Pravni fakultet u Zagrebu Katedra za opću teoriju

Pravni fakultet u Zagrebu
Katedra za opću teoriju prava i države
Autor: Saki
LOGIČKO-SEMANTIČKA STRUKTURA PRAVNE NORME
Seminarski rad
Voditelj seminara: asistent Burazin, Luka
Zagreb, 2010.
2
S A D R Ž A J
I. UVOD________________________________________________________3
II. GLAVNI DIO_________________________________________________4
1. Trodioba_________________________________________________4
1.1 Delikt______________________________________________5
2. Logički sud______________________________________________7
2.1 Prvi tip____________________________________________8
2.2 Drugi tip___________________________________________9
2.3 Treći tip___________________________________________9
3. Norme bez sankcije______________________________________12
III. ZAKLJUČAK________________________________________________14
3
U V O D
Iako se u današnje vrijeme održavanje reda i mira u državnoj
zajednici uzima zdravo za gotovo, ono zapravo u svakom trenutku
ovisi o brojnim pisanim ili nepisanim etabliranim i odreĎenim
obrascima ponašanja čije je djelovanje „osigurano“ različitim
sankcijama. Takvu instituciju ne samo u pravu nego i u
svakodnevnom civiliziranom životu nazivamo pravnom normom. Možda
izgleda poprilično jednostavno na prvi pogled, ali je ona zapravo
mnogo kompleksnija nego što bi se dalo na prvi pogled naslutiti,
te i ona sama podliježe nekim normama, ali onim logičnim i
semantičkim. U ovom radu pogledat ćemo po kojim principima se
grade pravne norme te ih pokužati analizirati.
4
1. Trodioba
Prva od teorija o strukturi pravne norme trebala bi biti ona
najjednostavnija i najraširenija, iako ona u globalu ne spada u
složene logično-semantičke sheme. Pravna norma podliježe
trodiobi, te se dijeli na hipotezu, dispoziciju i sankciju.1
Hipoteza je dio norme gdje se utvrĎuje jedan moguć i potencijalni
slijed dogaĎaja koji je svojom pojavom izazvao potrebu za pravnim
reguliranjem. Dispozicija je glavni i centralni dio norme zato
što ju ona regulira; daje upute o poželjnom načinu odnošenja
prema slijedu dogaĎaja koji je iznesen u hipotezi, bilo to u
formi zahtjeva ili u formi zabrane. Ultimativno stoji sankcija
koja sadrži represivnu mjeru koja će biti ukazana adresatu te
iste pravne norme koji ju je odlučio ne poštivati, ili djelovati
suprotno. Ova teorija ima svoje neke propuste, „postaje jasno da
učenje o trodijelnoj strukturi izražava nedvosmisleno samo jedan
manji dio parvne norme: početni fakt (hipotezu) a da sve ostale
elemente pravne norme stapa u bezobličnu kategoriju „dispozicija“
i u preapstraktnu kategoriju „sankcija“, ne prikazujući naime: ni
subjekte kojih su pravne radnje kvalificirane, ni obavezu i
ovlaštenje kao smisaono (aksiološko – teleološki) primarne
normativne kvalifikacije ponašanja pravnih subjekata; ni
interesni objekt kao normativno priznatu svrhu radnji istih
1
Ta tri elementa nisu uvijek obavezna u takvom egzaktnom obliku, moguće je i izostajanje sankcije ili dispozicije, tj
njihovo „skrivanje“, Izostanak sankcije se nadoknađuje obradom u veće detalje u nekoj drugoj pravnoj normi dok se
izostanak dispozicije nadoknađuje njenom eminentnošću iz same hipoteze.
5
subjekata, ni prekršaj ili negaciju obaveze, ni subjekt – organ i
njegovu obvezu na sankcioniranje, ni sam objekt – prisilu ili
sankciju.“2 Iz ovoga je evidentno da je u tom smislu i u
kontekstu pravne norme kao stupa društva, kao definirajuće
institucije za regulaciju odnosa u državi, teorija trodiobe
inadekvatna za potrebe koje su pred nju postavljene. Gledajući na
jedan možda malo, za autora ovog rada, prizemniji način i na više
odgovarajućoj razini, kritika će biti upućena i ovom jednom
pasusu: „Zakonodavac...tekstualno skraćuje pravnu normu
„skrivajući“ dispoziciju premda je ona logički očita i imanentna
u dotičnoj pravnoj normi...opažamo neposredno samo hipotezu i
sankciju, dok je dispozicija „skrivena“, ali je jednostavnim
logičkim zaključivanjem možemo „otkriti“ i prema njoj upraviti
naše ponašanje da bude u skladu s pravom.“3 – uz svo dužno
poštovanje kongnitivnim sposobnostima adresata, pravne norme kao
takve su od prevelike važnosti i predelikatne da bi se ikoji
njihov element smio ostaviti slobodnom rasuĎivanju i na
adresatima da ih „otkriju“.
