Naslov poglavlja
56
V. ZRINSKI U
MEĐIMURJU
9. ZRINSKI U MEĐIMURJU (1546. - 1691.)
Zajednički Hrvatsko - ugarski sabor
održan u Banskoj Bistrici donio je 7. ožujka
1542. godine odluku da se svi posjedi koji
su na bilo koji način nepravedno prešli u
tuđe ruke vrate starim gospodarima. Ova
je odluka direktno pogodila hrvatskog
bana Petra Keglevića koji je uzurpirao
pravo na Čakovečko vlastelinstvo, odnosno
Međimurje. Petar Keglević je tvrdio da ga je
njegov pokojni zet Gašpar Ernušt imenovao
skrbnikom svoje žene Ane i djeteta kojemu
se nadao. Kralj pak je, da bi zaštitio svoje
interese, poslao dvorske dame u Čakovec
kako bi bile nazočne pri porodu. Međutim,
Petar Keglević im nije dopustio ulazak
u Čakovec, a kada je prošla korota zbog
smrti Gašpara Ernušta, opet je udao svoju Grb obitelji do 1554. godine
kćerku, ovoga puta za Ladislava Banfija,
gospodara Lendave. Nakon toga kralj
Ferdinand je odlučno zatražio od Keglevića da mu preda sve posjede obitelji
Ernušt. Kada je Keglević to odbio, lišio ga je banske časti. Sabor u Požunu
održan 9. studenoga 1542. godine nanovo je pozvao Keglevića da preda
kralju posjede obitelji Ernušt. Ukoliko to ne učini u roku od dva mjeseca, bit
će proglašen očitim nevjernikom te se osuđuje na gubitak života i zapljenu
svih imanja. Keglević je odmah potom zatražio od kralja milost, a kralj mu
je pismom od 22. prosinca 1542. godine odgovorio da će ga primiti u svoju
milost kada se odreče Ernuštovih imanja.
Kralj Ferdinand ga sve do 1546. godine nije uspio istjerati iz Čakovca.
Kako bi razriješio vrlo neugodnu situaciju, kralj je 15. ožujka 1546. godine
57
Međimurska povijest
u Beču s banom Nikolom Šubićem Zrinskim
sklopio ugovor kojim mu u ime naknade
duga od 50 tisuća forinti za uzdržavanje
banske vojske daje Međimurje s tvrđavama
Čakovec i Štrigova. Nikola Šubić Zrinski
se obvezao da će sam te posjede oduzeti
Keglevićima.1
Već ranije sličnu je odluku donio i
državni sabor koji se sastao u Požunu. Ban
Nikola Šubić Zrinski je u srpnju 1546.
godine s vojskom provalio u Međimurje
i opsjeo Čakovec, a 1. rujna uspio je
zarobiti Petra Keglevića. Zarobio ga
je u trenutku kada je iz zaposjednutog
Novi grb koji je dobio Nikola Čakovca htio pobjeći. Iako su suvremene
Zrinski Sigetski 1554. godine
kronike tvrdile da je Nikola Šubić Zrinski
zarobljenog Keglevića otpremio u Beč,
1 Darovno pismo kralja Ferdinanda u cijelosti glasi: Mi Ferdinand milosti Božjom car rimski, kralj Mađarske, Češke,
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nasljednik španjolskog prijestolja, nadvojvoda Austrije itd. ovim pismom potvrđujemo
i dajemo na znanje svakome kojega s naše strane i strane naših nasljednika bude zanimalo, da mi, uzimajući u obzir i
pozornost sve one ljubazne, vjerne i korisne usluge koje je ugledan velikaš i nama vjerni, iskreno voljeni grof Nikola
Zrinski, ban naših država Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, prije bezbroj puta izvršio, sada besprekidno obavlja i
obećava da će ih i dalje pokorno obavljati njemu, njegovim nasljednicima i svakome njegovom potomku, zbog prava
besplodnosti, na naše slobodno raspolaganje pređene tvrđave Čakovec i Štrigovu sa svim njihovim pripadnostima, smo
odlučili dati i darovati nasljednim pravom, ali uz one određene uslove, načine i uvjete koji su između nas i spomenutog
grofa u pogledu te stvari načinjeni, utvrđeni i postavljeni, tj. kao što je u suštini navedeno u od imenovanoga grofa
izdanom a nama uručenom obvezujućem pismu. Sadržaj toga pisma je od riječi do riječi sljedeći:
Mi grof Nikola Zrinski priznajemo njegovom veličanstvu rimskom caru i kralju Mađarske, Češke itd. države kao ban
njegovih država Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, da pošto je naš najmilostiviji gospodar gore imenovani kralj uzeo u
obzir naše vjerne i korisne uslužnosti, koje smo njemu bezbroj puta učinili, sada neprekidno činimo, a i u budućnosti
jednako tako želimo činiti, odlučio je da će nama, našim nasljednicima i potomcima dati i darovati čakovečku i
štrigovsku tvrđavu, koje se nalaze između rijeka Mure i Drave, a koje su zbog besplodne izumrlosti pokojnih Ernusth
Vuka i Gašpara, prema postojećem pravu i običaju u mađarskoj i slavonskoj državi, nesmetano prešle na kralja, i da
će osim tih tvrđava i sve njihove pripadnosti na nas, naše nasljednike i potomke preći s pravom nasljeđivanja, a tu će
odluku i ovaj puta željeti održati pod sljedećim načinima i uslovima:
Prvo, da ćemo mi gore spomenuti grof prije svega spomenute dvije tvrđave, bespravno zauzete, iz ruku uzurpatora
Petra Keglevića svojim vlastitim snagama i troškovima zaposjesti, a samoga Keglevića kao neposlušnog podanika
i buntovnika njegovog veličanstva, sa svim svojim silama i sposobnostima napadati i dotle progoniti, dok konačno
poražen, zasluži buntovničku kaznu. Ujedno izjavljujemo da se ona obveza koju je njegovo veličanstvo prebacilo sa
svoje strane na našu bansku službu ne obustavlja izgovorom na to, nego da ćemo i u ono vrijeme, dok ćemo raditi na
povratku tvrđava, i dalje postojećim zajedničkim snagama raditi na tome, da ostanemo u pogledu obrane države i njenih
granica opskrbljeni s potrebnim vojnim sredstvima da, eventualno dolazećeg neprijatelja, izbacimo s našega teritorija.
Drugo, kako bi našu akciju protiv Petra Keglevića što prije mogli završiti, kralj nam je dopustio i obećao, dapače
dopušta nam i obećava, pa se obvezujemo da ćemo ne samo posjede koji pripadaju spomenutim tvrđavama Čakovec i
Štrigova, nego i sve u Hrvatskoj i Slavoniji postojeće Keglevićeve tvrđave, posjede, imanja, kao i opatiju i samostan
Topusko opkoliti, napasti i zauzeti, te uzeti u posjed prije nego ćemo dobiti u posjed Čakovec i Štrigovu. Čim
zaposjednemo imanja spomenutih tvrđava odmah možemo preuzeti i upotrebljavati i tvrđave Čakovec i Štrigovu s njima
pripadajućim dijelovima nasljednim pravom, dok opatiju i samostan Topusko kao i ove Keglevićeve posjede po njihovu
zauzimanju, kralju ili na ruke njegovih izaslanika bez ikakvih odugovlačenja i prigovora iskazati i predati. No da ne bi
spomenutu opatiju i pojedine Keglevićeve posjede zaposjeli, a zavlačili s opsadom i zauzimanjem spomenutih tvrđava,
kralj po nama danom naređenju zahtijeva, a što smo mi poniznom popustljivošću i prihvatili i obećali, da ćemo uz
prvenstvenu opsadu tvrđave Čakovec i Štrigova neprestano vršiti naše vojne djelatnosti i ne prestati progoniti Keglevića
dok ne zauzmemo spomenute tvrđave, te osvojimo sve Keglevićeve pradjedovske posjede i zajedno s opatijom i
Naslov poglavlja
58
danas se pouzdano zna da je Keglević sproveden u grad Lobor iz kojeg se
jedno vrijeme nije smio udaljavati. Čakovec je već 1546. godine postao novo
sjedište obitelji Zrinski, a golemi međimurski posjedi njihovo najvažnije
vlastelinstvo.1
Te 1546. godine samo su Čakovec, Štrigova i Legrad bili utvrđena
mjesta Čakovečkog vlastelinstva. Ta su mjesta imala i status trgovišta. Veliki
dio teritorija Čakovečkog vlastelinstva činile su livade, pašnjaci i šume dobre
kvalitete. Bilo je i mnogo oranica. Godine 1549. Zrinski su dobili privilegij da
sami na svojim imanjima prikupljaju kraljevski porez (Diku). Ta je privilegija
Čakovečkog vlastelinstva na snazi bila još 1720. godine.2
Od ukupne svote carine na graničnoj liniji habsburških zemalja 49,7
samostanom Topusko predamo pod vlast kralja. Ako je moguće i samu osobu Keglevića uhvatiti i također predati kralju.
Dalje, da ćemo kraljevu obveznicu na 20.000 mađarskih forinti, koji nam pripadaju po obračunu, vratiti u ruke njegovu
veličanstvu.
Treće, da ćemo mi spomenuti grof onu drugu svotu od 20.000 mađarskih forinti, koju smo se obvezali isplatiti kralju
na ime rečenih tvrđava i posjeda udovoljiti na sljedeći način: da se ova svota novaca obračuna od one koju će nam kralj
doznačiti za, od nas njemu izvršene usluge, a eventualno ostali dio sume ćemo u gotovu novcu ili u zlatu ili srebru, što
se obvezujemo u toku jedne godine, kako bi kralj bio potpuno namiren.
Osim toga mi se obvezujemo isplatiti kralju 10.000 mađarskih forinti za rečene tvrđave i njima pripadajuće posjede
i to kako slijedi: da se ne primorava na plaćanje gotovinom nego prema naredbi kralja, kojom se on s nama milostivo
dogovorio da kao i do sada tako i dalje obavljamo načinjenim našim uslužnostima sve dok se to ne isplati pod uslovima
ako mi, što neka milostivi Bog dopusti, budemo iz redova živih prije pozvani, a do tada ne bi sav novac bio isplaćen, u
tom bi slučaju naši nasljednici onu svotu novaca, koja je preostala, bili obvezni kralju umjesto nas namiriti. Konačno
da obveznica koja je nekada izdana grofovima Ivanu Zrinskom i Ivanu Torkvatu Krbavskom, te našoj braći, a isto tako
i darovno pismo kralja koje se odnosi na tvrđavu Zonsed, dvorac Thuwycza i Selyn, mi kao nasljednici naše spomenute
braće u tom pogledu ustupamo razrješnicu, a isto tako smo dužni predati u ruke kralja i sva pisma, koja se na to odnose
kao u buduće nevažeća.
Mi grof na gornje postavljene i utvrđene, a po nama prihvaćene uvjete, koji su odmjereni kao izraz milosti kralja
prema nama, a želeći udovoljiti izvršenju, obvezujemo se kralju i njegovim nasljednicima da ćemo na sve moguće
načine, putove, prava, reda i običaje uz našu vjernost, poštovanje i ćudorednost sve ono, što se postavilo u navedenim
člancima u odnosu na sve točke i sadržaj, točno i bez odlaganja završavati i protiv njih nećemo prigovarati ni s
najmanjim izgovorom. I premda kralj, u nama predanom darovnom pismu, koje se odnosi na imenovane tvrđave
Čakovec i Štrigovu, a koje nam je izdano i predano u Beču 1546. godine na subotnju svetkovinu pape Grgura svetog
(Feria sexta), nije spomenuo onih 50.000 forinti, isplaćenih po nama kralju za spomenute tvrđave, nego se piše samo
o uvjetima i sporazumima, ipak smo mi dužni održati gornje obveze te smo bez obzira na sadržaj darovnog pisma
izvršili te obveze izjavljujući da jačina ograničenja, članaka i uvjeta neće biti oslabljena pod nikakvim izlikama prevare.
Obzirom na gore nabrojeno povjerenje i svjedočanstvo predali smo 15. ožujka 1546. godine u glavnom gradu Austrije
Beču vlastitom rukom potpisano i službenim pečatom potvrđeno pismo.
Uslijed toga mi kralj Ferdinand želeći osigurati i umiriti imenovanog grofa u pogledu svih onih prije spomenutih
članaka obećavamo kraljevom riječju a i sadržajem ovoga pisma da ćemo sve što je upisano, ustanovljeno i posvećeno
u člancima održati i izvršiti i grofu predati, ako i grof sve ono izvrši što s njegove strane pripada nama i našim
nasljednicima, bez najmanjeg prigovora.
A ako bi se spomenuti Petar Keglević ikada prisilio da se složi s našim prihvatljivim uvjetima, ili bi se htio pokoriti, i
u tom slučaju ne ostaju tvrđave Čakovec i Štrigova u našim rukama, nego prema gore spomenutim člancima predajemo
iste u posjed spomenutom grofu i njegovim nasljednicima kao posjed u vječitom nasljedstvu.
Osim toga dajemo na znanje i obećavamo, ako smo slučajno koji od posjeda drugih osoba, a što se ne sjećamo, u ime
bilo čega darovali da ćemo te osobe drugačije zadovoljiti, da spomenuti grof ne bi trpio nikakve štete. Zato smo odlučili
da imenovanom grofu izdamo privilegirano darovno pismo za slobodno posjedovanje spomenutih tvrđava i njima
pripadajućih posjeda, kako bi njima mogao upravljati čvrstom moći a za pravovaljanost toga potpisujemo vlastitom
rukom, te utvrđujemo pečatom da smo to izdali u gradu Beču 15. marta ljeta Gospodnjeg 1546., u šesnaestoj godini
vladanja Rimom i dvadesetoj godini vladanja ostalim državama. Dokument je izdan u djelu Batorfy Lajosa: Podaci za
povijest županije Zala, Nagykanizsa 1876. - 78., I - V, svezak III., str. 195 - 202. S mađarskog jezika povelju je preveo
Ladislav Antauer.
1
“Perom i mačem”, priredio Josip Adamček, KAJ 9/1971., str. 47.
2
Kiss, str. 11.
59
Međimurska povijest
posto bilo je 1565. godine ubrano na carinarnici Nedelišće koje je bilo posjed
Zrinskih, a 15,4 % u Varaždinu, 19,1. u Rudersdorfu, a 8,8 % u Murskoj
Soboti. Nedelišće je time postalo najveće tranzitno središte u UgarskoHrvatskom Kraljevstvu.1
U bogatoj povijesti hrvatskog naroda obitelj Zrinski odigrala je jednu
od najznačajnijih uloga. Upravljali su ogromnim bogatstvima, trgovinom,
prometom, proizvodnjom i preradom željeza, srebra, drveta, žitarica i vina.
Njihovi nasljedni zemljišni posjedi bili su u zemljopisnom rasponu od Mure
do Jadranskog mora, od Čakovca do Senja. Gradovi pak su bili centri posjeda,
središta uprave i sudišta te pribježišta ljudima u slučaju opasnosti. Ti gradovi
postajali su vremenom mjesta ugodna za stanovanje pretvarajući se često u
raskošne palače i dvorove kakav je primjerice bio Čakovec.
Obitelj Zrinski, kao Šubići Bribirski, spominju se već u 11. stoljeću
kao župani Bribira. Kasnije su postupno širili svoje posjede i politički
utjecaj, poglavito na dalmatinske gradove. Slabljenje kraljevske vlasti za
posljednjih Arpadovića omogućilo je Šubićima Bribirskim da naglo ojačaju.
Početkom 14. stoljeća postali su najmoćnija obitelj srednjovjekovne Hrvatske
s ogromnim posjedima i banskom vlašću ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni.
Njihova gospodarska i politička snaga koja im je omogućavala da se ponašaju
kao samostalni dinasti slomljena je u sukobu interesa Venecije i centralističke
politike nove hrvatsko-ugarske kraljevske dinastije Anžuvinaca. Ime Zrinski
dobili su nakon što su 1347. godine zamjenom za svoju utvrdu Ostrovicu došli
u posjed Zrina, Pedalja i Stupnice.
Ponovno su gospodarski ojačali za Nikole Zrinskog Sigetskog koji
je svoju obitelj proslavio uspješnim ratovanjima s Osmanlijama i konačno
junačkom smrću pod Sigetom 1566. godine. Oni su opet postali prva i
najmoćnija hrvatska obitelj. Ogromnim feudom zadnjih desetljeća Zrinskog
gospodstva upravljali su praunuci Nikole Zrinskog Sigetskog, Nikola i
Petar. Oni su međusobno podijelili imanja 1649. godine, a po tragičnoj smrti
Nikole 1664. godine Petar je preuzeo upravu i nad njegovim dijelom posjeda.
Posljednje generacije Zrinskih preporodile su u gospodarskom smislu život
svojih gradova i posjeda. Grčevito su se borili za održavanjem gospodarske
aktivnosti kako bi namirili ratne i druge životne potrebe. Koncentracija
golemih imanja u njihovim rukama imala je pozitivno značenje za politički
razvoj Hrvatske. Ta su imanja bila prije svega materijalna podloga za vođenje
njihove samostalne politike i njihove borbe za obranu Hrvatske. Pored toga
ona su bila svojevrsna poluga koja je objedinjavala i povezivala hrvatske
zemlje. Geografski položaj tih imanja imao je veliki utjecaj na politiku
Zrinskih prema Osmanlijama. Zbog njihove neposredne ugroženosti Zrinski
su postali najistaknutiji nositelji i zagovornici aktivne borbe protiv Osmanlija.
3
Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb, 2001. str. 159.
Naslov poglavlja
60
Njihovo bogatstvo, međunarodni ugled i moć, njihova samosvijest i
snaga bili su izvor trajnog, prikrivenog ili otvorenog sukoba s centralističkim,
apsolutističkim i germanističkim težnjama Bečkog dvora. Gospodarski
neovisni i jaki, Zrinski su kroz generacije zauzimali najviše državne službe,
a njihovo političko djelovanje kroz očuvanje svojih interesa bilo je posredno
usmjereno očuvanju hrvatskog teritorijalnog integriteta i hrvatske državnosti.
Sve je to bilo u suprotnosti s namjerama Beča da od Hrvatske stvori austrijsku
provinciju. Zrinski su, nema nikakve sumnje, bili tada nositelji hrvatske
državne ideje i samostalnosti hrvatskog naroda.
Zbog teških općih uvjeta života kao i najneposrednije opasnosti od
Osmanlija, Zrinski su gotovo vojnički organizirali život u Međimurju,
svojemu najvećem, najvažnijem i najvrjednijem posjedu. Stalno ratno stanje
iziskivalo je velika novčana sredstva koja su Zrinskima trajno nedostajala.
Zbog toga su dijelove Čakovečkog vlastelinstva davali u zakup ili pak kao
nagradu plemstvu za vojničku službu. Upravo iz tih razloga u Međimurju
je oformljen jaki sloj vazalnog plemstva. Godine 1638. na Čakovečkom
vlastelinstvu bilo je između 1.100 i 1.130 kmetskih selišta, a oko 65 % ili
preko 700 selišta uživali su vazalni plemići. Zrinski su dakle neposredno
upravljali s tek oko 380 selišta. Tih preko 700 kmetskih selišta bilo je 1638.
godine okupljeno u 205 vazalnih posjeda. U rukama zakupnika (sumalista)
bilo je 83 posjeda, dok su 122 posjeda uživali službenici (beneplacentari)
kao nagradu za vojničku ili pak civilnu službu. Zakupnici su redom bili iz
redova plemstva, dok su službenici bilo vojni ili civilni mogli biti i neplemići.
Prosječna veličina posjeda vazalnog plemića u Međimurju je iznosila oko 3,5
selišta ili oko 42 jutara zemlje. Nakon diobe posjeda između braće Nikole
i Petra Zrinskog 1649. godine ,udio kmetskih selišta u rukama zavisnih
plemića počeo se smanjivati. Godine 1670. iznosio je tek 48 %. (1) Posebnu
prilično veliku grupu posjednika zemlje činili su seljaci - vojnici (Heiducken
- Soldatenbauern) kojima su Zrinski davali zemlju za vojničku službu. U
strukturi podložnika vlastelinstva njihov se broj naglo smanjio u vrijeme
komorske uprave 1670. - 1694.
Do kraja 16. stoljeća je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio
svoju konačnu formu., a lanac njihovih imanja protezao se od Međimurja do
Jadranskog mora. To je omogućilo sigurnu unutrašnju i vanjsku komunikaciju
i trgovinu.1
Čakovec je oduvijek bio gospodarsko središte Međimurja. U feudalnom
sustavu kao sjedište ogromnog vlastelinstva uz tvrđavu je redovito postojao
centralni majur sa svim potrebnim sadržajima i službenicima. Međimursko
vlastelinstvo u vrijeme Zrinskih imalo je klasičnu feudalnu strukturu
sastavljenu od alodija (dio vlastelinstva pod neposrednom upravom feudalnog
gospodara) i rustikala (kmetska selišta). Sjedišta alodija bili su marofi, a 1638.
1
Kiss, 12
61
Međimurska povijest
godine popisano ih je devet. Bili su to :”Allodium Maius Velyky maroff”,
“Allodium Bivolzky maroff”, zatim alodij kraj Trnave, pokraj psetarnice,
Nova kurija kraj Sv. Martina na Muri, te alodiji uz kurije u Donjem Kraljevcu,
Goričanu i Vulariji. Ti alodiji nisu imali velike obradive površine. U vremenu
od 1638. do 1672. godine na Čakovečkom je vlastelinstvu osnovano nekoliko
novih alodija s velikim obradivim površinama. Komora i nasljednici Nikole
Zrinskog Čakovečkog držali su 1672. godine:
Alod
1. Novi alod uz tvrđavu (komorski)
2. Alod uz tvrđavu (Zrinski)
3. Gornji Kraljevec
4. Podturen
5. Čukovec
6.VelikoPolje (Sv. Križ) (komorski)
7. Veliko Polje (Sv. Križ) (Zrinski)
8. Štrigova
9. Legrad (bivši Czinderyjev alod)
10. Legrad
11. Alod preko Drave
Ukupno
Oranice
jutara
Livade
jutara
Vrtovi
Jutara
187
215
700
317
17
300
104
27
16
15
16
193
128
10
4
40
212
4
8
47
30
3
3
2
6
1
6
0,5
0,5
6
-
1.914
676
28
Alodiji su 1672. godine imali velike površine oranica i livada što govori
u prilog činjenici da su alodiji intenzivno rasli. Osim alodija uz čakovečku
tvrđavu i onog u Velikom Polju, sve je ostale držala komora. Iako su kronično
oskudijevali u novcu, Zrinski su investirali velika sredstva u razvoj svojih
alodija, osobito gospodarskih zgrada. Alodijalni dio posjeda 1672. godine
iznosio je 2.700 jutara. Od toga 1.900 jutara oranica. Na svako selište padalo
je 8,6 jutara vlastelinskih zemalja ili 6 jutara oranica. Takav odnos alodija
i rustikala govori o vrlo visokoj radnoj renti (tlaci) u Međimurju. Veliku
gospodarsku važnost na Čakovečkom vlastelinstvu imalo je vinogradarstvo
kao vrlo rentabilna grana poljoprivrede. Zrinski su u Međimurju imali 10
alodijalnih vinograda. Osam u gornjem Međimurju i dva u donjem Međimurju.
Bili su to vinogradi na brijegu Kozlovčak, na brijegu Batanji, na brijegu
Šantavec, kod sela Frkanovec, na brijegu Popovčak, na brijegu Strmec, dva
vinograda kod Banfija te vinogradi kod Legrada i Kotoribe. Svaki je imao
klijet s pivnicom i posebnog službenika koji se o njemu brinuo. Na dvoru u
Čakovcu bio je centralni podrum. Putem gornice i vinske desetine Zrinski su
godišnje dobivali vina u vrijednosti 7.600 forinti. Istovremeno desetina svih
Naslov poglavlja
62
žitarica iznosila je 970 forinti, a mnogo više nije mogla iznositi ni vrijednost
ostalih kmetskih naturalnih podavanja. Vinska su podavanja očito bila
najvažnija podavanja međimurskih podložnika.1
Obitelj Zrinski snažno je razvila trgovinu. Zrinski su se trgovinom
intenzivno bavili još u 16. stoljeću. Bili su jedni od glavnim vojnih liferanata
hrane. O tome pak najbolje govori vrlo razvijena kmetska obveza podvoza
na dugi put. S međimurskog se vlastelinstva izvozilo vino, poljodjelski
proizvodi, stoka i drvo. Zrinski su stoku prodavali čak u Veneciji. Uvoz u
Međimurje činila je roba dvojakog podrijetla: kolonijalna i prekomorska za
potrebe uglavnom dvora u Čakovcu i primorska, koju su Zrinski prodavali
u trgovištima ili dalje u Mađarskoj. Velike količine ribe, dopremljene iz
Primorja te uzgojene u brojnim ribnjacima u Međimurju, prodavane su na
lokalnom tržištu. Opseg poslova koji se tu odvijao dokumentiraju gospodarski
spisi i poslovne veze Zrinskih, veličina i broj alodija (marofa) i vinograda na
vlastelinstvu, naturalne rente kmetova, a posebice obveze podvoza na dugi
put. Od vinodolskih luka Bakra i Hreljina do Čakovca Zrinski su organizirali
i održavali stalan trgovački put. Važna postaja bio je Grobnik kamo su stizale
karavane iz Trsta i Bakra te dalje nastavljale put prema sjeveru. U Karlovcu
su Zrinski imali dvije kuće i izvan grada veliko svratište. U Zagrebu se
osim njihovih kuća nalazio i trgovački ured (officina mercatoria).2 Živa
gospodarska aktivnost uz čakovečku utvrdu rezultirala je davanjem posebnih
privilegija stanovnicima podgrađa 29. svibnja 1579. godine. Te su privilegije
tijekom stoljeća neprestano proširivane što je potenciralo dolazak novoga
stanovništva, obrtnika i trgovaca.
Upravna organizacija Čakovečkog vlastelinstva u vrijeme gospodstva
grofova Zrinskih mijenjala se prema potrebama obrane od Osmanlija i prema
logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim posjedom. Upravne jedinice
ili seoske općine zvale su se u Međimurju vojvodati (Voivodatus), judikati
(Judicatus) i španati (Spanatus). Pored toga, posebne upravne jedinice bile su
trgovišta Čakovec, Prelog, Mursko Središće, Štrigova, Nedelišće i Legrad. U
Legradu je bilo i sjedište vojnog zapovjedništva - kapetanija. Zrinski su redom
bili i legradski kapetani. Vojvodati su sjedište imali u mjestima uz rijeku
Muru, dakle u Kotoribi, Goričanu i Novakovcu. Bio je to posebni sustav na
posebno izdvojenom teritoriju s vojničkom organizacijom, vrlo sličan onom u
Vojnoj krajini. U vojvodatima je bilo okupljeno najviše međimurskog sitnog
plemstva kao i znatan broj seljaka - vojnika. Oni su sitne posjede dobili kao
naknadu za vojničku službu.
Tu vojničku organizaciju najbolje potvrđuje zemljopisna karta Giovanija
Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u Međimurju spominju brojni
1
Rajka Modrić: Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, volumen 1, Zagreb 1974., str. 40-48.
Josip Adamček: Zrinsko-frankopanski posjedi u XVII. stoljeću, Radovi br. 2 Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb
1972., str. 40.
2
63
Međimurska povijest
toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis čardaka na Muri. Spalla
navodi rječice Bistritz i Rakonitz i sela: Slakoftze (Slakovec), Neuhoff (Novi
Dvori), Ratzcanistz (Razkrižje), Lapschina (Lapšina), s. Martino (Sveti
Martin na Muri), Sabgrk (Žabnik), Novakoitz (Novakovec), Domaschnitz
(Domašinec), Gorizian (Goričan), Feldtzuervitz(?), Dekanoitz (Dekanovec),
Iacowetz (Slakovec), Gardenetz (Gardinovec), Pribeslautze, (Pribislavec)
Belitz (Belica), s. Michael (Mihovljan), s. Helena (Sveta Jelena), Giardino
(?), Postakofze (Gornji Pustakovec), Stefanze (Štefanec), Wolaria (Vularija),
Sabolitz (Mala Subotica), Podbrest, Cirkulian (Cirkovljan), Oprotz
(Oporovec), Troschkotz (Draškovec), Michelofze (Donji Mihaljevec), s. Maria
(Sveta Marija), s, Weit (Donji Vidovec), Dombra (Donja Dubrava). Potom
spominje utvrde Czakathurn (Čakovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi
Zrin. Trgovišta su Nedolitz (Nedelišće), Strigoua (Štrigova), Murasardehell
(Mursko Središće), Tornitz (Podturen) i Prilok (Prelog). Napokon ucrtava
čardake Toruska, Milikutetz, Zemeninzka, Nouaztrasa, Domasinzka,
Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui Chiardak, Gornia,
Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna, Katanska, Saborgore i
Margore.
Zrinski su osobito zaslužni za očuvanje i razvoj hrvatskog jezika. Naime,
posebno značenje ima činjenica što se administracija na posjedima Zrinskih
vodila na hrvatskom jeziku. Svi su njihovi provizori, španovi, porkulabi,
kapetani i drugi službenici pisali hrvatskim jezikom izvješća, pisma i druge
dokumente. Na posjedima Zrinskih tako se stvarala hrvatska terminologija, a
hrvatski je jezik postao jezikom pismenog komuniciranja velikog broja ljudi
na velikom dijelu nacionalnog teritorija.
10. NIKOLA ŠUBIĆ ZRINSKI SIGETSKI (1508. - 1566.)
Bio je prvi gospodar Čakovečkog vlastelinstva iz obitelji Zrinski. Rodio
se u gradu Zrinu i odrastao u vremenu koje se drži jednim od najtežih u
hrvatskoj povijesti. Od 1542. do 1557. godine bio je hrvatski ban, a potom,
do smrti, kapetan Sigeta i zapovjednik Mađarske južno od Dunava. Njegova
je europska slava započela 1. listopada 1542. godine kada je od uništenja
spasio vojsku kralja Ferdinanda Habsburgovca u bitci s Osmanlijama pod
Peštom. Naime, Osmanlije su držali u svojim rukama gradove Peštu i
Budim, a kraljevska se vojska odlučila napasti slabije utvrđenu Peštu. Glavni
zapovjednik carske vojske bio je brandenburški princ Joakim. Princ Joakim
zapovijedao je vojskom koja je brojila gotovo 55 tisuća vojnika, a činile su je
talijanske njemačke i mađarske postrojbe. Opsada Pešte započela je 28. rujna
1542. godine. Osmanlije su se ogorčeno branili tako da carska vojska nije
Naslov poglavlja
64
uspjela zaposjesti ni jedna gradska vrata. Kasnije ocjene vojnih zapovjednika
govorile su da je opsada bila vrlo loše postavljena što je 1. listopada
omogućilo Osmanlijama proboj iz grada. U žestokom sukobu Osmanlije su
nadvladali kršćansku vojsku koja se u rasulu počela bezglavo povlačiti. Tada
se iznenada na bojnom polju pojavio knez Nikola Šubić Zrinski s postrojbom
od oko 400 hrvatskih vojnika te pomogao kršćanskoj vojsci da suzbije i
rasprši Osmanlije. Suvremenici su držali dolazak kneza Nikole Zrinskog kao
“pomoć poslanu s neba”. Ta mu je pobjeda doista u Europi donijela ratničku
slavu. Četiri dana kasnije - 5. listopada - hrvatske, talijanske i mađarske
postrojbe ponovo su napale Peštu pa čak i topovima uspjele razvaliti dio
gradskih zidina, ali bez pomoći Nijemaca morale su napustiti daljnju opsadu.
