Bilten HDKP-a 4 Posebno izdanje povodom 40. obljetnice osnutka © Lightpeel - Fotolia.com broj 4 / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Riječ uredništva Ovaj četvrti broj Biltena poseban je broj jer je cijeli posvećen 40. obljetnici osnivanja HDKP-a. Vidjet ćemo kako je sve počelo, gdje smo sada i što očekujemo od budućnosti. Povijest HDKP-a ujedno je i povijest konferencijskog prevođenja u Hrvatskoj, pa vjerujemo da će svima biti zanimljiva sjećanja naših osnivača i starijih članova, koji govore o tome kako se nekad radilo. Sjetit ćemo se i naših preminulih članova. Prateći razvoj Društva, saznat ćemo i gdje rade i kako razmišljaju naši članovi danas. Iz rubrike Naj… prevođenja saznat ćete u kakvim se sve neobičnim situacijama konferencijski prevoditelj može zateći, a u Pogledu izvana pro- čitat ćete dojmove šefova Protokola Ureda Predsjednika RH. To, naravno, nije kraj priče, pa se na kraju moramo zapitati što i kako dalje. Kako će izgledati budućnost, ovisi dijelom i o vama, našim čitateljima, pa vas i ovim putem želimo potaknuti na aktivni angažman. Uživajte u četvrtom broju Biltena i javljajte nam se s vašim komentarima i prijedlozima. Kako je sve počelo Naši počeci Napisao Janko Paravić prvi predsjednik Društva simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske osnovano je na inicijativu Vladimira Ivira i Janka Paravića 23. prosinca 1974. godine. Članoviosnivači društva bili su (abecednim re- dom) Vera Andrassy, Vesna Grbin, Dalia Grin, Vladimir Ivir, Živka Jurak, Jagoda i Višnja Lukavac, Marija Marušić, Neda i Janko Paravić, Mladen Raukar, Jere Tarle i Gabrijela Vidan. Institucionalna povijest konferencijskog prevođenja na području bivše Jugoslavije započinje 1967. godine s osnivanjem Udruženja konferencijskih prevodilaca Srbije koje je okupljalo i članove iz Hrvatske i Slovenije. Do tog vremena budući članovi Udruženja radili su kao (pismeni i usmeni) prevoditelji u državnim ustanovama te na visokoškolskim ustanovama. Sa sve većim brojem međunarodnih političkih, znanstvenih i kulturnih skupova pojavila se potreba za organiziranim prevođenjem i stručnom koordinacijom prevodilačkog rada, te privlačenjem i osposobljavanjem novih prevoditelja. Društvo je 1970. godine reorganizirano pod nazivom Udruženje konferencijskih prevodilaca Jugoslavije i djelovalo je pod tim imenom do 1974. kada su osnovana republička društva – najprije u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj. Naposljetku je osnovan Savez društava i udruženja konferencijskih prevodilaca Jugoslavije. Suradnja društava bila je uspješna – i neophodna, jer pojedina republička društva nisu mogla osigurati ekipe potrebne za sve veći broj skupova, pogotovo u „udarnim”, proljetno-jesenskim terminima. Tako je barem bilo do početka rata 1991. godine. Sukob je označio i prekid suradnje koja, koliko znam, do danas nije obnovljena. Potpisna lista osnivača Društva simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske Bilten HDKP-a 2 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo Kako su nastajali i razvijali se simultani/konsekutivni prevodioci? Od početka pa sve do 1990. godine samo je jedna članica završila formalno obrazovanje za simultanu/konsekutivnu prevoditeljicu – Vesna Grbin (vidi In memoriam). Svi ostali našli su se u kabini stjecajem okolnosti: počeli su prevoditi u ustanovama/poduzećima/ državnim organima u kojima su radili i skupljali iskustvo, znanje i jezični fond. I postigli kvalitetu koju su mnogo puta pohvalili organizatori naviknuti na vrhunske „ženevce”. Neki su se malo-pomalo pridruživali „veteranima”, a neki su samo došli da „vide kako to izgleda”. Izvor: privatni album U Upravni odbor izabrani su Janko Paravić, predsjednik, Gabrijela Vidan, tajnica i Jagoda Lukavac, blagajnica. Izabran je i Nadzorni odbor (Vesna Grbin, Dalia Grin, Marija Marušić) te Sud časti (Živka Jurak, Vladimir Ivir, Jere Tarle). Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske preimenovano je 1998. godine u Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja, sa skraćenim nazivom HDKP, dok naziv na engleskom glasi Croatian Society of Conference Interpreters. S lijeva na desno: Vera Andrassy, Jelica Vidan, Jere Tarle, Maša Marušić, Vesna Grbin, Inga Paljan, Dalija Grin, Živka Jurak, Gertruda Postl-Božić, Janko Paravić, Mladen Raukar „Engleska” kabina U trenutku osnivanja hrvatskog Društva „Englezi” su bili najbrojnija jezična grupa (4 od ukupno 12). Među njima osobito mjesto zauzimaju Vesna Grbin i Vlado Ivir (nismo ga nikada zvali Vladimir), koji je šegrtovanje prošao u Saveznom centru za izobrazbu rukovodnih kadrova u Zagrebu (kao i Živka Jurak i Janko Paravić). Centar su osnovali Savezni sekretarijat SFRJ za rad i Međunarodna organizacija rada (ILO). Izobrazbu su vodili inozemni i domaći stručnjaci, a za prevođenje je bio zadužen Vlado (i Ž. Jurak) koji je u Centru ostao sve do odlaska na mjesto asistenta na anglistici Filozofskog fakulteta. Igrom slučaja, njega je naslijedio (na temelju natječaja) Janko Paravić, koji je prošao isti proces „learning by doing” i, poput V. Ivira, postao članom srpskog, jugoslavenskog i na kraju hrvatskog društva. Slijedili su novi članovi – Marija Marušić, Vera Andrassy, Ivo Bićanić, Goranka Bilten HDKP-a Novinski članak o osnivanju Društva. Vjesnik, 12. travnja 1975., str 11. Antunović itd. Neko se vrijeme „družila” s nama i Mira Vlatković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. S početkom raspada bivše države članovi engleske kabine bili su intenzivno angažirani na 3 nizu skupova i konferencija za tisak koji su neposredno prethodili neovisnosti, a zatim kao prevoditelji za Ured Predsjednika, Vladu RH i Sabor. Nekoliko engleskih prevoditelja radilo je i za NATO 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Zahvalnice članovima Društva na dobro obavljenom poslu i RACVIAC, u Oberammergauu i Rakitju kraj Zagreba, u okviru programâ obuke vojnih lica bivše Federacije za kontrolu razoružanja. Mnogi „Englezi” radili su i na skupovima/seminarima diljem Europe (Graz, Beč, Milano, Nica, Madrid, London, Frankfurt, Amsterdam, Zürich). „Talijanska” kabina Neosporna „rodonačelnica” talijanske simultanke je legendarna Živka Jurak (zaslužna i za francusku kabinu). Živka je diplomirala talijanski i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Počela se rano baviti usmenim i pismenim prevođenjem kao službenik Hrvatske gospodarske komore, a simultani zanat ispekla je u Saveznom centru za izo- Bilten HDKP-a brazbu rukovodnih kadrova u Zagrebu. Posebno se istaknula prevodeći na političko-sindikalnim i medicinskim skupovima (bila je neko vrijeme i tajnica prof. Padovana u Vinogradskoj bolnici). Početkom šezdesetih pridružili su joj se Janko Paravić i Dalia Grin, a poslije osnivanja Društva i Smiljka Malinar i Jan Vanek. Talijanska kabina radila je, pogotovo do rata, vrlo često u Trstu, Bologni, Udinama, Gradu i Veneciji u suradnji s talijanskim agencijama. „Francuska” kabina Napisala Jelica Vidan Početak francuske kabine možemo povezati s jednom od osnivačica Društva, Živkom Jurak. Bila je dio nekolicine 4 polaznika (uz V. Ivira i J. Paravića) koji su dobili osnovnu poduku o konferencijskom prevođenju od ing. Jaegera. Uz francuski, prevodila je i talijanski jezik, a radila je u Hrvatskoj gospodarskoj komori kao tumač. Moje šegrtovanje započelo je 1956. godine. Kao nadobudni član, pokušala sam od samog početka pronalaziti nove snage. Naravno, gledala sam oko sebe. Tu je bila Ingrid Šafranek pa Jere Tarle i Jagoda Lukavac u jezičnoj kombinaciji sa španjolskim, s izrazitim organizacijskim sposobnostima i osjećajem odgovornosti. U francusku je kabinu nerijetko ulazio Mladen Raukar, a češće u hrvatsku, kao relej. Za vrijeme Domovinskog rata stasalo je dosta pojedinaca, od kojih spominjem Nadu Majer, koja je radila kao iskusan konsekutivac u Ministarstvu vanjskih 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo poslova, a onda i kao uspješni simultanac na mnogim skupovima. U zaključku recimo da se u gotovo svim slučajevima radilo o „naturščicima”, ili kako to francuski kažemo, jednostavno „formé sur le tas”. Poslije dolaze snage obrazovane na E.S.I.T.-u i drugdje. „Španjolska” kabina Napisala Jagoda Lukavac Nakon djetinjstva i mladosti provedenih u Urugvaju i Meksiku vratila sam se u Zagreb radi upisa na fakultet i odmah su me počeli zvati za neka konsekutivna prevođenja. Bila je to 1967. godina. U to vrijeme je bio samo jedan simultani prevoditelj za španjolski jezik i to u Beogradu. Albert Abinun, sefardskog podrijetla, koji je bio tzv. „španski borac”, znači član Međunarodne brigade u španjolskom građanskom ratu! Ne sjećam se više kako su čuli za mene, ali sam prve pozive za simultano prevođenje dobivala iz Beograda. Bilo je čudnih situacija kada sam u velikim ekipama radila s nekim kolegama iz Zagreba, a da se nismo ni poznavali. Beograd je bio glavni grad, pa se tamo i održavalo mnogo više međunarodnih skupova nego u Zagrebu, a savezna su tijela organizirala brojne skupove u Hrvatskoj (Split, Dubrovnik, Cavtat...) Kad se moja sestra Višnja vratila iz Meksika u Zagreb, i ona je pokušala raditi u kabini i očito je posjedovala potrebne sposobnosti tako da je oko 1970. oformljena španjolska kabina u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, pojavila se potreba za još jednim prevoditeljem i zanimljivo je da kolega kojeg smo pozvali, uvjereni da bi on mogao bez problema „uskočiti” u kabinu i prevoditi - to apsolutno nije mogao! Dva je puta pokušao, jedino što je proizveo bio je zvuk „aaaaaaaaaaaaa”, nakon čega je izašao iz kabine i rekao da, nažalost, on to ne može. S njim je došao, da mu pravi društvo, jedan drugi kolega. U panici da ću tri dana raditi sama teški skup o poljoprivredi, zamolila sam njega da pokuša. Sjeo je kraj mene, preuzeo mikrofon i smireno počeo prevoditi. Bio je to kolega Milivoj Telećan. Radio je s nama sljedećih tridesetak godina do svojeg umirovljenja i odlaska iz Zagreba. Bilten HDKP-a Zapisnik sa sastanka Društva održanog 31. listopada 1991. na kojem je odlučeno da će Društvo istupiti iz Saveza udruženja i društava konferencijskih prevodilaca Jugoslavije „Ruska” kabina Napisali Ratko Venturin i Natalija Vidmarović Na izmaku godine 1975. Društvo simultanih prevodilaca primilo je u članstvo Nataliju Hržić i Radomira (Ratka) Venturina za prevodioce na ruski i s ruskoga. Barem kakve tri-četiri godine prije primanja u članstvo oni su već prevodili. Prije toga u ruskoj kabini radila je Marija Semenov uz nekoga koga bi se pozivalo iz Beograda. Onda je Vladimir Ivir pozvao Venturina da bude drugi prevodilac, kako se ne bi moralo popunjavati kabinu beogradskim prevodiocima, pogotovo što se nakon Deklaracije i Hrvatskog proljeća osjetila potreba da se u prevođenju upotrebljava „hrvatska varijanta”. Potkraj osamdesetih priključila im se Natalija Vidmarović. Od osamostaljenja Hrvatske u članstvo je primljena i Taisa Agaljceva-Horvatić-Tudja, koja je i prije kao vrsna beogradska prevoditeljica po potrebi zamjenjivala koga od zagrebačkih kolega. Potreba za ruskim jezikom bila je do potkraj osamdesetih godina prilično velika u širokom tematskom krugu pri čemu je ruski bio 5 neizostavan jezik u društvenoj tematici. Redovito su se takvi skupovi održavali u Dubrovniku, Cavtatu i Kumrovcu. Uvijek smo bili dobar tim, bilo da smo radili kao tri prevoditelja ili udvoje. Sa zahvalnošću se sjećamo svakoga trenutka susreta, rada i druženja. Treba istaknuti da smo kroz prevoditeljski rad uspjeli saznati i dosta korisnih informacija, koje inače izmaknu u svakodnevnom životu. Koliko znamo, klijenti se nisu nikada žalili, a to znači da nismo bili loši! Od predsjednika našega udruženja željeli bismo svakako istaknuti Janka Paravića i Jagodu Lukavac – uvijek strogi, odgovorni, ali perfektni organizatori, izuzetno druželjubivi i šarmantni, svaki na svoj način. Predsjedatelj tek što sjedne, pa čim zine i sve dok ne ode, ja prevodim iz kabine žedne preko vode. Ratko Venturin 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Sjećanja na nekadašnje kongrese i važnije skupove Napisala Maša Marušić Nakon završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Škole za prevodioce u Ženevi, neko sam vrijeme radila različite poslove. Među ostalim, radila sam u Kanadi na Svjetskoj izložbi 1967., u Londonu kao tajnica u odvjetničkom uredu i u administraciji UN-a u Ženevi. Nakon toga, skrasila sam se 1971. kao lektor za engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nekoliko godina kasnije (1975.) počela sam se baviti i simultanim prevođenjem. Moj kolega i prijatelj Vlado Ivir pozvao me da dođem samo vidjeti kako to u stvarnosti izgleda, a kad sam došla jednostavno me posjeo u kabinu s Jankom Paravićem (kojeg tada još nisam poznavala), nekako je išlo i poslije toga sam prvi put službeno pozvana da prevodim u kabini. U tadašnjoj Jugoslaviji praktički nisu postojale škole za simultano prevođenje. Jedino je 1961. godine gđa Patricia Longley održala jednogodišnji tečaj simultanog prevođenja u Beogradu kao pripremu za konferenciju nesvrstanih zemalja. Danas su sasvim drugi uvjeti. U Zagrebu postoje dva poslijediplomska studija za simultano i konsekutivno prevođenje, pa mladi sa završenim fakultetom mogu nastaviti svoje školova- nje za simultane prevoditelje i s većim teoretskim predznanjem i praktičkim iskustvom početi prevoditi u kabini. Sjećam se da je moj prvi angažman bio na skupu Muzički biennale Zagreb. Dijelila sam kabinu s Mladenom Raukarom, šarmantnim i iskusnim kolegom, koji je i sam bio muzičar, a prema meni vrlo susretljiv i pun razumijevanja. Jednom drugom prilikom mnogo godina kasnije, naša ekipa iz Zagreba radila je na skupu o medicini rada u Dubrovniku. Bili smo nezadovoljni smještajem i Mladen Raukar je u naše ime pošao s organizatorom skupa vidjeti može li se išta učiniti. Kako razgovor nije polučio rezultate, Raukar im je ljutito rekao: „Ako nas bu’te smjestili u taj kokošinjac, mi ćemo vam prevoditi k’o kokoši!”