Neobična & originalna BiH Njegovim stvorenjima, s druge strane; ljubav nema vjeru napose, a vjera u svom izvornom obliku ništa je drugo doli čista ljubav. Svjetove je Gospodar, Uzvišeni, stvorio iz ljubavi, održava ih iz čiste ljubavi i rastvorit će ih iz ljubavi. Poruka tesavvufa je nadvjerska, ponad svih ograničenja i isključivosti. Ako nije ljubav - nije tesavvuf. U tesavvufu ljubav se sabira i množi, a problemi dijele, te je možda i stoga tesavvuf prijemčiviji ljudima nego strogi okviri vjere napose. S druge strane, u tesavvufu se uči primjerom i konkretnom primjenom naučenog, što je mnogo lakše nego učiti iz knjiga i pokušavati primijeniti naučeno. Uostalom, otkako postoji tesavvuf u organiziranom smislu, napisano je mnoštvo knjiga o njemu, pojedinim njegovim učenjima, metodima i praksi, ali ne postoji knjiga koja može zamijeniti ni šejha ni derviša. Ljubav se ne uči iz knjiga - pojašnjava nam šejh Edin Urjan, koji i danas, 13. vijekova poslije, njeguje tradiciju sufizma u našoj zemlji. Sufizam u našoj zemlji Bosanski derviši Derviši su na ova područja došli još u sedmom stoljeću, u malobrojnim grupama, kao netipični misionari koji islamsku/tesavvufsku poruku nisu širili klasičnim propovijedanjem niti bilo kakvim nasilnim metodima. Današnji derviši ne lutaju svijetom obučeni u isposničku ili vunenu odjeću. Ima ih u svim društvenim segmentima, od politike do umjetnosti. Ko su danas derviši u BiH i kako izgleda njihov svakodnevni život, saznali smo uz pomoć “Fabrike Duhana Sarajevo Piše: Alma REDŽEPAGIĆ P rvi derviši u Bosnu i Hercegovinu stigli su skoro dvije stotine godina prije zvaničnog dolaska Turaka. Prema najnovijim istraživanjima profesora H. T. Norrisa, derviši, kao trgovci i misionari na ovim područjima, ne samo u Bosni, nego i u teritorijima koji danas slove kao Hrvatska, Dalmacija i dalje prema Zapadu, prisutni su još od 7. stoljeća, o čemu svjedoče mezarja i nekoliko turbeta više desetaka godina starijih od sultan Fatihovog vremena. Jedno od njih nalazi se i u Sarajevu - Zinđirli Dedeovo turbe na Gorici. Foto: Samir JORDAMOVIĆ - Derviši su na ova područja dolazili u malobrojnim grupama, prije svega kao netipični misionari koji islamsku/ tesavvufsku poruku nisu širili klasičnim propovijedanjem niti bilo kakvim nasilnim metodima. Oni su običavali naseliti se uz kraj nekog sela ili naselja u kojemu su već živjeli Bosanci i Hercegovci i svojim ponašanjem i življenjem u zajednici s tim ljudima pokazivali kako izgleda i šta zaista jeste islam. Uvidjevši njihov lijep odgoj i ponašanje, njihovu pravičnost u međuljudskim odnosima i relacijama, Bosanci bi se počinjali zanimati za učenje koje oni slijede i vjeru koju ispovijedaju. Kako se ta vjera i učenje - islam i tesavvuf - u svojim primijenjenim for- Zabrana pijenja alkohola - Alkohol je Šerijatom zabranjen, tako da nijedan ehli-sunnetski derviški red kojem derviši u BiH pripadaju, nije i ne može dozvoliti pijenje alkohola. Ko god to prakticira čini veliki grijeh, a ako to neko dozvoljava ruši vjerske propise i istupa iz islama a time i tarikata - eksplicitan je ef. Halilagić, odgovarajući na pitanje da je u nekim tarikatima dozvoljeno piti alkohol. mama (odnosu prema Bogu i Njegovim stvorenjima) nisu znakovito razlikovali od vjere Crkve bosanske, koju su Bosanci i Hercegovci u najvećem broju još slijedili uprkos brojnim inkvizicijskim i drugim pokušajima pokrštavanja, s vremenom su prihvatili islam i tesavvuf kao način