Teze za doktorsku disertaciju
Ana Lehocki-Samardžić
POČETCI HRVATSKE GRAMATIKOGRAFIJE; BARTOL KAŠIĆ, 1604.
Uloga klasičnih gramatičkih uzora u hrvatskoj i mađarskoj gramatičkoj tradiciji u svjetlu
kategorija imenskih riječi
Doktorski program lingvistike, slavistika
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta Eötvös Loránd
Budimpešta
2011.
1
Ciljevi, izvori i primijenjene metode istraživanja
Osnovni teorijski cilj istraživanja bio mi je prikazati zajedničku primjenu dijakronijskih i sinkronijskih
metoda lingvističkih istraživanja te prikazati prednosti takvog načina istraživanja na tradicionalnim
gramatikama. Najnoviji rezultati istraživanja u modernoj lingvistici dopunjuju klasične opise jezika, a
rezultati dobiveni klasičnim metodama daju odgovore na to zbog čega je određena lingvistička kategorija
takva kakva jest i zbog čega su se pojavila određena pitanja te na koji se način može dati odgovor na njih.
Dva su osnovna izvora mojim istraživanjima, a to su latinski tekstovi prve hrvatske i prve
mađarske gramatike koje sam usporedila s gramatikama Dionizija Tračanina, Donata i Priscijana.
Lingvistička pitanja koja su se nametnula tijekom istraživanja, tamo gdje sam to smatrala potrebnim i
zanimljivim, usporedila sam i s drugim humanističkim gramatikama, poput one autora Duboisa, Nebrije,
Alvareza i Melanchtona.
U svojoj disertaciji prvenstveno sam tražila odgovore na pitanja, poput onih kojim su se
gramatičkim uzorima služili Kašić és Sylvester u početnim fazama standardizacije mađarskog i hrvatskog
jezika, što je to što su iz tih predložaka preuzeli i zbog čega, koliko je njihovo mišljenje opravdano s
aspekta filozofske i gramatikografijske tradicije toga doba, te na koji su način primijenjivali
gramatikografijske metode latinskih gramatika. U modernim jezikoslovnim istraživanjima nije dovoljno
samo opisati trenutno stanje jezika, već je osnovno pitanje sljedeće: zašto je nešto u jeziku baš takvo
takvo kakvo jest i zbog čega je baš na taj način opisano kako je to sada poznato? U svom radu konkretno
se bavim pitanjem kategorija imenskih riječi, te kakva je bila filozofska pozadina lingvističkih teorija
određenog razdoblja. Proučavajući jezične izvore primijenjivala sam tri principa povijesne hermeneutike1
koja nadilaze i pitanja metajezika. Ova tri principa su kontekstualizacija, imanencija i korespondencija2.
Rezultate istraživanja diktirala je povijesna rekontekstualizacija i imanentna semantika, a ne obrnuto kada
istraživačke metode preduvjetuju rezultate istraživanja. Kako bih što zornije prikazala rezultate
istraživanja jezičnog korpusa primijenjivala sam i poredbenu metodu.
Rezultate svojih istaživanja podijelila sam u sedam većih cjelina. U uvodnom dijelu dala sam
osnovne pojmove gramatikografije, tipove i kronologiju gramatika, a sve sam zaključila kratkim
povijesnim pregledom. U drugom poglavlju analiziram početke hrvatske i mađarske gramatikografije s
posebnim naglaskom na nastojanja u unifikaciji hrvatskog jezika, a unutar toga na Kašićevu ulogu u tom
procesu. Nakon toga dajem kratak uvid u početke mađarske gramatikografije, budući da jezična
unifikacija počinje gramatikama humanizma. U trećem dijelu govorim o dijelovima govora, odnosno
povijesnim promjenama vrsta riječi i kako se ti opisi pojavljuju u prvoj hrvatskoj i mađarskoj gramatici.
U četvrtom poglavlju riječ je o kategoriji padeža. Pored toga što opisujem povijesni razvoj kategorije
padeža, u ovom dijelu govorim i o tome zašto je baš takva kakva jest današnja hrvatska i mađarska
deklinacijska paradigma i koja je teorijska i filozofska pozadina tih promjena. Opisala sam i lokalističku
teoriju jer se samo kroz pitanja lokalističke teorije mogu najbolje opisati razlike između aglutinativnih i
flektivnih jezika i razlike u opisu padežnog sustava uvjetovanih tipološkom razlikom jezika. Peto
poglavlje je o gramatičkom rodu. Raznolikost gramatičkog i prirodnog roda i njegovo razumijevanje
postavila sam na mitološke temelje. Šesto poglavlje o gramatičkom broju počinjem mogućnostima
brojivosti u semantičkim domenima riječi. Posljednji, sedmi dio opisuje utjecaj prve hrvatske gramatike
na kasnija hrvatska gramatička djela.
Moderna gramatikografska istraživanja, čak i onda kada opisuju tradicionalne gramatike, opisnog
su karaktera i samo se uz rijetke izuzetke dotiču povijesnog razvoja gramatičkih kategorija. Izuzetci od
spomenutog su komentari prijevodima klasičnih filologa. U povijesti hrvatske gramatikografije ovim se
pitanjima dosada najviše bavio Zvonko Pandžić3, a osim njega izdvojila bih i Vladimira Horvata 4 i
Radoslava Katičića5 koji su vršili istraživanja na tradicionalnim gramatikama pri čemu se nisu služili
1
Koerner 1995:13.p.
Pandžić 2005:20.p.
3
Pandžić 2005
4
Horvat 1998; Horvat 1999; Horvat 2006
5
Katičić 1981; Katičić 1980/1981; Katičić 1986
2
2
samo opisnim metodama, već su gramatičke kategorije nastojali objasniti i u kontekstu povijesnog
razdoblja. U istraživanjima početaka mađarske gramatikografije istakao se Balázs János koji je detaljno
opisao ne samo početke mađarske gramatikografije, već i latinsku, grčku i hebrejsku gramatičku tradiciju,
te povijesni razvoj narodnih gramatika s posebnim naglaskom na češku i poljsku pravopisnu tradiciju.
Posebno bih istakla i djelatnost C. Vladár Zsuzse koja se bavi početcima mađarske gramatikografije. Za
više tradicionalnih mađarskih gramatika6 pripremila je reprint izdanja u kojima je vlastite prijevode
dopunila komentarima i bilješkama. Iz ovog velikog posla rodile su se i one studije na koje sam se više
puta pozivala u svom radu7.
Od vremena De Saussurea, u lingvistici su dijakronijska i sinkronijska istraživanja strogo
odvojena. U pogledu proučavanja tradicionalnih gramatika, to znači da se tradicionalne latinske gramatike
humanizma mogu proučavati jedino po modelu donatsko-priscijanske tradicije, pa po tom načelu moderni
lingvisti u tradicionalnim gramatika traže samo «pogrješke». Ako je određeno djelo u skladu sa
zahtjevima i propisima toga doba, tada ne možemo govoriti o pogrješkama. Klasična je filologija kao
znanost nastala upravo zbog toga što su lingvisti tražili odgovore na pitanje «zašto». Ova znanost se
nadalje usredotočila na razumijevanje starih tekstova, a usput je osvjetlila neka gramatička pitanja na
koja, po svom nastajanju u XIX. stoljeću, nije mogla dati odgovore. Rezultati dobiveni kompleksnim
istraživačkim metodama do danas se smatraju najboljim ishodištem u jezikoslovnim istraživanjima.
Poredbena metoda koju sam primijenila u radu nadilazi principe sinkronije i dijakronije čime se brišu i
granice de Saussureovih teorija.
Temu koju sam obradila i rezultate istraživanja prikazane u ovom radu pratile su mnoge poteškoće jer
se rezultati istraživanja dobiveni zajedničkom primjenom sinkronijskih i dijakronijskih metoda
istraživanja razlikuju od dosada već potvrđenih rezultata znanstvenih istraživanja, poput pravilne uporabe
ablativa ili u pogledu složenosti problematike gramatičkog roda. Sinkronijska analiza jezika opis je
jednog stanja jezika određenog razdoblja. Ako iz lingvističkih analiza isključimo promjenljivu prirodu
jezika za promjenama, možemo doći do sasvim pogrješnih zaključaka, na primjer: Kašić je kao osmi
padež uveo oblik koji uopće ne odgovara današnjim oblicima i morfološki se smatra nepostojećim u
hrvatskom standardnom izričaju, a koji je najvjerojatnije u vrijeme kada je gramatika pisana oblikom i
značenjem još živio u govoru i koji se razlikovao od ostalih padeža8. Iz tog razloga ovaj nastavak ne može
se promatrati kao Kašićeva pogrješka, već se mora proučavati kao povijesna promjena u jeziku.