. U cijeloj toj neugodnoj situaciji, to nam je osvježilo dan. Prevoditelji u poklon paketu Zatim je započela era prevođenja na skupovima nesvrstanih zemalja. Tu su prevoditelji trebali vladati s bar dva strana jezika (francuski, engleski, španjolski, arapski i hrvatski ili srpski). Na tim su skupovima uglavnom radili prevoditelji iz Beograda i Zagreba, a povremeno bi nam se priključila i kolegica Marjola Zdravić iz Slovenije. Najprije smo prevodili na skupovima u Beogradu, a nakon toga je jugoslavenska vlada počela svoje timove prevoditelja slati na važnije konferencije kao dio svog doprinosa konferencijama nesvrstanih. Tako smo, odaslani u poklon paketu s mašnom, krenuli prevoditi na razne strane svijeta. U početku smo često prevodili za Koordinacijski odbor novinskih agencija nesvrstanih zemalja, čije su se konferencije održavale u raznim zemljama (između ostalog u Tunisu i na Cipru). Bilo je tu nezaboravnih doživljaja. U Indoneziji smo prevodili za COMINAC (Konferenciju ministara informiranja nesvrstanih zemalja). Dočekani smo na aerodromu i voženi automobilima kroz Jakartu: policija je išla ispred nas sa sirenom i čistila sve pred sobom kako bi nam osigurala slobodan prolaz. Jako nas je to impresioniralo i veselilo, bilo je „kak’ na filmu”! Hoteli su bili prekrasni, s puno zelenila, a doručak je obilovao egzotičnim tropskim voćem. Posebna atrakcija za ženski dio tima bile su indonežanske tkanine, poznati batik, a kako su cijene za naše pojmove bile relativno niske, opskrbile smo se za dugo, dugo vremena. Neponovljiva iskustva Izvor: privatni album Najneobičnije iskustvo bilo nam je kad smo prevodili u Sjevernoj Koreji, u Pjongjangu, na sastanku ministara nesvrstanih zemalja. Moram još napomenuti da je baš u to vrijeme moj brat bio stalni predstavnik Ujedinjenih naroda u Pjongjangu, gdje je uspostavio i vodio ured UNDP-a. To napominjem jer sam imala privilegij stanovati u kući svoga brata, dok su svi ostali odsjeli u hotelu. Nakon završetka radnog dana morala sam poći u taj hotel. Naime, svaka je delegacija morala osmisliti svoj program, pa smo se sastajali u sobi tadašnjeg direktora Tanjuga i pripremali „splet na- Jagoda Lukavac, Maša Marušić i Milivoj Telećan u Harareu, Zimbabve Bilten HDKP-a 6 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo Izvor: privatni album svake večeri vozio k bratu. Nakon završetka prijema, slučajno se dogodilo da je kubanski ambasador prolazio autom upravo kad smo i mi izlazili. Ponudio mi je da će me on odvesti, jer mog šofera još nije bilo. Otvorio je vrata automobila, ali u tom su trenutku nagrnuli svi iz osiguranja i počeli me vući van. Nastala je velika pomutnja, a moj je šofer bio izbezumljen, jer me u tom kaosu nije mogao naći. Na kraju smo se ipak pronašli i tako je sve sretno završilo. Taj šofer je bio izuzetno drag, miran i nenametljiv. Pohvalio mi se da mu se upravo rodilo dijete i bilo mi je čudno kad mi je rekao da ga još nije uspio vidjeti, jer mora čekati da završi skup. Oproštajna večera Izvor: privatni album Jagoda Lukavac i Višnja Mindoljević u Indoneziji Hrvatski prevoditelji imali su priliku gledati slet u Sjevernoj Koreji rodnih pjesama”, što nije impresioniralo domaćine te su tražili da im napismeno damo tekstove pjesama kako bi znali što pjevamo… Dolazio nam je i korejski učitelj pjevanja s instrumentom, jer se od nas kao delegacije očekivalo da otpjevamo jednu pjesmu na korejskom. To je bilo jako smiješno, a naročito meni koja baš nemam puno sluha. Ali nije bilo vrdanja, to se od svih očekivalo… Sjećam se i jednog incidenta u Pjongjangu. Bili smo na svečanoj večeri na kojoj Bilten HDKP-a se sjedilo za manjim stolovima koji su bili blizu jedan drugome, pa se moglo komunicirati. Nedaleko od nas sjedio je kubanski ambasador i razgovarao s Jagodom Lukavac, a i nama se povremeno obraćao. Inače, Koreanci su za svaku prevoditeljsku kabinu, odnosno jezik, osigurali po jedno vozilo. Drugim riječima, nismo se smjeli miješati: ni slučajno da neki francuski prevoditelj zaluta u automobil engleske kabine! Ja sam imala posebnog šofera koji me 7 Naše kolegice Koreanke, koje su se zdušno brinule za našu ekipu, bile su jako simpatične. Htjeli smo im u znak zahvalnosti kupiti neke poklone i pozvati ih na večeru. Međutim, došlo je naređenje s vrha da zapravo one nas trebaju voditi na večeru, a što se tiče poklona, rečeno nam je da one to ne mogu osobno primiti, već ih moraju izložiti u specijalnoj dvorani za poklone. Tog smo dana radili do kasne noći, a negdje oko ponoći otišli smo u vilu gdje su nas dočekali uspavani konobari i kuhari koji su nas dugo čekali… Večera je bila ugodna, a poslije su održani službeni govori naših i njihovih šefova ekipa, što nam je bilo neobično, jer smo obično mi bili zaduženi da prevodimo a ne da držimo takve govore. Među ostalim, bili smo i u Harareu 1986. na Sastanku na vrhu Pokreta nesvrstanih zemalja. Tamo je bila brojna ekipa naših prevoditelja. Kao i na većini tih konferencija, organizatori su za sudionike organizirali posebne izlete, pa je tako i naša ekipa uspjela vidjeti čuvene Viktorijine slapove. Zadnji skup nesvrstanih na kojem smo prevodili održan je u Beogradu, 1989. godine. Bio je i to IX. sastanak na vrhu nesvrstanih zemalja. I tako su se uz mnogo lijepog druženja i zanimljivih doživljaja krajem osamdesetih završila naša daleka putovanja u nepoznate zemlje. Svuda smo bili lijepo primani i to su neponovljiva iskustva. 4. broj / studeni 2014. Izvor: privatni album Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Maša Marušić i Vesna Grbin Uspostavljanje komunikacije Onda su došla nova, teška vremena. Bili smo aktivni i za vrijeme Domovinskog rata. Janko Paravić bio je osobni prevoditelj Franje Tuđmana, a kasnije, nakon završetka rata, prevodio je i za pred- sjednika Mesića. Vesna Grbin je u Hotelu I, na pregovorima sa stranim vojnim promatračima, vrlo često prevodila za hrvatske generale. Uz to smo Vesna Grbin, Vladimir Ivir, Vera Andrassy i ja prevodili dugotrajne pregovore o razoružanju i kontroli naoružanja u Beču pod O „termitima” i prevoditeljskim putositnicama Predsjednici HDKP-a Napisala Jelica Vidan Sanja Matešić 2013.-2014. Bili smo redom svi različitog stručnog profila i polazišnog obrazovanja, željni odmaka od svakodnevnih radnih obveza. Konferencijsko prevođenje bilo je zapravo drugo zanimanje za većinu praktičara. To nije bilo vrijeme čestih putovanja i dalekih destinacija. Odlazak na prevođenje bio je odmak od poznatog i blagotvoran „dépaysement”. Putovati do Splita ili Sarajeva avionom, ili pak za Dubrovnik preko Ljubljane zbog guste magle u Zagrebu, bilo je uspješno bježanje od svakodnevice. A tek kad se išlo na skupove nesvrstanih u daleku Indoneziju, u Zimbabve ili na bliži Cipar, zadovoljstvu nije bilo kraja. Među nama je bilo više sveučilišnih nastavnika, ali tu su bili i prokušani stručni prevoditelji, pa poznate osobe iz javnih medija (izraz tad malo u uporabi), isto tako i pisci, glazbenici, glumci. Bilo je to šareno i radoznalo društvo, otvoreno Marija Maras 2011.- 2012. Anika Rešetar 2009.- 2011. Goranka Antunović 1997.-1998., 2007.-2009. Jagoda Lukavac 1980.-1982., 1993.-1995.,1998.- 2007. Vesna Grbin 1991.-1993., 1995.-1997. Vera Andrassy 1983.-1985. Vladimir Ivir 1979.-1983., 1989.-1991. Janko Paravić 1974.-1978., 1985.-1989. Bilten HDKP-a 8 okriljem OESS-a. U prvo vrijeme strane u pregovorima nisu međusobno komunicirale, jedino su prevoditelji, koji su se poznavali od prije, dobro komunicirali. Nepovjerenja je bilo do te mjere da je svaka delegacija zahtijevala da za njih isključivo rade njihovi prevoditelji, tako da su postojale tri odvojene kabine: bosanska, hrvatska i srpska. Organizatori su se tada dosjetili i počeli češće praviti pauze za kavu kako bi predstavnike strana ponukali da počnu međusobno razgovarati i u tome su na kraju uspjeli. Komunikacija je uspostavljena, i više nije bilo ranijeg nepovjerenja prema prevodiocima. Nakon dvanaest godina pregovora u Beču, potpisan je u Firenci Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja. U isto vrijeme je blizu Zagreba uspostavljen i RACVIAC (Regionalni centar za kontrolu naoružanja, verifikaciju i pomoć u implementaciji). U tom smo se centru kao prevoditelji izmjenjivali Goranka Antunović, Janko Paravić, Ivo Bičanić i ja, a kasnije nam se priključila i Dubravka Dostal. novim susretima. Neki su se afiniteti odmah prepoznali i prijateljstva traju i do danas. Skupovi su znali trajati i više dana, pa je učenje stručnih termina bilo potrebno ali i svrhovito. Iskoristivost je onda bila dulja. A tko je jednom savladao leksik iz „Goriva i maziva” imao je zajamčen sljedeći kongres, koji je godinama organizirala INA. Po struci ipak jezično školovani ili vrsni znalci jednog ili više stranih jezika, fascinirani stručnim terminima, naglasak smo mi, priučeni konferencijski prevoditelji, stavljali na savladavanje novih riječi, zanemarujući ponekad proces razumijevanja. „Termiti” su se razmjenjivali – ja tebi Goriva i maziva, a ti meni Bankarstvo. Znati izraze bila je mantra, a višejezični skupovi tražili su da plivamo kako znamo i umijemo. Sve je to bilo doba bez interneta, bez ponuđenih poveznica, bez www stranice na koju vas upućuje organizator. Inovacije u sustavnijem pripremanju za kongrese nastupile su kad su organizatori, poput Vijeća Europe, počeli redovito slati velike količine umnoženog materijala (uz ljubazno pisamce odgovorne osobe!) hitnom avionskom dostavom. 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo Poštari i kuriri stenjali su pod teretom, a susjedi iz zgrade shvatili su da smo važne osobe. Katkad je pošiljka stigla prekasno, pa smo dnevni red i referate panično grabili s pulta neposredno prije početka. Neki su opet organizatori bili potpuno novi i nevježe u tom poslu, a brinuli su se o mnogo konkretnijem sadržaju od onog što je zaokupljalo pažnju Vijeća Europe na ondašnjim seminarima. Izvor: privatni album Prevoditelj u ulozi uvodnog predavača Izvor: privatni album Jelica Vidan prevodi uz pomoć rudimentarne opreme Izvor: privatni album Jelica Vidan i Maša Marušić u Nikoziji na Cipru U prvom planu: Vlado Ivir i Maša Marušić. Straga: Neda Paravić, Mira Vlatković, Ratko Venturin i Jere Tarle Bilten HDKP-a 9 Dugo se prepričavao događaj kad je jedan prevoditelj uspješno odigrao ulogu uvodnog predavača koji nije stigao na vrijeme na skup stjecajem nepredviđenih teškoća u zračnom prometu. Sve se to odigralo negdje podalje od većih središta kamo je poveća ekipa prevoditelja putovala, čini se, službenim automobilima. Trebalo je spasiti obraz organizatora, a usput pripremiti promoviranje novog proizvoda tog pogona pred okupljenim sudionicima skupa. S najvećim autoritetom uvodni je referat bio pročitan tako što je na podij izašao jedan od nas. Bili smo, ostali u kabinama, zadivljeni spretnošću i sigurnošću našeg izlagača na podiju, i svi smo zdušno prevodili. Dikcija je bila savršena, ritam izlaganja prirodan, malo sporiji. Organizatori presretni; jedino su prije izlaganja morali najaviti da predavač ne će moći odgovarati na pitanja, jer nema za to vremena, već da hita dalje! Uspjeh je bio zajamčen, a novi proizvod pogona odobren. Svi smo bili nagrađeni i vrlo ponosni na naše svekolike sposobnosti. Nisu o nama uvijek organizatori skrbili tako zdušno. Bilo je i drugačijih. Slučaj Mediteranskih igara posebno je dojmljiv. Nije uopće bio predviđen hotelski smještaj za nas. Nekako smo se počeli raspoređivati po loungeu i naslonjačima novog hotela Marjan, dok na recepciji nije pukla vijest da su u našoj ekipi i dekan i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojem su neki s recepcije još studirali. Sobe su se našle, na početku ne i za sve. Ipak smo se svi smjestili u Marjanu pa krenuli užurbano učiti „termite” za Mediteranske igre 1979. Neka se ne zaborave ove uzbudljive i duhovite etape konferencijskog prevođenja. I to je dio naše i vaše teške profesije danas. 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Članovi društva u službi protokola Napisao Janko Paravić odličje Legiju časti. Janko Paravić nositelj je Spomenice domovinskog rata 1990.-1992., Spomenice domovinske zahvalnosti i Reda hrvatskog trolista. Jagoda Lukavac prevodi predsjedniku Josipu Brozu Titu prilikom obilaska Španjolskog paviljona na Zagrebačkom velesajmu Izvor: privatni album Neki naši članovi dobili su za svoje zalaganje i službena međunarodna i domaća priznanja: Jagoda Lukavac i Nada Majer dobile su visoko francusko Izvor: Ured predsjednika Mnoge članove Društva angažirao je protokol na raznim razinama, od Predsjednika naniže. U razdoblju do neovisnosti najistaknutije mjesto nedvojbeno pripada Vladimiru Iviru, koji je u nekoliko navrata prevodio – u inozemstvu i u zemlji – Josipu Brozu Titu, predsjedniku SFRJ. Na putu do samostalnosti članovi Društva prevodili su na mnogim državnim skupovima, službenim sastancima i konferencijama. Neki su od njih godinama bili prevodioci predsjednika Republike, premijera i predsjednika Sabora, te raznih državnih tijela. Započeli su „Englezi”: Vladimir Ivir, Vesna Grbin, Vera Andrassy, Marija Marušić, Goranka Antunović, Nataša Mance i Janko Paravić, koji je od 1991. do 2002. bio i službeni prevodilac Predsjednika za engleski i talijanski; „Njemice” Truda Postl-Božić i Divna KernFrancetić; „Rusi” Natalija Vidmarović i Radomir Venturin; „Talijani” Dalia Grin, Smiljka Malinar i Janko Paravić; „Španjolci” Jagoda Lukavac, Višnja Mindoljević i Milivoj Telećan; „Francuskinje” Jagoda Lukavac, Ingrid Šafranek i Nada Majer. Janko Paravić prevodi prilikom susreta Margaret Thatcher i predsjednika Franje Tuđmana Bilten HDKP-a 10 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo Pogled izvana Bilten HDKP-a Predsjednik Franjo Tuđman, Janko Paravić i Alija Izetbegović Izvor: Ured predsjednika Dužnost ravnatelja Državnog protokola RH obnašao sam nešto manje od tri godine u razdoblju od početka 1995. do sredine 1997. Početkom 1995. ustrojen je Državni protokol s odjelima u Uredu Predsjednika, Saboru, Vladi RH te Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu obrane. S obzirom na tadašnje ustavno uređenje a posebice na vrijeme i političke okolnosti, znatan dio političkog i diplomatskog života u RH odvijao se u Uredu Predsjednika. Moja se pak odgovornost mjerila uspjehom svih odjela a posebice u „protokolarnom funkcioniranju” Ureda Predsjednika i u domovini i na putovanjima. Vrlo važan čimbenik u organizaciji dnevnog života i događanjima neupitno je bila suradnja s prevoditeljima. Državnički susreti i putovanja predsjednika dr. Franje Tuđmana neizostavno su zahtijevali nazočnost prevoditelja. Od njih se pak tražila stalna raspoloživost, superiorno vladanje jezikom, izdržljivost, spretnost u kretanju i, naravno, krajnja diskrecija. Bilo da je riječ o Glavnoj skupštini UNa, bilateralnom državnom posjetu ili radnom susretu u Uredu, prva gotovo podsvjesna reakcija ravnatelja protokola usmjerena je na izbor prevoditelja. S ove vremenske udaljenosti ne dvojim da je postojala i „kemija” između predsjednika Tuđmana i odabranih prevoditelja pa mi dopustite prisjetiti se priprema za mirovni proces u Daytonu. Naime, u toj je prigodi „leteći” diplomat Richard Hoolbroke u sedamnaest navrata posjetio Zagreb i predsjednika Tuđmana, a članovi Senata i Kongresa doputovali su u nekoliko navrata. Razgovori koji su ponekad trajali više sati tražili su visoku razinu strpljenja i koncentracije. Sklopovi izgovorenih rečenica u kojima je svaku riječ potrebno s pažnjom izvagati stavljali su prevoditelja pred kušnju. Gotovo da se mogla „parati tišina” u kratkoj stanci između izgovorenoga i prevedenoga. Godine iskustva, poznavanje materije pa i osobna relacija učinili su zapravo da dugi i naporni razgovori za prepreku nemaju Izvor: Ured predsjednika Napisao veleposlanik dr. sc. Ivan Mišetić, ravnatelj Državnog protokola 1995.