Princ Joakim je nakon vijesti da se u pomoć Pešti približava turska vojska
pod zapovjedništvom rumelijskog beglerbega, proglasio završetak ratnih
operacija za tu godinu. Nakon bitke kod Pešte Nikole Šubić Zrinski imenovan
je hrvatskim banom.
Kralj Ferdinand je u Beču 24. prosinca 1542. godine izdao proglas
hrvatskom narodu kojim je obznanio da je Nikolu Šubića Zrinskog imenovao
hrvatskim banom. U proglasu kralj je između ostalog naglasio da je uzdajući
se u vjernost, neporočnost i sposobnost kneza te zbog potreba Kraljevine
Hrvatske i Slavonije za vladavinom prava i obranom od Turaka, banom
proglasio uglednoga kneza Nikolu Zrinskog dajući mu jurisdikciju, ugled i
potpunu vlast. Pozvao je sve staleže i zapovijedio da Nikolu Zrinskog priznaju
i podvrgavaju se njegovim zapovijedima u ratu i miru. Tri dana kasnije, 27.
prosinca, kralj je Nikoli Zrinskom izdao dekret o imenovanju. Obvezao ga
je da brani zemlju od neprijatelja, da podanike drži u miru, da ih brani od
otimača, da ne podnosi grabež te da vrši pravdu bez obzira na osobe. U istom
dokumentu odredio mu je i bansku plaću pogodivši se za držanje 600 lakih
konjanika za koje će kralj godišnje izdvojiti po 2o forinti. Kada pak bi ban
s njima ratovao izvan Hrvatske, kralj se obvezuje da će mjesečno dati još po
2 forinta za svakog konjanika. Uz njih ban će držati i 400 pješaka za koje
će kralj svaki mjesec plaćati po 2 forinte. Za uzdržavanje banova stola, za
držanje uhoda, za slanje poklisara i druge potrebe ban će godišnje dobivati
još 4 tisuće forinti. Tako je uoči novih i teških borbi s Osmanlijama Hrvatska
za bana dobila uglednog i već tada junaštvom proslavljenog Nikolu Šubića
Zrinskog.
Nikola Šubić Zrinski oženio se 17. lipnja 1543. godine u Ozlju
Katarinom, sestrom Stjepana II. Frankopana, posljednjeg muškog potomka
ozaljske loze Frankopana. Tom ženidbom združile su se dvije tada najmoćnije
hrvatske velikaške obitelji. Pred zagrebačkim kaptolom 1. veljače 1544.
godine sastavili su knezovi Nikola Zrinski i Stjepan II. Frankopan znameniti
ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljedstvu. U ugovoru pored
ostaloga stoji da se udružuju kako bi bili u stanju oduprijeti se turskoj
pogibelji i dostojno pomoći svom kralju Ferdinandu Habsburgovcu. Hrvatski
65
Nikola Šubić Zrinski Sigetski
Međimurska povijest
Naslov poglavlja
66
se knezovi primaju kao rođena i diona braća kao da su rođeni od istih roditelja.
Među sobom uvode potpunu zajednicu dobara te se obvezuju na potpunu
slogu u odnosima sa drugim strankama. Napokon su odredili da ako jedna
obitelj izumre, sva će njezina imanja preći na drugu, preživjelu obitelj. Nikola
Zrinski je u to vrijeme držao 17 gradova i posjeda, a Stjepan II. Frankopan
25 gradova i posjeda. Zbog toga ugovora o zajednici dobara i nasljeđivanju
prosvjedovale su slunjska i brinjsko-tržačka loza Frankopana. Međutim.
Njihovi su prosvjedi ostali bez rezultata. S druge strane taj je ugovor podigao
ugled i čast obitelji Šubića Zrinskih. Oni su pak nakon gotovo dva stoljeća
svojim posjedima izbili na more. Nakon smrti Stjepana II. Frankopana svi su
posjedi došli u ruke Nikoli Zrinskom. U braku s Katarinom Frankopankom
Nikoli se rodilo trinaestero djece. Katarina se posljednji puta živa spominje
1561. godine.
Međimurje, odnosno Čakovečko vlastelinstvo, Nikola Šubić Zrinski je
od kralja Ferdinanda dobio 1546. godine u ime naknade za sredstva uložena u
obranu zemlje. Već 2. siječnja 1547. godine Nikola Šubić Zrinski priredio je
u Čakovcu veliku svečanost u povodu uvođenja u posjed Međimurja. Službeni
dio uvođenja u posjed održan je na Kaptolu u Zagrebu dan ranije, 1. siječnja.
Svečanostima u Čakovcu bilo je nazočno mnogobrojno hrvatsko i mađarsko
plemstvo, a osobito su se isticali Franjo Tahy od Grabrovnika, Ivan Alapić od
Velikog Kalnika, Franjo Ratkaj od Velikog Tabora, Franjo Bočkaj od Rasinje,
Josip Vragović od Maruševca i Mihajlo Humski od Beretinca. Međimurje
je bilo najveći i najbogatiji posjed i zagospodarivši njime Zrinski su znatno
povećali svoj ugled te se u velikoj mjeri približili mađarskom plemstvu.
Čakovec je odmah postao sijelo mnogobrojne obitelji. Nikola Zrinski i
supruga mu Katarina Frankopanka, kćerka ozaljskog kneza Ferdinanda
Frankopana, imali su mnogobrojnu obitelj. Zbog toga su odmah u Čakovcu
započeli graditeljski radovi koji će utvrđeni Ernuštov castrum pretvoriti u
modernu renesansnu utvrdu i u mjesto ugodno za stanovanje brojne banove
obitelji i družine.
Ti radovi i stalne bitke s Osmanlijama iscrpile su financijsku snagu
obitelji te je već 4. veljače 1549. godine Nikola Zrinski zatražio od kralja
Ferdinanda da sam prikupi kraljevski porez u Međimurju i zadrži ga za sebe
kao dio kraljevog duga. Naime, Nikola Zrinski je uzdržavao bansku vojsku
koju je prema ugovoru o dolasku Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje od
1527. godine, trebao uzdržavati kralj. Kako on to nije činio, zbog stalnih
turskih napada bansku je vojsku naoružao, opremio i plaćao ban Nikola
Zrinski Sigetski. Kada je dug narastao na gotovo 20 tisuća forinti, kralj je
Nikoli 1546. godine založio Međimurje s namjerom da ga kasnije vrati.
Nemajući za to sredstva, a dug se neprestano povećavao, 1554. godine
Međimurje je prešlo u trajni posjed obitelji Zrinski. Tražeći da sam prikupi
i zadrži kraljevski porez Nikola Zrinski je ,što se vidi iz pisma kralju,
namjeravao porez prikupiti samo od imućnijih podanika, a posve osloboditi
67
Međimurska povijest
plaćanja veliki broj siromašnih. Uostalom, u to je vrijeme u Međimurju bio
veliki broj pustih kmetskih selišta i Nikola se Zrinski boji da se taj broj ne
poveća. On će kasnije od kralja dobiti i posebni privilegij kojim će naseljavati
međimurska pusta selišta s kmetovima iz svojih ugroženih posjeda uz rijeku
Unu.
Neispunjavanje preuzetih obveza i nebriga Dvora za obranu Hrvatske
nagnala je Nikolu Šubića Zrinskog da zatraži razrješenje banske časti. Tako 7.
studenoga 1552. godine Nikola Šubić Zrinski pismom iz Čakovca javlja grofu
Nadasdyju da je kralju Ferdinandu podnio molbu da ga razriješi banske časti.
U pismu napominje da kralj nije ispunio svoja obećanja, da kraljevstvo zbog
stalnih napada Turaka propada, da je sve što se događa na štetu njegova imena
te ga moli da se i on kod kralja zauzme za njegovo razrješenje. Kako kralj
njegovu molbu nije odmah riješio, početkom prosinca 1552. godine Nikola
Zrinski je u Graz poslao protonotara Mihaela Ravenskog da ubrza postupak.
U isto vrijeme i zbog istih razloga razrješenje s mjesta kapetana u Slavoniji
zatražio je i Luka Sekelj. Vrlo je vjerojatno da su upravo njihove ostavke
potakle kralja Ferdinanda da poduzme odlučne korake u obrani hrvatskog
kraljevstva. Sporazumno sa zastupnicima vojvodina Štajerske, Kranjske
i Koruške, Ferdinand je odlučio za obranu granice držati stalnu vojsku pod
vrhovnim kapetanom, bojnim maršalom i ratnim vijećnicima. Ta stalna vojska
trebala je brojiti preko 4.200 vojnika, a plaćat će se sredstvima Štajerske,
Kranjske i Koruške. Vrhovnim kapetanom u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini
imenovan je štajerski zemaljski kapetan Ivan Ungnad. On je obvezan u obrani
surađivati s hrvatskim banom, a u slučaju većih zajedničkih ratnih operacija
glavni je zapovjednik ne ban nego vrhovni kapetan. Nakon ovih poteza kralj
se nagodio s Nikolom Šubićem Zrinskim koji je još jedno vrijeme ostao u
banskoj službi. Najprije mu je isplatio zaostali dug za izdržavanje vojske,
a potom mu omogućio stalno držanje 600 lakih konjanika i 400 pješaka.
Sredstva za njihovo izdržavanje trebala je osigurati ugarska komora.
Titulu grofa za sebe i nasljednike Nikola Zrinski Sigetski stekao je
1554. godine. Tada su Zrinski dobili i novi grb. Zbog trajne turske opasnosti,a
braneći Međimurje i Hrvatsku, Nikola je uz rekonstrukciju tvrđave u Čakovcu
započeo izgradnju obrambenog sustava na Muri.
Kada mu je brat Ivan (1505. - 1541.) poginuo u opsadi biskupskog
grada Novog Vinodolskog, Nikola je postao univerzalnim nasljednikom svih
obiteljskih imanja i posjeda. Tako mu je pripao i rudnik srebra i kovnica
novca kod Gvozdanskog. Naime, 18. studenoga 1529. godine kralj Ferdinand
I. Habsburgovac posebnom je poveljom dao pravo Nikoli III. Zrinskom
na kovanje srebrnoga novca. Još 1463. godine kralj Matija Korvin dao je
privilegij njegovom ocu Petru II. Zrinskom da na svojim posjedima može
tražiti i kopati rude zlata, srebra i olova bez ikakve naknade. Posve je sigurno
da su tada otvoreni rudnici olova u Gvozdanskom. Do 1534. godine rudnici,
talionica i kovnica novca bili su pod neposrednom upravom braće Ivana
Naslov poglavlja
68
i Nikole Zrinskog, a tada su zbog velikih troškova koje su Zrinski imali u
ratovima s Turcima za 7000 forinti dali u zakup kraljevskom savjetniku
Akaciju Schrotu i Leonardu Gruberu Samoborskom. Schrot i Gruber su
postrojenja eksploatirali nekoliko godina i to do isplate založne svote pod
strogim nadzorom službenika braće Zrinski. Nakon isplate duga Zrinski
su proizvodnju nastavili sami. Rudnici u Gvozdanskom su radili do 1578.
godine kada su Turci zauzeli utvrdu i uništili rudničke instalacije, talionicu
i kovnicu novca. Zrinski su kovali nekoliko vrsta srebrnog novca. Bili su to
denari, groševi, taliri i pfeninzi. Najpoznatiji novac Zrinskih bio je srebrni
groš kovan od 1527. do 1534. Postoji podatak da je 1549. godine rudnik dao
gotovo 700 kilograma srebra, a rudari se spominju i kao vojnici u obrani od
Turaka. Gvozdansko je Turcima palo u ruke tek 13. siječnja 1578. godine. Da
je u vrijeme Nikole Zrinskog Sigetskog radila i kovnica novca govori sačuvani
talir koji ima revers isti kao onaj kovan za njegova oca, a na aversu je natpis
DOMINVS ADIVTOR ET PROTECTOR MEVS I i novi grb Zrinskih koji su
dobili 1554. godine postavši gospodarima Međimurja.
Zanimljivo je znati da je Nikola Zrinski kao hrvatski ban znao dolaziti
u sukob ne samo s carskim generalima nego i sa samim carem. Tako je
21. prosinca 1553. godine uputio iz Čakovca pismo vrhovnom vojnom
zapovjedniku Ivanu Ungnadu u Celje kojim odbija predati bosanskom
paši Mehmedu zarobljenog turskog zapovjednika Murata. Mehmed paša je
puštanje Murata na slobodu zatražio od samog cara Ferdinanda. Ferdinand pak
je puštanje na slobodu naredio Ivanu Ungnadu. Murata su u vrijeme primirja
zarobili haramije i prodali ga banovim službenicima. U pismu kapetanu
Ungnadu Nikola Zrinski navodi da je on vjeran kralju kao i svaki podanik, ali
da “Murata u zarobljeništvu ne drži niti radi novaca, niti radi darova, niti radi
konja, niti radi ma kakve otkupnine, nego da njime iskupimo kršćane, kojih su
Turci za ovoga primirja samo između naših ljudi, ne računajući druge, blizu
sto i pedeset zarobili”. Nikola Zrinski u pismu izričito kaže da će Murata
pustiti na slobodu onda kada se kršćani vrate iz turskog zarobljeništva. Pored
toga nada se da mu kralj toga Turčina neće silom uzeti, a on ga nikome neće
predati dobre volje. Čvrsti stav Nikole Zrinskog doveo je do velike napetosti
na crti razdvajanja zaraćenih strana i do mogućnosti da se teško stvoreno
primirje okonča. Izlazak iz krize nađen je u mogućnosti da se sukob riješi
dvobojem između bana Nikole Zrinskog i bosanskog paše Mehmeda. Dvoboj
se trebao 24. kolovoza 1554. godine održati kod Đurđevca. Nikola Zrinski je
čak otišao u Beč i od kralja dobio pristanak za dvoboj. U Čakovcu je napisao
svoju oporuku u slučaju da pogine u dvoboju. Međutim, Mehmed paša nije
došao na dvoboj rečenoga dana. Dvoboj nije nikada održan, a nažalost nije
poznata niti sudbina zarobljenog turskog vojvode Murata. Vrlo je vjerojatno
da je kasnije razmijenjen.1
Dugogodišnji sukob s velikaškom obitelji Erdödy započeo je nakon što
1
V. Klaić: Povijest Hrvata V, str. 252
69
Međimurska povijest
su 28. kolovoza 1556. godine knezovi Nikola Šubić Zrinski i Petar Erdödy
pred Zagrebačkim kaptolom objavili zaruke svoje djece. Petar Erdödy je
svoju malodobnu kćerku Anu zaručio za Nikolina isto tako malodobnog
sina Jurja IV. Erdödy je očito ovom vezom htio podići ugled svoje obitelji.
Odmah je potpisan ugovor kojim je Petar Erdödy svoju kćerku na daljnji
odgoj povjerio Nikoli i Katarini Zrinski te im kao miraz ustupio svoje posjede
Monyorokerek i Wereswar u Županiji Vas. Naravno da je napisan i dodatak
da se posjedi vraćaju obitelji Erdödy u slučaju smrti Ane ili Jurja IV, ali tek
kada Erdödy Zrinskima vrate više od 8100 forinti koje je Nikola Šubić Zrinski
posudio Petru Erdödyju kao i sav trošak popravka i održavanja utvrda na tim
posjedima. Već 8. rujna iste godine Petar Erdödy je opozvao ugovor tvrdeći
da je štetan za njegovu obitelj. Novi je ugovor ipak potpisan 13. veljače
1557. godine. Po tome ugovoru Zrinskima su ostali gradovi Monyorokerek i
Wereswar, a dobili su još i gradove Csatar i Paka u Županiji Zala. Zrinski
su pak dali Petru Erdödyju Medvjedgrad u Zagrebačkoj županiji i grad
Rakovec u Križevačkoj županiji. Pored toga Erdödy je dobio 11.ooo forinti i
jednu bombardu za razaranje zidina vrijednu tisuću forinti. Mlada Ana ostala
je u obitelji Zrinski. Međutim, kasnije su zaruke iz nepoznatih razloga bile
razvrgnute. To je izazvalo veliku mržnju i dugotrajne imovinske sporove
između tih dviju uglednih kneževskih obitelji, a prestala je tek propašću
obitelji Zrinski.
U ispravi izdanoj 13. siječnja 1561. godine kao živa zadnji se puta
spominje Katarina Frankopanka, prva supruga Nikole Šubića Zrinskog. Vrlo
je vjerojatno da je umrla od posljedica poroda posljednjeg djeteta, kćerke
Magdalene. U hrvatskoj i mađarskoj povijesnoj znanosti s njezinom se smrću
povezuje izgradnja mauzoleja, odnosno grobnice obitelji grofova Zrinskih
unutar kompleksa pavlinskog samostana u današnjem Šenkovcu. Gradnja
mauzoleja najbolji je znak da je sijelo obitelji definitivno preseljeno u
Međimurje. Već u listini izdanoj 2. travnja 1562. godine u Čakovcu Katarina
Frankopanka spominje se pokojnom.
Problem preseljenja podložnika ugroženih od Osmanlija na posjede
Zrinskih u Međimurju te u zapadnu Ugarsku ponovo je aktualiziran u drugoj
polovini 16. stoljeća, a 28. ožujka 1561. godine kralj Ferdinand dao je Nikoli
Šubiću Zrinskom privilegij da na svoja vlastelinstva Čakovec i Štrigovu u
Međimurju te Monyorokerek, Weresvar i Chatar u današnjoj jugozapadnoj
Mađarskoj može slobodno naseljavati kmetove izbjegle iz hrvatskih krajeva
neposredno ugroženih od Turaka. Hrvatski su kmetovi tada naseljavali slabo
naseljena područja zapadne Mađarske i Burgenlanda u Austriji. Proces
seljenja je započeo nakon 1493. godine, a već 1515.godine na vlastelinstvu
u Željeznom nalaze se seljaci s hrvatskim prezimenima. O opsegu iseljavanja
svjedoči i isprava kralja Ferdinanda međimurskim vlastelinima Gašparu
Ernuštu i Ivanu Salaju izdana 1537. godine kojom im dopušta izgradnju broda
(skele) na Muri kod Legrada za prijevoz bjegunaca iz Slavonije u Ugarsku.
Naslov poglavlja
70
Kmetove koje je Nikola Zrinski nakon dobivanja privilegija naselio u
Međimurju bili su 12 godina oslobođeni svih poreza.
Nakon turskih pustošenja u Međimurju osamdesetih godina 16. stoljeća
Juraj IV. Zrinski ponovo je ovdje naseljavao nove kmetove. Hrvatsko se
plemstvo 16. svibnja 1595. godine žalilo caru da knez Juraj IV. Zrinski
različitim povlasticama privlači njihove kmetove u Međimurje. Inače
sredinom 16. stoljeće Međimurje je postalo važno područje naseljavanja
hrvatskih seljaka. Naime, u velikoj epidemiji kuge 1553. - 1555.godine
pomrla je gotovo polovica stanovnika Međimurja,točnije oko 12.ooo ljudi.
Već i ranije Zrinski su u Međimurje naseljavali kmetove sa svojih od Turaka
ugroženih posjeda u Pounju i Slavoniji. Popisivači poreza su tvrdili da su prije
epidemije kuge međimurski posjedi Nikole Zrinskog potpuno naseljeni i da
uopće nisu pustošeni.1
Zanimljivo je da mađarski etnolog Ferenc Gönczi u svojoj knjizi
“Muraköz es nepe” naglašava da se u fizičkom izgledu, te u mentalitetu
stanovnici krajne istočnog dijela Međimurja - Kotoribe, Donje Dubrave i
Donjeg Vidovca znatno razlikuju od ostalih stanovnika Međimurja. Gonczi
vjeruje da su se oni doselili iz Bosne.2
Kralj Ferdinand je posebnom poveljom izdanom 28. svibnja 1563.
godine imenovao Nikolu Šubića Zrinskog glavnim zapovjednikom Mađarske
južno od Dunava. To je područje bilo na glavnom pravcu osmanlijskih udara
prema srcu Monarhije te je kralju bilo vrlo važno kakvog će zapovjednika
tu imati. U povelji kralj se obvezao osigurati sredstva za plaće 100 lakih
konjanika, 100 pješaka i 50 konjanika s puškama. Konjanicima je odredio
mjesečnu plaću od 4 rajnske forinte, a pješacima od 2 ugarske forinte. Nikoli
Zrinskom odredio je mjesečnu plaću od 100 mađarskih forinti, a njegovu
zamjeniku (podkapetanu) plaću od 30 forinti. Novac za plaće moraju osigurati
županije južne Mađarske, a ako to neće dostajati ostatak će se isplatiti iz
državne blagajne. Kralj se obvezao u povelji da broj vojnika može samo
povećati, a nikako ih smanjivati. Kako je glavno zapovjedništvo Mađarske
južno od Dunava bilo u tvrđavi Siget, kralj u povelji izričito napominje da je
Nikola Zrinski ne mora braniti pod svaku cijenu ako ga napadne velika turska
vojska. Budući da su u veljači 1564. godine carski povjerenici izvijestili
Ferdinanda o stanju vojske koju je okupio Nikola Zrinski kao glavni kapetan,
očito je da je organizacija obrane južne Mađarske vrlo brzo bila sprovedena.
U Požunu, u današnjoj Bratislavi, 31. kolovoza 1563. godine za
hrvatsko-ugarskog kralja okrunjen je Maksimilijan Habsburgovac, veliki
pristaša protestantizma. Svečanostima krunidbe prisustvovalo je i imalo
aktivnog učešća najviše hrvatsko plemstvo predvođeno Nikolom Šubićem
Zrinskim, zapovjednikom Ugarske južno od Dunava i bivšim hrvatskim
1
1
Adamček, AOUH. str. 258.
Gönczi Ferencz, Muraköz es nepe, Budimpešta 1895. str. 30
71
Međimurska povijest
banom. Hrvatski su aristokrati na krunidbu došli svaki sa svojom konjičkom
družinom, takozvanim “banderijem”. Svojim živopisnim odorama izazvali
su opću pozornost. Najveći “banderij” od 168 konjanika imao je Nikola
Šubić Zrinski. Ljepotom svojih odijela i oružjem konjanici Nikole Zrinskog
nadvisili su sve ostale. Očevidac Hans Habersagkh ih opisuje: “Na glavi
imaju kacigu, grudi im prekriva oklop, od oružja imaju koplje i mač, a neki i
široku bojnu sjekiru. Od zlata i dragog kamenja sijala su se odijela izabranih
junaka i jahaćih sprava na njihovim plemenitim konjima”. Zajedno s Nikolom
Zrinskim Sigetskim na krunidbi su bili i njegovi sinovi Juraj IV. i Krsto. Na
samoj ceremoniji krunidbe Nikola je nosio zlatnu jabuku s križem što je jedan
od simbola kraljevske vlasti, a sin mu Juraj dalmatinsku zastavu.1
U Jindrihovu Hradcu u Češkoj 10. rujna 1564. godine vjenčali su se
Nikola Zrinski Sigetski i Eva od Rosenberga. Eva je Nikoli bila druga žena,
a uoči vjenčanja potpisan je ženidbeni ugovor. Nažalost, nije poznato na
koju svotu. Znamo tek da je Nikolin sin Juraj IV. posuđivao novac kako bi
isplatio Evi sumu predviđenu ženidbenim ugovorom. Naime, s tim je u vezi
izdan 4.svibnja 1568. godine i najstariji poznati, hrvatskim jezikom pisani
dokument na području Međimurja. Dokument potječe iz pisarnice grofa Jurja
IV. Zrinskog. Predstavlja njegovu obveznicu izdanu na ime Jurja Zebića.
Obveznica glasi: “Mi Juraj Zrinski prejeli smo od sluge našega Jurja Zebića
v talirah i zlatnih dukatah penez četiristo, vsaki dukat po sto novac, ke peneze
on je dal nam v zajam na potreboću našu i naše braće, ča spravlamo penezi,
otejući se izdužiti jednim dužnikom, od kih jesmo v zajam penezi vzeli, na
potreboću, kada gospu Evu od Rosenberga, maćehu našu, zadovolismo onom
sumom penez, ča je pokojni gospodin otac naš njoj zapisal, da joj se ima dati.
Za kih imenovanih dukata četiristo Juraj Zebić se ima v našem gradu Ozlju iz
naših prihodih naplatiti po vremenu, kada se bude moglo. I na to mu dasmo ov
naš list otvoren, pod naš pečat i našom se rukom potpisasmo. V Međimurju,
na Novih dvorih naših ober Zvernika. 4. dan maja leto 1568. Georgius Comes
de Zrynio manupropria”.2
Godinu dana kasnije u braku s Evom od Rosenberga rodilose, vrlo
vjerojatno u Čakovcu, 14. dijete Nikole Zrinskog Sigetskog, sin Ivan II. Nakon
smrti Nikole Zrinskog pod Sigetom 1566. godine Eva se sa sinom preselila
u Češku i tu najviše vremena boravila u Krumlovu i Rosenbergu. Godine
1578. preudala se za talijanskog markiza Paola Gazolda i umrla u Mantovi
1591. godine. Ivan II. Zrinski je oženio Mariju Magdalenu od Kolowrata te
je bio gospodar velikih imanja Rosenberg i Libejice. Umro je u Češkoj bez
nasljednika 24. veljače 1612. godine. Pokopan je u crkvi samostana u Višjem
Brodu u Češkoj kojemu je bio veliki donator. Grob mu i danas postoji.
Nakon gotovo jednomjesečne opsade Osmanlije su 7. rujna 1566. godine
2
1
Matija Mesić. Život Nikole Zrinjskog, Zagreb 1866., str. 161
Zvonimir Bartolić: «Sjevernohrvatske teme» I, Čakovec 1980., str. 100
Naslov poglavlja
72
zauzeli tvrđavu Siget. Junačka obrana
Sigeta spriječila je ogromnu tursku
vojsku pod zapovjedništvom sultana
Sulejmana Veličanstvenoga u njezinu
pohodu na Beč. Nikola Zrinski Sigetski
se s preostalim braniteljima 7. rujna
probio iz razrušene tvrđave i junački
poginuo. Po proboju iz utvrde, nakon
što je Juraj Horvat topom napravio
prolaz u turskoj skupini kod pokretnog
mosta, Nikola Zrinski je najprije pucao
iz samokresa, a zatim je Turke sjekao Opsada tvrđave Siget 1566. godine
sabljom. Turci su ga uspjeli tri puta
pogoditi iz arkebuze (puške), dva puta
u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja okružili su ga njegovi vitezovi
kako bi ga obranili. Pored ostalih pritom su izginuli plemići Vuk Papratović,
Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom
janjičarski zapovjednik je dao odsjeći glavu te je javno izložiti u turskom
taboru. Truplo mu je pokopao nekadašnji Nikolin zarobljrnik Mustafa Vilić
iz Banja Luke. Glavu bivšeg hrvatskog bana i jednog od najvećih europskih
junaka onoga doba vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću
budimskom paši Mustafi. Mustafa pak ju je odmah kao opomenu poslao
carskom generalu Nicolausu Egonu od Salma u njegov tabor u Komaromu.
Salm je glavu dao oprati u ružinoj vodici, namazati mirisavim balzamima, a
zatim ju je uz pratnju cijele carske vojske odvezao do grada Gyora. U tabor
carske vojske kod Gyora glava Nikole Zrinskog Sigetskog dopremljena je 14.
rujna 1566. godine. Tu su glavu 18. rujna preuzeli sin Juraj IV., zet Baltazar
Batthyanni i šurjak mu Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec i svečano je
pokopali u obiteljskoj grobnici u kompleksu pavlinskog samostana Svete
Jelene, uz grob prve mu supruge Katarine Frankopanke.1 Iako je život izgubio
braneći jednu od glavnih utvrda u južnoj Mađarskoj ipak je s razlogom nazvan
“hrvatskim Leonidom” zadržavši do danas značaj hrvatskog nacionalnog
simbola.
Nitko od carskih vojskovođa nije pošao direktno u pomoć Nikoli
Zrinskom u Siget. Tek se kralj Maksimilijan s glavninom vojske iz tvrđave
Gyor pomaknuo bliže Dunavu. U Pounju su hrvatski ban Petar Erdody i
krajiški zapovjednici Vid Halek, Herbert Auersperg i Franjo Slunjski napali
turske položaje i privukli različite njihove postrojbe koje su trebale ići pod
Siget. Nadvojvoda Karlo je u vrijeme opsade Sigeta krajem kolovoza 1566.
godine u Prelogu okupio oko 10 tisuća vojnika iz unutarnjih austrijskih
zemalja. Sa svojom vojskom Karlo je prešao Muru i navalio na tvrđavu
1
Laszlo Juhasz: “A magyarok torteneterol”, prijevod Istvanffy, Miklos: Historia Regni Hungariae...”, Budimpešta
1972., str. 357.
73
Međimurska povijest
Boboću te tu raspršio jednu tursku postrojbu jačine 4 tisuća vojnika. Međutim,
sve to nije promijenilo namjeru sultana Sulejmana Veličanstvenoga da zauzme
Siget. Sultan je vjerovao da mu se zauzećem Sigeta otvaraju vrata ne samo
Hrvatske nego i unutrašnjih austrijskih zemalja.1
Međimurje 1566. godine na karti Hrvatske i Slavonije. Autor Nicolo Angielini (ONB,
Cod. 8609, f. 2, objavljeno u dr. Ljudevit Krmpotić: Izvještaji o utvrđivanju granica
Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. st., Čakovec 1997., str. 305)
11. JURAJ IV. ZRINSKI - VRIJEME PROTESTANTIZMA
Nikolin se sin i nasljednik Juraj IV. Zrinski (1549. - 1603.) rodio 13.
travnja 1549. godine u Čakovcu. Već je 1570. godine otvoreno priznao da je
protestant. U drugoj polovici 16. stoljeća, za gospodstva Jurja IV. Zrinskoga,
Međimurje se općenito držalo protestantskim područjem. Zrinski su dugi
niz godina bili u zavadi sa Zagrebačkim kaptolom i biskupom Šimunom
Erdödyjem, osobito nakon pogibije Ivana Zrinskog pri opsadi biskupovog
Vinodola 1541. godine. To je u obitelji Zrinski ostavilo duboki trag pa i
nakon biskupove smrti 1543. godine. Zbog toga su članovi obitelji postali,
neki tajni a neki javni privrženici protestantske vjere. Za Nikolu Šubića
Zrinskog Sigetskog drži se da je simpatizirao protestantizam, ako čak nije
bio i tajni sljedbenik. Naime, povodeći se za kraljem Maksimilijanom, sinom
1
Anđelko Mijatović: Obrana Sigeta, Split 1987., str. 46.