Primjenom spomenutih metoda istom su se pojavili i neki rezultati koje je potrebno još dublje proučiti, na
primjer u dijelovima gdje sam prikazala razlike u tradicionalnom i modernom opisu gramatičke kategorije
padeža, te gdje sam iz više aspekata obradila i kategoriju gramatičkog broja, sve to otvara još mnoga
neistražena pitanja i probleme. Ako tradicionalne gramatike proučavamo samo s aspekta donatskopriscijanske tradicije, tada moramo ispustiti određena pitanja iz kojih bi i moderna gramatika mogla
ponešto naučiti. Ako ih proučavamo samo s aspekta modernih gramatika, lako se može dogoditi da
zanemarimo gramatičke propise zadane vremenom u kojem su nastale, a bez kojih se ne može shvatiti
struktura nastanka tradicionalnih gramatika. Unatoč ograničenjima, rezultati analiza koje sam iznijela u
radu bacaju novo svjetlo na dosada neistražena polja gramatikografkih istraživanja te može poslužiti kao
ishodišna točka i daljnjim sinkronijskim i dijakronijskim istraživanjima tradicionalnih hrvatskih
gramatika.
Početci hrvatske i mađarske gramatikografije
Kada se usporede prva hrvatska i prva mađarska gramatika, mogu se uočiti mnoge sličnosti, ali i razlike
među njima. Najviše se sličnosti može uočiti u onim dijelovima u kojima su se dva autora uspjela othrvati
latinskoj tradiciji. To su upravo oni dijelovi u kojima su Kašić i Sylvester primijetili posebnosti svojih
materinjih jezika te su to i prikazali u mnogim primjerima. Kod Kašića se to očituje u tome što je
6
Sylvester János (1539), Szenczi Molnár Albert (1610/2004), Komáromi Csipkés György (1655/2008), Pereszlényi
Pál (1682/2006), Kövesdi Pál (1686/2010).
7
C. Vladár 2003a; C. Vladár 2003b
8
Pandžić 2005:120.p.
3
prepoznao tri glavna narječja hrvatskog jezika te ih je ravnopravno navodio, a posebno je naglašeno u
opisu deklinacijskog sustava. Sylvesterova velika gramatička zasluga leži u tome što je opisao uporabu
člana u mađarskom jeziku, nadalje što je uočio poveznicu u posvojnom imenskom nastavku i glagolskom
posvojnom sufiksu, a najveća mu je zasluga razdvajanje određene i neodređene konjugacije9 tako što je iz
konjugacijskog sustava izdvojio određenu promjenu. Iz stila kojim su pisane gramatike vidimo kome su
djela posvećena i koja im je bila namjena. Kašić10 trojezičnim navođenjem primjera u paradigmama
pokazuje kako je svoje djelo pisao kao didaktičko sredstvo imajući u vidu tada moderne poredbene
metode podučavanja.
Obje gramatike počinju dugim i detaljnim uvodima. Kašić piše pismo čitatelju, a Sylvester svoje
uvodne misli posvećuje jednom od sinova, Theodoru, koje je uobličio u lirsku pjesmu. Iz ovih uvoda
dobivamo dodatne informacije o razlozima nastanka djela, o pojedincima koji su pomogli objavljivanje i
mjestima gdje su izdana, ali sadrže i neke druge informacije osobne prirode. Prilikom opisa sličnosti prve
hrvatske i mađarske gramatike, treba imati na umu da su se i Sylvester i Kašić služili istim klasičnim
predlošcima u pisanju svojih djela. Za svoje predloške nisu uzimali samo tada moderne gramatike, već su
svoja djela obogatili i lingvističkim rješenjima iz klasičnih antičkih gramatika. U njihovim gramatikama
vide se lingvistička rješenja koja prvi put vidimo u prvoj europskoj gramatici jer su s ovim dobro
poznatim i znanstveno prihvaćenim rješenjima svoja djela htjeli učiniti modernima i približiti svoj
materinji jezik svim zainteresiranima za njihovo učenje. U tom smislu izuzetno važnu ulogu dobio je i
latinski kao metajezik prve hrvatske i mađarske gramatike.
Najviše se sličnosti između dvije gramatike vidi u dijelu koji obrađuje deklinacijski sustav. U
Institutionesu se opisuje jedan flektivni jezik, a Grammatica opisuje jedan aglutinativni jezik. Oba su se
autora vrlo teško othrvala latinskim uzorima. Na mnogim mjestima vidimo oponašanje latinskog modela.
Kašić se, na primjer služi pokaznom zamjenicom koja u deklinacijskom sustavu zamjenjuje član koji se
koristi u klasičnim gramatikama unatoč tomu što je sam izrekao kako u hrvatskom jeziku ne postoji član.
Nadalje, izostavio je aorist jer on ne postoji u latinskim gramatikama, a kategoriju živo-neživo opisao je
samo morfološki na primjerima bez dodatnog objašnjena za tu pojavu jer je ta gramatička kategorija već
iz klasičnog razdoblja latinskog jezika bila potpuno iščezla, te zbog toga nije nigjde našao objanjenje za
nju. I kod Sylvestera se u velikom broju javljaju oponašanja latinskog modela. Deklinacijski sustav je u
potpunosti oblikovao prema gramatikama latinskog jezika. Po pitanju gramatičkog roda također je pratio
latinski uzor kada kao i Donat navodi četiri roda (muški, ženski, srednji i zajednički rod). Unatoč svemu
tome, može se reći kako su oba gramatičara dala kvalitetna lingvistička rješenja oslanjajući se na jezičnu
građu svojih materinjih jezika. U Sylvesterovom djelu na više mjesta možemo vidjeti objašnjenja u
kojima se opisuju razlike mađarskog i latinskog jezika. Ova dva jezika razikuju se i tipološki zbog čega je
Sylvester i mogao uočiti više razlika od Kašića. Nazive padeža Sylvester navodi i na latinskom i
mađarskom jeziku. Prilikom usporedbe mađarskog i hebrejskog jezika, i unatoč naglašenog korištenja
latinskog modela u opisu deklinacijskog sustava, ipak je uspio primijetiti aglutinaciju u svom jeziku.
Sylvester je uočio kako se množina u latinskom jeziku izražava padežnim nastavcima, a u mađarskom se
množina označuje posebnim nastavkom koji oblikom ostaje nepromijenjen u deklinaciji. Latinski jezik
već u padežnim nastavcima sadrži značenje množine - kaže Sylvester u jednom od svojih naputaka11.
Sylvester je dobro uočio znak za množinu u mađarskom jeziku što je objasnio hebrejskim primjerima u
opisu deklinacijskog sustava. Latinske nazive za padeže preveo je na mađarski jezik. Zbog istraživanja i
lingvističkih rješenja koja su ponudila braća Schlegel i Humboldt, danas nam je dobro poznato kako se
mađarski i latinski jezik tipološki razlikuju te da se tipološke razlike trebaju tražiti u deklinacijskom i
konjugacijskom sustavu12.
9
U mađarskom jeziku poznate su dvije vrste konjugacija, određena i neodređena. Određenom se služimo kada je
objekt koji ju slijedi određen, a neodređenom kada objekt nije prisutan ili kada je neodređen.
10
Kašić 1604/2002
11
Sylvester 1539/1989:44.p.
12
Máté 1997:84–85.p.
4
O dijelovima govora
Poznavanje teorije o dijelovima govora, koja je razrađena još u starom vijeku, izuzetno je važna za
razumijevanje moderne gramatikografije. Osnovu modernih morfoloških i sintaktičkih opisa čine opisi i
definicije koje poznajemo još iz gramatika napisanih u starom vijeku, na primjer: osam dijelova govora
Apolonija Diskola ili primjena bimodalnog gramatičkog opisa jezika Dionizija Tračanina. Pojam dijelova
govora nije istovjetan s pojmom vrste riječi, a u odnosu na rečenični dio puno je manja jezična sastavnica.
Opise vrsta riječi koje danas poznajemo razradili su gramatičari XIX. stoljeća, ali se u osnovi začetci ovih
opisa moraju tražiti u antičkim opisima o teoriji dijelova govora. Dijelove govora u prvoj hrvatskoj i prvoj
mađarskoj gramatici prikazala sam na podjeli jezične građe u njima jer se iz toga najbolje vidi koji su
gramatički model pratili autori i koje teorije jezične filozofije su utjecale na njih.
Prateći latinsku tradiciju koju su vidjeli kod Priscijana i stoika prvotna podjela riječi je na nomen
substantivum (supstancija, znak za živo) i na nomen adiectivum (opis neke od karakteristika imenica).
Kašić je nomen substantivum podijelio na vlastito, opće i zbirno ime. Kod Kašića vidimo kako nomen
adiectivum ne može stajati bez nomen substantivuma. Nomen adiectivum nije samostalan jer je usko
vezan uz subjekt unutar čega razlikuje šest skupina. Prema današnjoj terminologiji to su pridjevi: upitni,
odnosni, povratni, dijelni pridjevi i brojevi. Zamjenice je podijelio na prave ili izvorne i na one koje su
nastale od drugih riječi. Izvornim zamjenicama naziva pokazne i povratne zamjenice, dok je u drugu
skupinu stavio posvojno ime, domovinsko ime, rodovsko ime i povratno ime. Kašićevo djelo prati
bimodalni sustav gramatičkog opisa i jezičnu građu prema tome dijeli na dva dijela. U prvoj knjizi
obrađuje imenske riječi, a u drugoj glagole.
