Na tragu riječi - Webstilus zbornik 2012. 1 Na tragu riječi - Webstilus zbornik 2012. Urednica: dr. Blanka Pašagić Lektorica: Helena Jakoplić Galic Nakladnik: Webstilus klub, Zagreb ISBN 978-953-7853-08-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826174 Copyright © 2012 Webstilus klub www.klub.webstilus.net 2 www.webstilus.net Na tragu riječi Webstilus zbornik 2012. Zagreb prosinac 2012. 3 4 ana Pupoljak i mraz Sva ustreptala i ozarena dugo sam dvojila jer kako bi mogla jedna dama o ljubavi svojoj javno zboriti i mislila sam da ti nikad neću moći reći a htjela sam ti šapnuti kako divan bješe naš vrt kako se iz pupoljka tvog stiha iz nježnog snubljenja rađa ljubav Iznenada pao je mraz i vidjeh kako se naš vrt u ledenu grobnu ploču pretvara I mislila sam da ti nikad neću morat reći kako jedna dama po groblju ljubavi šeta sama ana 5 Vera Aničić More mori Na kušinu od lavande ubrat ću jutro okritati stranice o lipoti mora more more mori jugom stine lomi pa se razliva 6 Vera Aničić Zračna luka Zagreb Koliko smo samo puta pohodili Zagrebačku zračnu luku u ispraćajima, dočecima, putovanjima! Što ju više pohodimo, čini nam se sve manja i manja, kao i avioni na propele. Prostor je uvijek jednak dok promatram putnike koji vuku za sobom kovčege na kotačićima u dolasku i odlasku. Očekujući kasne letove, obično se može sjediti vani na stolicama pletenim od pruća, s bocom vode, voćkom, sendvičem, jer avioni često kasne, a noću od ugostiteljstva u zračnoj luci ništa nije otvoreno. Radi samo blagajna za plaćanje parkiranja automobila i rade samo potrebni zaposlenici zračne luke. Dobro je čekati ljeti, ali zimi nije ugodno, pogotovo za one koji žele nešto popiti, bilo za osvježiti se, utopliti ili okuražiti se. Neke zračne luke imaju čak i za pušače posebne prostore, ali otvoren je barem jedan ugostiteljski objekt. Kad čekaš noću, vani, pogledi su upereni u nebo ako je noć vedra. Broje se avioni koji slijeću ili odlijeću, ili pak samo prelijeću našu zemlju, dok ne sleti onaj kojega očekuješ. Zagledam se često u lica putnika. Zašto su svi zamišljeni, i oni koji dolaze i oni koji odlaze? Kao da se pitaju što će doživjeti pri dolasku i što će doživjeti u odlasku. Prepoznaješ strance. Drugačiji su. Ne izgledaju toliko napeto. Izgledaju jednostavno drugačije. Zadovoljnije. Sigurnije. Oni koji odlaze, uređeni su. Žene imaju frizure, odjeća na njima je - bez obzira odakle su došli do Zračne luke Zagreb - ispeglana, oči bistre. Oni koji dolaze, pogotovo s Vera Aničić 7 duljih putovanja, izgledaju umorno, zgužvane odjeće, krvavih očiju od neispavanosti, a žene bez frizura. Kad očekuješ nekoga, gledaš kroz staklo kad će se pojaviti u prostoru za uzimanje prtljage koja se vrti na pokretnom poligonu. Zašto svi kovčezi izgledaju skoro pa jednako? Dogodi se da povučeš neki drugi kovčeg ako si s one strane stakla dolaska, kao što to promatraš i kod drugih ako si sa strane stakla očekujući nekoga. Više putuju mladi. Lijepe mlade dugonoge djevojke, mladići s aktovkama u kojima im je kompjuter, djeca s mladim roditeljima. Njih obično čekaju djedovi i bake, roditelji. Ima i mladih koji često putuju i ne čeka ih nitko. Samouvjereni su, svjetski. Izgledaju sigurno. Prolaze šutke. Ni na putovanjima u avionu ne komuniciraju s drugim putnicima. Budu zadubljeni u kompjuter. Ponekad sam u avionu zavirila u njihove kompjutere. Bezobrazno bih gledala fotografije koje su slagali. Tekstove koje su pisali nisam mogla čitati, a ni čitati što su čitali, već bih samo u prolazu bacila pogled na plavičasti ekran. U zračnoj luci mladi koji dolaze prolaze s mobitelima na ušima, u ne glasnom govoru sa sugovornikom. U noći se utope s drugima iz zračne luke pa se sad ne zna tko je doputovao, tko nekoga čeka, tko će otputovati, dok neki u automobilima odlaze s parkirališta, neki na njega dolaze. Čuje se samo kotrljanje kotačića od kovčega dok svu prtljagu ne polože na bešumna kolica za prtljagu. Za dana češće kruže autobusi i kombiji koji prevoze putnike do zračne luke i iz nje. Življe je danju, dok noću izgleda sve drugačije. S putovanja su nas dočekali dvoje mladih znanaca u havajskim košuljama koje su toga dana kupili u Zagrebu. Mahnula sam im veselo kad sam ih uočila sa strane stakla dolaska. Jesu li nam tim košuljama željeli nešto poručiti ili su samo željeli biti prepoznatljiviji među ostalima koji su dočekali putnike? 8 Vera Aničić Zračna je Zagrebačka luka i ovaj put ostajala za nama dok smo prepričavali boravak u drugoj zemlji u usporedbi neusporedivog. Putovanja su kao boca vina. Vino popiješ, a boca ti ostane. Etiketa na njoj. Utonula sam u san dok su svjetla treperila cijelim putem do povratka kući. Uvijek govorim da ne bih više na put, a onda kad dobijem poziv ili plaćen put, radujem se svakom posjetu zračne luke. Poseban je to doživljaj. Izgledaš i osjećaš se kao i mladi, svjetski ljudi. Znala sam što me očekuje u povratku, ali nikad ne znam što me očekuje u odlasku, uvijek željna biti više s one strane stakla u Zagrebačkoj zračnoj luci puna dojmova u usporedbi neusporedivoga. Kad se vratiš u svoj grad, sretneš nekoga koga si vidio u avionu po povratku s aktovkom u ruci i mobitelom na uhu. Prođe a da te ni ne primijeti, kao i u avionu. Prezauzeti su da bi se imali vremena upoznavati s ostalim putnicima koji, ako ne gledaju u kompjuter, gledaju u plavičasti ekran ispred sebe s različitim programima. Malo se tko upoznaje u avionu, a i bilo gdje drugdje. Za to im u današnje vrijeme služe kompjuteri. Nikad ne znaš služi li se hrvatskim jezikom putnik sa sjedalom do, otraga ili ispred. Većinom se svi služe engleskim.jezikom. On je cool, svjetski. Nisi više ni siguran kad ga sretneš poslije je li stranac ili je iz Hrvatske. Neki mlađi, koji izgledaju svjetski, nikad ne prilaze drugim putnicima. Drugo je kad se putuje organizirano pa se svi sporazumijevamo našim jezikom, a drugačije kad se putuje individualno. Neki stariji ti ipak znatiželjno priđu kad čuju hrvatski jezik. Rado razgovaraju, a nas je posvuda u svijetu. Što li misle turisti iz dalekih zemalja o Zagrebačkoj zračnoj luci? Vjerojatno da je premalena i da treba puno toga poboljšati. Očekuju, kao i mi, da jednog dana izgleda bolje, drugačije, svjetskije. Vera Aničić 9 Marino Badurina Obale Onaj kome daješ, neka ti i uzme malo riječi, malo dima bogatstvo to je što se nađe i izgubi pa se svakom nekad učini da i on ima u ljubavi ne padaju zvijezde, samo kiše pjesnik otme svjetlu suzu mraku barem načas kada piše u njoj pere ruke, tuđi pogled mrk čeka zore na ivici tuđeg jastuka pa se dade u jutarnji trk i u prijateljstvu kad utopi se dosada njena sjena oblizuje rubne snove s pučine noći ne da ova neplaćena posada i s vrata tjera vjetre uvijek iste, uvijek nove slab si za novi početak ni u radu nisi pronašao spas htio si samo da dočekaš petak da se skitaš kao pas 10 Marino Badurina nema na vidiku promjene duga pjesma ne staje, usta već se suše iznevjerene uši, izmorene duše da bar dođe do neke životne zamjene što da trampim, ovo malo sebe da sačuvam tebe prodam kuću, auto, pa na prugu uvijek s jedne obale na drugu. Marino Badurina 11 Sanja Bakula Gdje si, brate? Gdje si brate mili, gdje te život skrio? Već dugo kod sestre svoje nisi bio. Gdje si, brate mili? Sestra treba snagu da spasi od tuge našu majku dragu. Braco, ja te trebam ko zrak što udišem, ne znam gdje si, brate, al pismo ti pišem. Ne znam ti adresu, ulicu, ni broj, al znam da te trebam, mili brate moj. Zbog velike tuge naša majka pati, u snu te doziva: Vrati nam se, vrati! Dođi da joj osmijeh blijedo lice krasi, dođi, brate mili, od tuge ju spasi. 12 Sanja Bakula Nikol Bali Predigra Fortune Noć je beskrajno duga za onoga koji čeka. Čekajući odbrojava udarce sata na zidu. Broji i odbrojava a vrijeme gmiže, vuče se i ne da. Noć je. Noć i tama oko njenog tijela u postelji zarobljava je i drži zgrčenom u molitvi. Još jednom; noć, a zatim blagi nagovještaj svjetlosti. Dan i opet maska. Stotine dana. Pregršt. Hoće li doći noć bez čežnje? Odmakne se od molitve, ustane, nasmiješi i bi bol predigra Fortuni, a noć čežnje podari joj Ljubav i bi kroz bol povratak Fortune. Nikol Bali 13 Aron Baretić-ABe Iluzija Ti stvarno misliš da me poznaješ, ako svaki dan srećeš me u prolazu. Ti stvarno misliš, samo zato što djelujem nezainteresiran, mirnih, i odmjerenih pokreta, da u meni ne živi divlja zvijer spremna da te u trenutku rastrga. Nemaš ti pojma o meni, možda ni o sebi, jer, sve ovo što vidiš, čitav svijet, što te okružuje, samo je privid, 14 Aron Baretić-ABe tek, dobro namještena iluzija. Zato, pazi sutra, kad sretneš me u prolazu ... NA PUTU, MONTREAL – KLAIPEDA FOR ORDERS, 13. I 2011. Letimo snovima Dopusti molim te, da kroz snove vodim te. Dopusti da zamolim te, da kroz snove vodiš me. Dopusti da duše nam šapuću bespućima sjećanja, miluju se tunelima podsvijesti, olujnim nebom lete, oslobođene, nesputane, poput vječite djece što nikad odrasti neće. Aron Baretić-ABe 15 Nježno poput daha Osjećam kako, poput daha nježno, prišuljaš se, na vrhovima prstiju dotapkaš, pod kožu mi se uvučeš, i misao, sad, ovog trena stvorenu, ranjivu, poput tek rođenog djeteta mi ukradeš, pogledaš me, onim svojim pogledom, nasmiješiš se i nastaviš kao da, baš ništa nije se desilo. NA PUTU, ANTWERPEN – COME BY CHANCE, 17. XII 2010. 16 Aron Baretić-ABe Samira Begman Karabeg Svoja Opet svoja. Sve strasti su sagorjele u podzemnoj vatri. Kao list na vjetru. Predana sam im bila, patnjom odbačena na okrajke sebe. A ti, sivi prolaznik, ogledalo mojih lutanja. Opet svoja. Jedan nikad nenaslućen dodir moga bila učini me promatračem utrobe otrgnute niti što utka obmanu. O, čije sam to snove tako dugo snila a čitav svijet mi bio na dlanu. Samira Begman Karabeg 17 Darko Bek Alice više ne stanuje ovdje Oprosti, izgubio sam se Gdje si da mi rane cjeluju osmjesima one tvoje oči Bademi Ne znam u kojoj ladici sam ih sakrio a strah me je prekapati da te ne razočaram Mogla bi mi reći: Ne, to više nisi ti Ja sam voljela nekog drugog (za I.Ž.) 18 Darko Bek Fantom slobode Zapetljalo me vrijeme u bodljikavu mrežu mojih samoobmana Ne mogu van Prvu oluju više i ne pamtim a ništa se ne nazire Fantom slobode su površina i dubina bez obale Nemam se za što uhvatiti Umoran i sam tonem slobodan Darko Bek 19 Slađana Benkus Veći od sna Kroz gustu maglu nazirem draga mi lica Osmijehom me časte I daju mi zagrljaj Veći od sna Veći od ulica. Raspršim osmijehom čestice magle guste I ostajem sama Nasred grada Usred sna Na pragu ulice puste. Osjetim strah i jecaj svoje duše Osjetim nemir u srcu I vjetar što huči i puše. Satirem osmijeh Tuga mi srce uze Dok ulicu polako ponovo magla obuze. I opet u magli nazirem ljudska lica Al bez osmijeha Bez zagrljaja Veća od sna. Veća od svih ulica. 20 Slađana Benkus Imaju li anđeli krila Ponekad se pitam: Imaju li anđeli krila? Ili su i oni samo ljudi: Tijelom ljudskom slika, Samo duši i srcu savršena prilika. Možda su oni samo djeca I igraju se skrivača U želji da otkrijemo tko su Da im pomognemo u zadaći Što Bog im na zemlji dao je. Imaju li anđeli krila? Nose li krinku preko svojih lica Da ne otkriju ih zli ljudi Jer bježe pred licima smutljivca. Imaju li anđeli krila? Ne znam. Ja anđeo nikad nisam bila. Slađana Benkus 21 Josip Matej Bilić Carmen de occursu U predvorje Kulturnog centra ulazi u crnom kaputu, vidno zadovoljna i sretna; gledam ju, skriven u kutu. Na tren se zaustavi vrijeme, jave se minuli psalmi. Promatram lice žene, koje me zove i mâmi. Taj tren k’o vječnost traje. I... Ne znam je l’ Muza ili poeta, no pogledom svojim toliko daje, a nema ni dvadeset ljeta. I srce joj poželim dati, jer pogled me njezin sludi. Toliko sam želio znati: Tko je? Koga sanja i ljubi? Ljepota njezinog lica, što se vedrinom zlati, maštu mi zagolica: – Bože, tko je? Moram to znati! 22 Josip Matej Bilić Uđoh u Veliku dvoranu; krv protutnji kroz vene i osjetih trnce po dlanu, kad ona sjede kraj mene. – Ja se k’o santa topim, u meni se rađaju slike; Zlatomir riječima toplim pozdravlja uzvanike. Tada joj prozvaše ime; ona se popne na binu, pročita napisane rime i nestane u daljinu. I tada spoznajem gdje sam; gubi se Svjetlo sred mraka. Nikada ju više vidio nisam poslije tog “Garavog sokaka“. I nisam saznao tko je, ni koga sanja, kog’ ljubi; u meni se pitanja roje, jer usnulo srce probudi. Josip Matej Bilić 23 Budan dočekujem svitanja i noću započinjem dan, postavljam bezbroj pitanja, ovako, zaljubljen i sâm. Zamišljen hodam Dolinom suza i ovo srce još danas dvoji: – Je li ona poeta il’ Muza i je li, uopće, ona postoji? Pogledaj mi srce Dok tišina nijemo svira i polako teče vrijeme, eto se – iz čista mira – sjetih jedne lijepe žene. Nemiri mi na grud sjeli; želim van iz svoje kože; da se barem nismo sreli! – Ima li Te, dobri Bože? Sad Te molim ispod Neba i dobrotu Tvoju slavim: – Nije puno što mi treba; samo da ju zaboravim! 24 Josip Matej Bilić Domagoj Blažević Treptaj duše, šapat tijela... ‘Oh, umor kao ljubav li si, gorka okusa. Praznino tijela i uma moga, Već odavna ne okusih sreću Već prijezir, gađenje i tjeskobu Ti samo sukrivac si Samo blijedi pokret koji uhvatih krajem oka. Ta koji je smisao našeg života, doli smrt sama. Sada znam! Oh, umori me umor, Ne tjeraj me, Ta ja sam ću poći, to sudbina mi je.’’ Ja nemam ime... Odnosim sa sobom prazninu Hodajući, kažnjen okovima od neostvarenih snova; Snova koji pritišću moje gležnjeve Teškim, kratkim koracima krećem se ovim iluzornim svijetom Svijetom gdje realnost ne postoji, tek samo iluzija Što je istina? Što je stvarnost? Bol zauzela je mjesto u ovoj praznini Bezglasna bol Strah me! Domagoj Blažević 25 Armin Bolić Buđav vakat Gledam reklame s rolne toalet papira, prezentiraju iznova izvijanje kupusa s rebarcima, valjda uspostavljaju dijagnozu okusa samoće. A njene konture uronjene u naša lica sasušila su osmjeh. Masa slavi popis pogrbljenog stanovništva. Komšije mi šalju dimne signale iz avlije bez wirelessa. Radnička klasa odavno je ostala na čekanju, a igra s djecom poprimila je odlike kineskog tržnog centra. Od buđavog nesklada krezavih ljudi stigosmo do preziranja salonskog inata. Bludni mali vrag uhvatio je signal čežnje: “Moda je produkt društvenih okolnosti”. 26 Armin Bolić Željko Božić Zmajevi Ove zidine i apside, svodovi onkraj zvijezda. Zašto su izgrađeni? U spiralu njihove krhotine propadaju u ništa. Niti jest, niti nije. Treba doseći mjesto s kojeg se mogu promatrati bezimena djeca kako po preriji love svoje papirnate zmajeve; Željko Božić 27 zapljeskati i diviti se onima koji su naučili vrisnuti, ili, barem, nasmiješiti se. Njihov je amfiteatar okružen tminom, umirućim zvijezdama i neprobojnom prazninom. Kružnice poput zvijeri progone zamorce. Suze su periodične, dosljedne, a lica asimetrična, izbrazdana, crvljiva i nepostojana; sve je rečeno. 28 Željko Božić Rita Brgić Stokić Zavjesa zaborava Svaki sam dan istom cestom koračala. Kavez života, zamijenila je drugim, bolničkim krevetom. Otirala sam joj suze, slanije od mora. Postala je izrezbareno drvo, a život promatrala kroz pukotine. „Sanjam dva bijela goluba na mom prozoru.“ kazala je. U nadirućoj tami tražila je otkupljenje grijeha. Osmjeh bez vedrine, povremeni pogledi prema prozoru i zvjezdanom sjaju, sjaju koji blijedi. Rita Brgić Stokić 29 Utihnuo je pjev ptica, a ona se vinula do neba na zlatnim krilima. Noć je postala zvjezdana kruna, a tama teška zavjesa zaborava. 30 Rita Brgić Stokić Nikola Bubić Majko Izboli su me riječima, majko. Pokrali su mi dušu, majko. Pojeli su mi dobrotu i ugradili je u svoje meso. Ne pitaj me ime, majko. Nemam ime koje si mi dala. Ne gledaj mi oči, majko, u očima mi neman spava. Neman su mi stavili u glavu, majko, srce mi kuca tanko. Ne ćutim ni sunce žarko. Novcem su mi prijetili eonima, pao sam prema svojim snovima. Ali kriv sam, majko, jer ne pamtim tvoje muke. Kriv sam, majko, imam krvave ruke. Nikola Bubić 31 Maja Cvek KajOspik Navek bil si gizdelin a zdaj veliš: ja sem in. I fse ti je kul i ful, nešče gej, drugi okej. Ampak, meni ni po volji gda pošepneš: srce sori denes pem na jeden ivent, ne stignem na dejt. Gda z kompjuterom se gizdaš naveke ti Kaja izdaš... Furt na fejsu nekaj lajkaš a skrivečki - kajkaš. Je mi,velim,jeje ful i več ne bum kul, kejti sem domača puca tera svoje reči nuca. 32 Maja Cvek Verek, vu glavi saf si in. Kak puran se špinčiš z tim. Tvoj bi dedek znova vmrl gda bi ove reči čul. Z’arad tebe nori klaun v mojoj duši fse je - daun. Rekla ti bum fejrunt i hodi - vu bekgraund! Maja Cvek 33 Dantearies Nepročitana knjiga Gledam u korice sjajne, blistave skrivaju tajnu neke zagonetne listove slova, riječi, dal poneku rimu ili sam u krivu — i tvoje su oči kao ona nepročitana knjiga toliko toga je ispisano u njima mora, mornari i pjesme sirena ravnica, ratnici i konji razuzdani ljubavi, romanse, lijepote Provanse tanka linja strasti recenzenti razni pa se pitam što sve ispod korica ima mrvicu, bar mjesta malo za našu priču dal bi stalo … 34 Dantearies Dijana Kad postajemo mi U krevetu dok ležim sjetim se tvoga lica i prsti mi bježe kroz kosu tvoju niz ramena se spuštaju oko struka hvataju Tad glavu na prsa tvoja naslonim zamišljajući da tvoje ruke snažne oko mene krhke obavijene stoje i moje žudnje samo dišu obavijene zrakom i ničeg se ne boje Dijana 35 Dionis Fiktivna stvarnost Zar sam još uvijek sputan Vezan okovima slabosti Nedostatak vremena je strah Koji vapi za dubinom Previše sam zatrovan Lijek kroz pjesmu trazim Sutra, mlado vino umire na lozi Androgeni prizor ispijanja suštine Vrijeme je da plamen progovori Svijeća više nije bezlična Amputirao sam ljusku fiktivne stvarnosti Pssst..otvaraju se Vrata Duh izlazi 36 Dionis Neven Dvoržak Uskrs Krvari brod u muci svojoj Razapet konopom što u životu ga drži Razmišljat može, o smrti... kojoj? Dok čeka kraj, u paklu se prži Kapetan njegov, na drugoj strani, U muci za oba, pati za sebe Što ne mogu skupa… a tko im brani? U muci jednoj ispratiti Tebe Dani slobode u sjećanju su živi Kad oba su skupa patili ko´ jedan Kao, DRUGI sad tome su krivi Što svak´ je za sebe, ljubavi žedan Brodu ko´ brodu za sve jade što trpi Uskrs ko´ uskrs je proslava pučka U uvali jada gdje snagu svoju crpi Kriva je samo Uprava lučka Kapetanu njegovom za samoću i jade Kad ne zna više jel´ osta samo Tuga Što Brod za brodom svojim pade Kriva je samo neka Uprava druga Neven Dvoržak 37 Golubić Slomljenih krila stvorenih za let, Asfaltom pustim, u nedjeljno jutro rano, Pokuš’o je prijeći u neki drugi svijet. Kuda, kamo, ni njemu nije bilo znano, Na nožice slabe stat je htio samo, Cestu prijeći, od smrti pobjeći, Na drugu stranu, ne znajući kamo, Za raširit‛ krila, bol mu jaka priječi Tek prolaznik neki, na trenutak je stao, Okrenuo se, gleda, ni sam ne zna što će, Zeleno svjetlo semafor je dao, Strojevi ludi, kreću, gaze, ne koče. U rukama nježnim golupčić se skrasi, Ko‛ u gnijezdu svome, utočište nađe, Tek nada sitna od smrti da se spasi Snagu mu dade, ruke tuđe prihvatiti rađe. Ruke tuđe, nježne, u travu ga polože, Očicama sitnim žmirkati je stao Na jesenjem suncu, što od perja ne može do kože Da joj život spasi, što Bog joj ga je dao. 38 Neven Dvoržak Otvarajuć kljunić reć‛ je nešto htio, Gledajući ruke što milovaše nježno. U životu svome biti što je bio Nikad više biti neće, ovo tijelo betežno. Sklopio je oči, upio sunca trak, Na ruke tuđe spustio je glavu Po posljednji put udahnuo je zrak i... Odletio visoko gledajući Slavu. Slomljenih krila stvorenih za let U nedjeljno jutro rano Odletio je, u neki drugi svijet. Kuda, kamo, ni njemu nije bilo znano. Neven Dvoržak 39 Dva trenutka Kad jednom čovjek počne jedrit za pare I ostavi snove u brazdi što pjeni Zaboravit može one divne dare Što život Mora podario je baš Meni Napeta jedra, što dršću od vjetra Udar vala što pjenom te umi Il‛ skok dupina što zrakom puni njedra Pa pljus, u more, što pjeni i šumi Kad jednom čovjek počne jedrit za pare Za danas, za sutra, za možda jednog dana Čarolije Mora za njih ne mare U sjećanju ostaje samo zora rana Zora rana, na brežuljku nekom U tišini mora i zraku što stoji Vatrena lopta što čini se velikom Na obzorje izlazi, polako, kao da se boji Učas prođe trenutaka pregršt Sviće novi dan Posade što se bude prekidaju gušt Sve ostaje kao pričin, san 40 Neven Dvoržak Dan novi u sivilo već viđeno se stopi Zvijezda što peče, lomi duha moć Prohtjevi, želje, a u duši gropi O, da mi je već jednom svome domu poć U grču dugom dan svom’ dođe kraju, Večer ga preuzme u zagrljaj svoj Prohtjevi, vika i želje tu ne staju, Čeka se ponoć, tišina, treptaj zvijezda roj Samotna sjena nad palubom lebdi Udišuć tminu što mir joj duši vraća Od dana tolikog, na kraju, što vrijedi Osta samo noć, umorno tijelo na rubu plača Kad jednom čovjek počne jedrit za pare Trenutka dva još mu život čine Zora rana prije dnevne jare I večeri vedre prije noćne tmine Neven Dvoržak 41 Umrlo je more Umrlo je more u meni, i ja u njemu Ko´ što val, što za valom se pjeni, Utihne kad kraj je svemu Umrlo, utihlo, u meni, u Tebi, Ustvari, Tebe ni bilo nije Jer da je, umrlo nikad ne bi, Ostalo bi ko´ što bilo je prije A prije, ko´ što sad više nije Zvalo me i ja bi došo S Tobom u sebi, ko´ prije, Moru svome u zagrljaj bi pošo Da mu kažem da Te volim Da mu kažem da mi ono sve je Da mu kažem, da mu zborim Da med‛ vama nema meje Jer da ima, kako bi mu došo Reć mu: More, ja je volim. Mjesto toga, drugim putem ja bi pošo U zagrljaj Tebi, s Morem u sebi Jer oboje vas volim 42 Neven Dvoržak Jer da ima, došao bih k Tebi S Morem u sebi, reći da Te volim Al´ da volim i to More u sebi, Na istini toj, oprosti, ja Te molim Umrlo je more u meni I ja u njemu Ko što val, što za valom se pjeni Utihne kad kraj je svemu. Jadranki Pekić za rođendan - 22. lipnja 2012. Neven Dvoržak 43 Anamarija Galić Njemu Ljubavi, Hoće li hrbat vremena Godine uvinuti? Utisci nježnosti Na vrijednosti izgubiti? Hoće li? Ove riječi male Na papiru zgusnute Koje nećeš nikad širokim okom čitati U tuđoj mladosti Našu čeznutljivo tražim Ljubavi, Za nas Lijeka nema Sve dok bolujemo Od zaljubljenosti u slatki ponor prošlosti... 44 Anamarija Galić Ana Ermacora Dodirni mi kožu ...dodirni mi Kožu vrhovima prstiju jer ime ti je Dodir, i zaboravi na Sumnju jer nije dobra; udružila se s Nadom, a zna se oduvijek da je Nada varljiva i češto napušta Slušača misli. Nikad ne uspijem saznati zašto je Nada promjenljiva raspoloženja i zašto zavarava Slušača i Šaptača misli kad joj je dano ono malo Optimizma kojemu Ljudi nasjedaju kao jedinom Uporištu kada sve posustane i kad ni jedne Oaze pitke vode nema u blizini. Dok žedan razmišljaš o Vodi, Sumnja se pretvara u Ljubomoru, a one u paru tako sliče jedna drugoj da Žedan Čovjek poželi radije umrijeti nego li smoći Snage odvojiti ih. Ako poželiš biti Dodir, učini to nečujno, skriveno i bez Sablazni u sebi, jer nikad ne znaš kada će Sumnja i Ljubomora uništiti Nadu kojoj ionako ne smijemo vjerovati. Ana Ermacora 45 feniks U svitanje mislilo je vrijeme pomesti bisere tvoje neće baš neće i shvatiti će vremena breme da je ljubav bezvremena da je usna nezasitna da je uzdah neutješan da je srce nenačeto da je pogled nezaboravan mislio je zaborav da će prekriti nježnost neće baš neće i kad dođe neko drugo svitanje iste će zvijezde iste će livade iste će rijeke napajati iste nade opet će oči tražiti opet će usne moliti opet će ruke tebe umjeti zanjihati nježno baš nježno 46 feniks Dražen Filipović *** Saznanje da sutra umirem ne bi mi se dopalo. Neko uznemirenje bi me spopalo, raspoloženje bi mi palo, al’ samo malo. Stalo bi mi bilo više da gledam kako vjetar stabla njiše, da slušam kako pljušte kiše, zemlju kako diše. I živio bih mirnije, tiše, al’ opet, ne previše. Štoviše, nakon takve vijesti ne bih se puno dao smesti. Čim ogladnim, nastavio bih kao i prije jesti, pozdravljao bih jednako znance na cesti, jer ćemo se opet, kada dođe vrijeme, jednom negdje sresti. Dražen Filipović 47 Milan Frčko Bez Krleže Krleža, nesi me več dogo zbudil v pol noči i čutim se onakov kakov bi navek bil da mi nesi joči rasprl. Lučem se v špigel. Nemrem k sebi dojti. Spodoba vu njemu zgledi kak prestreleni ftič, koji samo kaj neje z petom stepel. I spomenki se odpirajo, a tam je tekar ono najhujše: soldačija, rat, glad, zdenjava... Zdrocani i rastepeni čovek. Skroz drukčega sem sebe zamišlal vu mojim kajkavskim pesmama. Ti koji prebiraš z jočima ove črknje, prosim te naj mi nikaj zameriti. A kaj če ja nemrem stopram “kritične joči” podnesti? 15.10. 2012. 48 Milan Frčko Anamarija Galić Vosak čovjeka Ljubav kao i svijeća Nema uvijek isti plam. Preko ruba znanog nam svijeta Vreli vosak razlijeva se sam. Kad u srcu namnoži se daljina Jezičci vreli nek uskrise sreću Čekat ću dragi, u titraju čekati Da upališ, ljubav kao zadnju svijeću. Anamarija Galić 49 Boba Grljušić Pola priče O svemu smo baš o svemu razgovarali samo ne ne o ljubavi svanuće nas jeste i nije iznenadilo duša je ostala puna a priča ispričana do pola Slutnji vjeruje Neminovno muti pogled osiromašujući i oko za ljepotu nad beskrajem vrta za tren gubi stranu izlaska sunca jasna je samo siva utroba oblaka okreće se nasumce Iščekujući trenutak neznan sluti ga slutnji vjeruje 50 Boba Grljušić Dragan Gortan Jabuka Mislio sam da me ne voliš, jer to ne govoriš toliko često koliko bi meni bilo dovoljno, a onda… došavši na posao, na dnu svoje poštanske torbe pronađoh mirisnu jabuku. Dragan Gortan 51 Faiza Haračić Hrelja Ledene kiše Dolaze kiše što mirišu na prve snjegove, što sjećaju na prve rastanke. Odlazi jeseni u žutom lišću, a ja ću uz odsjaj vatre ispričati priču o magli kroz koju tražih dio sebe, što osta na peronu jedne jesenje godine. Sva tuga zbog rastanka i sreća u grudima, otišla je u vagonima. Ruka što maše, za kišu nije marila. Ostadoh na peronu izgubljenih ljubavi, a vani opet mirišu snjegovi i dolaze sjećanja u prvim pahuljama. 