Đoni Božić Prizmolom bitka Biblioteka Suvremena književna obzorja Nakladnik Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci Za nakladnika Božidar Petrač Urednica Silvija Benković Peratova Naslovnica Silvija Benković Peratova Tisak Naklada&Tiskara Ready2Print Grafička priprema Alen Ožbolt CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130412012. ISBN 978-953-278-164-9 -Doni Božić Prizmolom bitka Istina nije relativna (riječ autora) I Pjesnik umjetnički snažno i tematsko-motivski sveobuhvatno Riječju materijalizira svoje impresije bližeći se tako: smislu ljepoti počelu 5 II kroz iskustveni osjet fenomenološke činjenice o naravnoj povezanosti flore i faune biva rasčetvoren: prijetvornom uljuđenosti obuzetosti hirovitom začudnosti svagdanjim kruhoborstvom sebeljubivom maglinom intime sablažnjivim dosezima preobrazbe 6 III svakom titraju otjelovljene misli prethodi nadilaženje iskustva što otvara prolaz iz ovostranosti u onostranost i omogućuje apstrahirati proplamsaje duša 7 IV i u roju svagdanjih zamjedbi uviđati vječno nov odsjaj boja koje su posljedica refleksije bijele svjetlosti više ili niže energetske razine elektrona s čijim se atomima sudaraju brzotočni fotoni 8 V ponizni promatrač nastoji razumjeti neizrecivo hodočašćem kroz otajstvo nanosvijeta u kojem sluti simboliku novogovora čestice i vala njihovog kretanja i ne-kretanja prostornosti i ne-prostornosti vremena i ne-vremena 9 VI jer sav vidljivi Svemir pulsira kao odnos tvari i energije konačnosti i beskonačnosti samoće i univerzalnosti u tumačenju pomirbe između dvaju suprotstavljenih poimanja: idealnog i materijalističkog kroz paralelnu Jednost iz čega je sve nastalo i u što se sve vraća 10 VII u čovjeku zori spoznaja da: Istina nije relativna već su brojne staze koje vode znanju 11 VIII prevodeći “valno-čestični kôd” prizmolomnosti bitka u poetičnu riječ nadahnuti promatrač svojim promišljajem izaziva i živo pobuđuje čitateljev doživljaj to sjedinjenje prožeto je samim prisućem ustreptale ljubavi kao životvorne energije 12 IX nutrinom ljudskog bića struji blagodatan fluid i milošću mu vjere produbljuje nazor o prirodi sveopćih oprečnosti vrednovanja kroz prešutnu sinergiju Tijela i Duše potiče ga na aktivnije misaono sudjelovanje 13 X pa postaje ravnopravni sudionik na gozbi suštine pjesmotvora protkanog tkivom samorodnog iskaza proizišlog iz neokaljanog izvorišta liričnosti filozofičnosti i emocionalnosti 14 XI samo tako se on s lakoćom prisjeća svojih opažanja sjećanja i saznanja “dajući zbilji boju i naglaske radi konkretizacije svoje istine svoga elementarnog iskustva bitka i temeljnog stava” 15 Riječ (s)misao ideja Vitice smisla Zaustiš li riječi neprovid će njihov cvasti kao more sinje u kap prijeći da bi mogle mrući rasti 19 Prekoračena prešutnost maglovito je nastojanje pronicanja u biće stvari u njihovu nestalnu a opet sveprisutnu pojavnost blagonaklono povjerenje u mogućnost nemogućeg u metafizički cvijetnjak mirisnih cvjetova čije su čaške satkane od kristalno obnovljivih niti sveobuhvatne božanske nakane nad besplodnim poljem ništavila koje raširenog ždrijela prijeti ukinućem pojmljive stvarnosti 20 Biti vjesnikom znači biti uronjen u sivilo bezličnosti udaljenih stvari čije prikrivene boje kukavički taje čudesnu spektralnu raskoš jer su nesvjesnost svoga postojanja ali i opustošenost glomaznom značajnošću ničim izazvana nabreknuća tu-bitkom u sebe-proziru čudovišno oživljenom u vidu hranjive Boli bljeskovito su pražnjenje munjevitih promisli artikuliranih kao jedina osjećajnost krhke peteljke izazova astralne pupčane vrpce što svjetlucanjem marljivo spaja neprestano multipliciranje dimenzija 21 Sjećanje na purpur za Ingrid Božić Kad ti misli naviru iz nečujne skrovitosti njihovi obrisi lebde kao procvali cvjetovi u rumeni cvatućih vrtova što bjelji su od oblaka i nestaju netom se pojave 22 u beskraju umnog zatona gdje lede svu spoznatljivost ko’ odjeci slapa čulnosti ti divlji atovi ti vitki vratovi znaci su za kroćenje 23 Meditacija Dok smisao