U pogledu teorije dijelova govora Sylvester u svojoj gramatici prati gramatički model temeljen na
grčkoj tradiciji. Opis jezične građe Sylvester otvara definiranjem najmanje jezične sastavnice, slovom,
odnosno glasom (litera) tako što kaže kako se slova slažu u slogove (syllaba), a iz slogova nastaju riječi
(dictio) iz kojih se na kraju oblikuju rečenice (oratio). U određivanju pojma riječi vidimo utjecaj grčke
filozofije, točnije Platona: «Riječ je izgovoreni glas od kojih nastaju rečenice i u kojima se očituju
stvari.»13Klasifikacija dijelova govora u Sylvesterovoj Grammatici temelji se na grčkoj gramatikografskoj
tradiciji, a kod podjele riječi kao uzorak uzima donatsko-priscijansku tradiciju zbog čega vidimo podjelu
na osam dijelova govora: «Dijelova je govora osam: imenice, zamjenice, glagoli, prilozi, glagolski
pridjevi, veznici, prijedlozi, usklici.»14
Riječi je podijelio prema njihovim osnovnim karakteristikama koje su redom sljedeće: qualitas
(kakvoća), comparatio (stupnjevanje), genus (rod), numerus (broj), figura (oblik) i casus (padež). Podjelu
imenica sažeo je u tri pravila (regula), pri čemu je kao osnovnu distinkciju i temelj podjele naveo odliku
roda. Prema prvom pravilu sve riječi koje znače muškarce, zanimanja koja obavljaju muškarci, nazive za
mjesece, vjetrove i rijeke jednako dekliniramo. U drugom pravilu kaže kako se sve riječi koje znače žene
i zanimanja koje obavljaju žene, gradove i vrste drva dekliniramo jednako kao imenice ženskog roda.
Treće pravilo obuhvaća nazive voća koji su uvijek srednjeg roda. Nakon navedena tri pravila, Sylvester
uvodi pojam padeža koje je dopunio dugim objašnjenjem uporabe člana u mađarskom jeziku. Red
nastavlja definiranjem pojma deklinacije. Isprva o deklinaciji kaže samo toliko da se sve riječi mogu
deklinirati po uzoru na pet deklinacijskih tipova pri čemu jasno možemo uočiti latinski model. Nakon
toga slijede morfološka objašnjenja kada mađarski jezik uspoređuje s hebrejskim zbog čega daje mnoga
objašnjenja u kojima mađarski jezik smješta u potpuno novi odnos prema ostalim europskim jezicima.
Gramatička kategorija padeža
Kada je riječ o opisu padežnog sustava, Sylvester i Kašić prate gramatikografske modele gramatika
humanizma. Opisi i pojašnjenja uporabe padeža u prvoj hrvatskoj i prvoj mađarskoj gramatici
prvenstveno se oslanjaju na klasične gramatičke modele. Najzanimljivije rezultate ovakvog opisa našla
sam u dijelovima u kojima su se autori uspjeli othrvati starovjekovnoj i srednjovjekovnoj tradiciji i gdje
su ponudili takva rješenja koja se do danas primjenjuju u modernim gramatikama. Glavni cilj istraživanja
13
14
Sylvester 1539/1989:11/1-3.p.
Sylvester 1539/1989:13.p.
5
bio mi je pokazati promjene u kategoriji padeža od starog vijeka pa nadalje na primjerima jezične građe
prve hrvatske i prve mađarske gramatike. Rezultate navedenih istraživačkih metoda i onih koje sam
uočila u opisima jezika na početcima hrvatske i mađarske gramatikografije prikazala sam u duhu jezične
filozofije toga doba, a kako bi se kategorija padeža što bolje razumjela, rezultate istraživanja dopunila
sam i modernim opisima jezika.
Gramatičku kategoriju padeža opisala sam kao morfološku, sintaktičku i semantičku kategoriju
riječi, kako se u najvećem broju jezika i javlja. Ovu kategoriju prvi su proučavali Grci što su primijenili
na svoj jezik i tako je i opisali. Padeže koje su uočili i opisali nisu sustavizirali u paradigmama, već su ih
objašnjavali na primjerima u rečenicama. Latinski gramatičari će taj sustav detaljnije razraditi i uvest će
tablični prikaz paradigma što je Varon uobličlio u formu koju i danas poznajemo i koristimo. Grčki i
latinski padežni sustav imao je veliki utjecaj na gramatike starog i srednjeg vijeka kojima su se i Sylvester
i Kašić poslužili u izradi svojih djela. Iz tog razloga smatrala sam važnim prikazati i teorije razrađene još
u starom vijeku pomoću kojih bi se lakše mogla razumjeti rješenja koja su Kašić i Sylvester ponudili.
Kod Kašića se stapaju dva aspekta opisa padežnog nastavka jer on morfološki i sintaktički aspekt
padeža neprestano miješa. Padežne nastavke ne proučava na način da oni odjednom imaju i morfološki i
sintaktički izraz, već ih često opisuje samo kao morfološku ili samo kao sintaktičku odrednicu. Kao
primjer za samo morfološku odrednicu može se uzeti primjer izostavljanja osmog padeža u jednini jer je
Kašić smatrao da je on u jednini isto što i «dativ s prijedlogom u»15. To što je ostavio ablativ u
paradigmama daje nam naslutiti da je u pogledu univerzalne jezične logike mjerodavnim smatrao samo
sintaktičku refleksiju. Nasuprot tomu Sylvester u svojim opisima padežnog sustava u prvi plan stavlja
morfološku odrednicu. Kašić se ponegjde poslužio i semantičkim analizama zbog čega su casus septimus
i casus octavus našli svoje mjesto u paradigmama.
Sylvester je dao samo jedan deklinacijski uzorak za promjenu riječi u mađarskom jeziku. Ako
promatramo samo sustav paradigma, vidjet ćemo da one u potpunosti prate latinski model i da Sylvester
polazi od latinskog sustava kojeg čini pet deklinacijskih uzoraka. Ostavio je jednak broj padeža kao i u
latinskom. Zadržao je i njihove nazive i poredak u paradigmama u onoj mjeri u kojoj je to mogao
primjenjujući navedeno na mađarski jezični sustav. Uočio je i to da je deklinacijski sustav u mađarskom
jednak za sve imenice te da uporaba sufiksalnih «prepozicija» sliči hebrejskom. Mađarske sufikse naziva
praepositiones jer ispunjavaju istu gramatičku ulogu i imaju isto značenje kao i latinski prijedlozi.
Posvojnost je u mađarskom jeziku opisao uporabom «razlikovnih glasova», a u nastavku je još dodao i to
da su ti glasovi isti oni koje možemo vidjeti i na glagolima. I bez poznavanja jezične povijesti uspio je
prepoznati poveznicu glagolskih osobnih nastavaka posvojnih sufikasa. Za označavanje posvojnosti dao
je genitivni -é nastavak. O množini u mađarskom jeziku kaže da ima nastavak koji je uvijek jednak i da se
neovisno o padežnom nastavku smješta između osnove riječi i padežnog nastavka. Zbog bogatog
prevoditeljskog iskustva mogao je prepoznati posebne mađarske nastavke, na primjer: –vá/-vé translativni
nastavak kojeg je primijetio kod prijevoda latinskog glagola fio, fieri, factus sum16 . Sylvester polazi od
latinskog jezika kada razlikuje pet deklinacijskih tipova prema nastavku u genitivu jednine. Deklinaciju
prvo daje na latinskom jeziku što kasnije prevodi na mađarski pa tako na razrađuje poseban deklinacijski
sustav primijenjiv na mađarski jezik. Ipak, smatra se velikim postignućem što sve mađarske nastavke u
deklinacijskom sustavu opisuje odjednom jer smatra kako se sve riječi u mađarskom mogu deklinirati
primjenjujući samo njih.
Kašić je u hrvatskom jeziku razlučio tri deklinacijska uzorka polazeći od nastavka u genitivu
jednine: a-osnove, e-osnove i i-osnove. U razradi hrvatskog deklinacijskog sustava Kašić se poslužio
latinskim modelom, ali za razliku od Sylvestera izradio je jedan sasvim novi sustav primjenjiv na hrvatski
jezik koji se od tada pa do danas koristi u hrvatskoj gramatikografiji. Nasuprot ovome, broj padeža se
pokazao kao poseban problem u Kašićevoj gramatici. Nije samo Kašić imao problema s brojem padeža u
paradigmama. Već su se u starom vijeku vodile velike rasprave na tu temu. Gramatičari starog vijeka, a
kasnije i oni u srednjem vijeku i razdoblju humanizma, nisu posvećivali posebnu pažnju istraživanjima
15
16
Kašić 1604/2002:44.p.
Glagol fio, fieri, factus sum u značenju je «biva; postaje nekim ili nečim».