52 Faiza Haračić Hrelja Vida Herga Otići ću Današnji dan ću ukrasti od vremena od tebe, dragi, od sebe… od svega i svih danas ću dignuti sidra i bojama radosti krenuti u smiraj zaljubljenih ptica otići ću, znaj da ću otići ne vjeruješ mi gledaš me smiješkom zaljubljenih usana vjeruj mi, dragi, da hoću otići ću još i dalje od zaljubljenih ptica koje nose naša imena otići ću u poetična prostranstva šumećih krošnji borova i crnika u valove mora u kojima nestaje moje ime, moj obraz i ovaj naš dom božanstveno gola, velika i nepregledna u najsitnijoj čestici života vratit ću se u lebdeći smiraj ptica. vratit ću se u otkopčane košulje juga Vida Herga 53 Iva Jutarnja Sva moja jutra su mirisala na tebe Tebe pomiješanog s mirisom kave Tebe u mirisu vanilije što curi iz kroasana Mirisala sam te i u jutarnjim maglama jesenskih buđenja U ljetnim bonacama nenaseljenog otoka Prvim pahuljama planinske kolibe... Bio si prva nota mirisne ljubice koju sam primicala nosnicama dok sam iza sklopljenih kapaka odgađala buđenje Sva moja jutra su dušom udisana i sve do jednog su tvoga mirisa 54 Iva Marko Jareb Trata Bartul se šetnjom s noge na nogu napokon pojavio ispred svoje gajete. Ugledala ga je njegova supruga pa će mu: - A di si višje, lipo san se zamislila da ti se nije čako dogodilo… - Ma jesi ti na to mislila… ti si oma mislila da san s kon žensko… a nego ča … to samo mati more misliti ka ča si ti rekla malo prije… - Čigova je vo trata u portu? – Bartul upita ženu: - Ne znan, prena je arivala… - Gren viditi deli do glavice… Uputio se Bartul prema dijelu rive gdje je bila privezana trata. Kad je došao do trate koja je bila bočno vezana, bio je oduševljen njezinim izgledom. Prošao je nekoliko puta od krme prema provi i natrag. Nikoga nije vidio od posade na trati, a želio je s nekim od posade popričati. Stade na rivi pored trate i počne razmišljati u sebi: - A vo je prava trata… ma vidi ima škav na provi i krmi i mali otvor po sredini…ima i purtele na provi sa strane i jenu purtelu na krmi… vode na provi sa svake strane ima dvi purtele i tote stoju ni ki vozu… a na krmi u purteli stoji gospodar od trate…ma vidi ima i pinculj ispri i karoc … nisan još vidija vako lipu tratu… ma da mi je barenko jedan put iti šnjon na ribe… ki bi to bija gušt… ma da mi se samo ukrcati na nju da vidim koliko je štabila…koliko je morala va trata ribe uvatiti… ča bi se diko pod tereto inprovala… Dok je tako Bartul stajao neko vrijeme pored trate prema njemu je po rivi šetao neki čovjek. Kad je došao blizu Bartula, učinilo mu se Marko Jareb 55 da je Bartulu slabo, te da upita: - Što ste se tako zamislili, je li vam dobro? - Ništa… ništa…ma dobro mi je… sve mi zubi činu vodu ka vidin vako lipu tratu i ka se sitin koliko je ljog morala uvatiti… - Kad vam je dobro idem ja dalje u šetnju! - Samo ti odi… Trata je ribarski brod za bacanje mreže trate. Ima izgled između leuta i gajete. Služi za ribarenje mrežama potegačama. Ona sjedinjuje ljude, mreže i brodove. Razlikuje se od drugih ribarskih brodova po tome što ima ispred ispruženu dasku s koje se može skočiti na obalu. Nakon nekog vremena dok je Bartul još bio pored trate na rivi priđe mu neki čovjek i upita ga: - Di su ovi moji s broda? - Ki tvoji? – Bartul će. - Pa moja posada? – taj će čovjek. - Ne znan! - A ča je vo tvoja trata? – upita ga Bartul. - Da. - Mogu li barenko malo skočiti na škav da vidin koliko je štabila… i malo projti priko svake bande po kovidurima i viditi je li vergulasta? - Ko ti brani! – odgovori vlasnik trate. Bartul je na trati i nekoliko je puta prošao s prove na krmu. Pogled mu je bio usredotočen na mrežu i ostali pribor na trati. Vidjelo se da se Bartul razumije u sve pojedinosti koje su bile na trati. Kad je došao na bandu trate do rive, Bartul će njenom vlasniku: - Puno je štabila va tvoja trata… ma i mriže su nema ča… i ja vode ko sebe u gajeti iman mriže… malu tratu… koliko puti smo je ja i moja Ankica potegli na motor ka bi išli doma iz tršja… ona bi se uvik ljutila ča ne gremo doma višje… a ja bi reka… sa ćemo 56 Marko Jareb potegniti jedan put za nas a drugi put za sestru… pa barenko da uvatimo ča za večeru… a ona bi rekla… amo višje doma ne mogu od umora višje na nogama stati… i ja bi reka… sa ćemo i onda bi još jedan put ptegli… uvik bimo uvatili čako za večeru za se… samo ča bi uvik rasparali mriže i onda bi hi uvik tribalo doma krpati… za okrpati mriže puno bi mi vrimena uzelo… to je pinpljav posal… nika ga završiti…sa ka smo vode ja baš sinjoć govorin mojoj Ankici oćemo li iti ki put potegniti malu tratu… jerbo san se zaželija bokuničac ribe i zelja… a ona mi govori da neka iden okle san doša… eto ča su ti žene… možeš joj učiniti ne zna ča, ona će ti vaik nešto prigovoriti i grubo reći… ma nije meni brige ča ona govori jaziko dokle se ne dira ute s nećin drugin… - Malo sam te razumio kako si mi to na brzinu sve ispričao. - A čaćutija… najbolje da ću ti sada sve ponoviti ispočetka… nisan blesav… Bartul je s trate izašao vani na rivu, pozdravio se s njenim vlasnikom i uputio se prema svojoj gajeti. Već je padao sumrak, nebo prema zapadu dosta se crvenilo, čuo se po koji ptičji cvrkut, i vidjela se njihova uznemirenost za pronaći mjesto za prenoćiti. U porat su stizali kaići s „pentama“ iz ribolova. Bartul bi prema njihovim vlasnicima napravio mot rukom, kao jesu li što uhvatili, a oni bi napravili grimasu na licu ili zavrtjeli glavom lijevo-desno, i to bi bio znak kao slabi ulov ili ništa. No Bartul nije mogao odoljeti znatiželji i onda bi došao pred skoro svaki kaić i želio se uvjeriti osobno u to jesu li što uhvatili. Netko bi mu pokazao, a netko ne bi, no svatko bi bar nešto uhvatio, bar za večeru za ispržiti na tavi, i onda malo maslinovog ulja,domaćeg kruha ispod peke i koja čaša bevande. I ne boj se onda gladi. Marko Jareb 57 Moja vala Sve plićake moje vale, u dugim snovima mojim, kao i sve njene žale, sja sunce zrakama svojim. Vali joj tuku stijene, a pjev galeba u letu, i kupka od morske pjene, otprati staru gajetu. Osjećam njene oseke, sve nevere i bure, život teče poput rijeke, lice joj je k’o u cure. Slušam pjesmu njenih vrulja, čutim miris njenog mulja. Didova duša Sitin se starog dida mog, i plemenite mu duše, pa i pogleda mu blagog, uvik kad maštral zapuše. Tunjom loviti arbune, po bonaci sam na sviću, mrižama u ure rane, 58 Marko Jareb išao je u kaiću. Valom do punte i braka, arijama ča sve liču, uvatiti zorom zraka, išao je u kaiću. Uvik kad maštral zapuše, sitin se didove duše. Miris babine kvasnice Bura uvik isto dere, evo vratile se tice, smokve malo tko još stere, miris babine kvasnice ne čuti se po kužini kad bi je ona misila, još su tu moti babini što su ih dica vidila. I kopanja je još živa za staviti je da kisa, pokrivena dok uživa te je onda čeka misa. Miris kvasnice babine, nestao je iz kužine. Marko Jareb 59 Moj kaić Stoji ruka na jagluti, valovi se smjelo siću, još vozim po staroj ruti, ja i more u kaiću. Godine su mnoge prošle, moj je kaić sada stari, zadnje su mu ure došle, za plovidbu i ne mari. Uz rivu u portu malom, Bogu dane samo broji, mladost điraje obalom, a moj kaić sad tužan stoji. Ići bonacom na sviću, uvečer sam u kaiću 60 Marko Jareb Đuro Jelović Poput leptira Čežnje mi lepršaju poput leptira S travke na travku S mlake na mlaku I snovi su mi neuhvatljivi Poput lepeta Leptirova krila Neznatno Za Danas Sutra Možda olujine s toga lepeta nahrupe Mašta mi je nepregledna Kao uzburkano more s maloga čuna Gledano Čežnje snova maštane… Đuro Jelović 61 Ljiljana Katić Bljeskovi duha Fascinantnost čovjeka u krhkosti tijela prikriven dušom probija duh kroz misao i ljepotu kad se bit stavlja u pitanje istina potamnjuje rastače dobrota Površina preplavljena dok iz dubina ljubav sve stavlja na svoje mjesto 22.11.2012. 62 Ljiljana Katić Osluškuje boje U svim nijansama plave more se danas osmjehuje sivom urezuje bore kutovima usana poput uskličnika u modroj prisutna Nebo nalik zrcalu podvlači tonove plave grleći prihvaća sivu daje prostora bijeloj štiti zjenicom Između njih moje srce osluškuje 3.11.2012. Ljiljana Katić 63 Sadija Klotz Daljinom O, spotaknu se misli moje Pa onako u letu, dodiruju tvoje, Pronalaze te i tamo gdje nema prisustva tvog, Ušuškaju se ispod pora tvojih, pa tako Neprimjetno, pristupim mirisu kože tvoje. Sakriju se oči moje, sklopljene umorne vjeđe Samo ispod kapaka izazivaju zraku sunca da dotakne te, Da pomiluje one ruke koje ja nikad ne pomilovah, Odlutaju usne moje nekud u beskraj U potrazi za onim cjelovom kojeg snivaju Odluta i srce moje pa zaboravi da se vrati, Ostane prebivati tamo negdje u daljinama kaputa tvog, Ko list papira se uz tebe pripije da te prati, da te shvati.. Skrivene su i želje moje neizgovorene, Neuobičajene i stvarne, Skriveno te ljubim u zahladnjelim zorama Kradem te noćima i vremenu što sve više odvaja Moj i tvoj konac života. Šutnjom te išćem, mislima ljubim Sve do one zadnje zore i prvog sunčevog sna, A onda se iznova iskradem iz postelje tvoje, I vratim u sokake zarobljene duše moje. Daljinom te grlim, osjetilima onim što ni jedna riječ pojasnit ne zna, 64 Sadija Klotz daljinom ljubim onu dušu što zaviri u sklonište bića izgubljenog. Melankolijom te pratim i pogledom onim što u zelenilu oka čuva sjetu i tugu, sreću i dugu.I šute usne moje ko zalijepljene, vremenom izgubljenim, zapečaćene dubokom šutnjom koju samo usne poznaju što ljubiti nisu mogleI naizgled šuti srce moje, ti ne čujes ga. A ono prkosno, razigrano, u svojoj šutnji izgovara hiljadu riječi, pleše stotine godina i crta staze da do njih nađeš put čak i kada ga ne tražiš svjesno.. I šuti duša moja, pomalo umorna nakon lutanja nebeskim putem, Pomalo sjetna, ranjena u onoj svojoj želji da izgovara, da pusti kap po kap, da izlije korito svoje u tvoje ruke otvorene... I nećeš osjetit šutnje i lutanja moja, Možda, tek kad jutro te zateče u snivanju, Naslutiš dah ruke jedne, što u pokretu, zaustavljena u zraku ne stiže dodirnuti lice tvoje. Daljinom i dubokom šutnjom te milujem I pazim da ni jedna riječ ne ode, Pazim da ni jedna grubost ljuta ne dotakne prag duše tvoje, Daljinom šutnje moje čuvam te, tamo negdje u dubinama srca mog. Jer samo tamo ti možeš biti ono što vidjeh u tebi.. Sadija Klotz 65 Darko Knežević Vrijeme nevrijeme Izlijeva se opet nebo. Kiša se slijeva niz nebeski krov Zrnje se raduje. Ograde željezne škripe Potamnjeli nebeski luk nevrijeme sluti, a kamenje samo čuči i šuti. Što god pomislim pada u vodu Žmirka tuga iz mraka. Nevolje kolo igraju. Nasukao sam brod u žito, Bacio sidro duboko pod klasove, da odmorim umorni duh Gromovi paraju tišinu ko svilu. Između neba i zemlje zjapi prostorU dnu prostora površinom kaljavi u blatu čekaju ljudi sreću, A sreća nije u dolasku. Ona je kao vuna, Ona se prede pa se tka. Sakrilo je nebo put do sunca. Počinjem shvaćati vrijednost svjetlostiNi ptice ne zamahuju krilima, a vjetar se raspuhaoŠutim, vatra pucketa, mrkli je dan, tužno je, zima je, stega. Vjetar napolju urla, kod slivnika voda klopoče, a na prozoru svijeća titra. Gitara na zidu čami, ne svira joj se sada. Kaputi se u ormaru stisli, nitko od njih ne zna izlaz da smisli, kravata se stegla oko vrata kao omča, nebo je poslalo vojsku Topovi s neba ispaljuju strijele, 66 Darko Knežević a ja sam se u dugu zadubio kao da sam se u nju zaljubio Vjetar kroz krošnje usijeca put, odsjekao je strujni tok, pali su stubovi svjetlosti Premda je napolju olujno, u kući se tišina nakupila ko dim Kazaljke sata odjekuju kao puška U daljinu mi misao uranja grom mi misli brzo ko tanane niti paučine pokida Pas se s mačkom u karton šćućurio, napolju se stvaraju baruštine sve je mutno od te supe, a gore oblacima pristižu nove trupe Kad ovako prolomi a samo samoća samnom osjetim se ko prosjak Dan je na izmaku snaga, oluja me zarobila Kako se bliži veče trebale bi da se priliju rijeke snova Ali san nikako da umom poplavi negdje je tuga podigla branu pa ne da vodama snova da teku Da brojim zvijezde nebo mi neda, ovce mi nisu sve na broju možda će ovu noć vino rastvoriti nesanicu Ostavit ću brod u tihom zaljevu nade povući će poplave dah, uklopit ću misli u sreću imam i nadu i plan, svanut će sutra plavetan dan Darko Knežević 67 Denis Kožljan Sjećanje na onda Bili su to dani kad sam sa svojih dvije-tri godine tapkala, u gaćicama, sašivenim od nekog ružičastog platna. Da, sašivenim, jer to su bile šezdesete, davne šezdesete kad je čovjek prvi put nogom kročio na Mjesec, a ja, budući da je moja majka radila u Rovinju, u smjenama, bila primorana otići kod bake na selo. No, moram odmah reći , bila sam oduševljena, radovala sam se tim trenucima, tom daru koji mi je život poklonio. Pa, čovjek ne može ni zamisliti kako je život na selu odisao nekom potpuno drugačijom radošću, toplinom, toliko potrebnom slobodom koju, nažalost, sva današnja. pa i moja djeca, nemaju. Dakle, za mene je prvi susret s kokicama koje je baka imala, s kozom koju smo zvali Pika i koja nam je davala mlijeko, i mačkom kojega je moja baka nazvala jednostavno «Mac», bio nešto veliko, novo, nešto što mi je kasnije uvijek ostalo u pameti. Tog dana, sjećam se, majka je došla s punim torbama mojih stvarčica, odjeće i obuće, pa i nešto sokića u tetrapaku - mislim da su se zvali Pingo i da ih i danas ima u prodaji, ponovno. Bila je nekako sva užurbana i kao da je skrivala suze jer ipak sam ja bila njena Dena, njena curica koja nije mogla sama bivati u kući na četvrtom katu stare zgrade u centu grada. No, baka se moja pobrinula da se rastanak s majkom odvije na najbezbolniji način pa me uzela u naručje i pomilovala po kosi, govoreći: »Hoj ti svojoj babi, tić moj mali, mama će vreda doj!». 