života - kaže Edin Urjan Kukavica, nakšibendijski i rufaijski šejh tekije na Blagovcu, nadomak Sarajeva. Kako tada, tako i danas, sve je više onih kojima je tesavvuf mnogo prihvatljiviji od nekih drugih oblika i vidova ispoljavanja vjere. Ljubav prema Bogu - Osnovna, središnja i jedina poruka tesavvufa je ljubav - ljubav prema Bogu, Uzvišenom s jedne, i ljubav prema svim Ipak, današnji derviši ne lutaju svijetom obučeni u isposničku ili vunenu odjeću. Ima ih u svim društvenim segmentima, od politike do umjetnosti. Ko su danas derviši u BiH i kako izgleda njihov svakodnevni život? - Dervišluk je duhovna disciplina, te su stoga derviši ljudi kao i svi ostali, srećete ih u svom svakodnevnom životu i komunikaciji. Moguće ih je prepoznati po nesvakidašnjoj uljudnosti, pristojnosti, ljubaznosti, općenito po ponašanju. Mnogo je derviša, muhiba i ašika koji žive i rade, djeluju u svome okruženju a da niko iz njihove radne i životne okoline ne zna za ovaj domen njihovog življenja. Žive životom koji se u općem smislu gotovo ni po ničemu ne razlikuje od života ostalih ljudi iz njihovog okruženja. U savremeTespih star 250 godina rekli bismo, trude nom svijetu i situaciji, se preživjeti, na dopušten način steći svoju nafaku i opskrbu, živjeti u skladu s pravilima i zakonima koji vladaju u ovome svijetu, istovremeno radeći na svom obrazovnom, duhovnom i spoznajnom napretku - govori šejh Kukavica. U prošlosti su derviši nerijetko živjeli u manjim ili većim zajednicama, u kojima su zajednički privređivali, izdržavali tekiju, ali i sve musafire i siromahe koji bi im se obratili za pomoć, bilo u hrani bilo u kakvim drugim potrepštinama. U najmanjem, jedan dio svoga života posvećivali su javnom hizmetu (službi). Potom bi bili upućeni u neki kraj zemlje ili svijeta da djeluju kao misionari ili bi se, pak, posvećivali porodičnom životu. Tekija stara 360 godina Kaderijska Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, u ulici Sagrdžije 77., izgrađena je između 1638. i 1640. godine. Povod za njenu gradnju bio je ulazak osmanskog sultana Murata IV u Bagdad 1638. godine. U njegovoj pratnji bio je silahdar Mustafa-paša, Sarajlija, simpatizer hz. Pira Abdul-kadir Gejlanije, osnivača kaderijskog tarikata, istinskog duhovnog prvaka svoga vremena (kutb), čija se džamija, tekija, medresa i turbe nalaze u Baghdadu. Silahdar Mustafa-paša iskazao je želju i predložio, a sultan prihvatio da se i njegovom rodnom Sarajevu izgradi reprezentativna kaderijska tekija. Za izgradnju se brinuo njegov otac hadži Sinanaga Maldar, koji je i sam učestvovao u finansiranju izgradnje tekije. Radi ovoga je u oficijelnim dokumentima tekija nazvana Silahdar Mustafa-pašina tekija, a među narodom je poznatija kao Hadži Sinanova tekija. Tekija je doživljavala i stradanja, ali se uvijek obnavljala i preživljavala burna dešavanja kojih je bilo u BiH. Najveća stradanja tekija je doživjela 1697. godine upadom habsburškog princa Eugena Savojskog u BiH, nakon što su bosanski franjevci javili na dvor u Beč, da u BiH nema sposobnog stanovništva za odbranu, koji je popalio sve kuda je nailazio pa i Sarajevo, a u okviru njega i tekiju. Također je u više požara koji su izbijali u Sarajevu tekija doživljavala oštećenja, ali je i popravljana. I danas je tekija očuvana u izvornom obliku te je u cijeloj BiH jedina autentično sačuvana tekija iz osmanskog perioda. Tekija je dala više poznatih pjesnika, književnika, javnih djelatnika i zaslužnih građana