Iva Plavšić
PILULA SREĆE
(prvih šest poglavlja romana)
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.
2
1.
Zagreb, 1983. godina
Otac je otvorio vrata dječje sobe i ušao tiho da ne probudi dijete koje je spavalo na krevetu. Manje više
svaki komad namještaja u dječjoj sobi bio je sačinjen od iverice. Drveni okvir prozora sasvim je
ispucao od vlage, hladnoće ili pak uslijed previsokih temperatura još u vrijeme dok je bivši vlasnik
ovdje stanovao, vanjska fasada zgrade se raspadala, a po stanovima su parketi bili stari i dotrajali.
Djevojčica koja je spavala na krevetu i nerazgovjetno u snu pričala-imala je devet godina, kratku
crvenu kosu i velike, sjajne oči koje su pomno promatrale svijet-rasla je sretna u Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji. Odjednom je izvukla desnu ručicu ispod pokrivača i položila je na
jastuk pokraj glave, pa ponovno zastenjala. Čelo joj je bilo orošeno znojem i preokretala se čas na
jednu, čas na drugu stranu. Iza kreveta se nalazio pisaći stol pokraj kojeg je stajala polica s uredno
poslaganim knjigama. Otac i majka nisu joj kupovali glomazne enciklopedije koje dječja ručica ne
može normalno niti primiti već su pažljivo birali knjige iz kojih je njihova kćer mogla naučiti korisne
stvari. Majka je s njom kod kuće povremeno pričala na engleskom još od ranog djetinjstva. Djevojčica
Lea pohađala je školu stranih jezika gdje je također učila engleski, a odlazila je i na satove baleta, te
imala privatnu poduku iz francuskog kod neke mamine poznanice. Pokraj knjiga, na polici, ležala je
keramička vaza sa suhim cvijećem i drvena figurica magarca, suvenir kojeg je djevojčičina prateta
kupila negdje na prekrasnoj obali Jadranskog mora prošlog ljeta. Gospođa je voljela tovare više od
konja, a i mnogih ljudi. Nakon što je pobjegla u partizane-njezino se ime toga siječnja četrdeset i
druge našlo na samom vrhu popisa za odstrjel ustaške policije-sasvim je promijenila mišljenje o
ljudima. Nakon svih životnih havarija, ponekad joj se činilo kako više nije niti u stanju voljeti ljudska
bića. Gospođa je već jedno duže vrijeme živjela sama s psom. Bliska je bila sa sestrom, svojom
nećakinjom i njezinom užom obitelji, imala je dvije prijateljice koje su živjele na suprotnom kraju
grada, a od svih ljudi na ovom svijetu najviše je voljela crvenokosu djevojčicu Leu svoju
pranećakinju. Ljudi su je gledali kao čudakinju ne znajući da se stara povukla od svijeta još u srednjim
godinama i postala samotnjak radi stresova koji su je, u vremenu dok je drugi svjetski rat trajao,
obilježili za čitav život. Krajem šezdesetih vjerovala je kako su svi oni u federativnoj Jugoslaviji na
pravom putu i da je komunizam bliži no ikad u posljednjih četrdeset godina. Vjerovala je, u ono
vrijeme, kako se čak i u Americi događaji odvijaju u željenom pravcu. Jedan dio ljudi njezine
generacije tješio se sedamdesetih antidepresivima, jer im se činilo kako će taj komunizam dočekati,
možda jedino njihovi unuci ili praunuci, dok će oni koji su se borili za tu ideju u velikom ratu, umrijeti
ne saznavši iz prve ruke što je to savršeno društvo.
Pokraj kreveta ležao je šareni tepih na kojem su, dok je djevojčica spavala, stajale njezine minijaturne
papuče zelene boje. Iz druge prostorije čula se gitara i glas popularnog pjevača razvikane
jugoslavenske rock grupe na čijim su se koncertima ljudi u euforiji onesvještavali. Dječju zabavnu
emisiju koju je narod rado gledao, emitirali su jedanput tjedno iz tv studija Sarajevo, iz brdovite
bratske republike Bosne i Hercegovine. Djevojčica se prevrnula na leđa i zastenjala poput kakve
igračke na navijanje, a deka kojom je ona do maločas bila pokrivena, spuznula je na pod. Otac se hitro
sagnuo da je podigne zatim je njome pokrio uspavano dječje tjelešce. Nakon toga je prišao prozoru.
Kada je podignuo rolete, sunčeva svjetlost uvukla se veličanstveno u sve kutove sobe. Nije se
prikradala kao lopov, poput magle, već je dolazila rasipajući se odjednom i posvuda, radosno kao drag
3
i dugo očekivan gost. Zrake sunčeve svjetlosti prešle su i preko usnulog dječjeg lica, koje se nakrivilo.
Lea je stisnula oči i vrisnula: -Ne! Stani!Neko vrijeme nemirno se okretala po krevetu gutajući slogove. Vrat, lice i dlanovi bili su joj vlažni od
znoja. Otac je ponovno pokrio dekom njezine noge i trbuh, a ona je još jedanput zadrhtala i onda se
naglo probudila. Sjedio je pokraj njezinog majušnog tijela, pokraj uzglavlja, gladeći je po glavi sve
dok se nije sasvim umirila.
-Imala si moru.
-Sanjala sam jaako čudan san, tata.
-A što si ti to sanjala, lutkice?
-Svašta čudnog.
-Hoćeš li mi ispričati?
-Oću.Rekla je to sa začuđujuće ozbiljnim izrazom na licu, pa se rukom počešala po nosu i pročistila grlo,
onako kako je to radio njezin otac, kada bi razgovarao preko telefona s kolegama o poslu. Lea danima
nije mogla izbrisati iz sjećanja prizore koje je noćas sanjala. Vladimir je odmahnuo rukom i nasmiješio
se. Nije vidio razlog da kćer i dalje razmišlja o svojoj noćnoj mori, jer morao je još napraviti doručak
za nju, a čekalo ga je i puno posla kojeg nije stigao završiti preko tjedna na radnom mjestu.
-Ljudi su pucali tata i bilo je puuno mrtvih. Jezovito kao u filmu, ali ovo je bilo još gore, jer je bilo za
istać i onda je ... Koji je danas dan?
-Zašto pitaš, mačkice?
-Čini mi se da sam spavala, misliim ... barem pet dana. Zašto me nisi prije probudio?
-Spavala si dvanaest sati.
-Nemoguće!Lea je sumnjičavo promatrala oca. Vjerovala je kako joj on, zbog nekog njoj nedokučivog razloga, ne
želi reći istinu i tek kada se majka vratila izvana, spominjući subotu u raznim kontekstima, shvatila je
kako joj otac zapravo nije lagao. Vladimir je pomislio na rat, onaj drugi svjetski. Nije volio o ratu niti
razmišljati, a još manje slušati priče onih koji su ga preživjeli u zrelijim godinama. O njemu sam nikad
nije načinjao temu ne samo zato jer ga je sve to skupa činilo tužnim i tjeskobnim, već i stoga što je
smatrao kako nema puno toga za reći o vremenu kada je bio malo dijete. Ratnih se vremena, dakle,
nije niti mogao sjećati jer se rodio četrdeset i treće godine, ali se zato jasno sjećao teških i opasnih
poslijeratnih godina koje su mu ostale urezane duboko u pamćenju, onog primitivizma i straha koji je
poslije rata vladao ljudima. Odmah je poželio da u sobu svoje kćeri nije niti ušao jutros, makar bi mu
ona za doručkom, najvjerojatnije, svejedno prepričala svoj san. Pomilovao je kćer po majušnoj glavici
punoj blistave riđe kose. Slijedećeg se trenutka nasmiješio pažljivo primjećujući: -Ružno si sanjala.
Ma! Ne moraš se više brinuti oko toga. Pa gdje bih ja stigao kada bih pamtio svaki ružan san kojeg
sanjam?-
4
Lea mu je uzvratila nesigurnim smiješkom. Tek kada je prepoznala glas poznatog pjevača koji je
pjevao o zecu i potoku, širom je otvorila svoje velike, sjajne oči prepune pitanja i stavila prst iznad
desne obrve.
-Gledaš emisiju za djecu, tata?
-Ne gledam ja, gleda je baka. Došla je k nama prije sedam sati, jer nije željela hodati kasnije po
vrućini. Znaš da ona obožava tog bradonju, a znaš i da ja od tih, tvojih stvari pratim eventualno Toma i
Jerryja.Nasmijao se, namigujući kćeri, a ona je napravila grimasu sličnu onoj koja se, malo prije, pojavila na
njegovom licu. Lea je pokazala red blistavo bijelih zubi kada se nasmijala i rekla: –Baka je
zaljuubljena! Uuu!
-Jučer je kupila još jednu njegovu kazetu. Zamisli!Vladimir je promatrao s nježnošću kćerkino ozareno lice, a punica je upravo u tom trenutku odvrnula
volumen tona na televizoru do maksimuma. Sada su kod otvorenog prozora i ljudi na ulici mogli jasno
čuti glas popularnog pjevača. Iz dnevnog se boravka orilo: -I plaače, plaače zeeko sad, za pootočiićem
tiim ...Lei se činilo kao da će uskoro Božić i čitav se grad, upravo sada, bijeli od snijega. Počela je bubnjati
prstićima po drvenom okviru kreveta, zapjevavši pjesmu o zecu i potoku. Kroz njihovu je pitomu ulicu
upravo protutnjao golemi autobus s novosadskim registarskim oznakama. Unutra su sjedili penzioneri
i veselo pjevali. Vladimir je raširio ruke, a lice mu se, na kratko, ozarilo kada je rekao: -Čekaj! Idem
po kazetofon. Snimit ćemo san na kazetu, pa ćeš ga kasnije moći preslušati.
-Zakaj?
-Da ga možeš preslušati jednom!
-A zašto? Zašto?
-Tako. Vjeruj mi.Vladimir se nedugo zatim vratio u sobu s kazetofonom ispod ruke. Lea je pričala, promatrajući veći
dio vremena crveno svjetlo koje je gorilo pokraj tipke play. Bila je uzbuđena jer se sve to snimalo i
zato je pomalo glumatala.
-Sve je počelo u toj velikoj sobi. Po zidovima je bilaa ... ma kako se zove ono zelenoo ... naa zidu u
našem podrumu?
-Plijesan. Ne glumataj Lea, nego lijepo pričaj
-Ono zeleno i smeđe? Ono ružno kaj je po zidovima?
-Da, da to je plijesan.Otac je to rekao, uzdahnuvši.
-Tamo je smrdilo kao u podrumu.
-Na vlagu je dakle mirisalo!
5
Lea se odmah pobunila: -Smrdilo je užasno!Smatrala je kako joj otac samo kvari koncepciju.
-Čekaj! Idemo iz početka. Neću te ispravljati, a ti, ako ne znaš pravi izraz, opiši to drugim riječima.
Želim da se čuje samo tvoj glas na snimci. Premotavam. Ok. Može? Spremna?Vladimir je držao prst na tipki play/record. Lea je kimnula glavom. Zapamtila je riječi vlaga i plijesan.
Sada je bila sigurna da ovaj put neće pogriješiti.
-Nisam mogla van. Nije bilo vrata. Ispred mene su bile stepenice. Soba je bila velika, jako visoka,
dugačka, ogromna soba. Unutra nije puno bilo svjetla. Vidjela sam onda kako neki ljudi tamo pucaju,
a neki drugi odmah padaju mrtvi. I onda ... htjela sam zvati tatu i mamu, ali njih nije bilo tamo.Ona bi voljela da može smirenije prepričati svoj san, ali još uvijek je bila pod dojmom krvavih prizora.
Vladimir je pogledom upitao kćer dali da nastavi snimati. Lea je kimnula potvrdno glavom.
-Morala sam pobjeći, da me ne ubiju.Dok je pričala, promatrala je dimnjak kuće koja se nalazila preko puta, na suprotnoj strani ulice.
Dimnjak samo što se nije raspao od starosti. Stambena zgrada u kojoj je danas Vladimir s obitelji živio
nije ništa bolje izgledala nego ostale zgrade u toj prekrasnoj ulici punoj zelenila. Zgrada je prije
drugog svjetskog rata pripadala bogatoj zagrebačkoj obitelji industrijalaca. Peteročlana obitelj živjela
je u toj trokatnici s prostranim podrumom, tavanom i vrtom sve do pedeset i druge godine. U vrtu se
nalazio trošan kućerak u kojem su nekad držali alat i gdje je nakon rata bio doselio neki siromah sa
psom. Kada su boljševici obitelji industrijalaca oduzeli čitavo prizemlje trokatnice i nacionalizirali
dobar dio vrta, zajedno s kućerkom, stari vlasnici su ubrzo dobili susjede-sustanare koje nisu mogli
birati. Prvo su morali maknuti tepihe sa stubišta i obiteljske portrete koji su visjeli na svakom
odmorištu, jer se netko od sustanara dosjetio da ih umjetnine i mekani, zeleni tepisi vrijeđaju, a onda
su morali pristati i na druge kompromise. Čim su napokon došli u položaj da prodaju sve što su imali u
glavnom gradu, odselili su na Jadransku obalnu, Leini roditelji stan u toj zgradi kupuju iz druge ruke
početkom sedamdesetih godina.
Iznad njezine su glave, u snu, lebdjela stepeništa. Bile su to kamene stepenice na stepeništima bez
rukohvata na koje je morala skočiti ako je željela preživjeti. Zidovi koji su okruživali čitav taj
apokaliptični prizor, stajali su u polumraku. U snu joj se činilo kao da se nalazi u nekoj ogromnoj i
vlažnoj pećini, gdje je hladno koliko je i mračno. Bojala se znajući da povratka više nema i da se mora
stalno kretati naprijed ako želi preživjeti. Pričala je o strahu i o tome kako je plakala sve do onog
trenutka kada je shvatila da ju plač umara i oduzima joj dragocjenu snagu. Lea je u jednom trenutku
rekla prestrašenima glasom: -Svuda je tišina gora od pucnjave, jer ne znam što ide kasnije.Vladimiru se kosa naježila na vratu dok ju je slušao. Znao je da njegova kćer odlazi spavati nakon
crtanog filma koji se emitirao svake večeri točno u sedam i petnaest, a bio je također, itekako, svjestan
činjenice da punac, punica i ženina teta vrlo rijetko pričaju pred djecom o antifašističkoj borbi i o
drugom svjetskom ratu, međutim njegova je lutkica ipak sanjala čudne snove. Zašto Lea, za ime
Božje, sanja ovakve stvari? Strašno ga je to zanimalo. I ovoga je jutra imala noćnu moru, a bile su čak
dvije prošli tjedan. Samo je zbog toga, danas, došao na ideju da snimi jedan od tih bizarnih snova na
kazetu. Leini roditelji davno su se bili složili kako njihova malodobna djeca ne bi trebala gledati ratne
filmove. Vladimir se zapravo nervirao, jer nije nikako mogao svoje kćeri zaštiti od onog što su im u
školi na silu gurali u glavu. Nerijetko je znao reći: -Banda crvena! Oprali su joj mozak u toj školi!
Pička im materina, boljševička!6
Znao je tako gunđati, hodajući stanom zadubljen u vlastite misli, niti ne primjećujući da ga ostali
ukućani u čudu promatraju. I sada je pomislio; puštaju djeci ratne filmove, kojima ona nisu emotivno
dorasla i kljukaju ih onim jezivim pričama o logoru Jasenovac, pa nije niti čudo da mi dijete onda
sanja ovakve snove. Bilo mu je sasvim jasno kako će se vrlo teško moći ponovno smiriti.
Svaka soba u koju je Lea ušla izgledala je sasvim drugačije od one prethodne. Stepenište na kojem je
stajala nakon određenog bi se vremena zaustavilo ispred zatvorenih vrata. Čim bi ona otvorila ta vrata
i ušla u sobu-svijet, stepenište bi odglavinjalo dalje, a iza nje bi se odmah otvorila provalija. Ocu je
pričala i o nekoj sobi, gdje se nalazila livada. Posred te livade prostirala se bodljikava žica iza koje su
stajali iznureni, izgladnjeli ljudi, ogromnih očiju i goli do pasa. Nekima od njih vidjela su se rebra i
žile su im na rukama poiskakale. U njezinom snu, u toj sobi gdje je bila livada, pokraj žice su stajali
ljudi u uniformama naoružani dugim cijevima. Bili su to bradati stražari koji su pušili cigarete,
razgovarali, povremeno psovali i pljuckali po zemlji. Malo dalje se nalazila rijeka i most, koji je vodio
preko nje. U trenutku kada je Lea zastala na mostu i pogledala dolje, mogla je jasno vidjeti tijela
ubijenih kako plutaju na površini mutne vode. Vladimir se sada već ozbiljno zabrinuo. Nikad prije
njegova kćer nije sanjala toliko čudan san i to još s ovako uznemirujuće jasnim detaljima. Smirio se
tek kada mu je palo na pamet da se posavjetuje sa suprugom Jasminom, koja je trenutno sjedila u
jednoj od kavana na Trgu Republike, gdje je inače subotom ispijala kavu sa svojim školskim
kolegicama. Lea je nastavila pričati. Učinilo joj da rastaljeno srebro pada s neba i u strahu je potrčala,
našavši se opet ispred vrata koja su se odjednom pojavila ispred nje. Zakoračila je na stepenište i
otplovila prema slijedećim vratima-oko nje su lebdjela brojna stepeništa i stalno je stajao onaj
neugodan miris plijesni u zraku-iza kojih se nalazila soba s bolničkom čekaonicom. Tamo su plastične
stolice narančaste boje stajale pričvršćene o pod, a na jednoj od njih sjedila je neka djevojka, lica
mokrog od suza, koja je gledala ispred sebe bez riječi ili uzdaha, skamenjena od straha. Iznenada se
pojavio neki čovjek, obučen u bijelu doktorsku kutu i bijele hlače, koji je tu djevojku poveo niz
hodnik. Lei se činilo kako liječnik nesretnicu gura ispred sebe, a ona se opire, ali je toliko slaba da na
kraju ipak, pognute glave, nastavlja hodati. U slijedećem trenutku vidjela je tu istu djevojku kako stoji
iza rešetaka ofarbanih u bijelu boju i gleda napolje, gdje na travi ispod prozora raste zimzeleno stablo,
a pokraj njega egzotičan, plavi cvijet. Lea se odjednom našla vani, pokraj stabla. U trenutku kada je
prišla prozoru i ručicama dosegnula rešetke, djevojka duge, plameno riđe kose također se približila
prozoru, obuhvatila prstima rešetke i rekla, gledajući ravno u Leine oči: -Nemoj me zaboraviti! Nemoj
dopustiti da postanemo sjena.Vladimir je slušao samo jednim dijelom razuma ono što mu je Lea govorila dok je zapravo razmišljao
o školi u koju je prije nekoliko godina bio upisao i mlađu kćer. Nije mu se sviđala činjenica što
pojedini nastavnici boljševici suviše revno rade svoj posao, a sve na štetu nevine djece, niti mu se
dopadalo to što neki nastavnici tuku “neposlušnu” i “neurednu” djecu, te ih tjeraju da kleče „za kaznu“
ispred ploče, a to je bio samo mali dio onoga što u toj osnovnoj školi, po njegovom i mišljenju nekih
roditelja, nije valjalo. Tukli su i njega nastavnici, dakle slične je stvari i sam doživljavao u djetinjstvu
kada su ga u školi tukli šibom i ravnalom, te ga čupali kod uha, tamo gdje najviše boli, međutim
Vladimir je smatrao da su to bila neka druga vremena. Vjerovao je kako takvi običaji jednom zauvijek
moraju prestati, a i da postoji ogromna razlika između njegovog i odrastanja današnje generacije, jer
on se bio školovao pedesetih godina u malom gradu dok su njegova djeca dobivala šamare i morala su
klečati pred pločom osamdesetih godina, usred glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske. Na
jednom od prošlih roditeljskih sastanaka nekolicina je roditelja izašla jasno i otvoreno s prijedlogom
da njihova vlastita djeca kleče na kukuruzu pred pločom, kada su neposlušna. Neki su ponudili da će
osobno nabaviti kukuruz, a dio roditelja u školskoj učionici radosno je prihvatio taj prijedlog Vladimir
je reagirao na licu mjesta, zaprijetivši se drugarici nastavnici kako će se potruditi da čitava stvar bude
7
objavljena u novinama, tiho dodajući: padati će glave! Vladimir je trenutak kasnije, crven u licu,
stisnutih pesnica i zgrčenih vilica, ustao i održao govor nakon kojeg mu je nekolicina roditelja
zapljeskala, a otac jednog djeteta kasnije ga je čak bio zamolio da popije s njime pivo u obližnjoj
zalogajnici. Klečanje ispred ploče je ostalo, ali bez kukuruza, a šamaranje djece nakon njegovog se
istupa ipak bilo prorijedilo. Vladimir je znao da je svaka slijedeća generacija djece naprednija od
prethodne i kako tu današnju djecu ne bi smjeli odgajati istim onim metodama kojima su roditelji
odgajali njih četrdesetih i pedesetih godina. Leina starija sestra šutjela je godinama o ponižavanju od
strane nastavnika-smatrala je da to zaslužuje baš kao i ostala djeca u razredu, kada je neposlušna,
neuredna ili dekoncentrirana na nastavi-sve do trenutka dok njezinu mlađu sestru nisu upisali u prvi
razred. Mlađa sestra dolazila je kući s čudnim pričama, koje je Laura na kraju, nemajući izbora,
morala potvrditi pred roditeljima. U nedostatku alternativnih metoda odgoja, kakve su se lako mogle
naći na stranicama neke od knjiga za odgoj, roditelji manje sretne djece bili su uglavnom za one
krajnje metode, a šibanje i batinanje maloljetnika s ostavljanjem masnica ili čak krasta po tijelu,
smatralo se sasvim normalnim i opravdanim u njihovim tvrdim glavama, prepunima predrasuda i
straha. Na roditeljskom su sastanku govorili: šiba je iz raja izašla, misleći zapravo na kukuruz. Škola u
kojoj će Lea morati provesti još pet godina, bila je smještena u sjevernim dijelovima grada, točno
ispod obronaka Sljemena. Neki nastavnici vrlo su agresivno pokušavali odgojiti tuđu djecu u duhu
socijalizma, a radili su to na sasvim pogrešan način, pa su tako mnoga djeca u toj školi već od malih
nogu imala averziju prema njima i radila su upravo suprotno od onog kako su ih u toj školi odgajali.
Njezina prateta-prvoborac, kada bi se tokom obiteljskog okupljanja načela tema o dječjem odgoju i
obrazovanju, znala je primijetiti: -Mislim da katolička crkva ljudima pere mozak na gori i perfidniji
način nego što se to radi u njihovoj školi! Sjetite se samo što su katolici radili ženama i općenito
ljudima u srednjem vijeku, pa ti bezumni križarski ratovi, pogubljenja i nasilno pokrštavanje onih
sirotih Indijanaca, te kojekakve druge svinjarije. Kod moje bake koja je živjela na selu, znali su svi za
slučaj svećenika koji je seksualno zlostavljao djecu i nije radi toga nikad odgovarao. Uvijek se
govorilo da moćnici nalaze kojekakve načine da kontroliraju mase kojih se najviše boje. Razlog je
naravno u tome što takvi prasci ne žele izgubiti utjecaj i moć, a imaju i sami putra na glavi, pa radije
onda zastrašuju sve one koji žele krenuti naprijed. Ništa ja ne vidim loše u tome što djecu udaljuju od
crkve i uče ih da razmišljaju svojom glavom, te grade vlastito samopouzdanje i vjeruju u znanost. Ja
smatram da djeci na taj način pomažu da vjeruju u sebe, a ne da budu ovce i objekti manipulacije tamo
nekih dojučerašnjih inkvizitora koji još uvijek nisu oprali krv sa svojih ruku.Prateta nikad nije prisustvovala Badnjoj večeri kod svoje sestre, ali se šira obitelj, bez obzira na
razlike, ipak dobro slagala. Vladimir je na njezine opaske, uglavnom, šutio iz poštovanja prema
starijima. Jedino u slučaju kada bi malo više popio, spominjao bi „Put“ i „Otok“, Bleiburg,
upropašteno selo i ostale stvari radi kojih nije trpio jugoslavenske komuniste. -Crkva se kroz stoljeća
mijenjala, a ova crvena banda se ne misli nikad promijeniti! Gori su od svih! Uništiti će sve čega se
dočepaju! Oni su poput onih opasnih južnoameričkih mrava!Tako je znao komentirati njezine riječi Vladimir s kojom čašicom previše u želucu prilikom obiteljskih
okupljanja. Ponekad bi posumnjao u sebe i rekao naglas kako je on vjerojatno najveći krivac tome što
mu je mlađa kćer nesocijalizirana u socijalizmu, ali veći dio vremena je ipak smatrao kako je s Leom
sve u redu, a da mnogo stvari u toj školi ne valja i pojedini su profesori vrlo nepravedni prema đacima.
Makar je bila inteligentno i talentirano dijete, a bila je i među najboljim učenicima u razredu, niti ona
nije bila pošteđena klečanja ispred ploče kada je bila nedisciplinirana, a to se događalo uglavnom zato
jer je Lei bilo užasno odnosno na nastavi. Kako je od malih nogu, kod kuće, slušala razgovore starijih
o politici i sama je vrlo brzo zaključila da su za njezine probleme krivi upravo ti “crveni gadovi”.
Ostala su joj djeca u razredu znala reći kako nisu komunisti krivi što ju drugarica nastavnica tuče. Niti
8
njezina prateta-prvoborac nije željela da se u dobro srce njezine pranećakinje uvuče mržnja i zato joj je
uvijek iznova objašnjavala kako su takvi pojedinci naprosto loši odgojitelji i obični su primitivci, te da
prljaju, na neki način, sve ono za što su se antifašisti borili u vremenima dok je rat trajao. Lea uskoro
više nije bila sigurna da li je možda ipak prateta u pravu, a njezin otac pretjeruje. Često ju je boljela
koža kod uha, ali nije željela šutjeti kao ostala djeca koja su se bojala, već je iz nekog dječjeg prkosa
pričala glasno na hodniku, pod odmorom, djeci iz ostalih razreda o onome što se događalo,
svakodnevno, u njihovoj učionici, a djeca su se zgražavala i prenosila te priče dalje, svojim
roditeljima.
Vladimir je zurio u svježe oprane zavjese u dječjoj sobi. Mogao je jasno osjetiti kako mu titra očni
kapak. Dok je promatrao ispucanu kožu na palcu svoje lijeve ruke, slušao je, već pomalo s jezom, san
kojeg mu je kćerkica prepričavala. Lea bi pobjegla iz sobe-svijeta u trenutku kada bi tamo postalo
suviše opasno. U jednoj od soba nalazio se grad s kamenim mostom ispod kojeg je tekla rijeka
grimizno zelene boje. Lea je vidjela zidove pune rupa od metaka i gelera, plamenove zapaljenih kuća
kako ližu prema nebu, i zvona, i glasanje poludivljih pasa, i plač neke žene, i potrčala je svom snagom
prema vratima iza kojih su se nalazila stepeništa.
-Hoće li se tata, uskoro to stvarno dogoditi?Zaboravila je da se san snima na kazetu. Otac je samo kratko odmahnuo glavom i pokazao rukom na
crveno svjetlo, koje je gorilo na kazetofonu. Pomislio je kako bi zbilja bilo glupo voditi dijete
psihologu, kada je jasno kao dan kako njegova djevojčica očito ima samo puno mašte. Lea je u jednoj
od soba vidjela ljude kako sjede na traktorima, motorima s prikolicama i u automobilima, te druge
kako hodaju i nose u rukama najlonske vrećice, ruksake, torbe, a na licima im neka čudna mješavina
tjeskobe i straha. U sobi u koju je zatim ušla, upravo su pokopali nekog čovjeka, svirali su iznad
njegovog groba hrvatsku himnu. Vojnici koji su stajali iznad rake, s oružjem u rukama, nosili su
šarene, maskirne uniforme. Lea je, prepričavajući ocu ono što je vidjela u toj sobi, položila dlan desne
ruke na srce i zapjevala hrvatsku himnu koja se uz jugoslavensku himnu pjevala prije svakog važnog
sportskog ili političkog događaja u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a biti će u budućnosti jedina
himna u oslobođenoj Republici Hrvatskoj. Vladimir bi volio vjerovati, kako mu njegova kćer priča o
budućnosti u kojoj je Hrvatska slobodna i neovisna demokracija, a pokojnik je ništa drugo do metafora
pokapanja trulog sistema. Volio je čitati Herberta, sviđao mu se Muad' Dib koji je u kasnijim
nastavcima bez da bi uzeo drogu Melange, mogao vidjeti budućnost.
Kada je Lea spomenula sprovod, Vladimir je pomislio na Tita. On o njemu nije imao naročito dobro
mišljenje, smatrajući ga odgovornim za puno toga lošeg o čemu se danas nije smjelo naglas govoriti.
Maršal je preminuo prije tri godine. Lijes s pokojnikom nalazio se u vlaku koji je putovao
Jugoslavijom od Ljubljane do Beograda. Vladimir se prisjetio, kako su ih bili pustili taj dan ranije s
posla i da su mnogi željeli ispratiti lijes pokojnika na putu prema Kući cvijeća u Beogradu. Dijelovi
sprovoda emitirani su više puta na državnoj televiziji i nekoliko godina nakon što je maršal preminuo.
Lea je tako sazrijevala u sumornom ozračju, gdje su morali stajati mirno kako bi odali počast
pokojniku u školskoj učionici, čitavu jednu minutu, na točan sat Titove smrti. Lea je rasla u nejasnim
vremenima kada su odrasli pričali teške priče ispod glasa, a kroz njihove se dijaloge stalno provlačila
ta čudna riječ: nacionalizam. Puno je pitanja visjelo u zraku kako su osamdesete odmicale i sve bliži je
bio dan kada će probleme na ovim prostorima ljudi početi rješavati oružjem umjesto diplomacijom.
Dolazila su dakle teška vremena u kojima će dojučerašnji susjedi gledati jedni druge preko nišana.
Vladimirova je supruga na dan Titovog sprovoda, na prepunom gradskom kolodvoru, zajedno s
ostalima tužna, sjetna, uplašena i uplakana ispraćala lijes s pokojnikom, a svojem suprugu kasnije će
ispričati kako su građani jedni druge po ulicama grada grlili i tješili. Jasminina teta-prvoborac
9
narednih će godina, na dan godišnjice Titove smrti, otvarati prozor u dnevnoj sobi i stajati ukočena s
pesnicom na čelu čitavu jednu minutu sve dok sirena ne prestane svirati. Osamdesetih su gradske
sirene obilježavale točan sat smrti Josipa Broza Tita. Nešto kasnije iste te sirene upozoravati će
građane na dolazak neprijateljskih zrakoplova.
Vladimir je ponovno pomislio, kako djeci njezinih godina ne bi trebali prikazivati određene sadržaje i
„kako je zapravo prilično neukusno što toliko često prikazuju taj sprovod na televiziji“. Jedni su dakle
pričali kako je sve krenulo u krivom smjeru od kada je umro Tito dok je Vladimir smatrao kako je loše
od samog trenutka kada su boljševici došli na vlast. Čvrsto je vjerovao kako njegova domovina nema
budućnosti ako se sasvim ne osamostali i ne odupre se srpskoj hegemoniji, plašeći se istovremeno
kako to možda neće niti doživjeti. Leu primaju u pionire nekoliko mjeseci nakon što umire maršal.
Prva generacija pionira koji su primljeni točno nakon njegove smrti raste u depresivnom ozračju gdje
odrasli sve više spominju riječi poput raspad, nesklad, sukob i mržnja. Pioniri rastu nezaštićeni, ranjivi
i nespremni na ludilo koje tek treba uslijediti. Strah koji će zavladati ovim prostorima krajem
osamdesetih, prilazio je u početku sporo, neprimjetno se prikradajući poput magle iz starog filma
strave, ali ta magla nije skrivala pomorce već neke, druge duhove iz prošlosti koje su mnogi ljudi s
ovih prostora željeli jednom zauvijek zaboraviti. Dok je sjedio na krevetu i promatrao svoju kćerkicu,
Vladimir vjerojatno nije mogao niti zamisliti da bi uskoro u nebo mogli lizati plamenovi zapaljene
bolnice i škole u njegovom rodnom kraju. U šali je svojoj djeci ispričao kako su ih na dan Titovog
sprovoda sve potjerali na glavni gradski kolodvor i da su ih na poslu zastrašivali, te im prijetili
otkazima u slučaju da se kasnije utvrdi kako nisu otišli ispratiti lijes pokojnika. Kasnije mu se činilo da
je suprugu ta njegova mala laž pogodila ravno u srce, ali Jasmina se zapravo bojala.
-Na ulicama su štrajkači. Na ulicama su siromašni ... bez posla ... nemaju nadu ... izgubili su domove
... mnogi su i gladni ... ljudi s puškama u plavim uniformama ih tjeraju ... tuku ih ... ljudi su ljuti ...
parketi se raspadaju ... stanovi su siromašno uređeni ... čeka se pravi trenutak kada će krenuti zajedno
protiv neprijatelja ... a onda sam ušla u novu sobu, gdje ima puno svjetla. Zidovi su tamo šareni i
lijepi. Tamo su svi moji prijatelji. Zidovi te sobe su prozirni i vidi se soba iz koje sam krenula na
početku, ona gdje je plijesan. Sve ono ružno je sada iza mene i ja mogu izabrati da li ću ponovno
krenuti iz početka ili ću ostati ovdje, gdje sam sada. Mogu izabrati dali ću sve to proživjeti iz početka,
a to bi značilo da se moram vratiti u onu sobu, gdje je plijesan. Bojala sam se, bilo je jako opasno, pa
sam izabrala da ostanem s prijateljima i zaboravim ... zaboravim sve.Lea će kazetu preslušati samo jednom i zatim će sasvim zaboraviti na njezino postojanje. Vladimir će
kazetu u njezinoj originalnoj, plastičnoj kutiji pohraniti u jednom od regala u stanu, gdje će kazeta
ležati godinama i sakupljati prašinu iza kristalne vaze. Osamdeset i devete godine njegova će supruga
Jasmina čistiti prašinu s polica regala i tamo će naići na kazetu koju će premjestiti na samo dno ormara
u hodniku, gdje fotografije stoje uredno posložene po papirnatim omotnicama i u kartonskim kutijama.
Kazeta će ležati tamo godinama, zaboravljena.
10
2.
Zagreb, 1990. godina, jesen
Na mjestu gdje se nalazio Centar za kulturu i razonodu mladih, po ulici i na nogostupu ispred Centra,
tih je dana bilo pregršt mladih ljudi koji su stajali tamo ili čak sjedili nasred slabo prometne ulice,
prosvjedujući. Djeca se nisu dala zaplašiti. Uskoro će opet doći policija i potjerati ih kao mnogo puta
do tada. U međuvremenu je počela padati kiša, pa su se mladi sami sklonili s ulice bez policijske
intervencije, bez psovki i prisile. Tako je bilo posljednjih tjedan dana. Kada je zagrebačka alternativa
izgubila jedno od najpopularnijih gradskih okupljališta, krenuli su prosvjedi. Mladi, naivni ljudi puni
ideala živjeli su u nevremenu u kojem je njihov grad postajao polako meka ljudi iz evropskog i
svjetskog crnog podzemlja. Pred samu zoru strašnog rata više se nije znalo što je čije, došlo je do
grabeža i društveno se vlasništvo u tom kaosu dijelilo za jednu kunu onome tko je „imao nekog svog'
unutra“. Oni protiv kojih su se ti mladi ljudi borili ispred CKRM-a, postati će još bezobrazniji i
pohlepniji narednih godina, a lice starog, gospodskog grada postepeno će se toliko promijeniti, da
mnogi ljudi više neće moći prepoznati Zagreb. Lokacija CKRM-a nalazila se u strogom centru grada
na samo nekoliko koraka od tadašnjeg Trga Republike. Uskoro će taj isti trg nositi svoje predratno
ime: Trg Bana Josipa Jelačića, a CKRM u kojem su se mladi besplatno grijali zimi, zauvijek će
zatvoriti svoja vrata. Država će naprosto „zatvoriti kesu“ i privrednici, te „privrednici“ početi će se
okretati prema drugoj vrsti publike. Trgu će biti vraćeno ime koje je nosio prije socijalizma, crkvi će
biti vraćeni neki posjedi, „nekima“ će biti vraćene nekretnine oduzete u socijalizmu, a na mlade ljude
svi će naprosto zaboraviti. Slijedećih će se dvadeset godina u Zagrebu uzdizati paučinasta, maglovita
prošlost na račun sadašnjosti. Onima rođenima šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća,
to novo ime trga baš ništa neće značiti niti će osjetiti euforično podrhtavanje u prsima kada će u
dijelovima biti dovezen kamionima na trg i tamo sklopljen spomenik Banu Jelačiću.
Jedino što su mladi željeli, bilo je mjesto gdje se mogu okupljati i na miru razmjenjivati informacije.
Puno im je značilo to što nisu na ulici, a niti malo dali se omladinsko okupljalište zove Revolucija ili
Dollar ako je tamo zimi toplo i ako se u blizini nalaze redari koji tjeraju nasilnike i uličare. Niti godinu
dana nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj posvuda po gradu pričati će se kako nova vlast
ništa nije dala mladima, a oduzela im je toliko puno toga.
Na mjestu gdje se nalazio CKRM godinama u dnevnim i noćnim satima okupljala gradska alternativasvi oni koji su razmišljali drugačije. U sklopu Centra postojali su dva eksperimentalna kazališta, radio
postaja, izložbena dvorana koja je služila i kao koncertni prostor u ljetnim mjesecima, te prostorije
kluba za mlade s biljarima, šankom i podrumskim prostorijama, gdje su se nalazila čak dva noćna
kluba. Mladima se tamo nudila kava, sokovi i pivo po niskim cijenama. Klub je bio zamišljen tako da
mladi cirkuliraju kroz njega tokom čitavog dana kao i u večernjim satima. Bila je to kantina, disko
klub i kafić u jednom. Unutar CKRM-a stajala je otvorena terasa zaštićena od radoznalih pogleda
prolaznika. Među zidovima glavnih zgrada nalazio se atrij koji je gledao na prozore, unutarnje ulaze u
kulturni centar i vedro nebo, a samo je malen, uzak prolaz vodio na ulicu. Osamdesetih godina
dvadesetog stoljeća taj je prolaz bio prepun plakata koji su reklamirali gostovanje stranih i domaćih
kazališnih skupina te rock, pop, punk, soul, regaee, jazz i ghotic sastava, a onda je došao rat i plakati
su postepeno izblijedjeli na vjetru i vlazi. U Centru su mladi ljudi bili zaštićeni od ulice, a on je i
postojao upravo radi toga da oni ne sjede vani, noću, po klupama gradskih parkova, gdje su izravno na
meti uličara i prodavača narkotika. U ljetnim je mjesecima terasa CKRM-a bila prepuna ljudi s time da
11
su rijetki ispijali pića na stolicama skupog privatnog kafića, koji u ono vrijeme nije zauzimao niti
petinu terase. U slučaju kada bi ipak zasjeli na terasu kafića, mladi su naručivali ono najjeftinije-dvije
obične kave za njih sedmoro-a to je gazdu skupog kafića Ciklama dovodilo do ludila. Ostali su
uglavnom stajali ili su sjedili na stepenicama i podu terase izvan kruga kafića, pijuckajući sokove i
mlako pivo kupljeno jeftino u državnom dućanu koji se nalazio odmah iza ugla. Mladi su bili vrlo
zahvalni gradu koji im je bio poklonio sastajalište u samom centru glavnog grada, osamdesetih godina
pred Univerzijadu, a onda odjednom više nitko nije mario za njih i njihove potrebe. Tako su mladi
razmišljali o stvarima koje su bile kud i kamo kompliciranije no što se pričalo po kuloarima. Od njih
će se kroz nekoliko godina očekivati da plaćaju porez državi-kada i ako se uopće ikad osamostale i
zaposle-dok obaveze prema njima, godinama, apsolutno nitko nije ispunjavao. Bilo je na početku
devedesetih čak više kritike upućeno onima koji su bili deklarirani branitelji prava malog čovjeka nego
pojedincima koji su se pojavili kod prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj i zagovarali interese
bogatih. Odrasli nisu, u ono vrijeme, baš ulijevali nadu toj djeci da će prosvjedom uspjeti nešto postići,
a neki su ih čak probali uvjeriti da je loše to što rade. Mnogi odrasli već tada su smatrali kako su se oni
koji su trebali braniti njihova prava prodali ili su se u najboljem slučaju i oni sami našli zatečeni u
novonastaloj situaciji. Mladost se nije dala zaplašiti, unatoč svemu, nego su idealistički nastavili
jurišati na vjetrenjače.
U CKRM-u od samog su se početka sastajali muzičari, kulturnjaci, gradski freak-ovi i boemi. Svatko
je mogao doći tamo, mjesto nije bilo rezervirano samo za “odabrane”. Nakon prvih demokratskih
izbora u Hrvatskoj alternativna okupljališta za mlade po Zagrebu, jedno za drugim, naprosto su počela
nestajati. Osamdeset i devete godine bilo je u Zagrebu najmanje deset okupljališta gdje se puštala
alternativa i to su bila mjesta, koja su živjela na državnim jaslama. Jugoslavenskom turbo folk-u tamo
je ulaz bio oduvijek strogo zabranjen. Mnogi su devedesetih vjerovali kako se alternativni
klubovi/kafići/disko klubovi zatvaraju stoga što mjesta po ukusu gradske alternative potiču bunt u
društvu, a pričali su već pomalo i kako moć danas imaju oni koji bi alternativu najradije zauvijek
prognali iz Hrvatske. Ljudi su također govorili kako klubove toga tipa netko namjerno zatvara i da im
na kojekakve perfidne načine onemogućuje rad, ali nitko nije mogao čvrsto stajati iza tih priča, jer su
im falili čvrsti dokazi. U pozadini se kuhao sukob mnogo većih razmjera i zato nitko od starijih nije
imao volje slušati o onome što se događalo s gradskim sastajalištima za mlade. Roditelji su govorili
svojoj djeci: -Da bi čovjek nešto mogao tvrditi, mora imati i neki pismeni dokaz, a vi nemate ništa!Na užas onog kulturnog dijela građana neće iščeznuti samo alternativni klubovi, već će nestati i
avangarda, a na njezino će mjesto doći nove stvari, pa će se mladi naraštaji, silom prilika, priklonili
novim vrijednostima i običajima. Dugi niz godina čovjek će moći po svuda čuti turbo folk (cajke), jer
će takvi klubovi rasti po Zagrebu, nakon rata, kao gljive poslije kiše. Neupućeni i neuki čak će naivno
tvrditi da je turbo folk zapravo „novi punk“ i da mu se zato mladi rado priklanjaju dok će intelektualna
i kulturna elita sa zgražanjem komentirati takve i slične primjedbe. S druge strane zvuk urbane glazbezvuk rock-a, punk-a, heavy metal-a i ghotic-a-sve rjeđe će se rasipati snenim, zagrebačkim ulicama.
