama odlučili pozabaviti
ovom temom te smo sa radionicom „Što je za mene kvalitetna veza“ sudjelovali na 15-tom Sajmu zdravlja u
Vinkovcima koji se održavao od 15. od 17. travnja 2011. godine. Evo što su naše srednjoškolke na radionici
rekle o toj temi:
Što je za mene kvalitetna veza:
U ovakvoj vezi ne želim biti:
- Moj me dečko/cura potiče da se bavim stvarima koje
su mi važne
- Brinemo jedno o drugome i stvarima koje su nam
važne-kada zna da imam važan test, pruži mi
podršku, pošalje mi poruku da mi poželi sreću i
slično
- Svom se dečku/curi mogu povjeriti bez straha da će
me ostaviti ili to nekome reći
- Vjerujem mu/joj kada mi kaže da me nikada nije
prevario/la
- O stvarima koje su nam važne dogovaramo se
sporazumno, nitko nema moć u donošenju odluka
- Sa svojim dečkom/curom sam prijatelj/prijateljica pa
otvoreno možemo razgovarati o raznim temama
- Mogu svom dečku/curi reći kako se osjećam
bez straha da će mi se rugati ili me smatrati
preosjetljivom
- Iskreni smo jedno prema drugome
- Provodimo vrijeme zajedno, ali imamo svatko svoje
prijatelje s kojima se družimo odvojeno
- U društvu svog dečka/cure mogu se ponašati
prirodno i opušteno, ne moram glumiti nešto što
nisam(praviti se da slušam određenu vrstu glazbe
koju zapravo ne volim samo zato što on sluša i sl.)
- Ovisna sam o partneru/partnerici ne mogu zamisliti
život bez nje/njega. Ako se ne čujemo jedan dan,
neraspoložena sam i ne mogu učiti
- Želi me samo za sebe, očekuje da sve svoje
slobodno vrijeme provodim s njim/njom
- Dajemo jedno drugome šifru od facebook profila,
nemamo što skrivati jedno pred drugim
- Dečko mi često postavlja ultimatume, npr. „Da me
voliš izašla bi sa mnom a ne s prijateljicama“ i sl.
- Dečko/cura u svakom trenutku mora znati gdje sam i
što radim kao i ja gdje je on/ona
- Dečko/cura me ponekada udari kada je ljut ili razbije
neki moj predmet jer kaže da me previše voli pa se
zbog toga i lako razljuti
- Dečko/cura mi zabranjuje da imam prijatelje
suprotnog spola, ljubomoran je jer me voli
- Dečko/cura mi često prigovara zbog izgleda ili
ponašanja, zabranjuje mi da nosim određenu odjeću
jer smatra da je prekratka i sl.
- Moj dečko mi brani da se družim s određenim
prijateljicama, kaže da je to za moje dobro jer loše
utječu na mene.
Priredila odgajateljica Tadeja Barun
35
Mihael Dasović, 4.r.
Ana Brdar, 2.r.
36

PS_89_DJECJI MARKETING.pdf

Kretanje je život

Pubikacija 2

16. "LEPTIR" - Dječji dom Sv. Ana Vinkovci

Skolski neuspjeh za roditelje.pdf

Jovo Petričević - Montenegro Travel

Sigurno surfanje

Dijete i internet.PDF - Pleter

PDF - Fokus Obiteljski Život

ovdje - Centar Proventus

preuzmi - Događanja