Naslov poglavlja
74
kralja Ferdinanda, pristajao je uz
reformaciju, iako je ponekad javno
istupao protiv protestantizma.
Protestantizam je naziv za
cjelokupnost crkvenih i vjerskih
zajednica proizašlih iz reformacije
Martina Luthera i njegovih teoloških
naučavanja. Nastao je kao vjerski,
duhovni i politički pokret, a svoje je
ime dobio na njemačkom državnom
saboru u Spayeru 19. travnja 1529
godine. Tada su evangelički staleži
uložili
protest
tražeći
vjersku
snošljivost i pravo svakog čovjeka
da Bogu služi po svojoj savjesti.
Naime, augustinski redovnik i
profesor na sveučilištu u Wittenbergu grof Juraj IV. Zrinski
Martin Luther 31. listopada 1517.
godine objavio je 95 teza kojima je skrenuo pozornost na neprihvatljivo
stanje u tadašnjoj katoličkoj crkvi. Namjera mu je bila potaknuti reformu
katoličke crkve, ali su crkvene vlasti odgovorile njegovim isključenjem
iz Crkve i žestokim progonom. Istup Martina Luthera je pokrenuo široki
društveni proces koji je imao znatne posljedice na daljnji razvoj civilizacije.
Luterizam je naziv „evangelički“ dobio na državnom saboru u Regensburgu
22. srpnja 1653. godine kada su protestanti nastupili jedinstveno kao „corpus
evangelicorum“. Institucionalizirani protestantizam obuhvaća više crkava
protestantske provenijencije. To su evangelička ili luteranska, reformirana ili
kalvinistička, anglikanska i druge.
Dio hrvatskih povjesničara kojima je znanstveni interes bio i
protestantizam ističu da je Juraj IV. Zrinski na nagovor svoga prijatelja
Nikole Mlakovačkog (Malakoczi,)1 najveći dio svojih međimurskih podanika
priveo novoj vjeri vodeći se načelom Cuius regio, illius religio (Čija je zemlja,
njegova je i vjera).
Po tom načelu zemaljski gospodari su slobodno birali vjeru, ali potom
je ta vjera postala obvezna i za njihove podanike. Kao patron protjerao je
navodno sve katoličke svećenike, a župne crkve, uz određene preinake,
pretvorio u protestantske crkve. Katoličanstvo se ipak donekle očuvalo
1
Nikola Mlakovački (Malakoczi) (1547. – 1603.) barun, gospodar Gradišćaka i Lapšine. Bio je poznati junak i česti
pobjednik na viteškim turnirima. Zapovijedao je vojnim posadama u tvrđavama Bajča (Bajcsavar) u južnoj Mađarskoj
i Čakovcu. Odlikovao se izuzetnom snagom i neustrašivošću. Bio je gorljiv pristaša protestantizma , veliki prijatelj
i osobni savjetnik grofa Jurja IV. Zrinskog. Kao protestant pokopan je izvan crkve sv. Martina u Svetom Martinu na
Muri. Njegova je nadgrobna ploča 70-ih godina 19. st. prenesena iz Svetog Martina na Muri u Pribislavec u dvorac
grofova Feštetića, a danas je izložena u lapidariju Muzeja Međimurja Čakovec u čakovečkom Starom gradu.)
75
Međimurska povijest
zahvaljujući pavlinima u Svetoj
Jeleni. Njihovi su podanici u selima
Šenkovcu, Mačkovcu, Krištanovcu,
Zasadbregu, dijelu Štrigove i Leskovcu
također nesmetano mogli zadržati
katoličku vjeru. Brojni su se, osobito
stariji autori, pišući o protestantizmu
u Međimurju uglavnom pozivali na
Josipa Bedekovića i njegovo djelo
“Natale solum”. Bedeković je s
puno gorčine pisao o protestantizmu,
često pretjerujući u svojim ocjenama
postupaka protestanata, posebice
Jurja IV. Zrinskog. Slika o nasilniku
Jurju IV. Zrinskom prema katoličkim
svećenicima i prioru pavlinskog
samostana Šimunu još i danas je
prisutna.1 Međutim, nema nikakvih
podataka o nasilnom uvođenju
Nadgrobna ploča Nikole Malakocija protestantizma u Međimurje. Nema
(Lapidarij Muzeja Međimurja Čako-vec)
podatka o otporu niti pak o bilo
kakvim
problemima,
pobunama
ili nemirima tijekom uvođenja
protestantizma. Kada je Juraj prihvatio protestantizam, nije mogao ostaviti
katoličke svećenike na starim položajima već je bio obvezan dovesti nove
protestantske. U tom slučaju katolički su svećenici morali otići. Svojim
odlaskom izgubili su i vjernike i posjede. Da li su svi otišli i što se zapravo
dogodilo, danas je teško reči. Naime, ako su svi morali otići, kako to da su
zagrebačkoj dijecezanskoj sinodi koja je 1574. godine osudila Bučićevo
učenje, prisustvovala čak jedanaestorica međimurskih župnika? Doduše,
mogli su to biti prognani župnici, ali se to nigdje ne spominje.2 Bili su to
župnik iz Mihovljana Pavao Zekel, Svetog Juraj u Lopatincu Andrija Banyes,
Štrigove Ivan Kvakan, Svetog Martina na Muri Nikola Vamus, Selnice
Marko Majurich, S. Martina u Murskom Središću Juraj Presbyter, Svetog
Jurja u Trnju Mihael Vochich, Donjeg Vidovca Franjo Cikonja, Preloga Juraj
Brumanus, Male Subotice Juraj Polczky i Nedelišća Jakob Flais. Bez župnika
bile su samo župe u Podturnu i Belici.3
1
Navodno se posebno okomio na pavlinski samostan u Svetoj Jeleni te ga gotovo razorio 1580. godine. Redovnici su,
tvrdi se, bili mučeni, a prior Šimun, zatočen u čakovečkoj tvrđavi, umro kao pravi kršćanski mučenik. (RH, PM ZG,
1944., str. 62
2
Franjo Fancev: Počeci kajkavske književnosti i štampanje prvih kajkavskih knjiga, Jugoslavenska njiva 1922., str.
487 – 488; Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme I, Čakovec 1980., str. 20.
3
Venantius Glavina: Catolica et christiana doctrina de vera et reali praesentia corporis et sanguinis Christi Domini in
sancta Euharista, Zagreb, 1771., str. 24
Naslov poglavlja
76
Kako to da su 1603. godine samo na isusovačkom učilištu u Grazu
studirala tri čakovečka mlada plemića? Bili su to Ivan Krašonci (Joannes
Crascho(n)si, Matija Čakovčanin (Matthias Csaktorniay) i Nikola Matičoci
(Nocolau Matichoczi). Matija Kanižaj (Matthias Kanisaeus), plemić iz
Čakovca se 1626. spominje kao student, a 1629. godine kao magistr na
isusovačkom učilištu također u Grazu. Ono što se najvjerojatnije dogodilo je
koegzistencija katolika i protestanata. U Međimurju su jedni živjeli i djelovali
pored drugih.
Oduzimanje dijela posjeda i prava pavlinima također treba promatrati
u povijesnom kontekstu. Pavlini su kao katolici izgubili dio vlastelinskih
prava u protestantskom Međimurju, a pored toga Jurju IV. su trebala velika
novčana sredstva. Prvo da bi isplatio drugu očevu suprugu protestanticu Evu
od Rosenberga, a zatim i za rat s Osmanlijama. To je vrijeme formiranja
međimuskih vojvodata, odnosno međimurske “vojne krajine”, pa je Jurju
IV. trebala i zemlja i novac. Osim toga, bogati pavlini bili su mu i trgovačka
konkurencija.1
Da je doista htio Juraj IV. je mogao razoriti pavlinski samostan u
današnjem Šenkovcu i doista zbrisati pavline iz Međimurja. On to nije učinio.
Da nešto nije u redu s ocjenom postupaka Jurja IV. s pavlinima i katoličkim
klerom govori još jedan slučaj. U Čakovcu je 14. prosinca 1576. grof Juraj
IV. Zrinski izdao Pismo sloge s pavlinima u današnjem Šenkovcu. Pismo nosi
naslov “Liszth Concordye za Senkovcze Gospodina Juria Zrinzkoga z Belimi
Fratry” i pisano je hrvatskim jezikom. U pismu Juraj IV. priznaje sva prava i
slobode pavlinima koje su stekli od osnivanja samostana 1376. godine i koje
im je potvrdio i njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. Obvezuje se da će im
prava i slobode poštivati i njegov mlađi brat Nikola kao i njegovi nasljednici.
Pavline Juraj IV. naziva “pochtohwani fratri v Klostrw na pochthenye Blasene
Helene Dewycze i Mwchenycze w Ladanyu i Meyw Meyamy grada nassegha
chakowa twrna…”. Obvezuje se pored toga da samostanske kmetove neće
primoravati ni na kakav rad ili službu osim one potrebne za obranu zemlje.
Kmetovi samostanski slobodno se mogu koristiti njegovim šumama, tj. voziti
drva za loženje i gradnju kuća. Obećao je da će samostanu on i njegovi
nasljednici biti dobri patroni te zaštitnici i branitelji u slučaju opasnosti.2
U Nedelišću je Juraj IV. Zrinski osnovao tiskaru. Bila je to jedina
tiskara koja je tada radila u Hrvatskoj. Pouzdano je da je u Nedelišću 1574.
godine tiskan “Decretum...” Varaždinca Ivana Pergošića, inače prijevod
latinski pisanog pravnog spisa “Tripartituma...” mađarskog pravnika Stjepana
Werböczyja. Varaždinski bilježnik Ivan Pergošić je “Tripartitum...” Istvana
Werböczyja s mađarskog na hrvatski jezik preveo pod naslovom “Decretum
koteroga ie Verboczi Istvan diachki popiszal...”. To je kodificirana zbirka
1
2
Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb 2001., 218-220
Zvonimir Bartolić: Sjevernohrvatske teme I, Čakovec 1980., str. 19 – 20
77
Međimurska povijest
mađarskog i hrvatskog običajnog feudalnog prava. Ivan Pergošić svoju
je knjigu posvetio grofu Jurju IV. Zrinskom, protestantu i gospodaru
Međimurja, a posveta je datirana 13. kolovoza 1574. podine. Taj je kodeks
srednjovjekovnog prava bio u Hrvatskoj na snazi sve do 1853. godine kada ga
je zamijenio Opći austrijski zakonik.1 Tiskaru je vodio Rudolf Hoffhalter, a u
Nedelišće je došao iz Lendave.
U povijesti hrvatske protestantske književnosti još nisu do kraja
otklonjene dvojbe o vremenu dolaska Hoffhaltera u Nedelišće. Pouzdano se
zna da je u Nedelišću boravio do sredine kolovoza 1574. godine, a tada je
zbog potjernice kralja Maksimijana II. otišao u Debrecen. U Debrecenu se
spominje tek 1577. godine, a tu i umire 1586. godine. U Nedelišće je došao
sredinom svibnja 1574. godine iz Lendave o čemu svjedoči posveta knjizi
“Kratka pouka za smrt” mađarskog autora Kultsár Györgya od 12. svibnja
1574. Međutim, posve je nepoznato što je Hoffhalter radio između 1571. i
1573. godine.2
Moguće je da su u nedelišćanskoj tiskari tiskana protestantska djela
Mihajla Bučića, župnika iz Nedelišća. Radi se o: “Novi zakon”, “Kerstjanski
nauk”, “Contra praensentiam corporis et sanguinis Christi in sacramento
Eucharistiae”. Djela nisu sačuvana. Bučića je sinoda Zagrebačke biskupije 8.
ožujka 1574. godine osudila i izopćila iz Rimokatoličke crkve jer je tiskanom
knjigom nastojao u Slavoniji i susjednim krajevima rasprostraniti kalvinistički
nauk. Moguće je da je Juraj IV. Zrinski ili Tomo Erdody ili pak da su građani
Varaždina pozvali u Varaždin putujućeg protestantskog tiskara Ivana Manliusa.
Manlius je bio protjeran iz Ljubljane pa se preselio u Gussing u Gradišću, a
potom u Varaždin. U Varaždinu je tiskao knjige 1586. i 1587. godine. Poznato
je da su to bile: Vramčeva “Postila” 1586., Pergošićeva “ Praefationes et
epistolae dedicatoriae” 1587. i Škrinjarićeva “ De agno pascali” 1587. U
Varaždinu i Međimurju tada je oformljen humanistički krug književnih
stvaralaca u kojem su bili: Ferenc Črnko, Mihajlo Bučić, Andrija Šajtić,
Ivan Pergošić, Antun Vramec, Blaž Škrinjarić i Blaž Antilović. Iz Varaždina
Manlius je preselio tiskaru na posjed Jurja IV. Zrinskog u Eberovo (Eberau,
Monoyorokerek) gdje je sredinom 1587.godine tiskao luteranski polemički
spis „Sendbrieff“, a zatim u kolovozu iste godsine i „Neue Zeitung“- prve
novine na tlu Gradišća. Novine su pisane u Čakovcu. Napisao ih je Erhardt
Pöckhl, tajnik Jurja IV. Zrinskog. Iz Eberova Manliusova se tiskara 1592.
godine preselila u Livir (Deutsch - Schutzen, Nemet Lovo), također posjed
Jurja IV. Zrinskog,, ali nešto sjevernije od Eberova. U dvije godine tu je
tiskano 11 naslova. Svoje izdanje evangeličkog katekizma „Azkeresztemi
tudomannak“ Grgura Vizaknaija Manlius je posvetio Lucae Ivaniczyju
1
Do danas sačuvao se samo jedan primjerak te knjige koju je tiskao Rudolf Hoffhalter. Knjiga se nalazi u Nacionalnoj
i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Njezin reprint tiskan je 2002. godine u Čakovcu.
2
Dr. Zvonimir Bartolić nudi tezu da je u tom vremenu Hoffhalter bio također u Nedelišću i tu tiskao tri knjige
protestantskog autora Mihajla Bučić.
Naslov poglavlja
Naslovnica «Decretuma…» tiskanog u Nedelišću 1574. godine
78
79
Međimurska povijest
(Luki Ivaniju), propovjedniku Jurja IV. Zrinskog kojega naziva patronom i
mecenom.
Juraj IV. Zrinski vrlo je cijenjen u tadašnjim kulturnim krugovima, kako
katoličkim tako i protestantskim. Više pisaca i njegovih suvremenika posvetilo
mu je svoja djela. Ivan Pergošić posvetio mu je svoj “Decretum...”, mađarski
protestantski pisac Đuro Kulczar posvetio mu je svoju knjigu “Prepiranje
između pokajnika i vraga” tiskanu 1578. godine u Donjoj Lendavi, 1581.
godine posvećen mu je njemački prijevod Bonfiniyeve Ungarische Chronica
(Ugarska kronika). Zadranin Brne Krnarutić posvetio mu je svoje djelo
“Vazetje Sigeta grada” tiskano u Veneciji 1584., a Dominko Zlatarić posvetio
mu je svoj prijevod Sofoklove “Elektre” izdan 1597. godine u Veneciji.
Upravo u to vrijeme započeo je rad protestantskih župa u Međimurju.
One su ubrzo bile dobro organizirane i međusobno povezane. Zajedno s
Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom Međimurje je bilo dio prostora u
kojemu su svoje posjede imale magnatske obitelji Zrinski, Nadasdy, Erdody,
Batthyany i druge. Bila je to regija prožeta duhovnim, kulturnim i drugim
vezama, osobito bračnim i porodičnim. U tu su se regiju uglavnom doselili
Hrvati koji su tijekom 15. i u 16. stoljeća pobjegli pred Osmanlijama.
Početkom 17. stoljeća, točnije 1608. godine, u organizacijskom smislu
Međimurje je pripadalo pod II. seniorat Zaladske županije te pod IV.
superintendanturu. Taj II. seniorat činile su protestantske župe sa sjedištem
u Legradu, Prelogu, Lopatincu, Maloj Subotici, Svetom Martinu na Muri,
Selnici, Mihovljanu, Murskom Središću, Čakovcu, Nedelišću, Štrigovi,
Svetom Jurju u Trnju i Martijancu kod Ludbrega. Senior je bio Martin
Domjenić, pastor u Martijancu.1
Krajem 16. i početkom 17. st. u Međimurju su bile djelatne 23
protestantske župe, a postoji podatak da je bilo čak 28 djelatnih protestantskih
župa u Međimurju.2
Knjigu sloge, (Liber concordiae)3 nakon raskola s kalvinistima 1595.
godine, u vremenu od 1596. do 1673. godine potpisali su mnogi ugledni
propovjednici i pastori u zapadnoj Ugarskoj. Među njima potpisali su je i
propovjednici: Juraj, Gašpar i Nikola iz Međimurja, Juraj, Stipan i Vasilije
Kalmantsei te Petar Ivanko iz Legrada, Vasilije iz Podturna, Martin, Matija i
Franjo iz Murskog Središća, David i Juraj iz Preloga, Matija iz Belice, Losić
iz Čakovca i Ivan iz Varaždina. Knjigu su potpisali i pastori: Matija Forgatz,
pastor u Štrigovi 1612., Andrija Reojtok, pastor u Murskom Središću 1596.,
Toma Keysznik, pastor u Prelogu 1612., Ivan Gederoczinus, pastor u Štrigovi
1
Stanko Jambrek, navedeno djelo, str. 98., Seniorat je manje upravno područje u Evageličkoj crkvi koje nadgleda
senior. Superintendantura pak je vrhovna zemaljska uprava Evangeličke crkve, slična rimokatoličkoj biskupiji.
2
Bučar, 1913., 83
3
Knjiga sloge tiskana je 1580. godine. U njoj su sadržane osnove luteranske vjeroispovijesti. U knjizi je objavljena
Augsburška vjeroispovijest i Augsburška apologija Philipa Melanchtona, dva katekizma i Schmalkaldski članci Martina
Luthera te Formula sloge.
Naslov poglavlja
80
1616., Mirko Lenthy, pastor u Kotoribi 1620., Mirko Dubinszki, pastor u
Trenčinu u Slovačkoj i u Nedelišću, Ivan Vinniczay, pastor u Eberovu i
Murskom Središću te Juraj Sereny, pastor u Legradu.
Juraj IV. Zrinski bio je jedan od rijetkih glava aristokratske obitelji
Zrinski koji nije bio hrvatski ban. Ipak, pouzdano se zna da je bio kandidat
za bana. Ugarsko državno vijeće predložilo je kralju Maksimilijanu 27.
ožujka 1574. godine da za drugog hrvatskog bana pored biskupa Jurja
Draškovića imenuje grofa Jurja IV. Zrinskog. Juraj Zrinski odlučno je odbio
mogućnost da ga se imenuje hrvatskim banom i kapetanom u Kanjiži još u
lipnju 1573. godine. Kralj je 4. prosinca 1573. godine od svojih savjetnika
u Požunu zatražio popis velikaša koji imaju posjede u Hrvatskoj i koji bi
mogli dostojno obnašati bansku čast. Savjetnici su na prvo mjesto stavili
ime grofa Jurja IV. Zrinskog. Drugi je na listi bio Franjo Nadasdy, zatim
Baltazar Batthyan, potom su slijedili Nikola Frankopan Tržački te mladići
Mihalj Sekelj, Petar Ratkay i Šimun Keglević. Krajem ožujka 1574. trebao
se u Požunu sastati Hrvatsko-ugarski sabor. Pored ostalog na dnevnom je
redu bio i izbor hrvatskog bana. Ugarsko državno vijeće ponovo se sastalo
27. ožujka i velikom većinom glasova odlučilo kralju predložiti za hrvatskog
bana Jurja IV. Zrinskog. Tek su dva glasa bila za kapetana u Kanjiži Gašpara
Alapića. Međutim, Juraj IV. Zrinski još je 1570. godine otvoreno priznao da je
prešao na protestantsku vjeru, a Hrvatski je sabor donio odluku da protestanti
ne mogu obnašati javne dužnosti u Hrvatskoj. Za hrvatskog je bana sredinom
prosinca 1574. godine imenovan Gašpar Alapić.1
Dva se puta ženio. Prva žena bila mu je kneginja Ana d Arco, a druga
barunica Sofija Stubenberg. Bio je odgojen u protestantskom ozračju, a većinu
svoga života bio je vjeran Lutherovu nauku. Tek u posljednjim godinama
svoga života priklonio se kalvinima.
Imao je brata Nikolu V. (1559. – 1605.) Nikola V. i Juraj IV. su
uvjetno podijelili obiteljska imanja, iako je Juraj IV. bio glava obitelji. Nikola
je uglavnom boravio u Ozlju. Živio je povučeno i nije se isticao u javnom
životu. Bio je školovani pravnik. Studirao je u Padovi. U listopadu 1584.
godine upisan je u matičnu knjigu studenata prava na sljedeći način: “15/84/
16. 8-bris. Insanui ferians scire cursus secundus dabit. Nicolaus Comes de
Zrinio supr. Dedit coronatus”. Nije se ženio.2
Posebnom ispravom izdanom 29. svibnja 1579. godine Juraj IV Zrinski
1
Gašpar Alapić (Alapy) (1625. - 04. 04. 1584.) vojskovođa i hrvatski ban. Rođen je u Vukovini. Otac mu je bio Ivan
Alapić, a majka Magdalena sestra Nikole Zrinskog Sigetskog. Obitelj Alapić podrijetlom je iz Mađarske. Gašparov djed
Baltazar bio je 1510. jajački ban, a 1515. godine imenovan je vicebanom Slavonije. Kraljevskom donacijom došao je
u posjed tvrđave Kalnik u Križevačkoj županiji. Umro je 1520. godine. Gašpar Alapić je kao jedan od branitelja Sigeta
1566. godine pao u tursko zarobljeništvo, ali ga je otkupio bratić Juraj IV. Zrinski. Potom je bio zapovjednik tvrđave
u Nagykanizsi te podban u vrijeme bana biskupa Jurja Draškovića. Bio je zapovjednik feudalne vojske koja je ugušila
seljačku bunu Matije Gupca 1573. godine. Između 1574. i 1578. godine obnašao je čast hrvatskog bana. Obavljao je
samo vojne poslove i organizirao obranu od Osmanlija. Umro je bez nasljednika.
2
Štefanec, 224
81
Međimurska povijest
je utvrdio privilegije stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde, stvorivši tako
osnove za razvoj Čakovca kao slobodnog trgovišta. U originalnoj povelji koja
se čuva u Muzeju Međimurja Čakovec pored ostaloga stoji: “Objavljujemo
svima i svakome kome to dolikuje da su nam sudac i građani dostavili
pismo kojim traže slobode za grad Čakovec. Pismo je bilo sastavljeno po
poglavarstvu, ali su se s njegovim sadržajem suglasili svi građani, kako
oni unutar zidina grada, tako i oni izvan zidina. Izaslanstvo građana tražilo
je od nas da mi te slobode pismeno potvrdimo kako se to njima ni sada ni
kasnije ne bi moglo uskratiti niti oduzeti. Stanovnici grada Čakovca, oni
unutar zidina i oni izvan tih zidina imaju jednaka prava i slobode. Svi građani
grada i podgrađa, za sva vremena, oslobođeni su tlake i plaćanja poreza
i taksi. Ni na kakve posebne radove ti se građani ne smiju tjerati, osim ako
bi grad došao u teškoće zbog napada neprijatelja. Da se mir i red sačuva
pojedini mlađi građani dužni su oružje u ruke uzeti i zapovijedi kapetana
grada slušati i izvršavati. Dužni su nadalje građani Čakovca, kad obave berbu
vinograda, predati 25 sudova vina. Ta se obveza narodnim jezikom zove
stotinjak. Nikome drugome više nisu dužni davati vina. Želimo da se građani
Čakovca slobodno kreću, da kuće slobodno mogu kupovati i prodavati.
Želimo i zapovijedamo da trgovina bude posve slobodna. Dužni su spomenuti
građani i stanovnici plaćati desetinu od prihoda vina, žita i ostalih plodina i
to preračunato u novcu. Zato svake godine na prvu nedjelju Adventa dužni
su građani nama ili našim ljudima položiti ili isplatiti 127 mađarskih forinti.
Početak te obveze teče od 1580. godine i to prve nedjelje Adventa. Građani
Čakovca tim iznosom plaćaju svoj porez caru i kralju i osim te obveze druga
ne postoji. Želimo da ni jedan građanin te obveze ne bude oslobođen, da je
plaća i načelnik grada, prisežnici i ostali građani podjednako. Sa svoje strane
gornje naše obećanje i obvezu od riječi do riječi, nakon trijeznog promišljanja.
prihvaćamo i za vječna vremena osnažujemo. Želimo da se građani Čakovca
osjećaju slobodnima, da razvijaju obrt, trgovinu, poljodjelstvo i sve grane
narodnog gospodarstva. Mi pak ćemo voditi brigu da se naša volja poštuje,
držat ćemo se našega obećanja i voditi ćemo brigu da se toga pridržavaju
i naši potomci i nasljednici. Za snagu date povelje mi se potpisujemo i
stavljamo naš pečat. Svim građanima neka se obznani naša volja i riješenost.
U Čakovcu dana 29. svibnja 1579. godine.”1
U tijeku velike seljačke bune Matije Gupca grof Radmmansdorf je
9. veljače 1573. godine pisao Vojnom vijeću u Grazu pismo o stanju među
međimurskim podložnicima grofa Jurja IV. Zrinskog. U pismu je prvo
predložio blokadu prijelaza preko Mure i Drave. Naime, primjećivala se
uznemirenost seljaka i mogućnost širenja bune u Međimurje. Radmmansdorf
traži kontrolu i zaštitu riječnih prijelaza i plovila po Muri i Dravi. Tvrdi da
su seljaci grofa Zrinskog neugodni i ako bi se ostvario kontakt s pobunjenim
1
MMČ, PO, inv. br. 102
Naslov poglavlja
82
Povelja Jurja IV. Zrinskog od 29. svibnja 1579.
seljacima, mogli bi i njih pobuniti. Posebice i zbog toga što je dio seljaka
uzvodno od Varaždina sklon pobunjenicima. Rezultati nekih istraživanja
pokazuju da je seljačko ustaničko vodstvo doista namjeravalo pobuniti i
međimurske seljake. Seljacima oko Varaždina i u Međimurju upućivalo
je pisma koje je pisao seljački pisar Ladislav Trempčić. Nije poznato
što se dogodilo s tim pismima. Očito je da su feudalne vlasti prihvatile
Radmmansdorfov savjet i onemogućile ustaničku agitaciju. Ormoški vlastelin
Luka Sekelj je 14. veljače javio u Graz da su “seljaci između Mure i Drave i
oko Varaždina mirni, a i tamošnji je vojni zapovjednik naredio poduzimanje
strogih mjera...”
12. RAT PROTIV OSMANLIJA I SUSTAV OBRANE MEĐIMURJA
– KAPETANIJA I VOJVODATI
U vojničkom, obrambenom smislu, Čakovečko vlastelinstvo odnosno
Međimurje je u 16. stoljeću pripadalo Ugarskoj krajini od Drave do Balatona.
Od Mure do Kanjiže, današnje Nagykanizse, organizirana je kanjiška ili
bajčavarska (Bajcsavar) granica. Nakon pada Sigeta u osmanlijske ruke
1566. godine to je postao posve nezaštićeni odsjek granice. Osobito zbog
toga što je nastupilo «mini ledeno doba» te se Mura smrzavala već sredinom
studenoga. Preko smrznute Mure bilo je lakše ući u Međimurje. Tadašnji
feudalni gospodar Međimurja grof Juraj IV. Zrinski, ujedno istaknuti vojni
zapovjednik na granici, ubrzano je 1573. godine započeo graditi obrambeni
83
Međimurska povijest
sustav bajčavarske granice. Osobito utvrde Legrad i Molnari, te još 6 kastela.
U isto vrijeme radi posebne zaštite svojega Međimurja gradi i 19 čardaka na
desnoj obali rijeke Mure. Padom tvrđave Kanjiže 1600. godine Međimurje je
postalo najistureniji dio granice prema Osmanlijama.1
Jurju IV. Zrinskom bilo je posve jasno da nastupaju izrazito teška
vremena te da ako želi sačuvati Međimurje, svoj najveći i najvrjedniji posjed,
tada mora u Međimurju mnogo toga promijeniti u obrambenom smislu . Uz
izgradnju fortifikacijskog sustava na rijeci Muri te snažne renesansne utvrde
Čakovec bilo je neophodno osigurati i znatno veći broj vojnika. Do 1600.
godine vojnička je služba bila rezervirana samo za plemiće. Sada je postalo
jasno da se samo s njima neće moći organizirati obrana. Zato iz redova
feudalnih podložnika započinje proces regrutacije vojnika – seljaka koje su
u Međimurju zvali hajducima (Heiducke, Haidones). Ti su vojnici – seljaci
uz posebne privilegije oslobođeni kmetskih obveza i dobili su zemlju uz
rijeku Muru kao nagradu za svoju službu. Dakle, postali su slobodni seljaci
s vojničkom službom. Služili su kao pješaci, a oni imućniji i kao konjanici
– husari.
Položaj vojnika–seljaka posljedica je kolektivnog privilegija koji je
postigla jedna grupa feudalnih podložnika sposobnih za ratovanje. Zbog
vojničkih dužnosti bila su njihova vlastita ili pak dobivena selišta oslobođena
feudalnih tereta. Zahvaljujući tome njihov gospodarski položaj je ojačao i
većinom dostigao razinu bogatih seljaka.2
Upravna organizacija Čakovečkog vlastelinstva u vrijeme gospodstva
grofova Zrinskih (1546.-1691.) ustrojena je prema potrebama obrane od
Osmanlija, ali i prema logici racionalnog gospodarenja ovim ogromnim
posjedom. Upravne jedinice ili seoske općine zvale su se u Međimurju
vojvodati (Voivodatus), judikati (Judicatus) i španati (Spanatus). Vojvodata je
bilo tri, judikata pet, a španata dva. Pored toga, posebne upravne jedinice bile
su trgovišta Čakovec, Prelog, Mursko Središće, Štrigova, Nedelišće i Legrad,
a jedno vrijeme i Podturen kao i sedam brježnih kotara u gornjem Međimurju.