Svi koji neće slušali turbo-folk u međuvremenu će moći jedino kod kuće sjediti s roditeljima, jer druge
solucije biti će park, školsko igralište, park lokalnog vrtića ili košarkaško igralište za mlade u kvartu, a
na tim mjestima-okruženi odbačenim flašicama najjeftinijeg pića i upotrijebljenim iglama-nije
ugodno provoditi večeri čak niti kada je vani toplo. Mnogi neće imali novaca i neće moći sebi priuštiti
izlaske u skupe kafiće koji će odjednom postati jedina alternativa parku kada se pozatvaraju svi
društveni klubovi. U kafićima je, prije svega, jako zadimljeno, tamo je uglavnom zabranjeno svirati
gitaru, pića su skupa, a mjesta za sjedenje jedva da je dovoljno. Na kraju svega to niti nisu mjesta za
mlade ljude, jer tamo dolaze odrasli i pričaju priče koje često nisu za uši maloljetnika. Ulice će tako
nakon socijalizma, rata i mnogih previranja u društvu djelovati na prvi pogled čisto i uredno, ali već
12
pri samom pogledu na bijedu i nepravdu kako nespretno izviruju ispod tepiha čovjeku će sve morati
odmah biti jasno. Činiti će se nakon rata da Zagreb tone u dekadenciju, no iza svih tih kulisa i
reflektora, koji će balkansku tranziciju činiti oku privlačnom grad će zapravo velikom brzinom tonuti
u ludilo. Oni koji neće znati za bolje, jer su bili suviše mladi tih nesretnih devedesetih, okrenuti će se
prema onoj vrsti zabave i muzike koju će poslijeratno tržište diktirati i takvo će se stanje zadržati dugi
niz godina nakon rata. Prije devedesetih većina mladih iz Hrvatske nije se morala sramiti pred svojim
njemačkim, britanskim i francuskim vršnjacima, jer su bili odlično upućeni u muziku, književnost,
filmsku umjetnost, poznavali su i bili svjesni svega onoga što je i mlade vani zanimalo, te nisu niti
najmanje kaskali za ostatkom svijeta. Nakon devedesetih u Hrvatskoj će se sve srozati do te mjere da
će se starosjedioci prečesto-pred zapanjenim pogledima stranaca, koji će ovamo dolaziti poslovno ili
kao turisti-sramiti te mlade hrvatske populacije. Djeca naravno neće biti kriva, jer odrastala su u
gotovo nemogućim prilikama kada je bilo lako potpasti pod utjecaj loših trendova, a i vrlo malo toga
kvalitetnog im se nudilo, ali o tome se u medijima neće toliko govoriti, koliko će se pričati da je velik
broj njih postao agresivan, problematičan i sklon pretjerivanju u drogi i alkoholu, te da „mangupe“
treba na bilo koji način dovesti u red. O tome kako je došlo do situacije da su djeca podivljala, neće se
puno pisati. Loš primjer mladima davati će zasigurno pojedini, vrlo moćni hrvatski političari,
ekonomisti, pravnici, policajci i liječnici za koje će se kasnije ispostaviti kako su obični lopovi i da im
nije mjesto drugdje osim u zatvoru, gdje će mnogi na kraju i završiti. Alternativa koja je bila za
humanije metode odgoja-oni nisu bili za premlaćivanje i zastrašivanje nego za konstruktivni razgovor,
gdje dijete može iznijeti vlastite prijedloge umjesto da samo šuti i slijepo se pokorava naredbama
odraslih-neće puno moći učiniti da se mlađa generacija zaštiti, jer će se i sama vrlo dugo oporavljati od
devastirajućih posljedica, koje će rat i novi trendovi ostaviti u njihovim redovima. Do devedeset i šeste
godine pozatvarati će se ili će propasti i onih nekoliko, preostalih alternativnih kafića i klubova koji će
uspjeti, ipak, nekako preživjeti rat. Uz učestale racije i neprikladno ponašanje pojedinih, uniformiranih
lica, posjetitelji će sve rjeđe odlazili tamo gdje se sluša alternativna glazba. Nitko neće sa sigurnošću
moći tvrditi da zna točna imena „ljudi iz sjene“ koji će grubo, komad po komad, trgati i guliti kožu
Zagreba. Rokeri, pankeri, darkeri, hipici i reperi neće se znati nositi s rastućim primitivizmom u novim
vremenima i mnogi će upravo tih godina trajno iseliti u evropske gradove poput Londona,
Amsterdama i Berlina, smatrajući kako jedino tamo mogu nastaviti slobodno razmjenjivati ideje. Oni
koji će ostati-oni najuporniji pripadnici alternative grada Zagreba kojima vjerojatno nitko nikad javno
neće odati priznanje za hrabrost-boriti će se sa neprijateljem brojčano nadmoćnijim od njih, a u pomoć
će im priskočiti i bosanska alternativa, koja će glavom bez obzira bježati nakon devedesetih iz
siromašne, politički nestabilne i ratom razorene, brdovite Bosne i Hercegovine.
Danas su se najčešće ovakve stvari mogle čuti ispred CKRM-a: -Netko zatvara pipu svima koji
razmišljaju drugačije!- Mlade koji pričaju kako se to radi namjerno i s razlogom, njihovi roditelji mole
da leže doma ispod jorgana i šute ako im je život mio. Roditelji pokušavaju svojoj djeci objasniti, od
prilike, na ovaj način neke stvari: –Takva mjesta nemaju prave uvjete za rad. Probaj to više shvatiti i
prihvatiti!Prestravljeni roditelji uskoro će razmišljati o tome da zaštite svoju djecu na način da ih pošalju u
inozemstvo, ali u isto vrijeme imati će na umu kako postoji realna mogućnost, da se djeca od tamo
više nikad ne vrate natrag u Hrvatsku. Bojati će se možda i toga da njihovi unuci neće nikad naučiti
hrvatski jezik. Većina njih zapravo neće imati novaca niti uvjeta da pošalju svoje tinejdžere i
adolescente u inozemstvo, pa će im djeca uskoro završiti u nekoj šumi s kalašnjikovom u rukama ili u
parku s tabletom Extasy-ja pod jezikom.
-Vremena su ozbiljna i treba paziti što se kome priča!-
13
Takve će stvari slušati od roditelja generacije rođene šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i
devedesetih godina dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Kada shvate da starije njihove priče niti malo ne
diraju niti ih zanimaju, mladi će se uskoro sve više jadati jedni drugima ovim riječima: -Ne možemo
samo plakati i gledati dok nam ONI uništavaju grad. Moramo nešto poduzeti!Lea će promatrati kako sve više opada broj onih koji misle svojom glavom. U izvanredno kratkom
roku stari će klubovi biti preuređeni i uskoro će postati okupljališta „novokomponirane elite” ili će na
njihovom mjestu niknuti ekskluzivni restorani i dućani dok će mladi završiti u parku s bocom u ruci ili
nekom halucinogenom drogom pod jezikom postajući sekundaran problem. U trenutku kada će Leina
generacija trebati povesti domovinu u napredak, rijetki će pošteni i čestiti ljudi imati za to snage.
Omamljeni i zbunjeni, poput zombija uspavani farmaceutskim drogama, alkoholom ili uličnim
drogama mnogi više neće imati volje da rađaju, odgajaju, podižu djecu i da se bore, te da mijenjaju
hrvatsko društvo na bolje.
Terasa nekadašnjeg CKRM-a u cijelosti je, nekoliko dana ranije, pripojena kafiću Ciklama. Prvo što
su mladi čuli kada su se približili grupicama maloljetnih demonstranata na ulici je bilo da nitko ne
smije na tu terasu. Nitko ništa pouzdano nije znao osim da je terasa ograđena i da je zabranjeno ulaziti
u atrij, a glasine koje su se širile nisu bile niti malo ohrabrujuće. Gazda kafića Ciklama naprosto je
proširio terasu svojeg kafića, zauzevši čitav prostor atrija, da bi na samom vrhuncu bezobrazluka
postavio svoje gorile na sve ulaze/izlaze, koji su još do prije tjedan dana vodili na društvenu terasu.
Gorile su dobile jasan zadatak da izbace grubo, za opomenu ostalima, svakog tko pokuša makar kročiti
nogom na terasu CKRM-a. Naposljetku će gazda postaviti ograde i lokote na sve ulaze/izlaze, a
mlađarija će tada potpisati kapitulaciju.
Lea i Petra približile su se zadihane južnom ulazu u CKRM. Njemu se s ove strane moglo prići jedino
kroz haustor. Preko staklenog izloga i drvenih vrata koja su vodila u prostorije omladinskog kluba,
netko je polijepio plastične trake preko nejednako odrezanih komada smeđeg papira. Velika štampana
slova ispisana crnim markerom kočila su se preko prljavog, masnog, bijelog papira, a taj je papir
stajao zataknut o drvo na ulaznim vratima. Pisalo je: ZATVORENO ZBOG PREUREĐENJA. Malo
se toga moglo vidjeti kroz sićušne rupice i pukotine.
-Ne piše radi čega je zatvoreno.Lea je to rekla i uperila prst u staklo namrštivši se. Djevojke su stajale i komentirale ono što je danas
bila glavna vijest među alternativom grada Zagreba. Petra je slegnula ramenima, zatvorila oči i zatim
rekla tiho, ispod glasa: -Ajmo odavde, fakat. Osjećam kak' me žmarci podilaze.
-Gladna sam. Jesi li i ti gladna?Lea je pogledala prijateljicu, nakrivila je glavu i bacila još jedan pogled unutra, ali tamo se ništa nije
vidjelo od silnih papira i traka.
-Aha! Al' nemam love za sendvič. Imaš ti? Ja imam sam' za kavu. Neki lik tam' pilji u nas. Pogle!Petra je ispod oka promatrala muškarca za kojeg joj se učinilo da ga je vidjela prošle subote kako
prodaje mladima drogu ispred kluba. U blizini se nalazio željezni paravan, koji je podijelio prostor na
pola. Na unutrašnjoj terasi kluba nalazila su se još tri ovakva paravana koja su radnici-radili su za
gazdu kafića Ciklama-postavljali tamo svake večeri i zaključavali ih lokotom.
-Vidi! Željezna zavjesa!-
14
Lea je uperila prst u jedan od paravana, cupkala je na mjestu zbog hladnoće. Temperatura je padala iz
sata u sat i sada je već bilo potrebno skloniti se negdje na zatvoreno, gdje je toplo. Djevojke su se
vratile na ulicu. Skrenule su iza ugla da bi došle do mjesta, gdje se nalazio prolaz oblijepljen
plakatima. To je bio glavni i najveći ulaz u CKRM. Našle su se na prostranoj terasi koja je bila
društveno vlasništvo. Tamo su zaposlenici privatnog kafića Ciklama ljeti imali naviku postavljati
stolice i stolove.
–Vidiš i sama Petra, da je sve to što pričaju živa istina.
-Ma kaj! Možda ga neće zatvoriti, nego će ga sam' malo preuredit' iznutra i klub će bit' možda još bolji
nego je sad'.
-Te priče Petra pušta upravo majmun koji drži Ciklamu!
-Ne znaš ništ' sto posto i ...
-Evo ti dokaza!Lea se ljutito okrenula i uperila je prst prema izlazu, misleći pritom na mlade koji su prosvjedovali na
ulici.
-A kaj se to nas tiče, jebo te?
-Gle! Mene se tiče Petra! A ti ... pobogu svaki petak si visila dolje u disko klubu i sada ... mislim zar ti
nije nimalo žao što su ga zatvorili?
-Pa je ali ... a kaj da ja sad' tu napravim? Kaj, jebo te? Da se ubijem? Mislim, ono, kužiš!
-Ja uopće ne razumijem kako ti razmišljaš.Lea se uvrijedila, jer se, po njezinoj procjeni, prijateljica držala prilično hladno obzirom na situaciju.
-A kaj si ti Lea, jebo te, zapela za smrdljivu rupetinu! Ono ... Fakat te ne kužim!Lea je odmahnula rukom, okrenula je zatim leđa prijateljici. Petra je slegnula ramenima i napućila
usne, bilo joj je hladno i više joj se nije dalo stajati tamo. Počelo je i kišiti. Lea se propela na prstima u
nadi da će iz tog položaja vidjeti dali se nešto počelo događati unutra, iza stakla, ali bezuspješno se
trudila. Preko terase su ležale uredno poslagane stolice i stolovi prekriveni plastičnom folijom. Kako je
čitav taj dan dosadno padala kiša, sa plastične se folije cijedila voda, a udubine su bile pune zamućenih
lokvica. Crno nebo iznad atrija i nove kapi kiše nisu mnogo obećavali.
-Uhff. Ajmo'! Ajmo' na kavu. Ajmo, ajmo, ajmo!Petra je cvokotala zubima zbog hladnoće. Na sebi je nosila samo sportsku majicu s dugim rukavima, te
isprane Levisice kojima su nogavice promočile s time da se nisu niti njezine All Star tenisice dobro
držale na kiši. Lea je crnu kožnu jaknu zakopčala sve do grla, ona nije osjećala zimu, a i noge su joj
bile potpuno zaštićene u visokim kožnim Doc Martens čizmama.
-Zatvaraju nam klubove, čovječe! Ti ne vidiš što se tu događa?!Lea je urlala, lamatajući rukama po zraku.
-Smrzla sam se. Ajmo' odavde Lea! Ajmo, jebo te!
15
-Što ti misliš ... zašto naši ljudi stoje vani? Daj se probudi! Ne smijemo im dopustiti da nas gaze. To
nije uredu!
-Nemamo pol' posto šanse, jer je tip krimos ono', jebo te, najvećeg kalibra. Kaj ti zapravo hoćeš
čovječe od mene?! Kaj je vama? Koji vam je?! Kaj' ste popizdili? Okanite se tog demonstriranja. Niste
normalni!Petra je počela nervozno skakutati, premještajući se brzo s jedne noge na drugu. Sada više nije mogla
stajati duže od nekoliko sekunda na istom mjestu.
-Restoran će napraviti u podrumu, a gore gdje igramo biljar biti će neki šminkerski kafić.
-Da. I?
-To je zavjera protiv alternative! Da mi je samo znati tko im je to dopustio? To su ... to je sve davno
prije bilo isplanirano. Imao je Boca pravo, a policija se pravi luda kao da ...
-I kaj sad'?Petra je isturila glavu naprijed, cinično se nasmiješivši.
-Moramo nešto poduzeti, čovječe! Ovo ...Lea je ispružila ruku i mahnula njome jedanput po zraku.
-Ovo nije ...–
Drugi put je mahnula.
-Ovo nije zdravo.Ispružila je zatim i drugu ruku, te počela mahati njima iznad svoje glave.
–Što kažeš, da još jednom provirimo kroz onaj drugi izlog? Možda se nešto počelo unutra događati.Lea je sklopila dlanove ruku kao da moli. Petra joj to nije mogla odbiti, jer je Lea toliko puta do sada
njoj napravila uslugu. Nije li ju baš ona u Lopti prošlog petka upoznala s Tomislavom, koji joj se već
mjesec dana sviđao i nije li joj prijateljica prošli tjedan dala da prepiše od nje čitav test iz francuskog,
pa su obadvije zbog toga, na kraju, dobile negativnu ocjenu. Petra se slabašno osmjehnula, namigujući
prijateljici nespretno. Prešutjela joj je kako je u međuvremenu i ogladnjela. Morala je što prije nešto
staviti u usta. U mislima je već sjedila u kafiću i hranila se šećerom iz papirnate vrećice. Roditelji joj
više nisu mogli davati novac za užinu, a od kuće joj se u školu nije dalo nositi hranu jer je znala da će
joj ruksak kasnije, zajedno s knjigama koje je držala unutra, mirisati na sir. Namještaj u prostoriji koju
su djevojke mogle vidjeti kroz izlog bio je sasvim prekriven prašinom. Na zamazanom podu ležale su
dvije vreće pune cementa, metla i akumulator nečijeg automobila, dok su se na šanku nalazile pune
pepeljare, poluprazne čaše i flaše, pa se činilo kao da je klub zatvoren, a ljudi su protjerani na ulicu
usred radnog vremena. Lea je zastala pred izlogom, priljubivši lice uz staklo. U trenutku kada se
odmaknula, primila je rukom, s grimasom gađenja na licu, žutu traku i podignula je iznad glave.
Plastična traka je bila razvučena preko izloga i pričvršćena jedino na krajevima samoljepljivom
trakom.
-Ovo je kao u onom filmu „Čovjek Omega“!-
16
Lea je pokazala bradom na unutrašnjost. Petra se brzo složila s njom, nadajući se kako će sada
prijateljica napokon pristati da krenu dalje. Nije joj bilo niti malo ugodno stajati na tom hladnom zraku
i pomalo se bojala. Povremeno bi zato okrenula glavu, provjeravajući dali netko dolazi odostraga.
Izlog je bio nespretno prekriven s unutarnje strane papirom koji samo što se nije sasvim odlijepio i
otpao, a staklena vrata su pri rubovima bila oblijepljena bijelim, polu prozirnim trakama. Atrij bez
pankera, rokera i ostalih pripadnika subkulturne omladine djelovao je pusto i otužno. Prijateljice su
stajale i nijemo promatrale obrise namještaja, kada je papir odjednom pao na pod i otkrio unutrašnjost
kluba. Lea po prvi put u životu upoznaje osjećaj tjeskobe dok nijemo promatra prazne prostorije
CKRM-a, kluba koji je do prije samo nekoliko dana bio njihovo najveće blago. Učinilo joj se kao da je
netko umro, pa je sada prisiljena naglo odrasti i stoga se u njoj rađa bijes. Do prije šest mjeseci nije
znala što to znači stvarno biti ljut, ojađen i malodušan, a onda je sve te osjećaje, odjednom, u kompletu
upoznala. Ovamo su dolazili svakodnevno nakon škole, a i svaki vikend nalazili su se navečer u klubu
s prijateljima. CKRM je bio pouzdano i sigurno mjesto, pa niti njezini roditelji nisu imali ništa protiv
toga da ovdje zalazi. Na tom mjestu je proslavila svoj šesnaesti rođendan i upoznala nekolicinu svojih
sadašnjih prijatelja.
-Od kada je došla ta demokracija sve je otišlo k vragu!Lea je to rekla hrapavim glasom. Petra je dodala: -Slažem se da je ovo užas živi!- I odmah se zatim
rastužila, jer se prisjetila kako jutros mama nije imala novaca da kupi šunku u dućanu i njezini su
ukućani zato jeli za doručak crni kruh s putrom, posut solju. Leu su počeli boljeti vrat i glava pomalo.
Znala je da se mora naspavati ako želi povratiti snagu. Pustila je tih nekoliko kapi da joj se otkotrljaju
niz lice. U pozadini prostorije vidjela se miješalica za beton, stajala je pokraj biljarskog stola. Po
svuda su ležale razbacane biljarske kugle, a podalje od stola, na podu, prostirala se tamno crvena
lokvica krvi. U jednom trenutku je zapuhao vjetar i donio miris ispušnih plinova automobila s ulice.
Sitna kiša je počela padati ukoso, temperatura se naglo spustila i vjetar je jače zapuhao, a mladi koji
su sjedili na ulici su ustali i sklonili se ispod tende dućana. Neki od njih uskoro će sasvim odustati od
prosvjedovanja, smatrajući kako je besmisleno stajati na ulici, jer su došli hladni dani. Veliki broj
djece odustati će stoga što nitko od onih koji su još imali utjecaja u ovom gradu i možda su im mogli
pomoći nije mario za njihovu borbu.
Petra je zijevala, promatrajući svoje crvene tenisice, koje su promočile na kiši. Čudila se kako još
uvijek ima snage stajati na vlastitim nogama. Lea nije osjećala hladnoću, samo umor i bijes radi toga
što je vjerovala da ljudi danas suviše lako odustaju i predaju se.
–Hoćeš li mi molim te dati cigaretu!
-Kaj ćeš SADA pušiti?Petra se namrštila, a onda je podignula neznatno desnu obrvu.
-Daj mi jednu. Ionako su moje.
-Halo! Kaj glumiš? Dala si mi da ti ih čuvam ... Ne seri!
-Čekam!
-Ma kaj ... jebo te!
-Hoćeš mi dati tu cigaretu Petra ili ne?
-Evo ti! Kaj si živčana?
17
-Tužna sam, nisam živčana.Lea se borila s cigaretom koju nikako nije mogla zapaliti na vjetru i kiši. Sa kose joj se cijedila voda
po čelu i ulazila joj ravno u oči, pa sada više nije bilo moguće razaznati dali Lea plače ili se to kišne
kapi slijevaju niz njezine obraze. Nekvalitetna joj se šminka u sekundi rastopila i počela je curiti
zajedno sa suzama po licu.
-Smočila se.
Lea je promatrala mlohavu cigaretu koja je visjela otužno među njezinim prstima.
-Na kojoj ti planeti živiš, jebo te?Petra je cvokotala na hladnoći, spremna već da potrči hitro prema prolazu kako bi se zaštitila od kiše,
kada su odjednom u blizini začule promukle glasove kojima su se uskoro pridružile i ogromne kvrgave
glave izbrijane na nulu. Vrlo brzo su psovke i topot cipela bili toliko blizu da djevojke nisu stigle
reagirati. Iz kafića su istrčala dvojica krupnih muškaraca gotovo identičnog izgleda. Obojica su imali
velike glave podšišane na milimetar s time da je glava lijevog, s izrazito niskim čelom i prevelikih
vilica, po mnogočemu podsjećala na kocku. Krupni muškarci počeli su ih gurati prema izlazu vrlo
grubo, uz psovke i pokoji udarac.
–Amjo, ajde, ajde! Smeće stoji vani.
Lea je podviknula na jednog od buldoga gazde Ciklame: -Kako se samo usuđuješ?!-Pičko mala! Jebat' ću jednoj i drugoj mater. Samo vi i dalje tu stoj'te'!Muškarac je uhvatio Leu svojim kvrgavim, mesnatim prstima dok mu se iz usta širio smrad
pokvarenih zubi. Njoj se zbog tog smrada podignuo želudac u trenutku, kada je ovaj svoje kvrgave
prste čvrsto stegnuo oko revera njezine kožne jakne, podigao ju sa zemlje i protresao baš kao loš gazda
kada kudi nestašnu mačku iživljavajući se zapravo na jadnoj životinji. Bila je lagana poput pera, a
propalica je tri puta tjedno vježbao u teretani, uništavajući se steroidima koje si je sam dozirao.
Nasilnik neće doživjeti trenutak oslobođenja Hrvatske niti promaknuće kao njegov prijatelj kriminalac
koji se trenutno iživljavao na Petri. Nasilnik se smijao razjapljenih čeljusti, pokazujući cijeli niz
nezdravih zuba. Prošlog mjeseca je odlučio najzad otići k privatnom zubaru, ali je novac za popravak
potrošio na kraju na prostitutke i kokain.
-Pusti me!Lea je urlala, lamatajući rukama oko sebe, a nogama je, istovremeno, bezuspješno pokušavala
dosegnuti tlo. Buldog je tada pojačao stisak. Kanio je Leu odalamiti slobodnom rukom po licu no ona
mu se vješto izmicala, a onda ga je, u jednom trenutku, divljački ogrebla noktima po licu. Vrisnula je
razjarena poput divlje mačke: -Pusti!Nasilnik je zarežao: -Pička ti materina, smrdljiva! Kujo! Samo se ti otimaj ... ja ću te ionako izbaciti,
samo grublje!Lein ga je čin odmazde istovremeno razljutio i seksualno uzbudio. Njegov prijatelj uhvatio je vrlo
grubo Petru ispod ruke. Osjetila je oštru bol u ramenu dok ju je vukao sve do izlaza. Dvojica gorila
koja su iz kafića izašla nakon što su začula viku s terase, prokomentirala su tu scenu, glasno se cereći i
podbadajući prvu dvojicu grubijana: -Ne možete na kraj s tim djevojčicama, a hoćete sutra s nama u
akciju! He, he.18
Sva četvorica su došla živjeti u Hrvatsku prije nepunih godinu dana. Život su do tog vremena
provodili na ulicama Frankfurta, Münchena i Amsterdama varajući ljude, preprodajući narkotike ili
prebijajući one koji su bili dužni kamatarima za koje su radili. Druga dvojica krupnim su se koracima
zatim udaljila od mjesta na kojem su buldozi zlostavljali maloljetnice, jer nisu željeli da im se odjeća
smoči na kiši. Lea je razmišljala grozničavo. Kamo je sve to skrenulo? Zašto si nas zaboravio Bože?
Plakala je i naricala u sebi dok se koprcala u rukama grmalja koji ju je nosio poput vreće cementa kroz
prolaz. Grmalj je, negdje na pola puta do izlaza, uspio Leu prebaciti preko ramena, tako da joj je glava
sada visjela naopačke. Dvaput ju je lupio po stražnjici, cerekajući se pritom zlobno, a u trenutku kada
su se našli na ulici, bacio ju je na pločnik kao da je komad starog namještaja, a ne ljudsko biće. Petra
je završila na prljavom asfaltu nekoliko metara dalje, poderavši hlače i zadobivši još jednu ogrebotinu
na koljenu, pa je sada već jasno mogla vidjeti majku kako urla na nju, pokušavajući joj po hiljaditi put
objasniti da se odjeća mora čuvati jer nemaju novaca. Grmalj je prekrižio ruke i nasmijao se poput
hijene, namigujući usput prijatelju koji je stajao pokraj njega, zatim je, za kraj, dobacio djevojkama
odozgora: -Smeće se odvozi navečer!Činilo se kako su obojica dobro raspoloženi. Makar je lijevog pomalo pekla rana na obrazu on se nije
suviše uzbuđivao radi toga. Lea je nekako jedva istisnula kroz zube: -Što im ta glupa rečenica znači?Obrisala je rukom prašinu i komadiće fasade s rukava crne kožne jakne. Čizme koje su na nekim
mjestima zadobile nove ogrebotine sada su još više sličile pankerskim čizmama, pa ju je to barem
malo utješilo. Polagano je ustajala s asfalta, gledajući ispod oka, istovremeno, dvojicu koja su ih grubo
i kukavički izbacila s društvene terase, i najradije bi urlala, i psovala ali se bojala da bi ih oni ponovno
mogli dirati. Kada su se propalice konačno vratile kroz prolaz do kafića, djevojke su ostale same, vani,
na kiši. Petra je promucala: -Ggovnna!Zatim se rasplakala. Dok su joj suze curile niz nježno lice, tražila je pogledom policajce koji su
dolazili jedino u slučaju kada je trebalo potjerati tu djecu s ulice, a niti to nisu suviše revno radili.
Policajci zapravo niti jedanput nisu reagirali na brutalnost plaćenika gazde kafića Ciklame.
–Mislim da bi trebali sada krenuti. Ne želim da dobijemo još batina!Lea je pogledala prema mjestu gdje su mirno stajali policajci. Oni su dobro vidjeli malo prijašnju
scenu, ali se nisu niti pomaknuli dok su djevojke padale poput vreća krumpira na pločnik.
-Boli me trtica i ne mogu brzo hodati.
-A mene ruke. Imam i ranu na vratu. Vidi!
-Treba mi Apaurin.
-Trebamo se mi maknuti odavde, Petra!
-Kad' sam ja pričala da treba otići, nisi me htjela slušati!Mladići i djevojke koji su stajali u blizini, u trenutku kada su djevojke grubo bacali na prljavi pločnik,
tek sada su počeli, jedan po jedan, bojažljivo prilaziti. Dvadesetak metara dalje, ispred dućana u kojem
su dvije ispijene trgovkinje prodavale ženske čarape, stajala su i dalje mirno dvojica muškaraca u
policijskim uniformama, pušili cigarete i međusobno razgovarali. Svaki put su djelovali potpuno
nezainteresirano i nisu niti najmanje pažnje obraćali na ono što su djeci radili, svakodnevno, huligani
gazde Ciklame. Bio je to iznenadan obrat situacije, jer su još do nedavno uniformirana lica probleme s
huliganima rješavali brzo i efikasno; jednostavno su ih prebijali po haustorima. Galama koja je do
19
maločas dolazila iz smjera gdje se nalazio CKRM bila je toliko velika da je probudila neku ženu koja
je spavala, u iznajmljenoj sobi smještenoj odmah iznad dućana sa ženskim čarapama, no ta buka nije
uspjela pokrenuti nezainteresirane policajce. Poniženim djevojkama prišao je ubrzo mladić crne kose,
obučen kompletno u crninu.
-Vidio sam sve, a vidjeli su bome' i drotovi. Policija danima niš' ne radi da nas zaštiti od tih divljaka.
Sam' stoje tamo ko' mrkve! Baš ko' da im je netko platio da se ne miješaju. Prasci!Mladić je pritom pokazao rukom niz cestu. Izvadio je cigaretu i zapalio, a onda je slegnuo ramenima,
pozdravio poznanice i uputio se brzim koracima prema trgu B.J. Nekoliko stotina metara dalje, niz
ulicu, nalazio se kafić gdje su mladi odlazili kada bi se umorili od prosvjedovanja i stajanja na
hladnom zraku. Lea je otvorila vrata, a oblak dima je pokuljao van iz nevelike prostorije kao da suklja
iz tvorničkog dimnjaka.
–Ne mogu vjerovati tko sjedi pokraj Duška! Pa to je ona ista cura zbog koje te Marko ostavio.Lea je pokazala bradom prema stolu kojem su se njih dvije upravo približavale. Bio je to jedini stol u
kafiću oko kojeg nije sjedilo najmanje šestoro ljudi. Na stolici, odmah pokraj izloga, sjedio je
privlačan sedamnaestogodišnjak u društvu djevojke prekrasnog lica i njegovane, plave kose koja joj je
sezala ispod ramena.
-Nije on mene ostavio već ja njega kad' sam doznala da se s njom pojebao na onom tulumu.Petra je napučila usne i stisnula oči.
-Uostalom, baš mene briga. On je ionako kreten, a ona je drolja i baš si pašu!Nasmijala se preko volje i Lei je odmah bilo jasno kako prijateljici nije niti malo svejedno. Zgodan
mladić kratke, razbarušene, tamno smeđe kose odjeven u crninu odmah im se nasmiješio i pozvao ih
da sjednu za njihov stol. Oko vrata je objesio križ kojeg je okrenuo da stoji naopačke. Sjedio je pokraj
ljepuškaste plavuše koja je imala par dugih, privlačnih nogu i lijepe grudi utegnute u crni korzet. Dirao
ju je rukom ispod stola po nozi. Ona je izgledala poput Barbike, jedino što na sebi nije nosila
konzervativne štikle, suknju i kaputić svijetlih boja već odjeću u crnoj boji i „Doc Martens“ čizme, jer
je ghotic u ono vrijeme bio vrlo moderan i popularan, u ovim krajevima, u svim urbanim sredinama.
Njezina odjeća, za razliku od one koju su nosila ostala djeca, bila je prvoklasna i kupljena po
dućanima u inozemstvu. Lea i Petra poznavale su mladića i plavokosu djevojku iz gradskih klubova.
Plavuša je bila dio društva djevojaka iz bogatijih obitelji, a sve one su pohađale najprestižnije
zagrebačke srednje škole. Kako su njihovi roditelji puno i naporno radili-istina je da su samo neki od
njih radili, dok su ostali do bogatstva došli na drugačije načine-ili su naprosto bili vrlo zaposleni, jer su
morali posjećivati razna društvena događanja, nisu se stigli dovoljno baviti vlastitom djecom. Zato su
im davali novac i pustili ih da rade što hoće, a djeca su se, u nedostatku discipline i bez roditeljske
pažnje i ljubavi, počela pretvarati u mala čudovišta. Razmažene djevojčice voljele su misliti za sebe da
su popularne i cijenjene, ali među djecom su one bile zapravo omražene i na lošem glasu. Ostali su ih
poznavali i prepoznavali jedino po oholosti i neprikladnom ponašanju. Umišljene djevojčice bile su
prilično bezobzirne prema ostaloj djeci, pa ih izvan njihovog, uskog kruga nitko zapravo nije trpio.
–Vidjeli smo kaj je bilo. Ušli smo ovamo možda pet minuta prije nego kaj ste vas dve došle.Duško, ljepuškasti mladić, namignuo je djevojkama kada su im se pridružile za stolom. Plavokosa je u
početku uporno šutjela. Nije vidjela razlog da priča s djevojkama koje je smatrala manje vrijednima od
sebe. Odmah je podignula bradu prema gore što je bilo sasvim dovoljno da iskaže svoj prijezir prema
20
pridošlicama. Petra je iskosa promatrala njezin malen i prćasti nos, a taj se poput bobe grožđa nadvio
nad usnama koje je ova nakrivila u znaku prijezira.
-Čitav dan izbacuju ljude iz CKRM-a! Drotovi se naravno prave slijepi i gluhi! All cops are bastards!Duško je odmah primijetio kako ga Petra nekako lijepo promatra ispod svojih dugih i tamnih
trepavica, pa se i on njoj nasmiješio, međutim svoju ruku koja je, ispod stola, počivala na Barbikinoj
butini pomaknuo je još malo gore prema mjestu, gdje se njezine, lijepe noge sastavljaju. Lea je u svega
par riječi prepričala što se dogodilo maločas, a onda se napokon sjetila da je plavokosa zapravo kćer
nekog, uvaženog jugoslavenskog režisera.
-Kaj nije tvoj tata onaj režiser?Zagledala se ravno u djevojčine oči, ali plavuša je brzo skrenula pogled u stranu, jer joj se nije dalo
pričati s „manje vrijednima“. Lea nije bila jedno od one djece koja se dodvoravaju drugima kada od
njih nešto trebaju, a i roditelji su je dobro kod kuće odgojili, pa joj novac, kuća, skupocjeni auto i veze
plavušinog tate nisu niti najmanje imponirali.
-Što misliš, hoće li nam tvoj tata pomoći ako ga ti prethodno lijepo zamoliš?Lea je s podozrenjem promatrala djevojčine reakcije. Plavuša je izvadila žvakaću gumu iz usta i
zamotala ju u papirić kojeg je zatim odložila u pepeljaru. Nije joj se sviđao ton niti način na koji joj se
ta djevojčica obratila, pa je okrenula glavu na drugu stranu da je ne bi morala gledati. Petra je žvakala
gumu koju je zalijepila ispod stola kada je guma izgubila tek. U trenutku kada je Barbika pozdravljala
svoje školske prijateljice, Petra se ispružila preko stola. Činilo se, u jednom trenutku, kao da želi
dohvatiti staklenku sa šećerom, međutim zapravo je kanila napraviti nepodopštinu. Prevrnula je čašu u
kojoj se nalazila Coca-Cola. Plavokosa je zajaukala, obraćajući se Petri poput nekog tko kori s visine
nespretnog konobara ili slugu: -Vidi što si napravila, nesretnice!Nervozno je prekapala neko vrijeme po torbi prstima s kojih su stršali dugi nokti ofarbani u crno. Na
kraju je iščeprkala vlažnu maramicu kojom je prebrisala natopljenu tkaninu.
Petra je kratko rekla: -Sori.Nasmiješila se zatim pomalo zlobno i zauzela pozu s rukama prekriženima na prsima, pa je bilo
sasvim očito da uživa u neslanoj šali. U sebi je pomislila kako taj izraz nesretnica ljudi u ovom
kontekstu ne upotrebljavaju već preko pedeset godina. Prije godinu dana plavuša je sa tadašnjim
Petrinim dečkom, usred tuluma, otišla u sobu gdje su se mazili ljubavni parovi. Kako je Petra tih dana
bila bolesna, propustila je tulum, ali su joj kasnije poznanici ispričali što se tamo događalo. Haljina iz
inozemstva koju je plavuša trenutno nosila na sebi morala se prati ručno, a korzet su mogli jedino u
kemijskoj čistioni dovesti u prvobitno stanje. Čak je i njezino donje rublje bilo kupljeno u inozemstvu
što je Duško znao procijeniti, jer je spavao i s djevojkama koje su se oblačile po domaćim dućanima.
Korzet je plavokosa kupila prošle godine u Francuskoj, kada je obišla tetu koja je živjela u okolici
Pariza u ogromnoj kućerini sa svojim suprugom-sposobnim biznismenom, služavkom, kuharicom i
četvoro rasnih pasa. Plavuša je izgledala upravo senzacionalno. Oko vrata je objesila dva križa koja su
stajala naopačke, po rukama je nosila prstenje s pentagramima i malteškim križevima, na lice je stavila
sasvim svijetli puder, usnice je namazala crvenim ružem za usne-za večernji ih je izlazak farbala u
crno-a dio oko očiju uredila je olovkom, sjenilom i maskarom u stilu „smokey eyes“. Lea je pomislila
kako je za takve poput nje ghotic tek prolazni hir, promatrajući usput, ispod oka, njezino zgodno lice
kako se mršti. Nastavila je razmišljati kako cure poput nje završavaju, vjerojatno, u ogromnoj kući s
bazenom i s gomilom skupog nakita, a da nikad ništa pošteno u životu ne rade. Piljila je sada u
21
malenu točkicu ruža koji se odvojio od savršeno iscrtanih usana stasite plavuše, završivši na kraju na
njezinoj bradi. Jedan dio odraslih članova plavušine obitelji pripadao je kulturnoj eliti Jugoslavije.
Danas su živjeli čak i nešto višim standardom nego prije, jer je njezin spretan i domišljati otac, nakon
pada režima, vrlo brzo shvatio kakvi filmovi sada donose novac. Njezina baka bila je poznata po
slikama prizora iz NOB-a. One su visjele po umjetničkim galerijama širom Jugoslavije, a stajale su
čak i po školskim udžbenicima s time da je mali broj ljudi znao kako je većina naslikanih prizora čista
izmišljotina, jer maštovita je baka s partizanima, u šumi, proboravila svega tjedan dana. Domišljati
članovi te obitelji bili su poput kameleona i znali su se snaći, te prilagoditi svakom društvenopolitičkom sistemu.
Plavuša je odgovorila Lei hrapavim glasom: -Ništa moj tata ne može učiniti za vas.Općenito se ljudima obraćala s visoka i velika doza prepotencije je zračila stalno iz nje. Preko stola je
bijesno promatrala Petru, a onda je odjednom protrnula, shvativši da je upravo toj djevojci bila
preotela dečka samo na jednu noć.
-Za nas? ZA NAS?! Ja sam mislila da si ti s nama?Lea se namrštila.
-Ja sam sa sobom.Plavuša je buljila u staklenku sa šećerom dok je odgovarala bezvoljnim glasom na Leino pitanje.
Istovremeno se prisjećala sobe u kojoj se ljubila i hvatala s Petrinim tadašnjim dečkom, nakon što je
popušila joint na terasi sa svojim prijateljicama. Petra je pitala: –To onda znači da se s darkerima
družiš samo iz hira?Duško se nagnuo preko stola i rekao tiho: -Morate napisati članak i probat' ga objavit' u novinama, ak'
želite nekaj' promijeniti. Ovo sve je ništa!Pokazao je rukom na ulicu, zanjihao glavom i dodao: -Jedino kaj možemo je navući prehladu.
-Zašto nam njezin tata ne bi pomogao? Lakše ćemo uz njegovu pomoć, nego da nastavimo koturati
kamen uz brijeg, a to je upravo ovo kaj mi ti predlažeš. Jesi s nama ili nisi?Lea je ustala i uprla prstom u plavokosu, makar je već unaprijed znala kakav će biti djevojčin odgovor.
Promatrale su jedna drugu, preko stola, bez riječi čitavu, jednu minutu.
-Da ili ne?Ponovila je, dok ju je plavuša promatrala s prijezirom na licu. Duško je promrmljao, vadeći iz kutije
cigaretu.
-Pa vidiš da nije ... Da je u kurcu. Kaj ju dalje ispituješ?Pustio je neupaljenu cigaretu da visi preko usnica poput utopljenika kojeg je netko izvadio iz vode i
ostavio da se pari na suncu. Plavokosa će bahato: -Nova vremena, nova pravila.Tada je podignula bradu prema stropu. Slobodnu je ruku ispod stola premjestila sa svoje noge na
Duškove prepone, a onda je još i zatresla glavom kako bi bila sigurna da su je djevojke dobro shvatile.
Bujna joj se kosa, tretirana inozemnim regeneratorima i maskama, u slapu odmah rasula preko ramena.
Petra se posprdno nasmijala i rekla: -Ideš!22
Makar se činilo da je smirena, u grlu je osjetila blago peckanje i najradije bi joj sada rekla nešto ružno,
ali se nije željela ponižavati. Plavokosa je bila dotjerana i mirisna, beskarakterna, hladna ljepotica
kojoj nije falilo samopouzdanja i voljela je jedino sebe, dok je emotivnu Petru, s druge strane, svaka
kritika dirala ravno u srce.
-Reci mi, molim te, što ti radiš za društvo?Lea je nastavila napadati djevojku, a ova je na njezinu primjedbu-bila je to više primjedba no pitanjestisnula usnice, namrštila se i tiho zastenjala. Svi su za stolom promatrali kako se djevojčino
ljepuškasto lice brzo mijenja. Nježno čelo i punašni obrazi počeli su se pretvarati polagano u kamen, a
usne boje trule višnje u ravnu, crvenu crtu ispod nosa. Kako je vrijeme za stolom odmicalo, djevojka
im činila sve više odbojnom. Na posljetku je ustala, te se ispričala, kratko, Dušku kako ima posla.
Strpala je nesigurnim kretnjama cigarete i upaljač u zeleni ruksak s vojnog otpada-pasao je kao šaka
na oko na njezinu skupu garderobu-te ubrzo nestala iz njihovog vidokruga, prethodno poljubivši
Duška u obraz. Djevojke nije pozdravila niti ih je pogledala na odlasku.
–Dali si ti to vidio?Lea je veselo prasnula u smijeh. Mahnula je rukom za njom kao da ju pozdravlja, ali plavuša se,
naravno, nije niti jednom okrenula na odlasku.
-Spavao sam s njom par puta ... nemam ništa s time. I sad mi je sjela za stol samo da mi se uvaljuje.Duško je opet uzvratio osmijeh Petri, koja ga je promatrala zavodnički, poluotvorenih usana.
-Ako pozatvaraju i ostale klubove kako se danas priča, ta glupača će bez kompleksa otići negdje gdje
si mi niti cugu ne možemo priuštiti, a kamo li upad!Lea je to rekla i namrštila se.
-Kaj te boli kurac, kada i sama znaš kakva je to ekipa! Mi dečki ih gledamo kao drolje.Duško je to rekao s neznatnim osmijehom na usnama, prisjećajući se lijepih trenutaka koje je proveo s
plavušom zaključan u djevojačkoj sobi, u kući njezinih roditelja, na brdu, u elitnom, rezidencijalnom
dijelu Zagreba. Petra je smrknutog lica promatrala ulazna vrata kafića kada je rekla: –Eee! Ne kuži ta
uopće kaj je alternativa, a tu se pravi neka darkerica. Moš' si mislit'!Pa je dodala: –Zakaj da nam uopće pomaže ... Normalno! Gleda nas kao klošare, ali se vidim rado
troši s alternativcima.
-Ima i ona problema.Duško je progutao pljuvačku kada je shvatio da, kao idiot, brani plavušu pred djevojkom koja mu se
već duže vrijeme sviđa. Petra je odvratila, prijezirno: -Kasni joj menga?-Ne. Uuu ... ustvari ne znam. Mislio sam na druge probleme.Duško je ponudio kavalirski odgovor, pa je slegnuo ramenima, prebacio utopljeničku cigaretu iz
desnog kuta usana među zube i pripalio ju najzad plastičnim upaljačem crveno-bijele boje. Petra je, za
razliku od očeve plavokose mezimice, živjela u zapadnom predgrađu Zagreba, tamo gdje su ljudi
boravili natiskani, poput sardina, u malim stanovima ogromnih zgrada i nebodera, koji su podrhtavali
poput hladetine uslijed manjeg potresa.
