1
dr Stephen Etches
PREGLED CRKVENE POVIJESTI
Drugo izdanje
Prijevod: Vladimir Perkoviж
Lektura: Danijela Vidakoviж
© dr Stephen Etches
2
3
Sadraj
Rana Crkva
idovska pozadina ........................................................................... 7
Poganska pozadina ........................................................................ 14
Misijsko širenje ............................................................................... 20
Postapostolsko razdoblje .............................................................. 31
Središta kršжanstva ........................................................................ 34
Progoni i propaganda .................................................................... 36
Krivovjerja ....................................................................................... 44
Crkveni red i doktrina .................................................................. 62
Nepovoljna stremljenja .................................................................. 67
Uspon Rima i papinstva ................................................................. 83
Crkva i drava nakon Konstantina .............................................. 88
Ranokršжanska praksa ................................................................... 93
Uspon redovništva ......................................................................... 97
Mraиno doba ................................................................................. 106
Srednji vijek
Pregled razdoblja .........................................................................
Redovništvo ..................................................................................
Papinstvo .......................................................................................
Razvoj dogme ................................................................................
Crkvena praksa ............................................................................
Kriarski ratovi ............................................................................
Uиenost i filozofija .......................................................................
Misijsko širenje Zapadne crkve ..................................................
Razvoj Istoиne crkve ....................................................................
Istoиna pobonost ........................................................................
Istoиna teologija ............................................................................
Misijsko širenje Istoиne crkve .....................................................
Veliki raskol ..................................................................................
109
112
121
133
136
138
145
155
159
160
163
164
170
Reformacija
Razlozi reformacija ....................................................................... 173
4
Preteиe reformacije .......................................................................
Luther i luteranstvo .....................................................................
Calvin i kalvinizam ......................................................................
Anglikanska crkva .......................................................................
Radikalno krilo reformacije ........................................................
177
182
205
224
236
Protureformacija
Nova katoliиka inicijativa ............................................................ 244
Tridentski koncil .......................................................................... 247
Pravoslavna crkva pod islamom ................................................ 252
Moderno Doba
Uspon racionalizma ......................................................................
Kršжanski odgovor .......................................................................
Crkva u Francuskoj ......................................................................
Crkva i dravni nadzor ...............................................................
Crkva u Rusiji ................................................................................
Crkva u Njemaиkoj i u Austriji ...................................................
Evanрeoska obnova .....................................................................
Uspon liberalne teologije ............................................................
Crkva u Engleskoj ........................................................................
Misijski pokret ..............................................................................
Crkva na Balkanu .........................................................................
Crkva u SAD-u .............................................................................
Uиenje o višem ivotu ..................................................................
Uspon pentekostalizma ...............................................................
Karizmatski pokret ......................................................................
Razvoj Katoliиke crkve ................................................................
Evanрeoski kršжani u Europi ......................................................
Teologija XX. st. ............................................................................
Ekumenski pokret ........................................................................
Crkva u totalitarnom društvu ....................................................
Njemaиka crkva pod nacizmom .................................................
Ruska crkva pod komunizmom ..................................................
Postmodernizam ...........................................................................
Feminizam i homoseksualnost ...................................................
Buduжnost ......................................................................................
255
257
260
267
267
270
274
278
285
292
296
300
304
306
309
311
320
321
330
331
334
339
346
347
347
5
UVOD
Kršжanstvo se u prvom stoljeжu razvijalo na Zapadu unutar grиkorimske kulture, civilizacja koja je, u kristijaniziranom obliku, propala
nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka Sjeverne
Afrike i Љpanjolske pod islam, raspao se klasiиni svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli
dramatiиne promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su
i nepovratno izgubile dotadašnji znaиaj. Na Istoku arapski prodori
su presjekli misijske dobitke nestorijanske crkve.
U osmom stoljeжu kršжanstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru
jer su na jugu Arapi prijeиili put. Turski su muslimani, doduše, potom
zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke kršжana.
Time je tek potvrрena иinjenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz
uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte dogaрanja postupno se
premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i
Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog ivota.
Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na иijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i njemaиke reformacije, u 16. stoljeжu, francuska se premoж
susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveжim
teologom koji je ikada proizašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom. Иovjek koji je u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Machiavellijevu logiku, potaknuo je zaиetak nove civilizacije i treжe ere
kršжanstva na Zapadu. No, kako ga je francuski narod odbacivao,
Calvin je vlastitu teologiju širio meрu narodima nizozemskog i engleskog govornog podruиja, иija se društva i pogled na svijet i danas
temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradudravi enevi.
U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kršжanstva.
Teologija ruske Crkve bila je mistiиna, a njezin izriиaj proimao je
duhovne doivljaje »staraca« i njihov hipnotiиan utjecaj na ivote
tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptiиna viрenja i
utopistiиka sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu иinila
иudnima. No, Petra Velikog privlaиio je sekularizirani oblik Zapadnog
racionaliz-ma koji жe vrhunac doivjeti 1917. g. tijekom Listopadske
revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao
6
velikog protivnika vjere, kršжanstvo je dobilo novi zamah u zemljama
koje je taj sustav podиinio. No, i danas se ono suoиava s izazovima:
materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane
veliki broj idova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima.
Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – otok
Zapadnih vrijednosti u rastuжem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, jaиanjem »New agea« ponovno se raрa stari krivovjerni
gnosticizam, te se иini da se Crkva našla tamo odakle je krenula.
Prouиavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastiti
poloaj te, u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjeжi
pogreške koje je u prošlosti иinila Crkva. Toиno rašиlanivši nove pokrete unutar kršжanstva lakše moemo raspoznati krivovjerja koja
se pojavljuju u novom ruhu. U okviru povijesti Crkve Bog se pojavljuje
kao pastir koji vodi svoj narod i ne dв se nadmudriti. Иim vjernicima
ponestane revnosti, potiиe obnovu i novi val probuрenja. U vremenu
kada Crkva oиekuje skori Kristov povratak, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svjetla te ono danas svijetli jaиe no
ikada prije.
7
RANA CRKVA
Rana Crkva djeluje od prvog, do poиetka osmog stoljeжa (kada zapoиinje srednji vijek). U osmom stoljeжu rimsko društveno ureрenje doivljava potpuni slom, a kršжanska Crkva iskoraиuje na Zapad. Isto razdoblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g)
i »mraиno doba« koje je trajalo od 5. do 10. stoljeжa (kad je Europa ovisila
o milosti lutajuжih barbara).
Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) idovstvo, 2) Rimsko
Carstvo, te 3) grиka filozofija.
IDOVSKA POZADINA
Trebamo imati na umu, da su prvi kršжani bili idovi i da su Poslanice
bile upuжene prvenstveno obraжenim idovima ili ljudima koji su dobro
poznavali idovski naиin razmišljanja. Stoga kljuи razumijevanja struktura i obreda (иak i polemika) rane Crkve lei иestoput u razumijevanju
idovske pozadine.
Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo
oko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalim
dijelovima Rimskog Carstva иineжi deset posto njegovog stanovništva.
U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu je
postojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su
bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 60 000). U Efezu je od 200 000 stanovnika, 10 000 bilo idova. Domovinu i dijasporu (iseljeništvo) su u
velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraрeni novac slali za odravanje
Hrama (tzv. hramski porez).
idovska knjievnost: U središtu idovskog vjerovanja bilo je Sveto
Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razliиitim inaиicama. No, 90. g., na
koncilu u Jamniji, jedino je masoretski tekst proglašen prihvatljivim dok
su ostale inaиice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koris-tili
su grиki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku
koristio aramejski Targum – omiljena inaиica kršжana idovskoga podrijetla.
Suoиeni s kršжanima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, idovi
8
su prihvatili nove grиke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr.
Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Pored toga, iz sinagoškog
leksionara izostavili su 53. poglavlje Izaije. Ortodoksni idovi priznavali
su iskljuиivo palestinski kanon Pisma i sljedeжi redoslijed knjiga: Zakon,
Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kršжanima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O moguжem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza.
Talmud (uиenje), koji je bio druga knjiga po vanosti poslije Starog
zavjeta, sastoji se od Mišne (usmeni zakon) i Gлmare (dovršetak). Mišnu
je zapisao Rabi Juda ha-Nasi (135-220). Od palestinskog Talmuda iz 450.
g. znatno je veжi babilonski Talmud iz 500. g. Izmeрu 200. – 500. g.,
idovi su Mišni dodali tzv. Gлmaru kao komentar i tumaиenje Mišne.
idovska dijaspora ivjela je po cijelom bivšom Grиkom carstvu, иak
i u Indiji. Dva glavna središta dijaspore bila su u Babilonu i u Egiptu.
Dok je zajednicom u Izraelu upravljao glavni rabin (nasi), u Babilonu je
istu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Ovakve zajednice isticale
su se vjerom, kao i privrenošжu Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno
i obrazovno središte te mjesto bogosluja, bila središte ivota iseljeništva. Bogosluje se uglavnom sastojalo od molitve, иitanja iz Tore i
izlaganja. Ovaj uzor bogosluja kao i uzor upravljenja sinagoga, utjecali
su na kršжanstvo. Sliиno kršжanima, idovi u iseljeništvu bili su poznati
po иistom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posjeжivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali
gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Neidovi ih иesto
nisu shvaжali (uostalom tako je bilo i s prvim kršжanima), i to iz sljedeжih
razloga:
1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima.
2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima.
3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima.
Poboni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama
u dijaspori. Oni meрu njima, koji su eljeli postati иlanovima sinagoge,
morali su biti obrezani ili uobiиajenije – kršteni. U dijaspori idovi nisu
zahtijevali obrezivanje obraжenika, no takvom su se obiиaju protivile
palestinske vlasti. Ova polemika se kasnije prelila na ranu Crk-vu.
idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovska
središta u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imali poloaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g., nakon Arhelajeve okrutnosti, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika
9
guvernera u Antiohiji. idovi su bili osloboрeni od štovanja rimskih
bogova i od vojne slube. Buduжi da su kršжani na poиetku bili smatrani
idovskom sektom, i oni su imali iste povlastnice. Ipak i oni, kao i idovi,
su morali plaжati rimske poreze, koji su iznosili 30-40% prihoda, kao i
glavarinu.
Unutar idovske zajednice u Palestini postojalo je nekoliko vanih skupina.
Pismoznanci (soferim) su bili иuvari, prepisivaиi i tumaиi Zakona (Tore).
Bili su podijeljeni u bratstva (haverim). Imali su usmenu tradiciju (Tradicija starješina) koja je zapisana u 3. stoljeжu, a zove se Mishna (dosl.
ponavljanje; komentari Zakona) koja je s vremenom dodana u Talmud
(uиenje). Pisari su znali biti neprijateljski nastrojeni prema sveжenicima i
saducejima.
Saduceji (cadukim – potomci sveжenika Sadoka) su se birali iz visoko
sveжeniиkih obitelji i koji su bili sasvim zadovoljni primati plaжu od bilo
koga tko je bio na vlasti. Smatralo ih se suradnicima neprijatelja i stoga
ih je veжina naroda prezirala dok su bili odani farizejima. Saduceji nisu
preivjeli dogaрaje 70. g. pos. Kr. kada se dogodilo uništenje hrama, a
s njime i uništenje иitavog sveжeniиkog sustava. Pobunjenici su pogu-bili
saduceje koje su smatrali suradnicima Rimljana.
Teološki gledano, oni su bili konzervativci (utoliko što su prihvaжali
samo Toru) i drali su arminijansku teologiju.
Herod je postavlja velike sveжenike iz dijaspore (iz Babilona i Egipta)
kako bi ih mogao lakše kontrolirati.
Farizeji (hebr. Perushim, aram. Perisajja – separacionisti) su, smatralo se,
bili vjerni Zakonu i svojoj zemlji. Oni su potomci Hasidima iz hašmonejskog razdoblja koji su se razišli s Ivanom Hirkanom kada je preuzeo dvojaku ulogu, kralja i velikog sveжenika.
Pokušavali su prilagoditi judaizam suvremenom svijetu – oni su bili
proizvod izgnanstva kada nije bilo hrama niti teokracije. Teološki gledano, bili su progresivni vjernici. Vjerovali su u predestinaciju, uskrsnuжe,
anрele i duhove.
Osim ove dvije glavne skupine, postojale su i dvije glavne sekte:
Zeloti (aram. qananayya – revni) su bili, иini se, ekstremno krilo farizeja.
Kako bi uspostavili idovsku neovisnost i poslušnost Zakonu bili su
spremni i na nasilje. Neki, poput Barabe, su bili vjerski teroristi. Иak je
i meрu Isusovim uиenicima bio jedan zelot (Љimun). Bili su spremni
ubiti svakoga tko je suraрivao s Rimljanima. Kasnije, tijekom idovskih
ratova drugi idovi su postali taocima njihove politike nasilja.
10
Eseni (iz aram. Hasja – poboni, sveti) datiraju iz vremena Makabejaca.
Veжina su bili redovnici koji su ivjeli izvan svojeg glavnog samostana u
Kumranu gdje su pouиavali ljude. Iako su bili strogi idovi ipak su u
svojim uиenjima imali i elemente strane judaizmu (naroиito zoroastriski
dualizam). Svoj poиetak duguju razdoblju Makabejaca kada je sveжenstvo suraрivalo sa Antiohom Epifanom i njegovim programom helenizacije koji bio poput kulturne revolucije! Meрutim, kada je makabejska
dinastija (Hašmonejci) poиela spajati slube velikog sveжenika i kralja,
odluиili su se povuжi u samostane skupa sa svojim voрom kojeg su zvali Uиitelj pravednosti.
Kumranska zajednica je bila jedna od mnogih, poput esenskih, zajednica koje su obitavale u pustinji. Svi oni su bili pod dojmom apokalipse,
ali neki su bili pacifisti, a neki nisu. Moguжe da je Ivan Krstitelj proveo
neko vrijeme u jednoj od ovih esenskih zajednica. Takoрer je vrlo vjerojatno da je neka od ovih zajednica imala zajedniиku kuжu u Jeruzalemu.
Kako je Isus bio u dobrim odnosima s njima, vrlo je moguжe da je upravo
u toj njihovoj kuжi Isus blagovao posljednju pashalnu veиeru sa svojim
uиenicima. Muškarac koji je nosio vodu oиigledno je bio иlan te zajednice
jer ene (koje su inaиe radile taj posao) nisu smjele biti иlanovi.
Voрa kumranske zajednice je sebe nazivao Uиiteljem pravednosti.
Njegov smrtni neprijatelj je bio jeruzalemski veliki sveжenik kojega je
smatrao otpadnikom pa иak i antikristom. Smatrali su se hiperfarizejima i vjerovali su kako жe upravo oni biti instrumenti suda kada Bog
bude sudio tim otpadnicima nakon kojih жe, naravno, oni preuzeti vlast.
Smatrali su kako жe zadobiti boansku naklonost i okajati grijehe svoje
grješne braжe prouиavajuжi i izvršavajuжi Zakon. Uиitelj pravednosti je
navodno imao boanske moжi u izlaganju Pisma koje je uglavnom
primjenjivao na ljude i okolnosti onoga vremena. Drali su kako su oni
novo, proиišжeno sveжenstvo koje жe preuzeti vlast kada nastupi novo
doba.
Prema njima, kraj vremena жe biti okarakteriziran pojavom triju kljuиnih
figura: Proroka (poput Mojsija), davidijanskog Mesije i velikog sveжenika iz Aronove linije. U novom dobu sveжenik жe postati glava drave
(kao u Ezekijelu) i bit жe vaniji i od davidijanskog Mesije. Mesija je
trebao biti vojskovoрa koji жe povesti Izraelsku vojsku u pobjedu nad
sinovima tame (meрu kojima su Rimljani bili glavni). Na kraju sadašnjeg
vremena Prorok жe ljudima govoriti volju Boju kao što je to Mojsije иinio na poиetku.
11
Isus i idovstvo: Isusova jedinstvena osobnost i uиenje bile su bliske
pobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo
promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite
zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel)
bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.
Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Љamaiovu (strou) i Hillelovu
(liberalnu). Љamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori, a
njegova je poruka glasila: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjoj
odredbi Zakona. Hillel (иiji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak
kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona: bitno je drati se duha Zakona.
Vjerovao je kako je vano omoguжiti i idovima i obraжenicima da budu
poslušni Zakonu (time je bio blii Isusu od Љamaia). Isus je zapravo doveo
Hillelovo uиenje do logiиnog zakljuиka, tzv. idovskog univerza-lizma,
utemeljivši novu religiju – »kršжanstvo«.
Etiиnom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pobone idove,
obiиne ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neиiste, te иak i neidove. Narod je pouиavao javno, a povjerljivo uиenje ostavljao je za
vlastite sljedbenike. Njegovo uиenje bilo je usredotoиeno na vlastitu
sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.
idovi odbacuju kršжanstvo: idovsko društvo i veliki broj kršжana
nisu se mogli meрusobno sloiti iz sljedeжih razloga:
1) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. Kraljevstvo (milenij) nije došlo.
2) Buduжi da kršжanstvo nije bilo nacionalni oslobodilaиki pokret,
teško je moglo privuжi ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovsku
pobunu protiv Rima.
3) U odnosu na idovske voрe, koji su zauzimali kompromisan stav
prema rimskim vlastima, kršжanski pokret bio je odveж revolucionaran.
Konzervativci su se osjeжali ugroenima jer bi pobunom izgubili nadzor
nad narodom.
4) idovima se nije sviрao stav kršжana prema poganima.
5) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca
(objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli prihvatiti kršжane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su kršжansko alegoriиno tumaиenje Staroga zavjeta.
U Jeruzalemu su odnosi izmeрu idova i konzervativnih kršжana
(poput Jakova) bili skladni do 62. g.. No, tada je Jakov ubijen jer je od-
12
bio javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poиetka idovskog ustanka
odnosi su se i nadalje pogoršavali.
Prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66), stav se idovskog naroda zaoštravao prema evanрelju. Osim toga, Rimljani nisu više
promatrali kršжanstvo kao idovsku sektu. To je za ishod imalo zbjeg
mnogih idovskih kršжana, koji nisu eljeli biti povezani sa idovskim
nacionalizmom, u Pellu i Malu Aziju.
idovski prevrat doivio je vrhunac 70. g. Došlo je do uništenja Jeruzalema zajedno s Hramom, иime se ispunilo Isusovo upozorenje i proroиanstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren, a njegovi puиani
raspršili se po svijetu.
Prvi rat trajao je od 66. do 73. g. Meрutim, unatoи sumornom opisu
Josipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galileji nije
pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile drugaиije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. idovi su
na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se potom okupio sinhedrin (knesset ha-gadol) = idovski parlament).
Prije izbijanja drugog idovskog rata (32-35) dolazi do niza idovskih
pobuna u gradovima dijaspore. U Sjevernoj Africi pobunjenici su eljeli
uspostaviti nezavisnu idovsku dravu. U Mesopotamiju idovi su se
pobunili zajedno s Partima. Mnogi idovi i drugi su bili masakrirani.
Drugi idovski ustanak protiv Rimljana buknuo je pod vodstvom
Љimuna Ben-Kosibe (na aramejskom: Simon Bar-Kohba) (132). Iako su
pobunjenici zajedniиki djelovali ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvrрava i gotovo tisuжa sela. U amfiteatru u Cezareji pogubljeno je deset voрa pobune dok su luke na Sredozemlju bile prepune izbjeglica koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama u Mamri
i Gazi prodavani su idovski zarobljenici. Kako ih je bilo mnogo, cijena
robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je preostalim idovima bilo
zabranjeno okupljati se na molitvu. Nisu smjeli obrezivati mušku djecu
ni postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je za-branjen pod
prijetnjom smrжu. Hadrijan je 135. g. odluиio obnoviti Jeru-zalem kao
coloniu aeliu capitolinu. Buduжi da se odredba strogo provodila, kršжanska
zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti idovskog biskupa
biskupom neidovskog podrijetla. Ostatak idovskog puka preselio se
u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati.
Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe bilo je gotovo
potpuno prekidanje veza izmeрu idovstva i kršжanstva. Iako je BarKohba osobno naredio drakonske kazne za kršжane koji ne prokunu i ne
13
odreknu se Isusa, nekoliko se manjih skupina hebrejskih kršжana ipak
uspjelo privremeno odrati. Najveжa preostala zajednica nalazila se u
Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uиenjak Origen
kasnije osnovao školu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. idovsko kršжanstvo je cvjetalo i u Arabiji (s druge strane
Jordana) gdje je u Bostri, u treжem stoljeжu, odran crkveni koncil.
Konzervativni idovski kršжani nastavili su svetkovati subotu, kao i
ostale idovske blagdane. Obrezivali su svoju djecu, što je kršжane neidovskog podrijetla zabrinjavalo. Redovnici koji su preivjeli rimsko
uništenje samostana u Kumranu pridruili su se kršжanskoj crkvi, što je
rezultiralo raskolom: jedno krilo je ostalo pravovjerno (no zadrali su
neke idovske prakse), dok je drugo krilo postalo otvoreno krivo-vjerno.
Pripadniki ovog heretiиkog krila ostali kršжani su nazvali ebionitima
(izraz potjeиe od Pavlovog izraza »jeruzalemski kršжanski siromasi«).
Od drugog stoljeжa ebioniti nisu vjerovali u Kristovo boanstvo, kao ni
u njegovo djeviиansko roрenje. Prema njima Isusu je Bog nadjenuo mesijansku titulu »prorok poput Mojsija« (Pnz 8,14-22) pri krštenju, te жe se
vratiti kao Sin Иovjeиji da kraljuje nad cijelim svije-tom.
U иetvrtom stoljeжu, i kasnije, u Siriji su postojale male idovske crkve.
Imale su svoje Evanрelje (tzv. »Evanрelje Hebrejima« koje je Jeronim
preveo na latinski), koji je saиuvalo ponešto izmijenjenu predaju, od one
kanonskoga grиkog Evanрelja, veliиajuжi Gospodinova brata Jakova kao
Mesijinog zamjenika. One su odbacivalie pisma apostola Pavla: u njihovim
oиima bio je izdajica idovske vjere i krivovjerac. Zapravo, korijeni
starosirijske crkve su idovski: nasljednici izvornih idovskih kršжanskih
obitelji još uvijek ive u današnjoj Siriji. Znaиajno je da se neki mesijanski
kršжanski voрe u današnjem Izraelu smatraju nasljednicima ebionita te
su u dvojbi glede Isusovog boanstva. Jeruzalemski idovski kršжani
nisu prisustvovali Nicejskom koncilu (325). Buduжi da su zadrali autonomiju, bili su izopжeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4.
stoljeжa postupno su izgubili identitet.
Na temelju arheoloških dokaza moe se zakljuиiti kako su kršжanski
idovi još 68. g., dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema.
Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana.
Lutali su oиekujuжi povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73.
odnosno 74. g. vratili su se u razrušeni grad. Kako su bili uvjereni da je
Isusov povratak odgoрen, sagradili su kršжansku sinagogu koja se i danas
moe razaznati jer okruuje Davidov pseudogrob kojeg su podigli kriari. Ista graрevina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu
veж prema mjestu uskrsnuжa (kasnije Crkva Groba Isusova).
14
POGANSKI SVIJET
Rimsko Carstvo, na иijem su podruиju djelovali prvi kršжani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.
Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podruиjima upravljalo razliиito. Egiptom, koji je pripadao caru,
upravljao je prefekt kao potkralj. No, bilo je i protektorata i drevnih
kraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih
(na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom su se ozemlju i
dalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podruиja posebnih obiljeja (npr. Judeju)
vodili su prokuratori.
Iako nisu uivala znatnu neovisnost (unatoи postojanju pokrajinskih
vijeжa), mir koji je vladao u takvim podruиjima pogodovao je razvoju
trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi
su donekle bili neovisni buduжi su bili pod upravom skupštine (ekklesia)
иiji su иlanovi bili graрani, te koncila (boulй) kojeg su иinili istaknuti
pojedinci. Udruenja (cehovi) takoрer su imala vanu ulogu u mjesnom
ivotu.
Ljudi su mogli biti graрani rodnog grada, ali isto tako i rimski graрani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluиaju), odnosno
kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graрani bili su pošteрeni
nedostojnih i poniavajuжih tjelesnih kazni, te su se mogli uloiti priziv
caru.
Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:
a) RELIGIA LICITA (tj. »dravni kult«) ukljuиivala je štovanje rimskih
bogova, a ponekad i cara. U potonjem sluиaju najиešжe se radilo o caru
koji je veж preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita ivota prisvojili boanske иasti. Od stanovnika Carstva
oиekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podaniиke vjernosti. idovi su, meрutim, bili osloboрeni ove obveze buduжi da je njihova religija
bila priznata kao religia licita. I kršжani su do 64. g. (ili malo prije) bili u
istom poloaju jer ih se dralo idovskom sektom.
U gradovima su sveжenici obavljali dunost sudaca odgovornih za
provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi
zasluni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjeri i nepoštivanju bogova. Ostale
religije potpadale su pod:
15
b) SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljuиeni istoиnjaиki
kultovi i filozofija, kao i štovanja mjesnih boanstava pri kojima su se
obavljali obredni иinovi poput iskazivanja иasti i prinošenja rtava (tj.
udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od idovstva i kršжanstva, pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi. U hramovima su se prinosile rtve, zazivala i iskala naklonost boanstava.
rtve, najиešжe hrana, bile su dar bogu. Dio je rtve bivao spaljivan, dok
su ostatak sveжenici i vjernici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na
trnici (v. 1. Kor 8). Boanstvo se zamišljalo kao nevidljivi domaжin gozbi
koje su se u hramovima иesto odravale. Neki kultovi bavili su se tzv.
kultnom prostitucijom što objašnjava zbog иega je Korinжanima trebalo
vremena kako bi isti obiиaj ocijenili nemoralnim. Kako su takve religije
bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva, prihvaжanje kršжanstva
znaиilo je uиiniti potpuni zaokret u vlastitom ivotu.
Postojali su i istoиnjaиki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvoрenja (grи. musterion), »preporod« i »vjeиni ivot«. Slavljenje
bogova bilo je popraжeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem rtava, te (pogotovo u Izidinom
kultu) seksualnim orgijama.
Meрu istoиnjaиkim mistiиnim kultovima najznaиajniji je bio kult Izide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao
kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga
svjetla Mitre, predstavljao isposniиku religiju usmjerenu uglavnom na
muškarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su posveжeni objedi, ne posve razliиiti od kršжanske euharistije; dušama se
nudio put preko sedam planetarnih duhova koji su nakon smrti zakrиili
uspon mlijeиnom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba –
Bikom nakon kojeg slijedi razdoblja Ovna. Mitra je davao spasenje onima
koji su uvedeni u tajnu kulta. Na takvim se astrološkim pretpostavkama
danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija
odreрuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde su bogovi koji utjeиu na
dogaрaje na Zemlji, te mogu zaprijeиiti put do spasenja i nirvane).
Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele иiji su sveжenici ivjeli
isposniиki u prosjaиenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka.
Nakon posta i tzv. dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25.
oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnuжe svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su kršжanski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni
kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!
16
Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualistiиke religije mazdaizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište
bitke izmeрu naиela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naиela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon иega
slijedi konaиni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muиenje.
Sveta knjiga mazdaizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci
(magi). Kako se vjerovalo u oиišжenje vatrom, najvaniji dio slube slavljenja odravao se oko vatrenog oltara.
Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i manihejstva, no iznenada
je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala
se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja
jednog boga, duha dobra – Aura Mazde.
FILOZOFSKA POZADINA
Rimljani, koji su bili vojnici i administratori, preuzeli su od Grka, koji
su bili mislioca, filozofiju.
Rani grиki filozofi:
TALES IZ MILETA (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasiиnom
smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.
Talesov uиenik ANAKSIMANDER je kao izvor svega vidio apeiron,
tj. beskonaиno i kakvoжom neodreрeno, iz иega izdvajanjem suprotnosti
toplog i hladnog nastaju opipljive stvari.
HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljeжe kasnije, vjerovao je kako je
vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vraжa. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre
nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja
smjer te ponovno završava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada
um tj. razum kojeg Heraklit naziva logosom. Aristotel, a kasnije i Hegel,
njegove su zamisli ugradili u vlastite filozofije (usp. teorija velikog praska).
PARMENID (roрen 515. g. pr. Kr.), iz june Italije, vjerovao je kako
uopжe ne postoji mijena, veж samo bitak. Sve promjene koje promatramo
su prividne (usp. teorija stalnog stanja).
Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s promjenom.
SOKRAT (oko 470 -399 pr. Kr.); Atenjanin koji se više zanimao za
ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. Drao
je kako iskljuиivo moemo spoznati иovjeka. Istinska spoznaja je znati
17
što bismo trebali biti, i što je zapravo svrha ivota, a to moemo postiжi
jedino pravim obrazovanjem; иovjek moe sebe uиiniti moralno dobrim.
PLATONIZAM je idealistiиka filozofija Sokratovog uиenika Platona
(428- 348 pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet
nije vidljivi, veж nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti
koje postoje izvan иovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja »dobroga«. Takva zamisao daje bezobliиnoj tvari oblik i znaиenje. Naime, u
svijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja
s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuиivo
vrijedne ideje, koje odraava materija. Sve što je dobro proizlazi iz ideja;
sve što je loše potjeиe iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su
povezani i jednako vjeиni. Иovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je
sretno osloboрenje duše od ropstva tijela (materije).
Platonov uиenik, i uиitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384-324.
pr. Kr) odbacuje gotovo sva uиenja svoga prethodnika. Sve do sredine
srednjega vijeka (1080-1100) nije imao velikog utjecaja meрu kršжanima.
Pred svršetak ivota osnovao je filozofsku školu nazvanu Licej. Odbacivši Platonov koncept o vjeиnom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji
samo jedan svijet koji nema ni poиetka ni kraja, a njegovo objašnjenje
nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoиeo isti
ciklus) uslijed neosobnog naиela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je
ugraрeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM je empirijska (isku-stvena) i materijalistiиka.
STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nauиavao Zenon
iz Kitiona (oko 335. do oko 264. g. pr. Kr.). Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako
postoji iskljuиivo materija. Buduжi da su um i tijelo materijalni, ne postoji
иisti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je Boje tijelo, a on je njegova
duša. Iz navedenog se dв zakljuиiti kako se radi o obliku panteizma.
Иovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog,
kao duša svijeta, upravlja voрen ljubavlju prema иovjeku kojemu eli
dobro. Kako je иovjek povezan s Bogom, mora iжi putem kojim ga vodi
boanski razum (logos). Stoga se istinska osoba prepušta Bojoj volji
bez obzira na bol koja proizlazi iz takve odluke. Zakljuиak: stoicizam
pokazuje što je ispravno, no ne daje иovjeku snagu kako bi ivio ispravnim
ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oиito obraжa onima
koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.
18
EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osnivaиu
Epikuru (342 -270 pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljniju
kakvoжu, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu se
sreжu moe postiжi iskljuиivo nadzorom nad samim sobom, kao i ivotom u tišini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnog izvora
tjeskobe – bilo kakve vjerske usredotoиenosti na ivot nakon smrti. ivota
nakon smrti nema jer se bogovi ne optereжuju ljudskim problemima.
Treba samo potpuno i pozitivno ivjeti.
FILON (20 pr. Kr. – 40), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s grиkom filozofijom. Nauиavao je kako je sve što je istinito u grиkoj filozofiji veж ranije izreиeno idovskim Pismom. Dakle,
Bog se objavio i grиkom umu. Najveжi Filonov problem bio je kako povezati biblijsko i grиko poimanje stvaranja. Grиka je filozofija naime tvrdila
kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeрu Boga
i svijeta. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okruen. Preko nje je Bog
sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavile su
traga na kršжanskim misliocima u Aleksandriji.
Skoro svi grиki filozofi su vjerovali u vrhovnog Boga, Stvoritelja.
Ovo gledište je dovela u pitanje samo manjina materijalistiиnih filozofa
kao npr. Anaksimander i Epikur. I platonisti i stoici (poput Cicerona
koji je suprotstavio pjesnika Lukrecije koji drao da ne moemo se osloniti
na svoje osjeиaje, zbog toga moramo ostati agnostici) vjerovali u jednoga
Boga. Stoici иak su promovirali argument od dizajna.
SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM Srednji platonizam djeluje u 1.
i 2. stoljeжu, dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeжu. Oba pravca
nastojala su sintetizirati glavne zamisli grиke filozofije uzimajuжi kao
temelj vjersko tumaиenje Platonove filozofije.
Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcendentnost. Bog
je aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa, planetarnih
sila i globalne duše. Platonovi »oblici« razvili su se u misli boanskoga
uma, a zlo se još više povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala
uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije,
odnosno ne postoji, veж se nalazi u postupku postanja. Vjeиna i nepromjenjiva je iskljuиivo Boja rijeи.
Novoplatonizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealizam, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj PLOTIN (205-270) tvrdio je kako
19
cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naиela – tzv.
Jednog. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta moe
izreжi rijeиima jer je iznad svih odreрenja. Prema vlastitom djelovanju
moe se oznaиiti kao beskonaиno »Jedno«, dobra i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem ili proistjeиem, iz »Jednog« nastaje Um; naиelo koje
u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao višestrukosti. Ista višestrukost
ukljuиuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo
materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um raрa Dušu
koja ukljuиuje ideje kao oblike (»uzore«) stvarajuжi svijet osjetilnih stvari.
»Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze (grk. hupo-staseis) ili tri boanska
naиela novoplatonista. Za novoplatonista materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo.
Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj
mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s duhom. Prema novoplatonistima sve što je proizašlo iz Boga tei vraжanju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj иovjek ne moe
postiжi spoznajom ili razumom, veж iskljuиivo u ekstazi i neposrednim
jedinstvom s boanstvom, buduжi da je »Jedno« iznad Uma i zamisli.
Putem izoliranja od stvari svijeta i putem mistiиke iluminacije (vrsta
transcendentne meditacije), um moe svladati zapreke duše kako bi
iskusio sve ono što je izvišeno. Stoga se novoplatonizam moe oznaиiti
kao izvor kasnijeg (prije svega kršжanskog) misticizma.
Srednjoplatonizam je utjecao na rane kršжanske mislioce kao što su
Justin Muиenik i Klement Aleksandrijski, dok je novoplatonizam utjecao
na kršжanske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija
i Augustina. Zahvaljujuжi Dioniziju novoplatonizam postaje иimbeni-kom
koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utjeиe na oblikovanje kršжanske mistiиne teologije (dakle i redovniиke misli). Zahvaljujuжi Augustinu
novoplatonizam utjeиe na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju
na Zapadu.
Zakljuиak: navedenim filozofijama zajedniиko je sljedeжe:
1) Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vjeиnog svijeta
zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog.
Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. Иovjekovo tijelo pripada svijetu promjena, a duša, koja ima razum, iskra je boanskog iz
svijeta postojanja.
2) Bog nije osoba, veж zamisao ili naиelo. Oиito ne radi se o pomirenju
dvaju personaliziranih biжa.
20
3) Nema jasne razlike izmeрu Boga i drugih duhovnih biжa.
4) Materije je zlo: samo nematerijalni svijet je иist. Stoga put spasenja
je izbjegavanje materije. Spasenje nije pomirenje izmeрu dvaju osobe.
5) Sve te filozofije su imale zatvoreni sustav i cikliиko viрenje povijesti.
Novoplatonizam je dodao sljedeжe toиke:
a) Stvaranje duhova emanacijom (proistjeиem), gdje prvi entitet stvara
(raрa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju
»raрanje«. Manjevrijedno boanstvo, a ne vrhovni Bog, stvorilo je vidljivi
svijet od prapostojeжe materije.
b) Buduжi da иovjek ima iskru boanskog u sebi, i sвm je dio boanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovno
upijeni, primljeni u boanstvo (mistiиni naиin spasenja).
c) Buduжi da vrhovni Bog ne moe biti u doticaju s ovim svijetom,
potreban mu je posrednik – Rijeи ili Razum (Logos). Rijeи je odvojena i,
kao proizvod emanacije, podreрena Bogu. Emanacija je izlazak manje
savršenog biжa iz višeg i savršenijeg naиela, a da se pritom više naиelo
ne mijenja. Naиinjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni
voštani otisak nije od materijala od kojeg je peиatni prsten.
SREDIЉTA KRЉЖANSTVA
U to vrijeme poиela su se razvijati središta kršжanstva od kojih je svako imalo posebna obiljeja ili иak vrstu kršжanstva.
STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je središte bilo u Antiohiji, kasnije
se proširila na istok. Starosirijska crkva našla se na udaru kritike Istoиne
crkve koja joj je predbacivala zagaрenost gnosticizmom, a na njezinu
krajnju strogost gledala je podozrivo i s gnušanjem. U njoj su bile dvije
stranke: mlaрa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je
potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno domaжa stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). Kako god bilo, иini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu
иitamo sljedeжe: »Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i иetvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vaše se molitve
moraju razlikovati od njihovih. Molite kao što je Gospodin zapovjedio u
Evanрelju: Oиe naš, koji jesi na nebesima... itd. Ovu molitvu izgovarajte
tri puta na dan.«
Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima (u petom
21
stoljeжu), morali su se povuжi izvan dohvata bizantskih progonitelja.
Njihova glavna središta uиenja postala su Edesa, a kasnije na istoku
Nisibis. Misionari su otišli na jug do Indije, a do 6. stoljeжa proširili su se
do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih kršжana, za koje su nastavili
ivjeti u legendi o kršжanskom kraljusveжeniku s Dalekog istoka, Presteru
Ivanu, koji жe jednog dana uništiti islamske horde. Današnja Starosirijska
crkva je u Kini, prije udara Dingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stoljeжu,
ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjela je kao crkva Mar
Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge raspršene zajednice zadrale su se na obroncima oko Mosula u Sjevernom Iraku,
pod stalnim turskim napadima i progonstvima, sve dok ih se nedavno
nije ponovno otkrilo.
SJEVERNO-AFRIИKA CRKVA: Sjeverna Afrika gotovo je jedino
podruиje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog
podruиja vratio u Rim kojim je, u meрuvremenu, vladao grиki jezik.
Osim toga Sjeverna Afrika je bila znaиajna pokrajina Rimskoga Carstva
koja je osiguravala velik dio hrane za opskrbu Carstva.
Prva kršжanska djela na latinskom potjeиu upravo iz Sjeverne Afrike.
Iako je sjeverno-afriиka crkva imala velike teologe (kao što su Tertulijan,
Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odveж teološki obrazovan.
Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa,
kao što je to bio sluиaj u Egiptu. Sjeverno-afriиko kršжanstvo (posebno
njegov Donatov dio) bilo je naroиito snano meрu govor-nicima punskog
jezika. Meрutim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz
tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, tamošnja Crkva je nestala
prilikom upada muslimana u 7. stoljeжu. Postojanje ovih dviju skupina u
velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom.
EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala sliиna podjela stanovništva. Izmeрu elite, koja je govorila grиki te seljaиkih niih slojeva
koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je i doveo
do podjele Crkve. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeжu razbuktale rasprave
o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teologije bizantinskih patrijarha, podršku zaostalih, ali zato nepopustljivih
Kopta (tj. potomaka drevnih Egipжana). Koptsko je kršжanstvo, zajedno
s nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret.
22
RIMSKA CRKVA: U ovoj Crkvi veжina je иlanova, do poиetka treжeg
stoljeжa, govorila grиkim jezikom. Kako je sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru kršжani, koji su govorili latinski, postali
su veжina.
Zahvaljujuжi sve veжem rastu Crkva je 251. g. uzdravala ne samo
biskupa, veж i 64 prezbitera, 7 рakona, 7 podрakona, 42 ministranta, 52
istjerivaиa demona, иitaиe, kljuиare i više od 1 500 udovica i siromašnih
ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rimu se skrilo mnoštvo biskupa; Crkva ih je morala uzdravati.
Ni Rimska crkva nije bila pošteрena razdora: 217. g. došlo je do ozbiljnije prepirke izmeрu Hipolita i Kalista oko osobe koja жe preuzeti slubu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipolita
kao diteista (pristalicu shvaжanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh
Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno иvrst stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je, naime, drao kako i najveжi grijesi mogu
biti oprošteni nakon pokajanja, ukljuиujuжi nemoral, ubojstvo i
otpadništvo (apostaziju). Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši
vlastitu zajednicu иime je unio razdor u Rimsku crkvu tijekom cijelog
pokoljenja. Ista svaрa nastala je izmeрu Kornelija i Novacijana. Kornelije
je vjerovao da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na što se Novacijan
odvojio i osnovao zajednicu.
Teološko ova crkva je bila pod jakom utjecaj rabinskog judaizma.
MISIJSKO ЉIRENJE
Sljedeжi иimbenici utjeиu na širenje evanрelja meрu neidovima:
1) Razmjerno postojane politiиke okolnosti (Pax romana) (vidi 1 Tim
2,1-2).
2) Zajedniиki narodni grиki jezik (koine), naslijeрen iz doba Aleksandra Makedonskog. Ovaj je poticao idove da se nasele na osvojenom
ozemlju i tako poveжao njihov broj u Rimskom Carstvu.
3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze).
4) idovi iz iseljeništva.
5) Septuaginta (grиki prijevod Starog zavjeta).
6) Opжe nezadovoljstvo filozofijom i religijom.
Prvi kršжani organizirano su pristupali propovijedanju evanрelja. Rast
i razvoj novih crkava, koje su najиešжe vodili рakoni, pomno su razraрivali
slušajuжi savjete apostola, proroka i uиitelja. Evanрelje se propovijedalo
iz mjesne crkve iako je glavna sluba, za koju su oиito postojali potrebni
23
darovi, bila vezana uz crkvu.
Teolozi i apologeti crkve, tj. pisci unutar crkve koji su branili kršжanstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, veж su organizirali biblijske škole za obuku novih evangelizatora i apologeta. S vremenom su se usredotoиili na odreрene skupine slušatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao vanost starozavjetnih proroиanstava, kao i
tipološko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu
metodu primjenjujuжi je, neopravdano, na crkvu.
Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna
knjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kršжanskom naиinu ivota, vjerojatno, bila namijenjena »trištu« lake i romantiиne knjievnosti.
Susjedi, i poznanici, rado su primali kršжane u vlastite domove jer su
primjeжivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bili su,
prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva društva, te robovi. Ukratko;
nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na slušatelje:
a) Kakvoжa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeрu ivota i
poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih uиenja.
b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu,
rasu i spol. Kršжani su se meрusobno pomagali, a posebnu pozornost
uivali su najslabiji: siroиad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kanjavani radi Krista.
c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavajuжi ni za progona ili
smaknuжa.
d) Propovijedanje evanрelja bilo je иesto popraжeno ozdravljenjima i
istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju
kršжanima. No, s vremenom иuda su igrala sve manju ulogu u širenju
Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u Povijesti Crkve.
NAИINI ЉIRENJA EVANРELJA
U prvih 150 godina povijesti Crkve nije bilo crkvenih graрevina. Stoga
su kršжani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale na raspolaganju,
sve dok se idovi nisu zapoиeli oštro suprotstavljati kršжanstvu. U sinagogama su kršжani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno
poslušati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadravale su
pet vanih smjernica:
1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.
24
2) Starozavjetna proroиanstva, kao i blagoslovi obeжani Davidovim
potomcima, ispunjeni su po Isusu. Isusova smrt i uskrsnuжe ostvarenje
su proroиanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika.
3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupniиke smrti.
4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihvaжanja Isusa Krista
Spasiteljem upozoravajuжi ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na иinjenicu da se s Bojom milošжu ne moe igrati.
Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima razmjene
novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili
иak i idovi. Kršжani su koristili i dar proricanja dok je evanрelje, koje
se propovijedalo u javnim dvoranama, иesto bilo popraжeno neosporivim
osobnim svjedoиanstvima. Susreti su odravani po kuжama koje Pavao,
u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta širenja evanрelja.
U osobnim svjedoиenjima kršжani su koristili simbole ribe, kria, sidro
i janjeta kako bi pobudili zanimanje za evanрelje. Njihovo oglašavanje je
bilo diskretno. Komunicirali su pomoжu simbola meрu sobom: paun je
predstavljao vjeиnost, slika kita koji povraжa Jonu nakon tri dana je
predstavljala uskrsnuжe, «Rota» je bila kod za A-paternoster-O. zatim
su imali kai-ro simbol koji je predstavljao prva dva slova rijeиi Hristos,
zatim tu je bila riba koja je oznaиavala ICHTHUS (Iesous Hristos Theou
Huios Soter – Isus Krist Sin Boji Spasitelj). U ranoj kršжanskoj umjetnosti
Isusov lik nije bio prikazivan, no kada je kršжanstvo postalo legalnim
Isusa se иesto slikalo kao Apolona, bez brade ali s aureolom, baš kao i
Apolona, boga sunca. Kasnije, u bizantinskoj umjetnosti, Isusa se prikazivalo kao Jupiter/Zeusa, glavnog boga, s bradom i ozbiljnim izrazom
lica. Sliиno tomu je i lik Djevice Marije s malim Isusom izravna kopija
boginje Izide s malim Horusom (egipstski bog sunca) na krilu. Horov
roрen dan bio je 25 prosinca.
Molitva je imala vanu ulogu u oslobaрanju ljudi od vlasti Sotone. I
unatoи иinjenice da im uиenja иesto nisu bila toиna, barem ne u svakoj
pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih kršжana bile su izuzetne.
Misijsko širenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja:
PRVO RAZDOBLJE obuhvaжa širenje Radosne vijesti meрu idovima u Palestini i iseljeništvu, иak izvan Rimskog carstva (Djela 2, 5-13).
Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve propovijedi kao prve
obraжenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanove uиenike
kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a sliиnost izmeрu obraжenja
navedenih skupina i prvih apostola upuжuje na svjesno ponavljanje nekih
25
od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu
s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije uиvrstila – Jeruzalemu.
Nakon Stjepanovog muиeništva Filip je otišao u samarijanski glavni
grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Љekem) kako
bi propovijedao tamošnjim puиanima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podruиja (Djela 8, 5. 25).
Evanрelje se širilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i
obale. Vjera se proširila do Damaska, te je prestrašeni idovski vladajuжi
krugovi poslali Savla u potjeru za kršжanima. U Djelima 9,31 usputno se
spominje propovijedanje evanрelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi, te
širenje evanрelja do Antiohije, treжeg grada po veliиini u Rimskom Carstvu.
Razdoblje od 30. do 70. g. bilo je presudno za idovski narod koji je
imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov povratak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Time bi se uspostavilo teokratsko
kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao
cijelim svijetom. Prema doslovnom tumaиenju starozavjetnih proroиanstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi
ostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati evanрelje meрu idovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi kršжani oиekivali
skori Isusov povratak.
DRUGO RAZDOBLJE obuhvaжa širenje evanрelja meрu neidovima. Prva misija za širenje evanрelja meрu neidovima djelovala je u
Antiohiji. Propovijedanje evanрelja meрu neidovima poиelo je na dan
Pedesetnice. Meрu ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobonih« iz
cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meрane,
Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog Carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kreжane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije,
Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podruиja
oko rimske kolonije Cirene.
Rana Crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li obraжene pogane prisiliti da se podrede idovskim obiиajima, i tako zapravo postanu idovi!? Razmimoilaenja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova) i
univerzalista (Pavla i ostalih idova u iseljeništvu) dovela su do Koncila
u Jeruzalemu 49. g. (vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu,
ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje evanрelja meрu
neidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izloio
je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11. Njegov naum bio je saиuvati
26
jedinstvo idovskih i neidovskih kršжana. Stoga je putovao u Malu Aziju,
Grиku, Rim, te vjerojatno u Љpanjolsku, koristeжi pritom Antiohiju kao
ishodište.
Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje
govore o Bartolomejevom putovanju u Armeniju, druge o Markovom
boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Predaja govori o
apostolskom djelovanju Jakova (starijeg) u Љpanjolskoj.
Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O
Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, gdje se nalazila idovska
kolonija. U ovim zbrkanim izvješжima nema niиeg nevjerojatnog jer je
Isus zapovijedio uиenicima da evanрelje pronesu »do kraja svijeta«.
Kršжanska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja).
Bartolomeju je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maиem u Partiji, a
Filip obješen na stup u Hijerapolu u Frigiji. Љimun Revnitelj skonиao je
raspet u Perziji, a Tomu su zaklali u Indiji. Ako pretpostavimo da su ove
predaje istinite, zakljuиujemo kako su mnogi apostoli bili ukljuиeni u
evangelizaciju podruиja istoиno od granica Rimskog Carstva.
Poиetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu
majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Hijerapolu (u Frigiju).
Euzebije izvješжuje kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g) i izbijanja
Prvog ustanka (66. g) crkva u Jeruzalemu primila rijeи od Gospodina
(proroиanstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova, na što su se
mnogi zaputili na podruиje današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu
Aziju, dok su neki ostali u Judeji.
Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:
a) Izuzetna pokretljivost prvih kršжana.
b) Иinjenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari.
Tertulijan (oko 160. – 225) piše u Sjevernoj Africi: »Mi smo tu od juиer, a napunili smo sva mjesta koja pripadaju vama – naselja, otoke,
utvrde, gradove, skupštine, иak i vojniиke logore, plemena, gradska
vijeжa, dvor, senat i trg. Ostavili smo vam samo hramove.«
TREЖE RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj misionara. Kršжanstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu Aziju i Grиku. Na sjeveroistoku
suoиilo se s jeziиnom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoistoиnoj Turskoj) nalazilo se do 216. g.
izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu inaиicu
aramejskog jezika, premda su obrazovani puиani govorili i grиki. U dru-
27
gom stoljeжu osnovana je kršжanska zajednica u Edesi, a njezin иlan bio
je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoиio svome bliskom prijatelju kralju
Abgaru IX. Nakon što je isti prihvatio kršжansku vjeru, pokrajina je postala
prvim kršжanskim kraljevstvom. Meрutim, ta drava nije trajala dugo.
Veж poиetkom 2. stoljeжa kršжanstvo je stiglo do Adiabene (u gornjem
toku Tigrisa) иiji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad).
Glavni razlog ovome pothvatu bila je prisutnost velikog broja ljudi koji
su se veж obratili na idovstvo. Evanрelje se takoрer širilo iz Rima i
Egipta u Sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima
se govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na isti
jezik.
Do 150. g. kršжanske zajednice su osnovane u Egiptu (zahvaljujuжi
Marku koji ih je posjeжivao iz Rima), Љpanjolskoj, Africi i Indiji. Poznato
je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhфne (u Galiji) koju je
osnovao Krescent (2. Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod
vodstvom рakona) u Vienneu (isto tako u Galiji). Иini se da su upravo
Gali prvi donijeli evanрelje roрacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice,
znalo da je propovijedao na keltskom kao i na grиkom.
Do 180. g. kršжana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao
i u Mezopotamiji. Proraиuni govore da je od sveukupnog stanovništva,
koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto kršжana. No, crkve su bile
nejednako rasporeрene. Veжe skupine vjernika mogle su se, stoga, naжi
u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji.
Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na kršжanstvo. Tamo
je evanрelje propovijedao Grgur Thaumaturg (Иudotvorac) iz Cezareje
u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujuжi radu Grgura Prosvjetitelja (240. –
332), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kršжanstvo bilo prihvaжeno
kao dravna religija.
Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja
je, u petom stoljeжu, postala kršжanska drava. Tamošnji kralj Mirijan
obratio se na kršжanstvo 326. g. zahvaljujuжi slubi robinje Nino iz Kapadocije.
Kršжanstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeжivali
s rimskom uljudbom. Kršжanstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grиko-rimsku
kulturu. Unatoи tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli
na kršжanstvo. Meрu novim vjernicima bilo je иak i Turaka koji su kršжanstvo odnijeli u središnju Aziju.
28
Iako se kršжanske zemlje, Armenija i Gruzija nisu mogle pohvaliti ni
jednim velikim misijskim pokretom, mnogi su Armenci umrli muиeniиkom smrжu jer ih se kao kršжane, kako smo veж spomenuli, povezivalo
s Rimljanima.
Unatoи tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveжao
se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku, Ptuju,
Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrрenoj crkvenoj tradiciji
osnovane su biskupije u Solinu, Sirmiju, Sisku i Mursi иak u prvom stoljeжju
zahvaljujuжi djelovanju Tita, a kasnije Dujma, Andronika i drugih.
Kršжanstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila prema jug uz rijeku Nil u Nubiju i zatim u junu Etiopiju (dravu
Aksum), gdje se prikljuиilo etiopskim trgovinskim kontaktima s Arabijom i konaиno sa Sirijom. Semitski jezik, Geez, je postao liturgijski
jezik etiopske crkve. Zahvaljujuжi Sirijskoj crkvi Etiopska crkva je poprimila odreрene idovske karakteristike.
Juni Jemen (Saba ili Љeba) zaposjeli su Etiopljani od 350. do 375. g.
Tijekom tog razdoblja cijelo podruиje bilo je sustavno kristijanizirano.
Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poиeo progoniti kršжane,
Etiopija je ponovno zaposjela podruиje kojeg je drala do 628. g. Tada je
i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se juno i
istoиno u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave
islama, (622).
U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles,
Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trier i Rheims. Sjeverozapadna Francuska je bila, zahvaljujuжi slubi Martina Tourskog
(umro 397), evangelizirana po selima.
Kršжanstvo je vjerojatno, po prvi puta u 47.g. pr.K, stiglo u Englesku
zahvaljujuжi rimskim vojnicima iz Druge legije koja je, prije premještanja
u Britaniju, sluila u Palestini. Neki od иlanova rimske crkve ne samo da
su bili graрani Rima i pripadnici najvišeg društvenog stalea (npr. bogati
senator Rufus), nego su pripadali i britansko-rimskoj kraljevskoj obitelji
(Klaudija, njezin mu, i njezin brat Lin, su bili djeca engleskog kralja
Karaktak kojeg su rimljani drali talac u Rimu). Predaja takoрer govori
o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeжu osnovao kršжansko središte kod Glastonburyja. No, priиe o njegovu gralu, legendarnom иudotvornom peharu iz kojeg je Krist pio na posljednjoj veиeri i u koji je Josip
iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden
na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova
29
iz Jeruzalema u tvrрavu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga,
prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u
pehar.
Prva je crkva u Engleskoj vjerojatno osnovana kod Glastonburyja.
Meрutim, do 250. g. nije zabiljeeno postojanje crkvenih graрevina. Koncilu u Arlesu (314) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi rimo-britanci vjerojatno su u
obrambenoj strategiji evangelizirali Љkotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno
je (sudeжi prema Pelagijevom sluиaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali
irske kolonije u Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je
bila pokrštena rimska provincija. Od 407. do 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlašжu Pikta i Љkota
traili su pomoж od Sasa, ali Sasi su napali i Engleze. Provala Sasa veж je
zapoиela kada je Patrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao
ishod prodora, kršжani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani
od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima
(597), ne bi li pridobio pogane za kršжanstvo u jugoistoиnoj Engleskoj.
Koncem 3. stoljeжa uslijedili su prvi pokušaji kršжanskih misionara da
smišljeno »pokrste« pripadnike poganskih religija, te ih tako uklope u
kršжanstvo. Crkve su zamijenile hramove, muиenici negdašnje bogove u
puиkom bogoštovlju, a kršжanski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraжenja kraljevske obitelji, slijedilo je opжenarodno prihvaжanje kršжanstva. Ovakvi površni naиini kristijanizacije postali su s vremenom иesti u Europi, posebice u vrijeme
Karla Velikog. Redovnik Mesrop Maštoc (361-441) bio je izumitelj
armenskog pisma, što je bio odluиujuжi korak u jaиanju Armenske crkve,
vlasti Kraljevine Armenije te integraciji Armenaca raštrkanih po Kraljevini, Bizantskom i Perzijskom Carstvu (Wikipedija).
ИETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na »obraжenje« barbara. U poиetku su pojedinci prelazili na kršжanstvo preko trgovaca,
zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, raštrkane skupine koje su
obiиno bile izloene progonstvima. Daljnjim širenjem kršжanstva, nakon
dueg ili kraжeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuиen u Crkvu (kao što
je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeжu ulogu),
a obraжenje se иesto izjednaиavalo s poslušnošжu. Religiju se uglavnom
shvaжalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac nema pravo
odbaciti. U protivnom odbacio bi kult vlastite skupine i bio optuen za
izdaju. Krštenje je иesto bilo znak podreрivanja stranom osvajaиu.
30
Redovnici su nešto više vremena posveжivali pouиavanju kršжanstva,
no trebalo je proteжi mnogo godina prije nego se kršжanstvo ukorijenilo.
Opжenito postojale su dvije skupine:
1) Obiиni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se oиekivalo da izgovaraju
propisane molitve i vjeroispovijedanja te dolaze u crkvu (drugim rijeиima da se dre obreda иime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim).
2) Ozbiljni kršжani (plemstvo, redovnici i sveжenstvo). Najviše sveжenstvo imenovali su mjesni vladari, više kao upravljaиe nego kao sveжenike.
U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovništvo je oиekivalo zaštitu Crkve. Za obiиnog »vjernika« kršжanstvo je, иini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je moguжnost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi
neba.
Crkva je иesto bila voljna иiniti ustupke kako bi zadobila savezništvo
poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Melitu
prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime,
savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiиaj
prinošenja volova рavolima zamijenite kršжanskom proslavom nalik
blagdanu svetih muиenika. Tako se više ne жe rtvovati ivotinje рavlu,
veж жe ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga.« Poganski obiиaji time ipak
nisu izumrli. U crkvi blizu Beиa kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti
iza oltara. U istima su sve do kraja 19. stoljeжa drani piliжi kako bi se
rtvovali Svetom Vitu u svrhu iscjeljivanja ljudi.
Mnogi zapisi govore o иudesima koja su se dogodila tijekom slubi
prvih misionara. Kršжanstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanije od
poganstva (tj. okultizma). Beda Иasni tako kae: »Crkva se hrani иudesima kako bi mogla rasti иvrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalijevamo ga dok ne oиvrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati.« Nakon prelaska na kršжanstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu
društvene površine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala
иarobnjaštva, a ljudi napuštali Crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno
odlazili na propovjedniиke obilaske.
Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje evanрelja meрu barbarima
bio je Ulfila (311-383). Njega su, kao i neke druge kapadocijske kršжane,
oteli Goti prilikom pljaиkaškog napada. Kasnije se, meрutim, vratio kao
gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskupom
31
zaduenim za podruиje sjeverno od Dunava. Tamo je (na podruиju današnje Rumunjske) zapoиeo misiju meрu Vizigotima. Preveo je Bibliju na
gotski, iako je bio arijevac. Oko 381. g. u Carigradu je postojala gotska
crkva (иlanovi su bili gotski vojnici koji su sluili u rimskoj vojsci) u kojoj
je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meрu Gote na Krimu
i sjeverno od Crnog mora; ovi su prodrli kroz Kavkaz osno-vavši crkve
иak i meрu Hunima. Goti su postali misionari meрu ostalim barbarskim
plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu,
prihvaжala su kršжanstvo. Arijevstvo su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti,
te Vandali u Africi, Suevi u Љpanjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj),
Langobardi u Italiji i Heruli. U današnjoj Vojvodini arijevstvo se javilo
vrlo rano. Središte mu je bio u Sirmiju (današnjoj Sremskoj Mitrovici)
gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz
Singidunuma (Beograda) odrali, izmeрu 351. i 359. g., иetiri koncila.
Martin Tourski (315-397) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena. Za njihov su pak prelazak na
kršжanstvo na podruиju današnje Hrvatske zasluni talijanski misionari.
U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Ok. 240 g. Denis
ili Dionizije je poslan od pape Fabiana u Francusku kako bi evan-gelizirao
kelte, ali 250.g. umire muиeniиkom smrжu.
Tek su u 6. stoljeжu ovi arijevski kršжani prihvatili katoliиku vjeru.
Godine 506. Franaиki kralj Klodvig prihvatio je kršжanstvo pod utjecajem supruge Klotilde иime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoliиku vjeru.
Meрutim, glavni misijski pokret meрu barbarima nakon onoga Ulfile,
su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest
misionara. U sedmom je stoljeжu glavno središte misijske djelatnosti bila
Irska, a u osmom stoljeжu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska
ostale pošteрene od barbarskih navala, razvile su se u uporišta iz kojih
su se evangelizirali barbari u Europi.
Prvi propovjednik u Љkotskoj, meрu junim Piktima, vjerojatno je bio
Ninian (360-432). Pikti su bili prvi stanovnici Љkotske (bolje reиeno »Piktske zemlje«), prije nego što su Љkoti naselili iz Irske na ta podruиja u 5.
stoljeжu. Ninianov uиitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je
zapoиeo slubu ubrzo nakon povlaиenja Rimljana iz te pokrajine. Rimljani
su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji.
Propovijedanje evanрelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom
(373-463) koji je tamo došao iz Sjeverne Engleske. Za vrijeme provale
Pikta i Љkota je zarobljen, te prodan voрi plemena u Antrimu. Kasnije je
32
grad Armagh (u Sjeveroj Irskoj) postao glavnim središtem njegova rada.
Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su bili
redovnici Zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog biskupa. Na tom podruиju nije bilo ozbiljnih protivnika Katoliиke crkve.
Manje oporbene skupine donatista, marcionita, montanista i gnostika, s
vremenom su išиeznule. Prednost kršжanstva sastojala se u zaštiti koje je
imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na
Istoku se Pravoslavna crkva morala suoиiti s islamom dok joj je drava
ograniиavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razraрen sustav kojeg bi ponudili
umjesto kršжanstva, dok su se na Istoku kršжani morali suoиiti sa sloenim
religijama. Bilo kakva moguжa veza s Rimom bila im je na štetu. Nisu
imali mjesne dravice koje bi ih podravale, veж su ovisili o vlastitim
sitnim uporištima. Iznimno su nestorijanci imali misijske porive. Meрutim, islam i budizam su im i to oduzeli.
Drugi veliki propovjednik u Sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (oko 521-597) koji je poиeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem
središtu uиenja i propovijedanja evanрelja meрu Piktama. U Engleskoj
kralj Northumbrije zatraio je 633. g. slanje propovjednika te je, jedan
od njih, Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske
obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Lindisfarne je
postao odskoиnom daskom za evangelizaciju anglosasa u Engleskoj.
Cuthbert (u. 687) je evangelizirao sjevernu grofoviju Cumberland (dosl.
Cuthbert’s land ili Cuthbertova zemlja). Kolumban (540-615) Bangorski
u Sjevernoj Irskoj propovijedao je evanрelje u istoиnoj Francuskoj (u
zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostane u
Luxeuilu, Annegrayju i Fontaineu. S vremenom je djelovao i na podruиju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostolom u
istoиnoj Љvicarskoj, dok su u Sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli
Valйry, kao i Eustahije i Omer.
Irski redovnici Kilian, Kolman i Totnan su evangelizirali istoиne Franke. Fergal je postao Salzburškim nadbiskupom.
Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (u. 709)
propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meрu Sasima u grofoviji Sussex. Meрu Jutima i Anglosasima evanрelje propovijeda 597. g. Augustin
Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu
uklopiti u Rimsku crkvu иime je izazvao sukob koji je razriješen 664. g.
na crkvenom sinodu u Whitbyju. Prijeporno je bilo moguжe podreрivanje Keltske crkve Katoliиkoj crkvi. Naalost, odluиujuжi glas imao je
33
lakovjerni kralj Oswy od Northumberlanda koji se upravo obratio od
poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljuиeve od raja, kako je
tvrdila Katoliиka crkva, nikako nije elio ostati izvan istoga. Biskup
Koloman i njegova keltska svita ljutiti su se vratili u Irsku. Na sinodu u
Autunu (670) odluиeno je bilo da keltski samostani u Europu moraju
prisvojiti rimsku benediktinsku regulu.
Willibrord (658-739) je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz
propovijedanje evanрelja u Friziji, osnovao иetiri samostana: Utrecht,
Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680-754), pravog imena
Winfried iz Creditona, postao je apostolom Germana. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao
je 744. g. samostan u Fuldi. Osnivaи je i biskupija u Eichstettu i Wьrzburgu prije nego što je poиeo propovijedati evanрelje Sasima u Istoиnoj
Germaniji. Plemstvo je igralo kljuиnu ulogu u evangelizaciji seljaka, jer
su bili prvi obraжenici te su podupirali misionare.
Ostali misionari: Na Istoku i na Jugu kršжanstvo je uzmicalo. Vandali
su 406. g. napali Љpanjolsku, a 429. g. provalili su u Sjevernu Afriku.
Muhamed je umro 632. g., a иetiri godine kasnije Arapi su zauzeli
Palestinu (642. g. osvojili su Sjevernu Afriku i Egipat). Љpanjolsku su
pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo
Martel 732. g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je
karolinšku dinastiju.
U 7. stoljeжu nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju, propovijedajuжi Turcima, a zatim su otišli dalje do Kine (635. g) u vrijeme dinastije T’ang (618-907).
Љirenje kršжanstva u Danskoj i Љvedskoj povezano je uz Ansgara (801865). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod иiju je odgovornost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald, te je Danska pod vlašжu njegova unuka Knuta
slubeno postala kršжanskom zemljom.
Kršжanstvo je ušlo u Norvešku zahvaljujuжi djelovanju Olafa Tryggvessona (1000) i Olafa Haraldsona (1030). Nakon pokušaja nasil-nog nametanja kršжanstva, odluиujuжim иimbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadrale su
se u Љvedskoj sve do 12. stoljeжa.
34
POSTAPOSTOLSKO RAZDOBLJE
Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.
Padom Jeruzalema središte se kršжanskog utjecaja preselilo u obalne
gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu (u Hijerapolu je
poglavar crkve bio Papije). Pred kršжanima nije bio nimalo lak zadatak.
Oni su koncem prvog stoljeжa bili raspršeni u male skupine pripadnika
niih slojeva društva što se okupljaju po domovima. ivjeli su u strahu
od progona unutar društva kojem su morali prenijeti poruku evanрelja.
Osim toga muиili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.
APOSTOLSKI OCI
Apostolski oci najraniji su kršжanski pisci, izvan Novoga zavjeta. Pripadali su tzv. postapostolskom razdoblju. Njihovi zapisi predstavljaju
most izmeрu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali u 2. stoljeжu (od
kojih je prvi Justin Muиenik). Eshataloško je oиekivanje blizog dolaska
Kristova u tim spisima, opжenito govoreжi, još veoma ivo i svjee, a
naroиito treba istaknuti ivu i proivljavanu svijest jedinstva s Kristom
uskrsnulim, te stoga naglašenu kristocentriиnost kršжanskog ivota
(posebno Ignacije Antiohijski). Ti spisi spadaju meрu vrela u kojima se
nalazi ta teologija, iako u nekima od tih spisa postoje veж naglašeni
helenistiиki elementi (Poslanica Klementova, Ignacije). (ЉB) Prema njima
vjera i krštenje je samo prvi korak spasenja koje se dostie po vjeri, po
sakramentima (implicitno) i po djelima. Knjievnost post-apo-stolskog
razdoblja иine:
1) DIDAHE: vjerojatno odraava stanje judeo-kršжanske zajednice u
Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zakljuиni dio o neizbjenom kraju – pojavi varalica,
lanih proroka i estokog suda u иijem je središtu lani Mesija. Didahe
se ukazuje kao jedne vrste katekizam u kojem nema neke teološke tendencije o shvaжanju Boga i Krista. Teološki sadraji prvenstveno su
prisutni u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i u Oиenašu. Stil pisma podsjeиa na stil knjige Izreka (prvi dio), a u drugom
djelu se bavi o liturgiji eucharistije (izraz zahvale) i postupak prema
karizmatiиarima.
Didadhe spominje Malahija 1,11: koje je najprjeporniji redak u knjizi.
Ukoliko se glagol prevodi u sadašnjem vremenu (a tako se mora prevesti
35
buduжi da nedostaje hebrejski glagol, a uostalom ovako redak i dobiva
najbolji smisao) tada implicira da su se rtve prinosile meрu neidovima.
Znaиi li ovo priznanje ispravnosti pognskih religija (Djela 10, 35)? Ne
nuno; moda Bog tek govori da ga barem pogani poštuju (koliko god
to oni krivo иinili), i to prije svega Perzijanci, za razliku od Izraelaca.
Drugi pak redak tumaиe kao da govori o neidovima koji se obraжaju
na judaizam, a veж su prinosili duhovne rtve. Kako god bilo, redak
govori o vremenu kada жe neidovi prinositi Bogu prihvatljivu rtvu
po Isusu Kristu. Ignacije i drugi crkveni oci, iz drugog stoljeжa, drali su
kako se redak odnosi na rtvu mise (mnoštva)!!! No, ne radi se o
ponovljenoj rtvi Krista, nego o rtvi samog sebe (tj. ponovnog posveжenje).
2) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voрe crkve u Antiohiji; na
putu u Rim (gdje je trebao biti baиen lavovima) napisao je sedam pisama
kojima je pozivao na suzbijanje raskolništva i krivovjerja (judaizam i
doketizam). Njemu se pripisuje izum monarhistiиkog episkopata (jedan
biskup/pastor vlada иitavom zajednicom). Pastore koje spominje birala
je zajednica. Иitav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaжeni
za posao koji se obiиno svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su
svake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio
pobornik ovakvog ureрenja bili su praktiиne prirode:
1) izbjegavanje borbe za vodeжe mjesto (kao što je bio sluиaj u Korintu
gdje je crkva otpustila starješine te je ih zamijenila s mlaрima).
2) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Zalagao se da Gospodnja veиera bude središte bogosluja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veиera je
Kristovo tijelo i krv – lijek besmrtnosti). Ignacije je traio od pastira crkve u Smirni i Ivanovog uиenika Polikarpa da imenuje novog voрu crkve
u Antiohiji.
Suoиen sa izazovom doketskog krivovjerja, Ignacije je pretjerao glede
vanosti lokalnog biskupa, rimskog biskupa, doslovnog tumaиenja euharistije i muиeništva, a na taj naиin stvara još nova krivovjerja.
3) KLEMENTOVA POSLANICA Klement Rimski najvjerojatnije nije
uopжe bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se to zakljuжuje na temelju njegove poslanice Korinжanima, koja se tako usko
nadovezuje na starozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaиiti
ako Klement ne bi bio judeokršжanin. Danas se opжenito dri da je Prva
36
Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade,
ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95-96, jer se u njoj aludira na to
da su neki vjernici još u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7, 1),
koji moe biti samo Domicijanov.
Klement bio je иetvrti biskup rimski ili treжi nasljednik Petra. Neki
(Tertulijan) misle da ga je Petar zaredio za prezbitera, a Origen dri da
je bio suradnik apostola Pavla i da je to ista osoba koju spominje Apostol
naroda u poslanici Filipijanima (4,3). Povod su mu dali neredi nastali u
korintskoj crkvenoj opжini. Vjernici su se pobunili protiv svojih poglavara, “prezbitera”, i svrgnuli ih. Uzrok nam je nepoznat. Rimska
Crkva saznavsi za ovu bunu i sablazan koja je iz toga nastala za иitavu
Crkvu, smatrala se obvezanom intervenirati i smiriti duhove u Korintu.
Klementova je poslanica rado primljena u korintskoj Crkvi i postigla je
svoj cilj. Mnogo je иitana, a sirijska ju je Crkva ubrojila meрu knjige Sv.
pisma.
Poslanica prua nam neke informacije o boravku apostola Petra i Pavla
u Rimu, o Pavlovu putovanju u Љpanjolsku, o muиeništvu dvojice apostola
izazvanom zavišжu i ljubomorom. Klement je svjestan hijerar-hijske
strukture kršжanske zajednice: voрe zajednice svoju vlast dobivaju
nasljedstvom od Apostola, tako da je ne mogu poništiti иlanovi zajednice.
Poslanica zauzima stanovište o izvjesnom prvenstvu rimske Crkve prema
drugim Crkvama, iako se to prvenstvo ne odnosi na au-toritet nego
samo na moralni presti (prvenstvo u ljubavi).
Klement podsjeжa иitatelje na ono što je Bog uиinio za njih upozoravajuжi
ih kako se trebaju ponašati. Podsjeжa ih na dolazeжi sud potiиuжi ih da
ne griješe: Oštro kori kršжane иiji ivoti nalikuju ivotima njihovih susjeda nekršжana. Upadljivo je Klementovo znanje Sv. Pisma kao i stil
pisma koji podsjeиa na onaj Poslanice Jakoba (sliиan propovijedi u sinagogi).
4) BARNABINA POSLANICA sliиna je Didaheu jer pisac govori o
Dva puta. Svrhu spisa oznaиio je sam autor kao priopжavanje dubljeg
znanja (gnoze). Središnja tema je naime tumaиenje, u duhovnom smislu,
Mojsijevog zakona. Barnaba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakon
shvaжaju doslovno, jer isti ima duhovno znaиenje koje se odnosi na Isusa.
On stoga sve alegorizira poruиujuжi da Mojsijevi zakoni o hrani znaиe
zabranu razliиitih poroka. Na alost autor u tome иesto krivo razumije
Stari Zavjet. Alegorijsko objašnjavanje pisma daje zakljuиiti da je pisac
pod utjecajem Filona Aleksandrijskog koji je propagirao alegoriziranje,
37
a onda i to da je pripadnik aleksandrijske škole. Barnabina alegorizacija
Staroga Zavjeta je naprosto apsurdna.
U kršжanskoj je starini uivala velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa. Veж su je Euzebije i Jeronim smatrali apokrifom. Danas je više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje Barnabi.
Veжina struиnjaka, zaradi alegorijske interpretacije Svetog pisma, smatra da poslanica potjeиe iz aleksandrijskog podneblja. Klement Aleksandrijski i Origen izuzetno su je cijenili. Razlog pisanja tog pisma bio je
vjerojatnije Hadrijanovo opuštanje postupanja prema idovima, koji je
rezultirao obnovom idovske kulture i religije. Barnabina Poslanica ok.
130.g. bi oznaиavala dakle kršжanski odgovor.
5) HERMIN PASTIR niz je usporedaba i viрenja koja se bave kršжanskim ivljenjem. Posebno se usredotoиuju na grijeh nakon krštenja, te
tvrde da se иovjeku prua samo jedna moguжnost nakon javnog priznanja i pokajanja. Naime, radi se o pogrešnom tumaиenju Poslanice Hebrejima
6 i 7. Pišиev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije
krštenja uиinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krštenja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslušnošжu Bojem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava uиenja o spasenju vjerom (pokazana u
krštenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige lei u иinjenici
što je pišиev brat Pio bio biskup Rima.
Hermina kristologija je vrlo problematiиna, jer, prema njemu, Isus
Krist je prema svojoj иovjeиjoj naravi adoptivni Sin Boji (Krist je иovjek
obdaren boanskim duhom i “adoptiran” u Sina Bojega radi svojih
zasluga). Judeokršжanski utjecaj, osim po adopcionistiиkoj kristologiji,
oиit je i po angelološkoj kristologiji, motivom Imena Bojega, prisutnošжu teme o dva puta.
U Smirni je ivio Leucije, mladi иovjek koji je ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama,
gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se
tvrdilo da je Toma posjetio Indiju (da propovijedi evanрeliju idovima).
U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavajuжih
obiljeja:
1) Nezdravu elju za muиeništvom (Ignacije)
2) Vjerovanje u transsupstancijaciju (Ignacije)
3) Spasenje krštenjem i djelima (Hermin Pastir)
4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba)
5) Nezdravi legalizam (Didahe)
38
APOLOGETI
Apologeti su se morali suoиiti ne samo s poganima punima predrasudama
protiv kršжana, veж i s carevima progoniteljima. Meрusobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili.
1) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su ustupke poganskim razmišljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije (u Sjevernoj Africi), Tacijan (Justinov uиenik) u Osroeni,
te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju kršжanstva (125). Arnobije (oko 327) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio kršжane od optuaba da su krivi
za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaжanju u pitanju je bio
autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnostiиkom, platonistiиkom
ili aristotelovskom.
2) GRИKI APOLOGETI su bili skloni davati ustupke filozofiji za
koju su drali da je priprema za primanje evanрelja. Prema sugovornicima su se odnosili s poštovanjem ukazujuжi na ograniиenja njihovog
stava. U etici bili su se slagali, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima.
Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio kršжanstvo pred bogatašima, Origen se
suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su naglašavala
vanost proroиanstava, analogije i tipologije. Vjerovali su kako apologije
prvenstveno brane kršжansku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obraжenje.
Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka
Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala kršжanstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Grиki apologeti teili su sintezi filozofskih
sustava i kršжanstva. Njihove pobude zasluuju pohvalu, no ishod je na
koncu ipak poguban. Nastojali su evanрelje objasniti na poganima razumljiv naиin koristeжi filozofiju. Meрutim, u kršжanstvo su unijeli razne
zamisli koje su istome bile strane.
Najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kršжanstva u prvom razdoblju
je CELZO (Kelsos). On je oko g. 178. napisao protiv kršжanstva na grиkom
jeziku spis »Alethes Logos«, u иetiri knjige. Celzo je u druš-tvenom i
politiиkom smislu konzervativac, on kršжanstvu prvenstveno prigovara
njegovu novost, upravo nedavnost, njegov raskid s tradici-jom, njegovu
– što bismo danas rekli – društvenu subverzivnost, jer se bavi posebno
39
robovima, sirotinjom, neznalicama. Iz Celza progovara nešto što bismo
danas nazvali rasizmom, a što je, uostalom, bilo helenska baština, nije
to Celzo zapoиeo: kršжanstvo je barbarskog podrijetla, pa veж stoga ne
moe vrijediti za Helene; ono se otvara univerzalizmu, a to je veж samo
po sebi, po Celzovu shvaжanju, subverzivno u odnosu prema rimskoj
dravi i društvu. Suvremeni жe иitatelj u Celzovu spisu otkriti borbu za
sakraliziranu sliku svijeta, gdje demoni sve pokreжu, i optubu protiv
kršжana da desakraliziraju svijet, jer ne vjeruju u demone. Veж i površnom
иitaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak imaju oni religiozni
oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao takvi mogu uklopiti u
opжi Panteon rimske dravne religije. idovsku religiju Celzo osuрuje,
jer se pod Mojsijem izdvojila od opжeg religioznog toka, te idovi sebi
na temelju nje prisvajaju izuzetan i jedinstven poloaj izabranog Bojeg
naroda. Ali ipak, idovska religija po Celzu zavreрuje neki respekt, jer
je to na kraju krajeva ipak jedna nacionalna religija. Kršжanstvo, meрutim,
ne zavreрuje nikakav respekt, jer ono nije religija nijednog naroda, ono
se odvojilo i od idovstva, ono je potpuna izdaja religije kao normalne
pojave, jer ono sebe apsolutizira, pridajuжi si boansko podrijetlo: zbor
aba koje sjede u bari i krekeжu da je »poradi njih stvoren svijet«. U
filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv moguжnosti bilo kakve boanske
objave ili Bojeg zahvaжanja u ljudsku povijest: »Ni jedan Bog ni Boji
Sin nije nikada sišao niti жe ikada siжi«, Osnovica Celzove argumentacije,
ukoliko oni polazi s filozofskog stanovišta, jest platonistiиki dualizam i
strogo naglašena Boji transcendencija. Origen u svome djelu Contra
Cel citira Celzovo djelo po redu i doslovno, i onda pobija svaki odlomak.
PORFIRIJE iz Tira (232-304), koji je sirskog podrijetla, napisao je oko
sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv
kršжana (Kata Christianon, 15 knjiga). Njegovo je pravo ime Makhus (nešto
kao Kraljeviж). U mladosti je upoznao istoиne religije (Kaldeje, Perzije,
Indije, Egipta). U spisu Protiv kršжana ne napada Krista onakvom
oštrinom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao što je to иinio
Celzo. Porfirije se to ešжe obara na apostole, na Petra, a sasvim posebno
na Pavla. Evanрelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi, koji su napisali
izmišljene lai i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad naиinio. Petar je
bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadija, pa kako bi Isus
njega uиinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod Cezareje Filipove) morao biti pijan, ili je stojeжi spavao, jer kako иovjek ne
bi zadrhtao pri pomisli da onakav иovjek prima kljuиeve nebeske i vlast
da vee i razrešuje, иovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane!
40
Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno
nedosljedan, ali je to proraиunata lukavština, svjesna dvoliиnost, jer Pavao eli biti svima sve, idov sa idovima, Grk s Grжima, barbarin s
barbarima, a sve je to laskanje poudama ljudi u elji za taštom slavom
i za dobrim parama.
Kršжani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedeжi ni ideje
Grka ni obiиaje barbara, pokazuju kao ateisti koji napuštaju tradicionalne bogove pomoжu kojih se dri svaki grad i svaki narod; oni se bore
protiv samoga Boga, jer ne priznaju ni hramove ni obrede koji se poštuju
po svemu grжkom i barbarskom svijetu, ne eleжi иuti o bogovima koje
su priznali kraljevi, zakonodavci, filozofi. Da imaju pravi pojam o
boanskoj monarhiji«, oni bi shvatili da je Bogu иast da ima pod sobom
mnoštvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Uostalom,
kršжani i sami vjeruju u posredna biжa koja zovu anрetima, samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog, kao da je Bog ljubomoran na svoje
ime. I иemu napadati hramove i kipove, kad su to samo simboli, a kršжani
se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama, dok bi se s
Bogom mogli susresti posvuda. Pa i rtve bogovima nemaju u sebi ništa
nedostojno, jer se njima nipošto ne misli neto stvarno Bogu pridonijeti,
nego se ele samo izraziti unutarnji osjeжaji onih koji rtvuju. I idovskom
su se Bogu prikazivale rtve. (ЉB Povijest kršиanske literature)
ANTIGNOSTIИKI OCI
Antignostiиi oci su bili Irenej Lyonski, Hipolit Hieropolski i
Tertulijan. Pisali su potiv gnosticizma.
Polikarpov uиenik IRENEJ LIONSKI (130-208) predstavlja vezu izmeрu Istoka i Zapada. Spasenje smatra procesom obnove (ili rekapitulacije) kojim se ponovno dobiva, utjelovljenjem Logosa, ono što je Adam
izgubio – zemaljski raj. Time se usprotivio protivnicima zemaljskog milenija.
Krist je drugi Adam, koji je, savršenom poslušnošжu, odvratio i anulirao Adamovu neposlušnost. Od tog se koncepta razvio pogled da je
Krist, iveжi savršenim ivotom, ispaštao naše grijehe. Meрutim, to nije
biblijski naglasak. Ono što ispašta naše grijehe, nije Kristova opжa poslušnost, nego poseban иin poslušnosti, naime Kristova rtva na kriu.
Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglašava jedinstvo Pisma, no
pritom daje evolucionistiиko tumaиenje. Vjeruje kako se Bog иovjeku
objavljuje postupno. Iako u tome ima istine, Irenej omalovaava Stari
41
zavjet dreжi ga pripremom za poruku Novog zavjeta. Iako naglašava
ispunjenje proroиanstava, Stari zavjet prikazuje nehotice kao skup tekstova koji podravaju njegovo tumaиenje. Nije izradio starozavjetnu
teologiju.
Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima
jer je kljuи u Bojem planu ljubavi – vjeиno zajedništvo s vlastitim narodom
u osobi Isusa. Prvi je rabio izraz »poboanstvljenje« иime je elio izraziti
oblikovanje prema savršenoj Bojoj slici sadranoj u Isusu. Naalost isti
je izraz dobio, u tumaиenju Istoиne crkve, doslovno i platonsko znaиenje.
Irenej je takoрer pripisivao posebni znaиaj Mariji vjerujuжi kako je
ona nova Eva. »Kao što je ljudska rasa, zbog djevice (Eve) pala u okove
grijeha, tako ju je Djevica (Marija) spasila – neposluh prve djevice izravnan je posluhom druge.«
Poseban dokaz i zalog uskrsnuжa je Euharistija: ». . . Euharistija, koja
je tijelo i krv Kristova: tako жe i naša tjelesa, koja se iz nje hrane, makar
stavljena u zemlju i raspadnuta u njoj, uskrsnuti u svoje vrijeme, jer жe
im Rijeи Boja darovati uskrsnuжe, na slavu Boga Oca« (Adv. haer. 5, 2,
2).
JUSTIN MUИENIK (100-165) – roрen od grиkih roditelja u Samariji,
na poиetku je traio istinu u platonizmu, ali kasnije se obratio Kristu u
Efesu. Justin je bio prije svega apologet (u Rimu). Njegova Prva Apologija
je bila upravljena caru Antonin Piju, rimskom senatu i cijelom rimskom
narodu. Druga Apologija je upravljena samo senatu. Najdulje djelo je
Dijalog s Trifom (idovskim rabinom, moguжe s иuvanom Rabbi Tarphonom). Justin je bio više naklonjen grиkom tumaиenju Logosa prema kojem
je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja oznaиava objavu (U
Ivanovom evanрelju, posebno Kristovu objavu za vrijeme utjelovljenja).
Prema Justinu, kršжanstvo je ispunjenje grиke filozofije. Logos je bio u
djelu ne samo meрu idovima veж i meрu poganima. Kasnije je Karl
Rahner uporabio ovaj pogled kako bi razvio svoju teoriju anonimnog
kršжanstva. Sve ovisi o tumaиenju odlomka kod Ivan Ev. 1,9: »Svjetlo
istinsko koje prosvjetljuje svakog иovjeka doрe na svijet« ili »(Kasnije)
je na svijet stigao onaj koji je istinsko svjetlo kako bi prosvijetlio svakog
иovjeka.« Justin je drao da svaki иovjek ima komad tog Logosa (prosvetljenje), ali to nas podsjeиa na gnostiиke gledište koje dri da svaki
ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuиen u raspravu s gnosticima Justin se najviše bavio
utjelovljenjem zanemarujuжi vanost izmirenja. Tako je stvorio opasan
42
presedan kojim su se okoristile pristalice sakramentalizma. S time u vezu,
on tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posveжenja promijeniti kako bi dobili moж utiskivanja vjeиnog ivota u duše
i tijela vjernika. »Nikome nije dopušteno sudjelovanje ukoliko ne vjeruje
da je istinito ono što pouиavamo, ako nije opran vodom koja donosi
otpuštenje grijeha i daje ponovno roрenje, te ako ne ivi kako nam je
Krist zapovjedio da ivimo. Jer mi ih ne primamo kao obiиan kruh i
obiиno vino, nego kao Isusa Krista našega Spasitelja.«
Buduжi da je u svojim izlaganjima poиeo uvoditi grиku filozofsku
terminologiju, postojalo opasnost iskrivljenja biblijske nauke. Justin nije
uspio sasvim jasno dokuиiti vjeиnost Logosa kao drugoga od Oca, te se
mora reжi da je njegovo objašnjavanje odnosa Logosa prema Ocu išlo u
smjeru koji je mogao voditi prema subordinacionizmu.
U eshatologiji Justin ima ove poglede: osim muиenika, ostale duše
po smrti idu u »Had«, gdje иekaju uskrsnuжe, ali svjesne svoje buduжnosti: pri tome su sretne ili nesretne. Duše imaju nešto tjelesnosti, nisu
besmrtne onako, kako je Bog besmrtan.
HIPOLIT RIMSKI. O djelu i liku Hipolita Rimskog postoje još mnoge
nejasnoиe i kontroverzije. Roрen je oko 170., negdje u Grиkoj, a umro je
na Sardiniji muиeniиkom smrжu 235. g. Svakako nije ni Rimljanin ni latin.
Pisao je grиki, iako je ivio u Rimu. Odliиan je po-znavalac grиke filozofije.
Focije veli da je bio uиenik Ireneja. Za sveжenika ga je zaredio papa
Zefirin 212. god. Bio je иuven u Rimu. Kad je Origen posjetio Rim, imao
je prigodu da ga иuje. Bio je više nego u dobrim odnosima s
Aleksandrijom. Grиko podrijetlo, veza s Aleksandrincima, Hipolit kao
egzegeta i hereziolog, razlozi su da ovog stanovnika Rima promotrimo
ovdje, kao i Ireneja, a ne meрu latinskim piscima.
Hipolitovo glavno antignostiиko djelo je Refutatio omnium haereseum
ili Philosophumena. Sadraj ovoga djela jest pobijanje 33 hereze gnostiиkog sustava. Dokazuje da je uzrok ovim herezama grиka filozofija.
Prve иetiri knjige obraрuju razliиite filozofske, astrološke i magiиke
koncepcije koje se nalaze kod Grka. Nakon toga prilazi pobijanju hereza
usporeрujuжi ih s grиkim filozofskim strujama. Autor je osobniji i vještiji
u opisivanju i pobijanju monarhijanske hereze Noeta za koju naš autor
okrivljuje Zefirina i Kalista. Djelo nam je veoma znaиajno, jer u opisivanju razliиitih gnostiиkih sustava, autor donosi cijele pasuse iz gnostiиkih tekstova. Iz onoga što znamo od Ireneja, sigurno je da je i Irenej
crpio iz Hipolita. Na kraju djela autor iznosi i svoju nauku o Trojstvu
43
koja se oslanja na teologiju o Logosu.
Hipolit je sumnjiиio Kalista zbog sabelijanizma (monarhijanizma), a
ovaj Hipolita za subordinacionizam. Hipolit se osim toga, kao rigorist,
suprotstavljao Zefirinu i Kalistu, predbacujuжi im: moralni laksizam u
pitanju pokore i braka. Razdor je trajao do 235. kad je papom postao
Pontijan. Naime, car Maksimin je obojicu protjerao u izgnanstvo na
Sardiniju, gdje je umro muиeniиkom smrжu
PROGONI I PROPAGANDA
PRVO RAZDOBLJE (30-64): idovi progone kršжane
Isprva su idovi i Rimljani smatrali kršжanstvo idovskom sektom.
idovski voрe su se ustremili na kršжanske idove u iseljeništvu koje su
drali kolovoрama opasnih krivovjerja. Iako u poиetku nisu dirali apostole, ubili su Stjepana i kasnije progonili idove iz dijaspore koji su
ivjeli u Palestini. Meрutim, javnost se takoрer sve više okretala protiv
kršжana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u idovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglašava se postupno otvrdnuжe idovskog
naroda prema evanрelju. Isto tako, Pavao je bio izloen djelovanju jeruzalemskih uhoda koji su nastojali uništiti njegov posao.
Pavao stoga u 1. Sol 2,14-16 govori: » ...od onih koji su ubili иak i
Gospodina Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne nastoje
svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali
je veж srdba Boja na njih došla do vrha!«
35. g. Stjepan umire muиeniиkom smrжu.
44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 – Herod, vidjevši da je
to drago idovima.).
50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja evanрelja meрu idovima
u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod Svetonija), te isti moraju napustiti grad (ukljuиujuжi Priscilu i Akvilu).
51. g. napisana je 1. i 2. Solunjanima (Pavao spominje Boji gnjev nad
idovima).
62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je
u istom gradu.
64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje idove kao potkazivaиe i klevetnike kršжana. Promjena izriиaja u 1. Petrovoj 4 i u Jakovljevoj 2,7 moda ukazuje
na moguжnost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema
kršжanstvu postalo slubeno. Prema nekom izvješжu Neronova ljubavnica,
44
preobraжena na idovstvo, istoga je nagovorila da kršжane optui za
veliki poar u Rimu.
66. – 73. g. bijesni idovski ustanak, te su idovski kršжani izloeni
pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, nakon proglašenja protukršжanske uredbe, mnogi (naroиito u Rimu) dolaze u iskušenje da se
vrate idovstvu koje bi im prualo sigurnost (v. Heb 10,32-39).
Prije 66. g. kršжani idovskog podrijetla napuštaju Jeruzalem zbog
upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Transjordanu, Egiptu i Maloj
Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hijerapolu itd.). U isto vrijeme Petar se
premješta u Rim.
85. g. slubena anatema protiv kršжana ukljuиena je u sinagošku liturgiju: »Neka nazareni (tj. kršжani) i heretici budu odmah uništeni i istrgnuti iz knjige ivota.« U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva
novo znaиenje (2,9 – 3,5): »I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su
idovi, a nisu nego Sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do
kraja – 2, 26), жe biti obuиen u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne жu
izbrisati iz knjige ivota; štoviše, njegovo жu ime priznati pred svojim Ocem
i njegovim anрelima.«
133. – 35. g., za vrijeme drugog idovskog ustanka pod vodstvom
Bar-Kohbe, kršжani u Judeji izloeni su progonstvima jer nisu priznali
mesijanstvo Bar-Kohbe odbivši uzeti u ruke oruje. Osim toga, BarKohba nareрuje izricanje oštrih kazni nad kršжanima koji ne ele odreжi
se i prokleti Krista.
DRUGO RAZDOBLJE (64-250): Rimske vlasti progone kršжane.
Do prekretnice u sudbini kršжana dolazi u srpnju 64. g. (veliki poar
u Rimu). P. Kornelije Tacit (oko 55-120) govori o kršжanstvu u svojim
Analima (»Ab excessu divi Augusti«), koje je pisao pod kraj Trajanove
vlade (98-117). Opisujuжi Neronove postupke poslije velikog poara Rima
(koji je poиeo 18. srpnja g. 64, i trajao punih šest dana), Tacit kae: »Ali
nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi, ne
zatomiše javno govorkanje, nego se dralo da je poar nareden. Da
stane na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraeni sa svojih gadosti, a koje narod
nazivaše kršжanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto
zaиas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je
imalo svoj izvor to zlo, veж i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stjeиe
i veliиa sve što je sramotno i uasno. Tako najprije pohvataše one koji
45
priznavahu; zatim na njihovo prokazivanje golemo mnoštvo, kojima se
dokaza ne toliko da su krivi za poar, koliko da gaje mrnju prema
ljudskomu rodu. Od onih koji pogibahu naиiniše ruglo, da, ogrnuti u
ivotinjske koe, izginu razdirani od pasa, ili na kri pribijeni, ili opet
kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajuжi, poslue za
noжnu svjetlost. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te prireрivaše
igre u cirku, gdje se miješao meрu svjetinu u odijelu koиijaša, ili stojeжi
na kojima. Zato se prema njima, Tako su bili krivi i zasluivali najviše
kazne, pobuрivaja samijost kanрa su bili rtvovani ne javnom dobru
veж da se zadovolji okrutnost jednoga иovjeka« (Anali, knj. 15, 44:
prijevod J. Kostoviжa: Tacit, Anali, MH, Zagreb 1970, str. 406-407).
Zašto je došlo do promjene stava prema kršжanima?
1) Kršжane više ne dre pripadnicima idovske sekte. Иini se da je
izdan ukaz kojim su kršжani proglašeni »dravnim neprijateljima«: kršжanstvo postaje nezakonitom organizacijom.
2) Neron optuuje kršжane da su prouzroиili veliki poar u Rimu.
Time иini presedan u rimskom zakonu (kršжani su poput anarhista koji
ele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu O
ivotu Cezara (16. poglavlje) tvrdi da nekoliko razliиitih proglasa govore
o progonstvu kršжana. Kršжani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao
takvi zasluuju smrt. Stoga u Rimu, i blioj okolici, dolazi do manjih
progona.
3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. Rimski povjesniиar
Tacit, pišuжi oko 115. g., opisuje kršжane kao »sloj ljudi prezrenih zbog
svojih poroka« i kae da su nakon poara Rima 64. g. oni bili »osuрeni,
ne toliko zbog zloиina palea, koliko zbog mrnje prema иovjeиanstvu.«
4) Kršжani su prepušteni na milost potkazivaиa, posebice idova.
5) Provoрenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji moe
uhititi i pogubiti kršжane. Vrlo иesto do smaknuжa dolazi iskljuиivo zbog
podilaenja okolnom puku. Meрutim, drava još uvijek nije zapoиela
organizirane progone po Carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice,
bili su protiv progona. U razdoblju od 64. do 250. g. kršжane se više ne
dri opasnima veж tvrdoglavim i dosadnim. Još uvijek je, meрutim, na
snazi Neronov presedan.
6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kršжanima jer ih dre иudnim.
Sumnjiиe ih za ljudoderstvo (zbog Gospodnje veиere) i nemoral (nazivali su jedni druge braжom i sestrama iako se nisu osobno poznavali!).
Pogani ih dre odgovornima za mraиna djela svojevoljno ih optuujuжi
vlastima. Kršжanstvo je bilo smatrano »uasnim praznovjerjem« prema
46
povjesniиaru Tacitu, »novim i opasnim« prema Svetoniju, »perverznim i
ekstravagantnim« prema Pliniju Mlaрem. Tacit naziva kršжane »neprijateljima ljudskoga roda«. Doduše, kako uviрaju da se radi o dobrim
lju-dima, pokušavaju ih zaštititi tijekom progonstava.
Vlasti su bile netrpeljive prema kršжanima buduжi da:
a) Nisu bili poput ostalih graрana – tvrdili su da su odgovorni vlasti
višoj od drave. Kao takvi bili su izloeni sumnji da bi mogli biti skloni
remeжenju javnog reda.
b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmoж.
c) Odbijali su štovati Cezara иime su poиinili izdaju.
d) Bili su tajno društvo.
e) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuivalo ih se da su ateisti
te vrijeрaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne poraze).
64. g. Neron, kojeg su optuili da je izazvao poar u Rimu, nastoji
prebaciti krivicu drugdje. Optuba se иini potvrрenom иinjenicom da su
u dvama od иetiri rimska okruga, koji su izbjegli poar, ivjele brojne
skupine idova i kršжana.
64. g. Petar umire muиeniиkom smrжu.
65. g. pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno osloboрen optuaba (61-63). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1. Petrovoj 4,7.12. 17;
2. Timoteju 4,6-20.
81. g. na vlast dolazi Domicijan (51-96) koji vrlo ozbiljno shvaжa pripadajuжe mu boanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer.
Njegovim povremenim progonima posebno su izloene voрe Crkve (vidi
Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na
otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasništva), dok
je u Dyrrahiumu (Draиu ili Durrлsu u Albaniji) pogubljen biskup Asije.
I prije imperatora Domicijana kršжanstvo su prihvaжali i neki pripadnici
viših slojeva tadašnjeg rimskog društva. Tako se spominje rimski plemiж
koji je 57. g. postao kršжaninom (tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Kršжanstvo je nadivjelo poиetne napade zapoиevši se širiti meрu
najvišim plemiжkim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj. ena
osvajaиa Britanije, Pomponija Graecina, bila je optuena da je prihvatila
»uvozno praznovjerje« (iste je optube naknadno bila osloboрena). Neki
konzuli osuрeni su radi prihvaжanja »judaizma i ateizma«, dok je bilo
plemiжa koji su posjedovali grobove s katakombama koje su kršжani rabili. I jedni i drugi bili su oиito kršжani. Prvi kršжani vjerovali su kako
vjernik treba biti pozvan na muиeništvo te da oni, koji to nisu, nijeиu
Krista.
47
96. g. Nerva postaje imperator, te oslobaрa apostola Ivana izgnanog
na otok Patmos.
112.g. Plinije Mlaрi, upravitelj Bitinije u Sjevernoj Maloj Aziji, pismom
je pitao za savjet cara Trajana kako da postupi sa sve veжim brojem
kršжana koji odbijaju štovati kip cara poput boga. Pisao je Trajanu: »U
meрuvremenu poduzimam sljedeжi postupak za one koje preda mnom
optue da su kršжani. Pitam ih jesu li kršжani i, ako pri-znaju, pitam ih i
drugi ili treжi put pod prijetnjom kazne. Ako ustraju, nareрujem
smaknuжe; za rimske graрane pribiljeim da ih pošalju u Rim.«
Trajan je u ovom odgovoru odabrio takav postupak: one koji zanijeиu pripadnost kršжanstvu, i to dokau moleжi se dravnim bogovima, treba pustiti. Trajan donosi i dvije precizacije: kršжane ne treba
traiti ; ako budu prijavljeni, onda treba protiv njih postupati, i kazniti
ih (smrжu) ako ustraju u tome da su kršжani. Anonimne tube ne smiju
se prihvaжati, kao ni u bilo kojem drugom zloиinu. U toj je drugoj toиki
Trajan, dakle, ispravio Plinija, jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tubu.
Car Hadrijan (117-138) je, dvanaestak godina kasnije (124-125), u reskriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu pooštrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv kršжana: ne smije se postupati
na temelju buиnih zahtjeva svjetine, nego samo na temelju pravilno
uloene i potpisane tube. Ako se pokae da je tuba neutemeljena,
dojavitelj (tuitelj) mora biti kanjen. To bi se mjesto moglo shvatiti
tako da za Hadrijana golo biti kršжanin nije kanjivo, nego se kanjavaju
samo dokazana protuzakonita djela kršжana. Tako je mjesto i shvaжao
apologet Justin. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript nije bitno
mijenjao stav prema kršжanima, pa da je veж samo pripadanje kršжanstvu znaиilo »adversum legem agere« (ЉB Povijest kršиanske literature)
117. g. pogubljen je Ignacije u Rimu.
Prvi direktni spis protiv kršжana napisao je, иini se, jedan od najcjenjenijih retora (govornika) latinske antike, Marko Kornelije Fronton iz Cirte
u Numidiji (oko 100-166), koji je bio uиitelj buduжeg cara Marka Aurelija,
a g. 143. vršio konzulsku slubu. Za Frontonov spis (moda govor?)
znamo iz dijaloga Minucija Feliksa, ali tekst nam se nije saиuvao. Prema
Minuciju, Fromon je u svojoj harangi protiv kršжana u stvari sabrao
puиke klevete koje su se pronosile: da se klanjaju magareжoj glavi, da u
svojim obredima inicijacije rtvuju dijete i piju njegovu krv, da se odaju
incestuoznom bludu. »Fronton – kae Minucije Feliks – ne potvrdi dokazom tvrdnje svoje, nego rijeиju nabaci pogrdu« (Oct. 31). Frontonov
je spis bio naširoko poznat, kako proizlazi iz Minucija (Oct. 9). Spis je
48
napisan vjerojatno u poиetku vlade Antonina Pija (138-161).
Sliиan je stav protiv kršжana morao zauzimati i ciniиki filozof Krescent,
za kojega Justin kae da širi tvrdnju da su kršжani »bezbonici i ljudi
bez religije«. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga
prvog boravka u prijestolnici, i bio je spreman na novi dijalog, ali je
Krescent umjesto rasprave s argumentima traio Justinovu glavu. Justin
je tada napustio Rim, ali se kasnije, za vrijeme Marka Aurelija, vratio
natrag i nastavio odravati predavanja. Tada je uhvaжen i osuрen na
smrt. (ЉB Povijest kršиanske literature)
156. g. pogubljen je Polikarp u Smirni (Izmir).
161. – 180. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog
vala progona.
165. g. pogubljen je Justin.
166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda došla
do dunavske granice. Zbog ovih su poteškoжa mnogi krivili kršжane.
177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Telesfor (biskup) je pogubljen u
Rimu. Protukršжanski promicatelj Celzo dri da kršжanstvo potjeиe iz
istoиnjaиkih mitologija. »To je primitivna religija, puna antropomorfnih
zabluda, a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim ivotom.
Kršжani su nesnošljivi, društveno razoran, i za sigurnost drave opasan
element.«
191. – 211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala
progona.
202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na idovstvo ili kršжanstvo. Uvodi sinkretizam u obliku štovanje Sunca (Sol
Invictus), te smrtnu kaznu za nove obraжenike i uиitelje. U Sjevernoj
Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji).
208. g. je pogubljen Irenej.
TREЖE RAZDOBLJE (250-313): Sustavni progoni širokih razmjera.
Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Na sjeveru su
Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom
Sasenida. U rimskoj vojsci kršжanske vojnike sumnjiиe za izdaju, a u istoиnim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, im-perator
Decije uvodi mjere dravne sigurnosti saete u politici »jednog imperija
i jedne religije«. Kako se kršжanstvo nalazi na putu »uspješne politike«,
mora biti zabranjeno. Kada je carstvo cvalo kršжane se nevoljko toleriralo,
no kada je nastupila kriza smatrani su glavnim krivcima jer su odbijali
štovati rimske bogove, koji su sada bili ljutiti zbog toga, stoga su kršжani
49
bili progonjeni.
Car po prvi puta zauzima odluиan stav prema kršжanima. Sljedeжi
иimbenici dovode do progona na podruиju Carstva:
a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se okrivljuju
kršжani.
b) Od 232. do 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukršжanski promicatelj.
250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu
sustavne progone. Svatko je morao potpisati izjavu (libellus) kako je, u
prisutnosti posebnih povjerenika, prinio rtvu rimskim bogovima.
Biskupi u Jeruzalemu, Parizu (Dionizije ili Denis), Antiohiji i Rimu su
pogubljeni, te se javlja nova skupina muиenika: tzv. ispovjednici (iako
nisu ubijani muиeni su, no nisu se odrekli vjere). Decije je, naime, prije
svega elio natjerati kršжane da zanijeиu vlastitu vjeru. Iz njih nije elio
stvarati muиenike.
Meрutim, Decijevi progoni izazvali su raskol izmeрu kršжana u Rimu
i Kartagi. Mnogi meрu njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali
ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamniиeni иlanovi
crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime,
vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje Crkve. No,
njegovi neistomišljenici, dreжi kako nitko nema pravo dati oprost za
otpadništvo buduжi da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali
su novoga biskupa. U Rimu se Novacijan, kao i ostali koji su s njim bili
zatoиeni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom.
Prema njegovom shvaжanju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i otpadništvo (apostazije).
258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za kršжane. Duhovne voрe pretrpjele su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su иinovi; ugledne ene kanjene su pljenidbom dobara i protjerivanjem, dok su namještenici imperatorskog dvora
otjerani na prisilne radove. Pogubljen je Ciprijan u Kartagi te Sikst II. u
Rimu.
Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukršжansko djelovanje tjerajuжi školsku djecu na иitanje Djela Pilata punih povijesnih neistina.
Iako su isprva pogani rado prokazivali kršжane vlastima, sumnjiиeжi
ih odgovornim za mraиna djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav
иesto bi ih branili od progonstava.
Sastanci su bili zabranjeni; na istoиnoj jadranskoj obali, kao i u njezinom širem zaleрu, pojavili su se prvi muиenici, kao npr. Venancije u
50
Dalmaciji (257). Meрu pogubljenima bili su biskupi i druge kršжanske
voрe.
Galijanovom uredbom o snošljivosti (260-303) Crkvi je dopušteno
javno istupanje, kao i podizanje crkvenih graрevina. Po prvi je put kršжanstvo prestalo biti »nedopušteno praznovjerje« te zadobilo graрanska
prava.
284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako
bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio
je ustanoviti иetiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na
Zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok
su na Istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon 20 godina, stariji жe se car odreжi иasti u korist mlaрeg. Osim toga carevi nisu
više ivjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiju (odakle je car mogao
promatrati barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu
je nastala praznina koju je popunio rimski biskup иija su se moж i ugled
znatno poveжali.
Nekoliko dogaрaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su
se suoиili s provalom barbarskih naroda, kršжanski su se vojnici ponovno
našli u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala goruжe pitanje.
Dioklecijan je zapoиeo vladavinu kao umjerenjak jer nije elio progoniti
kršжane, buduжi da su njegova ena i kжi vjerojatno bile kršжanke. No,
ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i
neprijatelja evanрelja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje kršжana
iz vojske, a potom i sa svih vanih poloaja u administraciji. U pokušaju
zadravanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odreжi se vjere.
Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediji izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optuili kršжane kao odgovorne za poar.
303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu. Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja kršжana, a
Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju.
304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno
podruиje s najveжim brojem vjernika) prema kojoj su graрani Carstva
morali prinijeti rtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osuрeni na
smrt. Na Zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u Љpanjolskoj,
Engleskoj i Galiji, dok je na podruиju današnje Hrvatske sve veжi broj
muиenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Solinu. Sliиno je i u Vojvodini (Sirmium), gdje su meрu ostalim petorica
kamenorezaca smaknuti jer su odbili napraviti kip boga Eskulapa, kao i
51
na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Prosvjed protiv Dioklecijana
zbog krvoproliжa je toliko velik, da odstupi te se povlaиi u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) udvostruиe progone. Na Zapadu su novi carevi Konstantin i Maksencije opozvaju ukaze i zajamиe još jednom snošljivost.
311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na smrtnoj
postelji, kršжanima dao pravo na okupljanje priznavši kako ih nije uspio
nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatraio
je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva.
Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali
Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin
upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila
pod vlašжu suparniиkog cara Maksencija).
311. – 312. g. u Carstvu se vode graрanski ratovi. Licinije pobjeрuje
na Istoku, a Konstantin na Zapadu.
313. g. Milanski edikt. I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske
slobode, kako za pogane tako i za kršжane. Poganstvo je, meрutim, i
dalje ostalo religija veжine rimskih graрana. Licinije je, doduše, kasnije
zapoиeo progoniti kršжane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni
njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istoиna podruиja
pobijedivši Liciniju kojeg je smaknuo.
Posljedice progona bili su raskoli izmeрu kršжana, posebno onih u
Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri
treba pokoravati vlastima? Kada moemo govoriti o izdaji i odmetanju
od vjere? Na Istoku su govorili: »Ako je osoba prinijela rtvu, a nikako
zbog toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posuрe.« Na
Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu
Cecilijanu oduzeti slubu zato što se skrivao? Donatovi su sljedbenici
drali da je Cecilijan bjeeжi za vrijeme progona izgubio dar Duha, te
više ne moe dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor izmeрu donatista i katolika (pravovjernih kršжana) trajao je stoljeжima.
DONATIZAM
Nakon smrti suparniиkog biskupa Majorina, prorok Donat je preuzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi. Iz nje je
stvorio shizmatiиku crkvu koja je nosila njegovo ime. Vjerovao je kako
vodi crkvu muиenika, a ostale kršжane optuio je za sramno suradništvo
s neprijateljem. Njegove revne pristalice bili su punski seljani. Oštro su
52
se suprotstavljali Katoliиkoj crkvi, kao i graрanima koji su govorili latinski. Ljude koji bi im se prikljuиili, nakon što bi napustili dravnu crkvu,
ponovno su krstili. Kada je Konstantin odluиio Crkvi vratiti nekretnine
koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, donatistiиki pokret se
našao pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao
istinska crkva, imaju iskljuиivo pravo na spomenute nekretnine. No,
buduжi da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio (iako je
ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem).
Ekstremna stranka (circumcelijanci), naime, su premlatili katolika.
347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret vrati u okvire
univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355).
Vanost ove rasprave bila je u sljedeжim pitanjima: Koja je istinska
Crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode poboni ivot, ili se
radi o katoliиkoj (univerzalnoj) Crkvi иiji se иlanovi ponašaju sukladno
vlastitim svjetonazorima? Treba li drava usmjeravati Crkvu, ili Crkva
mora biti potpuno odijeljena od drave? Augustin je dao pravovjeran
odgovor na to: »Oblaci s grmljavinom tutnje da жe Kuжa Gospodnja biti
izgraрena uzdu i poprijeko cijele zemlje; a te abe sjede u svojim barama
i krekeжu: ‘Mi smo jedini kršжani!’«
U 6. stoljeжu car Justinijan I. je ponovno osvojio Sjevernu Afriku
istjeravši Vandale koji su je drali od 429. g.
U 7. su stoljeжu i donatisti i katolici bili pokošeni provalom islama.
Katolici su se u Maghrebu, meрutim, odrali sve do 12. stoljeжa, dok su
donatisti nestali.
U Egiptu se nisu mogli odravati crkveni sastanci. Naime, biskup
Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se
metropolit Tebe, Melit (egipatski Donat) kasnije pojavio, zgraao se nad
zateиenim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili dušobriniиku slubu u crkvi. No, jedan od njih, Arije, postao je krivo-vjercem
иime se još jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati
ruke na buduжe voрe crkve! (1. Tim 5,22)
KRIVOVJERJA
GNOSTICIZAM
Gnosticizam je imao puno sliиnosti s kršжanstvom. Gnostiиki autori
su иesto tumaиili Novi zavjet na vrlo neortodoksan nacin postavljajuжi
vana pitanja o pravilnom naиinu tumaиenja Pisma. Upravo iz tog razloga
53
na gnosticizam se gledalo kao na veliki izazov ranim kršжanskim autorima, naroиito Ireneju Lionskom. Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja),
ili »gnoza« (spoznaja) u prvom se stoljeжu rabio u dva smisla:
1) Kao oznaka za filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je po-stojala
prije kršжanstva. Njezino je podrijetlo bilo na istoku (u hinduizmu).
Radilo se o mješavini platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadniиkog idovstva. Gnosticizam je bio
poganski sinkretizam s natruhama magije i astrologije (u velikoj mjeri
poput teozofije u naše vrijeme).
2) Odnosio se na teozofske preinake kršжanstva. Njih je prihvatilo i
širilo desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izmeрu 80. i 150. g.
Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu:
1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet smatra velikom svemirskom baterijom: izmeрu Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizašao koncept
dualizma.
2) Istoиni misticizam (u biti hinduizam).
3) Judaizam: legalistiиki elementi.
4) Grиka tajna religija: svaka pojedina religija ima središnju tajnu oznaиenu kao musterion. Poиetnici koji pristupaju religiji napreduju prema
Bogu gnosisom tj. putem znanja.
Obiljeja gnosticizma kao sustava misli su sljedeжa:
a) Stvaranje: Vrhovno biжe je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna
biжa. Od njih je jedno, udaljivši se od istoga, palo u zabludu stvorivši
materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grešne nezavisnosti (tj.
pokušaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira – vidi hinduizam). Mnogi gnostici drali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom
bogu stvoritelju. Prema njima, Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer
djeluje kako bi иovjeиanstvo bilo spašeno (vraжajuжi ga u nematerijalno
stanje)!
b) Иovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi:
Pneumatikoi (duhovni ljudi: elita crkve), psuhikoi (duševni ljudi: obiиni
vjernici) i sarkikoi (tjelesni ljudi: ljudi van crkve, ili neidovi).
Prva je skupina predodreрena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji moguжnost izbjegavanja reinkarnacije;
treжa skupina ne moe izbjeжi reinkarnaciju.
c) Spasenje: Svijetom vladaju zle zla nastanjene na sedam planeta;
one se sastoje od demiurga i njegovih suradnika arkona koji tijekom ze-
54
maljskog ivota usporavaju naš duhovni napredak. Nakon smrti duša
polazi na opasan put preko sedam planeta u nebeski dom. Na putu su
sile zla, te ljudi moraju nauиiti ispravne иarobne zaporke kako bi iste
nadmudrili. Gnostik je duh (boanska iskra, ostatak prethodnog savršenstva) zatoиen u tijelu poput osobe koja je izgubila pamжenje. Nakon što se našao zatoиen u tijelu nakon stvaranja, ne sjeжa se vlastita
(nebeskog) doma. Gnostiиko evanрelje ima za cilj dušu probuditi iz sna
kako bi joj obznanilo vjeиnu sudbinu koja joj je predviрena. Tijelo je
pokvareno (za razliku od иistog иovjekovog duha). Kada se slomi, iz
njega жe se osloboditi иisti duh u kome lei иovjekova nada i sudbina.
Gnosis (spoznaja) u biti je spoznaja иovjekova podrijetla i sudbine, te
иarobnih zaporki. Gnostici vjeruju kako na ovom svijetu mogu steжi mistiиno iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju
svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako tjelesno uskrsnuжe i Kristov povratak gube smisao.
d) Isus: Izmeрu dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo posredniиkih prelaznih biжa tzv. aeona. Isus je vjerojatno najviši aeon (dakle
nije Bog veж prvi do Boga). S ovakvim krivovjerjima obraиunava se Pavao
u Poslanici Kološanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je izbavljao zarobljene duhove; drugi su drali kako istu zadaжu obavlja
Љimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u
nizu »spasitelja« koje Bog šalje u razliиitim razdobljima. Isus je poslan u
razdoblju Ribe, a njegova je uloga podreрena Bogu иiji je on glasnik,
poslan kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio tajno
znanje bez kojeg se ne moemo vratiti u prijašnje duhovno stanje. No,
kako je materija strana svevišnjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u иovjeku samo je
optiиka varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali иovjeka na
kojem je bio boanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista tijekom njegova
krštenja napustivši ga tek za vrijeme njegovih patnji na kriu.
Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je
kršжanstvo bilo prejednostavno i naivno drali su kako mu treba dati
više filozofskog sadraja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio
protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potjeиe od
hinduistiиke filozofije, bio je u potpunom sukobu s kršжanskom mišlju.
Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona
nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla. Drugim rijeиima; posezanje
za potpunom moжi, stjecanjem moжi bogova kako bi bili iznad bilo kakvog
morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razliиit
55
od kršжanskog puta, te ukljuиuje isposništvo, jogu, vlastite zasluge itd.
Navedeno oиito nema nikakve veze sa zastupniиkom smrжu Isusa Mesije.
Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tumaиiti kršжansko uиenje
koristeжi bivšu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerja, koja su tako
nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su
da je duh sve, a da tijelo tj. duša nije vana. Љtoviše ista je иak zlo. Ovaj
se stav oиitovao na dva naиina:
1) Nemoral: Nije vano što иovjek radi sa svojim tijelom tj. dušom
buduжi da su isti zlo. Vaan je duh. Buduжi da smo iznad zakona, sve
nam je dopušteno.
2) Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odreжi.
a.) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« иiji su pripadnici tvrdili
kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, ukljuиujuжi i apostola
Pavla. Vjerovali su kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu
dostigli vrhunac. Prema ostalim kršжanima odnosili su se kao prema
niim biжima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili
su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, osloboрeni
od nasljeрivanja kria tj. trpljenja i ponienja. Stoga se ne moraju podreрivati starješinama, koje je Gospodin postavio na иelo crkve, kao ni
ivjeti svetim ivotom i ljubiti braжu i sestre koji nemaju njihove darove.
Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj. drugorazrednim (psuhikoi)
kršжanima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer,
iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda Duha. Vjerovali su
kako im ne treba tjelesno uskrsnuжe. Neenstvo su drali vrjednijim od
braka što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor 7).
Kako su tijela smatrali zlima, mnogi suprunici nisu odravali spolne
odnose. Osim toga odbacili su biblijsko uиenje o uskrsnuжu uvjereni kako
жe duša preivjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso rtvovano idolima buduжi da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne moжi.
U elji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u Kristu veж imaju
sve.
b.) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu kršжanstva i niza teozofskih elemenata sadranih u mistiиnim kultovima i otpadniиkom idovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokušavali su kršжane u Kolosima nagovoriti da štuju anрeoske posredniиke sile. Iste su poistovjeжivali
sa zvijezdama vjerujuжi kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se
pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u obredima
koji su bili povezani s krajnjim isposništvom. Neke su svet-kovine uzeli
iz idovskog kalendara tvrdeжi kako ih se treba pridravati. No, Pavao
56
potvrрuje kako u Isusu »prebiva punina boanstva tjelesno.« Od Boga
imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol. 1,9 eli da Kološani imaju
puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj mudrosti (sofia tj.
poznavanje Bojih dubokih stvari) i razumu (suneisis). Imati pleromu znaиi
biti prikladno opremljen i osposobljen poput laрe koja isplovljava na
dalek put.
c.) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja izmeрu
Ivana i Cerintovih uиenika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste
gnosticizma koja je tvrdila kako boanski Krist, kao иisti duh, nikada
nije bio ljudsko biжe. Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za
vrijeme njegova krštenja, spustio boanski duh koji ga je napustio prije
raspeжa. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, иovjek Isus je trpio i umro
na kriu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nijeиe da je Krist postao
иovjekom pripada Antikristu (1. Iv 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na gnostiиkoj pretpostavci kako je tijelo suštinski zlo, te ni jedno savršeno biжe (kao što je boanski Krist), ne bi nikada moglo postati иovjekom. Utjelovljenje Bojeg Sina je stoga nemoguжe.
Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su veж postali
savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami
sebe varamo... Kako se kršжanski gnostici nisu osjeжali potaknutima ljubiti
»manju braжu«, Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto
tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1. Iv 5,16) vjerojatno misli
na njih.
d.) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajedniиki objed eljeli pretvoriti u orgiju.
e.) U Otkrivenju susreжemo gnostiиku sektu (nikolaiti) koja je nauиavala
spekulaciju i moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je
bila proroиica ove sekte, a moda иak i propovjednikova ena.
Unutar kršжanstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko
gnostiиkih sekti koje su tvrdile da posjeduju tajnu objavu ili spoznaju. U
mnogim sluиajevima radilo se tek o poganskom misticizmu kojem je
pridodano nekoliko kršжanskih misli i izraza. Neke su gnostiиke sekte
imale, osim Biblije, tajne zapise (usp. mormonska sekta). Druge su, pak,
na osebujan naиin tumaиile Pismo (usp. Jehovini svjedoci). Neke su
kršжanstvo koristile kao jednu u nizu objava (usp. teozofija). No, zajedniиko im je bilo nastojanje da biblijskim иinjenicama nametnu strani
sustav. Marcion je, pritom, bio izuzetak buduжi da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka.
Valentin je bio podrijetlom iz Aleksandrije. Nastanio se u Rimu gdje
57
se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevši postati biskupom
osnovao je sektu tvrdeжi kako je neznanje (a ne grijeh) odgovorno za
ljudske nevolje. Njegova su djela bila neodreрena, jednoliиna i puna igri
rijeиi. Izgradio je sloenu hijerarhiju duhovnih biжa govoreжi o skrivenoj
i tajanstvenoj predaji Isusova uиenja koja je dostupna jedino »upuжenima«
(usp. Tomino evanрelje). Za vlastita mudrovanja koristio je Evanрelja po
Ivanu. Njegov uиenik Teodot pokušao je uskladiti kršжanst-vo i aristotelizam.
Starosirijski gnostik Basilid razradio je teologiju koja je odisala snanim doketizmom. Tvrdio je kako je umjesto Isusa zabunom razapet Љimun
Cirenac. U svome stavu nije bio usamljen. Tim se krivovjerjem, u nešto
drugaиijem obliku, posluila i mala crkva nedaleko od Antiohije. Tamo
su naime javno иitali tzv. Petrovo evanрelje u kojom se tvrdi kako se sila
duha spustila na иovjeka Isusa (napustivši ga kada je bio razapet). Isusov
vapaj na kriu, navodno, je glasio: »Silo moja, silo moja, zašto si me
ostavila?« (poput Samsona).
Po Irenejevu izvještaju Basilid je uиio da je Nous prvoroрenac Oca koji
je bez poиetka. Iz Nousa je proizišao Logos, iz njega Phronesis, iz nje
Sophia i Dynamis. Daljnje emanacije su Potestates, Principatus i Anрeli..
Ti su prvi anрeli stvorili prvo nebo. Dalje su emanirali novi redovi
anрela, stvarajuжi svaki novo nie nebo, sve do 365 nebesa. U skladu s
brojem nebesa je broj dana u godini. Anрeli najnieg neba, koje mi vidimo, stvorili su svijet, i razdijelili meрu se zemlju i narode. Љef svih tih
anрela je idovski Bog, kao anрeo idovskog naroda. On je odluиio sve
narode podvrgnuti svome narodu. Kad je Otac (koji nije postao i koji je
bez imena) vidio da жe se svijet uništiti uslijed mrnje koja je nastala kao
posljedica tendencije idovskog Boga, poslao je svoga prvoroрenca,
Nous, koji se naziva i Krist, na svijet, da oslobodi one koji vjeruju u
njega. Na kriu nije umro Isus, nego Simon Cirenac, a boanski Nous se
vratio k Ocu koji ga je poslao. Oni koji to »znadu« osloboрeni su od
anрela (arhonata) koji su stvorili ovaj svijet.
To znanje treba drati tajnim. Onih koji se spasavaju ima malo, jedan na
tisuиu ljudi. Basilid smatra da jesti meso od poganskih rtava ne znaиi
ništa. Uиi takoрer da su mane osobni demoni koji stanuju u иovjekovoj
duši. Sebe smatra posrednikom izmeрu idovstva i kršжanstva. J.
Danielou zapaa u tom uиenju niz elemenata koji su preuzeti iz idovske
apokaliptike i stavljeni u drugi kontekst. Tako se i kod Basilida zapaa
nastavljanje pobune protiv idovskog Boga, kao izraz razoиaranja poslije
g. 70., kad su se pojedini judejski i judeokršжanski krugovi osjeжali
58
prevarenima u svojim eshatološkim oиekivanjima; i dakako, pobune
protiv svijeta koji je stvorio Jahve.
MARCION: Sin biskupa i bogati brodar Marcion, izopжen 144.g. ,
navodno zbog preljube, predstavljao je u 2. stoljeжu jednu od najveжih
gnostiиkih prijetnji prve crkve. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari i
Novi zavjet. Bog Novog zavjeta, tvrdi, je dobar i ništa ne trai od nas.
Sve što nam je dao je besplatno, ukljuиujuжi i spasenje. idovski Bog,
pak, posve je drugaиiji, te mu se stoga suprotstavlja, kao i opжenito idovima. Sliиne ideje o odbacivanju Starog zaveta жe se pojaviti u Manijevom
uиenju krajem 4. st., te par stoljeжa kasnije u uиenjima bogumila na Balkanu
i katara u junoj Francuskoj. Marcion je sastavio vlastiti kanon iz kojega
je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. Od Novog zavjeta zadrao je Evanрelje po Luki (ali bez uvodnih dva poglavlja) kao
i 12 Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile idovske).
Marcion vjerovao da je Bog (Otac), koji u stvari nema ništa s ovim
Demijurgovim svijetom i koji mu je tuр, poslao Krista da spasi duše
onih ljudi koje Demijurg progoni. Marcionova je kristologija strogo
doketska. Krist nije bio pravi иovjek, nije imao ljudsko tijelo, nego se
samo prividno ukazivao ljudima kao иovjek. Nije se rodio od Marije
niti je rastao kao иovjek, nego se u 15. godini cara Tiberija odjednom
pojavio u Kafarnaumu i propovijedao nepoznatog Boga Oca, dobroga i
miroljubivog (za razliku od ratniиkog Boga izraelskog). Demijurg ga je
u slijepoj zavisti progonio i tako je osuрen na smrt i raspet, ali je trpio
samo prividno jer nije imao ljudskog tijela. On je sišao u podzemlje i
spasio sve starozavjetne grešnike (Kaina, sodomce, Egipжane, sve pogane) odvevši ih k Ocu. Nije uspio spasiti starozavjetne pravednike
(Abela, Nou, Abrahama, proroke), koji mu nisu povjerovali, jer su imali
iskustvo da ih Bog iskušava, pa su mislili da je i to sad neka zamka
njihova Boga-Demijurga. Poslije Kristova dolaska spasavaju se svi koji
vjeruju u njega. Meрutim, buduжi da vjernici i sada ive u svijetu Demijurgovu, nad kojim on vlada, zato ih on progoni. Buduжi da je u Starom
Zavjetu reиeno da je usrce kraljevo u ruci Bojoj« (Izr 21, 1), to jest u
Demijurgovoj, oиito je, da su progoni kršжana koje provode dravne
vlasti djelo Demijurgovu. Marcion nije, иini se, nikako kušao protumaиiti kako je Krist spasio ljude i kakav je smisao imala njegova smrt.
Spasavaju se, dakako, samo ljudske duše, tijelo ostaje pod vlašжu
Demijurga, i ono se raspada. Nema nikakva uskrsnuжa tijela.
59
Marcion je u moralnom pogledu enkratit: zahtijeva seksualno uzdravanje i osuрuje enidbu, propovijeda strogu askezu u jelu i naglašava spremnost na muиeništvo. Zadava hijerarhijsko ureрenje Crkve
(biskupe, presbitere i рakone), i u tom smislu organizira svoju Crkvu,
za razliku od gnostika, koji nastupaju samo kao uske tajne skupine ili
škole. Uslijed toga se marcionizam brzo raširio. Veж Justin, još za Marcinova ivota, piše: »I neki Marcion iz Ponta, koji još sada ivi i nauиava
uиenike da treba priznavati nekog drugog Boga višega od Stvoritelja
svijeta. Uz pomoж demona on je kod svih vrsta ljudi uspio da mnogi idu
u blasfemije . . .« (Prva apologija, 26); i još: »Njemu mnogi povjerovaše,
kao jedinome koji zna istinu, i nas ismijavaju; nemaju nikakva dokaza
za ono što kau, nego ludo kao jaganjci koje je ugrabio vuk, padaju u
mree opakih mišljenja i demona« (Isto, 58). (ЉB Poviest kršжanske literature)
Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju slubenog kanona.
Odbacio je alegorijsko tumaиenje Starog zavjeta koje иesto susreжemo
kod apostolskih otaca. Buduжi da je drao nemoguжim utjelovljenje Bojeg Sina, pretpostavljajuжi kako je materija zla, izbacio je navode o utjelovljenju. Nijekao je i djeviиansko roрenje. Usprotivio se autoritetu apostola tvrdeжi kako su prvi kršжani (tj. idovski apostoli) pogrešno tumaиili
Isusov duh. U skladu s gnostiиkim uиenjem odbacio je brak, spolne odnose i tijelo uopжe, kao i uskrsnuжe. Izopжen iz Rimske crkve (144.g.),
Marcion je utemeljio svoju raskolniиku crkvu u Maloj Aziji, koja se kasnije
proširila po cijelom carstvu. Marcion je bila prije svega antilegalist, a ne
toliko gnostik.
Mnogi gnostiиki uиitelji tvrdili su kako je Krist, kao nebeski glasnik,
povjerio tajno znanje nekom istaknutom uиeniku (npr. Tomi). Ovaj je
stoga iskljuиivi tumaи znaиenja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti
ovo gledište smjestivši sva evanрelja unutar kanona. Time je eljela
pokazati kako sva иetiri izvješжa nijeиu Marcionovo tumaиenje Kristova
ivota. Osim toga, apostolsko vjerovanje (oko 150.) jednoglasno je govorio protiv Marciona istiиuжi tjelesno uskrsnuжe i sud. Katoliиka crkva
(za razliku od raskolniиke crkve) temeljila se, stoga, na jedinstvenosti
svjedoиanstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo iz Rima, Antiohije i Efeza, bili su drani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjednici predane im apostolske istine. Meрutim, nijedan nije ostavio tajnu
predaju.
Sljedeжi antignostiиki kredo je citirao biskup Irenej iz Lyona:
«Bog Otac, koji je iznad shvaжanja, nevidljivi, jedan Bog Stvoritelj svega;
ovo je prvi i glavni иlanak naše vjere. Drugi иlanak je Rijeи Boja, Sin
60
Boji, Krist Isus, naš Gospodin kojeg su pretkazali proroci prema ustroju
njihovih proroštava po Oиevu naumu i po Njemu je sve stvoreno… On
je po svršetku vremena… postao иovjek meрu ljudima, vidljiv i opipljiv
kako bi ukinuo smrt i donio svijetlost i ivot i ostvario zajedništvo
Boga i иovjeka. Treжi иlanak je Duh Sveti, po kojem su proroci prorokovali
i patrijarsi pouиavali o Bogu i koji je na kraju vremena izliven na novi
naиin na иovjeиanstvo po svoj zemlji, obnavljajuжi иovjeka za Boga.»
Gnosticizam je utjecao na katoliиanstvo i pravoslavlje: tumaиenje
sakramanata na mistiиki naиin, filozofija o skrivenom Bogu, koji je dostupan samo preko posrednike (sveci, anрeli, Marija), podjela vjernika
u visoke i niske klase (laici i klera), te naglasak na asketizmu.
MONTANIZAM ili »Novo proroštvo«
U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stoljeжa povremeno pojavljivali
proroci*. Meрutim, Montan, koji je kasnije (170.g.) došao na scenu, zajedno sa sljedbenicima, doveo je dar proricanja na zao glas. U Frigiji,
gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim boanstvima, svetkovala
se divlja, proroиka i poganska religija koja je sveжeniku dopuštala da
posti, pati, pleše, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao bivši poganski
frigijski sveжenik, novu vjeru izrazio na naиin sukladan negdašnjem poganstvu naglašavajuжi djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos poиevši prorokovati, vjernici su mislili da
ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, meрutim, tvrdio kako Sveti
Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridruile dvije ene koje su, navodno, imale sliиno iskustvo.
Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navuжi ljagu na bilo kakvu
daljnju primjenu proroиkog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak na
skorašnji Kristov povratak (koji se nije dogodilo). Pouиavali su, bez da
su stvorili novu doktrinu, oštra moralna pravila: post, zabranu ponovnog
ulaska u brak, ukraжivanje oprosta za ozbiljne grijehe, hotimiиno
pristajanje na muиeništvo. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio
kroz njega i dvije ene, Priscilu i Maksimiliju, иime se ispu-nilo
proroиanstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obiljejima pokreta postala
su: viрenje, objave u snu, govorenje jezicima, proroštvo, boanske utjehe
i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doivljaji. Nasuprot Montanu,
poglavari istoиne i zapadne Crkve izjavili su da biblijska objava ima
prednost pred objavama pojedinaca koje su slijedile nakon nje, stoga su
iskljuиili montaniste iz vlastitog иlanstva. Origen je tvrdio kako se
61
»…svršetkom apostolskog doba smanjio broj (иudesnih) znakova Svetoga
Duha. Doduše, i sada se mogu naжi tragovi istih meрu nekim kršжanima.«
Euzebije je, govoreжi o poиetku drugog stoljeжa, ustvrdio »Иak i tada su
mnoge иudesne moжi boanskoga duha djelovale kroz širitelje evanрelja u
Crkvi.«
Montanizam (ili: montanstvo) je, u suludom obliku kojeg je poprimio
u Frigiji, ubrzo jenjavao. Meрutim, otvorio je nekoliko vanih pita-nja o
naиelima koja su morala privuжi pozornost Crkve. Iako je montanizam
gubio na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodošlicu u Sjevernoj
Africi gdje njegova posebna privlaиnost nije bila u naglašavanju Svetoga
Duha i prorokovanju, veж u primjeni samodiscipline i isposništva. Upravo
su ta obiljeja djelovala privlaиno Tertulijanu.
Zakljuиujemo kako se na ovaj pokret moe gledati kao na vanu pomoж Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja grиke
filozofije. Nevolja je bila u tome što su montanisti ipak pretjerali.
Pozitivna obiljeja montanistiиkog pokreta su:
a) Naglasak na uskrsnuжe tijela (za razliku od uиenja o preivljavanju
duše).
b) Tisuжgodišnje carstvo.
c) Duhovno buрenje i potpuno predavanje Kristu.
Negativna obiljeja pokreta su:
a) Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu prihvaжali proroиanstva bili su izloeni optubama za huljenje Duha. Montan
je tvrdio da je došla nova epoka Duha. Ta je misao o vremenu Duha
Svetogo, kao o treжem vremenu, od golemog znaиenja za kršжan-sko
poimanje povijesti spasenja. Sliиnu je ideju u Srednjem vijeku iznio opat
Joakim de Fiore (1145-1202) i njome se hranio velik pokret spiri-tualaca
u XII i XIII stoljeжu.
Maksimila je tako proricala: »Nakon mene proroиanstava više ne жe
biti, jer жe im doжi kraj.« Buduжi da su montanisti tvrdili kako жe se Novi
Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Moe li se prihvatiti
njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnuжu, иak i kada je to
u opreci s apostolskim autoritetom u evanрeljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neizbjenost stvaranje kanona Pisma
jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokujuжi opжu podjelu.
b) Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanisti su kršжane
pozivali na krajnje isposništvo. Njihove preporuke su ukljuиivale napuštanje braиnih odnosa radi иistoжe, kao i više posta i suhe hrane.
c) Montanizam je bio pokret u kojem su znaиajnu ulogu igrali laici, a
62
što je još znaиajnije – ene. Po Epifanijevim vijestima iz IV stoljeжa, ene
su u azijskim montanistiиkim opжinama bile pripuštene u redove klera,
ne samo kao рakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri
i biskupi (Panar. 49, 2). Iz Tertulijana ne moemo to zakljuиiti za afriиki
montanizam njegova vremena. On naglašava da ena moe prorokovati,
ali se иini da inaиe ostaje kod svoga ranijeg stava, da ena ne moe
vršiti slubu u kleru.
d) Montanizam je ubrzo, posebno u poznatoj nam doraрenoj tertulijanskoj verziji, iz svojih zahtjeva za neposrednim radikalnim obraжenjem, za rigorizmom i purizmom, prerastao u nepodnošljiv novi legalizam
Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog uиenja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe uиinjene nakon krštenja; zabraniti ponovnu enidbu, kao i prestati bjeati od progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatistiиkog raskola koji
je razdijelio Crkvu u Sjevernoj Africi.
MONARHIJANIZAM
Ovim se krivovjerjem, koje oznaиava daljnju razradu pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nijeиe Trojstvo. Justin Muиenik je,
naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadajuжi mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak, vjerovali su kako postoji iskljuиivo jedna monarchia tj. jedan
nedjeljivi Bog. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja u svezi s Isusovim
identitetom. Neki su zakljuиili kako Isus nije Bog, jer je boanski status
dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku.
a) DINAMIИNI MONARHIJANIZAM (ili adopcionizam):
i) Izraz »dinamiиni« odnosi se na pretpostavku da je Isus bio »dinamiziran« Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi ivot u doketistiиko krivovjerje tvrdeжi kako je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga
prije raspeжa.
ii) Izraz adopcionizam potjeиe od zamisli prema kojoj je Isus blisko
hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) prilikom krštenja u boansku supstancu. Gledište Pavla Samosatskog preteиa je liberalizma
19. stoljeжa prema kojem moramo oponašati Isusovu religiju.
63
b) MODALIZAM je krivovjerje prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti
oznake razliиitih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne
triju osoba. Modalisti, takoрer, nastoje izbjeжi bilo kakvu razradu podreрenosti ili emanacija (proistjeиe). Patripationizam, koji je daljnja
razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na kriu. Pristalice ovog
pogleda ukljuиuju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam),
Prakseja i Noeta. Ovakva krivovjerja osuрena su tek Prvom carigradskom koncilu (381).
ARIJEVSTVO
Ako je gnosticizam bio krivovjerje drugog stoljeжa, monarhijanizam
treжeg, u иetvrtom stoljeжu najvaniju ulogu igra arijevstvo. Arijevci,
koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su kršжanskim svijetom izmeрu
Nicejskog i Carigradskog koncila (381). Naime, uspjeli su kao pristalice
pridobiti sestru, te sina i nasljednika Konstantina I., kao i imperatora
Valenta.
Arije je bio metropolit Gornjeg Egipta. Imenovan je za prezbitera
crkve Baucalis nakon što su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamošnji
crkveni ivot. Nedugo nakon što je uveden u slubu 318. g. sukobio se
s biskupom Aleksandrom kojeg je optuio za sabelijanizam.
