Ususret Oluji:Dan branitelja ili licemjera… (01.08.2014.)Kako se približava 05. kolovoz, Dan pobijede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja sve je više najava o obilježavanju i protokolu tog dana. Pozivnice lete na sve strane, najmanje onima kojim trebaju biti upućene - našim braniteljima. Staromodni (komunistički) način obilježavanja već je dobro poznat. Uzvanici su probrani, zove se telefonom, nagovara, samo da se obavi protokol, zapali svijeća i stavi cvijeće a nakon toga se dobro i pojede na račun branitelja. Pozove se i svećenik, iako dobar dio uzvanika na takvim svečanostima ne zna se ni prekrižiti a kamoli izmoliti molitvu Oče naš. Program treba izgledati dobro iako nema nikakva smisla. Važno je uslikati se i to što prije dostaviti svim medijima, neka ljudi vide. Slavi se nečiji rođendan a slavljenika nema na proslavi, što je moguće samo kod nas, u zemlji u kojoj bon od 100 kuna morate platiti 110. U državi gdje malo što ima smisla i ovaj dan će proći u besmislu. Tako će u Kninu govoriti tri državnika koji uopće nisu sudjelovali u Domovinskom ratu a trebali su (da ne kažem-morali). A gdje su u svemu tome naši slavljenici-branitelji, oni koje svaki dan, ti isti licemjeri prozivaju kako su stekli nezaslužena prava, mirovine i privilegije, te kako su ratni zločinci a s tim pričama i nas natjerali da ponavljamo te iste laži? Svakom licemjeru osobno ću dati braniteljsku mirovinu, ali i mučna sjećanja na Domovinski rat, dat ću mu i neprospavane noći branitelja, brigu na položajima za obitelj, žene i djecu, teške snove, kutije tableta i još puno toga što nose u dubini svoga srca. Dat ću im i današnji život branitelja, koji je više životarenje nego život. Jedno im ipak ne mogu dati a to je ponos i ljubav prema Domovini i bližnjima, jer oni to ne mogu primiti. Možda se pitate zašto ovako žestoko pišem-zato što svaki dan dijelim sa ljudima koji su svoje živote i zdravlje dali za nas. I kad god sretnem hrvatskog branitelja vidim veličinu čovjeka koju ja nikad neću stići. Ni danas mi nije jasno kako čovjek može s toliko ljubavi prema Domovini i drugima dati svoj život. Zato predlažem obilježavanje ovog dana neka započne pjesmom „Od kud ti pravo“Miroslava Škore i završi Maranatha od Thompsona i kad vidim lica licemjera bit će mi sve jasno. Tada ću počet vjerovat kako Branimir Glavaš nije pet godina slao granate na Osijek, pa postao ratni zločinac isto kao ni Mirko Norac na Gospić, već netko drugi a još ne znamo tko (nećemo nikad ni saznati). I onda ću otići na kavu sa svojim prijateljem-hrvatskim braniteljem, ne znajući imali on 12. kuna za kavu, a vjerojatno nema. Ali je radostan što je još živ, za razliku od antifašista koji žive po 150. godina(možda zato što su im mirovine duplo veće od braniteljskih…).