23
-Stari joj je garant kupio upis u srednju, a kasnije će ista spika biti i s faksom. Ta ne mora niti učiti da
uspije u životu, jebo te!Petra je prstima, nervoznim kretnjama, raščešljavala kosu, dok su joj ramena podrhtavala. Duško je
šutio, popio je gutljaj kave i nastavio gledati kroz izlog bez i jednog komentara, nadajući se kako će
kiša uskoro prestati padati, pa će se on napokon moći zaputiti do prijatelja koji je živio u blizini.
Majka njegovog prijatelja puno ga je puta nahranila, kada im je dolazio u posjete. Dok je on tako
maštao o hrenovkama sa senfom, Petra je nastavila: -Ona i njezine frendice se uvaljuju likovima deset
godina starijima od sebe, samo da bi kasnije pričale kako su spavale s popularnim frajerima. Ono ...
kužiš spiku čovječe?! Te glupače u školskom ve-ce-u vuku crtice po zidu za svakog popularnog frajera
s kojim su spavale. Kakvi su to psihopati, jebo te?! Koji su to moroni!? Kakvi likovi!Lea je bubnjala prstima po stolu, pogledavala je često na sat i meškoljila se na stolici, čekala je i ona
da kiša prestane padati. Još jednom je pomislila na članak, pa je zatvorila oči i uzdahnula. Učinilo joj
se već prošle srijede kako njihova borba nikuda više ne vodi, jer su u manjini, a i mnogi od njih su
lažni. Posljednjih su dana i oni najžilaviji, najuporniji počeli gubiti snagu i volju za borbom. Prosvjed
ispred CKRM-a stariji su nakon određenog vremena prozvali borbom s vjetrenjačama i prestali su
slušati ono što su im mladi ljudi govorili. Vani se polagano počeo spuštati mrak. Nakon što su se
upalile prve ulične svjetiljke i kiša je na kratko prestala padati, mladi koji su stajali do tada u zaklonu,
u grupicama, opet su se raspršili po čitavoj ulici. Bilo ih je ipak znatno manje nego prije tjedan dana.
Najviše se ljudi skupilo drugog dana prosvjeda. Njihov je moral počeo opadati nakon višednevnog,
višesatnog, uzaludnog stajanja na kiši, vjetru i na meti uličara koji su radili za gazdu Ciklame.
Prosvjednici su pristizali iz svih dijelova grada i sve se to događalo pred očima javnosti, samo što su
rijetki prolaznici prilazili s pitanjima. Svatko je želio sačuvati ono malo neba nad glavom kada bi mu
glava slučajno provirila ispod jorgana.
-Treba taj članak progurati u novine, slažem se s tobom, ali nitko od nas nema face za roditelje.
-Kaj da ti ja velim, Lea? Moj stari je silos i loče. Pijan vrijeđa i tuče staru, mene i mlađeg buraza, a
veze ima jedino za šankom.Duško je stisnuo šaku i lupio njome po stolu, nasmijavši se zatim poput kakvog četrdesetogodišnjaka.
Lea je protrnula dok je promatrala tu njegovu naglu promjenu raspoloženja. Izvadio je novu cigaretu iz
kutije, ubacio je u otvorena usta i tako neupaljenu je držao među zubima neko vrijeme.
-Ima da odjebem odavde čim prođe matura. Idem u Amsterdam. Libo me racku!Cigareta mu je ispala, iz usta, ravno na prljavi pod kafića. Duško se hitro sagnuo, pokupio cigaretu,
puhnuo dvaput u nju, obrisao je o hlače i stavio ponovno u svoja usta.
Lea je s gorčinom u glasu primijetila: -Baš ti i nije neki stav.Duško je na to samo odmahnuo rukom i zapalio cigaretu.
–Koji ću ja kurac ovdje! Uskoro ću navršiti osamnaest ... još i da me u rat pozovu. Nisam lud! No
chance my friend!
-I ja ću zapaliti van.Petra je to izjavila dok je buljila tupo ispred sebe, razmišljajući usporedo o problemima koje je doma,
svakodnevno, imala s roditeljima ili oni s njome.
24
Lea će snuždeno: -No, super ste mi vas dvoje. Ako dobri odu, a tu ostanu kriminalci, bijednici i samo
šačica nas koji se borimo ... sve je propalo.
-Jebali smo majku, da, da. To ti je valjda i od prije jasno?Duško se nasmiješio dok je polagano ustajao od stola.
-Ima neki koncert danas u Lopti, paa ... vidimo se valjda, opet sutra ovdje. Ajd' bok!Vrlo brzo nakon što je izašao na ulicu sa upaljenom cigaretom među zubima, nestao je među
prosvjednicima i prolaznicima. Lea ga je ispratila pogledom. Promatrala je još kratko vrijeme, kroz
izlog, mlade kako stoje prilično tromo, a onda je shvatila kako tamo vani nitko ni s kime više ne
razgovara. Vani se nitko nije smijao i činilo se baš kao da im fali snage, a Lea je već sada znala da
imaju još sasvim malo samopouzdanja i vjere, jer je i njoj toga falilo.
-Pogledaj!Petra je okrenula glavu i pogledala prema izlogu. Vani je opet došlo do naguravanja ispred CKRM-a.
Policajci su, baš kao i prije pola sata, stajali potpuno nezainteresirani nekoliko koraka dalje. Kratko je
to prokomentirala: -Zaboravi, Lea!
-Neću zaboraviti! Uništiti će grad ako nešto ne poduzmemo!Lea je postavila oba lakta na stol i prislonila je bradu na isprepletene dlanove. Petra je tiho primijetila:
-Već su ga uništili.
-Ako tako budem razmišljala, poludjeti ću!Djevojke nisu željele provesti još jednu večer stojeći ispred CKRM-a na kiši, a i mnogi drugi iz sličnih
su razloga slijedećih dana prestali dolaziti na prosvjed. Mladi su polagano počeli gubiti onaj početni
žar, a potpuna predaja će nastupiti sredinom slijedećeg tjedna, kada će i oni najuporniji odustati.
Slijedećih mjeseci parkovi će biti odjednom puni mladih ljudi, a narednih će se godina samo
povećavati broj ovisnika o teškim drogama, broj samoubojica među mladim ljudima, broj depresivnih,
broj izgubljenih i nesretnih. Neki od mladih ljudi vjerovali su kako je upravo taj članak, objavljen u
najčitanijim hrvatskim novinama, bio inicijator niza promjena koje su, jedna za drugom, dovele do
zatvaranja jednog od najpopularnijih zagrebačkih alternativnih okupljališta. Drugi su opet vjerovali
kako su te stvari vjerojatno dogovorene i riješene puno prije nego li je podobni i ambiciozni novinar
napisao taj svoj članak, ali to nije puno pomoglo da se riješi problem CKRM-a. Među onima koji su
sumnjali da su stvari daleko kompliciranije nego što izgledaju, bio je i Lein najbolji prijatelj Boca. On
je negdje načuo kako je sve ono što se sada događalo zapravo začeto po privatnim stanovima i
restoranima u Jugoslaviji, te po motelima i zalogajnicama u inozemstvu, i da ništa od svega toga nije
bila tek puka slučajnost. Novinar potpisan inicijalima B.Ž. opisao je svoj izlazak u jedan od klubova,
koji su se nalazili u podrumskim prostorijama CKRM-a s time da nitko nije mogao potvrditi niti
zanijekati kasnije da je novinar napisao istinu. Čovjek je opisao vrlo jednostrano i negativno večernju
sliku kluba-događaje koje nije mogao potkrijepiti niti jednom fotografijom-a ipak je članak izazvao
negativne reakcije građana i to ponajviše roditelja djece koja su izlazila na to mjesto. Nakon što je
spomenuti članak izašao u novinama, mnogi su dobili zabranu odlaska u CKRM. «Svojim sam očima
vidio kako dvojica malodobnika razvaljuju, te iznose iz toaleta ve-ce školjku, a večer prije toga sam
vidio mladića kako urinira po zidu podrumske prostorije», pisalo je među ostalim na stranicama
dnevnih novima. Mladi su bili ogorčeni člankom koji je osvanuo taj ponedjeljak u novinama. Bijes se
rodio u mnogim srcima u trenutku kada su mlade glave shvatile da ništa ne mogu učiniti i da su
25
dovedeni pred gotov čin. Članak je bio prepun ružnih pridjeva na račun pankera, rokera i ostalih
pripadnika subkulturne omladine. Nije bilo sasvim jasno dali je taj novinar, koji bi trebao biti nekakav
intelektualac i kozmopolit, osoba prepuna predrasuda ili je članak napisao naprosto po naputku nekog
vrlo proračunatog i zlog čovjeka. Tako je bilo početkom devedesetih, a onda je došao rat i sve se to
naprosto zaboravilo. U trenutku kada će dio Leinih sugrađana odseliti trajno u inozemstvo, a dio
ostaviti kosti na fronti, ona će kao i mnogi drugi njezini vršnjaci početi vjerovati kako nikad nisu niti
imali šanse da rastu slobodno i razvijaju se. S vremenom će ti mladi i naivni tinejđeri postati
razočarani ljudi srednjih godina koje nitko neće imati strpljenja slušati, a njihov bijes će se pretočiti u
depresiju. Mnogi bi voljeli da su roditelji ranih devedesetih mogli ponekad odložiti novine na stranu i
poslušati s kakvim se sve problemima njihova djeca moraju nositi, ali to se u rijetkim obiteljima
događalo. Novaca je bilo sve manje u kućnom budžetu većine građana, a i rat je već kucao na vrata, pa
su tinejđerski problemi postali uskoro sasvim sporedna stvar.
Kada je Sanjin prvi put ugledao ljubav svojeg života, ona je stajala pijana ispod stupa javne rasvjete na
kojem su sve osim jedne žarulje bile pregorjele. Na trenutak su ga iz tog smjera pogledala dva plava
oka i osjetio je čudno peckanje u želucu. Kada je malo kasnije začuo zvuk motora automobila i zatim
je ponovno okrenuo glavu prema mjestu gdje je ta čarobna djevojka stajala, nje naravno više nije bilo
tamo. Bila je devedeseta godina i munjevitom se brzinom približavao rat. Sanjina će uskoro
mobilizirati i poslati na ratište, a šansa da se ponovno sretnu u tom kaosu biti će neznatna. Staklena
kugla koja je stajala na samoj sredini dvorane kluba okretala se polako i ujednačeno, a svjetlo koje se
odbijalo od nje, lomilo se padajući neravnomjerno po zidovima i podu. U većoj od dvije plesne
dvorane kluba gosti su stajali uglavnom po kutovima. Rijetki su plesali ovako rano kada su svi
pogledi, u polupraznom klubu, usmjereni u plesače. Uzduž dugačkog zida stajali su, vrlo ležerno,
poredani plastični sanduci sa staklenim flašama. Koncerti su se održavali isključivo u prostoriji gdje se
plesalo i tako je bilo već mjesecima, jer se na terasi kluba nije više smjelo svirati. Naime, stanari
okolnih raskošnih rezidencija i stanari francuske ambasade koja se nalazila preko puta kluba na sve
moguće načine su pokušavali utjecati na vlasti da zatvore klub Lopta koji je mnogima bio trn u oku.
Stanoviti susjedi vršili su pritisak dovoljno dugo, a i došle su drugačije prilike, pa je sadašnji voditelj
disko kluba Lopta dobio naređenje „odozgor“ da mora popustiti. Koncerti se više nisu održavali na
prostranoj ljetnoj terasi kluba kao prethodnih petnaest godina, počevši od samog datuma osnutka
kluba, već u zadimljenoj i skučenoj prostoriji za ples gdje su gosti stajali, za vrijeme koncerta,
pritiješnjeni poput sardina u konzervi. Zaposlenici francuske ambasade i stanari okolnih rezidencija
imali su dupla stakla na svim prozorima, goleme vrtove ispred kuća i visoke, betonske ograde koje su
zaklanjale privatne višekatnice od pogleda znatiželjnika, pa je zvuk prilično dugo putovao i teško se
probijao do njihovih ureda ili udobnih kreveta i raskošnih dnevnih boravaka. Alternativna mladež
Zagreba glasno je protestirala devedesetih, objašnjavajući svakome tko je želio slušati kako problem
vjerojatno nije toliko u buci, koliko u činjenici da pred rezidencijama bogataša stoji sirotinja. Među
mladima se počelo pričati kako bogati i utjecajni stanari vjerojatno misle da sirotinji nije tu nikad niti
bilo mjesto, nego preko Save u getu od kuda ne bi trebali valjda niti izlaziti. Ne samo u centru grada
nego i u predgrađu Zagreba, nakon devedesetih, postati će gotovo sve dozvoljeno, iako tamo živi
daleko veći broj ljudi nego na brdu, u sjevernom bogatom, rezidencijalnom dijelu grada. U predgrađu
Zagreba, kroz jedno desetak godina, redovito će se održavati koncerti i vašari, a buka će ponekad bila
toliko nesnosna da će ljudima znati podrhtavati prozorska stakla i morati će djecu smirivati, te ih
uspavljivati po skučenim hodnicima svojih jednosobnih i dvosobnih stanova. Ljudi će se jedni
drugima jadati, u strahu i očaju spominjući kako nikakve peticije njih stanovnike Zagreba ne mogu
zaštititi od buke, jer je zakon izgleda na strani moćnih i bogatih. Zaposlenici gradskog poglavarstva
26
odgovarati će uzrujanim stanovnicima uglavnom ovako: -Buka je normalna stvar u gradu. Bog s vama
gospodine!„Neugodan“ telefonski razgovor prekidati će takvim i sličnim riječima, ispričavajući se kako imaju
nekoga na drugoj liniji. U ranim jutarnjim satima buditi će stanovnike predgrađa zvonjava iz tri
obližnje crkve, a ona će se naročito dobro čuti na višim katovima zgrada i nebodera. Gotovo svaki
kvart u Zagrebu imati će uskoro svoju crkvu, pa na svu sreću ljudi neće morati hodati sve do
susjednog kvarta na misu. Kada će stajati u redu za jeftiniji kruh ujutro, neispavan radi burne noći koju
je morao provesti psujući pokraj prozora, naš mali čovjek neće moći ništa drugo nego šutke, ljutito
promatrati šiju osobe koja stoji ispred njega u redu.
Sada se, odjednom, više nije smjelo niti parkirati u toj ulici gdje se nalazio disko klub Lopta, a svake
je večeri, po novome, tamo stajao policajac i tjerao vozače, motoriste, pa čak i bicikliste koji su
posljednjih petnaest godina uredno naslanjali svoje bicikle na željeznu ogradu, u podnožju stepenica,
desetak metara dalje od ulaznih vrata jednog od legendarnih zagrebačkih okupljališta. U DJ kabini
mršavi i privlačni adolescent izbočenih jagodica, ispijena lica i duge, glatke, crne kose izvadio je ploču
iz njezinog originalnog omota i stavio je na gramofon. On je imao svoj ghotic bend s kojim će nakon
rata nastupati kao predgrupa mnogim inozemnim bendovima. Večeras je nosio crne hlače od samta i
crnu T-shirt majicu kratkih rukava na kojoj je bijelim slovima pisalo „Bauhaus“. Na noge je obukao
visoke, crne Doc Martens čizme, a oko vrata mu je visio lanac sa željeznim Pentagramom koji se
presijavao pod svjetlom reflektora. Mladić je dohvatio s police novu ploču i premetati će je tako po
rukama sve dok ne završi pjesma Mad World koja je upravo zasvirala na gramofonu. Posjetitelji kluba
Lopta bili su sve sami gradski boemi i freak-ovi, idealisti, umjetnici, rokeri, pankeri, gotičari. Tu i
tamo bi se našao ovdje pokoji, zalutali pripadnik zlatne mladeži. Ispred kluba su večeras stajali
parkirani motori na kojima su sjedila dvojica starijih adolescenata. Obojica su pušili cigarete i
razgovarali, ne obraćajući suviše pažnju na mladog policajca koji je stajao pokraj ograde ambasade i
nervozno se vrpoljio, čekajući nestrpljivo da stigne stariji kolega. Privlačni mladić koji je sjedio na
crnom BMW-u iz pedesetih godina i promatrao netremice ulaz u klub, čekao je nekoga. Bio je visok,
vitak, tamne kose premazane briljantinom, zelenih prodornih očiju, raskošnih usana i pravilnog nosa,
zvao se Sanjin i bio je rođen u Zagrebu. On nije znao za bijes i mržnju, a uskoro će se-u dvadeset i
trećoj godini života-naći u čamcu, usred hladne rijeke po kojoj će plivati komadi leda dok će
neprijatelj po njemu pucati. Mladići su nosili na glavi frizure koje su bile popularne pedesetih godina
dvadesetog stoljeća i bili su gotovo identično obučeni u crne, rokerske, kožne jakne, bijele majice
kratkih rukava i traperice. Obojica su nosila kaubojske čizme na nogama. Rus je sjedio na svojem
motoru parkiranom pokraj Sanjinovog i dosađivao se. Pravo mu je ime bilo Mirko, ali se svima
predstavljao nadimkom. Nedavno je izašao iz zatvora. Prije nekoliko godina čovjeku je zadao teške
tjelesne ozlijede od kojih je nesretnik na kraju preminuo. Pokojnik je bio nasilnik koji je godinama
tukao i psihički zlostavljao Mirkovu stariju sestru s kojom je imao dvoje djece, a nerijetko su i sirota
djeca u školu znala dolaziti u masnicama. Kada bi popio, sav taj nagomilani bijes izlazio bi na
površinu i tada je bilo bolje sklanjati mu se s puta. Nije radio, pa se propio, a zbog alkohola nije
mogao niti dobiti nov, stalan posao i tako se godinama vrtio u začaranom krugu iz kojeg nije znao
izaći. Mirko je izuzetno cijenio i volio stariju sestru. Ona se još kao curica počela brinuti za mlađeg
brata nakon što im je majka preminula od teške bolesti, pa onda naravno da Mirku nije bilo svejedno
kada bi vidio novu masnicu na njezinom licu. Imao je s nasilnikom već i prije fizičke obračune, a
jednom mu je čak bio priprijetio da će ga ubiti ako još samo jednom digne ruku na svoju ženu i na
djecu, ali ovisnik se i dalje ponašao poput idiota. Uslijed sedmodnevnog alkoholiziranja na Krku s
prijateljima, nešto se ozbiljno bilo pomaknulo u Mirkovoj glavi, pa je tako jedne oblačne srijede u
večernjim satima kada je bio veliki pritisak prije kiše u zraku-u trenutku kada se vratio s ljetovanja u
27
Zagreb-ispunivši svoje obećanje, oduzeo tuđi život. Kasnije je pričekao policiju u lokalnoj birtiji,
nedaleko stana u kojem je izvršio ubojstvo. Rus je proveo nekoliko godina u zatvoru. Kasnije je
priznao prijateljima rokerima kako je istina da se na ulici može svašta korisnog naučiti, ali da je zatvor
samo takva škola. Sanjin je još jednom pogledao na sat i pokazao je rukom na sve one koji su stajali,
gužvajući se u dugačkom redu ispred blagajne.
-Unutra je gužva, valjda, još veća nego vani. Hoćemo li do Centra, pa da se ovamo vratimo kasnije,
Sanjin?Nije dobio odgovor, jer se u blizini tada zaustavio trošni bijeli Stojadin sarajevskih tablica iz kojeg su
bučno poispadala dvojica mladića, obojica pankeri. Suvozač je bespotrebno, iz sve snage, zalupio
vratima, pa je po njima za svaki slučaj još i nogom udario. Pljunuo je na pod, useknuo glasno sekret iz
nosa i još jedanput pljunuo, prišavši nakon toga mladićima koji su sjedili na motorima.
-Zdravo momci!
-Bok Torba. Od kud' ti bosanske tablice?
-Boli te kurac, Sanjin. Kaj ima?
-Snimamo darkerice.
-Fukao bi ja to kaj dolazi ovdje petkom. Gle ovak' Sanjko, mmm ... ona kazeta je snimljena i kod DJ-a
je nutra', a još mi tip duguje pet glavi. Kad' mi on da večeras tu lovu, ja ti timvra ono kaj si mi
posudio. Ideš z'menom il' buš me tu vani čekal'?
-Tu te čekam.Sanjin je izvadio, iz zadnjeg džepa traperica, maleni češalj narančaste boje, te je s nekoliko spretnih i
brzih poteza popravio frizuru. Visoki i vitki panker Torba koji je bio vrlo zgodan mladić i mnoge su
djevojke za njim ludjele, mahnuo je prijatelju rukom, popeo se uz stepenice i prošao hladnokrvno
pokraj ljudi koji su stajali strpljivo u redu za karte. Na ulazu je razmijenio nekoliko rečenica s redarom
zatim je ušao u klub, prošao pokraj garderobe, pogledao da li ima poznatih za šankom i produžio
prema DJ kabini gdje je preuzeo novac od DJ-a. Stavio je odmah svežanj novčanica u prednji pretinac
novčanika. U trenutku dok je izlazio iz kluba, sudario se s Leom koja je pridržavala svoju pijanu
prijateljicu. Tajana je večeras imala 1.9 promila alkohola u krvi, kosa joj je padala preko očiju, šminka
joj se bila razmazala po licu i pred očima joj se mutilo, pa od tog zamućenja i zapetljane kose gotovo
ništa pred sobom nije vidjela. Grozno je zaudarala na cigarete i žestok alkohol. Lea je večeras pila
samo crno vino dok je Tajana pomiješala žestok alkohol i vino, pa je nenaviknuta na te količine
alkohola čitavu noć povraćala, trijezneći se sve do zore u školskom parku nedaleko stana u kojem je
živjela s roditeljima. Tajana je došla u klub sasvim pijana, a redar ju je takvu pustio unutra, jer se sve
to događalo uslijed najveće gužve oko ulaza, pa čovjek nije niti primijetio koliko je pijana. Lea se
obrecnula na Torbu: -Gledaj kuda hodaš!
-Šmrkavica! Ti gledaj kud hodaš! Tebi kosa pada prek' lica.
-Da se makneš, možda, da prođem?Lea je u tom trenutku jedva uspijevala držati prijateljicu na rukama.
-Koliko je tebi godina balavice?
28
-Baš ću ti reći.Lea je bila ljuta, jer se stariji adolescent sada želio još i raspravljati s njom, a ona je jedva stajala na
nogama. Torba je zastao kod samog ulaza na taj način sasvim zapriječivši prolaz.
-Odi spavat doma! Loše zgledaš, malecka.Torba je slegnuo ramenima, procijenivši kako Lea i njezina prijateljica ne mogu imati više od
četrnaest godina i da su večeras, vjerojatno, u klub došle s nekim starijim tko ih je trebao čuvati, ali se
možda i sam negdje zapio, pa je djevojčice na kratko izgubio iz vida. Pomislio je kako su se njih dvije
nenaviknute na alkohol napile, svak, vjerojatno već od jednog piva. Pogledao je naprijed, lijevo, desno
i odostraga, ali nitko drugi osim njih troje nije stajao u blizini. Torba je tada promrmljao više za sebe:
-Il' sve mlađa ekipa dolazi il' ja starim!Na odlasku je dobacio Lei: -Nemoj više piti pivu večeras.
-Misliš konjak, aaa? Pile smo obje konjak. Mortus smo i što sad'?!
-Baš ti vjerujem da si pila konjak. S kim si došla?Torba je to pitao pomalo zabrinutim glasom dok je Lea kolutala očima i radila grimase koje su izgleda
samo njezinu pijanu prijateljicu nasmijavale. Na kraju se, ipak, nekako uspjela provući pokraj Torbe.
Izašla je van s time da je gurnula usput neku krupnu djevojku koja joj se našla na putu. Opsovala je.
Jedva je nekako održavala ravnotežu, pomalo radi vina, ali najviše ipak radi činjenice da je prijateljica
bila sedam kilograma teža od nje i nije mogla stajati na vlastitim nogama. Tajana je slinila, drijemajući
u okomitom položaju, prislonjena na Leu. Torba je prišao redaru i glavom pokazao prema djevojkama
koje su sada sjedile na stepenicama nedaleko ulaza u klub. U trenutku kada je otvorio usta da se našali
na račun djevojaka, Tajana se nenadano sasvim razbudila i gromoglasno zapjevala: -Ustaajte vi
zemaljsko rooblje, vi suužnji koje ...Urlala je iz sveg glasa, a to njezino pjevanje moglo se jedino nazvati deranjem.
-Pijane su ko' deve! Pogle ih, molim te.Torba je pokazao glavom prema djevojkama. Redar koji je stajao pokraj njega prokomentirao je: –
Žuta je mortus, ali crvena je ok. Žutaća je povraćala u ve-ce-u pol' sata i ja si sad' razmišljam da joj
pozovem hitnu.
-Otrijeznit će se ona do kuće. Pusti klinke! Znaš i sam kakvi mi sve znamo dolaziti ovamo.Redar će na to, pomalo uspaničeno: -Jebi ga! Neću da mi rade sranja i da nam netko od ovih iz
ambasade opet zove muriju.
-Kao da je to s murijom samo sada problem.Torba je zavrtio glavom i namrštio se zagledan u ambasadu koja se nalazila odmah preko puta kluba,
na drugoj strani ulice. Kada je pozdravio redara i krenuo prema stepenicama, Tajana je gromoglasno
zapjevala: -Po šumama i gooraama, naše zemlje ponoosneee, idu čeeete partizana ... –
Izvadila je iz džepa kožne jakne nekakvu pljosku koja je bila u prilično jadnom stanju i sva ofucana,
pa je potegnula nekoliko gutljaja zlatno žute tekućine. Trenutak kasnije već je pjevala, na ruskom
jeziku, neku pjesmu o prijateljstvu, bratstvu i jedinstvu koju su ih još do jučer učili pjevati u školi.
29
Danas su pjesme toga tipa odjednom bile neprimjerene i nitko ih više u javnosti nije pjevao dok su
neke druge pjesme, koje su još do jučer bile zabranjene, sada bile podobne, a odrasli su se čudili što
mladi u tom kaosu bjesomučno piju, drogiraju se, nesretni su i agresivni. U trenutku kada je Torba
silazio niz stepenice, Tajana je skočila u stranu i počela povraćati po travi. Djevojke su se nedugo
zatim spustile stepenicama i prešle na drugu stranu ulice gdje je Tajana, naslonivši se na betonski zid,
zadrijemala u okomitom položaju. Iz betonskog su zida, pri samom vrhu, virili željezni šiljci. Taj isti
zid je dijelio zemljište francuske ambasade od ulice. Torba je u to vrijeme već stajao pokraj prijatelja
koji su sjedili na motorima.
-Snimi klinke! Mortus su, a kuruzna se htela nekaj raspravljati sa mnom.
-Kaj si i ti Torba postal pedofil?Sanjin se narcisoidno nasmijao vlastitim riječima. Bacio je opušak na pločnik i zagladio frizuru
dlanom desne ruke.
-Kaj briješ, jebo te? Kaj ti pada na pamet?!
-Djevojčice imaju valjda sedamnaest godina sve zajedno.Sanjin je nastavo podbadati prijatelja koji je imao već duže vremena problema s koncentracijom, jer je
previše pio.
-Samo sam rekao da su klinke pijane, a ne da mi se sviđaju.Kada je shvatio da je sve to šala, Torbi je odjednom postalo neugodno, pa se nasmijao, ali
neuvjerljivo. Sanjin je šakom lagano dodirnuo prijateljevo rame, a u trenutku dok je uzimao novčanice
iz Torbine ruke, trojica mladića koji su do tada šutke stajali u blizini i promatrali pijane djevojke,
počeli su im glasno dobacivati. Jedan od njih objašnjavao je ostaloj dvojici: -Pička je pička. Nije bitno
što je pijana, a još bolje kad' je mlada. Svaki otpor im je uzaludan He, he! Mladić je nastavio na isti način komentirati djevojke kojima na kraj pameti večeras nisu bili dečki, jer
su došle u klub radi plesa i druženja s prijateljima. Mladići su zajedno nastavili glasno dobacivati
djevojkama. Sanjina su drugačije odgajali, pa je držao do stvari koje su toj, nešto mlađoj, agresivnoj i
zbunjenoj generaciji bile danas smiješne i pomalo staromodne. Pogledao je djevojke samo jednom i
odmah ih je prekrižio, ne samo radi stanja u kojem su se nalazile već i radi njihovih godina. Dubokim
glasom se tada obratio trojici maloljetnika: -Ajde pusti cure na miru i tutanj, da ne bi morao plijeviti
motorom mahovinu s vaših glava.Ovi su u strahu istog trena zašutjeli i udaljili se vrlo žurno prema klubu. Nitko se u gradu nije usudio
šaliti sa Sanjinom i njegovim prijateljima. Torba je prijatelju vratio udarac, lupivši lagano šakom po
njegovom ramenu.
-Jeste vidjeli ljudi one maturante ljetos?
-Ma, katastrofa!Sanjin je zavrtio glavom, a preko njegovog lica kao da je prešla neka sjena. Torbin prijatelj vratio se u
u međuvremenu u auto, gdje je zapalio cigaretu i čekao da se ovaj vrati. Torba se počeo jadati: -Mama
je otišla taj dan u grad kupiti zavjese. Balavci na Trgu Republike zalili su je prvo vodom zatim su je
još i posuli po glavi brašnom.
30
-Kaj da ti ja pričam kak' sam vidio toga dana tipa kako se sasvim gol penje po zgradi Hrvatskog
narodnog kazališta, pijan ko' guzica.Torba je pogledao na kratko prema Rusu, nastavljajući s pričom: -A rekel sam joj lijepo da ne ide u
grad, jer će tamo biti ludnica. Na trgu su se neki klinci obučeni ful u crno, kupali u zdencu i pjevali za
dom spremni poglavniče. Užas je moja furka! Ko' da su iz podruma izašli, jebo te!Sanjin je prekinuo raspravu između Torbe i Rusa: -Izašli su oni iz naftalina, stari moj! Sranje se
sprema ljudi.Zatim je zgrčio šaku i lupio njome o stisnutu šaku prijatelja pankera. Upravo u trenutku kada je
poželio još jedanput baciti pogled prema stupu javne rasvjete, ispod kojeg je Lea stajala, prošao je neki
auto. Rus je piljio u novu ogrebotinu na svojoj čizmi dok su se dvojica prijatelja opraštala. Lea i
Tajana maknule su se sa tog mjesta, produživši prema puteljku koji je vodio kroz šumu do tramvajske
stanice. Mladi se nisu u ono vrijeme bojali, jer su gradske ulice bile pitome i dovoljno sigurne, pa je
čovjek mogao hodati siguran noću bez straha od nekakvog napada. Sanjin je potražio pogledom
djevojčicu duge crvene kose koja je do maločas stajala naslonjena o zid preko puta, ali nje više nije
bilo tamo. Iz policijskog automobila koji je u tom trenutku zastao samo nekoliko metara dalje niz
ulicu, izašao je stariji muškarac koji se ubrzo pridružio mlađem kolegi. Sanjin je promatrao ulicu s
nekom čudnom čežnjom u trbuhu. Tražio je i dalje pogledom zgodnu djevojčicu s crvenom kosom.
Rus je čistio retrovizor zaprljan od blata. Kada je povukao prema gore, sve do kraja, patentni zatvarač
na svojoj kožnoj jakni, okrenuo je glavu prema prijatelju i kratko pitao: -Hoćemo li još večeras?
-Lova je tu. Idemo.Sanjin je prvo lupio rukom po lijevom džepu svoje jakne da bi zatim pokrenuo motor. Nekolicina onih
koji su stajali u redu za karte, okrenuli su glave u smjeru iz kojeg je dopro do njih urlik motora. Rokeri
na motorima iza sebe su ostavili prašinu i dim u zraku, te dvojicu zbunjenih policajaca od kojih se
jedan tresao zbog suviše kofeina u krvi. Stariji policajac kojem je u desnom kutu usana stajala sasvim
izgrižena čačkalica, procijedio je kroz zube: -To su isti oni klipani koji su prebili ona dva dečka, ispred
onog kafića, dole u centru, kod onog ... Majku mu jebem! Uvijek zaboravim kako se zove. E! Renato!
Kafić Renato.Mlađi policajac pitao je nadobudno: -Od kud znaš da su oni, šefe?
-Imamo mi svoje izvore mali. Nemoj puno pitat'. Šuti, slušaj i uči!Činilo se kao da se stariji muškarac malo naljutio kada je mlađi primijetio: -Ja ih poznajem! Dobri su
oni dečki, šefe. Jednog od njih znam iz kvarta.Mladac je tada kihnuo, jer mu je prašina koju su gume motora podignule s ceste završila u nosu.
Krupni kolega s tamnim brkovima i zaliscima je rekao prije nego što se potapšao po okruglom trbuhu i
zadovoljno podrignuo: -Nemoj da te to čujem više, jer ću sredit' da reguliraš promet, majmunčino!Mazio je kundak službenog pištolja koji mu je stajao u futroli o kožnom opasaču u trenutku kada je
rekao: -Mogli bi skočiti na hamburger. Al' bi mi prijao nakon kave.Namignuo je mlađem kolegi i uskoro su se obojica vozila u službenom automobilu dolje, niz glavnu
ulicu, prema centru grada. Kada su rokeri na motorima odjurili, iznad glava ljudi koji su stajali u redu
za karte proletjelo je nekoliko šišmiša. Čulo se glasanje sove i lavež pasa koji su ležali po vrtovima
okolnih rezidencija i vodili prilično lagodan život. Zrak u blizini mirisao je na jesen, i na otpalo lišće, i
31
na vlagu, i na mir kojeg je jesen dugačkim ticalima lagano stavljala u srca ljudi baš poput čovjeka koji
puni jastuk perjem.
32
3.
Rujan, 1991. godina
Vjetar je nosio izgužvane loptice papira i prašinu po kamenom podu školskog hodnika. Izvana je
dopirala buka motora automobila. U blizini se gradio luksuzni hotel, pa se zvuk motora i lupetanje
staromodnih tramvaja po istrošenim tračnicama miješao sa svim onim zvukovima koji su dolazili s
gradilišta. Buka je u krugu škole bila upravo nesnosna, čule su se bušilice, čekići, pile, miješalice za
beton i razni strojevi na kotačima s motorom, koji je prigušivao pjesmu ptica i razgovor prolaznika.
Dopirale su psovke s gradilišta i razgovori radnika, koji su na klupama ispred škole jeli sendviče i pili
pivo. Slijedećih mjeseci buka će remetiti duševni mir ljudi, koji rade ili žive u susjedstvu. Nedaleko
gradilišta nalazila se zgrada Centra umjetnosti, srednje škole gdje je Lea bila upisana u treći razred.
Naslonjena na Centar stajala je zgrada srednjoškolske ustanove u kojoj su se obrazovali budući
matematičari, kompjuteraši, te budući inženjeri elektrotehnike i strojarstva, a u blizini je stajala
golema i ružna betonska građevina, zgrada fakulteta u kojoj su se nalazile predavaonice i vježbaone.
Građevinski radovi obavljali su se u vrijeme kada mladi ljudi uče, odgovaraju gradivo, polažu ispite i
testove kako bi maturirali ili stekli diplome. Nitko nije odgovarao zbog obavljanja građevinskih
radova u ponoć kada ljudi već leže u svojim krevetima i spavaju, a neki koji su se probali buniti naišli
su na podsmijeh, galamu, pa čak i na prijetnje ili u najboljem slučaju na nervozno slijeganje
ramenima. U Zagrebu će se slijedećih dvadeset godina graditi, svirati, derati i pucati tokom dana kao i
po noći. Neće se tu moći puno učiniti, jer novac je u Hrvatskoj, od samog početka devedesetih,
vrijedio izgleda više no ljudski život. Jedna vrlo turobna misao mnogim će se poštenim ljudima tek
nakon rata roditi u glavi, pa će pričati sve glasnije kako će godine odmicati: -Trebalo je stvoriti carstva
u mraku prije nego li se netko sjeti upaliti prekidač i obasjati isprepadana lica nas građana svjetlom-.
Oni kojima je odgovaralo da se hotel izgradi u što kraćem vremenskom roku na atraktivnoj lokaciji,
govorili su bezizražajna lica uznemirenim profesorima i ogorčenim roditeljima: -Ako ne mogu pratiti
nastavu, neka uče doma ili neka rade na baušteli.U Zagrebu će se uskoro početi događati i gore stvari, pa će priča oko gradnje hotela vrlo brzo pasti u
zaborav baš kao što je i privatizacija CKRM-a, pod sumnjivim okolnostima, vrlo brzo zaboravljena.
Kroz samo dvije godine hotel s pet zvjezdica će pružati maksimalnu udobnost bogatijim Europljanima.
Djeca gazda budućeg hotela odrastaju za vrijeme rata u inozemstvu gdje završavaju škole i fakultete
daleko od prometnica i gradilišta, a kada rat završi u Hrvatskoj će ih čekati osigurani poslovi, imati će
u budućnosti prostrane stanove na atraktivnim lokacijama po glavnom gradu, automobile, ljetovanja,
zimovanja po europskim skijalištima i tjedne izlete u svoje krasno uređene vikendice smještene po
prekrasnoj hrvatskoj provinciji. S druge strane, smogovci koji se školuju u Zagrebu usred rata postižu
slabiji uspjeh, a nakon devedesetih živci će mnogima biti u tako lošem stanju, da će ih gotovo svako
tko je došao izvana s lakoćom prestignuti. Ljudi koji će pozitivno razmišljati, govoriti će jedino da je
Zagreb, dvadeset godina nakon rata, dobio značajke pravog velegrada i postao je tipična prijestolnica,
metropola. Činjenicu da sav taj blještavi sjaj velegrada neće uspjeti zamaskirati bijedu koja će
nespretno izvirivati iza svakog ugla, takvi će već po inerciji komentirali riječima poput: -Što vi mislite
da je tamo vani bolje nego kod nas?! Ma! Svuda je danas slična situacija.Puno će ljudi onih ratnih i poslijeratnih godina otići zauvijek živjeti u inozemstvo jer im klima u
Zagrebu naprosto više neće odgovarati. Jedni će narednih godina govoriti kako je u siromaštvu jedini
način preživljavanja taj da ljudi jedni drugima međusobno pomažu, dok će drugi, u strahu, ostaviti
33
svoje domove i otići tamo nekud daleko kako bi bolje živjeli makar kao stranci. Jedan od onih koji će
uskoro krasno živjeti zahvaljujući upravo tom hotelu u izgradnji do prije četiri godine je vozio kamion
na relaciji Zagreb – Istanbul, a prije toga se smrzavao, godinama, ispred vrata kao redar noćnog kluba
u Hamburgu. Naravno da njemu apeli profesora i roditelja nisu baš ništa značili, a oni koji su ga
poznavali od prije, govorili su da je spreman grkljane gristi samo kako bi se izvukao iz siromaštva.
U prizemlju školske zgrade djeca su, toga prekrasnog i sunčanog ponedjeljka ujutro, izlazila i ulazila u
školske učionice ili su trčala po hodniku dok su profesori žurili u zbornicu popiti prvu jutarnju kavu.
Čistačice su metlama podizale prašinu u zrak dok su profesori, na putu prema zbornici, kudili glasniju
djecu, a bilo je toliko bučno na hodniku da se promatraču sa strane činilo kako se svako živo biće u
školi glasa. Po svuda je u školi vladalo šarenilo boja i uzoraka, učenici su nosili kožne jakne, hipi
haljine ili sasvim uske, mjestimice poderane traperice, na nogama su imali čizme s privjescima i
ukrasima, čizme s bizarno glomaznom petom ili popularne „Marte“. Bilo je stotinu različitih frizura i
načina nanošenja šminke na lice, rukom napravljen nakit visio je pojedinim djevojkama i mladićima
oko vrata, a nekima i sa glave ili po gležnjevima. Djeca su nosila koncertne rukavice, šešire,
polucilindre, kožuhe i vunene kape bez obzira na visoke temperature. Iz Centra su svake godine
izlazili nadobudni maturanti, umjetnici puni entuzijazma i smjelosti da mijenjaju svijet; budući
uspješni ili manje uspješni fotografi, pisci, pjesnici, dizajneri, muzičari, režiseri i glumci. Zgrada
Centra umjetnosti sagrađena je krajem devetnaestog stoljeća. Kroz desetljeća se plan i program škole
pomalo mijenjao, a u socijalizmu je gimnazija pretvorena u Centar umjetnosti i škola sredinom
sedamdesetih postaje jedna od najpopularnijih i najprestižnijih umjetničkih škola u Hrvatskoj. U
Centru umjetnosti vladala je velika sloboda i gotovo ništa nije bilo zabranjeno, profesori su se družili s
đacima zajedno ispijajući kavu i raspravljajući o umjetnosti nakon nastave u nekom od kafića u blizini
škole, a i nastava je bila zamišljena drugačije no u ostalim školama po gradu. Darovita kao i ona manje
darovita djeca koja su tu školu upisala više iz radoznalosti ili naprosto samo radi prestiža, slobodno
iznose svoja mišljenja i stavove, ali zbog toga ne dobivaju negativne ocjene ili ukore. Ponekad radi
vlastite hrabrosti i smjelosti učenici čak bivaju nagrađivani, jer profesori u Centru umjetnosti namjerno
potiču individualnost i kreativnost. U Centru se do devedeset i prve godine školovao i maturirao je
prilično velik broj poznatih i priznatih umjetnika koji su svojim radom dali veliki doprinos hrvatskoj,
jugoslavenskoj, pa čak i svjetskoj kulturi. Postojala su četiri odjela u Centru umjetnosti na kraju
dvadesetog stoljeća: Odjel za režiju i glumu, Muzički odjel, Odjel za fotografski dizajn i Odjel za
daktilografe i tajnice, a škola je bila kvalitetna i liberalna ustanova. Učionice Centra umjetnosti imale
su visoke stropove, hodnici su bili vrlo dugački i široki, kameni pod djelovao je profinjeno, a isto tako
profinjeno su djelovali masivni drveni rukohvati i pročelje zgrade s ukrasima napravljenim još u
vrijeme Austrougarske. Umjetnici su se dobro osjećali u takvom zdanju jer nisu bili sabijeni u malim,
uskim učionicama kakve su postojale u ostalim školama po gradu. Lokacija škole bila je također bitna
za buduće umjetnike, jer je u centru grada mladim umjetnicima sve bilo nadohvat ruke: kazališta, kina,
muzeji, galerije, prostrani i slavni parkovi, romantična šetališta i uske, gornjogradske uličice koje su
već samim svojim izgledom izazivale umjetnike da ih naslikaju ili o njima napišu različite priče.
Školsko zvono za početak nastave trebalo se oglasiti za dvije minute. Mladić plave kuštrave kose
zatvarao je prozore u školskoj učionici koja je trebala sve do mature pripadati trećem G razredu. Ubrzo
su počela pristizati djeca iz školske kantine dok su oni, koji su stajali na kraju hodnika ili pušili po
toaletima ušli u školsku učionicu među posljednjima. Umjesto profesora koji će učenicima trećeg G
razreda do kraja školovanja predavati engleski jezik, u školsku učionicu ušla je nepoznata profesorica i
odmah se postavila bahato prema đacima. Kako su oni sada već bili sedamnaestogodišnjaci, vrijeđalo
ih je kada bi ih odrasli tretirali kao djecu. Biljana Topić bila je visoka i kršna žena koja će tamnu kosu
početi farbati tek kada dobije prve sijede. Ona to neće, naravno, napraviti samoinicijativno već će je
34
neke iskusnije osobe preobratiti nakon što dospije na još višu funkciju od one na kojoj se našla
devedeset i prve godine. Direktorica Topić oblačila se poput tipične žene iz provincije, a taj stil će
zadržati i kasnijih godina. Nije ona voljela promjene i radije se držala onog što je naučila u zavičaju iz
kojeg je kasnije preselila u Zagreb. Biljana je zastala ispred prvih klupa, zapljeskavši dlanovima
mokrim od znoja. Imala je tremu koja se u kasnijim mjesecima neće više javljati.