68 Denis Kožljan Znam da sam je ručicama obuhvatila oko vrata i da smo zajedno krenule našu Piku, kozicu, privezati kod jednog hrasta iza kuće. Tu je ona brstila po cijele dane i prepoznatljivo meketala. A onda - bio je to negdje valjda mjesec lipanj, znam da su šumske jagode virile - ja i moja baka krenule smo u potragu za njima, dok je majka neprimjetno nestala, otišavši čekati autobus za povratak u grad, na posao. Denis Kožljan 69 Vesna Maskalan Osvrt na život Jesen je dvije tisuće i neke godine. Vrijeme je nekako sumorno, reklo bi se depresivno. Kakvo vrijeme možemo i imati s obzirom da je listopad. Osim što u tom mjesecu otpada lišće s drveća, opada i raspoloženje kod ljudi. U takvom tužnom okruženju i sam si tjeskoban, bez nekog pravog razloga. Ovaj uvod, dakako, rastužuje pa prema tome vrijeme je da se trgnemo i krenemo od početka. Jutro je, dižeš se iz kreveta, čvrsto staneš na obje noge i duboko udahneš. Zahvališ Bogu na novom danu. Misli su ti pozitivne. Ako krećeš na posao, kreni vedra lica i reci sam sebi: «Ja sam sretan čovjek jer još uvijek radim». Prodavaču novina možeš darovati onako usput blagi osmjeh i pritom se ni u ludilu sjetiti svog tekućeg računa koji je debelo uminušen. Drugo, k tome i vrlo bitno, sjeti se da imaš samo jedan život. U njemu si jedan jedini takav, više neponovljiv u istom prostoru i vremenu. Ne pretrčavaj život bez daha! Osvrni se po njemu, zapni za njega u namjeri da ga sam uljepšaš koliko ide, jer uvijek ide - stvar je samo tvoje volje. Podigni glavu gore i vidjet ćeš pticu u letu, crveno, žuto i još zeleno lišće na lelujavim krošnjama. Pogledaj dolje k zemlji pa ćeš vidjeti užurbane mrave, vrlo živahne i marljive. Budi u stanju primijetiti i u svoje srce unijeti nešto što te neće izgrizati. More problema u kojima se utapaš svakodnevno ne samo da ti skraćuje život, nego te i buši kao što moljac čini s finom vunenom tkaninom. Tako u organizmu nastane kaotično stanje pa ni ne znaš 70 Vesna Maskalan kada tvoje stanice pošandrcaju i evo ti bolesti, i to zloćudne. Tijelo nam je potrebno jer u njemu je i naša duša. Ako propada tijelo, duša nastoji odseliti pa stoga drži se, ne daj se, da se to i ne dogodi. Evo malog savjeta: Ne sekiraj se unaprijed, jer se neki problemi riješe, za čudo veliko, sami od sebe a da te i ne dotaknu. Uvijek imaj na umu nešto što te najviše veseli. U životu toliko si puta doživio »ljepotu trenutka». Ljepota trenutka - želim objasniti to što sam izrekla - to je ono stanje kad osjetiš da si sretan što postojiš baš sada i ovdje, a pritom budeš obuzet nekom toplinom iznutra, očima upijajući svu ljepotu krajolika do te mjere da si ushićen. Takvo stanje se postiže samo onda kad si uravnotežen, kad je um i srce u savršenom skladu. Eto, to smo mi, savršeni stvorovi na sliku i priliku Božju. Hvala Ti, Bože, što nam udijeli toliku količinu savršenosti. Jabuka u dnu stuba Stajala je usred svega, kraj ceste jedne u dnu stuba, sva u bijelom poput snijega, nakrcana cvijetom ama do zuba. To je od proljeća, rekoh, zadržah pogled na njoj još malo. Toliko ljepote u trenutku stekoh, da mi se otići nije dalo. Minulo ljeto, gotovo je jesen. Suša je tragove ostavila svoje. Stablo puno lišća, al’ plod k’o otresen, na vrhu njenom samo tri jabuke stoje. Vesna Maskalan 71 Vrijeme žuri Jučer ponedjeljak bio, sutra će već srijeda. Kamo nam to vrijeme žuri? Zašto se sve brzo reda? Nedavno list je posve zelen bio. Sad crveno-žut ispod stabla leži. Sutra će već smeđ i osušen biti Jer mu vrijeme bježi i bježi. Zato i mi, prijateljice moje, s gorčinom gledamo pramenove svoje. Nije to ništa, osim to je vrijeme, Ono nam žuri i ostavlja boje. 72 Vesna Maskalan Biserka Mejovšek Odgoj djece Odgoj djece je najljepši i najzahtjevniji posao. Sklona sam vjerovati kako većina roditelja voli svoju djecu, brižni su, žele ih obrazovati, daju im savjete kako se nositi s problemima, uče ih razlikovati dobro od zla, uliti im samopouzdanje i odgovornost … i sve to bez obzira na obrazovanost samih roditelja. Postoji literatura kako to postići. Nije to loše i posezala sam za njom, mada se guru odgoja djece, dr. Spock, odrekao svojih savjeta. Osobno smatram da je vrlo važan instinkt roditelja i prepoznavanje mogućnosti samog djeteta. Osim toga, važno je naučiti ih ljubavi, jer se sve uči, i usaditi im vjerovanje da se u najtežim trenucima obrate roditeljima koji im možda ne mogu pomoći, ali svakako više nego djetetov najbolji prijatelj. I nikada, ama baš nikada ne uspoređivati svoje dijete s drugim djetetom! Od rođenja pa nadalje. To je ukratko moje mišljenje. Nekako mi se čini da je to nekada bilo lakše kada su majke bile kod kuće. Čak i kada su radile od 6 h do 14 h. Kako tko. Danas je teško ako oba roditelja imaju sreće da rade, najčešće od 9.h do 17 h, još teže ako ne rade. Optimalni dio dana nisu zajedno, a kad se skupe, svi su umorni, nervozni, čeka ih niz obveza … Blaženi baka servis! Sada će mnogi reći da je punica/svekrva takva, onakva, miješa se tamo gdje joj nije mjesto … a onda se pitam Biserka Mejovšek 73 kako je netko uzeo za životnoga partnera osobu čija je majka rospija koja bi, logično, trebala odgojiti osobu kakva nam se ne sviđa. A sviđa nam se. Čak ju volimo. Znam djecu, danas odrasle ljude, koji su kao djeca ostali bez roditelja. Divni su. Postigli su prvenstveno moralne norme i sve ono što želimo sami postići kod svoje djece. E, sada: Kako? Jer su oni tako sami odlučili. Čestitam im! Postoje osobe koje su odrasle u traumatičnim okolnostima, gotovo sigurno traumatizirani, ali su naprosto odgovorni i dragi ljudi. Postoje i oni koji se bili obasipani pažnjom i ljubavlju, a rezultat – horor. Uvjerena sam da roditelji nisu govorili svome potomstvu neka ukrade, ubije … a to se događa. Nekako ispada da nema pravila. Ima ih! Želim vjerovati i vjerujem da je većina ljudi, kako znamo reći, dobra. Različiti su, i to je izvrsno. Ne mogu zamisliti da su svi kao ja ili da su kao osoba koja mi je uzor. Kako bi to bilo dosadno! I gore od toga. Mogu u nedogled o ovoj temi. Naprosto mi se ne da jer je sve rečeno i napisano od struke. Ovo je samo moje lamentiranje. 74 Biserka Mejovšek morpheus15 A da ti napišem pjesmu? Padala je kiša, savršen izgovor za privijanje uz mene. Kaže, nije zbog romantike, ne razumiješ ti žene. Gradskim pločnicima, do prvog lokala, igrale su naše sjene. Skinula je kaput primičući topli dlan ka licu. Zagrli me! Umjesto da zoveš kelnericu. Pokloni mi nešto, daj da pomislim da sam ti čitav svijet. Laži mi katkad, budi bijedno običan. Ona želi kompliment. A na rastanku, dok sam je gledao kako odlazi u noć ispod roza kišobrana, pjesma se napisala sama. morpheus15 75 Igor Nedić Niko neće znati da sam bio tu Koliko ću trajat’ kad me ne bude više, kad ostane kamen na kojem ime piše? Godina rođenja i godina smrti, đavolji točak u krug što se vrti. Kad vrijeme dođe, kad se ugasi plamen, ostat će samo mramorni kamen. Na kamenu stoji iz mladosti slika, al’ niko se više ne sjeća mog lika. Kad ne bude više nikog da se sjeća, ostat će samo izgorjela svijeća, kamen i nešto uvelog cvijeća. 76 Igor Nedić Damir D. Ocvirk Mrvica „Sendvič nije kako treba“, reče Ivica tužan, „u njemu nema slatkog meda i jako je ružan.“ Zatim ga baci u školsku travu, sebi za sreću, pogne glavu i šutne ka rasutom smeću. S neba se galeb obruši i kljunom ga poče trgati, al’ posao ne dovrši već poče bijesan vikati da u njemu nije riba, a nema niti morskog raka, što za ishranu triba lipa ptica svaka! To sa krova golub prati, obzirno i ispod oka, pa čim ovaj odleti, spusti se u dva skoka. Kljucnu sendvič rastrgan pa uvaženo zaguguče, iznenađen i duboko razočaran što je kruh od juče i da se radi o vrsti hrane lošije klase, namijenjene za seoske vrane ili halapljivo prase. Priskoči vrabac s grane i preturati poče živo mrvice odbačene, al’ i njemu bi nešto krivo. Na koncu se osmjeli te goluba zapita: „Zašto nisu sendvič jeli, zar u njemu nema žita?“ On ispruži vrat i pogleda ga s visoka, pa odleti na prazan kat do gradskog vodoskoka. Damir D. Ocvirk 77 Za njim odleprša i vrabac, al’ pored gradskog kina, teturajući zrakom k’o pijanac, sve do starog mlina. No, u podne mrav jedan pohodio smeće na travnjaku, a bijaše posve neugledan u svom mravinjaku. I spazi mrvice kruha, što ih načiniše obijesne ptice. „Odnijet ću ih prije muha“, navriješe mu suze radosnice, „pa neka se moji u rupi slade do novog proljeća, a i za preživjet’ bit će nade, za nas preko sto tisuća!“ I golemu mrvicu on uprti, te malen krenu spram mravinjaka strepeći od usputne smrti - zbog sendviča sa školskog travnjaka. 78 Damir D. Ocvirk Mirko Omrčen Grobari demokracije Dvadeset godina poslije još nemamo Hrvatsku kakvu smo očekivali i željeli, kakvu smo sanjali. Nije se dogodila sloboda, nije se dogodilo oslobođenje od robovanja. Hrvatski čovjek nije postao potpun čovjek u smislu da više nikome ne služi, nikome ne robuje. On danas robuje i tuđinu i bratu, i tuđim i svojoj državi. Robuje, jer država koju je stvorio ne temelji se na pravednom, čovječanskom temelju. Promatrajući sadašnjost, sve što se slobode tiče, to je sloboda novonastalih elita, a sve što se slobode naroda tiče jest ropstvo. Dvadeset godina poslije čuju se vapaji i glasovi goleme mase čije težnje nisu ispunjene i više nitko ne može nijekati da je hrvatska borba za oslobođenje i sama sloboda postala najveći sustav robovanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, veći i od ropstva pod Turcima, i od ropstva pod Mađarima, Austrijancima, Srbima. A težnja i opredjeljenje bili su za potpunu slobodu, za demokratsko uređenje države. Težnja i opredjeljenje nisu bili za formalnu i falsificiranu demokraciju, već za punu demokraciju, za sustav demokracije u kojem će narod napokon moći i sam plebiscitom, narodnom inicijativom i narodnim referendumom neposredno stvarati one zakone i uredbe koji su od naročitog značaja za njegov narodni život te tako ostvariti vlast u svojoj državi, da upravlja tom državom u svom interesu. Ni u jednom trenutku nije iskazao namjeru da mu se nametne diktatorski princip u vođenju politike, nego je od samog početka htio Mirko Omrčen 79 imati instrumente i mogućnosti gdje će moći pitati, kazati, kritizirati, kontrolirati i odlučivati, odnosno manifestirati svoju odgovornost u pitanju svoje sudbine, htio je takvo političko uređenje u kojem će i on sudjelovati i biti odgovoran. To nije oživotvoreno. Hrvatski građani danas nisu punopravni članovi zajednice; jesu podvrgnuti zakonima, ali su bez mogućnosti sudjelovanja u njihovu donošenju i usvajanju. Nemaju čak ni pravo raditi sve ono što im ti nedemokratski doneseni zakoni “dozvoljavaju“. Nemaju mogućnost izgovoriti i izražavati svoj politički stav, kao ni prakticirati svoje demokratsko pravo odlučivanja. Nemaju mogućnosti kontrolirati; narodna volja ne kontrolira vlast, a kad vlast ne kontrolira, ili prestane kontrolirati volja naroda, demokracija postaje diktat i pretvara se u diktaturu. Demokracija u RH odavno je postala diktatura. Time težnje i ciljevi nisu ostvareni. Prevelik je broj onih koji nemaju udjela u slobodi. Perspektive su mračne, jer slobodu uživa neznatna manjina. Neograničenom moću izopačena politika, pod kontrolom kapitala i u njegovu interesu, vlada nad društvom ne priznajući demokratska pravila i granice svojih ovlasti. Takva vladavina suprotnost je modernom principu otvorenog pluralističkog društva, demokratske i pravne države. Suprotnost je izjavi i obećanju predsjednika RH Ive Josipovića da će svi oni koji su željni demokracije i slobode, s njim i dolaskom njegove političke opcije na vlast, doći na svoje. Niti smo ikada, niti smo danas došli na svoje. Demokracija u RH bila je i jest oblik dominacije i diktata. Naše jučer i naše danas predstavlja potpuni uzmak slobode i trijumf diktature. Predstavlja potpuni slom demokratskih vrijednosti i može se ustvrditi da je demokracija u Hrvatskoj doživjela potpuni neuspjeh, a ovo stanje ropstva, rasula, beznađa i besmisla, u koje se zapalo, 80 Mirko Omrčen nastalo je tim neuspjehom. Ono za što se narod bio opredijelio, još je nedostižan ideal. Nije uspostavljeno društvo temeljeno na slobodi, jednakopravnosti i solidarnosti. Nije došlo do stvarne demokratizacije ni u jednoj sferi društvenog života. Dobar pokazatelj stanja demokracije jednog društva je stupanj autonomije civilnog društva. Stvarne autonomije po tom pitanju u nas nema. Pokazatelj je i politički pluralizam. On je u RH ograničen, to jest nema značajnog pluralizma, jer službena politika monopolizira vlast i uspješno protura sustav dvostranačja ( u biti jednostranačja) s psihološkim efektima koji stvaraju utisak da kandidati manjih stranaka nemaju šanse, ni kvalitete, ni znanja, da su politički diletanti i da je korisno uvijek glasovati za “glavne“ stranke HDZ ili SDP. Time u Hrvatskoj nije došlo do prijelaza od socijalističkog jednostranačkog sustava u demokratski višestranački sustav. Nije došlo do pluralističkog demokratskog ustroja. Konstantno imamo dvostranačku diktaturu, to jest jednostranačku, jer je demokracija u RH tek nagodba između HDZ-a i SDP-a. Nagodba koju sklapaju, jer su shvatili neizbježnu podjelu vlasti. Tu neizbježnost osigurava im nakaradni postojeći sustav parlamentarne demokracije i stoga ga ni jedni ni drugi ne žele mijenjati. Dobar pokazatelj demokracije, između svega ostalog, je i ostvareni stupanj autonomije medija u jednom društvu. Po tom pitanju, a što se Hrvatske tiče, može se reći da se totalitarni i diktatorski princip vladanja kod nas ostvaruje upravo zahvaljujući činjenici da izostaje