1.1 Delikt
Dodatak na teoriju trodiobe nadopunjuje ju sa četvrtim elementom
zvanim delikt. On označava jednu vrstu protupravnog djelovanja
koje se protivi normativnom odreĎenju, a ima negativan efekt na
društvene vrijednosti. „Delikt je svaka normativna kvalifikacija
2
3
Visković, Luka: Pojam prava – prilog integralnoj teoriji prava, Split 1976., 165.str
Perić, Berislav: Struktura prava, Zagreb 1994., 16.str
6
(odreĎivanje) nekoga ljudskog ponašanja, suprotna dispoziciji
pravne norme, uz koje pravni poredak vezuje sankciju ili koje je
moguće sankcionirati.“4 Ubacivanje ovog novog faktora je u dobroj
mjeri promjenilo strukturalni izgled ove koncepcije pravne norme.
Kako je hipoteza prvi uvjet da bi se uspostavio tijek dogaĎanja
koji je specificiran u dispoziciji, isto tako je potreban delikt
kako bi se stvorila osnova za provedbu sankcije. „...delikt je
bitan element norme jer iz njega slijedi sankcija. Naime,
sankcija se kao element pravne norme uvijek nastavlja na delikt,
a u njoj se sastoji i prisilni karakter prava. Tako je delikt
nužan preduvjet koji mora postojati da bi se mogla primjeniti
sankcija.“5 Ovako postavljajući, može se reći da je uvjetovanost
pravne norme dvostruka, te bi se mogla ovako prikazati: hipoteza
– dispozicija, delikt – sankcija (H – Ds6, Dk – S)7. UviĎamo
nastanak paralelnog odnosa unutar same pravne norme. Delikt je
sličan hipotezi po tome što predstavlja odreĎen način na koji bi
se dogaĎaj mogao odigrati te je uvjet za odreĎen način pravnog
reguliranja, samo što je delikt materijalizacija jednog akta
kojim bi bila povrijeĎena pravna norma. Ona „...se može
promatrati i kao sekundarna hipoteza.“8
4
5
Vrban, Duško: Država i pravo, Zagreb 2003., 243.str
Vrban: Država i pravo, 244
6
Još znano i kao T - traženje
7
Ovdje je također moguća verzija (H – Ds, ne Ds – S), jer pojam delikt u širem smislu također obuhvaća i
neizvršenje pravne obaveze koja je opisana u dispoziciji iste pravne norme.
8
Vrban, Damir: Država i pravo, 243
7
2. Logički sud
Danas najrasprostranjenije mišljenje koje je prihvaćeno u
krugovima pravnim teoretičara polazi od činjenice koja
uspostavlja pravnu normu kao oblik logičkog suda, hipotetskog ili
uvjetnog suda, koji konstatira da „Ako A treba B“, što bi značilo
ako se ispuni uvjet A, mora (ili treba) nastupiti, uvjetom
uzrokovana, posljedica B.9 Sami proces preinačenja pravne norme u
logičku tvorevinu je zasigurno napravio mnogo u vidu pozitivnog
kompliciranja pravne norme, jer se tako znantno proširila
mogućnost stvaranja i razumijevanja kompleksnijih, a uto i
temeljitijih pravnih normi. Shvaćanje norme kao hipotetski
logički sud se takoĎer slaže s prijašnje spomenutom formom koja
spominje dvostruku hipotezu. Po ovome, takva bi forma činila
dvostruki hipotetski, tj disjunktivni sud. „Ovo je shema koja
prikazuje „dubinsku strukturu“ svih općih pravnih normi, tj.
normi koje apstraktno i unaprijed kvalificiraju čitave klase
pravnih odnosa.“10 Važno je napomenuti da se u analizi ovakve
strukture raspravlja o sastavnim elementima pravnih normi u
čistom obliku, a ne kroz prizmu regulacije društvenih odnosa koji
se kasnije „uvrštavaju u formule“. Iako, „...postupnom
deformalizacijom ove sheme, tj. njenim ispunjavanjem sa sve
konkretnijim normativnim značenjima, mogu se dobiti svi rodni i
9
Ovaj pristup su ustanovili i popularizirali Kelsen i Zitelmann, navodeći činjenicu-uvjet (Tatbestand) i činjenicuposljedicu (Rechtsfolge) kao dva konstituivna člana hipoztetskog suda koji je pravna norma.