sav u tušu razlivenom žudi strasti uštap Uma mirno Dušu netjelesnom slasti časti vječni mir kroz srh slatkoće sveg počela brzo sine iz kristalne te prhkoće zabjelasa splet Istine samo štostvo Božje zbog kog’ organičko sveprisuće osjetilnog i razumskog ustoličuje zgusnuće vezujući svoje djelo i cjelove živih sila za sjetilnost pralik vrelo dovoljnosti kretnju bila a u moru svih oblika koje ziba ćud planktone drevna noćca Antartika s uzročnošću svojom tone... 24 Znaci Svi su znaci peludavi snovi svijetli lelujavi al’ i tajne mračne rojne lebdarice tihe gojne lovci izazovci pletenice stidljive vrletinje vidljive na kosini sinje inje i... 25 Rječita vodilja Suncocvijet u našim očima odslika je istinske domaje okrunjene koščatim dupljama i sapete atomskom gustoboljom za krilati spektar ljudskosti zamjedbe su iskričave ptice zanovjeti rječite vodilje kroz bestjelesnost i blaženstvo pa zjenica raskoš prpošnu nitko ne može do kraja prozreti jer suzni bistrac toga zrcala posadašnjenju žuri besano taj studeni zvir iz koga izbija žudnja što rudi u srcu pjesnika sanjiva je nestalnost spoznaje i morska gordost u koju uvire 26 Stijena Ova stijena je oduvijek tu oblikovati (preoblikovati) može samo Pokretač njegovo biće je sjećanje na svjetlo gledanje mora biti budno jer zjenice uviru u vremenu hlape drhtave od beskonačnog sjenčanja zato je Istina neizbježna milosnica strpljivosti i kruna vjernosti ona poznaje naš umni svijet i plodi svaku stvarnost i poput stijene vabi svojim čvrstim bedrima okončanje tišine 27 Otisci tišine Oblici mijene mogu kriti čežnju mornarsku podno Južnog križa ili crno ukazanje branitelju tu žuđenu susretljivost slobode zbog koje se misao umnaža u propnju do obruba jekovite stvarnosti i nad vrteškom svijeta pupa bolnim otiscima tišine u kojoj se sljubljuju mora i gore i jenjaju novorođenčeta krici pod nevidljivim otkucajima gromovite prostornosti 28 Povratnici nebeskoj ideji 1 Moja si dvadeset i osma jesen prigušeni žuti jecaj lišća nad kojim lebde ulice titrave i predvidljivo obiteljsko nadahnuće 29 2 svagdanje si isijavanje podneva sinjeg pročišćeni ples razuzdani tonalitet sladunjavo brbljave fantazmagorije 30 3 i danas u tvojoj jedanaestoj od dvanaest poratnih jeseni implozija pojavnosti strmoglavljuje sa zvonika skamenjena slova 31 4 ususret šarenilu ljepljive utopije gdje još niču vijenci zamjetljivi i u pogledu putnikovom uporno kisnu po klizavim stranputicama 32 5 iako mi nedostaje ta jesenja godina Gospodnja 1995-a kao zagubljeni cjelov ženske puti potočno plav u žiću joj tihom 33 6 ostaješ za me sebedarna nerazrješivost tadašnje tugaljive plahosti i unitarnjeg uha zov ljepote krošnjasto srasle s goleti vilenjačkom 34 7 jer su me od vira opojnog ratnici i božjaci smjelo odvojili da bi kćeri sve(ne)mira u srcu mi od hrvatskih zgarišta djelo začele 35 8 toliko potrebnu naraciju sjećanja zlatopernu od sućutnog sijeva i drhtavu pri doticaju duša sirotih naših povratnika nebeskoj IDEJI 36 Ljubav ljepota dobro Sunce Volim te ozorenu pozlaćenih šarenica taj orošeni lebdić tmice nad grebenom punim slane pticolike snomorice volim to Sunce kad ti usne zgusne tada uprisutnjen blažen bdijem i uvirući u rasuće svoje žeđi zrijem zrijem 39 Samoća Pozlaćena (ras)kadulja ljubi časti kam velebilje iznad mora taj miomirisni ram cvrči smola bora znam opet sam sâm 40 Job Dobrostivi čije boli uzvisuju čije suze uskrisuju boje kistom ruke Tvoje vrtlože se smislom valja iskusit’ obuhvatit’ još jobova t’ još ššššššuuaa 41 Prozba ljubavi Ivanu Goranu Kovačiću 1 Progutala pučina je sve naslade mazne poblijedjela posteljina kao riječi prazne niz ulice zbite ljudi ushuktali pamet pustu krvopijne eto! svite vabe muzu zlatoustu u podmorju sjete nijeme slute prečac do tvog žala misli si im brzoplete i grlenih mnogo žvala napetost je ova predmet ovovremlju pokoj dičnih ustrijeljenih zbog znakova vodorisa krajoličnih 42 2 dugo nisu dušo sjali jezičci nutrine ti pahuljasti kristali radosne vedrine niti zvončić slutnje zora nije htjela bez