6
sintakse padeža. Ipak, s vremena na vrijeme i tradicionalna gramatika nudi vrlo dobra objašnjenja na tu
temu koja potkrepljuje primjerima rečenica u kojima se vide različite uporabe padeža. U gramatikama
humanizma, pa tako i u gramatikama Kašića i Sylvestera, za uspješno usvajanje jezika preporučuju tzv.
usus ili uporabu. Proučavanje sintakse padeža svodi se na primjenu ususa, pa tako tradicionalne gramatike
ne sadrže posebne dijelove u kojima objašnjavaju različitu uporabu padeža. U svom radu prikazala sam i
moderne znanstvene metode proučavanja sintakse padeža zbog toga što se na primjerima tradicionalnih
gramatika već mogu tražiti početci razmišljanja o sintaksi padeža, te kako su određene tradicionalne
gramatike već prepoznale ovaj lingvistički problem koji je najvjerojatnije upravo iz njih našao put u
moderne gramatičke teorije. U ovom poglavlju posebno se bavim pitanjem ablativa. Katičić17 o
Kašićevom ablativu kaže da je on potpuno suvišan u hrvatskim gramatikama. U ovom dijelu iznosim
razloge zbog kojih smatram kako Kašićev ablativ ima legitimno mjesto u njegovoj gramatici promatrajući
gramatičke metode toga doba i tada vodeće filozofske pravce. Proučavajući ablativ dotakla sam se i teme
koja se tiče povezanosti genitiva i ablativa i njihove priložne prirode što se najbolje može tumačiti
povezanošću starogrčkog i latinskog genitiva i ablativa.
Uporaba ablativa kojeg spominje Sylvester postavlja pitanja koja sam obradila u posebnim
potpoglavljima u dijelu o padežima. Proučavanje lokalističke teorije i rezultati tih proučavanja važna su
pitanja u povijesti gramatikografije što je potaklo mnoga istraživanja na tekstovima tradicionalnih
mađarskih gramatika. Tu prije svega treba spomenuti ime C. Vladár Zsuzse na čije sam se radove
oslanjala u nekim pitanjima u ovoj disertaciji, pogotove one radove koji se bave pitanjima ablativa u
tradicionalnim mađarskim gramatikama. Ablativ je u tim gramatikama opisan kao «zbirni» padež. Zbog
aglutinativne prirode, mađarski jezik sadrži mnoge sufikse s lokalističkim značenjem, dok gramatike
humanizma koje opisuju europske jezike, spominju jedan ablativ koji pretežno nosi lokalističko značenje.
Zbog ovog opisa značenja ablativa, mađarski su gramatičari taj veliki broj priložnih i prije svega mjesnih
sufikasa podrazumijevali u značenju ablativa. U indoeuropskim jezicima priložni (mjesni) se odnosi
izažavaju složenim konstrukcijama (genitiv, dativ, akuzativ i lokativ), ali i jednostavnim izrazima, poput
besprijedložnog akuzativa, lokativa i instrumentala. U tradicionalnim mađarskim gramatikama svi ovi
izrazi dopunjuju osnovno značenje ablativa što je dovelo do još većih problema u razumijevanju
mađarskog ablativa i općenito paradigma. Ovaj problem je u mađarskoj gramatikografiji počeo rješavati
Verseghy kada je isprva naveo dvadeset padeža, potom je taj borj smanjio na petnaest18.
Veliki značaj genitiva leži u njegovoj bogatoj sintaksi. On ne izražava samo pripadnost, već može
imati i priložno značenje, a osim toga može biti i atribut u rečenici. Ovakav genitiv nije našao mjesto u
mađarskim paradigmama, stoga se on i ne navodi u ovakvim značenjima kako ih je tradicionalna
gramatika poznavala. Pripadnost i posvojnost u mađarskom se izražava glagolskim osobnim sufiksima i
imenskim posvojnim nastavcima. Posvojnost se izražava i na posjedniku i na posjedovanom.
Dativ u indoeuropskim jezicima ima i jedno specifično značenje koje sintaksa padeža zove
dativus possessivus ili posvojni dativ. Kod Kašića se ovo značenje ne pojavljuje, najvjerojatnije zbog toga
što se najlakše može naučiti iz ususa. Značenje posesivnog dativa može se naći i u modernim
gramatikografskim opisima. I u nekim drugim europskim jezicima nalazimo dativ koji izražava
posvojnost, a zbog kojeg nam i mađarski dativ s nastavkom -nak/-nek, koji istovremeno nosi i genitivno i
dativno značenje, potvrđuje činjenicu kako je taj nastavak u mađarskom zapravo jedan padežni nastavak s
dva značenja. Posvojni je dativ prvi put u hrvatsku gramatikografiju uveo Veber19 koji ga opisuje u svojoj
17
Katičić 1981:49.p.
C. Vladár Zsuzsa (C. Vladár 2003b:143) govori o tome kako je Verseghy Ferenc prvi uveo način opisa padežnog
sustava u mađarskom jeiku koji sadrži «puno padeža», a upravo je veliki broj padeža odlika modernih opisa
padežnog sustava u mađarskoj gramatikografiji zbog čega ovaj potez smatramo početkom mađarske
gramatikografije. Sylvesterom počinje razdoblje tradicionalne mađarske gramatikografije koja završava
Verseghyjevim djelovanjem. Godine 1793., u djelu pod nazivom Proludium, Verseghy je naveo dvadeset padeža u
mađarskom jeziku, što je u gramatici iz godine 1805. reducirao na petnaest. (C. Vladár 2003b:143)
19
Veber 1859
18
7
gramatici. Prije toga se u hrvatskim gramatikama posvojnost i bliska pripradnost izražavala samo
genitivom.
Analizu padeža dopunila sam raznim gramatikografskim kategorizacijama i istraživačkim
metodama. Tako na primjer opisujem proučavanje padeža na mikro i makro razini iskaza. Padeže se
naime može proučavati na mikro razini ili na razini sintakse riječi, kada padeži djeluju unutar rečeničnih
dijelova i rečeničnih struktura. Može ih se proučavati i na makro razini ili na razini sintakse rečenice,
kada padeži oslikavaju međusobne odnose riječi unutar rečenice ili te iste odnose i sami izazivaju. Primjer
za odnose na mikro razini je kvalitativni genitiv ili genitiv kakvoće koji je u atributnoj poziciji naspram
riječi na koju se odnosi te nikako ne može djelovati izvan te imenske konstrukcije. Ako je padež
rekleksija nekog glagola ili sadržajni dodatak predikatu, tada se na makro razini padežnih odnosa
pojavljuju strukture, poput kauzalni ili uzročni genitiv ili rečenične konstrukcije koje proizlaze iz
predikativnog značenja, ali one samo ne izazivaju nove odnose. Unutar rečenice rečenične se
konstrukcije, poput genitiva i ablativa apsolutnog20, ponašaju kao zasebne rečenice te se zbog toga
proučavaju na mikro razini padežnih odnosa.
Moderna sintaktička istraživanja razlikuju strukturalne i nestrukturalne padeže. Strukturalni su
oni koji ne ovise o tematskoj funkciji. Jedino je važno koja im je uloga unutar rečenice, kakva im je
strukturalna funkcija unutar rečenice, odnosno koju uloga dobivaju, na primjer: subjekt, objekt ili drugo.
Imenska se skupina riječi može mijenjati ovisno o tematskoj fukciji, a pri tom se gramatička funkcija
riječi modificira.
Ellen Woolford izradila je metodologiju strukturalne teorije21 koja se ipak nije pokazala dovoljno
razrađenom i razumljivom22 kako na teorijskoj razini, tako i na praktičnoj. Nema jedinstvenog mišljenja u
određivanju strukturalnih i nestrukturalnih padeža. Za različite jezike trebalo bi primjenjivati različite
metode za utvrđivanje strukturalne prirode padeža. Mihaljević smatra kako akuzativ u hrvatskom
odjednom može biti strukturalan (bez prijedloga), ali i nestrukturalan (uz prijedlog)23. Još uvijek nije
potpuno jasno jesu li različiti rezultati primjene navedene metode rezultat promjene sintaktičke pozicije
određenih riječi ili proizlaze iz različitih padežnih značenja. Bruening24 je jednim izuzetno važnim
pitanjem proširio moderna strukturalistička istraživanja sintakse padeža kada kaže da je morfologija
padeža usko povezana s tematskom ulogom riječi. Ovim je istraživanjima sintakse padeža pomjerio u
sasvim drugom smjeru što je izazvalo potrebu za izradom nove metodike istraživanja.
Kada se morfološka ili sintaktička odrednica jednog padeža promijeni u nekom jeziku, tada ta
pojava izrazito jako utječe na cijeli sustav paradigma kako se to već moglo vidjeti i u neolatinskim
jezicima. U francuskom jeziku potpuno su se izgubile morfološke odrednice padeža. Od razdoblja
srednjeg vijeka, imenske su se paradigme u francuskom jeziku reducirale do te mjere da su se do danas
potpuno izgubile. Da bismo neku promjenu riječi uopće mogli nazvati paradigmom, u paradigmi je
potrebno imati barem četiri padežna oblika25 kako bi se izrazila četiri temeljna odnosa u rečenici kako se
to vidi u europskim jezicima pa se tako subjekt izražava nominativom, direktan objekt akuzativom,
atributni odnos genitivom, a indirektni objekt i priložni odnosi dativom. U modernom grčkom jeziku ne
možemo govoriti o deklinacijskom sustavu jer moderni grčki jezik morfološki razlikuje samo dva
padežna nastavka.