Središnja uprava vlastelinstva bila je u Čakovcu.
U Legradu je bilo sjedište vojnog zapovjedništva - kapetanija. Zrinski
su redom bili i s ponosom nosili nasljednu titulu legradskih kapetana.
Vojvodati su sjedišta imali u mjestima uz rijeku Muru, u Kotoribi, Goričanu i
Novakovcu.
Vojvodat Kotoriba činilo je trgovište Kotoriba i sela Donja Dubrava
i Donji Vidovec. U Vojvodatu Goričan bila su sela Goričan, Hodošan i do
1660. godine selo Gyurgyanecz (Đurdijanec). Vojvodat Novakovec činila
su sela Novakovec, Belica, Dekanovec, Domašinec, Gardinovec, Podturen,
Ferketinec, Miklavec i Križovec. U vojvodatima je bio okupljen i dobar dio
1
2
Nataša Štefanec: Heretik njegova veličanstva, Zagreb 2001., str. 95
Stephanus Kiss: Momunenta Zrinyiana, Pars oeconomica, Tomus III, Budapest 1991., str. 125
Naslov poglavlja
84
Međimurski vojvodati u 16. i 17. stoljeću
međimurskog sitnog plemstva. Tu vojničku organizaciju odlično potvrđuje
zemljopisna karta Giovanija Giuseppea Spalle iz 1670. godine na kojoj se u
Međimurju spominju brojni toponimi, a bez sumnje najzanimljiviji je popis
čardaka na Muri. Spalla je na karti ucrtao 30 sela, 4 utvrde Czakathurn
(Čakovec), Cottoriba (Kotoriba), Legrad i Novi Zrin, 5 trgovišta i napokon
ucrtava 19 čardaka. Bili su to čardaci Toruska, Melikutetz, Zemeninzka,
Nouaztrasa, Domasinzka, Kolikovina, Komparija, Letinska, Lescoska, Noui
Chiardak, Gornia, Zschukitz, Pogoriletz, Sapgarska, Zeniarski, Kakugna,
Katanska, Saborgore i Margore.
Sustav
obrane
Međimurja
organizacijom vojvodata učvrstio se tijekom 17. stoljeća, a njegov raspad
započeo je prestankom osmanlijske opasnosti.
U vrijeme gospodstva Jurja IV. Osmanlije su u dva navrata pustošili
Međimurjem. Bilo je to 30. kolovoza i 7. rujna 1586. godine te u listopadu
1603. godine. Mnogo je sela popaljeno, a oko dvije tisuće ljudi je bilo
odvedeno u ropstvo.1
Legrad je već u 14. stoljeću bio utvrđeno mjesto, a u ispravi kraljice
Marije iz 1384. godine Legrad se spominje kao mjesto na obali Mure, a
pripada posjedu sa sjedištem u županiji Šomođ. Uoči ozbiljne osmanlijske
opasnosti krajem 15. stoljeća Legrad je 1488. godine dobio jaču utvrdu i naziv
trgovište.2
Gradnju utvrde Legrad završio je 1567. godine grof Juraj IV. Zrinski. Te
1
2
Štefanec , 51
Feletar: Legrad, Čakovec. 1971., str. 70.
85
Međimurska povijest
Utvrde i čardaci međimurskih vojvodata Novakovec i Goričan na karti G. G. Spalle
1670. godine
je godine kralj Maksimilijan “naložio svim Međimurcima neka podižu Legrad,
utvrdu grofa Zrinskog”. Godinu dana kasnije pod legradskom tvrđavom
odigrala se velika bitka u kojoj su vojnici grofa Jurja IV. Zrinskoga do nogu
potukli vojsku požeškog Skender-bega. To je mjesto do danas sačuvalo naziv
Tursko groblje. U toj je bitci stanovnik Legrada Gašpar Svastić ubio Skender bega i kao nagradu dobio plemićku titulu. Legrad je postao zapovjedno mjesto
poznate Legradske krajine, a Zrinski su nosili titulu legradskih kapetana. Kako
je izgledala ta legradska utvrda danas je moguće utvrditi na temelju grafičkog
prikaza iz 1572. godine koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču. Utvrda se nalazi
na povišenom terenu uz ušće Mure u Dravu i okružena je vodom. Četvrtasto
oblikovana utvrda zatvorena je palisadama te na uglovima ima polukružne
bastione. Samo su jedna tvrđavska vrata, a do njih se s kopna dolazi drvenim
mostom. Nažalost, unutar utvrde nisu označeni
nikakvi objekti. Poznata pak je činjenica da je
upravo te godine Juraj IV. Zrinski u Legradu držao
posadu od 150 konjanika i 50 pješaka.1
Legrad je 1577. godine pao u turske ruke,
ali su ga dvije godine kasnije postrojbe Jurja
IV. Zrinskog ponovo zauzele. U proljeće 1581.
godine velika poplava teško je oštetila utvrdu.
Tada je kralj Maksimilijan osigurao dio sredstava
za popravak, a pomogao je u popravku i 1583.
godine. Prije bitke i pada Kaniže u listopadu
1600. godine Turci su uspjeli zauzeti i razoriti
Legrad. Vijesti iz 1618. godine pak govore da je
Legrad oslobođen od Turaka i da je obnovljen.
Sačuvao se grafički prikaz legradske utvrde iz
1639. godine autora Johanna Ledentua. Cijeli Legrad 1566. godine
je kompleks okružen vodom. Put u utvrdu vodi
1
Ljerka Perči, Neki prikazi tvrđave Legrad iz 16. i 17. stoljeća, Muzejski vjesnik 9/1986., str. 15
Naslov poglavlja
86
kroz dvostruki red palisada do samih ulaznih vratiju. Nad ulaznim vratima
je natkrivena stražarnica. Zidovi utvrde su građeni od kamena s kruništima
i otvorima za vatreno oružje. Na uglovima su poligonalne kule s otvorima za
topove. Kule su natkrivene. U samoj se utvrdi naziru krovovi i kupola nekih
građevina. Očito je stara legradska utvrda bila modernizirana. Nakon što je
prestala osmanlijska opasnost utvrda je napuštena, a Josip Bedeković je 1752.
godine nalazi u ruševinama.1
Juraj IV. Zrinski je bio poznati junak i vrlo hrabar čovjek. Budimski
beglerbeg ga je tužio 21. siječnja 1572. godine caru Maksimilijanu
Habsburgovcu zbog vojnog pohoda na Slavoniju. Svojim pohodom Juraj IV.
Zrinski narušio je krhki mir koji je Maksimilijan uspostavio s Turcima. Pohod
na tursku Slavoniju Juraj je poduzeo iz dva razloga. Htio je osvetiti smrt
svoga prijatelja i zapovjednika tvrđave Kanjiža (današnja Nagykanisza) Jurja
Turija kojega je sigetski zapovjednik Ali - paša izmamio iz tvrđave i zajedno
s pratnjom sve ih potukao. Pored toga nadao se velikom vojnom plijenu. Vrlo
je vjerojatno da ga je na pohod ponukala i velika pobjeda kršćanske vojske
nad Turcima u bitci kod Lepanta. U pohodu prema Virovitici pridružio mu
se zapovjednik Koprivnice Ivan Kellner. U akciji je sudjelovalo preko 3
tisuće konjanika i pješaka. Vojnici Jurja IV. Zrinskog su prema turskim
optužbama spalili i poharali deset sela u Požeškom sandžaku te sa sobom
poveli cjelokupno stanovništvo zajedno sa stokom. Zanimljivo je da je o
pohodu Jurja Zrinskog cara Maksimilijana 28. siječnja izvijestio i namjesnik
slavonske vrhovne kapetanije Vid Halek. Halek ga je optužio da je usput
poharao i opljačkao četiri sela kod utvrde Brezovice. Car Maksimilijan je 3.
veljače Osmanlijama obećao da će krivce za narušavanje mira oštro kazniti.
Vidu Haleku je zapovijedio da poduzme korake kako bi Juraj Zrinski pustio
zarobljenike i vratio stoku. Naredio je i istragu protiv carskih kapetana koji
su sudjelovali u pohodu. Juraj Zrinski pozvan je u Beč kako bi se osobno
opravdao pred carem.
Više je nego očito da teret ratovanja protiv Osmanlija tada u Hrvatskoj
nije bio ravnomjerno raspoređen. Naime, na zasjedanju Hrvatskog sabora
1. srpnja 1585. godine predstavnici grofa Jurja IV. Zrinskog suprotstavili su
se odluci većine zastupnika da se za potrebe banske vojske ubire 2 forinte
po dimnjaku. Protiv te odluke glasali su i predstavnici također nenazočnog
grofa Gašpara Draškovića. Staleži su, držeći nečasnim ovaj postupak dvojice
hrvatskih aristokrata, donijeli odluku da Zrinski i Drašković na svojim
imanjima na svakih 5 dimnjaka opreme jednog puškara pješaka, a na svakih
20 dimova jednog konjanika i da ih prepuste na raspolaganje banu. Staleži
su ujedno pozvali bana da utjera već mnogo godina neplaćenu dimnicu za
imanja grofova Zrinski. Grofovi Zrinski u to vrijeme zbog silnih izdataka za
vlastitu vojsku kojom su branili ne samo svoja imanja nego i Hrvatsku, očito
2
Anđela Horvat: Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međimurju
87
Međimurska povijest
nisu mogli sudjelovati i u opremanju banskih postrojbi. To je vidljivo i iz
zapisnika sljedećeg zasjedanja Hrvatskog sabora koje je održano 20. travnja
1586. godine. Juraj IV. Zrinski kao niti njegov rođak Baltazar Batthyan još
uvijek ne dopuštaju utjerivanje dimnice na svojim imanjima. Čak što više i
druga feudalna gospoda, vodeći se primjerom Zrinskih, odbijaju do sljedećeg
zasjedanja Hrvatsko - ugarskog sabora u Požunu platiti dimnicu. Najveći broj
hrvatskih plemića pa tako i Zrinski ipak su dopustili ubiranje dimnice već
sljedeće 1587. godine. Tada su staleži na zasjedanju Hrvatskog sabora zadužili
bana da po potrebi i silom naplati porez. Zbog turske opasnosti te je godine
proglašena insurekcija ili opća mobilizacija, a svatko tko nije htio podmiriti
svoje obveze mogao je biti kažnjen dvostrukom svotom svojih dugovanja.
Zbog toga su svi platili, pa i Zrinski.
U močvarama Kaczarlaka nedaleko Nagykanizse kršćanska vojska pod
zapovjedništvom Jurja IV. Zrinskog, Franje Nadasdyja i Baltazara Batthyanya
22. kolovoza 1587. godine teško je porazila osmanlijsku vojsku kojom je
zapovijedao sigetski paša Šušvar. Naime, 12. kolovoza Juraj IV. Zrinski napao
je i oplijenio veliki sajam u Kalmači kod Sigeta te odveo u zarobljeništvo
više bogatih turskih trgovaca. Za odmazdu Šušvar paša je krenuo s velikom
turskom vojskom na zapad u namjeri da opljačka cijelo područje do Gornje
Radgone. Zbog toga su mu hrvatski i mađarski velikaši sa svojom vojskom
krenuli ususret. U strahovitoj bitci poginulo je oko dvije tisuće Osmanlija
i mohački Sinan paša. Oko tisuću Osmanlija je bilo zarobljeno. Među njima
bilo je mnogo uglednika čije su obitelji kasnije za njihovu slobodu platile
velike svote. Zagrebački kanonik Andrija Vinković u svom spisu “Arte et
Marte”1 navodi da se samo Juraj IV. Zrinski nakon te bitke domogao plijena
vrijednog više od 2oo tisuća forinti. Kada je sultan saznao za taj poraz i
velike ljudske i materijalne gubitke, pozvao je u Carigrad Šušvar pašu i dao
ga zadaviti.
Osmanlije su 16. travnja 1593. godine napali kaštel Legrad, ali su ih
postrojbe Jurja IV. Zrinskog uspjele poraziti.2
U neprestanim bitkama s Turcima bilo je tih godina i neobičnih
događaja. Jedan od takvih je i dvoboj grofa Jurja IV. Zrinskog, velikog župana
Županije Zala s budimskim pašom Hasanom Sokolovićem 4. studenoga 1593.
godine. Dvoboj je održan uoči velike bitke na stolnobiogradskom polju. Juraj
IV. Zrinski bio je u dvoboju jači i vještiji. Mačem je posjekao pašu i bio bi ga
ubio da ga zajedno s konjem nije srušio jedan Turčin. U metežu koji je nastao
Turci su uspjeli izvući teško ranjenog pašu, ali se zametnula otvorena bitka.
Kršćansku vojsku vodili su Nikola Palffy, Franjo Nadasdy i Juraj Zrinski.
Osmanlije su doživjeli jedan od najtežih poraza. Od 25 tisuća, među kojima
je bilo i 4 tisuće janjičara, poginulo ih je 16 tisuća. U bitci su izginuli svi
1
2
Perom i mačem
Feletar: Podravina, str. 78.
Naslov poglavlja
88
janjičari. Zarobljeno je 40 topova s kompletnom opremom. Povijesne kronike
govore da je pobjednicima u ruke pao veliki ratni plijen te da su se mnogi
obogatili.
U rujnu i listopadu 1600. godine na dvoru Zrinskih u Čakovcu bilo je
vrlo živo. Spremala se odlučna bitka za važnu carsku tvrđavu Kanjižu, sjedište
generalata, današnju Nagykanizsu. U to je vrijeme u Čakovcu i Međimurju
bilo mnogo vojske pa prema tome i visokih časnika koji su redom bili iz
aristokratskih krugova. Juraj IV. Zrinski htio je biti dobar domaćin i dostojno
ugostiti sve one koji su se našli na njegovu dvoru u Čakovcu. Zbog toga
pismom od 27. rujna 1600. godine pisanom u Novakovcu traži od gubernatora
(upravitelja) svojih imanja od Save do Jadranskog mora, Petra Baliardića, da
mu hitno pošalje morske ribe i oštrige za potrebe dvora u Čakovcu.
Pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahima turska je vojska 20.
listopada 1600. godine zauzela je tvrđavu Kanjižu. Kanjižu je branio
nekadašnji senjski kapetan Juraj Paradeiser s posadom od oko dvije tisuće
vojnika. Iako važna u cijelom sustavu obrane kao sjedište Kanjiškog
generalata, tvrđava Kanjiža nije bila spremna na dugotrajnu opsadu.
Osmanlije su se pod njom pojavili 8. rujna 1600 .godine. Paradeiser je odmah
poslao svog časnika Ivana Kovačića grofu Jurju IV. Zrinskom u Čakovec s
molbom da mu pošalje barut i priskoči s vojskom u pomoć. U međuvremenu
se prikupljala i carska vojska u Gyoru pod zapovjedništvom vojvode Filipa
Emanuela Mercoeura. S vojskom od oko 15 tisuća vojnika Mercoeur je
6. listopada došao do Mure gdje su mu se pridružile hrvatske, štajerske i
mađarske postrojbe koje su vodili ban Ivan Drašković, general Herberstein i
grofovi Zrinski i Batthyan. Zajedno su krenuli prema Kanjiži i utaborili se
tik do turske vojske. U nekoliko manjih sukoba kršćanska se vojska uspješno
suprotstavila daleko brojnijoj turskoj vojsci. Međutim, tada su im Osmanlije
Bitka za Kanjižu 1601. godine, suvremeni grafički prikaz
89
Međimurska povijest
uspjeli presjeći dopremu hrane pa je u taboru zavladala glad. Kršćanska se
vojska 14. listopada povukla prema Muri, a posada u Kanjiži čuvši za uzmak
klonula je duhom i Paradeiseru postavila zahtjev da tvrđavu preda Turcima.
Turci su bez borbe, nakon što je posada slobodno izašla, zaposjeli tvrđavu.
Juraj Paradeiser bio je kasnije izveden pred vojni sud te osuđen i pogubljen.
Pad tako važne tvrđave kakva je bila Kanjiža u osmanlijske ruke
zaprepastila je europsku javnost. Tim više što su Osmanlije odmah Kanjižu
pretvorili u sjedište pašaluka s jakom vojnom posadom te iz nje stalno
ugrožavali ne samo Međimurje i zapadnu Mađarsku već i nasljedne austrijske
pokrajine. Padom Kanjiže je zapravo potpuno poremećen do tada izgrađen
sustav obrane. Koliki je strah i ogorčenje zavladalo u Europi najbolje govori
činjenica da je sam papa Kliment VIII. odlučio poslati svoje postrojbe u
vojni pohod kojim bi se Kanjiža oslobodila od Turaka. Zapovjednik papinske
vojske bio je Ivan Franjo Aldobrandini. Zapovijedao je vojskom od 10 tisuća
talijanskih vojnika. Na prolazu kroz Hrvatsku razbolio se u Lepoglavi 25.
kolovoza i liječen je u Varaždinu. Njegov zamjenik Delfinio Flamini je
već krajem kolovoza 1601. godine svoje postrojbe doveo u Podturen gdje
se okupljala sva kršćanska vojska. Vrhovni zapovjednik kršćanske vojske
koja se tu pripremala za osvajanje Kanjiže bio je nadvojvoda Ferdinand. U
Podturnu su se skupile toskanske čete koje je vodio Ivan de Medici, oklopnici
iz Mantove pod zapovjedništvom Karla Rossija, španjolske postrojbe pod
zapovjedništvom Gaudencija Madruzzija te postrojbe nadvojvode Ferdinanda
koje su doveli ban Ivan Drašković, general Ivan Herberstein i grof Juraj IV.
Zrinski. Ukupno se u Podturnu skupilo 24 tisuće vojnika među kojima se
isticalo 300 kopljanika Jurja IV. Zrinskog. Vojska je Muru prešla kod Letenya
i 10. rujna 1601. godine došla pod Kanjižu. Tvrđavu je vješto i uspješno
branio Hasan Terjaki s oko 3 000 Turaka. Glavni je juriš kršćanska vojska,
rastrgana razmiricama i nesposobnošću zapovjednika, izvela 28. listopada te
pretrpjela teške gubitke. Tada je kralj Matija kao pomoć pri opsadi poslao
svojega vrlo sposobnog zapovjednika grofa Rusworma. Kada je Rusworm
s 8ooo vojnika 14. studenoga došao pod Kanjižu, najenergičnije je osudio
dotadašnje ratovanje i izjavio da opsadu treba posve reorganizirati. Međutim,
nastupila je zima, vojska je bila nezadovoljna, nestajalo je hrane pa je
nadvojvoda Ferdinand naredio obustavu opsade. Obustava opsade pretvorila
se u sramotni bijeg u kojem su ostavljeni topovi, oprema i ranjenici. Od
brojne papinske vojske u Ptuj je došlo tek tri i pol tisuće vojnika. Zapovjednik
papinske vojske Aldobrandini je u međuvremenu umro u Varaždinu 17. rujna
1601. godine.
Juraj IV. Zrinski je umro 4. svibnja 1603. godine u svojoj tvrđavi Vep u
zapadnoj Mađarskoj u 54. godini života. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u
pavlinskom samostanu u današnjem Šenkovcu.
Naslov poglavlja
90
13. POŠTANSKA SLUŽBA, PUTNA MREŽA, MITNICE
Nadvojvoda Karlo je predložio, a car Maksimilijan Habsburgovac 28.
veljače 1578. godine potvrdio novi pravac vojne poštanske veze između
tvrđave Kanjiže i Graza, odnosno Beča. Novi poštanski pravac išao je preko
Međimurja, a poštanska je postaja bila u Nedelišću. Nakon pada tvrđave
Siget 1566. godine u turske ruke, porasla je strateška važnost tvrđave
Kanjiža, današnje Nagykanizse. Zbog stalne turske opasnosti koja je prijetila
austrijskim nasljednim zemljama bio je izgrađen sustav tvrđava s carskim
posadama. Obrambeni sustav je započinjao s tvrđavom Karlovac, a nastavljen
je tvrđavama Varaždin, Kanizsa, Veszprem, Györ, Komarom . Završio je
tvrđavom Koprona. U taj se sustav uklapala utvrda Čakovec i obrambeni
sustav s utvrdama koje su izgradili Zrinski na međimurskoj strani rijeke Mure.
U Prelogu je 8. listopada boravio kralj Ferdinand. Zaustavio se tu na
putu prema vojnim postrojbama koje su bile upućene prema Osmanlijama te
stacionirane negdje u donjem Međimurju. Ta se je vojska kasnije prebacila
preko Mure i nastavila kretati prema Kanjiži. Prije toga uređena je nova
poštanska linija koja je išla pravcem Lanča – Radgona – Prelog. Radilo se
o povezivanju poštanskih veza koje su išle od Graza do vojnog tabora grofa
Nadasdyja u današnjoj Nagykanizsi s ogrankom puta prema Varaždinu gdje
je bilo sjedište generala Ivana Lenkovića. U Lendavi je tada djelovao poštar
Štefan Pridojević koji je organizirao dostavu pošte do Preloga. U Prelogu
je poštansku službu za njega obavljao Petar Bamboš. On je bio zadužen za
vezu do Varaždina i Kanjiže. Na teret Dvora postavljen je i poštar u Letenyu
kao i pri tridesetničkom uredu u Razkrižju. Poštar u Razkrižju je bio Ivan
Maliković. Pošta je od Preloga do Graza stizala za dva do tri dana. U Prelogu
je tada često boravio general Ivan Lenković. Sačuvana je dokumentacija koja
govori da je ta uglavnom vojna poštanska služba radila još 1558. godine
te da je imala i novu poslovnicu u Ludbregu. Štefana Pridojevića zadnji
puta u poštanskoj dokumentaciji štajerskog poštanskog registra nalazimo
1563. godine. Godinu dana kasnije, 1564.godine na prijestolje je stupio
kralj Maksimilijan, a obranu granice u svoje je ruke preuzeo njegov brat
nadvojvoda Karlo. Došlo je do mnogobrojnih promjena na granici. Jedna
od njih je i pitanje vojne poštanske službe. Vezu Beč – Kanjiža morala je
u financijskom smislu preuzeti Donjoaustrijska komora. Ona pak je bila
izuzetno slab platiša. Kada nije bilo novaca, veze su se teško održavale, a
često su bile i prekinute. U svibnju je Bečko ratno vijeće naredilo ponovnu
stalnu uspostavu vojnopoštanskih veza od Beča do Lendave. Privremeno se
pošta iz Kanizse slala u Varaždin, Radgonu ili Lendavu, ali te su veze bile loše
i trebalo je čak nekoliko tjedana da pisma stignu u Graz ili Beč. Zbog toga je
o novom poštanskom pravcu odlučio Dvor, a neposredna je organizacija posla
povjerena donjoaustrijskom majstoru pošta Pavlu Wolzogenu i njegovu sinu
Johannu Kristoforu. Nova poštanska veza išla je od Kanizse do današnjeg sela
91
Međimurska povijest
Molnári. Tu je prelazila Muru i preko Kotoribe išla do Nedelišća. U Nedelišću
je radio poštar Andrija Rosentaller. Od Nedelišća veza je išla dalje prema
Štajerskoj do Ormoža i Ptuja te potom prema Grazu. Taj je poštanski pravac
bio u funkciji do pada Kanizse u turske ruke 1600. godine.
U drugoj polovini kolovoza 1566. godine nadvojvoda Karlo je s
većom vojnom postrojbom ušao u Međimurje. Išao je desnom obalom Mure
i zaustavio se na prostoru između Ljutomera i Murskog Središća u visini
sela Melinci. Ne spominju se nikakvi vojni sukobi s Osmanlijama niti pak
uspostava poštanskih postaja. Inače, krajnji cilj pohoda bio je Varaždin.
Od početka sedamdesetih godina 16. stoljeća ulogu Lendave preuzela
je poštanska postaja u Letenyu. Dobar jahač je za 5 do 6 sati mogao stići
od Radgone do Letenya koje je bilo u neposrednom dodiru s Osmanlijama.
Radgona je postala izuzetno važno mjesto u obavještajnom smislu. Iz
Međimurja su neprestano stizale uznemirujuće vijesti o mogućem upadu
Osmanlija. Poštar u Nedelišću 1578. godine je bio Andrija Rosentaller.
Poštanska je služba prenosila i poštu grofa Jurja IV. Zrinskog te drugih
zapovjednika koji su se oslanjali na tvrđavu Kanižu.1
Hrvatsko-ugarski sabor vodio je 17. srpnja 1578. godine raspravu o
stanju prometnica u kraljevstvu. Zbog stalnih borbi s Osmanlijama i potrebe
brzog premještanja vojske, Sabor je donio zaključak o potrebi redovitog
održavanja cesta, mostova i vodenih prijelaza kao i komunikacija na rijekama.
Plemićki suci svih županija dobili su zadaću da pozovu vlastelu preko čijih
posjeda prolaze komunikacije da pod prijetnjom gubitka prava na mitnice
poprave ceste i mostove. Međimurje je bila važna spona u obrambenom
sustavu između Hrvatske i Mađarske. Posebno je bila važna cesta koja je
iz Varaždina preko Čakovca vodila u Lendavu i dalje u zapadne mađarske
županije te ona koja je iz Ptuja i Radgone, odnosno Radkersburga vodila u
Čakovec. U to je vrijeme bio vrlo živ trgovački promet na rijekama Muri i
Dravi koji se odvijao prijenosnim lađama i šajkama.
Do kraja 16. stoljeća je sustav vlastelinstava obitelji Zrinski dobio
svoju konačnu formu, a lanac njihovih imanja protezao se od Međimurja do
Jadranskog mora. To je omogućilo sigurnu unutrašnju i vanjsku komunikaciju
i trgovinu.2
1
Andrej Hozjan, Prvi poštarji v Prekmurju in Pomurju, Zbornik soboškega muzeja br. 6., Murska Sobota 2001., str. 49
– 61
2
Kiss, 12
Naslov poglavlja
92
Međimurje u 16. stoljeću
14. KALVIN NIKOLA VI. ZRINSKI
Naslijedio ga je sin Nikola VI. Zrinski (1570. - 1625.). Rodio se
u braku Jurja IV. Zrinskog s češkom kneginjom Anom de Arco. Velikim
županom Zaladske županije imenovan je 1608. godine. Prva žena bila mu je
Ana Nadasdy, a po njezinoj smrti oženio je Elizabetu Sechi. Bio je uvjereni
protestant. Svoja je uvjerenja javno očitovao i u svakoj prilici nastojao zaštititi
sljedbenike nove vjere. Za takve njegove istupe ilustrativno je zasjedanje
Hrvatskog sabora od 27. srpnja 1606. godine u Zagrebu. Hrvatski sabor se
sastao kako bi raspravio o teškim prilikama u Hrvatskoj i dao naputak svojim
zastupnicima za posebni državni zbor u Beču. Nakon duže rasprave zastupnici
su dobili naputak da se bore za iste slobode i prava kao i mađarski zastupnici,
osim slobode vjeroispovijesti. O slobodi vjeroispovijesti Hrvatski sabor ne
želi ni raspravljati. Međutim, zastupnici grofa Nikole VI. Zrinskog, tadašnjeg
gospodara Međimurja i velikog župana Županije Zala i grofa Petra Erdödyja
tražili su raspravu o slobodi vjeroispovijesti te prosvjedovali protiv zaključaka
Hrvatskog sabora od 5. srpnja 1604. godine, a u pogledu progona novovjeraca.
Naime, tada je donijet zaključak o progonu vjernika protestantske vjere i
njihovih propovjednika, a posebno je bio izglasan zaključak da pripadnici
93
Međimurska povijest
nove vjere ne mogu u Hrvatskoj obnašati javne časti. Zbog pripadnosti
protestantskoj vjeri Juraj IV. Zrinski nije bio hrvatski ban kao njegovi predci i
njegovi nasljednici. Sabor je odbio raspravu o slobodi vjeroispovijesti. Čak je
odbio da inicijativa o raspravi uđe u zapisnik. Pooštrio je zaključke donijete
prije dvije godine na način što je u progonu protestanata zagrebačkom biskupu
osigurao pomoć hrvatskoga bana.
Za razliku od svoga oca Jurja IV. sklonog kalvinistima, Nikola VI. se
priklonio evangelicima (luteranima) među kojima je uživao visoki ugled. Kada
je na državnom saboru u Banskoj Bistrici 1620. godine Gabor Bethlen izabran
za mađarskog i hrvatskog kralja, potvrđena je i vjerska ravnopravnost. Tada
su izabrani i branitelji pojedinih vjeroispovijesti. Za branitelje evangelista u
Zadunavlju, uz Pavla Nadasdyja, izabran je i Nikola VI. Zrinski.
Njegova ljubav prema knjizi pisanoj na hrvatskom jeziku vidljiva je iz
pisma Juliju Čikulinu, upravitelju primorskih imanja Zrinskih od 12. rujna
1602. godine. Nikola traži da mu se pošalje knjiga kneza Dinka Zlatarića,
dubrovačkog književnika i prevoditelja koji je živio od 1558. do 1609.
godine. Iz pisma se vidi da su postojale veze između Nikole VI. Zrinskog i
Dinka Zlatarića. Nikola traži da mu se šalju knjige pisane na hrvatskom
jeziku. On je, kao i njegov otac, novčano pomagao te bio član protestantskog
kulturnog kruga gradišćanskih Hrvata. Prvi kulturni krug gradišćanskih
Hrvata činili su uz Jurja IV. Zrinskog Stjepan Konzul Istranin, Antun
Dalmatin, Juraj Franković, Gašpar Dragonjić i dva biskupa Juraj Fistrović i
Stjepan Klanceković. Drugi pak krug, uz Nikolu VI. Zrinskog činili su Grgur
Mekinić, braća Zvonarići i biskup Musay. Politička osnovica toga pokreta vrlo
je vjerojatno bila širenje protestantizma među narodima osmanlijskog carstva.
Međutim, na dvoru u Čakovcu uz knjige bila je vrlo tražena i luksuzna
roba. Grofica Anna Nadasdy, prva supruga grofa Nikole VI. Zrinskog, pismom
pisanim u Vulariji 17. kolovoza 1610. godine traži od Julija Čikulina da joj
hitno pošalje sukno za odjeću posluge. Pored toga traži od njega da joj pošalje
ili sam donese sapuna za pranje jer su sve zalihe u Međimurju pri kraju.