jecaja lutnje uznijeti u djela ćutilice u visini otkupljenje slave prolaznosti veo hini maćuhice plave naša klica zagasita u osrčju kunja srha sječište je vijavica bjelokrunja krhka 43 3 gradsku huku prizemljuje pokišje nam sivo što bih ja bez tvojih ruku srce moje živo u statici materije ruka svaka je bez dlana samo tebi ona smije od oblaka biti tkana peludne su sreće krotke i s njima se uzduh bavi dopustimo da poteče prozba ljubavi 44 4 sad zabrodi modrim zjenama po meni kao cvijet po vodi kao snen u sjeni zvijezde neka jasno drhte pune tvojih trepavica nek ti vjernost časna bude odraz pravog lica poželiš li odlutajmo u tanani izrijek jave dremljivi su samo puževi i trave 45 Van Goghova tajna Milosnici sam misli dao na kaljenje i zbog nje naslikao prvi cvijet počinivši tako zločin: kidajući laticu po laticu snova košutine oči spominjući ispijajući planinsko jezero susretajući na poljima maka kosce što pljuju u dlanove 46 o, kreposna ružogrma Venero cjelovu rumene jabuke njedra su tvoja grozdovi: hotimični ubodi sladosnim žaokama spoznaje a školjka vrelo izazova plamtećeg nebeskog mora gdje su brodolomi najobičniji ishod 47 Silvijin srcorez vitraja Radosno sam dijete na početku puta što otisak ćudi zatajilo ne bi s njim vjenčiće pletem kao žudnja žuta i kroz zelen budim Feniksa u tebi vodoplavnoj rosi ljudskoga ganuća udahnjujem sjetan spoj metatijela pa nije u osi mističnog čeznuća kod sav violentan – već meka pastela 48 simboli se lome u spektru kom sučem koloritnu krunu duhovnog azura gdje nebnice dome božansko prisuće krilato u zrnu gorućih vizura i bio to vlasak sav smaragdne boje ili ljiljan bijeli liričnoga sjaja: ljubavni su glasak kreacije moje one koja dijeli srcorez vitraja 49 jer kamo god skrenu slutnjo tvoje oči orisom ćeš ovim nepovratno: steći! i susresti ženu čije krhke moći nedogledom novim pitomi riječi 50 Femina Nikla si u milogledu noći ljubičice snena mijeno krhkih sanja i postala biće zatočenih moći svjetlolomke prozir krijesnica postanja oko tebe gladni piramide grade sjećanje na purpur svojega izgnanstva prožimaš im smjernost popustljive nade jer si ljepost djela svemirskog prostranstva sva su ovo tvoja zemaljska nebesa odraz vječnog dobra začuđenog uma zbog toga te traže s bjelucima bijesa oni što su nekoć skrenuli sa druma 51 Sudbina Ludit in humanis divina potentia rebus Publius Ovidius Naso 43.st.e. – 18.n.e. (Božanska se moć igra ljudskim sudbinama) Ptico mala dušo beskrajne slobode koja možeš lako svu pustinju prijeći kad nas tuga jadne kroz srce probode rane te su samo ružičnjaci riječi ribo mala dušo beskrajne slobode koja možeš brzo preplivati more kad nas tuga same kroz srce probode 52 putištu je patnja tek znamenje zore djevo mala dušo beskrajne slobode koja znaš i možeš pojmiti tajanstvo kad nas tuga vjerne kroz srce probode tad u nama ljubav navješta Božanstvo 53 Ljubav Sve su ljudske duše jedinstveno čudo jer svijetle u tmini i nikad ne zgasnu bližeći se stalno k nebeskoj visini snovite im jave izviru ko’ vrtlog opreke i sjene pa stvarnost i privid postaju oblici svakidašnje mijene 54 u beskrajnom moru svemirskog prostranstva spoznanja ih bude darujući svijesti izvore ideja što blagovijest nude da bi mogle jasno raspoznati sebe sred astralne strune vezuju se vječno s drugom bliskom dušom u ljubavne krune 55 ne razara sila tog nagnuća radost ne raspliće niti tek prožima jednost budućega bića: esenciju Biti 56 Bog domovina obitelj Molitva Gladni mi smo Oče tvoje Riječi Svete ljubavi te čiste nikad nismo siti samo k Tebi neka životi nam lete Stvoritelju našem i jedinoj biti ono što procvjeta trajnost veću nema vječno svijetli samo Tvoje uznesenje sva bogatstva svijeta ništavna su prema milosti s kom bdiješ nad našim spasenjem misli ljudske težnju i svagdanje čini izvedi iz vrta trajnog pričina usmjeri nam čežnju duhovnoj visini daleko od zova zemnih pličina zaštiti nas tako od beskrajne tame gdje se svaka sanja u gibanju poti osloni Svoj Križ i na naše rame da slavimo slavu božanskoj vrjednoti 59 