Mađarski jezik više ne koristi paradigmatski sustav od šest padeža po uzoru na latinski jezik, a
padežne nastavke više ne naziva nastavcima, već afiksima jer je osnovna njihova karakteristika da se iza
njih aglutinacijskim metodama više ne može dodati nikakav drugi element. Mađarski padeži izražavaju
priložne odnose, najčešće priložne odnose mjesta i kretanja s izuzetkom nominativa, dativa, akuzativa i
instrumentala. Priložni padeži dijele se u tri skupine prema pitanjima na koja daju odgovor, a tiču se
20
Latinski ablativ apsolutni odgovara grčkom genitivu apsolutnom.
Woolford 2006:111-130.p.
22
Mihaljević 2010:179.p.
23
Mihaljević 2010:180.p.
24
Bruening 2007
25
Lehocki-Samardžić 2011
21
8
mjesta ili smještaja te kretanja u prostoru. Ta pitanja su: gdje? otkuda? és kamo? Među mađarskim
padežnim afiksima nominativ, dativ i akuzativ sintaktički su padeži jer ih izazivaju odnosi unutar rečenice
te se lako mogu pretpostaviti iz njih26. Ostali se padeži od navedenih razlikuju u tome što se drugi
pojavljuju već u leksičkom opisu predikata. Semantkički instrumental znači sredstvo (mađ. «-val/-vel»);
kauzal-final cilj (mađ. «-ért»); translativ-faktitiv rezultat (mađ. «-vá/-vé»); inesiv (mađ. «-ban/-ben»),
superesiv (mađ. «-on/-en/-ön»), adesiv (mađ. «-nál/-nél»), sublativ (mađ. «-ra/-re»), delativ (mađ. «-ról/ről»), ilativ (mađ. «-ba/-be»), elativ (mađ. «-ból/-ből»), alativ (mađ. «-hoz/-hez/-höz»), ablativ (mađ. «tól/ -től») i terminativ (mađ. «-ig») mjesno značenje, formativ (mađ. «-ként») i esiv-formal (mađ. «-ul/ül») nose značenje stanja.
Današnji hrvatski padežni sustav prati Kašićevu metodologiju i broji sedam padeža. Ne mislim
pritom samo na ustroj paradimga, već i na primjenu latinskih gramatičnih rješenja. Kašić u jednini nabraja
nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, ablativ i casus septimust koji nosi instrumentalno značenje. U množini
je svemu prethodnom dodao i casus octavus u lokativnom značenju. To je bio početak nastanka imenskih
paradigma u onom obliku u kojem se i danas navode. Imenske paradigme u hrvatskom jeziku danas broje
sedam padeža u jednini i množini. Na početku paradigma stoji nominativ, slijedi ga genitiv koji izražava
posvojnost, zatim slijedi dativ, red nastavlja akuzativ nakon kojeg stoji padež dozivanja, a na kraju
paradigma, kako se to vidi i u nekim drugim jezicima, stoje priložni nastavci, lokativ i instrumental.
Na primjeru opisa padežnog sustava najbolje se vidi da su prva hrvatska i prva mađarska
gramatika početak standardizacije hrvatskog i mađarskog jezika u gramatikografskom smislu. Već se kod
Dionizija Tračanina vide nastojanja unifikacije grčkog jezika kada u uvodu svojoj gramatici kaže kako je
od mnogih različitih izraza kojima se služe pisci književnih i povijesnih djela odabrao samo jedan za
kojeg je smatrao da je najprimjereniji i najbolji za pisanje gramatika. Kašić je od tri hrvatska narječja
odabrao štokavicu koju je na mjestima dopunio primjerima iz drugih narječja. Upravo je taj izraz odabran
u gramatikama koje nastaju poslije Kašića, a što je i učvrstilo Kašićevu poziciju u povijesti hrvatske
gramatikografije.
Gramatička kategorija roda
Kako bi se što bolje razumjela gramatička rješenja koja su ponudili Kašić i Sylvester, u dijelu svojih
gramatika u kojima opisuju gramatički rod, analizu gramatičkog roda opisala s aspekta povijesti jezika. U
ovom se dijelu najbolje vidi kako se u tradicionalnim gramatikama prati tradicionalni prikaz jezične građe
što se različitim tradicionalnim gramatikografskim metodama može i analizirati. U ovom se dijelu svog
rada bavim određivanjem kategorije gramatičkog roda, a opisujem i razvoj ove kategorije u kontekstu
povijesti jezika. Prvenstveno sam određivanje i razvoj gramatičkog roda postavila na mitološke temelje
što sam ilustrirala primjerima iz raznih europskih jezika primjenjujući poredbenu metodu.
Prema drevnoj prirodnoj kategorizaciji, riječi se po odrednici prirodnog roda mogu svrstati u
dvije kategorije, u kategoriju živog i neživog. U kategoriju živog svrstavamo riječi muškog i ženskog
roda, a u kategoriju neživog svrstavamo riječi kojima se ne može odrediti prirodni rod, na primjer
predmetima ili pojmovima koji se smještaju negdje između muškog i ženskog roda kao riječ dijete.
Broj rodova u pojedinim jezicima razlikuje se pa tako u francuskom imamo samo dva roda,
(muški i ženski), slavenski jezici razlikuju tri (muški, ženski i srednji), a engleski poznaje četiri (mmuški,
ženski, srednji i zajednički rod27). U latinskom jeziku, osim muškog, ženskog i srednjeg roda, nalazimo i
druge kategorije roda pod nazivom communia (zajednički rod) i mobilia (pokretni rod). U grčkom jeziku
pojam communia odgovara pojmu koinon, a mobilia je isto što i epikoinon. Donat je uveo i tzv. nomina
fixa («nepokretne imenice») i nomina mobilia («pokretne imenice») kojima je dopunio prethodno
navedene kategorije. U kategoriju nomina fixa podrazumijeva riječi kojima se u nastavku ne vidi
gramatički rod, na primjer: mater (majka), pater (otac), frater (brat), uxor (supruga). U skupinu nomina
mobilia svrtao je riječi kojima se morao dodati određeni tvorbeni nastavak kako bi se naziv za muškog
26
27
Kiefer 2006:75–77.p.; Kiefer 2000:577–587.p.
Filipović 1966:22.p.
9
vršitelja radnje promijenio u vršiteljicu radnje, na primjer: rex-regina (kralj-kraljica), filius-filia (sin-kći),
deus-dea (bog-boginja).
Autor prve hrvatske gramatike razlikuje tri roda: muški, ženski i srednji rod, ali posebno spominje
i kategoriju communia, tj. zajednički rod28. Sva tri roda razlikuje uporabom pokaznih zamjenica koje je
preuzeo iz latinske gramatičke tradicije i nazvao ih articulus (član). O tzv. članu će kasnije reći kako u
hrvatskom jeziku on ne postoji, ali se kongruencija ipak najbolje očituje u uporabi zamjenica. Na prvom
mjestu uvijek donosi promjenu imenica muškog i srednjeg roda, a potom posebno navodi i ženski. Razlog
je tomu samo sličnost nastavaka muškog i srednjeg roda, te morfološka posebnost ženskog roda u odnosu
na muški i srednji rod.
Sylvester se ne usudi reći kako u mađarskom ne postoji kategorija gramatičkog roda, već navodi
pet rodova onako kako je to vidio u latinskim gramatikama: genus masculinum (hic magister), genus
femininum (haec Musa), genus neutrum (hoc scamnum), genus commune (hic et haec homo) és genus
omne (hic et haec et hoc felix). Prvi je Pereszlényi Pál otvoreno negirao postojanje gramatičkog roda u
mađarskom jeziku u gramatici koju je izdao 1738. godine.
U ovom sam poglavlju posebno analizirala kkategoriju živo-neživo koja do danas pokazuje
posebne nastavke u deklinaciji imenica muškog roda u hrvatskom jeziku. Tradicionalne gramatike nisu
samo oponašale strukturu klasičnih gramatika, već su i preuzimale i primjere iz njih, čak i u slučajevima
kada ti primjeri ne bi mogli poslužiti za dokazivanje jezične pojave koju su dokazivale u latinskom i
grčkom jeziku. Takvi su primjeri nazivi za vjetrove, mjesece u godini, gradove, otoke i rijeke.
Objašnjenja za ove pojave i deklinacije navedenih primjera koja dopunjuju etimološka objašnjenja
prisutna su i u prvoj hrvatskoj i prvoj mađarskoj gramatici. Nazivi za vjetrove tradicionalno su muškog
roda jer predstavljaju personificirana mitološka bića. Ovi pojmovi su i kod Kašića i kod Sylvestera
muškog roda. Sylvester opširno objašnjava nazive za vjetrove i mjesece u godini što potvrđuje praćenje
antičke tradicije prilikom pisanja prve mađarske gramatike.
Buduću je kongruencija najvažniji postupak u dokazivanju gramatičkog roda, tako je ova pojava i
dobila veliko mjesto u ovoj disertaciji. U svom sam je radu prije svega dokazivala kroz pojam
gramatičkog prvenstva. Prema jezičnoj pojavi gramatičkog prvenstva, određene gramatičke kategorije
uživaju prvenstvo naspram nekih drugih, na primjer: muški rod ima prednost pred srednjim i ženskim
rodom i sl. Proučavajući kongruenciju, ne može se poći samo od gramatičkog roda jer bismo u tom
slučaju rod određivali kongruencijom, a konguenciju gramatičkim rodom. Jezično porijeklo i razvoj
kategorije gramatičkog roda izuzetno je teško objasniti i još teže dokazati. U gramatici Port-Royala
smatra se kako su se rodovi razvili proizvoljno i da su posljedica čovjekovog hira. Porijeklo rodova prije
svega treba tražiti u društvenim i gospodarskim promjenama.