dinamika djelovanja od strane medija u stvaranju prave i pune demokracije i sustava slobode, a izostaje jer nema slobodnih, autonomnih i nezavisnih medija. Neki analitičari tvrde da medije u RH kontrolira gotovo svatko, da su kontrolirani od politike, od financijske oligarhije, od tajnih službi, od kriminalnog miljea, od mafije…, a što je još tragičnije, mediji i njihovi vlasnici su u sprezi sa svima njima. Mirko Omrčen 81 To je i razlogom što hrvatski mediji nisu stvarni servis građana, što se oni u medijima zanemaruju i što izostaju teme i rasprave o ugroženim slobodama i ukinutim pravima hrvatskih građana, o nefunkcioniranju sudstva i pravne države, o štetnosti postojećeg sustava parlamentarne demokracije, o štetnosti sustava neoliberalne ekonomije, o socijalnim nepravdama, o političkim neslobodama, o protuzakonitom bogaćenju u privatizaciji, o ratnim profiterima, o pojedincima i osobama iz kriminalnog miljea i podzemlja, o hrvatskoj mafiji….. sve to, a i mnoga druga bitna pitanja, zaobilaze se i prešućuju. Hrvatski mediji nisu samo kontrolirani mediji - oni su posjedovani mediji. Njihov stvarni gospodar je onaj čimbenik koji ostvaruje i posjeduje stvarnu moć u RH, a to je kapital koji na direktan ili indirektan način ostvaruje svoju vlast nad medijima. Bez te vlasti, to jest bez posjedovanja medija, kapitalu i politici ne bi bilo moguće održavati stanje diktature, i upravo mediji su glavni čimbenik osiguravanja takvog stanja. Oni su ti koji osiguravaju kontrolu i vlast kapitala i politike pod vodstvom kapitala. Diktaturu u RH ne bi bilo moguće ni sprovesti ni održati bez učešća i podrške medija. Kapital i politika u tome imaju potpunu podršku medija. Preko medija se izravno vara narod, zataškava i krivotvori istina. Preko njih se zataškavaju i krivotvore neželjene činjenice i izravno zatire demokracija u Hrvatskoj. Samo su forme radi, prividno, kontrolor politike i čimbenik kritike. U stvarnosti se putem njih isključuje kritička misao, stvara privid demokracije i simulira demokracija. Njihova stvarna uloga je iskrivljavanje činjenica, izvrtanje stvarnosti i discipliniranje javnosti. Umjesto razvijanja i širenja duha slobode, vrše svojevrsno nasilje nad duhom zaglupljujući javnost. 82 Mirko Omrčen Ukratko rečeno, hrvatski mediji servis su i zagovornici moćnika i kao takvi ne mogu biti preduvjet funkcioniranja demokratskog društva. Samo kao slobodan i nezavisan čimbenik, mediji mogu biti jedan od glavnih načela demokracije. Stvarne demokracije danas se nazivaju “medijskim demokracijama“ i stoga su potrebne odlučne aktivnosti za uspostavu slobode medija u RH i njihovo oslobođenje od svih utjecaja, osobito utjecaja i zagrljaja politike i kapitala. Dala bi se time medijima mogućnost i uloga da budu ono što trebaju biti, da budu zagovornicima, nositeljima i čuvarima demokracije, a ne njenim grobarima, što danas jesu. Zašto demokracija ? Zato, jer je istinskoj i punoj demokraciji unutarnja snaga ljubav. Zato, što uz to evanđeosko obilježje gaji u sebi i druga njegova obilježja, kao što su pravda i pravičnost, jednakost i sloboda. Za te istine vrijedno je zalagati se, jer je u njima stvarni i pravi smisao i bit. Te istine trebale bi biti temelj svakoj zajednici koja želi biti slobodna. Bez poštenog, uravnoteženog i nepristranog novinarskog izvještavanja, bez potrage za istinom i borbe za istinu, te istine, a s njima i sloboda zajednice, ostat će i dalje nedostižan ideal. Mirko Omrčen 83 Diktatura i intelektualci Hrvatska nije demokracija. U kratkim crtama rečeno, jer ne postoji vladavina većine. Suverenitet ne pripada narodu, a sama vlast ne počiva na kontroli javnosti i oporbe, kako parlamentarne tako i izvanparlamentarne. Politički sustav ne počiva na konsenzusu, odnosno suglasnosti oko neke javne stvari ili javnog interesa. On nije posredovan političkom komunikacijom i djelovanjem javnosti. Putem sredstava masovnog priopćavanja ne mogu se izražavati stavovi i mišljenja javnosti i mnoštva političkih subjekata. Nema slobodne i autonomne demokratske javnosti. Nema vladavine zakona i nisu svi izjednačeni pred zakonom. Opća volja nije odluka većine. Hrvatska je diktatura. U kratkim crtama rečeno, jer je na snazi oblik vladavine koji se temelji na monopolu vlasti i njenom izražavanju bez odgovornosti i ograničenja. Bez ograničenja, jer rotacijom- izmjenom na vlasti dvije frakcije jednog SK vladaju već dvadeset jednu godinu. Suverenost pripada vlasti, a u demokraciji bi trebala pripadati narodu i po prirodi biti nedjeljiva, neotuđiva i neprenosiva. Nema stvarnog pluralizma i višestranačja. Postoji monopolistička stranka i njezin politički monopol koji je politički instrument kontrole države i društva (ovisno o tome koja frakcija SK je na vlasti ). Mnoštvu političkih subjekata onemogućeno je natjecanje na političkom tržištu ideja i interesa, a malobrojni kojima to jest, jest iz razloga legitimnosti diktature. Sama vlast se izvršava pomoću kontrole nad temeljima demokracije; to znači da sudstvo nije slobodno, već diktirano sudstvo, a sabor nije slobodan, već diktiran sabor. Uspostavlja se gotovo totalna kontrola nad društvom i 84 Mirko Omrčen državom nametanjem vođe, sinkronizacijom društvenih organizacija, stvaranjem stupnjevane elite, atomiziranjem i izolacijom pojedinaca, pretvaranjem kulture u propagandu. Uspostavljen je monopol vladanja i vlasti komandnom ulogom države i partije-stranke (vezane zajedničkim interesima uz kapital i u njegovoj službi), kontrolom gotovo svih sredstava priopćavanja i komuniciranja, selekcijom informacija, isključivanjem ili kontrolom javnosti i pretvaranjem medija u propagandu. Država se ne temelji na zakonima, jer vladavina zakona nije na korist svima. U praksi je ta vladavina ukinuta i sve je okrenuto protiv građanskih prava. I sama vlast se obnaša izvan i iznad zakona i pravila. Ne vlada se u interesu i na korist naroda, već u vlastitu korist, na korist svoje partije i krupnog kapitala. U demokratsko ruho zakamuflirana diktatura u Hrvatskoj prirodno se formira, lagodno plovi i nesmetano održava zahvaljujući svom moćnom oružju – intelektualcima. Zašto i kako ? U pojmu intelektualca povezuje se, između ostalog, i interes otkrivanja istine, osobito istine o realnim mogućnostima razvoja društva, kako u socijalno-ekonomskom, tako i u kulturnom, vjerskomoralnom i političkom smislu. Dakle, da se društvo – svijet u kojem živimo - osmisli, unaprijedi i razvija u svim svojim sferama, a ne da se njime samo vlada. U pojmu intelektualca povezuje se, između ostalog, i kritičko mišljenje s djelovanjem i angažiranjem u cilju osposobljavanja javnosti da pravilno prosuđuje o svom okruženju da, po potrebi, u ljudima bude volju suprotstavljanja stanju koje ograničava slobode ili koje spušta ispod ljudskog nivoa. S obzirom na te, ali i mnoge druge karakteristike i značaj, za političke elite, za snage diktata intelektualci predstavljaju subverzivni element društva, odnosno prevratnički i rušilački Mirko Omrčen 85 element, element koji može i koji obara postojeće stanje. Društvo koje ima intelektualno žive, zrele i razvijene snage, koje razvitak i slobodu nose kao živu viziju i odgovornost, ima time i mogućnost saznati istinu i formirati drukčije mišljenje. Za svaki vladajući duh intelektualci i time predstavljaju mogućnost i izvor opasnosti i sukoba, jer i istina i svako drukčije mišljenje za njega je opasno budući da je njemu jedino mjerilo istine njegova moć. Da ta moć ne bi bila dovedena u pitanje, da se ne bi dovelo u pitanje očuvanje vlasti kao jedinog bitnog cilja, svaka diktatura pribjegava prirodnoj i logičnoj stvari – podčinjavanju intelektualaca i njihovom odvajanju od narodnih masa. Diktat, u pravilu i praksi, prvo podčinjava predstavničke vrhove. Podčinjavaju se predstavnici znanosti, umjetnosti, filozofije…. , ali nerijetko raznim “pritiscima“ i predstavnici crkve, sindikata. Jedan od načina tog “pothvata“, u kojem leži uspjeh diktature, je da im se omogući da postignu nešto opipljivo, privlačno, konkretno, udobno, brzo. Da im se omogući privid moći, ugleda, uspješnosti, društveni položaj, varljivi mir, a sve kako se ne bi bavili kritikom, istinom, kako se ne bi bavili politikom, odnosno da se bave politikom na način da to čine na onoj strani koja im to sve osigurava. To je jedan od načina kako diktat podčinjava, sprovodi kontrolu i disciplinira intelektualnu elitu. Tu i s time počinje i završava priča o integritetu, o potpunosti, neporočnosti, čestitosti, a počinje priča o posrnuću, služenju, robovanju, puzavosti, poniznosti, podložnosti i o intelektualnoj korupciji, jer servilnost intelektualnih elita prema vlasti košta. Diktature, pa tako i diktatura u Hrvatskoj, svoju moć ostvaruje tim načinom, a osnažuje, jača i učvršćuje zahvaljujući i velikom broju onih intelektualaca koji umjesto suprotstavljanja biraju prilagodbu na odgovarajuću situaciju, jer je to korisno i u pogledu probitačnosti, 86 Mirko Omrčen jer im osigurava bolju budućnost, bolji društveni položaj, da budu također dovoljno ugledni. Biraju oportunizam koji je i izraz demokratske nezrelosti. Upravo na njemu se temelje diktatorski poretci. Narod kojeg njegov intelekt, u većem svom dijelu, nosi ideje osobnih uspjeha i interesa, koji izabiru put oportunizma, osuđen je na nazadovanje i problematika njegove budućnosti je mutna, osobito u perspektivi slobode. Oportunist i u svom naučnom radu bira manje opasne teme, odbacuje svako vrijednosno rasuđivanje, kloni se svakog društvenog angažmana. Prihvaća autoritet moći – gospodara koji postaje mjerilo njegova mišljenja i ponašanja. Zbog udobnosti i sigurnosti, zbog osobnog uspjeha, žrtvuje ideje. Odustaje od suprotstavljanja i borbe, žrtve i požrtvovnosti, odricanja za ideje. Izbjegava svaku neugodnost, nesigurnost i žrtvu radi nekog uzvišenog cilja i ideje. Kulturna sfera u Hrvatskoj puna je takvih intelektualaca od kojih se očekuje poslušnost i koji su pretvoreni u čisto služništvo. Tom krugu, toj tragediji pripadaju mnogi “stručnjaci“ , “filozofi“ , “znanstvenici“ , mnogi činovnici, pisci, umjetnici… čiju “pamet“ od svega najviše krasi opreznost, lukavost, proračunljivost, koristoljublje, zbog čega su sigurni svakoj vlasti, cementiraju moć diktata i čistim služništvom ponižavaju i izdaju ideju o slobodi i vlastiti narod. Potpuno značenje i sveukupna uloga intelektualaca u društvu, zbog svog obima, zahtijeva poseban osvrt, no služenje diktatu i moći to nikako nije. To bi, između ostalog, bilo služenje narodu, služenje običnim ljudima. Mnogi, kao kršćani, u služenju ljudima – čovjeku, braći, služili bi i Bogu ( Matej 25,40). Takvo služenje dovelo bi ih do istinske slobode, jer služenje koje su izabrali stvara privid slobode. To je služenje koje zarobljava, dovodi u ovisnost i ropski položaj prema drugom stvorenju. Opredjeljenje za takvo služenje odjeljuje Mirko Omrčen 87 od služenja Stvoritelju, vodi udaljavanju i potpunoj odijeljenosti od Njega, a potpuna odijeljenost od Boga je upravo ono što se naziva paklom. Ali, sveukupno gledajući, ropsko sluganstvo nisu svi izabrali, jer je primjetan i djelić intelektualne neutralnosti. Ta neutralnost je šutljiva i pomalo pasivna. Kao takva je također odgovorna, jer se time održava status quo. Intelekt i znanje ne mogu biti posve autonomno čulo i praksa, niti intelektualac i znanstvenik mogu biti posve neutralni i odvojeni od društvene zbilje kao da se ništa ne događa. Time štite dominaciju diktata. Primjetan je i djelić onakvih intelektualaca i onakvih živih snaga koje se suprotstavljaju izvrnutim diktatorskim shvaćanjima i pothvatima i koje nose slobodu kao živu viziju i odgovornost. U Hrvatskoj postoje zrele i razvijene snage i komponente za izražavanje i organiziranje demokratskog sustava koje nisu podlegle iskušenju da sudjeluju u oficijelnoj moći. Postoje snage koje žele sačuvati svoj identitet kao izaslanici kulturnog, ekonomskog i političkog razvoja, koje nastoje djelovati u pravcu buđenja građana i buđenja nade nama građanima. Samom tom činjenicom diktat u Hrvatskoj ne može proglasiti svoj potpuni trijumf i imati miran san, jer ti pojedinci i grupe, iako malobrojne, predstavljaju odlučnu i hrabru opoziciju vladajućem diktatu. Oni su predvodnici njegove erozije i rušenja. 