-1997. Janko Paravić, predsjednik Stjepan Mesić i papa Ivan Pavao II nemogućnost komunikacije. Takvim ih je bez dvojbe učinio gospodin Paravić. Činio je to do te mjere pouzdano i bez nametljivosti da mi je u jednoj prigodi gđa Paula Gikas, operativna voditeljica Hoolbrokeove misije priznala da je mislila kako se na hrvatskom jeziku interpreter (prevoditelj) kaže Janko. Možda nepravedno prema svima drugima (a bilo ih je) stavljam gospodina Paravića u žižu, ali naš je profa trčao zajedno sa mnom po hodnicima UN-ove zgrade na East Riveru, proveo nepros- 11 pavane noći u uskoj kabini Challengera, znojio se u Parlamentu Australije, stiskao sa na stolici u očekivanju zdravice na državnoj večeri iščekujući moj znak. Usprkos razlici u godinama naša je komunikacija bila prijateljska a opet dostatno profesionalna za obavljanje zahtjevne zadaće. Držim pak da nas je posebice obogatilo vrijeme čekanja i dokolice kada je gospodin Paravić s humorom i posebnim šarmom dijelio s kolegama i sa mnom teme za razgovor. I bilo je, usprkos napetosti, i šala… 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Naši predsjednici se prisjećaju… Janko Paravić, prvi predsjednik Društva Svoj prvi mandat doživio sam zajedno s drugim osnivačima s osjećajem ponosa kada se te, 1974. godine, okupilo nas dvanaestero. Do toga dana, poslije početnog „šegrtovanja” postali smo uigrana ekipa, etablirana diljem SRH i – u suradnji s kolegama iz Beograda i Ljubljane – bivše države. Taj uspjeh vrijedi to više što nitko od nas, osim Vesne Grbin, nije imao formalnog obrazovanja za simultanku/konsekutivu. odrađenim danima (koja se čitala na godišnjoj skupštini) kako bi se pravedno raspodijelio posao – i honorar!!! Nije nam bilo lako ni kod stjecanja novih članova. Nije bilo studija, djevojaka iz E.S.I.T.-a itd., pa smo potencijalne prinove skupljali na temelju preporuka, iskušavali ih na djelu – i u tome bili izuzetno uspješni. O tome svjedoče svi članovi Društva koji su to postali od 1974. do kraja posljednjeg mandata Jagode Lukavac. Profesionalizam i kvaliteta Izvor: Ured predsjednika Jagoda Lukavac, najdugovječnija predsjednica Društva (1980.-1982., 1993.-1995., 1998.- 2007.) Janko Paravić prevodi prilikom susreta dvojice predsjednika, Franje Tuđmana i Billa Clintona Biti predsjednik Društva u to doba bio je prilično zahtjevan posao i obuhvaćao je mnogo aktivnosti kojima se danas predsjednici ne bave (ne mislim time omalovažiti njihov trud na drugim područjima). Poslije dogovorenog posla, trebalo je odabrati ekipu, pobrinuti se da bude obaviještena o svim promjenama i osigurati terminološku podršku – i sve to samo telefonom bez interneta, e-maila, smartphonea, tableta, instagrama i instakilograma. Predsjednik je nerijetko znao provesti pola dana uz telefon obavještavajući ekipu da u Dubrovnik treba letjeti iz Ljubljane jer je Pleso u magli, a zatim, drugi dan ujutro – praktički u cik zore! – navrat-nanos javiti svima da odu na Pleso, jer se magla smilovala i povukla. A tada su ekipe znale imati i po osam članova! Uz to – danas je to potpuno nestalo – predsjednik je vodio evidenciju o Bilten HDKP-a Vrlo sam dugo bila predsjednica HDKP-a, u nekoliko navrata i po nekoliko mandata. Mi, prevoditelji, bili smo svjedoci mnogih događanja, mnogih značajnih, povijesnih trenutaka, sastanaka i rastanaka. Početak devedesetih bio je uvod u teške godine za RH i naši su članovi davali svoj doprinos na svim poljima. O onima koji su radili u Hotelu I, koji su prevodili na pregovorima u Ženevi, u Daytonu, na Pantovčaku mogli bismo napisati knjigu. Naša je profesija takva da smo bili uključeni u najtajnije pregovore, morali se rukovati i s onima kojima nismo željeli ni pružiti ruku, morali izgovarati misli s kojima se možda i nismo slagali, ali profesionalizam je bio takav da to nitko nije ni primijetio. Društvo je bilo vrlo aktivno, mnogo se radilo, i bilo nam je vrlo stalo da se po kvaliteti izdvajamo od sve većeg broja prevoditelja koji su se pojavljivali na tržištu. I „tržište” je postala nova kategorija s kojom smo se susreli tih devedesetih. Unutar HDKP-a smo uveli Kodeks časti koji su morali potpisati oni koji su željeli biti članovi Društva, i novi i stari članovi. Na tekstu tog Kodeksa smo ozbiljno radili jer smo željeli da sadrži sve one elemente za koje smo smatrali da predstavljaju bit našega rada i po čemu smo se izdvajali od ostalih prevoditelja, koji nisu bili članovi Društva. Među značajnijim nastojanjima podizanja kvalitete bilo je uvođenje mentor- 12 stva kandidatima za članstvo u Društvu. Kandidati su hospitirali na skupovima na kojima su radili njihovi mentori. I nakon godine dana hospitiranja i rada na barem tri skupa, uz podršku mentora i još dva člana koji imaju istu jezičnu kombinaciju, kandidat je mogao postati član Društva. Izuzeci su bili rijetki. Nekada je predsjednik Društva bio taj koji je primao upite za međunarodne skupove, formirao ekipe i predao posao šefu ekipe. S vremenom se to promijenilo i danas su sva naša imena na našoj web stranici, a potencijalni klijent zove nekoga s našeg popisa. Pamtim skupove koji su trajali nekoliko tjedana, a onda se polako to počelo mijenjati i sve smo češće imali skupove od najviše 2-3 dana, pa čak i samo 2-3 sata. Bila su to vremena bez interneta i mobitela, bez svih tih pomagala, vremena „teškog fizičkog rada” kada smo dizali i spuštali teške rječnike… dobili bismo „tonu” materijala za pripremu, sve u papirnatom izdanju, sigurna sam da mnogi od nas i dalje čuvaju mnoge od tih materijala kao vrijedne izvore terminologije. Teško nam je baciti ih, a kad zatreba krenemo na internet, a ne u naše ormare i police… Izvor: Ured predsjednika Uigrana ekipa Predsjednik Stjepan Mesić i Jagoda Lukavac Vremena su se promijenila, došlo je i do smjene generacija. S mnogo ponosa i profesionalnog dostojanstva i dalje radimo ovaj zanimljiv, ipak težak i krajnje odgovoran posao. 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo In memoriam Mnogi naši članovi ostavili su u našem Društvu i u hrvatskom konferencijskom prevođenju neizbrisiv trag. Ovdje se sjećamo nekolicine onih koji više nisu s nama. ljudi prilazili, čestitali i zahvaljivali na izvrsnom prijevodu. U tom je trenutku kod nas Vlado uz Neila Armstronga bio pravi „celebrity”. Kao traženi simultani i konsekutivni prevodilac, Vlado je pozivan da prevodi na najvišoj razini: s predsjednikom Titom išao je na putovanja u nesvrstane zemlje i u UN. Prevodio je i za kraljicu Velike Britanije Elizabetu II. i za predsjednika SAD-a Richarda Nixona prilikom njihovog posjeta Hrvatskoj. Prevodio je i za prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana. Za svoj rad primio je i brojna odličja, među kojima britanski orden sa zlatnim vijencem „Member of the Victorian Order” i danski „Ridder af Dannebrogordenen”. Sjećanje na Vladu Ivira Vladimir Ivir bio je ne samo izvrstan prevoditelj (pismeni, simultani i konsekutivni) nego i izvanredan teoretičar prevoditeljstva, cijenjen i priznat u svijetu. Tu kombinaciju teorije i prakse Vlado je razradio do savršenstva. Imao je istančan osjećaj za jezik, prevodio je mnoge knjige i stručne članke. Napisao je i brojne radove za međunarodne znanstvene časopise. Bio je uz to i leksikograf, koji je u svojim rječnicima uvijek nalazio razumljive ekvivalente teškog administrativnog i političkog nazivlja iz bivše i sadašnje države, i te je rječnike stalno prerađivao i nadopunjavao. Mi koji smo se bavili pismenim prevođenjem stalno smo se njima koristili, a i na usmenom prevođenju bili su uvijek uz nas u kabini. Vlado je predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme svoje karijere obnašao je dužnost predstojnika katedre za engleski jezik, pročelnika Odsjeka za anglistiku, voditelja postdiplomskog studija lingvistike, prodekana za znanstveni rad i nastavni rad, te dekana. Zaslužan je i za pokretanje postdiplomskog studija prevoditeljstva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a po njegovoj zamisli i planu 2001. godine uveden je i postdiplomski stručni prevoditeljski studij. Tijekom rada na fakultetu često je predavao u inozemstvu na mnogim sveučilištima (Trst, Sydney, Melbourne, Adelaide, Berkley, Graz, Ljubljana, Sarajevo, Novi Sad i Skopje). Vlado je postao poznat široj javnosti kao prevoditelj prilikom slijetanja prvog čovjeka na Mjesec 1969. Taj uzbudljiv događaj kojeg smo svi pratili do duboko u noć prenosila je i naša televizija. Sutradan se o tom događaju pričalo, a usput se spominjao i sjajan prijevod. Sjećam se da su mu na javnim mjestima Bilten HDKP-a Izvor: privatni album Napisala Maša Marušić Vladin veliki talent za prevođenje pokazao se i prilikom prevođenja teško razumljivih izlaganja s engleskog na hrvatski jezik. To je bilo osobito važno kolegama kojima je on bio relej, a o njegovom prijevodu ovisio je rad cijele ekipe. Njegova koncentracija i vještina razumijevanja govornika kojima engleski nije bio materinski jezik bile su nenadmašne. Dovoljan je jedan primjer: znalo se dogoditi da govornik počne iznositi svoje izlaganje i da se iz publike čuje protest: „There is no English translation!” Nije ga ni bilo, naravno, jer se govornik služio svojom varijantom engleskog! A nju je Vlado uvijek razumio... i preveo, na opće zadovoljstvo kolega i slušateljstva! 13 Svi su rado slušali i Vladin engleski prijevod iz kabine jer je često bio suvisliji i razumljiviji od mnogih izvornika. Isto se može reći i za njegove pismene prijevode. Povrh svega, Vlado je bio sjajan kolega, u kabini i izvan nje, a to je u najzahtjevnijem i najstresnijem poslu na svijetu od najveće važnosti: tih, miran, skroman, ali odlučan i uvijek spreman pomoći svojim velikim znanjem i iskustvom. Svima nam mnogo nedostaje. Vlado Ivir - nevjerojatna lakoća prevođenja Napisala Vera Andrassy 21. veljače 2014. navršile su se tri godine otkako je iz našeg profesionalnog i privatnog svijeta nestao naš prijatelj, kolega, savjetnik i mentor – Vlado Ivir. Nestao je legendarni prevoditelj – čovjek čijoj smo se nevjerojatnoj lakoći prevođenja divili i pomalo mu na njoj zavidjeli. Svestrano obrazovan, načitan, informiran, brzih reakcija. Bio je sjajan kolega u kabini – s njim nikad nije bilo napetosti ni nervoze. Vlado je bio veliki sretnik – cijeli se svoj profesionalni vijek bavio nečim za što je bio izvanredno nadaren i što ga je strastveno zanimalo, to jest jezikom. Bio je spoj izvrsnog teoretičara i praktičara: teoretičar i predavač lingvistike, leksikograf, pismeni i simultani prevoditelj. Međutim, da je poslušao savjet ispitivača kad je polagao prijamni ispit na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta u Zagrebu do te sjajne karijere možda ne bi ni došlo. U to se vrijeme prijamni ispit na zagrebačkoj anglistici sastojao od razgovora s jednim od nastavnika. Vladi je dopao Berislav Grgić. Nakon kratkog razgovora na engleskom, Grgić mu je dao prolaznu ocjenu ali i sljedeći savjet: „Kolega, meni se čini da ovo nije studij za vas. Možda bi bilo bolje da studirate agronomiju...?” Možda se Grgić (Berci!) poslije osjećao kao ona hrpa nakladnika koji su J. K. Rowling dali odbijenicu za prvu knjigu o Harryju Potteru. Jedan od Vladinih savjeta studentima koji su šepali u engleskom bio je da uzmu sve udžbenike engleskog jezika 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra do kojih mogu doći i prouče ih. On je to napravio u prvoj godini studija. Na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta uveo je predmet Teorija prevođenja. Bio je omiljen kao predavač, nastavnik i mentor. Njegova se predavanja nisu propuštala. Bila su inspirativna, duhovita, uvijek imala logičan slijed. Znao je približiti zahtjevnu i apstraktnu materiju lingvistike auditoriju koji je za to bio slabo pripremljen. Kad danas razgovarate s ljudima koji su studirali anglistiku u Zagrebu, većina će kao jednog od predavača koji ih se najviše dojmio, čovjeka koji ih je naučio lingvistički razmišljati, navesti Vladu. Bio je vrlo dobar mentor: mnoge magistarske i doktorske disertacije nikad ne bi bile napisane bez njegove pomoći. Njegovo je mentorstvo uvijek bilo diskretno, nije se razmetao svojim znanjem, nije docirao – tako da je student imao osjećaj da je do određenog rješenja došao sam, uz malu Vladinu pomoć. Vlado je bio i šef katedre za jezik na Odsjeku za anglistiku, pročelnik tog Odsjeka, prodekan a zatim i dekan Filozofskog fakulteta. A osim usmenim prevođenjem, bavio se i pismenim prijevodima, i pri tome je svakom tekstu i autoru pristupao s poštovanjem. Držao se poznatog i osnovnog načela prevođenja: „change as little as possible and as much as necessary”. sko prevođenje Sveučilišta Georgetown u Washingtonu. Nakon povratka iz Washingtona, aktivno se počela baviti simultanim prevođenjem i angažirala se oko organiziranja srpskog, a kasnije jugoslavenskog društva konferencijskih prevodilaca, te je postala prvom predsjednicom Društva sa sjedištem u Beogradu. Jugoslavenskom društvu su se uskoro, na Vesninu