Vrjednota Ne odmahuj rukom i nemoj stati dok travulja modrulj jadranski gori već svoj zanovijet zanosni zainati o kostima pređa o prahu prozbori obrati se zemlji natopljenoj krvlju u korijenu plodnom žukoga soka u kojem se slova pod klesivom hrvlju žudeći za svijetlom zjenicom oka 60 Mit Sve miriše po lavandi naknadno posađenoj u dvorištu otaca nad jezerom pitkim danas se zna puno o poluotoku o neolitskim spiljama o snazi Prazrmanje: nad riječnim koritom lebdješe krošnje gorostasnih šuma i sunčevi zmajevi oči svih bića ustrajno slaviše njihov izlazak i zalazak u vijeke 61 Dvorišne sjene Iz navike je zasjeo pod kućnu balaturu i šutljivo se zagledao u sumračne dvorišne sjene sada mu je taj osjenjeni pletenac privukao pažnju uvodeći ga u tajanstvo djedovih misli 62 razotkrivajući njihov značaj sjedio je dugo tumačeći lelujave simbole sve dok nije naučio kako se suprotstaviti prolaznosti i sačuvati svoje sjećanje 63 Crkva Svetog Križa Jednog dana svrati u Nin i stade pred bijelu crkvicu Svetog Križa pa desnu ruku ispruži prema njenom drevnom zidu i nježno dotakne prstima Katedralu rođenu “na početku naše pisane povijesti iz svježe vjere tek pokrštenog naroda” i s Božjom milošću zaplače ninski mu smorac pomiluje lice a zapadno sunce zarumeni pogled 64 Suza Duh Sveti gledaše u čovječjoj suzi svoju Crkvu i Dalmaciju i otoke i velebitsku planinu i Hrvatsku skrušenu i sve četiri strane svijeta i modri planet Zemlju tu živu gostoljubivu Geju stvaranu po ljudskim mjerilima tijekom četiri milijarde godina i grozdove galaksijskih dragulja što lebde u beskonačnom svemiru oblikujući Tijelo i sve skupa kao SJAJ u svome oku u suzi uzi bijelog Hrobatosa 65 Moje imanje Majku imam i oca i njihove zore urasle u nadu bremenite loze svagdašnjega znoja novih začetaka ranjivosti u svijetu dvoznačnome baku imam i djeda i sjećanja koja su sve samo ne prolazna onakva kakva bi htjeli ljudi s usputnih postaja jalove pjeskulje sestre imam i braću i osmijehe zanosni žubor zaborava na svjetlosni iskon u grču rodnica prošlih kvazara obitelj je moja konačnost sve-bila obnoviteljski što pulsira imanjem od Boga danom u okrilju Njegova skrušenog Osrčja 66 Dvorište djetinjstva Možeš kroz prozor vidjeti smokvu uronjenu u rumenu nebesku lokvu sutonom ruže procvale trnje skrivaju i stogovi mirisnog sijena u vatri plivaju paučina tek osta na vratima nevidljiva a promatraš je satima 67 Hlap juga Ovaj hlap juga podsjeća me na zavičajno nebo djetinjstva moga kada su jutra vila žutost cvijeća a zvon sa zvonika srebrost što priziva laste sve je tad bilo velo u djetinjim očima i marva koja gazi po dvorištu murve i pčelinje saće na grani drače i zrelostna mliječ rasutoga voća i voda bistra iz dubokog zdenca i miloduh cvata divlje ruže čije je latice majka dlanom milovala nakon berbe vinograda beskrajnog pod hladovinom jablana našeg puste su godine okorovile zemaljske brazde neuzorane a posna se mrkloća raspukla nad obližnjim kršom 68 Jeka prisutnosti pjesma je jeka prisutnosti budnost daleka brdo tjeskobe prozirne niču vlati u njenom vječnome propnju za dobrim djelom pjeni se huči i teče vodna nikada mirna u biću svome u sebi krije zalaske svoje goluždrave od sjene ideje 69 pjesan nas mami nutrini svega što vatra tali zato su stihovi plave lakoće samotnih duša odsjevi lanene rose u žišcima dvostrukog sječiva i bjelasanje usred kore gdje pore pore sve prijepore 70 More gôrje zôr S jeseni U moru prepoznah listiće dubokog modrog gibanja što s granja mladog jasena uvelo slijeću s jeseni na vremenita glazbala čiji su vrutci protoci a tonovi sporo tonjenje u otaji ljudskih mrežnica 73 Ulika Rosariu Jurišiću Vrgadi 1 74 Skerletni račić učinka zvoniku dalekom prianja mrčava datost naglavce žumance nebesko upija 2 i samo grivna smršena zataju morsku sjenča u jatu vrulja zlatno se perce čuđenja obnavlja 75 3 76 izmiču pjenušci čekanja uzdahu koji osvaja slana je boje ružarija otočnog trsja i kamena 4 tvoj čedan zaziv nježnosti to uzdarje krilate ulike spozna mi njedra mreškanjem raspuća