10
Visković, Nikola: Jezik prava, Naprijed, Zagreb, 2003, 54
8
vrsni normativni pojmovi i ujedno se mogu koherentno
kvalificirati svi sastojci pojedinih pravnih odnosa.“11
2.1 Prvi tip
E sad, na redu je raščlaniti sastavne djelove forme
(H – T, Dk –
Sk). H, kao početni uvjet i prva od dvije hipoteze, u sebi sadrži
vrste pravnih subjekata (sbj) i vrste situacija (sit) koji su
potrebni da bi se aktiviralo traženje specificirano u normi.
Crtica (-) označava funkciju „treba“, T ili traženje je
najopširniji dio ovakve norme jer sadrži u sebi cijeli pravni
odnos o kojem je riječ. Kako nijedan odnos ne postoji izmeĎu
jedne osobe, uključena su dva subjekta (Sb1, Sb2). Uz Sb1 je
obično veže pravna obaveza (POb) prema Sb2, što bi značilo da Sb1
mora ispuniti neki postavljeni uvjet koji će ići u beneficiju
Sb2. Isto tako Sb2 ima pravno ovlaštenje (POv)12 potraživati od
Sb1 što god da je već od njega traženo u POb. Predmet kojim se
bave subjekti te njihova prava i obaveze nazivamo pravnim
objektom (O). Prije nego što krenemo na sekundarnu hipotezu,
ponovimo što smo ustanovili u prvom djelu strukture norme. Ako
doĎe do slijeda dogaĎaja koji sadržava profil i okolnosti
potrebne za ostvarenje pravnog odnosa, on se treba ostvariti tako
da prvi subjekt u svojoj pravnoj obavezi ispuni traženje u okviru
pravnog objekta prema drugom subjektu, koji na to ima pravno
11
12
Visković, Nikola: Jezik prava, 54
Još znano i kao subjektivno pravo.
9
ovlaštenje pod prijetnjom tužbe. ( H (sbj, sit) – T (SB1(POb) –>
O –> SB2(POv))
Negativna hipoteza ili delikt (Dk) označava vrstu radnje koja je
kontrarna onoj propisanoj u traženju prema Sb1, tj uskraćivanje
prava Sb2 od strane Sb1, te sadrži i krivnju (K) za takvo djelo.
Sankcija se sastoji ili od vrste kazne (vrk) protiv Sb1 ili od
deklaracije o ukidanju spornog akta (uka) od Sb1. ( Dk (K) – S
(uka/vrk) ) „Ovom tipu opće pravne norme pripada većina općih
normi materijalnog i proceduralnog prava“13
2.2 Drugi tip
Uz ovakav osnovni oblik postoje i varijacije na temu, na primjer
postoji drukčija vrsta negativnog dijela pravne norme koja kaže:
propust – sankcija (P – S). Ovo se odnosi na Sb2 i njegovo
neiskorištavanje POv, tj nepotraživanje pravnog objekta (ptO)
i/ili nepodizanje tužbe prema Sb1 (Tž) u svrhu ostvarivanja POv.