inicijativu i uz njenu podršku, priključila novoosnovana društva iz Hrvatske i Slovenije. Hrvatsko društvo konferencijskih prevodilaca, osnovano 1974. godine, imalo je izuzetnu sreću da se Vesna krajem sedamdesetih preselila u Zagreb i aktivno uključila u rad i daljnje osnaživanje Društva konferencijskih prevodilaca Hrvatske. Tih su godina organizirani veliki kongresi s velikim brojem jezika i kabina. Za to je trebala dobra organizacija, čemu je Vesna bila vrlo vična. Bila je načitana, natprosječno inteligentna i kritična prema sebi i prema drugima. Imala je izvanredan osjećaj za jezik koji je neprestano brusila i nadograđivala. Vesnini radni jezici bili su engleski i njemački, pa je često prevodila s tih jezika na hrvatski i bila vrlo dobar relej. Njezini prijevodi i releji za druge jezične kabine bili su izuzetno kvalitetni. Svi naši kolege koji su prevodili s releja uvijek su se veselili kad bi čuli da će im Vesna biti relej. Na nju su se mogli osloniti. Vesna Grbin - začetnica profesionalizacije struke Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i provela dvije godine u Engleskoj na Sveučilištu u Nottinghamu kao stipendist jugoslavenske vlade, Vesna je svoju karijeru započela u prevodilačkoj službi Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu. Pohađala je jednogodišnji tečaj za simultane prevodioce u Beogradu 1961. godine. Taj je tečaj organiziran pod vodstvom gđe Patricije Longley iz Londona kako bi se osposobili prevodioci za Prvu konferenciju nesvrstanih zemalja koja se održavala te iste godine. Sljedeće godine (1962.), Vesna je upućena na usavršavanje na Odsjek za konferencij- Bilten HDKP-a Izvor: privatni album Napisale Maša Marušić i Gabrijela Vidan Vesna je prevodila na gotovo svim najvažnijim skupovima u zemlji i inozemstvu. Dovoljno je spomenuti skupove organizirane na Brijunima za goste predsjednika Tita, zatim mirovne pre- 14 govore između hrvatskih generala i JNA, koji su se održavali u Hotelu I u Zagrebu, Daytonske pregovore (1995.), a prevodila je i za premijera Račana za vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji. Bila je to osoba od integriteta i visokog morala u koju smo se uvijek mogli pouzdati. Dobro je znala što treba poduzeti da bi se neki etički ili profesionalni problem uspješno riješio. Bila je predana poslu, ozbiljna i odgovorna u svemu što je radila. Po naravi je bila mirna, sabrana i ponekad suzdržana. Možda je zbog tih svojih kvaliteta znala tako dobro pregovarati s potencijalnim klijentima i uspješno dogovarati poslove. Kad god je trebalo raditi, znala je ozbiljno prionuti poslu, a kad bi se ukazala prilika, uvijek je bila spremna i za druženje i čašicu razgovora. Voljela je društvo. S obzirom na njeno veliko znanje i iskustvo, Vesnu su često zvali da prevodi i za Hrvatsku televiziju. Evo što o tome kaže jedna od urednica, Mirjana Rakić: „Kad govorimo o Vesninom prevođenju, ne smije se zaboraviti ni njezina višegodišnja uspješna suradnja s HTV-om. Svojim simultanim prijevodima i spremnošću da se uvijek odazove bila je ne samo pouzdan već i drag suradnik. Naime, Informativni program, za koji je najviše radila, pozivao je upravo Vesnu u ključnim trenucima, siguran u rezultat, pri čemu su njezino znanje i sposobnosti simultanog prevođenja dolazile do punog izražaja.” Svemu rečenome treba dodati da je Vesna Grbin bila i dugogodišnji predavač na Fakultetu političkih znanosti, gdje je generacije studenata s predanošću podučavala engleskom jeziku. Evo što je o njoj rekla njena kolegica s fakulteta, Maja Kovačić: „Studenti pamte Vesnu po tome što je kao vrsna predavačica prenosila i za uzvrat zahtijevala znanje i ukazivala studentima na to da se disciplinom i radom mogu postići odlični rezultati. A oni su voljeli s njom o svemu diskutirati. Uspjehe nekih od njih pratila je i nakon njihove diplome. Voljela je posao koji je radila. Takvu ćemo je pamtiti.” Mi koji smo s njom radili pamtimo Vesnu kao dragu osobu i izvrsnu prevoditeljicu i neizmjerno smo joj zahvalni na svemu što je učinila za razvoj i afirmaciju našeg Društva. 4. broj / studeni 2014. Kako je sve počelo Mladen Raukar – šarmantni teško i nikada se nije žalio. Spremno donosile su dosta poslova svima. S je pomagao kolegama, ohrabrivao je druge strane, njezine pragmatične primultitalent mlađe prevoditelje, uklanjajući dobne i iskustvene barijere. Posebno ga pamtimo po vedroj atmosferi koju je stvarao i širio oko sebe. Svojom duhovitošću i šarmom, bogatstvom duha i širinom pogleda opuštao je napetost, pa je sve što radimo bilo normalno, prirodno i lako. Napisala Jagoda Lukavac Među višestrukim talentima kojima se odlikovao naš kolega i dragi prijatelj Mladen Raukar, posebno je mjesto zauzimala njegova nesumnjiva nadarenost za jezike. Pored svojeg materinskoga hrvatskog jezika, u kultiviranoj zagrebačkoj kajkavskoj varijanti, vladao je još i njemačkim, francuskim, talijanskim i engleskim mjedbe da treba katkad raditi za njih pod posebnim uvjetima, zapamćene su u njezinoj uzrečici „nikad ne znaš, kad će ti zatrebati…”. Nismo mnogo znali o njezinoj prošlosti. Onoga dana kad smo čuli da je umrla, odjednom smo shvatili da je nismo upoznali u svoj punini njezine ličnosti, ali tada je bilo prekasno. Živka Jurak – rodonačelnica Sjećanje na Gertrudu Postlfrancuske i talijanske Božić kabine Napisala Anika Rešetar Napisala Gabrijela Vidan jezikom. No još je važnije istaknuti da je uz znanje jezika posjedovao i zavidnu sposobnost komunikacije, koja je dolazila do izražaja i u svakodnevnom običnom razgovoru i u najformalnijem javnom nastupu, bilo uživo, posredstvom mikrofona ili kamere. Ta sposobnost, udružena sa širokom obrazovanošću predodredila ga je za simultanog prevoditelja. Simultanim prevoditeljem za njemački, francuski, talijanski i engleski jezik postao je potkraj pedesetih godina, u doba kad se taj oblik komunikacije kod nas tek pojavio, a tom se strukom nastavio baviti nekoliko desetljeća. Radio je na nekoliko stotina međunarodnih skupova, dijelio s nama ponekad teške ili gotovo nemoguće radne uvjete, noseći uvijek svoj optimizam i duhovitost kojima bi razbijao napetost ili nervozu. Kako simultano prevođenje uvijek pretpostavlja timski rad, Mladenove ljudske kvalitete došle su do punog izražaja: bio je izrazito ugodan i drag „supatnik”, kako je znao reći, u teškom poslu simultanog prevođenja. Ništa mu nije bilo Bilten HDKP-a Izvor: privatni album Izvor: privatni album Živka Jurak dugo je bila jedini stup francuske kabine, a i jedini stup talijanske kabine. Nama mladima djelovala je kao pravi profesionalac, a njezina sigurnost i mirnoća kao pravi uzori kojima treba težiti. A tako je i bilo. Za sebe je govorila da je stara, što uopće nije bila, pomalo je to bila poza pred dolazak novih, mladih snaga, ili je možda u sebi nosila neku skrivenu bolest. Njezin smisao za zdravi humor kao i naglašena skepsa pred stvarima ovog svijeta bili su izvori čuđenja mladim lavovima. Poznavala je i družila se sa Tout-Zagreb, pa je bila izvrstan po- srednik između različitih sredina. Divili smo se njezinoj ležernosti i finoj dozi samokritičnosti. Bila je posebna, puna mudrih savjeta i duhovitih anegdota. Njezine veze s liječničkim cehom, viđenim doktorima iz Vinogradske bolnice, 15 Gertruda Postl-Božić rođena je 17. ožujka 1933. u Zagrebu, a u istom je gradu umrla 11. srpnja 2012. Nakon diplome radila je u Centru za učenje stranih jezika do 1962., kada postaje lektoricom na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Brižna kao pedagog, pedantna i stručna kao prava germanistica, odnjegovala je mnoge generacije profesora njemačkog jezika. S velikim je zanimanjem radila u svojoj struci i stalno se usavršavala pa je 1973. godine izabrana u zvanje višeg lektora. Prevela je tijekom karijere mnoge knjige i članke, a bila je poznata i kao vrstan konferencijski prevoditelj. Bdjela je nad podmlatkom, svjesna da prava veličina stručnjaka ovisi o nasljednicima u struci. Ines Meštrović se prisjeća: „Davne ratne 1993. godine na Jagodovcu sam u prostorijama Isusovaca s pokojnom Getrudom Postl-Božić prvi put simultano prevodila na ekumenskom skupu. Prema svojoj negdašnjoj lektorici osjećala sam veliki respekt, no tijekom godina naše suradnje uvjerila sam se da se od Trude uvijek može naučiti nešto novo: zgodna fraza, poslovica ili spretna formulacija za neki „uvrnut” pojam. Bila je svakako jedna od najboljih prevoditeljica s kojima sam ikada surađivala i mentor kakvog mladi prevoditelj može samo poželjeti.” Gertruda je i u Hrvatskom društvu konferencijskih prevoditelja uvijek otvoreno primala nove talentirane prevoditelje i pomagala im savjetima i nesebičnim prenošenjem iskustva. Susretljiva, dobra kolegica i sjajna vozačica bila je jedinstvena osoba, lik koji ostaje u sjećanju po srdačnosti i profesionalnom angažmanu. 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Višnja Mindoljević – bespoštednim radom do izvrsnosti Višnja Mindoljević r. Lukavac trajno je obilježila sve što se odnosi na prevođenje i poučavanje španjolskog jezika u Hrvatskoj. Generacije Višnjinih učenika danas su i prevoditelji i predavači i pamte njene sjajne nastupe u oba posla. U djetinjstvu i mladosti živjela je u Urugvaju i Meksiku, školujući se usporedno na španjolskom i francuskom jeziku. Diplomirala je u Meksiku na studiju španjolskog jezika i književnosti, završivši ga s najboljim ocjenama. Radila je kao inokorespondent u Plivi, te gotovo cijeli radni vijek u Školi za strane jezike Varšavska. Osim što je napisala udžbenike za učenje španjolskog jezika Flechazo 1, 2, 3, i 4, radila je i na 8-jezičnom enciklopedijskom rječniku. Bila je predani istraživač i s velikim žarom i temeljitošću radila je Izvor: privatni album Napisala Nataša Mance na unosu odgovarajućih riječi, uvijek se trudeći da nađe najbolje i provjeravajući ih u svim dostupnim izvorima. Višnja se nije zadovoljavala prosječnim i nije se štedjela u postizanju izvrsnih rezultata. Neprestano je obnavljala svoje znanje, bila je iznimno načitana i informirana u različitim područjima. Konferencijskim prevođenjem počela se baviti ranih sedamdesetih godina, najčešće u kabini sa sestrom Jagodom Lukavac. I na tom poslu Višnju Mindoljević pamtimo kao odlično pripremljenu i savjesnu prevoditeljicu, čija je izvedba i na hrvatskom i na španjolskom bila jednako sjajna, nadahnuta i precizna. Prevodila je na brojnim međunarodnim konferencijama u zemlji i inozemstvu, uvijek uz pohvale i divljenje svih koji su pratili prijevod. Više od svega, Višnja je bila odličan mentor, uvijek spremno pružajući podršku mlađim kolegama, pa je bila i predavač na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju konferencijskog prevođenja, koji je pri Sveučilištu u Zagrebu potaknula i podupire EU. Do samog kraja prevodila je i bila uzor i podrška kolegama koji su se na nju uvijek mogli osloniti. Njena toplina, iskrena srdačnost i briga za druge, pored profesionalne prevoditeljske izvrsnosti, sjećanje su koje ne blijedi. Gdje smo sada? Napisale: Sanja Matešić i Anika Rešetar U 40 godina od osnivanja Društva prešli smo dalek put. U međuvremenu je došlo do korjenitih promjena u hrvatskoj državi i društvu, a time i u našoj udruzi. Promijenili su se uvjeti na tržištu, način poslovanja naših članova, način obrazovanja konferencijskih prevoditelja, zakonski okvir za funkcioniranje udruga te način rada HDKP-a. No ono što je u svim tim previranjima ostalo konstantno, visoka je profesionalnost i stručnost naših članova. HDKP bila je i ostala jedina strukovna udruga u Hrvatskoj koja okuplja konferencijske prevoditelje i zastupa njihove interese te skrbi o etici i standardima struke. Članstvo u HDKPu ujedno je i potvrda profesionalnosti i kvalitete rada konferencijskih prevoditelja u Hrvatskoj. Društvo u funkciji zaštite struke Izvor: privatni album Od 2009. do 2011. godine, kada je predsjednica Drušva bila Anika Rešetar, najviše snage i napora posvetili smo ustroju Društva kao udruge koja teži promociji i zaštiti struke. U vrijeme Jugoslavije Društvo je bilo prva adresa za angažman najboljih prevoditelja pa je, osobito 90-ih godina, Društvo funk- Radionica „Vježbe za glas i izgovor”, 6. lipnja 2012. Bilten HDKP-a 16 4. broj / studeni 2014. cioniralo i kao agencija za prevođenje, odnosno zaprimalo je upite klijenata i organiziralo prevoditeljske ekipe. Sredinom i krajem 90-ih narastao je broj posredničkih agencija i prevoditelja koji su angažirani po kriteriju niže cijene, a bez provjerene kvalitete usluge. Neki su članovi Društva osnovali i zajedničku tvrtku i konkurirali ostalim članovima koji bi nastupali pojedinačno. Takvo je stanje dovelo do tenzija, no bilo je normalno i razumljivo za tranzicijsko razdoblje. Najvažnija postignuća tijekom predsjedničkog mandata Anike Rešetar bila su ustrojavanje Društva kao strukovne udruge, izrada internetskih stranica na hrvatskom i engleskom jeziku, primanje novih članova kako bi se osigurao kontinuitet pojedinih jezika, pristupanje grupaciji za strane jezike unutar Hrvatske gospodarske komore i izrada informativnog letka o Društvu i radu konferencijskih prevoditelja. U svom radu Anika se oslanjala na suradnju članova koji su se bili spremni angažirati. Izvor: privatni album Gdje smo sada Veseli sudionici radionice „Vježbe za glas i izgovor” Nakon Anike, predsjednica je bila Marija Maras (2011.