strpljive domaje 77 Plominska beseda Škrgati se cuju zgora groti od Storega a maestrala dih još ni ćo moj tu smo kade besede kantaju 78 Liburnijski sinjal Pišem o gradu a mislim na vile što bušić su sunca ponad kapelica pa mogu cvast kot latice svile u sanenoj rosi gorskih sopelica dok sunovrat svitla od bilih ptica nepozabjenac širi jadrom ljeta pod Učkun ča vela je krunčica modru mu zibicu mreška mareta 79 Duša našeg porta Od vajk su nam brodi čekali mornare da cimu odrišu od bitvice stare i uz pismu klape oslobode sidra pa na moru plavom razviju sva jidra o tom žulji tvrdi priču svoju zbore čipkastu od pine što prati vapore: brodice i ljudi žilava su sorta oni čine dušu – dušu našeg Porta. peligom se više ne prevozi riba trabakulu velom pasara ne triba niti snasti škune leb(d)ićem ne dišu sad rivom se nave i kajići njišu 80 kaj blistave suze nebeskoga oka i prebila pera s galebova boka: brodovi i ljudi naravna su svojta oni čine dušu – dušu našeg Porta oni jesu spina primorskog života ulika i stina... Hrvatska divota! Cima: uže kojim se brod veže za bitvu na obali Pasara: otkriven čamac dug od tri do šest metara Peliga, trabakul, škuner: teretni jedrenjaci Kajić: čamac, barka, brodić Nava: drveni brod, lađa Riva: obala, gat Snast: jarboli, jedra, konopi Spina: kičma Vapor: parobrod 81 Raskoš Izdašna morska dubino: naravno ti obilje omeđuje čipkasta raskoš otočnih krasova punih blistavih školjkaša nepomično nanizanih naspram osunčanih sprudova tih obalnih postelja zarumenjenih rakovica skrivenih u vlasuljastoj travi koja ojutrivši naplavljena povečerjem nestaje u sipkim brježićima vrelog sabuna 82 Miris mora Rasuta bjelina bezbrojnih oblutaka strpljivo podnosi neprestana milovanja miomirisnih strujanja u čijim zračnim kovrčama lebde zvučni buketići vode-poja: grgoljavi brboljavi mrmoravi kolutavi valutavi i šljapkavi i tapkavi 83 gdje sve klikće i sve sikće i cvrči i zriče i vrtloži se ponad vrulja usred mulja i pjeskulja tu i nestaje pozlaćeno u pravcu bliskih čeznutljivih tjesnaca uvala i udaljenih gibljivih kanala vodenjački uzbibanog labirinta 84 Foton Postojbino preuzvišena pojavnosti svagdanje skromnosti stvari što obgrljena u zaludnosti događanja blistavim ogrtačem svjetlosti čuvaš svoju bičevnost od nepojmljivog sunovrata u tamnoj materiji 85 Neoslikano platno Pusto polje ima svoju svrhu prelijeću ga uzburkane vrane dolje travke sparušene kleče gore crna nevolja se perja srce tvrdu pustolinu ore začas bit’ će rumeno od stida kad mu Sunce daleko i teško padom svojim nagovijesti studen 86 Posadašnjenje Pred krotkom paprati prostrla se njiva na grani dana raspukla se šljiva u šumi granje suho pa pucketa i venu cvijetci u izdisaju ljeta 87 Plavi bezdan Čvorci sjete lete osmjeljuju osmijeh samotnoj ljubavi na nebesnoj stapci: kapci plavi bezdan u njih toči ljubičasti uzdah noći uzglavlje je grada odsjev sa visine ruj sutona i žitak mjesečine 88 Ostvarenje sna 1 Tamo gdje gorsko izvorište klokoće visini vremenski je bistrac zatočen u dubini sjetilnoga sjemenja otputimo se tamo postvariti san 89 2 zvuci bit’ će milozvuci a mirisi mamci Sunce svjedok tajnog čina vjetar pjesnik sveprisutni uvijek gošćen gdje se sniva gdje su vlati meke jastuk i postelja a bezvremena lakoća puna mlađahnog cvata što planinu bunovnih padina šara svojom ljupkošću 90 3 znali su: kad svrate ne će naći zori mile magličaste sunovrate jer su prošle sjene svile paučinu koja vreba nova lica plahost čiju ukopava usamljena roguljica 91 Lak i nebolik O da mi je zanoćiti pod zlatnim vratima beskraja i osluhnuti mir vlati tu u naručju nemanja skrušeno se pomoliti cjelovu šutljive sve-biti i kao vidjelac proniknuti magnetični sraz iona (oličenje svoje strasti) one sile što ključa u srcu vulkana misao bi pritom tkala svojim prozračnim spomenkom nujnu skulpturu riječi 92 Breza Milosna se vila ukazala za me k’o rumen što rudi iz cjelova zore vatrena joj krila razvigorom mame dok gasnu u studi nezasitne more uspravna i vitka izaziva prošnju zabrđa kog’ sveled protežnosti