BiH. Najpoznatiji među njima su: šejh Kaimi-baba, prvi poznati šejh tekije, čuveni pjesnik i borac za prava siromašnih slojeva, šejh Muhammed ibni Hasan, šejh našeg najpoznatijeg hroničara Mula Mustafe Bašeskije, koji je također bio pripadnik tekije, šejh Mejli Gurani, poznati pjesnik i kaligraf, šejh Fejzullah ef. Hadžibajrić, učenjak, pjesnik i mesnevihan, koji je preveo i protumačio prva dva sveska “Mesnevije” koja su objavljena na našem bosanskom jeziku. Tekija je u proteklom periodu svoga egzistiranja od 360 godina služila za njegovanje i širenje prosvjete, nauke i kulture protkane pobožnošću po metodi kaderijskog tarikata. Tekija je veoma vrijedno arhitektonsko zdanje, koje sadrži sve što je potrebno da zadovolji fizičike i duhovne potrebe svojih pripadnika. Na zidovima ulaznog atrija i semahane nalaze se veoma vrijedni kaligrafski ispisani natpisi (levhe) na sva tri orijentalna jezika: arapskom, perzijskom i osmanskom turskom, u više kaligrafskih stilova.Među njima se posebno ističe „Sulejmanov muhur” na južnom dijelu halvet odaje ispisan kufskim pismom, koji je orginalni jedinstveni primjerak ovakve levhe u svijetu. Tekija i danas ima živu aktivnost i služi svojoj svrsi. U njoj se redovno četvrtkom navečer obavlja zajednički zikr, održavaju predavanja, njeguje autentično učenje ilahija i vrši upućivanje ljudi ka Istini. Također se obilježavaju svi mubarek dani i noći prema islamskom kalendaru. Tekija je otvorena za sve zainteresirane, bez obzira na razlog njihovog dolaska - kaže Sead Halilagić. Danas je situacija malo drukčija. - Derviši rijetko žive u derviškim zajednicama, ali se njihov odnos prema okruženju u kojem žive niukoliko nije promijenio. Svaki derviš na izvjestan način dužan je u svome životnom i radnom okruženju djelovati pozitivistički, u smislu vlastitog doprinosa općem dobru. U svojim tekijama sastaju se najmanje jednom, odnosno dvaput sedmično radi zajedničkih ibadeta, razmjene iskustava, razgovora i uputa, a sa svojim šejhovima su i u češćoj, rekao bih, stalnoj fizičkoj i duhovnoj vezi. Okolnosti su promijenjene, ali su derviški zadaci, kako prema samima sebi, tako i prema svojoj okolini, ostali isti - priča šejh Edin Urjan, čiji se derviši u tekiji na Blagovcu okupljaju jednom sedmično. Dolaze porodično s djecom, koja se tu u tekiji uče lijepom ponašanju i dobrom odgoju, mladići i djevojke, studenti, profesori, ljekari, trgovci, umjetnici i političari. U tekiji su kao i pred Bogom svi jednaki i svi imaju šansu da uz pomoć svog duhovnog učitelja dosegnu stepen potpunog čovjeka (inasn-i -kjamila). Postati čovjek - Duše na ovaj svijet dolaze sa šansom da postanu čovjek, i to je jedan od glavnih razloga zašto dolazim u tekiju - želim iskoristiti šansu i postati čovjek - kaže Abdulkerim Ensad Šunj, rukometaš, kojem je dolazak u tekiju i obavljanje derviških zadataka svakodnevni posao. - Važno je imati iskrenost u srcu i onda Allah sve lijepo uredi da se može sve stići, kad Allah da bereket u vremenu, sve se stigne - govori ovaj simpatični mladić, na prvi pogled potpuno isti kao i njegovi vršnjaci. Iz razgovora s njim može se nazrijeti koliko je u njemu dobrote i lijepog odgoja. Šta je to po čemu su derviši drugačiji od ostalih vjernika muslimana? - Gotovo ni po čemu, a opet po svemu. Po meni, najbolji opis derviša je: “izvana s ljudima (sa svijetom), a iznutra s Bogom”. Radeći na uljepšavanju i upotpunjavanju svojih dobrih osobina, te na poništavanju i zamjeni svojih loših dobrim osobinama, derviševa nutrina počinje se očitovati na njegovom licu, a lijepe osobine svakako u ponašanju. To su osnovne osobenosti koje derviše razlikuju od ostalih ljudi, ne samo muslimana. S druge strane, razlike između derviša i ostalih vjernika muslimana jesu, kao što bi Šejh Mesud-Baba (r.