Pismo je hrvatskim jezikom pisano u Vulariji gdje su Zrinski tada imali svoj
marof i kuriju. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvan je veliki broj pisama
koje su grof Nikola VI. Zrinski i njegova supruga Anna Nadasdy slali Juliju
Čikulinu iz Međimurja redovito tražeći da im pošalje luksuznu robu, tkanine
ili morske plodove. Julije Čikulin bio je gubernator (upravitelj) vinodolskih
imanja grofova Zrinskih od 1599. do 1612. godine.1
Iako se u povijesnim vrelima Nikola VI. manje spominje kao ratnik, a
više kao osoba sklona kulturi, ipak je imao nekoliko značajnih vojnih uspjeha.
1
Nakon što je bio optužen za zloupotrebu položaja i udaljen iz službe, došao je iz Rijeke u Zagrebačku županiju i tu
novcem stečenim trgovinom kupio znatne posjede. Plemstvo je dobio od kralja Matije II. 1613., a barunat od kralja
Ferdinada II. 1628. godine. Najpoznatiji član obitelji bio je pjesnik Ivan Franjo Čikulin (1681. - 1747.). Po izumrću
obitelji njihov je veliki imetak preko rodbinskih veza pripao obitelji grofova Sermage
Naslov poglavlja
94
Nakon što su Osmanlije 12. listopada 1603. godine provalili u Međimurje
i opljačkali ga, a potom se povukli natrag u Slavoniju, grof Nikola VI.
Zrinski odlučio je osvetiti im se. Pozvao je cjelokupno hrvatsko plemstvo i
zapovjednika slavonske krajine generala grofa Trautmandorfa te krenuo
ravno prema Tomaševini gdje su Turci za svoju obranu podigli dva kaštela.
Iznenadili su Turke i u jednom jurišu zauzeli oba kaštela. Kroničar toga
vremena zagrebački kanonik Andrija Vinković u svom djelu ističe: “svim
Turcima do jednog odsjekoše glave, utvrđenja uništiše, kaštele zapališe i tako
se povukoše s velikim dobitkom”.1
U bitci kod Körmenda u zapadnoj Mađarskoj koju su 28. srpnja 1605.
godine vodile postrojbe kralja Rudolfa protiv mađarskih ustanika pod
zapovjedništvom erdeljskog nadvojvode Stjepana Bočkaja, istaknuo se grof
Nikola VI. Zrinski. Kraljeve postrojbe vodili su hrvatski ban Ivan Drašković i
general Trautmansdorf. Povijesna vrela govore da je grof Nikola VI. Zrinski u
pomoć kraljevim postrojbama došao sa svojim banderijem kod mjesta Čakona
u blizini Körmenda. Bočkajevom ustaničkom vojskom zapovijedao je vojvoda
Grgur Németh. On je s ustaničkom vojskom krenuo na zapad kako bi osvojio
zapadne ugarske županije. Uspio je prodrijeti u Štajersku i opustošiti krajeve
oko Drave, čak do Ormoža i Ljutomera. U snažnom sudaru dviju vojski kod
Körmenda Németh je bio poražen i njegova je vojska bila raspršena. U javnom
političkom i vojničkom životu Kraljevine Nikolu VI. nalazimo do 1612.
godine, uglavnom kao velikog župana Županije Zala. Tada nestaje s povijesne
scene, a ima indicija da se odao piću. Djece nije imao. Umro je u Čakovcu 23.
ožujka 1625. godine.
15. KATOLIČKA OBNOVA
ZRINSKOG
U VRIJEME GOSPODSTVA JURJA V.
Juraj V. Zrinski (1599. - 1626.) brat je Nikole VI. i sin Jurja IV. Rodio
se u Čakovcu. Majka mu je bila barunica Sofija Stubenberg, druga žena Jurja
IV. U Murskoj Soboti 19. svibnja 1619. godine vjenčao se s mađarskom
aristokratkinjom Katarinom Séchy. Bio je odgojen u protestantskoj vjeri, ali
je već 1613. godine zaslugom Ivana Bakića, priora pavlinskog samostana u
Svetoj Jeleni, prešao u krilo katoličke crkve. Katolička vjera je istoga časa
opet postala dominantna. U 22. godini života imenovan je hrvatskim banom.
Nosio je titulu vječnog kneza od Zrina, kraljevog savjetnika i komornika,
bana hrvatskog i slavonskog kraljevstva, gospodara Čakovca i kapetana
2
Arte et Marte
95
Međimurska povijest
legradske krajine. Do smrti brata Nikole
VI. 1625. godine uglavnom je boravio u
Ozlju. Tada se preselio u Čakovec. Na
banskoj stolici naslijedio je kneza Nikolu
Frankopana. Bio je vrlo hrabar i cijenjeni
ratnik i vojskovođa. S Osmanlijama je
uspješno ratovao oko Zrina, današnje
Nagykanizse i Hrvatske Kostajnice.
Kada je u jesen 1622. godine
bio imenovan hrvatskim banom,postalo
je očito da je političke ciljeve stavio
ispred vjerskih. Širom je otvorio vrata
protureformaciji,
odnosno
povratku
katoličke vjere kao dominantne vjere
u Međimurju. Da je to bio politički čin
vidljivo je iz činjenice što su Zrinski
još dugo vremena štitili protestantske
propovjednike u Međimurju. Naime, tek
u vremenu između 1637. i 1661. godine
Juraj V. Zrinski
nestale su protestantske župe u Štrigovi,
Subotici, Selnici, Murskom Središću,
Prelogu, Svetom Jurju u Trnju, Podturnu, Mihovljanu, Nedelišću, Svetom
Martinu na Muri, Belici, Svetoj Mariji i Donjem Vidovcu. To naravno ne
znači da je tu posve nestalo protestanata. Još 1641. godine biskup Vinković
je molio grofa Nikolu Zrinskoga da protjera protestantskog propovjednika iz
Podturna. Nema podataka o tome da li je to grof Zrinski učinio. Vjerojatno
nije jer je u velikoj i važnoj tvrđavi u Podturnu bilo mnogo vojnika, a kako
je grof Nikola Zrinski Čakovečki gledao na vojnike protestante vidljivo je iz
njegove izjave na saboru u Požunu 1659. godine. Na traženje da iz Legrada
protjera protestante rekao je sljedeće: „Vi znate da sam ja dobar katolik. No,
kakva bi to bila od mene ludorija, ako bi na primjer svoje legradske vitezove
i vojvode i tamošnje luteranske zapovjednike protjerao iz Legrada? Svoje
katoličke vojnike ne bi se ufao poslati niti na deset Turaka, a kad sam među
protestantskim vojnicima, te slušam njihove pobožne molitve i psalme, nikad
se ne vraćam bez pobjede iz turskih ratova“1 Protestantski propovjednik u
Čakovcu spominje se još 1677. godine.
Juraj V. Zrinski je s postrojbom od 1200 hrvatskih konjanika sudjelovao
u bitkama Tridesetogodišnjeg rata koji se u to vrijeme vodio u Češkoj, Saskoj
i na prostoru tadašnje sjeverne Ugarske. Naglo je umro 18. prosinca 1626.
godine u vojnom taboru kod današnje Bratislave nakon navodnog sukoba s
glavnim carskim zapovjednikom Albrechtom Wallensteinom. Neka povijesna
1
Bučar, 1913, 62
Naslov poglavlja
96
vrela govore da ga je pokosila kuga, dok druga tvrde da ga je, zavidan zbog
njegovih vojničkih podviga, dao otrovati general Wallenstein. Juraj V. Zrinski
je pokopan u obiteljskoj grobnici u kompleksu svetojelenskog pavlinskog
samostana.
16. ZRINSKI SU NAJMOĆNIJA OBITELJ HRVATSKE I UGARSKE
U braku s Katarinom Sechy rodila su mu se dva sina. Nikola VII. je
1620. godine rođen u Čakovcu, a Petar IV. 1621. godine u Vrbovcu. Kako
se mlada udovica Katarina Sechy ubrzo po njegovoj smrti preudala za
baruna Nikolu Malakoczyja Susjedgradskog, prema tadašnjim zakonima
kralj Ferdinand je odredio skrbnike malodobnim sinovima Nikoli i Petru. Za
skrbnike kralj je odredio zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića i protonotara
Hrvatskoga sabora Stjepana Patačića. Po njihovoj skoroj smrti određeno je
novo skrbničko povjerenstvo, a činili su ga Stjepan Senyej, kraljevski kancelar
i vacki biskup, Sigismund Trautmansdorf, general hrvatske krajine, Toma
Mikulić, podban hrvatski i Franjo Batthyan, vicegeneral kanjiške krajine,
inače unuk Nikole Zrinskog Sigetskog i bliski rođak Petra i Nikole. On je
imenovan i generalnim gubernatorom (upraviteljem) imanja braće Zrinski.
Već 1630. godine braća Zrinski odvedeni su na isusovačko učilište u Graz, a
1633. godine nalazimo ih na višem isusovačkom učilištu u Trnavi nedaleko
Požuna. Završivši retoriku i humanističke znanosti u pratnji kanonika Matije
Senkviczija bili su na studijskom putovanju po Italiji. Primio ih je i papa
Urban VII. Po povratku iz Italije obojica su proglašeni punoljetnima i tako
vrlo mladi stupili u javni i politički život Monarhije.
Još 27. siječnja 1627. godine skrbnici malodobnih grofova Nikole i
Petra zagrebački biskup Petar Domitrović i protonotar Hrvatskog sabora
Stjepan Patačić darovali su svetojelenskim pavlinima dio gornice i desetine iz
vinograda u današnjem Zasadbregu. Radilo se o količini od oko 5 tisuća litara
vina godišnje. Pavlini su to dobili za usluge pri pokopu njihova oca bana Jurja
V. Zrinskog, a mogli su koristiti do punoljetnosti mladih grofova. Pored toga
pavlinskom je samostanu vraćen vinograd u Zasadbregu koji im je oporukom
ostavio Krsto Fadan de Thwran 1496. godine, a koji im je oduzeo Juraj IV.
Zrinski. Pavlinima je istom zgodom vraćeno i pravo na održavanje poznatih
sajmova koje im je također oduzeo Juraj IV. Zrinski. Uglavnom, skrbnici tada
malodobnih grofova Zrinskih pobrinuli su se da svetojelenskom samostanu
budu vraćena prava i imanja koja im je oduzeo njihov djed protestant Juraj IV.
Zrinski. Za uzvrat pavlini su se obvezali služiti svetu misu svaki tjedan te za
godišnjicu smrti bana Jurja V. Zrinskoga.1
1
JB: Natale solum BNM 1752,. str.273
97
Međimurska povijest
Nikola Zrinski Čakovečki (1620.
- 1664.) se rodio se 1. svibnja 1620.
godine u Čakovcu. Uglavnom je boravio
u Čakovcu i bio u stalnim vezama s
mađarskim plemstvom. Čak je postao i
istaknuti mađarski pjesnik, iako je bio
svjestan i javno je govorio da je Zrinski,
a ne Zrinyi i da je Hrvat.1
U Varaždin su 6. veljače 1644.
godine stigle vijesti o pojavi kuge u
Međimurju. Gradski je magistrat zbog
pojave kuge u Međimurju naredio
uspostavu jakih straža na Dravi koje su
onemogućile svaki dodir sa zaraženim
područjem. O tome su i službeno
izvijestili braću Nikolu i Petra Zrinskog
kako bi se izbjegle neugodnosti i
eventualni sukobi. Kuga se je tada širila
iz mađarskih prostora.2
U Čakovcu se 16. rujna 1645.
Nikola Zrinski Čakovečki
godine vjenčao s Euzebijom Drašković,
kćerkom grofa Gašpara Draškovića
Trakošćanskog. Bili su nakon vjenčanja tek kratko vrijeme zajedno. Na
kraljev poziv Nikola se s postrojbom od 300 međimurskih konjanika pridružio
banskoj vojsci u takozvanom Tridesetogodišnjem ratu. Tu se istaknuo u
borbi protiv Šveđana te dobio naslov generala svih hrvatskih četa. U braku
s Euzebijom Drašković Nikola Zrinski nije imao djece. Malo je i povijesnih
podataka o njihovu zajedničkom životu na dvoru u Čakovcu. Čak su i podaci o
1
Hrvatski ban grof Nikola Zrinski Čakovečki napisao je 28. lipnja 1659. godine svom prijatelju Ivanu pl. Lučiću pismo
na latinskom jeziku u kojem se nalazi i čuvena rečenica koja u prijevodu glasi: “Svjestan sam i neću zanijekati da sam
Hrvat i znam, što više, da sam Zrinski”. Tom je izjavom jasno dao do znanja da je nacionalno svjestan Hrvat iako je
još 1651. godine objavio na mađarskom jeziku svoju knjigu pjesama “Adriai tengernek syrenaia”. Nikola Zrinski je
zbog stalne osmanlijske opasnosti uglavnom boravio u Čakovcu i Međimurju. Tu se družio manje ili više s mađarskim
plemstvom. Uostalom, bio je i veliki župan Zaladske županije. Dugi niz godina mađarska historiografija i mađarska
povijest književnosti držala ga je isključivo Mađarom. Očito je da takvim problemima treba pristupati s daleko većom
mjerom opreza. Posebice zbog toga što je problematika nacionalne pripadnosti kakvu mi danas poznajemo prisutna
tek od 19. stoljeća. Mađari pak su grofa Nikolu Zrinskog kao svog nacionalnog junaka i najvećeg pjesnika 17. stoljeća
počeli osobito slaviti u drugoj polovici 19. stoljeća. Vrhunac svojatanja dogodio se uoči proslave tisućite obljetnice
mađarskog kraljevstva 1896. godine. Danas je suvremena mađarska historiografija učinila znatan pomak priznajući
da je Nikola Zrinski i Hrvat i Mađar istovremeno, odnosno da njegovo književno, vojno i političko djelovanje treba
promatrati isključivo u vremenu u kojem je živio. Da je naravno i to upitno govori i činjenica o pozadini osnivanja
franjevačkog samostana u Čakovcu 1659. godine. Nikola Zrinski naime traži da u Čakovec dođu franjevci hrvatske
provincije sv. Ladislava, a ne mađarske provincije sv. Marije. U isto vrijeme Nikola Zrinski je u zavadi s pavlinima u
Sv. Jeleni među kojima su tada prevladavali Mađari.)
2
Ta opaka zarazna bolest Međimurjem je harala i 1681. godine. Godine 1709. u Hrvatskoj su poduzete opsežne
mjere zabrane prelaska ljudi iz Krajine u bansku Hrvatsku zbog širenja kuge iz Turske, odnosno Bosne. Koridor je
uspostavljen na liniji Koprivnica - Križevci, a posebno je zabranjen ulazak Međimuraca na varaždinsko područje.
Naslov poglavlja
98
njezinoj smrti proturječni. Hrvatska povijesna znanost govori o 1651. godini,
a mađarski povjesničari o 1650. godini. Međutim, niti oni se ne slažu u
datumu smrti. Jedni navode 24. rujna 1651., a drugi 21. prosinca 1650. godine.
Euzebija Drašković je pokopana u obiteljskoj grobnici Zrinskih u pavlinskom
samostanu Svete Jelene. Već 30. travnja 1652. godine grof Nikola Zrinski
oženio se po drugi puta. Naime, preko kanonika Jurja Rattkaya upoznao je
Bečanku barunicu Sofiju Löbl. U tom je braku rođeno četvoro djece. Marija
Terezija, Marija Katarina, Isak i Adam. Marija Terezija i Isak umrli su kao
djeca, Marija Katarina bila je u samostanu karmeličanki. Nikolu je naslijedio
sin Adam rođen 1662. godine
Kralj Ferdinand III. imenovao je 20. listopada 1645. godine u Linzu
grofa Nikolu Zrinskoga Čakovečkog velikim županom Zaladske županije.
Čast velikog župana Zaladske županije do toga je časa nosio netom preminuli
Stjepan Banfi, gospodar Lendave. Nikola Zrinski je veliki župan zaladski bio
sve do svoje smrti 1664. godine. Do imenovanja već je osam godina upravljao
polovicom ogromnih obiteljskih imanja, bio je legradski kapetan, kraljevski
glavni konjušar i njegov tajni savjetnik. S pravom glasa sudjelovao je u radu
kraljevskog vijeća, a njegovi su prijedlozi najčešće bili uvaženi. Povijesna
vrela ne govore o većim ambicijama Nikole Zrinskog kao zaladskog župana.
Više ga je zanimao rat s Osmanlijama, pisanje epa “Opsada Sigeta” i brak s
groficom Euzebijom Drašković. Njegovo imenovanje zaladskim velikim
županom bio je prvenstveni interes Dvora. Dvor je takva mjesta nastojao
popuniti lojalnim lokalnim velikašima. Oni su mogli utjecati na sitno plemstvo
koje je bilo u stalnoj opoziciji Dvoru. Važno je bilo i redovito utjerivanje
kraljevskog poreza, odnosno dike. Tu pak je Nikola Zrinski pokazao veliku
umješnost. Uspio je zadržati dio poreza za izdržavanje «međimurske vojne
krajine» te umanjiti davanja svojih kmetova za održavanje carske vojske.
Hrvatskim banom kralj Ferdinand IV. imenovao je Nikolu Zrinskog
27. prosinca 1647. godine zbog ratnih zasluga u borbama s Osmanlijama i
mađarskim ustanikom Franjom Rakoczyjem starijim. U bansku čast svečano
je uveden u Varaždinu 14. siječnja 1649. godine. Sama ceremonija instalacije
bana obavljena je u franjevačkoj crkvi po starom hrvatskom običaju. Bansku
zastavu predali su mu kraljevi povjerenici zagrebački biskup Petar Petretić i
grof Nikola Erdödy. Nikola Zrinski uzeo je u desnu ruku bansko žezlo kao
znak sudbene vlasti, a u lijevu ruku zastavu kao znak svoje vojničke vlasti.
Potom je biskup Petretić čitao tekst banske prisege koju je Zrinski za njih
izgovarao. Novi ban uzeo je na kraju ceremonije riječ te naglasio da se banske
časti vrlo nerado prima u ovo vrijeme kada ne vlada mir, niti bjesni otvoreni
rat, a ipak je sva Europa pod oružjem. Učiniti će i žrtvovati sve za ljubljenu
domovinu, ali od hrvatskih staleža i redova traži da budu složni. Za vrijeme
ceremonije na gradskim su bedemima gruvali topovi, a pred crkvom udarali
bubnjevi i trubile trube.
U kuriji marofa u Vulariji napisan je 15. ožujka 1649. godine tekst
99
Međimurska povijest
nagodbe o diobi imanja između braće Nikole i Petra Zrinskih. Još 1638.
godine braća Nikola i Petar proglašeni su punoljetnima i stupili su u javni,
društveni i politički život Hrvatske. Od svojih skrbnika i gubernatora
Franje Batthyanija preuzeli su obiteljska imanja te počeli njima samostalno
upravljati. Na temelju patronatskog prava braća su i župne crkve tretirali kao
alodijalne posjede. Kao i posjede, međusobno su podijelili i župne crkve. U
Međimurju je svaki dobio šest župa zajedno s njihovim filijalnim crkvama.1
Kada im je 1646. godine umrla strina Elizabeta Sechy, udovica Nikole
Zrinskog koja je doživotno uživala posjede Vrbovec, Božjakovinu i Grdun kod
Ozlja, došlo je do spora među braćom. Spomenute posjede preuzeo je Nikola,
a zbog toga se Petar žalio kralju. Kralj je odmah presudio u korist Petra te
naredio diobu imanja među braćom. U međuvremenu braća su otišla u ratni
pohod na poziv kralja u Njemačku pa je dioba privremeno odgođena. Nakon
povratka braća su sa svojim savjetnicima u kuriji marofa u Vulariji izradili
tekst nagodbe o diobi. Sama dioba provedena je pred Zagrebačkim kaptolom
19. srpnja 1649. godine. Nikola je preuzeo Međimurje, najveći, najvažniji i
najbogatiji obiteljski posjed te posjede Vrbovec, Preseku, Rakovec i kuću u
Zagrebu2 i Beču. Petar je dobio Božjakovinu, Ribnik, Ozalj i sva primorska i
vinodolska imanja. Nikola je svoje sjedište imao u Čakovcu, a Petar u Ozlju.
17. ČAKOVEČKA UTVRDA I PALAČA U VRIJEME ZRINSKIH
O izgledu čakovečke utvrde u vrijeme kada su je dobili Zrinski bilo
je različitih mišljenja. Najveći broj starijih autora koji su o tome pisali
vjerojatno nastojeći uvećati važnost Zrinskih, pisali su kako je čakovečki
grad bio prilično primitivna utvrda i da su je Zrinski porušili te sagradili novi.
Tek pomnija analiza arhivskog gradiva u novije vrijeme i ozbiljniji analitički
pristup rezultatima arheoloških i konzervatorskih istraživanja daju drugačiju
sliku čakovečkog grada u vrijeme dolaska Zrinskih, a time i na ukupan način
života u gradu i Međimurju. Čakovec je već u doba gospodstva Ernušta bio
“prostran i sjajan” vlastelinski grad - castrum. Bio je dobro utvrđen i nije ga
bilo lako osvojiti čak ni uz upotrebu topništva. Naime, Nikola Zrinski Sigetski
je morao upotrijebiti svu silu kako bi Petra Keglevića istjerao iz grada, ali
u tome nije uspio. Keglević je tek nakon predaje pod određenim uvjetima
napustio Čakovec. Gradske su obrambene kule i zidine bile čvrsto građene i
1
Adamček: AOUH, str. 458., Stjepan Kiss pak navodi da je 1638. godine u Međimurju bilo 11 župa, 3 kapele i 5
filijalnih crkava - Monumenta.. str. 14
2
Zidanu kuću u Zagrebu, koja je bila nasuprot samostanu kapucina, nabavio je od grofa Adama Zrinskog i njegove
majke Sofije Löblove grof Drašković te još 1693. godine opatici Petronili Zrinski, kćerki Petra i Katarine, morao platiti
2.650 forinti. Novosel Meje, Krapina 1982., str. 133
Naslov poglavlja
100
Međimurje na karti dvorskog inženjera Martina Stiera 1660. godine.
dobro branjene. Prema tome, Zrinski su imali odlične temelje da iz jakog
castruma izgrade još jaču renesansnu utvrdu.
Čakovečka je utvrda za vrijeme gospodarenja Zrinskih doživjela mnoge
graditeljske promjene. Teške povijesne okolnosti neprestane osmanlijske
opasnosti prisiljavale su Nikolu Šubića Zrinskog i njegove nasljednike da sve
svoje potencijale usmjere ka izgradnji što sigurnijeg i što udobnijeg novog
sijela obitelji i što uspješnijoj obrambenoj organizaciji novog, najvećeg i
najvrjednijeg posjeda.
O graditeljskoj djelatnosti Nikole Šubića Zrinskog nema sačuvanih
dokumenata, a arhitektonska baština govori u prilog činjenici da se više
mislilo o tome kako će se organizirati obrana od toga kako će se udobno
stanovati. U to vrijeme Ivan Ungnad vodi fortifikacijsku obnovu nedalekog
Varaždina. Utvrde se grade na čitavom graničnom području u Hrvatskoj
i Mađarskoj pa je Nikola skloniji i vještiji gradnji utvrda nego stambene
arhitekture. Da je gradnja čakovečke utvrde vrlo intenzivna, posredno
govori isprava iz 1559. godine u kojoj Nikola pavlinima daje u posjed sela
Šenkovec i Mačkovec, oslobađa ih svih obveza prema vlastelinstvu osim tlake
101
Međimurska povijest
na građenju čakovečke utvrde. Preostala graditeljska baština govori da su
Zrinski do kraja 16. stoljeća izgradili oko novopodignutog dvora čvrsti sustav
obrane. U vanjskom obrambenom sustavu zadržali su dio postojećih zidina
zajedno s polukružnim kulama i sagradili bastione renesansnih karakteristika.
Novi bastioni imaju dvije tipološke oznake: bademasti i noviji peterougaoni
s produženom bočnom stranom koja je odlično štitila vatrenom obranom
tvrđavsku grabu. Čakovečki je grad postao mješanac starog Wasserburga
(vodene utvrde) i renesansne tvrđave.
Tijekom prve polovice 17. stoljeća na sjeverozapadnom potezu bedema
čakovečke utvrde uklonjene su polukružne kule i sagrađen je poligonalni
bastion. O daljnjim graditeljskim zahvatima vijesti su nejasne, a govore i o
postojanju čitavog niza pomoćnih stambenih i gospodarskih objekata unutar
obrambenog pojasa i uz gradske zidine. U drugoj polovini 17. stoljeća
čakovečka je utvrda imala odlične mogućnosti smještaja većeg broja vojnika
i znatnih količina ratne opreme i streljiva. U velikom broju dokumenata
koji u to vrijeme opisuju grad nalaze se opisi objekata i inventara. Palača
je imala prizemlje koje je korišteno za razna spremišta, u polukatu su bili
stambeni prostori za službenike i oružarnica, a na katovima su bili stambeni
i reprezentativni prostori obitelji Zrinski. U tvrđavskom dijelu, u ulaznom
bastionu, nalazila se oružarnica i spremište ratnog materijala, a u zgradi uz
bedeme, u prizemlju , bila je uljarnica, mesarnica i tamnički prostori. Na katu
su se nalazili stanovi zapovjednika gradske posade, stan kaštelana i stan i
uredi upravitelja vlastelinstva. Postojala je i posebna zgrada za smještaj
gostiju.
Čakovec 1639. godine na prikazu Johanna Ledentua.
Naslov poglavlja
102
Graditeljska djelatnost grofa Nikole Zrinskog Čakovečkog bila je
usmjerena na rekonstrukciju i utvrde i palače u Čakovcu. Naime, nedovršena
fortifikacijska forma čakovečke utvrde nije posve zadovoljavala sigurnosne
standarde koje je nametnula krajiška inženjerija gradeći varaždinsku tvrđavu.
Slaba točka obrane u Čakovcu bio je sjeverozapadni potez zidnoga plašta
gdje su još uvijek bile dvije stare polukružne kule. One su tijekom četrdesetih
godina sedamnaestog stoljeća zamijenjene izduženim poligonalnim bastionom
koji je u ravnom potezu tvrđavskog bedema povezan sa sjeverozapadnim,
bademastim bastionom. Na potezu od jugoistočnog bademastog bastiona do
novoizgrađenog jugozapadnog bastiona sagrađen je dvostruki red drvenih
palisada. Zanimljiva je slika i južne bastionske fronte. Od jugoistočnog
bastiona obrambeni je zid čvrsto zidan samo do polovice, a zatim slijedi
polukula i zemljani nasip s visokom i čvrstom palisadnom ogradom. Projekt
rekonstrukcije izgradio je talijanski arhitekt Filiberto Lucchese (Tessin
1606. – Beč 1666.). Time je nastala peterokutna modernizirana utvrda, a
njezin je novi izgled sačuvan
na grafičkom prikazu čiji je
autor Giovani Giuseppe Spalla
s kraja 17. stoljeća. (9) U opisu
pojedinih objekata točno su
locirani sadržaji vezani za
obranu i opskrbu tvrđave. Spalla
nabraja
spremišta
streljiva,
gradsku stražarnicu, prostorije
za smještaj većeg broja vojnika,
mlin kojeg pokreću konji te
ucrtava polumjesečasti ravelin
ispred ulaznog bastiona koji
ojačava fortifikacijski sustav.
Paralelno s izgradnjom
fortifikacije, Zrinski su gradili
i raskošnu renesansnu palaču.
Palača je dobila oblik zatvorenog
četverokuta
s
prostranim
unutrašnjim
dvorištem.
Na
sjeverozapadnom i jugoistočnom
dvorišnom
potezu
pročelja
prizemlje su ukrašavale arkade.
Tlocrt Čakovčke utvrde 1639. godine.
U arhitektonskom smislu palača
Na tlocrtu se vidi dvostruki opkop oko utvrde koji
je imala prizemlje, međukat, je i danas uočljiv.
prvi kat i drugi kat.
Tlocrt je izuzetno važan jer se uz postojeću
O raskoši i sjaju čako- situaciju vidi i plan rekonstrukcije koji je kasnije
večkog dvora Zrinskih s velikim samo djelomično obavljen.
103
Međimurska povijest
je oduševljenjem pisao nizozemski putopisac Jacob Tollius 1661. godine
svom prijatelju Nikoli Vitsenu: “Za svog boravka u Grazu mnogo sam slušao
o Nikoli Zrinskom. Njegove česte i uspješne navale na Turke u čitavom
kršćanskom svijetu primane su kao vesele vijesti, a kod Turaka je u isto
vrijeme ime Zrinskih izazivalo užas. Poznanstvo tog svjetski poznatog junaka
zahvaljujem grofu Pöttingu. On je htio posjetiti svog rođaka, pa me ljubazno
pozvao da s njim krenem u Čakovec. Radosno sam prihvatio ovu povoljnu
priliku i već za tri dana smo bili na ulazu u Čakovec, sjedište grofova
Zrinskih.
«... Naskoro uđosmo u dvorac koji je sjajan i veleban, a izvrsno utvrđen
protiv turske sile. Dvorac su gotovo sa svake strane okruživale močvare koje
su imale zadaću spriječiti prokope (lagume) do dvorca. Samo jedna strana,
ona prema selu (podgrađu, današnjem Čakovcu) opire se o čvrsto tlo. Zato je
brani jaki bedem. Čovjeka se ugodno doima kada iz okolišne pustoši napokon
ugleda krasnu palaču, pa u njoj divno pokućstvo, veličajni sjaj i čistoću te
naobraženu i načitanu obitelj. U trijemovima je bilo izvješeno zaplijenjeno
tursko oružje: lukovi, tobolci, željezni batovi, štitovi i drugo, ali su njihov
sjaj nadmašivale blistave sablje demeškije. Drške su im ukrašene zlatom i
srebrom, a korice optočene dragim kamenjem. U predvorjima se moglo vidjeti
izvješene zastave otete Turcima. Tu su i slike koje prikazuju junačka djela
grofa Nikole Zrinskog.