modri kroz prizmolom bitka širi ljupku krošnju u uzvišen ogled koji narav bodri s visočja taj vrli vapaj nebu propet svilenjaci gode samotni i sneni jedno drugo grli a koloplet opet od zgode do zgode skriva se u sjeni 93 Osutonjenje Smrsilo se ljeto u granatoj vrbi kao lahor njiše večernjice šapat rumeno od Sunca nad potokom tone i zeleni usta poplavljena nebom uvojcima vodnim hladi nijemo lice drhtulji blizine stručku kamilice plavomiljem rudi krijesi se bjelasa sipe snena zvonca iz njenoga glasa 94 Ljudi Iscjeljitelj Žedan sa mnom nitko ostat nije smio iskon moga bića hranio je ljude danomice spreman pripomoć’ sam mnio i štitio jadne i mirio hude zaštitničku riječcu pamte kao mîlje milosrdnog meštra od crvenog križa a bila je ona ljekovito bilje za sve skromne duše spasonosna hiža vjesnik bijah dični svega što bez mane vida bolne rane u velikom stilu primjer harne volje i misli humane mnogima smirenje i zaklon u krilu iscjeljitelj što je u našemu gradu anđela od svijetlog u bijelom mantilu romantik postao pronoseći nadu 97 Josipu Eugenu Šeti Jesen te je svila u punoći kruga ogrnula vjetrom – priznala imutak s druge strane tebe ostala je duga iskonskoga stiha životvorni vrutak pa ti opet dođe spoznati tjelesa elegični šapat podariti duši u mirisu zore doseći nebesa gnomom iskupiti podaničke uši emisaru duha estetu sveg torza navijek ćeš biti lučonoša sjaja što šumori skice ljubavne sred korza ehom jasnog ega srčanošću zmaja tješitelj kom’ strune zvjezdaste su note: astralne divote ovisnik ljepote. 98 Smaknuće pjesnika Bio je sam i svezan žicom prvina tog dana onih što nasilju tek teže a za one druge (okorjele) 99 strvina oko koje zdušno škrguću i reže jedan se pobljuvao nad njim pa sline mu skorene bijahu po licu lovine drugi rakijaš urlaše od miline a treći brisaše krv s hladne kovine... 100 Tuđe oči 1 U gradu na zapadu studeni je osunčanim mjesecom ostaklio Nikkine velike oči to more zelenog čekanja na mamni lepet golubinjih krila zbog kojih nas ponekad kao nju obuzme sunovratiti se za ptičjim gukanjem i žudnju svoju sljubiti osamnaest katova niže s bogatim Katranom 101 2 ali bojim se da još nije došlo vrijeme kao onodobno mome prijatelju koji je volio masline i talijansku mortadelu sa zlatastim nektarom od malvazije na kraju otvaram taj ružarij odjednom čitajući nečiju stranicu gdje sam već stao na nijeme muke na agoniju drveća čije mrlje plamte od nemoći jer pamte tuđe oči kao zaobilaznicu jurećih prometala 102 3 njihova podnošljiva jeka još je u tijeku i ne znam kad će posljednji poreći prvog osmijeh tvoj mili moja je prednost hvala na tijelu i duši ili prasku u podne nikada ne ćeš saznati kako mi je bilo dok su me odavali oni o kojima sam želio tek pisati u toplini svoga doma i listati pjesmarice odavno dematerijaliziranih osobnosti 103 4 voajerski nezamjetljivo ulazim u njihove neobistinjene snove kojih je koliko i dana u godini tih obješenih plahti što obično se bijéle na nečijoj žici dok neboja hlapi ako nisi strpljiv gledaš li sve iz ptičje perspektive moguće ti je neometano pronicati tuđu volju jer kako bi inače on mogao mrijeti a da nije živio uzdišući za plavetnim 104 5 u daljinama mornari slute beskraj mučaljivih milja a vojnici pognuti u strijelce vide kristale srasle s pustom kosom bespoštednog svijeta pod gorskom rosom ovisni o sjetnim krhotinama i prepušteni struji prpošnih fiksacija izdišu u materijalnom i spiritualno stvarnom i nestvarnom opovješnjenju odvajanja nema kaže mi žena ti si naš 105 6 zato me svi vrebaju iako su mnogi začinjavci već zaboravljeni a bolje je ovako nego kad ti se potroši tijelo pa ne možeš biti treban u glavu i sanjati otoke dok te ne nestane zauvijek u hladnom svanuću ili palmovki čije uvenuće je nagnuće palmina drvotoča i crvene palmine pipe pa jedino gromače opstaju s guštericom ljeta što žega im ljuta ne smeta jer spareni dugo bulje u grmenje 106 Rastoka Nad Rijekom oblak prokišnjava željama ornim kava bistri vremešnost nadomak noći neplodnu lozu prekriva ravan suharak i trava dajte još vina! jezgrinu mitozu olakšati treba tu jadnu poputninu jer sve gore i duboko more zbore: ubit će vas slava! 