Arije se školovao kod Lucijana u antiohijskoj teološkoj školi koja se
nalazila u jednom od najveжih središta aristotelske filozofije. Od Aristotela je nauиio da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao
što je rijeи Sin razliиita od rijeиi Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti
iste. Osim toga, kako je Isus imao borbu u duši, a Bog je nepromjenljiv,
nemoguжe je da je Isus bio Bog.
Arije je tvrdio kako je iskljuиivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je
Otac rodio (stvorio), bitno razliиit. »Roрenje« podrazumijeva poиetak,
dakle »stvaranje« Ne posjeduje boanska obiljeja kao što su besmrtnost,
suverenost, savršena mudrost, dobrota i иistoжa. Iako je kao Stvoritelj
postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savršeno poznavao. Arije je, meрutim, dopuštao da se Sin naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga
mogao objaviti иovjeиanstvu. Vlastite tvrdnje Arije (da je Isus ustvari
stvoren) je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, ukljuиujuжi Izreke
8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15.
Arijevstvo je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije
utemeljene na platonizmu (koji tvrdi kako postoje stupnjevi boanstva).
64
U središtu rasprave izmeрu Arija i Aleksandra bilo je znaиenje izraza
»roрen«. Arije je odbacivao platonistiиko tumaиenje o izvanvremenskoj
»emanaciji« (proistjeиu). Prema njemu, Isus je bio jedinstven, ali stvoren
(kao posrednik izmeрu Boga i materije). Vjerovanje u Isusovom boanstvu bi bilo samo zamisljivo u okviru platonizma, a Arije nije bio platonist, veж aristotelijanac!
Na koncilu u Aleksandriji (321) egipatski i libijski biskupi su izopжili
Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sveжenika. Meрutim, sukob nije
bio okonиan zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i
Euzebija Nikomedijskog (svi su bili bivši uиenici Lucijana Antiohijskog).
Prijetio je jedinstvu Istoиne crkve, te je Konstantin sazvao Prvi Nicejski
koncil (325) u Niceji (Iznik u današnjoj Turskoj) buduжi da se osjeжao
osobno odgovornim za jedinstvo kršжanstva. Na istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne crkve. Buknula je borba izmeрu
Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osuрen je, dok su tri biskupa
osloboрena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nicejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odraavala gledište Aleksandrijske crkve: Krist je jedinoroрeni
Boji Sin, roрen iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog
od pravoga Boga, roрen, ne stvoren, potpuno jednak (homo-ousios) Ocu... (tj.
po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijevsko društvo. Sukob se, meрutim, i dalje nastavio oko rijeиi homo-ousios
koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva smetala, no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki
su odobravali usvojenu izjavu tumaиeжi je kako su Otac i Sin jedno u
jednome boanstvu. Meрu istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom
pripadnici Zapadne crkve, kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antiohijski, Marcel Ankarski). Ostali su drali da se radi
o proturjeиju: sabelijanci su tako rabili ousia u znaиenju »osoba«, a ne bit.
Kako im se иinilo da se iz izjave moe išиitati kako su Isus i Otac ista
osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. »sliиne tvari kao Otac«, pod
kojim su mislili na »najveжi stupanj sliиnosti« (no ne i istovjetne biti);
poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle, Sin je u potpunosti sliиan Ocu, иak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su vjerovali kako su
nebeske sile imale istu boansku puninu, isti uveli u kršжansku teologiju.
Ostalima se pak izraz nije sviрao jer su drali da se boanstvo dijeli
poput stvari na dva dijela (kao dva novиiжa izraрena od istog metala).
Treжa se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazujuжi da je
isti hetero-ousios (drugaиije naravi) ili иak anomoios (razliиit od Oca). Tako
65
su se pojavile tri skupine:
1) Ortodoksni (Nicejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podršku Zapadne Crkva.
2) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-ousios (sliиne
tvari kao Otac). Veжina ih je pripadala Istoиnoj crkvi. Bili su velikim
dijelom pod utjecajem Origenove teologije subordinacionizma (Sin je
nii bog podreрen višem Bogu).
3) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (drugaиije naravi) ili
иak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem.
Arijevska kontroverza saela je sukob dviju teoloških škola: Nicejske (koju je podravala škola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nicejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su pak
naglašavali jedinstvo boanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razliиitostima izmeрu Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u
uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio
sklon toj »ljestvici« boanskih biжa.
Sukob na Nicejskom koncilu istaknuo je razlike izmeрu Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. Mnogi istoиni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istanиanosti grиkog
jezika.
Arijevska se rasprava dijeli u tri razdoblja:
a) za vrijeme Konstantina kada prevladava Nicejsko vjerovanje (Isus
je homo-ousios).
b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios
tj. poput Oca).
c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja proNicejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri hupostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci).
Pripreme za drugo razdoblje zapoиele su još za vrijeme branitelja
Nicejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativši se
iz progonstva, pruio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otpuštenje
vodeжih иlanova proNicejske stranke: Hilarije iz Poitiersa, Eustahija
Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji meрu njima slubu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro
i Arije. Godinu kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo meрusobno
su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom, Konstancije II. dobio je istoиni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom
i Sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva,
u Rimu ih je 340. g. srdaиno primio biskup Julije. Tome se protivila Istoиna
66
crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala
sabelijancem. Zapadna crkva je pak s prezirom gledala na Istoиnu Crkvu
kao na šaиicu arijevaca. Godine 342. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet
nisu mogli doжi do suglasja. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak
Atanazija, dok je Zapad otpustio Marcela. No, izbili su politiиki nemiri,
a potom i graрanski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je samostalnim
vladarom иiji je duhovni savjetnik bio arijevac Valens iz Murse (Osijeka). eleжi postiжi slogu, pod svaku cijenu, bio je spreman odreжi se
Nicejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija.
Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevaca.
Na koncilima, koji su se istodobno odravali u Riminiju i Seleukiji (359),
Konstancije II. uspio je isposlovati priznanje da je Sin »sliиan Ocu«
(homoios); ispustivši pritom problematiиnu rijeи ousia. Umjereni Nicejac
Bazilije Ankarski drao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i
Eudoksije Carigradski, koji su zajedno s Georgijem Aleksandrijskim imali
glavnu rijeи na koncilima, nevjerni ljudi koji ele uništiti crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazijem, no obojica su morali иekati dvadeset
godina prije no što se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen.
Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji
je, иak i prema nearijevcima, vodio politiku snošljivosti. Atanazije je 362.
g. sazvao koncil u Aleksandriji na kojem je zapoиela obnova Nicej-ske
terminologije. Okupljeni su se sloili kako tri hupostaseis ne znaиe tri
boga, kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma.
Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije I. (347-395) (na
Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se po svaku cijenu obnoviti Nicejsku formulu. Na svu sreжu, intelektualna je osnova do tog vremena
bila izgraрena uzajamnim djelovanjem sljedeжih иimbenika:
a) Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijevce (tj. origeniste) i
pravovjerne kršжane proširivši sporazum s Atanazijem. Obojica su se
slagala s Nicejskim vjerovanjem, a to što su se sluili razliиitim izrazima
(homo-ousios i homoi-ousios) odraavalo je razliиiti naиin gledanja na istu
stvar.
b) Arijevci i poluarijaevci nisu se slagali što se oиitovalo 357. g. na
koncilu u Sirmiju.
c) Kapadocijski Oci ili Veliki Kapadoиani (Bazilije iz Cezareje u Kapadociji, Grgur Nazijanski i Grgur Niški) preoblikovali su Atanazijevo shvaжanje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri boanske osobe (hupo-staseis) u
jednoj boanskoj biti (ousia).
Na drugom koncilu u Carigradu (381) umjesto arijevstva, koji je osu-
67
рen, podrana je Nicejska teologija.
Љto se tiиe rasprava u svezi s Kristovom osobom, moe se reжi kako
se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerja. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinamiиkog
monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali
su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca. Njihov predstavnik bio je
Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac.
NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM
Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije
naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj boanskoj naravi kod
Krista.
Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428) naglašavao postojanje
dviju Kristovih naravi, izloio se optubama za nauиavanje da se Krist
sastoji od dviju osoba. Snano se protivio vjerovanju da je Marija majka
Boja (Theotokos) tvrdeжi da je tek majka njegove ljudske, ali ne i boanske naravi (Kristotokos). Pretjerano štovanje Marije, drao je, ima
korijene u starom mediteranskom kultu boginje Majke.
Monofiziti (takoрer poznate kao miafiziti) su, s druge strane, tvrdili
kako je Isus imao boansku narav, dok su njegovu ljudsku narav smatrali
»tijelom« tj. vrstom tvari ili odjeжe. Nestorijevi sljedbenici su kao
krivovjerci doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon
odreрenog vremena bio svrgnut. Ostatak ivota proveo je u progonstvu
uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod
ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika meрu pristalicama
antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, veж i crkveno-politiиkog suparništva meрu patrijarhatima.
Koncil u Kalcedonu (451) osudio je monofizite izjavom kako Krist
ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osuрen na koncilu u Efezu dva desetljeжa ranije (431).
Iako je Жiril 433. g. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskom jedinstvu
govoreжi o dvjema naravima, ljudskoj i boanskoj (koje su neodvojivo
ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske duše, što zajedno иine osobu)
obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala иinom ujedinjenja. Meрutim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio
pod pri-tiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov nasljednik nijeиuжi da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti za-
68
mijenio Logos. Иovjekov duh je, naime, sjedište grijeha.
Monofiziti su takoрer uиili kako je Isusovo tijelo boansko, te se istim
na euharistiji moramo hraniti kako bismo odrali tj. saиuvali vjeиni ivot
(usp. Ivan 6).
Ovakva pitanja zaokupila su dvije meрusobno suprotstavljene teološke tj. egzegetske škole.
Aleksandrijska škola imala je sljedeжa obiljeja:
1) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove škole
bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti grиku filozofiju i biblijske pojmove.
2) Snaan naglasak alegoriиnog izlaganja Staroga zavjeta.
3) Zastupanje tzv. teologije rijeи-tijelo tj. tenje jedinstvu Rijeиi, kao
Bojeg razuma i mudrosti, i tijela.
4) Utjecaj egipatskog isposništva. Naime, buduжi da su kršжani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nijeиe moguжnost postojanja unije
(jedinstva) vjernika s Bogom koja je, po njihovom mišljenju cilj spasenja,
bili su skloni zanemarivati uиenje o Kristovoj иovjeиnosti.
Pristalice teologije, koja je naglašavala Isusovo boanstva na raиun
njegove иovjeиnosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio
ovo gledište), Apolinar (izrazito snanih pogleda), Grgur Nazijanski,
Grgur Niški, te Жiril Aleksandrijski. U najgorem sluиaju, ovo gledište
tvrdi da je Isus imao samo jednu (boansku) narav.
Antiohijska škola je, pak, imala sljedeжa obiljeja:
1) Jaki utjecaj aristotelizma. eljeli su zaštititi Boju »neprohodnost«
nijeиuжi prenošenje svojstava. Iskljuиivo je Kristova иovjeиja narav bila
izloena patnjama.
2) Zastupanje tzv. kristologije rijeи-иovjek, kao i tenja dualizmu (dvije
osobe unutar jednog иovjeka). Najviše ih je zaokupljala Kristova иovjeиnost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Teili su zanemarivanju uиenja o Kristovom boanstvu. Primjerice, Diodor Tarski je tvrdio
da Logos prebiva u иovjeku Isusu na isti naиin na koji Duh prebiva u
vjerniku.
Nestorijanci su tvrdili da, dok je иovjek Isus bio taj koji je plakao,
Bog Isus je bio taj koji je podigao Lazara od mrtvih.
Meрu pristalicama ove škole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestijski, Crkva u Rimu, kao i nestorijanci (ekstremna formulacija). Naglašava
se Isusova иovjeиnost, a zanemaruje njegovo boanstvo. U najgorem
sluиaju, ovo gledište tvrdi da se Isus sastojao od dvije osoba (a ne naravi)
69
koje su prebivale u jednom tijelu.
Ovo stajalište je odgovaralo usporedbi mješavine ulja i vode, pomiješani
ali ne i spojeni, nasuprot aleksandrijskom stajalištu koje je Isusovo
boanstvo i ljudskost usporeрivalo s vinom koje se savršeno sjedinjuje
s vodom.
DALJNJI SUKOBI: Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451), gdje su pobjedili umjereni nestorijanci.
Meрutim, ovo nije bio kraj rasprave. Nova postava je bila sljedeжa:
Aleksandrija + Antiohija v. Carigrad (novo središte antiohijske škole)
+ Jeruzalem + Rim.
Na Zapadu rasprava je postala nacionalistiиko pitanje:
Grci (Mala Azija + Grиka) v. domorodci (Sirijci i Egipжani)
Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car Teodozije II. (401-450), koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449). No, Flavijan nije dobio moguжnost
poštenog saslušanja, te je osuрen zajedno s nestorijancima. Osim toga,
sinod je odbijao saslušati poruku sadranu u Pismu pape Leona I. koji je
kasnije isti sinod nazvao razbojniиkim. No, Flavijan i ostali biskupi iz
Antiohije bili su razrješeni dunosti. U Kalcedonu se kolo sreжe okrenulo
kada su osuрeni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. U Dogmatskom pismu Leon I. podupro je carigradskog patrijarha izloivši uиenje
o tzv. hipostatskom jedinstvu dviju naravi u Kristu.
Svaрa izmeрu monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo jenjala. Na
kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime neki
biskup, Jakob, fanatiиni sljedbenik monofizitskog uиenja, osnovao tajni
episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i sirijskoj jakobitskoj
crkvi. Car Zenon je 482. g. monofizitima ponudio tzv. Henotikon (unija) –
vrstu duhovnog mirovnog ugovora. Njime je nijekao zakljuиke koncila
iz Kalcedona. Ovaj je ugovor imao uspjeha na Istoku, no na Zapadu je
izazvao tridesetpetogodišnji raskol. Papa, na иijem se Pismu temeljio
Kalcedon, osjetio se povrijeрenim te je 484. g. iskljuиio Istoиnog imperatora i njegova patrijarha iz Crkve. Monofizitizam se duboko ukorijenio
u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske poteškoжe povezale s narodnim otporom protiv slubene, bizantske crkve. Tamo je bilo krvavih ustanaka
i borbi izmeрu pravovjernih kršжana i monofizita: u Aleksandriji je skupina monofizitskih redovnika iva skuhana u ulju ispred gradske katedrale, a u Siriji je zapaljen samostan i redovnici su umrli u plamenu.
Car Justinijan I., koji je podravao Kalcedon, nastojao je riješiti mono-
70
fizitski prijepor. Kako je njegova supruga Teodora bila monofizitistiиke
vjere, pokušao je oslabiti ekstremiste s obje strane. Godine 544. izdao je
uredbu nazvanu Tri poglavlja. Nju je Zapad ocijenio previše monofizitskom. Suoиen s bezizlaznom situacijom, car je sazvao drugi carigradski
koncil na kojem je Kalcedon protumaиen s aleksandrijskih polazišta.
Izbaиeni su ekstremisti s obje strane (ekstremni monofiziti i nestorijanci). Ipak, koncil nije rezultirao pomirenjem, buduжi da; 1) Zapadna
crkva nije u potpunosti poduprla, 2) Monofiziti se više nisu zanimali za
pomirenje s Carigradom. Djelovali su kao posebna crkva.
Godine 638. car Heraklije pokušao je privoliti obje strane na monoteletizam (jedna volja u Kristu), no monofiziti su na njegov prijedlog
ostali hladni. Car je, svejedno, morao urno riješiti ovu osjetljivu politiиku
temu. Ratovao je s Perzijancima, a monofiziti su prijetili kako жe prijeжi
na neprijateljsku stranu. Heraklije je potom predloio stav prema kojem
Krist ima jednu energiju (monoenergizam). No, tome se oštro usprotivio
Sofronije Jeruzalemski. On je ukazao na иinjenicu da ako energija pripada
osobi, tada Heraklije zapravo tvrdi kako je Trojstvo tri puta stvaralo (tj.
postoje tri odvojena stvoritelja). S druge strane, ako energija pripada
prirodi, Trojstvo je stvoritelj koji je jedanput stvarao. Papa se usprotivio
raspravi i nebiblijskom izriиaju. Predloio je stav prema kojem bi se za
Krista moglo reжi kako je imao jednu volju. Heraklije je doradio vlastiti
prijedlog ustvrdivši kako Krist ima jednu volju (monoteletizam).
Godine 680. car Konstantin IV. je sazvao treжi carigradski koncil na
kojem je osuрen monoteletizam. Papa Honorije je izopжen, kao i carigradski patrijarh Sergije I.
Druga skupina koja je napustila Bizantsku crkvu bila je nestorijanska
crkva: ona se povukla na Istok gdje je joj središte bilo u Edesu. Kasnije
se proširila u Nisibisu, te иak i u Bagdadu. Jaиanjem islama nestorijanci
su se usredotoиili na širenje aristotelskih zamisli arapskom svijetu.
Velikog filozofa su prouиavali sve dok u 12. stoljeжu španjolski znanstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski.
Treжa skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska
monoteletska crkva koju je osnovao Maron sirijski (asket i suvremenik
Ivana Zlatousta) na kraju 4. st. Iako još uvijek postoji u Libanonu, u 13.
stoljeжu se ujedinila s Katoliиkom crkvom. Danas ova crkva ne prizna
bilo koju vezu s monoteletizmom.
71
PELAGIJANIZAM
Irski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u istoиni grijeh dreжi kako se иovjek
moe sвm spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi ivjeli potpuno bezgrešnim ivotom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), što nisu postigli neovisno
o Bogu. Adamov grijeh imao je štetne posljedice po Adama, premda je
isti dao loš primjer donijevši smrt иovjeиanstvu. Bog stvara svaku ljudsku
dušu neovisno. Ona je, kao što je to bio i Adam, neduna i slobodna
izabrati izmeрu dobra i zla. Svima nam je potrebna Boja milost koju
Pelagije shvaжa Kristovom uиenjem i primjerom, a ne Bojom ljubavom
koju Sveti Duh izlijeva u naša srca. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje,
meрutim, ne moe se reжi da nekrštena djeca idu u pakao veж u tzv.
limbus infantum, – mjesto na rubu pakla za nekrštenu djecu.
U Sjevernoj Africi Pelagiju se uиenjem o milosti suprotstavio Augustin:
a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke.
b) Иovjek ne moe ljubiti Boga, ili odgovoriti na Boji poziv bez Njegove inicijative.
c) Krštenje pere ljagu istoиnog grijeha omoguжujuжi nam da, s Kristovom pomoжi, napravimo sve što je potrebno za spasenje. Na svako
dobro djelo navodi nas Bog.
To biblijsko poimanje иovjeka kao zarobljenika grijeha nije se ukorijenilo u Crkvi sve do Augustinova vremena. Rani apologeti i crkveni
oci, ukljuжujuжi Tertuliana i Origena, drali su da je иovjek slobodan
izabrati dobro ili zlo. Na Oranskom koncilu (529) ovakva su shvaжanja
postala slubenom doktrinom, iako osuрen je bio nauk o predodreрenju.
Slubena katoliиka doktrina je preostala uglavnom polupelagijanska.
Augustinska stranka, koja je dalje postajala unutar crkvi, nije bila prihvaжena. Tek je postala ponovno sporna toиka za vrijeme Luthera i
Jansena.
Julijan Eklanumski je Augustinovo uиenje drao manihejistiиkim zbog
pretpostavke da je spolni odnos, ukljuиujuжi i u svrhu razmnoava-nja,
prijenos istoиnog grijeha. Takoрer je odbacivao Augustinov koncept
predodreрenja jer je Pavao tvrdio kako Bog eli da se svi ljudi spase.
Ni u junoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima
o predestinaciji. U tamošnjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan,
uиilo kako иovjek иini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost.
72
MANIHEJSTVO
Manihejci su bili uиenici babilonskog Perzijca Manija (216-276) koji je
u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je on utjelovljenje Svetog
Duha. Njegova religija bila je dualistiиka, gnostiиkoga tipa s uporištem
u iranskom zervanizmu. Djeliжe zoroastrizma pomiješao je s budizmom
i kršжanskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku
i Zapadu. Nauиavao je da je materija zla i da жe se иovjek spasiti ako joj
uspije pobjeжi. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja:
1) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni.
2) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani.
3) buduжnosti u kojoj жe, nakon tisuжgodišnjeg carstva, svjetlo i tama
biti ponovno odvojeni.
Buduжi da je bilo kakvo miješanje naиela nepoeljno, pravi vjernici ne
smiju imati potomstvo. Istu su poruku upuжivali, tvrdio je Manija, i mnogi
veliki proroci. Kada pojedinac spozna da je mješavina svjetla i tame,
moe zapoиeti uklanjati tamu. U pothvatu mu mogu pomoжi posrednici
svjetla poput: Bude, Zoroastera, Isusa ili Manija. Kako bi se proиistio,
mora se suspregnuti od bilo иega što bi ga vezalo za tjelesni svijet (rada,
posjedovanja dobara, uzimanja mesa, braka itd.). Manija je naime
vjerovao, kao i ostali gnostici, da je tvar (materija) zla.
Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djeviиansko roрenje, kao i raspeжe. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, oиito je kasnije pronašla put u
islam.
Manijeva gledišta su zapravo bila proeta klasiиnim gnosticizmom.
Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku ivota, a ona je pak stvorila
praиovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv Sotone i njegovih
demona. No, praиovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame
spasio ivi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju
dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima
prividno tijelo, te dolazi ivjeti na Zemlju prividnim ivotom kako bi
pouиio ljude kako njihova duša svjetla moe pobijediti dušu tame.
Manija je poticao isposniиke vjebe i meditaciju, a njegovi su sljedbenici vegetarijanci vjerovali kako povrжe sadri više svjetlosnih иestica
od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamniиenje tijela. Isus, kao i
ostale vjerske voрe uspjele su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. Nii
»slušaиi« izvodili su jednostavne vjebe nadajuжi se kako жe se reinkarnirati kao »izabrani«.
Zbog tajnih obreda manihejce su sumnjiиili za nemoral i crnu magiju.
73
Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao proglas protiv njih po kojem su,
ako budu uhvaжeni, trebali biti spaljeni иime je stvoren presedan spaljivanja heretika tijekom Srednjega vijeka.
Car Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni
dok je car Teodozije dodatno pooštrio kazne. Godine 385. Priscilijan iz
Љpanjolske pogubljen je zbog manihejstva: prvi kršжanin pogubljen zbog
hereze.
Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su »evanрelje« nosili u Indiju, Afriku i Europu иime su u 4. stoljeжu ugrozili Crkvu. No,
Augustin, Evodije i druge voрe u Crkvi, uspjeli su nadvladati ovo krivovjerje te je do 6. stoljeжa manihejstvo bilo u opadanju na Zapadu.
Paulikijev pokret (pavliжani), koji se širio u Armeniji od 7. – 12. stoljeжa
bio je, po dualistiиkim shvaжanjima, nalik ovome krivovjerju. Paulikijani
su došli u Bugarsku u 10. stoljeжu gdje su pripomogli razvitku bogumila
koji su se širili u jugoistoиnoj Europi u 11. i 12. stoljeжu.
Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijanskofrancuskih podruиja, bile su povezane dualistiиkom tezom o postojanju
ne jednog veж dva boga! Središte njihova uиenja nalazilo se u Bosni gdje
ih se zvalo »krstjanima«. Potkraj 12. stoljeжa u jugoistoиnoj je Europi
došlo do jaиanja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odluиnim
djelovanjem sprijeиio širenje bogumilskog krivovjerja. Naime u Poljicima je, pod vodstvom poznatih bogumila Kaиiжa 1180. g., kamenovan
splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uivale zaštitu zahumskog kneza
Miroslav иija je ena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka.
Splitski je koncil od 1185. g. prokleo »sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju
uиenje« Rimske crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograniиio na Bosnu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogosluje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u kuжama uglednijih иlanova.
Kako bi suzbio krivovjerce, papa Honorije III. poslao je posebnog
legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokušaj je završio neuspješno, te je papa
Grgur IX. zapoиeo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena
ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha.
Bogumilsko krivovjerje ostalo je povijesnim i politiиkim иimbenikom u
obrani zemlje od tuрinskih napada.
74
CRKVENI RED I DOKTRINA
I. CRKVENI RED I SLUBA
U ranoj Crkvi se sluba zapoиela razvijati s nestankom apostola.
1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putujuжi karizmatici; apostoli, proroci i uиitelji (vidi 1 Kor 3,6) – osnivali su i izgraрivali crkve
dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri
(starješine) i рakoni.
Apostoli su prvenstveno bili osnivaиi crkava, a svaka je zajednica
imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sinagoškog upraviteljstva,
iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom.
Potkraj apostolskog razdoblja sve su иešжe nastajala vijeжa starješina
koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se
kao istoznaиnice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri иemu je presbuteros (vrlo
vjerojatno) oznaиavao poloaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik)
odnosio na slubu. Biskupi su nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi.
Isprva je biskup, vjerojatno bio viši prezbiter, najpoštovaniji starješina
koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi meрu jednakima«. Ovakav
sustav voрenja bio je, vjerojatno, preuzet od veжih idovskih sinagoga.
One su imale tijelo na иijem je иelu bio viši starješina tj. »predsjednik« ili
»voрa sinagoge« (Lk 13,14; Dj 18,8). Kršжanski je biskup, иini se, zapoиinjao profesionalno napredovanje kao predsjednik kršжanskih starješina
u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stoljeжa njegov je poloaj dobio na vanosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se
eljelo istaknuti meрu ostalim prezbiterima. Justin Muиenik, sredi-nom
istog stoljeжa, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim voрom
kojega ne naziva biskupom, veж »predsjednikom braжe«.
2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom apostola, u 2. stoljeжu slubu pouиavanja preuzeli su starješine, dok je biskup
(pastor, voрa crkve) obavljao posao apostola i proroka. Рakoni su zadrali stara prava i obveze. Izmeрu starješina (presbuteroi) i рakona (diakonoi) postojale su sljedeжe razlike:
a) рakoni su obiиno doivotno obavljali dodijeljenu im slubu, a iskljuиivo su se iz njihovih redova birali biskupi.
b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam рakona na иelu s arhiрakonom koji je иesto bio imenovan biskupom. Рa-
75
koni su imali tri glavne slube:
I. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje veиere u
podjeli kruha i vina.
II. Bili su иesto odgovorni za manje crkve.
III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), što je zapravo
bila i sluba рakonica. Iako nisu bile ukljuиene u liturgiju, рakonice su
imale posebnu slubu za druge ene.
Dok su рakoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, starješine su djelovali u gradovima gdje su takoрer odravali red u crkvi
iskljuиujuжi, prema potrebi, иlanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv
21,15ss).
3. TREЖE RAZDOBLJE: Poveжanje utjecaja biskupa. U crkvi se javila
potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici
tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk braneжi ga od krivovjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starješine.
I. Jakov je, kao glavni starješina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu.
II. U Sjevernoj Africi biskup je bio sudac, voрa otpora i otac obitelji.
Najиešжe se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici.
III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva
iskrivljena uиenja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sveжenstvom. Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se monarhijski biskup koji
bi nadgledao crkve u gradu. Biskupi pokrajnjih mjesta se nazivali sufragani.
4. ИETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više rastao u najveжim gradovima Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 4.
stoljeжu, udjeljivanja posebnih иasti sve veжem broju biskupa u metropolama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu,
Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsi-ma. Do
tada je Rim bio jedini zapadnjaиki patrijarhat jer su barbari opljaиkali
Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov »pape«. Od vremena
Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije, metropolite.
Iako se na Zapadu više ne rabe, isti crkveni naslovi još uvijek postoje u
pravoslavnim crkvama.
Nakon 4. stoljeжa biskupske su ovlasti proširene na ruralna podruиja
i njihovo seosko stanovništvo. Tako je nastao pojam biskupije ili dijeceze,
tj. teritorijalnog podruиja nad kojim je ovlasti imao odreрeni biskup. S
padom Rimskog carstva i sa slabljenjem graрanske vlasti biskupi su
76
ispunjavali prazninu preuzimajuжi dopunske uloge i sve su više bili pozivani na posredovanje u ivotu puиana. Uz to, osobe glasovite po svojim
graрanskim dunostima ili svojem obiteljskom podrijetlu иesto su bile
imenovane biskupima i pridonosile društvenom prestiu biskupa.
Izbori: prezbitera se obiиno biralo meрu kandidatima koje bi predloilo vijeжe starješina, a koje bi glasovanjem potvrdili иlanovi zajednice.
Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje,
takoрer bi morali potvrditi izbor starješina иime su postojale trostruke
mjere nadzora.
II. DOKTRINA
U borbi protiv krivovjerja Crkva je poduzimala sljedeжe mjere:
a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su
dobili zadaжu braniti apostolsku istinu od krivovjeraca.
b) Ustanovljena je vjerovanje (credo), koju je svaki vjernik morao
nauиiti napamet. Prva crkva nazivala ju je »predajom«. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje odreрujuжi Katoliиku crkvu kao »crkvu prema ukupnom svjedoиanstvu svih apostola« (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa,
ili nekoga drugog).
c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo
protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kruila, kao npr. Tomino evanрelje. Dva su krivovjerja bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i montanizam (pridodavanje Pismu).
III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA
Svih osam koncila bili su ekumenske prirode buduжi da su predstavljali i Istoиnu i Zapadnu Crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile
je sazivao car.
PRVI NICEJSKI KONCIL (325): Osudio je razliиita krivovjerja, osobito Arijevo. Protuarijanskim Nicejskim vjerovanjem naglašena je »potpuna jednakost« Boga Oca i Boga Sina.
PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381): Izdana je Nicejska vjera, dok
su tri krivovjerja osuрena: arijevstvo, macedonijevstvo (odbijao je pri-
77
hvatiti boanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podrala tridesetšestorica
biskupa, te apolinarizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). Koncil je
potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun
иovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se pitanje:
kako Bog moe biti i potpun Bog, i potpun иovjek? Naalost dana su
dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je Krist
imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske škole trudio se oиuvati
jedinstvo Isusa Krista miješajuжi njegovu ljudskost i boanstvo (monofizitizam). Na koncilu u Efezu 431. g. Жiril je osudio Nestorijeve tvrdnje
dok se Leon suprotstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Euti-hijevom
pogledu.
Na Koncilu je takoрer donesena odluka o Carigradu, kao drugom
gradu po vanosti u Carstvu, иime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu drala je kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom mjestu iskljuиivo iz politiиkih razloga. Aleksandrija
je pak sebe drala drugim najvanijim središtem u Carstvu. Iz prkosa je,
stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se više moe saznati u
raspravama o Ivanu Zlatoustom, te Жirilu i njegovoj borbi protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451).
EFEЉKI KONCIL (431) osudio je Pelagijevo krivovjerje, kao i Nestorijevo uиenje prihvativši dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos).
KALCEDONSKI KONCIL (451) osudio je Eutihijevo monofizitsko
uиenje; prihvaжen je stav o Kristu s dvjema naravima, boanskoj i иovjeиjoj (antiohijsko uиenje). Жirilovim pismima se nijekao nestorijanizam, dok se pismo Leona posluilo za obaranje monofizitizma i Eutihija.
Kalcedonsko obrazloenje bilo je izdano kao zaštita protiv иetiri drevna
krivovjerja. U Kristu se nalazi pravo boanstvo (protivno tvrd-njama
Arijevog krivovjerja) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerja) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama
Nestorijevog krivovjerja). Jedno i drugo nisu meрusobno izmiješani kako
je tvrdio krivovjerac Eutihije. Aleksandrijski monofiziti odbacili su
zakljuиke iz Kalcedona, te se zapoиelo s pokušajima mirenja. Isti su
doivjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu.
DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerjem, kao i Origenovo uиenje. Podrano je aleksandrijsko
78
tumaиenja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena
doktrina, koja je odbaиena na sljedeжem Koncilu, o Isusu Kristu koji je
imao jednu volju (monoteletizam). Maria je proglašena »uvijek djevica«.
TREЖI CARIGRADSKI KONCIL (680-681) osudio je monoteletski*
nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevši tvrdnju o Isusu
koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s
ovim pitanjem riješile su se samo od sebe kada su podruиja na kojima su
ivjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana.
DRUGI NICEJSKI KONCIL (787) sazvan je kako bi se riješila nedoumica oko ikona. Podrani su zastupnici uporabe ikona koji su se okoristili platonistiиkom teologijom Ivana Damašжanskog.
ИETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u Nicejskom vjerova-nju
(Duh izlazi od Oca i od Sina – latinski Filioque). Na ovom koncilu zapoиeo
je prvi raskol Istoиne i Zapadne crkve te жe se daljnji koncili odravati
na Zapadu. Istoиna tj. Pravoslavna crkva govori o иetvrtom carigradskom koncilu (879-890), na kojem je osuрen koncil iz 869. g. i rehabilitiran
Focije.
*Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove boanske, a druga iz njegove ljudske
naravi. Energija je pritom bila odreрena kao posebno djelovanje; rad i
zahvati kojima odreрena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se oиito
radi o izrazito mistiиnom tumaиenju onoga što bismo nazvali plodom
Duha. Biti preobraen iz »slave u slavu« zapravo je znaиilo poveжati
odraz boje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput »poboanstvljenje«. Rimski papa odbio je nagaрati oko ovoga pitanja ustvrdivši da je
bolje reжi da je Isus imao dvije volje: ljudsku i boansku.
NEPOVOLJNA STREMLJENJA
Veж je u prvom stoljeжu bilo oиito postojanje dvaju stremljenja: idovskog i poganskog. Iako su iste apostoli odbacili, a Crkva osudila (vidi
Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na Crkvu postao vidljiv u drugom stoljeжu.
Stoga nije sluиajno da se zablude Katoliиke i Pravoslavne crkve mogu
svrstati u iste dvije skupine:
79
idovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog
judaizma (naroиito u Rimu), te su bila izvorom mnogih krivovjerja.
1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobonost i dobra djela.
2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odreрenih dana, crkvenih blagdana, odlaska na hodoиašжa.
3) Sveжenstvo sa zadaжom prinošenja rtava.
4) Starozavjetni pojam obredne иistoжe i neиistoжe; sveжeniиki stale.
5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista.
6) Prihvaжanje apokrifnih knjiga.
Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe
izmeрu poganskih tj. grиkih, te kršжanskih pogleda unošenjem:
a) logosa koji je posrednik izmeрu Boga i materijalnih stvorenja.
b) alegorizacija svega što je u Bibliji dovodilo u pitanje shvaжanje
krivovjeraca o Bogu.
c) Zamislili kršжanstvo kao filozofija, a Bog kao filozofska ideja.
Osim navedenih, sljedeжe zamisli se postupno nameжu:
1) иistilište, 2) kult mrtvih, 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u
kršжanska svetišta, 4) istoиni grijeh vezan je sa spolnim nagonom.
5) Spasenje koje je produljeno, opetovano se ponavlja, i razvodnjavano u sakramentima, иija je uloga udijeliti milost koja usposobljuje vjernika da zaslui svoje spasenje zaslugama.
Od prvog stoljeжa, kada Crkva napušta idovsko-kršжanske (apostolske) korijene, svjedoci smo rastuжeg sinkretizma biblijske poruke. S dolaskom neidova u Crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju kršжanstvu.
Glavni poganski utjecaj, poиetkom drugog stoljeжa, bio je platonizam
koji je nosio obiljeja nekršжanskog spasenja duše oslobaрanjem od zlog
tijela meditacijom i isposništvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o
pokajanju i obraжenju za oproštenje grijeha.
U 2. stoljeжu apostolski oci su prije dušobrinici nego mislioci. Njihov
je izriиaj biblijski sa sve veжim natruhama legalizma i eklezijasticizma
(pretjerane pretenzije crkve). Potonja sklonost moe se objasniti kao
reakcija protiv krivovjerja i vrlo raširenog montanizma, koje su morali
suoиiti. Njih su nasljedili apologeti (Irenej, Justin Muиenik i Tertulijan)
Dovoljno je proиitati djela apologeta kako bi se uvidjela rastuжa razlika
izmeрu njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. Teologija nastaje iz potrebe
obrane vjere, kao i pojašnjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba
uvjeriti a krivovjerce pobiti. Izvrstan primjer toga je knjiga Protiv svih
krivovjerja. Njihovi glavni problemi su bili sljedeжi:
80
1) Apologeti su branili biblijska stajališta (stvaranje, utjelovljenje,
uskrsnuжe) od krivovjeraca za koje je kršжanstvo još jedan u nizu mitova.
2) Morali su ispostaviti odnos izmeрu Starog i Novog Zavjeta, jer
njihovi protivnici su ismijevali Stari Zavjet.
3) Morali su objasniti utjelovljenje onima koji su mislili da nije moguжe
da Bog moe stupiti u vezu s tijelom, jer je materije zlo.
4) Morali su objasniti koncept Trojstva idovima koje su bili monoteisti. svetljenje), ali to na podsjeиa na gnostiиke gledište koje dri da
svaki ima u sebi boansku iskru.
Kao apologet ukljuиen u raspravu s gnosticima Justin se najviše bavio
ALEKSANDRIJSKI OCI
KLEMENT (155 – 220) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar katehetske škole (190). Suoиen
suprotstavljanjem od uglavnom gnostiиkog slušateljstva, izjavio je da je
kršжanstvo prava »gnoza«, a Isus njen veliki uиitelj. Logos je u sredini
njegove teologije, za kojeg je Klement smatrao da je vjeиno sa Ocem i da
je glavni uzroиnik svih stvari. Meрutim, иini se da ga nije posebno
zanimala Isusova иovjeиnost. Njegov put spasenja je neobiиan: meditiranjem o Logosu, иovjek dostie poboanstvljenje. Dakle, Klementova soteriologija je misticizam usredotoиen u Kristu, u kojoj Njegova pasija i
smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu.
Klement je odbacio vjeru u fiziиko uskrsnuжe i milenij. Nakon smrti,
tvrdi on, vjernik treba biti dalje oиišжen vatrom, tako da njegovi grijesi
mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka
u 1. Kor 3,12). On je bio jedan od prvih crkvenih otaca koji je podupirao
ideju иistilišta.
Klementov sljedbenik ORIGEN (185-254) bio je ravnatelj biblijske
škole u Aleksandriji gdje je bio izloen jakom utjecaju platonizma.
Iako veliki teološki znanstvenik, bio je sklon nagaрanju. Kao teološki
struиnjak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim
biskupom, koji je elio upravljati njegovom biblijskom školom, imao je
ogromnih poteškoжa. Kada je bio zareрen, kao starješina u Cezareji,
biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrdeжi da tamo nema što traiti
zbog prethodnog škopljenja, te je Origen morao doivotno ostati u Cezareji. Umro je 254. g. od posljedica muиenja.
81
TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hijerarhiju, bilo je
ishod utjecaja srednjoplatonskih zamisli. Boga Oca drao je izvorom boanstva tvrdeжi kako Sin izvodi vlastito boanstvo od Oca, a Sveti Duh
od Sina. Drugim rijeиima, Origen je vjerovao u stupnjeve boanstva. Sin
je ispod Oca (manje boanstvo od njega), no iznad je Duha (dakle još
manje boanstvo). Upravo je ovako istoиnjaиka teologija gledala na
Trojstvo.
Origen je prvi koristio izraz »vjeиnog raрanja Sina«. Vjerovao je kako
su svi duhovi roрeni ili generirani (a ne stvoreni); Otac i Sin u vjeиnom
su srodstvu kakvo postoji izmeрu onoga koji raрa i onoga koji je roрen.
Zbog utjecaja grиke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga
mu je potreban posrednik koji bi to uиinio za Njega. Iz tog je razloga Sin
morao biti »roрen«. Utjecaj novoplatonizma rezultirao je poistovjeжivanjem Sina i Duha kao emanacije (proistjeиe) Oca.
Tvrdio je kako su duhovna biжa stvorena tzv. vjeиnim (tj. vanvremenskim) иinom, buduжi da vrijeme poиnje samo materijalnom stvaranjem).
Origen je kao platonist pretpostavio da u paralelnom svemiru u kojem
Bog postoji ne postoji vrijeme. Biblija pak tvrdi kako vrijeme ipak postoji,
no radi se o drugaиijem vremenu (»jedan dan je poput tisuжu godina«).
STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod
utjecajem grиke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem жe izraavati vlastitu
svemoж. Vjeиni svijet koje je stvorio Sin je svijet duhova. U tom svijetu
su svi duhovi bile stvoreni jednaki, posjedujuжi jednake vrline i slobodnu volju. Neki od njih su porabili ovu slobodu pozitivno, te su postali
anрeli, dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali demonima. Treжa skupina, koja nije bila ni neposlušna ni poslušna, postala je
ljudima. Njihovo sadašnje stanje je dakle primjereno onome što su иinili
dok su bili duhovi. Ova ideja je sliиna reinkarnaciji. Ustvari Origen dri
kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2). Nakon što je prvo završilo neuspjehom, Bog je zapoиeo
drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sliиne Scofieldovoj
teoriji razmaka. Za Origena je tjelesni svijet ishod grijeha, stoga drugorazredan. Radi se oиito o hinduistiиkim primjesama koje je ovaj prihvatio
putem gnosticizma.
82
UTJELOVLJENJE: Origenovi pogledi na utjelovljenje nastojali su oиuvati grиku pretpostavku da Bog ne moe patiti. Zakljuиio je da je Sin,
kako bi postao иovjekom, trebao pomoж neposrnulog posredniиkog duha
iz prijašnjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom ivio, patio, i umro
u ljudskom tijelu. Na taj je naиin Origen traio oиuvati grиku ideju da
Bog ne moe patiti.
DUЉA: Dri kako je duša, koja je u rodu s Bogom, primorana ivjeti
u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla duša
koja se ujedinila s Logosom (naиelom razuma). Zlo nastaje zbog odsutnosti dobra dok zlouporaba иovjekove slobodne volje, a ne istoиni
grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupno, a iskupljenje za
grijehe stalan postupak. Buduжi da nitko ne umire savršen, svi moraju
nakon smrti proжi kroz vatru proиišжenja (иistilište). Dakle, Origen je
poistovjeжivao pakao s onime što nazivamo иistilištem.
OKAJANJE: Cijelo je иovjeиanstvo, tvrdio je, zbog grijeha, s pravom
u vlasti Sotone. No, kada je Sotona napadao razapetog Krista, prekoraиio
je svoja prava na grešnike (buduжi da je Krist bio savršen), te je kanjen
oduzimanjem иovjeиanstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je
smrt otkupnina koja je isplaжena Sotoni dok je razapinjanje na kriu, i
ono što je slijedilo, bio naиin da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shvaжanje
u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je meрu prvima pretpostavljao, kako ne samo da postoji moguжnost da se na kraju
svi spase (gr. apocatastasis, tj. univerzalizam), veж bi Sotona mogao prestati иiniti zlo, buduжi da i on ima slobodnu volju te moe se predomisliti.
BIBLIJA: Boreжi se protiv pogana, koji su upuжivali površne kritike
Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano »poduhovljavao« i alegorizirao
nehotice je podcjenjujuжi. Buduжi da je Biblija sredstvo za prenošenje
duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidlaиiti oko njezine povijesne
istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet drao skupinom tekstova
koji kršжanstvu mogu sluiti kao dokazi i alegorizacije. Prema njemu
biblijski tekstovi sadre tri razine znaиenja:
a) Doslovni smisao
b) Moralnu primjenu teksta na dušu
c) Alegorijsko, ili duhovno znaиenje, otkriveno je iskljuиivo onima s
posebnim darom razluиivanja (usp. Akvinsko shvaжanje o mistiиnoj spoznaji).
83
Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egipжana), ATANAZIJE
(293-373) je imao nadimak »crni patuljak«. Bio je bliski prijatelj egipatskih pustinjaka i postao je puиkim junakom. Bio je pod utjecajem grиke
filozofije. Vjerovao da proslavljenje иovjeka (vidi 2. Pt 1,4) znaиi njegovo
poboanstvljenje. Ovo pokazuje utjecaj platonizma, koji nije pravio razlike
izmeрu boanskog i ljudskog. Prema platonizma иovjek je boan-ska
iskra zarobljena u tijelu. Pored toga, nikada nije bio siguran je li Isus
imao ljudsku dušu ili ne. Njegov uиenik Apolinar ustvrdio je kako je
boanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskog duha. Ovo je smatrao
nunim, jer je vjerovao da je ljudski duh (um) sjedište grijeha. Apolinar
je bio stoga monofizit, koji je utjecao na Жirila i na teologiju aleksandrijske crkve.
Takoрer je vjerovao kako je иovjek, prije pada, vrijeme provodio razmišljajuжi o Rijeиi (obliиju Oca), te da njegov um nema nikakve veze s
tijelom. On je nadilazio tjelesne elje i osjeжaje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. No, Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i
poиeo uviрati svoje tijelo i osjeжaje, i tako pao u tjelesne elje. Naravno
Atanazije je elio reжi da je prije Pada иovjekov um dominirao njegovim
tijelom a da su nakon Pada njegove tjelesne poude zarobile njegov um,
ali se izrazio na naиin u kojem se oиitovao utjecaj grиke filozofije.
Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost poloaju
Svetog Duha. Mala egipatska skupina Tropici nauиavala je boanstvo
Sina, ali ne i Svetog Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup
Serapion pisao je Atanaziju traeжi savjet i Atanazije je odgovorio u nizu
pisama Pisma Serapionu. U ovom djelu tvrdio je da je Duh boanski i
dolazi od Oca (no ne od Sina).
LATINSKI OCI
Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160-245) obratio
se u Rimu, a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Napisao je
rjeиnik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sвm izmislio) naposljetku su prihvaжeni kao pravovjerje, a u opжu su uporabu
ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«. Ipak je vjerovao kako je
Logos, do stvaranja, bio naиelo razuma a ne osoba.
S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako
nije uviрao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma po pitanju naravi
Boga i duše. Na kraju je postao иlanom montanistiиke sekte иija je
puritanska etika bila povezana s prakršжanskim oduševljenjem. Neki
84
ljudi tvrde da je Tertulijan ostavio Crkvu da bi osnovao svoju sektu. U
svakom sluиaju njegov montanizam ga je иinio sumnjiv u oиima Crkvi.
Drao je kako je teško odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upuжivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o »podkršжanskoj«
knjizi. Pokušavajuжi pomiriti Stari zavjet s kršжanstvom, razvio je vlastitu
inaиicu kršжanstva; tzv. »pokršteno idovstvo«. Njegov sljedbenik Ciprijan »miješao« je kršжanske propovjednike sa starozavjetnim sveжenicima i kršжanske obrede sa starozavjetnim rtvama.
Veжina je, meрutim, izbjegla poteškoжe na ovom podruиju alegorizirajuжi i »produhovljujuжi« Stari zavjet.
O Crkvi misli Tertulijan potpuno montanistiиki. Crkva je nevidljivo
društvo koje se sastoji od pneumatika i psihika (carnales). Apostoli su
vlast dobili personalno i zato ne postoji apostolsko nasljedstvo. Vlast
nauиavanja dobiva se neposredno od Duha Svetoga kao posebni dar; to
dobivaju samo izabranici. Krštenje koje podjeljuju heretici nije valja-no.
Potvrda je savršeno krštenje. Realnu prisutnost, protiv Marciona, brani
suviše realistiиki, dokazujuжi prisutnost samoga raspetoga tijela Kristova.
Kao katolik priznavao je Crkvi vlast opraštanja grijeha, a kao montanist
poricao. Naиin na koji je Tertulijan shvaжao Crkvu izazvao je kasnije
mnoge poteškoжe. Isticao je, moda zbog montanistiиkog utjecaja, kako
apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Boja predstavnica. Njegovo
tumaиenje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci
nemaju pravo koristiti, kasnije je posluilo svima (naroиito Ciprijanu),
koji su to traili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo
iznad, i izvan, domašaja suda Pisma.
U trinitarnu teologiju prvi je uveo tres personae, una supstantia. U tajnu
izloenja Bojih osoba Tertulijan ne ulazi. Usvaja razliku meрu Logos
endiathetos (ratio), koje je veж do stvaranja bilo res et persona, te Logos
proforikos (sermo, verbum) poslije stvaranja. U izlaenju Duha Svetoga
ima dvije formule: “a Deo et Filio” i “a Patre per Filium”. Sve što postoji
je “corpus”, prema tome i Bog i duša, ali pri tome misli Tertulijan na
supstanciju.
U kristologiji uиi o dvije naravi u Kristu, naglašavajuжi osobito иovjeиansku narav protiv doketa. Na alost u tome ide predaleko, te se
izraava protiv djeviиanstva Djevice Marije in partu i post partum.
U soteriologiji dri se predanja. Posljedica grijeha je damnatio ad mortem
иitavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudsku usadena sklonost
na zlo. Duša иovjeиja je tako zaraena istoиnim grijehom, da je ona semen
Satanae, tradux damnationis. Tertulijan zastupa traducionizam. Иovjeиanstvo je otkupljeno smrжu Kristovom.
85
Krštenje je drao obredom velike moжi. Prema njemu, voda, zahvaljujuжi imenu koje se nad njom zaziva, ima moж oиistiti иovjeka od grijeha. Takvo je praznovjerje znaиilo da se mogu krstiti ne samo bebe, veж i
posmrtni ostatci (obiиaj koji je kasnije osuрen na koncilu u Kartagi 397.g.).
Tertulijan, kao odvjetnik, je takoрer razvio teologiju zasluge .
U eshatologiji Tertulijan je milenarist. Uиi dvostruko uskrsnuжe.
Najprije жe uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuжu godina. Ostali
жe uskrsnuti na strašnom sudu. Duše muиenika ulaze odmah u nebo, a
ostali moraju иekati ad inferos. Odavde se oslobaрaju molitvama ivih.
CIPRIJAN (200-258) Roрen u Kartagi, iz plemiжke pozadine, obratio
se Kristu 246. g. a tri godine kasnije zareрen je za biskupa. Bio je odvjetnik kao i Tertulijan. Meрutim, njegova ga je logika odvela, u teološkom smislu, predaleko. Drao je da se, prema uиenju Starog zavjeta,
trebaju prinositi rtve. Buduжi da je Stari zavjet Boji zakon, kršжani
moraju imati rtvu koja bi, na neki naиin, bila povezana s euharistijom
(koju Ciprijan smatra kršжanskom rtvom ponovljenog posveжenja). Ovim
иinom poistovjeжujemo se s Kristovim posveжenjem, koja se ponavlja
tijekom euharistije. Ipak Ciprijan je dalje tvrdio da euharistija na
tajanstven naиin koristi mrtvim vjernicima, što dokazuje da je za njega
euharistija ponovljena i Kristova rtva (katolici bi rekli da je rijeи o ponavljanju prve euharistije, ali to je na kraju krajeva ista stvar).
Prema Ciprijanu kršжanski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sveжeniku. Svaka je crkva imala samo
jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko nasljeрe
(preko polaganja ruku) sve do apostola na иijem je иelu bio Petar. Kako
bi ojaиao vlastiti poloaj u borbi protiv donatista, naglašavao je biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shvaжanju Crkva je kršжanska inaиica
izraelskog naroda, s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja.
U krštenju, meрutim, nije vidio sliиnost sa starozavjetnim obrezanjem. Meрutim, ipak ga je drao magiиnim obredom, koji se mora obavljati nad dojenиadi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati.
Ciprijan se morao razraиunati s donatistima iz Kartage, i rimskim novacijanistima. Sukobljavali su se na pitanju ponovnog krštenja, i ukljuиenja u Katoliиku crkvu raskolniиkih ili posrnulih kršжana. Stjepan je
pokušao Ciprijanu nametnuti umjereni stav, no Ciprijan je tvrdio kako
odgovor treba ponuditi svaki biskup za sebe. Time se suprotstavljao
tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi
moraju pokoravati. Otpor prema poиecima papinstva, u Sjevernoj Africi
86
i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen.
Istoиna crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najviše se bavila
teološkom mišlju. Do 4. se stoljeжa, meрutim, iscrpila. Zapad se u to
vrijeme više zanimao za zakonsku i praktiиnu stranu (posebno Tertulijan).
Tek u 5. stoljeжu, i nadalje, Zapad preuzima vodeжu ulogu za što je zasluan izuzetan иovjek, Augustin. Istok je imao sklonost prenaglasiti
produhovljenje, dok je Zapad prenaglasio doslovnost.
AMBROZIJE (339-397) je bio kultivirani plemiж, koji je rabio vlastite
darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskupom nakon što
je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao odrati mir
izmeрu katoliиkog i arijevskog kandidata na izborima za novog biskupa.
Na taj je naиin postao biskupom Milana, novog glavnog grada Zapadnog
carstva za vrijeme Teodozija I. Sav svoj imetak razdijelio je siromasima
i provodio vrlo strog asketski ivot. Osim toga revno je propovijedao u
crkvi. Augustin zahvaljuje svoje obraжenje uglavnom ovim Ambrozijevim
propovijedima.
S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tumaиenja, kao i zamisao da
se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina
transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazloena na Иetvrtom lateranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom je Ambrozije bio takoрer jedan
od prvih mariologa na Zapadu.
Ambrozije je takoрer uvodio antifoniиko pjevanje. Prema nekima иak
je napisao Te Deum. Zajedno sa imperatorom Teodozijom Ambrozije je
poznat kao arhitekt srednjovjekovnog zakonodavstva. Okolnost da je
Milano bila carska rezidencija za Ambrozijeva vremena, morala je
konaиno i Ambrozija, nekadašnjeg politiиkog иovjeka, uvuжi u politiиke trzavice.
Za 24 godine svoga biskupovanja preivio je 4 cara. Gracijan (375.
do 383.) ga je poštivao kao oca. Osobito oštar sukob izbio je izmeрu
Ambrozija i Justine, majke Valentinijanove, jer je ova pogodovala arijevcima; drugi oštri sukob imao je s carem Teodozijem Velikim, koji je u
Solunu u kazalištu, radi pokušaja pobune, dao poklati 7000 ljudi (390.).
Ambrozije nije mirovao dok Teodozije nije ovaj zloиin javno okajao u
milanskoj crkvi (morao je odloiti sva svoja carska insignija, baciti se na
koljena i moliti za oproštenje). Caru je to dranje Ambrozijevo imponiralo
pa je rekao: »Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno biskupske
иasti, a to je Ambrozije«. Na taj naиin je preteиa stava srednjovjekovnih
papa prema sekularnoj vlasti. Kad je Teodozije umro, drao mu je
87
Ambrozije nadgrobni govor (395.). Ambrozije je, meрu ostalim, upotrijebio svoj ugled da oиisti od arijevaca Ilirik. God. 376. on se nalazi u
Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), metropoli Ilirika, i tu postavlja pravovjernog biskupa Anemija. God. 378. bio je na saboru u Sirmiumu. Danas
njegovi posmrtni ostaci lee u bazilici u Milanu.
AUGUSTIN (354-430) je roрen u Tagasti (današnjem Aliru). Majka
(Monika) je mu bila kršжanka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je
imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest godina ivio s prilenicom.
Potom se zapoиeo kretati meрu manihejcima. Kada je postao profesorom retorike na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamošnji biskup
Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o manihejstvu.
Naime Augustin je nekada pokušavao иitati Stari zavjet, no kako je
odrastao na grиkoj filozofiji odbojna mu je bila njegova »sirova i neduhovna narav«. Tako se okrenuo manihejstvu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izriиito
alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške dijelove
Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik, spremno je
prihvatio poruku. Ušao je u krug novoplatonista, no došao je do zakljuиka kako mu filozofija ne daje snagu da ivi novim ivotom. Proиitao je Pavlove poslanice i doivio obraжenje. Privuklo ga je isposništvo i povukao se na jezero Como u Italiji. Kada se vratio u Sjevernu
Afriku, zajednica u Hipponu (današnja Annaba u Aliru) ga je pridobila
i postavila za biskupa. On se odao isposništvu utemeljivši mali samostan. Uskoro se ukljuиio u raspravu oko donatizma zakljuиivši kako je
jedini naиin rješavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo« neistomišljenike globom i progonstvom. Time je stvorio presedan kojim жe se kasnije okoristiti inkvizitori.
Augustin je doivio propast rimske vlasti u Sjevernoj Africi i navalu
Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale
kršжane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu nakon njegove
smrti, Vandali su zauzeli i opljaиkali Hippon. Tijelo njegovo poиiva u
Paviji u crkvi Petra.
Augustin je puno pisao; njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemiиka protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska, pisma i govore: od Confessiones (Ispovijesti), do rasprava o razliиitim teološkim pitanjima. Glavnu je raspravu
imao s Pelagijem. Kada je opljaиkan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu
(gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju.
88
U trinitarnom uиenju Augustin razlikuje boanske osobe po relacijama. Svako djelovanje Boje ad extra proizlazi iz biti Boje i zato je zajedniиko svim trima osobama. Ovo vrijedi i za teofanije Staroga zavjeta
koje su иesto neki Oci pripisivali Sinu. Izlaenje Duha Svetoga od Oca i
Sina zasniva se na izlaenju od Oca. Sin ima s Ocem sve zajedniиko, pa
i nadisanje Duha Svetoga. Kristologija Augustinova takoрer je jasna. U
Kristu su dvije naravi u jednoj osobi. Iz ovoga sjedinjenja izvodi kao
posljedicu communicatio idiomatum.
Augustin je takoрer napisao iznimno djelo, O dravi Bojoj, koje je
kasnije postalo priruиnikom odnosa izmeрu Crkve i drave u zapadnom
kršжanstvu. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga pljaиkanja Rima kada su
mnogi postavljali pitanje: Zašto Bog dopušta pad glavnog grada kršжanskoga carstva? Augustin odgovara:
a) Crkva nije drava. Ne postoji kršжansko carstvo.
b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni kršжani. Te
dvije skupine biti жe konaиno odvojene tek na zadnjem sudu (protivno
Donatu).
c) Prava Crkva se sastoji samo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju).
Predstavnik Istoиne crkve, Euzebije Cezarejski, nije se slagao s njim.
Vjerovao je kako je Konstantinovo kršжansko carstvo, Boje carstvo na
zemlji!
Augustinov najveжi teološki doprinos odnosi se na pitanja milosti,
predodreрenja i istoиnog grijeha. Glede istoиnog grijeha Augustin
izravno pobija uиenje Celestinovo (uиenik Pelagijev), gdje ovaj izjavljuje
da je Adamov grijeh naškodio samo Adamu a ne ljudskom rodu, te da
su tek roрena djeca u stanju u kojem je bio Adam prije svoga pada.
Tvrdio je da su:
1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke.
2) Иovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne uиini prvi korak, иovjek se
ne moe odazvati Bojem pozivu.
3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omoguжava kršжanima da
proizvode plod Duha, koji zaslui spasenje.
4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju.
5) Augustin nije drao da su svi kršжani odabrani. Prema njemu neki
su privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi
vjeиno spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost)
spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu жe saznati tek u
89
nebu. Augustin je prisiljen doжi do ovog zakljuиka (da su svi vjernici na
poиetku spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava odabrane,
provoрena je putem Crkve i sakramenata.
Zapadna je Crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shvaжanje predodreрenja. Prema Augustinu Bog je od vijeka predodredio toliki broj za vjeиno spasenje, koliko ima palih anрela. Predestinacija nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote
Boje. Predestinirani su svjedoci vjeиnog milosrda Bojeg. Ovo se ne
protivi pravednosti Bojoj, jer nijedan иovjek nema prava na milost. Svi
ostali ljudi pripadaju k massa perditionis i izgubljeni su zbog osobnih
grijeha ili zbog istoиnog grijeha, a ne zbog predestinacije. Dakle Augustin nije vjerovao u dvostruko predodreрenje, iako neki struиnjaci
tvrde da je to logiиki zakljuиak njegovog uиenja. Kao što predestinirani
proslavljuju milosrрe Boje, tako ovi proslavljuju pravednost Boju. Na
pitanje, kako se ova teorija slae s rijeиima pisma: Bog hoжe da se svi
ljudi spase (1 Tim 2,4), odgovara Augustin da ovdje »svi ljudi« znaиi
sve klase ljudi ili drugim rijeиima: Nitko ne biva blaenim, osim ako
Bog to hoжe (Ench., 103, 2).
Njegovo izuzetno iskustvo Boje milosti, kao i nepoznavanje istoиne
teologije i grиkog jezika, omoguжilo mu je udaranje novih teoloških puteva. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shvaжanja grijeha. No, moe ga se promatrati i kao oca Rimokatoliиke
crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove novoplatonske
prošlosti. U njemu platonizirano kršжanstvo poprima najrazvijeniji oblik:
1) Spasenje ukljuиuje kretanje pomoжu sustava boanske milosti, isposniиkih vjebi i meditacije; od nieg tjelesnog do višeg duhovnog svijeta.
2) Bog je ideja (nepromjenljivo biжe), a ne dinamiиan Bog koji djeluje.
3) Grijeh je povezan sa spolnom eljom. Ardor libidinis u zakonitom
braku za nj je prenosilac istoиnoga grijeha.
4) Sakramenti produuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Djelo spasenja produuje Crkva. Izvan nje nema spasenja. Kri je
odraz vjeиnoga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom.
Augustin je smatrao da je opravdanje proces koji traje иitav ivot. Jasno
uиi realnu prisutnost i rtveni karakter euharistije.
5) Kri prestaje biti središte vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto
preuzima utjelovljenje, tj. spasenje zahvaljujuжi savršenom Kristovom
ivotu.
90
6) Podupire se amilenijalizam i mariologije (Marija je suotkupiteljica
ljudskoga roda i bez svakoga grijeha). Prema njemu, poslije smrti duše
dolaze u had (podzemlje) i tamo иekaju uskrsnuжe, prema tome da li su
duše pravednika ili grešnika. Za neke je ovo mjesto иišжenje (иistilište).
Poslije uskrsnuжa blaenici жe uniжi u nebo.
JERONIM (347-420) je bio veliki uиenjak Zapadne (latinske) crkve.
Roрen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, u današnjem
Grahovu, od kršжanskih roditelja. Jeronim je najveжi polihistor patristiиkog doba i najbolji poznavatelj latinske klasiиne knjievnosti. Osim
toga savršeno je vladao grиkim i idovskim jezikom. Jeronim nije ni
mislilac ni bogoslov kao Augustin, ni govornik ni pastir kao Ambrozije
ili Leon. On je uиenjak, iza Augustina najveжi meрu latinskim Ocima.
Jeronim je imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je poиeo
vjerovati u Krista, odao se isposništvu i ivotu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Buduжi da me oprao Krist,
ne trebam se više prati.« Zakljuиio je kako жe suzbiti maštanje o seksu
ako bude uиio hebrejski! Na kraju je postao najveжim struиnjakom za taj
jezik na Zapadu, иak veжim od Origena. Kasnije zareрen, stigao je u Rim
gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatraio da ponovno
prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod naиinjem je prema
Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio novi latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima – Vulgatu.
Meрutim ne treba Jeronimu pripisati integralan prijevod, jer je za neke
dijelove naиinio samo reviziju veж postojeжeg latinskog prije-voda.
Deuterokanonske knjige je izostavio.
Napisao je i mnoge struиne komentare.
Prvi je hodoиastio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem
su, potom, sagraрena svetišta. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se
odluиio nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili
njegovi teološki neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doivio
propast Rimskog Carstva i pad Rima. Umro je pišuжi veliki komentar na
proroka Jeremiju g. 420. Njegovo tijelo od 14. st. poиiva u crkvi Marije
Velike (S. Maria Maggiore) u Rimu.
Bio je poznat po nagloj i svaрalaиkoj naravi. Pogrdno se izraavao o
vlastitim protivnicima, koje je nazivao »dvononim magarcima«. U sukobu s arijevcima našao se na strani konzervativaca. U knjiici pod naslovom Adversus Jovinianum (Protiv Jovinijana) napao je brak, dok je u
91
djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djeviиanstvu.
Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija.
Bio je izloen kritici iz sljedeжih razloga:
1) Usprkos Augustinovim protestima, usudio se ponovno prevesti
Bibliju. Nakon smrti pape Damaza, a po dvogodišnjem boravku u Rimu,
te zbog intriga tamošnjeg klera (bunili su se protiv prijevoda), Jeronim
napušta grad i odlazi na Istok.
2) Snano je zagovarao celibat.
3) Promicao je istoиnjaиke nekršжanske oblike redovniиkog ivota.
Njegov se doprinos razvoju katoliиanstva sastoji u sljedeжem:
1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovništva. Popularizirao je
Pahomije.
2) Bio je ukljuиen u raspravu oko Marije. Helvidije, koji je zagovarao
brak suprotstavljajuжi se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je
kako je Josip, nakon Isusova roрenja, odravao braиne odnose s Marijom.
Jeronim se razbjesnio napavši Helvidija u knjiici Protiv Helvidija gdje je
»dokazao« vjeиno (trajno) djeviиanstvo »Marije majke Boje«. Drao je
kako su Isusova braжa Josipova djeca iz prethodnog braka.
3) Odobravao je mnoge »sumnjive« obiиaje: hodoиašжa, štovanje posmrtnih ostataka muиenika i svetaca, paljenje svijeжa na svetištima, kao i
traenje posredništva u molitvi. O ovim obiиajima je napisao u Knjiicu
Contra Vigilantium (Protiv Vigilancija) koju je иitalo mnogo ljudi, te ih je
naposljetku prihvatila Crkva.
4) U eshatologiji iskljuиuje milenarizam i Origenovu apokatastazu,
pa uиi vjeиnost muka i realnu vatru u paklu. Kao i Ambrozije, Jeronim
misli da жe na vjeиne muke biti osuрeni samo negantes et impii, dok svi
drugi kršжani, pa i peccatores et iniqui, bit жe spašeni poslije dugog trpljenja.
GRGUR I. VELIKI (540-604) dre posljednjim od иetiriju struиnjaka
(doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina).
Upravo se njega moe promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Naime nauиavao je mješavinu augustijanstva i popularnog katoliиanstva, koje je bilo rašireno u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Grgur
nije bio spekulativac, niti originalni teolog. Uglavnom slijedi Augustina
u pitanju milosti i predodreрenja. Razvio je Origenovu predodbu o
Kristovoj smrti kao otkupnina koja je isplaжena Sotoni. Рavao je dobio
pravo nad palim иovjeиanstvom, što Bog mora poštivati. Jedini naиin na
92
koji se иovjeиanstvo moe otpustiti iz sotonske vlasti I porobljavanja
jest u tome da se рavao navede na prekoraиivanje ograniиenje njegove
vlasti,, иime жe biti prisiljen odustati od svojih prava. No, kako to postiжi?
Grgur tvrdi da se to moe postiжi tako da brzgrješna osoba uрe u svijet,
ali u obliku obiиne grešne osobe.. Рavao to neжe primijeniti sve dok ne
postane prekasno: zahtijevajuжi imati svoju vlast i nad tom besgrješnom
osobom, рavao bi trebao prekoraиiti ograniиenje svoje vlasti, a time bi
morao odustati od svojih prava.
Preuzima i produbljuje dostignuжa tradicionalne kateheze u pitanju
sakramenata i praksi dobril djela. Unaprijedio je doktrinu o иistilištu,
iako je proglašena dogmom tek 1439. g. na koncilu u Firenzi. Vjerovao
je kako duše u иistilištu mogu biti osloboрene prinošenjem rtava na
misi. Ohrabrio je neka praznovjerja toga vremena; primjerice štovanje
relikvija. Kritizirao je biskupa iz Carigrada, zato što si je ovaj prisvajao
titulu univerzalnog patrijarha ili pape.
Roрen je oko 540. g. u Rimu. Veж kao mladiж od jedva 30 godina, obnašao
je иast gradskog prefekta. Toliko je bio zaokupljen ljubavlju prema
kršжanskoj savršenosti da je vlastitim sredstvima podigao 6 samostana
na Siciliji i sedmi u Rimu pod imenom Andrije, u kome je, odrekavši se
svijeta provodio svoj ivot, ali ne dugo. Njegova svetost i uиenost brzo
je došla na glas. Papa Benedikt I. zaredio ga je za sveжenika. Papa Pelagije
II. poslao ga g. 579. u svojstvu apostolskog nuncija u Carigrad. Љest
godina poslije bude mu povjerena druga dunost: privlaиenje Angla na
kršжanstvo. No ubrzo zatim, poslije smrti Pelagijeve (590.) izabran je
rimskim biskupom i uz veliko slavlje naroda posveжen u bazilici Petra.
Njegovo иetrnaestgodišnje papinsko vladanje bilo je vrlo burno. U cijeloj
Italiji bjesnila je kuga i glad. Rim su ugroavali Langobardi, a sa strane
Bizanta bilo je opet ugroeno crkvena jedinstvo. Poslije uvedenih
Markovih procesija kuga je prestala. Spretnim diplomatskim potezima
s langobardskim prvacima, postavio je temelje kasnijoj politiиkoj veliиini
papinstva. Kad je carigradski patrijarh Ivan Isposnik prisvojio sebi naslov
ekumenskog patrijarhe (oikoumenikos), te time htio doжi i do nekog primata nad cijelom Crkvom, Papa Grgur odustao je od istovjetnog naslova
»universalis papa«, i uzeo si naslov »servus servorum Dei«. Veliku radost
doivio je u pokrštenju Angla, kamo je poslao opata Augustina sa 40
monaha. Prestrogi asketski ivot i neumorna radinost, iscrpli su njegove
tjelesne sile do te mjere da je stalno pobolijevao. Umro je 12. oujka 604.
g.
93
HILARIJE IZ POITIERSA (Poitiers, oko 300. - Poitiers, oko 368.) Bio je biskup Poitiersa i istaknuti bogoslov Zapada. Zbog svog tvrdog
stava u borbi protiv arijevske hereze, prozvali su ga "Atanazije Zapada"
(Atanazije Aleksandrijski).
Prema Jeronimu, roрen je u gradu Poitiersu u Akvitaniji u drugom
desetljeжu 4. stoljeжa. Potekao je iz plemiиke obitelji, tako da je dobio
klasiиno obrazovanje i u mladosti se posvetio prouиavanju filozofije. Po
predaji, иitanje Novog zavjeta, posebno Evanрelja po Ivanu, potaklo ga
je, da se krsti i primi kršжanstvo.
Godine 350., izabran je za biskupa u rodnom gradu, iako je do tada u
braku. U sporu oko Arijevog uиenja, odluиno je stao na stranu Atanazija
Aleksandrijskoga, i aktivno se suprotstavio Arijevoj herezi. Zbog toga
ga car Konstancije II. protjerao u Malu Aziju.
U razdoblju od 356. do 359., Hilarijev najznaиajniji bogoslovski rad je
rasprava "O Trojstvu", posvecena dokazu o boanstvu Sina, zatim esej
"O savjetima".
Godine 360., Hilarije je zatraio od cara Konstanca dozvolu sudjelovati
u novom Carigradskom saboru, ali mu je odbio. Ipak, 361. godine Hilariju
je dozvoljeno da se vrati u Galiju, gdje je nastavio svoju borbu protiv
Arijeve i drugih hereza.
Hilarije je umro 13. sijeиnja 367. godine. (izvor: Wikipedija)
POSLJEDICE KRIVIH SHVAЖANJA
Posljedice krivovjerja i pogrešnih zamisli bile su dalekosene. Dovele su do pojave islama, Katoliиke i Pravoslavne crkve koje sadre
mješavinu biblijskih i nebiblijskih shvaжanja. Prvo жemo razmotriti utjecaj ovih shvaжanja na pravoslavlje i katoliиanstvo.
1. PRAVOSLAVNA I KATOLIИKA CRKVA
Neki vidovi teologije Pravoslavne crkve razlikuju se od istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi vaan
utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obiиno vladala Istoиnim kršжanstvom.
Crkva je nakon prvog stoljeжa bila odsjeиena od idovskih korijena.
Zbog toga je padala pod sve veжi utjecaj novoplatonizma. Mnogi su uиeni
ljudi, i takve filozofske pozadine, došli u Crkvu. Crkva koja je ostala
bez hebrejskih korijena poиela je pogrešno tumaиiti neke temeljne izraze
94
koji su se rabili u Pismu (»Rijeи«, »svjetlo«, »jedinorodan«, »tijelo« i dr.).
Glavne postavke platonizma bile su:
1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja).
2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i zlo.
3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni
u nebeski svijet zamisli.
Biblija, meрutim, kae da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar (iako ga je u meрuvremenu grijeh izopaиio i pokvario). Nebo nije nestvoreni svijet ideja, veж iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo
po sebi nije zlo nego dobro. Upravo жe tijelo uskrsnuti, jer иovjek bez
tijela nije potpuna osobnost. Иovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, veж što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo, veж иovjekova grešna narav. Grijeh je prekinut odnos izmeрu dviju osoba uzrokovan иovjekovim
ponosom i samodostatnošжu. Grijeh je došao na svijet povijesnim padom иovjeka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Bojeg Sina koji je
svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što иovjek ne
moe uиiniti. Problem nije metafiziиke naravi, veж se radi o povijesnom
problemu svakoga pojedinca osobno.
Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu?
1) Kristovo djelo. Djelo, koje je Isus Krist uиinio na kriu jednom i
zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu« (misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki dogaрaj na zemlji odraz je onoga što se
dogaрa u nebu. Stoga je Isusova smrt na kriu za naše grijehe, koja se
zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena.
Buduжi da je ono što se dogaрa u nebu vanije od onoga što se dogaрa
na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan
proces. Isus je u nebu još uvijek na kriu; on trpi zbog naših grijeha.
Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono što se
dogaрa u nebu. Ipak Katoliиka crkva ne se slai s ovom idejom.
Buduжi da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramenata (sredstvima milosti). Potrebno je takoрer proжi kroz иistilište kako bi se pretrpila kazna
za oprostive grijehe. Pojam иistilišta potjeиe izravno od Platona.
Biblija kae da je иovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i prostoru (ne
izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vrijeme i prostor
kako bi jednim иinom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Boje uvjete
(pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vjeиno spasenje
jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela). Nijeиuжi Kristovo
svršeno djelo, neki Crkveni oci su nesumnjivo nijekali njegovo boanstvo.
95
Knjievnost drugog stoljeжa, koja se bavi euharistijom, prepuna je
nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju veиeru »rtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je »mjesto rtvovanja«
dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu
formulom posveжenja promijeniti kako bi dobili moж utiskivanja vjeиnog
ivota u duše i tijela vjernika. Ako je Istok bio sklon prevelikom naglašanju produhovljenja, Zapad je previše naglasio doslovnost. Tertulijan
tvrdi da je euharistija »sudjelovanje« u rtvi, koja se prinosi na Bojem
oltaru«, te govori o »ponavlanju Kristove rtve«. Hipolit Rimski (u. 235)
tvrdi da je Rijeи »pripremila svoje tijelo i svoju krv, koje su dnevno
izloene kao rtva na mistiиnom i boanskom stolu kao spomen tog
prvog stola tajanstvene Gospodnje veиere«.
2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako veж nije zlo, dvojbene
vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposništvom kako bi se pomoglo
duši da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma,
sazdan temelj redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna
elja koja je, pak, povezana s grijehom.
3) Teologija zasluge: Zapadna crkva je bila pod jaиim utjecajem otpadniиkog idovstva nego Istoиna crkva. Ova ideja se pojavila u Kartagi
gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je,
govoreжi o pokajanju, ustvrdio kako je Bog zadovoljan rtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslušnošжu Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Tertulijan svrstava u suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele
Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije takoрer bio pod
njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, ivjevši bez-grešnim
ivotom poslušnosti, zasluio slavu i uzvišenost. Grgur I. Veliki je potom
ustvrdio kako je Isus takoрer zasluio spasenje, iako ga nije trebao (buduжi
da je savršen). Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene
posredstvom Crkve. Takoрer u Sjevernoj Africi donatis-tiиka crkva je
razvijala ideju da se zasluge njenih ispovjednika mogu prenositi drugima,
posebno apostatima. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se
zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno saиinjavaju
središnju riznicu kojom vlada Crkva.
4) Marijin poloaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom
teologijom i poganstvom. Жiril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji
96
je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podravao štovanje Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke:
a) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju
nedostatnim izvješжem o utjelovljenju.
b) Moguжa je ljestvica »boanskih« biжa. Izmeрu Boga i ostalih duša
(raрanih) nema jasne razlike. Duše se smatraju vjeиnima, nestvorenima.
Ovo je dalo povoda shvaжanju o postojanju skupina niih boanstava
kao što su djevica Marija i sveci.
Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (boansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti poluboanstvo i, svakako, bezgrešna. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom
utjelovljenja »Rijeи tijelom obuиena«. Meрutim, pod tim nisu drali da je
Isus postao иovjekom, u kojem su se miješalo boansko i ljudsko. Tako
su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma. Nije sluиajno što se
arijevstvo pojavilo u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na
to da je Arije nijekao Isusovo boanstvo, zato što je elio izbjeжi tvrdnju
kako je Bog postao иovjekom (to je nemoguжe jer je materija zla). Iako je
monofizitizam osuрen na koncilu u Kalcedonu, 451. g., još uvijek je imao
utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerja s kojim se
susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i
majke Marije. Prisutnost poganskog elementa moe se objasniti
иinjenicom da je štovanje majke-boice, koje je svoje podrijetlo vuklo iz
Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snano. U Egiptu se pojavilo u
obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon dolaska evanрelja, Izida
i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa.
Osim toga, puno prije dolaska kršжanstva kada je Hanibal, kartaški
vojskovoрa, prijetio Rimu invazijom odluиili su u Rim donijeti Veliku
Majku/Magna Mater, pogansku boicu iz Male Azije u nadi da жe ih
spasiti. Njezin kip su u Rim unijeli na splavu rijekom Tiber, a potom ga
je procesija nosila kroz Rim. Hanibal je bio poraen i Velikoj Majci je
pripisana zasluga za pobjedu. Kip Djevice Marije se i u današnje vrijeme
svake godine na vrlo sliиan naиin splavom dovozi u Rim.
2. ISLAM
Na islam, koji je bio neobiиna mješavina biblijskih i nebiblijskih zamisli,
utjecala su kršжanska krivovjerja. Zapravo islam moemo smatrati posljednjim i i najveжim krivovjerjem kršжanske crkve. Društveni i vjerski
reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih
97
društvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je
odluиio zasnovati monoteistiиku religiju koja bi usmjerila i ujedinila razna
arapska poganstva. Iz dviju monoteistiиkih vjera s kojima je bio u doticaju,
kršжanstva i idovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na alost, oblik u kojem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. idovi, koji
su tamo ivjeli, dospjeli su na to podruиje zbog progonstava ili trgovine,
te izgubili doticaj s uиenjem iz Jeruzalema. Kršжani, koje je Muhamed
susreo, veжinom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva –
gnostici, monofiziti, nestorijanci, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji
su slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju uиenja posljednje
skupine, kako je Muhamed zakljuиio da kršжansko Trojstvo sadri Boga
Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio pod utjecajem monofizitizma. Premda je odbacio Isusovo boanstvo, naglašavao je, poput
monofizita, djeviиansko roрenje. Vjerovao je, kao ishod krivog shvaжanja
monofizitskog uиenja o Logosu, kako Isus ustvari nije trpio i umro na
kriu.
U Kuranu se vidi utjecaj nekih kršжanskih krivovjerja i obiиaja:
1) Biblijske priиe u Kuranu su vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne
pojedinosti, te se nameжe zakljuиak kako ih je Muhamed иuo od kršжanskih ili idovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno.
2) Stroga upotreba zamjenice »mi« za boanstvo, kao i stalno spominjanje tajnih dogaрanja i tumaиenja, podsjeжa na gnostiиke spise. Stiиe
se dojam kako Muhamed prihvaжa gnostiиke stavove kako bi bio vjerodostojniji vlastitim suvremenicima.
3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako je
Isus oivio glinenu pticu udahnuvši duh u nju, ukazuje na površno poznavanje apokrifnih evanрelja (Tominog evanрelja).
4) Nepriznavanje Isusove smrti na kriu bit je doketizma s kojim se,
u svojoj prvoj poslanici, obraиunao apostol Ivan. Radilo se o krivovjerju
koje je u prvom i drugom stoljeжu nastalo od gnosticizma.
5) Kršжane optuuje da jinn (demone) dre ravnima Alahu, iako ih je
on stvorio. Ova tvrdnja podsjeжa na Origenov novoplatonizam (prapostojanje duša od kojih je jedna postala Rijeиju).
6) Postoji sliиnost izmeрu islamskih ritualnih molitava (raka’ah) i nestorijanskih korizmenih klecanja.
7) Minareti (s kojih se vjernike pozivalo na molitvu) izgledaju poput
stupova na kojima su ivjeli sirijski sveti ljudi. Ramazan je period kada
se posti, sliиno kao za vrijeme Korizme.
Љto se tiиe idovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadniиkom i-
98
dovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki
dio njegova uиenja potjeиe iz talmudskih izvora. Tvrdi kako idovi dre
da je Ezra Alahov sin.
Mnogo je dokaza koji upuжuju na to da je Muhamed uveo mnoge
obiиaje u islam kako bi zamijenio kršжanske i idovske obiиaja.
a) Sama rijeи »Kuran« znaиi »javno иitanje« ili »ono što se javno иita«.
Po svemu sudeжi potjeиe od sirijske rijeиi qeryana, koja se rabila u smislu
javnog иitanja iz Pisma tijekom kršжanskog bogosluja. Stoga poticanje
na takvo javno иitanje upuжuje na poziv da se javno bogosluje obavlja
po uzoru na sirijske kršжane. Umjesto iz Biblije, иita se objava dana Muhamedu.
b) U damiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.
Znaиajno je da muslimani nisu prisiljavali kršжane da prijeрu na islam,
jer su ih kao i idove smatrali ljudima »Knjige«, to jest, Biblija je kao
Sveta knjiga zajedniиka baština triju religija. S druge strane, Mu-hamed
ne samo da je namjerno odbacio kršжanstvo (na alost u njegovu
heretiиkom obliku), veж je nastojao zamijeniti i judaizam i kršжanstvo.
Kupola na stijeni (damija) sagraрena je 691. na mjestu idovskoga
hrama i odašilje nedvojbenu poruku: islam je superiorniji i zamjenjuje i
kršжanstvo i judaizam. Natpis koji se nalazi unutar graрevine je stroga
poruka kršжanima: «Ljudi Knjige, Isus je samo prorok Boji. Bog je jedini
Bog.»
USPON RIMA I PAPINSTVA
Poиetci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Veжina se uиenjaka slae
da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No, razni popisi prvih rimskih biskupa, veжinom s kraja drugog stoljeжa, nisu meрusobno usklaрeni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi,
pak, tvrde kako je isti tek treжi biskup nakon apostolove smrti. Stoga
ima uиenjaka koji dre vjerojatnim da na samome poиetku Rim nije imao
jednoga biskupa veж »kolegijatski episkopat«, odnosno sku-pinu biskupa
koji su zajedniиki vodili Crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave,
no sigurno je da je tijekom prvih stoljeжa kršжanstvo bilo brojиano jaиe
na Istoku, tj. grиkom govornom podruиju. Crkve, poput onih u Antiohiji
i Aleksandriji, bile su daleko vanije od one u Rimu. Иak se i na Zapadu
teološko vodstvo Crkve nalazilo u Sjevernoj Africi iz koje su potekli
velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III. papu
su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posveжen u
Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta pape. Na
99
Istoku je Carstvo nastavilo postojati još nekih tisuжu godinu, no na
Zapadu Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare rimske civilizacije,
kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski – postao je
središnjom toиkom jaиanja jedinstva kojeg su prethodno uništile navale.
Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali idovi koji su se vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili иuvši Petrovu propovijed na Dan pedesetnice.
Nakon иudesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi
u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih,
tada je Luka zasigurno htio skriti tu иinjenicu od rimskih vlasti.
50. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristova (Hristos) evanрelja meрu idovima.
58. g. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz иega se dв
naslutiti kako Petar nije bio graрanin sa stalnim boravkom u Rimu.
61. g. – Prema Dj . ap. 28 Pavao je bio zatoиen u Rimu. Petra se nigdje
ne spominje.
61. – 63. g. Pavao иeka suрenje u Rimu. Na kraju procesa biva osloboрen optubi.
64. g. – Petar se nakratko zadrava u Rimu.
64. g. – Veliki poar u Rimu (1. i 2. Petrova). Petrovo muиeništvo.
67. g. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2. Tim) gdje mu odrubljuju
glavu.
95. g. – Klement Rimski piše Korinжanima. Po prvi put jedna crkva se
upliжe u poslove druge.
Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Kršжanstvo se, vjerojatno zbog
Petrova djelovanja, isprva proširilo meрu tamošnjom velikom idovskom
zajednicom. Meрutim, 49. g., Klaudije protjeruje idove; najvjerojatnije
zato što je evanрelje prouzroиilo veliki mete meрu njima. Crkva, иiji su
иlanovi u najveжem broju bili idovi, gotovo je prestala postojati. Kada
je Neron 54. g. došao na vlast, poništio je uredbu svoga prethodnika
Klaudija dopustivši idovima povratak u Rim. Moguжe da je tada Petar
došao u Rim kako bi ponovno otvorio i posvetio crkvu. S njim u društvu
vjerojatno je bio Marko, koji, po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu.
U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je vjero-jatno usputna postaja.
Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1. Petrovu)
crkvama u Aziji. Godinu kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon poara u Rimu.
Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako
100
je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj
inaиici predaje koju je iznio Laktancije: »Apostoli su bili raspršeni po
svijetu kako bi naviještali evanрelje. Tijekom dvadeset i pet godina, do
poиetka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je veж bio
car« (iz Smrti progonitelja).
Treba takoрer uzeti u obzir kako, do sredine drugog stoljeжa, nije
bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za inozemstvo, vjerojatno je pripadao
skupini predsjedavajuжih starješina i biskupa; no nikako nije bio glavni
rimski biskup.
Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu,
moemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve, no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup
u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol иija je
sluba ukljuиivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim
za Jakova i moda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve.
Znaиajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice
kako bi opravdao svojatanje veжih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama.
100. – 200. g. – Rim igra vanu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Koncem 2. stoljeжa papa Viktor I. izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa.
200. – 300. g. – Poиetkom 3. stoljeжa crkva u Rimu se uglavnom sastoji
od grиkih kršжana. Meрutim, kako evanрelje sve više prodire meрu
više slojeve društva, broj latinskih kršжana postupno premašuje njihov
broj.
Papa Stjepan, eleжi nadjaиati Ciprijana Kartaškog, navodi tekst iz
Mateja 16,18.
Krajem 3. stoljeжa cezarejski biskup u Kapadociji šalje pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast.
Ipak, papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalistiиke zamisli kako bi
potkrijepilo vlastite zahtjeve.
Rimski su se biskupi (pape) drali иuvarima apostolske predaje.
Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli muиeniиki.
Od 300. do 400. g. – Na Nicejskom koncilu, oиituje se ogromni utjecaj
biskupi iz najveжih gradova u Carstvu. Rim ostavlja peиat na koncilu.
Rimski biskup Damaz (366-384) je bio prvi papa u klasiиnom smislu
te rijeиi. Nakon iznimno sramotnih izbora na kojima su njegovi pristaše
101
pobile više od stotinu pristaša suparniиkog kandidata, poиeo je utvrрivati svoju vlast. Buduжi da je volio usporeрivati se s carem, njegova su
papinska pisma sliиila carskim proglasima. Drao je sebe povijesnim
Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako
tekst iz Mateja 16, 18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban
autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio prazninu
koju su ostavili meрusobno podijeljeni Grci.
Od 400. do 500. g. – Inocent I. (401-417) naglašava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je postavio u slubu. Isti жe se pokazati vanom
osobom u igri protiv istoиnih kršжana. Na Zapadu, pak, postavlja biskupa
Arlesa, 417. g., unatoи protivljenju ostalih galskih (francuskih) biskupa.
Leon I. (440-461) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rijeиi.
Izrazio je slubeno uиenje o papinskom primatu ustvrdivši: »Petar je
stijena koju je Krist postavio kao glavu Crkve. Njegovi nasljednici –
pape, njegove su privremene i mistiиne personifikacije.« Ove je tvrdnje
potkrijepio zadobivši prevlast u Sjevernoj Africi i Љpanjolskoj, te navevši
rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice
(zbog Petra). Nastojao je oteati pokušaje galske biskupije u Arlesu da
ostane nezavisna. Ojaиavao je temelje vlastite politiиke moжi. Godine
452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Leon je jahao 320
km na konju da se sastane s Atilom i vjerojatno je potkupio Hune velikim mitom da ih nagovori da se vrate natrag.
U daljnjim pokušajima kristijanizacije Rima, tvrdio je kako Petrov
duh prebiva u njemu što mu je davalo izvanredan autoritet za provoрenje reformi. Postao je prvi papa koji je bio sahranjen i crkvi Svetog
Petra. Rim je naime i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su još
uvijek slavili blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su
obeжavali zabavu i bogato иašжenje. Kršжanski kalendar se preklapao s
poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roрendan
slavio kao Karistia poganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki
kršжani su иak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnosti Luperkalija koji se proslavljao tako da su sudionici trиali goli ulicama
i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio kršжane da u
potpunosti prihvate kršжanstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet apostola Petra.
Rim je i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su još uvijek slavili
102
blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su obeжavali zabavu
i bogato иašжenje. Kršжanski kalendar se preklapao s poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roрendan slavio
kao Karistia poganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki kršжani
su иak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnosti Luperkalija koji se proslavljao tako da su sudionici trиali goli ulicama
i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio kršжane da u
potpunosti prihvate kršжanstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet
apostola Petra.
Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti voрu Vandala Gajzerika
da opljaиka Rim bez da ga spali. Kada je car Valentinijan III. ubijen, 455.
g., Leon je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara.
Leonov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u
Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osuрen monofizitizam), Leonovo je Pismo
bio vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije
sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. Flavijan
je osuрen na sinodu u Efezu 449. g. Meрutim, Leon mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu svoga Pisma
u kojem je tvrdio: »Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova
sjedinjenja.« To sigurno nije ujedinilo kršжanstvo jer su se ekstremisti
odcijepili. No, osnaeno je Leonovo nastojanje da bude teološki sudac u
pitanjima vjere. Koncil je, doduše, pruio podršku Carigradu koji je dobio
poloaj drugog po vanosti grada u Carstvu иime je Rim, u izvjesnoj
mjeri, pretrpio neuspjeh.
Gelazije (492-496) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada.
Tako je uspio dati dodatnu teinu zahtjevima da bude univerzalni papa
koji жe biti iznad vlasti drave.
498. – 506. g. – Simah i Laurencije se svaрaju oko toga tko жe biti
papa. U sukobu koriste lane dokumente i fiziиko nasilje.
Grgur I. (590-604) polae temelje srednjovjekovnog kršжanstva.
1) Grgur je na Petrov tron stupio sa 70 godina, njegovi neprijatelji su
ga opisivali kao slatkorjeиivog preljubnika. Promicao je kult muиenika
tako što je ustanovio krug svetih mjesta u Rimu. Takoрer je tvrdio kako
je Petar bio rimski graрanin i kako je on sada njegov zakoniti nasljednik
što je podrazumijevalo i autoritet koji je iz toga proizlazio. Poиetkom
petog stoljeжa barbarska su plemena bila u napadu. Invazija Huna je
natjerala Gote da krenu na Rimsko Carstvo. Bespomoжni i gladni Goti
103
su bili primorani hranu kupovati svojom djecom, ali Rimljani bi im
prodavali pseжe meso. Napetost je dosegla vrhunac i barbari su mobilizirali svoje snage. Zapadno Carstvo je bilo oslabljeno dinastijskim
unutarnjim borbama i kralj Gota, Alarik, je napravio hrabar potez. Poveo
je opsadu Rima. Traio je zemlju na kojoj bi se Goti mogli naseliti, ali
rimska aristokracija ga je odbila. Rimljani su poиeli umirati od gladi, a
kako nisu mogli svoje mrtve pokapati izvan zidina, leševi su trunuli na
ulicama. Kada više nisu mogli izdrati jedna plemkinja je otvorila vrata
grada Gotima. Alarik i njegovih 40 000 Gota se sruиilo u grad i opljaиkalo
ga. To je zadalo teak udarac rimskome moralu. Augustin je vjerovao
kako je Rim pao zato jer je još uvijek u sri bio poganski grad uronjen u
grijeh. Kraljevstvo nebesko je bilo jedini izlaz i spasenje.
Godine 536. Rim i cijela Italija bili su pod kontrolom barbarskih
kršжanskih kraljeva. Justinijan je elio ponovno zadobiti kontrolu nad
Italijom i sebe uиiniti univerzalnim carem kršжanskoga carstva. Meрutim, kako bi zadobio kontrolu nad Rimom trebao mu je papa kojime жe
moжi manipulirati, tako je sklopio dogovor s Virgilijem, pohlepnim
papinskim izaspanikom na istoku koji je pristao biti Justinijanov papa
za 315 kilograma zlata. Meрutim, Justinijan je prvo trebao vratiti Italiju
iz ruku Gota. Stoga je poslao ekspediciju na иelu sa izvrsnim generalom
Belisarijem koji je sa tek nekoliko stotina ljudi osvojio Rim. Justinijan je
izbacio papu i na njegovo mjesto postavio Virgilija, ali Virgilije kasnije
odbija suraрivati s Justinijanom. Justinijan ureрuje Virgillijevu otmicu i
vraжa ga natrag na istok. Istoиno carstvo se muиilo zadrati Italiju i
unutar manje od jedne generacije jedno drugo germansko pleme je
krenulo na Rim. Langobardi su krenuli na jug, prvo su pljaиkali, a zatim
se i naselili. Poиetkom 590. Rim je bio u teškoj situaciji. Papa Grgur,
bivši gradonaиelnik grada isplatio je Langobarde, takoрer je i uspostavio
sustav socijalne skrbi za siromašne.
Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom središnje Italije. Jedini
se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara
Justinijana I. pobrinuo se za vojnu silu koja жe podalje drati barbare
(Italija je još uvijek pripadala Istoиnom Carstvu). No, nakon Justinijanove smrti, ova pomoж nije bila više na raspolaganju. Stoga je organizirao otpor, kao i vanjsku politiku, иime je postao voрom pokrajine. Carevi
u Carigradu slubeno su vladali Italijom preko tzv. egzarha koji je ivio
u bivšem carskom glavnom gradu – Ravenni. Isti, meрutim, nije ništa
poduzeo kada su Langobardi napali, иime je izgubio vlast.
2) Ojaиao je papinsku prevlast nad Crkvom na Zapadu. Иak je nagnao
104
Љpanjolsku i Galiju da od njega oиekuju posebno vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina.
3) Pokrenuo je misijsko širenje. Dvije treжine Europe su bili još poganske. Poslao je Augustina Rimskog u Englesku (597), gdje je evangelizirao poganske jute u Kentu, te je osnovao crkveno središte u Canterburyju. Kasnije je engleski redovnik u slubi Vatikana, Bonifacije, širio
evanрelje u drugim zemljama. Dvije treжine Europe još uvijek bili su
poganske.
4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo.
Grgur I. je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz
pomoж redovnika i savezništva s Francima, prevladalo na Zapadu.
Razlozi uspona Rima i papinstva:
1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavljao središnji
autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku je nastala praznina
koju je preuzeo Rim.
2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugroavali su brojni sukobi.
Sinodi i koncili donosili su meрusobno proturjeиne zakljuиke. Kako nije
bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnošжu vodila je Rimu.
3) Buduжi da je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamošnjeg biskupa.
Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva prava i prednosti. Katoliиka crkva uistinu je rimska jer je zadrala bit rimske uljudbe
kroz zakone i ustanove. Primjerice, papa je preuzeo carski naslov »graditelja mostova, vrhovnog poganskog sveжenika« – Pontifexa maximusa.
Valja upamtiti kako rimskog biskupa stoljeжima nije birala ni cjelokupna kršжanska, ni Zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale
biskupe, birali иlanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga
crkvenoga voрe dugo ovisilo o rimskim kršжanima. Tijekom nekoliko
stoljeжa srednjeg vijeka, papu su birale suparniиke politiиke stranke i
gradske plemiжke obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na opжem je koncilu u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju kardinali
u konklavi (iza zakljuиanih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).
CRKVA I DRAVA NAKON KONSTANTINA
Rimljani su se prema religiji ponašali poput skupljaиa razglednica ili
poštanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno
105
snanoga boga, koji bi mu »pomogao« da zgrabi, a zatim i zadri prijestolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u
Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, nepobjedivog Sunca (roрendan
Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sunиevu aureolu, kao
i nadnevak roрendana, kasnije жe preuzeti kršжanstvo. Nešto kasnije
Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo omiljen meрu vojnicima,
za boga »zaštitnika Carstva«. Konstantin je, pak, na isti naиin ranije prisvojio kršжanskog Boga. Tako je za vrijeme njegove vladavine kršжanstvo,
po prvi puta, preraslo iz osobne i иesto opasne predanosti u veliku pomoж
pri napredovanju na poslu. Љtoviše, imperator je sebe vidio kao branitelja
kršжanstva oиekujuжi od saveznika da se na isti naиin ponašaju.
Obiteljski ivot Konstantina nije bio bez problema: godine 326. Konstantinov sin, Krisp, je pogubljen zbog izdaje, a carica Faustina takoрer
pogubljena vjerojatno na poticaj Konstantinove majke, Helene. Faustina
palaиa (Lateranska) je poklonjena papi kao nova rezidencija.
Novo se zakonodavstvo temeljilo na kršжanskim vrijednostima:
Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao protukršжansko zakonodavstvo. Voрama Crkve dao je znatnu dravnu pomoж (poput politiиara pobjednika koji nagraрuje one koji su mu pruili
podršku). Unatoи tome, u to vrijeme nije bilo mnogo kršжana na Zapadu.
Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se sviрala
ozraиje u Rimu gdje je osjeжao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Znakovito je da su sve crkve koje je Konstantin dao sagraditi bile izvan zidina Rima, kako ne bi naljutio rimsku aristokraciju.
Gatarama i иarobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razbojnike se više
nije smjelo igosati po licu, jer bi se na taj naиin unakazila Boja slika.
Иedomorstvo (naroиito ostavljanje djece) svrstano je meрu ubojstva.
Ranije je napuštanje djeteta bio priznati naиin kako se otarasiti neeljene
djece.
Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjednaиena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Za vladavine Teodozija, 395. g., poganski blagdani prestali su biti opжe i javne svetkovine.
Novi društveni poloaj kršжana: Buduжi da je Konstantin kršжanima
dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogataši pohrlili u crkve kako bi se
okoristili poreznim pogodnostima, ili izbjegli zamornu slubu u gradskom vijeжu. Kršжansko sveжenstvo oslobodio je javnih dunosti pove-
106
жavši tako njihov društveni poloaj. Sve više plemiжa je odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemiжi su
se i dalje oblaиili poput plemiжa; odatle crkveno ruho kojeg i danas nose.
Oslovljavani su plemiжkim naslovima, kao što je »uzvišeni« premda su
иak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti) imali naslov »vaša
svetosti«. Rimski je biskup, 314. g., oslovljavan s »najslavniji« (glorisissime
papa) – naslovom kojeg su nosili oni na poloaju odmah do carske obitelji. Kako je poloaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cijeni, za
njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Obredi na carskom
dvoru utjecali su иak na neke vanjske oblike euharistijskog bogosluja
(uporaba svijeжa). Ukazivali su na naиin na koji se kralj nad kraljevima
mora štovati. Kasnije, za vladavine Justini-jana I. (528-565) isto se naиelo primjenjivalo kako bi se opravdali kipovi koji su se, u carevoj odsutnosti, izraрivali i štovali.
Na podruиju pokrajina Panonije i Dalmacije kršжanstvo je potpuno
prevladalo tek 313. g. kada je dopušteno kao religija. Najkasnije u 4.
stoljeжu dovršeno je ustanovljavanje crkvene organizacije. Sagraрene su
mnogobrojne bazilike (Solin, Stobi, Parencije – Poreи itd.). Gotovo u
svim gradovima osnovane su biskupije, a u veжima i nadbiskupije. Najvanija meрu njima bila je u Sirmiju, pod koju je potpadao veliki dio
pokrajina (Panonija a moda i veжi dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji
bili su podreрeni današnji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija.
Crkva je postala vanim politiиkim иimbenikom. U gradovima, u kojima
su se nalazila sjedišta biskupija, biskupi su bili na иelu gradskih vijeжa.
Poluboanski status cara: Konstantin je sebe vidio kao voрu Crkve
na Zemlji. Imao je poloaj kojeg je papa kasnije prisvojio na Zapadu. Kao
samoproglašeni branitelj kršжanstva, koji je elio uvesti reda u Crkvu,
posredovao je u sukobu oko arijevaca. Kada bi došlo do nemira u Crkvi,
slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe drao trinaestim apostolom, što se moe vidjeti na slici freske njegova groba. No,
nije bio kršten, do pred svršetak vladavine, iz straha da ne uиini kakav
smrtni grijeh i tako bude proklet.
Ishod Konstantinove vlasti mogu se saeti u sljedeжem:
1) Kršжanstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom
vjerom.
2) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemiжku odjeжu;
oslovljavalo ih se kao plemiжe.
3) Car je postao voрom Crkve.
4) Carski obredi prodrli su u crkvenu slubu (svijeжe, tamjan, crkveni
zbor itd.).
107
5) Velike crkvene zgrade иesto su podizane uz dravnu pomoж.
6) Ohrabrivanje hodoиašжa u Svetu Zemlju (na prvo hodoиašжe je otišla
Konstantinova majka, Helena).
7) Odgovor na rastuжu svjetovnost Crkve potakla je redovništvo
(Antun je stvorio jednoжelijsko redovništvo, a Pahomije redovniиke
zajednice).
Razdoblje izmeрu Konstantina i Teodozija I.
Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo nasljeрuju njegova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme graрanskog rata tri godine kasnije; ostavlja Carstvo podijeljeno izmeрu Konstansa, koji je vladao
na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans prua podršku
pronicejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atanazije i Marcel,
koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No, pobuda
koja se krila iza njegove jake podrške pravovjerju, иini se, bila je suparništvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevaca.
350. g. – Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podrava arijevska
naиela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstva.
361. g. – Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne godine vlada
zloglasni Julijan Apostat koji potiиe poganstva. Njegov nasljednik bio je
pronicejac. Carstvo se potom dijeli izmeрu dvojice braжe; Valentinijana
I. i Valenta.
Valentinijan I. se vraжa Konstantinovoj politici snošljivosti kako prema kršжanima, tako i prema poganima. Ne miješa se u crkvene poslove.
Na Istoku vodi proarijevsku politiku.
Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronicejski
kršжanin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske
drave – vrhovnog sveжenika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz
Senata ukloni rtvenik boice pobjede, iako su tamošnju veжinu иinili
pogani. Kršжanstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati.
Valent umire 378. g. Nasljeрuje ga Teodozije.
Teodozije I.
Pod Teodozijem nagrade i povlastice kršжanima utrle su put uvoрenju kazni za nekršжane, kao i kaznama zastranjujuжim oblicima kršжanstva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske
veze izmeрu vlastite i Boje volje! U istoj godini dao si je oduška, te je
dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su isticale novu
hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posuрena s Istoka. U Perziji
108
su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutrašnjost bila
ukrašena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetlošжu. Nasuprot
plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao
zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne zlatnih likova bogova veж Boga,
kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je car uvijek bio crtan s aureolom. Jedine graрevine koje odravaju ovaj stil nalaze
se u Ravenni – dijelu Istoиnog Carstva neošteжenog u nastupajuжim muslimanskim provalama i povlaиenjima. Treжi izgred je bio smaknuжe nekih
krivovjeraca (priscilijanci). Ambrozije i Martin Tourski su protesti-rali
kod cara. Ovaj sluиaj je bio kobni presedan za buduжnost.
Prvi koji je izazvao cara bio je Ambrozije koji je Teodozija traio da
se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je izopжenjem. Kasnije, u povijesti, papa je morao uporabiti oruje izopжenja protiv vladara. Kada je car zapovjedio da mjesna crkva ponovno sagradi spaljenu
sinagogu o vlastitom trošku, Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine
osudu.
Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta kršжanskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude, a pristalice iste svesti na
poloaj graрana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvaniji иimbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni.
380. i 381. g. – Kršжanska vjera je odreрena u smislu uиenja biskupa
(patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima oteano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima kršжanstva
oduzete su иasti, nasljedni poloaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su
pretvoreni u crkve, ili su prepušteni zubu vremena.
391. g. – Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim proglasima dano
nešto slobode idovima i poganima koji su bili poslušni zakonu (uredba
iz 423).
408. g. – Pripadnicima carske slube mogli su postati iskljuиivo иlanovi
slubene crkve. Izdani su propisi protiv brakova idova i kršжa-na.
Oni kršжani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloeni
prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni
osuрeni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti.
Љtoviše, krštenje je bilo obvezno za sve graрane.
Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost. Zbog njegove uasne zamisli o dravnom kršжanstvu, ušutkavani su i tlaиeni svi
109
koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Ipak, iskljuиivo je na Istoku
ovaj koncept u potpunosti zaivio.
Unatoи mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorijenjena meрu rimskim
plemstvom, kao i u seoskim podruиjima. Teodozije i njegovi nasljednici
imali su vrlo mali, ili nikakav, nadzor nad velikim podruиjima Zapadnoga
Carstva. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni, sve do prve polovice 6. stoljeжa. Crkva je »prihvaжala« pogansko dajuжi mu vanjsku
kršжansku ljušturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita autoriteta.
Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politiиkom smislu,
izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati,
ne kao dva odvojena vjerska i sekularna društva, veж kao jedno društvo
koje djeluje u skladu s carem kao zemaljskim ekvivalentom boanskog
vladara. Padom Carigrada 1453. g. to je osebujno kršжansko carstvo
propalo. Kršжani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Više
nije bilo cara koji bi ih vodio, te se obraжaju patrijarhu za politiиko vodstvo.
Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo poиelo rušiti pod jurišima barbara,
Crkva je postala zaštitnicom rimskoga naиina ivljenja. Papa je u Rimu,
zahvaljujuжi odsutnosti cara, sve više nalikovao bizantskom imperatoru
– »Bojem predstavniku na Zemlji«. No, bez suradnje svje-tovne moжi,
teško mu je bilo proširiti politiиku moж izvan crkvenog pod-ruиja. Љtoviše,
upravo su krugovi svjetovne moжi nastojali utjecati na Crkvu. Kraljevi
merovinške Galije prvi su, u 6. stoljeжu, postavljali biskupe.
Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar koji je
prisvojio kršжanstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove
vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao
svetom osobom. Dravno kršжanstvo, dugo poznato u Istoиnom Carstvu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj
Carstva osnaen vojnim pohodima i dravnom administracijom sveжenika i redovnika.
RANOKRЉЖANSKA PRAKSA
Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka slue nam: Didaha,
Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska
predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o
Gospodnjoj veиeri i krštenju. Meрutim, treba uzeti u obzir kako su spo-
110
menuti obiиaji ponekad bili ograniиeni na samo odreрena podruиja.
1. GOSPODNJA VEИERA
Gospodnja veиera je isprva predstavljala vrhunac zajedniиkog objeda (agape). No, do vremena u kojem je napisano Plinijevo Pismo Trajanu,
Gospodnja veиera postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban
obred. »Sastajali su se po obiиaju na odreрeni dan, prije izlaska Sunca.
Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinjuжi se
(lat. sacramentum) da ne жe poиiniti zloиin, kraрu, pljaиku i preljub, niti
napustiti vjeru. Nakon toga, obiиno su se razilazili kako bi se kasnije
okupili na jelu.«
Justin spominje bogosluje drugog stoljeжa: »Na dan nazvan po suncu,
svi (vjernici) koji ive po gradovima ili po selima se sastaju na jednom
mjestu, иitaju Evanрelja, koliko dopusti vrijeme. Onda, kad savrši иitaи,
predsjednik nas pouиava kako nasljedovati te vrle primjere. Nakon toga
mi svi ustanemo i Evanрelja glasno molimo, a kad završi naša molitva,
donese su kruh, vino i voda, a predsjednik na isti naиin prinosi molitve
kao izraz zahvalnosti prema sposobnosti, a ljudi se sloe, rekavši Amen.
Onda slijedi podjela svakome, te sudjelovanje u ovome za što se zahvalilo.«
Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su, svjesni
Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon što je donijeta voda
za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom….«
Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u starosirijskoj crkvi),
dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zakljuиnu
molitvu zahvalnosti.
O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite
kruh i priиestite se. Meрutim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako
bi vaša rtva bila иista. Svatko tko ima nešto na blinjega svoga, neka se
ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obešиastio vašu rtvu. Jer
ovo je rtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i prigodi
prinesite mi иistu rtvu, jer sam velik kralj,« kae Gospodin »moje je ime
иudesno meрu narodima.« (Pogl. XIV.)
O euharistiji: Ovako zahvalite!
Prvo o kaleu: »Zahvaljujemo ti, Oиe naš, radi svete loze tvoga sluge
Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.«
»Neki ti je slava zauvijek.«
111
»Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti, Oиe naš, za ivot i
znanje koje si nam objavio preko sluge Isusa.«.....
Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rijeиima:
»Zahvaljujemo ti, Oиe sveti, za tvoje sveto ime koje se nastanilo u
našim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.«
»Neka ti je slava zauvijek.«
»Svemoguжi Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima si
dao hranu i piжe kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Nama si, preko
svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i piжe za vjeиni ivot. Posebno ti zahvaljujemo jer si silan.«
»Neka ti je slava zauvijek.«
»Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbaviš od sveg zla, te je usavršiš u svojoj ljubavi, i sakupiš je s иetiri vjetra, posveжenu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.«
»Jer je tebi sila i slava zauvijek.«
»Neka doрe milost, a ovaj svijet neka proрe.«
»Hosana Bogu Davidovu.«
»Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.«
»Gospodine, doрi skoro. Amen.«
»Proroci neka zahvaljuju kako ele.« (Pogl. X.)
Iz ove zadnje reиenice moemo zakljuиiti da prema kraju prvog
stoljeжa nisu svi bili karizmatici (daleko od toga), nego da su koegzistirali
pa je bilo problema s nekarizmaticima. Иini se da je liturgija razvijana
vrlo rano: nije nuno znak neduhovnosti.
Tertulijan spominje ostale vidove kršжanskog bogosluja: »Sastajemo
se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove slubenike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, opжi mir te za odgodu kraja. Sastajemo se kako bismo иitali nadahnuto Pismo... Meрusobno se potiиemo, korimo, osuрujemo... Svatko, jednom mjeseиno, ili kad
eli, daje pokoji novиiж... Novac trošimo na pokope i pomoж siromašnima.«
Za vrijeme Konstantina glavna je sluba bila podijeljena u dva dijela.
Prvo se иitala Biblija, zatim je slijedila propovijed te priиest. Pomoжno
sveжenstvo je иitalo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (meрutim po obliku su bile priliиno predvidive). Iskljuиivo je
zakljuиni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedniиko pjevanje još nije
bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Moda je postojalo solo pjevanje
ako je zajednica imala nadarenog иlana. Vrhunac prvog dijela slube
112
bila je biskupova propovijed. Nakon iste, svi koji nisu bili kršteni, izlazili
su van nakon što bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donošeni
kruh i vino, te bi obred priиesti zapoиeo. Ovaj dio slube ukljuиio je molitvu i poljubac mira. Molitva je bila ili tiha (na koljenima) ili glasna
(stajaжa, иesto s dignutim rukama). ene su poljubile ene, a muškarci
muškarce. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup je
uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu se
zatim pridruila u pjesmi kao što je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi nii
sveжenik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred
rtvenikom иekajuжi red. Sluba se završavala kratkom molitvom i otpustom.
2. KRЉTENJE
Didahe daje upute u svezi s obredom krštenja: »Nakon što su obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rijeиima: ‘U ime
Oca i Sina i Duha Svetoga.’ Ako tekuжa voda nije dostupna, neka se
kandidat zaroni pod obiиnu vodu. Voda treba, ako je moguжe, biti hladna;
u suprotnom sluиaju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije moguжe,
neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz rijeиi: ‘U ime Oca
i Sina i Duha Svetoga’. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u
moguжnosti da to uиine) neka poste prije krštenja. Kandidat neka posti
dandva prije krštenja.«
Krštenja su se za Konstantina uobiиajeno obavljala za vrijeme Uskrsa.
Nekoliko tjedana prije Uskrsa naиinjen je popis onih koji se ele krstiti.
Dralo se kako su neka zanimanja nespojiva s kršжanskim pozivom.
Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo
zasluuju li ponašanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomoж ostalog sveжenstva, davao posebne pouke kandidatima. S vremenom razdoblje pouиavanja kandidata bivalo je sve due jer se sve više pogana
preobraжivalo na kršжanstvo. Uиenje vjeroispovijedi bilo je od prvorazredne vanosti.
Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu
dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (muškarci i ene odvojeno). Kad
bi izašli iz vode:
1) obukli bi bijelu odjeжu (koja je simbolizirala novi ivot)
2) bili bi pomazani (kao znak sveжenstva)
3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg иišжenja)
4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obeжane zemlje).
Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stoljeжa. No, veж
je u 2. stoljeжu, kako to pokazuju Tertulijanovi spisi, bilo kršжana koji su
113
krštavali djecu, iako on sam ovaj obred nije odobravao. Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobiиajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje, krštenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne
koliиine vode). Od 9. stoljeжa bio je uobiиajen uglavnom u hladnim podruиjima zapadne Europe. U Italiji je krštavanje uronjavanjem trajalo do
13. stoljeжa dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti.
Crkva obiиno nije zahtjevala ponovno krštavanje osobe koja je napustila raskolniиku ili krivovjernu crkvu jer je prethodno krštenje bilo
podrazumijevano kao vanjski иin koji nije izvor duhovne dobrobiti.
Meрutim, Crkva je traila polaganje ruku kako bi novopridošli vjernik
primio Svetog Duha.
3. CRKVENE GRAРEVINE
Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti, 260. g., Crkva je izašla iz
tajnosti te su u to vrijeme bile sagraрene prve crkvene zgrade. Do tada
su se kršжani okupljali po kuжama. Neke su kasnije bile pretvorene u
crkve (što je kasnije potvrрeno arheološkim iskapanjima), odnosno po
grobljima i katakombama (prvi kršжani su vjerovali kako mogu, tijekom
Gospodnje veиere, biti u zajedništvu s umrlim muиenikom). Vjerojatno
su ove zgrade sliиile rimskim gradskim vijeжnicama, ili bazilikama pravokutnoga oblika s polukrunom apsidom na jednom kraju. U apsidi se
nalazio stolac namijenjen mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za starješine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Oltar od
kamena, sliиan grobnici, poиeo se rabiti nakon Konstantina, kada je oznaиavao mjesto muиenikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade.
Ostatak iste bio je, osim ponekog crtea na zidu, uglavnom prazan. U
najveжem broju sluиajeva ostatci muиenika bili bi prenijeti s mjesnog groblja u crkvu, иime bi nastajala nova mjesta svetosti (npr. u Splitu). Crkve
više nisu bile samo skupljališta vjernika, veж svetišta svetaca i sveta mjesta.
Na vratima su bile osobe koje su doиekivale vjernike. Potom su muškarci i ene zauzimali mjesta na suprotnim stranama.
U kasnijim su stoljeжima zapadne crkve иesto bile tlocrtrtno razraрene u obliku kria, a istoиne crkve u krino-kvadratnu obliku s više
kupola.
4. CRKVENI BLAGDANI
Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani muиenika. Boiж se
na Zapadu poиeo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova roрenja poklapa s blagdanom nepobjedivog
114
Sunca – 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sijeиnja slavili kao dan Kristova
roрenja. Drugi godišnji blagdan, u veжini crkava, bio je blagdan Duhova
koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio pedesetog dana nakon
Uskrsa oznaиavajuжi svršetak uskršnjih blagdana.
Rasprava o nadnevku Uskrsa
Veжina kršжanskih crkava svetkovala je nedjelju najbliu blagdanu
Pashe. Meрutim, neke su crkve (tzv. quartodecimani), pogotovo u Maloj
Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokušao je
kršжane u Maloj Aziji izopжiti, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica
je »razriješena« Viktorovom smrжu, a rasprava na Prvom nicejskom koncilu.
Rasprava izmeрu keltske i rimske crkve bila je druge naravi. Kelti su
tvrdili da Uskrs treba svetkovati na toj nedjelji koja pada izmeрu 14. i
22. dana mjeseca, dok su Rimljani tvrdili da Uskrs treba svetkovati na
toj nedjelji koja pada izmeрu 15. i 21. dana mjeseca.
USPON REDOVNIЉTVA
idovski izvori
Kršжanstvo je od judaizma naslijedilo zamisao redovništva. Eseni su
zapravo bili redovnici. Kumranski redovnici su imali stroga pravila.
Svaki prijestup je bio strogo kanjavan: potkopavanje autoriteta nadstojnika ili bogohuljenje rezultiralo je protjerivanjem; spavanje za vrijeme
zajedniиkog obroka bilo je kanjavano s 10 dana samice, a neumjesno
smijanje sa 30 dana. Neki, poput terapeuta, bili su pustinjaci koji su ivjeli
u peжinama. Došli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar
dvije tisuжe godina. Margerijaci, u Siriji, takoрer su bili redovnici koji su
ivjeli u peжinama. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke
Jordan gdje su krštavale vjernike. Njima su pripadali najvjerojatnije Ivan
Krstitelj i njegovi sljedbenici.
Kršжanski zaиetci
115
Иak i u Novom zavjetu moemo иitati o enama (obiиno udovicama)
koje su prisegle kako se ne жe više udavati jer se ele posvetiti molitvi.
Mnoge crkve su, stoga, odluиile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5;
isto 1 Kor 7,25-40). Uz to, u 2. stoljeжu postojale su oni koji su se odrekli
braka, i svih dobara, kako bi posvetili ivot molitvi i dobrim djelima, ali
nisu napuštali svijet niti su imali obiиaj udruivanja u zajednice: oni su
ostajali kod svojih kuжa i zasluivali svoj kruh. Drugi su se, za vrijeme
progona, povukli u pustinju kako bi ivjeli isposniиkim naиinom ivota.
Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljedeжa pitanja:
1) Moe li Crkva, kojoj raste broj иlanova, odrati poloaj u društvu
ne kompromitirajuжi vlastitu moralnu snagu?
2) Na koji naиin mogu kršжani, koji dre da moraju biti muиenici,
iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povlaиili
iz crkava kako bi иinili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike,
siroиad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljujuжi se za sve popularniji
ivot u pustinji! Иak su i pogani eljeli postati redovnicima!
S vremenom omiljenost isposništva je rasla. Povremeni post postao
je polutrajno gladovanje. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz
rimske uljudbe. Suzdrljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok
je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju.
Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem
prevladavao je uzor muиenika koji se ne nada niиemu na ovom svijetu,
veж иezne za jedinstvom s Bogom u njegovim patnjama. No, kada se isti
uzor spojio s klasiиnim grиkim, ishod je bilo nešto vrlo individualno. U
komentaru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na najdubljoj razini tumaиenja, govori o mladenki kao o duši koja se ujedinjuje
s boanskom Rijeиju u svetom vjenиanju.
Osim toga, poznato je da su redovnici štovali gnostiиke tekstove i
иuvali ih u svojim knjinicama. Moda su иak oni zakopali one gnostiиke
spise koji su bili naрeni pokraj grada Nag Hammuradi.
Unutar redovniиkog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja:
1) Fanatiиni pustinjaci bili su pod jakim utjecajem Istoиne platonistiиke predaje. Ekstremih su pogleda bili: Antun, Љenuda (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je
bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz june Francuske proširio, preko Љkotske, u Irsku
postavši karakteristiиnim za keltsko kršжanstvo. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje.
116
2) Umjereni isposnici ivjeli su u zajednicama u kojima se njihova
revnost strogo nadzirala. Od njih se oиekivalo da slue zajednici i da
budu odgovorni mjesnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovništva
bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju, a na Zapad
ga je donio Benedikt Nursijski. Iz Italije se potom proširio u Englesku
preko pape Grgura Velikog, koji je i sвm bio benediktinac. On je poslao
Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom naraštaju misionara nakon Iraca. Tamo
je ovaj oblik redovništva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski
red postao je vanim oruрem u promicanju papinske prevlasti.
Redovnici su se pojavili u posljednjim desetljeжima 3. stoljeжa, i to u
Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio kršжanskog stanovništva
ivio je nedaleko od nenastanjenoga podruиja. Tamo su mnogi kršжani
mogli ivjeti skromno boraveжi u spiljama i jednostavnim skloništima.
Neobiиnošжu ivotnog stila, stekli su neobiиni ugled kao vidovnjaci i
иudotvorci. Ubrzo su bili osloboрeni vojne obveze, poreza, kao i nekih
oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovniиki pokret
postane pogodno utoиište (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji
su eljeli pobjeжi od odgovornosti u društvu, kao za one koji su preivjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homoseksualce i druge nesigurne
ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu,
molitvu i meditaciju, bili su takoрer zaposleni društvenim radom u korist
gladnih, starih i bolesnih koji su mogli naжi utjehu u velikoj skupini
samostana. Tako gledajuжi, ovi su samostani sluili kao sigurnosna mrea
za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako
bi širili vlastitu karitativnu djelatnost. ivotni standard samostana u
judejskoj pustinji bio je, uglavnom, na višoj ivotnoj razini od veжine
ljudi u Bizantskom Carstvu. Samostani nisu bili skuиeni te su vjerojatno
redovnici, iz niih i srednjih društvenih slojeva, došavši u samostan poboljšali vlastiti standard.
ANTUN (250-356) je u starijoj dobi postao slavnim uиiteljem. Njegov
svetaиki ivot, i mudri savjeti, privukli su bezbroj uиenika i posjetitelja.
Nedugo njegove smrti, Atanazije je napisao njegov ivotopis. Isti je postao
klasiиnim duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redov-niиkog
ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogatašima, odrekao
imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve više udaljavao od
društva kako bi se, konaиno, povukao u pustinju. Tamo se borio s demonima. Ovakva se vrsta redovništva zvala eremetizam.
Zlatno doba egipatskog pustinjaиkog ivota odvijalo se od 330. do
117
440. g. U pustinji su ivjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjujuжi
se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i uиenju,
napamet, biblijskih redaka. Meрu njima je najviše bilo poznatih anahoreta i eremita koji su uglavnom ivjeli u sjevernom dijelu Egipta.
Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima,
kako bi svetkovali euharistiju i meрusobno razmjenjivali mudre savjete.
Ova vrsta redovništva bila je poznata kao sketizam (od imena Skete).
PAHOMIJE (286-346) je utemeljitelj zajedniиkoga redovniиkog ivota i osnivaи zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni
redovnici bili izloeni teškom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je
oиekivao potpunu vojniиku poslušnost. U zajednicu su stizale stotine
иestitih i siromašnih ljudi. No, Pahomije je zahtijevao poslušnost i od
onih koji su eljeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon.
Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba – otac, od иega dolazi
rijeи opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (grиki
– voрa). Nadglednik velikog samostana, ili više samostana na Istoku su
nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sestra, osnovala je samostan
za redovnice.
Samostani su bili mali gradovi od tisuжu do dvije tisuжe stanovnika,
podijeljeni na kuжanstva od trideset do иetrdeset иlanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vještinama. Takva
vrsta zajednice nazivala se »cenobije«. Odatle potjeиe vrsta redovništva
tzv. cenobitizam (od gr. koinos – zajedniиki i bios – ivot) i redovnici
cenobiti.
ЉENUDA (348-453) je bio sljedbenik Pahomija. U ivotu dugom jedno stoljeжe dao je koptskom redovništvu nasilniиku i neobuzdanu narav.
Naime, kao opat sluio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastrašujuжu vojsku. U njoj su bili podreрeni vrlo strogom reimu s krajnje nasilnim
kaznama (иak i smrtnom). Љenuda je vojsku rabio kako bi uništavao
poganske hramove i šibao kršжane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431) gdje je napao Nestorija,
kojemu se sudilo zbog krivovjerja, bacivši na njega neku knjiurinu.
Pustinjaиki uzor teško se mirio s vjerovanjem kako redovniиki ivot
zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti,
postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu ivjeli sami. No,
kako nisu pripadali zajednici (cenobiju), veж su lutali od mjesta do mjesta, mnogi su ih drali neodgovornima i nepoжudnima.
118
BAZILIJE CEZAREJSKI (329-379) je odbacio pustinjaиki uzor. Drao
ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom evanрelja
na ljubljenje i sluenje blinjemu. Novicijatu je dao standardni oblik.
Traio je poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh,
kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš glas. Predvidio je
stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez dopuštenja. Kako je
uvijek naglašavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redov-niиke
zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajedniиka bogo-sluja s
crkvom pokazala su se dobrima u sluиajevima kada je biskup bio dobar.
Meрutim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetljeжa, nakon Bazilijeve
smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastrašio gradsku
policiju koja je štitila njegova teološkog neprijatelja – prognanika Ivana
Zlatoustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga
seljaиkih redovnika savršeni instrument uništavanja poganskih hramova
i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog
prefekta Cinegija (384-388), redovnici uništavali hramove a Cinegije se,
od vremena do vremena, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u
njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake
drale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok
je na Zapadu njegov najznaиajniji sljedbenik bio Benedikt.
Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije, tzv.
lavre, u kojoj je svaki redovnik imao жeliju blizu voрe. Iako su imali
zajedniиke molitve i obrede, više su ivjeli u samoжi od redovnika u
cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo
nastrane oblike. Veжinu redovnika saиinjavali su priprosti ljudi koji su
govorili iskljuиivo starosirijskim jezikom. Izvještaju koji opisuju njihove
metode umrtvljavanja tijela su uznemirujuжi. Nosili su teške eljezne
lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; ivjeli su oskudno obuиeni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrdeжi kako su »luрaci radi
Krista«. U samostanu Telanisos u Siriji ivio je Simeon Stilit, i to na vrhu
stupa! Privukao je mnoge uиenike od kojih je jedan, Daniel (403-493),
proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli Hisar).
Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim
utjecajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je veжi dio
Origenovih platonistiиkih razmišljanja.
Kad su muslimani stigli u Palestinu i u Siriju u. 7. st., neki pustinjaci
su pobjegli na goru Atos, gdje se utemeljila god. 963. grиki samostan.
119
EVAGRIJE Pontik (346-399) je od Origena preuzeo najgora uиenja.
Origenov nauk je u Aleksandriji tumaиio Didim Slijepi (иiji je uиenik
neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj
Grgura Nazijanskog, arhiрakon Evagrije. Ljubavna veza navela je Evagrija
da iz Carigrada ode u Jeruzalem, a potom u egipatsku pustinju. Tamo je
postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom ivotu. U proces
kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: prodrljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, taštinu i
ponos (oholost). Podijelio ih je po razliиitim dijelovima duše prema
Platonovoj podjeli. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od »rastuжeg razumijevanja«; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog Trojstva.
Na najvišoj razini molitva je razumski иin bez rijeиi. Istoj mora biti oduzeta
bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, moe stvoriti
mašta. Naglašavao je potrebu za moralnom ravnodušnošжu prema vanjskom iskustvu i osjeжajima (stoiиka apatija), kao i intelektual-nom usredotoиenju na neviрeno boanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, prodrijevši u grиku isposniиku teologiju, našlo je put preko Ivana Kasijana
na Zapad.
IVAN KASIJAN (360-435) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vjebao je isposništvo u Palestini i Egiptu, prije no što je zapoиeo pionirski
rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima.
Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za рakona. U
Rim je otišao 404. g., a u Marseille 415. g. Tamo je osnovao redovniиke
zajednice nalik onoj na otoku Lйrinsu koju je podigao Honorije. Obojica
su predstavljali vaan most izmeрu Istoиnog redovništva i Zapada jer je
upravo ono utjecalo na keltsko redovništvo.
U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea),
koji je zatraio savjet o egipatskom isposništvu, napisao je Institutes koji
su utjecali na benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve
zamisli, nego je naveo mnoge obiиaje onih koji su ivjeli u egipatskoj
pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio grиke ispos-niиke
teologije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushiжene redovnike
od nekih ekstremnih vjebi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snaan
polupelagijanac zbog kojega je Keltska Crkva postala polupela-gijanskom.
MARTIN TOURSKI (316-397) bio je vana osoba zapadnog redovniиkog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapoиevši studije kod biskupa
Hilarija iz Poitiersa (koji je na Zapadu bio ono što je Atanazije bio na
Istoku). On mu je dao poloaj kod Ligugйa (u blizini Poitiersa) gdje je
120
361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj.
Kada je postao poznatim istjerivaиem demona, susreo se mnogo puta sa
Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao
drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium – veжi samostan, blizu Toursa). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je ivio strogim
ivotom. Uskoro je netko napisao njegov ivotopis i Zapad je pronašao
svoga Antuna.
Jedan od Kasijanovih uиenika, German, utemeljio je samostan u Auxerreu. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjerojatno preko Niniana u
Љkotskoj). German je u dvjema prilikama vodio protupelagijanski »kriarski rat« u Engleskoj. Germanovog uиenika Paladija poslao je 431. g.
papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj, gdje je propovijedao u
podruиju Leinstera, ali u svojoj misiji nije imao velikog uspjeha, tako da
жe pokrštavanje Iraca daleko više poжi za rukom Patriku. Paladije se
vratio u Britaniju te otišao na sjever, u Љkotsku, gdje je imao više uspjeha
kod pokrštavanja stanovništva (Wikipedija).
Njegov nasljednik u Irskoj bio je Britanac Patricius (Patrik) iz Auxerrea. Patrik je veж imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob,
nakon što su ga iz Engleske oteli irski gusari. Љest godina kasnije uspio
je uteжi u Francusku, u samostan St. Honorй u Lйrinsu. Na Boji poziv
odlazi u Auxerre na pripreme za misijsku slubu. Engleska keltska crkva
ga je kasnije imenovala biskupom i poslala u Sjevernu Irsku. Tada je
imao иetrdeset osam godina. Godine 441. Patrik je posjetio Rim kako bi
se konsultirao s papom Leonom, što pokazuje da je Vatikan bio ukljuиen
u tu misiju. Meрutim, treba naglasiti da je pri njegovu dolasku na otoku
veж postojala mala Keltska crkva. On je tek evangelizirao krajeve koji su
još bili pod poganskim nadzorom.
Prema engleskom povjesniиaru Gildi, u Engleskoj je do procvata redovništva došlo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan иiji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur koji
je pokopan u Glastonburyju) poveo svoju rimsko-britansku vojsku u
odluиnu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Time
je omoguжen kasniji procvat redovništva u Walesu koje je na to podruиje
bilo uvezeno iz Galije i na kraju se proširilo u Irsku. Tri su velška sveca:
Illtyd (navodno Germanov uиenik), David i Cadoc, povezana s istim
razdobljem. Svi ti sveci su evangelizirali Wales i Britaniju, te su osnovali
samostane i središta obrazovanja i uиenosti u Walesu. Meрu Cadocovim
uиenicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje
u Irsku, kasnije sveuиilišno središte Europe.
121
KELTSKO REDOVNIЉTVO bilo je poznato po isposniиkoj strogosti
i visokoj kulturnoj razini zahvaljujuжi utjecaju Niniana iz Љkotske. Keltski
redovnici provode cijelu noж leeжi na obronku brda ispruenih ruku da
bi stvorili oblik kria. Ili pak recitiraju cijele psalme stojeжi u vodi do
grla. Иak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi
izreжi ‘Amen’ nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca biиem.
Na иelu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup
kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski su samostani bili nalik misijskim
postajama s obiteljima, kao i redovnicima. Neki redovnici su bili иak i
oenjeni. Njih su иesto vodili plemiжi koji nisu nuno pripadali sveжenstvu. Keltsko redovništvo, koje je poteklo iz Niniana u Љkotskoj, dalo je
mnoge slavne misionare. Meрu njima se isticao Kolumb Denegalski (521597) koji je osnivaи mnogih samostana u Sjevernoj Irskoj. Tamo je
djelovao prije no što se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u
Љkotskoj. Odatle je pokrenuo misiju meрu sjevernim Piktima. Njegov
pomoжnik je bio Brendan koji je posjetio Island, moda иak i Ameriku.
Kolumban (543-615) iz Sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u Rajnskom podruиju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuska)
590. g. i Bobbiju (Italija) 612. g. Oba samostana postala su vanim kulturnim središtima. Za vrijeme 7 st. Irska je postala jedino središte uиenosti
u Europi. Kolumban je bio struиnjak za hebrejski i grиki jezik. Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegova zahtjeva prvenstva.
Meрutim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali drugaиiju
(Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski.
BENEDIKT NURSIJSKI (480-547) zdruio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonistiиke zamisli našle
put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u
samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika vanost pridavala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom
radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglašavao Kasiodor
koji je 540. g. osnovao samostan u Kalabriji.
Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte
Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji (npr. Subiaco). Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljedeжih 600
godina postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. U
Englesku je došla posredstvom Augustina, a Wilfrid (634-709) ju je dalje
prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije oblike keltskog redovništva.
122
Misionari, koji su širili evanрelje po Europi poput Bonifacija koji je
utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu. U
vizigotskoj Љpanjolskoj benediktinska regula je uzela poseban oblik:
paktualizam, tj. kongregacije samostana i tenja mješovitim redovniиkim zajednicama koje su karakteristiиne za španjolsku redovniиku tradiciju.
Samostanski pokret na Balkanu
Na Balkanu je redovništvo postojalo prije doseljenja Slavena, posebno
na dalmatinskoj obali i u Makedoniji. Pokret se razvio pod istoиnim
utjecajem, naroиito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stoljeжa, primjerice,
znaиajno je središte širenja bio Atos u Grиkoj. Poиevši s Жirilom i Metodom, te njihovim uиenicima Klimentom, Naumom i drugima, redovništvo je preuzelo povijesnu ulogu širenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i izvornih knjievnih djela, podizanja prvih škola i,
uopжe, uvoрenja veжeg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni
kulturni krug. Oko 890. g. Kliment Ohridski podigao je samostan u Ohridu
dok je Naum isto uиinio na junoj strani jezera. Makedonski car Samuel
podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od
10. do 12. stoljeжa mnogi su bizantski carevi, velikaši i episkopi, podigli
samostane u Makedoniji.
Procjena samostankog pokreta
Redovniиki ideal je bio uglavnom u proturjeиju s Isusovom eljom da
uиenici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je иestoput
vladala nekršжanska platonistiиka zamisao o postizanju vlastitog spasenja. Nizom isposniиkih vjebi odbacivao se materijalni svijet kako bi
se, u oduševljenju i kontemplaciji, sjedinilo s Bogom (u иemu su im uиitelji
bili Klement i Origen).
Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim ivotom. Ovakvo je
uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona, uvukla
u Crkvu. Jedini naиin postojanja svetog ivota bio je potpuno odbacivanje
svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši
se vjernim svjedocima evanрelja. Uz to, oni su bili иuvari antiиke kulture.
Misijski rad redovnika bio je od velike vanosti. Kada se Rimsko
Carstvo raspalo, kršжanstvo se kao urbana, gradska religija nije moglo
širiti. Redovnici su, stoga, širili evanрelje u seoskim podruиjima gdje je
društvena jedinica bilo pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog
kršжanstva, po vanosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako diše
seosko stanovništvo, iako su ponekad pretjerivali pretvarajuжi svete
zdence, drveжe i kamenje u svetišta kršжanskih svetaca.
123
MRAИNO DOBA
Mraиno doba obuhvaжa razdoblje od pada Rimskoga carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu preplavljuju barbari, veжinom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva.
Vandali, prešavši Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, Љpanjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajajuжi konaиno Kartagu 439.
godine. Tako uиvršжuju vlast nad cijelom Sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvši se
na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. pljaиkaju
Rim ostavljajuжi za sobom pustoš koja иak nadmašuje i onu koju su Goti
izazvali иetrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u
Sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata katolike i donatiste. Zahvaljujuжi generalu Belizaru podruиje kojim vla-daju
gotovo cijelo stoljeжe prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. Njegovo
carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proivljava kratkotrajni preporod
potaknut Justinijanovim snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. No,
istoиnjaиki osvajaиi, ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog
dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik kršжanstva
koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnjaиkih katolika,
pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih obiиaja. Te razlike rezultiraju razdorom meрu kršжanima koji, pri svome pohodu u sedmome stoljeжu, zatiиu muslimani. U tom жe dijelu svijeta naposljetku kršжanstvo potpuno išиeznuti.
Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pobjeрuju 378.
godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje
nastavljaju preko Balkana zauzevši Rim 410. godine. Do 415. stiu u
Љpanjolsku kojom жe vladati dok ih, poиetkom osmoga stoljeжa, ne svrgnu
muslimani. Njihova povijest je, u politiиkom smislu, kaotiиna. Tek su
petnaestorica od njihova trideset i иetiri kralja ostavili svoj ivot na
bojnome polju, ili su umrli neprirodnom smrжu. Oni, iako arijevci, na
svojim podruиjima ne proganjaju pravoslavne kršжane u onoj mjeri u
kojoj to иine Vandali. Oиito je da su pravoslavni potomci pokorenih
stanovnika иuvari negdašnje drevne kulture gotovo dva stoljeжa nakon
osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nuno za odreрenu
stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586601) na preobraжanje na katoliиanstvo na koje on, tijekom koncila u
124
Toledu 589. godine, sveиano prelazi. Kraljev primjer slijedi veжina plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu
zakonodavca unoseжi red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe
su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u
Toledu 633. godine, sveжenik se smije vjenиati samo uz dopuštenje svoga
biskupa. Ukoliko prekrši ovo pravilo, biva osuрen na »odreрeno vrijeme pokore«, a enu mu »oduzimaju« i prodaju. idovima, koji su izloeni diskriminaciji takoрer, je teško. Иak i nakon preobraжenja Rekareda,
i unatoи naporima Crkve, Vizigotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno
politiиkoj nestabilnosti, opжem nasilju i samovolji silnika. Primjerice, kralj
Rekesvind (649-672) ubija 700 svojih neprijatelja, a njihove ene i djecu
dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710-711) vizigotska
vladavina doivljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju Љpanjolsku.
Kršжanstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji dubo-ko korijenje
pa ona postaje središtem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku
muslimanskih Maura (tj. berbera).
Ostrogoti pod Teodorikom prešli su u Italiju i osnovali dravu sa
sjedištem u Raveni (493-553), koju je kasnije ponovno prisvojio za Bizant
i uništio Justinijan I. Na Teodorikovom dvoru je djelovao Boetije, neoplatoniиar i vodeжi skolastiиar, koji u zatvoru иekajuжi smaknuжe zbog
navodne suradnije sa bizantincima, Teododorikovoim neprijateljima,
napisao je Utjeha filozofije. Uz to pisao je knjige iz logike i pridonio razvoju
filozofske terminologije.
Tijekom veжeg dijela petoga stoljeжa Galija je podijeljena izmeрu arijevskih Burgunda i poganskih Franaka. Burgundi ipak ne progone katolike
kao što to иine Vandali u Sjevernoj Africi veж, naprotiv, oponašaju obiиaje svojih podanika, te s vremenom i sami prihvaжaju Nicejsko
vjerovanje. Godine 516. kralj Sigismund preobraжa se na ortodoksnu
trinitarijansku doktrinu, što slijedi i veжi dio kraljevstva. Franci, иija жe
zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva иine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. No, merovinška dinastija, koja svoje ime duguje osnivaиu Merovehu, unosi reda meрu njih.
Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinške loze, ulazi
u brak s burgundskom princezom kršжankom. U predveиer jedne bitke
obeжava da жe se preobratiti ukoliko mu Bog njegove ene udijeli pobjedu. Nakon uspješnog pohoda krsti se na Boiж 496. g., zajedno s mnogim
svojim plemiжima, a nedugo potom isto иini i veжina Franaka. Godine
534. Burgunde pokoravaju Franci иime dolazi do ujedinjenja cijele Galije.
125
Kasniji Merovinzi nisu odveж vrsni u kraljevanju pa do poиetka sedmoga
stoljeжa stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji, u neku ruku,
obavljaju dunost predsjednika vlade. Jedan od njih, Karlo Martel (»Иekiж«), ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji
mu omoguжuje odravanje stajaжe vojske. On vodi franaиke snage u boj
protiv muslimana (u иijim je rukama Љpanjolska) koji, nakon osvajanja
Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u
bitci kod Toursa odnosno Poitiersa. Time je za neko vrijeme zaustavljeno
muslimansko napredovanje, a kada su 737.g. došli иak do Lyona, Martelova ih je vojska odluиno porazila u bitci kod Narbonnea. Martel je
bio sjajni general koji je vodio mirnodopsku vojsku, koju je platio zemljom
zaplijenjenom od crkve.
Za vrijeme vladavine merovinških kraljeva Francuska je dobila svoja tri
najvanija sveca: Martin Tourski, Denis (ili Dionizije, muиenik Decijanova progona) i redovnicu zvanu Genovefa (Geneviève).
Iako je zapravo veж postao kraljem ne trai naslov. To жe uиiniti tek
njegov sin Pipin Mali koji жe, s politiиke pozornice, potjerati beskorisnog
kralja Hilderika III., poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. S privolom pape
Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik.
Po papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja,
što je dogaрaj od prvorazrednoga znaиenja za kasniju povijest kršжanstva,
jer жe Pipinov sin Karlo I. Veliki, najznaиajniji vladar ranoga srednjega
vijeka, pokušati reformirati crkvu, a papa жe ga okruniti za cara.
126
SREDNJI VIJEK
PREGLED RAZDOBLJA
Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i
najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovjeжivanje Crkve s cijelim organiziranim društvom, obiljeje je po kojem se srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja
povijesti. Uz sva ograniиenja to je obiljeje europske povijesti od 4. do
18. stoljeжa; od Konstantina do Voltairea. Teoretski, kroz иitavo razdoblje, samo su pravovjerni i poslušni vjernici mogli uivati puna graрanska prava. Meрutim, u zapadnoj Europi to uиenje nije postalo stvarnost sve do 7. stoljeжa, a u 17. stoljeжu je prestalo biti stvarnošжu. U tom
je razdoblju Crkva bila prisilno društvo na potpuno isti naиin na koji je
to suvremena drava. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo
ograniиena prava. Prvi na popisu su bili idovi, koji su se mogli drati
vlastite religije sve dok je nisu pokušavali širiti. Na dnu su popisa oni
koji su zastranili i postali krivovjerci. idove se nije smjelo ubijati zbog
toga što su bili idovi, meрutim, isto nije vrijedilo za krivovjerce. U
normalnim okolnostima idovi nisu smjeli biti ubijani zato što su idovi,
ali heretici jesu. Ipak, od 11. do 13 stoljeжa neprijateljima društva su
smatrani idovi, heretici i homoseksualci i upravo tim redoslijedom.
Smatralo se kako su se gubavci i idovi urotili s velikim izvanjskim
neprijateljem, Islamom, kako bi svrgnuli kršжanstvo tako što su bacali
otrov u bunare. Gubavce se progonilo i muиenjima iznuрivala priznanja
i potom spaljivalo na lomaиi i pogromi protiv idova su bili иesti i strašni.
idove se иesto optuivalo za kraрu kršжanske djece koju su, smatralo
se, upotrebljavali u svojim ritualima.
Osoba je иlanom društva postajala krštenjem. Tada su kumovi dali
odreрena obeжanja, u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala cijeloga
ivota. Kmetstvo je bila druga nedragovoljna spona koja je osobu mogla
doivotno vezati, no ona se mogla opozvati otkupninom, darom ili bijegom. Meрutim, i crkvena moж je imala nametnuta ograniиenja:
1) Svi crkveni posrednici bili su vrlo ograniиeni u djelovanju svjesni
kako жe biti kanjeni ako zlorabe moж.
2) Nije bilo policije. Ljude se moglo privoliti jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj
pristanak, onda je jedino preostalo oruje bila izopжenje.
127
Crkva je bila ljudsko društvo podreрeno Bojoj volji – spasilaиka barka
u moru uništenja. Ona je preuzela društveno ureрenje Rimskog Carstva
prisvojivši grиku znanost i rimsku knjievnost kako bi ih pretvorila u
sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja,
kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini иlanovi. Crkvu se dralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja. Drugim rijeиima, bila je
ispunjenje tisuжugodišnjeg carstva.
U politiиkom smislu Crkva je bila hotimiиni nastavak Rimskog Carstva, premda s crkvenim pokrovom. Rimsko pravo postalo je kanonskim pravom; legije su postale kriarskim jedinicama itd. Meрutim,
uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo neprijatelje: Istoиnu
(grиku) crkvu koja je bila na zalazu moжi, veжinu svjetovnih vladara i
razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. Pored toga srednji se vijek sastojao od tri razliиita razdoblja
od kojih je svako bilo uvjetovano razliиitim društvenim i intelektualnim
okolnostima:
RANO RAZDOBLJE (700-1050)
Do 7. stoljeжa propalo je rimsko društveno ureрenje na Zapadu. Obiljeja tog prvog razdoblja su sljedeжa:
a) Podreрenost Zapadnog kršжanstva Istoиnom kršжanstvu (izravnom
potomku kršжanskoga Rimskog Carstva), kao i islamu. Oba su bili vojno,
kulturno i intelektualno nadmoжni. Islam je dostigao granice rasprostranjenosti.
b) Siromaštvo na Zapadu posljedica je kuge, gladi, razaranja i zakrljalosti trgovine. Zapad je bio rijetko naseljen s gradovima koji nisu imali
više od nekoliko tisuжa stanovnika.
Godine 1347-51. kuga je desetkovala Europu. U to vrijeme su se pojavili ponovno biиevalci. Prolazili su kroz gradove bosonogi i biиevali
se mahnito. Tako su nastupali kako bi smirili Boji gnjev prinosivši sebe
kao rtvu za druge. Vjerovali su da жe zbog muиenja samih sebe, biti
spašeni, te da su nosili po svojim tijelima Kristove stigme, da su svoju
krv pomiješali sa Njegovom krvi. Takoрer su zahtijevali smaknuжe
idova, koje su drali odgovornima za kugu. Papa Klement VI. ih je
kasnije ugušio a pokret je osuрen na koncilu u Konstanci (1414-18). Kuga
je bila odgovorna za rastuжi naglasak pukog pijetizma na smrt i иistilište
što je obileilo kasni srednji vijek, posebno u sjevernoj Europi.
c) Benediktinsko razdoblje, u kojem je Benediktova regula bila jedina
128
priznata na Zapadu, dralo je kako je najsigurniji naиin spasenja bio pridravati se te regule, ili barem doprinijeti njezinom odranju i širenju.
Benediktinski samostani su, vjerovali su, nebeski otoci u promjenjivom
svijetu.
d) Kršжanskoj javnosti nametalo se nadnaravno, u obliku иuda i obreda. Traili su postojanost i sigurnost u nekoj vrsti tjelesnog povezivanja s relikvijama svetaca. Svaka crkva, rtvenik, plemiж, kralj i samostan imao je i po nekoliko relikvija koje su rabili u svakoj prigodi. Papin
je zahtjev za slavom poиivao na tvrdnji da je иuvar tijela svetoga Petra.
Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama.
Kraljevi su ih nosili na krunama i oko vrata. Bilo je to njihovo tajno
oruje u borbi. Osim ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je ili besmislen,
ili zao. Kraljevi su dolazili na prijestolje poput sveжenika – nosili su
sveжeniиku odjeжu i bili pomazani za slubu vladanja. Tijekom tri stoljeжa
(750-1050), kraljevi proizašli iz tih obreda imali su vlast koja ih je, kako
su mislili, иinila svetima i postavljala iznad biskupa i sveжenika. Smatrani
su Bojim predstavnicima. Otuda potjeиe miješanje slube rimskog cara
sa starozavjetnom teokracijom.
e) Posljedica navedenog; pojedinac nije imao veliku ulogu jer bi se
izgubio u zajednici, ili ukoliko je bio vaan, u vlastitoj slubi. Иovjekova
malenkost promatrana je u smislu neosobnog veliиanstva duhov-nog
svijeta.
f) Tijekom ovog razdoblja utemeljen je trajan obrazac: desetak, biskupije, upe te odanost Rimu.
RAZDOBLJE RASTA (1050-1300)
Do 1000. g. dolazi do znatnih promjena:
a) Svjetovni vladar ostaje bez vlastita gotovo sveжeniиkog poloaja.
b) Papa je dobio nove moguжnosti uplitanja.
c) Benediktova regula izgubila je iskljuиiva prava. Љire se nove redovi.
d) Optimizam i izraena potreba za kolonizacijom. Razlozi potonje
bili su:
1) rastuжe nagomilavanje kapitala
2) porast puиanstva
3) povratak Sredozemlja, nakon propasti muslimanskog i Istoиnog
carstva, pod nadzor Zapada
e) Crkvena hijerarhija dri se jedinim primateljem nadnaravne vlasti.
129
Crkva oznaиava »sveжenstvo«, a ne tijelo saиinjeno od vjernika. Uzorna
crkva 12. i 13. stoljeжa je društvo pokornog i organiziranog sveжenstva
koje upravlja mislima i djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika – kraljeva, velmoa i seljaka. Nijedan laik ne stiиe više od osnovnog obrazovanja.
f) Relikvije zadravaju vanost u osobnom ivotu ljudi, iako su je
izgubile u javnom ivotu.
g) Izmjene kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina koja je nekada
bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s kršжanskim pozivom, uoиi
novog širenja postaje prihvatljivom. Još se u 11. stoljeжu dralo teškim
grijehom ubiti иovjeka u boju. No, do sredine 13. stoljeжa razvijena je
teorija »pravednog rata« koji je predstavljao oruani sukob u interesu
papinstva.
Iako je ovo razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, do
14. stoljeжa u nekim se podruиjima poиela ozbiljno razmatrati moguжnost
stvaranja svjetovne drave.
RAZDOBLJE NEMIRA (1300-1550)
U ovom se razdoblju poиinju oиitovati nova uznemiravajuжa stremljenja:
a) Rast politiиke nezavisnosti: sve je veжa samouvjerenost i samovolja
svjetovnih vladara, poput Marsiglija iz Padove (rektora pariškog sveuиilišta), koji je elio narodnu Crkvu nezavisnu od Vatikana.
b) Rast duhovne neovisnosti. Sve jaиa prijetnja starim institucijama u
velikim gradskim podruиjima, kao i pokreta koje ista proizvodi. Filozof
mistiиar Meister Eckhart postaje zagovornikom religije njihovih voрa.
Rast demokracije i privatne religije uznemiruje Katoliиku crkvu.
Navedena stremljenja došla su do izraaja u estokom napadu francuskih vojnika na papu, i njegovom dugom izgnanstvu u Avignonu;
raspuštaju se vitezovi templari, sve je veжa ogorиenost na ostale redove; raste papin strah od ekstremizama koji se oиituje u osudi franjevaиkih
spiritualaca, kao i Williama Occamskog, Meistera Eckharta i Marsiglija
iz Padove. Crkva i svjetovni vladari shvatili su da moraju djelovati zajedniиki. U protivnom, иitav жe sustav propasti. Odluиuju se, stoga, za
djelomiиne reforme.
130
REDOVNIЉTVO
Glavna središta vjerskog ivota u srednjovjekovnoj Europi bile su
zajednice odvojene za potpun, doivotan i neopoziv kršжanski ivot.
One su imale odlike za koje se dralo da nisu ostvarive izvan takve zajednice (u svjetovnim ili sveжeniиkim zajednicama).
Uloge samostana:
a) Društvena uloga: Redovnici su bili duhovna vojska koja se borila
za osloboрenje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i sigurnost kraljevstva.
b) Pokajniиka uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za,
primjerice, sudjelovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri puta po
иetrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca,
ili zaduiti drugu osobu da, uz naknadu, иini pokoru umjesto njih.
c) Obiteljska uloga: Za uzdravanje velikih obitelji bila je potrebna
pomoж samostana. Samostan je djeci plemiжkih obitelji (koje se nisu mogle
pobrinuti za potrebe svim svojim иlanova) osiguravao razmjerno lagodan i izgledan ivot. Ovo je osobito vrijedilo za ene meрu kojima su
mnoge ostale rano bez supruga, te se nisu mogle ponovno udati. Meрutim, roditelji su isplaжivali naknadu za svako dijete, obiиno u obliku posjeda.
Do kraja 13. stoljeжa bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset
podvrsta vjerskih zajednica. S iznimkom benediktinaca, veжina se pojavila
nakon 1100. g. kada se srednjovjekovno jedinstvo poиelo urušavati. Razliиiti pokušaji da se stanje promijeni, rezultirali su novim redovniиkim
redovima.
a) BENEDIKTINSKI RED: Benediktinska regula (pravilo) bila je opжe
prihvaжena do vremena Karla Velikog, te ju je Crkva prihvatila kao oblik bogosluja. Na svome vrhuncu smatrana je najvišim oblikom vjerskog ivota i jedini sigurni put u nebo. Do 1100. g. zamijenila je druge
oblike duhovne djelatnosti. Raslo je uvjerenje kako se zemaljske bitke
osvajaju organiziranom i discipliniranom vojskom, a ne pojedinaиnim
naporima. Regula je naglašavala potpunu poslušnost.
»Regula« nije bila stroga kao raniji kruti sustav »upravitelja« na kojem
se temeljila. Bogosluje se zasnivalo na dva biblijska oslonca: »U ponoж
жu ustati kako bih Ti zahvaljivao« i »sedam puta na dan Te hvalim«.
Otuda potjeиe duga noжna sluba, kao i sedam dnevnih slubi: matine
131
(ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. U tjednu bi se
proиitao cijeli psaltir, a u godini Biblija. Ovakav sustav ostavio je traga
na kršжanskim zajednicama zapadnog podrijetla. Regula je pred-viрala
tri vrste samostanskih novaka: laike zrele dobi, sveжenstvo i djecu plemiжa. Veжinu darova samostani su primali od roditelja plemiжke djece.
Djeca su, prije no što bi se zaredila, ranu dob provodila u samostanskim
školama.
Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se veж u prvoj polovici 9. stoljeжa
(samostan u Riinicama kod Solina koji je osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na Visu). Najveжi napredak benediktinskih samostana na Jadranskom primorju dogodio se u razdoblju od 9. do 12.
stoljeжa. Benediktincima pomau hrvatski knezovi, vladari i uglednici
darivajuжi ih prostranim posjedima, pravima i gradeжi im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja samostani sv. Lucije na Krku, sv. Krševana u
Zadru (koji je bio središte protumletaиkog otpora; imao je vlastitu pisarnicu rukopisa), sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu,
sv. Ambrozija u Ninu i sv. Petra u Selu (Poljicama).
Prvi benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u 9. stoljeжu u
Љtivanu kod Devina. Godine 1140. utemeljen je jedan od najveжih slovenskih benediktinskih samostana – Gornji grad.
S vremenom benediktinski red je doivio preinake.
1) Sve je više redovnika bilo plemiжkog podrijetla. Plemiжi su vlastite
sinove i kжeri, još kao djecu, »posvetili« samostanu. Ishod tih promjena
bilo je smanjenje udjela redovnika u tjelesnom radu i porast obrednih i
kulturnih djelatnosti. Usredotoиenje na znanstveni i umjetniиki rad pretvorio je velike samostane iz 8. i 10. stoljeжa (Reichenau, St. Gallen i
Corbie) u europska obrazovna središta. U njima su se nalazile velike
knjinice u kojima su redovnici prepisivali rukopise, a knjievnost i uиenost prenosili bi buduжim pokoljenima. Neki primjeri umjetniиkog rada
mogu se vidjeti u djelima Kellska knjiga i Lindisfarnska Evanрelja.
2) Samostani su se sve više povezivali s društvom. Opati i redovnici
bili su u srodstvu s mjesnim plemiжkim obiteljima; kraljevi i velmoe
davali su im zemlju; postigli su vane gospodarske i politiиke uspjehe.
Umjesto bijega od svijeta, kako bi se ivjelo savršenim ivotom, redovniиka zajednica postala je vjerskim udruenjem s odreрenom ulogom u
društvu a ne izvan njega. Stoga je u tom razdoblju došlo do mnogih
pokušaja reformi koje su za ishod imale nove redove kamaldoleze, kartuzijance, silvestrince, valombroze, cistercite, olivetance i trapiste.
132
Benedikt Anianski, kojeg je podupirao Karlo Veliki, poduzeo je 817.
g. reformu augustinskih pravila redovniиkog ivota eleжi uvesti više
strogosti, tjelesnoga rada, a manje prouиavanja. Zauzimao se za jaиanje
središnjeg nadzora i ograniиenje vanjskih djelatnosti redovnika. Meрutim, reforma se nije mogla ostvariti zbog rušilaиkih napada Vikinga,
Saracena i Maрara. Do 950. g. redovniиki pokret je zamalo, uslijed navedenog pustošenja, doivio vlastiti kraj.
Rastuжe bogatstvo takoрer je pospješilo proces nestanka ideala samostanskih redova. Unatoи znatnom slabljenju samostanskih mjerila,
zamisli koje su poduprle stvaranje redovništva još su uvijek bile ive.
Meрu sveжenstvom, kao i meрu laicima, postojalo je duboko uvjerenje
kako kršжanstvo pronalazi najiskreniji izriиaj u redovništvu gdje su samostani domovi uиenosti i pobonosti. Iskljuиivo u samostanima moe
cvjetati uиenja, knjige biti pisane kako bi bile na korist i sveжenstvu i
laicima; jedino se u samostanima mogu obrazovati buduжi biskupi.
Molitve, koje su izricali redovnici, pomau blagostanju kraljevstva,
vladarima i puиanstvu. Ponašanje pobonih redovnika uzor su svim
kršжanima. Nije, stoga, trebalo proжi puno vremena do trenutka kada su
biskupi poиeli poduzimati reforme propadajuжih samostana. Pronašli su
kraljeve i plemiжe koji su bili spremni pomoжi ovom njihovom naumu.
b) KLINIJEVSKA REFORMA Osnivanjem opatije u Clunyju (u središnjoj Francuskoj) zapoиela je 909. g. reforma koja je kao polazišnu toиku
imala naиin ivota u tome mjestu. Od te godine u vjerske zadatke redovnika pripalo je, prije svega, obavljanje dnevnih bogosluja koja su
odvedena u krajnost. Redovnici su provodili gotovo cijeli dan na crkvenim
slubama u vrlo lijepo ureрenim i ukrašenim crkvama. Sluba je trebala
biti što veliиanstvenija i ozbiljnija. Samostani u Clunyju postali su ispostave
tamošnjeg glavnoga samostana. Redovnici su bili odgovorni i poslušni,
ne samo vlastitom opatu veж i glavnom opatu u Clunyju, kao i papi.
Njihovi samostani bili su neovisni o mjesnom biskupu i laiиkom plemstvu. Pokret iz Clunyja opжenito je teio smanjenju ovisnosti o svjetovnoj
vlasti, kao i poveжanju papinske vlasti. Sve do dolaska pape Hildebranda
(1073) opati u Clunyju bili su glavni uzori ivota kršжanske Europe a ne
pape.
Tamošnja reforma omoguжila je ponovno osnivanje pedesetak samostana razorenih u vrijeme vikinških napada u Engleskoj, za vladavine
nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Normani su 1066. g. uveli u
Englesku klinijevske zajednice kako bi proširili nadzor nad saskim
133
redovnicima. Time su, doduše, prouzroиili mnoge sukobe. Jednom prigodom redovnici iz Canterburyja prigovorili su odabiru novog normanskog opata. Nadbiskup Lanfranc, koji je donio spornu odluku, upitao je
nekog nezadovoljnika: »Bi li ubio svoga opata?« »Sigurno bih, kada bih
mogao«, odgovorio je redovnik. Lanfranc ga je na to dao zavezati golog
za glavna vrata opatije i biиevati pred okupljenim mnoštvom. Nakon
što mu je obrijana glava, nesretnik je istjeran iz grada.
I u drugim dijelovima Europe (u pokrajini Lorraine, kao i u zapadnom dijelu Njemaиke) došlo je do sliиnih reformi koje je potaknuo samostan u Gorzi. U Italiji je, meрutim, ponovno oivio pustinjaиki oblik
redovništva.
Meрutim, bogatstvo klinijevskih samostana, njihov bezbrini odnos
prema svijetu, te naglasak na crkvenu slubu, navelo je neke redovnike
da krenu teim i poznatim putem. Bruno Kelnski je 1084. g. u junoj
Francuskoj osnovao pustinjaиku vrstu samostana La Grande Chartreuse
kraj Grenoblea. Kartuzijanski red, koji je iz istoga proizašao postao je
jednim od najstroih redova u srednjem vijeku. Nedostatak stege u nekim
klinijevskim zajednicama doveo je oko 1100. g. do osnivanja nekoliko
strogih benediktinskih redova u Francuskoj (u Grandmontu, Fontevraultu – dvostruki red redovnika i redovnica – i u Savignyju).
c) CISTERCITI su bili najuspješniji meрu redovima koji su teili obnovi jednostavnoga benediktinskoga naиina ivota. Matiиni im je samostan bio Cоteaux (blizu Dijona u Burgundiji). U vrijeme Stjepana
Hardinga (1060-1134) cistercitske zajednice proširile su se po Europi. U
Hrvatsku je isti red uveo Andrija I. sagradivši 1205. g. u Topuskom
opatiju i crkvu.
Odatle su se širili po drugim mjestima u Hrvatskoj. Osnovali su opatije
u Senju, Kutjevu, Zagrebu, Samoboru te Petrovaradinu (u Vojvodini). U
Sloveniji su utemeljili samostane u Stiиni i Kostanjevici. Zbog njihova
bijelog habita i crnog škapulara, Hrvati su ih prozvali »svaka-rima«.
Cisterciti su eljeli potpuni otklon od klinijevskog uzora. Njihove
crkve i slube bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u
zabaиenim i pustim podruиjima, takoreжi u »pustinji«. Naglašavali su
strogost, tišinu i fiziиki rad. Opat matiиnog samostana morao je posjetiti
svaku zajednicu jednom godišnje. Imali su vrlo иvrst zapovjedni lanac.
Svake godine odravala se opжa skupština (kaptol) u opatiji Cоteaux kako
bi se izradila pravila za иitav red. Strogost i organizacija cistercita pokazala se vrlo uspješnom. Do 1300. g. postojalo je tako oko 600 samostana.
134
Cisterciti su za sebe tvrdili kako su u potpunosti poslušni »cijelom«
evanрelju, što je znaиilo da slijede Krista u siromaštvu i njegovom krajnje
jednostavnom naиinu ivota. Zaиetnici su franjevaиkog pokreta. Odbijali
su pokroviteljstva i poticaje na dobroиinstva poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. Љvedski kralj Sverker ih je pozvao da prošire
kršжanstvo u Љvedskoj. Prvi nadbiskup Uppsale bio je cistercitski redovnik (imenovan 1164).
Joachima iz Fiore je bio cisterciti opat. Joachim je zapravo bio postmilenijalist koji je vjerovao kako je povijest podijeljena u tri doba:
1) Starozavjetno doba Boga Oca – doba Zakona obiljeeno strahom.
2) Doba Boga Sina – doba milosti obiljeeno vjerom.
3) Doba Boga Duha – koje je zapoиelo 1260. g.
U treжem, posljednjem, zlatnom razdoblju trebalo bi doжi do duhovne
slobode i kontemplacije. Crkva жe biti proиišжena; svi жe prijeжi na kršжanstvo иime жe se cijeli svijet pretvoriti u veliki samostan. Joachimove zamisli su utjecale na duhovne franjevce koji su se drali posrednicima
novoga doba.
Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa. Kao glavni predstavnik mistiиnog smjera u skolastici, bio je toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su njegovi domaжini pred njim skrivali ostale иlanove obitelji. Naglašavao je Boju ljubav vjerujuжi kako kršжani, do spoznaje
Boga, dolaze ljubeжi ga a ne obratno! Propovijedao je kako se tjelesna
ljubav, koja je prirodna ljudima, moe molitvom i disciplinom pretvoriti
u otkupljujuжu duhovnu ljubav i иenju za Kristom. Bernard mnogo je
uиinio za širenje štovanja prema Djevici Mariji, koja je u ranom sjedjnom
vijeku bila manje slavljena. Иak je tvrdio da bez njezinog posredništva
nitko ne moe uжi u raj!
Buduжi da su djelovali na rubu društva nauиili su ne samo preivjeti,
veж najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili gospodarskim djelatnostima pogotovo kao uzgajivaиi ovaca. Stoga su ih optuivali za pohlepu. Postupno su prestali baviti se fiziиkim radom kojeg su prepuštali
braжi laicima, obiиno nepismenim ljudima koji nisu postali punopravnim
иlanovima. Istima je bilo zabranjeno opismeniti se, iako im je spasenje
bilo zajamиeno.
Pod utjecajem cistercitskog uzora bili su neki augustinski redovi: premonstratenzi i pavlini (u Sjevernoj Francuskoj) i gilbertinci (u Engleskoj).
135
d) AUGUSTINCI su teili sluiti društvu. Bili su povezani s reformistiиkim pokretom pape Grgura VII. preuzevši obnovljeno pravilo Augustina iz Hippona. Naglašavali su »apostolski ivot« koji je podrazumijevao: boravak meрu ljudima, propovijedanje, pouиavanje, ozdravljenje i sluenje. Bili su prethodnici dominikanskog pokreta. Bili su podijeljeni u dvije sljedbe:
Redovniиku sljedbu, pustinjaиki red, odnosno strogu struju pokreta,
koju je najbolje ocrtavao mali samostan u Prйmontrйu. U njemu su vladali
umjerenost, šutnja, fiziиki rad i pjevanje psalama. Ovaj red utemeljen je
u Rimu 1256, a potom se brzo proširio Europom Pretpostavlja se da su
augustinci u Dalmaciju došli potkraj XIV. stoljeжa.
Kanonska sljedba bila je umjerena struja pokreta. Predstavljala ju je
opatija Sv. Rufa nedaleko od Avignona. Redovnici su tamo ivjeli u usko
povezanoj zajednici (odakle izraz kanonski) gdje su sva dobra bila zajedniиka. Prethodnici su Braжe zajedniиkog ivota iz Deventera. Meрu
иlanovima reda su Toma Kempenac i Gerhard Groote (u Windesheimu,
Nizozemska) i Erazmo, koji su eljeli proširiti redovniиku pobonost na
laike.
Utjecaj redovniиkih pokreta na Crkvu moe se, u opжenitim crtama,
saeti u sljedeжim:
1) Osuda simonije (kupovine i prodaje crkvenih poloaja) – Strogo se
branilo imenovanje i uvoрenje u slubu biskupa i opata na zahtjev ili
poticaj plemiжa, kralja i careva. Iako ovakav prekršaj strogo uzevši ne
pripada u podruиje simonije, opasno joj nalikuje. Stoga je zabrana nuna
pogotovo u podruиjima gdje vladari nisu revni reformatori.
2) Zalaganje za proširenje celibata na cjelokupno sveжenstvo – Iako
su mnogi bili odani celibatu (bilo je pokušaja da ga se uvede), nikada
nije predloen kao opжe pravilo. Potaknuti primjerom redovnika, sveжeniиki celibat postaje jednim od stupova programa reformatora. Nakana
je da se ono što se trailo od redovnika zahtijeva i od sveжenstva.
3) Ustrajanje na izravnoj poslušnosti (odgovornosti) papi; Baš kao
što su redovnici bili odgovorni nadreрenima, tako i cijela Crkva (odnosno cjelokupno kršжanstvo) mora biti podlona papi. On u velikoj
obnovi igra ulogu koju je imao opat iz Clunyja tijekom redovniиke reforme.
136
PROSJAИKI REDOVI (FRATRI)
Pojava buntovnih društveno-vjerskih pokreta (krivovjerja) na Zapadu
potakla je, u 13. stoljeжu, stvaranje tzv. prosjaиkih redova: franjevaca,
dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina (иiji je иlan
bio Luther) i karmeliжana (s usporednim enskim redovima), reda osnovanog u 12. st, a kojeg je obnovila Sv. Tereza Avilska u 15. st.. Karmeliжani
su si nadjenuli ime po gori Karmel u Izraelu gdje je prva zajednica i
osnovana tijekom razdoblja u kojem su kriari upravljali Izraelom. Kada
su kriari poraeni karmeliжani su se preselili na zapad i organizirali se
kao fratarski red (tzv. Bijeli fratri) u Europi.
Podruиja djelovanja fratra bila veliki gradovi i sveuиilišta. Oni su u
osnovi bili pokret urbane, sredozemne sredine, dok su cisterciti proizašli
iz ruralnih feudalnih sredina u Francuskoj. Bili su organizirano društvo
prosjaka koje je, kako bi preivjelo, trebalo razmjerno veliko i dobro
stojeжe puиanstvo. U Hrvatskoj su 1233. g. franjevci utemeljili zagrebaиki
samostan, a iste godine poиeli su djelovati u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. Veжinu prihoda иinili su im mali darovi u novcu,
ili neиem drugom; ostavštine, naknade od pokopa i misa za mrtve. U
oporukama iz 13. stoljeжa moglo se išиitati da umnici više nisu strahovali
od pakla kao nekada. Kako su drhtali pred dugotrajnim иistilišnim mukama, eljeli su ih mnogobrojnim djelima milosrрa skratiti i ublaiti.
Gradskom puku ovi su redovi olakšali put u nebo.
Omoguжivali su izvanredan naиin bavljenja znanstvenim radom buduжi
da, nakon što bi završili sveuиilišni studij, više nisu trebali zaraрivati za
ivot. Isto tako pruala im se prigoda korisnog uposlenja, jer su franjevci
i dominikanci trebali teologe kako bi obrazovali propovjednike, misionare i diskutante. Do pojave prosjaиkih redova, sveuиilišta su uglavnom
sluila za obrazovanje administratora. Stoga nije iznenaрujuжe što su
najveжi srednjovjekovni teolozi od 1250. do 1350. g. bili dominikanci
(Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler иak i
Savonarola) i franjevci (Bonaventura, Duns Skot i William Occamski).
a) DOMINIKANSKI RED je osnovao Dominik de Guzman iz Castilije. Bio je poslan u Provansu kako bi propovijedao protiv albigenza.
Inaиe, dominikanci su bili red uиenih ljudi – tzv. »Gospodinovi psi иuvari«,
koji su se borili protiv krivovjerja. Pouиavali su i propovijedali u bijelim
redovniиkim haljinama i crnim ogrtaиima (škapularama). Nazivali su ih
»crnim fratrima«. U Poljskoj dominikanci, pozvani na poиetku da evan-
137
geliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih samostana uиinili polaznu
bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj su djelovali u Dubrovniku
(spominju se po prvi puta 1225), Zadru, Ninu, Zagrebu, Splitu, Dubici,
Studencima, Marenberku, Иazmi i Virovitici. Djelovali su u Ptuju (Sloveniji) i Bihaжu (u Bosni gdje su suzbijali bogumilska krivovjerja). Meрutim
dominikanci su bili progonjeni zbog toga što nisu prihvatili doktrinu o
bezgrešnom zaиeжu.
b) FRANJEVAИKI RED je dobio ime po osnivaиu Franji Asiškom.
Isprva ih papa nije drao »pravim« redovniиkim redom. Dio njihove
prisege bio je izniman: obeжavali su kako жe se drati zapovjedi njihovih
nadreрenih sve dok »se iste ne kose s našom savješжu ili regulom«.
Kasnije je regula prepravljena kako bi odgovarala tadašnjim standardima što je izazvalo malodušnost meрu mnogim franjevcima. Franjevci su se zavjetovali na potpuno siromaštvo. Dijelili su se u dvije skupine:
1) tzv. fratres minores koji su nosili tamno sivu odjeжu (zbog иega su
bili poznati i kao »siva braжa«). Hodali su bosonogi.
2) »spiritualci« koji su bili protiv onoga što su nazivali raspuštenošжu.
Buduжi da ih papa nije priznavao, bili su progonjeni kao sekta (Fraticelli).
Franjevci su bili uspješniji od dominikanaca. Poиetkom 14. stoljeжa
dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjevaиkih bilo 1400.
Iz njihovog okrilja proizašli su mistici i kasniji prethodnici reformacije.
I franjevci i dominikanci uvelike su se bavila misijskom djelatnošжu.
Franjo je propovijedao evanрelje u inozemstvu, a braжu je poslao u Љpanjolsku, Maрarsku, kao i na Istok. Redovnici poput Ramona Lulla (12351316) su uиili istoиnjaиke jezike kako bi mogli razgovarati s muslimanima.
U 13. stoljeжu su propovijedali i osnovali samostane u Sjever-noj Africi,
na Bliskom Istoku, te u srednjoj i istoиnoj Europi.
U Hrvatskoj su, i dominikanci i franjevci, djelovali intenzivno od
prve polovice 13. stoljeжa. Kasnije su se podijelili u tri ogranka: malu
braжu, kapucine, konventualce.
MARGINALNI REDOVI I NOVA POBONOST
Ovi su se redovi pojavili u zadnjih dva stoljeжa srednjega vijeka. Teili
su veжoj slobodi od društvenih i hijerarhijskih pritisaka. Njihovo je postojanje uvelike posljedica velikih napora pojedinaca. Predstavljaju povratak skromnim i malim udrugama s velikim i neodreрenim ciljevima.
138
a) MISTICI kojima pripadaju pojedinci poput sv. Katarine Sijenske,
Julijana iz Norwicha i Gerharda Grootea iz Deventera. Radilo se o kontemplativcima, kritiиarima i reformatorima izdvojenima iz organiziranog
vjerskog sustava u kojem su ivjeli. Djelovali su u razdoblju koje je imalo
naglašenu potrebu upravo za takvim ljudima. Naime, vrijeme duhovnih
ratnika je pripadalo prošlosti. Novu nadu kršжanstva predstavljao je pojedinaиni prorok.
Meister Eckhart von Hochheim (oko 1260-1327) bio je dominikanski
prior i filozof mistiиar. Poruиivao je kako siromaštvo treba traiti u duši.
Nisu vana djela veж stav. Govorio je o unutarnjem obraжenju duše koje
жe se pokazati na naиin kojeg je odredio Bog. Kada osoba doivi ovo
obraжenje, ostali poticaji na pobonost dolaze na drugo mjesto. Njegov
misticizam, ali i individualistiиka orijentacija koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu, uzbudila je slubene krugove Rimske crkve. Na procesu, koji je završen tek nakon njegove smrti, papa je osudio 28 njegovih
teza (1329).
Johann Tauler (oko 1300-1361) je bio takoрer dominikanac. Propovijedao je u Strasbourgu, Kцlnu i Baselu. Eckhardtov uиenik, no umjereniji u nagaрanju i izriиaju, Tauler je bio istaknuti predstavnik tzv. visoke njemaиke mistike koja je spajala novoplatonistiиke nagaрanje s opisom unutarnjih proivljavanja. Ljepotom jezika i neposrednim izriиajem,
kao i kritikom negativnih pojava u Crkvi, Tauler je oduševio protestante
koji su u njemu vidjeli izraz posebne njemaиke pobonosti.
b) »BEGINE« su bile vjersko laiиko društvo za djevojke i udovice.
Radilo se o priznatom enskom redu – posebnoj vrsti redovnica koje
nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu. Bile su posve samostalne, a
njihov red nije poznavao hijerarhiju. Bilo im je dopušteno osobno vlasništvo, a smjele su se i udati. ivjele su strogo, ali se nisu zavjetovale.
Veжinom su radile u bolnicama; tkale su crkvena ruha i vezle. Vrijeme su
provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno potjeиe od Lamberta le Bèguea (mucavac, odakle begine – mucavci), propovjednika evanрelja u Liègeu. Dugo su ih vremena sumnjiиili za
krivovjerja, vjerojatno zbog veze sa spiritualcima.
c) BRAЖA ZAJEDNIИKOG IVOTA IZ DEVENTERA: Gerhard
Groote bio je poznati propovjednik koji je 1380. g. imao mnogo sljed-
139
benika. Nauиavao je naravno jedinstvo иovjeka i Boga, kao i besmislenost
slubene religije. Osnivao je zajednice u kojima иlanovi nisu polagali
redovniиki zavjet. Za ivot su zaraрivali tiskanjem. Znaиaj ovih zajednica
bio je u njihovoj sposobnosti preivljavanja izvan uobiиajenih vjerskih
redova. Odranje tih neobiиnih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih
uvjerenja srednjovjekovne crkve.
Red je svoje suvremenike zapanjio u sljedeжim aspektima:
a) Odsutnost regule i obvezujuжeg zavjeta.
b) Odabir obiиnog rada kao sredstva zarade za ivot; ponovno tumaиenje rada kao dobrog za duhovno zdravlje.
c) Isti poloaj sveжenstva i laika; иlan drugog naraštaja bio je Toma
Kempenac (Toma van Kempen) koji je napisao »Nasljeduj Krista« (De
imitatione Christi) – klasiиno djelo nove pobonosti.
d) Nije ih se više dralo kao sredstvo za spasenja drugih.
Iz ovog pokreta proizašli su Erazmo i Johann Wesel iz
Groningena.
PAPINSTVO
PRVO RAZDOBLJE (700-1050):
UИVRЉЖENJE PAPINSKE VLASTI U ITALIJI
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeжim иimbenicima:
1) Biskup Rima bio je ostalima duhovno nadmoжan jer je posjedovao
glavni adut: tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovoj darovnici bio je
zakoniti nasljednik zemalja u Italiji, kao i Konstantinovog birokratskog
Carstva.
2) Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pruio mu je politiиku
moж u Italiji. Tamošnji poloaj dugovao je caru, kao što je to navodila
Konstantinova darovnica.
3) Papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsku vlast nad
Crkvom u ostalim dijelovima zapadne Europe. Iako je papa bio priznat
kao poglavar, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi s voрenjem Crkve
rješavale su se u mjesnim crkvama bez suradnje pape.
4) Kraljevi su postavljali znaиajne duhovnike.
Papinstvo i franaиka drava: Buduжi da se papa nije morao više se
oslanjati na pomoж od Carigrada, bio je prisiljen traiti zaštitu na Zapadu.
Prvi korak u uspostavi saveza izmeрu pape, i nekog politiиkog zaštitnika,
poduzet je kada je Grgur Veliki, za vrijeme merovinške dinastije, pokušao
140
sklopiti savezništvo s franaиkom dravom u Galiji. Meрu-tim, za
vladavine Klodoviga i njegovih nasljednika, stanje se u Francuskoj vrlo
pogoršalo. Drava je bila u neredu i nemoralu, a povrh svega Crkvom je
upravljala drava. Grgur je elio provesti reforme, no nije uspijevao.
Umjesto toga poslao je Augustina u Englesku gdje je ovaj uveo katoliиko kršжanstvo. Reforma je pak morala иekati do 8. stoljeжa. Tada su
nastupile sljedeжe okolnosti:
a) Dolazak keltskih i kasnije engleskih misionara.
b) Oivljavanje papinstva.
c) Dolazak na vlast nove kraljevske dinastije (Karolinga) u Francuskoj.
Majordom Austrazije Karlo Martel (otac franaиkog kralja Pipina Malog) pomagao je misionare jer je elio vlast proširiti u Bavarsku. Njegov
plan podravalo je papinstvo. Meрutim, okolnosti su se promijenile kada
je Karlo, nakon što je porazio muslimane, odbio vratiti crkvene posjede
koji su mu bili na raspolaganju kako bi pobijedio muslimane. Isto je tako
odbio priskoиiti u pomoж papi kojeg su napali Langobardi. Novo je razdoblje zapoиelo kada su Karolinzi došli na vlast, za vladavine Karlmana
i Pipina (kojeg je okrunio papinski poslanik Bonifacije). Kada je Pipin
nasilno oduzeo vlast merovinškoj dinastiji papa ga je priznao, zbog иega
mu je Pipin ostao duan. Papa je takoрer podupirao Pipinovu nakanu
preseljenja glavnog grada iz Pariza u Aachen (Aix-la-Chapelle). Stoga je
Bonifacije, uz njegovu pomoж, reformirao Crkvu. Osim toga, kada se
papa Stjepan II. obratio za pomoж Pipinu u borbi protiv Langobarda,
ovaj mu je pomogao. Nakon pobjede nad Langobardima, predao mu je
osvojena podruиja jugoistoиne i srednje Italije. Bila je to tzv. Pipinova
darovnica.
Za vladavine Karla Martela uveden je feudalni sustav. On je, naime,
okupio vitezove konjanike kako bi se suprotstavio zastrašujuжem muslimanskom konjaništvu. Dao bi im zemlju (lat. feudum) pod uvjetom da
prisegnu vjernost franaиkom kralju. Osim toga, morali su obaviti vojnu
slubu i postati kraljevim vazalima. S vremenom su se pretvorili u moжno
zemljo-posjedniиko plemstvo. Vlastitu su moж prenijeli na nie plemiжe
stvorivši tako feudalni lanac. Na vlastitim su posjedima sagra-dili crkve
s pravom da imenuju sveжenike.
Konstantinova darovnica: U isto vrijeme papini zahtjevi za vrhovnom vlašжu u Italiji, i nezavisnošжu od Istoиnog Rimskog Carstva, ojaиani
su jednom od najveжih srednjovjekovnih krivotvorina – tzv. Konstan-
141
tinovom darovnicom. Prema ovoj ispravi Konstantin je, kada je carsku
prijestolnicu selio na Istok, rimskom biskupu oporuиno ostavio Rim kao
i zapadni dio Carstva. U krivotvorenom dokumentu sadrani su tadašnji
tipiиni stavovi prema papinstvu (Konstantinovo »obraжenje«, krštenje i
iscjeljenje od gube posredništvom pape Silvestra I., carevi darovi Petrovom namjesniku). Darovnica je papi dala sljedeжe:
1) Prevlast nad patrijarškim biskupijama u Antiohiji, Aleksandriji,
Jeruzalemu, Carigradu i svim ostalim crkvama.
2) Carski znak vlasti i Lateransku palaиu u Rimu.
3) Prijenos carske vlasti; u Rimu, Italiji, i zapadnim pokrajinama na
papu.
Darovnicu su zatim poloili na tijelo sv. Petra, kome su darovi bili
namijenjeni. Љtoviše, radi se o ponovnoj uspostavi onoga što je Petar za
vlastita ivota navodno ostvario. Postao je antiohijskim biskupom 34. g.
Godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. g. je ustanovio adventski
post i korizmu. Godine 59. posvetio je Lina i Anakleta kao vlastite nasljednike.
Papinstvo i Karlo Veliki: Papa Leon III. okrunio je 800. g. Karla
Velikog za cara иime je na Zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo. Karlu
Velikom se, doduše, nije sviрalo što krunu duguje papi. Vidio je sebe i
kao bizantskog cara i kao poglavara Crkve. Upravo se zbog takvog
stava sukobio s papom. Poduzimao je samostalne teološke inicijative
(bez papinog dopuštenja). Dopustio je uporabu ikona (no ne i njihovo
štovanje), ukljuиio je »filioque« odredbu u Nicejsko vjerovanje. Potaknuo je izradu vanih kršжanskih zakona (svetkovanje nedjelje, obvezno
davanje desetka itd). Nastavio je obrazovnu reformu Crkve, koju su
zapoиeli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Alkuinovi uиenici, iz dvorske škole postali su upraviteljima samostanskih i
katedralnih škola u Carstvu. Karolinška renesansa, koja je obiljeila kraj
srednjeg vijeka, uzore je traila u antiиkom svijetu, kao i u ranom
kršжanstvu. Naglašavala je latinsku knjievnost dreжi grиka dostignuжa
umjetnim. Irac Ivan Љkot Eriugena bio je jedini karolinški struиnjak za
grиki jezik. Osim toga, u samostanima je provedena Benediktova regula.
Izmeрu 845. i 853. g. u rheimskoj se biskupiji pojavila nova papinska
krivotvorina. Radilo se o tzv. lanim dekretima kojima se zakonski trebala
osigurati zaštita biskupskih prava. Kako bi ojaиali vlastite tvrdnje, autori
su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Saetak Crkvenog zakona, koji
je sadravao Konstantinovu darovnicu, postao je vanim dijelom sred-
142
njovjekovnog kanonskog prava. Ojaиao je papinske zahtjeve za vrhovnom vlašжu u Crkvi, kao i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa, koji se
okoristio ovom ispravom, bio je Nikola I.
Karlo Veliki je, za vladavine, zahtijevao podlonost pape kralju, za
cara Ljudevita Pobonog, prevladavala su suprotna stremljenja. Meрutim, nakon njega, karolinško je carstvo u graрanskom ratu. Muslimani
su napadali na jugu, Maрari na istoku, a Normani na sjeveru i u Sredozemlju. Papa je bio sвm u borbi protiv talijanskih feudalnih prinиeva. U
cijeloj Europi došlo je, u 10. stoljeжu, do gotovo potpunog sloma kulture
i dotadašnjeg poretka. Ugovor izmeрu pape i svjetovnog vladara ponovno je bio ugroen.
U Engleskoj je Alfred Veliki (871-901) organizirao otpor protiv Vikinga, te uspio oиuvati uиenost. Nakon pobjede nad Dancima, otvorio je
put prelasku tog naroda na kršжanstvo. U ostatku Europe, koja je potonala u nered, došlo je do rastuжe zavisnosti franaиke crkve i Vatikana. Do 10. stoljeжa Karlovo se carstvo raspalo na nekoliko njemaиkih
plemenskih drava: Sasku, Tiringiju, Frankoniju, Љvapsku i Bavarsku.
Njih жe ujediniti novi vladar Oton kako bi se odupro maрarskoj prijetnji.
Papinstvo i saska dinastija: Tijekom vladavine pape Ivana XII. (955964) došlo je do prekretnice u sudbini papinstva. Naime suoиena s maрarskom prijetnjom, pojavila se jaka i neovisna njemaиka monarhija. Saska
dinastija zapoиela je s Henrikom I. i njegovim sinom Otonom (936-973).
Henrik I. je (933) teško porazio Maрare u bitci kod Anstruta. Dvadeset
i dvije godine kasnije Oton je kod rijeke Lech ponovno izvojevao pobjedu nad njima, иime je okonиao njihove upade. Kao spasitelj Zapada,
postao je kandidatom za naslova imperatora »Svetog Rimskog Carstva«.
Potonji je u sklopu feudalnog sustava razvio poseban odnos s Crkvom u Njemaиkoj. Imenovao je biskupe koji su djelovali u zemlji. Иlanstvo Crkve i biskupi više nisu birali sveжenstvo. Biskupima i opatima
dao je prava i dostojanstvo kraljevskih prinиeva, a Crkva je dobila mnoge
posjede. Savezništvom s Crkvom, Oton je elio smanjiti vlast buntovnih
nasljednih plemiжa. Kako je utjecao na imenovanje biskupa, njihova mu
je odanost bila zajamиena. Љtoviše, njemaиki su biskupi novcem i vojskom pomagali njemaиkim carevima zavladati Italijom, istoиnim dijelom
Njemaиke, i Poljskom. Oton se oenio langobardskom princezom proglasivši se potom kraljem Langobarda. Time se našao u prigodi da pomogne papi u borbi protiv njegovih talijanskih neprijatelja.
Ivan XII. udahnuo je 962. g. ivot u Sveto Rimsko Carstvo okrunivši
143
u Crkvi sv. Petra Otona i Adelheid za cara i caricu. Za tu je uslugu platio
cijenu; Otonovo miješanje u crkvene poslove. Otada ne samo da je izabrani car odlazio u Rim, kako bi ga papa okrunio, veж je car odluиivao o
izboru pape i protupape. Godine 963. Oton je nagnao Rimljane na obeжanje
kako papu ne жe odabrati bez njegova ili pristanka njegovih sinova.
Nedugo zatim tadašnjeg je papu predao sudu gdje mu je oduzeo slubu
zbog nemoralnoga ponašanja, a potom je izabrao drugog papu.
Godine 897. papa Stjepan VI naredio je da se iskopa tijelo prethodnog
pape Formozija kojeg je mrzio. Zatim je njegovo tijelo dovedeno pred
sud kako bi mu se sudilo za kršenje kanonskog zakona. Nakon suрenja
tijelo je baиeno u Tiber. Meрutim to je bio samo poиetak, ništa više nije
bilo sveto – pape su igrale pokvarenu igru moжi i uitka. Niti jedan
zloиin nije bio previše gnjusan ovim nasljednicima Svetoga Petra.
U ranom 10. stoljeжu papinstvom je dominirala jedan aristokratska
obitelj, iskvarena i nemilosrdna kuжa Teofilakt. ene iz te obitelji su
opisivali kao megalomanijsko seksom opsegnuto pleme. Najzloglasnija
od svih kжer grofa Teofilakta bila je Marioza. Vješta politiиarka, krvoedna i s ogromnim apetitom za muškarce, Marioza mora da je bila
pokvarena koliko je dinastiиki bila uиinkovita. Zavela je ili se udala za
gotovo иitavo apostolsku sukcesiju papa i kraljeva i uspjela je vladati
Rimom godinama. Tonuжi sve dublje u blato, nekoж moжne rimske pape
su postale pijunima u kaljui lokalne politike. Sa samo 15 godina Marioza
se upustila u vezu s papom Sergijem III kojem je rodila sina. Kasnije je
postala ljubavnicom drugoga pape, Ivana X, meрutim okrenula se protiv
njega i udala se za njegova neprijatelja, Guida od Toskane. Godine 928.
skupa sa svojim muem uspješno je izvela dravni udar, udar na
Lateransku palaиu, papinsku rezidenciju. Marioza je dala Ivana X uhititi
i baciti u zatvor, a na koncu i zadaviti u dvorcu Sant Angelo (bivši mauzolej cara Hadrijana) иime je ona postala vladarica grada. Rim i papinstvo
su utonuli u još veжu moralnu iskvarenost. Marioza je иak svojeg sina
odgajala da postane slijedeжi papa. Meрutim, situacija je krenula po zlu
za Mariozu. Njezin ujak, Alberik je zauzeo Rim, zarobio Ivana XI i
zatvorio Mariozu, njegovu majku u dvorac Sant Angelo gdje je i umrla,
vjerojatnu ju je ubio vlastiti sin. Alberik je vlado Rimom 20 godina pod
titulom Princa i Senatora svih Rimljana.
Carevi, nekoж zaštitnici Rima, sada su bili u uzletu i vladali Italijom.
Sveti Rimski carevi, nasljednici Karla Velikog i zapravo njemaиki kraljevi, su uvijek iznova marširali na jug i napadali Rim i terorizirali njegove pape. Tek nekolicina papa je imala hrabrosti suprotstavit im se.
144
Godine 1075. papa Grgur VII se usprotivio. Objavio je dokument nazvan Dictatus Papae, dokument koji je proglašavao apsolutnu nadmoж
papinstva i Rima. Od tada pa nadalje, carevi su se klanjali papama.
Grgurev dokument je razbjesnio Njemaиkog cara Henrija IV. Henri je
svrgnuo papu, no Grgure je na to reagirao tako što je ekskomunicirao
cara. Grgur je ušao u savez s Normanima, ali kada su okupirali Rim
1084. nasilje je eskaliralo i Rim je postao vatreni pakao.
Papinstvo je postalo, kao i biskupi, oruрem svjetovne vlasti. Ipak, s
vremenom je došlo do suprotnih stremljenja. Samostanska reforma je
zapoиela 910. g. Osnovan je klinijevski red pod izravnim papinskim nadzorom. Njegovim иlanom bio je i Humbert de Moyenmoutier koji je snano ustrajao na zahtjevu da izbor visokog sveжenstva ne moe biti iskljuиiva povlastica svjetovnog vladara. Pozvao se na staro Gelazijevo uиenje
prema kojem je papa vrhovni vladar iznad cara. Pitanje, koje se nametnulo, bilo je; kako papinstvo osloboditi nadzora svjetovnoga vladara.
Otonu III. bilo je, na velikoj udaljenosti od Rima, teško nadzirati papinstvo. U Rimu su pak vlast imale rimske plemiжke obitelji. Godine
1044. pobunili su se protiv pape Benedikta IX. Optuivali su ga da je
poloaj dobio zahvaljujuжi obiteljskim vezama. Ustoliиili su antipapu
Silvestra III. Kada je Benedikt prodao poloaj Grguru VI., sva trojica su
se proglasila papama. Stoga se Henrik III. odluиio uplesti. Nakon što je
stigao u Italiju, 1046. g., sazvao je sinod u Sutri na kojem su dvojica od
trojice papa bili zbaиeni, a treжi je odustao od papinstva. Henrik III.
imenovao je Nijemca za papu, a ovaj je uzeo ime Klement II.
DRUGO RAZDOBLJE (1050-1300):
UИVRЉЖIVANJE PAPINSKE VLASTI NA ZAPADU
Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeжim иimbenicima:
1) Papa je postao moжniji i, stoga, nadreрen caru.
2) Izgradio je jaki иinovniиki aparat kako bi nametnuo vlast cijelom
Zapadnom Carstvu.
3) Omoguжio je kupnju papinskih povlastica (znaиajnih poloaja i
prava). Time je poveжana ovisnost drugih o njemu. Uz to, je postao vrhovnim sucem u sudskim procesima.
4) Samostalno je postavljao duhovnike.
Leon IX. je, u razdoblju širenja, obnovio papinstvo. Sklopio je savez s
Normanima, reformirao papinski upravljaиki ustroj, upravljao posredstvom poslanika, osnovao koncile i, u velikoj mjeri, poveжao korespondenciju. Osim toga, pogoršani su odnosi s Grcima. Darovnicu je, pak,
145
zamijenilo niz bezuvjetnih papinskih povlastica koje su sadrane u svesku
pisama Grgura VII.: »Nitko ne moe suditi papi; Rimska crkva nije, niti
жe ikada zgriješiti.« Papa više nije bio Petrov, veж Kristov namjesnik.
Time je osnaio zahtjev za sveopжom i vrhovnom vlašжu.
Najvaniji dogaрaj bio je ustanovljenje ogromnog i sloenog sudskog
ustroja, koji je u potpunosti bio pod papinim nadzorom. Kako bi primijenio
odredbe o pojedinostima crkvenog ivota, papa je na raspolaganju imao
pravo zabrane obavljanja bogosluja, kao i izopжenje iz Crkve.
Doduše ova su prava ovisila o svjetovnim vlastima. No, Vatikan je
veliku vanost pridavao izgradnji zakonskog sustava. Veжina papa je
bila odvjetnici. Kako bi ostvarila zajedniиke interese, crkvena vlast je
suraрivala sa svjetovnom. Stoga su mnogi stekli dojam kako Crkva predstavlja urotu svjetovnih i crkvenih vlasti, radi izrabljivanja crkvenog
bogatstva, a papa na njezinom иelu je antikrist.
Ipak, borba izmeрu pape i careva se zaoštravala. Godine 1059., u
trenutku slabosti saske dinastije, papa Nikola II. je donio ukaz prema
kojem se izbor buduжih papa obavlja glasovanjem kardinala. U izboru
stoga ne mogu sudjelovati ni car ni rimske velikaške obitelji. U suprotnom bi Normani sa Sicilije sprijeиili cara da utjeиe na papinske izbore.
Posebna ovlaštenja dobio je i papinski poslanik kao papin posebni predstavnik. Milanska crkva, koja se suprotstavljala središnjici odbacujuжi
sveжeniиki celibat, popustila je u zahtjevima.
Izbor Hildebranda (Grgura VII.) za papu 1073. g. predstavljao je
prekretnicu u borbi za papinsku prevlast. Hildebrand je sklopio savez s
Henrikom IV., iz saske dinastije. Traio ga je da dokine laiиku investituru (dio tzv. grgurovskih reforma: ukinuжe nikolaitizma – nepoštivanje celibata, i simonije – trgovina crkvenih poloajima). Meрutim, Henrik
je bio dvoliиan иovjek. Ubrzo je izazvao spor oko imenovanja biskupa u
podruиjima pod njegovim nadzorom. U svome naumu da ih imenuje
bez uplitanja pape odbijao je popustiti, te ga je papa izopжio iz Crkve.
Okupio je vojsku s nakanom da napadne Italiju, no papa je zaprijetio
izopжenijom svakome tko ga podri. Potez je urodio plodom, te je Henrik
morao priznati poraz. Prešao je Alpe kako bi, sa svojom obitelji, molio
papu za oproštenje u Canossi. Nakon vremena provede-nog u hladnoжi
ispred papinske palaиe, papa mu je, na molbu Huga iz Clunyja, oprostio.
Henrikovi neprijatelji su iskoristili prigodu kako bi ga svrgnuli s prijestolja. Izabrali su za cara njemaиkog vojvodu Rudolfa. U sukobu, koji
je uslijedio, papa (koji je podupro Rudolfa) nije htio podrati Henrika.
Kako se ovaj nije mirio s tim, papa ga je izopжio. Henrik je razbješnjen
146
napao Rim i osvojio ga. Papu je uspio spasiti normanski vladar iz june
Italije koji je, boreжi se s Henrikom IV., spalio grad. Rimljani su se razgnjevili i izabrali novog papu. Hildebrand je umro u progonstvu. Henrik
je izabrao sljedeжeg papu, no on se morao suoиiti sa suparniиkim papom.
Henrikov se izabranik morao povuжi, te je novi papa postao Hildebrandovim uиenikom Urban II. On жe kasnije sazvati Prvi kriarski rat. Godine
1222. Henrik V. i papa Kalikst postigli su na Konkordatu u Wormsu
sporazum oko uvoрenja u slubu novih biskupa.
Za vladavine njegova nasljednika Urbana II. sporazumno je donijeta
odluka da sveжenstvo bira biskupe, koji su pak prisegli da жe suraрivati
s kraljem, iskljuиivo u svjetovnim poslovima. Meрutim, car je još uvijek
imao veliku vlast nad Crkvom. Tek s padom saske dinastije 1125. g.,
papa je postao vrhovnim vladarom. Time je stekao pravo nošenja carskog
znakovlja ukljuиujuжi krunu i ukras za glavu stoastog oblika okruenog
krunom. Kasnije je Inocent III. odluиio ukrase svesti na dvije krune, a
Bonifacije VIII. na tri!
Prije dolaska na vlast Inocenta III., zbila su se dva vana sukoba:
- izmeрu pape Aleksandra III. i Fridrika I. Barbarosse, najistaknutijeg
cara nakon Karla Velikog. Posvaрali su se oko raspodjele vlasti u Italiji.
Fridrik je na kraju priznao poraz.
- izmeрu engleskog vladara Henrika II. i canterburyjskog nadbiskupa
Thomasa Becketa u svezi s papinskom vlasti u Engleskoj. Becket se suprotstavio istragama koje su se vodile protiv sveжenika na laiиkom sudu.
Ubijen je 1170. g., no njegovi su se zahtjevi kasnije ipak provedeni u
djelo. Kad je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetišta i mjestom
hodoиašжa (v. Canterburyjske Priиe od Chaucera). Zapravo od poиetka
normanskog vladanja engleski kraljevi odbili su postati papinim vazalima.
Vladavina Inocenta III. obiljeila je vrhunac srednjovjekovnog papinstva. Kako bi odrao vlast, Inocentu III. je bila potrebna politiиka
podrška. Tijekom dva graрanska rata, koja su vodila dva suparnika za
carsko prijestolje, papa se nije elio prikloniti ni jednome. Izabrao je dinastiju Hohenstaufen. Fridriku I. Barbarossi, koji je pomogao papi da
doрe na vlast, papa nije htio pomoжi. Tek je u njegovu unuku (Fridriku
II.) našao prilagodljivog saveznika. Postavivši ga za cara, zauzvrat je
dobio neograniиenu vlast u Njemaиkoj.
Inocent III. se tri puta morao oštro sukobiti sa suparnicima koji su
eljeli više vlasti:
1) Nakon iznenadne smrti rimskog cara Henrika VI., izbio je rat
147
izmeрu Filipa iz Љvapske i Otona iz Braunschweiga. Obojica su se eljeli
dokopati ispranjenog prijestolja, no Inocent nije elio nijednoga poduprijeti. Dao je potporu sinu Henrika VI. – Frederiku – pod uvjetom da
odustane od Sicilije i potvrdi papinu vlast u Njemaиkoj. Kako je Henrik
VI. vladao nad Napuljom i Sicilijom, Inocent se bojao da жe ovaj sprjeиavati
širenje njegove vlasti u Italiji.
2) S engleskim kraljem Ivanom Bez Zemlje (1166-1216) oko imenovanja canterburyjskog nadbiskupa. Papa je naime predlagao Stephena
Langtona, no s time se nije slagao Ivan. Nakon što je Engleska provela
šest godina pod interdiktom u potpunoj obustavi vjerskih djelatnosti,
uvidjevši moguжu francusku navalu, pokorio se papi priznavši se njegovim vazalom. To se po prvi put dogodilo jer svi Ivanovi normanski
prethodnici odbili su prisegnuti vjernost papi .
Kasnije, papa gubi bitku na podruиju svjetovne vlasti kada su baruni,
zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pruao
podršku) da potpiše Magnu Chartu. Njome je uvedena vladavina
temeljena na zakonu. Kraljevski despotizam bio je ograniиen.
3) Treжu borbu je papa vodio s francuskim kraljem Filipom II. Augustom (1180-1223) koji se elio rastati od danske supruge, i to dan nakon vjenиanja! Papa nije elio pristati, te se Francuska našla pod interdiktom (tj. Crkva je stupila u štrajk a svi жe iжi u pakao!). No, ubrzo je
kralj popustio.
Inocent III. je vjerovao kako, kao Kristov namjesnik, ima jedinstveni
autoritet nad postupcima ljudi. Na izborima je ponekad odabirao one
koji su oиito trebali izgubiti. Vrhunac njegove karijere bio je Иetvrti
lateranski koncil (1215). Tada je ne samo donio odluke o vanim doktrinarnim pitanjima, nego je uиvrstio vrhovnu vlast na podruиjima Zapadnog i Istoиnog kršжanstva (Иetvrtom kriarskom vojnom je Carigrad
postao dijelom Zapadnog kraljevstva). Na istom je koncilu, naalost,
potvrрena sramna odluka; odstranjenje idova iz društva. Oni su od
tada bili prisiljeni ivjeti u posebnim idovskim иetvrtima (getima) i
nositi posebne oznake. Pravi razlog širenju antisemitizma bila je, иini se,
иinjenica da su im mnogi kršжani dugovali novac. Naime kršжanima je
bila zabranjena trgovina novcem, te su idovi imali monopol.
Na Иetvrtom lateranskom koncilu ozakonjena je doktrina transsupstancijacije (pretvorba) prema kojoj, tijekom Gospodnje veиere, kruh i
vino postaju Kristovim tijelom i krvlju. Koncil je osudio valdenze,
albigenze, kao i nauk Joachima iz Fiore. Uvedena je episkopalna inkvizicija prema kojoj je svaki biskup trebao utvrditi postojanje krivovjerja u
vlastitoj dijecezi (i isto zatim uništiti). Zabranjeno je ustanovljavanje novih
148
redovniиkih redova s novim pravilima. Svaka katedrala morala je imati
školu otvorenu siromašnima. Sveжenstvo se moralo suzdravati od igara,
odlazaka u kazalište, lova, i sliиnih razonoda. Svi vjernici morali su,
barem jedanput godišnje, ispovjediti grijehe. Nove se relikvije nisu smjele
prihvatiti bez papina odobrenja. idovi i muslimani, koji su ivjeli u
kršжanskim zemljama, morali su nositi posebnu odjeжu kako bi se razlikovali od kršжana. Naplaжivanje sakramenata postalo je nezakonito.
Koncil je navedene mjere usvojio na trodnevnom zasjedanju. Iz ovoga
se da zakljuиiti kako mjere nisu bile ishod vijeжanja, veж ih je Inocent
podastro koncilu na usvajanje.
Inocent je bio prvi papa koji je krivovjerje opisao kao »izdaju« (1199).
Bio je takoрer zaиetnik inkvizicije koja je nastala pod utjecajem nekoliko
иimbenika: nekritiиkog иitanja Starog zavjeta, ponovnog buрenja Rimskog
prava, koje je propisivalo smrtnu kaznu za krivovjerce, kao i zamisli o
totalitarnom i teokratskom društvu.
Silu je, po prvi puta, uporabio u borbi protiv katara (albigenza). Katari
su bili podijeljeni na razliиite sekte koje su imale isto gnostiиko gledište.
Oni su nauиavali da je fiziиki svjet stvorio Sotona, koji je bio jednako
silan kao i Bog. Prema njima, duša je anрeoski duh kojeg je Sotona oteo
sa neba i zatvorio u zlom fiziиkom tijelu. Konaиni grijeh je bio spolni
odnos jer je poveжavao broj zlih tijela Sotoni na raspolaganju koje je
koristio za zarobljavanje otetih duša
Prema katarima, Krist nije imao fiziиko tijelo, nije umro i nije tjelesno
uskrsnuo. Spasenje nam dolazi ne zahvaljajuжi kriu nego putem duhovnog prosvjetljenja. Katari su odbijali krštenje vodom, euharistiju i
иistilište. Bili su podijeljeni na dvije klase: obiиni vjernici (credentes) i
savršenici (perfecti). Savršeni su primili Duha Svetoga putem rukopolaganja, što je izbrisalo istoиni grijeh i vratilo vjerniku besmrtnost. Iz
njihovih redova dolazio je kler: biskupi i рakoni. Drugi su morali poloiti zakletvu da жe postati savršeni prije smrti. Ritualno samoubojstvo
ponekad je bilo dozvoljeno kada su savšeni bili teško bolesni.
Pokret je naišao na pogodno tlo u junoj Francuskoj, a na mnogim
mjestima pridobio je veжinu puka. Prethodni pape bili su suviše zauzeti
drugim brigama, no ne i Inocent III. U Francusku je poslao poletnog
propovjednika Dominika, no stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo. Zatim je 1207. g. muиki ubijen papin poslanik Petar
iz Castelnaua, иini se, na poticaj osumnjiиenog katara i grofa od Toulousa
Raymonda. Papa Honorije III. je objavio kriarsku vojnu protiv katara.
Dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedniиki su
napale jugozapadnu Francusku, uništile gradove Bйziers i Carcassonne,
149
te izvršile pokolj nad tamošnjim puиanstvom. Vojske su se sastojale od
plemiжa koji su eljeli srušiti politiиku i kulturnu nezavisnost Juga. U
bitci kod Mureta uspjeli su uništiti krivovjerce, kao i valdenze na koje su
naletjeli.
Upravo zbog te kriarske vojne stvoren je papinski sustav inkvizicije. Nju je saиinjavao poseban sud иije je иlanove imenovao papa. Bili
su zadueni za progon krivovjeraca (što je dotada bio posao biskupa).
U Francuskoj su od Luja VIII. dobili znatna ovlaštenja za suрenje i kanjavanje krivovjeraca. Fridrik II. je izdao sliиne odredbe naredivši da
se krivovjerci spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je Fridrikove zakone. Pogubljenja, koja su provodile svjetovne vlasti, postala
su slubenom papinskom politikom. Za Grgurove vladavine inkvizicija
je, kao crkvena ustanova nezavisna od biskupa praktiиno dovršena, a
dominikanci su dobili ulogu papinih posrednika. rtve inkvizicije optuivane su na temelju tajnih prijava. Nisu smjele pozivati svjedoke, kao ni
dobiti zakonsku pomoж. I oni neduni, i oni krivi, иesto su bili prisiljeni
na priznanje okrutnim muиenjem koje je bilo odreрeno bulom Inocenta
IV. iz 1252. g. – Ad extirpanda (Progoni do uklanjanja).
Godine 1483. u Љpanjolskoj je uvedena inkvizicija. Tamo nije bila odgovorna papinskoj inkviziciji jer je kraljica Izabela privolila papu Siksta
IV. da od inkvizicije uиini nacionalnu instituciju. U Љpanjolskoj se vodio
najdulji unutarnji kriarski rat – protiv tamošnjih muslimana. Oni su
istjerani iz Sjeverne Љpanjolske, no na jugu su bili u dobrim odnosima s
kršжanima i idovima. Ferdinand i Izabela su brakom ujedinili pokrajine
Aragon i Kastilju. Pokorili su Granadu na jugu poduprijevši inkviziciju
pod Tomбsom de Torquemadom. Priznanja su se iznuрivala muиenjem
te je dvije tisuжe osoba smaknuto. Torquemada se kasnije ukljuиio u inkviziciju protiv bogumila u Bosni. Godine 1492. crkvene vlasti u Љpanjolskoj donijeli su odluku prema kojoj se muslimani i idovi moraju ili
krstiti ili napustiti zemlju. 4.000 idova su bili masakrirani i treжina ostalih
obratila se na kršжanstvo. 200.000 idova je otišlo iz zemlje (mnogi u
Carigrad), iako su se neki nastanili u Solunu i drugim sredozemnim
lukama. Iste 1492. g. Kristof Kolumbo je poslan kako bi na kršжanstvo
preveo neznabošce u Indiji!
Kako je inkvizicija nagnala »krivovjerce« na sastajanje u tajnosti, danas znamo malo o njihovim djelatnostima tijekom srednjeg vijeka.
Papinstvo i dinastija Hohenstaufen: Najpoznatiji carevi iz ove dinastije su bili Fridrik I, Henrik VI, Filip I, Fridrik II i Konrad IV. Iako su
odnosi izmeрu Inocenta III. i Fridrika II. bili isprva dobri (1213), Fridrik
150
se kasnije pokazao jednim od najstrašnijih neprijatelja papinstva. Ujedinjenje donjeg dijela Italije – Napulja i Sicilije – s carstvom u XIII st. jako
je iznemirilo papu, koji je osjeжao ugroenim zbog Hohenstaufova-ca,
иiji su carski posjedi sada i sa sjevera i s juga okruivali Papinsku Dravu.
Kada je Grgur IX. postao papom (1227), ustupio ponovno u savez s
lombardskom ligom i zapoиeo je rat (po cijeloj Europi) kojim je nanio
nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. Rat je podijelio Italiju
na dva dijela: papinske pristalice (gvelfe – prozvani po saskoj dinastiji
Welfa) i careve sljedbenike (gibeline – prozvani po zamku Hohenstaufovaca u Weiblingenu). Papin protivnik Fridrik II je u svima vidio ubojice
i urotnike, a s nevinim je osumnjiиenicima postupao na krajnje divljaиki
naиin. Dao ih je oslijepiti uarenim eljezom; vezati za konje koji bi ih do
smrti vukli po kamenju; zatvarati u vreжe pune zmija otrovnica i bacati u
more. Papa je, s druge strane, rabio duhovno topniš-tvo: davao je
indulgencije − sudionicima u svetom ratu protiv Fridrika, izopжenje,
interdikt, a Fridrika je izopжio i stavio pod interdikt.
Konaиno ga je porazio u bitci kod Parme 1248. g. Fridrik II je ubrzo
umro, što je ujedno bio kraj dinastije Hohenstaufen na Siciliji. Pape su
otada Siciliju drale odvojenom od Carstva. eljeli su vladara koji pritom
ne жe imati nikakvo pravo na Sveto Rimsko Carstvo. Prikladnu osobu
pronašli su u bratu francuskog kralja – Karlu I. Anuvinskom.
Papinstvo i Habsburgovci: Nakon što je prisegnuo poslušnost papi
Grguru X., Rudolf Habsburški je izabran za cara 1273. g. Sicilijom je pak
vladao Karlo Anuvinski koji je porazio Fridrikova dva sina, Manfreda
i Konradina. Meрutim, izbio je gerilski rat protiv francuza, a papa je
stekao glas imperijalistiиkog tlaиitelja. Konaиno Sicilija je prešla na vlast
španjolaca, Petra III Aragonskog.
Na kasnijem izboru za papu bila su dva kandidata; Orsini koji je bio
naklonjen francuskim potomcima Karla I. Anuvinskog, i Colonna koji
je bio sklon španjolskoj vladarskoj kuжi Aragon. Obojica su odbijena, a
umjesto njih je izabran Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak koji
je došao na prijestolje kao Celestin V.
TREЖE RAZDOBLJE (1300-1520):
NAZADOVANJE PAPINSTVA
Ovo je razdoblje obiljeeno sljedeжim иimbenicima:
1) Sve manjom uиinkovitošжu papinih prijetnji izopжenjem.
2) Opadajuжom vrijednosti indulgencija. S vremenom su se dijelile
151
bez obzira na duhovne ili politiиke razloge.
3) Slabljenjem papinog politiиkog suvereniteta. Papa je postupno postao sudcem (posrednikom) u politiиkim sukobima. Kako je nacionalizam postajao vaniji, znaиaj duhovnosti je opao.
4) Rastuжom inicijativom malih neslubenih skupina unutar Crkve
(mistika, braжe zajedniиkog ivota iz Deventera). Papinstvo je nastavilo
djelovati kao иinovniиka institucija i više nije bilo središte novih zamisli.
Papinstvo i Francuzi: Celestin je bio prvi papa koji se 1294. g. odrekao slube. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je »politiиki« papa.
Hohenštaufenovci mu nisu smetali, no na pomolu je bila nova opasnost. S rastuжim nacionalizmom, rasla je i elja za osloboрenjem od papinskog nadzora. Papa se ubrzo sukobio s Francuzima koji su bili vodeжa sila u to doba. S druge se strane francuski kralj Filip IV. Lijepi elio
doиepati crkvenog novca kako bi financirao rat protiv Engleza. Nametnuo
je porez sveжenstvu. No, papa mu nije ostao duan. Izdao je bulu Unam
sanctam kojom je istaknuo tradicionalno papinsko pravo na neupitnu
suverenost nad europskim kršжanskim i društvenim poret-kom. U njoj
je zakljuиio: »Svako se ljudsko stvorenje mora pokoriti rimskom velikom
sveжeniku kako bi se spasilo.« Filipovi savjetnici odgovorili su Bonifaciju
pisanom optubom za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje
crkvenih poloaja), preljub i raskol. Иak je i Bonifacijev kuжni ljubimac,
tvrdili su, demon. Papa je Filipa izopжio, no Francuzi su napali papinsku
palaиu u Canossi, juno od Rima. Papa im je uspio umaжi, no ubrzo je
umro od pretrpljenog šoka.
Od tada su Francuzi bili odluиni u pritiscima na papinstvo, kao i na
kardinale koji su bili podijeljeni izmeрu njihovih pristalica i protivnika.
Nadbiskup Bordeauxa, koji je 1305. g. izabran za papu uzevši potom
ime Klement V., nije elio napustiti rodnu Francusku. Odselio se u Avignon, u kojem je u 14. stoljeжu boravila veжina papa (buduжi da su svi bili
profrancuski orijentirani).
Klement V. je Francuzima odobrio ukinuжe redova templara i
ivanovaca. Tako su se Francuzi domogli posjeda i ostalih bogatstava.
Kako se papinstvo usmjerilo prema trgovini i иinovništvu, Francuzi su
se pobrinuli kako zadrati nadzor nad papinskim izborima. 82 % kardinala bili su Francuzi, 13 % Talijani a 5 % ostalih narodnosti.
Jedna od posljedica odsutnosti papinstva u Italiji, bila je razvitak renesanse u Italiji. U tom razdoblju Crkva nije ograniиavala umjetniиku izvrsnost. Godine 1350. Rim je postao ustajala bara. Francuski kraljevi su
vladali Rimom i silom su uredili izbor francuskoga pape иije je rezidencija
152
bila u Avignonu. Bez pape Rim je izgubio svoju moralnu i financijsku
moж. Kriminal je cvao na ulicama Rima pod upravom dviju aristokratskih
obitelji Orsini i Colonna koji su svoje poslove vodili iza zidina utvrрenih
palaиa. Dijelovima grada su vladali kao mafijaški voрe. Rim je u to
vrijeme imao samo 30 000 ljudi dok je za vrijeme Rimskoga carstva u
gradu ivjelo milijun ljudi. ena koja жe spasiti Rim bila je Sveta Katarina
Sienska, njezina ivotna ambicija je bila povratak pape u Rim. S vremenom
papa se i vratio u Rim, no Francuzi su izabrali protu-papu u Avignonu.
Situacija je postala više nego smiješna, naime sada su tri muškarca u tri
razliиita grada svaki za sebe tvrdili kako su upravo oni pravovaljano
izabrani pape, ta situacija je kasnije postala poznata kao Zapadni raskol.
Godine 1417. obitelj Colonna je odnijela pobjedu izborom pape iz svoje
obitelji, Martina V. što je okonиalo Zapadni raskol i tri pretendenta na
papinski tron su bila prisiljena abdicirati.
Mnogi intelektualci su iskoristili prigodu za napad na papinstvo. U
tome su se isticali bivši rektor pariškog sveuиilišta Marsiglio iz Padove
(autor revolucionarne knjige Defensor Pacis), kao i William Occamski.
Obojicu je štitio Ludwig IV. Bavarski kojeg je papa kasnije izopжio. Иak
je i voрa spiritualaca našao azil kod Ludwiga. Oni su tvrdili kako Biblija
mora biti izvor doktrine, a neslaganja moraju biti riješena demokratski
tj. putem najvišeg crkvenog koncila (ovaj pogled se zove »koncilijarizam«). Jedan иovjek ne moe djelovati kao duhovni diktator. Ove su
zamisli kasnije preuzeli protestantski reformatori.
Kada se Grgur XI. vratio u Rim i tu umro, Rimljani su zahtijevali
Talijana za papu. Kardinali su se na koncu sloili i izabrali Urbana VI.
Meрutim, on se uskoro pokazao kao diktator pa su izabrali Klementa
VII., koji se nakon borbi sa suparniиkim papama povukao u Avignon.
Neke su zemlje pruale podršku jednom papi a druge drugom. Na
koncilu u Pisi (1409) kardinali su pokušavali riješiti poteškoжe odabirom
treжeg иovjeka – Aleksandra V. Koncil koji se sastao u Konstanci 1414. g.
izabrao je Martina V. Kako nije bio sveжenik, urno je morao biti imenovan
sveжenikom, zatim posveжen kao biskup i naposljetku ustoliиen kao papa!
Meрutim, došlo je do razdora izmeрu koncila kardinala u Ferrari i koncila
u Baselu. Svaki je koncil izabrao papu, no jedan od njih se ipak povukao.
Papinstvo i renesansa: Nakon ovih dogaрaja papinstvo je postalo
talijanskom ustanovom koja je procvjetala za vrijeme renesansnih papa.
Pape renesansnog perioda su se dali u projekte graрenja kako bi od
Vatikana naиinili znamenitost. Prvi meрu njima, Nikola V., pruio je
uzor ostalima zanimajuжi se za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, huma-
153
nizam, grиki jezik itd. Aleksandar V je, pak, bio najprijeporniji papa jer
je pozvao Turke kako bi mu pomogli u borbi protiv Francuza. Usred
politiиkih okršaja u Firenci je pogubljen propovjednik Savonarola, zbog
suprotstavljanja papi i prijateljevanja s Francuzima. Klasiиni primjer
renesansnog pape bio je Aleksandar V., koji je bio pripadnik zloglasne
obitelji Borgia. Njegov sin Cesare je postao biskupom sa svega 16 godina, a kardinalom s 18, a vjerojatno je ubio vlastitoga brata. Svakoga
jutra su nalazili njegove neprijatelje kako plutaju Tiberom. Obitelj Borgia
je besramno pretvorila Vatikan u palaиu tjelesnih uitaka. Sam papa je
imao mnoštvo ljubavnica i mnoštvo djece. Za renesansne pape razuzdane
zabave i besramno pokazivanje bogatstva su bili smatrani normalnima.
Nasljednik pape Borgie je bio još bliskije povezan s renesansom, to je
bio Julie II. Sakupio je tim najboljih umjetnika i arhitekata kako bi od
Rima napravio najljepši grad na svijetu. Godine 1505. dao je srušiti staru
crkvu Svetoga Petra i dao se u gradnju nove koju je financirao prodajom
oproštajnica, иija prodaja je zapoиela još u 6. stoljeжu. Ta je crkva izdrala
120 godina i vladavinu 20 papa. Leon X je pripadao bankarskoj obitelji
Medici ali je u godini dana spiskao иitavu papinsku ušteрevinu na uitke,
umjetnost i kockanje. Godine 1528. protestantski plaжenici pljaиkaju Rim,
a poslao ih je car Karlo V kao upozorenje nesposobnom papi Mediciu,
Klementu VII. Kada je nastupila protureformacija Pavao IV je naredio
veliko pospremanje. Umjetnost je smatrao poganskom i naredio da se
svi intimni dijelovi vidljivi na slikama pokriju što mu je priskrbilo
nadimak, Papa Smokvin List. Zavladala je strogost i oskudica. Papa nije
samo napadao umjetnost veж je na Vjeиni grad pustio i inkviziciju.
Homoseksualci su spaljivani ivi na lomaиama. idovi koju su u miru
ivjeli u Rimu veж 1 700 godina su zatvoreni u geto. Godine 1539. crkva
je oformila novo militantno krilo – Jezuite. Pod vlašжu pape Urbana
VIII pokrenuli su novi stil arhitekture, barok kojeg je osmislio umjetnik
Bernini, on je bio Michelangelo 17. stoljeжa.
Treжe razdoblje papinstva bilo je obiljeeno poveжanom inflacijom.
Povelje o oproštenju grijeha (indulgencije) izdane su 1095. g. onima
koji su se borili u kriarskom ratu. Bile su zamjena za ostale vrste pokore,
a osiguravale su izravan ulazak u nebo kriarima koji su umrli u stanju
pokajanja i priznanja grijeha. S vremenom je svatko, uz naknadu, mogao
dobiti oproštenje grijeha иime je došlo do duhovne »inflacije« te su indulgencije znatno izgubile na vrijednosti.
Pri kraju srednjeg vijeka, djelatnost sljedeжih osoba jaиala je protivljenje papi: a) Husa i Wycliffea, b) Svjetovnih pisaca (Boccaccia, Langlanda
i Chaucera), c) vladara kojima se nije sviрala prvenstvena odanost nji-
154
hovih podanika papi.
RAZVOJ DOGME
1. ADOPCIONIZAM (dinamiиni monarhijanizam) je krivovjerje иije
su pristalice tvrdile kako je Bog posinio иovjeka Isusa koji je ivio
bezgrešnim ivotom. To se shvaжanje isprva pojavilo u Љpanjolskoj,
koncem 8. stoljeжa, te kasnije na podruиju kojim je vladao Karlo Veliki.
Alkuin mu se suprotstavio u djelu Protiv Felixa (Felix je bio španjolski
biskup). U pozadini problema leao je sukob izmeрu Franaиke Crkve i
Mozaraba – kršжana iz islamskog dijela Љpanjolske. Mozarabi su, kao
nestorijanci, tvrdili kako je Isus bio posvojen na krštenju i to ne kao Sin
Boji, veж kao Sin Иovjeиji tj. Jahvin sluga (Ovdje se oиito nije radilo o
klasiиnom adoptistiиkom krivovjerju).
2. DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je, za vladavine Karla
Velikog, osporavalo pitanje Marijinog trajnog djeviиanstva – shvaжanja
koje je, od 5. stoljeжa, bilo široko prihvaжeno. Teolozi Karla Velikog
trudili su se zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno stoga što
im se u podsvijesti krilo gnostiиko shvaжanje o zloj tvari (materiji) odnosno tijelu).
3. PREDESTINACIJA je bila tema o kojoj se dosta raspravljalo u to
vrijeme. Redovnik Gottschalk iz Orbaisa (805-868) pomno je prouиavao
Augustinovu teologiju i prvi nauиavao »dvostruku predestinaciju«. Zbog
toga je bio osuрen i, na kraju, poslan u samostan gdje je, izgubivši duševno
zdravlje, umro.
4. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana blizu
Pariza), kao i Augustin, izjavili su kako postoji trideset sakramenata.
Meрutim, Petar Lombardo razvio je sustav sa njih sedam: krštenjem,
potvrdom (krizmom), euharistijom (priиešжu), pomirenjem (ispovijedi,
pokorom), bolesniиkim pomazanjem (posljednjom pomasti), svetim
redom (zareрenjem) i enidbom (brakom). Njegovo shvaжanje proglašeno je pravovjernim na Иetvrtom lateranskom koncilu dok je Toma
Akvinski uиvrstio sustav u vlastitoj teologiji. Kako bi nešto moglo postati
sakramentom, morali su postojati:
a) Vanjski znakovi unutarnje milosti.
b) Krist ih je ustanovio.
Lombardo i Toma Akvinski su vjerovali kako samim иinom, vrše-
155
njem, sakramenti donose milost (ex opere operato). Ljudi koji nemaju vjere
mogu primajuжi ih stvoriti prepreku milosti (ovo se, naravno, ne moe
dogoditi kod nesvjesnog djeteta, ili umiruжe osobe). Kasnije se došlo do
zakljuиka kako krštenje, krizma i zareрenje ostavljaju neizbrisiv peиat
na duši te se, stoga, ne mogu ponoviti.
Lombardo je nauиavao kako u sakramentu pokajanja sveжenik moe
proglasiti oproštenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), no grijehe ne moe
oprostiti (isprva je i Toma Akvinski bio ovoga gledišta, no kasnije ga je
odbacio). Sveжenik moe oprostiti svjetovnu kaznu (kao izopжenje) koju
je Crkva nametnula. Dva najvanija sakramenta su: krštenje i euharistija.
5. KRЉTENJE: Na shvaжanje krštenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. Uиenje o istoиnomom grijehu, koju je izloio
Augustin, natjeralo je Crkvu da krštenje smatra bezuvjetnom nunošжu
za spasenje. Ljudi su stoga pretpostavljali kako umrla nekrštena dojenиad odlazi u limbus infantum. Kako je stopa smrtnosti u dojenиadi bila
iznimno visoka, babice su krštavale tek roрenu djecu. Obiиaj krštavanja
djece postajao je uobiиajeniji kako je rasla svijest o Europi kao kršжanskom
kontinentu. Krštenja se više nisu odgaрala te je negdašnji obiиaj uskršnjih
krštenja izumro. Biskupu više nije bilo moguжe poloiti ruke (ili pomazati)
kandidata prilikom krštenja, pa se javio (tek u 6. st.) posebni obred –
krizma koja ispoиetka nije predstavljala vaan sakrament.
6. EUHARISTIJA: U 8. je stoljeжu Zapadna crkva donijela odluku o
uporabi hostije prilikom euharistije, a do 11. stoljeжa rastao je broj ljudi
koji su vjerovali u nominalistiиko stajalište temeljeno na Aristotelu.
Ratramnus, иija je knjiga osuрena 1050. g., je bio jedan od posljednjih
pisaca koji su govorili o euharistijskom kruhu i vinu kao »simbolima«.
Suprotstavio se opatu iz Corbiea, Paschaziju Radbertu (785-860.), koji
je tvrdio kako se euharistijski kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv (kasnija slubena tvrdnja o transsupstancijaciji zasnovana na aristotelizmu.
Prema njoj se mijenja iskljuиivo temeljna bit). Berengar Tourski (10001080) takoрer nije mogao prihvatiti da иovjek jede Kristovo tijelo, i pije
njegovu krv. Meрutim, vjerovao je kako dolazi do nekakve promjene.
Canterburyjski nadbiskup Lanfranc (1005-1089) se suprotstavio Berengaru ustvrdivši kako se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shvaжanje – tzv. »transsupstancijacija« – kasnije je postalo slubenim crkvenim
uиenjem. Potkrijepljeno je aristotelovskom filozofijom kako ju je tumaиio
Toma Akvinski (mijenja se sama temeljna bit, a ne vanjski oblik). Иetvrti
lateranski koncil (1215) proglasio je uиenje, pozvavši se na autoritet Tome
156
Akvinskog, slubenim.
Prirodni elementi kruha i vina uporabljeni za misu, milošжu su pretvoreni u Kristovo tijelo i krv. Vjernici, koji sudjeluju u duhovnom zajedništvu jeduжi posveжeni kruh, svjesno prihvaжaju istu milost. Transsupstancijacija je isticala obred, a pobonosti izvan liturgije je rasla. Novi
blagdan Tijelovo je ustanovljen dok je laicima zabranjeno pijenje vina
(kako ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan). Javile su
se teorije prema kojima je prinošenjem Krista, u obliku kruha i vina za
vrijeme misnog rtvovanja, dan otkup za ive i mrtve. Ovo je u srednjem vijeku dovelo do poveжanja broja misa za mrtve.
OTKUPLJENJE: Anselmo i Abйlard ponudili su, u ovome smislu,
dvije najznaиajnije srednjovjekovne teorije.
Anselmo je bio talijanac i canterburyjski nadbiskup koji je u slubu
uveden nakon normanske najezde. Kao veжina skolastika elio je ispitati
razlog stvari. U njegovu najveжem teološkom djelu – »Cur Deus Homo?«
(Zašto je Bog postao иovjekom?) – ustvrdio je kako je Krist postao иovjekom kako bi, umjesto nas, ivio savršenim ivotom. Buduжi da su
misaona kretanja bila proeta feudalnim sustavom иasti i viteštva, Anselmo je vjerovao kako je grijeh uvreda za Boga. Stoga Bog zahtijeva od
иovjeka ili beskonaиnu kaznu (pakao), ili zadovoljštinu neograniиene
vrijednosti. Kako иovjek zbog ograniиenosti nije mogao ispuniti navedeno (time što je ivio nesavršenim ivotom), Bog je morao postati
иovjekom. Za isplatu zadovoljštine, ivio je savršenim ivotom umjesto
иovjeka. Kri je nešto dodatno – nije zamjena za kaznu, veж veliиanstveno i prezasluno dobro djelo! Tamo nam je Krist stvorio neograniиeni skup zasluga koje se na nas prenose posredstvom Crkve.
Moderna paralela ove teorije bi bila sluиaj glumice koja optui popularne novine za klevetanje zbog skurilnog иlanka. Sud odluиuje da su
novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odštetu (jer se inaиe
riskira zatvor). Meрutim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu,
pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti naиin Crkva dodijeluje
Kristove zasluge vjernicima
Pierre Abйlard je bio poznat kao liberalni skolastik. Iznio je teoriju
moralnog utjecaja kako bi objasnio dogaрanja na kriu. Tvrdio je takoрer
kako otkupljenje znaиi arko ljubiti Boga. Pasijom (Kristovim trpljenjem)
se pobuрuje neograniиena ljubav u nama. Svrha kria nije stoga proizvesti nešto za nas (iskupiti naše grijehe i pomiriti nas s Bogom), veж
157
proizvesti nešto u nama. Kri nas odvlaиi od našeg sadašnjeg lošeg ivota.
Ovu je teoriju oivio u 19. stoljeжu Horace Bushnell (1802-76). Radi se o
subjektivnom shvaжanju koje naglašava snagu, a ne krivnju grijeha. Osim
toga, Petar Lombardo je bio Abйlardov uиenik.
CRKVENA PRAKSA
Zapadno kršжanstvo je, u vrijeme Inocenta III., obuhvaжalo oko sedamdeset milijuna иlanova. Oni su bili podijeljeni na 400 biskupija kojima su
upravljali biskupi ili nadbiskupi podreрeni rimskom papi. Biskupi su
sluili i kao graрanski upravitelji, a mnogi su strogo nadgledali sveжenike
koji su upravljali upama. Ti su sveжenici, za razliku od biskupa, dolazili
iz niih društvenih slojeva. Kako nije bilo škola u kojima bi bili osposobljeni za slubu (one su tek ustanovljenje nakon Tridentskog koncila) svi
koji su se eljeli zarediti, a imali su najmanje 24 godine, prijavili bi se tri
dana prije obreda zareрenja. Nakon toga bi prisustvovali trodnevnom
usmenom ispitu. Kandidati nisu smjeli biti podrijetlom robovi ili sluge,
nezakonita djeca ili imati tjelesnih mana. Posao im se sastojao u sluenju
mise, krštavanju, slušanju ispovijedi, posjeжivanju bolesnih i pokapanju
mrtvih. upljane su poticali na brigu za siromašne. Meрu njima je bilo
kapelana koji su vodili cehove.
Mjesni sveжenici jedva da su se razlikovali od vlastitih upljana. No,
teoretski morala je postojati jasna razlika u skladu s grgurovskim pojmom
sveжenstva. Kako je brak najvaniji иimbenik uklapanja u društvo, odluиeno je da moraju ostati neenjama. Na Drugom lateranskom koncilu
(1139) sveжeniиki brakovi su proglašeni nezakonitima, a sveжenicima je
odreрeno da nose sutanu, sveжeniиki halju (po uzoru na rimske toge).
Na misi se pokazalo koliko je sveжenstvo odvojeno od ljudi. Stremljenja u pogledu sakramenata, koja su promijenila narav mise, postala su
još izraenijima u srednjem vijeku. Laici su postupno postali promatraиi
na misi na kojoj je sveжenik, u pomno izraрenoj odjeжi, šaptao molitve na
latinskom jeziku. Kada je došlo vrijeme priиesti, vjernici bi primili »kolaи«
umoиen u vino. Na redovito primanje priиesti mogli su raиunati iskljuиivo
redovnici, иasne sestre i sveжenici. Kako je glavni cilj laika bilo vidjeti
uzdignutu hostiju, mnogi su lutali od crkve do crkve kako bi prisustvovali
obredu. Bila je to posljedica blagdana Tijelova za kojega je cijeli grad
izlazio na ulice kako bi vidio hostiju u zlatnoj monstranci.
Uoиi reformacije religija je postajala sve osobnijom. Rastao je broj
privatnih kapela a Bog, kao strogi sudac, zamijenjen je Kristom koji trpi.
158
Djevica Marija dobila je mnoga svetišta dok su uporaba krunice, molitve
»Zdravo Marijo«, kao i blagdani Bogorodice postali uobiиajeniji. U
umjetnosti se isticao motiv Isusovog krvareжeg srca. Nakon 13. stoljeжa
bila su sve иešжa euharistijska иuda, uglavnom zbog naglašenog novoplatonizma u Crkvi, kao i mistiиnog propovijedanja Bernarda iz Clairveauxa i drugih. Bernard je bio, unutar zapadnjaиke pobonosti, zaиetnik
stremljenja prema jaиem naglasku na иovjeka Isusa, kao i sudruništva
njega i vjernika koji prolazi kroz ivotne jade. Zapadno katoliиko
kršжanstvo sve je više isticalo иovjeиjeg Sina Isusa, razapetog na kriu.
Uskrsli Boji Sin Isus sve je više zauzimao drugo mjesto. Naglasak na
Kristove patnje je imao alosnu pposljedicu: ljudi su poиeli fokusirati
svoj gnjev na one koju su navodno uzrokovali te patnje: idove. Bernard
je takoрer proširio štovanje Djevice Marije kao najuиinkovitije ljudske
posrednice. Ipak, nije vjerovao u njezino bezgrešno zaиeжe.
KRIARSKI RATOVI
Kriarske ratove predstavlja sedam glavnih i bezbroj malih pohoda
na Levant, koje su zapadni Europljani izveli, izmeрu 1095. i 1291. Otpoиeli
su iz dva razloga:
1) Tijekom srednjeg vijeka kršжani su odlazili na hodoиašжa u Svetu
Zemlju, no, dolaskom Turaka Selduka okolnosti su se izmijenile i hodoиašжa su prekinuta. Selduci su arapskim muslimanima oduzeli Jeruzalem, a potom su krenuli na sjever gdje su 1071. g., u bitci kod Manzikerta
(u blizini jezera Van u Turskoj), pobijedili bizantske snage. Sljedeжih
godina Bizant je izgubio i Malu Aziju odakle je novaиio najveжi broj
vojnika. Car se stoga obratio za pomoж zapadnim vladarima, kao i papi,
traeжi plaжenike s kojima bi vratio izgubljeno ozemlje.
2) Arapi su Palestinom vladali od 636. g., i bitke kod Jarmuka, no
dopuštali su hodoиasnicima da posjeжuju sveta mjesta. Kršжanskim
crkvama su doduše oduzeli zlato iskoristivši ga za izgradnju dviju damija na mjestu negdašnjeg Salomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je
nastavio sustavno uništavati preostale crkve, a i enske samostane kojih
je bilo na stotine. Kap koja je prelila иašu bilo je uništenje dijela crkve
Svetog Groba. Ukratko, poteškoжe su se poveжale dolaskom barbarskih
Turaka koji su razmjerno kasno prešli na islam. Ipak Fatimidi su osvojili
Jeruzalem od Turaka nešto prije dolaska kriara.
No, bilo je i drugih razloga za kriarske ratove:
1) Kršжani su eljeli osvetiti se muslimanima.
159
2) Mnogi su vjerovali kako se blii kraj svijeta.
3) Umrijeti u kriarskom ratu bila je иast, иak i jamstvo odlaska u raj.
Osim toga odlazak u kriarski pohod je takoрer bila vrsta pokore.
4) Teško gospodarsko stanje; glad i teške boleštine (npr. kuga) u
Europi, jednim su dijelom bile posljedica prepreka koje su nametnuli
Fatimidi. Oni su sprjeиavali trgovinske veze kršжanske Europe i ostalih
dijelova svijeta. Europa je postala neugodnim mjestom iz kojeg su mnogi
eljeli pobjeжi.
5) Papa je u kriarskim ratovima vidio izvrsnu prigodu za skretanje
pozornosti plemiжaratnika na uzvišenije ciljeve. Sudjelovanjem na pohodima otvarao se isposniиki put prema spasenju. Ratnici su nosili bijele
odore s crvenim krievima na oklopnim košuljama – boje cistercitske
odore (Bernardov red), i simboli samostanske strogoжe i duha viteštva.
6) Prigoda za papu da ujedini kršжanske zemlje.
7) Istovjetnost ciljeva kriara i talijanskih trgovaca iz Venecije i Genove. Bez laрa koje su im potonji osiguravali, kriarskih ratova ne bi bilo.
Kriari su iskljuиivo ovisili o njima jer im Grci nisu pomogli da odre
kopnenu vezu kojom bi se opskrbljivali.
Odaziv na papin poziv bio je ogroman, no vojni je pohod morao imati
ideološku podlogu jer je Crkva trebala opravdanje za uporabu sile.
Njezini uиenjaci su stoga zakljuиili kako je svaki pohod opravdan ako je
cilj pravedan. Isto tako; kada su muslimani osvojili Jeruzalem, obešиastili
su Isusa te se ova uvreda morala osvetiti. idovi su Isusa razapeli, pa je
i to moralo biti osveжeno. Zato su kriari ubijali idove tijekom tzv.
seljaиkog kriarskog rata.
Prvi kriarski rat se dogodio 1096. g. – trideset godina nakon normanskog upada u Englesku. Sastojao se od dva dijela. Seoski kriarski
rat, pod vodstvom Petra Pustinjaka, koji je vodio tri glavne vojske i više
manjih. Razraиunavanja su zapoиela pokoljem nekolicine idovskih zajednica uz obale Rajne. Veжina sudionika nije stigla dalje od Balkana
gdje su ih uništile bizantske kršжanske vlasti. Time su se osvetili za njihove pljaиke i ubijanja. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji. Zarobljenici, koji su odbili prijeжi na islam, bili bi ubijeni.
PRVI KRIARSKI RAT je zapravo zapoиeo godinu kasnije. Dio kriarske vojske, koja se sastojala od 45 000 ljudi (od kojih je bilo samo 15
tisuжa vitezova), opkolilo je i osvojilo Antiohiju. Do tada su veж bili izgubili 50% svoje vojske. Iako su Turci poslali odred, kako bi povratili
izgubljeni grad, doivjeli su poraz. Iz Antiohije je potom za Jeruzalem
160
krenulo oko 15 000 vojnika. Lako su osvojili Jeruzalem porazivši fatimidske Egipжane, no pogubili su veliki broj neprijateljskih vojnika
(ukljuиujuжi i idova). Od poиetka kriarskog pohoda trebalo im je иetiri
godine da stignu do Jeruzalema i osvoje ga. Tek je 10% prvotne vojske
stiglo do Jeruzalema.
Utvrdili su se na obali izmeрu Turaka Selduka (koji su vladali Sirijom) i Fatimida u Egiptu.
Druge dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine.
Mnogi su kriari, na putu za Jeruzalem, prošli kroz Carigrad. Tamo
su se, na veliko iznenaрenje cara, ponašali kao napadaиka vojska.
Veliki postotak sirijskog i palestinskog puиanstva (prije svega Armenci u Edesi) bili su monofizitski kršжani nad kojima su vladali muslimani.
Kriari su stoga mogli raиunati na njihovu potporu. Meрutim, grиki se
kršжani, kao veжinsko stanovništvo unutar Bizantskog Carstva, nisu htjeli
ukljuиiti u rat. Sumnjali su u pobude kriara. Bizantskom caru zasigurno
nije bilo drago što su иetvorica od osam voрa prvog kriarskog pohoda
Normani, koji su ga prethodno napadali u junoj Italiji nastojeжi mu oduzeti tamošnja podruиja.
Nakon ostvarenja ciljeva u Palestini, osnovano je nekoliko kriarskih
(zapravo franaиkih) kraljevina. Slubeno je doduše postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema. No, zbog suparniиkih vladara postojale su
takoрer »grofovija Edesa« (današnja Urfa), »kneevina Antiohija« i »grofovija Tripolis«. Veжina vitezova se nakon obavljenog posla vratila natrag u Europu. Meрutim, slabašna je kraljevstva trebalo uиvrstiti, što je
i uиinjeno za vladavine Balduina I. (1100-1118). Osnovana su dva viteška
reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci (ili ivanovci). Izvorno su templari trebali braniti hodoиasnike koji su putovali od obale
prema Jeruzalemu. Hospitalci su utemeljeni s nakanom da zabrinjavaju
bolesne hodoиasnike u Jeruzalemu. Zaposjednute luke su osigurane, a
morske veze i opskrba иuvane su genovskim brodovima. Do 1154. g.
kriari su zauzeli dva preostala središta otpora (Tir i Aškelon) иime su
zavladali иitavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pozvani
da, kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi), naseljavaju Palestinu. Kako
bi vladali u unutrašnjosti, morali su se osloniti na tvrрave koje su sagradili (naroиito u Siriji). Buduжi da nisu imali dovoljno vojnika, dva
nova kriarska reda novaиili su plaжenike. Ipak ni u jednom trenutku u
njima nije bilo više od tristo templara.
Bizantski car ponovno je zadobio nadzor nad zapadnim dijelom Male
Azije koju su mu preoteli Turci, no samo nakratko. Isto se podruиje na-
161
šlo u rukama Zapada nakon što su kriari utemeljili drave u Palestini.
Zapravo cijelo se Bizantsko Carstvo gospodarski našlo pod Zapadom,
posebno pod Mletaиkom Republikom. Ona je dobila sve trgovaиka prava kao nagradu za vraжanje zemlje od Turaka.
Oporavivši se muslimani su zauzeli kraljevstvo Edese. Mosulški atabeg
Zengi, zajedno sa sinom Nureddinom i njegovom vojnom silom (ukljuиivši muslimanske Kurde), zauzeli su 1144. g. glavni grad za odsutnosti
vojvode od Edesse. Poraz je snano odjeknuo u Europi koja je potom
odluиila pokrenuti novi rat.
Za vrijeme DRUGOG KRIARSKOG RATA istaknuo se Bernard iz
Clairveauxa. Putovao je po Europi kako bi u papino ime novaиio kriare.
Uspio je sakupiti pet vojski, koje su napustile Europu (1147), pod vodstvom francuskog kralja Luja VII. i njemaиkog cara Konrada III. Rat,
koji su zatim poveli, bio je uvelike usmjeren protiv Maura u Љpanjolskoj
i Portugalu, poganskih Slavena na Istoku, te Turaka u Palestini.
Meрutim, Drugi kriarski rat je završio neuspjehom. Nijemci su
poraeni pri prolasku kroz Tursku. Francuzi, koji su ih slijedili, bili su
pak izloeni stalnim napadima. Oni koji su uspjeli stiжi u Antiohiju, odluиili su zauzeti Damask, no nisu uspjeli. Kako bi obranili kriarska
podruиja od muslimanskih napada iz Sirije, templari i hospitalci poduzeli su izgradnju obrambenih utvrda. Novac su sakupili zahvaljujuжi
sredstvima pribavljenim davanjem u zakup vlastitih zemljišta u Europi.
U mnogim pogledima templari i hospitalci bili su organizirani poput
današnjih multinacionalnih tvrtka. Nakon što su se kriari povukli
Antiohija je pala, a kraljevstvo Jeruzalema izgubilo je kralja. Nureddinov
kurdski zamjenik Saladin porazio je kriare kod Hatina (1187) i osvojio
Jeruzalem. Time je izazvan Treжi kriarski rat. U otprilike isto vrijeme
skupine vitezova iz Belgije i Engleske, koje su putovale u Svetu zemlju,
pristale su na obali islamske Љpanjolske. Zauzevši Lisabon osnovali su
novu katoliиku zemlju – Portugal.
Nakon neuspjeha u Drugom kriarskom ratu, kršжani su svaljivali
krivicu na grиke (pravoslavne) kršжane koji su ih, tvrdili su, izdali. Shodno
tome, Bernard iz Clairveauxa predloio je pokretanje kriarskog rata
protiv Carigrada. To se uistinu i dogodilo 1204. g. kada je venecijanski
dud, za vrijeme Иetvrtog kriarskog rata, nagovorio vitezove da zauzmu bizantsku prijestolnicu.
TREЖI KRIARSKI RAT nazvan je »pohodom kraljeva« jer su mu
162
na иelu bili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i njemaиki car Fridrik I. Barbarossa (Riрobradi). Za Fridrika je cijeli pothvat imao kobni svršetak. Naime utopio se kada je prelazeжi neku rijeku
u Turskoj doivio srиani udar. Filip i Rikard su se pak svaрali sve dok se
Filip nije vratio u Francusku. Rikardu je trebala godina dana kako bi, s
vojskom, stigao u Palestinu. Na putu je neke odrede poslao da se bore
protiv Maura u Љpanjolskoj; neki su pak otišli do Sicilije kako bi oslobodili
njegovu sestru koja je bila zatoиena u Messini. Dio flote pretrpio je brodolom kod Cipra, no Rikard je uspio oteti otok bizantskom vladaru. Nakon
dolaska u Palestinu Rikard je ponovno osvojio neka podruиja, no ne i
Jeruzalem. Pobijedio je u bitci kod Arsufa, Saladina, politiиkog pustolova
kurdskog podrijetla. Njega je nagovorio da dopusti kršжanskim hodoиasnicima da odlaze u Jeruzalem. Pokušao je takoрer ugovoriti brak
izmeрu Rikardove sestre (koja je bila udovica) i Saladinova brata. elio
je naime na neki naиin ujediniti obje strane, no njegova sestra se
usprotivila braku s muslimanom. Na povratku su ga zarobili austrijski i
njemaиki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh. Pušten je na slobodu tek
kada je za njega plaжena velika otkupnina.
Za vrijeme opsade u Akonu (1199.) trgovci iz Lьbecka i Bremena
utemeljili su njemaиki (teutonski) viteški red. Odluku je naknadno potvrdio papa Klement III. Red je igrao vanu ulogu u Saskoj. Nakon pada
Akona i svršetka kriarskih ratova, red se preselio u Marienburg (današnji Malbork u Poljskoj) gdje su osnovali stoer.
ИETVRTI KRIARSKI RAT (1202-1204) su vodili francuski feudalci,
uglavnom prema smjernicama Mleиana. Francusko je plemstvo kod Mleиana naruиilo izgradnju flote kako bi prevezli vojsku do Palestine. Kada
su ovi sagradili brodove, dio vojnika nije se pojavio. Stoga kriari nisu
mogli sakupiti dovoljno novca kako bi platili naruиeno. Venecijanski
dud predloio im je da dug vrate blagom koje жe kasnije osvojiti. elio
je po svaku cijenu pokrenuti rat jer se elio osvetiti za protulatinske
pobune i masakr u carigradskoj latinskoj иetvrti 1170. g.
Prva rtva kriara bio je Zadar kojeg su 1202. g. osvojili, opljaиkali, te
predali Veneciji. Potom su se zaputili u Carigrad. Brat svrgnutog bizantskog cara Aleks IV. susreo se s Rikardom kako bi ga zamolio za pomoж
u preuzimanju prijestolja. Zauzvrat mu je ponudio novиanu naknadu.
Rikard je osvojio Carigrad i vratio caru prijestolje, no ovaj je platio samo
dio novca. Rikard je stoga ponovno osvojio Carigrad. Opljaиkao je gradske riznice a na prijestolje, kako bi ponizio protivnika, stavio prostitutku
163
koja je pjevala proste pjesme na normanskom francuskom jeziku.
Uslijedila je podjela plijena: dio su dobili vojnici-pješaci, dva dijela
sveжenici, no lavlji udio otišao je Veneciji gdje se i danas moe pronaжi u
crkvama i muzejima.
Ishod Иetvrtog kriarskog rata bilo je osvajanje Carigrada, kao i osnivanje Latinskog kraljevstva na tom podruиju koje je potrajalo od 12041261. g. Podruиja Carstva podijeljena su na feudalne kriarske posjede.
Iako je sa Zapada stigao patrijarh, Zapadna crkva nije ostavila du-bok
trag na tamošnje Grke. Do Svete zemlje kriari nisu ni stigli. Oštrica
rata se naime okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Osim toga, kriari su
uиinili nezamislivo: napali su katolike u Zadru i pravoslavne kršжane u
Carigradu.
U 13. stoljeжu kriari su nadzirali obalni dio s glavnim gradom Akonom. Meрu njima su vladali razdori, gotovo istovjetni onima koje su
imali s muslimanima. Unatoи nizu neuspjeha na Istoku, kriarske vojne
postale su glavnim instrumentom papinske politike. Organizirane su u
Љpanjolskoj, baltiиkim zemljama, kao i u junoj Francuskoj protiv albigenza. Novost je bio djeиji kriarski rat koji je završio propašжu. Rat je
bio utemeljen na uvjerenju kako жe Bog dati potporu djeиjoj nepokvarenosti i dopustiti osvajanje Svetoga grada. Velik broj djece završilo je u
ropstvu u Tunisu.
PETI KRIARSKI RAT pokrenuo je 1219. g. Inocent III. prema zamisli
skovanoj u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Papinstvo je eljelo
Egipat – novi i vani cilj veжih kriarskih ratova. Velika flota je odplovila
od Splita pod vodstvom madarskog kralja Andrija II. Kad su kriari
dolazili do Akona, oni su ponovno krenuli na put do Egipta. Nakon
prvog uspjeha, u osvajanju Damiette i napredovanja prema Kairu, morali
su se zaustaviti. Vojska je bila bez voрe; njemaиkom caru Fridriku II.
trebalo je 18 mjeseci da im se prikljuиi. Naposljetku, papinski je izaslanik
odluиio nastaviti prodor bez njega.
Naalost, Nil je poplavio podruиje, te su se kriari našli u poteškoжama. Bili su prisiljeni prihvatiti poniavajuжe mirovne uvjete. Fridrika
II., koji se pojavio tek 1228. g., papa je izopжio. Uostalom velik broj
kriara veж je bio na putu kuжi, a u meрuvremenu zapoиeo je Љesti
kriarski rat.
Uz opsadu na egipatsku Damiettu vezana je priиa o Franji Asiškom
koji je doputovao iz Italije s nakanom da obrati sultana. On se predao
muslimanskim vojnicima od kojih je traio da ga odvedu njihovom voрi.
Sultan ga je ljubazno primio, a Franjo mu je zatim izloio naиela krš-
164
жanstva. Uz to, mu je ponudio prikaz vlastite vjernosti Bogu. Zatraio je
naime od sultana da mu omoguжi da zakoraиi u lomaиu, i tako mu pokae
da mu vatra ne moe nauditi. Sultan je kao razuman иovjek odbio
prijedlog. Nakon što ga je saslušao, pustio ga je na slobodu. Uz ovu
priиu vezana je i legenda. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo se s
carom Fridrikom II. Ovaj ga je zakljuиao u sobu s divnom djevojkom s
nakanom da, kroz kljuиanicu, vidi što жe se dogoditi. Sveti je Franjo, koji
je sudeжi prema legendi oиito bio piromanskih sklonosti, pronašao sjajno
rješenje. Leжi жe s djevojkom ako mu se ona pridrui na krevetu uz uarene
ugljene koje je povadio iz vatre. Car je bio zapanjen te je poslao djevojku
van odluиivši provesti noж u iskrenoj raspravi s Franjom.
ЉESTI KRIARSKI RAT poveo je Fridrik II. kojeg je papa iskljuиio
iz Crkve. Naime on se, zbog duge bolesti, tek 1228. g. pridruio Petom
kriarskom ratu koji je veж bio pri kraju. No, zahvaljujuжi pregovorima,
koje je iste godine vodio sa sultanom, omoguжio je kršжanskim hodoиasnicima pristup Jeruzalemu (meрutim, pristup svetim mjestima dobili
su i idovi i muslimani). Fridrik II. je bio izrazito širokogrudan za svoje
doba. Potjecao je sa Sicilije gdje su islam, istoиno i zapadno kršжanstvo
imali dugi suivot. Mnogi su ga nazivali pokrštenim sultanom jer uzdravao harem. Nazvavši Jeruzalem gradom triju religija, sablaznio je
Europu davši papi prigodu da pozove na kriarski rat protiv Sicilije.
Na bojnom polju kriari su 1244. g. izgubili Jeruzalem. Turci su, prodrijevši sa sjevera, protjerali njemaиke snage иime su dali povoda Sedmom kriarskom ratu. No, pojavio se Rikard iz Cornwalla koji je, potpisavši dogovor s Egiptom, zadobio Jeruzalem. Meрutim, s vremenom
su kriari imali sve manje uspjeha. Izgubili su sve osim uskog pojasa uzdu palestinske obale.
SEDMI KRIARSKI RAT (1248) vodio je Luj IX. Krenuo je iz Aigues
Mortesa, u junoj Francuskoj, za Egipat kojeg je mislio osvojiti kako bi
osigurao Palestinu. U nakani je bio neuspješan. Odlazak u zarobljeništvo
pripisao je raspuštenom ivotu. Nakon plaжanja otkupnine otišao je u
Cezareju gdje je, za pokoru, utvrdio neki grad. No, иetrnaest godina
kasnije, istu je utvrdu srušio marmeluиki sultan Baibars.
OSMI KRIARSKI RAT Godine 1270. Luj IX. je krenuo na novi
pohod. Na putu je skrenuo prema Tunisu gdje je elio preobratiti mjesnog emira, za kojeg je vjerovao da je sklon kršжanstvu. No, izvješжe se
pokazalo kao netoиno te je Luj IX. morao zapoиeti opsadu emirove zemlje.
165
Kuga, dizenterija i tifus, desetkovali su kriare, a Luj je umro.
DEVETI KRIARSKI RAT tijekom 1271 i 1272 g. je nastavak VIII.
kriarskog rata i bio je uperen protiv egipatskog sultana Baibarsa i njegovog pokušaja da uništi preostale kriarske zemlje. Na иelu pohoda je
stajao engleski knez Edward koji je uspio sprijeиiti i odloiti za dvije
decenije koneиni krah kriarskih zemalja koji se desio 1291 g. padom
Akona posljedneg uporišta Jerusalemskog kraljevstva. Baibars, bivši
rob kavkaskog podrijetla, organzirao je vojsku od mameluka (bili su
prethodnici kasnijih janjiиara). Zahvaljajuжi njemu mongoli bili su poraeni, kriarska drava uništena, a islam je pobjedio. Kriari su izbjegli na Cipar iz kojeg je nastalo novo središte djelovanja. Ulogu koju je
nekad imao Akon preuzela je Famagusta.
Ivanovci su pak pobjegli na Rodos gdje su izgradili stoer. Uspjeli
su se иak utvrditi na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa,
1522. g., nastanili su se na Malti (1533). Templari su takoрer napustili
Palestinu, no nedugo potom (1307) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi
koji se elio dokopati njihovog novca. I hospitalci i teutonski vitezovi
nastavili su s kriarskim pohodom. Hospitalci su napadali muslimansko
brodovlje u Sredozemlju, dok su se njemaиki vitezovi borili protiv poganskih Litvanaca. Kao uporište koristili su Marienburg (poljski Malbork) gdje su utemeljili, s papinim dopuštenjem, poluneovisnu kriarsku
dravu.
Ishod kriarskih ratova bio je sljedeжi:
1) Kriari nisu uspjeli ostvariti zacrtane ciljeve. Meрusobnim borbama su prokockali stratešku premoж koju su imali. U nekoliko sluиajeva
zapadne vlasti su razmatrale moguжnost saveza s Mongolima, no do
protumuslimanske koalicije nije došlo. Mongoli nisu bili muslimani.
Razmišljali su o preobraжenju na kršжanstvo, no iz sebiиnih su se pobuda
ipak odluиili protiv njega. Tijekom napredovanja prema Palestini (1259)
kriari su mogli sklopiti ugovor s Mongolima prema kojem bi im Mongoli
prepustili Palestinu. Ona bi postala tampon dravom izmeрu Mongola i
egipatskih Marmeluka. No, kriari su propustili ovu prigodu; Marmeluci
su pregazili Palestinu i pobijedili Mongole 1260. g. u bitci kod Ein Haroda.
2) Mnogi kriari, koji su ivjeli u Palestini, prihvatili su istoиne obiиaje (primjerice moljenje krunice).
3) Kriarski ratovi sprijeиili su pomirenje Pravoslavne i Katoliиke
crkve. Osvajanjem Carigrada i ono malo veza, koje su postojale, prekinute su.
4) Kriarske je ratove papa zapoиeo koristiti u borbi protiv krivo-
166
vjeraca (albigenza) i politiиkih neistomišljenika (иak i katolika).
5) Za kriarskih ratova osnivali su se tzv. viteški redovi, kao hospitalci
(ivanovci), templari, malteški vitezovi, teutonski (njemaиki) viteški red,
vitezovi sv. Lazara itd.
6) Sve je veжi bio broj zagovornika miroljubivih naиina obraжanja muslimana.
7) Kriari su izazvali neprijateljstva izmeрu kršжana i muslimana. Do
njihovih pohoda muslimani su bili iznimno snošljivi prema kršжanima
koji su ivjeli na njihovom ozemlju. Oиekivali su od kršжana da redovito
plaжaju poreze. Nakon ratova postali su njihovi smrtni neprijatelji.
8) Propast kriarskih ratova omoguжio je muslimansku najezdu u
junoj Europi. Naime, Zapad više nije raspolagao vojskom kojom bi
obranio ovo podruиje.
9.) Najveжi broj jeruzalemskih spomenika, izgraрenih za vrijeme kriarskih ratova, muslimani su srušili nakon što se Jeruzalem vratio pod
nadzor sultana Baibarsa. Crkve, koje nisu srušene, pretvorene su u damije ili islamske škole. Nova izgradnja bila je zabranjena; popravci su
odobravani iskljuиivo uz dopuštenje muslimanskih vlasti; dopuštenje je
pritom bila istoznaиnica za pretjeranu globu ili mito. Crkvena zvona su
prestala zvoniti, a sveиani mimohodi su se prorijedili. Kršжanski hodoиasnici, koji su posjeжivali podruиje, vraжali su se s izvješжima o uhiжenjima i smaknuжima redovnika. Kršжanima je bilo dopušteno posjetiti
samo neka od svetih mjesta koja su bila pod nadzorom muslimanskih
obitelji.
UИENOST I FILOZOFIJA
Tijekom srednjeg vijeka, na latinskom Zapadu, teologija je prolazila
kroz više razliиitih razdoblja. Prvo razdoblje (od 476. do 1000.) poznato
je kao »mraиno doba«. Ono je posljedica raspada zapadne polovice Rimskog Carstva prije barbarskih najezdi krajem 4. stoljeжa. Godine 410.
pao je Rim, a nešto kasnije (476) barbarski gotski kralj uspio je svrgnuti
posljednjeg zapadnog cara. Time je Zapadno Rimsko Carstvo zapravo
prestalo postojati. Na jugu (u Љpanjolskoj) prodirali su muslimani, na
sjeveru Skandinavci. U ovakvoj zbrci nauk se odrao u samostanima
dok su filozofske spoznaje potjecale iskljuиivo od Boetija. Za vrijeme
Karla Velikog došlo je doduše do kratkoga preporoda tijekom kojega je
djelovao, jedini izvorni mislilac mraиnoga doba, filozof i teolog, Ivan
Љkot Eriugena. Nakon Karlovog carevanja njegovo Carstvo se podijelilo,
167
a vikinški su pohodi donijeli novo pogoršanje. Teologija se opet ograniиila na samostane, a znanje je svedeno na religiozno izgraрivanje i štovanje.
U 11. se stoljeжu budi redovništvo, a papinstvo zapoиinje reformu
kojom Crkvu eli oиistiti od korupcije. Teolozi se suoиavaju s pitanjem
odnosa vjere (teologije) i razuma (filozofije). Nastaje skolastika (skolasticizam), a teologija se poиinje izuиavati izvan samostana. Novi pristup
naglašava ispitivanje, logiku, nagaрanje i raspravu; teolog je prije izuиen filozof nego poboan иovjek. Razumom se nastoji obraniti vjeru
(Anselmo). Pierre Abйlard pak primjenjuje filozofske metode u teologiji.
Zbog toga ga opominje Bernard iz Clairveauxa koji zastupa stariju, redovniиku teologiju. Ipak, Abйlardove metode slijedi Petar Lombardo
(koji je uivao Bernardovu podršku).
U 13. stoljeжu teologija ulazi u novu i opasniju etapu. Filozofija više
nije samo oruрe teologije, veж postaje suparniиkim sustavom razmišljanja. Cijeli fenomen pobuрuju latinski prijevodi Aristotelovih djela o metafizici. Suoиen s novim izazovom Akvinski razvija sintezu, dok ostali pokušavaju oиuvati stariji platonistiиki svjetonazor (Bonaventura).
U 14. i 15. stoljeжu raste skepticizam u svezi s moguжnosti postizanja
sklada izmeрu teologije i filozofije. Ovaj je proces zapoиeo s Ivanom
Љkotom Eriugenom, a doivljava vrhunac u uиenju Williama Occamskog.
Filozofija i teologija polaze razliиitim putovima. Prirodnu teologiju, koja
ima sve manji utjecaj, zamjenjuje vjera u Boju objavu (teološki fenomeni
se ne pokušavaju objasniti razumom). Platonski sadraj praktiиne duhovnosti je sve više mistiиan (usp. Toma Kempenac).
RAZVOJ UИENOSTI
U vrijeme nestabilnosti poиetkom srednjeg vijeka, širenje uиenosti
bilo je ograniиeno na samostane. U njima su se nalazile škole za naobrazbu redovniиkih pripravnika (iako je meрu njima bilo i laika). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim školama koje su, nakon posustajanja
redovniиkog pokreta, preuzele vodstvo u 11. stoljeжu. Naprednim studentima »rektori« su drali predavanja iz »sedam slobodnih umjetnosti«
(tzv. artes liberales). Ostali uиitelji pouиavali su mlaрe studente latinskoj
gramatici. Veжina studenata otišla bi u sveжenike (tj. dravne slubenike)
a diploma je zapravo bila dopuštenje za pouиavanje.
Glavne katedralne škole u 11. stoljeжu, u zapadnoj Europi, bile su u
Laonu, Parizu, Chartresu i Kцlnu. One su se postupno razvile, iz cehova
168
nastavnika i uиenjaka, u sveuиilišta. Prva sveuиilišta nalazila su se u
Bologni, Parizu, Salernu, Oxfordu, Cambridgeu, Montpellieru, Padovi,
Salamanci i Toulouseu. Na njima se predavalo spomenutih »sedam slobodnih umjetnosti« jer se usvajanje kasnorimskog skupa znanja dralo
neophodnim za obrazovanu osobu. Iako je isti sustav ukljuиivao: gramatiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, središnji dio nastavnog programa za dodiplomske studente obiиno
su zauzimala predavanja iz logike ili filozofije. Medicinu, pravo i teologiju, mogli su studirati iskljuиivo diplomirani studenti. Sveuиilište je
imalo snano nadnacionalno obiljeje, koje je odraavalo univerzalni
duh ujedinjene Europe: i uиitelji i studenti su dolazili s razliиitih strana.
Svi predavaиi na sveuиilištu moraju biti neenjeni; veжina njih je pripadala kleru. Studentom je bilo zabranjen brak za vrijeme studija. Sve
nauиavanje odbilo je na latinskom, tako da svaki student imao je moguжnost studirati na bilo kojom sveuиilištu u Europi pa problema, buduжi
da su svi znali latinski. Prvo sveuиilište gdje se nauиavalo na materniиkom jezikom bilo je Halle, utjemeljeno tek 1694, kao posljedica pijetistiиkog pokreta, koji je urodio njemaиki nacionalizam.
1. RAZVOJ FILOZOFIJE I SKOLASTIKE
Misaona djelatnost srednjeg vijeka temeljila se na klasiиnoj grиkoj
filozofiji, Bibliji, kao i uиenju prvih kršжanskih pisaca. Skolastici su nastojali spojiti navedene škole mišljenja, uklopiti ih u logiиki sustav. Nisu
bili izvorni mislioci, veж sintetiиari i logiиari. Unatoи vlastitoj oštroumnosti, vrtili su se u krugu. Njihovi izvori bili su ili pogrešni, ili su razliиiti sustavi bili meрusobno nepomirljivi. Stavljali su naglasak na sustav
zanemarujuжi pritom sadraj.
Njihovi izvori su bili:
1) Biblija u tumaиenju crkvenih otaca.
2) Prvi kršжanski pisci (koji sigurno nisu bili nepogrešivi).
3) Grиka filozofija, koju se moglo uskladiti s biblijskom teologijom,
jedino pod uvjetom da se jedna od njih prilagodi drugoj.
Skolastici se, bez obzira na ista polazišta, nisu meрusobno slagali.
Meрu njima su se razvile tri znaиajna uиenja srednjovjekovne skolastike:
a) platonski (ekstremni) realizam naиela »opжi pojmovi prije stvari«,
b) aristotelski (umjereni) realizam s formulom »opжi pojmovi u stvari«,
c) nominalizam (ekstremni) – »opжi pojmovi proizlaze iz stvari«.
d) nominalizam (umjereni) – konceptualizam: »opжi pojmovi postoji
169
samo u ljudskom umu a ne nezavisno od njega.«
REALIZAM: Platonova idealistiиka ontologija pretpostavlja realnu
opstojnost svijeta ideja. Prema ovom idealistiиkom nauиavanju opжi pojmovi (ili univerzalije) postoje realno prije stvari (tj. prije materije kao
vjeиne ideje u Bojem umu, ili kao uroрene ideje u našem umu – usp.
Anselmo, Vilim iz Champeauxa). Konaиna stvarnost nije ono što vidimo
(a to je privremeno i prolazno), veж je to vjeиni svijet ideja (stvari koje
vidimo odrazi su tih ideja). Stvarnost se nastavlja s neba na zemlju.
Pristalice ovog shvaжanja nazvani su »realistima« jer su drali kako
ideje (skupina ili klasa pojedinih stvari) saиinjavaju »konaиnu stvarnost«.
NOMINALIZAM je skolastiиko nauиavanje prema kojem opжe ideje
nisu primarne, veж samo pojedinaиne stvari. Opжe ideje su svrstane poslije stvari, te su imena istovjetna иistim jeziиnim izrazima. Plod su ljudskog a ne boanskog uma. Problem univerzalija prvi je istaknuo Porfirije u komentaru Aristotelovih kategorija. Kasnije je glavni predstavnik
ekstremnog nominalizma u skolastici bio Roscelin kojeg je Crkva osudila
1092. g. U 14. stoljeжu ekstremni nominalizam obnavlja William Occamski.
Umjereno gledište nominalizma (konceptualizam) zastupali su Duns
Љkot, Pierre Abйlard i vjerojatno Toma Akvinski. Konceptualizam je uиenje
po kojem pojam nije uroрen i postoji iskljuиivo u mišljenju (tj. u materijalnom umu).
Katoliиka crkva je nominalizam smatrala opasnim zbog toga što negira pojam solidarnosti, tj. substancijalni identitet (boansko Trojstvo a
ne tri bogova; solidarnost izmeрu Adama i иovjeиanstva glede istoиnog
grijeha, a solidarnost izmeрu Krista i Adamova potomstva – иovjeиanstva – glede iskupljenja). Nominalizam takoрer baca sumnju na pojam
pretvorbe u euharistiji (tj. da elementi mijenjaju svoju bit).
Prije ponovnog otkriжa Aristotela, znanstvenici su tumaиili Sveto Pismo zapisujuжi i usporeрujuжi vlastita mišljenja. Najbolji primjer ovakve
metode bile su Izreke Petra Lombarda. One su predstavljale pokušaj da se
materijal organizira i sloi po temama (trojstvo, stvaranje itd.). Naglasak
je bio na prihvaжanju predaje i autoriteta dok je razumsko nagaрanje
svedeno na najmanju moguжu mjeru.
Pristup je ponešto drugaиiji u 12. stoljeжu kada se opet prouиava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena zahvaljajuжi muslimanima,
kao i idovima u Љpanjolskoj i junoj Italiji. Pierre Abйlard je ista prouиavanja popularizirao u Parizu, iako je imao malo Aristotelovih knjiga.
No, u sljedeжih stotinu godina, sva su njegova djela postala dostupna,
170
kao i veliki broj komentara na arapskom jeziku.
ARISTOTELIZAM: Ponovno otkriжe Aristotela imalo je dalekosene
posljedice. Kršжanski su se mislioci, po prvi puta, suoиili s potpuno racionalnim tumaиenjem ljudskog iskustva i spoznatljive stvarnosti. Aristotel je svrstao njemu dostupno znanje svoga doba, no s potpuno racionalistiиkog stajališta. Svijet je vidio kao golem, potpun, samostalan i jasan
organizam. Prikazao je i svemir koji se razvija; u njemu je sve materija
koja tei razviti se do misli i inteligencije. Proces se odvija cikliиki. Materija
i oblici su vjeиni. Ne postoji individualna besmrtnost izvan tijela. Za
razliku od Platona, koji je pretpostavljao statiиan svemir, Aristotel opisuje
svemir u razvoju koji se moe razviti do odreрene granice. Ni on ni
Platon nisu vjerovali u Boga kao osobu.
Suoиena s ovim snanim napadom, usporedivim s darvinizmom u
19. stoljeжu, Crkva je nastojala usvojiti i pomiriti nove postavke s kršжanstvom. Zapravo, skolastici su poиetkom i krajem srednjeg vijeka bili zaokupljeni naиinom izmirenja Biblije i Aristotela.
Prvi skolastik, koji je pokušavao pomiriti vjeru i razum unutar Aristotelove logike, bio je Boetije (480-524). On je, iveжi na zalazu Rimskog
Carstva, posljednji zapadni uиenjak prije 12. stoljeжa, koji se mogao u
potpunosti upoznati s grиkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela
(studirao je u Ateni i Aleksandriji). Boetije podrijetlom je iz stare kršжanske porodice Anicija. Roрen oko 480. g. u Rimu. Osim u svome rodnom
gradu boravio je na studijama u Ateni. Nauиio je temeljito grиki jezik i
bio upuжen u novoplatonsku filozofiju. Oenio se kжerkom konsula
Symaha i posvetio dravnoj slubi, pa je 510. g. obnašao i konzulsku
иast kao i njegova dva sina. Oko g. 524. pao je u nemilost cara Teodorika
zato što je branio senatora Albina koji se dopisivao s bizantskim carem
Justinom. Optuen je nevin za veleizdaju, baиen u tamnicu u Paviji i
osuрen na smrt.
Za vrijeme svoga tamnovanja u Paviji napisao je i svoje najvanije djelo
De consolatione philosophiae. Boetije je svojim spisima (pored Augustina)
imao vrlo velik upliv na srednjovjekovnu bogoslovnu knjievnost, kako
svojim spisom o Utjeжi filozofije, tako prijevodima i komentarima
Aristotelovih djela koja je priredio. Ovim prijevodima omoguжio je studij
Aristotelove logike i filozofije, te tako postavio osnove kasnijoj skolastiиkoj filozofiji.
I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom, no ranije nego zapadnjaci. Arapski filozof Algazel (1058-1111) prvi je pokušao pomiriti vjeru
i razum, no uvidio je kasnije kako su filozofija i religija nespojive. Osudio
171
je Aristotelovu teoriju spoznaje. Averroлs (Ibn Rushd) (1126-1198) je
pak tvrdio kako je filozofija jedna kategorija istine, a teologija druga.
Obje su istinite.
Iako djelo Pierra Abйlarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se
sintetizira Aristotela i kršжansku misao, dva najpoznatija zapadnjaиka
uиenjaka u tom pogledu bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.
TOMA AKVINSKI (1225-1274) je bio najveжi skolastiиki teolog srednjeg vijeka. Roрen je u plemiжkoj obitelji u Aquinu (Italiji). Postao je
dominikanskim redovnikom, a na koncu je studirao kod Alberta Velikog u Parizu, te u Kцlnu. Postao je predavaиem u Parizu, gdje je proveo
ostatak ivota (s iznimkom kratkog boravka u Italiji). Pariz je bio naime
intelektualni glavni grad i središte katoliиkog pravovjerja, a ne toliko
Rim. Sorbonne je odluиio što je bilo krivovjerje a što ne. Dakle nije иudo
da je Tomi bilo dozvoljen predavati tamo.
Veliki izazov kršжanske crkve bio je ponovno otkriжe aristotelske
filozofije koja je navodno dovodila u pitanje vrijednost kršжanstva. Stoga
Toma je pokušio putem svoje filozofije uskladiti kršжanstvo i aristotelijanizam, ili vjeru i razum. Spona kojom se posluio bila je Aristotelova
logika. Meрutim, pokušavajuжi uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti
ono što je bilo prihvatljivo kršжanstvu od onoga što nije. Meрutim,
Tomova upotreba argumenata iz poganina Aristotela, kao i iz muslimana Averroesa, bila je kontroverzialna. Iz njegovih djela, moemo vidjeti
kako je raspravljao. Poиeo bi problemom (npr. Je li Bog svemoжan?,
Griješimo li a da to ne elimo?). Zatim bi navodio autoritet – tekst iz
Pisma, odlomak iz Otaca Crkve ili Aristotela. Uporabio bi Aristotelovu
dijalektiku kako bi usporedio autoritete i došao do odgovara. Prema
njegovom shvaжanju, svaki se problem moe riješiti »rasuрivanjem« tj.
logikom. Meрutim biblijska objava imala je uvijek prvenstvo kod njega,
ali interpretirana od Augustina. Ustvari Toma je bio Augustinov sljedbenik: vjerovao u istoиni grijeh, prethodna milost, predestinacije i bio
konceptualac i predstavnik tzv. starog puta.
Akvinski je nastojao uskladiti razliиite i proturjeиne tvrdnje uglednih
dunosnika Crkve. Aristotelovska logika omoguжila mu je da iz istih
oblikuje tertium quid odnosno nešto treжe. No Abйlard je uvidio netoиnost ovog sustava zatraivši da autoritet bude utemeljen na Bibliji.
Toma je pisao meрu ostalim: Summa Teologica (Sustavna Teologija),
Naruиnik protiv pogana za upotrebi misionara.
172
U osnovi Toma Akvinski je nijekao postojanje intuitivnih ideja. Boje
postojanje moemo filozofski ustanoviti pomoжu pet dokaza koji se
temelje na Bojem djelovanju (uиincima) u svijetu. Naglašavao je kako
vrlo slabo poznajemo Boga (samo po analogiji). Bog je poиelo svega
osim zla.
Prema njegovoj teoriji spoznaje postoje tri vrste znanja:
1.) Filozofija koja je svakome dostupna preko osjetila (ovo je osnova
prirodne teologije).
2.) Teologija, koja se temelji na objavi i logiиkom zakljuиivanju na
osnovu objave.
3.) Mistiиna spoznaja.
Prema shvaжanju Toma Akvinskog do spoznaje se dolazi na razliиite
naиine:
a) Na ovom svijetu preko iskustva (bio je stoga empirik).
b) Na drugom svijetu do spoznaje se dolazi putem mistiиnog iskustva.
Na taj izniman naиin apostoli su došli do spoznaje koja im je omoguжila
pisanje Novog zavjeta.
Osim teorije spoznaje, Akvinski je dao druge vane doprinose ustvrdivši sljedeжe:
1.) Postojanje Boga moe se dokazati razumom. Stoga pet puta kao
dokaz za postojanje Boga.
2.) Sve znanje o Bogu dolazi putem analogija.
3.) Izradio je prvo detaljno izvješжe o pretvorbi (transsupstancijaciji);
prema njemu se ista dogaрa u unutarnjoj stvarnosti (biti) a ne u vanjskom
izgledu koji je dostupan osjeжajima.