... Trećeg ili četvrtog dana odvedoše nas u knjižnicu. Zrinski je imao
krasnu knjižnicu ispunjenu obiljem svakojakih knjiga. Odavde smo došli u
oružarnicu gdje je Zrinski spremio mjedene zidove, bombarde, koplja, sablje i
drugo oružje. Ovima se krasotama i bogatstvu pridružuje ogromno skladište. U
riznicama vidio sam prekrasnu zbirku starinskih novaca. Bogato su zastupljeni
novci Aleksandra Velikog, Otona i Vitelija. Bilo je također slika kraljeva,
knezova i drugih slavnih ljudi. Vidi se da su ih slikali pravi majstori. Među
ostalima pokazali su mi prekrasne, majstorski izrađene slike Martina Lutera i
njegove žene Katarine. Odavde smo se zaputili u grofove vrtove. Njihov sjaj i
krasotu teško je opisati, a mogu se usporediti s Alkinojevim vrtovima.”1
Postoji još jedan opis Čakovca iz tih vremena. Početkom 1660.
godine Melek Ahmed, bosanski paša poslao je poznatog turskog putopisca i
pustolova Evliju Čelebiju s pratnjom od 600 konjanika i 12 srijemskih kola
blaga banu Nikoli Zrinskom u Čakovec. Imao je zadaću otkupiti Mustaj bega
Hasanovića, bihaćkog kapetana. U Međimurju je proveo tri dana, uspješno
1
Osim što je spomenuo knjižnicu Zrinskih, Jacob Tollius o njoj nije donio nikakve vijesti. Danas je najveći dio
knjižnice Zrinskih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sačuvana knjižnica Zrinskih broji ukupno 424
sveska. Od toga 29 svezaka pisanih latinskim, njemačkim, talijanskim i francuskim jezikom odnosi se na fortifikacijsku
arhitekturu. Interesantno je kako je knjižnica Zrinskih ipak završila na pravom mjestu. Udovica Adama Zrinskog,
Nikolina sina, grofica Marija Katarina Lamberg 1693. godine se preudala za grofa Maksa Ernesta Wlaschima,
moravskog vlastelina. Sa sobom je iz Međimurja u grad Bitev, uz mnoge druge dragocjenosti, ponijela i najveći dio
knjižnice Zrinskih. Tu je knjižnicu kupio kasnije u Bitevu bečki antikvar Samuel Kende, a od njega je otkupila 1893.
godine hrvatska vlada, posredstvom vladina tajnika Levina pl. Horvata, za 12 tisuća forinti.
Naslov poglavlja
104
je obavio otkup zarobljenog Mustaj bega Hasanovića te bio u posjeti utvrdi
Legrad. Čelebija je imao manu što je sve što je vidio ili doživio prikazivao
uvećano i bombastično. Za Čakovec je napisao da je to grad peterokutnog
oblika, zidan na način kako se podzidavaju obale. Ustvrdio je da je Čakovec
predmet osvajačkih težnji svih vladara. U unutrašnjosti grada ima 10 tisuća
lijepih kuća, građenih od tvrdog materijala i pokritih crijepom. Osobito vrijedi
vidjeti, tvrdi Čelebija, grofovu palaču i palače sedmorice kapetana. Sve ulice
su široke i popločene kao šahovska ploča. Grad je imao 2 tisuće dućana i 40
samostana!1
18. OSTALE UTVRDE I VOJNIČKI OBJEKTI U MEĐIMURJU
Po naredbi Dvorskog ratnog vijeća prvi carski vojni graditelj Martin
Stier (1630. - 1669.) obišao je i pregledao sva granična mjesta Štajerske,
Slavonije, banske Hrvatske, dijelove primorskih granica koje stoje nasuprot
Osmanlijama te gradove koji spadaju pod upravu u Grazu. Za sve njih
napravio je tlorise i odgovarajuće prikaze te izvijestio o stanju i potrebnim
graditeljskim zahvatima. Pored ostaloga, Stier je bio i u Međimurju te ostavio
dragocjene prikaze i podatke o utvrdi Čakovec. Svoje je opsežno izvješće
predao caru Leopoldu i Dvorskom ratnom vijeću 1660. godine. Snažnu
čakovečku utvrdu prikazao je u tlorisu i sa sjeverne strane. Na njegovoj vrlo
preglednoj karti Hrvatske naznačena su međimurska utvrđenja na rijeci Muri.
Bila su to: Raskrižje, Nova Kurija, Podturen, Novakovec, Goričan, Kotoriba
i Legrad. Pored toga na karti su označeni Čakovec, Nedelišće, Sveta Jelena
i Legrad. Zanimljivo je da na karti nema niti Preloga niti Štrigove. Ta stara
međimurska trgovišta očito nisu bila zanimljiva u vojničkom smislu.
Kotoriba:
Prve vijesti o Kotoribi potječu iz 1567. godine kada je Međimurjem
gospodario Juraj IV. Zrinski. On je, zbog neposredne turske opasnosti,
nastavio gradnju obrambenog sustava na rijeci Muri. Sustav s nizom utvrda
započeo je graditi njegov otac Nikola Zrinski Sigetski. U tom se kontekstu
spominje utvrda Kotoriba koja nije imala civilno stanovništvo nego isključivo
vojnu posadu. Kada je 1600. godine u turske ruke pala velika tvrđava Kanjiža,
današnja Nagykanizsa, Turci su zauzeli područje do Mure. Tada je dio
stanovnika Muraszerdehelya bježeći pred turskim zulumom pobjegao i sklonio
se u Kotoribi.
U Kotoribi je 4. svibnja 1688. godine boravio zagrebački kanonik
1
Drago Feletar: Iz povijesti Međimurja, Čakovec 1968., str. 55
105
Međimurska povijest
Tvrđava Kotoriba sredinom 17. stoljeća. Autor je Giovani Giusepe Spalla.
Ivan Zubić i ostavio opis kotoripske utvrde. Središnji dio kotoripske utvrde
bio je četvrtastog oblika s malim polukružnim bastionima na uglovima.
Kao obrambeni zidovi služile su palisade, dakle u zemljani nasip okomito
pobodeni balvani. Sve je to uokvireno uskim pojasom vode. Oko utvrde
bio je nepravilni četvrtasti zemljani nasip s ukošenom palisadom. Unutar
utvrde bile su drvene zgrade u kojima je stanovala stalna posada od oko
sto vojnika. Utvrda se nalazila na najvišoj topografskoj točki Kotoribe, kod
zgrade današnje Osnovne škole. Na tlocrtu kotoripske utvrde s kraja 17.
stoljeća koji je izradio Talijan Giovani Giusepe Spalla, a čuva se u Vojno povijesnom arhivu u Beču, vidi se da je to tipična fortifikacija iz vremena
borbi s Osmanlijama. Ona nije imala vodene opkope, ali ju je branio močvarni
teren. Iz utvrde je uz rijeku Muru vodila cesta za utvrdu Legrad. Na Muri su
bila tri mlina. Uz sjeverni vanjski zemljani bastion Spalla je ucrtao kapelu.
Legrad:
Legrad je već u 14. stoljeću bio utvrđeno mjesto. Vijest da je Ivan
Hunyad 1446. godine u ratu s grofovima Celjski pored podravskih utvrda
Đurđevca i Koprivnice zauzeo i utvrdu Legrad u Međimurju znak je da je već
tada zamijećena strateška važnost toga mjesta i da su izgrađeni fortifikacijski
Naslov poglavlja
106
Legrad 1639. godine. Zidana utvrda na samom ušću Mure u Dravu imala je i dvostruki
red palisada.
objekti. Godine 1488. Legrad se spominje kao jaka utvrda i važno trgovište
smješteno u hidrografskom čvorištu Mure i Drave.1 Somalijske pljačkaške
postrojbe već su 1526. godine opljačkale Legrad. Juraj IV. Zrinski je 1567.
godine dao izvesti opsežne radove na utvrdi Legrad. Kralj Maksimilijan je
čak posebno naredio Međimurcima da grade Legrad, utvrdu grofa Zrinskog.
U jednoj od brojnih bitaka Osmanlije su 1577.godine zauzeli utvrdu Legrad i
držali je dvije godine. Tada ju je Juraj IV. Zrinski ponovo osvojio. U žestokim
bitkama koje su prethodile osmanlijskom osvajanju generalske tvrđave
Kanjiže 1600. godine te u bitkama koje su se niz godina kasnije vodile oko
njezina ponovnog osvajanja, utvrda Legrad je trpjela velika oštećenja.
Međutim, Osmanlije je nikada više nisu zauzeli, ali su grofovi Zrinski morali
često ulagati sredstva za njezinu rekonstrukciju.
Utvrda Podturen:
Tijekom 15. stoljeća Podturen se spominje kao kastrum Turnišće, zatim
oppidum ili trgovište te castelum ili utvrda Turnišće. U i oko utvrde Turnišće
u rujnu 1601. godine okupilo se 24 tisuća kršćanskih vojnika sa zadaćom
da opet osvoje tvrđavu Kanižu koja je pala Turcima u ruke godinu dana
ranije. Godine 1644. grof Petar Zrinski otkupio je tvrđavu i selo Podturen
od dotadašnjeg zakupnika grofa Adama Bathyanyja. Utvrdu Podturen
1660. godine na svoju je kartu upisao i glavni carski vojni inženjer Martin
Stier. Godine 1708. razorile su je Rakocijeve čete koje su tada opustošile
Međimurje. Kao trgovište koje se razvilo uz utvrdu ,Podturen se spominje i
1693. godine.1
1
Feletar: Legrad, str. 70
Dragutin Seljan u svom djelu Zemljopis pokrajinah Ilirskih, Zagreb 1843. za Podturen piše sljedeće: Podturen, nekad
Turnišće, trgovište je smešteno usred Međimurja s drvenim mostom preko Mure. Ovdje je nekada bila glasovita tvrđava
uništena u vrijeme Rakocijeva ustanka (početak 18. st.). Godine 1860. sagrađena je u Podturnu jednokatna školska
zgrada. Zanimljivo je da je školska zgrada građena na mjestu nekadašnje velike tvrđave.
2
107
Međimurska povijest
Suvremeni grafički prikaz Novog Zrina. Prikaz je netočan i nepouzdan i u stvari je
kompilacija čakovečke utvrde i utvrde Novi Zrin.
Utvrda Novi Zrin:
Utvrdu Novi Zrin započeo je na ušću Mure u Dravu graditi ban Nikola
Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo o gradnji velike tvrđave važne
za ukupnu obranu od Osmanlija, u pomoć je priskočio i Hrvatski sabor te
27. veljače 1662. na svom zasjedanju u Zagrebu donio odluku o pomoći pri
gradnji tvrđave Novi Zrin. Podložnike Varaždinske i Križevačke županije
zadužio je obvezom da po zapovijedi bana daju od svake kuće (dima) dva
težaka opremljena sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrđave. Radilo se
užurbano. Dnevno je na radu bilo između 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio
kmetove na rad, često je radio i ban Nikola Zrinski. Početkom ljeta 1662.
godine prva faza tvrđave Novi Zrin bila je završena. Kako je tvrđava tada
doista izgledala, danas je teško sa sigurnošću tvrditi. Suvremeni grafički
prikazi te utvrde nisu vjerodostojni. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrđave
koji se danas nalazi na mađarskoj obali Mure kod sela Beleza i koji je sačuvan
u temeljima. Čitavo je zdanje, zbog močvarnog tla, podignuto na drvenim
pilotima. Oko tvrđave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj
je romantičarskoj povijesnoj znanosti oko tvrđave stvoren mit o njezinoj
neosvojivosti. Mora se priznati da najznačajniji carski vojskovođe nisu mnogo
držali do njezine strateške vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je
oporuci izrijekom napomenuo da je potrebno dovršiti njezinu izgradnju.1
1
U travnju 1662.
Naslov poglavlja
108
Utvrda Novi Zrin je trebala biti važno mjesto u borbi protiv Osmanlija.
Mjesto njezine gradnje na lijevoj obali Mure govori o ofenzivnim namjerama
bana Nikole Zrinskog Čakovečkog. On je očito došao do zaključka da mora
preuzeti vojnu inicijativu i stvoriti bazu za ofenzivne akcije. Jer utvrda
Novi Zrin je građena upravo kao baza za ofenzivne akcije prvo u Kanjiškom
pašaluku, a potom i u cijeloj južnoj Ugarskoj. Gradnja takvog tipa utvrđenja
mnogo je teža nego gradnja obične utvrde kakva je bila recimo Kotoriba. Ban
Nikola Zrinski nije bio zadovoljan njezinim izgledom, opremom i ukupnim
funkcioniranjem i jasno je naveo da je treba dovršiti, odnosno usavršiti.
Zbog te činjenice što nije bila dovršena njezina gradnja, a vjerojatno i
zbog drugačije politike Dvora, utvrda Novi Zrin je dobila vrlo loše ocjene.
Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog
savjeta inženjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. Na crtežu koji je izradio
general Montecuccoli utvrda Novi Zrin bila je smještena na lijevoj obali
Mure, na povišenom položaju. Prikazana je kao jednostavna utvrda slična
rogu, otvorena prema Muri. U svojim komentarima Montecuccoli ju označava
neobično slabom i loše projektiranom te je ne treba držati utvrdom nego
mostobranom. Prema tome, Novi Zrin je ležao u današnjoj Mađarskoj, a
u Međimurju nije bilo utvrde. Na crtežu je na desnoj obali Mure označena
tlocrtno manja kvadratna građevina nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj
utvrdi. Da je postojala utvrda na desnoj obali, Montecuccoli bi je zabilježio.
Lapšina utvrda
Utvrdu Lapšinu na rijeci Muri
sagradio je Nikola Mlakovački
(1547. – 1603), poznati junak
i česti pobjednik na viteškim
turnirima.
Zapovijedao
je
vojničkim posadama u tvrđavama
Bajča (južna Mađarska) i Čakovec.
Odlikovao se izuzetnom snagom
i neustrašivošću. Bio je gorljiv
pristaša protestantizma i veliki
prijatelj
te
osobni
savjetnik
grofa Jurja IV. Zrinskog. Godine
1670. Lapšinu je držao barun Lapšina, prikaz iz 18. stoljeća
Lokatelly, a 1718. Baltazar Patačić.
Naime,1708.godine opustošile su je Rakoczijeve čete. Obnavlja se u vrijeme
grofova gospodstva Althan. Dvor Lapšinu 1768.godine indirektno spominje
kanonska vizitacija. Fotografija dvora Lapšine objavljena je 1895. u knjizi
Gönczija Ferencza «Muraköz es nepe». Građevni materijal je raznesen 1932.
godine.
Tijekom 16. i 17. stoljeća Vularija je imala prvorazredan gospodarski
109
Međimurska povijest
Panorama Štrigove iz sredine 18. stoljeća. Na brijegu Štrigovčaku iznad crkve sv.
Jeronima vidi se utvrda. Posljednji se put u funkciji spominje 1749. godine. Na tom
mjestu nađeni su tragovi rimskog utvrđenja. Spominje se 1350. godine u darovnici
kojom je Stjepan Lacković dobio Međimurje.
značaj u Međimurju. U njoj je bio smješten marof (majur) i kurija obitelji
Zrinski. Sačuvano je pismo datirano u Vulariji (WLARIAE) 17. kolovoza
1610. godine koje je pisala grofica Ana Nadasdy, prva supruga Nikole
Zrinskog, strica braće Nikole i Petra. U pismu traži od Julija Čikulina,
upravitelja primorskih imanja grofova Zrinskih da joj pošalje sukno za odore
slugu te sapun kojeg posve nestaje na dvoru u Čakovcu.
U vrijeme gospodstva obitelji Zrinski u 16. i 17. stoljeću u Goričanu
je bio njihov marof. Kako je to vrijeme neposredne turske opasnosti, Zrinski
su oformili osobiti upravni sustav u Međimurju kao svojemu najvažnijem
posjedu. Taj se upravni sustav zadržao i u vrijeme komorske uprave nakon
sloma
Zrinsko-frankopanskog
ustanka. Goričan je tada bio
sjedište vojvodata, osobite vojnički
organizirane upravne jedinice. U
vojvodat Goričan potpadalo je selo
Hodošan i napušteno selo Đurđijanec.
Do 1691. godine Goričan je bio u
posjedu grofa Adama Zrinskog, a
tada je i taj dio Međimurja došao pod
upravu kraljevske komore.
U Pribislavcu je bio zidani
dvorac (castellum) koji je imao
Dvorac Banfi, snimak iz 1955. godine. veliki svođeni podrum koji ima
Utvrdu je na tom mjestu 1347. godine
težak pristup (introitu dirutum). U
podigao grof Banffy, gospodar Lendave.
prvom i na drugom katu (prizemlje
Naslov poglavlja
110
i kat) dvorac je ukupno imao 11
prostorija zajedno sa svetištem u
zapuštenoj kapeli, te dvije četvrtaste
natkrite izbe kod kuhinje. (Podaci
iz 1718. godine) Dvorište dvorca je
bilo prostrano i prilično zaštićeno.
Dvorište je opasao djelomično
razrušeni zid od opeke. Nešto
podalje bile su podignute dvije
zgrade slične utvrdi koje su nekada
upotrebljavane za čuvanje oružja.
Dvorac ima zapušteno pristanište Dvorac u Pribislavcu oko 1900. godine.
sakriveno u vrtu istočno od dvorca.
Tu je i mala, tijesna, drvena,
slamom pokrivena žitnica, odnosno spremište. Unutrašnjost dvorca otkriva se
kao prilično zgodna i sjajna. Krov je djelomice pokriven šindrom, a djelomice
daskama. Podovi su stari, drveni i daščani. Ranija kuhinja i podrum nisu bili
svođeni.
19. SUKOB S DVORSKOM POLITIKOM, ZRINSKO-FRANKOPANSKI
USTANAK I NJEGOV SLOM
Krajem lipnja 1660. godine grom je udario u tursku barutanu u Kanjiži
te je strašna eksplozija raznijela dio gradskih zidina. Ban grof Nikola Zrinski
Čakovečki želeći iskoristiti priliku, skupio je vojsku i krenuo u opsadu
Kanjiže. Međutim, ne želeći da se time ugrozi mir s Turskom, grof Portia,
prvi ministar Dvora, strogo je naredio banu da odmah napusti opsadu. Nikola
Zrinski je morao, iako teško razočaran i vrlo ljutit ,napustiti opsadu i vratiti
se u Čakovec. Ova naredba grofa Portija bila je jasan odraz dvorske politike
prema vitalnim interesima Hrvatsko – Ugarske Kraljevine. Dvoru nije interes
oslobođenje Hrvatske i Ugarske od Osmanlija jer niti jedni niti drugi ne
pristaju da im zemlje postanu nasljednim habsburškim pokrajinama. Austrijske
su nasljedne zemlje zaštićene pojasom ostataka Hrvatskog i Ugarskog
Kraljevstva, gdje stvarnog mira naravno nikada nije bilo. Pored toga Dvor
je kontrolirao dobar bio Hrvatske preko institucije Vojne krajine. Uostalom,
Osmanlije su u nekoliko navrata jasno dali do znanja da su oni mir na ušću
Žitve kod Komaroma 1606. godine potpisali s Nijemcima, a ne s Hrvatima i
Mađarima. Mir je obnavljan i produžavan 1615., 1625., 1642. i 1645. godine.
Za to vrijeme Hrvati i Mađari su bili izloženi trajnim osmanlijskim napadima i
doslovno se borili na život i smrt s Turcima. Prilike se nisu bitnije promijenile
111
Međimurska povijest
niti 1663. godine kada je zbog sukoba oko Erdelja planuo veliki turski rat.
Vodio se na prostoru Hrvatske i Mađarske, a vrhovni zapovjednik carske
vojske bio je general Raymund Montecuccoli. On je provodeći utvrđenu
dvorsku politiku izgubio nekoliko važnih tvrđava.1
Držeći da je došlo vrijeme ofenzivnih akcija na Turke te da se zbog
trajnog slabljenja osmanlijske vlasti otvaraju mogućnosti oslobođenja zemlje,
Nikola Zrinski Čakovečki odlučio je izgraditi tvrđavu Novi Zrin. Hrvatski
sabor je na svom zasjedanju u Zagrebu donio 27. veljače 1662. godine odluku
o pomoći pri gradnji tvrđave Novi Zrin. Novi Zrin započeo je na ušću Mure
u Dravu graditi ban Nikola Zrinski 14. lipnja 1661. godine. Kako se radilo
o planu gradnje ogromne tvrđave, a po mišljenju hrvatskog plemstva važne
za ukupnu obranu srednje Europe od Turaka, u pomoć je priskočio i Hrvatski
sabor. Podložnike Varaždinske i Križevačke županije zadužio je obvezom
da po zapovijedi bana daju od svake kuće (dima) dva težaka opremljena
sjekirama i drugim alatom za gradnju tvrđave. Radilo se užurbano. Dnevno je
na radu bilo između 500 i 1.000 ljudi. Da bi obodrio kmetove, često je radio
i ban Nikola Zrinski. Početkom ljeta 1662. godine tvrđava Novi Zrin bila je
završena. Kako je kompletna tvrđava točno izgledala, danas je nemoguće
utvrditi. Postoji veliki broj grafičkih prikaza Novog Zrina, ali je pitanje da
li oni doista predstavljaju Novi Zrin. Ipak, čini se da tvrđava Novi Zrin nije
bila onakva kakvu je osobito ban Nikola Zrinski nastojao prikazati. Naime,
bilo bi vrlo čudno da Nikola Zrinski uz snažnu tvrđavu na udaljenosti od 20
kilometara od Čakovca gradi tako raskošan dvor. Čini se da je gradnjom
Novoga Zrina ban Nikola Zrinski nastojao isprovocirati ratni sukob s
Osmanlijama koji bi onda natjerao Dvor na konačni veliki rat za oslobođenje.
Naime, Montecuccolijev prikaz borbi za Novi Zrin jasno pokazuje da su
tvrđavski sadržaji sagrađeni samo na lijevoj obali Mure, dakle na tada turskoj
strani. Na međimurskoj strani bilo je samo neznatno zdanje koje je vjerojatno
brzo nestalo u poplavama Mure. S Montecuccolijem treba biti vrlo oprezan,
jer je on pouzdano nastojao umanjiti štetu nastalu padom Novog Zrina, ali je
očito netko kasnije pretjerao prikazujući čakovečku tvrđavu kao tvrđavu Novi
Zrin.2
U poznatom prikazu Međimurja iz 1670. godine kartograf Giovanni
Giuseppe Spalla ucrtao je tvrđavu Novi Zrin. Varaždinski isusovac Stjepan
Glavač, autor zemljovida Hrvatske iz 1673. godine, nije na svojoj karti ucrtao
Novi Zrin, a Giovanni Cantelli de Vignola na svom zemljovidu Hrvatske
izdanom u Rimu 1690. godine ima ucrtanu tvrđavu Novi Zrin. Godine 1714.
na karti Štajerske autora Johanna Batiste Homanna Novi Zrin (Neue Zerin) je
prikazan na mađarskoj strani kod utoka Mure u Dravu.
1
2
Posljednji Zrinski i Frankopani, Zagreb, 1907., str. 23
Andrej Žmegač: Novi pogled na Novi Zrin, KAJ br. 2, Zagreb 1998., str. 57 - 62.
Naslov poglavlja
112
Međimurje na Stierovoj karti Hrvatske
Nikola Zrinski Čakovečki potukao je 17. studenoga 1663. godine 2.000
tatarskih konjanika koji su provalili u Međimurje. Naime, Nikola Zrinski je
u bitci kod Ostrogona 31. kolovoza 1663. godine napao i zarobio, odnosno
Osmanlijama preoteo veliki plijen koji su zadobili u vojnim akcijama u
zapadnoj Mađarskoj i Moravskoj. Konvoj s plijenom i zarobljenim kršćanima
pratili su janjičari prema Ostrogonu . U oštrom sukobu janjičari su uspjeli
nanijeti hrvatskom konjaništvu velike gubitke te je ban Nikola Zrinski naredio
svojim vojnicima da siđu s konja i s janjičarima se ogledaju kao pješaci. U
krvavoj bitci janjičari su bili poraženi te su pobjegli s bojnoj polja. Zbog
toga je turski veliki vezir odlučio za odmazdu razoriti Novi Zrin i opustošiti
Međimurje. U akciju je poslao tursku posadu iz Kanjiže i pridodao joj 2.000
Tatara. Znajući za turske namjere, Nikola je duž Mure pojačao straže, a sam
je s 300 konjanika vodio ophodnju. Tatari su u pohod krenuli s pripremljenim
113
Međimurska povijest
čamcima za gradnju pontonskog mosta, a na prijelaz Mure krenuli su kod
Novog Zrina. Na konjima su preplivali Muru i uspjeli u Međimurju stvoriti
mostobran te započeli postavljanje pontonskog mosta. Nikola Zrinski je, ne
čekajući pomoć, sa svojom postrojbom žestoko napao Tatare znajući da ako ih
ne izbaci, oni će učvrstiti mostobran i omogućiti prijelaz cijele turske vojske u
Međimurje. U tom bi slučaju vjerojatno Međimurje bilo izgubljeno. Ogorčene
borbe vodile su se čitav dan, a u međuvremenu je Nikoli Zrinskom pristigla
pomoć u pješaštvu i topništvu. Veliki je broj Tatara poginuo. Imali su i 800
ranjenih. Vojnici Nikole Zrinskog uhvatili su 1000 tatarskih konja. Osmanlije
su doživjeli težak poraz i odustali od svojih nakana. Međutim, sada je banu
Nikoli Zrinskom bilo posve jasno da ga neće pustiti na miru. Zbog toga je
već u siječnju iduće 1664. godine poduzeo poznatu “zimsku vojnu” u južnoj
Mađarskoj u kojoj je uništio nekoliko važnih turskih utvrda i zapalio most
preko Drave kod Osijeka.
Hrvatski sabor na svom zasjedanju u Varaždinu 12. prosinca 1663.
godine donio je odluku o općoj insurekciji (mobilizaciji) - “ima se diči sve
što može nositi oružje” - kao pomoć u realizaciji takozvane “zimske vojne”
bana Nikole Zrinskog. S vojskom od gotovo 25 tisuća vojnika, s pridodanim
carskim i mađarskim postrojbama,krenuo je Nikola Zrinski na Turke u južnoj
Mađarskoj. Redom je osvojio utvrde Berzencze, Babocsa i Barcs, a potom je
29. siječnja nakon dvodnevne topničke pripreme osvojio podgrađe tvrđave
Pecs. Odavde je s konjicom krenuo prema Dravi, odnosno Osijeku s namjerom
da zauzme i spali čuveni turski most koji je bio glavni prijelaz preko Drave u
Podunavlje. Osmanlije su ga na pontonima podigli još 1529. godine u vrijeme
sultana Sulejmana. Most je bio sagrađen ne samo preko Drave nego i preko
velikih močvara te je dopirao do Darde. Bio je dugačak 2 tisuće koraka, a
širok 30 koraka. Bitka za most trajala je od 1. do 3. veljače 1664. godine.
Povijesna vrela govore da je uništeno tj. spaljeno više od polovice mosta. Od
14 tisuća Turaka koji su ga branili poginulo je njih 3 do 4 tisuće . U bitci
je poginulo i 400 Hrvata i Nijemaca. Turci su uz velike napore uspjeli most
ponovno osposobiti za promet do početka ljeta 1664. godine.
Poznati turski most kod Osijeka kojega je uništio Nikola Zrinski Čakovečki
Naslov poglavlja
114
Posebnom ispravom izdanom u Madridu španjolski kralj Filip IV.
odlikovao je Ordenom zlatnog runa 20. travnja 1664. godine grofa Nikolu
Zrinskog Čakovečkog za izvanredne zasluge u borbama protiv Turaka. Ban
Nikola Zrinski Čakovečki Orden zlatnoga runa dobio je za zimski pohod u
siječnju i veljači 1664. godine.1
Hrvatski ban Nikola Zrinski sazvao je 16. travnja 1664. godine
zasjedanje Hrvatskog sabora u Varaždinu. Nakon velikog uspjeha «zimske
vojne» odlučio je zauzeti tursko najjače uporište tvrđavu Kanjižu, današnju
Nagykanizsu. Tvrđava Kanjiža bila je sjedište istoimenog turskog pašaluka.
Hrvatski sabor je donio odluku da se za napad na Kanjižu digne posebna
hrvatska vojska. Svake tri kmetske kuće morale su dati jednog dobro
naoružanog pješaka, u rat mora poći jedna trećina seoskih plemića (onih iz
plemićkih zadruga) i polovica armalista (plemića s grbom). Slobodni pak
kraljevski gradovi Zagreb, Varaždin, Koprivnica i Križevci imali su podići
polovicu svojih pješaka. Ipak i pored obuhvatnih priprema, zbog sukoba s
carskim generalima, opsada Kanjiže nije uspjela. Nakon toga neuspjeha carski
je general Monteccucoli jednostavno prepustio Turcima utvrdu Novi Zrin.
Borbe za utvrdu Novi Zrin započele su 7. lipnja 1664. godine. Novi
je Zrin branila njemačka posada, a u neposrednoj blizini bila je stacionirana
njemačka vojska pod zapovjedništvom carskog generala Monteccucolija.
U neposrednoj blizini Novog Zrina bila je i francuska vojska, njih oko 6
tisuća vojnika pod zapovjedništvom grofa de Colignyja. Prvi francuski odred
stigao je pod Novi Zrin 23. lipnja 1664.2 Nikola Zrinski bio je u to vrijeme
u Čakovcu. Glavna briga Monteccucolija bila je kako zaustaviti osmanlijski
prodor na zapad, a ne kako obraniti Novi Zrin. Osmanlije su 10 dana
topovima granatirali tvrđavu, a 30. lipnja je u općem jurišu uspjeli osvojiti
iako mu zidine nisu bile ozbiljnije oštećene. Zbog netrpeljivosti prema Nikoli
Zrinskom general Monteccucoli jednostavno nije htio braniti Novi Zrin iako
su mu na raspolaganju od 23. lipnja bile i francuske trupe. Osmanlije su ga
7. srpnja barutom raznijeli. Prekomurski dio fortifikacije vidljiv je i danas u
Mađarskoj u neposrednoj blizini sela Belezna.3
1
Orden zlatnoga runa jedno je od najljepših europskih odlikovanja, pravo remek djelo draguljarske umjetnosti. Njegovi
počeci sežu u 1430. godinu kada ga je osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri kao orden viteškog reda. Red je osnovan
u flandrijskom gradu Bruggeu u povodu ženidbe Filipa Dobrog i Izabele Portugalske. Nakon smrti Karla Smjelog,
sina Filipa Dobrog, Red je preko Karlove kćeri Marije došao pod suverenitet njezinog muža nadvojvode Maksimilijana
Habsburškog. Njegov sin Filip I. Lijepi ženidbom s Ivanom Kastiljskom postao je kralj Kastilje, a sin mu Karlo V.
kraljem čitave Španjolske. Karlo je ujedno postao i njemačko - rimski car i vladar golemog područja. Dio carstva
ustupio je bratu Ferdinandu I. nakon čega su stvorene španjolska i austrijska habsburška vladarska linija. Austrijski Red
zlatnog runa ukinut je 1918. napokon propasti Austro - Ugarske Monarhije, a španjolski je Red zlatnog runa i danas
najviše odlikovanje Kraljevine Španjolske.