-2012.). Za njenog mandata Društvo je znatno proširilo i intenziviralo svoje aktivnosti, pa su osnovani odbori koji su se bavili pojedinim područjima. Tako je Odbor za strukovna pitanja i suradnju s institucijama s Marijom Maras na čelu radio na opširnijoj brošuri o kvaliteti konferencijskog prevođenja i uložio velike napore u komunikaciji s državnim tijelima nadležnima za javnu nabavu kako bi se izmijenio način raspisivanja natječaja koji je sasvim neprimjeren za našu struku. Unatoč prvim pomacima u željenom smjeru, na tom nam području još predstoji golem posao. Ovaj je Odbor također radio na tome da naša struka uđe u nacionalnu klasifikaciju zanimanja. Nastavljen je i angažman u okviru Hrvatske gospodarske komore, gdje je HDKP jedan od suosnivača Zajednice za prevoditeljstvo. Odbor za edukaciju i projekte, kojem je tada na čelu bila Kristina Kruhak, započeo je s izdavanjem Biltena HDKP-a u kojem nastojimo na zanimljiv i atraktivan način govoriti o temama vezanim Bilten HDKP-a Izvor: privatni album Širenje aktivnosti Rasprava sudionika nakon predavanja „Profil hrvatskog konferencijskog prevoditelja”, 31. siječnja 2012. za našu struku i tako je popularizirati. Odbor je počeo i s organizacijom stručnih seminara i predavanja za konferencijske prevoditelje, pa je tako 6. lipnja 2012. godine organizirana radionica „Vježbe za glas i izgovor”, a 31. siječnja 2012. kolegica Ivanka Rajh održala je predavanje „Profil hrvatskog konferencijskog prevoditelja”. Odbor za prijam novih članova i mentorstvo, kojem je na čelu tada bila Sanja Matešić, započeo je s temeljitim preistpitivanjem dotadašnjeg načina primanja novih članova i načina na koji se odvijalo mentorstvo. Prikupljeni su podaci i iskustva srodnih strukovnih 17 udruga iz drugih zemalja, kao i AIIC-a (Međunarodnog udruženja konferencijskih prevoditelja), kako bi se pronašao model koji najbolje odgovara HDKP-u u današnje vrijeme. U susret obljetnici Od 2012. godine predsjednica HDKP-a je Sanja Matešić. To je razdoblje obilježilo donošenje novog Pravilnika o prijmu članova i mentorstvu. Uvedena je kategorija pretpristupnika koja i mladim prevoditeljima koji još ne ispunjavaju sve uvjete za članstvo omo- 4. broj / studeni 2014. Danas je u HDKP-u aktivno nekoliko generacija konferencijskih prevoditelja. Neki su učili posao uz starije i iskusnije kolege koji su im bili mentori, neki su Komunikacija unutar struke sve je važnija Branko Antolič HDKP: Kako je započela tvoja karijera konferencijskog prevoditelja i kako je tekao tvoj profesionalni put? BA: Prevođenjem sam se izdržavao još za studija 90-ih. Nakon pismenog i televizijskog prevođenja, stjecajem okolnosti počeo sam raditi mnogo konsekutiva i to mi se svidjelo. Jednom sam prilikom pokojnom prof. Vladimiru Iviru spomenuo što radim te kako bih se rado okušao i u simultanom prevođenju o kojem nam je pričao na svom kolegiju Bilten HDKP-a Sanja Matešić i Tamara Levak Potrebica u hrvatskoj kabini u Vijeću EU tili inspekcijske misije iz EU na terenu po cijeloj Hrvatskoj, obilazeći poljoprivredna gospodarstva, laboratorije, tvornice i najrazličitije gospodarske objekte; a danas naši članovi prevode u svim institucijama relevantnima za Hrvatsku, od Ureda Predsjednika i Protokola Vlade u Zagrebu do Europskog vijeća i Europske komisije u Bruxellesu; od Sabora Republike Hrvatske do Europskog parlamenta, od Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu do Eu- ropskog suda u Luxembourgu. Naš nas posao vodi na skupove civilnog društva, poslovne sastanke, poljoprivredne sajmove te niz drugih zanimljivih mjesta. Kao samostalni prevoditelji prisutni smo i na hrvatskom i na međunarodnom tržištu, a na Sveučilištu u Zagrebu sudjelujemo u edukaciji novih generacija konferencijskih prevoditelja. Stoga, slaveći 40. obljetnicu HDKP-a možemo s ponosom gledati u prošlost, a s nadom u budućnost. ispekli zanat u ratu, a mlađe su se generacije pripremale za ovu profesiju na poslijediplomskim specijalističkim studijima. Neki su naši članovi stalno zaposle- ni u međunarodnim institucijama, dok većina rade kao „slobdnjaci”. Da bismo ilustrirali tu raznolikost, Sanja Matešić razgovarala je s nekoliko naših članova: Teorija prevođenja. Nikada neću zaboraviti njegovu otvorenost za tu ideju i spremnost da me podrži, na čemu sam mu zauvijek zahvalan. Budući da tada nije bilo ni riječi o nekom prevoditeljskom studiju, počeo sam hospitirati i s vremenom ušao u kabinu. Moja prva konferencija bila je ljetna škola Hrvatskog helsinškog odbora na Braču. Bila je prisutna gotovo cijela tadašnja engleska kabina HDKP-a, a ja sam umirao od straha. Preživio sam i počeo raditi kao slobodnjak. Kada su mi nakon nekoliko godina prekomjerna putovanja zbog posla dojadila, prihvatio sam mjesto UN-ovog konferencijskog prevoditelja 18 Izvor: privatni album gućuje sudjelovanje u radu Društva i umrežavanje s kolegama. Istovremeno je redefiniran sadržaj mentorstva kako bi se ono uskladilo s današnjim sustavom obrazovanja i načinom poslovanja konferencijskih prevoditelja. Nastavili smo raditi i na drugim već započetim projektima, pa je tako dovršena izrada brošure o kvaliteti konferencijskog prevođenja, koja se nalazi u elektroničkom obliku na mrežnoj stranici Društva. Nastavili smo i s izdavanjem Biltena. I napokon, mnogo je entuzijazma i energije uloženo u organizaciju proslave 40. obljetnice osnivanja HDKP-a. Sve je ovo rezultat kolektivnih napora i suradnje naših članova, kojima pripada zasluga za uspjeh ovih inicijativa. Ponosni smo na stručnost i profesionalnost naših članova, koji već 40 godina uspješno odgovaraju na sve izazove koji se pred njih postavljaju: u bivšoj su državi prevodili na nekadašnjim kongresima nesvrstanih i na stručnim skupovima od Opatije do Dubrovnika; u Domovinskom ratu neki su naši članovi prevodili na najvažnijim političkim sastancima dok su drugi pratili novinare po bojišnicama i stratištima i obilazili prognanike i izbjeglice; naši su članovi prevodili za vrijeme pristupnih pregovora s EU i pra- Izvor: privatni album Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra 4. broj / studeni 2014. Gdje smo sada HDKP: Što za tebe znači članstvo u HDKP-u? BA: Članstvo u HDKP-u bilo je prvo stručno priznanje kvalitete onoga što radim i zato sam i emotivno vezan uz Društvo. Jedno sam vrijeme bio i član ZKTS-a (slovenskog društva), a od 2005. sam i član AIIC-a. Na sve te organizacije gledam na jednak način. Svaka na svojoj razini, one su tu kako bi se borile za status i radne uvjete struke. Na AIIC-u je da na neki način predstavlja struku i koristi svoju težinu i moć u pregovorima s velikim igračima na makro planu. Na društvima u pojedinim zemljama je da iznalaze konkretna i djelotvorna rješenja za svoj mikro kontekst jer ga najbolje poznaju. U svemu tome najvažnija je stalna komunikacija za razmjenu znanja i iskustva, a toga između HDKP-a i AIICa nema dovoljno. U taj komunikacijski niz moraju biti uvrštene i obrazovne institucije koje se bave strukom. Komunikacija postaje sve važnija u situaciji posvemašnje deregulacije tržišta koju vidimo ne samo u svojoj struci, već uopće. Ne bude li je bilo, cijeli niz struka opstati će samo na papiru. HDKP: Kako si dobio posao na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu? Koliko dugo već radiš na sudu? Zašto si odlučio ostati u Haagu? BA: Spomenuo sam da na Sudu radim već dvanaest godina. Radno mjesto mi je ponudila tadašnja šefica prevoditeljske službe, nakon što je Sud nekoliko godina prije bio jedan od mojih stalnih klijenata. Razmišljajući o razlozima ostanka zatvorio sam cijeli jedan krug, od osobnih preko stručnih i kulturoloških, pa natrag do osobnih. Prvobitna je ideja bila da neko vrijeme mirujem na jednome mjestu. Dolaskom ovamo, shvatio sam da mi je mnogo toga naučiti, a učiti sam imao priliku od ponajboljih konferencijskih prevoditelja moje jezične kombinacije. Paralelno s time, počeo sam uviđati da države bivše Jugoslavije nemaju ni političku ni kolektivnu volju i svijest sagledati same sebe i svoju ulogu u prošlom i svim drugim ratovima prije njega. Na neki je način trebalo sazrijeti i prekinuti taj ponavljajući ciklus u vrijeme kada je jedino međunarodna zajednica, sa svim svojim nedostacima, bila u stanju pokre- Bilten HDKP-a nuti zamašnjak promjene u kojem sam mogao biti bar najmanji dio. Mislim da je članstvo Hrvatske u EU jedan od pokazatelja tog sazrijevanja i to me nemalo veseli. Trenutni razlog ostanka je u tome što je meni i mojoj obitelji ovdje ugodno živjeti, a uz to je Haag mojoj djeci dom. HDKP: Koje su specifičnosti prevođenja na Međunarodnom kaznenom sudu? Po čemu je to drugačije od prevođenja na konferencijama? BA: Sada kada su već svi osim pristaša onog čovjeka koji sebe naziva imenom nekog oružja zaboravili na taj rat, mi i dalje drvimo po istom :))))))). Konferencijsko prevođenje na MKSJ-u je vrlo specifično po tome što zbog niza razloga traži vrlo visoku stopu vjernosti i gotovo verbatim izričaj na drugom jeziku. To u velikoj mjeri kreše krila slobodi i ljepoti prevođenja. Istovremeno, nakon takvog drilla moguće je osloboditi se i prevoditi precizno i slobodno u isto vrijeme, premda i to zahtijeva svjestan napor i rad na promjeni navika. Na neki smo način podstruka konferencijskog prevođenja i tu je glavna razlika između prevođenja na jednom međunarodnom kaznenom sudu i konferencija. HDKP: Što bi savjetovao mladim prevoditeljima na početku karijere? BA: Ništa osim stalnog rada na jeziku i vještini prevođenja. Institucije su tu da ih nauče osnovama vještine, standardima, a posebno i etici struke. Poručio bih im samo da nikada ne podrivaju vlastitu struku. Nije sve u novcu Mirko Brodnjak HDKP: Možeš li ukratko opisati svoj profesionalni put? Koji su tvoji radni jezici? MB: Nakon studija germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počeo sam raditi u nastavi, premda me to nije privlačilo, ali zbog osjećaja dužnosti prihvatio sam prvo radno mjesto koje mi je ponuđeno. Nakon tri mjeseca zaposlio sam se u privredi i četiri godine radio kao prevoditelj-korespondent. Usput sam prevodio za svoj račun, najprije samo pismeno, a onda i usmeno (konsekutivno), i to samo njemački. U konferencijsko prevođenje me uvela bivša mi lektorica s germani- 19 Izvor: privatni album na MKSJ-u. Dvanaest godina kasnije još sam tu, u engleskoj kabini. stike, pokojna Gertruda Postl-Božić, i vrlo sam joj zahvalan na tomu. Otišao sam iz poduzeća u kojem sam radio i postao (usmeni i pismeni) prevoditelj slobodnjak. Nakon nekog vremena (godina – dvije – tri?) počeo sam prevoditi i s engleskog, ali jednosmjerno, a još kasnije i na engleski. Udio engleskog je sve više rastao te je potkraj mojeg slobodnjaštva bio oko 90%. Kako se Hrvatska približavala Europskoj uniji, odlučio sam dodati francuski, koji sam kratko učio kao srednjoškolac, da bih bio zanimljiviji institucijama. Uspio sam položiti akreditacijski test za aktivan njemački i engleski i pasivan francuski i otada radim sa sva ta tri jezika. 2009. godine sam otišao u Haag, gdje sam dobio posao na UN-ovu Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i radio u engleskoj kabini do proljeća 2014. uz jedanaestomjesečni prekid zbog rada u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Budući da sam prošao na prvom natječaju institucija EU za konferencijske prevoditelje za hrvatski jezik, Sud EU u Luxembourgu mi je ponudio stalno radno mjesto i prihvatio sam. HDKP: Što ti znači članstvo u HDKP-u? MB: Članstvo u HDKP-u mi je osobito mnogo značilo na početku karijere jer sam tako ušao u krug iskusnijih kolega, od kojih sam mnogo naučio, i jezično i tehnički, a i o profesionalnoj etici. S nekima sam se i sprijateljio. Otkad više nisam u Hrvatskoj, članstvo mi više nije korisno u pragmatičkom smislu, ali predstavlja vezu s mojim korijenima, a njime i podupirem napore HDKP-a da ostvari svoje ciljeve i pridonosim konsolidaciji profesije u Hrvatskoj. 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra HDKP: Kako izgleda tvoj tipičan radni dan? MB: Dvije su vrste radnih dana: oni kad prevodim na raspravi, odnosno uoči rasprava, i oni kad ne prevodim, niti se pripremam za neposredno predstojeću raspravu. U prvom slučaju pomno proučavam dokumente iz odnosnoga spisa, tražim stručne izraze, eventualno se posavjetujem s nekim, pišem podsjetnik i konačno u kabini dajem sve od sebe. Tih je dana sa mnom i kolegica s kojom ću prevoditi u kabini (konkabina ;-) ), pripremamo se skupa. Rasprave su, osim rijetkih iznimaka, kratke i traju do dva, dva i pol sata. U drugom slučaju se bavim administrativnim zadaćama ili sastavljam glosare i općenito se bavim terminološkim radom. Postoji i mogućnost učenja nekog novog jezika radi obogaćenja jezične kombinacije, što će vjerojatno kad-tad doći na red. Radno vrijeme nam je fleksibilno te ne moramo doći na posao do određenog vremena niti ostati do nekog doba, nego u tom pogledu imamo slobodu. HDKP: Što bi savjetovao mladim konferencijskim prevoditeljima na početku karijere? MB: Osim onoga što je samorazumljivo (rad na jeziku, uključujući materinji, i na tehnici) savjetovao bih mladima da ne očekuju velik uspjeh preko noći; prevoditelja je sve više i treba vremena i truda da se nov(a) koleg(ic)a afirmira, i u Hrvatskoj, i, još više, u inozemstvu. Početak je težak. Teški su i akreditacijski testovi institucija EU, a treba i dočekati poziv na test. Preporučujem umrežavanje s drugima mladima i starijim kolegama. Također savjetujem da ne zanemarujete olako profesionalne norme radi kratkoročnog probitka, koji je dvosjekli mač; Bilten HDKP-a srednjo- i dugoročno možete uspjeti samo ako se pridržavate standarda, koji nisu slučajno takvi kakvi jesu. I konačno, kad vam krene, ne zaboravite da si ne činite uslugu prihvaćajući sve što vam se nudi i radeći do besvijesti. Nije sve u novcu! Treba naći pravu mjeru i pomiriti posao i privatni život, inače ne ćete biti sretni. To nije lako, ali je moguće, i zapravo nema alternative. nam dopusti da „probamo” simultano prevoditi, stjecali iskustvo i učili usput, prvenstveno zahvaljujući iskusnijim kolegama. Tek sam kasnije pročitala brojne knjige o teoriji i metodologiji konferencijskog prevođenja, pa studentima na poslijediplomskom studiju konferencijskog prevođenja znam reći da oni u godinu dana dobiju znanja koja smo mi u praksi stjecali čitavo desetljeće. U drugoj polovici 90-ih godina u Hrvatskoj je potreba za usmenim prevođenjem bilo sve više, što mi je omogućilo stjecanje iskustva, upoznavanje s kolegama i postupno širenje broja klijenata s kojima sam surađivala. U međuvremenu sam završila studij i registrirala samostalnu djelatnost, jer, osim malobrojnih kolega koji su stalno zaposleni u nekoj instituciji UN-a ili EU-a, ova naša profesija tipično je „slobodnjačka”. Od ratišta do Bruxellesa Tamara Levak Potrebica HDKP: Kako si se počela baviti profesijom konferencijske prevoditeljice i kako je tekla tvoja karijera? TLP: Kao i sve najbolje stvari u životu, i to se dogodilo posve slučajno! Naime, tragičan rat koji je zadesio Hrvatsku započeo je kad sam bila na četvrtoj godini studija engleskog i talijanskog jezika i književnosti. Jedna je profesorica zamolila nekolicinu studenata da dođemo pomoći radom na informativnom