4.) Razvodnio je doktrinu istoиnog grijeha. Prema njemu Adam je izgubio Padom, iskljuиivo, sposobnost nadzora nad raznim dijelovima
vlastitog biжa, a ne sposobnost mišljenja. S druge strane je podupirao
augustinijansku teologiju glede milosti i izbora (tzv. stari put).
5.) Obrazloio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, kao i o prenošenja zasluge.
6.) Tvrdio je da svi heretici moraju ne samo biti iskljuиeni iz Crkve,
veж i predani dravi za smaknuжe.
Meрutim Tomu Akvinskog nisu svi prihvatili za ivota. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Sveuиilište u Parizu. Franjevci Duns Skot
i William Occamski osuрivali su ga zato što nije uvidio da su razum i
objava иesto proturjeиne. U stvari to bilo njihovo nauиavanje koje je
zamijenilo tomizam u 14. st. Tek kasnije su katoliиki reformatori, na
Tridentskom koncilu (1543-1563.), koristili njegova djela za izradu
173
uredbi. Tek u razdoblju protureformacije tomizam bio prihvaиen kao
slubena filozofija katoliиanstva. Godine 1879. papa je tomizam proglasio »vjeиno neospornim«. Ova odluka je bila poništena tek na Drugom Vatikanskom Koncilu.
Moderni filozofi kao Bertrand Russell tvrde da Toma nije pravi filozof, zbog toga što uzmi zdravo za gotovo biblijsku objavu, a onda trai
argumente kako bi ju podupirao.
BONAVENTURA (1221-1274) je bio upravitelj franjevaca i profesor
teologije u Parizu. Napisao je ivotopis Franja Asiškog. Nije se slagao s
Tomom Akvinskim dreжi kako je Boga nemoguжe razumski spoznati
buduжi da se Bog razlikuje od иovjeka po kakvoжi i po koliиini. Stoga je
naravna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. Иovjek moe doivjeti Boga kada se povuиe iz
svijeta i trai odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko
shvaжanje).
ROGER BACON (1214-1292) i ROBERT GROSSETESTE (1168-1253)
su bili franjevci. Odupirali su se metodi Tome Akvinskog. Postavili su
temelje suvremenoj znanosti eksperimentalnim prouиavanjem ponašanja
svjetla. Naglašavali su promatranje, pokuse te mjerenja kao sredstva za
razumijevanje svijeta a ne logiиkog dokazivanja. Bacon je tvrdio da kako
bi postigao na toиno znaиenje bilo kakvog teksta, treba znati izvorni
jezik. Osim toga ostro je kritizirao Vulgatu zbog netoиnosti.
Grosseteste (biskup od Lincolna u Engleskoj) se zbog propovjedi iz
Biblije na engleskom jeziku, kao i zbog protivljenja zlouporabi papinstva, dri prethodnikom Wycliffea.
PIERRE ABЙLARD (1079-1142) bio je poletan i popularan benediktinski propovjednik koji je od Pariza uиinio intelektualno središte. Jedan
je od zaиetnika skolastike. Abйlard je pokušao pronaжi srednji put izmeрu realista i nominalista dreжi opжe pojmove duševnim pojmovima.
Ideje ne postoje odvojeno od иovjeka (npr. u umu Bojem). Ovaj stav
poznat je kao konceptualizam (pojam postoji samo u mišljenju (poslije
stvari). U knjizi Sic et Non (Da i ne) prikazao je metodu sumnje (koju je
kasnije preuzeo Descartes). Dok je Anselmo tvrdio: »Vjerujem kako bih
mogao razumjeti«, Abйlard je govorio: »Sumnjajuжi dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem dolazimo do istine.« Tako je preokrenuo Anselmovu
ideju predstavivši metodu sumnje. Nju je primijenio na doktrinu
174
pomirenja. Sumnjiиav je bio prema crkvenoj predaji, a ne prema Pismu.
U Sic et Non takoрer je raspravljao o odnosu vjere i razuma. Istaknuo
je kako su postojeжi autoriteti иesto proturjeиni. Potragom za vrhovnim
autoritetom pripravio je put Lutheru. Abйlardova karijera naglo se prekinula 1118. zbog ljubavne veze s Heloizom, njegovom uиenicom, kжerkom kanonika Fulberta. Veza je bila skandal zbog kojeg je Abelard kastriran, a oboje su zatvoreni u samostan.
DUNS SKOT dobio je ime po rodnome mjestu Dunsu u Љkotskoj.
Odatle uostalom i njegovo prezime Scotus (Љkot). Kao i William Occamski bio je franjevac. Njegovo je uиenje, koje je prevladavalo krajem srednjeg vijeka, postalo poznato pod nazivom skotizam. Za razliku od
Akvinskog, koji je traio sjedinjenje teologije i filozofije, Duns je zahtijevao njihovu odvojenost. Љtoviše u svojoj je knjizi napao Tomu Akvinskog, kao i njegov aristotelizam, tvrdeжi da ne priznaje nikakvu razliku izmeрu biti i postojanja. U ljudskim odlukama odluиujuжi иimbenici
nisu razum i znanje, veж volja (usp. Blaise Pascal). Naglašavao je vanost
Boje volje; ni jedna od njegovih odluka nije prouzroиena vanjskim prilikama ili razumom.
Vjerovao je kako filozofija moe dokazati Boju opstojnost, kao i neka
njegova svojstva, ali ništa više. Mnogo toga, za što je Toma Akvinski
tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi po razumu veж po objavi.
Skot je bio glavni branitelj doktrine Marijinog bezgrešnog zaиeжa.
Iako je veжina katoliиkih uиenjaka vjerovala kako je Bog Mariju odrao
savršenom nakon njezina zaиeжa, Skot je tvrdio da je zaиeta bez grijeha.
Naime, lakše je saиuvati osobu od istoиnog grijeha, nego ju izbaviti iz
njega. To je ono što se (vjerojatno!) zbilo s Marijom. Pritom prihvaжa
naиelo koje je drugdje nijekao: snaga razuma govori nam o Bogu. Njegova
teorija o Mariji postala je 1845. g. dogmom iako su se Anselmo, Bernard
iz Clairvauxa i Bonaventura, za ivota protivili ovoj zamisli.
WILLIAM OCCAMSKI je franjevac roрen u engleskoj grofoviji Surrey. Oštro je prigovarao papinstvu zbog иega je brzo završio u nevoljama. Zahtijevao je da papinski zbor upravlja Crkvom. Tvrdio je kako je
Krist jedini poglavar Crkve, a papin autoritet je u potpunosti odbacivao
u svjetovnim pitanjima.
S Tomom Akvinskim se nije slagao u sljedeжim toиkama:
1) Oko filozofskih dokaza o Bojoj opstojnosti – William je tvrdio
kako se Boga moe spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvjetljenjem, te da je Boja volja iznad svega.
175
2) U svezi s Tominim ponovnim tumaиenjem Aristotela i uklapanja
istog u njegov sustav sinteza; William je tvrdio kako je Aristotelovo
uиenje zapravo ateistiиko pa se stoga ne moe izmiriti s biblijskim shvaжanjima.
Od ostalih mislilaca radikalno je odstupao jer je odbijao napadati
Aristotela na temelju platonizma. Krenuo je u potpuno novom smjeru
tvrdeжi kako postoje samo individuumi – nema univerzalija иije je postojanje neovisno o Bogu. Ne postoji ni apstraktna misao. Samo pojedinac
moe biti stvaran. Nema univerzalnih ideja jer ideja ne moe postojati
izvan uma. William je dakle predvodnik zapadnog individua-lizma koje
je najavilo svršetak metafizike i prouzroиilo nered u intelektualnom svijetu
krajem srednjeg vijeka. Tvrdio je kako se zadatak teologa ne sastoji u
dokazivanju kršжanskih doktrina, veж istraivanju Bib-lije.
Isto je tako drao kako se ispravna spoznaja postie empirijski – kroz
osjetila. Jedina stvarnost koja se moe prepoznati su individuumi, a oni
se spoznaju iskljuиivo kroz iskustvo osjetila. William je preteиa egzistencijalizma. Boja opstojnost se ne moe dokazati; moguжe je samo »dati
vjerojatne argumente u prilog njegove opstojnosti.« Boga ne moemo
shvatiti razumom (Toma Akvinski) niti iluminacijom (Bonaventura), veж
samo vjerom.
Njegovo uиenje, o Bojoj milosti i иovjekovoj slobodnoj volji, imalo je
utjecaja i krajem srednjeg vijeka. Oivio je polupelagijanizam koji je, na
Oranskom koncilu 529. g., bio osuрen. Prema Williamu nevjernik moe
privlaжiti milost иineжi dobro (vidi sluиaj Kornela u Dj. ap. 10). Ovo uиenje
je kasnije postalo poznato kao »suvremeni put« (via moderna) u kojem je
i Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije osudili
skolasticizam, u stvari su odbacili polupelagijansku teologiju Occama,
Biela i »suvremenog puta« koja je tvrdila kako je spasenje plod slobodne
ljudske volje i zasluga, a ne plod Boje milosti.
Gabriel Biel pripadao je zajednici Brace zajednickog ivota, ali je
odbacivao njihov anti-intelektualizam i slijedio je nauk Wiliama Okamskog i ostalih ucenjaka 14. stoljeca (Via Moderna), koji su smatrali kako
je иovjek taj koji mora napraviti prvi korak prema Bogu (tj. pokajanje i
dobra djela) kako bi privukao Boju milost koja potom osposobljava
vjernika da иini dobra djela. Biel je znaиajna osoba jer su njegovi uиenici
pouиavali Martina Luthera. Duhovni problemi s kojima se mladi Luther
suoиio su uvelike bili uzrokovani Bielovim naukom o milost.
Bielovom ucenju se protivio Thomas Bradwardine, nadbiskup Canterburyja, koji je ponovno oivio Augustinovu doktrinu o milosti (Bog
176
je taj koji иini prvi korak u spasenju, a ne иovjek), još jednog protivnika
je imao i u reformatoru John Wycliffeu. Meрutim, Bradwardine je otišao
korak dalje od Augustina prihvaжajuci nauk determinizma koji je ukljuиivao dvostruku predestinaciju.
2. BIBLIJA U SREDNJEM VIJEKU
Nakon propasti Rimskog Carstva proširila se neukost i nepismenost.
Prouиavanje Pisma bilo je stoga ograniиeno na samostane. Osim toga,
srednjovjekovni su teolozi drali kako Pismo moe tumaиiti, pod vodstvom Crkve, iskljuиivo naobraena skupina ljudi. Srednjovjekovna je
Crkva vjerovala kako treba podravati tradicije i dogme prvih kršжanskih pisaca. Tako su, opжenito govoreжi, biblijski uиenjaci bili zadovoljni
sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih teoloških objašnjenja (od
kojih su neka poticala иak i iz vremena Origena). Na taj naиin proizveli
su ogromne sveske o dogmama i moralu. Iako su tvrdili da ista objašnjavaju Pismo, ona zapravo nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Koristili su klasiиnu Origenovu metodu tumaиenja Pisma na иetiri
razine:
a) Doslovna razina (koja nam govori o dogaрajima)
b) Alegorijska razina (pouиava nas što trebamo vjerovati)
c) Moralna razina (objašnjava što trebamo иiniti)
d) Duhovna razina (govori za иim treba teiti)
Biblijsko tumaиenje nije nikada bilo tako nejasno kao u srednjem vijeku. Dok je tek nekoliko prevoditelja pridavalo pozornost povijesnom i
doslovnom znaиenju biblijskog teksta, još ih je manje posjedovalo osnovno
znanje hebrejskog ili grиkog jezika. Иetiristo godina sveжenici i redovnici neumorno su sabirali prva kršжanska djela. Ona su bila obiljeena
krutim dogmatskim reиenicama, otrcanim moralnim frazama, tajnovitom
igrom brojeva i pogrešnim znaиenjima rijeиi. Veжina se komentara sastojala
u ponavljanju onoga što su izrekli raniji spisatelji.
Odgovor na takve okolnosti bile su sljedeжe:
a) Tajnovito tumaиenje, kao i prouиavanje Biblije za osobnu pobonost, bilo je potpomognuto slobodnom uporabom alegorija. Dijalektiиno
razmišljanje zamijenjeno je ushiжenjem i intuicijom, kao sredstvima tumaиenja Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza bili
su meрu onima koji su podravali ovakav pristup.
b) Jasno znaиenje Biblije oivjeli su neki idovski komentatori (posebno Raši tj. rabin Salomon Ben Isaac iz Troyesa). Љpanjolski uиenjak
idovskog podrijetla (Abraham ibn Ezra) ojaиao je idovski prijelaz na
177
suvremeno povijesno i gramatiиko tumaиenje. Uz to je bio utjecaj humanista u Italiji (tzv. nova uиenost), koji su odbacili skolasticizam u korist
filologije. Franjevac na Sveuиilištu u Parizu, Nikola iz Lyre (1265-1349.),
nastavio je ovakav pristup Bibliji. Bio je struиnjak za hebrejski jezik, te je
objavio prvi tiskani komentar Biblije. Pod njegovim utjecajem bio je
Luther, a njegova mišljenja preuzeo je prije toga Wycliffe.
CRKVENE GRAРEVINE
Srednjovjekovne crkvene graрevine imale su dvostruku svrhu: pouиnu
i vjersku. Pouиna svrha rodila se kao odgovor na potrebe vre-mena.
Knjige su bile rijetkost, a mnogi ni nisu znali иitati. Crkvene graрevine
su tako postale knjigama za nepismene. U njih se nastojalo unijeti cijelu
biblijsku povijest. Pokazivale su ivotni put uzvišenih svetaca i muиenika,
vrline i poroke, obeжanje neba i kaznu pakla. Vjerska nakana bila je usredotoиena na srednjovjekovnu doktrinu mise tijekom koje se, tvrdilo se,
dogaрala transsupstancijacija. Crkva je morala stoga biti pogodnim mjestom za odvijanje velikog i neprekidnog иuda.
Na Zapadu prve bazilike poprimile su tzv. romaniиki stil (dakle nalik
rimskom). Tlocrt najranijih crkava poprimao je oblik slova »T«; kasnije
dobiva oblik kria. Potonjim oblikom stvorilo se dovoljno mjesta kako
bi se (oko proširenog rtvenika) našlo mjesta za sveжenike, redovnike i
zbor, a iste istovremeno odvojilo od posjetitelja. Drveni krovovi zamijenjeni su kamenim. Njih su podupirali lukovi, snani zidovi i tzv. baиvasti
svodovi. Zauzvrat, mogli su se ugraditi samo mali prozori kroz koje je
dopiralo svjetlo. Obiиavalo se dodati i zvonik kao posebno zdanje, ili
kao dio glavne graрevine.
Oko sredine dvanaestog stoljeжa gotiиki stil je poиeo zamjenjivati romaniиki. Lukovi su bili zašiljeni, polagani na stupove a ne na zidove.
Time su stvoreni uvjeti za postavljanje veжih prozora i viših krovova
(iako su se za iste morali graditi potporni stupovi). Veжi prozori su sada
mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesati u kamen.
MISIJSKO ЉIRENJE ZAPADNE CRKVE
Opжi pregled
7. stoljeжe – Bugari stiu na Balkan gdje ih asimilira njima podreрena
slavenska manjina. Islam se naglo pojavljuje na Sredozemlju.
178
8. stoljeжe – Poиetak vikinških (tj. danskih i norveških) pljaиkaških
napada. Dovršeno obraжenje Rajnske doline. Nastavak krštavanja Sasa.
9. stoljeжe – Divlji Skandinavci (naroиito Varjazi, tj. švedska plemena
na podruиju Rusije) prodiru posvuda. Vjera se širi meрu Slavenima u
srednjoj Europi. Turci Selduci prodiru u Malu Aziju.
11. stoljeжe – Kriarski ratovi (pohodi) i poиetak širenja trgovine. U
Crkvu ulazi veжina Danaca, Norveana i Maрara. Poиetak obraжenja Rusije.
12. stoljeжe – Pruen otpor Turcima Selducima. Konaиna pobjeda
kršжanstva u Poljskoj, Љvedskoj i meрu Luiиkim Sorbima.
13. stoljeжe – Љirenje mongolskog carstva za vladavine Dingis-Kana.
Estonci, Latvijci i Prusi nasilno pokršteni. Poиetak vjere u Litvi i Sjevernoj
Rusiji.
14. stoljeжe – Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihvaжa islamsku vjeru i potom uništava kršжanske tragove na Istoku.
15. stoljeжe – Jaиanje otomanskih Turaka. Potkraj stoljeжa europske
se zemlje šire na obje Amerike.
Pojedinosti
Karlo Veliki pokorava Sase a zatim i moravske Slavene. Meрu potonjima zapoиinje, uz pomoж engleskih misionara, »misijski napad«. U
Skandinaviji, gdje je prvi misionar Ansgar, mnogi pogani prelaze na
kršжanstvo vjerujuжi kako жe lakše ostvariti vlastita oиekivanja od religije
(npr. pobjeрivati u bitkama). Za evangelizaciju Norveške i Љvedske, kao
i veжeg dijela Danske, gotovo je iskljuиivo zasluna Engleska.
U srednjoj Europi, gdje je иesto jedan narod kolonizirao drugi (posebno se to odnosilo na Germane), u velikoj se mjeri koristila sila. Tamo
do obraжenja dolazi kasnije nego na drugim podruиjima jer su Germani
morali иekati da proрu valovi najezdi. Obraжenja su tako trajala od 8. i
9. stoljeжa do 15. stoljeжa. Osim toga, tu su se sukobljavale pravoslavne i
katoliиke misije. Obraжanje luiиkih Sorba bio je dugotrajan i mukotrpan
proces. Posljednji su se obratili Litvanci. To se dogodilo kad se Litva
spojila s katoliиkom Poljskom kako bi oblikovala zajednicu naroda (pol.
rzeczpospolita) koja je tolerirala sve vrste religija. Ova zajednica je ukljuиila
i Ukrajinu koja je bila uglavnom grkokatoliиka sa glavnim gradom u
Kijevu. Meрutim, kozaci su bili ti koji su uzrokovali odcjepljenje Ukrajine
od te zajednice kad su se pobunili protiv centrale vlasti zbog toga što
nisu primili plaжu.
179
HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zasluni su za obraжenje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci
Spalatum (Split) je bila ponovno osnovana stara latinska metropolija od
Solina. Kristijanizacija Hrvata se dijeli u tri faze:
1) Dalmatinski Hrvati primaju kršжanstvo potkraj 7. st. zahvaljujuжi
djelovanju romanskih kršжana dalmatinskih gradova. Kasnije meрu Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i kršжanski knez Višeslav, koji je vladao oko 800. g. Višeslavova prijestolnica
je bila Nona (Nin) koji je postao biskupskim sjedištom i mjestom iz kojeg
su kretale franaиke misije.
2) Istarski i primorski Hrvati primaju kršжanstvo potkraj 8. st. zahvaljujuжi Francima, koji, (pomoжu galskih i anglosaskih redovnika) su,
šireжi se u Korušku, takoрer donijeli kršжanstvo.
3) Panonski Hrvati primaju kršжanstvo nešto kasnije takoрer zahvaljujuжi Francima.
Bizant je zasluan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz
rijeku Neretvu i u Zahumlju. Kasnije, uиenici Жirila i Metoda su u 9 st.
prenijeli slavensko bogosluje i glagoljaške knjige u Istru, na kvarnerske
otoke i u priobalne hrvatske gradove pod bizantskim vrhovništvom.
Split je u meрuvremenu pripao bizantskoj crkvi.
Sukob izmeрu Bizanta i franaиkoga kralja Karla Velikog se odrazio
na politiиke prilike i teritorijalnu pripadnost podruиja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe
sklopili su mir u Aachenu (812), u kome je Bizant priznao Karlu carski
naslov i zadrao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a pristao
je da zemlja u zaleрu tih gradova doрe pod franaиku vlast.
Moж hrvatske drave za Trpimira (845.-64) oиituje se u uspješnim
ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlašжu i Bugarima
te u snanu kulturnom razvitku (dovoрenje Benediktinaca u Hrvatsku).
God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu.
Za vladanja Tomislava (910.-28) odrana su u Splitu dva sinoda ili
sabora (925. i 928), na kojima su se rješavala pitanja crkvene jurisdikcije
u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske
biskupije, иemu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvrрuje saborske zakljuиke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zareрivanja
sveжenika glagoljaša, a pooštrava zakljuиak koji se odnosio na Grgurovu
osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj naиin je papinstvo proširilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku.
180
MORAVSKA: Kršжanstvo je stiglo u Moravsku njezinim padom pod
Franke (za vrijeme Karla Velikog). Kao znak vazalstva, Moravska je
prihvatila kršжanstvo. Prva crkva sagraрena je 830. g. u Nitri (današnjoj
Slovaиkoj). Moravski knez Rastislav pokušao se riješiti Franaka moleжi
Carigrad da pošalje misionare. Na ovu politiиku inicijativu Carigrad je
poslao Жirila i Metoda, koji su utemeljili akademski centar u Moravskoj.
ИEЉKA je, pod premislavskom dinastijom (900-1306), raskinula s
Moravskom. Nju su takoрer evangelizirali franaиki misionari. Iz kraljevske obitelji došla su prva dva иeška muиenika: Ljudmila, i njezin
unuk Vaclav (kojega je 929. g. ubio njegov brat). Od 967. g. Иeška je
postala vazalnom dravom Njemaиke Carevine. Godine 973. osnovana
je praška nadbiskupija. Prvi biskup bio je Adalbert (Vojtjech). Ubili su
ga Prusi meрu kojima je širio evanрelje, zbog иega je proglašen svecem.
Kasniji muиenik je bio Johann Nepomuk (u. 1393), koji je predstavio
Crkvu protiv kralja Vaclava IV. Sv. Nepomuk je postao patronom isusovaca i hapsburške dinastije, što objašnjava sveprisutnost njegova kipa.
MAРARSKA: Moramo naglasiti kako su Maрari u Maрarsku došli
tek u 9. stoljeжu. Prije toga. Postojanje lokalne kršжanske zajednice je potvrрeno 303. kada je biskup Kvirin Siscijski (Sisak, Hrvatska) pogubljen
u Savariji (Szombathely, Maрarska) za vrijeme Dioklecijanova progona.
Nova vjera je uhvatila korijene nakon što je utvrdila svoj poloaj kroz
Rimsko Carstvo 313. Veliki kršжanski nekropolisi u Sopianaeu (Pйcs,
Maрarska) i Savariji datiraju iz tog razdoblja. Meрutim, zbog barbarskih
invazija, izbjeglice iz Panonije su poиele dolaziti u druge dijelove Rimskog
carstva od ranog 5. stoljeжa. Meрu prognanicima je bilo stanovnika
Scarabantie (Sopron, Maрarska) koji su pobjegli u Italiju i sa sobom su
odnijeli relikvije Sv. Kvirina. Martin Tourski, svetac zaštitnik Francuske
je takoрer roрen u Panoniji. Nakon toga Maрarsku su poharali Huni i
Avari. Prva maрarska invazija datira iz 830. Muslimanski izvori opisuju
maрarske pogane kao štovatelje zvijezda i vatre koji svoje porijeklo
vuku od Ujgura iz Kine.
Oton ih je porazio 955. g. u bitci kod rijeke Lech. Kao posljedicu
poraza Maрari su bili prisiljeni usvojiti religiju pobjednika – katoliиanstvo. Stoga biskup Pilgrim iz Passaua je poslao sveжenika kako bi ih
obratio. Dva su istaknuta imena povezana s uvoрenjem kršжanstva: Gyula
i knez Gйza (972-997). Proces je dostignuo vrhunac krunidbom
maрarskog kralja Stjepana (Istvбna) (1000). Istvan je oenio Giselu, sestru
Henrika II. Bavarskog, što je uspostavio vezu s Zapadom. Za vladavine
181
njegova nasljednika Ladislava (Lбszlу) Arpadoviжa (1077-1095) dovršeno
je pokrštavanja Maрara. On je 1051. g. prikljuиio hrvatske krajeve izmeрu Gvozda i Drave Ugarskoj, a 1094. utemeljio je zagrebaиku biskupiju. Esztergom postaje maрarskom nadbiskupijem.
POLJSKA: U Poljskoj su vana imena bila Mieszka i Bolesіawa Chrobryja. Nakon Adalbertove muиeniиke smrti njegovo je tijelo pokopano u
poljskom Gnieznom (iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu, pod jurisdikcijom Magdeburga). Drugi biskupije su utemeljene u Koіobrzegu,
Wrocіawu i Krakowu.
BOSNA: U nastojanju da kristijaniziraju bosanske Hrvate, bizantski
vladari su iz gradova u dalmatinskom primorju slali latinske sveжenike
sa svetim knjigama na glagoljici. Kako se posao oduio, bosanski su
Hrvati tek u 9. stoljeжu prešli na kršжanstvo. Udaljenija podruиja u Bosni
bila su posljednja obuhvaжena tim pohodom. Kada su krajem 9. i poиetkom 10. stoljeжa Franci zaposjeli sjeverne dijelove Bosne na kojima su
ivjeli Hrvati, utjecaj kršжanstva u zemlji dodatno je osnaio. Ipak, kao i
u podruиjima današnje Hrvatske, jaиao je sinkretizam, te se razvilo
»narodno kršжanstvo« s elementima poganskih obiиaja.
Zbog nepristupaиnosti unutrašnjosti Bosne tamošnja se crkva razvijala odvojena od Ohrida i Konstantinopola. Prije dolaska franjevaca
samostani koji su иinili kraljenicu crkve pripadali su pravoslavnoj crkvi
koja je slijedila istoиni samostanski red svetog Bazilija. Stoga su okolnosti
u kojima se nalazila bosanska crkva bile usporedive onima rane keltske
crkve u Irskoj. Rim ju je drao raskolniиkom, no ne i krivovjernom. Nakon obavljene procjene stanja iz 1203. godine, Crkva u Bosni je dobila
opomenu, no ne zbog krivovjerja, veж nedostatka reda. Ipak, tamošnji
crkveni slubenici su priznali punu nadlenost Rima obvezavši se prihvatiti katoliиke sveжenike u mjesnim samostanima, vratiti rtvenike i
krieve na mjesta crkvenog slavlja, usvojiti ispovijed i pokoru, kao i
rimski kalendar blagdana i posta, primati priиest barem sedam puta
godišnje, odvojiti muškarce od ena u samostanima, te uskratiti pomoж
krivovjernicima. Kada je Katoliиka crkva kasnije poeljela uиvrstiti nadzor nad Bosnom, odbacila je cjelokupnu tamošnju crkvu kao »krivovjernu« i »bogumilsku«. No, to je bila pogreška. Bogumilsko krivovjerje je
bilo ograniиeno na znatno manju skupinu za koju se danas pretpostavlja
da je obitavala na dalmatinskoj obali (u to vrijeme dio Bosne), ili pak
dalje u unutrašnjosti. Oblici naрeni na steжcima vjerojatno su heraldiиke
naravi, te odraavaju plemiжki status pokopanih, a ne nekakav mistiиni
182
kult kakvom su pripadali bogumili.
RAZVOJ ISTOИNE CRKVE
Do 324. g. gospodarom rimskog svijeta postaje Konstantin. On seli
prijestolnicu na Bospor, u Carigrad, kojega naziva »Novim Rimom«. Od
samog poиetka car je, kao »iva Kristova slika«, igrao najvaniju ulogu u
Crkvi. Buduжi da se drao osobno odgovornim za jedinstvo Crkve, predsjedao je crkvenim koncilima, a krivovjerce i raskolnike izloio progonima svjetovnih vlasti. Rimski naslov kojeg je nosio, Pontifex maximus ili
vrhovni sveжenik, upuжivao je na svetost njegove slube. Konstantin je
bio Boji izabrani zastupnik, a carska vlast zemaljski odraz Boje nebeske
vrhovne vlasti.
Za vladavine istinskog osnivaиa Bizantskog Carstva, Justinijana I.
(483-565) izgraрen je veliki broj crkvenih graрevina. Znatno je poboljšana obrazovna razina sveжenstva, a veliki pomaci napravljeni su u
razvoju Teodozijevog zakonodavstva. Prije svega (u 4. i 5. stoljeжu) propovijedanju se pridaje velika vanost jer se eli ojaиati kršжansku predaju (usp. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti). Osvojivši natrag Italiju,
Dalmaciju, Sjevernu Afriku, kao i dio Љpanjolske, Justinijan nakratko
obnavlja Rimsko Carstvo. Naalost, kasnija barbarska najezda (prije
svega Langobarda) preplavljuje Italiju gdje jedino Ravenna ostaje bizantskim vlasništvom.
Avari i perzijski Sasanidi osvajaju Jeruzalem (614), Egipat (618) te
opsjedaju 626. g. Bizant (Carigrad) koji se ipak uspijeva odrati. Pod
vodstvom cara Heraklija I. protivnik je uspješno poraen. Meрutim, za
posljednjih godina njegove vladavine Arapi prodiru u Siriju, Palestinu i
Egipat. Muslimanski borci stiu, i to иak dva puta, do Carigrada. Carstvo preivljava kasnije upade Langobarda u Italiju, Slavena u Grиku i
Bugara na Dunavu, no gubi veliki dio prijašnjeg ozemlja. Do kraja 8.
stoljeжa svedeno je na zapadni dio Male Azije, juni Balkan, podruиja
zapadno od Carigrada (uz egejsku obalu), srednju i junu Grиku te uski
dio ja-dranske obale. Na Zapadu preostaju juna Italija i Sicilija. Veliki
broj kršжana se, uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa, iseljava na
Zapad. Do 800. g. иetiri od ukupno pet patrijarhata nalaze se izvan granica
Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem su pod muslimanskom vlašжu). Kada se i Rim naрe pod barbarima, Carstvo se obraжa za pomoж
183
Francima. Papa kruni Karla Velikog za »Cara Rimljana« i tako na Zapadu
stvara zasebno Rimsko Carstvo.
Godine 681. monofizitizam je osuрen u Carigradu; time su se monofiziti konaиno odvojili od slubene Crkve. Zaиudo, najveжu je podršku
imao u istoиnim podruиjima pod vlašжu Arapa. Druga rasprava iz tog
doba bila je vezana uz pitanje ikona.
ISTOИNA POBONOST
Liturgijska predaja u Istoиnoj crkvi razvijala se od 4. stoljeжa na temelju
bogosluja iz razliиitih dijelova Istoka. Najraširenije je bilo bogosluje
(liturgija) Bazilija Cezarejskog (370-379) i Ivana Zlatoustog (398-404) s
dodacima iz jeruzalemskog bogosluja. Drugu liturgiju stvorio je Roman
Melod u Siriji.
Redovništvo je priliиno rano postalo obiljejem istoиnog kršжanstva;
tamo se uostalom i pojavilo. Upravo je Bazilijeva regula prenesena s
Istoka na Zapad. Neki je sirijski redovnik, oko 500. g., izdao niz zapisa
za koje je tvrdio da potjeиu od Dionizija Areopagita. Ovom je krivotvorinom u pravoslavnu duhovnost uspješno unio novoplatonistiиki misticizam (uzdignuжe u zajedništvo i jedinstvo »jednim« putemon negacije).
Ujedinjenje s Bogom postie se mistiиnošжu, kao i uzdignuжem iznad
shvaжanja osjeжaja i uma.
Maksim Ispovjednik (580-662) komentirao je njegova djela nastojeжi
urediti tekst kako bi odgovarao, u najveжoj moguжoj mjeri, pravoslavnom kršжanstvu. Ivan Љkot Eriugena izradio je oko 850. g. latinske prijevode njegovih djela. Dionizije je pak utjecao na Tomu Akvinskog i srednjovjekovni misticizam.
Simeon Novi Teolog (949-1022) je bio prvi sustavni izlagaи tehnike
unutarnje molitve. Naslov »novog teologa« dobio je stoga što su njegove
spise drali jednakovrijednima onima starih teologa (ili otaca) Crkve.
elio je uvidjeti nevidljivo boansko svjetlo, a o vlastitom duhovnom
iskustvu puno je pisao. Bio je sveti Bernard Istoka zbog иega je došao u
sukob s predstavnicima slubenijeg filozofskog pristupa (Stjepanom).
Slijedeжi aspekti njegovog uиenja su ga doveli u sukob s crkvenim
vlastima:
1) Jedno od temeljnih uиenja je bilo kako ljudi mogu i trebaju iskušiti
theoriu (doslovno, «kontemplaciju» ili izravno iskustvo Boga). Biskup
184
Stjepan je to smatrao nepotrebnim.
2) Simeon je vjerovao kako to izravno iskustvo redovnicima daje
autoritet propovijedanja i odrješenja grijeha bez potrebe za formalnom
zareрenjom. Biskup Stjepan je to smatrao opasnom herezom.
3) Simeon je nauиavao da je podlonost vodstvu duhovnoga oca od
esencijalne vanosti za one koji ozbiljno ele ivjeti duhovnim ivotom.
Biskup Stjepan je to smatrao opasnim, jer nije svaki duhovni vodiж
autentican.
Naalost u pravoslavlju je Krist, pod utjecajem suhoparne skolastike
i ekstremnog misticizma, postao mistiиnom figurom koja je imala malo
toga zajedniиkog s Kristom iz Evanрelja. Nakon 10. stoljeжa porastao je
znaиaj nekoliko samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori) nedaleko od
Soluna. U 14. stoljeжu je pak nastao pokret radikalnog misticizma kvijetistiиke sekte hezihasta. Temeljio se na kontemplativnoj molitvi, a glasnogovornik mu je bio Grgur Palama (1297-1360) koji je bio povezan sa
samostanom na gori Atos. Predvodnik bugarskog središta pokreta bio
je Teodozije iz Trnova koji je utemeljio samostan u Kilifarevu. Grgur je,
kao solunski metropolit, razvio tzv. tihu molitvu. Ona se sastojala u razmišljanju o Bogu u stanju unutarnjeg mira (nakon pobjede nad poudom).
Naglasak je bio na tihoj meditaciji pri posebnom dranju tijela (brada
spuštena na grudi, oиi usmjerene na pupak). Pritom se izricala jednostavna
molitva: »Gospodine Isuse, Sine Boji, smiluj mi se!« Kritiиari ovoga
pristupa (npr. Barlaam) tvrdili su da se Bog moe spoznati samo posredno, a ne neposredno kao što je to Grgur tvrdio.
Ovim se obiиajem eljelo dosegnuti viрenje boanskog svjetla, kao i
postiжi jedinstvo s Bogom (gr. theosis; poboanstvljenje). Grgur je tvrdio
kako se Bog moe spoznati i neposredno (radilo se o gnostiиkoj lai
koju je raskrinkao apostol Ivan u 1. Iv 4,12). Meрutim, teologija tog vremena vjerovala je kako je Bog potpuno »nespoznatljiv« (novoplatonistiиki
utjecaj). Grgur je pokušao riješiti nedoumicu stavom kako se ne moe
priжi Bojoj suštini, veж Njegovim radnjama (energijama). Time je istaknuo
dobru stranu skolastiиkog sitniиarenja uobiиajenog za ono vrijeme. Tvrdio
je kako, iako ne moemo spoznati ili sudjelovati u Bojoj biti, moemo
sudjelovati u Bojim energijama, milosti i djelatnosti usmjerenoj prema
nama. Ovakav je pogled na milost potpuno razliиit od novozavjetnog
uиenja.
Njegov ga je glavni protivnik Barlaam optuio za krivovjerje. Barlaam je napadao katoliиku skolastiku (naroиito mu je smetala oholost Tome
Akvinskog koji je tvrdio da zahvaljujuжi filozofiji sve zna o Bogu), kao i
185
istoиni misticizam (иiji je predstavnik bio Grgur). Izvrgao je ruglu Grgurovu metodu molitve ustvrdivši kako se Bog moe spoznati posredno.
Kako bi mu odgovorio, Grgur je objavio knjigu Trijade u obrani Svetih
Hezihasta izloivši svoje zamisli u njoj. Iako je Grgur 1344. g. izopжen iz
Crkve, 1347. g. Ivan VI. postaje novim carem. Kako mu je Grgur bio
miljenik, postavlja ga za solunskog episkopa. Carigradski koncil, 1351.
g., oslobaрa Grgura prethodnih optuaba; njegovo uиenje se slubeno
prihvaжa u pravoslavnim crkvama. Meрutim, Zapadna crkva odbacuje
ovu odluku иime se produbljuje jaz izmeрu Istoиne i Zapadne crkve.
Nedoumice u svezi s ikonama
Mnogi su se u to vrijeme pitali: Љto je sveto i dostojno štovanja? Do
poиetka 7. stoljeжa mnogi su gradovi u Carstvu imali jednog ili više mjesnih
svetaca koji su bili štovani kao posrednici i zaštitnici. Od 6. stoljeжa i
Crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i štovanje redovniиkih svetaca ohrabrivši time štovanje idola. Meрutim, isti je obiиaj vukao korijene
iz starog Rima gdje se carskim ikonama iskazivala ista иast kao i samom
caru. Obiиaj nije prestao ni kada je car postao kršжaninom. Konstantin,
kao i njegovi nasljednici, podizali su si ogromne kipove u Carigradu.
Kako se radilo o »iskazu kraljevskih poиasti«, na isti se naиin postupalo
sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad glavnih carigradskih vrata dao podiжi veliki kip, a iskovao je i novac s Kristovim
likom. Do kraja 6. stoljeжa ikone Krista i Marije postupno su zamijenile
carske ikone.
U borbu protiv ikona krenuo je car Leon III.. Moda su ga poniavajuжi porazi, kao i strašan potres, podsjetili da izraelski Bog kanjava
idolopoklonstvo. Meрutim, nije mu bilo lako ispuniti naum. Godine 730.
izdao je proglas nareрujuжi da se sve vjerske ikone na javnim mjestima i
crkvama uklone i unište. No, rimski je papa osudio uništava-nje ikona.
Car se osvetio izuzevši Siciliju, junu Italiju i zapadni dio Balkana i Grиke
od vlasti rimskog biskupa. Ovaj se pak obratio Francima za podršku i
zaštitu. Kada je za Konstantina V. u Carigradu odran 754. g., koncil
kojim izrada ikona izjednaиena s idolopoklonstvo, preostale ikone morale
su biti uništene. Protivnici ove odluke izopжeni su, osakaжeni i prognani.
Progonstvima su, prije svih, bili izloeni redovnici zbog kulta štovanja
relikvija. S druge strane ikonoklasti su eljeli ikone zamijeniti
tradicionalnim kršжanskim simbolima kria, Biblije i elementima Gospodnje veиere. Izvan toga, samo su zareрeno sveжenstvo i posveжene graрevine bile, na odreрeni naиin, svete. Konstantin V. je tvrdio kako su ele-
186
menti Gospodnje veиere istinske Kristove ikone, buduжi da su posveжene.
Izgleda da je vjerovao kako su posveжeni kruh i vino potpuno jednaki
Kristovom tijelu i krvi jer prava ikona mora biti jednaka onome što
predstavlja.
Ivan Damašжanski napisao je oko 740. g. Obranu svetih slika (ikona).
Postavke, koje je iznio kasnije, preuzela je Pravoslavna crkva. Ustvrdio
je kako slika nikada nije jednaka izvorniku, veж ga samo oponaša. Ikona
je vana kao preslika i podsjetnik na izvornik. Ivan Damašжanski je polazio od Platonovog shvaжanja da sve što opaamo na ovom svijetu
predstavlja samo presliku vjeиnog i izvornog oblika kojeg duša moe
spoznati u nematerijalnom svijetu. Reжi kako ikona ne moe oslikati Krista,
znaиi ne priznati moguжnost utjelovljenja. Iako je ikonu pogrešno štovati,
prisutnost Kristove ikone moe pouиiti i pomoжi vjerniku. Isto se odnosi
na ikone svetaca i Marije. Uz to, Ivan je razlikovao izmeрu oboavanja
(gr. latreia) usmjereno iskljuиivo Bogu, i štovanja (gr. pro-skunesis),
usmjereno caru kao i ikonima.
Dolazio je sa Krete, bivše mletaиke kolonije, i tako je imao pristup
mletaиkom sveuиilište u Padovi. Mletaиka republika je rado, ali diskretno primila protestante, usprkos protureformatskoj иistki u ostatku Italije.
Porenuo je tiskarski stroj u Carigradu na kojem je tiskao Novi zavjet na
modernom grиkom, no stroj je napala katoliиka rulja.
Leon IV. nije bio odrješit ikonoklast. Njegova je ena Irena, uz pomoж
patrijarha Tarazija, sazvala biskupe u Niceji (787). Tamo je osuрen
ikonoklastiиki pokret i prihvaжen stav Ivana Damašжanskog.
Meрutim, Carstvo su snašle velike nevolje koje su vlastodršce natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Leon V. odluиio je podrati
uništavanje ikoni kao slubeni dravni stav. U skladu s tim, tadašnji
patrijarh je svrgnut, a na njegovo mjesto je došla osoba po carevom
ukusu. Protivnici nove politike odvedeni su u zatvor a koncil, za borbu
protiv ikona iz 754. g., je ponovno priznat.
Ovakvo je stanje ostalo do vladavine Mihaela III. Tada je careva majka
Teodora odluиila napustiti dotadašnju politiku prema ikonama kako bi
dinastiji osigurala veжu podršku. Koncil iz 843. g. zanijekao je odluke
prethodnog koncila, иime su ikone ponovno bile dopuštene. Stoga pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu korizmenu nedjelju kao »blagdan
pravovjerja«, kako bi obiljeili svršetak rasprave u svezi s ikonama.
187
ISTOИNA TEOLOGIJA
Uиitelj misticizma Maksim Ispovjednik najznaиajniji je pravoslavni
teolog 7. stoljeжa i otac bizantske teologije. Bio je veliki pobornik doktrine dvostruke volje u Kristu. Sabrao je ranija uиenja Origenovog uиenika
iz 4. stoljeжa, Evagrija kao i Dionizija, nastojeжi pomiriti njihove razlike.
Za cilj molitvenog ivota drao je Boju viziju.
Maksimovo uиenje predstavlja sretnu sintezu elemenata klasiиnog
(naroиito aristotelovskog) i patristiиkog (naroиito areopagitskog) nadahnuжa, stopljenih u osobnu »kršжansku« viziju: Krist zauzima središnje
mjesto spekulacije. Protiv monofizitizma i monoteletizma Maksim brani
cjelovitu ljudsku narav Kristovu, razliиitu od boanske naravi, koja se
ne stapa s ovom potonjom u jedincatoj osobi Rijeиi. Od ljudske Kristove
naravi Maksim »ispovijeda« naroиito autentiиnu i konkretnu volju, koja
se na dramatiиan naиin oиitovala u agoniji Getsemanija, a u punom je
suglasju s boanskom voljom i kao takva nuna je pret-postavka za
spasenje ljudi. Utjelovljenje Boje (sarkosis), koje je pripre-mano od
poиetka svijeta a izvršilo se u Mariji, i oboanstvenjenje иovjeka (theosis)
koje se zbilo po utjelovljenju Bojem, dva su velika stoera Maksimove
kristologije. Iz dviju naravi slijedi dvojstvo volje i djelovanja (energeia).
Samo htjeti ili иin volje spada k naravi, dok birati predmet ili naиin
htijenja je stvar osobe. Ovo posljednje naziva Maksim gnomiиkim htijenjem (gnome). Иovjeиja narav Kristova posjedovala je samo fiziиko a ne
gnomiиko htijenje. Jer gnomiиko htijenje (smjer htijenja) odredivao je
jedino Logos koji je sa svojom boanskom voljom pokretao i иovjeиu
volju. Logos je upravljaи i gospodar иovjeиanskih djela i trpljenja u Kristu.
Иoveиe potrebe i afekti ovladavali su Kristom samo ako je on htio, a ne,
kao kod nas ljudi, po naravi i neslobodno. Velika je zasluga Maksimova
što je izuzetnom prodornošжu i uravnoteenošжu do krajnjih konsekvencija produbio kristološku terminologiju kalcedonske dogme, tako
da njegov doprinos predstavlja pojašnjenje i krunu dotadašnje patristiиke
spekulacije.
Ovu kristologiju Maksim primjenjuje i na antropologiju. Krist je objavio
Boga koji je jednostavan i bezgraniиan, jedinstvo u trojstvu. Иovjek po
»naravi« tei Bogu i »nadnaravno« jedinstvo s Kristom u krštenju osposobljuje ga za slobodno ostvarenje ove »naravne« tenje, borbom protiv
grijeha i vršenjem kreposti ne samo »moralnim«, veж bitno »ontološkim« razvitkom svoje osobe. Maksimova je misao izuzetno prodorna u
izlaganju trnovitih problema, bizantska po suptilnosti i smjeloj speku-
188
laciji, te istovremeno rimska po stalnom navraжanju na stvarnost i duboko znaиenje jedinstva Crkve.
Maksim je istinski asket-mistik. Prema njemu, Krist je jedan u dvije naravi.
Adam je, meрutim, postao po grijehu podijeljen иovjek u samom sebi.
Svaki иovjek mora postati svjestan svoga bijednog stanja, iznu-trašnje
podjele u duši. Jedinstvo je moguжe pronaжi jedino u Bogu i to prije
svoga kroz jedinstvo s utjelovljenim Kristom. Cilj duhovnog ivota je
poboanstvenjenje. Stvoren za poboanstvenjenje, иovjek moe postati
oboen jedino otkupljenjem. Duh Sveti proima иitava иovjeka »kao što
svjetlo proima vaskoliki prostor i kao što vatra posvema proima
eljezo«. Da bismo pristigli do tog cilja, obdareni smo snagom koja nas
potiиe prema obogotvorenju. Naprotiv, snana sila razdvojnica, izvorište svakoga grijeha jest philautia, sebeljublje, traenje osjetilnih dobara
na štetu umnosti; sebeljublje je zapreka иistom motrenju (kontemplaciji)
svijeta i jedinstvu uma s Bogom.
Ivan Damašжanski rodio se potkraj VII. st. u kršжanskoj arapskoj
obitelji u Damasku. Nosio je arapsko ime Mansur (Victor). Moda je
potjecao iz иuvenog koljena Taglib, kojemu nije bio stran utjecaj grиkobizantske kulture. Njegov otac Sergije bio je carinski slubenik, a tu
slubu je kasnije preuzeo i Ivan, ali ju je brzo napustio i sa svojim prijateljem Kuzmom, koji je došao negdje iz Sicilije, g. 730. otišao u samostan
Save kod Jeruzalema. Kuzma je postao kasnije biskup u Majumi, a Ivan
je bio zareрen za sveжenika i posvetio se kontemplativnom ivotu i
nauci. Umro je 749. Njegov glavni uspjeh sastojao se u sakupljanju ranijih
uиenja otaca koja je sustavno predstavio u priruиniku Izvor znanja. U
odreрenom smislu je bio Toma Akvinski Istoka. Oslanjao se na postojeжu
teologiju kojom je postavio mjerila daljnjih pravoslavnih shvaжanja i
misticizma. Njegovi pogledi na ikone prevladali su na Drugom Nicejskom
koncilu 787. g.
Po pozivu teolog, i od 1602. g. aleksandrijski patrijarh, Жiril Lukarski
(1572-1638), postao je poglavarom carigradske crkve 1620. g. Godine
1629. g. objavio je Istoиna ispovijedanja kršжanske vjere, u kojima je pokušao
uskladiti pravoslavlje i kalvinizam. Иvrsto je vjerovao u nepogrešivost
Biblije, predestinaciju i opravdanje vjerom. Odbacivao je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Crkva podreрena Pismu i podlona
pogreškama. Pokušao je pred Rimom obraniti pravoslavlje što mu je
donijelo prijatelje meрu protestantima u Poljskoj u kojoj je radio. U
Englesku je odnio primjerak Codexa Alexandrinusa. Isti je zamijenio Textus
Receptus na kojem su se dotada temeljili protestantski prijevodi.
189
Na njegovu nesreжu, isusovci su bili vrlo djelatni u Carigradu za vrijeme izdavanja njegove knjige. Kako bi ga optuila, Pravoslavna crkva se
posluila najveжim pravoslavnim apologetom i suradnikom Katoliиke
crkve – Petrom Mogilom. Godine 1638. izvršen je pritisak na tursku
vladu koja je popustila. Жiril je iste godine zadavljen, a tijelo baиeno u
Bospor. U Pravoslavnoj crkvi došlo je do snanog suprotstavljanja njegovim uиenjima, te su njegovi stavovi u nekoliko navrata osuрeni. Najjaиi
proglas u tom smislu bila je Dositejeva ispovijed koju je sastavio
istoimeni jeruzalemski patrijarh odobrena na Jeruzalemskog koncilu iz
1672. g. U njoj je istaknuto sljedeжe: Biblija je nadahnuta Bogom, kao i
crkveni koncili. Crkva i Biblija proizlaze jedna iz druge. Predestinacija
je izloena u okvirima arminijanskog tumaиenja rijeиi »predznanje«. Vjera
i djela opravdavaju dok grešnik ne moe biti odjedanput iskupljen. Iako
dobra djela zasluuju nagradu, bez Bojeg milosrрa ne doprinose
spasenju. Podrana je doktrina transsupstancijacije. Navedena naиela
vjere opisuju odgovor Pravoslavne crkve teologu koji je bio naklonjen
»protestantskim zamislima«. Kako su ista naиela pomogla iskristalizirati opreиni stav Istoиne crkve prema reformaciji na Zapadu, moemo
govoriti o istoиnoj inaиici Tridentskog koncila.
MISIJSKO ЉIRENJE ISTOИNE CRKVE
Misijska vizija je procvjetala dolaskom Justinijana na vlast (u 6. stoljeжu). On je u okrilje vlastita carstva vratio Sjevernu Afriku. Osim toga
zapoиeo je širenje u Nubiju. No, nekih sedamdeset i pet godina kasnije,
zapoиela je najezda muslimana. Jedina preostala podruиja ši-renja
Pravoslavne crkve bile su jugoistoиna Europa i Rusija. Meрutim, drava
je morala ovlastiti svaki misijski pothvat (ona i Crkva bile su jedno).
Жiril (827-869) i Metod (825-885): Oko 850. g. moravski knez Rastislav
je zamolio bizantskog cara Mihaela III. da mu pošalje misionare koji bi
pouиavali njegov narod kršжanskoj vjeri. Istovremeno bi pak sprijeиili
»misijsko« širenje Karla Velikog. Patrijarh Focije je odgovorio na molbu
poslavši braжu Жirila i Metoda. Ovi Grci proveli su djetinjstvo meрu
Slavenima, u blizini Ohrida gdje su nauиili slavenski jezik. Prije no što su
krenuli na misiju, pripremili su (glagolicki) alfabet za jezik koji dotada
nije poznavao pisma. Time se bizantska kultura proširila meрu slavenskim
plemenima. Godine 860. otišli su meрu Hazare u Hersonu (Krim), a
dvije godine kasnije završili su u Moravskoj. Tamošnja je misija bila
190
uspješna u prve tri godine, no dugoroиno nije imala nikakvih izgleda jer
su Maрari napali i uništili Moravsku. Crkva se potom, u tom podruиju,
razvila pod utjecajem zapadne Katoliиke crkve. Rad dvojice braжe nastavili
su njihovi sljedbenici (Kliment i Naum) koji su njihovu poruku i slavenske
knjige prenijeli u Ohrid. Taj grad postao je odskoиnom daskom za širenje
misije na Bugarsku. Tamošnji su pak ljudi sa arom prihvatili novu religiju
i kulturu, a ona je pak s vremenom stigla u Rusiju. Жiril je otišao u rimski
samostan, 868. g., u kojem je i umro godinu kasnije.
Metod, koji je u meрuvremenu postao biskupom, trebao je ponovno
sluiti meрu Slavenima. No, tome su se usprotivili njemaиki sveжenici.
Kada ga je princ Svjatopolk bacio u zatvor, papa Hadrijan se zauzeo za
njegovo osloboрenje. Kasnije ga je imenovao panonskim biskupom. Mjesto
njegove smrti nije sa sigurnošжu utvrрeno (pretpostavlja se da se radi o
иeškom Velehradu).
Kliment (840-896) i Naum: Nakon smrti Metoda u Velikoj Moravskoj,
njihova dva najpoznatija uиenika, Kliment i Naum, vratili su se u Bugarsku. Podrijetlom iz Soluna otišli su u makedonsku Kutmiиevicu (Ohrid).
Kliment je stigao 886. g., a Naum 900. g. U Ohridu, koji je postao središtem slavenske kulture i pismenosti, Kliment i Naum nastavili su rad
Жirila i Metoda na ureрivanju slavenskog crkvenog i knjievnog jezika.
Neki struиnjaci tvrde kako su se pritom posluili narjeиjem makedonskih
Slavena. Kliment je naime meрu njima proveo trideset godina. Prvo slavensko sveuиilište osnovano je u njegovoj samostanskoj crkvi Sveti Pantelejmon 893. g. (dva stoljeжa prije Bolonjskog Sveuиilišta). Nekih 3 500
polaznika ove škole širili su slavensko pismo, kulturu, umjetnost i crkveno
pjevanje po mnogim slavenskim zemljama (neki meрu njima stigli su do
Kijeva u tadašnjoj Rusiji).
Bugarski car Boris, koji je prihvatio prelazak svog naroda na kršжanstvo, nagovorio je carigradskog patrijarha da Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju (870). Osim toga njegov je narod izborio
pravo da obrede obavlja na slavenskom jeziku. Time je u istoиnoj Europi
ustanovljen zaseban (bugarski) oblik pravoslavlja. Godine 927. najviši
biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na poloaj patrijarha.
Nova bugarska crkva je bila pod jakom utjecajem eremetizma: najslavniji od njih je bio Ivan Rilski (880-947) koji je utemeljio veliki samostan
kod Rile. Osim toga, njegov je narod izborio pravo da obrede obavlja
na slavenskom jeziku.
Prvo bugarsko carstvo je trajalo od 681. do 1018. kad je bugarska
hegemonija dosegla vrhunac pod carem Simeonom (893-927), koji je
191
teio postati иak i novim bizantskim carem. Njegov glavni grad, Preslav
je po sjaju postao malim Carigradom. Pod njegovom vladavinom
bugarski teritorij se proširio prema zapadu sve do Save i Drine: na taj
naиin je stavio Srbe pod njegovu vlast. Nakon njegove smrti bugarska
hegemonija se smanjila zbog unutarnjih borbi. Godine 1014 car Basilije
II. Bulgarokton je zarobio 15 000 bugarskih vojnika, koje je oslijepio na
jedno oko. Godine 1018. Bugarska je bila pripojena u Bizantsko carstvo.
Seljaci koji su morali pretrpjeti velike nedaжe zbog pretjeranog poreza,
reagirali su protiv dravne crkve i velik broj ih se pridruio bogumilskoj
sekti, koja je postala vanim pokretom. Pokret se pojavio u Bugarskoj
prema polovici devetog stoljeжa te se sastojao od spajanja dualistiиkih
doktrina preuzetih od paulikijanaca (izgnani u Bugarsku), sekte iz Armenije i Male Azije, i mjesnog slavenskog pokreta koji je elio reformirati bugarsku pravoslavnu crkvu. Dobili su ime po utemeljitelju, sveиeniku Bogumilu, dok su pavlini dobili ime po omiljenom im autoru,
apostolu Pavlu. Pokret je zapravo bio ogranak i razvijanje maniheizma.
U Bugarskoj pokret je bio reakcija protiv sakramentalizma i materijalizma unutar Pravoslavne crkve. Umjesto krštenja vodom, oni su zastupili
krštenje Duhom. Bogumili su odbacili Stari zavjet kao i veжina gnostika. Sveжenik Bogumil je naиauvao da je Vrhovni Bog imao dva anрeoska sina, Satanela, starijega, te Krista, mlaрega. Satanel se pobunio protiv
vrhovnog Boga te je naveo mnogo niih anрela da ga slijede. Tada je
nagovorio pale anрele da se utjelovljuju u tijelima koja je stvorio kao
dio zlog svijeta materije – stoga su ljudske duše ustvari pali anрeli.
Roрenje je smatrano zatoиenjem dobrog duha u zlom tijelu kao kazna
za grijehe poиinjene u prethodnom stanju (tj. reinkarnacija). Kako bi
oslobodio иovjeиanstvo iz tiranije Satanela i njegova strašnog svijeta
materije, Bogumil je nauиavao da je vrhovni Bog poslao mlaрeg sina
Krista, na zemlju kao Isusa Nazareжanina. Satanel je ubio Isusa, ali potonji
se uskrisio u duhovnom tijelu te se vratio na nebo. Na isti naиin, nakon
smrti Bog жe dati svoj vjeиni duh bogumilskim sljedbenicima Isusa.
Nakon turske invazije na Bugarsku mnogi bogumili obratili su se na
islam, posebno u Bosni, kamo se ta sekta raširila tijekom 12. stoljeжa.
Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proširila
u Srbiju. Bila je to treжa slavenska zemlja koja je, u drugoj polovici 9.
stoljeжa za vladavine Mutimira, postala kršжanskom. Doduše, car Heraklije je ranije poslao rimske misionare koji su krstili nekolicinu Srba. Prvi
kršжanski srpski knez bio je Mutimir (850-891), no pravoslavlje je u potpunosti zahvatilo zemlju tek za Save – treжeg sina srpskog monarha
192
Stefana Nemanje. Tijekom njegova ivota srpska je crkva izišla iz bugarske (tj. ohridske) sjene. Sava je 1219. g. dobio od Carigrada autokefalni status za srpsku crkvu, te je postao srpskim nadbiskupom, a
njegova nadbiskupija prerasla je 1346. g. u patrijarhat srpskog kra-ljevstva
na иelu sa Stefanom Dušanom (1308-55). Godine 1191. povukao se u
samostan na Atosu, a pet godina kasnije pridruio mu se njegov otac
koji je napustio prijestolje. Nakon 1199. zajedno je s ocem izgradio
samostan Hilandar. Od 1208. do 1217. g. bio je arhimandrit Studenice
koja je postala središtem srpske kulture. Od 1219. do 1233. g. postao je
prvim arhiepiskopom autokefalne srpske crkve sa sjedištem u samostanu
iиi. Više se puta vraжao politici koju bi napuštao kako bi se vratio u
crkvu. Zasluan je za izgradnju mnogih samostana i crkava. Za vrijeme
ivota, razvio je razmjerno vane odnose s ruskom pravoslavnom
crkvom.
Nakon srpskog poraza u bitci kod Kosovskog Polja Turci zauzimaju
Srbiju. Srbi, s patrijarhom Arsenom I. Иarnojeviжem, odlaze prema Habsburškoj monarhiji. Organiziraju se u Srijemskim Karlovcima; osnivaju
bogosloviju i klasiиnu gimnaziju u Beogradu koji ubrzo pada u turske
ruke. Srpski patrijarh se seli u Srijemske Karlovce gdje i danas postoji
bogoslovija, gimnazija, kao i sjedište srijemskih vladika. Nakon što su
Turci protjerani iz Beograda, u to mjesto se vraжa patrijarh, a Pravoslavna crkva osniva teološki fakultet.
Osim srpske crkve, pod bugarskim utjecajem bila je i crkva u Rumunjskoj. Kršжanstvo se i na tom podruиju pojavilo ranije (s dolaskom
prvih rimskih legija).
Grkokatoliиka crkva (tzv. Unijati) je nastala za progona koje je ruska
pravoslavna crkva vodila protiv Ukrajinaca. S vremenom se proširila na
današnju Vojvodinu (Baиki Petrovac), te Hrvatsku (umberak i Krievci).
Grkokatolici priznaju papu (koji im postavlja biskupa), a preuzeli su i
katoliиku liturgiju (u Hrvatskoj, ali ne u Ukrajini). S druge strane posjeduju ikone, a u euharistiji se slue vinom i kvasnim kruhom. U Hrvatskoj
imaju sjedište u Krievcima. Njihov glavni biskup odgovara zagrebaиkom
nadbiskupu; pod njegovom nadlenošжu je i Vojvodina. Grkokatoliиki
sveжenici se ene; nisu obvezni nositi bradu koju nose pravoslavni sveжenici.
Crkva u Rusiji i Ukrajini: U Rusiji je kršжanstvo nastojalo prodrijeti
meрu Hazare*, no njihov je poglavica prihvatio idovstvo (740). *Ovaj
193
stari turkijski narod se u 2. st. iza Krista raširio Transkavkazom i kasnije
zauzeo podruиje donje Volge. Ponovno se kao jaka sila pojavljuju u 7. st.
da bi se veж od 8. do 10. st. njihovo carstvo prostiralo sve od obala
Crnog mora i Kaspijskog jezera do Urala i dalje na zapad do Kijeva.
Glavni grad Itil, njihovo središte, postaje veliko komercijalno središte.
Osvojili su zemlje Povolških Bugara i Ural te nabili danak istoиnim
Slavenima. Ne miruju, pa zarate i s Arapima, Perzijancima i Armencima.
Hazari se nisu uplitali u religiju pokorenih plemena i naroda, religiozna
sloboda bila je potpuna. Za njih kau da su u 8. st. neki prešli na judaizam
(plemstvo) a navode se i primjeri da je meрu njima u 9. st. bilo i kršжana.
Oni su svakako u 10. st. ušli u savez s Bizantskim carstvom u kojem su
se istakli u borbi protiv Arapa. Godine 965. vojvoda od Kijeva (Sviatoslav) potukao je Hazare i njihovo carstvo je propalo.Meрu-tim, jedno
od hazarskih rubnih mjesta, Kijev, prerastao je u odskoиnu dasku za
kršжanske misionare. Zahvaljujuжi trgovaиkim vezama Vikinga (kasnije
Љveрana) s Carigradom i Rusijom (posjedovali su trgovaиke kolonije u
Kijevu i Novgorodu), kršжanstvo se proširilo na Rusiju.Do sredine 9.
stoljeжa Kijev je brojio tek nekoliko kršжana. Iako je supruga tadašnjeg
ruskog poglavara Igora (oko 877-945) bila iznimna i poduzetna kršжanka
Olga, tek je za vladavine Vladimira I. (956-1015) zemlja prihvatila kršжanstvo. Naime Vladimir I. je na nagovor vlastitih posla-nika, koje je
dojmila pravoslavno bogosluje u crkvi sv. Sofije u Carigradu, odabrao
kršжanstvo (oko 988). Najvjerojatnije je prihvaжenje pravoslavne vjere
bio uvjet dobivanja trgovaиkih povlastica u Carigradu. Olga je preuzela
novo ime, Jelena (slavensku varijantu imena Helena, Kon-stantinove
majke). Nakon krštenja Vladimirovih podanika, kipovi starih poganskih
bogova završili su u rijeci Dnjepar. Osim toga Vladimir jeoenio Anu,
sestru bizantskog cara. U pozadini cijele priиe stoji иinjenica kako je privlaиnost pravoslavlja bila prvenstveno estetske, a ne intelek-tualne ili
moralne naravi. Kako god bilo, uиinke Vladimirove vladavine saeo je
njemaиki biskup koji je posjetio Kijev nedugo nakon vladareve smrti.
Izvijestio je kako se grad moe pohvaliti s tristo crkava i osam trnica.
Ostali putnici usporeрivali su Kijev s blistavim Carigradom. Vla-dimirov
sin Jaroslav I. (980-1054) prihvatio je 1019. g. biskupa, kojeg je postavio
carigradski patrijarh, иime je priznao podreрenostkojeg je postavio
carigradski patrijarh, иime je priznao podreрenost ruske crkve
Carigradu. Biskup je nešto kasnije posveжen za kijevskog metropolita.
Sljedeжih иetiristo godina na иelu Ruske crkve bili su Grci koje je postavljao carigradski patrijarh. Jaroslav I. je umro 1054. g. – godine kona-
194
иnog raskola izmeрu Istoиnog i Zapadnog kršжanstva. Zaostajanje Kijeva, u 12. i 13. stoljeжu, u velikoj je mjeri povezano s padom njegova
glavnoga trgovaиkog odredišta Carigrada. Sve je bilo popraжeno ruskom
kolonizacijom šumovitih podruиja, u onome dijelu kojeg danas nazivamo
središnjom Rusijom. U ovom su vremenu poиele i prve mongolske najezde, a time i duga razdoblja mongolskoga gospodarenja. Tatarska konjica pod Mongolskim vodstvom opustošila je zemlju (oko 1240) koju je
gospodarski tlaиila do otprilike 1480. g. kada je Moskva prestala plaжati
porez Tatarima. Ovaj dogaрaj je proslavljen gradnjom katedrale svetog
Vasilija koja se nalazi na današnjem Crvenom trgu u Moskvi. Iako se
Moskva riješila ovisnosti o Tatarima (i u sljedeжem stoljeжu krenula u
protunapad kada je osvojila mnoga podruиja njezinih ranijih gospodara), opasnost nikako nije jenjala. Uslijedila su stoljeжa u kojima su tatarski
konjanici, postavljaиi zamki za robove, kao i pljaиkaši zlostavljali tamošnje
puиanstvo. Petostoljetnim mukama (od 1240. pa sve do 1783) je došao
kraj tek kada je, za Katarine Velike (krajem 18. stoljeжa), zaposjednut
Krim. Ipak za »mongolsko razdoblje« znaиajan je uspon triju kljuиnih i
kasnije kanoniziranih osoba unutar Crkve.
1) Aleksandar Nevski pobjednik nad Љveрanima (1240) i teutonskim
vitezovima (1242) zasluan je za spašavanje Ruske crkve od papinstva.
Loši odnosi, koji su vladali izmeрu katolika i ruskih pravoslavaca, dodatno su pogoršani kada su germanski vitezovi pokušali iskoristiti zbrku
prouzrokovanu provalom Mongola (Tatara pod vodstvom Dingis Kana
u 13. stoljeжu). Pokrenuli su katoliиku kriarsku vojnu protiv Sjevernih
Rusa. Zapadnim osvajaиima junaиki se 1242. g. suprotstavio upravo Aleksandar Nevski. Taj se vladar Novgoroda prethodno drago-voljno podredio vladavini Kana.
2) Stjepan Permski bio je u 14. stoljeжu misionarski biskup meрu
zirijanskim plemenima (današnji Komi).
3) Sergije Radonješki: Jedan od najslavnijih ruskih kršжana, Sergije
iz Radonjea (blizu Moskve), postao je 1350. g. poglavarom redovniиke
zajednice u Zagorsku (gdje se danas nalazi središte ruske Pravoslavne
crkve).
Upravo je preko njega kršжanstvo zapoиelo prodirati meрu seljake.
Dotada je tamošnja Crkva imala sljedeжa obiljeja:
a) Voрe Crkve bili su uglavnom stranci koji su imali malo veza s
obiиnim pukom.
b) Redovnici su bili (nedostini) kršжanski uzor; shodno tome nastala
su dva sloja kršжana. Od nieg se sloja oиekivalo sudjelovanje u nekoliko obreda i ivot u opжenitom skladu s kršжanskim vrlinama.
195
c) upe su bile ogromne, a sveжenstvo loše osposobljeno i slabo plaжeno.
Sergej je poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je takoрer
gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380.
potaknuo je moskovskog kneza Dimitrija da povede zdruenu rusku
vojsku u bojnu protiv kanovih trupa. Pohod je bio uspješan i protivnikove su postrojbe poraene na Kulikovom Polju. Otada je Moskva postala najvanijim ruskim gradom.
Više od 200 godina Rusi su ivjeli pod mongolskim (tj. tatarskim) jarmom. U tom razdoblju Rusku Crkvu su i dalje predvodili kijevski i vladimirski metropoliti, koje je obiиno imenovao i posvetio Carigrad s mongolskim odobrenjem. Takvo stanje uvelike objašnjava zašto Rusija nije
nikada doivjela renesansu i reformaciju. Njome su upravljale strane
sile koje joj nisu dopuštale bilo kakvu slobodu djelovanja. Osim toga,
Mongolska vladavina je uspostavila princip autokracije koji je bio karakteristika Rusije generacijama sve do danas kako je Moskva postupno
uništavala svoje demokratski orijentirane protivnike u Novogorodu i
Kijevu.
Ruska crkva je ostala dio Velike Pravoslavne crkve do 1448. g. kada
napušta savez. Nije se mogla sloiti s politikom pomirenja prema Rimu
koja je usvojena na koncilu u Firenci 1439. g. (tzv. Firentinska unija). Pet
godina kasnije Carigrad je pao u ruke Turaka, a ruski biskupi su novonastale okolnosti protumaиili kao Boji sud kojim je Carigrad platio prihvaжanje zamisli o izmirenju s Rimom. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku uniju.
Nedugo nakon pada Carigrada Ivan III. Veliki, iz Moskve, oenio je
neжakinju posljednjeg kralja Sofiju Paleolog. Potom je zbacio mongolsku
(tj. tatarsku) vlast. Za simbol vlastite moжi uzeo je dvoglavog orla. Od
tog vremena Rusija je postala glavnom zaštitnicom istoиnog kršжanstva.
Godine 1589. je osnovan patrijarhat u Moskvi, koji je po vanosti bila
odmah iza Jeruzalema.
Pojavilo se pitanje o buduжem glavnom gradu Rusije. Kijev su opljaиkali
Mongoli, a kasnije su ovim gradom vladali Litavci. Zatim su se spominjali
Novgorod i Pskov, koji su imali veze sa Zapadom zahva-ljujuжi druenju
Hanza. Novgorod je postao trgovaиkom republikom i kulturalnim
središtem, no bio je sjedište vjerskih disidenata. Meрutim, godine 1478.
ovaj grad je anektirala Moskva i tako je grad izgubio nezavisnost.
Posljednje natjecanje je bilo izmeрu Litve i Moskve. Pitanje se riješilo
kad su se Litavci odluиili udruiti s Poljskom i obratiti se na katoliиanstvo.
Иime je preostao samo jedan bastion pravoslavlja: Moskva.
196
Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku, širila se i Pravoslavna crkva.
Polako su nicali samostani koji su upravljali velikim poljoprivrednim
površinama. Osim toga, u toj divljini dolazi do oivljavanja egipatskog i
keltskog pustinjaиkog uzora (što je vjerojatno jedinstven sluиaj meрu
kršжanskim zemljama). Primjerice Kiril iz Novojezerska išao je bosonog
na hodoиašжe i ivio od borove kore, korijenja i trave, proveo deset godina meрu divljim ivotinjama prije nego što je 1517. godine odluиio sagraditi svoju жeliju i nastaniti se u Bjelojezersku.
VELIKI RASKOL
Do podjele izmeрu Latinske i Grиke crkve, 1054. g., došlo je uslijed
djelovanja nekoliko иimbenika:
1) Nesporazumi – Iako su odnosi izmeрu dviju crkava bili u cjelini
dobri, s vremena na vrijeme nastali bi nesporazumi koji bi prerasli izvorne
okvire. Prva se velika poteškoжa pojavila nakon što je Rim odbacio 28.
kanon Kalcedonskog koncila (451) koji je Carigradu dao pro-širena prava
nadlenosti. Godine 649. papu Martin I su uhitili carski slubenici jer je
predsjedao koncilom na kojom se suprotstavio carskoj monoteletskoj
teologiji. Umro je u izgnanstvu na Krimu u jadnim okolnostima. Godine
680. papa Honorije I., kao i иetvorica bizantskih patrijarha, su anatemizirani, te naposljetku na Treжem carigradskom koncilu, proglašeni
krivovjercima (povodom monoteletske rasprave – problema Kristove
jedinstvene volje). Kad su Franci uzeli natrag od Lombarda zemlju koju
je izgubilo bizantsko carstvo, nisu ih povratili bizantincima, nego papi!
No, tek nakon 6. stoljeжa razlike su postale uistinu znaиajne.
2) Razlike u crkvenim obiиajima koje su se sastojale u sljedeжem:
a) Celibat je postojao na Zapadu, no ne i na Istoku (meрu niim sveжenstvom).
b) Prilikom Gospodnje veиere na Zapadu se dijelio kruh, a na Istoku
i kruh i vino.
c) Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem.
d) Za razliku od sveжenika na Zapadu, na Istoku se nosila brada.
e) Post na Zapadu bio je subotom; Zapadna crkva dopuštala je jedenje
slabo peиenog (krvavog) mesa.
f) Na Istoku se krštavalo uronjavanjem tri puta (za tri иlana Trojstva);
na Zapadu se krštavalo na razliиite naиine.
g) Istoиna crkva je odbacila zamisao o istoиnom grijehu (иovjek na-
197
sljeрuje smrtnost). Stoga se na Istoku više naglašava uskrsnuжe nego
kri.
h) Razlika koja proizlazi iz tzv. odredbe »filioque« unutar vjeroispovijedi (na Zapadu se vjeruje kako Duh proizlazi od Oca i od Sina). Crkva na
Istoku pak tvrdi kako je Otac kroz Sina dao Duha kako bi ga ovaj prenio
na Crkvu.). Ovu klauzulu pridodala je crkva španjolska kako bi štitila
Kristovo boanstvo protiv arijevstva. Vizigoti, naime su bili arijevci prije
nego što se obratili na katoliиanstvo). Ishod proturjeиja bila je tzv.
apostolska vjeroispovijed koja je na Zapadu zamijenila Nicejsku
vjeroispovijed (usvojena je na koncilu u Toledu). Istu je Istoиna crkva
odbacila. Bio je to još jedan primjer koji otkriva temeljne razlike u kulturi,
filozofiji i jeziku. Osim toga, na Zapadu sve tri osobe Trojstva dijele istu
boansku narav, dok na Istoku Otac prenosi narav (bit) na druge ostale
osobe koje stoga imaju »izvedeno« boanstvo. Shodno tome, oиito je
kako pravoslavna teologija u sebi sadri tragove Origenovog nauka.
i) Istoиna crkva odbacivala je zapadno uиenje o иistilištu, zaslugama i
indulgencijama. Na Zapadu se dralo kako se neki aspekti kazne za
grijeh mogu izbrisati još za ivota grešnika, i to pokorom odnosno indulgencijama. Ukoliko vjernik umre ne plativši cjelokupnu kaznu, koju
je dugovao, neplaжeni ostatak platit жe patnjom u vatri иistilišta. Papa
moe izbaviti duše koje su zatoиene u иistilištu jer je od Boga dobio
»blago (riznicu) svetaиkih zasluga«. Indulgencijama se iste zasluge mogu
prenijeti u иistilište, иime se otplaжuje grešnikova privremena kazna. Na
Istoku, pak, nijekalo se postojanje иistilišta; odbaиene su zamisli o kanjavanju pravednika nakon njegove smrti, kao i o postojanju »blaga (riznice) svetaиkih zasluga« ili indulgencija.
3) Politiиki иimbenici:
a) Nakon što su ostali patrijarhati (aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski) potpali pod muslimansku vlast, Carigrad postaje vrhovnim patrijarhatom na Istoku.
b) Nesuglasice u svezi s pitanjem ikona izazvale su sukob cara na
Istoku i pape na Zapadu.
c) Kada su Langobardi 753. g. napali papu Stjepana, istoиni car je
odbio poslati vojnu pomoж, te je ovaj bio prisiljen obratiti se Francima za
pomoж. S vremenom je došlo do stvaranja Zapadnog Svetog Rimskog
Carstva.
4) Ostali иimbenici koji su doveli do raskola:
a) Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962) dovela je do
198
ponovnih papinih zahtjeva za vlašжu. U 11. stoljeжu pape su eljele imati
vlast nad иitavim kršжanskim svijetom.
b) Sukobi interesa u Bugarskoj i junoj Italiji.
c) Zapadna crkva je eljela da jedan иovjek upravlja иitavom Crkvom,
no Istok se s tim nije slagao. Tamo su glavnu ulogu igrali crkveni koncili
kojima je predsjedavala petorica patrijarha.
d) Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je nagao i grub. Godine 1054. otišao je kao papin zastupnik u Carigrad kako bi zatraio od
patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je odbio i bio izopжen.
e) Slubeni razlog raskola bilo je razliиito tumaиenje vjeroispovijedi.
Istok je odbacio odredbu »Filioque«.
f) Godine 1185. g. Normani su zauzeli Solun. Tamo su izvršili pokolj
nad sedam tisuжa stanovnika, te silovali tamošnje ene i djevojke. Za
Istoиnu crkvu bila je to izdaja koja se usjekla u sjeжanje. Osim toga, za
vrijeme Иetvrtog kriarskog rata (1204) normanski kriari su osvojili
Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204-1261).
g) Carigrad propada nakon što ga osvajaju Turci 1453. g.
Godine 1274. bizantski car Mihael VIII. bio je suoиen s neprijateljskom
koalicijom. Karlo Anuvinski prijetio je napasti Carstvo, kako bi obnovio katoliиko kraljevstvo, koje je bilo nametnuto tijekom Иetvrtog kriarskog rata. Mihael je potraio pomoж od pape obeжavši kako жe biti
podloan Katoliиkoj crkvi. Priznat жe papinsku prevlast, иistilište i
odredbu »filioque«. Dogovor je zakljuиen na lionskom koncilu 1274. g.
gdje je potpisana tzv. Lionska unija. No, kada se stanje unutar Carstva
poboljšalo, Mihael III. je istu odbacio. Papa ga je 1281. g. izopжio.
Drugi pokušaj sjedinjenja zbio se na koncilu u Firenci (Firentinska
unija iz 1439). Tijekom turske opsade Carigrada bizantski car podloio
se papi. Zauzvrat papa mu je obeжao pomoж, iako nije uspio nagovoriti
zapadne vojske da priteknu Bizantu u pomoж. S druge strane, carev
potez izazvao je gnjev drugih patrijarhata (ukljuиujuжi i ruski). Oni su
prekinuli veze sa Carigradom koji je 1453. g. pao u turske ruke. Iako su
dvije crkve proglasile raskol meрusobnom anatemom (1054), sve veze
nisu bile prekinute. Primjerice; isusovci su sluili u pravoslavnim crkvama (što objašnjava zašto su mogli igrati vanu ulogu u zbacivanju
Жirila Lukarskoga). Do konaиnog prekida došlo je 1724. g, a od tada je
moralo proteжi više od dva stoljeжa kako bi se 1965. g., (dogovorom
pape Pavla i patrijarha Atenagorasa) prekinulo meрusobno anatemiziranje. Ponovno ujedinjenje tek predstoji.
199
REFORMACIJA
Poиetkom 16. stoljeжa svaka je znaиajnija osoba unutar Zapadne crkve
teila obnovi (reformaciji). No, iste su tenje prije svega bile usmjerene
prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj razini, a gotovo nikad
prema doktrinarnoj. Ljudi su se usredotoиili na ono što im je najviše
smetalo: vjerske povlastice bogataša, izuzetost sveжenstva pred zakonom,
moralna razuzdanost i ostale zlouporabe unutar Crkve. No, nitko nije
istaknuo moguжnost da nešto nije u redu sa doktrinom Rimokatoliиke
crkve. Meрutim, u Иeškoj su se pojavili husiti za koje se opжenito dralo
da su nesputani krivovjerci. U Engleskoj su meрu seljacima potajno radili
lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje, Savoje i jugozapadne Љvicarske,
valdenzi. U Njemaиkoj su se sastajale mnogima neobiиne skupine koje
su prouиavale Bibliju i, po mišljenju nekih, stvarale ozraиje bune i svetogrрa. Tenja za reformacijom imala je za cilj gušenje takvih nezadovoljnika.
RAZLOZI REFORMACIJE
1. RAST NACIONALIZAMA: Slabljenjem zamisli o ujedinjenoj kršжanskoj Europi, po uzoru na Rimsko Carstvo, nacionalni identitet postajao
je sve vaniji. Renesansa je sa sobom donijela stremljenja prema sekularnoj
dravi (usp. Machiavelli). Mnogim vladarima smetalo je miješanje Vatikana u njihove dravne poslove. Osjeжali su kako nisu gospodari u vlastitoj
kuжi. Prigovarali su Vatikanu što postavlja crkvene voрe, kao i opжenito
postojanju drave unutar drave. Ljudi koji ive na njihovom ozemlju
nisu podloni kralju veж papi. Problem bi bio riješen ako bi uspjeli stvoriti
narodnu crkvu. Primjedaba je bilo i na novce kojima su se punile riznice
Vatikana. Uиinkovito upravljanje je zahtijevalo prestanak papinskog
uplitanja, crkvenih povlastica, kao i dokidanje zakonskih prava moжne
inozemne sile za ubiranje poreza na domaжem ozemlju. U zapadnoeuropskim dravama (i to ne samo onima koje жe kasnije postati protestantske), ovaj se proces poиeo odvijati prije 1500. g. Dodatni faktor je
bio relativna nezavisnost pojedinaиnih njemaиkih drava i slobobnih
carskih gradova unutar carstva, koje je funkcioniralo kao vrsta zajednice
naroda.
200
2. GOSPODARSKI ИIMBENIK: Papinstvo je imalo dva redovna
izvora prihoda:
1) Indulgencije – uvedene su kao sredstvo namicanja novca za kriarske ratove.
2) Kupovina crkvenih poloaja – za dobivanje istih unutar Crkve papi
se plaжala odreрena svota.
Prikupljeni novac, koji je pritjecao iz raznih zemalja, sluio je odravanju papinog dvora, te voрenju ratova. Jedan od prvih, koji se ovome
usprotivio, bio je Wycliffe koji je za svoga kralja pisao letke. William
Occamski иinio je isto za Ludwiga Bavarskog. Tog je vladara pak zbog
ulaska u savez s papinim politiиkim neprijateljima u Italiji, Langobardima,
papa izopжio. Ukratko; problem se najjaиe osjeжao u Engleskoj i Njemaиkoj gdje je reformacija imala posebno jak utjecaj. Jedan od njezinih
ishoda bio je ogroman pad vatikanskih prihoda. Bila je to posljedica
gubitka vazalske ovisnosti, a time i poreznih obveznika u gotovo pola
Europe u 16. stoljeжu!
3. RAST PIJETIZMA: Krajem srednjeg vijeka duhovnost se nije mogla
pronaжi na visokim poloajima unutar Crkve, veж meрu nepoznatim sveжenicima, laiиkim vjernicima i siromašnima. Љirenjem pobonosti meрu
tim ljudima došlo je do novog vjerskog pokreta, devotie moderne (nova
pobonost). Njezin najznaиniji odraz ostavio je traga u zajednicama Braжe
zajedniиkog ivota. Njih su osnovali uиenici flamanskog mistika Gerharda
Grootea (1340-1384). On je pak upirao prstom na bogatstvo i zlouporabe
tadašnje Crkve, a istu se temu moglo pronaжi u propovijedima Иeha
Tomбša Љtitnyja i Miliиa iz Kromeшнa. Obojica su pisala na иeškom. Na
jeziku vlastith sunarodnjaka pisali su i njemaиki mistici Eckhard i Tauler
(njemaиkom), kao i Richard Rolle i William Langland (engleskom). Time
su daleko pojaиali prijetnju koja je proizlazila iz njihovog protusveжeniиkog
stava pomješanog s pobonošжu. Zemlje u kojima je popularni misticizam postavio temelje laiиkog stava prema vjeri (u 14. stoljeжu), postale su
kasnije plodnim tlom za protestantizam. U Engleskoj, Njemaиkoj i Иeškoj
su cvijetali pijetistiиki pokreti a papinstvo izloeno prigovorima.
4. UZMICANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana, i suparnici koji
su se nadmetali za papino mjesto, smanjili su u oиima mnogih vjerodostojnost papinstva. Osim toga papa se borio s crkvenim koncilima. Na koncilu
u Konstanci izdan je ukaz kojim se naglasila prevlast glavnog koncila
nad papom. Isti zakljuиak potvrdio je koncil u Baselu. Papa ne eleжi
prihvatiti poraz, raspustio je koncile. Time je osamio papine kritiиare u
201
ogranke crkvenog nezadovoljstva u razliиitim zemljama. Istovremeno
je doduše podupro njihovu nezavisnost, što je išlo ruku podruku s novim
nacionalizmom.
5. TISKARSKI STROJ: Iako tiskara nije bila razlog reformacija, ipak
je dala svoj doprinos. Izmeрu 1475 i 1500 godine iz tiskarskih strojeva
izišlo je preko sto izdanja Biblije. Reformatori su upotrebljavali tiskarski
stroj kao vaan alat za brzo proširenje svojih ideja. Dodatni иimbenik je
bio latinski jezik, koji su razumjela cijela Europa. Lutherova djela su bila
napisana prevenstveno na latinskom i zbog toga svi su mogli ih иitati.
Do 1500. godine, više od 15 miliona knjiga je kruilo Europom. Jedan
od tri knjige u Njemaиkoj je bila knjiga Martina Luthera.
6. INTELEKTUALNA ELITA PROTIV PAPINSTVA: Meрu njima
je najvaniji bio William Occamski, a slijedili su ga Wycliffe i Erazmo.
Novi, kritiиni pristup filozofiji Williama Occamskog potkopao je magloviti srednjovjekovni sustav kojeg je Crkva rabila za podupiranje vlastitih gledišta. Djelovanjem ljudi, poput njega, stvoreno je intelektualno
ozraиje u kojem su ljudi postali nepovjerljivi prema tvrdnjama o nunosti
papinske prevlasti. Occamova nominalistiиka filozofija (sliиna egzistencijalizmu) poиela je ostavljati traga na njemaиkim i francuskim sveuиilištima oko 1500. g. Njegova filozofija odbacivala je svaku moguжnost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti su oštro napadali
još prisutna nastojanja pomirenja kršжanske doktrine s Aristotelovom
prirodnom filozofijom. Tvrdili su kako je biblijsku istinu moguжe spoznati samo objavom – bilo autoritetom Biblije ili Crkve. Time su suprotstavili istinu spoznanu objavom i sumnje uma.
Ipak, filozofija nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prouиavanje starih mišljenja (via antiqua) nastavljeno
je na sveuиilištima. No, time se više nisu bavili filozofi koji su se od teologije okrenuli logici. Novost reformacije je bila postavljenje novih pitanja:
1) Na koji naиin je spašen иovjek? 2) Gdje se nalazi vjerski autoritet (u
razumu, crkvi ili Bibliji?) 3) Љto je crkva? 4) Љto je bit krš-жanskog ivota?
7. ERAZMO ROTERDAMSKI (Gerhard Gerhards) bio je znaиajan
sjevernjaиki humanist; uglavnom zbog izvrgavanja ruglu sveжenstva, kao
i bahatog i besmislenog mudrovanja skolastika. Time je olakšao put
reformatorima buduжi da su njegove primjedbe ciljale na Crkvu. Njegove tvrdnje naišle su oko 1517. g. posvuda (osim moda u Italiji) na prihvaжanje.
202
Odrastao je u zajednici Braжe zajedniиkog ivota, osnovane 1380. g.,
koja je primjenjivala novu pobonost. Naglasak se stavljao na ivot u mirnoj
pobonosti i bliskom odnosu s Bogom; bila je to neka vrsta kvekerskog
pijetizma. Pripadnici zajednice smatrali su akademsku teologiju i filozofiju
neиim male vrijednosti. Shodno tome, Braжa su cijenila »duhovna iskustva« i sustavna duboka razmišljanja. S druge strane, prouиavali su klasiиna
djela i mistiиnu knjievnost. Najznaиajnije djelo vezano uz pokret je Sljeduj
Krista koju je napisao Toma Kempenac, u kojoj na alost nema traga
nauke o opravdanju po vjeri.
O vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, moe se prosuditi iz sljedeжeg odlomka koji govori o papi koji je došao pred vrata neba:
PAPA JULIJE II.: Љto se kvragu ovdje dogaрa? Ne mogu otvoriti
vrata! Hm, vjerojatno je brava promijenjena… a tko жe ga znati… moda
je netko po njoj prиkao… Hej, otvorite odmah vrata!
SVETI PETAR: Dragi besmrtni Boe, kakav li je ovo smrad! Vi, da vi!
Tko ste i što elite!?
PAPA: Nemojte mi reжi da niste prepoznali ovaj kljuи… i trokraku
krunu… kao i odjeжu prepunu dragulja i zlata?
SVETI PETAR: Zbog иega nosite oklop?
PAPA: Pa ne oиekujete valjda od mene da krenem u rat bez ikakve
odjeжe na sebi?!
SVETI PETAR: Ma skroz ste naиiиkani orujem. A da ne spominjem
vonj podrigivanja i smrada javnih kuжa, piжa i baruta. Kao da ste se
upravo ispovraжali.
PAPA: Zahvaljujuжi meni kršжanska Crkva, koja je nekada bila izgladnjela i siromašna, danas cvjeta svim ukrasima. Kraljevske palaиe,
predivne kuжe, mnoštvo slugu, dobro uvjebani vojnici…
SVETI PETAR: Krist je proveo ivot u siromaštvu, znoju, postu, gladi
i eрi, a smrt mu nije mogla biti više poniavajuжa.
PAPA: Ne znam… moda жe naжi nekoga da ga hvali zbog toga, no
sigurno ga nitko ne жe oponašati. Barem ne u današnjem vremenu.
Sukobi su proizašli više iz bahatosti, prezira i nasrtljivosti skolastika
prema humanistima, nego iz njihove zatvorenosti prema zamislima novog
humanizma. Suoиen s humanistiиkom prijetnjom, koja bi mogla razoriti
pravu teologiju, Erazmo je izradio program kojim жe oporaviti istu. Na
temelju grиkog novozavjetnog teksta prepriиao je (parafrazirao) na latinskom jeziku sve knjige osim Otkrivenja. Erazmo i njegovi sljedbenici
bili su ljuti na raširena narodna praznovjerja. »Obavljanje praznih rituala
ne иini иovjeka kršжaninom«, tvrdio je. Srednjovjekovni osjeжaj suprotnosti, izmeрu uzora i stvarnosti, poиeo se stapati u izobraeni osjeжaj
203
suprotnosti izmeрu Biblije i religije kakvu je obavljala Crkva. Poput Erazma, mnogi su obrazovani ljudi vjerovali kako жe ismijavanje Crkve uroditi
povratkom razuma, uиinkovitosti i иistoжe ivota unutar Crkve. No, za
mnoge je tu bilo previše na kocki.
Kasnije Erazmo su se i drugi humanisti odvojili od Luthera glede pitanja slobodne volje, koju, prema Erazmu, svaki mora imati kako bi bio
u stanju izraditi svoje vlastito spasenje. Takoрer se distancirao od Augustina u korist Origena: odbacio je Augustinov pesimizam glede ljudske naravi, a više je volio Origenovo tumaиenje ista: pri Pada samo
иovjekovo tijelo je bilo pokvareno, ali ne duša i duh. Konaиno Erazmo
se nalazio izmeрu dvije vatre: Neki (posebno katolici) tvrde, da, buduжi
da ne napadam Luthera, slaim se s njim, dok luterani tvrde da sam
kukavica koja se odrekla evanрelje.
Dominikanac GIROLAMO SAVONAROLA (1452-1498) bio je dominikanski prior samostana San Marco u Firenci. Nakon иitanja Augustinovih djela poиeo je napadati raspušteni ivot svojih sugraрana. Bio je
utjecajan, te je vlastitim propovijedima protiv moralnog srozava-nja, izazvao snaan prijezir. No, u katedrali u Ferrari slušalo ga je veliko mnoštvo, meрu kojima su se mnogi vratili moralnom ivotu. U njegovo vrijeme Firencom je upravljao širitelj renesanse i pokrovitelj Michelan-gela,
Marsiglija Ficina i Pica della Mirandole – Lorenzo de Medici (1449-1492).
Kada je najstariji Lorenzov sin Piera zbaиen s vlasti, upranjeno je mjesto
ponuрeno Savonaroli. On je prihvatio ponudu i potpuno ovladao gradom
zapoиevši potpunu reformu жudoreрa kojom je pak mnoge povrijedio.
Uz to, unutarnji glas mu je govorio kako жe francuski kralj Karlo VIII.,
koji se pribliavao s vojskom, njegove sugraрane privesti pokori. U priиu
se umiješao papa Aleksandar Borgia kojemu je Savonarola, nakon što je
odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politiиkim
planovima. Izopжio ga je, muиio, i na kraju spalio kao »krivovjerca, raskolnika i иovjeka koji prezire Svetu Stolicu«. Savonarolin rad bio je ograniиen uglavnom na reformu javnoga morala. Doktrinarna reforma je
zapoиela dvadesetak godina kasnije.
204
PRETEИE REFORMACIJE
1. PETAR VALDO I VALDENZI: Godine 1175. g. bogati lionski
trgo-vac Petar Valdo iskusio je preporod. Razdijelio je imanje i posvetio
se siromaštvu i propovijedanju. Uz to, naruиio je nekoliko novozavjetnih
prijevoda s latinskog na mjesni jezik. Ubrzo je okupio sljedbenike. Isprva
je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali upozorio je da
prije no što poиne propovijedati u nekom kraju, mora dobiti odobrenje
tamošnjih crkvenih vlasti. S vremenom su njegove poruke sve više drane
smetnjom jer je ukazivao na mnoge pogreške bogate Crkve. Stoga je
1184. g. izopжen, a njegovi sljedbenici progonjeni kao krivovjerci. Iz
Lyona su otišli u pokrajine koje su veж ranije bile na glasu zbog neortodoksnih vjerovanja: Lombardiju i Provansu. Godine 1207. neki su valdenzi primljeni natrag u Crkvu, no kasnije više nije bilo ustupaka. Ipak,
do kraja 13. stoljeжa stigli su u gotovo sve krajeve Europe, osim u Britaniju. Njihove posebne doktrine i vjerovanja su sljedeжa:
a) Drali su kako su jedina prava Crkva.
b) Nisu odobravali posredniиku ulogu sveжenstva.
c) Odbacili su veжinu katoliиkih svetkovina.
d) Odbacili su prisegu danu na sudu, osim u posebnim okolnostima.
e) Nisu prihvaжali иistilište, kao ni molitve slikama svetaca, ali su i
dalje bili mariolozi.
f) Drali su se posebne vrste krštenja; imali su samo tri sakramenta.
g) Naglašavali su propovijedanje na mjesnom jeziku.
h) Isticali su viрenja, proroиanstva i ispunjenje Svetim Duhom.
i) Naglašavali su brigu za zajednicu u kojoj su ivjeli.
Iako su se proširili po иitavoj Europi, najjaиe su bili zastupljeni u istoиnoj i srednjoj Europi. Bili su izloeni estokim progonima koji su
doivjeli vrhunac 1400. g. U srednjoj Europi izmjenjivali su zamisli s
husitima i viklifovcima. Ipak, do ujedinjenja nije došlo zbog odreрenih
doktrinalnih razlika.
2. JOHN WYCLIFFE I LOLARDI: John Wycliffe je bio znaиajan reformator pri kraju srednjeg vijeka. Poticao je sa sjevera Engleske. Na sveuиilištu u Oxfordu postao je vodeжim filozofom, te ga je Ivan iz Ghenta
(u Belgiji) pozvao da slui na kraljevskom dvoru. Prema Wycliffu, izvor
svake vlasti je Bog, koju je delegirao sekularnoj i crkvenoj sferi. I jedna
i druga strana mogu gubiti ovu vlast zbog zloupotrebe. Ako je crkva u
krivu, onda drava ima pravo joj uzeti imanje. Isto tako sekularni vladari
205
mogu izgubiti pravo vladanja. No, njegova tvrdnja da podrava pravo
svjetovne vlasti da zaplijeni vlasništvo iskvarenog sveжenstva, Crkva je
shvatila kao veliku uvredu. Papa (koji je stolovao u Avignonu) osudio je
njegove poglede 1377. g., ali on je naišao na zaštitu utjecajnih prijatelja.
Nakon toga je još energiиnije izloio antiklerikalne poglede, te je zapoиeo
napadati neke od središnjih doktrina srednjovjekovne Crkve. Odbacivao
je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Krist samo duhovno
prisutan kod euharistije. Drao je kako se Crkva sastoji od ljudi koje je
Bog izabrao (»Crkva izabranih«) koji ne trebaju sveжenike kao posrednike. Izabrani dokazuju svoj izbor plodovima, a to iskljuиuje (iz izabranih)
mnoge crkvene voрe (ukljuиujuжi i papu!). Meрutim, kod Wycliffea i
lolarda nema ni traga doktrine opravdanja po vjeri. S vremenom su ga
napustili njegovi moжni prijatelji, te je umro sвm 1384. u srcu Engleske.
Wycliffe je napisao knjigu o doktrini, a zapoиeo je i novi engleski
prijevod Vulgate. Drao je kako je latinski jezik Crkve, iako ga puk nije
rabio. Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom elio je stvoriti narodnu crkvu koja жe se neposredno obraжati obiиnim ljudima. I William
Langland je kao reformator izabrao engleski jezik kako bi napao vladare
Crkve i drave; bio je sveжenik i pjesnik; napisao Viрenje Piersa Oraиa.
Jednostavnim dušama nastojao je pokazati kako je milost put do spasenja.
Za vrijeme boravka na Oxfordu utjecao je na neke иeške studente
koji su njegove zamisli prenijeli Husu. Engleski kralj, Richard II, je bio
oenjen иeškom princezom, što objašnjava zašto su иeški studenti bili u
Oxfordu. Imao je sljedbenike lolarde. Ime su dobili kada su propovijedajuжi poиeli obilaziti zemlju, a znaиi mumljati (molitve). Иesto su bili
sprjeиavani u djelovanju, naroиito nakon što su ih optuili za politiиke
nemire. Oko 1395. g. lolardi su se razvili u organiziranu skupinu koja je
raspolagala vlastitim sveжenicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerarhiji, transsupstancijaciji, celibatu sveжenika, neosporivoj moжi Crkve,
molitvama za mrtve, hodoиašжima, slikama, ratu i crkvenoj umjetnosti.
Istaknuli su da иak i bizantska crkva ne vjeruje u nekoliko tih toиaka. Uz
to, su odbacivali poloenje prisege, te su bili milenijalisti. Kuga, koja je
odnijela ivote gotovo polovine populacije u Engleskoj imala je strašan
uиinak koji je javnost uиinio prijemljivijom za njihovu poruku. Pokret
lolarda imao je i socijalnu dimenziju, naime proizveo je društvenu revoluciju koja je kulminirala seljaиkom bunom koja je zahtijevala ukida-nje
kmetstva i da se svi ljudi smatraju jednakima. Vjerovali su kako je glavni
zadatak sveжenika propovijedati; Biblija treba biti dostupna sva-kome
206
na njegovu materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove smrti se
završila Engleska Biblija. God. 1396. slijedio bolji prijevod, koji je izradio njegov tajnik, John Purvey. Meрutim ovi prijvodi nisu bili štampane, nego su kruili u obliku rukopisa. Na neki naиin otvorili su put
Husu, a kasnije i luteranstvu (koje se pojavilo u sljedeжem stoljeжu).
Godine 1410. i 1431. lolardi su bili ukljuиeni u dvije pobune protiv
krune, i kao posljedica prešli su u ilegalnost.
Biskup Pecock, koji je pokušavao lolardima ukazati na njihove propuste, kritizirao je pokret zbog manjka obrazovanih propovjednika i
zbog neprestanih podjela unutar pokreta. Pecock se s druge strane našao
u problemima jer je previše naglašavao ulogu razuma, omalovaavao
Crkvene Oce i jer je tvrdio kako Apostolsko vjerovanje nije apostolsko
(narocito po pitanju klauzule «sišao nad pakao»).
3. JAN HUS I HUSITI: Jan Hus (oko 1370-1415) zareрen je za
sveжenika 1402. g. Najveжi dio svoje karijere proveo je kao predavaи na
praškom Karlovom Sveuиilištu u Prazi. Imperator Karlo IV. bijaše
pretvorio Prag u svoj sjajni i glavni grad. Bio je i propovjednik u Betlehemskoj kapeli (nedaleko od sveuиilišta). Ona je 1391. g. utemeljena
upravo za odravanje propovijedi na иeškom. Hus se ukljuиio u borbe
izmeрu иeških i njemaиkih profesora koji su pruali podršku razliиitim
papama u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Neki иeški uиenjak
donio je, trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove knjige u Prag.
Jeronim (kasnije spaljen sa Husom) prepisao ih je za vrijeme boravka na
Oxfordu. Ubrzo su izbile studenske pobune za i protiv Wycliffea. Njemaиki profesori iskoristili su Husovu privrenost Wycliffeu kako bi ga
optuili za krivovjerje. Kada je kralj Vбclav osudio njihovo suprotstavljanje njegovoj politici prema Crkvi, otišli su iz Praga kako bi osnovali
Sveuиilište u Leipzigu. Praški nadbiskup uspio je nagovoriti papu da
zabrani propovijedanje u crkvama, no Hus se nije elio pokoriti zabrani
te je izopжen. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta, i kad je papa
stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u
junu Иešku, gdje je traio utoиište u tvrрavi (sliиno Lutheru) gdje je
mnogo vremena proveo pišuжi. Juna Иeška ovog vremena je bila naime
pod jakim utjecajem valdenza.
U svojim spisima, kao i u propovijedima, Hus je naglašavao osobnu
pobonost i иistoжu ivota. Mnogo je dugovao radu Johna Wycliffea.
Isticao je ulogu Pisma kao autoriteta u Crkvi, a ukazao je i na vanost
propovijedanja. U Njegovu glavnom djelu O Crkvi definirao je Crkvu
kao Kristovo tijelo kojemu je glava sвm Krist. Iako je branio tradicional-
207
ni autoritet sveжenstva, pouиavao je kako samo Bog moe oprostiti grijeh.
Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti
doktrine koje su suprotne Pismu. Kršжani ne smiju slušati zapovijedi
koje su oиito krive. Osuрivao je iskvarenost sveжenstva, a i obiиne ljude
koji štuju slike, vjeruju u lana иuda i odlaze na praznovjerna hodoиašжa.
Crkvu je napadao što ljudima oduzima kale za vrijeme Gospodnje veиere.
Osuрivao je i prodaju indulgencija. Иeška je nasljedila od prethodnog
misijskog djelovanja Bizantske crkve ideju priиesti u oba vida. Osim
toga, Hus je bio realist – nije imao problema smatrati elemente (kruh i
vino) simbolima. Иeški studenti koji su se vratil iz Pariza su bili uglavnom
istog uvjerenja.
Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu, te je o njegovu
sluиaju izvješten Rim. Kako bi opravdao vlastite poglede, pozvan je 1415.
g. na koncil u Konstanci. Iako mu je car igmund jamиio siguran povratak
s koncila u Prag, podmuklo je zatoиen i spaljen. Jeronim Praški je bio
takoрer smaknut na isti naиin, što je prouzrokovalo još veжi nemir u
Иeškoj.
Husovi su se sljedbenici, predvoрeni Janom iškom, vratili u Prag
traeжi vjersku snošljivost i oslobaрanje njihovih zatoиenih prijatelja. Oni
su izradili Иetiri Toиke koje su rezimirale njihove zahtjeve:
1. Boja Rijeи treba biti propovijedana slobodno kroz cijelo иeško
kraljevstvo.
2. Priиest treba biti dana u oba vida.
3. Crkveno bogatstvo treba biti konfiscirano.
4. Javni grijeh klera, posebno simonija, treba biti kaznjen.
No, katolici iz novogradske vijeжnice u Pragu kamenovali su husitski
mimohod, te su ovi provalili u vijeжnicu i pobacali krivce (kao i gradskog
naиelnika) na ulicu gdje su ih pobili. Time su poиeli husitski ratovi (14191436).
Nakon smrti kralja Vбclava IV. car igmund je silom, s blagoslovom
pape Martina, pokušao nametnuti katoliиanstvo. No, kod Praga ga je
porazio spomenuti jednooki husitski general Jan iška. On je vodio
taboriжane – masovni pokret osnovan 1419. g. Tada se okupilo 40 000
ljudi na nekom brdu koje je nazvano biblijskim imenom Tabor. U to je
vrijeme milenijalizam bio raširen, te su mnogi oиekivali dolazak Bojeg
kraljevstva. Penjali su se na brda kako bi izbjegli predstojeжe Veliku nevolju i prvi pozdravili Isusa prilikom njegova povratka. Milenijalizam je
bio popraжen i društvenim promjenama. Kmetstvo je dokinuto i ze-mlja
je postala zajedniиkim vlasništvom. iškina vojska umnogome je nalikovala posljednjoj Cromwellovoj vojsci Novog modela. Svoje pješake
208
ogradio je lakim drvenim nasipima i eljeznim ploиama. Topništvo se
nalazilo na kolima иime je bilo vrlo pokretno. Povrh svega, vojnici su
bili ujedinjeni zajedniиkom vjerom u Boga. U bitke su odlazili pjevajuжi
duhovne pjesme. ika je bio sjajni general, koji nikada nije izgubio niti
jednu bitku.
Taboriжani su bili teološko radikalniji nego utrakvisti (umjerenjaci
koji su traili Gospodnju veиeru sub utraque specie = priиest u oba vida).
Priznavali su krštenje i priиest kao sakramente odbacivši rimski obred.
Njima se, pri kraju vlastita ivota, priklonio Hus.
Иitava Иeška prigrlila je Gospodnju veиeru u oba vida, kao i domaжe
bogosluje. 1414.g. Husov prijatelj, Jakob von Mies, je otkrio da uskraжenje pehara laicima je datiralo tek 200 godina unazad. Hus ga je
podupirao u pismu od Konstanca, a malo poslije toga sve su crkve u
Pragu davale priиest u oba vida. Oni su apelirali neposredno buduжem
crkvenom saboru bez da konzultiraju i papu i cara.
Kako bi uиvrstili vlastite zahtjeve, sveжeniиki general Prokop poveo
je vojsku izvan Иeške kako bi se borili protiv carske vojske u Njemaиkoj,
Prusiji i pribaltiиkim ozemljama. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji
muslimanske navale, dao je pristanak i sazvao koncil u Baselu. Cilj koncila
bio je postiжi izmirenje s husitima, ali i grиkim pravoslavcima (kako bi se
ovi mogli boriti protiv otomanskih Turaka.). No, koncil je zasjedao
sedamnaest godina! Godine 1443. došlo je do slubenog izmirenja s umjerenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima) koji su se odvojili od
ostalih nakon iškine smrti (1424). Taboriжani su pak odbili dogovor. S
druge strane papa je obeжano pravo primanja Gospodnje veиere u oba
vida kasnije prekršio. Umjerena stranka husita je postigla pregovorima
tzv. Kompaktu (ugovor) s katolicima na koncilu u Baselu, иime su katolici
priznali prava husita. Godine 1434. umjereni husiti su pobjedili taboriжane
pod zapovjedništvom Prokopa u bitci kod Lipany.
Stranka umjerenjaka je, do reformacije, preivjela kao polunezavisna
иeška nacionalna crkva. Potom su se stopili s protestantskim pokretom
u Иeškoj prihvativši luteransku teologiju.
Ipak, odreрeni broj Husovih sljedbenika nije se slagao ni s militantima ni s umjerenjacima. Stoga su, pod vodstvom pobonog seljaka Chelиickyja, osnovali u Kunvaldu u Иeškoj društvo »Braжe Kristova zakona«. Dijelili su dobra radeжi u zajednici. Odbacivali su slubene poloaje,
prisege i vojnu slubu, kao i tvrdnje rimokatolika o apostol-skom nasljedstvu. Uskoro ih je bilo stotinu. U poиetku su se nazivali Иeškom
braжom. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokušao razbiti, no uspjeli
209
su pobjeжi. Iako su neki odabrali Poljsku, njihovo novo središte bilo je u
Moravskoj. Shodno tome, postali su Moravskom braжom. Bili su zasluni
za znaиajan razvoj knjievnosti. Hus je иeškom jeziku dao pravopis, a
Jan Blahoslav (1523-1571) je sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila
se Biblija Kralice koja je postala savršenim spomenikom klasiиnog иeškog
jezika. Jan Komenski (1592-1670) je bio biskup Jedinstva bratskog i jedan
od pionira obrazovanja za sve.
U Иeškoj su mogli ostati iskljuиivo ujedinjenjem s umjerenim husitima. Meрutim, 1620. g. katolici su ugušili protestantski otpor u bitci
kod Bile Hore. Time su zadali smrtni udarac protestantizmu u Иeškoj i
Moravskoj za sljedeжih sto i pedeset godina. Jednoj je skupini izbjeglica,
koja je prešla u Njemaиku, grof Nikola Ludwig von Zinzendorf 1722. g.
dao zemlju na kojoj su se smjestili. Time je nastala »Obnovljena crkva
braжe«.
LUTHER I LUTERANSTVO
MARTIN LUTHER (1483-1546) se rodio u Eislebenu kao sin rudara.
Osnovno i srednje obrazovanje Luther stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. U Magdeburgu se školovao kod Braжe zajedniиkog
ivota, a potom u Eisenachu. Godine 1501. upisao se na Sveuиilište u
Leipzigu gdje se susreo s nominalistiиkim zamislima temeljenim na djelima
Williama Occamskog i njegova uиenika Gabriela Biela, profesora na
heidelberškom sveuиilištu i suutemljitelja tibigenskog sveuиilišta. Radilo
se o tzv. novoj pobonosti (devotio moderna). Nominalistiиki metafiziиari
su drali kako se ni Boja opstojnost niti doktrina Trojstva ne mogu
dokazati иovjekovim bezvrijednim i sitnim argumentima, veж jedino
Bojom objavom. Luther je s time stekao razumijevanje o veliиini i
transcendentnosti Boga, koji moe spasiti иak i иovjeka bez zasluga ili
dobrih djela. No, nova pobonost je imala izrazito pelagijanska obiljeja.
Još uvijek je govorila o иovjeku kao slobodnom posredniku koji moe
suraрivati s Bogom; uиiniti sebe dostojnim spasenja. Kada je Luther
kasnije poиeo prouиavati apostola Pavla i Augustina, snano je napao
ovakve zamisli.
Godine 1501. upisao se na Sveuиilište u Erfurtu. Nakon što je magistrirao, prema oиevoj elji poиeo je studirati pravo, ali istom godinom napuštio je studij. Bio je zabrinut za vlastitio spasenje. Godine 1505. nakon
prisege poloene za vrijeme oluje s grmljavinom, postao je иlanom
augustinskih pustinjaka u Erfurtu. Dvije godine kasnije (1507) zareрen
210
je za sveжenika, a do 1508. prouиavao je moralnu filozofiju na teološkom
fakultetu u Erfurtu. Od 1508. do 1509. boravio je u Wittenbergu gdje se
pripremao za zvanje doktora. Potkraj 1510. je neko vrijeme boravio, u
ime reda kojem je pripadao, u Rimu gdje se neugodno iznenadio raskošnim i razuzdanim ivotom na papinskom dvoru. Godine 1511. postao je
profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu.
Kako nije bio humanist, odbijao je uzeti latinsko ime. Osjeжao se Nijemcem, i to иovjekom iz naroda. S vremenom se pretvorio u ozbiljnog redovnika kojeg je pekla savjest jer, unatoи patnjama, nije dovoljno svet.
Kao иlan augustinskog reda иitao je duhovne knjige, i tako pao pod
utjecaj Augustina, Taulera i drugih mistika. Njegovo prvo obraжenje
predstavljalo je prijelaz s polupelagijanizma na augustinsko vjerovanje.
Na teološkim studijima bio je pak pod utjecajem Gabriela Biela i njegove
nominalistiиke filozofije. Prema Bielovom shvaжanju, dobra djela privlaиe Boju milost (v. sluиaj Kornela u Dj. ap. 10).
Иitajuжi Pavla Luther se vratio augustinskim shvaжanjima; kada grešnik uvidi da ne moe vršiti Boji zakon, okreжe se Bogu u vjeri te mu On
daje Svetoga Duha, koji ga иini pravednim (tj. obnavlja ga), ali nakon
toga Sveti Duh proizvodi dobra u nama djela da bi zasluili spasenje.
Tek kasnije je Luther prihvatio protestantsku doktrinu opravdanja po
vjeri (opravdani smo po vjeri u Krista i stoga moemo biti sigurni u
spasenje). Luther je došao do ovog zakljuиka zahvaljujuжi Melanchtonovoj analizi grиkog teksta.
Njegov nadstojnik Johann von Staupitz (1460-1524) mu je savjetovao
da иita Pavlove poslanice (kasnije жe Poslanica Rimljanima itekako utjecati
na Luthera). Uviрao je kako je ljudsko srce odveж pokvareno kako bi
sebe spasilo. Oproštenje je stoga dar koji se ne postie иovjekovim nastojanjima. Kasnije se suprotstavljao Erazmu, zato što ovaj uzvisivao je
dobrobiti slobodne volje. Luther je poиeo navješжivati opravdanje vjerom zaokupivši se razmišljanjima o naиinu odbacivanja skolastiиkog
sustava i povratka иistom evanрelju. Napad na prodaju indulgencija
izvirao je iz njegove teologije. Potvrda oprosta koja je izdavao papa,
prema kojem zasluge svetaca u nebu prenesena su grešniku, oslobaрajuжi
njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proširiti ove
oproste иak i dušama u иistilišcu. Drao je kako se takvim »prodajama«
dobra djela stavljaju ispred Boga. Time Bog postaje nevaan i zamijenjen
indulgencijama i dobrim djelima.
Glavni je problem za papu, u raskošnom renesansnom ivljenju, bio
bankrot, ali je elio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo rješenje
211
ovog problema je bilo uvoрenje novog oprosta.
Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je takoрer imao malo novaca.
Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao još tri njemaиke
biskupije. Kako bi ih zadrao, morao je platiti papi. No, buduжi da nije
imao dovoljno novca, bio je prisiljen posuditi ga od moжnih Fuggera iz
Augsburga. Kao zalog dopustio je prodaju posebnih papinih indulgencija za izgradnju bazilike sv. Petra u Rimu. Posuрeni novac dijelom je
išao papi, za izgradnju navedene graрevine, a dijelom Fuggerovima za
otplatu duga. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, zabranio je
prodaju na svome ozemlju. Nije elio da novac teиe s njegova podruиja,
a osim toga prezirao je moжnu brandeburšku dinastiju (иiji je predstavnik
bio Albert). Luther je, kao profesor Svetog Pisma na Sveuиilištu u Wittenbergu, bio u Albertovoj crkvenoj nadlenosti, no politiиki je bio podanik
saskog izbornika. Brinule su ga indulgencije jer su ljudi drali kako,
nakon kupovine oprosta, ne trebaju daljnje pokajanje.
Kada je dobio primjerak nadbiskupovih uputa dominikancu Tetzelu,
koji je propovijedao indulgencije, prenerazio se.
1517.g.: 97 Teza: Oujka 1517 Luther je priиvrstio na vrata dvorske
crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom »Debata protiv skolastiиke
Teologije«, u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolastiиara te je
traio povratak teologije Augustina.
1517.g.: 95 Teza: Listopada 1517. prosvjedovao je protiv indulgencija
prikaиivši svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Time je
jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. No, meрu njima se
nije našla niti jedna od središnjih doktrina reformacije. Primjerice jedna
teza je glasila: »Papa je daleko bogatiji od ostalih ljudi – pa zašto baziliku
Sv. Petra ne gradi vlastitim novcem, nego ubire novac siromašnih
kršжana?« Iako su odraavale nezadovoljstvo njemaиkog naroda, zbog
talijanskih poreznih iznuda, teze nisu same po sebi bile usmjerene protiv
pape. Tridesetиetverogodišnji Luther je иak tvrdio kako papa sigurno
ne bi odobravao ono što se dogaрa kada bi o tome znao.
Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu teologiju;
brinuo ga je znaиajan pad broja prodanih indulgencija. Stoga je papu
izvijestio o vitenberškim tezama. Ovaj je pak bio uvjeren kako se radi o
beznaиajnoj prepirki. Poruиio je upravitelju augustinskih redovnika da
umiri svoje ljude. Meрutim, protivnici augustinaca – dominikanci, koji
su se uz to drali иuvarima иiste vjere, tvrdili su kako je Luther krivovjerac. Upozorili su kako je doveo u pitanje papin autoritet.
212
1518.g.: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther a je pozvao
poglavar njegova reda da se javi pred skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo predstavio svoju Heidelberšku disputaciju, 40 teza u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u kojima
je napao podreрenost skolastiиke teologije aristotelskoj filozofiji. U ovom
raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza.
Lutheru pak nije bio drago što ga se proziva kao voрu napada na
Rim. Njega samoga bi se i moglo ušutkati, no potpora njegovim stavovima iz dana u dan je jaиala. Povrh toga, podravao ga je izbornik Fridrik
Mudri kojeg pak papa nije elio uvrijediti, zbog toga što je raиunao na
njegovu potporu da se suprotstavi izboru Karla V. za novog cara Rimskog
Carstva zbog njegove upletenosti u Italiji.
1518.g.: Augsburški sabor: Papa je izdao ultimatum prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron,
Fridrik Mudri, je pripremio susret izmeрu Luthera i kardinala Cajetana
u Augsburgu, za listopad 1518.
Godine 1518. odran je Augsburški dravni sabor kako bi se saslušale
pritube na rimske iznude, kao i uplitanje u njemaиke poslove. Papa je u
Augsburg poslao velikog dominikanskog teologa kardinala Cajetana.
On nije polagao preveliku pozornost na indulgencije, veж borbi protiv
pape. Luther je uljudno saslušao njegove tvrdnje, no odbio je povuжi
vlastite primjedbe indulgencijama. Kasnije je sastavio izvješжe o saslušavanju u kojima je papinu nepogrešivost stavio pod znak pitanja. Papa je,
tvrdi Luther, tek upravitelj Opжeg koncila; vlast se nalazi u rukama cijeloga koncila a ne samo pape. Raspravlja potpuno zaplela te u studenomu Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se
dogodio kasnije u Wormsu 1521.
1519.g.: Leipziška debata: Prekretnicu je oznaиila rasprava koju je
Luther vodio s Johannom Eckom 1519. g. u Leipzigu. Dominikanac Eck
je elio pod svaku cijenu nametnuti vlastite tvrdnje, no time je isprovocirao Luthera da krene korak dalje u kritici. Kako je Leipzig blizu Иeške
(kraja u kojem je Hus propovijedao), Luthera su njegovi protivnici poиeli
nazivati иehom i husitom. No, Luther je Husa oduvijek drao krivovjercem, te je odbijao svako poistovjeжivanje. Eck je ipak elio odluиno
pokazati kako su neka Lutherova razmišljanja u skladu s Husovim (što
znaиi da je i Luther krivovjerac). Suoиen s Eckovim dosjetljivim optubama, Luther je priznao kako je Hus doista u nekim stvarima bio u pravu i da je Opжi koncil, koji ga je osudio, bio u krivu. Dakle, napravio je
još jedan korak: zanijekao je nepogrešivost koncila! Godine 1520. je rekao:
»Svi smo mi husiti. Samo to ne znamo…! Husiti su i sv. Pavao i sv.
213
Augustin.«
Tijekom debate u Leipzigu Melanchton je razloio vano protestantsko
naиelo Sola Scriptura. Ovo je znaиilo da kršжani moraju иitati i rasuрivati
Crkvene Oиe u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih
Otaca.
Ubrzo je Luther krenuo u rat letaka. Europa je, zahvaljujuжi izumu
tiskarskog stroja, odgovorila na Lutherov izazov. Za dva tjedna cijela je
Njemaиka proиitala njegove teze, a za иetiri cijela Europa.
Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija kršжanstva. Godine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:
1) Kršжanskom plemstvu njemaиkog naroda (o poboljšanju kršжanskog stanja)
– Luther poziva njemaиke vladare i sudce da reformiraju crkve koje su
na njihovom ozemlju (buduжi da papa nije voljan krenuti u re-forme).
Upozorio je kako je reforme nemoguжe ostvariti dok se ne sruši papina
moж. Sveжenstvo ima ulogu propovijedanja i moljenja. Crkva se ne sastoji
samo od sveжenstva, veж i od naroda.
2) Babilonsko suanjstvo Crkve – u ovom se spisu Luther usprotivio
broju sakramenata. Sa sedam smanjio ih je na dva: krštenje i euharistiju.
Napao je doktrinu mise.
3) O slobodi kršжanina – Luther govori o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicama istog nauka.
4) Zatoиeništvo volje – gdje Luther izriиe protivljenje Erazmovoj knjizi
Sloboda Volje.
Naalost Luther pretjeruje te se gotovo moe reжi da podupire determinizam. Ovom su knjigom prekinuti dobri odnosi izmeрu luterana i
humanista.
U ovim knjigama, koje je Luther sve napisao 1520., on izlae temeljne
doktrine protestantske vjere: a) Opravdanje samo vjerom, b) Sveжenstvo
svih vjernika, c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma, d) Sveto Pismo moe
izlagati pojedinac, zahvaljujuжi Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjerniku.
Do 1520. g. Luther je imao iza sebe cijelu Njemaиku. Papa je uputio
bulu, kojom mu je dao dva mjeseca da se javno odrekne svojih prigovora,
ili жe biti izopжen. Luther je bulu javno spalio 15. lipnja 1520., a sljedeжe je
godine (1521) izopжen. Povodom tog dogaрaja rekao je: »Svi Husovi
stavovi bili su kršжanski. Papa je osuрujuжi njega osudio evanрelje.«
Papinski izaslanik je zapisao: »U Njemaиkoj vlada revolucija. Devedeset
posto Nijemaca uzvikuje »Luther!«; preostalih deset posto ne mari za
Luthera, no viиe: »Smrt rimskom dvoru!«
214
Kada je Luther spalio bulu i djela Ecka, Karlo V. je veж tri godine bio
kralj Љpanjolske i dvije godine izabrani car u Njemaиkoj. Иinilo se kao
da жe sva Njemaиka uиiniti ono što je kasnije uиinila Engleska – odbaciti
vjernost Rimu i proglasiti njemaиku nacionalnu crkvu. No, to bi znaиilo
odvajanje Njemaиke od ostatka Carstva, što Karlo nikako nije elio.
1521.g.: Sabor u Wormsu. Odran je pokrajinski sabor u Wormsu, za
vrijeme kojeg je Luther odbio javno opozvati vlastite tvrdnje: »Ako Sveto
Pismo, ili oиiti razlog ne dokae suprotno, moja жe savjest ostati zarobljenik Boje rijeиi. Ne mogu i ne жu ništa opozvati jer nije ni sigurno ni
razborito djelovati protiv vlastite savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen.«
Saslušanje je završena sljedeжim dijalogom: »Jeste li ove knjige napisali?« »Da!« »Hoжete li ih opozvati?« »Ne« »Tada izaрite!«
Izborni knez Fridrik elio je zaštititi Luthera, iako je drao da nije
naroиito mudro javno štititi иovjeka kojeg ostatak Crkve osuрuje kao
krivovjerca i izopжenika. Stoga ga je oteo; prividno su ga napali njegovi
vitezovi i odveli u wartburški dvorac gdje je privremeno postao viteški
pratitelj Georg. Isprva je klonuo, no s vremenom mu se popravilo raspoloenje. Poиeo je prevoditi Novi zavjet (a kasnije i иitavu Bibliju) na
njemaиki jezik. Ti su prijevodi, iako nisu prvi na njemaиkom jeziku, postali, zajedno s Lutherovim duhovnim pjesmama, stupovima reformacije. Njegove doktrine, koje su se proširile po cijeloj Njemaиkoj, potaknule su crkvene reforme.
Luther se oenio 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom иasnom
sestrom iz reda cistercita. Time je on jasno pokazao što misli o celibatu.
Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala vaan oslonac u ivotu.
PHILIPP MELANCHTON (Schwartzerd) (1497-1560): Melanchton
je od 1518. g. bio profesor grиkog jezika i humanist u Wittenbergu. Tamo
je, zahvaljujuжi Lutherovom utjecaju, postao pobornikom reformacije i
Lutherovim najbliim suradnikom. Za vrijeme Lutherovog boravka u
wartburškom dvorcu, Melanchton je preuzeo vodstvo pokreta. Izradio
je temelje za reorganizaciju protestantskih crkava i škola. Bio je osnivaи
augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u istom gradu
(1530). Nakon Lutherove smrti, znatno je pridonio ublaavanju prvotne
vjerske strogosti reformacije.
Njegovo glavno teološko djelo bilo je Opжa mjesta teologije. Radilo se o
prvom pokušaja nekog reformatora da napiše sustavnu teologiju, te je
knjiga postala najutjecajnijim djelom protestantske teologije. Melanchtonova velika elja bila je sastaviti biblijsku teologiju jer je иvrsto vjerovao kako su prvi Crkveni oci, zbog utjecaja platonizma, »iskrivili«
215
kršжanstvo. Zahvaljujuжi Aristotelu isto su napravili srednjovjekovni
skolastici (pogotovo Toma Akvinski). Meрutim, buduжi da njegovo djelo
nije bilo dosta sustavno, luteranski profesor Johann Gerard, a kasnije
Calvin, ga su nadmašili.
U svezi s Gospodnjom veиerom, ispoиetka je podravao Lutherovu
zamisao o stvarnoj prisutnosti (vjerovao je kako je Krist tjelesno prisutan kod Gospodnje veиere). Bio je, naime, pragmatiиar, a nadao se
potajno da жe postiжi sporazum s katolicima. Kasnije je, pod utjecajem
reformatora iz Basela i Zwinglijeva prijatelja Ekolampadija, napustio
vlastito uvjerenje preuzevši kalvinistiиke stavove. Time je otvoren put
buduжem savezu s kalvinistima u Njemaиkoj i raskidu s ekstremnom luteranskom strankom. Иak je i Luther priznao, neposredno prije smrti,
da je pretjerao u oblikovanju doktrine o stvarnoj prisutnosti iako je vjerovao kako je prekasno bilo što uиiniti u svezi s time! Formula o slozi
(1577) obiljeila je konzervativni luteranski odgovor na mnoge Melanchtonove zamisli.
Po pitanju predestinacije, Luther je bio strog augustinac, ali je imao
иudno gledište (koje je naslijedio od Augustina): otpadnik moe biti
privremeno spašen i nanovoroрen, ali poslije moe izgubiti spasenje.
Ipak stvarni izabrani ne mogu izgubiti spasenje. Nakon njegove smrti,
Melanchton je polupelagijanizmom ostavio najtrajnije tragove na luteranstvu. Vjerovao naime da je odluиujuжi иimbenik u spasenju, ne predestinacija, nego sudjelovanje Rijeиi, Duha i ljudske volje. U luteranskoj
crkvi predestinacija je postala manje bitnim nauиavanjem, a njezina
logiиna posljedica, oиuvanje vjernika, je zanijekana.
Luther i anabaptisti: Buduжi da su anabaptisti bili smatrani ekstremistima, Luther ih nije prihvaжao. Oni ne samo da su ispovijedali krštenje
odraslih, veж su vjerovali u proroštva i govorenje jezicima iz-jednaиavajuжi
iste s Pismom. Luther je usto osjeжao kako bi, u sluиaju poistovjeжivanja
s tim »zanesenjacima«, mogao proigrati naklonost gradskih vlasti, bez
иije pomoжi ne bi mogao provesti reformaciju.
Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu (1521), mala je skupina tzv. »proroka« (Storch, Hьbner i Mьntzer) stigla iz Zwickaua u
Wittenberg. Melanchton, koji se tu sluиajno zatekao, drao je dojmljivim
njihovo poznavanje Biblije, no nikako nije htio prihvatiti protivljenje
krštavanju djece niti stavljenje proroštva iznad autoriteta Pisma. Ipak
dva Lutherova uиenika, Cellarije i Karlstadt, prešli su na njihovu stranu.
Luther im se suprotstavio nakon što se 1522. g. vratio iz Wartburga.
Godine 1524. prognao ih je iz izborne Saske. S vremenom Lutherov je
stav postajao sve tvrрi, te je 1530. g. odobrio smrtne kazne nad ana-
216
baptistima. Zapoиeo je reformaciju voрen zamisli o Crkvi nanovo roрenih (ecclesia spiritualis), no postupno je usvojio zamislu o dravne Crkve.
Odbacio je anabaptiste jer bi njihovo prihvaжanje znaиilo potpuno
preusmjeravanje Crkve, drave i društva.
Seljaиka pobuna (1524-1525): Središnja vlast u Njemaиkoj je bila slaba.
Kako bi postigli društvene i politiиke reforme, tamošnji su se seljaci
okoristili opжim raspoloenjem. Ubrzo su im na иelo stali izgladnjeli ili
propali bivši vitezovi. Cilj im je bio stvoriti kršжansku zemlju u kojoj жe
dobra biti zajedniиka. Osim toga, vjerovali su u apokaliptiиna proroиanstva radikalnih propovjednika skitnica (npr. Thomasa Mьntzera). No, u
svibnju 1525. g., vojska saskih seljaka poraena je kod Frankenhausena
a Mьntzer uhvaжen i smaknut.
I Luther je napadao zemljovlasnike (vlasteline) koji su tlaиili podanike. Slagao se umnogome sa seljaиkim zahtjevima, ali nije podnosio
oruanu borbu. Kada se 1522. g. prestao skrivati, javno se suprotstavivši
onima koji su stvarali izgrede, rekao je: »Ne elim se boriti nasiljem i
ubijanjem za evanрelje.« Oko Luthera, koji je pozivao na vjersku obnovu, okupili su se i oni koji su imali drugaиije ciljeve. Lutheru su se
novonastale okolnosti toliko zgadile da je savjetovao knezovima i
vlastima da na seljake udare bez milosti. Time je izgubio Erazmovo i
von Staupitzovo povjerenje; njih dvojica su vjerovali kako je odgovoran
za ispade koji su se dogodili. Posljedice pobune su bile strašne: ok. 100
000 ljudi je pogunilo. Oni koji su preivjeli ili su se povratili katoliиanstvu
ili su pridruili radikalnim grupama.
Luther i idovi: Ispoиetka je Luther kritizirao uobiиajene i negativne stavove Katoliиke crkve prema idovima. Primjerice, izdao je knjiicu
»DaЯ Jesus Christus ein geborener Jude sei« (Tako je Isus roрen kao idov).
No, devetnaest godina kasnije (1542) objavio je esej »Gegen die Juden und
ihre Lьgen« (Protiv idova i njihovih lai) u kojem se mogao primijetiti
snaan antisemitski stav. Иini se da su idovi razljutili Luthera jer su
odbijali njegovu vjeru. Optubama koje je iznio na njihov raиun, pokazao
se proizvodom vremena u kojem je ivio. Naalost njegovim se stavovima
kasnije okoristila nacistiиka propaganda.
Lutherova teologija: Za Luthera Boja Rijeи ne predstavlja samo pisanu
rijeи, veж i Logos (tj. Boju stvaralaиku snagu). Biblija je Boja Rijeи buduжi
da nam kroz nju dolazi Isus (utjelovljena Rijeи). Ovime je Luther istaknuo,
u suštini, dinamiиan stav koji je blizak Barthovom. elio je Katoliиkoj
crkvi, koja je tvrdila da je njezin иuvar i tumaи, uskratiti monopol nad
Biblijom. Luther je isticao kako se ne moe posjedovati monopol nad
217
Bojom Rijeиju, kao što se ne moe imati monopol nad Isusom. Negativno
je ocijenio svaku knjigu unutar Biblije koja jasno nije ukazivala na Isusa
(npr. Jakovljevu poslanicu); takve knjige nazvao je »poslanicama od
slame«. Probleme mu je zadavala i knjiga Otkrivenja.
U doktrini o Bogu, iako je lijepo govorio o prirodnom objavi, glavni
naglasak poиivao je na Bojoj transcendentalnosti. Boja vrhunska samoobjava zbila se na kriu te Luther predlae teologiju kria umjesto teologije slave (tj. prirodne teologije). No, time se Boga vidi u slabosti i
patnji (kao na kriu). Zbog ekstremnoga naиina izraavanja, Luther je
nesvjesno postao zaиetnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20.
stoljeжa. Barth i Bonhoeffer kasnije жe izloiti zamisli koje je zapravo
zaиeo Luther.
Izmeрu dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, postojale su razlike. Luther je bio blii aleksandrijskoj školi, dok je Calvin naginjao antiohijskoj. Luther je uglavnom vjerovao u Kristovo boansko tijelo koje
ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj naиin opravdao je vlastite poglede
na stvarnu tjelesnu prisutnost Krista u priиesti. Takoрer je naginjao monofizitizmu (iz kojeg se moe izvesti zakljuиak kako je Marija majka
Boja ili kako je Bog mrtav). Luther je tvrdio kako je Isusova ljudska
narav poprimila obiljeja boanstva (svemoж i sveprisutnost). Iz navedenog nije teško shvatiti zbog иega su luterani optuivali kalviniste
da su nestorijanci, a kalvinisti luterane da su monofiziti.
U oиima suvremenih katolika Luther nije više krivovjerac, nego nesigurna osoba, opsjednuta svojom grešnosti, koja je trebala utjehu, stoga
njegova teologija je nazvana »teologijom utjehe«. Prema njima ovo je
gledište u redu, ali samo do stanovite granice; nije cijela istina glede
spasenja.
OBLIKOVANJE LUTERANSKE CRKVE
a) Politiиka zaštita: Prvi dravni koncil u Speyeru sazvao je car
1526. g. elio je dobiti na vremenu te je, do ponovne uspostave jedinstva,
svima zajamиio vjerske slobode. Na koncilu koji je odran u istom gradu
tri godine kasnije (1529) ova je odluka opozvana. Car je uvidio kako je
dotadašnji pristup nedjelotvoran jer se ljudi ne vraжaju u krilo Katoliиke
crkve. Svrha ovog drugog koncila je bila sprijeиavanje proširenja luteranizma, ali osiguravanje tolerancije spram katolika u luteranskim zemljama. Drugim rijeиima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama, ali protestanti ne moraju biti tolerirani u katoliиkim zemljama!
218
Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Meрutim, car je
traio da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Reakcija na to je
bio Marburški razgovori (1529), gdje su knezovi (pod vodstvom Filipa
iz Hessena) traili od reformatora da se sloe, kako bi se politiиki savezi
se formirali protiv cara. Protestirali su da car nema pravo se uplitati u
vjerski ivot bilo koje njemaиke drave. Nakon dugog argumentiranja s
Lutherom, na kraju oni ga uvjerili da nisu bili zakonito obvezatni poslušati cara po svaku cijenu, dakle imali su politiиko pravo pribjegavati
sili kako bi se suprotstavili njegovim neopravdanim zahtjevima. Bile su
i rasprave izmeрu reformatora glede euharistije, ali nisu se slagali, uglavnom zbog Lutherovog nekompromisnog stava.
Protestanti su uspjeli nagovoriti cara da daje priliku protestantima
objasniti svoju vjeru, što je dovelo do Augsburškog sabora i do Augsburške konfesije (1530). Car se doduše još uvijek nadao pomirenju,
no obje strane su veж uvelike bile naoruane. Pobuna koja je potom
uslijedila meрu seljacima navela je katolike na pomisao da je revolucija
bila planirana. Godine 1531. protestantski knezovi, kao i njihovi gradovi, povezali su se u tzv. Schmalkaldenski savez. eljeli su se, pod svaku
cijenu, oduprijeti caru i katoliиkim osvajaиima. Na Nьrnberškom interimu
1532. g. Karlo V. je slubeno priznao Schmalkaldenski savez. U savez,
koji je postao novom silom u Europi, ukljuиeni su izborni Brandenburg,
Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Braunschweig, Anhalt i druga
podruиja, kao i dvadeset carskih gradova (1539). Car je pak bio prezaposlen Turcima kako bi se vojno suprotstavio protestantima. Francuzi, s
druge strane, sigurno nisu eljeli gušiti protestante jer je njihovo postojanje
bilo jamstvo razdijeljene i oslabljene Njemaиke (francuska upletenost je
jedan od razloga zbog иega je protureformacija doivjela poraz).
Opжenito, Turci su u rujnu 1529. stigli pred Beи, te je zaustavljanje
otomanskog napredovanja u jugoistoиnoj Europi imalo prednost.
Nedugo kasnije (1541) protestanti i katolici su bili vrlo blizu pomirenja na kolokviju u Regensburgu (lat. Ratisbon). Protestanti su traili
иetiri ustupka: 1) Sveжeniиki brak, 2) Gospodnja veиera u oba vida., 3)
Slobodno nauиavanje Kristove stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti kod Gospodnje veиere, ali bez da to moraju nazvati transsupstancijacijom, 4)
Prestanak papine nadlenosti (doduše bili su pripravni priznati papinu
vrhovnu vlast nad kršжanstvom).
No, Rim nije elio popustiti; zbog politiиkih razloga nisu eljeli pristati
ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa иak ni papa. Rascjep je
219
slubeno priznat Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. g.
b) Ispovijedanje vjere: Na prvo mjesto postavljena je Biblija, a
uklonjene su sve suvremene doktrine neutemeljene na Svetom Pismu.
Broj sakramenata smanjen je na tri. Luther i Melanchton nisu drali kako
su osnivaиi nove crkve, veж iskljuиivo reformatori koji uklanjaju
zlouporabe iz Katoliиke crkve. Transsupstancijacija je svedena na doktrinu stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti Krista tijekom Gospodnje veиere;
sveжenici su se mogli eniti, redovnici i opatice su razriješeni redovniиkih
zavjeta, Crkvi više nije bilo dopušteno zaraрivati novac prodajom
crkvenih slubi ili sakramenata. Navedeni zakljuиci »kanonizirani« su u
spisu Augsburške konfesije na augsburškom dravnom saboru (1530).
Spis su izradili Melanchton i Luther (Melanchton je istom spisu dao umjereniji ton).
c) Organizacija unutar Luteranske crkve: Biskupsko mjesto preuzeo
je knez, odnosno mjesno gradsko vijeжe. 1542. u svakoj luteranskoj dravi
postavljen je dravni konzistorij (odbor pravnika i teologa koje je
postavljala drava), pod nazorom kneza (kojeg se smatralo kršжan-skim
laikom – vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u ime pape i biskupa
koji su odbacili izvršiti bilo kakvu reformu). Posjetili su crkve kako bi
osnaili disciplinu. Ovaj sustav, koji je trebao biti privremen, nakon
Seljaиke bune je postao stalnim, da bi se sprijeиio potpun nered.
Luther je uиno odbijao laiиku crkvenu vlast prema kojoj bi zajednica
birala i nadzirala propovjednike. Novac od darova i privatnih misa,
korišten je u dobrotvorne svrhe (plaжanje sveжenika, uиitelja, te kao pomoж siromašnima). Zahvaljujuжi doprinosima osnovano je prvo protestantsko Sveuиilište u Marburgu (Hessen) dok je dio priloga utrošen kako
bi se drava pobrinula za siromašne (bio je to prvi takav sluиaj); protestanti su time zamijenili olakšice koje su ranije davali vjerski redovi.
d) Luteransko bogosluje: upotrebljena liturgija bila je u biti ista
kao liturgija srjednovjekovne katoliиke crkve osim na tri podruиja:
1) Bogosluje je bilo na njemaиkom a ne na latinskom.
2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju veиeru.
3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluenju.