2
Luc Orešković, str. 52 - 53
3
Početkom ljeta 1662. godine prva faza tvrđave Novi Zrin bila je završena. Kako je tvrđava doista izgledala, danas je
teško sa sigurnošću tvrditi. Pouzdano se zna samo o dijelu tvrđave koji se danas nalazi na mađarskoj obali Mure kod
sela Beleza i koji je sačuvan u temeljima. Čitavo je zdanje, zbog močvarnog tla, podignuto na drvenim pilotima. Oko
tvrđave bio je opkop napunjen vodom iz Mure. U hrvatskoj se romantičarskoj povijesnoj znanosti oko tvrđave stvorio
mit o njezinoj neosvojivosti. Mora se priznati da najznačajniji carski vojskovođe nisu mnogo držali do njezine strateške
vrijednosti, a i sam ban Nikola Zrinski u svojoj je oporuci 1662. godine izrijekom napomenuo da je potrebno dovršiti
njezinu izgradnju.)
115
Međimurska povijest
Položaj utvrde Novi Zrin
Utvrda je trebala biti važna karika u sustavu obrane od Turaka, ali zbog
činjenice što nije bila dovršena njezina gradnja, dobila je vrlo loše ocjene.
Inspekciju Novog Zrina obavio je 1662. godine za potrebe Dvorskog ratnog
savjeta inženjer Holst te ju je ocijenio nepovoljno. O tome da je potrebno
dovršiti izgradnju Novoga Zrina napisao je i grof Nikola Zrinski u travnju
1662. u svojoj oporuci. Na crtežu koji je izradio general Montecuccoli utvrda
Novi Zrin bila je smještena na lijevoj obali Mure, na povišenom položaju.
Prikazana je kao jednostavna utvrda slična rogu otvorena prema Muri. U
svojim komentarima Montecuccoli ju označava neobično slabom i loše
projektiranom te je ne treba držati utvrdom nego mostobranom. Prema tome,
Novi Zrin je ležao u današnjoj Mađarskoj, a u Međimurju nije bilo utvrde. Na
crtežu je na desnoj obali Mure označena tlocrtno manja kvadratna građevina
nedaleko mosta, a nasuprot bastionskoj utvrdi. Da je postojala utvrda na
desnoj obali, Montecuccoli bi je zabilježio. Kralj Leopold pak je dobivši vijest
o padu Novog Zrina komentirao da mu nije osobito žao jer je to bila bicocca
- provizorna skromna utvrda istaknuta prema neprijatelju. Ban Nikola Zrinski
je žestoko protestirao na dvoru zbog pada Novog Zrina, a postao je i otvoreni
oponent generala Montecuccolija. Međutim, Montecuccoli nije mogao bitno
krivotvoriti ukupne okolnosti oko pada Novog Zrina. U izvješćima, naime,
spominje velik broj visokih časnika i mnoge pojedinosti koje su suvremenici
lako mogli provjeriti.
Već 6. srpnja 1664. godine, dan prije nego su Osmanlije razorili Novi
Zrin, u Čakovcu je u posjetu banu Nikoli Zrinskom boravio markgrof Leopold
Badenski, vrhovni zapovjednik carske vojske u borbama protiv Osmanlija.
Naslov poglavlja
116
U njegovoj pratnji bio je general, grof Waldeck i grof Coligny, zapovjednik
francuske vojske u Hrvatskoj. Ban Nikola Zrinski bio je poznati vojskovođa
čije su mišljenje cijenili i uvažavali zapovjednici europskih vojski. Leopold
Badenski došao je u Čakovec konzultirati se s Nikolom Zrinskom o daljnjem
tijeku vođenja vojnih operacija. Očito razgovor Leopolda Badenskog s
Nikolom Zrinskim nije bio lagan jer je ban otvoreno optužio Monteccucolija,
a time i Leopolda Badenskog za pad Novoga Zrina.
Vojne operacije protiv Osmanlija nastavljene su u gornjem toku
rijeke Mure ,a završene čuvenom bitkom kod Svetog Gotharda 1. kolovoza
1664. godine. U toj bitci Turci su teško poraženi i spriječeni u opsadi Beča.
Sramni pak mir u Vašvaru potpisan na štetu vitalnih interesa Hrvata i Mađara
bio je povod za kasniju “pobunu magnata” ili poznatu I. fazu Zrinsko frankopanskog ustanka.
Naime, dok je Nikola Zrinski Sigetski, najveći hrvatski vojskovođa 16.
stoljeća, cijeli život vodio borbu na život i smrt na jednoj fronti, onoj protiv
Osmanlija, njegovi praunuci Nikola i Petar našli su se između dviju vatri.
I dalje su se grčevito borili protiv Osmanlija na čelu gotovo dvostoljetne
borbe, ali je Hrvatsku trebalo obraniti i od apsolutističke i centralističke
politike Habsburgovaca. Na Bečkome dvoru su bila sve očitija nastojanja
da Hrvatsku i Ugarsku, gurnuvši u stranu staleže i redove i njihova zakonita
prava, izjednače sa svojim nasljednim zemljama. Kao posljedica takvog stanja
sredinom 17. stoljeća u Hrvatskoj i Ugarskoj osjetila se jaka nesnošljivost
spram Nijemaca koji su ovamo dolazili provoditi politiku Dvora.
Strašan poraz Turaka na rijeci Rabi kod Sv. Gotharda 1. kolovoza 1664.
godine i sramni Vašvarski mir bio je povod otvorenom revoltu hrvatskog
i mađarskog visokog plemstva. Nepovjerljivost Dvora prema Zrinskima i
stalna nastojanja da se umanji njihov značaj na političkom i vojnom planu
bila je konstanta bečke politike. Taj stav nije promijenjen niti nakon sjajnih
pobjeda nad Osmanlijama i izrazima priznanja i poštovanja koji su za njihova
djela dolazili iz cijele Europe. Sklapanju mira u Vašvaru nisu bili nazočni
niti hrvatski niti ugarski izaslanici. O interesima Hrvatske i Ugarske uopće
se nije vodila briga. Čak obrnuto, mir je sklopljen protiv vitalnih interesa
Hrvatske i Ugarske. Bila je to jasna povreda zakona i kralj Leopold bio je
pozvan da opozove mirovni ugovor. Kada je on to odbio, najviše hrvatsko i
ugarsko plemstvo odlučilo se za pobunu. Oslon za bunu nađen je u Zlatnoj
buli kralja Andrije II. iz 1222. godine. U njoj je izričito navedeno da se
plemstvo, u slučaju ako bi kralj radio protiv odredbi Zlatne bule, ima pravo
podići bilo pojedinačno, bilo svi zajedno protiv njega riječju i oružjem, a
da ne potpadnu pod kaznu nevjere. Ogorčen ukupnom politikom Dvora,
hrvatski ban Nikola Zrinski organizirao je nezadovoljnike i stavio se na čelo
pobune. Ustanak je bio uperen protiv namjera Dvora da Monarhijom vlada
apsolutistički i centralistički. Ustaničko jezgro, pored brata mu Petra, činili
su tada najistaknutiji mađarski velikaši palatin Ferencz Wesselenyi, vrhovni
117
Međimurska povijest
Suvremeni grafički prikaz pogibije bana Nikole Zrinskog Čakovečkog
dvorski sudac Ferencz Nadasdy i ostrogonski nadbiskup i mađarski primas
Gyorgy Lippai. Izgledne ustaničke planove naglo je prekinula tragična smrt
Nikole Zrinskog.
U lovu na vepra u Kuršanečkoj šumi 18. studenoga 1664. godine poginuo
je hrvatski ban, grof Nikola Zrinski. Bio je bez sumnje najistaknutija osoba
hrvatskog političkog i društvenog života 17. stoljeća. Bio je pjesnik, hrvatski
ban, veliki župan Županije Zala, graditelj i humanist te u Europi poznati
vojskovođa. Otvoreno suprotstavljanje bečkom apsolutizmu, centralizmu i
germanizaciji u hrvatskoj i dijelu mađarske historiografije rezultiralo je mišlju
da je na njega u lovu u Kuršanečkoj šumi izvršen atentat. Po nalogu iz Beča
navodno ga je ubio za to angažirani Stjepan pl. Poka, vlastelin iz Strahoninca
koji je također bio sudionik lova. Iza atentata trebala je stajati tajna policija.
Obitelj Poka u Međimurju se spominje još 1623. godine, a plemstvo su dobili
od kralja Ferdinada II. 25. lipnja 1622. poveljom izdanom u Šopronu. Navodni
atentator Stjepan pl. Poka imao je 1672. godine posjed od ukupno oko 3,5
selišta u Strahonincu, Zebancu i Belici, što je odgovaralo prosječnom posjedu
međimurskog sitnog plemića. Bio je naime optužen da se naglo obogatio zbog
svoje usluge Dvoru.
Dio povijesne znanosti odbacio je tezu o atentatu na bana Nikolu
Naslov poglavlja
118
119
Međimurska povijest
Zrinskog. U arhivu tajne bečke policije nisu nađeni nikakvi dokumenti o
organiziranju atentata. Sve dvojbe o smrti bana Nikole Zrinskog raspršio je
nedavni pronalazak “Pjesmodneva - libra od spominka”, odnosno dnevnika
grofice Katarine Zrinski, supruge Petra Zrinskog koja se zatekla na dvoru
u Čakovcu u času kada su donijeli mrtvo tijelo bana u Čakovec. Ona u
“Pjesmodnevu” bez ikakvih dvojbi piše o smrtnoj rani koju je na vratu bana
načinio ranjeni vepar. Njegova je smrt izazvala veliku žalost u Hrvatskoj i
Mađarskoj, ali i u Europi. Mnoge je ljude Nikola Zrinski oduševljavao svojom
ratničkom slavom. Francuski kralj Luj XIV. dao je u Parizu služiti mise
zadušnice. Mise zadušnice služile su se također u Poljskoj i u Rimu.
Pokopan je 21. prosinca 1664. godine u mjedenom sarkofagu u
obiteljskoj grobnici u samostanu pavlina u današnjem Šenkovcu. U skladu
s oporukom tijelo bana Nikole Zrinskog mjesec je dana ležalo na odru.
Pogreb je uz nazočnost velikog broja uglednika iz Hrvatske i Mađarske vodio
zagrebački biskup Petar Petretić. Pogrebni pak govor nad otvorenim grobom
držao je lepoglavski pavlin Ivan Kery. Bana je nazvao utjehom Ugarske,
svjetlošću Slavonije, očnim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem
Europe, idolom države, slavom kršćanstva, štitom carevine, te najjačim
zaštitnikom općega dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja. Opis
pogreba ostavio je grofov komornik augustinac Marko Forstal. Posebno
ističe da mu je tijelo svečanim sjajem, na pogrebu ukrašeno brojnim ratnim
zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano u mjedenom
sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni. U času njegova pokopa
služile su se svečane mise zadušnice u Beču, Münchenu, Parizu, Madridu i
Rimu. U različitim europskim središtima objelodanjene su prigodne pjesme
i grafike u čast i slavu hrvatskoga bana. Vijest o njegovoj smrti potresla je
kršćansku Europu te izazvala radost i veselje među Osmanlijama.1
Bio je jedan od najslavnijih hrvatskih banova, junak, pjesnik, strateg i
diplomata. Živio je upravo kraljevskim sjajem na svom dvoru u Čakovcu.
Njegov brat Petar Zrinski (1621. - 1671.) rođen je u Vrbovcu, a u
Čakovcu se trajno nastanio nakon Nikoline smrti. U Karlovcu se 27. listopada
1641. godine vjenčao s tada šesnaestogodišnjom Anom Katarinom, kćerkom
Vuka Frankopana Tržačkog, karlovačkog generala i poznatog junaka.
Vjenčanju je bilo nazočno najuglednije hrvatsko plemstvo i aristokracija, a
onovremeni izvori govore o velikom sjaju kojim je ono proslavljeno u kući
Vuka Frankopana. Katarina Frankopan bila je prema svjedočenju suvremenika
žena rijetke ljepote, neobično visoka i snažna.Nema onovremenih prikaza.
Pored hrvatskog jezika odlično je govorila njemački, latinski, mađarski
i talijanski jezik. Za ono vrijeme dobila je odličnu naobrazbu. Bavila se
1
Na mjestu njegove pogibije 1728. godine tadašnja gospodarica Međimurja markiza Anna Maria Pignatelly Althan
podigla je spomenik koji se danas čuva u Muzeju Međimurja u Čakovcu. U to je vrijeme bilo zabranjeno čak i
spominjanje imena Zrinski. Kopija spomenika je na dan njegove smrti 1994. godine postavljena u Gornjem Kuršancu.
Naslov poglavlja
120
diplomacijom i spisateljskim radom. Vjenčanjem grofa Petra Zrinskog i
markize Ane Katarine Frankopan učvršćene su ionako dobre obiteljske veze
ovih dviju najznačajnijih i najbogatijih hrvatskih feudalnih obitelji. Do 1664.
godine, odnosno tragične pogibije brata Nikole, Petar je uglavnom s obitelji
živio u Ozlju. Tada su se preselili u Čakovec i tu živjeli do sloma Zrinsko
- frankopanskog ustanka 1670. godine. Imali su četvero djece: Jelenu, Ivana
Antuna, Juditu Petronelu i Auroru Veroniku.
Kao ogulinski i senjski kapetan Petar Zrinski je neprestano ratovao
s Osmanlijama u Lici i Hrvatskom primorju. U bitci kod Jurjevih Stijena
nedaleko Otočca 16. listopada 1663. godine hrvatska je vojska pod njegovim
zapovjedništvom do nogu potukla veliku osmanlijsku vojsku koju je iz Bosne
vodio Ali paša Čengić. Oko 10 tisuća Osmanlija dobilo je zadaću osvojiti
utvrde Otočac i Brlog, a potom prodrijeti u Kranjsku. Njihova je zadaća
u prvom redu bila unijeti nesigurnost u pozadinu austrijske vojske i odvući
kršćanske snage iz zapadne Ugarske. Zapovjednik Karlovačkog generalata
grof Herbert Auersperg je na vijest o približavanju velike osmanlijske vojske
pobjegao u Ljubljanu. Petar Zrinski je okupivši gotovo 2 tisuće hrvatskih
vojnika, konjanika i pješaka, krenuo Osmanlijama u susret. U strahovitoj bitci
koja je održana kod Jurjevih Stijena sudjelovao je i šurjak , mladi markiz
Fran Krsto Frankopan. Osmanlije su imali strašne gubitke. Poginuo je i pašin
brat Bakši beg Čengić, a veliki je broj odličnika bio zarobljen. Pobjeda kod
Jurjevih Stijena potvrdila je europsku slavu grofu Petru Zrinskom. Bitka je
prikazana na mnogim grafikama suvremenih autora. Poginulo je 16 hrvatskih
vojnika, a 40 ih je bilo ranjeno, no svi su bili kasnije izliječeni.
Grof Petar Zrinski bio je pozvan u Beč na sastanak koji je sazvao carski
ministar knez Lobkovic s hrvatskim i mađarskim velikašima nezadovoljnim
odredbama mira u Vašvaru. Sastanak je započeo 25. studenoga 1664. godine.
Za Hrvatsku i Mađarsku vrlo nepovoljne uvjete mira Dvor je potpisao
s Osmanlijama nakon velike pobjede kršćanske vojske u bitci kod Sv.
Gotharda. Habsburgovci su se obvezali poraženim Osmanlijama platiti 200
tisuća talira ratne štete te im ostaviti sve teritorije koje su držali prije bitke
kod Sv. Gotharda. Umjesto da se Osmanlije u općem jurišu izbace ne samo s
teritorija Monarhije već i s Balkanskog poluotoka, licemjerna bečka politika
ostavila ih je da i dalje zadrže velike teritorije Hrvatske i Ugarske. Mir je
potpisan bez znanja i nazočnosti predstavnika Hrvatske i Ugarske, što je
bila teška povreda prava Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Na sastanak je bio
pozvan hrvatski ban Nikola Zrinski koji je u međuvremenu poginuo u lovu na
vepra u Kuršanečkom lugu. Umjesto njega, odmah po sahrani, na sastanak je
otišao njegov brat grof Petar Zrinski. Lobkovic je nastojao umiriti velikaše i
nagovoriti ih da odustanu od zahtjeva za sazivom državnog sabora. Po dolasku
u Beč Petar je zatražio da ga car imenuje hrvatskim banom te dao na znanje
da očekuje imenovanje i za karlovačkog generala. Dvor ga je doista, nakon
što su u Beč stigle vijesti da je u Hrvatsku provalilo 10 tisuća Osmanlija iz
121
Međimurska povijest
Bosne, 24. siječnja 1665. imenovao
hrvatskim banom. Imenovanje pak Petra
Zrinskog za karlovačkog generala bilo
je glatko odbijeno. On bi imenovanjem
za karlovačkog generala, po mišljenju
Dvora, akumulirao previše moći.
Međutim, Petar Zrinski obavio je još
jedan važan posao za vrijeme svog
boravka u Beču. Naime, znajući važnost
sjeverne Ugarske i u njoj ulogu ugledne
i bogate obitelji knezova Rakoczy, Petar
je ugovorio vjenčanje svoje kćerke
Jelene s knezom Franjom Rakoczyjem.
Francuski kralj Luj XIV. i
hrvatsko - ugarski kralj Leopold
Habsburgovac potpisali su 19. siječnja
1668. godine tajni ugovor o podjeli
Franjo Rakoczy
španjolske baštine. Još 1665. godine
umro je španjolski kralj Filip IV.,
a naslijedio ga je boležljivi četverogodišnji sinčić Karlo II. Njegovom
smrću 1700. godine izumrla je španjolska loza Habsburgovaca, ali su se za
nasljedstvo “kraljevine u kojoj sunce nikada ne zalazi” još za života kralja
Filipa IV. javili zetovi mu Leopold Austrijski i Luj XIV. Pitanje španjolskog
nasljeđa jedno je od ključnih pitanja Zrinsko - frankopanskog ustanka.
Francuski kralj Luj XIV. vješto se koristio sukobom između vodećih hrvatskih
i mađarskih velikaša s jedne strane i Bečkoga dvora s druge strane. Obećavao
je nezadovoljnicima i ustanicima novčanu, diplomatsku i vojnu pomoć te u
isto vrijeme pregovarao s kraljem Leopoldom. Ugovor potpisan 1668. godine
u Beču oko diobe španjolske baštine doduše nikada nije stupio na snagu,
ali je bio od presudne važnosti za tijek ustaničke aktivnosti u Hrvatskoj i
Mađarskoj. Ustanici, posebice ban Petar Zrinski, bili su pored ostaloga i žrtve
egoistične politike velikih sila, u prvom redu Francuske, Venecije, Turske. To
je vrijeme kada Turska i Venecija vode rat za Kretu (Kandijski rat) u kojemu
se ratna sreća nasmiješila Osmanlijama. Venecija traži pomoć Habsburgovaca,
a Osmanlije da to spriječe dostavljaju podatke o zavjeri i ustanku u Hrvatskoj
i Mađarskoj Dvoru u Beču.
Grof Petar Zrinski svečano je na zasjedanju Hrvatskog sabora u
Zagrebu 5. studenoga 1668. godine uveden u bansku čast. Hrvatskim banom
Petar Zrinski je bio imenovan još 1665. godine. U banskoj časti naslijedio je
brata Nikolu. Dvor je neprestano odgađao njegovo uvođenje u bansku čast.
Bez službenog uvođenja ban nije mogao obavljati svoje dužnosti najviše
izvršne i vojne vlasti na teritoriju banske Hrvatske. Teritorijem Vojne krajine
zapovijedali su carski generali. Petar Zrinski je 4. svibnja 1669. godine
Naslov poglavlja
122
posebnim pismom zatražio od kancelara kneza Lobkovica da ga imenuje
karlovačkim generalom nakon što je general grof Auersperg umro 28.
travnja. Pismo je pisano u Prešovu u tijeku sastanka predstavnika trinaest
sjeverno ugarskih županija. Na sastanku se raspravljalo o vjerskom miru i
granicama s Erdeljom, a na njega je bio pozvan i Petar Zrinski. Bečki dvor
već je imao dovoljno dokaza koji su mu govorili o ustaničkim aktivnostima
i vezama Petra Zrinskog. Petar je u pismu napisao da služba karlovačkog
generala nije nespojiva s banskom čašću o čemu govori i junačka povijest
Hrvatske. Pored toga piše da ima punu podršku u Hrvatskoj i Ugarskoj. Čak
je i njegova supruga Ana Katarina otputovala u Beč kako bi nagovorila
caricu Margaretu da se zauzme za njezinoga muža. Međutim, na dvoru nisu
ni pomišljali Petru Zrinskom dati tu visoku vojničku čast. Carevi savjetnici
su tvrdili da je generalska služba nespojiva s banskom vlašću. Držali su da
bi dobivši i karlovački generalat Petar Zrinski akumulirao preveliku vlast
kojom bi mogao direktno ugroziti unutrašnju stabilnost u Monarhiji. Zbog
toga je mjesto karlovačkog generala popunjeno još dok je Petar Zrinski bio u
sjevernoj Ugarskoj. Generalom je imenovan grof Josip Herberstein, malteški
vitez i dotadašnji zapovjednik Varaždinske krajine. Mora se priznati da je
jedan od kandidata za generala bio i Fran Krsto Frankopan. Imenovanje
grofa Herbersteina za karlovačkog generala izazvalo je val nezadovoljstva u
Hrvatskoj, a ban Petar Zrinski je odlučio ubrzati ustaničke planove i zbaciti
Habsburgovce s hrvatsko-ugarskog prijestolja.
Dvor je, naime, već imao neke dokumente koji su govorili o
organiziranju mađarskih i hrvatskih velikaša protiv carskog apsolutizma, ali je
urotnike držao preslabima da ugroze službenu politiku.
Ustaničke su aktivnosti obnovljene pod vodstvom ratobornog, otresitog i
junačkog grofa Petra Zrinskog. Uz ženu Katarinu s njim su bili Katarinin brat
markiz Fran Krsto Frankopan, štajerski velikaš Erazmo Tattenbach i zet mu,
erdeljski nadvojvoda Franjo Rakoczy. Nakon što ih je napustila Francuska i
Venecija, a iznevjerila Poljska, na nagovor zeta Franje Rakoczyja, Petar je
pristao potporu za ustanak potražiti u Turskoj. Taj se korak Petra Zrinskog
može tumačiti samo krajnjom ogorčenošću na Dvor i cara. Nadao se, u okviru
Turske, postići za Hrvatsku i Ugarsku položaj vazalne kneževine, sličan
položaju Erdelja, ali s visokim stupnjem unutrašnje autonomije. Turci nisu
imali namjeru pomoći ustanicima, a za pregovore vođene u Solunu odmah
je saznao Bečki dvor. Već tada odlučeno je da se s ustanicima drastično
obračuna. Visoko plemstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj uglavnom se ogradilo od
ustanika i potvrdilo vjernost kralju. Katolička je crkva također bila protiv,
a niže plemstvo je većinom bilo u vojnoj i državnoj službi i zavisno od
Beča. Ustanicima su ostali gradovi i njihovi podložnici. Društvena osnovica
ustanka bila je tanka pa je bez pomoći izvana ustanak bio osuđen na propast.
U međuvremenu u Mađarskoj su umrli Lippai i Vesselenyi, a Nadasdy se
okrenuo protiv Petra želeći za sebe vodstvo ustanka.
123
Međimurska povijest
Za pregovore vođene s Turcima koje je u Solunu vodio kapetan Franjo
Bukovački odmah je saznao Bečki dvor. Odlučeno je da se s ustanicima
drastično obračuna. Petra Zrinskog treba prevariti, obećati mu milost i
domamiti ga u Beč. Turcima nije bilo ni nakraj pameti pomoći ustanak.
Za ilustraciju 2. travnja 1670. godine Petar Zrinski poslao je iz Međimurja
svoga kapetana Ivanovića u Kanjižu i zatražio od turskoga paše neposrednu
vojnu pomoć. Naime, u Čakovec su stigle vijesti da je karlovački general
Herberstein s velikom vojskom krenuo na Međimurje. U isto vrijeme Petar
Zrinski je preko međimurskih župnika dao proglasiti da će svi kmetovi koji se
odazovu njegovom pozivu i stupe u ustaničku vojsku biti oslobođeni kmetskih
obveza. Veliki broj kmetova odazvao se pozivu, a upravitelj vlastelinstva
Petar Osvald ih je naoružao i počeo s njima vježbati. Okupljati se je počelo i
Zrinskima podložno međimursko plemstvo. Vojnici Petra Zrinskog zaposjeli
su tvrđavu Čakovec, a udova grofa Nikole Zrinskog zajedno sa sinom
Adamom preseljena je u Varaždin. Do toga časa Petar Zrinski je u Međimurju
držao utvrdu u Pribislavcu i tvrđavu u Štrigovi. Grof Petar Zrinski planirao
je s ustanicima provaliti u Štajersku i Podravinu te zauzeti tvrđavu Ptuj
te tvrđavu Koprivnica.Međutim, ništa od toga nije poduzeo. Istoga dana 2.
travnja iz Beča je u Čakovec stiglo pismo grofovog tajnika Marka Forstalla
s prijedlogom da se Petar prepusti carevoj milosti jer mu Osmanlije ne
namjeravaju pomoći. Petar je u nedoumici što učiniti: da li proširiti ustaničke
aktivnosti ili pak se pomiriti s carem. Na kraju je ipak poslao sina jedinca
Ivana Antuna u Beč kao taoca. Kada je dobio vijesti da je general Spankau
s vojskom krenuo na Međimurje, 13. travnja zajedno s šurjakom Franom
Krstom Frankopanom otputio se u Beč kako bi se opravdao kod cara.
Još 9. ožujka 1670. godine markiz Fran Krsto Frankopan napisao je
pismo kapetanu tvrđave Sredičko na Kupi Gašparu Čolniću. Pismo je jedan od
najvažnijih dokumenata za povijest Zrinsko - frankopanskog ustanka uperenog
protiv austrijskog apsolutizma i centralizma. Ono jasno govori o ozbiljnom
pripremanju ustanka u kojem bi se pomoću Turaka učinio kraj njemačkoj
vladavini u Hrvatskoj. U Beču je ovo pismo službeno bilo ocijenjeno kao
uvreda nanesena njemačkoj naciji. Po tome i po brojnim podacima kojima
obiluje postalo je glavni uzrok smrtne presude Franu Krsti Frankopanu i
smrti na stratištu u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. U
pismu Frankopan spominje poslanstvo koje je pod vodstvom kapetana Franje
Bukovačkog Petar Zrinski poslao u Tursku s ponudom saveza. Pored toga,
spominje poziv Petra Zrinskog da hitno krene u Čakovec radi podizanja
ustanka. Nijemce drži pljačkašima koji su silno prestrašeni vijestima koje je
iz Turske donio kapetan Bukovački. Ističe da su iz Karlovca poslali kurira u
Graz te da traže nove regimente kao pojačanje.
Ban Petar Zrinski u pismu svojem zetu Franji Rakoczyju od 23. ožujka
1670. godine javlja da je sve spremno za ustanak protiv Habsburgovaca.
Istoga dana car Leopold je u Beču potpisao naredbu o pokretu carskih trupa
Naslov poglavlja
124
za ugušenje ustanka. Vojska iz Češke i Šlezije dobila je zapovijed o pokretu
prema Mađarskoj kako bi tu ugušila ustanak. Postrojbe smještene u Gornjoj
Radgoni stavljene su u najviši stupanj pripravnosti. Pukovnija Portia upućena
je prema Karlovcu i Senju. S nekoliko regimenti njemačke vojske, s punom
opskrbom kako ne bi bila na teret građana i tako ih prevela na stranu Petra
Zrinskog, popunjavala se posada u Varaždinu. Nadkapetan u Petrinji Nikola
Erdody dobio je 5000 forinti za opremu pješaka i konjanika. Car Leopold
posebno je izdao zapovijed o hitnom popravku tvrđave u Koprivnici te njenom
kompletiranju posadom, oružjem i streljivom. Nije bilo više nikakve sumnje
da je Dvor odlučio vojnom akcijom skršiti Zrinsko - frankopanski ustanak.
Kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan 18. travnja 1670. godine
iz Čakovca pristigli u Beč da se opravdaju i poklone caru već je čitava
Hrvatska bila u vlasti austrijskih generala, a njemačka je vojska haračila po
njihovim imanjima. I pored obećanja kralja Leopolda da im se u Beču neće
ništa dogoditi, odmah po dolasku bili su razdvojeni i stavljeni pod stražu.
Petru je bilo jasno da kralj nikakve milosti neće imati i da će se nemilosrdno
obračunati sa svim ustanicima koji mu dopadnu šaka. Carski su savjetnici u
Beču savjetovali Leopoldu da se Zrinski i Frankopani unište i zbog toga što
će car zapljenom njihovih imanja dobiti znatna sredstva potrebna za isplatu
vojske i otplatu svojih dugova. Dakle, od samog početka, pri gušenju ustanka
računalo se i s imovinom ustanika.
U nakani da vojnički slome i najmanju mogućnost otpora, u Međimurje
je 14. travnja 1670. godine ušla velika carska vojska. Dan ranije Međimurje su
napustili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Vojskom koja je u Međimurje
ušla iz Štajerske zapovijedao je general Spankau, a onom koja je došla iz
Podravine general Breuner. Spankau se pred tvrđavom u Čakovcu pojavio
u potpunom bojnom redu, iako od granice do Čakovca nije sreo niti jednog
vojnika Petra Zrinskog. Na prvi poziv da se posada tvrđave preda otvorena su
vrata, a službenik Zrinskih je generalu predao ključ s porukom da je “Čakovec
uvijek otvoren za carske čete”. Odmah po ulasku carske vojske započela je
sustavna pljačka. Spankau je za sebe uzeo konje, kočiju, dvije ure, dvanaest
srebrnih pehara, više tepiha i jedan srebrni mač. Pukovnici Leslie i Grana uzeli
su konje, oružje, srebrne svijećnjake i drugo. Grofica Katarina Zrinska s oko
šezdeset ljudi koji su činili poslugu na dvoru ostala je čak i bez hrane. General
Spankau zaposjeo je i tvrđavu Kotoriba, a general Breuner tvrđavu Legrad.
Svi su posjedi ustanika u Međimurju kao i drugdje u Hrvatskoj temeljito su
opljačkani i prije nego su došle komorske komisije za konfiskaciju pokretne
i nepokretne imovine. Koliki je opseg dosegla pljačka govori i izvješće
povjerenika Ratnoga vijeća iz Graza Ivana Wildensteina od 30. travnja 1670.
godine koji daje preporuku da se zbog nezakonitih postupaka povede istraga i
zatvori general Spankau.