88 Mirko Omrčen Preokret “U drugom dijelu 2012. godine gospodarstvo će ostvariti preokret. Pokrenuli smo procese i investicije koje će dati efekta. Ove godine zaustavit ćemo pad BDP-a i ostvariti rast. Poduzete su brojne mjere koje daju nadu i optimizam da ćemo ići prema boljem. Do kraja ove godine preokrenut ćemo negativne trendove i krenuti putem stabilnog oporavka, najprije gospodarskog, a onda i životnog standarda građana.” ( Ekonomist i prof. ekonomije Branko Grčić, u svibnju 2012). Druga je polovica godine, a negativni trendovi nisu preokrenuti. Nema gospodarskog oporavka niti boljeg životnog standarda. Umjesto preokreta na bolje, stvari su se okrenule na gore i u hrvatskoj ekonomiji bilježi se pad i stagnacija svih makroekonomskih pokazatelja, od indeksa industrijske proizvodnje, pada BDP-a, daljnjeg negativnog salda u vanjskotrgovinskoj razmjeni, povećanje nezaposlenosti, pada potrošnje…. Pokazalo se da su se obećanja prodavala kao gotova roba, i to s najviših i najodgovornijih pozicija, jer su uz Grčića takva slična obećanja (laži) u prvoj polovici godine prodavali, primjerice, i R. Čačić i M. Mrsić i mnogi drugi Milanovićevi ministri i “stručnjaci“. Za potpuni neuspjeh račun se, po običaju, ispostavlja bivšoj vlasti, iako je potpuno jasno da je hrvatsko gospodarstvo u krizi cijelo vrijeme i da su se problemi nagomilavali godinama zahvaljujući i HDZ-ovim vladama i SDP-ovim vladama. Osnovna karakteristika hrvatske nacionalne ekonomije za vladavine jednih i drugih je stalna stagnacija gospodarske aktivnosti i visoka stopa nezaposlenosti. Osnovna karakteristika gospodarske Mirko Omrčen 89 politike jednih i drugih je da u svemu tome uopće nije postojala, niti postoji, neka politika ili strategija, a bez toga se ne može voditi nikakva gospodarska politika, ne može se jednostavno živjeti bez toga, i tko to nema, ne ispunjava preduvjet za upravljanje zemljom. Od početka do danas sve se samo improvizira. Svaka smjena vlasti, odnosno svaki nositelji velikih “promjena“, izlaz su uvijek nalazili u promjeni samo vanjske forme, tj. na sve se samo stavljala i stavlja maska. Zato su rezultati tako poražavajući i u gospodarstvu, ali i u svim segmentima društva. Politika jedne i druge komunističke frakcije ostvarila je jednom riječju potpuni – sveopći kolaps. Gdje su učinjene “greške“ ? Hrvatska ekonomija je u teškom položaju i neefikasna i iz razloga što pretvorba nije ispunila svoj osnovni cilj, a to je restrukturiranje gospodarstva. Hrvatska industrijska i ekonomska struktura ostala je neadekvatna potrebama vremena i tehnički zastarjela, jer je prošla veliko razdoblje vakuuma gdje je prvenstveni interes bio preuzimanje poduzeća, a ne unaprjeđenje i modernizacija postojećih potencijala. I na domaćem i na stranom tržištu učinilo je to hrvatsku ekonomiju neefikasnom, jer se smanjivala njezina izvozna konkurentnost i profitabilnost. Zbog takvih zaostajanja i odumiranja teško se može očekivati da će se u nekom roku i bez drastičnih promjena u sferi gospodarstva riješiti problem enormne nezaposlenosti i pada proizvodnje – smatraju stručnjaci. Strane investicije – pogreška ili spas ? U oporavku hrvatske industrije, da se ona unaprijedi, oporavi i ojača, da postane konkurentna, da se rekonstruira i modernizira, trebale su pomoći strane investicije. Bar se tako zamišljalo u početku. Planovi nakon osamostaljenja bili su da se u Hrvatsku investira oko 50 milijardi dolara takvih investicija, a investirano je svakojakih 90 Mirko Omrčen investicija manje od 5% od očekivanog. Zbog toga su, smatraju stručnjaci, izostali pozitivni učinci na restrukturiranju i modernizaciji proizvodnje, kao i na ubrzanju gospodarskog rasta i izvoza. Mišljenje je da se zapravo radilo o otporu prema stranim ulaganjima unatoč deklarativno proklamiranim potrebama za takvim inozemnim investicijama. Smatra se da su zapravo elite odlučivale o tome kad bi se trebala pokrenuti izvanjska ulaganja u Hrvatsku. Da ulaganja nisu bila aktualna, jer se hrvatska oligarhija u to vrijeme nije osjećala dovoljno snažnom i moćnom da uđe u “prisniji odnos“ s vanjskim tržištem, odnosno nisu bili spremni dok ne ostvare potpuni monopol u ekonomiji, tj. dok Hrvatsku ne učine svojom trajnom imovinom. Dotok stranog investiranja do 1999. godine npr. u Poljskoj je, prema navodima, dosegnuo 22, a u Češkoj 14 milijardi dolara. U RH je do 2000. godine investirano nešto više od 2 milijarde dolara. Taj trend, dolaskom na vlast, promijenio je i preokrenuo I. Račan sa “stručnjacima“ za strana ulaganja i strane investicije R. Čačićem i S. Linićem. U svom izvrsnom radu “Europska unija – Ne hvala“ autor Marjan Bošnjak piše kako je Hrvatska od 2000. doživjela pravu invaziju stranih poduzeća i stranog kapitala. Strani kapital osvaja hrvatsko gospodarstvo i već koncem 2009. od 50 najvećih poduzeća u RH čak 22 su u stranom vlasništvu. Međutim, strane kompanije koje su došle u RH nisu ušle u hrvatsko gospodarstvo da bi pokrenule novu proizvodnju, nego da bi preuzele već postojeća poduzeća i djelatnosti koje su prije bile u hrvatskom vlasništvu. Bošnjak smatra da je EU tražila od RH da svoje gospodarstvo, kao jedan od brojnih preduvjeta ulaska u EU, mora privatizirati. Privatizira se tako sve, INA, HT, Pliva, gotovo sve hrvatske pivovare, željezara Split, željezara Sisak, sve banke prodane su u strano vlasništvo, kao i većina medija. Strana poduzeća nisu gradila nova postrojenja i Mirko Omrčen 91 nove kapacitete, nego su preuzimala postojeća hr. poduzeća i njihove nekretnine. Jedino trgovački lanci i centri, koji su imali važnu ulogu u ekonomskoj kolonizaciji RH, izgrađuju nove objekte jer starih nije bilo, ali pritom uništavaju na desetka tisuća postojećih malih hrvatskih trgovina. Osim velikih stranih poduzeća, koja su u kratkom roku zauzela hr. gospodarski prostor, ima i mnogo manjih, i to u svim sektorima hr. gospodarstva. Svima njima, govori Bošnjak, nije primarni cilj proizvodnja već prodaja. U tim poduzećima na vodećim ili nadzornim položajima uglavnom su stranci. Godine 2005. hrvatskim gospodarstvom upravljalo je više od 7 tisuća stranaca. Time hrvatsko gospodarstvo nije samo prešlo u vlasništvo stranog kapitala, nego i pod izravnu kontrolu stranih upravljačkih kadrova. Strani kapital danas ima ne samo vrlo dobar uvid u mogućnosti hr. gospodarstva, nego i kontrolu nad brojnim polugama gospodarske moći, što mu omogućuje da snažno utječe na cjelokupnu gospodarsku aktivnost u RH. Takvo stanje ozbiljno narušava gospodarski suverenitet hrvatskog naroda u vlastitoj državi. Bošnjak dalje navodi kako se u javnosti često javljaju političari koji govore o potrebi Hrvatske da privuče što je moguća više stranih investicija, jer će one pridonijeti bržem gospodarskom razvoju. On pojašnjava da kapital koji je dolazio u RH nije bio u funkciji razvoja niti je razvijao nove industrije, niti je stvarao nova radna mjesta. Tumači da je RH početkom 2010. imala vanjski dug što premašuje 44 milijarde eura, nezaposlenost od 310 tisuća i sve lošiji životni standard, te postavlja pitanje kakvu je zapravo korist hrvatski narod imao od tih silnih ulaganja. Tko je zapravo imao korist od otvaranja hrvatskog tržišta? Na to Bošnjakovo pitanje može se odgovoriti da je, između ostalog, odluka o uvođenju slobodnog tržišta i ubrzane privatizacije značila prihvaćanje provođenja instrumenata globalizacije po 92 Mirko Omrčen “preporukama“ organizacija kao što je MMF – jedne od aparatura globalnog i tržišnog fundamentalizama. Ta rabota donijela je korist stranim korporacijama – sredstvu u službi neokolonijalizma, ali i hrvatskim elitama koje su u svemu tome uvidjele priliku osobnog bogaćenja i ostvarivanje privatne koristi. (Privatnu korist, koja se ostvarivala tijekom svih ovih godina samostalnosti, najbolje je oslikao V. Šeks davno izjavivši kako su neki otvarali račune i u Južnoj Africi. Međutim, nekad “ alfa i omega“ hrvatske politike nije svoju “moć“ usmjerio u pravcu povratka opljačkanih ogromnih sredstava čime bi Hrvatska imala dovoljno sredstava za samoinvestiranje u svoja javna dobra). Račanovim ukidanjem carina za robu iz EU, prema Bošnjaku, pokazalo se katastrofalnom odlukom, jer su proizvodi iz EU preplavili hrvatsko tržište. Uvoz je rastao, a izvoz stagnirao. Umjesto zaštite i potpore industriji da ojača, restrukturira se i modernizira, tom odlukom ona je uništena. Interes EU-a nije bio da se hrvatska industrija oporavi, nego da oni proizvode i svoje gotove proizvode izvoze Hrvatskoj. Hrvatska je, prema Bošnjaku, u razdoblju od 2002. – 2008. u vanjskoj trgovini izgubila čak 73,4 milijarde dolara. Toliko smo robe više uvezli nego što smo izvezli. Dakle, vidljivo je i jasno da dosadašnje “investicije“ nisu dale efekta, a prikazano je i zašto. Jasno je i da Kukuriku koalicija nema rješenja. Ne može ih niti imati. Pogodovanjem EU-u i neoliberalizmu izgubilo se i vlasništvo i kontrola nad mnogim značajnim segmentima nacionalnog bogatstva i nacionalnog gospodarstva. Hrvatska danas, kao zemlja-kolonija, odluke o hrvatskoj nacionalnoj ekonomskoj politici više uopće ne donosi samostalno, već se one donose izvan zemlje i za korist drugih. Pravac naše nacionalne ekonomije diktiraju vanjske potrebe, a ne njezina autohtona logika. Naš industrijski razvoj je zaustavljen u Mirko Omrčen 93 interesu strane inicijative, koja dominira nacionalnom privredom. Tu, i u takvoj situaciji, više nije moguće graditi pravilan razvoj. Može se samo lagati i obmanjivati cjelokupnu javnost, a to i SDP, jednako kao što je činio i HDZ, čini u istom ili čak većem omjeru. Po tom pitanju “Grčićev preokret“ prolongiran je po Josipu Leki za sljedeću godinu, jer ćemo prema njegovom laganju tek tada živjeti bolje. Preokret prolongira i “samouvjereni“ premijer i laže naciju kako će sljedeća godina biti bolja i kako je u njoj za očekivati pravi rast. Uz sve obrazloženo potrebno je reći kako je industrija glavna komponenta BDP-a. Pravog rasta nema bez industrije, a ona je uništena politikom HDZ-a, ali i SDP-a i njihovih koalicijskih partnera. Kad možemo očekivati preokret ? Početkom druge polovice devedesetih godina makroekonomisti su izračunali da bi za naš razvojni ciklus trebalo oko 4 milijarde dolara godišnje. Da bi za civiliziran način življenja, uz stopu rasta od 4%, trebalo oko 30 godina. Da bi RH, kao bogata zemlja, u usporedbi sa siromašnom Austrijom, trebala, uz 8% rasta godišnje, tek za 17 godina postići nivo austrijske materijalne potrošnje građana. Poštena i dobronamjerna vlast javnost bi upoznala s istinom i rekla kakva je realna cijena i vrijeme potrebno za postizanje cilja. Rekla bi kakva je situacija, kakve su mogućnosti, što se može učiniti, a ne obmanjivati i lagati i stvarati nove iluzije. A laž je ozbiljan grijeh i grešniku je stoga potreban ozbiljan preokret kako srca, tako i životnog puta. Istinsko obraćenje srdaca i preokret u djelima kako bi se odvratila srdžba Svevišnjeg. Jer grijeh je u religioznom smislu uvreda Božje svetosti. Onome tko ga ne priznaje kao takvog, najprije je potrebna iskonska metanoja - spoznaja Boga i čovjekove ovisnosti o Bogu. 94 Mirko Omrčen Vinko Pavić Kad me imenom zazoveš Hoću li se znati odazvati, Gospodine, Kad me imenom zazoveš? Hoću li biti ptica raspjevana Kojoj si u svomu vrtu Još jedan podario dan, Ili ću grešan i gol Iz Tvoga vrta nestati? Ti koji si Put, Istina, I Život Hoću li te u praskozorje Velikog petka Moći izreći, Hoću li te u Gluho doba Znati oglasiti, Hoću li se gladan, Znati Tobom nahraniti, I tako sit Iznad svake tame uzdići? Hoću li moći, Gospodine, Neznatan ustati i pogled upraviti U čas Tvoga prepoznavanja? Vinko Pavić 95 Hoću li znati u molitve pretočiti Ponore svojih sumnji o drvu Križa I oštrici Longinova koplja Kad me imenom zazoveš? 96 Vinko Pavić Alojz Pavlović Muja pripovist teti Mislav je doša študirati u Zagreb dvi god’ne posli mene, a ni edan ni drugi nismo imali duge kapute, samo jaketne. Ja san se pravija da san očvrsnija na oštroj zagrebačkoj zimurni, pa san Mislavu da svoju jaketnu er je bila deblja od njegove. Baš te večeri kad san ima dogovor s curon za kino, ladnoća je bila u svome vrju. Dositija san se i ispod majce omota nuvne. Zercu mi je bilo toplije. Nu, za vrime projekc’je ljubavnog vilma, muja divojka je uvukla svoju ručcu ispod muje košulje i kadarce je dodirnila nuvine ki oparena je izletla iz kina. Nije više dinjala u mene, mislila je da san nastranjak. Mislav i ja smo se, u početku, cenlii od smija zbog čega me je cura otprdla. Al’ kašnje, kad san bija sam zadršća bi ki da iman padavcu, nedaj Bože. Nisan bija tolko dišperan jere me je una škartala, nego višlje zbog čega se to zbilo, ‘er san potriba, sirotnja, crni kukavac. Brez nuvca brezvridne su sve muje kriposti. Zaprećan je tako muj granilni karakter, muja teligencija, muja cvitovna duša, muja, naprilku, lipušasta vaca i badave mi je šta san študent za svaku povalu i šta san dičan športaš. Est, to mi je dugo uškopljivalo dušernu, nu, samo dok se nije dogodla dežgracja Mislavu. Skora jadničak nije izdan’je i to zbog muje traljavosti, vrag mi odnija šest.! Vako je bilo! Diverali smo priko študent-servisa, iskrcavali tikule iz teretni vaguna. Ja san i’ iz vaguna dodava Mislavu, koji je Alojz Pavlović 97 bija na tleju. A un i’ je dodava drugima koji su i’ štivali u kamiun. U ednom trenu mi se izmaknija naramak tikula, dok san ga Mislavu uručiva. Zavatija je Mislava, dobija je po glavi i slumla mu se ključna ramena košč’na. Ta se dežgracja desla pri kuncu rada – radli smo dvanajst sati. Bije san na kraju vorce. Ručerne su mi bile potne. Mislav je pa u avan. Pet je dana bije brezživotan, a ja siromašak u veličkon paklu. Meni odtada ne triba sinjati paka, ‘er san bija u njemu, dobro san ga ošajca. I sadarce mi, dočin ovo pričan, žmarci krule kroz tilesnu, od nužnog palca do mužd’ne u tintari. Mislavu se glava oporavla za dva miseca, a rame mu se rekupiralo nakun pet miseci. Nakun Mislavova ozdravljenja, zavriđeni nuvac priko študent-servisa, nisan dupera u uno šta san ga bija kubicira, negol’ san oša u katedralu i svu svotu da za lemuznu – zavaljujući tako dragon Bogu šta se Mislav škapula iz mrtvi i šta nije posta maginjat. Ni Mislav svoj nuvac nije dugo „grija“. Iša je po cilon gradu, od prosjaka do prosjaka i udiljiva nuvac, sve dočin nije osta brez i edne pare. 98 Alojz Pavlović Mirjana Pejak Pokušaj jednom pokušaj jednom vrhovima prstiju dotaknuti pijesak, toplinu kamenčića, i nježnost sunca što samo jednom u godini snove pretvara u zbilju pogledaj u nebo gdje skriva se sunce iza oblaka i shvatit ćeš što je sreća kada na tvoja vrata pokuca udahni miris prekrasne rijeke, jer samo ona zna tajnu vjetra što nosi opojni pelud cvjetova, a u kasnim noćnim satima traži konak u snovima prigrli nježno valove i daruj im svoje misli neka te povedu u sutra tek probuđen jutrom kada otvoriš snene oči u tvojoj sjeni što je zora nacrta rosom ostat će iskrica opojnog mirisa cvjetova zalutala, da te do podneva čuva udomi je u svoje snažne dlanove sakrij je od sunca da ne potone i ponovo, kada se večer probudi pusti je kroz prste, da požuri pokloniti noći tvoje misli .... Mirjana Pejak 99 Dijana Pekić O samoći mi kazuj, o muzo Dan beskrajan lome se olovke o zid moja slova sad su prazna i moj šapat sasvim tih mome biću je li kazna što korača uz buku i uz krik Moje ruke sad su nijeme i moj prozor u svijet je sam uz svjetlo ne vide se sjene kao što u mraku ne vidi se dan nikakva sjećanja ne love mene kao nikad sad čovjek je sam. 100 Dijana Pekić Nevenka Pupek Otisak srca zabijam na zid otisak srca dan se sažima u čavao nagrižen hrđom Okvir za sliku kada nađem rečenicu oštrih zubaca koja ostavlja čisti rez zasljepljuje bljeskom razrezati ću oprezno ove svoje kosti napraviti od njih okvir za sliku Nevenka Pupek 101 Vedran Rutnik Sjećanje na Joycea Pjesme ništa ne govore. Niti vještački naoštrena koplja najsnažnijih među oklopljenim pobjednicima ne probijaju im srž, ne dopiru u njihovu mekoću. Pjesme koje šute. Ne odgovaraju treskavici nazubljenih što prolijevaju svoju krv iz tuđih lica. Tim lubanjama uljepšavaju gradove, ništa ne traže. Pjesme ništa ne govore. 