Luteranske crkve u Sjeveroj Njemaиkoj i u Skandinaviji su saиuvale
crkveno ruho, ali ne na Jugu.
e) Tiskanje knjiga: Biblija je, izmeрu 1537. i 1584. g. otisnuta u sto
tisuжa komada (i to na jednom tiskarskom stroju), a izdavale su se i mise, zbirke duhovnih pjesama i katekizam. Sve su knjige bile na njemaиkom jeziku. Doduše valja istaжi kako Luther nije bio prvi prevoditelj
Biblije na njemaиki. Revolucionarna, u njegovu prijevodu, bila je upora’ba
220
govornog njemaиkog jezika (tzv. Kanzleideutsch) koja se nametnula raznim
njemaиkim dravicama; od kojih je pak svaka govorila vlastitim narjeиjem.
Luther je takoрer napisao dva katekizma, jedan za sveжenstvo (»Veliki
katekizam«) a drugi za laike (»Mali katekizam«). Napisao je i zbirku s
osam duhovnih pjesama, a kasnije još jednu s dvadeset i иetiri pjesme.
Sve su bile temeljene na starim duhovnim napjevima. Za razliku od anabaptista, Luther je stavio veliki naglasak na obrazovanje, posebno teološko obrazovanje.
Iako je Luther nastojao donijeti vjeru u samo središte svakodnevnog
ivota, bilo bi sasvim naivno pretpostaviti kako je u trenutku postigao
ono što srednjovjekovnoj Crkvi nije uspjelo kroz stoljeжa. Tako npr. иitanje
Biblije, иak ni u sedamnaestom stoljeжu, nije bilo uobiиajeno; na selu su
Bibliju иitali samo pripadnici viših slojeva.
RASKOL UNUTAR NJEMAИKOG LUTERANSTVA
Godinu nakon Lutherove smrti (1546) njemaиki se protestantizam
susreo s novom prijetnjom. Karlo V. je, sklopivši mir s Francuskom,
poremetio ravnoteu politiиke moжi. Uz to, su Turci prestali s napadima.
Car je uspio pridobiti Mauricija (Moritz) iz Saske koji je udio za naslovom izborne Saske. Uspio je pobijediti sasku vojsku u bitci kod Mьhlberga i zatoиiti izbornika, a osim Saske pripao mu je i Hessen (no ne i
Tiringija).
Augsburški interim (1548): Nakon poraza protestanata Karlo V. se
osjeжao dovoljno moжnim da Njemaиkoj nametne vjersko jedinstvo. Stoga
je, do odluke Tridentskog koncila u svezi s moguжim reformama, sastavio
»interim« tj. privremeni dogovor. Njime je pokušao njemaиkoj crkvi nametnuti rimokatoliиku hijerarhiju i ponovni post, blagdane i obrede.
Kako bi smirio nezadovoljstvo protestanata, dopustio je sveжenicima da
se ene, te laicima Gospodnju veиeru u oba vida. No, tim ustupcima nije
nikoga zadovoljio.
Ipak je, meрu protestantima, došlo je do podjele izmeрu skupine
Lutherovih nepopustljivih uиenika, iz Jene, i Melanchtona koji je s vojvodom Mauricijem elio pronaжi kompromisno rješenje. Upravo takvo rješenje predstavljao je Leipziški interim (1548) koji je protestantima jamиio
vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U junoj i središnjoj
Njemaиkoj »interim« je prihvaжen (tamo gdje je bilo poteškoжa umješale
su se španjolske snage). U Saskoj i Brandenburgu bio je prihvatljiv jer je
bio blizak evangeliиkoj formuli, no na sjeveru Njemaиke naišao je na zid
221
protivljenja. Mnogi su katolici, s druge strane, sumnjali u moguжe postojanje dijelova sporazuma koje papa nije odobrio. No, najznaиajniji ishod
»interima« bila je podjela meрu luteranima. Melanchton je, doduše, bio
jedini luteranski voрa s meрunarodnim ugledom, ali je zbog postignutoga kompromisa izazvao protivljenje polovice luterana.
Posljedice podjele bile su sljedeжe:
a) Melanchton i umjerena stranka smjestili su se u Wittenberg.
b) Matija Vlaиiж Ilirik (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka otišli
su u Magdeburg i Jenu.
Luterani više nikada nisu postigli jedinstvo, a Melanchtonove pristalice su uskoro postale poznate pod imenom »filipisti«. Melanchton je
usto sve poduzeo kako ne bi uvrijedio Reformiranu stranku u Љvicarskoj.
Godine 1540. Melanchton je izradio novu inaиicu Augsburške konfesje
(Confessio Augustana variata). U njoj je luteranski stav prema Gospodnjoj
veиeri vrlo blizak kalvinistiиkom. Melanchton je takoрer ustvrdio kako
Luther nije bio nepogrešiv иime je, zapravo, dolio novo ulje na vatru.
Nepopustljivi luterani su drali иak i katoliиanstvo bliim od kalvinistiиke
vjere.
Vlaиiж je иvrsto odluиio do kraja braniti Luthera, a smatrao je sve
interime kompromisima s papinstvom od strane ljude kao što je bio
Melanchton. U svoj revnosti da bi odbranio Lutherovu doktrinu o potpunoj iskvarenosti ljudske narave, Vlaиiж je išao toliko daleko da je tvrdio
kako je Pad potpuno izbrisao tragove Boje slike u иovjeku i da je иovjek
potpuno okarakterizan grijehom. Zbog toga je bio optuan za manihejstvo! Takoрer je snano potvrdio Lutherovu doktrinu o predodreрenju. Prema njemu se, kod obraжenja radi o Bojem potpunom zaobiжenju
иovjekove volje, a ne o Bojem djelotvornom utjecaju na njegovu volju.
Stvaranjem protestantskog saveza (1555), koji su podupirali i francuzi
i turci, car se našao u neprilikama. Potpisan je Augsburški mir kojim je
svakoj zemlji, koja je prije 1552. bila luteranska, dopušteno da takva i
ostane; u ostalim zemljama vladar je odabirao izmeрu katoliиanstva i
luteranstva (Cuius regio, illius religio = иija je zemlja, njegova je i vjera!).
No, buduжi da kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti nisu bili
ukljuиeni u sporazum, izbio je Tridesetogodišnji rat (1618). Vestfalskim
mirom iz 1648. g. isti je okonиan, a reformirani luterani su priznati kao
politiиki entitet. Sporazumom je u sljedeжih šezdeset godina osiguran
vjerski mir.
U pogledu luteranskih rasprava postignut je 1577. g. djelomiиan sporazum u Formuli o slozi (Formula concordiae). Meрutim, buduжi da je
sadravala Lutherovu doktrinu o predestinaciji i odbijanje kalvinistiиne
222
doktrine o Gospodnjoj veиeri, filipisti je nisu mogli prihvatiti.
OBLIKOVANJE DRAVNOG KALVINIZMA U NJEMAИKOJ
Mnoge su luteranske drave prihvatile Formulu o slozi. Ipak bilo je
i onih koje su se radije odluиile za kalvinistiиku doktrinu (Danska,
Bremen, Anhalt, Gornja Falaиka (Oberpfalz) veжi dio Hessena; knez izbornik Brandenburga). Filipistiиke crkve u Njemaиkoj poticale su rast
reformirane vjere u toj zemlji. Pri tome se nije slijedio švicarski sustav
crkvenog upravljanja veж ili luteranski konzistorij, ili neposredna vladavina kneza nad starješinama.
Knez izbornik Fridrik III. iz Falaиke dao je nevjerojatan poticaj njemaиkoj kalvinistiиkoj crkvi uиinivši od Heidelberškog Sveuиilišta središte
kalvinistiиke teologije. Imenovao je uиenjake (Uršina i Olive-tana) koji
su trebali sastaviti prvi (i kalvinistiиki usmjeren) ustav za crkvu u Falaиkoj.
Isti je dovršen 1563. g pod imenom Heidelberški katekizam (revidiran
na Dordrechtskom sinodu). Svakako ove reformirane crkve su drale
luteransko upravljanje. Uršin i Olivetan su dalje proširili kal-vinizam
sve to Nizozemske.
Ipak odnosi izmeрu luterana i kalvinista bili su vrlo napeti. U luteranskim zemljama katolici i kalvinisti bili su izloeni stezi dok su kalvinisti luterane drali nepismenim polupapistima. Luterani su se pak
zgraali nad kalvinistiиkim nijekanjem »stvarne Kristove prisutnosti«.
Luteran Hutter smatrao je muиeništvo hugenota u Francuskoj pravednom Bojom kaznom ovih »sektaša«. Do 1648. g. luterani su kalviniste
stavljali u isti koš s anabaptistima. Ta je prepirka slabila politiиku moж
protestanata u Njemaиkoj, Poljskoj, Maрarskoj i Transilvaniji иime se
otvorio put protureformaciji.
DALJNJI RAST LUTERANSTVA
Unatoи podjelama luterani su nastavili širenje. Strasbourg je tako 1589.
g. postao luteranskim. Jedna od metoda širenja bila je pridobiti nadbiskupa na luteransku vjeru, иime bi nadbiskupija postala protestantskom.
Katolici su nastojali suprotstaviti se dodatnom odredbom Augsburškog
mira tzv. Crkvenim pridravanjem prava. Prema njoj je svaki istaknuti
sveжenik, u sluиaju prelaska na protestantizam, odmah gubio poloaj.
Ipak, car je gledao kroz prste onima koji bi prekršili odluke. Shodno
tome, Magdeburg, Lьbeck, Verden, Minden, i Halderstadt prešli su u
223
protestantske ruke. No, Љpanjolska je, iz politiиkih i vjerskih interesa,
eljela zadrati katoliиanstvo u rajnskim biskupijama (španjol-ska je
vojska u Nizozemskoj uvijek bila blizu).
Nakon 1560. g. protestantizam se širio u Austriji, Bavarskoj, Tirolu i
Иeškoj, iako su ga prije svega prihvaжali plemiжi i bogati gradski trgovci.
Godine 1568. car Maksimilijan II. našao se pod pritiskom da luteranima
u Austriji dopusti odreрeni stupanj zakonske slobode, a 1572. g. i u
Иeškoj. Do 1575. g. još je izgledalo da bi cijela Njemaиka mogla postati
protestantska. Luteransko uиenje se razvijalo, te su reformirana Sveuиilišta u Tьbingenu, Rostocku, Greifswaldu i Leipzigu; osnovana su Sveuиilišta u Marburgu, Kцnigsbergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu.
Luteranstvo izvan njemaиke: Luteranstvo se proširilo na Skandinaviju zahvaljujuжi sljedeжim иimbenicima:
1) Utjecaj njemaиkih trgovaиkih postaja na sjeveru.
2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva.
3) Djelatnost i snaga misionara koji su potekli iz Wittenbergu, velikog
misijskog središta luteranstva.
Danska je postala prvom luteranskom dravom, a njezin obrazac posluio je u Norveškoj u kojoj je katoliиka najezda bila neuspješna. Љvedska
se, zahvaljujuжi djelatnosti braжe Petri, razvijala samostalno. Glavni finski
reformator, Mihael Agricola, utemeljitelj je suvremenog finskog jezika.
U svim su skandinavskim zemljama biblijski prijevodi (na narodnim jezicima) igrali kljuиnu ulogu u razvitku reformacije.
Melanchtonov uиenik Martin Chemnitz iz Braunschweiga (1522-1586)
postao je najuиenijim protestantskim teologom stoljeжa, te bio je glavni
autor Formule o Slozi. Pomogao je daljnjem razvitku sustava luteranske doktrine napisavši glasovitu knjigu Examen concilii tridentini
(Ispitivanje Tridentskog koncila). Luteranskoj teologiji dao je doprinos
razvivši teoriju Kristove višestruke prisutnosti. Buduжi da je odbacio
ideju o sveprisutnosti Kristova proslavljenog tijela, pokušao je odrati
zamisao o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti. Tvrdio je kako Krist moe biti,
putem materijalizacije, tjelesno prisutan gdje god odluиi (npr. kod
euharistije; sliиno teofaniji u Starom zavjetu).
Druge nedoumice: Luther je bio ukljuиen u oštrije rasprave koje nisu
jenjale ni nakon njegove smrti. Osiander je primjerice tvrdio kako je
opravdanje isto što i preporod. Bio je profesor na Sveuиilištu u Kцnigsbergu gdje su strasti bile toliko uzavrele te su profesori nosili oruje na
predavanja! Mnogi su ozbiljno vjerovali kako je Sotona pisao Osianderove knjige dok je ovaj ruиao.
224
Rasprave o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije nisu
bile ništa manje oštre. Njemaиkim kršжanima bilo je teško odbaciti pretvorbu (transsubstantaciju). Luteranski pastor Joachim Westphal iz
Hamburga dodatno je pogoršao prijepor izmeрu luteranskih i reformiranih kršжana traeжi Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je
neki luteranski pastor prolio malo vina za vrijeme euharistije, pred koncilom ga je izborni knez, Johann Joachim iz Brandenburga, osudio na
kaznu odsijecanja dva ili tri prsta kao kazne za prolijevanje Kristove
krvi!
REFORMACIJA U AUSTRIJI
Politiиka situacija
Habsburgovci su eljeli, uz Njemaиku i Francusku, biti treжom silom
u Europi. Prema njemaиkom vladaru bili su u posebnom odnosu.
Monarhija, kojom su vladali, bila je podijeljena u pokrajine; nadvojvodstva sjeverno i juno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji, vojvodstva
Љtajerske, Koruške i Kranjske, upaniju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). Današnje Gradišжe u Austriji pri-padalo je Maрarskoj, a Salzburg (pokrajina i grad) bila je do 1803. g. samostalna nadbiskupija. Glavna središta katoliиke moжi Salzburg i Passau nadzirali su veжinu
biskupija u Austriji.
Pozadina reformacije
Humanizam i tenja za reformama, kao i dokinuжem crkvenih zlouporaba, posvuda su u Europi bili snanim иimbenicima širenja reformacije. U istom smislu djelovali su valdenzijanske i husitske zamisli koje
su se širile iz Иeške prema jugu, kao i anabaptizam koji prodro iz
Љvicarske.
Od poиetka reformskog pokreta do ustanovljenja Reformiranih crkava, i pripadajuжih konfesija, vladala je doktrinarna nesigurnost. Istovremeno je došlo do uzleta anabaptista, koji su bili iznimno aktivni u
Austriji, ali i nemilosrdno proganjani. Meрu poznatim anabaptistima
nalazili su se Johannes Bьnderlin i Balthasar Hьbmaier. Mnogi su utoиište
našli na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu.
Reformacija se razliиitim putovima širila na Austriju:
1) Katoliиke sveжenike zahvatile su reformatorske zamisli; sve veжi
broj upa se »reformirao« iako su ostale u sastavu Katoliиke crkve.
225
2) Mjesni moжnici, naklonjeni novom pokretu, imenovali su kao upnike »reformirane« katolike.
3) Njemaиki studenti, koji su dolazili na studije u Austriju, donosili
su sa sobom luteranstvo.
4) Njemaиke graрevinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu)
takoрer su širili vjeru.
5) Trgovci, koji su zbog naravi vlastitog zanimanja иesto putovali,
došli su u doticaj s luteranstvom.
6) Reformska literatura je pronašla put do velikog broja иitatelja.
7) Mnoge je privlaиilo reformatorsko obrazovanje. Osim na postojeжe
protestantske škole u Austriji, mnogi katolici odlazili su na studije u
Njemaиku.
U podruиjima, u kojima je doivljavao uzlet, protestantizam je nailazio ili na zabrane ili na snošljivost mjesnih moжnika. Katoliиka crkva,
koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomoжna, te
su samostani bili iznimno otvoreni novom uиenju. Od 1523. novi vladar
Ferdinand izdao je niz uredbi kojima je osudio luteranstvo i zabranio
иitanje Lutherovih zapisa. Uredbe su иitane u crkvama, za Boiж i Uskrs,
no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. Љtoviše, s vremenom, dokumenti su postajali sve blai иime su, zapravo, odraavali rastuжi utjecaj
reformirane vjere.
Beиko je sveuиilište bilo jedno od središta novog humanizma koje je
iskazivalo kritiиni stav prema praksi Katoliиke crkve. Iz istog razloga
morala je proteжi godina kako bi na Sveuиilištu postupili po naredbi o
usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa иesto
su se bavile crkvenim zlouporabama unutar beиke katedrale sv. Stjepana.
U Beиu je, na иelu skupine istomišljenika pridobivenih luteranskim traktatima, djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber. Kasnije je uhiжen te mu
je, po izricanju najtee kazne, odrubljena glava.
Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama,
sastao 1524. g. s papinskim legatom i biskupom Fabrijem. elio je objaviti regensburške uredbe kojima su krivovjerci osuрeni na smrt (tako
je primjerice nastradao sveжenik dioceze u Passauu). Luther, koji je uspio
dobiti zapisnik sa suрenja, objavio je traktat kojim je odao poиast nesretniku. No, Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i drugim
ratovima. Plemiжi su odbijali darivati novac bez jamstva vjerskih sloboda.
Drali su privlaиnom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i Gospodnju
veиeru u oba vida. Ferdinand je izdao 1527. g. u Budimu još jednu uredbu
kojom je pozvao na provoрenje Uredbe iz Wormsa. Ona je zabranjivala
226
Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom
bili anabaptisti. Sljedeжe godine (1528) Ferdinand je pokrenuo istragu
koja je pokazala kako je velik dio Katoliиke crkve potpao pod utjecaj
Lutherovog uиenja. Godinu kasnije Beиu prijete Turci.
Nakon poraza protestantskog Schmalkaldenskog saveza u Njemaиkoj
(1550), Ferdinand se okrenuo iskorjenjivanju protestanata u njegovim
zemljama. Godine 1555. Augsburški sabor je donio uredbu o vjerskim
slobodama kraljeviжa (prinиeva). Ferdinand ju je bio primoran poštivati
jer je ovisio o plemiжima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka.
Pokušavao je, stoga, sprijeиiti daljnje doseljavanje protestanata, kao i
odlazak plemenitaša na inozemna (protestantska) sveuиilišta.
Љtajerski plemiж Hans Ungnad von Sonnegg odbijao je primijeniti
carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se odselio u Urach
kod Tьbingena. Tamo je 1556. g. osnovao misiju s ciljem pro-micanja
evanрelja meрu Slavenima (prvenstveno putem pisane rijeиi). Nakon
smrti Ferdinanda I. (1564) Austriju su meрusobno podijelili njegovi sinovi.
Jedan od njih, Maksimilijan II, bio je poznat po simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije,
stoga, je uvelike pomoglo širenju protestantskog pokreta.
Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu stranu. Meрu
njima se, u promicanju reformatorske vjere, isticala obitelj Jдger iz okolice
Ennsa. Sjedište obitelji bilo je u dvorcu Tollet.
Od 1540. do poиetka protureformacije 1576. g. gotovo cjelokupna
crkva u Austriji uzdu Dunava bila je protestantska. Car je, stoga, dopuštao plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranio
je izgon protestanata iz Љtajerske, Koruške i Kranjske. Iz Rostocka je u
austrijsko Podunavlje stigao poznati reformator i Melanchtonov sljedbenik David Chytrдus kako bi tamo organizirao luteransku crkvu.
Protestanti, u Beиu, imali su dopuštenje okupljati se na crkvenim slubama.
Znaиajan aspekt reformacije predstavljalo je obrazovanje. U nekim
gradovima uspostavljene su protestantske škole, ali veжina ih je naposljetku zatvorila vrata ukljuиujuжi i onu u Mistelbachu kod Beиa. Najuspješnija meрu njima je djelovala u Grazu, a nešto kasnije iznimno je
uspješna bila škola u Linzu (gdje je predavao Kepler).
S Maksimilijanovom smrжu završilo je ovo posebno razdoblje. Njegov
nasljednik u pokrajini isprva je slijedio dotadašnji liberalni pristup, no
situacija se s vremenom promijenila. Katoliиki plemiжi okupili su se u
radikalnoj katoliиkoj stranci. Protestanti su, s druge strane, bili podijeljeni izmeрu Melanchtonovih pristalica i onih koji su podupirali Vlaиiжa.
227
S carem Karlom sklopljen je, u Brьcku na Muri, ugovor o slobodnom
vjerskom štovanju. No, Karlo je kasnije prekršio svoju rijeи, te su se
protestanti našli u teim okolnostima. Uvedena su razna ograniиenja, a
ni Karlova smrt nije donijela velike promjene; protureformacija je veж
poodmakla. Protestante se progonilo iz gradova, a upe su se nasilno
pokatoliиavale. Reformacija je posustala, uvjerenja slabila, te su se mnogi
odselili. Protestantske škole zatvorene su 1598. g. Jedina mjesta na kojima
je protestantizam ostao netaknutim bile su teško prohodne alpske doline.
Drugdje su protestanti bili prisiljeni preobratiti se, ili se odseliti iz zemlje.
Iako je u Vorarlbergu protureformacija bila sputana djelovanjem biskupa
iz švicarskog Chura, situacija je bila posve obrnuta u Tirolu. Doduše
anabaptisti su uspijevali djelovati meрu seljaštvom (no ne i meрu plemstvom). Na poиetku reformacija Graz je bio pro-testanski grad, ali godine
1598. su svi pastori istjerani, a godine 1599. 800 protestantskih plemenitih
obitelja.
Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. g. (prva se kao dio seljaиkog
rata odigrala 1525), car Ferdinand II. drao je kako mu je otvoren put u
borbi protiv protestanata. »Иišжenje« je zapoиeo u Љtajerskoj i Koruškoj
dokidanjem luteranske crkve. Do 1625. g. najveжi je broj plemenitaša
napustilo ta podruиja i odselilo u Maрarsku (toиnije Gradišжe). Kada je
na red došla Donja Austrija, tamošnje plemstvo otišlo je u Љvapsku i
susjednu pokrajinu Franaиku (Franken). U pokrajini Salzburg pristup je
bio manje nasilan s više elemenata »uvjeravanja«. Tako su franjevci osnovali samostan u Salzburgu iz kojeg su širili »misijsko« djelovanje. Protestante se postupno istisnulo. Tek s 1685. g. dolazi do nasilnih deportacija, prije svega, malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama
podnosio.
Stvari su se dodatno pogoršale 1618. g. Tada je Austrija ušla u Tridesetogodišnji rat. Donja Austrija se svrstala na stranu husita, no nakon
bitke kod Bijele planine (1620) protestantizam je doivio konaиan poraz.
Plemiжi, koji su podupirali cara, mogli su zadrati vlastitu vjeru. Ostali
su se suoиili s preobraжenjem i izgonom. Nakon ovih drakonskih mjera,
razni su katoliиki redovi: isusovci, franjevci, kapucini, minoriti, uspjeli
iskorijeniti protestantske ostatke.
Kao nagradu za potporu, tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Bavarska
je od cara dobila Donju Austriju. Potom je 1625. g. uslijedila još jedna
neuspješna seljaиka buna. Bavarski vladari su se okrenuli protiv protestanata. Drali su ih odgovornima za nemire, te ih je veжina izgnana.
Oni koji su odbili otiжi, bili su prisiljeni skrivati vlastita vjerska uvjerenja.
Mnogi su se propovjednici vratili u okolicu Ennsa kao tobonji privatni
228
uиitelji koji poduиavaju tamošnje protestantske plemiжke obitelji (do
sredine 17. stoljeжa bilo je još 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod
Passaua u Bavarskoj neki je plemiж iz Ortenberga uspio odoljeti pokušajima da ga se preobrati. Njegovo imanje je postalo središtem protestantizma (preciznije flacijanizma; beskompromisnog luteranstva), te su
ga иesto obilazili pritajeni austrijski protestanti (što je razvidno iz zapisa
koji postoje iz tog vremena).
U dijecezi Salzburga pokušavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti
protestantizam. No, tek su 1731. g. pokušaji poprimili ozbiljne razmjere.
Unatoи carevim i papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera
i pribjegne »mekšim« metodama (kao što je »uvjeravanje«), mjesni salzburški biskup koristio se tvrdolinijaškim pristupom. Situacija se u toj
mjeri pogoršala da su strani vladari zapoиeli pregovore o prebacivanju
protestanata u inozemstvo. U Prusiju se iselilo 20 694 osoba. Mnogi su
otišli u ameriиku saveznu dravu Georgiju, a neki su završili u Nizozemskoj. Ova dogaрanja danas su poznata kao najgori incident cjelokupne austrijske protureformacije. Oni koji su napustili zemlju, bili su
prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak jaиina protestantizma,
koji je djelovao u podzemlju, samo je potvrрena kada je 1781. otkriveno
da u Austriji ivi još 73 tisuжe protestanata! Иak 1837. g., pedeset godina
nakon Uredbe o snošljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti
Zillerthal u salzburškoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji, gdje se protestantizam ukorijenio, protureformacija nije bila u toj mjeri uspješna kao
u Austriji.
REFORMACIJA U HRVATSKOJ
Protestantizam se u Hrvatskoj širio nedugo nakon Lutherove smrti
(1546). Prodrijevši iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito znaиajan bio Primo Trubar, protestantizam je našao jako uporište u hrvatskome naselju na podruиju Kranjske Metliki. Odatle se raširio na podruиja oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik, posebno se isticao
obrtnik Grgur Vlahoviж. Djelovanje protestantskih propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erdхdy (1557-1567) i Juraj IV.
Zrinski. Meрu glavnim podupirateljima reformacije, na tlu Hrvatske,
bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni иovjek, novиano je podupirao tiskanje protestantske knjievnosti na hrvatskom jeziku; ohrabrivao je velmoe iz Kranjske, Љtajerske i Ugarske da daju doprinos.
Vlahoviж je propovijedao u umberku i u okolici Klanjca. Zagrebaиki
229
biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je naklonjen protestantima, kao i
posjednici Ozlja, Zrinski.
REFORMACIJA U MEРIMURJU: Poиetkom 1560. tiskara u Urachu
(blizu Tьbingena) pripadala je velikom varadinskom upanu i kapetanu Hrvatske vojne krajine barunu Ivanu III. Ungnadu. Izdavala je protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U Meрimurju, reformacija je stekla uporište uvelike zahvaljujuжi pokroviteljstvu Juraja IV.
Zrinskog (1549-1603) koji je, navodno, 1570. g. priznao da je protestant.
Zrinski je takoрer bio zaštitnik evangelika (luterana) u Sjeverozapadnoj
Maрarskoj koji su se sukobljavali s katolicima i kalvinistima. Njegova su
vlastelinstva postala skloništima za evangeliиke tiskare. Ivan Manlius
(Jan Mandelc), kojeg je ranije podravao Juraj Dalmatin, tiskao je propovijedi (postile) tadašnjega varadinskog upnika u Varadinu Antuna
Vramca (od 1586. do 1587). Od 1575. do 1580. g. u Ljubljani je tiskao
trideset naslova na иetiri jezika; uvezivao je i izdavao hrvatske protestantske knjige. Manlius je takoрer (do 1605. g) imao tiskare na drugim
posjedima Zrinskih. Poznato je devedeset i pet naslova koje je otisnuo.
Prije njega je mecenstvo Zrinskih dralo najstariju tiskaru u Sjevernoj
Hrvatskoj u Nedelišжu (od 1571-1573) koju 1574. preuzima Rudolf Hoffhalter. On je od 1567. do 1570. g. tiskao knjige za Lutherove i Calvinove
sljedbenike u Rumunskoj. Zbog tri djela, koja je tiskao Hoffhalter, upnik
Nedelišжa Mihalj Buиiж je 1574. g. izopжen iz Katoliиke crkve. Nareиeni
naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam ili kerstjanski navuk i (po prijevodu s
latinskog) Protiv nazoиnosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije.
Hoffhalter je u razdoblju od 1570-1590. otisnuo najmanje pedeset djela.
Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Donjoj Lendavi, kod grofa
Nikole Banffyja, odluиnog protestanta oenjenog za Jurjevu sestru Uršulu.
Kad su 1596. g. uvjeti u Ljubljani postali preteški za protestante, slovenski protestantski propovjednik Janez Znojilšek nalazi zaklon u Hrvatskoj kod Jurja IV. Zrinskog. Ovaj je štitio popriliиan broj takvih »predikatora«.
REFORMACIJA U ISTRI: Reformacija je prodirala u Istru i Hrvatsko
primorje iz Venecije. Vrlo rano su uz luteranstvo pristali biskupi iz Pule
i Kopra. Bivši koparski biskup Petar Pavao Vergerije mlaрi (1489-1565)
nastojao je, nakon odlaska u Njemaиku, proširiti reformaciju meрu
Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije te su ovi našli utoиište u Njemaиkoj. Tamo se tako stalno nastanio i Matija Vlaиiж Ilirik,
neжak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz
Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vlaиic Ilirik dao je snaan osobni
230
peиat europskoj reformaciji.
Neki dre kako se protestantizam proširio i na podruиje splitske nadbiskupije, no to je teško dokazati. Više se osoba sumnjiиilo zbog krivovjerja povezanih s djelatnošжu bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna (Marka Antonija) de Dominisa. On je boravio u Engleskoj i u duhu
kalvinizma napadao Katoliиku crkvu.
TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala
je ureрenje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlovaиka kapetanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca. Oni su od Habsburgovaca dobili zemlju kako bi ratovali na njihovoj strani. Time je taj grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su veж krajem 16.
stoljeжa, u Karlovcu, imali kapelu, groblje i školu.
Iz politiиkih razloga Turci nisu sprjeиavali širenje reformacije na osvojenim podruиjima. Tako su se luteranstvo i kalvinizam uиvrstili meрu
maрarskom manjinom u Podravini i Slavoniji (kamo je protestantizam
došao iz Maрarske). Prva luteranska škola u Hrvatskoj otvorena je 1551.
g. u slavonskim Tordincima.
PROTUREFORMACIJA: Opжenito, protestantizam nije u Hrvatskoj
uspio pridobiti veжi broj ljudi, pa иak ni postati znaиajnijom vjerskom
zajednicom. Razloge treba traiti u djelovanju protureformacije, koju je
na sustavni naиin uz pomoc isusovaca podupirao zagrebaиki nadbiskup
Draškoviж, kao i u odluиnosti Hrvatskoga sabora. On je bio spreman
orujem se suprotstaviti uvoрenju protestantizma u Hrvatsku. Meрu
ostalima, koncil je zakonom iz 1608. g. krivovjercima branio »stalni
boravak« u Hrvatskoj. Sabor je 1567. g. donio prvi protureformacijski
zakon. »Tko istupi iz Katolicke Crkve, ne moe imati u Slavoniji i Hrvatskoj
bilo kakav imetak, niti vršiti javnu slubu«. Toma Erdхdy na saboru u
Pounu 1608. izvukavši maи iz korica izjavio je: »Ovim cu maиem istjerati
tu Luteransku kugu iz naše zemlje, prije жemo se odvojiti od Ugarske,
nego dopustiti, da se ona ukorjeni u našim krajevima. Imamo rijeke
Savu, Dravu i Kupu, pa жemo iz jedne dati piti tim novim gostima«. Kao
rezultat Protestanti su se sklanjali uglavnom u Sjevernu Slavoniju i
Prekomurje, gdje su uivali zaštitu maрarskih i njemaиkih protestantskih
knezova (u podruиjima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana).
Meрutim godine 1609. hrvatski sabor je donio zakljuиak da se u Hrvatskoj i Slavoniji priznaje samo jedna vjera, katoliиka, ta se odluka posebice
odnosila na sjevernu Hrvatsku. Odluka je bila motivirana eljom da se
sprijeиi ugarsko plemstvo, koje je dobrim dijelom slijedilo kalvinistiиki
nauk, da preuzima posjede u tom dijelu Hrvatske. (Wikipedija)
231
Juraj Zrinski mlaрi (V.) odgajan je kao protestant; prikljuиio se 1623.
g. (kada mu je bilo 43 g.) Katoliиkoj crkvi. Pridonio je izgradnji franjevaиkog samostana u Иakovcu, iako je i dalje dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu.
Daljnji иimbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bilo je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata (što je bio modus vivendi protestanata svugdje). Gotovo treжina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Maрarsku. Tek nakon Uredbe o vjerskoj snošljivosti Josipa II. (1781),
protestanti su poиeli graditi crkve, osnivati crkvene opжine i otvarati
škole.
MATIJA VLAИIЖ ILIRIK (1520-1575): Prvenstveno povjesniиar Crkve
i jezikoslovac. Roрen je u istarskom Labinu. U Wittenbergu, gdje je bio
profesor hebrejskog i grиkog jezika, dolazi u blii doticaj s Lu-therom.
Vlaиiж se razvio se u jednu od najznaиajnijih osoba u okviru njemaиke
reformacije; zastupao je, u gotovo fatalistiиkoj formulaciji, Lutherovo
uиenje o milosti. Uvijek borben, nikada nije odstupio od vlastitih naиela
te je иak napao i Melanchtona, koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom
zmijom«. Nakon Lutherove smrti, Vlaиiж se sukobio s nekim protestantskim teolozima koji su tzv. Augsburškim i Leipziškim interimom pristali na ustupke Rimu. 1549. g. kreжe u Magdeburg. Na иelu je idejne
borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke meрu protestantima. U
luteranskom pokretu, u kojem su nastale dvije struje, Vlaиiж je vodio
nepomirljivu frakciju (tzv. flacijaniste), a Philipp Melanchton njihove suparnike (tzv. filipiste). Dok je carski maršal Mauricije Saski opsjedao
Magdeburg, Vlaиiж je pisao i tiskao promidbene spise kojima je dizao
moral u gradu. Uspio ih je иak ubaciti u neprijateljsku vojsku!
U Magdeburgu izdaje monumentalnu povijest crkve Magdeburške centurije (trinaest svezaka). Svaki svezak obuhvaжao je jedno stoljeжe (lat.
centum – sto; odatle naziv djela). U Jeni i Regensburgu napisao je prvi
enciklopedijski i hermeneutiиki Rjeиnik Biblije. Neko vrijeme bio je u vezi
sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563.
putuje u Љtajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se mišlju da u Regens-burgu ili
Celovcu, a moda i u Ljubljani, otvori protestantsku školu u kojoj bi se
predavalo na »ilirskom« jezikom. U protestantizmu Vlaиiж vidi ideju
koja bi mogla vjerski pribliiti sve june Slavene. Njegovu poslanicu P.
P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. g. Neki vjeruju kako
je Vlaиiж autor dvaju manjih polemiиnih spisa na hrvatskom jeziku (иakavskom, ikavskom).
232
PRIMO TRUBAR (1508-1586): Primus Truber postao je vodeжom
osobom reformacije u Sloveniji te, suraрujuжi sa Stjepanom Konzulom, i
u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj širio prema Ljubljani gdje je, nakon sjajnog
dojma koje je ostavio na tamošnje plemstvo, imenovan dekanom
katedrale. Uhiжen je 1547. g., no ubrzo je pomilovan i poslan u izgnanstvo u Transilvaniju. No, uspio je pobjeжi u Nьremberg gdje je boravio
pod zaštitom Veita Dietricha. Nakon što je imenovan propovjednikom
u Rothenburgu ob der Taube, preselio se u Kempten kako bi bio blie
rodnom Kranju. Kako ga je brinuo poloaj slovenskih seljaka, koji su
iskljuиivo razumjeli slovenski, objavljivao je traktate i katekizam na slovenskom jeziku. Osim toga je zajedno s koparskim biskupom Vergerijom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodio Novi zavjet na slovenski jezik. Do 1555. g. njih dvojica dovršili su rad na Evanрelju po Mateju.
Uskoro im se pridruio Hans Ungnad von Sonnegg.
S pomoжi Stjepana Konzula (takoрer u progonstvu) zapoиeli su
prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju su, doduše, naišli na
poteškoжe vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. g. dovršili su prijevode
Novog zavjeta na slovenski i hrvatski, jer namjera bila misijska. Otprilike
u isto vrijeme Trubar je primio poziv kranjskog plemstva da doрe u
Kranj kako bi tamo uspostavio slubenu luteransku denominaciju.
Naalost, nakon što je Kranj potpao pod nadzor austrijskog cara, došlo
je do prekida svakog djelovanja. Trubar je bio izgnan te je 1586. g. umro
kod Tьbingena. Preveo i napisao trideset knjiga. Najznaиajnije djelo mu
je prijevod Novog zavjeta. Pisao je slovensku protestantsku poeziju. Boraveжi kao protestantski upravitelj u Ljubljani, bavio se i organiziranjem
školstva. U vjerskoj i društvenoj ideologiji nije se strogo pridravao
luteranstva, nego je traio praktiиna rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku.
Antun DALMATIN (u. 1579. u Ljubljani): Kao istarski sveжenik pristao je uz reformaciju. Od 1560. suraрivao je sa Stjepanom Konzulom
(isprva u Ljubljani a potom u Ungnadovoj tiskari u Urachu) na prevoрenju, ureрivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, жiriliиnoga i latinskog izdanja Biblije, kao i drugih crkvenih knjiga. Prvi Novi Zavjet na
hrvatskom je tiskano 1561. i 1563.
Juraj Dalmatin (1547-1589) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. Suraрivao je s Trubarom. Najvanije mu je djelo slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. g.
233
Stjepan KONZUL (1521-1568) je bio reformatorski pisac i prevoditelj;
suradnik Primoa Trubara. Djelovao je i meрu gradišжanskim Hrvatima.
CALVIN I KALVINIZAM
Reformirane crkve su se širile na raиun luterana. »Reformiran« je
zapravo isprva znaиilo »reformirani luteran«. Upravo je kalvinizam postao prevladavajuжim oblikom protestantizma u veжini zemalja; iznimke
su bile Njemaиka i Skandinavija koje su dale prednost luteranstvu. Protestantizam je zapravo najviše prodro u one zemlje koje su mu se suprotstavljale silom, odnosno tamo gdje je vjerski prevrat zapravo bio i
politiиki prevrat (u Francuskoj, Nizozemskoj i Љkotskoj). Љto se drava
više protivila, bila je veжa vjerojatnost da жe protestantizam poprimiti
obiljeja kalvinizma. Kalvinizam je, naime, uspostavio autoritet sveжeniиke slube koja se nije morala pokoriti dravnim vlastima.
Reformirana, ili kalvinistiиka, doktrina bila je obiljeena ponešto izmijenjenim odvajanjem Crkve i drave. Prvi reformatori su drali kako
je nadzor drave nad Crkvom jedina protutea moguжem posezanju papinstva. Kalvinistiиki teolozi su s vremenom ponudili još jedno rješenje
problema. Calvin, i drugi enevski propovjednici, traili su neovisnost
Crkve u vjerskim stvarima kao i pravo prigovora (s vjerskog aspekta)
postupcima drave i moralnom ivotu grada. Crkva, ustvari, nije smjela
imati vlast nad graрanskim poslovima.
Calvin je dao sljedeжe preporuke:
1) Crkvu moraju иiniti svi puиani neke zemlje.
2) Graрanska vlada mora štititi Crkvu. Drava podupire ustav Crkve.
3) Crkva mora imati slobodu u odabiru vlastitog vodstva.
Calvin, i drugi reformirani teolozi, prvi su došli na zamisao o ugovoru
izmeрu naroda i vladara kao temelja vlade. Ukoliko vladar prekrši ugovor o vladanju, prema ustavu kojeg je sastavio puk, isti mu se ima pravo
suprotstaviti. Na osnovi ove teorije prezbiterijanci u Љkotskoj, Francuskoj i Engleskoj, napadali su boanska prava kraljeva. Za vrijeme Luthera
vjera vladara odreрivala je vjeru drave. John Knox je otišao korak dalje
tvrdeжi kako narod, bez obzira na volju vladara, ima pravo birati vlastitu
vjeru. Prema Knoxu, protestanti istinske vjere imali su pravo pruiti
otpor katoliиkom vladaru koji ih pokušava sprijeиiti. Calvin se nije slagao
s Knoxom savjetujuжi strpljivo podnošenje progonstava. Neki su, poput
Johna Lockea, odvojili isti koncept od vjerskog konteksta uиinivši iz
njega temelje britanske i ameriиke politiиke teorije.
234
HULDRYCH ZWINGLI (1484-1531): Ullrich Zwingli odrastao je u
materijalnoj udobnosti kakvu Luther nije imao. Obrazovao se u prijestolnici humanizma Baselu, te u Beиu. Prouиavao je staru pobonost Tome
Akvinskog, a našao se i pod jakim utjecajem Erazma. Godine 1505. postao
je sveжenik u Glarusu, no bio je postupno sve kritiиniji prema hodoиašжima
i prodaji indulgencija. Hodoиašжa su se иinila kao pokora za vlastite
grijehe i postizanje zasluga pred Bogom. Takoрer je kritizirao trgovinu
švicarskim plaжenicima koji su ratovali u stranim vojskama. Kada je zapoиeo propovijedati u Zьrichu, mnogi su nagrnuli kako bi ga иuli. Iako
ga je i papa podupirao, uskoro je Zwingli prekoraиio granicu Katoliиka
crkva koju nije mogla podnijeti. Tijekom reformacije, koja je trajala od
1522. do 1525. g., utjecajni graрani su potpali pod utjecaj novih doktrina.
Kako gradsko vijeжe u Zьrichu nije htjelo priznati autoritet biskupa
Konstance, zapoиelo je s primjenom reformi (dopuštanje sveжeniиkih
brakova, uklanjanje slika i relikvija, raspuštanje samostana, i usmjeravanje
darova (koje su dobivali) u obrazovanje, pojednostavljeno bogosluje
umjesto mise, promidbena kampanja za podizanje javnog morala).
Uskoro su i drugi kantoni (Berne, St. Gallen, Basel, Mьhlhausen i Schaffhausen) prihvatili novu vjeru no katolici su, u savezu s Austrijom, organizirali otpor. Prijetio je graрanski rat, ali je došlo do dogovora; protestanti su mogli slobodno djelovati u katoliиkim kantonima. No, katolici su ubrzo prekršili zadanu rijeи, a nakon neuspješne prehranbene
blokade organizirane od Zьricha, napali su isti grad s vojskom od 8 000
naoruanih ljudi. Zwingli je sakupio 2 700 vojnika, no to nije bilo dovoljno. Katolici su pobijedili, a Zwingli (zajedno s 24 drugim pastorima)
je 1531. g. poginuo u bitci kod Kappela. Neki katoliиki vojnici su ga našli
kako lei ranjen pod kruškom te su ga ubili kad se nije elio se moliti
Djevici Mariji , kao što su zahtijevali od njega. Njegovi posmrtni ostatci
su spaljeni, a pepeo razasut.
Zahvaljujuжi drugoj katoliиkoj pobjedi u bitci kod Gubela, katolici su
bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te usprijeиi-vali
daljnjeg proširenja reformacije do drugih kantona u Љvicarskoj.
Zwingli je bio najradikalniji reformator. S ostalima se sporio oko dvije
stvari: Gospodnje veиere i krštenja. Buduжi da je osjeжao manje poštivanja
prema veж dostignutom napretku, nije se plašio zapoиeti daleko radikalnije reforme. Dok je Luther nastojao zadrati sve što nije bilo protivno Pismu, Zwingli je odbacivao ono što se u istome nije nalazilo. Osim
toga Zwingli je, prije obraжenja, bio pod utjecajem humanizma vjerujuжi
kako nikakva doktrina ne moe stajati u suprotnosti s razumom. Buduжi
da je umro rano, Zwingli nije stigao razviti mnoge zamisli. Iako ga se
235
moe drati utemeljiteljem reformiranog protestantizma, teologiju tog
pokreta proširio je Calvin. Shodno tome, reformirana teologija je nazvana
kalvinizam a ne cvinglizam. Zwingli nije bio jedini reformator u njemaиkoj Љvicarskoj: Ekolampadije je djelovao u Baselu, a Bethhold Haller u
Bernu.
Gospodnja veиera: Humanizam je takoрer utjecao na Zwinglijev stav
prema Gospodnjoj veиeri. Luther je, primjerice, odbacivao transsupstancijaciju, no vjerovao je u Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost. Prema
njemu, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Bojim
иinom, ne sveжenikovim. Calvin je nauиavao Kristovu »duhovnu i stvarnu prisutnost« u kojoj Krist dolazi vjernicima. Zwingli je, u poиetku,
shvaжao Gospodnju veиeru kao spomen, sveиanu objavu i provjeru.
Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog elemenata
Gospodnje veиere, veж stoga što se Boji narod sakupio jer je poslušan
Njegovoj zapovijedi. Izraz »to je moje tijelo dano za vas«, Zwingli je
tumaиio kao: »to je simbol tijela dвn za vas«; Drugim rijeиima, Gospodnja veиera je sjeжanje na Gospodinovu smrt i, istovremeno zahvaljivanje
za nju. Ona nije (prvenstveno) sredstvo milosti. Doktrina Gospodnje
veиeri je postala glavnim kamenom spoticanja razliиitih denominacija
ukljuиenih u reformaciju. Luther иak je rekao da Zwingli nije kršжanin
zbog njegova nauka o samo simboliиnoj Kristovoj (tjelesnoj) prisutnosti
u priиesti. Godine 1549. švicarske reformirane crkve su usvojile Calvinovo gledište u иemu su ih, kasnije, slijedile i neke druge europske reformirane crkve.
Marburški razgovori: Pokušaj da se postigne suglasnost razliиitih
reformacijskih struja doivio je vrhunac tzv. Marburškim kolokvijem
(1529). Na njemu su se okupili Luther, Zwingli, Melanchton, Bucer, Ekolampadije i drugi. Uspjeli su se u mnogo иemu sloiti, no ne i na pitanju
Gospodnje veиere. Nizozemske crkve, neki gradovi Porajnja, kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija eljeli su se okrenuli Zьrichu.
Krštenje: Zwingli je sumnjao u ispravnost krštavanja djece. No, našao
se pod pritiskom svjetovnih voрa koji su njegovo razmišljanje drali
previše radikalnim (iako su bili vrlo otvoreni reformaciji). Zwingli nije
htio popustiti ekstremistima (anabaptistima) koji su eljeli dragovoljnu
crkvu predanih kršжana. Branio je krštavanje djece na temelju teologije
zavjeta, no nije vjerovao da se krštenjem, djeteta ili odrasle osobe, dobiva
novo roрenje ili oproštenje grijeha. Krštenje je za njega bilo vanjski znak
vjere.
Anabaptisti: Neki Zwinglijevi sljedbenici (Grebel, Manz i drugi) drali
su kako nije otišao dovoljno daleko. Kasnije se iz takvih skupina razvio
236
anabaptistiиki pokret. Kako nisu eljeli prihvatiti Zwinglijev stav o krštavanju djece, ponovno su krstili odrasle osobe (odatle im potjeиe ime –
anabaptisti). Uskoro su bili prognani iz Zьricha od gradskih otaca koji
su presudili smrt utopljenjem svakomu tko nije prihvaжao krstiti svoju
bebu u roku od 21 dana ili je pokušavao krstiti odrasle. Anabaptisti su
se, pod vodstvom Grebela koji nije htio krstiti svoju bebu, povukli do
Zollikona, ali pokret se skoro raspustio. Preivio je van Љvicarske.
Zahvaljujuжi njegovom nasljedniku Heinrichu Bullingeru (1504-1575),
reformirani kantoni su prihvatili revidiranu verziju Bucerovog vjeroispovijeda (Confessio helvetica prior, 1536) koja je kasnija postala poznata kao
(Druga) Љvicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica posterior, 1566).
Potpisali su je Knox i drugi škotski pastori, crkve na jugu Rheinlanda (tj.
Donje Falaиke), kao i reformirane kongregacije u Poljskoj i Maрarskoj.
Bullinger je takoрer napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala
standardni udbenik anglikanskog klera. Njegov glavni doprinos je bio
ideja savezne teologije.
JEAN CALVIN (1509-1564) je roрen u Noyonu (francuskoj pokrajini
Pikardiji). Otac pravnik je sina vrlo rano odredio za Crkvu. U Parizu je
Calvin studirao filozofiju i teologiju, no njegov ga je otac, nakon neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sveжenika. Otišao je
stoga studirati pravo u Orlйans i Bourges. Tek se zatim vratio u Pariz
gdje je diplomirao u isto vrijeme kada i Ignatius Loyola i Francis Xavier.
Za vrijeme boravka u Parizu došao je pod utjecaj njemaиkih reformatora,
te se obratio. Otvoreno je stao na stranu pariških protestanata (luterana).
Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop izabran za rektora pariškog sveuиilišta, Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U njemu
je traio reformu Katoliиke crkve. Francuski kralj Franjo I. je potom
izdao nalog da ih se zatvori kao krivovjerce. Ovaj dogaрaj poklopio se
tzv. »skandalom s plakatima« – promidbenom kampanjom kojom se
misa osuрivala kao papinsko praznovjerje.
Cop je pobjegao u Basel, dok je Calvin, prerušen kao vinogradar,
našao je sklonište u Angoulême. Godine 1534. je pobjegao u Basel, gdje
je boravio malo više od godinu dana. Godine 1535. uputio je francuskom
kralju Franji I. pismo u kojem ga je oštro kritizirao zbog vjerske neslobode unutar kraljevstva. Godine 1536. tamo je tiskao prvo izdanje
svoga znamenitog latinskog djela Institutio religionis Christianae (Ustanova kršжanske vjere), kao apologija protestantizma upuжena francuskom
kralju. Ovaj sjajan priruиnik kršжanskih doktrina bio je namijenjen иitanju
237
(poput malog rjeиnika) paralelno s Calvinovim komentarima o Svetom
Pismu. Calvin preko noжi postaje voрom reformatorskog pokreta. Djelo
koje ga je proslavio više puta je proširivao (prije no što ga je preveo na
francuski).
Iz Basela je otišao u Ferraru u kojoj je klijalo sjeme talijanskog reformatorskog pokreta, a gdje Renata (Renйe de France, šogorica Franja I. i
vojvotkinja Ferrare) je nudila sklonište progonjenim francuskim protestantima (meрu kojima je bio Marot). Nakon kratkog povratka u Pariz,
otišao je u Strasbourg 1536. g. Tamo je kanio voditi miran ivot uиenjaka.
No, sve se promijenilo kada je na putu prema odredištu sluиajno skrenuo
u enevu (zbog francusko-španjolskog rata). Tamo je susreo protestantskog reformatora Guillaumea Farela (1489-1565), koji je bio agent
uvoрenja reformacije u Bernu. Ovaj ga je nagovorio da ostane i pomogne
mu dovršiti pretvaranje eneve u rastuжu protestantsku zajednicu. Farel
je poиeo svoj rad prije 4 godine, kad je eneva odbacila i papu i katoliиkog Savojskog kneza. eneva je eljela drati svoju neovisnost od
ovog kneza. Meрutim eneva je bila protestanski samo po imenu: joj
trebala je i moralna reformacija: za to Farel je pozvao Calvina. I Calvin i
Farel su bili snani govornici. Uskoro su tisuжe dolazile kako bi ih иule.
Calvin je slušateljima nastojao nametnuti strogu kršжansku disciplinu.
To su mu zamjerili »raspuštenjaci« (pobunjeniиka stranka) koji su potom
pridobili gradsko vijeжe na svoju stranu. I Calvin i Farel su bili izgnani.
Farel je otišao za Neuchвtel dok se Calvin vratio u Strasbourg. Na poziv
Martina Bucera, bivšega dominikanca koji je postao luteran-skim propovjednikom, Calvin je od 1538. do 1541. g. ivio u Strasbourgu. Postao
je pastorom u tamošnjoj zajednici francuskih izbjeglica. Godine 1540.
oenio se s Idelette de Bure, udovicom anabaptiste kojeg je preobratio.
Revno je uиio i prouиavao, te je napisao reformiranu litu-rgiju, sastavio
knjigu Psalama za pjevanje, pisao komentare na pojedine knjige iz Svetog
Pisma, objavio novo izdanje knjige Institucija. Kao gradski zastupnik
sudjelovao je na kolokvijima u Wormsu (1540) i Regensburgu (1541).
Sazvao ih je car Karlo V. nastojeжi postiжi ujedinjenje kršжanskih crkava.
Calvin je vjerovao u uspjeh pregovora. U meрuvremenu su se nastavili
nemiri u enevi. Naposljetku su pobjedu odnijele Calvinove pristalice.
Pozvali su ga da se vrati, što je on 1541. g. uиinio. Predano se latio posla
na pretvaranju grada od trinaest tisuжa stanovnika u reformiranu crkvu
i discipliniranu zajednicu.
Sastavio je tzv. »crkveno ureрenje« (Ordonnances ecclйsiastiques) koje
je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vijeжe. U biti ovo je tvrdilo da
drava nema jurisdikcije u crkvi, za razliku od luteranstva. Prema no-
238
vom zakonu trebalo je postaviti иetiri crkvene slube: pastore, uиitelje,
starješine i рakone. Pastori su se morali sastati jedanput tjedno kako bi
prouиavali Sveto Pismo. Birala ih je crkva a ne drava. Zauzvrat su oni
birali uиitelje. Starješine su bili slubenici zadueni za disciplinu; nadzirali su moral zajednice. Svakog su иetvrtka davali pastorima izvješжe o
sluиajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. Uredovno tijelo рakona,
i starješina, nazvano je konzistorijem (le consistoire). Ono je takoрer upravljalo crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbijao pokajati mogao je biti
izopжen, o иemu bi bili izviješteni рakoni. Ipak, gradsko vijeжe nije bilo
odveж sretno novim ureрenjem, te je bilo u sukobu s Calvinom. Zakonici,
koji su regulirali ponašanje pojedinaca, pojavljivali su se i ranije (u pojedinim srednjovjekovnim gradovima), no u enevi su dovedeni do krajnosti. Ljudi su se mogli naжi pred sudom zbog, primjerice, smijanja za
vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja,
ili odlazaka kod gatara. Ipak Calvin je istrijebio prostituciju.
Izmislio je koncept kavane kao rješenja za problem alkohola. Dvojica,
koja su se s njim sukobila, su smaknuta; borbeni libertinac Jacques Gruet
i krivovjerac Miguel Servet (spaljen jer je nijekao Trojstvo). Godine 1559.
Calvin je osnovao enevsku akademiju (koje je kasnije postala enevsko
sveuиilište), a Theodor Beza je bio njezin prvi ravnatelj. Na njoj su
poduиavani pas-tori. Mnogi meрu njima potajno bi se vratili u Francusku
ili na neka nova misijska podruиja (poput Johna Knoxa). Engleske i
škotske izbjeglice u enevi prevele su, pod Calvinovim vodstvom, tzv.
enevsku Bibliju.
Calvinova postignuжa:
1) Bio je »graditelj«. Završio je naime graрevinu kojoj je Luther postavio temelje. Pripadnik je drugog naraštaja te se usredotoиio na crkveni
red, odnos izmeрu drave i Crkve i osobnu pobonost.
2) Cjelokupnu Boju nakanu vidio je na posve jedinstven naиin. Kao
teolog, bio je bez premca, no imao je i svoje slabosti: kritiиan stav prema
povijesnosti Biblije te odbacivanje milenijalizam kao (idovsko) izmišljotina. Njegova opsjednutost logikom ponekad ga je dovodila do nebiblijskih krajnosti (npr. dvostruko predodreрenje i ograniиeno izmjerenje).
Calvin je tvrdio kako neizmjerna vrijednost izmirenja ne lei u Kristovoj
boanskoj osobi veж u vrijednosti koju je Otac odluиio pridodati izmirenju. Calvin je ovo rekao vjerojatno kako bi podupirao svoju doktrinu o ogranicenom izmirenju, ali moe voditi do krivovjerja, jer indirektno baca sumnju na Kristovo boanstvo.
3) Bio je u središtu misijskog pokreta koji je zahvatio velike dijelove
239
Europe.
4) Razlikovao se od Luthera u nekim vanim toиkama: Gospodnja
ve-иera, kanon Pisma, doktrina crkve, kristologija te sakramenti. Ako
je Luther naglašavao иudo opraštanja, Calvin je naglašavao иudo boanskog izbora.
5) Jedna od novosti, koje je uveo, bilo je pretvaranje doktrine izabranja u bogoštovnu stvarnost. Kršжaninu je sigurnost njegova izabranja
za vjeиni ivot najdublji izvor pouzdanja, neustrašivosti, poniznosti i
moralne snage.
6) Calvin je bio prije svega иovjek intelekta, иovjek doktrine. Uvijek
je bio ozbiljan, a nije imao Lutherove vitalnosti, topline, velikodušnosti,
ali i grubosti. Njegov široki utjecaj poиiva na jasnoжi njegova teološkog
sustava i biblijskog izlaganja. Naalost njegovi nasljednici nisu uvijek
drali ravnoteu njegove teologije.
7) Za vrijeme Calvina izdan je enevski psaltir, koji je saeo djela
Clйmenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Teodora Beze: navedeni su bili
izvanredni pjesnici i glazbenici.
REFORMIRANA TEOLOGIJA
Иesto se misli kako je reformacija tek jedan u nizu raskola izazvanih
pobunom protiv zlouporaba unutar srednjovjekovne crkve. No, to je
vrlo površan zakljuиak jer reformacija, prije svega, predstavlja povratak
Bibliji i odbacivanje skolasticizma, tj. ponovno iskazivanje doktrine koja
je utemeljena iskljuиivo na Bibliji. U nekim aspektima radi se o pribliavanju pravoslavnom stavu. Reformacijska teologija razlikuje se od katoliиke u sljedeжim aspektima:
1) Bit Boga, o kojoj su dugo raspravljali platonovci i aristotelovci,
reformatorima je od drugorazrednog znaиaja. Tvrde da Bog u Bibliji
rijetko govori o vlastitoj biti jer eli usredotoиiti našu pozornost i slavljenje na Sebe, i to na naиin kako nam je otkriveno u povijesti spasenja.
Ovakvo je gledište, doduše, blisko misticizmu, no reformatori nisu eljeli
nagaрati o neиemu što nije otkriveno u Bibliji. Osim toga odbijali su
propovijedati transcendentnu uniju i spoznaju Boga kroz ekstatiиna iskustva.
2) Osobe trojstva su meрusobno jednake u svakome pogledu. To nije
zbog toga što im je zajedniиka nekakva neosobna bit, veж zbog meрusobnog zajedništva i nerazdvojivosti (priroрenosti). Ovakvo je mišljenje
vrlo rano izrekao Atanazije, a isto su nauиavali i kapadocijski oci. S druge
240
strane Katoliиka je crkva, u srednjem vijeku, ovo pitanje vidjela drugaиije
vjerujuжi kako je Otac izvor boanskoga, i to na naиin koji nije svojstven
drugim dvjema osobama. Sveti Duh je veza izmeрu Oca i Sina. No, time
se zapravo dovodi u pitanje njegova opstojnost kao osobe. Calvin se
protivio Servetu kao sabelijanacu i arijevacu.
3) Spoznaja jedne podrazumijeva istovremenu spoznaju drugih dviju
Osoba. One se ne mogu objasniti kao tri uloge boanskoga (kako vjeruju
sabelijanci). Svaka osoba ukljuиena je u sve razine boanskoga djelovanja. Iako posjeduju odreрeno podruиje djelovanja, nijednu ne moemo
opisati iskljuиivo u smislu njezinog djelovanja. Reformatori su uporno
tvrdili kako je cjelina Trojstva (a ne svaka od Osoba zasebno), Stvoritelj,
Otkupitelj i Posvetitelj. Ocu, Sinu i Duhu Svetome pridavali su posebnu
funkciju u svakom velikom Bojem djelu. Calvin je tako ustvrdio: »Ocu
je pripisan poиetak djelovanja, vrelo i izvor stvari; Sinu mudrost tj. primjena Oиeva plana, savjet i red u djelovanju, a Duhu Svetomu energija i
djelotvornost djelovanja. Duh Sveti ostvaruje u našim ivotima djelovanje
drugih dviju osoba. Veze izmeрu njih su dragovoljne naravi jer nijedna
osoba ne moe zahtijevati vlast kako bi nametnula svoju volju ostalima.
No, takva sloboda nikada ne moe završiti u proturjeиju ili neredu jer je
u Bogu samo jedna volja, voрena njegovom savršenom ljubavlju.«
4) Sliku Boju, na koju je stvoren иovjek, ne moe se tumaиiti kao
iskljuиivu sliku Trojstva (Augustin), odnosno kao sliku Krista (Grиki
oci). Calvin, ipak, nije mogao dati zadovoljavajuжe objašnjenje u svezi s
pravim znaиenjem ove tvrdnje. On je drao da »slika« predstavlja sveukupnost onoga što иovjeka иini drugaиijim od ivotinje tj. obnovu punog
odnosa s Bogom koji je prekinut иovjekovim padom u grijeh. »Slika«
predstavlja sposobnost posjedovanja zajedništva s Bogom. Postali smo
sudionici boanske naravi pomoжu koje sudjelujemo s Bogom u dispoziciji
njegove volje. Bit posveжenja je suradnja, odnosno dopuštanje Duhu
Svetome da utjeиe na našu volju.
5) Boanske Osobe dijele, s izabranim ljudima, vlastite jasne i zasebne
osobine koje ih иine Osobama. U Bogu postoji apsolutna zasebnost osoba,
koja se ne moe iskljuиivo definirati u smislu njihovih meрusobnih odnosa, jer se isti temelje na meрusobnom poštivanju i ljubavi a ne na
determinizmu.
REFORMACIJA U MAРARSKOJ
U vrijeme reformacije Maрarska je obuhvaжala znatno veжe podruиje
241
no što je to danas sluиaj. U njezinom su sastavu do 1920. g., kada gubi
dvije treжine svog ozemlja, bile Slovaиka, Transilvanija, Gradišжe (koje
je danas dio Austrije), te dijelovi Ukrajine. Nakon 1437. g. husitske ideje
su prodrle iz Иeške u Transilvaniju (Erdely). Tamo su 1514. g. izazvale
veliku seosku bunu pod vodstvom Gyцrgyja Dуzse. Anuvinski kralj
igmund Luksemburgovac progonio je husite. Kako se bliio svršetak
njegove vladavine Turci su, nakon pobjede nad kriarima u bitci kod
Nicopolisa, stigli pred june granice (Transilvaniju). Zbog nadolazeжe
prijetnje Jan Hunyadi je postao regentom Transilvanije. Uspio je zaustaviti, 1456. g., kod Beograda turski prodor. Nakon 1520. g. luteranska reformacija se širila na Maрarsku gdje je isprva zahvatila germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Maрarski vladari, koji su se
tome opirali, uredbom iz 1523. g. zaprijetili su luteranima odrubljivanjem
glave, a od 1525. g. i spaljivanjem (na lomaиi). No, Turci su 1526. g., u
bitci kod Mohaиa, nanijeli poraz maрarskim snagama i tako promijenili
tijek reformacije. Napredovali su prema Budimu kojeg su do temelja
spalili. Zatim su se povukli (tek su se иetrdeset godina kasnije vratili).
Naime, nakon smrti Zapolja I. turske snage su napredovale prema
zauzimanju cijele Maрarske (osim habsburških enklava na sjeveru i
sjeveroistoku – Moson, Gyхr, Sopron, Zala i Vas). U novim politiиkim
uvjetima kalvinistiиki reformatori su stekli samostalnost; buduжi da su
se nalazili pod turskom okupacijom, odsjeиeni su od luterana na sjeveru
i zapadu.
Tijekom иetiri desetljeжa istoиnom Maрarskom je vladao, uz tursku
potporu, Ivan Zapolja I.; zapadnim dijelom je upravljao Ferdinand. Ivan
Sigismund, sin Zapolja I., bio je vladar Transilvanije u kojoj se stoljeжe i
pol vodio gerilski rat protiv Turaka. U istom razdoblju u Transilvaniji
se sagradio veliki broj tvrрava, a ugled su stekli poznati pojedinci poput
Ištvana Dobe. Na sjeverozapadu, pak, drava je zaposjela katoliиke posjede. eljela je izgraditi obranu od turskog prodora (o иemu svjedoиe i
danas vidljivi tragovi lanca porušenih tvrрava). Iako je do 17. stoljeжa
protureformacija postupno vratila izgubljena katoliиka podruиja, koja
su u Sjeverozapadnoj Maрarskoj potpala pod protestantski utjecaj, bila
je nemoжna u ostatku zemlje kojeg su zaposjeli Turci. Tek sa svršetkom
17. stoljeжa, i postupnim potiskivanjem Turaka iz Maрarske, Katoliиka
crkva je zapoиela oštro napadati najveжu vjersku skupinu – kalviniste.
Takva politika je obiljeila, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. g. U
Bratislavi 1673. g. sud je donio uredbu prema kojoj su se luterani i kalvinisti morali preobratiti na katoliиku vjeru. One koji su to odbili иekala
242
je tamnica odnosno, u krajnjem sluиaju, vješala.
Upravo se Reformiranu vjeru poиelo poistovjeжivati s maрarskim
nacionalizmom i jezikom. Pod Habsburgovcima je turska vladavina zamijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik; Maрarska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek bila
zaštiжena od katoliиke protureformacije. Zbog prisutnosti Turaka ili
samostalnosti, koju su uivali tamošnji maрarski vladari, ostala je
središtem maрarskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rбkoczi poveo
pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jamиila
jednakost rimokatolika, luterana, reformiranih i unitarijanaca. Reformacija
je imala izrazito pozitivan uиinak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje.
Maрarski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda Biblije
i zbirki duhovnih pjesama. Meрu prevoditeljima su se isticali maрarski
studenti u inozemstvu. Reformator Gбl Husбr je, u debrecenskoj tiskari
do 1600. g., objavio 127 knjiga na maрarskom i 21 knjigu na latinskom
jeziku.
Reformirana crkva je, kao иimbenik napretka, postigla mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Sбrospбtaku, Pбpi i
drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez
velike volje za uиenjem ubrzo napuštali studij. Mnogi su studirali u inozemstvu.
MAРARSKI REFORMATORI
Isprva su nositelji reformacije u Maрarskoj bili luterani. Studirali su
u tadašnjem središtu humanistiиke misli – Krakovu, odnosno kasnije u
Wittenbergu kod Luthera; bili su to Mihбly Sztбrai (Mihael Starin) (15001578) koji je djelovao na podruиju Miskolca, Istvбn Szegedi Kis (15051572) i Mбtyбs Dйvai Birу (1500-1548) koji je djelovao na podruиju Košica
(Kassa).
O Dйvaju se kasnije иesto govorilo kao o maрarskom Lutheru. On je
u Krakovu napisao prvi maрarski pravopis, a 1531. g. objavio je reformirani maрarski katekizam. Nakon povratka u domovinu, 1531. g., zapoиeo je djelatno širiti evanрelje zbog иega je nekoliko puta završio u
zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolje I., kao i Ferdinanda). Bio je u
tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Maрarskoj da je brzo na sebe navukao
gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku otet je i odveden na ispitivanje u Beи, no uspio je pobjeжi. Nakon povratka u Maрarsku stekao je
zaštitu moжnoga plemiжa. Na njegovoj je zemlji u Sбrvбru Jбnos Sylvester
(umro 1560) ustanovio uspješnu protestantsku školu. Sylvester, koji je
243
studirao u Wittenbergu, preveo je Novi zavjet na maрarski jezik. Zajedno
s Dйvajem, s kojim je zajedniиki objavio vjersku literaturu i nekoliko
gramatika maрarskog jezika, postao je ocem maрarske knjievnosti.
Drugi val reformacije zahvatio je Reformiranu crkvu. Meрu reformatori su Pйter Mйliusz Juhбsz, koji je postao prvim reformiranim biskupom (1567) u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na enevu.
Drugi poznati reformator bio je Gбspбr Kбroly. Njegov je prijevod
Biblije na maрarski jezik iz 1590. g. postao klasiиnim djelom maрarske
knjievnosti. Albert Szenci Molnбr (1577-1633) jedini je od trojice reformatora koji je neko vrijeme proveo u enevi. Tamo su ga dojmili francuski psalmi koje preveo na maрarski jezik. Prvi je maрarski pisac crkvenih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Maрarskoj), glavni je
reformator bio Hontйr u Kolozsvбru (Cluju). Luteranska je crkva bila
povezana s višim društvenim slojevima, dok je Reformirana crkva djelovala meрu siromasima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom
postignutim 1567. g. na Prvom reformiranom koncilu.
Protureformacija zapoиinje 1561. g.; biskup Olah iz Esztergoma (u
Sjeverozapadnoj Maрarskoj) zatraio je pomoж od isusovaca kako bi
suzbio širenje protestantizma. Oni se odazivaju no, iako drugdje imaju
uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podruиjima osnivaju
tiskare kako bi osujetili širenje protestantske literature. Slovaиki katolici
takoрer kreжu u napad. Koristeжi vojna sredstva uspješno vraжaju izgubljena podruиja, no meрu protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo.
Bocskai die bunu koja završava Beиkim ugovorom iz 1606. g. Njime se
poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata.
Naalost ustanovljava se takoрer naиelo prema kojem se s promjenom
vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici još jedanput, u odreрenoj mjeri, dobivaju prigodu za širenje vlastita utjecaja. Iznimka je Transilvanija gdje ista mjera ostaje bez uиinka.
Za vladavine Marije Tereze protureformacija je nastavila nesmanjenom jaиinom, te su isusovci nastojali Maрarsku pretvoriti u »Marijino
kraljevstvo«. Istovremeno se provodi germanizacija. Središta reformiranog obrazovanja izloena su jakim napadima buduжi da daju prednost
uporabi maрarskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u inozemstvu, a Biblija se krijumиari iz Nizozemske.
Tek s 1781. g. poиinje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip II.
donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika.
Ponovno dopušta izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stoljeжa, kao ishod maрarske revolucije protiv Austrije, okolnosti se znatno
mijenjaju. Donosi se naredba o diskriminaciji nekatolika, koja se kasnije
244
opoziva zbog vanjskih pritisaka.
REFORMACIJA U FRANCUSKOJ
Reforme su tekle istovremeno s renesansom, no bile su ograniиene
na seoske plemenitaše i bogate trgovce. Seljaci su ostali katolicima, osim
ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Veж od
godine 1512 se sastajao krug humanista i reformista (npr. Jacques Lefèvre
D’Etaples – francuski Erazmo – i Guillaume Farel) pod vodstvom nadbiskupa Meauxa. Kada je luteransko uиenje poиelo prodirati u Francusku,
na prijestolju se nalazio suvremenik Henrika VIII. Franjo I. koji je bio
naklonjen luteranima, ali pod pritiskom crkve i katoliиkog plemstva godine 1516. potpisao je konkordat s papom. Kako se luteransko uиenje
širilo, kralj je zauzimao sve oštriji stav. Okolnosti su se pogoršale nakon
skandala s plakatima 1534. g. Protestanti su sporne plakate postavili иak
na vrata kraljeve spavaжe sobe. Brzo je poиelo spaljivanje krivovjeraca.
Trideset i pet luterana je odmah spaljeno, te su mnogi napustili Francusku. U Provansu je masakrirano 4 000 valdenza. Dolazi do meрunarodnih protesta. Petnaest иlanova iz biblijskog kruga u Meauxa su spaljeni.
Do 1545. g. tisuжe su ubijene ili poslane na galije; dvadeset i dva grada i
sela su razorena. Neki protestanti su se sklonili u Nйrac, u Navarreu,
gdje je kraljeva sestra, Marguerite d’Angoulême, kraljevala.
Calvin je djelovao iz eneve odakle je u Francusku slao misionare.
Oni su bili prikriveni sveжenici poduиavani na njegovu seminaru. Sa
sobom su imali francuski prijevod Biblije (koji je izdao Olivйtan) i Psalme
(u prijevodu Marota). Henrik II. i Franjo II. (koji je oenio škotsku kraljicu
Mariju) nastavili su politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX.
(1560-1574) vladala je, zapravo, njegova majka Katarina Medici. No, nakon 1570. Karlo IX. je, u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog
admirala Gasparda de Colignyja za glavnog savjetnika. Od 1560. g. »luterani« su postali poznati kao hugenoti (prema iskrivljenoj njemaиkoj
rijeиi Eidgenossen (zavjetnici), kojom su katolici oslovljavali švicarske kalviniste). Godine 1561. postali su dovoljno jaki te su poиeli javno djelovati. Hugenotske crkve sastojala su se od konzistorija (crkvenog vijeжa
od pastora i laiиkih starješina), pokrajinskog i nacionalnog koncila. Prvi
nacionalni koncil (odran u Parizu 1559.g.). izdao je Galikansku konfesiju,
koju je napisao Calvin u enevi. Glavna podruиja utjecaja protestantizma
bila su Provansa (gdje su bili zdrueni s valdenzima), Normandija (tamo
je djelovao Coligny), Navarra (burbonski kralj i samilosna kraljica; oboje
neprijatelji Katarine Medici), Orlйanais i Dauphinй.
245
Dvije su stvari smetale katolike: preuzimanje njihovih crkava te navodna urota protiv krune (La conspiration d’Amboise iz 1560). Meрu protestantima bilo je dosta rasprave oko odluke smiju li uzeti oruje u ruke
kako bi se obranili. Calvin i Beza isprva na to nisu htjeli pristati, no naposljetku su popustili. Godine 1561. Katarina Medici je sazvala »kolokvije u Poissyju« pokušavajuжi usuglasiti suprotstavljene strane. Do
slubenog dogovora nije došlo, no hugenoti su vratili crkve koje su
preuzeli. Njima je pak, izvan gradova, dopušteno podizanje vlastitih
graрevina za javna bogosluenja dok su u gradovima imali pravo sastajati
se u vlastitim domovima.
Vjerski (hugenotski) ratovi koji su buknuli 1562. g. nakon pokolja
protestanata u Vassyju (75 od 2 000 je ubijeno) trajali su do 1598. g. Za
primirja, 1570. g., potpisan je mir iz Saint-Germaina koji je protestantima
zajamиio mjesta bogosluja, kao i nadzor nad иetiri grada koja su drali
u rukama (Cognac, La Charitй – bivši Serre – , Montauban i La Rochelle).
Godine 1572. sukobi su se nastavili nakon иuvenog pokolja – tzv. Bartolomejske noжi (2 000 je ubijeno u Parizu, a 20 000 u ostatku Francuske).
Rat, koji je s prekidima trajao trideset godina, imao je kobne posljedice.
Veж je 1569. g. venecijanski veleposlanik ustvrdio da bi Francuska, da je
izbjegla rat, bila protestantska.
Godine 1589. na prijestolje je došao prvi vladar iz burbonske dinastije – Henrik IV. (Navarski). On je nakon smrti Luja I. Burbonskog,
prvog princa iz Condйa (1569), bio idejni voрa hugenota. Kako bi uveo
red u zemlji, prešao je na katoliиanstvo. S druge strane, Nanteskom je
uredbom (ili ediktom, ustvari vrsta interima, sastavljena da bi dao protestantima »vrijeme za razmišljanje«, potpisanom 13. travnja 1598) osigurao hugenotima vjerske slobode i osobnu sigurnost. Prvim su takvim pokušajem miroljubivog suivota katolika i protestanata, unutar
iste zemlje, završeni ratovi. Protestanti su u to vrijeme иinili petnaestinu
stanovništva. Povlastice su ipak opozvane 1628. g., no vraжene su uredbom iz Nоmesa godinu kasnije (1629). Istu je 1685. g. poništio Luj XIV. i
400 000 hugenota emigrira. Prošlo je više od stoljea prije negoli su 1801.
godine hugenoti u Francuskoj dobili trajnu zakonsku zaštitu.
REFORMACIJA U NIZOZEMSKOJ
Nizozemska je bila jedini dio španjolskog carstva gdje su protestanti
bili dovoljno brojni kako bi bili politiиka sila. Nizozemci su bili napredni,
obrazovani, pijetistiиki naklonjeni i otvoreni vanjskom utjecaju (prije sve-
246
ga protestantskom). Nizozemska je bila domovina pokreta »devotia moderna« (moderna pobonost), koja je luteransku teologiju smatrala
prekonzervativnom i preobjektivnom za njihov ukus. Oni su više voljeli
emocije nego definiranu dogmu. Antwerpen je zahvaljujuжi protuklerikalnom stavu, i velikom trgovaиkom staleu, uskoro postao kolijevkom
engleskog protestantizma. U njemu su se naime mnoge engleske izbjeglice krile od progonstava, posebno Tyndale i Coverdale.
Najpoznatiji nizozemski reformatori su bili Guy de Bres, koji je napisao
Belgijsku Konfesiju (1561), i Peregrine de la Grange. Protestantska vjera,
koja je stigla uglavnom iz Njemaиke, gdje je naišla na ogromne poteškoжe,
pogotovo za Karla V. Љpanjolskog (od 1516 do 1556). Prvi protestantski
muиenici su bili luterani – augustinci. Nakon vala kalvinistiиkog
ikonoklazma, Karlov nasljednik, Filip II. je poslao svojeg gjenerala, kneza
Alva, da bi sredio situaciju. On se okoristio inkvizicijom kako bi suzbio
protestante kao i umjerene katolike (koje se suprotstavljali Filipovoj
politici) te je ukupno 6 000 ljudi smaknuto zbog »krivovjerja«
Do 1564. g. Nizozemska se našla u sliиnim okolnostima kao i Francuska:
a) Katolici su primili moж španjolskog kralja na jugu.
b) Sve je veжi broj onih koji su prezirali rastuжu centralizaciju i zahtijevali snošljivost prema protestantima (radilo se uglavnom o protestantima, no bilo je tu i nešto katolika, ukljuиujuиi i Vilima Љutljivog.
Uskoro su osnovali stranku domoljuba koja je eljela obraniti zemlju
od strane (španjolske) vojske. Na taj se naиin kalvinizam poistovjetio s
nizozemskom nacionalizmom. No, njima suprotni (katoliиki) tabor
raspolagao je vojskom. Rat je izbio (1566) nakon što je kalvinistiиki koncil
u Antwerpenu dopustio vojni otpor. Vilim I. Oranski (Љutljivi) isprva je
pokušao odrati na okupu jednu umjerenu stranku, ali se 1568. godine
prihvatio vodstva protestantskog pokreta protiv Љpanjolaca, a 1573.
godine slubeno je postao kalvinist. Pod njegovom vladavanjem na sjeveru vjerska sloboda je priznata za katolike i anabaptiste. Rat je završio
1579. g. priznavanjem sjevera kao protestantske (današnja Nizozemska)
a juga kao katoliиke drave (današnja Belgija). Slubeno španjolsko priznanje uslijedilo je tek 1648. g.
REFORMACIJA U ЉKOTSKOJ
Iako je John Knox veliki иovjek reformacije u Љkotskoj, i prije njega je
bilo reformatorskih zbivanja. Npr. 1433. g. je Pavel Krбvбr iz Иeške bio
247
spaljen na lomaиi. Osuрen je kao lolard (Wycliffeov sljedbenik) jer je
propovijedao evanрelje. Kasnije, godine 1528., za vrijeme reformacije,
opat Patrick Hamilton koji je studirao kod Luthera, je takoрer spaljen.
Frater George Wishart je bio istaknuti (Reformirani) propovjednik –
godine 1546. g. spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna
straa za vrijeme njegove propovjedniиke turneje. Na koncu Wishart je
bio uhapšen i spaljen pred katoliиkim nadbiskupom Beatonom. Godine
1547 (ista godina kad je protestantski Schmaldkaldski Savez bio porazen
u bitvi kod Mьhlberg), za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je
ubila. Oni su se zabarikadirali u tvrрavu te imenovali su John Knoxa za
svojeg kapelan. Konaиno su se morali predati kad je francuska flota
bombardirala tvrрavu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci osloboрen je posredovanjem Engleza. Iako je otišao u Englesku kako bi postao
pastorom, morao je za vlasti Marije Stuart pobjeжi u enevu. Tamo je
studirao kod Calvina do 1559. g. kada se vratio u Љkotsku. Tamo je
kraljica Marija (koja je šurovala s militantnoj francuskoj katoliиkoj kuжom
Guise, s kojoj je bila sroрena: bila je ena francuskog kralja Franja II)
traila prijestolje Љkotske i Francuske, a ohrabrivali su je da zatrai i
englesku krunu. Ovaj posljednji zahtjev doveo ju je u sukob sa Elizabetom I. U isto vrijeme protestantski baruni su utemeljili savez protestanata (tzv. Lords of the Congregation). Zadaжa iste udruge bila je boriti se
za širenje reformirane vjere u Љkotskoj. Iako je škotska vlast bila izrazito rimokatoliиka, oni su nastojali uspostaviti »Rijeи i zajednicu Boju«
(odnosno reformiranu crkvu). Knox je zapoиeo promidbu u istom smjeru,
no za uspjeh je trebalo doжi do politiиkih promjena u Љkotskoj. Za to жe
se pobrinuti Englezi. Ukratko, sljedeжe su skupine bile suprotstavljene u
Љkotskoj:
a) Katolici su, oslanjajuжi se na francusku pomoж, podupirali škotsku
kraljicu Mariju. b) Dio puka prezirao je katoliиke biskupe traeжi podršku od Engleske (prije svega savez protestanata).
Kraljica Elizabeta I., koja si nije mogla dopustiti da joj za leрima budu
katoliиki i profrancuski Љkoti, poslala je 1560. g. vojnu i novиanu podršku
u edinburšku luku Leith. Ovo je иinila nerado, jer je mrzila Knoxa, koji je
napisao knjigu protiv enskih vladara. Nakon oštre borbe rezultat je
bio pat pozicija, no pod uvjetima Edinburškog Ugovora i Francuske i
Engleske snage su istjerane, a škotski je Parlament odbacio autoritet
pape. Ipak borba se proširila te razvila u graрanski rat. Meрutim, do
smrti Knoxa u 1572.g. reformirana vjera se uиvrstila: dok u 1560 su skoro
248
samo 12 pastora bili reformirane, do 1572 ovaj broj se poveжila sve do
500.
Dokinute su mise, a kalvinizam je proglašen dravnom religijom.
Љkotska je time postala katoliиkom monarhijom u kojoj ivi protestantski
narod. Francuzi, koji bi inaиe i dalje prijetili, bili su prezauzeti vjerskim
ratovima te, stoga, u nemoguжnosti da se upletu.
Љkotski parlament je potom prihvatio ispovijed vjere (Љkotsku konfesiju) kojoj je naznake dao John Knox. No, njegova »First Book of Discipline« (Disciplinski priruиnik) nije ozakonjena; ona je bila sastavljena s
nakanom uspostave enevskog reformatorskog sustava u crkvenom
upravljanju (moralni nadzor izvodili bi konzistoriji i starješine). Uz to,
sadravala je mnoge metriиke psalme, zbog kojih je dobila ime Psaltir
(Knjiga psalama).
Knoxov poseban doprinos reformatorskom mišljenju bila je teorija
opravdanja revolucije. Dok su Luther i Calvin tvrdili kako samo graрanski vladar ima pravo na pobunu, on je otišao korak dalje. Ustvrdio
je kako obiиni puk ima pravo na pobunu ukoliko dravni dunosnici
vladaju protivno Bibliji. Samuel Rutherford (1600-1661) je napisao u knjizi
Lex Rex kako je zakon kralj. Ukoliko kralj i vlada prisiljavaju graрane da
griješe, revolucija je opravdana. U zemljama, u kojima je reformirana
vjera bila uspješna, vlastiti je uspjeh dugovala oruanoj pobuni (npr.
Љkotska i Nizozemska). Tamo gdje je pobuna bila neuspješna, i vjera je
iskorijenjena (npr. Francuska i Zapadna Maрarska). Ipak, u svakoj zemlji
je nemilosrdno gušenje protestantizma izazvalo uzmi-canje umjerenjaka.
REFORMACIJA U POLJSKOJ
U Poljskoj je reformacija bila iznimno sloena zbog velikog broja
razliиitih skupina koje su u nju bile ukljuиene. Uz to, Poljska je bila
podijeljena na meрusobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika,
meрu protestantskim puиanstvom je bilo: luterana, moravske braжe,
kalvinista, menonita i poljske braжe. Zemlja je, u neku ruku, postala utoиištem raznih skupina koje su, uslijed progona, napuštale susjedne zemlje.
Poljske granice su bile propusne, što je omoguжilo trgovcima iz susjedstva
da u zemlju unose nove zamisli. Plemiжi su иesto slali sinove u inozemne
škole koji su tamo bili izloeni utjecaju novih zamisli. No, s poиetkom
protureformacije okolnosti su se, naalost, promijenile.
Dva su posebna obiljeja poljske reformacije:
1) Reformirana katoliиka crkva, koju su privlaиile zamisli koncilijariz-
249
ma. Katolici su na taj naиin pronalazili ohrabrenje. Meрu njima je naime
bilo vjernika Grkokatoliиke crkve koji nisu priznavali autoritet pape.
2) Mir u Sandomierzu (1570) je jamиio vjerske slobode luteranima,
reformiranima i husitima. Svi su bili protiv socinijanskog krivovjerja.
Najuglednija osoba katoliиkog reformskog pokreta bio je teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj, Andreas Frycz Modrzewski (15031572). Bio je poznat po prijedlozima vezanim uz reformu Katoliиke crkve
»De Republica emendanda« (Obnova Republike). Pri kraju ivota naginjao
je Unijatskoj crkvi.
Luteranske zamisli širile su se u Veliku Poljsku iz prostora njemaиkog
govornog podruиja. Buduжi da je poljski kralj bio u poluvazalskom poloaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (otuda simbol bijelog orla),
nije se mogao isprva suprotstaviti ovim dogaрanjima. U Malu Poljsku
(Krakуw, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinistiиke zamisli. Njih je
dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na sveuиilištima.
Kalvinisti su se ponekad udruivali s moravksom braжom iz Иeške. Najpoznatijim kalvinistiиkim reformistom postao je Jan Јaski, no najveжi je
dio ivota proveo u inozemstvu.
Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli širili
su se i u tu zemlju pogotovo zahvaljujuжi utjecaju Sveuиilišta u Kцnigsbergu kojeg su njemaиki luterani koristili kao odskoиnu dasku za širenje
vlastita nauka. Suvremeni titul poljske drave kao Rzeczpospolita Polska (tj. poljska konfederacija) nas podsjeиa na bivšu povezanost s Litvom. Luteransku crkvu u Litvi u zaštitu su uzeli vojvoda Radziwiіі i
veliki zemljoposjednik Stanisіaw Kiszka. Vodeжi litvanski reformatori
bili su profesori iz Kцnigsberga Abraham von Kulva i Stanisіaw Rapagelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. g.
Na vrhuncu reformacije (1569) polovica иlanova poljskog Senata bili
su protestanti. Tako je pri svršetku 16. stoljeжa u Velikoj Poljskoj bilo,
prema povjesnim zapisima, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo
80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150. Godine 1570. postojale
su 64 moravske crkve i 171 unijatska crkva, prije svega u Maloj Poljskoj.
Godine 1573. je podpisana Varšavska Konfederacija. I protestanti i katolici
sloili su se kako neжe dozvoljavati da njihova neslaganja vode do krivoproliжa. Za razliku od situacije u Francuskoj, ovaj ugovor je omoguиavala
slabost centralne vlaste. Osim toga bile su ukljuиene razne strane, ne
samo katoliиka i reformirana kao je bio sluиaj u Francuskoj.
Naalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija
koja je zapoиela s kraljevanjem igmunta III. Vase (1587-1632). On je
250
školu pohaрao kod isusovaca. Uz isto se razdoblje najиešжe veu biskup
Ermlanda, Stanisіaw Hosije, i isusovac Peter Skarga (umro 1611). Pripadnici ostalih nekatoliиkih vjerskih skupina bili su diskriminirani. Kvalitetno uposlenje mogli su naжi iskljuиivo katolici. U Velikoj Poljskoj,
izmeрu 1592. i 1627. g. luterani su izgubili dvije treжine crkava. Potom je
izbio Tridesetogodišnji rat, te su Poljsku preplavili vjerske izbjeglice.
Od 1607. do 1608. g. protestantski plemiжi nepromišljeno su se ukljuиili
u pobunu nezadovoljnika (zajedno s nekolicinom katolika i pravoslavaca). Ugušivanje pobune oznaиilo je konaиnu pobjedu Katoliиke crkve u
Poljskoj. Time je i poljski protestantizam osuрen na propast. Veж 1598.
g. papinski nuncije je rekao: »Nije tome dugo kada smo se bojali da жe
krivovjerje istisnuti katoliиanstvo iz Poljske. No, sada katoliиanstvo tjera
krivovjerje u grob.« Drugi иimbenici, koji su uzrokovali pad
protestantizma, su sljedeжi: nijedan poljski kralj se nije zauzimao za
reformski pokret. Mnogi plemiжi su na reformiranu stranu prešli iz gospodarskih, kulturnih ili ideoloških razloga, te su se pod novim pritiscima
vratili katoliиanstvu. Seljaštvo je, u najveжoj mjeri, ostalo izvan dosega
reformacije.
ODGOVOR NA KALVINIZAM
Radilo se, prije svega, o doktrinarnom (usp. Arminius i njegovi sljedbenici), crkvenom (ponovnom oivljavanju visoke crkvene liturgije i
uprave) i politiиkom odgovoru (djelovanje protiv Olivera Cromwella).
S druge strane, kalvinizam je izazvao novo zanimanje za metafiziku,
misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kao i obnovu
dobre drevne katoliиke pobonosti.
JACOBUS ARMINIUS (Jacob Hermansz) (1560-1609) je studirao u
enevi kod Teodora Beze. Nakon povratka s putovanja Italijom postao
je predavaиem na protestantskom Sveuиilištu u Leidenu (1603) gdje djeluje
do smrti 1609. g.. Tamo je upoznao profesora Francisa Gomara, ekstremnog kalvinista. Arminius se sukobio s njim ustvrdivši kako Novi zavjet
govori o Bogu punom ljubavi, koji ne šalje smrtnike u pakao bez obzira
na njihovo ponašanje. Vjerovao je kako je Bog odredio spasenje odreрenih i posebnih pojedinaca jer je znao unaprijed hoжe li oni uzvjerovati i u vlastitoj vjeri ustrajati do kraja. Time je odbio kalvinistiиku
zamisao o bezuvjetnom izboru (Bog odabire ili odreрuje ljude za spasenje
bez obzira na njihove zasluge).
251
Arminius je elio naglasiti našu potpunu ovisnost o Bojoj milosti.
No, njegovo se tumaиenje razlikovalo od kalvinistiиkog odnosno augustinskog; ovisimo o Bojoj milosti, no иovjek sвm odluиuje hoжe li
milost prihvatiti ili ne. Boja milost иini naše spasenje moguжim, no ne i
neizbjenim. Shodno tome, konaиan izbor (što se spasenja tiиe) je na
иovjeku. Boji izbor, i predodreрenje pojedinaca, nije zasnovano na
njegovom suverenom izboru, veж na njegovu predznanju našeg izbora.
DORDRECHTSKA SINODA Nakon Arminiusove smrti, 1609. g.,
иetrdeset i šest vodeжih arminijanskih pastora iznijeli su pred nizo-zemske
stalee doktrinu u Remonstranciji (Prigovore) koja je na sinodi u Dordrechtu 1618. g. bila osuрena a njezini autori progonjeni. Izjavili su
kako je vjeиni ivot uvjetovan dobrim djelima; predodreрenje je predznanje; spasenje se moe izgubiti; Krist je umro za sve. Dokument je
sadravao i napad na koncept odvojenosti Crkve od drave.
Godina 1618. i 1619. Reformirana crkva je odrala koncil u Dord
rechtu. Na njemu su prisustvovali izaslanici iz mnogih zemalja (osim
Francuske иije izaslanstvo nije imalo dopuštenje dolaska). Sinod se suprotstavio arminijancima koje je vodio Simon Episcop.
Iako je Gomarov izriиaj bio procijenjen presnanom, koncil je ustrajao na sljedeжem:
a) Potpuna, odnosno sveobuhvaжena, pokvarenost иovjeka,
b) Bezuvjetni izbor spašenih,
c) Ograniиeno pomirenje: Krist je umro samo za izabrane,
d) Djelotvorna i spasonosna (i neopoziva) milost,
e) Ustrajnost izabranih,
f) Teologija Saveza.
Naruиen je novi prijevod Biblije (Statenvertaling) na nizozemskom.
Dordrechtski sinod predstavlja gledište drugog naraštaja kalvinista,
koji su promicali neke zamisle, koje su išle i dalje od onoga što je nauиavao Calvin. Naime nije signurno da je Calvin izriиito nauиavao ograniиeno pomirenje ni strogu teologiju Saveza (np. zamisao saveza izmeрu Bogom i Adamom prije Pada). Prema Bloescha, ima mnogo
ulomaka u Calvinovim djelima koji ustvrрuju sveopжi doseg okajanja,
no Calvin je ipak smatrao da je spasenje, iako je Kristov kri dostatan
za spasenje cijelog svijeta, djelatno samo za neke, tako da je Krist praktiиki umro samo za izabrane. Moise Amyraut (1596-1664) iz Saumura
išao je korak dalje dreжi da je cilj kria bio spasenje svih (a ne samo
izabranih), taj cilj je bio sprijeиen zbog nevjere иovjeka, ali na kraju
krajeva Bog je opravdan obnovljenjem izabranih, što je stav luteranizma
252
(predodreрenje, ali neograniиeno pomirenje). Njemu se suprotstavio
Franзois Turretin (1623-87) u ime klasiиnog (skolastiиnog) kalvinizma.
Predstavnici stalea protjerali su arminijance (ili remonstrante) nakon
što su ovi odbili prihvatiti zakljuиke sinode. Doduše, uиinjeno je to i iz
politiиkih pobuda; arminijanci su, za razliku od kalvinista, bili spremni
na ustupke omraenim Љpanjolcima.
Arminijanci su prosvjedovali protiv kalvinista (Belgijske konfesije i
Calvinovog uиenja) s pozicija razuma (i kao takvi bili prethodnici liberala).
Bili su sumnjiиavi prema svim »credima« (vjerovanjima) иime su se
pribliili stavovima socinijanaca. No, u svojim su redovima imali istaknute
uиenjake (Gerharda Vossa, Huga Grotiusa i Jeana Leclerca). Zaštitnik
arminijanaca (Johan van Oldenbarnevelt) je smaknut a Hugo Grotius
osuрen na doivotni zatvor (kasnije je pobjegao pomoжu svoje ene).
ANGLIKANSKA CRKVA
Protestantska doktrina je po prvi puta došla u Englesku preko augustinskih redovnika iz Cambridgea. Kruga buduжih reformatora raspravljajli su o njemaиkoj teologiji u gostionici »Kod bijelog konja«. Ovaj
novi pokret je uskoro našao sljedbenike meрu laicima, trgovcima kao i
meрu bivšim lolardima u Londonu i juno-istoиnom djelu Engleske. Vaan
иimbenik u proširenju ovih ideja je bio Tyndaleov Novi zavjet. Uvoz
ekzemplara istog na tisuжe je omoguжavala udruga engleskih i njemaиkih
trgovaca u Londonu i Antwerpu, koji su, ne samo zaštitili Tyndale i
druge engleske prevoditelje, nego su i krijumиarili Biblije i Lutherova
djela iz Njemaиke preko Antwerpa. 1524. Tyndale je pobjegao iz Engleske
u ostalu Europu i na koncu se našao u Wormsu, gradu koji je nedavno
postao protestantskim gradom. Tamo je u sijeиnju 1526. dovršen Tyndaleov Novi zavjet i kroz nekoliko tjedana primjerci su se mogli kupiti u
Londonu. Uslijedila je engleska verzija inkvizicije: optuivanja, spaljivanja
knjiga i namještena suрenja. Oni koji su porekli svoju vjeru morali su
nositi sveanj pruжa koji je simbolizirao lomaиu koja ih je иekala ukoliko
opet pokleknu. Godine 1530. simbolika je postala stvarnost kada je
sveжenik Thomas Hitton priznao da je prokrijumcario Novi zavjet.
Osuрen je kao heretik i spaljen na lomaиi u Maidstoneu 23. veljaиe.
Reformacija je dobila svoju prvu rtvu.
HENRIK VIII. (vladao je od 1509. do 1547): Reformacija u Engleskoj
je, zapravo, bila politiиka revolucija иijim se posljedicama oštro suprotstavio tamošnji vladar Henrik VIII.. Bio je pronicljiv, okrutan i eljan
253
moжi i slave; drugim rijeиima tipiиan renesansni vladar. Gledajuжi doktrinarno cijeloga je ivota ostao katolikom; za vrijeme njegove vladavine
mnogi su protestanti umrli zbog vjere. Protivio se Lutheru, kojeg je nazvao »zmijom otrovnicom i vukom iz pakla« , te je protiv njega 1521. g.
napisao spis (Luther mu je naknadno odgovorio). Zbog njegovih uvjerenja papa Leon X. ga je nagradio titulom Fidei defensor (branitelj vjere).
Engleska tradicionalno nikada nije bila protiv pape; bila je izrazito
konzervativna (oko treжina zemlje bila je u rukama Crkve). Stoga ni
kralj nije mogao uиinkovito upravljati bez papine moжi kao sredstva nadziranja tamošnjeg sveжenstva. Due vrijeme je bilo opжenito poznato da
je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII. samo je potvrdio
ovu situaciju. U svakom sluиaju engleski biskupi su bili primarno dravni
slubenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi.
S druge je strane, engleski kardinal Thomas Wolsey, upravo pred
poиetak reformacije, objedinio mnoge visoke poloaje koje je drao. Od
1518. do 1529. g. upravljao je Engleskom kao kraljev ali i papin predstavnik. No, njegova omraenost u puku, prije svega zbog nametnutih
poreza, umnogome je pridonijela porastu neprijateljstva prema sveжenstvu. Shodno tome, mnogi su Englezi zapoиeli snano zagovarati osloboрenje od papinog uplitanja.
Za daljnji zaplet pobrinuo se Henrik VIII. oenivši španjolsku princezu Katarinu Aragonsku. elio je uиvrstiti politiиki savez koji je sa Љpanjolskom dogovorio njegov otac Henrik VII. (1503). No, problem je bio
u sljedeжem; Katarina je bila udovica starijeg Henrikovoga brata Arthura
(oboje su ušli u brak vrlo mladi). Prema Levitskom zakoniku brak sa
enom vlastita brata bio je nevaeжi, a braиna zajednica nije mogla biti
blagoslovljena djecom. U ovom sluиaju vjerojatno je Katarina veж imala
djecu iz prethodnog braka (u suprotnom bi novi brak bio odmah priznat), te je Henrik VIII. morao dobiti posebno papino odobrenje. Papa
Julije II. mu je izašao u susret izdavši papinsku bulu dopuštenja.
Katarina je Henriku rodila šestero djece od kojih je samo jedno preivjelo (princeza Marija). Kako su oboje zašli u godine (Henriku je bilo
37, Katarini 42 godine), Henrik se poиeo silno brinuti o muškom nasljedniku. Naposljetku je promijenio ploиu i javno zapoиeo iznositi sumnje
u valjanost vlastita braka. Ima li papa pravo dati dopuštenje u suprotnosti
s Levitskim zakonikom?, pitao se. Papi Klementu VII. uputio je zahtjev
za preispitivanje bule njegova prethodnika. U sluиaju njezinog poništenja
Henrikov brak postao bi nevaeжim. No, papa se nije slagao. U prepirki
koja je uslijedila i on i Henrik navodili su razliиite retke iz Biblije: Henrik
iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Thomas Cranmer se
254
odluиio za Henrikovo tumaиenje i na taj si naиin osigurao uspješnu karijeru. No, Wolsey je postigao savez s Francuskom (protiv neжaka Katarine
Aragonske, cara Karla V.). Karlove su snage, s druge strane, 1527. g.
opljaиkale Rim te se papa našao u njegovoj vlasti. Stoga je bilo malo
vjerojatno da жe dopustiti Henriku VIII. da raskine brak. Wolsey je
takoрer bio u nezavidnom poloaju; osim što je bio poglavar drave,
bio je i kardinal i papin legat. Shodno tome, nije nikako smio sudjelovati
u nekakvoj spletki kojom bi se brak razveo bez odobrenja Rima. Katarina
je takoрer stupila u doticaj s papom. Wolsey je pak morao podnijeti
ostavku. Henrik koji je preuzeo njegove dunosti, sazvao je komisiju
uиenjaka koja je trebala razmotriti zakonitost njegova braka. Nakon
trogodišnjeg vijeжanja, predloili su carsko kraljevanje prema uzoru Bizantskog Carstva. Tamo je car ujedno bio i poglavar crkve, a Crkva vladala
bez pape (Crkvu je predstavljalo crkveno vijeжe). U svakom sluиaju francuski i engleski kraljevi nisu se nikad smatrali podreрenima zapadnom
caru. Apelacijskim zakonom iz 1533. g. Engleska je postala carstvom po
bizantskom uzoru, a Henrik i biskupi su traili ujedinjenje s Pravoslavljem, dok je Cranmer nadbiskup Canterburyja, traio ujedinjenje s
luteranskom crkvom. Cranmer objavio je razvod иime je kralj mogao
oeniti Annu Boleyn. Iz tog drugog braka je proizašla kжer, buduжa
kraljica Elizabeta I.
Sljedeжe godine Parlament je usvojio Zakon o vrhovnoj vlasti kojim
je Henrik postao poglavarom Crkve u Engleskoj. To doduše nije znaиilo
da se pridruio protestantskoj revoluciji koja se prethodnih petnaest
godina osnaila u Europi. Mrzio je protestantska »krivovjerja«. elio je
zadrati englesku Katoliиku crkvu. Osuрujuжi luteransku reformaciju,
Henrik je nastavio na lomaиama spaljivati anabaptiste i prevoditelje
Biblije. Uz to, biskupu Fisheru iz Rochestera, Thomasu Moreu i 65 drugi
ljudi, odrubljene su glave jer su odbili pokoriti se kraljevskoj vlasti.
Nakon ukidanja papine moжi i podreрivanja sveжenstva, Henrik i Thomas
Cromwell su otišli korak dalje i zatvorili samostane. Otprilike 10 000
redovnika i redovnica je protjerano iz svojih (800) samostana koji su
potom bili prodavani plemstvu u bescjenje. U pocetku je Crom-well (kao
tajnik Wolseyja) ukinuo 12 samostana upotrebljavao novac za financiranje
obrazovnih ustanova, no takvo trošenje novca nije odobravala Anne
Boleyn, ona je tim novcem eljela financirati dobrotvorne institucije. To
neslaganje je kasnije uzrokovalo razilaenje Cromwella i Anne što je
kasnije i dovelo do njezinog pada. Anne Boleyn (1507-1536) je bila inteligentna i izvrsno obrazovana osoba i naklonjena luteranima. Iz Francuske
je uspjela dobiti prokrijumиarene primjerke Novog zavjeta te se na dvoru,
255
po prvi puta, poиeo osjeжati luteranski utjecaj.
Thomas Cromwell (oko 1485-1540) je takoрer bio naklonjen luteranima. No, dubina njegove vjere se pokazala kada se, bojeжi se za vlastiti
ivot, urotio protiv Anne optuujuжi je za preljub s cijelim dvorom! Zahvaljujuжi toj optubi ona je pogubljena. Iza svega toga krio se politiиki
razlog. Cromwell je odluиio pomiriti kralja Henrika i cara Karla V. Sada
kada je careva ujna Katarine bila mrtva to je bilo pravo vrijeme izuzevši
jednu stvar, Anne Boleyna. U cijenu mira bilo je ukljuиeno ponovno ozakonjenje princeze Marije koja je ranije bila proglašena kopiletom, a to je
nešto na što Anne nikada ne bi pristala. Stoga je ona morala otiжi i to je
bio pravi razlog njezina smaknuжa. Nakon Henrikovoga treжeg braka (s
Jane Seymour koja je umrla ubrzo nakon što je rodila muškog nasljednika) Thomas Cromwell je uredio иetvrti brak sa sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom iz Klevera. Vrlo skoro i sвm je
smaknut zato što Henriku ne se sviрala ta ena i zato što je iza Henrikovih leрa promicao radikalne (cvinglijevske) zamisli. Pod utjecajem
njemaиkih luteranskih knezova, s kojima je bio je u doticaju, naredio je
da u svakoj upnoj crkvi bude engleska Biblija (temeljena na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao je sastaviti иlanke vjere. Nastojao
je privoliti biskupe da se sloe s doktrinom nove Engleske crkve. No,
konzervativni Henrik nije elio doktrinarne promjene. Buduжi da je
Henrik povjerovao da je Cromwell »opasan protestant« odrubljena mu
je glava. Osim toga Cromwell je bio u neprijatelstvu s vojvodom od
Norfolka jer je ovaj po kratkom postupku raspustio njegov samostan
(gdje su bili pokopani njegovi preci) odbivši prijedlog da ga se pretvori
u obrazovnu ustanovu). Unatoи tome, na njegov иast Cromwell je ojaиao
parlamentarnu demokraciju i postavio temelje socijalne drave. Љtoviše,
i nezadovoljnim redovnicima su dane mirovine.
Henrikova posljednja (šesta) ena Catherine Parr (1512-1548) pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato središte vjerskih reformi unutar dvora. Time je otvorila put daljnjoj reformi pod Eduardom VI.
Thomas Cranmer (1489-1556) je bio jedna od vrlo znaиajnih osoba
reformacije. Kao izaslanik Karla V. boravio je u Nьrnbergu gdje je oenio
kжer luteranskoga teologa. Na preporuku Anne Boleyn imenovan je kanterburijskim nadbiskupom. Zbog mirnoжe i pokornosti zakonima, uspio
je preivjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kada je kralj, kako bi
dokazao privrenost katoliиkoj vjeri, 1539. g. objavio tzv. Zakon od
šest иlanaka vjere (kojim su se odreрivale okrutne kazne za nepoštivanje
sveжeniиkog celibata i nijekanje transsupstancijacije), biskupi naklonjeni
reformaciji izgubili su poloaje. Sve do 1543. g. Cranmer je prihvaжao
256
doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za
dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju. Nju je nakon 1543. g. moglo иitati samo sveжenstvo,
plemiжi, vlastelini i bogati trgovci.
EDUARD VI. (vladao od 1547. do 1553): Kralj Henrik VIII. je umro
1547. иime su konaиno otvorena vrata reformaciji. Kako je Eduardu bilo
devet godina, dravom je upravljao njegov ujak (brat njegove majke
Jane Seymour), vojvoda od Somerseta. Bio je Cranmerov prijatelj i pristalica reformista. Shodno tome, ukinut je Zakon od šest иlanaka. Prisilni
sveжeniиki celibat je sukinut; iz crkava su uklonjene slike, a Gospodnja
veиera je davana u oba vida. Otisnuti su mnogi traktati.
Razvoj molitvenika: Prvi zakon o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogoštovlja (1549): U molitveniku, koji je standardizirao narodno
bogoštovlje, uklonjena je latinska misa i uvedena nova engleska liturgija,
ali sadrane su molitve zahvalnice upuжene Djevici Mariji i molitve za
umrle. Luteranske slube su bile prilagoрene liturgiji srednjeg vijeka.
Laici su postali aktivnim sudionicima bogosluja. Oиit je bio i Bucerov
utjecaj. Pojam ponovljene rtve je odbaиen. Molitvenik se temeljio na
luteranskom nalogu prema kojem se obiиaji mogu mijenjati samo kada
to zahtijeva Sveto Pismo. Ipak, od trenutka objavljivanja, molitvenik iz
1549 nije se svidio nijednoj strani: katolicima je bio suviše radikalan a
reformatorima suviše katoliиki.
Meрutim, Cranmer je sve više potpao pod utjecaj novog naraštaja
europskih reformatora (Bucer iz Strasbourga, Talijanac Petar Muиenik
Vermigli i Jan Јaski iz Poljske), te se priklonio stavovima švicarskih reformatora. Bucer se zalagao za kompromis, no suprotstavili su mu se
cvinglijanci Petar Muиenik i Jan Јaski.
Pod Eduardovom drugom namjesnikom, vojvodom od Northumberlanda, reformacija je išla korak dalje: godine 1552. je izdan revidirani
molitvenik. Novi molitvenik sadrao je pojednostavljenu liturgiju na
engleskom, švicarsku doktrinu o Gospodnjoj veиeri, i nacrt doktrine
sastavljen od 42 toиke prema uzoru švicarske teologije i uvelike usmjeren protiv katolika i anabaptista. rtvenik je nazvan stolom Gospodnje
veиere. Uz to drava sada vladala biskupima.
Edwardov protestantski nasljednik, Lady Jane Grey, je bio kraljica
svega devet dana, prije nego je bila smaknuta kao suparnica Marije Tudor.
I ona i svoj mu bili su tinejderi i rtve spletaka svojih ambicioznih
roditelja. I Elizabeta i Marija su proglašene kopilama!
No, za veжinu ljudi engleska je reformacija (oko 1553) bila površna;
257
previše se tu govorilo o zakonodavstvu. Engleska nije bila protestantska
zemlja, no tome cilju pribliila ju je opaka vladavina Marije I. Krv muиenika za koju je zasluna postala je naknadno sjeme protestantizma.
MARIJA I. TUDOR (1553-1558) predstavlja korak natrag. Marija je
na prijestolje došla kao trideset i petogodišnja usidjelica. Bila je dijelom
Љpanjolka, kжerka i pouzdanica Katarine Aragonske. Imala je dva cilja,
uиiniti Englesku ponovno katolickom zemljom i roditi muškog nasljednika, katolika, kako bi Engleska ostala katoliиkom i nakon njezine smrti.
Njezina se udaja za španjolskog infanta Filipa, sina Karla V. i kasnijeg
kralja Filipa II., nije pokazala naroиito sretnom: brak nije urodio nasljednikom. Ona se ponašal kao Љpanjolka (bezkompromisna katolkinja), a
ne kao Engleskinja.
Od samoga poиetka vladavine Marijin je cilj bio vratiti Katoliиku crkvu
u stanje u kojem se nalazila prije razvoda njezinih roditelja. Bila je uvjerena
kako njezini podanici dijele njezina razmišljanja. No, nije bila u pravu.
Veжina je naime htjela onakvu religiju kakvu su imali kada je umro Henrik
VIII. (katoliиanstvo bez papine vrhunske vlasti). Ipak papinska vlast je
uspostavljena na prvom zasjedanju Parlamenta (1554), a donesen je i
zakon o uništenju krivovjeraca. Papin je izaslanik došao u Englesku kako
bi pobunjenicima udijelio oprost grijeha. Osim toga, obnovljen je zakon
iz 1401. g. koji se odnosio na spaljivanje krivovjeraca (lolarda). Do tada
je Marija nastojala uvjeriti protestante kako griješe. Do promjene politike
je došlo u veljaиi 1555. g. Više od 280 ljudi je (do njezine smrti) spaljeno
na lomaиi zbog krivovjerja (meрu nesretnicima je bilo i polupismenih
seljaka, kao i visokog sveжenstva poput nadbiskupa Cranmera. Od
smaknutih, treжina je bila kler, petina su bile ene, a dvije treжine su bili
iz Londona i junoistoиne Engleske. Kljuиna toиka u njihovom osuрenju
je bila odbijanje doktrine pretvorbe. Nisu svi bili pismeni: Rowlands
White, ribar, platio je školovanje za svojega sina kako bi mu djeиak mogao
citati Bibliju svakoga dana nakon veиere. Joan Waste iz Derbyija je bila
siromašna i slijepa ena, uštedjela je novca i kupila Novi zavjet i plaиala
bi drugima da joj иitaju. Osamsto drugi ljudi su pobjegli do ostale Europe.
Oenjeni sveжenici su dobili odkaz. Uиinak na javno mnijenje je doduše
bio poraavajuжi. Kao i Marija, i njezini savjetnici propustili su u protestantizmu vidjeti istinski vjerski pokret za kojeg su protestanti spremni umrijeti. Marija je štoviše bila uvjerena kako se zapravo radi o prikrivenoj politiиkoj uroti. No, kada se odvaila natjerati ih da dokau
vlastita uvjerenja, oni su sasvim neoиekivano odbili promijeniti mišljenje
iako su znali da жe biti spaljeni. Kada je shvatila da se preraиunala, bilo
258
je suviše kasno. Nije mogla odstupiti od vlastitih naиela. Ishod Marijine
vladavine bilo je sve veжe poistovjeжivanje Rima s crkvenom i španjolskom
tiranijom.
Poglede njezine nasljednice, kжeri Henrika VIII. i njegove druge ene
Anne Boleyn, ELIZABETE I. (vladala od 1558-1603) veж je tee odrediti.
Doduše, jednom je prigodom natuknula kako eli povratak na status
quo iz razdoblja svoga oca (katoliиanstvo bez pape, kraljevska prevlast,
sveжeniиki celibat, tjelesna Kristova prisutnost u euharistiji). No, zbog
politiиkih razloga odluиila se na ustupke; dvije treжine engleskog puka
još uvijek su bili katolici (posebno na podruиjima na sjeveru). Osim toga
svrstala se na stranu Filipa II. koji je ratovao protiv Francuske.
Drugom Zakonom o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogoštovlja
(1558) ponovno je izdan molitvenik iz 1552. g., no s mnogim ispravkama
u katoliиkom smjeru. Prema ovom zakonu svi moraju pohaрati bogosluje
u anglikanskoj crkvi, tijekom kojeg se sluilo ovom novom varijantom
molitvenika, koji se mogao interpretirati ili na protestanski ili na katoliиki
naиin. Shodno tome pri priиesti su se rabile dvije formule:
Iz Molitvenika iz 1549. g.: »Tijelo našeg Gospodina Isusa Krista koje
se predalo za tebe, neka иuva tvoje tijelo i dušu za vjeиni ivot.«
Iz Molitvenika iz 1552. g.: »Uzmi i jedi ovo u sjeжanje da je Krist umro
za tebe, i hrani se njime sa zahvalnošжu u srcu po vjeri« (Zwinglijeva reиenica). Osim toga 42 toиaka vjere su se smanjile na 39. Izostavljen je
иlanak protiv milenijalizma, ali je sadran иlanak o predodreрenju. Cilj
izdavanja novog molitvenika bio je izmirenje puritanaca i papista, no
nijedna ni druga stranka nije bila zadovoljena, te kao posljedica mnogi
puritanci su odišli kako bi untemeljili nezavisne crkve. Parker, novi nadbiskup, je morao izvršiti novu politiku. Godine 1570. Elizabetu je izopжio
papa, a ona se morao suoиiti s mnogim katoliиkim spletkama.
Oko 1558. g. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, no nije postao
reformirajuжom silom. Sveжenstvo je ostalo neuko; veжina promjena bila
je površna. Neki povjesniиari dre kako je dolazak Elizabete na prijestolje oznaиio tek poиetak reformacije u Engleskoj. Иesto se ne zna da
su sve osobe preko 14 godina starosti morale svake nedjelje iжi u crkvu
i prisustvovati na 17 proslava godišnje. Ukoliko se u crkvu nije išlo
redovno kazna je bila globa od 20 funti (što je bilo jednako 4 godine
plaжa fiziиkog radnika). Stopa smrtnosti novoroрenиadi je bila vrlo
visoka. U jednoj upi je zabiljeeno 63 krštenja, ali i 45 pogreba djece.
Jedna od 50 ena bi umrla pri porodu.
259
PURITANCI
Puritanci (иistunci) su se trudili reformirati i oиistiti Anglikansku crkvu.
U reformama su htjeli iжi dalje od dravnih vlasti. Najviše su radili na
uklanjanju ostataka katoliиanstva: uporabe kria kod krštenja, superpelliciuma (vrste misnice), kleиanja za vrijeme euharistije itd. Mnogi puritanci su drali kako biskupski poloaj nema uporišta u Bibliji. Najveжi
broj je pak pozivao na uvoрenje kalvinistiиkog obrasca crkvenog upravljanja (sa starješinama, sinodom i oštrijom crkvenom disciplinom). eljeli
su da Engleska uрe u Tridesetogodišnji rat na strani protestanata.
Puritanci su predstavljali drugi naraštaj kalvinista. Naglasak osobnog
iskustva natjerao ih je da prilagode Calvinova gledišta o sigurnosti spasenja koje, drali su, više nije nastupalo preobraжenjem i ulaskom Svetoga
Duha u osobu. To je iskustvo trebalo iskati nakon obraжenja. Oиito se
radilo o stremljenju koje жe Wesley razviti u teologiju drugog blagoslova.
Anglikanska crkva sastojala se od dva krila: kalvinistiиkih evanрeoskih puritanaca i episkopalaca (koje su puritanci nazivali arminijancima i
prikrivenim papistima).
Kao pokret, puritanizam je zapravo nastao pod vladavinom kraljice
Elizabete I., kad su se protestantske izbjeglici vratile iz Europe, ubrzo
postavši agresivnim dijelom Anglikanske crkve. Kraljica, ne samo da
nije odobravala protukatoliиke stavove puritanaca, veж ni privatna okupljanja radi molitve i prouиavanja Biblije. Meрutim, dio puritanaca, tzv.
separatisti, govorio je kako se istinski vjernici moraju potpuno odijeliti
od Anglikanske crkve. Ovu je skupinu drava posebno proganjala. Pastori
koji su odbili poloiti podaniиki zakletvu kraljici bili su izopжeni te dvjesto
ih je napustilo crkvu. Kada je Jakov I. došao na vlast, puritanci su ga
pokušali nagovoriti da zapoиne daljnje reforme Anglikanske Crkve. Nisu
uspjeli jer je Jakov drao kako bi ukidanjem biskupa zapravo ukinuo
monarhiju. Meрutim Jakov je odobrao daljnje reforme Irske Anglikanske
Crkve i tamo su se iselili neki puritanski pastori. Separatisti su stoga
odluиili iseliti se isprva u Nizozemsku a potom u Ameriku. Na iseljenje
je bio spreman иak i Oliver Cromwell. S druge strane, Jakov je odobrio
novi prijevod Biblije (AV ili KJV) zamijenivši tako enevsku inaиicu i
njezine protukatoliиke bilješke. Novi je prijevod postao jedinom slubeno
odobrenom inaиicom, a ostale Biblije su proglašene nezakonitima. Prevoditelji se nisu posluili svim dostupnim rukopisima, a i poznavanje
hebrejskog jezika im je bilo klimavo. Uz to, rabili su Tyndaleovu i
Coverdaleovu inaиicu, što je za ishod imalo veж tada zastarjeli izriиaj.
260
Ustvari ova Biblija nije bila novi prijevod nego preraрeno izdanje
Biskupske Biblije. Ova izdanje nije naišalo na širok prijem; иak je i
episkopalac nadbiskup William Laud rabio staru enev-sku Bibliju. No,
bila je to prva inaиica koja je izostavila apokrifne knjige.
Ipak to nije bila prva engleska Biblija. Thomas Cromwell i Thomas
Cranmer izdali su 1539. g. Veliku Bibliju, a 1568. g. na trištu se pojavilo
preraрeno izdanje potonjeg, tzv. Biskupska Biblija. Velika Biblija je trebala istisnuti sve neslubene prijevode (poput Tyndaleovog i njegovih
oštrih biljeaka i primjedbi). Meрutim, nijedan odobreni prijevod iz ovog
razdoblja nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslubenim prijevodom tzv. enevskom Biblijom. Ona je bila paljiva prerada veж postojeжe Velike Biblije (na temelju Calvinovih i Bezinih dostignuжa, kao i
suvremenih francuskih prijevoda). Po prvi put predstavljeni su numerirani redci (uveo ih je 1551. g. Robert Estienne »Stephanus«). Otada
je bilo daleko lakše pronaжi pojedini tekst, no i tee slijediti slijed Pavlovih
argumenata. Ista je Biblija tiskana u dva stupca s koso otisnutim slovima.
Popularnosti je doprinijelo lijepo i jeftino depno enevsko izdanje.
Shakespeare cituje ponad 5.000 puta iz enevske Biblije, a iako Shakespeare je doprinio ogroman rjeиnik engleskom jeziku, Tyndale je doprinio
više narjeиja.
U prvoj polovici 17. stoljeжa puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu, kao i na Sveuиilištu u Cambridgeu. Jakova I. naslijedio je Karlo
I. (1625-1649) koji je oenio francusku katoliиku princezu, i sestru
francuskog kralja Luja XIII., Henriette-Marie. Kako se iz tog razloga
našao u nemilosti Parlamenta, od 1629. do 1640. g. vladao je despotski
bez njegove pomoжi. Pomagali su mu njegovi ministri Buckingham i Strafford, kao i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su mu davali savjete u
svezi s protupuritanskim djelovanjem. Laud je bio иlan visokocrkvene
stranke иije su pristaše zvali sakramentalistima i armenijancima. Karlo
je, kako bi progurao vlastito zakonodavstvo, rabio razne izvanparlamentarne sudove. Obnovio je katoliиke obrede, a prijestupnike dao igosati
ili novиano kazniti. Kada je Љkotima pokušao nametnuti episkopat i
Molitvenik iz 1549.g., ovi su to odbili. Prodro je s vojskom u Љkotsku,
no ubrzo se morao povuжi. Љkoti su potom zaprijetili napadom te je ovaj
sazvao Parlament kako bi sakupio novac za obranu. Parlament se sastao,
no odbio je odobriti traena sredstva. Karlo je stoga raspustio Parlament
i poslao Buckinghama da uhiti zastupnike. Zastupnici su pak odgovorili
zahtjevom da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo se naposljetku
morao sloiti te je Buckingham pogubljen! Potom je Parlament kralju
261
poslao izaslanstvo kako bi pregovarali o smanjenju kraljeve i poveжanju
parlamentarne moжi. Karlo o tome nije htio ni иuti te je иak pokušao
uhititi pregovaraиe (meрu kojima je bio Oliver Cromwell). Uslijedilo je
ponovno raspuštanje Parlamenta. Uglavnom puritanski dio Parlamenta
objavio je rat kralju, te je zapoиeo graрanski rat kojeg je kralj izgubio. U
suštini nije se radilo o vjerskom ratu, veж o bitki oko odrednica Ustava.
Laud, koji je bio u zatvoru od 1641. g. pod optubom da je pokušao
zbaciti englesku reformiranu vjeru kao i pomiriti Anglikansku i Katoliиku crkvu, konaиno je pogubljen 1645. g. Osim njega uhiжen je i Karlo I.
(nakon gubitka bitke kod Nasebyja 1645). Dvije godine kasnije Karlo je
zapoиeo pregovarati sa Љkotima, i drugima, kako bi mu vojnim sredstvima pomogli da se vrati na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, optuen
je za veleizdaju. Pregovarao je s papom oko novca i oruja, a kanio je
koristiti i snage irskih katolika (koje su pobile tisuжe protestanata u
ustanku 1641) kako bi ugušio otpor engleskih i škotskih zastupnika.
Nakon mnogobrojnih bitaka njegovi škotski pomagaиi, koji su uspjeli
postiжi dogovor s njim, poraeni su u bitci kod Prestona (1648).
Nakon vojne pobjede Oliver Cromwell je u ime Parlamenta organizirao puritansku dravu (1649-1659.). Cromwell je morao preuzeti ovu
inicijativu uglavnom zbog toga što se protestanti nisu mogli meрusobno
sloiti.
1) Sazvana je Westminsterska skupština koja se sastojala se od predstavnika sveжenstva. U ovome savjetodavnom organu Donjeg doma nisu
bili predstavljeni samo puritanci, veж i oni koji su naginjali nezavisnima
(Independents) (koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija prezbiterijanizma umjesto episkopalizma). Podupirali su nezavisnost mjesne
crkve te su, kao takvi, prethodnici kongregacionalista i baptista. Vojska, uglavnom naklonjena nezavisnima, zapravo je drala nadzor, iako
je Parlament bio uglavnom puritanski.
2) Pripremljeno je Westminsterska ispovijedanje za Anglikansku Crkvu,
te je uvedena prezbiterijanska vlada. Knjiga zajedniиkih molitava zamijenjena je Uputom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed
pak s Trideset i devet иlanaka vjere. U westminsterskom Ispovijedanjom
primijenjen je mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sвm Calvin. Njegova su sljedeжa obiljeja:
a) Teologija saveza (zamisao da je Bog sklopio savez s Adamom).
b) Ograniиeno pomirenje.
c) Osobna sigurnost spasenja odvojena od spasonosne vjere kao da je
drugo naknadno iskustvo.
3) U Cromwellovo vrijeme baptisti i kongregacionalisti su postali
262
dijelom vjerskoga ivota u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama bilo je
dopušteno okupljati se u katedralama. Cromwell je dozvolio idovima
da se vrate nakon 366 godina (bili su u izgnanstvu od 1209.g.) izbivanja
iz zemlje. William Osvajaи ih je bio doveo u Englesku kako bi radili kao
pozajmljivaиi novca (struka koja je kršжanima bila zabranjena), no Edward
II ih je protjerao radi suludih glasina kako su idovi ubijali kršжansku
djecu u svojim ritualima.
4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo
više nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. Reformacija je
imala utjecaj na zakone drave.
5) Tiskana je velika koliиina literature. Uz Cromwella su bili иuveni
puritanci poput: Johna Miltona, Johna Owena i Johna Bunyana. Posljednji se borio za njega u graрanskom ratu, iako je bio skromni kotlokrpa.
Meрu slavne puritanske pisce sedamnaestog stoljeжa ubrajaju se John
Bunyan (Put kršжanina, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall
(Kršжanin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vjeиni mir svetaca) i Matthew Henry (Komentar Biblije u jednom svesku).
Sin Karla I., Karlo II., vratio se 1660. g. iz Francuske kamo je pobjegao
nakon što ga je 1651. g., kao kralja Љkotske, porazio Cromwell. Iste je
godine proglašen kraljem Engleske. U tome su ga podupirali puritanci
(koji su misleli da je Cromwell išao pre daleko), ali skoro su bili gorko
razoиareni. Zbog nemoralnog ivota i prijateljevanja s katolicima i Francuzima izazvao je veliko nezadovoljstvo. Karlo II je traio slobodu za
katolika i neanglikanaca, ali anglikanska crkva, kako bi nastupilia
autoritativno nakon Cromwellove puritanske vladvine, ga je nadglasila
te je izradila 1662.g. novu varijantu molitvenika, koju je izdala pod imenom Drugi zakon o uniformnosti (tj. jednolikosti bogoštovlja, poznatim
kao Clarendonov kod po ministru koji ga je predloio), иime je napadala puritance unutar Crkve. Traio ih je da daju potpuni pristanak
na novi Molitvenik iz 1662. g. Vlasti su strahovale od ponovnog izbijanja
puritanske moжi kao što se to dogodilo pod Cromwellom i stoga su
gledali kako bi to potisnuli. Meрutim, Anglikanska crkva je izgubila
vjerodostojnost kada su njezini pastori pobjegli s propovjedaonica i
napustili London za vrijeme kuge i velikog poara koji su mnogi smatrali Bojim sudom nad Engleskom zbog velikog izbacivanja. Mrea
doušnika je radila i oni koji su osuрeni su uglavnom samo oglobljeni, ali
oko 15% je završilo i u zatvoru. Sve ovo se povremeno dogaрalo od
1660 – 1688. Preko 2000 pastora, koji su odbili, bili su primorani pobjeжi,
ili su izopжeni, povezali su se u redove neanglikanaca slubeno prizna-
263
tih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog stavova mnogi su baиeni u tamnicu
(meрu njima i John Bunyan koji je u zatvoru proveo dvanaest godina).
Pod Jakovom II. u Љkotskoj je izbio rat zbog nametanja anglikanskog
episkopalizma. rtve su bili zavjetnici (eng. covenanters) koji su uglavnom
bili ekstremni prezbiterijanci. Oni su bili prognani i ponekad smaknuti.
Kako su nastojanja Jakova II. da Englesku uиini katoliиkom postajale sve
oиitije, Parlament je pozvao njegova zeta, nizozemskoga namjesnika
Vilima Oranskoga (1688). Izglasan je zakon kojim se zabranilo vladaru
da bude katolik, ili da stupi u brak s osobom katoliиke vjere. Cromwellove reforme napokon su dale ploda nakon što su nazadovale za vrijeme Karla II. i Jakova II. Vilim je Deklaracijom o pravima potvrdio prava
Parlamenta, a zakonom o snošljivosti zapravo je dopustio vjerske slobode.
NOVA ENGLESKA
Ovo su podruиje isprva naselili trgovci (koji su imali potporu londonskih ulagaиa), kao i izbjeglice koje je engleska vlada natjerala na
bijeg tlaиiteljskom vjerskom politikom.
Jakov I. skupini je kolonista (Londonske, kasnije Virginijske kompanije) dao povelju kojom im je dopustio trgovinu i kolonizaciju na podruиju izmeрu 34. i 41. obratnice (1606). Oni su 1607. g. utemeljili Jamestown, prvo stalno trgovaиko naselje u Novom svijetu. Povelja Virginia
Company (osnovane 1607) omoguжila je da se Boja Rijeи propovijeda i
kolonizatorima i domorodcima. Od 1609. g. zabranjen je ulaz papistima.
Naseljenici su, na ameriиkoj strani Atlantika, kanili osnovati inaиicu
Anglikanske crkve. Shodno tome, sveжenici su rabili anglikanski molitvenik; svako naselje je moralo imati crkvu; kanjavalo se one koji su
neredovito posjeжivali crkvenu slubu. Sveжenici su uzdravani od desetka, a zajednica je nad njima imala odreрeni nadzor.
Brodom Mayflower doplovila je 1620. g. skupina protestantskih disidenata. Kako ih je brodska posada odbila odvesti dalje, bili su primorani osnovati prvu koloniju kod Plymoutha. Iz nje se kasnije razvila
drava Massachusetts. U ovoj koloniji ljudi su mogli pronaжi pribjeište
od progonitelja.
Hodoиasnici (Pilgrim Fathers) su bili, ustvari, anabaptisti. Svaki иlan
njihove kolonije morao je potpisati zavjet kojim bi se obvezao na ivot u
skladu s odrednicama hodoиasnika. Nije se smjelo raditi nedjeljom, poštivala se svetost braka, kao i ostali zakoni zajednice.
Godine 1629. osnovana je tzv. Massachusetts Bay Company, koja je poma-
264
gala puritancima da isele u Ameriku. Njih иetiristo, koliko ih je napustilo
Englesku, nisu bili voljni iжi do krajnosti kao njihovi prethod-nici. Voрa
im je bio veleposjednik iz Suffolka John Winthrop. Od Hodoиasnika
razlikovali su se u sljedeжem:
1) Hodoиasnici su potjecali iz radniиkih obitelji dok su puritanci bili
bogatiji i svjesni staleških razlika.
2) Hodoиasnici su bili anabaptisti koji su eljeli odvojiti Crkvu od
drave; puritanci su htjeli odrati teokraciju.
3) Hodoиasnici su eljeli imati teokratsku dravu, ali u ovom sluиaju
njihova povelja nije imala nikakvu klauzulu odanosti prema Engleskoj.
Stoga su graрani imali nezavisnu republiku bez ustavne regulative koja
bi osiguravala ravnoteu meрu ovlastima vlade, i koji pripadaju obiиnoj
vezi izmeрu crkve i drave. Stoga su se oni dozvolili uvesti legislaciju
koja ne bi bila prihvatljiva u Engleskoj.
Nakon иetvrt stoljeжa uzori hodoиašaca stopili su se s puritanskom
dravom. Massachusetts je postao teokracijom nalik enevi pod upravom
Calvina. Pokušalo se иak oivjeti i teokratski obrazac starog Izraela.
Graрani su biиevani ako nisu odlazili u crkvu. Oni koji su se usudili
raditi nedjeljom stavljeni su u klade. Zaruиeni parovi su odvoрeni pred
sud ako bi sjedili zajedno nedjeljom. Suprunici bi bili novиano kanjeni
ako bi se ljubili izvan vlastita doma. Svi koji su kasnili s plaжanjem dugova,
dobivali bi trideset udaraca biиem. Kod kraрe kukuruznog klasja, ili
psovanja, slijedila je kazna biиevanjem ili odstranjivanje udova.
Crkvena uprava je uglavnom bila kongregacijska; nije bilo molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine
1631. donijeta je odluka prema kojoj oni koji ne odlaze u crkvu nemaju
pravo glasa. Osnovano je Sveuиilište u Harvardu, a John Eliot je postao
prvim misionarom meрu Indijancima.
Skupine, koje nisu mogle prihvatiti ograniиenja izbornog sustava
drave Massachusetts, osnovale su Connecticut, New Hampshire i Rhode
Island. Maryland je utemeljen kao kolonija za katoliиke izbjeglice, no
kasnije je privlaиio i protestante.
Snošljivost Rhode Islanda stavljena je na kušnju kada su 1656. g. stigli
kvekeri. Oni su s pravom bili na glasu kao huligani. Neki meрu njima
razbijali su boce po bostonskim crkvama uzvikujuжi okupljenim vjernicima: »Ovako жe vam Gospodin polomiti kosti!« Neka ena projurila je
gola kroz grad; druga se pak skinula u crkvi. Obje su to uиinile »pod
Bojim vodstvom«. Naposljetku su kvekeri prognani.
265
MANJE POZNATI REFORMATORI
Reformator iz Strasbourga MARTIN BUCER (1491-1551) najveжi je
dio karijere posvetio pomirenju cvinglijanaca i luterana. Shodno tome
razradio je kompromisan vjeroispovijed tzv. confessio tetrapolitana (1530),
koju su prihvatili samo иetiri gradova. Njegov stav o Gospodnjoj veиeri
predstavljao je kompromis izmeрu Zwinglija i Luthera; Boanski dar
nije dan u ili pod oblikom kruha i vina (u ovome se slae s Zwinglijem),
veж je dan zajedno s njima (kako je kruh dan tijelu, tako i boanski dar
prelazi u vjernu dušu; postoji objektivni dar koji se prua priиesniku).
Ova doktrina postala je poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i
Calvin tijekom izgnanstva tj. boravka kod Bucera (u Strasbourgu od
1538. do 1541). Kad je Augsburški interim prihvatio grad Strasbourg
(protiv Bucerovog savjeta) Bucer je bio izbaиen iz grada te izbjegao u
Englesku, gdje je ivio do kraja ivota kao profesor teologije na sveuиilištu u Cambridgeu. Peter Martyr je bio profesor teologije na Oxfordu.
JOHN EKOLAMPADIJE (Johannes Huszgen) (1482-1531) je utemeljio
kalvinistiиku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i
podravao je Zwinglijevo shvaжanje Gospodnje veиere.
JAN ЈASKI (1499-1560) je kalvinistiиku vjeru donio u Poljsku i Istoиnu Prusiju. Kao kanonik u Gnieznu uzvjerovao je иitajuжi Erazma,
Zwinglija i Ekolampadija. U Londonu je bio na иelu inozemnih protestanata. Vrativši se u Poljsku zalagao se za sjedinjenje poljskih protestanata
(kalvinista, luterana i иeške braжe).
PETAR MUИENIK (1500-1562), zvani Pietro Martire Vermigli, bio
je podrijetlom iz Firenze (Italija). Prihvatio je kalvinistiиku vjeru zahvaljujuжi utjecaju Bucera i Zwinglija. Veжinu ivota proveo je izvan Italije
(prije svega u Engleskoj i u Strasbourgu).
Calvinov sljedbenik u enevi TEODOR BEZA (1519-1605) je uvelike
ukljuиen u dogaрaje povezane s hugenotima u Francuskoj. Više od bilo
koga se trudio otvrdnuti Calvinov stav, u odnosu na dvostruko predodreрenje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu. U tu svrhu koristio
je aristotelsku logiku.
266
RADIKALNO KRILO REFORMACIJE
Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe:
1. Anabaptistiиki radikali: Konrad Grebel, Felix Manz i Balthasar Hьbmaier. Takoрer Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons.
2. Spiritualisti: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar
Schwenkfeld
3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio,
Renato, Stancaro and Biandrata.
ANABAPTISTI: Pod ovim pojmom obuhvaжen je veжi broj nezavisnih skupina koje su se razvijale izvan glavnih denominacija. Raspon
vjerskog izriиaja pokriva podruиje izmeрu milenijalizma do pijetizma,
od nesmotrene uporabe sile pa do miroljubivosti, od krajnosti osobnog
egoizma do pokorne pobonosti i posvete.
Prvi anabaptisti predstavljali su skupinu koja se 1525. g. odvojila od
Zwinglija. On, prema njihovom mišljenju, nije bio dostatno radikalan,
naroиito u pogledu krštenja. Grebel, Blaurock i Manz izgradili su središte
u Zollikonu (oko pet kilometara od Zьricha). Pokret se širio u Strasbourg,
Tirol i Moravsku (ova se skupina pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera
zvala Hutterskom braжom). U Nizozemskoj i Njemaиkoj pokret su vodili
Melchior Hoffman i Menno Simons.
Neizbjeno, meрu njima su bili ekstremisti. Primjerice Thomas Mьntzer je stavio proroиanstva svog pokreta na istu razinu sa Svetim pismom,
što je duboko razljutilo Luthera. Hoffman, kao apokaliptiиni vizionar,
vjerovao je kako je Ilija prvi od dva svjedoka koji se trebaju pojaviti
pred neposredan svršetak svijeta. Иak je i nadnevak svršetka odredio;
dogaрaj se trebao zbiti do 1535. g. u Strasbourgu. U Amsterdamu grupa
ena i muškaraca su trиali goli kroz grad viиuжi: »Jao! Jao! Gnjev Boji se
srušio na ovaj grad«. U Nizozemskoj je voрa bio Jan Matys. Apokaliptiиni element je tamo poprimio nove dimenzije. Kada je došlo do
»objave« sveti su htjeli silom uspostaviti Boje kraljevstvo. Shodno tome
skupina je zauzela grad Mьnster (od 1534. do 1535). Vjerovali su kako
жe Krist stiжi u to mjesto. Nakon Mathysove smrti Jan Bockelson (Jan iz
Leidena) se proglasio kraljem. Stanovnici Mьnstera su krštavani silom,
a mnogi su napustili grad. On je pak bio pobornik mnogoenstva. Uveo
je obaveznu poligamiju i oenio se s 15 ena! Kada je 1535. g. tamošnji
biskup zauzeo Mьnster, anabaptisti su bili vješani po kavezima glavne
gradske kule (isti kavezi su oиuvani do danas). Ukratko; dogaрaji iz
Mьnstera sasvim su narušili vjerodostojnost anabaptistiиkog pokreta u
267
oиima javnosti. Anabaptiste su od tada progonili i katolici i protestanti.
Neki su pobjegli u Englesku stigavši do Kenta i Essexa.
Meрutim, da ispravimo moguжe krivo mišljenje, svi ti gore spomenuti ljudi su bili ekstremisti koji su doveli anabaptistiиki pokret na loš
glas, što je sve njih stavilo na istu hrpu te je zanemarilo pozitivnu stranu
pokreta. Menno Simons, primjerice, potrudio se suprotstaviti ekstremizmu unutar pokreta i uspio je prevratiti sjevernonjemaиki anabaptizam
od pokreta revolucionarnog anarhizma na crkvu miroljubivih muиenika. I Pilgram Marbek je tako postupio u junoj Njemaиkoj.