Gramatička kategorija broja
Pored jednine (singular), množine (plural) i dvojine (dual), poznajemo još i «malinu» (paukal) i zbirni
broj (sumal). Gramatička kategorija broja u svom značenju objedinjuje i pojam gramatičkog i
matematičkog broja i samo se njihovim strogim razdvajanjem može u potpunosti shvatiti ova kategorija.
Matematička kategorija broja znači koliko nečega ima od onoga što se može izbrojati, a gramatička
kategorija broja znači samo da nečega ima «jedno» (jednina) ili «više» (množina). Točno značenje i
logika gramatičke kategorije broja mora se tražiti u izvanjezičnoj stvarnosti jer se u značenju jednog
pojma gramatički i matematički broj neprestano isprepliću.
U gramatičkom smislu kategorija se broja samo pretpostavlja na način da je nešto brojivo, a čiji
semantički sadržaj objedinjuje imenska riječ. Sintaktički se ova kategorija javlja u kongruenciji s
pridjevom, brojem i zamjenicom te u subjektnom i predikatnom dijelu rečenice. U paradigmatskom
smislu ima dva znaka, posebno za jedninu i posebno množinu. Sintaktički ga uvjetuje kontekst tako da će
imati onoliko značenja u koliko konteksta se može pojaviti jer je snažno povezan sa subjektnim i
predikatnim dijelom rečenice, na primjer u slučaju pluralia tantuma29. U određivanju gramatičkog broja
28
29
Kašić 2002/1604:45.p.
Peti 2005:18.p.
10
izuzetno je važan pojam brojivosti i nebrojivosti. Gramatički broj ne ovisi o točnom matematičkom broju,
već od mogućnosti za brojivost. Točna se količina ne može označavati gramatičkom kategorijom roda,
već samo kvantifikatorima koji označavaju konkretnu količinu, na primjer brojem ili prilogom količine.
Matematički se broj može primijeniti samo u slučaju imenica, a gramatički broj koristimo pri određivanju
i imenica i glagola. Za skupinu brojivih imenica karakteristično je da pored njih može stajati kvantifikator
količine. Iz ovoga izostavljamo dvojinu (dual), malinu (paukal) i zbrojinu (sumal) jer se pri njihovom
određivanju primjenjuju drugi aspekti30.
U euroskim jezicima naglašena je uporaba partitivnog genitiva koji nosi značenje prema kojem iz
jedne veće cjeline izdvajamo jedan manji dio. Europski jezici služe se njime i za izražavanje količine pa
se tako i u modernoj hrvatskoj gramatikografiji ovo značenje rabi za izraz količine u hrvatskom jeziku.
Kada je riječ o malini ili paukalu, kada količina ne prelazi četiri, tada se doista služimo partitivnim
genitivom u hrvatskom jeziku. Osnovna karakteristika ovog genitiva je da ova uporaba nema gramatički
broj tako ovaj oblik riječi postaje najpogodniji za izražavanje točne količine. Partitivni genitiv iz jednog
većeg dijela izdvaja manji dio (izdvaja jedninu ili paukal). Ako iz genitivnog oblika kod jednine i
paukala31 izdvojimo veću količinu, tada tamo mora stajati kvantitativni (količinski) genitiv (genitivus
quantitatist). Živi jezik cjelinu doživljava kao skupinu koja se sastoji od puno manjih jedinica pa tako
kada iz ove veće cjeline izdvojimo jedan manji dio, tada se on mora označiti posebnim jezičnim znakom.
U ovom slučaju to je oblik partitivnog genitiva, a u slučaju veće količine, to je kvantitativni genitiv. U
genitivu su se u partitivnom značenju do te mjere su se pomiješala značenja gramatičkog i matematičkog
broja da se u partitivnosti značenje broja na kraju sasvim izgubilo.
U pogledu proučavanja gramatičkog broja, pojam zbirnog broja (sumala) ne može se zaobići.
Zbirne se imenice ne mogu proučavati s aspekta binarnog sustava gramatičkog broja (jednina i množina)
pa se iz tog razloga za njih mora osmisliti samo njima primjenjena kategorija. U stručnoj literaturi
nailazimo na dvojna objašnjenja u pogledu zbirnih imenica. Prema jednom opisu, zbirne su imenice samo
u jednini32, a prema drugom one su uvijek u množini33. Poredbena slavistička istraživanja daju nam
dokaze za to da su zbirne imenice s morfološkog aspekta pretežno u jednini34 (tako je na primjer u
ruskom, poljskom, češkom, slovačkom, slovenskom, hrvatskom i srpskom), ali postoje jezici u kojima se
ove imenice pretežno javljaju u množini (na primjer u bugarskom i makedonskom)35. Ipak, njihova je
zajednička kategorija sumal ili zbirni broj36 koji odjednom pokazuje jedinstvo gramatičkog broja i
izvanjezičnih realija. Zbirne imenice koje se javljaju samo u jednini u svom značenju kriju skup koji je
sačinjen od mnogo zasebnih jedinki dok se kod značenja zbirnih imenica u množini taj skup interpretira
kao cjelina, a ne skupina sačinjena od više samostalnih jedinki. Ovakva klasifikacija rodila se iz
morfoloških istraživanja.
Razlikovanje glavnog i zbirnog broja podrazumijeva uporabu dvije množine37. Potrebno je uvesti
takvu množinu koja je u potpunosti odvojiva od jednine (za slučaj imenica konkretnog značenja) i jednu
koja se može proučavati samo u odnosu na jedninu i ne može se odvojiti od tog pojma (na primjer: zbirne
imenice). Kako bi se zbirne imenice u potpunosti razumjele, u jezične je analize potrebno uvesti pojam
tzv. singulativa38 koji prema principu pars pro toto pomaže u točnom određenju zbirnih imenica, ali ne
treba zaboraviti kako je to samo pretpostavljena kategorija. Pojam singulativa je teorijska kategorija i u
prirodnom jeziku ne postoji jer je vezana samo uz semantičke odrednice riječi. Ako se oblik singulativa
ne podudara s oblikom jednine određene riječi, tada govorimo o zbirnim imenicama.
30
Ivić 1983:10.p.
U slučaju paukala to je količina manja od pet.
32
Zeuss 1853:299.p.; Lohmann 1929:31-43.p.; Peco 1956:234.p.; Pranjković 1984:172.p.; Babić 1991:481.p.;
Raguž 1997:4.p.
33
Florschütz 1916/2002:27, 31, 33.p.
34
Lohmann 1929:31-48.p.; Degtjarev 1982:65-77.p.; Mozdzierz 1994:5,10.p.
35
Mozdzierz 1994:10.p.
36
Lohmann 1929:31- 48.p.
37
Milanović 1963:52.p.
38
Peti 2005:71-74, 84, 86, 89, 91-93, 100, 106-107.p.
31
11
Imenice koje označavaju skupinu predmeta ili jedinki različitih struktura i postoje samo u
množinskom obliku pripadaju u skupinu imenica koje zovemo pluralia. Ako neka imenica označava
skupinu predmeta ili jedinki iste strukture, tada govorimo o skupini pluralia tantum. Skupina pluralia
tantum objedinjuje imenice koje označavju predmete i dijelove tijela konkretnog značenja čiji je broj
između dva i četiri. U hrvatskom je ta jezična pojava ostatak staroslavenskog duala. U pogledu
gramatičkog broja u značenjskom odnosu jednine i množine skupina pluralia tantum znači „brojivo
jedno». Točnu količinu pluralia tantuma može dati samo kontekst.
Primjeri za skupinu pluralia (krstitke, svatovi, saturnalije itd.) od skupine pluralia tantum
značenjski se razlikuju u tome što su to imenice koje označavaju neke događaje koji se u određenom
vremenskom razdoblju ponavljaju te se radi o seriji jednakih događaja.
Ako pri određivanju gramatičkog broja, pođemo samo od morfoloških oznaka, tada moramo
primijetiti kako svaka riječ u jednini označava «jedno», a svaka riječ u množini znači «mnogo». Iz tog je
razloga točno određenje gramatičkog roda moguće samo uz uvođenje pojma brojivosti i nebrojivosti, a
istom podrazumijeva i semantička istraživanja izvanjezičnih realija.
Kašić je gramatički broj u svojoj gramatici opisao kao atribut imenica pored kategorije padeža
(casus), oblika (figurae), vrste (species) i roda (genus). Navodi dva broja, jedninu i množinu. Ovaj je
atribut pripisao imenima, zamjenicama, glagolima i glagolskim pridjevima. Ponudio je više je objašnjenja
za ovu kategoriju, ali nije morao ići u puno detalja budući su njegovi učenici jako dobro poznavali
kategoriju gramatičkog broja zbog izvrsnog poznavanja latinskog i talijanskog jezika. U tom pogledu
najzanimljivija su njegova razmišljanja o dvojini. Dvojinu je u potpunosti isključio iz hrvtaskog jezičnog
sustava39 te je dao i objašnjenje za svoje mišljenje.