107 dok porozne pore nagrđuju bore i ruju izgovore u grču se budiš maglovita dana i pomalo ludiš zbog svijesti o nezaustavljivom tijeku u svemirskome mlijeku rastoka je tvoja rana za bolno prolaznu rijeku 108 Dah poroka Što mi to draga stihove grdi sputava živost slobodnom sroku snove komeša i dušu srdi vidike muti bistrome oku jesu li krivi jedino ljudi da radosti nesta u mome biću ne nadimlju se umorne grudi niti uzdišu dok bližnji kliču 109 kad tama u oblak nebesje toči miruje biljka kao da spava navikloj služit svojoj samoći neznatnosti privid prikriva trava ne može čovjek kobi kruniti sa latica rosnih poput poljskog cvjetka htijenje ga zna često zbuniti i lišiti teško stečenog imetka 110 zato u djelo uvijek mora utkati sebstvo miloduh znamen dubokim žiljem poput bora opstanka svoga slamati kamen susretljivom svjetlu žudno poći vidati pjesmom usputne rane brisati vjerom besane noći dopustiti nadi da u srcu grane 111 al’ nešto draga stihove guši sputava žubor rječitog toka mrseći snove bolesnoj duši sustiže narav dahom poroka 112 Samba K vinariji svrate uvijek isti ljudi da uz čašu pića speru mrlje sjena iskrena ih priča čisti od opsjena uz nju koplja krate svemu što ih kudi skriveni životi puni bolnih rana tu skidaju rezu sa svojih sjećanja susretljivo vezu čista osjećanja lebde u ljepoti slobode bez mana 113 izmaći tek žele okovu tišine i oprati ruke od sveg strahovanja kreposne su muke dio postojanja istu sudbu dijele kao i taštine utočište ne da u tjeskobu tonut’ otapa na licu lukavštinu gosta docira čistuncu sputajući prosta svatko se ogleda u drugima tronut 114 svađe su začeci nasukani pramci jer hinjenu zlobu prijateljstvo mrvi nerazmjerno dobu posljednji je prvi ničiji imeci nisu laski jamci sve što razum truje prokazat se kuša sreća je odsutnost svakodnevnih zala snošljivu prešutnost nebeskog i kala bez bojazni štuje i krtičja duša 115 strada samo biće što se mača lača gubi glas i spas u tom plesu sloge In vino veritas lijek je za mnoge nije za slabiće niti za čitača 116 O piscu BOŽIĆ, ĐONI (Zadar, 1960.) živi i stvara u Rijeci, gdje je i zaposlen kao zdravstveni djelatnik. Piše poeziju, prozu, književne osvrte, eseje. Aktivno sudjeluje na književno-umjetničkim manifestacijama. Kontinuirano je, više od dvadeset godina, prisutan u kulturno-umjetničkom životu grada Rijeke, Primorsko-goranske Županije i republike Hrvatske uopće. Do sada su mu objavljene sljedeće zbirke poezije: “Žuta kiša”, “Znamen”, “Anđeli ostaju s nama”, “U osi mističnog čeznuća”, “Sjaj”. Objavljena su mu i dva romana: “Marul Vrški” i “Suza bijelog Hrobatosa”. Član je uredništva časopisa za književnost i književne prosudbe “Književna Rijeka”, u kojem povremeno objavljuje svoje poetske i prozne tekstove. Član je ocjenjivačke komisije za “Susrete mladih pjesnika i prozaika”. Član je nacionalne središnjice Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Zagrebu i član Upravnog odbora riječkog ogranka istoga Društva. 117 Sadržaj Istina nije relativna (riječ autora)..........................................5 Riječ (s)misao ideja Vitice smisla..........................................................................19 Prekoračena prešutnost........................................................20 Biti vjesnikom.......................................................................21 Sjećanje na purpur................................................................22 Meditacija..............................................................................24 Znaci......................................................................................25 Rječita vodilja........................................................................26 Stijena....................................................................................27 Otisci tišine...........................................................................28 Povratnici nebeskoj