Anabaptistiиki voрe nisu bili neznalice, veж vrlo obrazovani ljudi
koji su imali duboka uvjerenja. Oni su se suprotstavljali dravnom kršжanstvu, po kojem bi ulazak u društvo bio omoguжen krštenjem dojenиadi, koje je istovjetno novozavjetnom obrezanju. Nisu prihvaжali da se
(tadašnji) kršжanski svijet doista moe opisati kao takav u novozavjet
nom smislu te rijeиi. Stoga smatrali su da se Crkva ne moe organizirati
na dravnim osnovama.
Pozitivna se strana anabaptizma sastojala od sljedeжih toиaka:
1. Crkva odvojena i nezavisna od drave
2. Novi zavjet (a ne Stari) kao vrhovno mjerilo vjere i prakse.
3. Krštenje odraslih vjernika.
4. Praksa crkvene discipline: izopжenje nedostojnih vjernika.
5. Gospodnja veиera samo za nanovo krštene vjernike.
6. Potpuno razdvajanje vjernika od nevjernika u svim vjerskim i politiиkim sferama.
7. Visoka vanost pastoralnog nadzora i strogo naglašavanje uиeništva.8. Potpuni pacifizam i nenasilje, stoga odbacivanje politike kao moguжega kršжanskog poziva, buduжi da vladari moraju koristiti nasilje da
bi provodili zakon; potpuno odbacivanje prisega.
9. Raspodjela dobara, kao i pranje nogu.
Vano je razumjeti toиku 8 u povijesnom kontekstu. Gradovi u Љvicarskoj su traili od njihovih graрana da poloe godišnju zakletvu
vjernosti svome gradu. Uz to, graрani su bili obvezni izraрivati oruje
kako bi obranili svoj grad od napadaиa. Anabaptisti su odbijali poštovati
obje obveze i tako su bili smatrani izdajnicima.
Veжina ovdje spomenutih naиela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi, (1527) koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga što
su eljeli naglasiti praktiиno kršжanstvo. Svakako, što se tiиe doktrine
oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili
augustinsku teologiju, toиnije doktrine istoиnoga grijeha, predestinacije
i opravdanje vjerom. To je bilo zato što su mislili da se takve doktrine
268
suprotstavljaju praktiиnom posveжenju. Tako su naslijedili polupelagijansku teologiju srednovjekovne crkve. Kako bi obranili Isusovu
bezgrešnost, oni su nijekali da je Isus naslijedio bilo što od Marije pri
utjelovljenju – prema njima Isus je imao samo »nebesko tijelo«, što je
иisti monofizitizam.
Suvremeni baptisti su donekle sliиni anabaptistima što se tiиe prakse,
ali nisu traili izoliranje od društva kako bi stvorili alternativno društvo
kao prvi anabaptisti. Pravi nasljednici anabaptista danas su menoniti,
иak i huteriti i amiši, koji su preivjeli prije svega u SAD-u. Stoga su
anabaptisti donekle preteиe mnogih nezavisnih crkava našega doba,
što se tiиe crkvene prakse, ali moda ne i teologije.
Usprkos umjerene stranke pokreta, Reformatori su se protivili anabaptistima vjerujuжi kako жe, ako ovi budu uspješni, doжi do nereda u
društvu. Drali su kako жe se reformacija (koja je u opasnosti) najlakše
odrati razvijanjem posebnog odnosa izmeрu Crkve i drave. Stoga se
rascjep izmeрu anabaptista i reformatora proširio do nezamislivih
razmjera. Od 1535. do 1546. g. u nizozemskoj Friziji i protestanti i katolici
su proganjali i muиili trideset tisuжa anabaptista. Gotovo cijelo anabaptistiиko vodstvo u Љvicarskoj je pogubljeno prije nego što se uopжe mogao
organizirati pokret. S vremenom anabaptisti su postali legalistiиni i izgubili su revnost za evangelizaciju (usp. amiše, koji su jedina grupa koja
još uvijek koristi anabaptistiиku pjesmaricu).
Meрutim, spiritualistiиko krilo anabaptistiиkog pokreta bilo je blie
sadašnjim karizmaticima. Odnosi se na pojedince kao što su: Hans
Denck, Sebastian Franck i Caspar Schwenkfeld. Oni su vjerovali da je
ono što Duh danas kae puno vanije od Svetoga Pisma, tradicije i Crkve.
Meрutim, ovo gledište je bilo izvrgnuto zlopoutrebama. Primjerice,
Denck, koji je djelovao u junoj Njemaиkoj i u Strasbourgu, ne samo da
je napao (sasvim ispravno) krštenje dojenиadi i иistilište, ali je tvrdio da
жe biti spašene sve pale duše, ukljuиujuжi i Sotonu. Ovo univerzalistiиko
uиenje je bilo rašireno meрu radikalima, posebno spiritualistima. Drugi
spiritualist, Francke, naglašavao je mrtvilo pisane rijeиi (posebno Starog
zavjeta: tvrdio je da su protestanti smatrali Bibliju »papirnatim papom«)
za razliku od ivototvorne unutarnje rijeиi. Francke je dalje tvrdio da
postoji samo jedna nevidljiva Crkva koja ukljuиuje i sve dobre neznabošce i muslimane koji su odgovorili na univerzalnu unutrašnju rijeи,
koja na koncu poboanstvljuje onoga u kome stanuje. Francke je napao
luterane, a posebno njihovu doktrinu opravdanja samo vjerom, koju je
smatrao dozvolom da иovjek moe griješiti koliko hoжe. Konaиno Caspar
Schwenkfeld, koji je djelovao uglavnom u Љleskoj, smatrao je spašenje
269
preobliиavanjem vjernika u boansko biжe, tako da mu više ne treba
opravdanje po vjeri.
HUTERITI: Nastali su u Moravskoj, dijelom pod švicarskim utjecajem. Osnivaи Jacob Hutter smaknut je 1536. g., no njegove su zamisli (iz
prvih poglavlja Djela apostolskih) ostavile neizbrisiv trag na sljedbenicima. Huteriti su osnovali bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov,
juno od Brna; na granici Иeške i Austrije). Bila je to samodostatna kolonija koja je, na neki naиin, podsjeжala na upravu srednjovjekovnog
samostana (negdašnji isposniиki uzor stavljen je u obiteljski kontekst).
Vjerovali su kako je »privatno vlasništvo najveжi neprijatelj ljubavi. Pravi
kršжanin mora, ukoliko eli biti uиenik, prepustiti volju Bogu te se osloboditi od vlasništva…(usp. Karl Marx)… Drimo kako je pogrešno kupiti
za jednu cijenu, a zatim isto prodati uz zaradu. Ako tako иinimo, stvari
postaju preskupe siromašnima; uzimamo kruh iz njihovih usta.« Prema
huteritskim pravilima, privatno se vlasništvo nije moglo oporuиno ostaviti. Sve što je иovjek rabio, vraжalo se zajednici (komuni) nakon njegove
smrti. Kao pacifisti huteriti su odbijali izraрivati oruje. U Slovaиkoj je
do 1599. g. osnovano sto farmerskih kolonija (tzv. Brьderhцfe) s dvadeset
i pet tisuжa иlanova. Postali su poznati obrtnici. No, Tridesetogodišnji
rat ih je potpuno dokrajиio. Godine 1622. su izgnani zbog pacifizma iz
Moravske. Ostatak je pobjegao na istok (u Slovaиku, Tursku i Ukrajinu).
Na koncu su stigli u Junu Dakotu i Kanadu gdje, nakon 17. stoljeжa,
nisu smjeli imati nove propovijede. Nisu otišli u krajnost kao što su
amiši.
MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrad Grebel koji je
neko vrijeme bio Zwinglijev uиenik. Melchior Hoffmann je anabaptistiиku
doktrinu donio u Nizozemsku povezavši se tamo s razliиitim predreformacijskim frakcijama. I Menno Simons je, kao voрa pokreta, djelovao u
toj zemlji. Drao je kako iskljuиenje iz иiste (menonitske) zajednice mora
sa sobom povlaиiti i društveno, a ne samo zakonsko iskljuиenje (rastavu,
odbijanje zajedniиkih obroka s iskljuиenom osobom itd.). Veжina njegovih
stavova o svijetu potjecala je iz uvjerenja o иistoj kongregaciji. Ona je
»izvuиena iz svijeta«, te postoji kao alternativno društvo. U ovoj zamisli
leao je i razlog njegova protivljenja krštavanju djece, kao i crkvama
uspostavljenih zakonom.
Menno Simons se drao poloaja evanрeoskih anabaptista iznijetih u
Schleitheimskoj ispovijedi vjere. Protivio se revolucionarnim anabapti-
270
stima vjerujuжi u miroljubivi pristup. Takoрer se suprotstavio »spiritualistiиkim« anabaptistima koji su se, kako bi primili posebne i pojedinaиne objave (povrh objave sadrane u Bibliji), oslanjali na »unutarnje svjetlo«. Za razliku od reformatora, nije drao vrijednima zapise
o crkvenih otaca.
U jednom osporavanom sluиaju razvoda došlo je do razdora unutar
menonitskog pokreta: U Sjevernoj Njemaиkoj i Nizozemskoj pokret se
podijelio na liberalno i nepopustljivo krilo. (Stari amiški menoniti još
uvijek primjenjuju izopжenje). U tim menonitskim su skupinama preivjeli
mnogi zanimljivi obiиaji: pranje nogu, dodavanje rijeиi »Daj nam vjeиni
nebeski kruh« molitvi Oиe naš, te poljubac mira. Krštavanje se obavljalo
polijevanjem a ne uronjavanjem. Menoniti su se na poziv Katarine Velike, u 18. stoljeжu, proširili u Rusiju. Kasnija progonstva, naroиito u razdoblju od 1873. do 1882. te od 1923. do 1930. g., nagnali su ih da se isele
u Sjevernu Ameriku. Danas ima negdje oko sedamsto tisuжa menonita,
od kojih oko polovica ivi u SAD-u i Kanadi.
LIBERALNI MENONITI: Radilo se o liberalnom krilu nizozemskih
menonita koje se lakše prilagoрavalo okolnom svijetu. Unatoи pacifistiиkim naиelima, sluili su na vojnim brodovima i skupljali novac za
Vilima Oranskog. Dopuštali su иlanovima da budu javni slubenici
(njihovi odnosi s nizozemskom vladom su bili vrlo dobri). Iako su ih
osuрivali, podnosili su brakove s nemenonitima, te su иak dopuštali
kalvinistima da im se pridrue bez ponovnog krštavanja. Njihova je
sluba bila izrazito ortodoksna. Иlanovi njihovih bogobojaznih skupina
potvrdili su se u nizozemskom društvu kao bankari, trgovci, uиenjaci i
slikari (npr. Jacob van Ruisdael).
SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijanci): Socinijanci su nastali kao
rubna skupina anabaptistiиkog pokreta. Propitkivali su odluke prve crkve,
posebno u svezi s Kristovim naravi, osobom i roрenjem. Isprva nisu bili
liberali veж iskreni kršжani koji su ustrajali na prihvaжanju samo onoga
što je oиito proizlazilo iz Biblije. Shodno tome, Campanus je napisao
knjigu Protiv иitavog svijeta nakon apostola. Za razliku od ortodoksnih menonita, socinijanci nisu iskljuиivali protutrinitarijance.
Neki su istaknuti pojedinci prihvatili protutrinitarni naиin razmišljanja. Jedan od njih bio je španjolski lijeиnik i teolog Miguel Servet.
Godine 1531. objavio je De Trinitatis erroribus libri vii, u kojoj je napao
kršжansko uиenje o Trojstvu. Nešto kasnije (1537) u Parizu je predavao
astrologiju, i uz to izraрivao horoskope za novac. Godine 1553. objav-
271
ljeno je njegovo glavno djelo Obnova kršжanstva, u kojoj je zastupao teze
panteistiиkog novoplatonizma. Bjeeжi pred francuskom inkvizicijom našao se u enevi. Tamo je, uz Calvinovo odobrenje, spaljen 1553. g.
Pokret je napredovao u Poljskoj jer je svaki gospodar na plemiжkom
posjedu mogao birati vlastitu vjeru. U Rakowu (vojvodstvo Kielce) je
tako nastala unitarijanska zajednica koja se mogla razvijati jer je kralj
bio slab. Anabaptisti, koji su bjeali prema istoku, našli su sklonište na
nekoliko velikih tamošnjih posjeda (kao i u Maрarskoj i Transilvaniji).
Njihovim dolaskom došlo je do nastanka Male reformirane crkve koja
je ispovijedala anabaptistiиka naиela i protutrinitarnu doktrinu. Bile su
smještene na nekoliko znaиajnih posjeda gdje su našle utoиište: u Vilni
(koji je podupirao princ Radziwiіі), te u Rakowu (na posjedu anabaptistiиkog moжnika Jana Sieniсskog). Rakуw je okupljao ekstremiste s
drugih poljskih posjeda, Moravske i Njemaиke. Osnivaиi su od njega
eljeli napraviti nešto poput huteritske komune. Osnovali su tiskaru i
višu školu. Godine 1580. pridruuje im se talijan Faustus Socinus (Sozini)
koji je pisao knjigu De Jesu Christo servatore (nauka pomirenja putem
primjera). No, nije mu dopušten pristup u Manju reformiranu crkvu.
Ipak, nekako mu je pošlo za rukom uspostaviti zajedništvo s ostalima te
je, s vremenom, dobio poloaj u vodstvu. Unatoи tome što je nauиa-vao
protutrinitarijanizam, poticao je na štovanje Krista kao boanstva. Trojica
njegovih uиenika su 1605. g. u Rakowu izdali tzv. Rakovski katekizam
(Catechesis ecclesiarum Polanicarum) koji je od 1609. g. postao ispovijed
vjere socinijanaca. Nijekao je doktrinu Trojstva, istoиni grijeh, obnavljanje
krštenjem, predodreрenje za pakao, zastupniиko pomirenje i opravdanje
iskljuиivo po vjeri. Nakon ukinuжa komune središte unita-rijanske misli
premješta se meрu radikalne nizozemske menonite. Po-stavlja se pitanje:
moe li se trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti
samim Pismom?
KVEKERI: Kvekeri su bili jedina skupina koja je nadivjela Traitelje
(eng. seekers). Ovi potonji su иekali neposredno nadahnuжe Duha odbacivši sve izvanjsko. Osnivaи kvekerskog pokreta George Fox (16241691) je bio nalik srednjovjekovnom mistiku poput Johanna Taulera.
Njegovi sljedbenici su tvrdili: »Ne trebamo vanjsko vodstvo, sveжenike,
niti autoritet jer unutar sebe imamo neposredno znanje o Kristu, unutarnje svjetlo odnosno boansko sjeme unutar duše.« Foxov neposredni
suparnik s vremenom si je dopustio da ga slave kao Sina Bojeg. Jednog
je kišovitog dana ujahao u Bristol, uz sljedbenike koji su hrlili za njim,
bacajuжi dijelove odjeжe i uzvikujuжi »Svet, svet, svet!« Zbog ovog je is-
272
pada osuрen na javno biиevanje.
BAPTISTI: Tijekom 17. stoljeжa u Engleskoj su se pojavile dvije skupine
baptista: opжi baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti
(kalvinisti). Opжe baptiste, koji su se prvi pojavili, osnovao je John Smyth.
On je teio puritanstvu. Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshirea,
Yorkshirea i Nottinghamshirea, brojna su se sela veж organizirala po
kalvinistiиkom obrascu (s pastorima kao starješinama). Iz njihovih redova
proizašli su Hodoиasnici. Nakon progonstava иlanovi crkve iz Gainsborougha otišli su 1608. g. u Amsterdam gdje su ubrzo došli u doticaj s
menonitima. Kako je došlo do prepirke izmeрu Thomasa Helwysa i
ostalih, ovaj se odvojio i 1612. g. vratio se London. Tamo je utemeljio
prvu Opжu baptistiиku crkvu u Engleskoj. Oni, koji su ostali u nizozemskom Leidenu 1620. g., odluиili su pronaжi podruиje gdje жe moжi samostalno ivjeti. Kako je inkvizicija djelovala u Belgiji, iznajmili su Mayflower
i otplovili. U meрuvremenu se prva Opжa baptistiиka crkva dalje razvijala u Engleskoj. Teološki gledano bila je arminijanska. Helwysa, koji
je umro 1616. g. u zatvoru, naslijedio je Murton. Oko 1630. g. veж je
postojalo šest kongregacija. One su se dopisivale s menonitima na ostaloj
Europi nastojeжi s njima ostati u zajedništvu.
Partikularni baptisti (tzv. jer su vjerovali u partikularno, tj. ograniиeno,
pomirenje) su nastali kada je skupina kalvinista napustila Kalvinistiиku
nezavisnu (kongregacionalistiиku) crkvu. No, i dalje su zadrali kalvinistiиku teologiju (ime su dobili jer su vjerovali u partikularno pomirenje,
tj. pomirenje samo u korist izabranih). Do odvajanje je došlo izmeрu
1633. i 1638. g. Kako je rast bio stalan, do otprilike 1660. g., postojala je
131 partikularna baptistiиka crkva i nekih 115 opжih baptistiиkih. Naalost
nakon 1689. g., i Zakona o snošljivosti, mnogi su opжi u sljedeжih stotinjak
godina preko arijevstva otklizali u иisti unitarizam, dok su partikularni
baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. Meрutim, mnoge stroge Baptistiиke
crkve su kasnije (1966) preimenovane u Grace Churches [crkve milosti] i
imale su snaniju elju za evangelizacijom.
Druga londonska vjeroispovijed iz 1677. g. bila je (partikularna)
baptistiиka inaиica Westminsterske vjeroispovijedi vjere puritanaca i ostalih
nezavisnih. God 1678 su Opжi baptisti izdali svoju (arminijansku)
vjeroispovijed. U mnogoиemu su baptisti nalikovali umjerenim anabaptistima iz 16. stoljeжa; odbijali su krštavati djecu, kao i bilo kakvu
primisao o dravnoj crkvi. No, postojali su i drugi razlozi zbog kojih su
se razlikovali od anabaptista. Dopuštali su kršжanima da postanu sucima,
273
polau prisegu i odlaze u vojsku. Veжina baptistiиkih skupina u 17. stoljeжu
potekla je iz puritanstva, te je njihova teologija zapravo prilagodba reformirane teologije.
Engleski baptisti, kao i njima srodne crkve u ostatku Europe, krstili
su uobiиajenim postupkom škropljenja. No, i kod njih, kao i u Europi,
bilo je propovjednika koji su se drali krštavanja uranjanjem. Neki nizozemski menoniti uveli su uranjanje veж poиetkom 17. stoljeжa. Engleski
su partikularni baptisti 1641. g. slubeno usvojili obred uranjanja koji je,
od tada, postao obiljejem baptistiиkog pokreta.
PROTUREFORMACIJA
NOVA KATOLIИKA INICIJATIVA
Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, veж
i reforma Katoliиke crkve. Poticaj je došao od katoliиkih kraljeva, kao i
od pape i sveжenstva. Bitno je shvatiti kako protureformacija nije poиela
nakon reformacije. Otprilike u isto vrijeme, kada je Luther izvjesio teze
na vrata wittenberške crkve, skupina katoliиkih sveжenika (npr. Caraffa,
Sadoleto i Contarini) u Rimu eljela je reformirati Crkvu. Udruili su se
u društvo nazvano Oratorije boanske ljubavi.
Katolici su priznali da se Crkva treba reformirati iz sljedeжih razloga:
1) Sveжenstvo je bilo neobrazovano.
2) Nedostajalo je moralnosti, a trebalo je ispraviti i odreрene crkvene
zlouporabe.
3) Humanizam i sekularnost su predstavljali izazov Katoliиkoj crkvi
(pogotovo u Italiji).
Rim je uporabio sljedeжe metode kako bi primijenio reforme:
1) Osnovani su novi redovi.
2) Sazvan je Tridentski crkveni koncil.
3) Pojaиana je inkvizicija na mjestima gdje je to bilo potrebno.
4) Katoliиki vladari poticali su nove politiиke inicijative. Meрutim,
mnogi uspjesi bili su poništeni Westfalskim mirom.
274
Tri pape ukljuиena u protureformaciju su bili:
a) Klement VII. – bio je papa u vrijeme kada je Henrik VIII. raskinuo
vjerske odnose s Rimom.
b) Pavao III – ustanovio je komisiju koja je trebala istraiti naиine
reforme Crkve. Za njegova papinstva sazvan je Tridentski koncil.
c) Pavao IV. – primijenio je mnoge preporuke Tridentskog koncila.
Neuspjeh katoliиkih reforma u Љpanjolskoj: Vodeжa zemlja u
katoliиkoj reformaciji nesumnjivo je bila Љpanjolska (Francuska je zbog
vjerskih ratova ispala iz utrke). U Љpanjolskoj su Crkva i drava bili jedinstvena i uиinkovita sila zahvaljujuжi zajedniиkoj borbi protiv muslimana, kao i inkviziciji. Љpanjolska se takoрer obogatila novootkrivenim
bogatstvima obiju Amerika. Uz to, politiиki je vladala Italijom preko
milanskog vojvode, te Napulja i Sicilije.
Pod pokroviteljstvom kraljice Izabele, franjevac kardinal Francisco
Jimйnez de Cisneros je od 1495. do 1507. g. provodio reforme španjolske
crkve i poticao uиenost. Utemeljio je Sveuиilište u Avali. Skupina erazmovaca je uvelike utjecala na izdavanje Svetog Pisma. Izmeрu 1502. i
1517. g. skupina uиenjaka, pod vodstvom Jimйneza de Cisnerosa, proizvela je poliglotsku Bibliju u šest svezaka. Ona je sadravala hebrejski,
grиki i latinski tekst, kao i bilješke. Ipak njezino objavljivanje bilo je
odgoрeno do 1522. g. jer je trebalo dobiti papino odobrenje. U meрuvremenu se pojavio Erazmov Novi zavjet. Godine 1512. izašao je kastiljanski
prijevod poslanica i Evanрelja. No, kada je inkvizicija 1530. g. poиela
djelovati protiv erazmovaca, ništa je više nije moglo zaustaviti. Okolnosti su poиele nalikovati Italiji u kojoj je uništenje protestantizma bilo
vrlo brzo.
Novi redovi: Od 16. stoljeжa nastaju reformne grane starih redova,
kao i novoutemeljene ustanove: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, minoriti, uršulinke, vinkovke, školska braжa, salezijanci i
redemptoristi. Kapucini (tzv. po smeрoj šiljatoj kapuljaиi) su bili obnovljeni red franjevaca, koji su pored isusovaca igrali kljuиnu ulogu u izvršenju protureformacije. Ochino je bio jedan od bivših nadstojnika toga
reda, prije obraжenju na protestantizam.
Isusovci: Nakon Tridentskog koncila utemeljen je red isusovaca (odnosno jezuita). Njihov je cilj, osim protureformacije, bila i unutarnja
preobrazba Crkve. Osnivaи reda bio je Ignatius Loyola (baskijskog pod-
275
rijetla). ivot je zapoиeo kao vojnik ili toиnije reиeno, kao иasnik u vojsci
potkralja Navarre. Njegova vojna karijera je bila svršena kada je na nekom vojnom pothvatu ozlijedio desnu nogu. Nakon иitanja duhovnih
knjiga odluиio je postati svecem. Išao je na hodoиašжa i posvetio se vjerskim vjebama, no nije našao mir. Napisao je knjigu duhovnih vjebi
koja zapravo sadri mjeseиni teиaj za postizanje svetosti. Kao Kristov
vojnik cilj su mu bile poslušnost prema nadreрenom i nijekanje individualnosti. Knjiga završava »pravilima za usklaрivanje vlastitog i crkvenog razmišljanja«. Drugim rijeиima; spreman je vjerovati kako je ono što
mu se иini bijelim zapravo crno, ukoliko to tvrdi Crkva.
Njegovi prvi uиenici su mu se pridruili u Parizu (1534): Franjo Ksaverski, Petrus Faber, Jacob Laines, Alfonso Salmeron, Francisco de Bobadilla i Simon Rodriguez. Papi su se stavili na raspolaganje, nakon što su
se zavjetovali u kapeli na Montmartru, kako жe u Palestini obraжati Turke.
Novi red je slubeno osnovan 1540. g. Isusovci su postali poznati kao
uиitelji djece, upravitelji misija ili odmarališta, propovjednici, kapelani
bolnica. Imali su što raditi uglavnom zbog zapanjujuжe lošeg stanja crkvenog ivota u Italiji. Zajedno s Drubom organizirali su isusovaиke
zavode. Najvaniji se nalazio u Rimu (kasnije je prozvan Collegium Germanico-Hungaricum), te je primao njemaиke, maрarske i hrvatske uиenike.
Isusovci nisu isprva bili borci protiv protestanata, niti su bili posebno
nepokolebljivi. Njihov cilj, iz 1540. g., bilo je širenje vjere. Obrana vjere
dodana je tek 1550. g. Osnivali su sirotišta, prihvatilišta za prostitutke,
škole, središta za potporu sirotinji. Ukinuli su zborno govorenje mise.
Obeshrabrivali su pretjerano isposništvo; redovnici su morali biti spremni
za naporan rad. Njihov uspjeh moe se pripisati sposobnosti da stare
zamisli prilagode potrebama novih naraštaja. Novicijat je sadravao
dvogodišnji studij. Redom je upravljao general, a upravno su tijelo иinili
oni koji su dali иetvrti zavjet (bezuvjetna poslušnost papi).
Franjo Ksaverski se s tri isusovca uputio iz Lisabona prema latinskoj
Americi (1541). Bili su prva skupina misionara koji su išli u obje Amerike. Katoliиko širenje, preko oceana u Ameriku, u neku je ruku nadoknada za gubitke koje je protestantizam nanio u Europi.
U trenutku Ignacijeve smrti (1556) isusovaca je bilo više od tisuжu.
Time su veж postali jednom od najmoжnijih sila u katoliиkom svijetu i to
ne samo u radu sa siromašnima, veж zahvaljujuжi naobrazbi sveжenika, i
u djelovanju meрu višim staleima. Buduжi da su imali najbolji obrazovni sustav, stekli su veliki utjecaj na dvoru (pouиavali su иlanove kraljevskih obitelji). Kako su katoliиku vjeru nauиavali na sveuиilištima,
uskoro su postali braniteljima protiv naleta protestanata koji su imali
276
veliki broj sljedbenika meрu humanistima. Njihova prisega potpune
poslušnosti Crkvi i papi upravo je to od njih zahtijevala. Na Tridentskom
koncilu dvojica od gore navedenih osnivaиa bili su papini najиvršжi pobornici. Godine 1542. su zapoиeli rad u junoj Njemaиkoj osnovavši
središte u Ingolstadtu (1549). Od 1552. g. usredotoиili su se na borbu
protiv krivovjerja.
Mnogi su 1555. g. drali kako je katoliиanstvo u Njemaиkoj stvar
prošlosti. Reformacija se usto širila u Austriji, Bavarskoj i Иeškoj. Tijekom иetrdeset godina Katoliиka crkva nije imala vrijedne apologetike.
No, isusovci su u potpunosti promijenili zateиeno stanje.
Nedoumice Katoliиke crkve: Godine 1555. Petar Canisius je iznio
obranu katoliиke vjere koja je naišla na široko prihvaжanje. No, katolici
su shvatili kako je najdjelotvorniji naиin suprotstavljanja protestantima
zapravo reforma Katoliиke crkve. Oиit primjer podruиja kojem je
nedostajala preobrazba bila je Bavarska. Tamošnje je sveжenstvo bilo u
velikoj mjeri nepismeno, samostani su nalikovali seoskim gostionicama,
u upnim dvorima su stanovale prilenice i njihova djeca, mnogi sveжenici
su bili pijanice. Uz to, neki su pripadnici srednjeg stalea veж potpali
pod utjecaj luterana i anabaptista.
Izbor pred kojim su se našli katoliиki reformatori (Fisher, Contarini,
Sadoleto, Carafa i Pole) bio je: postati sliиniji protestantima, ili uиvrstiti
postojeжe srednjovjekovne oblike pobonosti i ojaиati hijerarhiju. Povijest
protureformacije je dijelom uspjeh konzervativnih i militantnih elemenata nad liberalima i pomirbenjacima.
Pomirbeno krilo, sa Contarinijem na иelu, susrelo se s umjerenijim
protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na Regensburšku kolokviju
1541. g. Iako su se uspjeli nekako sloiti oko doktrine opravdanja vjerom,
potpuno su zapeli na иlancima o transsupstancijaciji i papinoj prevlasti. S
druge je strane papa Pavao III. ovakve dogovore drao nevaljanim, jer
su bile nereprezentativne. Contarini je postao rtvom glasina o njegovu krivovjerju. Umro je 1542. g. Tvrdio je da se obratio Isusu 1511.g.
Neuspjeh tih razgovora kao i ograniиenost Augsburškog mira uzroиile su novi val vjerskih borbi po Europi u korist kalvinista.
Pobjeda konzervativaca: Contarinijev neuspjeh otvorio je put njegovim protivnicima. Tvrdokorni Carafa preporuиio je papi da osnuje
novu i moжnu inkviziciju kako bi se borio protiv krivovjerja. Vjerovao je
kako se pravo proиišжenje katoliиanstva moe postiжi napadom na kriva
277
vjerovanja. Bilo kakva pomirba postigla bi upravo suprotno. Rimska
inkvizicija je utemeljena 1542. g. Shodno tome, inkvizitori su mogli
pritvoriti sumnjivce, zaplijeniti imovinu, smaknuti osuрenike; samo je
pravo opraštanja bilo iskljuиivo u papinoj nadlenosti. Carafa je vlastitu
kuжu opremio uredima, tamnicama i okovima. Takoрer je izdao niz
pravila inkvizicije; npr. иetvrta uputa je glasila: »Nitko ne smije pokazati
ni najmanju obzirnost prema krivovjercu, a naroиito ne prema kalvinistu.«
Inkvizicija je uvela, krajem srednjega vijeka, muиenje kako bi suzbila
krivovjerja. Crkva je naime drala kako se potrebne informacije mogu
dobiti samo nasiljem. S vremenom je muиenje postalo uobiиajenim dijelom zakonodavnog mehanizma u Europi (s iznimkom Engleske). Tisuжe
nedunih ena, okrivljenih zbog vraиanja, muиene su dok nisu priznale
nedjela poput »letenja na ponoжne skupove.«
Vladavina nasilja u Italiji: Talijanska evangeliиka stranka unutar
katoliиke crkvi je bila: kardinali Contarini, Pola i Corteze, Juan de Valdez,
Bernardo Ochino i Pietro Vermigli. Reformirani redovi su bili posebno
otvoreni prema luteranizmu. Središta reformiranih ideja je bila: Venecija, Napoli (kod Guiliu Gonzage) i Ferrara (kod Renate). Nakon poиetka
inkvizicije veжina evangelikalaca emigrirala je u Љvicarsku i dalje.
Tamo gdje kraljevi nisu eljeli trpjeti papinstvo, inkvizicija je bila mrtvo
slovo na papiru. S druge je strane, u Italiji, inkvizicija zamalo uništila
tamošnju renesansu. Dodatan razlog njezinoj estini bila je nakana Giana
Pietra Carafe da smanji moж Љpanjolaca u Italiji. Zapravo, do 1870. g.,
papinstvo je bilo središte talijanske politike, kao i europska sila. Carafa
je prisiljavao idove na nošenje utih kapica i ivot u getu s jednim izlazom. Za njegova je vremena objavljen i prvi popis zabranjenih knjiga.
Na njemu su se našli: Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija
se vratila crkvenoj pobonosti; talijanski pjesnici pisali su duhovnu
poeziju, umjetnici stvarali pobona djela. Val moralne strogosti, koji je u
drugim europskim zemljama stvorio puritanstvo, jaиao je katoliиke reformatore.
Protureformacija u Francuskoj: U Francuskoj su isusovci isprva
poиeli djelovati 1550. g. u Clйrmont-Ferrandu (Collège de Clérmont). Iz
tog središta pokret se proširio na druga podruиja. Zbog njihove navodne
upletenosti u pokušaj ubojstva Henrika IV. (poиinitelj je bio bivši
isusovac), istjerani su iz Pariza i drugih gradova. Sukobili su se sa
Sorbonnom (teološkim fakultetom u Parizu) jer su sumnjali u Marijino
278
bezgrešno zaиeжe. Nagaрali su kako se u иistilištu moe provesti najviše
devetnaest godina.
TRIDENTSKI KONCIL: Koncil se nikako nije uspio odrati prije
potpisivanja mira izmeрu njemaиkog cara i francuskog kralja u Crйpyju
(1544). Trent je bio izabran zbog toga što je kao »njemaиka zemlja« (Juni
Tirol) pripadao Italiji. Car je elio izgladiti pitanja o disciplini (i tako
ukloniti prepirku izmeрu protestanata i katolika). Protivio se raspravi o
doktrinama koja je, u što je bio siguran, nerješiva. Papa je, naprotiv,
savjetovao poslanicima da se prvo pozabave upravo pitanjima doktrine.
Prva sekcija se bavila oblikovanjem katoliиke doktrine (u svjetlu protestantizma), a druga naиinima reforme katoliиke prakse.
Na zasjedanju od 1545. do 1548. g. najveжi broj sudionika bio je s
podruиja koja protestantizam nije uopжe dotakao, te stoga nisu osjeжali
nikakvu obvezu da budu popustljivi spram protestanata. Njihov beskompromisni stav onemoguжio je bilo kakvi vjerski mir, kojem se nadao
car, kao i promjene kojima su se nadali umjerenjaci na koncilu. Treba
ipak spomenuti da su tridentske doktrinarne uredbe, zbog svaрalaиkog
tona, zvuиale neprijateljskije prema protestantima nego što su u stvari
bile. Za vrijeme prvih koncilskih zasjedanja bilo je oиitih razlika u mišljenjima no zakljuиci su, kao i njihova tumaиenja, uvijek bili izraeni jezikom
tvrdolinijaša.
Katoliиka je praksa bila reformirana u sljedeжim stvarima:
1) Sluba prodavaиa indulgencija je ukinuta.
2) Biskupi su opunomoжeni da nadgledaju vlastite biskupije; prestali
su biti slijepo oruрe u rukama krune. U biskupijama, gdje nije postojalo
sveuиilište, biskup je osnivao seminare za poduku mladiжa sveжeniиkoj
slubi.
3) Sveжenstvo je moralo biti obrazovano i trebalo propovijedati.
Tridentski Koncil bio je djelotvoran u reformama uglavnom u Italiji.
Drugdje je sluio kao poticaj i ohrabrenje.
Papa Pio V. i neuspjeh protureformacije u Engleskoj: Papa
Pio V., bivši Veliki inkvizitor, je u duhu koncila organizirao veliko иišжenje u Rimu. Odgovoran je takoрer za tragiиan svršetak engleske protureformacije. Naime podravao je razne spletke, za vladavine Elizabete I., kako bi pod škotskom kraljicom Marijom ponovno vratio katoliиanstvo. Veжina simpatizera katoliиanstva ivjela je na sjeveru gdje su
1569. g. neuspješno pobunili grofovi Northumberlanda i Westmorlanda.
279
Buduжi da je papa podravao pobunu, objavivši usto bulu kojom je
izopжio Elizabetu I. (Apostolicae Curae), engleski katolici su dobili peиat
izdajnika. Teškim okolnostima pridodana je španjolska Armada (pokušaj pomorske invazije Engleske – 1589.) i zavjera Guyja Fawkesa (pokušaj dizanja u zrak parlament – 1605). Godine 1571. svatko tko je postao katolikom, ili je pak drugoga preveo na katoliиanstvo, mogao je
biti smaknut zbog izdaje. Od 1577 .g. do 1603. g. 123 sveжenika su
smaknuti, zajedno s 63 ljudi koji su ih skrivali. Ipak katoliиanstvo se,
zahvaljujuжi nadbiskupu Allenu, i dalje odravalo izvan zemlje. U
Engleskoj su u tom smislu najzasluniji katoliиki vlastelini na sjeveru
koji su gradili sveжeniиka skrovišta. Izvješжa iz 1603. g. pokazuju da je u
zemlji ivjelo 8 570 rekuzanata, tj. uglavnom katolika koje su odbijali
anglikanstvo (najviše ih je bilo u grofovijima Cheshireu i Lancashireu).
Konaиno Naranиasta revolucija je privela kraju prokatoliиke sklonosti
posljednjih Stuarta.
Katoliиki misticizam: U to je vrijeme katoliиki misticizam poprimio konaиne obrise. Isusovaиka odmarališta su postala popularna. Љtovanje Marije se ohrabrivalo.
Utemeljen je takoрer kult Presvetog srca Isusova. Obnovljeno je srednjovjekovno zanimanje za иuda. Barok, i kasnije rokoko, naglašavali su
vanost nove doktrine transsupstancijacije (sveta иuda se dogaрaju u
prekrasnim graрevinama). Misticizam je postao omiljen (usp: sv. Terezija
Avilska, sv. Ivan od Kria, sv. Franjo Saleški). Na neki naиin, misticizam
je bio katoliиki odgovor na reformaciju. Ipak, visoko je sveжenstvo misticizam dralo opasnim jer je znatno smanjio potrebu za sveжenstvom i
sakramentima otvorivši izravan put do Boga. Sve je to mirisalo na platonizam. Latinski je postao iskljuиivo jezikom bogoštovlja, iako je na
zaиetcima reformacije bio ivi jezik i najviši oblik izriиaja. U Italiji je
Palestrina uveo obnovu crkvene glazbe. Katoliиko uиenje pretrpilo je
nazadak zahvaljujuжi strogoj cenzuri koja je pozornost usredotoиila više
protiv krivovjerja nego protiv besramnosti.
Katoliиka apologetika: Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centurijama hrvatskog luterana Matije Vlaиiжa. U njima je revno i
pozorno opisao kvarenje Crkve od novozavjetnih vremena do srednjeg
vijeka. Katoliиki odgovor napisao je Filippo Neri (Anali). Talijanski isusovac Robert Bellarmine napisao je Raspravu protiv suvremenih heretika (15861593).
280
Љpanjolski isusovac Francisco Ribera pisao je knjigu o biblijskom proroиanstvu utemeljenom na futuristiиkom tumaиenju knjige Otkrivenja
(1590), kako bi se suprotstavio protestantskom poistovjeжivanju pape s
antikristom. Tvrdio je, izmeрu ostalog, da жe antkrist doжi samo na
kraju svijeta, te da жe crkva biti uznesena 45 dana prije kraja Velike
nevolje, koje жe trajati 3,5 godine, a ne 7 godina.
Nova katoliиka inicijativa: Politiиki aspekt protureformacije omoguжen je odsutnošжu Francuske s politiиke scene. Ona je naime, od 1562.
do 1629. g., bila zaokupljena vjerskim ratovima. Shodno tome, habsburške sile su imale odriješene ruke za provedbu vraжanja katoliиanstva
u Љpanjolskoj i Austriji. Katoliиka se liga, pod Filipom II. Љpanjolskim,
dala na posao zadobivanja protestantskih krajeva. Godine 1562. izgledalo
je kako жe Bavarska i Austrija slijediti primjer Sjeverne Njemaиke i postati
protestantske. U Austriji je vjerojatno dvije treжine puka pokazivalo naklonost prema protestantizmu. No, izmeрu 1565. i 1585. g. došlo je do
promjene: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak
samosvijesniji. To se dijelom pripisivalo nepopustljivijem stavu katoliиkih
vladara, stvarnoj katoliиkoj reformi, kao i podjelama meрu protestantima.
U Grazu, gdje su protestanti postigli stvarni monopol, okolnosti su se
posve promijenile na njihovu štetu. U podruиju Kцlna nastavak katoliиke
prisutnosti moguжe je pripisati prisutnosti španjolske vojske u Љpanjolskoj
Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika da zadre tradicionalne katoliиke
biskupije (zahvaljujuжi crkvenom pridravanju koju je osigurao Augsburški mir). U Poljskoj su pod Stjepanom Batoryjem postojale vjerske sloboda, no igmunt III. (1587-1632) je (nakon što je Batory umro) dopustio
dolazak isusovaca. Ishod je bilo gušenje protestantizma.
Katoliиke misije: Katoliиke misije su se širile u obje Amerike pokušavajuжi nadoknaditi katoliиke gubitke u Europi. Katoliиki misionari su
slijedili španjolske i portugalske konkvistadore (Hernбna Cortйza u
Meksiku i Francisca Pizarra u Peruu). Treba, meрutim, reжi u njihovu
obranu da nisu odobravali nasilje konkvistadora иesto se stavši na stranu
Indijanaca. Franjevci, koji su stigli do Kalifornije, bili su najvanija misijska
skupina u obje Amerike dok su isusovci djelovali na Dalekom Istoku.
Potonji su rabili dvojbene misijske metode u Kini i Japanu. Naime,
poistovjeжivali su se s ovim naprednim uljudbama izlauжi se optubama
da dovode u pitanje evanрelje.
281
Tridesetogodišnji rat: Rat je zapoиeo kada je katolik Maksimilijan
Bavarski, nakon što luteranska veжina je zabranila katoliиki mimohod
(što je uzrokovao neredi), zaposjeo i anektirao slobodni grad Donauwцrth. Katoliиanstvo je tamošnjim protestantskim graрanima bilo
nametnuto иime je prekršen Augsburški mir. Utemeljena je protestanski
savez kako bi se obranile protestantske drave na što su katolici ustanovili suparniиki savez. Godine 1618. иeški su protestantski plemiжi
izbacili carske namjesnike kroz prozor gradske vijeжnice. Potom su istjerali
isusovce i pobunili se protiv Austrije. Krunu su ponudili kalvi-nistiиkom
knezu izborniku Fridriku V. koji ju je prihvatio. Time je poremeжena
ravnotea sila u иitavoj Europi. Ipak, Tridesetogodišnji rat bio je vjerske
naravi do 1635. g. To je isprva bio rat kalvinista protiv katolika buduжi
da se veжina luterana drala podalje. Posljedice rata su bile uasne: samo
u Njemaиkoj stanovništvo se smanjilo od 16 do 6 miljuna!
Rat se dijeli u иetiri faze:
1) Prva faza (1618-1623) – izborni knez Falaиke, i izabrani иeški kralj,
Fridrik V. biva poraen u bitci kod Bile Hore (1620.). Carski odredi zaposjedaju Prag, Иešku, Moravsku i Љleziju. Otpoиinju progoni protestanata i voрa ustanka. Praško sveuиilište je predano jezuitima te 30 000
protestantskih obitelji je protjerano. Saska i Brandenburg nisu bili ukljuиeni
u ratu.
2) Druga faza (1623-1629) – u rat se upliжe danski kralj Kristijan IV.
na strani protestantskih knezova koje su pomagale Francuska, Engleska
i Љvedska. Kristijan biva poraen i prisiljen na potpisivanje mira u Lьbecku
(1629). Katoliиki general Wallenstein (bivši protestant) nameжe 1629. g.
Uredbu o uspostavljanju (restituciji) prijašnjeg stanja. Pojaиano je tzv.
crkveno pridravanje. Sve se moralo vratiti na stanje iz prve иetvrtine
stoljeжa (na stanje prije 1552), a kalvinisti ostaju bez svih prava u carstvu.
Krizu prekida Gustav Adolf koji odluиuje napadati katolike kako bi vratio
izbornome knezu poloaj u Falaиkoj (zet Jakoba II. iz Engleske).
3) Treжa faza (1630-1635) – u rat stupa švedski kralj Gustav II. Adolf.
Nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Alsacea i prodora u Bavarsku, te pobjede u bitci kod Lьtzena (u kojoj je Wallenstein poraen, a
Gustav poginuo), Љveрani su poraeni kod Nцrdlingena. Gustav je vratio
sjeverna podruиja protestantizmu, no uskoro je bilo jasno da katolici
nisu u stanju zadrati Sjevernu Europu, a ni protestanti junu Europu.
4) Иetvrta faza (1635-1648); u savezu sa Љvedskom u rat se upliжe
Francuska. Carske snage trpe poraze. Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem Austrija, ali i druge katoliиke zemlje, prisiljene su potpisati West-
282
falski mir.
Uvjeti Westfalskog mira, iz godine 1648. g., ukljuиivali su ustanovljenje postojeжih vjerskih granica. Protureformacija je njime doivjela
poraz. Ponovno je uspostavljen Augsburški mir, iz 1555. g., koji je ovog
puta jamиio zaštitu Reformirane crkve.
Ugovor je sadravao sljedeжe odrednice:
a) Carski dvor treba иiniti jednaki broj protestanata i katolika.
b) Nijedan protureformacijski katoliиki red nema dopuštenje djelovanja u protestantskim dravama.
c) Osim u nasljednim habsburškim zemljama (tj. u Иeškoj i Austriji),
sve drave trebaju podnositi vjerske manjine ako su postojale prije 1624.
g.
d) Francuska dobiva Alsace (osim Strasbourga).
e) Љvicarska i Nizozemska su postale drave.
f) Knez izbornik Falaиke je dobio Donju Falaиku (Rheinland Pfalz)
dok je Gornja Falaиka (Oberpfalz) predana vojvodi od Bavarske. Katolici
su dobili: Иešku, potpuno pokatoliиenu Austriju, Gornju Falaиku, dio
Alsacea (pod Francuskom) i junonjemaиke biskupije.
Westfalski mir je obiljeio kraj Svetog Rimskog Carstva, kao i srednjeg vijeka, u kojem je prevladavala zamisao o kršжanskoj republici. Otada
se poиinje poštovati suverenitet i nezavisnost svake pojedine drave.
Papa se suprotstavio ugovoru ali njega su ignorirali i katolici i protestanti!
PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM
Do 1526. g. veжi dio Pravoslavne crkve bio je pod Turcima. Oni su
zauzeli Balkan, Egej, Krim i Beograd, kao i dvije treжine Maрarske. Iako
se dosta govorilo o još jednoj kriarskoj vojni, posebno kad je sultan
elio napadati Cipar, najviše što se postiglo bila je bitka kod Lepanta
(1571) gdje su papinske sile porazile tursku mornaricu. Sultan je kanio
vjernicima upravljati preko carigradskog patrijarha. Crkva je osiromašila jer joj je imovina bila zaplijenjena, a obrazovani иlanovi pobjegli prema Zapadu. Ostatak vodstva odlazio bi na Zapad kako bi tamo prosio.
Seljaci su bili pritisnuti porezima, a uz to su morali davati mušku djecu
kako bi bila odgojena u islamskoj religiji. Kršжani su bili uposleni kao
poduzetnici, brodograditelji i ljevaиi topova.
U Grиkoj, na Balkanu i Rusiji, Pravoslavna je Crkva i dalje bila narodna ustanova. S druge su strane turski muslimani bili tek vladajuжa manjina. No, na Kreti, Eubeji (grиki otok) i dijelovima Albanije, uspjeli su
283
mnoge kršжane obratiti na islam. Meрutim, skoro u cijeloj Europi Islam
je bio vjera vladajuжe manjine. Drevna kršжanska liturgija i sakramenti
još uvijek su proimali ivot osiromašenih i potlaиenih naroda. Solun je
ostao isto grиki, s dvadeset crkava i иetiri manastira nasuprot šest
damija. Oko 1570. godine u Sofiji je bilo trinaest damija, ali je mitropolit
nadzirao oko tri stotine crkava i dvije vjerske škole. Unatoи turskim
nastojanjima da Pravoslavnom crkvom upravljaju iz jednog središta,
srpski nadbiskup u Peжi, i bugarski nadbiskup u Ohridu, imali su
odreрenu samostalnost. Treba spomenuti da je unutar turskog carstva
postojao i odreрeni broj latinskih kršжana (na bivšim venecijanskim
otocima u Egeju; u Bosni, Srbiji i Sjevernoj Albaniji, иak i u turskom
Trabzonu). Osim toga postojale su unijatske zajednice podreрene Rimu,
u Libanonu, Siriji i Palestini, koji su se iz politiиkih razloga izdavali za
pravoslavca. Kršжansko i muslimansko praznovjerje se spojilo. Muslimani
su иesto poštovali kršжanska sveta mjesta. Turci su pretvorili mnoge
crkve u damije, primjerice u Ohridu. U Damasku su pripadnici dviju
vjera podijelili veliku crkvu, na иudan i vjerojatno jedinstven naиin. U
Carigradu Sveta Sofija je dobila minarete i bila pretvorena u damiju,
kršжani su i dalje odlazili u svetišta oko nje, a Turci su im se pridruili u
poštivanju vrata napravljenih od drveta iz Noinog kovиega ili svetog
bunara prekrivenog kamenom iz zdenca u Betlehemu. U Jeruzalemu
muslimani su izgradili Omarovu damiju po uzoru na bizantske crkve
te su koristili zlato opljaиkano od kršжanskih crkava u tom gradu.
U 16. stoljeжu, mnogi najodliиniji mladiжi pravoslavnog svijeta odlazili
su nastaviti školovanje u Italiji, na Sveuиilištu u Padovi, buduжi da pod
Turcima nisu mogli steжi tako visoko obrazovanje. Pravoslavni teolozi
su usvojili latinsku tradiciju o sedam sakramenata kao i koncept transsupstancijacije. Grиki studenti na Zapadu dolazili su preko Padove i
Venecije u Tьbingen, kako bi slušali predavanja u kojima je Martin Kraus,
luteran, govorio o moguжnosti ujedinjenja grиke i protestantske crkve.
Жiril Lukarski, carigradski patrijarh, nastojeжi obraniti pravosla-lje od
Rima, našao je saveznike u protestantima, koji su u to vrijeme bili još
snaniji u Poljskoj. Svoje najdarovitije sveжenike slao je na školovanje u
Oxford, Helmstedt i enevu. No, nakon njegove smrti, pravoslavni
koncil u Jeruzalemu slubeno je osudio pogreške »protestantskih
krivovjeraca«. Pravoslavna crkva je, zahvaljujuжi turskoj upravi, propustila i reformaciju i protureformaciju. Koliko god da su pravoslavci bili
neprijateljski raspoloeni prema Rimu, protestantski jezik, duh i uиenje
uvijek su im bili strani, иudni, netradicionalni i pogrešni.
284
Nakon pada Carigrada Moskva je zahtijevala poloaj glavnog grada
pravoslavlja. Shodno tome, Ivan Veliki je prisvojio bizantskog dvoglavog orla za ruski grb. Rusija je morala proжi kroz razdoblja nereda i
graрanskog rata prije nego što je mogla biti zaиetnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda. Redovnik po imenu Filotej je izmeрu 1505. i
1533. godine pisao caru: »Dva Rima su veж pala, a treжi, naša Moskva,
još uvijek stoji; a иetvrtog nikad neжe biti... U cijelom svijetu Ti si jedini
kršжanski car«.
MODERNO DOBA
Westfalski mir je prekretnica jer oznaиava kraj srednjeg vijeka. Iako
su 1648. g. završeni vjerski ratovi, nisu prestali progoni zbog vjere. Religija
je prestala biti pitanje od meрunarodnog znaиaja. Papin se utjecaj u meрunarodnim odnosima drastiиno smanjio: moж su sada imali svjetovni vladari. Unutar drava došlo je do poveжanja vjerske snošljivosti, no okolnosti su ipak bile drugaиije u sljedeжim zemljama:
a) Zapadnoj Maрarskoj – Reformirana je crkva postala rtvom katoliиke monarhije.
b) Francuskoj – Nanteški proglas je ukinut zbog potrebe oиuvanja
politiиkog jedinstva.
c) Austriji – iz salzburškog podruиja istjerano je petnaest tisuжa protestanata.
Unatoи ovim dogaрanjima, europske su drave poиele shvaжati da
proganjanje vjerskih manjina moe imati neeljene posljedice: destabilizacija drave i ogromne gospodarske štete (npr. odlazak hugenota iz
Francuske). Istima je doduše bilo dopušteno iskljuиivo osobno štovanje.
Prozelitizam, kao i obavljanje bilo kakve javne dunosti, bilo im je strogo
zabranjeno. Zapravo, prije Francuske revolucije, nije bilo europske drave
s vjerskom manjinom koja je uivala prava veжine.
Od Crkve se oиekivalo da podrava vlast. Uz to, oslabio ju je porast
racionalizma. Pojavio se novi svjetonazor prema kojem je etiиka kultura
prikladna zamjena za kršжansku vjeru. Ljudi su eljeli slobodno misliti i
raditi kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao alternativni sustav
vrijednosti, a иak ni odgovor u obliku Rousseauovog idealizma nije bio
mnogo povoljniji za kršжanstvo.
Osim toga, ivot u Europi se sekularizirao: religija je postala osobna
stvar pojedinca. Komadanje univerzalne crkve na meрusobno supar-
285
niиke crkve, kao i zasiжenje vjerskim borbama, pourili su proces sekularizacije. Prosvjetiteljstvo dovodi sa sobom neke zaиuрujuжe zakljuиke.
David Hume je drao kako se Boja opstojnost ne moe dokazati.
Immanuel Kant i Friedrich Schleiermacher tvrdili su kako se religija ne
bavi prvenstveno Bogom, veж religioznim iskustvom. Hegel je pak
vjerovao kako Bog nije osoba iz Biblije, veж sila kojoj nedostaje osobnost.
Do sredine 17. stoljeжa naziru se obrisi suvremenog svijeta. Znanost
je uиinila izvanredan napredak, te je krajem 18. stoljeжa svatko veж prihvaжao Newtonov pogled na svijet. Filozof Locke je na osnovi empiricizma (usp. Razumnost kršжanstva 1695) ustanovio kako je kršжanski moral
vrhunski mudar. Kršжanstvu su se sve više i više oduzimali natprirodni
elementi i jedinstvenost. Veliиao se razum, dok se objavu poniavalo.
Istaknuta su proturjeиja u Svetom Pismu: иuda su poricana, a proroštva
ponovno procijenjena u svjetlu racionalizma.
Tek je u Engleskoj izazov doиekan s poletom i odluиnošжu (usp. Butler
i Berkeley). Hume je pokazao da krajnji racionalizam vodi u potpuni
skepticizam. Wesley je istaknuo kako religija nije puka intelektualna
hipoteza. U ostatku Europe su se ljudi ravnali prema engleskim deistima
(posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali onaj pogled
na razum koji je izgubio vjerodostojnost u Engleskoj.
Francuski apologeti su bili neuvjerljivi dok su u Njemaиkoj pijetisti
kršжanstvu ponovno vratili vjerodostojnost. Ipak nisu uspjeli zdruiti
vjerski ar s razumom, te su 19. stoljeжu ostavili u nasljedstvo poteškoжe
koje je iskoristila liberalna teologija. Meрu francuskim pokretima treba
takoрer spomenuti jansenizam i kvijetizam.
Prosvjetiteljstvo je prvo usvojilo znanstvenu metodu prema kojoj se
sve, pa i Biblija, podreрuje racionalnoj i empirijskoj rašиlambi. U ovakvom ozraиju Charles Darwin je došao do zakljuиka kako Zemlja nije
stvorena za šest dana, veж je proizvod milijuna godina evolucije.
Suvremeno doba muиili su problemi koji su i nama bliski. Nastali su
mnogi pokreti suvremenog kršжanstva.
USPON RACIONALIZMA
Do 1648. g. veж je zapoиelo suvremeno razdoblje:
a) Francis Bacon (1561-1626) je veж istaknuo znanstvenu metodu kao
jedinu izvjesnost.
b) Renй Descartes (1596-1650) je prvi primijenio znanstvenu metodu
286
u filozofiji.
Ideje prosvjetiteljstva našle su svoje zaиetke u Nikoli Koperniku (14731543) i njegovoj tvrdnji da se Zemlja okreжe oko Sunca. Time je stvorena
polazna toиka za Johannesa Keplera, Galilea i Isaaca Newtona koji su iz
temelja promijenili naše razumijevanje fiziиkog svemira, i na taj naиin
potopili ptolomejski pogled na svijet sadran u Aristotelovoj filozofiji.
Katoliиka crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkriжima upravo zbog toga što je, zahvaljujuжi radovima Tome Akvinskog, prihvatila Aristotela
kao vlastiti ideološki i teološki temelj. Inkvizicija je prisilila Galilea (15641642) da se odrekne svog uиenja (1616), ali u svom djelu zatupio je
heliocentriиki sustav, pa je crkva djelo ocijenila kao heretiиka.
Slaba toиka Descartesove filozofije bila je odnos izmeрu uma i tijela.
Tri filozofa, s europskog kontinenta, pruili su alternativna tumaиenja:
Malebranche (okazionalizam – uиenje o prigodnim uzrocima), Spinoza
(monizam) i Leibniz (uиenje o monadama).
Nicolas Malebranche (1638-1715) je pripadao redu sekularnih sveжenika (oratorijancima). Tvrdio je kako tijelo i duša ne komuniciraju neposredno, veж boanskom intervencijom. Vjera i razum ne proturjeиe
jedno drugom; cijeli je svemir, koji djeluje poput sata, razuman. Kako se
neko tijelo ne moe kretati samo od sebe, ono unutar sebe ni ne moe
sadravati pokretaиku silu. Time je Malebranche Boga zapravo sveo na
silu (a ne na djelatnu osobu) ne davši odgovor na pitanje postojanje zla
(prikriveni panteizam).
Baruch Spinoza (1632-1677) je bio idov izopжen iz portugalske sinagoge zbog krivovjerja. Osim toga je izdao filozofsku knjigu o biblijskoj
kritici, koja je ustvari potkopala biblijski autoritet. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, bezgraniиno biжe.
Иovjekov je cilj ponovno uklapanje u vjeиno i potpuno jedinstvo s Bogom.
Time dolazi do apsolutnog mira i nepomuжenosti duše. Kritiиari su mu
prigovarali da nije ostavio mjesta za Boga koji bi kao osoba dao smisao
i plan. Religija prestaje biti najviši oblik osobnog odnosa.
Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716) je bio veliki znanstvenik. Kao
kršжanin elio je da kršжanstvo prestane patiti od podjela. U tu svrhu je
tijekom više od deset godina raspravljao s Bossuetom traeжi moguжnost
za ponovnu kršжansku pomirbu. Osnove njegove filozofije, vjerovao je,
zajedniиke su i katolicima i protestantima. Prema njemu, Boja opstojnost
je kljuи spoznaje, kao i postulat moralnosti. Svemir je mehaniиan i
sastavljen od monada, a na иelu mu je dobrohotni Bog, koji ih je
programirao da se ponaše na odreрeni naиin. Ovaj svijet je najbolji moguжi
svijet, i unatoи иinjenici što u njemu postoji zlo. Njegovu je filo-zofiju
287
sistematizirao i proširio njegov uиenik Christian Wolff (diplomac
pietistiиkog Sveuиilišta u Halleu), te je ona neko vrijeme odreрivala
obrazac misli na njemaиkim sveuиilištima. U teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu.
Blaise Pascal (1623-1662) je bio jedini Francuz koji je pruio stvarnu
obranu rastuжem racionalizmu. Isusovce je vidio kao glavnog unutarnjeg
neprijatelja Crkve, a Descartesa kao glavnog vanjskog neprijatelja.
Upravo je zbog toga napisao Pensйes (Misli) koje su trebale biti dio
apologije. Pascal je tvrdio kako je razum neutralna sila koja se moe
ukrotiti kako bi se rabila i za dobro, kao i za zlo (obje strane mogu tumaиiti znanstvene rezultate kako bi poduprle vlastite stavove). Prema
njemu kršжanska religija nije prvenstveno stvar morala, veж stvar osobnog odnosa kojeg je Bog potaknuo. Иovjekov pad je proizveo abnormalne uvjete od kojih nas samo Bog moe spasiti. Samo kršжanski svjetonazor moe prikladno objasniti proturjeиja ovoga svijeta.
Kasno sedamnaesto stoljeжe je bilo razdoblje obiljeeno napretkom
znanosti. Za isti napredak bili su zasluni mnogi skromni ljudi, no sve je
više bilo sumnjiиavih i nesuzdrljivih pojedinaca. Putovanja su bila sve
omiljenija te su mnogi mogli usporeрivati razliиite religije; kako se svaka
иinila podjednako moralna, relativizam je poиeo izjedati religiju.
Materijalistiиko ozraиje poticalo je kritiиare crkava da budu odvaniji.
Ipak, veжina ih je u prvom redu bila protusveжeniиki, a ne protukršжanski raspoloena. Postavilo se pitanje biblijskog vremenskog slijeda koji
se nije podudarao s egipatskim, perzijskim i kineskim. Francuski katolik
Richard Simon (1638-1712) zapoиeo je kritiиki prouиavati Bibliju kako
bi saznanja uporabio kao oruje protiv protestanata, no izbaиen je iz
vlastita reda kada su katolici shvatili da bi se isto oruje moglo iskoristiti
protiv njih!
Pierre Bayle (1647-1706) je pripadao skupini hugenota koji su izbjegli
u Amsterdam. Pisac je slavnog Dictionnaire historique et critique (Povijesni
i kritiиni rjeиnik) koji se pokazao pravim rudnikom iz kojeg su deisti i
skeptici pronalazili materijal za napade na Bibliju i kršжansku vjeru. Postao
je i odskoиnom daskom za skeptiиna propitkivanja Diderota i Voltairea
u 18. stoljeжu. Sin jansenista, Voltaire je bio plodan pisac koji je slobodno
iskazivao svoja gledišta, osobito svoje neprijateljstvo prema Katoliиkoj
crkvi. Deistiиki radovi Lockea i Newtona utjecali su na njega, u vrijeme
kada je kao izbjeglica boravio tri godine u Engleskoj. »Isus Krist«, napisao je on, »trebao je dvanaest apostola da bi raširio kršжan-stvo;
dokazat жu kako je dovoljna samo jedna osoba da ga uništi.«
Doba Luja XIV. se bliilo svršetku; ljudi više nisu mislili u pojmovima
288
hijerarhije, discipliniranog poretka, boanskog prava i providnosti, te
stalnosti klasiиnog razdoblja, veж u pojmovima kretanja i promjene.
KRЉЖANSKI ODGOVOR
Nova znanost je иovjeka natjerala da svemir smatra ureрenim sustavom voрenim svrhom. U njemu moe sudjelovati jer istim upravljaju
zakoni koje ljudski um moe spoznati. Isaac Newton i John Locke su bili
na иelu znanstvenog i filozofskog napretka koji je bio toliko privlaиan
Francuzima. S druge su strane Englezi pristupali problemima bez pretpostavki njihovih suradnika s ostale Europe; ni na koji naиin nisu eljeli
oduzeti vjerodostojnost kršжanstvu jer su ga drali u najvišem smislu
razumnim. No, deisti su napravili nekoliko oиitih po-grešaka. Nisu uspjeli
dati odgovarajuжe objašnjenje postojanja zla, kao ni razlog zbog kojega
иovjek nije odgovorio pozitivno na oиitost prirodne religije. Poricali su
objavu, kao i dokaze koji ju podupiru (иuda, proroštva i autoritet Biblije).
Deizam: Lockeov utjecaj se mogao razaznati na mnogim podruиjima.
Njegov prikaz, koji je najviše uznemirivao, oиitovao se u širenju deizma
koji je, krajem 17. stoljeжa, postao opasnim za tradicionalno kršжan-stvo
(vrhunac je dosegnuo sredinom sljedeжeg stoljeжa). Deisti su nastojali
izbjeжi dvije krajnosti religijskog dogmatizma i ateizma izjavivši da ono
što nazivamo sigurnošжu je tek najviši stupanj vjerojatnosti. Drali su se
pet temeljnih istina:
a) Bog postoji,
b) naša je dunost štovati ga,
c) иovjek se treba pokajati zbog vlastitih grijeha,
d) иineжi dobra djela na ispravan naиin štujemo Boga,
e) nagrada i kazna slijede nakon smrti.
Objava je, podrazumijevali su, tek prerušeno praznovjerje, a Krist
istovjetan poganskim иudotvorcima. Temelji deizma su bili sadrani u
sljedeжim postavkama: prvenstvo razuma, uloga objave je dodatna i
sporedna, иuda ne postoje, natprirodno je ograniиeno, a Sveto Pismo
dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio izrazito snaan.
Odgovor na racionalizam i deizam uglavnom je bio istovjetan postavkama koje su se iznosile u Francuskoj u 17. stoljeжu. William Law, George
Berkeley i Joseph Butler su ga napadali, a David Hume ga je odveo do
logiиnog nihilistiиkog zakljuиka. Wesley i evanрeoski kršжani su deistiиkoj kritici religije uzvratili ivom i preoblikujuжom vjerom.
Law je ustrajao na definiranju vrlo neodreрenog deistiиkog rjeиnika.
289
Bog je odveж velik da bi bio dodatak deistiиkom mehanistiиkom svemiru.
Berkeley (biskup) je napadao s idealistiиkih pozicija. Prema njemu,
djelatan i nezavisan opstanak moe se pripisati samo umu. Osjetilne
zamisli ne zavise od nas, veж ih uzrokuje Bog. Stoga i jesu jaиe i stalnije
od zamisli rasuрivanja i mašte koje proizvoljno proizvodi naš duh.
Materijalni svijet je zajamиen samo vrhovnim umom. Zakone prirode je
odredio Bog koji sve podupire. Ništa što postoji ne opstaje nezavisno.
Butler (biskup) je bio najoštriji kritiиar sustava. On je, naime, opovrgnuo tezu da su red i racionalizam obiljeja svemira. Ukazao je na
naša proturjeиja i nered izvodeжi zakljuиak kako je iskljuиivo kršжanska
objava sposobna objasniti oboje (Pascal je otprilike isto tvrdio).
Racionalizam: U francuskih su filozofi sastavili elemente koji жe kasnije
biti obiljeja marksizma:
a) иovjek je po naravi dobar, a ne zao,
b) naša prvenstvena briga treba biti ivot kojeg trenutaиno ivimo, a
ne onaj nakon smrti,
c) budemo li obrazovali ljude na pravi naиin pojavit жe se »novi иovjek«,
d) revolucijom жe sve stvari krenuti pravim putem.
Navedeni skup zamisli bio je potpomognut sljedeжim иinjenicama:
a) Crkva je bila nepopustljiva i nerazumna,
b) Francuska nije imala svoga Johna Wesleya,
c) nije bilo prikladnih apologeta.
U deizmu vidimo Biblija + Razum, dok u racionalizmu vidimo Razum
minus Biblija.
U Njemaиkoj je naglasak bio stavljen na reformu unutar Crkve (radije
nego na niz napada izvana). Pijetizam je bio istovjetan Wesleyevom pokretu u Engleskoj, no nije uspio dati dovoljno intelektualnih odgovora.
Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se, u stvari, kasnije izrodili u liberale.
Kršжanstvo je »pojednostavljeno«. Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781)
je iznosio mišljenje kako je svaka religija jednako dobra – kršжan-stvo
nije jedinstveno. Postoje mnogi putovi prema Bogu, a sve što se od pojedinca trai je iskrenost.
Immanuel Kant (1724-1804) je unaprijedio moralne argumente kršжanstva. Ipak druga podruиja je ustupio liberalima. Romantizam (pod
utjecajem Jeana-Jacquesa Rousseaua) je religiju sveo na osjeжaj. Rousseau, odgajan kao kalvinist, kasnije je prihvatio mješavinu deizma i
štovanja prirode. Njegove su politiиke teorije uvelike djelovale na krvave revolucije koje жe uzdrmati Francusku i Ameriku. Friedrich Schleiermacher, poput Rousseaua, naglasio je subjektivni element kršжanstva:
290
bit vjere nije više dogma, veж intuicija i osjeжaj (tj. svijest o ovisnosti o
Bogu).
KATOLIИANSTVO NAKON TRIDENTSKOG KONCILA
Tridentski koncil nije bio prihvaжen u svim katoliиkim krugovima.
Otpor se usredotoиio u sljedeжem:
1) Centralizaciji papinske moжi suprotstavio se nacionalizam.
2) Odreрeni dio sveжenstva nije bio spreman primijeniti ono što je
smatrao pretjeranim zahtjevima koncila.
3) Tridentski koncil je bio trijumf konzervativaca. Doktrinarno alili
su što je Augustinova doktrina prvenstva milosti nad spasenjem zanemarena (najviše zbog utjecaja isusovaca).
Otpor je bio najizraeniji u nacionalistiиkoj Francuskoj gdje je slobode mišljenja uvijek nedostajalo. Tamo je tzv. galikanizam predstavljao
pokret kojem je cilj bio nacionalna katoliиka crkva osloboрena papinske
vlasti. Protivnici su bili okupljeni meрu tzv. ultramontanistima; podrali
su papinstvo u Italiji.
CRKVA U FRANCUSKOJ
Francuska je u 17. st. naslijedila Љpanjolsku na mjestu prve europske
sile, ali i kao arište katoliиkog ivota. Pod Lujem XIV. Francuska je
postala apsolutistiиka drava. Taj proces zapoиeo je i prije Lujeva dolaska na prijestolje; njegovi su utemeljitelji kardinali Richelieu i Mazarin.
Iako njihov pristup inozemnoj politici nije bio temeljen na religiji, veж na
hladnoj politici, njihova unutarnja politika je bila apsolutistiиka. Kako
nisu eljeli dravu unutar drave, obuzdavali su protestante. Njihovu
politiku nastavio je kralj nakon uspona na prijestolje (1661). Lujeva
politika, naposljetku, ukida Nanteški proglas i dovodi do galikanizma
(nezavisnosti poloaja Katoliиke crkve u Francuskoj u odnosu na Vatikan).
Suprotna se tendencija, kao što smo veж spomenuli, nazvala ultramontanizmom.
HUGENOTI: Lujeva politika protiv hugenota je, iskreno reиeno, bila
иudna buduжi da oni nisu predstavljali prijetnju Katoliиkoj crkvi (neki
hugenotski propovjednici su bili sposobni pastori i uиenjaci, no malo ih
je bilo koji su širili vlastitu vjeru). Imali su i svoje teološke škole (npr.
291
Saumur), gdje su se obrazovali mirno pastori. Uz to, bili su znaиajan
gospodarski иimbenik. Nakon što je na prosvjede Jeana-Baptistea Colberta, dravnog ekonomista, i brandenburškog izbornika zaustavio 1666.
g. kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina
kasnije. Na takvu su ga odluku ohrabrili jezuiti i bivša hugenot-kinja
gospoрa de Maintenon. Kada je progon dosegao vrhunac, ukida-njem
Nanteškog proglasa 18. listopada 1685. g., u cйvenneskim gorama je izbila borba koja je završila dvadeset godina kasnije uz posvemašnju
iscrpljenost drave. Došlo je do vala proroštva, a i apokaliptiиne izjave
su navodile ljude na prakse pretjerano junaиenje pa je bilo mnogo poginulih. Kalvinistiиki иelnici u Lausannei pokušali su nametnuti red zabranjujuжi enama da propovijedaju i tvrdeжi kako se kanonu Sv. Pisma
ne mogu dodavati nikakva »proroиanstva«. Progonstva nad preostalim
hugenotima u Francuskoj bila su uasna. Uhiжeni muškarci su osuрivani
na doivotno sluenje na galijama, dok su ene ostatak ivota provele u
zatvoru. Djeca su oduzimana roditeljima, a propovjednici obješeni. Dvjestotisuжe hugenota emigrira.
Kamisarski rat (La Guerre des Camisards) je trajao do 1710. g. nakon
иega se središte protestantizma preselilo u Lausanneu gdje su se obrazovali pastori. Nakon toga protestanti su razvili umjereniji pristup dravi
иime su poloeni temelji francuske Reformirane crkve. Unatoи ovakvim pomacima progonstva su se nastavila do Francuske revolucije. Od
1684. do 1762. g. ukupno je pogubljeno devedeset pastora, a dvadeset i
sedam je poslano na galije. Veжina je bila mlaрi ljudi do trideset godina.
Tijekom Revolucije protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje s
ateistiиkom dravom, a 1815. g. rojalisti su divljaиki poubijali mnoge
protestante u pokolju koji je kasnije prozvan Bijelim Terorom (La Terreur
Blanche).
GALIKANIZAM: Druga nedoumica, s kojom se suoиio Luj, bila je
moж papinstva. Crkva u Francuskoj je, zahvaljujuжi jakom galikanizmu,
bila spremna prihvatiti doktrinarne uvjete Tridentskog koncila, no nije
eljela dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francusko crkveno zakonodavstvo. Krajem 17. stoljeжa nepogrešivo papinstvo suoиilo se s
apsolutistiиkim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo na imenovanje sveжenstva unutar podruиja kojim je vladao (kao i onoga kojeg
bi mogao osvojiti). Ovu politiku saela su иetiri иlanka iz 1682. g. Iskljuиenje pape iz unutarnjih crkvenih poslova odmah je dalo Luju poluboanski autoritet. Kada je papa oštro odgovorio, Luj je poиeo razmatrati
292
moguжnost raskola i osnivanja nezavisne francuske Katoliиke crkve. Ipak
je izabran novi papa, te je Luj 1693. g. opozvao galikanske иlanke.
Meрutim galikanizam je i dalje nastavio ivjeti dajuжi autokratskoj monarhiji razlog da se prema Crkvi ponaša kao prema dravnoj ustanovi.
JANSENIZAM: Ako je galikanizam nastojao osigurati samostalnost
Crkve u Francuskoj, jansenizam ju je elio proиistiti, posebno od jezuitske
kazuistike i popuštanja stege. Pokret je proistekao iz pisanja flamanskog
teologa i, naposljetku biskupa Ypresa, Corneliusa Otta Jansena. Oštro je
osuрivao beivotni formalizam prosjeиne katoliиke slube. Najveжi dio
narodnog morala je bio samodostatan bez ikakve zavisnosti spram Boga.
Tridentski je koncil zakljuиio da milost Boja i slobodna ljudska volja
zajedniиki sudjeluju u djelima zaslunim za spasenje иovjeka, ali janseniti
su tvrdili da je иovjek spašen samo po Bojoj izbornoj ljubavi, koja stvara
vjeru. Ta ljubav postaje djelatna obraжenjem koje je ovisno o Bojoj odluci.
Iako se suprotstavljao isusov-cima i njihovim zalaganjima, Jansen je
takoрer odbacivao protestantsku vjeru. Za razliku od isusovaca i teologa protureformacije, Jansen i Saint Cyran su eljeli uиenjem sv.
Augustina preobraziti katoliиanstvo i time pobijediti protestantizam
vlastitim orujem. Kao i Augustin, naglašavao je predodreрenje, no
njegova je doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom usredotoиenošжu
na zaslugu.
Isusovci i jansenisti se nisu slagali u pogledu ishoda »Pada«. Prema
jansenistima istoиni je grijeh od иovjeka uиinio potpunog roba tako da se
Bog mora uplesti. Isusovci su slijedeжi najdrai autoritet, Luisa de Molinu
zakljuиili kako je »Pad« иovjeku oduzeo tek njegove natprirodne darove
(tj. njegovo proslavljeno stanje) ostavljajuжi ga u prirodnom stanju iz
kojeg se on slobodno moe razviti na dva razliиita naиina.
Najveжi utjecaj su jansenisti imali u Francuskoj. Tamo su se nekoliko
kljuиnih pojedinaca priklonilo njihovoj doktrini: opat Saint Cyrana, Du
Vergier, nekoliko pripadnika nadarene obitelji Arnaud (posebno opatica
samostana Port Royal, Angйlique) te na koncu Blaise Pascal, иak i dramatiиar Racine. Mnogi su visoki sveжenici bili elitna, i moralno izazovna,
skupina. Luju su mogli poremetiti vjersku ravnoteu. Godine 1649. Sorbonna je osudila pet prijedloga uzetih iz Jansenove knjige Augustinus.
Razvila se oštra borba izmeрu jansenista i isusovaca. Pascal je pritekao
u pomoж Arnaudu napisavši Lettres Provinciales (Provincijalna pisma),
uglavnom protiv isusovaиke kazuistike. Godine 1653. papa Inocent X. je
osudio Jansenove teze kao krivovjerstva. Kako se primicao svršetak
stoljeжa jansenisti su bili sve jaиi. No, isusovci su napali Arnauldovog
293
nasljednika Pasquiera Quesnela иije su knjige ponovno iznijele temeljne
jansenistiиke postavke. Novi papa im takoрer nije bio naklonjen. Godine 1705. kralj je istjerao opatice iz Port Royala, a njega sravnio sa zemljom.
Papa Klement XI. je 1713. g. izdao bulu Unigenitus koja je osudila 101
prijedlog iz Quesnelove knjige. Ipak šesnaest biskupa, naklonjenih jansenistima, odbilo se pokoriti ustvrdivši kako papa nije nepogrešiv.
Do tog su vremena ekstremniji иlanovi jansenistiиke stranke podlegli
pretjeranim stremljenima. Govorili su jezicima. Tvrdili kako mogu izvoditi иuda. ivjeli su u svijetu povremenih apokaliptiиnih proroиanstava.
Tako je neki gorljivi mladi jansenist pokopan na groblju sv. Mйdarda.
Pariani su se stoga zaиudili kada su doznali da je njegov grob postao
poprište иudesnih izljeиenja. Godine 1732. je uprava zatvorila groblje.
Zatim se pojavio fenomen »konvulzija«. Pomoжu zastrašujuжeg mazohizma
ekstremisti su se dovodili u stanje mahnitosti. Proricali su i izvodili иuda.
Ugledni jansenisti ih nisu eljeli priznati, a i redarstvo ih je strogo
suzbijalo. Iako su se jansenisti raspali kao pokret, rasprava se nastavila
u 18. stoljeжu (uglavnom izmeрu dominikanaca i isusovaca). Mnogi su
jansenisti prebjegli u Nizozemsku gdje su, u Utrechtu, osnovali crkvu.
Ipak su preostali jansenisti imali zadnju rijeи, pri udruivanju s
galikancima, kako bi nakon financijskog skandala istjerali isusovce 1764.
g. Jean de Labadie ( 1610-74), bivši isusovac, je spajao utjecaje jansenizma
i pijetizma te je ravio radikalan oblik kršжanstva sa naglaskom na svetost
i zajedniиki ivot vjernika. Njegovo nauиavanje je pustilo korijen u
Nizozemskoj, gdje je utemeljio pokret labadista (ok. 600 иlanaka).
KVIJETIZAM: Kvijetizam je bila još jedna reakcija na tadašnji jalov
moralizam. Njegovi su izvori izvan Francuske: tradicija sv. Tereze Avilske i Miguela de Molinosa u Љpanjolskoj. Prema Duhovnom vodiиu, kojeg
su osudili kurija i isusovci, duša postie kršжansko savršenstvo kada je u
miru s Bogom – kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti, ona se gubi u Bogu, i ne brine više za svoje dobro.
Gрa Guyon je pokretu dala vanost, no dovela ga je i na zao glas. U
knjizi Moyen court et très facile de faire oraison (Osrednje kratka i vrlo laka
metoda molitve) razradila je vlastite poglede. U potpunoj kontemplaciji
Boga duša, gubeжi sve brige oko vlastitog dobra, postaje rav-nodušna
prema vjeиnom sudu kao i prema vjeиnoj sreжi. Ne postoji potreba razmišljati o velikim istinama evanрelja, иak niti o Kristovom ivotu i smrti
jer to nisu najprikladniji objekti иiste kontemplacije. Jedina nuna stvar
je predati se »bujici Bojih sila«. Ovo naravno neobiиno podsjeжa na platonizam i иak panteizam, a njezin utjecaj se moe ras-poznati i kod
294
Watchmana Neea. Tvrdila je kako ponekad, kako bi prinijeli Bogu stvarnu
rtvu, moramo poиiniti grijeh kojeg preziremo. Ovakve opaske bile su
sumnjive crkvenim vlastima te je Gрa Guyon odvedena u samostan.
Ipak, nadbiskup Fйnelon je prihvatio njezino uиenje zbog иega ga je osudio
Bossuet, a kasnije i papa. Drugi mistiиari tog vremena su bili Pierre de
Bйrulle (1575-1629) i Charles de Condren (1588-1641).
Vincent de Paul (Vinko Palski) je takoрer djelovao protiv jalovoga
moralistiиkog ozraиja tog vremena. Utemeljio je lazariste kako bi širili
evanрelje u zapuštenim predjelima Francuske. Kako bi ublaio siromaštvo, osnovao je društvo »Sestre milosrрa«. Njegovi su djelatnici bili
podreрeni mjesnom biskupu i radili su izvan samostana, što je bilo nov
pristup za enski red. Sulpicijanski i eudistiиki redovi su poduиavali
seljaиko sveжenstvo, dok su na sjemeništima sv. Maura i Oratorije ostali
prolazili izobrazbu. Godine 1680. osnovan je laiиki uиiteljski red Љkolske
braжe.
Marie-Marguerite Alacoque osnivaиica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova. U samostan sestara od pohoрenja, u Paray-le-Monialu
(središnjoj Francuskoj) primljena je 1671. g. Nakon razdoblja posvemašnjeg osobnog uskraжivanja doivjela je niz objava. U jednoj od njih Krist,
otkrivši »boansko srce koje gori ljubavlju prema ljudima«, naloio je
uspostavu »Svetog sata« – svetkovanja priиesti prvog petka u mjesecu.
Osim toga petak, po tijelovskoj osmini, obiljeavao bi se kao blagdan
Srca Isusova. Isprva su njezine vizije doиekane s nevjericom koja je s
vremenom jenjavala. Pobonost Presvetom Srcu Isusovom sve se bre
širila po katoliиkom svijetu, te je Marija Margareta 1824. g. proglašena
иasnom, a иetrdeset godina kasnije i blaenom. Naposljetku ju je, 13.
svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom.
CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA
Tijekom 18. stoljeжa Katoliиka je crkva opжenito (a unutar nje prije
svega visoko sveжenstvo) postajala sve neosjetljivija prema kritici i pozivima na reformu. Bila je izuzeta od bilo kakvih plaжanja u vrijeme
kada su drugima porezi poveжavani. Njezini visoki dunosnici su se
ponašali poput besposlenog plemstva, i u materijalnom i moralnom smislu.
S druge je strane ivot seoskog sveжenstva bio mnogo blii ljudima. Ti
su sveжenici bili spremni ukljuиiti se u revoluciju. Stanje u samostanima
se sve više pogoršavalo. Prosjeиko stanovništo smostana se smanjilo do
295
5-6 redovnika.
U drugim europskim zemljama došlo je do sljedeжeg:
a) Isusovci su izbaиeni iz mnogih zemalja.
b) Papinstvo je oslabilo, te je na kraju moralo raspustiti isusovaиki
red.
c) Vladari su u dravne ustanove uveli zamisli prosvjetiteljstva.
Francuska revolucija je umnogome bila vrhunac prosvjetiteljstva.
Poиela je kao nenasilni pokušaj reformiranja francuske uprave. Zemlja je
bila u bankrotu radi financijske pomoжi koju je dala za ameriиki rat za
neovisnost. Kako bi riješio tešku gospodarsku krizu, kralj je pozvao
tisuжu i dvjesta izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, u Versailles
(ljeto 1789). Tamo je šesto puиana (tzv. Treжi stale ili Tiers йtat) odluиilo
da Francuskoj treba sveobuhvatnija reforma od ijedne koju kralj zamišlja.
Oni su eljeli zamijeniti Ancien Rйgime (stari dravni poredak) društvom
temeljenim na politiиkim i gospodarskim zamislima prosvjetiteljstva,
britanskom iskustvu s izabranom vladom, te društvenoj i gospodarskoj
stvarnosti Francuske s kraja 18. stoljeжa. To je znaиilo ukinuti sve povlastice koje je su odabrani imali zahvaljujuжi roрenju; davanje politiиke
moжi srednjom staleu i dokidanje samovolje drave. eljeli su potpunu
gospodarsku slobodu koja bi svakome dopustila neograniиeno uivanje
privatnog vlasništva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. poиne dijeliti
moж s izabranim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio.
No, Revolucija je postala krvava kada si je ovaj pokušao na nedopušteni
naиin, nasilno, vratiti moж. Pariani su osvojili Bastilleu, te potom utemeljili
vlastitu vojsku.
Uslijedila je pobuna posvuda u Francuskoj. No, kralj je i dalje nastavio
s podmuklim spletkama i tako si zapeиatio sudbinu. Kada je smaknut,
proglašena je republika.
Navedena su dogaрanja morala pogoditi Crkvu koja je bila dio staroga poretka. Do tada je ona zapravo bila drava unutar drave – tzv.
Prvi stale. Jedino je ona imala javno bogosluje koje je dopuštala drava,
a nadzirala je i cjelokupni sustav naobrazbe i javne pomoжi. Iskljuиivo su
njezini predstavnici vodili knjige roрenih, umrlih i vjen-иanih. Bili su
zadueni za cenzuru literature.
U poиetku nije bilo sukoba izmeрu Revolucije i Crkve. Na sastanku
stalea, (Йtats-gйnйraux) 1789. g., nie se sveжenstvo prikljuиilo graрanstvu i tako, zapravo, smanjilo moж plemstva. Time je nastala Narodna
skupština. Rado su podijelili crkvene posjede, no protivili su se zakonu
kojim bi se graрanska prava dala idovima i protestantima. Sukob je
zapoиeo 1790. g. kada je Narodna skupština odluиila, na predrevo-
296
lucionarnim galikanskim naиelima, reformirati Crkvu. Biskupijske granice
su postale granicama gradskih okruga (od kojih je pedeset i sedam
ukinuto). Ukinute su i nadbiskupije. Papa više nije imao nikakve ovlasti
nad Crkvom u Francuskoj. Gradsko ravnateljstvo (direktorat) izabiralo
je biskupe, otprilike kao i upnici. No, stvarne poteškoжe proizašle su iz
zahtjeva da svaki sveжenik dв prisegu odanosti dravi (иime bi papa
morao zauzeti drugo mjesto). Kada je u oujku 1791. g. papa sveжenstvu
to zabranio, pedeset ga je posto sveжenika odbilo poslušati. Mnogi meрu
njima nakon toga su odselili iz Francuske. Иak i na razini upa ovo je
znaиilo desetogodišnju podjelu Crkve. Slubu su smjeli nastaviti samo
oni koji su dali prisegu. Duhovi su se uzburkali u jednome gradu kada je
novi sveжenik ništa ne sluteжi, za vrijeme mise otvorio svetohranište, a
iz njega skoиila maиka, koju je netko tamo zatvorio, i izgrebala ga po
licu. Kada su austrijske i pruske snage ušle u Francusku, kako bi ugušile
Revoluciju, sveжenici koji su odbili poloiti prisegu našli su se u vrlo
nezavidnom poloaju. Mnogi su protjerani ili ubijeni.
Do prekretnice je došlo kada je Revolucija poиela dobivati obrise religije. Sve su jaиi bili napadi na sveжenstvo kojem je predbacivan nedostatak domoljublja. Naime sveжenici se nisu htjeli eniti i na taj naиin
poticati rast domoljuba! Kako bi se kršжanstvo istisnulo iz zemlje, desetodnevni tjedan nadomjestio je kršжanski kalendar. Od crkvenih zvona
napravljen je kovani novac, a zabranjene su i crkvene slube. Svaki je
deseti dan odreрen za odravanje filozofskih i politiиkih propovijedi
dok su naizmjence bile prireрivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su
davana »nekršжanska« imena. Domoljubni obredi sadravali su svete
prisege, a vjerska imena ulica su zamijenjena revolucionarnim nazivima.
Izvan Pariza su djelovali pojedinci koje zakon niиim nije sputovao. Oni
su rješavali poteškoжe nastale »proturevolucionarnim djelovanjem«. Od
crkava su napravljeni »hramovi razuma«, te je sveжenstvo prisiljavano
na napuštanje poloaja i enidbu. Mrtvi su pokapani na zajedniиkim
grobljima иija su vrata nosila natpis: »Smrt je vjeиni san«. Kršжanstvo je
ukinuto, a umjesto njega štovao se tzv. »kult razuma«. U Parizu je izvjesna operna plesaиica, gospoрica Maillard, obuиena u trobojnicu nove
republike i postavljena na prijestolje kao boica razuma. Iznad najvišeg
oltara u Notre Dameu primila je potom priznanje revolucionara! Sve
ostale crkve su »na zapovijed komune« zatvorene.
Do 1794. g. dekristijanizacija je postigla velike uspjehe. No, na selu,
gdje se veжina nije dala otrgnuti od stare religije, pomaci su se mogli
ostvariti iskljuиivo vojnom silom. U mnogim su gradovima djevojke
okiжene kao »razum«, »sloboda« ili »priroda«, vodile procesiju prema
297
oltarima nove religije. Oko dvadeset tisuжa sveжenika je napustilo poloaj
i oenilo se. Ostali, koji su veж djelovali izvan zakona, napustili su zemlju
ili nastavili rad u tajnosti. Ipak Robespierre je uoиio da se kult razuma
previše pribliio ateizmu. Stoga se zaelio neиega što bi nalikovalo
kršжanstvu. Uveo je 1793. g. kult »najvišeg biжa« kako bi, oko istoga
oltara, ujedinio katolike i protestante. Novi je kult imao jednu dogmu –
besmrtnost duše – te jednu postavku: obavljaj dunost koju imaš kao
иovjek. S druge se strane, s dolaskom 1794. g., dekristijanizacija se poиela
trošiti te su u veljaиi iste godine zajamиene vjerske slobode. No, upravo
u trenutku kada je izgledalo da je Crkva ponovno u naletu, revolucija je
pogodila papu. Naime 1796., po francuskom je uzoru, Napoleon utemeljio
odreрeni broj republika u Sjevernoj Italiji. Kada su papine snage ubile
njegova generala, on je zauzvrat zarobio papu. Odveo ga je u Francusku
gdje je ovaj (u Valenci) uskoro umro. 1799. vojska pod Napoleonovim
vodstvom preuzima kontrolu nad Francuskom. Austrijance je porazio
1800. g. kod Marengoa, postavši time gospodarom Italije. Kada je godinu kasnije potpisao konkordat s papom, ujedinio je dvije stranke unutar
Crkve u Francuskoj, ali i nametnuo ograniиenja:
1) Svi su biskupi morali predati otkaz papi; prvi je konzul dobio pravo
imenovati biskupe, a papa ih je imao pravo kanonski postaviti.
2) Crkva nije mogla traiti povrat imovine. Drava je preuzela obvezu
isplate sveжeniиkih plaжa.
3) Vjersko djelovanje je podlijegalo ograniиenjima kada god je bilo
potrebno uvesti javni red.
Posljednjim pravilom Napoleon je elio na najmanju moguжu mjeru
smanjiti papin nadzora Crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, uporabiti za vlastite ciljeve. Iako je bio prisiljen prisustvovati Napoleonovoj
krunidbi za cara, papa mu se odbio pridruiti u blokadi Engleske. Stoga
je Napoleon osvojio papinske drave i bio, naravno, izopжen. Papu je
odveo u Francusku gdje je ovaj ostao do njegova poraza (1814).
Beиki kongres (1814-1815) je Europi donio stogodišnji mir nakon priblino trideset godina rata. Njime je odbaиena revolucija i obnovljen
stari poredak: Bourboni su vraжeni na francusko prijestolje, a Napoleon
je protjeran na Sv. Helenu. Iako je papa ponovno postao apsolutnim
monarhom papinskih drava, Francuska se nije mogla vratiti u poиetno
stanje. Dekristijanizacija nije uspjela, no iz nje se rodio antiklerikalizam.
Katoliиka se crkva, oslobodivši se monarhove vladavine, sve više okretala Vatikanu. Napoleonov poraz uzroиio je kraj Svetog Rimskog Carstva
i uspon europskog nacionalizma, naroиito u Njemaиkoj i Italiji.
298
Revolucija je duboko promijenila i Katoliиku crkvu u Njemaиkoj. Tamo
su katoliиki kneevski biskupi izgubili feudalni poloaj. Pod opжom reorganizacijom, mnogi su katolici potpali pod vlast protestantskih vladara. Crkveno vlasništvo je oduzeto, a samostani raspušteni. Crkva je
pretvorena u dravnu ustanovu, te je drava poиela uzdravati njezine
škole i sveжenstvo.
CRKVA I DRAVNI NADZOR
CRKVA U RUSIJI
Nakon najezde muslimana središte pravoslavlja se premjestilo u Rusiju. Tamošnji su sveжenici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je
izašao iz poganstva. Kršжanstvo je bilo izjednaиeno s ustanovljenim oblicima molitve.
CRKVA I DRAVA: Do rascjepa u okviru Pravoslavne crkve došlo je
1503. g., nakon crkvenog koncila na kojem su raspravu, o opsegu ukljuиenosti Crkve u svijet, vodili Nil Sorsky i opat Josip iz Volokalamska.
Radilo se o ukljuиenju Crkve u svijetu. Njihovi sljedbenici bili su podijeljeni u dva tabora: posjednike ili josipovce (sljedbenici Josipa) i neposjednike. Posjednici su vjerovali da moraju posjedovati (odakle ime) velika
zemljišta kako bi se ukljuиili u socijalnom skrbu (uglavnom kako bi dali
gostoprimstvo i se brinuli za bolesnike i siromase). Neposjednici su vjerovali da treba dati prednosti tihoj molitvi i obdravanju strogog siromaštva. Posjednici su, za razliku od svojih neistomišljenika, vjerovali u
blisku povezanost Crkve i drave. Njihova prevaga dovela je do podlonosti Crkve dravi (naroиito za vrijeme vladavine Ivana IV.).
NASTANAK STAROVJERACA: Sredinom 17. stoljeжa, sposobni i agresivni patrijarh Nikon, elio je proširiti carevo vodstvo nad pravoslavnim narodima. Kako bi to postigao, morao je nagovoriti Ruse da odustanu
od vlastite iskljuиivosti. Tješnji odnosi, s pet patrijarha na isto-ku, zahtijevali su preispitivanje ruskih crkvenih knjiga. Ono je pokazalo kako
su grci bili u pravu a ruski prijevodi pogrešni (иesto uslijed nepaljivog
prepisivanja). Nikon nije bio zadovoljan pukim ispravcima teksta. Posudio je razliиite grиke oblike i promijenio ruske obrede da bi ih stavio
u suglasnost s grиkom upotrebom. Ishod je bio odvajanje starovjeraca
(tzv. raskolnikova) pod vodstvom nadbiskupa Avvakuma (rijeи
»starovjerac« ustvari znaиi privrenik stare liturgije). Drali su kako je
299
antikrist pušten u Crkvu, a vodeжa uloga Rusije dovedena u pitanje.
Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je 1666. g. izgubio poloaj
patrijarha. Kako su njegovi protivnici bili uvjereni da je antikrist, oиekivali
su da жe svršetak svijeta doжi iste godine. Zbog toga ni ljetina nije zasijana; mnogi su otišli u šume obuиeni u bijelo, a neki su se иak smjestili
u neudobne ljesove gdje su иekali svršetak. Ipak ništa se nije dogodilo.
Toиniji proraиuni su zatim »pokazali« kako жe kraj doжi 1699. g. Sada su
mnogi u Petru Velikom vidjeli Zvijer (iz knjige Otkrivenja), buduжi da je
poduzeo bezbone reforme. No, opet se ništa nije dogodilo.
Starovjerci su postali progonjena manjina. Neki meрu njima su se
radije spalili ne eleжi pasti u ruke progonitelja. Nazivali su se »bezsveжenicima« i gorljivo traili muиeništvo. Ovakvo je stanje potrajalo do
vladavine Petra Velikog. Danas se procjenjuje da ih je ostalo još oko
pola milijuna.
RAST SEKTAЉTVA: Za vrijeme razdoblja obiljeenog raskolom, razmnoile su se sekte, neke zahvaljujuжi stranim utjecajima, neke pak zahvaljujuжi domaжim snagama. Mnogi su Rusi traili zadovoljenje vjerskih
potreba izvan Crkve koju su drali neduhovnom. Neki su se okrenuli
mistiиnom protestantizmu i slobodnom zidarstvu (masonima). Pojavile
su se mnoge neobiиne sekte, kao npr. »hlisti« (biиaši), »skoptci« (kastrati),
duhobori (duhovni hrvaиi) i molokani (pijaиi mlijeka). Pojasnimo poblie
posljednje dvije skupine. Molokani su bili priliиno evanрeoski raspoloeni. Nadimak su dobili odbijajuжi drati posne dane koje je propisala
Pravoslavna crkva a tih su dana, kao i obiиno, jeli sir i sireno mlijeko.
Njihova je sluba bila jednostavna: иitanje Biblije, molitva, pjevanje psalama i pjevanje poglavlja iz Svetog Pisma. Duhobori su, s druge strane,
bili daleko neobiиniji: Vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše, podvojenost tijela i duha i u »kristovstvo«. Prema tom konceptu Bog boravi
u srcima vjernih kršжana, a Krist se iz naraštaja u naraštaj utjelovljuje u
jednom izabraniku. Shodno tome, pojavila se dinastija »Krista«. Puno
ekstremnije sekte bile su obiljeene radikalnijim stremljenima, i u moralu
i u društvenoj praksi, иime su izazvale progone – to im je naprosto postala
sudbina.
JAИANJE DRAVNOG NADZORA: Odlazak »starovjeraca« oslabio
je Crkvu omoguжivši Petru Velikom (1672-1725) da dovrši podreрivanje
Crkve dravi. Patrijarh je postao upraviteljem podreрenim caru, a Crkva
je postala dravnom ustanovom. Godine 1721. Petar, koji se uvijek
ugledavao na Zapad, ustanovio je tijelo sliиno luteranskom konzistoriju.
300
Ono je trebalo upravljati Crkvom, te je dobilo ime »Svetog Sinoda«.
Ruskom je crkvom upravljalo do 1917. g.
Nakon Petra Velikog uslijedio je niz prosvijetljenih despota. Crkva
im je sve više smetala, a i inteligencija se takoрer otuрila. Seoski rituali
neobiиno su se razlikovali od površnog deizma koji je postajao sve snanijim obiljejem obrazovanih laika. Oni su sveжenike nazivali »oraиima
u sveжeniиkim odorama«.
Carica Ana je otvoreno prezirala Pravoslavnu crkvu. Prema sveжenstvu se ponašala s više omalovaavanja nego ijedan car prije ili nakon
nje.
Katarina Velika je, kao njemaиka deistkinja, bila takoрer nenaklonjena Ruskoj crkvi. Pod njezinim pokroviteljskim, ali i prezirnim despotstvom, Crkva je ipak poиela pokazivati znakove ivahnosti. Godine 1764.
izvela je sveobuhvatnu sekularizaciju redovniиkih posjeda, koristeжi prikupljena sredstva za dravne potrebe, kao i izobrazbu sveжenstva. Kako
se sa luteranske vjere obratila na pravoslavlje, nastavila je politiku pozapadnjavanja Petra Velikog. Postala je zanesena idealima Prosvjetiteljstva, ali kada je ono rezultiralo Francuskom revolucijom vratila se svojoj
liberalizacijskoj politici i vratila se na tradicionalni rusku i azijsku autokraciju. U konaиnici je emancipirala aristokraciju, ali ne i kmetove.
Tijekom njezine vladavine prvi su menoniti stigli u Rusiju (1788).
Njima je ponuрena potpuna vjerska sloboda, kao i jamstvo da ne жe biti
unovaиeni u vojsku. U 18. stoljeжu osnovano je pedesetak kolonija, isprva
u Ukrajini, zatim uzdu Volge te naposljetku na Uralu i zapadnom Sibiru.
No, kada su im dokinuta prije dana prava (posebice u svezi s osloboрenjem od novaиenja), menoniti su se poиeli iseljavati u 19. stoljeжu u SAD.
Teološke akademije su utemeljene u St. Petersburgu, Kijevu i Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Umjesto latinske skolastike, koju je uveo Petar
Mogila (1596-1646), došlo je do povratka ruskim izvorima pravoslavne
teologije (u patristiиkoj predaji).
CRKVA U NJEMAИKOJ I AUSTRIJI
JAИANJE NADZORA DRAVE: Nakon zakljuиenja Tridesetogodišneg rata (1648), dolazi do porasta dravnog nadzora nad crkvama
u Prusiji. To жe kasnije dovesti do stvaranja svjetovne drave koja жe
zahtjevati od ljudi da njoj budu odani a ne Crkvi (usp. Hitlerova Njemaиka).
Godine 1539. Joachim II. Hektor (1505-1571) uvodi reformaciju u
301
Prusiji.
Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist. Odbija luteranima
nametnuti vlastitu vjeru. Ipak luteranska rulja rekla je kralju u Berlinu:
»Ti proklet, mraиni kalvinist, ti si ukrao naše svete slike, uništio si naša
raspela: sada жemo se osvetiti vama i vašim kalvinistiиkim sveжenicima!«
Fridrik Vilim (Veliki elektor) (1620-1688) razvio je ideju snošljive
kršжanske drave. Za vrijeme vladavine (1640-1688) primao je hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga. Njegova je ena pozvala Leibniza
kako bi predavao u Berlinu. Novoosnovano Sveuиilište u Halleu postalo
je odskoиnom daskom za Spenerovo pijetistiиko djelovanje.
Fridrik Vilim I. (1688-1740) prekinuo je ovo sretno razdoblje. Drao
je kako su sve religije jednako vrijedne. Drava stoga mora ispuniti prazninu i preuzeti vodstvo. Pokušao je propisati obrazac luteranskog i kalvinistiиkog bogosluja. Bezuspješno je pokušavao ujediniti reformirane
i luterane. Kalvinistima je nametnuo što trebaju propovijedati. Prema
katolicima je bio snošljiv. Kršжanski rjeиnik je postao sekulariziran i ispolitiziran.
Fridrik II. Veliki (1712-1786) prvi je vladar koji je priznao da nije
kršжanin. Crkva je tijekom njegove vladavine postala tek djeliжem иinovniиkog ustroja svjetovne drave. U politici se vodio osobnim pogledima. Sve su religije jednako lane, tvrdio je, no zbog vojnih i gospodarskih razloga mogu postati svrsishodnima. Crkva je korisna jer potiиe
poštenje, poslušnost i podlonost. Na koncu je njegova politika imala za
ishod dravu koja je zauzela mjesto Crkve, a ne snošljivost. Dva su dogaрaja utjecala na ovakav razvoj:
a) Tridesetogodišnji rat (1618-1648) je uиinio ljude ciniиnima spram
religije.
b) Uspon prosvjetiteljstva pod utjecajem Voltaira i drugih.
U Austriji car Josip II. je bio praktiиni katolik, ali i pobornik prosvjetiteljstva. Prema njemu, crkva je trebala biti neka vrsta dravnog ministarstva koje bi bilo zadueno za kult i odravanje javnog morala. Godine
1781. izdao je proglas snošljivosti prema nekatoliиkim gra-рanima. Istovremeno je nametnuo Katoliиkoj crkvi niz propisa glede obrazovanja
sveжenstva i utjecaja Vatikana, te je zatvorio 700 samostana. Meрutim,
nauиavanje engleskog jezika je bilo još uvijek zabranjeno kao opasan
element.
Prosvjetiteljstvo je vodilo sputavanju duhovnog ivota, no isto tako i
poveжanju stupnja obrazovanosti propovjednika. Mnogi studenti sveжenici su zapoиeli djelovanje kao kuжni uиitelji (usp. Kant, Hegel, Fichte,
302
Schleiermacher). Kao najbistriji иlanovi zajednice, predstavljali su dravu
koja im je zauzvrat vezala ruke. No, bilo je mnogo pobonih i uиenih
ljudi meрu njemaиkim protestantskim sveжenicima. Ipak, tadašnje su propovijedi иesto bile prikaz govornikove uиenosti dok je duhovne hrane
bilo malo. Primjerice, na redak »Љtoviše, izbrojane su vam i vlasi na
glavi« bilo bi istaknuto sljedeжe:
a) Podrijetlo, stil, oblik i prirodni poloaj kose.
b) Ispravna briga o kosi.
c) Prisjeжanja, podsjetnici, opomene i utjeha izvedena iz kose.
d) Kako se brinuti i koristiti kosu na dobar kršжanski naиin.
USPON PIJETIZMA Sveuиilišta su još uvijek bila sputana starim
obrascima razmišljanja. Knjievno stvaralaštvo je posustalo a znanost
postala sumnjiиava. Umove seljaka još uvijek je muиio strah od vještica.
Antisemitizam je bio raširen. Njemaиka je trpila od posljedica 30-g. rata.
U takvim okolnostima roрen je pijetizam. Bio je prosvjed ive vjere protiv beivotne i nepopustljive ortodoksije u koju se izrodilo luteranstvo.
Kao i svaki revolucionarni duhovni pokret pijetizam je imao svoje prethodnike, ali i istaknute prve pobornike. Duhovne pjesme Paula Gerhardta, djela narodne pobonosti poput Arndtovih Vier Bьcher vom wahren
Christentum (Иetiri knjige o istinskom kršжanstvu), slikovite propovijedi
Schuppa i Grossgebauera odrale su duh izvorne luteranske pobonosti.
Meрu velikim skladateljima crkvenih pjesama bili su luteran Paul Gerhardt, kalvinist Joachim Neander, i pijetist Gerhardt Tersteegen. Kao
odgovor na pijetizam, Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg
konzervativnog luteranstva. Prosvjedovali su protiv »glazbenih novotarija« pijetista i moravaca. Kasnije je nastalo zajedniиko pjevanje (uglavnom zbog utjecaja pijetistiиkog pokreta i sekularizacije). Spitta je jedanput
ustvrdio kako je »pijetizam dokinuo dobru crkvenu glazbu, te je Johannu
Sebastianu Bachu ostalo malo materijala na raspolaganju.«
Utjecaj velikih njemaиkih mistika je takoрer bio znaиajan. Najodgovorniji za rast pijetizma bio je Philipp Jakob Spener. On je 1675. g. objavio Pia desideria (Pobone udnje), kojom je napao postojeжa zla u Crkvi. Oslanjajuжi se na Lutherov primjer, pozivao je na oivljavanje i obnovu osobne vjere. Godine 1694. osnovano je Sveuиilište u Halleu koje
je postalo središtem novog pokreta. Kroz teološki fakultet svake je godine prošlo mnogo studenata, a sveuиilište je takoрer bilo mjesto izobrazbe
slubenika pruske drave. Spener se usredotoиio na posveжenje koje je
Luther zanemario zaokupivši se opravdanjem. Eshatologija je bila pred-
303
met njegovog pomnog izuиavanja. Uvjeren da se proroиanstva iz
Otkrivenja ispunjavaju veж za njegova ivota, drao je da je blizu sвm
svršetak svijeta. Kada se njegova proroиanstva nisu ostvarila, njegovi
su neistomišljenici bili skloni pretpostavci da je, pogriješivši u ovome
pogledu, vjerojatno pogriješio i u svezi s ostalim tvrdnjama.
Zahvaljujuжi djelovanju njegova nasljednika Frankea Bibliji je vraжeno središnje mjesto pobonosti. Franke je prevodio knjigu Duhovni Vodiж
od Molinosa, a na taj naиin je otkrio vezu izmeрu kvijetizma i pijetizma.
Zapoиeta su mnoga filantropska djela. Pijetisti su takoрer bili prvi koji
su promicali protestantsko misijsko djelovanje (isprva u junoj Indiji i
Junoj Americi). Poznati biblijski uиenjak Johann Albrecht Bengel иitavom
je pokretu dao više uravnoteenosti nastojeжi uskladiti osjeжajnost i misao,
pojedinaиno obraжenje i odgovornost prema zajednici.
Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma, i vjerojatno najveжi evanрeoski
kršжanin nakon Luthera, Von Zinzendorf bio je иovjek strogog i osjeжajnog temperamenta. Vjerovao je kako je jednostavna i nevina vjera obiljeje
pravog kršжanina. Dovoljno je vjerovati u moж Isusove krvi i potpuno se
pouzdati u zasluge Bojeg Janjeta. U ivim, gotovo erotskim slikama,
opisivao je odnos duše i Krista.
Von Zinzendorf je potjecao iz plemiжke austrijske obitelji, te je u dodir s Frankeovim pijetistiиkim uиenjem došao preko prabake. Kršжanstvo
je mogao zamisliti samo u pojmovima zajedništva. No, kako to ostvariti?
Prekretnica je nastupila 1722. g. kada je na svojim imanjima pruio azil
progonjenoj Moravskoj braжi. Naime anabaptisti, karizmatici, i drugi
sektaši koji su se tamo naselili, uskoro su se poиeli meрusobno svaрati.
No, za proslave Gospodnje veиere, 17. kolovoza 1727. g., došlo je do
probuрenja. Prisutni su postali braжom i sestrama ujedinjenima u Kristovoj
ljubavi. Otada je zajednica u Herrnhutu (Hutberg) postala središtem
nove i poletne faze pijetistiиkog pokreta. Razlikovno obiljeje tamošnjeg
ivota bila je povezanost jakog osobnog iskustva i dubokog smisla za
zajedništvo. Iako je osobno iskustvo bilo snano naglašeno, bilo kakva
pretjeranost nestala bi uslijed discipline zajedniиkog ivota. Vremenom
su se razvili u odvojenu denominaciju – Obnovljenu crkvu braжe.
Zajednica u Herrnhutu je igrao znaиajnu ulogu u širenju misijskog
rada kao izvorišta misija diljem иitavog svijeta.
Ovaj je pokret stavljao naglasak na obraжenje i obnovu, kao i na borbu
dobra i zla u vjerniku. Osim toga bilo je tu i sklonosti sumornom preispitivanju samoga sebe, kao i posprdnog odbacivanja »teologije«. Kao
cilj napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalistiиki slobodo-
304
umnici. Von Zinzendorf je ustvrdio: »Onaj koji umom eli shvatiti Boga,
postaje prije ili kasnije ateist.« Velika je slabost pijetizma bila u tome što
nije davao intelektualne odgovore; nije imao nikakvu apologetiku. Time
je stvorena opasna praznina unutar kršжanstva koju je ispunio racionalizam 19. stoljeжa. Pored religioznog utjecaja, pijetizam je imao i nacionalistiиko obiljeje te je, kao takav, dao poticaj razvitku nove njemaиke
knjievnosti (romantizma). Osuрivao je francusku kulturu i pomagao u
prevladavanju staleških razlika. Opirao se dravnom nad-zoru, te je na
taj naиin potpomagao individualizam i romantizam. Prekinuo je protestantski zastoj meрu dravama te tako olakšao jedinstvo vjernika.
Obiljeja pijetistiиke pobonosti:
1) Teologija o (Kristovoj) krvi i stradanju usporediva s rimskokatoliиkim pijetizmom baroknog razdoblja i snanom usredotoиenošжu na
raspetoga Krista.
2) Kutija obeжanja; izdvajanje teksta iz konteksta Pisma.
3) Koncept alternativne zajednice.
4) Vanost molitvenih sastanaka.
5) Vjera da Bog upravlja okolnicima (npr. bacanje kocke, traenje
znakova i sl.).
6) Briga za inozemne misije.
MORAVSKA MISIJA: Pijetistiиki je pokret doveo do znatnog misijskog širenja. Prve misije, na poиetku 18. stoljeжa, bile su usmjerene na
britanske koloniste te Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i na Karibima.
Nekako u isto vrijeme (1705) pijetisti su u Halleu osnovali dansko-halleovsku misiju иime su odgovorili na pozive danskog kralja. Dva misionara su u Indiji naišli na suprotstavljanje tamošnjih ljudi. Usredotoиili su se
na poduиavanje djece, prevoрenje Biblije na mjesne jezike, propovijedanje evanрelja osobnog obraжenja, kao i obrazovanje mjesnoga sveжenstva. Ove su slube kasnije postale zaštitnim znakom evanрeoskih protestantskih misija.
Godine 1714. u Kopenhagenu je osnovana viša misijska škola koja je
misionarima donijela zajamиenu slubenu dansku potporu. Misijska
kolonija zasnovana je na Grenlandu godine 1722. g. dok su se drugi
misionari zaputili prema Karibima. Oko 1800. g. dansko-halleovski
poduhvat ukljuиivao je šezdesetak ljudi iz Hallea. Englezi su se prikljuиili
nakon što je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of
Christian Knowledge) da podri misionare koji u Indiji rade s britanskim
vojnicima. Najznaиajniji dio pokreta bio je red moravijanaca. Oni su do
1740. g. stigli na Djeviиanske Otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu Obalu,
305
Sjevernu Ameriku i Junu Afriku. U 18. stoljeжu su tako odaslane stotine
misionara. Wesley je, nakon susreta s njima, promijenio vlastitu slubu.
U en-gleskim i ameriиkim kolonijama je probuрenje stvorilo misijski poduhvat. Godine 1741. škotski je ogranak SPCKa poslao Hortona i Davida
Brainerda meрu ameriиke Indijance. Dnevnici i uspomene, potonjeg,
kasnije su nadahnuli Williama Careyja i Henryja Martyna. Ukratko,
moravske su misije posluile kao obrazac misijskog napretka 19. stoljeжa.
Moravski su misionari, prije svega, bili usredotoиeni na nepovoljne
okolnosti u kojima su se nalazili Indijanci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i
njihovi neposredni nasljednici su itekako bili privreni ameriиkim domorodcima. I Oliver Cromwell se za njih zanimao jer je elio da budu
prvi pogani iz kojih жe nastati britanski podanici. No, bilo je i drugih
mjesta u kojima su djelovali misionari. Gustav Adolf je primjerice 1555.
g. poslao misiju u Laponiju. Calvin se pak nadao da жe zapoиeti evanрeoski rad u Brazilu. Godine 1620. je danski kralj poticao kapelane da
propovijedaju evanрelje Hindusima. Norveški propovjednik Hans Egede
je otišao Eskimima.
EVANРEOSKA OBNOVA
Engleska je crkva, za vrijeme vlasti hanoverske dinastije (od 1714),
patila od raznih slabosti (neuspjeh u obavljanju potrebnih dušobriniиkih
dunosti, krutost sustava upa, zanemarivanje novih gradova). Wesley
je ustvrdio kako je ta prva obnova zapoиela tek kada su dva ili tri anglikanska upnika poиela propovijedati evanрelje. Meрutim, treba uzeti
u obzir da je metodizam bio dio veжe evanрeoske obnove: pored njega
postojala je takoрer moravska misija (pod vodstvom Inghama i Cennika), kao i kalvinistiиka misija u kojoj je Whitefield igrao vanu ulogu.
John i Charles Wesley su u Oxfordu utemeljili »Sveti klub« иiji je иlan
bio Whitefield. Иlanovi su nastojali poštivati naиelo »budi dobar i иini
dobro«. Veжina (ako ne i svi) bila je u potpunom neznanju puta spasenja.
Na Wesleya su utjecala pisma mistika (Toma Kempenac i William Law).
Ustvari Oxfordsko sveuиilište je bilo bastion polukatoliиke stranke
anglikanske crkve, a Wesley je ostao doivotni pristaša ovog pokreta.
Kad se Wesley na kraju obratio, ne samo da je odravao visokocrkveni
naglasak na osobnu svetost, nego je dodao evangelikalni strast za evangeliziranje.
John Wesley (1703-1791) do tridesete je godine bio predavaи na Sve-
306
uиilištu u Oxfordu i zareрen u Anglikanskoj Crkvi. Godine 1734. krenuo
je u Georgiju (zajedno s bratom Charlesom) kako bi sudjelovao u misijskom radu meрu Indijancima, gdje su moravski misionari veж djelovali.
Ova odluka je bila motivirana eljom da dostigne spasenje po djelima,
ali je dovela do neuspjeha. John je saznao da su plemeniti indijanski
divljaci bili ustvari »prodrljivci, lopovi, lašci i ubojice«. Osim toga njegovi
bijeli kolonisti bili su duboko ogorиeni na Wesleyja zbog njegova strogog
crkvenog naиina djelovanja, nevoljkosti da vodi pogreb neanglikanca i
zabrane enama da nose moderne haljine i zlatan nakit u crkvi. Johnova
frustracija je bila poveжana njegovom alosnom avantu-rom sa Sophie
Hopkey, osamnaestogodišnjom neжakinjom glavnog suca u Savannahi.
Wesley je bio tako zbunjen da nije mogao odluиiti oeniti se ili ne. Na
kraju je Sophie riješila avanturu time što je pobjegla s ljubavnikom, koji
je bio Johnov suparnik! John je kao ostavljeni ljubavnik njoj onda zabranio
uzimanje priиesti. Njen ljutiti mu je onda je sudski gonio Johna za
klevetanje Sophieina ugleda. Proces je dugo trajao ite je nakon šest mjeseci
dodijavanja Wesley napustio koloniju.
Na povratku u Englesku Wesley je, u ponovnom doticaju s moravskim misionarima, shvatio kako nije nanovo roрen. Vrativši se u London
posjetio je dom gdje su se isti misionari sastajali. Na sastanku su иitali
uvod Lutherovog prijevoda Poslanice Rimljanima. Konaиno, u dobi od
trideset i pet godina (1738), Wesley se obratio. Posjetio je Herrnhut, ali
je bio razoиaren kultom liиnosti Zinzendorfa. Rastao se od moravianaca,
koje je optuio za antinomizam i univerzalizam, i vratio se propovjedanju, ali uzalud – nije vidio ploda. Putem od Londona do Oxforda je
иitao o probuрenju kod Jonathana Edwardsa u Northamptonu, SAD, i
uskoro je postao ushiжen ovim pokretom. Poиeo je propovijedati pod
vedrim nebom, jer su mu mnoge crkve zatvarale vrata. Poduzimao je
duga putovanja po Engleskoj, o иemu je pisao u dnevniku koji je kasnije
objavljen. Netko je kasnije rekao, vrlo neugodno, o Wesleyu kako su
«njegova nemirna putovanja s vremenom uništila brak koji je ionako
bio loše potez kada je u njega i stupio 1751. i pruala su mu toliko eljen
odmor od te pogreške.» (Rack, Reasonable Enthusiast [Razumni
entuzijast]). Posebno se usredotoиio na gradove i industrijska središta
(prije svega London i Bristol). Tisuжe su se obraжale. No, ostao je poznat
uglavnom po иvrstoj (metodiиkoj) organizaciji koju je ostavljao iza sebe
(po иemu je metodizam i dobio ime). Obraжenici su bili ohrabrivani da
se sastaju jedanput ili dvaput u tjednu kako bi se meрusobno poduиavali
i opominjali. Skupine od dvanaest pojedinaca bile su nazivane »raz-
307
redima« (tj. odjelima). Svaki razred je imao voрu koji je nadgledao rad
i skupljao »razredni novac«. Prvi je takav razred osnovan 1742. g. u
Bristolu. Razredi, koji su se nalazili u blizini, meрusobno su stvarali
okruge. Tom slijedu dodani su tromjeseиni susreti. Naposljetku bi bila
utemeljena »podruиja« s nadzornikom na иelu, иime bi sustav bio dovršen.
Ovakav ustroj sadravao je veliki broj laiиkih suradnika i dobru
materijalnu podršku. ene su takoрer igrale vanu ulogu (voрe enskih
skupina pa иak i laiиke propovjednice). ivot vjernika je podvrgnut
pomnoj disciplini. Svaki je иlan zapisivao vlastite pobjede i poraze, a
ivot je podvrgnuo strogom preispitivanju. Napredak u odgovornosti
znaиio je poveжanje discipline. Kazna za neuspjeh bilo je istjerivanje.
Wesley je stalno posjeжivao siromašne, te je иak za njih traio priloge.
Snano je zahtijevao društvene promjene. Mnogi su kasnije ustvrdili
kako je metodistiиka obnova spasila Englesku od revolucije kakva se
dogodila u Francuskoj. Za Wesleyeva ivota metodizam je ostao pokretom unutar Engleske crkve, no 1795. g (иetiri godine nakon njegove
smrti) došlo je do razlaza. Mnogi unutar Crkve su podravali Wesleya,
iako je bilo i njegovih protivnika. Jedan od potonjih bio je biskup Butlera
koji je rekao: »Ovo prizivanje izuzetnih objava i darova Svetoga Duha je
strašno – doista strašno.« Biskup Loath se na to obratio Wesleyu: »Gospodine Wesley, mogu li na drugome svijetu sjediti do Vaših nogu?«
Иovjek imenom Asbury je metodizam donio u SAD gdje su nadglednici
postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za
vrijeme ameriиkog rata za nezavisnost. Wesleyijeva ostavština je bila
crkva unutar crkve sa oko 79 000 иlanova u Engleskoj (unutar anglikanskoe crkve) i 40 000 u SAD-u koji su pripadili, još za Wesleyeva
ivota, sasvim novoj denominaciji koja je imala vlastite biskupe.
Wesleyeva pozicija u «Visokoj Crkvi» ga je dovela do odbacivanja
predodreрenja i prihvaжanja univerzalnog ljudskog potencijala da ih
Bog prihvati. Zloba, koja je u 18. stoljeжu obiljeila odnose izmeрu kalvinista i arminijanaca, pogodila je i Wesleya. Toplady (poznati kalvinist
i pjesnik himni) ga je nazvao »neznalicom u teologiji« dok mu je Wesley
uzvratio nazvavši ga »ogorиenim mrziteljem evangelizacije«. Wesley je
krivo shvatio veжi dio kalvinizma, iako treba priznati da je veжina
kalvinista ovog razdoblja bila hiperkalvinisti, tj. skoro deterministi.
Иesto je bio nejasan u vezi s doktrinom opravdanja po vjeri. Vjerovao je
kako bi sigurnost vjeиnog spasenja vjernika oduzimala poticaj da ivi
pobonim ivotom. Isto tako, pretjerao je s vlastitim uиenjem o kršжanskoj savršenosti. Bio je veliki širitelj evanрelja, no ne i sjajni teolog.
308
Ipak, metodizam je u Engleskoj ostao religijom priprostih stalea.
Potpuno je zaobišao više slojeve. Mladi zastupnik u Parlamentu, William
Wilberforce, zahvaljivao je Bogu što nije »zatucani i prezreni metodist«.
Zadatak evangeliziranja viših stalea je pao na evanрeoski pokret meрu
anglikancima.
George Whitefield (1714-1770.): George Whitefield se obratio na Oxfordu, i to tri godine prije Wesleya. Meрu prvima je odravao propovijedi na otvorenim prostorima (u Bristolu je navodno »izludio«
trinaestoricu slušatelja). Za razliku od Wesleyja bio je kalvinist, no i
bolji govornik. Djelovao je u škotskoj kršжanskoj obnovi, a u Walesu,
gdje su se propovijedi odravale na velškom, suraрivao je s Howelom
Harrisom. Ovom vjerskom probuрenju je prethodilo opismenjivanje koje
je mnoge ponukalo иitati Bibliju na velškom jeziku po prvi puta.
Tamošnji pisac crkvenih pjesama William Williams pomagao je Danielu
Rowlandu dok je u Engleskoj Isaac Watts skladao iste prema novozavjetnim sadrajima (do tada zanemarenima u odnosu na Psalme). Godine 1736. Whitefield je u Georgiji (SAD) osnovao sirotište. Osim toga,
tamo je odlazio na mnoga propovjedniиka putovanja. U Engleskoj ga je
podravala grofica Huntingdon koja je za Whitefieldove obraжenike
sagradila više kapela. Naposljetku je stvorena zasebna denominacija,
tzv. Countess of Huntington’s Connection koja se kasnije pridruila Kongregacijskoj crkvi. Pokopan je u SAD-u.
Iako je Wesleyev brat Charles isprva podupirao Johnov odlazak od
Whitefielda, pribliio se Whitefieldovoj teologiji. U jednom trenutku
ozbiljno je razmišljao da zapoиne suraрivati s njim, no Whitefield ga je
savjetovao da ostane kod brata.
Anglikanski evanрeoski kršжani su kasnije (za vrijeme francuske
revolucije) osnovali tzv. Clapham Sect (Sektu iz Claphama) koja je izrasla
iz istog pokreta. Ona se borila protiv ropstva (William Wilberforce, John
Newton). Uz to, osnovali su Church Missionary Society (CMS), British and
Foreign Bible Society (BFBS) i Religious Tract Society. Bavili su se i misijskom
djelatnošжu. Baptist Missionary Society (BMS) je meрu svojim misionarima
imalo djelatnike kao što su William Carey i Henry Martyn, te Adonirama Judsona u Burmi.
Nekako u isto vrijeme sliиna se obnova dogaрala i u Americi. Isprva
se nije radilo o jedinstvenom pokretu, veж o pojavi nekoliko manjih
skupina u Northamptonu (drava Massachusetts). Tamo je propovijedanje Jonathana Edwardsa (1703-1758) uvelike dojmilo prisutnu zajednicu. Jedna posebnost Edwardsovog propovijedanja je bila post-
309
milenializam – zašto ne bi postavio milenij u SAD-u, jedinoj zemlji koja
se mogla osloboditi od grešne i zaostale Europe?
U New Jerseyu je, pak, Freylinghausen postigao znaиajne uspjehe
kao i Gilbert Tennent (1703-1764) u Pennsylvaniji. Svi navedeni teolozi
su se kasnije udruili zahvaljujuжi Georgeu Whitefieldu. Crkve su rasle
nevjerojatnom brzinom (prezbiterijanci i baptisti, kao i novi metodisti
koji postaju jednom od najveжih skupina u toj zemlji). Negdašnji nedjelatni
kršжani zapoиinju svjedoиiti, te potiиu širenje evanрelja meрu Indijancima (usp. David Brainerd – Edwards je uredio njegov dnevnik, koji je
postao klasiиnim kršжanskim djelom). Primjetan je bio i rast skupine onih
koji su se suprotstavljali ropstvu. Ta je tema naime ubrzo dovela do
podjela unutar denominacija izmeрu pristalica i protivnika ropstva.
Ovo je poиetak ameriиkog revivalizma koji se dogodio kad su se dvije
struje pokopile: kao prvo pietistiиki pokret koji je uvodio iz Njemaиke
Freylinghausen, a kao drugo uzor sjevernoirskih euharistija pod vedrom
nebom i svetih sajama. Prije dolaska Whitefields i metodizma duh obnove
je bio usredotoиen na nizozemskim, škotskim ili njemaиkim, a engleskim
zajednicama. Usprkos ovih obnova, elitne škole i sveuиilišta bile su sklone
proizvoditi deiste i nasljednicke prosvjetiteljstva, od kojih su neki bili
anglikanskih pozadina. Baš ti ljudi su izradili ustav SAD-a u kojoj иak ne
se spominje ni Bog niti kršжanstvo.
USPON LIBERALNE TEOLOGIJE
Njemaиka teologija u 19. st. je bila pod jakim utjecajem filozofije. Stoga
trebamo najprije pogledati filozofsku pozadinu ovog vremena. Ako je
deizam prenaglasio Boju transcendentalnost, liberalizam je prenaglasio
Boju imanentnost i tako je zamutio razlika izmeрu Boga i иovjeka, neba
i pakla i objave i prirodne religije. Subjektivizam je za-mijenio objektivizam, a vjersko iskustvo biblijsku objavu.
Immanuel KANT (1724-1804) je elio izbjeжi Humov radikalni skepticizam te je napadao osnove racionalnih dokaza. Prema njemu spoznaja
se temelji na opaenim pojavama (fenomenima), a ne na samim stvarima.
Ne postoji racionalna metafizika ili racionalna teologija. Tvrdio je da ne
postoje иiste empirijske ideje, veж strukture unutar uma (kate-gorije) u
koje se svrstavaju podatci. Njima pripadaju: vrijeme, prostor, uzroиnost,
postojanje, tvar itd. Njih ne opaaju osjetila, veж strukture našega uma
koje mu omoguжuju da ih shvati. Upravo zbog toga nisu valjani tradi-
310
cionalni dokazi o Bojoj opstojnosti. Ono što zapravo Kant tvrdi je da
иovjek ne moe biti siguran u ono što vidi. Samo su uroрene ideje pouzdan vodiи (usp. Descartes). Najjasnija takva ideja je ona o osjeжaju
bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju
smisla samo kada su uzeti kao pretpostavke. Kant je naglašavao moralnu
a Schleiermacher religioznu svijest.
Otac suvremene teologije, i novog radikalnog pristupa, Friedrich
SCHLEIERMACHER (1768-1834) pokušao je religiji vratiti poloaj koji
je, nakon prosvjetiteljstva i racionalizma, izgubila u intelektualnom svijetu. No, zapravo je još više razvodnio kršжanstvo. Prije svega je htio dosegnuti naraštaj koji se našao pod izvanrednim utjecajem romantiиkog
pokreta. elio je opovrgnuti gledišta da je kršжanstvo tek mrtva ortodoksija i dosadna moralnost. Kako je bio pijetistiиkog odgoja, religiju je
drao иovjekovim osjeжajem ovisnosti odnosno sviješжu (intuicijom) od
Boga. Ono što kršжanstvo иini razliиitim od ostalih religija je zamisao o
otkupljenju. Temeljna Kristova bit nije njegovo nauиavanje, ili ispunjenje
proroиanstava i иuda, veж njegova savršena svijest o Bogu tj. »pravo postojanje Boga u njemu«. On je savršena objava Boga u ljudskom rodu.
Njegovo djelovanje, u svojstvu otkupitelja, sastoji se u usaрivanju snage
vlastite svjesnosti Boga u druge. Grijeh je suprotnost ili nepotpuna svjesnost o Bogu. Schleiermacher je zapravo pobrkao grijeh i njegove posljedice. Tvrdio je kako se ni nebo ni pakao ne mogu shvatiti. Doveo je u
pitanje koncept besmrtnosti. Za razliku od mnogih njemaиkih teologa,
pripisivao je veliku vanost samostalnosti Crkve u odnosu na dravu.
Schleiermacher je postao osnovnim izvorom kasnije liberalne teologije
nastavivši tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajajuжi religiju od teologije
izbavio ju je od racionalnih napadaja skeptika. Pritom je sadraj stavio u
drugi plan. Spasenje se sastoji, tvrdio je, od opetovanja religioz-nih iskustava. Nastojeжi uskladiti neprikladni pogled na ljudsku grešnost nepotpuno je shvatio djelo Isusa Krista.
Friedrich HEGEL (1770-1831) predstavio je rekonstrukciju teologije
koja se temeljila na posve drugaиijem planu. Drao je da ista sadri bit
svih ranijih filozofija, a kršжansku doktrinu podrazumijevao je kao figurativan izraz vlastite filozofije. Bio je idealist, no odbacivao je Kantov opis
stvarnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, tada to ne moemo
znati. Ipak sve je spoznatljivo иovjeиjim duhom, buduжi da se svemir
mora objasniti u pojmovima razrade racionalnog naиela (apsolutna ideja).
Priroda i povijest su razvojni procesi po kojima se duh realizira. On
311
postaje samosvjestan iskljuиivo u иovjeku. Racionalni duh, kako bi se
mogao razviti, prolazi kroz meрudjelovanja proturjeиnosti kako bi na
kraju završio pomirenjem. Samo filozofi mogu razumjeti ovu »tajnu« –
religija predstavlja isto (doduše u pojednostavljenom i slikovnom obliku
koji je pogodan za mase).
Iz navedenog saetka zakljuиujemo sljedeжe:
1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija predstavljala je
ponovno buрenje aristotelizma. Naalost ovakvim se stavom neizbjeno
dospjevalo u dualizam; dobro i zlo oduvijek postoje kao dvije strane
istog novиiжa. Ovo je bio иisti gnosticizam koji se suprotstavio biblijskom
gledištu o zlu kao nenormalnom uljezu u svijetu koji жe naposljetku biti
uništen. Hegelov se utjecaj moe nazrijeti u teologiji Karla Bartha.
2) Njegova filozofija svodi Boga na bezliиnu silu koja oиito nije biblijski
Bog. Izloene postavke oиito su posluile kako bi uиvrstile luterana u
kristomonizmu (Bog se otkrio samo u Kristu). Pod utjecajem hegelijanstva, Krista se poиelo smatrati najboljim primjerom oиitovanja boanskog duha u иovjeku. Prirodna teologija je prepuštena filozofima.
3) Njegova dijalektika dopuštala mu je izmirenje teoloških suprotnosti. Za njega nije postojao koncept ispravnog i pogrešnog, veж samo
djelomiиnog ili nedovršenog. Naime, svaki dogaрaj u povijesti tek je
faza u napredovanju dijalektike prema savršenoj sintezi. Na primjer,
иovjek moe biti istovremeno spašen i proklet (ovo objašnjava univerzalizam Karla Bartha). Hegel je vlastitim zakljuиcima ohrabrio evolucionarni stav prema Pismu koji je temeljen na sukobu i izmirenju suprotnosti
(npr. vjera i djela). Mnogi su liberali iskoristili navedeno kako bi kritizirali Bibliju.
Hegel je doista drsko izjavio kako je kršжanstvo tek pojednostavljena
inaиica njegove filozofije. Mnogi su mu, naalost, povjerovali jer su u
njegovoj filozofiji vidjeli ljudski izlaz iz nedoumice proizašle iz borbe
racionalne kritike i nadnaravnog u Bibliji. Teološki aspekt njegove filozofije je bio još jedan u nizu obrambenih mehanizama za izbjegavanje
racionalistiиke kritike kršжanstva, te se njime još nekoliko koraka udaljilo
od biblijske objave. Veжina teoloških kritiиara je otada pristupala Bibliji
kao uvjereni hegelijanci nastojeжi pronaжi uzor koji bi pristajao novim
zamislima. Drugim rijeиima, veliki dio teologije 19. stoljeжa predstavljao
je hegelijansko tumaиenje Biblije.
Hegel je opжenito imao ogroman utjecaj na 19. stoljeжe. Bio je filozof
i apologetiиar romantizma, kao i kasnije teorije evolucije. Vrlo je moguжe
da darvinizam ne bi bio uspješan, u onoj mjeri u kojoj je to bio, da nije
312
bilo Hegelove filozofije koja je ljudski um otvorila evolucionistiиkoj misli.
Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na:
a) Desno krilo koje je Hegela dralo prvakom kršжanske ortodoksije.
b) Lijevo krilo (иiji je tipiиni predstavnik bio Ludwig Feuerbach) koje
je napustilo svaku religijsku natruhu unutar Hegelovog uиenja okrenuvši se ateizmu.
c) Srednju struju.
Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika bili su D. F. Strauss i F.
C. Baur dok se, pak, Albert Ritschl snano suprotstavio vlastitom uиitelju.
David Friedrich STRAUSS (1808-1874): Strauss je 1835. g. izdao knjigu
Kritiиka obrada Kristova ivota (Das Leben Jesu kritisch bearbeitet) u kojoj je
kršжanstvo protumaиio hegelijanskim pojmovima. Krist zastupa zamisao
o ispunjenju povijesti tj. konaиnom pomirenju ranijih proturjeиja. On je
bio tek obiиan иovjek koji je povjerovao da je Mesija. Ostavio je neizbrisivi
dojam na sljedbenike jer ga je, njihova mitovima sklona mašta, preoblikovala u boanskog i natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio zbog
иega je uvjeren da Isus nije Mesija. Tek je ustvrdio da je Isusov ivot mit.
Zamislima, koje je Krist iznio za ivota, kršжanska je zajednica uljepšala
i dala konkretan oblik. Strauss je elio izbjeжi rasprave konzervativaca i
liberala o povijesnosti Evanрelja. Time je dao još jedan primjer povlaиenja
pred plimom rušilaиkog povijesnog kriticizma.
Christian BAUR (1792-1860.): Baur je uvidio kako je Strauss kritizirao povijest koja su iznijela evanрelje, a da nije dao pravu kritiku samih
Evanрelja. Stoga je odluиio otkriti kako se Novi zavjet pojavio. Zahvaljujuжi hegelijanskoj dijalektici zakljuиio je kako se radi o proizvodu
sukoba izmeрu judaista i univerzalista. Potkrijepio je to antitezama iz
poslanica Galaжanima, Rimljanima, Prve i Druge Korinжanima (milost i
zakon, vjera i djela, duh i slovo zakona). Pavao je, tvrdio je, Isusa bolje
razumio nego prvi uиenici. Shvatio je kako je Isus ustvari univerzalist.
Kako bi proširio vlastite zamisli, Isus je morao tvrditi kako je Mesija
kojeg oиekuju idovi. Љto su tekstovi napisani ranije, to jaиe dokumentiraju postojanje navedenog sukoba. Prije 150. g. prva crkva nikako nije
uspjela dosegnuti konaиnu pavlovsku (univerzalnu) i petrovsku sintezu
(novi zakon, sveжenstvo i obred). Vrhunac sinteze dosegnut je u иetvrtom
Evanрelju gdje je Isus izjednaиen s grиkim Logosom.
Strauss i Baur kršжanstvo nisu smatrali ishodom pojedinih dogaрaja,
313
veж djelom idealnog evolucijskog procesa. Njihova uporaba povijesnih
podataka uvijek je bila u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni
su iz kršжanstva uиinili mit (tj. zbirku istinitih zamisli izreиenih slikovitim
jezikom). Shodno tome, napravili su ono što su Grci nastojali uиiniti u
prvom stoljeжu crkve. Ovo gledište je kasnije postalo odskoиnom daskom za Bultmannovu demitologizaciju.
Drugi teolozi, posebno oni koji su pripadili tibingenskoj teološkoj
školi, su slijedili Straussa, ali su svratili svoju panju na Stari zavjetu.
Oni su razradili tzv. dokumentarnu hipotezu (Graf-Wellhausenova
hipoteza), prema kojoj je Petoknjije podjeljeno na najmanje иetiri razliиita izvora ili dokumenta, koji, navodno, potjeиu iz razliиitih razdoblja
nekoliko stoljeжe nakon Mojsija. Utjecaj Herdera (filozofa i knjievnika
romantizma) se pojavio kad su liberalni teolozi poиeli tvrditi da je idovska religija samo jedna od prirodnih religija meрu ostalima s vlastitim mitovima i folklorom, u kojoj je Jahve samo regionalni i narodni
bog.
Sin luteranskog biskupa i profesor u Bonnu i Gцttingenu, Albrecht
RITSCHL (1822-1889) oštro je odgovorio na navedene poglede dreжi
Schleiermacherov pristup previše subjektivnim. Vjerovao je kako su Crkveni oci izopaиili kršжanstvo uvevši grиku filozofiju i pretvorivši Boga
Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa iz Evanрelja u Vjeиnu Rijeи grиkog
platonizma. Poиetak teologije nije vrsta grиkog nagaрanja, veж Boje
priznanje oproštenja grijeha po Isusu Kristu. Ritschl je nijekao doktrinu
istoиnog grijeha. Prema njemu Isus je Bog samo u smislu da je savršen
иovjek (tj. Boja slika u njemu je bila savršena).