–Ššš. Razrede tišina!Ispred vrata učionice stajali su učenici trećeg H razreda od kojih su mnogi već sada gledali u pod zbog
srama. Čekali su da njihova razrednica, dirigirana odozgor, napravi prvi u nizu nepoštenih poteza koji
će, jedan za drugim, dovesti do uništenja Centra umjetnosti.
-Molim vas da u miru i tišini izađete iz učionice. Krenite na drugi kat jer vas tamo čeka profesor
engleskog i vaša nova učionica.Biljana je to rekla prilično hladno. Učenici su probali protestirati, a predsjednica razreda-tanka i
ljepuškasta djevojka s kratkom smeđom kosom i velikim plastičnim okvirima na nosu-odmah je ustala
i podignula ruke iznad glave, kako bi utišala ostalu djecu, zatim je sve prisutne zamolila da sjednu.
Rijetki su je zaista i poslušali. Antonija Zelić promatrala je prodornim očima Biljanu Topić koja je
poput vojnika stajala u laganom raskoraku s rukama prekriženima na prsima, strijeljajući pogledom
prisutne učenike dok joj je na usnama titrao posprdan smiješak. Biljani se nije sviđalo to što se djeca u
školi oblače ležerno niti joj se sviđala činjenica da našminkane djevojke izgledaju nekoliko godina
starije. Njoj to nikako nije odgovaralo i točno se ovim riječima jadala svojim podređenima: -Mladići
izgledaju poput beskućnika u toj prevelikoj odjeći i glomaznim cipelama, a neki i kao ženske. Bože
me oslobodi!-.
U selu iz kojeg je ona došla u Zagreb, malodobne se djevojke nisu smjele toliko ženstveno oblačiti niti
su dječaci smjeli izgledati “ženskasto” i „upadljivo“, pa je bilo donekle i razumljivo da gospođa Topić
neke stvari naprosto nije mogla shvatiti i prihvatiti. U početku djeca nisu shvaćala kako su za
neprijatelja dobili osobu koja je odrasla vrlo brzo i u daleko nepovoljnijim prilikama nego oni. U
samom startu djeca su je bila podcijenila, a to je Biljani dalo dovoljno veliku prednost pred njima.
Biljana je podviknula: –Koja si ti?
-Molim? Oprostite! Molim vas, ponovite pitanje. Nisam razumjela.Antonija je to rekla, zamuckujući.
-Kako se zoveš? Kako ti je ime?-Antonija Zelić i ja sam predsjednica G razreda. Dopustite mi da kao predstavnik ovog kolektiva nešto
kažem o ...
-Pričaj normalno, nismo više u socijalizmu!
-Ja pričam normalno, profesorice Kotlić.Antonija je bila još vrlo mlada osoba i nije shvaćala, u ono vrijeme, što to znači odvraćanje pažnje s
glavne teme. Biljana je vrisnula, hineći ljutnju: -Nemoj se šaliti sa mnom!-
35
Profesorica Topić bila je toliko talentirana za glumu, da su se mnogi od učenika ove škole, koji su
odlučili da se glumom u budućnosti bave profesionalno nakon što završe Akademiju dramskih
umjetnosti u Zagrebu, mogli pred njome posramiti.
-Ovaj ... misliim ... nisam vas namjerno htjela ...
-Nemam ja vremena za vaše govorancije.Bila je zadovoljna, jer je postigla točno ono što je željela da se Antonija zbuni.
-Ali ovaj se razred godinu i pol' dana borio da dobije učionicu u prizemlju zgrade. Sigurno ste
upoznati s time da nam je Nastavničko vijeće ove škole dalo na raspolaganje prostoriju još tamo na
kraju prošle školske godine, a vi nam sada ...Biljana je djevojku opet prekinula, odrezavši: -Ovo je od danas učionica trećeg H razreda. Ajde sada,
mili moji, lijepo izađite u miru i ravno na drugi kat gdje se nalazi vaša učionica.Na kraju se Biljana čak i nasmiješila, misleći kako će to biti sasvim dovoljna nagrada za njihovu
pokornost. Antonija je tada neočekivano ustala i ljutito rekla: -Mislim da mi ne bi trebali nikuda ići
dok ne dođe naša razrednica, a ona radi u popodnevnoj smjeni. Ovaj spor bi trebali riješiti kada ona
bude ovdje.Djevojka je stisnula usne u ravnu crtu i namrštila se, a razredni je kolektiv gromoglasno zapljeskao.
Bili su gotovo sigurni da je pobjeda sada njihova. Kolegica koja je sjedila pokraj Antonije u klupi
primila ju je za ruku i čvrsto je stisnula u znak potpore. Nekolicina učenika je glasno dovikivala: -Tu
ostajemo!
Biljana je mirno odvratila: -No, dobro.Rukama je podbočila ono malo sala što ga je imala na bokovima, pa se nakašljala i pročistila grlo. Bila
je to uvertira. Djeca su otvoreno gledala u nju s podsmijehom, a ona je izvrsno pamtila lica. Pomislila
je: naučiti ćete vi mene poštivati. Biljana nije bila glupa žena i duboko u sebi već je likovala, imajući
na umu da je ova kao i svaka slijedeća pobjeda njezina. Ona je tako plutala u vlastitim mislima; onda
slijedi reorganizacija, a biti će bogme otpuštanja i ponovnog zapošljavanja. Bila je sasvim zadovoljna
onim što se spremalo i kuhalo već duže vrijeme daleko od očiju javnosti. Njezini su bili organizirani, a
mladost koja se nalazila u školskoj učionici bila je neiskusna, neorganizirana, igrala je na prvu, te bila
vrlo povodljiva i sklona da postane objekt nečije manipulacije. Biljana je bila pod zaštitom, dok djecu
nitko nije mogao niti je znao zaštititi. Predsjednica je opet podignula ruke iznad glave kako bi utišala
djecu. Sada nitko više nije mogao mirno sjediti u klupi, mnoga su se djeca došaptavala, a glave su se
okretale amo tamo i papirići s porukama letjeli su zrakom, pa učionica je izgledala kao nebo iznad
Heathrow-a.
-Profesorice! Možda sam ja vas krivo shvatila, a i vi mene ...
-Ništa ti dijete nisi mene krivo shvatila, a ja još manje nego ti.Predsjednica je počela mucati: -Ali ... ali ...Tek sada je opazila kako je Biljana potpuno smirena i da djeluje nekako odviše ravnodušno. Antonija
je polako gubila živce: -Nastavničko vijeće dalo nam je učionicu u prizemlju školske zgrade. Halo!-
36
-Ja sam vaša nova direktorica i ja sam ovdje zakon. Ovo je od danas učionica mojeg razreda, a tko ima
nešto protiv, neka me pričeka lijepo vani, ispred vrata. Vi ostali krenite na drugi kat.Na Biljaninom je licu zatreperio tajnovit i posprdan smiješak, kada je jedan mladić odjednom vrisnuo:
-Šta se događa ovdje?Isti taj mladić plave kose koji je malo prije dreknuo, a do prije deset minuta je zatvarao prozore u
školskoj učionici, ustao je, prišao Antoniji i stao se pokraj nje.
-Izađite da počnem sa satom. Neću vas moliti dvaput!Nekolicina je učenika počela glasno protestirati: -Ne idemo van!Dok se tako orilo iz dječjih grla, golubovi koji su kljucali po vanjskoj daski, ispod prozora, uplašeno
su odletjeli. Nakon kraćeg vremena Antonija je opet pokušala uspostaviti mir u školskoj učionici, ali je
ubrzo odustala. Tada se ponovno obratila direktorici: -Kome se mi možemo obratiti onda za pomoć da
riješimo ovaj spor?Biljana je brzo odgovorila: -Nema tu nikakvog spora! Ja sam direktorica ove ustanove i ja imam puno
pravo izabrati najbolju učionicu za svoj razred.
-Imali smo najbolji prosjek u generaciji i zato su nam dali ovu učionicu. Mi smo se za nju, na neki
način, sami izborili profesorice.Biljana je čuvši ono „profesorice“, grubo odrezala: -Direktorica!Antoniji izgleda nije bilo na kraj pameti da samu sebe ispravlja već je nastavila u istom tonu: -Ovo je
do sada bilo sve po pravilu, profesorice. Nije u redu da koristite svoj položaj kako bi ... možda se ovo
sve kosi sa školskim zakonom i ja ... mi ćemo ... –
Biljani se u žaru rasprave omaklo: -Što ćete vi, jadni ne bili? Novi se sada zakoni pišu, hrvatski
zakoni. Nema više socijalističkih zakona da opravdaju gluposti i slobode koje nikom nisu potrebne i
bez kojih nitko još nije umro! Došla su nova vremena. Ajde sada svi lijepo izađite van, dok sam još
dobre volje.Izgovorila je to vrlo mirno i polako ne trudeći se niti najmanje da prikrije onaj samozadovoljni
smiješak koji joj je titrao na licu. Nekim se učenicima činilo kako se iznad njihove škole odjednom
nadvio golem i taman oblak pun čađe. U zraku su lebdjele neizrečene psovke i po svuda se sada, već
pomalo, mogao osjetiti bijes koji je proizlazio iz nemoći da se nešto učini protiv onih koji su se počeli
nasilnički ponašati, devedesetih, prema stanovnicima svih hrvatskih gradova. Do prije nekoliko
mjeseci ambiciozna Biljana bila je nezamjetljiva profesorica tamne kose, a sve što su učenici znali o
njoj bilo je da se oblači s malo dobrog ukusa. Svima je bilo čudno i pitali su se kako li je samo moguće
da takva osoba može postati, gotovo preko noći, direktorica slavnog Centra umjetnosti. Mnogi su
smatrali da gospođa Biljana Topić nema kulture niti pedagoških sposobnosti i vrlina potrebnih za
obnašanje dužnosti direktora glasovite umjetničke škole. Kako je Biljana po nekim karakternim
osobinama bila slična drugarici nastavnici koja je tukla učenike u nižim razredima njezine osnovne,
Lea je shvatila kako je krajnje vrijeme da takvom tipu ljudi nadjene neko zajedničko ime, pa ih je
nazvala ISPRAVLJAČI. Na njih je gledala kao na pojedince koji uništavaju druge ljude i često su
grubi, frustrirani, nekompetentni, sirovi, nepošteni, potkupljivi, bezosjećajni, a ima ih na različitim
funkcijama, odnosno kojekakvih su zanimanja i struka. Lea je narednih dana počela objašnjavati svoju
37
teoriju ostaloj djeci po školi: -Tamo gdje se pojave ispravljači, ljudi uglavnom pate, bivaju ponižavani
i žive u strahu.Nije shvaćala da je možda ipak malo nepravedna prema Biljani koja je sve to radila po tuđem diktatu.
Tako je Biljana uskoro dobila još jedan u nizu nadimaka koje su joj ogorčena djeca nadjenula.
-To nije pošteno s vaše strane.Antonija se otvoreno ljutila i bilo je već sasvim jasno kako gubi tlo pod nogama.
-Joj, joj previše ste vi dugo bili raspušteni i bez discipline. Nemate vi tu što prihvatiti ili ne prihvatiti.
Imate se prilagoditi ili nećete maturirati.Biljana se smješkala, obraćajući se djeci s visoka.
-Zbog čega nam se prijetite? Pa ništa nismo učinili, baš ništa što bi našu maturu dovelo pod znak
pitanja direktorice Ko .. Topić.Predsjednica G razreda ubrzano je disala i počeli su joj se znojiti dlanovi na rukama. Uskoro je
shvatila da joj je ponestalo pristojnih riječi za ono što je željela reći, a i atmosfera je nalagala oštriji
ton. Ostala djeca su se došaptavala:
-Kaj si ta dozvoljava?
-Pogle' one tamo vani kaj stoje i sam' čekaju ko lešinari da mi odemo.Jedan učenik je neoprezno povisio ton i rekao nešto glasnije, obraćajući se svima ostalima u školskoj
učionici: -Ma tko nama uopće garantira da je ona direktorica?Uskoro su se mogle čuti i gore stvari. Biljana Topić uspjela je čuti tek nekoliko uvreda na svoj račun, a
kada je do njezinih ušiju došlo „ta nema kaj tražiti ovdje u Zagrebu“, teško se više mogla suzdržavati.
Morala je radi vlastitog ponosa kazniti barem jednog učenika. U tom je trenutku samoj sebi obećala
kako će G razred imati na oku sve do kraja njihovog školovanja. Većinom su je učenici doživjeli kao
nasilnika i zato se nisu niti malo potrudili da budu prema njoj pristojni. Novoizabrana direktorica
napravila je krug po učionici s podignutom rukom iznad glave kao da je sudac na nogometnoj
utakmici. Lei se to činilo kao ružan san, a mnogo godina kasnije, kada odraste i sazre u ženu, toliko
puta će poželjeti i pokušati će čak samu sebe uvjeriti u to da su devedesete bile tek noćna mora.
-Oni koji ne žele ići u novu učionicu, neka me pričekaju pred vratima. Svi ostali krenite odmah na
drugi kat!Plašljiva su djeca na posljetku pospremila bilježnice i udžbenike u torbe dok su oni hrabriji ostali
sjediti u svojim klupama čekajući, po starom i dobrom običaju, da netko drugi napravi prvi korak i
nešto poduzme u cilju da spasi sve ostale, a sebe usput žrtvuje za opću dobrobit. Predsjednica je
promatrala izbezumljena lica svojih razrednih kolega, pa je i njoj došlo da zaplače zbog nemoći.
Pomislila je kako bi sada vrlo rado bacila šiljilo ili nešto veće ravno u tvrdu i usijanu glavu direktorice
Topić, ali to se naravno nije dogodilo. Kako se dovoljno dugo apsolutno ništa nije događalo,
nekolicina prestrašenih učenika bezvoljno je napustila učionicu. Oni među kojima se nalazila Lea,
ostali su sjediti u trenutku kada su unutra polagano već ulazili učenici trećeg H razreda. Biljana je
obrisala mokre ruke u maramicu, sjela je za katedru, otvorila imenik i počela s prozivkom dok su oni
iz trećeg G tupo gledali ispred sebe, jedino što njihove glave nisu bili pognute kao glave učenika H
razreda. Kada je predsjednica priznala poraz, pospremila je i ona knjigu u torbu, ustala i napustila
38
bezvoljno učionicu, a za njom su se poveli ostali. Biljani nešto nije davalo mira i ubrzo je prestala s
prozivkom. Osjećajući sve jači pritisak u sljepoočicama, ustala je i hitrim hodom krenula prema
ulaznim vratima ispred kojih je, na hodniku, stajala nekolicina učenika trećeg G razreda. Kada se
približila predsjednici G razreda i položila tešku ruku na njezino rame, ostala djeca su se ponadala
kako joj se srce ipak smekšalo, te da će možda ponuditi kompromisno rješenje, ali sve je to bila
unaprijed smišljena igra čija pravila ova djeca nisu znala. Predsjednica se nesigurno nasmiješila ne
shvaćajući da su nova pravila donesena mnogo ranije i da pri tome nitko nije pokazao niti najmanju
želju da prethodno informira djecu i njihove roditelje. Na taj način zagrebačke učenike su doveli pred
gotov čin devedeset i prve godine. Mnogi od njih kasnije će razmišljanjem doći do istog zaključka,
kako su od samog početka bili žrtvovani za neko „buduće dobro“ i da njihovi životi, tih nesretnih
devedesetih, izgleda nikome nisu bili bitni. Velik broj njih biti će uskoro vrlo ljut i vjerovati će kako je
sve to bilo napravljeno prešutno i na perfidan način tako da nitko ne može ništa na vrijeme poduzeti.
-Ajde ti meni reci dušo što tebi fali?Biljana se nasmijala, međutim bilo je jasno vidljivo kako je i ona sada već prilično napeta. Nije
naprosto očekivala da će se ta „dječurlija“ ovako odlučno boriti.
-Molim profesorice?Predsjednica je bila tužna radi činjenice što direktorica pokušava sada od nje napraviti idiota, pa je
pomislila tužno: pobijedila je u sporu, ali joj niti to izgleda nije dovoljno već me je došla još i poniziti,
dotući me onako sadistički do kraja.
-Da li jedeš dovoljno? Da li se hraniš da ti mozak bolje radi ili gladuješ radi linije? Čudim se što ste
sve ovako mršave, ljepotice moje.
-Oprostite. Ne razumijem pitanje.Antonija je promatrala s neskrivenim bijesom lice direktorice Topić, ali se nije usudila tu osobu
izravno napadati, smatrajući kako bi je svaki ishitreni odgovor mogao još više kompromitirati. Ona je
možda bila mlada i neiskusna, ali nije bila glupa. Svojim starim i zaboravnim roditeljima neki od
pripadnika Leine generacije kasnijih će godina-tada će možda biti već suviše kasno za takve
razgovore-pokušati objasniti događaje iz devedesetih u Centru umjetnosti slijedećim riječima: -To što
su nas još kao djecu smatrali budalama i pokušali od nas napraviti još veće idiote ne znači da smo mi
to zaista i bili, jer mnogo se stvari godinama radilo iza naših leđa.Devedeset i prve jedan dio djece je procijenio kako su njihovi roditelji u pravu, te da je ležanje pod
jorganom i šutnja u novim vremenima možda jedina prava odluka, jer svojim su očima uskoro imali
prilike vidjeti kako su oni, koji su se bunili naglas, zaista ostali bez svega.
-Zbilja smo se borili dvije godine za ovu učionicu.Antonija je tada rukom pokazala prema vratima prostorije iz koje je njezin razred maločas istjeran,
dodajući: -Smatram da je ovo što ste nam napravili bilo vrlo nepošteno od vas.Predsjednica je tiho izgovorila posljednju rečenicu, pa je bilo već sasvim jasno kako joj je ostalo još
sasvim malo snage i dobre volje. Lea je brzo istupila naprijed i rekla hrabro: -Ovo nije u redu!Gledala je ravno u Biljanine sitne, lisičje oči koje su sličile više tamnim, neprozirnim procijepima no
ogledalima duše. Direktorica je maknula na kratko pobjednički osmijeh s lica, jer bila je već pomalo
umorna, a i mislila je kako će ta rošada proći mnogo bezbolnije. Gledajući lica učenika koja još uvijek
39
nisu pokazivala znakove predaje i straha, počela se pribojavati hrabrosti i upornosti kojom su ova
djeca branila svoja prava. Znala je vrlo dobro da ovo što radi nije niti malo korektno, ali osjećaj
krivice je naprosto izostao sada kao i svaki slijedeći put kada će napraviti štetu toj djeci. Njezin je glas
tada postao težak i hrapav. Neki od djece nesvjesno su napravili korak unatrag, osjećajući svu težinu
njezinih riječi dok im se obraćala: -Biti će najbolje da zaboravite sve to. Nemojte raditi probleme tamo
gdje ih ne bi trebalo biti jer ja mogu i drugačije s vama, a to onda neće podrazumijevati razgovor. A ti
... pogledaj radije kako si se našminkala.Biljana se posprdno nasmiješila, upirući prstom u atraktivnu djevojku s kratkom crnom kosom koja je
stajala pokraj Antonije Zelić.
-Kako sam se ... što?Ljepuškasta djevojka s izazovnim dekolteom i uskim strukom koji se dobro isticao u pripijenoj majici
crvene boje, isturila je bradu malo naprijed i namrštila se, a njezine oči sive boje kao da su se tog
trenutka stopile s ljubičastim sjenilom kojeg je nosila na kapcima.
-Mama mi radi na televiziji i šminkati su me učile profesionalne visažistice. Ne razumijem pitanje. Ja
izgledam normalno!Biljana je bila zadovoljna što joj je provokacija uspjela, te izazvala željenu reakciju. Bilo je to samo
još jedno, vrlo jednostavno izvedeno skretanje pozornosti.
-Nalarfala si te usnice kao neka ... da prostiš ... nije ti ovo ulica dijete već škola.Lea je uskliknula: -Vi to namjerno radite sada kada znate da i mi znamo kako nemate nikakvih
argumenata za ono što ste nam učinili.Brzo joj je postalo jasno, kako bi bilo bolje da je ovo posljednje prešutjela. Odjednom je ispred sebe
vidjela strogo lice drugarice nastavnice iz svoje osnovne škole, shvativši malo prekasno kako joj
ponos radi na štetu razuma. Makar se nije željela podvući ispod jorgana i zašutjeti kao većina ostale
djece, jer se bojala kako će na taj način izgubiti samopoštovanje i dostojanstvo, znala je da radi sasvim
krivu stvar i da bi joj Biljana kasnije zbog ovoga mogla raditi probleme.
-Ne vrijeđam ja tebe dušo. Joj, joj cure moje zar vas majke ničemu nisu naučile? Ti ... kako se ti
zoveš?Biljana je uperila kažiprst desne ruke u Leu kojoj su ispred očiju vrtoglavom brzinom prolazile slike iz
nižih razreda osnovne škole: klečanje pred pločom, omalovažavanje, štipanje i čupanje kose kod uha
svaki put kada bi se pobunila protiv nepravde.
-Zovem se Lea.Antonija je tada promrsila kroz zube: -Ima još nas u ovoj školi koji držimo do zajedništva.Predsjednica G razreda bila je uznemirena i počela se sumanuto okretati oko sebe, pokušavajući
istovremeno izbrojati koliko je djece iz njezinog razreda ostalo sada stajati ispred vrata. Plavokosi
dječak, koji je čuo njezinu posljednju primjedbu, rekao je nešto glasnije:
-Ima nas više no što ona misli.-Što si obukla taj prsluk? Da li je to grudnjak? Što je to?40
Biljana je piljila u Lein dekolte. Iskustva iz osnovne škole zaorala su na Leinom srcu brazdu, ali su je
ipak nečemu i naučila. Promatrala je Biljanu s posve nevinim smiješkom na licu kada joj je odgovorila
da na sebi nosi korzet. Danas ujutro je Lea čula dva muškarca kako govore: -Nama građanima se isto
tako nije pametno zamjerati. Džungla u kojoj odrastamo okruženi zmijama otrovnicama i gmazovima
po mnogočemu je opasnija od kraja u kojem žive pastiri i svinjari.Njih dvojica su komentirala ispod glasa, ujutro u dućanu dok su čekali u redu pred blagajnom,
nepristojne pojedince koji su tek nedavno bili doselili u Zagreb i počeli odmah nametati nova pravila
odnosno svoja pravila građanima. Lea koja je u rukama toga jutra držala jogurt i stajala odmah iza njih
u redu, čula je taj komentar i dan ranije dok se vozila tramvajem, pa je jutros na putu do škole o svemu
tome malo dublje počela razmišljati. Sada se sjetila te scene i došlo joj je da direktorici istog trena
okrene leđa, ali je i dalje stajala tamo, teškom mukom zadržavajući prijatan osmijeh na licu. U sebi je
pomislila: pokazati ćemo mi toj ženi da smo bolji ljudi od nje samim time što ćemo ostati pristojni. U
tom trenutku osjetila je golemo olakšanje, pa se čak i nasmiješila. Nekoliko učenika koji su
namjeravali otići, zaustavili su se na kraju ispred samog stepeništa, a onda su se počeli vraćati, jedan
po jedan, prema učionici iz koje su maločas protjerani. Neki su se vratili iz puke znatiželje, a neki
kako bi iskazali solidarnost s kolegama. Lea je počela osjećati nervozu kako joj radi po crijevima, a
onda joj je Biljana uputila novo pitanje: -Što ti tvoja majka veli na to?
-Mama mi je i dala novac da ga kupim.Lea se trudila svom snagom da ostane pristojna i da ne prasne u smijeh ili kaže nešto neprimjereno što
bi je kasnije moglo koštati ocjena i uspjeha. Plavokosi se opet javio: -Kaj ... pa, svi se u gradu tak'
oblačimo. Kaj je tu čudno?
A onda je Biljana pretjerala: -Djevojke se ne bi smjele tako oblačiti! Grudi se ne smiju vidjeti. Kako te
to samo majka odgajala?Direktorica se namrštila, ali je usta držala i dalje poluotvorena, pa se slomljeni prednji zub u njezinim
ustima sada jasno mogao vidjeti.
-Vi nju ne poznajete!Lea nije shvaćala da se odavno bila uhvatila na ljepilo i zaplela u Biljaninu mrežu.
-Želite reći da je njezina mama glupa ili kaj?To se javio netko sa strane. Biljana je teatralno podignula ruke iznad glave i činilo se kao da se ne želi
više prepirati s djecom, ali to je bio samo privid, predstava. Djeca su bila suviše naivna da shvate
kako su sada svi oni koji su stajali pred vratima učionice na neki način označeni.
-Ništa od toga ja ne tvrdim, samo vidim kako se oblačite. Ti! Što si ti, na primjer, obukla tu mini
suknju? Tebi pričam! Da li je i tebi majka to kupila? Što me tako gledaš?Biljana je očima zvjerala naokolo ne bi li uhvatila još nekoga u „prijestupu“. Ono što se događalo
ispred bivše učionice G razreda, bila je tek uvertira, rominjanje sitnih kapi po oluku. Direktorica se
mogla galantno opustiti jer pravu oluju mogla je očekivati tek kroz nekih mjesec dana, kada će morati
obznaniti zabezeknutim profesorima i ljutitim učenicima da se ukida ime i kompletni program Centra
umjetnosti.
-Dečko mi ju je kupio.-
41
Prekrasna djevojka s kratkom, crnom kosom, kojoj se Biljana nakon nekog vremena opet obratila,
stajala je malo dalje u štiklama, obučena u prozirne, crne hula hop čarape, pripijenu majicu i mini
suknju. Izgledala je vrlo izazovno i lijepo u toj odjeći, jer je bila skladno građena. Na licu su joj sijala
dva, ogromna, siva oka okrunjena dugačkim, tamnim trepavicama, pravilan nos i pune usne.
Namjestila je ruku na bok i nasmijala se, smatrajući kako se ne bi trebala niti malo sramiti svoje
ljepote, te se skrivati u trapericama i košuljama.
-A udala bi se znači, ovako mlada?Biljana to, naravno, nije pitala bez razloga.
-Tko veli da ću se ja udati za njega? Ha, ha, ha!Djevojka se nasmijala zvonkim smijehom koji je kod njezinog plavokosog kolege iz razreda izazvao
ugodne trnce u trbuhu.
-Cure moje, cure moje ... premalo su na vas pazili kod kuće. Pogledaj u što ste se pretvorile!Oni rijetki koji su ozbiljno shvatili njezine riječi, počeli su se već sada pomalo pribojavati direktorice,
smatrajući kako njezini naopaki stavovi spadaju u devetnaesto stoljeće, a ne u današnje vrijeme. Sada
su se dječji glasovi počeli javljati sa svih strana: -Ne vrijeđate vi samo nas, nego i naše roditelje!
-Zbilja ćemo se žaliti i to Nastavničkom vijeću!
-Nije ok to kaj nam radite!Biljana je promatrala, pamteći njihova lica. Plavokosi mladić odjednom je istupio naprijed i rekao: Ovo je umjetnička! Tu su se oduvijek đaci ponašali i oblačili slobodno. Možda vi to ne razumijete jer
ste došli ...Međutim nije uspio dovršiti rečenicu jer ga je Biljana grubo prekinula: -Ovo je prije socijalizma bila
gimnazija i opet će biti, a ja mladiću živim u Zagrebu dovoljno dugo da vidim kako se mladi ljudi
ovdje suviše rano odaju porocima! Pušite, pijete ... Bože moj!Direktorica je odmah sklopila ruke kao da moli, pa je nastavila nabrajati: -Ulazite u seksualne odnose
prije braka, izbivate iz kuće do ranih jutarnjih sati, oblačite se poput, da prostiš, prostitutki i vjerujte
mi na riječ ...A onda je netko napokon i nju prekinuo: -Pa nije valjda da ćete nam i seks zabraniti?Nekolicina se učenika na to nasmijala. Jedino su Antonija, Lea, zavodljiva crnka i njihov plavokosi
kolega iz razreda ostali ozbiljni.
-Nemoj se sada tu praviti pametan, mladiću! Kako ti je ime?Biljana je pokušavala, u gužvi ispred vrata, naći verbalnog prijestupnika, a onda je bez upozorenja
gurnula prst između Leinih dojki, tamo gdje su stajali crni, glatki, okrugli gumbi na njezinom korzetu.
Lea je kriknula, ali bilo je to zapravo sve što je uspjela učiniti. Trenutak kasnije gumbi su poletjeti
zrakom svaki na svoju stranu.
-Što to radite?!-
42
Gumbi naravno nisu izdržali pritisak i korzet se rastvorio, a prva tri izdajnička gumba poletjela su
zrakom, završivši na kraju na kamenom podu hodnika. Kao rezultat toga, Leine snježno bijele grudi su
ispale iz korzeta, pa je morala rukama prekriti gola prsa. Antonija je odmah skinula sa sebe vestu i
pružila je prijateljici. Biljana se tada bez ijedne riječi okrenula na peti i ušla u preotetu učionicu. Dok
je ulazila unutra, samo prividno smirena, u prolazu je dobacila ostaloj djeci:-Ajde sada svi u svoje
razrede! Odavno je već zvonilo za početak nastave.
Antonija je odlučno protestirala: -Znate ... znate imamo i mi svoja prava. Lea ima, na primjer, pravo
sada dobiti opravdano kako bi otišla doma obući drugu majicu.
-Neka joj netko posudi iglu i konac ili pribadače. Kakvo odlaženje kući usred nastave i zbog čega? Ne
dolazi u obzir!Netko odostraga se javio: -Zar vi nemate nimalo srama?Međutim Biljana je to odlučila ignorirati. Netko od učenika se ohrabrio, pa je rekao: -Mi, znate,
nemamo običaj nositi u školu šivaći pribor. Makar smo omladinci!Biljana više nije imala volje raspravljati s tom djecom, pa je zalupila snažno vratima i time je rasprava
bila okončana. Pojedinim roditeljima učenika Centra umjetnosti nije trebalo puno da dođu na ideju
kako je Biljana Topić premještena na taj položaj upravo zato kako bi po nečijim naputcima uništila
školu, a uskoro je i njihovoj djeci, učenicima Centra umjetnosti, postalo jasno da novoizabrana
direktorica nije ovdje da sagradi nešto novo, bolje i kvalitetnije nego da izvuče starudiju iz naftalina i
malo je prebriše. Biljana Topić sada im je svima radila o glavi. Neki od roditelji slijedećih će mjeseci
govoriti svojim sinovima i kćerima: -Šuti, slušaj, pokori se i dulje ćeš živjeti.Roditelji koji su bili osjetljiviji na nepravdu samo će spuštati glave na prsa i šutjeti, ne znajući kako da
pomognu vlastitoj djeci. Profesor povijesti-stanoviti gospodin Lončar koji će uskoro dobiti otkaz kao i
nekolicina drugih, nepodobnih zaposlenika-održati će slijedeći tjedan govor pred trećim G razredom.
Djeca više neće znati što da misle i kome da vjeruju. Odjednom će se činiti kako svi stariji pričaju u
isto vrijeme, a njihove će priče biti prilično kontradiktorne. I sada je već pomalo izgledalo kao da se
čitavo društvo podijelilo, odjednom, na dva oštro suprotstavljena pola. Jedni su napadali bivši režim,
drugi su ga opet branili i napadali novu vlast, treći su se danas s nostalgijom prisjećali NDH, četvrti su
tvrdili da je Hrvatima još najbolje bilo u Austro-Ugarskoj i tako dalje. Stariji su uglavnom trubili samo
o prošlosti i pričali, pričali, pričali sve dok djecu nisu počele boljeti uši. Gospodin Lončar ući će tako
jednog jutra u školsku učionicu, odložiti imenik na katedru, skinuti naočale i staviti ih u futrolu,
otkopčati prvi gumb na košulji te izreći gotovo u jednom dahu: -Kada su Rusi šezdeset i osme godine
djeco ušli u predgrađe Praga kao okupatorska vojska, Pražani su poskidali table s imenima ulica i
trgova. Na taj su način građani željeli usporiti okupatora i dobiti na vremenu. Ruski vojnici u
tenkovima danima su lutali po Pragu bez glave. Lice našeg grada djeco u novijim se vremenima
promijenilo. Znajte! To se događa sada kada Zagrebom opet vladaju divlje horde. Kao da nisu mogli
pričekati s tom promjenom imena ulica kraj rata ili bolji standard! Od kuda meni novac za nove
dokumente svaka tri mjeseca? Nisu nama ovamo došli Rusi po novom vladati niti su nam došli Srbi,
nego neki drugi okupatori. Živite djeco u zanimljivim vremenima i zato gledajte, zapisujte, pamtite,
jer buduće generacije neće ništa o ovome znati osim ako im vi ne ispričate. Upozorite ih! Kažite
budućim generacijama što se zaista ovdje događalo! Ruše se spomenici antifašističkoj borbi, pljuje se
po trudu naših očeva i vaših djedova! Događa se rat unutar rata i to rijetki od vas danas razumiju.
Dovoljno ste odrasli da shvatite kako vas sada domovina Hrvatska najviše treba! Potreban joj je svaki
dobar i plemenit čovjek, a najviše je takvih upravo među vama mladima. Ne smijemo i nećemo im
dozvoliti da nam unište domovinu, jer to ne dozvoljavamo niti okupatorima JNA!43
Kada će profesor Lončar završiti svoje izlaganje, prolomiti će se pljesak u školskoj učionici. Neće
učenici sasvim shvaćali što im je on to pokušavao reći, ali će negdje duboko u sebi osjećati da je
njegov govor bio usmjeren i protiv Biljane Topić. Profesora povijesti otpustiti će mjesec dana kasnije
pod obrazloženjem da je tehnološki višak. On je bio u to vrijeme samac koji je živio u elitnom,
sjevernom dijelu Zagreba s mačkom Petrom u prizemnici koju je naslijedio od roditelja. Mjesecima se
u struci nigdje u Zagrebu neće uspjeti zaposliti dok će se neplaćeni računi gomilati, pa će odlazak
uskoro vidjeti kao jedino moguće rješenje. Jedno kratko vrijeme raditi će kao konobar zatim će šest
mjeseci za malu plaću prati ljude u nekom staračkom domu, mjesec dana će raditi i kao dostavljač
pica, dok mu se na kraju neće smračiti pred očima. Kako mu klima u Zagrebu neće više niti malo
odgovarati, jedne sunčane i vjetrovite srijede spakirati će kofere i pobjeći zajedno s mačkom Petrom u
Australiju k nekoj svojoj daljnjoj rodbini, gdje u budućnosti nikad neće trijezan razmišljati o rodnom
gradu i domovini Hrvatskoj.
Umjesto da zauvijek završi u ropotarnici povijesti, puritanizam će ponovo bujati u Hrvatskoj. Mnogi
mladi i slobodoumni ljudi ostati će uskoro bez kisika pod plavim nebom rodnog Zagreba. U slijedećih
petnaest godina Leini će vršnjaci iskusiti što su to rat, nepravda i ludilo, a kada jednom zađu u srednje
godine povremeno će osjetiti čudnu bol u trbuhu kao da tamo imaju rupu koju je netko izbušio
svrdlom i napunio tugom.
U vihoru rata sazrijevati će generacija ljudi od kojih će se prevelik broj njih osjećati kao da su otpisani,
kao da nikome nisu potrebni i obični su višak. Ti ljudi će biti nezreli i u srednjim godinama, nesretni,
izgubljeni, stalno će im nešto faliti i biti će željni svega, a ponajviše ljubavi. U vremenu očaja,
vremenu tranzicije i ludila do neslućenih će razmjera narasti pohlepa pojedinaca i činiti će se kako ne
postoji količina novca koja bi mogla zadovoljiti njihove apetite. Mnogi će tih tužnih godina otići
zauvijek; braća, očevi, muževi, prijatelji i susjedi. Ostati će spomenici poginulim braniteljima
podignuti po gradskim kvartovima u znak sjećanja, ali i kao opomena generacijama koje tek trebaju
doći.
44
4.
U stožeru tajne vojne baze Jugoslavenske narodne armije, smještenom u blizini granice sa susjednom
Bosnom, vojnici su bili u stanju pripravnosti. U ranim jutarnjim satima došla je, putem VAX-a,
informacija kako će i ostatak dana u sjevernim dijelovima Hrvatske biti bez oborina. Pilot aviona JNA
sjedio je pognut nad sivo bijelim stolom, ispred pune pepeljare, u prostranoj vojnoj kantini. Bio je to
krupan, dobro građen i uhranjen muškarac vrlo privlačne vanjštine s nekoliko vrlo neugodnih
karakternih mana zbog kojih je imao malo prijatelja, pa je sada sjedio sam u kantini, pušeći Pall Mall i
čekajući nove zapovijedi. U kratkom vremenskom periodu krenuti će prema vojnom zrakoplovu MiG29 koji je stajao na pisti tajne vojne baze. Cilj današnjeg napada opet je bio Zagreb, glavni grad
bratske republike Hrvatske. Već je letio istom rutom prije sedam, pet i četiri dana ostavljajući iza sebe
žrtve i uplakane članove obitelji.
U trenutku kada je pilot MiG-29 dobio novu zapovijed, u zagrebačkim srednjim školama trajao je
veliki odmor. Na hodnicima Centra umjetnosti, ispred školske zgrade i na školskom igralištu trčala su
djeca, zabavljala se, smijala, vikala, jela sendviče i razgovarala o temama koje su bile aktualne među
mladima. U školi je vladalo prosvjetiteljstvo, među djecom nije bilo predrasuda i rijetko su izbijale
svađe, a tučnjava među mladim umjetnicima gotovo da i nije bilo. Rijetko je koje dijete iz vlastitog
iskustva znalo što su kokain, crack i heroin, zapravo sve što su znali o teškim drogama saznali su
uglavnom gledajući američke filmove. Tu i tamo bi se netko napio i radio gluposti, ali to bi se brzo
zaboravilo i oprostilo. Na drugom katu školske zgrade, pri samom kraju hodnika, tamo gdje su se
nalazili muški i ženski toaleti, stajali su Lea i njezin prijatelj Boca. Ona je stajala pokraj prozora u
ispranim trapericama uvučenima u visoke Doc Martens čizme i sivoj T-shirt majici s kratkim
rukavima preko koje je, pomoću šablone, bijelim autom lakom stajalo ispisano: ŠTA JE?! Na sve to
obukla je kožnu jaknu. Zamišljeno je promatrala zgradu preko puta dok je držala prst prislonjen uz
obraz.
–Šališ se!Lea je iznenađeno podignula obrve koje su se u luku nadvile nad njezinim očima.
-Ozbiljno ti kažem, čovječe. Mijenjaju kompletni program škole!Boca je to rekao vrlo samouvjereno dok je istovremeno čačkao prstom po nosu.
-Pa to meni izgleda kao science fiction.-Ma boli njih kurac kak' to tebi ... to će napravit' i bok. Sve škole će imati manje više isti program i ...
Gle! Nakon onog kaj su napravili od CKRM-a, vjerujem da su u stanju raditi i gore stvari. Jučer nam
je to rekao profesor Rebić kada smo ...
-Ne vjerujem da netko može biti tako zao!
-Aha! Ali nije zao, nego perfidan. Per-fi-dan.
-Pa ... pa ... jesu li oni ... pa ne možemo bez umjetničkih škola u gradu, čovječe! Poludjeti ću!-
45
Lea je stisnula usnice, a njezine su se oči u sekundi pretvorile u dva, tanka procijepa. Boca je
primijetio tiho, nakon što je izvadio prst iz vlastita nosa: -To je ujedno i jedino kaj možeš napraviti.Oboje se danas činilo kako su se neke crne sile nadvile nad njihov grad. Jučer su nakon nastave sjedili,
zajedno s ostalim prijateljima, u kafiću u blizini škole i razmišljali kako da ipak vrate novinaru za
uvrede koje je napisao na račun CKRM-a. Djeca nisu bila glupa i znala su da se događaju stvari, koje
je netko prethodno bio dobro isplanirao. Dok su oni sjedili oko okruglog stola i smišljali novu taktiku,
na radiju su upravo puštali šlager pjevača kojeg je rado slušala generacija njihovih roditelja. Lea je
tada pomislila kako je rat došao u trenutku kada su ona i njezini prijatelji u najboljim godinama, pa se
rasplakala i prijateljice su je morale tješiti. S radija se u tom trenutku orila oda jednoj mladosti: -Ispred
tebe stoji život stoji cijeli vijek, sedamnaest ti je godina tek ... –
Na ulici se istovremeno mogla čuti pucnjava. Dok je razmišljala o jučerašnjem danu, dolazilo joj je da
zaplače, a trenutno se događalo nešto što je bilo još stotinu puta važnije od izlazaka i zabave. Sada se
radilo zapravo o njezinoj glavi. Boca je kašljucao dok je promatrao oguljeni vrh svoje Doc Martens
čizme. Bio je to vrlo mršav mladić ispijena lica na kojem su stajala dva velika smeđa oka okrunjena
svijetlo smeđim obrvama. Imao je duge ruke i noge. On je također nosio na sebi crnu kožnu jaknu,
naslijeđenu od bratića iz Njemačke i sasvim izlizane, uske, plave traperice kupljene u nekom od
dućana s rabljenom robom. Na leđima kožne jakne ispisao je auto lakom bijele boje znak anarhije. U
čizmama je nosio isključivo crvene žnirance. Na glavi je nosio seminolu-kosu je prema potrebi
učvršćivao sapunom ili pivom kada mu lak ili gel nisu bili pri ruci-u njegovom lijevom uhu stajale su
tri ziherice, a oko vrata je objesio pseći lanac sa kojeg je visio minijaturni lokot. Ono što je
inteligentnom i skromnom djetetu ponekad stvaralo probleme bio je izgled njegovog lica. Na lijevoj
polovici lica, točno u ravnini nosa, raširila se crvena fleka, a tamo se nalazilo i nekoliko bradavica:
jedna kod usta i dvije na obrazu. Boca nije imao roditelje, jer su umrli prije nego što je on krenuo u
osnovnu školu, a imao je mnoštvo prijatelja i samo su ga sitne duše gledale s visoka, jer je siroče.
Ostala djeca slabo razumiju što to znači odrastati bez roditelja, pa se Boca uglavnom nije niti trudio
drugima neke stvari o sebi pojasniti. Zastao je sada i on ispred prozora, nosa prislonjenog o izgrebeno
staklo. Osjećao je u svakoj pori svojeg tijela nemir. Nekad su Centar upisivali budući umjetnici no
danas je situacija bila nešto drugačija. Centar umjetnosti krajem osamdesetih je postao vrlo popularan
među “zlatnom mladeži”, pa se činilo kako je to samo olakšalo kasnije Biljani Topić „preuzimanje“
škole. Po novom je školovanje u Centru umjetnosti bio prestiž i statusni simbol među bogatijima i
snobovima. Djeca čiji su roditelji trčali za novcem i nisu se stigli dovoljno posvetiti svojim
potomcima, u novim će vremenima postajati sve više agresivna i biti će vrlo često nehumana prema
ostaloj, darovitoj i emotivnoj djeci-umjetnicima i uskoro će zato biti sve više otvorenih sukoba na
školskim hodnicima. Kada će na kraju svi na Balkanu podivljali, zlostavljanje među učenicima u
Centru umjetnosti postati će svakodnevna rutina. Učenici će se uskoro početi separirati i po
nacionalnoj osnovi. Sve manje će se Hrvata željeti družiti sa Srbima, pa će djeca jedni druge početi
ispod oka promatrati na školskim hodnicima. Plavokosa kćer poznatog režisera koja djeci nije
namjeravala pomoći u borbi za CKRM, bila je samo dio klike slabića koji će uskoro početi raditi
probleme po Centru umjetnosti. Ona je zapravo išla u drugu školu, ali se zato s malim nasilnicama iz
Centra umjetnosti družila u svoje slobodno vrijeme.