ideji.......................................................29 Ljubav ljepota dobro Sunce.....................................................................................39 Samoća...................................................................................40 Job..........................................................................................41 Prozba ljubavi.......................................................................42 Van Goghova tajna................................................................46 Silvijin srcorez vitraja...........................................................48 Femina...................................................................................51 Sudbina..................................................................................52 Ljubav....................................................................................54 Bog domovina obitelj Molitva...................................................................................59 Vrjednota...............................................................................60 Mit..........................................................................................61 Dvorišne sjene.......................................................................62 118 Crkva Svetog Križa...............................................................64 Suza.......................................................................................65 Moje imanje...........................................................................66 Dvorište djetinjstva...............................................................67 Hlap juga...............................................................................68 Jeka prisutnosti....................................................................69 More gôrje zôr S jeseni...................................................................................73 Ulika......................................................................................74 Plominska beseda.................................................................78 Liburnijski sinjal...................................................................79 Duša našeg porta..................................................................80 Raskoš....................................................................................82 Miris mora.............................................................................83 Foton......................................................................................85 Neoslikano platno.................................................................86 Posadašnjenje........................................................................87 Plavi bezdan..........................................................................88 Ostvarenje sna......................................................................89 Lak i nebolik..........................................................................92 Breza......................................................................................93 Osutonjenje............................................................................94 Ljudi Josipu Eugenu Šeti...............................................................98 Smaknuće pjesnika...............................................................99 Tuđe oči................................................................................101 Rastoka................................................................................107 Dah poroka..........................................................................109 Samba..................................................................................113 O piscu.................................................................................117 119 Tiskanje dovršeno u svibnju 2014. Copyright © Đoni Božić Đoni Božić, Silvija Benković Peratova i Josip Eugen Šeta, Trsat 2007. godine Cijena: 100,00 kn ISBN 978-953-278-164-1 9 789532 781649