Njegovi su se pogledi sastojali potanko u sljedeжem:
a) Ustrajao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija je, naime,
nasilno podredila boansku objavu kalupu intelektualnih sustava stranih
kršжanstvu. Ritschl je prihvatio Kantov prikaz stvarnosti, no drao je
kako stvari mogu biti spoznate po njihovom djelovanjem na nas te po
našem odgovoru na isto djelovanje (usp. egzistencijalizam). Prema
Ritschlu, kršжanstvo se bavi vrijednostima, moralnošжu i praktiиnim
ivotom, a ne kasnijom nagradom na drugom svijetu. Bog se otkriva
osobnim utjecajem na иovjeka (usp. Boja djela), po kojom je Biblija ljudski
(tj. pogrešiv) komentar. Kršжanstvo nije stvar intelektualnog pristanka
na dobre argumente, veж odgovor osobi u kojem volja igra veжu ulogu
od intelekta. Ovime je kršжanstvu dano prostora u dobu kada se иinilo
da je izgubilo vjerodostojnost zahvaljujuжi filozofskoj kritici i znanstvenim otkriжima.
314
b) Kršжanstvo se tiиe иovjekovih vrijednosnih sudova. Oni se stvaraju
u susretu s predmetima koji u nama bude osjeжaj nezadovoljstva ili boli,
zadovoljstva ili razoиaranja. Ovo je, dakle, opis koji susreжemo u Bibliji.
Stoga je Biblija (pogrešiv) izvještaj ljudskog iskustva nadnaravnoga.
c) Isus u povijesnom okviru – kršжanstvo ništa ne duguje ni jednoj
religiji ili filozofiji. Novozavjetna izvješжa su vjerodostojna, iako su izreиena neznanstvenim jezikom. Unatoи tome, vjera u Krista bila je
Ritschlu prosudba vrijednosti, a ne zakljuиak izveden iz povijesti. Za
svakog vjernika povijesne иinjenice postaju Bojom objavom ukoliko mu
se Isus u njoj ukazuje (ovo je nalik Barthovom pogledu na nadahnuжe
Svetog Pisma gdje ovaj pobrka nadahnuжe i prosvjetljenje).
d) Ritschl zapravo nije vjerovao u boanstvo Krista; drao ju je njegovom savršenom ljudskosti (bio je Bog jer je posjedovao savršeno znanje o Bogu i bio povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista, a njegovo neprestano djelovanje
shvatio je uglavnom kao njegov posthumni utjecaj.
e) Zanimao ga je pojam »Bojeg kraljevstva«, no tumaиio ga je kao
moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba
doktrina o grijehu dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postupno
razvija prema savršenstvu. Drao je kako je glavni zadatak Crkve mijenjati društvo (v. Walter Rauschenbach i društveno evanрelje).
Naveden je još jedan pokušaj da se kršжanstvo opiše na naиin kojim
жe se zaobiжi sukob s prirodnim znanostima.
Ritschlov pogled ima, gledano doktrinarno, slabih toиaka:
a) Njegov pogled na Krista je istovjetan stavovima Pavla Samosatskog
(dinamiиni monarhijanizam) – Bog, kao neosobna moж, je bio krajnje
djelatan u иovjeku Isusu. Isus je postao Bog vlastitim djelom koje je nadahnuto Bogom.
b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan; grijeh smatra osjeжajem
odvajanja od Boga. Boji stav se ne mijenja bez obzira na naše ponašanje.
c) Njegovo shvaжanje pokajanja slijedi iz navedenog. Isusova smrt
nije pomirbena rtva za naše grijehe – njezina vrijednost lei u moжi
buрenja vjere u Boju ljubav i, time, privoрenju svršetka našeg otuрenja.
Ritschl govori o odgovoru ili osjeжajima prema dogaрaju (tj. ishodu), a
ne o objektivnoj krivnji ili oprostu, (ta nam je vrsta spoznaje skrivena).
Søren KIERKEGAARD (1813-1855) se suprotstavio Hegelovim tvrdnjama. Hegelizirano kršжanstvo, ukorijenjeno u Danskoj, smatrao je jalovom silom bez osobnosti i poleta. Protivio se Hegelovoj definiciji grije-
315
ha kao privremenog nesavršenstva neizbjenog u evolucijskom procesu. Prema Kierkegaardu kršжanstvo se ne moe intelektualno dokazati.
Npr. razumu je nemoguжe shvatiti utjelovljenje. To je proturjeиje koje se
moe prihvatiti samo vjerom. Ovakvim naglascima bio je vrlo blizak
Pascalu, ali mu je nedostajao apologetski element. Zanimao se za odbacivanje svega što иovjeka sprjeиava da se pouzda samo u Boga. Isticao
je slobodu i dostojanstvo pojedinca kao suprotnost Hegelovom sustavu
u kojem je иovjek zupиanik u stroju.
Kierkegaarda moemo promatrati kao oca kršжanskog i sekularnog
egzistencijalizma. Jedan je od najveжih filozofskih utjecaja dvadesetoga
stoljeжa. Njegove glavne zamisli su sljedeжe: izmeрu Boga i grešnog иovjeka postoji beskonaиna provalija koju moe premostiti iskljuиivo Bog
utjelovljen u Isusu Kristu. Ova je prikrivena objava spoznatljiva vjernima. Puko povijesno znanje o Isusu od nikakve je koristi, veж je bitno
susresti ga osobno. To se moe dogoditi skokom vjere, a taj skok je
skok u neizvjesnost.
Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je isprva prihvatio zamisao o
»prikrivenoj« objavi i boanskoj tajnovitosti. Njegove zamisli pokazale
su se srodnima onima Rudolfa Bultmanna koji je bio sumnjiиav prema
našoj sposobnosti da spoznamo Isusa kao povijesnu osobu. Iako Kierkegaard bez ikakve dileme prihvaжao evanрelja oni, koji su preuzeli
njegove stavove, uletjeli bi u »liberalnu« zbrku.
Umnogome su Kierkegaardovi pogledi bili zdrav i ispravan odgovor
na beivotnu ortodoksiju Luteranske Crkve. Ipak, ako se njegove zamisli
uzmu kao dogma, mogu odvesti u zablude. Iako postoji beskonaиna
provalija izmeрu Boga i grešnika, moramo zapamtiti da ju je Isus Krist
premostio u povijesnom i objektivnom ozraиju. Takoрer moramo biti
svjesni da je иovjek stvoren na sliku Boju, iako je ona iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da eli naglasiti kako je иovjek grešan jer je ograniиeno stvorenje. Istina je da puko znanje o Isusu ne jamиi vjeru, no ona
se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (kriu i uskrsnuжu) kao i na
osobi koja danas ivi. Povijesni aspekt se ne moe zapostaviti.
KATOLIИANSTVO U NJEMAИKOJ
Do obnove katoliиanstva, koje je prolazilo kroz teško razdoblje, došlo
je pod utjecajem romantiиkog pokreta. Njegovo središte je bilo u Tьbingenu. Drey i Mцhler su odluиili pokazati kako se vjera uopжe ne
treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Drali su
kako je katoliиanstvo dobro strukturirano dok je protestantizam tek
316
jednostrano iskrivljenje. Propitkivali su sveжeniиki celibat, privatne mise,
euharistije pod jednom prilikom i latinsko bogosluje.
EVANРEOSKI PROTESTANTI U NJEMAИKOJ
Jedan od najpozitivnijih utjecaja u Njemaиkoj u 19. stoljeжu bio je Ernst
Wilhelm Hengstenberg. On je uspio izbjeжi pogubni utjecaj racionalizma, a pisao je i bistre biblijske komentare kao i druge teološke knjige.
Pod njegov utjecaj potpao je J. F. K. Keil koji je takoрer pisao dobre komentare na starozavjetne knjige.
Baptistiиki pokret u Njemaиkoj vuиe korijene iz 19. stoljeжa. Napustivši
mrtvu luteransku predaju, nakon što je došao u doticaj s kršжanima u
Љkotskoj, Johann Gerhardt Oncken (1800-1884) prigrlio je evangelikalnu
vjeru. Vratio se u Hamburg gdje je unatoи suprotstavljanju gradskih
vlasti, pod utjecajem Haldanea, organizirao Baptistiиku crkvu (1834).
Iako su mu se protivili luterani (naroиito u svezi s krštenjem djece i
plaжanjem crkvenih poreza) evanрelje je zahvaljujuжi njemu zadobilo novi
polet u zemlji. No, i javnost, kao i drava, bili su protiv ovih sekti; usporeрivali su ih s komunistima, poligamistima i poиiniteljima mraиnih djela.
Njihovi иlanovi izlagali su se novиanim kaznama i zatvoru. Do revolucije, 1848. g., nisu stekli dravno priznanje.
Baptistiиki se pokret širio prema istoиnoj Europi, uglavnom preko
tamošnjih njemaиkih manjina, kao i djelovanja biblijskog društva иiji su
predstavnici bili pravi evangelizatori. Njemaиki vjernici širili su vjeru
meрu narodima s kojima su dolazili u dodir. Kada su po svršetku Drugog
svjetskog rata protjerani, nacionalne baptistiиke crkve morale su stati
na vlastite noge. U Rumunjskoj i bivšem Sovjetskom Savezu prelazak je
bio brz dok je u Maрarskoj i bivšoj Jugoslaviji bio daleko sporiji.
CRKVA U ENGLESKOJ
Francuska revolucija uиvrstila je konzervativnost odgodivši bilo kakvu
reformu unutar Crkve i drave. U Anglikanskoj crkvi, tijekom prve
иetvrtine stoljeжa, izostao je bilo kakav politiиki ili intelektualni preokret.
Primjerice, odgoрeno je donošenje zakonskih rješenja kojima bi se ukinulo ropstvo. Anglikanska crkva bila je podijeljena u nekoliko tabora:
a) Visoko anglikansko sveжenstvo, odnosno anglokatolike.
b) Evangelikalci; nasljednike reformatorskoga pokreta i evanрeoske
317
obnove.
c) Liberale proizašle iz utjecaja nastalog širenjem njemaиke liberalne
teologije.
Za vrijeme ovog razdoblja zbio se veжi broj vanih dogaрaja:
a) Rast broja evanрeoskih kršжana unutar Anglikanske crkve.
b) Rast anglokatolika (High Church) unutar Anglikanske crkve.
c) Rast liberalizma.
d) Rast kršжanskog socijalizma.
e) Rasprava o odnosu znanosti i vjere.
f) Rast novih neovisnih evanрeoskih pokreta.
g) Kao rezultat francuske revolucije mnogi francuski katolici su zatraili azil u Britaniji i 1829. Povelja katoliиke emancipacije je dozvolila
katolicima javno i slobodno štovanje. Crkva Svetog Pancrasa u Londonu,
koja se povijesno vezuje uz londonsku katoliиku zajednicu, postala je
prirodno groblje izbjeglicama Francuske revolucije, kao i aristokratima
i njihovim obiteljima koji su bjeali od nasilja i terora (Rujan 1793 - Srpanj
1794). Meрu pridošlicama su bili i migranti iz ekonomskih razloga, neki
od njih su bili obrtnici koji su izraрivali luksuzne predmete, a cije je buroazijsko trište Pariza u potpunosti propalo. Nekih 5 000 sveжenika
koji su odbili potpisati prisegu odanosti Civilnom ustavu klera u strahu
od deportacije u Francusku Gvajanu je takoрer zatrailo azil. Mnogi su
se smjestili u Somers Town i Bloomsbury, a nekoliko stotina ih je i sahranjeno u groblju crkve Svetog Pancrasu.
EVANРEOSKI KRЉЖANI: Najveжe ime, koje se dovodi u vezu s
evanрeoskim kršжanima tog vremena, bio je Charles Simeon (1759-1836)
koji je djelovao u Cambridgeu. Drugi istaknuti иlanovi bili su Venn,
Thornton, Wilberforce, Macauley i Stephen. Bili su konzervativni, disciplinirani, te svjesni odgovornosti pred Bogom za uporabu darova i vremena. Posvetili su se dobrim i plemenitim djelima, a iznad svega borbi
za ukidanje trgovine robljem. Evanрeoski kršжani su takoрer odgovorni
za osnivanje razliиitih društava (npr. Britijsko biblijsko društvo).
Godine 1865 Gladstone, engleski predsjednik, odvojio je i Irsku i Velšku anglikansku crkvu od drave.
ANGLOKATOLICI: Kada su 1830. g. liberali (whigovci), kao predstavnici srednjeg stalea došli na vlast, upustili su se u reforme Anglikanske crkve. Potom su konzervativna stranka preuzela vodstvo u zemlji,
te su 1835. i 1836. g. sastavljene preporuke za reformu Anglikanske crkve.
Tome se usprotivio tzv. Oxford Movement (Oxfordsko društvo) dreжi
318
kako Svetu Crkvu ne bi smjeli reformirati bezboni pogani. To je bilo
takoрer pokušaj kako bi sprijeиio anglikanske sveжenike da ne prebjeрu
na katoliиanstvo, nakon izglasa zakona o slobodi religije. Voрe pokreta
bili su John Keble, John Henry Newman i Richard Hurrell Froude. Nazivali su ih i traktarijancima jer su obrazovanom puku napisali niz traktata
o pojedinim иlancima vjere. Osim toga pokušali su oiviti misterij i dostojanstvo Crkve. Nakon 1845. g. pokret je poиeo djelovati meрu siromašnijim slojevima društva. Iste godine (1845) Newman je pristupio
Katoliиkoj crkvi иime se pokret raspao.
LIBERALIZAM: Sjeme sumnje, koje su posijali racionalisti u 17. stoljeжu te njegovali skeptici i deisti u 18. stoljeжu, rascvjetalo se u 19. stoljeжu.
Znanost, filozofija i povijest imale su za cilj pokazati kako je kršжanska
vjera neodriva. Znanost je dala teoriju evolucije, filozofija novi pogled
na svijet kojim je vjera u Boga prikazana kao zastarjela, a povijest tumaиenje koje je kritiziralo biblijske postavke. Ako bi se i biblijska istina
dovela u pitanje, kršжanska vjera bi izgubila zadnji oslonac.
U 19. stoljeжu njemaиki liberalizam sve je više nagrizao vjeru. Meрu
najznaиajnijim engleskim pristalicama bili su Coleridge i Maurice. Godine 1860. sedmorica suradnika (Temple, Williams, Baden-Powell, Wilson itd.) izdali su zbornik Essays and Reviews (Eseji i recenzije) kaneжi
time uvesti njemaиku kritiиku školu u Englesku. No, njihovi protivnici
koji su uvidjeli kamo smjeraju, zahtijevali su da ih se izbaci iz Crkve s
kojom se oиito nisu slagali.
Kasnije su (1866) Westcott, Lightfoot i Hort pokušali obraniti srednji
put izmeрu Essays and Reviews i tradicionalista. Ipak nijedan nije odgovorio na kritiku Starog zavjeta buduжi da su, opжenito, bili novozavjetni
struиnjaci. Westcott je odbacio proroštva i иuda kao nebitna. Lightfoot
je pak srušio teoriju Bauera i tibingenške škole koja je veжinu novozavjetnih dokumenata svrstala u drugo stoljeжe, pokazavši kako se »dokazi« mogu s jednakim pravom protumaиiti na drugi naиin. Hort je kao
struиnjak za tekstove dokrajиio Textus receptus. Godine 1889. pojavio se
tzv. Lux Mundi (Svjetlo svijeta) kojim se nastojao uskladiti kritiиki i
katoliиki stav (ranije su anglokatolici bili strogo na strani evanрeoskih
kršжana u osudi liberala). Lux Mundi je izdala visoko-crkvena skupina
oksfordskih teologa. Na njih su utjecali T. H. Green i F. D. Maurice
(urednik je bio Charles Gore). Kasniji dokument pod naslovom Foundations (Temelji) izdan je pod Streeterovim uredništvom 1912. g..
319
KRЉЖANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je takoрer bio povezan s kršжanskim socijalistima koji su proizašli iz иartizma. Иartizam, kao rani
oblik sindikalizma, kritizirao je laissez faire tj. gospodarski liberalizam
(neograniиenu slobodu trišne utakmice i nemiješanje drave u gospodarska pitanja). Time se suprotstavio Crkvi koja je drala kako je sve
što se zbiva u društvu ishod Boje volje. Kršжanski socijalistiиki pokret
(1848-1854) shvatio je kako Kristovo evanрelje ima drugaиiju poruku za
engleski radniиki stale od onoga što je poruиivala Crkva. Oni su se
protivili kapitalistiиkoj zamisli o konkurenciji govoreжi kako ljudi trebaju
suraрivati, a ne boriti se jedni protiv drugih. Zajedno sa иartistima osnovali su zajedniиki pokret, kao i tzv. Working Men’s Colleges (Љkole za odrasle). Slubena Crkva odluиila je ostati po strani te se pokret radniиkih
sindikata samostalno razvio.
ZNANOST I VJERA: Evanрeoski kršжani 19. stoljeжa nisu uspjeli dati
prave odgovore na liberalnu teologiju, kao ni pridonijeti raspravi izmeрu
znanosti i religije (posebno u odnosu na Darwinovu teoriju evolucije).
Viktorijansko razdoblje pokazivalo je vjerski sklad, no ispod površine
vladale su sumnje i nesigurnost. Gotovo je nevjerojatno da su meрu najutjecajnijim uиiteljima veжinu иinili nevjernici ili pak oni koji su ispovijedali vjeru, više ili manje, udaljenu od uobiиajene kršжanske ortodoksije
(Thomas Carlyle, John Stuart Mill, George Eliot, James Anthony Froude,
Francis Newman, John Morely, Matthew Arnold, Leslie Stephen, George
Meredith). Vlastitim su nauиavanjem nastojali barem poremetiti, ako ne
i razoriti, tradicionalno kršжansko vjerovanje.
Godine 1830. pojavile su se knjige iz geologije иiji su pisci bili Charles
Lyell i William Buckland. Oni su navodno dokazali geološki slijed stijena
i fosila pokazujuжi kako je svijet mnogo stariji nego što tvrdi Biblija. Nasuprot teoriji katastrofe, koju je postavio Georges Cuvier, Lyell u Naиelima
geologije evolucijom tumaиi prošlost Zemlje, te uvodi aktualizam kao temelj
geološke misli. Aktualizam je shvaжanje po kojemu su u geološkoj prošlosti na Zemlju djelovale uglavnom iste sile koje i danas djeluju. Shodno
tome, prema brzini današnjih procesa na Zemlji, mogu se rekonstruirati
procesi u geološkoj prošlosti.
Neki su teolozi poиeli praviti ustupke pretpostavljajuжi kako se dani
u knjizi Postanka odnose na geološka razdoblja (u tim se kategorijama
javlja teorija o »razmaku«). Godine 1844. izdana je knjiga Roberta Chambersa Vestiges of the Natural History of Creation (Ostatci prirodopisa stvaranja). Njome su ustanovljeni temelji veж spomenutog aktualizma (tj.
teorija jednoliиnosti geoloških procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se
320
nije moglo dogoditi onako kako je opisano u Bibliji. Kako su Chambersa
znanstvenici vrlo lako opovrgli, oko 1850. g., bilo je malo poznatih znanstvenika koji su se zauzimali za teoriju evolucije.
Charles Darwin je 1859. g. izdao poznatu knjigu Postanak vrsta putem
prirodnog odabira ili Oиuvanje rasa povlaštenih u borbi za ivot. Po prvi put je
evolucionistiиko gledište bilo potkrijepljeno skupom bitnih podataka koji,
kako se tvrdilo, konaиno dokazuju ispravnost teorije. Iako se knjiga
dobro prodavala, isprva nije došlo do opжeg slaganje s Darwinovim pogledima. Ustvari mnogi su znanstvenici osudili Darwina. Okolnosti su
se izmijenile s raspravom izmeрu Thomasa Huxleyja i biskupa Samuela
Wilberforcea na Sveuиilištu u Oxfordu. Neupuжeni biskup posprdno se
postavio prema Huxleyu koji je naposljetku izašao kao pobjednik. Otada,
nekoliko je иimbenika išlo u Darwinovu korist:
1) Darwin je predstavio nove dokaze koji su, naizgled, govorili u
prilog njegovoj teoriji.
2) Javnost je zazirala od vjerovanja u opstojnost Stvoritelja. Prije Darwina rasprostranjeno je bilo vjerovanje u »spontanu generaciju« koja je
»nuno« morala biti istinita jer je alternativu predstavljalo vjerovanje u
opstojnost Stvoritelja.
3) Crkva je u ono vrijeme bila malo omiljena.
4) Veжi dio Crkve prihvatio je teoriju ne eleжi je opovrgnuti иinjenicama.
5) Wilberforce je bio ekstremnih pogleda koji nisu bili utemeljeni na
Bibliji (von Linnйova teza da vrste ne mogu evoluirati). Posljedice Darwinova pogleda uskoro su se pokazale i u mnogoиemu drugome; nije
bilo napadnuto samo stvaranje, veж i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje.
S druge se strane nije uvidjelo kako je Darwin prvo odluиio što eli zakljuиiti a potom je prilagodio vlastiti materijal. Kršжanski znanstvenici
nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Darwinu. U prošlosti su se Cuvier,
Harvey i Pasteur suprotstavljali Lamarcku i Stenou. Georges Cuvier
(1769-1832) primjerice je vjerovao kako su vrste nepromjenljive, te se
suprotstavio teoriji descendencije (evolucije) koju je tada u Francuskoj
zastupao Lamarck. Kako bi protumaиio razlike meрu organizmima razliиitih geoloških razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma) prema
kojoj su prirodne katastrofe uništile ivi svijet i zapoиele novo geološko
razdoblje. U novom geološkom razdoblju doselili su se organizmi iz nekog drugog podruиja koje nije bilo zahvaжeno katastrofom.
Thomas Henry Huxley (1825-1895) je jedan od najodgovornijih za
prirodni odabir kao suparnika kršжanstvu. Tako je potajice uveo materijalizam kao filozofiju koja жe posluiti kao potpora Darwinovim
321
zamislima preobliиujuжi znanost u pseudoreligiju. Na Sveuиilištu u
Oxfordu osnovao je tzv. Klub X kako bi širio militantni ateizam.
EVANРEOSKI KRЉЖANI U ENGLESKOJ
BRATSKI POKRET vee vlastiti zaиetak uz Dublin gdje je podupnik
u Irskoj anglikanskoj crkvi (Church of Ireland) John Nelson Darby napustio Crkvu kako bi pronašao jednostavnije i iskrenije kršжanstvo.
Osjeжao je kako anglikanski evanрeoski pokret nije dovoljno daleko
otišao u vlastitim reformama. Prikljuиili su im se i neanglikanci, te je njegov pokret postao poznat kao Plymouthska braжa (prva zajednica u
Engleskoj bila je upostavljena u tom gradu). Naglašavali su:
1) Središnje mjesto Gospodnje veиere kao jednostavne proslave koja
izraava sveжenstvo svih vjernika (svaki vjernik moe sudjelovati).
2) Proroštva; izveli su jedan od najsustavnijih razrada te teme; bili su
strogi kalvinisti i revni evanрelisti.
Razvili su se u dvije glavne skupine: tzv. iskljuиive koji nisu imali
starješine i рakone jer su oиekivali Gospodinov brzi povratak. Druga
skupina bili su Kršжanska braжa (slobodna braжa) koji su se razvili u neanglikansku skupinu. Ubrzo su se ukazale dvije poteškoжe:
1) Neslaganja s obzirom na duhovne darove; neki su vjerovali kako
svaki vjernik ima duhovni dar dok su drugi dali prednost karizmatskom
pristupu. Karizmatici su se našli u manjini te su se odvojili.
2) Neslaganje u svezi s dispenzacionalizmom, pogotovo oko uznesenja Crkve prije Velike nevolje. Noble i George Mьller se suprotstavili
Darbyju, no bili su izopжeni. Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta
dispenzacionalizam se brzo proširio. Darby je kasnije posjetio SAD gdje
je odvjetnika C. I. Scofielda nagovorio da prihvati zamisao o povratku
Krista prije razdoblja Velike nevolje. Ona жe, uz stavove kesviиkog pokreta duhovnosti, biti promicana u tzv. Scofieldovoj Bibliji.
VOJSKA SPASA: Utemeljitelj Vojske spasa William Booth (18291912) zapoиeo je propovijedati 1852. g. kao metodistiиki propovjednik.
Napustio je zajednicu, zajedno sa suprugom Catherine 1865. g., kako bi
samostalno odravao sastanke u šatoru u Whitechapelu. Mnogi danas
tvrde kako je Vojska spasa bila jedini kršжanski pokret, u 19. stoljeжu,
koji je dotaknuo mase (zahvaljujuжi naиelima masovnih komunikacija i,
posebno, tehnikama vjerske promidbe). Booth je autoritativno pristupao
zadaжama. Godine 1877. preuzeo je nadzor nad misijom koja жe godinu
322
kasnije postati poznata pod današnjim imenom. Ona je ubrzo dobila
vojniиka obiljeja: vojne odore, postrojbe, utvrde, kao i иasopis War Cry
(Ratni poklik). Vojska spasa je preuzela tradicionalno evanрeosko kršжanstvo dodajuжi mu vojno gledište иime je išla u korak s rastuжim nacionalnim šovinizmom. S druge je strane Boothovo prijateljstvo s J. B.
Pattonom poveжalo njegovo zanimanje za društvene poteškoжe. Knjigom
In Darkest England, and the Way Out (U Najmraиnoj Engleskoj i Izlaz)
proizveo je raskol unutar Vojske spasa. Jedni su zahtijevali veжu društvenu
angairanost dok su daleko konzervativniji иasnici vidjeli takvu zamisao
kao odmak od glavnog im zadatka – širenja evanрelja.
Spurgeon i Baptistiиki savez: Baptistiиki pastor nizozemskog podrijetla Charles Haddon Spurgeon (1834-1892) sluio je trideset i osam godina
u Londonu. Od 1854. g., kada je preuzeo crkvu u ulici New Park u
londonskom Southwarku, broj иlanova porastao je sa šest tisuжa na preko
dvadeset tisuжa. U prvih pet godina njegove slube toliko ga je ljudi
došlo иuti, te je morao sagraditi posebnu crkvu (tzv. Metro-politan Tabernacle koja je otvorena 1861). Spurgeon je bio izuzetan propovjednik: njegove
su tiskane propovijedi slane širom svijeta.
Bio je ukljuиen u razne rasprave. Iako je bio kalvinist, propovijedao
je protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Navodno jednom je rekao:
»Gospode, spasi izabranike a izaberi još neke.« Suprotstavio se liberalnom uиenju kod baptista. Iako je zajedno s drugim propovjednicima napustio Baptistiиki savez, nije osnovao samostalnu denominaciju.
RAZVOJ CRKVE U ЉKOTSKOJ
U Љkotskoj su trojica izvanrednih crkvenih dunosnika odgovorili na
prevladavajuжu kalvinistiиku strogost kako bi naglasili unutarnji ivot
vjernika.
Thomas Erskine (1788-1870) nije mogao pomiriti kalvinistiиku doktrinu predestinacije (zapravo izbora) s Bojom ljubavi. Vjerovao je kako
je Bog elio posiniti sve ljude, uzdiжi ih u sinovski odnos sa samim sobom.
John McLeod Campbell (1800-1872) takoрer je prihvatio zamisao
univerzalnog pomirenja. Pitao se kako pojedinac moe znati da ga Bog
voli ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude (a ne samo za
odabrane)? Zbog ovog je stava osuрen i istjeran iz slube. Kasnije je
kritizirao zamisao o zamjenskom pomirenju. Prema njemu, pomirenje se
323
sastoji u poruci o Bojoj ljubavi.
Uиenik Thomasa Chalmersa Edward Irving (1792-1834) potpao je pod
utjecaj McLeoda Campbella. Poput uиitelja prihvatio je doktrinu pomirenja koja je naglašavala da izmirenje postoji ne samo zbog Kristove
smrti veж i utjelovljenja, tj. zbog savršenog ivota. Irving je sudjelovao u
razvoju Campbellove crkve u škotskom Rowu. U tom je podruиju bilo
rašireno vjerovanje kako darovi Duha, koji su se pokazali u Ranoj crkvi
u prvom stoljeжu, nisu odumrli. Njihova odsutnost vezana je uz kršжane
bez vjere. Kao u Rowu, i na drugim mjestima u Љkotskoj bilo je razdoblja
pojave govorenja jezicima, kao i иudotvornih izljeиenja koja su pobudila
zanimanje tamošnjeg puka.
Irving se 1822. g. preselio u London gdje je u njegovoj crkvi došlo do
sliиnih pojava. Kako je zanimanje meрu ljudima bilo veliko, bio je prisiljen sagraditi novu crkvu. Ta crkva, koja izgleda poput katedrale, još
uvijek stoji u Alburyju (blizu Guildforda). Meрutim, »trajno« je zatvorena »do Kristova povratka«. Iako ga je njegova denominacija u Љkotskoj izbacila (1833), crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku.
Shodno tome, poиela se razvijati u prvu Katoliиku apostolsku crkvu u
Engleskoj.
Kao što smo veж spomenuli, u poиetku, mnogi su dolazili slušati Irvinga
no, s vremenom je došlo do zasiжenja te je ljudi bilo manje. U Irvingovoj
ladanjskoj kuжi u Albury Courtu blizu Guildforda, kao i u Powerscourtu
blizu Dublina u Irskoj, иesto su se odravale proroиke konferencije kojima
je redovito prisustvovao J. N. Darby. Neka mlada ena ga je obavijestila
(pismom) o viziji koju je imala, prema kojoj жe Crkva biti uznesena prije
Velike nevolje. Darby je usvojio ovu zamisao koja жe postati vanim
dijelom eshatologije bratskog pokreta. Zapravo je Irving zaиetnik ove
zamisli, koju su potom prihvatio i širio Bratski prokret.
S vremenom neuravnoteeno uиenje se uvuklo u njegove propovijedi. Njegov je stav prema proroиanstvu, eshatologiji, sakramentima i govorenju jezicima za vrijeme javnih slubi otuрio mnoge. Irvingovi sljedbenici su vjerovali kako je pojava иudotvornih znakova naznaka blizine
svršetka svijeta. Cilj Katoliиke apostolske crkve postalo je pripremanje
vjernika za sud, kao i za slavu koja se treba pokazati. Vjerovao da жe milenij poиeti 1867.g., što je uvjerio mnoge da je on иudak.
Kako su se druge kršжanske denominacije ponašale ravnodušno, Katoliиka apostolska crkva je razvila razraрen obred (ukljuиujuжi Kristovu
stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost na euharistiji, svetu vodicu itd.), kao i
sakrament »peиaжenja«. Ovim potonjim obiljeeno je sto i иetrdeset i
иetiri tisuжe иlanova kako bi, sukladno Otkrivenju 7, izbjegli Velike
324
nevolje. Nakon toga pokret je prestao postojati.
Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Our Lord’s
Human Nature (Ljudska narav našega Gospodina) bio je pred londonskim prezbiterijem optuen za tvrdnju da i Kristova ljudska narav moe
teoretski griješiti (iako sвm Krist nikada nije pao u grijeh). Tvrdio je
kako su njegove rijeиi pogrešno protumaиene, no izopжen je. Njegove
zamisli moraju se promatrati u kontekstu tog vremena. Kao i tzv.
anglokatolici, odgovorio je na strogost tradicionalnog protestantizma.
Osim toga, bio je ponesen romantizmom, intuicijom i odbacivanjem
kalvinistiиke strogosti. Njegov pokret je nesumnjivo bio pokret Duha,
no ubrzo je postao rtvom nekih aspekata liberalne teologije.
Irvingizam se proširio na europski kontinent. Godine 1863. stariji
apostoli iz Katoliиke apostolske crkve iskljuиili su iz иlanstva njemaиkog
proroka Heinricha Geyera, zato što je priznao nove apostole koji su
trebali zamijeniti umrle. Ubrzo je stoga u Njemaиkoj osnovana Nova
apostolska crkva (Neuapostolische Kirche). Manje je naglašavala »Kristov
povratak«, a uspostavili su i apostolski slijed. Nove apostole imenovao
je najviši apostol koji je bio »vidljivo utjelovljenje Krista na Zemlji«.
Irving je bitan buduжi da su mnogi, u meрuvremenu, usvojili neke
njegove zamisli. Kako ga dre prethodnikom pentekostalnog pokreta,
postoji opasnost da se sva njegova vjerovanja prihvate kao uzor.
MISIJSKI POKRET
Misijski pokret jedan je od obiljeja crkvene scene 19. stoljeжa. Njegovi
izvori su pak vezani uz moravske misije iz 18. stoljeжa. U srednjem vijeku se rijeи »misija« koristila u svezi s Bojim poslanjem njegova Sina, a
ne ljudskim zastupnicima koje je Bog odabrao za nastavak misije u svijetu.
Misijskim društvima je kršжanski svijet organizirao širenje evanрelja
u svijetu. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su proizašle iz reformacije u 16. stoljeжu, nisu uspjele misijski dosegnuti druge
dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile иiste nacionalne ili teritorijalne
crkve koje su djelovale u zemljama bez kolonija. Nisu imale moguжnosti
za osnivanje misija izvan vlastitog ozemlja na kojem su, uostalom, imali
mnogo toga za uиiniti.
Kada je protestantsko misijsko djelovanje krenulo u 17. stoljeжu, bilo
je uglavnom ishod vjerskog buрenja oduševljenih pojedinaca bez potpore
veжih crkvenih organizacija. Denominacije su naime bile odveж trome.
325
Stoga su pojedinci preuzeli inicijativu razradivši strukturu koja жe kasnije
postati poznata kao »misijska društva«. Ta su se, naime, oblikovala na
isti naиin kao dragovoljna društva pojedinaca koji su udruili vlastita
sredstva radi ostvarivanja zajedniиkog cilja. Iz pragmatiиnih su razloga
društva, a ne crkve, preuzela širenje evanрelja u svijetu (prednosti
suradnje na interkonfesionalnoj osnovi). Isprva se radilo o denominacijskim misijskim društvima koja su se ipak s vremenom organizirala
prema zemljopisnom kriteriju. Prve su prekomorske misije osnovane
krajem 18. stoljeжa kao posljedica evanрeoske obnove, no tek 1820. i 30.
one postaju uobiиajenim obiljejem crkvenog ivota.
Trgovaиke organizacije, ali i drave, smatrale su misionare opasnim
radikalima koji жe uznemiriti domorodce i time pokvariti izglede za
meрusobnu trgovinu (ova kritika bila je posebno upuжena baptistiиkim
misionarima). Primjerice, kompanija East India Company nije dozvolila
Carreyu raditi na teritorij koji je bio pod njihovom kontrolom, stoga je
morao otiжi na teritorij pod danskom kontrolom. Osim toga, gotovo su
se svi misionari protivili ropstvu potiho zahtijevajuжi njegovo ukinuжe
(što oиito nije išlo u prilog tadašnjoj trgovini). Na koncu, obrazujuжi
domorodce, stvorili su pojedince prosvijetljene društvene svijesti i
predvodnicu pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga ih se ne moe
zvati posrednicima imperijalizma.
Misionari su se isprva uputili u Indiju, neka otoиja u Tihom Oceanu,
Sierra Leone, Karibe i Rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se obratio veliki
broj bivših robova koji su kasnije djelovali u vlastitim podruиjima. Kina
je bila zatvorena (izuzev nekoliko luиkih gradova) sve do sredine stoljeжa
a Japan još due. Oko sredine stoljeжa postalo je oиito da u Indiji mnogo
više hindusa postaje kršжanima nego muslimana. Uz to, mnogi su bili
bivši pripadnici nekog plemena. Do kraja stoljeжa postalo je jasno da su
se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramatiиnije promjene. Hinduizam
i budizam nisu doivjeli slom; obje religije su se prilagodile utjecaju kulture Zapada. Islam je ostao otporan na kršжanske misije. Najviše je kršжana
dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afriиkim stepama se nastavila
utrka s islamom.
Do zaиetaka protestantskog pokreta prvi katoliиki misionari bili su
na izdisaju. Novi katoliиki pokret stoga je u protestantskom djelovanju
vidio uzor. U to je vrijeme intelektualno središte bila Francuska, katoliиka zemlja, s najveжim brojem kolonija. Ustanovljeni su novi misijski
redovi: Bijeli oиevi, Zajednica Svetog Duha, Društvo Boanske Rijeиi.
Poput protestanata, katoliиki štiжenici su djelovali protiv ropstva. Na
326
nesreжu, suparništvo s protestantskim misijama je bilo snano.
Ako je Crkva u 19. stoljeжu gubila u Europi, stalnim otuрivanjem inteligencije i proletarijata, misijsko djelovanje izvan Europe je cvjetalo.
Mnogo je иimbenika pogodovalo njegovu širenju:
a) Industrijska je revolucija osigurala sredstva za komunikaciju i prijevoz. Gospodarstva veжine misijskih naroda imale su, naime, industrijske
temelje te su se zanimala za trgovaиko širenje.
b) Pax Britannica omoguжila je istraivanje neistraenog ozemlja.
c) Misije su od poиetka bile ukljuиene u promicanje obrazovanja. Za
taj trud dobivale su dravnu potporu. Иak su i antiklerikalne francuske
vlade podravale misijsko obrazovanje kao sredstvo širenja francuske
kulture.
d) Uvoрenje zapadne trgovine, i vrijednosti, poremetila su stara plemenska društva uиinivši ih otvorenijim evanрelju.
e) Uzastopna nastojanja obnove, u domaжoj crkvi, davali su duhovni
zamah propovijedanju evanрelja meрu izgubljenima. Katolici su iza sebe
imali, prema definiciji, nepogrešivu crkvu koja im je dala novi zamah i
gorljivost.
f) Protestantske misije su u 19. stoljeжu иesto bile ishod inicijative
pojedinaca. Nisu ih nadzirale ni drava niti Crkva. Time su bile znatno
pokretljivije i prilagodljivije.
g) Na poиetku 20. st. misijska društva su dobila veжinu svojih иlanova
meрu studentima zahvaljajuжi studentskim kršжanskim pokretima.
Ipak, bilo je i pogrešaka koje жe skupo koštati misiju u 20. stoljeжu:
a) Domorodci su smatrali misionare širiteljima zapadne kulture (iako
bi misionari ovo zanijekali).
b) Za Krista su pridobivani uglavnom siromašni i izopжeni (posebno
u Indiji) a ne vladajuжi stalei ili plemenske voрe.
c) Iako su misionari rado evangelizirali, zanemarili su crkvenu strukturu.
d) Nastojali su usaditi kršжanstvo zapadnog oblika (o иemu svjedoиi
stil u kojem su izgraрene neke crkvene graрevine).
e) Bili su skloni širenju denominacionalizma.
f) Mnogi su slabo uvjebavali domorodaиke sveжenike i vodstvo.
g) Upravo su domorodaиki kršжani kasnije postali voрama nacionalnih pokreta za nezavisnost (odnosno u Jamajci voрama ustanka protiv
ropstva). Nova moralna svijest bila je glavni иimbenik koji ih je nadahnuo.
Jedan od neizravnih ishoda misijskog pokreta bili su:
327
1) Ekumenski pokret koji je izrastao iz zamisli o interkonfesionalnim
društvima.
2) Feminizam koji se javio kao ishod zapaene uloge kakvu su иesto
igrale misionarke, a koja bi im u vlastitoj zemlji bila nezamisliva.
Neki od uglednih misionara 19. stoljeжa bili su:
1) William Carey (1761-1834) koji je utjecao na oblikovanje misijskih
obrazaca u 19. stoljeжu.
2) Adoniram Judson (1788-1850) koji je djelovao u Burmi.
3) Hudson Taylor (1832-1905) koji je djelovao u Kini.
Krajem dvadesetog stoljeжa, u SAD-u, 70% puиanstva pripadalo je
nekoj crkvi. Ne samo da je poraslo zanimanje za misijski rad u SAD-u,
veж ta zemlja šalje najviše misionara u inozemstvo (otprilike jednak broj
protestanata i katolika). Veж je sredinom sedamdesetih priblino 70%
svih protestantskih misionara u svijetu bilo iz SAD-a.
Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Treжem svijetu; posebno na Dalekom Istoku i u Junoj Americi. Nikada se ranije u povijesti
nije religija širila tako brzo kao kršжanstvo u zadnjih nekoliko desetljeжa.
Meрutim, mora se priznati kako je došlo do porasta za religiju opжenito. No, postoje mnogi neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske
zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka, kao i Sjeverne Afrike. Najveжi rast se
dogodio meрu animistiиkim narodima, kao i meрu siromašnim staleima u gradovima. Veliki rast se biljei i u nacionalnim crkvenim pokretima, iako je meрu njima uvijek postojala opasnost da nesavjesni ljudi
uporabe Crkvu za politiиke ciljeve (pogotovo u Africi).
Nedavno objavljeni statistiиki podatci otkrivaju sljedeжe:
Godine 1900. gotovo polovica svjetskog puиanstva nije bila obuhvaжena
promicanjem evanрelja. U meрuvremenu se isti postotak smanjio na
današnjih 19,3%. Najveжi rast primjetan je u ateista (1900. bilo ih je 225
tisuжa, a danas ih je 150 milijuna), ali i muslimana (od 200 milijuna u
1900. g. broj se poveжao na današnje 1,2 milijarde).
Suvremeni misionari usredotoиili su se na tzv. podruиje 10/40 – prostor
izmeрu desete i иetrdesete obratnice (Iran, Irak, nove srednjo-azijske
drave). Osim toga treba spomenuti i misijske organizacije koje se bave
uvjebavanjem mladei i mladih ljudi: npr. YWAM (Youth with a Mission), te OM (Operation Mobilisation).
Suvremeni problem misijske strategije je; kako predstaviti evanрelje
koje kombinira društveno i »duhovno« evanрelje. Marksistiиki teolozi
tvrde da su našli odgovor, no oni su prije marksisti nego kršжani. Pritom
se radi o djelovanju liberalne teologije koju je razvio marksistiиki filozof
328
Ernst Bloch – tzv. teologije nade. Љezdesetih ju je godina predstavljao
Jьrgen Moltmann. Otada se teologija nade razvila u teologiju revolucije.
CRKVA NA BALKANU
BUGARSKA
U 19. stoljeжu Bugarska je prolazila kroz ponovno raрanje nacionalizma. Zajedno s ovim stremljenjem tamošnja Crkva se oslobodila iz ruku
grиkoga sveжenstva. Turske su vlasti, kako bi nadzirale Crkvu na zaposjednutim podruиjima, centralizirale crkveni ivot. S druge je strane grиko
sveжenstvo zapravo vodilo kult. Osim toga nacionalizam i religija su
bile vrlo bliske.
Prethodnici nacionalnog pokreta u Bugarskoj bili su redovnik s planine
Atos, Paisije (Hilandarski) koji je 1762. g. napisao Povijest bugarskih careva
i svetaca, te biskup Safronije iz Vratse. Nakon 1824. g. pojavila su se
djela, a 1835. g. osnovana je prva škola (u Gabrovu) u kojoj se nastava
odravala na bugarskom jeziku. U sljedeжih deset godina uslijedilo je
otvaranje pedesetak takvih škola kao i pet tiskara. Knjievni pokret odgovorio je na rast utjecaja i moжi grиkoga sveжenstva. Do tada su Turci
koristili grиku Pravoslavnu crkvu kako bi potisnuli bugarsku narodnu
religiju i njezine nacionalno osviještene strukture. Nakon turskog
osvajanja grиkog poluotoka grиki patrijarh postao je poput visoke Porte
(turske carske vlade) za kršжane u Otomanskom Carstvu. Nezavisna
bugarska patrijaršija bila je potisnuta, a ona ohridska pretvorena u grиku.
Grиko je sveжenstvo dralo monopol na visoke crkvene poloaje, a sliиna
situacija postojala je i u parohijama koje su vodili grиki sveжenici. Oni su,
povrh toga, vodili škole kao jedine obrazovne ustanove. Nastava u njima
odravana je iskljuиivo na grиkom jeziku koji je postao jezikom viših
stalea u mnogim bugarskim gradovima. Povrh toga, bugarski je jezik
koristio slova grиkoga alfabeta.
Slavenska liturgija bila je potiskivana, a stari su bugarski rukopisi,
ikone, zavjetnici i molitvenici spaljivani. Borba za politiиkom slobodom
išla je ruku pod ruku s borbom za kulturnu i crkvenu slobodu. Иetrdeset
godina borili su se prvaci bugarskog nacionalnog pokreta za
ustanovljavanje autonomne crkve. U jednom trenutku uspjeli su pridobiti papu kako bi imenovao nadbiskupa Unijatne bugarske crkve. Rusija
je potom zatraila od sultana odobrenje za osnutak nacionalne crkve.
Donijeta je uredba iz 1870. g. kojom se osnovao bugarski egzarhat s
329
nadlenošжu nad petnaest dijeceza ukljuиivši i one u Nišu, Pirotu i
makedonskom Velesu. Prvi egzarh izabran je dvije godine kasnije, no
njega i njegove sljedbenike izopжio je patrijarh u Carigradu nakon što je
iste proglasio raskolnicima.
U pravoslavna podruиja reformacija je stigla tek u 19. stoljeжu. Ameriиki metodisti i kongregacijske misije iz Carigrada prodrle su u Bugarsku, Makedoniju, te naposljetku i u Albaniju.
U tzv. otomanskoj Europi misijska je djelatnost poиela sredinom 19.
stoljeжa (time je taj dio svijeta došao u interesno podruиje Zapadnoturske
misije). Buduжi da je obraжanje muslimana bilo kanjivo smrtnom kaznom, misija je odluиila evangelizirati nominalne kršжane i idove (u Solunu
su primjerice idovi иinili polovicu puиanstva). S vremenom su se okrenuli
i prema Bugarima koji su dobro primili podjelu primjeraka Biblije.
Meрutim uskoro je postalo jasno kako je najveжi broj ljudi kupio Bibliju
ne kako bi je иitao, veж kao znak poslušnosti, domoljublja, odnosno
иarobnog pomagala koje жe odagnati loše duhove i osigurati Boju
dobrohotnost! Bio je to pravi šok za misionare. Mentalitet tamošnjih
naroda bio je vrlo razliиit od njihovog mentaliteta! Ipak, Bugarsku se
vidjelo kao odskoиnu dasku za evangelizaciju slavenskih naroda unutar
Otomanskog Carstva. Misionari su uivali zaštitu ameriиkih konzularnih
slubenika, kao i dobru volju turskih vlasti koje su podravale svaki
pokret koji жe podijeliti kršжane! Godine 1851. Zapadnoturska misija je
podijelila Bugarsku na dva dijela. Na sjeveru su trebali djelovati metodisti, a na jugu kongregacionalisti. No, nije bilo lako. Naиini širenja
evanрelja u SAD-u, u 19. stoljeжu, nisu se pokazali djelotvornima na
Balkanu. Zbog raširene nepismenosti, odluиili su otvoriti škole koje su
kasnije postale uиinkovitim posrednicima evangelizacije. U njima su se
trebala školovati djeca koja жe kasnije postati kršжanskim djelatnicima.
Podjela knjiga, propovijedanje, kao razgovori i rasprave s mjesnim sveжenicima bili su uobiиajeni naиini djelovanja. Središta su se nalazila u
Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skoplju.
Albanija: Rad u Makedoniji se oslanjao na Monastir u kojem je osnovana škola. Godine 1909. postaja za bogosluje otvorena je u albanskoj
Korзi gdje su djelovala Biblijska društva i Gerasim Qirias. Njegova sestra
Sevasti otvorila je prvu školu za djevojke u Albaniji. Prva su dva ameriиka misionara, Kennedy i Erickson, prvenstveno radili u Korзi i Elbasanu,
no bilo je i vanjskih postaja u Tirani, Durrлsu i drugim mjestima. Pomagao im je Grgur Zilk, kao i veliki broj mjesnih propovjednika.
Slabosti misijskog djelovanja sastojale su se u sljedeжem:
330
1) Misionari su ozbiljno podcijenili mentalitet tamošnjih ljudi.
2) U Bugarskoj metodisti i kongregacionalisti nisu suraрivali, иime
su propustili prigodu da ojaиaju Crkvu.
3) Protestantizam nije postao nacionalnom crkvom. Mjesni puk иesto
bi prigovarao da se radi o vjeri nametnutoj izvana.
4) Neuspjeh u uspostavljanju veza sa znanošжu i suvremenim pogledima na svijet. Obraжenici su prvenstveno bili seljaci.
POKRETI UNUTAR PRAVOSLAVLJA
1) Rumunjska: U meрuratnom razdoblju meрu rumunjskim pravoslavnim seljacima nastao je evanрeoski pokret Oastea Domnului (Gospodnja vojska 1923.), koji je od 1948.g. tijekom komunizma djelovao u
tajnosti. Godine 1990. je rehabilitirana te postoji danas kao evanрeoski
pokret unutar Pravoslave crkve. Središte pokreta je u Sibiu.
2) Srbija: Sveжenik Nikolai utemeljio je 1880. g. »bogomoljce«. Bio je
to vjerski i moralni preporod koji se oslanjao na tamošnju Pravoslavnu
crkvu. Uglavnom je cvjetao meрu seljacima i radnicima u Vojvodini. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata pokret je izgubio vjerodostojnost, a tadašnji voрa se iselio u Kanadu. Kasnije su se komunisti ubacili u Pravoslavnu crkvu te je tzv. »crveni patrijarh« German zapravo djelovao kao
komunistiиki špijun. Velimiroviж i bogomoljci su potom napustili Crkvu.
Ovaj pokret postoji i danas, no uglavnom u Vojvodini gdje se vjernici
sastaju po kuжama. Njegov pozitivni utjecaj na tamošnju Pravoslavnu
crkvu sastoji se od sljedeжeg:
a) Izmeрu dva svjetska rata došlo je do buрenja vjerskog ivota u
Srbiji.
b) Porasla je naklada vjerskih izdanja.
c) Obnovljeno je redovništvo u gotovo zapuštenim samostanima.
3) Bugarska: Nakon pada komunizma došlo je do raskola unutar
bugarske Pravoslavne crkve. Crkvu je napustila velika skupina vjernika koja je vodstvo optuila za suradnju s komunistima i tadašnjom tajnom policijom. Ova frakcija danas djeluje kao alternativna pravoslavna
crkva koja je sklona protestantima.
331
BAPTISTIИKE MISIJE
Zaиetci baptista, na širem podruиju jugoistoиne Europe, vezani su uz
Onckenove uиenike koji su uspostavili zajednice u Budimpešti, Beиu i
Bukureštu. Osim njih pokret se širio i zahvaljujuжi djelovanju maрarskih, slovaиkih i ameriиkih baptista, kao i dijeljenja literature Biblijskog
društva.
U Hrvatsku se iz Beиa 1883. doselila obitelj Lotz koja je u Daruvaru,
uz pomoж tamošnjih ljudi, utemeljila malu Baptistiиku zajednicu. Osim
toga baptistiиki misionari su suraрivali s maрarskim baptistima, kao i s
pripadnicima иeške manjine. U Meрimurju je radio Aleks Novak koji je
1917. g. stigao iz Budimpešte. Zahvaljujuжi radu Heinricha Meyera baptistiиki se pokret proširio u Zagreb. Meyer je uglavnom radio s pripadnicima njemaиke manjine. Zamijenio ga je jedan od njegovih budimpeštanskih preobraжenika Ivan Zrinšиak. On je djelovao u Zagrebu иija
se crkva potom razvila u prvu hrvatsku Baptistiиku crkvu. Na Banovini
je djelovao Jovan Jekiж koji se, kao novi obraжenik, vratio iz SAD-a.
Рuro Vezmar je pak nakon bijega s bojišta u Rusiji tijekom Prvog svjetskog
rata, иuo evanрelje u Poljskoj. Prihvatio je Krista za Spasitelja te je kasnije
širio evanрelje u Lici. Novi poticaj dali su hrvatski iseljenici poput Vinka
Vaceka.
Veж spomenuti Heinrich Meyer djelovao je i u Vojvodini u razdoblju
od 1875. do 1891. g. Tamošnja središta misijskog djelovanja bila su: Novi
Sad, Feketiж, Beиej i Sombor. Meyer je radio i u Brezovom Polju (u Bosni
i Hercegovini). Godine 1900. prvi je vojvoрanski Slovak kršten u Novom
Sadu. Pastor Lehotski je pak propovijedao na srpskom, maрarskom i
njemaиkom jeziku. Do 1923. g. broj baptista je porastao na 230 (za usporedbu; broj baptista u Rumunjskoj dosegnuo je broj od 17 000). Poиetkom
stoljeжa iz Bйkйscsaba je u Baиki Petrovac stigao Turoci koji je takoрer
propovijedao meрu tamošnjim Slovacima. Prvi baptistiиki obraжenici su
pripadali nazarenima koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje
prošlosti. Godine 1923. su se podijelili te je 22 иlana otišlo iz Baptistiиke
crkve kako bi se pridruili Slobodnoj braжi.
U Maрarskoj je baptistiиko djelovanje zapoиelo u Kiskunhalasu 1894.
g. Druge zajednice su nastale u Kiskхrцsu i Budimpešti. Oko 1923. g.
bilo je 120 maрarskih baptista koji su sjedište imali u vojvoрanskom
Svilojevu.
U Rumunjskoj je baptistiиki pokret narastao na 17 000 иlanova (oko
1923). Mnogi meрu njima su ivjeli meрu Rumunjima u vojvoрanskom
Banatu (gdje su i primili baptistiиku vjeru).
332
U Sloveniji se pojavio иeški misionar Anton Hraška иije je djelovanje
podupirao širitelj vjerskih naslova, i djelatnik Biblijskog društva, Hlastan.
Godine 1928. baptisti su se u Makedoniji proširili na Radoviš a potom
i na glavni grad Skoplje.
Odlaskom Nijemaca 1944. g. iz Vojvodine, i istoиne Hrvatske, osipa
se i baptistiиki pokret. No, sjeme je bilo posijano, a broj obraжenika nakon
rata davao je bio ohrabrajuж.
Godine 1959. dolazi do smanjivanja porasta baptista meрu vojvoрanskim Slovacima (uglavnom zbog iseljavanja u SAD i prekomjernog legalizma). U poslijeratnom razdoblju baptistiиke crkve nisu rasle kao prije
zbog izostanka brojnih иimbenika. Raspadom bivše Jugoslavije pobudilo
se zanimanje za evanрelje, a došlo je i do porasta иlanstva unutar Baptistiиkih crkava u Hrvatskoj, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Nove crkve su osnovane u Bosni i Hercegovini.
CRKVA U SAD
Prva polovica 18. stoljeжa bila je obiljeena velikim duhovnim buрenjem, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U
prvom desetljeжu nakon nezavisnosti, najveжu denominaciju predstavljali su kongregacionalisti (750 crkava). Slijedili su prezbiterijanci (500
crkava), te anglikanci (400 crkava) koji su se uglavnom nalazili na jugu.
Nakon 1780. g. baptisti su polako poиeli preuzimati prvenstvo nad
anglikancima pribliavajuжi se brojci od oko 500 crkava. Oni su se odvojili od kongregacionalista, te su kao kalvinisti eljeli postaviti više
zahtjeve prema иlanovima. Shodno tome uveli su krštavanje odraslih.
Do 1800. g., kada zapoиinje osvajanje zapadnih i središnjih dijelova
današnjeg SAD-a, slabe kolonijalne zajednice (kongregacionalisti, prezbiterijanci i anglikanci) dok jaиaju baptisti, metodisti i tzv. Kristovi sljedbenici.
Ova je posljednja skupina, nastala 1827. g., s vremenom prestigla anglikance. Metodisti su od 1820. g. do oko 1920. bili najveжa denominacija. Novi obnoviteljski pokret cvjetao je u ozraиju širenja prema Tihom
Oceanu. Kristovi sljedbenici, primjerice, (koji su kasnije postali Kristova
crkva) pod vodstvom Campbella i Stonea, eljeli su se vratiti na uzor
rane Crkve te su naglašavali krštenje uranjanjem kao nuan uvjet spasenja.
Kasnije su se podijelili po pitanju upotrebe glazbala prilikom bogosluja:
jedna stranka je dozvoljavala upotrebu instrumenata, dok ih je druga je
zabranjivala. Potonja stranka je postala gotovo sektom.
333
ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stoljeжa Crkva je bila u lošem
stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica – mnogi
pastori su poginuli a crkvene graрevine srušene. Osim toga, utjecaj
deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je
pripadnike crkve. No, nešto kasnije, zemljom je prošao val buрenja koje
je bilo izraenije nego u zapadnim podruиjima. S njim su se susreli ljudi
iz udaljenih, teško pristupaиnih i иesto osamljenih mjesta. Sastanci pod
vedrim nebom, na kojima su mnogi sudjelovali, davali su njihovoj vjeri
duboki osobni znaиaj. Upravo stoga je naglašeno pribjegavanje osjeжajima
do danas opstalo kao obiljeje ameriиkog kršжanstva. Uslijed obnove u
Cane Ridgeu a pod utjecajem pokreta Shakera, primjerice, vjerski zanos
mnoštva je popraжen »pobonom histerijom«, padanjem, drhtanjem,
»svetim smijanjem«, oponašanjem lavea pasa, te divljim plesom (poput
onog kojem se prepustio David ispred Kovиega Saveza).
No, kao i u Engleskoj, ta druga obnova je dovela do nastanka brojnih organizacija i crkava; inozemnih misija, evangelizacije i društvenog
rada, ali posebno borbe protiv ropstva. Nakon 1806. g. došlo je do manjeg
zastoja. Dvadeset godina kasnije, pod vodstvom novog obraжenika prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, dolazi do novog vala.
Charles Finney (1792-1875): Ameriиka »Zapadna obnova« od 1825.
do 1832. g. bila je poиetak suvremene masovne evangelizacije, kao i pokreta Higher Christian Life (Višeg kršжanskog ivota). Iako je Charles G.
Finney rabio nove metode širenja evanрelja, došao je do zakljuиka kako
su rezultati njegove »obnove« kratkotrajni jer je zanemario doktrinu
poveжenja. Stoga je u kršжanski svijet uveo zamisao o nunosti odvoрenja novih obraжenika na sastanke ili konvencije kako ne bi napustili
vjeru. Posveжenje mora biti prihvaжeno »vjerom«, kao i spasenje. Potpuno posveжenje je pak zamišljeno kao drugo iskustvo – pasivno primanje posveжenja kojim osoba prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8.
Zahvaljajuжi Finneyju i kasnije drugima kao Moodyju i Billy Grahamu,
sastanci pod vedrim nebom (camp meetings) su se premjestili u crkve i
druge auditorije. Finney nije vjerovao u pasivno иekanje buрenja u
klasiиnom smislu.
Uporabom odreрenih tehnika probuрenja жe se sama dogoditi. Zanimao se za psihologiju vjerujuжi kako suština ljudskog postojanja nije
karakter, veж odluke. Buduжi da je ivot, u biti, niz odluka (usp. teologija
procesa) kršжanski ivot treba postaviti na tim temeljima, a kršжane treba
poticati na donošenje odluka. Opasnost ovog shvaжanja je moguжnost
da se dovede do krajnosti, te time poslui kao instrument zlouporabe.
Djelo Duha moe se pobrkati s posljedicama psihološkog pritiska.
334
Probuрenja su kasnije izazvala i Sotonin protuudar u obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte (pogotovo mormoni i Jehovini svjedoci).
Katoliиanstvo: Broj katolika u Americi se nije poveжavao do irskog
useljavanja (1845-1846), kao i propasti planova Katoliиke crkve u Njemaиkoj uslijed revolucije iz 1848. g. Irci su se više naseljavali po gradovima,
dok su Nijemci radije odabirali sela. Kako je broj Iraca rastao, mnogi su
drali kako su puritanski uzori ameriиkog društva u opasnosti. Osnovane
su razne tajne organizacije, došlo je do nereda i poplave propagande.
Situacija se smirila graрanskim ratom, iako je problem nastavio tinjati u
obliku organizacija poput Ku Klux Klana.
Graрanski rat: Pitanje ropstva bilo je takoрer izvor podjela meрu
kršжanima. U vrijeme revolucije iz 1848.g. liberalna i humanitarna strujanja vodila su opжoj osudi ropstva. No, rast industrije pamuka zaustavio
je napredak ovog pokreta na jugu. Graрanski rat, koji je uslijedio, vodio
je podjeli denominacija na potezu sjever i jug, naroиito meрu baptistima. Na taj naиin su roрeni Juni baptisti i Sjeverni baptisti, kao i crne
baptistiиke crkve na Jugu. Bila su tri predmeta svaрe: ropstvo, pravovjernost i misije. Sjevernjaci optuivali junjake zbog zadravanja robova, a junjaci optuivali sjevernjake zbog liberalizma (neki od njihovih misionara su zanijekali djeviиansko roрenje, иak i Isusovo boanstvo). Nakon ameriиkog graрanskog rata dogodio se još jedan razdor:
veжina crnih baptista na Jugu se odvojila od bijelih crkava te je uspostavila svoje vlastite zajednice.
Treжa obnova: Godine 1857. nakon strašne ekonomske krize zapoиela
je treжa obnova (uglavnom meрu poslovnim ljudima u New Yorku),
koja je potrajala dvije godine. Odravani su veliki molitveni sastanci na
kojima su se mnogi obratili Kristu. Veжina pastora se slaila da potrebna
je bila nova obnova poslije kobnih posljedica graрanskog rata. Sliиna
obnova se dogodila i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije
potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misijsko djelovanje. Obnova je
prouzroиila, meрu ostalim, novi misijski pokret, Moodyja,Vojsku Spasa,
Hudsona Taylora i kesviиki pokret.
Rast fundamentalizma: Nakon graрanskog rata ameriиke su crkve
bile uzdrmane teorijom evolucije i jakom kritikom Biblije. Iako se liberalizam proširio, konzervativno kršжanstvo uspjelo je osigurati više sljedbenika nego u Europi. To je naroиito bio sluиaj u tzv. biblijskom pojasu.
Rast fundamentalnog pokreta iznjedrio je иetvoricu iznimnih duhovnih
voрa: 1) Evangelizatora Dwighta L. Moodyja. 2) Nadarenog uиitelja
Biblije R. A. Torreyja. 3) Teologa prezbiterijanske crkve Johna Greshama
335
Machena. 4) Иuvenoga evangelizatora A. C. Dixona koji je sastavio naиelo vjerovanja nazvano Temelji (The Fundamentals).
Engleski pojam »fundamental« je slubeno roрen na biblijskoj konferenciji na Niagari 1895. g. Tamo su konzervativci prihvatili pet temeljnih
istina: a) Nepogrešivost Biblije, b) Boanstvo Isusa Krista, c) Djeviиansko
roрenje, d) Zastupniиka teorija pomirenja, e) Tjelesno uskrsnuжe te skori
(tj. prije Velike nevolje) i tjelesni povratak Isusa Krista.
U to vrijeme rado se raspravljalo o eshatologiji. Organizirane su velike
konferencije na kojima se naveliko naglašavalo proroиanstvo, odvojenost
od svijeta i posveжenje ivota. Dispenzacionalizam je postao bitnim dijelom fundamentalizma.
Masovna evangelizacija: D. L. Moody je nastavio velikim evangelizacijama koje je zapoиeo Finney. Novиano ga je podupiralo nekoliko protestantskih financijskih moжnika (npr. Dodge i Colgate). No, u teškom
razdoblju izmeрu dva svjetska rata pogoršali su se uvjeti za organiziranu
religiju. Razigrane dvadesete, kao i gospodarska propast od 1929. do
1932. g., izazvale su poteškoжe u vjerskim ivotima mnogih kršжana.
Kino, radio, automobil i profesionalizacija športa odvukli su potom
milijune od crkava. Moody je jedan od onih koji su uveli tzv. »Gospel
Song« (Pjesmu evanрelja) koja je ubrzo postala bitni dio crkvenog pjevanja u SAD-u. Ove su pjesme sadravale niz ponavljanja, te nedostatak
logiиnog slijeda. Dodatno obiljeje bila je uporaba odaziva fraze, glazbene
konstrukcije koja je odraavala glazbu varijetea s kraja 19. stoljeжa. Napjev
je bio puиki jednostavan i lako pamtljiv. Иesto je ukljuиivao i pripjev.
Unatoи plitkom tekstu, napjevu i harmonizaciji, ove pjesme još se uvijek
pjevaju u evanрeoskim krugovima.
U prvoj polovici 20. st. Moodyja je slijedio najprije Chapman a poslije
Billy Sunday. Potonji je bio propovjednik poznat zbog svog atletskog
stila propovijedanja. Naime, hodao bi amo-tamo po podiju, toptao
nogama, udarao, skakao i uklizavao (bio je naime bivši igraи bejzbola).
Legenda kae da bi Sunday prevalio skoro kilometar, amo-tamo preko
govornice, tijekom jedne propovijedi. Njegove evangelizacijske kampanje paljivo su organizirale cijele ekipe specijalista, a cilj im je bio dosegnuti svaku društvenu skupinu.
Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoge na prihvaжanje
konzervativnih doktrina poput grijeha i spasenja. Tisuжe su pohrlile na
sastanke Youth for Christ (Mlade za Krista). Evangelizacijske kampanje
Billyja Grahama postale su nacionalni fenomen. Pojavile su se mnoge
kršжanske emisije na radiju. Evanрeoski kršжani postali su sve više svjesni
potreba društva.
336
UИENJE O VIЉEM ZIVOTU
Godine 1835., na novoosnovanom koledu Oberlin, Finney se susreo
s dr. Aseom Mahanom s kojim je ubrzo razvio doktrinu posveжenja kao
drugi blagoslov nakon obraжenja. Na istom mjestu pod njihov je utjecaj
došao W. E. Boardman kako bi kasnije utemeljio pokret kad je napisao
knjigu Viši kršжanski ivot. U isti pokret kasnije su se ukljuиili Robert
Pearsall-Smith zajedno sa suprugom Hannahom Whithall-Smith, koja je
napisala knjigu Tajna sretnog kršжanskog ivota. Oni su se 1875. povezali s
Boardmanom i njegovom obitelji koji su doputovali u Englesku. Tamo
su odravali sastanke pokreta. Engleski evanрeoski kršжani, koji su u
tim teškim vremenima, potpali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma,
oduševili su se novom doktrinom. S druge joj se strane suprotstavio
biskup Ryle koji je 1877. g. izdao knjigu Holiness (Svetost). I Spurgeon i
B.B. Warfield su bili njezini protivnici.
Godine 1875 utemeljio Pokret iz Keswicka иija se uиenja mogu saeti
u sljedeжem:
a) Posveжenje je drugi blagoslov, koji se dogaрa odmah, »vjerom«,
ali ne uništava grijeh. Kršжani su ili duhovni ili tjelesni.
b) Posveжenje ukljuиuje posebno ispunjenje Duhom, koje osposob-ljava
vjernika da se bori uиinkovito protiv grijeha. Time je napuštena metodistiиka zamisao bezgrešnog savršenstva.
c) Vjernik se ne mora boriti vlastitom snagom protiv grešne naravi,
veж mora dozvoljavati da se Krist bori umjesto njega.
Poznata imena povezana s ovim pokretom su bila: Evan Roberts,
Andrew Murray, F. B. Meyer i Oswald Chambers. Inaиica ovog pokreta
proširila se nakon Drugog svjetskog rata pod imenom Ruandski pokret
(Roy Hession, Joe Church – Every man a Bible student). Roy Hession
umnogome duguje predreformacijskom pijetistiиkom pokretu, posebno
Tauleru (v. Calvary Road).
Watchman Nee (1903-1972) je bio kineski kršжanski voрa koji je takoрer pao pod utjecaj pokreta iz Keswicka (zahvaljujuжi engleskim misionarkama u Kini). Drugi glavni utjecaj je bio Bratski pokret a naroиito
Austin-Sparks. Nee nikada nije imao formalno teološko obrazovanje,
ali je иitao, osim naravno Biblije, mnoštvo knjiga naroиito od sljedeжih
autora: Jessie Penn-Lewis, Robert Govett, D. M. Panton, G. H. Pember,
John Nelson Darby, Theodore Austin-Sparks, Andrew Murray i gрa
Guyon. Ti su autori neizbjeno utjecali na njegovo mišljenje: trihotomizam, drugi blagoslov, dispenzacionalizam, djelomiиno uznesenje
337
Crkve (pobjednika), produhovljenje Staroga zavjeta. Uz to, njegova je
budistiиka pozadina najvjerojatnije donekle utjecala na sve što je upio:
kao posljedicu imao je malo iskrivljeno biblijsko stajalište.
Utemeljio je pokret domaжih crkava (400 zajednica) pod imenom Malo
Stado: elio je stvoriti kinesku narodnu, duhovnu crkvu oslobo-рenu
od zapadnih, misionarskih utjecaja »denominacija«, i »teologiziranja«,
što se pokazalo sretnom okolnosti uzevši u obzir buduжu komunistiиku
vladavinu: samo ovakva crkvena struktura je mogla preivjeti. Posljednjih 20 godina ivota proveo je u komunistiиkom zatvoru, gdje je i umro.
Mišljenja glede Neeovog nauиavanja su podijeljena. Karizmatski pokret, primjerice, dri ga prvim apostolom zadnjih vremena, dok ga drugi
optuuju za »zamršeno metafiziиko fraziranje«. Dvije njegove zamisli
posebno su nam zanimljive zbog utjecaja koji danas imaju:
1) U teoriji posveжenja Nee polazi od trihotomiиkog (prema nekima
gotovo gnostiиkog) pogleda na иovjeka; samo je (obnovljeni) duh u иovjeku dobar (duhovan), ostatak (duša i tijelo) je loš (tjelesna). Nee je
nauиavao u svojoj utjecajnoj knjizi Oslobaрanje Duha da tijelo i duša trebaju
biti »slomljene«, kako bi oslobodili duh. Problem je u tome što Neeova
terminologija zvuиi gotovo budistiиkom. Prema Neeu i drugim spiritualistiиkim trihotomistima duša znaиi razum, volju i osjeжaje, a duh
boansku sposobnost, blizu intuicije. Uиenje stoga mora proiziжi iz
»objave« ili »intuicije«, a ne iz uma. Dakle obrazovanje, akademske titule,
romani itd. koji nemaju nikakvu vezu s Crkvom, bezvrijedni su.
Kršжanski studentski pokret u Kini se strogo suprotstavio takvom
krajnjem obliku pijetizma te su utemeljili su vlastite domaжe crkve, tvrdeжi
da ne vide ništa u Bibliji što potvrрuje da kad slijedimo Krista, trebamo
biti glupi.
2) Nee je imao visoko mišljenje o Crkvi dreжi je apsolutnim autoritetom. Zapravo, u njoj je vidio Kristovo utjelovljenje. Shodno tome,
starješine su Kristovi predstavnici kojima se mora iskazati potpuna poslušnost.
Witness Lee, Neeov bivši suradnik, dalje je razvio pokret, ali je optuen za krivovjerje zbog modalizma, poboanstvljenja vjernika i krajnje ekleziologije (vidi Children of God, the Way, Alamo Foundation).
EVANРEOSKI KRЉЖANI U ENGLESKOJ XX st.
U prvoj polovici 20. stoljeжa broj evanрeoskih kršжana u Engleskoj
bio je u opadanju (veжinom zbog anglokatolika i liberalnosti Anglikan-
338
ske crkve). U drugoj polovici stoljeжa došlo je do pada posjeжenosti
crkvenim slubama, svih denominacija, u Engleskoj. Pad je bio daleko
osjetniji kada se uzme u obzir da je 45 % Engleza 1851. g. odlazilo u
crkvu, dok ih je 1985. g. ostalo tek 11%. Razlozi pada mogu se pripisati
sljedeжim иimbenicima:
1) Sekularnom stavu elite иije se mišljenje moglo иuti na televiziji ili
иitati u tiskovinama.
2) Posljedicama nastalim nakon dvaju svjetskih ratova koji su izazvali
velike društvene promjene.
3) Nedostatku jasnog i dosljednog nagoviještanja evanрelja.
Meрutim, od Drugog svjetskog rata, okolnosti su se poboljšale za
evanрeoske kršжane. Utjecaj studentske kršжanske organizacije (IVF, tj.
STEP) na sveuиilištima, kao i evangelizacije Billyja Grahama, doprinijele
su poveжanju njihovog broja u Engleskoj. Takoрer se poиela isticati vanost njihove izobrazbe. Danas иetvrtina anglikanskih crkvenih opжina
ima evanрeosku slubu dok je svaki peti иlan sinoda je evanрeoski.
Evanрeosko jedinstvo potkopano je iz dva razloga. Prvi je bio zahtjev predstavnika Slobodne crkve, naroиito Martyna Lloyda-Jonesa,
da evanрeoski kršжani iziрu iz Anglikanske crkve. Kada mu se suprotstavio utjecajni anglikanski evanрeoski upnik John Stott, došlo je do
raskola unutar organizacija koje su povezivale anglikance, baptiste, slobodnu braжu i pentekostalce. U osnovi borba je bila izmeрu separatista i
onih koji su eljeli povisiti ugled evanрeoskih kršжana u crkvi i u javnosti.
Stottova najnovija knjiga je pomogla popularizirati doktrinu anihilacionizma meрu evangelikalcima. Drugi uzrok raskola meрu evanрeoskim
kršжanima, bila je pojava karizmatskog pokreta. Njegov utjecaj se иesto
širio na štetu Reformirane teologije i klasiиne crkvene glazbe.
Meрutim, Anglikanska crkva je duboko podijeljena. Dozvoljavanje
alternativnih i «eksperimentalnih» elemenata u molitevniku mnogi
smatraju predajom anglo-katolicima. Zaredivanje ena u sveжenicku slubu (anglo-katolicki izraz za pastora) mnogi smatraju predajom liberalima.
Noviji nadbiskupi su vrlo razoиarali evanрeoski orijentirane anglikance.
Robert Runcie je bio «liberalni» anglo-katolik, dok je George Carey bio
«liberalni» evan-рeoski nadbiskup. Justin Welby, iako tvrdi kako je evanрeoski usmjeren, koristi svaku priliku kako bi kritizirao evanрeoske
anglikance naroиito radi njihovog odbijanja zareрivanja ena. Iako je
anglikancima zabranjeno zakonom sklapati istospolne brakove, liberali
trae naиine uvodjenja liturgiju za blagoslovljenje takvih «brakova». Isto
se odnosi na enske biskupe: iako je taj prijedlog odbaиen na Sinodi,
liberali trae naиine kako prijeжi i preko toga.
339
USPON PENTEKOSTALIZMA
Vaan prethodnik pokreta bio je John Wesley koji je vjerovao kako
je posveжenje drugo djelo milosti. Drao ga je razliиitim od opravdanja
iza kojeg ono slijedi. Jedan od njegovih uиenika, John Fletcher, nazvao
je posveжenje »krštenjem u Svetom Duhu«. Finney i Moody su pak tvrdili
kako su ga iskusili. Meрutim, zamisao o drugom blagoslovu zapravo je
potekla od engleskih hiperkalvinista koji su neprestance traili sigurnost spasenja. eljeli su drugo iskustvo kao dokaz njihovog izbora.
U 19. stoljeжu proizašao je pokret »svetosti« odnosno potpunog posveжenja. Njegovi pristalice vjerovali su kako жe zbog posveжenja vjernik
hotimice prestati griješiti. Zapravo se radilo o novom ojaиanom metodizmu. Na sastancima pod vedrim nebom, uиitelji svetosti »višeg ivota«
naviještali su drugi blagoslov potpunog posveжenja kao oиišжenja srca
od grijeha. Ponekad su isti blagoslov nazivali »krštenjem Svetim Duhom«. Osim toga, kao posljedica masovnih iseljavanja, veliki dio gradskog
stanovništva nije više odlazio u crkvu. Stoga su poduzeti sljedeжi koraci:
1) Osnovane su društvene organizacije poput YMCA (Young Men’s
Christian Association). 2) Utemeljene su nove nedjeljne škole. 3) Pokrenuta je masovna evangelizacija (gradska inaиica sastanaka pod vedrim
nebom). 4) Osnovane su tzv. vojske spasa.
Tri su znaиajna djelovanja krajem 19. stoljeжa najavila pojavu pentekostalizma u SAD-u:
1) Poveжano nezadovoljstvo unutar starih denominacija (posebno
metodista) uиiteljima potpunog posveжenja. Phoebe Worrall Palmer
(1807–74) nauиila je da vjernik mora dostignuti potpuno posveжenje (bez
иega nije moguжe ustupiti u nebo) putem odluke, a ne putem procesa.
Shodno tome, došlo je do rasta broja crkava u kojima su se javili duhovni
darovi. U poиetku ove su crkve bile nezavisne, no kasnije su se spojile u
crkvu nazarena. Ostale su crkve, postupno napustile spo-menutu praksu,
a neke su se prikljuиile pentekostalskom pokretu koji je dobio sljedbenike
meрu baptistima i metodistima.
2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom, kao treжim blagoslovom, bilo
je sve raširenije.
3) Obnovljeno zanimanje za duhovne darove, posebno izlijeиenja.
Pentekostalizam je bio mladica pokreta svetosti. Godine 1900. Charles
Parham je otvorio biblijsku školu u Topeki (Kanzasu) koju je nazvao
Bethel Bible College. U školi je rabio iskljuиivo Bibliju pouиavajuжi polaznike
duhovnom krštenju, иiji je znak bio govorenje jezicima. Svi studenti,
340
poиevši s Agnes Ozman, tvrdili su da su primili ovaj znak. Zajedno sa
studentima Parham je poduzeo evangelizatorske kampanje po Kanzasu,
za vrijeme kojih su mnogi slušatelji traili da ih se takoрer krsti Svetim
Duhom kako bi mogli govoriti jezicima i izvoditi иuda ozdravljenja. Novi
pokret se proširio zahvaljujuжi posebnom pristupu problemima siromašnih i odbaжenih иlanova društva, te naglasku na entuzijazmu i iskustvu. Slube su bile duge, a ljudi su na njima plesali, uzvikivali »amen« i
pljeskali rukama zaboravljajuжi time, barem na trenutak, vlastite probleme. Bio je to prosvjed protiv teološke liberalnosti i formalnosti mnogih
denominacija. Kanzas je postao središtem pokreta koji je drao kako je
govorenje jezicima poиetni znak »krštenja Svetim Duhom«. Na poиetku
20. stoljeжa uиenje je imalo veliku podršku u junim dravama SAD-a.
Godine 1906. Parhamov je obraжenik William Seymour izopжen iz
nazarenske crkve zbog ekstremizma u propovijedanju. Potom je u Los
Angelesu osnovao zajednicu u kojoj je sedam osoba govorili u (stranim)
jezicima. Nakon toga se zajednica preselila u Azuza Street, gdje je
Seymour utemeljio Apostolic Faith Gospel Mission. Ova жe misija postati
odskoиnom daskom za pentekostalizam 20. stoljeжa. Veжina crkava
svetosti preuzela je pentekostalnu doktrinu (unatoи podjelama oko novog
uиenja o govorenju jezicima). Naime, neki su se pitali radi li se tu doista
o dokazu duhovnog krštenja.
Najveжe pentekostalne denominacije u SAD-u su: Assemblies of God
(Boja crkva u Kristu; uglavnom joj pripadaju ameriиki crnci), Crkva
Boja, te Pentekostalna crkva svetosti. Pritom valja spomenuti i crkvu
»Samo Isus« koja ima modalistiиke poglede na Boga. Ova crkva krštava
iskljuиivo u Isusovo ime. Njezin najveжi predstavnik je Ujedinjena pentekostalna crkva.
Pentekostalci se takoрer pitaju je li krštenje Svetim Duhom drugo ili
treжe djelo milosti. Osim toga, neke pentekostalne crkve smatraju pranje
nogu obveznim dijelom slube, poput krštenja i Gospodnje veиere.
Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta bio je Reuben
Arthur Torrey. Prema P.D. Brunneru Torrey je, nakon Wesleyja i Finneyja najvanija preteиa penetkostalizma. U knjizi Sveti Duh – tko je on
i što radi?, Torrey je iznio sedam lakih koraka prema duhovnom krštenju:
1) primiti Krista kao spasitelja, 2) odbaciti svaki poznat grijeh, 3) javno
priznati kršжansku vjeru, 4) biti poslušan, 5) eрati za duhovnim blagoslovima, 6) molitva, 7) vjera.
341
PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo rano
postao meрunarodnim pokretom. U Engleskoj je nastao kao ishod tzv.
Velškog probuрenja (1904-1905). Zahvaljujuжi propovijedima Evana Robertsa osnovana je Velška apostolska crkva иija je struktura bila autoritarna, a sljedbenici vjerovali u slubu apostola. U svojoj knjizi War against
the Saints [Rat protiv svetih], Jessie Penn-Lewis upozorava na sotonski
protunapad i krivotvorine za vrijeme probuрenja: nisu svi koji su
raspolagali nadnaravnim izvorom nuno i od Boga. Meрutim, otišla je
korak predaleko kada je ustvrdila kako demoni mogu opsjesti vjernike:
demoni mogu uznemirivati, pa cak i ugnjetavati vjernike, ali ih ne mogu
opsjesti. Istovremeno je nastajao i opжi britanski pentekostalizam (1907)
proizašao iz suradnje Norveanina roрenog u Engleskoj, T. B. Barrata,
i anglikanskog upnika Alexandera Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo
probuрenje u Los Angelesu (Azuza Street), postao je propovjednikom
metodistiиke crkve u Oslu (иime je pokret stigao u Skandinaviju).
Alexander Boddy je, nakon što se susreo s Barratom 1907. g., doveo
pokret u Englesku (toиnije u Boddyjevu upu u Sjevernoj Engleskoj).
Ostali voрe pokreta bili su uglavnom obraжenici iz Velške apostolske
crkve. Poиetkom dvadesetih godina nastale su Assemblies of God (AOG ili
Boje zajednice; klasiиne pentekostalne crkve) i Elim Alliance (Elimov
savez). Glavna razlika izmeрu njih sastojala se u иinjenici da Elimov
savez nije zahtijevao govorenje jezicima kao znak duhovnog krštenja.
Ni jedna od dviju skupina nije vjerovala u slubu suvremenih apostola.
Vizija osnivaиa ovih crkava, Georgea Jeffriesa (Elim) i Smitha Wiggleswortha (AOG), je «izljev kasne kiše» diljem svijeta, što bi potaknuo
Kristov povratak. Krajnji cilj bio je smrt denominacija i uspon univerzalne i Duhom proete crkve.
Ista je vizija nešto kasnije postala obiljejem Crkve obnove (kraljevstva) koja je naglašavala postmilenijalizam. Ona je, u tom smislu, proizišla
iz karizmatske obnove u Engleskoj (usp. Michael Harper, The Fountain
Trust, Arthur Wallis itd.). Harper je kasnije postao иlanom Pravoslavne
crkve. Ime pokreta ukazivao je na nakanu da se »obnovi kraljevstvo«
prije Kristova povratka. Umjesto denominacija sagradilo bi se Boje
kraljevstvo koje bi, prije Kristova povratka, ispunilo zemlju. Ista zamisao
sadrana je u knjizi osnivaиa organizacije Campus Crusade (Novi ivot)
Billa Brighta The Coming Revival (Dolazi probuрenje). Mnogi današnji
karizmatici ne oиekuju toliko Kristov povratak, koliko »veliko
probuрenje«. Ovo je varijanta zamisla »izljev kasnije kiše«, a ishod skoro
postmilenijskog pogleda.
342
Jedan od ogranaka pentekostalizma je Evanрelje Prosperiteta (utemeljemo od Kenneth Hagina). Pokret se kremuo u SAD, se proširio do
Afrike, i od Afrike do Europe (posebno Engleske). Veжina pastora tog
pokreta je crnci.
PENTEKOSTALIZAM U JUNOJ AMERICI: Najveжi utjecaj pentekostalni je pokret imao u Junoj Americi. Tamo je, pogotovo u Brazilu,
80% evanрeoskih crkava bilo pentekostalno. Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oivljavanje (obnovu)
postojeжih denominacija, a tek je potom osnivao vlastite denominacije.
KARIZMATSKI POKRET U SAD
1) Poиetak pokreta: Godine 1960. se pojavio tzv. novopentekostalizam ili karizmatski pokret. Njegov je cilj bilo djelovanje unutar postojeжih denominacija. Temelje novog poleta pentekostalizma postavili su
David Du Plessis, Oral Roberts i dr. Sliиni utjecaj imao je Full Gospel
Businessmen’s Fellowship kojeg je 1951. g. osnovao bogati kalifornijski
mljekar Demos Shakarian. Posljedice ovih inicijativa na kraju su se osjetile
unutar starijih denominacija. Tako je 1956. g. neki prezbiterijanski
sveжenik priopжio iznenaрenoj zajednici kako je primio »krštenje Duhom«.
Isto je 1960. g. uиinio episkopalni sveжenik Dennis Bennett. Uslijedili su
pentekostalni molitveni susreti koji su toliko uznemirili Bennettovu upu
da je ovaj bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u Seattle. U tom je
gradu našao njemu sklone crkve.
2) Prodor pentekostalizma u Katoliиku crkvu zapoиeo je na Sveuиilištu Duquesne 1967. g. Od tamo se raširio na Sveuиilište u Notre
Dameu (Indiana u SAD-u). Vjerojatno se pritom radilo o posljedici buрenja uslijed Drugog vatikanskog koncila. Naime tada su mnogi katolici
bili potpuno zbunjeni. Belgijski kardinal Suenens prikljuиio se pokretu
1975. g., a desetak se tisuжa pentekostalnih hodoиasnika, iz pedesetak
zemalja, sastalo u Rimu gdje je papa Pavao blagoslovio njihov pokret.
Mnogi su se katoliиki pentekostalci organizirali u komune (njih иetrdesetak) od kojih je najpoznatija postala Rijeи Boja u Ann Arbouru (Michigan u SAD-u).
3) Isusov pokret: U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeжa
karizmatski se pokret brzo proširio meрu hipijevskog pokreta – naraštajem koji se razoиarao društvom koje moe pokrenuti i braniti rat u
Vijetnamu. Isusov pokret tek je nakratko privukao pozornost, no imao
343
je trajan utjecaj na tadašnji naraštaj. Iz pokreta je, primjerice, proizašao
pokret idovi za Isusa (mnogi idovski Amerikanci su pripadali zabavnom svijetu u Kaliforniji). Isusov pokret se kasnije pretvorio u denominaciju Calvary Chapel. Ideja iza misije idovi za Isusa i pokreta Molitva za
Izrael je, sve nam se иini, uvjeravanje da ako bi se idovi obratili, Isus жe
se vratiti. Suvremeni povratak idova u Izrael smatra se ispunjenjem
biblijskog proroštva, što neki elementi i potiиu financijskia. Prethodni
naraštaj kršжana je smatrao da жe se Isusu vratiti kad se dovrši evangeliziranje cijelog svijeta: dakle treba evangelizirati svijet kako bi se vratio
Kralj.
Takozvana Isusova Vojska, koja naglašava ivot u komuni i uliиnu
evangelizaciju, je kasniji rezultat ovog pokreta. Mnogi sljedbenici ovih
karizmatskih pokreta su se bavili i društvenim problemima. Shodno
tome, David Wilkerson je utemeljio Teen Challenge koji se bavio radom s
narkomanima.
4) John Wimber i »evangelizacija snagom (Svetoga Duha)«: Drugi
fenomen, u okrilju karizmatskog pokreta, zasigurno je bio John Wimber
i evangelizacija silom (tj. silom Svetoga Duha). Wimber je drio kako
iscjeljenje mora iжu ruku pod ruku s evangelizacijom. Na Wimbera je
utjecala knjiga katoliиkog sveжenika Francisa McKnutta (Izlijeиenje), ali
je odbacio agresivne sastanke izlijeиenja. U poиetku je Wimber pokušao
spojiti svoj pokret s Calvary Chapel, ali nije uspio zbog teološkog neslaganja: odbacio je dispenzacionalizam u korist teologije kraljevstva. S
vremenom se njegov pokret razvio u denominaciju Vineyard Fellowship,
koja naglašava utemeljenje novih zajednica. Wimber nikada nije bio
sasvim zadovoljan karizmatskim etiketiranjem: nije isticao vanost
govorenja jezicima na štetu drugih darova, te je odbacio torontski
blagoslov. Iskljuиio je ene iz vodstva crkve. Time je utjecao na Terryja
Virgoa i druge.
5) Pragmatiиni evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve
zapoиeo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog stoljeжa pod vodstvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinškim naиelima koja ima za
cilj pospješiti rast crkava. Glavna karakteristika ovog pokreta je prilagoрivanje suvremenoj kulturi, posebno što se tiиe glazbe. Ovi pragmatiиari
zajedniиki djeluju s karizmatskim kršжanima te time vladaju na podruиju
rasta crkve. Ugledna imena, koja se veu uz pokret, su C. Peter Wagner,
Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren.
Veжina ovih pokreta utjecila je i na crkvu u Engleskoj. Tijekom posljednjih pedesetak godina crkveni ivot u toj zemlji izloen je sve jaиoj
344
»pentekostalizaciji«. Popularnost »Alfa teиaja« (napisao je Nicky Gumbel, upnik anglikanske crkve Holy Trinity, u londonskom Bromptonu)
je znatno pridonosila proširenju pentekostalne teologije. Priruиnik teиaja
je izdan иak na hrvatskom pod naslovom ivotna pitanja – praktiиni uvod
u kršжanstvo. To je dobra metoda evangelizacije, ali ima »kvaku«: u jednoj
lekciji sudionici se potiиu da provedu vikend izvan grada kako bi traili
»krštenje u Duhu« a naroиito dar govorenja jezicima. Drugi teиaj,
Christianity Explored, nepoznat u Hrvatskoj, je bez govorenja jezicima!
Tzv. treжi val karizmatskog pokreta (pod imenom novokarizmatizam) obiljeen je uvoрenjem apostolske crkvene strukture (apostoli,
proroci, starješine) te osnivanjem novih denominacija. Taj pokret moe
se podijeliti u dvije struje: a) separatisti: npr. New Frontiers koje je utemeljio Terry Virgo. Taj pokret ima kalvinistiиku teologiju, ali iskljuиuje
ene iz vodstva crkve. b) inkluzivisti koji se prilagoрavaju suvremenoj
kulturi: npr. Ichthus Fellowship (pod vodstvom Rogera Forstera) – taj
pokret ima arminijansku teologiju, ali ukljuиuje ene u vodstvu crkve.
RAZVOJ KATOLIИKE CRKVE
Nakon Napoleonovog pada, u Europi je došlo do oštre reakcije desnice
kao i do rasta liberalnog pokreta. Ova su se dva stremljenja odrazila i u
Crkvi u kojoj je, naposljetku, pobjedu odnijela konzervativna struja zahvaljujuжi kojoj je Vatikan preuzeo jaиi nadzor, nego ikada ranije, nad
Crkvom.
Pobjeda konzervativnosti: Bojazni od širenja uzora Francuske revolucije ojaиale su utjecaj desnice. Stoga je, nakon Napoleonove smrti,
ruski car pozvao europske vladare da suraрuju unutar tzv. Svetog saveza
protiv revolucije. Kako su tri vodeжe иlanice saveza (Rusija, Austrija i
Pruska) bile umnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva, njihovi vladari
koji su se tom procesu protivili, eljeli su sprijeиiti bilo kakvu revoluciju.
Shodno tome, obvezali su ujediniti vlastite zemlje kao »иlanice kršжanskog
naroda«. Ponovno se pojavio indeks, inkvizicija, te isusovci. Monarhije,
obnovljene na Beиkom kongresu, okruile su se konzervativnim dravnicima poput austrijskog ministra Metternicha kojem je glavni posao bio
sprjeиavanje obnove duha Francuske revolucije. On je bio opsjednut jakobincima i liberalima koje je vidio u svakom radikalnom sudioniku prosvjeda. Kako bi obuzdao pojavu revolucionarnih zamisli, uveo je tajnu
policiju, cenzuru knjiga i »nadglednike« sveuиilišta.
Habsburgovci su nadzirali Europu od Baltika do Sicilije. Iako je pruski
345
kralj razmišljao o izradi ustava, uskoro je promijenio mišljenje kada je
mladi student teologije Karl Sand ubio ruskog špijuna. Kralj je stoga izdao Uredbe iz Karlsbada, kojima je pooštren nadzor tajne policije, a liberali
stjerani u tajnost. I u Љpanjolskoj su liberali uhiжivani, a vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su burbonski kralj Luj Filip i njegov nasljednik Karlo
X. poиeli provoditi desniиarsku politiku. Iako je Luj Filip potpisao kartu
ljudskih prava, pod Karlom X. vlast je uvodila novu legislaciju prema
kojoj je kazna za nepoštivanje hostije bila smrt, a odšteta za konfisciranje
imovine za vrijeme revolucije je morala biti plaжena vlasnicima. Konaиno
je uvoрenje cenzure novinarstva uzrokovala revoluciju 1830.g.
Drugamo revolucija iz 1830. dovela je do saveza izmeрu katolika i
belgijskih liberala, koji su postigli odvajanje Belgije od kalvinistiиke Nizozemske Kraljevine i dali novom kraljevstvu liberalni ustav.
U Engleskoj su doneseni tzv. Six Acts (Љest zakona, 1819.) koji su dugo vremena ostali jednim od najrepresivnijih politiиkih zakona ikad donesenih u toj zemlji. Kao posljedica politiиkih i ekonomskih nemira nakon
napoleonskih ratova, politiиki sastanci su bili gotovo zabranjeni a novinarstvo cenzurirano.
Odgovor katoliиanstva: U Katoliиkoj crkvi su organizirane posebne
misije koje su završavale spaljivanjem Voltaireovih djela i prisegom na
podravanje religije i dravne vlade. Ove misije su bile иesto komemorirane izgraрivanjem usputnih krieva. Isusovci su 1814. g. ponovno
ustanovljeni, a pojavili su se i mnogi drugi redovi. Mnogi su se intelektualci obraжali na katoliиanstvo, a u djelima romantiиkog pokreta idealizirana je prošlost u kojoj je reformacija bila navodno grozna stvar, jer je
uništila jedinstvo kršжanstva (vidi Chateaubriand Le gйnie du christianisme).
Fenomen liberalizma: Liberali su podršku dobivali od rastuжeg srednjeg stalea, kao i radniиkih slojeva. eljeli su parlamentarni sustav utemeljen na pisanom ustavu koji bi jamиio osobna prava ukljuиujuжi i slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenom nadzoru nad brakom
i obrazovanjem.
Godine 1847. u Љvicarskoj je buknuo tzv. sonderbundski rat. To se
desilo zbog toga što su radikali na vlasti u protestantskim kantonima
eljeli nametnuti centralizaciju i liberalizaciju cijeloj federaciji. Katoliиki
kantoni su reagirali pozvavši ponovno jezuite te sklapaju i poseban savez
(Sonderbund) 1843. g., što je bilo prekršaj Saveznog sporazuma iz 1815.
g. Nakon zatvaranja samostana u Aargauu (1841.) te zapljene njihovih
nekretnina, izbio je rat. Nakon niza manjih okršaja i samo nekoliko
346
stotina rtava, katolici su se predali. Godine 1848. Љvicarska je postala
federalnom dravom. Jezuiti su bili ponovno istjerani.
U Prusiji »eljezni kancelar« i pijetist Bismarck, pod pritiskom radikala, od 1872. vodio je Kulturkampf (rat oko modernizma), protiv
katoliиkoga školstva i redovnika u Љleskoj, Rheinlandu i AlsaceLorraineu. Tisuжe katolika su bili zatvoreni ili istjerani. Bavarska i Austrija su bile izvan Pruskog carstva. Bismarck se bojao da bi utjecaj Katoliиke crkve ugrozio jedinstvo Prusije. Problem je bio rješen kad su na
vlast došli i umjereniji papa (Leon XIII.) i novi car (Vilim I.), koji su potpisali konkordat.
U Francuskoj je Lamennais razvio krajnje radikalni pogled na novu
ulogu Crkve u postrevolucionarnom društvu. Kao osnivaи liberalnog
katoliиanstva elio je Crkvu potpuno odvojenu od drave, slobodu obrazovanja i tiska, te pravo glasa za svakoga. Cilj mu je bio Crkva koja bi
se prestala oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili njegove
zamisli i pozvali papu da se osvrne na njegove prijedloge. Papa je stoga
1832. g. odgovorio enciklikom Mirari Vos potpuno odbacujuжi katoliиki
liberalizam. Rim je, naime, u liberalizmu vidio dvije glavne pogreške:
odbacivanje natprirodne objave, kao i neospornosti katoliиanstva. Time
je papa zapravo kanonizirao postojeжi društveni poredak. Kako bi pokazao odluиnost, osudio je poljski ustanak i podupro ruskog cara koji ga
je nastojao suzbiti.
Revolucija 1848. i posljedice: Nakon estokog sukoba, liberali su
svrgnuli vladare mnogih prijestolnica; иak su prisilili Metternicha da
pobjegne iz Beиa. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala
Beи i ugušila revoluciju u Иeškoj, Italiji i Maрarskoj, a pruski je kralj vratio Berlin. Dogaрaji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloenje u
Vatikanu. Papa je odbio poduprijeti Italiju protiv Austrije. U 19. stoljeжu
u Italiji prevladavali su nacionalizam i republikanizam. Mazzini je poveo
kampanju kojom je htio ujediniti mnoštvo rimskih drava u jednu što je
znaиilo kako bi papa izgubio kontrolu nad papinskim dravama. Papa
je odbacio ovaj novi talijanski nacionalizam i pozvao sve katolike na
odbacivanje. Talijanima je prijetio ekskomunikacijom ako bi sudjelovali
u politiиkom ivotu drave. Godine 1849. Garibaldi je zauzeo Rim, ali je
francuski car Napoleon III poslao vojsku kako bi ga vratio. Francuska
vojska se 1870. povukla i talijanski kralj Victor Emmanuel III proglasio
je ujedinjenu Italiju. Papa se povukao unutar vatikanskih zidina unutar
kojih je gotovo bio zatvorenik.
U meрuvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku dravu
Piedmont. Tamo su pod predsjednikom vlade Camillom Cavourom uveli
347
odreрeni broj zakona nesklonih Crkvi. Cavour je elio иitavu Italiju
ujediniti pod Piedmontom. Zauzeo je papinske drave ostavljajuжi papi
tek grad Rim. Godine 1860. porazio je papinu vojsku u bitci kod Castelfidardoa. Papa Pio IX. se odluиio na politiku nepopustljivosti te je pokušao povratiti papinske drave. Izdao je popis zabranjenih krivovjerja
иime je osudio i racionalizam, naturalizam i socijalizam (koji bi podvrgnuo obitelj dravi), te liberalni kapitalizam koji za cilj ima iskljuиivo
dobit. Najviše od svega iznenadila je osuda slobode vjeroispovijedi.
Uslijedilo je 60 godina pat-pozicije u odmjeravanju snaga izmeрu
Vatikana i talijanske drave. Godine 1929. Musolini je taj problem riješio
potpisivanjem Lateranskog pakta koji je Vatikanu dao status drave.
Tada su po prvi puta crkvena i svjetovna vlast u Svetome Gradu postale
odvojene.
PRVI VATIKANSKI KONCIL (1870): U Francuskoj je galikanizam
(pokret za stvaranje politiиki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati
prašinu. Papa se stoga svrstao uz ultramontaniste (pristalice bliskih veza
s Rimom). Poticao je sveжenike da izravno trae njegovo mišljenje ne
obaziruжi se pritom na vlastite biskupe. U Rimu je osnovao nacionalne
seminare za svaku zemlju, te je poticao redove da tamo osnuju središnjice. Ovako ih organizirajuжi mogao je s njima upravljati i koristiti ih
kao vlastite posrednike. Usvojio je novi naиin vladavine; kretao se meрu
ljudima promiиuжi kult »Svetog oca«. Ishod ovih napora bilo je štovanje
papine osobe koje je nadbiskup iz Rheimsa nazvao »idolopoklonstvom«.
Ipak, na Prvom vatikanskom koncilu (1870) predloena je doktrina o papinoj
nepogrešivosti. Do ovakvog je razvoja došlo prije svega zahvaljujuжi
taštini samog pape, a ne zbog zahtjeva posebne skupine unutar Crkve.
Иak i prije nego što je koncil sazvan, mnogi su osjeжali da se radi o
odluиnoj obrani od liberalizma.
Johann Joseph Ignaz von Dцllinger (1799-1890) je bio voрa njemaиkih intelektualaca koji su se suprotstavljali ultramontanistiиkom po-kretu,
kao konceptu crkvenog reda. Tvrdili su kako ovaj nije povijestan i sukladan suvremenom pojmu slobode, veж srednjovjekovno djelo ute-meljeno na zloglasnim krivotvorinama. U knjizi Papa i koncil, von Dцllinger
je prikazao papinstvo kao crkveno prisvajanje moжi. U Francuskoj su
sliиne stavove iskazali Maret, te pariški nadbiskup Darboy, iako nešto
prikrivenije. U Hrvatskoj se Strossmayer svrstao uz von Dцllingera napisavši knjigu kojom je osudio papinu nepogrešivost.
Za vrijeme koncila umjereniji su sudionici pokušali uvjeriti papu da je
nepogrešivost nuno definirati s obzirom na zakljuиke crkvenih koncila
348
i predaju. Na pitanje: »A što je s tradicijom?«, papa je odgovorio: »Tradicija? Tradicija? Ja sam tradicija!« Љezdeset biskupa, kojima savjest nije
dopuštala prihvaжanje definicije, tiho su napustili koncil. Preostalih 535
je glasovalo u prilog nove doktrine.
Nedugo nakon što je von Dцllinger izopжen zbog neposlušnosti, utemeljena je u zemljama njemaиkog govornog podruиja tzv. Starokatoliиka
crkva. Njezini su osnivaиi naime drali kako je Prvi vatikanski koncil
stvorio novu Katoliиku crkvu. Kao naиelo vjerovanja prihvatili su
Utrechtsku deklaraciju. Time su se povezali s nezadovoljnim jansenistima koji su 1724. g. napustili Katoliиku crkvu. Odbacili su Tridentski
koncil (pogotovo doktrinu transsupstancijacije). Danas imaju oko 350
tisuжa иlanova.
Papa se nije morao, zbog objave nove doktrine, posavjetovati s koncilom. Godine 1854. izdao je bulu kojom je doktrinu o Marijinom bezgrešnom zaиeжu proglasio dogmom. Иetiri godina nakon toga su se zbila
lurdska ukazanja. Ova nova dogma je bila zaиuрujuжe jer istu nisu priznavali niti Augustin niti Toma Akvinski. Veж ju je predloio franjevac
Duns Љkot иime je izazvao raspravu izmeрu franjevaca i dominikanaca,
a i Vatikan se tada odbio opredijeliti. O dogmi se stoga nije raspravljalo
na Tridentskom koncilu. Ipak, u 19. stoljeжu je došlo do prihvaжanja iste
kako bi se podrala tvrdnja o papinoj nepogrešivosti. Bitno je istaknuti
kako je dogma proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili predaje, veж
glasovanjem.
Godine 1950. Pio XII. je, bez potpore koncila, odredio i proveo dogmu o Marijinom uznesenju. Prema toj doktrini Marijino je mrtvo tijelo
uzeto u nebo prije no što je moglo tjelesno propasti. Ovaj nauk se javio
tek nakon 4. stoljeжa kada ga je podrao Ivan Damašжanski. Treba istaknuti kako se o Marijinoj osobi nije raspravljalo na Drugom vatikanskom
koncilu, što moda ukazuje na moguжnost da je Katoliиka crkva uvidjela
da je pretjerala. Oba nauиavanja proizašla su iz neodgovarajuжeg stava
prema Kristovoj ljudskoj naravi. Monofizitizam je pritome, nesumnjivo,
odigrao znaиajnu ulogu. Buduжi da se Krista nije vidjelo kao potpunog
иovjeka, prazninu je ispunila Marija. Prešutno nijekanje Kristove ljudskosti
vodilo je Marijinom kultu (mariologija) dok je nijekanje Njegova
boanstva za ishod imalo doktrinu mise (ponavljanje Kristove rtve).
Društveno djelovanje bilo je pitanje kojim se Crkva morala pozabaviti. Industrijska je revolucija naime natjerala veliki broj seljaka u gradove zadimljenih tvornica i prljavih ulica. Prosjeиan je иovjek bio iznimno
podloan masovnoj sugestiji. U 16. stoljeжu najsiromašniji stale obuhvaжao
349
je petinu puиanstva, no za vrijeme industrijske revolucije taj je broj narastao na treжinu. Poиetne faze industrijske revolucije ukljuиivale su nevjerojatnu prljavštinu i siromaštvo, kao i uasno iskorištavanje posebno
djece (maloljetna djeca obiиno su иinila polovicu radne snage). Isprva su
na djelu bile dvije sile: izrabljivaиki kapitalizam i ekstremni socijalizam.
Oba su naginjala dehumanizaciji radnika i njegovom uvlaиenju u masovni
pokret u kojem bi potpuno izgubio vlastiti identitet. Katoliиka crkva se
sporo hvatala u koštac s poteškoжama. Lammenais, kao i nekoliko prosvijeжenih Nijemaca, toиno su rašиlanili problem. Ostali su zadrali zastarjele nazore zazivajuжi povratak srednjovjekovnih cehova.
Salezijanci: Giovanni Melchior Bosco (1815-1888) je 1855. g. u Torinu
osnovao Kongregaciju salezijanaca. Red je dobio ime po zaštitniku kongregacije Franji Saleškom. Salezijanci se bave odgojem djeиaka u vlastitim domovima za mlade, samostanima, sjemeništima i obrtniиkim
školama. Godine 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim i
više samostana u Sloveniji. Od 1922. g. djeluju u Hrvatskoj.
Do 1880. bilo je potpuno jasno da je Crkva izgubila radniиki stale u
Francuskoj. Tek nakon što je došla do te spoznaje, zapoиela je s nekom
vrstom katoliиkog društvenog djelovanja, a i ono je bilo ograniиeno
uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njemaиku. Godine 1891. papa je
izdao encikliku Rerum Novarum koja je kasnije prozvana mjerilom socijalnog katoliиanstva. U Belgiji je 1912. g. osnovana Jeunesse Ouvrière
Catholique – JOC (Katoliиka radniиka mlade).
Stav prema suvremenoj misli: Još je jedna poteškoжa muиila Katoliиku crkvu – njezin stav prema suvremenoj misli, kao i teološkom
liberalizmu. Iako je velika veжina Europljana još uvijek ispovijedala neki
oblik kršжanstva, znaиajni broj ga je odbacivao, a mnogi su se sve više
odvajali od Crkve. Modernisti su predlagali prilagoрavanje Crkve suvremenom razmišljanju, no Vatikan nije elio slušati. Papa Pio IX. je
stoga ugušio liberalni katoliиki pokret dok je Prvi vatikanski koncil potvrdio opжu politiku neprijateljstva prema suvremenoj kulturi.
Modernistiиki pokret, koji je najjaиe bio izraen u Francuskoj, utemeljen je 1890. g. Nedugo potom (1907) je osuрen, a slubeni svršetak je
imao 1910. g. Njegova ispravnost potvrрena je tek 1965. g. na Drugom
vatikanskom koncilu. Pristup pokreta bio je u osnovi trostruk:
1) Prilagoрavanje liberalnoj teologiji.
2) Ukazivanje na neuskladivost skolastiиkog sustava s biblijskom
mišlju.
350
3) Umjesto raznih legendi i poluistina, kojima se nastojalo potkrijepiti
katoliиke zahtjeve, ustrajalo se na uporabi povijesnih metoda.
U Francuskoj se pokret povezao s osobama poput Duchesnea i Loisyja.
Loisy je, kao i Albrecht Ritschl, pokušavao obraniti katoliиanstvo (pogotovo novozavjetnu povijest) od napada Adolfa von Harnacka i Augustea
Sabatiera. Papa je ocijenio kako modernisti idu predaleko te je 1910.
izdao encikliku Pascendi. Njom je modernizam osudio kao krivovjerstvo.
Od tada su sveжenici polagali antimodernistiиku prisegu iskazujuжi privrenost tomistiиkoj filozofiji.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962-1965): Papa Ivan XXIII. je 1959.
g. objavio nakanu organiziranja Drugog vatikanskog koncila. Crkva se
napokon trebala suoиiti sa suvremenim svijetom jer to nije uиinila od 19.
stoljeжa. Ciljevi koncila bili su osnova Crkve, jedinstvo kršжana i dijalog
sa svijetom. Na koncilu je bilo i sukoba izmeрu modernista i konzervativaca (konzervativaca je naravno najviše bilo unutar kurije).
U poиetku je kurija nastojala zavladati okolnostima preuzevši sastavljanje spisa. No, liberalni su biskupi nakratko uspjeli progurati nekoliko иlanova u vijeжa. Novi papa, Pavao VI., pokvario im je raиune jer
je, eleжi umiriti konzervativce, promijenio spise nekoliko trenutaka prije
nego što su stavljeni na glasovanje. Da su ovi prosvjedovali, izloili bi se
moguжnosti promjene odnosno odbacivanja cijeloga teksta. Kada se
raspravljalo o spisu o Crkvi, papa se upleo kako bi uklonio naglasak na
vanost kolegija i kardinala kod donošenja odluka. Shodno tome, ponovno je potvrрena papina vrhovnost i neovisnost. U spisu je pak o
ekumenizmu nametnut manje pomirbeni ton prema protestantima.
Na koncu je koncil imao za ishod barem pet glavnih promjena unutar
Katoliиke crkve:
1) Bogosluje: Mise su s latinskog prevedene na razliиite narodne jezike. Poticano je veжe sudioništvo laika.
2) Autoritet: Crkva je trebala omekšati иvrstu hijerarhijsku strukturu
sastavljenu od onih koji zapovijedaju i onih koji slušaju. Shodno tome,
laici su trebali dobiti veжu moguжnost sudjelovanja, a laiиkim sveжenicima
je odano veжe priznanje.
3) Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma više nije bio povratak pojedinih protestanata u Katoliиku crkvu, veж u ponovnom ujedinjenju odvojene braжe u nekakvu zajednicu crkava na иelu s Rimom. Katolici su se
smjeli ukljuиiti u zajedniиke molitve s protestantima, kao i u društvena
djelovanja u kojima ovi sudjeluju.
4) Odbaиen je skolasticizam, a naglasak je stavljen na dinamiиni i po-
351
vijesni razvoj zamisli. Time su otvorena vrata liberalizmu.
5) Dijalog sa suvremenim sekularnim svijetom. Uloga Crkve stavljena
je u kontekst slube svijetu i posredovanja.
Drugi vatikanski koncil snano je utjecao na katoliиki svijet; prosjeиni
katolik se našao u velikoj zbrci. No, mnogi su liberali smatrali zakljuиke
koncila mrtvim slovom na papiru – autoritativna struktura je i dalje
postojala, a papina je moж ostala netaknuta jer se ovaj nije morao savjetovati s biskupima. Kada je papa izdao encikliku o kontroli raрanja,
Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali jer biskupe nije pitao za mišljenje.
Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Drugog vatikanskog koncila, stao
je na иelu prosvjednog pokreta. U Nizozemskoj su katolici osnovali Nacionalni koncil, no papa ga je ukinuo. Najilavija suvremena bitka se
vodi oko pitanja morala i papine nepogrešivosti. Nakon Drugog vatikanskog koncila došlo je do velikog pada onih koji odlaze u crkvu. Osim
toga, mnogi su sveжenici napustili Crkvu, иime je dovedena u pitanje
njihova tradicionalna uloga.
SUVREMENO KATOLIИANSTVO
Jedan od znakova katoliиke obnove bio je veliki rast karizmatskog i
novopentekostalnog pokreta. Godine 1960. pojavila se nova nesektaška
grana pentekostalizma, no sve do 1967. g. nije ostavila znaиajnog traga
u katoliиanstvu. Bila je utemeljena na Sveuиilištu Notre Dame u SAD-u
odakle se proširila po zemlji. U Europi je njezin pristalica bio kardinal
Suenens, a papa Pavao VI. ju je 1965. g. blagoslovio. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma ova inaиica nije bila stroga u doktrinarnim
stvarima, zbog иega je mogla »prigrliti« katoliиanstvo.
Drugo suvremeno pitanje unutar Katoliиke crkve ticalo se društvenih
problema u Junoj Americi. Dok je ranije Crkva bila prisan prijatelj sila
reakcije, promjena smjera je postala oиita. Kardinal Silva Henrнquez (iz
Иilea), te Hйlder Pessoa Cвmara, usprotivili su se desniиarskoj taktici.
Diktatori su stoga pojaиali vojne napade protiv nepopustljivog sveжenstva. Mnogi sveжenici i redovnici su zatvarani, muиeni i smaknuti.
Jedno od najodluиnijih pitanja, s kojima se danas suoиava Crkva, tiиe
se zareрivanja ena. Crkva još uvijek stoji иvrsto na tradicionalnom stajalištu. Papa Pavao VI je išao još dalje nego koncil uvodeжi »pojednostavljenje« katoliиkog štovanja te je relegirao krunicu na sferu privatne
pobonosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim
okolnostima, najvjerovatnije bi išao još dalje ako mu bi dozvolili konzervativci.
352
Skandal o pedofiliji: Ovaj skandal se odnosi na sluиajeve seksualnog
zlostavljanja koje su poиinili katoliиki sveжenici i redovnici, prije svega u
Irskoj, ali i po cijelom katoliиkom svijetu. Uz to, katoliиka je hijerarhija
иesto zataškavala takve sluиaje. Odšteta koju je morala platiti crkva bila
je ogromna. Kao posljedica, irska Katoliиka crkva je potpuno izgubila
lojalnost mladog naraštaja. Иesto se govori kako su se tri stupa junoirskog društva, ekonomija, crkva i politika, srušila. Povrh svega toga
irsko društvo je pogodio fenomen masovnog iseljavanja koje je u nekim
gradovima doseglo i 20%. Svi ovi faktori zajedno su ucinili da je irsko
društvo sad postalo prijemжivije za evangelizaciju ukoliko se ona provodi
s osjetljivošжu i obzirom prema tradicionalnoj irskoj kulturi. Papa
Benedikt XVI je u posljednjim godinama svojeg papinstva svaka dva
dana izbacivao iz slube po jednog sveжenika pedofila, saznajemo iz
Vatikana. 2011. i 2012. godine papa Benedikt je iz sveжenicke slube
izbacio gotovo 400 sveжenika, što je više nego duplo broju sveжenika
izbaиenih iz slube zbog pedofilije 2008-2009, kada je izbacen 171
sveжenik.
Odgovor konzervativaca: Papa Ivan Pavao II. poznat je bio po konzervativnosti. Strogo je odbacio koncilijarizam. Nije bio zadovoljan nekim
posljedicama Drugog vatikanskog koncila te je poduzeo korake kako bi
neke odbaиene mjere ponovno usvojio. Shodno tome, postavio je istomišljenike na kljuиne crkvene poloaje. Njegov sljedbenik, Benedikt XVI,
je isto konzervativac. Prema katoliиkom mišljenju Drugi vati-kanski
koncil nije donio nijednu dogmatsku definiciju, zbog иega njegov nauk
nema povlašteni poloaj nepogrešivosti.
Veritatis Splendor (1993): Ova papina enciklika ponovno je potvrdila
papinsku nepogrešivost proširivši je na podruиje ponašanja. Veritatis
Splendor je osuda moralnog relativizma i nedvosmislena potvrda crkvenog stava o moralnim pitanjima (kontracepcija). Odbila je popustiti teolozima reformirane katoliиke crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine.
Iesus Dominus: Иini se da Vatikan sada usporava takvo usmjeravanje ka univerzalizmu. U okrunici (pod imenom Iesus Dominus) koju je
izdao 2000. g. tadašnji kardinal Ratzinger (koja mora imati papino
odobrenje), on se suprotstavlja relativizmu inzistirajuжi na tome da samo
Katoliиka crkva ima pravo sebe nazivati crkvom (druge ne smatra sestrinskim crkvama) i da ostale religije sadre elemente koji zavode ljude
353
i иine ih da prihvate lanu verziju spasenja. Protestantske zajednice ne
mogu, tumaиi se, biti smatrane crkvama, jer ne predviрaju sveжen-stvo
i ne иuvaju na suštinski naиin sakrament euharistije. Tumaиi se da иak i
pravoslavci, koji su zadrali neke od tih elemenata, nisu crkvom nasljednicom Isusovih temelja, jer ne priznaju primat Pape, Petrova nasljednika.
Opus Dei: je pokret nastao u Љpanjolskoj 1928. g. za vrijeme vladavine Franca kako bi se borio protiv liberalizma. Иlanovi pokreta imali
su za cilj postati иlanovima sveuиilišta. Od skromnih poиetaka njihov je
pokret postao najveжom laiиkom organizacijom pod okriljem Katoliиke
crkve (danas ima 84 tisuжe иlanova od kojih je иetvrtina u Љpanjolskoj).
Usporedbe radi, redovi poput isusovaca i franjevaca imaju po 30 tisuжa
иlanova. Ovo je vrlo uиinkovita organizacija; kroz nju su konzervativci,
kao na primjer Ivan Pavao II., mogli pokušati popraviti dio »štete« koju
je napravio Drugi vatikanski koncil, kao i enciklika Humanae Vitae (1968).
Po mnogo иemu je Opus Dei sliиan isusovaиkom pokretu.
Unutar Katoliиke crkve postoje noviji i borbeni pokreti poput Vitezova
svetog groba. Taj je pokret, koji danas broji 18 tisuжa иlanova, utemeljio
Franz von Papen. Osim toga, znaиajan je Opus Angelorum, koji je osnovan
1947. g., a broji milijun иlanova (prije svega u Austriji i Njemaиkoj). Treba
takoрer spomenuti Focolare (u Italiji) i Nova Katekumena (u Hrvatskoj).
EVANРEOSKI KRЉЖANI U EUROPI
Nešto prije Francuske revolucije, metodisti su kanili osnovati stoer
na otocima u kanalu La Manche. No, njihov plan, da na taj naиin evangeliziraju Francusku, morao je biti odgoрen do 1815. g. i smirivanja
stanja. Djelovanje u toj zemlji zapoиeo je Charles Cook utemeljivši poletnu
granu metodista. U Љvicarskoj je pak 1816. g. bogati Љkot Robert Haldane
tumaиio Poslanicu Rimljanima studentima na tamošnjem sveuиilištu. Neki
od njegovih slušatelja kasnije su igrali vanu ulogu u francuskom protestantizmu (Merle d’Aubignй, Cйsar Malan, Adolphe Monod i Louis
Gaussen). U kantonu Vaud pojavila se Parianka, Mme de Krьdener,
koja je širila evanрelje. Velika imena protestantskog pokreta bili su i
teolog Alexandre Vinet, kao i F. L. Godet (poznat po komentarima).
Adolphe Monod je postao najveжim francuskim protestantskim propovjednikom 19. stoljeжa dok je njegov brat Frйdйrick utemeljio Savez
evanрeoskih crkava u Francuskoj.
354
U Nizozemskoj je najistaknutiji evanрeoski kršжanin bio kalvinistiиki
teolog Abraham Kuyper (1837-1920.) koji je takoрer obavljao dunost
predsjednika vlade od 1901. do 1905. g. Kuyper je naglašavao Boju milost prema svim ljudima. Godine 1880. otvorio je Slobodno Sveuиilište u
Amsterdamu) – sveuиilište koje je bilo neovisno o crkvenom ili dravnom
nadzoru. Љest godina kasnije poveo je sto tisuжa drugih иlanova Reformirane crkve kako bi utemeljio Rereformiranu crkvu. Odluиno je branio
stalan kršжanski pristup svim aspektima ivota.
TEOLOGIJA XX. STOLJEЖA
Iako je bio najznaиajniji teolog prvog desetljeжa 20. stoljeжa Adolf
von Harnack (1851-1930) je, u elji da priopжi kršжanstvo ljudima, ipak
dopuštao ustupke. Kao struиnjak za povijesnu teologiju vjerovao je, poput
Ritschla, kako je grиka filozofija iskvarila evanрelje. Predbacivao je Pavlu
da je Isusovu religiju preokrenuo u religiju o Isusu, a ona se pak, tvrdio
je, pretvorila u dogmu o utjelovljenju Bojega Sina.
»Bit kršжanstva«, isticao je von Harnack, »nalazi se u tri središnje istine unutar Isusova uиenja: oиinstvu Boga, bratstvu ljudi i neograniиenoj
vrijednosti svake ljudske duše. Negdašnja bit kršжanstva sastojala se od
sinovljevog, no i pojedinиevog pouzdanja u boansko oиinstvo. Kraljevstvo Boje je pak »blago koje duša posjeduje u vjeиnom i milostivom
Bogu.« Von Harnack je naglašavao kako su zapisi o Isusovim uиenjima,
o tome kako su ljudi braжa a Bog njihov Otac, znanstveni i objektivni.
Time je zapravo izbacio one dijelove Evanрelja koje je drao neprihvatljivima (ono što se ticalo natprirodnog).
Iako je kao teolog bio liberalnih nazora (zbog иega se sukobio s bivšim
uиenikom Karlom Barthom), odreрivanju vremenskih okvira novozavjetnih spisa pristupao je vrlo konzervativno. Njegova najznaиajnija knjiga
Das Wesen des Christentums (Bit kršжanstva) izvrsno se prodavala.
Godine 1914. dodijeljen mu je plemiжki naslov, a 1921. g. odbio je
poloaj njemaиkog veleposlanika u SAD-u. Posljednja dunost koju je
obavljao bila je ona predstojnika katedre na Berlinskom Sveuиilištu (od
1889. do 1921). Ostali predavaиi su, zamjerajuжi mu njegove liberalne
poglede, ljutito reagirali na njegovo imenovanje. Njegova liberalnost
oиitovala se u iskazivanju sumnje u identitet pisca иetvrtog Evanрelja,
kao i u identitet pisaca drugih novozavjetnih knjiga, dok je pristup tumaиenju biblijskih иuda, ukljuиujuжi pritom i uskrsnuжe, bio racionalan.
No, imao je podršku vlade, iako nikada nije smio odrati ispit na fakultetu.
355
Njegova gledišta, iako predmet sumnji, postala su popularna zbog von
Harnackove potpore racionalistiиki nastrojenom pruskom vrhu. Osim
toga drava je podupirala osobu иijim se stavovima protivila Crkva.
Teologija krize, koja je zadobila istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata, bila je usko povezana s Karlom Barthom. Sвm Prvi svjetski
rat odigrao je nemalu ulogu u pripremanju puta za ovu teologiju jer je
oznaиio svršetak prevladavajuжe zamisli o neizbjenom napretku kroz
intelektualnu prosvjeжenost i moralno nastojanje. Reinhold Niebuhr je
primjerice istaknuo da je dotadašnja teologija bila u slijepoj ulici jer je
imala »Boga bez gnjeva koji dovodi иovjeka bez grijeha u kraljevstvo, i
to bez suda kroz Kristovo sluenje bez kria«. Veж je 1892. g. struиnjak
za Novi zavjet ritschlijanske predaje, Johannes Weiss (1863-1914), rekao
da ga je prouиavanje evanрelja uvjerilo kako je Boje kraljevstvo, koje je
Isus naviještao, eshatološka stvarnost, koja жe se prema Isusu pojaviti u
bliskoj buduжnosti. Albert Schweitzer (1875-1965) je razvio ovu ideju
do nezdrave krajnosti: tvrdio je da je Isusom potpuno nadvladao ideja
skorog kraja svijeta, te da je pokušao prisiliti dolazak istog svojom smrжu.
Konaиno kraj svijeta nije došao, dakle Isus je bio junaиki pro-mašaj.
Ritschlova zamisao bila je ishod evolucionistiиke »pozadine« 19. stoljeжa
koja se u potpunosti razlikovala od apokaliptiиnog konteksta Palestine
u prvom stoljeжu.
Karl Barth (1886-1968): Iako se rodio u švicarskoj kalvinistiиkoj obitelji,
Barth se teološki obrazovao i predavao u Njemaиkoj (Gцttingen, Mьnster
i Bonn). Bez obzira na to što su mnogi drali da je evanрeoski kršжanin,
zapravo je bio egzistencijalist koji je sa sobom donio mnoge zamisli klasiиne liberalne teologije.
Barth je došao do zakljuиka kako je istinit i ivi Bog, koji se objavio u
Bibliji, potpuno razliиit od boga иiju su opstojnost »dokazali« filozofi.
Samo ako иovjek prizna vlastitu nemoж i propast, moe se nadati da жe
priжi Bogu i иuti njegov glas. U tom je raspoloenju objavio komentar
Poslanice Rimljanima (Rцmerbrief) koji je bio prava teološka bomba.
Barth je postao voрa poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19.
stoljeжa. Uvidio je njegovu izopaиenost koja uzvisuje иovjeka na raиun
Boga, te prouиava radije religiju иovjeka nego Boju objavu. Ipak, na
njega su snano utjecali Kant, Hegel, Weiss, Søren Kirkegaard, Fjodor
Dostojevski; naglašavao je Boju transcendentnost, nijekao prirodnu
teologiju i tvrdio kako se sve što znamo o Bogu nalazi samo u Kristu.
No, prihvatio je liberalni stav prema Bibliji.
Slabe toиke Barthove teologije su bile sljedeжe:
356
1) Nova dijalektiиka teologija (ili Krizna teologija): Barth pristupi k
Bibliju sa prerasudima иovjeka koji je pod jakim utjecajem Kanta, Hegela,
Kierkegaarda i Heideggera. Barth tumaиi Bibliju koristeжi termi-nologiju
helegijanske dijalektike. Akrobatika dijalektike mu omoguжava dranje
suprotnosti kao dobro i zlo u sintezi, što vodi do univerzalizma (na
kraju svi жe biti spašeni) i pluralizma (i katolici i protestanti su u pravu).
Boga je Barth smatrao biжem izvanrednog proturjeиja jer su u Njemu
i tama i svjetlo (iako je nadvladao tamu). Svaki kršжanin je suoиen s
istom borbom u kojoj je neuspješan te mu stoga treba osloboрenje (ovo
je primjer иistoga gnostiиkog dualizma). Isus Krist izvanredan je primjer
nekoga koji je i izabran i odbaиen. Barthov je tzv. kalvinizam ustvari bio
univerzalizam – svi su predodreрeni za spasenje u Kristu.
2) Prema Barthu Boja je objava svedena na Isusovu osobnost. Preostali dio Biblije tek je zbirka netoиnih svjedoиanstava o skrivenoj Bojoj
objavi. Stoga se Biblija ne moe nazvati Bojom Rijeиju ili objavom. Samo
Krista tako moemo nazvati. Naravno, postavlja se pitanje: ako je tome
doista tako, kako znamo da je novozavjetno izvješжe o Kristu toиno?
Barth je vlastite zakljuиke donosio na temelju teologija koje su utjecale
na njega: luteranskog kristomonizma, egzistencijalizma i hegelijanizma.
3) Prema Barthu, prirodna teologija je bezvrijedna jer je ona ljudski
pokušaj izbjegavanja boanske objave. Buduжi da jedino Biblija zadri
Boju Rijeи, sve mora biti isopitivano prema nju. Na taj naиin Barth je
ponudio izazov nacijskom tumaиenju kršжanstva. Ova je sliиna reakcija
Luthera kada je elio se suprotstaviti zahtijeva katoliиke crkve.
4) Biblija: Barth je prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Drao je kako
pisana rijeи Pisma i propovijedana Rijeи nisu same po sebi objava, veж su
podlone pogreškama. One su, kao ljudske rijeиi, ograniиene i slabe;
Bojim rijeиima postaju tek kada On odluиi govoriti kroz njih.
5) Barth prihvaжa kao gotovo da je svaki u saveznom odnosu s Bogom. Grijeh je pokušaj oslabaрanja od tog odnosa, što je na kraju krajeva
uzaludno, jer Bog жe imati posljednju rijeи, zahvaljajuжi tomu što je uиinio
u Kristu.
Iz svega se dв nazrijeti Barthova igra filozofskim konceptima. On se
nije zanimao za povijest jer je drao kako se ona ne moe znati sa sigurnošжu. Iako je mnogo toga dobroga izrekao, njegovo nebiblijsko nagaрanje odvela ga je u propast. Barth se stoga moe nazvati Origenom
20. stoljeжa.
Paul Tillich (1886-1965): Nakon 1933. g. Tillich se iselio iz Njemaиke
u SAD. Njegova uиenja bila su izrazito nalik onima iz prve иetvrtine 19.
357
stoljeжa. On je, naime, vjerovao kako se kršжanstvo mora izraziti u pojmovima suvremene filozofije kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu.
Prema njemu, filozofija postavlja pitanja, kojima teologija daje odgovori.
Samo ga zanimaju pitanja koja postavljaju nevjernici. Tvrdio je da apologetiku shvaжa ozbiljno time što kršжansku poruku prilagoрava suvremenom umu (bez da joj pritom oduzima vlastita obiljeja). Naalost u
tome ipak nije uspio, (filozofija ga je nadvladila) te je stvorio nešto što je
puno više nalikovalo budizmu nego kršжanstvu. Njegov engleski popularizator je bio John Robinson u knjizi Honest to God (Pošten prema
Bogu). Tillich je poricao postojanje bilo kakve biblijske boanske istine
koju bi teolozi morali prenositi iz naraštaja u naraštaj. Drugim rijeиima,
bio je hegelijanac koji je tvrdio kako je kršжanstvo ispravno do one mjere
do koje izraava duh vremena (Zeitgeist) ili suvremenu filozofiju.
Rudolf Bultmann (1884-1976) je takoрer vjerovao kako oblici, u kojima
se Evanрelje predstavlja, moraju uzeti u obzir spoznaju suvremenog
иovjeka o vlastitom postojanju. Shodno tome nastojao je »demitologizirati« Evanрelje, odnosno oslobaрati isto hebrejskog pogleda na svijet
(trokatni svemir, nadnaravna biжa koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl.).
Pod mitom, Bultmann podrazumijeva bilo kakav pokušaj da se metaforama izraavati ono što nadilazi svijet. Bio je vrlo sumnjiиav u pouzdnost Evanрelja kao иinjeniиnih izvješжa, kao i krajnje zlosutan u svezi s
dosegom našeg povijesnoga znanja o Isusu. Do tih zakljuиaka je došao
polazeжi od odreрenih pretpostavaka kritike forme; da je velik dio
biblijskog materijala kruio u usmenom obliku prije nego što je zapisan.
Svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odreрen konkretnom situacijom (kakvom potrebom bilo Izraela ili rane Crkve): propovijedanjem,
argumentima, uиenjem (tj. svrsihodnošжu). Upravo zbog toga Evanрelja
odraavaju teologiju ranih crkava, a ne иinjenice o Isusu. Rana je Crkva
naviještala uskrslog Krista iz vlastitog iskustva, a ne na temelju povijesnih
иinjenica o njemu.
Liberalizam 19. stoljeжa s puno je samouvjerenosti rekonstruirao Isusa
povijesti odnosno Isusa kakav je doista bio – dobar liberalni protestant.
Bultmann je odbio liberalne tenje zamijenivši ih krajnjim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, što je zapravo egzistencijalistiиka inaиica
kršжanstva. Kršжanstvu je dao egzistencijalistiиko tumaиenje tako što je
doveo poruku Novog Zavjeta do podudaranosti s uиenjem sekularnog
egzistencijalista Martina Heideggera (1889-1976). Kršжanstvu je oduzeo
njegovo zastarjelo gledište, no izdvajanjem nadnaravnog pretvorio je
teologiju u antropologiju.
358
Neki od ranijih Bultmannovih uиenika pokazivali su više pozornosti
prema Isusu povijesti od Bultmanna: Ernst Kдsemann iz Tьbingena,
Gьnter Bornkamm iz Heidelberga i Ernst Fuchs iz Marburga, ali oni
nisu vjerovali da je Isus bio Sin Boji. Kдsemann vjeruje da je apokaliptika kljuи mišljenja apostola Pavla. S druge strane Hans Conzelmann
iz Tьbingena poriиe da je Isus bio apokaliptiиna liиnost (Sin иovjeиji,
Mesija, ili Sin Boji). Prema Fuchsu Isus je bio povijesna liиnost, no nije
propovijedao o pokajanju i bliskosti kraljevstva: vano je samo imati
Isusovu vjeru u Boju buduжnost. Gerhard von Rad i Martin Noth su
bili kritiиari forme i struиnjaci Staroga zavjeta. Prema njima, Biblija nije
ni povijest niti literatura, nego ispovijedanje izraelske zajednice. Ipak
oni su vratili status Starog Zavjeta nakon poslijeratnog negativnog
procijenja istog kao rezultat nacizma.
Dietrich Bonhoeffer (1906-1945): Njegova velika elja bila je priopжiti
Evanрelje naraštaju, koji je, po njegovom nahoрenju, postao sasvim
otuрen od »religije«. Pod religijom je pak podrazumijevao spasenje koje
je bijeg od svijeta, zaokupljenost vlastitom pobonošжu. Kršжani ive u
getu govoreжi sasvim drugim jezikom, poput zatoиenika na otoku kojeg
polako nagriza struja sekularnosti. Sve su to obiljeja pijetizma ili
malograрanske religioznosti, koju je Bonhoeffer smatrao djetinjastim
kršжanstvom. Stoga je poticao takve kršжane da »odrastu« te im je predloio »kršжanstvo bez religije« – radikalno kršжanstvo koje bi bilo pošteрeno navedenoga (naroиito prikladno u kriznom razdoblju nacistiиke
Njemaиke). Zapravo, samo kršжani ove vrste su se suprotstavili nacizmu
te su bili spremni snositi posljedice; veжina protestanata je tu uglavnom
podbacila.
Središnja pretpostavka Bonhoefferove misli bila je luteranska teologija kria. Prema njoj se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio iskljuиivo
u Kristu (ovo je gotovo antitrinitarno gledište). Zbog toga je Bonhoeffer
potpuno odbacivao prirodnu teologiju vjerujuжi kako se Bog otkriva
samo u Kristu. Time se usredotoиio na Boju imanentnost. Opasnost
ovakvih tvrdnji leala je u иinjenici da se ovime gubi Boja transcendentnost, te se štuje иovjeka Isusa a ne trojedinog Boga. No, ovako je Bonhoeffer odgovorio na Barthovu transcendentnost.
Na Bonhoeffera je velik utjecaj imala personalistiиka filozofija Martina Bubera (1878-1965), koji je gotovo zakljuиio kako je osobnost boanstvo (buduжi da je иovjek stvoren po Bojem obliиju). Krist je bio Bog
buduжi da je bio savršen иovjek. Zbog toga »vidimo Boga u drugim
ljudima.« Bonhoeffer je takoрer rekao kako je Isus bio »иovjek za druge«
359
te da moramo slijediti njegov primjer. Tri su se struje sjedinile u Bonhoefferu:
1) Luteranska zamisao o Kristu u sakramentu (Bog je ograniиen tijelom). Ovo je ishod katoliиkog utjecaja.
2) Pretpostavka iz 19. stoljeжa prema kojoj je Isus bio samo иovjek.
3) Egzistencijalistiиke zamisli spasenja kroz djelovanje, te Buberova
zamisao da je osobnost boanska.
Bonhцffer je u Berlinu predavao teologiju, a potom je sluio kao pastor
njemaиke crkve u Londonu, prije nego što je prešao na teološku školu
Union Theological Seminary u New Yorku. Tamo ga je, nakon razoиaranja liberalizmom, privukla Barthova teologija. Nakon Hitlerova dolaska na vlast »Konfesionalna crkva« (Bekennende Kirche) ga je pozvala
da se vrati u Njemaиku i tamo preuzme vodstvo nad neslubenom teološkom školom. Kada su vlasti istu zatvorile, nastavio je posao bez njihova odobrenja. Pridruio se admiralu Wilhelmu Canarisu u Abwehru
(protuobavještajnom odjelu Wehrmachta) radeжi kao dvostruki špijun.
Иesto je posjeжivao Љvedsku kako bi razgovarao s biskupom Bellom potaknuvši ga da iznese prijedlog prema kojem bi britanska vlada trebala
podrati urotnike i potpisati zaseban mirovni ugovor s Njemaиkom.
Uhiжen je 1943. g. zbog upletenosti u krijumиarenje иetrnaestero idova
u Љvicarsku, a tek je naknadno otkrivena njegova povezanost sa srpanjskim pokušajem atentata na Hitlera. Zatvoren je te je, nedugo prije dolaska Amerikanaca, smaknut u koncentracijskom logoru Flossenbьrg u
travnju 1945. g.
Redakcijska kritika: je neko vrijeme diktirala teološku modu. To je
bilo prouиavanje naиina na koji je pojedini pisac evanрelja, ili urednik,
oblikovao dobiveni materijal s ciljem otkrivanja njegovih teoloških naglasaka. Njome se moe navodno dokazivati kako se u Bibliji ne nalazi
jedna, veж više teologija (v. Hans Conzelmann (1915-1989).
Sekularizano kršжanstvo: Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeжa istaknula se teologija koja je za glavnu postavku uzela tvrdnju kako
je Bog mrtav. Paul van Buren je pod tim mislio kako je izraz Bog mrtav,
zbog toga što se Bog potpuno povuжio iz svijeta te je ostavio povijest u
rukama иovjeka. Njemaиki liberalni i feministiиki teolog, Dorothea Sцlle
(1923-2003) predstavila je ovo mišljenje. Na taj naиin ona izbjegava
problem patnji a naroиito problem holocausta. »Bog pati s nama, ali ne
intervenira«. Thomas J. J. Altizer je otišao nekoliko koraka dalje tvdeжi
kako je Bog umro kada je Krist umro na kriu (primjer kristomonizma).
360
Wolfhart Pannenberg iz Mьnchena jedan je od najznaиajnijih teologa
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeжa. On se oštro usprotivio Bultmannu i njegovim sljedbenicima. Ustvrdio je kako se poricanjem uskrsnuжa problemu pristupa s polazišta neutemeljene pretpostavke da mrtvaci ne uskrsavaju. Boji spasiteljski иini ne pripadaju iskljuиivo »povijesti spasenja« (Heilsgeschichte), veж moraju biti protumaиeni unutar šireg
povijesnog konteksta u kojem se sve odnosi na Boga. Pannenberg je
odgovorio Karlu Barthu shvaжajuжi vrlo ozbiljno povijesnog Isusa. Љtoviše
ustvrdio je kako je povijesnost Isusa temelj naše vjere. Iskljuиivo na ovoj
osnovi moemo odluиiti je li Isus bio boanstvo, i elimo li se pouzdati
u njega. Naravno; ispitivanje povijesnih иinjenica moe nas dovesti do
višeg stupnja vjerojatnosti; iako se istim ne moe ništa dokazati potpuno,
ostatak nesigurnosti zamjenjuju pouzdanje i vjera.