desku za strane novinare koji je postavljen u hotelu Esplanade. Tu sam nekoliko tjedana pomagala novinarima u snalaženju i prevodila vijesti s HINA-e i iz naših medija, sve dok me jednoga dana novinar BBC-a nije pitao mogu li poći s njime u Dubrovnik. Pristala sam (na opći užas svojih roditelja jer, ne zaboravimo, Dubrovnik je tada bio pod opsadom) i – tako je sve počelo! Narednih gotovo pet godina provela sam prevodeći konsekutivno za novinare BBC-a i Daily Telegrapha po ratištima diljem Hrvatske i BIH, a nakon povratka u Zagreb, gdje me još čekao nezavršen studij, dobila sam priliku (ponovno slučajno!) okušati se i u kabini. Budući da sam „proplivala”, i da mi se unatoč silnom početnom stresu i tremi ovaj posao jako svidio, evo me tu i danas. Na sličan su način u to doba počinjali i drugi kolege, jer tada u Hrvatskoj nije bilo studija konferencijskog prevođenja. Sve što smo o usmenom prevođenju na studiju čuli bilo je tijekom teoretskog kolegija o prevođenju prof. V. Ivira, i tada nam se kabina za simultano prevođenje činila jednako dalekom kao i operacijska dvorana studentima prve godine medicine. Počeli smo zahvaljujući preporuci i nečijoj dobroj volji da 20 Izvor: privatni album HDKP: Bio si zaposlen na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, a sada si zaposlen na Europskom sudu u Luxembourgu. Po čemu se prevođenje na sudu razlikuje od prevođenja na uobičajenim sastancima i konferencijama? MB: Premda se haški sud znatno razlikuje od luksemburškoga, zajedničko im je to da se traži vrlo precizno prevođenje, za razliku od uobičajenih konferencija, kada prevoditelj ima veću slobodu u kraćenju, sažimanju i parafraziranju. Za mene, koja sam počela iz prakse i nisam školovani konferencijski prevoditelj, ključan trenutak bio je akreditacijski ispit za rad u institucijama EU 2005. godine, budući da je to bila prva neovisna provjera i potvrda kvalitete moga rada. HDKP: Koliko je važno članstvo u strukovnoj udruzi i što tebi znači članstvo u HDKP-u? TLP: Strukovne udruge vrlo su važne, a osobito za ovako specifične i malobrojne profesije kao što je naša. Ja sam to možda najbolje osjetila kad još nisam bila članica HDKP-a – klijenti stalno propituju uvjete, zanima ih zašto u kabini moraju raditi dva prevoditelja, zašto toliko sati, zašto trebaju platiti smještaj, zašto ne smiju snimati bez dozvole… a 4. broj / studeni 2014. Gdje smo sada ti kao samostalni prevoditelj nemaš nikakav standard na koji bi se pozvao, nikoga tko bi potvrdio uvjete koje tražiš, nemaš se kome obratiti za pomoć i potvrdu profesionalnih uvjeta. Naše se tržište konferencijskoga prevođenja tek razvija, mnogi klijenti još ne razlikuju simultano, konsekutivno i šaptano prevođenje, ne poznaju kriterije za odabir najboljega ponuditelja, sama profesija tek treba ući u nacionalnu klasifikaciju djelatnosti… Mnogo je tu posla za strukovnu udrugu, a budući da su konferencijski prevoditelji u najvećem broju slučajeva slobodnjaci (freelanceri), jako je važno da imamo udrugu koja nas predstavlja i zalaže se za što bolje razumijevanje naše struke i što bolje uvjete rada. Na osobnoj razini, kad sam primljena u HDKP bila je to i velika čast, jer HDKP su osnovali ljudi koji su bili moji profesori i uzor u ovome poslu, a Društvo je oduvijek imalo ugled zbog toga što je okupljalo najbolje i najprofesionalnije prevoditelje. HDKP: Zašto si odlučila ostati freelancer? TLP: Prvenstveno sam odlučila ostati konferencijski prevoditelj, i, barem zasada, ostati živjeti u Hrvatskoj, a onda se odluka o samostalnoj djelatnosti nametnula sama od sebe. U Hrvatskoj nema ustanova kojima bi stalno bile potrebne usluge konferencijskih prevoditelja, već nas klijenti trebaju tek povremeno, nekoliko dana u godini, pa smo samim time i mi „slobodnjaci.” No to i jest jedan od elemenata koji ovu profesiju čini tako zanimljivom i tako izazovnom: svaki je angažman na nekom drugom mjestu, na neku drugu temu, s nekim drugim ljudima. Dolazimo u dodir s najrazličitijim sferama gospodarskog, političkog, kulturnog i inog života, što jednako tako znači da se za svaki skup i sastanak moramo temeljito pripremati i učiti o strukama koje nam nisu nimalo bliske. Zato je iznimno važno da se za ovo zanimanje odluče ljudi kojima ono i karakterno odgovara, jer, baš kao što bi meni noćna mora bila da moram svakoga dana doći u isti ured, sjesti za isti radni stol i prevoditi istu vrstu dokumenata, tako postoje kolege koji ne žele ni zamišljati kako je to stalno se pakirati, putovati, spavati po hotelima, i stalno, baš stalno, nešto učiti. Ovaj posao također predstavlja golemi izazov Bilten HDKP-a za obiteljski život, kako zbog logistike koju diktiraju putovanja, tako i zbog nestalnih prihoda, no u mom su slučaju zanimljivost i izazovnost konferencijskog prevođenja prevagnuli nad svim nedostacima freelancerskog statusa. HDKP: Kako izgleda život freelancera u Hrvatskoj danas? Kako uspijevaš uspostaviti ravnotežu između poslovnog i privatnog života? TLP: Upravo ta (ne)ravnoteža i jest najveća negativnost statusa slobodnjaka. Angažmane nije lako planirati, osobito ne nekoliko tjedana unaprijed, jer ovisimo o natječajima, o telefonskom pozivu ili e-mailu, za koji nikada ne znate kada će doći. Razdoblja kad je posla manje psihički su vrlo teška i neizvjesna, a onda pak bude mjeseci u kojima je posla previše, danju smo u kabini a noću se pripremamo za sljedeći dan, previše se izbiva iz doma i od obitelji, ali takva razdoblja nikad ne traju dugo, pa nije lako odbiti ponuđeni angažman… U Hrvatskoj se u posljednjih nekoliko godina znatno smanjila količina angažmana za konferencijske prevoditelje, što je rezultat više čimbenika: gospodarska kriza prouzročila je velike rezove proračuna državnih tijela a i gospodarskih subjekata koji sada nastoje uštedjeti na svim vidovima organizacije skupova (pa se, nažalost, sve češće organiziraju skupovi na kojima je jedini radni jezik engleski); samih skupova je manje, što je dijelom rezultat najprije približavanja a potom i ulaska RH u EU, čime su zaključeni brojni programi pripreme za članstvo; a i konferencijskih prevoditelja (i onih koji se tako osjećaju) sve je više. Velik broj profesionalnih konferencijskih prevoditelja položio je akreditacijski ispit za rad u institucijama EU-a, a broj ugovora (tj. radnih dana) koje nam institucije nude neizmjerno je porastao nakon ulaska RH u članstvo. Budući da u Bruxellesu za sada živi tek manji broj naših kolega, mi ostali iz tjedna u tjedan u velikom broju letimo put Bruxellesa i Strasbourga – ma koliko to naporno bilo za nas osobno i stresno za naše obitelji, rad za institucije velika je privilegija i zbog profesionalnih standarda i mogućnosti učenja, a i zbog radnih uvjeta za konferencijske prevoditelje koji su ondje među najboljima na svijetu, a činjenica da je do tog povećanja količi- 21 ne angažmana došlo upravo kad je na domaćem tržištu zavladala velika kriza nešto je na čemu smo osobito zahvalni. HDKP: Koji su problemi s kojima su danas suočeni freelanceri na hrvatskom tržištu? TLP: Hrvatsko tržište konferencijskog prevođenja tek se razvija. Naša je struka mlada i treba imati realna očekivanja, ali i uložiti vlastite napore kako bismo pridonijeli uređenju tržišta, i upravo u tom području HDKP može odigrati veliku ulogu. Naime, nakon razdoblja „dogovorne ekonomije” (koja je jedino i bila moguća kad je na tržištu postojao tek maleni broj prevoditelja, i klijenti su ih sve osobno poznavali), došli smo do faze u kojoj su potrebe za prevođenjem uvelike narasle, a struka nije imala uređene standarde, izobrazbu niti kriterije za vrednovanje, pa je klijetima bilo teško razlikovati profesionalnog konferencijskog prevoditelja od onoga koji se takvim samo predstavlja. Gospodarska kriza dovela je do velikog pritiska na cijene i profesionalne standarde (broj sati u radnome danu, broj prevoditelja u kabini ili ekipi za konsekutivno prevođenje itd.), a mladim se prevoditeljima koji tek traže svoje mjesto pod suncem nije lako oduprijeti takvim pritiscima. Umjesto da pridonesu ravnopravnijoj tržišnoj utakmici, javni natječaji, koji su danas standardan način angažiranja prevoditelja u državnim institucijama, vrlo često imaju upravo suprotan učinak: budući da se temelje isključivo na najnižoj ponuđenoj cijeni, „AIIC se suočava s istim izazovima kao i sve profesionalne udruge, budući da su slobodne profesije i njihova tradicionalna tržišta suočeni s izazovima liberalizacije, deregulacije i izmijenjenih tržišnih običaja, kao i tehnološkog napretka. Dok su AIIC, odnosno njegovi članovi, stvorili i uredili ono što je u početku bila razmjerno mala profesija, sad kad je ona narasla, u njoj sudjeluje više dionika. Primjerice, EU je razvila golemo tržište usmenog prevođenja na čije zahtjeva uvelike utječe potražnja za pojedinim jezicima i porast broja ustanova za izobrazbu koje zadovoljavaju to potražnju.” – Linda Fitchett, predsjednica AIIC-a 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra ne uzimajući u obzir druge kriterije ekonomski najpovoljnije ponude (kao što su stručnost, reference i sl.), oni izbacuju profesionalne konferencijske prevoditelje iz tržišne utakmice, a poslove dobivaju prevoditeljske agencije (koje „u paketu” s pisanim prijevodima nude i usmeno prevođenje po iznimno niskim cijenama), pa čak i škole stranih jezika. Pred nama je mnogo posla. U ovako teškoj gospodarskoj situaciji u kakvoj se RH nalazi već duže vrijeme, nije se nimalo lako izboriti za bolje uvjete rada i veća prava konferencijskih prevoditelja, no budemo li svakodnevno radili na povećanju ugleda naše struke, to će sigurno pridonijeti boljem stanju. A to je zadaća svih nas – mladih kolega koji su završili poslijediplomske studije konferencijskog prevođenja, iskusnih kolega koji znaju kako se teško bilo izboriti za uvjete u kojima se danas radi, a ponajprije članova HDKP-a. Tako sam se nakon završetka dodiplomskog studija te nakon položenog prijamnog ispita na E.S.I.T.-u uputila u Pariz na dvogodišnji poslijediplomski studij konferencijskog prevođenja. Studij je bio izrazito zahtjevan, tražio se, ali i izvlačio maksimum od svakog studenta, podrazumijevao se vrlo ozbiljan i predan pristup radu. Individualan pristup studentima, minuciozna analiza metode prevođenja, inzistiranje na visokoj razini kvalitete i samokritičnosti, ali i stalan pritisak i izloženost stresu bili su odlična priprema za stvaran život konferencijskog prevođenja. Poslijediplomski studij na E.S.I.T.-u ujedno je i dragocjeno životno iskustvo koje me potaklo da istražujem i stalno prelazim vlastite granice. Stres na E.S.I.T.-u kao izvrsna priprema za profesiju HDKP: Kako si se odlučila za karijeru konferencijske prevoditeljice i kako si se pripremala za nju? TŽ: O konferencijskom prevođenju prvi put sam čula više za vrijeme studija engleskog i francuskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskome fakultetu, tijekom gostovanja gđe Dejean Le Féal, legende konferencijskog prevođenja i profesorice na Ecole supérieure d’interprètes et de traducteurs (E.S.I.T.) na Sveučilištu Paris III – La Sorbonne Nouvelle u Parizu. Njezin opis profesije kao izrazito zahtjevne, intelektualno izazovne, otporne na rutinu te raznolike po rasponu tema, konteksta i publike jako me zaintrigirao. Bila sam vrlo iznenađena kada je nakon završetka predavanja i rasprave, na pitanje gošće bi li netko od nas stotinjak prisutnih studenata bio zainteresiran za konferencijsko prevođenje, tek nekolicina nas podigla ruku. Za mene je to bilo to, pronašla sam svoju profesiju. Očekivala sam da su i ostali bili fascinirani poput mene. Bilten HDKP-a Izvor: privatni album Tanja Žakula HDKP: Koje su odlike profesionalnog konferencijskog prevoditelja, uz obavezno poznavanje radnih jezika? TŽ: Funkcionalno vladanje radnim jezicima, preduvjet je, naravno, za bavljenje ovom profesijom, no barem je jednako važno poznavanje metode prevođenja. Profesionalni konferencijski prevoditelj mora biti u stanju dobro se koncentrirati, aktivno slušati, brzo analizirati informacije, razlikovati bitno od nebitnoga, ne žrtvujući pritom preciznost, te prenijeti poruku govornika. Mislim da je isto tako jako važno da je prevoditelj uvijek svjestan da je tek posrednik u prenošenju poruka, a ne centar komunikacijskog procesa. Prihvaćanje takve uloge ponekad nije nimalo lako jer zahtijeva potiskivanje 22 ega, ponekad i vlastitog identiteta, primjerice kada se prevoditelj ne slaže sa stavom govornika kojeg prevodi ili kad je atmosfera neugodna ili se radi o temi koja je prevoditelju privatno važna. Nadalje, rekla bih da je znatiželja jedna od najvažnijih osobina za ovu profesiju. Naime, konferencijski prevoditelj mora biti spreman iz dana u dan učiti – o najrazličitijim temama za najrazličitiju publiku. Mora jednako tako posjedovati dostatnu fleksibilnost i socijalnu inteligenciju da se prilagodi svakom kontekstu i publici – diplomatskim sastancima, konferencijama i svečanostima na najvišoj razini, ali i terenskim posjetima klaonicama, zatvorima ili, primjerice, podmornicama. I naposljetku, pridržavanje pravila profesionalne etike jamči vjerodostojnost. Ipak čovjek na kraju dana mora moći podnijeti svoju sliku u ogledalu. HDKP: Znamo da je za mlade prevoditelje najteži početak karijere, kada se tek trebaju afirmirati na tržištu. Koja je tajna tvog uspjeha? TŽ: Početak karijere težak je svima, mislim da naša profesija tu ne predstavlja iznimku. Rekla bih da bi svatko trebao slijediti vlastiti put, mislim da ne postoji univerzalni recept. Meni je osobno jako mnogo značila diploma E.S.I.T.-a, i to i kao odlična podloga za bavljenje ovim poslom, i kao referenca za potencijalne klijente i kolege. Ovom prilikom željela bih zahvaliti profesoricama i kolegicama, i s E.S.I.T.