Bocu je ozbiljno zabrinjavala činjenica što se posljednjih deset minuta niti jedna ptica ili neka druga
životinja nisu oglasile na ulici. Nervozno je prstom počeo kopati po uhu, promatrajući usput radnike
koji su jeli sendviče na klupama ispred školske zgrade.
46
-Kako je netko poput nje uopće mogao postati direktoricom? Neka mi to netko objasni! A i to
mijenjanje programa ... to je sasvim nehumano prema nama koji smo upisali Centar po starom
programu!Boca se odmah složio: -Normalno da je. Sad' se sve to na nama prelomilo. Ukinut će, kaže Rebić,
stručne predmete i sve smjerove.
-Znaš da mi je malo čudno bilo to što nas na početku školske godine nitko nije pitao koji smjer smo
odabrali.U blizini je zastao mladić koji je imao svu silu bedževa na reveru svojeg sivog sakoa. Muc je bio
obučen u sasvim uske, izlizane traperice gotovo identične Bocinim hlačama. On i Boca su pohađali
treći F razred, a nastavu su slušali u školskoj učionici koja se nalazila odmah do nove učionice G
razreda na drugom katu školske zgrade do koje se nije lako bilo popeti pogotovo u ranim jutarnjim
satima. Na dlanu pridošlice ležala je loša kopija Zippo upaljača kupljena nedavno u kiosku na nekoj
od zagrebačkih tržnica. Kako je u novije vrijeme došlo do stanovitih promjena u hrvatskoj ekonomiji
u dućanima se, odjednom, mogla kupiti uvozna roba po vrlo niskim cijenama, međutim niska je bila i
kvaliteta tih proizvoda, pa su ljudi sve češće pričali da se u Hrvatskoj počeo nuditi sve sami škart
izvana, kojeg su se stranci jeftino rješavali, prodajući ga siromašnim Hrvatima. Neki su odmah shvatili
kako stranci na taj način rješavaju i problem zbrinjavanja opasnog otpada, jer zaista je bilo slučajeva
za vrijeme rata, da su lijekovi kojima je istekao rok trajanja slani kao humanitarna pomoć u Hrvatsku.
Kriminalcu se na taj način naime odbijalo od poreza, a on je rješavao usput i problem zbrinjavanja
otpada. I makar su u medijima takvi slovili kao humanitarci, zapravo su bili vragovi u ljudskoj koži.
Ljudi su u ovim krajevima bili ljuti, jer su takvi gledali na sve njih kao na idiote koji ništa ne razumiju,
pa si zato i dopuštaju kojekakve bezobrazluke, međutim istina je bilo nešto drugačija. Većina ljudi,
naime, u tom ratnom kaosu nije znala što se sve događa oko njih, a činjenica je i da su se mnoge
amoralne stvari radile skrivečki, te da su se kriminalci pod maskama čovjekoljubaca trudili itekako biti
oprezni kako ih ne bi uhvatili u nedjelu. Na zapadu su visoke novčane kazne i strogi zakoni sprječavali
kapitaliste da ostavljaju ili na neprimjeren način zbrinjavaju svoj otpad, a nečasni su pojedinci stvar
vrlo brzo riješili kada je Srbija zaratila sa susjednom Hrvatskom. Zbog rata većina poslova nije mogla
biti nadzirana ili spriječena, pa su mnogi iskorištavali takvo stanje. Europa je šutjela. Svijet je šutio. U
vrijeme dok su se na Balkanu radovali i bogatili jedino trgovci oružjem i ostali ratni profiteri, Hrvatska
se koprcala u mulju smeća, metaka, krvi i leševa. Leina i Bocina domovina nije bila uništena teškom
industrijom, imala je čista jezera, rijeke i potoke u kojima je tekla pitka voda i bila je jedna od rijetkih
zemalja na svijetu čijim stanovnicima nije bilo na kraj pameti da kupuju vodu za piće u plastičnim
bocama. Hrvatska je imala čist zrak i plodnu zemlju na kojoj se mogla uzgajati zdrava hrana, tamo su
stajale nepregledne šume i zeleni pašnjaci na kojima je pasla zdrava stoka. Na zapadu je skladištenje
opasnog otpada u prirodi bilo sankcionirano visokim novčanim kaznama, a onaj koji je koristio
vrijeme bezvlađa i poklanjao je ili što je još gore prodavao svoj otpad Hrvatima, uvijek bi prvo
potražio pokvarene domaće pojedince koji su za dobru proviziju pristajali činiti svakakve amoralne
stvari. Kratkovidni lopov namiren izdašnom provizijom nije se mnogo brinuo da li će otrovne tvari
jednog dana doći putem hrane i u organizam njegovog djeteta. Rat se dakle vodio na nekoliko
frontova. U hrvatske gradove koji su bili u neprijateljskom okruženju iz inozemstva se kamionima
dovozila hrana kojoj je bio istekao rok trajanja. Jednom su neki „čovjekoljupci“ iz Evrope dovukli u
Istru milion antibebi pilula kojima samo što nije istekao rok trajanja. Netko je Hrvatima za vrijeme
rata poklonio ili bolje reći „uvalio“ antimalarike koje su kasnije morali slati u Afriku, jer u Hrvatskoj
ljudi nemaju problema s malarijom. U vremenima koja su bila izuzetno teška za ljude na tim
prostorima, gotovo nitko nije bio pošteđen prijevare, a svaki čovjek koji je preživio rat i tranziciju u
Hrvatskoj nosio je na srcu barem jedan ožiljak, jedan zarez koji nikad neće sasvim uspjeti zacijeliti.
47
Lea i njezini prijatelji, dakako, nisu imali dovoljno znanja niti mudrosti da spriječe kriminalne radnje
koje su se događale paralelno s ratnim razaranjima tako da su ta nevina djeca postala na kraju
kolateralne žrtve. Nakon što rat završi, ulice će i dalje biti izuzetno opasne i roditelji će svoju djecu
moliti da ostanu još malo pod jorganom. Godine će prolaziti, ali ulice će ostati nesigurno mjesto i
roditelji će brzo zaključiti kako su sigurniji u stanu i da zapravo ništa ne gube time što nemaju
dovoljno novaca za kazališta, ljetovanja i zimovanja.
Mucov upaljač stigao je u Zagreb, prije mjesec dana, zajedno s pošiljkom oružja i streljiva. Čovjek s
hrvatskim prezimenom i stalnim prebivalištem u Čileu želio se riješiti robe koju je kupio, a nije ju
uspio prodati Palestincima, pa mu je rat u Hrvatskoj došao kao naručen. On je naime plaćao
svakodnevno velike svote novaca za robu koja je ležala već mjesecima na skladištu. Profiter će ove
zime provesti dva tjedna s obitelji u iznajmljenoj, prostranoj, planinskoj kući smještenoj na jednom od
najmodernijih svjetskih skijališta. U trenutku dok će se spuštati niz snježno bijelu stazu u pratnji svoje
supruge-portugalske pop zvijezde s kraja osamdesetih-broj djece ubijene ili osakaćene oružjem kojeg
je on prodao zaraćenim stranama još više će porasti.
Muc je stajao naslonjen o zid i zijevao, Lea je prtljala po žnirancima na svojim „martensicama“ dok je
Boca drijemao, ošamućen od topline, glave prislonjene na ruke koje su mu počivale na prozorskoj
dasci. Kada se prenuo iz drijemeža kratko je konstatirao: -Boje nas se.
-Tko to, Boca?
-Ova vlast se boji nas, umjetnika. Samo su takva govna!
-Moj stari kaže da su ovi jedini pošteni i da ćemo jedino s njima dobiti ovaj rat!Muc je na te Leine riječi nakrivio glavu i zaškiljio, pa se grohotom nasmijao. Boca je rekao: -Stari ti
brije big time. Nemoj i ti sad' tu počet' srat'.-Hvala Bogu da smo se izvukli iz onog boljševizma! Biti će ovo još mala Švicarska, vidjet ćeš.Boca je promrmljao cinično više za sebe: -Ideš!
-Isuse! Sve se raspadalo u socijalizmu. Imala sam osjećaj ako sjednem na klupu u parku da će mi se
raspasti pod guzicom. Nigdje nije bilo ve-ce papira ili sapuna po kafićima i nitko nije ...
-Kaj ti je falilo? Kaj ti je osim toga falilo, molim te!?
-Puno toga, Boca.
-Imali smo svi ljetovanja, love, zabave. A kaj ti danas fali?
Lea je tiho odgovorila: -Danas najviše fali razuma.Vani je tada zapuhao vjetar i podignuo prašinu, otpalo lišće i komadiće papira sa školskog igrališta.
Boca je bacio opušak na pod i zgnječio ga vrhom čizme, pa dobacio: -Fali i drugih stvari. Nemoj srat!
-Nemoj ti srati, vani je rat! Možda će kasnije biti bolje.Muc je pomislio kako su neki Leini stavovi zaista čudni i da ona ipak nije prekaljeni panker poput
Boce i njega, a onda se nadovezao na njezinu rečenicu: -Ako preživimo.-
48
Sretnici su živjeli daleko od Hrvatske u svojim udobnim, ostakljenim, raskošnim, osmerosobnim
stanovima na vrhu skupocjenih stambenih zgrada. Živjeli su u stanovima s ugrađenim podnim
grijanjem i saunom s masažnim kadama u svojim kupaonama, dok im se luksuzni auto grijao zimi i
hladio ljeti u prostranoj garaži u podrumu, a novac koji je kupovao takvu udobnost dolazio je nerijetko
od prodaje droge djeci i prodaje oružja zaraćenim stranama po svjetskim bojištima. Dok su u
Hrvatskoj, Africi i na Bliskom istoku trajali sukobi i djeca su umirala od krhotina granata, svijet se
gostio za bogatim stolovima pripremajući se za doček tisuću devet stotina devedeset i druge godine.
Temperatura na zemlji je rasla, a zrak, zemlja i voda su bili u mnogim dijelovima svijeta zagađeni i
ljudi su tamo obolijevali od teških bolesti. Hrana se u bogatim zemljama bacala dok je nevjerojatno
velik broj ljudi na planeti Zemlji bio istovremeno gladan. Ratovi koji su odnosili živote i dalje su bili
najefikasniji način zarade. Ratni profiteri, narko bosovi, pohlepni trgovci, tajna društva, tvorničari koji
se ne drže normi određenih protokolima, a utječu svojim novcem na svjetsku politiku-bića bez morala,
gora od najopasnijih zvijeri iz životinjskog svijeta-kreirali su sudbinu većine. Zabrane većih emisija
ugljičnog dioksida iz tvornica doticale su se svih osim najmoćnije države svijeta. Prognoziralo se kako
će radi klimatskih promjena većina primorskih gradova u budućnosti biti potopljena, a klimatizacijski
uređaji i dalje su radili punom parom uz otvorena vrata ekskluzivnih dućana po engleskoj prijestolnici
usred najvećih vrućina dok su se zimi ogromne prostorije bjesomučno pregrijavale samo kako bi ta
ista, otvorena vrata privukla slučajne prolaznike. Trgovina oružjem i drogom, emisija nedopuštenih
količina otrovnih plinova iz tvorničkih dimnjaka u atmosferu, hohštapleraj, kontrola strahom,
ispitivanje lijekova na ljudskim zamorcima, eksploatacija ljudi na svim razinama, visoke cijene
lijekova protiv opasnih bolesti, ljudsko roblje, uništavanje amazonske prašume, ogromne razlike u
bogatstvu i siromaštvu, sve je to bila porazna slika ljudskog roda na pragu dvadeset i prvog vijeka.
Čovječanstvo je živjelo u novom „srednjem vijeku“ okruženo vlastitim izmetom i smećem. Usprkos
napretku znanosti i društva, pojedinci su i dalje hodali visoko uzdignute glave, potpuno sigurni u svoju
glupost i površne procjene, vođeni jedino pohlepom koja je rađala nemar prema svim ostalim živim
bićima na planeti. Neki su naprosto mislili kako imaju više prava na život od ostalih, a iz toga je
proizlazilo mnogo problema.
Lea je pogledala ravno u sunce koje se pojavilo na prozoru. -Što ćemo s Biljanom, ljudi?
Muc je odgovorio: -Oduzeli su nam CKRM. Školu im ne damo!
Boca se na to nadovezao: -Bumo' išli u štrajk.
-Pa, ne možemo to, sada, kada je zabranjeno.Lea je okrenula glavu, jer joj je sunce počelo smetati. Boca je pružio prijatelju kutiju s cigaretama
kada ga je ovaj zamolio za jednu. Muc je izvadio cigaretu da bi zatim, po svojem starom običaju,
kutiju strpao u džep svoje kožne jakne.
-Cigarete!Boca je ispružio ruku i zaškiljio.
-Molim?
-Vrati mi kutiju!
-Kaj'se ložiš? Evo ti na, jebo te! Čuo sam da će zabraniti da se nose kožnjaci, minice, a curama će
zabraniti šminkanje.-
49
Uzdahnuvši teško, Muc je vratio prijatelju kutiju.
-Kužiš sad' ... da ak' ne uzmemo stvar u svoje ruke, sve bu' se raspalo!Boca je prišao prijateljici i obujmio je rukama njezina ramena, a ona je zakolutala očima i rekla:
-Hoćete mi reći napokon o čemu se radi ili da pogađam?Lea je pogledala upitno obojicu. Boca joj je namignuo, spustivši iz nekog razloga glas do samog šapta:
-Ovakav je plan ... –
Bilo je sasvim bespotrebno šaptati, jer osim njih nikoga drugog nije bilo na hodniku. Kada je čula
čitav plan, upitala se koliko je to uopće mudro i neće li radi toga možda imati još više problema s
novoizabranom direktoricom. Muc je naguravao nogom papirnatu lopticu, a Boca je opet snizio glas
sve do šapta: -Otpustili su par profesora, među njima i Gulića.
Muc će iznenađeno: -Ideš! Nisam to znao.
-Spika je šupačka, kažem vam!Boca se namrštio, lupio je rukom po radijatoru dok je promatrao nebo na kojem nije bilo niti jednog
oblaka. Pilot aviona JNA upravo je primio zapovijed i sada je, u hodu, petljao po patentnom zatvaraču
na jakni dok se približavao zrakoplovu koji je stajao dvadeset metara dalje. Kontrole zrakoplova kojim
će pilot uskoro krenuti prema Hrvatskoj bile su pokretane hidraulički. Kabina zrakoplova bila je
opremljena uobičajenim pokazivačima, a od svih prethodnih ruskih lovaca ovaj MiG-29 imao je
najbolju vidljivost. Slijedeći modeli, umjesto klasičnih pokazivača, imali su elektroničke zaslone s
modernim LCD višefunkcionalnim zaslonima. Pista je sada bila ispod njega. Dva zrakoplova koja su
letjela prema Zagrebu, iznad grada će ispustiti ubojiti teret i zatim će se vratiti u bazu. Obitelji oba
pilota nalazile su se trenutno na sigurnom u Vojvodini. Pilot koji je ujutro prije zadatka sjedio sam u
kantini, pušeći dok je čekao zapovijed, svoju ženu i dvoje djece nije zagrlio više od mjesec dana.
14:54, Banski dvori, Gornji grad, Zagreb
U prostoriji gdje su glomazni sivi zastori sašiveni od gustog i teškog materijala zaklanjali sunce,
sjedilo je za stolom sedmoro ljudi s čijih se lica nisu mogle pročitati nikakve emocije. Predsjednik RH
čistio je nos papirnatom maramicom, predsjednik savezne vlade SFRJ premetao je po rukama gumb
koji mu je upravo pao s košulje dok je Predsjednik Predsjedništva SFRJ promatrao kondenzirane
kapljice vode koje su se uhvatile s vanjske strane boce mineralne vode. Pročelnik vojnog kabineta
promatrao je noge tajnice predsjednika RH, a ona je upravo pokušavala zubima odgristi konac koji je
visio s rukava njezine snježnobijele košulje. Savjetnici predsjednika RH sjedili su ukočeno na
stolicama i šutjeli. Konobari su upravo donijeli tanjure i zaželjeli ljudima dobar tek. Ručali su
janjetinu u saftu od češnjaka i paradajza, pržene krumpire i zelenu salatu dok su razgovarali o teškoj
situaciji u Hrvatskoj. Uglavnom se pričalo o tome što rade Milošević i vojni vrh JNA. Kada je pojeo
jelo sa svojeg tanjura, pročelnik vojnog kabineta zapalio je cigaretu. Neki su se pobunili jer nisu još
niti s ručkom završili, no pročelnik je samo slegnuo ramenima i nastavio pušiti. Ubrzo je došao neki
čovjek izvana, u tamnom odijelu s leptir kravatom, koji je otvorio prozore u svečanoj dvorani, te
izašao van isto tako brzo i nečujno kao što je i ušao. U trenutku kada im je trebala biti servirana kava,
Predsjednik RH je ustao i poveo ljude do svojeg kabineta. Ptice su prestale pjevati, a pas koji je lajao u
50
susjedstvu posljednjih dvadeset minuta, odjednom je umuknuo. U trenutku kada su i posljednji ljudi
ušli u njegov kabinet, Predsjednik RH prišao je ormaru i otvorio malena staklena vrata iza kojih je
stajao moderan radio prijemnik. Zvučnici su stajali na krasnim metalnim postoljima po kutovima
prostrane sobe u kojoj se osjećao miris cvjetnog osvježivača zraka. Njegovi ljudi su se upravo bili
smjestili u prostoriji kada je ušao konobar i servirao im kavu. Predsjednik RH ustao je iz svoje fotelje,
razmaknuo zavjese i odškrinuo prozor, otvorio je zatim usta da kaže kako je vani prekrasan dan, a oni
nemaju vremena uživati u njemu, ali rečenicu nije uspio niti započeti. Začuo se prasak. U drugom
trenutku već je letio po prostoriji. Bilo je jasno da je eksplodiralo u neposrednoj blizini. Dva MiG-a 29
vraćala su se prema tajnom vojnom aerodromu u trenutku kada je predsjednikov savjetnik napokon
uspio otvoriti oči u toj prašini. Predsjednik predsjedništva SFRJ poletio je kroz zrak i pao naposljetku
između radnog stola i niskog ormarića koji se prevrnuo od siline udarca. Pročelnik vojnog kabineta i
tajnica predsjednika ležali su na podu jedan preko drugog. Ona je imala prilično veliku krhotinu stakla
zabijenu u lijevu podlakticu, iznad vene, a on razrezanu usnicu i površinsku ranu na vratu. Kada se
oporavio od prvog šoka, Predsjednik RH naredio je ljudima da napuste prostorije i krenu prema
skloništu Banskih dvora.
Petnaest minuta kasnije Predsjednik RH razgovarao je telefonski, na engleskom, s nekom osobom dok
su Predsjednik predsjedništva SFRJ i Predsjednik savezne vlade SFRJ stajali i pratili nijemo najnovije
vijesti na televiziji. Ostali su šetali prostorijama i razgovarali. Tada su se vani oglasile sirene.
Predsjednik RH podignuo je glas i činilo se kako će opsovati, ali onda mu se na licu pojavio
zadovoljan smiješak. Rekao je: -My people will call you again in about ten minutes.Odmah zatim je spustio slušalicu u njezino ležište. Visok, vojni dužnosnik Sjevernoatlantskog saveza
podignuo je nešto kasnije avione iz Aviana, zaprijetivši JNA da će se oni umiješati ako JNA nastavi
napadati Zagreb. U prostorijama skloništa mogao se dobro čuti glas spikera s televizije: -Velika
skupina aviona leti prema Zagrebu. Molimo građane neka ostanu u svojim skloništima odnosno da
napuste svoje stanove i krenu potražiti bolji zaklon! Očekuje se još jedan napad na Zagreb.–
U trenutku kada se očekivao novi udar, grupa aviona na putu prema Zagrebu naprosto se okrenula i
vratila do tajnog aerodroma u Udbini. Sve to odigralo se toliko brzo da se običan čovjek, prolaznik na
ulici, nije imao vremena niti zamisliti. Oni koji su se nalazili u skloništu Banskih dvora, mogli su opet
normalno funkcionirati. Predsjednik RH zatražio je da mu donesu novu kavu. Jedan od
predsjednikovih savjetnika je primijetio: -Zar vam se tlak predsjedniče nije dovoljno digao nakon
ovog.Kada su i ostali zatražili kavu, savjetnik se samo pokunjeno povukao u kut i sjeo tamo na stolac ispred
televizora. Predsjednik predsjedništva SFRJ rekao je, popravljajući kravatu: -Ubili bi nas sve jednim
potezom. Tajnica predsjednika RH se odmah nadovezala na njegovu misao: -Suviše je precizno
pogodila.Zatim je dodala kako vjeruje da je raketa bila vjerojatno navođena upravo iz Banskih dvora. Tri
predsjednika uskoro odvode na lokaciju gdje će moći u miru nastaviti razgovor, a ostali dužnosnici
odlaze izvršiti nove zadatke, one koji su im dodijeljeni nakon napada na Zagreb. Svečana dvorana u
Banskim dvorima je razrušena, ostao je samo jedan zid koji se urušio sat vremena kasnije. Kabinet
predsjednika Republike Hrvatske nije bio toliko oštećen, ali je bio u neredu kao i ostale prostorije koje
su se nalazile u blizini mjesta gdje je pala bomba. Svuda su bile krhotine stakla, prašina, žbuka,
komadi drveta i miris dima koji se nije stigao provjetriti niti slijedećih nekoliko dana.
51
14:54 Centar umjetnosti
Sada se i Mucu počelo činiti kako je vani nekako odviše tiho. I zaista! U jednom trenutku je sasvim
utihnuo lavež pasa. Nekoliko minuta kasnije neki pas je zalajao negdje na petom katu stambene
zgrade, preko puta školske zgrade, a uskoro su mu se pridružili i ostali. Životinje su osjećale da nešto
ne valja. Boca je i dalje pričao ispod glasa: -Troje ih je predavalo prošle godine u našem razredu.
Komunisti?
-Svi su profesori bili u partiji do prije mjesec dana, jebo te! Kaj me to uopće pitaš, Muc? Jedna je
predavala književnost, druga engleski, a treći sociologiju.
–Ajde da su predavali marksizam, onda bi još razumio zašto su dobili otkaze. Aaa ... da nisu možda
Srbi?
-Ova iz engleskog bi mogla biti Srpkinja, ali ono dvoje su sto posto Hrvati ... po prezimenu.
-Ne kužim u čemu je stvar.Lea je stajala ispred Boce, zagledana u njegova dva velika sjajna oka kada je rekla: -Dečki uz vas sam
štogod budete poduzimali.
-Starci mojeg susjeda su dobili otkaz u firmi. Oboje su Srbi. Danas oni, sutra tko zna ... možda kada se
riješe svih Srba dolaze na red Židovi, Muslimani ... kaj ja znam ... pa na kraju buju otpustili ateiste, pa
sve žene u školi i zabraniti će curama da se školuju ... –
Muc je nastavio podizati tenziju, ali se nitko od prijatelja nije previše uzbudio. Boca je lupio prijatelja
šakom u rame i nasmijao se. -Daj, nemoj brijat, jebo te!Muc se samo vragolasto nasmijao i odmah zatim je promijenio temu: -Kako je prošao onaj članak o
CKRM-u?Za Leu je priča o CKRM-u i dalje bila bolna tema. -Mi smo ga poslali, ali ga oni u tim svojim
konzervativnim novinama nisu htjeli objaviti!Prijatelji su samo krajičkom oka registrirali kada je Boca nestao iza vrata muškog toaleta. Muc je lupio
nogom u radijator i bijesno rekao: -Rekao sam ti ja da se njima jebe živo za istinu! Novinar je lagao
samo da ocrni alternativu! Možda je sve to bilo unaprijed smišljeno kako bi ti prasci lakše ukrali
društveni klub. Normalno da im nije na kraj pameti bilo da objave istinu, ono kaj ste vi napisali, ako je
sve bilo već unaprijed isplanirano i dogovoreno.Nad umivaonikom u muškom toaletu curila je neprestano voda iz slavine. Boca je stajao nad pisoarom
i obavljao nuždu dok su ga prijatelji, kojima se uskoro pridružila i Petra, čekali na hodniku. Muc je
pušio cigaretu promatrajući Petrine noge. Ona se igrala s kožnim narukvicama na rukama, koje je
sama kod kuće izradila, potpuno indiferentna prema njegovim pogledima. Lea je počela zijevati.
Zapuhao je povjetarac. Muc je zagasio opušak na podu školskog hodnika, zgnječivši ga svojom
„martensicom“. Pokraj prozora je proletjela vrana s malom zelenom gusjenicom u kljunu. U zraku se
osjećao miris pečenih kestena, a do njihovih je nozdrva, nošen vjetrom, kroz otvoren prozor dolazio
miris iz pečenjare na uglu. Ugodan i topao povjetarac milovao je njihova lica kada se odjednom
prolomio dubok i prodoran zvuk od kojeg su svi protrnuli. Boca je registrirao detonaciju u trenutku
dok je vršio nuždu u toaletu i promatrao crtež konja kojeg je neko talentirano dijete nacrtalo na zidu
pokraj kotlića. Tajnica predsjednika RH upravo u tom trenutku je pomislila na svoju najbolju
52
prijateljicu koja je, baš toga jutra, otišla na odmor na Jadran zajedno s djecom i mužem u osobnom
automobilu. Bila je posljednjih tjedan dana strahovito ljuta na prijateljicu kojoj je nekoliko puta rekla
„kako nisu vremena za takve podvige“. Začula se još jedna detonacija, a ubrzo zatim uslijedile su i
ostale. Hrvati nisu imali aviona, a nemali broj tenkova, vojnih vozila, oružja i municije zaplijenili su
hrvatski branitelji i civili tek kada su osvojene kasarne JNA. Ista ta stvar dogodila se i u susjednoj
Sloveniji, nekoliko mjeseci ranije. Muc je jauknuo: -Ste' čule ovo?! Petra je progutala pljuvačku, pa je
istisnula kroz zube: -Ne, ti si!Onda se i Lea javila: -Bombardiraju!Ukočena pogleda, Petra je promatrala plavo nebo. Muc se počešao po glavi i pitao: -Kaj ćemo?
-Kaj ja znam! Isuse! Petru je uhvatio strah, osjetila je kako joj noge podrhtavaju i pomislila je da će morati sjesti na hladan
pod kako se ne bi stropoštala dolje, a onda je počela i paničariti. Lea je osjetila tupu bol u glavi koja je
trajala nekoliko minuta, a prestala je isto tako naglo kako se i pojavila. Dva aviona jugoslavenske
narodne armije koji su preletjeli iznad njihovih glava, ispuštajući bombe iznad ciljeva ucrtanih na
topografskim vojnim kartama, letjeli su natrag prema bazi. Vani na ulici odmah su se začuli i
pucnjevi.
-Daj idemo nekam' ... bar' da se maknemo od prozora!Petra je vukla prijateljicu za rukav.
-A kamo da idemo?
-Kaj ja znam. Tam' možda?Petra je pokazala rukom prema toaletima, slegnuvši ramenima i napravivši bolan izraz na licu. Tek
sada su psi, mačke i ptice počeli svi revati u isti glas. Dolje na ulici radnici s građevine su trčali u svim
smjerovima, prolaznici su trčali, psi su lajali, vozači osobnih automobila stiskali su papučicu gasa, a
jedna vrana upravo je ispustila iz kljuna crva kojeg je ulovila. Vozač je zaustavio tramvaj i zamolio
putnike da izađu van, te krenu prema najbližem skloništu, kada je neka starija žena počela urlati: -Od
kuda ja znam gdje je najbliže sklonište!Petra je čučala ispod prozora, pridržavajući se objema rukama za radijator dok je Lea stajala pokraj
nje, tužnog pogleda zagledana u nebo iznad Zagreba, naslonjena o isti taj radijator sa spuštenim
rukama priljubljenima uz tijelo. Muc je cigaretu, koju je malo prije bio zataknuo za uho, premjestio
sada u prednji džep jakne da mu ne bi slučajno ispala ako će morati uskoro trčati.
-Proklet bio dan kada sam se ovdje rodila!Lea je bila očajna što se ovakve stvari događaju u trenutku kada su ona i njezini prijatelji mladi i
trebali bi se zabavljati, a ne strahovati za goli život. Nebo je bilo prošarano oku jedva vidljivim,
paperjasto bijelim oblacima. Muc se počešao po tjemenu dugačkim noktom ispod kojeg je virila
prljavština, pa je odrezao: -Neću u podrum. Klaustrofobija me tam' hvata i užasno smrdi po znoju.Kako se gimnastička dvorana nalazila u podrumu školske zgrade, miris znoja se znao osjetiti i na
hodniku ispred kantine. Lea bi voljela u tom trenutku da je mogla plakati, ali suze jednostavno nisu
željele poteći. Poželjela je da je netko utješi i kaže joj kako rat neće još dugo trajati, i da svima njima
mladost neće proći u mirisu baruta i užasu siromaštva, a upravo takvim pričama su najčešće djecu
53
plašile bakice po tramvajima i dućanima. Nije se toliko bojala koliko je bila tužna, jer nije mogla niti
malo utjecati na ono što se oko njih upravo događalo. Nije mrzila, nije zavidjela, nije činila zlo sebi i
drugima, pa je zato uskoro počela osjećati kako ju je netko strašno prevario. Iz tog se osjećaja brzo
rodio bijes. Petra je ustala i naslonila glavu na Leino rame, zagnjurivši lice u njezinu raspuštenu kosu
rekla je: -Možda je baš netko u Zagrebu danas poginuo.Nakon toga je počela neutješno plakati. Muc je gurnuo glavu kroz prozor ne bi li vidio nove
zrakoplove. -Čujete opet pucnjeve, ljudi? Čuo sam ja i ujutro rafal na remizi dok sam čekao tramvaj.
-Bolje se ti makni od prozora, Muc.Petra je zakolutala očima, osjećajući kako je opet hvata panika. Drhtala je i plakala dok se pridržavala
rukama za prijateljicu.
-Idemo po Bocu, pa da palimo odavde?Muc je već krenuo prema toaletima kada se u blizini pojavila profesorica latinskog.
-Vas troje ... Što čekate?! Brzo u podrum!Žena je mahala rukama po zraku dok je prilazila, užurbano mjestu na kojem je stajalo troje prijatelja.
Profesorica je bila uplašena i srce joj je kao ludo tuklo u grudima, hvatala je kisik poput ribe kada je
izvade iz mora i bace na drveno korito čamca. Muc je iskoristio, malo kasnije, trenutak njezine
nepažnje i pobjegao je u toalet.
-Zar ste gluhe?! Odmah da ste se spustile u podrum! Gdje je onaj koji je tu maloprije stajao?Djevojke su slegnule ramenima, praveći se da ne shvaćaju pitanje. Suze su ostavile svjetlucavi trag na
puderu kojim je nježna žena prekrila nepravilnosti na svojem licu, a zeleno sjenilo i ljubičasta maskara
rastopile su se u slanoj tekućini i razmazale po njezinim obrazima. Dok je urlala, nesretna žena je
zapravo razmišljala o prevelikom broju djece za koju su ona i njezine kolege danas bili odgovorni.
Dobila je „odozgora“ instrukcije da nitko od djece koja svakodnevno dolaze u školu ne smije
nastradati. Svi profesori na kojima je sada ležala ogromna odgovornost dobili su ista naređenja. Škole
će po glavnom gradu Hrvatske za vrijeme rata u samo nekoliko kratkih navrata prestajati s radom dok
će najave o promjeni satnica biti emitirane putem radija i televizije. Usprkos snajperistima koji će
povremeno ubijati prolaznike po ulicama Zagreba, djeca i profesori većinom će redovito dolazili u
školu. Profesorica latinskog jezika smatrala je kako su sirota djeca osakaćena generacija, jer se “svo to
zlo upravo na njima prelomilo”. Neki dan se povjerila kolegici s kojom je povremeno pila kavu u
kafiću iza škole, rekavši joj kako djeca razumiju dovoljno da se sklone s ulica za vrijeme uzbuna, ali
premalo da paze što i kome pričaju. Bilo joj je žao te djece možda i više nego same sebe. Prije
nekoliko mjeseci prekinut je miran i lijep život kojeg je vodila s čovjekom za kojeg se udala prije
nepunih godinu dana. Njezina je zemlja sada bila u ratu. Nedavno je vidjela na televiziji kako na ulici
jednog od hrvatskih gradova tenk JNA gazi crvenog Fiću. Profesorica je te večeri, iz fotelje u svojem
dnevnom boravku, razrogačenih očiju promatrala čovjeka kako izlazi iz auta dok se prema njemu
kretao tenk JNA. Crveni Fićo brzo je završio pod željeznom grdosijom. Kotrljao se pod njime, ulicom,
slijedećih nekoliko metara sve dok ovaj nije prešao preko njega i nastavio jurišati dalje, a crveni je
automobil ostao u komadima ležati na cesti. Ona je kraj reportaže dočekala sa suzama u očima,
prisjećajući se knjiga Milana Kundere i njegovih opisa ulaska ruskih tenkova u Prag. Na početku joj se
činilo kako će sve to proći s nekoliko manjih incidenata, međutim onda su ljudi počeli ginuti, kuće
gorjeti i djeca plakati za mrtvim roditeljima, a u sve veće hrvatske gradove su pristizali prognanici i
bilo je sasvim jasno da je sada u pitanju pravi rat. Profesorica latinskog jezika još nije uspjela postići u
54
životu sve ono što je planirala, a sada nije vidjela niti kako bi to mogla postići u slijedećih nekoliko
godina. Trebalo je razmišljati jedino o današnjem danu, jer sutra možda niti ne dođe ako postane
neoprezna i ostane lakovjerna. Danas je bila u srednjim godinama i činilo joj se kako je zakinuta u
najboljim godinama života.
Vani se ponovno začula pucnjava iz karabinke. Miris baruta, nošen vjetrom, došao je i do njezinih
nozdrva i tada je sasvim izgubila kontrolu. Počela je urlati na hodniku: -Odmah da ste se spustili u
sklonište! Marš dolje, neću više ponavljati!
-Razredi su otključani, profesorice. Što ako netko uđe unutra i ukrade nam stvari?Lea je napravila korak naprijed, ali je zakoračila brzo natrag kada se profesorica još jače zaderala:
-Zar ste gluhi?! Pustite stvari i krenite u podrum!!
-Prošli put su nekima nestali novčanici.
-Da li ste vi zbilja toliko bezobrazni da ne poštujete starije od sebe?!Djevojke su naposljetku ipak krenule prema stepeništu, ostavljajući svoje prijatelje u muškom toaletu.
Dok se spuštala niz stepenice prema skloništu, Lea je pomislila kako su njih dvojica pravi sretnici, jer
neće morati uskoro stajati u gomili okruženi znojem i psovkama. Kada su mladići izašli iz muškog
toaleta, školski je hodnik bio potpuno prazan. Iskrali su se van kroz stražnja vrata škole. U prizemlju i
podrumu zgrade vladala je tolika strka da nitko nije niti primijetio kada su se vrata, koja su vodila na
školsko igralište otvorila i zatvorila. Boca i Muc iskoristili su priliku i brzo se udaljili iz kruga škole.
Ulica je bila gotovo pusta. U prolazu se nepoznati muškarac zabio u Bocu. Neznanac je bio zadihan,
blijed u licu i čela orošenog znojem kada je zastao i s nekim čudnim izrazom na licu, primio rukom
čvrsto Bocino rame i protresao ga. -Tam' prek' puta dečki, na vrhu ove zgrade ... tu ... vidiš mali?
Snajperist! Krenite radije drugim putem jer bu' vas frajer ubil'.Čovjek je to procijedio kroz zube zatim je produžio dalje niz ulicu brzim hodom. Opet se začula
pucnjava. Bilo je obojici sasvim jasno da se puca u neposrednoj blizini, pa su iz sve snage potrčali
prema obližnjem lokalu. Boca je imao onaj neugodan osjećaj u trbuhu kao da se najeo nečeg paprenog
ili je nastavio piti alkohol ujutro, odmah nakon buđenja, na mamuran želudac. Činilo mu se kako su
prošle godine u tih nekoliko sekundi dok su njih dvojica stajali vani. Za stolom u blizini šanka sjedio
je neki mladi par. Nikoga nije bilo unutra osim njih dvoje i konobara. Mladići su pronašli slobodan
stol u kutu. Boca je zapalio cigaretu u trenutku kada su naručivali kave od konobara koji u početku
nije niti najmanje obraćao na njih pozornost nego je slušao napeto vijesti s radija. Aparat je stajao,
zajedno sa zvučnicima, na drvenoj polici pričvršćenoj na zidu iznad šanka. Redoviti program Radija
34 opet je prekinut zbog izvanrednih vijesti o zračnim napadima na gradove Zagreb, Šibenik i Split.
Djeca koja su se nalazila u školskoj zgradi, stajala su natiskana u zagušljivom podrumu škole gdje je
bilo sparno i teško se disalo. Petra i Lea nalazile su se u društvu nekolicine svojih vršnjaka koji su
razgovarali među sobom, došaptavajući se. Stajali su pokraj vrata iza kojih su se nalazile svlačionice i
gimnastička dvorana. Ovdje su bili prilično sigurni i znali su da ih neće prisluškivati Biljanine uhode.
Miris koji se provlačio ispod vrata bio je toliko neugodan i prodoran, da su se svi ostali učenici i
profesori dovoljno daleko odmaknuli. Od nedavno je sve više djece postizalo slabiji uspjeh, zabušavali
su na nastavi, odlazili usred radnog dana iz škole, neredovito su dolazili u školu ili kasnili na prvih
nekoliko sati nastave, a sve je to postalo uobičajeno danas čak i za one koji su do jučer bili odlikaši.
Mnogi od učenika sve manje su se obazirali na zabrane-svakih nekoliko dana stupalo je na snagu
nekoliko novih zabrana i propisa-jer ono što je još do jučer bilo normalno i uobičajeno u njihovoj
55
umjetničkoj školi, danas je bilo strogo kršenje pravila. Rijetko se koje dijete znalo, htjelo i moglo
prilagoditi naglim promjenama. Mladić u traper jakni odlučno je ponovio rečenicu od maloprije: -U
srijedu je štrajk.-Kaj ste normalni?!Djevojka s kratkom smeđom kosom, bujnim grudima i malom stražnjicom rekla je to povišenim
glasom.
-Gdje ti živiš, ženo? Ko' ... ne znaš kaj se događa po školi?Ostali su ih stalno molili da se utišaju. Djevojka kratke kose-nosila je naočale s metalnim okvirima
zlatne boje, imala prazan pogled i umjetan osmijeh, a rado je odlazila u krevet s mladićima u koje nije
bila zaljubljena niti ih je mogla u budućnosti zavoljeti-spustila je glavu na prsa i pustila da joj objasne
ono što ju do sada nije niti previše interesiralo. Kod kuće su je roditelji uglavnom zanemarivali, a
majka ju je poticala da se bogato uda makar su ona i suprug imali dovoljno novaca i sve troje su živjeli
prilično udobno. Kako nesretna djevojka nikad nije upoznala ljubav, logično je da je nije znala
prepoznati, primati niti davati.
-Nemoj mi samo reći da nisi znala.
-Načula sam nešto ... Tek sam se prije tjedan dana vratila s mora, čovječe!Djevojka je gledala ravno ispred sebe, trudila se da ne primjećuje zlobne grimase ostale djece kada je
popravila prstom lijeve ruke naočale koje su joj, zbog znoja, spuznule na sam vrh nosa. Mladić
zalizane plave kose u plavim trapericama i turskoj kopiji američke baseball jakne pitao je oprezno:
-A što ako nam direktorica podijeli svima ukore?Djevojka s kratkom kosom odmah se složila s njime: -Ima pravo. Samo ćemo ravnateljicu još više ...Odostraga se začuo nečiji ljutiti glas: -Nije ona nikakva ravnateljica!
Djevojka s naočalama napravila je grimasu čuđenja na licu. -Kak' nije, kad' je?
Tamnokosi mladić privlačnog lica, glavni organizator prosvjeda koji je stajao u početku šutke sa
strane, tek sada se javio: -Kaj ti je? Da nije ovakav kaos ne bi ona sjedila na tom mjestu niti dvije
minute.
Onaj u trapericama i baseball jakni odmah se uplašio. -Ionako nas samo dvije godine dijeli od mature.
Dajte se ljudi saberite malo!Tamnokosi je na to mirno rekao: -Ako je nekoga strah nećemo zamjeriti, ali drž'te jezik za zubima i
nemojte širiti priču dalje.Mladić u baseball jakni bio je uporan: -Da ne bi slučajno netko od vas sutra došao na ideju da
demonstracije preselimo na ulice?Bio je nervozan i premještao se stalno s noge na nogu. Uskoro mu je postalo žao što stoji među
buntovnicima i na taj način riskira da ga netko prijavi direktorici.
-Ako bude trebalo ići ćemo i na ulice! Ne uništavaju samo umjetničku nego i ostale škole po gradu. To
bu' uskoro postalo masovno ... bute' vidli! Tko je za prosvjed, a tko protiv?
56
-Svi smo za!Onda je netko ipak doviknuo: -Ja nisam!U trenutku kada su prestali biti oprezni i počeli su sve glasnije pričati, prišao im je jedan od profesora
koji nisu trpjeli Biljanu, savjetujući ih da pričaju tiše. Jedan piskutavi glasić tada se javio iz gomile i
rekao: -Čula sam neki dan da će u kantinu moći od sada ulaziti i profesori.Netko je rekao: -Ja sam čuo da Bilja namjerava kantinu zatvoriti!
-Nemaju nam pravo mijenjati identitet škole i pravila preko noći. Mi smo, ljudi moji, upisali
umjetničku i ovdje ćemo maturirati. Kakva mrtva gimnazija?!
-Ne dolazi u obzir!
-Tako jeeee!Glavni organizator prosvjeda podignuo je tada ruke iznad glave kako bi utišao gomilu, pa je rekao
tiho, ali samouvjerenim glasom: -Prosvjed je u srijedu. Razglasite po školi, recite u razredu, recite
ljudima s kojima pušite u wc-u da se dobro pripreme, recite u kantini i ... budite oprezni.-Djeca su se prilično brzo razišla, a Petra i Lea su među rijetkima ostale i dalje stajati ispred ulaza u
gimnastičku dvoranu. Petra se hladila komadom papira istrgnutim iz bilježnice. Lea je promatrala
kazaljke svojeg Swatch-a, izračunala je kako stoje u podrumu točno trideset i sedam minuta.