Pojam gramatičkog broja i uporaba jednine i množine u prvoj mađarskoj gramatici sažeta je u
četiri pravila prema isto toliko kriterija. Svim je tim pravilima zajedničko da svi opisi u tim pravilima
kreću od usporedbe mađarskog jezika s latinskim ili hebrejskim.
U pogledu gramatičkog broja u prvoj hrvatskoj i prvoj mađarskoj gramatici autori su krenuli od
latinskog jezika, ali su opis jezičnog sustava prilagodili vlastitim materinjim jezicima. Uočili su i detaljno
opisali ovu kategoriju na način da je ona usko povezana s uporabom brojeva što je Kašić objasnio u dijelu
pod naslovom uporaba brojeva, a Sylvester u uvodnom dijelu u kojem objašnjava deklinacijski sustav.
Utjecaj prve hrvatske gramatike na tradicionalnu hrvatsku gramatikografiju
Kašićeva gramatika najviše je utjecaja imala na tradicionalne hrvatske gramatike. Gramatička rješenja
viđena u prvoj hrvatskoj i mađarskoj gramatici toliko su bila ispred svoga vremena, da su mnoge moderne
gramatike slijedile rješenja iz razdoblja početaka gramatikalizacije hrvatskog i mađarskog jezika. Ono što
su kasnije hrvatske gramatike naslijedile od Kašića, prvenstveno je odabir narječja. Gramatikom Ardelia
Della Belle iz XVIII. stoljeća štokavica počinje dominirati u gramatikama, no početci kodificiranja ovog
narječja sežu u Kašićevo vrijeme. Ovo stanje u potpunosti se stabiliziralo u XIX. stoljeću gramatikom
Josipa Voltića.
Tradicionalnom hrvatskom gramatikom smatramo sve gramatike nastale između 1604. i 1836., tj.
od prve Kašićeve gramatike do one autora Vjekoslava Babukića40. Tradicionalne gramatike nastajale su
kao dijelovi većih djela i smatrale su se kompleksnim didaktičkim djelima što je u potpunosti odgovaralo
postavkama vremena u kojem su nasale. Kašić je također pripremio veće djelo od gramatike kakvu danas
poznajemo, ali je zbog visokih izdavačkih troškova, morao smanjiti građu na samo gramatički dio.
Sto dvadeset i četiri godine nakon Kašića nije se objavila niti jedna hrvatska gramatika. Ardelio
Della Bella je 1728. izdao svoju gramatiku u Veneciji koju smatramo drugom hrvatskom gramatikom. I
između Kašića i Della Belle izdavale su se gramatike, ali ne o hrvatskom jeziku. Tako je na primjer Jakov
Mikalja na hrvatskom jeziku pripremio svoju talijansku gramatiku, Toma Babić napisao je gramatiku
latinskog jezika na hrvatskom jeziku, Lovro Šitović Ljubušak također je napisao gramatiku latinskog
39
40
Kašić 1604/2002:116.; Katičić 1980/1981
Ham 2005:11.p.
12
jezika i naposljetku treba spomenuti i ime Jurja Križanića koji je pripremio rusku gramatiku, za
poredbenu slavistiku djelo od izuzetne važnosti.
Kašićev utjecaj na tradicionalne hrvatske gramatike prvenstveno se vidi u odabiru narječja i u
načinima obrade jezičnog materijala. U djelu Blaža Tadijanovića vidi se jak Kašićev utjecaj, s jedne
strane zbog načina obrade jezične građe, a s druge strane zbog didaktičkog cilja koji im je zajednički.
Objavljivanje Reljkovićeve (1767) gramatike važna je stanica u kodifikaciji hrvatskog jezika. Reljković je
također odabrao štokavicu za svoje djelo. U svojim književnim djelima već je prije upozoravao koliko je
utjecaj turske kulture štetan čak i poguban za očuvanje hrvatskog jezika i običaja. Nisu samo Hrvati pisali
gramatike hrvatskog jezika te radili na kodifikaciji hrvatskog jezika. U hrvatskoj su gramatikografiji
poznata i dva Talijana svojim hrvatskim gramatikama, to su Ardelio Della Bella i Franjo Marija
Appendini.
U tradicionalnim hrvatskim gramatikama pitanje unifikacije nije bilo samo jezično pitanje, već i
kulturalno i političko. Turska okupacija rezultirala je rascjepkanošću države, a osjećaj pripadnosti jednom
narodu, tada je mogao održati samo jezik. Isusovci su širenje vjere na «ilirskom tlu» također zamišljali na
materinskom jeziku jer su se pribojavali kako bi latinski ili bilo koji drugi strani jezik mogao ugroziti
prihvaćanje vjere i Svetog Pisma. Hrvatska gramatikografija od Kašića do Vuka Karadžića pokazuje
miješanje sva tri hrvatska dominantna narječja, na primjer Lanosović (1778) je sva tri narječja uvrstio u
gramatiku. Ova tendencija će se do polovine XIX. stoljeća potpuno zaključiti kada počinje razdoblje
standardnog jezika.
Tradicionalne grammatike velikim dijelom nisu pisane hrvatskim jezikom. Prvu hrvatsku
gramatiku na hrvatskom jeziku napisao je Šime Starčević koji ju je i izdao 1812.
Hrvatske gramatike izdane u prvoj polovini XIX. Stoljeća, gledajući ustrojstvo i način obrade
jezične građe, pripadaju tradicionalnim gramatikama. Ignjat Alojzije Brlić je 1833. godine izdao
gramatiku koja se smatra posljednjom tradicionalnom gramatikom. Gramatike vukovaca koje nastaju u
XIX. stoljeću smatraju se već modernim gramatikama.
Kašićev utjecaj na tradicionalne gramatike bio je izniman. To se prvenstveno očituje u odabiru
jezičnog temelja na kojem je bazirao svoju gramatiku kada je preispitao latinski gramatički model kojeg
je primjenjivao u svom djelu. To se prije svega odnosi na odabir jezične baze, ali i na opis deklinacijskog
sustava. U dijelu o deklinacijama preispitao je latinski model kojeg je primijenio i prilagodio ga je
hrvatskom modelu. Vladimir Horvat je na kraju 1980-ih te početkom 1990-ih počeo analizirati Kašićevo
djelo te je pokušao zainteresirati i druge znanstvenike za proučavanje prve hrvatske gramatike. U školama
su se dijelile reklamne knjižice, održavala su se natjecanja, sve to u tzv. Kašićevoj godini 1995. Danas
već mnogi proučavaju prvu hrvatsku gramatiku. Dva su reprint izdanja vidjela svjetlo dana (godine 2002.
i 2005.) i sada već svako dijete u nižim razredima osnovne škole poznaje ime i djela Bartola Kašića, te što
je bila njegova zasluga u kulturno-povijesnom smislu.
Summary
Several aspects of the nominal categories are introduced in this dissertation by analyzing the first
Croatian, respectively the Hungarian grammar. The author searches for the answer as to how the
grammatical categories were shaped in the form we know them today. First, she examins the variations of
grammatical categories in traditional grammar regarding Historical and Philosophical Linguistics, which
she also complements with modern linguistic analyses. She chose the most suitable research method from
the latest technical literature dealing with traditional grammars, which she complements with the classical
comparative method: she compares the first Croatian and Hungarian grammar materials primarily with
the works of Thrax, Varro, Donatus, and Priscian; furthermore she also analyzes the traditional or rather
the modern grammars of Melanchton, Alvarez, Dubois, Nebria and others. Considering the significance
and the modus of the topic, this dissertation introduces, from a different aspect, the grammatical
categories that had already been known in the Ancient times. When analyzing grammatical categories,
synchronic and diachronic methods should occasionally be used at the same time, since there are still
unexplored issues in the field of Historical Linguistics about the beginnings of Croatian and Hungarian
13
Grammarticography as well as in the field of Croatian and Hungarian comparative linguistics. In the early
days of European grammar writing, the authors used the Latin and the Ancient Greek language in order to
write their works, which makes the research facilities and the selection of methods even more difficult.
This, in turn, results in showing that only a small number of works, which deal with traditional grammars,
are created. Considering the research results, this dissertation presents why it is favourable to adopt the
synchronic and diachronic research methods at the same time while analyzing grammatical categories. It
also provides facilities for further research and language comparison.
U tezama citirana djela:
1) Babić 1991=Stjepan Babić - Dalibor Brozović - Milan Moguš - Slavko Pavešić - Ivo Škarić Stjepko Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, Globus nakladni zavod. Zagreb, 1991.
2) Bruening 2007 = Bruening, Benjamin. On Diagnostic of Structural Case and teh Nature of
Ergative Case: A Reply to Woolford 2006 (draft);
(http://www.ling.udel.edu/bruening/home/home.html)
3) Brunschwig 2003 = Brunschwig, Jacque. Stoic Metaphysics. Inwood. 206-232. p.
4) C. Vladár 2003a = Vladár Zsuzsa. Az ablativus a korai magyar és finn grammatikákban. Magyar
Nyelv. 99.évf., 2. szám, 133 –144. p.