-a, i s Filozofskog fakulteta na velikoj ljudskoj i profesionalnoj podršci i ohrabrenju prije odlaska u Pariz, te još više nakon povratka, kada su mi njihovi savjeti, povjerenje i preporuke bili neizmjerno dragocjeni. Velik korak bio je i kontakt s HDKP-om koji mi je i prije stjecanja uvjeta za članstvo, omogućio da upoznam kolege s mnogo znanja i iskustva na hrvatskome tržištu, ali da i oni upoznaju mene, prije svega putem sustava hospitiranja i mentorstva. Mislim da je za mlade prevoditelje jako važno da mnogo rade na svojoj kvaliteti, da koriste svaku priliku za stjecanje profesionalnog iskustva, ali da pritom nikako ne narušavaju uvjete rada. Svaki posao prilika je mladome prevoditelju da se pokaže – i kolegama 4. broj / studeni 2014. Gdje smo sada i potencijalnim klijentima. Samo treba slonovsko strpljenje i dosta upornoga rada. HDKP: Što za tebe znači članstvo u strukovnim udrugama? TŽ: Za mene je strukovna udruga adresa prema kojoj bi trebali gravitirati svi profesionalci, bez obzira o kojoj se struci radi. To je naš interes i naša dužnost. Posebno je to slučaj s konferencijskim prevođenjem, budući da se radi o profesiji čiji status i prava nisu zaštićeni putem komore ili sindikata, a pritom velik broj kolega rade kao „slobodnjaci”, prepušteni pritiscima tržišta. Strukovna udruga djeluje kao forum za raspravu i pokušaj pronalaženja rješenja za negativne pojave na tržištu, nastoji štititi profesionalne interese svojih članova, a ujedno pruža prilike za ugodna i opuštena druženja s kolegama. Mladim prevoditeljima pruža mogućnost umrežavanja i olakšava ulazak na prevoditeljsko tržište. HDKP: S kojim se problemima suočavaju samostalni prevoditelji na hrvatskom tržištu danas? Koje su prednosti tog statusa? TŽ: Samostalnim prevoditeljima na hrvatskome tržištu često je nemoguće individualno suočiti se s brojnim negativnim pojavama i, općenito, s niskom razinom uređenosti tržišta. Jedan od najvećih problema su pravila javne nabave za usluge prevođenja jer, s jedne strane, ne odvajaju nabavu usluga pismenog i usmenog prevođenja te time u povlašteni položaj stavljaju agencije koje ne pružaju usluge konferencijskog (i pismenog) prevođenja, već samo posreduju u ugovaranju istih, a onemogućuju kolegama koji se bave isključivo konferencijskim prevođenjem sudjelovanje u natječajima. Osim toga, u natječajima se samo deklarativno primjenjuje kriterij ekonomski najpovoljnije ponude, koji podrazumijeva vrednovanje kvalitete prevoditelja uz ponuđenu cijenu, a u praksi se odabire gotovo isključivo prema kriteriju najniže cijene. Dodatan problem predstavlja općenito relativno niska razina upućenosti mnogih klijenata u zahtjeve naše profesije koja ponekad dovodi do nerazumijevanja razloga zbog kojih inzistiramo da poštovanju određenih uvjeta rada. Bilten HDKP-a Vjerujem da HDKP svojim aktivnostima može značajno pridonijeti senzibilizaciji javnosti prema našoj struci. S druge strane, status freelancera pruža divne prednosti! Naime, sve je u našim rukama. Možemo birati kada želimo raditi, što i s kime. Odlučiti da će naš godišnji odmor trajati šest tjedana. Pa onda još tri tijekom zime. Naravno, pod uvjetom da imamo dovoljno posla. No zamka leži u činjenici da zbog neizvjesnosti često ne uspijevamo stati s poslom, reći „ne”, pa na kraju ispadnete gori šef sami sebi nego što bi vam itko drugi mogao biti. HDKP: Kako vidiš budućnost HDKP-a i naše struke u Hrvatskoj? TŽ: Nisam sklona vizionarstvu, ali jesam optimizmu. Teško je prognozirati, ali vjerujem da će se naša struka s vremenom dodatno afirmirati na hrvatskom tržištu pa će time i dogovaranje poslova biti jednostavnije, a prava naših kolega bolje zaštićena. Mislim da HDKP u tome mora odigrati važnu, vjerojatno i odlučujuću ulogu, i to i putem zajedničkih 23 aktivnosti, ali i individualnim djelovanjem svakog njezinog člana. Vjerujem da će se mladi naraštaji konferencijskih prevoditelja, među kojima su mnogi završili poslijediplomske studije konferencijskog prevođenja, u većem broju priključiti našoj udruzi i tako se lakše, uz podršku kolega, probijati prevoditeljskim tržištem, a ujedno pridonijeti promicanju standarda naše struke u Hrvatskoj. Prevoditeljska tržišta međusobno su povezana. Ono što se događa na jednom od njih, utječe ina druge. Naš izazov bit će osigurati da i dalje možemo usmjeravati razvoj događaja u svojoj profesiji. Trebat ćemo istražiti trendove i osmisliti strategije kako bismo osigurali da se, primjerice, naknada za rad i drugi uvjeti ne pogoršaju do te mjere da konferencijsko prevođenje prestane biti privlačno nadarenim jezičarima. – Linda Fitchett, predsjednica AIIC-a 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Članovi HDKP-a od osnivanja do danas 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. Živka Jurak Zvjezdana Kastrapeli Divna Kern-Francetić Kristina Kruhak Tamara Levak Potrebica Toni Luburić Jagoda Lukavac Nada Majer Smiljka Malinar Nataša Mance Marija Maras Irena Marković Marija Marušić Sanja Matešić Ines Meštrović Višnja Mindoljević Andreja Montani Sead Muhamedagić Inga Paljan 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. Janko Paravić Jasmina Pečar Gertrude Postl-Božić Ivanka Rajh Mladen Raukar Anika Rešetar Ljiljana Ružić-Malits Jasenka Šafran Ingrid Šafranek Lidija Šimunić Mesić Jere Tarle Milivoj Telećan Jan Vanek Radomir Venturin Gabrijela Vidan Natalija Vidmarović Mira Vlatković Tanja Žakula Izvor: privatni album Taisa Agaljceva-Horvatić Tudja Vera Andrassy Branko Antolič Goranka Antunović Ivo Bićanić Mirko Brodnjak Ljiljana Culjak Tvrtko Černoš Miljenka Demel Dubravka Dostal Ivana Dulčić Sonja Djerasimović Nata Hajdu Vesna Grbin Dalia Grin Nataša Vorobjova Hržić Vesna Ivančević Ježek Charlotte Ivir Vladimir Ivir Izvor: privatni album 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. Smiljka Malinar, Vera Andrassy, Maša Marušić, Dubravka Dostal i Jelica Vidan Ekipa s E.S.I.T.-a: Tanja Žakula, Kristina Kruhak, Ivanka Rajh, Ivana Dulčić Izvor: privatni album Maša Marušić, Jagoda Lukavac i Sonja Djerasimović Izvor: privatni album Goranka Antunović, Vlado Ivir, Maša Marušić i Vesna Grbin Bilten HDKP-a 24 4. broj / studeni 2014. Pogled izvana Pogled izvana Izvor: Ured predsjednika Članica Društva Tanja Žakula i prevoditeljica iz Francuske Iskra Kurtalić-Attoun prevode na sastanku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i francuskog Françoisa Hollandea Nataša Mance s predsjednicima Georgom Bushom i Stjepanom Mesićem te njihovim suprugama Izvor: Ured predsjednika Izvor: Ured predsjednika Zadovoljstvo nam je prigodom 40 godina postojanja Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja posvjedočiti profesionalnom radu niza članova: Anike Rešetar Dravar, Janka Paravića, Nataše Mance, Jagode Lukavac, Goranke Antunović, Tanje Žakula, Ines Meštrović, Jana Vaneka, Nataše Vidmarović, Vesne Ivančević Ježek, Vere Andrassy, Mirka Brodnjaka, Divne Kern-Francetić, Smiljke Malinar…. Dugogodišnja suradnja Ureda predsjednika RH s Hrvatskim društvom konferencijskih prevoditelja obilježena je iznimnom profesionalnošću njegovih članova, koji su svojim znanjem i trudom uvelike doprinijeli i svakodnevno doprinose kvalitetnom obavljanju poslova na najvišoj razini. Svakako moramo spomenuti mnogobrojne državne posjete Republici Hrvatskoj, kao i posjete inozemstvu, prilikom kojih su uvijek do izražaja dolazile kvalitete, i profesionalne i osobne, naših prevoditelja. Učestale pohvale izvornih govornika, često stranih dužnosnika najviše razine kojima često svjedočimo, nepobitan su dokaz kvalitete sustavnog rada Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja koji i nas čini iznimno ponosnima. Uz najbolje želje prilikom obilježavanja vaše 40. obljetnice, veselimo se nastavku uspješne suradnje! Izvor: www.rtl.hr Protokol predsjednika RH. Petra Furdek, pročelnica Jan Vanek prevodi prilikom susreta predsjednika Stjepana Mesića i pape Benedikta XVI Goranka Antunović prevodi na sastanku premijera Ivice Račana i Javiera Solane, tada Glavnog tajnika NATO-a Bilten HDKP-a 25 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Izazovi novog tisućljeća STRUKA NA PREKRETNICI Čitajući sjećanja naših starijih kolega i osnivača Društva teško se oteti dojmu da su živjeli i radili u neka sretnija i opuštenija vremena. Rijetko tko će danas reći da mu je „odlazak na prevođenje bio odmak od poznatog i blagotvoran dépaysement” (Jelica Vidan). Promijenila su se vremena pa tako i profesija koja je postala dijelom ogromne jezične industrije. Prema studiji1 napravljenoj za Europsku komisiju 2008. godine vrijednost jezične industrije u Europskoj uniji (koja uključuje pisano i usmeno prevođenje, lokalizaciju, razvoj jezičnih tehnologija, jezično obrazovanje, organizaciju višejezičnih konferencija itd.) iznosila je 8,4 milijardi eura, od čega se dvije trećine ili 5,7 milijardi odnosi na usluge usmenog i pismenog prevođenja i lokalizaciju. Također je procijenjeno da će uz prosječnu godišnju stopu rasta od 10% ta industrija u 2015. godini doseći vrijednost od 16,5 milijardi eura. U istom dokumentu stoji procjena da u Europskoj uniji djeluje oko 12 000 konferencijskih prevoditelja s ukupnim godišnjim prihodom od 420 milijuna eura. Kakve su brojke u Hrvatskoj? Godine 2010. proveli smo istraživanje2 među konferencijskim prevoditeljima u Hrvatskoj, a od 53 ispitanika samo je njih devetero izjavilo da se isključivo bavi usmenim prevođenjem dok su se ostali u različitim omjerima bavili i pisanim prevođenjem. U međuvremenu je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, a hrvatski jedan od njezina 24 službena jezika, čime se značajno povećalo i tržište za hrvatske konferencijske prevoditelje. U institucijama Europske unije danas je stalno zaposleno 16 hrvatskih konferencijskih prevoditelja, a još njih 50-ak rade za EU kao akreditirani vanjski suradnici. Na specijalističkim poslijediplomskim studijima konferencijskog prevođenja pri Filozofskom fakultetu (2005.-2009.) i Sveučilištu u Zagrebu (2004.-2013.) diplomiralo je gotovo 90 studenata, Bilten HDKP-a Registar poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore bilježi 324 tvrtke, a Obrtni registar Ministarstva poduzetništva i obrta 765 poslovna subjekta kojima su glavne aktivnosti prevoditeljske djelatnosti i usluge tumača. Za konkretnije podatke o veličini i vrijednosti tržišta te stvarnom broju aktivnih prevoditelja trebalo bi provesti detaljnije istraživanje. U međuvremenu možemo reći da hrvatske (konferencijske) prevoditelje muče isti problemi kao i njihove kolege širom Europske unije. Prevoditeljska profesija, uz iznimku sudskih tumača, nije regulirana nigdje u Europskoj uniji pa se prevođenjem može baviti tko god poželi osim u Slovačkoj gdje je to onemogućeno zakonom iz 2007. godine3. S obzirom na takve niske ili nepostojeće barijere za ulazak na tržište, raste broj slobodnjaka i tvrtki koji se bave prevođenjem. Istodobno je broj kvalificiranih prevoditelja premalen pa uz pad cijena i nelojalnu konkurenciju pada i kvaliteta prijevoda. Djelomično bi taj problem mogli riješiti međunarodni standardi4 koje pod okriljem ISO-a razvijaju kolege iz AIIC-a, institucija Europske unije, FITa i drugih zainteresiranih organizacija. Rekoh djelomično budući da postojeći standard za pisano prevođenje (EN 15038) ne jamči nužno i kvalitetu prijevoda o čemu svjedoče ispitanici iz studije iz 2008. godine. Nažalost, ili nasreću, iste brige muče prevoditeljsku zajednicu diljem Europe pa se i na europskoj razini predlažu rješenja kao što su europska akreditacija programa za certifikaciju prevoditelja, razvijanje standardiziranih ispita za certifikaciju5 itd. U Hrvatskoj je početkom 2013. godine pod okriljem Hrvatske gospodarske komore osnovana Zajednica za prevoditeljstvo koja okuplja prevoditelje pojedince, trgovačka društva i obrte te udruženja prevoditelja. Dugoročni ciljevi zajednice su, između ostalog, uspostava prevoditeljske komore i licenciranje prevoditelja, a s obzirom na povoljne vjetrove iz europskih prevoditeljskih udruženja i 26 Izvor: privatni album Napisala Ivanka Rajh obrazovnih institucija koji pušu u istom smjeru, ti ciljevi imaju realne šanse biti ostvareni. Međutim, ključ za njihovo ostvarenje je angažman većeg broja ljudi kako stvar ne bi zapela na ograničenim ljudskim kapacitetima. Ovo je ujedno i poziv sadašnjim i budućim članovima HDKP-a da se angažiraju koliko je to moguće s obzirom na vlastite afinitete, ekspertizu i raspoloživost. I na kraju, vratimo se na početak i prisjetimo se zašto se bavimo ovom profesijom unatoč svakodnevnim pritiscima visoko konkurentnog tržišta. Svi smo mi doživjeli trenutke blagotvorne promjene okoline kao što to lijepo kaže Jelica. Ja se volim sjetiti onog kada sam kao studentica prevodila za Zelenu akciju prilikom proglašenja Sjevernog Velebita nacionalnim parkom 1999. godine. Sjedili smo tako predsjednik Mesić i ja na kamenu na Zavižanu. S jedne strane novinari, a s druge pogled na kvarnerske otoke. Neprocjenjivo. Rinsche, A., Portera-Zanotti, N. (2009). The size of the language industry in the EU. European Commission DG Translation 2 Rajh, I., Bilić, M., Bićanić, I. (2011). „Conference interpreting in Croatia in 1989 and 2009”. Forum. ESIT/KSCI 3 Pym, A. et al. (2013). The status of the translation profession in the European Union. European Commission DG Translation 4 ISO/AWI 18841, ISO/AWI 20108, ISO/AWI 20109; ww.iso.org 5 op. cit. 3 1 4. broj / studeni 2014. Zašto volimo ovaj posao Zašto volimo ovaj posao? (ili Naše naj… prevođenje) Priredila Tamara Levak Potrebica Nema nas mnogo, ali mi koji smo preživjeli svoj prvi konsekutivni nastup pred diplomatskim zborom, i izašli živi sa svog prvog prevođenja u kabini, i dok su nam se još znojili dlanovi i zujalo nam u glavi odlučili „To je to!”, obožavamo ovaj posao bez zadrške. A kako i ne bismo? Koliko ljudi ima privilegiju jednoga dana večerati s predsjednicima parlamenata, a dva dana kasnije obilaziti klaoničke linije naših mesnih industrija? Jednoga dana slušati što inženjeri govore o budućnosti fosilnih goriva, a drugoga dana s pilotima HRZ-a ponosno pokazivati njihovim američkim kolegama nove trenažne zrakoplove? Jednoga dana s inspektorima EU-a skakati preko gradilišta novih graničnih prijelaza, a drugoga sjediti u rezidenciji kardinala Bozanića? Da ne govorimo o ponosu koji smo svi osjetili prevodeći u trenucima koji su ušli u povijest, od Domovinskoga rata, brojnih pregovora pa sve do ulaska Hrvatske u EU i prvih govora naših predstavnika u Vijeću Europe, Europskom parlamentu, UN-u… Može biti naporno, zahtjevno, frustrirajuće, neobično, neočekivano, brzo, zamorno, hladno… ali dosadno – e, to nije baš nikada! Najmasovnije prevođenje Napisala Kristina Kruhak Najemotivnije prevođenje Napisala Sanja Matešić Emotivno najteže i