š.) rekao: Derviši “rade prekovremeno”, odnosno oni, osim obaveza koje ispunjavaju svi vjernici, imaju i dodatne koje su dobrovoljno preuzeli. Osim toga, derviši drukčije hijerarhijski klasificiraju šerijatske obaveze u smislu namaza, posta, sedmičnih okupljanja i zajedničkog ibadeta; derviši ne samo Kur’anske zapovijesti, nego i doslovno svaki sunnet kih ehli -sunnetskih redova u BiH, kojoj pripadam, ne okuplja, pošto neki od tih pročelnika djeluju izdvojeno i iz Islamske zajednice i Tarikatskog centra. Znam da se na više od stotinu mijesta (tekije, zavije, džamije, privatne kuće) obavlja zajednički zikr prema usulu (pravilima) pojedinog tarikata. Postoji gotovo trideset tekijskih objekata u BiH. Ne poznajem ni tačan broj šejhova pojedinih tarikata, odnosno tekija, a ima ih desetak koji javno djeluju u BiH kaže ef. Sead Halilagić, sekretar Tarikatskog centra BiH. Burhan - probadanje tijela - U BiH se ne izvodi idžra, i to nije ni potrebno. Idžra ili burhan je postupak probadanja tijela oštrim sječivom u određenim prilikama, koji je služio kao dokaz protiv trikova drugih u susretu s dervišima i razvijanje uvjerenja u istinitost datog tarikata. On se provodi u stanju vedžda – zanesenosti, kada čovjek skoro izgubi svoje postojanje i ne osjeća fizičku bol. U jednoj ilahiji hadži šejh Selim Sami ef. kaže: „ Ašk, to je naš zarf”, odnosno mi treba da smo prožeti ljubavlju koja probada naše srce i naše cjelokupno biće, a ne da težimo idžrau kao vanjskom činu. Ovo je princip koji mi u kaderijskom tarikatu naglašavamo. Najveće nadnaravno djelo (keramet) je za kratko vrijeme stići u Allahovu blizinu. U ovom vremenu naša vanjska manifestacija pripadnosti tarikatu treba da bude dosljedno i iskreno pridržavanje svih propisa islama - pojašnjava ef. Sead Halilagić, sekretar Tarikatskog centra BiH. pa čak i preporuku Allahovog Poslanika za činjenje dobra u općem smislu, smatraju svojom strogom dužnošću i tako im pristupaju. To u povratnoj sprezi ostavlja traga na njihovom odgoju i ponašanju, a lijepim ponašanjem uzvratno uljepšavaju svoju nutrinu. Tako se derviševo djelovanje na unutarnjem planu odražava u izvanjskim pokazanjima u domenu ponašanja, a svaki gest lijepog i dobrog s izvanjske razine, odražava se i u njegovom trudu i zalaganju u sferi uljepšavanja svoje nutrine. To je, rekli bismo, interaktivan proces - govori šejh Kukavica. Jedno vrijeme tarikati su u BiH bili zabranjeni, da bi im ponovo, sedamdesetih godina, bila vraćena sloboda djelovanja. Koliko danas u našoj zemlji ima tekija i šejhova? - Potpuno tačne podatke ne posjedujem, jer sva mjesta i pojedince, koji okupljaju svoje muhibbe-simpatizere, „Tarikatski centar”, kao jedina legalna i legitimna krovna organizacija derviš- Mnogi ljudi koji nisu dovoljno upoznati s tarikatom, s neodobravanjem gledaju na činjenicu da derviši šejhu ljube ruku. šejh Edin Urjan Kukavica i šejh Halil Hulusi Brzina u razgovoru Buđenje srca Danas u Bosni i Hercegovini u organiziranom obliku egzistiraju nakšibendijski tarikat, koji je i najrašireniji i najbrojniji, a tu su još i kadirijski, rufaijski i šazilijski. Ima pojedinaca i iz nekih