102 Vedran Rutnik Božica Sukić Želim se roditi… Želim se roditi u tvome srcu, u tvojoj duši. Želim donijeti mir tvome biću, Tvojoj obitelji, tvojim bližnjima. Želim nadvladati sve Tvoje strahove, ispuniti tvoje najveće želje, pomoći ti izvršiti tvoje odluke. Želim doći sa svojim milostima danas tebi, da godinama živim u tvome domu. Želim da budemo sretni. Želim da me primiš, da i ja imam dom, da me netko voli. Želim da osjetiš koliko te ja volim. Želim da više nikada ne budeš nesretan. Želim se roditi u tebi. Otvori mi i primi me k sebi. Kakav god bio tvoj dom, primi me. Ta već jednom sam se rodio u štali. Ja od svakog doma mogu učiniti Raj. Tvoj Isus Božica Sukić 103 Kristian Svalina Boja tihog sjećanja Natopile su kapi kiše moje lice toga jutra. Hodao sam svojim gradom dok se tišina noći plela sa bijelim svitanjem, još su i upaljeni fenjeri grlili tamu ulica, a sjene blijedile tiho, polako, u san. Ukrao sam jutru nevinost trenutka i spustio vjeđe, tražeći tebe u jednom zimskom sjećanju, moja mila. Vidim te u dvobojnom jutru, omotala si vrat koji sam ljubio, ljubičastim šalom koji sam kupio tebi, voljena moja. I obrazi tvoji meki i usne tvoje se rumene, oči zelene, kosa se plavi, kaput se bijeli... Sve ostalo, slilo se u dvije boje, boje kiše i jedne malo tiše. 104 Kristian Svalina Snježana Šamanić Marino zlato Jere se bezvoljno promeškoljio na svojoj omiljenoj stolici zagledavši se preko, u susjedstvo. Nasuprot njegovu balkonu žmirkale su nemirne oči susjede Ane. Mahnuo joj je - kako to inače čine ljudi u nevolji i supatništvu laganim pokretima, kao da domahuje nekom u daljinu, u smjeru vlaka primjerice, polako ali uporno, no ništa. Ostala je buljiti u njegovu pravcu i bez riječi, kao da nešto osluškuje, nešto važno, što će je prenuti iz svoje usamljenosti i nagovijestiti neki slučaj od posebne važnosti, tek malo zagladila mokru kosu. Još jednom je zamahnuo, ovaj put snažnije i brže, u želji da ga primijeti, i viknuo: – Heej! Susjeda Ana je, još jednom pažljivo naćulivši uši, samo nemirno trepnula i, nesigurno se pridržavajući za ogradu, usmjerila svoj pogled u drugom pravcu. - Eh, šteta - pomislio je i odmah se prisjetio da je susjeda gotovo potpuno slijepa i da ga može raspoznati još jedino glasom. No nije mu se dalo vikati. Uzdahnuo je i pogledao u desnu stranu željno priželjkujući neki razgovor, makar nečiju jadikovku, osvrt na jezivu vrućinu koja je harala ovih kasnih kolovoških dana, bilo što… Susjed Pero nemoćno je sjedio za svojim stolom zabuljen u nebo. Lice mu je bilo nepomično i sivo, a koža na rukama beživotno se objesila, kao da će sad, Bože mi oprosti, upravo izdahnuti. – Krasnog li društva! Hodajući mrtvaci… - šapnuo je u sebi, pun Snježana Šamanić 105 neke zastrašujuće slutnje, i posegnuo za mlakom kavom. – Samo da se nekako olakšam… - pomislio je, hitro pripaljujući još jedan španjulet. – Jer ako me ovo sad ne otvori, ne znam što ću! Mare je otišla do Konzuma po neke sitnice. – Brzo ću ja - reče mu pri odlasku - ne brini, samo se ti lipo pokakaj (kao da je dijete, hm)! – E, kad bih mogao – uzdahnuo je ispijajući kavu, osluškujući svoja usporena crijeva. – Možda i hoću, Bože moj, da bar… I crijeva se, Bogu hvala, nakon punih dvanaest dana (možda i više!) napokon počeše oglašavati; najprije polako, gotovo nečujno, pa onda bučnije, jače, i Jere se, pun radosti i nade, rastrči do kupaonice. Valjda su sva ona čokolina, blitva, pura i jogurti napokon odlučili izać’ vanka… - E, muko moja, kolika li si! Tek što je zasjeo za školjku, spreman da napokon ispusti pozamašan sadržaj sinoćnjih smokava i svih višetjednih laganih objeda, kad evo ti zvona na vratima. Najprije jednom, pa još dvaput. Nervozno, kao da se nekom žuri. - Ma šta je ovo, ljudi? Dođe mu da drekne i pošalje dovraga i Maru, i poštara, i bilo koga tko ga sad ovako uznemiruje, baš u ovom jedinstvenom trenutku. – Ne može čovik na miru ni na WC, a da ga ne’ko ne zagnjavi, pa ovo nema nigdje! Bijesno se ustao, kad li se zvono još jednom nestrpljivo oglasi. - Evo me, evo… - zaškripao je zubima siguran da je Mare zaboravila svoj ključ. Sad će je lipo oprat za sve vike vikova, a lipo joj je reka neka pazi na te usrane ključeve! - Dobar dan! Ja se izvinjavan, šjor, ako van smetan… - nečije crvene usnice, u prvom planu, pa dva krupna tamna oka, skrivena ispod pramena guste smeđe kose - to je sve što je, onako na brzinu, 106 Snježana Šamanić uspio vidjeti - obratiše mu se iz polumraka. Nemirno je zacupkala na mjestu, kao da se ispričava, a potom joj – dok je tako s nelagodom iščekivala njegovu reakciju – zazvoni mobitel. - Uh, šit! – zatresla je glavom, kao da ni sama ne vjeruje da ju netko, baš sada, dok ovako stoji pred vratima nepoznata čovjeka, može zagnjaviti. Nestrpljivo se naslonio na vrata, i – što mu je drugo preostalo – pričekao da cura završi razgovor. - E, čujte, ne znan kako da…kako da van kažen… - Recite! – odsječno je, ali s određenom dozom obzira i blagosti, pokušao prekinuti taj glup i nepotreban uvod, svjestan da se može pozdraviti s današnjom stolicom. - A ništa, tila san vas zamolit…znate, iman malo dite i …bez posla san, pa…ako imate šta sitnoga da mi date za mliko… - Hm, a što drugo, jadnice jadna …- pomislio je i odmah se prisjetio svoje oprezno-ljutite Mare. Da ga sad vidi kako daje šoldi nekoj curi dobro bi ga ošpotala, bijednika jednog. A on, umjesto da maloj namiguši u trenu zalupi vratima prid noson i potrči na sranje, onako dobar i uviđavan samo reče: - A kol’ko van triba? - A kol’ko imate, kol’ko morete, šjor…Nego, mogu li vas zamolit da me pustite u toalet, sila mi je… - pa stade grčiti koljena kao što on ponekad čini čekajući Maru da prva obavi svoje. - Izvolite… - Puno van fala, odma ću ja… I opet se iz kupaonice začu zvonjava mobitela, pa razgovor, što je sve skupa - uzevši u obzir njenu podužu nuždu - i potrajalo. A možda se mala i lickala, mazala, kako to inače čine žene, što li… Sve mu se to učini sumnjivim. Na tren je pomislio kako je ipak grdno pogriješio pustivši potpuno nepoznatu osobu u svoj stan i s Snježana Šamanić 107 užasom shvati kako je možda ta spodoba sasvim sračunato upala u kupaonicu i sad vjerojatno pretražuje ormariće, njihovu intimu. Najstrašnije je to što Mare svoj nakit nikad ne sprema na sigurno mjesto već ga raširi po toaletnom ormariću, što joj je više puta znao prigovoriti. – Što to ne pospremiš, jadna ne bila, jednom će te netko dobro pokrast’?! Čak je jednom, dok su radnici mijenjali novu kadu, i danima bušili odvodne cijevi, stvarajući pritom teške oblake prašine, ostala pri svojoj ludoj navici da nakit ostavi na istom mjestu. - I ništa nije nestalo, vidiš li? – na kraju se pobjedonosno smijuljila, malo prebrisala zlatne dragocjenosti i opet ih raširila na starom mjestu. – No što sad? – pomislio je ojađeno, kad je tu ova strana, nalickana spodoba – hoće li i sada sve ostati netaknuto? Htio je nekako provjeriti je li sve u redu, ponudit ženi sok ili kavu, samo da ubrza njen izlazak, a i Mare bi mogla skoro naić’. O, Bože, eno mu se opet počelo ić’ na WC. I to baš u trenu kad je bio zauzet! Najprije je u predjelu debelog crijeva osjetio jaku bol koja se širila u svim smjerovima, potom mu je naduti trbuh, velik kao oveća lubenica, grčevito počeo slati signale o skorom pražnjenju, a i nekoliko glasnih, mitraljeskih pucnjeva se oglasilo iz prepunih crijeva. - Vrijeme je! – zavapio je u sebi i kleknuo ispred vrata, moleći Boga da se što prije otvore. Ali ništa od toga. Iznutra se gotovo ništa nije čulo, tek povremeni mlaz vode, i tu Jere, goreći od sile i nužde od koje će eksplodirat, tek toliko da nešto kaže i provjeri situaciju, povika: - Gospodična, ‘oćete brzo? Jeste za kavu možda? - Evo, sad ću ja, evo. Može kava, super! S malo šećera i puno mlika… 108 Snježana Šamanić I opet jadni Jere poče moliti u sebi, još koji tren i morat će se posrat’ u gaće, ili to – ili opet trpit, k’o i maloprije. A onda se opet može pozdravit’ sa sranjem, možda i nekoliko mjeseci… - Gospe mila, pomozi mi, molin te! – vikao je u sebi jadni Jere moleći se da drska prosjakinja napokon otvori vrata. - Puknit ću od muke, preklinjen te, Gospeeeee! I opet ništa! Vražja ženska nikako da izađe i tu Jeri pade mrak na oči; ne more se čovik, i to bolestan čovik koji pati od kroničnog zatvora, dočepat svoga zahoda, to nema nigdi. Došlo mu je da probije vrata nogon, ka’ u kaubojskin filmovima, izbaci curetinu van, onako za kosu, i rastrga gaće u trenu…, ma, svašta mu je u tom trenutku padalo na pamet. Opet se začu mlaz vode, još jednom kratko ispiranje željene mu školjke i – napokon se vrata otvoriše. - Tu ste!? - kao da se bezobraznica malko iznenadila vidjevši ga tako nestrpljiva i zgrčena u hodniku. I umjesto da Jere napokon pojuri na pražnjene i pusti drznicu, ako joj je do toga, neka slobodno opelješi čitav stan, on stade k’o ukopan. - Prošlo je, opet je prošlo, i ‘ko zna kad će opet… - zavrti jadni Jere glavom i pun jada i bijesa drsko pogleda ženetinu. Više mu uopće nije bila privlačna. Stajala je raskrečeno, u nekoj mizernoj minici, ta babetina, ta kravetina, koja mu je uništila jedinu radost i nadu i dođe mu da je zadavi, onako bijednu i priprostu. - A sad, izvolite! Iman posla. – zareži Jere i hitro joj otvori vrata. – Neman novaca a ni vrimena za kuvat kavu! - ??? Pa što van je, šjor? Pa rekli ste da ćete mi dat…oli ste ljuti na me? - Još pitate!? Došlo mu je joj kaže zašto je ljut i da mu nikad više ne dolazi prid oči, no nije. Samo je nemoćno širom otvorio vrata i pokazao joj rukom da iziđe. Snježana Šamanić 109 - Adio! Zalupio ih je svom snagom i jurnuo u WC. Smrad iz zahodske školjke ga je zapuhnuo da je gotovo pao u nesvijest. No najvažnije mu je bilo Marino zlato, pa je na brzinu pogledom prešao po ormariću. Vidjevši da ga nema histerično je počeo otvarati ladice – opet ništa! Male kutijice od nakita zjapile su prazne. - Tu smo, ptico grabljivico! – zavrišti u sebi svjestan da je mala kradljivica itekako lukavo došla do plijena, no nije imao vremena trčati za njom; ionako bi mu, onako debelom i tromom, trebala čitava vječnost da je sustigne. - Bože moj, što mi to činiš? – nemoćno je sjeo na stolicu i zavapio u sebi. A da nazove Maru i priupita ju za zlato? Možda ga je baš u pravi tren spremila. Ne, ne, to bi bilo čudno s njegove strane, a opet možda i ne bi. Bit će najbolje da ju pričeka, da… - Ju-hu, Jerkane! – nije prošlo ni pet minuta od tog nemilog događaja, kad evo ti njegove Mare. - Da joj sve ispriča? - onako ojađen i iscrpljen stade mozgati. Vidjevši ga takva, ona zastade. – Ma šta je, šta se desilo? Je li bilo šta? – pokretom glave shvatio je na što cilja. – Ma! – samo je odmahnuo rukom i slabašno se nasmiješio, a ona pojurila provjeriti situaciju. - O-ho, lipi moj, ma znala san ja da će bit, zna-la! – puna radosti i oduševljenja vrati se Mare iz kupaonice. Bogme, čini se da si se dobro…(htjela je reć zasra!) ispraznija – dodala je vedro, pa šta ne kažeš! Ali znaš šta? Pa moga si malo i oribat školjku, a? Jere je bio utučen, nabrekla stomaka, a Mare se stalno vraćala na njegovo sranje. - Ma zamisli, nakon dva tjedna, tako mi je drago, Jere! To ti vridi više od …više od zlata! - oduševljeno će ona. 110 Snježana Šamanić Pri spomenu na zlato srce mu se steglo, i od jada je nije imao snage priupitati za njeno zlato u kupaonici. Tek je sutradan, nakon što je bezuspješno gotovo čitavu noć proveo na školjci stenjući, znojeći se i prdeći do besvijesti, saznao da je dan ranije Mare svoje dragocjenosti spremila u sobu - na sigurno. I to Jeru toliko obraduje i opusti da se napokon, od silne dragosti i veselja, onako kako i spada pošteno – ispraznio! Curilo je iz njega ka iz kabla; frcale su davno probavljene šljive, smokve, pa sladoled, čaj od kamilice, litre i litre mlika, ma sve živo se tu našlo, a naveliko je i bazdilo... Vidno iscrpljen, ali i pun olakšanja, dobro počistivši sve iza sebe, pobjedonosno se vratio u kuhinju i ponosno pogledao Maru. Očekivao je novu pohvalu, podršku, bilo što. Ipak je obavio važnu radnju. No ona će, listajući novine, ozbiljno: - A što se ti, Jere, toliko zanimaš za onaj moj nakit, a? Šutio je i bespomoćno podigao ramena, a ona samo vedro nastavila: - To ti i nije nikakvo zlato, kako ti misliš… To ti je, Jere moj, najobičnija – bižuterija! Snježana Šamanić 111 Nevenka Neja Šarić Bijeli križevi Zamrli su vriskovi te jeseni u ljiljanima pod bijelim križevima, danas kolona korača danas kolona korača i šuti u tišini, niz vjeđe kaplju sjećanja silinom noćnog jauka otrgnuta na pola puta na pola daha s majčinim imenom na usnama. 