Fosforescentne kazaljke njezinog ručnog sata kupljenog prije rata u Austriji, svjetlucale su u
polumraku podrumskog prostora. Istina je bila da se na polumrak bila naviknula u malim zagušljivim
klubovima u koje je znala otići zajedno sa svojim društvom, međutim tamo nisu morali šaptati i mogli
su popiti piće ili zaplesati uz muziku. Osjetila je tupu bol u želucu. Bila je gladna. Izvana su do
njihovih ušiju opet dopreli pucnjevi. Lea je prekrila rukama lice. Netko je uzvratio paljbu i sada je to
već počelo ličiti na pravi rat, kakav su do tada mogli vidjeti jedino u američkim filmovima sa zgodnim
glumcima ili u domaćim filmovima o NOB-u. Odjeknule su dvije prigušene detonacije zatim je
nekoliko minuta vani trajala sablasna tišina, a onda su grmljavina i buka ponovno nagrnule kao aveti u
podrumsku prostoriju. Lea je samu sebe počela prisiljavati da razmišlja o nekom davnom ljetovanju na
Jadranu. Kroz glavu su joj prolazile slike uvale na prekrasnom otoku Visu, koji je u socijalizmu bio
zabranjen za strance, jer je JNA tamo imala svoju bazu. Ista ta narodna armija za koju su ih uvjeravali
da će narod braniti od neprijatelja-u slučaju da ih napadne netko izvana u pokušaju da vojnom silom
sruši socijalizam-sada je bacala bombe na njezin rodni grad. Lea se prisjetila kako su ih u
komunističkim školama odgajali da se moraju bojati ne samo vanjskog već i unutarnjeg neprijatelja
koji nikad ne spava, pa je pomislila na Miloševića, ali onda se brzo vratila u mislima na otok Vis jer je
tamo bilo kud i kamo ljepše nego u stvarnosti. Tjerala je samu sebe da izvlači ugodna sjećanja iz
ladica pamćenja i uskoro je sasvim jasno, pred očima, mogla vidjeti stijene kako svjetlucaju na toplom
srpanjskom suncu. Tamo je klečala u lokvi slane vode, igrajući se s rakom kojeg je njezin otac bio
ulovio u plićaku. Kada ju je zasmetala prašina u zraku i počela je kašljati, osunčana viška uvala se
rasplinula pred njezinim očima. Sada je opet vidjela samo polumračni hodnik i vrata koja vode u
dvoranu.
-Što misliš Petra, koliko je liku metaka još ostalo u šaržeru?
-Ne kužim ti se ja u oružje.
-Što ako ima još nekoliko okvira?
57
-Možda su dvojica snajperista.
-Možda su u šumi! Zašto kantina ne radi?
-Biljana Topić je tako naredila.
-Čučimo ovdje već sat vremena, a tako bi si rado popila kavu i zapalila cigaretu.Podrumom su letjele muhe. Svi su bili ionako prilično nervozni, a mnogi su bili i gladni, te su brojali
minute, čekajući da se oglasi sirena za prestanak opasnosti. Profesor zemljopisa i profesorica
glazbenog odgoja koji su stajali podalje od ulaza u kantinu, razgovarali su ispod glasa. Bili su na
oprezu, jer su strahovali da ih ne čuje Biljana ili netko od podobnih profesora. -Da li ste vi nju čuli,
kolega, kada pokušava pričati kajkavski? To bi samo naši najtalentiraniji učenici znali odglumiti. Ha,
ha, ha!
-Niste baš uredu, kolegice. Žena se barem trudi prilagoditi Zagrebu.
-Tko? Ona?! Kako su Slaveni potjerali Ilire, tako će i ovi nas srediti. Danas nam se ti Albanci vraćaju
s kolačima, a bili su ovdje starosjedioci.
-Neće to potrajati i sve će se vratiti na svoje mjesto. Paničarite kao i obično.
-Što vi mislite, kolega, koliko dugo oni još mogu ovoj djeci lagati? Ma, to više nisu niti djeca!
Pogledajte samo u kakvim uvjetima odrastaju i ...Profesorica se nastavila jadati svojem kolegi dok ih je Lea promatrala krajičkom oka. Profesora
zemljopisa vidjela je u Lopti baš prošlog petka kako se ljubi s nekom djevojkom valovite, duge, smeđe
kose, koja je mogla biti lako njezina vršnjakinja. Ponovno je pomislila na kavu.
-Zbilja mi je dosta tog stajanja u podrumu.
-Hoćeš da odemo do kantine, Lea?
-Kako ćeš ući unutra, kada je zaključano?
-Znam lozinku.Petra je prijateljici pokazala znak rukom da je slijedi. Biljana je stajala pokraj dvokrilnih vrata,
glavnog ulaza u školsku kantinu. Postojao je još i sporedni ulaz, koji se nalazio u hodniku gdje su,
jedan do drugog, stajali kabineti za daktilografiju, biologiju, kompjuterski kabinet i kabinet za likovni.
Direktorica je upravo razgovarala s profesoricom koja je u novije vrijeme bila njezina glavna
doušnica. Tanka žena s kratkom plavom kosom koja je uvijek nosila konzervativne kostime-predavala
je matematiku u nižim razredima-dojavljivala je Biljani o svemu što se događalo u profesorskom
kabinetu kada bi ova bila odsutna. Prepričavala joj je, svakodnevno, razgovore i političke viceve
kojima su se profesori smijali pod odmorom, prenosila je njihove stavove i pojedine tračeve koji su
kružili školom i tako je direktorica uvijek bila jedan korak ispred ostalih. Lea i Petra prošle su polako i
neprimjetno pokraj glavnog ulaza, zaustavivši se nekih desetak metara dalje u hodniku gdje se nalazio
sporedan ulaz. Na vratima kantine stajala je samo drvena kugla koja se izvana nije dala okrenuti. Petra
je pokucala. Dva spora udarca, tri brža, mala stanka zatim ponovno dva spora udarca. Tajnim signalom
služili su se „učenici od povjerenja“ od kada je Biljana uvela pravilo da kantina za vrijeme uzbuna
mora biti zatvorena. U kantini se zaista moglo lakše disati, jer su svi prozori ovdje bili otvoreni. Jedino
što je možda stvaralo u čovjeku tjeskobu bile su vreće s pijeskom položene preko prozora s vanjske
58
strane. Bio je i dalje ugodan, topao dan s blagim povjetarcem u zraku. Na radiju 34 glazbu su
povremeno prekidali izvanrednim vijestima. Upravo su puštali The Pogues. Djevojke su mogle jasno
čuti pjesmu ptica i šuštanje suhog lišća pod nogama rijetkih prolaznika na asfaltu. Da nije rata, Lea i
Petra uživale bi sada u velikom odmoru, sunčajući se na stepenicama ispred školske zgrade toga
toplog rujanskog prijepodneva. Vjetar je vani malo jače zapuhao, a kroz prozor je ušlo odmah
nekoliko grančica otpalih s drveta i dva lista koja su kratko letjela, plešući po zraku, prije nego što su
završila na podu kantine. Konobarica Senka stavila je dvije plastične čaše na šank. Iz nosa joj je
sukljao dim koji je doplutao ravno do Leinih nosnica dok je uzimala čaše s drvene plohe. Nakon što je
ispustila u Senkinu ruku sitniš, udaljila se prema stolovima. Petra i ona slijedećih su nekoliko minuta u
tišini uživale u bojama rane jeseni, ispijajući bljutavu tamnu tekućinu iz plastičnih čaša. Pokraj
podrumskog prozora su promicali rijetki prolaznici, žureći gonjeni vjetrom i strahom.
-Još mi je samo ovaj rat trebao kao da nemam, ionako, dovoljno svojih problema.Petra je uzdahnula i zatresla glavom, pa je stisnula usnice u tanku crtu i brzim je pokretima prstiju
zapalila novu cigaretu. Lea je tada rekla: -Šta da ti ja velim. Od kada sam upisala Centar ja sam sa
svojima u užasno lošim odnosima.
-Mislila sam da bar' ti imaš dobre starce.
-Ma! Pusti! Misle da Centar nije dobra škola i da sam u lošem društvu dok se ovdje školujem. Nisu
normalni! Ovo je najbolja škola u gradu!Senka ih je zamolila da pričaju tiše kako Biljana ne bi počela lupati po vratima izvana. Djevojke su
razmišljale još uvijek donekle pozitivno i vidjele su ispred sebe svijetlu budućnost, a ne mulj kakav su
danas prognozirali u panici pojedinci treće životne dobi.
-Doma je živa koma.Lea je spustila glavu na prsa i nastavila se jadati: -Zbilja mi je žao mojih staraca. Pokušavam ih
razumjeti. Odem van jedino onda kada doma postane nemoguće, kada svi vrište i svađaju se. Neću im
niti govoriti kako se ja užasno osjećam. Ne želim ih još i time opterećivati, pa odem van. Čini mi se,
ponekad, da nitko od njih niti ne primjećuje kada ja dolazim doma.
-To je ok. Barem te ne kontroliraju. Moj stari mene zna zaključati navečer u stanu i držati me tako
zaključanu sve do jutra.
-Ozbiljno?
-Nije normalan, kažem ti!
-Zašto ne pobjegneš preko terase?
-Jebo te, Lea! Pa da slomim nogu. Na drugom smo katu.
-Ah, zaboravila sam. A ključevi?
-Uzme moje ključeve i sakrije ih.
-Zašto se ne iskradeš kada stari ode spavati?
-Jer stari ima lagan san i spava u dnevnom boravku kod otvorenih vrata. Odmah do dnevnog su ulazna
vrata.59
Cestom je upravo prolazio crveni Stojadin, a onda je vozač naglo zakočio i vratio se unatrag,
parkirajući auto točno na travnjaku ispred školske zgrade. Zadnji dio automobila stajao je sada na
nekih pola metra udaljenosti od podrumskog prozora. Senka je podignula pogled prema prozoru,
namrštila se, zatresla glavom i zatim nastavila prati čaše, mrmljajući nešto sebi u bradu.
-Nisu ti pankeri tvoje društvo, Lea. Oni su idioti, poremećeni su! Ti piješ samo kad' si s njima. Ne
treba tebi alkohol da bi se dobro osjećala. Ti si jaka, jebo te! Od mene si čak jača!
-Kako si sad na pankere došla?
-Frendica sam ti. Brinem se.
-Nemoj mi više pričati da su poremećeni. To mi se ne sviđa. Ne bi ja pila da su svi oko mene
normalni, ali ovo se sve danas ...Lea nije dovršila rečenicu, jer do njezinih je ušiju odjednom doprelo nekoliko pucnjeva. Tri osobe
koje su stajale u kantini, ukočeno su osluškivale zvukove koji su dolazili izvana. Sada se moglo čuti i
škripanje automobilskih guma po asfaltu, te glasno psovanje. Kamenčić koji je prošao preko
vjetrobranskog stakla nije bio metak, ali se vozač uplašio, zaustavio vozilo, izjurio van i počeo
histerično mlatarati rukama po zraku, umjesto da se skloni, ako se već bojao da ga netko namjerno
gađa. Senka je kriknula, promucavši: -Šta je ... šta je to bilo?Nije imala hrabrosti da se približi zidu ispod prozora i pogleda van. Jedino je Lea zastala ispod
podrumskog prozora. Propela se na prstima da bolje vidi. Promatrala je neko vrijeme čovjeka koji je
stajao na cesti s podignutim pesnicama u zraku i psovao buljeći u zgradu preko puta ulice. Kada je
vozač sjeo natrag u svoj auto i otišao, zaključila je da se ništa ozbiljnije nije dogodilo. Senka je
nastavila brisati mokre čaše krpom. Lea je šutjela, pognute glave promatrajući ispucanu plastiku stola
koja je bila išarana kemijskom olovkom i flomasterom. Na dnu plastičnih čaša ležale su smeđe barice
bljutave tekućine. U zraku je lebdio dim cigareta. Izvana je dopirao lavež psa koji je stajao na balkonu
na petom katu stambene zgrade preko puta škole. Lea se prisjetila zašto je čitav taj dan ljuta i kako je
ta prigušena, silom pritajena ljutnja steže već satima u grlu. -Došao mi je poziv za mobilizaciju u
ponedjeljak.
-Kakav poziv, jebo te?!
-Iz Civilne zaštite, Petra.Njezina prijateljica se čudila: -Meni ništa nije stiglo.
-Zato jer se ti nisi prijavila.
-Aaa, too! Uhhh ... već sam mislila da su i cure počeli mobilizirati. A zakaj si se ti uopće prijavila,
molim te?
-Ne mogu sjediti samo tako, skrštenih ruku. Svi se moramo boriti kako znamo!
-Što ti zapravo radiš tamo?
-Ja više ništa tamo ne radim! Prvo smo samo sjedili u prostorijama mjesne zajednice, pili kavu, kartali
se ... dali su mi neku knjigu o prvoj pomoći da je doma pročitam i to je sve. Kada su počele prve
uzbune, sve je otišlo k vragu! Muškarcima su dali puške ...
60
-Jesu tebi dali neko oružje?
-Ma kakvi! Meni i mojoj prijateljici su naredili, zamisli, da kuhamo kavu, a ostale žene su dobile isto
takva neka glupa zaduženja. Pitala sam ih zbog čega nas nisu naoružali i dobila odgovor: jer ste žene.
Ako sam žena onda sam valjda po prirodi nespretna ili previše glupa da bih mogla baratati oružjem.
To su valjda ti šovinisti mislili! Rekla sam ja njima da sam bila najbolji strijelac u osnovnoj školi i da
sam baš ja neke od tih dječaka koji su tamo sjedili u osnovnoj, na dopunskoj nastavi, učila gađanju.
Mogla sam se igrati vani s prijateljicama, ali ne, ja sam u duhu solidarnosti morala pomagati slabijim
učenicima. Rekla sam moronima da mi daju pušku i da odemo zajedno negdje gdje mogu gađati, pa
ćemo vidjeti tko je bolji, ali su me počeli ismijavati.
-Ma daaj! Nemoj se radi toga bedirati.
-Rekla sam im u lice da se više ne vraćam i otišla van. Ja da im kuham kavu, pička im materina
bezobrazna!
-Dobro si im rekla.
-Zvali su oni mene već slijedeći dan na telefon doma, ali sam im ponovila jasno i glasno da se vraćam
jedino u slučaju da se ispričaju i daju mi oružje!
-I ... šta su rekli?
-Da ne dolazi u obzir. Da ne dolazi u obzir?! Možda se sada baš prijavim u gardu.
-Kaj ti je?
-Šta ... kaj mi je ? Želim braniti svoju zemlju od neprijatelja.U svojoj bujnoj mašti Lea je još prije mjesec dana, u strahu, vidjela tenkove JNA kako gaze preko trga
B.J. Iz tog razloga je počela vjerovati kako će se uskoro takve stvari zaista početi događati i da je samo
pitanje vremena kada će svi oni morati uzeti puške u ruke kako bi obranili Zagreb od neprijatelja.
Petra je znala da Leu, baš kao i nju, sve manje zanima škola od kada je Biljana postala „Bog i batina“,
ali se nije nadala kako će prijateljica biti toliko luda da poželi sasvim napustiti školovanje kako bi
otišla u rat. Petra je pitala, nervozno grizući donju usnicu: -Kaj zbilja misliš da oni u gardu primaju
maloljetnike? Uostalom, nisu li pankeri protiv ubijanja?Petra je po rukama premetala, istovremeno, plastični upaljač na kojem je pisalo „Caffe bar Fidel“.
-Što je s tobom? Ma, naravno! Trebaju im ljudi, šta ti je?! Makar, moj tata kaže da oni tamo dijele
cigarete, ali ne i tampone, a meni se baš ne sviđa da budem prljava za vrijeme menstruacije.
-Zakaj briješ na rat? Možemo se tu zekati po Zagrebu, duvati, upoznavati ljude. Nisi mi odgovorila na
pitanje nisu li pankeri protiv ubijanja?
-Nije mi Petra do zezanja. Znaš li ti koliko hrvatskih sedamnaestogodišnjaka svakog tjedna završi na
frontu?
-O Bože!Petra je tada pomislila kako je njezina prijateljica najzad skrenula, a za to je krivila prvenstveno
pankere i alkohol. -I kaj ćeš napraviti?-
61
-Ne znam. U ovom rasulu od škole mi se više ne ostaje.
-Idemo u Amsterdam, Lea?Konobarica Senka upalila je radio i pojačala zvuk, nadajući se kako Biljana zato neće početi lupati
svojim kvrgavim šakama izvana po vratima. Melodija predratne pjesme rasula se prostorijom, a Lei se
učinilo da je situacija u kojoj su se svi zajedno našli, još više bizarna upravo zahvaljujući nevinim
stihovima pjesme Marka Novosela.
-Kad si kupin’ mali motorin, aj’ ča’ ću letit’ s njim. Draga Ane tad’ ću brže doć’, da tebi kažem laku
noć ... do one naše tihe i lipe male drage ... –
Bilo je podne na zagrebačkim ulicama koje su sada bile sasvim puste, bez prolaznika i automobila.
-Gdi’ ću kad’ poljubim usne te, o sreći snivat sne ... kad kupin’ mali motorin’ ...Senka je razmišljala dali su uhvatili najzad onog snajperista koji je prije tri dana ubio dvoje ljudi na
jednoj od najprometnijih ulica u centru grada.
-Kad kupin’ mali motorin ...Vani, na ulici, neka raščupana i uplakana žena trčala je nespretno se gegajući. U rukama je nosila
prepune najlon vrećice iz kojih su počele ispadati stvari, ali ona kao da to nije vidjela, pa nije niti
zastala da ih pokupi s asfalta. Toj bizarnoj sceni prisustvovao je samo jedan pas lutalica koji je jurnuo
prema kobasicama, zamotanima u papir, čim ih je namirisao.
-Ane, Ane po tebe s njim ću doć’ ... po tebe s njim ćuu, dooć!Marko je to pjevao Zagrepčanima koji danas više nisu bili opušteni niti su mogli uživati u pjesmama,
moru, vinu, ljubavi ili djevičanskim plažama.
-Vojska je za dečke, ne za nas cure.Lea se još više uzbudila na tu izjavu i rekla: -Žene ne uče rukovati oružjem i druge potrebne stvari.
Jednom kada dođu osvajači, ti se normalno ne znaš braniti, ne znaš pucati, ne znaš se tući, a i ovako te
čitav život zastrašuju i omalovažavaju, jer si žensko, pa si sva uplašena ... prvo te siluju ... siluju te ...
danima se iživljavaju seksualno na tebi i to ne jedan nego više njih. Brutalno te siluju i na kraju te
prikolju. Čitala sam ja o tome. A sve se to ne bi možda dogodilo da ženama isto daju oružje. Zašto su
nas, molim te lijepo, učili pucati u školi da bi u ratu samo muškima dali oružje? Kakve su to sada
licemjerne gluposti?
Tada se javila Senka iza šanka, brišući mokre ruke u krpu: -Al' ga ti briješ! Puno se žena bori u
Domovinskom ratu.
Petra je pitala s neznatnim podsmijehom na licu: -A tko će djecu, molim te, čuvati?-U Izraelu žene idu u vojsku i ratuju.
-Ali meni je draže da ne moram u rat i ...
-Gle! Ti onda sjedi doma ili u podrumu što je još gore, kuhaj, peri, glačaj, rintaj i rađaj djecu. Ako Srbi
pobjede i dođu do Zagreba Petra, tebe će prvu silovati i ubiti.
62
-Kaj ti hoćeš od mene?! Fakat si zla.
-Nisam zla, nego sam realna.
Ponovno se tada Senka javila: -Nisi joj odgovorila tko će djecu čuvati ako svi odemo u rat?
-Ima njih poput Petre koji se ne žele boriti, ima puno takvih muškaraca. Vi ćete čuvati djecu, a ostali
će pucati po neprijatelju. Jednostavno! Zadovoljna?
Senka je tek tada podignula glas: -Gle, ajmo ovu temu završiti! Moja susjeda se prijavila u gardu,
dobila je oružje i već se mjesec dana bori rame uz rame s dečkima. Kakve su to sada pizdarije da
ženama ne daju oružje?!-
Navečer istoga dana u vijestima je prenesen govor Predsjednika RH koji je tom prilikom izjavio kako
osuđuje srpski terorizam, ali da Hrvatsku, na putu prema suverenosti i neovisnosti, ne mogu spriječiti
zločini niti žrtve. Slijedećeg dana, 8. listopada 1991. godine, donesena je odluka o raskidu svih
državnopravnih veza sa SFRJ. Hrvatski sabor proglasio je toga dana neovisnost. Nikad nije objavljen
članak mada su ga djeca poslala u redakciju novina kao odgovor na članak nepoštenog novinara koji je
napisao gomilu laži na račun zagrebačke alternative. Društveni je klub usred rata zatvoren i prodan,
pričalo se u bescjenje, a kako nitko nije otvorio novo okupljalište toga tipa za mlade, djeca završavaju,
u sve većem broju po gradskim parkovima. Novi vlasnik nešto kasnije preuređuje prostorije bivšeg
CKRM-a. U podrumu gradi salon za masažu, ekskluzivan restoran otvara u prizemlju dok ostale
prostorije preuređuje i prazne ih prodaje, nakon rata, po vrlo visokoj cijeni ljudima koji na tom mjestu
kasnije otvaraju ekskluzivne dućane. Rat će „preživjeti“ samo jedno od dva eksperimentalna kazališta
i Radio 34.
Prosvjed učenika Centra umjetnosti trajao je svega tjedan dana. Djeca su dolazila u školu našminkana i
obučena kao za noćni izlazak. Školom su tjedan dana čak i u ranim jutarnjim satima učenici hodali s
podignutim irokezama, kokoticama, u lancima, pod neobičnim šeširima, s kaubojskim čizmama na
nogama, s potpuno bijelim puderom na licu, puni nakita i šminke, a Biljana je redovno dočekivala
prosvjednike na ulazu u školsku zgradu, držeći u ruci bilježnicu u koju je zapisivala imena maloljetnih
prosvjednika koji su po njezinom mišljenju nosili „nepoćudnu“ odjeću ili su se „nepoćudno“ ponašali.
Vijest o pobuni u Centru umjetnosti proširila se gradom poput vatre, pa su i učenici ostalih gradskih
srednjih škola uskoro počeli na isti način iskazivati svoje neslaganje sa svime što je nova vlast radila.
Pobuna je kratko trajala, sistem je brzo reagirao i zavladala je čelična disciplina zbog koje su
emotivnija djeca sve češće počela izostajati s nastave, pa su učionice znale biti poluprazne usred
radnog dana. Neki su roditelji govorili kako je to sramota obrazovnog sustava koji je sasvim zakazao u
novim vremenima i sramota svih onih odgovornih osoba koje su sjedile po Ministarstvu obrazovanja
devedesetih dok su drugi, oni koji su sa pljeskom dočekali promjene, smatrali kako je bilo krajnje
vrijeme da netko u škole uvede disciplinu. Mnoga su djeca na te promjene nerijetko odgovarala još
većim buntom i to uglavnom na vlastitu štetu, a njihove je roditelje obuzeo onaj dobro poznati osjećaj
straha, pa su molili svoje potomke da šute i pokore se novodonesenim pravilima. Rijetki su uspjeli u
tom preodgoju, a domovi malih ljudi postali su bojišnice, gdje su se roditelji-frustrirani nepravdama na
svojem radnom mjestu-iživljavali na vlastitoj djeci. Kako se frustrirani mladi ljudi nisu usudili
iživljavati na starijima, radili su to svakodnevno jedni drugima na školskom igralištu, po parkovima i
ulicama. Mnogi su skrenuli u tom nevremenu kada je među ljudima nestalo povjerenja i ljubavi. Sada
su odjednom dobili priliku da iskuse sve ono što su do tada mogli vidjeti jedino u američkim
filmovima. Saznali su što je to crack, jer su ga sami probali kao i kokain, heroin, LSD ili Extasy,
63
nasilje, ucjenu, prostituciju i „legalnu otimačinu“. Dobili su laž zapakiranu u lijep ukrasni papir, jer
umjesto švicarskog ili njemačkog modela kapitalizma-kakvog su im po drvenim pozornicama
obećavali ljudi obučeni u skupa i dobro skrojena odijela netom prije, za vrijeme i godinama nakon
rata-u Hrvatsku su prvo ušli droga, oružje, prostitucija i trgovina ljudima, a sve te stvari su zatvorile
prolaz naprednim idejama i humanizmu.
Iz jednog ekstrema hrvatsko se društvo kretalo velikom brzinom prema suprotnom ekstremu, a
radikalne reforme koje su toliko naglo provedene-vrlo brzo nakon što je stari režim pao-sasvim su
zbunile i skrenule prečesto u očaj ili opet u potpunu apatiju veliki broj pripadnika Leine generacije.
Provincijski mentalitet pridošlica koje su zavladale, postao je sinonim za loše i neprihvatljivo
ponašanje. Do nekih zabitih krajeva činilo se kao da nikad nije došla vijest o sufražetkinjama,
ekologiji, toleranciji i snošljivosti između vjera, spolova i nacija, a ti agresivni ispravljači su bili često
poklonici novca, kiča i turbo folk glazbe odnosno svega onoga od čega su građani zazirali. Druga
polovica provincijalaca „Ispravljača“ bila je okrenuta religiji i predana suludom poslu potpunog
preodgoja hrvatskog društva. Bilo je tu svega, jer su se pojedini starosjedioci, građani, počeli baviti
kriminalom, pa su „pristojno“ i sa smiješkom na usnama, „u rukavicama“, uništavali ljude na možda
još gori i perfidniji način nego što su to činili pojedini sirovi došljaci koji su se vratili devedesetih iz
inozemstva i u Hrvatskoj se, na kojekakvim prljavim poslovima, kasnije obogatili ili oni koji su
doselili u grad iz provincije, gdje su među žiteljima bili omrznuti upravo radi toga jer su bili agresivni
ili zato jer su bili obični lopovi i probisvijeti.
64
5.
Ratna zima u Hrvatskoj bila je maglovita i hladna. Metalne zore rađale su se obrubljene sivilom, a
jutarnje nebo bilo je posuto mnoštvom neprobojnih oblaka. Mnogi su zbog hladnoće morali razbijati
led na bravama osobnih automobila. Sredinom mjeseca studenog neprijateljska je vojska osvojila
Vukovar, grad na rijeci Dunav, a ljudi koji su se smrzavali, skrivajući se po vlažnim vukovarskim
podrumima, osjetili su svu snagu i silinu zime. Snimka povorke iscrpljenih i gladnih ljudi koji odlaze
koračajući jednom od razrušenih gradskih ulica, obišla je slijedećih dana svijet. Ljudi u Hrvatskoj
sjedili su ispred svojih televizora ili pokraj radio prijemnika i plakali dok su slušali spikera na radiju
kako govori da je čitav grad tri mjeseca proveo u podrumima i po ostalim skloništima, te da ljudi čak
pedeset dana nisu imali struje, vode, niti telefonskih veza sa svijetom, a mnoga su djeca u podrumima
posjedila. Zagrebom su te hladne, ratne zime koračali izgubljeni civili, stanovnici razrušenih sela i
gradova po Slavoniji, zadnjoj crti obrane na istoku zemlje. Po čitavom su gradu mjesecima stajali
natpisi „Vukovar-vrata Hrvatske“ da bi nekoliko dana nakon pada Vukovara ti natpisi bili skinuti.
Uskoro su osvanuli novi natpisi: Osijek-vrata Hrvatske, što baš ne podiže ljudima moral u tim teškim
vremenima. Strah se širio prostorima bivše Jugoslavije poput bujice koja ruši i uništava sve pred
sobom. Mržnja, ta strašna rušilačka sila koja se hrani negativnim emocijama, bujala je poput rijeke za
vrijeme velikih kiša, putujući Balkanom brzinom kojom se još jedino šumski požar širi. Kada su
oblaci rata prekrili plavo nebo, strah je postao dio svakodnevice i nitko nikome više nije mogao
vjerovati, a što su se ljudi više bojali to je zlo postajalo moćnije. Zavladala je tama, mnogi su snovi
izbrisani, nestali su u sekundi poput šumeće tablete koja se za manje od minute rastapa u vodi. Na
mjestu ljubavi stajalo je sada ništavilo, stanje u kojem čovjek preživljava bez nade.
Učenici Centra umjetnosti sve rjeđe su dolazili na nastavu. Jedni su smatrali da su se školski satovi
pretvorili u običnu farsu, a drugi su se naprosto raspustili u teškim vremenima. U ranim jutarnjim
satima učenici G razreda su drijemali u klupama, trudeći se svim snagama da ne razmišljaju o zlu koje
ih okružuje. U školu je toga jutra došlo petnaestoro od trideset i dvoje učenika. Profesorica koja je
predavala povijest, sjedila je za katedrom listajući rastreseno školski imenik. Nije se niti njoj jutros
dolazilo na posao, ali nije imala mnogo izbora, morala je zaraditi plaću. Bila je prehlađena, imala je
menstruaciju i počelo ju je pritiskati sve jače tamo negdje kod sljepoočnica u trenutku kada je glasan
udarac poremetio ionako neprirodnu tišinu u školskoj učionici. Kada je otpala kvaka s vanjske strane
ulaznih vrata, nekolicina se učenika nasmijala da bi već slijedećeg trenutka sasvim ravnodušno
nastavili drijemati po klupama. Profesorica je slegnula ramenima, protrljavši prstima bolno mjesto na
vratu. Sve više su je brinule učestale migrene. Rekla je: -Nema veze! Ionako nije buka na hodniku.
Vrata neka ostanu otvorena.Zatim je nastavila listati imenik. Jednu je ruku držala na potiljku, premještajući je prema potrebi na
trbuh. Već duže vrijeme razmišljala je da preda otkaz, jer su je počele umarati neprestane svađe i
raskol među nastavnicima, a jedno kratko vrijeme čak je mislila kako bi možda izlaz iz njezinih
problema bio u povratku na staro radno mjesto. Prije nego što se zaposlila u prosvjeti, radila je kao
novinar na državnoj televiziji, koja je davala dobre plaće svojim zaposlenicima. Danas nije imala
gotovo nikakve šanse da dobije ponovno taj isti posao, jer je bila istinski liberal i nije imala «nikog'
svog'» da je malo pogura. Nije trpjela licemjerje, a činilo joj se kako se baš ta mala, ružna, dvoglava
buba poput kakvog nametnika uvlači sve dublje u malobrojno hrvatsko društvo, šireći klice krvožilnim
sustavom zemlje. Suprug ju je plašio u blistava gradska predvečerja, riječima kako će uskoro biti
toliko loše da si njih dvoje to ne mogu niti zamisliti. Sjedili bi na terasi svaki s knjigom u krilu i čašom
piva na stolu, promatrajući s terase dugačku gradsku ulicu prepunu dućana, prolaznika i tramvaja, a on
65
bi s vremena na vrijeme bacao komentare: -–Ne shvaćaju ljudi što gube. Plakati će oni još jednog dana
za Jugoslavijom, ali će tada već biti kasno.Slušajući iz dana u dan suprugove riječi i ona se polagano počela pribojavati. Toga ljetnog predvečerja
pomislila je, što ako je on zbilja u pravu, a mediji im svakodnevno lažu, uvjeravajući ih upravo u
suprotno. Pomislila je to jednog ljetnog predvečerja u trenutku kada je on započeo sa svojim
komentarima, ali mu je to prešutjela, uplašivši se zapravo kako bi njezine misli mogle ohrabriti
supruga da izrekne još gora proročanstva. Trebala joj je utjeha, makar i laž da joj netko ponudi, a
njezin prestrašeni suprug pričao je o stvarima od kojih se ona samo još lošije osjećala. Neki dan su se
posvađali kada je on primijetio kako uopće nisu niti trebali raditi dijete. Kasnije joj bilo žao što se
izderala na brižnog supruga, koji je to rekao samo zato, jer se uplašio. Bojao se valjda kakav će život,
jednog dana imati njihov predragi dječak. Sinoć kada mu se ona požalila na neugodne menstrualne
bolove u nadi da će je suprug utješiti on je samo rekao: -Ovi će nas sasvim uništiti, a meni će trbuh od
živciranja splasnuti. Nema pive koju ja mogu usuti u sebe, a da je ti gadovi iz mene ne iscijede.Nekako se bojala njemu sasvim vjerovati, jer su je sa svih strana svakodnevno uvjeravali upravo u
suprotno. Suprug joj je stalno iznova pokušavao objasniti da je zlo staro koliko je star i svijet, te da
mediji ljudima po čitavom svijetu „peru mozak“ i da to nije ništa novo niti neobično. Uvjeravao ju je
da „gadovi“ koji imaju utjecaj na medije kao i na sve ostalo, „gadovi koji kolo vode“, gledaju samo
svoju korist i načine kako da se obogate, te se dočepaju moći ili je zadrže. Ona to nije mogla olako
prihvatiti. Njegove riječi „u toj euforiji ljudi ne vide, draga, ono što se događa iza kulisa“ nisu je niti
malo utješile, a počela je pomalo i sumnjati u njegov zdrav razum, jer svakog bi dana od njega čula
novu teoriju zavjere. Sama je bila gotovo sasvim sigurna da je Milošević jedini odgovoran za rat i
nitko drugi, a on ju je plašio da su „stvari“ mnogo kompliciranije nego ih se prezentira po hrvatskim i
srpskim medijima. Neki dan joj je bio natuknuo kako je sasvim lako moguće da je Milošević zapravo
američki špijun poslan da uništi Jugoslaviju. Suprug joj je ovako povjerio svoje strahove: -Svašta je
moguće, ja samo analiziram, ništa ne tvrdim. Nije li Slobo neko vrijeme bio predstavnik "Beobanke" u
New Yorku? U Americi je proveo čitave dvije godine kao predstavnik banke u inozemstvu, a dvije
godine je sasvim dovoljan period za uvježbavanje špijuna. Vrlo je inteligentan. Pazi sada, završio je
Pravni fakultet s najboljim ocjenama, izvrstan je govornik, manipulator, a briga ga je vjerojatno jedino
za sebe i za nikog drugog. Da se razumijemo, taj tip je imao dvadeset i četiri godine kada mu se otac
upucao iz pištolja. Majka mu se objesila desetak godina kasnije ... dakle tu je i neko naslijeđe.
Razmisli malo pod kakve je on sve utjecaje vani mogao potpasti.- Nakon njegovih riječi povukla se u
kupaonicu i ridala nad školjkom dvadeset minuta.
Profesorica je sada podviknula: -Dežurni!Pokušavala je istovremeno otjerati sumorne misli tako što je rukom nekoliko puta mahnula pokraj
svojeg desnog uha. Petra je drijemala. Lea je gurnula lakat ravno u prijateljičino rame. Petra je
otvorila jedno oko i obrisala slinu koja joj je iscurila iz usta po klupi, da bi tek nakon deset sekunda
otvorila i drugo oko. Lijeno se protegnula i počela zijevati širom razjapljenih čeljusti. Nekoliko
neprospavanih noći ostavile su trag na njezinom nježnom djevojačkom licu. Zakrvavljenih očiju
promatrala je ostale učenike u razredu, a pogledi svih onih koji nisu drijemali na svojim klupama bili
su sada uprti u nju. Pitala je Leu, zijevajući: -Kaj se dešava?
-Prozvala je dežurnog.
-A?
-Jesi li ti dežurna ovaj tjedan, Petra?66
Prijateljica je prvo zinula i rekla: -A?Zatim je kimnula glavom potvrdno i dodala: -Aaaa.Poluotvorenih očiju bacila je tada letimičan pogled prema katedri, da bi na kraju slegnula ramenima i
protresla glavom punom guste, blistave, smeđe kose. Profesorica je opet prozvala njezino ime,
povisivši glas do frekvencije koja je bila neugodna ljudskom uhu, pa su se probudili i oni koji su do
tada spavali.
-Dežurna si od ponedjeljka, a danas je srijeda. Zaboravljaš svoje dužnosti Petra. Izvoli ustati i počni
pričati!Petra je opet zinula: -Aaaa?Međutim rekla je to sada vrlo plaho.
-Ništa aaa nego mi reci tko je odsutan danas!Profesorica je ustala, uperila prst u Petru i zaškiljila, pa je brzo sjela natrag na drvenu stolicu. Djeca u
prostoriji smijuljila su se ispod glasa.
-Kol'koo ja znam ... ovaaj ... –
Petra je napravila pauzu od čitave jedne minute prije nego što je nastavila: -Svi su ... onoo ... ovdje su
profesorice!
-Molim te ustani kada prijavljuješ! I kornjača bi to brže od tebe izgovorila.
-Nemojte tako. Jutro je profesorice.Učionicom su letjele dvije muhe koje su nesnosno zujale i taj iritantan zvuk uznemirio je profesoricu
Maru. Ona je ionako, radi svega što se događalo u posljednje vrijeme, imala slabije živce. Dugo se već
nije osjećala sigurnom u Zagrebu, a tome su pridonijele i priče njezinog supruga. Zar ju nije sinoć opet
uplašio, rekavši: -Tko zna kakve će sve morske ideje početi padati na pamet ljudima kada sasvim
izgube razum. Biti će još više ludih i zbunjenih, ali nemoj ti biti jedna od njih.Njegove riječi nisu joj pružale utjehu, ali je barem znala da se oboje slažu kako je potrebno paziti što
se i pred kime priča. Osjećala se danas, u Zagrebu, kao da se nalazi zaključana u golemom kavezu i
bojala se da ne izgubi razum u tom ludilu gdje je odjednom postalo važno koje prezime čovjek nosi. U
tom kaosu gdje su nepoznati ljudi jedni druge na ulici počeli gledali ispod oka i gdje su najbliži susjedi
jedni drugima šarali flomasterima preko prezimena na poštanskim sandučićima, a neki su i crtali
kukaste križeve po susjedovim vratima, profesorica Mara više nije mogla normalno funkcionirati.
Petra je slagala: -Ja bi radije sjedila aaa ... ako može. Jučer sam uganula gležanj na tjelesnom.Učionicom se prolomio smijeh. Profesorica je naglo ustala i opet uperila prst desne ruke u Petru koja
je danas bolovala jedino od mamurluka. Vremenski period od deset sati navečer do jedan ujutro
naprosto joj je bio ispario iz glave. Dok je ustajala, srušila je stolicu što je djecu opet nagnalo da se
cerekaju. Svjesna da gubi autoritet, Mara je počela gubiti strpljenje. Petra je promatrala zlokobni prst
koji je podrhtavao u zraku, procijenivši kako će možda biti bolje ako se sada prestane izmotavati.
Oslonila je dlanove ruku na klupu i ustala, teško dišući i sopćući.
67
Namjerno su se učenici u novije vrijeme ponašali neodgovorno i bili su bezobrazni prema
nastavnicima ne pokazujući više niti najmanju želju da poštuju njihov autoritet. Učenici su smatrali
kako su im profesori „okrenuli leđa“ i da su se „bez imalo otpora predali“. Djeca su umislila kako su
ignoriranje i neposluh najbolji način da iskažu svoje neslaganje s brojnim novodonesenim pravilima,
ograničenjima i zabranama. Neposluhom su počeli iskazivati svoje nezadovoljstvo imenovanjem
Biljane Topić na tu osjetljivu poziciju. Kako su onemogućeni da javno protestiraju, a nisu znali kome
da se od viših tijela u obrazovnom sustavu obrate za pomoć, činili su to svakodnevno u školskoj
učionici za vrijeme nastave. Mnogi od njih držali su se kao da im je sasvim svejedno hoće li dobiti
ukor ili čak biti izbačeni iz škole. Roditelji pojedine djece već sada su među sobom razglabali „kako
Biljana Topić i njezini vjerojatno namjeravaju dovesti određenu kvotu maturanata u tvornice, jer očito
je da ne mogu svi biti umjetnici i intelektualci“. Danas su neki od „nepodobnih“ profesora pričali
ispod glasa, po skrivenim kutovima škole tamo gdje ih „čelična lady“ nije mogla čuti, kako ona i takvi
poput nje trebaju izgleda poslušnike i robove, te da njima najviše smetaju zapravo mladi, pametni i
liberalni ljudi koji mijenjaju svijet. Deviza mnogih učenika Centra bila je da ne žele robovati jednog
dana za mizernu plaću i biti poslušnici poput mnogih koji su otišli s ovog svijeta prerano, a da je ono
što žele mijenjati svijet, ići naprijed i napredovati u duhovnom smislu.
Mara se obilno preznojavala, razmišljajući kako da uspostavi zdravu komunikaciju s djecom. Od kada
je Biljana, jednim od svojih dekreta, zatvorila školsku kantinu, tinejdžerski su se razgovori vodili još
jedino pri kraju školskog hodnika i u toaletima. Mnoga djeca iz Centra umjetnosti željela su postati u
budućnosti glumci. Nekima od njih roditelji su čak plaćali satove glume u kazalištu, kako bi
pripremljeni mogli pristupiti, nakon mature, prijemnom ispitu na Akademiji. Prema školskom
programu učenici su nakon završenog drugog razreda srednje škole birali jedan od šest smjerova i tako
je bilo desetljećima, a onda se situacija prije jedno mjesec dana naglo promijenila. Na početku školske
godine 91/92 djecu nitko nije pitao koji su smjer odabrali već razredi ostaju u istom sastavu, a budući
muzičari, glumci, fotografi, tajnice, pisci i režiseri zajedno nastavljaju školovanje prema novom
programu. Kemiju, fiziku, matematiku, povijest i zemljopis ne slušaju kao prethodne generacije samo
prve dvije ili na prvoj godini već po novom kroz sve četiri godine školovanja. Program se mijenja u
hodu, stalno se donose nova pravila tako da neka koja su na brzinu donesena ne uspijevaju preživjeti
niti četiri mjeseca. Sve više djece, na očigled razočaranih profesora, gubi samopouzdanje dok jedva
pokušavaju prežvakati ono čime im nesređeni obrazovni sustav puni glavu.
Petra je osjećala slabost u nogama, gušilo ju je u plućima i jedva da se uopće mogla pomaknuti.
Jednom se rukom pridržavala za naslon stolice dok je drugom polako razmaknula kosu koja joj je
stalno padala preko lica.
-Prijavljujem Gvozdena Svetozarevića.Učionicom se iznova prolomio smijeh. Petra je primaknula stolicu, sjela, stavila dlanove jedan preko
drugog na klupu i spustila glavu na njih, pa se činilo kao da će ponovno zadrijemati. Mara je bijesno
podviknula: -Ustani da te ne bih morala ja osobno dizati! Možeš sjesti tek kada ti ja to dozvolim.Petra je osjećala oštre bolove u glavi, vratu i nogama, nije više mogla niti stajati normalno koliko su je
boljela križa, a i probava joj je danas loše radila. Uplašila se kako će čitav odmor morati prosjediti na
prljavom školskom toaletu, pa se snuždila i došlo joj je da se ispruži preko klupe i zaplače. Stavila je
ruku preko usta tek nakon što je podrignula. Lea će tada uzrujanim glasom: -Koji ti je, čovječe?
-Ma! Jebo te! Napušili smo se sinoć i još me drži. Poslije sam se nažderala doma sendviča i pite od
špinata, a popila sam i litru soka na eks iz tetrapaka. Ma užas! Jebo te! Boli me trbuh za popizdit!
68
-Otići će ti mozak od te loše trave. Boca mi je rekao da oni daju mački LSD i puste je da piša po toj
travi dok se suši. To što se danas prodaje po ulici ... to je čista kemija!Petra je ponovno ustala u trenutku kada je Mara zaurlala: -Ja jako dobro znam da Svetozarevića nema
VEĆ DVA TJEDNA U ŠKOLI!!Učenici su se počeli nelagodno osjećati dok se profesorica tresla i radila grimase. Malo po malo sve
više je gospođa gubila kontrolu nad sobom. Glasom koji je titrao na rubu provale bijesa je rekla: Primila sam obavijest od vaše razrednice da je otišao s roditeljem u Beograd!Netko iz zadnjih klupa u prvom redu do brata tada se zaderao: -Četnik!