5) C. Vladár 2003b = Vladár Zsuzsa. Hány eset van a magyarban?Egy XVII. századi
kritériumrendszer. Magyar Nyelv. 55. évf., 3. szám, 133 –144. p.
6) Degtjarev 1982 = Degtjarev, Vladimir. Kategorija čisla v slavjanskih jazykah (istorikosemantičeskoe issledovanie. Izdatelstvo Rostovskogo universiteta. Rostov-na-Donu, 1982.
7) Filipović 1966 = Filipović, Rudolf. An Outline of English Grammar, Školska knjiga. Zagreb,
1996.
8) Florschütz 1916/2002 = Florschütz, Josip. Gramatika hrvatskoga jezika za ženski licej,
preparandije i više pučke škole. Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade.
(pretisak uredili: Ivan Berislav Vodopija, Ranko Matasović). Zagreb, 1916.
9) Ham 2006 = Ham, Sanda. Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus. Zagreb, 2006.
10) Horvat 1998 = Horvat, Vladimir. Bartol Kašić i četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja.
Ministarstvo prosvjete i športa. Zagreb, 1998.
11) Horvat 1999 = Horvat, Vladimir. Bartol Kašić, otac hrvatskog jezikoslovlja, Sveučilište u
Zagrebu, Hrvastki studiji – Studia Croatica - Bibliotheca Croaticum, 2. kötet.Zagreb, 1999.
12) Horvat 2006 = Horvat, Vladimir. Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku,
dodatak autobiografiji, preveo: Vladimir Horvat Školska knjiga, Zagreb, 2006.
13) Ivić 1983 = Ivić, Milka. Izbrojivost onoga što imenica označava kao gramatički problem. In:
Lingvistički ogledi. Beograd, 1983., 9-36. p.
14) Kašić 1604/2002 = Kašić, Bartol. Institutiones linguae Illyricae, szerk. Marija Znika, Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje. Zagreb,1604/2002.
15) Katičić 1980/1981 = Katičić, Radoslav. Dual u gramatici Bartola Kašića. Filologija 10.,
1980/1981., 243 – 244. p.
16) Katičić 1981= Katičić, Radoslav. Gramatika Bartola Kašića, Rad Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti br. 388. Zagreb, 1981.
17) Katičić 1986 = Katičić, Radoslav. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku.
JAZU, 388, 5-129. p.
18) Kiefer 2000 = Kiefer Ferenc (főszerkeztő). Strukturális magyar nyelvtan V. Morfológia.
Akadémiai Kiadó. Budapest, 2000.
19) Kiefer 2006 = Kiefer Ferenc (főszerkeztő). Magyar nyelv. Akadémiai Kiadó. Budapest, 2006.
20) Koerner 1995 = Koerner, Konrad. Professing Linguistic Historiography. Amsterdam &
Philadelphia. Benjamins, 1995.
21) Komáromi 1655/2008 = Komáromi Csipkés György. Hungaria illustrata. A magyar nyelv
magyarázata. Az eredeti kiadás hasonmása fordítással. (Fordította, előszóval és jegyzetekkel
14
ellátta: C. Vladár Zsuzsa; szerkeztette: Zsilinszky Éva). Magyar Nyelvtudományi Tarsaság
Kiadványai 228., Budapest, 2008.
22) Kövesdi 1686/2010 = Kövesdi Pál. Elementa LinguaeUngaricae. A magyar nyelv alapjai. Az
eredeti kiadás hasonmása fordítással. (Fordította, előszóval és jegyzetekkel ellátta: C. Vladár
Zsuzsa; szerkeztette: Zsilinszky Éva). Magyar Nyelvtudományi Tarsaság Kiadványai 232.,
Budapest, 2010.
23) Lehocki-Samardžić 2003 = Lehocki-Samardžić Ana = Dvojezičnost i prevođenje in: Istraživanja i
izazovi i promjene u teoriji i praksi prevođenja, (szerk.: Karabalić, Vladimir-Omazić, Marija),
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Osijek, 2003; 337-359. p.
24) Lohmann 1929 – 31 = Lohmann, J. F. Das Kollektivum in Slavischen. Zeitschrift für
vergleichende Sprachforschung auf dem Gebiete der indogermanischen Sprachen, Neue Folge,
LVI, 37-77 i LVIII, 1929– 1931; 206-237. p.
25) Máté 1997 = Máté Jakab. A 19. századi nyelvtudomány rövid története. Nemzeti Tankönyvkiadó.
Budapest, 1997.
26) Máté 2003 = Máté Jakab. A nyelvtudomány (vázlatos) története az ókortól a 19. század elejéig,
Nemzeti Tankönyvkiadó. Budapest, 2003.
27) Mihaljević 2010 = Mihaljević, Milan. Strukturni i nestrukturni padeži u hrvatskom jeziku, in:
Sintaksa padeža (szerk. Matea Birtić, Dunaj Brozović Rončević), Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje - Filozofski fakultet, Osijek. Zagreb, 2010.; 179-192. p.
28) Milanović 1963 = Milanović, B. Upotreba zbirnih brojeva sa imenicama u množini. Naš jezik,
knjiga XIII, sv. 1-2; 48-56. p.
29) Mozdzierz 1994 = Mozdzierz, Barbara Marta. The Forms and Meanings of Collective Nouns in
South-Slavic Compared to Russian. A Dissertation. Yale University, 1994.
30) Pandžić 2005 = Pandžić, Zvonko. Semantika tradicionalne gramatike. In: Institutiones linguae
Illyricae Osnova hrvatskog jezika. Tusculanae Editiones. Zagreb & Mostar, 2005.; 14-189. p.
31) Peco 1956 = Peco, Asim. Oblici kolektivnih imenica na –ad. Naš jezik. n.s.7,sv.7-10.,234-246. p.
32) Pereszlényi 1682/2006 = Pereszlényi Pál. A magyar nyelv grammatikája. Grammatica linguae
Ungaricae. Hasonmás kiadás fordítással. (Fordította: C. Vladár Zsuzsa). Magyar Nyelvtudományi
Tarsaság Kiadványai 226., Budapest, 2006.
33) Peti 2005 = Peti, Mirko. Što se i kako broji u jeziku. Matica hrvatska. Zagreb, 2005.
34) Pranjković 1984 = Pranjković, Ivo. Zbirne imenice i kategorija broja u hrvatskom i srpskom
jeziku. Naučni sastanak, 171-175. p.
35) Raguž 1997 = Raguž, Dragutin. Praktična hrvatska gramatika.Medicinska naklada.Zagreb,1997.
36) Szenczi 1610/2004 = Szenczi Molnár Albert. Novae grammaticae Ungaricae (libri duo). Új
magyar grammatika két könyvben. Hasonmás kiadás fordítással. (Fordította: C. Vladár Zsuzsa).
Magyar Nyelvtudományi Tarsaság Kiadványai 222., Budapest, 2004.
37) Sylvester 1539/1989 = Sylvester János. Grammatica Hungarolatina in usum puerorum recens
scripta Ioanne Sylvestro Pannonio autore. MTA Irodalomtudományi Intézte. Budapest,
1539/1989.
38) Woolford 2003 = Woolford, Ellen. Lexical Case, Inherent Case, and Argument Structure.
Linguistic Inquiry, 37., 2003. 111-130. p.
39) Zeuss 1853 = Zeuss, J. – K. Grammatica Celtica. Leipzig, 1853.
Radovi koji su objavljeni na temu disertacije:
1. Ana Lehocki-Samardžić. A magyar és a horvát grammatikográfia kezdetei a klasszikus európai
nyelvtanirodalom tükrében, in: Acta Hungarica Universitatis Essekiensis (szerk.: Lábadí Károly),
Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, Osijek, 2010., 52-66. p.
2. Ana Lehocki-Samardžić. Kategorija gramatičkog roda u europskim jezicima u odnosu na
hrvatski jezik i prvu hrvatsku gramatiku, in: Hrvatski bez kompleksa. Jubilarni zbornik posvećen
Ernestu Bariću (szer.: Timea Bockovac). Pécsi Tudományegyetem Bölcsészettudományi Kar
Horvát Tanszék - Magyarországi Horvátok Tudományos Intézete, Pécs, 2011., 134-143. p.
15
3. Ana Lehocki-Samardžić. A grammatikai nem kategóriája az indoeurópai nyelvekben. in: Acta
Hungarica Universitatis Essekiensis (szerk.: Lábadí Károly), Filozofski fakultet Sveučilišta J. J.
Strossmayer u Osijeku, Osijek, 2011., 134-143. p.
4. Ana Lehocki-Samardžić. Padežni sustav Kašićeve gramatike u odnosu na opis padežnih sustava
europskih gramatika humanizma i reprezentativnih djela antičke gramatikografije. A Horvát
Tudományos Intézet – Pécs kiadása alatt.
5. Ana Lehocki-Samardžić. Szófaj vagy beszédrész? A hagyományos nyelvtani kategóriák mai
szemmel. Megjelenés alatt az Acta Hungarica Universitatis Essekiensis 4
16

„PiPl mast trast as!“

PDF izvadak - Hrvatski institut za povijest