najpotresnije prevođenje bilo mi je za vrijeme posjeta Odbora za sprječavanje mučenja Vijeća Europe, koji redovito dolazi u sve države članice provjeriti uvjete u kojima žive osobe lišene slobode. Tada sam se našla u malenoj sobi u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici samo s jednim pacijentom i psihijatricom iz Odbora. Pacijent joj se otvorio i rekao joj stvari koje nikada do tada nije izgovorio. Kada sam došla kući tog dana, bila sam potpuno iscrpljena. Jezično taj prijevod nije bio težak, ali je emotivno bio najteža stvar koju sam ikada radila. Kasnije sam prevodila još potresnija svjedočanstava na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, no pogled kroz neprobojno staklo u sudnicu u kojoj sjede suci i odvjetnici u togama, te strogo formalizirani postupak, stvarao je određenu distancu koja mi je pomogla nositi se sa strašnim svjedočenjima. Upravo ti emotivno zahtjevni prijevodi osnažili su moje uvjerenje da je posao koji radim doista koristan i vrijedan. Izvor: privatni album Na osnivačkoj skupštini Unije za Mediteran odžanoj 13. srpnja 2008. u Parizu oboren je dotadašnji rekord u broju jezika na koje se ikad prevodilo na nekom skupu u organizaciji Glavne uprave za konferencijsko prevođenje Europske komisije. Na ovome sastanku na vrhu radilo je 29 timova prevoditelja. Tijekom rasprava, za riječ se javilo 35 od ukupno 44 prisutna izaslanstva, a njih 28 govorilo je na materinskom jeziku. U hrvatskoj kabini bili su članovi HDKP-a Andreja Montani, Mirko Brodnjak i Kristina Kruhak (na fotografiji s kolegicom Iskrom Kurtalić Attoun koja je na skupu radila u bosanskoj kabini). Bilten HDKP-a 27 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Najuzaludnije putovanje na prevođenje Napisala Kristina Kruhak Izvor: privatni album Solun, prosinac 2008. Kolegice Marija Maras, Renee Davies i ja trebamo se pojaviti na trodnevnoj konferenciji. U Grčkoj neredi u svim većim gradovima, zračne luke zatvorene, na svim vijestima izvješća o razbijenim izlozima i ponekoj glavi. Organizatori i poslodavci na naše upite odgovaraju da se konferencija normalno održava. Što sad? Letimo do Skopja gdje nas čeka taksi koji nam je dogovorila makedonska kolegica i koji nas vozi u Solun. Probijamo se nekako do grada i hotela. Ujutro smo na radnom mjestu. Ova vesela fotografija snimljena je toga jutra, pet minuta prije nego što su nas obavijestili da hrvatski sudionici ipak NISU stigli jer je zračna luka zatvorena te da se ODMAH moramo vratiti u Zagreb. Lokalni taksisti ne voze ili zamole putnike da izađu čim naiđu na povorku demonstranata, zračna luka je i dalje zatvorena, a naš nam je makedonski taksist prethodne večeri već uredno najavio da neće dolaziti po nas jer je preopasno. Pregovori, objašnjenja, ostajemo još dan i pol – zračna luka se otvara! Dome, slatki dome. Najbizarnije prevođenje Najromantičnije prevođenje U protekla dva desetljeća team-building je postao obvezna stavka u programu svakog poduzeća koje drži do sebe, a oni koji si to mogu priuštiti organiziraju team-building za svoje međunarodne timove u Dubrovniku. Bila sam među sretnicima angažiranima za prevođenje svega što se u tri dana događalo: od seminara u divnom hotelu, poslovnih sastanaka, do raznih vježbi timskoga rada koji su obuhvaćale zadatke poput onih na Jadranskim igrama, orijentaciju po gradu i slično, pa sve do veličanstvene večere uz baklje i glazbu na tvrđavi Lovrijenac. Radili smo, ali i silno uživali. A onda je posljednje večeri organizator priredio iznenađenje: ukrcao nas je sve po već jakom jugu u povijesni brod Karaka te smo isplovili put Cavtata. U plovidbi nitko nije uživao, jer je more bilo sve jače i oni koji nisu imali problema s mučninom, imali su problema sa strahom. Nakon brojnih peripetija, prekrcavanja u manje brodice jer tako veliki brod nije mogao pristati na malenu otočiću, smrznuti i u strahu kako ćemo se vratiti na kopno, završili smo – oko logorske vatre! Organizator je očekivao da će pjesma pod zvijezdama zbližiti suradnike iz 15-ak zemalja! (Ne znamo jesu li očekivali i da će prevoditelji pjevati prijevod pjesama na druge jezike!) Najromantičniji posao svakako je bio prijevod vjenčanja princa Williama i Kate Middleton, kada sam za gledatelje HTV-a bila njihov glas i izgovarala njihova obećanja doživotne vjernosti i ljubavi. Za taj sam se prijevod temeljito pripremala, pronašla tekst anglikanskog obreda na engleskom, te katoličkog i protestantskih obreda vjenčanja na hrvatskom, kako bih za svaku rečenicu obreda našla adekvatne izraze. Ponosna sam što je moj prijevod pohvalio i jedan teolog. Napisala Tamara Levak Potrebica Bilten HDKP-a Napisala Sanja Matešić Najbučnije mjesto za prevođenje Napisao Mirko Brodnjak Jeste li ikada letjeli helikopterom? Ja jesam, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Mesiću i njegovoj odluci da njemačke posjetitelje primi na Hvaru, gdje se toga kolovoza odmarao. Tako su nas (Nijemce i mene) u Zagrebu ukrcali u helikopter HV-a, kojim smo odletjeli na Hvar, i nakon razgovora na isti se način vratili u Zagreb. Iskustvo nije naročito ugodno: u letjelici je strašna buka i sjedala su neudobna, što nije iznenađenje jer je to bio vojni helikopter kojem su samo stavili jastuke na klupe, a van se moglo gledati samo kroz okanca iza sebe. 28 4. broj / studeni 2014. Zašto volimo ovaj posao Kabina ili ne? Taj odgovor svi znamo Napisala Tamara Levak Potrebica Svi mi jako volimo svoje kabine – to su naši „uredi” u kojima dajemo sve od sebe, a najčešće nam pružaju i određenu dozu sigurnosti i štite nas od izravnih pogleda govornika i naših slušatelja. Najstrašnije (i najegzotičnije) prevođenje Napisala Kristina Kruhak Ova fotografija snimljena je u Maroku prije gotovo petnaest godina s izaslanstvom koje je sudjelovalo na sastanku Stalnog odbora za afrička pitanja Svjetske veteranske federacije. Kiseli izraz mojeg lica nije samo rezultat sunca koje mi tuče u oči, već i činjenice da je to bilo moje prvo prevođenje u životu. UMIRALA sam od treme te gotovo i nisam doživjela lijepe lokacije na koje su nas vodili. U Maroko sam se, na sreću, kasnije poslom vraćala još dvaput. Za posljednjeg boravka uspjela sam se čak i onesvijestiti od vrućine i slabosti jer sam pokvarila želudac. No, kao prava savjesna prevoditeljica, onesvijestila sam se za ručkom, kada sudionicima nije trebao prijevod. Ali konsekutivno prevođenje stavlja nas u sasvim drugu ulogu, ponekad doslovce na pozornicu… Izvor: privatni album Izvor: privatni album ... a ponekad na blatnu i hladnu njivu! Bilten HDKP-a 29 4. broj / studeni 2014. Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra Brijuni iz drugog ugla Izvor: privatni album Prevoditelji koji rade za državni protokol imali su priliku raditi u prostorima brijunskih vila i hotela, a Nataša Mance doživjela je Brijune i na sasvim drukčiji način – među stablima mandarina! „Najmirišljivije” prevođenje Izvor: privatni album Napisala Kristina Kruhak Tko rano rani - prevodi na stočnom sajmu! Često se čuje kako je posao konferencijskog prevoditelja glamurozan. Nema do glamura u šest ujutro na stočnom sajmu u Zadvarju pokraj Splita! U prvom planu ljepotice zbog kojih smo na terenu, a u drugom prevoditeljica s inspektorima u kontroli dokumentacije. A vitar puuuuuuše… Najposebnije prevođenje Napisala Gabrijela Vidan Bilo je to 1997., u sklopu predavanja „Okviri metropole”. Ni Jagoda ni ja nismo zaboravile te dane, pune uzbuđenja i divljenja. Znameniti Jean Nouvel (1945.), francuski arhitekt svjetskog glasa, bio je glavni predavač. Zagovornik originalne, high–tech arhitekture i osebujna ličnost, došao je u Zagreb pokazati što je nova u njegovoj i svjetskoj ponudi dostignuća u umijeću najmodernijeg projektiranja zgrada i njihova estetskog oblikovanja. Najprije je održao dvodnevni seminar za studente arhitekture i s mnogo pažnje, strpljenja i znanja radio sa sretnicima koji su sudjelovali u tom seminaru. Održavao se u velikoj dvorani Globus na Zagrebačkom velesajmu, koja je za potrebe seminara bila znatno smanjena. Treći dan bio je predviđen za predavanje s projekcijom dijapozitiva Jeana Nouvela. Za tu prigodu su razmaknute sve pregrade, organizatori su iznajmili 900 slušalica što se nama činilo strašno pretjerano, ali… Večer uoči predavanja počela je panika kada je Nouvel shvatio da je torbu s dijapozitivima ostavio u prtljažniku svojeg automobila koji je ostao na parkiralištu zračne luke u Parizu. Problem je riješio s nevjerojatnom lakoćom: nazvao je svog tajnika, rekao mu da uzme rezervne ključeve od auta, pokupi torbu i krene prvim letom prema Zagrebu. Sutradan ujutro, nas dvije sjedile smo u kabini i gledale kako se dvorana ispunjava do posljednjeg mjesta, arhitekti, srodne struke, studenti ali i „šmekeri” kojima ime Jeana Nouvela nije bilo nepoznato… Predavanje je trebalo početi u podne. Nekoliko minuta prije 12 sati stigao je tajnik s čuvenom torbom i sve je moglo početi, kao da se ništa nije dogodilo. Isplatilo se: izvrstan govornik, ponesen vizualizacijom svojih i tuđih arhitektonskih ostvarenja, sve je oduševio. Mnogi su već poznavali skladnu začaranost Instituta arapske kulture (Institut du Monde Arabe) u Parizu (1981.-1987.), ali tu su se pokazivala dostignuća i naznake fantastične arhitekture koja je tek slijedila. A zašto smo posebno zapamtile i Nouvela i dvoranu ? Dvorana je bila vrlo velika, ljudi je bilo više nego što se očekivalo, onih 900 slušalica nije bilo dovoljno tako da su mnogi sudionici zauzeli mjesta oko naše kabine i direktno slušali naš prijevod. Naš se životni prostor opasno sužavao, posebno zbog nedostatka zraka, a i zbog zaklanjanja pogleda na govornika i njegove projekcije. Tada nije bilo video zida, bila je to „obična” projekcija dijapozitiva. Dobro smo, Jagoda i ja, zapamtile naše dane s Jean Nouvelom u Zagrebu. Od tada zahvaljujući internetu stalno pratimo što on i njegovi suradnici i sljedbenici rade i nude. Bilten HDKP-a 30 4. broj / studeni 2014. Zašto volimo ovaj posao Prevođenje u dvoje Najkaloričnije prevođenje Napisala Tamara Levak Potrebica Prevoditi se može i u visokoj trudnoći… Izvor: privatni album Čitav taj skup u organizaciji španjolskog predsjedništva Vijeća Europske unije bio je na vrlo visokoj razini – pomno uređen prostor, mnoštvo hostesa, strogi režim ulaska i akreditacija… Ali ovako nešto doista nismo očekivali! (I nikada prije niti poslije doživjeli da nam išta slično posluže u kabini!) Šteta što nas nitko nikada nije poučio kako bi se točno trebalo jesti a da se zveckanje pribora i žvakanje ne čuje u slušalicama! Ivanka Rajh na HRT-u, kolovoz 2010. Izvor: privatni album Muke po izgovoru Napisala Goranka Antunović Nejasan i na razne načine loš izgovor govornika čije govore prevodimo čest je izvor problema u konferencijskom prevođenju. Ponekad pogrešan izgovor neke riječi rezultira nekom „zgodnom” asocijacijom ili zabavnom scenom pa nam ostane u ugodnom sjećanju. Takav je za mene doživljaj s prevođenja na HTV-u (All’s well that ends well!), u večernjoj informativnoj emisiji s gostima u studiju na Prisavlju ili negdje „na daljinu”. Te je večeri jedan talijanski gost komentirao prednosti i izazove članstva u EU. Radilo se o često raspravljanoj temi tako da prevođenje nije bilo naročito teško usprkos talijanskom izgovoru engleskog teksta. U jednom je času, međutim, dobro informirani i dotad vrlo suvisli gost počeo govoriti o situaciji „when we introduced the hero in Italy” (hero, doduše, izgovoreno s ‘e’, ali to nije nedoživljen izgovor te riječi). Ne htijući izgovoriti da je u Italiju „uveden heroj”, krenula sam sa svim mogućim a u danoj situaciji prihvatljivim strategijama rastezanja i neutralnog popunjavanja teksta, ne bih li dočekala da govornik ili ponovno kaže što je mislio ili da to postane jasno iz konteksta. Doista se i čula još jedna-dvije varijacije na temu tj. na frazu („introduction of the hero”), no sve je to samo potvrđivalo već rečeno. Kroz očaj koji me hvatao pri pomisli da ne znam što bih izgovorila a da se to istovremeno uklopi u tekst i bude bar donekle smisleno, upalila mi se „lampica” – Talijan! Oni ne izgovaraju napisano ‘h’ na početku riječi. A kad to osvijeste, znaju dodati početno ‘h’ i tamo gdje ga nema! „Hiperkorektni” gospodin je, dakako, govorio o iskustvu Italije s uvođenjem EURA. Bilten HDKP-a Najopremljenija prevoditeljska kabina Napisao Jan Vanek Izvor: privatni album Tijekom jednoga skupa koji se održavao u Trstu, u konferencijskoj dvorani nije bilo dovoljno prostora za sve kabine (englesku, talijansku, hrvatsku i slovensku), pa su nam kao kabine poslužile hotelske sobe! San svakog konferencijskog prevoditelja: WC na dohvat ruke, krevet i naslonjači da se čovjek odmori, prozor koji se može otvoriti a uz to još i mini bar! 31 4. broj / studeni 2014. Najljepše mjesto za prevođenje Napisala Tanja Žakula Jedno od najljepših prevoditeljskih iskustava u posljednje vrijeme svakako je misija Ureda za hranu i veterinarstvo Europske komisije u području ribarstva. Plan puta obuhvatio je tvornice ribljih konzervi, ribogojilišta, ribarske luke i brodove. Teško je zamisliti ljepšu prevoditeljsku kabinu od čamca usred uzgajališta tuna. I to za vrijeme zalaska sunca. Za preporučiti svim romantičnim kolegama s dobrim osjećajem ravnoteže! Za ulazak u koćaricu zbog nekog čudnog razloga nije predviđen crveni tepih… Treba se elegantno prebaciti preko „bande”, pa uz ribarsku terminologiju i spretnost dobro dođe! Izvor: privatni album „Slastičarsko” odijelo za ulazak u tvornicu ribljih konzervi – nakon dva tjedna misije postane gotovo kao druga koža. Bilten HDKP-a Impresum Uredništvo: Sanja Matešić Tamara Levak Potrebica Ivanka Rajh Autori-suradnici: Janko Paravić Gabrijela Vidan Jagoda Lukavac Natalija Vidmarović Ratko Venturin Marija Marušić Ivan Mišetić Vera Andrassy Anika Rešetar Nataša Mance Sanja Matešić Branko Antolič Mirko Brodnjak Tamara Levak Potrebica Tanja Žakula Ivanka Rajh Petra Furdek Jan Vanek Kristina Kruhak Goranka Antunović Grafičko rješenje: DESIGNUM, studio za grafički dizajn, pripremu i marketing Nakladnik: Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja Šubićeva 25, 10000 Zagreb [email protected] www.hdkp.hr Godina: 2014. Lektura: Foška Rajković Fotografije: Ured predsjednika RH privatni albumi
© Copyright 2024 Paperzz