Car Leopold je predložio 18. lipnja 1670. godine Ratnom vijeću u Grazu
da groficu Anu Katarinu Zrinski, suprugu zatočenog bivšeg hrvatskog bana
125
Međimurska povijest
Petra Zrinskog, iz Čakovca premjeste u Graz. Carske vojne postrojbe koje su
zaposjele Međimurje i čakovečku tvrđavu nakon sloma Zrinsko-frankopanskog
ustanka grubo su postupale s groficom Katarinom Zrinski. Bojeći se nemira
stanovništva zbog nesmiljene pljačke pa čak i turskoga upada u Međimurje,
Ratno je vijeće nastojalo što prije groficu Zrinski maknuti iz Međimurja. U
tome ih je samo privremeno spriječila njezina bolest. Dodatni problem stvorio
se onoga časa kad su to odbili svi ženski samostani u Austriji kojima se
Ratno vijeće obratilo da prime hrvatsku banicu. Svi su odbijenicu obrazlagali
činjenicom da pod svojim krovom ne žele tako veliku grješnicu. Koliko pak
su vojne i civilne vlasti bile odlučne poniziti i zatrti cijelu obitelj, vrlo zorno
pokazuje zahtjev Ratnog vijeća da se najmlađa kćerka Aurora Veronika odvoji
od majke i zatvori u samostan u Gössu. U pismu car Leopold nije odobrio taj
zahtjev, već je zatražio da se Aurori Veroniki osigura učiteljica. Taj isti zahtjev
da majka i kćerka ostanu zajedno u kućnom pritvoru te da se maloljetnoj
Aurori Veroniki osigura učiteljica, car Leopold ponovio je i u pismu od 29.
lipnja 1670. godine. Pored toga carske generale zanimalo je blago Zrinskih.
Osobito gotov novac i dragocjenosti kojima nisu mogli ući u trag, a imali su
saznanja da su skriveni u Čakovcu. Tek kada se vladin povjerenik Wurzburg
posluživši se lukavstvom i zlorabivši grofičina ispovjednika domogao
obiteljskih dragocjenosti Zrinskih, grofica je zajedno s kćerkom odvedena u
Graz.
Službena istraga protiv hrvatskih ustanika započela je 26. lipnja
1670. godine. Vodili su je dvorski kancelar Hoher i tajnik Abele. Državni
odvjetnik Frey podigao je 20. rujna optužnicu zbog uvrede veličanstva i
veleizdaje i stavio prijedlog da se oba hrvatska velikaša osude na smrt te da
im se zaplijene imanja. Posebno sudbeno povjerenstvo, takozvani “Judicium
Delegatum”, u kojem nije bilo niti jednog Hrvata niti Mađara, nije uvažilo
njihovu obranu već ih je osudilo na smrt odsijecanjem glave. Prije toga Petru
Zrinskom trebala je biti odsječena i desna ruka. Sudbeno povjerenstvo bilo
je sastavljeno protuzakonito jer je hrvatskim velikašima mogao suditi samo
sud Hrvatskog sabora, a ne sud dvorske kamarile. Kralj Leopold potvrdio je
presude 25. travnja 1671. godine. Smrtna presuda zaprepastila je europsko
javno mnijenje i izazvala val protesta, zahtjeva i molbi za pomilovanjem.
Međutim, sve je bilo uzalud. Ionako je čitav proces bio farsa, a odluka o
drastičnom obračunu donijeta je mnogo ranije.
Dan uoči smaknuća osuđenici su proveli u pripravi za smrt. Ispovijedali
su se, pričestili, oprostili jedan od drugoga i napisali svoja posljednja pisma.
Petar je napisao pismo svojoj supruzi naslovivši ga “Moje najdragše gospe
hižne tovarušice, za sada udove gospe Ane Katarine grofine Zrinske” za
koje se opravdano drži da je jedan od najpotresnijih tekstova ikad napisan na
hrvatskom jeziku.
Obojicu hrvatskih velikaša smaknuli su 30. travnja 1671. godine na
gradskom trgu u Bečkom Novom Mjestu. Prije toga lišili su ih plemstva, a
Naslov poglavlja
126
Suvremeni prikaz pogubljenja ustanika 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu
njihova imanja proglasili konfisciranima. I smrt im je bila teška. Na opće
zgražanje nazočnih, krvnik Mohr im je tek u drugom pokušaju uspio odrubiti
glave. Već 5. svibnja 1671. godine krvnik je bio uhićen. Zbog traljavo
obavljenog posla još tijekom samoga čina egzekucije izazvao je ogorčenje
svih nazočnih. Naime, iako je trebao jednim udarcem mača odsjeći glave
osuđenika, to mu nije uspjelo niti kod Petra Zrinskog niti kod Frana Krste
Frankopana. Posao je obavio tek u drugom pokušaju. U optužnici to je
ocijenjeno kao neprofesionalno i kao nepotrebno mučenje žrtvi. U istrazi
koju je vodio gradski sudac Ivan Pavao Pleyers konstatirano je da je Mohr na
egzekuciju došao u pijanom stanju. Vjerojatno je alkoholom pokušao odagnati
nelagodu. Podlegao je očito općoj atmosferi u kojoj se nitko od upletenih nije
osjećao ugodno već je jedva čekao da se taj mučni čin što prije obavi. Krvnik
Mohr je zbog traljavo obavljenog posla bio osuđen na tri godine tamnice.
Kralj Leopold je smrtnu presudu hrvatskim ustanicima potvrdio tek 25.
travnja. Javno je mnijenje očekivalo da će osuđenici biti pomilovani. Molbe
i zahtjevi za pomilovanjem u Beč su dolazili iz čitave Europe. Stvoreno je
ozračje u kojem je potvrda smrtne presude izazvala opću konsternaciju.
127
Međimurska povijest
Međutim, car Leopold i dvorska kamarila na to se nisu obazirali.
Postoji nekoliko onovremenih izvješća u kojima se opisuju zadnji
trenuci hrvatskog bana Petra Zrinskog. Svi se autori slažu da je na stratište
išao ponosito, uzdignute glave, muževno. Vidjelo se da je veliki junak. U
tamnici je danomice trpio poniženja, ali se nije žalio niti je što molio.
Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika pokopani su u Bečkom Novom
Mjestu. Nakon nekoliko premještaja njihove su kosti 1919. godine prenijete
u Zagreb. Naime, 28. travnja 1919. godine u Bečkom Novom Mjestu u
organizaciji Družbe braće hrvatskog zmaja ekshumirani su posmrtni ostaci
grofa Petra Zrinskog i markiza Frana Krsta Frankopana. Samim poslom
ekshumacije rukovodili su veliki meštar Emilije Laszovski i Velimir Deželić.
Posmrtni ostaci hrvatskih mučenika dopremljeni su u Zagreb i 30. travnja
uz velike svečanosti pokopani u zagrebačkoj katedrali. Još 20. srpnja 1907.
godine članovi Družbe braće hrvatskog zmaja organizirali su ekshumaciju
posmrtnih ostataka Petra Zrinkog i Frana Krste Frankopana iz skupne grobnice
u pokop u posebnom grobu. U skupnoj grobnici su se pokapali siromasi iz
obližnje bolnice, a kosti hrvatskih velikaša su po nalogu gradskih vlasti bile
pokopane u skupnom grobu u veljači 1885. godine. U vremenu od 1671. do
1802. kosti su bile u posebnoj grobnici u crkvi sv. Mihovila u Bečkom Novom
Mjestu. Od 1802. do 1884. kosti su bile u grobu na južnoj strani zvonika
župne crkve Marije Majke Božje. Zbog radova na obnovi župne crkve kosti
su bile pohranjene u mrtvačnici gradskog groblja, a predmeti iz groba kod
gradonačelnika. Gradonačelnik Budimpešte tražio je da se kosti prenesu
u Budimpeštu, a hrvatski studenti u Beču, na čelu s Velimirom Deželićem,
tražili su od Hrvatskog sabora da se kosti prenesu u Zagreb. Jedino što su tada
uspjeli bilo je da su kosti prenesene u posebni grob.
Sva su imanja ustanika bila konfiscirana i opljačkana, posebno dvor
u Čakovcu, sijelu obitelji Zrinski. Članovi ustaničkih obitelji na razne,
najbrutalnije načine isključeni su iz javnog života.
Erazmo Tattenbach, štajerski velikaš,
jedan od najvažnijih ljudi druge faze
Zrinsko-frankopanske urote uhićen je
22. ožujka 1670. godine. Ustanicima je
pristupio 1667. godine nakon što je umro
ugarski palatin Franjo Wesseleny. Iako je
njegovo pristupanje ustanicima bio važan
događaj, ipak on nije mogao nadomjestiti
vrlo uglednog i autoritativnog palatina
Wesselenyija. Sredinom srpnja 1668.
godine ustanički vođe održali su sastanak
s predstavnicima 13 sjevernougarskih
županija, a neki od prisutnih su na sastanku
Erazmo Tattenbach
odali dijelove ustaničkih planova dvorskoj
Naslov poglavlja
128
tajnoj policiji. Kako ju je muž ostavio u
očajnim financijskim prilikama početkom
1669. godine, Marija Széchy, udovica
palatina Wesselenyija, prodala je dvoru
za 30.000 forinti ostavštinu svojega muža
zajedno s njegovim pismima i najvažnijim
ustaničkim spisima. Petar Zrinski je saznao
da su kompromitantni ustanički spisi u
rukama Dvora pa je primjetno postalo
njegovo kolebljivo držanje, a postupci
su mu često bili proturječni. Za ustanak
je uspio pridobiti zeta Franju Rakoczyja,
ali je došao u otvoreni sukob s vrhovnim
mađarskim dvorskim sucem i jednim od
vođa otpora Franjom Nadasdyjem. Čak
su se obostrano kod cara optuživali kao
zavjerenici. Uhićenje Erazma Tattenbacha
teško je pogodilo Petra Zrinskog. Očekivane
pomoći iz Turske nije bilo, a Tattenbach je Kralj i car Leopold I.
već prvoga dana u istrazi vođenoj u Grazu
sve priznao istražiteljima. Samo tjedan dana
kasnije, 29. ožujka, hrvatski ban grof Petar Zrinski proglašen je nevjernikom i
lišen banske časti.
U Beču je 30. listopada 1671. godine objavljena prva verzija popisa
imovine obitelji Zrinski. Naime, po nalogu cara Leopolda I. izdana je 26.
travnja 1670. godine isprava o konfiskaciji svih imanja grofa Petra Zrinskog,
Frana Krste Frankopana i drugih sudionika Zrinsko-frankopanskog ustanka.
Kako bi se iz postupka konfiskacije izlučila imanja nasljednika bana Nikole
Zrinskog, sina Adama i supruge mu barunice Sofije Löbl, bilo je potrebno
učiniti popis i procjenu cjelokupne imovine obitelji Zrinski. Braća Nikola i
Petar podijelili su svoje obiteljske posjede još 1649. godine, a potvrdu o diobi
izdao je Zagrebački kaptol. Međutim, nakon smrti grofa Nikole Zrinskog
1664. godine na temelju ugovora sva njegova imanja na upravu je preuzeo
Petar. Petar se obvezao plaćati godišnje Sofiji Löbl 3500 forinti. Iz uvjeta koje
je Petar Zrinski postavio caru prije sloma otpora, vidljivo je da barunici Sofiji
Löbl nije redovito plaćao ugovorenu obvezu. Popis i procjenu sačinili su
službenici tridesetnice (carine) u Nedelišću Petar Prašinski i Franjo Špoljarić.
Kardinal Fridrich od Hassie posebnom je notom od 14. svibnja 1671.
godine izvijestio cara Leopolda Habsburškog da je papinski fiskus zaplijenio
rimska imanja markiza Frana Krste Frankopana i to čim je dobio vijest da je
hrvatski velikaš pogubljen u Bečkom Novom Mjestu. Fran Krsto Frankopan
se 1662. godine oženio u Italiji za Venecijanku Juliju de Naro. Njezin
rođak kardinal Barberini darovao im je za vjenčanje posjed i grad Nemi
129
Međimurska povijest
južno od Rima. Stupivši u posjed Nemija, Fran Krsto Frankopan je stekao i
naslov markiza. Bečki dvor nije samo konfiscirao posjede ustaničkih vođa
u Hrvatskoj i Ugarskoj, već je od stranih država zatražio da im konfiscira
posjede koje su tamo imali. Zanimljivo je da su dijelovi obitelji Zrinski i
Frankopana koji nisu sudjelovali u ustanku nastojali svim silama spriječiti
pljenidbu tih imanja. Nakon dugotrajnog sudskog procesa rođak Frana Krste
Frankopana Kornelio Frankopan uspio je 1679. godine ishoditi od pape
Inocencija XI. da se obitelji vrati polovica rimskih dobara. Druga polovica
ostala je u trajnom vlasništvu papinske komore.
20. ADAM ZRINSKI
Posljednji
Zrinski
koji
je
gospodario Međimurjem bio je Adam
(1662. - 1691.), sin bana Nikole
Čakovečkog. Rodio se u Beču 24.
studenoga 1662. godine. Majka mu je
bila Bečanka, barunica Sofija Löbl. U
Čakovec je prvi put došao sredinom
veljače 1663. godine kada je Nikola
Zrinski Čakovečki s velikim slavljem
i pratnjom od stotinu saonica doveo
suprugu i novorođenog sina.1 Adamu su
bile nepune dvije godine kada mu je otac
poginuo u lovu na vepra u Kuršanečkom
lugu. Živio je više u Beču nego u
Hrvatskoj. Kada se 1676. godine upisao
na Bečko sveučilište, zapisan je u knjigu
slušača kao “Adamus comes a Zrini
Vienensis... generis hungaricae”. Dakle,
u matici Bečkog sveučilišta nazvan je
Grof Adam Zrinski
Bečaninom, a po narodnosti Mađarom.2
U Beču je završio studij prava. Jedno je
vrijeme proveo u Luevenu kao bakulaureat (voditelj znanstvenih rasprava).
U Beču je 1679. tiskana njegova pravna studija “Disputatio iuridica” u kojoj
je obradio problematiku skrbništva i zaštite djece, nepunoljetnih osoba,
zapuštene siročadi i udovica s dogmatskog, etičkog, moralnog i političkog
1
Milan Kruhek: Rukopisna ostavština Adama Zrinskog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Vijesti
muzealaca i konzervatora Hrvatske 2/1977., str. 67.
2
Isto, str. 67
Naslov poglavlja
130
stajališta. U rukopisu su sačuvani njegov dnevnik “Manuscriptum comitis
Adami Zrini” i “Fortificatio militaris”. Čuvaju se u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu. Bio je vrlo naobražen i znatno je nadopunio biblioteku
svojega oca. Govorio je hrvatski, njemački, mađarski, latinski, francuski i
španjolski jezik. Odgajan je i za vojničku službu. Bio je nasljedni veliki župan
Županije Zala i legradski kapetan. Iz Louvena se u Čakovec vratio 16. siječnja
1681. godine te započeo borbu za svoja imanja kojima su više gospodarili
krajiški kapetani i generali nego njegovi opunomoćenici i upravitelji. U
samom današnjem čakovečkom Starom gradu gospodario je grof Portia koji je
zapovijedao vojnom posadom Massinijeva puka. Adam se smjestio u starom
obiteljskom dvorcu u Pribislavcu. Inače, u današnji belgijski sveučilišni grad
Louvain Adam je otišao početkom 1680. godine. Po povratku u domovinu,
u Čakovec, sada već punoljetan, obilazio je svoje posjede i kao feudalni
veleposjednik izdavao i isprave. Započeo je i borbu za položaje i titule koje
su nekada redom nosili njegovi predci. Ratno vijeće dodijelilo mu je 1683.
godine Legradsku kapetaniju. Tijekom 1684. godine postao je kraljevski
komornik, meštar kraljevskih konjušnika, a preuzeo je i dužnost i velikog
župana Zaladske županije.
Bio je štićenik cara Leopolda. Godine 1683. dobio je čin brigadnog
generala. U veljači 1684. oženio se u nazočnosti cara Leopolda s groficom
Marijom Katarinom Lamberg. Bavarskim odredom zapovijedao je pri
osvajanju Budima 1686.godine. Zarobio je pašinog zamjenika. Osobno je
izvijestio cara o toj pobjedi. U srpnju 1687. promaknut je u čin mlađeg
feldmaršala. Ratovao je s Osmanlijama po Slavoniji i Srijemu. Godine 1688.
s grofom Hochkirchenom zauzeo je današnji Slavonski Brod. Krunidbi Josipa
Habsburškog, sina cara Leopolda, za mađarskog kralja prisustvovao je u činu
maršala Kraljevine Mađarske. Poginuo je u činu zamjenika generala carskih
trupa u bitci s Osmanlijama kod Slankamena u Srijemu 19. kolovoza 1691.
godine. Pokopan je u Beču. Djece nije imao.
Adam Zrinski sa suprugom groficom Marijom Lamberg bio je 11. ožujka
1686. godine na ručku u franjevačkom samostanu u Čakovcu te je obećao
da će sam svojim novcem sagraditi samostan u Čakovcu. U Beču je Adam
Zrinski 5. travnja iste godine napisao svoju oporuku, a u vezi franjevačkog
samostana u njoj napominje da potvrđuje svoje obećanje. Naime, Adam je
od franjevačkog Provincijskog vijeća sv. Ladislava tražio i dobio pravo na
zakladu kako bi u budućoj samostanskoj crkvi sagradio kapelu u čast “Vjernih
mrtvih” gdje bi se dnevno služile svete mise. Za služenje svetih misa odredio
je 1.500 forinti. U oporuci je svotu za služenje svetih misa povećao na 2.000
forinti te dodao još 500 forinti za gradnju samostana koji je osnovao njegov
otac Nikola 1659. godine. Nakon smrti grofa Adama Zrinskog komora koja je
upravljala njegovim imanjima nije priznala oporuku pa su čakovečki franjevci
svoja prava molbom zatražili od cara Leopolda. Car Leopold je pismom od 25.
lipnja 1701. godine upravljenim na gvardijana Martina Šimunčića u cijelosti
131
Međimurska povijest
priznao oporučno dodijeljenu zakladu
grofa Adama Zrinskog samostanu. Čak
je svotu za gradnju nove samostanske
zgrade povisio na 600 forinti.
U dvorcu u Pribislavcu grof
Adam Zrinski je 23. travnja 1686.
godine napisao dodatak svojoj oporuci.
Zbog odlaska u rat protiv Turaka htio
je izbjeći sve nepreciznosti i u slučaju
pogibije osigurati da se striktno provede
njegova volja. Najvažnije točke u
dodatku oporuke su sljedeće: Svu svoju
pokretnu i nepokretnu imovinu ostavio je
supruzi grofici Mariji Katarini Lamberg.
Odredio je da se u slučaju njegove smrti
čakovečkoj sirotinji podijeli 300 forinti.
Za jednu misu godišnje pavlinima
u samostanu sv. Jelene u današnjem
Grof Adam Zrinski, portret u vlasništvu Šenkovcu, gdje je bila obiteljska
Franjevačkog samostana u Čakovcu.
grobnica Zrinskih, odredio je 1.500
forinti, a franjevcima u Čakovcu, uz
ranije određenu sumu od 2.000 forinti,
odredio dodatnih 500 forinti za gradnju samostana. U dodatku oporuke traži
da se pokopa u kapeli obitelji Löbl u dominikanskom samostanu u Beču. Za
uređenje te kapele i njeno održavanje odredio je 2.500 forinti.
Njegovom smrću Dvor se konačno domogao svih imanja obitelji Zrinski.
Iako je u oporuci svojoj supruzi osigurao doživotno uživanje imovine, ugarska
je komora proglasila obitelj Zrinski izumrlom i započela s popisivanjem
njezine imovine. Nakon dugotrajnih pregovora, udovica je prihvatila godišnju
sumu od 50.000 forinti i nakon isteka godine žalosti za mužem Adamom
Zrinskim ponovno se udala 1693. godine za grofa Maksa Ernesta Wlaschima,
moravskog aristokrata. Sa sobom je iz Međimurja u grad Bitev, uz mnoge
druge dragocjenosti, ponijela i knjižnicu obitelji Zrinski koju su oformili
Nikola Zrinski Čakovečki i Adam Zrinski. Tu je biblioteku kupio kasnije u
Bitevu bečki antikvar Samuel Kende, a od njega 1893. godine hrvatska
vlada posredstvom Levina Horvata za 12 tisuća forinti. Kompletna obiteljska
knjižnica Zrinskih tako je srećom završila u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu.
Zanimljivo je znati da je general Herberstein, inače zakleti neprijatelj
Zrinskih, ranije od Dvora tražio da se grofu Adamu Zrinskom dodijele neki
posjedi u Njemačkoj i da se on, kao i Petrov sin Ivan Antun, zauvijek odijeli
od Hrvatske. Tada bi lakše bilo ispuniti Herbersteinov plan i iskoristiti priliku
koja se pružila Habsburgovcima da uništenjem tih dviju najistaknutijih
Naslov poglavlja
132
hrvatskih obitelji Hrvatsku pripoje Austriji kao nasljednu provinciju.1
Posljedice otpora i strašne bečke osude bile su katastrofalne. Članovi
obitelji Petra Zrinskog na različite i najbrutalnije načine su bili isključeni iz
javnog života. Supruga Ana Katarina, hrvatska spisateljica, umna i neustrašiva
žena, ponižena je umrla poludjevši od boli kao zatočenica u Grazu 1673.
godine.
21. POSLJEDNJI ČLANOVI OBITELJI ZRINSKI
Jelena Zrinski, kćerka bana Petra i
Katarine Frankopan, rođena je 20. siječnja
1649. godine u Čakovcu. U 17. godini udala se
za mađarskog velikaša Franju Rakoczyja te ga
uvela u ustanički krug. Bila je žena izuzetne
ljepote, odlučna, hrabra i vješta ratovanju.
U svakoj se prilici očitovala kao otvoreni
neprijatelj Bečkoga dvora. U Saros - Pataku u
Mađarskoj 1. ožujka 1666. godine vjenčali su
se Jelena Zrinski i erdeljski nadvojvoda, u to
vrijeme najbogatiji velikaš Mađarske, Franjo
Rakoczy. Raskošnom vjenčanju prisustvovali
su gosti iz Hrvatske, Mađarske, Poljske, Italije
i Francuske, a skupocjene darove poslali su
papa Aleksandar VII., francuski kralj Luj XIV.
i mletački dužd. Nikada caru Leopoldu nije Jelena Zrinski
oprostila tragični 30. travnja 1671. godine.
Tijekom 1685. godine pet je mjeseci od carskog generala Karafe branila
utvrđeni grad Munkač. Kada je Petar Zrinski bio uhićen u Beču ,Rakoczy je
digao bunu protiv kralja Leopolda i uz pomoć Turaka postigao znatne uspjehe.
Sultan Muhamed IV. čak ga je imenovao kraljem sjeverne Ugarske. Ipak se
na intervenciju svoje majke povukao iz sukoba. Franjo Rakoczy, ogorčeni
protivnik austrijskog apsolutizma i centralizma i aktivni sudionik Zrinsko frankopanskoe urote umro je 30. srpnja 1676. godine.
Nakon smrti Franje Rakoczyja Jelena se udala za Emerika Tökölyja
koji je potom postao vođa mađarskih ustanika protiv bečkog apsolutizma.
Vjenčanje je obavljeno 15.lipnja 1682.godine u tvrđavi Munkacs, starom
sijelu obitelji grofova Tököly . U tom braku rodili su se sin Franjo i kćerka
Julijana Barbara. U lijepu, otmjenu i bogatu udovicu zaljubio se 1678. godine
1
Isto, str. 71.
133
Međimurska povijest
mladi, tada 22-godišnji grof Emerik Tököly,
vođa mađarskih “kuruca” (križara). Međutim,
nakon osmanlijskog poraza pod Bečom 1683.
godine, ratna je sreća okrenula leđa Jeleni i
Tökölyju. Velika vojna na Turke započela je u
sjevernoj Ugarskoj. Jelena je 1688. godine pet
mjeseci branila tvrđavu Munkacs od carskog
generala Caraffe. Tvrđava je pala Caraffi u
ruke 14. siječnja 1686. godine jer su je izdali
vlastiti kapetani. Otpremljena u zarobljeništvo
u Beč s djecom Franjom i Julijom, smještena
je u samostan uršulinki. Tököly je nastavio
otpor. Početkom 1692. godine uspjelo mu
je izbaviti Jelenu iz zatočeništva nakon što
Emerik Tököly
je zarobio i za nju i djecu zamijenio carskog
generala Hannibala Heistera. Po odredbama
Karlovačkog mira 1699. godine turski sultan Mustafa smjestio je Jelenu i
Tökölyja u Carigrad, a od 1701. godine živjeli su u Nikomediji u Maloj Aziji.
Jelena je umrla 18. siječnja 1703. godine. Pokopana je u crkvi lazarista u
Carigradu. Uz velike počasti njezini su posmrtni ostaci 1892. godine preneseni
u Košice. I njezin sin Franjo II. Rakoci bio je vođa mađarskih ustanika protiv
apsolutističke politike Dvora. Svojom je vojskom čak zauzeo i čakovečku
tvrđavu.
Ivan Antun Zrinski rođen je 1651. godine u Ozlju. Bio je jedini sin
hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i Ane Katarine rođene Frankopan.
Studirao je humanističke znanosti i vojništvo. Od vodstva Zrinskofrankopanske urote bio je pripreman za taoca na francuskom ili na turskom
dvoru. Nakon sloma otpora Austrijanci su ga je 1670. godine internirali u
Prag. Tu je trebao stupiti u redovnike, ali se tome opirao. Nakon brojnih
zamolbi omogućeno mu je stupanje u vojnu službu. Sa svojom je pukovnijom
ratovao protiv Osmanlija u Mađarskoj.
Vjeran je Dvoru nadajući se da će mu kralj
Leopold vratiti očeva imanja. Nakon propale
osmanlijske opsade Beča 1683. godine i
pobune Mirka Tökölija , drugog supruga
njegove sestre Jelene protiv cara, osumnjičen
je da potajno djeluje u korist mađarskih
pobunjenika. Iste godine optužen je za izdaju
i uhićen. Bez optužnice i sudskog procesa 20
je godina bio zatvoren u tvrđavi Rattenburg
u Tirolu. Neposredno prije smrti zatočen
je u Grazu u tvrđavi Schlossberg. Umro je
Anton Caraffa
11. studenoga 1703. godine. Pokopan je u
Naslov poglavlja
134
dominikanskoj crkvi u Grazu. Nije se ženio niti je imao djece. Bio je doista
posljednji muški Zrinski u Hrvatskoj. Posmrtni ostaci grofa Ivana Antuna
Zrinskog su 1944. godine preneseni u Zagreb i pokopani u katedrali.
Petrove i Katarinine kćerke Judita Petronela (1652.- zadnji se puta
spominje 1699.) i Aurora Veronika, (1660.- 1735.) život su provele kao
opatice. Judita je bila nadstojnica samostana klarisa u Zagrebu i bavila se
odgojem hrvatskih plemićkih djevojaka. Sačuvan je veći broj njezinih pisama.
Uvijek je pisala hrvatskim jezikom. Aurora Veronika je bila u samostanu
uršulinki u Celovcu. Glazbeno talentirana postala je ravnateljica zbora
uršulinske crkve u Celovcu.
Kralj Leopold izdao je 17. siječnja 1671. godine u Beču posebno
pismo kojim je pomilovao krajiške kapetane koji su sudjelovali u Zrinsko frankopanskom ustanku. Svi su oni, osim kapetana Franje Bukovačkog, bili
uhićeni i podvrgnuti strogom postupku u istrazi. Bili su to kapetani Gašpar
Čolnić, Fran Berislavić, Ivan Kamenjan, Stjepan Gereci, Ladislav Crnković,
Juraj Gotal, Juraj Malenić, Stjepan Ivanović i Franjo Frankulin. Pismom je
pomilovan i kapetan Franjo Bukovački i čak su mu vraćena konfiscirana
imanja, ali on nije vjerovao kraljevoj milosti. Bukovački je pobjegao u Tursku
iz koje se nije nikada vratio. Turci su ga vrlo cijenili zbog njegovih vojničkih
i diplomatskih vrlina. Nudili su mu visoki položaj u vojsci pod uvjetom da
prijeđe na islamsku vjeru. Iako se ne zna pouzdano kada je umro, ali svakako
nakon 1678. godine, zna se da je živio vrlo skromno uglavnom u Bihaću i da
nije prešao na islam.
Posljedice neuspjelog otpora bile su vrlo teške i za Hrvatsku.
Konfiskacijom imanja Zrinskih i Frankopana i njihovih kapetana,najbogatiji
feudalac u Hrvatskoj postala je kraljevska komora. Više od polovice banske
Hrvatske prešlo je u neposredno vlasništvo carske komore. S bivših posjeda
ustanika počela su iz Hrvatske otjecati golema sredstva. Zaplijenjena imanja
obitelji Zrinski inače su procijenjena na 1,4 milijuna forinti, a Frankopanova
imanja na 100 tisuća forinti. Komorski administrator Grgur Pavešić je
od 1673. do 1679. godine vodio točne račune o prihodima i rashodima
konfisciranih posjeda. Iz tih se računa vidi da je samo tijekom šest godina
sa zrinsko-frankopanskih posjeda Ugarskoj komori predano oko 135 tisuća
forinti čistog prihoda. Kada se odbije 19 tisuća forinti koje je Pavešić tijekom
6 godina isplatio kreditorima Zrinskih, vidi se da je komora godišnje ubrala
oko 22,5 tisuće forinti. Ta je suma postala glavna stavka u prihodima Ugarske
komore iz Hrvatske. Komora je pored toga racionalizirala eksploataciju
zaplijenjenih imanja tako da su njezini prihodi bili veći od onih koje su
akumulirali Zrinski i Frankopani. Ta racionalizacija poslovanja značila je u
prvom redu povećane obveze podložnika, osobito tlake. Položaj podložnika
pod komorskom se upravom znatno pogoršao. Ono što je potrebno osobito
naglasiti je činjenica da ti ogromni i dobro uređeni i vođeni posjedi više od
pola stoljeća nisu sudjelovali niti u plaćanju poreza niti u snošenju ostalih
financijskih tereta hrvatskog kraljevstva.

1 O nazočnosti obitelji Zrinski u Baranji više i detaljno se može

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

Raspored svetih misa i nakane od 14. do 21. rujna2014. ODGOVOR

Ovdje preuzmite OGLEDNI PRIMJERAK

Glasnik Hrvatskog filatelističkog saveza br. 5/11

Legende o svetom Nikoli

Što voziš, kume? Ništa, ako privalim.

Preuzmi PDF - ZOO hotel Osijek

Satnica - CASE konferencijski web

Srpska manjinska zajednica u Europskoj uniji

Skolski_kutak_01