112 Nevenka Neja Šarić Bruno Štok Venera Kao Venera me gledaš ozbiljnom smrtnošću kroz mene. Rad’ mi krv liti neg s bunara tvog vodu piti. Tišina Kavkaza na dlanu očekuješ jeku skriti. Šest safira u očima a jedan crveni rubin što vozi ga kočija mre u Venerinim rukama. Želi da je robuju al’ robinjom ne želi biti. Okus joj je gorak, muškarce će pokoriti. Al’ Venero hej: “Ljubavi su tri: Prema vinu, suncu i poeziji!” Bruno Štok 113 Tonja Gotovo uvijek Nikada ti nisam rekla, ali gotovo uvijek kada svatko svojom stranom ulice ode poželim ulicu pretrčati. Poželim te još jednom zagrliti kao da bih te tako u sebi ponijeti mogla ili bolje pamtila sve što bilo je prije odlaska. Gotovo uvijek kada mi mahneš prije ulaska u tramvaj poželim da sve stane, da se zamrzne taj trenutak kao slika, koju bih stavila na onaj bijeli zid što te toliko smeta iza kreveta u mojoj sobi. Gotovo uvijek kada se tvoji koraci izgube odlazeći iz mog stana, nikada ti nisam rekla, ali poželim da se vratiš i ostaneš. 114 Tonja Snježana Tonković Fernežir Menopauza U jedan dlan urezuje mi se vrećica sa svijećama. U drugi se trusi zemlja iz tegle s cinijama. Pokrećem noge i one pokreću mene, sve do groba na Mirogoju. A upaljač nemam. Tipično. U blizini nema upaljene svijeće, vjetrovito je. Što ću sada? Čitava ekskurzija uzalud. - Tko još pametan na groblje dolazi bez upaljača?, razdraženo očajavam. I osjećam ga. Vrelina dolazi podmuklo, s leđa. Penje se u kosu, znoj curi ispod ruku i ispod grudi. Okrećem glavu da Oni ne vide kako sam zajapureno crvena u licu, ali Oni ni ne gledaju. Kasnije, snagom volje pokrećem noge niz ulicu. - Saberi se, govorim sebi, nizbrdica je laka. A sve u meni želi stati, sjesti. Ne dozvoljavam si tramvaj, moram se kretati, postići kondiciju, dah mi je kratak. A u prsima valovi. Tjeskobe. Straha. Od loših mogućnosti. Gubitka dragih. Siromaštva. Gladi u svijetu. - Priberi se! . kažem - tebi je dobro. U ritmu koraka ponavljam: Dobro mi je, dobro mi je..Ali nije. Opsjedaju me strahovi, malo uzmaknu pa se vrate. Što ako... Dosta, ne mogu više, moram leći. Leći? Ionako ne mogu spavati. Ležim mirno, vrelina me obuzima i ne pušta, sna nema. Krevet je postao odbojan, a hodati je tako teško. Moram se vratiti kući prije Njega. Odmoriti se da mogu glumiti živahnost, životnost, život kojeg više nemam. Negdje sam pročitala: On razumije bolje nego što ja glumim. Ali reći će: Trgni se malo, potrudit ćemo se već nekako, sve će biti dobro... Ipak, ništa ne priznajem glasno. U sebi zbrajam godine rođenja djece. Još sedam godina. Toliko trebam izdržati dok ne postanem suvišna. Još dvije i pol tisuće dana pakla. A strah me i prve noći. Snježana Tonković Fernežir 115 verchiel svega mi je dosta dosta mi je briga i problema dosta popisa čega nema dosta analiza i mene i svjetskih kriza tko koga,zašto i kako ako ćemo dalje tako ta crna rupa progutat će nas lako u svemu tamnom svijetla točka ima kad je noć tamna sije zvijezda kad je magla probije je zraka sunca kad tužni smo dovoljan je jedan osmjeh 116 verchiel po rubu hodam po rubu rubu ponora samo jedan krivi korak samo jedan krivi pokret padam... umor me satro od borbe od tuge od čežnje od vječnog opreza od... ma naprosto od svega ako padnem pruži svoje ruke da padnem meko verchiel 117 Filip Vidović Fiktivna stvarnost Zar sam još uvijek sputan Vezan okovima slabosti Nedostatak vremena je strah Koji vapi za dubinom Previše sam zatrovan Lijek kroz pjesmu tražim Sutra, mlado vino umire na lozi Androgeni prizor ispijanja suštine Vrijeme je da plamen progovori Svijeća više nije bezlična Amputirao sam ljusku fiktivne stvarnosti Pssst.. otvaraju se Vrata, Duh izlazi 118 Filip Vidović Voštana figura Gledao sam je kako počiva Usnula i blažena Na mramornom prijestolju Prekrivena lišćem Iznad nje oblaci Čuvali su prošlost Od mjeseca je krili Kako bi mirno sanjala Gledao sam je svakog sutona Kako prkosi Zadnjim zrakama sunca U vrtlogu boja Ležala je na grobu Voštana figura Filip Vidović 119 Kristina Vlahović Moja pjesma Kasno u večer Kad rasipa sjaj se svijeća Kasno u večer Kad sakriju sve se sjene Tad moja tuga raste s bolom Kasno u večer kad sjedim sama pokraj kamina I gledam vatru gdje pucketa Tad vidim njene tajne želje Dođi k meni, veli, A ja, prosuta srca kao zrake mjesečeve svjetlosti, Tražim svoje suze u njezinom sjaju Tražim svoju kosu uvelu, ocvalu od tuge u njezinu pepelu I samo mene vatra želi, I srce moje njoj se veseli A mjesec tiho, najtiše pruži mi svoju ruku Suze mi obriše I slušamo jecaj mjesec i ja Dok vatra i dalje pjeva svoj Najstariji pjev, svoj najljepši zov 120 Kristina Vlahović I drži me mjesec, kretati mi ne da A plamečci vatre tiho po ruci se penju I gledam je, gorim I pepeo postajem, u pepelu rastem I svakom suzom bol postaje sve manja Kako vatra suzu guta I ja se pretvaram u vatru I ja i vatra jedno u svemiru mašemo mjesecu Daleko - rasula se po mom srcu tvoja sjena. U meni tiho umire večer. Kristina Vlahović 121 Mladen Vojtkulak Kartonsko srce oduvijek sam znao tko si ti i nemam pojma zašto sad dopuštam ovom kartonskom srcu u mojim grudima da toliko pati za tobom znao sam za tvoje svilene mreže i slušao sam jauke drugih koji su u njima već uhvaćeni bili davno prije mene a ipak sam dopustio da me u njih uhvatiš toplinom svojih bokova ponašam se ko da mi je ponovo sedamnaest zaigrani radoznalko koji baš sve mora isprobati a možda bih samo htio bar jednom osjetiti 122 Mladen Vojtkulak kako je to voljeti i biti voljen ne znam, ali kažu da ne boli Posrebrena rijeka Povući ću noćas mjesec za uho ne prejako, tek toliko da proviri iznad krošnji staroga vrbika pa da rijeku posrebri taman tamo gdje je skrivena u vrbiku klupa malena i još ću mu reći da zvjezdica sjajnih skupi punu vreću i to nek bira one najljepše i najsjajnije da ih kao dijamante prospem pred tebe putem kojim ćeš doći do klupe i posrebrene rijeke na kojoj ću te noćas ljubiti Mladen Vojtkulak 123 Antun Vrgoč Razmišljanja mace Gare “Što bih ja trebala misliti o ljudima?”, mučilo je macu Garu dok je lijeno ležala na stolcu i promatrala gazdaricu kako priprema piletinu za kuhanje. “Zabatak je sigurno moj”, zaključi sa zadovoljstvom Gara i mazno se protegne na stolcu. Gara je izgledala kao pantera. Dugačka, uska, crne dlake koja se na suncu prelijevala u ljubičasto crnu, s malom bijelom pjegom na prsima ispod vrata. Oči je imala posebne, velike i zastrašujuće svjetlozelene boje. „Mislim da su ljudi dobri, naročito ovi moji. Bivši gazde izbacili su me iz auta na tržnici, a onda kad sam već bila gladna i umorna, naišla je moja gazdarica, pogladila me i ušla u telefonsku govornicu. Ja sam ju čekala. Kad je obavila razgovor, krenula sam za njom i tako sam već dvije godine kod njih! Došla sam sa gazdaricom u njen dom, a ona je pitala gazdu da li da me zadrže ili da me odnese na tržnicu gdje smo se upoznale. Kako sam bila debela i dobro uhranjena, izgledala sam kao da ću se uskoro omaciti. Gazda, bucmasta dobričina, nije dozvolio da me odnese na tržnicu, pa sam se kod njih udomila! Čini mi se da me vole, jer me dobro hrane i stalno maze, a ja njih podnosim i volim istovremeno.“ 124 Antun Vrgoč Batina Batina je iz raja izašla. Na ovoj se grješnoj Zemlji vrlo dobro snašla! Nekome kraj glave zvizne, pa drugog raspali, ovom tek očeše leđa, onog u prašinu svali! U školi je nekad davno, pravi strah i trepet bila. Nema toga đačkog tura kojeg nije isprašila! Batina je stvar čarobna; poslovica kaže: “Odozada upravljati treba i djecu i lađe!” Antun Vrgoč 125 De dolore dentium (O bolesti zubi) Za dignuti bol u zubih, svinjskog boba uzmi, zatim poriluka. S njima kadi gdi je zubih muka. Napisao: Nikolaus Praepositus salernitanus Objavljeno u knjizi : “Flos scholae salernitanae” u 12. stoljeću S latinskog preveo: Antun Vrgoč svinjski bob = Hyoscyamus niger L. 126 Antun Vrgoč Zara Maća Ka berekin igra se vitar Bjankarijon ča na žici visi Sidin i gledan Ni volje za maknit ni prst na ruki Ništo me teško ka matun stišće Ne znan reć ča je Al sto kila ima Najlipje za me je da me nima Svaki me reful od zid rebati Ča san ja kriva da mi je znati Da baca me tako ka prazni potić Neće me više lipo ću otić Da otić A nisan se makla već dobre tri ure Ka da me teška debuleca vata Neće me maknit nevere ni bure Davno san ja zatvorila vrata Vitar mi dođe divertiment veli U ovon mistu beštima i buža Ajde se makni viče mi ćaća Pariš mi tu ka nika maća E neću Zara 127 Nada Zidar-Bogadi *** Bubnja u glavi za vrijeme koncerta - zubobolja. *** Gledajući Mjesec dijete govori svim jezicima. *** Zbog dva leptira na pozornici – kasni predstava. *** Čeka proljeće sred zaleđenog jezera. Jedna cipela. 128 Nada Zidar-Bogadi 129 130 Pogovor Pred vama je nova zbirka poetskih i proznih uradaka objavljenih na internetskom portalu www.Webstilus.net, pod naslovom „Na tragu riječi“. I ovog puta U Webstilus zborniku okupile su se «srodne duše» svih dobnih skupina i svih razina literarnog umijeća: od djece i mladih do osoba treće dobi, od afirmiranih književnika do autora koji su tek nedavno otkrili u sebi sklonost i potrebu za pisanjem. Raduje nas što su se - uz autore koje poznamo iz prethodnih zbirki („Srodne duše“ objavljene 2009. godine i „Još ponekad sanjam…“ objavljenje 2010. godine, “Smjer ljubavi” objavljene 2011. godine) pojavila i nova imena. Svi su nam oni ponudili ono najbolje što je u danom trenutku iznjedrila njihova mašta i zabilježilo njihovo pero. Čast nam je što smo i mi dio projekta Webstilus kluba kojemu je cilj poticanje i promicanje kreativnosti na svim umjetničkim područjima. Uredništvo 131 132 Kazalo ana Pupoljak i mraz Vera Aničić More mori Zračna luka Zagreb Marino Badrurina Obale Sanja Bakula Gdje si, brate? Nikol Bali Predigra Fortune Aron Baretić-ABe Iluzija Letimo snovima Nježno poput daha Samira Begman Karabeg Svoja Darko Bek Alice više ne stanuje ovdje Fantom slobode Slađana Benkus Veći od sna Imaju li anđeli krila 5 6 7 10 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 133 Josip Matej Bilić Carmen de occursu Pogledaj mi srce Domagoj Blažević Treptaj duše, šapat tijela... Armin Bolić Buđav vakat Željko Božić Zmajevi Rita Brgić Stokić Zavjesa zaborava Nikola Bubić Majko Maja Cvek KajOspik Dantearies Nepročitana knjiga Dijana Kad postajemo mi Dionis Fiktivna stvarnost Neven Dvoržak Uskrs Golubić Dva trenutka Umrlo je more Anamarija Galić Njemu 134 22 24 25 26 27 29 31 32 34 35 36 37 38 40 42 44 Ana Ermacora ... dodirni mi kožu feniks U svitanje Dražen Filipović *** Milan Frčko Bez Krleže Anamarija Galić Vosak čovjeka Boga Grljušić Pola priče Slutnji vjeruje Dragan Gortan Jabuka Faiza Haračić Hrelja Ledene kiše Vida Herga Otići ću Iva Jutarnja Marko Jareb Trata Moja vala Didova duša Miris babine kvasnice Moj kaić Đuro Jelović Poput leptira 45 46 47 48 49 50 50 51 52 53 54 55 58 58 59 60 61 135 Ljiljana Katić Bljeskovi duha 62 Osluškuje boje 63 Sadija Klotz Daljinom 64 Darko Knežević Vrijeme nevrijeme 66 Denis Kožljan Sjećanje na onda 68 Vesna Maskalan Osvrt na život 70 Jabuka u dnu stuba 71 Vrijeme žuri 72 Biserka Mejovšek Odgoj djece 73 morpheus15 A da ti napišem pjesmu? 75 Igor Nedić Niko neće znati da sam bio tu 76 Damir D. Ocvirk Mrvica 77 Mirko Omrčen Grobari demokracije 79 Diktatura i intelektualci 84 Preokret 89 Vinko Pavić Kad me imenom zazoveš 95 Alojz Pavlović Muja pripovist teti 97 136 Mirjana Pejak Pokušaj jednom Dijana Pekić O samoći mi kazuj, o muzo Nevenka Pupek Otisak srca Okvir za sliku Vedran Rutnik Sjećanje na Joycea Božica Sukić Želim se roditi… Kristian Svalina Boja tihog sjećanja Snježana Šamanić Marino zlato Nevenka Neja Šarić Bijeli križevi Bruno Štok Venera Tonja Gotovo uvijek Snježana Tonković Fernežir Menopauza verchiel svega mi je dosta po rubu Filip Vidović Fiktivna stvarnost Voštana figura 99 100 101 101 102 103 104 105 112 113 114 115 116 117 118 119 137 Kristina Vlahović Moja pjesma Mladen Vojtkulak Kartonsko srce Posrebrena rijeka Antun Vrgoč Razmišljanja mace Gare Batina De dolore dentium Zara Maća Nada Zidar-Bogadi Haiku Pogovor 138 120 122 123 124 125 126 127 128 131 139 www.webstilus.net 140
© Copyright 2024 Paperzz