Norman Pittinger i teologija procesa: Filozofija procesa tvrdi kako
stvarna osoba (pravi »ja«) nije entitet ili pojedinac koji prolazi kroz vrijeme, veж niz iskustava koji иine proces ivota. Promjena i postajanje su
konaиni. Ovakve tvrdnje odgovaraju evolucionistiиkom gledištu. Kada
se prilagode teologiji, sav se naglasak stavlja na Boga kao imanentnog i
aktivnog u svijetu. Bog stoga ne zna buduжnost, jer je vezan vremenom
i prostorom, te skoro da ovisi o vjeиnom svemiru. Prema tome Bog nije
pasivan, nego pati s nama (gledište prethodnog pape). Time dolazimo
do vrste panteizma, a Boja transcendentnost se zanemaruje. Ova
teologija zapoиinje kao zdravi odgovor grиkoj misli, koja je prikazala
Boga kao udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideju), no završava u
drugoj krajnosti. Ovo gledište drio je i A.N. Whitehead (1861-1947)
Jьrgen Moltmann iz Tьbinga još je jedan istaknuti teolog (usp. Theologie der Hoffnung, Teologija nade 1964). Kritirizao je marksistiиko objašnjenje kršжanstva: ono nije bilo oruрe ugnjetavanja drugih. Zapravo u
svojem zaиetku kršжanstvo je bilo ugnjetavan pokret. Stoga bilo mu je
bilo vano vratiti se ranom kršжanstvu kako bi obnovio njegovu viziju i
pokretaиku silu, koja je u biti bila eshatološka. Suvremena crkva, pod
utjecajem grиke filozofije, je izgubila ovu perspektivu. Tvrdi da se nada
još uvijek nalazi u buduжnosti te da je Boji narod hodoиasni narod
siromašnih i tlaиenih koji жe naslijediti Boju novu zemlju. Spasenje
ukljuиuje vjeru koja je društveno bitna. Isus se na kriu poistovjetio s
odbaиenima osporivši establišment.
361
Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije. Poziva Crkvu
da ivi u eshatološkoj perspektivi, a ne ovoj u kojoj je Crkva zarobljena
proslošжu. No, njegovo tumaиenje eshatologije je postmilenijske naravi.
Misiju dri preoblikovanjem svijeta u išиekivanju obeжanoga novoga
stvaranja (izgradnja Boje kraljevstva kroz društveni napredak kao što
je pravda, mir i sl.). No, pišuжi protiv pukog duhovnog spasenja, odlazi
u drugu krajnost te završava, ne samo sa društvenim, veж i politiиkim
evanрeljem. Crkva mora biti obnovljena kako bi obavila »misiju«. Pod
»obnovom« podrazumijeva sljedeжe: Isus se sa svojim revolucionarnim
zahtjevima mora smatrati poglavarom Crkve, a ne vladajuжi krugovi.
Crkva mora sluiti oslobaрanju иovjeka od rasnih razlika, kao i svake
druge vrste ropstva. Ona mora biti ekumenska, i politiиka, te na strani
potlaиenih i ponienih. Ova »teologija nade«, kako ju naziva, vrlo je
utjecajna u Ekumenskom vijeжu crkava, kao i teologiji osloboрenja.
Dvadeseto stoljeжe je, više nego ikad prije, bilo opиinjeno sekulariziranom inaиicom zamisli o Bojem kraljevstvu. Veжinu ovih ideologija
predloili su idovi koji, iako su okrenuli leрa zamisli o osobnom Mesiji,
ipak nisu mogli izbjeжi privlaиnost utopijskoga mesijskog kraljevstva koje
je s njim povezano. Karl Marx, Max Horkheimer, Herbert Marcuse, Erich
Fromm i Ernst Bloch bili su odreda liberalni i sekularizirani idovi.
Ernst Bloch je, kao liberalni marksistiиki filozof koji se zamjerio istoиnonjemaиkim vlastima, otišao na Zapad. Drao je kako je Isus prvi иovjek
koji je postupno zauzeo Boje mjesto; kao društveni utopijski reformator
on je иeznuo za uspostavom Bojeg kraljevstva na Zemlji. Drugim rijeиima, Isus je bio prvi komunist. Ovaj snaan Blochov sekularistiиki i
marksistiиki pogled utjecao je na Moltmanna koji жe dalje razviti neke
njegove kljuиne zamisli.
Teologija osloboрenja je katoliиki pokret koji je uglavnom raširen u
Junoj Americi. Zapoиeo je kada su radikalni katolici zapoиeli rašиlanjivati
stanje na tom kontinentu zakljuиivši kako je osnovni problem ugnjetavanje
koje se moe riješiti oslobaрanjem. Umjereno gledište, proizašlo na Drugoj latinsko-ameriиkoj episkopalnoj konferenciji, ubrzo je pokleknulo te
su se novom pokretu rado prikljuиili marksisti. Teologija osloboрenja se
zapravo temelji na marksistiиkoj rašиlambi stanja u Junoj Americi, a
spasenje je protumaиeno pojmovima politiиkog osloboрenja.
Pristalice pokreta se zanimaju iskljuиivo za one djelove Biblije koje
govore o socijalnoj pravdi. Tvrde kako Stari zavjet, kao i Isusovo uиenje,
zabranjuju privatno vlasništvo (oni koji to ne ele uoиiti gledaju kapitalistiиkim oиima na biblijsku poruku). Ne mora se krenuti od teologije ili
od Biblije, veж od »иovjekovog poloaja u svijetu« (usp. Marx i »stvari
362
kakve jesu«) i njegovih vlastitih pokušaja da promijeni taj poloaj. Drugim
rijeиima, poslušnost Bibliji ovisi o njezinoj podudaranosti s gledištima
Karla Marxa. Shodno tome, ona je pogodan instrument promicanja
komunizma (prerušenog u brigu za društvo).
Karl Rahner (1904-1984) i anonimno kršжanstvo: I Ciprijan i иetvrti
Lateranski koncil su jasno izjavili kako van crkve nema spasenja. Rahner
je kao isusovac nastojao tumaиiti poruku drugog vatikanskog koncila u
smislu da se spasiti mogu i oni koji nisu pripadnici Katoliиke crkve.
Ustvrdio je kako je svatko tko je iskren prema sebi iskusio Kristovu milost (bez obzira na to je li toga svjestan) nazvavši takve »anonimnim
kršжanima«. Potrebno je tek »moralno« a ne toliko vjersko predanje.
Prema njemu, buduжi da se ljudi mogu spasiti bez kršжanskog evanрelja,
tada se Crkva mora prestati brinuti za vjerska pitanja i ukljuиiti se u
rješavanje društvenih potreba. Ovakav naиin razmišljanja utjecao je na
Ekumensko vijeжe crkava, odnosno na teologiju osloboрenja. Svakako
da je slabost Rahnerova shvaжanja u njegovu vjerovanju u iznimnu
moguжnost da netko tko nije иuo evanрelje moe biti u stanju milosti. Iz
toga je stvorio pravilo prema kojem Crkva sve treba drati anonimnim
kršжan. Kako je jedan katoliиki pisac napisao, Rahner se, na nesreжu,
zanio kada je to rekao, pa ipak, upravo to je stav trenutnog pape.
Hans Urs von Balthasar (1905-88) je bio iznimno ucen katoliиki teolog
kojega su neki drali jednako utjecajnim kao Karl Barth s kojime je bio
prijatelj. Meрutim, von Balthasar nije doprinio išta znacajnoga i novoga
u teologiji osim ideje kako kršcanstvo ima i estetsku stranu koja se treba
uzeti u obzir (The Glory of the Lord: Aesthetics [Slava Gospodnja: Estetika]
izdana 1961). Kao konzervativnog katolika brinuli su ga ljudi poput Karla
Rahnera i Hansa Kьnga.
Pierre Teilhard de Chardin (1881-1955) je bio isusovac koji je kršжanstvo pokušao prikazati kroz koncept evolucije. Zbog njegovih neortodoksnih ideja, Crkva mu je zabranila predavati geologiju, te se preselio
u Kinu gdje je radio kao arheolog (1922-46) specijalizirajuжi se na temu
praиovjeka. Nakon toga se preselio natrag u Francusku, gdje mu je Katoliиka crkva zabranila predavati filozofiju, stoga se 1951. preselio u
SAD gdje i umro. Kako mu njegov red nije dopuštao tisak knjiga za
ivota, one su zahvaljujuжi njegovim prijateljima izašle nakon njegove
smrti. Postoje tri moguжa pristupa evoluciji: a) odbiti je; b) reжi kako
363
kršжanstvo i evolucija govore isto, te c) protumaиiti kršжanstvo u smislu
evolucije. Teilhard de Chardin je prihvatio posljednji, radikalni stav.
Kao i u teologiji procesa, Boga je obrazloio u dijalektiиkim pojmovima.
Grijeh je pak izrekao u evolucijskim pojmovima (nezrelost, pogrešno
skretanje). Ukratko, dok je Augustin protumaиio kršжanstvo u smislu
novoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, Teilhard de Chardin je
isto uиinio rabeжi pojmove evolucije.
Hans Kьng (roр. 1928) je švicarski katoliиki teolog koji je studirao u
Luzernu, Rimu i Parizu. Njegovim teološkim radom su dominirale tri
glavne teme: apologetika, ekumenizam i reforma Katoliиke crkve.
Njegov doktorski rad bavi se opravdanjem vjerom koje Kьng smatra
doktrinom istovjetnim onoj u koju vjeruju barthijanski protestanti.
Njegova se pogreška sastoji u иinjenici da ne vidi što katolike i protestante razdvaja. Pritom, isto tako, zaboravlja da su se (u vrijeme reformacije) reformatori sloili s katoliиkim pregovaraиima (Contarini) o gore
spomenutom pitanju, no razišli su se glede euharistije i papine nadreрenosti.
Kьng je bio imenovan slubenim teologom na Drugom vatikanskom
koncilu, no razoиarao se njegovim ishodom. Napisao je knjigu u kojoj je
doveo u pitanje papinu nepogrešivost dreжi kako je papina uloga ona
koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). Govorio je kako dogme
mora donositi crkveni koncil a ne samo papa. Zbog ovog stava vatikanska
ga je sluba sigurnosti stavila na crnu listu te je izgubio mjesto profesora
katoliиke teologije u Tьbingenu. Meрutim, tamošnje vlasti utemeljile su
posebno profesorsko mjesto za njega. Danas uglavnom radi na širenju
evanрelja meрu onima koji ne odlaze u crkvu.
U anglosaskom dijelu svijeta anglikanski teolog N.T. Wright takoрer
pristupa doktrini opravdanja po vjeri s ekumenskog stajališta (njegove
skrivene namjere su ekumenskog karaktera): elja mu je srušiti sve ono
što odvaja katolike i protestante, Evanрelje svesti na prihvaжanje Isusa
kao Gospodina bez nunosti vjerovanja u Evanрelje (opravdanje po vjeri).
Takoрer eli iz kršcanstva izbaciti i najmanju trunku antisemitizma, što
je pohvalno. Meрutim slaba toиka N. T. Wrightove teologije je ta da on
ne razlikuje biblijski od rabinskog judaizma kojemu se Pavao suprotstavljao u svojim poslanicama, a što je takoрer i razlika koja razdvaja
protestante i katolike. Rimska crkva je bila naime pod vrlo snanim
utjecajem rabinskog judaizma.
364
Otvoreni teizam je zapravo evanрeosko razvijanje teologije procesa.
Polazi od arminijanizma nastojeжi ga razviti nauštrb klasiиne doktrine o
Bojem suverenitetu. Kljuиna osoba pokreta bio je Clark Pinnock иiju je
teologiju karizmatski tabor toplo prihvatio. Pokušavajuжi obnoviti doktrinu o dinamiиnom Bogu, Pinnock je ustvrdio kako Bog ne zna buduжnost jer zavisi i prilagoрava se nama (usp. procesna teologija). Neki su
prigovorili da je zapravo ustvrdio da je Bog napravljen na sliku иovjeka.
Slabost ove doktrine sastoji se i u иinjenici da ne uzima u obzir razliиite razine spoznaje u Bojem umu. Ako je Bog vladar svemira, tada
mu je sve poznato, od poиetka do kraja, što ne umanjuje dinamiиna
obiljeja Njegova odnosa s nama. Doktrina jednostavno ne uzima u obzir Boji nevjerojatan um koji nadilazi naše bijedne predodbe.
Sljedeжi navod, nekog pristalice, zorno ocrtava njegovo gledište: »Biti
evanрeoski raspoloen znaиi, pored ostalog, iskazivati Kristov mirotvoran duh ljubavi prema onima s kojima se ne slaemo, kao i opreznu
otvorenost prema reformama predaje dok nas Duh vodi prema novom
razumijevanju Biblije koje жe još vjernije odraavati cjelokupnost Boje
objave.« (The Word made Fresh: A call for a renewal of the Evangelical Spirit –
Novi pogled na Bibliju – poziv na obnovu evanрeoskog duha).
EKUMENSKI POKRET
Ekumenizam oznaиava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbliavanja i jedinstva kršжanskih crkava. Dok se meрureligijski dijalog odnosi
na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršжanskih crkava
koji se temelji na ravnopravnosti i zajedniиkom zalaganju za mir i opжe
dobro (Wikipedija). Poиetci ovog pokreta se nalaze u misijskom pokretu.
Svjetsko vijeжe crkava utemeljena je 1948. g. u Amsterdamu, no proizašla je iz tri ranija pokreta koja su dobila poticaj na Svjetskoj misijskoj
konferenciji u Edinburgu 1910. g. Bili su to sljedeжi pokreti:
1) Pokret vjere i reda koji je djelovao na ponovnom sjedinjenju denominacija.
2) Pokret ivota i rada koji se bavio odnosom kršжanske vjere u društvenim, politiиkim i gospodarskim pitanjima.
3) Meрunarodni misijski koncil (od 1961).
Do sada je odrano osam glavnih skupština na kojima su donijete
vane odluke: Amsterdam (1948), Evanston, SAD (1954), New Delhi
(1961), Uppsala (1968), Nairobi (1975), Vancouver (1983), Canberra
(1991), Harare (1998) i Porto Alegre, Brazil (2006). U Uppsali su, po prvi
365
puta, donesene radikalnije odluke, prije svega, pod utjecajem Karla Rahnera; u glavnom dokumentu naime nije spomenuta vjera u Krista, a sav
je naglasak stavljen na društveno djelovanje. Još ekstremnije izjave иule
su se na konferenciji u Bangkoku (1973). Pravoslavni, kao i evanрeoski
kršжani, usprotivili su se zakljuиcima. Shodno tome, potonji su organizirali vlastitu konferenciju u Lausanni (1974). Izdali su snaniju izjavu o
evangelizaciji, no djelomice su pali pod utjecaj Ekumenskog vijeжa jer su
naglasili Treжi svijet i društveno djelovanje.
Evanрeoski vjernici sumnjiиavi su prema Ekumenskom vijeжu crkava
iz sljedeжih razloga:
1) Kristovo boanstvo nije definirano, iako je slubeno podrano.
2) Evanрelju je uskraжeno njegovo izvorno znaиenje.
3) Biblija nije prihvaжena kao nadahnuta Boja Rijeи; njezino uиenje se
ne uzima ozbiljno. (Zapravo ju rabe kako bi se poduprle teorije koje iznosi organizacija).
4) Univerzalizam je postao standardnom doktrinom.
5) Svjetska povijest se tumaиi u marksistiиkom duhu, iako kršжanskim
rjeиnikom.
6) Desniиarska kršenja ljudskih prava redovito se osuрuju, dok se
iste zlouporabe sa strane ljeviиara prikrivaju.
Ovaj pokret danas prolazi kroz teška vremena (uglavnom zbog nedostatka novca, smrti najpoznatijih i najproturjeиnijih osoba, te svršetka
hladnoratovskog razdoblja).
CRKVA U TOTALITARNOM DRUЉTVU
FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRAVE
Glavna pokretaиka zamisao 19. stoljeжa bila je vjera u neizbjenost
napretka kao povijesne, a potom i znanstveno dokazane zakonitosti.
Unatoи privremenom nazadovanju vjerovalo se kako se radi o stalnom procesu. Vjera u napredak poиela se razvijati još u doba prosvjetiteljstva dok je u 19. stoljeжu, opijenim iznenadnim i brzim napredovanjem
prirodnih znanosti, poprimila oblik naravne zakonitosti. Industrijska
revolucija, filozofski temelji Hegela, znanstvena zakonitost postavki
Charlesa Darwina, te gospodarski okvir Karla Marxa naizgled su
dokazivali neizbjeno. Pregled жemo zapoиeti Nietzscheovom teorijom
i njezinim moralnim i vjerskim posljedicama bez kojih je nemoguжe razumijeti odreрene aspekte 20. stoljeжa.
366
NIETZSCHE I NACIZAM
Friedrich Nietzsche (1844-1900): Nietzsche je roрen u pruskoj luteranskoj obitelji (njegov je otac bio pastor). U francusko-pruskom ratu sluio
je kao pomagaи u bolnici. Zbog genijalnosti Ritschl ga je preporuиio za
predavaиa na Sveuиilištu u Baselu. Tamo je proveo deset godina da bi
1879. otišao u mirovinu. Godine 1889. obolio je od duševne bolesti. Tijekom ivota bio je pod utjecajem Darwinove teorije i onoga što je drao
njezinim nihilistiиkim posljedicama. Vjerovao je kako жe teorija evolucije
dokrajиiti kršжanstvo i kršжanski moral. Zagovarao je zamisao o nadиovjeku, no pritom nije podrazumijevao obnovu boanske slike u иovjeku, veж vrhunac evolucijskog procesa. Na Nietzschea su djelovala иetiri
kljuиna utjecaja:
1) Darwinova teorija, pogotovo zamisao o opstanku naprilagoрenijih
organizama, snano je utjecala na europski moral. Njome je opravdana
navodno bezobzirna trišna utrka (kapitalizam), bespoštedna klasna borba (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacistiиka doktrina).
2) Strah od izumiranja Europe, zbog njezine sve veжe dekadencije.
3) elja da se pronaрe dobar izgovor za odbacivanje kršжanske moralnosti, a time i Boga.
4) Licemjerje koje je Nietzsche susreo kod navodnih kršжana. Oni su
se na nedjeljnom bogosluju ponašali kao da ive moralnim ivotom
zavaravajuжi tako i sebe i druge. Nietzsche se pobunio protiv nominalnog kršжanstva u pruskom društvu.
Nietzsche je problemima pristupao koristeжi psihologiju. Moralni standardi, tvrdio je, pokazali su se relativnima u odnosu na prolazne faze
evolucije. No, u sustav je, izvan podruиja psihologije, unio moralnost
pomoжu koje je prosuрivao. Ustvrdio je kako je zahvaljujuжi uvidom u
psihologiju otkrio kako su slabi organizmi, koji bi trebali biti poraeni u
borbi za opstanak, stvorili sustav kršжanskog morala. Taj sustav rabe
kako bi preivjeli i potom porazili jakog иovjeka tj. plemenitog divljaka
ili plavu zvijer. Buduжi da zaustavljaju napredak, moraju biti uništeni.
Iskljuиivo жe se tako jaki иovjek moжi razviti u nadиovjeka. Drugim rijeиima, slabi se moraju podиiniti jakima. Europljanin se, kae Nietzsche,
obukao u moralnost i tako postao bolesna i osakaжena ivotinja. Stoga
mora zbaciti vlastite okove i dopustiti evoluciji da ga odvede tamo gdje
bi trebao biti. No, zbog иega je Nietzsche spominjao Europljane?
Odgovor je jednostavan: zato što je sвm Nietzsche bio Europljanin. Tek
u podruиju iznad dobra i zla, tvrdio je, poиinje istinski ivot. Religija je
tek neuroza koja iskorištava postojeжu bolest.
367
Nietzsche je uobiиavao reжi: »Kojem je misliocu još uvijek potrebna
hipoteza o Bogu?« Zatim bi hvalio amoralnost u slubi evolucije. Sve je
opravdano ako promiиe napredak evolucijskog procesa. Rat trebamo
prihvatiti kao nešto pozitivno jer je »rat otac svakog dobra«. Иovjek
mora nastojati ponovno postati grabeljivcem, divnom plavom zvijeri
koja pohlepno tumara za plijenom i pobjedom... ivotinja se mora ponovno pojaviti i vratiti u prašumu.
Nietzsche je tvrdio kako ništa nije istina i sve je dopušteno. Tome je
tako jer sve ovisi o potrebama vrsta koje se mijenjaju s obzirom na zahtjeve evolucije. No, Nietzsche nije u ovo vjerovao. Na primjer, govorio
je o mnoštvu apsolutnih istina (primjerice o nasljedstvu) a i vlastitu je
psihologiju drao nepogrešivom. Tvrdio je kako nema zakona. elio je
pobjeжi od konvencionalne moralnosti i zamijeniti je novom moralnošжu.
Naime, nemoguжe je djelovati bez pravila ponašanja. Tek tada жe иovjek
postati vlastiti bog (ovom je tvrdnjom podsjetio na poznate rijeиi: »…vi
жete biti kao bogovi, koji razluиuju dobro i zlo«).
Nietzsche se oduvijek divio Napoleonu kojeg je drao nadиovjekom.
Kako je u tadašnjoj Europi jaиalo oduševljenje ratniиkim junaštvom,
kršжanska vjera je sve više gubila utjecaj. Upravo je tada propustila prigodu da obrati Europljane: postati junakom bivalo je glavnim ciljem иak
i u srednjem vijeku koji je veliиao borbu miješajuжi иudne viteške uzore i
kršжanstvo.
Nietzscheove postavke o nasljeрu bile su popriliиno uznemirujuжe.
Ustvrdio je kako je razmnoavanje jedini naиin postanka nadиovjeka.
Odgoj jednostavno ne moe postiжi traeni ishod. Zagovarao je razmnoavanje superiorne rase i sputavanje ostalih (npr. sterilizacija kriminalaca i uništenje milijuna neprilagoрenih). Iza ovih tvrdnji krio se
duh nacistiиkih plinskih komora kojeg je poticala teorija evolucije kojom
se Nietzsche okoristio.
Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav, što oиigledno nije bila tvrdnja
klasiиnog ateista. Ona je prije svega upuжivala na gubitak vjere. Nietzsche je uoиio da je kršжanstvo izgubilo utjecaj nad veжinom Europljana,
prije svega intelektualcima, što je najznaиajniji dogaрaj 19. stoljeжa. Kako
se europska uljudba oslanjala na koncept Boga, nestanak vjere morao je
ostaviti prazninu u njezinom srcu. Bez Boga nema niиega. To je temelj
ateistiиkog egzistencijalizma koja жe prestiжi teologiju. Time je moda
oglašen svršetak kršжanske uljudbe, no nikako i Boga.
368
NJEMAИKA CRKVA POD NACIZMOM
U dvije godine po dolasku na vlast, Adolf Hitler je uиvrstio jaиi dravni
nadzor nego što je to uspjelo Benitu Mussoliniju. No, nacisti nisu uspjeli
steжi punu podaniиku naklonost vojske i sveжenstva, a i podrška radnika
i seljaka bila je popriliиno mlaka.
Iako je Hitler roрen u katoliиkoj obitelji, odbacio je sva kršжanska
naиela prigrlivši tadašnje svjetovne filozofe. Ipak nikada nije slubeno
prekinuo veze s Crkvom, niti je bio iz nje izopжen. Hitlerova mrnja
prema njoj bila je prvenstveno politiиke naravi; zavidio je moжi koju je
katoliиanstvo imalo nad sljedbenicima. Protestantizam je prezirao zbog
nedostatka jedinstva i autoriteta. No, nastojao je odrati dobre odnose
s obje crkve u pohodu na vlast. Na kršжanstvo je gledao poput marksista:
potrebno je starcima kao oslonac, te je tek pitanje trenutka kada жe i taj
opijat odumrijeti. Prezirao ga je kao odveж slabo. Shodno tome, svjesno
se odluиio (pod utjecajem Nietzschea) na povratak poganstvu i njegovim
vrijednostima.
Protestantska je crkva od godine 1918., zabezeknuta porazom Njemaиke u ratu, ostala sumnjiиava prema novoj republici kojom su, kako
joj se иinilo, upravljali socijalistiиki i katoliиki politiиari. Weimarski ustav
iz 1919. g. odvojio je crkvu od drave, iako je Katoliиka crkva zadrala
povlastice. Protestantima je nacizam bio privlaиan kao odgovor na nepovoljni status quo. Mnogi meрu njima, pogotovo teološki konzervativci, zanemarili su antisemitsku i pogansku stranu nacizma slaveжi Hitlerov antikomunizam i zagovaranje »pozitivnog kršжanstva«. Stoga se u
tridesetim godinama u crkvi pojavila otvorena pronacistiиka struja.
Njemaиki kršжani: Godine 1933. poveжao se pritisak da se Crkva
podvrgne centraliziranom dravnom nadzoru. Zapoиelo se imenovanjem Reichsbischofa Ludwiga Mьllera, a završilo 1935. imenovanjem
ministra za crkvena pitanja. Mьller je bio voрa tzv. njemaиkih kršжana
koji su pokušavali nadmašiti naciste, no Hitler, koji je prezirao religiju,
po nagovoru ekstremista u vlastitoj stranci elio je potpuno ukidanje
kršжanstva.
Nacistiиka je vlada izloila nakane u programu od trideset иlanaka
koji je pozivao na uspostavu tzv. Nationale Reichskirche. Taj je program
tijekom rata sastavio visoki Hitlerov dunosnik, i meрu ostalim, izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalistiиke partije, Rosenberg. Najbitnije toиke programa sadravale su sljedeжe:
1) Nationale Reichskirche bezuvjetno prisvaja iskljuиivo pravo i moж
369
nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju
narodnim crkvama njemaиkoga Reicha.
5) Nationale Reichskirche odluиna je nepovratno iskorijeniti… strane
kršжanske vjere uvezene na njemaиko tlo zloslutne 800. g.
7) Nationale Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sveжenike. U njoj imaju rijeи govornici Reicha.
13) Nationale Reichskirche trai trenutaиni prekid tiskanja i dijeljenja
Biblije u Njemaиkoj…
14) Nationale Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njemaиkom
narodu, Fьhrerova knjiga Mein Kampf najveжa meрu knjigama. Ista …ne
samo da sadri, veж i utjelovljuje iskonske moralne odredbe sadašnjosti
i buduжnosti našeg naroda.
18) Nationale Reichskirche uklonit жe sa oltara sva raspela, Biblije i slike
svetaca.
19.) Na oltarima se smije nalaziti knjiga koja je njemaиkom narodu, a
time i Bogu, najsvetija – Mein Kampf. S lijeve strane oltara nalazit жe se
maи.
30.) Na dan njezinog utemeljenja, kršжanski kri жe se ukloniti iz svih
crkava, katedrala i kapela… te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom – svastikom.
Nacisti su vlastitim ciljevima vrlo spretno prilagodili vjerski rjeиnik i
glazbu иime su njemaиku protestantsku baštinu izloili ruglu. Takoрer
su vješto dali religiozni prizvuk vlastitoj propagandi iz иega je nemoguжe
ne vidjeti Sotoninu profinjenu iskvarenost.
Njemaиki kršжani prihvatili su nametnute promjene te su, u skladu s
time, promijenili vlastitu poruku: »Svastika na našim grudima, kri u
našim srcima... Krist nam je došao kroz Adolfa Hitlera... Danas znamo
da je Spasitelj došao... Imamo samo jedan zadatak: biti Nijemci a ne
kršжani« (propovjednik Leutheuser). Nacistiиka inaиica Tihe noжi glasila
je: »Tiha noж, sveta noж, sve je mirno, sve je svjetlo. Samo moжni Kancelar,
nepokolebljiv u borbi, иuva Njemaиku danju i noжu, stalno se brinuжi za
nas….«
Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su se zabrinuli
zbog sve jaиeg miješanja Partije u crkvene poslove te su uveli alternativnu crkvenu upravnu strukturu tzv. Konfesionalnu crkvu (Bekennende
Kirche). Njezin utemeljitelj bio je propovjednik Martin Niemцller. Godine 1934. iznijela je teološke osnove poznate kao Barmenska Deklaracija,
uglavnom pod utjecajem Karla Bartha. Ona je uglavnom bila usmjerena
protiv krivovjernih poruka »njemaиkih kršжana«. Veжina protestantskih
370
voрa je odbacila ovu crkvu, dok je njezine pripadnike zlostavljao Gestapo. Nekoliko njezinih иlanova, kao npr. Dietrich Bonhoeffer, bili su
svjesni politiиke odgovornosti, te su se nerado ukljuиili u protuhitlerovsku zavjeru. No, konzervatizam i nacionalizam veжine sprjeиavali su ih
da se javno zauzmu za demokraciju i prava pojedinca.
Kako je veliki dio Barthove i Bonhoefferove teologije nastao u vremenima Treжeg Reicha, ekstremne formulacije, poput naglašavanja
transcendencije Boga (Barth) i odbacivanja malograрanskog kršжanstva
(Bonhoeffer), moraju se sagledati u širem kontekstu.
Katoliиka crkva: U poиetku su katolici podravali novi pokret, no
papa je 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio »novo poganstvo«. Nakon
nje su katolici bili izloeni sve jaиim ograniиenjima. Oko osam tisuжa
sveжenika je poslano u logore (njih 250 nisu preivjelo). Oko tri tisuжe
pastora baиeno je u zatvore (21 ih je poginulo zbog evanрelja). Nasuprot
ovome, malo se profesora teologije suprotstavljalo nacistiиkom pokretu.
Veжina njih zapravo nije uиinila ništa. Ipak primjer katoliиki biskupa
Galena iz Mьnstera ukazivao je na što je bilo moguжe postiжi. Biskup je
1941. poveo prosvjede zbog kojih je Hitler morao odustati od programa
eutanazije. Godine 1944. neki su katolici (npr. von Stauffenberg) zajedno s odreрenim liberalima (Bonhoeffer) bili ukljuиeni u srpanjsku bombašku zavjeru.
Nakon bitke za Staljingrad, na Sveuиilištu u Mьnchenu, brat i sestra
Scholl raznosili su izvrstan traktat. Evo nekoliko reиenica iz njega: »Ni
Hitler, ni Goebbels ne broje naše mrtve, a u Rusiji tisuжe dnevno pogibaju. Vrijeme je etve, a etelac veж kosi zrelo klasje. Dok Hitler lae
onima иije je najveжe blago poslao u besmislenu smrt, alost se uvlaиi u
naše domove. Svaka je rijeи koja izlazi iz njegovih usta la. Ukoliko
govori o miru, misli na rat, a kada na najbogohulniji naиin koristi ime
Svemoжnoga tada zapravo misli na snagu zla, paloga anрela Sotonu.
Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a moж mu je malaksala. Stoga se
svim razumnim mjerama treba boriti protiv drave terora koju je Hitler
ustanovio s nacionalsocijalistima. Tkogod još uvijek sumnja u postojanje
demonskih snaga, posve krivo shvaжa metafiziиku pozadinu rata. Iza
konkretne, materijalne percepcije, te svih иinjeniиnih i logiиnih promišljanja, stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika.«
Pravo naliиje nacizma: Hitler je izjavljivao kako je kršжanska vjera
idovska spletka: »Najtei udarac koji je ikada pogodio иovjeиanstvo
bilo je kršжanstvo. Njegovo nezakonito dijete je boljševizam... a oboje su
izmišljotine idova.« Hitlerov je dugoroиni cilj bilo potpuno i trajno
371
uništenje kršжanstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: »Neжemo
se zaustaviti dok ne iskorijenimo kršжanstvo.« Oиito je da je svjesno bio
u savezu s mraиnim sotonskim silama crne magije. U mnogim je sluиajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, pogotovo u mahnitosti vlastitih govora. Prema prvom voрi Sturmabteilunga (SA), Ernstu
Rцhmu, nacisti su nastojali razoriti moж proletarijata i srednjeg stalea.
eljeli su osnovati novi društveni poredak prema zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler
rekao Rauschningu: »Utemeljit жu red… U elitnim nacistiиkim školama
(Ordensburgen) stajat жe kip za štovanje, figura veliиanstvenog i samopostavljenog Boga-Иovjeka (odnosno Hitlera)....« Potom se Hitler zaustavio
rekavši kako su to stvari o kojima иak ni on ne smije govoriti. Drugom
prigodom Himmler je ispriиao kako je Hitler od njega zatraio da za
nacistiиku Europu sastavi novu religiju. Trebala je to biti mješavina prastarog germanskog poganstva, istoиnjaиkog misticizma i unakaenog
kršжanstva, u kojem bi Hitler preuzeo Kristovo mjesto. Istinska kršжanska
crkva bila bi potisnuta i, na koncu, u potpunosti odbaиena. Iz ovoga je
zapravo oиito da je Adolf Hitler dosada bio najиišжi prikaz Antikrista.
Katoliиka crkva nije imala baš sjajnog dosja za vrijeme drugog svjetskog rata, posebno u ovim dravama gdje su nacionalizam i katoliиanstvo bili usko povezani. U Francuskoj, kolaboracionistiиna vlada u
Vichyju, koja je bila konzervativna i katoliиka, uzela je inicijativu u deportaciji idova k smrti. U Slovaиkoj voрa fašistiиke vlade, Jozef Tiso,
bio je katoliиki sveжenik, koji je deportirao 58.000 idova od marca do
listopada 1942, dok nije intervenirao Vatikan. U Hrvatskoj Ante Paveliж
je vodio katoliиko naklonjenu fašistiиku vladu, koja je imala za cilj uklonjenje idova, Roma i pravoslavnih Srba (ali ne i protestanata niti muslimana) – potonji putem uništenja, istjeranja ili obraжenja na katoliиanstvo. Njegove sadistiиke metode su šokirale иak i Nijemce. Kad su katolici
u susjednoj Sloveniji protestirali o tome kod Vatikana, Vatikan nije иinio
ništa. Kad su poljski katoliиki biskupi protestirali zbog nacistiиkih
strahota u Poljskoj, Vatikan ništa nije rekao.
MARKSIZAM I RUSIJA
KARL MARX (1818-1883) je bio roрen u pruskom Trieru. Kako su
mu roditelji bili idovskog podrijetla, odluиili su se preobratiti na luteranstvo. Nadali su se kako жe ih okolina, tako, prihvatiti kao Nijemce.
Nakon završetka studija filozofije, Marx je postao novinarom. Tijekom
372
revolucije, 1848. g., vlasti su ga istjerale iz Njemaиke te se sklonio u
Engleskoj. Tamo ga je novиano podupirao sin bogatog njemaиkog industrijalca, koji je usto imao tvornice u Engleskoj, Friedrich Engels.
Engels je istovremeno postao njegovim glavnim pobornikom. S njim je
Marx, još iste godine, napisao Manifest komunistiиke partije. Osim pisanja
provodio je vrijeme potiиuжi radniиki pokret i pišuжi Kapital u Britanskom
muzeju. Prvi svezak djela pojavio se 1867. g. Drugi i treжi svezak nije
završio veж ih je, nakon njegove smrti, uredio Engels. Iako je došlo do
gospodarske krize, 1857. i 1886. g., (nakon njegove smrti) izostala je
oиekivana revolucija proletarijata. Marx je stoga priznao kako bi komunizam mogao biti dugoroиno stvoren putem nenasilnih demokratskih metoda. U 1870. još je uvijek vjerovao u vlastite revolucionarne
zamisli, no sve je više ivio poput malograрanskog gospodina. Pri kraju
ivota oиekivao je završnu krizu koja жe se izroditi u rat izmeрu velikih
sila. Rat je naime neizbjena posljedica kapitalizma. Kada je umro 1883.
njegovim slubenim tumaиem, i posjednikom svih spisa koje je Marx
ostavio iza sebe, postao je Engels.
Marksizam je, u biti, ateistiиko uиenje prema kojem иovjek ne moe
biti vlastiti gospodar sve dok egzistenciju duguje nekom drugom, naroиito Bogu. Bog dri иovjeka u nevoljama stalno ga podsjeжajuжi na
grijeh. Potrebno je stoga osporiti Boga i staviti иovjeka na prvo mjesto.
Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, Sotone i krivice. Ateizam je
zapravo pokušaj da se иovjek oslobodi krivnje i uиini odgovornim prema
svijetu. Time ga moe promijeniti. Prema Marxovom gledanju, religija je
preslika kapitalistiиkoga naиina proizvodnje (иovjek prebacuje vlastite
nevolje i udnje na izmišljenu osobu – Boga).
Podrijetlo marksizma: Ovo je uиenje zapravo mješavina:
a) Marxovog naslijeрenog idovskog pogleda na svijet koji spasenje
vidi u kolektivnim i materijalnim pojmovima. S druge strane okruivao
ga je naglašeni kršжanski pijetizam, kao spasenje na drugom svijetu, izraen pojedinaиnim pojmovima.
b) Njemaиke filozofije 19. stoljeжa (hegelijanizam bez idealizma) i radikalizma mladih hegelijanaca иiji je cilj bio smrviti društvo. Hegelova
dijalektika je, u osnovi, poganska i razvodnjena inaиica doktrine Rijeиi
tj. logosa u Bibliji.
c) Primitivnog kapitalizma u Engleskoj s poиetka 19. stoljeжa.
d) Revolucionarnog francuskog razmišljanja, kao i radikalnijih zakljuиaka francuskog prosvjetiteljstva 18. stoljeжa, i Rousseauovih sretnih
373
pogleda na иovjekovu narav.
Kako je moguжe da je marksizam postao neraskidivo vezan uz totalitarni sustav? Marx je isprva snano isticao kako je njegova zamisao tek
metoda, a ne sveobuhvatni pogled na svijet. Za to postoje sljedeжi razlozi:
1) Marx je bio izraziti antiklerikalni radikal, prije nego što je izloio
vlastitu teoriju. Njegovo tumaиenje gospodarstva bilo je stoga obojano
radikalnim stavovima. Shodno tome, prihvatio je odreрene materijalistiиke pretpostavke.
2) Nakon njegove smrti, marksizam se razvio u pogled na svijet zahvaljujuжi utjecaju Friedricha Engelsa i Karla Kautskyja. Tvrdolinijaški
tumaиi pobijedili su meku liniju koju su zastupali Eduard Bernstein i
Rosa Luxemburg. Kao sveobuhvatni pogled na svijet, marksizam se morao (prije ili kasnije) sukobiti s kršжanstvom.
3) Marksizam je, s vremenom, doivio veliki uspjeh u Rusiji koja je
zapravo oduvijek bila totalitarno društvo. Boljševici su, pod Lenjinom,
odnijeli prevagu nad umjerenim marksistima (menjševicima) иime se
klasiиni marksizam poиeo poistovjeжivati s nasilnom i revolucionarnom
ruskom tradicijom 19. stoljeжa. Nju je odraavao strogi antiklerikalac
Lenjin. Njega se povezuje s doktrinom središnje (vjerojatno i trajne)
uloge partije i imperijalizma (sprjeиavanja ostvarivanja zapadnih interesa
u Treжem svijetu kako bi se ubrzao pad kapitalizma). Drugim rijeиima,
lenjinizam nije htio dopustiti dijalektici da preuzme vodstvo, veж je nastojao doprinijeti burnoj revoluciji neovisno o tome je li ona vremenski
pravovremena. Kasnije je Staljin nadvisio Trockog zbog иega je mogao
ostaviti traga na komunistiиkoj teoriji, u obliku doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam, i teoriji vodeжe partije i vodeжeg naroda u izgradnji socijalizma. Mnogi elementi marksistiиke teorije, koji su trebali
biti tek obiljeje prijelaznog razdoblja (partija, drava), postali su stalni
i institucionalizirani pogotovo kada ih se primijenilo na rusko društvo.
Iz Rusije je marksizam izvezen u ruskoj inaиici, tzv. marksizmulenjinizmu. Bio je ovo uglavnom splet politiиkih okolnosti. Kasnije je marksizam postao usko vezan uz nacionalne interese Sovjetskog Sa-veza i nametanja društvenog ureрenja ruskog tipa.
Marksizam, kako ga tumaиi veжina, ne zadovoljava se mjestom u gospodarskoj teoriji. On ustraje na mjestu sveobuhvatnog pogleda na svijet
koji iziskuje potpunu poslušnost. Ishod je ovo nekih filozofskih pretpostavki koje ga dovode u neizbjean sukob s kršжanstvom
374
CRKVA U RUSIJI U 19. I 20. STOLJEЖU
U 19. stoljeжu dolazi do sljedeжih stremljenja unutar ruskog društva:
1) Љirenje zapadne liberalne misli meрu inteligencijom koja se otuрila
od Crkve i time pripremila put revoluciji ljevice.
2) Porast ruskog nacionalizma, te kolonijalno širenje u Aziji (u što je,
naravno, bila ukljuиena i Pravoslavna crkva). Pravoslavna crkva je prevela Bibliju i bogosluje na veliki broj narodnih narjeиja. Iako svi intelektualci nisu djelili njezino mišljenje, ona je dala nekoliko izvrsnih kršжanskih mislioca, meрu kojima i nekoliko poznatih pisaca: Komiakovog,
Dostojevskog i Solovjovog. Neki su pak umjetnici napustili marksizam i
vratili se kršжanstvu (Berdjajev i Bulgakov).
3) U 19. stoljeжu došlo je do vane obnove redovništva. Ona je u poиetku bila usredotoиena na grиku planinu Atos gdje je redovnik Paisije
naglašavao stalnu molitvu, kao i poslušnost starješini i starcima. Najveжi
meрu njima, Serafim iz Sarova, kasnije je kanoniziran. Rasputin je takoрer
bio иlan pokreta.
4) Evanрeoski protestantizam u Rusiji vuиe zaиetke u 19. stoljeжu,
iako se molokany javljaju veж krajem 18. stoljeжa. Car Aleksandar I. (18011825) dopustio je 1805. g. evanрeoske slube štovanja. Prema nekim
priиama on se obratio zahvaljujuжi Barbari Juliani Krьdener. Britansko
biblijsko društvo (BFBS) takoрer je slalo vlastite predstavnike te je uspjelo
ustanoviti 250 ogranaka. Naalost, mlaрi brat i prijestolonasljednik
Nikola I. (1825-55) nije bio naklonjen novoj vjeri. Shodno tome, nakon
dolaska na prijestolje poиeo je autokratski vladati. Kako mu se nova
vjera uиinila revolucionarnom, bojao se da bi mogla poljuljati temelje
dravne religije, a i sвme drave.
Misijski pokret njemaиkih baptista zapoиeo je djelovanje u Gruziji, te
je 1867. g. kršten njihov prvi obraжenik. Gruzija je u to vrijeme bila poput
Sibira. Иlanovi ruskih sekti (molokany i duhobory) koji su tamo bili
prognani, bili su istovremeno najotvorenija skupina prema evanрelju.
Sredinom stoljeжa, pod Aleksandrom II. (1855-81), ruski su kršжani postali poznati kao stundisti (od njem. Stunde – sat). Posjeжivali su biblijska
prouиavanja (Bibelstunde) njemaиkih kolonista. Kako su bili vrlo djelatni,
proširili su se u Ukrajinu gdje su ivjeli mnogi njemaиki i nizozemski
naseljenici (meрu kojima su posebno uspješni bili baptisti i menoniti).
U tom se vremenu, zahvaljujuжi engleskom lordu Radstocku, obratio
Frederick William Baedecker (1823-1906). On se vratio u St. Petersburg
gdje je preobratio mnoge pripadnike plemstva. Osim toga rado je po-
375
sjeжivao tamošnje zatvorenike. Jedan od njegovih obraжenika bio je brigadir Paškov koji je morao napustiti Rusiju zbog nove vjere.
Progoni su bili ishod utjecaja kojeg je Pravoslavna crkva imala na
dravu. Naime ova je traila zabranu širenja ostalih vjera. Prijetnja revolucije sve je nepravoslavne skupine, pa tako i evanрeoske kršжane,
dovela u velike poteškoжe.
S vremenom su se baptisti na Kavkazu ujedinili sa stundistima u
Ukrajini kako bi utemeljili Ruski baptistiиki savez. Radstokovi sljedbenici,
koji su slijedili bratski uzor, osnovali su Evanрeoski kršжanski savez.
Prvi ruski Novi zavjet izdan je 1821. g. Za vladavine Nikole I. tiskanje
Biblije je prekinuto jer je to traila Pravoslavna crkva. Prvi sinodski
(pravoslavni) Novi zavjet izdan je 1862. g., a cjelokupna Biblija 1876. g.
Godine 1879. g. baptisti su zakonski priznati, iako nisu smjeli širiti vlastitu
vjeru.
Car Aleksandar III. (1881-94) je imenovao Pobedonostseva kao
ministra za vjerska pitanja (koji je na tom poloaju bio od 1880. do 1907).
Pod njegovom je vlašжu tlaиeno sve što nije bilo »pravoslavno«. Godine
1881. i 1882. milijun je idova moralo pobjeжi iz zemlje. No, zahvaljujuжi
revoluciji iz 1905. g., Pobedonostsev je morao napustiti poloaj. Osim
toga, veliki je broj sveжenika bio nezadovoljan stanjem u Crkvi, te je
zahtijevao da vijeжe predstavnika zamijeni Pobedonostseva. Do toga je
konaиno došlo pod Kerenskym 1917. g. kao posljedica socijalistiиke revolucije.
Godine 1894. Nikola II. (1894-1917) je postao vladarom, no potom
nije uиinio ništa kako bi reformirao zemlju. Bio je mistiиar koji je postupno
potpao pod utjecaj Rasputina (иije je ime znaиilo »iskvaren«). Ovaj je
spletkama na dvoru sramotio Crkvu. Bio je duhovni voрa (tzv. Starec),
redovnik i pustolov; pripadao je skupini koja se odala snanom isposništvu i kojoj se pripisivao dar izlijeиenja. Jedan u skupini bio je Serafim
iz Sarova koji je kasnije kanoniziran. Tijekom slube kanoniza-cije, Rasputin je iznio slavno proroиanstvo o roрenju careva sina. Kasnije je imao
opasan utjecaj na kraljevsku obitelj zahvaljujuжi i tome što je mogao nadzirati hemofiliju malog careviжa. Tijekom Prvog svjetskog rata presretao
je brzojave koje su slali generali s bojišta. Time je zapravo vodio bitke
koje su završavale katastrofalno! Oиito je Rasputin, koji je bio demonski
opsjednut, odgovoran za propast carske obitelji. Ova je pak odbacila
evanрelje oslonivši se na praznovjerja tadašnje Pravoslavne crkve.
Tijekom 19. st. ruska carska vlada tolerirala je иak i poticala anitisemitizam. Godine 1903. bila je izdavana u Francuskoj antisemitska knjiga
pod titulom Protokoli Sionskih Starješina, иije je autor (agent ruske carske
376
tajne policije) potvrdio da je svijet rtva svjetske idovske urote. Ovu
vrstu materijala je kasnije rado primio Hitler.
Nakon veljaиke revolucije Kerenskyjeva privremena vlada dopustila je
Crkvi sazivanje koncila. Na njemu su potom izabrani sveжenici i laici iz
razliиitih biskupija. U kolovozu 1917. g., odobreno je novo ustrojstvo
Crkve (ponovno je ustanovljen patrijarhat, biskupije trebale birati biskupe, a laici su mogli sudjelovati u upravljanju Crkvom na svim razinama). Za metropolita u Moskvi izabran je Tihon. Crkva se dakle nije
drala ancien rйgimea, veж je iskoristila prigodu da se reformira na demokratski naиin. No, okolnosti su se promijenile kada su u listopadu na
vlast došli boljševici. Iako su komunisti tvrdili kako je Crkva oruрe vladajuжeg stalea, ona je od ovih bila otuрena i kao takva djelovala kao
istinska crkva naroda.
U sijeиnju 1918. donijete su uredbe o odvajanju Crkve i drave, kao i
sekularizaciji odgoja. Crkveno vlasništvo je zaplijenjeno, a njoj je uskraжeno pravno postojanje. Tek tamo gdje su to mjesne vlasti dopuštale,
Crkva je mogla i dalje rabiti vlastite prostore.
Patrijarh Tihon je na navedene »mjere« (u veljaиi 1918) odgovorio
izopжenjem dravnih voрa iz Crkve. Crkveni slubenici su organizirali
prosvjede i oruani otpor, te pozvali na obnovu monarhije. Potom je
Vijeжe narodnih komesara odredilo odvajanje Crkve od drave priznavši jednakost svih vjerskih skupina pred zakonom i dopustivši slobodu djelovanja »tako dugo dok ne narušavaju javni red, ili se ne sukobljavaju s pravima graрana«. Time je Pravoslavna Crkvu prestala biti
dravnom, a svaki trag religije izbaиen je iz dravnih i privatnih škola.
Crkvama i sektama uskraжena je pravna osobnost.
Nakon ruskog povlaиenja iz prvog svjetskog rata (1917), je slijedio
strašni graрanski rat izmeрu boljševika (crvenih) i razdvojenih menjševika (bijelih) koji je rezultirao velikom gladi. Miljuni ljudi su umrli zbog
hladnoжe, gladi i kuge. Uz to, god. 1920 je izbio rat s Poljskom.
Za vrijeme gladi, 1921. i 1922 g. Tihon je stranim crkvama uputio
poziv za pomoж u novcu, no zaprimljen bi novac odmah prisvajala drava koja nije eljela da Crkva dobije na ugledu pomauжi gladnima. Osim
toga, sva je crkvena imovina zaplijenjena kako bi se ublaila nestašica,
no Tihon nije htio dopustiti predaju posveжenih zgrada. Stoga je došlo
do estokih prosvjeda, suрenja i strijeljanja. U kritiиnom je trenutku
skupina sveжenika objavila neslaganje s Tihonovim vodstvom i osnovala
ivu crkvu. Tihon je umro 1925. g. nakon što je godinu proveo u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergej.
377
Nakon pada komunizma otkriveno je kako je Lenjin, 1922., pozivao
na pogubljenje što više svecenika kako bi osigurao potpunu podlonost
Ruske pravoslavne crkve dravi, jednom za svagda.
Godine 1923. crkveni je koncil prihvatio prosovjetsko stremljenje ive
crkve. Osim toga prekinuo je sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio
bezuvjetnu poslušnost vlastima i priznao ranije donijeti sovjetski Zakon.
No, time nije uspio povratiti negdašnji poloaj Crkve.
Godine 1925. ustanovljena je Legija militantnog bezboštva s ciljem širenja,
putem radija, predavanja i izloba u Muzeju ateizma, antiklerikalnu propagandu i ateizam.
Godine 1927. Sergej je pušten iz zatvora. Nakon što je javno potvrdio
poslušnost sovjetskoj dravi, tisuжe su napustili Crkvu u znak prosvjeda
utemeljivši Istinsku pravoslavnu crkvu.
Godine 1929. ukinuto je ranije (teoretsko) pravo Crkve na promidbu.
Od tada se Crkva nije smjela ukljuиiti u društveno, dobrotvorno ili obrazovno djelovanje, niti je smjela odravati molitvene sastanke; kao ni
biblijska prouиavanja, sastanke za ene ili mlade, pa иak ni davati materijalna dobra иlanovima. Slube slavljenja smjele su se obavljati iskljuиivo u crkvama. Drava je uspostavila potpuni nadzor nad crkvenim izborima, ali i propovjednicima.
Tridesetih godina prošlog stoljeжa došlo je do sustavnih progona.
Tisuжe sveжenika je zatvarano ili ubijeno za vrijeme kolektivizacije poljoprivrede i Staljinovih иistki. Nedavno objavljena izvješжa govore o 136.900
uhiжenih sveжenika i 8.500 ubijenih razapinjanjem na vratima crkvenih
zgrada, ustrjeljivanjem, gušenjem ili bacanjem u hladne rijeke. Ruska
pravoslavna crkva je, kao ustanova, dovedena do 1939. g. na rub propasti. Kruta primjena protuvjerskih zakona, ateistiиka propaganda i
Staljinov teror, gotovo su zbrisale luterane, a baptistiиke i evanрeoske
denominacije opustošile. Veliki broj ruskih menonita iselio se u SAD i
Kanadu veж u dvadesetim godinama. No, tek je s Drugim svjetskim
ratom drava promijenila taktiku prema Crkvi. Dopustila je pošteni izbor
novog patrijarha jer je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa
javnom moralu tijekom rata. Shvatio je kako Crkva moe pomoжi ukljuиivanju osvojenog ozemlja, te promicati sovjetsku vanjsku politiku.
Godine 1943. raspuštena je iva crkva (renovacionisti), a Patrijarhalna
crkva je dobila dopuštenje za ponovno pokretanje djelovanja. Neki su
se pravoslavci vratili u Crkvu dok su ostali djelovati tajno.
Godine 1945. Pravoslavna se crkva našla u najboljem poloaju, od
vremena Revolucije, no još je uvijek bila pod strogim nadzorom drave.
Od 1953. g. drava ju je rabila kako bi promicala sovjetske mirovne
378
inicijative i širila propagandu o ivotnim uvjetima u SSSR.
EVANРEOSKI KRЉЖANI U RUSIJI 20. STOLJEЖA
Zaиetci evanрeoskog pokreta seu u 19. stoljeжe. Njemaиki misionari
su radili meрu disidentskim izbjeglicama u Kavkazu, kao i njemaиkim
doseljenicima u Ukrajini. Godine 1860. njihovi napori urodili su osnivanjem Baptistiиkog pokreta. Zahvaljujuжi djelovanju lorda Radstocka, meрu
sankt-petersburškim plemstvom 1874. g., nastao je Bratski pokret (oni su
danas u Rusiji poznati kao evanрeoski kršжani). Oba pokreta su se morala
hrvati s despotskim pravoslavljem kojeg je podravala drava. Tek nakon revolucije 1905. g., evanрeoski kršжani su iskusili slobodu od progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njemaиkoj omoguжio da иuju evanрelje. Shodno tome, organizirana je biblijska škola za
obraжenike kojih je bilo oko dvije tisuжe. Ovi su se ljudi vratili u Rusiju
upravo kada je zapoиela nova sloboda evangeliziranja. Godine 1917.,
prema nekim procjenama, bilo ih je 150 000, a u sljedeжih sedam godina
broj im se upeterostruиio. Broj baptistiиkih zajednica se poveжao na иetiri
tisuжe. Geslo pod kojim su djelovali glasilo je: »Prenijeti Krista poganima i muslimanima u SSSR-u.« Tiskano je oko 25 000 Biblija, konkordanci
i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladei dviju
evanрeoskih unija; Baptistiиkog saveza mladei i Evanрeoskog saveza
mladei (Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima gdje su imali više
uspjeha od Komunistiиkog saveza mladei (Komsomol). Razraрeni su
planovi za izgradnju evanрeoskog grada u Sibiru kako bi se doprinijelo
kršжanskom razvoju tog kraja. Taj grad se, prema jednom prijedlogu,
trebao zvati Evangelsk. U to je vrijeme (1921) zapoиeo i Drugi pentekostalni pokret, te je do 1928. g. utemeljeno 350 skupina. Prvi se val dogodio 1913. g., no bio je uglavnom unitaran (samo Isus).
U godinama nakon Revolucije komunisti su bili ukljuиeni u dvije teške
borbe: graрanski rat i svladavanje Pravoslavne crkve. Tek kada je uspjeh
evanрeoskog pokreta postao oиit, posebno meрu mladei, komu-nistiиka drava je zapoиela djelovanje i protiv njega. Stoga je Zakonom o vjerskim
udrugama iz 1928. g. pokretu uskraжena svaka sloboda evangeliziranja.
No, tek su velike staljinistiиke иistke u tridesetim godinama dokrajиile
evanрeoske kršжane kao denominaciju. Mnogi su ubijeni ili deportirani
s milijunima drugih, a preostalima je preostalo da djeluju u tajnosti. Nešto
bolje okolnosti donio je Drugi svjetski rat kada je Staljin, u svim slojevima
puиanstva, oиajno traio podršku vlastitim ratnim nastojanjima. Stoga je
379
1944. g. dopustio utemeljenje Saveza evanрeoskih kršжana i baptista (savez je
ukljuиivao pentekostalce i menonite). Pentekostalci su morali pristati na
odustajanje od govorenja jezicima, tijekom bogoštovlja, i nukanje drugih
da doive isto iskustvo. Naravno da nisu potpuno bili zadovoljni ovim
ustupkom! Masovno evangeliziranje je opet zapoиelo te je do 1948. g.
postojalo oko 4 000 registriranih zajednica s oko 350 000 krštenih иlanova.
No, iste je godine zapoиela nova иistka koja je završila kada je Staljin
umro (1953). Mnoge crkvene voрe osuрivani su i na 25 godina zatvora.
Nakon toga je zapoиela Hrušиevljeva antireligijska kampanja (19571963) kojom se sustavno pokušalo osakatiti i, na koncu, dokinuti religija.
Samo u 1961. g. nasilno je zatvoreno tristo baptistiиkih crkava, a do
1964. g. isto je uиinjeno i s polovicom evanрeoskih i pravoslavnih crkava.
Godine 1962. izdano je 355 knjiga s temom znanstvenog ateizma иija je
sveukupna naklada iznosila 5 422 000 komada.
Jedan od ishoda Hrušиevljeve kampanje bila je podjela meрu evanрeoskim protestantima, s obzirom na odluku, hoжe li djelovanje nastaviti
podreрivanjem dravnim ograniиenjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje (1962) AUCECB je crkvama poslao pismo sa smjernicama
obavljanja rada mjesne crkve, a u skladu s postojeжim dravnim zakonima. Dvije su najtee odredbe zakona bile uperene protiv odlaska djece
na crkvene slube, i svako širenje vjere, te je stoga u spomenutom pismu
stajalo: »Bilo je sluиajeva krštavanja osoba mlaрih od 18 godina, davanja
materijalne pomoжi iz zajedniиke blagajne, odravanja prouиavanja Biblije
i sastanaka propovjednika. To se više ne smije dogaрa-ti.« Do slanja
pisma Crkva je bila ujedinjena protiv zahtjeva drave, ili ih je barem
zanemarivala. No, sada je baptistiиko vodstvo crkvama po-stavljalo iste
zahtjeve kao i drava. Mnogi taj potez nisi mogli podnijeti te je uslijedila
podjela.
Podjelom su nastali Slubeni evanрeoski kršжani (AUCECB) i Neslubeni evanрeoski baptisti (CCECB). Neslubeni (Iniciativniki) odbili
su se registrirati i time se podvrgnuti dravnim ograniиenjima vlastite
evangelizacijske djelatnosti. Njihovo je иlanstvo uglavnom ivjelo na selu
u mnogobrojnim obiteljima. Postali su najprogonjenijom skupinom иije
su voрe bili zatvarane, ili su pak napuštali zemlju odnosno djelovali potajno.
Pentekostalaca je bilo i meрu иlanovima Slubene, a i Neslubene
baptistiиke crkve. Takoрer su na raspolaganju imali vlastitu pentekostalnu denominaciju. Ona je, kao prijavljena, bila podvrgnuta ograniиenjima. Pentekostalci su bili podijeljeni na ujedinjene (samo Isus) i ostale.
Osim u zapadnim dijelovima bivše zemlje, pranje nogu se prakticiralo
380
za vrijeme Gospodnje veиere.
Brenjevljeva politika protiv kršжana bila je hladna, sustavna i proraиunata, te su kršжani završavali po radnim logorima. Ukupan broj
kršжanskih zatvorenika je, prema nekim procjenama, narastao sa 147
(1977) na 400 (1982). Za vrijeme vladavine Gorbaиeva taj je broj pao na
133. S padom komunizma evanрeoski kršжani su dobili veliku slobodu.
Ruska je vlast naalost u meрuvremenu donijela nove zakone protiv
tzv. sekti te su današnje okolnosti, u odreрenim pogledima, sliиne komunistiиkom razdoblju. Иak se i Katoliиka crkva nalazi u nepovoljnom
poloaju. Novi neprijatelji evanрeoskog kršжanstva su ruski nacionalizam (srodan Pravoslavnoj crkvi) te islam koji je oivio u nekim dijelovima negdašnjeg Sovjetskog Saveza.
Prema nedavnom izvještaju pravoslavnog profesora crkvene povijesti Georgija Mitrofanova iz Sankt-Peterburga, иak nakon pada komunizma veжina ljudi nije pohaрala crkvu: Rusija je još uvijek narod pokrštenih neznaboaca. Meрutim, ako uopжe pohaрaju crkvu, oni je smatraju mjestom gdje se mogu susresti s poslovnim krugom poznanika i,
za honorar, dobiti blagoslov automobila, krštenje bebe ili pokop mrtvih.
Љto se moe više traiti od sveжenika, od kojih treжina nema ni teološkog
obrazovanja? Ruska pravoslavna crkva je još uvijek paranoiиna glede
stranaca i stranih utjecaja. Uvijek trai neprijatelje koje жe optuiti za
poteškoжe naroda: idove, slobodne zidare, katolike, protestante itd.
Prof. Mitrofanov zakljuиuje da Rusija treba ponovno slušati biblijsko
evanрelje. Crkvena statistika koju on daje gotovo je ista kao što je bila
pod komunizmom.
CRKVA I IZRAEL.
Najnoviji trend u teologiji je ponovno uspostavljanje veze izmeрu
kršcanstva i judaizma. Suprotno Haranackovoj ideji,kako bi idovsko
Pismo trebalo izbaciti iz crkvenog kanona, neki teolozi poиinju ozbiljno
shvaжati neopozivost obeжanja koja je Bog dao Izraelu. U vezi s time
moramo spomenuti Rosenzweiga (1886 – 1929) i P. Bauchampa (1924 –
2001).
POSTMODERNIZAM
Nakon razdoblja totalitarnih pokreta, kakvo je nesumnjivo bilo dvadeseto stoljeжe, meрu ljudima je uobiиajeno nepovjerenje prema bilo kakvom sustavu koji tvrdi da ima odgovor na sva pitanja. U takvom kontekstu moemo promatrati svršetak filozofske ere »modernizma« pod
kojom se podrazumijevala apsolutna vjera u sposobnost ljudskog društva
381
da zahvaljujuжi napretku riješi problem ljudskih potreba.
Modernizam je završetkom razdoblja razaranja iz prve polovice 20.
stoljeжa zamijenjen postmodernizmom kao ishodom nastojanja da se odbaci sve što bi polagalo pravo na apsolutnu istinu.
Meрu obiljejima postmodernizma moemo istaknuti:
- duboko nepovjerenje prema svakoj filozofiji koja tvrdi da posjeduje
monopol na istinu (radi se o onome što je Jean-Franзois Lyotard nazivao
»metanarativima«);
- naglašeni relativizam;
- filozofski pluralizam.
Iako je postmodernizam filozofija, njegova primjena na teologiju ima
katastrofalne posljedice. Primjerice, zbog teorije dekonstrukcije Jacques
Derride (bivši student Paula Ricoeura, popularizatora fenomenološkog*
filozofa Husserla) o nemoguжnosti prenošenja smisla putem teksta logiиno
se dolazi do zakljuиka kako Bog ne moe komunicirati kroz vlastitu
Rijeи. Fenomenologija je nauka o pojavama, prema kojoj je znanost
neovisna od iskustva, koja polazi od onog što je zorno dano u svijesti.
Ova filozofija eli spoznati njihovu bit: ona je znanost o bitnome. Prema
tome, Ricoeur nam prua mitološko tumaиenje Biblije: bavi se idejama
na štetu povijesnosti.
Pritom je teško shvatiti kako teorija иije su postavke u potpunoj suprotnosti s biblijskima moe imati ikakve veze s teologijom. Sumnja u
иovjekovu rijeи je jedno, no posve drugo znaиenje ima sumnja u Boju
rijeи. Povrh toga, teorija dekonstrukcije se odnosi na interakciju иitatelja
i teksta, a ne na sam tekst. No, zbog njezine popularnosti neki uиenjaci
vjeruju kako joj se metode mogu primijeniti na biblijsku hermeneutiku.
Posljedice su bile, što nije iznenaрujuжe, razoиaravajuжe.
Postmodernistiиki pokret ima teološke i etiиke posljedice jer je uperen
protiv vladajuжih krugova koje pogrešno povezuje s kršжanstvom. Time
je postao iznimno privlaиan feministiиkom pokretu, pokretima za rasnu
jednakost i prava homoseksualaca, kao i najveжem dijelu anarhizama s
kraja 20. stoljeжa.
Meрutim, postmodernizam je utjecao na oblik suvremenog kršжanstva. Sada se vide sljedeжe sklonosti: nepovjerenje u dogmatizam (posebno
u sustavnu teologiju, eshatologiju), biblicizam itd, pluralistiиko a ne
dogmatiиko tumaиenje Biblije, naglasak na praktiиko a ne teoretsko
kršжanstvo, nepovjerenje u crkvenu hierarhiju, crkvene zgrade, dialog a
ne klasiиki evangelizam, naglasak na ivot u zajedništvu a ne toliko na
spasenje pojedinca, nove metode evangelizma, društveni angaman, sve
veжa upotreba interneta (facebook, twitter itd.)
382
USPON PLURALIZMA
Uspon multikulturalizma i obnova hegelijanizma uzrokovali su relativizam i pluralizam, posebno u SAD-u, moguжe kao reakcija protiv ekstremnog fundamentalizma. (SAD je zemlja krajnosti: s jedne strane tamo
moete naжi na najkreposnije ljude na svijetu, a s druge strane 95%
pornografije na internetu dolazi iz SAD-a). Љto je dovelo do liberalne
manjine koja je uspjela nametnuti svoje gledište ostatku društva. Po
sveuиilištima predmet teologije ukljuиuje i druge religije. Ukoliko tko
eli studirati kršжansku teologiju treba pohaрati sjemenište. Ista situacija
prevladava po školama i u društvu; kršжanstvo je sve više marginalizirano. Meрutim to nije sluиaj u Hrvatskoj zahvaljujuжi ugovoru izmeрu
drave i crkve.
FEMINIZAM I HOMOSEKSUALNOST
Tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljeжa najvanije protestanske
crkve odluиile zareрivati ene kao propovjednice i pastorice. Sveжenike
homoseksualce poиelo se prihvaжati nešto kasnije, kao i istospolne brakove. Mijenjanje stava prema tim pitanjima bilo je potaknuto jaиanjem
egalitarnog humanizma u društvu. Iznimno je 1995. godine Luteranska
crkva u Latviji opozvala odluku o zareрivanju ena koju je donijela
dvadeset godina ranije. No, zbog toga je, kao i zbog protivljenja homoseksualnim brakovima, danas izolirana unutar Svjetskog luteranskog
vijeжa i lišena financijske pomoжi.
Na poиetku 21. stoljeжa na zareрivanje ena i homoseksualnost se
gleda s odobravanjem. No, iznenaрuje da se иak i crkve, kao i druge
organizacije koje su u prošlosti bile poznate po evanрeoskim stavovima,
pribliavaju gledištima koje zastupa liberalna teologija. Tzv. otvoreni
evangelikali tvrde sljedeжe: nepogrešivost Biblije »nije vana«, pojam
veиne kazne u paklu je »neprihvatljiva«, opravdanje po vjeri nije sudski
pojam, veж je »stvar saveza«, biblijska uloga ene je »staromodna«, osuрenje homoseksualnosti je »neprirodna«, Boje sveznanje »nije biblijsko«, starozavjetni zakon je »nevana«, poznavanje Krista kao uvjet
spasenja je »nepravedno«, itd.
Nakon zareрivanja prvih sveжenica u Engleskoj, oko 400 upnika je
napustilo Anglikansku crkvu. Isto je uиinilo 900 anglikanskih katolika
nakon što im nisu dana jamstva da neжe morati sluiti enama biskupima.
383
Najveжi broj ih se prikljuиio Katoliиkoj crkvi. No, to je otvorilo dodatan
prostor za zareрivanje ena. Procjenjuje se da 50% kandidata za zareрenje unutar Anglikanske crkve u Engleskoj su ene, a u 30% upa sveжenik je ena. Suvremena Anglikanska crkva je u kritiиnoj situaciji: broj
punovremenih upnika se smanjio tijekom prošlog stoljeжa s 24 000 na 9
000. upe su se stopile, crkvi propadaju ili su zatvorene.
Papa Franjo je 2013. svojom prvom enciklikom koji je naslovio Lumen
Fidei (Svijetlost vjere) ponovno potvrdio vanost spolnih odnosa izmeрu mua i ene i naglasio je centralnu ulogu obitelji u društvu. U
ovoj enciklici nije bilo nikakve naznake u promjeni slubenog stava
Katoliиke Crvke po pitanju homoseksualnih zajednica ili bilo kojeg drugog kontroverznog pitanja, što je suprotno podvojenom stavu Anglikanske Crkve po tim pitanjima.
BUDUЖNOST
S jedne strane, Crkva u svijetu napreduje brzim korakom (kršжani
sada tvore treжinu svjetskog puиanstva), ali s druge strane stopa rasta
je veoma nejednolika: u Africi, dijelovima June Amerike i Azije, Crkva
se širi zaprepašжujuжom brzinom, dok je posve suprotno u Europi, gdje
je tradicionalno kršжanstvo na izmaku. Najbolji uspjeh imali su pentekostalni i karizmatski pokreti, koji su prema nekim procjenama narasli
na 500 milijuna sljedbenika. Ustvari, predskazano je da жe crkva našeg
stoljeжa biti sve više i više mlada, siromašna, nebijela i pentekostalna.
384
OPЖI PREGLED IZVORA I LITERATURE
Bainton Roland, Martin Luther: iz ivota i rada oca protestantizma, DV,
Novi Sad
Bjeliж Branko, Protestantizam u Srbiji, Alfa i Omega, Beograd
Boisset Jean, Kratka povijest protestantizma, KS, Zagreb
Broadbent, Jedna povijest crkve, Zagreb
Chadwick Owen, Istorija Reformacije, DV, Novi Sad
Collins i Price, Priиa o kršжanstvu, Znanje, Zagreb
Foster John, Crkvena povijest 1: 29-500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 2: 500-1500, DV, Novi Sad
Foster John, Crkvena povijest 3: 1500-1800, DV, Novi Sad
Euzebije Cezarejski, Crkvena Povijest, Sluba Boja, Split
Estep William R., Istina je neuništiva, BTЉ, Novi Sad
Franzen August, Pregled povijesti crkve, KS, Zagreb,
Golubiж Mirko, Istorija hrišжanske crkve, ATЉ, Beograd
Green Michael, Kako reжi rijeи – evangelizacija sada i onda, KPC, Zagreb
Hefley James C., Heroji vjere, DS, Zagreb,
Jambrek Stanko, Crkva Reformacijske Baštine u Hrvatskoj, BI, Zagreb
Jambrek Stanko, Hrvatski Protestantski Pokret XVI i XVII stoljeжa, Matica
Hrvatska, Zaprešiж
Jedin Hubert, Velika povijest crkve (I-VI-2), KS, Zagreb
Jedin Hubert, Crkveni Sabori, KS, Zagreb, 1997
Kolariж Juraj, Istoиni kršжani, Veritas, Zagreb
Kolariж Juraj, Kršжani na drugi naиin, Veritas, Zagreb
Kolariж Juraj, Pravoslavci, Veritas, Zagreb
Lacoste, Jean-Yves, Povijest Teologije, KS 2013, Zagreb
Meister Eckhart, Knjiga Boanske Utjehe, Naprijed, Zagreb 1991
Orlandis Jose, Povijest kršжanstva, Verbum, Rijeka
Soldo Josip, Pregled povijesti hrvatske crkve, Zagreb/Frankfurt
Snyder C. Arnold, Povjest i teologija anabaptizma, Teološki fakultet
Matija Vlaиiж ilirik, Zagreb
Paviж i Tenšek: Patrologija, KS, Zagreb
Љagi-Buniж Tomislav, Povijest kršжanske literature, 1 KS, Zagreb,
Љanjek Franjo, Crkva i kršжanstvo u Hrvata: srednji vijek, KS, Zagreb
Љanjek Franjo, Kršжanstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb
Thompson Alan, Crkvena Povijest 4, DV, Novi Sad,
Vjeko Boo Jarak, Rano kršиanstvo, Ljubljana 1986
Volf Miroslav, Velikan duhovnog probuрenja: iz ivota i rada John Wesley-a,
Izvori, Novi Sad
385
Whiting Gene: Zrinski, Meрumurje i Reformacija, BI, Zagreb, 2009
Opжi Religijski Leksikon, Leksigrafski Zavod, Miroslav Krlea, Zagreb
Opжa Enciklopedija (1-8), Zagreb
KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI
30. ili 33.
49.
62.
64.
64.
65. ili 68.
66-73.
70.
78.
79.
84.
90.
95.
110.
112.
raspeжe i uskrsnuжe Isusa Krista;
idovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali
evanрelje;
Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog;
veliki poar u Rimu;
umire Petar;
umire Pavao;
prva pobuna idova;
razaranje Jeruzalema;
Jozef Flavije je objavio idovske ratove;
erupcija vulkana Vezuv;
kršжani su izopжeni iz sinagoge;
Koncil u Jamniji;
Ivan je izgnan na Patmos;
155.
156-7.
156.
161-80.
177.
178.
180.
190.
Ignacije ide u Rim;
Plinije, guverner Bitnije, piše pismo Trajanu. Progonstva
se više ne podstiжu;
Druga idovska pobuna;
Herma piše Pastira (vizije i moralna uputstva);
Marcion je izopжen zbog krivovjerja, zbog odbacivanja
Stari zavjet
Prva Apologija Justina Muиenika (Druga 161.);
Montan poиinje proricati;
Polikarp umire muиeniиki;
novi val progonstva pod Markom Aurelijem;
Lionski masakr. Kršжanske voрe umiru muиeniиki;
Irenej postaje biskup Lyona;
Utemeljenje Aleksandrijske katehetske škole
Nesporazumi oko datuma Uskrsa;
202.
206.
208.
Origen izmiиe progonu u Aleksandriji (umire 254.);
Tertulijan se pridruuje sekti montanista;
Irenej umire muиeniиki;
133-5.
140
144.
386
250.
258.
260.
268.
zbog
280.
284.
285
303-4.
303.
305.
311.
312.
313.
315.
324.
325.
330.
337.
341.
346.
361.
bici
364.
371.
374.
381.
Edikt o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut
Flavija, rimski biskup;
Edikt o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan
umire muиeniиki
(biskup Kartage od 248.);
Edikit o snošljivosti kojeg donosi Galienije;
Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.) uklonjen
krivovjerja;
Grgur (prosvjetitelj) obraжa armenskog kralja Tridata
na vjeru;
Rimska imperija se reorganizira zbog uspješnog
suprotstavljanja barbarskim navalama;
Car Dioklecijan: tetrarhija ili »иetverovlašжe«.
Edikt o progonima pod Dioklecijanom; u rimskom
Iliriku najslavniji muиenici salonitanski biskup Dujam,
sisaški Kvirin i sirmijski Irenej.
Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca
blizu Aleksandrije;
Konstantin se proglašava carem u Yorku;
Љizma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi;
Konstantin prihvaжa kršжanske simbole kao svoje na
zastavama u bici kod Milvijskog mosta;
Milanski edikt: Konstantin i Licinije se usuglašavaju
oko politike tolerancije;
Euzebije postaje biskup Cezareje;
Konstantin postaje jedini vladar u carevini;
Koncil u Niceji osuрuje Arije;
Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad;
Konstantin se krsti na mrtvaиkoj postelji;
Ulfila šalje svoju misiju meрu Gote;
opat Pahomije umire u Egiptu;
Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u
protiv Perzijanaca 363.);
Basilije biskup Cezareje;
Grgur Nazijanski i Grgur iz Nice pokušavaju riješiti
Arijanov problem;
Ambrozije biskup Milanski;
Prvi koncil u Carigradu;
387
380.
380-400.
386.
390.
395.
397.
398.
406.
410.
416.
422.
429.
431.
443.
450.
451.
455.
460.
469-480.
496.
527-565.
532.
540.
553.
563.
Kršжansko proglašeno jedinom vjerom u Carstvu
»Obraжenje« Vizigota i ostalih germanskih plemena na
arijanizam.
Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se
naseljava u Betlehemu;
biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodozija Prvog
zbog masakra u Solunu;
Hiponski biskup Augustin piše protiv Donatista i
Pelagianaca. Objavljuje Grad Boji;
umire Martin Tourski;
Zlatoust postaje carigradski biskup;
vandali su okupirali Љpanjolsku;
Goti uništili Rim;
Koncil u Kartagi osuрuje Pelagija;
papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku
kao prvog biskupa;
vandali osvajaju Sjevernu Afriku;
Koncil u Efezu osuрuje Nestorija. Podrana titul
teotokos;
Burgundi osvajaju junu Francusku i, zajedno s
Alemanima i Francima, dijele Francusku izmeрu sebe;
Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa
pregovara s njim;
Kalcedonski koncil podrava Krista kao jednu osobu s
dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje
se tada odvajaju od glavne crkve;
vandali osvajaju Rim. Papa Leon pregovara s njima;
umire Patrik, irski apostol ;
Apolinar, biskup Klermonta;
Krsti se franaиki kralj Klovis;
car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i Italiju
od barbara;
Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije;
Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska
pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu;
Drugi koncil u Carigradu;
Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i kasnije u
Bobbio u Italiji;
388
597.
Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u
Engleskoj. Љalje ga papa Grgur I.;
614.
Avari osvajaju Salonu, Epidaur i druge gradove tada
bizantske Dalmacije.
umire Muhamed;
Nestorijanska misija stie u Kinu. Aidan biskup
Lindisfarne;
Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod
Jarmuka;
Konaиna recenzija Kurana;
Papa Ivan IV. Dalmatinac šalje u Hrvatsku opata
Martina te uspostavlja prve veze s Hrvatskom
Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izmeрu keltske i
rimske crkve;
Treжi koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv
monoteletizma);
632.
635.
636.
643-56.
641.
664.
681.
711-16.
716.
726.
732.
754.
781.
787.
793.
800.
814.
843.
848.
849.
Arapi osvajaju Iberijski poluotok;
Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca;
poиetak ikonoklastiиkih razmirica;
Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u
bici kod Poitiersa u Francuskoj;
muиeniиka smrt Bonifacija u Friziji;
Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog – karolinška
renaissance;
Drugi Nicejski koncil: ikone podrane;
Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Engleskoj.
papa Leon III. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog
cara;
Mirom u Aachenu hrvatske kneevine dolaze pod
franaиko vrhovništvo
trijumf pravoslavlja: oboavanje ikona ponovo
zapoиinje;
Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i
Љvedske;
Gottschalk osuрen zbog ekstremne predestinacije;
389
863-7.
863.
865.
871-99.
879.
909.
925.
988.
966-1021.
999.
1009.
1046.
1054.
1060-92.
1071.
1080.
1093.
1095.
1098.
1099.
1102.
1116.
1157.
Focijska šizma: razdor izmeрu pape Nikole I. i
patriarha Focija;
Бiril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju:
Biblija i liturgijske knjige prevedene na slovaиki;
krsti se bugarski car Boris;
Alfred, engleski kralj Wessexa, pobjeрuje Dance i širi
kršжansko uиenje.
Knez Branimir uz pomoж pape Ivana VIII. Hrvatskoj
osigurava samostalnost.
osnovan samostan u Cluny: postaje središte reforme;
Pokrajinske sinode u Splitu za nadbiskupa Ivana. Split
postaje metropolitanskim sjedištem za sve biskupije na
istoиnoj obali Jadrana.
obraжenje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, kršten od
bizantskih misionara;
Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim;
Dubrovnik postaje metropolitanskim sjedištem za
biskupije Gornje Dalmacije.
uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu;
Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran Klement
II;
Razlaz katoliиke i pravoslavne crkve;
Normani osvajaju muslimansku Siciliju;
Turci Selduci pobjeрuju Bizantince u bici kod
Manzikerta;
Lanfranc nadbiskup Canterburyjski;
Anselmo nadbiskup Canterburyjski;
papa Urban II. propovijeda Prvi kriarski rat;
osniva se opatija u Cоteaux – Cistercitski red;
Kriari osvajaju Jeruzalem;
Ugarski kralj Koloman u Biogradu okrunjen za kralja
Hrvatske i Dalmacije иime je Hrvatska ušla u
personalnu uniju s Ugarskom.
Petar Abelard predaje u Parizu;
Sentencije Petra Lombarda (teološke rasprave);
390
1174.
1187.
1198.
kanonizacija Tomasa Becketa. Petar Valdo osniva
valdenze;
Saladin osvaja Jeruzalem;
Inocentije III. postaje papa;
1202.
Mleиani tijekom uz pomoж kriara opsjeduju i osvajaju
Zadar.
1203.
Prvaci bosanskih krstjana odriиu se maihejskih zasada
pred
legatom Inocenta III
1204.
Иetvrti kriarski rat: kriari razorili Carigrad;
1209.
poиetak franjevaca. Kriarski rat protiv katara;
1215.
Иetvrti Lateranski koncil;
1216.
osnovani dominikanci;
1228.
zahvaljujuжi pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je
povraжen;
1232.
Grgur IX. osniva papsku inkviziciju;
1237.
Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari;
1255.
Toma Akvinski predaje u Parizu.
1281-1294. Otomanska imperija;
1295.
obraжenje Mongola u islam. Uništenje nestorijanske
crkve. Preivjeli u Kurdistanu;
1302.
1305.
1324.
1327.
1340.
1348-9.
1361.
1374.
1375-82.
Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam, objavljuje
univerzalnu papinu jurisdikciju kao i superiornost
duhovne moжi nad svjetskom;
poиetak papinog izgnanstva u Avignonu;
Marsilije iz Padove piše Defensor Pacis: crkvom treba
vladati glavni Koncil, a crkveno vlasništvo mora biti
zavisno od drave;
William Occamski kritikuje filozofiju realizma
(platonizma) i piše polemike protive papstva;
Sergej od Radonjea osniva samostan Svete trojice
pored Moskve;
crna smrt« (kuga) desetkuje stanovništvo Europe;
umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta;
Gerhard Groote osniva svoj red Bratstvo obiиnoga
ivota;
Wycliffe napada bogataštvo sveиenika, monaštvo i
autoritet pape;
391
1389.
1414.
1418.
1453.
1464.
1479.
1492.
1498.
1503.
1506.
1509.
1510.
1517.
1519.
1521.
1522.
1524-5.
1525.
1536.
1537.
1545-63.
1549.
1552.
1553-8.
1553.
1555.
bitka na Kosovu polju: poиetak Turske dominacije
Balkanom;
Jan Hus piše De Ecclesia: trai reformu crkve suglasno
Wycliffovim idejama;
pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempinskog;
pad Carigrada;
Bosna pada pod tursku vlast.
ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje;
Muslimani i idovi izbaиeni iz Љpanjolske;
Savonarola spaljen u Firenci;
sukob u Rusiji izmeрu dvije samostanske struje:
Posjednika i Neposjednika;
postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u
Rimu;
Erasmo napada pokvarenost crkve;
Martin Luther posjeжuje Rim;
Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata
dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada Asteško
carstvo u Meksiku;
u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje
bezgrešnost pape i glavnog koncila. Zwingili poиinje
propovijedati u Zьrichu;
papa ekskomunicira Luthera.
Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.;
Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne vjebe;
Njemaиki seljaиki ustanak;
anabaptista Tomas Mьntzer pogubljen nakon poraza
seljaka.
U Kцlnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta
Williama Tyndalea;
Calvin obvjavljuje Osnove kršжanske religije;
Padom Klisa i Poege turskim osvajaиima otvoren je
put za daljnja osvajanja u Hrvatskoj.
Tridentski koncil;
prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj;
drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj;
katoliиka reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor;
Serveto spaljen kao krivovjerac u enevi;
Augsburški mir: vjera vladara odreрuje vjeru oblasti.
392
1556.
1577.
1589.
1593.
1598.
1611.
1618.
1620.
1629.
1642.
1647.
1648.
1649-59.
1654.
1656-7.
1660.
1666-7.
1672.
1675.
1678.
1683.
1685.
1688.
Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u
Oxfordu;
Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;
formula o Slozi: definirana luteranska Naиela vjere;
ruska crkva postaje patrijarhat;
Hrvatski ban Toma Erdхdy porazio tursku vojsku
pod Siskom.
Nanteski edikt: francuskim protestantima zajamиena
sloboda;
objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa;
Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu;
brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i
Engleske za Ameriku;
patrijarh C№iril Lukarski obvjavljuje svoje kalvinistiиko
Naиelo vjere;
Koncil u Iasёi osuрuje Lukarsku vjeroispovijed i
potvrрuje rad
Petra Mogile, metropolita kijevskog;
George Fox osniva Kverkerski pokret;
Westfalskim mirom završava se Tridesetogodišnji rat;
Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera
Cromwella;
Pascal se obratio;
Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales;
povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve
kao dravne crkve;
Љizma starovjeraca u Rusiji;
Dositejeva vjeroispovijed potvrрena na
Jeruzalemskom koncilu;
Spener piše Pia Desideria, jedan od prvih radova o
pokretu pijetista;
John Bunyan piše Put kršжanina;
Turci odbaиeni nakon druge opsade Beиa;
Luj XIV. ukida Nanteski edikt. Masovno izbjeglištvo
francuskih protestanata;
katolik James II. zbaиen s trona i Vilim Oranski postaje
kralj Engleske;
393
1709-10.
1721.
1722.
1723-50.
1726.
1727.
1734.
1736.
1738.
1740.
1742.
1762.
1783.
1785.
1792.
1793-4.
1797.
1800.
1807.
1807-21.
1821.
1827.
1832.
1835.
1843.
1852.
Luj XIV. uništava središte Jansenista u Port Royalu
blizu Pariza;
Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu dovodi
pod dravnu kontrolu (Sveti sinod);
grof Zinzendorf osniva pijetistiиku zajednicu u
Herrenhutu u Saskoj;
Johann Sebastian Bach u Leipzigu;
poиinje Veliko probuрenje u Sjevernoj Americi;
obraжenje Jonathana Edwardsa, vodeжeg
kalvinistiиkog teologa;
Voltaire piše Lettres Philosophiques;
biskup Butler piše Analogije religije;
obraжenje Johna Wesleya;
George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi;
prvo izvoрenje Handlovog Mesije;
Rousseau piše Emile: manifest sentimentalnog deizma.
Pajsije piše Povijest bugarskih careva i svetaca;
Ameriиka nezavisnost;
Kant objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
osnovano Baptistiиko misionarsko društvo u Engleskoj;
Francuska revolucija: strahovlada i
dekristijanizacija Francuske.
Pad Mletlaиke Republike. Hrvatski krajevi na Jadranu
prvi put došli pod habsburšku vlast
skupovi u naseljima zapadno od Apalaиi planina
najavljuju Drugo veliko probuрenje ameriиkog ponovodolazeжeg protestantizma;
zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj;
Hegel objavljuje svoja najvanija filozofska djela;
Grci ustaju protiv Turaka: smaknuжe Grgura,
jeruzalemskog patriarha;
osnivanje pokreta Bratstva;
srpska pravoslavna crkva postaje autonomna;
Strauss objavljuje knjigu ivot Isusov;
Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili,
egzistencijalistiиki pogled na kršжanstvo;
osnivanje Svetog sinoda u Grиkoj: Grиka crkva postaje
autokefalna;
394
1854.
1859.
1865.
1866.
1869-70.
1870.
1870-80.
1878.
1879.
1907.
1914.
1914.-18.
1919.
1924.
1927.
1934.
1937.
1939.-45.
1949.
1950.
1953.
1958-64.
1962-5.
1966.
1968.
1989-90.
1989.
dogma Djevica Marija i Bezgrešno zaиeжe;
Charles Darwin piše Porijeklo vrsta;
osnovana Kineska unutrašnja misija;
Onken osniva prvu Baptistiиku kapelu u Hamburgu;
Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj
nepogrešivosti;
carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat;
Ritschl objavljuje svoja najznaиajnija djela;
osnovana Vojska spasa;
srpska crkva ponovo postaje autokefalna;
papina enciklika Pascendi osuрuje modernizam;
Skupštine Boje: udruenje pentekostnih crkava
Sjeverne Amerike;
Prvi svjetski rat;
Karl Barth piše svoje Komentare poslanice Rimljanima;
završetak Otomanske imperije i kalifata;
Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od
Bartha;
osniva se Ispovjedna crkva u nacistiиkoj Njemaиkoj (kao
reakcija nacistiиki orijentiranim crkvama);
albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna;
Drugi svjetski rat;
Billy Graham poиinje svoja evangelistiиka putovanja;
katoliиka dogma: Marijino uzašašжe;
carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu
crkvu;
Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme
Hrušиova;
Drugi Vatikanski koncil;
poиetak pojavljivanja karizmatskog pokreta u glavnim
protestantskim i katoliиkim crkvama;
papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja stav
katoliиke crkve o umjetnoj kontroli zaиeжa. Disidenti u
katoliиkim krugovima;
pad komunizma: kršжani igraju istaknutu ulogu u
demonstracijama;
kršжansko proslavljanje Boiжa u svim zemljama
Istoиnog bloka;
395
1991.
1993.
2000.
2008.
2011.
odnosi katoliиke i pravoslavnih crkava pogoršani zbog
nadmetanja u Istoиnoj Europi.
enciklika Veritatis Splendor: ponovno je potvrрena
papinska nepogrešivost proširivši je na podruиje
ponašanja.
okrunica Iesus Dominus se suprotstavlja relativizmu
Jeruzalemska deklaracija – anglikanski evangelikali
namjeravaju napustiti crkvu zbog liberalizma.
300 upnika napuštaju crkvu zbog zareрivanja enaupnika
900 upnika napuštaju anglikansku crkvu zbog
zareрivanja ena-biskupa
396
BIZANTSKI CAREVI
PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO
UNIVERZALNO CARSTVO
(330-641)
324-37 Konstantin I.
337-61 Konstancije II.
361-63 Julijan Apostat
363-64 Jovijan
364-78 Valent
379-95 Teodozije I.
395-408 Arkadije
408-50 Teodozije II.
450-57 Marcijan
457-74 Leon I.
474 Leon II.
474-75 Zeno
475-76 Basilisk
476-91 Zeno (opet)
491-518 Anastazije I.
518-27 Justin
527-65 Justinijan I.
565-78 Justin II.
578-82 Tiberije II. Konstantin
582-602 Mauricije
602-10 Focije
610-41 Heraklije
DRUGO RAZDOBLJE:
RIMSKO-GRИKO CARSTVO
(641-1204)
641 Konstantin i Herakleona
641 Herakleona
641-68 Konstans Pogonat
668-85 Konstantin IV.
685-95 Justinijan II. Rinotmet
695-98 Leontije
698-705 Tiberije III. 705-11
Justinijan (opet)
711-13 Filipik Bardan
713-15 Anastazije II.
716 Teodozije III.
717-41 Leon III. Isaurijski
741-75 Konstantin V. Kopronim
775-80 Leon IV. Hazar
780-97 Konstantin VI.
797-802 Irene
802-11 Nikefor I.
811 Staurakije
811-13 Mihajlo Rangabe
813-20 Leon V. Armenski
820-29 Mihajlo II. Amorijski
829-42 Teofil
842-67 Mihajlo III. Pijanica
867-86 Bazilije I.
886-912 Leon VI. Mudri ili Filosof
912-13 Aleksandar
913-59 Konstantin VII.
Porfirogenit
920-44 Roman I. Lekapen
959-63 Roman II.
963-69 Foka
969-76 Ivan I. Cimisk
976-1025 Basilije II. Bulgarokton
1025-28 Konstantin VIII.
1028-34 Roman III. Argir
1034-41 Mihajlo IV. Paflagonski
1041-42 Mihajlo V. Kalafat
1042 Zoe i Teodora
1042-55 Konstantin IX. Monomah
1055-56 Teodora (opet)
1056-57 Mihajlo VI. Stratiotik
1057-59 Izak I. Komnen
1059-67 Konstantin X. Duka
1068-71 Roman IV. Diogen
1071-78 Mihajlo VII. Duka
1078-81 Nikefor III. Botaniat
397
1081-1118 Aleksije I. Komnen
1118-43 Ivan II .Komnen
1143-80 Manuel I. Komnen
1180-83 Aleksije II. Komnen
1183-85 Andronik I. Komnen
1185-95 Izak II. Angel
1195-1203 Izak III. Ange
l1203-04 Izak II. (opet) i Aleksije
IV. Angel
TREЖE RAZDOBLJE: PODIJELJENO CARSTVO
(Latini u Carigradu, Bizantinci u
Niceji i u Trebizondu, Turci na
Istoku) (1204-1461)
1204 Aleksije V. Duka
1204-22 Teodor I. Laskarski
1222-54 Ivan III. Valacski
1254-58 Teodor II. Laskarski
1258-61 Ivan IV. Laskarski
1259-82 Mihajlo VIII. paleolog
1282-1320 Andronik II. paleolog
1328-41 Andronik III. paleolog
1341-91 Ivan V. paleolog
1347-54 Ivan VI. Kantakusen
1376-79 Andronik IV. paleolog
1390 Ivan VII. paleolog
1391-1425 Manuel II. paleolog
1425-48 Ivan VIII. paleolog
1449-53 Konstantin XI. paleolog
_______________________________
RIMSKI CAREVI
14-37 Tiber
37-41 Kaligula
41-45 Klaudije
54-68 Neron
69-79 Vespasijan
79-81 Tit
81-96 Domicijan
96-98 Nerva
98-117 Trajan
117-138 Hadrijan
138-161 Antononin Pije
161-180 Mark Aurelije
180-192 Komod
191-211 Septim Sever
235-238 Maksim Traks
238-244 Gordijan III.
244-249 Filip Arabski
249-251 Decije
253-260 Valerijan
260-260 Galije
268-270 Klaudije Gotski
270-275 Aurelijan
275-276 Tacit
276-282 Prob
REORGANIZACIJA CARSTVA:
TETRARHIJA (284-310)
285-305 Dioklecijan + Maksimijan
305-311
Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i
Maksimijana)
Maksencije + Maksimin I. Daja
Galerije (u. 311) + Konstancija I
Klor (u. 306)
312-337 Konstantin + Licinije (u.
325)
337 Konstans I. (u. 350). +
Konstantin II. (u. 340) +
398
Konstancije II.
350 Konstancije II.
361-63 Julijan
364 Jovijan
365 Valentinijan I. (u. 375) +
Valent (378)
378 Teodozije I + Gracijan (u.
383) + Valentinijan II.
383-88 Usurpacija Magnusa
Maksima
383-95 Teodozije I.
425-54 Valentinijan III.
475-76 Romul August
476 Kraj zapadnog rimskog
carstva
******************************
SVETO RIMSKO CARSTVO
(= obnovljeno rimsko carstvo)
franaиka dinastija (karolinzi)
(carstvo = Francuska/Njemaиka/
Sjeverna Italija)
800-14 Karlo Veliki
814-40 Ljudevit Poboni
___________________________
PREKRETANJA MAРARA,
VIKINGA I SARACE
——————————————
Saska dinastija
919-36 Henrik I.
936-73 Oton I.
973-83 Oton II.
996-1002 Oton III.
1002-24 Henrik II.
1024-39 Konrad II.
1039-56 Henrik III.
1056-1106 Henrik IV.
1106-25 Henrik V.
1125-37 Lotair III.
Hohenstaufovska dinastija
1152-90 Fridrik I. Barbarossa
1190-97 Henrik VI.
1209-18 Oton IV.
1220-50 Fridrik II.
1218-91 Rudolf I. Habsburški
1298-1308 Albert I. Habsburški
1308-13 Henrik VII.
1314-47 Luj IV.
1355-78 Karlo IV.
1411-33 igmund
1438-39 Albert Hapsburški
Habsburška Dinastija
Prvo Njemaиko carstvo ili Reich
1452-93 Fridrik III.
1493-1519 Maksimilijan
1519-56 Karlo V.
1558-64 Ferdinand I. Habsburški
1564-1576 Maksimilijan II.
1619-37 Ferdinand II.
1637-57 Ferdinand III.
1658-1705 Leopold I.
1705-1711 Josef I.
1711-1740 Karlo VI.
1740-1742 meрuvlade
1742-1745 Karlo VII. Bavarski
1745-1765 Franjo Stefan
1765-1790 Josef II.
1790-1792 Leopold II.
1792-1806 Franjo II.
1804-15 Napoleon I.
**************************************
1871 Bismarck i Drugo njemaиko
carstvo (Das zweite Reich)
1939-45 Hitler i Treжe njemaиko
carstvo (Das dritte Reich)
________________________________
399
RIMSKE PAPE
Lin (67-79)
Anklet (79-91)
Klement (92-101)
Evarist (101-109)
Aleksandar I. (109-115)
Sikst I. (115-125)
Telesfor (125-136)
Hugin (136-140)
Pije I. (140-155)
Anket (155-166)
Soter (166-175)
Eleuterije (175-189)
Viktor I. (189-199)
Zefirin (199-217)
Kalikst I. (217-222)
Urban I. (222-230)
Potian (230-235)
Anteros (235-236)
Fabian (236-250)
Kornelije (251-253)
Novacijan 351 antipapa
Lucije I. (253-254)
Stjepan I. (254-257)
Sikst II. (257-258)
Dionizije (259-268)
Feliks I. (269-274)
Eutihijan (275-83)
Gaj (283-296)
Marcelin (296-304)
Marcel (308-309)
Eusibije (309-310)
Miltiad (311-314)
Silvester I. (314-335)
Marko (335-337)
Julije I. (337-352)
Liber (352-366)
Feliks II. 352-65 antipapa
Damaz I. (366-384)
Ursinije 366-7 antipapa
Siricije (384-99)
Anastazije (399-401)
Inocent I. (401-417)
Zosim (417-418)
Bonifacije I. (418-422)
Eulalije 418-419 antipapa
Celestin I. (422-432)
Sikst III. (432-440)
Leon I. Veliki (440-461)
Kalcedonski koncil 451
Hilarije (461-468)
Simplicije (468-483)
Feliks III. (483-492)
Gelazije I. (492-496)
Anastazije II. (496-498)
Simah (498-514)
Laurentije 498-505 antipapa
Hormisdas (514-523)
Ivan I. (523-526)
Feliks IV. (526-30)
Bonifacije II. (530-532)
Dioskur (530) suparniиka papa
Ivan II. (533-535)
Agapet (535-536)
Silvrije (536-537) odpušten
Vigilije (537-555)
Pelagije (555-561)
Ivan III. (561-574)
Benedikt I. (575-579
Pelagije II. (579-590)
Grgur I. Veliki (590-604)
Sabinijan (604-606)
Bonifacije III. (607)
Bonifacije IV. (608-615)
Deusdedit (Areodat I) (615-618)
Bonifacije V. (619-625)
Honorije I. (625-638)
400
Ivan IV. (640-642)
Severin (640)
Ivan IV. (640-642)
Teodor I. (642-649)
Martin I. (649-655)
Eugenije (655-657)
Vitalijan (657-672)
Adeodat II. (672-676)
Don (676-678)
Agato (678-681)
Leon II. (682-683)
Benedikt II. (684-685)
Ivan V. (685-686)
Konon (686-687)
Teodor i Pascal (687)
suparniиke pape
Sergije I. (687-701)
Ivan VI. (701-705)
Ivan VII. (705-707)
Sisinije (708)
Konstantin (708-715)
Grgur II. (715-731)
Grgur III. (731-741)
Zaharije (741-752)
Stjepan II. (752-757)
Pavao I. (757-767)
Konstantin II. 767-768 antipapa
Filip (768) antipapa
Stjepan III. (768-772)
Adrian I. (772-795)
Leon III. (795-816)
okruni Karla Velikog (800)
Stjepan IV. (816-817)
Pascal I. (817-824)
Eugeije II. (824-827)
Valentinije (827)
Ivan 844 antipapa
Grgur IV. (827-844)
Sergije II. (844-847)
Leon IV. (847-855)
Benedikt III. (855-858)
Nicola I. (858-867)
Adrian II. (867-872)
Ivan VIII. (872-882)
Marin I. (882-884)
Adrian III. (884-885)
Stjepan V. (885-891)
Formoz (891-896)
Bonifacije VI. (896)
Stjepan VI. (896-871)
Roman (897)
Teodor II. (897)
Ivan IX. (898-900)
Benedikt IV. (900-903)
Leon V. (903)
Kristof 903-904 antipapa
Sergije III. (904-911)
Anastazije III. (911-913)
Lando (913-914)
Ivan X. (914-928) odpušten
Leon VI. (928)
Stjepan VII. (929-931)
Ivan XI. (931-935)
Leo VII. (936-939)
Stjepan VIII. (939-942)
Marin II. (942-946)
Agapet II. (946-955)
Ivan XII. (955-963)
okruni Otona I. (962)
odpušten 963
Leon VIII. (963-965)
Benedikt V. (965-966)
Ivan XIII. (965-972)
Benedikt VI. (973-974)
Benedikt (974-983)
Bonifacije VII. (974) odpušten
Benedikt VII. (974-983)
Ivan XIV. (983-984)
401
Bonifacije VII. opet (984-985)
Ivan XV. (985-996)
Grgur V. (996-999)
Ivan XVI. 967-968 antipapa
Silvester II. (999-1003)
Ivan XVII. (1003)
Ivan XVIII. (1004-1009)
Sergije IV. (1009-1012)
Grgur 1012 antipapa, izbaиen
Benedikt VIII. (1012-1024)
Ivan XIX. (1024-1032)
Benedikt IX. (1032-1045)
odstupi:1046, odpušten
Grgur VI. (1045-1046) odpušten
Silvester III. 1045 antipapa,
odpušten
Klement II. (1046-1047)
Damaz II. (1047-1048)
Leon IX. (1048-1054)
odcjepljenje pravoslavne crkve
Viktor II. (1054-1057)
Stjepen IX. (1057-1058)
Benedikt X. (1058-1059)
odpušten
Nikola II. (1059-1061)
Aleksandar II. (1061-1073)
Honorije II. 1061-1072 antipapa
Grgur VII. Hildebrand (10731085)
Klement III. 1080-1100 antipapa
Viktor III. (1086-1087)
Urban II. (1088-1099)
Pascal II. (1099-1118)
Teodorik 1100 antipapa, izbaиen
Albert 1102 antipapa, odpušten
Gelazije II. (1118-1119)
Grgur VIII. 1118-21 antipapa, odpušten
Kalikst II. (1119-1124)
Honorije II. (1124-1130)
Inocent II. (1130-1143)
Anklet II. (1130-1138)
Viktor 1138 odstupio
Celestin II. (1143-1144)
Lucije II. (1144-1145)
Eugenije III. (1145-1153)
Anastazije IV. (1153-1154)
Adrian IV. (1154-1159) (englez)
Aleksandar III. (1159-1181)
Viktor IV. 1159-1164 antipapa
Pascal III. 1164-8 antipapa
Inocent III. (1179-80) antipapa, odpušten
Lucije III. (1181-1185)
Urban III. (1185-1187)
Grgur VIII. (1187)
Klement III. (1187-1191)
Celestin III. (1191-1198)
Inocent III. (1198-1216)
IV. Lateranski Koncil
dogma o transsubstancijaciji
Honorije III. (1216-1227)
Grgur IX. (1227-1241)
Celestin IV. (1241)
Inocent IV. (1243-1254)
Aleksandar IV. (1254-1261)
Urban IV. (1261-1264)
Klement IV. (1265-1268)
Grgur X. (1271-1276)
Inocent V. (1271)
Adrian V. (1276)
Ivan XXI. (1276-1277)
Nikola III. (1277-1280)
Martin IV. (1281-1285)
Honorije IV. (1285-1287)
Nikola IV. (1288-1292)
Celestin V. (1294) odstupio
Bonifacije VIII. (1294-1303)
402
Benedikt XI. (1303-1304)
Klement V. (1305-1314)
*************************
PAPINSTVO U AVIGNONU
1307-1378
Ivan XXII. (1316-1334)
Nikola V. 1328-1330 antipapa
odstupio
Benedikt XII. (1334-1342)
Klement VI. (1342-1354)
Inocent VI. (1352-1362)
Urban V. (1362-1370)
Grgur XI. (1370-1378)
*************************
PAPINSTVO OPET U RIMU
Urban VI. (1378-1389)
Klement VII. 1378-94 antipapa
Bonifacije IX. (1389-1404)
Benedikt XIII. 1394-1423
antipapa,odpušten
Inocent VII. (1404-1406)
Grgur XII. (1406-1409)
Aleksandar V. (1409-1410)
Ivan XXIII. 1410-15 antipapa,
odpušten
Martin V. (1417-1431)
Klement VIII. 1423-9 antipapa,
odstupio
Eugenije IV. (1431-1471)
odpušten
Feliks V. 1439-49 antipapa,
odstupio
Nikola V. (1447-1455)
Kalikst III. (1455-1458)
Pio II. (1458-1464)
Pavao II. (1464-1471)
Sikst IV. (1471-1484)
Inocent VIII. (1484-1492)
Aleksandar VI. (1492-1503)
Pio III. (1503)
Julije II. (1503-1513)
Leon X. (1513-1521)
osudi Luthera
Adrian VI. (1522-1523)
Klement VII. (1523-1534)
Pavao III. (1534-1549) Tridentski
koncil 1545-63
Julije III. (1550-1555)
Pavao IV. (1555-1559)
Pio 1559-1565)
Pio V. (1566-1572)
Grgur XIII. (1572-1585)
Sikst V. (1585-1590)
Urban VII. (1590)
Grgur XIV. (1590-1591)
Inocent IX. (1591)
Klement VIII. (1592-1605)
Leon XI. (1605)
Pavao V. (1605-1621)
Grgur XV. (1621-1623)
Urban VIII. (1623-1644)
osudi jansenizam
Inocent X. (1644-1655)
Aleksandar VII. (1655-1667)
Klement IX. (1667-1669)
Klement X. (1670-1676)
Inocent XI. (1676-1689)
Aleksandar VIII. (1689-1691)
Inocent XII. (1691-1700)
Klement XI. (1700-21)
bula Unigenitus
Inocent XIII. (1721-1724)
Benedikt XIII. (1724-1730)
Klement XII. (1730-1740)
Benedikt XIV. (1740-1758)
Klement XIII. (1758-1769)
Klement XIV. (1769-1774)
jezuiti zabranjeni
403
Pio VI. (1775-1799)
Pio VII. (1800-1823)
jezuiti ponovno dozvoljeni
Leon XII. (1823-29)
Pio VIII. (1829-1830)
Grgur XIV. (1831-1846)
Pio IX. (1846-78)
dogma o bezgrešnom zaиeжu
Prvi vatikanski koncil (1869-70)
dogma o nepogrešivosti pape
Leon XIII. (1878-1903)
Rerum novarum 1891
Pio X. (1903-1914)
Benedikt XV. (1914-1922)
Pio XI. (1922-1939)
Pio XII. (1939-1958)
dogma o Uznesenju
Ivan XXIII. (1958-1963)
Drugi vatikanski koncil (1962-5)
Pavao VI. (1963-1978)
Ivan Pavao I. (1978)
Ivan Pavao II. (1978-2005)
Benedikt XVI. (2005-2013)
Franjo I (2013_______________________________
Sinodi u Kartagi
251 problem otpadnika
255 krštenje heretika osuрeno
256 odbacivanje pape Stjepana
348 odbacivanje ponovnog
krštenja
397 kanon potvrрen
411 ugušenje donatista
418 pelagije osuрen
419 apeliranje na Rim
424 apeliranje na Rim
CRKVENI KONCILI
Ekumenski
I. Nicejski
I. Carigradski
Efeški
Kalcedonski
II. Carigradski
III. Carigradski
II. Nicejski
IV. Carigradski
325
381
431
451
553
680-81
787
869-70
Rimo-katoliиki
I. Lateranski
II. Lateranski
III. Lateranski
IV. Lateranski
I. Lionski
II. Lionski
Vienne
Konstanc
Basel/Ferrara/
Firenze
V. Lateranski
Tridentski
I. Vatikanski
II. Vatikanski
1123
1139
1179
1215
1245
1274
1311-12
1414-18
1438-45
1512-17
1545-63
1869-70
1962-65
404
KAZALO IMENA I POJMOVA
A
Abйlard Pierre (1079-1144) 136,
151
Adalbert Praški (sv. Vojtjech)
(956-97) 157
ad extirpanda (bula u 1252) 130
Adiabene 24
adopcionizam 51,133
Agricola Mikael (1510-57) 196
Aidan (u. 651) 29
Alacoque, Marie-Marguerite
(1647-1690) 263-4
Albanija 23,38,252,253,297
Albert Veliki (1193-1280) 149,118
albigenze (vidi. katare)
Aleksandar Aleksandrijski (u.
328) 53
Aleksandar Nevski 168
Aleksandrijska škola 56
Alfa (teиaj) 311
Alfred Veliki (871-90) 124
Algazel (1059-1111) 149
Alkuin (735-804) 123
Altizer Thomas (1927-) 326
Ambrozije (Milanski) (340-397)
74-5,91
Amyraut Moise (1596-1664) 223
anabaptisti 236-33,188-90,208
Anaksimander 16
anglikanska crkva 224-34,285-6
anihilacijonizam 308
anonimno kršжanstvo 327-8
Anselmo Canterburyjski (10331109) 134
Ansgar (u. 865) 30,155
Antiohijska škola 57
Antun (250-356) 99Antun
Dalmatin (u. 1579) 205
Apolinar (310-90) 55,56,57
apolinarizam 66
apologeti 21,22,33,68,249
apostolska crkva (nova) 292
apostolska crkva (katoliиka) 292
apostolska crkva (velška) 309
apostolski oci 31,67
arijevstvo 51-55,30
Arije (256-336) 51
Aristid (2.st) 33
aristotelizam 17,149
Armenija 25,26,63
Arminius (1560-1609) 222
Arnobije (djelatan 304-10) 33
asketizam 97-104
Atanazije Aleksandrijski (295373) 72
Atis i Kibele 15
Atos 105,160,169
Augsburška konfesija (stara
verzija) (1530) 191,192
Augsburška konfesija (nova
verzija) (1540) 194
Augsburški sabor (1518) 185
Augsburški sabor (1530) 192
Augsburški Interim (1548) 193
Augsburški vjerski mir (1555) 194
Augustin Aurelije iz Hipona (354430) 75-7
Augustin Rimski (u. 604) 30,31,88
augustinci 117
Austrija 197-9,270-1
Autun, sinod u (670) 30
Averroes (Ibn Rud) (1126-98)
148
B
Bacon (Francis) (1561-1626) 255
Bacon (Roger) (1214-92) 151
Baedecker (1823-1906) 340
405
baptisti 242-3,284,299-300,343-5
Bardesan (154-222) 24
Bar-Kohba v. Љimun
Barlaam 161
Barmenska deklaracja 334
Barnabina Poslanica 32
Barth Karl (1886-1968) 322-3,335
Basel, koncil (1431-49) 132
Basilid (dj. 117-38) 48
Bazilije Ankarski (dj. 336-60) 55
Bazilije Cezarejski (329-379) 101
Baur F. Christian (1762-1860) 281
Bayle Pierre (1647-1706) 257
Becket Thomas (1118-70) 127
Beиki kongres 267
Beda Иasni 27
begine 120
Belgijska konfesija (1561) 223
Bellarmine (1542.-1621) 249
Benedikt Anianski (750-821) 114
Benedikt Nursijski (480-547) 104
benediktinski red 104,113
Bengel Johann (1687-1752) 273
Berengar Tourski (1000-88) 135
Berkeley George (1685-1753) 258
Bernard iz Clairveauxa (10901153) 116,137,140,146
Beza Teodor (1519-1605) 235
bezgrešno zaиeжe 81,134,151,316
Biblija 153-4,179,183,230-1
biиevalci 110
Biel Gabriel (1420-95) 152,182-3,
biskupi 62
Bismarck Otto von (1815-98) 313
blagdani (crkveni) 97
Blahoslav Jan (1523-71) 182
Bloch Ernst (1885-1977) 295,327
Boehme Jakob (1575-1624) 274
Boetije (480-524) 146,149
bogomoljci 299
bogumili 61, 166
Boleyn Anne (1507-36) 226
Bonaventura (1221-74) 151
Bonhoeffer Dietrich (1906-45) 325
Bonifacije (680-754) 30
Booth William (1829-1912) 289-90
Bornkamm Gьnter (1905-1990)
324
Bosco Ivan (1815-88) 316
Bosna 61,129,158,253,299
braжa zajedniиkog ivota 120
Brainerd David (1718-47) 274,277
bratski pokret 289
Bright Bill (1921-2003) 309
Bruno Kelnski (1035-1101) 115
Buber Martin (1878-1965) 325
Bucer Martin (1491-1551)
235,246,210
Bugarska 296,61,167,154,298
Bullinger (1504-75) 208
Bultmann Rudolf (1844-1976) 324
Bunyan John (1628-88) 233
Burgundi 107,29
Butler Joseph (1692-1752) 258
C
Calvary Chapel 310
Calvin Jean (1509-64) 209-11,217
Campbell McLeod (1800-72) 290
Carafa (papa Pavao IV) 246,247
Carigradski koncil (Prvi 381) 65,
(Drugi 553) 66 (Treжi 680) 68
(Иetvrti 869) 66
Cecilijan (dj. 311-40) 42,43
celibat 77,116,125,165,232
Celzo (dj. 177-80) 33,39
Cerint (dj. 100) 46
Chateaubriand 313
Chaucer Geoffrey (1340-1400)
406
126,132
Chelиicky Peter (1390-1460) 181-2
Chemnitz Martin (1522-86) 196
Chytrдus David (1530-1600) 199
Ciprijan (205-258) 73-4
cisterciti 116
Clarendonov code 233
Cluny 115
Contarini (1483-1542) 246
Conzelmann Hans (1915-89) 324
Coverdale Miles (1488-1569) 224,
231
Cranmer Thomas (1489-1556) 226
crkvene graрevine 96,154-5
crkveni koncili (pregled) 65,368
crkveno pridravanje 195,251
Cromwell Oliver (1599-1658) 23133, 274
Cromwell Thomas (1485-1540)
226
Cuthbert (u. 687) 29
Ж
Жiril Aleksandrijski (u. 444)
56,65,80
Жiril (826-869) i Metod (815-885)
164
Жiril Lukarski (1572-1638) 163
И
Иeška 157,179-82
иistilišжe 71,78,79,118,165,184,246
D
Dalmatin Antun (u.1579) 205
Dalmatin Juraj (1547-89) 205
Darby JND (1800-82) 289
darovnica (Konstantinova) 122
Darwin Charles (1809-82) 288
deizam 258
Descartes Renй (1596-1650) 255
de Bres Guy (1522-67) 218
de la Grange Peregrine (u. 1567)
218
Dйvai Birу (1500-1548) 215
devotio (ili via) moderna 175,183
Didahe 30,33,39,94
Diderot Denis (1713-84) 257
Didim Slijepi (309-398) 102
dinamiиki monarhijanizam 51
Dionizije Areopagit 18,161,163
Dioskur Aleksandrijski (u. 454)
57,86
Diodor Tarski (u. prije 394) 58
djela Pavlova i Teklina 20
doketizam 47
Dцllinger (1799-1890) 314
dominikanci 119
donatizam 43
Dordrechtska sinoda (1618-19)
223
Dositejeva ispovijed 163-4
Duchesne Louis (1843-1922) 317
duhobori 269-70
duhovni darovi 49
Duns Skot (1266-1308) 152,315
Dunstan (909-988) 115
Р
рakoni 63
рakonice 63
E
eboniti 13
Eckhart Meister (von Hochheim)
(1260-1327) 120
Edesa (Urfa) 23,24,33,140
Edwards Jonathan (1703-58) 277
Efeški koncil (431) 65
Efeški sinod (449) 57,86
Egipat 35,44
Ekolampadije (1482-1531) 235
ekumenska vijeжe crkava 330-1
407
ekumenski koncili 65,368
ekumenski pokret 330-1
Elim 309
Elizabeta I. (1558-1603) 229
Engleska 26,123,178-9,224-34,2489,285-90,306,308-9,311,347
epikurejstvo 18
Erazmo Roterdamski (1466-1536)
175-6
Erdхdy Petar II. (1557-67) 201
Erskine Thomas (1788-1870) 290
Etiopija 25
Eudoksije Carigradski (u. 370) 54
euharistija 56,68,73,80,92,135
Eustahije Antiohijski (dj. 324-26)
53,54
Eutihije Aleksandrijski (378-454)
57,65,86
Euzebije Cezarejski (265-339) 52,
76,84
Euzebije Nikomedijski (u. 341) 54
Evagrije Pontik (345-399) 102
Evodije (u. 370) 61
Evolucija, teorija 288
F
Farel Guillaume (1489-1565) 209
Felix Urgelski (u. 818) 134
feminizam 347,294
Ferrara, koncil u 132
feudalni sustav 122
filipisti 194,195
Filip II. August (1180-1223) 128
filioque (klauzula) 65,172
Filon 18
filozofija (pregled) 16-20,147
Finney Charles (1792-1875) 301
Firentinska Unija 172
Firenza, koncil u (1438-45) 167
flacijanisti 204
Flavijan Antiohijski (381-404) 86
Flavijan Carigradski (u. 449)
57,86
Focije (820-95) 66,167
Focolare 320
Formula o Slozi (1577) 194-5,188
Franci 107,121-23
Francuska 26,27,121-23,132, 2167,247,260-7,320
Francuska revolucija 264-7
franjevci 119
Franjo Asiški (1182-1226) 119,143
Franjo Saleški (1567-1622) 249,316
Franjo I (1494-1547) 208,215
Franke August (1663-1727) 272
fratri 118
Freylinghuysen Theodore (16911747) 277
Frizja 10,239
Fuchs Ernst (1903-83) 324
fundamentalizam 302-3
G
Gal (550-640) 29
Galikanska konfesija (1559) 217
Gбl Husбr 214
galikanizam 260,261,260
Galilei (1564-1642) 255
Georgije Aleksandrijski 54
German (496-576) 103
Gilda (510-70) 103
gnosticizam 44-50
Gomar Francis (1563-1641) 223
Gospodnja veиera 93-5,188,207-8
goti 27
Gottschalk (805-869) 133
Graham Billy (1918-) 303
Grиka katoliиka crkva v. unijati
Grebel Konrad (1498-1526)
209,237
408
Grgur Nazijanski (330-389)
55,57,100,159
Grgur Ninski (poи. 10 st.) 156
Grgur Niški (330-395) 55,57
Grgur Palama (1296-1359) 160
Grgur Prosvjetitelj (240-332) 24
Grgur Thaumaturg (213-70) 23
Grkokatoliиka crkva 169
Groote Gerhart (1340-84) 120,174
Grosseteste (Robert) (1168-1253)
151
Gruzija 25,36,339
Gustav II. Adolf (1594-1652)
250,275
Guyon gрa (1648-1717) 263
Guzman Dominik (1170-1221)
119,129
H
Haldane Robert (1764-1842)
283,319
Hamilton Patrick (1503-28) 219
Harnack Adolf (1851-1930)
320
Hatin, bitka kod (1187) 142
hazari 169
Hegel Friedrich (1770-1831)
279-80
Heidegger Martin (1889-1976)
324
Heidelberški katekizam (1563)
195
Heidelberško raspravljanje (1518)
185
Helvidije (4. st) 78
Hengstenberg Ernst (1802-69)
284
henotikon 58
Henrik VIII (1491-1547) 224-7
Heraklije (575-641) 58,159
Heraklit 16
Heraklo 45
Herder Gottfried (1744-1803) 281
Hermin Pastir 32,85
Herrnhut 273
hezihasti 160-61
High Church 285-6
Hilandar 169
Hilarije (315-67) 54,103
Hipolit Rimski (u. 236) 35
hipostatsko jedinstvo 56,59
hlisti 268
hodoиašжa 77
Hontйr Johann (1498-1549) 216
hospitalci v. ivanovce
Hrvatska 25,28,42,89,113,
118,121,156-7,201-4,299-300
Hьbmaier Balthasar 198,237
hugenoti 217,260-61
Hugo iz Sv. Viktora (1096-1141)
134
Humanae Vitae (1968) 317
Humbert iz Moyenmoutiera (u.
1061) 125,166
Hume David (1711-76) 255
Hus (1373-1415) 179-80
Husserl Edmund (1859-1938) 346
Hutter Jacob (u. 1536) 238-9
huteriti 239
Huxley Thomas (1825-95) 288
I
Iesus Dominus, okrunica 318
Ignacije Antiohijski (u.107) 31,
33,34,64,80
Ignacije Loyola (1491-1556) 244
ikone (polemika) 161-3,67
indeks 313
indulgencije 133,165,184,248
inkvizicija 129-30,247
409
interdikt 128,130
Irenej Lionski (130-208) 68-9
Irving Edward (1792-1834) 290-2
islam 81-83
isposnistvo 97-105
Istrija 202
isusovci 244-6
Isusov pokret 310
Isusova vojska 310
Italija 83-7,122,175-6,210,247,313
Ivan Bez Zemlje (1166-1216) 128
Ivan Damašжanski (675-749) 162-3
Ivan od Kria (1542-91) 249
Ivan Maron 59
ivanovci (hospitalci) 140,144,132
Ivan Љkot Eriugena (810-77)
123,146
Ivan Rilski (880-947) 165
Ivan Veliki (1440-1505) 253
Ivan Zlatoust (347-407)
28,65,100,102,158,159
Izabela I. Kastiljska (1451-1504)
244
Izida i Horus 15,83
J
jakobitska (sirijska) crkva 58
jansenizam 261-2
Jarmuk bitka kod (636) 138
Jeronim (331-420) 77-8
Jeronim Praški 179
jezuiti v. isusovci
Jimйnez (1436-1517) 244
Joachim iz Fiori (1130-1202) 116
josifovci v. posjednici
Juhбsz Pйter Mйliusz 215
Julijan iz Norwicha (1342-1415)
120
Julijan Eklanumski (380-455) 58
Justin Muиenik (100-165) 69, 39,
61,79
Justinijan 158,43,59,86,106
Juna Amerika 249,308,317,327
K
Kalcedonski koncil (451) 65-6
kalikstinci v. utrakvisti
Kalist Rimski 35
kalvinizam 205-12
Kant Immanuel (1724-1804) 259,
278
kapadocijski oci 18,55
karizmatski pokret 309-11
Karlman (879-884) 122
Karlo Martel (685-741) 107-8,122
Karlo Veliki (747-814) 92,123
Karlstadt (1480-1541) 188
Kбroly Gбspбr (1529-91) 215
kartuzijanci 113
Kдsemann Ernst (1906-98) 324
Kasijan Ivan (u. 433) 102
Kasiodor (477-570) 103
Kastor (5.st) 101
katare (albigenzi) 129
Katarina Sijenska 249
katoliиka apostolska crkva 292
Keil Johann (1807-88) 283
Keltsko redovništvo 104
kesviиki pokret 304
Kierkegaard Søren (1813-55) 283
Kiszka Stanisіaw (1584-1666) 221
Klement Aleksandrijski (155-220)
69-70
Klement I. Rimski (dj. 90-100) 31
Klementova poslanica 32
Kliment Ohridski (840-916)
104,165
Klodvig (Clovis I) franaиki kralj
(465-511) 27,110
Klotilda (475-545) 28
410
Knox John (1514-72) 219-20
kolokvija u Ratisbonu
(Regensburgu 1541) 246,191
koliridijanci 81
Koloman (biskup) 30
Kolumb Denegalski (521-97)
29,104
Kolumban Bangorski (543-615)
29,104
Komenski Jan (1592-1670) 180
konceptualizam 148
koncilijarizam 131
Konstanc, koncil u (1414):
173,132,180
konzistorij 192,211
Konzul Stjepan (1521-68) 206
koptska crkva 34,58
Krбvбr Pavel (1390-1433) 220
Krescent 23
kristomonizam 279
Kristova Crkva 301
Kristovi slijedbenici 301
kritika forme 324
kriarski ratovi 138-145
krivovjerja 44-62
kršжanski socijalizam 286-7
krštenje 95-6,135,208
Kulturkampf 313
Kьng Hans (1928-) 329
Kumran 13,97
Kuran 83
Kuyper Abraham (1837-1920) 320
Kvadrat (dj.117-38) 33
kvekeri 241-2
kvijetizam 263
L
Labadie Jean de (1610-74) 261
Laktancije (240-320) 33,84
Lammenais (1782-1854) 313
Lanfranc (1005-89) 135,114
Langland William (1331-1399)
133,175,178
Langobardi 121,29,87,125,159,
165,174
Langton Stephen (1150-1228) 128
Јaski Jan (1499-1560) 235, 221
Lateranski sabor (иetvrti) 128
Laud William (1573-1645) 231-2
Laurencije (dj. 500-7) 86
Law William 1686-1761) 258
lani dokumenti 123
Leibniz (1646-1716) 256
Leipziška debata (1519) 185
Leipziški Interim 193
Lessing (1729-1781) 259
limb 134,60
Lindisfarne 29,113
Lionska unija (1274) 172
Lloyd-Jones Martyn (1899-1981)
306
Locke John (1632-1704) 254
Loisy Alfred (1857-1940) 317
lolardi 178
Lombardo Petar (1095-1169)
134,148
Londonska ispovijed, Druga 242
Lucijan Antiohijski (240-312) 53
Lull Ramon (1235-1316) 119
Luther (1483-1546) 182-90
luteranska teologija 190
Lyon, sinod u (1274) 89,166
M
macedonijevstvo 64,65
Maрarska 157,213-6,299
Makedonija 104,299
Maksim Ispovjednik (580-662)
160
Mala Reformirana Crkva 241
411
Malebranche (1638-1715) 256
malteški vitezovi 145
Manija (216-76) 60
manihejstvo 60
Manz Felix (1498-1527) 208,237-8
Manzikert, bitka kod (1071) 137
Marburški razgovori 191,208
Marcel Ankarski (u. 374) 53,54
Marcion (dj.140-44) 48,68
margerijaci, 97
mariologija 55,81,137,134, 151,313
Marija Tudor (1553-8) 228
maronitska crkva 59
Martin Tourski (335-400) 28,26,
102
marksizam 337-9
Marsiglijo iz Padove 112,132
Marx Karl (1818-1883) 337
Matthew Henry (1662-1714) 233
Meрumurje 202
Melit 44,26
Melanchton Filip (1497-1560) 187
Melod Roman 160
Menno Simons (1496-1561) 239
menoniti 239-40,269
Mesrop Maštoc (361-441) 26
metodisti 274-6,297,319
Metternich (1773-1859) 312
Milan 136,73
milanski edikt (313) 42
Miliж iz Kromeria 174
mirari vos enciklika (1832) 313
misije, katoliиke 250,293
misijski pokret 20-21,292-5
misticizam 120,160-1,249,262-3
Mitra 15
modalizam 51
Modrzewski Frycz (1503-72) 221
Mogila Petar (1586-1647) 164,270
Molina Luis (1535-1601) 262
Molinos Miguel de (1628-96) 264
molitvenik (anglikanski) 229,233
molokany 268,340
Moltmann Jьrgen (1926-) 327
monarhijanizam 51-59
mongoli 144
Monod Adolphe (1802-56) 319
monofizitizam 55,83
monoteletizam 66,59
montanizam 49-50
Montecassino 105
Moody Dwight (1837-99) 303
Moravska 157,186,278
moravska braжa 183,272
moravska misija 273-4
mozarabi 133
mraиno doba 106-8
Muhamed (570-632) 82
Mьntzer Thomas (1490-1525) 187
Mutimir (892-910) 168
N
Napoleon (1769-1821) 268
nazarenci (crkva nazarena) 307
Naum 168,105
Nepomuk (1350-1393) 156
neposjednici 267
Neri Filip (1515-95) 249
nestorijanizam 55-6
nestorijanci 31,34,56
Nestorije (380-451) 57
Newton Sir Isaac (1642-1727) 255
Newton John (1725-1807) 279
Nicejski koncil (Prvi – 325) 65
(Drugi – 787) 66
Nietzsche Fridrik (1844-1900) 332
Nikola iz Lyre (1265-1349) 154
nikolaiti 48
nikolaitizam 126
412
Nikon (1605-81) 267
Nin 156
Nina (296-340) 25
Ninian (360-432) 29
Nitra 157
Nizozemska 120,218,318,320
Njemaиka 181-96,269-72,27885,331-7
njemaиki viteški red 144
Noet (2.st) 54
nominalizam 148
normani 114,126,172
Noth Martin (1902-68) 324
Novacijan (3.st) 35,40
Nova Katekumena 319
nova apostolska crkva 292
novokarizmatizam 311
novoplatonizam 18-20
nova pobonost, v. devotio
moderna
Nьrnberški Interim (1532) 191
O
obnovi Prva 301, Druga 301,
Treжa 302
Occamski v. William Occamski
Ochino Bernardino (1487-1564)
236,244,247
okazionalizam 256
Oncken (1800-84) 284
Operation Mobilisation 295
Opus Dei 320
Oranski koncil (529) 60,153
Origen (185-254) 70-2,98
Osiander (1498-1552) 196
Osroena (Edesa, Urfa) 24
otkupljenje 136,80
otvoreni teizam 330
Oxfordski pokret 286
P
Pahomije (286-346) 100
Paisije (Hilandarski) 296,338
Paladije (408-61) 103
Palut iz Edese (dj. 200) 34
Pannenberg Wolfhart (1928-) 326
Papije Hijerapolski (60-130) 30
papinstvo 83-7,120-33
Parham Charles (1873-1929) 307-8
Parmenid 16
Pascal Blaise (1623-62) 256,262
Pascendi, enciklika (1910) 318
patripationizam 51
Patrik (390-461) 29,103
paulikijani (pavliжani) 61
Pavao Samosatski (dj. 260-72)
51,282
pedofilija 319
pelagijanizam 59-60
Pelagije (360-422) 59
pentekostalni pokret 306-11
Petar Aleksandrijski (u. 311) 43
Petar Muиenik (1491-1562) 235
Petar Veliki (1672-1725) 269
pijetizam 119-20,174,271-3
Pipin Mali (715-68) 108,122
Pisa koncil u 132
Pittinger Norman (1905-97) 327
platonizam 17,68,79,148
Plinije (62-114) 92
Plotin (205-270) 18
pluralizam
poganski svijet 14-21
Poljska 158,220-1,240
Polikarp (70-166) 31,38,68
Pontifex maximus 87,90,159
Porfirije iz Tira (232-305) 33
posjednici 267
postmodernizam 346
Prakseja (3.st) 52
413
predestinacije 60,72,134,164,188
premonstratenzi 115
pretvorba v. transsubstancijacija
priscilijanci 91,61
progoni 36-44
protureformacije 243-50,203
Prusija 270,313
puritanci 229-31
pustinjaci 97
pustinjaci sv. Augustina 117
R
racionalizam 258-9
Radbert Pashasije (785-860) 135
Radstock Lord (1833-1913) 342
Rafajowicz Stanisіaw 221
Rahner Karl (1905-85) 328-9,69
Rakov 241
rakovski katehizam (1574) 241
Raspuжin 340
Rastislav (846-70) 157
Ratramnus (u. 868) 135
Ratisbon (Regensburg), kolokvije
u, (1541) 191,246
realizam 147-8
recepcionizam 235
redakcijska kritika 326
redovništvo 97-105,112-18
reformacija, razlozi 173-5
Reformirana teologija 212
rekapitulacija 68
religia licita 14
relikvije 27,78,110,109,129,208
remonstrancija 223
Renata (Renйe) (1510-75) 209,247
Rerum novarum (1891) 316
Ricoeur Paul (1913-2005) 346
Rikard Lavljeg Srca (1157-99) 141
Rim, crkva u 35,83-7
Rimini, koncil u (359) 54
Ritschl Albert (1822-89) 281-2
Robespierre (1758-94) 268
Rolle Richard (1295-1349) 174
Roscelin iz Compiègnea (10501124) 147
Rousseau (1712-78) 259
Ruanda (pokret) 304
Rumunjska 28,169,298,299
Rusija 167-9,267,339-46
Rutherford Samuel (1600-61) 220
Ryle John, biskup (1856-1925) 304
S
Sabatier Auguste (1839-1901) 316
Sabelije (3. st) 51
sabelijanizam 51
SAD 233-4,300-313,306-10
sakramenti 133-4
salezijanci 316
Sandomierški Mir (1570) 221
samostani 98-116,112-20
Sava (1175-1235) 166
Savonarola (1452-98) 177,131
Schleiermacher (1768-1834) 27880
Schleitheimska ispovijed 237
Schmalkaldenski savez 191
Seleukija, koncil u 54
seljaиka pobuna 188-9
Serafim iz Sarova (1759-1833) 339
Serapion (u. 359) 74
Serdika, koncil u (342) 54
Sergij Radoneški (1314-92) 169
Servet Miguel (1511-33) 240-1,211
Simeon Charles (1759-1836) 285
Simeon Novi-Teolog (r. 949) 160
Simeon Stilit (390-459) 100
Simon Richard (1638-1712) 257
simonija 118,127,180
Sirmium (Sremska Mitrovica)
414
koncil u (357) 55
Sjeverna Afrika, crkva u 34-5,44,
65
Skandinavija 30,196,155
Skarga Peter 222
skoptci 268
Slovenija 205-6
Smith Hana Whitehall (18321911) 305
Socinije (Sozzini) (1525-62) 241
socinijanci 240-1
Sofronije Jeruzalemski 58
Sokrat 16
Sonderbund 313
Sцlle Dorothea (1923-2003)
Spener (1635-1705) 272
Speyer koncili u (1526,1529) 190
Spinoza Baruch (1632-77) 256
Splitski koncil (1185) 62
Splitski sinod (925,928) 157
Spurgeon (1834-92) 290
Srbija 166-7,298
srednjoplatonizam 18
stara katoliиka crkva 315
Starosirijska crkva 34
starovjerci 268
Stefan Nemanja 62
Stefan Permski (1340-96) 169
stoicizam 17
Stott John (1921-2011) 306
Strauss David (1808-74) 280
Strossmayer (1815-1905) 316
Sunday Billy (1862-1935) 303
superstitiones 15
Sutri sinod u (1046) 124
Sylvester Jбnos 215
Szegedi Kis Istvбn (1505-71) 215
Љ
Љenuda (u. 451) 100
Љimun bar-Kohba 12
Љimun Mag 45
školska braжa 244,264
Љkotska 219-20,29,292,233
Љpanjolska 24,106-8,129,133,244,
318
Љtitny Tomaš (1333-1409) 174
Љvicarska 206-11,236,313
Љvicarska vjeroispovijed 208
T
taboriжani 180
Tacijan (Adai) (112-72) 33
Tales 16
talmud 10
Tauler Johann (1300-61) 120
Teen Challenge 310
Teilhard de Chardin (1881-1955)
329
Telesfor (dj. ok. 130) 38
templari 140,144,132
Teodor Mopsuestijski (350-428)
57
Teodora (carica) 58
Teodora (carica) 163
Teodot Bizantski (3.st) 48
teologija krize 31
teologija kria 335
teologija osloboрenja 328
teologija nade 326
teologija procesa 326-7
teorija evolucije 287,288
Terezija Avilska (1515-82) 249,263
Tertulijan (160-245) 73
teutonski viteški red, v. njemaиki
v.r.
terapeuti 97
theotokos 56,65
Tihon patriarh (1866-1925) 341
Tikonije 34
415
Tillich Paul (1886-1965) 323
Tirdat III. (294-324) 24
Toledski koncil 107
Toma Akvinski (1224-74) 149-50
Toma Kempenac (1380-1471)
119,116,174
Tomino Evanрelje 48,64,82
Tomislav kralj (dj. 910-28) 157
Torquemada (1420-98) 129
Torrey (1856-1928) 308,302
traktarijanci 286
transsubstancijacija 31,74,128,135,
151,152,163,164,181
Transylvanija (Йrdely) 216
Tridentski koncil (1545-63) 247-8
Tridesetogodišnji rat 250-1
Tri poglavlja 59
tropici 72
Trubar Primo 204-5
Trpimira (845.-64) 156
Turci 156,31,138-45,293,253,297-8
Turretin Franзois (1623-87) 223
Tyndale William (1494-1536)
225,227,231
U
uиenost 145-54
Ulfila (311-383) 28
ultramontanizam 260
Unam sanctam, bula 132
Ungnad Ivan III., (1493-1564)
199,202,205
Unigenitus, bula 262
Unitarijanci 239
Unijati 167,221,252,296
Ursije 156
uskrs, rasprava o nadnevniku, 97
utrechtska deklaracija 315
utrakvisti 182
V
valdenzi 177-8
Valdo Petar (1140-1217) 177
Valens iz Murse (4. st) 28,54
Valentin (2. st) 48
Van Buren Paul (1924-98) 325
vandali 105,76,87
Varšavska Konfederacija (1573)
222
vatikanski koncil (prvi 1869-70)
314 (drugi 1962-65) 317-18
Vergerije Petar (1489-1565)
203,205
Veritatis Splendor 318
vikinzi 154,169,123,115,145
Vilim I. Oranski (1533-84) 218,233
Vineyard (denominacija) 310
Vinko Paulski (1581-1660) 265
Virgo Terry 311
vizigoti 105
Vlaиiж Matija (1520-75) 203-4,249
vojska spasa 289-90
Voltaire (1694-1778) 257
Von Rad Gerhard (1901-71) 326
Wales 26,104,278,308
W
Warren Rick (1954-) 311
Watchman Nee (1903-72) 304-5
Weiss Johannes (1863-1914) 321
Wesley John (1703-91) 274-6,306
Westphal Joachim (1510-74) 196
Westfalski mir (1648) 251-2
Westminster ispovijed 232
Whitby, sinod u (663) 30
Whitefield (1714-70) 277
Wigglesworth Smith (1859-1947)
308
Wilberforce William (1759-1853)
277,286
416
Wilfrid (634-709) 30
William Occamski (1280-1349)
152-3,175
Willibrord (658-739) 30
Wimber John (1934-97) 310
Wishart George (1513-46) 219
Wolff Christian (1679-1754) 256
Worms, sabor u (1521) 187
Wright N.T. 337
Wycliffe John (1329-84) 178-9
Y
Youth with a Mission (YWAM)
295
Z
zapadna obnova (SAD) 301
Zapolja (Szapolya) Ivan (14871540) 213,215
zasluzi 81
Zinzendorf Graf von (1700-60)
272,182
zoroastrizam 16
Zrinski IV Juraj stariji 202
Zrinski V Juraj mlaрi 202
Zwingli Ulrich (1484-1531) 206-7
idovi za Isusa 310
iška Jan (1360-1424) 180-1

pdf , Hrvatski, Str. 7

Zar je papa trgovački putnik?

Broj 45 - Kršćanska adventistička crkva

Isus u mome domu? - Župa sv. Leopolda Mandića, Požega

LIKOVNA UMJETNOST - radni materijal za 3. razred

Broj 14 - Kršćanska adventistička crkva

pdf radnje

Zagreb, katedrala, 25. listopada 2014.

Broj 22, nedjelja (C), od 17.06. do 30.06.2013.