-Što je to tamo?! Kakve su to gluposti? Tišina! Da nisam čula više takve stvari! Petra, ajde budi malo
ozbiljna za promjenu.Mara je duboko disala, pokušavajući barem na taj način uspostaviti ponovno kontrolu nad sobom kada
je Petra odgovorila: -Svi drugi su tu, profesorice.Onaj učenik iz posljednjih klupa ponovno se javio: -Sveto, četo! Čeetniik!Mara je lupila iz sve snage rukama po katedri i vrisnula, izbezumljeno: -Tko je to toliko drzak da mi je
znati?!Sin joj je bio također napola Srbin i zato se sada s razlogom pitala dali njezin predragi dječak
doživljava slične stvari od djece u svojoj školi, pa joj to kod kuće prešuti samo da se ona ne bi
uzrujavala. Petra je nastavila lupetati: –Misliim ... svi su tu, u Zagrebu. Nitko osim njega nije pobjegao
... prebjegao ... ovaaaj ... mmm ... ma sigurna sam da fali samo Svetozarević!
-Ja vidim svojim očima da nedostaje polovica učenika u ovom razredu! Petra?!
-Da, ali oni su svi ovdje u Zagrebu. Znate profesorice od kada je pao Vukovar mi smo se dogovorili da
prijavljujemo samo one koji odu iz Zagreba, jer sada, kad' je ovak' kak' je, ratno stanje i to ...
-Kakve su to sad gluposti? Jeste li vi sasvim izgubili razum?! Hoćete li mi reći što vam se to mota po
glavi?!Mara je mahala rukama po zraku dok je pokušavala shvatiti dali joj se to djeca rugaju ili su samo
podivljala i sasvim su se izgubila u novim vremenima. Profesorica Mara bila je uznemirena još iz
vremena kada je čula, preko radija i televizije, da su pobunjeni Srbi nastanjeni po Hrvatskoj počeli
postavljati barikade po hrvatskim cestama. Njezin ju je suprug, u ono vrijeme, uvjeravao kako se rat
mogao izbjeći samo da je nova hrvatska vlast priznala prava srpskoj manjini. Sa svih su je strana danas
obasipali strašnim pričama o srpskim zločinima po Slavoniji, tako da je polako počela sumnjati u neke
od suprugovih teorija zavjere.
Mara je silovito lupila rukom po školskom imeniku. Ustala je i napravila nekoliko koraka gore, dolje
ispred velike, zelene, školske ploče. Popravila je frizuru nespretnom kretnjom ruke koju je zatim, na
prvu naznaku boli, prebacila na trbuh. Nije imala novaca za frizera, a kosa joj je tražila bolji tretman
od onog kojeg si je danas mogla priuštiti. To je bila samo jedna od mnogih sporednih stvari koje su je
mučile i činile je nesretnom. One vitalne stvari radi kojih navečer nije mogla zaspati bez tablete, a
budila se usred noći okupana u znoju, bile su dakako mnogo gore. Njezin suprug je dobio otkaz prije
četiri mjeseca u firmi za koju je radio petnaest godina. Tek kasnije, kada je saznao da je na njegovo
69
mjesto došao raditi nećak njegovog kolege iz kadrovske službe, postalo mu je jasno da su ga prevarili i
da razlog otpuštanja nije bio tehnološki višak.
Mara je ponovno lupila dlanom po imeniku i rekla: -Idemo sa prozivkom!Odmah je nekoliko učenika počelo moljakati: -Nee! Molim vas!
-Ma što je vama?! Ne dajete mi baš puno izbora. Obraditi ćemo malo gradiva, a nakon toga slijedi
ispitivanje!
-Nee! Jooj! Nemojte, molim vas! Biti ćemo dobri.
-Ispitivanje i točka. Da! A sada tišina!Glas profesorice postajao je sve hrapaviji i tvrđi što su djeca više moljakala. Čulo se sada sa svih
strana: -Samo nemojte ispitivati! Nemojte pliiz, profesorice!
-Ispitujem! Dosta! To sada imate zahvaliti Petri. Mir u razredu! Mir i tišina, rekla sam!! Ko' se to tamo
cereka?Mara je ustala i propela se na prstima kao da joj je to moglo pomoći da vidi što se događa u zadnjim
klupama. Onda se odjednom javio neki učenik iz treće klupe u srednjem redu: -Stevo je čedo!Mara je gorko vrisnula: -Dosta!!Udarila je istovremeno s obje ruke, iz sve snage, po katedri. Napukla, drvena noga katedre u tom
trenutku samo što se nije sasvim razletjela. Nakon što je, u buci, prozvala sve prisutne i zapisala
imena odsutnih, prišla je velikoj zelenoj ploči te ispisala, drhtavom rukom, naslov novog poglavlja iz
udžbenika. Nekolicina učenika koja je prošla prva dva razreda s odličnim, promatrala je ljutito Petru.
Bili su nespremni za odgovaranje, a loša im je ocjena mogla pokvariti prosjek. Mara je prestala pisati,
vratila se do katedre i sjela na rasklimani stolac, pa rekla umornim glasom: -Prvo ćemo obraditi
poglavlje u knjizi na pedeset i sedmoj strani, a onda ću ispitati nekolicinu vas kako sam i obećala.Lea je gledala snenog pogleda kroz prljavo prozorsko staklo. Dolazilo joj je na momente da spremi
stvari u torbu i napusti školsku zgradu čim se oglasi zvono. Morala je još satima proboraviti u školi
gdje je vladalo neko sasvim sumorno raspoloženje još od onog dana kada je pao Vukovar. Ljetos se,
evo, nadala kako sukobi neće potrajati dulje od dva mjeseca i kako će se ubrzo sve opet vratiti u
normalu. Vjerovala je kako se niti socijalizam neće potpuno raspasti u ljudskim glavama i srcima, a
onda je došla jesen i grad su preplavili pomalo jezoviti plakati „Vukovar-vrata Hrvatske“. Čula je iz
prve ruke, narednih mjeseci, priču neke žene silovane u ratu. Vidjela je na tv-u unakažena lica, tijela
bez jedne noge ili ruke, golobrade mladiće premlade za smrt kako ih prevoze u kamionima na bojište i
tada se počela mijenjati. Još do prije godinu dana je govorila prijateljima: -Hrvatska će postati, vidiš,
samostalna i moći će se svašta kupiti. Neće više sve ići u centar, u Beograd, a sukob će trajati još
najviše mjesec dana.One večeri dok je gledala povorku vukovarskih prognanika na Dnevniku hrvatske televizije, osjetila je
po prvi put u životu koliko strah može čudno djelovati na čovjeka. Oblak na kojem su mladi živjeli
rasplinjavao se velikom brzinom pod njihovim nogama. Nitko ih nije mogao niti znao zaštititi od
negativnih osjećaja koji su se budili uslijed slušanja jezivih priča i gledanja svih tih prizora razaranja.
Sada kada su mrzili više nisu bili nevini niti mladi. Postajali su su mladi starci.
70
Ispred prozora je raslo nekoliko jablana. Jedna od grana dodirivala je prozorsko staklo učionice na
drugom katu. Lea je u krošnji jednog jablana ugledala gnijezdo i pticu kako slijeće s malenim, bijelim
crvom u kljunu. Kada je nahranila ptiče, majka je ponovno odletjela u potragu za hranom. Lea se
promeškoljila na neudobnoj stolici punoj špranjeva. Željela se odmaknuti od usijanog radijatora, ali
nije imala kuda. Ventil na radijatoru bio je dotrajao, nije se dala regulirati temperatura. Petra je skinula
svoju majicu s dugim rukavima, ostajući samo u potkošulji s tankim naramenicama, a takav odjevni
predmet u ono vrijeme nije bio modni hit nego nešto što je izazivalo profesore i roditelje.
-Prepišite ovo što se nalazi na ploči, pa ću kasnije to obrisati i napisati novi tekst. Nije još došlo
proljeće Petra. Molim te, obuci se! Mi smo došli do poglavlja o srpskim ustancima. To preskočite ...Djeca su se odjednom počela euforično glasati sa svih strana: -Jee! Tooo!
-Tišina u razredu! Preskočiti ćemo slijedećih stotinu pedeset i sedam stranica. Nećemo raditi niti ...
rekla sam vam da budete tiho! Dosta! Tišina! Nećemo raditi Makedoniju niti Bosnu, nećemo raditi
ustanak u Crnoj Gori, a ...
-Too! Jebote! Pola gradiva čovječe!
-Kakva je to sada galama i psovanje?! Odmah ću početi s ispitivanjem ako se ne smirite!Mara je snažno nekoliko puta udarila rukom po oronuloj katedri. Dvadeset minuta kasnije i dalje će
osjećati bol u istoj ruci. S unutarnje strane drvenog stola odlijepilo se nekoliko žvakačih guma, koje su
pale ravno u njezino krilo, a napukla noga stola, u tom trenutku, samo što se nije slomila.
-Nemojte mi upadati u riječ jer je to vrlo, vrlo nepristojno. Na fakultetu zbog ovoga profesori izbacuju
studente s predavanja. Vi morate naučiti neke stvari prije nego odete studirati.U trenutku dok je djeci objašnjavala pravila iz svijeta odraslih, javio se netko iz prvih klupa u redu do
prozora: -Mnogi od nas ne žele studirati profesorice.Mara je trljala bolno mjesto na vratu prstima umrljanim kredom dok je nastavljala objašnjavati
učenicima: -Na kraju će to biti jedini način da kasnije nađete posao. Nemojte se zavaravati. Sve su teže
prilike, a biti će možda još i te ... Tko to tamo lista novine?! Spremi te novine pod klupu Bilić, a ti
Meštroviću odmah da si sklonio te karte sa stola! Znam da vam je žao što nećete naučiti nešto i o
povijesti naših bratskih naroda ... Meštrović i Bilić! Zar ste vas dvojica zaboravni ili možda mislite da
sam ja slijepa i da ne vidim? Rekla sam vam još prošli put da je kartanje na satu strogo zabranjeno.
Meštrović!
-Daa?Crnokosi mladić u baseball jakni i trapericama, kojem se Mara upravo obratila, pospano je zijevao.
-Ustani i pročitaj nam prvi pasus na dvije stotine i petoj strani!Kada je to naredila, mladić je nerado pospremio špil karata u torbu, odmaknuo je stolicu i ustao.
Začulo se jezivo škripanje željeznih nogu stolice po istrošenom parketu. Nekolicina učenika prekrila
je rukama uši da ne čuju cvilež istrošenog namještaja. Bilić koji je sjedio odmah iza crnokosog
mladića prvo se počeo meškoljiti zatim se ohrabrio i pitao: -Oće' li sada u kapitalizmu biti bolje?
Misliim ... valjda će sad biti ... onooo ... novaca za novi namještaj, profesorice?
-Pitate me gluposti. Tišina u razredu! Vi u zadnjoj klupi prestanite se cerekati, a ti Valentina spremi
ruž i ogledalo u torbu ... ma, tebi pričam, da, da ... počnite već jednom pratiti nastavu, djeco!71
Mara je nervozno otvarala i zatvarala rukama imenik. Crnokosi mladić podignuo je teatralno ruke
iznad glave i rekao kako nema udžbenik iz povijesti jer mu je ostao kod kuće.
-Uzmi od nekog i počni čitati! Ne želim vam stalno držati predavanja o tome što vas još sve čeka jer
znam da vam je i sada teško. Jednostavno ćete se morati, na kraju, uhvatiti učenja djeco i uozbiljiti se.
Sve će biti u redu kada ... –
Mara je željela dodati: kada ovaj rat završi, ali se onda sjetila Beiruta i zastala je usred rečenice,
zamišljena. Smatrala je da mora prešutjeti neke stvari, jer djecu nitko nije imao pravo strašiti nečim što
se može, ali i ne mora dogoditi. Svakodnevno su se pojedini profesori jadali jedni drugima kako je
direktorica Topić glavni razlog zašto djeca sve slabije uče i ne dolaze redovno na nastavu. Mnogi se
nisu slagali s Biljaninim metodama. Mislili su kako je direktorica sirova i gruba, ali bilo je i onih koji
su smatrali kako je krajnje vrijeme da se u Centar uvede disciplina.
Crnokosi mladić uzeo je udžbenik iz ruku svojeg školskog kolege i pročitao je prvu rečenicu. Kada je
prešao u novi red, netko je šakom dvaput lupio s druge strane ulaznih vrata koja su odmah glasno
zaškripala. Mari je srce jače zakucalo i osjetila je kako joj se čelo orosilo. Samo da se neko zlo nije
dogodilo, pomislila je tjeskobno piljeći u trošna vrata. U posljednje vrijeme mašta joj je radila bez
prestanka. Prije deset minuta netko od učenika podigao je sa poda potrganu kvaku i ostavio je da leži
na katedri. Mara je rukom pokazala prema vratima. Jedna od djevojaka koje su sjedile u prvom redu
do vrata, ustala je poslušno i otvorila vrata. Biljana Topić rukom je odgurnula učenicu u stranu i
umarširala u školsku učionicu poput oficira na vojnoj paradi. Hodala je prema katedri u pratnji
dežurnog učenika i razrednice G razreda. Učenici u prostoriji su poustajali. Netko iz posljednjih
redova je zaurlao: -Smrt fašizmu!Dežurni je učenik svoju šaku, naizgled automatski, prislonio uz glavu na pozdrav i odvratio: -Sloboda
narodu!Međutim, napravio je to samo kako bi digao tlak novoizabranoj direktorici. Biljana je odmah reagirala,
dreknuvši na njega ljutito: -Nitko da mi se više ne pozdravlja sa smrt fašizmu! Jeste li shvatili što ja
vama govorim? Nema fašizma već pedeset godina! Živite u zabludi.Onaj u posljednjim redovima promrmljao je više za sebe: -To ti samo misliš.Biljana je mislila brzo završiti posao u ovoj i u susjednoj učionici, pa da prije kraja radnog vremena
obavi još i onaj neugodan, ali prijeko potreban razgovor s nastavnicom koja je predavala povijest.
Popravila je frizuru i nakašljala se, pa je napravila nekoliko žustrih koraka i na kraju zastala ispred
školske ploče. Učenici su se počeli među sobom došaptavati, kada je dežurni učenik odjednom zastao
ispred prve klupe u srednjem redu, otvorio plavu bilježnicu tvrdih korica i počeo čitati proglas: Odlukom Ministarstva prosvjete i kulture, te Nastavničkog vijeća ove naše krasne škole donesene su
kojekakve reforme, drugovi! Škola se više ne zove Centar umjetnosti, kao prije dva dana, već
gimnazija. Nadalje ...Biljana ga je prekinula, odrezavši glasno: -Nemoj improvizirati, nego čitaj što piše! I prestani se
cerekati, i prestani spominjati drugove. Reci radije učenici ili kolege. –
Nakrivila se iznad njegovog lijevog ramena poput vrane. Dežurni učenik gledao je ispred sebe kada je
pitao: -Ne smijemo govoriti više niti omladinci, direktorice?-
72
Jedino se Mara tome nasmijala. Direktorica ju je odmah ošinula prijekornim pogledom, pa je
profesorica brzo umuknula. Začuo se žamor u školskoj učionici, a jedno dijete je i zazviždalo. Biljana
je zaurlala: -Tišina!Rekla je to vrlo glasno, tonom od kojeg su djeca u prostoriji protrnula, zatim je podviknula na
dežurnog učenika: -A ti nastavi čitati! Ne želim nit' muhu čuti u razredu! Što ti čekaš?Dežurni je mirno odgovorio: -Čekam da se stišaju.Zatim se počešao po nosu, pročistio grlo i na kraju se nakašljao, ali nekako usiljeno, suviše glasno da
bi sve to djelovalo prirodno. Biljana je sada i njega ošinula pogledom, pa je ovaj brzo nastavio čitati
proglas bez glumatanja: -Nadalje, predmet marksizam se ukida i ...Lea je tada pomislila kako su se njezino školovanje i njezin život pretvorili u običan cirkus. Odostraga
je mogla čuti glas nekog svojeg vršnjaka: -Kaj su ovi s kruške pali? Kam' ovo vodi?Netko se šaptom obratio svojem prijatelju iz klupe: -Kaj ova glumi? Bože me sačuvaj!Petra je samo promrmljala: -Ja nemrem' bilivit' da se ovo događa usred Zagreba! Fakat nisu normalni!Biljana je podignula i učvrstila rukave svoje svijetlo ružičaste košulje s izvezenim plavim i žutim
cvjetićima. Unutra je bilo vruće, ali prozori su i dalje bili zatvoreni, jer je izvana dopirala buka s
gradilišta. Vani se odjednom smračilo i nebo je zaparala munja. Oblaci su postali u sekundi toliko
gusti i zbijeni da se činilo kao da je već sumrak. Mara se naslonila čitavim gornjim dijelom tijela na
katedru, koja je počela lagano škripati pod njezinom težinom. Biljana je pritisnula prekidač za svjetlo.
Polagano kao da se bude počele su se paliti dotrajale neonske sijalice. Neke od njih su se gasile i palile
u nepravilnim razmacima poput kakvog, pokvarenog semafora. Pojedini učenici, usana stisnutih u
ravnu liniju, proučavali su omraženu direktoricu onako kako ljudi koji mrze bube proučavaju kukce
pribijene na šperploču u Prirodoslovnom muzeju. Opet se začula grmljavina. Nebo je zabljesnula nova
munja. Nekoliko kapi kiše, poput sitnih i obojenih akvarijskih kamenčića koje je neko dijete pobacalo
po podu, zarominjalo je preko prozorske daske, izvana. Biljana je bila sasvim svjesna činjenice da je
ne vole u školi kako učenici tako niti mnogi nastavnici, ali se nije radi toga niti malo uzrujavala.
Uživala je u povlasticama novog položaja poput djeteta koje je dobilo po prvi put vlastitu sobu i ključ
da se može slobodno zaključati. Ona je naime duboko vjerovala u to kako je ono što radi pravedno.
-Od sada ćete se školovati u malo jačoj disciplini! Ovako raspuštenu školu nisam još vidjela. Nema
toga na svijetu. Molim te pročitaj dalje što piše.Rekavši to, Biljana je pogledala iskosa dežurnog učenika koji je upravo brisao znoj s čela. Imao je na
sebi debeli pulover, jer je u portirnici, u blizini ulaznih vrata koja se svako malo otvaraju, u prizemlju
zgrade gdje je morao provesti još nekoliko sati kao dežurni bilo prilično hladno. Mladić je držao
pogled prikovan na papiru, a u stankama, dok je Biljana pričala, gledao je ravno u pod ili u stranu,
plašeći se unaprijed da bi ga učenici kasnije kao glasnika loših vijesti mogli napasti ili ga čak optužiti
da je kolaborator.
-Predmet Marksizam i socijalističko samoupravljanje je izbačen iz školskog programa. Umjesto njega
ćete slušati Filozofiju. Svi učenici ...Biljana mu se odjednom obratila s visoka: -Prestani čitati! Ma! Daj mi taj papir ovamo.Dežurni učenik Janko Novoselac s olakšanjem joj je pružio bilježnicu, a onda se odmaknuo nekoliko
koraka unatrag i naslonio na školsku ploču.
73
-Savjetuje se učenicama gimnazije da je neprikladno slijedeće, nabrajam: šminkanje, nošenje visokih
peta, mini suknji, kožnih jakni, i Irok ... Irokez frizura, ko ... Bože sveti! Kokot frizura i dredldlo ...
Kakve gluposti!Biljana se mrštila u licu poput osobe koja je progutala nešto što ima loš okus. Novoselac se javio
odostraga: -Dredloksa!U razredu su se mogle čuti jedino one dvije muhe i Biljana. Lea je prizvala u sjećanje govor profesora
iz povijesti, pa je pomislila kako se možda zaista događa nekakav komplicirani rat unutar rata u
Hrvatskoj, a onda se prisjetila i očevih mudrih riječi. Nije li joj tata bezbroj puta savjetovao neka
ostane hladne glave u tom kaosu, gdje su neprovjerene informacije izazivale još veću paniku kod ljudi.
Biljana je znala taj proglas napamet. Ona ga je osobno diktirala svojoj tajnici prije nekoliko dana,
preuredivši sasvim malo proglas koji je došao poštom iz Ministarstva prosvjete i kulture tako da je
dodala nekoliko zareza i zabrana na svoju ruku. Dežurni koji je stajao ispred školske ploče nasmijavao
je djecu grimasama. Biljana nije vidjela što se događalo iza njezinih leđa, a učenici ga nisu željeli
odati, pa su se s mukom trudili da zatome smijeh kako on ne bi nastradao. Glas direktorice Topić
ispunjavao je prostoriju od vrha do dna. Mara se pokraj nje smanjila, a smanjili su se i svi oni koji su
sjedili u prvim redovima. -Odlukom Nastavničkog vijeća ove gimnazije zatvorena je školska kantina.
Zabranjeno je okupljanje u podrumu škole osim za vrijeme uzbuna. Zabranjeno je pušenje. Koga li
uhvatim da puši, osobno ću ga nalupati. Nećete se vi meni trovati ovako mladi.Biljana se prošetala s jednog na drugi kraj učionice da bi na kraju zastala pokraj katedre, okrenuta
profilom razredu. Stajala je tako minutama u laganom raskoraku pogleda uprtog u vrata s kojih se na
mnogim mjestima već odavno bio oljuštio bijeli lak. Laktovi njezinih ruku nalazili su se u istoj ravnini
sa vrhovima crnih, kožnih čizama. Tada je odložila naglo i bučno ukoričenu bilježnicu na katedru
pokraj imenika. Mara se nesvjesno pridigla i pomaknula unatrag stolicu na kojoj je sjedila, približivši
se na taj način još bliže zidu. Djeca su šaputala ispod glasa: -Nisu normalni! Kako se samo usuđuju?!
Kako ih nije sram?Sada su već polako počeli shvaćati da moraju trčati svom snagom ako žele dostići Biljanu s planovima
koje je od njih tajila. Lea je tiho rekla, obraćajući se svojoj mamurnoj prijateljici iz klupe:
-Netko ih mora zaustaviti.Petra je na to jedino slegnula ramenima, ubacila je treću žvakaću gumu u svoja usta i promrmljala na
kraju nešto neodređeno. Lea je odvratila vrlo razočaranim glasom: -Ti si se odavno već predala, baby!Petra je počela sijevati očima i htjela joj je već nešto ljutito odgovoriti, ali su obje na vrijeme shvatile
tko širi nervozu u školskoj učionici. Ostala djeca slično su se osjećala i pomalo su svi već počeli gubiti
strpljenje. Tada su se djevojke koje su sjedile u prvoj klupi, u prvom redu do ulaznih vrata, gotovo
istovremeno rasplakale. Petra je zatvorila jedinu bilježnicu koju je ponijela danas ujutro sa sobom u
školu, pospremivši je u torbu u kojoj su se osim jedne kemijske olovke, nalazili ruž, sjenilo, ogledalo,
maskara, crna i zelena olovka za oči, Labello, ukradeni upaljač i paketić kondoma.
-Ajde vas dvije ... što sada plačete? Ništa se nije tako strašno dogodilo, lijepe moje. A vi ostali
nemojte pričati. Sve čujem. Svaku riječ. Ajde ti nastavi čitat!Biljana je uzela bilježnicu sa stola i pružila je dežurnom koji se sapleo u hodu i pao točno ispred prve
klupe u srednjem redu. Kada je podignuo glavu, ugledao je bijele ženske gaće koje su provirivale
ispod mini suknje i prozirnih, tankih, čarapa boje kože. Dobro je promotrio situaciju ispod stola prije
nego što je ustao, a ustajao je prilično polako. Dok je u sasvim uspravnom položaju brisao prašinu sa
74
svojih hlača, nasmiješio se sramežljivo djevojci iz prve klupe. Počeo je puhati jak vjetar. Vani na
školskom hodniku odjednom se otvorio prozor. Vjetar je na hodnik izvana unio lišće i prašinu koja je
ušla ravno u prostoriju, gdje se odvijala scena pred pločom zatim se otvorio i jedan od prozora u
školskoj učionici, pa je začas nastao propuh. Oluja je bila vrlo blizu.
-Odlukom Ministarstva prosvjete i kulture uveden je katolički vjeronauk kao izborni predmet. Jesus?!
Nije valjda, direktorice. E pa ne mogu ovo vjerovati!Dežurni je buljio neko vrijeme bez riječi u proglas. Biljana je rekla oštro: -Čitaj bez primjedaba!
-Dobro ... ovaj ... dakle ... učenici mogu birati između dva izborna predmeta ...Djeca su se došaptavala među sobom.
-Daj nemoj brijati!
-Koja je sad' ovo fora?
-Kaj je s Muslimanima i Židovima?
Šta je s ateistima?Lea je promatrala izbezumljena lica svojih prijatelja i činilo joj se kako sve manje razumije ono što se
oko nje događa, pa je zaključila kako joj ovdje nikad nije niti bilo mjesto. Odjednom je osjetila
strahovitu žalost, jer se baš ovdje morala roditi, a istovremeno je počela predosjećati kako sve to skupa
neće dobro završiti. Jedino je četvoro učenika u školskoj učionici šutjelo. Oni se nisu imali naime radi
čega buniti, jer činjenica da će učiti vjeronauk kao i do sada za njih nije predstavljala nikakav problem.
Vjerovali su čak kako će biti oslobođeni nekoliko sati nastave, jer su prvu pričest i krizmu već bili
odradili. Predsjednica Antonija Zelić u međuvremenu je ustala i podignula ruku, a kako nitko na nju
duže vremena nije obraćao pažnju, sama je počela govoriti bez pristanka profesora: -Kakav je ovo
proglas? Ne razumijem. U Hrvatskoj osim katolika žive Muslimani, Židovi ...Biljana je hladno rekla: -U Hrvatskoj žive većinom katolici!Antonija je nastavila: -Ali ja recimo prva nisam katolik, a živim ovdje od rođenja.Učenici su napeto slušali raspravu koja se vodila uz povremeno zujanje muha iznad njihovih glava.
-Ti nisi Hrvatica?
-Rođena sam ovdje u Zagrebu!-A tvoji roditelji?
-Oprostite, ali to se vas ne tiče.Bilić je brzo priskočio u pomoć svojoj prijateljici: -Da li ste vi iz Zagreba? Dali ste vi uopće iz
Hrvatske direktorice Topić?
-To se mladiću tebe ne tiče!Bilić je uzviknuo, pomalo slavodobitno: -Aha! Tu smo dakle! Onda se slažemo barem u tome da takve
stvari jedino policija smije pitati.-
75
Lea je pomislila kako se nešto strahovito čudno događa sa svijetom oko nje. Osjećala je kao da čitav
njezin narod neke nevidljive ruke guraju sve dublje u prošlost i kako sada svi zajedno tonu negdje,
gdje se niti njihovi roditelji nisu više snalazili. Činilo joj se kao da stoji na otvorenom za vrijeme oluje
izložena neugodnim udarima hladnog vjetra i bodljikavim kapljicama hladne kiše bez ikakve nade da
će u skorije vrijeme uspjeti pronaći siguran zaklon. Antonija se tada ohrabrila i rekla: -Upisali smo
Centar po sasvim drugom programu!Bilić se odmah nadovezao na njezine riječi: -Tko je vama dao dopuštenje da se ovako poigravate s
našim školovanjem?!Već slijedećeg trenutka bilo mu je naređeno da napusti prostoriju, a dobio je i neopravdano u imenik.
Mara ga je naprosto izbacila van iz učionice. Kada se nalazio već nadomak vratima, Biljana mu se
obratila: -Reci mi svoje ime i prezime, mladiću!Bijela boja njezinog lica počela je prelaziti postepeno u crvenu, kada je Petra dreknula iz svoje klupe:
-Zbog čega on mora reći kak' se zove?Biljana je odmah reagirala: –I ti mi izvoli reći djevojko svoje ime i prezime, a ti se mladiću nemoj
nikuda micati dok ne završim s njom!Sa svih strana odjednom su počeli dopirati ljutiti, dječji glasovi: -Radi čega nam to radite?
-Što je bilo tko od nas krivo rekao?
-Dali ste vi ovdje da nas krotite ili da nam pružite obrazovanje?Biljana je brzo zaključila da joj se autoritet klima i kako će još vrlo kratko vrijeme moći ostati
smirena. Smatrala je kako je još uvijek suviše uljudna prema učenicima i da oni to nisu zaslužili.
Pomislila je: tjeraju me da postanem gruba, u trenutku kada su se gotovo sva djeca u školskoj učionici
počela glasati, raspravljajući i kritizirajući među sobom odluke Nastavničkog vijeća. Profesorica Mara
je ustala, poravnavajući rukom istovremeno nabore na svojoj suknji. Klecala su joj koljena i bila je
sasvim blijeda u licu kada je napokon progovorila: -Oprostite mi ravnateljice Topić, ali imam i ja
jedno pitanje vezano uz tu temu.
-Ajde! Vi me prosvijetlite.Mara je neznatno podignula desnu obrvu, udahnula je zrak u pluća, izdahnula ga, zakolutala očima i
rekla: -Da li je netko prikupljao nedavno statističke podatke i objavio ih u novinama, jer ...
-O čemu vi to molim vas lijepo pričate?
-Dopustite mi da nastavim. Dali postoje obrađeni statistički podaci o tome koliko Muslimana, Židova i
katolika živi danas u Hrvatskoj?U školskoj učionici vladala je opet sablasna tišina. Mara se u tom trenutku prisjetila onog što je
suprugu znala govoriti u posljednje vrijeme: smatram da profesorica Topić nije niti malo ozbiljna i
odgovorna osoba, i da je na mjesto direktorice trebala doći osoba širih pogleda, bolje obrazovana i
bolje odgojena nego što je ona. Sinoć mu je to na primjer rekla, kada je želio s njome voditi ljubav. U
trenutku kada je u krevetu završila svoj monolog, ogorčena na čitav svijet, suprug je već hrkao na
jastuku desne ruke položene preko njezinih grudi. Slušala je posljednjih mjeseci Biljanine jutarnje
monologe uz kavu u zbornici i smijala se u sebi misleći kako joj ništa od toga neće proći. Počela je
gubiti strpljenje tek kada je shvatila kako situacija izmiče kontroli i kako „sve to“ postaje ozbiljno.
76
Danas je vjerovala kako se ta zaraza agresivnog ponašanja i nametanja drugačijih vrijednosti od onih u
kojima su do jučer građani Zagreba živjeli širi i dobiva na snazi, te postaje ozbiljan problem za čitavo
društvo. Mara je bila zapravo jedna od rijetkih djelatnika koji će povjerovati kako je zaista došao
trenutak da profesori stanu na stranu učenika i to će ju uskoro koštati radnog mjesta.
-Đaci naše škole su umjetnici i ja vjerujem ...Mara je tako nastavila pričati ohrabrena pogledima učenika G razreda: - ... da je vrlo mali postotak
religioznih među njima i da bi djecu možda trebalo poštedjeti vjeronauka. Dijele ih samo dvije godine
od mature, direktorice.Rekla je sve to ne skidajući pogled sa Biljaninog lica.
-Nemam ja što kazati, ja sam svoje rekla. Sve je po pravilu!Biljana je tada naredila Biliću da napusti učionicu, a Petri je naložila da ostane stajati. Vani je zapuhao
vjetar, koji je ponio kišne kapi ravno u prozor. Činilo se kao da pada mrak, a zapravo se tek bližilo
podne. U pet do dvanaest veliko jato ptica proletjelo je nedaleko prozora, ali se lepet njihovih krila
više nije mogao čuti u školskoj učionici od silne dječje graje. Biljana je podignula ruke iznad glave
kao da se želi zaštititi od te buke koju je prouzročilo grebanje željeznih nogu stolica po istrošenom
parketu. Djeca su se došaptavala među sobom i okretala u svim smjerovima na svojim stolicama što je
prouzročilo onoliko buku, a neki od njih čak su se i naglas dovikivali. Kada je Lea otvorila prozor one
dvije muhe su izjurile napolje baš kao da je i njima zasmetalo sve to silno škripanje i deranje.
Slijedećih mjeseci Mara se pretvorila u pasivnog promatrača, međutim zbog učestalih migrena,
neispavanosti, ovisnosti o tabletama za spavanje i tabletama protiv bolova ipak će jednog jutra u
afektu reći Biljani Topić ravno u lice, usred zbornice, pred ostalim profesorima sve što misli o „njoj i
njezinim krivim potezima“. Niti mjesec dana neće proći, a Mara će dobiti otkaz. Oboje nezaposleni,
bez primanja, sa šesnaestogodišnjakom kojeg će trebati nekako prehraniti, naći će se usred rata u
neimaštini Mara i njezin suprug Peđa. Kada shvate napokon da im je voda došla do grla, odseliti će u
Švedsku k Marinoj starijoj sestri gdje će dočekali starost.
Mara je rastreseno zaklopila korice imenika, a to je bila ona radnja koja je uzrokovala na kraju rušenje
katedre. U općoj zbrci drveni se stol jednostavno urušio. Mara je poskočila i povukla se prema ploči,
promatrajući netremice rasute daske na podu. Nije se niti pomaknula s tog mjesta sve dok direktorica i
njezina pratnja nisu napustili prostoriju. Biljana se tada obratila razrednici G razreda koja je čitavo
vrijeme šutjela i uplašeno promatrala, kao da prati teniski, meč čas direktoricu čas učenike i Maru.
-Recite svojim učenicima da se okrenu svi prema naprijed i utišaju!Ton obraćanja direktorice Topić bio je zapovjedan. Niti jednom gestom nije pokazala kako je
primijetila da se katedra raspala. Razrednica je pognula svoja koščata ramena i promucala nešto
nesuvislo što nitko u školskoj učionici nije mogao čuti niti razumjeti, onda se prisjetila neke molitve
koju valjda još od djetinjstva nije izgovorila. U svojim bež cipelama s malenom petom koje su se
odlično slagale s njezinim kostimom u toj istoj boji, prišla je, uplašena i pognute glave, prvim klupama
u srednjem redu i zamolila svoje učenike da se utišaju. Nije joj bilo svejedno u toj situaciji. Ostalim
razrednicima koji će slijedećih dana doživjeti nešto slično, također neće biti nimalo svejedno.
Razrednica je slegnula ramenima i vratila se na staro mjesto kada je shvatila da je djeca ne žele
poslušati. Biljana je rekla: -Ajde, ajde!Gurnula je laktom u rebra razrednicu G razreda koja je poslušno kimnula glavom i zavapila pred
svima: -Molim vas, djeco!77
Osjećala je istovremeno kako se parket pod njom klima, a svjetlo kojeg bacaju neonske lampe sa
stropa postaje sve jače i jače.
-Utišajte se radi svojeg dobra i budite pametni. Ništa vi tu ne možete napraviti niti promijeniti. Molim
vas!Pomislivši kako ništa više ne može izgubiti, Bilić je dreknuo: -Vi ste onda ... vi ste na njihovoj strani?!
-Nema ovdje strana, djeco. Budite malo ozbiljni za promjenu.Razrednica je osjetila blagu vrtoglavicu, počela je sve brže udisati i izdisati zrak iz pluća, pa se
pomaknula nekoliko koraka unatrag kako bi se mogla osloniti na ploču. Preokrenula je nekoliko puta
očima i oblio ju je znoj kada ju je neko dijete optužilo: -Vi ste naša razrednica, a okrećete nam leđa!Mara je s osjećajem grizodušja promatrala hrpu dasaka na podu dok se Biljana posljednji put obraćala
učenicima: -Vidim da nećete slušati i zato ćemo od sada malo drugačije razgovarati. U najboljoj sam
vas namjeri htjela pripremiti, a vi meni ovako vraćate. Nastavite školski sat, profesorice!Biljana je u par brzih poteza spustila rukave svoje košulje i zakopčala ih na krajevima, uputivši se na
kraju prema vratima. Mara je zajaukala poput mačke koju je netko izbacio iz kuće na ulicu, usred
najvećeg pljuska: -Ali kako? Nemam više katedru!Trenutak prije nego što je napustila prostoriju, Biljana će na to hladno,: -Nije to moj problem. Obratite
se domaru.Razrednica je potrčala ne bi li dostigla kršnu direktoricu koja je u svojim crnim čizmama već grabila
velikim koracima prema stubištu. Dežurni je učenik posljednji od pridošlica napustio prostorije
školske učionice, a učinio je to sa šakom prislonjenom uz čelo i riječima: -Smrt fašizmu! I nemojte kaj
zameriti!Rekao je to promuklim glasom na samom izlasku. Iscrpljena Mara pokazala je rukom prema vratima i
dobacila mu: -Daj šuti i odi van.Sagnula se kako bi podignula školski imenik s poda, a onda je snažno dvaput lupila njime po zelenoj
školskoj ploči. Kako nije postigla željeni efekt, jer djeca su sada otvoreno i glasno razgovarala,
negodujući sve u šesnaest, klonula je na kraju i naslonila se na tu ploču. Košulja joj se zalijepila o
mokru površinu, ali Mara ništa više nije osjećala osim tuge. Nešto kasnije kada je pod pauzom sjedila
u kafiću s prijateljicom na kavi, prokomentirala je, nakon što se dobro isplakala, čitavu tu scenu
riječima: –Ono što toj djeci rade danas je nepopravljiva greška, draga moja. I opet ćemo mi
intelektualci i umjetnici glodati kosti koje nam ovi budu odozgor bacali.Mari će navečer njezin suprug važno objasniti: -Rekao sam ti ja kuda sve to vodi! Dali mi sada
vjeruješ ipak malo više?Milovati će joj vrat dok će ona plakati. Kako neće znati način na koji bi je mogao utješiti, rezignirano
će reći, u nadi da će ona to shvatiti kao šalu: -Vidim ja da niti danas ništa neće biti od seksa.Ali Mara će na njegovu primjedbu još jače zaplakati.
Nakon što se oglasilo zvono za kraj nastave Lea je, zajedno s nekolicinom ostalih učenika, napustila
školsku zgradu, međutim to je netko kasnije prijavio Biljani Topić. Direktorica se tada zainatila,
uvrtjevši sebi u glavu kako će do mature preobratiti učenike G razreda, a svojoj je tajnici govorila
78
svaki put kada bi do njezinih ušiju došle nove priče o podvizima učenika G razreda: –Još će oni biti
uzor ostalim učenicima ove gimnazije.Uskoro je G razred postao simbol otpora, a u prolazu su buntovnicima ostala djeca u školi nerijetko
stiskala ruke, tapšala ih po ramenu i namigivala. Do prije pola godine bili su po prosjeku ocjena svih
učenika jedan od najboljih razreda na školi da bi uoči same mature postali jedan od najslabijih razreda
u Centru umjetnosti. Narednih će mjeseci roditelji moliti, više no ikad, svoju djecu da šute i pokore se
novim pravilima radi vlastite sigurnosti, radi budućnosti i sreće, ali mnoga će djeca postati još veći
buntovnici, jer će smatrati kako su im sada kompletno svi okrenuli leđa. Mladost koja se našla sasvim
zelena u vrtlogu privatizacije, denacionalizacije, krađe, mita, korupcije i rata, obeshrabrena je
dočekivala nove promjene u društvu. Među pripadnicima mlade generacije bilo je mnogo onih kojima
su trebali možda jedino razgovor i podrška obitelji. Ljudi nisu znali razgovarati, a trebalo je nekako
preživjeti sve te oluje s kraja stoljeća, pa je puno onoga što je bilo dobro u društvu devedesetih
naprosto nestalo. Loši trendovi razdvojili su obitelji, ljubavnike, prijatelje, susjede, kvartove i gradove.
Lea je promatrala kako se ljudi međusobno udaljavaju i kako je sve manje zdrave komunikacije među
njima. Vidjela je kako strah osvaja stanovnike njezinog voljenog Zagreba i zbog toga se osjećala sve
manje slobodnom. Znala je kako je škola koju je njezina generacija upisala prije rata odgojila mnoge
poznate hrvatske umjetnike, a danas joj se, evo, činilo kako taj Centar umjetnosti na izdahu mlade
ljude preodgaja lomeći njihov identitet, individualnost i kreativnost, te im nameće nešto nespojivo s
umjetnošću. Najtalentiraniji i najhrabriji nastavili su stvarati nova djela dok je velik broj njih naprosto
otišao linijom manjeg otpora, promijenivši struku i zauvijek zašutjevši. Oni posljednji i od sebe su
polagano odustali. Neki od bivših učenika Centra umjetnosti ostavili su naposljetku i svoju domovinu,
nastavljajući život u nekom dalekom hladnom gradu gdje neoprezan čovjek noću na pločniku lako
izgubi život. Posuđivanjem knjiga i filmskih klasika, surfajući Internetom u potrazi za informacijama,
odlascima u kazališta i kina, te na kojekakve druge načine bivši su učenici Centra umjetnosti
popunjavali narednih godina rupe u znanju.
79
6.
-Sanjin, jutro je. Sanjin!
-Šta, šta, šta je bilo? Kaj se dešava?Sanjin je unezvjereno gledao oko sebe, okretao je glavu, trljao oči i kašljao u isto vrijeme. Petar je
mirno rekao: -Svanulo je.
-Daj nemoj me molim te više ovako buditi!Kada se malo razbudio i protegnuo, shvatio je kako ima jake bolove u leđima. Petar se namrštio i
rekao: -Ak' si ti spaval, ja sam Tesla.
-Zašto moraš urlati?Sanjin je pogledavao prijatelja ispod oka. Bilo je bitno ne dizati galamu sada kada nije bilo sasvim
sigurno na kojoj se udaljenosti od kuće, koja im je poslužila kao zaklon i prenoćište, nalazio
neprijatelj. Petar se nakašljao.
-Ak' si spaval sedam minuta, puno sam rekel'.Gurnuo je Petar ruku ispod majice i počešao se po ranici na trbuhu koja se jučer tamo pojavila dok su
se probijali kroz trnovito grmlje. Sanjin je poželio zapaliti, međutim kutija Croatia-e koja je stajala u
njegovom džepu smočila se sinoć. Izvukao ju je iz prednjeg džepa maskirne jakne i opsovao.
Kartonski zatvarač na kutiji se raspao i sada je visio, preko celofana, otužno kao smeće koje je netko
izvukao iz smrdljive lokve na asfaltu. Zippo upaljač mu je sinoć presušio, a kutija šibica ležala je na
dnu promočene torbe u poluraspadnutom stanju. Petar se jadao: -Jebem mu mater i ovoj usranoj
situaciji.Sanjin je promumljao: -Imaš li ti upaljač ili da sušim?