drugih tarikata (halvetija i bedevija). Svi ovi tarikati imaju svoje šejhove, derviše, muhibe, tekije... neki čak imaju i internet-stranice, tako da je sada, makar teoretski, do šejha i derviša puno lakše doći nego što je to bilo u prošlosti. Zanimalo nas je kako se postaje derviš? - Svaki punoljetan musliman (balig) koji dobrovoljno izabere tesawuf kao svoj pogled na svijet i datog šejha kao svog duhovnog učitelja, može postati derviš. Takav čovjek kreće na duhovni put približavanja Bogu (Tekarrub ilallah) u svrhu spoznaje Boga (Marifetullah). Čovjek se tada budi iz sna utonulosti i neznanja i želi i traži da se približi Bogu i da Ga spozna. U svome srcu on počne osjećati ljubav prema Bogu i počne mijenjati svoje duhovno stanje i ostavljati negativna svojstva te se kiti lijepim osobinama. Kada istraje na ovom, dospijeva do drugog mekama duše (nefsi levvame - duša koja sebe kori) i tada će pred šejhom dati Uzvišenom Allahu zakletvu (bejat), odnosno obnoviti, ali potpuno svjesno, svoj ugovor s Allahom, koji su naše duše u prapočetku (ezelu) dale. Za ovaj čin stvarno uvjerenje treba da ima i šejh i salik (muhib). Tada šejh daje saliku dnevna učenja (vird), koja će mu pomoći na daljem putu približavanja Bogu. Murid (učenik) mora maksimalno dosljedno i iskreno da izvršava sve šerijatske obaveze kao i virdove koje mu daje šejh. Derviš može postati i muškarac i žena, ali da su odrasli muslimani, jer djeca ne mogu dati bejat - objašnjava tarikatska pravila ef. Halilagić. - Najviše primjedbi za ljubljenje ruke šejhu imaju upravo muslimani, koji u tradicionalno-odgojnom smislu imaju običaj ljubljenja ruke gotovo svakoj starijoj osobi. Kako se mi, nekako po pravilu, stidimo svoga, smatrajući to zaostalim, zastarjelim i prevaziđenim, a olahko prihvatamo bilo šta tuđe, tako i najviše primjedbi imamo na vlastitu tradiciju. Tako nam je sasvim normalno da su iskrene pripadnice drugih vjerskih tradicija pokrivene, a nošenje mahrama iskrenih muslimanki izdignuto je na razinu globalnog problema. Ljubljenje ruke starijem, iskusnijem, učenijem osobiti je znak poštovanja i, usuđujem se reći, najblaži znak ljubavi koji mlađa osoba može pokazati starijoj. Ja sam ljubio ruku svome ocu, dedama, amidžama, svojim šejhovima; i danas sam spreman poljubiti ruku i starijem i mlađem od sebe i nije mi ni začudno ni teško, ni mrsko. Inače, u dervišluku je pravilo poštovati starije zbog toga što su u životu učinili više dobrih djela od nas, a mlađe jer imaju priliku učiniti više dobra od nas. Dakle, ljubljenje ruke starijem, iskusnijem, učenijem postoji u svim ili gotovo svim autentičnim religijskim tradicijama; veza između derviša i šejha najbliskija je vezi između djeteta i oca, te se tako može opisati i objasniti kao neobavezni i najnormalniji pokazatelj iskrenosti odnosa, veze, poštovanja i ljubavi između derviša i njegovog šejha. Kada derviš poljubi šejhu ruku, šejh derviša najčešće poljubi u čelo i to je znak, pokazatelj šejhove brige i ljubavi za svoga derviša - govori šejh Edin Urjan, koji s očinskom ljubavlju i ponosom priča o svojim dervišima. I upravo kao i njegovi derviši, i mi smo šejh Edinov sohbet slušali s velikom pažnjom, a vrijeme je proletjelo kao čas. Ostalo je još mnogo toga neispričanog o tesavvufu, ali neke se stvari ne mogu ispričati, one se mogu samo osjetiti. Da otkrijemo za Vas neobičnosti i specifičnosti Bosne i Hercegovine, pomogla nam je “Fabrika duhana Sarajevo”.
© Copyright 2024 Paperzz