Sankcija se sastoji od ukidanja POv Sb2, tj. zastare (Sb2 nije
više u mogućnosti tužiti ili ikako potraživati pravni objekt u
pitanju) ( P (ne-Tž/ptO) – S)
2.3 Treći tip
Norme koje ne spadaju u ovu shemu su pojedinačne pravne norme,
„tj. norme iz presuda, rješenja, ukaza, pravnih poslova ili iz
13
Visković, Nikola: Jezik prava, 56
10
zakona u formalnom smislu koji sadrži pojedinačnu normu, imaju
jednostavniju logično-semantičku strukturu: one su hipotetički
sudovi sastavljeni od hipoteze i traženja.“14
Dakle, kako je tu utvrĎeno, radi se ovaj put o jednostrukom
hipotetičkom sudu (H – T). Hipoteza u ovom slučaju i nije toliko
više hipoteza budući da u svojoj pojedinačnoj prirodi sadržava
isključivo činjenice a ne predviĎanja i potencijalne situacije
koje su hipotetskog karaktera. Zato bismo naziv hipoteza mogli
zamjeniti sa nazivom izjava ili konstatacija (K), budući da je
takva strukturalna priroda tog dijela norme. K se sastoji od
„...nekih konkretnih činjenica (Č), npr. subjekata, radnji,
uračunljivosti, potreba za normiranjem, sukladnosti neke pravne
radnje s općom normom itd. Te pravnih posljedica (PP) koje neka
opća pravna norma vezuje za te činjenice.“15 Traženje se sastoji
od pripisivanja konkretnih pravnih posljedica na osnovi dva
elementa iskazana u konstataciji, koju onda smatramo odlukom ili
„voljom“ te pojedinačne pravne norme. (K (Č, PP) – T)
Trebalo bi se napomenuti da u ovom slučaju, gdje vidimo pravnu
normu isključivo u odnosu jedan pravni članak – jedna norma, se
pojavljuje jedno pitanje: tko točno tu regulira hoće li se
sankcija izvršiti? Iako bi se mogli uzdati u „dobar stari“ vis
maior koji, ako već radi na oslobaĎanju od pravne odgovornosti,
bi se mogao i tu aktivirati, sjetit ćemo se pravila koje kaže da
14
15
Isto djelo, 57
Isto djelo, 57
11
pravna norma ne mora izričito biti sputana na okvire jedne pravne
rečenice ili članka, te može biti rasprostranjena na više mjesta.
Uzimajući to u obzir te tako gledajući i ostale članke iste
pravne norme, primjećujemo ubacivanje i trećeg subjekta (Sb3),
koji ne igra ulogu u samom pravnom odnosu, nego predstavlja
državu koja je obavezana brinuti o izvršavanju prisile, kad i ako
je ona potrebna.
12
3. Norme bez sankcije
U ovom radu još ćemo obraditi jednu posebnu vrstu strukture koju
karakterizira potpuni izostanak sankcije, posebno gledajući
ustavne norme. Mnogi smatraju da takve norme, koje nemaju nikakve
potpore od strane ijdenog državno odobrenog represivnog tijela,
„ili nisu uopće pravna pravila, nego moralne obaveze, ili
običaji, ili pak da se ovdje radi o „nesavršenom pravu“, tzv.
leges imperfectae.“16
Postavlja se pitanje: mogu li postojati
norme bez sankcija, i imaju li one kakav smisao? One su takvoga
posebnog oblika da se u njima teško mogu razaznati klasični
elementi koji se mogu raspoznati u ostalim pravnim normama. Zato
se i nazivaju još norme-definicije17, jer ne sadrže nikakav
regulirani pravni odnos, moguću niti konkretnu situaciju.
Gledajući kroz prizmu logičko-semantičke sheme, izgledala bi
ovako: (T). Kako nema sankcije, a kako su te norme obično
prilično generalne i univerzalne, subjekt je obično „svi“ ili
„svatko“, ne ostaje ništa drugo nego samo traženje. Jedna od
karakteristika takve norme je da je primjenjiva na sve, pa i na
najviše organe vlasti, budući da se ne spominje nikakav državni
organ koji će sprovesti sankciju (pri čemu
bi bio inferioran i
tako nenadležan prema vrhu državne vlasti). Isto tako, uzimajući
da vrhovna vlast ima i mora imati potpuni suverenitet u državi,
ona niti ne može podlijegati nikakvoj pravnoj odgovornosti, nego
16
17
Vrban, Damir: Država i pravo, 250
v Perić, Berislav: Struktura prava, Informator,Zagreb,1994., 14.str
13
samo političkoj, što bi značilo pad rejtinga i ultimativno
gubitak vlasti. Uzimajući te elemente u obzir, ovakav oblik norme
je možda i najbolji kompromis koji se može u ovom trenutku
postići, bar dok se ona prava trodioba, trodioba vlasti, ne
sprovede onako kako je to i sami Montesquieu zamislio.
14
Z A K L J U Č A K
Ovim radom pokušali smo utvrditi od kojih elemenata se sastoje
pravne norme, u kojim su oni odnosima, te naposlijetku kako to
sve složiti u kohezivnu cjelinu koja će imati smisla i izvan
kruga pravnih znalaca. Najboljom se pokazala logičko-semantička
shema strukturiranja norme jer obuhvaća sve elemente pravnog
odnosa u normi, postiže da se u pravnim normama mogu razlučiti
neki osnovni principi djelovanja te omogućuje stvaranje novih,
kompleksnijih normi koje onda uspješno mogu regulirati većinu
pravnih odnosa koji su potrebni da država i stanovništvo u njoj
funkcioniraju kako treba.

Download Report