-Sori, nemam. Plastični je pak skroz prazan.Petar je bradom pokazao na parket, gdje je ležao odbačeni plastični upaljač zelene boje. Sanjin je
kimnuo glavom, izvadio je nekoliko mokrih, ali čitavih cigareta iz kutije i ostavio ih da leže, zajedno
sa šibicama, na drvenom stolu koji je stajao na sredini prostorije. Nogavice hlača njegove maskirne
uniforme sinoć su bile sasvim promočile, ali je barem ostatak hlača bio relativno suh. Pomislio je,
drhtureći na hladnoći, kako valjda i to nešto vrijedi. Rukavi maskirne jakne već su se na nekim
mjestima osušili. Vlagu na leđima je i dalje osjećao. U vlažnoj prostoriji koja je prije rata služila kao
školska učionica bilo je hladno. Vani na zemlji uhvatio se mraz. Vjetar koji je ulazio kroz bezbroj
pukotina u školsku zgradu proizvodio je sablastan zvuk u svojem lutanju izrešetanim hodnicima i
neugodnu hladnoću. Petru se učinilo kako mu se od te hladnoće i sam mozak ledi. Niti jedan prozor u
zgradi nije imao čitavo staklo. Srećom bila su samo dva prozora u prostoriji gdje su se branitelji
nalazili, a oni koji su ovdje bili prije njih, umetnuli su srećom, na mjesto gdje se prije nalazilo staklo,
debeli najlon i zalijepili ga plastičnom trakom da štiti, ako ništa drugo, barem od vjetra. Prestalo je
sniježiti prije pet dana kada je i temperatura neznatno porasla, ali sinoć je opet pala ledena kiša i
zahladilo je. Sanjin se vratio do prijatelja i sjeo. Ispod njega se nalazio ispucali i goli parket na kojem
ga je stražnjica čak i preko dva sloja kartona i jednog najlona svejedno boljela. Žbuka je u prostoriji
popucala, napuhala se uslijed vlage i naglih promjena temperature, a izrešetani zidovi izgledali su
80
poput švicarskog sira. Sanjina je obuzela tjeskoba, plašilo ga je to što čuči u mokroj uniformi u nekoj
vražjoj, vlažnoj prostoriji i čeka, čeka možda smrt da dođe po njega, tko zna? Osjećao je već
mjesecima tu neugodnu tjeskobu. Neka tiha jeza rovala mu je po mozgu, nemirno je spavao i budio se
okupan u vlastitom znoju, ali je i dalje vjerovao da se bore za pravu stvar, za stoljećima priželjkivanu
slobodu. Njihovi čukundjedovi su sanjali o slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, a tek se Sanjinova
generacija našla u prilici da možda i poživi koju godinu u toj idealnoj državi. Sinoć su ga gotovo ubili.
Vjerovao je u pobjedu, ali se i bojao koliku će cijenu njegov narod morati platiti za samostalnost.
Petar se promeškoljio na podu. Taj gotovo nikad nije imao mira. I prije rata dok su ispijali pivo po
kvartu, Sanjin je često viđao Petra nemirnog, u nekom bunilu, u stvaralačkom zanosu. O njemu se po
kvartu pričalo da je sanjar, osoba koji više leti nego što je na zemlji. Nosio je u sebi umjetničku crtu, a
imao je i organizatorskih sposobnosti, pa je stalno bio prepun ideja i zamisli. Petar s ruke nije skidao
ruski vojni sat kojeg je, osamdeset i devete godine, kupio na novogodišnjem štandu Zagrebačkog
velesajma. Ispod stakla, u sredini, stajala je crvena zvijezda petokraka. Petar je sada snenog pogleda
piljio u tu crvenu zvijezdu, pa mu se učinilo kako sve ovo što se događa oko njih nije ništa drugo doli
ružan san. Pomislio je na svoj kvart i na prostrani park koji je prije devedesetih bio prepun djece, a u
tom kvartu su njegovi roditelji bili starosjedioci. Pomislio je i na zgradu osnovne škole pred kojom se
prvi put u životu poljubio s jezikom, prisjetivši se trenutak kasnije i Lukine mame, tete Blaženke koja
ih je znala pozvati na palačinke nakon škole. Nevezano za ta sjećanja iz njegove je glave izmigoljila
vrlo plastična fotografija smotre folklora koja se održavala svake godine u njihovom gradu, a onda su
sjećanja doslovno pokuljala iz njegove podsvijesti na površinu. Prisjetio se dakle ugodnih i lijepih
ljetovanja koje je proveo s prijateljima na Jadranu, pa noćnih izlazaka i na kraju badnjih večeri koje je
tradicionalno provodio sa svojom obitelji. Majka i mlađi brat inzistirali su na proslavi Božića i
odlascima na polnoćku u crkvu u susjedni kvart, dok je njemu i ocu bilo sasvim svejedno. Sjetio se
Petar pomalo sa sjetom situacija kada su točili u sebe goleme količine alkohola i slušali uživo, po
zagrebačkim klubovima, jugoslavenske rock bendove, i razularenih tuluma, i ljetnih ljubavnih
avantura na Jadranu, i odlazaka u Zagorje u vikendicu Lukinih roditelja dok su ovi bili na moru, i onih
famoznih primanja u pionire ... Upravo je ovo sjećanje zarobilo na neko vrijeme sva njegova osjetila.
Otac ga je učio da se prisjeća samo lijepih stvari, a ružne da zaboravlja.
-Znaš sine ono kada gledaš fotografije, a na svima su ljudi dobre volje i smiju se? Tako ti je to i sa
životom ako si pozitivna osoba. Sjećaš se samo onih dobrih trenutaka dok loše zaboravljaš poput
fotografija koje nikad nisi dao na razvijanje, jer si ljude uhvatio u krivom momentu.Otac je to spominjao u prilikama kada bi Petrovo meko srce zarobilo sjećanje na neki tužan događaj.
Slika primanja u pionire lebdjela mu je pred očima i sada nije više postojala oko njega prostorija puna
rupa od metaka niti je osjećao u nozdrvama hladnoću i onaj neugodan vonj truleži koji je dopirao
nekud izvana. Stajao je s ostalom djecom u četi na samom kraju velike gimnastičke dvorane, a iza
njihovih su se leđa, zataknuti nespretno o švedske ljestve, kočila dva barjaka: hrvatski i jugoslavenski.
Iznad njihovih su glava blještale upaljene neonske lampe. Vani je čitav taj dan dosadno padala kiša. U
trenutku dok su stajali ispred vrata, obučeni za svečanost, njegov otac je primijetio: -Lije ko' iz kabla.
Bog te mazo! Zbilja nemaš sreće sine.Njegova religiozna majka je iskosa pogledala supruga i tiho primijetila: -To je prkos Božji.Toga kišnog poslijepodneva nosili su oko vrata crvene marame i na glavama plave pionirske kape s
prišivenom zvijezdom petokrakom na prednjoj strani. Bilo je puno ljudi u publici. Žene su obukle
haljine za tu priliku, a muškarci su nosili najbolje hlače. Petar se prisjetio kako je promatrao, s nekim
čudnim osjećajem u želucu, plavokosu djevojčicu koja je stajala na čelu kolone i recitirala automatski,
81
poput kakvog robota, tekst naučen napamet. U višim je razredima hodao s tom istom djevojkom-tada
je već dobro zarađivala kao manekenka hodajući po modnim pistama-ali su brzo prekinuli, jer je ona
voljela dečke čiji su roditelji imali debele novčanike. Petar koji je bio iz skromne, radničke obitelji i
mogao joj je priuštiti jedino čaj iz termosice, kolače kupljene jeftino na Sljemenu i romantične šetnje
Bundekom zaraslim u drač i visoku travu, brzo joj je dosadio. Ona je silno željela kave u Opatiji i
romantične izlete u Dubrovnik, pa to među njima naprosto nije hodalo. Sada mu se taj svijet činio
dalekim i nestvarnim kao da nikad nije niti postojao. Slika prošlosti se rasplinula i sada je Petar ispred
sebe opet gledao samo krhotine jednog svijeta. Obratio se Sanjinu dok je ovaj zamišljen šutke
promatrao kalašnjikov koji je stajao prislonjen o kaljevu peć, preko puta, na drugoj strani prostorije. –
Šta mi ovdje radimo, jebo te?Sanjin nije mogao znati kuda Petrove misli vode i od kuda uopće dolaze, pa je samo lagano slegnuo
ramenima i okrenuo glavu od prijatelja. Sada je promatrao rupu u parketu i malenog miša kako ruje po
smrdljivoj, smećkastoj rupi svojim ružičastim šapicama. Petar je pomislio na majku u Zagrebu. Znao
je da se ona preko svake mjere nervira i da redovno pali svijeću na Kamenitim vratima kako bi joj se
sin vratio živ iz rata, a kroz isti taj prolaz, ista ta Kamenita vrata, hodali su još do prije nepunih godinu
dana zagrljeni i pijani na povratku iz nekog od disco klubova smještenih na Gornjem gradu. Da je
mogao spavati, a nije radi živaca i hladnoće, najradije bi se ispružio na prljavom parketu i spavao
tjedan dana samo da ne razmišlja o paklu u kojem se našao. U nekim prošlim, mirnim i normalnim
vremenima Petar bi zasigurno ovako rano-još niti zora nije pravo svanula-čvrsto spavao u svojem
toplom krevetu pokriven mekanom tuhicom. U rana zagrebačka jutra budili bi ga rock muzika s Radija
34 i miris mamine kave. Danas su ga, recimo, probudili jeziva hladnoća i nekoliko prigušenih
pucnjeva koji su dopreli iz smjera šume. Pomislio je da im to neprijatelj vjerojatno želi reći: dobro
jutro. Sanjin je zavitlao promočeni komad kartona na kojem je, predugo, smrzavao mokru stražnjicu.
Petar je i dalje sjedio pognut, u promočenoj uniformi, na mokrom komadu kartona prostrtom preko
hladnog parketa s kojeg su mnoge daske bile odvaljene. Bio je uplašen, pa ga umor još nije uspio
svladati. Ogorčen je bio, ljubomoran na sve one sretne ljude što žive na kugli zemaljskoj i leže sada u
svojim toplim krevetima, drijemajući u mirisnim sobama, nesvjesni pakla u kojem se on našao u
svojoj dvadeset i trećoj godini života. Petar nije dobro promislio, jer većina ih je zapravo spavala po
smrdljivim i vlažnim sobama, i po hladnim podrumima, i mnogi ljudi na kugli zemaljskoj proživljavali
su možda baš iste stvari kao i on samo radi nečije pohlepe i želje za moći. Opet je pomislio na hladnu
rijeku u koju je sinoć ugazio dok su se penjali u čamac. Zatvorio je oči i uzdahnuo, pa rekao
promuklim glasom tiho, najtiše što je mogao: -Dobro da sam popušio onaj joint s Lukom jer kasnije bi
se smočio u vodi.Iz očiju su mu tada potekle suze. Sanjin je trenutno razmišljao jedino o tome, dali je pijetao koji se
povremeno znao oglasiti vani, na hladnoći, jestiv ili se možda jedu samo kokoši. Nije mogao znati
koliko će još dugo biti ovdje i hoće li im na kraju ponestati hrane. Tek kada je Petar malo glasnije
zaridao ovaj je obratio pažnju na prijatelja: –Što je s tobom?Petar u početku nije ništa odgovarao, prolazile su minute. U prostoriji se moglo čuti jedino zavijanje
vjetra koji je lutao izrešetanim hodnicima. Onda je Petar odjednom skvrčio i opustio nekoliko puta
promrzle prste na nogama, pa najzad rekao: –Ma! Sav sam mokar. Jebem ti ovo sranje!Opipao je zatim rukom vrat i opsovao još jednom. Bojao se da nije navukao nešto mnogo opasnije od
prehlade u vlažnoj šumi, gdje su sinoć ležali na zemlji dok su oko njih fijukali meci. Prije točno
tjedan dana, u petak navečer, stajao je za šankom grleći bezbrižno jednom rukom svoju djevojku, a
drugom pivsku flašu i tada mu na kraj pameti nije padalo da bi se uskoro mogao naći u ovakvo
složenoj situaciji. Sjetio se Sandrine uvijek mirišljave, kratke, smeđe kose, pa mu je sada bilo još teže.
82
Čuo je više puta u posljednje vrijeme rečenicu: metak uvijek nosi tvoje ime. Jučer je trčao brže no ikad
i kasnije su ga boljela pluća, noge, glava, pa čak i ruke. Sjetio se koliko je bio ljut kada su stigli do
hladne rijeke-većinom su dečki iz Novog Zagreba bili nenaoružani-po kojoj su plivali komadi leda i
pomislio je da ga onako neispavanog i premorenog niti taj bijes ne može više razbuditi. Iza njih se
pucalo i više nije bilo moguće vratiti se, te pokušati naći neki drugi izlaz, a hladna rijeka djelovala je
toliko zlokobno i prokleto. Komadi leda izgledali su mu kao sante leda, a rijeka mu se činila šira od
Kaspijskog jezera i duža od Nila. Petar je opsovao: -Jebem ti rat, da ti jebem rat!Sanjin je prestao razmišljati o pijetlu ne samo radi toga što nisu smjeli paliti vatru, već i zato što nitko
od gradskih ljudi, koji su se nalazili ovdje zajedno s njime, vjerojatno ne bi znao očerupati tu pernatu
zvijer. -Šta se događa? Šta čekamo, Petre?
-Kaj nisi videl' da je lik ošel' na gornji kat po odjeću?
-Na pol' sam mokar, a ti?Petar je tada zacvilio: -Šališ se. Pogle' mi hlače!
-Vani mora da je deset ispod nule. Gdje su ostali. Petre? Halo!
-Ostali?Petar je zamišljeno podignuo obrve, čudio se što mu prijatelj postavlja takvo pitanje, jer jedan dio
brigade je izginuo i to je Sanjin imao prilike vidjeti vlastitim očima. Imali su mnogo ranjenih, a oni
koji su još dobro prošli u hipu su se razbježali. Petar je isprva samo promumljao: -Nemam pojma gdje
se nalazimo.Zatim je podignuo glas: -Ovo jebeno selo mora imati neko jebeno ime! Jebem mu mater!Pred očima mu je i dalje bila slika dvojice prijatelja kako padaju pogođeni i činilo mu se kao da je
upravo pogledao u kinu, iz prvog reda, jedne za drugim filmove Magla i Ralje. Jedan od ubijenih
prijatelja branitelja imao je devetnaest godina dok je drugi bio trideset dvogodišnjak kojeg su kod kuće
u Zagrebu čekali žena i dvoje djece.
O Luki se Petar nije usudio niti razmišljati.
Čovjek koji je sjedio preko puta, na drugoj strani nekadašnje učionice tada se javio, rekavši: -Svi su
otišli. Ovdje je ostala samo naša vojska. Nas možda dvadesetak ako ne i manje.Petru se oteo prodoran i neugodan urlik iz grla. Promatrajući netremice prijateljevo lice, Sanjin je
pitao: -Jesi dobro, čovječe?Čak ga je i dotaknuo ovlaš rukom na što je ovaj poskočio kao da ga je upravo stresla struja. Lice mu je
posivjelo i oblio ga je znoj ljepljiv poput meda. Puno je pio u posljednje vrijeme baš kao i Sanjin, pa ih
je možda i taj nedostatak „goriva“ učinio nervoznima. Petar je radio u kazalištu prije rata gdje se
družio, nakon gotovo svake predstave i probe, s tih nekoliko odabranih prijatelja glumaca na piću.
Mnoge su mu žilice oko nosa bile popucale, a kako je imao vrlo svijetlu put, ljubičaste i crvene
kapilare još više su se isticale. Petar je gorko odrezao: -Nisam dobro. Jebo te! Ovo je noćna mora.
-Imaš li šta metaka u tom šaržeru?
-Ne. A ti? Nisi se uspio dokopati nikakvog oružja, ha?83
Petar je promatrao oružje u svojim rukama, oružje koje je jučer uzeo od prijatelja dok se ovaj spremao
pobjeći glavom bez obzira u sasvim drugom smjeru od onog u kojem su Sanjin i on trčali. Petar je bio
lud od straha kada su upali u klopku. Većina branitelja bila je nenaoružana. Sanjin je odgovorio:
–Ma kakvi, čovječe.Tada je Petar odgovorio napokon na postavljeno pitanje: -Ja? Njet. Pogle' jebo te, prazan okvir! Pucao
sam na slijepo dok smo izlazili iz čamca.
-Vidio sam neke od naših kada smo već bili na pola puta. Plivali su u rijeci, a neki su plutali ... zbilja
su bili daleko ... ne znam ...
-Nismo se mogli vratiti Sanjin, bili smo puni. Zbilja si nemamo kaj zamerati, stari.Tada se javio netko od ljudi koji su sjedili preko puta: -Imali smo i ranjenika.Oni bi povremeno, baš kao i Sanjin, zadrijemali u polusjedećem položaju, na drugoj strani prostorije,
na podu. Sanjin je promumljao: -Jedno deset ljudi je poginulo ako ne i više. Ne znam niti sam koliko
ima ranjenih.Bio je svjestan činjenice kako postoji određena šansa da se možda niti iz tog sela neće uspjeti živi
izvući. Petar će na to: -Poginulo ih je, po mojoj procjeni, više od trideset, prijatelju.Onda je odjednom jauknuo i rekao kako ga boli trbuh.
-Da nisi gladan?Sanjin se trenutak kasnije uplašio da je Petar popio negdje nekakvu prljavu vodu i razbolio se, pa ga
možda zato sada boli trbuh. Ništa nije rekao, jer je imao na umu Petrove napadaje tjeskoba čiji su
okidač znale biti ponekad i sasvim nebitne stvari. Napadaji su se pojavili tek nedavno. Protegnuo se
bez riječi i ustao, te otišao do stola na kojem je ostavio cigarete da se suše, uzeo je dvije i vratio se na
kraju do prijatelja koji je sjedio na podu prislonjen leđima o hladan i vlažan zid. Petar je za to vrijeme
masirao promrzle tabane i psovao. Izuo je malo prije cipele i skinuo mokre čarape, ostavljajući ih na
parketu da se suše. U prostoriji je bilo za samo nekoliko stupnjeva toplije nego vani. Dok je masirao
bolna stopala, začuo je prigušenu muziku, a mogli su je čuti i ostali. Sanjin će odjednom bijesno: Vratom bi zavrnuo liku koji pušta to smeće! Vatru ne smijemo paliti da se ugrijemo, ali se narodnjaci
zato slobodno piče. Jeli? Aaa?Kao zakleti roker prezirao je turbo folk. Mokrim šibicama Sanjin je uzaludno, minutama, pokušavao
zapaliti promočene cigarete, trudeći se u isti mah da prizove u sjećanje neku od skladbi koje je volio.
Petar se nadovezao na tu temu: -Narodnjaci se najbolje prodaju. Šta ćeš!Sanjin je odmahnuo rukom. -Tržište, prijatelju, diktira što će narod slušati. To smeće se ljudima
nameće, a ja bih volio znati razlog. Možda žele narodnjacima zaglupiti ljude i napraviti od njih
primitivce, idiote, pa da lakše kasnije s njima manipuliraju. Čini mi se kao da zmije izlaze iz parketa
kada netko pusti te usrane narodnjake. Ta muzika truje ljude!Sanjin je pružio prijatelju zapaljenu cigaretu. Svi muškarci u prostoriji imali su grančice i komadiće
blata u kosi. Imali su ruke pune rupica i ožiljaka od trnja koje je raslo pokraj iste one, proklete,
zastrašujuće tamne rijeke prijeđene sinoć u bunilu dok je neprijatelj pucao po njima. U hladnoj
učionici, preko puta Petru i Sanjinu, sjedila su dakle četvorica muškaraca šutke, na podu, pokraj
velike, zelene kaljeve peći s koje se na mnogim mjestima bila oljuštila boja. Samo jedan od njih je bio
84
naoružan kalašnjikovom koji je sada stajao sa strane, prislonjen o tu peć. Ljudi su sjedili na trulom
parketu promrzli, zamišljeni, šutljivi, ojađeni i gladni. Hladan zrak ulazio je u prostoriju kroz rupe u
zidovima i kroz potrgano krovište. Kako su dobili naređenje da ne smiju paliti vatru, sada su
podrhtavali zbog hladnoće u promočenoj odjeći, a svako malo netko bi od ljudi u prostoriji opsovao.
Nosili su uglavnom maskirne hlače hrvatske odore i civilne jakne s time da je jedan od njih imao na
sebi traperice i maskirnu jaknu. Svi su bili šaroliko odjeveni, jedino je Sanjin nosio čitavu maskirnu
odoru koju je kupio vlastitim novcem u Zagrebu. On je sada pušio cigaretu i promatrao lica četvorice
koja su sjedila na suprotnoj strani. Jedan od onih koje je poznavao bio je sin profesora koji im je
predavao hrvatski u srednjoj školi, a živio je u susjednom kvartu, u Novom Zagrebu, u jednoj od
limenki. Upravo je taj sin profesora tada tiho primijetio, nadovezavši se na malo prijašnju raspravu: Meni isto skoči tlak kad' čujem te narodnjake. I meni je od toga muka!Mladića koji je sjedio odmah pokraj profesorovog sina i samo je lagano kimnuo glavom u znak
slaganja, Sanjin je poznavao iz kvarta. Bilo je jasno na prvi pogled da je to ljudsko biće premlado za
smrt. Promatrao ga je sada s nekim čudnim osjećajem u grudima, procijenivši prethodno kako mali ne
može imati više od osamnaest godina. Tada mu je palo na pamet da se ne bi začudio niti da je dečko
maloljetan. Nalazili su se u školi smještenoj u samom centru sela. Podalje se nalazio pojas šume iza
kojeg se prostirala hladna rijeka. Ista ona rijeka koja je služila u miru za razonodu ribičima i kupačima,
sada je razdvajala njihove od neprijateljskih položaja. Prostorije veslačkog kluba i bijele, drvene
svlačionice za kupače koje su stajale iznad plaže spaljene su do temelja prije dva mjeseca. Smrad koji
se osjećao u zraku i postao je u međuvremenu još intenzivniji, dolazio je nošen vjetrom, povlačeći se
ispod stražnjih vrata koja su vodila u park iza škole. Tamo je ležalo mrtvo, izmrcvareno tijelo konja
prekriveno muhama i crvima. Strašno je smrdjelo. Malo dalje dvije su izranjane, gladne svinje
groktale, svađajući se s jednookim pijetlom. Životinje su gurnule njuške u žbunje, pokušavajući
uhvatiti životinjicu koja je uplašeno uzmicala. Pokraj desnog oka uginule životinje upravo je gmizao
debeli, bijeli crv kojeg će uskoro dograbiti jedna vrana i odnijeti sa sobom u kljunu da nahrani mlade.
Petar je zadrhtao, bilo mu je hladno i opet ga je počela mučiti probava.
-Gdje je taj momak više? U pičku mater! Hladno mi je za popizdit'!Sanjin se trudio da smiri prijatelja, potapšao ga je po ramenu i rekao: -Nemoj sada o tome razmišljati.
Štedi energiju Petre.Ali Petar se i dalje jadao: -Sva mi je toplina otišla kroz nos, stari.
-Daj mi reci kada si ti posljednji put vidio Kikija?Sanjin već satima nije znao da li je njihov prijatelj Kiki živ ili mrtav, dali su ga otpremili u Zagreb u
bolnicu ili se nisu uspjeli s njime niti do ceste probiti.
-Ne sjećam se dobro. Možda u kamionu.
-Ja sam ga sam čovječe podignuo sa zemlje i ubacio u kamion. Meci su ko' ludi fijukali oko mene kao
da ...Sanjin nije uspio dovršiti misao do kraja kada ga je prijatelj prekinuo, rekavši uzbuđeno: -Treba leći
stari, treba se skroz priljubiti uz zemlju!
-Nisam znao da imam još toliko snage, Petre. Bože kak' je ta rijeka hladna. Prokleto hladna! Brrrrr.
-Čuj, da ja odem videti gore kaj taj lik radi?
85
-Kaj imaš za vidjeti?
-Idem videti kaj radi tolko' dugo, majmun.
-Ja još uvijek ne mogu vjerovati da se sve to sinoć dogodilo. Koji je dan danas, Petre?
-Subota. Četrnaesti jedanaesti!
-I sad ti nemoj biti praznovjeran! Preživjeli smo ono sranje na petak trinaesti.Čim je to rekao zaklopio je oči i počeo usporeno disati. Petar je, za razliku od njega koji se pokušavao
pribrati i smiriti, naglo ustao i ushodao se po prostoriji, a onda je krenuo i mlatarati rukama po zraku.
Sanjin je pomislio da će ovaj krenuti prema tavanu, no prijatelj je, odjednom potpuno izbezumljen,
počeo hodati gore dolje prostorijom i nogama prevrtati stvari. Bio je strahovito ljut i glasan, pa su se
svinje vani uplašile i prestale su loviti pijetla. Petar je počeo urlati hrapavim glasom: -Netko nas je
zajebo'!! Netko je sve nas ovdje zajebo!Na mjestu gdje su još do prije tjedan dana stajala vrata sada je zjapila rupa u zidu. Vrata su izbijena iz
štoka prilikom eksplozije. Petar je urlao i kada je u prostoriju kroz tu istu rupu u zidu ušao muškarac
kratke plave kose, u trapericama i maskirnoj jaki. Iza njega je hodao nizak, debeljuškasti muškarac
guste, smeđe, valovite kose koja je bila raspuštena i sezala mu je sve do ramena, te jedna skladno
građena žena čudnog, pomalo zbrčkanog lica na kojemu je dominirao poveći nos. Njih dvoje su
također nosili samo gornji dio maskirne odore. Plavokosom je pištolj stajao zataknut u futroli koja mu
je visjela na remenu. Petar se na trenutak zabuljio u ženu. Muškarac plave kose koji je gurao ispred
sebe tačke s odjećom i komadima obuće, glasno je rekao: -Podijelite to među sobom. Ostalo bacite u
pičku materinu! Ima dosta nesparene obuće.Mahnuo je rukom kao da ga se to sve skupa više ne tiče i otišao prema prozoru, gdje je pripalio
cigaretu. Ostali u prostoriji poustajali su i počeli polagano prilaziti tačkama. Debeljuškasti je na
trenutak izašao, da bi se potom vratio u prostoriju noseći u rukama pohabani kaput i dvije jakne s
izlizanim podstavama. Žena je nosila po jedan par čizama u svakoj ruci s time da je jedne čizme
spojila zavezavši im žnirance u mašnu i prebacivši ih preko svojeg lijevog ramena. Petar je prvi prišao
tačkama. Plavokosi je gledao kroz procijep u najlonu. Nije se puno moglo vidjeti vani zbog guste
magle. Debeljuškasti je prebacio kaput i jakne na izlizan i zaprljan naslon trule fotelje koja nije bila
dio školskog inventara nego se ovdje pojavila kasnije, kada su već započele borbe. Netko se naime
odlučio riješiti krupnog otpada upravo u trenutku kada su selo počeli napadati neprijatelji, pa je ostala
tako stajati ispred kuće vlasnika tjednima sve dok je netko nije unio u školsku zgradu. Iz fotelje je
virilo-tamo gdje ljudi smještaju stražnjicu-nekoliko federa, pa je bilo jasno zašto nitko od branitelja ne
sjedi na njoj. Žena je rekla: -Skinite dečki odjeću i obucite nešto suho. Nemojte se sad' tu smrzavati.
Ovdje ćemo biti još neko vrijeme.Zvučalo je to prilično neodređeno, pa se Petru opet digao tlak. -Tko nam je naredio da idemo ravno
među četnike bez osobnog naoružanja?!Izgledalo je, kao da će mu obrazi eksplodirati u bijesu. Debeljuškasti je promrmljao, činilo se, više za
sebe: -Sve ćemo saznati na vrijeme, hmm ... da ... valjda.Sručio je svojih devedeset kila na jakne ispod kojih su van kroz potrgani materijal izvirivali federi, pa
je tiho jauknuo i uspravio se onoliko brzo koliko mu je to tjelesna težina dopuštala. Kada je Petar
nastavio urlati, debeljuškasti muškarac s ružnim, crnim podočnjacima ispod očiju samo ga je ošinuo
mrkim pogledom. Držao ga je tako, na oku, slijedećih nekoliko minuta. Petar je tada bacio opušak o
86
zid, a iskre su poletjele u svim smjerovima. Debeljuškasti je izvadio iz prednjeg džepa maskirne jakne
gumicu kakvu domaćice upotrebljavaju u kuhinji. Čitavo vrijeme dok je gurao gumicu među zube i
obuhvaćao prstima kosu, koju je potom zavezao u konjski rep, držao je Petra na oku. Uspio je u samo
dva pokreta skupiti kosu koja mu se rasula po ramenima. Makar je bila gusta i duga, onako masna
barem nije letjela svuda naokolo. Svi koji su se našli u prostoriji onako prljavi, zarasli u bradu i
brkove, masnih kosa i upalih obraza izgledali su zapušteno i opasno. Žena koja nije izgledala ništa
bolje nego ostali, popravila je rukom nabore na svojoj odjeći i nakašljala se. Na trenutak se Petru
učinilo kao da će ona nešto reći, međutim samo je gurnula cigaretu u desni kut usana i pripalila je
plastičnim upaljačem. Petar je povikao u histeriji: -Šta se ovdje događa?! Mogli smo svi izginuti!
Čudo je uopće kaj smo živi.Ostali nisu puno komentirali njegove riječi dok su razvlačili suhu odjeću uokolo po prostoriji. Sina
profesora hrvatskog jezika zanimalo je koliko još dugo ostaju u tom selu, a odgovor mu je dao
plavokosi koji je pušio kod prozora, pokušavajući istovremeno vidjeti što se vani događa: -Čekamo
prijevoz. Možda već danas dođu po nas, možda sutra ili za dva dana.Odgovarajući na pitanje, plavokosi nije niti jednom maknuo pogled s pukotine. Sanjin se trudio ostati
smiren, želio je biti pribran i ne gubiti živce, želio je preživjeti rat i opet voziti motor. Bilo bi mu jako
drago kada bi ponovno mogao vidjeti baku i djeda, te se okupati još bezbroj puta u moru ispred
njihove kuće u blizini Šibenika. Želio je toliko lijepih stvari koje su nestale iz njegovog života onog
trenutka kada je uzeo pušku u ruke i otišao braniti domovinu. A sada niti te puške više nije bilo. Nije
bilo niti onih koji su trebali doći i spasiti njih, dečke iz Novog Zagreba. Nije bilo nikoga da ih izbavi iz
sela gdje su branitelji većinom čučali bez osobnog naoružanja. Petar je upitao drhtavim glasom: -Gdje
su ostali?Odgovor mu je dao debeljuškasti muškarac kose zavezane u konjski rep s time da je prvo slegnuo
ramenima i spustio glavu na prsa, a tek onda odgovorio i to prilično tiho: -Ostali ... hmm.Vani je odjednom netko glasno počeo psovati. Pridružili su mu se uskoro i ostali uzbuđeni glasovi.
Petar je zakoračio i činilo se kao da nikad neće spustiti nogu na ispucao parket, a izgledao je upravo
poput voštanih figura iz muzeja MadameTussaud u Londonu dok je stajao tako na jednoj nozi,
nepomična izraza lica, raspitujući se za prijatelje: -Gdje je Neven? Jesi videl' Mladena i Krešu?Na kraju je ipak spustio nogu na pod i to prilično bučno.
-Kaj hoćeš da ti ja velim?Sanjin je to rekao nakon što je slegnuo ramenima. Buljio je netremice u istu točku, savladavajući se
teškom mukom da ne zaplače, a u isto vrijeme borio se s jakom željom da se naglas smije. Pomislio je,
tako valjda izgleda kada poludiš. Zaškrgutao je zubima. Petar ga je promatrao u iščekivanju. -Daj reci
bilo kaj, sam' ne da su mrtvi.Sanjinu se sada činilo kako ovaj samo čeka da mu on pozitivno odgovori, pa da dobije još jedan razlog
za divljanje, međutim njegov prijatelj je zašutio, uplašivši se možda kada je osjetio čudno probadanje
u grudima. To je Petra hvatala panika. Nikako nije mogao shvatiti da se to dogodilo baš njegovom
najboljem prijatelju. Pomislio je, zašto je za Boga miloga od svih ljudi na svijetu baš Luka morao
umrijeti, zatim se počeo preznojavati i mucati, i jedva da se više moglo razumjeti što priča.
-Luku je pp ... pogl ... pogl ... odilo ravno u gg ... gg ... gll ... glla ... gla-vu ovdje ... tt ... tu kod uhh ...
kod uhhh ... uhha.-
87
Petar je to promucao s grimasom boli na licu. Djelovao je pomalo poput epileptičara pred grand mal
napad, kada je odjednom rekao izobličenim glasom-Sanjina je njegov glas podsjećao na panično
glasanje uplašene ptice koje se dočepala, svojim oštrim kandžama, poludivlja seoska mačka-riječi radi
kojih se najmlađi muškarac u toj prostoriji nervozno nasmijao: -Barem se pred smrt dobro napušio.Petar je prvo pomislio na infarkt, onda je shvatio kako je tek u dvadesetima, pa se počeo histerično
smijati. Ono što je izlazilo iz njegovog grla zvučalo je bolesno i neprirodno. Ljudi u prostoriji počeli
su se osjećati nelagodno. Hodao je Petar sve brže gore, dolje prostorijom, kretao se gipko poput velike
i opasne afričke mačke ulovljene nedavno u divljini i sada zarobljene u željeznom kavezu. Neven,
Mladen i Krešo bili su njegovi prijatelji, ljudi s kojima je odrastao u Novom Zagrebu.
Luka je bio njegov najbolji prijatelj.
Petar se dvaput u svojoj šetnji zabio u drveni stol, koji je stajao na sredini prostorije. Kada je očešao
bedrom stol i po treći put, podignuo ga je iznad svoje glave i bacio gnjevno prema zidu. Bio je sasvim
blijed u licu, kao da mu je sva krv iz glave otišla negdje drugdje. Lamatao je i dalje rukama oko sebe
dok je hodao nervozno po prostoriji, gledajući što si još sve može priuštiti da uništi i slomi. Po prirodi
nije bio agresivan čovjek, ali ga je sada uhvatila panika i više se nije mogao kontrolirati. Znali su ga
kojekakvi izazivati, a Petar bi u nezgodnim situacijama uvijek pokušao riješiti stvar razgovorom.
-Kamo idemo?! Ne idem nikuda dok mi netko ne kaže kamo i zašto točno idemo!Petar je posrtao, padao i ustajao, a kretao se prostorijom kaotično, brzo i neujednačeno poput zvrka.
Plavokosi je bio jedini od pridošlica koji je ostao potpuno smiren. Upravo je on tada rekao:
–Prespavati ćemo ovdje ako prijevoz danas ne stigne.Petar je kriknuo: -Šališ će, čovječe?!
-Gle! Možda već sutra budemo u Zagrebu.
-Ovdje da spavam? Ovdje da spavam?! Srbi su udaljeni niti kilometar od jebene škole!
-Žao mi je, no tako stvari stoje.Sanjinu se činilo sada kako plavokosi pomalo podcjenjuje Petrovu ludost.
-Veslao sam po toj usranoj rijeci dok su meci fijukali oko nas i ... pa ... jebem mu ... ono... pa ... to je
tu, na samo par stotina metara odavde!Petar je pokazao rukom nekud, u nekom neodređenom pravcu, da bi se zatim nastavio derati: -A ti ... ti
mi sad' kažeš da moramo ovdje provesti još jednu noć?!
-Takvo je naređenje!Plavokosi je okrenuo napokon glavu i nastavio buljiti u neku točku vani. Sanjin je pokupio cigarete
koje su se rasule po podu nakon što je Petar podignuo i bacio drveni stol u zid.
-Bili su po svuda! Opet se tresem, a netko od onih kretena u Zagrebu ... pa ... pa to su sve dečki iz
našeg kvarta. Tko je odgovoran za ovo? Tko li je odgovoran, majku mu jebem?!Petar je prevrnuo nogom tačke u kojima je stajalo nešto odjeće. Debeljuškasti je, namrgođena lica,
vratio tačke u prvobitan položaj, pokupio je stvari s poda i vratio ih unutra, pa je tačke odgurao sve do
88
zida. Petrovo divljanje trajalo je još jedno kratko vrijeme, a onda se naprosto umorio. Skinuo je sa
sebe promočenu odjeću, obukao na sebe preveliku plavu košulju i preko nje navukao crnu, mušku,
sintetičku majicu dugih rukava. Dok je rovao po stvarima koje su ispadale iz tačaka na prašnjav pod,
ugledao je lijevu, smeđu cipelu broj trideset i jedan, pomislivši odmah na dijete koje je možda još do
nedavno nosilo te cipele. Petar je želio vjerovati da su to dijete stariji odveli još prije nekoliko mjeseci
iz ratnog područja. Nije ga bilo briga dali je to dijete hrvatske ili srpske nacionalnosti, samo da je živo
i zdravo. Debeljuškasti muškarac samo je ljutito pogledavao prema tačkama i nije mu padalo na pamet
da ponovno posprema za njim.
Sanjin je odlučio dati sebi još malo vremena da razmisli, na miru, o svemu što su jučer proživjeli.
Znao je da se bori za slobodu i da nikome ne uskraćuje njegovu, te da se bori protiv onih koji su kao
agresori ušli s tenkovima i avionima u njegovu domovinu. Ostao je ovdje do kraja, a sada mu se činilo
kako se taj kraj oteže u nedogled i da početak nekog novog poglavlja povijesti on možda neće niti
doživjeti. Od samog početka je vjerovao, kako se ne bi mogao pogledati u ogledalo u budućnosti da je
otišao na početku rata u inozemstvo. Roditelji su mu osigurali dobro plaćen posao vani i željeli su ga
poslati tamo još prije nekoliko mjeseci, međutim Sanjinu nije bilo niti na kraj pameti da bježi. Znao je,
ako ode, da neće moći prijateljima i susjedima pogledati jednog dana u oči. Nije želio bježati poput
najobičnije kukavice, a sinoć se, eto, osjećao poput topovske kugle ili metka u cijevi nečijeg pištolja,
poput pijuna za kojeg valjda nitko od generala ne bi dao niti pišljive pare i tek tada je shvatio koliko
drugima njegov život malo znači. Kada je stigao poziv za mobilizaciju, najteže mu je bilo ostaviti
baku. Mislio je i sada intenzivno na nju, pitajući se da li je ona možda baš u ovom trenutku opet u
podrumu s ostalim susjedima i ne traje li upravo sada zračni napad na Zagreb. Sanjin je vjerovao kako
njegova baka previše vremena provodi upijajući u sebe kojekakve neprovjerene informacije. Nije li joj
govorio od samog početka devedesetih da se hrani samim negativnim vijestima koje truju ljude?
Govorio joj je to sve do trenutka dok nije morao napustiti dom i otići u borbu, ali ona ga nije željela
slušati. Baka je danas znala kako joj ništa od svega onoga što pročita u novinama ne pruža nadu da će
joj unuk ostati živ, a ipak je stalno čitala taj ilustrirani politički tjednik Koloseum, list prepun
dezinformacija, misleći kako se mora barem negdje informirati. Ljudi su kupovali taj politički tjednik
ponajviše zbog straha. Početkom jedanaestog mjeseca devedeset i prve godine tamo je pisalo da se
sljedećeg tjedna sprema veliki zračni napad na Zagreb i ljudi su tih dana kao ludi kupovali magazin.
Zagreb nije napadnut taj tjedan niti slijedeći, međutim tiraža Koloseuma, usprkos senzacijama i lažima
koje su pisali ,nije padala nego vrtoglavo rasla kako je rat odmicao.
Ostali su u selu slijedeća tri dana. U nedjelju je stajao u sobi bijelih zidova sa slušalicom prislonjenom
na uhu. Tiho je pričao. U kafiću preko puta zgrade kuda su ih dovezli jutros kamionima, sjedili su
njegovi prijatelji, suborci s kojima je preživio pakao. Izvana je dopirala buka motora kamiona i ostalih
vojnih vozila koja su izlazila i ulazila u dvorište ograđeno bodljikavom žicom. Glas s druge strane bio
je promukao i drhtao je.
-Nisam dobro čula gdje se nalaziš Sanjin?
-U Zagrebu sam, baka.U njezinom je glasu mogao jasno nazrijeti strah, pa se premišljao, iz sekunde u sekundu, da li da joj
uopće veli kako je u petak mogao glatko izgubiti život.
–Da li si dobro? U subotu sam bila sva izbezumljena od straha ...Činilo mu se kako se ona sada nalazi negdje na drugoj strani zemaljske kugle. Strašno mu je
nedostajala ta starica, a falili su mu i roditelji. Užasno se osjećao radi činjenice da će kroz neko
89
vrijeme vjerojatno opet morati napustiti Zagreb sa svojom bojnom. Rat se tek zahuktavao u ono
vrijeme. Sanjin je odgovorio: -Samo sam malo uplašen, baka. To je sve.Lagao je naravno, jer su mu ruke podrhtavale slijedeća dva mjeseca svaki put kada bi samo pomislio
na tu noć i na onu mutnu rijeku.
-Bila sam malo prije u dućanu, kupovala hranu i detergent. Prtila sam vrećice sve do stana, jer je opet
struje nestalo u zgradi, pa lift nije radio ... –
Veza je najednom postala loša i sada je mogao čuti tek dijelove onoga što mu je baka govorila: -Ne
čujem te ništa ... sada dob ... gov ... snije ... šta te .. op ... neću ... je ...Sanjin je pitao: -A kako je tata?
-I .. lje ... ne čuj ... ne valja iz ... da ... vezom ... ubiš mi se ...
-Halo! Baka? Halo! Halo!Sanjin je opsovao kada se veza prekinula. Nazvao je ponovno, ali broj je bio zauzet, a on nije imao
volje čekati da baka oslobodi liniju. Rekao je naglas: -Živa je. I ja sam živ. Sve ostalo nije toliko
bitno.U tih trideset kvadrata prostorije u kojoj je on upravo obavio telefonski razgovor, nalazili su se stol i
dvije stolice, staklena kugla na stropu i fotografija predsjednika države, koja je visjela na zidu, pokraj
prozora. Sanjin se bojao. Želio je još jedino otići doma i naspavati se i to ne samo kako bi odmorio
umorno tijelo već i da ne bi razmišljao. Dok je promatrao tu fotografiju u zlatnom okviru, osjetio je
kako ga savladava psihički umor. Bila je to ona vrsta umora koja čovjeka sasvim iscrpi kada ga
obuzme. Do njega su svojedobno došle neprovjerene priče kako među njima žive pojedinci koji se
bogate u ratu dok ostali čuče u blatu s okom na nišanu. Ono što ga je plašilo, a jučer je opet slična
takva informacija došla do njegovih ušiju, bila je činjenica da se među njima kreću špijuni. Za visokog
i tamnokosog muškarca s visokim činom-on ga je imao prilike vidjeti dvaput od kada su ga
mobilizirali, a upao mu je u oči upravo radi toga, svojeg neobičnog držanja-za kojeg je do prije četiri
dana mislio kako je dušom i tijelom za Hrvatsku, ispostavilo se na kraju da radi za MI5.
Slijedeća dva tjedna Sanjin se nije usudio promoliti glavu iz kuće. Makar nije znao čega se točno boji
niti što bi mu se to moglo vani dogoditi, osjećao je tjeskobu kakvu nikad prije nije upoznao. Činilo mu
se da mu glava više ne stoji stabilno na ramenima već da lebdi iznad vrata i da je samo jedan lagani
udarac u potiljak dovoljan da se ona stropošta na pod. Tek početkom trećeg tjedna potpune izolacije
odlučio je sjesti na bicikl i provozati se Novim Zagrebom.
90
91

Dževad Kučukalić BEHKA IZ SEHARE Još dok je bila mala

Križnica – Škola u karauli

POGODI

Sensa, 9.2013.

lyrics - Sara Renar

Cvatnja, Skučenost, Tmine

kako odrasli članovi obitelji mogu pomoći djeci

PS_89_DJECJI MARKETING.pdf

POEZIJA I PROZA - Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek

Odgovori na dječja pitanja o smrti